Tamara

Biblioteka Amor
1981.

1.
Tamara se spremala za izlazak. Svukla je sa sebe odjeu i razbacala je po sobi. Ili se to
moda ve obukla? Tanke hulahopke zaleprale su na naslonu stolca kad je, bezglavo
jurei amo tamo, upravo projurila pokraj njih. Moda je ba njih traila. U usporedbi sa
arapama, one imaju i tu prednost to ih je mogue i pronai. Jo se sjeam tipa koji ju je
nagovorio da ih pone nositi. Silno iznenaen, igrao se prstima s njenim podvezicama,
rastezao ih i tiho se smijuckao. Bio je mnogo mlai od Tamare i nikada nije vidio arape i
podvezice ni na kome drugome osim na vlastitoj majci. Tamara ih je odluno zagovarala,
priala o romantici i simbolici kao i o vrijednom erotskom nasljeu koje se skriva u
podvezicama a koje gubimo s njima. Ali duboko u sebi ona se stidjela - priznala je kasnije - i
otada je poela mrziti podvezice. Moda je upravo u toj upadici leala krivnja to itava
romanca nije due potrajala, iako je u poetku mnogo obeavala, a Tamara se oduevljavala
njome kao to to samo ona zna. udno je kako neki ljudi uspijevaju ostati u sjeanju ak i
poslije dugog vremena. Nisam dospio upitati Tamaru sjea li se jo tog dogaaja i u kojoj
mjeri. Kad god sam je na to htio podsjetiti, morala je upravo tada neto drugo uraditi. Tako
nisam samo ja izbjegavao probleme to ih je taj nerazdvojivi dio odjee izazivao. ak je ta
pojedinost unijela i neko olakanje u na ivot, pa je se moja raspoloenja najee dotiu sa
zahvalnou; ljudi zahvaaju jedni drugima mnogo dublje u ivot nego to moemo i
zamisliti.
- Pui! - zapovjedi mi Tamara i podigne nogu pred moje lice. Premazivala je nokte na
nogama, a lak joj se nije dovoljno brzo suio. Uhvatio sam je oko zglavka i stao puhati.
Zaokrenuh joj stopalo i odvojili prste. Ona utone u naslonja pokraj mene maui drugom
nogom. Ima lijepe, moda tek malo prekratke noge. Prsti su joj bili gotovo dirljivo
priljubljeni jedni uz druge, odvajati ih inilo se nekako vrlo intimnim. Kad nam noni prsti
jednom nestanu, naa e vrsta postati siromanijom za jo jedn erogenu zonu. Ve smo sada
gotovo izgubili sposobnost da s donjim udovima neto dohvatimo, a da i ne spominjemo
kakve njenije oblike dodira.
Obgrlio sam joj i drugu nogu i obje privukao na svoje krilo. Ona je leima utonula u
naslonja, a ja sam puhao tako da mi je nedostatak ugljinog dioksida najednom izazvao
vrtoglavicu. Nisam imao nita protiv toga, upravo obrnuto: otkrio sam nov, snaan doivljaj.
- uri mi se! - ree tada.
- Znam. Zaas bit e suhi.
Bojadisala je samo nokte na nogama. Sreom. Da sam morao puhati i na nokte njenih
ruku, vjerojatno bih se onesvijestio. Ne bih ja imao nita protiv toga, ali bi to oito, u ovim
3

okolnostima, djelovalo malo dramatski, posebno kad se pomisli da je Tamara naviknuta na

tu moju uslugu. Za nju bi to bilo samo izgubljeno vrijeme i odlaganje njena odlaska.

Kad ovako uveer pada kia, a prije svega kad kasni, Tamara uzima taksi, iako je
zapravo poprilino oprezna pri troenju novca i ao joj je plaati taksi. Volim joj promatrati
prste kako i protiv njene volje podrhtavaju dok podie telefonsku slualicu i poinje okretati
pozivni broj taksi-stanice. Dok oekuje taksi, pritee pojas svoje kine kabanice i ogledava
se u ogledalu povezujui maramu oko glave. Poto je navukla arape, morao sam pogledati
jesu li avovi na svom mjestu. udno to se jo uvijek prisjeam takvih pojedinosti. - Ja
sazrijevam polagano - obiava Tamara rei za sebe. - Za mini haljine dozrela sam tek kad su
druge i opet poele nositi midi; naprosto ne elim initi neto prije nego mi to bude sasvim
jasno. Ipak je nedavno rekla: - U jednom kritinom trenutku mora se ovjek usuditi da
prijee granice svoje vlastite nedovoljnosti. Novi je korak uvijek u prvi as korak u - prazno.
- U hladnjaku ima krastavaca, donijela sam ih - ree stojei ispred ogledala. Mogla bih ti
neto donijeti iz restorana. Moe taksi i priekati.
- Pa tek to smo jeli...
- Ali ako ba neto zaeli ...
- Ne, hvala, ja zapravo... - poeo sam odgovarati kad su nam se pogledi sreli u ogledalu ... ne elim nita.
I u jednom trenutku osjetih se bijesnim. Za vrijeme svih tih godina nisam nauio malu
pojedinost: da ovladavam svojim glasom. Uvijek mi se slomi, ak i u situacijama kad
potpuno vladam sobom, u situacijama koje su mi vrlo dobro poznate i svakodnevne, kao
recimo ova ... Najednom mi glas postane nepotrebno drhtavim to i mene samoga iznenadi,
kao da je to neki odgovor na gotovo neprimjetno podrhtavanje Tamarinih prstiju, kao da
naa tijela nezavisno od naih Ja govore nekim govorom znakova, potajno se i njeno i
veeras pozdravljaju, stidljivo izraavaju svoje enje koje su i previe sveane da bi se
odjele u obine rijei jedne ovako obine veeri kao to je ova. Ne bih htio da pomisli kako
sam tuan, jer ja to nisam. Bila bi i te kako iznenaena kad bi proitala one moje misli o
hulahopkama i avovima arapa, ali joj ne elim kvariti raspoloenja podsjeanjem na
ono to je prolo. Ali tko zna - moda se i ona podsjea istih stvari?! Trebalo bi to nekom
prilikom i objasniti.
- Neu doi kasno - ree - ili pak, tek ujutro. U svakom u sluaju navratiti i zato se ne
uznemiruj. A to se doruka tie, mogu ostati i bez njega, ponekad je to samo korisno.
Taj njen nain teko podnosim. emu brblja te gluposti kad se nae na vratima?
Nekoliko puta, neposredno prije odlaska, znala mi je prii, zagrliti me i poljubiti. Da,
jednostavno bi me utipnula za uho ili bi mi razbaruila kosu. To sam jo tee mogao
podnijeti, pa kad sam joj napokon izravno rekao to o svemu tome mislim, kako bih je
odviknuo od tog obiaja, djelovala je iskreno raaloeno. Ali ja sam bio nemilosrdan. Pa
nekakvih prava moram valjda i ja imati! Tako i tom obiaju da valja gluposti posljednje tri
minute prije odlaska, treba takoer stati na kraj.
4

Paljivo sam prislukivao njene korake po stubitu, kao da to pripada nekakvim mojim
dunostima, a onda sam se primakao prozoru i promatrao blistanje njene kabanice dok je
kroz sitnu kiu trala prema autu koji je ekao ispod uline svjetiljke. Tamo se prignula da
bi ula u auto. Za trenutak su se na ploniku zabijeljele njene noge u svojim malim
cipelicama. Onda ih je uvukla unutra, zalupila vratima, i auto je krenuo ostavljajui me kao u
nekom imperfektu, trajno prolom vremenu.
Duge, istegnute jasikine rese padale su po asfaltu. U ovim krajevima to je prvi pravi
znak proljea, pa i onda kad je hladno, vjetrovito i kiovito, kao to je bilo ovo proljee.
Jedno jedincato oekivanje. Jasikini cvjetovi odjednom su se poeli rumenjeti i bubriti
neposredno prije nego to e propupati, a onda su se stali izduljivati da bi naposljetku,
venui, podrhtavali i na najmanjem povjetarcu, kao dugi i teki uvojci kose nekog prastarog
stvorenja. Napokon bi se otkidali i padali kao oklijevajui, gotovo laki od zraka. A sad im je
pomagala i - kia. Padaju poput uvelih metlica obalnog aa, svijaju se po asfaltu, polagano
ga prekrivajui. Mlade, jo bescvjetne jasike stoje prema golemoj i silovitoj pozadini starih
stabala kao krut, klasian, srebrnasti vez na ve izlizanom stolnjaku iz mog djetinjstva.
Sada vie ne ispitujem Tamaru koga e to sresti. Ona pripovijeda i bez mojih pitanja.
Jedva mogu doekati da se vrati kui.
Poto sam navio sat i spustio rolete (ovdje u gradu volim spavati u zamraenom),
odluio sam ipak da jo nekoliko sati radim. Zapravo, to mi je i najbolje vrijeme za rad.
Svuda oko mene sama tiina. Iako bi se od vremena do vremena zauo daleki um ponekog
automobila, ili bi netko zvidukom dozivao svog psa, ti me zvukovi ne bi smetali. Ovo je
pokrajna ulica, gotovo u korov zarasla i u njoj nema velika prometa. Izvukao sam svoje
mape i odreske iz novina. Poelio sam da jednom zauvijek uredim sve te papire, ali za to bi
mi trebali tjedni i tjedni. Uradit u to kad neu imati ba nikakva drugog posla pa ak ni
ovog svog - strunog. Tamara se prijetila kako e jednom raistiti te police i ormare. Ali
kakvo bi stravino raspoloenje zavladalo u ovoj kui kad bi se jednoga dana sve ovo dovelo
u red, a mi bismo sjedili i okretali palce na trbusima, okrueni mapama sloenim po
abecednom redu i urednim policama.
Odradio sam ta svoja dva sata i - po mom sudu - s dobrim rezultatima. Dosadanja
istraivanja posveivala su vrlo malo panje psihologiji jezika, pa je izvorna literatura vrlo
skromna, a i ono to postoji veinom su samo openite i sumarne popularizacije koje mogu
posluiti kao udbenici poetnicima. I zato je ovjek prisiljen da se probija naprijed
vlastitim snagama, poneto po vlastitoj intuiciji i stvaralakoj mati, tim neprocjenjivim
vrednotama ljudskog razuma. Nikakav drukiji nain rada nije mi mogao donijeti
zadovoljstva. Kad bih barem mogao dati poticaja razmiljanjima, pa da se zapone
znanstvenim ispitivanjem i ustanovljavanjem korelacija izmeu predodbi i izraza, ili kad
bih barem mogao zainteresirati kakva mlada istraivaa, pa da stvori neku novu usporednu
statistiku o uestalosti rijei u razliitim jezicima. Razmiljam na primjer o nekom rjeniku
koji bi obuhvatio sve pojmove iz podruja osjeajnog i seksualnog ivota, neku
terminologiju koja bi obuhvatila barem najjednostavnije narodske izraze ... Ali moe biti da
oekujem i previe. U svakom sluaju to pitanje smatram krajnje vanim. U nas jo nije
dovoljno razmotrena vanost jezika kao manifestacije ove vrste stvaralake mate. A mi,
ljudi jedini smo koji bismo mogli priati o tome.

Malko sam prispavao prije nego se Tamara vratila. Kroz razreze na roletama primijetio
sam da jo nije svanulo. Stigla je rano. Kratke su proljetne noi. Prve su se ptice ve sanjivo
oglaavale sa svojih grana - ba kao da su htjele probuditi svoje susjede.
Uvukla je ruke pod pokriva i dotakla me. Pravio sam se da spavam. Prstima je
protrala po mojim rebrima kao da e zasvirati na njima. Neki njen nekadanji prijatelj
govorio joj je kako su rebra divno glazbalo i otada bi esto izvodila ove pokrete koji su
podsjeali na sviranje. Ne znam sjea li se jo tih svojih rijei, sjea li se uope barem
polovine onoga to je ostalo u mom sjeanju. Stjecala je svoje navike ovdje i ondje, a jedini
ja, koji predstavljam njeno sjeanje, znam odakle one i potjeu. Okrenuh se u stranu, i ona se
uvue do mene u postelju.
- Spava?
Obgrlih je i privukoh k sebi.
- Onaj me tip doekao u gaama - ree. - Moe li tako neto zamisliti? Otvorio mi je
vrata u starom, otrcanom jutarnjem ogrtau i nekakvim klampavim gaama. Ve se prilino
dugo nismo vidjeli. I onda se najednom poeo svlaiti.
U duhu vidjeh Tamaru kako stoji u neijem tuem predsoblju, glave uvijene u svoju
zelenu maramu i sa crvenim noktima na nogama koji su provirivali iz tankih arapa kroz
otvore na sandalama. Pokuavala se praviti iznenaenom kako bi prikrila svoje razoaranje.
- Pa zar ve u predsoblju?
- Pa da. Objesio je onaj uasan ogrta o nekakvu kuku u ormaru i onda je ostao stajati u
tim svojim smeastim gaama, to su podsjeale na vreice iz robnih kua, i u nekakvoj
potkoulji, zna onakvoj groznoj, mreastoj.
- Znam, nikada ih nisam mogao trpjeti - rekoh, svjestan svoje nadmoi. - A to je onda
uradio?
- Poljubio me.
- A ti?
- Zatvorila sam oi i zagrlila ga. Gotovo da sam eznula za njim i pribojavala se da me
vie nikada nee nazvati.
- I to se onda dogodilo?
- Otiao je u svoju sobu, skinuo sa sebe sve to rublje i legao u krevet. Na trenutak sam
pomislila ne bi li najbolje bilo da se okrenem i odem. Naime, uvijek me smetao taj njegov
poseban nain. Ali ipak to nisam uradila. Uz to pomislih kakvo bi to tek razoaranje bilo za
njega. Zato svukoh kaput i objesih ga. I onda sam i ja ula u sobu i skinula sa sebe ostalo.
Uredno sam sloila svoje stvari na naslon stolca - dodala je Tamara kao u nekoj elji da me
oraspoloi, pa na trenutak pomislih na sve one njene krpice to su bez ikakva reda bile
razbacane po ovoj sobi, i koje sam prije samo nekoliko sati posakupljao s najudnovatijih
mjesta i u najudesnijim stanjima.
- A onda? Tamara ne odgovori.

Privukoh je u zagrljaj. Kosa joj je bila duga i padala joj slobodno niz ramena. Zamrsivao
sam se u nju. Stao sam modelirati njeno tijelo, kreirao sam ga za sebe, preputao sam se
dosjeanjima svoje svijesti i vraka prstiju. Ponovo me prepoznala i sanjivo me pozdravila
kao neki umoran roak koji se vratio s puta. Malo po malo prela je u vlast mojih ruku tako
da se napokon smirila u mom zagrljaju kao nekakva koarica voa ili svjeeg krumpira ili
pak mirisave, tople cikle, mog omiljenog jela koje bih halapljivo gutao ne dajui nikome ni
djelia od tog obilja. Tko odavde jede, nikad se zasititi nee - prostrujalo mi je glavom, kao
neka poruka proteklih pokoljenja, mukaraca, veih od mene, koji su isto tako traili
spasenje.
- Je li ti barem malko bilo lijepo? - upitah. Kimnula je glavom oslonjena o pregib moje
ruke.
- Zna, u krevetu je sasvim dobar, premda uvijek i sve voli izvoditi prstima. A ti dobro
zna da me tako neto nipoto ne moe zadovoljiti.
To sam dobro znao. I tada me uhvatila neka neobjanjiva elja da je izljubim, posvuda,
da je svu izmilujem, nagradim. Zamolio sam je da mi ispria neto vie, opie pojedinosti i
tok dogaanja, ustrajno sam zahtijevao da saznam neke sitnice koje je ona zaboravila
spomenuti ili ih nije smatrala spomena vrijednim, iako sam je toliko puta molio da upravo
takve stvari upije u sjeanje. Ali je njeno prisjeanje bilo slabo, bila je lijena, rastresena i
umorna i sve je te dogaaje ostavila za sobom, pa sam ih morao izmamljivati iz nje i
pogaati ih, davati im svoja objanjenja i suprotstavljati im se, sve dok ne bih doao do
jasne slike koja bi me uvjerila da je ona ipak sretna pa makar na trenutke, i da ju je taj
mukarac, unato svim svojim - kako da kaem - smijenim i pomalo udnim postupcima,
ipak uspio zadovoljiti. Sve u svemu - prilino udno. I tek kad sam se u sve to uvjerio,
splasnula je u meni neka unutranja napetost i privio sam se uz Tamaru iako toliko tjelesno
iscrpljen da mi je znoj kapao po njenu licu, vlaei joj kosu i vrat.
Posebno je u tome bilo to su mi upravo u takvim situacijama nadolazile misli kako
bismo se nas dvoje zapravo moda trebali razii, poi svatko svojim putem i ne sretati se
vie; u naem sluaju to doista vie ne bi trebalo. Znao samo tako neto spomenuti i Tamari,
u poetku vie tek da je iskuam, a kasnije samo zato da je ujem kako se tome opire. Moda
sam u takvim psihikim situacijama ponekad osjetio da bih tako neto i mogao uiniti barem to.
Ali svaki put ona bi odluno odbacivala takvu pomisao.
- Ja ne mogu izdrati usamljenost. Ali elim biti i slobodna. Ti zna i shvaa moje uvjete
kao i ja tvoje. A to je ve mnogo, vie od uobiajenog.
Tijekom godina davala je i mnoga druga objanjenja, kao na primjer ovakvu klimavu
izjavu: Ljubav je jedina stvar zbog koje se isplati ivjeti. - Ili pak ovu, jezino nedoreenu:
Alergina sam na pomisao da budem naputena, ne mogu to izdrati, moram uza se imati
nekoga tko nee pobjei od mene. I tako dalje. I zaista, ja neu pobjei.
- Hoe li se ponovo sresti s njime?
- Nadam se - sneno otpovrati Tamara. - On nikada nita ne obeava. A ja opet - ne
ispitujem.

2.
Izgleda da su ljudi veoma voljeli Tamaru, ali ona zapravo i nije imala prijatelja; prije bi
se moglo rei da je mnogima ona bila prijateljica, a to je ve neto sasvim drugo. Je li
napokon prijatelj netko u koga se pouzdajemo? Nije li prijateljstvo ipak neto obimnije i
samostalnije a da bi se smjelo iskoritavati kao pribjeite? Ne bi li radije prijateljska
bliskost prema nekom drugom ovjeku trebala ostati neoptereena povjerljivou, koju
netko stran esto mnogo lake podnosi? Mislim da je tako ak i u braku. Nepojmljivo je da
jedan tako blizak ljudski odnos, koji je optereen ne samo seksualnim ivotom, ve i
intimom zajednike ekonomije (kombinacija koja se ionako ve kree granicom ljudske
podnoljivosti), esto zahtijeva i povjerenje, dijeljenje raspoloenja i tajni, svega onoga to
se naziva iskrenou. Na taj se nain ovjek liava i svog posljednjeg podruja vlastita
ivota, staze do svog skrovitog izvorita. Nije onda udno to ljudi sahnu poput biljaka ije
korijenje izgrizaju voluharice.
Ovime to sam rekao naravno da ne elim usporeivati na odnos s brakom, ili rei da
je Tamara nedostatak prijateljstva doivljavala kao neki gubitak. Tek sam se u prolazu
dotakao tih misli, i nema nikakve sumnje da one pruaju lako pristupane usporednice,
istovremeno obiljeavajui prohodne putove kroz najmovarnije dijelove dungle ljudskih
odnosa. Na odnos ak i ne bih mogao oznaiti kao pun povjerenja. Postoji neto i suvie
prvobitno, iskonsko a da bi se sve to moglo opisati jednom tako varljivom rijei. Moda bi se
moglo rei da smo nas dvoje kao dva lijevka stavljeni jedan u drugi: sve to Tamara proivi
prolazi kroz mene; ili da je moj ivot esej (ta otuena intelektualizirana knjievna vrsta) s
naslovom Tamara, koliko god se to moglo uiniti udnim pri pomisli na njenu osjetljivost i
nain ivljenja.
Tako sam razmiljao slijedee veeri dok sam jeo zelenu papriku i sir ne marei u svojoj
osami to nisam od njih pripravio neko posebno jelo. A u sluaju da se ipak vrati, uvijek bih
imao neeg iznenaujue posebnog da se zagrize.
Moram priznati da sam s vremena na vrijeme bio u brizi za nju, iako vie ne u onolikoj
mjeri kao prije nekoliko godina. Vie se nisam brinuo hoe li joj njene brojne avanture
nakoditi, jer znam da ona uvijek i bezuvjetno slijedi svoj unutranji osjeaj, a osoba koja
tako radi, sauvat e svoju duhovnu istou. Plaio sam se jedino da je jednoga dana ne izda
njena sposobnost prihvaanja razoaranja, a na koju je bila silno ponosna, i to da je ne izda
na nain za koji ona ne bi bila pripremljena; da joj se mjera ne prepuni tako kobno pa da
vie ne pronae daljeg puta. Ljudi imaju, rekli mi bilo to, svoju granicu opteretljivosti, pa
kad je jednom dosegnu, onda se ili lome zajedno s njom, ili postaju poput kamena. Sasvim
povrne prirode nikada ne stiu do te granice, ilavi je odguravaju ispred sebe, a
preosjetljivi ostaju esto cijela ivota lebdjeti na njoj kao slamka na valovima, rjeavajui
svoje probleme kroz patnju za koju pokazuju bezgraninu darovitost i snagu. Oni su se, to
vie, u stanju u svaku stvar s ljubavlju utopiti, da bi se napokon otvorili prema ekstazi volje,
snage i patnje.
8

Prole me zime malo pomalo obuzeo osjeaj da se na odnos poeo mijenjati, da nas
oekuje neki preokret. Kau da ak i u braku - i opet ovakva usporedba - bude faza,
razdoblja i godina kad su odnosi u opasnoj zoni, ili dolaze na vagu, ili barem u svakom
sluaju mijenjaju svoj karakter. Ja svakako ne mogu tvrditi da sam primijetio neto to bi
ukazivalo na to. Tek moda imam neki predosjeaj, ili je sve to samo uobraenje: moda
sam se od samog poetka plaio te pomisli i odbacivao je od sebe, pa se sad poela uvlaiti u
svijest kao to se uostalom prije ili kasnije dogaa sa svim potisnutim pitanjima. Ipak mi se
ini da povod takvim razmiljanjima da je neto u samu Tamarinu biu, ali uz to ona je
toliko puta jasno izrekla da joj je potrebna trajnija ljudska veza koju ne eli napustiti. S
druge strane stvaraju se u meni sumnje da u posljednje vrijeme ona vie nije tako otvorena
kao prije. Toliko puta sam osjeao kao da mi neto prikriva, uva neto u sebi to bi se mene
moglo ticati, moda posve izmiljene stvari. Jer njoj nije predstavljalo nikakvo umijee da u
svojoj neiscrpnoj mati izmisli bilo kakvu priu.
Naravno, moda i ja izmiljam ono ega nema. Moda moja osama raa takve misli,
moda su one proizvod moje uzetosti. Ima znanstvenika koji tvrde da se fiziki nedostatak
mora na svaki nain odraziti u psihi. Drugi opet kau da se on kompenzira, uzrokuje
potenciranje preostalih sposobnosti, koncentraciju na te preostale, odnosno na jednu meu
njima. Ja sam sklon obim teorijama. Jednom sam vidio nekog mladia kako uz pomo taka
veselo poskakuje na jednoj nozi dok mu je druga nogavica bila prikopana pribadaama.
Odmah sam zakljuio da mu je noga tek nedavno bila operirana. Kretao se jo jednakim
nainom i jednakom brzinom kao i prije dok je jo imao obje noge. injenica jedne noge nije
jo utisnula svoj peat. Kad joj se bude prilagodio, hodat e na drugi nain, moda i ljepe,
ali sa svijeu ve izjedenom fizikim nedostatkom.
Nikako se ne mogu pomiriti s milju na lijenike koji smatraju da ovjek mora prihvatiti
svoju bolest. To je najvea samoobmana koja postoji. Ja svoju nikada prihvatiti neu. Ona za
mene predstavlja patnju koja e me zauvijek pratiti. Protiv toga ne mogu nita. Proklinjem
svoju nesreu ne zatvarajui oi pred njom i ne prihvaajui tue pokuaje da me uvjere da
je dobro ovako kako jest. Svakog trenutka ona mi oteava postojanje. Jedino Tamara
uspijeva probuditi u meni osjeaje koji mijenjaju moje osnovno raspoloenje. A uz nju
nesumnjivo i moj rad, to sada toliko potcjenjivano istraivanje koje pada u pozadinu pred
novim znanstvenim granama. ivot je onakav kakvim ga osjeamo. U mojim godinama
mogu to priznati bez izmotavanja.
Ponekad me ljuti to nisam od prvih poetaka vodio dnevnik o Tamarinim vezama s
mukarcima i pribiljeio to je priala. Na taj bi se nain potvrdilo moje uvjerenje da je
dolo do izvjesnog razvoja u tim vezama, da su se tijekom godina poeli jasno nazirati
razlikovni stupnjevi i da su oduvijek pokazivali tendenciju kontinuiteta. U posljednje je
vrijeme i sama nekoliko puta to priznala, kao u prolazu i kao grekom, a to je ipak vrijedno
pribiljeiti jer je prije uvijek strasno odbijala pomisao na potrebu vrih veza. U vrijeme
kad smo se upoznali smatrala je dovoljnim da ljudsko stvorenje ima neki posao i svoj
seksualni ivot. Jedno odvojeno od drugoga. Slijedei joj je korak bio da je poela uvjeravati
kako to dvoje ini divnu kombinaciju. - To je prava srea, to daje poleta - govorila je. A u to
je vrijeme imala doista i jedan uistinu sretan odnos u kojem su se obje te stvari sastale.
Naime, na jednom Kongresu za mentalnu higijenu koji se odravao u Goteborgu srela je
nekog katolikog propovjednika - laika. Zbog blagih crta njegova lica nazvali su ga otac
9

Anders. Zajedno su se nekih pola godine posvetili statistikoj analizi domova za privremeni
smjetaj ljudi u nevolji po mjestima june Finske i stvorili neku vrstu plana za neposrednu
pomo. Koliko sam saznao, neke dijelove tog plana uspjeli su i ostvariti. Otac Anders
preselio se tada u Dansku i ivio, koliko znam, u nekoj vrsti zadruge, gdje bi i Tamara uvijek
bila dobro dola kada bi joj se glupani u vlastitoj zemlji popeli na vrh glave. Tu polovinu
godine djelovala je doista sasvim zadovoljno i smireno, ali ju je na kraju pjesme opoziv oca
Andersa oito teko pogodio. - Upravo sam na tako neto priuena - govorila je. Otkako sam
izgubila svoju prvu ljubav, koju mi je rat oteo, ivot me odkolovao da budem
specijalistkinja za ljubavna finala. Otada mi je zadugo bilo teko shvatiti da ljudi mogu
dobrovoljno naputati jedni druge i da jo neto drugo osim bombi i smrti moe razdvojiti
dvoje ljudi. Ova posljednja spoznaja bila je moja prava trauma - govorila je.
Posljednja etapa postao sam ja. Za nju samo logian nastavak, kontinuitet, neto emu
se poslije rada i seksa moe obratiti, neto dosegljivo, to ne bjei, to ne ostavlja. - Ti si za
mene od ivotne vanosti - znala je ponekad napola nehajno rei dok bi se pripremala za
svoje izlaske, usredsreujui cjelokupnu svoju panju da joj se nokti na nogama ne zadjenu
u arape. Taj ceremonijal obavljala je upravo na rubu mog kreveta, zauzimajui ve onu
klasinu ensku pozu - oblik enskog donjeg rublja vremenom se premalo mijenjao s
obzirom na modnu matovitost - a ja bih sve te pripreme pobono pratio kao i uvijek, jer mi
je to priinjalo zadovoljstvo, a za nju je imalo posebno znaenje. Osim toga imam i ja svojih
slabih trenutaka, pa padam u iskuenja da je molim za priznanje, iako to smatram
poniavajuim i esto uviam kako to vie teti nego koristi objema stranama.
Godinama se inilo kao da joj kombinacija rada, seksualnog ivota i kontinuiteta - svako
za sebe paljivo iskultivirano - prua u dovoljnoj mjeri kako zadovoljstvo, tako i sigurnost. A
za mene su te godine, toliko mi je ve postalo jasno, predstavljale takvo obilje doivljaja i
iznenaenja, kakvo od ivota nikada nisam mogao oekivati i nikada ak ni pomisliti da e
mi pruiti. Osim ljubavlju bio sam ispunjen i dubokom zahvalnou.
Ali ipak, a to u posljednje vrijeme postaje sve jasnije, tijekom godina ja sam Tamari
predstavljao samo potrebne uporine toke s kojih se, osigurana, mogla uputati u traenje
svog pravog ivota, ivota koji je, unato svemu, jo nezamrljan i u koji ona vjeruje i eka na
njega, a sudbina joj je - kako ona kae - kriva za sve nepravde. - ivot nije mogao htjeti da
ena poput mene bude prevarena, ostavljena samom, da mora patiti, da mora ekati. Tu je
neka zabuna. Ili je to sasvim jednostavno - greka, nepravda koja se mora ispraviti jo za
mog ivota - kae ona. - Ja sam iznijela svoju albu protiv ivota i sad oekujem da je
razmotre, da se greka ispravi.
A kad je pogledam, pomislim da ima i pravo: ivot joj svakako nije namijenio ni patnju,
ni razoaranja. Ona je oito eljela da bude voljena. Kao uostalom i svi mi. Samo, dolo je do
neke strahovite greke, neke sveope pogrene odluke, moda jo tamo pri poecima
stvaranja vremena. I ona je i dalje prisutna u svima nama.
A Tamara je odluila da sa svog stajalita pokua ispraviti tu greku, tu najveu ljudsku
glupost: ula je u borbu uz zvukove bubnjeva i truba, u posljednjem trenutku - kao to je
sa zanosom govorila.
A ja gotovo i osjeam potrebu da je branim, pa to i inim. Dok istovremeno s bolom
uviam kako se osjea usamljenom i bez ljubavi unato kontinuitetu koji sam znaio za nju i
10

htio znaiti. Jer potrebu za ljubavlju moe osjetiti jedino onaj kojega ne samo ljube ve ljubi
i sam. Dakle, jedan sasvim umjeren zahtjev stvara silnu komplikaciju koja se u praktinom
ivotu sakriva iza ove oito jednostavne formule, naroito kad pomislimo na ljudsku
tragikominu nesposobnost na tom podruju.
Njeno je konkretno opravdanje da sam ja, zbog svoje bolesti, cijelo ovo vrijeme koje se
poznajemo bio impotentan. Ili bolje reeno, da je moja bolest, poslije uspjenog uklanjanja
klinikih simptoma za sobom ostavila, meu ostalim, i tu uspomenu. A to zapravo znai da
sam jo samo matom sposoban za neku vrstu zadovoljenja. Imao sam sreu to sam sreo
enu koja se pokazala spremnom da me takvog prihvati, da mi otvori skute svoje due i
poljane svojih osjeaja. A treba rei da se i ja sa svoje strane ne zadovoljavam s malim.
Naprotiv, uvijek sam zahtijevao sve vie i vie, sve do bezuvjetne kapitulacije. Promjene,
smisao za stvarnost, dobar ukus i matu. Kada tom popisu dodam jo rije moral, onda su
moji zahtjevi gotovo ispunjeni; pokvarenost ne mogu otrpjeti, razvratnost mi se gadi, a pri
tome mislim nakaradnu kombinaciju hladnoe osjeaja i elje za uivanjem koja se moe
usporediti s razaranjem prirodnog.
to se mene, dakle, tie, ivot bi se mogao na tome i zaustaviti. Ja se vie ne nadam, ja
vie ne vjerujem u uda (osim kad zaboravim da sam tu vjeru izgubio), pa ne vjerujem vie
ak ni u pozitivne, nepredvidive dogaaje koje sam jo sve do nedavna smatrao
mogunostima koje ohrabruju. A to se Tamare tie, problemi i dalje ostaju nerijeeni.
Koliko mogu vidjeti i zakljuiti iz njena dosadanjeg razvoja, njeno bie, ili recimo,
podsvijest, tei prema nekoj cjelovitosti, situaciji u kojoj bi se sve ove razdvojene stvarnosti
koje dijele njen ivot - ujedinile. Ona ezne za svojom ivotnom harmonijom, koja bi se,
prema terminologiji koja je upravo u modi, moda mogla nazvati identitetom, ali je taj
termin suvie uzak i statian a da bi mogao izraziti cjelovitost njena Ja, koje znai ujedinjenu
ljubav, seks i kontinuitet, a koji opet za odrasla ovjeka oznauju doivljaj osnovne
sigurnosti, pa makar moda sve i ostalo samo na doivljaju. Ja bih joj poelio takav doivljaj
iako znam da bi to istovremeno predstavljalo i kraj naeg odnosa, tog rijetkog, jedinstvenog,
u najveoj mjeri moralnog kontakta izmeu dvoje ljudi koji su sauvali potovanje jedno
prema drugome.
Mnogo smo puta oboje ustvrdili kako bi nam ivot bio nemogu da nemamo jedno
drugo. Ili da bi barem bio mnogo, mnogo tei, ispunjen patnjama i tekoama. Ja sam - u
satima kad bih zaboravio na svoj posao - znao razmiljati o jednoj drugoj mogunosti:
naime, ne nedostaje li u naem odnosu neto odista bitno? Moda su ljudi naprosto slabi
prema nevanim stvarima, kao i prema, recimo, nakitu ili slatkiima, moda samo
uobraavaju kako im sve to treba.
A onda mi se meu misli uplete Tamara, bljetave i glatke koe, kao ena koja je upravo
stigla iz ljubavnog zagrljaja, ak joj je kosa ivahnija iako ju je samo letimice oeljala. I
odmah, tog trena, budi se u meni elja da joj budem u blizini, da je ujem kako pripovijeda,
da je pripitkujem o pojedinostima i tako saznam kako je zapravo bilo.
Tada je zatvorim svojim zagrljajem, napadnem je pitanjima sve dok ne postanem
siguran da joj je dobro, da uiva i da je zadovoljena. Onda mi pripovijeda kako sve to osjea,
sve dok moja unutranja napetost ne dosegne svoj vrh i popusti, a tijelo mi se smiri.

11

Pa iako kazujem da trpim, mogu isto tako i rei da pripadam onim saaljenja vrijednim
ljudima koji su napunili svoju au patnje; ivac koji prenosi bol, obamro mi je i njegovo se
osjetljivo djelovanje polako smiruje, preostalo je jo samo zanimanje, znatieljan san i onda
- Tamara - ona predstavlja neto od onoga to jo ivi u meni.
Sve u svemu ivot je ovaj ipak - ivahan.

12

3.
Bila su vremena kad je Tamara danima znala i po nekoliko sati masirati moje noge.
Razdoblje same rekonvalescencije ve je svrilo jer sam se ve mogao samostalno kretati,
ipak najee uz pomo ruku, kreui se od jednog komada pokustva do drugog; uasavam
se i pomisli na take, a da i ne spominjem invalidska kolica. Uz to, sve to je mehanizirano
ide mi na ivce. Ne vjerujem da dvosatne ili trosatne tjelesne vjebe mogu pomoi ako se
dua tome protivi. Ve u koli grozio sam se onoga to se nazivalo satima fizike kulture ili
gimnastike i nikada nisam toliko snano osjeao svoju nesposobnost nego onda kad bi cijeli
razred galamio oko mene trei u kratkim, bijelim sportskim gaicama prema spravama na
drugom kraju dvorane - ak im ne znam ni imena - ili kad bi igrajui rugby, silnom brzinom
poletjeli ravno prema meni viui najprije dodaj, dodaj, a onda, kad bih izgubio loptu,
budala, nespretnjakovi, smetalo...
Imao sam ljupke, strpljive njegovateljice kojima sam iskazivao svoje potovanje hvalei
ih kao vjete kad bi mi davale klistir, i tako sam esto uspijevao da me i po dva put
proklistiraju. Ni u kom sluaju ne bih mogao ustvrditi da sam bio nekakav lagani pacijent.
Nasuprot tome, vjerojatno je moj negativan stav i ubrzao moj izlazak iz bolnice osobito kad
sam obeao da u kod kue svijati palce na nogama dvije i po tisue puta svaka dva sata, a u
meuvremenu okretati glavcima stopala u smjeru kretanja kazaljke na satu i obratno, i da
u se na kraju, svake boje veeri upirati svom svojom teinom dvadeset do trideset puta o
zabat kreveta. U to vrijeme jo nisam uope mogao maknuti ni jednim jedinim prstom,
premda bi mi se povremeno, sasvim neovisno o mojoj volji, znali trgnuti, to se tumailo kao
ohrabrujui znak ponovnog oivljavanja ivca. Danas se ve najveim dijelom kreem po
kui uz vlastite snage iako to ba ne izgleda najljepe. Vani se podupirem o svoj tap i stojim
elegantno podsjeajui na kakvog boljeg gospodina iz prolog stoljea koji oekuje damu kako mi ree Tamara. Po vrtu se na sve mogue naine kreem slobodnije.
Tamara me nikada nije vidjela dok sam bio zdrav, a da me vidjela, mislim da me uope
ne bi zamijetila. Najvjerojatnije i nisam njen tip. I sama je potvrdila da me dugo vremena
prepoznavala jedino po mojim nogama i da me ak ne bi primijetila kad bi me srela na ulici
kako hodam kao i drugi ljudi. Ipak, i ona zna na svoj nain pretjerati. Istovremeno, rekla je
kako su je moje noge od samog poetka silno zaokupile: na predavanjima sjela bi uvijek
tako da bi ih mogla vidjeti iza mog stola. I doista, prisjeam se da je uvijek sjedila pod
posebnim kutom s kraja u redu klupa i neprekidno se nekamo naginjala. Pomiljao sam da
eli neto vidjeti kroz prozor, ali eto - nije bilo tako. Nikakva razloga nisam imao da
pomiljam kako je zapravo imala neki drugi cilj, to vie to je uvijek svakome sve rekla
izravno u lice. To fetiiziranje nogu pojavljuje se, koliko mi je poznato, ee kod mukaraca
nego kod ena, ali to samo po sebi nita ne dokazuje.
Na je odnos dugo bio verbalan, to nikako ne znai da ve od poetka nije bio i
intiman. Njen nain govorenja - ili ak samo otvaranja usta - budio je u meni erotske
predodbe. Kasnije mi je priznala kako je to odmah i primijetila, ali je odmah pridodala kako
13

to potjee od njena duevna stanja, ili je posljedica erotine preosjetljivosti kojoj je uzrok
bio njen tadanji ljubavnik. Dobro je poznato da su neki ljudi spremni zagrliti cijeli svijet tek
kad su zaljubljeni, pa ako se priklonimo tom otrcanom, ali i iskustvenom klieju, onda nema
sumnje da Tamara pripada takvom ljudskom modelu. I upravo kad ljubi, spremna je da
bude prema cijelom svijetu dobra i da sa svakim podijeli svoju radost. Pomanjkanje ljubavi
dovodi je do zaziranja od ljudi pa i od onih koje inae prihvaa, doslovno do toga da mrzi
cijelo to ovjeanstvo, tu neizdrljivu nisku vrstu, ili - to je jo gore - da utone u
ravnodunost koja je onda tjednima izjeda dok joj se sve ini praznim i besadrajnim: Pa
ionako ni u emu nema nikakva smisla.
Ali poslije nekog vremena postalo nam je ipak sasvim jasno da smo izmeu sebe razvili
sve veu i veu potrebu za zajednikim ivotom. Ja obiavam studente pozivati k sebi kui
na usmene ispite, tako da Tamarina pojava kod mene nije znaila nita posebno. Uio sam je
napamet Hamurabijev zakonik. Dao sam joj da napie referat o estoi izvjesnih tipinih
karaktera u apokrifima - ne sjeam se vie kojih. Izvlaio s polica povijesti muenika,
otpuhivao s njih prainu i isticao kako ih jo nitko nije analizirao sa stajalita uloga spolova
u njima i kako bismo mogli podijeliti taj posao. ak je i to progutala. Ali kad sam izvukao
Herodotove povijesne spise i istovremeno stao intenzivno razmiljati kakvu bih zamrenu
psiholingvistiku temu mogao izvui iz njih (meni je na pameti bila pomisao o seksualno
patolokim crtama u gradnji Herodotovih reeninih struktura), onda je odjednom ustala,
kao da se neemu dosjetila, i pogledala me u oi dok su joj usne podrhtavale. Prila mi je i
zastala. Zbog mojih nesigurnih nogu i malo pognutog dranja inila se neto viom od mene.
Ne bih se ni najmanje zaudio da mi je u onom asu prilijepila pljusku. Bio bih je i zasluio.
Srce mi se stislo tek zbog pomisli: evo, sad u je izgubiti.
- Da li bih vam smjela malo izmasirati noge? - upitala me.
Istog proljea prekinula je studij psihologije jezika i poela je pohaati teajeve
praktine terapije to ju je opredijelilo na podruje koje je konano postalo njeno. Istina,
kasnije je nastavila studij sociologije i socijalne psihologije, diplomski ispit nije nikada
poloila, a takoer se i nikada nije preselila k meni, premda sam je molio za to.
- Ti bi od mene sigurno stvorio magistru - rekla mi je. - I tko zna gdje bih s time zavrila,
a moje bi jedino zadovoljstvo trebalo onda biti da kui pozivam studente i zadajem im tako
teke zadatke da ih sami ne bi mogli rjeavati. Ba je dobro to si tada bio nesnoljiv. Pisano
je bilo da zavrim u ovom svom zvanju. Meni je potrebno osjeanje da ljudi zavise od mene
jer mi samoj nedostaje snanih elja i strasti.
Na taj me nain oslobodila neugodne primisli, koja me opsjedala, da sam moda i
previe utjecao na izbor njene budunosti. Ali bilo kako bilo, koliko god osjeao da i
poinjam nepravdu, u takvim potpuno neoekivanim okolnostima ne bih mogao drukije
postupiti. Iskreno govorei, da sam samo smio i pomisliti da mi se nua mogunost da
dobijem Tamaru, bio bih je spreman i silom ostvariti. Pa ak ni sada ne bih mogao
kapitulirati pred takvim svojim uvjerenjem. I tako to onda mora biti. To samo pokazuje da
svako bie mora ostati neunitivo vjerno samo sebi. I nikakvo rtvovanje ne bi imalo
nikakva smisla. I Tamara je s tim stvarima naisto, ona poznaje te zakone kao svojih deset
prsti.

14

4.
Treba priznati da je Tamarin ukus u pogledu mukaraca predstavljao neto osobito, i
usuujem se rei da je to meni moda mnogo bolje poznato nego drugima. Upravo sada
pokazuje najvee zanimanje za jednu osobu koju sam, u pomanjkanju drugih naznaka,
oznaio kao kockasti, jer je, prema Tamarinu prianju, esto nosio izrazito kockasti ogrta
i izrazito kockaste koulje razliitih oblika, to samo po sebi ne dokazuje nita drugo osim
slab ukus u odnosu na poimanje geometrijskih oblika. Ne bi ga trebalo zamijeniti s jednim
prijanjim mukarcem, kojeg sam klasificirao po njegovu donjem rublju i kojeg bismo zbog
pojednostavljenja mogli nazvati komunistom - njegov je radikalizam bio neke udne vrste,
jer je nosio duge gae. Neko sam vrijeme mislio da se radi o istom ovjeku, toliko su im se
naini odijevanja pribliavali, dok se stvari nisu razjasnile pa sam bio prisiljen tu dvojicu
odjevenih mukaraca razdvojiti u dva identiteta, od kojih se jedan morao zadovoljiti sa
svojim dugim gaama, a drugi sa svojim kockastim kouljama i isto takvim ogrtaem.
Naalost, budui da sam u svojoj mati imao posla s toliko osoba, dolazilo je ponekad do
takvih nesporazuma, makar sam pobono pazio i pokuao se drati voznog reda i makar
sam pazio na njihove osobine.
- Zar ga nita drugo ne oznauje osim te kockatosti? - pitao sam Tamaru.
- Ne, sasvim je obian i upravo me zato i zanima.
- Dakle, nikakve brade, duge kose ili odgrienih nokata?
- Ne, ba nita ... ali, ekaj... no da,... obino odlazi na izlobe pasa.
Zanijemio sam. to e biti s mojim pokuajem identificiranja, ako se taj odnos doista u
neto i razvije? Vjerojatno u morati nabaviti kakav prirunik o - psima. Neki od onih s
naslovima poput Kako u obradovati svog psia ili moda Zlatodlak, odan, vjeran.
Dakle, neki novi momak, i meu dosadanjim sasvim obian - pokuao sam razmiljati. Jer
do sada imala je uvijek posla s nekakvim neurotiarima. Ali ako bolje razmislim o njenoj
sredini, druge mogunosti i nije imala. Ali, da li bi tako bilo u drugim okolnostima? to se
mene tie, ovaj novi odnos obeavao je i promjene, i usamljene veeri.
Neu poricati da sam pokatkad osjetio razoaranje. Znalo se dogaati da bih se ve
unaprijed poradovao saznanju da u s njom provesti veer. Tada bih nabavio vino i neto za
jelo, pokuao se podsjetiti njenih omiljelih jela (to se takoer neizmjerno esto mijenjalo) i
uvijek joj pripremio neko iznenaenje; posljednji put raene hljepie koji se umau u
rastopljeni maslac. I koliko se sjeam, ba su joj prijali. Pa onda tanki odresci slanine, prava
poslastica za nju - i to kad bi se dobro ispekli u tavi i bili jo hrskavi, tako da su praskali
meu zubima. To su bile one potajne orgije koje su naem zajednikom ivotu davale okus
opasnog i razbludno riskantnog. - Svako ljudsko bie trebalo bi voditi jo jedan, potajan
ivot - govorila je Tamara usnama to su, jo onako zamaene, sjale, i dok bi oblizivala
vrhove svojih prstiju pod crvenim svjetlom stolne svjetiljke, oito uivajui.

15

- Moe li ivot uope i biti drukiji nego potajan, s obzirom na izgled dananjega
svijeta? Ljudi su poeli ivjeti potajno kao za rata, inae takav ivot ne bi mogli ni izdrati.
Povlaivao sam kao da sluam glas koji govori iz najskrivenijih kutaka moje due. Stao
sam razmiljati kako je ljudski glas zapravo vana stvar i kako se jadno mogu osjeati ljudi
kojima priroda nije pruila lijep, izraajan i profinjen glas koji djeluje bez obzira na rijei, i
kako zapravo imamo malo zadovoljstva od svega to kazujemo ako je intonacija loa, pa ak
ako je i sve to govorimo, potpuno tono.
I upravo tada, u takvoj situaciji, zazvonio je telefon.
Ili je Tamara ve ula u kupaonicu, ili smo ve oboje sjedili u kadi, pa sam se ja morao
odazvati, dok se s mene cijedila voda i posvuda ostajali mokri tragovi stopala.
- Upravo je u kadi. Da vas nazove kasnije?
- Naravno da moe, samo ako uspije uspostaviti vezu s barom u hotelu. - U pozadini se
ula paklenska galama.
Tamara se nikako nije mogla odluiti da izvue utinicu svog telefona, pa kad bi bila
kod mene, s njena bi telefona dolazio odgovor da se nazove moj broj. Naime, neki od njenih
pacijenata ili tienika mogao bi iznenada zatrebati onu odluujuu rije koja odlae
njegovo ili njeno samoubojstvo. Tamara je spomenula kako je na taj nain spasila ve
mnoge ljudske ivote. Vjerojatno da je doista tako i bilo, a ja imam najmanje prava
posumnjati u to. Ali znalo se dogaati i da odbije to bi traili od nje. Sjeam se tako kako je
jednom oko etiri ujutro odbila da poe na nekakav ljetni ples u opini Konginkangas, ili
kako se to ve zvalo, u svakom sluaju radilo se o nekoj od tih neodreenih, dugotrajnih
priredaba koje su postale tako omiljen oblik eskapizma, jedan od onih malobrojnih koji je
doputen.
Kad Tamara uje da netko eka na njen telefonski poziv, tada zapoinje silovita
predstava pranja. Nasapuna etku i trai me da joj izribam lea, zapravo i ne mora me to
traiti, ja to inim vrlo rado. Ima divna, duga lea i snana ramena, a tamo gdje lea prelaze
u stranjicu ima dvije rupice, kao one jamice to se u nekih stvaraju na obrazima pri
osmijehu. Mnoge mukarce uzbuuju enska lea vie nego prednja strana, a uenjaci tvrde
da je to rudimentarno u naoj podsvijesti u kojoj se uvaju sjeanja na prijanja seksualna
ponaanja, ona iz ranijih stupnjeva naega razvoja. Neu zanijekati da prema naprijed
sagnuta ena budi u mukarca elju da joj zaskoi na lea, epa je za bokove i straga se
utisne u nju i moda je ak zubima uhvati za vrat ispod kose ili barem za pleke. Iskreno
govorei, mislim da je taj nain ujedanja samo podsticao spolni in, dapae, moda je bio i
neophodan. Samo naa moralistika i erotski osiromaena kultura preobrazila je to u
sadizam, koji nikako nije postojao u poetku. Uz to smatram da znaci ugriza na eninim
pleima samo pojaavaju njenu samosvijest i uveavaju joj vrijednost u sredini u kojoj ivi.
Iz istoga su motiva mukarci pravili oiljke na svom tijelu i ukraavali se ranama ako ih ne
bi zadobili u ratu.
Poto sam joj ietkao lea, pri emu je stenjala od uitka, sapunao sam je rukama,
masirao je odozgo prema dolje da bih na kraju turio i prste u nju. U toj situaciji ilo je to
tako lako da odmah ne bi ni primijetila, uvijek sam imao kratke nokte. Inae nije bila
osobito oduevljena da se s njom manipulira na taj nain - kako je govorila - ali za
16

kupanja bi to uvijek doputala. I tako joj paljivo perem svaki nabor, i to bez ikakve urbe. U
poetku ne bi svraala na to panju, ali bi onda poela oslukivati dodire mojih prstiju dok
ne bi uz stenjanje od uitka pljusnula u kadu. Izvukao bih tada ep iz kade i dok bi voda
otjecala, prao bih joj prsa, trbuh, ruke ispod pazuha i pupak i prije nego bi ponovo uspjela
doi k sebi i probuditi se, uzeo bih tu i upravio joj mlaz meu noge. Stala bi se vrpoljiti,
smijati se i vritati, grdila me i molila da je potedim, ali ja nisam imao milosti; drao sam
tu stalno upravljen na jedno mjesto, promatrao kako joj stidne usne trepere kao latice
cvijeta pod pljuskom, cijelo vrijeme svjestan da sve to ne bih mogao uraditi bez njene volje.
Najzad bi se izvila, cijelo bi joj se tijelo zacrvenjelo, zatvorila bi oi, znoj bi joj izbio po elu i,
grei se, pokuavala se osloboditi, cijelo vrijeme traei mlazeve s tua. A onda bi dola do
vrhunca u dva, tri, etiri trzaja da bi onda ostala leati na dnu kade kao da je mrtva,
zatvorenih oiju. Tuem bih joj ispirao tijelo, ruke ispod pazuha, vrat, grudi, a kad bih mlaz
iz tua ponovo upravio na ono osjetljivo mjesto, ponovo bi je proeo niz snanih trzaja. To je
bio jedini oblik nasilja koji sam uspijevao izvriti na njoj. Ili moda e biti bolje ako kaem:
jedini konkretan in koji sam bio u stanju uraditi.
- Lopove! - bilo je jedino to mi je rekla kad bi se podigla i ovila runikom. Po intonaciji
bilo je jasno da se ne ljuti. Ali da je ponekad bila malo i razdraena, to je istina.
- Onda sam potpuno bespomona - rekla je. - Poslije ovakvih stvari nisam vie u stanju
nita uiniti.
- A to bi to trebalo da bude?
Nije odgovorila, tek je mokrim stopalima odtapala u sobu, briui ui i traei neto, da
bi odmah zaboravila to trai i ostala neodluno stajati. Osjeao sam potajno zadovoljstvo
videi je u takvu stanju. Kao da je ono nastalo mojom zaslugom, a osobito jer znam da ona
cijeni ovakav doivljaj. Ljudi bi morali voditi ljubav tako da to prelazi njihove sposobnosti
shvaanja, da im se zavrti u glavama, da izgube osjeaj vremena i prostora, da im se svjetovi
srue i pokopaju ih i da pri tom osjete olakanje to se to konano i dogodilo.
- Sigurna sam - kae ona - da ovjek u onom odluujuem trenutku kad vidi da drugi
automobil leti na njega, kad vidi da e, eto sad, itav svijet eksplodirati, kad umire, dakle da
ovjek u tom kratkom djeliu sekunde osjea oduevljenje to vie ne moe vladati
situacijom, to konano ima pravo odbaciti sve od sebe i prestati da se napree. To je
olakanje pri posljednjoj predaji, koje nikome vie ne moe saopiti. A svjetovi se
sukobljavaju i u ljubavi, sunevi se sustavi sudaraju i neto se zauvijek gubi, ali nastaju nove
konstelacije i obogauju na ivot.
Tako je to, razmiljao sam dok je ona govorila. Pa i nije ba glupo ovo to pria.
I unato svemu i bez svoje volje, morao sam se diviti njenim matovitim zamislima,
novim dimenzijama u njenu nainu razmiljanja. Bez njih bio bi mi ivot svakako
siromaniji.
- Tko je telefonirao? - upitala me.

17

- Zbilja, tko je to, dovraga, mogao biti? - odgovorio sam pitanjem, povrno i ne
pomiljajui da bi mogao biti netko tko je ve bio na putu da se baci niz vodopade Imatre.1
Ponekad i ja sebi doputam trenutke neodgovornosti.
- Mislim da sam negdje zapisao njegovo ime, ne znam tono gdje, sjeam se tek da sjedi
u nekom baru...
I Tamara je, ogrnuta runikom, otila traiti ime i telefonski broj. Telefon se nalazi uz
krevet na nonom ormariu prepunjenom raznovrsnim irkanim papirima. Dok bi
razgovarala telefonom, imala je obiaj crtati ljiljane koji izdiu svoje vratove spremni da
prsnu od znatielje, udno raspupane cvjetove i dugovrate ptice kako stoje na jednoj nozi.
Za nju su vrlo karakteristini i crtei neke vrste krieva i stepenica. esto bi poela crtati u
jednom uglu i onda bi itav papir ispunila zavojitim arama koje bi podsjeale na vreteno i
sve pokrile tako da bi se biljeke, brojevi i poruke sasvim izgubile u njima. Znala je i samoj
sebi pribiljeiti zapovijedi, kao npr.
- nazovi: Hansa, Arnea, Ristu, Mirju;
- kupi: spajalice, indigo, etiri metra umjetnih trepavica;
- odnesi cipele postolaru;
- poalji tiskanice;
- plati lanarinu za seksualno - politiko udruenje.
Ali obino bi na kraju i sama poslala k vragu svoj zapovjedniki ton, to bi rezultiralo
time da bih ja morao sve te sitnice na ovaj ili onaj nain obaviti.
Sjedei na krevetu s runikom prebaenim preko ramena, vrtjela je broj na telefonskom
brojaniku. Kapljice vode bubrile su na vrhovima njene rasputene kose i padale joj na
koljena. Svoje crveno lakirane nokte na nogama uvukla je u dugake rese na sagu, a uperci
stidnih dlaka meu nogama svjetlucali su, onako vlani, kao aske neke velike rosike. uo
sam kako spominje nekakvo ime koje nikada prije nisam zamijetio. ekala je dok su ga poli
traiti i za to je vrijeme podigla jednu nogu na krevet i otirala se izmeu prstiju. Cijelu veer
mogao bih provesti promatrajui je ovakvu. ovjek koji je bio u pitanju pojavio se na
telefonu, i Tamara je poela objanjavati: - Upravo sam se kupala, jo sam mokra, trebat e
mi oko pola sata dok mi se kosa osui; ovaj put nikako to ne bi ilo, na alost. - Osjeao sam
se naprosto divno. I s nekakva razloga javila se u meni melodija poznate pastirske polke i
stadoh potiho zvidati njen poetak. Ali tada zauh Tamaru kako govori:
- Doista mi je ao!
A meni se uinilo kao da joj se netko s druge strane ice dobro izlagao; nita ne zvui
tako vjerodostojno kao uspjena la. Istina preesto zvui potresno, sve drugo samo ne
vjerojatno i uvijek pomalo bespomono, osim ako nije izreena kao izrazito iznenaenje i
bezobzirno baena u lice drugoj strani.
- Hoe li za jedan sat bili jo pijaniji nego sada? - uo sam Tamaru kako pita, ve neto
popustljivije.
1

Vodopadi rijeke Imatre najvei su vodopadi u Finskoj.

18

I uinilo mi se kao da upravo ujem kako je netko s druge strane uvjerava kako e od
ovog trena piti samo mineralnu vodu.
- Dobro onda. Bit u tamo za jedan sat. Ne uzrujavaj se ako malo zakasnim.
Ona poloi slualicu, uzme suilo za kosu iz ormara i stane toplim zrakom suiti kosu.
Tad se prisjeti da i ja postojim, pa mi pone objanjavati kroz zujanje aparata:
- To je jedan ovjek do kojega mi je stalo, zapravo mnogo ga cijenim. Rekao mi je da mu
je potrebno neko ljudsko bie, a da je u takvu stanju u kojem je najbolje nikome ne
telefonirati jer mu nitko i ne moe pomoi, a to ga samo jo vie obeshrabruje. I zamisli,
rekao je u dananjem drutvu, dakle i on je jedan od onih koji pripadaju tom drutvu i
oekuje neto od njega i zato mu treba pomo. Moram svakako krenuti da se sastanem s
njim.
Dok je govorila, prestao sam fukati, ali iz nekog uzroka pastirska je polka nastavljala
svirati u meni tako da su njeni sjetni i sudbonosni zavrni taktovi pali upravo u asu kad je i
ona prestala govoriti.
- to osjea na kraju pastirske polke kod onog tunog i tekog motiva? - upitao sam je i
poeo pjevuiti taj kraj.
Tamara je pod suilom za kosu okretala glavu ovamo i onamo i podizala svoju kosu u
zrak tako da je leprala kao na proljetnom vjetru na vrhu nekog brda. A ja sam uspio
odgovoriti sam na svoje pitanje pri emu sam si dopustio rijetku sentimentalnost da
pokaem Tamari da joj ne zamjeram to me naputa.
- Ne ini li ti se da taj kraj samo predouje razoaranje koje nas uvijek oekuje, kraj
ljubavi, a time i kraj svega, smrt. Glazba nam samo prua mogunost da u svemu tome
osjetimo ljepotu.
Bio sam siguran da emo makar jednom biti istoga miljenja. Ali Tamara me bez
tronutosti pogledala, iskljuila suilo i rekla:
- A ja sam uvijek zamiljala kako se upravo tada pojavljuje neki golemi jarac, vei od
svih prethodnih.

19

5.
Tamara je svog kockastog ovjeka srela u kasnu zimu na nekoj dobrotvornoj
priredbi. Ljudi rado pleu u korist najudnovatijih ciljeva i tu naklonost treba, naravno,
iskoristiti. Taj put bio je prireen ples pod krinkama, to je imalo znaiti da ljudi nisu htjeli
plesati u ast gluposti izravno, svojom vlastitom osobom, pokazati svoje pravo lice, ve su,
kao to je moja majka znala rei, navukli svinjsku kou preko oiju. etiri metra umjetnih
trepavica otilo je kao alva.
Sjeam se kako je Tamara navlaila na sebe nekakav crni triko. Uz to, u sjeanju mi je
ostao itav niz poza koje je pri tom zauzimala: Tamara s privuenim koljenima kako ureuje
nokte na nogama, njena vjena briga; s podignutom lijevom rukom, a desnom preko grudi,
dok bi malim karicama podrezivala dlake ispod lijevog pazuha, pri podrezivanju ispod
desnog pazuha i sam sam morao sudjelovati; kako sjedi ispred police za knjige s velikim
leksikonom na koljenima i jedino s crnim grudnjakom na sebi. Dok bi se ureivala, esto je
brbljala o sasvim desetim stvarima, a znali smo se i prepirati o nekoj rijei, pa bi pola
potraiti objanjenje.
- APEX - itala je glasno - APEX je ... - A u mojoj predodbi APEX je bilo isto to i neka
gola ena koja se sprema na odlazak i dri leksikon na koljenima. Kad bi netko naslikao
sliku s ovim motivom, izgledala bi poput mrtve prirode inspirirane anatomijom ljudskog
tijela. A to je inae tako esto i obina situacija. Tko zna kakvo bi se prozaino, svakidanje
tumaenje moglo dati uz znamenitu Manetovu sliku Doruak u prirodi, na kojoj gola ena
sjedi u drutvu dvojice potpuno odjevenih mukaraca. Ponekad, usred priprema za izlazak,
padne Tamari na pamet da mora jo iste veeri neizostavno poslati neku potvrdu, i onda
sjedne onako potpuno gola za pisai stol i pie tu potvrdu. Takva bi se slika onda mogla
nazvati Zrana kupelj ili Za pisaim strojem ili npr. Dokument. Onda bi, vrtei
stranjicom, prola mimo mene sasvim zadubljena u svoje misli, a ja bih je povukao na sebe.
- Proglaavam te svojom privatnom svojinom! - rekao sam joj i izljubio gdje god sam
stigao.
- Nos ti je hladan i brada ti je otra, a ja sam uvijek kakljiva kad mi se uri.
Okretala se i izvijala da se oslobodi, vukla me za kosu.
- Pusti me!
- Najprije da te malo odgrizem i progutam onoliko koliko elim. Ostalo moe zadrati.
Smijala se i opirala. Zamislio sam kako ustajem i, dok se onako koprca, nosim je u
krevet, bacam se na nju. Ona se pokuava izviti, ali joj blokiram ruke i noge, skuplja noge, ali
ih koljenima razdvajam. Nastoji se izviti prema natrag, ali sam joj prekriio ruke iznad glave
tako da joj je lice dospjelo izmeu mojih palaca. I onda sam se sruio u nju. Tamara mi je
priala kako neki mukarci grunu u enu kao da svaki put defloriraju djevicu. - I to ima svog

20

ara, ne mogu osporavati - tumaila je Tamara - osobito ako se izvodi bez oklijevanja i
stilski isto.
- Koliko bih dao kad bih te mogao silovati - rekoh.
- U tom sluaju morala bih se braniti - odgovorila je. - A veliko je pitanje jesam li za to
sposobna.
Te scene uoi krabuljnog plesa sjeam se vrlo dobro iako se ona nipoto ni na koji
bitniji nain ne razlikuje od mojih svakodnevnih prieljkivanja i snova iji je ar moda
leao upravo u toj primitivnoj trojednosti sanjanih elja: pravu da hodam, da nosim i da
zadovoljim potrebu za ovladavanjem enom.
Tamara je obukla neki crni triko koji joj se usko pripijao uz tijelo i dodala mu dug rep;
naime, trebala je predstavljati maku u veljai. I upravo kad sam je htio pohvaliti za
atmosferu tjeranja koju je stvorila oko sebe, potpuno je dezerotizirala svoj izgled obuvi na
noge nekakve stare izme. Dakle: maak u izmama.
A kockasti ovjek je nosio zaveljaj na tapu, a za eirom njihala se mala varjaa od
brezove kore; dakle sve skupa je zapoelo ve mnogo prije nego je njih dvoje bilo to
nasluivalo.
Plesali su zajedno i kockasti je izvodio male, sigurne i uspjene figure koje su ostale u
nematovitim ali sigurnim granicama, kao to se i pristoji nekom lanu upravnog odbora, a
Tamara ga je posluno slijedila. Priala mi je o tome znatno kasnije, jer ovu fazu
upoznavanja nismo smatrali nimalo vanom. - ena se mora svaki put prilagoavati
koracima mukarca - govorila je - usvojiti njegov propisani ili slobodan stil plesanja, time se
poinje.
I usred tog pripovijedanja najednom se sjetila kako je jednom, prije dugo vremena, dok
je bila silno nesretna, plesala neki fantastian ples. Moda ih je bilo i vie, jedan za drugim,
ali u njenim mislima svi su se oni sveli u jedan jedini. Nosila je crne, mreaste arape, to joj
je tada bilo jedino sveano na njoj. Glazba je - inilo joj se - dolazila ravno iz svemira,
beskrajna, neshvatljiva, skladana upravo u tom trenutku i postojala je samo u tom trenutku.
Nekoliko pacijenata stvorilo je orkestar i uz tu se glazbu plesalo dok bi cijelo vrijeme netko
upadao s rijeima I am the brain of the universe (Ja sam mozak svemira). Svirai su
nosili bisere oko vrata i na elu, njihovi dugi pramenovi kose talasali su se u glazbenom
ritmu, svijali se oko njih i resa njihovih ponchoa.2 I sasvim neoekivano jedan je od
pacijenata - inae tih, tugaljiv i povuen mladi - ustao na drugom kraju dvorane i rairenih
ruku poletio prema Tamari. Tamara se instinktivno trgla od straha, ali je brzo ustala i pola
prema njemu tako da su se sreli na podiju za ples prije nego je on stigao do njena stola. I ne
dotakavi se, stali su plesati divlje, bjesomuno, neumorno, zaboravivi na sve. A onda su
najednom jedno drugom poeli iskazivati svoje nevolje: pripovijedali su ih svojim tijelima;
kako se ovjek, pritisnut neim stranim, obara na enu traei olakanje, i kako ga ena
isprva prihvaa, ali as kasnije postaje muiava i odbija ga pravei se kao da ga uope ne
vidi, oijuka s drugim, die nos u zrak, kad joj se ponovno priblii, tako da ovaj postaje
nesretan, ali i opet pokuava i bude odbaen i zato povrijeen, natmuri se i zatvori u sebe - a
2

poncho: latinskoamerika pelerina

21

kad mu se ena pone pokajniki pribliavati, on rairi ruke da bi je zagrlio, ali mu ona i
opet jednom piruetom izbjegne i stane se udaljavati, izvodei je jo jednom, pa jo jednom
sve dok on napokon ne ostane plesati sam, zatvorenih oiju, ruku podignutih iznad glave,
lica napaena i znojna; dotakne ga leima, opusti kosu da ga pomiluje po ramenima da bi ga
napokon rukom strastveno pogladila po njima, traei nita drugo osim bliskosti: i to je
smiruje.
Nemogue je ustanoviti to je taj mladi doivljavao za vrijeme plesa, ali Tamara je
priala da je sve upravo tako proosjetila. U svakom sluaju mladi se poslije tog plesa poeo
oporavljati. Oni su i kasnije plesali na ovakvim priredbama koje su se redovito odravale, ali
nikada vie nije bilo istog uspjeha. Svaki put bili su razoarani. Znalo se dogoditi da
naprosto prekinu ples, toliko im se sve inilo loe i tugaljivo. Momak je osjeao svojom
dunou da zamoli Tamaru za ples sve dok je jedne veeri nije uhvatio za ruku i rekao:
- Ne moemo vie zajedno plesati. Naime, uvijek traimo isti doivljaj koji smo imali
onog puta. A taj se ne vraa. Bio je i suvie lijep da bi se mogao ponoviti. Vie te neu moliti
za ples.
Uskoro poslije toga bio je otputen iz bolnice i puni je sat ekao da prije odlaska jo
pozdravi Tamaru. Pripadao je onima koji se, jednom otputeni, nikada ne vraaju.
- Ljudi bi trebali ozdravljati putem plesa - govorila je Tamara.
- Ima ljudi koji mogu uspostaviti kontakte samo dok pleu i koji se mogu izraziti samo
svojom tjelesnom prisutnou. A ve je i to mnogo - ini mi se.
Upitao sam Tamaru kako je svojim poznavanjem ljudi klasificirala tog ovjeka s
brezovom varjaicom (koji je uostalom ve i onda imao neeg kockastog na sebi), i ona mi je
odgovorila:
- On je sasvim normalan tip kakve ja uope ne poznam. Zapravo bilo bi vrlo zanimljivo
upoznati i jednog takvog, ako nita drugo, a ono zbog promjene. On je na svaki nain sasvim
obian. Dakle, gotovo tako neobian kao ista voda.
Popravljala je zamiljeno neto na ovratniku i gledajui kroz prozor, nastavila:
- Bilo bi doista vrijeme upoznati neko sasvim obino stvorenje. Tko zna, moda bih ga
ak mogla i zavoljeti. Nisam nikada ni pokuala. Pri pomisli na njih kao da bi mi netko prelio
hladnu vodu po leima. Jo od djetinjstva, koliko se sjeam, odabirala sam samo malo
aave, preosjetljive i nepovjerljive, a odbacivala - ozbiljne. Koje sam odbila, danas su
pastori i upravitelji, a jedan je postao i direktorom neke tvornice. Ali oni koje sam voljela do
danas su se na ovaj ili onaj nain upropastili. Nedavno me dala pozdraviti moja prva ljubav.
Danas radi u Kopenhagenu i boluje od svih moguih bolesti.
- Meutim... - zapoeo sam i obliznuo usnice kako bih dobio na vremenu jer nisam bio
ba siguran kako da oblikujem misao. - Meutim, ne misli li da je tu po srijedi pitanje o
posljedicama, a ne o uzrocima, ili kako da se to zapravo shvati.
- to time eli rei? - upitala me Tamara dok su joj se oi nekako suzile. - Vjerojatno
neto neugodno?

22

Znao sam da bi se moglo dogoditi, ako je razljutim, da ode i ne pojavi se nekoliko dana.
Ali se takvih njenih izljeva bijesa vie nisam plaio jer bi se uvijek vraala natrag. Dakle,
nastavio sam izlaganje svojih misli. Mogao sam rei: pa moda su mukarci koje si
odbacivala kasnije nali neku normalnu enu i tako ostali na neki nain poteeni. Ali ipak
nisam, koliko god je to moglo zvuiti duhovito, ili upravo zato. Normalno je pojam koji se iz
nekog razloga uzima kao apsolutan, jer je vrlo lako ukloniti one za koje taj pojam uope ne
postoji. Naprotiv, pokuao sam joj malo polaskati (tada sam je jo, dakle, tako slabo
poznavao), pa rekoh:
- A to ako si na one koje si voljela djelovala destruktivno? Ti postavlja visoke zahtjeve,
gotovo surovo visoke, osobito prema onima koji su ti bliski ...
Bojao sam se da u je ipak razljutiti, pa da bih to sprijeio, dao sam svojim rijeima
sudbonosan prizvuk. Ali i prije nego sam uspio zavriti svoju reenicu, rukama je prekrila
lice i udarila u pla. Stao sam se dizati sa stolice, pa kad mi je to konano uspjelo, odvukao
sam se po sobi do nje koliko sam bolje mogao, i stao je tjeiti.
Tako je silno plakala da su joj se ramena tresla, i to cijelo vrijeme dok sam joj se jo
pribliavao. Izgledala je sitna i bespomona i htio sam je onog asa zagrliti i govoriti joj kako
smo svi djeca iste sudbine, vrijeamo druge i bivamo vrijeani i ne znajui da to inimo,
tjeiti je, u pomanjkanju neeg boljeg, tim starim, otrcanim frazama. A kad sam se konano
dovukao do nje, podigla je glavu i rekla:
- Ne osjeam se dobro. Bit e da u dobiti menstruaciju ili sam se prehladila. A moda je
i oboje, Osim toga sam umorna od neprospavanih noi. Zapravo, nikako ne podnosim
pomanjkanje spavanja. Doista je strano to za svoj seksualni ivot moramo otimati vrijeme
spavanja.
I upravo kad sam stigao do nje, kaznila me dignuvi se i poavi prema ogledalu da
promotri svoje zaplakano lice.
- udno kako stvorenje u mojoj dobi izgleda usiljeno kad plae. Pa kako bi onda i moglo
pobuditi saaljenje u nekoga?
- Saaljenje ne zavisi od injenice hoemo li ga u nekoga pobuditi ili ne - pokuao sam
ponizno objanjavati iz njena prazna stolca. Jer, ili ga ima, ili ga nema. U ljudskoj vrsti oito
ga ima. I to saaljenje upravo se kod nas, ljudi stvara i razvija s tendencijom da poprimi
kozmike razmjere. (To je bila moja omiljena misao, i kad god bi mi se pruila prilika,
izvlaio bih je na svjetlo dana, a Tamara mi je nehotice i ne zlonamjerno opet i opet pruala
mogunost da je izreem.)
- Oh - uo se Tamarin uzdah dok je pokuavala dotjerati svoje uplakano lice. - Kakav
kozmiki skok! Pregolem za mene, ne mogu te slijediti! Jedino mislim da bi ivot mogao biti
sasvim drukiji kad cijelo vrijeme ne bismo imali posla s matarima. Tako se sasvim
zaboravlja da postoje i pozitivni, uravnoteeni ljudi, iako ih zapravo ima prilino malo. I
napokon, kako da se mi, luaci, meusobno podnosimo?
Nastavljala se pljuskati po licu na neki usiljen i iritirajui nain, i svaki udarac rukom po
licu kao da je prenosio poruku: Ja sam svoja vlastita tjeiteljica! I onda je, gledajui me
preko ogledala, rekla, razjarena kao to ve dugo nije bila:

23

- Kako to da me nisi pohvalio to sam ipak potedjela svoje dijete od takvog svog
destruktivnog utjecaja. Nije li tu mala nedosljednost u onome to si rekao?
Rekavi to, navukla je kaput i otila.
Promatrao sam je kako pomalo pognuta prolazi ulicom, brie nos, i tada mi je iezla iz
vida.
Osjeao sam kako je utuena. Poslije ovakvih scena oboje smo bili nesretni. A, ipak,
povremeno bi se i opet izlagali takvim sukobima, ne znam zato. Mi jedno drugome vie
nemamo to dokazivati. Oboje dobro znamo da se ljudi meusobno razilaze i naputaju, to
barem nije nikakva umjetnost, osim naravno u mom sluaju, i to iz sasvim praktinih
razloga.
Poto je otila, telefon je zazvonio nekoliko puta, ali nisam stigao podignuti slualicu. Pa
ionako su jedino Tamaru nazivali.
Opis tog normalnog ovjeka s malom varjaom od brezove kore koja mu je visjela sa
eira, naiao je, dakle, od samog poetka na tekoe. Ali je i nastavljao zaokupljati moju
matu, kao neka nedovrena pripovijetka.
Znai, pripadao je nekom odboru. Dakle, nije bio samo obian, ve i birokrat, moda
kakav pravi primjerak graanskih vrlina.

24

6.
Dva dana kasnije, dok sam iza kue brao koprive, Tamara se odjednom pojavila pokraj
mene. U ruci je drala koaru iz koje su virili debeli listovi poriluka. Nita nije rekla, tek me
uhvatila za ruku. Ve odavna smo se prestali ispriavati jedno drugome. Smatrali smo to
gubljenjem vremena.
- Donijela sam brijestova aja i pivskog kvasca - ree.
- Skuhat u ti juhu od jo sasvim mladih kopriva, prve su ovog proljea... - odvratio sam.
Premda sam znao da e se vratiti upravo ovako, bez nekakvih izmotavanja, dakle
dosljedno samoj sebi, osjetio sam nenadano golemo zadovoljstvo i olakanje. Kao da se neki
iaeni zglob duboko u meni vratio na svoje mjesto. Kroz sve to vrijeme trpio bih od
nekakvih bolova u prsima. I uvijek, kad bi mi unutranja napetost popustila, osjetio bih to
na prsnim miiima. Kao da su dua i tijelo zamijenili svoja mjesta. Fizika bol znai uvijek
odmor za duu. Ponekad, pri disanju osjetio bih bolove na miiju rebara, tako sam znao biti
napet.
- Muhar i sjenica borili su se cijelo proljee za ovo gnijezdo - primijetio sam i pokazao
vrtnim karama na gnijezdo na jasiki. - ini mi se da je sjenica pobijedila, iako me svakog
jutra budi muhareva pjesma. Sigurno se ugnijezdio negdje u blizini. Po svemu sudei, ovog
proljea ima vie ptica. Sigurno i zbog toga to je ograniena uporaba pesticida.
- Da barem zatopli - rekla je Tamara. - Cijelo sam se proljee smrzavala. Samo sam
ekala, ekala, tako da sam mnogo puta i zaboravila na to zapravo ekam. A onda mi je palo
na pamet da zapravo ekam na toplinu, sunce. Sunce mi je svakako neto najvanije to
postoji. Ovi hladni dani su kao neki tekst u zagradama. Nekako ih treba proi i uope je
udno to ih uraunavamo u vrijeme. Daj mi te kare da obreem ono tamo kraj plota.
Ovog je proljea, zbog mraza, cvjetanje okasnilo. Jasikino lie bilo je sitno i crvenkasto,
brezini pupovi smei kao da su ih nekakvi lani sunani dani izmamili na svjetlost dana. Za
studenih noi stjecao se utisak da su ak i ptice pjevale u paninom strahu za svoj ivot.
Vrijeme se kao tema razgovora moe initi nezanimljivim, pa ljudi o njemu govore
samo kad su dobra raspoloenja elei dati vanjski utisak da je sve kako treba. Spominjanje
vremena tipian je jezini znak kojim se slue ljudi, inae meusobno bliski, u posebnim,
osjetljivim situacijama.
Uli smo u kuu. Prepustio sam Tamari da ponese kare i zdjelu prepunu mladih
kopriva. Pri kuhanju one se silno skupe tako da ih za dvije osobe treba nakupiti prilino
mnogo. Dopustio sam joj da mi pomogne i pri penjanju uza stepenice. inilo se kao da joj se
to i svia. Ja sam pak bio dirnut njenom obzirnou. Ali takvom raspoloenju ne treba
pruiti priliku da predugo potraje, jer esto prelazi u neugodno otrenjenje. Ve su mi se i
sad, dok smo se penjali stepenicama, polagano i malo pogureni kao da nas nose osjeaji
zajednitva, priinjali zvuci Chopinove Pogrebne koranice kako odzvanjaju negdje u
25

pozadini. Istovremeno je u meni rasla potajna radost zbog ponovo osvojene slobode, i ta je
sloboda ispredala svoje zlobne zvukove izmeu tekih, traginih ritmova.
Bila je to prava gozba. Tamara je, konano jednom, iskljuila svoj telefon, tako da smo
sve u svemu imali dosta mira. Samo je jedna pacijentica, koja je upamtila moj broj telefona i
znala da na njega moe dobiti i Tamaru, nazvala i pitala bi li se u asopisu koji je izdavala
Tamarina sekcija mogla objaviti jedna njena proljetna pria. Pria je u naelu bila ve
gotova, ima je u glavi cjelovitu i razraenu, samo je treba staviti na papir, a uz to bila je
istinita od rijei do rijei i proizala iz vlastita iskustva.
- Svakako se isplati da je napie - odgovarala je Tamara u slualicu - inae se nee
moi osloboditi pomisli na nju. U svakom sluaju ona ti spreava stvaranje novih, plodnih
misli. Ako ne bude uspjelo da izae u proljetnom broju, svakako e dobro doi i ujesen dodala je malo nepromiljeno, iako je inae vrlo oprezno birala svoje rijei.
- Ali ujesen me ovdje vie nee biti - protestirala je ena, gotovo spremna na pla. - A uz
to, moja je pria izrazito proljetnog ugoaja.
- Da, istina! - odvratila je Tamara. - Ali mislim da se takve stvari mogu objaviti u
asopisu iako autor nije vie ovdje.
- Dakako, dakako, naravno, teorijski to je mogue, ali init e mi se kao da mi je dua
ovdje ostala - uporno je nastavljala spisateljica.
- Onda je napii - nagovori je Tamara. - Tiskat emo je u proljetnom broju. I pii
paljivo! Sjea se mog savjeta: niti jednu jedinu suvinu rije, a iskustvo neka bude
prisutno u svakoj. Dakle, doivljeno! To e te osloboditi. Oblikovanje neke slike prua
zadovoljstvo i donosi olakanje, u tome lei tajna stvaralatva. Ako se stvaralaki impulsi
priguuju, ako se ovjeku ne doputa da govori, a pripovijedanje je ivotno vano za ljude,
jedno od njihovih najosnovnijih potreba, onda se stvara bolesno stanje. Da, da, uradi to
svakako. To e te osloboditi. Veina naih razgovora sastoji se uglavnom od toga da priamo
jedni drugima to nam se dogodilo, gdje smo bili, to smo vidjeli, o emu smo razgovarali. Pa
ako i sve skupa nije vrijedno osobite panje, ne posustaj. Znam da je to vrlo vano za tebe. A
tako postupaj i s drugima, daj im mogunosti da se identificiraju, pomozi im. Tako e
pomoi i drugima, misli na to.
- Juha e ti se ohladiti - rekoh, uivajui u punoj mjeri u toj kombinaciji vrue juhe koja
se pui i visokih pravila estetike. Mlade koprive pruaju doista jedinstven uitak samo ako
ih se ubere u pravi as u proljee, jer ve nekoliko dana kasnije postanu ilave pa ih treba
due kuhati da bi omekale, a to ve opet ide na tetu mirisa koje daju.
- Ima pravo - govorila je Tamara. - Sjedi i primi se posla. Ova je pria najvanija za tebe
samu ... Upravo tako ... Do vienja. ut emo se jo. I vidjeti...
Htjela je spustiti slualicu, ali druga strana oito jo nije bila spremna na to, jer je
Tamara jo uvijek ostala uz telefon i sluala. A onda je prasnula u smijeh.
- A-ha, dakle kod koga i gdje se to uvijek nalazim? - ponovila je ona pitanje i okrenula se
pa me pogledala tako da sam mogao shvatiti u kojem se smjeru razgovor poeo kretati. I
nije bilo prvi put da je svoje telefonske pozive zavravala s ovakvim razgovorima.
I kao uvijek, kad bi joj takvo pitanje postavili, slijedio je odgovor:
26

- Nije ljubavnik, ali voljeni prijatelj. Zapravo jedini kojeg imam ... Naravno ... No da, na
neki nain - kao roak ili zapravo vie od toga, srodna dua, malo na svoj nain, kao i ja,
samo ipak na drugi nain. Kao neki komplement... Da, ba pripadamo zajedno ... Kako se
uzme ... Hvala ... Da, ispriat u mu.
Njena se juha ve ohladila pa je uzela vrue iz lonca na tednjaku i stavila malo sebi i
malo meni,
- Zaeljela mi da budem sretna. I tebi.
- Pa ja i jesam. Pozdravi je i uzvrati joj na isti nain.
- Ona je zapravo sretna i sad joj je lake iako ponekad znade biti utuena. Dugo je imala
osjeaj da u trbuhu nosi jea, a sad kad se tog osjeaja konano rijeila, eljela ga je imati
ponovo. Osjea se prazna. To je izvrstan motiv za proljeem obojenu pripovijetku,
- Pravo ima - rekoh. - Potpuno pravo. Je je divno stvorenje. Naravno da se time moe
zaokupiti panja.
Neka neobina malaksalost prome mi udove. Stanje oputenosti moda je - srea,
pomislih na trenutak, ali odbacih tu misao. Taj je zakljuak bio suvie negativan da bi
vrijedio za neto drugo osim za pojedinane sluajeve, kao na primjer za ovaj trenutak, za
koji, svakako, vrijedi. No i za ovaj se sluaj moe pretpostaviti da mu je prethodila druga
situacija, a uzevi u obzir razmjerno ravnoteje koje sve okruuje, onda sadanja situacija
predstavlja svakako korak naprijed. Dakle tako stvari zavise jedna o drugoj.
Stao sam sve to objanjavati Tamari, istovremeno sve uvjereniji kako ve dugo nisam
imao nekog pravog erotskog doivljaja i da bi jedan ovakav mogao biti kruna ove veeri.
Iznenada sam zaelio zamisliti kako posjedujem osobine kojih zapravo nemam. Ve
sam rekao da mi se razvratnost gadi. Ali sad uobrazih da sam neki razvratnik srednjih
godina, debeljukast i bogat, jer razvrat u mojim predodbama ide zajedno s bogatstvom,
siromani ne mogu biti razvratni. Razvratnici deru i piju preko svake mjere, a budui da
sam i sam upravo malo prije izvrsno jeo i uivao u tome, lako mogu zamisliti kako se neka
razvratna osoba moe osjeati nakon dobra jela. I mi smo pili vino, tako da su svi uvjeti u
tom smislu bili ispunjeni. I onda pomislih kako razvratniku prilii da enu koju je poelio
promatra kroz dimni veo, pa zamolili Tamaru da donese cigaru.
Kad je to ula, malo je, s nekim predosjeajem, podigla obrve, ali je pola i donijela mi
cigaru, ak mi ju je i pripalila kao da je shvatila cijelu igru.
Sjedio sam zavaljen, s cigarom meu zubima i ispuhavao goleme dimne oblake izmeu
nje i sebe. Ona je sjedila nedaleko nasuprot meni odabirui plou koju e staviti na
gramofon. A onda se i ona zavali u naslonja ruke nehajno zabacivi za potiljak.
Poluzatvorenih oiju i prekrienih nogu nepomino je sluala glazbu s ploe. Pokuao sam
se domisliti to bi neki razvratnik zamijetio na njoj: izloene aice koljena ili stegna to su
se gubila ispod suknje, ono njihovo iznenaujue i gotovo nesrazmjerno zadebljanje koje se
gubilo u polutami ispod haljine. Sigurno bi uoio crveno lakirane nokte koji su tako puteno
sjali ispod arapa, ali bi vjerojatno jedva i malo panje posvetio glenjevima ili listovima na
nogama, tim klasinim dijelovima ija je prolazna dra u njihovoj povijesnoj raznovrsnosti alosno ali istinito - ve poela padati u zaborav. Umjesto njih, tog poudnog razvratnika
27

sigurno bi uzbudila tek izglaana bluza koja je doslovno vritei pozivala neku ruku da je
izguva; a Tamara je na sebi imala triko - majicu ija su gornja dugmeta bila kao nemarno
otkopana. To je jedna od onih krpica koje na enama uvijek djeluju kao da su pretijesne, ali
takvih dosjetljivih oblika da na odreenim mjestima uvijek pokazuju ispupenja. Oito su
zamiljene da i one privuku razvratnika. Pitao sam se: ne ide li krtost ruku pod ruku s
pohotom? Naime, razvratnik jede prodrljivo, ali i pazi na svaki zalogaj druge strane. Ne
poziva li svoju odabranicu na kakvu veeru u nekoj jeftinoj krmi samo zato da bi je kasnije
mogao pozvati k sebi u krevet? Ili joj nua ostatke jela iz hladnjaka? Ili, u boljem sluaju,
aicu konjaka, i to u onim aicama koje su tako uske da se lako prevrnu. Koji je ono pisac
pisao o djevojci koju je upravo ta kombinacija krtosti i erotike - zgranjavala? Da, Aldous
Huxley. ini se da pohota ne moe uspijevati u atmosferi krtosti. Iz toga slijedi da je
najblia dareljivosti, da, moda ak i nekoj vrsti rasipnosti koja proizlazi iz lakomosti, da je
bliska i gromoglasnom podrigivanju od presitosti, prodrljivosti, pipanju i nasrtljivosti i
tome slinom.
Otpuhnuo sam oblak dima i shvatio da sam tako i odagnao svoju elju da se igram
razvratnika. Nije mi uspjelo da se probijem do tih poroka - a poroci su prema mom
shvaanju bitni sastavni dijelovi pohote. Uhvatila me nekakva sjeta, i ono to me zapravo
moralo potaknuti, uinilo mi se, evo sada, sasvim lanim. Shvatio sam da je osjeaj za mene
uvjet, a pohota sama po sebi samo je neko zaobilaenje vlastitog samonijekanja. I sjetio sam
se naeg starog vjerouitelja, koji je otvoreno davao prednost djeacima i prezirao
djevojice smatrajui ih glupavim i lakomislenim. Povremeno smo mu smjeli postavljati
pitanja o nazorima na ivot i o tome bismo onda raspravljali na satovima psihologije. A
onda bi se uvijek znao netko nai pa da pita: - Kako se ovjek moe osloboditi svojih
nagona? - Odgovor smo svi ve znali unaprijed. - Postoje dva naina - govorio je vjerouitelj
ne pravei stanke izmeu reenica. - Jedan je da ih nadvladamo, a drugi da svoje nagone
toliko zadovoljavamo da nam se to zadovoljavanje naposljetku pone gaditi. Mir budi
grekama njegovim.
- Tamara, jesi li ikada srela nekog pohotnog ovjeka? - upitao sam je i ustao sa stolca.
Osjeao sam se toliko slabim da bih se najradije bacio na krevet i poinuo.
- ekaj, da se prisjetim - rekla je Tamara. - Na alost, nisam, ne, u svakom sluaju ne
pada mi nijedan takav ovog asa na um. Je li to velik propust?
- Naime, upravo sam si htio predoiti to bi razvratnost zapravo trebala biti, ali nisam
dopro daleko. to ona predstavlja za tebe?
- Tja - uzdahne Tamara, proavi rukom preko lica. - Moda bi kakav sveenik mogao
biti pohotan. Jer to je zapravo religijski termin. Ako i ne predstavlja mjeavinu religioznog i
seksualnog, kako se ono shvaa u naoj zapadnoj kulturi. Termin koji zabranjuje tu
fascinantnu kombinaciju.
- To je najobinija bestidnost i nita vie - upao sam. - Zbog tog pojma spaljivali su ene
na lomaama. Takve kao to si i ti.
- Pa ja nisam ... - zapoela je Tamara, a onda nastavila - ... ili, ipak, moda, na neki nain...
Sjedila je nasuprot meni i izgledala rastreseno kao osoba koja barem teorijski eli doi
naisto sa samom sobom i svojim postupcima.
28

Ali moje su misli ve krenule drugim pravcem.

- Priaj mi to se dogaalo izmeu tebe i onog kockastog, onog lana uprave kojemu
je mala varjaa visila sa eira. Kako se uope zvao?
- Mauri.
- Sreli ste se znai, na tom krabuljnom plesu? Jesi li ga poznavala otprije?
- Vrlo slabo. Ne zabavljaj se na njegov raun. A-ha, dakle tako, pomislio sam.
- I tako ste plesali, a on je plesao potpuno nematovito, ako sam te dobro razumio, i to
se plesa tie, ne moe se usporediti ni s jednim mukarcem s kojim si bila prije. Ili nije tako?
- Pa mislim da je ponekad doista lijepo plesati sasvim obino, mirno i promiljeno. Ne
treba se uvijek pri plesu i oznojiti.
- A gdje ste se prije sreli?
- Pomalo posvuda i ponekad. Ali nikad ga nisam naroito uoila. Nije bio moj broj.
- Nije bio neurotiar?!
- Nije. Djeluje sasvim normalno i sigurno. Osjetio sam silnu elju da ponem fukati, i
opet mi je nadolazio motiv iz Pastirske polke, ali njena finala.
Ne znam je li ta melodija pobudila bilo kakve asocijacije u Tamare. Sjetio sam se
tumaenja koje je dala uz tu melodiju pa dobih elju da se smijem, da se uguim od smijeha.
I onda sam primijetio kako je odjednom poprimila kruto dranje.
- to se dogodilo izmeu vas? Nije odgovorila.
Uhvatila me takva znatielja da me neto poelo svrbjeti u uima, tako da sam ih morao
malim prstom dobro iakati prije nego sam mogao nastaviti.
- Jesi li bila kod njega kod kue? Ili je on bio kod tebe?
- Odgovor glasi da.
Do vraga! Uzeo sam cigaru s nonog ormaria i dobro potegnuo, ali bila se ve ugasila i
imala miris hladne saune.
Ve se dugo, dugo, godinama nije dogodilo da bi oklijevala s pripovijedanjem o svojim
avanturama.
- Pa onda, kako je bilo?
Odgovora nije bilo, samo napeta utnja.
- Jesi li ga srela i kasnije?
- Jesam, ako ba eli znati.
- to se dogodilo izmeu vas? - gotovo sam vrisnuo i na vlastito iznenaenje za tresao
sam joj ramena da se krevet zaljuljao.
Pogledala me sa zadovoljstvom i, naglaavajui, rekla:
- Nita!
29

- to?
- Nita!
- Nita?
- Da, ba nita!
Uinilo mi se da pravi budalu iz mene i osjetio sam se povrijeenim. Nije bilo drugarski.
Bio sam i suvie laka rtva za izrugivanje. Ali kad sam je pogledao, nisam u njenu pogledu
mogao otkriti traga zlobi. Bila je samo ozbiljna i nekako napeta.
- Pa bili ste zajedno te noi. Kui si se vratila tek ujutro, bila je nedjelja.
- Bili smo zajedno dvije noi.
- Pa to ste onda, za boga miloga, radili?
- Razgovarali smo.

30

7.
Cijelog slijedeeg dana bio sam tako silno smeten, ali nikako da mi postane jasno - zbog
ega.
Odvukao sam se u vrt i pokuao isjei mladice jasike koje su se posvuda razrasle.
Najprije sam mislio da ih pustim slobodno rasti. Zapravo one nisu nimalo smetale u
sjenovitom sjevernom dijelu vrta gdje su ve ionako nadrasle sve ostalo raslinje. Ali unato
tome osjeao sam da ih treba ukloniti jer stari vrtovi u tom predjelu grada ipak ne bi smjeli
izgledati zaputeno. Inae bi se inilo kao da su kue naputene ili da u njima obitavaju
sablasti.
Rezultati mog potkresivanja jasikinih izdanaka bili su vrlo mravi, ali mi je ipak uspjelo
posjei nekoliko mladih, a panjevi preostali od njih ni u kom sluaju nisu uljepavali okolinu
niti pruali dojam da je vrt ureeniji nego prije. Bio sam i previe rastresen da bih taj posao
mogao paljivo obaviti.
Ve odavna sam stvorio sud o sebi po kome sam bio imun na ljubomoru, ili bolje rei, u
naem se odnosu ljubomora kanalizirala tako da je, kao neki lako zapaljivi materijal, uvijek
nagovjetavala jo vie topline i svjetlosti, pruala nova iskustva i veu bliskost. A to to
smo uspjeli u tako tekoj stvari, dakle, u neemu to se ljudima ini nezamislivim, navelo me
na pomisao da ovjek uvijek, prije ili kasnije, pronae vlastiti put u meusobnom
komuniciranju, samo ako mu se prui prilika da ga potrai, ili barem ako ima sree kao to
sam je ja imao. Ljubomora je moda posve pogrena rije, ako je promotrim sa stajalita
naeg odnosa. U tom bih sluaju radije govorio o uivljavanju svijesti, o poistovjeivanju s
drugim, tim osjeajima koji rue pregrade, a grade mostove, dok se u ljubomori
predstavljaju samo u svom negativnom obliku.
Naravno, moglo bi se zakljuiti da sam bio razoaran jer mi je ovog puta Tamara
oduzela mogunost identifikacije i preuzimanja njena stava, a to mi je prije uvijek
omoguavala i to mi se tijekom godina inilo samo po sebi razumljivim. I nema sumnje da
je i u tome leao jedan od uzroka moje smetenosti. Smatrao sam taj njen postupak
neasnim. Ali to i nije bio jedini uzrok mog stanja. Muio me nekakav osjeaj prijetee
opasnosti. Sve je bilo nekako suvie usklaeno. Ovog puta nisam znao iz kojeg e pravca i s
kojom e me snagom pogoditi udarac. Sve ove godine pripremao sam se u mislima na
injenicu da e me Tamara jednog lijepog dana zauvijek napustiti, da e se razlini putovi
njena ivota ipak jednom sliti u jedan i da u tada morati nestati iz njena vidokruga. Ta
misao budila bi u meni samo ve dobro poznatu, snanu tugu, iako sam bio svjestan da e
tada moj ivot prii svome konanom svretku. Dakle, takva vrsta straha nije bila u pitanju.
Moda vie nisam mogao izdrati da promatram njene patnje. Moda zapravo cijelo
vrijeme elim da ona sasvim malograanski - da upotrijebim tu rije - nae sebe u ovom
naem odnosu i da prihvati rascjepkanost svog ivota. Da je uspijem privui ovim
zemljitem i kuom koji - iako je kua ve trona daara koju e sruiti odmah im ovaj
grad to brzo raste dopre do nje - ipak predstavljaju sasvim pristojan imetak.
31

Ali Tamara je i govorila: - Neka samo jednom sretnem ovjeka koji e me voljeti, a i ja
njega, i koji e mi pruiti osjeaj sigurnosti, poi u s njim bilo kamo, pa ak i ako budem
morala biti salinac na njegovim saonicama.
Odvratio sam joj: - Ali i ja te volim, a i ti voli mene, a pokuavam ti pruiti i sigurnost.
Tako sam govorio unato svemu to sam znao i ega sam bio svjestan. Ali ona je tono
oblikovala moje rijei, upravo onako kako sam oekivao.
- Ali ja tebe ne volim. Za mene ti predstavlja samo kontinuitet.
Mogla je takoer rei: - Ti za mene predstavlja izlaz u nudi. Kontinuitet koji trenutno
traje. Pomae mi da idem dalje.
Ali unato svemu, usuujem se tvrditi da izmeu nas ipak postoji i neto drugo, i da je
to drugo, iako nedefinirano, bitno, da bi ono to nedostaje, zapravo u nama esto i postojalo,
ni uza to vezano, sa svom silinom svog bezgraninog bitka.
Zato smo i mogli sve te godine ostati zajedno.

32

8.
Prolo je nekoliko dana, i ona se nije pojavljivala. Kad sam je pokuao nazvati na njen
telefonski broj, dobivao sam kao odgovor s magnetofona svoj vlastiti telefonski broj.
Protestirao sam, ali se tvrdoglavo ponavljala njena poruka tako da sam napokon stekao
utisak da je s druge strane na telefonu zaista Tamara.
- Moete me dobiti na broj... moete me dobiti na broj ... - zvonilo mi je te dane u
uima kao da me ponovo i ponovo uvjerava da je u duhu sa mnom; tijelo u Londonu, srce u
Grkoj, kao u Byrona.
Pokuao sam uroniti u posao, i zaudo - uspijevalo mi je. Uzbudio me neki lanak u
Knjievnoj reviji u kojem je pisac s potcjenjivanjem pisao o ulozi mate pri stvaranju
beletristikog djela, pa sam odluio napisati odgovor. Prema mom uvjerenju, pisac nikada
ne stvara neto iz praznoga nita, ve stvara na osnovi materijala koji je u odreenom asu
za njega od velike vanosti; moda i na osnovi onog koji jo trai. A ako nije tako, njegov
tekst ostaje ravnodunim kako njemu, tako i drugima. Istina je, dodue, da ima prilino
mnogo vrlo sposobnih obmanjivaa, ali ako uspiju, onda nema nitko pravo da prigovara
rezultatu. Njihovo djelo stoji izvan svake kritike kao i sva doista znaajna djela. Na
naslovnim stranicama njihovih djela trebalo bi pisati: Nije za kritiare!
U svoj tekst unio sam doslovce Tamarine rijei koje je govorila na telefon dok joj se
hladila juha od kopriva, i od toga mi posta vrue. Ona bi ih se sama jedva i sjetila; intuicija
pogaa u jezgro stvari dok se duh s umom kao psom vodiem posrui uspinje stepenicama
znanja. Dodue i oni dostiu cilj, ali uz napore i gubitak vremena.
I opet sam morao pomisliti na Tamarine jezine studije koje nisu bile bez vrijednosti,
iako ona nije ostala na tom podruju. U svom sadanjem zvanju ona se koristi svim
moguim znanjima i ne bi bilo nimalo tetno da je ikada malo prostudirala i pravo, kako je
to njen otac navodno elio, ili teologiju, to je opet bila elja njene majke, pa da nekoliko
godina radi kao misionarka, to je u svojim kolskim danima zamiljala kao vrhunski poziv.
(To je zapravo i sve to ja znam o njenoj prolosti, osim onih opih povijesnih realiteta kao
to je bio rat i njenih osobnih doivljavanja tog doba. Te realitete premalo uzimamo u
razmatranje, premda tek imamo prvo pokoljenje koje e, nadajmo se, moi izostaviti tu
pojedinost iz svoje autobiografije.)
Predoio sam si Tamaru, u bijelo odjevenu, kose glatko zaeljane, nemirnih,
nenaminkanih i hrapavih usana (uvijek su joj bile hrapave kad ih ne bi minkala), kako s
istaknutim borama na elu govori o odgovornoj ulozi Sina Bojega dok je nosio svoj teak
kri uskom stazom ove doline jada. Govorila bi o grijehu, o samozataji, o priguivanju
putenih elja, i to sasvim sigurno s mnogo predanosti i iskrenosti. Zasigurno bi posjedovala
izvanredne sposobnosti da oslika sva mogua iskuenja koja postoje samo da namame
ovjeka. Jednom je rekla: - Svijet onih koji vjeruju vrijedan je zavianja. Posvuda vide samo
strasti i iskuenja, nemaju vremena za dosadu, svi su oni skupa neka druina silno eljna
pustolovina.
33

A i predoio sam si kako pokuava zatrijeti svoje putene elje - kako se to ve kae;
kako po Luterovu savjetu spava s muem samo dva puta tjedno, stavlja po sebi hladne
obloge, pomilja na finsku zimu i kupanje u otvorima na ledu, pie kui dugaka pisma, puna
oduevljenja izvodi yoga-vjebe i hrani se vegetarijanskom hranom. Ili kako bi, ako ne bi
bila udata, a svi bi ostali bili sa svojim enama (Tamara se nikada ne uputa u vezu s
mukarcima ije ene poznaje! - Pa nekakav moral valjda i ja imam!), nebesima slala molbu
za molbom: - Gospode, oslobodi me tih privienja, ne iskuavaj me vie, kakve ima namjere
sa mnom. Gospode?! A onda bi se vraala samoj sebi i svojim snovima videi se kako
panino pliva meu krokodilima; pa puteno poeljuje zmiju; kako se jednom ili dva put
podaje kakvom pripitom krijumaru, da bi se preko pokore okajala kod svetaca; kako
postaje posve prozirna i poinje uzgajati crne tulipane. Mene bi srela ispred sela kad bi me
neki ameriki jeep pregazio, ali bi mi sreom donji dio tijela ostao nepovrijeen... - I
vremenom bismo primijetili da su nam mate istovrsne i da joj je posve prirodno initi ono
to bih poelio: da me objai, sjedne na stegna i pripusti me u sebe mislei pri tom na rijei
iz Biblije: I stvori Bog mukarca i enu.

Tamara se vratila oko etvrte ure u noi, ili bolje bi bilo rei - ujutro. Najprije sam
povjerovao kako me probudila kosova pjesma. A kad sam se pribrao, shvatio sam da ona
lei pokraj mene. Oekivao sam je zapravo u kasne none sate i zato sam dugo leao budan
u krevetu i razmiljao o svemu i svaemu, pa kad je dola, znai da sam spavao tako duboko
kao od ekanja potpuno iscrpljene budalaste djevice u oekivanju zarunika. Tamara je
imala svoj klju pa je mogla doi kad god je htjela, zato ga je i imala.
Bilo je vrlo ugodno otkriti je tako pokraj sebe i nije mi ni na as padalo na pamet da joj
bilo to predbacujem, za to je bilo i premalo vremena. Smatrao sam da ponekad imam i
pravo na to. ekanje je jedno od najmunijih stanja u kojem se moemo nai, pa je sasvim u
redu ukoriti osobu koja nas u takvu situaciju stavlja. Tamara uope nije u stanju podnijeti
ekanje. A i za mene je ono - u svom akutnom obliku - nepodnoljivo zbog neizvjesnosti koju
nosi sa sobom.
Kad bi ovako znala nou doi kui, obino bi sama poela pripovijedati. Bila bi jo
ispunjena svjeim doivljajima, nosila ih je u sebi jo neodjevene jedva i primjeujui da ih
oblai u ruho rijei i zaogre svojim glasom. Prije se inilo kao da se otvara, kao da eli da
podijelimo njen doivljaj, i onda bih se uvijek osjeao dijelom nje, njena mozga, njena tijela i
njena spolnog organa, i kao objekt i istovremeno kao promatra; kao da mi u obliku voa
prua ono to je doivjela i nagovara me da ga okusim, ba kao u onoj sceni iz Biblije gdje se
opisuje prva ljudska seksualna spoznaja. (Ne znam zato mi se ba Biblija sad poela motati
glavom.) I oboje se ovlaismo sokom tog voa.
I na taj nain izbjegavala bi bol i osjeaj samoe koji bi se uvijek pojavljivao pri odlasku
i rastanku; rekla mi je to prije nekoliko godina.
- Kako se osjea? - upitala me s usnicama uz moj vrat.
- Dobro. Za sada. A ti?

34

Ruka joj se sputala niz moj trbuh, pipala na spojevima mojih nogu i trupa kao da se
htjela uvjeriti da je ona ve odavno poznata, nevina stvarca koja tek ivotari jo uvijek na
svom mjestu, ime kao da dokazuje svoju emocionalnu vjernost. Sjeam se kako mi je neko
veer za veerom masirala bedra i kako smo se oboje nadali nekom udu. Kleala bi izmeu
mojih nogu i doticala me svojim obrazima pri emu se njena kosa irila mojim trbuhom i
plela se u sve to bi radila. itala je orijentalne prirunike i prostudirala najneobinije igre
auparitaka3 i felacija4, dokuila nain kako geje mogu nadraiti i probuditi potpuno
iscrpljena ovjeka, i ustanovila gdje se nalaze ivci s obje strane trbuha. Mislim da je pri
tome pokazala vrlo mnogo sposobnosti bez obzira to su njeni napori u mom sluaju ostali
krajnje bezuspjeni. Pokuao sam se za te napore na mnoge naine oduiti. Ali jedva bih je
dodirnuo, a ona bi ve rekla:
- Dosta s tim prstima. Za tu igru ne treba mi nikakav mukarac. Ne kopkaj po tom
mjestu kostima; ono trai meso. - A kad bih je tamo pokuao poljubiti i razdraiti jezikom,
brzo bi se okrenula i rekla:
- Dobro je to. Ugodno. Sve je to fino, ali zapravo tek predigra. Hou mukarca u sebi,
brzo i dugo.
I niti jedan dio mog tijela nije joj bio dobar osim onog jednoga koji nije sluio svojoj
svrsi.
Tako smo doli do metode: doi e k meni tek kad bude zadovoljena.
Svakako rije doli nije ona prava za ovaj sluaj. Mi smo, naime, traili nain koji bi
nam oboma odgovarao i naposljetku smo ga i pronali; pronali smo na neki nain neku
vrstu jedinstvenog zajednikog zadovoljavanja.
- Pa zato nisi ostala do jutra? - pitao sam je. Vrijeme me uvijek zanimalo.
- Morao je otii.
Taknuo sam je. Bila je poput boice ljepila, izvana osuena, iznutra klizava.
- Ovaj put, ipak, niste valjda samo meusobno razgovarali?
Oito da nije shvatila moju logiku, jer je sasvim iznenaeno odgovorila:
- Pa razgovarali uope i nismo. Tko je to tvrdio? Za trenutak sam se zbunio i zbog
oekivanja malo oprezniji pri izboru rijei, pa sam odluio da temi razgovora priem s
druge strane.
- Onda, to je ovaj put imao na sebi?
- Samo as! - odvratila je Tamara, dok joj se brada od nehotinog zijevanja tresla na
mojim prsima. - Dakle, tamnosivo, diskretno obrubljeno odijelo, svijetloutu koulju i
trevira-kravatu s diskretnim utim tokicama. Nije imao potkoulje - na sreu ih mukarci

auparishtak (sanskrt): isti pojam kao i felacijo, upotrebljen u Kamasutri,

indijskom udbeniku ljubavne vjetine iz otprilike 300 g. n. e.
4
felacijo (lat, fellatio): seksualno nadraivanje mukog spolnog organa oralnim
putem.
3

35

sada ne nose i po tome se vidi kada zapoinje finsko ljeto - zatim je imao tamnomodre
kratke gaice i crne arape. Dakle, nieg to bi moglo privui panju.
- Znai, nita kockastog ovaj put? Tamara se nasmijala.
- Ba si nemogu. Zar si doista postao toliko rastresen? Sad i opet zamjenjuje dvije
sasvim razliite osobe. Nisam ovaj put bila s onim.
Shvatio sam da mi je kockasti obuzeo moje misli, tako da nisam mogao ni pomisliti da
bi sve ove dane mogla biti s nekim drugim. Osjetio sam i olakanje i zbunjenost. A uz to i
ljutinu, i to utoliko to se sad identifikacija s njenim doivljajem inila silno udaljenom.
Otac Anders je u Kopenhagenu, izraunavao sam, a onaj kockasti nije dolazio u pitanje,
preostali su onda, naravno, samo oni aavi intelektualci, to nepregledno jato neurotiara, ti
pravi gospodari Tamarina srca - koje nitko nije mogao pravo shvatiti.
- Bila sam s onim koji ima dugoga, ali nikako da mu se dobro ukruti - rekla je napokon
Tamara kao da je naslutila zbrkanost u mojim mislima.
- A-ha, dakle s kapitalistom!?
Kako sam ga samo mogao izgubiti iz vida! Naime, Tamara ga je sretala s vremena na
vrijeme, to se i sada upravo dogodilo.
- Zamisli jednog solidnog poslovnog ovjeka, osloboenog predrasuda, bogatog i ak
naprednog. On je vrhunac moje dosadanje karijere.
Pokuao sam si ga predoiti, ali takva situacija kakva je bila nije mi se nimalo svidjela.
Nisam mogao nai radosti u injenici da sam tono pogodio, to mi je inae prualo posebno
zadovoljstvo. I kao prvo, nisam bio spreman da se identificiram s tim kapitalistom. A s druge
strane najednom sam primijetio da sam ja postao ljubomoran u ime onoga koji je malo prije
bio objekt moje ljubomore. I onda sam rekao:
- Pa kako se u nae vrijeme uope usuuje poi u krevet s nekakvim kapitalistom? Zar
te nije stid?
Osjetio sam kako se Tamarine oi ire u mraku dok se odmicala od mene.
- Pa oni u naem vremenu zauzimaju najjadniji poloaj. Nitko ih ne saaljeva. Oni su
izgubili smisao, temelj svog ivota, osjeaju da nemaju nikakve svrhe. Njihova su zvona
odzvonjela. A jesu li krivi to su se rodili da zauzmu takav poloaj u drutvu? Njima je
potrebno suosjeanje.
inilo mi se da vidim kako iskre vrcaju s druge strane kreveta.
Malo kasnije ponizno sam pruio ruku prema njoj i privukao je k sebi. Nije mi bilo
sasvim jasno kako je ovamo uope dola, predstavljala je samo nekakav meki i topao
sveanj koji sam, iz opet nekakva neshvatljiva razloga, elio posjedovati.
- Ba mi je drago to se kod mene makar malo uspio odmoriti - mrmljala je Tamara
obasuta mojim poljupcima.

36

9.
Poslije sam bio ponosan to sam mogao prepoznati kapitalistu po ve spomenutim
karakteristikama. Njegov se ud ne uspijeva ukrutiti po svoj svojoj duini pa mu upravo
glavi ostaje mekanim. Istina, nije od toga velike tete, ve itavoj stvari daje posebnu ar.
Kod oca Andersa ud je nekako pljosnat, a pri vrhu bridovit poput dlijeta. Kod nekih je pak
zailjen poput strijele i s obje strane ima zarezotine otre kao krge u riba. - A nikako ne
mogu shvatiti - govorila je Tamara - to je kod nekih zakrivljen, a to mi se ini nekako
nefunkcionalnim, kao da bi negdje umjesto motke bila kuka, premda u praksi to nije imalo
nekog veeg znaenja. Kod pojedinih naginje se prema trbuhu, a kod drugih se vodoravno
njie poput kantara, a neki ga opet mogu svijati ak do oko etrdeset i pet stupnjeva. Uvijek
je lijep i privlaan, pa ak i kad je malen i mekan kao kod Michelangelova umirueg ratnika zavrila je Tamara. Tako je ak i mene na profinjen nain uvrstila u svoj popis.
Sluao sam to kao neku priu iz Tisuu i jedne noi i predbacivao samom sebi to im
nisam u ono vrijeme, dok sam jo u svim tim stvarima mogao aktivno sudjelovati, posvetio
vie vremena i panje. esto sam bio neoprostivo vatren. Mislio sam, na primjer, da je
silovitost oznaka strasti, pa tako mukarac na tom podruju uvijek mora biti nasilan. Ipak,
izvjesna mjera silovitosti i krajnjeg naprezanja snage svakako imaju svog ara, a da pri tome
i ne spominjemo kako su u posljednje vrijeme poprimili gotovo i sportska obiljeja. Ba me
zanima kad e se i u gimnastikim dvoranama omoguiti ovakva vrsta tjelesnih vjebi ili uz
pomo tehnikih pomagala, dakle, neosobno, ili osobno, intimno uz aj i simpatiju.
Sjeam se kako mi je neko vrijeme poslije mog prisilnog celibata nedostajalo ne samo
zadovoljenje, ve svi oni zahvati, poloaji, pokreti, napori, teina, divljenje, doivljavanje
porasta krvnog pritiska, znojenje, ak i kripa i trenja postelje, osjeaj koji slii trenutku
kad sretno preskoi neku visinu ili uspije do prsa podignuti utege od 195 kilograma da ih
as kasnije podigne i zadri iznad glave, iroko se raskoraivi. Isto mi je tako nedostajala
ona poznata potpuna iscrpljenost poslije svega. Samo ljudi koji u svemu tome ne uspiju,
spoznaju i vrijednost toga. Prije sam uvijek sportske uspjehe prezirao i obezvreivao, ali ih,
s obzirom na spomenuto, razumijem. Ah, kako bih se rado skijao, samo kad bi mi noge bile
zdrave; kako je ovaj kraj u meni izgubio oduevljenog hodaa na skijama. Mogue da bi ljudi
iz okolnih ulica imali prilike uveer vidjeti ovjeka u trenirci kako hoda na rukama. Kad ne
bi bilo Tamare.
- A kako je s naim kockastim, kako se ono zvae?
- Mauri... Otiao je na skijanje!
- Na skijanje? U ovo doba godine? Na sjever ili na jug? (Dakle, i opet su se jednom nae
misli kretale istom stazom.)
- Ne znam. Nikada ne govori kamo odlazi. Moda je upravo negdje na sjeveru. Rekao je
da je sada jo posljednja prilika za skijanje.
- I odmah si se onda upustila s tim kapitalistom!?
37

- Naravno, pa to bih radila cijelo to vrijeme?

I tada pomislih kako je stigao trenutak da zgrabim bika za rogove.
- Jo mi nisi ispriala kako ti je bilo s Maurijem.
- Mislim da i neu. Barem privremeno. Ili moda nikada.
- To nije poteno od tebe. Zna da sam ljubomoran.
I doista: kako sam umjesto na Maurija bio ljubomoran na kapitalistu, prihvatio sam tog
kapitalistu kao potpuno neopasnog, gotovo nezanimljivog, dok me naprotiv pomisao na
Maurija poela ispunjavati svjeom ljubomorom koja je u meni pobuivala znatielju, koja
je imala mnoge sramotne komponente. Godinama se nije dogodilo da mi Tamara ne bi htjela
priati o svojim doivljajima.
- Kakvoga on ima? Dugog? Poput korijena? Ili kvrgavog? Je li nazupan? Ili mu je
sakriven kao u pasa i srameljivih njemakih asnika?
- Sada si zloban - primijetila je Tamara. - Ako nastavi govoriti na takvom nivou, vie ti
nikada neu nita priati o tome.
I u svitanju jutra primijetio sam kako je stisnula usnice da ih vie ne bi mogle otvoriti
niti arobne rijei: Sezame, otvori se!
- Oprosti, nisam te htio povrijediti!
- Upravo si to i htio, i zato si bio prost. Ali takve stvari ne podnosim. A naroito ne
podnosim kad netko vrijea iz povrnosti i ne primjeujui da tako neto ini. Vrijeati
treba namjerno i svjesno, tada barem ima od toga i neke koristi, kako za onog koji to ini,
tako i za onog kog se vrijea. Tako barem jedna strana znade do koje granice moe ii, a i ja
dajem do znanja gdje su moje granice. To je obostrano poten odnos i samo se tako igra
moe i nastaviti. A ti udara bez veze ni sam ne znajui to zapravo eli, pri emu
upotrebljava izraze koje ni sam ne odobrava.
- Tono - otpovratih. - Ima potpuno pravo. Samo ne misli li da i ti mene vrijea kad
poslije tolikih godina najednom odbija pripovijedati iako si to prije uvijek radila.
Ovo ukazivanje na tolike godine bilo je psiholoki loe i uz to prepatetino, ali inilo
se kao da je prihvatila moju primjedbu.
- Ali ne shvaa li ti opet s druge strane da ovjek katkad ipak poneto eli zadrati
samo za sebe?! Katkad elimo neto gurnuti u najdublji kutak svoje due i pustiti da tamo
dozrije prije nego o tome uope ponemo razmiljati. A osim toga ovaj put naprosto nisam u
stanju sve to ispriati nainom na koji te stvari tebe zanimaju. Mi smo se, naravno, sretali,
ali smo i samo razgovarali. A razgovore je teko ponoviti. A oni bi te jedva i zanimali. On je
vrlo konkretan, ak malo muki suhoparan,
- O moj boe! - razmiljao sam i zaklopio oi. - Moj boe! Kad bi samo znala kako me
svaka njena rije pogaa. Je li sve to doista tako ozbiljno uzimala, je li sve to zaista i bilo tako
ozbiljno? U mislima sam ustao iz kreveta, poao prema prozoru, otvorio ga i duboko
udahnuo.
- Ovdje je zaguljivo - ree Tamara. - Ima li neto protiv ako otvorim prozor?
38

- Ne, naprotiv - odgovorih - upravo sam to i htio.

Gledao sam kako njena svijetla pojava prolazi podom. Otvorila je prozor, ostala stajati
uz njega i udisala svjei zrak. Pjesma ptica prodrla je u sobu kao da nuno ide uz svjei zrak.
- Ima ovog ljeta doista vie ptica, sad i ja primjeujem - ustvrdila je Tamara. - Jesi li
razmiljao gdje bismo mogli provesti ljeto? Da opet pokuamo pronai neku naputenu
kuu u kojoj bi se jo moglo stanovati? Moglo bi to biti negdje na sjeveru ili bilo gdje to se
mene tie. udno to smo cijelog proljea zaboravili razgovarati o tome.
- Moda zapravo i nema prave elje ovog ljeta nekamo otputovati? - rekao sam,
spreman na najraznovrsnija razoaranja.
- Naravno da elim. Tek ovaj put nisam tako romantino raspoloena kao prije. Nije mi
sasvim jasno zato je to sa mnom tako. Moda zato to se vie ne osjeam tako otuenom
kao ponekad prije. Tko se osjea otuenim, sve romantizira i zamilja da je sve otkrio sam, i
to po prvi put. A moda mu to doista s njegova stajalita i poe za rukom. I tako nastaju
najrazliitiji novi pravci kao neoemocionalizam pa neonaivizam, a to je samo dobro. Nazivi
su posve sporedni, vano je da nam pomau vie shvatiti i razumjeti. Razmiljala sam kako
ovjek sadanjice zbog sve breg razvoja prolazi kroz znatno brojnije i surovije promjene
nego ljudi iz prolosti. Na neki nain i to predstavlja nekakvo produenje ivota. I sigurna
sam da bi ljudi, kad bi znali da e ivjeti trista godina, prema mnogim stvarima zauzimali
sasvim drukije stajalite. I prirodu bi sasvim drukije zatiivali. I moda bi upravo ono
pokoljenje koje ima svoje korijenje na selu moralo ivjeti tih trista godina. Djecu to su
odrasla na ulicama i asfaltu ba je puno briga za ouvanje uma i movara. Moda uope i ne
znaju da tako neto postoji. Jedna djevojka s naeg odjela postaje naprosto histerina kad
stupi na obinu stazu. Ali se zato na ulici osjea sigurnom.
Pri njenim rijeima palo mi je na pamet da moda i prozori djeluju na proces ljudskog
razmiljanja. Veinu svojih boljih misli izmiljaju ljudi gledajui kroz prozor. Ili inae u
krevetu.
- Prehladit e se tamo na prozoru - rekao sam suha grla, ali mi je iz neka nepoznata
razloga glas bio miran i zahvalan, iako taj osjeaj ne bih mogao rijeima opisati. Ne treba
vjerovati proljetnom zraku.
- Da ga ostavim malo pritvorena?
- to se mene tie, moe.
Okrenula se i vratila tresui se od hladnoe, s najeenom koom na kojoj su se sve
dlaice uspravile, s ukruenim bradavicama na grudima i s ledenim nonim prstima.
Rado bih joj bio rekao kako me i razgovori zanimaju i kako sam siguran da bi ih ona
mogla izvrsno interpretirati. Ali nisam imao dovoljno hrabrosti da to i kaem. Privila se uza
me tako da su joj ledeno studeni noni prsti doprli do one visine trbuha gdje sam ih jo Iako
mogao osjetiti. Tako sam grijao Tamaru. I onda smo zaspali. Sve dok i opet ne doe jutarnji
krvnik da nas odvoji, pa odluih odloiti smaknue kao i toliko puta prije.

39

10.
Unato tome to me je ve sama njena prisutnost radovala, nisam se mogao osloboditi
osjeaja da me prevarila, iznevjerila, izloila duevnoj patnji odbijajui da mi prui doivljaj
koji sam htio osjetiti. Svoju zgodu s kapitalistom ispriala mi je tako povrno, da me to
nikako nije moglo zadovoljiti. Meni je bila potrebna identifikacija s osobom s kojom se ona
najvie bavila. A najvie to sam saznao, bilo je da se vratio sa skijanja.
- Kako mu je prezime?
- To ti neu rei.
- U tom sluaju nazvat u ga Kustaa Mauri Armfelt5 po njegovu slavnom imenjaku,
Alkibijadu sa sjevera.
I te odluke vrsto sam se drao koliko god to bilo grubo.
Tamara se, kao i uvijek prije nego bi dobila menstruaciju, muila nemirno se
premjetajui s mjesta na mjesto po sobi nosei sa sobom svoje papire. Naruili su joj da
napie uvodni referat za raspravu o temi Osnove naih izraajnih potreba i mehanizmi Koji
ih gue. Vremena za pripremu bilo je premalo, a za temeljito razmiljanje o temi - ravno
nuli.
- Razmiljala sam o tim stvarima i stotinama puta o njima govorila, ali sad mi se sve
zbrkalo u glavi. Mozak mi uope ne radi. ak ne mogu vie ni boje jasno razaznavati, tek
nasluujem da je onaj monstrum tamo zelen - ree i uperi prstom na moj prastari, izblijedio
sukneni pokriva ajnika ispod kojeg se upravo puio moj brijestov aj. - Mukarci nemaju
blagoga pojma o tom ritmu u ena.
- Je li to zaista tako velika teta? - upitao sam sve riskirajui, jer me ta stvar zanimala.
Uzdahnula je i obim rukama otrla lice. Lako sam mogao zamisliti kako, prema njenu
miljenju, predstavljam neku ivotinju nie vrste bez ikakve mogunosti da shvatim takva
razvijenija i sloenija bia ak ni onda kad se samo pokuaju objasniti.
- Zar ne shvaa da to pripada stvaralatvu? Jedna ena je bioloki toliko kreativna, da
joj to nikada nije bilo potrebno dokazivati. Moe biti da i danas, dok se ovako jednom
mjeseno prazni, doivljava neto kao prafrustraciju, iako za dananju enu pogled na
vlastitu krv u veini sluajeva predstavlja samo dobar znak. Tada se uvijek osjeam ugodno
i malice podivljam, ali to je moda u meni neka jo mlada naslaga same sebe koja je
povezana s traumama iz doba djevojatva i brojenja dana u kalendaru.

Kustaa Mauri ARMFELT (1757-1814), feudalni vedsko-finski politiar, poslije

slube kod vedskog kralja Gustava IV, imenovan od ruskog cara Aleksandra I. 1811.
za predsjednika Komiteta za finska pitanja. ovjek nesigurna ivotnog i politikog
puta.
5

40

Potpuno sam uvjerena da je taj ritam povezan s nekim viim redom u prirodi kao to
atom u sebi sadri sunev sustav u malom.
- Ali onda bi se to moralo u svih ena jednovremeno dogaati.
- Nikako - otpovrati Tamara. - To pokazuje kako ba nita ne razumije. Svaka ena,
naime, stoji na drugoj toki ivotne spirale.
Na to nisam imao odgovora, pa zato skinuh pokriva sa ajnika i stadoh u svoju alicu
toiti jo vreli i jak brijestov aj. Bio je posve svje, tek uvezen iz Njemake, iz ljekarne u
kojoj su ga posebno za mene naruivali, i zato se nije mogao usporediti ni izdaleka s onom
presuenom robom koja stoji na policama ovdanjih duana i zaudara po mijoj mokrai.
- Hoe i ti jednu?
- Ne, hvala! - odgovori Tamara. - Zaboravio si da u ovom stanju ne mogu podnijeti ak ni
taj miris.
Promijenila je svoj poloaj na sofi na koju je sjela da bi napisala svoj referat, a oko nje
su po podu leali papiri koji su joj pali. Ba je bila lijepa dok je ovako leala na leima, s
papirom i olovkom u desnoj ruci koja joj je ovog asa visila prema podu, s rjenikom i nekim
engleskim asopisom na trbuhu, povelikom gomilom knjiga pokraj uzglavlja, pisaim
strojem, ispisanim arcima na jastuiu i na podu. Nisam se mogao oteti misli kako duhovni
rad i enstvenost predstavlja opasnu kombinaciju, opasniju nego to se itko do danas
usudio priznati ili zamisliti, i kako mnogo toga ovisi od pravca u kojem e se ta kombinacija
nakupljene energije usmjeriti.
- Ne osjeam se dobro - ree Tamara. - itav mi se krvotok usredotoio na karlicu,
nisam u stanju misliti, i pogledaj: trbuh mi je kao napuhnuti balon. A naroito je teko
izdrati kad je istovremeno pun mjesec i pue vjetar, kao upravo sada.
Svratio sam pogled na njen trbuh koji se ispupio u tijesno pripijenu trikou, i doista nije
bilo sumnje, oito je narastao, a osobito kad bi ga rukama zahvatila se strane kao veliku
lubenicu. I nisam mogao odoljeti predodbi kako bi to bilo kad bi tamo nosila dijete, moje
dijete, iji bi rast iz dana u dan u sebi promatrala, a meni opisivala doivljaj tog rasta. Mogao
bih promatrati kako joj trbuh raste, i nitko drugi osim mene ne bi to u poetku uoavao.
Zatim bi se ispod haljine postupno zaobljavao, s promjenom teita izmijenio bi se i njen
nain hoda. Napokon bi toliko silno porastao, da bi se svatko instinktivno micao s puta, a ja
bih u mislima probijao put ispred nje, maui zastavom i viui: - Miite se s puta, dolazi
ena koja nosi moje dijete! - A onda bi stupila na scenu kao ono prvi automobil na svijetu,
vozilo isturena trbuha, nagnuta prema natrag, visoko uzdignute glave, pogleda sveznajueg,
monog, sveutnog, sanjarskog, kojeg ne moe ama ba nita zbuniti. A ja, koji ionako ne
mogu drugo osim da tu velianstvenost u mati pokuam doivjeti, razmiljao sam ponizno i
tiho, vrlo tiho, tako tiho da to ni u kom sluaju nije mogla primijetiti: - O, vi vladarice, vi
surove i nemilosrdne vladarice ivota, koje preko nas ostvarujete svoju zatitu i svoj
opstanak, ne oduzimajte nam taj doivljaj. Tko e nam onda jamiti na opstanak, ouvati
nam pravo na uvijek nov ivot, doputati nam da barem izdaleka pratimo to postajanje, tko
e nam o tome pruiti znanje ako neete vi, o boice!?

41

Moda me brijestov aj uvijek ini malo patetinim. Sjeam se da sam ve i prije kad bih
ga pio znao izgovarati molitve, zaklinjati duhove, na ti okrenuti razgovore s bogovima, ba
kao to je i Tamara govorila da bi poslije prve boce piva zapoela pjevuckati. Uz to, ja sam se
ve privikao na to da sebi priutim duhovnu slobodu i mislim da u na tome i dalje bez
razmiljanja, nastojati. Tamari nisam nikada otkrivao svoje najpritajenije misli, jer znam da
bi mi se smijala. Najtajnije misli uvijek su najubi - tanije, najia istina u kojoj se
neprimjetno zdruuju tragika i komika, proizale iz najdubljih slojeva, nikome poznate,
izmeu sebe prepletene u vjenom zagrljaju. I zato e jedna, ako je samo izvuemo na
svjetlost dana, djelovati esto poput kakva siroeta - buntovna, nesigurna i posramljena sve dok druga neprimjetno, jednim skokom, ne spasi situaciju.
- Pa onda, nije li taj cjelokupni zamorni psihofiziki proces samo na tetu stvaralatvu rekoh, u mislima se vrativi na prijanju temu. - Mozak se iskljui, tijelo nabubri, osjeajni
svijet gubi ravnoteu. Nikakve prednosti ne vidim u tome.
Tamara se osloni na desni lakat i stane me promatrati kao da sam nekakav polip.
- Pretpostavka stvaralatvu je pranjenje - ree. - U eni nastaje proces otvaranja
sudova. Jednom mjeseno izlijeva se krv iz nje, jednom mjeseno oslobaa se u njoj jajace,
iz prsiju izluuje mlijeko, a pri porodu je rascijepe, plae ee od mukarca, njeni su suzni
kanali ee u uporabi od mukih, a uz to se znoji i ispranjava.
- No pa to se konano i mukarcima dogaa, svima od reda - primijetili hrabro, iako
sam dobro znao da u mom sluaju sve to ne ide tako jednostavno. - Osim toga mukarci
prilino esto - povraaju. A jednom dok sam bio dijete, procurilo mi uho. A mnogi pate i od
kronine prehlade.
- Pa valjda ipak shvaa to mislim - nastavi Tamara. - ena ostaje otvorenom, ona
uvijek ponovo poinje od poetka, iznova. Znam da u poslije ovog pomraenja uma i opet
biti u izvrsnom stanju. Sve e mi i opet postati novo i zanimljivo. Samo mukarci, jadnici,
koaguliraju bez smetnji. Dakako, imaju oni svoju udotvornu spermu protiv koje doista
nemam nita, dapae. Trebalo bi je prodavati u staklenkama i primijeati je kremama za
kou. Nema nieg boljeg za kou.
- Ali valjda ne za upotrebu izvana...
- Moe biti da djeluje s vanjske strane, nemaju sve priliku da je uivaju iznutra. A
zamisli tek to uradi kroz dvanaest sati u enskom tijelu: kroz dvanaest sati proe kroz
njeno tijelo, a poslije ga naputa preko disanja.
Tome nisam imao to dodati. esto sam puta u njenu dahu osjetio miris sperme i
mnogo prije nego to je tih dvanaest sati prolo. - ena je poput plodne zemlje - rekao sam
bio tada - ili donosi plodove ili sve rastvori. - A ona mi je otpovratila: - U meni trule
pokoljenja jo prije svog roenja. U smrti se sjedinjujem s njima, mojom djecom.
Osjetih neki beznadan osjeaj odbaenosti, pa je prihvatih i upitah: - Ali reci, gdje je
moje mjesto u tom tvom krvotoku. Pa valjda nisam sasvim postrance, valjda i ja u svemu
tome imam nekakvu ulogu.
- A ona mi je odvratila: - Ti si moje dijete. Na vijeke vjekova vi ste naa djeca. Sve mi
donijele smo vas na svijet i jedino se izmjenjujemo dok vas uspavljujemo. Sve drugo je
42

varka. Vi u nama traite majku. Ili moda ipak ne majku. Zapravo elite da kroz nas makar
jednom razbijete zatvoreni krug, prokletstvo roenja od ene, od kojega nikada ne moete
ozdraviti i od kojeg se nikada ne moete osloboditi. Da, to je ono to traite u eni. Svaka je
ena za mukarca majka i uza svaku enu on sanja samo o tome kako bi u jednom trenutku
uspio probiti taj vjeni kruni tok. Ali nikako da mu se to posrei. I to je njegov kri.
- A koji je enin kri? - upitao sam glasno i time se vratio onom prijanjem razgovoru.
I kao da mi je slijedila misli, Tamara uzvrati:
- enin je kri u bremenu njena dvostrukog stvaralatva. Ni ona ga se nikako nee
uspjeti osloboditi.
- Sve dok ljude ne budu uzgajali u retortama i inkubatorima.
- Tono. Sve dotle.
Okrenula se na trbuh tako da su rjenik i Adult Education spuznuli na pod meu
papire.
- Bilo bi doista zanimljivo vidjeti hoe li ene jednom odstupiti od tog svog zadatka nastavi ona.
- Moda e doi vrijeme kad e se morati zubima i noktima boriti za pravo da raaju i
na noge postavljaju vlastitu djecu.
Njene su me rijei zaprepastile, i poeljeh da joj postavim pitanje o njenu stavu prema
vlastitom materinstvu. Ali stisnuo sam zube. Meu nama postojao je preutan dogovor,
neko izreen, a sad ve odavna ne spominjan prema kojemu je prolost drugoga trebalo
ostavljati na miru i drati se samo onoga to nam je bilo zajedniko. Ljudi naih godina
uine ve toliko greaka i nikakvi dugi razgovori ne bi tu mogli ba nita izmijeniti. Ako smo
se makar u jednoj stvari ve u poetku suglasili, onda je to bila elja da nae ivote potpuno
razgraniimo s njihovom prolou.
- Jadni mukarci! - nehotice sam uzdahnuo i pomislio kako e takav openiti sud koji
uvijek pogaa sr stvari biti kao neki zakljuak naem razgovoru. Ali je Tamara bila u
punom zamahu, pa je nastavila.
- U koji god sam grad bila dola, uvijek mi se srce razdiralo kad bih lunjajui naokolo
primjeivala te mukarce posjednute jedne pokraj drugih na klupama ispod kroanja breza,
ili kako se krajem tjedna po opustjelim ulicama amo-tamo vucaraju osamljeni momci koji
zapravo vie nigdje ne pripadaju. eznu za nekakvim domom. Moda su ih ve i prije jurili iz
kue, a po prvi put kad bi u kui bilo veliko spremanje. Nikada nisu bili gospodari u svom
domu osim kad bi imali snage da se razljute i opiju. A onda bi sve razjurili. Razgovarala sam
s njima, vjeruje mi valjda, o svemu tome nisam imala ni pojma. Ambulantsko lijeenje ne
slui niemu ako nemaju svog doma u koji bi se mogli vratiti. Divan je to napredak! esto
sam pomiljala da ti nekoga poaljem ovamo, ovdje barem ima soba, iako sama soba ne
moe nadoknaditi dom.
- Pa k meni ve povremeno dolazi onaj ovjek bez ruku i ponekad pograblja vrt. A osim
njega imam i svog stalnog brusitelja kara - rekoh. - A kad mi je ovdje dva tjedna stanovala

43

ona ena kojoj sin nije htio ii u kolu, pod bogom nita nisam uspio uraditi. Meni treba
samoe. I ja imam svojih skromnih zahtjeva.
- Znam, znam - ree Tamara - ali u nevolji ponekad padnu ovjeku na pamet sasvim
neobine ideje. U mislima sam ovdje ve osnovala najfantastiniju zajednicu, nema ti ni
pojma. S kako si zanimljivim svijetom mogao ovdje ivjeti...
- Vjerujem ti, vjerujem - odgovorih. - Ali najljepa ti hvala, meni ne treba ljudi, uistinu ih
ne trebam. Dovoljno mi je i kad samo pria o njima, tako mi svega, doista mi je dovoljno.
- Kad bi ene samo znale kako su mukarci slabi, kako osjetljivi...
- O, da - upao sam i uinilo mi se da su se ak i moje posve neosjetljive noge trgnule od
dirnutosti; dogaalo bi mi se katkad da se u njima pojave kao neki znaci ivota. (Vrlo esto
sanjam kako hodam ili trim, ili kako, poto dugo visim na rukama, padnem na noge. A esti
su mi i snovi kako sam se obnaio i svi mi se dive. Poslije takvih snova budim se drukijim
nego to bi se moglo vjerovati: budem izvrsno raspoloen i smiren. Kakvog li je
egzibicionistu u meni svijet izgubio!)
Tamara je sjela i stala na prste desne ruke uvijati kosu u uzao dok je drugom rukom po
torbici traila ukosnice. Naposljetku ih nae pa ih skupi u krilu i nagnuvi glavu prema
naprijed, pone uvijati kosu rukom neprekidno ispitujui izvodi li uspjeno svoje djelo. Dok
sam promatrao njene pokrete i poloaje, podsjetio sam se na svoju baku, sitnu, ilavu
enicu, koja je doivjela gotovo devedesetu, izrodila sedmoro djece i troje pokopala. U
drugim okolnostima mogla je i Tamara biti majka povee obitelji, s jednim djetetom na
grudima, drugim u kolijevci, a s treim koje bi joj se vrtjelo oko nogu; bila bi jedna od onih
koje nadvladaju svaku babinju groznicu i obrane se od upale prsnih lijezda, od onih koje se
poraaju usred kopanja krumpira i doje dijete za svog doruka; njen bi pogled u daljinu
razvedravao oblaan dan, a kad bi se vraala kui, ak bi i put uz ogradu glasno objavljivao
njen povratak.
Ne znam da li neki ovjek ili bie moje vrste podlijee nekom odreenom ritmu, ali
uvijek kad bi Tamara bila u ovakvom raspoloenju i za svoj raun sreivala zakonitosti
ureenja svijeta, ovladao bi mnome neki bespomoan patos, neka nejasna mjeavina
oholosti i odbaenosti kao da su mi u glavu udarila pia koja ne idu zajedno. Moda bih u
ovim okolnostima nekog dana kao to je ovaj dananji otiao i dobro se napio. Do drka
zabio no u stol, zapovjedio eni i djeci da dre jezik za zubima, a prstima dodirivao ipke
dinamita u svom depu.
Tapkala je bosih nogu naokolo po sobi, besciljno, kako mi se barem inilo, a stranjica
joj je ispod mlohavog trbuha podrhtavala ba kao u onih seljanki iz mog djetinjstva koje su
u ljetnim haljinama hodale bez steznika kad bi ile u crkvu ili bi ispred seoskog duana
ekale na autobus iz Kosemuonija i pri tome etuckale ovamo onamo. Ta su mi sjeanja
poneto podigla raspoloenje, a da bih se jo oraspoloio, prisjetio sam se zgoda koje bi o
bogatim i sonim oblinama seoskih cura znali priati odrasli momci kad bi se uveer okupili
kod kioska uz bocu limunade i tucet aa.
Na moje iznenaenje Tamara nije pokazivala elje da ode. Bilo je oito da je svoj lo dan
htjela provesti kod mene. A osim toga bila je ve subota uveer, tako da je jedva i postojala
kakva druga mogunost. A da bi se tek tako pola proetati, ne, zbog toga ne bi nikako
44

izlazila iz kue. Uostalom i vrijeme je bilo naklono ljudima s obiteljskim sklonostima: suho,
stalno, vedro do malo oblano.
- Ti bi morao malo vie izlaziti - ree nekim poslovnim tonom koji nije nimalo slutio na
dobro.
- Ja sam za danas ve obavio svoju etnju - izlagao sam se. - A osim toga ve sam tri puta
na rukama obiao kuu.
Pogledala me, pogrebla se po nosu, a ja sam se u sebi pomolio da je ne spopadne luda
ideja pa da me zaeli povlaiti po ulicama. Nekoliko puta godinje spopalo bi je ludilo, i
koliko se sjeam, upravo kad bi bila u takvim stanjima. Nekom drugom prilikom spopala ju
je elja da kod mene sve poisti, a onda bi iz ladica i s polica izvukla svu onu ropotariju, u
komadie trgala jo sasvim dobre komade odjee. Kad bih imao dovoljno hrabrosti, znao bih
zapomagati u pomo i pokuati spasiti ono nekoliko krpa u kojima sam se doista sasvim
ugodno osjeao. Takav je, na primjer, bio onaj moj stari tamnosmei samtasti pulover u
kojem sam jedino bio u stanju pisati. Rekla je da smrdi i spalila ga meni pred oima. Miris
tog pulovera dok je gorio jo dugo mi je zaokupljao misli i trebalo mi je prilino mnogo
vremena dok sam se priviknuo pisanju s drugim puloverom na sebi. Danas joj ni u kojem
sluaju ne bih pokazao stvari u kojima se ugodno osjeam dok radim. One su sve
prilagoene mojoj naravi, nekako su prijateljski otrcane i nose svoj prisan miris. U jednoj
zakljuanoj ladici svog pisaeg stola uvam neku staru krznenu kapicu koju izvlaim za
vlanih proljetnih i jesenjih veeri da mi glava ne bi ozebla. Ponekad me obuzima i osjeaj
da mi se hladnoa iz nogu potajno ulja prema gore kao da mi hoe stii do mozga. esto
mrznem i dok sjedim za pisaim strojem. Dok radim, nosim na nogama par arenkastih,
crnoutih, pustenih cipela od debele tkanine koje ni u kom sluaju ne mogu sakriti od
Tamarina pogleda, jer mi ih je ona sama kupila u nekakvoj trgovini u kojoj se prodaju
noviteti narodnih rukotvorina. Pa iako ne mislim da me osobito uljepavaju, imam na
pameti da ih je Tamara uzela.
I takve sitne razlike pojavljuju se u naem zajednikom ivotu. Kad ih ne bi bilo,
pomislio bih da nismo normalni, ve osobenjaci, razliniji od drugih koji bi nas s punim
pravom s uenjem i bez razumijevanja promatrali.
Jednom, prije nekoliko godina kad je Tamara imala jedan takav svoj dan, primilo ju je
da vrt dovede u red, pa je motikom napravila posve novi plan vrta. Od vrtnih vrata do
stepenica trebalo je da vodi pjeani puteljak obrubljen bogatim cvjetnim gredicama eboja
i smilja, a i na travnjaku trebalo bi tu i tamo da bude rondela iz kojih bi se stabljike rezeda i
arabisa uzdizale poput mlazeva iz vodoskoka i ljepotom nagraivale svaki korak kojim bi
netko skrenuo s puta; jo i danas se vide one gomilice prekopane zemlje usred kiseljaka i
ljubiastih i blistavih resastih sita; suho, pjeano tlo jo dugo e se sjeati svojih
neostvarenih snova. Ali kao utjeha ostaje mu to mu svakog proljea ponovo i ponovo
iskazuju vjernost sve one biljke s lukovicom - lukovae, svojom smjernou - scile,
ustrajnom osjetljivou - pukinije, uspravnom i prostodunom drai - afrani. Vjeran kao
lukovae! - razmiljao sam kad bih ih svakog proljea ponovo uoio. A onda je dola godina
u kojoj su se krtice silno razmnoile i preko zime potpuno ogolile cijeli obronak. Izniklo je
tek nekoliko povijenih, asimetrinih listova tulipana, ali za cvjetanje im nije dostajalo snage.
Bilo mi je kao da ta godina nije imala proljea. Jedva jedvice proivjeti smo do ljeta, a i ono
45

sam izdrao samo uz misao kako u s jeseni ponovo usaivati lukovice. Podigao sam i
egrtaljku koja je trebala plaiti ptice. U susjeda sam vidio da je postavio otrov za takore.
Najprije sam htio uraditi potpuno isto, ali onda mi se usnilo kako posvuda nailazim na
podnadute, otrovane krtice koje bjee u svim smjerovima dok se iz njih vrlo slikovito
izlijevaju utrobe, i otada vie nisam bio u stanju bilo to poduzeti protiv njih. Umjesto toga
pokuao sam sa zaklinjanjem i grkom mitologijom: Persephono, boginjo onih koji eznu,
vrati se... I proljee me nagradilo. Kua kao da se lelujala na cvijeu.
Osjeao sam tih tjedana kao da stenjemo od uitka, prevladani rijetkom kunjom takve
preobilne ljepote. Iz meni nekog nepoznatog uzroka ljeti mi nije stalo do cvijea, dovoljno
mi je i sve ono nadmono zelenilo. Samo oni stari bouri naprosto su smatrali svojom
dunou da iz ljeta u ljeto probujaju sve raskoniji.
Tamara je sjela za pisai stroj i protrljala sanjive oi. as kasnije poela je tipkati i sve je
ukazivalo da e njena rasprava konano dobiti svoj oblik. Odluio sam da budem tiho dok
ona sama ne progovori. Rekla je da najbolje pie u mojoj prisutnosti, ali samo ako me se ne
uje. Ponekad je dugo znala filozofirati o toj injenici. Blizina nije uvijek u govoru. Zapravo
vrlo rijetko. Blizinu ine poruke to prolaze kroz zrak od koe do koe, zajednitvo u istoj
sobi, u istoj kui; naa tijela neprestano izmjenjuju izmeu sebe sitne estice govora. Ti
poznaje osjeaj beskunitva. Taj osjeaj predstavlja neto posve stvarno. Isto kao to i
dijete osjeti usamljenost i prisutnost drugih. Ono nema pojma to je to, ali kad njegovo tijelo
ne primi poruku prisutnosti drugog ovjeka, ono poinje plakati. I zato je fizika prisutnost
toliko vana kao i vrijeme koliko traje. I nije svejedno je li to vrijeme dugo ili kratko. Kad
volimo, elimo da budemo to due zajedno. Tako je to jednostavno. U mom ivotu bilo je
mnogo ljudi koje su napustili jo dok su bili djeca. U ljudskom ivotu od samog poetka sve
zavisi od ljubavi. Pa kad si ovdje dok ja radim, moje tijelo neprekidno prima poruku tvoje
blizine i osjeam se slobodnom, bezbrinom, pa tako mogu svu svoju energiju posvetiti
duhovnom radu.
Vrlo sam dobro znao da zapravo nije uvijek tako. esto se dogaalo da se nije mogla
usredotoiti na svoj posao pa bi mi predbacivala da je smetam, a kad bi joj bilo najtee,
izjurila bi iz sobe govorei da vie ni trenutka ne moe izdrati u mojoj blizini. Tada je
meusobno bombardiranje naih tijela onim sitnim rijeima oito prerastalo u pravo
grudanje. Onda bih se to je vie mogue pokuao osloboditi tog izraivanja pa bih uzeo
kakvo umirujue tivo koje me nije tjeralo u iskuenje da govorim. Nikada nismo mogli
raditi istovremeno. Tako sam se i sada iz ne znam kojeg razloga odluio za tivo o grkoj
mitologiji, ali zbog sigurnosti opredijelio sam se za malo manja boanstva, za male,
zaboravljene karitime6 - Aglaiju, Eufrosinu i Thaliju.
Kad joj je krenulo, poe nemilosrdno udarati po stroju. Kao da ga hoe podbosti poput
konja, cijelu konjicu natjerati na osvajanje novih krajeva, kopitama svojih misli pojuriti na
jo netaknute panjake i tako ih izgaziti da sc na njima nee za dugo vremena ni jedna
karitime (gr. Harites): u klasinoj mitologiji keri Zeusa i Eurinome, a predstavljaju
utjelovljenje svojstava boginje ljubavi Afrodite, ije su pratilice. U rimskoj mitologiji
pojavljuju se pod imenom gracije (Gratiae). Obino se spominju tri karitime: Aglaia,
personifikacija sjaja i krasote, pa Eufrozina (Euphrosyne), personifikacija radosti, i
Talija (Thalia), personifikacija rascvjetane sree.
6

46

travka spontaniteta usuditi podii svoju glavu, i s njih e dopirati tek mukanje gladnih
preivaa.
Oito sam zadrijemao na svojoj stolici i sanjao - ne o nekakvoj konjici i pregazivanju,
niti o estokim bitkama na irokim poljanama, ve o tome kako kii, kako je poslije suhog,
prohladnog proljea konana stigla blagotvorna kia i uspavljujue bubnjala po krovu, tako
da e u trenu nabrei pupoljci, a listovi se, jo uvijeni - rastvoriti, oni rastvoreni jo vie
rairiti i dati poleta ljudskom duhu, koji kao da je samo ekao na ovu proljetnu posveenu
vodu s neba da bi se pod njom smio otvoriti i iznova se rascvasti. Konano mi se uinilo kao
da se kupam na kii, da sam zagazio u vodu dublje od koljena, dok kia oko mene kropi po
vodenoj povrini. Pa kao uvijek kad je izbliza promatram, ini mi se kako njene kapi visoko
poskakuju, i za trenutak, po taktu vlastite glazbe, pleu po zraku. Obala je isprva bila
muljevita i nije se osjealo dno, tek kasnije pod stopalima osjetih vrsto, pouzdano
pjeskovito tlo pa nastavih gaziti vodom s osjeajem velike radosti. Jezero se irilo, a
ostade za mnom i u daljini spazih krave kako stoje do trbuha u vodi. Bacio sam se u vodu i
plivao po kii, a netko - vjerojatno Tamara - plivao je pokraj mene zapljuskujui me
valovima od svojih pokreta. I onda mi se onako u snu stvori vrst osjeaj da sam ovo mjesto
ve jednom vidio, kao da sam sve to ve proivio i kad se gotovo prisjetih svega, probudih
se.
Tamara je dovrila sa svojim pisanjem i prila mi rairenih ruku. Za trenutak osjetih
sasvim jasno kako slojevi sna i jave u mojoj svijesti postupno zamjenjuju mjesta, ali ipak niti
prekrivi niti potisnuvi jedni druge.
- Usnuo sam divan san - rekoh i obujmih je. - Upravo sam morao otkriti jesi li i ti bila u
tom snu ili nisi. Hvala bogu to mi i tebe nije odnio san kao to mi je oteo ono jezero i znanje
plivanja - rekoh i zakopah se licem meu njena stegna drakajui je nosem.
- Sanjao sam kako kii, i upravo je to bilo vrlo lijepo. itav mi je san bio pun osjeaja,
krajolik skroz naskroz erotian. ao mi je to je gotov. I uvijek nalazim krajeve gdje bude i
ti.
- A kia je doista stigla s tvojim snovima - ree mi Tamara. - Upravo je poela.
Glas joj je bio mek i smiren. Smjestila se na podu pokraj mog stolca i stavila mi svoju
glavu u krilo. Izvadila je ukosnice iz kose i potresla glavom tako da joj se kosa rasplela po
mojim koljenima.
- Oh kako mi je sada lake. U svakom mi je pogledu lake. Dovrila sam deset stranica.
Stvorila sam cjelinu. Kao da sam sva pretuena. Uvijek radim cijelim tijelom. ak me i
ramena bole.
- Kad bih te barem mogao u naruju ponijeti u krevet. Uvijek o tome sanjam - rekoh jo
gotovo u polusnu.
- Eh, onda u ja ponijeti tebe - na to e Tamara. - Ovdje nosi onaj koji moe. A ja sada i
opet mogu sve.
I prije nego sam se mogao usprotiviti, visoko me podigla i odnijela u postelju. Potpuno
joj je uspjelo premda na jedvite jade, pa iako to nije bilo prvi put, ipak je jo uvijek bilo
neobino.
47

Uspjeh ju je oito oraspoloio, pa se poela igrati sa mnom kao da sam neki rijedak
plijen koji je poslije lova konano uspjela uhvatiti. Dakako da mi je bilo jasno kako nisam ja
sam po sebi uzrok njenoj radosti, kao ni uspjeno pokazana snaga noenja, ve posao koji je
upravo bila dovrila. Moda je u tim asovima dolo i do promjena u djelovanju njenih
hormona, tko bi to tono znao. upkala me kao to maka upka klupko vune, otpustila mi
remen na hlaama i gurnula ruku pod koulju. Proli su me trnci od hladnoe njenih prstiju,
koji su joj bili jo hladni od tipkanja, pa ih je htjela ugrijati na mojoj koi. Stala je trljati svoje
lice o mene, to je i inae bio njen obiaj, kopkala i pipkala po meni, a moje je tijelo sve te
njene pokrete primalo kao u polusnu, ono se naprosto i nije htjelo sasvim razbuditi iz straha
da bi i ona zajedno sa snom na kraju mogla ieznuti. Bilo mi je kao da se neko malo dijete
ili ivotinja igra po meni, vrtei se i upkajui me da bi se napokon ugodno ispruila na mom
trbuhu vrsto odluivi ondje i zaspati; znala je da volim taj osjeaj teine na svom trbuhu,
oputao me. Pri svemu se tome zagrijala pa je teko disala od iscrpljenosti. Ohrabren
njenom razdraenou, gurnuo sam prste u nju i pogledao ih: obojili su se crveno. Okrenuo
sam Tamaru na lea i spuznuh meu njene noge. Trebalo mi je za to, istina, prilino
vremena, ali ona je strpljivo ekala i napokon mi je usjelo da se smjestim. Cjelivao sam joj
trbuh i bezbrojna druga ogoljela mjesta za koja, po mom osjeaju, nemamo dovoljno lijepa
imena. Nastojao sam je odrati uzbuenom uz pomo skromnih naina s kojima sam
raspolagao i s nekoliko novih koji su mi na vlastito iznenaenje ba u tom asu pali na
pamet. Promatrao sam kako sukrvica polako istjee iz nje ravno na plahtu. Prisjetio sam se
da je Tamara neka vrsta fetiista posteljnog rublja i da osobito oboava plahte koje imaju u
sebi neeg posebnog. Vie puta se prijetila da e se pojaviti sa svojim djelima na proljetnoj
izlobi slikara-amatera, a koju svakog proljea organiziraju ovdanji krugovi uz pomo
jedne zaklade. Umoio sam svoje prste u nju kao u tintarnicu (u kojem sam starom
prijevodu jo nedavno upravo na tu rije naletio!) i velikim, crvenim slovima ispisah po
plahti rije: TAMARA. Iznad zapisa irilo se njeno vlastito obiljeje kao naglavce okrenuto
razdvojeno srce, kao kakav proderan oblak.

48

11.
- to ima novo s Kustaa Maurijem Armfeltom?
- Na nekoj je izlobi pasa. U asu sam se zainteresirao.
- No da, psi su njegov hobby, zar ne? Koje pasmine? ...
- Njegov hobby nisu kakvigod psi, ve dobermani. Tko je jednom imao posla s
dobermanima, tom druge rase nemaju vie to pokazati. Njih je nemogue pripitomiti i
samo su prividno posluni, jer u osnovi preziru ljude. A navodno ponajvie ne trpe ene, jer
im one pokatkad grekom iskazuju svoju njenost. Slijepo su posluni samo svojini
gospodarima.
- Na neki nain vjerojatno slie svojim vlasnicima. Ima samo jednog ili vie od te
pasmine?
- Dva. Zaista su krasni primjerci. Vie i ne zna kamo bi sa svim nagradama koje je dobio
za njih.
- A tebe prihvaaju?
- Ne. im odvrne pogled s njih, iskese zube na mene. A ja im istom mjerom uzvraam.
On kae da ih tako draim, jer nisu na tako neto navikli. Ali ponekad znadu biti sasvim
mirni, i onda ih mogu ekati.
- Da?! A kako onda reagiraju?
- Mirni su, ali me podmuklo promatraju. Pretpostavljam da bi me rastrgali u dvije
minute samo kad bi imali dovoljno hrabrosti i - prilike.
- A gdje se susree s njima?
- Kad ih izvodi na etnju. Ponekad ih dovede k meni, a katkad idemo zajedno u etnju.
Povremeno sam mu znala i pomagati kad ih je uvjebavao da donesu baeni predmet. Ali
tada nije nikada naroito dobro ispadalo. Misli da me instinktivno mrze i da su ljubomorni.
- A zato nisi s njim ila na tu izlobu? - upitao sam je. (Tako sam, dakle, silno elio da ih
spojim i u mislima sam im pruio priliku. Jer u tu je svrhu egzotina sredina nekakve izlobe
pasa bila kao stvorena za to: istoa pasmina, ljepota oblika, lave, dahtanje pasa, nekoliko
aljenja vrijednih prevatrenih kuja koje prijete sve upropastiti, odsjene gazdinske
zapovijedi, uzbuena kultivirana publika, uveer filmovi o parenju pasa, igre na sve ili nita,
uzbuenja i atmosfera sveanog.)
- Pa valjda shvaa da to naprosto ne ide. Tamo ljudi idu sa svojim obiteljima, to je
obiteljski hobby. A osim toga prije svake takve izlobe ne eli da se pribliim njegovim
psima, remetim im njihov duevni mir - kae. Jednom su pri donoenju predmeta zastali na
pola puta, pa je poslije tvrdio kako krivnja lei u tome to sam preesto prisustvovala
vjebanju. Primijetili su da nekako ne pripadam tamo pa me nisu mogli ni na koji nain
49

uklopiti u svoju sliku svijeta, a to ih je dovelo do krize, tako mi je barem on objasnio taj
sluaj. Zato je nagradu tada dobio neki ovdanji ovjek iz Nilsia, sa psima drugorazredne
kvalitete.
- Kakva mu je ena?
- Ne znam, niti uope elim znati. Takvih informacija elim biti poteena. Jedino znam
da je lan enskog odbora u drutvu prijatelja dobermana. I da je dobermani navodno vole,
liu je i grickaju od pete do glave.
- A kako teku stvari izmeu njih?
- To takoer ne elim znati, njihovi me odnosi nimalo ne zanimaju - srdito e Tamara. I
uinilo mi se da su joj se njeni fini, crni brii iznad gornje usnice malko najeili. - Konano,
imam i ja neku vrstu svog morala! - puhnula je bijesno.
- Pa kakve to ima veze s moralom?
- Nikad se ne uputam s mukarcem iju enu poznajem.
Poelio sam joj odgovoriti kakvom alom ili otfukati ulomak iz pastirske polke, jer bi
to izvrsno ritmiki pristajalo u kontekst naeg razgovora, ali ipak se nisam usudio. Pomislio
sam kako su se Tamarini stavovi promijenili za svih ovih godina otkako se poznajemo; i
kako je, poto je napustila goleme trijemove bezuvjetne samoe, konano upala u gutaru
sitnica. Kako se uspjela prilagoditi i samoj sebi objasniti svoje ja, kako se udila vlastitoj
ljudskosti istovremeno priznajui svoju nesposobnost da to shvati i prihvati. I kako sam je
zbog toga volio.
- Je li ti teko nai takve... - upitao sam nevjeto - ... mislim... takve mukarce?
- Ne osobito, - odgovorila je - uvijek moemo naletjeti na takve. I obino nam, prije ili
kasnije, serviraju svoju enu. A najsmjenije je - i Tamara se najednom uzbudi - to se to
obino dogodi u asu kad s time najmanje rauna. I onda osjetim kao da ele k meni dovui
svu svoju rodbinu i svojtu i rei: Evo, to je moja rodbina, nju bi takoer morala zavoljeti!
Sjea se, zar ne, da otac Anders ima u Danskoj neku vrstu ene i s njome dvoje djece. Oni
ive zajedno s jo nekoliko mlaih obitelji u nekoj vrsti zadruge, kako tu zajednicu sami
zovu. I cijelo mi je vrijeme priao kako bi jednom htio sa svojom obitelji doi u Finsku; htio
bi mi ih sve pokazati, koliko god ih ima, i siguran je da bi mi se njegova ena svidjela. A u to
uope ne sumnjam, dapae, gotovo sam sigurna u to. Odgovorila sam mu da e mi biti drago
ako i svi dou, ali sam istovremeno ocu Andersu tiho u mislima, iako teka srca, rekla
zauvijek zbogom. A ti se sjea kakav je to bio ovjek - mlad, pomalo udljiv i sav obuzet
mislima kako grijei, dakle, kakav samo jedan katolik moe biti. Trebalo mi je prilino
vremena da shvatim kako ga je zbog svega toga neprestano pekla savjest, zaboravila sam da
je u takvih ljudi uvijek tako, to je nalije brakova iz ljubavi. Tko zna nije li njegov posjet
Finskoj zapravo predstavljao neku vrstu pokajanja ili simbolike ispovijedi. I tako je ta stvar
pala u vodu, a i dobro je to se tako i dogodilo.
- Pa ipak ne bi trebalo da tako silno mrzi zakonite supruge - rekoh, dok mi se pred
mojim duhovnim oima poela odvijati primamljiva drama.

50

- Ali ja ih ne mrzim, naprotiv, potujem ih - utvrdi Tamara i prebaci termofor s lijevoga

na desni obraz; u proljee su je uvijek boljeli sinusi iako su kanali bili sasvim isti, lijenici
su se udili kad bi gledali rentgenske slike prema proljetnome suncu.
- A to se tie tzv. zakonitih supruga, zna, u tom se sluaju uvijek osjeam
obespravljenom, bez pravne zatite, kao da sam izopena, iako sam zapravo mnogim
ojaenim muevima priutila mnoge radosti i onda ih, u odlinu raspoloenju, slala kui. U
nae vrijeme jedna samostalna, neudata ena nema ak ni ona prava i potovanje koje su
imale kurtizane, koje su svojevremeno bile izobraene, ugledne dame, esto znatno
naitanije od zakonitih supruga.
A to se mene tie u odnosu na mukarce, osjeam im se potpuno ravnopravnom.
- I tako je, dakle, otac Anders htio doi ovamo s cijelom svojom obitelji?! - upadoh
pomalo rastreseno; misli su mi se jo uvijek plele oko tog pitanja.
- Da, namjeravao je, ali to sada vie nije aktualno. Zbog toga neka te ne boli glava. A tko
zna, moda bi ti bilo i zanimljivo da ih sretne.
- Ne, najljepa ti hvala! to se mene tie, nemam nikakvih elja susretati mukarce. I ja,
zna, imam svoj moral i svoje granice. I zato mi je drae pouti dok ih opisuje, ali sresti ih
nimalo ne elim, jer se u tom sluaju preda mnom stvara neki visok zid u odnosu na njih.
- Dakle, molim! - ree Tamara. - Sad sam tu! Ali mene ne eli razumjeti.
- Ali ja te razumijem - usprotivio sam se. - Mislim da sam te cijelo vrijeme od poetka
sve do danas potpuno razumio.
- Ipak, nije to ba tako jednostavno. A niti tako lako - dometne Tamara.
- Ima pravo! - povladio sam joj.
Kako nam je jednodunost dosegla vrhunac, kad rijei postaju gotovo nepodnoljive,
odluio sam joj bez straha otkriti svoje elje, pa rekoh:
- Htio bih da s tim ovjekom i dalje odrava vezu i da mi pria o vaem odnosu. ini
mi se da si nas oboje zanemarila. Ve dugo se nisi ni s kim istinski vezala i tako mi nisi
pruila niti mogunost identifikacije, niti me obdarila doivljajem koji bi me oslobaao.
- A na koga ti to cilja?
- Mislim na Kustaa Maurija Armfelta.
- Tja, zna, to ne ovisi samo o meni.
- Hoe rei da ne mari ba suvie za tebe?
- To ba, naravno, ne bih rekla. Ali on sve priprema tako briljivo. Kae da ne eli sve
pokvariti brzopletou. A i psi se najprije moraju priviknuti na me. Razgovarali smo ve o
tome.
- O, boe moj dragi! - pobjeglo mi. - Razgovarali ste o tome?!
- Da! Takav je on. Pomalo neobian. Ili bolje - tako normalan. Gotovo kao da me na neki
nain eli zaprositi. Ili da se priprema za to. Naelno, ve je na neki nain preutno
dogovoreno.
51

- O, boe moj! - otkinulo mi se ponovo i, potresen, zavalih se u stolicu za ljuljanje;

gotovo mi je uspjelo da je zaljuljam pritiskom vlastite noge. Zapravo bih se morao svake
veeri njihati i pokuati se po mogunosti nogama odguravati. - Svata se ovjek naslua ako
dugo ivi. Ova stvar postaje sve zanimljivija. A kako je s tobom?
- Sklona sam mu - Tamara e ozbiljno.
I tada odjednom, kao da joj se pamet pomutila, silovito odbaci termofor tako da je
pljusnuo o pod tamo uz nogu od kreveta. Bio je ve star pa nije vrsto drao i zato se
pokuah dii i prii krevetu da ga podignem prije nego se voda prolije po sagu. Tamara se u
meuvremenu podigla i sjela. Rukama se uhvatila za glavu.
- Kako da upravo naletim na takva ovjeka, oduevljenog trim-sportaa, istovremeno
ludog za psima, a koji se k tome eli baviti pelarstvom na selu. Samo mu se takve misli vrte
glavom. Kad bi mu barem netko samo mogao rei ono to ga ide.
- A mogue je impotentan!? - rekoh, pripravivi se na novo razoaranje.

52

12.
U to sam vrijeme bio prilino uznemiren. Posao mi nikako nije polazio za rukom, a
Tamara je znala po dugo biti odsutna. Na svaki sam nain znao da ima doista mnogo posla.
Mnoge su pacijente slali na odmor ili posve otputali, a mnogi su odlazili a da im se gotovo
nikakva prilika nije pruila za poetak novog ivota. alila se kako nedostaje zasebnih
radnih mjesta za invalidne osobe, pa je izrekla prilino mnogo potcjenjujuih rijei o terapiji
koja bolesne navodi samo na utnju i slaganje s njihovim otputanjem. I zato su je bili
pozvali na razgovor i rekli joj neka malo preispita svoje dranje i zauzme pozitivniji stav
prema radu. Priala mi je to tek onako, u prolazu, nita posebno ne istiui, ali sam vidio da
je to mui. Primijetio sam da je znala i plakati. Pa iako sam izbjegavao politiku s obzirom na
njeno apsorbirajue djelovanje na stvaralatvo jedinke, ipak sam zakljuio kako bi u
mnogim sluajevima upravo politika mogla predstavljati ono pravo sredstvo preko kojeg bi
se neka stvar mogla rijeiti. ak sam poao tako daleko da sam nazvao nekog svog znanca iz
davnih vremena koji je sada bio u gradskom vijeu. On je bio jedan od onih rijetkih
politiara s kojim mi se jo nije inilo sasvim besmislenim porazgovarati. Sam se naao na
telefonu i prisjetio me se premda godinama nismo razgovarali.
- Pa onda, kako si mi? - pitao me.
- Nikad bolje - glasio je moj odgovor.
Rekoh mu kako ga unato njegovoj politikoj karijeri jo uvijek cijenim i kako mu se
obraam s pravom i oekivanjem jednog biraa. Mogue mu se urilo, ipak to nije pokazao i
pustio me da mu se u miru izjadam. A moda je i upamtio dio onoga to sam mu govorio.
Rekao sam mu da bismo i psihopate morali ubrojiti meu invalide budui da to ovog asa
nije sluaj. Onda bi im grad bio duan davati sredstva za plaanje stanarine kao i osigurati
zasebna radna mjesta, i to onog asa kad bi bili otputeni iz bolnica. O svemu sam tome
najprije napravio kratke biljeke jer zapravo o itavoj toj stvari nisam imao ni blage veze.
Bio sam samo emotivno potaknut i zbog toga mi je bilo lake govoriti.
- Ima pravo - odvratio mi je. - Taj se problem neprekidno ponovo i ponovo javlja. Ali
ovoga je asa situacija takva da su, to se tie stanova, taksi oferi postavljeni u prvi plan. U
grad pristie sve vie i vie taksi ofera ije se obitelji raspadaju zbog pomanjkanja stanova.
A to nam treba za pokrivanje potreba na ovome podruju, moramo onda uzeti od drugih.
Velika su to i teko rjeiva pitanja. Sve je meusobno ovisno. Ali obeajem ti da u poslije
ljetnog odmora to pitanje ponovo potaknuti, iako ono zapravo ne pripada u moj djelokrug.
Tamara se poradovala kao da je dobila pola svijeta i posvetila mi je cijelu veer,
vlastoruno mi je pripremila trpki aj od metvice koji je, istina, predugo pustila da vrije, a
onda joj je odjednom dola aknuta ideja da me povede na jednosatnu etnju u nekakvim
atavistikim invalidskim kolicima koja navodno upotrebljavaju i u domovima za starije
osobe. Jednom su davno, jo u vrijeme vjerovanja i nade, bile u uporabi, a otada su ostale
neiskoritene u kutu ostave. Ponadao sam se da su koloradski hrutevi ili makar neke druge

53

sline izjelice ostavile samo jo kostur od njih, ali vraga, kad ih je Tamara izvukla na svjetlo
dana, bila su jo uvijek i lijepa i vrsta.
- Ne mogu si oprostiti to sam zaboravila na njih - govorila je, dok ih je izvlaila iz kuta
gdje su bila skrivena odjeom koja je odisala naftalinom.
Opirao sam se, ali uspjeha nije bilo. I dok sam tu metalnu konstrukciju gurao ispred
sebe po sobi, pa se spleo o nju, a ona udarila o namjetaj, pa onako spleten izmeu nje i resa
na sagu sruio napola punu bocu crna vina s police, i dok je cijelo to vrijeme Tamara po
ormaru uporno traila ulje za podmazivanje ivaeg stroja kako bi podmazala kotae tih
prokletih kolica pa da vie ne cvile, u sebi sam samome sebi sveano prisegao da se vie
nikada neu plesti u politiku jer sam se i opet uvjerio kako ona u ivotu pojedinca stvara
samo brige i probleme.
A onda je jedne veeri Tamara sa sobom dovela neku enu koja je idueg dana trebala
otputovati kui.
- A kako se zove mjesto kamo putujete?
- Tyyska.
Imala je velike oi koje su bile neprestano iroko otvorene, i s njima je mogla, koliko su
bile obrubljene crnilom, Iako pozirati za naslovnu stranicu nekog otmjenijeg modnog
mjesenika. Morala je dobiti potvrdu za dnevnice, ali je lijenik bio ve otiao. I zato je bila
prisiljena negdje prespavati kako bi sutradan mogla podii tu potvrdu. Bez milosti Tamara
nas je ostavila same i prihvatila se posla u drugoj sobi iako je vrlo dobro znala da su mi
odvratni svi takvi prisilni razgovori i da se s punim pravom uklanjam svemu to me smeta.
Ali moj bi pokuaj bijega bio prepolagan tako da ga ovog puta ak nisam ni pokuao izvesti
pa smo tako ostali u istoj sobi ne izmijenivi ni jedne jedine rijei, ja - rtva svog fizikog, a
ona, kako sam zamiljao, svog psihikog stanja. Trenutak kasnije ena je ipak poela
govoriti, vjerojatno ohrabrena mojom bespomonou. I na moje iznenaenje bilo je u njenu
glasu neeg utjeljivog, kao da mi je ta djevojka htjela rei neka se radujem to nemam
njenih tekoa.
- Dola sam ovamo prije est mjeseci jer vie nisam mogla ostati sama - ree. - Ali ni s
drugima nisam mogla izdrati jer sam se neprestano bojala da me ne ele prihvatiti.
Neprekidno sam ivjela u strahu pred tim odbacivanjem. U autobusu bih se pozaljubljivala u
mukarce, pa kad bi na slijedeoj stanici izali, pomislila bih da su me siti i zato odlaze. A
sada mogu, barem tako mislim, biti ve i sama. Danas mi se u jednom trenutku uinilo kao
da je lijenik sasvim proraunato, namjerno, zbog mene otiao samo da ne dobijem te
papire. Sreom to je stanje samo kratko potrajalo. Dakle, moda se i opet postupno
priviknem na ljude samo se vie u njih ne smijem zaljubljivati.
Nakaljao sam se i pokuao smisliti to da joj kaem. Da li bih joj morao poeljeti to
bre ozdravljenje i estitati joj to je prevladala svoju preveliku naklonost prema ljudima i
opet nala samopouzdanje, ili bih pak trebao neto openito rei, kao npr., kako ljudi ipak
uvijek konano jedni druge trebaju. Vjerojatno je ve do dosade mnogo puta ula fraze
takve vrste, a i proivjela njihovu istinitost, najdublju od svih ponienja. Ali, oevidno ona
nije raunala ni s kakvim odgovorom. Moda je pretpostavljala kako ja nisam samo hrom,
ve i nijem, pa je to osjetila i kao poziv i kao ohrabrenje, ili pak cijelo ovo vrijeme dok je bila
54

ovdje nije imala prilike bilo to rei a da je ne bi prekinuli. U svakom sluaju, nastavila je
priati postajui sve sigurnijom i sigurnijom:
- Mislim da je privrenost za ljude suvino ograniavanje. Osjeam kao da su me ve u
djetinjstvu negdje zabunom zakljuali kao to sluajno znade pasti zasun s vanjske strane
vrata, pa se iznutra vie ne moemo probiti van. To je strahovit osjeaj! Onda trese i trese
vratima, ali ona ostaju zatvorena sve dok netko ne doe i podigne zasun. U bolnici sam ih
molila da me hipnozom izlijee od te ovisnosti prema ljudima. Morali bi mi samo sugerirati:
Nikada nisi ni od koga zavisila, pa niti nee! Mislim da bi mi pomoglo kad bi mi uklonili
te osnovne sklonosti. Jer hipnozom se ipak dodiruju najdublji slojevi svijesti iz kojih i sve
proizlazi.
- Pa onda, jesu li prihvatili va prijedlog? - upitao sam je i ne pomislivi da sam,
progovorivi, moda razbio njene iluzije o meni kao idealnom sluatelju. Ali njoj je, ini se,
bilo sasvim po volji to sam progovorio.
- Naravno, u naelu su se potpuno sloili, ali ima tako malo lijenika koji rade s
hipnozom. I zato treba dugo ekati dok se doe na red. A moj sluaj nije nitko uzimao suvie
ozbiljno.
- Ali vaa mi se zamisao ini dobrom - rekoh, i sam zaprepaten svojom spremnou da
odobrim njenu hirovitu ideju. Ili je u toj zamisli bilo onog o emu sam sanjao, ono o emu
svi sanjamo: osloboditi se blinjih, osloboditi se vlastitih osjeaja, da, ak i od tih posljednjih
tananih niti privrenosti koje nas meusobno vezuju i spreavaju nau konanu otuenost.
Jesmo li zaista ve dotle doli?
- Zamisao je zanimljiva - ispravili se. - Ova sklonost da se vezujemo na druge bioloki je
utkana u nama - izrekao sam superiorno kao kakav profesor filozofije kad eli dobiti na
vremenu da kae to je zapravo morao rei. Malo, jo sivo pae automatski se vezuje uz ono
to prvi put vidi. Takvu reakciju moglo bi se moda najbolje ukloniti djelovanjem na gene.
- Ili preko hipnoze - doda djevojka.
- Koliko je meni poznato, hipnotizirati se mogu samo bioloki via bia.
- Ah, da - na to e djevojka rastreseno. - ovjek pripada meu bioloki via bia.
- A to mislite... - zapoeo sam i nenadano osjetio silnu elju da joj kaem ti, jer ljudi
koji raspravljaju o takvim stvarima, meusobno su kao dobri prijatelji... dakle, biste li imali
neto protiv da prijeemo na ti?
- Naravno da nemam nita protiv. Zovem se Mirja.
- A mene moe zvati stricem. A moda sam i od one vrste strieva to namamljuju
bombonima.
Ona se nasmija, a ja nastavih:
- I onda, Mirja, misli li da je besmislena ljudska nada da jedni drugima mogu ispuniti
njihova oekivanja? Moe li zamisliti kako bi bilo kad bi ljudi na potrebe ljubavi odgovorili
ljubavlju, pa da se ivot tako otvori da se ljudi oslobode svojih kompleksa i ponu ljubav i
osjeaje uzimati kao mjerila smislene punoe ivota, kao neki nov status, simbol, kao npr.

55

dananje simbole statusa: vlasnitvo, umjetnika djela ili zdravlje, koje kao takve
priznajemo.
inilo se da intenzivno razmilja. Stekao sam utisak da se u svojoj novopeenoj
filozofiji, na kojoj je oito htjela izgraditi svoj budui ivot, nije naroito obradovala mojim,
na brzinu skucanim, prilino oskudnim protuprimjedbama. Ali istovremeno sam se i
zabrinuo da sam moda poinio greku pobrkavi joj njenu filozofiju upravo sada kad je na
putu kui.
- Da - odvrati skeptino. - Ljubav je stanje neprekidne pripravnosti. Ona zahtijeva
snage, snane ljude. Vezuje energiju. Ona je kao ... kao ...
Oito da nije mogla nai odgovarajuu usporedbu. Odustajanje od pokuaja iz straha
pred neuspjehom: takve izjave stoje u bolesnikim papirima ovakvih ljudi - prolo mi je
kroz glavu - izjave koje ih prate gdje god zaele ivjeti ili raditi, poveava se samo broj
otisaka palaca na rubovima tih svjedodbi, a pregibi papira izotruju.
- Ljudi su slabi, osjetljivi, nesigurni, zaplaeni, bolesni - nastavila je, pri emu je
pogledala na moje noge. Cijelo vrijeme govorila je tako tiho, pa sam se iznenadio to je
uope i nastavila govoriti. inilo se kao da joj nedostaje onaj mali dodatak snage potreban
da podigne glas. - Pa kako da takvi ljudi mogu ljubiti, barem na ovome svijetu!?
Odjednom mi se uini kako postoje tisue stvari o kojima bih je htio pitati i posluati
njeno miljenje o njima. I zato posegoh za najbliim i brzo joj postavili pitanje:
- A kako je s ljudskom agresivnou? Agresivnost je, kako barem mislim, na velik
problem.
- Tono je - odvratila je. - Upravo se kroz nju izraava na strah. I nae oajanje.
Tamara stupi u sobu, silno zaposlena, kao majka velike obitelji. Napravila je sendvie i
dovezla ih na kolicima za serviranje (Oh, kako mi se sve gadi to podsjea na invalidska
kolica!). A s njenim ulaskom doivio sam neto udno to mi se nikada prije nije inilo
moguim u vezi s Tamarom. U trenu osjetih da je ovdje suvina i da nas smeta. Poslije dugog
vremena poelo me i opet zanimati stvorenje koje stoji izvan obinog, normalnog, a uz to i
njegovi pogledi na svijet. Nije mi bilo drago to nas prekidaju pa makar i pod izgovorom da
je pripremljeno neto za jelo. Tamara je toga dana uspjela uraditi svu silu poslova; inilo mi
se da je svakog asa istovremeno vidim na vie mjesta. A kad sam pretpostavio da se
konano smirila pa zasjela u naslonja i da se sad razgovor moe nastaviti, ona dohvati
pepeljaru, podigne se i isprazni je u kamin. Morao sam uzeti sendvi s kojeg je poput jedra
strila krika krastavca, koji se samo uz napor mogao pojesti, i upravo sam htio pitati - u
tom asu pao mi je komadi nadjeva ravno na hlae i otuda se otkotrljao na pod - da li u
dananji program po mogunosti ulazi i uvjebavanje u podizanju kriki krastavaca sa
sendvia s nonim prstima - kad sam primijetio da je djevojka oito gladna, jer je ak i svoj
stolac primakla stolu, a to je samo ukazivalo na zdravi tek. Tako mi je postala jo
simpatinijom. Tamara je ulila aj u alice.
- Darjeeling - ree i doda mi alicu.
Ali ovog mi je asa bilo potpuno svejedno je li aj bio s Himalaja, s Kavkaza ili ga je sam
vrag stvorio.
56

- to si po zanimanju? - upitao sam im mi je krastavac dopustio da ponovo

progovorim.
- Tkalja - odvrati djevojka. - Neko sam vrijeme radila i ovdje u knjinici koja je bila
otvorena dva puta tjedno, ali vie to mjesto neu dobiti, jer jedne veeri nisam itatelje
htjela pustiti iz knjinice.
- A zato nisi?
- Pa zato jer sam htjela da ostanu sa mnom. Mislila sam da ih sve volim. I bila sam
sigurna da e svi oni to tako i shvatiti.
Djevojka se nasmijala prijanjoj samoj sebi, onoj koja je toliko voljela, pa ree:
- Smijem li uzeti jo jedan sendvi? Strano sam gladna. Za ruak smo dobili samo
nekakvu proljetnu juhu, a tako me neto ne moe dugo odrati sitom. ivci trae suvie
mnogo.
- A to izrauje kao tkalja?
- Tapiserije.
- Moe li se ivjeti od toga?
- Odsada moram pokuati. Odluila sam ubudue u svaku tapiseriju utkati po jednu
poruku. Prije sam to uradila samo na nekoliko primjeraka, ali odsad u na svakom. Uvijek e
se netko nai tko bi je mogao i razumjeti. Prolog ljeta doao je tako neki ovjek iz Ontarija i
rekao: - Vidio sam vae tapiserije i otada sam zaelio da i sam dobijem jednu takvu. Odgovorila sam mu da nikada ne istkam dvije sasvim iste, ali u za njega napraviti jednu jo
ljepu. A i u nju sam utkala svoju poruku. Ve naslutim kakvu poruku tko eli. tovie,
poslala sam jednu poruku ak i u Australiju. Moda u ovog ljeta morati tkati dan i no. Kad
se jednom pone raditi punom parom, tad se ne smije dopustiti da te bilo tko smeta u poslu,
ak ne treba ni s kim ni razgovarati. Za svog boravka ovdje stvorila sam mnoge planove, a
osobito kad sam prestala voljeti sve ljude ovoga svijeta.
- Ali unato tome eli da dolaze k tebi?
- Da, naravno! Ali samo oni koji me razumiju. Oni drugi ionako ne dolaze.
- No, onda je sve jasno - rekoh i namjerno izbjegoh da pogledam Tamaru.
- Da, sve to ide dok se moemo izdvojiti od svijeta. Ali uvijek ima teih graninih
sluajeva. Mnogi ljudi sve ne razumiju, ve samo dio tog svega. Njima treba pomoi, nemirni
su, nigdje ne nalaze mira. Njihova ih ograniena sposobnost shvaanja zbunjuje, a moda i
uope nisu stvoreni za to da bi stvarnost mogli shvatiti u cijelosti. Uvijek ostaju stajati na
poetku ili na pola puta pa oko sebe stvaraju samo nemir.
- A ne bi li svoje poruke mogla oblikovati tako da bi ih razumjeli samo oni koji su
sposobni da razumiju? - primijetili, ne dopustivi da naem razgovoru zasmeta Tamarina
utnja.
- Ne, to ne ide - uzvrati Mirja i zatrese glavom.

57

- Razumijevanje je stvar koja nekome moe udariti u glavu pa od njega postane i ovisan,
a meni je nekako sasvim jasno da ljudi do njega uvijek pronalaze najtei put. Ali i dolaze do
potpunog razumijevanja - ree kao da nas je htjela obodriti i razgovor dovesti sretnom
kraju.
- Smijem li uzeti i ovaj posljednji sendvi?
- Ali naravno, samo izvoli - odvrati joj Tamara.
Osjetio sam silnu potrebu da dugo i nesmetano razmiljam. S kojim pravom otklanjamo
predodbu svijeta kakvu imaju drugi? - razmiljao sam. I tko je od svih svjetova odabrao ba
ovaj, koji iz neshvatljivih razloga smatramo pravim i istinitijim od drugih, unato njegovu
nasilju i gospodarenju ideologija nad naim ivotima. Nismo li se jo u ono prijanje doba
odluili za pogreno i jo u sivom pradobu dopustili da su aktivni i jednostrani iznijeli
pobjedu nad pasivnima i sanjalicama? Nije li ve onda zavrena odluna bitka za predodbe
o svijetu, a u toj su bitki pobijedili najsuroviji? A moda ta bitka jo i nije dovrena? Snovi su
njeni ali ilavi, preive kao kornjaa ispod svog vrstog oklopa, mnoe se poput insekata i
praivotinja, moda su oni stvorenja koja e najdue ivjeti na ovoj zemaljskoj kugli?
Tamara mi prekinula razmiljanja kad je poela govoriti o spavanju i posteljini. udno
je kako ve tri osobe koje se zajedno nau pod jednim krovom, a osobito nou, stvore neku
vrstu zajednice, i svaka od njih poinje odigravati neku ulogu i izvravati zadatke pa makar i
sluajne. Mi smo se isto uivjeli u ulogu Tamarine obitelji, ne obazirui se na injenicu da
kua zapravo pripada meni i da se Tamara ni sekunde nije brinula za odravanje mog
kuanstva (to ja uostalom ne bih niti dopustio), pa to se posteljine tie, nije imala ni
blagog pojma. Ona je tako rei zakljuila da se svi mi ovdje zajedno ugodno osjeamo i
volimo jedni druge. Svi smo malo po malo postali umorni, kao to smo se i prije postupno
umorili kad bismo - dodue rijetko - znali imati goste. Tamara i ja raspravljali smo jo neko
vrijeme postoji li u kui neki crveni pokriva s tamnozelenim obrubom. Svakako je negdje
morao biti iako se nikako nisam mogao prisjetiti gdje, pa se Mirja morala zadovoljiti s
jednim starijim pokrivaem s kojim su se esto i gosti prije nje sluili. Podigla ga je k licu i
pomirisala:
- Pod ovim su pokrivaem spavali ljudi strani jedni drugima - ustvrdila je.
- Tono - potvrdih. - Ali odakle ti to zna? Na trenutak se zamislila, zatvorenih oiju i
drei pokriva u ruci:
- Ima jedan sloj u nama koji nam omoguuje da sve znamo, sve shvatimo i sve moemo zakljuila je.
inila se pospanom, ali su joj njene velike oi bile jo uvijek ivahne kao da ne znaju
kako se - tako irom otvorene - mogu zatvoriti. A ja se nisam mogao uzdrati a da joj ne
postavim jo jedno, posljednje pitanje:
- Ali moe li se taj sloj sposobnosti u bilo kojoj prilici upotrijebiti? - upitao sam, svjestan
da pripadam meu one koji ne razumiju ba sve, koji nigdje ne nalaze smirenja i nisu
stvoreni tako da bi mogli shvatiti cjelovitu istinu.
- Naravno da ne moe - odvratila je - ali veeras smo u tome uspjeli.

58

Dakle, tako je to jednostavno bilo. Dok se kretala prema drugoj sobi i prelazila njen
prag, nona ju je svjetiljka, koju je Tamara bila zapalila, na trenutak tako osvijetlila, da se
priinila providnom, kao sablast, a plava joj je kosa uinila mutnim ocrt glave. A ja sam se
prisjetio stare legende u kojoj se pria kako se neke due, umorne od svojih lutanja i
reinkarnacija, naposljetku preobraze u sablasti, jer se nikako ne mogu smiriti u nekom
obliku postojanja, bilo kao kamenje, bilo kao biljke ili ivotinje. Legenda nita ne kazuje to
se s njima dogaa poslije njihova ivota kao sablasti; ili moda takvih legendi uope i nema,
moda one postoje samo u nekim trenucima uda, kao upravo u ovome, kad se ova djevojka
na trenutak zaustavila na pragu sobe obasjane suprotnom svjetlou. Smatrao bih sasvim
prirodnim kad bi slijedeeg jutra naprosto ieznula, isparila kroz onaj njen sloj kojim se
oito tako zavidno lako kretala.
Obavljao sam svoj uobiajeni veernji ritual: oprao se, upotrijebio kateter i prozraio
sobu. Imao sam neki udan osjeaj koji se ponekad pojavljuje kad poslije dueg vremena
imamo posla s ljudima koje ne poznajemo. Takav nas novi susret obraduje, ali istovremeno i
uznemiruje. Postajemo tuni i elimo ostati sami. Na trenutak sam zamislio da smo djevojka
i ja ostali sami u kui. Iznenadio sam se kako me je ta pomisao snano uzbudila. Ona je
moda posve drukija od Tamare. Cijeni moda igru prstima i njenosti koje mogu ostvariti
- usta. Moda joj je i tijelo drukije, anatomski sasvim eterino. Zaboravio sam kakve su
druge ene, postupno sam ak i zaboravio kako ene uope osjeaju.
Ova me misao duboko uzbudila kao to ve niz godina nije bio sluaj. I po prvi put
poslije duga vremena osjetio sam potrebu za sigurnou i kontinuitetom, moda slino onoj
koju Tamara osjea i zbog koje ostaje uz mene, neprestano se izlaui ovakvim i jo teim
iskuenjima. Nenadano osjetih prema Tamari silnu zahvalnost koja znade uhvatiti starog
ivotnog druga poput bolesti, izraavajui se u najtoplijim i najnjenijim izljevima osjeaja
prema svojoj druici. eznuo sam za njom i zamiljao kako je ve dugo nisam sreo, kako
smo cijelu vjenost odvojeni i da sam je na neki neshvatljiv nain izdao, prevario, naprosto
je ve odavna drao u zaboravu. A istovremeno mi se uinilo kao da je ivot proao mimo
mene i to ve poodavno, moda ve u samom poetku, jednostavno kao to obilazni promet
nikada ne stigne u putokazima obeane gradove, koji se gube u dalekim sumrajima. I kao
da sam sve ivotne snage istroio na potiskivanje goleme tuge, na zadravanje podignute
glave da mi ne padne na ruke u grevitu plau.
Kad je Tamara dola i stala se svlaiti s druge strane irokog branog kreveta,
promatrao sam je sasvim drugim oima. Prisutnost druge ene u kui, u kojoj smo obino
bili sami, osvijetlila je nae zajednitvo posve drugim svjetlom. Nenadano sam osjetio
znaajnijim nego ikada prije to se zajedno nalazimo u ovoj sobi. Primijetio sam kako su joj
trake na grudnjaku uvijene, kao da i to na neki znaajan nain pripada svemu tome.
Prisjeam se kako sam joj se primakao i privukao je na svoju stranu: ruke su mi snane.
Rekao sam dva puta: - ena! Moja ena!
Kasnije sam se jo uvijek pitao, je li se sve to e slijediti doista tako i dogodilo, jer na
vratima sobe pojavila se djevojka i rekla:
- Ne znam je li to normalno ili nije, ali mi se ini nepravednim da ja moram spavati
sama dok vi spavate zajedno i meusobno se grijete. Bila je zavijena u onaj stari pokriva.
I Tamara joj odgovori:
59

- Doi i lezi s druge strane, pokraj njega. Djevojka je prila s druge strane i spustila onaj
stari pokriva da klizne s nje na pod pokraj kreveta. Ispod pokrivaa nije imala nita na sebi.
- Kako treba milovati mukarca? - upitala je. - Naime, ja ne znam jer sam bila udata za
mukarca koji je bio kakljiv i uvijek raspoloen za one stvari. Ali nije donosio ljubavi. Nitko
je ne donosi.
- Moe malo vjebati na njemu, ali ne budi razoarana rezultatom - primijetila je
Tamara.
I negdje na meni sretoe se njihove ruke. Obuzeo me osjeaj kao da se kreem, kao da
naizmjence ulazim u jednu i u drugu, kao da je ova djevojka posve drukija od Tamare, kao
da me obje miluju i ja milujem njih, kao da vie ne znam koju od njih zapravo traim, jer
elim obje. Kad sam jednom pitao koliko osoba moemo ljubiti odjednom, Tamara mi je
odgovorila: - Barem etiri. - Konano mi je bilo jasno da sam poelio ovu djevojku koja je
nova i opet e otii, a Tamara ionako ivi u meni i ostat e ivjeti u meni. I uinilo mi se
divnim to sam se na trenutak oslobodio nje i za tih nekoliko asova - tek to bi neka ptica
nekoliko puta zamahnula krilima - doivio sam osjeaj bezgranine slobode.
Mnogo puta kasnije elio sam je upitati je li sve doista bilo tako, ali nikada se za to nije
pruila prilika, pa je sve ostalo samo na namjeri.
Ujutro su obje nestale i pribojavao sam se da je i Tamara bila samo pojava iz moje
mate.

60

13.
Ali nije.
- Taj e me ovjek na smrt izmuiti - rekla je i strovalila se, i ne svukavi ogrta, u moj
najbolji naslonja koji je bio ve prilino star i trebalo ga je presvui, samo kad bi se tog
posla netko htio i prihvatiti. Morao bih u telefonskom imeniku pronai dobra tapetara,
nazvati ga i zamoliti da pregleda taj naslonja i kae koliko bi traio da ga ponovo presvue.
O tome sam ve i s Tamarom razgovarao.
- Naravno, nisi donijela nikakve uzorke presvlaka za naslonja? - primijetio sam.
- Ne mogu to vie izdrati... ne mogu. Unitava mi ivce, upropastit e me - jadikovala je,
rukama se grevito prihvativi za glavu kao da bi je htjela baciti nekamo u kut pa da joj
lakne, samo kad bi se to moglo uraditi.
Htio sam produiti taj dragocjeni trenutak njene iskrenosti, u kojem se htjela osloboditi
onoga to ju je muilo, i izvesti sve tako da ne zavri samo na nekoliko emocionalnih uzvika.
Zato sam nastavio govoriti kako bi moda zelena boja bila prehladna za ovu mranu sobu
koju drvee izvana ini jo mranijom, pa mislim da bi ovdje bolje pristajao neki crven ton,
moda ciglasto crven ili naranast, poneto sivo smekast.
- Pa zar me ne slua, jesi li gluh? - vrisnula je zatvorenih oiju, pa se stadoh pretvarati
kao da je tek sada, malo pomalo, poinjem ozbiljno shvaati.
- Pa to se dogodilo? Je li neto u vezi s tvojim tienicima? Jesu li iskrsla nova
neugodna iznenaenja pri njihovu otputanju?
- Prestani! Prestani! - uzvikne. - Zna vrlo dobro o kome se radi.
Sinulo mi je da su se moji divlji i prieljkivani snovi o uspjenom sadomazohistikom
odnosu izmeu Tamare i Kustaa Maurija konano ispunili i da u moi uivati u silnim,
posve novim doivljajima i pri tom cijelo vrijeme ostati promatraem i analitiarom, dakle
neto to mi priinja vrhunac psihofizikog uitka. Tko bi i slutio da se u tom Kustaa
Mauriju prikrivaju takve dimenzije?! Kao da nam ga je sudbina poslala.
- Je li bio surov? - oprezno upitah.
- Surov?! to!? - prasnula je Tamara u smijeh. - Kad bi samo znao ...
Vrpoljila se u naslonjau. Pitao sam je sjedi li moda neudobno, pa ako je tako, neka se
svue i ode u krevet, jer je ionako ve kasno, a mi smo obino razgovarali upravu u krevetu.
Nije se suprotstavljala. Dok sam je svlaio, diskretno sam traio tragove ugriza,
tipanja, sisanja ili grebanja. Pregledao sam joj udubine pod pazusima, mjesta ispod prsa,
stranjicu i bedra, ali nisam mogao pronai nita osim vlastitih tragova (dva divljaka ugriza
na ramenima) i dva nova madea kod kljune kosti kakvi se obino pojavljuju u ena u
godinama. Zapravo me uvijek udilo kako ljudi uope mogu izdrati a da se meusobno ne
tipaju i ne ujedaju; lako je zamisliti kako bi u zreloj dobi odozgo do dolje bili prekriveni
61

oiljcima nastalim u ljubavnim igrama, pa bi njihovo tijelo sliilo knjizi gostiju ispunjenoj
znacima zahvalnosti ne samo vjernih prijatelja, ve i onih koji su samo usput navratili na
jednu ili dvije noi, pa i onih posebnih, poasnih gostiju, koji bi ostavljali sitne i
dobronamjerne zapise i rkarije po knjizi. Tako bi tijelo bilo prepuno znamenki koje bi nas
za samotnih veeri sjeale prologa, ili bismo u starosti pipkali po njima i pitali se,
oslabljena vida: tko li je to mogao biti? Prirunici o ljubavnom umijeu govore kako nema
niega to bi vie uzbudilo mukarca i probudilo njegovo potovanje prema eni od tragova
ugriza u obliku polumjeseca u blizini prsnih bradavica to joj je nanio prijanji ljubavnik, a
da snana uzbuenja lako splasnu ako nema tragova ogrebotina koje podsjeaju na ljubavne
igre.
No ja, pomislio sam poslije uzaludnog traenja tragova po njenu tijelu, moda on
primjenjuje ekolot7 od kojeg se, istina, najee dlaice na tijelu, ali ne ostaje nikakva traga, ili
su to oni prikriveni ugrizi koji nestaju poslije nekoliko sati.
Tamara je stenjala i prevrtala se po krevetu, ponekad bi odbacila pokriva sa sebe
tvrdei da je u sobi vrue. A as kasnije opet bi se smrzavala i cvokotajui zavijala u
pokriva. Pokuao sam joj opipati elo da vidim nema li vruinu.
- Skini mi se s vrata, pusti me na miru - vikne. - Ne mogu vas vie podnijeti.
Sad mi je bilo jasno da s njom neto nije u redu.
- Nije ti dobro - rekoh. - Kako bi bilo da pozovem lijenika.
- Ne, ne elim da me itko vie prstima opipava.
- Bolesna si.
- Tono, oboljela sam, nije ni udo.
- I sve zbog njega?
- Da.
- Moje saaljenje - rekoh s najveim moguim potovanjem.
Podigla se u krevetu, kose su joj se neuredno ovjesile po licu, gledala je suludo. - Vie
vas ne mogu podnijeti.
I tek se tada u meni probudio jezikoslovac.
- A emu ovaj oblik u mnoini? - upitao sam neduno, iako sam se ve u slijedeem
trenutku prisjetio da sam ja onaj kojem je potrebna identifikacija.
- Obojica ste jednaki. Dvojica iste vrste... - uutjela je kao da trai neki podesniji, soniji
izraz i ba tog asa sam shvatio da mnogi izrazi mogu istovremeno biti i preotri i preslabi...
- ... to je u ivotu jedne ene malo previe. to vam zapravo nedostaje? Ili greka lei u meni?
Zato uvijek moram naletjeti na takve seksualne traljavce kao to ste vas dvojica? Ve i ne
znam otkad nisam spavala s pravim mukarcem. Pomalo i zaboravljam to je to uope
mukarac. Sve je to samo pucanje u prazno. Samo privid! Lani nakit! A u svemu nisam
ekolot (njem.): ultrazvuni dubinomjer, koji na osnovi zvunih valova mjeri dubinu
vode (rjee i udaljenost).
7

62

traila nita drugo osim obinog, normalnog mukarca, jednostavnog prijatelja,

uravnoteenog i pouzdanog kao to je na primjer kakav gazitelj mjehova za orgulje.
- A to onda - upitah suhih usta i teko progutavi slinu - to onda ako je sve to samo
prolaznog karaktera?
- Nije. On se time ak dii. Tvrdi da mu to zabranjuje njegovo osjeanje vlastite
vrijednosti.
- Kakav idiot! - rekoh. - Najvei za koga sam uo.
Tamara se i opet baci na krevet i gurne glavu u jastuk, to bi uvijek inila kad bi joj bilo
teko, a vjerojatno joj je taj obiaj ostao iz djetinjstva. Htio sam je upozoriti da joj u ovakvu
poloaju lako udari krv na nos, ali mi nije dopustila da doem do rijei.
- Sve to pokuavam shvatiti - nastavljala je - pokuavam, pokuavam, i iznova
pokuavam ...
- A je li to i potrebno? - upitah. - Kakve bi od toga imala koristi?
- Pa zar ne razumije? Kako to ne moe razumjeti? - prostenjala je sasvim izvan sebe. On mi je znaio ono to ja znaim tebi. Mislim da ve dugo nisam voljela, nezamislivo dugo.
Istog trenutka pue joj ilica u nosu i na jastuk pone kapati krv. Doivio sam to kao
olakanje. Poelio sam da to bude poput putanja krvi koje snizuje krvni tlak, a panju
upravlja na manje problematine stvari. Stao sam hodati po sobi, gegao se ovamo onamo,
teturao od jednog komada pokustva do drugog i stvorio o sebi sliku kako sam neki ovjek majmun u dungli kome je sve posve svejedno. I na moje iznenaenje kretao sam se gipkije i
spretnije nego obino. Na dohvat Tamari stavio sam kocke leda, hladan oblog i alaun.
- A on? - pitao sam dok se naslanjala na uzglavlje drei ispred lica zakrvavljeni runik.
- Ja sam bila prva s kojom je to elio uraditi. Prije je uvijek smatrao kako te stvari ne
zasluuju toliko galame koliko se oko njih podie.
- Pa je li tako neto mogue?
- Naravno da jest. Zar ne zna da je sve mogue, pa i najlui sluajevi koje bi uope u
ivotu mogao zamisliti.
- A mislio sam kako ja na to imam monopol.
- Zabuna, kao to vidi.
Morao sam razmisliti. Bilo je neto to nisam ba tono znao, ali to neto htjelo je
uzdrmati cjelokupnu moju predodbu o svijetu. Zaokupila me misao to je ono Mirja rekla o
izolaciji koja nastaje iz ovisnosti od ljudi i o tekoama koje iz toga proizlaze.
- Zato si Mirju dovela ovamo? Svakako si pri tome imala neku odreenu namjeru.
- Pa za tebe je samo dobro da s vremena na vrijeme vidi i druge ljude. A pomislila sam
da je ona tvoj tip. I nisam se prevarila.
- Mislila si da emo se svidjeti jedno drugome?
- I to.
63

- A ti ponovo stei svoju slobodu?!

- Molim te nemoj me sad napustiti. Trebam te. Nisam u stanju rei to sam tada osjeao:
jesam li imao situaciju u rukama ili nisam, hou li dobiti tu igru ili je ve sve izgubljeno.
- A on? - upitao sam ve po drugi put. - Ne eli da doe k njemu?
- Ni u kom sluaju - odvratila je Tamara. - On je oenjen i dogovorili smo se da neemo
ni na koji nain razgovarati o stvarima koje se tiu njegova braka. Ja bih ionako uvijek bila
na strani supruge.
Moji su se osjeaji poeli proiavati kao poslije kakvog grdnog oka. Odjednom sam
osjetio golemo saaljenje prema njoj, potpuno zaboravivi pri tome na sama sebe. Pomislio
sam na razdoblja njena prijanjeg ivota, na ono malo to mi je bilo poznato, kako se uvijek,
kad bi se nala u sukobu s nekim, onako ranjena - rtvovala, svoja oekivanja svodila na
najmanju mjeru, i unato svemu na kraju ostala - razoarana.
- Zaista bih ti volio priutiti jednog posve normalnog, slobodnog mukarca - rekoh kao
kakva dobra teta, koja i opet jednom uvia kako se njena prastara mudrost ponovno
obistinjuje.
- Takvoga naprosto nema - odvrati Tamara. - Mukarci su ili oenjeni ili propalice, ive
ili uza svoju obitelj, ili po pansionima, slobodnih ima smijeno malo, a i od tih dio ine
homoseksualci. Ta je tema za mene okonana. Jednog sam dana dovela nekog ovjeka s ulice
u bolnicu. Bio se napio rakije, a netko ga je ili pretukao, ili se pri padu do krvi ozlijedio. Ljudi
oko mene pakosno su se smjekali i mislili: To je pravi ovjek za vas, gospoice, takvog
moete za sebe uloviti. - I, evo, nedavno, prije nekoliko tjedana i opet sam u bolnicu
Hesperia dovela jednog kojem se priinjalo kako ga cestom neprestano progoni golemi,
zeleni pas, a iza svakog ugla uo je krikove svoje ene kojima zaziva u pomo. Bojala sam se
da to nije onaj koji me neprestano naziva i pita koje su boje moje gaice. Izbrbljala sam mu
sve mogue nijanse boja u spektru.
Pomalo je i opet dolazila k sebi: esto nam tua nevolja pomae da se sami podignemo.
Htio sam joj rei neto ohrabrujue to bi joj odista vratilo snage, ali kad sam uo sama
sebe, osjetio sam kako ta izjava zvui neoprostivo lakoumno:
- Bit e na kraju sve dobro s vama. Sigurno. Ve ete uspjeti sve srediti.
Ali Tamara je, ini se, sve to odmah prihvatila zdravo za gotovo kao da je cijelo vrijeme
oekivala upravo takve moje rijei. Pogledala me s probuenom ivotnou u oima i
nasmijala mi se.
Zakljuio sam da svoju ulogu tete moram poteno i do kraja odigrati i zato odluih da
svoju izjavu poneto tonije objasnim, pa sam svoju ponovo oivjelu Tamaru potapao po
ramenu i rekao:
- Moda ipak sve to uspijete srediti.
Kad se ve potpuno smirila, a ja sam se dovoljno dugo naljuljao u svojoj stolici za
ljuljanje, klimajui glavom u skladu s ljuljanjem, pri emu sam vjerojatno izgledao pametniji
nego to zapravo jesam, i opet su me poela progoniti pitanja koja sam prvo postavljao sebi,
a onda postupno i oprezno i Tamari:
64

- Moe li mi objasniti - pitao sam - kako je zapravo dolo do toga da se toliko

uznemiri?
Kao odgovor dobio sam itav niz smetenih, proturjenih izjava iz kojih se poslije dueg
kombiniranja mogla ipak stvoriti neka opa slika.
Stvorila se tako situacija ili prilika o kojoj je ve bilo govora i koja je u naelu bila
dogovorena i trebalo ju je samo ostvariti. Vozio je auto.
- Kamo? - pitao sam.
- Je li to vano? Finska je puna prikladnih mjesta. Izmisli neko mjesto koje bi
odgovaralo tvom ukusu.
- Nije to tako jednostavno. Uvijek mi je potrebno nekoliko pojedinosti koje bi mi
krajolik uinile bliskim pa da bih u njemu mogao poivjeti. Tek se onda po njemu mogu
kretati bez napora, i on se pred mojim oima pone pruati sam od sebe.
- Na dvoritu uzdizale su se breze. Ljudi iz tog kraja zovu ih alosne breze. I pred naim
ih je prozorom bilo nekoliko. A u blizini se nalazilo seosko dvorite na kojem je neka
seljanka navikavala telad na ivot u slobodnom prostoru. Otelili su se u kasnu zimu, pa ljeta
i vanjskog svijeta jo uope nisu vidjeli. A plaili su se obojega. Nisu jo doli do toga da
mogu naokolo poskakivati, udili su se i bojali se vlastitih pokreta, sudarali se meusobno.
A nisu bili u stanju ni shvatiti da je drvee nepokretno i da se nee maknuti, pa bi glavama
izravno nalijetali na stabla.
- Moda su bili slijepi?
- Ne, telii su imali lijepe, crno obrubljene oi koje su gledale ravno pred sebe. Seljanka
je morala biti s njima u dvoritu sve dok se nisu privikli na slobodu, bilo je oito da u nje
trae zatitu. Razgovarala sam s njom pa mi je ispriala kako krave mogu imati snaan
osjeaj enje za svojom stajom. Prvih dana kad bi ih odveli na pau, osobito bi telii osjeali
silnu enju za povratkom, tako da bi neprestano stajali uz ogradu i mukali u pravcu imanja
s kojeg bi ih doveli. Do onog dijela ograde koji je bio okrenut prema imanju istabali bi pravi
put. Prolog je ljeta kravama bio priputen frizijski bik, pa tako je sad neto teladi crnobijelo, a neto smee. Frizijski su bikovi navodno dobroudniji od finskih.
- Dobro, dobro - rekao sam, pomalo ve prezasien opisom tog mjesta . - Pokraj imanja
bio je, znai, neki motel ili ste bili u kampingu.
- Molim te, ne upotrebljavaj takve odvratne rijei kao to su motel i kamping,
naprosto sam alergina na njih. Htjela sam ti jo priati i kako telii nisu znali pasti travu
ve su je usisavali. I kako je jedna junica koja je prerano dobila tele zauvijek ostala slabija od
drugih krava.
- Zanimljivo, doista. Tvoja se slika svijeta od naeg posljednjeg susreta znatno proirila.
- Zaista jeste.
- A soba? - nastavio sam ispitivati.
- Sobe se gotovo nita ne sjeam. Tek da su u njoj bila dva kreveta od kojih je jedan
kripao, a drugi nije.
65

- Za koji ste se odluili.

- Naravno za onaj koji ne kripi.
- Budale. Time ste mnogo izgubili! Morala si pomisliti na mene!
- Ne ljuti se, ali u tom trenutku doista mi nisi bio na pameti. I uope je nekako tako, da ti
to vie o neemu mogu priati to manje tada mislim na tebe.
- Vrlo vjerojatno - rekoh. - Shvaam te. I onda, dalje?
- Imala sam menstruaciju.
- Pa to nije neto to bi potreslo svijet.
- To je i on rekao.
- Gle, gle! Eh, pa onda mu zbog takve izjave treba dati nekoliko pozitivnih bodova.
- Ne budi tako odvratno proraunat. Nije to kartaka igra.
- Ne uzbuuj se! Smiri se! A to se onda dogodilo?
Tamara rukama prekrije oi. Oito ju je to pripovijedanje zamaralo. S druge joj je strane
moralo i olakavati njeno stanje kao uostalom i svako ralanjivanje takve vrste, jer ljudi
rado govore o svojim bolima.
- Nita.
- Ne mora sad odmah prijei na stvar - primijetili. - Jer neto se ipak moralo dogoditi.
Moda se poao oprati. Ili istuirati hladnom vodom. Ili je uradio neto slino to bi mu
moglo vratiti snage. Moda je poeo izvoditi tjelesne vjebe?!
- Nita ega bih se mogla prisjetiti.
- Bojim se da si zatvorila oi - rekoh sad ve poneto razljuen. - Oi moraju biti
otvorene, uvijek i svugdje. Tako se barem mnogo naui. Kako mu je bio velik?
- Prestani! - prekine me Tamara. - Niti se sjeam, niti se elim prisjeati.
Meutim, odluio sam biti nemilosrdan kao i uvijek kad bismo stigli do te toke.
- Pa u svakom si ga sluaju i opipala i osjetila, to je barem jasno. Govorio sam ti: ako
mukarac - slikovito reeno - odmah ne zaskoi, tj. ne pokazuje elju da uzde uzme u svoje
ruke, onda ga treba pregledati i s obzirom na njegovo stanje odluiti se za mjere koje treba
poduzeti. Nisi se toga sjetila?
- Jesam.
- Pa onda? Kakvog je imao? Dok mu se ne digne, moe sasvim mirno imati svega pet,
est centimetara, pa da to ne predstavlja nikakvu katastrofu.
- Bio mu je nekako pljosnat i smeuran kao kakva isisana duda, manji od tvoga. Takvog
jo nikada u ivotu nisam vidjela.
- Pa to ga nije malo ... U nestrpljenju ponestalo mi rijei, pa sam rukom uinio pokret
koji je trebao odgovoriti neizreenu izrazu.

66

- Ne. Nije mu se nimalo promijenio. Kao da mu se jo vie skupio. Dakako da sam

pokuala sve to sam uz tebe nauila, a i jo vie. A ti trikovi nisu ni kod tebe pomagali.
- Ja sam ipak poseban sluaj. Onoga dana kad bude medicina mogla staviti elektrode u
erekcijski centar, moj e problem biti rijeen.
- A moda je ista stvar s njim?
- Ne, tako jednostavno ipak nije. Greka mu je moda u glavi ili u cjelokupnoj linosti.
Prema onome to mi je poznato o njemu, sklon sam ovoj drugoj dijagnozi. A onda, to je bilo
poslije?
- Bili smo meusobno njeni, cjelivali se, i osjetila sam da ga u svakom sluaju volim.
Izmeu svih mukaraca koje poznajem odabrala sam njega i ni jednog drugog.
- I to si mu rekla?
- Pa jasno. Takvu slobodu mogu sebi sigurno dopustiti. Ako nekoga volim, dadem mu to
i do znanja, pa neka s time pone to hoe. Suvie sam ve stara da bih se s takvim stvarima
jo igrala skrivaa.
I opet sam morao malko razmisliti. Nije mi bilo jasno kakav e osjeaj prevladati u meni
i u kakvu bih zapravo raspoloenju morao biti. Hoe li u meni i dalje prevladati znatielja i
zanimanje, ili u pasti u depresiju jer se ovaj susret, od kojega sam toliko oekivao i kojem
sam se zapravo cijelo proljee radovao, pokazao kao potpuno razoaranje.
Poto sam na trenutak pokuao ocijeniti svoje misli, mogunosti i rezerve snage,
postalo mi je jasno da najprije moram ispitati do koje se jo mjere smijem nadati. A osim
toga jo uvijek mi nije bilo poznato to bi moglo biti pravim uzrokom Tamarinu akutnom
razoaranju.
- Zapravo sam samu sebe esto puta nadmaila - rekla je. - Poneki sam put potpuno
bespomona stajala nasuprot nekoj takvoj slinoj situaciji, ili mi se mukarac nije toliko
svidio da bih se potrudila oko njega. A uz to uvijek sam se pomalo ustruavala.
A sad mi pomalo postaje jasno kako ga samo gnjavim. Sjetila sam se kako mi se Mirja
potuila da nema nikakvih sposobnosti, pa je i meni sinulo kako zapravo ni sama nisam u
stanju bilo to uraditi. Jedva ima neugodnije situacije nego kad se digne iz kreveta u kojem
se nije nita dogodilo.
- No, no, ali ste se ipak morali malko poigrati jedno s drugim - primijetio sam, ponosan
na svoje sveukupno iskustvo iz tog podruja, iskustvo pijetla na bunjitu.
Tamara me pogledala.
- Ponekad mi se ini da doista nita ne shvaa - ree.
- A on, to je on rekao? - upitah po trei put.
- Rekao mi je neka ne mislim da me zbog toga manje voli.
- Kako romantino, pa to bi se lako moglo razviti u platonski odnos.
- Ne! - vrisne Tamara. - Ne, ne mogu vie podnijeti nikakav platonski odnos. Ni jedan
vie! Ve sam sasvim ... Kad bi ti samo mogao znati kako je to...
67

Glupo, ali nisam mogao nita uraditi osim da se glasno nasmijem u trenutku duboke
iskrenosti kad smo se po prvi put zaista razumjeli. Nije odmah shvatila emu se to smijem,
ve je htjela uvrijeeno reagirati. A onda je shvatila.
- Oprosti!
- Nije vrijedno troiti rijei na to - ne mogavi se, barem zbog nje, ponovo uozbiljiti nije to nita, pa ovo je originalno ... no, no, samo nastavi u miru, neka te moja veselost
nimalo ne smeta. Ve se doista dugo nisam tako zabavljao ...
Nije li se i Prometej tamo na stijeni smijao dok su mu orlovi kljuvali jetra, ili sam to ja
izmislio? Sigurno znam da se smijao i tako je humor stigao na svijet. Mislim da se iz puna
grla smijao i bogovima, i orlovima i tko zna nisu li se upravo zbog tog silnog njegova smijeha
davili gutajui njegova jetra. I Tantal se hihotao kad je voda i opet poela opadati.
- Ba se i ima emu smijati - ree Tamara, ali i shvati odmah kako joj je ta primjedba
bila neprikladna; u naem odnosu svakidanje stvari nisu imale nikakva znaenja. Smijeh ju
je zarazio, i osjetio sam da joj od njega postaje lake. Ali istovremeno izbile su joj nehotice
suze na oi. Postale su joj neka ko neuobiajeno velike i Tamara ih je drala otvorenim kao
da se podsjetila moje opomene da oi treba u svakoj situaciji drati irom otvorene. A onda
mi je prila, dok su joj suze tekle iz oiju, poloila glavu na moja koljena, kao to je ve njen
obiaj, a kosa joj se rasplela po mom krilu. Zaboravila je onaj krvavi runik to ga je drala u
lijevoj ruci. Tijelo joj se treslo od jecanja.
- Molim te, samo me ne pitaj zato plaem - rekla je.
A zato bih bilo to i pitao?

68

14.
Nae preseljenje na selo nije nipoto predstavljalo nekakvo zadovoljstvo, ako ikome
tako neto i ini zabavu. U cijeloj onoj zbrci koja je nastala, postalo mi je bez sumnje jasno
zato izbjegavam promjenu mjesta u kojem ivim. U takvim prilikama osjeao sam kao da
nesmetano naletavam na zidove ili drvee ba kao ona telad koju je Tamara opisala. ini se
kao da su moji nedostaci slini onim vanjskim zaprekama o koje se udaram. Kad se
neprestano kreem, onda moj osjet samoga sebe bude po vie dana kao uzet. Kao da se
nekamo sakrio, ja znam da ga nema, pa ga traim, ali on se naprosto ne pojavljuje. S druge
strane sasvim sam svjestan svog postojanja; upravo me moji nedostaci podsjeaju na to
postojanje.
Takvo je stanje vrlo muno i protuslovno. Zanima me psihika astenija, slabljenje
svijesti o samome sebi i time prouzrokovane ekstremne tjeskobe. Meu Tamarinim
tienicima ima prilino onih koji od toga pate i htio bih je privoljeti da mi pria o pojedinim
sluajevima, ali ona je potivala svoju obvezu utnje u vezi sa sluajevima svojih pacijenata i
nije bila spremna da mi bilo to ispria osim openitih oznaka bolesti i naina ponaanja
pacijenata, to se i inae moe nai u odgovarajuoj literaturi. Tvrdila je da i sama
povremeno trpi od takvih problema i tada trai zatitu kod mene. S druge je strane opet
govorila kako u takvim asovima uope ne primje uje moju prisutnost, tek na neki nain
zna da postojim u istom prostoru. Takvo stanje moe kod nje potrajati i po nekoliko dana.
A kad proe, onda i opet - kako kae - progleda.
Mislim da je ovo preseljenje i u meni izazvalo takvo nekakvo slino stanje i navelo me
na pomisao kako moda svaka promjena ima tako neto za posljedicu. Moda nas sve mui
slabljenje svijesti o samima sebi, a do koje dolazi zbog neke nagle promjene, a upravo se
tada postavljaju vei zahtjevi na nas. A pri selidbi od mene su se zahtijevali najsloeniji
pokreti i inilo se kao da se nitko ne prisjea da mi za njih nedostaju osnovne pretpostavke.
Znao sam se nai u poniavajuim poloajima. I poslije svega toga znao sam noi i noi
sanjati kako mi netko gura u ruku koaru punu lomljivog sua, ili pak velike kartonske
kutije iji bi mi se konopac, kojim su bile vezane, urezivao u prste, pa onda kako me uza sve
jo i pouruju kako auto ne bi morao tako dugo ekati i zakrivati promet. No na no, malo
po malo, odnosila je moja podsvijest taj teret iz mene. I tako sam na temelju broja takvih
snova mogao izraunati kako je bila golema moja unutarnja napetost, stvorena za vrijeme
tog preseljenja. Cijenim da je za njeno pranjenje trebalo otprilike tri ili etiri noi.
Poalio sam se Tamari zbog tih tegoba, ali ona je sve to primila potpuno ravnoduno.
- ivot e ti to nadoknaditi - rekla je, nasmijeivi se pri tome.
- udno je to zakljuivanje da nam ivot uvijek sve vraa istom mjerom. Prolo je ve
prilino vremena otkako si mi utjerao nekakav strah u kosti, tako da jo i danas znadem
sanjati kako sam se izgubila u brojnim hodnicima na sveuilitu, koji budu svi tko zna zbog

69

ega mrani; ili kako lutam po knjinici u kojoj grevito traim neko djelo iz Habakukova8
vremena, a u kojem moram pronai i ustanoviti broj svih infinitiva. Znade me tako u snu
uhvatiti strah, kako mi ni jednu prijanju svjedodbu nee priznati ako odmah ne uspijem
zavriti studij, ili pak da neu biti u stanju poloiti ispite jer su pitanja za mene i suvie
sloena. Poslije takvih snova povratak u javu pravi je uitak, u tim sluajevima buenje ima
doista svoj smisao. Sve mi se ini da u jednom pri buenju osjetiti olakanje to sam
ostarjela i da e uskoro sve proi.
Demonstrativno sam utio, ali mislim da Tamara to nije ni primijetila.
Osjeao sam kao da su mi noge polomljene, silno su me boljele, iako sam uistinu
naprezao ruke, ramena i lea. Oito je bilo da sam, napinjui ruke dok sam se pomou njih
kretao naprijed, napinjao na neki nain i noge. Dakle, u uzetim miiima i ivcima zadrala
se neka, ma i najmanja, sposobnost grenja, kao da je bol htjela ostati kao posljednji znak
osjeta.
Ljetnikovac koji smo unajmili nalazio se na podnoljivoj udaljenosti od grada, u jednom
sasvim lijepom krajoliku, premda sam ga, zbog svog duevnog stanja, doista teko uoavao i
osjeao. Tamara je neprekidno oekivala da pohvalim ovo mjesto, jer ga je pronala poslije
niza mjesta koja je obiljeila kao potpuno nemogua, uasna i beznadna. Ali ja nisam
imao ni najmanje namjere da ponem uzveliavati bilo izbor mjesta, bilo samu Tamaru sve
dok su mi moje traume od napora pri preseljenju potkradale moj noni mir. Kua je
pripadala grupi nasljednika koji su bili toliko isposvaani da se ak ni u pitanju njene
prodajne cijene nisu mogli sloiti, zbog
ega je kua ve preko godinu dana stajala prazna. Nasljednici su bili sami dobro stojei
i imuni ljudi: suci, zubari, profesori i ljekarnici, ali su se oko tog posjeda, koji im je sasvim
neoekivano pao aka, zakrvili kao psi-skitnice oko strvine. Jo prije dvije godine ljetnikovac
je pripadao nekom bezdjetnom paru suprunika, koji su, kao to to ve ide, poeli umirati,
najprije mu, pa onda ena. Suprunici su sainili zajedniku oporuku po kojoj e ena
naslijediti svog mua, a est mjeseci po njenoj smrti cjelokupan e imetak, kojemu osim
ovog ljetnikovca pripada i pola jedne stambene zgrade u Helsinkiju, pripasti njenim
roacima. Suprunici, dakle, nisu bili samo bez djece, ve ak i bogati.
- Htjela bih znati zbog ega se ja ljutim u ime muevih nasljednika, kad ionako ni
jednoga od njih ne poznam - rekla je Tamara.
Na taj me nain pokuavala zabaviti. Naime, neprekidno je pronalazila nove vidove ove
nasljednike prie, a koje su joj priali ili posrednik pri iznajmljivanju, ili susjedi dok je jo
dolazila razgledavati tu kuu.
Zapravo su i moje simpatije bile na strani muevljevih roaka koji su ostali kratkih
rukava. Zamiljao sam ih siromanim, povuenim i potenim ljudima, premda mi moje
raspoloenje nije doputalo ak ni takvoga mnijenja, jer sam ve samouvjereno zakljuio
kako je posve nekorisno stavljati pod povealo pojedine koice kostura kapitalizma, pri
emu mu njegov sustav nasljeivanja vjerojatno ini kraljenicu, kad smo ve s druge strane
spremni sudjelovati na njegovu samrtnom plesu im nas uz naklon na njega i pozove.
8

Habakuk: jedan od dvanaest tzv. malih proroka iz Starog zavjeta Svetoga Pisma.
70

Znao sam da Tamara ne podnosi ovakav nain izraavanja, pa ak ni onda kad se samo
alim. Svojevremeno me zvala profesorom starih jezika, a kako sam tada elio da u njoj
pobudim ozbiljne interese, svjesno sam pokuao svoj nain govora prilagoditi
svakodnevnom izrazu, pa su tako zauvijek brojne lijepe metafore ostale neizgovorene. Da
govorim na svoj nain, dolazio bih u iskuenje kad bih bio u dobru raspoloenju, ali sam od
toga morao konano odustati kad mi je Tamara rekla da takav nain mog govora u trenutku
ubije sve njene seksualne elje. Sada upotrebljavam takav svoj govor samo u rijetkim
sluajevima, i to kad je elim iz bilo kojeg razloga kazniti ili razljutiti. I sada sam primijetio
kako se svladava; ove prve nae dane na selu nije nam htjela pokvariti svojim uzrujavanjem
zbog mojih nedunih muica.
Kua je bila namjetena, i to ba raskono. Po ostavama visila je jo uvijek stara odjea.
U jednoj ladici komode leala je gomila upotrebljavanih korzeta, kao da ekaju na dan kad
e ih netko oprati. U ormaru u spavaonici nali smo pet staromodnih torbica i jednu punu
policu starih cipela; tajna dobra ivota glasila je: tedljivost! Ostalu pokretnu imovinu ve su
meu se podijelili, jer se ovdje radilo o stvarima koje vie nikome nisu bile dobre. Po
zidovima su se mogla jasno razaznati mjesta na kojima su visile slike, a svjetliji pod
oznaavao je mjesto na kojem je prije stajala sofa. Ali pokustva je bilo u izobilju, i sve je
izgledalo pomalo prenatrpano, a moda je i Tamara uinila malo reda. S jednog
presvoenog prozora, koji je prije pripadao kui svake bolje obitelji, pruao se pogled na
padinu koja se sputala ravno prema jezeru. S jedne strane padine uzdizala se stijena, dok je
s druge strane padina prelazila u movarastu livadu. Iza nje vidjelo se neko seosko imanje.
Tamara je bila oduevljena kao da je sve to stvorila u est dana, a sedmoga me dovela
ovamo da pogledam njeno djelo. Htjela je da odmah poem u pregled gospodarskih zgrada,
ili da se odvuem do saune, ali sam joj rekao da bih neke stvari koje me smetaju volio
sauvati za slijedei tjedan, pa sam je pristojno odbio. Onda je otila sama i vratila se s
narujem punim knjiga.
- Ostava je puna petparakih romana - rekla je, - Snovi iz djetinjstva kasno se ostvaruju,
ali se ipak ostvare. Vjerojatno ima tamo i erotske knjievnosti. Kao dijete sam mislila da
romani i medicinski leksikoni govore samo o seksualnom ivotu, pa su zato i zabranjeni za
djecu. Predstavljalo mi je golemo razoaranje kad sam ustanovila da su i u knjigama ljudi
daleko jedni od drugih i da se samo rijetko vole, a da su medicinske knjige pune bolesti: o
seksualnom ivotu govorilo se svega na nekoliko stranica, a i te je netko u knjinici istrgao
iz knjige.
- Da, da - primijetili, sad ve pomalo ohrabren - ponadajmo se da e se ovdje nai
nadomjestak za to razoaranje; tko zna ime se zabavljao onaj udni brani par.
- Veeras bih se mogla odjenuti u ove stare haljine i praviti se kao da sam se izgubila u
ovoj kui - predloila je Tamara. - A onda bih najednom pronala - tebe.
Ali po prvi put poslije dugog vremena nisam imao nikakve elje da se pridruim igri.
Moda mi je okolina bila i suvie strana, moda sam se pobojao, ne izrazivi tu misao ipak
rijeima, da u ostati sam, a to mi se nimalo nije svidjelo. Moda sam vie nego drugi ovisan
o okolini i svojim sklonostima. Bez ljepote naprosto ne mogu ivjeti. Bez privrenosti
nekome ivot je za mene potpuno besmislen. Morao sam poeti ovo mjesto malo pomalo
usvajati i shvatiti ga u njegovu punom znaenju kao i svoj zaputeni vrt, svoje jasike koje me
71

daruju sjenom, i troskoca koji izbija izmeu kamenitih stepenica. Svega sam se ovdje
prisjetio. Sve je odvje bilo izvrsno i pobudilo zanimanje u meni, ali iz nekog neobjanjivog
razloga nisam uspio postii dodir s ovdanjom prirodom. - To je ono - razmiljao sam - na
selu ovjek mora pronai dodir s prirodom, inae e mu sve ostati stranim, a i sam se osjea
kao neka presaena biljka koja jo nije pustila korijenje.
etvrte noi po dolasku ovamo sanjao sam kako eem s Tamarom uz obalu jezera po
movarastoj livadi u koju se upadalo kao i u blatnjavo tlo mojeg jezera iz snova. Dobro se
sjeam da mi je san bio u bojama, bio sam ukljuen u njega, ali sam se istodobno promatrao
sa strane. Tamara je nosila crn, do vrata zakopan dug kaput, slian onome to je visio na
avlu u ostavi, a na glavi je imala eir iroka oboda, ukraen dimnjaarskom etkom. Teko
se kretala u svojoj dugoj haljini koja je uz ostalo to je na sebi nosila, bila sve tea i tea.
Nasuprot njoj ja sam vrlo lako podizao svoje noge. Rukom me obgrlila oko pasa dok joj se
kraj druge ruke odjednom pojavio Kustaa Mauri. etali smo u troje, a Kustaa Mauri i ja
zajedniki bismo je prenosili preko jaraka. Tada je Tamara rekla: - Ne mogu dalje. Ova stara
odjea mi je preteka. Pruila se po movarastoj travi i mi smo joj skinuli njen teki kaput,
ljubili je i stali se baviti dugmetima na njenoj odjei. Ali onda se sve odjednom promijenilo,
kao to se samo u snovima znade dogaati, pa Tamara i Mauri stanu prstima pipkati po
meni, otprilike onako kao to inimo kad jedemo rakove. Nisam imao nita protiv toga,
dapae, inilo mi se kao da su mi skinuli teak oklop, pa sam od olakanja mogao duboko
odahnuti. A onda e i opet Tamara: - Moramo otvoriti sve zatvarae, moramo sve osloboditi
i pustiti da se sve oslobodi... - A ispod donjeg dijela trbuha, izmeu bedara, osjeao sam
kako mi je oteao, kako me stee i eli izai. Pa kad im je uspjelo da ga puste van, stajao je
poput svemirske rakete okruen rampom koja je podsjeala na vulvu. A on je rastao i rastao,
poprimao goleme dimenzije tako da su Tamara i Kustaa Mauri u odnosu na njega sliili
mravima. Shvatio sam da se tu radi o konanoj konkretizaciji naeg kulta falusa, najveeg
dostignua ljudskog duha na tom podruju. U tom se trenutku oslobodio rampe i vinuo u
zrak kreui prema novim planetama i zvijezdama koje su se posvuda palile, prema
kvazarima i granici svih svjetova. Postajao je sve manji i manji tako da sam ga vidio jo
samo preko svoje mate. Uz njenu pomo pratio sam ga na putu do granice bivanja, na kojoj
se sve razbija. I onda najednom, usred sna, pade mi na pamet da je i Kustaa Mauri bio ovdje
i da su ve oni zajedno otkrili ovo mjesto i razgledali ga. Istovremeno se stvarnost ovoga sna
poela pretvarati u neto drugo, kao da se ravnica pred mojim oima stala preokretati i
pokazivati svoju donju stranu, i ja sam se, uz lagano protivljenje, poeo vraati u stanje
ogranieno osjetima, sposobnostima, vremenom i koom, u svijet i probleme Calibana.9
Konano sam se probudio i primijetio Tamaru kako spava pokraj mene.
Pa kako to obino biva, osjeaj sna jo je uvijek imao prevlast nada mnom i inilo se
kao da se nastavlja. Osjeao sam se krepkim i odmorenim, pa sam je poeo milovati
vjerujui da je vrijeme buenju.
- udno kako nisam ve i prije opazio ove breze. Kako ih ljudi ovdje zovu? - upitao sam
tiho.
- alosne breze - odvratila je Tamara jedva razmaknuvi one kapke.
9

Caliban: lik kepeca, simbola zla iz Shakespearove komedije Oluja.

72

15.
Sada se moje zanimanje za prirodu probudilo, a i krajolik mi je nekako bio poznat.
Sjeao sam ga se na neki nain, a i sanjao sam ve o njemu.
Kada smo doli ovamo, upravo je bilo vrijeme maslaaka. Cijela je padina prema jezeru,
pa podnoje stijene i do polovine livade uz obalu, bila puna maslaaka. Cvjetni prah nakupio
se na obali kao kakva uta traka, a potoi koji je tekao kroz livadu dolazei iz jezera s druge
strane ceste bio je sav prekriven debelom naslagom peluda koja se zibala na vodenoj
povrini. Najprije sam pomislio da se radi o tragovima ulja, i potrebna mi je bila polovina
dana da potrbuke leei u blizini mjesta zaimaom uklanjam tamno utu masu proaranu
prugama iste vode koja se nakupila na brani. Slijedeeg je dana na istome mjestu i opet
nastala takva ukasta nakupina, iako mi je prvi put uspjelo potok gotovo sasvim oistiti.
Onda sam primijetio da se ta peludasta smjesa s druge strane mosta spustila na dno i
objesila po razgrana tom vodenom raslinstvu, koje je na taj nain proiavalo vodu, tako da
je u nae jezero strujila samo jasna i ista voda.
Ovdje sam se vie nego inae kretao izvan kue, ali me je s druge strane Tamara esto
morala unositi u kuu. inilo se kao da naprosto ne moe doekati da se sam, vlastitim
snagama kreem s mjesta na mjesto. inilo joj se oito jednostavnijim da me podigne na
ruke i smjesti na neko mjesto koje bih tako po njenoj elji morao ukrasiti.
- Zna - rekla je pritisnuvi ruku na srce - kada smo doli ovamo bolio me cijeli prsni
ko, a naroito u predjelu srca. Gotovo da nita nisam mogla ponijeti ili podii. Morala sam
uprijeti sve snage da bih mogla donijeti vjedra s vodom. A sad se osjeam sposobnom za
sve. Tijelo mi je zimus od briga i napetosti naprosto oboljelo. ovjek moe preivjeti do ljeta
uvijek samo uz mnogo napora i muke.
Pocrnjela je, dobila pjege od sunca i koa joj se poela guliti. Skidao sam komade
opaljenog sloja koe s njenih lea.
- Vidi - govorila je - svake godine skidam staru kou. Potpuno se obnavljam.
Tijelo joj je predstavljalo kombinaciju smeih i bijelih mrlja kao neka zemljopisna karta
s ubiljeenim neistraenim krajevima, snimka iz zraka netaknutog i nepoznatog
movarastog tla koje mami na istraivalako putovanje. Kosa joj je bila glatka i zategnuto
zaeljana prema natrag, kod vrata svezana komadikom nekakve vrpce.
- Barem ljeti smije ovjek imati pravo da bude ruan i manje privlaan; u jesen u doi k
sebi i ponovo se poeti smjekati - rekla je.
Pa iako se ovdje vani jedva zaista i nasmijeila, lice joj je imalo neki izraaj mekoe, pa
su joj se i one otre brazde sa ela unekoliko zagladile. A i smjekala se - posve nesvjesno.
Kao na primjer onda kad je zahvatila vjedro vode iz jezera, a ono bilo sve puno sitnih kukaca
koji su se ivahno kretali amo tamo, tako da su se lako mogli uoiti i prostim okom.
Pokazala mi ih je.
73

- U obinom vjedru cijela jedna zvjezdana maglica - ree. - Koje li ih je udo navelo da se
tako skupe zajedno? Moda slijede iste zakone kretanja kao i planete u svemiru!?
I zaista, ova gotovo mikroskopski suuna bia, kojih se u ovom vjedru nalo valjda na
stotine tisua, moda milijuna, skupila su se uskoro kao po zapovijedi nekog nevidljivog
uitelja plesa u klupko ba u sredini vjedra, pa onda opet u nekakav most koji je vezivao
obje stranice vjedra poput mlijene staze u svemiru, a onda i opet, kao neim ustraeni, u
ravnu plou, slinu Andromedinoj maglici na nebu, kao kakav sunev sustav udaljen nizom
svjetlosnih godina. A kako je vjedro ostalo neko vrijeme na stolu, sve su se te ivotinjice
skupile i vrvjele po osvijetljenom rubu vjedra okrenutom prema prozoru.
Zajedno smo prouavali i abe. Ustanovili smo da se mlade abe ne razvijaju
istovremeno kao to smo oboje predmnijevali, jer smo sada, usred ljeta, nailazili na mlade
posve razliite dobi i uzrasta. Po rupama na livadi, punim vode i blata jo uvijek su brzali
crni punoglavci, maui svojim repiima, dok su rubom potoia miljela poput ake velika
stvorenja koja su ve imala noge i izgledala kao kakva prva bia u svemiru to su upravo
otkrila tajnu da se mogu uspeti i na obalu. A pravi su nam problem predstavljale goleme,
velianstvene krastae koje bi se za vruih dana smjestile po vlanim, udubljenim stazama
ne elei ni jednom drugom bojem stvoru ostaviti mjesta da stane meu njih. I dok sam se
mukom probijao mimo i preko njih, osjetio sam silnu elju da na neki nain zatitim
ovjeka, to jadno, krhko stvorenje, koje je ve toliko i tjelesno, i duhovno osakaeno da
ugiba tu, usred te prirode koju je samo opustoilo, oekujui jo pri svom posljednjem dahu
nekakvu samilost od ivotinja u ijem je odumiranju sam najvei krivac. Ima li uope bia
vrednijeg veeg saaljenja?
Uz to gnjavili su me i kukci. inilo mi se kao da ih je ovoga ljeta osobito mnogo, i to
brojnijih vrsta nego inae. Tako na primjer, nisam ih nikada prije vidio toliko dugoljastih,
krilatih, s toliko lanaka, ni sam ne znam kako bi se to sve imalo zvati, s dugim ticalima i
nekim crvenkastim, pokretnim dijelom posred tijela. Posebno mi se gadila ona kombinacija
izmeu puzanja i sposobnosti letenja; to me uvijek navodilo na misao da se priroda jednom
prije dala na neki nain zavesti, pa je s previe strasti ostvarila svoju sadistiku matu. Osim
toga postoji i povelik broj ivina kojima je priroda podarila toliko nogu da ni sama oito nije
znala to da pone s njima, a da i ne govorimo o mnogim drugim organima, koji ak moda i
nemaju svog imena, kao na primjer one duge, pahuljaste dlake na stranjem dijelu tijela
kukaca, pa iako ne djeluju osobito privlano, vjerojatno kukcima koji ih imaju predstavljaju
nenadomjestivu prednost, zatitu i obranu.
Ose su pokuale napraviti gnijezdo na zahodskom stropu kao i u predsoblju, dakle na
mjestima koja se ee posjeuju, ali ovaj put, iako sam veliki prijatelj prirode, nisam mogao
izai ususret njihovim eljama. Tri sam se dana borio protiv ose koja se htjela naseliti u
nuniku, unitavao sam joj gnijezdo po nekoliko puta dnevno, odabrano mjesto trcao
acetonom i deodorantom, ali bi ponovo i ponovo na istome mjestu nastavila s gradnjom.
Tek poto sam iz njene gradnje na stropu, koja je unato svemu nastajala, uklonio
komadiak materijala slian bugaici u kojem je ve bilo stvoreno mjesto za sae, uvidjela je
osa da su joj napori uzaludni i vie se nije vraala. Osjeao sam se milosrdnim jer sam joj
potedio ivot, ali sam ipak morao doivjeti da druga, koja je htjela izgraditi svoje gnijezdo
na stropu u hodniku, od muke ugine na prozoru. Bila je ve izgradila malenu, okruglu kuglu
koju sam tapom odluno odstranio. Osa je bila u gnijezdu i odmah odzujala prema prozoru
74

u predsoblju. Nekoliko puta sam joj htio pomoi da odleti van i tamo pronae neko bolje
mjesto za svoje gnijezdo, ali bi se uvijek ponovo vraala, kruila kao sumanuta oko mjesta
na kojem je visilo gnijezdo, da bi se naposljetku smjestila na prozoru i tamo ostala
nepomina kao da neto smilja. Bilo mi je jasno da vie nema snage poinjati sve iznova.
Sjedila je u pukotini izmeu prozorskog okvira i stakla, ljutita, razapetih krila, i ispruenog
rilca, klizei iz dana u dan sve nie. Tjeio sam se milju da vie ne trpi, ve zamilja kao da
se brine za svoje sae, da se potpuno usredotoila na to i na taj nain ispunjuje smisao svog
ivota. Uveer treeg dana ve je pala na prozorsku dasku, ali je jo uvijek ivjela vano
raskreenih krila, pa mi se uinilo kao da i posljednjim snagama eli sauvati svoj obraz.
etvrtog je dana uginula poto je na tako nezaboravljiv nain pridobila moju naklonost za
cjelokupnu svoju vrstu. I onda sam to herojsko tjelece privrstio na zastor da ostane kao
sjeanje na postojanje nekog univerzalnog jedinstva, ispred kojeg se povlai i patnja, i na
empatiju, to saivljeno suosjeanje, koje - unato svemu - jo postoji.
A itavo vrijeme naeg boravka tamo neto je po kui kripalo, tutnjalo i sipilo. Ponekad
bi se pojavila gomila modrozelenih blistavih hruteva, odugih ticala, a od radosti to je
njihov viefazni razvoj konano dovren, letjeli su osobito uveer od jednog zida do
drugoga. Najprije bi se ulo zujanje, zatim sudar kukca sa zidom, udarac pri padu ako bi pao
na lea, i napokon zujanje pri silovitu nastojanju da se uz pomo tuceta svojih noica
ponovo uspravi na glatkome podu. Satima bi to znalo uveer potrajati. Katkad bi poneki pali
na krevet, pa bi me muio do sada nepoznati strah da e se u potpunu miru, a da ja to uope
neu primijetiti, proetati po mojim nogama, i otada sam uvijek imao osjeaj da se probijaju
kroz praumu mojih dlaka na nogama. Neto kasnije dobili su konkurenciju u obliku velikih,
crnih hruteva koji su obiavali dugo i glasno etkati izmeu balvana na stropu dok ne bi
naglavce pali na pod. inilo mi se da su se posebno namjerili na moj krevet. Ubijati velike
hruteve podsjea na pravu bitku; oni se silno trude da postanu nepodnoljivi, iz njihovih se
tijela izlije prilino mnogo neke obojene kae, a povrh toga ilavi su i trzaju se jo dugo
poto ih zgnjeimo. A na neki se nain i osveuju za svoju smrt, jer zasmrde kao ormari za
prvu pomo. Bio sam im izruen na milost i nemilost, ali mi je nedostajala karakteristina
sposobnost moje vrste da ih mogu zgaziti.
Tamara je spavala, a ja sam leao budan i oslukivao ukanje oekujui slijedei pad.
Ako te betije izjedaju drvo, razgrist e cijelu kuu i prije nego se nasljednici sloe o
prodajnoj cijeni. Bila mi je to jedina utjeha koju sam u tom asu mogao nai.
Pa ako dalje govorimo o prirodi, dogodilo se da smo za susjedu dobili jednu unu. - Ba
je divna i tako pitoma - govorila je Tamara, kad bi una iskrsnula as ovdje, as ondje i
poela kljucati. Bilo mi je ve preko glave i njena javljanja koje je zvualo poput priguena
krika, a i tog njena poskakivanja posvud naokolo, kad smo jednoga jutra ustanovili da ima
gnijezdo u upljini oskorue to se nalazila u podnoju stijene. Gnijezdo joj je bilo svega oko
metar i po iznad zemlje. Male une stale su odmah, im su se izlegle, krijetati i otada su
besprekidno krijetale dan i no. ak je i Tamara poela pokazivati znakove nervoze.
Nedavno me upitala koliko una po mom miljenju ima mladih. Odgovorio sam joj da ih ima
sigurno petnaest i ona se ni najmanje nije udila tom broju koji je bio razmjeran buci to su
je stvarali. A meni je malo pomalo postalo ao majke une. Uinilo mi se da je smravila.
Naokolo je neprekidno traila hranu, ak je nekoliko puta kljucnula o jarbol za zastavu, a u
uima joj je neprekidno zvonilo strano krijetanje njenih mladih. Jadnica, nigdje mira da
75

nae. Jednoga jutra sam zauo kao da je svojim mladima zapovjedila da uute. Ta njena
zapovijed bila je tako prodorna da sam se od nje ak i probudio. Kao da je netko udario
batom o stijenu, I nisam se mogao suzdrati da ne odgegam do stepenita, Bilo je nedjeljno
jutro, lijepo i vrue. Majka-una krijetala je u najviem tonu, a njeni su ptii umukli kao
mievi. Vidio sam bijelo-smeu, kao tigar ispruganu maku kako se stvorila na dvoritu i
uputila prema oskorui. A onda sam i ja stao vikati maui svojom takom tako da sam
gotovo pao niza stepenice. Tamara se probudila i dola mi u pomo. Potrala je rukama
pridravajui dojke i otjerala maku u posljednji as.
- Tja, lijepe smo si stvari natovarili na vrat - uzdahnula je uvalivi se u pleteni naslonja
na verandi. - Od sada pa nadalje neemo imati mira dan i no. A nadala sam se kako se ovdje
neu ni o kome morati brinuti.
Otada smo neprestano prislukivali krijetanje mladih una. Ako bi samo na trenutak
prestalo, naulili bismo ui i bili oboje spremni navrat-nanos izletjeti iz kue. Osim toga,
oslukivali smo dozive majke-une koji su dolazili sad iz jednog, sad iz drugog pravca.
Nauili smo razlikovati razliite nijanse u glasanju majke i njene mladunadi. Kada bi se
majka pribliavala gnijezdu, mladi bi krijetali kao da ih ive peku; kada bi se udaljila,
piskali bi opreznije, ali i runije. Uz to, dozivanje je imalo upitne i dojavne varijante. I sad
smo ve s uasom stali razmiljati kako emo tek izdrati kada jednom mladi napuste
gnijezdo, pa ponu uiti letjeti pri emu e padati na zemlju; kako emo tek te brige
prevaliti, kad nam je ve i ovo stanje tako neizdrljivo. Hoemo li uspjeti razlikovati pozive i
zapovijedi une-majke od bespomonih krikova mladih kad padnu meu granje i u travu?
Tko nije nikada imao u susjedstvu unino gnijezdo, taj zapravo i ne zna to je ivot.
Kroz sve to vrijeme jedva sam i imao slobodnog vremena da kultiviram erotske pomisli,
pa i ono malo to mi je padalo na um bilo je u vezi sa unama. Sigurno da uni ova ubitana
buka ne priinja osobita zadovoljstva i ne predstavlja ekvivalent uitku jednog parenja,
osim ako se ptice ne pare nekoliko puta ljeti. Barem lastavice urade to vrlo elegantno i hitro.
I unato tome su vesele, one su utjelovljenje radosti; radost lastavica, radost je poput
lastavice, radost je lastavica - varirao sam tu misao dok sam ih promatrao kako jure oko
kue i sluao njihovo zadovoljno cvrkutanje s krova gdje su savile gnijezdo. Ponekad bi se
uinilo, kad bi ovako poput strijela prohujale ovamo-onamo ispod strehe, kao da e
podignuti cijeli krov.
- Ne misli li da su ljudi u takvoj okolini neplodni? - upitao sam Tamaru.
- Na neki nain, moda - odvratila je. - A meni se naprotiv neprekidno ini da u zanijeti.
- Zaista? - iznenaeno sam upitao. Nisam to znao. - I to unato tome to si se nekada
toga bojala i, kao to si govorila, dobivala napadaje od straha kad bi izbrojavala dane u
kalendaru?
- To je neto sasvim drugo - uzvrati Tamara. - Pomisao na spolno spajanje neto je
najuzbudljivije to postoji na svijetu. Pa ono je u prirodi i najglavnija pojava. Tek onda
kontinuitet. udnovato - dodala je. - ini se kao da kontinuitet pretpostavlja nove veze.
Kao to rekoh, ovamo smo doli upravo u vrijeme cvjetanja maslaaka. Livade su bile
ute. Rubovi puteljaka su svjetlucali. Ako netko nije na tako neto naviknut, bit e mu to
nezaboravan pogled. Kad maslaci uvenu, poinje doba bjeline. Krajolikom su zavladale
76

bijele, pahuljaste loptice krasuljica i maslaaka. Poput snjenog nanosa zaokolile su kuu. (A
dok to govorim, razmiljam odakle ljudima sklonost prema usporedbama; sasvim je sigurno
da tome postoji duboko u dui ukorijenjeni uzrok. Moda ljudi, meusobno povezujui
razliite stvari, unose u svijet svojih predodaba pouzdanje i sigurnost, otkrivajui za sebe
to im je drago i zato im je drago. Pa kad ve sa svojim razmiljanjima tako daleko dolazim,
onda i shvaam zato volim kazati: kao oblak to je pao na zemlju, jer se u toj usporedbi,
za koju u mom iskustvu nema pravog odgovora, ostvaruje svijet mate mog cjelokupnog
djetinjstva, u kojem je bilo sve mogue, ivjele su prie, a ja u njih vjerovao. Moglo bi se
zamisliti da stvari upravo preko usporedbi povezujemo sa svojim djetinjstvom. Vjerojatno
da jo nitko nije ispitivao, a do sada ovaj problem nisam nikome predloio kao temu za
njegovu radnju.)
Razdoblje bijelog oblaka potrajalo je gotovo dva tjedna, a onda su ovdje-ondje stali
nicati modri cvjetovi, zvonii i grahorice, a istovremeno izniknue zlatice ba s ruba polja,
kao da oduvijek znaju gdje im je mjesto da izrastu, a po tvrdim travnjacima, obalom, gotovo
do vode izrasla je gusta, bujna stea.
Izgledalo je kao da uspijevam zapaati ovaj jasan, djelomice shvatljiv krajolik. Moram
sam sebi priznati da sam bio na najboljem putu da mi priroda postane stranom; poeo sam
prema njoj bivati kao ve i prema mnogo emu drugom. ak nisam ni snage imao da se zbog
toga alostim. Za mene je bila najvanija injenica da mogu ovdje biti s Tamarom, da je ona
sa mnom. Osjeao sam da kroz nju zagledavam u nepoznate svjetove i doseem nedostino,
kao kad bih gledao kroz snaan teleskop i razabirao kretanje zvjezdane maglice.
Moda su se i njene misli kretale istim putovima, jer dok je onako klonulo leala na
suncu, a po izblijedjelim dlaicama nad gornjom usnom stale joj blistati kapljice znoja,
najednom je rekla, protegavi ruke daleko iznad glave.
- Bilo bi divno provesti jedan tako vru dan s nekim mukarcem, istisnuti iz njega sve
to bi se moglo, a u meuvremenu popiti poneko hladno pivo.
Osjetio sam kako me istog asa oblila vruina, iako sam sjedio u sjeni, stvarnost mi se iz
svoje vremenske daljine mnogih svjetlosnih godina naglo pribliila kao da je ve bila na
istom planetu i neto je u meni stalo vritati kao mlada una u svom drvetu.

77

16.
- to bi ti rekao kad bi nas on ponekad doao posjetiti?
- Tko? Kustaa Mauri?
- Da, za auto to ne predstavlja nikakvu udaljenost.
Morao sam razmisliti o tom prijedlogu. S takvom situacijom jo nemam nikakva
iskustva i ni na koji nain ne bih volio zbog prenagle odluke pokvariti bilo koju mogunost.
A osim toga ova je prilika bila vrlo mnogostrana, kao to se ve i na prvi pogled moglo
vidjeti.
- Pa kako e mu objasniti ovu situaciju?
- Pa ja sam mu ve rekla kako stvari stoje: kako od tebe nema nita pa da samo ekam
nasljedstvo po tebi, a to objanjava sve.
- I on je u to povjerovao?
- No ti bi ipak morao znati da je ta moja pria samo sitnica u odnosu na ono to
mukarci pripovijedaju svojim enama. Po njihovom prianju morali bismo se zapravo
uditi kako uope djeca dolaze na svijet. A osim toga mala zagonetka u ovom sluaju mogla
bi ga svojom neizvjesnou uzbuditi. Mogla bi u njemu probuditi izvjesnu agresivnost.
- Jesi li ba sigurna u to?
- Ne bih se mogla zakleti, ali sam prostudirala njegovu psihu, ponekad njegov nain
pravljenja pokreta i hoda, a to govori mnogo. I dola sam do spoznaje da je on na
seksualnom stupnju razvoja jednog dvanaestogodinjaka, dakle da zapravo jo nije ni
proao pubertet. Veina mukaraca stie barem do svog puberteta i onda ostaje na tom
stupnju. Samo po sebi to nije nikakav problem. Jer ve dojenetu znade stajati, samo ako to
ima stajati.
Tamara je i opet bila u punoj formi. Boravak na selu, sunce i prenoenje vode oito joj je
inilo dobro. Potitenost je nestala kao izbrisana, ponovo je stekla samopouzdanje. U stvari
na mir nije remetilo nita osim telefona, koji, unato odvratnosti to ju je imala prema
njemu, nije doputala da se iskljui. Njen automatski telefonski odgovara u gradu davao je
kandidatima za samoubojstvo njen ovdanji broj, koji je uostalom jo od prije, kao to je to
obino u boljih obitelji, bio posebno zapisan u telefonskoj knjizi pod natuknicom ljetnikovci. I telefonofobija ima svojih perverznih crta. Dok sam razmiljao kako bi izgled
Kustaa Maurija mogao djelovati na mene i nee li me njegova vanjtina sprijeiti u pokuaju
identifikacije s njime, zazvonio je telefon i prekinuo mi misli. Tamara je digla slualicu i tada
se razvio slijedei razgovor koji sam dopunjavao svojom sposobnou uivljavanja u druge
ljude.
- Tko je taj to se javlja na tvoj broj u gradu i stalno ponavlja jedno te isto? - pitao je
onaj to je nazvao.
78

- To je moj automatski odgovara. Ja sam sad, naime, na selu.

- Ima li dvije minute vremena?
- No, dvije minute imam.
(Sad sam ve znao kako e dalji razgovor tei. Takvi razgovori imaju svoju shemu koja
je ve i meni postala poznata.)
- Kako si?
- Hvala, dobro. A ti?
- Loe. Stoji mi pa me boli. Daje mi te dvije minute?
- Pa ve sam ti rekla - odvrati Tamara s jedva primjetnim uzdahom. Oito da ova
situacija nije u njoj pobudila neke osobito snane osjeaje.
- Priaj mi, to ima na sebi?
- Smei pulover i smee kratke hlaice.
- A-ha! Dakle, smei pulover i smee kratke hlaice. Reci, a kakve ti je boje grudnjak?
- Crne.
- Crni grudnjak. Onda u ti ga skinuti. Ima divne grudi. Ljubim ih. Malo su se ovjesile,
zar ne?
- Da, malo vise.
- Nita to ne znai. Ljubim tvoje divne grudi. Reci mi, koje su ti boje gaice?
- I one su crne.
- Jesu li s ipkama?
- Da.
- Dakle, crne gaice s ipkama. Onda u ti i njih svui. Sad si gola. Divna si. Reci, ima li
kakvo veliko krzno?
- No da, jedno prilino veliko.
- Koje boje?
- Smee.
- Dakle, veliko smee krzno. Stavi ruke na njega.
- Ne mogu. Sad moramo zavriti, Inae e mi prekipjeti kava.
- Ne odlazi. Treba mi jo jedan trenutak. Reci mi koje su ti boje stidne usne?
- Ne bih ti ba tono znala rei.
- Moe li ih na as pogledati? Jesu li rumene poput rue?
- Nisu. Ve odavna nisu takve.

79

- Jesu li tamne kao u zrelih ena, malo pocrnjele? Dotiem ti ih jezikom. Ispijam tvoje
sokove. A sad te uzimam, zlato moje. Prodirem u tebe. Sad pripada samo meni.
- Kava mi kuha, sad moram otii.
- Mnogo ti hvala, draga, najljepa ti hvala.
- Nema na emu. Budi mi iv i zdrav.
Nakon ovakvih telefonskih poziva Tamara bi uvijek neko vrijeme bila ozbiljna i
potresena. I sad je odjednom postala strano umorna i vie nije eljela nastaviti na
prethodni razgovor. A ja sam tako nepromiljeno upitao:
- Zato jednostavno ne zalupi slualicom? Razljutila se.
- Pa kako moe tako neto rei? Moda je to neki ovjek koji nema nikakve druge
mogunosti za svoje seksualno iivljavanje. Moda neki invalid.
- Da, doista.
- Gotovo sam sigurna - nastavila je Tamara - da je to onaj ovjek kojeg ulicom prate oko
metar visoki, zelenodlaki psi. Taj se ovjek zaljubio u mene negdje na putu od Runebergove
ulice do bolnice Hesperia. Kad je jednom na asak pustio svoje pse, zauo je kako iza ugla
njegova biva ena zaziva u pomo, a kad je tamo potrao, ona se ve nala na slijedeem
uglu zapomaui s tog mjesta, i tako je to ilo dalje. Bilo je to prolog rujna. Upravo sam se
vratila sa seminara o mentalnoj higijeni i meuljudskim odnosima, stajala na autobusnoj
postaji i razmiljala to sam zapravo radila na tim teoretskim i tupoglavim predavanjima.
Bilo je vrlo toplo subotnje popodne. Taj je ovjek doao i stao ljudima redom govoriti, ali ga
nitko nije htio posluati, svi bi se okrenuli od njega. Pomislila sam kako bi bilo kad bih ga
ipak malko posluala. Molio je da ga netko odvede u bolnicu, jer e ga onda lake primiti.
Krenuli smo zajedno i cijelo je vrijeme dok smo hodali bio blizu toga da mi padne oko vrata i
zaplae u znak iste zahvalnosti. Ali se ipak suzdrao. Putem mi je objanjavao da e, ako ga
sada prime u bolnicu i dobije svoju kuru lijeenja, poslije dva tjedna postati sasvim drukiji,
pa e onda zapoeti sve iznova. Priao mi je to kao to bi priao svakom drugom ivom
stvoru, i ja sam mu doista povjerovala. Bilo je ba zanimljivo sluati neto takvo i to ovako neslubeno. U bolnici je bio ve odavno stari znanac, njegov karton bio je ve u kartoteci, pa
je sada morao ekati da ga primi lijenik koji je bio u slubi. Zajedno s nama ekao je jo
jedan slian tip, naslonjen na stol. Jednom me moj pratilac upitao za ime i ja mu rekoh. I on
mi je rekao svoje, ali sam ga zaboravila. Telefonski sam razgovarala s deurnim lijenikom i
zaloila se za svog tienika. Lijenik mi je rekao da e ga bez daljega primiti ako se doista
radi o simptomima delirija, samo to se takvi ljudi vrlo esto pretvaraju. A oni koji se ne
pretvaraju, obino su pod utjecajem najrazliitijih droga. Na rastanku sam se u predsoblju
bolnice izrukovala sa svojim tienikom, i on mi je pri tom rekao: - Oito mi je da sam se
zaljubio u vas! - Kad sam otila, imala sam osjeaj da sam upravo zbog ovog dogaaja
napustila onaj prazan seminar i jo praznije govorancije, i da sam se sudbinski morala nai
u ovom asu na onoj autobusnoj postaji. Bio je jo prilino mlad, a usto i sasvim naoit,
samo silno nesretan, bolestan i uzbuen. Ljude takva izgleda osjeamo kao nekakve
kriminalce i zato se prema njima tako odnosimo. Takvim ljudima se ne priznaje osnovno
pravo da nagovore druge ljude. Pa kad onda netko s njima popria sasvim normalno, toliko
se odueve da se odmah i zaljube.
80

- Ba dirljiva pria - rekoh poto sam tu istu priu uo ve po petnaesti put. - A ona je
samo jedna od onih pet tisua. Koje li tete to ti nisam bio predavaem na tom podruju.
Bio bih ti dao zadatak da izvri ispitivanja o spolnom ivotu meu skitnicama.
- Prestani se rugati - rekla je - nema tu nita smijeno. I taj problem izaziva u njima
neugodan osjeaj jer misle da ak ni za to nisu sposobni. Nemo da se zadovolje fizike
potrebe uvijek izaziva i duhovno ponienje, a to vrijedi i za glad. Gladan se ulaguje i stidi, sit
to ne radi. Zadovoljstvo i samosvijest meusobno su upravno razmjerni. Meni se ini da se
samosvijest nalazi u vrcima prstiju, u stranjici, na usnama i jeziku gdje su skupljeni vrci
ivaca. Upravo zato su ta podruja tako njena, osjetljiva i vana.
Te su mi stvari bile dobro poznate, o njima smo se do sita naraspravljali. Iz bilo kojeg
razloga nisam osjeao nimalo sklonosti da se identificiram s tim jadnim momkom. Iako su
moje strasti jednake kao i u ovoga ljudskog crva, ipak je i moja bijeda imala svojih ljudskih
granica.
- Nisi li prije rekla da e kava prekipjeti? to se dogodilo s kavom?
Bila je doista i poela kuhati kavu, pri emu je zaimaom za vodu i poklopcem posude u
kojoj je kuhala kavu tako njeno maznula po sudoperu, da je odmah poela padati boja sa
zidova; na selu pili smo kavu, u gradu aj.
- Bila sam prema njemu uvijek iskrena - rekla je Tamara. - Postupala sam s njime kao s
ljudskim biem. Kad bih na sebi imala crne gaice, rekla bih mu da su crne, a kad bih imala
bijele, rekla bih mu da su bijele. A mislim da je to osjetio i cijenio.
- Ali zamisli kakva bi tek promjena bila za njega da si mu rekla kako danas ima svjetlomodre, bez obzira kakve bi bile boje, ili da ak imaju cvjetie po sebi, primjerice potonice
ili mimoze. Sjetio bi se da se jo zovu ne zaboravi me i ne dodiruj me. To bi mu priinilo
jo vee zadovoljstvo. Trebala si upotrijebiti svoju intuiciju i odabrati neku boju koja bi
odgovarala njegovu ukusu.
Tamara je zastala s posudom u ruci, ve pomalo smirenija. (Moram priznati da je naa
veza pokatkad bila na kunji s obzirom i na odnose prema ljudima koji nisu imali nita s
nama.)
- Nemogu si, ali moda ipak ima pravo. Ili da smo oboje u pravu. Istina predstavlja
jednu sumu. Ona nije ono to ti kae, ili ja, ve ono to je sveukupno izreeno. Promjena
svakako ima svoje koristi. A mata je neka druga stvarnost. Ali sad mi je te neprestane
promjene preko glave.
- Sita sam promjena - ree princeza. - Dajte mi jednolinost i sivu svakidanjicu. - Iz
tog bi se mogla stvoriti sasvim fina, isto produhovljena pripovijetka. Reci mu da uope ne
nosi nikakve gaice.
- Pa to sam mu ve rekla. Jednom sam upravo izala iz kupaonice kad me nazvao.
- No, pa to je rekao?
- Stekla sam dojam da je bio silno razoaran. Skidanje ima svoj poseban smisao, kao na
primjer advent prije Boia. A pri ovoj erotici preko telefona zorne pojedinosti jednako su
vane da se uoe ba kao i pri erotici preko rijei. Mogu li ti natoiti?
81

Na taj smo se nain odmakli od svoje prave teme premda je erotska stvarnost itavo
vrijeme bila prisutna u sobi. I tko bi vjerovao, ali nas je Tamara ponovo dovela do arita
problema.
- Ti mi nisi odgovorio na pitanje.
- A to je bilo?
- Hoe li imati neto protiv ako bismo se mi ovdje sastali. To ne znai da te tada
obavezno ne treba biti ovdje.
Najednom sam osjetio kako me neizmjerno ljuti taj njen nain govorenja: mi, pa on
kao da ja moram bez daljega znati na koga misli pod tim rijeima. Nije joj bilo ni na kraj
pameti da njen izraz mi moda ne znai za mene isto to znai za nju, i da je to samo po
sebi razumljivo. Htio sam izrei nekoliko probranih rijei, ali mi nije dopustila da otvorim
usta.
- Nikako ne namjeravam da te kroz cijelo to vrijeme skrivam u nekom od ormara, kojih
istina ovdje ima vrlo mnogo, a i neki su vrlo prostrani. Tek sam uvjerena da se o takvim
stvarima treba dogovoriti ili barem posavjetovati. Danas ljudi prerijetko razgovaraju
meusobno o svojim problemima.
- Mora uzeti u obzir da ja ba nisam nauen na neke vizualne situacije - rekao sam
progutavi zajedno s kavom primjedbu koja mi je bila na jeziku. Pokuao sam si predoiti
kako bi to izgledalo kad bi tako Kustaa Mauri sjedio tamo nasuprot meni i zajedno s nama
srkao kavu, i u istom mi je trenutku postalo jasno da, na primjer, obroci, zajedniko jelo
predstavljaju jednu tako oputenu, slobodnu, bitnu i domae prisnu situaciju, i da ne mogu
zamisliti takav jedan ugoaj dijeliti s jo nekim. Pa kad bih ga ve i mogao podnijeti uz jednu
prigodnu, kratku popodnevnu kavu, sigurno da ga ne bih mogao probaviti kao stalnog gosta
kod stola. Naravno da pri tom nemam trokove na pameti (on bi ionako donio neto sa
sobom), kao ni gubitak vremena. Osjeao sam jedino da naprosto ne bih mogao otrpjeti
njegovu prisutnost na kraju stola (naravno da bi sjedio na kraju stola!), kao ni micanje
njegovih miia za vakanje koji se istiu kad jedemo zatvorenih usta, a pogotovo ne nain
kojim bi, zbog mene, rukovao vilicom i noem. Ili da ja sjedim na kraju stola, a oni da mi
naizmjence dodavaju udaljenija jela... Pomisli na to bile su mi toliko odvratne, da ih ak
nisam mogao dalje ni razvijati.
Tamara mi je usluno natoila drugu alicu kave, a meni je sinulo kako ni to ne bih
mogao izdrati. Kad bi ovdje bio i Kustaa Mauri, ona bi se, naravno, na svaki nain brinula
da mi bude dobro, tako da bih se osjeao stopostotnim invalidom.
ini se da je Tamara naslutila moje misli, nae su se intuicije susretale u beskrajnom
zagrljaju, jer je rekla:
- Kad bi ti zapravo htio, sve bi se moglo jednostavno tako organizirati, da se vas dvojica
uope ne vidite. Pa to je velika kua. Kasnije bi se mogao ak i predomisliti. Nije sasvim
iskljueno da bi se i tvoje seksualne dimenzije mogle proiriti. Tko zna, moda bi ti i dobro
inilo kad bi nas vidio zajedno. Ne mora ba neophodno biti da i on to zna. S druge strane
tko zna, moda bi njemu ak to bilo i ugodno. Zna, na pamet mi padaju razliite mogunosti

82

pa i takve koje sam itala u erotskim petparakim romanima; predlaem dodue da ih za

poetak ipak iskljuimo.
Ne znam iz kojeg me razloga moja inae tako pouzdana sposobnost uivljavanja u ljude
i dogaaje pustila na cjedilu, i to ba sada kad sam je silno trebao. Nije mi htjela pruiti
prethodnu predodbu situacije kako bi Tamarin prijedlog u stvarnosti izgledao. Kao da mi
je u ovom trenutku mata bila doista zatvorena u ormaru i tamo ostavljena, dok bi drugi
naokolo aputali. I uinilo mi se da je vidim tamo onako zaboravljenu sve do nekog dana
kad bi zabunom otvorili taj ormar, a ona ispala napolje kao osueni kostur. A ljudi bi pitali: A ija li je to mata bila?
I takva protiv mene samoga uperena stravina slika omoguila mi je da kaem:
- Pa hajde, pokuajmo. Kako da inae to doivimo i vidimo kako izgleda. Tko zna nee li
i to iskustvo donijeti bogatih plodova!
Tamara je ovu moju izjavu primila sasvim mirno, bez pokuaja da mi se baci oko vrata,
to bi inae svakako pristajalo uz ovu scenu, ve je stala guliti jabuku kao da je ve otprije
znala da emo doi upravo do takva rezultata.
Jo dugo smo se dogovarali o bliim pojedinostima koje bi Tamari padale na um. Sloili
smo se da ni u emu ne treba prenagljivati, ve u miru priekati i vidjeti kako e se stvari
razvijati. Kustaa Mauri i ja neemo se vidjeti, barem u poetku izostat e svako
predstavljanje, pozdravljanje, bit emo poteeni formalnih razgovora koji su ionako bili u
suprotnosti s Tamarinom i mojom prirodom. Osim toga neemo morati zauzeti stav prema
meusobnom fizikom izgledu, iskljuit emo mogunost da mi Kustaa Maurijev izgled bude
toliko neugodan pa da cijela zamisao ve u poetku propadne. Ovakvo je rjeenje imalo itav
niz prednosti. Sloili smo se da Kustaa Mauri doe ovamo jednoga lijepoga dana i provede
dan s Tamarom u sauni i kupanju na obali jezera. U kuhinji e veerati, a u dnevnoj sobi
gledati televiziju. Ja u za to vrijeme ostati u drugom dijelu kue, u svojoj sobi odakle prozor
gleda na umu.
- Ne brini - rekla mi je Tamara - i sjeti se da e se on, ako se grekom sluajno sretnete,
morati nai u udu, a ne ti.
To sam i ja pomislio.

83

17.
Kustaa Mauri morao nas je posjetiti jednog od onih sparnih dana poslije Ivanja koji su
kao stvoreni za ljubav i dodir oznojenih tijela.
Tamara je utroila mnogo vremena na svoje dotjerivanje, i to joj je predstavljalo
poseban napor ako znamo da je na sebi imala manje odjee nego ikada. Dvoumila se pri
izboru: staviti grudnjak ili ne? Ne znam kakva je bila konana odluka. Sloio sam se s njom
da je to vana pojedinost koja govori sama za sebe, izvan drutvenih konvencija, a na
podruju u kojem je kultura vie nego oito zbunjena pri stvaranju stavova. Dirnuti,
razmiljali smo o ljudskoj ednosti koja sve vie i vie nestaje sa svijeta i koja je jo prije
svega nekoliko desetljea zahtijevala od uroenica da nose grudnjake koje bi kao nekakve
lente dobivale na dar od misionara, a upotrebljavale bi ih kao novarke; njihov je stav
prema toj krpi morao svakako biti pozitivan.
Onda se Tamara odjednom zabrinula zbog svoje ljetne runoe, o emu je podosta dugo
raspravljala sa mnom. I tu moram priznati da sam se ponekad uhvatio kako iznenaeno
buljim u nju: je li to doista ona ista osoba iz zime, ili i ljudi posjeduju sposobnost mijenjanja
svoje vanjtine, a ponekad i karaktera, sve prema okolnostima i svom duevnom stanju, a
to je sluaj u mnogih ivotinja. Tko zna ne postoji li u nama neka takva latentna
sposobnost, gotovo degenerirana, ali sauvana jedino u ogranienog broja ljudi koji taj gen
jo uvijek nose u sebi. Tamara nije rumenila usne, a prozor njene saune sluio joj je kao
jedino ogledalo, ali bi se, ve prema onome to bi sama rekla, znala ogledati i u bunaru dok
bi zahvaala vodu, pa kad je tako jednom podue nije bilo, mogao sam je upitati u metru
Kalevale:
Zato s vode kasni, djevo krasna?
Pogled na lik tvoj opara l' tebe?
vrsto je zaeljala kosu i povezala je vrpcom, ali se ipak nije moglo rei da ju je ta
frizura i odjenula, koliko god se inila prirodnom i stilski istom. Tako joj se lice uinilo
veim i punijim, a eono ispupenje manjim, to sam smatrao manje privlanom
raspodjelom proporcija, ali ukusi su, naravno, razliiti. Na elu joj se, onako slobodno
izloene, istakle bore, a oko brade izbile su vrlo izraene pahuljaste dlaice koje su blijedjele
na suncu, posebno kad bi njegova svjetlost dolazila straga, a to bi se esto dogaalo kad bi
sjela na pod ispod okruglog prozora. Isto bi se moglo rei i za brie iznad gornje usne.
Istovremeno se primjeivalo kako joj je koa sve vie i vie opaljena suncem. S obje strane
nosa i po obrazima stvorile su se pjegice od sunca, a isto tako i po zglavcima na rukama.
Obrisi usana, kad ih ne bi narumenila, bili su joj neizraeni, a ljeti to ne bi inila. Neto od
one njenosti kojom se ozarilo njeno lice za vrijeme zime sada je posve oito nestalo, tako
da je sad djelovala ogoljenijom, starijom, a bilo je u njenu licu i neega to bi se moglo
84

nazvati - tvrdoom. Pokuao sam je promotriti koliko je to najvie mogue bilo objektivno,
oima neznanca, i treba priznati da ono to su vidjele, u cjelini uzevi, nije bilo osobito
privlano. Oito je da ljudski pronalazaki dar samopokrivanja odjeom ima i druge uzroke
osim ouvanja tjelesne topline, svakako barem u kulturnoj klimi u kojoj ivimo. Koliko se
sjeam, preporuio sam joj da stavi grudnjak, ali - kao to rekoh - ne sjeam se za to se na
kraju odluila. Svoj sam prijedlog motivirao injenicom da onda pri svlaenju postoji barem
jedno nasluivanje vie; ono malo bluze i suknjica samo su kao prelet za koji niti ima
vremena za predah, niti za jelo, tek da se izgubi dua, kao to kau Japanci. Ljudima su
potrebni njihovi razmjeri vremena, a njenu osjeajnom ivotu posebno, pa svaka urba sve
to samo pogorava.
- Govori kao neka stara teta - ree ona u asu kad ju je moje stanovite sasvim oito
osvojilo.
- U naem je drutvu sasvim potcijenjen kompleks tete. On je neurotiarima naih
dana i naeg svijeta punog promjena mogao mnogo dati.
- Na bedrima su mi se pojavile vene - primijeti Tamara.
- Pa to je ve i prije mogao vidjeti.
- Naravno, ali onda sam imala ja konce u rukama. Nikada si ne bih ni dopustila da
pomislim na tako neto dok sam sjedila na njegovoj plai.
- U tom sluaju navuci duge hlae.
- Izgledalo bi kao da neto elim sakriti po tako vruem danu. A poslije bih ih ionako
morala pokazati. Zato je bolje da ih primijeti odmah im doe. Pa ako mu se uinim
odvratnom, moi e jo uvijek iznai neki razlog da odmagli.
A tako, dakle ... Doli smo do toga da smo ve sada uzrujani, spremni na najgore.
Naravno, tvornice kozmetike stvorile su svoje na vodu otporne i neskidajue proizvode
raunajui upravo s ovakvim psihikim situacijama. Nitko ne oslukuje nau psihu tako
paljivo kao trgovina, a u svojoj nezahvalnosti mi je ak i kritiziramo.
- Da sam se barem sjetila pa mu rekla preko telefona kako sam runa ovako vani. Zato
to nisam uinila? - tuila se Tamara. - On sada vozi ovamo i cijelo vrijeme stvara u sebi sliku
ene guste kose i rumenih usana, a onda e sresti ispucanu, bezbojnu put, kao deblo, sivu
sovu koju teko razlikuje od kore bora, neko posve drugo bie, kao da je dolo do neke
zamjene. to da uinim? Kad bi se moglo nekako izvesti da upravo izlazim iz jezera i sreem
ga dok jo kapi vode padaju s mene. To bi mu makar pruilo vremena da se privikne na
mene. Da, tako je to. Ja nisam nimalo lijepa sve dok se ne uredim. Moda sam ipak trebala
poi do frizerke pa da mi barem uredi kosu?
Sve je to toliko obeavalo da sam se ak i sam oduevio. Bit e doista zanimljivo vidjeti
kako e Kustaa Mauri reagirati na ovakvu, neuljepanu, ljetnu Tamaru koja je djelovala
poput ista mesa, bifteka to ga - posebno preporuenog i ponuenog - ili uzimamo ili ne
uzimamo.
Onoga to nazivamo rizikom, svakako je bilo. Tko zna nee li se uplaenost ove ene na
neki neodreeni nain pozvati na njegov kodeks asti, prisiliti ga da se sjeti morala i vrlina
koje Zapad nasljeuje i u ime kojih smo spremni uiniti bilo to, pa tako, na primjer, i na
85

najsuroviji nain iznevjeriti tua oekivanja. Moda mu sasvim iznenada doe na pamet da i
opet pone uzgajati pele ili dresirati svoje dobermane.
Stekao sam dojam da su tog istog trenutka sline misli prolazile i Tamarinom glavom,
jer je najednom prestala lakirati nokte na nogama i zabrinuto stala gledati kroz prozor.
Poduprla se nogom o stari hrastov sanduk, podigavi maleni kist na kojem je jo blistala
kapljica laka, boje ajevkina cvijeta. Ni rijei nije rekla, ali je nekoliko trenutaka izgledala
nepotrebno ozbiljnom.
- Pa emu onda slui ovo lakiranje nokata? - upitah.
- Inae ih u travi nee ni primijetiti - odvrati ona.
Pogledao sam je postrance, i odjednom mi se ovdje, tu pred mojim oima, pretvori u
ivahnog dobermana, glatke dlake, budnog, spremnog na sve samo ne na predaju.
Razmiljao sam kojim bih rijeima zaklinjanja mogao sprijeiti da Kustaa Mauri, moj
nepoznati prijatelj, i sam ne uoi tu slinost. Ili je to bila samo neka vrsta opomene, poruke
od njega - meni?
Prije nego je Kustaa Mauri stigao, nae su se obostrane strepnje u svakom pogledu
utiale i zavladalo je sveano raspoloenje, puno sudbinskog, u znaku onoga: ono sam to
jesam i ta se tu moe.
Na vrijeme sam se povukao u svoju sobu s druge strane kue. Snabdio sam se knjigama
i pobrinuo za rashlaivanje. Na prozoru bila je zelena mrea protiv komaraca, a iza nje u
svojoj na brzinu satkanoj mrei smjestio se jedan vrlo svijetao pauk ije sam kretanje pratio.
Najee je mirovao na svom mjestu ne dajui od sebe ni najmanjeg znaka ivota, ali im bi
se jedna od onih tisua muica to su bezglavo leprale ispred prozora samo dotakla
njegove mree, krenuo bi u munjeviti napad, iako mu nije uspijevalo bilo koju uhvatiti.
Glasanje uninih ptia s ove strane kue ulo se neto priguenije, ali neprekidno kao neka
oznaka kontinuiranosti vremena. Sada, kad su malo porasli, nauili su do neke mjere makar
malo utjeti i spavati. Poneki se put znalo dogoditi da bih se usred noi probudio upravo
zato to bi oko mene vladala mrtvaka tiina. Tako mi se ta tiina barem inila u ono prvo
vrijeme kad se konano taj vjeni cvrkut, koji je inae trajao dane i noi, smirio.
Zapravo, ja sam proveo jedan ugodan dan i imao vremena da mnogo razmiljam. Ovdje,
izvan grada, nisam imao mnogo dana za sebe kao ono prije, pa se inilo kao da se u meni
nakupila gomila misli. Poslije duga vremena i opet sam mogao uivati u tome da budem
zajedno sa svojom osamom. U mislima sam isplanirao lanak o temi Identitet
intelektualca, o kojoj sam dodue razmiljao, strogo uzevi, cijelo proljee. Konani mi je
poticaj dao moj stalni brusa noeva, kad me proljetos posjetio i, sjedei onako uza stol i
brusei noeve, rekao: - U ovo je vrijeme psihiki pritisak jai od ekonomskog. - Prije toga
on je bio slikar, a jo prije alkoholiar, jedan od one nekolicine koji su se uspjeli izdii. ivio
je od najnie starosne mirovine i invalidnine, vukao se od mjesta do mjesta, slikao, brusio
ako je dobio ita za bruenje, stanovao po domovima za beskunike, itao knjige i ivio
trezvenjakim ivotom. Njegova je misao bila da intelektualci prisvajaju dostignua
radnike klase za svoju korist uvjeravajui kako smo svi mi radnici. Smatrao je to
nepotenim i govorio kako bi svaki ovjek morao znati kojoj drutvenoj klasi pripada i to
priznavati bez i najmanjeg stida. Obrazovanje stvara klase na isti nain kao i industrija, pa
86

emu onda stvari uljepavati? - Piite o tome vi koji imate veze i mogunosti - ree mi. Nitko ne treba da se kiti imenom radnika samo zato to to nekoga zabavlja. Napljakali smo
se ve dosta u boje ime. Svaka se crkvena opina materijalno situira na dobroinstvima, a
nama ostaju samo dronjci. A to je tek sa svim onim to crkva posjeduje?
Izvrio sam neku vrstu raspodjele grae za svoj lanak, zaokupljao me sve vie, i
sigurno se neu smiriti prije nego ga dovrim. Po prvi put poslije duga vremena inilo se kao
da je sve na svom mjestu, Tamara sretna, a ja uza svoj posao. Nita mi nije nedostajalo dok
sam ovako udubljen u misli sjedio u svojoj hladnoj sobi i gledao prema rubu ume. Potrajalo
je to tako dugo da sam, podignuvi pogled prema nebu, najednom na trenutak vidio sve
bijelo ono to je donedavna bilo crno. Prisjeao sam se kako sam se kao dijete zabavljao s
komplementarnim vidnim fenomenom i zaaravao grane drvea da budu pune crnih
sunaca.
uo nisam uope nita, moda tek zvuk kojeg automobila i vrata koja su se otvarala, a
pokuavao sam da nita i ne vidim. Moglo mi se dogoditi da budem egzibicionist, duhovni
koprofil10 i fetiista rijei, ali voajer11 nisam nikada bio. To mi je bilo odmah jasno.
U toku veeri vidio sam kako je pauku uspjelo da uhvati jednu muhu. Zauo sam kako je
snano zujala pa pomislih da se radi o parenju. Ali je muha upala u paukovu mreu i trebalo
je dosta vremena dok se ukrutila i najzad uginula. Ali znatno kasnije, kad sam ve pomislio
da je mrtva, s njenih krila doao je zujavi zvuk: tijelo se htjelo osloboditi, U svemu tome
nisam vidio nikakve alegorije. Iako su simboli pauka i mree opepoznati, ipak smo samo
rijetko u prilici da ih vidimo u stvarnosti i da slijedimo sam tok dogaaja.
Kasnije uveer svi su se ti sokolovima slini i kao srca oblikovani leptirii i muice
pojavili na prozoru, a to me oduvijek podsjealo na ivot u selu i ljetne noi. Voljeli bi iz
ovog ili onog razloga sjediti nepomino pritijenjeni uza staklo dok bi drugi punom brzinom
i nemirno naokolo leprali kao da nasluuju kratkotrajnost tih bijelih noi i ivota.
Pojavljivali su se krajem ljeta, bili su prilino veliki i, kao to rekoh, neumorni, i nisam bio
suvie oduevljen njima. Tek mnogo kasnije dole su malene, srebrnastosive none muice
sline oblaku ili gomili perja koje je posvuda padalo. Toj ljetnoj veeri one su donijele neki
ugoaj svadbe i smrti. Njihov me dolazak raduje tek neto manje od dolaska lastavica.
Zahvatilo me neko osjeanje nesebinosti koje ve poodavna nisam doivio: osjeao
sam se spremnim da ostatak svog ivota provedem u ovoj sobi, ili neka to bude i kakav
sobiak, samo neka znam da je Tamari lijepo. Bio sam se spreman krivo zakleti, podmititi
sudbinu, prepustiti ako imam ita za preputanje. Pomisao da moramo platiti neku
otkupninu za svoj ivot, udnovato je i duboko ukotvljena u nama. Bio sam dirnut svojom
nesebinou i na kratko vrijeme uvjeren da se ono najbolje u ovjeku, makar povremeno,
ostvaruje u ljubavi. Borio sam se sa sobom da sauvam to osjeanje. Pod njegovim okriljem
moe se uraditi sve.
koprofil (gr. kopros philos): ovjek s nastranou iz podruja seksualnog ivota, a
koja se oituje u oboavanju i troenju ljudskih izmetina.
10

voajer (franc, voyeur): seksualno nastrana osoba koja puno seksualno zadovoljstvo
nalazi tek pri promatranju tuih seksualnih odnosa.
11

87

Imali su predivan dan.

Dola je i legla uz mene u etiri sata ujutro, kad je sunce ve izravno sjalo u krevet.
Izalo je bilo prije dva sata i mogli su ga zajedno promatrati kako se pojavljuje. Jezero se
isparavalo, kamenje rosilo, a mali unii krijetali kao ludi. Nailazili su na mlade kosove koji
jo nisu letjeli. Uili se letjeti pred njihovim oima. Vilin konjic pomislio je da je Tamara
bijeli lopo. I onda svi oni cvjetovi to se rastvorie: kozokrvnice, none ljubice, brusnice,
vrijee krvavih peteljki, koje su kao nevjestino velo prekrivale rubove movarastog tla.
etali su dugo, te su ih bare opinjavale; smatrali su da ih treba sauvati. No to i nije bilo
sve: otkrivali su dadevnjake, jeli poluzrele umske jagode, a usta Kustaa Maurija osjetila su
okus smrdljivog martina. A kad su stigli do livade, po njoj je trava bila gusto prekrivena
zaobljenim paukovim mreama nadutim od rose, to podsjeaju na zaboravljene i
ostavljene papirnate zmajeve koji su zapeli o vrkove trave, ili pak na mete poslije nonog
natjecanja u gaanju, mete na kojima su mali padobranci s ocvalog maslaka i bitka na smrt
malih leptira oznaavali desetke, ili su to bili padobrani snova, ribarska mrea mate iji je
plijen bio ovo isto bljetavilo. Onaj tko te mree samo jednom vidi u crvenkastom sjaju
jutarnjih zraka sunca, nikada nee poeljeti da iz razdere.

Tijelo joj je bilo klizavo i jo je bila zadihana.

I tada me privukla k sebi i rekla: - Boe, pa ja ljubim, pa ja jo mogu ljubiti i to sasvim
dobro.
A Kustaa Mauri je govorio kako nije vjerovao da ljubav postoji, da je ona takva, kako se
osjea da konano jednom stoji na tvrdom tlu usred ljeta svog ivota. I kako nije znao da
postoji toliko mnogo radosti i tako velika radost.

88

18.
A Mauri je pitao: - Jesam li uope unutra? - Tamara je odgovorila, iako to ba i nije bilo
posve tono: - Da, sasvim dovoljno duboko. - On zapravo nije mogao uope nita, i sve je to
bilo nekakvo nemono koprcanje. Kako je zapravo mogao tako dugo ostati nevin? U svakom
sluaju ovo mu je bilo prvi put i Tamara se rastapala. Od radosti oboje su drhtali vjerujui
da se to dogodilo, pa da i nisu vjerovali, njihova bi im radost dokazivala istinitost
doivljenog.
- A kako je bilo dalje? - pitao sam.
- Ah, kad bih znala - odvratila je Tamara. Ali se ipak pokuala prisjetiti.
- Odabrala sam ga izmeu svih mukaraca, i to iz ljubavi. Zato sam i odluila da ga ne
zaplaim svojom poudom. Povremeno bih na to ak sasvim zaboravila, ja, zamisli! Ali ipak
sam bila odluna.
- S tim to si rekla i ne mogu puno zapoeti - primijetili.
- Uivala sam to je bio uz mene. inilo mi se da je svaki komadiak njegova tijela pun
spolnih organa kao u trakavice. Kada sam s njime, osjeam se velikom i naoitom. Ali se
nisam uspjela prirodno opustiti, a i on je bio prenapet i tvrdio je da nisam posve s njime i da
mi je najvea greka to sam tako silno ozbiljna i zaboravljam na komino, to inae ini
jedan bitan dio mene same. To mi je bilo prvi put da netko od mene oekuje u krevetu
smisao za komino. Gotovo da me ganulo s koliko mi je hrabrosti svu krivnju svalio na lea,
nije bio u stanju ponijeti barem njen malen dio, obiaj mu je uostalom da sve otklanja. Ova
primjedba navela me na razmiljanje; imao je pravo, a dok sam razmiljala o tome, katkad
sam mu ga skoro nenamjerno uhvatila i zakljuila kako je to zapravo neki smijean aparat,
poput male ivotinjice; poneki su vrsti, neki se samo klimbetaju amo-tamo, neki vole biti
milovani, a neki ne trpe ni najmanjeg dodira. Koliko se sjeam, bila sam ga dragala kao to
se miluje nekog pod bradom. A kad je lagano poeo rasti, rekla sam samoj sebi: to ti samo
umilja. Ali on je rastao i rastao, o tome nije bilo sumnje: kao da se balon poslije dugog
upuhavanja napokon napunio zrakom. Zavrtjelo mi se u glavi. Ali me odmah i uhvatio strah
da opet ne ispuhne kao to se to znade esto dogoditi, pa mu zato nisam posveivala previe
panje, a naroito ne zbog toga da i njega ne uhvati strah, jer strah je zarazan. Zato sam ga i
dalje milovala pravei se kao da mi je to najravnodunija stvar na svijetu. I cijelo sam
vrijeme neto brbljala, oprosti mi, zaista ne znam to je to bilo, zna, tek svakako je bilo
smijeno, jer je hihotao od smijeha. Napokon je dolo tako daleko da se popeo na mene da bi
mi ga gurnuo, boe moj, kako sam se bojala da nee nita biti od svega i da neemo uspjeti, a
i njega je bilo strah, jer se urio i turao ga, ali nije naao pravo mjesto, pa kad mu se konano
posreilo da ga gurne u mene, bio mu je poput ila, poput svirale od vrbe. Mnogi mukarci
tada i dalje ene kakljaju i tipaju, nije mi jasno zapravo zato, valjda misle da je to enama
ugodno. To sigurno nije nikada stajalo u nekom seksualnom priruniku. Do tada sam
poznavala dvojicu mukaraca koji su to radili. Kustaa Mauri je trei. Mislila sam za sebe pusti ga u miru, glavno da je nevinosti u naem odnosu doao kraj, od toga u ga ve kasnije
89

odviknuti. Nije dugo potrajalo, nije on jo znao uivati u pripremi orgazma, pa se naprosto
izlio u mene, a ja sam najednom osjetila kao da je u mene stavio crvia kakvi se stavljaju na
udicu.
- I to je bilo sve? - upitao sam.
- Da, tako je bilo prvi put. Sad si dobio makar povrinsku sliku koliko se sve posreilo.
ini mi se da jo nikada nisam doivjela neto tako silovito. To je nepogreiv znak. Takav
osjeaj ima se samo onda kad stvari uspiju.
- ao mi je, ali da bih se mogao saivjeti, ova mi je tvoja pria bila prekratka - rekoh. Moda sam i ja bio prenapet. Nisam stigao do vrha.
- Pa nisam ni ja, naravno da nisam - odvratila je Tamara. - Pa rekla sam ti, to je bilo prvi put. Me moe ni zamisliti kako je bilo drugi put.
- Doista ne mogu - odgovorio sam. - Gorim od udnje da saznam.
Jedno je vrijeme mirno leala zatvorenih oiju i ispruenih ruku. Pripovijedanje ju je
zamorilo. Bila je gola.
Kosa joj se irila po jastuku. Lice joj je bilo oputeno kao u ene koju su mnogi voljeli,
bore izglaene od poljubaca. I dok sam promatrao to tijelo, koje mi je bilo toliko drago, ali u
kojem gotovo ni na koji nain nisam imao udjela, pa ak ni na onaj ogranieni nain koji
omoguuje ovjeku i eni da uu jedno u drugo, dakle, dok sam promatrao to tijelo, zahvatio
me poseban i meni ve poznat osjeaj: da nisam niti mukarac, niti ena; ja sam bio
elementarni ovjek, prototip, panj koji ostaje kad posjeemo grane i potkreemo stablo, a
iji znak ivota ine samo mladice to izbijaju iz korijena, kao neizljeivi snovi.
Malo poslije upitala me Tamara:
- Hoe li da ti sada ispriam kako je bilo drugi put, ili tek kasnije?
- Radije sad odmah.
- Dakle, popela sam se na njega, vidi ovako, kao sada na te, i uvela ga oprezno u sebe.
Objanjavala sam mu da u ovom poloaju ne treba uriti jer je on jedan od najpogodnijih.
- Znai da mu se ipak ...
- Mama e sad praviti kolae pa mora najprije praviti tijesto, a tijesto se mora dignuti,
dignuti, tako vidi ... - govorila sam mu i tako ga razdraila. Kad bi samo znao to pri tome
ena osjea. Nikad se ne bih htjela odrei te stvaralake radosti.
Kao da ga ponovo dozivam u ivot, pa kad malo pomalo stane rasti, ini mi se kao da
sam oblikovala ovjeka kao da si stvaram zarunika, malog ovjeka od tijesta. Iz tog organa
zaista stri napetost i vrstina toliko potrebna u ivotu. To je neka rijetko udesna, moda
odluujua kombinacija, iv simbol: sposobnost da se mijenja. To mi se uvijek ini poput
nekog uda. Onda sam se poela micati kako mi je inilo uitak, bez urbe, zibajui se, ba
kao sad, smijeno, zar ne? - pa iako ne mogu trpjeti otezanja kod tih stvari, nisam brzopleta i
volim odlaganje. Palo mi je na pamet da sad zapravo po prvi put u ivotu nekoga uim kako
treba raditi te stvari, i stala sam se pribojavati neu li se jednom morati pokajati zbog toga.
Rekao mi je, naime: - Ti se sasvim dobro razumije u taj ples prirode.
90

- Priaj mi kako to ena doivljava.

- Kad sjedi na mukarcu ili lei pod njime?
- Svejedno je, glavno da mi kae.
- Meni je drae biti gore. Onda se mogu uskladiti pokreti i osjeti. Mogu se lake micali ivahno je ustvrdila Tamara. A tada je promijenila ton obuzeta stidom:
- Ne moe se to samo tako opisati.
Uhvatio sam joj ruke i zagrlio je stisnuvi je svom snagom da bih as kasnije pustio
svoje ruke da prolutaju njome tako da je zastenjala.
- Priaj mi, Tamara, je li to tako kao kad se jede ili pije?
- Gurati je ljepe nego se povlaiti.
- Pa to je kao sunce jasno.
- Njemu nije.
- O, bogo moj dragi!
- Da, zamisli! Kakva li otkria, zar ne?
U tom trenutku oboje smo bili uspaljeni, i priznajem da se takav trenutak ne moe
opisati. U mene se probo itav niz do tada nikada doivljenih pojmova i predodaba, kao da
mi se odjednom u tijelu silovito podigla temperatura pa je u meni sve zakuhalo; glavom mi
je prola misao da u jednom upravo u takvu trenutku umrijeti, jer e mi popucati ilice u
mozgu. Osjeao sam da bih ba tako i volio umrijeti, pod pritiskom svoje usreene mate, s
Tamarinom teinom na sebi, s njenim usnicama, zubima, s njenim jezikom na mom vratu, s
njenim rukama poda mnom. Rekao sam - do tada nikada doivljenih ..., jer mi se svaki put
tako uini. U trenutku oputanja susreu se trenutnost i vjenost. Individuum i openitost.
Nae ja i nae ti stvaraju na trenutak jedno lice kojeg nema ni u kakvoj gramatici.
Teorija relativnosti preokree se u svemiru. Bezgraninost je dosegla nultu toku i podigla
se na beskrajnu potenciju. Plus i Minus raaju kiu zvijezda.
Tamara se, ne znajui zato, poela smijati kao to se smije neko zamoreno i sretno
stvorenje, a podrhtavanje njena tijela prelazilo je u moje.
- Slomit e mi stidnu kost.
- I on je to rekao.
Ali sad mi nije bilo stalo da se poistovjeujem s onim drugim, nisam imao ni najmanje
elje da letim verbalnim krilima Kustaa Maurija; jedva bi ih mogao i ponijeti. Htio sam rei
neto svoje, vlastito.
- Zna da te volim. Je li ti i on rekao da te voli?
- Ne, ne izravno. Ljudi ne vole takve rijei jer ih smatraju pomalo otrcanim. On je,
naravno, govorio o klasinoj ljubavi, njenoj velianstvenosti i neshvatljivosti. A onda mi je
rekao kako me, gdjegod bio, silno osjea uza se. to li je mislio s time?
- Mogue, kako mu nije potrebno da te preesto via.
91

- Moda - ponizno odvrati Tamara.

Ali ve trenutak kasnije sjela je u fotelju stisnuvi ruke u pesnice tako da je oigledno
nalikovala enama koje su kiparima sluile kao model za likove iz Kalevale - vjeticu
Louhi i Lemminkainenovu majku.
- Ja sam stvorila tog ovjeka - ree. - Oblikovala sam ga, evo, ovim rukama. Zato imam i
pravo na njega. To je pravo ovih ruku.
Kako bi lako bilo odgovoriti s neim ironinim, omalovaavajuim, recimo pa, napravi
odmah pismeni ugovor o tome, ili neto tome slino. Ali ljudima treba dopustiti i njihove
asove patetike. A zato smo zapravo Tamara i ja odreeni? Pa valjda zato da izmeu sebe
dijelimo uspone i padove, da nijedno od nas ne mora svojim pesnicama udarati o prazne
zidove.
- Za ljubav je vano da se moe izraziti - rekoh glasno. - Nije dovoljno samo prihvatiti
suprotnu ljubav, treba i stvoriti svijet u kojem se moe ostvariti sinteza pojmova ja i ti.
Tamara se estoko usprotivila takvu shvaanju.
- Ne, ljubav mora u sebi sadravati tajanstvenosti. U dananjem svijetu ta tajanstvenost
predstavlja neophodnu pretpostavku da bi se ljubav mogla i ostvariti. Kad se o njoj tako
govori, ona je ve i izgubljena. A onaj tko govori izbacuje je iz sebe. I ona propada pred
njime. Raspada se pred njegovim oima. Ali u odnosu kakav je izmeu nas dvoje moramo
iskazati i najmanju iskricu ljubavi koju osjetimo jedno za drugo, samo tako moe ljubav i u
svijetu jaati.
- Onda, je li drugi put bilo zaista ljepe? - upitao sam.
Tamara je razmiljala.
- Na to ti doista uope ne mogu odgovoriti. Najee je najljepe trei, etvrti ili peti put.
Poslije treba ve traiti neku promjenu, na ovaj ili onaj nain, za mene u knjigama, ili nam
treba na pamet pasti neto doista ludo.
Pomalo sam se poeo zamarati, ali dogaaji koji su se zbili i koji su se sad poeli
pretvarati u uspomene, preplavili su Tamarine misli. Kao da su se postupno stali
umnoavati i boriti se za svoje pravo opstojanja u sadanjosti.
- Rekao mi je da je naa ljubav poput barokne glazbe. to li je pak pod tim mislio? rekla je i sama odgovorila poslije kraeg razmiljanja: - Moda da najprije dolazi ovakva
glazba, a poslije neke druge. Ili je time htio rei da ova glazba sadri u sebi neeg
nevjerojatnog.
- U meni barokna glazba pobuuje elju za jelom - rekoh.
- Zbilja, ne bismo li neto pojeli? Meni je gotovo slabo od gladi.
(Nita ne zahtijeva tako mnogo snage kao orgazam koji ovjek mora dosezati preko
koncentracije i mate.)
Znao sam da sam - s obzirom na trenutak - u njenim oima bio neoprostivo prozaian,
ali nisam mogao nita protiv svog eluca u kojem je krulilo, a to kruljenje nije bilo u skladu s

92

najsveanijim ivotnim trenutkom. Tamara se i opet rastezala kako je god bila duga i iroka
ispruivi ruke - po svom obiaju - visoko iznad glave.
- Kad ovjeka ispuni ljubav, spreman je ljubiti sve, cijeli svijet. Tako sam i ja sad puna
ljubavi i bila bih spremna ne znam kolikima ponuditi svoju ljubav, kao preteklo majino
mlijeko.
Vjerojatno namamljen predodbom o preobilju majina mlijeka, nisam se mogao
svladati a da ne kaem:
- Znai onda da i mene ljubi?
- Ljubim te kao kakav opustoeni kraj, sadim drvee po humcima, pretvaram do praine
osuene povrine u dubrave, u a zarasle krevine u jagodnjake. Zna - nastavila je - vidjeli
smo smreke koje su ostale u ivotu zahvaljujui samo jednoj jedinoj grani, i tako rastu na
obronku brda vrhom grane dodirujui tlo. Podsjeale su me na tebe.
A malo zatim: - I zamisli, prihvatio me onakvu kakva sam bila: runa i stara. Upravo
zato sam mu se i svidjela. Rekao mi je da mu sada, po njegovu sudu, upravo sliim njegovim
dobermanima, pa tako znade kako treba upravljati sa mnom.
- Dakle, sad odjednom on je upravljao tobom - rekoh iznenaen i bespomoan, iscrpljen
od cerebralne erotike. Htio sam se dignuti iz kreveta da donesem sendvi. Ve sam dugo bio
gladan, ali mi je vruina oduzela elju za jelom.
- Pa kad ba tako hoe, neka mu i bude. Ima i pravo na to. A to mu je i pritajena elja.
- Ma naravno - odvratio sam na putu prema hladnjaku.
- Kako je to bio neobino zanimljiv doivljaj - uo sam Tamani kako brblja u postelji. Jedan maleni, uspavani osjetljiv organ to umorno visi postaje tvrd, podie se i postavlja u
napadaki poloaj. Za mukarca to mora biti isto toliko vano kao i za enu njene bioloke
periode i njihov ritam. U taj trenutak mukarac ulae sav svoj krvotok. A injenici da
njegovo tijelo pri tom proizvodi i izbacuje dio sebe - pa makar to bilo i malo - premalo je
posveeno panje. To zbivanje u mukaraca odgovara cjelokupnoj snanoj sekrecijskoj
aktivnosti ene, otvaranju putova u njoj kojima se odreuje ritam njena odrasla ivota.
Sigurno da je to od snana psihikog znaenja za mukarca, priznavao on to ili ne priznao. Ili
za enu. Ja priznajem. Vie se ionako ne moe zahtijevati od jednog mukarca. Pri tome
postupku on je bezgranino preputen na milost i nemilost sluaju, koliko god to pokuavao
umanjiti. Pa i onda kad ena o svemu tome vrlo malo zna. Ili moda treba znaenje tog
postupka upravo zato i nijekati. Jer ovjek ne moe zbog neeg takvog biti i odgovoran. Ili
barem ne sam. Jer prema elementarnim stvarima uvijek stojimo sami. Ljubav se pojavljuje
kad iluzija na kratak as probije samou. Iako s druge strane postoji neto to stoji izvan
mukarca, nametnuto mu je i mora to nositi. ena, nasuprot, svaki put doivljava da se
prodrlo u njenu najintimniju dubinu.
- Sasvim tono - prekinuo sam punih usta.
U hladnjaku je bilo krastavaca i mesa u salamuri. Pripravljao sam nam sendvie.
Mlade une krijetale su cijelo jutro. Jo se sjeam kako sam ih sluao dok bih maslacem
premazivao kruh. Naveer smo se zaudili kad je najednom sve utihlo. Zbog vruine samo
93

su neke ptice pjevale, a vrijeme cvraka jo nije dolo. Iz unina gnijezda ni glasa. Odmah
smo pomislili na nekakav nasilan kraj, jer nismo mogli shvatiti da bi mladi mogli odletjeti iz
gnijezda a da mi to ne bismo primijetili.
A upravo se to i dogodilo. Gazili smo prema gnijezdu kroz gutaru ve ocvalih
krasuljica, pregledavali smo i njukali naokolo, tapom ispitivali dubinu gnijezda. Nikakva
nagovjetaja nekakvoj borbi ili ubijanju, ali isto tako bez znaka koji bi nam ukazivao da je
sve bilo u redu.
Dugo smo se osjeali razoaranima i smatrali da ovo ba i nije bio pravi kraj za jedno
tako intenzivno zapoeto prijateljstvo, naroito kad se uzme u obzir veliina nae brige i
osjeaja koji smo imali za njihov rast. Tjeili smo se meusobno, kao kad nam umru dobri
ljudi, i govorili: sad im je sigurno negdje drugdje bolje.

94

19.
U to su se vrijeme Tamara i Kustaa Mauri eljeli sastajati svakog dana; moda je to bilo i
pogreno, ne znam.
Ili su na izlete po okolici. Kustaa Mauri dolazio je u potpuno nepredvidivo doba, danju
ili nou, kako je najbolje mogao podesiti svoje vrijeme. S njime se dogaalo neto upravo
neshvatljivo, pa da bi se zatitio, morao je oko sebe stvoriti atmosferu povjerenja.
Nikada nisam primijetio kad bi dolazio, rijetko bih zauo kakav zvuk, osim jednom kad
se spustio s malim hidroplanom izravno s neba ba kad je Tamara zakljuila da ga tog dana
vie nee biti. Prije nego se hidroplan spustio na vodu, nekoliko je puta zaokruio iznad
imanja, to je u nama prouzrokovalo nekakvo osjeanje neobina doivljaja i val primitivnih
osjeaja kakvi mogu nastati pri pogledu na niskoletei avion. Tamara je potrala na
verandu, a ja sam se dovukao do prozora. Avion je gubio visinu i spustio se pred naim
oima pri emu je voda na jezeru visoko prskala s obje strane aviona. Zatim je zaokrenuo i
lagano krenuo prema obali posred lopoa to su se zibali na struji zraka, kao kakav pitomi
labud, nepojmljiv i nestvaran. Dok sam se udaljavao s prozora, znao sam da e iz
unutranjosti aviona istupiti Kustaa Mauri i zagrliti Tamaru koja je upravo trala prema
pristanitu. Na veslalitu bilo je aviona koji su letjeli po narudbi, pa je Kustaa Mauri - sam
iznenaen nad svojom neuraunljivosti - odluio da ovog puta padne u Tamarin zagrljaj
izravno iz zraka. Oblaka uope nije bilo, samo nebo, koje je tko zna ve koliko dana bilo
iskljuivo modro i samo se udilo svojoj veliini i jasnoi, bilo raareno suncem i zaboravilo
svoju sivu nepouzdanost.
- Tada sam - govorila je Tamara - poeljela da podignem svoje noge prema nebu, bile su
mi lake i niti najmanje umorne, a on mi se inio kao ptiurina koja e me izgaziti svojim
nogama s plivaim opnama, iskljucati me po prsima, i svojim pernatim repom dodirnuti sva
moja najosjetljivija mjesta; a onda mi se uinilo da sam sama neka ptica kojoj je lovac
raskreio noge na lelujavu humku nekog movarnog ribnjaka.
Ovu je predodbu esto i na mnoge naine varirala i uspjela ju je dovesti u vezu sa svim
moguim mitovima tako da sam po prvi put uspio istinski shvatiti ono to nas u tim
mitovima toliko oparava. Rekla je takoer: - Dok sam u mislima drala svoje noge onako
okomito uzdignute prema nebu, mislei da bilo kojim drugim poloajem ne bih mogla biti
zadovoljna, uinilo mi se da je Mauri pljusak to me iba, kao da sam time otvorena prema
nebu i olujama, i kao da se maglica to bi se uveer dizala s jezera kondenzirala u kapi samo
zato da bi mogla pasti u mene.
Od ljubavi i vruine bila je naotekla, teko je sjedila, a ja sam je kupao, sapunao i dahom
razblaivao bolna mjesta. Govorila je da je to hladi i smiruje upalu te pospjeuje izljeenje;
iz nekog nepoznatog razloga povremeno bi govorila kako ima jo samo malo vremena pa ga
mora planski iskoristiti.

95

Osim toga znala je katkad rei: - Neu ga pustiti. I ja imam neko pravo na njega. Bez
mene uope mu se ne bi otkrio taj dio ivota, i sam je to rekao. Nikome nita ne oduzimam.
Ponekad sam si pokuavao predoiti ovu vrstu mogunosti; nije djelovala vrlo
vjerojatno, naprotiv: nevjerojatnost je bila to jasnija to bih je tonije slavio pod lupu
objektivnosti. Naravno da su me zanimale sve vrste impotencije, ne samo one organski
uvjetovane. Mnogo sam o njima itao, ali sluaj kao to je bio ovaj s Kustaa Maurijem nisam
sreo ni u jednom pregledanom djelu. Meutim, svako odstupanje - da jednom i tu rije
upotrijebim - ima svoju sliku i svoj vlastiti razvojni put. Ponekad se samo radi o prevelikim
osobnim ogranienjima - to bi u Maurijevu sluaju moglo biti najvjerojatnije - o nekoj vrsti
psihikog koeficijenta svrsishodnosti, pri ijem se aktiviranju dogaaju uda i Apulejev se
magarac pretvara u kraljevia. Tamara je pripovijedala kako je Kustaa Mauri mnogo puta
ponavljao rijei nevjerojatno, pa to je nevjerojatno... i iz nekog mi je razloga ta injenica
priinjala veliko zadovoljstvo. Htio sam povjerovati u nevjerojatno, uditi se nad udom. U
takvim mi se asovima priinjalo da i ja ljubim Kustaa Maurija, i to zbog one radosti koju je
morao osjetiti kad je uspio.
- Zamisli - govorila je Tamara. - On je sav svoj ivot proveo u uvjerenju da nikada nee
uspjeti u tome, ili da hoe, ali tek u skromnim razmjerima, to ne bi bilo ni spomena
vrijedno. A ja sam ga oslobodila tog tereta. Jedan itav novi svijet, sasvim drugi ivot - ja
sam mu otvorila.
- A kako se u tu sliku moe uklopiti njegov brak? - upitao sam. Nisam to pitanje mogao
ostaviti neizgovoreno premda sam znao kako Tamara s odvratnou odbacuje sve aluzije na
brak, bez obzira da li se pitanje postavlja sasvim teoretski i objektivno.
I sada je zabacila svoju glavu kao konj kad ga naglo zaustave, i odvratila:
- Postoje stotine vrsta brakova. Zato zbog toga razbijati glavu? to se mene tie, nek
ostanu onakvi kakvi jesu. U te se stvari ne paam. Mislim da je o tome posve beskorisno
raspravljati.
- Znai, kad kae da se Kustaa Maurija ne eli odrei, pri tome ne pomilja na brak?
Ponekad me znala tako pogledati da sam se osjetio i deset puta veim invalidom nego
to sam zapravo bio. Ovoga sam se puta osjetio poput kakvog kiklopa kojeg su iznenadili
dok je pripravljao veeru od vlastitog mozga.
- Pa kako se moe vjeno vraati na istu temu o kojoj sam ti jo prije niza godina rekla
svoje konano gledite. Brakovi drugih ljudi mene uope ne zanimaju. Ne elim se u njih
upletati. Najodvratnije to mogu zamisliti jest da se uvlaim u tui brak. Sasvim
jednostavno, o tuim brakovima ne elim nita znati. Ne postavljam nikakva pitanja. Kad
ba moram, onda sasluam. I nikada, ni jednom, pa ak ni u svojim najrunijim snovima
nisam dolazila na pomisao da otimam eni mua da bih se sama za njega udala. Ve i pri
samoj pomisli na tq postaje mi muno. Ipak me ti jo slabo poznaje, treba to rei.
Pomislio sam da bi se ba u okvirima te munine mogla postavljati dalja pitanja, pa sam
nastavio:

96

- Ali kad bi neka ena, nemojmo sad govoriti o Maurijevu braku, ili ipak, priajmo ba o
njemu -(moja me smionost uinila jo smionijim) - dakle, kad bi njegova ena saznala da ti
ima neto s njenim muem...
- To nee saznati. Ve sam rekla da ljubav mora bezuvjetno ostati tajnom izmeu dvoje
ljudi.
- No da, ali pretpostavimo... - usprotivio sam se - ... moglo bi se dogoditi da Maurija
pone pei savjest pa da sve ispria svojoj eni.
Tamarine se oi rairie. Oito da nije predvidjela takvu mogunost.
- Sve ispriati svojoj eni?! Pa kako bi to bilo mogue! S ovjekom takve siune
inteligencije ja se ni u ta ne uputam.
- A ako se, recimo, neoekivano obrati vjeri?!
- U drutvu sa mnom? Ah, da, razumijem, pa sasvim je dobro ako se netko poslije
zahvali bogu. I ja sam mu se ve toliko puta zahvaljivala.
- A to ako u snu pone uzdisati: Tamara ... Tamara ...?
Tamara se zamisli. A onda ree:
- Znam da ima mueva koji ele priznanjima napakostiti svojim enama. Takve tipove
prepoznajem od prve. Na jeziku mu je potenje, a s druge strane spremni su svojim enama
pripremiti paklenske muke da bi se naslaivali u njihovim patnjama i tako osjeali svoju
mo, i preko toga nadomjestili pomanjkanje vlastite samosvijesti ili tko zna ega. Takve
nadalako obilazim kao kup govna.
bol.

- No, molim - podviknuh trijumfalno. - Dakle, priznaje da jedno takvo saznanje nanosi

- Pa jasno. Tako neto uvijek boli. U svakoj se supruzi nalazi i ena. Zato i ne valja nita
pripovijedati. Takvo saznanje donosi samo zlo i zato nema nikakva razloga da se tako neto
i kae.
- Ali je li to u redu s obzirom na moral? - nastavljao sam, iako sam se u osnovi slagao s
njome. Ve dugo nismo ovako razgovarali, a u meni je tinjala elja da se ponove ti stari
razgovori; ponavljanje je mati ugodnog osjeanja. U aama nam je bio hladan aj, vjetar bi
povremeno zatresao otvorenim prozorskim kapcima, gurao vrata, visoka se trava povijala
na podnoju stijene, oluja je visila u zraku. Palo mi je na um kako je moj odnos prema
Tamari poput pauine razapete preko staze, pauine koja meusobno povezuje dvije visoke
vlati trave; ona se njie na jakome vjetru i ne razdire se, ali e se razderati im netko proe
tim dijelom staze. I onda bih morao pouriti da bih je ponovo povezao, a moda bi pohitala i
Tamara, tko zna, sve bi ovisilo o okolnostima. Ali dosada su niti gotovo sve izdrale i oprle
se svemu to je bilo manje od - vjeverice.
- To je visoko moralno - odgovorila je Tamara, sasvim oito uivajui u svom
obljubljenom izrazu. - Drugim rijeima reeno, to je moral na jednom viem stupnju, na
kojem spoznajemo i cijenimo neizmjerljivu samovrijednost stvari. To nema nikakve veze s
konvencionalizmom, pa tako ni s konvencionalnim poimanjem potenja. Obino to i kaem
mukarcu s kojim upravo budem zajedno ako postoji i najmanji traak sumnje da su
97

njegova poimanja na pogrenoj valnoj duini. Pa ako se ni tada u to ne uvjeri, poinjem ga

smatrati izgubljenim sluajem. Od poetka mu dam do znanja da u uvijek biti na strani
supruge i da mukarac s kojim jesam mora biti dobar prema svojoj eni, i to posebno onda
ako je naao zadovoljstva u meni. Veina ih pri tom tvrdi da i sami tako misle. A naravno,
ima i tipova koji priaju kako ih njihove ene ne razumiju, pa ve, jadnici, pola godine
spavaju u hodniku, i to u vreama za spavanje. S takvima ne elim imati posla.
- Tako odbija od sebe mnoge nesretnike.
- Moe biti, ali i ja imam pravo na svoje uvjete. Poteni neurotiar ipak je neto sasvim
drugo i bolje, iako sam sada potraila promjenu u jednom posve svakidanjem mukarcu.
Kustaa Mauri znade ponekad biti velianstveno dosadan. On je kao ptica trkaica, ona
izumrla ptica dodo s Indijskog oceana. Ne moe ni zamisliti takvo stvorenje.
- A zato ne?
- Jer tvoja dua leti. Jer nae due zajedno lete. On nikada ne prati let moje due, pa i ne
mora. Ja mu se rado vraam, na zemlju. A i esto povjerujem da bih i sama najradije ostala
na zemlji. Naporno je polijctati pa se onda i opet sputati natrag.
- Pa zar se ne smiruje uz njega? - htio sam uti odgovor. - Ljubav je smirenje, zapravo
jedino smirenje koje ovjek ima. A ipak, nita nije tako naporno. Ljubav je sloboda. A ipak
nita toliko ne vezuje. To je taj paradoks ljubavi. ovjek bez ljubavi uvijek nosi neki teret i
zarobljenik je svoje osame koliko god inae kao pojedinac bio slobodan. Ja se odmaram u
tvojoj blizini dok se po tvom odlasku osjeam silno umornim. Budi moj mir! To je etiki
imperativ.
- Do sada sam mir nalazila samo uz neurotiare koji stvaraju i najvie briga. S njima je
ovjek od prve u povjerljivu drutvu, brige se nanjue ve izdaleka, streme jedna k drugoj i
zajedno se osjeaju ugodno; nevolje spavaju stisnute jedna uz drugu, patnje se pare i raaju
nove, ali uvijek pronalaze mir jedna unutar druge, kao kad se dva pravca, protiv svih
geometrijskih zakona, potajno presijeku prije nego e nastaviti svoj put u beskrajnost.
Uivao sam dok je tako govorila, podstrekujui samu sebe radou visokoparnih rijei.
Znao sam da to radi samo dok je sa mnom. U tom sam smislu za nju predstavljao slobodu.
I dok smo tako razgovarali, s druge strane jezera, iza umovitih breuljaka dokuhavala
je oluja, kako to ljudi iz ovog kraja kau. Morali smo zatvoriti prozor, pa ak i jedna vrata
zakljuati jer ih je propuh neprekidno otvarao. Sue je padalo na pod, pa mi se uinilo kao
da pristiu duhovi i ele se izbjesnjeti upravo u naoj kui. Ponekad se inilo kao da se
vjetar ba namjerno i nasilno zavlai pod krov i trese njime ne bi li ga raznio. Zastori su se
lelujali unato ustajalom i sparnom zraku u sobi. Smrailo se, ali je istovremeno bilo i
posebno svijetlo od tamnog, crnog oblaka iji su rubovi rumeno svjetlucali. Bljeskalo je
neprekidno i istovremeno sa tri strane. Posebno su se doimale one okomite munje koje kao
da su na grebenima brda preko jezera dostizale jedna drugu na putu prema nama. Osim
utih bilo je i pojedinih svijetlo plavozelenih i crvenih munja koje su nadaleko rasvjetljavale
cijeli kraj. Prozorska okna drhtala su od grmljavine i kie. Oluja je bila toliko jaka, da je kia
u vodoravnim valovima brisala preko jezera. Takvu predstavu jo nikada do tada nisam
vidio. Drvee je branilo svoj opstanak i svoje uspravno dranje. Tutnjava je dolazila svakog
asa iz drugog smjera, bualo je kao da se pribliava sredite neke bitke pred kojom bi se
98

najbolje bilo sakriti. Visoka trava s livade uz obalu povijala se na sve strane dok je
neodluan vjetar, neprekidno mijenjajui smjer, ludovao iznad nje. Listovi velikog vrbinog
buna na podnoju stijene povremeno bi okretali svoju donju stranu prema gore, i onda bi
bun bio pun velikih ovalnih cvjetova.
Ponadali smo se da e kia rashladiti zrak, ali je samo poveala vlanost tako da je bilo
jo tee disati. Znoj nam je, kakljajui nas, tekao niz lea. Razgovor zapeo. Pri olujama
ovjek se osjea siunim, ali zato svoje postojanje doivljava silno snano. Upozorio sam
Tamani na taj osobiti fenomen kada se grmljavina poneto udaljila, a s prozora se poela
cijediti kondenzirana para.
- Moda je to zbog toga to se ovjek instinktivno uvijek pomalo boji - primijetila je
Tamara - a u takvim mu se trenucima prua vrlo konkretan i golem objekt usporedbe s njim
samim.
- Dakle, to zavisi takoer i o zornosti, konkretnosti objekta usporedbe - rekoh.
- Naravno. A takva se zornost u svakodnevnom rijetko prua. Samo je mata apsolutna.
I tu je greka.
- U svakodnevnom ili u mati?
- Ne, u apsolutiziranju.
- Ali u mati je ono doputeno.
- No da, jest. Zato bi, naravno, tu mogunost trebalo mnogo vie iskoritavati. Ali ovjek
koji nadzire svoje misli, i sam se boji da u svom unutarnjem bitku bude slobodan, i pati od
osjeaja krivnje zbog svojih predodaba i svoje mate. Zapravo to pokazuje kako ih na kraju
krajeva snano doivljava kao realnost. Moda bi mu morali izravno rei: Tvoja mata
pripada samo tebi, pa zato u njoj budi slobodan i hrabar.
- Ali na matu utjee i znanje - rekao sam. - Moje su seksualne matarije, na primjer,
pod utjecajem mitologije. Volio bih s tobom ponoviti sve one naine seksualnog sjedinjenja
koje su bogovi izvodili s ljudima, sve do one znamenite zlatne kie. Ali to nije nikakva
sloboda. I onda, pomisli na kukce, koji u tim stvarima pokazuju jo vie mate, razlinosti i
apsurdnosti od bogova; stjee se utisak da beskraljenjaci imaju doista erotske mate, a to
su ivotinjske vrste nie, to su im i oblici matovitiji. Kad bismo nas dvoje bili par Bonelia viridis, ja bih ivio kao parazit izmeu tvojih nogu (- Oh, kako bi to bilo jednolino primijetila je Tamara.) i doista ne bih nita drugo od svog ivota oekivao. Kakva duhovna
kupelj, kakva ekstaza! Nisam tu vrstu ba potanko ispitivao, ali po dosadanjoj spoznaji
roenje mujaka u toj vrsti predstavlja samo prijelaz iz trbuha u spolne organe enke.
Specijaliziranje viih ivotinja i lokaliziranje njihovih osjetnih organa smatram pravim
nazadovanjem.
- Ali u ljubavi ta se sposobnost ipak djelomice vraa.
- Koja sposobnost?
- Sposobnost osjeanja cijelim tijelom. Sjeti se samo kako elektrizira dodir koljena ili
kako se lakat lako promijeni u spolni organ kad ga se dotakne stvorenje koje volimo. Ja
osjeam da mi se i kosa podie kad mi Mauri obgrli glavu, da mi se prsa rasteu iz elje da
99

ga obuhvate, da ispod imam nekakva klijeta s kojima ga elim uhvatiti, da sam poput
stezaa, poput klada i da mi je svaki etvorni centimetar koe po jedna sisaljka. A
istovremeno me ovlada osjeaj da sam otvorena i slobodna, slobodnija nego inae, i da
letim.
Kia je pomalo jenjala, ali je s druge strane jezera jo uvijek sijevalo. S ruba trsita
dizala se sumaglica. Razmiljao sam nije li se Jupiter najprije zasitio onih ena koje su ga
eljele u liku bika, pa onda priao onima koje bi samo gromovi pitomili i koje bi svoje krilo
otvarale samo udarcima gromova; da bi u svojim poznim godinama stao gajiti njene
osjeaje prema vremenim enama koje su ostale netaknute i koje su svoje djevianstvo
poklanjale podzemnim silama, kao da je tako bilo jo u poetku zapisano; cijenio ih je kao
osueno voe. Kad bi uveer, da ih nitko ne vidi, uale na kamenju uz obalu i prale se, on bi
ih ogrnuo kao topla magla, kakljao ih zapljuskivanjem valova, a kad bi se usudile ui u vodu
i zaplivati, veselo bi se u liku ribice migoljio izmeu njihovih nogu, smucao bi se oko
njihovih njenih mjesta, koprcao se na trenutak meu njihovim dlakama kao da je uhvaen
u vru, pretvarao se u dugu morsku travu to miluje. A kad bi stupile na obalu, osjeajui
uitak veernjeg kupanja u svakoj stanici svojih tijela, kao njena travka milovao bi im
glenjeve, sjedao kao obad na njihova bijela stegna, na raspuknute ilice i ubadao svoj alac
u njih.
I opet je poela kia. Primijetio sam na Tamari neki nemir koji do sada ovoga ljeta za
naeg boravka na selu jo nisam opazio. Bilo mi je sasvim jasno da nee vie dugo moi
izdrati ovako sa mnom zatvorena u kui. To uope nisam ni oekivao od nje. Taj me njen
nemir muio, iako se i ona silno trudila da ga prikrije. Na se odnos zasnivao i na priznanju
da ne bismo mogli ni u kom sluaju po cijele dane zajedno ivjeti. Svaki zajedniki odmor
samo je potvrivao ovakav nazor. Vidio sam kako je Tamara pogledavala as na put, as
kroz prozor koji je gledao na jezero, vjerojatno oekujui da e Kustaa Mauri ovoga puta
doi kroz kiu i oluju brodom Finski labud12 ili izroniti iz magle poput Ukletog
Holandeza. Bila je to prva veer ovog ljeta kad smo opet upotrijebili svjetlo, ali o
elektrinoj svjetlosti Tamara nije htjela ni uti. Izvukao sam odnekud veliku obojenu svijeu
i zapalio je, potiho zahvalivi bogu da je barem upotrebu ibica dopustila. Svijet s druge
strane prozora postao je od tog malog plamenika jo mraniji kao da je jesen to paljenje
svjetla shvatila kao doputenje da i opet ue u nae ivote i da se tako postupno pridrui
naim veerima. I ja sam sada promatrao prozor, i uskoro se dogodilo ono to se ovdje
dogaalo u prvim srpanjskim sumracima po svim kuama koje okruuje visoka trava: na
prozoru se skupili leptirii razliitih vrsta i veliina, pa dok su jedni ustrajali na svojim
mjestima na oknu, drugi su neprekidno zujali i juriali na staklo - u mislima sam ih nazivao
plesaima pirueta. Veliki bi rojevi kukaca, kojih je ovdje bilo u gomilama, punom teinom
svojih tijela udarali o prozore, pa bi zvualo kao da netko neprekidno vrkom prstiju kucka
o staklo kako bi ga pustili unutra. Ne znam u kolikoj je mjeri i Tamara sve to primjeivala,
ali je njen nemir sve vie i vie rastao. Ila je iz sobe u sobu, poela prigovarati to naokolo
posvuda lei razbacana odjea (iako je najveim dijelom pripadala upravo njoj), tvrdila kako
negdje neto udno vonja, da bi izmislila priu o dva kostura koji lee negdje ispod temelja
Finski labud: tradicionalni finski jedrenjak na kojem su se kolovali pomorci.
Danas ukotvljen u luci Turku i pretvoren u muzej.
12

100

zgrade (- Zapravo, kosturi i ne mogu vie smrdjeti - usudio sam se primijetiti), poslije ega
se stala baviti milju koga bi od nas troje trebalo ubiti ako bi se ve dvoje ili dvojica u tome
sloila, i koje bi to dvoje ili dvojica mogli biti. Sad sam i ja osjetio da se miris stare odjee iz
ormara i ljudi koji su je nosili zajedno s vlagom provlai kuom i preko disanja utjee na
nae misli. Zapalio sam i drugu svijeu mislei da bi mogla osuiti zrak i spaliti taj neugodan
vonj. Niti dimnjak kamina nije uspio povui zrak (- Moda je u dimnjaku kakvo gnijezdo napomenula je Tamara, pa zato nismo nita poduzeli). Palio sam ibicu za ibicom dok
Tamara nije primijetila da smrad sumpora izvrsno pristaje mom biu.
Pomalo mi je postalo jasno: u ovoj nenastanjenoj kui naem trenutnom raspoloenju
nije pristajala niti kia niti samoa. Rekao sam nenastanjena, jer je bilo vie nego oito da
nas dvoje nismo bili u stanju jedno drugome praviti drutvo. Odluio sam da se, kao i uvijek
prije, pomirim sa stanjem stvari. Konano, nije to bilo prvi put da sam dopustio tuzi da me
bez otpora svlada. Zapravo, to je sasvim lijepo pristajalo ovoj kiovitoj veeri. U mislima
sam promatrao krajolik oko nae kue: mislio sam na Tamarino prianje o njenoj etnji s
Kustaa Maurijem kroz movaru i umu, gdje ih je na jednoj padini teko oteena, umirua
smreka podsjetila na mene. Pred oima mi se priinio Kustaa Mauri kako se ispred Tamare
popeo na padinu i onda joj pruio raku da bi joj pomogao, pa kako onda jedno uz drugo, u
istom taktu, idu po stijeni, pa kako je Kustaa Mauri preskoio preko nekog sruenog debla i
na putu udario nogom veliki eer. Vidio sam kako se kupaju, kako Kustaa Mauri pliva po
onom movarastom ribnjaku i kako ga osvaja, pa kako najzad sa sjeverne obale u zubima
donosi Tamari cvijet kasnog titca. Pokuao sam se smiriti govorei samome sebi kako je
zapravo dobro na vlastitoj koi osjetiti ljubomoru; ovjek koji je ne pozna, ne zna nita o
ivotu; ona predstavlja resko ist i jasan osjeaj, pee kao led i ranjava mjesto o koje zadere.
Za mene ona je tog asa bila pravo i snano iskustvo. Pa zar nisam upravo elio doivljaje
takve vrste kao poticaj vlastitoj mati, nadomjestak i dopunu svom ivotu? Iz nekog razloga
do sada mi nije uspijevalo da se uvjerim i u vrijednost takva iskustva, ostalo je nekako izvan
mene kao kad nam se neto prilijepi za vrhove prstiju; nikako da ga se oslobodim i
oblikujem u neku estetski i etiki zadovoljavajuu, lako shvatljivu predodbenu cjelinu; kao
neko malo poprsje koje bih prikljuio drugima u svojoj zbirci koja se neprestano
obogaivala. Odluio sam, dakle, da ne mislim vie na njega i spoznao sam da je takva
obrana bila opravdano i pravilno sredstvo. I izmislio sam ime za to: svjesna obrana.
I tako je proao dan. Kia se odluila da odagna sparinu i to joj je konano i uspjelo. Kad
se i vjetar smirio, otvorili smo prozore, i svje, hladan zrak poslije niza tjedana prostrujio je
sobom. Neko se vrijeme inilo kao da smo upravo na to ekali i kao da je smisao tog dana
leao u tom zahlaenju. Ve sam unaprijed uivao u primisli na svjeu no bez znoja, u kojoj
e kia bubnjati po krovu, rojevi kukaca udarati o prozor, a na zemlju e se sputati prvi
sumrak ljeta.
Oito da se Tamarine misli nisu kretale istom tonskom skalom, jer sam je vidio kako
tri prema stepenicama jo i prije nego su se snopovi automobilskih svjetala probili kroz
tamu, najprije prodrijevi kroz jedan, pa onda kroz drugi prozor, da bi tako dvaput kao
elektronski fle posve osvijetlili sobu. Vidio sam Tamaru kako rairenih ruku stoji na
stepenicama dok je kia padala po njoj. Farovi automobila koji se buno pribliavao
potpuno su je osvjetljavali. Onda mu je potrala u susret, a ja sam se okrenuo da bih zapoeo
putovanje prema svojoj sobi.
101

Dan je, znai, ipak imao sretan zavretak: Kustaa Mauri je doao.
Posumnjao sam da on, unato onom mnogohvaljenom svakidanjem u sebi, sasvim
suvereno vlada umjetnou ekanja, tehnikom izostajanja, da je, istini za volju, postao pravi
majstor u tome i pomou toga posve je svladao Tamaru koja je i sama postala strunjakom
na podruju iznenaenja i poznavateljica najprepredenijih trikova. Pomislio sam da bih je
morao upozoriti, ali onda sam zakljuio da bi to bilo potpuno uzalud. Kada je jo u tim
sluajevima koristilo bilo kakvo upozorenje? A osim toga ona je sama govorila: - ekanje ne
mogu podnijeti! - pa je i danas dokazala da je izrekla istinu.
Moja se soba za vrijeme kie dobro rashladila, pa sam nakon nekog vremena stao
razmiljati to mi zapravo nedostaje. A onda sam shvatio da mi je jednostavno bilo hladno.
Ve sam i zaboravio kako je to. Zanimljivo iskustvo tako odjednom i poslije duga vremena.
Neka vrsta napetosti, jedna od mnogih.
Kia je padala cijelu no. Zapravo sam htio ostati budan, pa da ujem kad Kustaa Mauri
bude otiao, ali sam zakljuio da od toga ipak nemam nita.
U neko doba dola mi je Tamara. Ula je u sobu u kojoj sam spavao i uvukla se u uski
krevet koji je jedva dostajao i meni. Osim toga, kripao je i stenjao u svim tonovima kao da
se htio poaliti na ovaj teret s obzirom na svoju vremenost i lomljivost i dati do znanja
kako vie nije dorastao ovakvim naporima, ve ezne za mirnim noima i laganim danima,
iako - za mladih dana bilo je ono sasvim drukije! - eh, dobra, stara vremena! Za vrijeme
ovih naih praznika itavo sam vrijeme prislukivao ovo kripanje i poznavao mu
cjelokupnu ivotnu priu. Htio sam je nekom prilikom ispriati i Tamari, ali sada sam bio
premoren, a uz to opet sam sanjao o pentranju po bregovima.
- Bilo mi je kao da neprekidno imam orgazam, ali mi ga osjeanje kontinuiteta nije
doputalo - priala je, a meni se uinilo da joj u glasu ujem neto lelujavog oaja, ili sam to
samo sanjao?
- eznem za potpunou i odluila sam da tu potpunost i potraim. I ne postavljam
velike zahtjeve, zadovoljit u se i s malim, s minimumom.
Ne znam kako se dogodilo da su nas te egzistencijalne teme upravo danas zaokupile, ali
ve po drugi put danas osobito sam snano osjetio svoje postojanje zahvaljujui svom
invaliditetu i fizikoj ogranienosti, i upravo su me oni svakog asa podsjeali na to
postojanje. Ali ovog puta krenuo sam u svojim mislima dalje i zakljuio da upravo zbog
mune blizine smrti posebno snano osjeamo svoje postojanje; moda upravo zato teimo
prema smrti, a u trenutku smrti - prema ivotu. Postojanje je na kraju krajeva ipak jedino
to ima nekog znaenja. Zato sve to smeta doivljaju tog naeg postojanja osjeamo kao
ozbiljan problem, a moda on i jest takav. A moda su i te smetnje upravo tako banalne kao
to i zazvue kad ih nazovemo njihovim pravim imenom. U ovom trenutku nisam ih se
Tamari usudio objanjavati. I najmanje protivljenje moglo bi me duboko povrijediti.
Napravio sam joj mjesta, obgrlio je i zamislio da sam joj otac, a ona moja malena kerka.
Pomilovao sam joj kosu, djeca i ivotinje vole kad ih gladimo po glavi; moda ju je i Kustaa
Mauri tako gladio mislei pri tome na svoje dobermane. I opet se u meni pojavio onaj silovit
i bogat osjeaj: spremnost da joj sve dadem to je u meni jo preostalo samo da bi dola do

102

svoje cjelovitosti i kontinuiteta, osjeaj koji je u ovom ivotu tako neophodan i neizbjeiv
iako danas tako malo cijenjen.
A i znao sam to za nju znai taj minimum. Znai isto to i za mene: samo doivljaj.
I prije nego sam ponovo zaspao, u mislima sam potcrtao rije samo.

103

20.
Za vrijeme ovog dopusta Tamara je uspjela upoznati i ljude sa susjednog imanja. Sastala
ih je ve nekoliko puta i prije dok je jo razgledavala ovu kuu. A od samog poetka imali su
vrlo zgodnu temu razgovora koja im je omoguavala da se bolje upoznaju: zavaene
nasljednike o kojima su znali dovoljno malo i dovoljno dramatinih pojedinosti da ih bez
grinje savjesti mogu ogovarati. Najfantastiniji i najglasniji meu njima bio je navodno neki
zubar koji je bio navikao govoriti a da mu nitko ne bi protuslovio. Naime, svojem bi
pacijentu instrumentom zaepio usta i onda bi mu sa zubarskim svrdlom u ruci mirno
ocrtavao svoju vlastitu sliku ivota. Jedan od nasljednika bio je pravnik i zahvaljujui
njegovu sudjelovanju u nasljedstvu, sukob se gubio u beskrajnosti jer se lako suprotstavljao
miljenjima drugih, i to pomou paragrafa u zakonima. Tako se neki kompromis, koji bi se
ponekad nazreo na obzorju, uvijek i opet udaljavao im bi on otvorio usta. Osim toga
zahtijevao je da mu se plaa za upravljanje ostavtinom, i to u razmjeru s debljinom fascikla
o tom predmetu u njegovoj taki, a koji je postajao sve deblji i deblji. Samo jedan izmeu
njih, od alkohola ve dotueni umjetnik, za ije mjesto boravka nitko nije znao, dao je glasno
do znanja da pristaje da mu se njegov dio isplauje u novcu, pa tako vie nije sudjelovao u
sukobima. Dali su mu trideset tisua maraka i nitko nije nikada pitao koji bi to dio imao biti
od cjelokupne ostavtine, kao to i nitko nije u sumnju dovodio potenje nasljednika kad se
radilo o tom sluaju. To je bila jedina toka u kojoj su nasljednici imali jednaka miljenja.
Svima je laknulo kad se ovaj, u svakom sluaju problematian tip, vie nije pojavio. On se kako je pria o njemu kolala - ve prije prilino vremena rastao od svoje obitelji, ali kad bi se
pojavio, priao bi o svojoj djeci bez ikakva traga neugodnosti. Seljaci su se udili to se on
nije nastavio boriti oko ostavtine u interesu svoje djece, jer su upravo djeca bila uobiajeni
i openito prihvaeni motiv u borbi za ovaj imetak koji je tako neoekivano pao u ake
nasljednicima. Jedina osoba meu nasljednicima koja nije bila u braku, pomona
laborantica, ve u etrdesetim godinama, jedino dijete neke rano umrle sestre, a u svojoj
ljetnoj haljini izgledala kao da joj je vjeno zima, obiavala je svoj govor zapoinjati rijeima:
- Ja dodue nemam djece, ali ... - Upozoravala je na dugo i osamljeno doba starosti koje stoji
pred njom u kojem nee nikoga biti da joj pomogne, niti moralno, niti materijalno, ali bi je
odmah uutkali podsjeajui je na starosni doplatak, mirovinu i socijalnu sigurnost koja se
neprekidno poveava. Davali su joj jasno do znanja da su obitelji financijski u znatnoj mjeri
optereenije, i to im predstavlja sve tei teret, a da se i ne govori o onima koji imaju
slobodna zanimanja, na primjer burzovni posrednici i trgovci, koji neprekidno igraju na pun
ulog riskirajui pri tome da sve izgube, a moraju iz vlastita depa izvlaiti i posljednji novi
da bi njime uplatili doprinos za svoju penziju.
Na oblinjem imanju znali su sve pojedinosti, jer bi pri svakom susretu roaka (kao na
primjer pri raspodjeli nekretnina, a to bi trajalo po vie dana) bilo potrebno svjedoka pri
ovjeravanju potpisa, a pri tom bi svaki nasljednik prikazivao stvari sa svog gledita. Osim
toga tim je ljudima trebalo mlijeka, jaja i krumpira; donosili bi vodu s bunara na tom imanju,
jer je voda u njihovu vlastitu bunaru bila ustajala i imala okus re. Jedan je stalno traio
104

kiselo mlijeko da bi lijeio svoj mamurluk, drugi je kupovao svjei maslac ne znajui da ga
ve odavno nema, udio se kad bi vidio da seljaci sami peku kruh, pa bi sav sretan odlazio s
hljebom topla kruha pod mikom i za trenutak zaboravljao iscrpljujue i ubitane borbe
izmeu nasljednika. - Kad biste samo znali! Kad biste samo znali! - obiavala bi stara
seljanka uz uzdah govoriti Tamari dok bi joj priala o prijanjim vlasnicima. - To su bili tako
mirni i skromni ljudi, vrlo tedljivi i na neki nain estiti. Tko bi i slutio da su bili toliko
bogati i imali tako uasne roake. Rado su jeli suena svinjska rebrica koja su u duanu
kotala svega tri marke kilogram, ali im eluci nisu podnosili nita drugo, od svega bi ih
boljeli. Divni ljudi, reklo bi se: oni su doista zasluili a ive.
Seljanka je Tamaru pitala i za mene. - On mi je ujak, a ja sam zaruena - odgovorila je
Tamara.
- A zbog ega takvo objanjenje?
- Htjela sam ih potedjeti jedne brige. Primijetila sam da im je odmah postalo lake. U
svojim matanjima ona je stvorila ve tko zna kakvu priu, i to je nae razgovore osjetno
olakalo. Poslije toga odmah je skuhala kavu, i to - moram ti rei - sasvim dobru. A onda me
ponudila utipcima koje je sama pekla, a ja ih od svog djetinjstva nisam jela. Pitala je ne bi li
elio poneki put svratiti do njih, jer ti je ivot sigurno neveseo i teak s obzirom na tvoje
noge, rekla je.
- Nadam se da si ti to sasvim pristojno u moje ime odbila?
- Pa naravno. Rekla sam joj da si se sasvim dobro snaao i prilagodio svojoj situaciji i da
ti bogatstvo tvog duhovnog ivota potpuno nadoknauje tjelesne nedostatke. Razumjela je
u potpunosti. Primijetila sam da na polici ispod radija ima neku debelu knjigu s naslovom
Plodovi duha. Onda sam joj ispriala kako si ti uenjak, da se bavi psihologijom jezika i
zanima za dijalektalna pitanja. Stara seljakinja potjee naime iz Ristiine. Onda me pitala to
je zapravo s tvojim nogama.
- A to si joj odgovorila?
- Rekla sam joj da ti je ena pucala u lea kad si pokuao kliznuti s nekom drugom.
- Smatra da je to bila najbolja verzija?
- Sasvim sigurno. Prije odgovora sam malko razmislila. Sad te barem vie ne ali. Da
sam joj, na primjer, rekla da si ti ratni invalid i da si pun krhotina od granate ili da si rtva
automobilske nesree, na razgovor se sigurno ne bi tako jednostavno okonao, pa bih
neprekidno morala izmiljati neke nove pojedinosti.
Da budem poten, i ja sam osjetio olakanje kad sam o svemu bolje razmislio. Da to nije
rekla, postao bih u oima okoline odjednom puno vrijedan sugraanin. Moda bi nas onda
ljudi ak i posjeivali, ili bi nas pozivali k sebi. Pri tome bih mogao i utvrivati koliko se u
njihovu govoru sauvalo dijalektalnog.
- Kad bude drugi put ila tamo, poslat u joj jednu knjigu. Moda Krizu poljoprivrede
kad je budem proitao, ili pak Tajne bliskog istoka, iako ja zapravo ne itam krimie pa i
ne znam kako je ta knjiga dospjela ovamo - brbljao sam i dalje bez veze u probuenoj elji
za kontaktima s drugim ljudima.

105

Dobro sam znao da se moj nain njegovanja veza s ljudima sastoji od slanja neke knjige,
ali do odravanja drutvenosti nisam nimalo drao i jo prije niza godina odluio sam da
mirne savjesti oslobodim svoj ivot od toga. Imam kontakte samo s onim Ljudima koje
doista elim vidjeti i iji me pogledi naelno zanimaju. Meu te ljude pripadaju moj vjerni
brusa noeva i onaj ovjek bez ruku koji mi je oistio vrt; obojicu sam upoznao preko
Tamare. Onda ima i onih s kojima povremeno izmjenjujem pisma, pravi prijatelji kojima ne
moram nikada i nita objanjavati, a uz njih i nekoliko neizbjeivih znanaca kojima, s
obzirom na okolnosti, nikako ne mogu izbjei. A Tamara mi je pruila toliko mnogovrsnosti
da sam ponekad radi pojednostavljivanja morao gotovo polovinu njenog Ja ignorirati iako
mi se alila da trpi zbog tog podvajanja osobnosti.
Duhovni stup imanja bila je jo uvijek ta ostarjela seljakinja; ona je najbolje poznavala
vlasnike vile, a i najvie je znala o nasljednicima. Kua na imanju pripadala je njenu
najmlaem sinu, koji se jedini od brae zanimao za poljoprivredu; druga dva brata otila su
u grad, dalje se kolovali i odabrali gradski ivot. Sin joj je imao enu, mirnu plavojku, jakih
ruku koja je oito vrlo dobro shvatila da poljoprivreda u Finskoj doivljava korjenite
promjene, pa je Tamarino znanje u vezi s tim pitanjima znatno obogatila s mnogim novim
pojedinostima, tako da sam morao sluati Tamarina izlaganja o prednostima silae pred
sijenom. Pri tome sam se borio sa snom, ali nisam mogao izbjei, unato zijevanju, da se ne
usprotivim upotrebi antibiotika u krmi. Tamara je razgovarala i sa seljakom i pokuala ga
odgovoriti od upotrebe sredstava za unitavanje korova na rubovima putova i jaraka te na
prologodinjoj krevini gdje je brzorastue grmlje prijetilo da uniti smrekove mladice.
Priala mu je o gomilanju otrova u hrani i o tetama koje nastaju u embriju. Pokuao sam joj
na blagi nain objasniti kako nisam nimalo zainteresiran za podrobno objanjenje ovih
stvari kao i da se ne mislim udubljivati u taj problem jer su mi te stvari ve otprije poznate,
ali me je samo hladno pouila da je sve to tek uvod u pravu raspravu.
Upitao sam je, pri emu sam i opet meu rijeima morao poneki put zijevnuti, je li s tim
ljudima porazgovarala o zaista bitnim stvarima; pa ako jest, bio bih spreman njenu
nametljivost i sposobnost da se paa u tue poslove nagraditi minutom utnje.
- Pa ona je sama poela pripovijedati - rekla je Tamara. - Oito da sam tip kojem ljudi
prilaze sa svojim problemima. Kod njih postoji tekoa u tome to nemaju djece. Priala mi
je o tome dok je prala posude za mlijeko u kuhinji gdje se kuha hrana za stoku. U tali za
goveda bila su dva nedavno oteljena telia, od kojih je jedan imao jak proljev a uz njih velika
enka kunia s jedanaestero mladunadi, koje je dobila i okotila s jednim od svojih
potomaka. Sve se asocijacije tu nude kao na tanjuru.
Pod ovim uzbudljivim okolnostima poela je kratka, potresna epizoda koja nas je i
nehotice povezala s tim ljudima s imanja. Zapravo se Tamara povezala s njima, a preko sebe
i mene to je u naem ivotu bio normalan redoslijed.
Mlada je seljakinja razgovarala s Tamarom sasvim otvoreno, kao to nam se lake
odvezuje jezik pred nekim posve stranim ovjekom nego pred znancem. U Tamarinu
umijeu da saslua leala je ona neemocionalna zainteresiranost koja je navodila ljude da se
otvore. Bila je ve sedam godina u braku i eljela je dijete. Suprunici su se izmeu sebe
naprosto bojali govoriti kako ne bi i opet doli do te bolne toke. Tamara ju je nagovarala da
poe lijeniku. No kod lijenika je ve bila nekoliko puta. - Ali potrebno je poduzeti temeljit
106

pregled - Tamara je bila uporna. - I treba pregledati oboje, nije dovoljno da se kopka samo
po eni. - Nita tu ne pomae govoriti. Mukarci se ne daju na tako neto - odvratila je mlada
seljakinja zarumenjevi se u licu. Tamara joj se usprotivila i hrabrila je; objanjavala joj je i
nagovarala kao da se radilo o njoj samoj. Poznavala je ona mnoge brane parove koji su bili
u braku i po sedam godina, a onda su ipak dobili dijete, a i ljude koji su bili i devet godina u
braku, ali u toj porodici muu nije djetetovo roenje davalo nove snage, ve je takorei s
praga rodilita umaknuo u bijeli svijet nikad se ne vrativi. Tako joj je sada krajnji as. I to
se sve danas ne moe uraditi: jajovode napuniti zrakom, izvriti cistoskopiju, podii
maternicu, proiriti kanale, dovesti do sazrijevanja, umjesto jednog, itavu gomilu jajaca
tako da su ene, koje su svoj ivot smatrale jalovim, na sveopu zavist i uenje odjednom
donijele na svijet trojke ili etvorke. Ali mukarca treba takoer neizostavno dati pregledati.
Govorila je poput strunjaka, a poslije u sobi popila kavu kao to bi to uradio kakav
strunjak za osjemenjivanje nakon obavljena posla, i osjeala da je uinila dobro djelo, da
radi na poboljanju svijeta ne bi li ga uinila plemenitijim. Sve mi je to kasnije pripovijedala
kroz suze, u poloaju u kojem joj vie nisam mogao pomoi, pa ni onako kao inae - da je
post festum tjeim s ohrabrujuim mudrostima.
Seljanka bi se vraala na temu kad je Tamara dolazila po jaja i kad su iskapali prvi,
mladi krumpir, a jo bi i pri rastajanju kod potanskog sanduia znale jezicima dati oduka.
I tako se ostvarilo prijateljstvo u kojem se prelo na ti, a Tamara ju je ponovo i ponovo
nagovarala da oboje krenu lijeniku na temeljit pregled.
I tako je doao dan kad se mlada seljanka paljivo i lijepo obukla i uputila u grad i tamo
od opinskog lijenika dobila uputnicu. U poliklinici je ekala na svoj red, a poslije pregleda,
iscrpljena od vruine i vonje autobusom, vratila se kui nosei u torbici poziv na pregled za
svog mua kao i uputu za uzimanje sperma-probe. Tako je prevladan ljudski otpor prema
testiranju, uklonjena je stidljivost i neki osjeaj nemoi, i unato praktinim tekoama
traena sperma stigla je svjea na svoje odredite, pa kad je svanuo novi dan, mlada se
seljanka s mnogo nade dala na put u grad.
Kui je vjerojatno stigla autobusom u pola sedam, jer se sjeam da je sunce ve zalo za
umu, iako je jo osvjetljavalo borove i stabla gore na stijeni. Kad je stigla, kua je bila
prazna. Stara je seljakinja muzla krave, a mu joj je bio s traktorom na njivi s druge strane
jezera tako da je ena na as mogla razmisliti kamo bi mogla spremiti dijagnozu. Skinula je
Bibliju s police ispod radija i ubacila papir meu njene stranice: nek bude na sigurnom ako
bi je njen mu po povratku elio vidjeti pa bi je moda na svoju ruku traio u njenoj torbici.
Neposredno poslije toga osjetila je da u ovom asu ne bi imala snage sresti bilo koga iz
obitelji, pa zato uzme Bibliju pod pazuh i otri u umu da se tamo dobro isplae. A kako je
ve izdaleka vidjela da joj se mu vraa na traktoru kui, onda odabere drugi put.
Podsjetivi se u nevolji Tamare, odlui joj se povjeriti, sve joj ispriati i moda se jo te
veeri umiriti kod nje.
uo sam kako se povisokim stepenicama uspela na verandu kriknula i zaplakala im je
ugledala Tamaru, a to me podsjetilo jedne slike iz mog djetinjstva kad je krava bolno
mukala kraj ostataka svog zaklanog teleta. ena je drala Bibliju u ruci i pruila je prema
Tamari od plaa nesposobna da izgovori ma i jednu rije. Na trenutak se Tamara pobojala

107

da je ena enula pameu. - A onda sam ula da su po srijedi brige, da ju je oaj uhvatio,
borila se protiv njega krikom, a to je bio zdrav krik - rekla je Tamara kasnije.
Ja sam se odmah povukao u svoju kao sobu to bih to obino uradio i to je odgovaralo
mojim ivotnim naelima, pa sam sadraj itave te mune situacije uo kasnije od Tamare.
Zajedno su potraile u Bibliji onu lijeniku svjedodbu o sperma-probi, a ona se
zametnula pri posve odgovarajuem sadraju: uz tualjke proroka Jeremije. Na papiru je
ukratko stajalo da ejakulat sadri vrlo malo ivih spermatozoida koji se uz to vrlo teko
kreu. Izgledi zaea pri takvoj pokretnosti astronomski su maleni - ustvrdio je lijenik.
Naravno, poslije nekog vremena moe donijeti novu probu ako ba eli. Ali i ovaj test daje
kliniki jasnu sliku. U ivotu ima i drugih vrednota, a bezdjetni brakovi esto su trajniji od
onih s djecom.
ena nije znala je li zaplakala na tu vijest, sjeala se jedino da se lijenik morao grdno
uplaiti. Bio je to mlai ovjek, koji je djelovao kao da suosjea s pacijentima; ui su mu bile
providne i pune ilica kao listovi kupusa - pa dok joj je tjeei govorio o ivotnim
paradoksima, o bolnicama koje su pune pacijentica koje ekaju na pobaaj, i sam je nekoliko
puta uzdahnuo, jer je svoj poziv smatrao nepodnoljivo grubim; unato vlastitim mukama
mlada ga je seljanka shvaala, a to je njenu nevolju samo jo pogoravalo. U autobusu je
sjedila kao okamenjena i sve svoje snage usredotoila na elju da stigne do svog sela i pri
tom razmiljala kako da sve to svom muu prikae to bezbolnijim, ali joj nita nije padalo
na um. Htjela mu je predloiti da preko njihova poljoprivrednog drutva otputuju na
Kanarske otoke, ili da prodadu umu pa proire talu, ili da izgrade silos za krmu. Ali znala
je da nita nee pomoi.
- Ne govorim zbog sebe - ponavljala je neprekidno - ovdje se uope ne radi o meni, ali
limari to nee podnijeti. Uvijek se bojao da krivnja lei na njemu, i znam da nee nita rei,
zanijemit e, a spoznaju o tome neprekidno e nositi u sebi. Doivotno e optuivati sebe, a
mene aliti jer, eto, nisam nala prava ovjeka koji bi mi dao i dijete... - Sve bih dala, sve... nakon krae stanke je nastavila - ... samo da greka lei na meni. Bila bih jaa da to
podnesem. Mukarac tako neto ne moe izdrati. Onda se vie ne osjea ovjekom.
uo sam sve do svoje sobe kako plae, uvijek iznova i iznova. Znao sam da e je Tamara
pustiti da se isplae, a i s njom e zaplakati. ene imaju nenadomjestivu sposobnost da
jedna drugoj na taj nain pomognu. Iz istrganih dijelova reenica koji su do mene dopirali,
uglavnom sam shvatio sve i osjetio teret neizmjerne krivnje koja se svalila na Tamaru, ba
kao da je meni legla na srce.
- S time je na ivot dokrajen - uo sam kako govori mlada seljanka. - Odsad pa nadalje
sve e biti samo: treba izdrati, nema nikakva cilja, nema vie nikakve nade.
uo sam da je Tamara odgovorila, ali nisam mogao razabrati rijei, i njen je glas od
plaa zvuao utueno i nemono.
I mene je zahvatio neki osjeaj krivnje, muke i bespomonosti. Poslije dueg vremena
osjetio sam svoj ivot beznadnim iako mi je dosad uvijek uspijevalo da glumim, ali ne, da
sam barem bio glumac - ne, ja sam bio samo micatelj kulisa, ostatak zida kojemu je bio
glavni zadatak - da se srui.

108

Mlada se seljanka napokon oprostila, podnabuhla lica, ali ve sabrana, istoila je sve
svoje suze i napokon zakljuila da svom muu sve ispria, bez uvijanja i sasvim izravno, uz
nijemu molbu da joj oprosti to greka ne lei na njoj.
Tek tada je doao red na Tamaru da postane nesretnom.
- A tko sam zapravo ja da drugima dijelim svoje savjete i punim im ui svojim
mudrostima - tuila se. - Oni su tako lijepo ivjeli u sretnoj neizvjesnosti i nadali se iz godine
u godinu, navikavali se i postupno u svoju svijest unosili injenicu da nemaju djece i s
takvom bi spoznajom neprimjetljivo i dalje zajedno ivjeli. A sad moraju pretrpjeti ovu bol.
Moda e se jedno pred drugim posve zatvoriti, moda vie uope nee htjeti da ive
zajedno. I ja ponekad pomiljam da sam trudna. To je velianstvena predodba koju ne bih
ni na koji nain eljela izgubiti. Kad bih samo mogla moliti, rado bih za nju molila, bit e da
je iz neke takve patnje molitva i proizala, takav je pritisak morao izbiti svoj izlazni put,
moda su ga stvorili i sami bogovi kojima su molitve bile namijenjene.
- Dragi boe - govorila je - ne odvajaj ih, ne daj da umru svatko za se, uini da malo
spermatozoida postane pokretljivije, daj mu novih, zdravih. Za tebe barem to nije nikakvo
veliko djelo.
- Amen! - zakljuio sam bez i najmanje ironije. Jedan trenutak traio sam ime za taj
osjeaj, a onda sam ga naao: oduevljenje, ar, jedan od najrjeih osjeaja u naem
dananjem svijetu, barem u takvih ljudi kao to smo mi. Sa ime bih to mogao usporediti?
Svjetlost svijee u hladnoi i tiini neke crkve jednog vrueg dana, i to usred buke velikog
grada. Glazba s orgulja kad umre kakav dobar, ali nama dalek ovjek. Cvijet koji nam se za
vrijeme sprovoda rascvjeta u naruju.
- Pogreno je to se mijeam u ivote drugih ljudi - poalila se Tamara. - Kako u se
poslije svega toga jo uope usuditi neto raditi? A ja sam umiljala da stvaram ivot, da se
sve to dotaknem ispunja ivotom, kao to je bilo s Kustaa Maurijem. Kako da se sada uope
usudim napisati najobiniju preporuku? Ona ena, na primjer, koju sam poslala na Mallorcu
da se tamo oporavi, vratila se posve izgubljena, pa su joj se ak i prsti zgrili od reumatizma;
na tom putu se zaljubila u nekog drugog ovjeka, i itav joj se dotadanji ivot raspao, nisam
ak ni tebi to mogla ispriati. Od djece jedno je ovdje, drugo tamo, u roaka i u djejem
domu, a mu se rastao od nje. Boe, smiluj se! Reci mi od ega to zapravo bolujemo?
- ivot nije prikladan za ljude - rekao sam ostajui i dalje ozbiljan.
- Nije, zaista nije, ima ti pravo!
Dakle, ovo je i opet bio jedan od onih rijetkih trenutaka jednodunosti koji znade s
vremena na vrijeme pruiti svjetlosti egzistencijama ljudi nae vrste. Tamara je sjedila na
podu ispod nadsvoenog prozora, oslonjena o zid, s kosom preko lica, zatvorenih oiju.
Njihala se ovamo-onamo, neprestano otirui nos u dugi ipkasti okovratnik svoje bluze koji
je cijelog dana svezanog u uzao nosila u ast Kustaai Mauriju. (Odvezli su se amcem na neki
otoi na kojem je bilo itavih rojeva plavih leptira-okaa, i usred njihova ljubavnog plesa,
istinski ekonomino odmjerenog, osjeali su se poput divova, ostavivi iza sebe u visokoj
travi uvaljeni otisak aneoskog oblika zbog ega ih je zapekla savjest to su stvorenja iji
ljubavni akt zahtijeva toliko prostora; to je ve bio prvi vjesnik briga - rekla je Tamara.)
Sjedio sam na niskom stoliu kraj kamina i htio sam se zbog jednostavnosti privui do nje,
109

pa da svojoj vlastitoj psihofizioterapeutici poloim glavu u krilo i onda je pokuam utjeiti

govorei joj kako sam ipak i ja jo ovdje, istina jedno stvorenje gotovo bez osobina koje
mogu blinjima nanijeti boli, pa neka i to ne zaboravi. Ali kao to to obino biva, ovaj put mi
moje primicanje nije uspjelo, moda se nisam dovoljno usredotoio na to kretanje, a moda
nisam zbog svog trenutnog duevnog raspoloenja izdao dovoljno energine zapovijedi
svojim koljenima koja me ovaj put uope nisu htjela ponijeti, ve su me i opet jednom
pustila da na sasvim neestetski nain ljosnem na pod. Tamara se nije mogla uzdrati od
smijeha.
- Oprosti mi, ali podsjea me na gusjenicu. Moglo bi se ak i pomisliti da e se iz tebe
jo neto i razviti, pa da si ti za sada samo jedan predoblik koji e se jo razviti do
nesluenih razmjera.
To je predstavljalo sasvim dobrodolu promjenu u naem razgovoru, pa da bih dao jo
vie poleta pogledu na budunost ljudskog roda, bacio sam se na zemlju i svom sam se
svojom teinom strelovito otkotrljao do Tamare, Ne pretjerujem kad kaem da mi je uspjelo
postii fantastinu brzinu. Istovremeno mi je sijevnulo kroz glavu pripovijedanje moje
majke da nisam nikada puzao kao ostala djeca, ve bih se otkotrljao s jednog mjesta na
drugo, a to bih radio vrlo vjeto. Moja je majka bila blaga i puna ljubavi i sa zanimanjem je
pratila moje oblike ponaanja i svojim mi je ljubljenjem davala do znanja da sam na ovoj
bojoj zemlji voljeno i drago stvorenje. Moda u mom biu jo uvijek postoje ostaci iz te
zalihe njenosti i svakodnevno mi pomau.
Obgrlio sam joj koljena, onjukao joj krilo, ba kao to bih to uradio dok sam jo bio
malen djeak i svojoj majci, kad bih joj glavu zakopao u krilo. Po tome su mi se kasnije i sve
druge ene inile sline mojoj majci. A onda sam se stao dalje uspinjati, i dok sam je rukama
obuhvatio oko struka, svoje sam joj lice gurnuo izmeu dojki.
- Pusti me da danas spavam sama - rekla je Tamara. - Sad moram biti sama. ovjek
mora biti i sam. Naviknuta sam da svakog dana budem malo i sama, a ovdje smo neprekidno
zajedno. A tu je bio i Kustaa Mauri. Pa ta svijest da sam neto krivo uradila. Nema li
nekakvog sredstva protiv toga? Moram sad razmiljati. Misli mi se moraju srediti. I same e
nai svoje pravo mjesto samo im moram pruiti priliku. Moe to potrajati dan, dva, ili ak
cijeli tjedan, ali u ipak doi do neke spoznaje, pa u idui put biti razboritija.
- Ili opreznija?
- Moda ne opreznija, ve razboritija. Razmotrit u sve s razliitih strana. Moe se
dogoditi da unato svemu ovjek i dalje upravo tako radi. Zamisli, kad bi ljudi ivjeli barem
trista godina! - rekla je doavi i opet na svoju omiljelu temu. - Nemoj se smijati - nastavila
je. - To ima veze s relativnou, jer kad bi ovjek doista ivio trista godina, onda bi stotinu
godina mogao praviti greke, a iduih stotinu mogao bi ih izgladiti, a posljednjih stotinu
godina ivio bi moda - razumno.
- Da - odgovorio sam upijajui miris njena krila. - Potpuno si u pravu.
- Pusti me da spavam sama - molila je.
I pustio sam je. Podsjetio sam se kako me i majka odvikavala od te navike, pa sam
sasvim s predumiljajem stao gristi nokte da bi ih slijedeeg dana pokazao Tamari.

110

21.
Ponekad bi stigla pota, a svakodnevno i mjesne novine koje sam pretplatio s obzirom
na moje alove samoe, a i zato da ipak na neki nain doem u tjesniji kontakt sa ivotom
ovog kraja. Pomalo sam poeo smatrati vrlo vanim da svakodnevno pratim i meteoroloki
izvjetaj u kojem se uvjeravalo da e vruine jo potrajati i da dosadanje nisu bile samo
varka. Osim toga itao sam u mjesnim novinama lanke o usamljenosti uvara ume koji
paze da ne doe do izbijanja poara, ili o osobitostima u pela koje osjeaju posebnu
gadljivost prema znoju i alkoholu. I dok sam itao taj lanak, pred oima mi je bio Kustaa
Mauri, i to u glavnoj ulozi, kako struno upotrebljava pelarsko orue: vilicu i klijeta za
sae i zvidaljku za pele, obraza pokrivena zatitnom mreom i u bijeloj radnoj kuti uskih
rukava (svi me ovi struni izrazi oduevljavaju, iako nemam blage veze, to se njima
zapravo oznauje ili radi); ali unato svim tim mjerama opreza zaelio sam mu da ga kakva
pela pokatkad snano ubode.
I udno, Tamara je pripovijedala kako je Kustaa Mauri pri svom posljednjem susretu s
njom imao po uima i laktovima sasvim lijepe, debele otekline koje su ga svrbjele pa ih je
morala premazivati slinom. Najbolji med navodno je od vrbinih cvjetia, i bilo mi je lako
uokviriti polje svoje mate s vrbama i posebno grmovima kozje brade, koji su sada posvuda
u cvatu i osvojili su, poslije krasuljica, cijeli krajolik. A unato svom obilju, ti su grmovi
odabrali posebna mjesta za sebe: rubove putova, kamene ograde, ulaze u podrume,
podruja na podnoju stijena, vlana mjesta po okolnim livadama i rubovima jaraka, i to
tamo gdje nema vrba i joha dok su jo prije krasuljice prekrile sav ostali kraj. Visoka trava
po livadama poela je utjeti poput ita. U svojoj netaknutosti djelovala je izmeu panjaka i
krstina sijena poput nekakve raskoi, a taj su dojam pojaavale jo i eve to bi se katkad
podizale okomito iz trave u zrak i cijelom svijetu pokazivale kakva je radost biti skriven,
nedostian za kosilice, grablje i kopita; pri tom su im pomagali i mali, srebrnosivkasti,
srcoliki leptirii na koje sam ve cijelo vrijeme ekao, pa dok bi Tamara trala prema obali i
pri tome malko skrenula sa staze da izbjegne paukovoj mrei to se isprela preko staze,
digli bi se u zrak kao kakav oblai.
Naravno da nisam bio poteen itanja o razlinim glupostima iz cijeloga svijeta tako
da sam pokatkad zaelio da ovo ljeto provedem u nekom drugom dobu. Ljeti se ljudske
surovosti ine jo neshvatljivijima nego zimi. Ako se taj dojam uope i moe poveavati.
Kadikad bih se iznenadio nad silnom aktivnou nae inae lijene i udobnosti sklone
bioloke vrste, kad bi se radilo o poinjanju zla. Moda se ljudi jo zapravo nisu privikli na
dobrotu, mudrovao sam u samoi svoje sobe. Dobrota nam predstavlja neto novo, uope
jo nismo ustanovili gdje bismo je mogli primijeniti, kao to nam uostalom jo nije uspjelo ni
atomsku snagu openito iskoristiti u mirnodopske svrhe. Ili - tako je i s hranom prema kojoj
ljudi jo nemaju pravog odnosa pa ak ni tamo gdje je ima u dovoljnoj mjeri; trpaju je i
trpaju u sebe kao da se boje da e je svakog trena ponestati. Zakljuio sam da bi se ta
hipoteza mogla toliko proiriti, da bismo je mogli primijeniti i na imovinu i prihode, na
visoke poloaje, pa ak i na sam rad. Pa kao to zgrtanje posjeda stoji pod znakom pitanja,
111

mogli bismo se upitati je li u redu da za neke ima posla preko glave dok su drugi
nezaposleni. ini se da i posao ima tendenciju da se gomila u rukama jednih te istih ljudi. Ta
mi je misao pala na um dok sam jednoga dana itao u svojoj sobi, a Tamara i Kustaa Mauri
vladali u dvoritu, dnevnoj sobi i kuhinji, pa iako u to vrijeme nisam uope mislio na svoj
esej o identitetu intelektualca, ipak sam odluio da tu misao unesem u njega, pa sam je i
zabiljeio. Isto tako sam pomislio, itajui neki lanak o Kini, kako je besmisleno to u nas
intelektualci - pisci i znameniti umjetnici naokolo putuju i govore radnicima iako bi zapravo
radnici morali govoriti njima, priati im o svojim ivotima i povesti ih na svoja radna mjesta
koja ti ljudi ionako nisu nikada vidjeli. Koliko ima onih koji s govornice objavljuju: - I mi smo
radnici! - a da nikada nisu stali, recimo, uz visoku pe ili bili u ljevaonici neke eljezare? Ja
sam barem jednom bio tamo i spominjem to ne da bih se time prsio, ve zato to to smatram
golemim iskustvom. U vrijeme svojih studija jednoga sam ljeta radio kao normirac u jednoj
topionici i ponekad bismo mi, studenti iz razonode proetali kroz ljevaonicu, ba kao da
smo za promjenu htjeli posjetiti - pakao. Ve i tada sam imao veliko potovanje prema tim
ljudima koji danomice rade uz te pei i klijetima hvataju uareno eljezo. Smatrao sam da
bi bilo silno preuzetno i drsko doi tamo i tvrditi da sam isto to i oni, da sam i ja dobar
radnik. Ili bi ta prigodno visokoparna tvrdnja imala znaiti da su radnici isto tako dobri kao
i blijedi, neurotini silovatelji rijei koji se tresu od strasti dok govore s govornice? (Ili se
samo na televiziji pokazuju tako nekorisnima. Drugdje sam ih ionako jedva i vidio.)
Primijetio sam da se pri toj temi uvijek razljutim, ali mi nije jasno zato. Odluio sam tu
stvar ujesen, kad se budem vratio u grad, razmotriti svestrano i u miru. Ali ponekad me taj
problem dirne i tu, na selu. I zbunjuje me kao neka posebna, meni tua istina s kojom ne
vladam i za ije mi shvaanje nedostaju pretpostavke odnosno barem mi ne stoje na
raspolaganju.
udim se tome, jer moje socijalno buenje ide u doba prije vie godina kad sam ve bio
u svom sadanjem tjelesnom stanju. Poistovjeivao sam se s tadanjim ljeviarima i po prvi
put osjetio radost u tome to pripadam jednoj grupaciji. U to sam vrijeme napisao nekoliko
svojih najboljih spisa, i to u posve beznadnoj situaciji i ne znajui to me jo oekuje. A onda
je slijedio nazadak, razdoblje zasienosti. Za mene, koji sam ve tada poeo sve doivljavati
kroz rijei, predstavljalo je strahovito razoaranje kad sam vidio da se ponavljaju iste fraze,
da inae pametni ljudi brbljaju bezvezne kojetarije to su im bile servirane iz partijskog
ureda, da ljudi nadareni spisateljskom vjetinom piu proze u kojima nema nimalo
ivotnosti, i to samo u cilju da sve izraze u operazumljivoj formi i s primisli da umjetnost
zapravo ne znai nita. Kako li su samo varali svoju publiku. Kako li su tek samima sebi bili
na tetu. I tako je to neprekidno ilo dalje.
A onda su me proglasili revizionistom. Potrudio sam se da otkrijem to zapravo znai
revizionizam i onda sam priznao: da, ja sam revizionist. Ja sam nove spoznaje elio povezati
s osjeajima, a preko njih i s tradicijom, jer bez osjeaja nema ni kulture, a svako novo
uenje zahtijeva novu kulturu, svoju kulturu. Ali ona mora uvijek biti povezana s ljudskom
psihom, s njenim najdubljim doivljajnim svijetom, inae se ne moe ostvariti u ivotu. U to
se nitko nije udubljavao. Stali su me nazivati oportunistom. Lijepo: pa to je i osobina ljudske
vrste. Bez oportunizma ne bi niega ni bilo. Najbolje je to iskreno priznati. Oportunizam ide
u najvrednije osobine ljudske rase. ivio sam tada u dosta tekim materijalnim prilikama.
Bio sam bez zaposlenja, a i nesposoban za obian posao. Nekakvu ruevnu sjenicu, kuicu u
112

vrtu zvao sam svojim vlasnitvom. Drugih u se pojedinosti potedjeti. Govorim samo o
sebi makar sve drugo ostalo u magli. A moda upravo zato i netono. Predbacivali su mi da
laviram, a ja sam im odvratio, pa naravno da laviram, bez laviranja nema jedrenja, ne moe
se kretati naprijed. A onda mi je dosadilo da budem oprezan i da objanjavam svoje
poglede na svijet, mnogostranost svog svijeta misli.
Dosta mi je toga nasilnog tumaenja svega. Esej koji upravo piem svakako e oznaiti
kao desno orijentiran, kao i mnoge moje posljednje spise. To je vrsta nasilja. Ali ja ne elim
olakavati svoj poloaj jednostavnom izjavom da pripadam lijevom taboru; bila bi to izjava
zbog koje bi me moda blagoslivljali. Neto me u meni prisiljava da idem dalje, da se vuem
sve dalje i dalje po tom tekom putu, pa makar se sve to, dok se budem spoticao i pravio
krive korake, inilo muenikim, ali to mogu kad mi nita drugo nije preostalo. Ne
razumijem kako je ponekim ljudima uspjelo da se rode ve kao potpuna bia. Dopustite mi
da svoje stajalite iznesem kad ve budem trista godina mrtav. Moda u tek onda moi
shvatiti svijet u njegovoj cjelovitosti pa da o njemu mogu neto i kazati. Nije iskljueno da ga
ni onda neu vidjeti takvim, pa u morati zamoliti: - Priekajte jo malo, moram jo
razmiljati. U meuvremenu nemojte se poubijati izmeu sebe, potrudite se da makar malo
budete dobri jedni prema drugima, da se shvatite i meusobno ljubite. - A moda u i
upitati: - Jeste li ve rijeili pitanje ekonomske nejednakosti? Jesu li svi ljudi ravnopravni ili
jo uvijek vlada nasilje? Potuje li se sloboda miljenja i stvaranja? Ili glas ovaca jo uvijek
nadjaava vuji? - A nema nikakve sumnje da u upitati: - Jesu li ljudi poslije bitke za
slobodu zadrali i pravo da ive u slobodi ili im je potrebna sila da bi steenu slobodu i
zadrali? Moglo bi se rei da sam pobjegao. Da, jesam, a ima li u tome to udno? udnim
smatram to ih je do sada odbjegao samo tako malen broj. Jedino znam da ne pripadam
nikakvoj grupaciji. Ljubav mora biti tajnom - rekla je Tamara. Ja sam ljeviar, ali samo
tajomice, jer se ne elim poistovjeivati s lijevim intelektualcima, s tom odvratnom gomilom
bez vlastita identiteta. Ja nisam radnik. I u tom smislu takoer invalid, drutveni invalid.

Doao sam do zakljuka da sadanji ivotni oblik nije ba najpodesniji za ivane snage
koje su nam preostale. Neto je - moda raspodjela vremena?! - krivo postavljeno, jer i sam
sam bio na najboljem putu da postanem oneraspoloen, to inae nije tipino za mene. Ili
me Tamara zaputa? Pria li mi jo uope ita? - pitao sam se, kad uto Tamara stupi u sobu s
otvorenim pismom u ruci.
- Primila sam pismo - ree, kao da to i sam nisam mogao vidjeti. - Pogodi, od koga je?!
- Gdje je Kustaa Mauri? - upitao sam je mislei da je upravo doao.
- Samo je na as svratio, a ti zna koliko mrzim urbu. Trao je na nekakvo testiranje
pasa. Ve odavna je svoje pse uvjebavao da otkrivaju tragove, a to kod dobermana uspijeva
samo vrlo rijetko. Ali njegovo astohleplje ne pozna granica. Uvijek kad bi psi bili s nama,
poklanjao bi mi samo malo panje i tek bi me rastreseno znao pogladiti, jednim okom
gledajui za psima, a ponekad bi izmeu dva poljupca podviknuo sjedi ili tiho. A im bi
pogledao u stranu, psi bi iskesili zube na mene.

113

- No, ni tom ovjeku nije osobito lako - rekoh, pri emu sam se sjetio kako sam u
mislima pustio pele na njega. Oito da su me ti empatini osjeaji donekle izmirivali sa
svijetom, pa zato se dobro smjestih u pleteni naslonja i pripremih se da u potpunu miru
sasluam pismo koje je Tamara dobila, oekujui da u se pri tome dobrano oznojiti. Barem ljeti treba ovjeku biti omogueno da se slobodno i bez neugodnosti naznoji
primijetio sam. - To je ono samootvaranje kanala koje si toliko hvalila, uitak u
proiavanju; treba mu se prepustiti bez unutranjih naih zapreka i dosadnih
premiljanja. Kakav li je samo strahovit teret kad moramo prikrivati prirodne procese.
Sjeam se jednog ovjeka vesele i vedre prirode, jednog bratia od materine strane, koji se
svakog ljeta elio do sita naprdjeti, glasno i bez okolianja. Ali je - im bi se pribliio kraj
kolovoza - poeo ve uvjebavati svoje miie zatvarae da bi ih do poetka kolske godine
mogao i opet kontrolirati, a to mu je predstavljalo izuzetan duhovni napor. A meu mojim
roacima, po oevoj strani, postojala je obitelj poznata po svojoj miroljubivosti i
neuobiajenom smislu za razumijevanje drugih, moda ve i zato to su lanovi te obitelji
zbog zajednike muke bili vezani jedni uz druge. Naime, svi su lanovi te obitelji trpjeli od
silne zaepljenosti, tako da su svi odreda gutali velike koliine sode bikarbone. esto su se
meusobno sporazumijevali pomou prdaca, udaljeni u raznim sobama, a kako su svi
istovremeno i u izvjesnoj mjeri bili i glazbeno nadareni, prireivali su i zajednike koncerte
koji su predstavljali pravu nasladu za uho. Pa kad bi onda dobili goste, cijela je obitelj
neizrecivo trpjela, jer su svoja izraajna sredstva, a koja su tako esto upotrebljavali, sad
opet u znatnoj mjeri morali iskljuiti iz posve obiajnih razloga. Posljedica je bila da se
gotovo nikada nisu usuivali pozivati goste, a i roake bi pozivali najvie jedanput godinje.
Jedva bi i iz kue izlazili, ivjeli su u krugu svoje obitelji, pa im je tako i kerka ostala
neudatom. Ali ljudi su priali, kako bi cijela okolina odjekivala od olakanja, kad bi se ti ljudi
poslijen neugodnosti od prisustva gostiju i njihova odlaska do sita napodrigivali i naprdjeli.
Unato svemu tome, ili upravo zbog toga, svi su ih smatrali neobino dragim ljudima.
- Hoe li onda, konano, uti to pismo ili nee? - nestrpljivo je zapitala Tamara. - To je
barem neto novo, a tvojih sam se pria ionako ve po stoti put nasluala. Pa daj, pokuaj
pogoditi od koga je.
- Od Kustaa Maurijeve ene.
- Glupost. Pa zato bi ona morala pisati? Ona ak i ne zna da postojim. Pismo je od naeg
prijatelja - brusaa kara.
- A odakle on zna da smo ovdje?
- Ja sam mu, naravno, ostavila adresu. On, istina, ne zna da smo ovdje zajedno, misli da
sam sama. Bilo mu je silno ao kad je uo da me nee biti nekoliko tjedana. Onda sam mu
predloila da mi pie. On filozofira i inae pa je sad svoje dublje misli mogao i napisati, a
moda u mu i odgovoriti. Oduevio se mojim prijedlogom, lice mu se oarilo i sasvim je
pocrvenio. Ljudi i ne znaju koliko gube to ne piu pisma, ime ne mislim rei da sam ja za
takvo pisanje posebno nadarena.
To preklopno pismo bilo je i iznutra i izvana oslikano, ukraeno slikama u boji kakve do
sada jo nisam vidio, a predstavljale su finske krajolike. Na prednjoj stranici blistala je slika
nekog slapa koji se slijevao prema mirnijim vodama, straga se vidio zalazak sunca u
jezerskom krajoliku, kao ono u pokrajini Salosaari kraj Ruokolahtija, a kad bismo otvorili
114

pismo, nagradio bi nas pogled na etiri manje slike u boji koje su takoer prikazivale
krajolike: na jednoj se vidio vrh Koli, druga je oslikavala pogled s najvie grane na
Punkaharju, trea je predstavljala pogled na more s mnogo grebenastih otoia kod InkooIngaa, a na etvrtoj se vidjela obala nekog prljavog jezera, oslikana kroz grane breze. Moje je
poznavanje krajeva manjkavo i vie intuitivno, ali mislim da se tog puta nisam u znatnijoj
mjeri izgubio. Tek poslije tih krajolika, iza sedam mora i sedam gora, otvorilo se jedno
ljudsko srce
Potovana prijateljice,
Pozdravljam Vas moja Potovana prijateljice odavde iz Glavnoga grada jer sam
Vam obeao pisati tamo u Vau vikendicu i onda bi Vas pitati htio kako Vam je,
naravno dobro jerse tamo uju kukavice kako kukaju i ptica pijev ako je sve mirno i
tiho. Obeaosam Vam napisati neto duboko ali mi ovoga asa mozak neradi tako da
mi nita dubokog nepada napamet mislim daetemi oprostiti moju prazninu i tupost.
Predlaem Vam da si kaemo Ti jer tako lake piem samo ako mi neete zamjeriti pa
ako mi mozak opet proradi i oslobodi me od mojih duevnih Prepreka ja u Vama
otvoriti duu svoju. Htjeo bih Vas pitati jeli Vaa vikendica tamo ruevna a onda bi
volijo doi pa da je naslikam to bi bio zanimljiv objekt a i molijo bi Vas ako bi s Vama
smijo biti nasamu jer to bi isto bilo zanimljivo i mogli bisi mnogo toga rei. U svom
ivotu nisam imao nita Ljepoga na moju alost jer sam bio jako bolestan a mladost
mi je uz pie brzo ola. Sada ivot shvaam ozbiljnije i vie ga cjenim sada kad nije
mnogo ostalo odnjega. Pozdravljam Vas od svega prijateljskog srca smnogo
potovanja i do pisanja.
Frans Siltanen
Brusa kara i noeva
I Jo!
Moja adresa jejo uvjek ona Ista.
Koliba mira Broj 4
Tamara je okrenula pismo i potanko razgledavala svaku pojedinu sliku.
- Slike treba paljivo razgledavati, jer onaj koji alje razglednicu dugo razmilja koju bi
uzeo pa preko tog svog izvora prenosi onda svoje nesvjesne pozdrave. U mislima me
sigurno smjetao u sve ove krajolike, na ovaj ruan kamen i u pjenu ovog slapa. Stvarno me
stid to mu ve prije nisam ponudila da budemo na ti, pa se sad sam morao dovesti u
neprilinu situaciju - rekla je Tamara. - Ali uvijek me promatrao tako pametnim pogledom,
da se naprosto nisam usudila. Mislila sam da je bolje zadrati odstojanje, a naroito poslije
one prie s branom ponudom.
- Vidi, vidi - rekoh - pa o tome mi nita nisi priala. A zapravo i zato bi?
- Ah, zna, i jezik se umori. Sve je ispalo vrlo lijepo. Bila sam pripremila medovine i
ponijela je na balkon jer sam svoju grupu htjela neim poastiti uoi 1. svibnja do kojeg je
115

bilo jo svega nekoliko dana. Frans je doao i pitao ako imam neto to bi mi trebalo
izbrusiti. Nikad mu vie neu rei da nemam nita, jer sam mu jednom u ljutnji kazala, kad
me s takvim pitanjem probudio jedne nedjelje u sedam sati, kako u to doba zaista nemam
nita za bruenje, ali sam odmah i poalila to sam tako pretjerala, pa sam potrala za njim
na ulicu i turila mu u aku dvije marke koliko bi inae pri bruenju i zaradio. Tako smo se
upoznali i otada se uhvatio za mene. Razmislila sam kako je tog dana nedjelja pa nee nigdje
moi nita zaraditi; ak je i kod Armije spasa tog dana zatvoreno. O emu sam ono zapravo
htjela govoriti?!
- Pa o tome kako je doao uoi 1. svibnja.
- A-ha, dakle, dala sam mu jedan no i jedne kare koje bi inae u dvoritu ili na
stepenitu izbrusio, ali sad sam mu nekoliko puta ponudila da ue unutra, pa sam mu i
rekla: Doite ovamo na balkon pa da vas ponudim medovinom koju sam sama pripremila.
Kuali smo pie, a onda je turpijom poeo otriti moje kare za rezanje papira i pri tom me
pitao svega i svata, te gdje radim, te to radi moj mu i slino. Ja nemam mua,
odgovorila sam mu. Pa onda uzmite mene za mua, rekao je i okuao otrinu kara. Ne,
ne, hvala, ja imam vrlo lo karakter i teko bi me podnio bilo koji mukarac, odbila sam
njegovu ponudu, na to je on nabacio: Oh, ja sam vrlo prilagodljiv. Nekoliko dana kasnije
doao je ponovo, ali ovaj put lijepo odjeven, ist i dotjeran. On je, istina, i inae bio uvijek
uredan, ali sad mu je izraz lica odavao vanost i samouvjerenost. Zaista se bio odluio da jo
jednom, i to sasvim ozbiljno, pokua. Zna li onu pjesmu Putovanje na prosidbu?
Naknadno mi se inilo kao da su se cijelo vrijeme iz pozadine ula glazba i oni stihovi:
as mi radost puni silnom sreom svaki dah,
as me briga buni zato srce mori strah.
Imate li togod za bruenje? upitao me nekako olako i otresao pepeo s cigarete koju
je drao u lijevoj ruci. Bila je to jedna od lijepih veeri. Na njega je padala svjetlost s krovnog
prozora na stepenitu, a ja se sjetih nekih izreka iz Biblije. Ali urilo mi se, na alost, morala
sam na nekakav sastanak, pa kako mi nita pametnije nije padalo na pamet, i opet sam mu
dala dvije marke. Ali sam odmah i uoila koliko sam ga time duboko povrijedila. Stavio je te
dvije marke u dep i otiao, a ak su mu i lea, koja takoer mogu izraziti sva mogua i
razliita raspoloenja, pokazivala osjeaj ponienja. I zato sam se cijelu veer osjeala jadno. Na sastanku sam se isposvaala s ljudima, pa su me i opet upozorili kako
namjetenici jedne ustanove moraju uskladiti svoje nazore s interesima ustanove u kojoj
rade. Ali zamisli, oprostio mi je onaj in i pojavio se ponovo kod mene ve mjesec dana
kasnije. Tko zna kakve je bitke vodio sam sa sobom. Tad sam ga zatraila da mi na mojim
karicama za nokte izbrusi nove vrke; to je malo due potrajalo, i time je bila naplaena
odteta. Pili smo kavu, a on mi je priao svoju ivotnu priu. Takva naa veza potrajala je
poprilino dugo, imala je svoje promjene i razvojna razdoblja. A onda, kad mi se ve gotovo
popeo na vrh glave, najednom se prisjetili da ga poaljem k tebi.
- Ba ti najljepa budi hvala! - rekoh. - Nisam imao ni pojma da za sobom imate tako
osjeajno bogatu priu. Pa ako pravo razmislim, on mi je ipak jedini suparnik jer ispunjava
116

sve zahtjeve. Znade pisati pisma. Vjeran je i u dovoljnoj mjeri ovisan o tebi, nua mogunost
kontinuiteta. Nije oenjen. Jedan je od rijetkih, skupocjenih i slobodnih mukaraca. Ne pije,
barem ne vie, a i umjereno pui zbog svog ira na elucu. Posjeduje i neke loe osobine
umjetnika, pa onda zamisli: bivi alkoholiar, rijetka i potovanja vrijedna osoba, vrst
karakter.
- Tono, svakako - odvratila je Tamara - ali moje mogunosti time jo nisu iscrpljene.
Ima ti jo jednog suparnika. Moda te nadilazi ak i u stupnju invaliditeta.
Tada iz depa izvadi jo jedno pismo.
- Eh, to sad postaje ak i dosadno.
- Nemoj neto takvo rei, pouj najprije: Draga Tamara, ti me se sigurno vie nee
sjeati jer sam samo kratko vrijeme bio na tvom odjelu, a nismo esto niti bili zajedno.
Unato tome moje su oi neprestano bile uz tebe ...
- A-a, ovo obeava ve mnogo, mnogo vie. (Raspoloenje mi je oito poraslo.)
- Nemoj mi neprekidno upadati u rije - prekine me Tamara i pusti svoje drugo
ljubavno pismo da joj padne na koljena. (Nije nikakvo udo to nekoga zasmeta kad ga
prekinemo u takvoj situaciji - objasnio sam samome sebi umjesto nje.) Ali ve u slijedeem
trenutku glasno je proslijedila svoju misao:
- Zamisli samo kolika silna nepoznata sposobnost za ljubav lei potpuno neiskoritena
u ljudima. Zbunjuje ih, i oni je pokuavaju zatomiti. A ipak, unato svemu, sauva se i pod
najrazliitijim ivotnim prilikama. I kako samo lako prevladava udaljenosti, barem je ovjek
za to uvijek duhovno pripremljen.
- A ti zamisli kako bi bilo kad bi ovjek njome mogao upravljati jednostavno, pritiskom
na dugme - rekoh. - Oboje bi se tako moglo upaliti u istom trenutku, a to bi se ticalo
zavretka te ljubavi, tu bi trebalo razviti neku vrstu prihvatljive eutanazije tako da se ni
jedna strana ne bi osjetila naputenom niti bi patila zbog toga ...
- Nemoj me neprekidno ometati - izgrdila me Tamara, i po prvi put sam shvatio da se
od mene dodatno oekuje uz ostale mnogobrojne uvjete (a koje sam izvrsno ispunjavao) i
utnja, iako sam ve dugo bio pretvoren u samo uho.
Tamara je nastavila sa itanjem pisma: Mislim da si ti rijetko toplo, blago i
irokogrudno stvorenje. (Nakaljao sam se, to ju je na as zasmetalo, i ak se - iva istina zarumenjela u obrazima.) Tvoje su me misli zagrijale, a osobito one koje si izrekla u vezi sa
seksom one zajednike veeri s diskusijom.
- Hoe li sluati ili nee? - oito razdraena, upitala me Tamara; glasno itanje sadri
u sebi neeg zbunjujue javnog, a osim toga ona je poznavala preostali sadraj pisma.
- Postao sam potpuna audiovizualna erekcija.
- Molim, moe ga i sam proitati.
- Nema sumnje, ali je ljepe u dvoje sa slatkim glasom drage u uima.
- Idi u ...

117

- Je li i to tamo pie?
Ponovo se pribrala i nastavila sa itanjem: I zato bih te sada zamolio ako mi moe
preporuiti neke knjige koje iscrpno opisuju spolni ivot, predigru i seksualni akt. Takve su
knjige skupe, a u knjinicama se ne mogu dobiti. Moda me se ne sjea, ali bih ti ja tek
toliko htio napomenuti da sam ne mogu ii u knjiaru, ve moram sve to itam na ovaj ili
onaj nain naruivati. Koji li je ono pisac opisivao na koji nain mukarac treba eni lickati
stidne usne i draicu, prsa, bedra, stranjicu i sve ostalo, a s druge strane kako ena treba
mukarcu sisati udo, lickati bedra i jaja, itd. Romani i pripovijetke morali bi opisivati te
divne predigre kao i sve to ide uz njih, a tako i sam seksualni akt. Ljubav bi u knjievnosti
morali prikazati u svoj njenoj duhovnoj i tjelesnoj cjelovitosti. Iz knjiga koje naprosto
opisuju poloaje pri seksualnom aktu ovjek ne dobiva ba nita. Ja znam da ti ne voli rijei
kao to su pika, pizda, kar, kurac, fukari i sline. A ja ih, naprotiv, volim. Ja ih doivljavam
kao lijepe i dirljive ba kao i nazive velike i male stidne usne, draica i udo. Sjeam se tvoje
tvrdnje da sve te rijei mogu sluiti jedino kao medicinski izrazi ili kao prostote, ali ti nema
istog polazita kao ja, i zato vie neu ulaziti u taj problem. Ali ipak ima jo mnogih poput
mene. Openito uzevi, ja doivljavam cjelokupni spolni ivot, pa tako i onaj lezbijski i
homoseksualni, zajedno s njegovim opisom, kao neto lijepo. Ljudi bi trebali biti meusobno
iskreni, ...
Iz Tamarina nosa poelo je curiti. Izvadila je rupi iz torbice i dobro se, i za to doba
godine dugo usekivala. Moda ju je upravo u tom asu uhvatila peludna groznica. A onda je
produila i ne pogledavi me u meuvremenu:
... njeno se dodirivati i pokazivati toleranciju prema drugima. I ne bi trebali uvijek
tako povrijeeno reagirati, ve pokazati vie hrabrosti prema novome, prilagodljiviji i
otvoreni za utiske svakovrsne vrste. Ve je alosno i to to je u beletristici teko pronai
otvorene i strastvene, iscrpne i neusiljene prikaze seksualnih radnji. Barem od strane
spisateljica. Nikako ne mogu shvatiti kako seks velika veina smatra za neto negativno, to
se jo uvijek dogaa, iako on zapravo pripada meu one rijetke stvari u kojima ovjek moe
nai radost, uitak i samoosloboenje. Nije li tako? I to neovisno od dobi, bogatstva i ljepote.
Tek bolest moe uzrokovati tekoe. Zato se u knjievnosti jednom toliko vanom podruju
posveuje tako malo panje? Nedostaje li hrabrosti ili nema zanimanja za te stvari, najljepe
i najdivnije u ivotu? U tekstovima nam nude najsurovije rijei koje bi trebale predstavljati
seks, a onda se oko njih podie bura, ali dobrih, solidno napisanih i cjelovitih prikaza
seksualne aktivnosti ljudi - uzalud moemo traiti. Takvi prikazi bili bi pouni, a
istovremeno bi pruili i zadovoljstvo i za mnoge bi predstavljali uope i jedinu mogunost
seksualnog i erotskog doivljaja. Opisi koji potjeu od muke ruke preesto su hvalisavi i
sirovi, a ene su pri tom obino vrlo ogranieno oslikane. I uope, vrlo je malo mukaraca
koji se usuuju prikazivati osjeaje, to misli o tim mojim pogledima, da li ih prihvaa?
Budi tako dobra, draga Tamara, pa mi i odgovori.
- Pismo se time ne zavrava - rekoh, kad ga je Tamara preklopila. - to jo pie u njemu?
- Ah, nita osobito.
- Ipak, ima neto, daj, itaj dalje. Ovako djeluje kao coitus interruptus, koji mi se ini
jednom od najmunijih metoda.

118

Tamara obrisa nos i ree:

- Pisao mi je da sam vrlo privlano, njeno i pametno stvorenje i sav se zagrije kad
pomisli na mene. Tako, eto, neka zna i ti!
Morao sam se nasmijati. Rijetko se dogaalo da bi Tamara padala na pohvale. Naprotiv,
znala je govoriti: ah, nekako sam utuena, vjerojatno ve dugo nisam samu sebe pohvalila.
- A sad bi oito meu svoje vrline eljela ubrojiti i skromnost - pripomenuh.
- Nesnosan si, pravi monstrum - rekla je, i uistinu, u oima su joj se pojavile prave suze.
- Ovaj ovjek pie sasvim pametno o vanim stvarima, a ti se zabavlja. A pri tome se moe
pomisliti kako se sve ovo upravo tebe tie.
- Tako, tako, to je pismo, znai, pisao mukarac?
- A odakle da znam nije li i on ovakav nekakav bespolni nadseksualist kao to si ti. Ne
mogu ga se sjetiti. Ovdje dolje napisano je, dodue, njegovo ime, ali ja nemam blage veze
kako izgleda.
- Samo da to nije onaj masturbator s telefona, onaj verbalni fetiist donjeg rublja.
Tamara se zamisli i jedna usamljena suza zablista joj u kutu oka kao kakav skriveni
biser nekog ubogog ovjeka.
- Da, istina, to bi moglo biti, ali ipak mislim da je nekako nevjerojatno. Uostalom,
zamolila sam ga da ne naziva tako esto jer me psihiki napree i oduzima mi snagu.
Protrljala je oi. Znao sam da e za koji as doi k meni i poloiti mi svoju glavu u krilo.
Ispunio me ugodan osjeaj oekivanja u kojem sam u potpunosti uivao, moje se
samopouzdanje stalo iriti na sve strane, ostavljalo za sobom i brusaa kara, i manijaka s
telefona pa ak i tog erotomana to pie pisma, i svi mi se uine da su se zajedno s mojim
premonim duhom pretopili u jedno jedino utjelovljenje falusne cjelovitosti. I ta je divna
slika bila spremna da u nju ue i Tamara, koja je uspjela razbiti okove svog jada, pa mi je
prila, rasprostrijevi svoju kosu preko mojih koljena, kao kad se doberman skrije u
afganisko krzno. Na um mi pala reenica iz Biblije: Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove.

Uronio sam svoje prste u njenu kosu i osjetio vrstu, toplu lubanju koja je pulsirala
ispod osjetljive koice vraka mojih prstiju.
- Kako bi mi bilo divno s tobom - rekla je i zatrljala glavom o moja koljena. Malo pomalo
poinjem eznuti za tvojim verbalnim orgazmima, tko zna kako umirujue oni djeluju. O
boe, boe, u kakve se to brbljavce pretvaramo. Ovakva me pisma uznemiruju, ini mi se
kao da za njih vie ne bih imala dovoljno snage. Moda bi ti mogao na njih odgovoriti?!
- To bi bilo nemoralno, ali naravno da o tome moemo jo razgovarati. A vidi, ima tu jo
neki dodatak.
Na posljednjoj stranici pisma je pisalo: P. s, Kako glasi odgovarajua rije za mindu na
egleskom? Ili ih ima vie? Kako bi se engleska rije cunt prevela na finski?

119

- No, vidi - rekao sam trijumfirajui. - Uvijek sam ti govorio da jezike treba uiti iz
ljubavnih romana i seksolokih prirunika. Uz pomo obrazovanja i znanosti lako bismo
mogli cijelu erotsku dinamiku staviti u slubu ovjeanstva. Iz toga bi lako proizaao sasvim
nov pogled na svijet - panerotika, pizdizmus i kurcizmus pod zajednikim imenom
pizdokurcizmus, a pomou tog pravca mogli bismo itav svijet postaviti naglavce, sruiti sve
staro, sve do naina raunanja vremena. Psihologija erotskog jezika postala bi sredinjim
podrujem istraivanja. U osnovi sam sve to pokuao ostvariti kod tebe, i rezultat, doista
nije lo.
A kad sam tako doao u punu formu, misli su mi poele vrcati jedna za drugom,
asocijacije su se stvarale kao neka nova mrea krvnih ila na ve obamrlom mjestu. Padale
su mi na pamet ve zaboravljene narodske rijei i izriaji, pa sam osjeao kao da sam od
sebe uim nove, kao da govorim jezikom nekog drugog; s usnica su mi poele tei stare
finske narodne pjesme; prisjeao sam se dugih, strastvenih stihova iz Kurana i Pjesme nad
pjesmama; sjetio sam se neke djeje pjesmice koja je poinjala rijeima Tit, tit tittuu...; pa
prie o jednom mladiu koji se bacio na neku rupu u drvetu poslije ega se rodila leprava
vjeverica, poletua, a sjetio sam se i sanskrta i njegovih starih, lijepih naziva. Konano sam
bio u stanju da govorim jednim novim, posebnim jezikom koji je zanosio i bio zvuan.
- Prua li to olakanje? - zanimala se Tamara.
- Da, na neki nain doista predstavlja olakanje.
- Onda mi obeaj da e pronai te engleske rijei, pa da ih mogu poslati tom
pismopiscu, neka i on pone uiti strani jezik po tvojoj metodi.
- Dobro, hou, samo kad jednom i opet budemo u gradu, jer ih ne znam sve napamet odgovorili jo uvijek obuzet prijanjim mislima.
- A obeaj mi i da e sa mnom porazmisliti o prikladnoj literaturi.
I tako smo odluili da po povratku u grad naem piscu onog pisma pribavimo to
potpuniji englesko--finski opis rijei iz podruja seksualiteta, koliko nam to bude mogue s
obzirom na nae znanje i vremenske mogunosti. Osim toga iskoristili smo nekoliko veeri
za izradu bibliografije erotske i pornografske literature za najhitnije potrebe s naslovima
kojih smo se sjetili, i dugo smo znali raspravljati koju bismo od tih knjiga mogli preporuiti
naem prijatelju koji je postavljao tako visoke zahtjeve na nivo i moralnu poruku te
knjievne vrste. Brusau kara htjeli smo pisati da ovdje uope nema tronih kua, ve su
sve svjee obojene i ouvane kao na razglednicama koje rado aljemo u inozemstvo, pa da
mu se tako ne isplati dolaziti ovamo jer emo se ionako vrlo brzo vratiti u grad, a to se tie
prelaenja na ti, ta je stvar sasvim u redu. Tamara me ispitivaki pogledala.
- udno, ini se kao da ovaj put ne osjea nikakve potrebe za poistovjeivanjem - ree
tada. - Kako to? Zar ovo ne predstavlja dobrodolu promjenu?
Morao sam razmisliti. Stvarno.
- Tog Fransa ne poznajem dovoljno - rekoh. - A osim toga nos mu je tako crven. U svojoj
mati moram sam stvoriti te ljude, njihovu vanjtinu, stvoriti neku sliku o njima. A sad mi je
jasno da se moram uvati susreta s Kustaa Maurijem. Osim toga, ti tog Fransa ne voli
svjesno i to je ono odluujue. A taj knjiki erotoman prilino mi je slian, a sa slinima se
120

ovjek ne moe poistovjeivati. Tko zna kakav umjetnik u njemu ui, kakav specijalist za
orgazam u mati, moda kakav svjetski rekorder u podsvjesnom sparivanju.
- Pazi to govori - upozorila me Tamara. - Meni je on simpatian jer me podsjea na
tebe, a istovremeno mi iz istog razloga ide na ivce, iako mi nita nije uinio.
- Identificiranje intelektualaca! - rekoh. - Impotencija imbecilnih, introverzija
impotentnih, analfamorfoza intriganata, asimilant amaranata.
- Prestani - zaurla Tamara rukama preklopivi ui - prestani!
- Pa moram se abreagirati. To je dejakulacija amoralnih varijanata.
- Ljeti ne smije ovjek primati nikakve pote, ona samo sve pokvari. Na dopustu ne
treba nikoga saaljevati - ree Tamara. - Kako bih rado sad bila s njime! Strano je to se
uvijek samo tako nakratko moemo vidjeti!

121

22.
Tamaru je silno uzbuivala Kustaa Maurijeva odsutnost. Otkako ju je po prvi put
posjetio na selu, nije proao gotovo ni jedan dan da se ne bi sreli. Ono spomenuto bavljenje
pismima inilo mi se kao sretna razbibriga, kao odah, potreban ak i najstrastvenijoj ljubavi
da bi se mogla smiriti, kao to je potrebno otpoinuti i nakon dobre derae da bi poslije tog
odmora i tijelo i dua mogli ponovno usplamtjeti.
Tako je jednog nedjeljnog jutra Tamara kleala meu njegovim nogama i trljala mu ga
meu rukama kao to se s onim starodavnim tucalom pravio maslac.
- Sperma mi je poletjela po vratu i po prsima Smijala sam se i s onim ostatkom stavila
ga u usta. Tako se na sve naine uguravao u mene.
- Koje je to nedjelje bilo?
- Je li to vano? Jedna nedjelja ista kao i druga. Tako jedne nedjelje. Nae nedjelje.
Nedjeljnog jutra mojeg ivota. Ali to pripada prolosti, na alost! Vrijeme nam je bjealo
kroz ruke, istinski smo osjeali njegove plastine dimenzije, inilo se kao da trpi od naih
prohtjeva, jer ne moe potpuno dosei nae dimenzije u kojima je radost bila prvenstvena.
- Dakle, sad vie nije impotentan? - htio sam uti.
- Ni govora. Ja sam ga osposobila. Rukom. Nedostatak te metode lei jedino u tome to
mu je sad uvijek potrebna ruka kao djetetu njegov anelak. Ali to mi je oito sudbina. Jedni
turaju prste u mene, a drugi pak ele da im one stvari radim rukom. A po meni za te stvari
ne bi uope trebalo upotrebljavati ruke. Nasmijala se. A ja sam samo zatresao glavom.
- Ipak, ti jo uvijek nisi pronala pravoga. Ve u samome poetku morala si pronai
nekog bez ruku. Kako bi to bilo da pokua s onim vrtlarom bez ruku?
- Ali i on ima svoje batrljke. Pa dok i ja imam svoje ruke, sve bi bilo polovino. S ovom
naom ljudskom vrstom ipak neto nije u redu jer se toliko udaljila od svih najprirodnijih
metoda. Neki smatraju da sam smijena. Nedostaje mi mnogo pa u se morati zastidjeti zbog
te udne ogranienosti. Da pocrveni, kad mora zamoliti mukarca da ti ga malo i turne u
tebe, a mnogi i ne shvate to bi to imalo znaiti, ve se zaude i bijelo me gledaju. Misle da je
to nekakav novi poloaj za koji jo nisu uli. Pa im onda mora takve stvari objanjavati i
pokazati svoju staromodnost.
- Govori li sada o Kustaa Mauriju?
- Ne, ve sasvim openito. On se mora pokoravati jer ovisi o mojim rukama, a onda ga
stavim tamo kamo i spada.
- Da, da, shvaam te.
- A kad vidi da je i to uzbudljivo, onda je naprosto zaprepaten. Nazvao me svojom
falusnom fazom. To je po njegovu miljenju, oznaka vie duevne zrelosti.

122

U vrijeme tog razgovora sjedili smo na obali jezera; da nije bilo Kustaa Maurija,
potrudio bih se da se dovuem ovamo. Bio je topao dan, obala je leala u sjeni, a vruina jo
uvijek trajala. Sve ono grmlje klekovine u blioj i daljoj okolini usahlo je, udno je zapravo
to je ta toliko ilava biljka tako osjetljiva na suu ili ju je moda jo prije unitio mraz?
Bjelogorica se metalno blistala na suncu. Skakavci su otjerali ptice i preuzeli vodstvo u
glazbenom ljetnom koncertu. Oito da je ljeto doseglo svoj vrhunac. Tamara se kupala i
donijela mi lopo na dugoj stabljici. Otprilike sam ocijenio duinu stabljike i onda sam joj je
oprezno utaknuo. Duina je bila u redu. A vani je ostao cvijet kao ukrasni zapua i jedna je
zelena libela zujei zastala na trenutak na njem.
- Uope ne shvaam to ljudi nalaze u poloaju ezdeset i devet, svi ga smatraju gotovo
obveznim. Mislim da je smisao tih stvari postignut tek onda kad se prava mjesta postave
jedno nasuprot drugome.
- To i ja mislim - rekoh i njeno stadoh ovamo onamo pomicati lopoevu stabljiku.
Tijelo joj je bilo napeto kao da neto oslukuje, dok je istovremeno istegla ruke iznad
glave da bi se opustila. Sjetila se svojih pacijenata.
- Znam da masturbiraju, i to je u redu, jer svaki ovjek mora imati nekakav spolni ivot.
Samo je teta to oni to rade grubo i pri tome se neega plae. Rekla sam im da sami sa
sobom moraju njeno i dobro postupati, da te stvari moraju oprezno i s ljubavi milovati,
moda zaaliti ali i prihvatiti stvari kakve jesu, kad ve nema neeg boljeg.
Podigao sam iz trave maleno pero, za koje sam pretpostavljao da potjee od neke ptice,
vjerojatno droplje, i njime dodirnuo Tamaru traei po njenoj umici dlaka onaj osjetljivi
krajiak. Po jezeru je plovio motorni amac, a ljudi su iz njega dalekozorom promatrali
obalu, ba je udan taj svijet. Lopoi se stali njihati na svom mjestu kao da ih je pomicalo
nekakvo podvodno strujanje.
- Jednom u te pokuati napuniti malim rajicama, pa u izbrojiti koliko ih stane u tebe.
Mislim da e to biti svjetski rekord. Strugom ostrugaj, mokrom krpom obrii, jezikom polii,
ali manje postati nee, to je to?
Tamara je izgledala udesno lijepo. Cijelo joj je tijelo bilo prekriveno kao biserjem
malim kapljicama znoja, poelo se zibati i naposljetku se trglo, kao da je sondom pogoen
ivac, ponovo i ponovo. Silno sam volio nehotinost tih pokreta, gurnuo sam prste u nju i
osjetio kako iznutra pulsira. Pozdravila me namjernim stezanjima miia.
- Osjea li? - upitala me zatvorenih oiju.
- Da.
- To znai dobar dan!, elim ti dobar i ugodan dan. Kako je? Lijepo to te opet vidim.
Pozdravi druge! Dovienja! Sretno! Dobrodoao slijedei put!
Legao sam pokraj nje na deku i pomirisao lopo. Kod srca me uhvatio nekakav gr pa
sam se na asak umirio. inilo mi se kao da se tlo poda mnom ziba, u glavi mi je umjelo ui
su mi se zagluile kao da je pokraj njih opalio nekakav top. Pred oima mi zaleprale
pahuljice. Erotski doivljaj koji mi se posreio bacio me u zatvorske zidine moje svijesti, o
krajnja podruja mog bivstva, kao da bih svaki put morao biti nekako kanjen im mi se
posrei da postignem radost koja mi, puna zakonitosti moje nepotpunosti, nije doputena.
123

Kolikogod doivljaj takvog neugodnog stanja moe biti opasan, on je samo uvrstio moje
uvjerenje koje sam oduvijek zagovarao: da se u ljubavi radi o ivotu i smrti iako se ne mora
izgubiti ivot; a otuda i osjeaj velianstvenog doivljaja tipinog za ljubav, i osjeaj da je sve
ostalo periferno, nebitno, glupavo.
- Ovo je bio isti orgazam klitorisa pri emu je vagina sudjelovala samo posredno ustvrdila je Tamara.
- A ima li razlike? - uspjelo mi je upitati. - O tome se uenjaci jo uvijek prepiru, pa u
seksologiji zastupaju razliita miljenja.
- Da, i to osjetno razlina. Orgazam putem klitorisa proizlazi iz nadraivanja draice, i
svaka ena moe to sama uraditi. Dok do vaginalnog orgazma, nasuprot tome, dolazi tek
onda kad budu nadraeni dijelovi koji se nalaze dublje u eni, na mjestu koje nije mogue
lokalizirati i koje barem kod mene, moe nadraiti jedino mukarac. I gotovo vjerujem kako
u tom pogledu pripadam ve u staro eljezo. Ali, treba rei da su oba zanimljiva i privlana.
Stvar je ukusa da nam se vie svia ovaj ili onaj. A uz to, postoji jo niz varijanata i
kombinacija. U nedogled.
- Ovaj u lopo sauvati - rekoh podigavi ga prema nebu i zavrtjevi ga. - Osuit u ga.
- Ne - protestirala je Tamara uasnuto. - Ne, ne podnosim suho cvijee. Mislila sam da
svoje simbole odabire s mnogo vie profinjenosti.
Istrgla mi je lopo iz ruke i, zakovitlavi ga, odbacila daleko u travu. Morao sam se
pomiriti s time.
- Kad e opet Kustaa Mauri doi? - upitao sam obgrlivi je rukom. Koa joj je bila tako
vrua da me njen dodir gotovo zabolio. Posvuda je podjednako potamnjela od sunca.
- Ne znam. Nije htio rei nita odreeno. Moda ni sam nije tono znao. Jednom sam mu
bila tekla da bih od jeseni uvijek htjela unaprijed znati kad emo se sresti. ekanje ne
podnosim. Ono na neki nain vezuje, pa budem u trajnom stanju iekivanja i neprekidno
prislukujem hou li zauti korake ili telefon. U posljednje vrijeme poela sam zamjeivati i
brojeve na automobilima pa se naljutim kad primijetim tablice na kojima su slova OHO,
HAH ili AHA. Tono utvren dan bi nas oboje uinio slobodnijima, to se mene tie, neka to
bude i svega jednom u mjesecu, ali imam pravo da taj dan unaprijed znadem. Sad sve ovisi o
njemu. Ali takvo mu se odreenje inilo groznim i odmah je uutio. I sama ne znam smijem
li mu to ponovo predloiti. Konano, i ja imam svoj ponos. A on je reagirao kao da
zahtijevam doivotni zatvor za njega.
- Hm, hm - prokomentirao sam bez snage da joj ukaem na pretjeranost osjeaja to su
ih u njenoj mati potakla ona slova na registarskim tablicama automobila. U vezi s time
moda se ak pokolebao i moj osjeaj za stvarnost.
- Ve sam mu i rekla da toliko ponizna kao prema njemu nisam jo ni prema kome bila rekla je Tamara.
Iskreno govorei, i sam sam o tome znao razmiljati u svojim samotnim trenucima, jer
na to ne bih iz lako razumljivih razloga nikada bio pomislio dok bismo bili zajedno.
- Pa zato si toliko ponizna prema njemu?
124

- Kad bih i sama znala?! On me uvijek ponovo i ponovo uvjerava kako se moram
pouzdati u njega, ali u meni stvara nepodnoljiv osjeaj nesigurnosti. Naprosto nisam
naviknuta na ljude u koje bih se mogla pouzdati. I zato bih ga htjela zadrati, vezati se za
njega. Spremna sam se mnogo ega odrei samo da bih odrala tu vezu, to ne znai da se ne
bih imala ega odrei. Spremna sam ak biti i vjerna, a za uzvrat nita ne traiti od njega. U
osnovi ja sam ionako po prirodi vjerna (- A je li? - otelo mi se u mislima), samo nisam do
sada jo imala prilike to i dokazati. Ljudi imaju svakojakih priroenih darova i samo je
pitanje koji e se razvijati, koje smatra vanijim, za koje postoje okolnosti i to one trae od
njega.
U tim svojim razmiljanjima obrnula se na trbuh i kaiprstom hitro odbacila mrava koji
se zaustavio pred njom i sav iznenaen zagledao u nju. Pokuao sam joj zagladiti neravnine
koje su joj se od leanja stvorile na leima.
- Da - potvrdio sam - sve je to tako jednostavno.
- Ne podruguj mi se. Jesi li sam zaboravio to znai ekanje, nesigurnost i odricanje?
Svaki put kad se rastajemo, trgam ga iz svoga srca i nikada ne znam hoe li se ikada ponovo
vratiti, svaki put upadam u samou i zbog toga dolazim k tebi. A onda svaki put kad ponovo
doe ili nazove, bude za mene poput dara pa se otvaram prema njemu s radou i
zahvalnou. A to je teko. Shvaa li sada zato teim za dosadnom, sivom sigurnosti
svakodnevice? Za mene bi i ona predstavljala divnu promjenu, pa makar znala da e me ta
svakodnevica za kratko vrijeme i ubiti kao to prebujna vegetacija znade zaguiti ribe i sav
ivot u jezerima.
- Zaista - razmiljao sam, a zatim i glasno rekao - na neki nain ivim u podruju s
predznakom minus u kojem, razumski gledano, nemam vie to oekivati; ivim u nekom
mrtvom vremenu u kojem se zakon odricanja ispunio do svoje tolike potpunosti da se ve
pretvorio u svoju suprotnost. - Ali ipak ne, postoje bia jadnija od mene - rekoh ohrabren. U takvu stanju ne poznajemo vie straha, niti od pada, niti od odricanja, oboje smo ve
preivjeli - tvrdio sam dok me istovremeno u miiu lijeve potkoljenice poelo trgati, zbog
toga se ponekad znadem nasmijati, jer mi je taj put jo uvijek otvoren. - Naravno da tako
remeti tu ravnoteu negativnosti - rekoh, gladei joj lea i tjerajui obade - iako na krajnje
ugodan nain, doista, na krajnje ugodan nain.
- Ti bi morao osjetiti pravu ljubavnu bol - Tamara e nemilosrdno. - Ona bi te uinila
ljudski zrelijim, produbila bi te i proirila vidike i u svakom bi ti pogledu dobro dola.
Zaista je bila divna. Nasmijao sam se i pri tom smijehu proela me misao kako bi tek taj
moj ivot izgledao kad mi nitko ne bi priao takve besmislice i tako me navodio da se
nasmijem iz dna srca.
- Eh, tako neto morala bi rei Kustaa Mauriju, mislim da bi se u njega obratila na pravu
adresu. Vjerojatno da uope nema pojma kakvo mu se udo dogodilo, a na kojem bi mu ljudi
mogli pozavidjeti.
- Pa i rekla sam mu. A on to i zna. esto je poslije toga znao rei: Nevjerojatno, ti
vjerojatno uope ne zna to to za mene znai. A ja to, naravno, i ne znam jer ga i ne mogu
zamisliti drukijim. On ima svoj vlastiti uzorak ponaanja, svoje vlastite uvjete, i to mu je
sve. Ja sam mu ih sluajno ispunila. A na primjedbu o ljubavnim bolima i on se nasmijao. Svi
125

se tome smiju. A to je neto najbolnije i najponiavajue to se nekom ljudskom biu moe

dogoditi.
Najednom mi se uini kao da je zakrijetala una na smreki s podnoja brda. I Tamara
je to ula pa se podigla i stala oslukivati. Ponovo se zaulo glasno, uznemireno krijetanje.
- Vratila se - ree Tamara - vratila se una. Ili jedno od mladih. uje li? Znai da su ivi.
Ako se vratila, znai da e i opet odletjeti. Zov se vie nije uo. Drugi put bio je sasvim
jasan i dovoljno glasan.
- Kad se mlada una uspne iz stabla u kronju, onda najee i nestane - rekoh.
- to eli time rei? - zapita me Tamara, uspravi se i pogleda me s blijeskom u oima.
Uvjeravao sam je kako ne govorim uvijek u alegorijama iako ih visoko cijenim.
Ipak sam u tom trenutku pomislio na Kustaa Maurija. Kako sam se radovao zbog njega.
Volio bih ga zagrliti, estitati mu i potapati ga po ramenu.
Sreo je sreu i htio joj onako u prolazu mirno pruiti ruku. Ali ona ga zgrabila. I to tako
da je boljelo.

126

23.
Dani su odmicali, a od Kustaa Maurija nije bilo ni glasa.
- Sigurno su mu psi na natjecanju slabo proli, pa se sada ljuti, ili mu se konano do
kraja pokvario mjenja brzina na automobilu, a moda je i na nekom seminaru o
dobermanima - traila je Tamara odgovor.
Prvih je dana izgledalo kao da se posve svjesno izmirila s postojeim stanjem, ali kako
bi dolazila veer, poela bi oslukivati; i ve tada me zaokupila misao kako je ljubav zapravo
neizmjerljiv napor, bez obzira to sam inae o toj bogatoj temi mislio.
- Jeste li se vi zapravo ikada pravo meusobno porazgovarali? - upitao sam.
- Eh, kad bi samo znao o emu smo sve priali. Dakako, da smo u meuvremenu znali
razgovarati ali sve je to silom prilika obino ostajalo nekako nedoreeno, u odlomcima. Za
razgovore potreban bi nam bio jo jedan ivot. udio se to je na odnos poprimio tako jako
seksualno obiljeje, mislio je, naime, kako e nam, jednostavno, biti ugodno dok budemo
zajedno, pa je, naravno, i zbog toga svalio krivnju na mene. Utuvio si je u glavu kako sam
itava ivota ekala na ovjeka koji e me ljubiti zbog moga razuma, pa kad se konano
takav i pojavio, onda sam naprosto izgubila vjeru da takav moe i postojati.
- Takav ovjek ili takav razum?
- A moda misli da sam se ve vratila u grad?
- Ali tamo je tvoj automatski telefonski odgovara na pozive.
- On ga, moda, ini samo jo srditijim.
Vreba na telefon kao pas na masnu kost, najradije bih joj rekao, ali ipak nisam jer bi,
glasno izreeno, zazvualo preponiavajue. Ve ima dugo kako sam primijetio da shvaa
sve tanine svog poloaja, iako mu je, zbog svoje nepostojanosti, bila izloena na milost i
nemilost. - Pazi na sebe! - upozorio sam je jednom. - Pazim ja na sebe - odgovorila mi je, ali
se radi o tome da paljivo pretraujem sve kutke svog srca i tako uim poznavati samu sebe,
primjeujem kako su goleme koliine boli skrite u ljudima, a tih se boli ne bi trebalo bojati i
uklanjati im se. One su poput podzemnog jezera u kojem se lako utopi, ali po kojem moe i
veslati, a ako eli posebno uivati, na njemu moe i odravati koncerte uz nonu rasvjetu.
Tu je znaenje one uzreice: Spoznaj sama sebe!. A pod tim se razumijeva da bude iskren
prema samome sebi i spoznaj sve opasnosti koje drijemaju u tebi. Tako e doprijeti do
izvora svoga Ja, do njegove spilje i nauiti njime ovladavati i ivjeti u skladu sa svim
njegovim opasnostima. Tu priu znam gotovo napamet jer je govorim svima s kojima
dolazim u doticaj u okviru svog posla.
- A oni razumiju to im time eli rei?
- Da, gotovo svi, a i mnogi od njih razmiljali su na isti nain pa se ak i potrudili da
stignu do spoznaje samih sebe, samo to im se u tome ni s koje strane nije pruala bilo
127

kakva potpora. Mnogi su moje rijei shvatili neto kasnije pa bi dolazili k meni i
pripovijedali kako su one izvrile utisak na njih, kako je sve to uistinu tako i kako su upravo
za tim i teili. Cjelokupan na odgoj i nain ivota dovode nas do udaljavanja od samih sebe,
uvijek nas prati nekakvo mora i uvijek nam se nekamo uri. Razmisli samo malo: otkako
smo pronali sve bra i bra prometna sredstva i na ivot u svakom pogledu ubrzali,
povjerovali smo da smo dobili na vremenu, ali sve je zapravo drukije. Ono to smo dobili,
samo je brzina. Vrijeme nam je za petama kao pauku njegova mrea. to se pauk bre kree,
to mu se mrea vie natee pa njegovi napori samo rastu. A vrijeme je takoer poput sjene:
u podne zamilja da si je negdje zametnuo, ali je uveer i opet pokraj tebe, pa ako se jo
bre i jo due kree, ona postaje sve dua, a ti umorniji. Ovdje na selu vrijedi, kao u
svemiru, neko drugo vrijeme, prirodno vrijeme flore i faune za koje evo ovo ljeto
predstavlja cijelo postojanje, pa bude kao da smo ovdje ve ivjeli prije milijardu svjetlosnih
godina i u grad se vratili pomlaeni, u svu onu hajku i ljudske nevolje. Ili smo, moda, kad
odemo s ovoga svijeta, vjeni kao velike planete, prastari i mudri.
Nisam posve mogao slijediti tok njenih misli, ali me zabrinulo to svoje utoite trai u
svemiru. Kad bi u vezu pokuavala stavljati tipine neugodnosti ljudskoga ivota s
poretkom u prirodi, obino bi se pozivala na astronomiju, biokemiju i slino, pa bi saznanja
s tog podruja bezbrino generalizirala u pravcu metafizike pri emu joj je ponekad
neosporno uspijevalo u svoju misaonu graevinu unijeti neki aspekt svrsishodnosti svega
toga. I sve dotle dok se neidentificirani letei objekti i parapsihologija ne bi umijeali u
razgovor, ne bih imao nita primijetiti na raun jednog takvog misaonog maratona.
Nasuprot tome, bio sam sklon pomisli kako astronomija intelektualcima vrlo uspjeno
nadomjeta religiju, a nemirnu duhu naega vremena prua ravnoteu, nove dimenzije i
prije svega odlinu mogunost da relativizira stvari i dogaaje. U takvu poloaju
astronomija je dovoljno konkretna protutea sociologiji, toj znanosti naega vremena, i
potpuno joj je ravnopravna. Njene neizmjerne perspektive mogu zadovoljiti sve one koji
eznu za metafizikim nainom razmiljanja, a onima koji vole paradokse prua
najfantastinije paradokse: jer, koliko nam se nae spoznaje poveavaju i koliko dublje
pogledom prodiremo u svemir, toliko nam se granice spoznaje udaljuju od nas, toliko nam
udesnijim postaje fenomen koji nazivamo ivotom. I s druge strane: koliko se dublje zae u
mikrokozmos preko stanica sve do granica ivog i neivog, preko molekula, atoma i
atomskih jezgri sve do sudara neutrona, toliko se udesnijim ini nae Ja izmeu tih dviju
krajnosti, ta metafizika neoblikovanost u svim svojim varijantama, taj neshvatljivi
konglomerat koji se, oito, ne moe smjestiti ni u kakvu egzaktnu znanost; ponor
nepremostiv za sva istraivanja i spekulacije, jer je svako od njih tek jedna od definicija
stvorenih u produenju kimene modine, kako je tu misao jednom uobliio neki od
Tamarinih pacijenata; dakle, tu se ne moe raditi o nekakvoj greci. A samo bi greka sve to
mogla i objasniti. I to su uostalom sva ta mala odstupanja u odnosu na neku bitnu
univerzalnu greku? Ili se uope i ne radi o nekoj bitnijoj greci? Moda je ta greka toliko
siuna da je jo nitko i nije primijetio, niti e je ikada i primijetiti? Ponekad mi se znalo
uiniti kao da se na mojoj umrtvljenoj nozi ipak trglo neko mjesto, ali to je poslije ostalo bez
ikakva naroita znaenja, tek to ne mogu biti posve siguran je li to trzanje predstavljalo
sjeanje ili moda nadu. Ili je predstavljalo istu varku. Koje ve trenutak kasnije uope ne
bih bio vie svjestan. Tamara se vratila od potanskog sanduia.

128

- Nema pisma? - upitao sam.

- Naravno da nema. Tko bi i pisao po takvoj vruini!?
- Pa ak ni dopisnice?!
- Nema. A ako cilja na Kustaa Maurija, onda znaj da on nikada ne pie pisma, a da
dopisnice i ne spominjem.
- Ah, tako! - otpovratio sam. - Znai da moram upotpuniti svoju sliku njegove linosti...
itala je novine u napetu iekivanju, a ja sam u kriputavu pletenu naslonjau sjedio i
oekivao.
- Ima li mnogo osmrtnica? Jesi li pregledala kroniku o utopljenima i unesreenima u
prometu? A kako stoje stvari s ubojstvima?
Bacila mi je novine u lice i otila iz sobe, to joj svakako nije bilo osobito milo, jer se
telefon nalazio upravo u toj sobi.
- A mali oglasnik i razno... - podviknuo sam za njom mirno sklapajui novine.
- Njih preputam tebi - doviknula mi je kroz prozor. - Ima tamo upravo neto za tebe:
neki bivi mukarac trai neku bivu enu...
Vidio sam kako tri prema obali, odbacuje i ono malo to je imala na sebi pa se, poto je
dotrala da maloga pristanita, baca u vodu. Plivala je irokim zamasima od asa na as
uranjajui u vodu. A kako se udaljavala, tako joj se i glava u blijeteoj vodi jezera inila sve
manjom i manjom, a upravo zbog tog uronjavanja, pa valova i blijetanja vode sve bi mi
ee i ee, i to na due vrijeme, nestajala iz vidika. Koja li je ono bitanga, ime joj je ak
ulo i u povijest, ustvrdila, uivajui sama u svojim rijeima, kako joj naprosto predstavlja
uitak promatrati s obale kako se brod to tone, bori s valovima. S moje strane, ovakav bih
uitak radije podijelio s Tamarom tjeei je svojim astralnim perspektivama. Jednostavno
sam poelio da vrag odnese i tog Kustaa Maurija. Pa s kojim se, do avola, ima pravom igrati
nekakvog imama, ili je pak njegova samouvjerenost u odnosu na Tamaru, unato svoj
njegovoj hvalisavosti, ipak silno ograniena? Mora li se zato sluiti tako besramnim
sredstvima pa da i druge stavlja u neugodan poloaj iekivanja umjesto da otvoreno iznese
svoje namjere kao to je to uobiajeno meu zrelim ljudima (usput reeno, kako je uope i
mogao nastati mit takve vrste? Tko je ikada doivio neto takvo, kada i gdje? Ili je to sve
samo varka u naoj mati pred kojom moemo samo zatvoriti oi, halucinacija apsolutnosti,
te rak-rane ljudskog duha?). A moda je on jednostavno neiskusan, u kolijevci svetog,
zakonitog braka odnjihan malograanin, tipian uspavani vii inovnik koji nije u stanju
shvatiti najtankoutnija gibanja ljudskog srca. Ne promatra li i ovaj uspjeh samo kao
nekakvu dopunu svojim zaslugama, ili moda tek kao njihovu marginaliju, kao dodatne
biljeke o svom intimnom ivotu i hobijima, a koje mogu posluiti za neku buduu
autobiografiju.
Tom prilikom takoer sam shvatio zato su vladari u prijanja vremena udavali svoje
ljubavnice za svoje vojskovoe i savjetnike. I u mom carstvu princeza mora dobiti svoju
budalu, psihologija bajki ne iznevjeruje.

129

Kad se vratila, onako mokre kose i oiju zacrvenjenih od ronjenja, Tamara je i dalje
djelovala prilino nabrueno.
Prekorio sam je.
- Kad netko tako juri prema jezeru, odjednom unitava svu onu s mukom i gotovo
umjetniki satkanu pauinu koje je puna staza, a_uvana je cijeloga ljeta. Sino, kad se
podigla magla, jo sam joj se divio. I koliko se sjeam, oboje smo je cijenili kao posebnu
znamenitost prirode u kojoj je savreno usklaeno naelo svrsishodnosti i estetike - govorio
sam alostivim, pouavateljskim tonom kojim se ponekad posluim ako to ushtjedne
situacija.
Na moje golemo iznenaenje rijei mi nisu ostale bez odjeka na nju. Nemono se
spustila na stolac, zaboravila na svoje prkoljivo raspoloenje i rukama prela preko lica na
kojem se sada jasno odraavala utuenost, brige i zamor.
- Sasvim sam na to zaboravila - ree. - Kako sam samo mogla!? A tako sam je cijelo
vrijeme pazila! Ali unato svemu, ne bi smio razgovarati sa mnom takvim tonom. Rijei ti
zvue kao naricanje kakvog laikog propovjednika koji se zaljubio u neku prouavateljicu
kukaca. A osim toga u ovakvu raspoloenju ne podnosim da mi se netko obraa s bezlinim
oblicima.
- Dobro je i to znati - glasno sam pomislio.
- Vjerojatno sam zaljubljena u njega - dometne Tamara.
Toliko sam se iznenadio da se gotovo skotrljah iz svog pletenog naslonjaa.
- Pa zar ti to nije bilo jasno ve u poetku? - izmucao sam nekako.
- Ni govora - odvrati Tamara. - Bila sam rekla da ga volim, a preko njega i cijeli svijet. On
predstavlja moju fiksaciju uz ovu vrstu koja me inae zbog svoje podlosti moda uope i ne
bi zanimala. Ali nisam ni jednog jedinog trenutka ustvrdila ili imala na pameti da bih se u
njega mogla i zaljubiti. To je ve neto sasvim drugo. Zaljubljenost predstavlja iznenadni
dogaaj u sredinjem ivanom sustavu, neku vrstu kapi. Kad ve netko voli, pa se uz to jo i
zaljubi, onda to bude kao kad neki kronini bolesnik navue na sebe jo i neku akutnu
bolest. Njegovo tad stanje postaje po ivot opasno. U svakom se sluaju tako ini
zaljubljeniku ili bolesniku, a i njegovoj okolini.
Pretpostavio sam da bih u toj povijesti bolesti Ja imao predstavljati onu okolinu, pa
sam odluio postupiti muevno, te nastavili:
- Samo, ne tee li poredak dogaaja obino obrnutim redom? Ne poinje li bolest
najprije akutno da bi se tek onda postupno pretvorila u kroninu?
- U naelu je tako. Ali kada dogaaji ponu tei obrnutim redom, kao u ovom sluaju,
tada situacija odjednom postaje ozbiljnijom. U svakom se sluaju tako neto dogaa prilino
rijetko. Do sada nisam jo nikada doivjela neto slino.
- Pa kako se to onda moglo dogoditi ba ovaj put... - traio sam pogodan izraz - ... kako je
dolo do toga da upravo sada...

130

- Ni sama ne znam. Tu je, naravno, prisutno moje osnovno raspoloenje, tu su moja

prijanja iskustva, cjelokupna prolost, i u tome lei razlika u odnosu na moje prijanje
nepostojane veze za koje sam ve unaprijed znala kako e zavriti...
- A moda i sve jednako zavravaju - blago sam je prekinuo namjeravajui joj predoiti i
takvu mogunost.
- Nije tako! - ivahno se usprotivila. U ovu sam se priu i upustila upravo zato to sam
oekivala da e biti drukijom od svih drugih, od svih dosadanjih i uope od svih takvih
slinih pria. Sama sam i potpuno svjesno odluila odabrati drukiji model kako bih i
ubudue potedjela samu sebe. Pa valjda postoji i jo neto drugo osim tog banalnog i
unitavajueg utapanja u prazninu i iznevjerenost, u taj vjeni strah da e biti odbaen ...
- Tako bi trebalo biti - rekao sam potrudivi se da svom glasu dadem prizvuk
pozitivnog prema onome to je rekla; kao da sam cijelu tu stvar potpuno shvatio i prihvatio,
jer je u toj prii bila oevidna i moja vlastita uloga u onoj mjeri u kojoj sam bio spreman u
dui prihvatiti svaku sliku koja odstupa od shematiziranja. U svemu tome ipak mi je
priinila zadovoljstvo injenica to je Tamara u tom kontekstu po prvi put primijenila rije
pria. To je ipak unekoliko imalo svoje znaenje iako moda ne ire od pokuaja da se taj
proces shvati kao cjelina.
- Kad vjetar pone zvidati, uini mi se kao da je Kustaa Mauri negdje u blizini, da je na
putu ovamo pa mi fukanjem najavljuje svoj dolazak - rekla je Tamara.
- A gdje ti to pak sad zvidi vjetar? - upitao sam je i stao prislukivati. - Pa na toj omarini
ni listi da bi se pokrenuo.
- Ipak, ali samo dobro posluaj!
I zaista, kad sam napeto osluhnuo, mogao sam kroz cvranje cvraka uti kako daak
vjetra pomie krila otvorenog prozora i gotovo neujno fiuka kroz usku pukotinu izmeu
prozorskog okvira i zida.
- Treba se dobrano potruditi da bi se tako neto moglo uti - rekoh hladno ne
pokuavajui pokazati bilo kakvo razumijevanje. U tom trenutku nisam bio nimalo
prijemljiv za bilo kakve istananosti, prije sam bio sklon velikoj zahvalnosti to se nije
utopila, ve ovako utuena sjedi preda mnom, - ini mi se da je ovo cvranje cvraka toliko
snano da prevladava sve ostale zvukove. S vremena na vrijeme uhvati me nekakav
sumanut osjeaj da sam zatvoren u nekoj trgovini satova u kojoj svaki sat tiktaka u svom
vlastitom ritmu.
- A ja na sve mogue naine pokuavam preuti te zvukove pa sam ve grickala i dvopek
kako bih barem hrustanjem izbjegla sluanju tih zvukova, ali mi se onda uvijek priinja kao
da je u tom asu upravo zazvonio telefon.
- Eh, sada doista poinjem vjerovati da je sve to postalo vrlo ozbiljno - rekoh.
- A uveer mi se priinja kao da on dolazi tamo odozdo, ispod onih breza tamo, kao u
snu, da dolazi, a nikako da mi se i priblii. A kad bih kupovala, uinilo mi se bezbroj puta da
ga vidim pa sam svaki put morala doivjeti da mi se pred oima pretvara u nekog potpuno
stranog ovjeka, kao da ga je netko upravo zbog mene zaarao.

131

Osjetio sam da si eli dati oduka pa sam je pustio da mi u miru opie na koje joj se jo
sve naine priinjalo da vidi ili uje svog dragana: kroz ubor vode, zujanje komaraca, kroz
kruljenje eluca, lelujanje vrbovke, vidjela ga je u svakom kamenu i u svakom panju, ak ju
je i jedna povijena smrekova mladica podsjeala na njega, pa su joj i oblaci u svom kretanju
nebom nalikovali njegovu profilu dok bi leao zatvorenih oiju. Krevet je vapio za njim, a
stari madraci uzdiui su i preklinjui zazivali za kriputavim ljubavnim pokretima. Pa ako
Kustaa Mauri uskoro ne dade glasa od sebe, Tamara je odluila spavati na podu.
- A ja? - usudio sam se zapitati. - Pa i ja sam jo ovdje.
- Ah, da! - uzdahnula je, i time je za ovaj put na razgovor bio dovren.

132

24.
Prolo je i opet nekoliko dana. Kako li su samo mogli tako neprimjetno prolaziti izmeu
jutra i veeri?! Tamara je bjesnjela zbog vruine, grdila pospano jednoline ljetne dane, a
kad bi ponekad malko zakiilo, postajala bi mrzovoljnom. Da je barem sijevalo, grmjelo i
praskalo, da je barem vjetar podivljao i preibao, preslamao cvijee, ispovaljivao travu,
unitio drvee i poruio taj oholi ljetnikovac pa da od njega ne ostane ni kamen na kamenu.
- Sad mi je jasno gdje lei izvor ljudske elje za unitavanjem - ustvrdila je Tamara. - I ja
sad elim da nekakva prirodna katastrofa uniti ovo mjesto, ne elim ga vie vidjeti.
Ispunila je svoju prijetnju da e spavati na podu, pa je ispod sebe rairila jednu od
najskupljih spermom zamrljanih plahti, cijelu se no po njoj prevrtala, dugo itala neke
knjige o dobermanima, koje joj je Kustaa Mauri svojevremeno donio. Na tvrdom su je podu
sve kosti zaboljele, ak ju je uhvatio i iznenadni gr, ali je sve te patnje izdrala sama ni od
koga ne traei pomoi.
Bio sam smeten i bespomoan. Smatrao sam nepravednim i neloginim to se moja
prisutnost cijeni tako slabo. Neto se slino jedva ikada prije dogodilo. I u toj svojoj nemoi
zaelio sam i sam da doe taj Kustaa Mauri i istovremeno ga proklinjao. Nazivao sam ga
smiljenja vrijednim kopunom i mrtvoudnim krljavcem koji drugima kvari ljetne praznike i
ivot. A istovremeno sam bio i spreman da mu udijelim svoj blagoslov samo kad bi se
blagoizvolio pojaviti.
Krijetanje una sad se ulo as od strane nedalekog breuljka, as iz ume blizu glavne
ceste. U prvi as Tamara je poskoila od veselja, pa sam primijetio kako se razbuktava
radost u njoj, a crte joj se lica razvedruju.
- To je dobro znamenje! - ree. - Znai da ipak nisu zauvijek otile. Jo se uvijek
zadravaju u blizini i eznu za povratkom.
A onda smo jedne veeri zauli kako una kljunom udara o zid kue susretljivo ga
istei od kukaca koji su mi svojim zvrndanjem i preletavanjem, koje bi obino zavrilo
padom, pokvarili cijelo ljeto.
- To je loe znamenje! Znai brige! - mrano je pretkazivala Tamara. - Uas me poinje
hvatati od svih tih pauka. Ne ini ti se da ih ovoga ljeta ima naroito mnogo? I oni samo
ekaju i ekaju, sve je prepuno ilavih mrea oekivanja.
Ali za razliku, ja sam smatrao dobrim znamenjem injenicu to je ipak progovorila, to
ezne, to se ljuti, tri ovamo, onamo, lomi sue. Nita joj nije htjelo ostati u rukama,
sudarala se s predmetima oko sebe, opekla se na tednjak, zasjekla prst dok je rezala kruh.
Svakoga bi dana spremala svoje stvari s namjerom da se vrati u grad iako nije nikako bila u
stanju donijeti konanu odluku. Preostalo joj je jo nekoliko dana od njena godinjeg
odmora, i bilo je oito da je istovremeno eljela biti na dva razliita mjesta u sluaju da

133

Mauriju padne na pamet da je potrai na jednom od njih. Takvo njeno raspoloenje inilo je
situaciju jo jadnijom nego to je zapravo bila.
Pa joj to i rekoh. Naslonila se na stol, i stala grickati krajiak koice s nokta na palcu.
Izgledala je tako iskreno zabrinuta,da sam bio spreman uiniti bilo to samo da joj se
prikuim i da je uzmem u naruje, bio sam spreman preuzeti ulogu djedice, samo kad bi joj
to moglo pomoi i kad bi mi tako neto dopustila. Ali podnosila me jo jedino na udaljenosti
veoj od dva metra, kao to mi je to sasvim jasno i rekla. I s moje strane situacija je dospjela
u slijepu ulicu, jer mi je moja prijanja funkcija, na kojoj se i dobrim dijelom zasnivao cijeli
na odnos, bila osporena.
- Istina je! - rekla je kad je s korijena nokta zubima odgrizla tako dug komadiak koe
da joj je i krv potekla. Trebao joj je flaster i ja se otputih da ga potraim. - Istina je. Sve
izgleda onako kako se doivi. Sve ovo nije trebalo toliko utjecati na mene, pa ni ta cijela
pria ne bi imala nekog osobitog znaenja. Ali to ja mogu kad je takvo dranje s njegove
strane, po mom uvjerenju, jednostavno - prosto. To je obian bezobrazluk, uje li me!?
- ujem, ujem... - doviknuo sam stojei kraj ormaria prve pomoi u spavaoj sobi. Samo govori mirno dalje, sluam te ...
- To je nepravedno! - govorila je povienim glasom. - Nikako nije u redu to tako
postupa sa mnom. Jer ja sam uvijek bila iskrena, otvorena i jasna. Kad bi barem bio otvoren,
kad bi dao bilo kakvo objanjenje, izrekao barem nekakvu zakljunu reenicu. Ili rekao:
priekaj dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine, a onda u se i opet vratiti. A ja bih
odgovorila: dobro, ekat u! ini se da je svjestan kako me upravo takva nesigurnost
pogaa, kako me upravo ona vezuje.
- Da, bio je svjestan. U takvim se igrama ljudi brzo dosjete onoga to zadaje bol - rekoh i
pruih joj pripremljeni, otvoreni flaster.
- A i ti, zna ... - ree, povukavi prst kako mi ne bi dopustila da joj pomognem - ti mi
samo noem kopka po rani umjesto da me pokua utjeiti.
- Mislio sam da je rije o ilu!?
Njen smijeh je zazvuao hrapavo bas onako kao u junakinje iz kakve parodirane
tragedije. Pruila mi je prst da joj ga poveem poto je oblizala krv s njega. Preula je moje
rijei, pogledala me na trenutak, a u krajiku oka pojavio joj se bljesak humora kao
posljednji znak utopljenikova ivota, a to mi je samo jo jasnije pokazalo koliko je nesretna,
nadvladana vlastitom, moda neosnovanom, beznadnou.
- Zna li ti uope to je to ilo? - upitala me. - Njime se prave rupe u najdebljoj i
najtvroj koi pa ak i u onoj kod koje i najsloeniji strojevi znadu zakazati.
grla.

- Usporedi ga s maem u rijeima - izrekoh skandirajui, tako da se nasmijala iz puna

- Zamisli - rekla je ve neto razvedrenija. - Kao dijete zamiljala sam da je enja neto
poput spolnih odnosa, neto strahovito tajanstveno i namijenjeno samo odraslima.
- Lingvistiki zanimljiva kontaminacija - primijetio sam. - Ide li uz to moda i neto to
bi joj duhovno odgovaralo?
134

Tamara je razmiljala. Bilo mi je drago to sam je uspio navesti na druge misli.

- Moda. Znam da sam se neko u udu pitala zato se ljudi tako strastveno posveuju
nekoj toliko alosnoj stvari.
Takvo je priznanje moglo predstavljati trijumf psihologije jezika, ali iz razumljivih
razloga u ovom trenutku mu se nisam mogao bez ogranienja i poradovati, iako sam u svoje
biljeke unio kratku napomenu s namjerom da je kasnije ukljuim u svoj arhiv i iscrpnije
obradim.
- Moda sam se ve otada plaila da me ne napuste, a moda jo i prije - rekla je
Tamara, sada ve i sama zainteresirana. - Ili je moda ve postojei strah dao toj rijei njeno
znaenje. Zapravo ja sam oduvijek bila na neki nain naputana, a ipak se tome nisam
nikada privikla. Ljudi me ne podnose.
Mogao sam joj na to odgovoriti ovako ili onako, sasvim objektivno primijetiti da je
doista nije lako podnijeti, ali sam se zadovoljio samo time da je podsjetim kako ipak ljudi u
nje trae zaklon, kako se vezuju uz nju i kako sam njen poziv opovrgava njenu tvrdnju.
- Da, udno je to. Kad bi oni samo znali kako sam i sama bespomona. Moda se vezuju
uz mene upravo zato to osjeaju da je i meni samoj bliska ta bespomonost. Kao da sam ih
oslobodila, kad im to objasnim. Biva kao da sam im preuzela njihovo breme. Uostalom, to je
posve osebujan osjeaj. Zapravo nemam nikakva povoda da prtim bilo iji tovar briga. Bilo
tko da sada pati, njegovu patnju osjeaju i svi drugi ljudi osjetljivi na patnju ba kao to
primaju i radio valove. A ako mene samu mora zadesiti neka patnja, onda je osjetim ve
unaprijed.
- To nije mogue! - usprotivio sam se, ne bih li iz posve terapeutskih razloga produio
ovaj razgovor, premda su takvi razgovori, po mom dubokom uvjerenju ve graniili s
metafizikom apsurdnou i u meni uvijek stvarali neki osjeaj gaenja.
- Zamisli samo koliko patnji ima u svijetu, i to posvuda i neprestano pa, naravno, i u
ovome asu. Pa kad bi ih netko sam sve htio preuzeti na sebe, kao to si rekla, ne bi mogao
ni do ega doi.
- Pa ljudi i ne dolaze ni do ega, oni nisu u stanju do neega doi jer su neprestano u
tjeskobama i blizu psihikih slomova. Mnogi se doista i slome, drugi izdre jo neko vrijeme,
nekako, na jedvite jade. Svi mi pokuavamo potisnuti nae patnje, a moda nam to ponekad
znade i uspjeti, pa ih s vremenom i zaboravimo, ali se one vraaju i na dio moramo preuzeti
na sebe, htjeli mi to ili ne. To je neizbjena posljedica spoznaje, ali sreom, ako se
priviknemo na nju, veinu tih tjeskoba ipak moemo potisnuti u podsvijest, a one onda s
vremena na vrijeme izbiju na povrinu kao plin iz tijela koje truli, a iji izlazak ne moemo
sprijeiti koliko god kamenja natrpali na to tijelo.
- Ti, znai, ne vjeruje da se ljudima uope moe i pomoi!?
- Pa ne bih ba tako rekla. Ipak im se pomoi moe. I samo saaljenje ve je neka vrsta
pomoi. Ono znai da smo spremni preuzeti dio neije patnje, da je priznajemo kao takvu, a
iz toga izvlaimo duevnu snagu i usmjerenje pa smo u stanju i utjeiti. Bez suosjeanja ne
moemo se pribliiti drugome ovjeku. A ako nam mogunost suosjeanja nije pruena,
onda moramo barem stvoriti nekakvu fikciju o njemu. A ta je sposobnost stvaranja fikcije od
135

presudne vanosti. Doi e vrijeme kad budu svi dijelili svoje tjeskobe, ali moe se dogoditi
da tada vie nitko nee sauvati toliko zdrava razuma da bi u tome mogao i uivati.
Preostaje jedino nada da e ljudi poeti gubiti razum postupno, na miran nain. Tako se
neto rijetko dogaa, ali ipak moglo bi i to biti...
- Ja bih sve to sam s tobom doivio i sve to govori mogao daleko bolje razumjeti kad
bi mi barem jednom ukratko ispripovijedala neto o svojoj prolosti i ranijoj sudbini. Ti si i
svoje studije zapoela prilino kasno.
- Ne, to neu - odvratila je Tamara. - Ni ja tebi nisam postavljala nikakvih pitanja osim
onih koja su bila neophodna iz posve praktinih razloga. A ono to sam ti rekla, bila je istina:
u mom ivotu nema tajni osim u ljubavi, koja u nae vrijeme mora ostati tajnom, ali je pred
tobom ne skrivam. A u mojoj prolosti nema takvih sudbonosnih dogaaja koji se nisu
dogodili ve stotinama i tisuama ljudi, pa se na njima ne elim zadravati, tako neto
naprosto mi je dosadno, a i ne svia mi se pomisao da bi me sebi objanjavao u svjetlu moje
prolosti, kolikogod bi eventualno mogao i neto tono pogoditi. eljela bih da me uzme
onakvom kakva jesam danas, a to je, konano, i jedini uvjet koji postavljam. I zamisli, tako ti
uvijek preostaje mogunost da za moje postupke pronalazi koju ti drago pozadinu i u vezi
sa mnom zamilja, ve prema elji, bilo kakvu dramu. Ali to nije ono vano, to bih mogla
uraditi i sama. Kao na primjer, ispriati kako sam jednom bila udata, pa sam se svom muu
popela na vrh glave u tolikoj mjeri da si je prerezao ile, ali iz njih nije potekla krv, jer on
nije znao da u krajnjoj zasienosti ivotom ak i krv zastane. Tako je onda ostavio britvu na
umivaoniku pa otrao na tavan i tamo se objesio o gredu, pa kad je u njemu, onako
objeenom, popustila napetost, tek mu je tada krv potekla iz ila, navlaila stara godita
novina i pilovinu, pa je poela kapati u sobu kroz pukotine tavanskih dasaka.
Poslije niza dana po prvi put se nasmijala pa je i meni laknulo i zahvaljivao sam bogu
kad sam uvidio da je kroz razgovor i opet dola k sebi i sasvim zaboravila na Kustaa
Maurija. Veernji je mir poslije duga vremena ponovo rairio svoja krila nad naim
obitavalitem, a taj je utisak jo pojaalo otuno gukanje nekog goluba grivnjaa iz movare
iza ume, kao nekakav znak primirja.
- Ja sam, meu nama budi reeno, tako silno obina, svakidanja da se zbog toga
naprosto stidim - ree Tamara, sad ve sa znatnim olakanjem i sreenou. - Takvi
svakidanji ljudi predstavljaju rijetkost i sasvim odstupaju od svih onih udnih individua
kojih je prepun svijet. Ali i meni ponekad uspijeva da djelujem muiavo, i to kad se
sukobljavam s posebnostima svojih blinjih, ali se onda tjeim da se u svoj toj zbrci ipak
nalazim na istoj stazi s drugima. Ne elim biti nita drugo osim daka, neka budem zrak, i to
je sve.
Iako sam se poradovao preokretu razgovora, ipak nisam mogao zatomiti elju da
iskoristim situaciju i naoko nepristrano zapitam:
- A tvoj sin?
Tamara nije izbjegla odgovor kao to sam se bojao, ve mi je smireno odvratila:
- Nai su se putovi razili. Sigurno emo se sprijateljiti kad mu bude etrdeseta.
- Tebi e onda biti, znai, preko ezdeset?!

136

- Da, moda, tako nekako... - odgovori rastreseno.

Poslije kraeg vremena sasvim iznenadno i opet se vratila temi, i to na vlastitu
inicijativu, po prvi put u naem sveukupnom zajednikom ivotu.
- Uvijek sam se smatrala loom majkom. Ne znam zapravo odakle mi to, moda ljudi
namjerno u majkama stvaraju takav osjeaj, stalno im predbacujui njihove greke ili one
same osjeaju strah pred mnogo im i pred injenicom tako velike odgovornosti koju
moraju snositi, ni same ne znaju kako da dou sa svim tim na kraj. Ali ja sam ipak bila
sasvim dobra majka. esto sam milovala svog djeaka.
I dok smo tako razgovarali, na istonom se dijelu neba pojavila prva ljetna zvijezda,
golemi blijetei Sirius i zadrao se malo iznad otrih vrhova smreka da bi se uskoro
pomaknuo s jednog ruba okna do drugog i napokon nestao u pravcu juga. Bio je izaao samo
zato da uskoro zae. Vani ispred verande otvorila su se dva cvijeta velikog slaka to se
uzverao uz grane jorgovana, i tako su svijetlili da je cijela blia okolina utonula u tamu: sve
je ukazivalo na blizinu kasnoga ljeta. S jezera se dizala fina maglica, irila se preko visoke
trave prema kui, prekrila obalu i livade uz obalu pa i potoi to se probijao livadom; sliila
je nisku oblaku koji se povija sve do mosta i ruba ceste. U seljakoj kui ve su zapalili
svjetlo.
- Kako je onima tamo? - upitala je Tamara.

137

25.
Nije mi bilo jasno hoe li Tamara da se preselimo, ili nee, a da i ne pitam kada i kako.
Zbog Tamarinih neprekidnih priprema oko preseljenja po svim su kutovima leali
zaveljaji, vreice i torbe, ba kao da se u kuu uselila gomila skitnica. Kad bi neto
zatrebala, morala bi ponovo otvarati i po vie torbi prije nego bi pronala eljenu stvar. A
tako raspremljene stvari ostale bi leati po podu bez ikakva reda, dok ih se nisam prihvatio
sam i stao ih, poevi od jednog kraja sobe, ponovo skupljati i potrpavati na njihova
prijanja mjesta po regalima i ormarima ili u torbe. Tako sam si na lea uprtio dosta posla,
pa se moj ivot, zbog Tamarinih promjena raspoloenja, poprilino obogatio promjenama.
Jedino se moglo poaliti to smo se zbog Kustaa Maurijeve odsutnosti udaljili jedno od
drugoga. To se nije moglo prikriti koliko god ja ivo elio da pobjegnem od te misli, a tako
neto mi je predstavljalo jo jedno novo iskustvo. Prije je Tamara uvijek kod mene traila
potporu. Osjeao sam se bespomonijim nego ikada prije, pa sam se sada i ja poeo sa
svaim sudarati, sue mi je ispadalo jer sam uvijek imao bilo previe, bilo premalo ruku.
Tamara bi me svaki put prekoravala, nazivala me nespretnjakoviem, grobljem, jadom i
bijedom. Poela se uljepavati i to s toliko vjetine da mi je naprosto parala srce.
Uspaljenost svog tijela gasila je tako da bi nou i po nekoliko puta trala prema jezeru, a to
mi je kvarilo moj ionako slab san. A onda, za ono kratko vrijeme kad bih ipak malko zaspao,
morao bih je u snovima spasavati iz mutnih voda jezera pri emu se namjerno pravila teom
i mlitavijom, pa bi mi skliznula iz ruku meu lopoe u tamu bez dna, zaplevi se meu
njihove duge peteljke. Tako sam jednom u snu bijesno skoio na nju, tukao je i gazio
nogama, petama joj razdirao lice dok joj se nije zdrobilo, pri emu sam sluao kako kosti i
hrskavica pucketaju pod mojim nogama. Osjetio sam neopisivu ugodu, iako mi je
grozovitost tog dogaaja istovremeno oduzimala dah tako da sam se probudio s osjeanjem
da se u posljednji as spasavam od smrti. Bio sam potpuno mokar od znoja, drhtao sam i
odmah sam se morao odvui k njoj kako bih se uvjerio da je jo uvijek iva i da lei na svom
madracu na podu druge sobe gdje je jo uvijek noivala. Poneke dane znala je jesti samo
biljnu hranu, pravila je nekakve salate od tko zna kakvih trava, prekrila dvorite sanducima
i vjedrima s namjerom da pone uzgajati bljedunjave maslake i bokve koje poneki travarj
preporuuju kao sredstva za smirenje vegetativnog ivanog sustava. Jednoga je dana nala
modroga mulja i namazala se njime od glave do pete. Mene je zapao zadatak da cijelu
okolinu drim na oku dok se mulj suio na njoj, a ona leala na uskoj pruzi pijeska uz obalu.
Ali dok sam tako promatrao nju, zaboravio sam na okolinu; pred oima mi je bila samo ova
leea modro obojena skulptura, a u glavi pomisao kako jo nikada nisam vidio neto tako
lijepo, i kako tako neto neu vjerojatno vie nikada ponovo vidjeti. Morao sam joj
prekrivati i ona mjesta koja ona sama nije mogla valjano namazati, pa sam je tako
premazivao pod pazusima, po grudima, kojima je uvijek toliko micala da bi se mulj
raspucao, pa iza uha, a napokon sam joj i sasvim oprezno izmodelirao lice, pri emu sam
ponovo i ponovo kao s redisperom povlaio crte preko lelujavih obrisa usana, nosnica,
eonih bora i orubnica kose. A onda sam se usredotoio na promatranje suenja mulja.
138

Isprva je bljeskao poput patinirane bronce, a onda se stao prilino naglo suiti, pri emu su
se po njemu poele stvarati pukotine. I dok je jo bilo tog mulja, ponovo bih ih zaepljivao.
Iznova sam joj premazivao lea i bokove s kojih je osueni mulj najprije poeo otpadati, a
onda sam joj posljednjim komadiem ve pomalo stvrdnutog mulja zazidao onaj razrez
izmeu nogu prekrivi joj dlake, i pri tome vjerojatno po prvi put u svom ivotu osjetio
perverznu radost. I Tamara je tako tamo leala bez ijednog otvora u sebe, poput lutke ili
poput jednog od onih bezbrojnih primjeraka bespolnih skulptura iz vremena bigotne
hipokrizije. Prava mlada za mene. Iako sam se posve posvetio toj ali, u istom sam trenutku
i shvatio boansku ironiju tog svog ina, pa sam suhom trstikom povukao po njenu zarezu
tako da je Tamara i opet postala ensko, mlada, naoita, jo neobrucana djevojka s onim
zagonetnim smijekom za koji nitko ne moe prorei hoe li se as kasnije pretvoriti u
smijeh ili u pla, smijeak koji su mnogi umjetnici, kad su ga ve jednom otkrili, nadjenuli
svojim skulpturama, ikonama i slikama.
Tih dana nisam joj priao blie nego sada.
Promatrao sam oaran kako se mulj sui na njoj stvorivi finu mreu raspuklina kao na
povrini kakva skupocjena vra, sna lonareva koji se svaki put na nov, prije nevien nain
ostvaruje. A onda sam morao doivjeti da se moja boanska slika podie i rasprava u
mnoge djelie kao Danijelova vizija svjetskih sila, pa tri u vodu i postaje mesom, dijeli se od
mene i uivljava u vlastitu kou koju vie nisam smio modelirati; morao sam biti sretan kad
bi mi uope bilo doputeno i da je dodirnem. Sprala je mulj sa sebe, zaronila, zapjenuavi
vodu, i onda - o, boe! - pojavila se kao ponovo roena, prola kraj mene u sjenu da bi se
osuila. Je li ti sada lake? - htio sam je zapitati, ali sam morao paziti na svaku svoju rije, pa
sam radije preutio i to pitanje.
- Loe sam raspoloena - rekla je otirui ui.
- Je li? - odgovorio sam upitno kao da mi to predstavlja neto novo.
- Sve se u meni promijenilo prema negativnom. Osjeam nekakvu otealost. Umorna
sam. Mune nam stvari otimaju snage pa makar i nita ne radili. A imam i osjeaj kako nita
ne vidim. Prekinuta je u meni ona za mene tako vana povezanost s mojim Ja. ini mi se kao
da su mi oi preokrenute unutra prema samoj sebi, a tamo kao da vlada potpuna tama.
Osjeam okolinu oko sebe i znam da je puna boja, ali ne doivljujem tih boja. Reci, to bi to
moglo biti?
Pokuao sam joj odgovoriti, ali me pretekla.
- Samo ne reci da je to strah pred postojanjem, to mi nimalo ne bi pomoglo. Kad bi to
barem bio neki novi pojam, mogao bi me moda za trenutak i zainteresirati, pa ak i pomoi
kao to sve novo znade malko pomoi. Daj izmisli neku definiciju koju jo nisam ula.
Progutao sam odgovor i pokuao se usredotoiti kako bih pronaao neki nov, zvuan
pojam s kojim bi se barem za trenutak mogla pozabaviti, ali se sve svelo na molbu da mi za
trenutak dopusti da razmislim.
- Prole sam noi imala udan san - ree. - Leala sam poleuke u krevetu, a po meni je
jahao neki djeak. Ja sam se igrala s njegovim pimpilimpijem i to mi je priinjalo ugodu. Ali
sam istovremeno i sumnjala u ispravnost onoga to sam inila. itav san i nije bio tako lo,

139

bilo je u njemu nekog pozitivnog raspoloenja. Zapravo je taj san za mene, kako mi se ini,
bio vrlo znaajan. Kao da mi je dua iskoristila prigodu da progovori.
I opet bih bio rado zapitao: - Je li ti san pomogao na neki nain? - ali sam se ponovo
predomislio. Umjesto toga gladio sam je po leima ija je koa oito postala mekom i
glaom. Po prvi put mi je to dopustila, poslije dueg vremena. Pokuao sam joj tom
mualjivom njenou poruiti i posredstvom naih koa rei kako me pri dodiru njena
tijela obuzima neodoljiv osjeaj da se ovdje radi o nama: o Tamari i meni, a Kustaa Mauri
bio bi samo uzao na vremenskoj niti na kojoj smo oboje zapeli. esto me obuhvaao osjeaj
da je patnja samo nekakav poremeaj u vremenskom toku, moda neki vremenski zastoj ili
neprikladno navezivanje na njega iz razloga koje ni mi sami uvijek ne shvaamo ili barem
nemamo nikakvih utjecaja na njih, ali im se neprekidno vraamo kao zupci na ploi krune
pile. I meni se uinilo kao da je dolo do nekakvog uzajamnog razumijevanja naih koa, do
tajnovite veze izmeu njenih lea i moje ruke, kao da su si meusobno dali znakove ivota
slino mnogim drugim, jo povezanijim dijelovima naih tijela.
I tako su prolazili nai dani kao da smo sjedili na suprotnim obalama maglom obavijene
rijeke i ekali na ljepe vrijeme, dok se razum uzalud trudio da se prebaci na drugu stranu
te rijeke.
Jednoga mi je dana Tamara saopila da se telefonski utika sam od sebe uvukao u
utinicu.
- A zar si ga prije bila iskljuila? - upitao sam je zapanjen.
- Da, ne mogu trpjeti da telefon cijelo vrijeme vreba na mene. Barem na selu mora
ovjek imati pravo na svoj mir.
- Ima pravo - rekoh. - Mislim da je sav smisao telefona u tome to ga moemo iskljuiti
- nadovezao sam i krenuo da ponovno izvuem utika iz utinice.
- Ostavi ga sad - primijeti Tamara. - Mogao bi mi netko zaeljeti javiti neto vano. O
tome ipak treba voditi rauna. Budi tako dobar pa pogledaj lei li slualica sasvim dobro.
Dogodi se ponekad da nije potpuno sputena pa onaj tko naziva neprekidno uje znak
zauzeto. A osim toga nema nita toliko obeshrabrujueg kao prikljueni, a iskljueni
telefon.
Naveer nije mogla zaspati iako je prije toga dugo plivala, priredila si osobito vruu
saunu i dobro se izbievala brezovim granama. Pa ni aj od brusnica i malina, koje smo sami
brali i paljivo suili, po svemu sudei nije nita pomogao. Tono u pono preporuio sam
joj da pokua s erotskom literaturom, jer mi je njeno prevrtanje, njeno bacakanje nogu (to
moda pripada nizu vjebi koje bi trebale ograniiti djelovanje lijezdi) i njeno stenjanje
vrijealo moj osjetljivi sluh. Osobito bi stenjala dok bi leala na leima. I onda je meu
starim, petparakim romanima pronala knjigu s naslovom Spolni ivot mlade ene koja
je izala prije nekih pedeset godina, mistina izgleda, ubaena u korice nekog krimia.
Poela ju je itati s velikim zanimanjem. Nije dugo potrajalo pa silovito odbaci knjigu u kut,
istri van da bi mi ve u slijedeem trenutku pljusak odao kako joj je ponovo zatrebala
hladna kupka.

140

- Zar je bilo toliko uzbudljivo? Ba mi je ao! - rekoh joj kad se vratila cvokoui zubima;
noi su ve dobrano zahladile.
- Nije, ali moralna pravila u ovoj knjizi uinila su me toliko grenom, da sam osjetila
potrebu da se operem. Nema niega pokvarenijeg od kranske mate. Nije udo to pastori
vode u statistikama o potenciji. Pomisli samo na jedan takav pojam kao to je grena
pouda. Kakve li privilegije! Takvi kao mi nemaju nikakvih mogunosti da bi mogli
sudjelovati u takvoj vrsti poude.
Poslije ovog plivanja Tamara je i opet izvukla telefonski utika iz zida. Tim inom,
koliko god on bio neznaajan i nevaan kao i svi drugi njeni postupci tih dana kojih se nita
vano nije dogaalo, oito joj je uspjelo da je barem za trenutak prekinula strujni krug
svojih iekivanja.
Tresla se od hladnoe kad se uvukla u svoju postelju na podu, pa sam se privukao k njoj
ne bi li je zagrijao, nagnuo se nad nju i dahom je zagrijavao preko pokrivaa. Pruila je noge
i okrenula se. Ispruio sam se pokraj nje, podvrnutom rukom dala mi je oslonac za glavu, a
ja sam joj svoju lijevu ruku stavio ispod pasa, i tako smo se privili jedno uz drugo. Na taj me
nain i opet poslije duga vremena prihvatila. Grijao sam je svojom desnom rukom, a ona me
obgrlila svojom lijevom.
I tako smo posljednjih noi spavali na podu kao skitnice u tuoj kui. Nae su snove
prepletale najrazlinije asocijacije i sjeanja, koja su prelazila u onostranu slobodu svijesti i
konkretizirala se prema jutru u mnogostranost misli i formulacija kojima smo bez tekoa
vladali u snu zahvaljujui sigurnosti u spoznaji da spavamo u zagrljaju.
Zapravo sam spavao - slabo, ali ne bih ni za ta zamijenio to nemirno spavanje i osjeaj
blizine koji su mi signalizirali moji izumrli dijelovi tijela. Neprekidno me neto sililo da
probudim Tamaru i upitam je bez prethodnog upozorenja, kako bih izbjegao nadzoru danje
svijesti, da li me voli. Jer tako bi se moglo, mudrovao sam, iznenaditi njene duboke snom
zarobljene i nepripremljene slojeve svijesti i moda ih usmjeriti prema meni. Ili bih moda
morao poruiti: voli me! i tako njenim najdubljim silama zapovjediti, pa tko zna, mogue
da bi u svom iznenaenju ak i posluale, veselo mi pohrlile u susret po svom doputenom,
eznutljivom putu, koji nam oboma donosi olakanje. I tako sam u snovima uvjeravao
samoga sebe da sam se beskrajno zdruio s njom i pustio korijenje koje je proelo cijelo
njeno tijelo, uraslo u sve njene organe i srce, da virim ispod njenih vjea kao krumpirove
klice iz podrumskog okna, da sam se proirio cijelom njenom unutranjou i posve je
ispunio, da sam je konano prisvojio tako da ni muica ne bude vie nala mjesto u njoj.
Spavala je dobro, njen me dah milovao po elu, i zaeljeh da ostanem budan kako bih joj
mogao prislukivati san i disanje. Pa, kao to se jednom njoj uinilo da sam u svojoj nemoi
samo nekakav predstupanj neemu to se tek mora razviti, tako sam ja sada pomislio da u
rukama drim grumen jo neoblikovana ivota, neki velik, od svoje prirodne cjeline
istrgnuti komad talasavog, stenjueg, pulsirajueg bia, koje u svom bezumlju pokuavamo
nakalemiti bilo uz ovo ili ono tumaenje, ve kako nam to na um padne. I sada, dok je tako
oputena leala u mom naruju, izgledala je kao da se zapravo svakom svojom stanicom
bori protiv toga, to je na poseban nain svojstveno svakom ivom biu. Nije htjela dopustiti
da je posjedujem, da joj na bilo koji nain neto propisujem ili ak da je shvatim.

141

Prema jutru, ne budei se, odmaknula se od mene, pa sam na as zaspao poto je

prestao svrbe u mojim obamrlim udovima. Kad sam se probudio, obuzeo me neobian
osjeaj koji je vjerojatno tipian za obiteljski ivot, a vjerojatno da je i Tamara neto slino
osjeala, jer me s gologa poda, na koji je prema jutru skliznula s madraca, pogledala jo
sanjivim oima i stala priati:
- Sanjala sam da sanjam kako sam ostala usidjelica pa sam zbog toga gorko plakala. A
kad sam se probudila iz tog sna, vidjela sam da pokraj mene s jedne strane spava neki
mukarac, a s druge dijete, i da sam udata.
- Je li to onda bio dobar ili lo san? - upitao sam,
- Svakako dobar - ree i dopuzi natrag na madrac, protegne se jo onako topla i
bunovna od sna i zijevne. - U snu sam bila sretna nad tom spoznajom i pomislila kako sam
sretna to je prvo bio samo san. Pokuaj sad to objasniti.
- Takve vieslojne snove treba izbjegavati. Preteki su za tumaenje.
- Vjerojatno sam tako sanjala jer smo zajedno spavali i to na podu. Ali sam u svakom
sluaju dobro spavala. Ima li neto protiv da se sutra ili prekosutra vratimo u grad? Ili - to
se barem mene tie - moemo i danas.
- Naravno da nemam, osim to mi se to putovanje ini uasnim ba kao i proli put. I ne
stavljaj mi opet u krilo koaru s jajima.
- Prije odlaska moramo se oprostiti od susjeda na imanju.

142

26.
Polja zasijana jemom mirisala su i u naem taksiju dok smo se vozili pokraj njih
zavaljeni na stranjim sjedalima. Potok je bio gotovo isuen, a iza ume prhnulo je u zrak
jato divljih pataka koje su se kao eksplodiravi razletjele na sve strane. Grmove s ruba ceste
poprskali su sredstvima za unitavanje korova, a krajolik je sa svojim poutjelim brezama i
osmeenim mladicama djelovao mrtvo, zateen silovitom jeseni.
- Strano, uasno! - neprekidno je ponavljala Tamara. - Kad se sve to moglo ve
dogoditi?!
Dovezli smo se do susjeda na oblinjem imanju da se oprostimo s njima.
- Cestari su sve ovo uradili iako je jedan dio ljudi bio protiv, ali sad barem i drugi mogu
vidjeti rezultate - rekla je mlada seljanka.
- Pa ovo bi lako moglo... - zaustila je Tamara, ali i uutjela. Naslutio sam da je htjela rei
kako bi ovaj postupak mogao prouzroiti tetu i u embrionalnom rastu, ali se ovaj put
pravodobno ustegla. - Pa ovo bi lako moglo unititi ptice u cijelom kraju, a tko zna to bi jo
moglo prouzrokovati.
Jedan djeak od kakvih est godina, okrugla lica stajao je mualjivo naslonjen na
poarne ljestve i igrao se pumpom za bicikl.
- To je na Pertti - ree seljanka. - Doi, Perti, i pozdravi.
- Neee... - otegnuto odvrati momi i povue se na sigurniju udaljenost prema
stepenicama to su vodile na ambar.
- Kod nas je za neko vrijeme na probi - priguenim je glasom objasnila seljanka. - Djecu
njegove dobi, navodno, nee vie nitko usvajati. Jo se nije priviknuo na nas. A htjeli bismo
da i ostane kod nas samo ako nam ga daju. Boluje od eerne bolesti. Htjeli bismo usvojiti
jo jedno dijete kako bi imao drutvo. Samo ako ga uspijemo dobiti.
Otila je po jaja koja su tamo stajala ve otprije, izbrojena.
- Puno sree! - zajecala je Tamara sa suzama u oima. - Puno, puno sree!
Visoko je drala glavu da joj suze ne bi pale na obraze, ali kad je trebalo platiti jaja, nisu
se vie mogle sprijeiti suze da poteku. Kliznule su preko nosa i stale kapati na novac i
novanik.
- No, to e biti blagoslovljen novac - primijeti stara seljanka kad nam je pristupila. Neka bi i ova jaja bila!
I tako se dogodilo da sam u poetku vonje morao paziti upravo na ta blagoslovljena
jaja; stavili su mi ih bez mnogo okolianja na koljena. Zahvaljujui opoj zbrci pri odlasku i
iznenaenju s onim momiem, nitko nije svraao panju na moje postojanje to mi je
uvijek predstavljalo olakanje; sve u svemu moglo se ak dogoditi da ostanem zaboravljen u
143

nekom kutku ljetnikovca, da nisam u posljednji as svratio pozornost na sebe. Samo jedna
nestabilna kutija od kolaa titila je ovaj meni povjereni lomljivi teret simbola plodnosti,
sree i vjenog ivota, koji sam drao u ruci dok sam se rastajao od ovoga mjesta, mojih
snova, ljeta i naih zajednikih dana. to se bar mene tie, nita od svega toga nee prestati
postojati, niti e prohujati, niti doi svom kraju, osim ljetnikovca onih nasljednika koji se s
moje strane moe pri prvoj oluji raspasti. Posebno mi zadovoljstvo priinjaju trenuci u
kojima se mogu prepustiti svojim osjeajima pri emu nitko ne oekuje od mene da mu ih
pokazujem, a sadanji trenuci upravo ispunjavaju ovakvu moju elju. U poetku vonje
Tamara je plakala.
- Jo nam nije istekao ugovor o iznajmljivanju - kasnije napomene Tamara. - Nasljednici
ele prodati kuu tek na jesen. Moda se jo jednom vratimo ovamo.
Koliko se sjeam, tada sam je zamolio da nekamo premjesti ta jaja iz mog krila. I to je
uinila.
- Moda vie nikada neu vidjeti taj kraj - rekla je i ponovo briznula u pla - niti taj kraj,
niti te ljude s imanja, nikada neu saznati kako im je. Razili smo se na sve strane kao one
mlade une.
- Ne tuguj - rekoh joj - uskoro e doi druge brige.
Pri odlasku jo smo jednom pogledali u potanski sandui. Tamara mi je dobacila u
krilo mjesne novine ne primijetivi da je meu njihovim stranicama bilo i jedno oslikano
pismo. Veernja je svjetlost moda postala poneto jaa, sjenke tamnije, a raslinje po obali
neto ue, ba kao i grmlje uz rub ceste u svom alosnom stanju. amce su ve izvukli na
kamenje, gdje su ekali da ih prevrnu, seljanka je zastala uz ogradu na putu prema tali,
djelovala je kao da joj je laknulo ba kao i pri odlasku gostiju koji su kod nje ljetovali.
- Zar nee proitati svoje pismo? - upitao sam je kad se po mom sudu dovoljno
naplakala i prela iz vrtloga alosti zbog rastanka u mirnije vode sjete.
- Pismo? Od koga? Pa zato mi nisi odmah rekao?
Obrisala je nos, a ja joj pruih divno pismo sa slikama od Fransa. Kad je vidjela od koga
je, nestalo joj je radosti s lica, a njena ispruena ruka klone.
- Proitaj mi ga, u autu ne mogu itati. Bude mi zlo - ree s majstorskim
samosavlaivanjem.
I tako sam otvorio pismo i poeo joj ga itati, dok smo u meuvremenu padali jedno na
drugo na krivudavu, pjeskovitu putu.
Zdravo, draga prijateljice! pisao je Frans. Pozdravljam Te i opet iz uarenog vrueg
Helsinkija i hvala Ti na Pismu na koje Sam ve ekao mislijo sam da moje Pismo ne
zavreuje odgovora. Govorim Ti jednostavno Ti, Hvala ljepa, a to sam u mislima ve
odavna uradijo. U zadnje dane uz ovu Vruinu nisam nita slikao, nemoe se ovjek
koncetrirati ve uvjek samo dolazi na glupave Misli. Pokuau ujesen iznajmiti kakvu sobu
za rad u kojoj bi nesmetano mogo stanovati i raditi pa i moje slike uramljivati jer su mnogi
Ljudi kad su kupovali slike od mene htjeli ih imati uramljene. Nekoliko sam ih ipak uramijo
ali je u ovim okolnostima to poseban problem za mene. Jeli Tvoj uzeti prijatelj s Tobom, iz
Tvog Pisma nisam to mogao tono razabrati. Ako nije onda sigurno ezne za tobom, Tamara,
144

vidio sam da je to Prijatelj s dobrim pamenjem pa ako mora predugo tugovati onda svoje
Brige moe i teko ponovno zaboraviti.
- To si sam pridodao - uzdahnula je Tamara.
- Nisam. Evo, proitaj sama - rekoh pokazavi joj pismo kad se u jednom zavoju morala
nasloniti na mene. Dok smo se vozili, s desne nam je strane svjetlucalo jezero u jednom od
svojih zaljeva dok je sa suprotne strane sve bilo puno atora, vikendica, automobila i
automobilskih prikolica.
- Pa ti si uvijek sama tvrdila da ljudi osjeaju patnju drugih ljudi.
Te brige mjerim ja svojim vlastitim Mjerilima, nastavio sam sa itanjem pisma.
Mislim da treba voditi Rauna kako o gornjem tako i o donjem djelu tjela. U svojoj mladosti
Sam gornji dio njegovao rakijom od ega sam posve otupijo i zapustijo donji dijo (ovdje se
pismo nastavljalo na obinu papiru) a sve mi je to udarilo na ivce pa sad moram paziti na
oba djela da nebi potpuno zahirio kad je ivot ijonako kratak a ja sam ga s rakijom jo
prikratijo. Pa sada kad sam prestao piti volijobi da se nekad s Tvojom pomoi malo
pobrinem i za gornji i za svoj donji dijo. Oprosti to Ti to tako izravno i povjerljivo piem. Ja
u Tebi ninakoji nain nebi htijo povrediti ovjeka Tamara to vie to pred Tvoje Noge
polaem svoje najskrivenije Osjeaje. Ja Te cjenim i znam da stoji visoko iznad mene pa ti
zato otvaram svoju Duu pa ako Si me razumjela porasti e umojim oima kao stvorenje
plemenitog i istog Srca i grijae mi Srce na samrtnoj postelji kad u sa svojim grjehovima
morati na put u pakao, A moda jo imam i anse da doem u nebo jer nisam Nikoga do
sada prevarijo pa ni Tebe Tamara, Mnogo sam toga prevalijo u ivotu. Bog me gadno kaznio
i zato eme ljubiti kako pie u Bibliji. Pa i ljudi su loe postupali sa mnom. Bog je to sve
dopustijo a to znai da me ljubi i hoe da to i svatim a i jasam poneto nauijo jer mi je Sve
Mogui sa svojim Patnjama proirio vidokrug. Mnogo Pozdrava i mnogo poljubaca aljem Ti
vruim usnama. Frans Siltanen. Tajni Savjetnik. Poljoprivredni Kontrolor. Sljedei put u Ti
pisati neto vie o emu e moi razmiljati.
- Jedini je nedostatak to to pismo nije napisao Kustaa Mauri - rekao sam pruivi ga
Tamari.
- Prestani! - odvratila je. - To ime vie ne mogu ni uti. Sad je na meni red da nekome
natovarim briga, a to e biti - Frans. Morat u mu rei da si ti bolesno ljubomoran i da e
me zadaviti ako sazna da imam veze s jo nekim mukarcem. Inae mi nee vjerovati.
- Slika mog karaktera dobiva sve vie boja.
- Ve sada vidim da nas tamo iroko rastvorenih ruku ekaju samo brige i problemi rekla je Tamara. - Brige svih onih ljudi koji se nadaju toliko im potrebnoj pomoi. Nema ih
malo koji dok se promatraju u ogledalu, vide kako im iz oiju izlaze crvi. Imam osjeaj da
pred nama stoji duboki tunel i raskreenih nogu oekuje da upadnemo u njega kao u kakvo
crijevo, pa zatim zaveslamo protiv struje da bismo poslije bili izbaeni na nekom sidritu.
Upravo mi se takvim ini ivot u gradu. U njemu igram ulogu slinu parazitu u ljudskim
crijevima gdje se hranim, a povremeno povjerujem i da me vole, mene, njihovu trakavicu,
iji je zadatak da proputuje kroz srca - da, ima i takvih parazita! - i ustanovi kako tamo stoje
stvari, postoji li neka zraka svjetlosti po kojoj bi se moglo orijentirati ili sve lei u tami. A ti,
naprotiv, ti si neka vrst povrinskog parazita, neka zlau, grinja ili krpelj, ti se vrsto pripija
145

i ispunjava svoju funkciju na tijelu drutva, u tom jezivom, hriputavom, svrabljivom,

gnjilom, migoljivom fenomenu koji se naziva - ivotom. Ali zato taj ivot ne bi isto tako
mogao biti i privlaan? Moda samo zato to je nastao u vodi stajaici!? Mislim da je to
prilino uvjerljivo objanjenje. Uvjerena sam da je voda poela zaudarati tek onda kad se
sve to se htjelo ukloniti gnjiljenju nalo na sigurnom, razvilo profinjen osjeaj za mirise i
poelo ispuzavati na suho. Ali ih je sve trule pratila i dalje. ivot nije nita drugo ve samo
trenutak prije poetka truljenja. Trenutak u kojem se sanja da emo biti izbavljeni. Otuda i
razlini pogrebni obiaji, balzamiranje i spaljivanje. Sve samo iz straha od truljenja. Povraa
mi se.
- Da zaustavim? Je li vam slabo? - upitao je voza.
- Samo vi mirno vozite dalje - uzvratila mu je Tamara kao drogirana.
- Ali ja u svakom sluaju moram udahnuti malo svjeeg zraka. Ba se osjeam loe - ree
voza, odveze auto malo udesno i izae da bi malko proetao.
- I meni je ba kao i njemu. Najradije bih prekinula vonju pa da vie ne sjednem u auto
i nikamo ne stignem. Ne pripadam niti tamo kamo putujem, niti tamo odakle dolazim, niti u
grad, niti na obalu jezera i u onu staru kuerinu. Nikoga nema kome bih nedostajala, a i
meni nitko ne nedostaje.
- Ima mnogo ljudi kojima nedostaje - rekoh.
- Svi takvi kao Frans eljno te iekuju da ti ispriaju svoje brige i znaju da e ih tako
barem netko sasluati.
- Ovo ti zvui odvratno terapeutski - ree. - Sve je to samo oajanje. Oajnik se hvata
bilo ega. Hvata ga gr, ta uz krik prva i posljednja ljudska reakcija.
- Pa i to je ipak neto - primijetio sam znajui da sam jo jedini koji je ipak nekako
znade utjeiti. - Beznadnik se ak vie i ne gri, on ne trai ni oslonca, a jedva da bi jo i
kriknuo.
- Htjela bih konano jednom uraditi neto posve jednostavno i jasno - nastavila je
Tamara. - Tim su ljudima potrebni stanovi i radna mjesta. Ja vie nemam snage da pomaem
njihovim duama, da dokuujem njihove dubine, ak nemam snage ni da ih tjeim. Pa odakle
samo da i uzimam te utjehe?! Tu lei moje beznae. Vie nisam u stanju vjerovati. Ne elim u
grad. Ne elim ni na selo. Ne elim vie ivjeti bez ljubavi i smisla. Moram odabrati ravan,
jasan put koji mi neprestano mora lebdjeti pred oima, moram ga imati pred sobom
nacrtana na stolu, na svakom papiru, pa da ga mogu oitavati kao to Luther pie: To je
moje tijelo i to je moja krv, moram zvonima zazvoniti ako se nadam udu i elim ljude
prodrmati iza sna kao to to ini katolika crkva. Trenutno mislim da sam sposobna za to.
Kad si rekao Evo pisma!, naravno da sam, budala, pomislila da je od Kustaa Maurija.
Tek u dubini svog srca mogao sam nazrijeti vezu izmeu njene posljednje reenice i
maloprijanjeg pripovijedanja, ali ne mogu tvrditi da sam ipak sve razumio. Shvatio sam
jedino da je razoaranje jo jednom djelovalo poput poluge i jednim trzajem izbacilo je iz
duevne ravnotee koju je poremetilo predugo iekivanje. Ono joj je svratilo pogled na
negativnu stranu stvari i na beznadnost, naglo prouzrokovavi gubitak vjere u sve to joj je
bilo od nekog znaenja, dakle u ljude i njihove meusobne veze, u stvari koje je smatrala
146

asnim i pouzdavala se u njih, u metode svog rada, u sam svoj posao i konano u svoje
vlastito Ja, ak moda i u njegovu iskrenost ... Bio sam spreman povjerovati da moja
predodba tog procesa nije bila pretjerana; razmiljao sam kako i najmanji pomaci ljubavi
kriju u sebi silovite snage, kako konstruktivne, tako i destruktivne prirode; njihova je
dinamika poput one u atomske energije: one kao od ale mogu unititi svjetove, ali isto tako
i svoju razornost preobraziti u ljudsko dobro. Ljubav je zapravo stvaralaka, tako sam
barem mislio. Ali je i muiava, ne prima zapovijedi, moda je se jedino dade namamiti, kao
pticu ili rije; jedino se pod svojim uvjetima dade ostvariti, a i to pod uvjetima koje ljudima
namee bez milosra.
Ne znam koliko sam od svega toga ispriao Tamari dok smo tako sjedili u autu na rubu
ceste, a voza neto udaljen od nas sjedio i puio, promatrajui jezero. Neto sam ipak od
svega toga rekao, jer se sjeam da je moje rijei nekoliko puta popratila s hm, a ponekad
se i sloila sa mnom. Oboje nas je iznenadilo to se ovaj odlazak pretvorio u jedan takav
razgovor.
- Sve je to zbog tog pisma - ustvrdila je Tamara. - Pisma koje nije bilo u skladu s mojim
raspoloenjem. Svakog sam dana mislila da u konano prestati s oekivanjima, svakog sam
dana govorila sebi kako je sad gotovo sa enjom, ali kad si rekao - pismo, sve me ponovo
zapljusnulo. I sad mi se malo pomalo ini da u toj beskonanosti postoji samo rad, a da u
okviru tog rada neu stvoriti nita vie i vee od govanca jedne muhe i da to u biti nikome
nee pomoi pa niti meni samoj. I opet me obuzima osjeaj da se sve veze lome, da nita niti
vidim, niti ujem, da ne prepoznajem boje pa ak ni tebe, da sve ljude ispunja strahovita,
nijema patnja i da se k meni dolaze potuiti samo oni koji su jo jedini u stanju tako neto i
uraditi.
- Je li vam sada bolje? - upitao je voza kad je ponovo upalio motor. - I ja sam sam vrlo
osjetljiv, iako se u ovom pozivu moram na svata priviknuti. Mnoge stvari najradije i
preujem. Priviknuo sam se ve na zadah alkohola i pijane brbljarije za nonih vonji, iako
su mi godine trebale za to, ali to se tu moe, naprosto sam se na sve to morao priviknuti
ako sam htio zasluiti kruh za svoju obitelj i sebe. Za nasilnike imam u pripremi gumenu
palicu, evo tu ispod sjedala. Dodue, jo je nikada nisam morao upotrijebiti, ali neka bude
pri ruci, za svaki sluaj. U nae vrijeme mora ovjek biti spreman na sve. Ali po danu, pa od
trijeznih ljudi, i to poslije jela, teko podnosim bilo kakve razgovore. Tri mi se stvari gade:
vlas u juhi, crv u mesu i sve to je gnjilo. Te stvari ne mogu vidjeti, ne elim ih imati na svom
tanjuru, a niti sluati o njima, barem ne u vlastitu automobilu.
- Tja, onda vam nije ba premnogo veseloga preostalo u ivotu - pokuao sam se
naaliti. - Ali imate sasvim pravo. Do ustanka na krstarici Potemkin dolo je zapravo zbog
crva u mesu, a to se nije moglo dopustiti. Posljedice svi dobro znamo.
- Doista, takve putnike ne vozim svakog dana - odvratio je voza. Ima ih koji
raspravljaju o umjetnosti i kulturi. Ba juer vozio sam jednog profesora tehnike u Helsinki,
jer mu je ena trebala njihov auto. Cijelo je vrijeme priao samo o tome kako je tehnika
zapravo usreila ljude, oslobodila im vrijeme za stvaranje i za hobbyje, pa je tako i narodna
glazba dobila na ugledu. I sam skladam vlastite skladbe za harmoniku i sigurno sara u tome
isto toliko dobar koliko i drugi, jedino to nisam postao popularan. Sad veinom sviram za
vlastitu razonodu. Prua to zadovoljstvo, ali ovjek uvijek doivljava svoje postojanje
147

snanije kad ima sluatelja i kad bude poznat, kad mu ljudi pljeu, tapaju ga po ramenu i
hvale ga. ovjek bude nekako raspoloeniji za sviranje kad zna da time i drugima priinja
radost. Bili smo potpuno istog miljenja, profesori ipak znaju takve stvari, i tvrdio sam da
tako mislim cijelo vrijeme otkako sam napustio obraivanje zemlje. I sa svojim autom
postupam kao s kakvim glazbalom. Obazriv sam s njime kao da je harmonika, a s njom opet
kao da je ena; klizim prstima po njoj, pritisnem katkad i s napetou oekujem kakve u
tonove izvabiti, trai li od mene kratke i energine potiske ili duge i duboke poteze. Pri
sviranju neprekidno oslukujem to e moje glazbalo dati od sebe. A dok vozim, rado
promatram okolinu i sluam pametne razgovore. U tom sam se svom zvanju nasluao ve
podosta o svim negativnostima ovoga svijeta i najee dolazio do zakljuka kako se od
naeg jadikovanja nee nimalo popraviti. A prilino sam se esto uvjerio da to negativno
predstavljaju upravo ljudi koje sam vozio. Ipak, ima jo i danas mjesta u kojima moemo
odmoriti svoje ivce.
- Na neki smo nain i mi na putu prema neem takvom - odvano sam primijetio.
- A tako, to je onda neto drugo - s razumijevanjem je odvratio voza. - Da vam
pripalim?
Poslije ovog iznenadno postignutog suglasja, zapalili smo cigarete, dok je okolina, sad
neto odmaknutija od ruba ceste, na veoj udaljenosti odmicala pokraj nas. Hitro i
pobjedniki pogledao sam Tamaru koja je bila bespomona pred injenicom da su se ovdje
dvojica ozbiljnih mukaraca, bistra uma, urotila protiv jedne histerine ene. Bila je to jedna
od onih vjeno vaeih biolokih pobjeda, ak nadmonija od Solomonove presude, pobjeda
koja je za mene predstavljala jedno posebno iskustvo.
Tamara je tiha poput mia sjedila u svom kutu, dok smo cijelo vrijeme preostalog puta
voza i ja izmjenjivali svoje ivotne prie, obiaje, sjeanja iz djetinjstva i poglede, pri emu
smo svoja prianja zainjali s poneto pretjerivanja, a to se obino dogaa kad u kratko
vrijeme nastojimo uspostaviti nekonvencionalne kontakte. esto smo bili razliitih gledita,
jedan drugome sasvim svjesno prodavali rog za svijeu, ali tako da je i s jedne i s druge
strane bila sauvana zanimljiva distanca koju su obje strane potivale. Rastali smo se kao
dobri prijatelji, a voza je na kraju pohvalio i Tamaru, kao da je bila rije o nekakvu
melonkolinu konju koji je trenutano bio loe volje.
- Sve e to ve proi! - ustvrdio je. - Tko moe od ena oekivati da uvijek budu jednakih
raspoloenja. Sve e i opet biti dobro, samo treba malo podii glavu i ne tako mrano gledati
svijet. Izvolite, gospoo, stigli smo, i to s cijelim jajima.
I tako stigosmo do moje kue, obasute liem i prainom; postoji jedan odreeni miris
domaeg ognjita koji osjetimo po dolasku i koji osjeamo onda jo neko vrijeme dok se
kasnije ne priviknemo na njega. U ovom je sluaju to bio miris knjiga, ustajala zraka i
instrumenata koje sam morao upotrebljavati. Osim toga uinilo mi se kao da zrakom lebdi
miris mojih misli, neka blaga, eterina aroma koja je za mene oznaavala vie domaeg od
bilo ega drugoga.

148

- Ja u ti to sve urediti - rekla je Tamara. - Poslije emo zajedno jesti, a onda idem u svoj
stan. Moram i elim biti malo sama. Ovog se asa osjeam tako sama da sama i moram
ostati. Jedino u tako uspjeti smiriti svoj nemir, onaj e mute pasti na dno mene i ostati
bistra voda kroz koju u i opet moi gledati.
Nisam eznuo za povratkom kui, ali sad sam morao zakljuiti: isplati se otputovati,
tako se barem moemo vratiti kui. Stara, pouzdana misao koja je upravo pristajala ovom
trenutku i sada me pozdravila.
- Ne trudi se oko spremanja - odgovorio sam Tamari. - Imam ja dovoljno vremena. Sve
samo u miru.
U ovom trenutku bojao sam se da ne pone naokolo premetati stvari i, sva u poslu,
trati ovamo-onamo po stanu i stvarati oko mene bunu atmosferu. Pri tome uvijek osjeam
da se dogaa neto strano emu se ne mogu ukloniti.
- Zaista te molim da nita ne radi - ponovio sam svoju molbu.
- U redu, onda u samo na as prilei ovdje - ree ispruivi se po mom krevetu.
Legao sam pokraj nje i osjetio da se tek sada i sam mogu smiriti, kao pas nekog lovca
koji se odmara tek onda kad mu gospodar zahre, a puka visi objeena o klin na zidu.
- Ti si moj mir - rekoh. I te su rijei pripadale ovoj sobi.
A onda kao da su se pokrenule i druge zaboravljene ali neumrle misli s namjerom da
iskuaju svoju valjanost u ovom mislima i asocijacijama ispunjenom prostoru, i na pamet mi
padne na svijetu valjda najljepa ljubavna izjava u obliku Propercijeva stiha:
Samo si ti moj jedini dom!
Tu mihi sola domus, tu Cynthia, sola parentes.

I kao uvijek kad doivimo ostvarenje neke misli proitane u knjigama, osjetih veliku
radost i snaan doivljaj kontinuiteta, moda upravo ono to je Tamara u mene traila.
Zato se taj osjeaj ne bi jednostavno mogao protegnuti i na Tamaru?!
Ali taj osjeaj u trenu nesta i as kasnije, kad sam poloio ruku na njen trbuh, shvatio
sam istinsku poruku tog trenutka: tople rijei nekome izreene, ipak ostaju ono najbitnije.
- Ja nigdje nemam doma - ree Tamara. - Zalutala sam i plaim se onih koji me budu
traili. Umorna sam. Kako mogu takva dalje raditi?! Pa kad pomislim kako je sve moglo biti
drukije, kako sam se osjeala snanom ... Mrzim ga upravo zbog te svoje onemoalosti.
Zato sad on meni ne pomogne kao to sam ja njemu pomogla da se oslobodi? Ovdje samo
jo jae osjeam da ga nema. Njegova je odsutnost suprotna prisutnosti - izvalila je i sam
bog neka zna to je time mislila rei.
- Moda oekuje poticaj s tvoje strane?! Zna da je takav.
- Ne - odvrati Tamara. - Mog je poniavanja bilo sasvim dosta, od mene nee uti ni
rije, to zadovoljstvo ipak mu neu priutiti. On dobro zna kakva sam. Na njemu je red da
149

uini prvi korak, da podigne slualicu i nazove. Ja u uraditi sve drugo; i do sada je to za
mene bilo sasvim normalno. Ali sad je to njegova sasvim privatna stvar da se javi.
Osjeao sam kako joj se napinju miii dok govori o Kustaa Mauriju. Cijelo joj se tijelo
napelo i nekako otvrdlo, razoaranje je nosila u sebi kao kakvo strano tijelo koje se ukrutilo
da ne bi prsio. A to ju je zamaralo. O, ljubavi, ime je tvoje - bol... - odjekivao mi je u uima
napjev nekog lagera.
- Ali kako sam se samo mogla pouzdati u jednu takvu blesavu nadu! Pa to je ionako bila
nemogua kombinacija - nastavljala je Tamara kao da sve svoje brige eli istovariti ba
ovdje pa da ni jednu ne ponese sa sobom - kui. - Svoju sam nadu zasnivala na ostvarenju
nemogueg i odluila u to i povjerovati. Po mom se uvjerenju ta nada morala i ostvariti, ali koliko mi to god bilo teko - moram priznati da tako neto ne ide, a toj se pak spoznaji
protivi cijela moja priroda. Ve sam se navikla podnositi razoaranja. Istina, nisu bila
bezbolna, ali nikad nisam teila prema neosjetljivosti za ovakvu vrstu bola. A takvu bi
neosjetljivost bilo sigurno lake ostvariti nego normalan odnos izmeu nas dvoje.
- No daaa... - otegnuo sam s odgovorom, iznenaen ovakvim zakljukom. - Zapravo ne
znam, moram razmisliti, jer samo ovako ne bih se s time mogao sloiti.
- Ba udno - nastavljala je Tamara. - Njega bez ljubavi uope ne bih mogla podnijeti, a
tebe podnosim. Ima ljudi koje u osnovi ne moemo otrpjeti. A Kustaa Mauri jedan je od
takvih.
Pa ako sam umislio da mi je situacija sada na neki nain jasnija, onda moram rei da mi
je ovog asa, poslije ove njene izjave i opet mnogo ega postalo nejasno. U toj njenoj prii
sad mi je opet sve postalo jo zbrkanije nego prije. Jedino se jasnom mogla smatrati
injenica da od Kustaa Maurija nije bilo glasa i da je Tamara eznula za njim. I dalje, da je
Tamara u tom odnosu bila aktivan partner, ali mu se ipak nije htjela javiti. I napokon, da
Kustaa Mauri, kojeg je Tamara dovela do okusa njegove mukosti, nije iz nekog razloga htio
pojesti cijeli kola za koji je Tamara pretpostavljala da bi mogao dostajati do kraja ivota. Ili
barem za dio onoga to joj je preostalo od ivota. A meni, koji sam ivio od plodova svog
duha i mrvica koje su preostale od njihova obilja hrane, a kojima sam se ve unaprijed od
svega srca radovao, meni je, naprotiv, oito bilo odreeno da bez svoje krivnje prijeem
edan preko vode. A kad bi mi Tamara sasvim rastreseno dopustila da legnem pokraj nje i
da je dodirujem, inilo bi se kao da je sasvim zaboravila na moju prisutnost, a postajala bi i
toliko udno neuraunljiva, da nikada nisam bio siguran radim li neto po njenoj volji ili
protiv nje. Ponekad bi se ponaala kao kakva viktorijanska iparica optuujui me za
nemoral i onda kad bih joj samo s ramena odstranio kakvu vlas. A poslije bi se i opet znala
pokazati takvom da bi mi na pamet dolo na tisue necjelovitih misli, uzrokujui u meni
neki neodreeni osjeaj bola i pritiska u trbuhu, tako da bih ee nego inae morao
upotrijebiti svoje instrumente za pranjenje crijeva i mjehura, a to mi je, barem djelomice,
pruilo kakvo-takvo olakanje. Gore je u svemu bilo to mi mati ve due vremena nije
davala nikakve hrane. Sve sam morao iznalaziti sam, to je odgovaralo samozadovoljavanju,
a koje je opet u meni izazivalo osjeaj usamljenosti. Pa ipak je i to bilo bolje nego nita. Ali ni
sve to nije bilo najgore, ve injenica da me iznevjerila. Kad sam se nekoliko puta usudio
poaliti na svoju sudbinu u cijeloj toj drami, poela je posve hladnokrvno izvlaiti ve
otrcane teme iz literature, a koje su mi se ve ionako popele na vrh glave: one prie o
150

monasima i iskusnim, spretnim predstojnicama samostana, o crkvenim oima i stidljivim

novicijantima, pa je - a to je bilo gotovo nevjerojatno - poela uzimati teme i iz pornofilmova najloije kvalitete: o gorilama i kranskim djevicama, o ljudoderima i bijelim
enama, zatim beskrajan broj anegdota o jednorogom faunu i njegovu pobjednikom putu
kroz krajeve kao skinute s gobelina, a u kojima je sretao djevice iz zamaka. Pozabavila se i
motivom incesta ne ostavivi dublji utisak na mene zbog asocijacija na klasiku. I tako je sve
u svemu u svom samotrovanju patnjom zatvarala oi pred mojim potrebama, vrijeala me
razinom izbora tema, pa sam je podsjetio na njene vlastite rijei: i ja elim samo jedan
obian, jednostavan doivljaj srca, doivljaj koji mi ne mogu pruiti sve samostanske
razblude ovoga svijeta.
Moja primjedba nije doprinijela niemu drugom osim da vie ne moram sluati te
masne priice, proizvode dosade itavih stoljea, a i to je ipak bio nekakav uspjeh, to prije
to je sve te priice Tamara prepriavala loe i bez ikakva oduevljenja. U na ivot vie nije
unosila nikakve radosti. inilo se kao da smo zapali u slijepu ulicu, emu da se ne kae
istina? A i kontinuitet se moe podnijeti tek onda kad ga na podesan nain ponekad
uspijemo prekinuti i postaviti pitanje njegove svrsishodnosti.

151

27.
Dugo nije bilo vijesti od Tamare. Nazvala me samo jednom, s posla, ali onda nije imala
mnogo vremena za prianje.
- Vratila se Mirja - rekla mi je - a i onaj momak s kojim sam svojevremeno bila plesala,
sjea se, priala sam ti.
- Da.
- Priala je o tebi. Oito da bi te rado srela. Mogue bi ste si imali mnogo toga ispriati?!
- Ne bismo - odvratio sam. - Barem ne sada. Moda kasnije.
Znao sam da je povratak obaju bolesnika svakako silno negativno djelovao na Tamaru. Gotovo najgore bi mi bilo - govorila je - kad bi se te ljude na kratko putalo u svijet pa bi ih
sukob s njime toliko pozlijedio da bi i opet izgubili razum. Na trenutke pomiljam da ovdje
ivimo kao u nekom bunkeru, pokuavamo utui vrijeme, hrabrimo jedni druge i to se malo
pomalo pretvara u nekakav prihvatljiv oblik ivota. Ali onda nae borce i opet moramo
poslati u bitku iz koje se vraaju izranjeni.
- Odavde se stjee utisak da ljudi tamo vani jedni drugima neprekidno ine samo zlo rekla je. - I misle jedni o drugima da su jaki. Tu vjerojatno lei najvea greka u povijesti
svijeta, koja postaje uzrokom i svemu drugome.
- A kako je s tobom?
- A kako da i bude poslije onakvog godinjeg odmora?! - odgovori zajedljivo.
- Je li se javio Kustaa Mauri? - hrabro sam je upitao.
- Nije. A zato bi? Zar jo uvijek misli na njega?
- Nema te nita kod mene! to si radila sve te veeri?
- Zabavljala sam se.
- Nimalo nisi poeljela kontinuiteta?
- Ja sam se kontinuirano zabavljala. Sjea li se uostalom onog momka koji je ozdravio
poslije plesa sa mnom?! Zna li zato je onda tako dobro i slobodno sa mnom plesao, dao
najbolje od sebe i uspio? Sad mi je ispriao. Zato to je tamo sjedila i promatrala ga djevojka
u koju je bio zaljubljen. Plesao je za tu djevojku i u tome je leao smisao njegova plesa. I zato
mu se nikada kasnije nije posreilo da tako plee. Pa ak ni sa mnom. Rekao mi je da mu je
sve to tek kasnije postalo jasno. Sad je i opet u fazi agresivnosti koja je proizala iz
nagomilanih patnji. Nema novaca, nema posla, nigdje nikakva doma, zbog njegove se bolesti
o njemu nitko ne brine i u takvoj situaciji postaje opasnim. Ali pred njim je jo ivot, a i
stanje e mu se popraviti, samo, kamo onda da krene? Sasvim je sigurno da e se i opet
morati vraati na ambulantno lijeenje. Ovdje ih ipak uspijevamo barem smiriti.

152

- U psihologiji jezika ne bi se sretala s takvim problemima - izverglao sam kao kakav

stari gramofon i uspio je navesti na smijeh. Odmah mi je bilo lake. Pa zar je ve samo to
malo smijeha stvorilo radost u meni?
- Zna li kako mi je bilo kad sam se morala vratiti ovamo? - upitala me glasom u kojem
kao da se osjetilo nekakvo olakanje (ili sam samo tako neto umislio, ponadao se). Mnoge
njegovateljice, a i drugo osoblje kazuju kako ih udi to su ovdanji pacijenti potpuno isti
kao ljudi s kojima su se sretali za dopusta. A meni se ini upravo obrnuto. Mislim da bismo
zapravo svi morali biti ovdje. Zato se jednom broju ljudi doputa da slobodno hoda po
svijetu? Zato ste na primjer vi, ti i Kustaa Mauri, na slobodi?
- Tja, zbilja, zato zapravo?! - javio sam se kao jeka prtljajui s telefonskom icom. to
bih na to mogao odgovoriti? Bez sumnje je u toj misli bilo neeg privlanog.
- Da, vi ste, naravno, predobro stojei a da bi vas smjeli smjestiti ovamo - nastavila je i
sada sam zapazio da je ono to sam isprva smatrao olakanjem u njenu glasu zapravo bio
prkos. Htjela se iskaliti na nekome, pa kad nije nala nikoga pogodnijeg, vrijeala je mene.
- Ovamo dolaze samo siromani. Bogati imaju svoje ustanove, odlaze u inozemstvo ili se
lijee kod kue jer oni imaju svoj dom. Ovamo pristiu oni koji ionako imaju jedva to
izgubiti, pa kroz to izgube i ono malo to im je jo jedino preostalo: svoje ljudsko
dostojanstvo i svoje radne mogunosti. I poslije im svi putovi budu zatvoreni. Cijeli se svijet
boji tih ljudi. Smatraju ih opasnim. A oni se i sami boje ljudi jer znaju da djeluju nekako
posebno i da im se njihove greke i njihove umanjene sposobnosti mogu ve na nosu
proitati. Tipino im je svojstvo - preosjetljivost. I ba od njih svi oekuju da budu potpune
linosti. Drugima se oprataju greke, zabune i prenagljenost, ali od njih se takve stvari
uvijek doekuju kao simptomi bolesti. Tko bi to izdrao, tko moe vjeno ivjeti pod
prismotrom i sa igom na elu?! O boe, kad bi samo znao kako se ljudi plae jedni drugih!
Strah vlada ovim svijetom i upravo taj strah ini ivot neizdrljivim. Samo strah i
nesigurnost prave ljude agresivnima. Osjete se ugroenima i bezrazlono se brane na
svakom koraku kao da im se radi o glavi.
Na ovakve izljeve nezadovoljstva bio sam ve naviknut. Do njih bi dolazilo poslije
svakog godinjeg odmora. Bunila bi se protiv svih i svega to je morala silom prilika
prihvatiti. Mislio sam ve na to i samo oekivao koliko e daleko ii ovoga puta. U takvim bi
me sluajevima uvijek trebala.
- Pokuat u na te probleme podsjetiti onog svog poslanika s kojim sam razgovarao
prije dopusta - rekao sam tek da neto kaem. - Iako mi je politiare odvratno bilo za to
moliti, a naroito kad ima malo vjerojatnosti da od toga bude bilo kakve koristi.
Na moje iznenaenje, i opet mi se poela zahvaljivati brojnim rijeima, ba kao i onda
kad sam mu prvi put telefonirao. Oito da je ivjela u djetinjastoj vjeri kako se stvari mogu
sreivati s nekoliko telefonskih razgovora. No ako bi joj ve i sama takva pomisao mogla
pomoi, bilo bi sasvim dobro.
- Navratit u do tebe jedne veeri ili noi ako eli. Imam klju. Imala bih ti jo kojeta
ispriati, iako nita osobito radosno. Ja te ionako uvijek trebam poslije ovakvih osjeaja.

153

Najednom osjetih nekakvu slabost i zamalo da je ne upitah: - Jesi li prevarila Kustaa

Maurija? - To iznenadno osjeanje zahvatilo me i pri naem rastanku. Tamara je tada bila
obeala da e me nazvati i navratiti do mene, a ja sam zaelio njenu snagu i pozitivne
doivljaje, pa sam jo jednom ponovio da u razgovarati s tim glaveinom, kako li se ono
samo zove?!
Poslije tog razgovora jo sam dugo sjedio i razmiljao to me to toliko pogodilo? Otkrio
sam u sebi neku udnu ovisnost. Kao to se ve vie puta pokazalo, nisam ni na koji nain
bio sklon ljubomori: ona je iezla iz mene kao i moji ostali osjeti bola. Svega jednom ili dva
puta osjetio sam neto slino tom osjeaju ljubomore, ne sjeam se vie u povodu ega,
moda ipak u vezi s Kustaa Maurijem?! A sad sam sasvim jasno trpio od primisli kako je
Tamara imala veze s jednim ili moda s itavim nizom mukaraca, zabavljala se, kako je to
lijepo nazvala.
A uz to: nekome moemo mnogo tota oprostiti, ali nedolazak - nikako.
Uostalom, nisam to ja sam zakljuio, ve i Aldous Huxley, a ni on nije u tome sigurno bio
prvi. Barem toliko, koliko ja nisam u toj tvrdnji posljednji.

154

28.
A sad je na mene doao red da oslukujem korake i da sama sebe neprekidno
uvjeravam kako se Tamara upravo pribliava od ugla ulice, pa joj cijelu vjenost treba da
proe ispod jasika, evo, napokon je zavrnula kod ugla, prela preko ceste, a ugledat u je
kad stupi u dvorite kroz pokrajna vrata koja su kripala. I tako sam ve mnogo puta
podigao ruku na pozdrav i bio spreman da joj neto doviknem kroz prozor, ne bih li joj to
prije, jo izdaleka uo glas. Ne bih ni pod koju cijenu uspio izdrati da prije nego se uspne
stepenicama zastane i poali se na mnotvo korova to se nakupilo oko grmlja i na onaj
ukoeni dio travnjaka u mom vrtu koji se sav osuio i obrastao, i po kojem sad rastu kiselice
i izbijaju mladice jasika crvenih vrhova. Ali kao u kakvoj zlobnoj aroliji uvijek bi se ba u
trenutku kad bih joj mogao ugledati lice, pretvarala u neku neznanku. Iznenada bi na
dvorinim vratima stajala strana, nepoznata ena koja je traila neku sasvim drugu adresu,
pa bi se to stvorenje, skrivena lica i zagasite kose, kojem sam se smijeio i domahivao mu,
udaljilo. Onaj poznati hod, koji sam si na brzinu predoio, pred mojim se oima pretvarao u
nezgrapnu, gegavu urbu, a suknja, za koju mi se inilo da je ve izdaleka prepoznajem,
odlazila bi uz posprdno lepranje. Hitao sam iz sobe u sobu i ovlaenim rukama od
uzbuenja dodirivao predmete koje je bila donijela sa sobom ili koji su joj pripadali: tubu
laka za kosu u obliku kaplje, dezodorant s izazivakom kuglom na vrhu kojom se mazala
pod pazuhom dok bi se dezodorant sljepljivao s njenim tamnim dlakama; dijelove odjee
koje je zaboravila ili namjerno ostavljala kod mene, male, kratke hlae koje su joj se tijesno,
poput futrole, pripijale uz tijelo, pa onda odbaene triko arape kojima su iznenadno
popadale oice pa su otada sluile za brisanje praine (kao da je ikada kod mene bilo to
istila!) ili su bile namijenjene da ih nosi ispod dugih hlaa kad bi ila na selo (a tamo ih opet
nikada ne bi ponijela!). Navukao sam ih preko prstiju. Bile su naprosto nevjerojatno tanke i
iznenaujue elastine. Dok bih dublje gurao ruku u njih, ponekad bi lagano zasvjetlucale,
pa me to podsjetilo kako su znale zablistati na Tamarinim nogama kad bi ih prebacila preko
rukohvata naslonjaa, dok bi joj crveni palci u neodreenoj simbolici svjetlucali kroz njeno
tkanje kao ostatak nekakve atavistike slobode koje je neko bilo, ali se onda uhvatila u
mreu konvencionalizma koja je, dodue, providna, ali ipak odvaja. Mnogi komadi odjee
uvali su tragove njenih oblika i mirisa. Jastuk je jo mirisao po njenoj kosi. Spavaica, koju
je dodue rijetko nosila, odozgo je prisno mirisala po njenoj koi i nekom blagom parfemu, a
moda je taj miris dolazio i od sapuna, mlijeka za lice ili kreme za sunanje koju je poela
upotrebljavati jo prije dopusta dok bi se sunala na balkonu. Miris donjeg dijela spavaice
podsjeao me na miris moje majke i - a to mi se moda samo inilo - na ensko mlijeko.
Uvijek sam zamiljao da majino mlijeko mirie po enama, da uostalom sve one razline
tekuine u enskom tijelu sadre istu osnovnu supstancu, tek u poneto razlinim
mjeavinama i namijenjene razlinim svrhama, pa da upravo zato mukarci usnama vole
posvuda dodirivati ene, lickati ih, a to predstavlja injenicu kojoj se i Tamara ponekad
udila. to je intimniji bio komad njene odjee, to bi mi njen miris bio prisniji i to sam vie
osjeao kako me osvaja i omamljuje. Udisao sam u sebe cijele estice nje, i tko zna kakvi su
se bitni njeni dijelovi stapali sa mnom, pa makar bili i mikroskopski siuni. Teko bih to
155

mogao nazvati fetiizmom, jer je sve tako konkretno, ali iz praktinih razloga spokojno bih
mogao upotrijebiti i to ime.
Kad bi mi netko rekao da je s njene strane bilo surovo to me ostavila ovako u
neizvjesnu iekivanju, ja bih odbio tu tvrdnju, ali sam u svojoj dubini osjeao da me je
poslije ovog naeg zajednikog odmora silno bezobzirno zanemarila i sasvim mi nepravino
nanosila boli koje je njoj uzrokovao Kustaa Mauri. Ili je pak sve bilo onako kako ve mora
biti, moda u tim stvarima postoji neki meni nepoznati moral prema kojem sam takve
patnje i zasluio, jedino to me jo uistinu moglo zadesiti. Bio sam nesposoban za bilo kakav
posao i osjeao da u i dalje ostati u takvu stanju, sve dok se moj odnos prema Tamari ne
stabilizira. Poslije dueg vremena i opet sam patio zbog svojih smetnji. Mrzio sam svoje
uspavane noge, taj sudbinski dio samoga sebe, a i inilo mi se kao da zlokobno zaudaraju.
Jedan moj dalji roak uzetih nogu bio je jo za jedan stupanj bespomoniji od mene i proveo
punih etrdeset godina u krevetu, sve dok mu donji dio nije sasvim istrunuo. Tek tada je
umro. Mnogo je itao, zraio iz sebe izvrstan smisao za humor u kojem nije bilo traga
samosaaljevanju, nikada nije isticao svoj tjelesni nedostatak, bio je inteligentan, a po
potrebi i na zdrav nain - zajedljiv. Skupio sam bio podatke o njegovoj osobi i imao namjeru
moda i pisati o njemu. I on je bio zaljubljen, a taj je odnos trajao vie godina iako nikada
bitno drugaiji nego duhovne prirode, jer je uvijek bio okruen ljudima i vezan uz postelju.
Djevojka mu se onda udala, ali je prije toga ina svog starog sudbinskog druga upoznala sa
svojim vjerenikom. Oboje ih je blagoslovio i svojoj voljenoj vratio njenu duu. Neko su
vrijeme svi troje prijateljevali, dok neka upadica nije unitila idilu. Uvijek me ponovo znala
spopadati elja da o njemu saznam neto vie nego to sam, puno proturjenosti, uo u
svojim mladim ljetima. Ali to bi zahtijevalo uspostavljanje kontakata s roacima koji su
ivjeli udaljena, posvuda rasuti, a koje sam, koliko mi je bilo poznato, ipak negdje morao
imati iako nisam nimalo eznuo za njima. Nasuprot tome, od samog sam poetka odluio da
niti njih optereujem svojom sudbinom, a niti sebe njihovim suosjeanjem, odluka s kojom
sam jo uvijek zadovoljan. A razlog to sam ih se uope sjetio, leao je u nemiru i lutanju
mojih misli koje su traile rjeenje mojih problema i u iskustvima prolih pokoljenja, kao to
se u takvim sluajevima esto dogaa.
Pokazivali su se i drugi znaci mog neobinog duevnog stanja. Tamara mi je bila
donijela nekoliko knjiga o poloajima pri seksualnom aktu kao i drugu literaturu takve
vrste, a u kojoj se pruaju potanke upute o tome koliko bi minuta smio trajati spolni odnos,
s koliko bi uguravanja mukog spolnog organa moralo doi do orgazma i to bi trebalo
uraditi ako do njega ipak ne bi dolo. U vie sluajeva upuivalo se i na veliku vanost
uzglavlja u krevetu. Po tim se knjigama snaga seksualnog doivljaja mogla odreivati
premjeravanjem pocrvenjelih mjesta na tijelu i razdiobom kapljica znoja. Jedne smo veeri
zajedno razgledavali te knjige. Tamara je rekla da ih konano mora prouiti, jer se lanovi
seksolokog kluba neprekidno pozivaju na njih i trae od nje da i ona izrazi svoj stav prema
ovoj ili onoj knjizi. Tad joj je palo na pamet da bi te prie moda i mene mogle razonoditi
kao to su prie iz tisue i jedne noi razonoivale kalifa eherbana. Kad smo proradili te
knjige, oboje smo bili mrtvo umorni (tko zna zato!). Kod ljubavnih parova mene su najvie
oduevljavale njihove noge koje su se na tisue najudesnijih naina meusobno prepletale,
jedne udnovatije od drugih, obavijajui se u za mene nepojmljive poloaje. Nasuprot

156

nogama, poloaji tijela mnogo su me manje oduevljavali: stapala su se jedna u druga poput
dvaju od pretjerana osjeaja dunosti u gru meusobno utisnutih upitnika.
One bitne organe uope nisam ni primijetio, kako se kasnije pokazalo. - A ja sam pri
svemu tome razmiljala kako partnerima mora doista biti grdno dosadno i prazno kad su
ve spremni u takav teatar uloiti toliko truda. Stjeem dojam da sve to rade samo zato da
se vie ne moraju gledati - rekla je Tamara. - Moda se neki time bave kao sportom kojim
nadomjetavaju pomanjkanje kretanja. U tom sluaju to i nije tako loa ideja.
Utueno sam prelistavao po tim knjigama u nadi da e u meni probuditi barem nekakve
seksualne porive koji bi mi mogli poboljati raspoloenje, ali sve je bilo uzalud. Pred oima
bi mi se pojavljivala Tamara u svim onim neobinim poloajima, koji me uope nisu
uzbuivali. Uinilo mi se kao da Tamara na svim tim slikama eli to dalje od sebe zadrati
onu inkarnaciju reklame za zube, dezodoranata i vodica za kosu, u liku onog ljepotana na
njima, koji bi se, dok mu tijelom prolaze jo posljednji trzaji (ako je u tom neudobnom
poloaju tako daleko uope i mogao stii!), okrenuo na slikama hvalei, uz blistavi osmijeh
na usnama, kakav dezodorant ili vicarski sat koji je oito toliko volio da ga ak ni u krevetu
nije skidao sa sebe za razliku od svojih gaica.
A kad je osjeaj nadmoi toliko podigao moju svijest da sam ponovo mogao povjerovati
u svoje postojanje, zazvonilo je. Na trenutak sam pomislio da se radi o telefonu i svom sam
snagom krenuo u tom pravcu pri emu je gomila knjiga pala sa stola na pod i preda mnom
se rairila razvratna, nesreena gomila udova u razlinim poloajima. inilo se kao da su
parovi sa slika bili puni radosti to su mogli umai iz svojih vjenih zagrljaja po
spavaonicama ovih numeriranih stranica da bi svojim golim stranjicama dotakli neki par iz
druge knjige, a koji je opet naletio na odostrag u punom planu oslikanog mukarca s palom
bajonetom, i tako dalje. as prije nego je i po drugi put zazvonilo, primijetio sam jo sliku na
kojoj je skupina golih ena opkolila nekog uplaenog mladia to je, podignute mukosti,
virio u njihove odaje, ba kao ono kad su se haremske ljepotice dohvatile onog nosaa vode
to je zalutao u palai, tema, koju sam sreo u nekoj istonjakoj prii i koja mi je
svojevremeno snano zaokupila matu. Tada mi nije bilo sasvim jasno s kim bih se u tora
sluaju morao identificirati: moda me oduevio zamamni plural tog poloaja ija je
seksualna realizacija, zbog slabog singulara, bila pod ozbiljnim znakom pitanja. Kod drugog
sam zvona utvrdio da se radi o zvoncu na vratima jer sam uo kako je s njega, kao i obino,
pao na pod zatitni pokrov za kiu, pojedinost na koju sam posve zaboravio za naeg
boravka na selu, pa mi je sad stvorio osjeaj ugode i doma. Dok sam urio prema vratima,
sigurno sam prebacio sve svoje rekorde u odravanju ravnotee.
Pred vratima je stajao - Frans, ist i uredan kao i uvijek, s kariranom ljetnom kouljom
na sebi, a u ruci s takom u kojoj je nosio alat.
- Ima li togod za bruenje? - upitao je, dok mu se zadovoljstvo zbog ponovnog susreta
prelijevalo po licu opaljenu od sunca, koje je imalo boju crvenog kupusa.
Pozdravio sara ga, i jo prije nego sam zavrio s izraavanjem svojih dobrih elja, stupio
je u kuu i sa svojim se zdravim nogama smjestio meu sve one po podu rasute knjige o
razliitim poloajima.

157

- A, vidi, vidi, znai da i na ovom podruju postoje vai tako zvani interesi?! - rekao je
drhtavim glasom u kojem se odraavalo priznanje.
Pourio sam u pokuaju da ga uvjerim kako te stvari u odnosu na moje glavne interese
zauzimaju sasvim malo, potpuno beznaajno mjesto i da moram pokuati u ovom stalnom
porastu svemogue literature ostati u toku, a uz to i takve stvari djelomice ulaze u podruje
mog zvanja.
- Da, da, tako i mislim - dvosmisleno odgovori Frans i posegne za slikom na kojoj je
dvoje sjedilo jedno na drugom kao to dvije stolice stave jednu na drugu poslije zatvaranja
restorana.
- Ovo mi djeluje kao da zavirujemo u tue spavaonice, iako ba i nisam siguran
predstavlja li ovjeku prazna eluca zadovoljstvo da gleda ili ita kakvu kuharicu ili da
promatra kako drugi jedu dok on mora gutati vlastitu slinu.
- Imate pravo, sasvim tono - mrzovoljno sam dahtao dok sam skupljao knjige po podu,
a u sebi proklinjao to me Frans tako iznenadio. Zapravo nita nisam namjeravao prikrivati,
ve sam naprotiv htio izrei nekoliko uvodnih rijei i razloiti kako se ovdje ne radi ni o
kakvom voajerizmu, a jo manje o nekakvoj sklonosti pornografiji, iako su takve potrebe i
ispravne i razumljive sve dok je na odnos prema seksualnosti toliko neobian i udan. Ali
na moje iznenaenje takvo objanjenje uope nije bilo potrebno.
- Nije to nita, zbog ovoga vam ne mora biti ni malo neugodno. Ostavite sve skupa na
podu, uope nije vano stvaraju li vam te slike bolju iluziju dok lee na podu ili vise na zidu.
Kakva je zapravo razlika? Vi ste ovdje ionako bili sami?
Iz nekog mi se razloga odjednom uinilo sasvim protuprirodnim da mu ovako, s ovim
slikama golih ljudi u ruci priznam svoju osamljenost, pa sam mu zato odgovorio koliko god
sam mogao bezbrinim i uvjerljivim glasom:
- Znate, ja imam irok i bogat krug prijatelja, pa je srea kad po danu naem malo
vremena i za sebe. Naveer, naime, bude ih puna kua, uvijek previe ljudi odjednom.
- to ne kaete - uzvratio mi je Frans. - A ja, naprotiv, pripadam onoj vrsti ljudi koji se
ugodno osjeaju tek kad su sami sa sobom. Ja nemam nikakvih roaka, a s ljudima po
azilima za samce ovjek se ne sprijateljuje samo tako, od prve. Oni se ionako nisu u stanju
na due vezivati uz nekoga. Svi se samo nadaju da e otii odatle, svi taj svoj boravak u azilu
smatraju neim privremenim, prolazim odlomkom svog ivota, pa makar taj odlomak
trajao i godinama. Tamo stanuju ljudi koji znaju to znai rije usamljenost, pa i onda kad je
izmeu kreveta samo metar razdaljine i tui zadah dolazi sa svih strana ma kuda god
okrenuli svoj nos.
Taj mi se momak uinio istinskom vrijednou na ovom mom podruju. A onda je,
povrh svega, jo i upitao:
- A gdje je Missis, mislim na gospoicu Tamaru? Kako je nisam uspio nai kod kue ni
po danu, a ni naveer, to sam pomislio da je moda kod vas. Mislim da ste duhovno bliski i
da se esto viate.
Sada sam morao priznati da Tamaru nisam ve dugo vidio, zapravo sve od naeg
povratka sa sela i da uope ne znam kad u je ponovo sresti. A kad se Frans konano spustio
158

na stolicu kod kuhinjskog stola pa stao vaditi iz torbe svoj alat za bruenje, ja sam se
pripremio na kuhanje aja. Za vrijeme tih priprema priznao sam mu ak kako sve ove dane
silno eznem za njom, i da sam sve te knjige uzeo samo zato da bih se makar malo
stimulirao, ali mi one nisu pruile ama ba nikakvo zadovoljstvo. ekao sam samo na
Tamaru.
- I ja! - ponizno je nadovezao Frans i napokon se spustio s visina svestrano iskusnog
ovjeka na tlo stvorenja sline sudbine. - I sam sam prebrojavao dane kad u Tamaru
ponovo sresti. Tamo na svom donjem drvenom i tvrdom krevetu u Kolibi mira broj 4 svakog
bih jutra pri buenju prvo pomislio kako u je danas svakako vidjeti i da nema vie nikakva
razloga zbog kojeg je ne bih sreo. Ali tako je prolazio dan za danom, od jutra do veeri, a do
nje se nije moglo doi ni kod kue, ni u blizini njene ustanove.
Priao mi je tada Frans kako je po cijele dane hodao tamo naokolo, ali se ui nije usudio
jednostavno iz straha da ga ne zadre na kakvoj antabuskuri unato njegovu pouzdanju u
vlastitu volju. A u njegovim najtunijim danima Tamara mu je predstavljala jedino
uzbuenje koje ga je jo odravalo u ivotu.
I tako smo nas dvojica nesretnika sjedila ovdje i priznavala jedan drugome da volimo
istu enu, iznosili svoje boli i enje, istovremeno se meusobno uvjeravajui da visoko
cijenimo svaku vrstu duhovne suglasnosti pa i ovu koja vezuje nas dvojicu, a svakako i onu
koju osjeamo prema Tamari. Bili smo kao dva prastara, ali neizumrla gavrana,13 tek neto
muiaviji. Skuhat u nam aj - rekoh prijateljski prisno.
- Ja bih radije kavu - zaelio je Frans, ohrabren naom zajednikom nevoljom.
Pristavio sam loni s vodom, dok je na rubu stola neprekidno rastao broj do
svjetlucavosti izbruenog elinog alata. Bilo je mnogo ega za bruenje: vrtnih kara, jedne
kare za rezanje papira, pa karice za nokte, jedne obine i jedne neuporabljive kare, a ak
je dobio priliku da brusi i reza za sir to mu se sigurno prvi put dogodilo u ivotu.
- Imate li moda kuhanog krumpira? Ili, biste li bili tako dobri pa da mi ih skuhate?
Tamo, naime, ne smijemo kuhati - ree Frans.
Pa dok je on brusio i brusio, ja sam oprao krumpire, stavio ih kuhati i u mislima
oslikavao svoju budunost: sjede tako Tamara i Frans za stolom i jedu, a ja sam im ponizan i
marljiv sluga kojem naizmjenino poneto nareuju. Pri tim sam se mislima prisjetio kako
smo Frans i ja ve odavna, tamo negdje od jeseni, zakljuili da budemo na ti, pa ga sad
podsjetih na to.
- Zato mi govori vi?
- Zapravo ne znam, ali vjerojatno zato to mi je Tamara stalno na pameti - odvratio je
Frans.
- Zna, bio sam posve van sebe mislei da to ona zvoni. A onda si doao ti i iznenadio me
naavi sve one slike na podu.

13

slika o gavranima uzeta iz pjesme finskog pjesnika Lauri Pohjanpaaa (1889-1962).

159

- Takve se stvari znadu dogoditi, ljudske se sudbine znadu ba udno preplesti - ree
Frans zavrivi svoj posao. Umatao je brusilice u sivu, flanelastu tkaninu kao to je to i inae
radio, i stao piti kavu. Krumpir je zakuhao.
- Da, tako je to - zamiljeno e Frans. - Ljudi uvijek imaju poneku potrebu, ili za
alkoholom, ili za enom. Smijeno, ali u svojim mladenakim godinama uvijek sam teio za
rakijom, a tek sada za enom. Tako se sudbina poigrala sa mnom. Ili je to moda zato to
sam prestao piti?! A volio bih i sada popiti, ali mi je lijenik spomenuo dvije mogunosti:
alkohol i smrt ili mlijeko i ivot. Odluio sam se za mlijeko i ivot, nemajui pojma kakvih u
na tom putu dopasti muka. Kiselo me vino nikada nije privlailo. Nek ostane Francuzima, pa
nek se oni njime napajaju i unitavaju, kao to tim svojim kiseliem brutalno napajaju svoje
guske ne bi li im na taj nain poveali jetru.
Frans je govorio poput ovjeka koji poznaje svoje granice i gubitak tih granica ako
ponovo pone piti. I dok sam ga tako promatrao, neodoljivo mi se nametao izraz kao
pristao, ist i trijezan kao kakav bivi alkoholiar, ali nisam znao kamo da ga smjestim.
itao je mnogo i intenzivno to se i odraavalo u nainu njegova govorenja. Volio je knjige
koje su ga silile na razmiljanje, kako je bio rekao. Ubrajao se u onaj malen broj Finaca
koji su i po nekoliko puta proitali Sedmero brae,14 i to sasvim dobrovoljno. Tako se pri
jednom njegovu posjetu sasvim sluajno dogodilo da na mom pisaem stolu bude otvorena
neka povijest finske knjievnosti. Prolazei, bacio je pogled na nju, primijetio sliku jedne
spisateljice i rekao: - A, vidi, to je Maila Talvio.15
Uz plau za obavljeni posao uvijek bih mu dao dvije-tri knjige o kojima bi onda slijedei
put iznosio svoje miljenje. Cijenio je knjige koje su u sebi imale neeg psiholokog i koje
bi ostavljale utisak u mislima prikazujui ivotnu stvarnost. I sad sam mu, u znak naeg
produbljenog prijateljstva, gurnuo u ruke nekoliko knjiga traei od njega da ih dade dalje
ako se njemu sluajno ne budu svidjele.
- Nikome ih neu dati - rekao je gurnuvi ih u svoju torbu. - Tek moda onima koji tako
neto smatraju vrijednim.
A kad je ve bio na vratima, upitao je nisu li mi moda nepotrebne neke od onih knjiga
tamo manjeg formata koje se lako utrpaju u dep, pri emu ih ne treba presavijati. Ako
stavi naoale, brzo e i lako razaznati koja bi mu trebala. I onda je u svoju torbu pokraj
vrueg, u novinski papir zamotanog krumpira, briljivo stavio i knjiicu ABC ljubavi.
- Zar ne eli koji put izai van za tako lijepog popodneva? - zapitao me na rastanku. Pri takvu vremenu ne mogu izdrati na svom stolcu, ali i bez obzira na vrijeme, uvijek
moram nekamo pobjei, promijeniti sredinu, bez obzira bila kia ili sunce, hladno ili vrue.
I tako se dogodilo da sam Fransu ispriao ono to jo nikome do sada nisam, pa ak ni
Tamari: da rado sjedim u parku i promatram djecu kako se igraju. Djeca me zanimaju i esto
prvi roman na finskom jeziku, a napisao ga je i najvei finski knjievnik iz doba
romantizma i zaetaka finske umjetnike knjievnosti, Aleksis KIVI (1834-1872).
Roman je preveden i u nas, a u originalu nosi naziv Seitseman veljesta.
15
Maila TALVIO (1871-1952), finska spisateljica poznata po brojnim romanima iz
seljakog ivota i povijesti, s dosta romantiarskih crta.
14

160

mislim na njih usporeujui njihove osjeaje s mojom enjom za bliskou. Djeja je

bespomonost jo elementarnija od moje, djeca su jo vie preputena odraslima na milost i
nemilost nego li ja koji si ipak i sam mogu pomoi. Ali ovjeka se prihvaa samo dok je mlad,
zdrav i produktivan, a sve to odstupa od te norme suvino je i smeta na putu. Jedino se
ljubav ponekad znade uzdii iznad tih pravila. Ispripovijedao sam Fransu kako mi se
dogodilo da sam se i tog veselja morao odrei. Jednom prije stvorio sam naviku da satima s
klupe na rubu djejeg igralita promatram ponaanje i meusobno saobraanje djece. Ne
jedanput me raalostilo kad sam vidio kako se odrasli slue ak i njenou samo da bi
potisnuli djeju volju i elju za stvaranjem. Ali sam i istovremeno osjetio kako se djeje misli
otkradaju iz onog doputenog kvadrata napunjenog pijeskom i podruja majina utjecaja,
da bi se probile prema neem jo nedoivljenom. Bilo je doba kad bih tamo dolazio
svakodnevno. Onda su me majke i tete to uvaju djecu poele podozrivo gledati, a jednoga
me dana oslovio i neki policajac. To mi je bio jedan od najmunijih doivljaja u ivotu i o
tome zato ne volim priati. Ali, tako je bilo! Pa i po trgovinama, samoposluivanjima i
trnicama znali bi se sumnjiavo odnositi prema meni. U prvome su redu pretpostavljali da
nemam novaca. A u naem svijetu to se ini najveim zloinstvom. Ali neu se ni na tome
due zadravati, jer si ogorenje ne mogu priutiti.
Poslije ovog izljeva iskrenosti nekako sam se postidio pred Fransom. Kad sam mu to
ispriao, jedino sam se ponadao da e brzo otii. Razotkrio sam mu kutak svoga Ja koji
nikome nisam htio otkriti. Nikada i ni za ta na svijetu ne bih glasno izustio te rijei, a sada
sam im dopustio da se iupaju iz mene.
Ovo moje pripovijedanje Frans je popratio klimanjem glave, a katkad bi poneto i
promrmljao u znak razumijevanja. inilo se kao da sam mu ispriao neku tako svakidanju
priu, da mu se uope nije dalo troiti rijei na nju, prokomentirati je na bilo koji nain.
Rekao je samo: - Tja, tako je to!
I onda je uzeo svoju torbu nabubrelu od knjiga i spremio se na odlazak. Pozdravili smo
se i zahvalili jedan drugome.
A kad su se zatvorila vrata, spopao me takav napad vrtoglavice, da sam se morao
prihvatiti za dovratnik kako ne bih pao. Imao sam bolove kakve ve dugo nisam osjetio. Ni
pod kojim okolnostima i nikada vie nisam elio sresti Fransa, ni s njime popriati, jer bi me
to samo podsjealo na moju nepromiljenu brbljavost i otkrivanje samoga sebe.

161

29.
Svake sam je noi spasavao od utapljanja nikada ne znajui hoe li mi to poi za rukom
ili nee. Katkad sam je i izvukao na povrinu, ali kad bih svoja usta pritisnuo o njena da joj
tako udahnem zrak u plua, primijetio bih da su joj usta puna mulja, a kad bih joj meu zube
gurnuo prste da joj tako uklonim mulj iz usta, opet bi mi iz ruku kliznula natrag u tamu. - U
pomo! u pomo! - zazivao bih u svojoj praznoj kui tako da bih se budio od vlastita krika,
ali i opet odmah tonuo u san, kao to ene dok lee u trudovima, padaju u san poslije svakog
napada bola. Tako barem kau. Ponekad bi Tamara, kao umirua patka, blizu dna vrsto
zagrizla u lopo, pa kad bih je za kosu vukao prema povrini, jo uvijek bi meu zubima
drala cvijet. U vodi bi bila lagana, ali ju je struja neprekidno odnosila, pa nije mnogo
nedostajalo da se i sam udavim. Katkad bih je izvukao na obalu i onda bih vidio kako joj se u
kou ispod uha upila mala pijavica blijetei poput nakita. Prsa bi joj bila puna pueva, a
meu nogama koprcala joj se mlada jegulja. Mnogo puta u toku jedne takve noi uzimao
sam joj glavu u ruke, tiskao svoje usne na njene i udahnjivao u nju jo ono malice ivota to
mi je preostalo. A kad bih je pokuavao sasvim izvui na suho, s time da kad i opet doe k
svijesti, nikad vie ne poeli u vodu, odmah bi se djelomice pretvorila u nekakvo staro deblo
koje je jednim krajem duboko ugrezlo u mulj i tamo ve dugo lealo prepunjeno vode pa
tako postalo teko i neodvojivo od dna. A dok bih ga izvlaio, i onaj dio to je ve bio na
suhom poeo bi se trgati u mojim rukama, a mene bi uhvatio jo vei strah iako sam mislio
da sam mu najviu toku ve prevladao. I onda sam poeo skupljati te komadie i stavljati ih
jednog do drugoga po obali da bih vidio koliko ih je jo ostalo. I dok sam ih tako skupljao sve
vie i vie, ostajalo ih je sve manje i manje, jer su nestajali im bih ih dodirnuo. I ribe su
isplivale na povrinu samo da bi se doepale komadia tog stabla, a morske su lastavice
kruile nad preostalim komadicima nasrtljivo krijetei. Doletjele su i muhe, premda je bila
no, a vjetar je okretao lie na drveu tako da se svojom svjetlinom isticalo u odnosu na
tamnu vodu rijeke, pa je od njega blistala i cijela okolina. Tada sam spoznao da samo onaj
koji je vlastitim prstima iz rijeke smrti hvatao ostatke svoje drage i radovao se nad svakom
naenom mrvom, da samo on doista moe znati to je to ljubav. Spoznao sam i da me
budunost vie uope ne zanima, da ona predstavlja crnu, ravnodunu rijeku koja hladno i
hitro protjee pokraj ovakvih kao to sam ja. Ja sam ovdje zapravo hvatao svoju prolost,
svoje pravo barem na ono to je bilo, a s time i na ovaj trenutak. Spoznao sam da je moja
najvea nesrea bila u gubitku prolosti, a ona mi je time to se raspadala u mojim rukama i
pred mojim oima nijekala svoje postojanje, otimala dimenziju iz koje je u meni sve poteklo,
dakle cjelokupan moj ivot. Ali ja je se nisam elio odrei bez obzira na oblik u kojem e mi i
opet pokuati pobjei. I ja sam se mijenjao i preobraavao, pa ako bi se rastvorila u
plankton, ja u je i opet uhvatiti preobraen u kita. Onda sam osjetio kako je ta rijeka
zakuhala od vruine i kako je ona zapravo rijeka mog znoja i nosi u sebi sve moje skupljene
patnje i greve, moje duhovne erekcije, sublimne ejakulacije i koliine moje sperme koja
nije nikada potekla iz mene; Tamara bi se utopila u njoj. A mi smo se brkali u toj rijeci,
konano zdrueni jedno s drugim, i ulijevali u neku drugu, iroku i mirnu rijeku. I sasvim je

162

sigurno da netko tko bi vidio kako svijetlo dno blista na viemetarskoj dubini, a mi s njime,
ne bi ni slutio da je sve moglo biti i drukije.
Preko dana, radei, bjeao sam od takvih svojih misli. Identitet intelektualca, pisao
sam predstavlja danas skroz naskroz sumnjivo i dvojbeno pitanje. Vrijedilo bi ispitati
potenje te duhovne atmosfere. Intelektualcima bi se mogle predbaciti mnoge krivice.
Iznevjerili su, na primjer, oekivanja svojih roditelja. (Najednom sam osjetio dukoko
saaljenje za roditelje, i to jedva to sam prevladao suosjeanje s njihovom djecom.) Kad
radnik ili slubenik iz srednjih drutvenih slojeva, a bez vie kolske spreme, poalje svoju
djecu u srednje kole, on to ini u nadi da e na kraju kolovanja od njih postati gospoda:
studenti, akademski obrazovani vii inovnici, magistri, profesori, doktori, pastori ili
inenjeri, i to prema onoj ukorijenjenoj primisli: neka moje dijete postane neto bolje od
mene. A to znai: neka ima ugodniji ivot nego to su mu imali njegovi roditelji, neka ima
vie dohotke, ugledniji poloaj i gospodskiji nain ivota. Da bi se ti ciljevi mogli postii,
roditelji su se spremni odrei vlastitih zahtjeva, tedjeti na hrani, odrei se ispunjavanja
vlastitih elja, prebojavati staru odjeu da bi je jo neko vrijeme mogli nositi, smrzavati se
za hladnoe u loe podstavljenim kaputima (koje e naposljetku moi upotrijebiti jo jedino
za obojke) i ivjeti iz dana u dan samo od variva.
Neprestano sam oslukivao nee li zazvoniti telefon, ali nita. I samo kad bi zazvonilo
zvonce pisaeg stroja da oznai kraj retka, tek bi mi ono pruilo iluziju da sam nekome jo
ipak potreban. A osim toga: kad bi telefon i zazvonio, vjerojatno bi se radilo o nekome tko bi
pitao za Tamaru. Njen automatski telefonski odgovaratelj ve me danima uvjeravao da je
ona kod mene. - A gdje? - pitao sam. - Gdje sam li je to samo sakrio? - A kad je taj njen
automat neprekidno ponavljao moj broj, malo pomalo stao me obuzimati osjeaj da se tu
radi o nekakvu tajnu kljuu. Moda su se svi ljudi htjeli pretvoriti u brojke, iz svog
postojanja prebjei u valne duine, frekvencije i amplitude iz kojih bi se onda poslije
odreenog vremena nepostojanja i opet automatski prefiltrirali u ljude, i to na primjer tako
da bi najprije do odreene mjere sauvali zastarjela i utuvljena znanja kao i pretjerane
fiksacije osjeajnog ivota, a onda bi sve te stvari bile uklonjene iz njih i poslane, kao
duhovni otpaci, na neki udaljeni planet namijenjen da bude skladite za ostatke
ovjeanstva, na neko ugaeno sunce o kojem se vie ne bismo morali brinuti ili bismo ga
moda oboavali, ve prema ukusu i elji.
Moje su misli i dalje htjele bjeati, ali sam bio dovoljno energian pa ih prisilio da se
vrate na posao. Moe se optuivati inteligenciju, pisao sam moe joj se predbacivati...
Ali to bi se tim lopovima moglo zapravo i predbaciti? Sasvim tono: inteligenciji se moe
predbaciti da je prisvojila tekovine radnike klase. Sad kad je radnikoj klasi uspjelo stei
potovanja vrijedno priznanje, i to preko njenog organiziranja u sindikalne pokrete, preko
kojih je stekla oitu samosvijest tako da sad ima odluujuu ulogu u privrednom, politikom
i drutvenom ivotu, sad su joj prili intelektualci mueni svojom slabije razvijenom
samosvijeu i svojom krizom identiteta, pa kau: Evo, i mi smo radnici!
Evo tako!
Cigare su mi leale pokraj pisaeg stola, pa kad sam napisao gornju reenicu, zavalio
sam se u svoj naslonja, zadovoljen velikim duhovnim naporom i zapalio jednu. Reenica je
u izvjesnoj mjeri odgovarala onome to sam htio rei. Ali unato mom zadovoljstvu
163

proizalom iz plodnog stvaralakog razmiljanja, od cigare sam se osjetio loe. Umjesto da

mi to zadovoljstvo potvrdi, cigara se usmjerila upravo protiv tog teksta, a moje je stanje
izazvala pomisao na tu gadnu postojeu situaciju s inteligencijom.
Najednom se zaulo kako je udario preklopnik na prorezu na vratima koji slui za
ubacivanje pisama, i neto lako, poput pisma, palo je na pod. Bi li me uope netko
obavijestio da su je negdje nali? Naravno da bi najprije po cijelome svijetu traili njena
sina, to potpuno otueno stvorenje koje je upravo ona morala donijeti na svijet (to samo
po sebi i nije bila glupa ideja!). Zaet kao iz bijele aneoske ruke koju na ramenu tek jedva
osjetih, a to se, kako je dokazano, moe dogoditi enama zavisti vrijednim koje je sam
Gospod odabrao, bio je odgajan kod bogatih i bahatih roaka. (To je u svakom sluaju samo
moje tumaenje. U takvim stvarima nikada nema prave istine. Svaka strana doivljava tijek
dogaaja na drugi, svoj nain, i ima samo svoje, bez sumnje tono, objanjenje. Moj jedini
pravi dodir s tim problemom proizaao je iz Tamarine reenice: U ivotu se ni zbog ega ne
kajem osim zbog toga to sam ga dala od sebe. Te su joj se rijei jednom omakle kad je
plakala zbog neke mlade bolesnice kojoj su iz ruku oteli tek roeno dijete iz istoga straha
da ga kojim sluajem ne zadavi.
Moda bih tek u novinama neto proitao o njoj. Tako bih konano saznao i kad je
roena, a i upoznao bezbrojna imena u tugu zavitih roaka, kojima su kao udom
blagoslovljene sve osmrtnice.
Ova slika iz mate natjerala me da krenem k vratima. Namjeravao sam, ako budem i
nadalje morao ivjeti sam, dati napraviti neke konopce s rukama koji bi visili sa stropa i
tako mi omoguavali bre i lake kretanje. Bio sam to ve i Tamari predloio, ali nije bila ba
odvie oduevljena tom idejom, barem kako se inilo, i zato sam za sada odloio ostvarenje
te zamisli. Pomislio sam da je moda umrla, ali odakle ba sada te pomisli na smrt?!
Openito se ne umire od ljubavnih jada, pa tako nije valjda ni Tamara, iako je bila prilino
bogata takvim mislima. Ljubavna je bol samo prividna smrt. Dua ne umire od patnje, a
patnja je jedan od najjaih osjeaja postojanja uope. Dua umire od samoe i zaborava,
zbog nedovoljnog ohrabrivanja i neutjeivosti koju nam donosi starost, i to zato to tu duu
poinjemo negirati. Ali to sam zapravo htio rei?
I kad sam otrim vrhom svog tapa (a tu sam otricu na tapu sam izmislio!) pokupio
listi papira to je leao na podu pod prorezom za ubacivanje pisama, a na kojem je pisalo
to bi svaki kuevlasnik morao znati ako eli ivjeti u dobrim odnosima s ljudima, osjetio
sam kako mi krv nadire u prednji dio mozga, i opet naao nit svojih misli. Primijetio sam da
pognuti poloaj pogoduje stvaranju asocijacija i uope miljenju. I revolucije su zapoinjale
zbog predubokih prigibanja. I uz to do kakvih sve spoznaja ne dolaze ljudi dok sjede na
zahodu i kad im purgatorijsko zadovoljstvo povezano s naprezanjem trbunih miia
prouzrouje manju navalu krvi u kapilarni sustav prednjeg dijela mozga. Pa i Rodinov
Mislilac sjedi upravo u takvu poloaju. Nekoliko sam puta godinje s bolom u dui morao
ustvrditi da taj prastari i u svojoj primitivnosti dojmljiv in za mene ostaje neostvariv.
(Zveka mojih instrumenata ni izdaleka ne djeluje tako stimulativno.) Da, ja u vjerojatno
odluiti da nadivim Tamaru za nekoliko godina - ako mi to bude uspjelo - i to iz iste
znatielje. Bilo bi prokleto zanimljivo vidjeti to e se sve dogoditi mom tijelu i mojoj dui,
to e jo iznai, koje li e jo varijacije tokom vremena pruiti ovaj krajolik negativiteta:
moda i meni bude sueno da sagnjilim kao onaj moj roak?! Bilo bi vraki zanimljivo
164

vidjeti to se dogaa u mozgu kad tijelo umre. U svakom sluaju moram raunati s jednim
ogranienjem, a koje se sastoji od injenice da dvije stvari ne mogu podnijeti: bol i smrad.
Barem u poetku, naravno, bol neu osjeati uz pretpostavku da gnjiljenje zapone na
nonim prstima. Samo bi smrad predstavljao za mene - udarac kamenom. Ve i najnevinije
znojenje nogu izaziva u meni nepremostive smetnje. Moda bih zbog svladavanja tog mirisa
morao piti vodu u kojoj su se kuhale one gljive, smrci. To bi dodue bilo mogue samo u
odreeno godinje doba, ali bi u tome svakako bilo nekog ara koji imaju narodni obiaji i
vjerovanja. A nije i nemogue da bih u poetku kleo i psovao, pa tako i postao nekakvim
specijalistom na podruju psihologije psovanja i pronalazio nove uvredljive izraze, poput
onog smrdi kao tvor i slino. Moda bi se u meni pojavili i crvi, pa bih se ponosio njima i
govorio: To su moji crvi, ne dodirujte ih! Ali se bojim da ovjeku ipak nikada ne doputaju
da ima tolika prava, pa makar i na samoga sebe.
Istovremeno sam doao na pomisao, i udno je bilo to se toga ve i prije nisam
dosjetio: pa zato svoje tijelo ne bih oporuno ostavio, na primjer. Institutu za anatomiju pri
ovdanjem sveuilitu?! U oporuci bih mogao postaviti zahtjev da osobito paljivo ispitaju
moj centar za erekciju, da temeljito objasne njegovu organsku povezanost s lenom
modinom, hipofizom i testisima, a uz to i njegovu ovisnost od hormonalnih i cerebralnih
smetnji, ukoliko e sve to na beivotnom tijelu uope biti i mogue. Ne zaboravimo da je i
Galvaniju uspjelo postii da se trgnu kraci na mrtvoj abi, a kakve su sve posljedice
proizale iz toga?! Nadalje, htio sam odrediti da se tako dobiveni rezultati usporede s
odgovarajuim psiholokim ispitivanjima koja se danas vre po svim laboratorijima u
svijetu, pa da se onda razmotre u cjelokupnosti ljudskog osjetilnog ivota. Moda se kakav
mlai, talentirani znanstvenik prihvati ispitivanja na tom podruju, tek trebat e za to i
novaca, i predanosti u radu. A moda e se, zahvaljujui mojoj oporuci, povesti i neka
sakupljaka akcija, pa e hodati od vrata do vrata i pozivati na zajedniku odgovornost svih
ljudi rijeima: Pomozite onima koji ne mogu hodati! Naroito bi se trebalo obraati
enama, jer ega se one prime, obino i uspije. A kakve bi se tek mogunosti otvorile za
akcije po cijeloj zemlji, a koje bi nosile, na primjer, naslove: Ljetni dani u zemlji tisuu jezera
- Finskoj, Zimski dani na polarnom krugu. Jesenski dani u Laponiji, Nai mladi na zemlji,
vodi i u zraku, pa meunarodne izlobe. I tako dalje, bez konca. Trebalo bi ujediniti sve
stvaralake snage i pronalaziti u narodu sve one narodne ljekare i vraare. Jo u samom
poetku neophodno bi bilo osnovati banku u kojoj bi se deponirale ideje. A uz njih
uspostaviti i slube za pitanja i odgovore, i to pri pokrajinskim i opinskim ustanovama. Uz
pomo tih slubi mogli bi lijenici, u okvirima svojih mogunosti, pruati strune savjete, a
prianje aljivih zgoda priuvati za vlastito zadovoljstvo kad dou runi dani. U
zdravstvenim bi se centrima odravale pojedinane vjebe. Erotska bi literatura doivjela
svoj cvat kao nikada prije. Ljudi bi bili zadovoljni, ivot ugodan i nitko vie ne bi mogao
uzdisati s rijeima: ivot je, istina, zanimljiv, samo kad bi mi ivci bili u redu i izdrali. A
kakve bi se tek sve mogunosti otvorile za zajedniku djelatnost sve tamo do politike! Moj bi
erekcijski centar u piritu predstavljao simbol, i bio bi kasnije stiliziran za najrazliitije
namjene: poevi od znaaka koje bi se u obliku pribadaa nosile na prsima po seminarima,
pa sve do izvedbenih ideja za spomenike. Perspektive su bile nepregledne i goleme.
Drhtavim rukama, od spoznaja i radosti, izvukao sam arak papira koji je, zapoet, jo
bio u pisaem stroju, i prihvatio se posla oko pisanja pisma Institutu za anatomiju. Osjeao
165

sam: to bi moglo biti moje ivotno djelo. Kao i u svim sudbonosnim trenucima pojedinaca i
naroda, zauo sam kako mi nad glavom ume golema krila i traio metafore koje su se
upotrebljavale za opis takvih trenutaka sve tamo do pronalaenja pisma. Duom kao da mi
je proao nalet nekakva vjetra, kao da su sve mogue asocijacije htjele istovremeno isplivati
na povrinu. Uinilo mi se kao da su u meni stale brboljiti neznane dubine i svi mogui
gmizavci poeli ispuzavati na kamenu plou moje svijesti da bi onda svi skupa produili svoj
put prema nebu evolucije i naposljetku nestali s horizonta mojih misli poput golemih
pterosaura. Osjeao sam se kao dobrotvor ovjeanstva. Nema istinskijeg osjeaja od onog
pri kojem se osjetimo dirnuti vlastitom plemenitou. Suze su mi potekle po obrazima, i
poslije dueg vremena i opet sam proplakao. Dogodilo se ono to sam smatrao nemoguim.
U meni su se otvorili prolazi, kao to se ono svojevremeno Tamara izrazila. Nadao sam se
samo da u tom trenutku nitko nee doi. Neto je u meni stalo dozrijevati i ja sam poeo
obraunavati sa svojim ivotom. Tek sada sam bio slobodan. Sada ak vie nisam pripadao
ni samome sebi. I sve to budem kasnije doivio, bit e izvan svakog plana kao nekakve
napomene uz osnovnu priu, napomene koje prilino ravnoduno preletimo oima poto
smo knjigu ve proitali.
Potpisao sam pismo pridodavi mu svoju adresu, pa zanimanje i akademsku titulu. To
mora napraviti dojam. I s grafike je strane sve bilo u redu. Posreilo mi se, za razliku od
mnogih ranijih pisama, da sam cijelo pismo napisao bez i jedne greke. Neko sam se vrijeme
divio tome u mom ivotu najznaajnijem uspjehu u pisanju na stroju, a tada sam ga gurnuo
u omotnicu, oslinio je, zatvorio i nalijepio marku. Sve je bilo gotovo. Osjeao sam da sam se
do kraja pobrinuo za sebe i ispunio svoju posljednju dunost prema toj rugobi to se naziva
tijelom, a u kojem sam morao provesti velik dio svog ivota, istina ne uvijek i bez zabavnih
pojedinosti. inilo mi se da sam konano sada izvojevao pobjedu, ja - nekadanji ovjek.
Opijen vlastitim zadovoljstvom, proetao sam iz sobe u sobu i ne osjeajui koliko mi je
to teko. A u tom naletu ivotnog samopotvrivanja dola mi je na pamet i pomisao da bih i
opet morao poeti s uvjebavanjem usklaivanja svojih pokreta: gurati po podu nekakve
naprave i udarati se po koljenima petsto puta na dan, kao kakvo stvorenje koje se
neprestano udi samome sebi to u njemu jo uvijek svjetluca ma i najmanja iskrica ivota.
Toliko sam bio ohrabren da sam ak odluio nazvati Tamarinu ustanovu i pitati to je s
njome iako sam dobro znao da ona to nikako ne trpi. Rekli su mi da posljednjih dana uope
nije dolazila na posao. Vjerojatno iskoritava jo preostale dane godinjeg odmora, ili je
moda bolesna. Bit e najbolje ako nazovem jo jednom kad u slubi bude ef njena odjela.
Utuenost se proirila mojim udovima kao da napad kapi ponovo eli zauzeti podruja koja
je ve jednom osvojio. Zurio sam u ono svoje pismo na stolu i pitao se kamo je to odjednom
nestala njegova magina mo. inilo mi se da vidim Tamaru kako tamo na jezeru, daleko od
obale, podie glavu iz blijeteih valova i ponovo je uronjuje, i nikakva mi znanost u tom
trenutku pomoi nije i ne bi mogla.
Prisilio sam se i nastavio s poslom, pri emu osjetih kako sada intelektualce mrzim jo
vie nego prije. Inteligenciji se mogu pripisati jo i slijedee krivnje:
Prvo, intelektualci su frustrirani jer:
a) vide da su iznevjerili nadanja svojih roditelja;

166

b) identificiraju se, unato svom unutarnjem protivljenju, s radnikom klasom, koju niti
poznaju, niti rade na njenim poslovima i zadacima.
Drugo, nimalo se ne trude da stvore neku sliku o samima sebi, ve je kradu od radnike
klase.
Tree, krivi su zbog duhovnog iskoritavanja preko kojeg pokuavaju prisvojiti
dostignua radnike klase.
etvrto, zbog svojih uvjerenja na svaki duhovni rad stavljaju ig pretvaranja i
nepotenja, umjesto da barem pokuaju odrediti svoj poloaj i svoje posebne zadatke u
drutvu, a u skladu s kojima bi morali i raditi.
Najednom mi se priinilo da vidim Fransa kako onako dotjeran i ist sjedi u pletenu
naslonjau pokraj mog pisaeg stola drei svoju izgubljenu torbu pokraj sebe, i to poto je
izaao kao pobjednik u borbi sa svojim ivotom, iako iznutra poruen od svoje vjene
naklonosti prema piu i enama. Istovremeno ugledah neku neodreenu inteligenciju u
utjelovljenju etveroglave nemani kako pijana i drhtavih prstiju galami u nekom skupom
restoranu, a svaki joj je pokret bio kao zov u pomo. Nije li mi tu sliku svojevremeno
sugerirala Tamara? Naime, uinila mi se nekako poznatom. Ali mi nije trebalo mnogo
premiljanja pa da odredim koja mi je od ovih dviju predodaba bila snanija. Predodba
Fransa ili te etveroglave inteligencije? Prolog proljea rekao mi je Frans brusei svojim
brusom moj kuhinjski no: - Danas je duhovni pritisak znatno jai nego privredni, pa onog
koji radi na istome zraku i pod vedrim nebom preziru i uvijek e ga prezirati. - Podstreknut
tim Fransovim rijeima, bio sam zapisao: Inteligenciju treba optuiti zbog duhovnog
potkradanja, jer se pokuava staviti na stranu radnike klase.
I u jednom stanju slinom duevnoj poremeenosti, a do kojeg je dolo zbog
iscrpljenosti, neispavanosti i premorenosti morama, odjednom mi se uinilo kao da govorim
tisuama Frans Siltanenima i grabljarima bez ruku, Mirji i usplesanom momku, koji je uio
za montera, nebrojenim tvornikim radnicima, koji pucaju od snage, i strunjacima koji
rade zajedno s njima, a kojima sam se u mladosti zajedniki divio videi ih kako rade u
eljezari i ljevaonici. Radnici! - podviknuo sam i tako nemilosrdno udario po svom starom
pisaem stroju da mi se uinilo kako me ispod mojih prsta moli da mu podarim milost.
Pozivam vas, prisilite inteligenciju da stvori svoj identitet i potrai svoje mjesto na ovome
svijetu. Jer inae, zbog svoje unutranje rascijepljenosti, sama e se unititi. Zatraite od nje
da se postavi uz vas kao samostalna snaga, a ne preko zasluga svojih oeva, ne preko zatite
vaih sindikata, ne preko lanih parola. Radniki je pokret zasluio da ga vode ljudi koji su
poteni i ne stide se svog posla.
Ne znam zbog ega sam se oznojio. Prozor je bio otvoren, i hladan je zrak strujao u
sobu. Znao sam da sam napisao lanak koji nee nigdje biti objavljen i koji konano nikome i
ne mogu ponuditi. Nisam znao ak ni zbog ega sam ga napisao. Istovremeno mi je bilo
jasno da se ovdje radi samo o malom djeliu istine, samo o jednoj pojedinosti koju sam
moda samo ja smatrao vanom. Osim toga, taj je tekst vonjao po politici iako to nisam elio,
i u prvi mi mah nije bilo jasno kako da ga tog zadaha i oslobodim. Ali moda e jednom snatrio sam u svojoj zbunjenosti - doi vrijeme kad se bude pisalo i govorilo o tim stvarima i
otvoreno postavljalo kao pitanje, a da se to nee smatrati politikim problemom. Mnogi e

167

tada podii svoj glas bez straha da budu oigosani ili da ispadnu smijeni. I to bi bio djeli
slobode za koji se vrijedi boriti.
Potpuno iscrpljen priznao sam samome sebi da itava ova pria ima smisla jedino
utoliko to me poticala, vodila u podruja u kojima nisam bio toliko siguran kao na polju
osjeajnog ivota, i na taj me nain u mislima udaljavala od Tamare. To je bio moj nain
priznavanja da ne mogu podnijeti niti ekanje, niti neizvjesnost. Svim sam sredstvima
uznastojao da nastavim s pisanjem pamfleta i da smislim jo stvari koje bih mogao zamjeriti
inteligenciji, ali mi je mozak otkazao poslunost kao kakav jogunasti psi, pa sam na kraju
krajeva ugledao tu inteligenciju kako stoji na ulici u dugom, vijugavom, saaljenja vrijednom
repu ekajui na razgovor kod Tamare. U mojoj su dui vodili borbu saaljenje i ljubomora:
osjetio sam da nadolazi - bolest.
I konano, ne znam vie koliko je bilo sati, popio sam au vina i uzeo tabletu za
spavanje, sve u nadi da u tom zabranjenom kombinacijom konano doi i do sna. Ne znam
jesu li proli dani ili sati kad sam je uo da je stupila u sobu.

168

30.
ivo me podsjeala na utopljenicu koju sam iz noi u no spasavao iz mutnih voda mog
jezera iz snova. Kosa joj je bila vlana i raupana, lice ukoeno, usnice nekako
otromboljene i naoteene. Svalila se u naslonja pokraj mog pisaeg stola, ba na onom
mjestu na kojem mi se uinilo da vidim Fransa dok sam ono pisao, i sklopila oi. Kroz prozor
to je gledao na istok sjao je polumjesec. Danica na hladno osvijetljenom nebu samo to nije
zala. Trava u vrtu sivo je bljetala od rose. Uskoro je trebalo svanuti.
- Tamara - pozvah je, uhvativi je za ruke. Bile su joj hladne poput ledenica. - Gdje si bila
dosad?
Nita nije odgovorila, a inilo se kao da nita i nije ula. Samo je i dalje sjedila
zaklopljenih oiju.
Rado bih bio uinio kao i u snu: stavio joj glavu meu svoje ruke, pritisnuo svoje usne
uz njene, udahnuo ivot u nju pa je snano uhvatio da mi i opet iznenadno ne izmakne i
nestane. Svoje bih joj prste zapleo u kose kako se vie ne bi mogla odvojiti od mene, i samo
u strahu da to ipak ne uini, nisam se usudio izustiti ni slovca. Stavio sam joj ruke u svoje,
obazrivo ih trljao i odmah se dosjetio koliko sam ve puta to inio poevi od njenih ledenih,
bijelih vrhova prstiju iz kojih sam ve nauio i itati. Pritisnuo sam ih na svoje usne i
zagrijavao dahom. Malo pomalo stala se zagrijavati i tek tad je se usudih nagovoriti.
Polagano sam joj govorio kako sam eznuo za njom i iekivao je i kako je to bilo strano.
Nisam to zasluio, ali sad je to runo razdoblje za mnom. Svaka mi je rije donosila
olakanje. Istovremeno sam joj, dugme po dugme otkopavao njenu usku, uz tijelo pripijenu
bluzu.
Najednom je otvorila oi u kojima se ugnijezdila bol kao kakva nona zvjerka koja se
danju prikriva. Rekla je:
- Sve sam ti to govorila, ali mi ti nisi htio vjerovati. Sad si i sam iskusio. Samo je teta to
je to iskustvo bez ikakve koristi.
- Znam - uzvratih i poljubih joj zglavke na rukama i stadoh joj zagrijavati mjesta na
kojima je ila kucavica leala tik do koe. To bi esto pomoglo. - Priznajem da sam
pogrijeio! - izustih.
- Ne ponizuj se previe jer e ti onda samo biti jo gore - ree.
- Ali ja se ne ponizujem.
Spustio sam se pokraj nje na koljena i obuhvatio je oko pasa. Poloio sam glavu u njeno
krilo i onjuio ga, ukopao svoje lice u nju, trljao obraze i ui o njena prsa, gurao nos pod
njene pazuhe, cjelivao joj vrat. Kosa joj mirisala kao to no mirie, pa dok sam joj rukom
mrsio kosu, kao da sam uo kako trska uti.
- Bojao sam se za tebe - rekoh. - Gdje si bila?
169

- Pa ako ba bezuvjetno hoe znati, kod onoga to ima gae kao vreice u kojima se
nose stvari iz samoposluivanja.
- Kod komuniste, znai?
- Da.
- A zato ba kod njega?
Nisam se mogao oteti utisku da najgore tek ima doi. Zavrtjelo mi se u glavi. Odjednom
sam shvatio one koji zaele svoju milu zgrabiti za vrat i stiskati joj ga dok joj palcem ne
pritisnu dunik uz hrptenjau. I tu bih identifikaciju morao pokuati doivjeti.
- No, a koga bi mi ti mogao preporuiti? Nisam imao snage da se podignem s poda, ali
isto tako nisam ni htio ostati uz nju. Zato sam se odvukao podom toliko da sam se mogao
osloniti o ormar za knjige.
- A to te je to toliko pogodilo? - upitala me Tamara. - Pa to nije bilo prvi put. Ili te toliko
odbijaju njegove gae? Zna, ja sam ba za njima i eznula. Ona predodba da u ga vidjeti
kako naokolo tapka u njima imala je za mene neeg prisnog domaeg. Ali ovaj je put imao
sasvim uske gaice bez nogavica tako da ga je u njima bilo sasvim lijepo vidjeti, kao kakva
mukarina s reklama.
- I opet sasvim gol?! - upitao sam je sada ja sasvim zatvorenih oiju.
- Ne, ovaj put nije bio sasvim gol, iako sam se zapravo tome nadala. Ali doista ima svoj
poseban stil, pomalo smijean. Nikada nije napastan, niti predlae da se ide u krevet.
Naprosto se razodjene i legne bez i jedne jedine rijei. Tako meni preputa odluku hou li
doi k njemu ili neu. A najee - doem.
Obino Tamaru ne traim za uslugu, ali je sada zamolih:
- Molim te, donesi mi au vode.
Zazvualo je to nekako sveano i kobno, kao da sam je zamolio za posljednju pomast ili
kao da bi Tantal priznao svoju e. I moda me upravo zato i posluala. Pio sam polagano
kao da sam se udio i ai i vodi. Ispijao sam je udno utrnulim usnama.
- A gdje si naletjela na njega? - htio sam uti. Na nepojmljiv mi je nain govor sad
predstavljao golemi napor, ali ni utjeti nisam mogao.
- Ja sam sama naravno, morala s njime uspostaviti vezu. Nazvala sam ga i rekla mu da
bih ga rado vidjela.
Trebalo mi je dugo prije nego sam izustio slijedeu reenicu. Kao da sam patio od
afazije. Po prvi put sam s grozom pomislio na tu mogunost s kojom uope nisam raunao u
svojim planovima za budunost. A moda se samo meni ta trenutna smetnja u govoru inila
tako dugom, jer sam preivljavao prilino veliku unutranju napetost.
- Ali kako si . .. pa ti nisi htjela... kako si u tom sluaju mogla ...
- Shvaam to eli rei - prekinula me Tamara.
- Odgovor je sasvim jednostavan. Taj mi ovjek ne znai ba nita. A i za njega je sve to
sasvim drugorazredna stvar. U naem odnosu nitko nikoga ne ponizuje niti omalovaava.
170

Nikada se ne bih osjetila uvrijeenom kad bi mi rekao da mu nije do tih stvari. A naprotiv,
bilo mu je... I te kako! Mislim da se ak i razveselio kad me vidio, iako se iza one brade uvijek
skriva pomalo kiselo lice. A i dobro smo uigrani. I kao to mukarci kau, ona mu je stvar
sasvim dobrog kalibra. Mesnat mu je i vrsto stoji kao da mu je stalno potrebna ljubav.
Razumije me, ti, moj guravko.
- A emu ti je potreban taj nain izraavanja? - promucao sam.
- Razvijam se. To je moja evolucija na podruju psihologije jezika. Mora mi priznati
napredovanje.
Najednom i ja poeljeh vrijeati pa joj dobacih:
- Tom je tipusu oito svaka dobra ...
- Eh, u tome ba i lei stvar to to nije tako - odreza me Tamara. - Ja sam mu jedina
dobra iako nisam lanica KP. Sam mi je rekao da spava jedino s onima koje imaju lansku
knjiicu.
- ekaj, ekaj malo - upadoh. - Pa to je jedan od onih prasaca ... Svakako, jedan od onih
odvratnih intelektualaca.
- Ah, takvih imam na tucete.
- Onih koji kre rije ili onih koji je dre?
- Barem onih koji se uvijek i za svata priseu. Polako mi je postajalo bolje i dolazio sam
k sebi kao poslije sudara s nekakvim neodreenim tijelom. U meni je rasla srdba, a ona je
poslije neoekivanih razoaranja uvijek predstavljala vrstu uzvienog osjeaja. Dijelio nas je
zid, ponor neiskrenosti za koji je jedino Tamara bila kriva. Oito da jo nije dobila svoju
bitku. Zato se i vratila.
- udno da se ne eli identificirati s njime. Zar te ta mogunost ne privlai? podrugljivo me upitala.
I po drugi put osjetih elju za vrijeanjem iako mi nije bilo sasvim jasno - zato.
- Zavarava samu sebe - rekoh. - Samu sebe, znaj! Vri nasilje nad vlastitim osjeajima.
Pola si k njemu zato to si eznula za Kustaa Maurijem. Nije li tako? Mislila si da e ti na taj
nain biti lake. Nisi mogla izdrati samou. Zna, i sam bih tako neto uradio samo da imam
noge kojima bih mogao hodati. A onda bih se vratio jednako ojaen i isto tako izjeden
brigom pa i jo nesretniji nego prije. Znai da ti se ipak nije javio?! Iz svega toga proizlazi mi
samo takav zakljuak.
- Nije tono, javio se - prekine me Tamara. Sad je i opet bio na meni red da budem
zateen.
- Pa onda?! Sad vie nita ne razumijem.
- To se i vidi.
Sasvim me hladnokrvno muila i to time to se dugo i dugo usekivala, a onda s
maramicom ovijenom oko prsta paljivo brisala nosnicu po nosnicu. Moda ju je zahvatila
iznenadna potreba za ienjem same sebe. Poela se vrpoljiti kao ptica kad isti svoje perje,

171

vrcima prstiju pritiskivala je trbuh, okretala glavu i gladila se po vratu. Prirodno to je

posvuda osjeala bolove, jer se svaki snaniji doivljaj i napetost u ljudi odraava na
podruju ramena i u probavnim organima.
Pokuao sam se sabrati. Nisam vie mogao izdrati na svom mjestu. Silno sam zaelio
proetati sobom: kakvo bi mi to priinilo olakanje! Ali sam samo sjeo u pleteni naslonja
nasuprot Tamari i promatrao je kako rukom trljajui prelazi preko obraza, a to je i inae
bila njena navika.
- Je li te nazvao? Jeste li se vidjeli? - gotovo sam uzviknuo.
- Sad mi je jasno zato nisam dolazila ovamo. Pa ovu vrstu presluavanja jedva se i
moe podnijeti - uzvratila mi je Tamara. - Da, nazvao je!
- A to ti je rekao?
- Koliko se sjeam, pitao me da kojim sluajem nije kod mene na selu ostala ogrlica i
uzica od jednog psa.
Ponovo sam je zamolio vode. Pruila mi je au u kojoj je jo ostalo vode upravo za
gutljaj.
- I to? Nita vie? - upitao sam je kad sam ispio vodu.
- No da, pa to se obino govori preko telefona: kako je? ... hvala ti za posljednju
zajedniku veer ... ba bi bilo lijepo da se i opet jednom negdje na tom svijetu moemo
sresti, ali ovog asa imam strahovito mnogo posla ..., i tako ...
- Kakav licemjer, prostak, prasac ... A ti ga nisi nita upitala?
- A to bih ga trebala pitati? Jedino pitanje koje sam mu mogla postaviti bilo bi da li mi
moe objasniti zbog ega me je ostavio.
Bilo je jo mrano i iz svog sam naslonjaa samo nejasno mogao razabrati crte njena
lica. Sjedila je sagnuta, s rukama zakopanim u kosu kraj sljepooica. Prolo je neko vrijeme
dok nisam shvatio da plae, da je zapoela plakati jo prije, ne znam kada.
Taj neutjean, ali i zanimljiv trenutak doivio sam poput znanstvenika kojeg izda
njegovo vlastito struno podruje, ostavi ga na cjedilu kao papirnati zmaj kad se otkine i ode
nebu pod oblake. Oko mene leprale su rijei kao ptice, a psihologija jezika na kojoj sam
gradio cjelokupan svoj pogled na svijet (sve je onako kako se najbolje moe izraziti), ta
stijena tresla se poda mnom i izloila moju duu opasnim rezonancama.
Pla joj je zapinjao u grlu, a s posljednjim rijeima i izletio iz nje. Pri tome su sigurno
svog udjela imale i lijezde slinovnice, tako da su rijei isplivale kao neka poruka
spremljena u bocu i poslana u najveoj nevolji. I dok je sve jae i jae jecala, to jecanje je
zahvaalo sve dublje i nepokornije slojeve koji su, napokon, jednoduno morali priznati da
njena patnja proizlazi iz tog osnovnog pitanja, jedinog i neizgovorenog pitanja. Ali ni to nije
bilo dovoljno. Trebalo se pomiriti s time da nikada nee dobiti odgovor na to neizgovoreno
pitanje, a ako ga ikada i dobije, nee je ni na koji nain moi zadovoljiti.
U jednom se trenutku uinilo kao da je ustala u namjeri da mi prie, ali je zastala na
pola puta, bacila se na pod i kriknula. Krik je prvo i posljednje ljudsko pravo, kao to smo to
172

ve jednom Tamara i ja suglasno utvrdili. Smatrao sam da nitko nema pravo sprijeiti tako
neto, pa ak ni u ime saaljevanja ili brige za nekoga. Kolikogod sam vodio brigu o
ureenju svog stana, u ovom bih joj asu dopustio da tu na pod povrati i da na sve svoje
otvore sve izbaci iz sebe. Da me mogla posluati, bio bih joj to toplo savjetovao, jer patnju
treba vrsto zgrabiti ako neemo da ona nas zgrabi, zaara i pretvori po svom ukusu u
kakvu isuenu biljku ili govnovalja. Mislim da sam neprekidno ponovo zvao: Tamara,
Tamara... pri emu sam i plakao. U meni su se otvorili prolazi. Ne bih mogao rei koliko je u
svemu tome proteklo vremena.
Konano je svoje pritube poela pretvarati u rijei.
Najprije sam izmeu njenih jecaja zauo odlomke reenica kao tu nema nikakva
smisla..., pa ja, glupaa sam toj bijedi od ovjeka pokazala to je ljubav..., zatim kako
samo moe biti toliko nemoralan ..., a i spalit u mu sve one knjige o dobermanima....
A onda se pla pretvorio u bujicu rijei, kao da se u Tamari ispunio onaj golemi
praproces koji je slijedio stvaranje simbolnih funkcija, a u kojem su se usklici, izrazi bola i
uzdasi stali pretvarati u jezik kao komunikacijsko sredstvo.
- Kako mi samo nije uspjelo da ga prva napustim. Tako je to. Tko prvi uspije napustiti
drugoga, taj je pobjednik. Takvo sredstvo ljudi osobito cijene, prodiru u druge, nanosei im
boli. To je sigurnija metoda pri kojoj sami pokuavaju ostati zatieni, pa ak i onda kad
vole. Upravo se takvom metodom posluio i Kustaa Mauri kod mene. Moda u ljubavi i nije
nita drugo traio osim prilike da nekome prouzroi razoaranje. Pa i njegova impotencija
samo je zapravo izraz te namjere. Tek, kod mene mu nije uspjelo provesti svoju namjeru ni
na jedan drugi nain ve jedino priinjanjem ovih patnji. To je strano.
Malo pomalo i meni se vratio dar govora, pa mi se rijei vratie u jatima, poput ptica.
- Stvarno - rekoh - ljubav je grozna stvar.
- Ali ni za ta na svijetu neu dopustiti da dozna to mi je uradio. To mu zadovoljstvo
neu ni na koji nain pruiti. Ili u mu ipak jednom, u zgodnoj prilici, ispriati kako mi je
bilo, ali tek onda kad mi on vie nita nee znaiti. Tako e, osim o svojim psima, nauiti
neto i o ljudima. Mogue da uz pomo tog saznanja pronae i nekog tko e ga osloboditi
njegove duhovne impotencije kako sam ga ja oslobodila tjelesne. A ja sam bila toliko glupa,
pa sam umjesto neurotiara traila obinog mukarca, kako bih u njemu nala sigurnost i
kontinuitet. Ali upravo takvi obini su lani. Neurotiareva neuroza bar nikada ne vara.
- Naprotiv - pokuao sam je utjeiti - naprotiv. Sve ti je ilo prema planu. Umjesto
neurotiara naletjela si na psihopata, ovjeka koji uope nije poznavao osjeajni ivot,
najizrazitijeg tipa takve vrste kojeg je uope bilo mogue pronai.
- Ono to je od mene dobio za svoje tijelo, moda jednoga dana stekne i za svoju duu.
Osjetio sam da je to glavna toka njena problema: proitala je Kustaa Maurija tako
dobro koliko je najvie mogue nekoga proitati u takvim okolnostima, pa jo i bolje. A ja
sam vidio kako se njen duh kroz ovu spoznaju proirio i otvorio si dimenzije pred kojima se
prije morao bespomono zaustavljati. A to je sada slijedilo bilo je vie-manje samo
neizbjeno prevakavanje, prirodna metoda za duevno smirivanje. Pa tako je i bilo.
- Priao mi je kao kakvome maseru ili u saunu.
173

- No, a zato mu to zamjera? Pa i maseri, i saune danas su visoko na cijeni.

- Ali onda se treba najprije najaviti, pa ako se predomislimo, smijemo i pristojno
otkazati svoj dolazak. Samo bie koje voli moemo bez najave gurnuti u stranu, pustiti ga
kao kakvu krpu da eka u kutu bez i jedne rijei objanjenja. Ali je ipak jednom bio rekao,
ono jednom ...
U njen se pla umijeao jedan svjetliji ton kao da je neto promuklija flauta htjela
svojim mekim zvukom nadjaati cijeli orkestar.
- Au, au - promucao sam ja, poznavatelj rijei, nemono se uhvativi za tu, moda prvu
ikada izreenu rije, koja se, do danas nenadomjestiva, prenijela i u nae vrijeme. - Kako je
to bio jalov ovjek! Tek mu je tvoja ljubav, oito, pomogla da se rascvjeta - rekao sam
uronjen u misli, odjednom shvativi sve.
- Imam pravo na njega! Imam, i to po svim zakonima morala - ustrajno je ponavljala.
A ja sam se prihvatio jednog drugog, ve odavna izlizanog, ali jo uvijek korisnog naina
nagovora, koji je doista bio ve toliko banalan, da sam ga se u ovoj situaciji zapravo i stidio:
- Ali tebi je jasno da se neko drugo bie ne moe nikada sasvim posjedovati, pa ak ni
preko ljubavi - rekoh najblae to sam mogao.
- Ali ja ga uope ne elim posjedovati - usprotivila se. - Tu se radi samo o pravu na
upotrebu. Zapravo bi mi morale doi ene, stisnuti mi ruku i zahvaliti to sam ga tako
ikolovala.
- Doista - sloio sam se. - Morale bi doi i uz to jo napraviti onaj draestan poklon
koljenom. Pa to sam ti ono rekao o mladim unama kad im je uspjelo da uzlete na drvo,
sjea se onih mladih una to su neprestano krijetale - piip ... piiiip ... - pokuao sam je
tjeiti.
- Ili je on naprosto glup kao ovca?! Ispustiti iz aka jednu takvu enu kao to sam ja!?
Bila sam tako dobra prema njemu kao to vie nikada ni prema kome neu biti. Tko mene
izgubi, izgubio je! A kako me je tek poniavao! I to moda samo zato to me one psine nisu
mogle trpjeti, a ja ih mrzila jer su neprestano kesile zube na mene - uzdahnula je Tamara i
ne primijetivi proturjenost u svom zakljuku.
- A zato ne razmisli malo i zakljui kako je i za njega ta cijela situacija morala biti
poniavajua - bacio sam joj bubu u uho. - Ti si mu bila prenadmona. Taj jadan ovjek
zapravo i nije nita drugo uradio osim to ti je pruio malo radosti i promjene. A nasuprot
tome, s njime se zbivalo neto odluujue. ime ti je mogao uzvratiti?
- Kontinuitetom. A i onda bih se zadovoljila s malim, s minimumom. Bila sam mu
spremna rei: Voljet u te kad god mi za to bude pruio priliku! Pa kako onda moe
optuivati mene?!
- Zakoni ljubavi predstavljaju neto najsurovije na tom svijetu - izrekoh sveano. - A ti
postupa katkad kao da su ti njeni zakoni potpuno nepoznati. Ne bi trebala zavaravati samu
sebe, jer onda stvari krenu naopako. Tad se samosvijest uzbuni i uzvrati udarac.
- Ali ja sam i tebi nadmona!

174

- Nisi, jer ja imam duu koja leti!

Plakala je tako snano da sam se pobojao nee li se onesvijestiti. Vie nije imala ni
snage da glavu zarije u jastuk, a to je inae inila. U tom je trenutku osjeala da sam je i ja
napustio.
- Tamara - rekoh. - Tebi je sueno da uvijek trpi, pomiri se s time. U tome istovremeno
lei tvoja snaga. Ti si zdrava, izdrat e! Drugi e ti uvijek nanositi boli. Ali ti isti uvijek e te
i trebati, pa ak u svakom odnosu i ovisiti o tebi. Tvoje uvjete koje postavlja u ljubavi nitko
nije u stanju ispuniti jer ih ti zapravo i nema. Ti nema tih uvjeta, oni za tebe lee u ivotu
samom po sebi.
- Kad bi mi samo Netko ili Neto bilo to dao to bi mi pomoglo! Rekla sam onome
gaonji: Pojebi me tako pa da i ja postanem komunistkinjom! Moda bi mi politika
pomogla. Ovako vie ne mogu izdrati. Sve sam postavila naglavce. Ne ostavljam kamena na
kamenu. A pri svemu tome morala bih jo i drugima dijeliti savjete.
- Uspjet e ve - kaem ti. Siguran sam u to. Rijeit e ti jo i mnoge druge probleme. A
u ljubav e i opet, kao i uvijek do sada ulaziti rairenih ruku, pa i poslije ovoga iskustva. U
tome lei tvoja snaga. I to je dobro. Ali uvijek e ti nanositi boli! Njima nee moi izbjei,
bogu budi hvala! Ne plai se bolova! I mene si ih nauila spoznavati. Pa sad ne moe
ozbiljno zaeljeti da se okameni samo zato to si naletjela na drvene glave. Bolje je i
slomljeno srce nego nikakvo!
Ustala je da bi mi prila, pa dok se teturavo podizala, potekne iz nje na pod - sperma
koja se cijelo vrijeme zadravala u njoj. (Navodno, ponekad moe i vrlo dugo ostati tamo.)
Znai da nije imala gaica na sebi.
- Oprosti! - rekla je i ne znajui koliko sam joj jo i vie bio spreman dopustiti.
- Nita, nita, doista nita - rekoh ohrabren. - To je samo dobro.
- Pruio sam joj svoju maramicu. Obrisala se njome, ali nespretno da joj je malo sperme
zalo i u kosu, pa se ova uvukla u sve to je radila.
Ali do mene Tamara jo uvijek nije uspjela doi, ve je ostala na podu i naslonila se,
blizu mojih nogu, na prednji dio pisaega stola.
- Sve sam se ove dane suzdravala, tek se ovdje mogu izjadati.
- Oprat u te - rekoh - a onda e sve proi, isprat u s tebe tvoje brige, okupat u te kao
da si dio mene samoga, namirisati te, pa e ponovo postati radosnom i veselom kao to si
bila. Ipak je sve to bila samo jedna epizoda, upadica, uostalom takav je i cijeli ivot. Nee ti
to biti ni prvi, a niti vjerojatno posljednji put.
I opet mi je htjela prii, ali u istom je trenutku tako resko zazvonio telefon da smo se
oboje trgli. Mislim da ni jedno od nas nije odmah shvatilo to se to zapravo dogodilo, jer
smo se udaljili do silno dalekih svjetova. A onda je zazvonilo i po drugi put.
Tamara prie telefonu.
- Da - ree i prisjedne na pod do stolia za telefon, prisloni glavu o stol i sklopi oi.

175

- Pa naravno da smeta kad naziva u to doba. Ja sam umorna, cijelu no nisam spavala.
Ali pustimo sad to... Ja te shvaam, ali pokuaj shvatiti i ti mene... Da, tono, bila sam na selu
... Ovaj put imam na sebi suknju i smei pulover ... Kako? ... Ne znam ...
Stanka za koje je razmiljala. A onda nastavi:
- Ruiasta ... Pa ponovo stanka.
- Da, i one su ruiaste. S ipkama, ruiastim ipkama. Imaju po sebi ljiljane i netike.
Rukom je poduprla glavu.
- Da, i ona je jo uvijek iste boje, ali je moda malo izblijedjela od sunca ... Da, prilino
upava...
Poloila je slualicu pokraj telefona kao bez snage da je i dalje dri.
- Ljubim te! - uo se muki glas. - Cjelivam ti onaj rascjep, evo, sad ti ga razdvajam,
lickam ti usmine, ispijam tvoje sokove, ba je krasno. Toliko sam eznuo za tobom i, evo, sad
se uguravam u tebe, obgrlila si me nogama, evo, u tebi sam i poinjem se micati, ti si moja ...
Tamara ponovo uzme slualicu u ruku.
- A sad je dosta, prekinimo s time - ree odluno. - Nije mi dobro, sasvim sam pri kraju
snaga.
- Ne sputaj slualicu, preklinjem te - ulo se iz telefona. - Daj mi jo samo nekoliko
sekundi, divna si... evo ... sad e ... dolazi... evo... saaadaa ...
Tamara je priekala jo trenutak.
- Budi mi iv i zdrav!
- Hvala ti, velika ti hvala, neka te bog blagoslovi... - zvonilo je iz telefona dok je Tamara
odlagala slualicu.
Evo ti, tu ima sad svoj kontinuitet - najradije bih joj bio rekao, ali nisam imao srca.
Jo trenutak utei je sjedila tamo oslonjena o stoli telefona, kao da skuplja snage. A
onda mi se sve onako po podu prikui, i konano mi svoju glavu poloi u krilo. Gurnuo sam
joj prste u njenu razbaruenu kosu. Kako su ti nijemi dijelovi tijela eznuli jedni za drugim!
- Moda je Kustaa Mauri, sad kad ima razloga za to, postao i vjeran?! Ili se boji da ne
izgubi srce? - rekoh samo da joj nekako podignem raspoloenje. Ali sve to skupa, cijeli taj
problem uinio mi se u istome trenutku sasvim sporednim i drugorazrednim u usporedbi s
injenicom da je ovdje bila Tamara, da smo Tamara i ja bili zajedno. To je bilo ono glavno i
odluujue. Pretpostavljao sam da i ona ima potpuno iste misli.
- Ima li neka druga tumaenja? - upitao sam je i uzeo joj lice meu ruke. Okrenuo sam
joj glavu prema sebi.
- Sve me to vie ne zanima - odvratila je. - Nevano je. Imala bih jo samo jedno
jedincato pitanje, i to: zato ba mene uvijek naputaju?
Neoekivano me uhvatila za remen na hlaama i tako povukla da me sve zaboljele Vidio
sam sve zvijezde i najradije bih zaurlao. U kriima kao da me netko noem zarezao.
176

- A i ti! - jadikovala je. - A i ti! Ne da mi svoje tijelo. ena to osjea kao odbacivanje
sebe. Posvuda vrvi od ljudi koji su na najrazliitije naine naputani, ljudi raznih starosti i
svih moguih nijansi. ivot nije nita drugo do lanac naputanja. Zato si me napustio? Na
svijetu nema vanijeg pitanja od toga. Odakle bi mi inae bilo tako dobro poznato?! Gdje
sam ga ono ve ula? Ili nam to pitanje lei u krvi? Kao kakav nasljedni faktor?
Neto zagonetno zbivalo se u meni. U glavi mi je umjelo. Bio sam blizu nesvjestice, ali
sam se istovremeno osjeao tako laganim kao da bih se svakog trenutka mogao podii u
zrak. Negdje se neto skupilo u meni i teilo prema gore. I onda se dogodilo upravo kao u
onom snu to sam ga usnio za vrijeme godinjeg odmora: Tamara me poela svlaiti, ljutiti,
oslobaati me uskog oklopa koji me stiskao, poela tragati pod njim, a kad je otvorila i
posljednji otvor, iz njega se uvis izdigla raketa, pa onda zastala onako silna, spremna za
start, i samo to nije prsla od vlastite snage.
I Tamara mi sjede na koljena, upravi projektil u sebe i poe se polako micati, tresui se
cijelim tijelom, elom oslonjena na moju sljepooicu.
I osjetih kako sam se uputio u njen svemir, kako sam krenuo na put o kojem sam
sanjao, prema cilju kojem je ovjeanstvo od samog poetka svog postojanja hrlilo. I tako
zdrueni projurili smo kraj mjeseca, kroz zvjezdane maglice, mimo kvazara i prema
granicama postojanja.
A kad smo stigli blizu onoga gdje se sve rascjepljuje, tamo gdje sve zavrava, i ja po prvi
put u ivotu bio spreman da umrem, Tamara je postala malo sporijom i rekla:
- Htjela bih jo malo ostati ovdje.
Ili sam sve to samo umislio? Ba kao i sve ostalo?

177

Pogovor
Iako Eeva Kilpi u skladu s tekuom finskom knjievnom kritikom jo ne zauzima mjesto
meu najvienijima, najpoznatijima i najboljima koji predstavljaju dananju finsku
knjievnost, ipak nema nikakve sumnje da je na najboljem putu da im se i prikljui. Razloge
vjerojatno valja traiti u njenu kasnom knjievnom poetku (tek 1959. iako je roena
1928!), pa zato, po nekom nepisanom pravilu, mora oito priekati da se njeno ime
ravnopravno spominje s imenima kao to su prozaici Vaino LINNA, Mika WALTARI, Veijo
MERI, Hannu SALAMA i Antti HYRY, pa prozaik i pjesnik vedskog jezinog izraza Bo
CARPELAN te pjesnik Pentti SAARIKOSKI, koji bi najvjerojatnije zastupali dananju finsku
knjievnost u nekoj ogranienoj antologiji. Pa s obzirom na njenu dananju poziciju u
finskoj knjievnosti, Eevu Kilpi treba promatrati kao pisca mlae generacije u usponu, a s
pozicije neovisnog itatelja, kao vrsnu spisateljicu, danas ve obogaenu knjievnim
iskustvom koje je stekla na osnovi dviju zbirki pjesama, est zbirki pripovijedaka i est
romana, a na temelju kojih je ak dvaput dobila visoko finsko knjievno priznanje - dravnu
nagradu za knjievnost. Njeno zanatsko knjievno iskustvo i iskustvo ene, pa majke troje
djece i rastavljene supruge, bogato je prisutno u njenim djelima zajedno s ljudima njene
rodne Karelije, ratnim zbivanjima, nepresunim folklornim humorom Karelijaca i Laponaca,
ali posvuda u prvi plan izbija patniki lik ene u borbi za slobodu svoje zemlje ili svoje
vlastite linosti. Zato je i posve normalno da je psiholoka analiza jedan od najzanimljivijih
elemenata u njenu knjievnom djelu, uz koju ne treba zaboraviti na profinjen, armantan i
nenametljiv humor kojim, na primjer, i zavrava svoju privatnu skicu autobiografije kad na
kraju kae: Nastavit e se, nadam se.
Za prijevod nije sluajno odabran ba njen roman Tamara. Naime, taj roman Eeve
Kilpi nije, dodue, dobio ni jednu dravnu nagradu, ali je postigao uspjeh bestsellera (u tri
godine est izdanja sa 70.000 primjeraka u zemlji s oko etiri i po milijuna ljudi), preveden
je na engleski, njemaki, francuski, nizozemski, japanski, vedski i slovenski, a uz to se o
njemu pronio glas kao o nekom erotsko-pornografskom djelu napisanom od strane jedne
ene, to je moda potaklo raznorazne radoznalce i pribavilo knjizi taj golemi tira.
Meutim, ako nam je stalo do toga da stvari stavimo na njihovo mjesto i utvrdimo istinu,
onda treba rei da se ovdje ne radi ni o kakvom tipu porno-romana, sa svim njegovim
popratnim osobinama, ve o psiholokoj studiji o tekoama i znaenju posjedovanja,
kako je spisateljica napisala u jednoj posveti. Zato su se i finski kritiari nali iznenaeni
pred velikim komercijalnim uspjehom tog romana koji na mahove nije pisan nimalo
jednostavno, ve trai od itatelja i odreeni intelektualni napor.
U romanu se govori o eni, psihoterapeutkinji, koja ivi s veim brojem mukaraca, ali s
jednim od njih - invalidom, veza je stalna. On je zapravo i glavna linost romana koja do
pojedinosti pripovijeda (i analizira) Tamarine erotske doivljaje pokuavajui se u svojoj
seksualnoj nemoi identificirati s njenim ljubavnicima. I tako se kroz roman izmjenjuju
prilino realistiki opisi iz podruja seksualiteta s misaonim razmatranjem o ivotu i
ljudima, naroito na podruju njihove seksualne intime. Zgodno e biti u vezi s tim
178

romanom navesti to sama spisateljica misli o njemu, odnosno o tumaenjima da bi se njen

roman mogao nazvati pornografskim: ... esto su me zapitkivali u vezi s 'Tamarom': 'zato
ste se odluili za takvu temu, i kako vam je, zaboga, palo na pamet da za glavnu osobu
erotskog romana uzmete nemonog mukarca?'
Odgovor bi mogao glasiti: Po mom sudu, problematika ljudskih odnosa dosie svoj
vrhunac u odnosu izmeu mukarca i ene. Pri ispitivanju tog bitnog problema moemo
neto nauiti to je i bitno u svim podrujima ljudskih odnosa, i te nam spoznaje mogu
pomoi u boljem meusobnom sporazumijevanju. Nemo mog glavnog lika proizlazi iz
mojeg uvjerenja da smo i mi svi na neki nain emocionalno povrijeeni. Ovaj je svijet toliko
neprijateljski raspoloen prema emocijama, da one moraju bilo umrijeti, bilo doivjeti
oteenja, ili pak rastu poput korova izmeu ploa nogostupa. I zato se nimalo ne osjeam
krivom to je slika ljubavi u mom romanu toliko iskrivljena, kao to i nisam kriva za
komine elemente koji su se uvukli u tu sliku.
Ima jo jedan razlog zato sam htjela napisati erotski roman. Ima u nas niz knjiga koje
pruaju informacije o seksu s obzirom na spreavanje zaea, poloaje i tehnike, to je
svakako dobro, ali i nedovoljno. Jedino je umjetnost u stanju opisati ljubav sa stajalita
cjelokupne ljudske personalnosti ukljuujui tu i emocionalnost. To ja nazivam 'erotskim
romanom'. Njegova je dunost da ispuni prazninu izmeu informacije o seksu i
pornografije. Glavni motiv: u tom svijetu nasilja, grubosti i nepravde moramo obraniti ljubav.
Toliko Eeva Kilpi o tom svom romanu, pa dodajmo jo jedino da je u tom romanu
esejistikog tipa doao do izraaja i nain gledanja na dogaaje oko sebe jednog finskog
intelektualca, sviao nam se taj kut promatranja stvari ili ne. Sigurno da se taj nain
promatranja i drutvene i intimne sfere unekoliko razlikuje od gledanja ovjeka iz toplijih
podneblja, ali jedno ostaje zajedniko to izbija iz tog romana: uzaludno nastojanje ljudskog
bia da pronae svoje zadovoljstvo i sreu.
Roman je preveden na temelju vedskog i njemakog predloka.
Mirko Rumac

179