briana

~1~
 briana

David Lodge

Razmjena
Priča o dva kampusa

~2~
 briana

Premda su neke lokacije i javni fenomeni što ih prikazuje ovaj roman u stanovitoj
mjeri nalik stvarnim lokacijama i fenomenima, likovi su u cijelosti izmišljeni, bilo kao
pojedinci bilo kao pripadnici neke ustanove. Drljingam i Euforija su mjesta na
zemljovidu komičkoga svijeta koji nalikuje onomu u kojem mi prebivamo a da mu
pritom nije strogo sukladan, i koji je napučen plodovima mašte.
d. l.

~3~
 briana

Putovanje

Visoko, visoko nad Sjevernim polom, prvoga dana godine 1969., dva su se profesora
engleske književnosti približavala jedan drugome udruženom brzinom od 1.800
kilometara na sat. Od razrijeđenog, studenog zraka štitile u ih primjereno konstruirane
kabine dvaju Boeinga 707, a od mogućnosti sudara razborit raspored međunarodnih
zračnih koridora. Premda se ta dva muškarca nikada nisu upoznala, poznavali su se po
imenu. Upravo, naime, razmjenjuju mjesta na šest mjeseci; u nekom razdoblju manje
brzog prometa križanje njihovih putova možda bi bilo obilježeno kakvom zanimljivom
ljudskom gestom: možda bi, primjerice, domahnuli jedan drugomu s palube dvaju
prekooceanskih brodova usred Atlantika i obojica, pukim slučajem, istodobno usmjerili
slobodnom rukom teleskop na onoga drugog; ili, što je vjerojatnije, možda bi se na
prozorima dvaju željezničkih odjeljaka što su se zaustavili jedan sučelice drugomu na
istoj postaji u Hampshireu ili na Srednjem zapadu odigrala mala pantomima
međusobnog procjenjivanja, pri čemu bi onom zbunjenijem laknulo kada vlak konačno
krene dalje, ali bi odmah ustanovio da to kreće vlak u kojemu je onaj drugi... Međutim,
takvo što neće se dogoditi. Budući da se ta dva muškarca nalaze u avionima, pri čemu se
jedan dosađuje, a drugi se boji gledati kroz prozor - i budući da su, ovako ili onako, ta
dva aviona predaleko jedan od drugoga a da bi se dala razabrati golim okom, križanje
njihovih putova u mirnoj točki svijeta koji se okreće nije zamijetio nitko osim
pripovjedača ove dupleks kronike.
Izraz „dupleks“ rabi se, osim u općem značenju „dvostruk“, u žargonu električne
telegrafije kao oznaka za „sisteme u kojima se poruke istodobno odašilju u suprotnim
smjerovima“ (OxfordEnglish Dictionary). Zamislite, ako vam se hoće, kako je svaki od ta
dva profesora engleske književnosti (slučajno je obojici četrdeset godina) spojen s
rodnom grudom, radnim mjestom i kućnim ognjištem jednom neizmjerno elastičnom
pupčanom vrpcom sastavljenom od emocija, stavova i vrijednosti - vrpcom koja se, dok
on juri zrakom, rasteže i rasteže gotovo do nevidljivosti, ali ne opet toliko da bi pukla.
Zamislite, nadalje, da su se, dok ovi prolaze jedan kraj drugoga ponad polarne ledene
kape, piloti njihovih dvaju Boeinga usprkos svim propisima i tehničkoj izvedivosti bacili
na vesele akrobatske točke - međusobna oblijetanja, strmoglava ronjenja, nagla
uzlijetanja i lupinge - poput dvoje plavih drozdova u sezoni parenja, kako bi temeljito
zamrsili rečene pupčane vrpce prije no što trijezno i na propisani način nastave svojim
putem. Pošto ta dvojica slete na teritorij onog drugoga i pođu za svojim poslovima i
užicima, kakve god vibracije bude jedan odašiljao svojem rodnom staništu, osjetit će ih
onaj drugi, i obratno, i stoga će se odašiljatelju vratiti suptilno modificirane reakcijom
drugog sudionika - možda će mu se, dapače, vratiti komunikacijskom putanjom drugoga
sudionika, koja je, uostalom, ukotvljena u mjesto kamo je upravo stigao; ne prođe mnogo
vremena, a čitav sistem brenči od vibracija što putuju tamo-amo između profesora A i
profesora B, čas ovom čas onom putanjom, ponekad počinjući u jednoj putanji a
završavajući u drugoj. Drugim riječima, ne bi bilo nikakvo iznenađenje kada bi njih
dvojica koji razmjenjuju mjesta na šest mjeseci, recipročno utjecali na svoje sudbine i
zapravo u stanovitim aspektima zrcalili iskustvo onoga drugog, unatoč svim razlikama

~4~
 briana

njihovih dvaju okoliša i njihovih dvaju karaktera te različitu odnosu spram čitava toga
pothvata.
Jednu od tih razlika možemo razabrati kratkim pogledom s naše povlaštene
pripovjedačke visine (koja je viša od one ma kojeg mlažnjaka). Iz ukočena, uspravna
položaja tijela i pretjerana zahvaljivanja stjuardesi koja mu poslužuje čašu soka od
naranče, očito je da Philip Swallow, koji leti prema zapadu, nije navikao putovati
avionom; Morrisu Zappu, koji se mlitavo zavalio u sjedalu letjelice što hita prema istoku,
koji žvače ugašenu cigaru (stjuardesa ga je natjerala da je utrne) i baca mrke poglede na
mršavu porciju leda što se topi u plastičnoj čaši s burbonom, doživljaj dugotrajnih letova
poznat je do ubitačne dosade.
Philip Swallow zapravo već jest putovao avionom, ali tako rijetko i u tako dugim
vremenskim razmacima te svaki put proživljuje istu traumu, izmjeničnu struju straha i
smirivanja koja mu u nepopustljivu i iscrpljujućem ritmu napinje i opušta organizam.
Dok je na čvrstom tlu i priprema se za put, o letenju razmišlja pun ushita - uzvinut će se
visoko, visoko odavde u modri empirej, ušuškan u letjelici koja, gledana iz daljine, tamo
gore djeluje ležerno i na svome terenu, kao da je izmodelirana iz samoga neba.
Pouzdanje mu počinje lagano slabiti kad stigne na aerodrom i lecne se od prodornih
zvukova motora u mlažnjacima. Na nebu avioni izgledaju jako maleni. Na uzletištu
izgledaju jako veliki. Sasvim izbliza, dakle, trebali bi izgledati još veći - ali ustvari ne
izgledaju. Primjerice njegov avion, tik ispred prozora odlazne hale, ne izgleda baš
dovoljno velik za sve ljude koji će ući u njega. Taj dojam biva potvrđen kada kroz tunel
stigne do kabine letjelice, omalene cijevi pune udova što se izvijaju na sve strane. No
nakon što se, kao i ostali putnici, smjesti, vraća se osjećaj ugode. Sjedala su izvanredno
udobna pa čovjek nema ništa protiv da tu ostane do daljnjega, a tu je i osjećaj sigurnosti
da je prolaz slobodan ako poželi protegnuti noge. Svira pitoma glazba. Rasvjeta djeluje
umirujuće. Stjuardesa mu nudi jutarnje novine. Njegova je prtljaga na sigurnom negdje u
avionu; ako pak nije, on za to nije kriv, a to je glavno. Zapravo, letenje je jedini način
putovanja.
Ali dok avion rula prema uzletištu, on radi poznatu grešku: svrne kroz prozor
pogled na krila koja lagano poskakuju gore-dolje. Ploče i zakovice toliko su vidljive te
čovjeka gotovo zabole oči, obojene oznake iskrzane su od atmosferilija, poklopci motora
prošarani su čađom. Zapravo, sviće mu da on svoj život povjerava stroju, djelu ljudskih
ruku, pogrešivu i podložnu raspadanju. I tako to traje, čak i nakon što se avion sigurno
uspeo u nebeske visine: razdoblja pouzdanja i užitka smjenjuju se s grčevima panike i
praznine kao interpunkcijom.
Hladnokrvnost njegovih suputnika njemu je trajan izvor čuđenja, pa pomno motri
kako se ponašaju. Za Philipa Swallowa je putovanje avionom u svojoj biti dramska
izvedba, pa joj prilazi poput srčana glumca amatera koji je naumio držati korak s
besprijekornim profesionalcima. Istini za volju, u istom takvom duhu on prilazi većini
životnih izazova. On je čovjek mimeze: nesiguran u sebe, željan ugoditi, povodljiv bez
kraja i konca.
Prirodno bi bilo (ali netočno) pretpostaviti da Morrisa Zappa u njegovu avionu
podnipošto ne obuzimaju slične strepnje. Kao prokušanu veteranu domaćih zračnih
koridora koji je u svoje vrijeme preletio ponad većine država Federacije na putu za
konferencije, gostujuća predavanja i sastanke, nije mu promaklo da se avioni znaju i
srušiti. Prirođeno nepovjerljiv spram univerzuma i duha koji njime ravna a koji on
kadšto naziva Neprovidnošću („Kako možete ovo“, zapitat će mašući rukom prema
zvijezdama proviđenu noćnom nebu iznad Pacifika, „pripisati nečemu što se zove

~5~
 briana

Providnost? Pogledajte samo, kojeg li rasipanja!“), rijetko ulazi u letjelicu a da se dijelom

svoga zaposlenog mozga ne pita neće li ga možda dopasti uloga u rubrici Zračna
katastrofa tjedna na nacionalnim TV mrežama. Obično ga takve morbidne misli pohode
samo na početku i kraju leta, jer je negdje pročitao da se osamdeset posto avionskih
nesreća događa pri ili uzlijetanju ili spuštanju - a ta ga statistika nije iznenadila, nakon
što je toliko puta proveo jedan i kusur sati iznad esefskog aerodroma čekajući slijetanje,
pedeset aviona kruži u zraku, daljnjih pedeset uzlijeće svakih devedeset sekundi, a
svekolikom tom koreografijom upravlja kompjutor pa je dovoljno da pregori jedan jedini
osigurač i nebo će izgledati poput natjecanja avionskih kompanija koje je naposljetku
preraslo u otvoreni rat pa kompanije unajmljuju penzionirane pilote kamikaze kako bi
jedna drugoj na nebeskom bojnom polju uništile tehničku bazu: Boeinzi od TWA
zabušuju se u Boeinge Pan Ama, DC-ovi 8 American Airlinesa tjeraju Unitedove DC-ove 8
u nepovrat s prijateljskog (nije nego!) neba, suparnički mali prijevoznici frontalno se
sudaraju, iz oblaka liju avionska krila, trupovi, motori, putnici, kemijski zahodi,
stjuardese, jelovnici i pribor za jelo od plastike (Morris Zapp zgodimice ima
apokaliptičku maštu, ali tko je danas u Americi nema?) u konačnom činu industrijske
polucije.
Pretpostavivši non-stop liniju za London preko Sjevernog pola putovanju u dvije
etape preko New Yorka, Zapp računa kako je za pedeset posto smanjio šanse da zaglavi u
sličnom Armagedonu. Ali toj utješnoj misli protuteža je činjenica da je ovo čarter let, a
vjerojatnost da se letjelice na takvim letovima sruše (i to je pročitao) nekoliko je puta
veća nego kod aviona na redovnim linijama, jer te mašine (zaključuje on logički) odavno
su zaboravile kad su bile mlade, operatorski kramari pokupovali su ih od velikih
kompanija kao staro željezo i preprodali još sitnijim kramarčićima (evo na primjer, ovaj
avion pripada nekakvoj koja se zove Orbis, fol latinsko ime ne ulijeva baš nimalo
povjerenja, i kladio bi se da bi ispod svježeg namaza boje ultraljubičasta fotografija
otkrila palimpsest logotipova bar četrnaest različitih kompanija), piloti su odavno
prolupali, alkoholičari i šizici trajno drhtavih prstiju, žrtve prisilnih slijetanja, snježnih
oluja i otmica u kojima munjeni Arapi i domotužni Kubanci vitlaju šipkama dinamita i
pištoljima iz dućana Sve po devet. Nadalje, ovo je prvi njegov let preko bare (o da, Morris
Zapp nikada još nije napustio okrilje sjevernoameričke kopnene mase - gordi rekord,
jedinstven među nastavnim osobljem njegova sveučilišta) i ne zna plivati. U cik leta
uznemirio ga je nepoznati ritual uputa o uporabi pneumatskih prsluka za spašavanje. Za
fetišiste je ta naprava od šatorskog platna i gume san snova, ali to da se on u slučaju
opasnosti uvuče u nju ravno je šansi da se uvuče u steznik stjuardesi koja je izvela
demonstraciju. Nadalje, istraživački orijentirano opipavanje nije lociralo prsluk za
spašavanje ondje gdje se navodno nalazi, naime ispod njegova sjedala. Libio se pokazati
u nedostojanstvenoj pozi pred plavušom s predimenzioniranim naočalama koja sjedi
kraj njega i samo ga je to odvratilo da se na sve četiri ne uputi u temeljitu provjeru.
Zadovoljio se time što je ruke dugačke poput gorilinih labavo ovjesio preko ruba sjedala
i prstima neopazice obrađivao donji dio stilom koji se rabi za pohranu žvake ili šmrklji iz
nosa. U jednom trenutku, pri punoj ispruženosti, naletio je na nešto što je na opip
obećavalo, no ispostavilo se da je to susjedina noga koja nato bje ogorčeno povučena.
Okrenuo se prema njoj, ne da bi se ispričao (Morris Zapp se nikad ne ispričava), već da bi
joj uputio glasovito Piljenje a la Zapp od kojega se svaki ljudski stvor u radijusu od

~6~
 briana

dvadeset metara zajamčeno smrzne, bio to rektor sveučilišta ili pripadnik Crnih
pantera1, no tu se suočio samo s neprobojnim zastorom plave kose.
Naposljetku odustaje od potrage za prslukom za spašavanje i premišlja kako je more
podno njegove guzice u ovom trenutku ionako led pregolemi, što ne znači da ta misao
spada među utješne. Ne, nije ovo najsretniji let za Morrisa J. Zappa („Jahve“, promrsio bi
rubom usta djevojkama kad bi pitale kako glasi njegovo srednje ime, uvijek je palilo; sve
žene žude da ih poševi bog, tu je izvor svake religije - „Pogledajte samo mitove: Leda i
labud, Izida i Oziris, Marija i Duh Sveti“ - tako zboraše Zapp u seminaru za niže godine,
popraćajući to Piljenjem koje bi par jogunastih redovnica umah prikovalo za sjedala).
Nešto je čudno s ovim avionom, kaže on u sebi - ne radi se tu samo o nevjerodostojnom
latinskom imenu kompanije, o prsluku za spašavanje kojeg nema, o milijunima tona leda
ispod njega i minijaturnoj kocki što se topi u burbonu ispred njega - ima tu još nešto,
nešto što još nije prokljuvio. Dok Morris Zapp radi na tom problemu, mi ćemo napraviti
pauzu kako bismo objasnili dio okolnosti koje su dovele Philipa Swallowa i njega na
polarno nebo u istom ovom neodredivom (jer sada već svačija ura radi krivo) trenutku.
Između Državnog sveučilišta Euforije (kolokvijalno zvanog Euforično Državno) i
Sveučilišta iz Drljingama odavno postoji razmjena predavača u drugoj polovici svake
akademske godine. Objašnjenje takve povezanosti dvaju sveučilišta toliko različita
karaktera i prostorno toliko udaljenih sasvim je jednostavno. Arhitekti oba kampusa
nadošli su, svaki na svojoj strani i potpuno neovisno, na istu ideju što da bude ono
tipično u njihovim graditeljskim projektima - imala je to biti replika kosog tornja u Pisi;
u Euforičnom Državnom napravili su je od bijelog kamena i dimenzijama dvostruko veću
od izvorne, u Drljingamu od crvene opeke i dimenzija jednakih izvornoj, ali u oba slučaja
vratili su je u uspravan položaj. A kako bi se ta koincidencija trajno obilježavala,
utemeljen je program razmjene.
Prema izvornom ugovoru svaki gostujući predavač dobiva plaću kakvu institucija-
domaćin ima predviđenu za dotični rang i seniornost; no kako nijedan Amerikanac ne
može od mjesečne plaće koju daje Drljingam preživjeti dulje od dva-tri dana, Euforično
Državno nadoknađuje svojem osoblju tu razliku, a gostima iz Britanije daje plaću kakva
ne postoji ni u njihovim najluđim snovima i svakomu bez razlike daruje titulu gostujućeg
profesora. Cijeli aranžman ne samo u tom pogledu favorizira britansku stranu. Euforiju,
tu malenu ali žiteljima brojnu državu na Zapadnoj obali Amerike, smještenu između
Sjeverne i Južne Kalifornije, s njezinim planinama, jezerima i rijekama, njezinim šumama
mamutovca, bijelim plažama i neusporedivim Zaljevom, s čije druge obale Državno
sveučilište u Plotinu gleda na blistavi, čarobni grad Esef - Euforiju mnogi kozmopolitski
eksperti smatraju jednim od najugodnijih okružja na svijetu. Za Drljingam, velik
industrijski grad bez ikakvih čari što se raskrečio posred Srednje Engleske na sjecištu
triju autocesta, dvadeset šest željezničkih pruga i šest-sedam ustajalih kanala, takvo što
nisu kadri tvrditi čak ni njegovi gradski oci.
Zatim, nemilosrdnom eksploatacijom svoga bogatstva Euforično Državno se razvilo
u jedno od vodećih američkih sveučilišta, kupujući najistaknutije stručnjake i
zadržavajući njihovu odanost time što im je davalo laboratorije, biblioteke, dotacije za
istraživanja i ljepolike dugonoge tajnice u golemim količinama. Do godine 1969.
Euforično Državno već je, može se reći, kao središte učenosti stiglo do vrhunca i počelo
polako propadati - djelomice zbog militantnih studenata koji su ga sve brže podrivali, a

1
Militantna crnačka politička stranka u SAD, osnovana 1965. radi svrgavanja političke dominacije bijelaca. (Ovu i sve
susljedne bilješke sročila je prevoditeljica.)

~7~
 briana

djelomice zbog protupritisaka od strane desno orijentiranoga državnog guvernera

Ronalda Ducka, nekoć filmskog glumca. No profesori su bili toliko kvalitetni a
akumulirani sveučilišni resursi toliko zamašni te će proteći godine i godine prije no što
se položaj sveučilišta ozbiljno uzdrma. Ukratko, Euforično Državno još je uvijek magično
ime u salonima za nastavnike diljem globusa. Drljingam, s druge strane, nikad nije bio
institucija koja bi nadilazila svoj osrednji kapacitet i svoju osrednju reputaciju, a
nedavno ga je zadesio ponižavajući usud većine engleskih sveučilišta toga tipa (državno,
od crvene opeke): nakon što se pedeset godina gorljivo natjecalo s dva sveučilišta koja
su bila na cijeni poglavito zato što su stara, u trenutku izjednačenja rezultata surovo ga
je po popularnosti i prestižu pregazila šaka sveučilišta koja su dobila na cijeni poglavito
zato što su nova. Stoga je tamošnje raspoloženje bilo ogorčeno i obeshrabreno, manje-
više jednako onomu srednje klase u društvu koje nikada nije proživjelo građansku
revoluciju nego je nakon velikaške potpalo ravno pod proletersku vlast.
Zbog tih i drugih razloga većina profesora najviših kvalifikacija zdušno se natjecala
za čast da zastupa Drljingam na Euforičnom Državnom; Euforično Državno, međutim,
ako ćemo po istini, znalo se susretati s poteškoćama kad je trebalo nagovoriti nekoga od
svojih predavača da ide u Drljingam. Pripadnicima toga elitnog tijela, nastavničkog zbora
Euforičnoga Državnog, kojima su dotacije i stipendije tekle slapimice, nije bilo do toga da
kada dođu u Europu drže nastavu, a osobito ne u Drljingamu, za koji je malo njih i čulo.
Stoga su američki gosti u Drljingamu obično bili mladi i/ili nimalo istaknuti, ili pak
nepokolebljivi anglofili koji nemaju nikakva drugog načina da odu u Englesku, ili - vrlo
rijetko - specijalisti u nekoj od onih ezoteričnih disciplina u kojima je Drljingam,
zahvaljujući podršci mjesne industrije, stekao neoborivu nadmoć: tehnologija kućanskih
aparata, znanost o gumama i biokemija zrna kakaovca.
Razmjena Philipa Swallowa i Morrisa Zappa, međutim, predstavlja obrat ustaljenog
obrasca. Zapp je istaknut, Swallow nije. Zapp je čovjek koji je još kao student objavljivao
radove u prestižnom časopisu PMLA; koji je, kada mu je Euforično Državno na opću
zavist ponudilo prvi njegov posao, urlao da hoće plaću dvostruko veću od predviđene, i
dobio; koji je do svoje tridesete godine objavio pet demonski pametnih knjiga (od kojih
četiri o Jane Austen) i u istoj preranoj dobi stekao naslov redovnog profesora. Swallow je
čovjek za kojega izvan njegova odsjeka malo tko zna, čovjek koji osim šačice eseja i
recenzija nije objavio ništa, koji se zahvaljujući uobičajenim godišnjim povišicama
polagano uspeo po platnoj ljestvici predavača i sada zastao na vrhu, s mršavim izgledima
za promaknuće. Ne znači da Philipu Swallowu nedostaje inteligencija ili sposobnost:
nedostaje mu volja i ambicija, onaj instinkt profesionalnog ubojice koji Zapp posjeduje u
izobilju.
U tom su pogledu obojica karakteristični za sustave obrazovanja koje su prošli. U
Americi nije osobito teško steći diplomu drugog stupnja. Student je u velikoj mjeri
prepušten vlastitoj snalažljivosti, potrebne bodove prikuplja kad ga je gospodska volja,
varati je veoma lako, i nema tu bogzna kakve napetosti ili tjeskobe kakav će biti konačni
ishod. On (ili ona) stoga se slobodno može u cijelosti posvetiti uobičajenim
postadolescentskim interesima - sportu, alkoholu, zabavi i suprotnom spolu. Pritisak
zapravo počinje na postdiplomskoj razini, kada studenta glancaju i tiješte pomoću serije
vrlo napornih kolegija i vrednovanja sve dok ne izvole procijeniti da je dostojan
uznositog promaknuća u doktora znanosti. Do tada je već uložio toliko vremena i novca
u taj proces te je ikoja karijera osim akademske postala nezamisliva, a išta manje od
uspjeha nepodnošljivo. Ukratko, temeljito je natankan za ulazak u profesiju ogrezlu
koliko i Wall Street u duh slobodnog poduzetništva, u kojoj svaki znanstvenik-predavač

~8~
 briana

sklapa s poslodavcem individualni ugovor i svoje usluge slobodno prodaje onomu tko
ponudi najviše.
Po britanskom sustavu natjecanje započinje i završava mnogo ranije. Po našim
obrazovnim pravilima, špil čovjetine biva miješan i dijeljen četiri puta - prilikom
jedanaest plus, šesnaest plus, osamnaest plus i dvadeset plus2 - i sretan je onaj tko u tim
zgodama dospije na vrh špila, posebice u posljednjoj. Ta se zove završnica, a sam taj
naziv podrazumijeva da se nakon nje ne može dogoditi ništa od ikakve važnosti.
Britanski je postdiplomac samotna izgubljena duša i nije siguran čime se zapravo bavi ili
komu zapravo pokušava ugoditi u čajanama oko Bodleiane ili Britanskog muzeja možete
ga prepoznati po caklastom pogledu, onom praznom zurenju veterana brojnih kontuzija
za kojega nakon Velikog Proboja stvarnost više ne postoji. Dokle god se uspijeva ukrcati
u prvi posao, to nakratko nije prevelik hendikep budući da je na britanskim
sveučilištima stalni status doslovce automatski i svi su plaćeni po jednakoj osnovi. Ali u
stanovitoj životnoj dobi, onoj kada se u glavu počinju uvlačiti napredovanja i katedre,
možda se on nostalgično osvrće na davne dane kada mu je um radio svježe i bistro,
usmjeren prema jednom jedinom, pozitivnom cilju.
Na isti istacati način sustav je izgradio i razgradio Philipa Swallowa.
On je volio ispite, uvijek je dobro prolazio. Završnica je, u mnogom pogledu, bila
vrhunski trenutak njegova života. Često je sanjao da ponovo polaže ispite; ti su snovi
spadali među sretne. U budnom stanju, bez problema se sjećao pitanja koja je toga
vrelog, davnog lipnja izabrao na svakome ispitu. Prethodnih se mjeseci pomno
pripremao, puneći mozak destiliranim znanjem, kap po kap, sve dok se uoči prvog ispita
(stara engleska književnost) nije gotovo prelilo preko ruba. Svakoga jutra sljedećih deset
dana odnosio je tu dragocjenu posudu u ispitnu dvoranu i odmjerenu količinu sadržaja
izlijevao na stranice formata A4 s iscrtanim linijama. Dan za danom razina je opadala,
sve dok se desetoga dana posuda nije ispraznila, čaša ispila, ormar opustio. U godinama
što su slijedile iznovice se laćao punjenja, no nikada to nije bilo sasvim kao prije.
Nedostajao je osjećaj svrhe - nije više bilo nikakva velikog odbrojavanja koje je mogao
dočekati s tajno zgrnutim znanjem, pa je ono sada otjecalo jednakom brzinom kojom ga
je stjecao.
Philip Swallow je gajio iskrenu ljubav prema književnosti u svim njenim
raznovrsnim oblicima. Jednako su mu zadovoljstvo pružali i Beowulf i Virginia Woolf, U
očekivanju Godota i Igla kume Gurton, a kad bi se baš slučilo te plemenitiji primjerci
pisane riječi nisu bili pri ruci, pozorno je čitao poleđine kutija s kukuruznim
pahuljicama, sitno otisnuti tekst na željezničkim kartama i reklame u blokićima
poštanskih maraka. Taj bezrazlikovni entuzijazam, međutim, spriječio ga je da se naseli
u neko „polje“ i obrađuje ga kao svoje vlastito. Prikupio je polaznu građu za radnju o Jane
Austen, no otada je poklanjao pažnju temama toliko različitima kao što su
srednjovjekovne propovijedi, elizabetinski sonetni ciklusi, herojska tragedija za
restauracije, pučki letci u osamnaestom stoljeću, romani Williama Godwina, poezija
Elizabeth Barrett Browning i nagovještaji kazališta apsurda u dramama Georgea
Bernarda Shawa. Od tih projekata nijedan nije dovršio. Dapače, taman bi bio skicirao
provizornu bibliografiju, a već bi mu pažnju odvukao nekakav novi ili obnovljeni interes
2
Nazivi završnih ispita na četiri dobne razine (levels). Nakon prve, moguće su dvije izborne vrste mature, otprilike
prema težini i količini predmeta koje se još zovu 0 level i A level. Posljednja ovdje spomenuta 'razina' odnosi se na
diplomu u koledžu. Ovaj prilično zamršeni sustav doživio je i preinake od vremena prvog objavljivanja Razmjene
(1975) koje je na ovome mjestu suvišno tumačiti. Više o tome u: Željko Bujaš, Veliki englesko-hrvatski rječnik. Nakladni
zavod Globus, Zagreb 1999., dodatak Jean Hannah, Coping with England.

~9~
 briana

za nešto posve drugo. Trčkarao je amo-tamo među policama s Engl. knjiž. poput djeteta u
dućanu s igračkama - toliko je oklijevao prije no što će odabrati jedan predmet i time se
lišiti svih ostalih te je ostao praznih ruku.
U jednom jedinom segmentu Philip je dobivao priznanja za vrsnoću, premda samo
unutar granica vlastitog odsjeka. Bio je nenadmašan ocjenjivač studenata: pun skrupula,
minuciozan, strog ali pravedan. Nitko nije umio s toliko pouzdanim ciljem dodijeliti
ocjenu kakva je B +/B + ? +, niti takvu ocjenu obrazložiti uvjerljivo i uvjereno. Kada se na
sastancima Odsjeka raspravljalo o sastavljanju ispitnih pitanja, kolege su uvelike
strahovale od njegova oštrog oka za višeznačno formulirani zadatak, ponavljanje ispitnih
pitanja iz prijašnjih godina, nemaran previd koji će kandidatima omogućiti da se građom
okoriste za dva pitanja. Zadaci koje je on sam sastavio bili su umjetnička djela na kojima
je s nježnom skrbi prilježno radio sate i sate, štepao i peglao, vagao svaku riječ, spretno
žonglirao s ukoliko i utoliko, promišljeno dovodio u ravnovjesje teška pitanja o
popularnim autorima i laka pitanja o posve nepoznatima, pozivao kandidate da
razmotre, ilustriraju, komentiraju, analiziraju, iznesu svoju reakciju, razlikovno vrednuju
ili (posljednje utočište) usmeno interpretiraju briljantne epigrame koje je sám izmislio i
prerušio u citate iz anonimnih kritika.
Neki kolega svojedobno je izjavio kako bi Philip trebao svoja ispitna pitanja objaviti
tiskom. Bilo je to mišljeno kao poruga, no Philip se za takvu ideju poprilično zagrijao -
videći u njoj (omamljenost je trajala punih sat-dva) bogomdano rješenje za svoju
profesionalnu jalovost. Predočio si je kritičko djelo oblikom potpuno revolucionarno:
koncizan a obuhvatan pregled engleske književnosti što se sastoji isključivo od pitanja,
otisnutih elegantnim slogom i odijeljenih obiljem bijeloga papira, pitanja koja će
predstavljati čudo sažetosti, rječitosti i promišljenosti, pitanja koja se čitaju i
preiščitavaju, pitanja nad kojima se mozga, koja su pregnantna i enigmatična poput
haikua, koja se usijecaju u pamćenje poput poslovica; pitanja koja će, takoreći, u sebi
sadržavati sablasne, suptilno sugerirane embrije vlastitih odgovora. Sabrana književna
pitanja, autor Philip Swallow. Knjiga usporediva s Pascalovim Mislima, Wittgensteinovim
Filozofskim istraživanjima...
Ali taj projekt nije odmakao nimalo dalje no što su odmakli njegovi konvencionalniji
projekti, a u međuvremenu su drljingamski studenti počeli agitirati da se napusti
tradicijski sustav ispitivanja pa se jedino njegovo specijalno umijeće našlo u opasnosti
da se ispostavi suvišnim. Bivalo je trenutaka, u zadnje vrijeme, kada se počeo pitati je li
on baš do kraja prikladna osoba za karijeru u koju je lansiran prije petnaestak godina, i
to ne toliko po osobnom izboru koliko po pukoj inerciji one svoje teško domašive petice.
Stipendiju za postdiplomski studij dobio je također automatski, i prihvatio je
sugestiju svoga profesora da tema njegove magistarske radnje budu mladenačka djela
Jane Austen. Nakon gotovo dvije godine radnja je i dalje bila daleko od dovršenja;
vjerujući da će tomu možda pripomoći promjena okoline, u jednom se dokonom
trenutku prijavio za magistrandsku stipendiju za Ameriku i za nižeg predavača na
Sveučilištu u Drljingamu. Na svoje veliko iznenađenje dobio je ijedno i drugo (opet ona
petica!), a Drljingam mu je velikodušno ponudio jednogodišnju odgodu imenovanja kako
ne bi morao birati između dviju ponuda. Tada već zapravo i nije želio ići u Ameriku jer se
sentimentalno vezao uz Hilary Broome, koja je također bila na postdiplomskom studiju i
bavila se engleskom pastoralnom poezijom prve polovice osamnaestog stoljeća, ali je
došao do zaključka da stipendija nije prilika koja se odbacuje tek tako.
Otišao je dakle na Harvard i nekoliko se mjeseci osjećao beskrajno jadno. Budući da
je, pokušavajući dovršiti magisterij, bio prepušten sam sebi, imao je malo prilika za

~ 10 ~
 briana

sklapanje prijateljstava; budući da nije imao auto, a ionako nije znao voziti, ustanovio je
da posve slobodno kretanje ovdje predstavlja problem. Kukavičluk plus nejasna,
nedefinirana lojalnost spram Hilary Broome spriječili su ga da se ubacuje zastrašnim
djevojkama s Radcliffea3. Stekao je naviku odlaziti na duge samotničke šetnje po ulicama
Cambridgea i u okolici; tada su se za njim šuljala policijska kola, budući da se svako
besciljno hodanje smatralo samo po sebi sumnjivim. Plombe što ih je bio dovoljno
mudar da dade urediti prije odlaska iz okrilja Javnog zdravstva poispadale su sve do
jedne, na što mu je jedan nadmeni bostonski zubar priopćio da njegovi zubi potrebuju
tisuću dolara vrijednu intervenciju, i to smjesta. Kako je ta svota predstavljalo gotovo
trećinu ukupna iznosa njegove stipendije, Philip je pomislio da je našao savršenu izliku
da digne ruke od stipendije i časno se vrati kući. Zaklada za stipendije, međutim, istoga
je trena ponudila da čitav taj trošak preuzme njezin neiscrpni fond, a nato je on poslao
Hilary Broome pismo s bračnom ponudom. Hilary, kojoj je engleska pastoralna poezija
osamnaestog stoljeća postajala sve dosadnijom, vratila je knjige u knjižnicu, kupila
vjenčanicu ravno s vješalice u C&A4 i prvim mogućim avionom odletjela k njemu.
Anglikanski svećenik u Bostonu vjenčao ih je točno tri tjedna nakon što ju je Philip
zaprosio.
Jedan od uvjeta za stipendiste bio je da temeljito proputuju Sjedinjene Države, pa im
je stoga velikodušno stavljen na raspolaganje automobil. U ime medenog mjeseca, a i da
bi izbjegli oštru zimu svojstvenu Novoj Engleskoj, mladi je par odlučio odmah krenuti na
taj put. S Hilary za volanom divovske nove-novcate Chevrolet Impale, uputili su se prema
jugu, na Floridu, i ponekad zastajali uz autoput da bi vatreno vodili ljubav na zapanjujuće
širokom stražnjem sjedalu. S Floride su u vrlo ležernim etapama prelazili južne države te
naposljetku stigli u Euforiju i za ljeto se smjestili u mansardnom stanu na vrhu brežuljka
u gradu Esefu. Iz dvostrukoga kreveta pogled im je pucao preko Zaljeva ravno na zelene
padine Plotina, gdje je kampus Euforičnog Državnog.
Taj dugi medeni mjesec bio je ključ koji je Philipu Swallowu otključao doživljaj
Amerike. Otkrio je da posjeduje neslućen, dugo potiskivan apetit za putene užitke pa ga
je utaživao ne samo u dvostrukom krevetu s Hilary nego i pomoću jednostavnih
blagodati američkog načina života kao što su tuš, hladno pivo, supermarketi, grijani
bazeni na otvorenom, sladoled s golemim brojem okusa. Sunce je sjalo. Philip je bio
opušten, pun samopouzdanja, sretan.
Naučio je voziti auto pa je u veličanstvenoj Impali vijugao strmim i uskim
brežuljcima Esefa s prirođenim smislom za efektnost, uz radio navijen do maksimuma.
Rado je zalazio u podrume i satiričke noćne klubove na Južnom šetalištu gdje su u tim
danima bitnici održavali recitale jazza plus poezije, i osjećao uzbudljivu povezanost sa
Zeitgeisto5m. Čak je dovršio svoj magisterij, gotovo bez napora. Bio je to posljednji veći
projekt što ga je ikada dovršio.
Hilaryje bila u četvrtom mjesecu trudnoće kada su se u rujnu brodom vratili u
Englesku. Toga jutra kad su pristali u Southamptonu padala je jaka kiša, pa je Philip
navukao prehladu koja je trajala otprilike godinu dana. U Drljingamu su unajmili na šest
mjeseci vlažan namješteni stan pun propuha; nakon što je stigla beba, preselili su se u
malu vlažnu kuću u nizu punu propuha, iz koje su se tri godine kasnije, s drugim

3
Kao i Harvard, Radcliffe je stvarna visokoškolska ustanova u Cambridgeu, država Massachusetts; utemeljen 1879.,
sve do 1999. (kada se spojio s Harvardom) bio je isključivo ženski koledž.
4
Izvorno engleski, kasnije multinacionalni lanac robnih kuća s isključivo odjevnim predmetima; čije ime-kratica u
podrugljivoj interpretaciji stoji za cheap and awful (= jeftino i jezivo).
5
Njem. duh vremena

~ 11 ~
 briana

djetetom i još jednim na putu, preselili u veliku vlažnu viktorijansku vilu punu propuha.
Za Hilary zaposlenje nije dolazilo u obzir zbog djece, a Philipova plaća bila je skromna.
Život je bio prožet sitnim odricanjima. Takav je u to vrijeme bio život većine ljudi poput
njih, pa on možda ne bi rogoborio da nije bio okusio jedan bogatiji. Kadšto su mu znale
doći pod ruku fotografije njih dvoje u Euforiji: preplanuli, veseli, puni samopouzdanja, pa
bi, prolazeći rukom kroz sve rjeđu kosu, u zavidnu čuđenju zurio u te likove kao da su to
bogati daleki rođaci koje nikada nije vidio uživo.
Eto zašto Philipu Swallowu značajno sjaje oči dok sada pije sok od naranče u BOAC-
ovu Boeingu; eto zašto, unatoč činjenici da se avion na sasvim strašan način trese i
tetura zahvaljujući, kako je to kapetan umirujućim glasom upravo opisao kroz putnički
razglas, „sitnoj turbulenciji umjerene naravi“, on ne bi ni po koju cijenu htio biti igdje
drugdje. Premda je u novinama pratio najnoviju povijest Sjedinjenih Država, premda je,
u spoznajnom smislu, itekako svjestan da su se one u većoj mjeri no ikad pretvorile u
zemlju nasilja i melodramatičnosti, razdiranu rasnim i ideološkim podjelama,
traumatiziranu političkim ubojstvima, s pobunjenim kampusima, gradovima u komi,
zatrovanom i poharanom prirodom - u emocionalnom smislu za njega je to još uvijek
svojevrsni Raj, mjesto gdje je nekoć bio sretan i slobodan i možda će opet biti.
Jednostavno, djetinje veselo on jedva čeka sunce, led u piću, piće!, žurke, jeftini duhan i
neograničeni broj okusa sladoleda; jedva čeka da ga zovu „profesor“, da nepoznate
telefonistice komplimentiraju njegovu naglasku, da bude predmet zanimanja slijedom
jednostavne činjenice da je Britanac; i da opet malo vježba znanje američkog idioma jer
mu je malkice zahrđalo od dugogodišnje neuporabe.
Kad se vratio sa stipendije, nerazumijevanje ili neodobravanje što je isijavalo iz
pogleda drljingamskih studenata i kolega Philipu je novostečene amerikanizme brzo
spržilo na usnama. Deset godina kasnije, u britanskim je akademskim krugovima
prstovet amerikanizama (i učenih i vulgarnih) postao prihvatljiv - prava moda, štoviše -
ali (tipična priča iz života Philipa Swallowa!) tada je za njega bilo prekasno da mijenja
svoj stil, stil skroz-naskroz konvencionalnog engleskog profe koji ne zapušta engleski
jezik. Međutim, američki idiom za njega je ipak zadržao neku tajnu, teško uhvatljivu
čaroliju. Je li to nasljeđe ratnog dječaštva - nakon što su u tim kritičnim godinama
holivudski filmovi i raskupusani primjerci Saturday Evening Posta uspostavili duboku
psihičku sponu između američkog engleskog i poslastica što ih je racionirano
snabdijevanje njemu uskratilo? Možda, no tu je i čisto estetička privlačnost koju je teže
analizirati - suptilna muzika izmještenih naglasaka, ljupke kontrakcije, osebujne
redundancije i živopisni tropi, koje on oživljuje u sjećanju dok se britanske obale povlače
a američke mu hitaju u susret. Kao što djevica usidjelica, baštinica neočekivane
pogoleme ostavštine, smjesta kreće u Pariz a otamo na jug i, naginjući se kroz prozor
„Zlatne strijele“, gorljivo vježba francuske fraze kojih se sjeća iz škole, s jelovnika u
restoranima i davnih jednodnevnih izleta u Bulonjsku šumu - tako Philip Swallow,
zavezan (zbog turbulencije) za sjedalo u svojem Boeingu, zamjetljivo mičući usnama s
kojih je sve zvukove prigušilo zujanje motora, isprobava poluzaboravljene intonacije i
fraze: „frajerčina... ma aaajde!... ljut ko leptir... nestati u vidu lastina repa... nema da
nema... tri krofne za van...“
Nikakav djevac usidjelac, Philip Swallow, otac troje njih i suprug jedne, u ovoj prilici
putuje sam. I rijetka je ta povlastica, odsutnost mile obitelji - pa bi, da ga nije sram
priznati, ćutio razdraganost makar mu odredište bilo i na granici Mongolije i Kine. Sada,
primjerice, stjuardesa stavlja pred njega obrok nazivom dvoznačan (možda ručak,
možda večeru, tko znade ili mari sedam kilometara iznad kugle zemaljske u neprestanu
okretanju) ali zato zamaman: tu su dimljeni losos, pile s rižom, krema od bresaka, svako

~ 12 ~
 briana

u vlastitom pregratku na plastičnom pladnju, pa sir i keksi u celofanskoj vrećici, jedaći

pribor za jednokratnu uporabu, sol i papar u posudicama kakve taman stanu u kuću za
lutke. On sve jede polako i cijeneći tek, pristaje popiti još jednu šalicu kave i otvara kutiju
raskošno dugačkih duty-free cigareta. I to je sve. Od njega se ne zahtijeva da razreže
nečije pile ili zajamči da se dimljeni losos dade jesti; nijedan obližnji pladanj ne odleti
iznenada u zrak niti sklizne na pod tako da sve ječi; šalica s kavom ne biva mu otrgnuta
iz usta a njezin sadržaj pohranjen u prepone; njegovo odijelo ne postaje zbirka suvenira
zadnjega konzumiranog obroka u vidu mrvica keksa s maslacem, mrlja kreme od
bresaka i vijugavih potočića majoneze. Ovako, razmišlja on, zacijelo izgleda bestežinsko
stanje u svemiru ili hod po Mjesecu - neuobičajen oćut poleta i slobode, redukcija napora
što ga inače iziskuju svakodnevni fizički poslovi i zadaci. I ne vrijedi to samo za današnji
dan, nego će trajati punih šest mjeseci. U toj pomisli on uživa s grizodušnim veseljem.
Grizodušnim, jer ne može si udijeliti potpun oprost od optužbe da je napustio Hilary,
koja možda upravo u ovom trenutku mrko nadzire neugladeno ponašanje troje mladih
Swallowa za stolom.
Utješno je prisjetiti se, u danim okolnostima, da se to napuštanje nije zbilo njegovom
voljom.
Zapravo se Philip Swallow nikad nije prijavljivao za projekt razmjene Euforija-
Drljingam, djelomice iz skromnosti (ne bezrazložne) u pogledu svojih kvalifikacija, a
djelomice jer sebe već odavno smatra odveć zasužnjenim i sputanim odgovornošću
prema obitelji a da bi snatrio o takvim pustolovinama. Kao što je rekao Gordonu
Mastersu, pročelniku Odsjeka, kad ga je ovaj pitao je li ikad pomišljao da se prijavi za
razmjenu s Euforijom:
- Zapravo ne, Gordone. Znate, ne bi bilo pošteno remetiti djeci školu u ovoj fazi -
Robert dogodine ide na niži završni, a još malo pa će Amanda biti do grla u svojoj maturi.
- Mmmmmmmmmmdete sami? - uzvratio je Masters. To gutanje prvoga dijela
rečenice pretvaralo je komunikaciju s njim u proceduru punu stresa, baš kao i običaj da
gledajući sugovornika žmiri na jedno oko kao da ovoga gleda preko puščane cijevi.
Ustvari on i jest vatreni sportaš, pa su zidovi sobe prepuni dokaza njegove streljačke
vještine u obliku nijemo režećih punjenih životinja. Philip je predmnijevao da pridavljeni
počeci njegovih rečenica potječu iz službovanja u vojsci, gdje u mnogim izričajima samo
posljednja riječ naredbe nešto znači. Zahvaljujući dugoj praksi Philip je mogao prilično
dobro slijediti što on hoće reći, pa je stoga odgovorio sa sigurnošću:
- O, ne, ne bih mogao ostaviti Hilary da se sama muči. Ne šest mjeseci.
- Mmmmmmmmmmjatno ne - promrmljao je Masters, načinom na koji je nemirno
premještao težinu s noge na nogu izražavajući stanovitu razočaranost ili frustraciju. -
Mmmmmmmmmmmmmmmmmvoljna prilika, doduše.
Napevši sve mentalne instrumente, Philip je malo-po-malo složio na okup
informaciju da se ovogodišnji kandidat za Euforiju povukao u zadnjem trenutku jer mu
je ponuđena katedra u Australiji. Nadležna komisija, izgleda, prilično hitno traži zamjenu
pa je Masters (njezin predsjednik) pripravan ishoditi to mjesto za Philipa ako je ovaj
zainteresiran. - Mmmmmmmmmlite o tome - zaključio je.
Philip je doista mislio. Cijeli dan. Naoko usputice spomenuo je to Hilary dok su prali
suđe poslije večere.
- Trebao bi prihvatiti - kazala je razmislivši trenutak. - Potrebna ti je promjena,
nešto novo. Ovdje već pomalo pljesniviš.

~ 13 ~
 briana

Ovo Philip nije mogao poreći. - Ali kako ćemo s djecom, s Robertovim završnim? -
pitao je, držeći se za tanjur s kojega je kapala voda kao da mu je on zadnja nada.
Hilary je sada uzela dulju stanku za razmišljanje. - Idi sam - rekla je naposljetku. - Ja
ću ostati s djecom.
- Ne, ne bi bilo pošteno - prosvjedovao je. - Nije mi ni nakraj pameti.
- Snaći ću se - rekla je uzimajući mu tanjur. - Uostalom, posve je isključeno da u tako
kratkom roku svi krenemo na put. Ova se kuća zimi ne može ostaviti prazna. A tu su i
avio karte...
- Moram priznati - rekao je Philip, dolijevajući vodu za suđe i zdušno miješajući
pjenu, - da bih vjerojatno mogao uštedjeti priličnu svotu kad bih zaista otišao sam.
Dovoljno za centralno grijanje, vjerujem.
Uvođenje centralnoga grijanja u njihovu hladnu, vlažnu kuću s mnogo soba već je
odavno neostvariv san supružnika Swallow.
- Idi, dušo - rekla je Hilary sa srčanim smiješkom. Ne smiješ propustiti priliku.
Gordon možda neće još jedanput biti predsjednik te komisije.
- Zbilja je lijepo od njega što me se sjetio, moram reći.
- Uvijek se tužiš da te on ne cijeni.
- Znam. Mislim da sam bio prilično nepravedan prema njemu.
Ustvari, Gordon Masters je odlučio podržati Philipa za razmjenu s Euforijom jer je u
višeg predavača htio promaknuti jednoga znatno mlađeg čovjeka s Odsjeka, lingvista s
obiljem radova kojega su nova sveučilišta vabila ponudama, a bit će mu manje neugodno
to izvesti dok je Philip odsutan. Nije bilo predviđeno da Philip za to zna, iako bi manje
naivan poznavatelj kadrovskih manevara možda takvo što slutio.
- Sigurna si da nemaš ništa protiv? - pitao je Hilary, i pitat će najmanje jedanput
dnevno sve dok nije otputovao. Na toj je temi bio i kada se s njim opraštala na
drljingamskom kolodvoru. - Sasvim si sigurna da nemaš ništa protiv?
- Koliko još puta, dragi? Naravno da ćeš nam svima nedostajati... I mi ćemo tebi
nedostajati, nadam se? - blago ga je bocnula.
- O, da, naravno.
No upravo je to bio izvor njegova grizodušja. On nije iskreno vjerovao da će mu
doista nedostajati. Nema on ništa protiv svoje djece, ali hvala najljepša, šest mjeseci
sasvim lijepo može izdržati bez njih. A što se tiče Hilary, no da, nakon tolikih godina
teško mu je padalo smatrati je u ontološkom smislu različitom od njezinih potomaka. U
njegovu vidnom polju ona je postojala uglavnom kao odašiljač informacija, opomena,
zahtjeva i obveza što se tiču Amande, Roberta i Matthewa. Da ona odlazi u Ameriku a on
ostaje doma brinuti se za djecu, nedostajala bi mu sasvim sigurno. No kad u scenariju ne
bi bilo djece, on ne bi baš istoga trena umio uprijeti prstom u ikakav razlog s kojega mu
je potrebna supružnica.
Tu je seks, dakako, no zadnjih godina on igra sve manju ulogu u bračnoj zajednici
Swallow. Nakon njihova produljenog medenog mjeseca u Americi seks više nije bio
sasvim kakav je bio (zar išta jest?). U Americi, na primjer, Hilary bi u trenutku klimaksa
ispuštala vrisak iz visokih oktava koji je Philipa silno uzbuđivao; ali prve noći u
Drljingamu, dok su namještali krevet u stanu koji su bili unajmili u nespretno
pregrađenoj staroj kući, nepoznata je osoba u sobi do njihove zakašljala sasvim lagano
ali veoma čujno, a otada, premda su se s vremenom preselili u bolje izolirani prostor,

~ 14 ~
 briana

Hilaryne orgazme (ako su oni to bili) nije obilježavalo išta dramatičnije od šištava
uzdaha poprilično nalik zvuku zraka što izlazi iz gumenog madraca.
Za bračnoga života u Drljingamu Hilary ga nikada nije odbila kad joj se približio, no
nije ga ni djelatno poticala. Njegovje zagrljaj prihvaćala s istom onom mirnom, lagano
rastresenom prijaznošću kakvu je pokazivala pripremajući mu doručak ili glačajući
košulje. Postupno, s godinama, i Philipu je opalo zanimanje za tjelesnu stranu braka, ali
je sam sebe uvjerio da je to sasvim normalno.
Nagla provala seksualne revolucije sredinom šezdesetih malkice ga je uznemirila,
točno. Nedjeljne novine koje je počeo kupovati čim se upisao na fakultet, ozbiljna
tiskovina s gustim slogom koja pršti od prikaza knjiga i ulomaka iz državničkih
memoara, iznenada se osula bradavicama i kolor fotografijama razne apres-sex obleke;
njegove studentice odjednom su se počele odijevati kao prostitutke i nositi tako kratke
suknje te ih je, kad bi im zaboravio ime, bio kadar razlikovati po boji gaćica; postalo je
nezgodno čitati suvremene romane kod kuće u slučaju da mu koje od djece zaviri preko
ramena. Filmovi i televizija prenosili su istu poruku: drugi ljudi spolno opće češće i
raznolikije nego on.
Da li zaista? Oduvijek postoji, što je notorna činjenica, više preljuba u mašti nego u
zbilji, a isto to bez sumnje vrijedi i za orgazme. Gledajući lica svojih kolega u salonu za
nastavnike, umirio se: nijedne crte utažene žudnje na vidiku. Naravno, tu su i studenti -
svi znaju da se oni seksaju naveliko. Kao nastavnik, on je tu vidio većinom loše strane:
bili su izmoreni, zapuštali studij; studentice bi zatrudnjele i propuštale ispite, ili su
uzimale pilule i patile od nuspojava. No zavidio im je na svijetu uzbudljivih mogućnosti u
kojemu su se kretali, svijetu izloženih udova, seksualnih priručnika na željezničkim
kioscima, na erotičnoj glazbi i en face golotinji na pozornici i ekranu. U usporedbi s tim,
njegova vlastita adolescencija činila se jadnom i zgrčenom, ograničenom - bar što se tiče
zadovoljavanja znatiželje i žudnje - na paprenije klasike iz Penguina i posljednji valcer na
plesnjacima u koledžu kad se priguše svjetla pa partnericu, omotanu metrima klizava
tafta, možeš privući dovoljno blizu da na svojim bedrima osjetiš bareljef njenih haltera.
Na nečemu jest zavidio mladima - na stilu plesanja, iako tu činjenicu nije odao ni
živoj duši. Pod izlikom da ugađa djeci, i s izrazom lica pomno namještenim da odražava
vedar prezir, gledao je Hit paradu i slične TV programe te ćutio bolnu mješavinu užitka i
žaljenja. Koje li čarolije, sijevaju bedra i trzaju se stražnjice, glave se zabacuju, grudi
poskakuju; kako je sve to opojno bezglavo, kako oslobađa! A kako se neizmjerno
žalosnim, gledajući unatrag, čini plesanje iz njegove mladosti, oni ukočeni i robotoliki
fokstroti i kvikstepi, za koje je on sam bio toliko nespretan. To novo plesanje izgleda
lako: nema straha da ćeš pogriješiti, stati partnerici na nogu ili se njome kao mehaničkim
autićem u lunaparku zabušiti u neki drugi robotoliki par. Mora da je lako, instinktivno je
osjećao da on to umije, no sada je dakako prekasno, upravo kao što je prekasno da češlja
kosu prema naprijed ili nosi košulje s kašmir uzorkom ili privoli Hilary na
eksperimentiranje s novim položajima u seksu.
Ukratko, ako se Philip Swallow osjećao zapostavljenim na planu putenosti, bilo je to
u strogo elegijskom duhu. Nikad mu nije palo na pamet da još uvijek ima vremena za
zalet u dionizijski čopor. Nikad mu nije palo na pamet da Hilary prevari s nekom od onih
seksepilnih mladih žena kojima su vrvjeli hodnici anglistike u Drljingamu. To jest, takve
ideje nikad nisu pale na pamet njegovu svjesnom, engleskom ja. Njegova podsvijest
možda se bavila nečim drugim; i možda se duboko duboko dolje, u korijenu njegova
sadašnjeg radovanja, skrio predosjećaj seksualne pustolovine. No ako je posrijedi taj

~ 15 ~
 briana

slučaj, nikakva glasina nije još doprla do Philipova ega. U ovom je trenutku najrazvratniji
njegov naum: provesti prvu nedjelju u krevetu, pušiti, čitati novine i gledati televiziju.
Blaženstvo! Nije potrebno ustajati radi obiteljskog doručka, prati auto, kositi tratinu
i izvoditi ostale dužnosti svjetovnoga britanskog šabata. Nije potrebno, što je najvažnije,
u nedjelju popodne odlaziti u šetnju. Nije potrebno dizati se, onako otežao od nedjeljnog
ručka, iz naslonjača, pomagati Hilary da pokupi i obuče brundavu djecu, pronalaziti neko
novo besmisleno odredište kamo će se odvesti autom, ili klipsati u jedan od mjesnih
parkova u kojemu i druge grupice ljudi bezvoljno lutaju poput izgubljenih duša u paklu,
jakim vjetrom nošene između vrtloga otpadaka i suhoga lišća, uz škripave ljuljačke i
napuštena igrališta za nogomet, ustajale bazene i umjetna jezera gdje su, po šabatskom
dekretu, čamci na vesla lancima vezani za obalu kao da se želi naglasiti nemogućnost
bijega. La nausee6, stil à la Drljingam. E pa, toga neće biti šest mjeseci.
Philip gasi cigaretu i pripaljuje novu. U avionu nisu dopuštene lule.
Gleda na sat. Još je manje od pola puta. U kabini nastaje opće komešanje. On pomno
gleda oko sebe, ne želeći da mu promakne neki signal. Ljudi stavljaju na glavu male
plastične slušalice koje su, u prozirnim omotnicama, ležale na svakom sjedalu kad su ušli
u avion. U prednjem dijelu turističkog razreda stjuardesa prčka oko nekakvog aparata s
cijevima. Izvrsno, prikazivat će se film. To se posebno naplaćuje: Philip rado plaća.
Smežurana stara dama s onu stranu prolaza pokazuje mu kamo treba utaknuti slušalice
koje, otkriva on, već nude auditivnu razonodu na trima kanalima: Bartók, laganica i
nekakav dječji bla bla. Kulturalno ugođen na izbor Bartóka, nakon nekoliko minuta
prebacuje se na laganicu, gdje prpošno klizi, kako li se zove ta stvar, aha, These Foolish
Things7...

U međuvremenu, u svome Boeingu Morris Zapp upravo otkriva što mu to u vezi s

ovim avionom ne da mira. Ta je spoznaja zakašnjeli zaključak stvoren na putu u zahod,
do kojega je valjalo proći cijelom letjelicom, i dolazi mu do mozga, poput
sporogalopirajućeg gega u filmskoj komediji, upravo u času kad završava posao u toj
prostoriji. Vraćajući se provjerava svoju slutnju, poskrivećki odmjeravajući pogledom
svaki red sjedala, sve do svojega u prednjem dijelu aviona. Sjeda punom težinom i, što
mu je običaj kada temeljito i ozbiljno razmišlja, prekriži noge te noktima izvodi po
desnom potplatu zamršenu perkusionističku solo numeru.
Osim njega, svi putnici u avionu su žene.
Što on sada iz toga treba dalje zaključiti?
Vjerojatnost da je ovaj omjer posve slučajan iznosi otprilike jedan naprama
beskonačnosti. Ponovo je na djelu Neprovidnost. Kakvi su pak njegovi izgledi u slučaju
opasnosti, kada su najprije na redu žene i djeca, a on je u repu za čamce za spašavanje
stotinu pedeset i šesti?
- Oprostite.
To je plavuša s naočalama koja sjedi do njega. Na krilu joj je rastvoren časopis,
kažiprst drži pritisnut na stranici kao znak gdje je stala.
- Smijem li vas zamoliti za mišljenje o jednom pitanju bontona?

6
Mučnina (1938), roman J. P. Sartrea.
7
Te šašave stvari (glazba: Jack Strachey i Harry Link, tekst: Holt Marvel), balada iz mjuzikla Spread It Abroad (1935)
koja je u interpretacijama brojnih vokalnih i instrumentalnih jazz glazbenika postala evergrin.

~ 16 ~
 briana

On se ceri i škilji u časopis. - Nemojte mi samo reći da Ramparts8 ima rubriku za

bonton!
- Ako dama vidi gospodina s otvorenim šlicem, treba li mu to kazati?
- Definitivno da.
- Gospodine, otvoren vam je šlic - kaže djevojka i nastavlja čitati Ramparts,
zaklanjajući časopisom lice dok Morris žurno dovodi svoju odjeću u red.
- Čujte - nastavlja on u razgovornom tonu (jer Morris Zapp ne smatra da je
društveno neugodne situacije potrebno pustiti da se ohlade i smire). - Jeste li opazili
nešto čudno u ovome avionu?
- Čudno?
- Tiče se putnika.
Časopis biva spušten, goleme se naočale okreću prema njemu. - Vi ste jedini, rekla
bih.
- I vi ste došli do toga zaključka! - uzvikuje on. - Tek maločas mi je ta činjenica došla
do korteksa. Kao da me je grom ošinuo, točno između očiju. Dok sam bio u veci... Zbog
toga se i dogodilo da... Usputice, hvala što ste mi rekli. - Rukom pokazuje prema
preponama.
- I drugi put - kaže djevojka. - Kako to da letite ovim čarterom?
- Jedna moja studentica prodala mi je svoju kartu.
- Sad je sve jasno - kaže djevojka. - Zaključila sam da abortus vama ne može biti
potreban.
PEEEEENG! U glavi Morrisa Zappa pali se lampa od tisuću vata. On potajice baca
pogled preko naslona svoga sjedala. Redovi žena, njih stotinu pedeset i pet, u raznim
položajima - neke spavaju, neke pletu, neke zure kroz prozor, neke su (sada to
zamjećuje) neprirodno tihe, zaokupljene same sobom, potištene. Nečije oči susreće se s
njegovima i on se trza od ubilačkih iskri u njima. Uzdrmane savjesti okreće se ponovo
prema plavuši, slabašno pokazuje palcem preko ramena i promuklo šapće:
- Hoćete reći da sve ove žene... Ona kima glavom.
- Do jarca! - (Zapp, čiji se fundus huljenja i opscenosti izlizao od svakodnevne
uporabe, sklon je vraćati se u izrazito stresnim trenucima pitomim kletvama iz otmjena
svijeta.)
- Oprostite što to pitam - kaže plavuša - ali sam znatiželjna. Jeste li kupili kompletan
paket: put u oba smjera, liječnikov honorar, pet dana njege u jednokrevetnoj sobi i izlet u
Stratford-upon-Avon?
- Kakve veze ima s time Stratford-upon-Avon, miloga mu miša?
- Podizanje raspoloženja poslije svega. Tamo gledate kazališni komad.
- Sve je dobro što se dobro svrši!-ispaljuje on hitro poput munje. Naravno da je čuo za
te paket aranžmane s kojima operiraju u Sjedinjenim Državama, gdje je teško dobiti
dozvolu za zakoniti abortus, i iskorištavaju prednost britanskih permisivnih novih
zakona. U nekom površnom razgovoru on bi tu temu sredio po kratkom postupku kao
jednostavan primjer zakona ponude i potražnje, možda uz dosjetku kako se Englezi sada
konačno mogu izvući iz negative. Nije Morris Zapp nikakav moralist ni reakcionar.
Uključivao se on u ne jedno ispitivanje javnog mišljenja o ukidanju zakona države

8
Ugledni američki časopis lijeve orijentacije koji se 1960-ih otvorio temama kao što su emancipacija žena, američko
crnaštvo i sl.

~ 17 ~
 briana

Euforije o abortusu (a isto tako zakona koji zabranjuju blud, masturbaciju, preljub,
sodomiju, fellatio, cunnillingus i spolni snošaj u kojemu je žena gore: prvi naseljenici
Euforije bili su pripadnici neke posebno uskogrudne puritanske sekte čiji tabui i danas
žive fosilizirani u pravnom zakoniku Države, na temelju kojeg bi se, kad bi ga striktno
primjenjivali, devedeset posto stanovništva našlo s onu stranu brave). Ali sasvim je
druga stvar naći se u avionskoj stupici sa stotinu pedeset i pet žena koje kaznu za grijeh
plaćaju u ovozemaljskoj zbilji. Od pomisli na njihovih stotinu pedeset i pet slijepih
putnika niz njegovu se zakrivljenu kralježnicu kotrljaju hladni žmarci, a od iznenadnih
vibracija letjelice u susretu s olujom koju je maločas doživio i Philip Swallow on se trese
od straha.
Jer Morris Zapp je protuslika Swiftova nominalnog kršćanina koju je stvorilo
dvadeseto stoljeće - nominalni ateist. Ispod te grube površine slobodnog mislioca Židova
(upravo onakva bez kojeg je T. S. Eliot smatrao da organske zajednice mogu sasvim
lijepo živjeti) nalazi se jezgra staromodnog judeo-kršćanskog straha pred Bogom. Da su
astronauti iz „Apolla“ prijavili kako su na stražnjoj strani Mjeseca pronašli divovskim
slovima urezanu poruku Izvješća o Mojoj smrti uvelike pretjeruju, Morrisa Zappa to ne bi
osobito iznenadilo; samo bi bile potvrđene njegove najdublje bojazni. U ovome se
trenutku ćuti bolno ranjivim na božansku odmazdu. Ne može vjerovati da Neprovidnost,
stara ništarija, namjerava mirno sjediti na nebesima dok joj zračna služba za abortuse
zuji ispod samoga nosa, zagađuje atmosferu i Anđelu Zapisničaru stvara žuljeve od
pustog pisanja, ne, ne, moj gospodine, jednoga će dana ona jedan od tih aviona
strmoglaviti naglavačke s neba i zgnječiti kao muhu, a po čemu ne bi upravo ovaj mogao
biti taj?
Zapp se predaje samosažalijevanju. Zašto bi on patio zajedno sa svim ovim
nemarnim bešćutnim ženskama? On je samo jedanput u životu napumpao curu i onda je
od nje napravio poštenu ženu (tri godine kasnije razvela se od njega, ali to je druga priča,
optužnica neka se, molim lijepo, drži reda, točku po točku). Ovo je namještaljka. Sve je to
maslo one male kučke koja mu je prodala svoju kartu preko pedeset posto jeftinije, nije
mogao odoljeti prilici, ali već se tada čudio njezinoj velikodušnosti budući da joj samo
tjedan dana ranije nije htio podići seminarsku ocjenu s dobar na vrlo dobar. Mora da nije
dobila menstruaciju na vrijeme pa je odjurila i kupila kartu za Abortus Express, onda je
došao negativan test trudnoće i ona je pomislila, znam što ću, profesor Zapp ide u
Europu, prodat ću mu moju kartu, tako će u avion udariti grom. Lijepa nagrada za
pokušaje da se drže akademski standardi.
On postaje svjestan da ga djevojka na susjednom sjedalu zainteresirano proučava.
- Vi ste na sveučilištu? - pita.
- Aha, Euforično Državno.
- Zbilja! A što predajete? Ja studiram antropologiju na Euforija-Koledžu.
- Euforija-Koledž? Nije li to ona katolička škola u Esefu?
- Točno.
- Što onda radite u ovom avionu? - Prosikće on, sva njegova probuđena moralna
indigniranost i praznovjerni strah usredotočuju se na tu šašavu plavušu. Ako se čak i
katolici priključuju masovnoj sekti pro abortus, ima li još ikakve nade za ljudski rod?
- Ja spadam u katoličku alternativu - kaže ona ozbiljno. - Ne visim na dogmi. Od toga
sam jako jako daleko.
Njezine oči iza velikih naočala bistre su i bez tračka zabrinutosti. Morrisa Zappa
odjednom spopada misionarski žar. Učinit će dobro djelo, poučiti ovu bezazlenu dušu

~ 18 ~
 briana

razlici između dobra i zla, navesti da odustane od zle nakane. Jedan obraćenik od grijeha
trebao bi biti dovoljan da mu osigura hepiend. Ozbiljna lica naginje se prema njoj.
- Čuj, mala, sada ću ti dati jedan očinski savjet. Nemoj to učiniti. Nikada nećeš sebi
oprostiti. Rodi dijete. Daj ga posvojiti - nema zime, agencije za posvajanje vrište za
svježim dotokom. Možda će te djetetov otac htjeti oženiti kada ga vidi - to se često
događa, shvaćaš.
- On se ne može ženiti.
- Već je oženjen, uuh? - Morris Zapp odmahuje glavom nad pokvarenošću svoga
spola.
- Ne, svećenik je.
Zapp saginje glavu, onda zariva lice u ruke.
- Nije vam dobro?
- Samo mala jutarnja mučnina - mrmlja on kroz prste. Onda diže pogled. - Taj
svećenik, plaća li on ovaj tvoj put iz crkvene blagajne? Je li organizirao skupljanje novca
za specijalnu svrhu ili nešto slično?
- On ne zna za ovo.
- Nisi mu rekla da si trudna?
- Ne želim da on mora birati između mene i svojih zavjeta.
- Zar mu je ostao još koji?
- Siromaštvo, čednost i poslušnost - kaže djevojka zamišljeno. - Tja, rekla bih da je i
dalje siromašan.
- Pa tko onda plaća ovaj put?
- Ja noću radim na Južnom šetalištu.
- U jednom od onih toples lokala?
- Ne, u dućanu s gramofonskim pločama. Zapravo sam cijele prve godine koledža
radila kao toples plesačica. Ali tada sam shvatila kolika je to eksploatacija, pa sam dala
otkaz.
- U tim rupama masno naplaćuju, ha?
- Hoću reći eksploatacija mene, ne gostiju - odgovara djevojka, mrvicu prezirno. - To
sam shvatila pošto me je privukao Pokret za oslobođenje žena.
- Oslobođenje žena? Što je to? - kaže Morris Zapp, kojemu taj izraz ne sluti na dobro.
- Nikad čuo. - (Malo ljudi i jest prvoga dana AD 1969.)
- Čut ćete, profesore, već ćete čuti - kaže djevojka.

U međuvremenu, i Philip Swallow je zapodjenuo razgovor s jednim suputnikom.

Film je završio (nekakav vestern, od galame ga je zaboljela glava pa je završno
puškaranje gledao sa slušalicama namještenima na laganicu), a on otkriva da je dio
njegove joi de vivre9 ishlapio. Sjedenje ga počinje zamarati, vrpolji se ne bi li pronašao još
neiskušan raspored udova, živcira ga prigušena buka motora, a od pogleda kroz prozor i
dalje dobiva vrtoglavicu. Pokušava čitati gratis primjerak Timea, ali se ne može
koncentrirati. Njemu zapravo treba jedan fini čaj - njegov sat pokazuje sredinu
poslijepodneva - ali pošto smogne hrabrost da ga zatraži od stjuardese u prolazu, ona
otresito odgovara da će za jedan sat biti poslužen doručak. Toga je dana već pojeo jedan
9
Franc. Životna radost

~ 19 ~
 briana

doručak i nema osobitu potrebu za još jednim, ali dakako, radi se o vremenskoj razlici. U
Euforiji je sada, koliko, sedam ili osam sati manje nego u Londonu, ili možda više? Treba
li pribrajati ili oduzimati? Traje li još uvijek onaj dan kada je otputovao, ili je već počelo
sutra? Ili jučer? Da vidimo, Sunce izlazi na istoku... Mršti se od mentalnog napora, ali
iznosi uporno ispadaju bez glave i repa.
- Ne mogu vjerovati svojim očima!
Philip trepćući gleda mladića koji je zastao u prolazu. Izgleda impresivno. Na sebi
ima široke hlače od antilop kože i nekoliko brojeva preveliki grubo tkan prsluk s resama
koji mu seže do koljena, a ispod njega košulju s jarko ružičastim i žutim prugama.
Valovita crvenkasta kosa dopire mu do ramena; brkovi, kao u razbojnika, nešto su
tamnije nijanse. Na prsluku, u tri uredna niza poput vojnih medalja, poslagano je desetak
bedževa u psihodeličnim bojama.
- Vi se mene sjećate, gospodine Swallow, jelda?
- Paaaa... - Philip s naporom prebire po sjećanju. Nešto mu je maglovito poznato, ali...
Mladićevo lijevo oko trzne se iznenada u stranu kao da je nazreo motor u padu s krila, i
Philip se sjeti.
- Boon! Gospode bože, nisam vas prepoz... Ovaj, promijenili ste se.
Boon se ushićeno smijulji. - Fantastično! Nemojte samo reći da idete na Euforično
Državno!
- Pa, ovaj, zapravo da.
- Sjajno! I ja.
- Vi?
- Ne sjećate se da ste mi napisali preporuku?
- Jako mnogo preporuka, Boone.
- Ma da, to vam je kao poker automat, polugu treba stalno potezati. Ne padati u
depru. A onda, uauuu! Netko sjedi kraj vas? Ne? Vraćam se za sekundu. Moram pustiti
mlaz. Nemojte pobjeći.
On nastavlja prekinuti put u zahod, umalo se sudarivši sa stjuardesom koja dolazi iz
suprotnoga smjera. Objema rukama čvrsto je hvata da ne padne. Philip čuje kako joj
kaže: - Pardon, srce - a ona mu se smiješi u znak oprosta. Uvijek isti stari Boon!
U normalnim okolnostima, slučajan susret s Charlesom Boonom ne bi razgalio srce
Philipa Swallowa. Rečeni je mladić nakon studentske karijere svađalice i vječitog
problema diplomirao prije nekoliko godina. Spadao je u kategoriju studenata za koje je
Philip intimno rabio izraz (odajući njime svoju dob) „oni hahari“. Bili su to bistri mladići
plebejskog podrijetla koji, za razliku od tradicionalnih stipendista (što je bio i Philip)
nisu pokazivali nimalo poštovanja za društvene i kulturalne vrijednosti ustanove u koju
bijahu primljeni, nego su sve do diplome zadržali razmetljivo neotesan stil odijevanja,
ponašanja i govora. Na nastavu su dolazili kasno, neoprani, neobrijani, u odjeći u kojoj su
očigledno noćas spavali; lijeno su se grbili na stolcima, sami motali cigarete i gasili ih na
namještaju; rugali su se svemu što je oduševljavalo njihove pomalo naivne kolegice i
kolege iz pristojnih četvrti, na pitanja odgovarali dijalektalnim jednosložnicama i
nastavnike zbunjivali suptilnim, mahom destruktivnim referatima pisanima u stilu F. R.
Leavisa. Možda se pretjerano iskupljujući za vlastite predrasude, Odsjek je svake godine
redovito primao tri do četiri takva studenta. Beziznimno su stvarali disciplinske
probleme. U svojoj nezaboravnoj studentskoj karijeri Charles Boon je, kao urednik
Tutnja, te studentske novine uvukao u skupu parnicu zbog klevete koju je pokrenula

~ 20 ~
 briana

gradonačelnica Drljingama; bio je uzrokom što se službenik za stambeni smještaj

studenata povukao u prijevremenu mirovinu s nervnim poremećajem od kojega i danas
pati; pojavio se pijan na prijemu za početak akademske godine, agitirao (bezuspješno)
da se na kraju brucoškog bala dijele besplatni prezervativi, i obranio se (uspješno) na
prekršajnom sudu od optužbe za krađu u sveučilišnoj knjižari.
Kao Boonov mentor na trećoj godini, Philip je u nekima od tih drama odigrao
neveliku ali iscrpljujuću ulogu. Nakon sastanka ispitivača koji je trajao deset sati, a devet
ih je proteklo u raspravi o Boonovim radovima, dobio je ocjenu „slabašni dovoljan“ - kao
nevoljki kompromis između onih koji su ga htjeli srušiti i onih koji su mu htjeli dati
peticu. Philip se s Boonom rukovao na proglašenju završnih ocjena u radosnu očekivanju
da nikad više neće morati imati veze s njim, no ponadao se prerano. Iako se Boon nije
uspio kvalificirati za postdiplomandsku stipendiju, i dalje je nekoliko mjeseci opsjedao
hodnike fakulteta, navodeći studente na zaključak kako on tu radi kao znanstveni
asistent i nadajući se kako će na taj način Odsjeku postati toliko neugodno te će ga zaista
zaposliti na to mjesto. Pošto ta strategija nije uspjela, Boon je napokon nestao iz
Drljingama, no Philipu - ako nikomu drugom - nije bilo dopušteno zaboraviti da on
postoji. Rijetko bi prošao tjedan a da ne stigne zamolba za povjerljivu prosudbu o
karakteru, inteligenciji i prikladnosti g. Charlesa Boona za ovo ili ono namještenje u
velikom svijetu. Isprva se obično radilo o nastavi ili stipendijama za postdiplomski studij
u zemlji i inozemstvu. Kasnije, Boonove su prijave postale nasumične, nemarne, kao kad
netko baca kocku iz unutarnje prisile i uopće se ne trudi zabilježiti rezultat. Kadšto je
smjerao apsurdno visoko, kadšto groteskno nisko. U jednom je trenutku imao aspiracije
da bude ataše za kulturu u diplomatskoj službi ili pak glavni voditelj odjela za planiranje
programa na televiziji u Gani; u sljedećemu je bio pripravan prihvatiti posao
predradnika u tvornici vijaka ili pak zahodskog čuvara u velikoj korporaciji, oboje u
nekakvim zabitima. Ako je Boon i dobio neko od tih namještenja, očito ih nije uspio
zadržati osobito dugo, budući da dotok upita nikada nije presušio. Isprva je Philip
odgovarao iskreno; nakon nekog vremena sinulo mu je da na taj način sebe osuđuje na
doživotno dopisivanje, pa je počeo prešućivati neka manje pohvalna karakterna svojstva
i studijska postignuća svoga negdašnjeg studenta. Naposljetku je na svako traženje
preporuke odgovarao bezočnim svenamjenskim panegirikom trajno arhiviranim u
administraciji Odsjeka, pa mora da je taj atest Boonu konačno priskrbio neku vrstu
stipendije za Euforično Državno. Sad se Philipu njegovo krivokletstvo vratilo, što takvi
grijesi uvijek običavaju. Vraški je nezgodno što obojica idu na Euforično Državno u istom
razdoblju - žarko se nada da neće biti identificiran kao Boonov prvotni pokrovitelj. A po
svaku cijenu valja Boona spriječiti da upiše kolegije koje on bude držao.
Unatoč ovim zlim slutnjama Philipu nije previše krivo što se našao u istom avionu s
Charlesom Boonom. Dapače, njegov povratak iščekuje čak s osjećajem nalik
nestrpljivosti. A to zato, tumači on sam sebi, što se dosađuje pa mu je drago imati
društvo u posljednjim dugim satima ovoga leta; no ako ćemo po istini, zato što se želi
producirati. Na kraju krajeva, za sjaj njegove pustolovine potreban je reflektor, netko tko
umije registrirati preobrazbu bezličnog drljingamskog predavača u gostujućeg profesora
Philipa Swallowa, pripadnika akademskog jet-seta, pripravnoga odnijeti englesku
kulturu na drugu stranu kugle zemaljske čim mu doleprša avionska karta. A za
promjenu, u prednosti je pred Boonom zahvaljujući svojem američkom iskustvu. Boon
će biti željan savjeta i informacija: da treba najprije pogledati ulijevo kada prelazi ulicu,

~ 21 ~
 briana

primjerice; da „javna škola“ u Americi znači suprotno od onoga što znači u Engleskoj10; a
glagol „napumpati“ ima sasvim druge posljedice no što je zrak u npr. automobilskim
gumama. Također će ga malkice isprepadati s neumoljivošću američkih studijskih
programa. O da, štošta on ima ispričati Charlesu Boonu.
- A sada - kaže Boon spuštajući se u sjedalo kraj Philipa - da vas malo upoznam sa
situacijom u Euforiji.
Philip ga gleda sav zblenut. - Hoćete reći da ste već bili ondje?
Boon djeluje iznenađeno. - Dabome, ovo mi je druga godina. Samo sam otišao kući
za Božić.
- O! - kaže Philip.

- Vi ste sigurno mnogo puta bili u Engleskoj, profesore - kaže plavuša, koja se zove
Mary Makepeace.
- Nikad.
- Zbilja? Mora da ste onda jako uzbuđeni. Toliko godina predajete englesku
književnost i sada napokon možete vidjeti gdje se sve to događalo.
- Upravo se toga bojim - kaže Morris Zapp.
- Ako bude dovoljno vremena, kanim posjetiti grob moje prabake. Na crkvenom
groblju u jednom selu, grofovija Durham. Ne zvuči li vam ovo idilično?
- Kanite tamo pokopati fetus?
Mary Makepeace okreće glavu i gleda kroz prozor. Morrisu dolazi na usta riječ
„Oprostite“, ali je pregrize. - Ne želite pogledati činjenicama u oči, zar ne? Želite se
pretvarati da je to kao kad se ide zubaru. Na vađenje zuba.
- Meni nikada nisu vadili zub - kaže ona, a on joj vjeruje. Ona i dalje zuri kroz prozor
iako se ne vidi ništa osim oblaka što se protežu do obzorja poput beskonačna sloja
krovne izolacije.
- Ispričavam se - kaže on, na vlastito iznenađenje.
Mary Makepeace ponovo okreće glavu prema njemu. - Što vas ždere, profesore
Zapp? Zar ne želite ići u Englesku?
- Pogodili ste.
- Zašto? A kamo idete?
- U nekakvu bijedu i jad od grada koji se zove Drljingam. Ne morate se pretvarati da
ste za njega čuli.
- Zašto idete onamo?
- Duga je to priča.
I jest, a pitanje što ga je upravo postavila Mary Makepeace zaokupljalo je brojne
grupice fakultetskih tračera pošto bje objavljeno da je Morris Zapp ovogodišnji kandidat
za razmjenu s Drljingamom. Zašto se Morris Zapp, koji oduvijek tvrdi da je od sebe
napravio autoritet za englesku književnost ne usprkos tomu, nego upravo zato što
nikada nije kročio u tu zemlju, zašto se sada on priključuje godišnjoj migraciji u Europu?

10
To je i lakmus test prevodilačke neupućenosti ili ohole lijenosti (ta tko je vidio listati rječnike!): public school u
Engleskoj se odnosi na privatnu školu, često internatskog tipa, s vrlo visokim školarinama. Više i o tome u: Zeljko
Bujaš, op. cit.

~ 22 ~
 briana

I, što je čak zanimljivije, zašto čovjek koji je mogao dobiti „Guggenheima“11 na pladnju
od bjelokosti i provesti ugodnu godinu čituckajući knjige u Oxfordu, Londonu ili na
Azurnoj obali, zašto dakle takav čovjek sebe osuđuje na šest mjeseci tlake u Drljingamu?
Drljingam. Gdje je to? Što je to? Oni koji su znali protrnuli bi i napravili ružnu grimasu.
Oni koji nisu znali odlazili bi kući pogledati u enciklopedije i atlase i zbunjeno se vraćali
na daljnje konferiranje s kolegama. Ako je to neka Morrisova smicalica za unapređenje
karijere, nitko nije umio naći zadovoljavajuće objašnjenje na koji će način ona
funkcionirati. Tumačenje kojemu su bili najskloniji glasilo je da se napokon umorio od
studentske revolucije i svih tih štrajkova, prosvjeda, spornih točaka i neudovoljivih
zahtjeva, pa je voljan otići bilo kamo, čak u Drljingam, gdje će naći malo mira i tišine.
Ustvari se nitko nije usuđivao provjeriti tu hipotezu na samom subjektu, budući da je
njegova otpornost na studentsko zastrašivanje bila jednako legendarna kao njegov
sarkazam. Onda se napokon pročulo da Morris Zapp ide u Englesku sam, i sve je postalo
jasno: između Zappovih je puklo. Tračevi su usahnuli: ipak nije posrijedi ništa
neuobičajeno. Naprosto još jedan brakorazvod.
Zapravo je stvar bila kompliciranija. Désirée, druga Morrisova supruga, htjela je
razvod, ali ne i Morris. Nije on bio nesklon rastati se od Désirée, već od svoje djece,
Elizabeth i Darcyja12, miljenika inače nesentimentalnoga srca Zappova. Désirée će
sigurno dobiti skrbništvo nad oboje djece - nema toga suca, ma koliko nepristrana, koji
bi razdvojio dvoje blizanaca - a on će ih smjeti jedanput mjesečno voditi u park ili u kino,
i to je sve. Prošao je on čitav taj ritual sa svojom kćeri iz prvoga braka, što je imalo za
posljedicu da je ona odrasla s otprilike toliko poštovanja prema njemu koliko i prema
zastupniku osiguranja, kojemu je on u njezinim dječjim očima sasvim sigurno nalikovao
po tome što se ponizno pojavljivao u redovitim vremenskim razmacima s prefriganim,
ulizivačkim osmijehom i džepovima krcatima dividendama u obliku bombona; a ovaj će
ga put svaki posjet koštati još 300 dolara za avionsku kartu budući da se Désirée kani
preseliti u New York. Morris se u New Yorku rodio i odrastao je ondje, ali se nipošto nije
namjeravao vratiti, štoviše ne bi imao ništa protiv da taj grad nikada više ne vidi: sudeći
po njegovu zadnjem posjetu, samo je pitanje vremena kada će smeće na ulicama
dosegnuti one luksuzne stanove na vrhovima nebodera i cijelo se stanovništvo ugušiti.
Ne, nije želio ponovo odrađivati brakorazvodnu gnjavažu. Zamolio je Désirée da
njihovu braku dade još jednu šansu, djece radi. Nije ju pokolebao. On ionako loše utječe
na djecu, a što se nje tiče ona se ne može realizirati kao osoba dokle god je udana za
njega.
- Što sam učinio? - pitao je retorički i lamatao rukama.
- Ti me proždireš.
- Mislio sam da ti se to sviđa!
- Ne mislim na to, zauzdaj svoju prljavu maštu, mislim u psihičkom smislu. Brak s
tobom je kao da čovjeka polako guta udav. Ja sam samo napola probavljena gvalja u
tvojem egu. Hoću van. Hoću biti slobodna. Hoću ponovo biti osoba.
- Slušaj, da preskočimo to brabonjanje iz psiho grupa. Razlog je ona studentica s
kojom si me zatekla prošloga ljeta, jel tako?

11
Zaklada (punim imenom John Simon Guggenheim Memorial Foundation) koju je 1925. sa svojom suprugom
utemeljio Simon, jedan od pripadnika znamenite američke porodice industrijalaca i filantropa, nazvana po njihovu
sinu. Svake godine Zaklada dodjeljuje desetke stipendija znanstvenicima, piscima i umjetnicima. Izvan SAD možda je u
tom kontekstu poznatije (također neizmišljeno) ime Fulbright, koje se spominje koju stranicu kasnije
12
Likovi iz romana Ponos i predrasuda (1813) Jane Austen.

~ 23 ~
 briana

- Nije, ali će poslužiti da dobijem razvod. Ostaviš me na prijemu kod dekana da bi

otišao kući poševiti bejbisitericu - e, suca će to svakako impresionirati.
- Ma rekao sam ti, vratila se na Istočnu obalu, čak ne znam ni njenu adresu.
- Ne zanima me. Zar si ne možeš utuviti u glavu da me boli briga gdje ti parkiraš svoj
veliki debeli obrezani kurac? Koliko je do mene, mogao si svake noći tucati kompletan
tim hokejašica na travi. Davno smo sve to apsolvirali.
- Slušaj, idemo o tome razgovarati kao dvoje racionalnih ljudi - rekao je i, u znak
ozbiljne zainteresiranosti, ugasio TV prijenos nogometne utakmice koju je od početka
raspre pratio jednim okom.
Nakon jednosatne iscrpljujuće diskusije Désirée je pristala na kompromis: ona će na
šest mjeseci odgoditi pokretanje brakorazvodnog postupka pod uvjetom da se on iseli iz
kuće.
- Kamo? - rogoborio je.
- Možeš negdje naći sobu. Ili se naseliti kod neke svoje studentice, sigurna sam da
ćeš dobiti gomilu ponuda.
Morris se namrštio, zamišljajući kakav će sramotan dojam ostavljati na fakultetu i
oko njega: tip izbačen iz vlastite kuće, pere košulje u perionici na kampusu i samotnički
jede u nastavničkom klubu.
- Otići ću na put - rekao je. - Uzet ću šest mjeseci dopusta na kraju tromjesečja. Daj
mi do Božića.
- Kamo ćeš ići?
- Nekamo. - U nastupu nadahnuća dometnuo je: - Možda u Europu.
- U Europu ? Ti ?
Prepredeno ju je motrio krajičkom oka. Godinama ga je Désirée tupila da je odvede
u Europu i uvijek je odbijao. Naime, Morris je Zapp onaj rijetki primjerak među
američkim profesorima humanističkih disciplina - potpunoma neotuđen čovjek.
Ameriku voli, Euforiju osobito. Potrebe su mu jednostavne: umjerena klima, dobra
knjižnica, mnogo primamljivih i mamljivih guzičica plus dovoljno novaca da mu ne
ponestane cigara i cuge te da može uzdržavati udobnu modernu kuću i dva auta. Prve tri
stavke spadaju u, takoreći, prirodne resurse Euforije, a četvrtu, novac, stekao je naporno
šljakajući nekoliko godina. Nije vidio da bi svoje stanje iole poboljšao putujući naokolo,
posebno pak potucajući se s Désirée i klincima po Europi. „Putovanje sužava vidike“,
jedna je od poslovica iz Kodeksa Zapp. Ipak, ako je zagustilo, pripravan je u interesu
kućne harmonije žrtvovati to načelo.
- A da odemo svi zajedno? - priupitao je.
Motrio je kako joj na licu rade emocije, žudnja za Europom bori se s gađenjem
prema njemu. Gađenje je pobijedilo nokautom.
- Jebi se - kazala je i izišla iz sobe.
Morris si je natočio pristojnu dozu, stavio na hi-fi long-plejku Arethe Franklin i sjeo
razmišljati. Ovo se zove zanit. Sada mora ići u Europu, da sačuva obraz. Ali, bit će teško
organizirati stvar u tako kratkom roku. Da ode na vlastiti trošak, to si ne može priuštiti:
premda je njegova plaća poprilična, takvi su i troškovi uzdržavanja kuće i same Désirée
u stilu na koji je navikla, a da se i ne spominje alimentacija koju daje Marthi. Za plaćeni
studijski dopust ne može se prijaviti jer je upravo imao dva slobodna tromjesečja.
Prekasno je da se prijavljuje za „Guggieja“ ili „Fulbrighta“, a nekako mu se čini da
europska sveučilišta ne unajmljuju goste tako ležerno kao američka.

~ 24 ~
 briana

Sutradan je nazvao dekana svoga fakulteta.

- Bille, ti si? Čuj, hoću otići u Europu na šest mjeseci, čim prođe Božić. Treba mi
nekakva adresa. Što imaš?
- Kamo u Europi, Morrise?
- Bilo kamo, Bille.
- Engleska?
- Čak Engleska.
- Joooj, Morrise, da si bar pitao prije. Postojala je gala shema u Parizu, vezano uz
UNESCO, smjestio sam Eda Waringa sa sociologije, nema tomu ni tjedan dana.
- Bille, poštedi me stvari koje sam promašio za dlaku; što imaš?
Ćulo se šuškanje papira. - Ma, postoji ona razmjena s Drljingamom, ali tebe to neće
zanimati.
- Istresi priču.
Bili ju je istresao, zaključivši: - Kopčaš, Morrise, nije to tvoj rang.
- Kupujem.
Neko vrijeme Bili ga je pokušavao odgovoriti, pa onda priznao da je Drljingam već
dao jednom mladom docentu s metalurgije.
- Kaži mu da on nažalost ipak ne ide tamo. Kaži mu da si se zabunio.
- To ne mogu, Morrise. Budi razuman.
- Unaprijedi ga po hitnom postupku u izvanrednog profesora. Neće prigovarati.
- Pa... - Bili Moser je oklijevao, a onda uzdahnuo. - Vidjet ću što mogu napraviti,
Morrise.
- Sjajno, Bille, to ti neću zaboraviti.
Billov se glas spustio u tiši, povjerljiviji registar. - Otkud ovo nenadano čeznuće za
Europom, Morrise? Iznuruju te studenti?
- Šališ se, Bille. Ne, mislim da mi je potrebna promjena. Nova perspektiva. Izazov
jedne drukčije kulture.
Bili Moser se grohotom nasmijao.
Morrisa nije iznenadila Billova nevjerica. Međutim, u njegovu je odgovoru bilo
svojevrsne istine koju on ni u snu ne bi priznao osim zaodjenutu u prijesnu laž.
Godinama je Morris Zapp, poput čovjeka iznimno obdarena dobrim zdravljem, svoje
samopouzdanje držao neupitnim, a opetovane krize identiteta što su ih proživljavali
njegovi kolege smatrao simptomima psihičke hipohondrije. Ali nedavno je sam sebe
uhvatio kako mozga o smislu svoga života, ništa manje. Bila je to djelomice posljedica
njegova uspjeha. On je redovni profesor na jednom od najprestižnijih i najpoželjnije
lociranih američkih sveučilišta i, prema sistemu rotacije na Euforičnom Državnom, već
ima iza sebe trogodišnji mandat pročelnika Odsjeka; on je visoko uvažavani znanstvenik
uz čije ime stoji dugačak i impresivan niz objavljenih radova. Svoju bi plaću mogao
značajnije povećati jedino ako se preseli u neku zabit bogu iza nogu u Teksasu ili na
Srednjem zapadu kamo nitko pri zdravoj pameti ne bi otišao ni za tisuću dolara dnevno,
ili ako prijeđe u administraciju i negdje potraži ravnateljsko mjesto, a to je u sadašnjem
stanju kampusa u ovoj zemlji isto što i nepovratna karta za počivalište prerano
preminulih. Ukratko, sa svojih četrdeset godina Morris Zapp nije mogao smisliti išta što
bi želio postići a da to već nije postigao, i to ga je deprimiralo.

~ 25 ~
 briana

Dakako, uvijek je tu njegov znanstveni rad, no tu se izgubio dio draži čim je prestao
biti sredstvom za postignuće cilja. Dodajući svojoj bibliografiji nove jedinice, svoju
reputaciju on ne može popraviti, nego samo ugroziti; a ta ga je spoznaja usporila, učinila
opreznim. Prije koju godinu s velikim je entuzijazmom krenuo u ambiciozan kritički
projekt-seriju komentara o Jane Austen koji će obraditi čitavi kanon, roman po roman, i
reći apsolutno sve što je o njima moguće reći. Ideja je podrazumijevala posvemašnju
iscrpnost, što znači da bi se romani ispitali sa svih zamislivih gledišta: historijskog,
biografskog, retoričkog, mitskog, freudovskog, jungovskog, egzistencijalističkog,
marksističkog, strukturalističkog, kršćanskoalegorijskog, etičkog, eksponencijalnog,
lingvističkog, fenomenološkog, arhetipskog, svakog živog; tako da nakon tih komentara
naprosto neće postojati ništa što bi se još moglo reći o dotičnom romanu. Svrha ove
vježbe - kao što je često morao tumačiti prikupivši onoliko strpljenja koliko je uopće
kadar - ne bi bila potaknuti razumijevanje Jane Austen i uživanje u njenim djelima, još
manje pak iskazati počast samoj romansijerki, nego staviti definitivnu točku na
proizvodnju svakog daljnjeg smeća o toj temi. Ti komentari ne bi bili namijenjeni
znatiželjnom čitaocu, već stručnjaku koji će, zavirivši u Zappa, ustanoviti da je knjiga,
članak ili magisterij / doktorat što ga dotičnik planira već anticipiran i, najvjerojatnije,
opovrgnut. Nakon Zappa, preostat će šutnja.13 Ta mu je pomisao pružala dubinsko
zadovoljstvo. U faustovskim trenucima sanjario je kako će, pošto sredi Jane Austen, isti
posao obaviti na vodećim engleskim romanopiscima te potom pjesnicima i
dramatičarima, možda se koristeći kompjutorima i timovima izučenih postdiplomaca,
neumoljivo smanjujući areal engleske književnosti koji još ostaje dostupan za slobodno
tumačenje, šireći malodušnost diljem svekolike industrije, pretvarajući desetke kolega u
višak radne snage: periodici će umuknuti, znamenite anglistike ostati napuštene poput
gradova-sablasti...
Kao što je možda očevidno, Morris Zapp nije osobito cijenio kolege-trudbenike na
književnoj njivi. Za njega su to muljavi, hiroviti, neodgovorni stvorovi koji se valjaju u
relativizmu kao hipopotami u blatu, nosnica jedva pruženih u zrak zdrava razuma. Oni
veselo toleriraju stajališta suprotna svojima - čak, tako ti boga, ponekad mijenjaju
mišljenje. Njihovi dirljivi pokušaji da se približe dubokoumnosti nezamislivo su
ograničeni i mahom u pitalačkom modusu. Svoje referate rado počinju formulama
poput: „Želim postaviti neka pitanja o tome-i-tome“, i kanda misle da su obavili svoju
intelektualnu dužnost time što su ih uopće postavili. Taj je manevar Zappa izluđivao.
Svaka budaletina, tvrdio je, može se sjetiti pitanja; odgovori su ono što muškarca dijeli
od balavandera. Ako nisi kadar odgovoriti na vlastita pitanja, to je ili zato što nisi na
njima dovoljno radio, ili zato što to nisu prava pitanja. U oba ta slučaja bolje ti je biti kuš.
Čovjek se danas ne može kretati po područjima anglistike a da ne tresne na nos preko
neodgovorenih pitanja koja je neka budaletina nemarno ostavila da leže na sve strane...
kao da pokušava zabrtviti rupu u potkrovlju punom prašnjava slomljenog namještaja. E
pa, njegovi će komentari to zaustaviti, bar što se tiče Jane Austen.
No rad je napredovao polagano; nije još obavio ni pola posla na Razboru i
osjećajnosti, a već je bilo očito da će svaki komentar obasezati nekoliko svezaka. Već
nekoliko godina nije objavio ništa osim pokojeg članka. Događalo mu se da počne raditi
na nekom problemu, da bi se nakon višesatna umovanja sjetio da ga je sâm riješio na
vrlo zadovoljavajući način prije ihajhaj godina. U istom tom razdoblju - nije bio siguran
jesu li one uzrok ili posljedica - počeo je zamjećivati neprilike s vlastitim tijelom.

13
Parafraza zadnjega stiha što će ga Hamlet izgovoriti prije no što umre: 'Ostalo je šutnja.' (V, ii, 371). Prev. Josip
Torbarina. NZMH, Zagreb 1979.

~ 26 ~
 briana

Naginjao je lošoj probavi nakon obilnih jela u restoranu, u pravilu mu je trebala pilula za
spavanje, počela mu je rasti trbušina i bivalo mu je sve teže postići više od jednoga
orgazma po seansi tucanja - odnosno, tako bi se uz pivo vajkao pajdašima. Istina je pak
glasila da tih dana nije mogao računati čak ni na jedan jedini, pa je Désirée imala mnogo
manje razloga za ogorčenost zbog one bejbisiterice od prošlog ljeta nego što misli. Na
niske je grane palo krilo Zappovo, iako on tu mračnu istinu teško da bi priznao sâm sebi,
a nekmoli drugima. Isto tako ne bi javno priznao da mu biva naporno zadržati pažnju
svojih studenata u klimi koja postaje sve neprijateljskija prema tradicionalnim
akademskim vrijednostima. Njegov stil nastave bio je oblikovan tako da konvencionalno
obrazovane studente metodom šoka prebaci iz šlampavo bogobojazna stava prema
književnosti u onaj ledeni i intelektualno rigorozni. Slabo je njime, međutim, djelovao na
studente koji su otvoreno prezirali i temu i njegovu osobnu stručnost. Njegove otrovne
strelice bezazleno bi tonule u zaštitnu podstavu nove prijazne neartikuliranosti koja je
postala toliko moderna te su čak i najbistriji postdiplomci, u duši nesmiljeni
profesionalci, smatrali da im je dužnost pristati uz nju pa su u seminarima mumljali: -
Paaa, to je kao s Jamesom, ovaj, tip želi biti modernist, hoću reći, te simbolistički gard, te
Bog je mrtav i sve to, ali ono, tip se ipak drži razuma, ono, misli da sve stvari imaju
nekakvo bogovo značenje - kopčate? - Jane Austen svakako nije pisac koji osvaja srca te
nove generacije. Nekoliko se puta Morris probudio sav u znoju iz noćnih mora u kojima
studenti stupaju u paradi po kampusu i nose plakate s objavama: KNIGHTLEY PUŠI
KURAC I FANNY PRIČE JE CINKAROŠKO GOVNO14. Možda on doista pomalo stagnira;
možda će mu, na kraju krajeva, dobro doći promjena okoline.
U ovom je smislu Morris Zapp odracionalizirao odluku koju mu bijaše nametnuo
Désiréein ultimatum. Ali, tu u avionu na sjedalu kraj trudne Mary Makepeace, svi ti
razlozi zvučali su neuvjerljivo. Ako mu je trebala promjena, prilično je siguran da ta nije
od onih kakve pruža Engleska. Spram Britanaca ne osjeća ni sklonost ni poštovanje. Oni
koje je upoznao - apatridi i gostujući profesori - većinom su se ponašali kao pederi a
onda se ispostavljalo da to nisu, što je on smatrao zbunjujućim. Na veselicama su čovjeku
tamanili kanape sendviče i džin kao da su netom otpušteni iz zatvora, i cijelo vrijeme
pričali visokim cvrkutavim glasom o razlikama između engleskog i američkog
sveučilišnog sustava, dajući do znanja da potonji smatraju golemom, prilično zabavnom
lupeškom kuhinjom iz koje su, što se njih tiče, naumili odnijeti najveću moguću porciju u
najkraćem mogućem roku. Njihovi objavljeni radovi bezbojni su i amaterski,
dokumentirani neprimjereno, argumentirani mlitavo, a opterećeni tolikom količinom
pogrešaka, krivih citata, krivih atribucija i netočnih datuma te je pravo čudo što je
njihovo vlastito ime na naslovnici ispalo točno. Uza sve to imaju petlje odnositi se u onim
svojim ušljivim časopisima prema američkim znanstvenicima, pa čak i prema njemu, s
podrugljivom snishodljivošću.
Instinktivno je osjećao da u Engleskoj neće uživati; bit će usamljen i dosađivat će se,
to više što je intimno položio privremenu zakletvicu da ni sa kim neće prevariti Désirée,
njoj za inat; k tomu, to je najgore moguće mjesto za njegov znanstveni rad. Pošto jednom
potone u bezdani glib engleskih navada, nikada više neće moći zadržati u glavi jasne i
sjajne mitske arhetipove, obrasce iterativnih pjesničkih slika, psihološke motive. Možda
mu se Jane Austen pričini realističkim piscem kao što se pričinja tolikim drugima, s
posljedicama i odveć vidljivima u literaturi o njoj.
Po mišljenju Morrisa Zappa, sve pogreške kritike imaju korijen u naivnu brkanju
književnosti i života. Život je proziran, književnost je neprozirna. Život je otvoren sustav,

14
Likovi iz romana Emma (1816) i Mansfield Park (1814) Jane Austen.

~ 27 ~
 briana

književnost zatvoren. Život je sazdan od stvari, književnost od riječi. Život je ono o čemu
se čini da se tu radi: ako se bojiš da će se tvoj avion srušiti, radi se o smrti; ako
pokušavaš dobiti neku curu u krevet, radi se o seksu. U književnosti se nikada ne radi o
onome o čemu se čini da se tu radi, iako je u slučaju romana potrebna znatna
ingenioznost i perceptivnost da bi se razbila šifra realističke iluzije, pa je njega upravo
zato taj žanr privukao u profesionalnom smislu (čak i najtuplji kritičar shvaća da se u
Hamletu ne radi o frajeru koji nekako treba ubiti strica ili da se u Starom mornaru radi o
okrutnosti prema životinjama, no čovjeka iznenađuje koliko njih smatra da se u
romanima Jane Austen radi o traženju Onoga Pravog). Neuspjeh u trajnom razdvajanju
tih dviju kategorija, života i književnosti, dovodi do svakovrsnih hereza i bedastoća: do
toga da se, primjerice, knjige „sviđaju“ i „ne sviđaju“ do preferiranja pisaca ovih ili onih, i
sličnih hirova koji, na što neprestance mora podsjećati svoje studente, ne zanimaju ni
pod razno nikoga osim njih same (kadšto bi ih šokirao izjavom da, ako mu je govoriti na
toj niskoj, subjektivnoj razini, on osobno drži da je Jane Austen dosadna ko picajzla).
Osjećao je prijeku potrebu da naivne teorije realizma satre najstrožim kaznama (te
teorije, naime, ugrožavaju njegovo djelo nad djelima): očigledno, primijenite li sustav s
otvorenim svršetkom (život) na sustav sa zatvorenim (književnost), količina
permutacija biva beskonačna pa konačni komentar postaje nemoguć. Sve što on znade o
Engleskoj upozorava ga da rečena hereza ondje buja osobito žestoko, a to bez sumnje
potiču brojni tvarni podsjetnici na zbiljsko postojanje velikih pisaca što su porazbacani
diljem zemlje-matice krštenih, kuće sa spomen-pločama, kreveti za svakodnevnu
uporabu, rekonstruirane radne sobe, nadgrobni spomenici s uklesanim natpisima i tomu
sličan bofl. E pa, jedna stvar koju on ne namjerava učiniti dok bude u Engleskoj jest
posjetiti grob Jane Austen. Tu svoju misao zacijelo je izgovorio naglas, jer ga Mary
Makepeace pita je li Jane Austen ime njegove prabake. Ne bih baš rekao, kaže on.

U međuvremenu, Philip Swallow se (sada već krajnje izbezumljeno) pita kada li će

doći kraj ovom letu. Charles Boon ga pričanjem obasipa (čini mu se) već satima,
dopuštajući tek pokoju upadicu. Govori isključivo o političkoj situaciji u Euforiji općenito
i na kampusu Euforičnog Državnog konkretno. Frakcije, sporne teme, konfrontacije;
guverner Duck, rektor Binde, gradonačelnik Holmes, šerif O'Keene, Treći svijet, hipiji,
Crne pantere, fakultetski liberali; marihuana, crnački studiji, seksualna sloboda,
ekologija, sloboda govora, policijsko nasilje, geta, ravnopravna organizacija stanovanja,
rasna zastupljenost u školama, Vijetnam; štrajkovi, podmetanje požara, marševi, mirni
prosvjedi, javne tribine, kolektivno ljubavno druženje, hepeninzi. Philip je odavno
odustao od pokušaja da prati detalje Boonova izlaganja, no čini se da je opća orijentacija
sažeto ispisana na njegovim bedževima:
LEGALIZIRAJTE MARIHUANU
NORMAN O. BROWN ZA REKTORA
SPASITE ZALJEV: HOĆEMO VODU, NE RAT
SPALJUJTE VOJNE KNJIŽICE
STVARNOST JE U KVARU - POPRAVLJAMO U NAJKRAĆEM ROKU
SREĆA JEST (naprosto JEST)
NEKA BOG NE UĐE U AMERIKU
BOJKOTIRAJTE GROŽĐE
KROOP MORA OSTATI
ŠEVA SPAŠAVA

~ 28 ~
 briana

BOJKOTIRAJTE TARTUFE
D*CK U ŠUPAK!
I protiv njegove volje neki od tih slogana Philipu su zabavni. Očito je to novi
književni medij, bedž, nešto između klasičnog epigrama i imagističke lirike. Bez sumnje
će u vrlo skoroj budućnosti neki postdiplomac pisati magisterij o tom žanru. Bez sumnje
to već čini Charles Boon.
- Boone, koja je tema vaše radnje? - pita on, odlučno prekinuvši zakučastu pravnu
peroraciju o nekakvoj progonjenoj grupi koja se zove Euforija 99.
- Aa? - Boon djeluje preneraženo.
- Vašeg doktorata - ili je posrijedi magisterij?
- Mmm. Je, još uvijek sam na postdiplomskom. Uglavnom se pohađaju predavanja. I
onda napiše mala radnjica.
- O čemu?
- Pa, ovaj, nisam se još odlučio. Da vam pravo kažem, Phile, nemam previše vremena
za rad, akademski rad.
U nekom trenutku razgovora Boon se počeo Philipu obraćati samo imenom, štoviše
skraćenom inačicom koju ovaj oduvijek ne podnosi. Philipu je takva familijarnost mrska,
ali ne umije smisliti kako bi je zaustavio, iako je sam otklonio ponudu da Boona zove
„Charles“.
- Kakvim se još radom bavite? - pita ironično.
- Pa, vidite, imam taj radio show...
- Charles Boon Show? - ispituje Philip dalje i od srca se smije.
- Tako je, znate za njega?
Boon se ne smije. Isti onaj stari Boon, bezočan lažac, izmišljotina tkalac. - Nisam.
Ispričajte mi.
- Mmm, to je obična kontakt emisija u noćnom terminu. Ljudi nazivaju, govore o
svojim razmišljanjima, postavljaju pitanja. Nekiput imam gosta. Hej, morate mi jedne
noći doći u emisiju!
- Hoću li dobiti honorar?
- Bojim se da ne. Dobivate besplatnu presnimku emisije i kolor fotografiju nas
dvojice za mikrofonom.
- Paaaa... - Philip je zbunjen potankošću tog prikaza. Je li kojim slučajem ipak istinit?
Možda se radi o nekakvom sveučilišnom radiju na kampusu? - Koliko često radite ovu
emisiju?
- Svake večeri, odnosno noći, cijelu prošlu godinu. Od ponoći do dva.
- Svake noći! Ne čudim se što vaš studij trpi.
- Iskreno rečeno, Phile, ne uznemirujem se ja previše oko studija. Odgovara mi da
budem upisan na Euforičnom Državnom - na taj način mogu ostati ovdje a da me ne zovu
u vojsku. Ali zapravo mi daljnji znanstveni naslovi ne trebaju. Zaključio sam da je moja
budućnost u medijima.
- Charles Boon Show?
- To je samo početak. Upravo se dogovaram s jednom TV mrežom o pokretanju
eksperimentalne emisije o likovnoj umjetnosti - ustvari, ovo putovanje ide na njihov
trošak, poslali su me da pogledam slične stvari u Europi. Zatim je tu Glas Euforičnog...

~ 29 ~
 briana

- Što je to?
- Alternativne novine. Za njih pišem tjednu kolumnu, a sada žele da preuzmem
uređivanje.
- Uređivanje.
- Ali ja pomišljam da umjesto toga pokrenem konkurentski list.
Philip prelazi prodornim pogledom preko Boonova lica, a ovomu se lijevo oko naglo
trzne u stranu. Philipu popušta napetost: ipak su to sve same laži. Ne postoji nikakva
radijska emisija, nikakav TV show, nikakav plaćeni put i troškovi, nikakva novinska
kolumna. Sve su to neostvarene maštarije, poput one znanstvene asistenture u
Drljingamu i karijere u diplomatskoj službi. Boon se svakako jest promijenio - ne samo
što se tiče vanjštine i odjeće: ponaša se samopouzdanije, opuštenije, neki cockneyjevski
samoglasnici i grleni glasovi izgubili su mu se iz govora, svojim nastupom pomalo
podsjeća na Davida Frosta15. Philip je oduvijek vjerovao da prezire Davida Frosta, no
sada shvaća da ga mora respektirati makar preko volje, toliko mu je mučno pomisliti, čak
na trenutak, da je Charles Boon uspješno krenuo u istu profesiju. Nevjerojatno uvjerljiv
prevarant, taj Boon, umije vas smotati premda već godinama dobro znate kakav je,
jedino ga odaje ono trzavo oko. Bit će to dobra priča za prvo pismo kući. I koga sam sreo
u avionu ako ne onoga nepopravljivog Charlesa Boona - sjećaš ga se, naravno, Parolles16 s
anglistike, diplomirao prije nekoliko godina. Sav napirlitan u najnovijoj „obleki“, s kosom
do ramena, i pun velikih priča kao uvijek. Ponašao se maksimalno snishodljivo, naravno!
No tako je proziran, čovjek se ne može uvrijediti.
Njegove misli i Boonov nepresušni monolog prekida kapetan obaviješću da avion
slijeće za dvadeset minuta i on se nada da je let bio ugodan. Iz prednjega dijela kabine
zasvijetli poruka o vezivanju sigurnosnim pojasom.
- Pa, Phile, bolje da se sada vratim na svoje mjesto - kaže Boon.
- Da, ovaj, lijepo što sam vas opet sreo.
- Phile, ako nešto mogu učiniti za vas, samo nazovite. Broj je u imeniku.
- Da, ovaj, znate, ja sam već bio u Americi. Ali hvala za ponudu.
Boon odmahuje rukom. - U svako doba dana i noći. Služba za poruke uredno radi.
Na Philipovo zaprepaštenje, Charles Boon ustaje i, nezaustavljen, prolazi kraj
lelujave stjuardese kroz zastor koji zakriva prvi razred.

- Sada smo valjda već iznad Engleske - kaže Mary Makepeace, zagledana kroz
prozor.
- Pada kiša? - pita Zapp.
- Ne, jako je bistro. Već se vide ona mala polja, izgledaju kao pačvork.
- Ne može biti Engleska ako ne pada kiša. Mora da smo skrenuli s kursa.
- Tamo prijeko je jedna velika tamna mrlja. Sigurno neki veliki grad.
- Vjerojatno Drljingam. Velika tamna mrlja, to zvuči kao Drljingam.

15
Prema Enciklopediji Columbia, uz Dicka Cavetta i Charlieja Rosea jedan od najpoznatijih TV intervjuera u
angloameričkom krugu.
16
Lik iz Shakespeareove komedije Sve je dobro što se dobro svrši. Kao što sugerira njegovo ime ('riječi' na
francuskome), on je hvalisavac koji se pretvara da je ratnik i plemić, pa temeljna komičnost toga lika proizlazi iz
nesklada između riječi i djela.

~ 30 ~
 briana

A sada, u dva Boeinga istodobno nastupa ona posebna tišina koja prethodi
spuštanju letjelice. Motori su gotovo isključeni, a kao da s njima u skladu i putnici
razgovaraju prigušenim glasom. Avioni počinju gubiti visinu - nespretno, tako se bar
čini, u seriji posrćućih, drhtavih propadaja, kao da se s treskom spuštaju niz golemo
stubište. Putnici gutaju zrak kako bi smanjili pritisak u bubnjićima, žmire, opipavaju
putovnice i vrećice za povraćanje. Vrijeme prolazi vrlo polako. Svaka je osoba sama sa
svojim mislima, privremeno. Ali teško je misliti povezano, a pritom se ljuljati i posrtati
između neba i Zemlje. Philip misli o Hilary kako se hrabro smiješi i djeci kako mu
izgubljeno mašu na drljingamskom kolodvoru dok se vlak udaljava, o referatu koji je
zaboravio vratiti jednom studentu, o cijeni taksija od aerodroma do Plotina. Budućnost
se čini zastrašno praznom i odjednom ga obuzima grč domotužja; zatim se pita hoće li
avion pasti i kako će izgledati umiranje i postoji li Bog, i kamo je stavio karte za prtljagu.
Morris Zapp premišlja bi li ostao nekoliko dana u Londonu ili otišao ravno u Drljingam i
odmah se suočio s crnom budućnošću. Misli o svojim blizancima kako se bez mnogo
riječi igraju u kutu dvorišta i oklijevajući prekidaju igranje da bi se s njim oprostili i kako
ga je u noći prije puta Désirée odbila, a bilo bi mu to prvi put nakon mjeseci i mjeseci, i
sjeća se prve djevojke koju je imao, Rose Finkelpearl iz susjednog bloka, otac joj je bio
prodavač ribe, i kako ga je zbunilo to što je i njegova druga djevojka blago vonjala po
ribi, i pita se koliko će ljudi na aerodromu znati radi čega je ovaj čarter došao u Englesku.
Avion krivuda i naginje se. Iza glave Mary Makepeace odjednom izrasta zid niza
predgrađa i ponovo nestaje. Oko aviona Philipa Swallowa komešaju se oblaci i mlazovi
kiše šibaju po prozorima. Zatim u prepoznatljivim dimenzijama promiču kuće, brežuljci,
drveće, hangari, kamioni, poput starih prijatelja ponovo viđenih nakon duge odvojenosti.

Tres!

Tres!

U istom istacatom trenutku, ali udaljeni deset tisuća kilometara, dva aviona dodiruju
tlo.

~ 31 ~
 briana

Smještanje

Philip Swallow je unajmio stan u gornjoj polovici jedne jednokatnice visoko u

Pitagorinu prilazu, jednoj od mnogih rezidencijalnih ulica klasičkog imena ali
romantičkih obrisa koje vijugaju prema vrhovima i oko plodnih brežuljaka grada Plotina,
država Euf. Najamnina je, prema euforijskim mjerilima, bila niska jer se kuća nalazi u tzv.
kliznoj zoni. Zapravo je sa svoga prvotnog položaja već otklizala tri i pol metra prema
Esefskom zaljevu - a ta je okolnost navela vlasnika da se sám žurno odseli i kuću
iznajmljuje stanarima koji su ili odveć skromnih sredstava, ili odveć nemarni u odnosu
na život a da bi prigovarali. Philip nije spadao ni u jednu od tih kategorija, no s druge
strane, potpunu povijest Pitagorina prilaza 1037 nije doznao sve dok nije potpisao
ugovor o šestomjesečnom najmu. Tu mu je povijest prve večeri njegova stanovanja
izložila Melanie Byrd, najljepša i izgledom najzdravija od triju djevojaka koje su zajedno
stanovale u prizemlju, dok mu je susretljivo objašnjavala komande na zajedničkoj
perilici u podrumu. U početku se osjećao eksploatiranim, ali se nakon nekog vremena
pomirio sa situacijom. Uostalom, sve ako stan i nije iznenađujuće jeftin, još uvijek spada
među jeftine; a kao što ga je Melanie Byrd podsjetila, sto posto siguran prostor za
stanovanje ne postoji u Euforiji, čiji je jedinstveni slikoviti krajobraz proizvod golema
geološkog rasjeda koji se proteže cijelom državom. On je u devetnaestom stoljeću
prouzročio jedan od najjačih potresa, a seizmolozi i lokalne milenarističke sekte s punim
uvjerenjem proriču da će se jednaka katastrofa ponoviti krajem dvadesetoga - rijedak i
impresivan slučaj slaganja znanosti i praznovjerja.
Kad je svakoga jutra razmicao zavjese u svojoj dnevnoj sobi, pogled bi ispunio veliko
okno poput vizualnog tour de forcea na početku filmova u Cinerama tehnici. U prvom
planu te njemu slijeva i zdesna, slikovito su na obroncima brežuljaka visjele kuće i vrtovi
imućnijih nastavnika na Euforičnom Državnom. Ispod njega, gdje se podnožja brežuljaka
izravnavaju kako bi se spojila sa zaljevskim žalom, stajao je kampus sa svojim bijelim
zgradama i grmovitim stazama, sa svojim tornjem i platoom, predavaonicama,
stadionima i laboratorijima, obrubljen pravocrtnim ulicama središnje gradske jezgre
Plotina. Zaljev je popunjavao srednji plan, pružajući se na obje strane izvan vidokruga,
pa je oko prirodno putovalo u velikom razgledateljskom luku: klizilo duž prometnog
priobalnog autoputa, skrenulo preko Zaljeva po Esefskom mostu (15 kilometara od
jedne naplatne kućice do druge) do dramatične linije vrhova tamnih nebodera što se iz
centra grada ocrtavaju na pozadini bijelih rezidencijalnih brežuljaka, odakle bi
odskakutalo preko umilnih oblina visećeg mosta nazvanog „Srebrni svod“17, koji
nadsvođuje ulaz u Pacifik, da bi se spustilo na zelene padine okruga Marina, na glasu po
šumama mamutovca i spektakularnoj morskoj obali.

17
Kao i Euforija (prepoznatljiva Kalifornija), i ostali su Lodgeovi toponimi parafraze, te su stoga prevedene: most
'Srebrni svod' (u izvorniku Silver Span) u zbilji je Golden Gate Bridge, okrug Marina (Lodge: Miranda County) = okrug
Marin (tih godina također baza sub-kulture), Jasenovica (u Lodgea Ashland) = Oakland, San Marco (Lodgeov St
Gabriel) = San Leandro. U slučaju imena ulica i sl. parafraze su kadšto svakomu tko nije prisan sa zemljopisnim i
visokoučilišnim mikrosvijetom toga dijela Kalifornije toliko netransparentne te su ostavljene autorove domislice.

~ 32 ~
 briana

Ta je prostrana panorama bivala uzburkana, čak rano izjutra, prometalima svih

znanih oblika - brodovi, jahte, automobili, kamioni, vlakovi, avioni, helikopteri, gliseri,
svi su se kretali istovremeno i Philipa podsjećali na žive boje ilustracija na koricama
knjige Čuda modernog prijevoza - divot-izdanje za dječake koju je bio dobio za deseti
rođendan. Odista je ovaj pogled savršena sprega Prirode i Civilizacije, znao je pomisliti,
kada je u istom trenu moguće zamijetiti plodove čovjekove tehnološke umješnosti i
najbiranije ljepote svijeta prirode. No znao je da varav je, avaj, sklad što ga on zamjećuje
u tom prizoru. Nedaleko izvan njegova vidokruga, njemu slijeva, nad velikom vojnom i
industrijskom lukom Jasenovicom visio je zastor dima, a njemu zdesna rafinerije nafte u
San Marcu slale su kužne pare u bistri zrak. Prema Charlesu Boonu i drugim izvorima,
Zaljev, koji tako ljupko namiguje na jutarnjem suncu, otrovan je industrijskim otpadom i
nepročišćenim otpadnim vodama, a zahvaljujući bezobzirnom bacanju koječega i
zasipanju postaje sve manji i manji.
Unatoč svemu tomu, mislio je Philip gotovo s osjećajem krivnje, uokviren prozorom
njegove dnevne sobe i s ove udaljenosti, pogled još uvijek pruža jako dobar dojam.

Morris Zapp je bio manje očaran svojim pogledom - panoramom koju tvore stražnja
dvorišta puna vlage, šupe u raspadanju i neocijeđeno rublje, velika stabla koja kao da je
zahvatila nekakva bolest, čađavi krovovi, tvornički dimnjaci i crkveni zvonici - no taj je
kriterij odbacio u vrlo ranoj fazi potrage za namještenim prebivalištem u Drljingamu.
Brzo je otkrio da imaš sreću ako možeš naći prostor koji je moguće držati na temperaturi
primjerenoj ljudskim organizmima, opremljen posve rudimentarnim blagodatima života
u civilizaciji i dekoriran kombinacijom boja i uzoraka od koje ti ne dolazi da se pobljuješ
pri prvom pogledu. Razmotrio je mogućnost stanovanja u hotelu, no hoteli u blizini
kampusa bili su čak gori od privatnih kuća. Naposljetku je uzeo stan na vrhu goleme
stare kuće u vlasništvu liječnika Irca i njegove brojne obitelji. Dr. O'Shea vlastitim je
rukama bio preuredio potkrovlje za svoju ostarjelu majku, a za iznimnu sreću što je
smještaj na kojemu bi mu svatko pozavidio raspoloživ, naglasio je doktor, Morris treba
zahvaliti smrti rečene najbliže srodnice. Morris to nije vidio kao poen za ponuđača, ali
O'Shea je kanda smatrao da Amerikancu otrgnutom iz krila vlastite obitelji
sentimentalne asocijacije vezane uz taj stan vrijede najmanje pet dodatnih dolara tjedno.
Pokazao je naslonjač u kojemu je njegovu majku snašla kobna kap i, skačući po madracu
kako bi demonstrirao koliko je otporan, prisjetio se s bolnim uzdahom da ni mjesec dana
nije izminulo otkako je upravo iz ovoga kreveta njegova voljena roditeljica otišla
Gospodu po zasluženu nagradu.
Morris je taj stan uzeo jer je imao centralno grijanje - prvi s takvim blagoslovom na
koji je uopće naišao. No ispostavilo se da zagrijavanje proizvodi sistem električnih
radijatora perverzno i neispravljivo programiranih da se uključe na maksimum dok
spavaš i isključe čim ustaneš iz kreveta, a tada odašilju u ledenu atmosferu sve manje
mlakoga zraka sve dok tebi ponovo ne dođe vrijeme za spavanje. Dr. O'Shea je objasnio
da je taj sistem izvanredno ekonomičan jer radi na upola jeftiniju struju, no Morrisu se
ipak činilo da je za proizvodnju znoja u krevetu skup. Srećom je stan bio dobro
opskrbljen antikno dizajniranim plinskim grijalicama pa je, držeći ih cijeli dan uključene
na maksimum, u svojim odajama nekako postizao podnošljivu temperaturu, iako je
O'Shea to očito smatrao neumjerenošću pa je u Morrisov stan ulazio zaklanjajući lice
rukom kao što se ulazi u kuću koja gori.
Ugrijati se i zadržati toplinu bila je glavna preokupacija Morrisa Zappa u prvim
njegovim drljingamskim danima.

~ 33 ~
 briana

Prvoga jutra, u hotelskoj sobi nalik grobnici koju je uzeo dovezavši se ravno s
londonskog aerodroma, probudio se i ustanovio da mu iz usta izlazi para. Takvo što
nikad mu se još nije dogodilo u zatvorenoj prostoriji, pa mu je prva pomisao bila da
negdje gori. Kad je prenio prtljagu u kuću O'Sheaovih, napunio je minijaturni frižider
smrznutim jelima, zaključao vrata, uključio sve izvore topline i nekoliko se dana otapao.
Tek se tada osjećao spremnim krenuti u istraživanje drljingamskog kampusa i
predstaviti se Odsjeku za anglistiku.

Što se tiče odlaska u razgled radnoga mjesta, Philip Swallow je bio nestrpljiviji. Već
prvoga jutra, nakon izvrsnog doručka koji se sastojao od soka od naranče, slanine,
palačinki i sirupa od javorova soka (sirup od javorova soka! kako li je ugodno obnoviti
zaboravljene oćute!) odbazao je u potragu za zgradom „Dealer“18, gdje je smješten
Odsjek za anglistiku. Padala je kiša, baš kao i prethodnoga dana. Philipa je to u prvi mah
razočaralo - u njegovu je sjećanju Euforija okupana vječnim suncem, a zaboravio je
(možda nije ni znao) da je ondje u zimskim mjesecima kišna sezona. Međutim, kiša je
bila ugodna, blaga, a zrak topao i mirisan. Trava se zelenjela, drveće i grmlje su prolistali,
kao i neke vrste cvijeća i voća. U Euforiji ne postoji prava zima - jesen pruža jednu ruku
proljeću a drugu ljetu, pa svi zajedno cijele godine plešu živahnu polku, što u biljni svijet
unosi vedru zabunu. Philip je osjećao kako mu otkucaji bila slijede taj veseli ritam.
Bez problema je našao „Dealer“, veliku četvrtastu građevinu u neoklasicističkom
stilu. Ulaz su mu, međutim, zapriječili policajci s kampusa koji su oko nje napravili
prsten. Okolo se motalo podosta studenata i nastavnika, a dugokosi mladić s bedžom
KROOP MORA OSTATI na reveru sakoa od antilop kože informirao ga je da zgradu
upravo ispražnjavaju zbog bombe koja je navodno podmetnuta noćas. Pretraživanje
može potrajati satima, tako je barem Philip shvatio, ali dok se okretao da ode, čitava je
stvar završila prilično naglo prigušenom eksplozijom negdje visoko u zgradi i zveketom
srče što se rasula na sve strane.

Što je Morris Zapp doznao mnogo kasnije, njegovo prvo pojavljivanje na

drljingamskoj anglistici ostavilo je loš dojam. Vraćajući se s prijateljicom, gđicom
Mackintosh s egiptologije, s pauze za kavu, tajnica Odsjeka, mlađahna Alice Slade,
ugledala ga je kako se previja pred oglasnom pločom, kašlje i hropće i raspuhuje pepeo
cigare na sve strane po podu. Gđica Slade je zaključila da se radi o nekom starijem
studentu koga su spopali grčevi i zamolila gđicu Mackintosh neka otrči po portira, ali je
gđica Mackintosh izrazila mišljenje da se taj čovjek samo smije, a upravo je to i činio. Ta
oglasna ploča Morrisa je donekle podsjećala na rane radove Roberta Rauschenberga:
bila je to montaža šarolikih papirića pričvršćenih risaćim čavlićima - listovni papir sa
zaglavljem, papir za podsjetnike, tipske trake s otisnutim pozdravom, nespretno
istrgnute stranice iz bilježnica, unutrašnje stranice omotnica, poleđine računa, čak
komadi pakpapira s repovima od neodlijepljenog selotejpa - a na svima su stajale
kriptične poruke nastavnika studentima o kolegijima, konzultacijama, seminarskim
radovima i knjigama, gotovo neodgonetljivo naškrabane grafitnom olovkom, tintom i
kemijskim olovkama u boji. Kraj Gutenbergove ere ovdje očito nije na dnevnom redu: ovi
još uvijek žive u kulturi manuskripta. Morris je pomislio kako sada još bolje razumije na
što je smjerao McLuhan: ova ploča posjeduje taktilnu privlačnost - dođe ti da pružiš ruku

18
Parafraza najvjerojatnije Sproul Halla u Berkeleyju. Na Zapadu je uvriježena praksa da se bogatim donatorima (što
je ovdje slučaj) odaje trajna počast dajući njihovo ime građevinskim zdanjima u kojima se odvija djelatnost kojoj oni
bijahu bili zavještali, ili za života darovali, značajnu svotu.

~ 34 ~
 briana

i dodirneš njezinu hrapavu, nepravilnu površinu. Kao sustav za prijenos informacija to je

nešto najšaljivije što je vidio unatrag nekoliko godina.
Morris se još uvijek u sebi smijuljio dok ga je tajnica u mini suknji, koja je svako
malo prilično nervozno pogledavala preko ramena, vodila hodnikom do njegove sobe.
Kad ideš hodnicima „Dealera“ to je kao da prolaziš svojevrsnim Panteonom Udruženja za
neofilologiju19, no ovdje nije prepoznao nijedno ime na pločicama osim na onoj na
vratima pred kojima je gđica Slade konačno zastala: GOSP. P. H. SWALLOW. To je
zazvučalo nekako poznato - ali, prisjetio se dok je djevojka petljala s ključevima (mačka
je, izgleda, čisti živac), na to ime nije bio naišao u tisku, već samo u korespondenciji
vezanoj uz ovaj svoj put. Swallow je kit s kojim on razmjenjuje mjesto. Luke Hogan,
trenutačni pročelnik anglistike na Euforičnom, držao je u golemoj šapi pismo od
Swallowa (pisano rukom, sjetio se i toga), i jadikovao, uobičajeno otežući u govoru poput
kauboja iz Montane: - Bogamu, Morrise, što ćemo s tim Swallowom? Kit kaže da nema
neko svoje područje. - Morris je preporučio neka ga stavi da predaje „Književnost 99“20,
rutinski uvod u književne rodove i metodologiju kritike za A predmet, i „Književnost
305“, kolegij o pisanju romana. Kako je Garth Robinson, rezidirajući pisac na Euforičnom
Državnom, u stvarnosti ondje rezidirao vrlo rijetko jer je kružio diljem Sveučilišta
gotovo neprekinutom putanjom dotacija, stipendija, plaćenih dopusta i liječenja od
alkohola, „Književnost 305“ obično je dopadala nekog nevoljkog i nekvalificiranog
pripadnika stalnog nastavnog osoblja. Kao što se Morris izrazio: - Ako zajebe
Tristopeticu, nitko neće ni primijetiti. A svaki jopac s doktoratom morao bi moći
predavati Devedesetdevetku.
- On nema doktorat - rekao je Hogan.
- Kako?
- Morrise, u Engleskoj imaju drukčiji sistem. Doktorat nije tako važan.
- Hoćeš reći, radna mjesta su nasljedna?
Prisjećajući se svega toga, Morris se također sjetio da je otputovao a da nije bio
kadar od Drljingama iskamčiti ikakvu informaciju o svojim tamošnjim kolegijima.
Djevojka je konačno uspjela otvoriti vrata i on je ušao. Ugodno se iznenadio:
prostorija je velika, udobna, dobro opremljena - pisaći stol, stol i stolice, sukladna polica
za knjige od ulaštena drva, naslonjač i prilično lijep sag. A iznad svega, topla. Isto takvo
iznenađenje i paradoks Morris Zapp će oćutjeti mnogo puta u svojim prvim tjednima u
Drljingamu. Javno obilje i privatna oskudica, tako je to formulirao. Kućni životni
standard drljingamskih nastavnika kudikamo je niži nego nastavnog osoblja na
Euforičnom, ali ovdje čak i nastavnici najnižeg ranga imaju vlastitu veliku sobu, a klub im
izgleda kao Hilton, posve zasjenjujući onaj na Euforičnom Državnom. Čak i zgrada gdje je
Morris dobio sobu ima vlastiti prostrani i udobni salon, samo za nastavno osoblje, gdje u
šalicama na tanjurićima od pravog porculana dvije žene majčinskog izgleda poslužuju
svježe skuhanu kavu i čaj, dok se „Dealer“ diči samo sobicom punom odbačenih
papirnatih čaša i opušaka gdje si čovjek sam priprema instant kavu koja ima okus toplog
dezinficijensa. Izraz „javno obilje“ možda je odveć laskav za Drljingam, a niti se tu može
raditi o onom socijalizmu o kojemu se toliko naslušao. Sličnije je to uskom pojasu

19
Ovo nije parafraza: Modern Language Association najveća je i najprestižnija američka strukovna udruga koja
okuplja pripadnike rečenih područja; primjerice, njihova godišnja mamut konvencija (koja, osim kao stručni skup
horendnih dimenzija, funkcionira i kao burza radnih mjesta u tom sektoru), jedan je od ključnih motiva Lodgeova
romana Mali svijet (Small World, 1984), koji je svojevrsni nastavak Razmjene.
20
Numeričke oznake kolegija Lodge nije izmislio: one postoje unutar US-sistema, i to po načelu 'do 100 - oni manje
zahtjevni, što će reći za niže godine'.

~ 35 ~
 briana

povlastica što se provlači kroz opću životnu potuljenost i neimaštinu. Ako britanski
sveučilišni nastavnik i nema ništa drugo, ima sobu koju može zvati svojom, pristojno
mjesto gdje može sjediti i čitati novine te veću u koju studenti nemaju pristup. To je, čini
se, polazišno načelo. Tako koherentne misli, međutim, nisu se još dospjele formirati u
glavi Morrisa Zappa dok se prvi put osvrtao po sobi Philipa Swallowa. I dalje se nalazio u
kulturalnom šoku; a kad je pogledao kroz prozor i ugledao poznati toranj s Euforičnog
Državnog, sav srdito rumen i skutren na polovicu uobičajene veličine poput splasnula
penisa, kao da ga je uhvatila vrtoglavica.
- Bojim se da je ovdje malo zagušljivo - rekla je tajnica i uputila se prema prozoru.
Već se raskravivši u toplini radijatora, Morris se nespretno zaletio da je u tome spriječi, a
ona je ustuknula, sva ustreptala, kao da joj je kanio zavući ruku pod suknju - što, s
obzirom na dimenzije rečene suknje, ne bi bilo teško, dapače se moglo dogoditi posve
slučajno prilikom rukovanja. Pokušao ju je umiriti zapodjenuvši razgovor.
- Danas kao da nema previše naroda na kampusu.
Pogledala ga je kao da je netom dospio iz svemira. - Sada su praznici.
- Aha. Je li tu negdje profesor Masters?
- Ne, on je u Mađarskoj. Neće se vratiti sve do početka semestra.
- Na nekom stručnom skupu?
- U lovu na veprove, mislim.
Morris se pitao je li dobro čuo, ali nije inzistirao.
- Što je s drugim profesorima?
- On je jedini.
- Hoću reći, drugim nastavnicima.
- Sada su praznici - ponovila je polagano i razgovijetno, kao da govori djetetu koje
teško shvaća. - Znaju tu i tamo doći, ali danas nisam vidjela nikoga.
- Komu se trebam obratiti u vezi s mojim kolegijima?
- Dr. Busby je nekidan nešto spominjao...
- Da? - pripomogao je Morris nakon stanke.
- Sad sam zaboravila - pokunjeno je rekla djevojka. - Na ljeto odlazim odavde i
udajem se - dodala je, kao da se odlučila na taj korak kao jedini izlaz iz beznadne
situacije.
- Čestitam. Postoji negdje nekakav moj dosje?
- Paa, možda. Mogu pogledati - rekla je djevojka, očito sretna što ima priliku pobjeći.
Ostavila je Morrisa samoga u sobi.
Sjeo je za pisaći stol i otvorio ladice. U gornjoj desnoj ležalaje omotnica naslovljena
na njega. Sadržavalaje dugo, rukom pisano pismo od Philipa Swallowa.

Poštovani profesore Zapp!

Kako čujem, Vi ćete se služiti mojom sobom dok budete ovdje.
Nažalost, ključ od kartotečnog ormara sam izgubio, pa ako imate išta što je doista
povjerljive naravi preporučujem da to držite pod tepihom, što sam uvijek činim. Izvolite se
slobodno koristiti mojim knjigama, no bio bih Vam zahvalan kad ih ne biste posuđivali
studentima, jer oni jesu skloni pisati po njima.

~ 36 ~
 briana

Od Busbyja doznajem da ćete vjerojatno preuzeti moje seminarske grupe. S drugom

godinom je prilično teško, osobito s onima koji imaju dvopredmetni studij, ali prva godina
je sasvim živahna, a mislim da će Vam one dvije sa završne godine biti veoma zanimljive.
Ima nekoliko stvari o kojima biste možda trebali voditi računa. Brenda Archer jako pati od
predmenstrualne napetosti, pa se nemojte iznenaditi ako se svako malo rasplače. Druga
grupa na trećoj godini je komplicirana jer je Robin Kenworth bio momak Alice Murphy, ali
odnedavno hoda s Mirandom Watkins, a kako su svi oni u istoj grupi možda ćete ustanoviti
da je atmosfera prilično napeta…

U tom se duhu pismo nastavljalo na još nekoliko stranica i opisivalo emocionalne,

psihičke i fiziološke osobitosti svakoga studenta do najintimnijih detalja. Morris ga je
pročitao posve osupnut. Kakav je to čovjek koji o svojim studentima kanda zna više nego
njihove majke? I više mu je stalo, zaključilo bi se iz ovoga.
Pootvarao je ostale ladice pisaćeg stola u nadi da će naći još koju indiciju o tom
ekscentriku, no bile su prazne, osim što su se u jednoj nalazili komad krede, istrošena
kemijska olovka, dvije izvijene čistilice za lulu i prazna limena kutijica koja je nekoć
sadržavala trideset grama duhana za lulu, Three Nuns Empire Blend. Možda bi s ovakvim
indicijama nešto počeo Sherlock Holmes... Morris je prešao na pregledavanje ormara i
police za knjige. Knjige su samo potvrdile ono što je Swallow i sam priznao, naime da
nema nikakvo područje osobnoga znanstvenog interesa: bila je to zbirka svega i svačega
iz engleske književnosti, s malobrojnom reprezentacijom moderne kritike, i to bez
Morrisa. Ustanovio je da su ormari prazni, osim što do ormarića iznad police s knjigama
nije mogao dosegnuti. Nedostupnost je Morrisa uvjerila da se upravo tu krije ono za čim
traga - deset praznih boca od džina, primjerice, ili kolekcija ženskog donjeg rublja - pa se
popeo na stolac ne bi li dohvatio ručicu vrata na posmik. Bila se zaglavila, a dok ju je
potezao cijela se polica počela opasno ljuljati. No ručica je odjednom popustila i na glavu
mu je popadalo stotinu pedeset sedam praznih limenih kutijica od duhana Three Nuns
Empire Blend.

- Dali su vam broj 426 - kazala je Mabel Lee, sićušna tajnica azijskoga lika. - To je
ured profesora Zappa.
- Dobro - kazao je Philip. - On će u Drljingamu imati moju sobu.
Mabel Lee mu se nasmiješila prijazno ali nezainteresirano, poput stjuardese - kojoj
je, dapače, sličila odjećom: šuštava bijela bluza i grimizna haljina-pregača. Kancelarija
anglistike bila je puna ljudi koje su upravo pustili u zgradu i koji su iz svega glasa
razgovarali o bombi koja je eksplodirala u muškom zahodu na četvrtom katu. Činilo se
da su mišljenja prilično ravnomjerno podijeljena: jedni su krivnju bacali na udrugu
„Studenti za Treći svijet“ koja prijeti štrajkom u sljedećem semestru, a drugi su
sumnjičili policijske provokatore koji žele diskreditirati tu udrugu i njihov štrajk.
Premda se razgovaralo s dosta uzbuđenja, Philipu su nedostajali ogorčenost i strah
kojima se nadao.
- Da li se, mmm, ovakve stvari... često događaju? - upitao je.
- Aaaa? Aha. Svakako, mislim da je to prva bomba kod nas u „Dealeru“ do sada. -
Nakon te dvosmislene utjehe Mabel Lee mu je uručila ključeve sobe zajedno sa snopom
formulara i prospekata koje mu je žustro objašnjavala razastrvši ih po pultu koji je
dijelio prostoriju: - Osobna iskaznica, nemojte se zaboraviti potpisati na njoj, formular za
parkiralište, brošure o zdravstvenom osiguranju - izaberite bilo koju shemu, formular za

~ 37 ~
 briana

unajmljivanje pisaćeg stroja - možete uzeti električni ili mehanički, popis kolegija,
obrazac za izuzeće od plaćanja poreza na prihod, ključ od lifta u ovoj zgradi, ključ od
sobe s fotokopirkom, samo se upišite u knjigu svaki put kada rabite stroj... reći ću
profesoru Hoganu da ste tu - zaključila je. - Trenutačno je s komandirom vatrogasaca.
Javit će vam se, ne brinite.
Philip je svoju sobu našao na četvrtom katu. Ispred nje je, pušeći cigaretu, čučao
mladić blijedožuta, nezdrava tena i bujne kovrčave kose. Na sebi je imao neku vrstu
komandosice s kamuflažnim šarama i izgledao je, Philip nije mogao a da ne pomisli,
upravo kao momak koji je u stanju nekamo podmetnuti bombu. Dok je Philip stavljao
ključ u bravu, đipnuo je na noge. Na reveru mu je svjetlucao fluorescentni bedž KROOP
MORA OSTATI.
- Profesor Swallow?
- Izvolite?
- Možete me primiti?
- Kada, sada?
- Sada bi bilo famozno.
- Paa, tek sam doputovao...
- Trebate dva puta okrenuti taj ključ.
Bila je to istina. Vrata su se naglo otvorila i Philipu je ispao dio formulara i brošura.
Mladić ih je spretno podigao i iskoristio priliku da za njim uđe u sobu. Bila je zagušljiva i
vonjala po cigarama. Philip je otvorio prozor i sa zadovoljstvom ustanovio da se ispred
njega nalazi uski balkon.
- Lijep pogled - rekao je mladić, koji mu se prikrao iza leđa. Philip se trgnuo.
- Što mogu učiniti za vas, gospodine, mmm... ?
- Smith. Wily Smith.
- Willy?
- Wily.21
Wily se smjestio na jedini dio pisaćega stola koji nije bio prekriven knjigama. Prva
Philipova pomisao bila je: prilično bezobziran stvor, taj Zapp, kad ostavlja sobu u takvom
neredu. Onda je registrirao da su mnoge od tih knjiga još uvijek neraspakirane i
adresirane na njega.
- Gospode Bože! - rekao je.
- U čemu je problem, profesore?
- Ove knjige... Tko ih je poslao?
- Nakladnici. Žele da ih uvrstite u propisanu literaturu.
- A ako to ne učinim?
- U svakom slučaju su vaše. Osim ako ih hoćete prodati. Znam frajera koji će vam
dati pedeset posto prodajne cijene...
- Ne, ne - prosvjedovao je Philip, pohlepno trgajući pakpapir s golemih, teških
antologija i elegantnih, zavodljivih knjiga u mekom uvezu. U Engleskoj je besplatna
knjiga rijetka poslastica, a prizor tolikog nenaručenog plijena bacio ga je u blagi delirij.
Poželio je da Wily Smith što prije ode kako bi se mogao samotnički naslađivati.

21
U izvorniku, zabavna dosjetka koja proizlazi iz jednoga slova / manje: umjesto deminutiviziranim imenom William,
mladac se predstavlja inačicom (možda i nadimkom) koja znači Lukavac.

~ 38 ~
 briana

- O čemu se radi, gospodine Smith?

- Vi u sljedećem tromjesečju predajete „Književnost 305“, štima?
- Zbilja u ovom trenutku još ne znam što predajem. Što je „Književnost 305“?
- Pisanje romana.
Philip se nasmijao. - Dakle, onda to sigurno nisam ja. Ne bih znao napisati roman ni
da mi se radi o glavi.
Wily Smith se namrštio i iz unutrašnjosti komandosice izvukao nešto od čega se
Philip pobojao da je možda bomba, no ispostavilo se da je katalog kolegija. - „Književnost
305“ - čitao je naglas - „viši kolegij o pisanju proširenih proznih oblika. Upis selektivan.
Zimsko tromjesečje: profesor Philip Swallow.“
Philip mu je uzeo katalog iz ruke i sam pročitao.
- Gospode Bože - rekao je slabašnim glasom. - Ovo smjesta moram zaustaviti.
Uz asistenciju Wilyja Smitha telefonirao je pročelniku Odsjeka.
- Profesore Hogan, ispričavam se što vas gnjavim a tek sam došao, ali...
- Gospodin Swallow! - Hoganov je glas tutnjio iz slušalice. - Ma baš mi je drago što
ste stigli. Putovali ste dobro?
- Nije bilo loše, hvala. Ja...
- Odlično! Gdje ste odsjeli, gospodine Swallow?
- Zasad u Nastavničkom klubu, dok ne nađem...
- Odlično, odlično, gospodine Swallow. Ma moramo se naći na ručku što prije.
- Ovaj, to bi bilo jako zgodno, ali ja bih...
- Odlično. Da ne zaboravim, gospođa Hogan i ja pozvali smo neki narod na piće u
nedjelju, oko pet, moći ćete doći?
- Ovaj, da, puno hvala. Što se tiče mojih kolegija...
- Odlično. Ma odlično. I kako se snalazite, gospodine Swallow?
- Odlično, hvala - mehanički je rekao Philip. - Hoću reći, ne, naime... - Ali je zakasnio.
S posljednjim „Odlično“ Hogan je spustio slušalicu.
- Onda, upao sam u taj kolegij? - pitao je Wily Smith.
- Ozbiljno bih vam preporučio da od toga odustanete - rekao je Philip. - Uostalom,
zašto vam je toliko stalo?
- Imam, ono, taj roman koji hoću napisati. Radi se o tom crnom klincu koji, ono,
odrasta u getu...
- Neće li to biti prilično teško? Hoću reći, ako i sami zapravo niste...
Philip je oklijevao. Charles Boon bio ga je poučio da je danas ispravno reći „crn“, no
ustanovio je da nije kadar izgovoriti riječ koju u Drljingamu povezuju s rasnim
predrasudama najsirovije vrste.
- Ako vi sami nemate to iskustvo - preformulirao je rečenicu.
- Jasno. Ono, priča je autobiografska. Jedino mi treba tehnika.
- Autobiografska? - Nakrivivši glavu na jednu stranu i lagano zažmirivši, Philip je
odmjeravao mladića. Put Wilyja Smitha bojom je otprilike jednaka Philipovoj tjedan
dana nakon ljetnih praznika, kad preplanulost počinje blijedjeti i koža postaje žućkasta. -
Sigurni ste?
- Sigurno da sam siguran. - Wily Smith je djelovao povrijeđeno, takoreći uvrijeđeno.

~ 39 ~
 briana

Philip je žurno promijenio temu. - Kažite, taj bedž koji nosite... tko je Kroop?
Ispostavilo se da je to ime jednog docenta na anglistici kojemu je nedavno odbijen
stalni status. - Ali krenuo je pokret u bazi da on ovdje ostane - rekao je Wily. - On je, ono,
zbilja gala profa i njegova predavanja su jako popularna. Drugi profesori tvrde da on
nema dovoljno objavljenih radova, ali ustvari su zeleni od zavisti zbog naj ocjena koje on
dobiva u Biltenu o kolegijima.
Što je pak to? To je očito nekakav vodič za konzumente nastavnika i kolegija
sastavljen na temelju upitnika koje studenti ispunjavaju u prethodnim tromjesečjima. Iz
jednoga od svojih prostranih džepova Wily je izvukao aktualni broj biltena.
- Vas, profesore Swallow, nema unutra. No bit ćete nakon sljedećega tromjesečja.
- Doista? - Philip je nasumce otvorio knjižicu.

Književnost 142. Pastoralna poezija augostovskog razdoblja (18. stoljeće). Docent

Howard Ringbaum. Niže i više godine. Upis ograničen.
Ringbaum, prema većini iskaza, čini malo ili nimalo napora da svoj predmet učini
studentima zanimljivim. Jedan komentar: „Svoj materijal veoma dobro poznaje, ali mrzi
pitanja i diskusiju jer mu to prekida tok misli.“ Još jedan komentar: „Dosadno, dosadno,
dosadno. „ Ringbaum je strog ocjenjivač i, prema jednom iskazu, „voli priređivati podmukle
male kvizove. „
- No, da - rekao je Philip nervozno se smiješeći. - Ne može se reći da se izražavaju
uvijeno, zar ne? - Nastavio je listati stranice s kolegijima na anglistici.
Književnost 213. Smrt knjige? Komunikacija i kriza suvremene kulture. Docent Karl
Kroop. Upis ograničen.
Na dan upisa ustanite rano da upadnete u ovu opravdano popularnu
interdisciplinarnu multimedijsku furku. „U usporedbi s ovim McLuhan djeluje usporeno“,
glasio je jedan komentar, a jedan drugi u zanosu: „Moj najuzbudljiviji kolegij do sada.“
Propisana literatura teška, ali fleksibilan sistem vrednovanja. Kroop se za svoje studente
zanima, uvijek se može k njemu.

- Tko obrađuje te iskaze? - pitao je Philip.

- Ja - rekao je Wily Smith. - Jesam upao u vaš kolegij?
- Razmislit ću o tome - rekao je Philip. Listao je dalje.

Književnost 505. Jane Austen i teorija proze. Profesor Morris J. Zapp. Postdiplomski
seminar. Upis ograničen.
Većinom dobri iskazi o ovom kolegiju. Zappa opisuju kao taštu i sarkastičnu osobu te
vrlo škrta ocjenjivača, ali je briljantan i poticajan. „On pravi od Jane Austen gala frajericu.“
Tu spadaju samo odlikaši.

Gđica Slade je upravo htjela pokucati na vrata i obavijestiti Morrisa Zappa da u

tajništvu nema ničega o njegovim kolegijima, kad je začula buku koju je proizvelo onih
stotinu pedeset sedam kutija od duhana ispadajući iz ormara. On je slušao zvuk njezinih
potpetica koje su odbježale hodnikom. Nije se vratila. Niti je itko drugi narušio njegovu
intimu.

~ 40 ~
 briana

Morris je gotovo svakoga dana dolazio na kampus i radio na komentaru Razbora i

osjećajnosti, pa su mu mir i tišina isprva bili dobrodošli; međutim, nakon nekog vremena
te su ga blagodati počele tlačiti svojom apsolutnošču. U Euforiji su mu neprestano bili za
petama studenti, kolege, administrativci, tajnice. Nije ni očekivao da će u Drljingamu biti
prekomjerno zauzet, barem ne u početku; no nekako je pretpostavljao da će se kolege
predstaviti, provesti ga naokolo, ponuditi uobičajeno gostoprimstvo i savjete.
Najskromnije gledano, Morris je o sebi vjerovao da je zasigurno najveća riba koja je
ikada uplivala u ovu akademsku baruštinu i pripremio se da bude dočekan s gotovo
pretjeranim (ako je u tome uopće moguće pretjerati) zanimanjem i uzbuđenjem. Kada se
nije pojavio nitko, nije znao što bi i kako bi. Zaboravio je umijeće, odnjegovano u
mladosti, kojim je ljudima davao do znanja da postoji. U međuvremenu se navikao da
ljudi prilaze njemu. Ali ovdje prilaženje nije uslijedilo.
Kako se primicao početak semestra, iz hodnika ispred njegove sobe nestalo je
grobne tišine, ugođaja izočnosti ljudskih stvorova. Nastavnici su počeli kapati na posao.
Sjedeći za pisaćim stolom, čuo ih je kako prolaze hodnikom, pozdravljaju se, smiju te
otvaraju i zatvaraju vrata svojih soba. No kad se odvažio i sam izići na hodnik, kao da su
ga izbjegavali i stuštili bi se svako u svoju sobu čim bi se on pojavio, ili su gledali ravno
kroz njega kao da je serviser centralnoga grijanja. Taman je bio odlučio da mora preuzeti
inicijativu time što će zaskočiti svoje britanske kolege dok u pauzi za kavu prolaze kraj
njegovih vrata i odvući ih u svoju sobu, oni su počeli priznavati njegovu nazočnost na
način koji sugerira dugotrajno ali ne duboko poznanstvo, dobacujući mu usputni
smiješak i kimajući glavom, a da pritom niti bi zastali niti prekinuli razgovor. To novo
ponašanje davalo je naslutiti da oni savršeno dobro znaju tko je on, što je svaki njegov
pokušaj da se sam predstavi činilo suvišnim, a istodobno nije pružalo nikakvo uporište
za produbljenje poznanstva. Morris je počeo pomišljati da će proboraviti na
drljingamskoj anglistici a da nitko s njim neće zapravo progovoriti ni riječi. Onim malim
smiješkom i kimanjem glave oni će ga odgurivati šest mjeseci, a potom će se nad njim
vode zaklopiti i sve će izgledati kao da im on nikada nije uzburkao površinu.
Morris je osjetio da pod tim tretmanom puca. Njegovi govorni organi počeli su
nazadovati od neuporabe - u rijetkim prilikama kad je govorio, vlastiti mu je glas zvučao
čudnovato i promuklo. Mjerio je koracima sobu kao što zatvorenik mjeri ćeliju i pitao se
čime li je izazvao taj tretman. Zaudara li mu iz usta? Sumnjiče li ga da radi za CIA?
U svojoj samotničkoj izolaciji Morris se za utjehu instinktivno obratio medijima. I u
najboljim vremenima bio je ovisnik o radiju i televiziji; u sobi na Euforičnom Državnom
držao je radio stalno namješten na svojoj omiljenoj UKV stanici, specijaliziranoj za rock-
soul balade; kod kuće je imao televizor ne samo u dnevnoj sobi nego i u radnoj, jer je
ustanovio da lakše radi kad istodobno gleda sportske prijenose. (Bejzbol je najbolje
poticao hitar tijek riječi, ali dobro su služili i ragbi, hokej i košarka.) Unajmio je televizor
u boji ubrzo nakon što se uselio u drljingamski stan, no program ga je razočarao:
sastojao se uglavnom od dramatizacija knjiga koje je već čitao i konfekcijskih američkih
serija koje je već vidio. Naravno, nije bilo bejzbola, ragbija, hokeja ni košarke. Bilo je
nogometa, za koji je pomislio da bi se možda mogao s vremenom zainteresirati - u njemu
je nanjušio onu mješavinu inata i vještine, drskosti i gracioznosti, svojstvenu
autentičnim gledalačkim sportovima - ali nogomet je dobivao mršavu količinu vremena
na ekranu. Postojao je četverosatni sportski program subotom poslijepodne na koji se
Morris nabrusio s velikim očekivanjima, no on je izgledao kao svojevrsna urota da se
stanovništvo izvuče iz kuća na nogometne stadione ili u supermarkete ili bilo kamo
umjesto da gleda žensko streličarstvo, regionalno prvenstvo u plivanju, ribičko

~ 41 ~
 briana

natjecanje i stolnoteniski turnir, i to u nezaustavljivu slijedu. Okrenuo je drugi kanal:

koliko se razabiralo kroz susnježicu, ondje su prenosili kros trku invalidskih kolica.
S Radijem I proveo je kratak medeni mjesec koji se potom pretvorio u neku vrstu
sadomazohističkog braka. Probudivši se u drljingamskom hotelu rano onoga jutra kad
mu se dah bio pretvorio u paru, kvrcnuo je po svojem tranzistoru i slušao nešto što je
tada shvatio kao vrlo zabavnu parodiju najgore vrste američkog radija na srednjem valu,
a temeljila se na jednostavnoj ali djelotvornoj formuli: emitirati nekomercijalne reklame.
Umjesto da reklamira proizvode, DJ je reklamirao sebe - prosipajući bujicu bljezgi kojima
je općenita svrha priopćiti koliko je dotičnik gala, zabavan i mio - a reklamirao je i svoje
slušaoce čija je sva imena kanda naumio pročitati u eter plus, zgodimice, njihove
rođendane i registarske brojeve automobila. Tu i tamo je puštao glazbene džinglove koji
su opjevavali njega ili bi, nepopustljivo razdraganim glasom, izvijestio o lančanom
sudaru na autocesti. Gotovo da nije preostajalo vremena za sviranje ploča. Bio je to
urnebes. Morris je pomislio da je malo prerani sat za satiru, ali je slušao sav ushićen.
Kadje emisija završila i za njom uslijedila još jedna iste istacate vrste, počeo se vrpoljiti.
Britancima, pomislio je, očito nikad dosta satire: čak je i vremenska prognoza bila
svojevrsna persiflaža, predvidjevši za naredna dvadeset četiri sata sve moguće
kombinacije vremena a da se zapravo ni o kojoj pojedinačnoj nije izjasnila, pa čak ni o
trenutačnoj temperaturi. Tek nakon četiri uzastopne emisije po gotovo istoj formuli -
narcisoidno kokodakanje Dj-a, liste imena i adresa, besmisleni antidžinglovi - svanula
mu je grozna istina: Radio I sve je vrijeme ovakav.
Tih samotnih dana Morrisova je jedina veza s ljudskim bićima bio doktor O'Shea,
koji je dolazio gledati njegovu kolor televiziju i piti njegov viski, i možda pobjeći na sat-
dva od radosti obiteljskog života: tiho bi pokucao na vrata i na prstima ušao u sobu,
intenzivno namigujući i prsta podignuta u znak opomene kao da upozorava Morrisa
neka ne govori sve dok se vrata ne zatvore i ostave pisku gđe O'Shea i potomstva u
stubištu. O'Shea je zbunjivao Morrisa. Nije izgledao kao liječnik, odnosno kao Morrisu
poznati liječnici - elegantni uspješni muškarci koji voze najveće aute i posjeduju
najluksuznije kuće u svakom kvartu gdje je on ikad stanovao. O'Sheaovo je odijelo bilo
vrećasto i izlizano a košulje otrcane, vozio je mali auto koji je davno vidio bolje dane i
djelovao je kao da mu kronično nedostaje sna, novca, užitaka, svega osim briga. Isto tako,
od ono malo predmeta što ih je Morris posjedovao doktor je dobivao napadaje zavidljiva
strahopoštovanja, kao da mu oči nikad još nisu vidjele takvo obilje. Morrisov japanski
kasetofon pregledavao je s napo uplašenom napo pohlepnom znatiželjom divljaka iz
devetnaestoga stoljeća koji premeće po rukama misionarevu spremnicu za trud i
kresivo; prenerazio se što jedan čovjek posjeduje čak toliko košulja te može na pranje
poslati pola tuceta odjednom; a na ponudu da si natoči piće bio je gotovo (ali ne sasvim)
nesposoban da se odluči između tri marke viskija, stenjući i mrmljajući ispod glasa dok
je premetao po rukama boce i čitao etikete: - Majko Božja, što to tu imamo, Old Grandad
Genuine Kentucky Bourbon, a gle staroga, na njemu se ništa ne vidi...
Kad je stigao kolor televizor, dr. O'Shea se gotovo razbolio od uzbuđenja. Slijedio je
dostavljače uza stube, cupkao po sobi i smetao im, i opčinjen sjedio pred tonskim
signalom satima nakon što su otišli, svako malo listajući da bi pobožno dodirnuo ormarić
na kojemu je aparat stajao, kao da je u tom kontaktu izvor neke posebne milosti. -
Svakako, da ovo nisam vidio vlastitim očima, ne bih vjerovao - rekao je s uzdahom. -
Sretnik ste vi, gospodine Zapp.
- Ali samo sam ga unajmio - prosvjedovao je Morris zapanjeno. - Svatko to može.
Dođe nekoliko dolara tjedno.

~ 42 ~
 briana

- No da, lako je to reći, gospodine Zapp, čovjeku u vašem položaju, lako je to reći, no
lakše je reći nego učiniti, gospodine Zapp.
- Pa, ako nešto želite gledati, samo navratite...
- Veoma ljubazno od vas, gospodine Zapp, veoma obzirno. Za taj velikodušni poziv
držat ću vas za riječ. - I jest. Nažalost, O'Sheaov ukus bio je usmjeren prema komedijama
situacija i sentimentalnim serijama, na koje je reagirao s naivnom, bezgraničnom
lakovjernošću: previjao se i grčio, poskakivao gore-dolje u naslonjaču i udarao rukama
po doručju, svako malo snažno munuo laktom Morrisa u rebra i neprestance vrlo osobno
komentirao radnju: - Aha! Uhvatilo te tu, momče, nisi to očekivao... O! Što je ovo, što je
ovo, drznice jedna? Aa, sada je bolje, sada je bolje... NE, NEMOJ TO RADITI! NEMOJ TO
RADITI! Majko Božja, ovaj mali će me otjerati u smrt... - i tako dalje. Nasreću, dr. O'Shea
bi obično zaspao u pola emisije, iscrpljen od napora gledateljskog sudjelovanja i težine
radom ispunjena dana, pa bi Morris potpuno stišao zvuk i uzeo neku knjigu. Jako
društvo.

Povezanost s Charlesom Boonom ispostavila se, što je Philip Swallow osjećao kao
poprilično poniženje, glavnim njegovim društvenim adutom. U razgovoru s Wilyjem
Smithom nepromišljeno je izrekao taj podatak, da bi unutar samo nekoliko sati vijest
bila brzometno dojavljena na sve kote kampusa. Njegova se soba počela puniti ljudima
željnima da se s njim upoznaju ne bi li doznali neku anegdotu iz ranih dana Charlesa
Boona, a prije kraja poslijepodneva telefonirala je gđa Hogan, pročelnikova žena, moleći
Philipa da joj pomogne i nagovori Boona neka dođe na njihov domjenak. Bilo je teško
povjerovati, no Charles Boon Show je glavni vrisak na Euforičnom Državnom. Philip je
prvom prilikom poslušao emisiju; gonjen nekakvom sadomazohističkom kompulzijom,
slušao ju je i u većini susljednih prilika.
Osnovna formula emisije bila je poznata - otvoreni telefon na koji se slušaoci mogu
javiti da bi razgovarali o raznim temama s voditeljem i međusobno. No Charles Boon
Show u nekoliko se aspekata razlikovao od obične kontakt emisije. Kao prvo, ta je
emisija išla na nekomercijalnoj mreži QXYZ koja se uzdržavala od pretplate i donacija
raznih zaklada pa stoga nije bila izložena pritiscima biznisa i politike. Dok su voditelji
većine američkih kontakt emisija bili bezbojni, evazivni umjerenjaci koji će saslušati sve
strane u spornom pitanju - beskrajno strpljivi, beskrajno uljudni, u krajnjoj liniji bez
vlastitih uvjerenja - Charles Boon bio je žestoko, hotimice nepopustljiv u stavovima. Dok
su oni prvi nudili utjehu kao surogati oca ili strica, on je u liku sina delinkventa nudio
provokaciju. U temama kao što su marihuana, seks, rasa, Vijetnam zauzimao je
ekstremno radikalnu poziciju, i vatreno se - često osorno - sporio sa slušaocima koji se s
njim nisu slagali, ponekad zlorabeći svoju vlast nad telefonskom linijom i naprosto ih
isključujući u pola rečenice. Govorkalo se da skuplja telefonske brojeve djevojaka koje su
u emisiji zvučale kao da bi kod njih imao izgleda, i poslije ih zove na spoj. Kadikad bi
emisiju počeo citatom nekog mjesta iz Wittgensteina ili Camusa, ili pak vlastitom
pjesmom, i upotrijebio to kao polazište za dijalog sa slušaocima. A bilo ih je
najrazličitijih, tih slušalaca što u ponoć vjerno pale QXYZ - studenti, profesori, hipiji,
bjegunci od kuće, ljudi koje pate od besanice, narkomani i Anđeli pakla22.
Domaćice, čekajući da supruzi koji zuje naokolo konačno dodu kući, povjeravale su
svoje bračne probleme Charles Boon Showu; vozači kamiona, kad više ne bi bili u stanju

22
Engl. Hell's Angels. Bande, nastale 1950-ih u SAD, čiji su pripadnici nosili jeans odjeću s nacističkim oznakama,
vozili teške motore i prakticirali razne inicijacijske obrede, općenito se ne obazirući na red i zakon.

~ 43 ~
 briana

obuzdati gnjev na Boona ili Camusa, naglo su skretali s autoceste i iz govornice za pomoć
u nuždi nesuvislo se javljali u emisiju. Oko Charles Boon Showa već se nakupila znatna
količina usmene predaje; Philipa su tako često obasipali biserima iz pojedinih
dotadašnjih emisija te je povjerovao da ih je i sam čuo: recimo, kad je Boon
pripovijedanjem pomogao uspaničenoj budućoj majci da prebrodi prve trudove, ili kad
je svećenika homoseksualca odgovorio od samoubojstva, ili kad je pozvao na
postkoitalna razmišljanja o seksualnoj revoluciji - i dobio ih - s telefona uz krevete diljem
Zaljeva. U emisiji, naravno, nije bilo reklama, no kojiput bi, samo da živcira suparničku
mrežu, Boon objavio nenaručenu i neplaćenu preporuku za neki lokalni restoran, ili
kino, ili rasprodaju košulja koji bi mu se toga trena sviđali. Philipu se činilo očevidnim da
ispod sve te puste kulture i ekscentričnosti i brige za ljude kuca srce čistog šou biznisa,
no lokalna je zajednica emisiju doživljavala kao neodoljivo novu, smionu i samosvojnu.
- Gospodin Boon nije s vama? - bilo je prvo pitanje njegove domaćice kada je došao
na domjenak u kuću Hoganovih, sagrađenu u stilu teksaškog ranča dimenzija palače.
Pročešljala ga je očima od glave do pete, kao da ga sumnjiči da je Boona sakrio pod
odjeću. Philip ju je uvjeravao da je poziv prenio, a tada se ukazao i Hogan te zamalo
zdrobio Philipu prste golemom, rožnatom šakom.
- Halo, gospodine Swallow, ma baš mi vas je drago vidjeti.
Uveo je Philipa u prostranu dnevnu sobu gdje se već okupilo preko četrdeset ljudi i
dodao mu čašu džina i tonika divovskih razmjera. - Dakle, koga želite upoznati? Tu je
gotovo sav narod s anglistike.
Philip se mogao sjetiti samo jednog imena. - Nisam još upoznao gospodina Kroopa.
Hogan je lagano pozelenio oko čeljusti. - Kroopa?
- Toliko sam čitao o njemu, na bedževima - vrdao je Philip ne bi li zabašurio očiti
faux pas.
- Aa? O, aha. Ha, ha! Bojim se da Karla nećete baš susretati na domjencima...
Howarde! - Golema Hoganova šapa spustila se svom težinom na rame bljedunjava mlada
čovjeka s naočalama koji je kružio mimo njih sa čašom na stisnutim usnama. Lagano je
zateturao, ali je spretno izbjegao da mu se prolije piće. Philip je predstavljen Howardu
Ringbaumu. - Upravo sam govorio gospodinu Swallowu da Karla Kroopa ne viđamo tako
često na društvenom skupovima nastavnog osoblja - rekao je Hogan.
- Čujem da je Karl potpuno prekoncipirao svoj kolegij „Smrt knjige?“. Za ovo
tromjesečje uklonio je upitnik - rekao je Ringbaum.
Hogan se grohotom nasmijao, raspalio šakom Ringbauma između lopatica i udaljio
se. Ljuljajući se od udarca, Ringbaum je zadržao i ravnotežu i piće.
- Na čemu sada radite? - pitao je Philipa.
- O, trenutačno pokušavam srediti ono što ću predavati.
Ringbaum je nestrpljivo zakimao. - Koje je vaše područje?
- Vaše je augustovska pastoralna poezija, rekao bih - izvlačio se Philip.
Činilo se da je Ringbaumu drago. - Točno. Kako znate? Vidjeli ste moj članak u
Collège English?
- Nekidan sam listao Bilten o kolegijima...
Ringbaumu se lice smrknulo. - Ne trebate vjerovati svemu što tamo piše.
- O, ne, naravno... I dakle, što mislite o tom Kroopu? - pitao je Philip.

~ 44 ~
 briana

- Što manje moguće. Ovog sam tromjesečja ja na redu za stalni status, a ako ga ne
dobijem nitko neće hodati naokolo s bedžom RINGBAUM MORA OSTATI.
- Izgleda da ta stvar, stalni status, stvara mnogo napetosti.
- Sigurno isto to imate u Engleskoj?
- O, ne. Pripravnički rok je više-manje formalnost. U praksi, pošto ste jednom
imenovani, nikada vas se ne mogu riješiti - osim ako zavedete svoju studenticu, ili učinite
nešto jednako skandalozno. - Philip se nasmijao.
- Ovdje možete tucati koliko vam god studentica drago - rekao je Ringbaum bez
smiješka. - No ako vaši objavljeni radovi ne zadovoljavaju... - Prevukao je prstom
izražajno preko grkljana.
- Hej, Howarde!
Mladi čovjek u crnoj košulji od šantung svile s crvenim rupcem oko vrata pristupio
je Philipovu sugovorniku. Za sobom je teglio vrlo privlačnu plavušu u ružičastoj
večernjoj pidžami.
- Hej, Howarde, netko mi je upravo kazao da je tu neki kit iz Engleske koji je zamolio
Hogana da ga upozna s Karlom Kroopom. Da mi je samo bilo vidjeti kakvu je facu
napravio stari.
- Pitaj ga - rekao je Ringbaum, pokazujući glavom prema Philipu.
Philip je porumenio i usiljeno se nasmijao.
- Joj zaboga, niste slučajno vi taj kit iz Engleske?
- Opet si zaprašio, Sy, srce - rekla je žena.
- Ispričavam se, za bog-i-bogme - rekao je muškarac. - Zovu me Sy Gootblatt. Ovo je
Bella. Po načinu kako je obučena možda biste pomislili da je upravo ustala iz kreveta i ne
biste previše pogriješili.
- Ne obraćajte pažnju na njega, gospodine Swallow - rekla je Bella. - Kako vam se
sviđa u Euforiji?
Od ukupno dva pitanja koja mu je ovdje postavljao svatko koga je upoznao, ovo mu
je bilo draže. Drugo je glasilo: „Na čemu sada radite?“
- Na čemu sada radite, gospodine Swallow? - upitao je Luke Hogan kad su se ponovo
sudarili.
- Luke - rekla je gđa Hogan, spasivši Philipa od smišljanja odgovora - mislim da je
Charles Boon konačno stigao.
Čulo se komešanje u predvorju i sve su se glave okrenule u tom smjeru. Boon je
zaista stigao, uvredljivo odjeven u majicu i traperice, u pratnji naočite, ohole Crne
pantere koja će nastupati u njegovoj ponoćnoj emisiji. Sjeli su u jedan kut, ispijali Bloody
Mary čašu za čašom i primali u audijenciju opčinjene nastavnike i njihove supruge što su
stajali u krugu i istezali vratove od znatiželje. Pantera se nije iskazala bogzna čime osim
što je hladno odmjeravala raskošnu opremu dnevne sobe Hoganovih kao da procjenjuje
hoće li dobro gorjeti, ali je Boon itekako nadoknađivao njezinu šutljivost. Philip, koji je
prilično računao na to da će te večeri on biti u središtu pozornosti, zatekao se kako stoji
zanemaren na zaleđu male dvorske svite. Pun jeda otumarao je iz dnevne sobe na terasu.
Neka samotna žena naslanjala se na ogradu i mrzovoljno zurila u Zaljev, gdje se odvijao
spektakularan zalazak sunca: narančasta kugla upravo je, činilo se, balansirala na
ovjesnoj užadi „Srebrnog svoda“. Philip je zauzeo poziciju tri-četiri metra dalje od žene.
- Krasna večer - rekao je.

~ 45 ~
 briana

Oštro ga je pogledala, pa se vratila promatranju sunčeva zalaska. - Aha - rekla je

naposljetku.
Philip je nervozno pijuckao piće. Od prisutnosti šutljive žene zadubljene u misli
postalo mu je neugodno, pokvarila mu je uživanje u pogledu. Odlučio se vratiti u dnevnu
sobu.
- Ako idete unutra... - rekla je žena.
- Da?
- Mogli biste mi donijeti još jedno piće.
- Svakako - rekao je Philip uzimajući njezinu čašu. - Još leda?
- Još leda, još votke. Tonika ne. I potražite bocu Smirnoffa ispod šanka. Zanemarite
onu četverolitrenku sa sniženja koja čuči gore.
Philip je uredno našao sakrivenu bocu Smirnoffa i napunio ženinu čašu, prilično
podcijenivši prostor potreban za led jer ga je (neiskusan u baratanju žestokim pićem)
dodao na kraju. Boon je i dalje mljeo u drugom dijelu prostorije o svojim planovima za
TV emisiju o likovnim umjetnostima: - Nešto potpuno drugačije... umjetnost u akciji...
snimaš kipara mjesec-dva dok radi, onda projiciraš film brzinom od oko pedeset tisuća
kvadrata u sekundi, vidiš kako skulptura poprima oblik... staviš predmet ispred dvojice
slikara, dadeš im da ga naslikaju, uzmeš dvije kamere i podijeljeni ekran... kontrast... na
kraju emisije napraviš aukciju tih slika... - Philip si je nadolio džin i tonik te odnio obje
čaše na terasu.
- Hvala - rekla je žena. - Tamo unutra onaj mali serator još uvijek prodaje folove?
- Da, zapravo da.
- Niste njegov obožavalac?
- Definitivno ne.
- Da popijemo u to ime.
Popili su u to ime.
- Uau! - rekla je žena. - Bome ste natočili.
- Samo sam slijedio vaše upute.
- Do balčaka. Mislim da se nismo upoznali, jelda? Ovdje ste u gostima?
- Da, ja sam Philip Swallow - na razmjeni s profesorom Zappom.
- Rekli ste Zapp?
- Vi ga poznajete?
- Vrlo dobro. On mi je muž.
Philip se zagrcnuo pijući. - Vi ste gospođa Zapp?
- Zar je to toliko iznenađenje? Mislite da izgledam prestara? Ili premlada?
- O, ne!
-„O, ne“ što od toga? - Iz njenih sitnih zelenih očiju svjetlucala je poruga. Imala je
riđu kosu i izgledala upadljivo, ali nipošto naočito, niti pak osobito njegovano. Ocijenio je
da joj je oko trideset pet godina.
- Samo sam se iznenadio - rekao je Philip. - Valjda sam pretpostavljao da ste zajedno
sa suprugom otišli u Drljingam.
- Vaša žena je s vama?
- Nije. - Odgovorila je kretnjom koja je posve jasno poručivala da je njegova
pretpostavka, dakle, bjelodano neutemeljena. - Rado bih je bio poveo. Ali moj su dolazak
~ 46 ~
 briana

dogovorili prilično naprečac. Zatim, imamo djecu, tu su problemi oko njihovih škola i
tako dalje. A tu je i kuća...
Čuo je sebe kako u tom stilu nastavlja, činilo se, nekoliko sati, kao da odgovara na
službenu optužbu u sudnici. Osjećao se sve blesavije, no gospođa Zapp ga je šutnjom i
podrugljivim pogledom nekako poticala da i dalje govori i sve se dublje zapleće u
implicitnu krivnju. - Imate li i vi djecu? - zaključio je očajnički.
- Dvoje. Blizance. Dječaka i djevojčicu. Devet godina.
- A, onda razumijete probleme.
- Sumnjam da imamo iste probleme, gospodine Sparrow.
- Swallow.
- Gospodin Swallow. Pardon. Mnogo zgodnija ptica.23
Okrenula se i ponovo promatrala sunce, koje je sada tonulo u more iza „Srebrnog
svoda“, i zamišljeno srknula iz čaše. - Manje promiskuitetna, na primjer. Što vaša žena
misli o tome, gospodine Swallow? Hoću reći, slaže se s vama u pogledu djece i škola i
kuće i ostalih stvari? Nema ništa protiv što je ostavljena tamo?
- Pa, razgovarali smo o tome vrlo iscrpno, dakako... Bilo je teško donijeti odluku. Na
kraju sam to prepustio njoj... - (Osjećao je kako ponovo tone u kolotečinu kompulzivnog
samoopravdavanja.) - Uostalom, ona je izvukla deblji kraj batine...
- Kakve batine? - oštro je pitala žena.
- Figurativno govoreći. Hoću reći, meni ovo znači sjajnu priliku, plaćeni dopust, ako
hoćete. Njoj, međutim, znači tek uobičajeni život, samo usamljeniji. No da, sigurno i sami
znate kako to izgleda.
- Hoćete reći, to što je Morris u Engleskoj? Famozno, naprosto famozno.
Philip se uljudno pretvarao kao da zadnje riječi nije čuo.
- Naprosto se mogu ispružiti u vlastitom krevetu - napravila je odgovarajuću
kretnju, otkrivajući čekinje boje rđe ispod pazuha - a da mi se pritom ne ispriječi drugo
ljudsko tijelo iz čijega mi daha sukljaju pare viskija u lice i koje me drpa između nogu...
- Mislim da je bolje da odem unutra - rekao je Philip.
- Neugodno vam je ovo slušati, gospodine Sparrow... Swallow? Oprostite. Pričajmo o
nečem drugom. Evo, o pogledu. Ne mislite li da je ovo famozan pogled? I mi imamo
pogled, znate. Isti taj pogled. Svatko u Plotinu ima isti pogled, osim crnaca i siromašnih
bijelaca tamo gdje je tlo ravno. Ako živite u Plotinu, morate imati pogled. To je prvo što
pitate kada kupujete kuću. Ima li pogled? Isti pogled, naravno. Postoji samo jedan
pogled. Svaki put kad iziđete na večeru ili domjenak, kuća je drukčija i zavjese na
prozorima su drukčije, ali je jebeni pogled isti. Kojiput mi dođe da vrištim.
- Nažalost se ne mogu složiti - ukočeno je rekao Philip. - Ja ga se nikada ne bih
mogao zasititi.
- Ali vi s njim ne živite već deset godina. Pričekajte malo. Mučninu ne možete
požurivati, shvaćate.
- Pa, bojim se da nakon Drljingama...
- Što je to?
- Mjesto odakle sam došao. Mjesto kamo je otišao vaš muž.
- Aha... Kako se zove, Drpingam?

23
U engleskome se naš junak zove Lastan, a sugovornica ga zamjenjuje sa slično zvučećim vrapcem.

~ 47 ~
 briana

- Drljingam.
- Mislila sam da ste rekli Drpingam. - Raskalašeno se nasmijala i prolila malo votke
po haljini. - Sranje. Onda, kako izgleda Drljingam? Morris ga je pokušao prikazati kao
najgala, ali svi drugi kažu da je to šupak Engleske.
- Pretjerano je i jedno i drugo. To je veliki industrijski grad s uobičajenim
prednostima i manama.
- Koje su prednosti?
Philip je preturao po glavi, ali se nije mogao sjetiti nijedne. - Zbilja bih se trebao
vratiti unutra. Nisam se upoznao gotovo ni sa kime...
- Ma polako, gospodine Sparrow. Srest ćete se opet sa svima njima. Ovdje na sve
kućne domjenke dolaze isti ljudi. Pričajte mi još o Drpingamu. Ne, predomislila sam se,
pričajte mi još o svojoj obitelji.
Philipu je bilo draže odgovoriti na prvo pitanje. - Pa, zapravo ne izgleda tako loše
kao što neki tvrde.
- Vaša obitelj?
- Drljingam. Hoću reći, ima pristojnu galeriju i simfonijski orkestar i stalno kazalište,
takve stvari. I sasvim je lako otići van u prirodu. - Gđa Zapp je umuknula, a on je opet
počeo sebe slušati i registrirao vlastitu neiskrenost. Koncerte mrzi, u galeriju ide rijetko,
a u lokalno kazalište možda jedanput godišnje. Što se tiče „odlaženja van“, što li je to
drugo doli oni sumorni pohodi za nedjeljnih poslijepodneva? A uostalom, kakva je
preporuka za neko mjesto to što se otamo može lako otići?
- Škole su prilično dobre. No da, jedna ili dvije...
- Škole? Vi kao da ste zaista fiksirani na škole.
- Pa, zar ne mislite da je obrazovanje važno?
- Ne mislim. Mislim da je opsjednutost naše kulture obrazovanjem unaprijed
osuđena na neuspjeh.
- Oo?
- Svaka generacija se obrazuje kako bi zaradila dovoljno novaca da bi obrazovala
sljedeću generaciju, a nitko s tim obrazovanjem zapravo ništa ne čini. Vi se pretrgavate
da obrazujete svoju djecu kako bi se ona mogla pretrgavati obrazujući svoju. Gdje je tu
smisao?
- Pa, isto to mogli biste kazati za cijelu onu priču oko sklapanja braka i podizanja
obitelji.
- Točno! - viknula je gđa Zapp. - I kažem, i kažem! - Odjednom je pogledala na sat i
rekla: - Zaboga, moram ići - pri čemu joj je nekako uspjelo dati do znanja da ju je Philip
zadržavao.
Nesklon ulasku kroz staklena vrata u društvu gđe Zapp kao u nekoj komediji Noela
Cowarda, Philip joj je zaželio laku noć i sam se neko vrijeme motao po terasi. Dat će joj
dovoljno vremena da iziđe iz stana, a onda će uroniti natrag u vrevu i pokušati naći neke
srodne duše koje će ponuditi da ga odvezu kući i možda ga pozvati da zajedno nešto
pojedu. U tom mu je trenutku doprlo do svijesti da se vreva sablasno stišala. Uznemiren,
hitro je prošao kroz staklena vrata i ustanovio da je dnevna soba posve pusta, osim što
jedna obojena (točnije, crna) žena prazni pepeljare. Netremice su se gledali nekoliko
trenutaka.
- Mmm, gdje su svi? - promucao je Philip.

~ 48 ~
 briana

- Svi otišli kući - rekla je žena.

- Ajoj. Je li profesor Hogan tu negdje? Ili gospođa Hogan?
- Svi otišli kući.
- Ali ovo je njihova kuća - pobunio se Philip. - Samo sam se htio oprostiti.
- Oni valjda otišli van jesti - rekla je žena slegnuvši ramenima i nastavila ležerni
obilazak pepeljara.
- Dovraga - rekao je Philip. Začuo je zvuk paljenja automobila pred kućom i požurio
na ulazna vrata, da bi u zadnji čas vidio kako gđa Zapp odlazi u velikom bijelom
karavanu.

Morris Zapp je stajao uz prozor svoje sobe u Drljingamu, pušio cigaru (jednu od
posljednjih iz zalihe koju je ponio ovamo) i slušao zvuk žurnih koraka mimo svojih vrata.
Vrijeme je za čaj, pa je Morris kontemplirao bi li donio čaj ovamo u sobu, umjesto da ga
popije u salonu za nastavnike gdje će se svi ostali sakupiti na trač u kutu njemu
prekoputa ili piljiti u njega iznad svojih novina njemu s boka. Mrzovoljno je buljio u
središnje dvorište kampusa, čiju je travnatu površinu sada prekrivao tanak sloj snijega.
Zadnjih je dana temperatura krivudala između zaleđivanja i otapanja i teško se
razabiralo je li onaj talog koji zgušnjava atmosferu kiša, čađa ili smog. Kroz sumornu
tamu, mutno crveno oko sunca koje se u čitavom danu jedva izvuklo iznad krovova
iznureno je tonulo onkraj obzorja, prevlačeći snijegom prekrivene površine mrljom boje
rđe. Prava klima zablude patosa24, pomislio je Morris. I u tom je trenutku netko pokucao
na vrata.
Morris se okrenuo na peti, zapanjen. Kucanje na njegovim vratima! Mora da je
pogreška. Ili on ima slušne halucinacije. Zbog mraka u sobi - jer još nije upalio svjetlo -
ovo potonje činilo se vjerojatnijim. Ali ne - kucanje se ponovilo. - Naprijed! - rekao je
tankim, prepuklim glasom i pročistio grlo. - Naprijed! - Željno je krenuo prema vratima
da dočeka posjetitelja i istodobno upali svjetlo, ali je naletio na stolac i ispustio cigaru,
koja se otkotrljala pod stol. Bacio se za njom taman kad su se otvorila vrata. Nešto svjetla
iz hodnika palo je na pod, ali nije otkrilo kamo se zavukla cigara. Ženski glas nesigurno je
rekao:
- Profesor Zapp?
- Aha, uđite. Hoćete li, molim vas, upaliti svjetlo?
Svjetlo se upalilo i čuo je kako žena osupnuto hvata dah.
- Gdje ste?
- Ovdje dolje. - Zabuljio se u par debelih čizama podstavljenih krznom i čupavi rub
krznenoga kaputa. Trenutak kasnije njima se priključilo iskrenuto lice omotano šalom,
rumena nosa i zabrinuto. - Stižem za sekundu. Ispala mi je cigara, mora biti tu negdje.
- Oo! - rekla je žena, također buljeći.
- Ne zabrinjava mene cigara - objašnjavao je Morris pužući tamo-amo ispod stola. -
Nego sag... ISUSE!
Prodorna bol prosvrdlala mu je dlan i munjevito se proširila ostatkom ruke. Ispuzao
je ispod stola, opalivši u žurbi glavom o donji rub. Teturao je po sobi i psovao hvatajući
dah; pod lijevim pazuhom stiskao je desnu šaku, a lijevim dlanom pritiskivao desnu
24
Fraza koju je 1856. prvi upotrijebiojohn Ruskin a odnosi se na figure personifikacije: prema njemu, pisac zapada u
zabludu palosa (pathetic fallacy) kad svemu neživom pripisuje ljudske osjećaje. V. J. A. Cuddon, A Dictionary of Literary
Terms. Penguin Books, Harmondsworth 1982., str. 493.

~ 49 ~
 briana

sljepoočnicu. Jednim je okom maglovito opazio kako je žena u krznu ustuknula pitajući
što mu je. Srušio se u naslonjač i tiho stenjao.
- Doći ću koji drugi put - rekla je žena.
- Ne, nemojte me ostaviti samoga - zavapio je Morris. - Možda mi zatreba liječnička
pomoć.
Krzneni kaput se nagnuo nad njega i ruka mu bi odlučno odstranjena sa čela. - Ovdje
ćete imati čvorugu - rekla je. - Ali ne vidim da je koža bilo gdje oštećena. Trebate na to
mjesto staviti gospin balzam.
- Poznajete neku zgodnu gospu?
Žena se nasmijuljila. - Nije vama jako loše. Što je s vašom rukom?
- Opekao sam se na cigaru. - Izvukao je ozlijeđenu ruku ispod pazuha i nježno
rastvorio prst po prst.
- Ja ništa ne vidim - rekla je žena nakon pomna razgledavanja.
- Tu! - Pokazao je na mesnati jastučić ispod palca.
- No da, mislim da je takve sitne opekline najbolje ne dirati.
Morris ju je prijekorno pogledao i ustao. Otišao je do pisaćeg stola po novu cigaru.
Paleći je drhtavim prstima, pripremao je pošalicu o smirivanju živaca nakon pušačke
nezgode, ali kad se okrenuo da je izgovori, žena je iščezla. Slegnuo je ramenima i pošao
zatvoriti vrata, ali se na putu spotaknuo o par čizama što su virile ispod stola.
- Što tamo radite? - upitao je.
- Tražim vašu cigaru.
- Zaboravite cigaru.
- Lako je to reći - začuo se odgovor prigušen šalom. - Ali ovo nije vaš sag.
- Pa, nije ni vaš, ako ćemo pravo.
- On je od mog supruga.
- Vašeg supruga?
Podosta nalikujući mrkom medvjedu kad se pomalja iz brloga nakon zimskog sna,
žena se polako natraške izvukla ispod stola i uspravila. Rukom u rukavici držala je
između palca i kažiprsta zgnječeni i raskvašeni opušak cigare.
- Nisam dobila priliku da se predstavim. Ja sam Hilary Swallow, Philipova supruga.
- Oo! Morris Zapp. - Nasmiješio se i pružio ruku.
Gospođa Swallow je u nju stavila opušak cigare.
- Mislim da nije napravila nikakvu štetu. Naime, ovo je prilično dobar sag. Indijski.
Pripadao je Philipovoj baki. Drago mi je - naglo je dometnula, skidajući rukavicu i
pružajući ruku. Morris je uspio u zadnji čas odložiti ugašenu cigaru i ščepati je.
- Meni je drago što sam vas upoznao, gospođo Swallow. Zar nećete skinuti kaput?
- Hvala, ali ne mogu ostati. Žao mi je što vam ovako upadam, ali suprug mi je pisao
da treba jednu svoju knjigu. Moram mu je poslati. Kaže da se vjerojatno nalazi negdje
ovdje. Dopuštate li da... ? - Rukom je pokazala prema polici za knjige.
- Samo naprijed. Mogu vam pomoći. Kako se knjiga zove?
Lagano se zarumenjela. - Kaže da se zove Napišimo roman. Ne mogu zamisliti za što
mu je potrebna.
Morris se nacerio, a zatim namrštio. - Možda ga namjerava napisati - rekao je, a u
sebi pomislio: „Neka je bog na pomoći studentima 'Književnosti 305'.“
~ 50 ~
 briana

Zagledana u policu s knjigama, gospođa Swallow je reagirala skeptičnim gunđanjem.

Uvlačeći dim cigare, Morris ju je znatiželjno odmjeravao pogledom. Bilo je teško reći
kakva se žena krije ispod vunenog šala oko glave, ogromnog bezobličnog krznenog
kaputa, debelih čizama s rajsferšlusom. Jedino se moglo vidjeti okruglo, ni po čemu
posebno lice ružičastih obraza, porumenjela nosa i s naznakom podbratka. Rumeni nos
očito je posljedica prehlade, jer nije prestajala šmrcati i diskretno ga dodirivati
papirnatim rupčićem. Prišao je polici.
- I tako vi niste otišli s mužem u Euforiju?
- Nisam.
- A zašto?
Pogled koji mu je uputila ne bi mogao biti neprijateljskiji čak da ju je pitao koju
vrstu higijenskih uložaka rabi.
- Postojao je niz osobnih razloga - izjavila je.
- Aha, i kladim se da si ti jedan od njih, dušice - rekao je Zapp, ali u sebi. Naglas je
upitao: - Kako se zove autor?
- Nije se mogao sjetiti. Kupio ju je prije mnogo godina, u dućanu s rabljenim
knjigama. Misli da ima zelene korice.
- Zelene korice... - Morris je kažiprstom prolazio po redovima knjiga. - Gospođo
Swallow, smijem li vam postaviti jedno osobno pitanje u vezi s vašim mužem?
Pogledala ga je uspaničeno. - Paaa, ne znam. Ovisi...
- Vidite onaj ormarić iznad vaše glave? U tom se ormariću nalazi stotinu pedeset
sedam kutija od duhana. Sve ista marka. Znam koliko ih je, jer sam ih izbrojio. Pale su mi
na glavu jednoga dana.
- Pale su vam na glavu? Kako?
- Naprosto sam otvorio ormarić, i pale su mi na glavu.
Slabašan smiješak zatitrao je na ustima gđe Swallow.
- Nadam se da vas nisu ozlijedile?
- Ne, bile su prazne. Ali volio bih znati zašto ih vaš muž skuplja.
- Oo, ne mislim da ih skuplja. Vjerojatno ne može podnijeti pomisao da ih baci. On je
takav kad se radi o predmetima. Je li to sve što ste željeli znati?
- Aha, manje-više sve. - Nije mu išlo u glavu zašto netko tko troši toliko duhana
kupuje male kutije, a ne one velike od pola kilograma kakve Luke Hogan drži na pisaćem
stolu, ali je zaključio da bi za gđu Swallow to pitanje bilo previše osobno.
- Čini se da knjiga nije ovdje - rekla je uzdahnuvši. - A ja ionako moram poći.
- Potražit ću je.
- Oo, molim vas, nemojte se time opterećivati. Ne mislim da je baš tako važno.
Oprostite na smetnji.
- Samo izvolite. Nemam baš previše posjetilaca, iskreno rečeno.
- Pa, drago mi je što sam vas upoznala, profesore Zapp. Nadam se da će vam u
Drljingamu biti ugodno. Da je Philip ovdje, rado bih vas pozvala na večeru, ali ovako...
Razumijete. - Nasmiješila se s izrazom žaljenja.
- Ali da je vaš muž ovdje, ja ne bih bio - istaknuo je Morris.

~ 51 ~
 briana

Gđa Swallow kao da se potpuno smela. Nekoliko je puta otvorila usta, ali riječi nisu
izlazile. Naposljetku je rekla: - Paa, ne smijem vas više zadržavati - i naglo otišla,
zatvorivši za sobom vrata.
- Uštogljena kravetina - promrmljao je Morris. Koliko god malo ili nimalo čeznuo za
njezinim društvom, žudio je za domaćom hranom. Smrznuta jela i azijski restorani sve su
mu više dodijavali, a Drljingam kanda ne nudi samcima ništa drugo.
Pet minuta kasnije našao je Napišimo roman. Korice su otpale s hrpta, pa zbog toga
nisu na knjigu naišli ranije. Bila je objavljena 1927. kao dio serije koja je još sadržavala
Istkajmo sag, Pođimo na pecanje i Zabavimo se s fotografijom. „Svaki roman mora imati
priču“, glasio je početak. - Ajme, da! - komentirao je Morris sardonično.

A postoje tri tipa priče: priča koja završava sretno, priča koja završava nesretno i
priča koja ne završava ni sretno ni nesretno, odnosno, drugim riječima, zapravo uopće ne
završava.

Aristotel je živ! Morris se i protiv volje zainteresirao. Vratio se na naslovnu stranicu

da provjeri tko je autor. „A.J. Beamish, koji je napisao Djeva lijepa al ledena, Tajna
divljine, Dora iz dola, itd., itd.“ Čitao je dalje.

Najbolja vrsta priče je ona sa sretnim završetkom; druga najbolja je ona s nesretnim
završetkom, a najgora je priča koja uopće nema završetak. Savjet početniku: počnite s
prvom vrstom priče. Dapače, ako ne posjedujete Genijalnost, ne trebate nikada ni pokušati
s nekom drugom vrstom.

- Nisi ti, Beamish, sasvim bez veze - mrmljao je Morris. Uostalom, možda takav
izravan govor neće nauditi studentima „Književnosti 305“, lijenim, pretencioznim
kopilanima, a takvih je najviše, koji misle da se Veliki Američki Roman može napisati
tako da se naprosto natipkaju vlastite ispovijesti i promijene imena. Odložio je knjigu za
daljnje čitanje. Zatim će je odnijeti gđi Swallow taman u doba večere i stati na njezin
prag, a iz usta će mu nimalo figurativno teći slina. Morris ima špurijus da je ona dobra
kuharica, a diči se da u masi ljudi umije ćopiti dobru kuharicu jednako brzo kao što
umije skužiti radodajku (rijetko je to jedna te ista osoba). Tu on sluti dobru, jednostavnu
hranu; nikakva šminka, ali pogoleme porcije.
Netko je pokucao na vrata. - Naprijed! - viknuo je, nadajući se da se gđa Swallow
pokajala i vratila da ga pozove na ono pile koje je pripremila za večeru. Ali u sobu je
nahrupio muškarac, oniži, energičan, postariji, s gustim brkovima i caklastim sitnim
očima. Na sebi je imao sako od tvida, pun nekih čudnih mrlja, i približavao mu se
raširenih ruku. - Mmmmmm, mmmmmmmmmmm, mmmmmmmmmmmmmmmmmeje
- blejao je. - Mmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmm - mmmmm
mmmmmmmmmmmmeje Masters. - Tresao je Morrisove ruke gore-dolje objema
svojima. - Mmmmmeje Zapp? Mmmmmmmmmmmmmmeje u redu?
Mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmeje šalicu čaja? Mmmmmmmmeje jako
dobro. - Prestao je blejati, nakrivio glavu na jednu stranu i jednim okom zažmirio. Morris
je deducirao da se nalazi u nazočnosti pročelnika Odsjeka za anglistiku Sveučilišta u
Drljingamu, povratnika iz lova na veprove u Mađarskoj, koji ga poziva da se pridruži
okrepi u salonu za nastavnike.

~ 52 ~
 briana

Očigledno je povratak profesora Mastersa bio onaj signal koji su čekali ostali
nastavnici. Kao da ih je neki nepoznati tabu priječio da se sami predstave prije no što će
poglavica službeno zaprimiti Morrisa u pleme. Sada, u salonu, pohitali su i formirali
grozdove oko Morrisova stolca, smiješili se i čavrljali, obasipali ga šalicama čaja i
čokoladnim keksima, raspitivali se kako je putovao, služi li ga zdravlje, na čemu sada
radi, nudili zakasnjele savjete o smještaju i diskretno mu prevodili pridavljene rečenice
Gordona Mastersa.
- Kako znate što matorac priča? - upitao je Morris Boba Busbyja, živahnog bradonju
u dvorednom blejzeru, s kojim je poslije išao prema parkiralištu - točnije, trčao, jer je
Bob krenuo žustrim tempom kojemu Morrisove kratke noge jedva da su bile dorasle.
- Vjerojatno smo se navikli.
- Ima li zečju usnu ili tako nešto? Ili mu se oni brkovi zaglave između zubiju dok
govori?
Busby je ubrzao hod. - Znate, on je stvarno veliki čovjek - rekao je s blagim
prijekorom.
- Zar je? - dahtao je Morris.
- No da, bio je. Tako kažu. Briljantan mladi znanstvenik prije rata. Zarobili su ga kod
Dunkirka, znate. Čovjek mora imati razumijevanja...
- Što je objavio?
- Ništa.
- Ništa?
- Ništa što je itko bio u stanju otkriti. Imali smo jednog studenta, zvao se Boon,
organizirao je bibliografsko natjecanje ne bi li se pronašao neki Gordonov objavljeni rad.
Studenti su plazili po knjižnici uzduž i poprijeko, ali su ostali praznih ruku. Boon je
zadržao nagradu. - Nasmijao se kratko i štektavo. - Bio je strašan bezobraznik, taj Boon.
Pitam se što je postalo od njega.
Morris je zamalo kljoknuo od zamora, no znatiželja ga je navodila da se i dalje
nekako giba uz Busbyja. - Kako to - soptao je - da je Masters pročelnik Odsjeka?
- Postao je još prije rata. Naravno, Gordon je bio puno premlad a da bi dobio
katedru. No tada je prorektor bio od one „ulovi, upucaj, upecaj“ sorte. Odveo je sve
kandidate na svoje imanje u Yorkshireu u mali lov na tetrijebe. Naravno, Gordon je
ostavio sjajan dojam. Kruži priča da je kandidat s najvišim kvalifikacijama imao nesretni
slučaj s puškom, sa smrtnim ishodom. Ili da ga je ustrijelio Gordon. Ja osobno u to ne
vjerujem.
Morris više nije mogao držati tempo. - Morat ćete mi više ispričati drugi put - viknuo
je za Busbyjem dok se njegov lik udaljavao prema turobnom, loše rasvijetljenom
parkiralištu.
- Da, laku noć, laku noć. - Sudeći po zvuku njegovih nogu na šljunku, Busby je prešao
u kas. Plamen društvenosti što ga je užgao Mastersov povratak utrnuo je, čini se, jednako
naglo kao što je buknuo.
Ali dnevnim uzbuđenjima nije bio kraj. Iste te večeri upoznao je jednoga člana
menaža O'Shea dotada skrivena njegovu pogledu. U uobičajeni sat doktor mu je pokucao
na vrata i u sobu gurnuo djevojku tinejdžerske dobi, neuredne ali ne i aseksualne
vanjštine, kose crne kano krilo gavranovo i upalih obraza, koja je krotko stala nasred
poda, premetala ruke amo-tamo i kroz duge crne trepavice virkala u Morrisa.

~ 53 ~
 briana

- Ovo je Bernardette, gospodine Zapp - rekao je O'Shea turobno. - Bez sumnje ste je
viđali po kući.
- Nisam. Oj, Bernardette - rekao je Morris.
- Bernardette, kaži gospodinu dobra večer - rekao je O'Shea i tako munuo djevojku u
rebra te je zateturala po sobi.
- Dobra večer, gospodine - rekla je Bernardette i napravila nespretni kniks.
- Manirama malkice nedostaje uglađenosti, gospodine Zapp - rekao je O'Shea
glasnim šapatom. - Ali moramo imati razumijevanja. Još prije mjesec dana muzla je krave
u Sligou. Ženina rodbina, shvaćate. Imaju ondje farmu.
Morris je razabrao da je Bernardette došla stanovati kod obitelji O'Shea kao kućna
ropkinja ili, kako je to O'Shea radije nazivao, „o pera“25. U funkciji posebne poslastice
doktor ju je večeras doveo da gleda televiziju u boji. - Ako vam nije na smetnju,
gospodine Zapp.
- Samo naprijed. Bernardette, što hoćeš gledati, Hit paradu?
- Mmm, zapravo ne, gospodine Zapp - odgovorio je umjesto nje O' Shea. - BBC
prikazuje dokumentarac o Malim siromašnim sestrama, a u tom je redu jedna
Bernardettina tetka. Na našem televizoru ne hvatamo BBC, shvaćate.
Morris nije baš tako zamišljao večernju razonodu pa se, pošto je upalio televizor,
povukao u spavaću sobu s primjerkom Playboya koji je za njim stigao poštom. Ispružen
na pretposljednjem počivalištu gđe O'Shea St., preletio je stručnjačkim pogledom preko
sisa mišice za siječanj i posvetio se čitanju fotoreportaže o najnovijim sportskim
automobilima, među kojima i o Lotus europi koji je upravo naručio. Jedno od
malobrojnih zadovoljstava vezanih uz posjet Engleskoj koje je Morris sam sebi obećao
bila je kupnja novog sportskog automobila koji će zamijeniti Chevrolet Corvair što ga je
bio kupio 1965. samo tri dana prije no što će Ralph Nader objaviti Nesigurno pri svim
brzinama26 i time mu preko noći smanjiti vrijednost za otprilike tisuću petsto dolara te
Morrisu uskratiti svaki daljnji užitak u posjedovanju tog auta. Désiréei je ostavio upute
neka proda Corvair po cijeni koju uspije dobiti: to neće biti mnogo, ali će on podosta
uštedjeti na Lotusu time što će ga preuzeti u Engleskoj i sam poslati u Euforiju. Playboy,
sa zadovoljstvom je zamijetio, o Lotusu se izražava pozitivno.
Vrativši se u dnevnu sobu po cigaru, ustanovio je da je O'Shea zaspao a Bernardette
se natmureno dosađuje. Na ekranu je mnoštvo opatica, snimljenih s leđa, pjevalo neki
himan.
- Onda, jesi vidjela tetku? - upitao je.
Bernardette je odmahnula glavom. Začulo se kucanje na vratima i jedno od
O'Sheaove djece ispružilo je glavu kroz vrata.
- Molim, gospodine, oćete reći tati da je zvao gospodin Reilly jer gospođa Reilly ima
jedan od oni njeni napada.
Takvi su pozivi bili uobičajena pojava u životu dr. O'Sheaa, koji je očito provodio
fantastičnu količinu vremena na cesti - u usporedbi, primjerice, s američkim liječnicima
koji ti, bar prema Morrisovu iskustvu, dolaze u kućni posjet samo nakon što umreš.
Probuđen iz sna, O'Shea je otišao, potiho stenjući i mrmljajući. Ponudio je da odstrani
25
Moguća iskrivljena fonetizacija francuskoga izraza au pair /izg. o per/, udomaćenoga u britanskom engleskome za
djevojku iz inozemstva koja živi u obitelji i pomaže u kućanstvu.
26
Unsafe at Any Speed, žestoka kritika automobilske industrije i niskih sigurnosnih standarda, dugo na listi bestselera.
Autor je poznati odvjetnik, zagovornik prava potrošača. God. 1996. i 2000. Nader je na predsjedničkim izborima bio
kandidat stranke Zelenih; na potonjima je po broju glasova bio treći.

~ 54 ~
 briana

Bernardettu, ali je Morris kazao neka samo ostane i gleda emisiju. Vratio se u spavaću
sobu i nakon nekoliko minuta začuo kako je zvuk gregorijanskog korala naglo prešao u
intenzivno pulsiranje najnovijeg hita grupe Jackson Five. Znači, ipak ima nade za Irsku.
Nekoliko minuta kasnije začuo je topot koraka po stepenicama, a iz televizora se
ponovo razlegla sakralna glazba. Morris je ušao u dnevnu sobu u trenutku kad je O'Shea
nahrupio kroz druga vrata. Bernardette se skutrila u stolcu, zvjerajući pogledom između
dvojice muškaraca kao da procjenjuje koji će je prvi udariti.
- Gospodine Zapp - dahtao je O'Shea - neka me vrag odnese ako mogu upaliti auto.
Hoćete biti tako dobri i malo me pogurnuti? Inače bi to napravila gospođa O'Shea, no
upravo hrani bebu.
- Hoćete moj auto? - rekao je Morris i izvadio ključeve.
O'Sheau se objesila čeljust. - Bog vas blagoslovio, gospodine Zapp, zbilja ste
velikodušni, ali ne bih volio preuzeti toliku odgovornost.
- Samo naprijed. To je običan unajmljeni auto.
- Ja, ja, ali što je s osiguranjem? - O'Shea se toliko opširno upustio u pitanje
osiguranja te se Morris počeo plašiti za život gđe Reilly, pa je presjekao diskusiju
ponudom da ga sam odveze. Doktor mu je preobilno zahvalio i odgalopirao niza
stepenice, dovikujući preko ramena Bernardetti neka iziđe iz Morrisove sobe. - Samo
polako - rekao je Morris djevojci i krenuo za njim.
Između uputa kojim smjerom treba voziti kroz slabo osvijetljene uličice, O'Shea je
Morrisa obasipao silnim komplimentima na račun auta, savršeno običnog Austina s
motorom prilično nedovoljne snage što ga je ovaj bio unajmio na londonskom
aerodromu. Morris je pokušavao, što mu nije baš išlo od ruke, zamisliti kako će O'Shea
reagirati kad se bude dovezao u zagasito narančastom Lotusu koji ima crna kožnata
sjedala s udubljenim naslonom, daljinski upravljač s ugrađenim svjetlom, farove sa
štitnicima, aerodinamične retrovizore i 8-kanalni stereo kazić. Majko Božja, dobit će
infarkt na licu mjesta.
- Tamo, tamo lijevo - rekao je O'Shea. - Eno gospodina Reillyja na vratima, čeka nas.
Bog vas blagoslovio, gospodine Zapp. Strašno lijepo od vas, to što ste izišli iz kuće po
ovakvoj noći.
- I drugi put - rekao je Morris, zaustavljajući auto pred kućom i otklanjajući pokušaje
izbezumljenoga g. Reillyja, očito uvjerenoga da je Morris liječnik, da ga izvuče iza volana.
Ali to jest bilo lijepo od njega, što je sasvim atipično za Morrisa Zappa. Istinitost te
činjenice sve ga se snažnije doimala dok je sjedio u hladnoj i neveseloj primaćoj sobi
Reillyjevih čekajući da O'Shea obavi intervenciju i dok ga je vozio kući, slušajući s pola
uha grozomorne opise simptoma gđe Reilly. Osvrnuo se u duhu na protekli dan -
pomogao gđi Swallow tražiti muževljevu knjigu, dopustio maloj Irkinji da kod njega
gleda televiziju, odvezao O'Sheaa pacijentima - i zapitao se što li ga je spopalo. Možda
neka sablasna engleska boleština da se bude prijazan? Morat će pripaziti na sebe.

Philip je zaključio da od Hoganovih do njegove kuće nije predaleko za pješačenje, ali

kad je počela padati kiša pokajao se što nije naručio taksi. Zaista će se morati upustiti u
nabavljanje auta, što je odgađao iz straha od američkih trgovaca rabljenim automobilima
koji su zasigurno još zastrašniji, potkupljiviji i podliji nego njihovi britanski kolege. Kad
je stigao do kuće u Pitagorinu prilazu, ustanovio je da nije ponio ključ - što je zaključno
upropastilo večer koju su već temeljito pokvarili Charles Boon i gđa Zapp. Srećom je
netko bio u kući, jer se čula tiha glazba; morao je, međutim, više puta pritisnuti zvonce

~ 55 ~
 briana

prije no što su se vrata, zadržavana sigurnosnim lancem, odškrinula desetak centimetara

i kroz otvor provirilo zabrinuto lice Melanie Byrd.
- O, halo! Vi ste.
- Strašno mi je žao... zaboravio sam ključ.
Otvorila je vrata, viknuvši preko ramena: - Sve u redu, to je samo profesor Swallow.
- Objasnila je hihoćući: - Mislili smo da su drotovi. Pušili smo.
- Pušili? - Onda su njegove nosnice registrirale slatkast, jedak vonj u zraku i zbrojio
je dva plus dva. - Mm, da, naravno. - Ovim „naravno“ pokušao je ostaviti dojam
rafiniranosti, no uspio je samo ostaviti dojam da mu je neugodno, što mu je odista i bilo.
- Hoćete k nama?
- Hvala, ali ne pušim. To jest, ne pušim...
Philip se zapetljao. Melanie se nasmijala. - Onda popijte kavu. Trava je fakultativna.
- Najljepša hvala, no bolje da si napravim nekakvo jelo. - Melanie, nije mogao a da ne
primijeti, večeras izgleda izvanredno ljupko u bijeloj haljini u seljačkom stilu koja joj
seže do bosih nogu, duge smeđe kose raspuštene po ramenima, sjajnih i raširenih
zjenica. - Najprije - dometnuo je.
- Ostalo je pizze od večere. Ako volite pizzu.
Oo, da, potvrdio je, on jako voli pizzu. Slijedio je Melanie niz hodnik do dnevne sobe
u prizemlju; velika narančasta kugla od papira obješena na pedesetak centimetara iznad
poda bacala je mutno svjetlo, a namještaj se sastojao od niskih stolova, madraca, jastuka,
naslonjača na napuhavanje, police za knjige napravljene od dasaka položenih na opeke i
stereo opreme, reklo bi se prilično skupe, iz koje je dopirala tugaljiva indijska glazba.
Zidove su prekrivali psihodelični plakati, a po podu su bile nabacane pepeljare, tanjuri,
šalice, čaše, časopisi i omotnice gramofonskih ploča. U sobi su bila tri mladića i dvije
mlade žene. S potonjima, Carol i Deirdre, s kojima je Melanie zajedno stanovala, Philip se
već bio upoznao. Melanie ga je ovlaš predstavila trojici mladića, čija je imena istoga trena
zaboravio, a prepoznavat će ih po odjeći u koju su se kostimirali - jedan u odoru vojnika
Konfederacije u Građanskom ratu, jedan u kaubojske čizme i otrcani kaput od antilop
kože koji mu je sezao do gležnjeva, a treći u prostranu crnu odjeću za džudo - taj je bio
crne puti i nosio sunčane naočale u crnom okviru, za slučaj da bi bilo nejasnoće glede
njegova stajališta u pitanju rase.
Philip je sjeo na jedan madrac, osjećajući kako se ramena njegova engleskog odijela
dižu i škakljaju ga po ušima. U slabašnu nastojanju da se uklopi u opći odjevni stil
društvanca, skinuo je sako i razlabavio kravatu. Melanie mu je donijela tanjur s pizzom a
Carol natočila čašu opora crnog vina iz demižona od četiri litre. Dok je jeo, ostali su si iz
ruke u ruku dodavali „joint“, znao je da se to tako zove. Kad je pojeo pizzu, brzo je
zapalio lulu kao izliku za nesudjelovanje u pušenju marihuane. Otpuhujući u zrak oblake
dima, ispričao je u humorističkom stilu - što je naišlo na prilično dobar prijem - kako je
kod Hoganovih bio ostavljen onako sam samcat.
- Probali ste se ukrcati onoj ženskoj? - upitao je crni hrvač.
- Ne, ne, našao sam se u klopki. Ustvari, ona je supruga čovjeka kojeg ja ovdje
zamjenjujem. Profesora Zappa.
Melanie kao da se trgnula. - Nisam to znala.
- Poznate ga? - pitao je Philip.
- Površno.
- On je fašist - rekao je Vojnik. - Poznati fašist kampusa. Svi znaju Zappa.

~ 56 ~
 briana

- Jednom sam upisao kolegij kod Zappa - rekao je Kauboj. - Dao mi je smrdljivu
trojku za referat koji je dobio peticu kad sam ga zadnji put upotrijebio. To sam mu i
kazao.
- Što je on nato rekao?
- Odjebi, eto što.
- Čovječe! - Crni hrvač se zdušno zahihotao.
- A što je s Kroopom? - pitao je Vojnik. - Kroop daje svojim studentima da sami sebe
ocjenjuju.
- Zezaš nas - rekla je Deirdre.
- Istina je, kunem se.
- I onda svatko sebi dade peticu? - pitao je crni hrvač.
- Za divno čudo, ne. Neka mačka čak je sama sebe srušila.
- Sereš!
- Ne serem. Kroop ju je pokušavao odgovoriti, rekao je da njen referat zaslužuje
najmanje trojku, ali ne, ona je inzistirala da nije prolazan.
Philip je upitao Melanie studira li na Euforičnom Državnom.
- Nekoč jesam. Onda sam prekinula.
- Trajno?
- Ne. Ne znam. Možda.
Svi oni, izgleda, trenutačno su ili kad-tad studirali na Sveučilištu, no kao i Melanie o
svojem podrijetlu i planovima izražavali su se neodređeno i vrdavo. Činilo se da žive
isključivo u vremenu sadašnjem. Za Philipa, koji oduvijek tjeskobno škilji u svoju
navodnu budućnost i preko ramena zabrinuto pogledava u prošlost, oni su bili jedva
pojmljivi. Ali intrigantni. I prijateljski nastrojeni.
Naučio ih je igru koju je izmislio još u svojim postdiplomskim danima: svatko
navede neku dobro poznatu knjigu koju nije pročitao i osvoji po jedan bod za svakoga od
nazočnih koji tu knjigu jest pročitao. Pobijedili su Vojnik i Carol, osvojivši po četiri boda
od mogućih pet sa Stepskim vukom odnosno Pričom o djevojci 027, pri čemu je kod svakog
naslova izostao Philipov bod. Njegova pak nominacija, Oliver Twist - obično sigurni
pobjednik - nije dobila ni boda.
- Kako se zove ta igra? - pitala je Melanie Philipa.
- “Ponižavanje“.
- Famozno ime. Ponižavanje...
- Shvaćate, morate se poniziti da biste pobijedili. Ili spriječili druge da pobijede.
Prilično je slična sustavu ocjenjivanja gospodina Kroopa.
Cirkulirao je drugi joint, a ovaj put je Philip potegnuo dim-dva. Nije mu se činilo da
se događa išta posebno, ali do tada je već popio podosta crnog vina kako bi držao korak s

27
Romani Hermana Hessea (iz 1927.) i Pauline Reage (iz 1954.). Potonji - po nekima pornografija, po nekima erotika u
žestokom registru - zavređuje kraću eksplikaciju s naslova ambalažiranosti: objavljen je s predgovorom Jeana
Paulhana, člana Francuske akademije, no autoričino je ime pseudonim - kao njegova nositeljica tek se 1988. u jednom
novinskom intervjuu identificirala Dominique Aury, Paulhanova suradnica u znamenitoj nakladnoj kući Gallimard. Na
hrvatski je rečenu knjigu (zajedno s pred/pogovorom) preveo Stanko Simić, a objavila naklada „Otokar Keršovani“
1971. Drugo francusko izdanje (1972) na klapnama ima potrebu popularnost knjige tipičnom kolonijalnom gestom
potkrijepiti podatkom da je prevedena na čak i „la langue Serbo-Croate“. Em sme Europa... ma kako nam jezik nazivali.

~ 57 ~
 briana

razvojem ugođaja na žurki - jer izgleda da je ovo žurka, ili možda psiho grupa. Taj je
termin bio Philipu nov, pa su mladi dali sve od sebe da mu ga objasne.
- Tamo dođete, ono, riješiti se inhibicija.
- Pobijediti usamljenost. Pobijediti strah od ljubavi.
- Obnoviti vlastito tijelo.
- Shvatiti što vas ustvari ždere.
Razmjenjivali su anegdote.
- Najgori je početak - rekla je Carol. - Kad je čovjek sav hladan i ukočen i misli, da bar
nisam došao.
- A u onoj na koju sam ja otišao - rekao je Vojnik - nismo znali tko je voditelj, a on se
nije predstavio, ono, namjerno, i svi smo sjedili jedan sat, puni sat, u totalnoj tišini.
- Kao da se radi o nekom mojem seminaru - rekao je Philip. No odveć su se zadubili
u temu a da bi reagirali na njegove sitne šale.
Carol je kazala: - Naš voditelj je odlično smislio kako će probiti led. Svi su morali
isprazniti torbe i lisnice na stol. Ideja je bila u samoizlaganju, kopčate, da sam sebe
izokreneš prema van tako da svi vide ono što obično držiš sakriveno. Ono, gumice,
uloške, stara ljubavna pisma, svete medaljice, porno fotke, sve. Jedan kit je imao sliku
nekog čovjeka na plaži, ono, potpuno gol osim futrole s pištoljem. Ispalo je da je to otac
toga kita. Što kažete?
- Gala - rekao je Vojnik.
- Idemo to sada napraviti - rekao je Philip i bacio lisnicu na pod unutar kruga.
Carol je razastrla njezin sadržaj. - Ovo nije ni za što. Točno ono što bi se i očekivalo.
Sve jako dosadno i moralno.
- Takav sam - uzdahnuoje Philip. - Tko je sljedeći? - Ali nitko drugi nije imao pri ruci
ni lisnicu ni torbu.
- To je u svakom slučaju govnarija - rekao je Kauboj. - U mojoj grupi pokušavamo
naučiti govor tijela...
- Ovo su vaša djeca? - pitala je Melanie pregledavajući fotografije. - Slatki su, ali
izgledaju nekako žalosni.
- Zato što sam s njima tako uštogljen - rekao je Philip.
- A vaša žena?
- I ona je uštogljena - rekao je. Nova riječ činila mu se izražajnom. - Mi smo vrlo
uštogljena obitelj.
- Ljupka je.
- To je davno snimljeno. Čak sam i ja tada bio ljubak.
- Mislim da ste sada ljupki. - Nagnula se i poljubila ga u usta.
Philip je osjetio tjelesni oćut kakav nije osjetio više od dvadeset godina: oćut topline
i taljenja koji se začinje u nekom dubokom vitalnom centru u tijelu, zatim se širi prema
van, lagano blijedeći, sve dok ne stigne do udova. U tom jednom poljupcu ponovo je
osjetio sav bespomoćni zanos adolescentske erotike - kao i svu popratnu nelagodu. Nije
se mogao natjerati da pogleda Melanie, nego se smeteno zagledao u vlastite cipele, nijem,
a uši su mu gorjele. Budala! Kukavica!
- Gledajte, pokazat ću vam - kazao je Kauboj i svukao kožni kaput. Uspravio se i
nogom odgurnuo dio prljavog pribora za jelo nagomilanoga na podu. Melanie je tanjure

~ 58 ~
 briana

naslagala jedan na drugi i odnijela u kuhinju. Philip je kaskao ispred nje, otvarao vrata,
unaprijed se veseleći intimi uz sudoper. Pranje suđa ležalo mu je bolje nego jezik tijela.
- Da perem ili brišem? - pitao je, a kad ga je pogledala ne shvaćajući, dodao: - Mogu li
vam pomoći oko suđa?
- Joj, ja ga samo namočim i ostavim.
- Znate, nemam ja ništa protiv pranja suđa - ulagivao se. - Čak ga volim prati, zbilja.
Melanie se nasmijala, pokazujući dva reda bijelih zuba. Jedan gornji sjekutić bio je
iskrivljen - jedina greška koju je u tom trenutku bio kadar otkriti na njoj. U dugačkoj
bijeloj haljini nabranoj ispod grudi koja joj je padala sve do golih stopala, bila je lijepa
kao slika.
- Ostavimo to ovdje.
Išao je za njom natrag u dnevnu sobu. Kauboj je stajao leđa uz leđa s Carol nasred
sobe. - Trebate komunicirati tarući se jedno o drugo - objašnjavao je, popraćajući riječi
pokretima. - Pomoću kičme, pomoću lopatica...
- Pomoću guzice.
- Točno, pomoću guzice. Većini ljudi stražnjica je mrtva, naprosto mrtva, zato što je
ne upotrebljavaju ni za što, kopčate? - Kauboj je ustupio mjesto Vojniku i počeo
nadgledati kako to izvode Deirdre i crni hrvač.
- Hoćete pokušati? - pitala je Melanie.
- Može.
Uz svoja pogrbljena školnička leđa osjećao je njezina ravna i gipka, njena stražnjica
pritiskivala je čvrsto i blaženo njegove mršave krakove, njena zabačena kosa padala mu
je u slapovima na prsa. Obuzeo ga je ushit. Ona je hihotala.
- Hej, Philipe, što mi pokušavate reći svojim lopaticama?
Netko je prigušio svjetla i stavio ploču s glazbom na sitaru. Njihali su se i pritiskivali
i izvijali jedno uz drugo u brenčavom, narančastom, zadimljenom polumraku, bila je to
neka vrsta plesa, svi su plesali, on je plesao - napokon: onaj slobodni, improvizirani
dionizijski ples za kojim je čeznuo. Plesao ga je.
Melaniene oči bile su prikovane uz njegove, ali odsutno. Njezino je tijelo slušalo
glazbu. Vjeđe su slušale, bradavice su slušale, mali nožni prsti su slušali. Glazba je
postala veoma tiha, ali su je i dalje čuli. Ona se njihala, on se njihao, svi su se njihali,
njihali i kimali glavama, vrlo lagano, držeći ritam, reagirajući na iznenadna ubrzavanja i
usporavanja trzalačkih pokreta na sitaru, na lagano lupkanje bubnja, na krivudanja i
lelujanja zvuka i njegove boje. Onda je tempo postao brži a brenčanje glasnije, sve brže i
sve glasnije, pa su i njihovi pokreti silovitije slijedili glazbu: izvijali su se i trzali, toptali
nogama i podizali ruke uvis i pucketali prstima i pljeskali rukama. Melaniena se kosa
sterala po podu i letjela put stropa, hvatajući neizbrojiva tanahna vlakna narančastog
svjetla dok se Melanie saginjala iz pojasa i uspravljala. Oči su kolutale, znoj svjetlucao,
grudi poskakivale, put se sudarala s puti; uzvici, prodorni i ekstatični, probijali su dim.
Odjednom je glazba stala. Srušili su se na jastuke, dahtali, znojili se, cerili.
Zatim ih je Kauboj naveo na nožnu masažu. Philip je ležao licem prema podu, a
Melanie mu je bosonoga hodala gore-dolje po leđima. Doživio je to kao rafiniranu
mješavinu užitka i boli. Premda mu je lice bilo pritisnuto uz tvrdi pod, vrat izvijen, dah
istiskivan iz pluća, premda su mu lopatice gotovo probile grudni koš a kralježnica
škripila poput zarđalih šarki, bio bi mogao svršiti bez problema - što jedva da iznenađuje
kad čovjek bolje razmisli, za ovakve stvari neki muškarci ostavljaju dosta novaca u

~ 59 ~
 briana

bordelima. Tiho je zastenjao kad mu je, hvatajući ravnotežu, Melanie koraknula na

stražnjicu. Odskočila je.
- Ozlijedila sam vas?
- Ne, ne, sve u redu. Samo nastavite.
- Sad je red na meni.
Ne, prosvjedovao je, previše je težak, previše nespretan, slomit će joj kralježnicu. No
ona je inzistirala, ispruživši se pred njim u onoj bijeloj haljini poput djevice za
žrtvovanje. Tko je rekao bordel... Krajičkom oka vidio je kako Carol skače gore-dolje po
golemom tijelu crnoga hrvača. - Gazi me, mala, gazi me - ječao je on; a u jednom
mračnom kutu Kauboj i Vojnik izvodili su s Deirdre nešto neobično i komplicirano što je
zahtijevalo mnogo roktavih zvukova i dubokog disanja.
- Hajde, Philipe - požurivala je Melanie.
Izuo je cipele, svukao čarape i pažljivo zakoračio na Melaniena leđa, raširenih ruku
održavajući ravnotežu dok su se njena put i kosti ulijegale pod njegovom težinom.
Gospode Bože, to gaženje mekog djevojačkog tijela stopalima punim žuljeva pruža
nekakav strahovit užitak, tiještenje grožđa zacijelo je nešto poput toga. Vlast nad
potpuno prepuštenom djevojkom izazivala je u njemu mračnu lawrenceovsku radost,
iako se zabrinjavao za njezine nježne grudi, onako spljoštene uz tvrdi pod i - ako se
grdno ne vara - nezaštićene ikakvim donjim rubljem.
- Boli vas ovo?
- Ne, ne, izvrsno je, osjećam koliko godi kralješcima.
Konačno se jednim stopalom učvrstio u njenim križima a drugim je lagano kružio po
jednom pa po drugom dijelu stražnjice. Stopalo je uvelike podcijenjena erogena zona,
zaključio je. Onda je izgubio ravnotežu, koraknuo unatrag, stao na šalicu od kave i
tanjurić i razbio ih na više komada.
- Ajoj - rekla je Melanie sjedajući. - Niste se posjekli?
- Nisam, ali bolje da ovo odstranim. - Navukaoje cipele kao papuče i s krhotinama
odtapkao u kuhinju. Dok ih je bacao u kantu za smeće, u kuhinju je uletio Kauboj i počeo
otvarati ormariće i ladice. Na sebi je imao samo gaće bez gumba.
- Philipe, jesi negdje vidio ulje za salatu?
- Ljudima se opet jede?
- Ma ne. Sada ćemo se svi svući i jedni druge trljati uljem. Jesi to kada radio?
Famozno je. - Iz jednog ormarića izvukao je veliku limenku kukuruzova ulja i
slavodobitno bacio u zrak.
- Treba vam sol i papar? - mlako se našalio Philip, no Kauboj je već izlazio. - Hajde! -
dobacio je preko ramena. - Žurka kreće punom parom.
Philip je cipele vezivao polako, odgađajući odluku. Potom je izišao u hodnik. Smijeh,
uzvici i nova glazba na sitaru dopirali su iz zamračene dnevne sobe. Vrata su bila
odškrinuta. Krzmao je na pragu, zatim krenuo van iz stana i stepenicama gore u vlastite
prazne odaje, pri čemu mu je jedan unutarnji glas potuljeno govorio: - Za takve stvari,
Swallow, ti si prestar, samo ćeš se osjećati neugodno i napraviti od sebe budalu, a i što je
s Hilary? - a drugi pak: - Sranje! (Iznenadio se što je upotrijebio tu riječ, čak i u sebi.)
Sranje, Swallow, kada si uopće bio za takve stvari dovoljno mlad? Naprosto se bojiš, bojiš
se sebe i bojiš se svoje žene, a razmisli što si propustio, trljati ulje za salatu u Melanie
Byrd, razmisli malo o tome! - Razmišljajući o tome doista se pred svojim vratima
okrenuo i mozgao bi li se vratio, ali je na svoje iznenađenje ustanovio da se iza njega

~ 60 ~
 briana

stepenicama žurno došuljala sama Melanie i šapnula: - Mogu se naseliti na jednu noć tu
kod vas? Slučajno znam da je jedan od onih momaka ne tako davno imao trišu.
- Naravno - promrmljao je slabašno i otvorio joj vrata stana, naglo trijezan, srce mu
udara, utroba se tali, on se pita je li to to? - nakon dvanaestogodišnje monogamije vodit
će ljubav s drugom ženom? Tek tako? Bez priprema, bez pregovora? Upalio je svjetlo u
stanu, pa su oboje zatreptali od nagla bljeska. Čak je i Melanie djelovala malkice plaho.
- Gdje mi predlažete da spavam? - pitala je.
- Ne znam, gdje biste željeli? - Poveo ju je hodnikom, otvarajući vrata poput
hotelskog portira. - Ovo je glavna spavaća soba - rekao je, paleći svjetlo i izlažući pogledu
king-size krevet koji kao da je imao dimenzije nogometnog igrališta kad se on noću ondje
ispružio. - A ovo je druga soba, meni služi kao radna, ali i tu postoji ležaj. - Ušao je u
radnu sobu i s kauča sklonio nekoliko knjiga i papira. - Doista je udoban - rekao je,
pritiskujući madrac raširenim prstima. - Birajte.
- Paa, ovisi o tome želiš li da se jebemo ili ne.
Philip se lecnuo. - Paa, što ti misliš?
- Iskreno rečeno, Philipe, ja radije ne bih. Nemoj to shvatiti osobno, umorna sam ko
sam vrag. - Zijevnula je poput mačke.
- U tom slučaju idi u moj krevet, a ja ću spavati ovdje.
- Nipošto, spavat ću na kauču. - Odlučno je sjela. - Odličan je, stvarno.
- No da, ako inzistiraš... kupaonica je na kraju hodnika.
- Hvala. Zbilja si ljubazan...
- Nije vrijedno spomena - rekao je Philip, povukavši se uz naklon iz sobe. Nije znao
treba li mu biti drago ili žao što je otpravljen; neodlučnost ga je držala budnim, pa se
razdražljivo prevrtao po onom golemom krevetu. Upalio je radio s budilicom i smanjio
jačinu, nadajući se da će ga uspavati. Bio je namješten kao što ga je prošle noći ostavio,
na Charles Boon Show. Ona Crna pantera upravo je nekom slušaocu objašnjavala
primjenu marksističko-lenjinističke teorije revolucije na položaj potlačenih rasnih
manjina u kasnom stadiju industrijskog kapitalizma. Philip je ugasio radio. Nakon nekog
vremena otišao je u kupaonicu po aspirin. Vrata radne sobe bila su odškrinuta i on je bez
ikakva predumišljaja ušao. Melanie je mirno spavala; razabirao je duboko, pravilno
disanje. Sjeo je za radni stol i upalio čitaću svjetiljku. Svjetlo što je dopiralo ispod zaslona
nalik kukuljici bacaloje slabašan odsjaj na usnulu djevojku: duga kosa romantično rasuta
po jastuku, obnažena ruka pružena prema podu. Sjedio je u pidžami i promatrao je sve
dok mu nije utrnulo stopalo. Dok ga je trljanjem pokušavao vratiti u normalu, Melanie je
otvorila oči i zapiljila se u njega bezizražajno, zatim uplašeno, zatim ga pospano
prepoznavajući.
- Tražio sam jednu knjigu - rekao je, trljajući i dalje stopalo. - Ne mogu zaspati,
izgleda. - Nervozno se nasmijao. - Previše sam uzbuđen... kad pomišljam da si ovdje.
Kretnjom koja je značila nijem poziv Melanie je odignula ugao pokrivača.
- Jako ljubazno od tebe, sigurno ti ne smeta? - promrmljao je kao da mu je netko
napravio mjesta u prepunom odjeljku vlaka. Kauč je odista postao prepun kad je i on
legao, pa se morao priljubiti uz Melanie kako ne bi pao na pod. Bila je topla i gola i bilo je
krasno priljubiti se uz nju. - Oh - rekao je, a onda: - Ah. - Ali nije ispalo osobito uspješno.
Ona je još napola spavala, a njega je napola smela novina situacije. Svršio je prebrzo i
pružio joj malo užitka. Kasnije, u snu, još mu čvršće obgrlivši vrat, zacviljela je: - Tata. -
Pažljivo se izvukao iz njezina zagrljaja i odšuljao u svoj golemi krevet. Nije legao:

~ 61 ~
 briana

kleknuo je uz njega kao da je to odar s ubijenim Hilarynim tijelom i zario lice u dlanove.
Kolika krivnja, o Bože, kolika krivnja!

I Morris Zapp je osjećao stanovitu krivnju dok je, šćućuren iza svojih vrata, slušao
Bernardettine jauke i proklinjanje dr. O'Sheaa dok je potonji prijespomenutu kažnjavao
remenom od hlača nakon što ju je uhvatio pri čitanju nemoralne knjige, i to ne samo
čitanju nego dapače i samozadovoljavanju - a taj čin (grmio je O'Shea) nije tek smrtni
grijeh koji će njenu dušu otpuhnuti ravno u pakao bude li ona kojim slučajem izdahnula
prije no što se dospije ispovjediti (što se, sudeći prema vrištanju, činilo i odveć
mogućim) nego i uzrok tjelesne i duševne degeneracije, od čega nastaje sljepoća,
neplodnost, rak grlića maternice, shizofrenija, nimfomanija i opća paraliza poludjele
osobe... Morris se osjećao krivim jer je dotična nemoralna knjiga onaj Playboy koji je bio
prelistavao iste večeri i koji je on sàm sat prije dao Bernardetti pošto ju je, po povratku
sa svoje prijevozničke misije do i od gđe Reilly, zatekao kako ga čita uz treperavo svjetlo
TV ekrana, toliko se zadubivši te ga je jednu mikrosekundu prekasno zatvorila i gurnula
pod sjedalo. Promucala je nekakvu ispriku dok se, rumena u licu i pogurena, plaho
povlačila prema vratima.
- Sviđa ti se Playboy? - pitao je Morris hoteći je umiriti. Odmahnula je sumnjičavo
glavom. - Posudi si ga. - Dobacio joj je magazin. Pao je na pod do njenih nogu i rastvorio
se pukim slučajem na duplerici gdje je Miss Siječnja izazovno uperila stražnjicu prema
kameri. Bernardette ga je počastila kratkim, uznemirujuće krezubim cerekom.
- Fala, gospodne - kazala je, ščepala magazin i nestala.
Sada se njezino vrištanje stišalo do prigušena jecanja; čuvši kako se približavaju
koraci razjarenog paterfamiliasa,
Zapp je dobrzao natrag u naslonjač i upalio televizor.
- Gospodine Zapp! - rekao je O'Shea, nahrupivši u sobu i zauzevši položaj između
Morrisa i televizora.
- Izvolite unutra - rekao je Morris.
- Gospodine Zapp, vaš izbor štiva nije moja stvar...
- Hoćete, molim vas, samo malo podići desnu ruku? - rekao je Morris. - Zaklanjate
dio ekrana.
O'Shea je uslužno podigao ruku, izgledajući pritom kao da se zaklinje u sudnici.
Drečavo kolorirana reklama za pjenu od jagoda nabujala je poput neprilična plika ispod
njegova pazuha. - Ali moram vas zamoliti da u moju kuću ne donosite pornografiju.
- Pornografiju? Ja? Čak ne znam kako se to piše - ispalio je Morris, posve siguran da
O'Shea još ne zna tu dosjetku.
- Tu mislim na onaj ogavni magazin koji je Bernardette uzela iz vaše sobe. Bez
vašega znanja, uvjeren sam.
Morris je izbjegao odgovor na ispipavanje koje je značilo da srčana Bernardette nije
propjevala. - Ne mislite kojim slučajem na moj Playboy? Pa to je smiješno, Playboy
zaboga nije pornografija!. Čitaju ga i svećenici. Svećenici štoviše pišu za njega.
- Možda protestantski svećenici - frknuoje O'Shea.
- Mogu li ga, molim, dobiti natrag? - rekao je Morris. - Magazin, naime.
- Uništio sam ga, gospodine Zapp - strogo je objavio O'Shea. Morris mu nije vjerovao.
Neće proći ni trideset minuta, a već će se taj nekamo zavući, drkati i sliniti nad fotkama u

~ 62 ~
 briana

Playboyu. Ne nad curama, dakako, nego nad oglasima za viski i hi-fi uređaje u blještavom
koloru...
Na televiziji su završile reklame i pojavila se najavna špica jedne od omiljenih
O'Sheaovih serija praćena nepogrešivo prepoznatljivom glavnom glazbenom temom.
Doktor je počeo gledati krajičkom oka, a tijelo mu je i dalje ostalo u ukočenoj pozi
uvrijeđenosti.
- Zašto ne sjednete i gledate? - rekao je Morris.
O'Shea se polako spustio u uobičajeni naslonjač.
- Nema tu ničeg osobnog, shvaćate, gospodine Zapp - mrmljao je smeteno. - Ali
gospođa O'Shea bi mi prigovarala bez kraja i konca kad bi otkrila da djevojka čita takve
stvari. Bernardette joj je nećakinja, pa se osjeća odgovornom za njenu moralnu dobrobit.
- Sasvim prirodno - rekao je Morris utješnim tonom. - Skoč ili burbon?
- Kapljica skoča ne bi bila nimalo naodmet, gospodine Zapp. Ispričavam se što sam
onako planuo.
- Sve u redu.
- Naravno, vi i ja smo svjetski ljudi. Ali mlada djevojka ravno iz Sligoa... Mislim da bi
nam duša bila na miru kad biste sva raspaljiva štiva držali pod ključem.
- Mislite da bi mogla provaliti ovamo?
- Paa, ona tu danju sprema...
- Ma što kažete!
Za spremanje je Morris plaćao dodatnih trideset šilinga tjedno, no sumnjao je da od
te svote znatniji, ako uopće ikakav, dio završava kod Bernardette. Prolazeći sljedećeg
jutra kraj nje na stepenicama, Morris joj je pružio novčanicu od jedne funte. - Čujem da ti
spremaš moje sobe. Dobro to radiš, zbilja. - Uputila mu je onaj krezubi cerek i čežnjivo
mu se zagledala u oči.
- Oću doć večeras kod tebe?
- Ne, ne. - Uspaničeno je odmahnuo glavom. - Pogrešno si me razumjela.
No ona je čula teški korak gđe O'Shea na odmorištu i prošla. Nekoć bi Morris umah
zgrabio ovakvu priliku, tko te pita za zube, ali sada - jesu li posrijedi njegove godine ili
ova klima, ne bi znao - sada se nije osjećao doraslim takvoj stvari, nije mogao učiniti taj
napor ili se pak suočiti s mogućim komplikacijama. Nije bilo nimalo teško zamisliti
posljedice kad bi ga g. ili gđa O'Shea zatekli u krevetu s Bernerdettom ili čak samo iza
vrata pred kojima ona moljaka da bude puštena unutra. Nema toga što usred zime
zavređuje potragu za novim smještajem u Drljingamu. Kako bi izbjegao bilo kakav
nesretni slučaj, a i da bi sebi priuštio valjano zasluženi predah, Morris je odlučio
otputovati u London i ondje prenoćiti.

Philip se sav u znoju probudio iz sna u kojemu je prao suđe doma u kuhinji. Tanjur
za tanjurom ispadao mu je iz mlitavih prstiju i razbijao se na pločicama ispod sudopera.
Melanie, koja kao da mu je pomagala, piljila je malodušno u sve veću hrpu srče.
Zastenjao je i protrljao oči. Isprva je bio svjestan isključivo tjelesne nelagode: probavne
smetnje, glavobolja i sumporast okus u ustima. Na putu u kupaonicu pogled su mu, kroz
otvorena vrata radne sobe, privukli razbacani pokrivači na kauču, i onda se sjetio.
Promuklo je protisnuo njeno ime: - Melanie? - Odgovor nije uslijedio. Kupaonica je bila
prazna. Kuhinja također. Razmaknuo je zavjese u dnevnoj sobi i ustuknuo kad je svjetlo
dana preplavilo prostoriju. Nigdje nikoga. Otišla je.

~ 63 ~
 briana

I što sad?
U njegovoj duši, jednako kao u želucu, vladala je bura. Gledajući unatrag, to što je
Melanie onako nehajno udovoljila njegovoj olinjaloj, nespretnoj požudi činilo se
šokantnim, dirljivim, uzbudljivim, zagonetnim. Nije umio procijeniti kakvo će značenje
ona pridati tom događaju, pa stoga nije znao kako će se ponašati pri prvom sljedećem
susretu. Ali, podsjetio je sebe pridržavajući obama dlanovima glavu u kojoj je sve
tutnjilo, pitanja etikete sekundarna su u odnosu na pitanja etike. Osnovno pitanje glasi:
želi li on to ponovo učiniti? Odnosno (jer pitanje je glupo, tko to ne bi želio ponovo
učiniti?), kani li on to ponovo učiniti bude li se ukazala prilika? Nije se on zaludu
nastanio u Kliznoj Zoni, pomislio je mračno dok je kroz prozor zurio u Pogled.
Toga je dana obavio podosta gledanja kroz prozor, ne hoteći se upustiti u izlazak iz
stana prije no što odluči kako će s Melanie - hoće li vezu uzgajati, ili će se pretvarati da se
nije dogodilo ništa. Pomišljao je da preko međunarodne nazove Hilary ne bi li možda
njezin glas djelovao na njegov zbrkani mozak poput svojevrsne terapije
elektrošokovima, ali ga je u posljednjem trenutku izdala hrabrost pa je umjesto toga
zatražio da ga spoje s Interflorom. Ni zalazak sunca nije bio popraćen donesenom
odlukom. Rano se povukao u krevet i probudio usred naći nakon bludnog sna. Očito se
naglo vraća u pubertet. Upalio je radio i prva riječ koju je čuo bila je „polucija“. Charles
Boon, naime, govori o smaku svijeta. Navodno je Vojska sad bila zakopala nekoliko
kanistara nervnog plina, količinu dovoljnu da poubija cjelokupno stanovništvo na kugli
zemaljskoj, duboko u podzemne pećine i zalila betonom, ali je Vojska sad nažalost
previdjela činjenicu da se te pećine nalaze duž istog onog geološkog rasjeda koji prolazi
kroz državu Euforiju.
Valja učiniti sljedeće, odlučioje Philip: naći se s Melanie i porazgovarati kao čovjek s
čovjekom. Bude li objasnio svoje osjećaje, možda mu ih ona može razbistriti. Maglovito
je zamišljao nekakav zreli, opušteni, prijateljski odnos koji ne bi podrazumijevao
ponovni odlazak u krevet, ali ni posve isključivao tu mogućnost. Da, sutra će se naći s
Melanie. Ponovo je zaspao i ovaj put sanjao da je on posljednji čovjek u Esefu u trenutku
drugoga, konačnog potresa. Sjedi sam u avionu koji polijeće s esefskog aerodroma; dok
avion huji uzletištem, on gleda kroz prozor i vidi kako se po asfaltnoj prevlaci šire
pukotine nalik nekom suludom uzorku. Avion uzlijeće taman kad se tlo rastvara kao da
ga kani progutati. Uspinje se strmo, leti nagnut na stranu, a on kroz prozor zuri u
nevjerojatan prizor grada Esefa čije palače i kupole i oblacima natkriveni neboderi gore,
ruše se i otklizuju u more.
Sljedećega su jutra Zaljev i grad i dalje postojali, smiješili se obasjani suncem,
iščekivali da im potres smjesti udarac u zatiljak; Melanie, međutim, nije se dala naći - ni
toga dana, ni sljedećega, ni trećega. Philip je ulazio u kuću i izlazio u svako moguće doba,
nalazio izlike da se mota po predvorju i glasno zviždao na stepenicama, no sve zaludu.
Carol i Deirdre je viđao prilično često, i konačno smogao hrabrost da priupita je li tu
negdje Melanie. Nije, kazale su, otišla je na nekoliko dana. Mogu li mu one u čemu
pomoći? Ne, hvala, rekao je.
Toga se poslijepodneva u jednom hodniku u „Dealeru“ spotaknuo o par čizama za
koje se ispostavilo da pripadaju Kauboju koji se ispružio po podu ispred vrata Howarda
Ringbauma i čekao konzultacije.
- Oj! - rekao je Kauboj i pogledao ga iskosa. - Kako Melanie?
- Ne znam - rekao je Philip. - U zadnje vrijeme nisam je vidio. A vi?
Kauboj je odmahnuo glavom.

~ 64 ~
 briana

U hodnik je doplovio Ringbaumov tanki, nazalni glas: - U svojem referatu čini se da

brkate riječi satira i satir, gospođice Lenox. Satira je vrsta pjesničkog djela; satir je
pohotno stvorenje, pola muškarac pola jarac, koje provodi vrijeme naganjajući nimfe.
- Moram ići - rekao je Philip.
- Ciao - rekao je Kauboj. - Smiri malo živce.
Bilo je to lakše reći nego učiniti. Osjećao je kako klizi u opsjednutost. Te je noći bio
siguran da glas koji čuje kako priča s Charlesom Boonom pripada Melanie. Što je pritom
izluđivalo, uhvatio je sam kraj razgovora. - Zar ne misliš - govorila je Melanie - da
moramo težiti potpuno novom konceptu međunarodnih odnosa koji će se temeljiti ne na
vlasništvu nego na sudioništvu? Hoću reći, ono, socijalizam emocija...
- Tako jee!
- I socijalizam oćuta, i...
- Aha?
- Paa, to je sve, mislim.
- Paa, hvala u svakom slučaju, bilo je sjajno.
- Paa, ja tako mislim. Laku noć.
- Laku noć, i javi se opet. U svako doba - dodao je Boon naglašeno. - Djevojka
(Melanie?) se nasmijala i spustila slušalicu.
- Alternativni radio QXWZ - intonirao je Charles Boon. - Ovo je Charles Boon Show,
emisija koju je guverner Duck pokušao zabraniti. Nazovite 024-9898 i poslušajmo o
čemu razmišljate.
Philip je skočio iz kreveta, navukao kućni ogrtač i otrčao u donji stan. Pozvonio je.
Nakon podulje stanke do vrataje došla Deirdre i viknula:
- Tko je?
- Ja sam, Philip Swallow. Želim govoriti s Melanie.
Deirdre je otvorila vrata. - Nije ovdje.
- Upravo sam je čuo na radiju. Javila se u Charles Boon Show.
- E pa, nije zvala odavde.
- Sigurni ste?
Deirdre je širom otvorila vrata. - Želite pretražiti stan? - ironično je upitala.
- Duboko se ispričavam - rekao je Philip.
Moram se otresti ovoga, rekao je u sebi penjući se stepenicama. Potreban mi je
predah, malo razbibrige. Prvoga slobodnog dana odvezao se autobusom preko dugačkog
mosta na kat u centar Esefa. Izišao je u istom onom trenutku (iako je sat pokazivao
sedam sati manje) kada je Morris Zapp, za stolom u roštiljarnici londonskog Hiltona,
zdušno zario zube u prvi naizgledno pristojni steak otkako je došao u Englesku.

Hilton je bio vraški skup, no Morris je smatrao da nakon tri tjedna Drljingama smije,
dapače mora sam sebe malo pomaziti i svakako nastojao iz unajmljene tople, elegantno
namještene sobe sa zvučnom izolacijom izvući punu protuvrijednost. Otkako se uselio,
već se dva puta istuširao, gol hodao amo-tamo po tepihu koji prekriva cijeli pod, kupao
se u strujećim valovima zagrijanog zraka, popeo natrag u krevet da gleda TV i naručio da
mu u sobi serviraju ručak - jumbo sendvič i pomfrit, veliki Manhattan kao prethodnicu i

~ 65 ~
 briana

pitu od jabuka sa sladoledom kao završnicu. Sve same svakodnevne sitne blagodati
američkog načina života - ali toliko rijetki užici za čovjeka u egzilu.
Kad se ugodno popunjena trbuščića izgegao iz blagovaonice i u trafici u predvorju
odabrao skupu Panatellu, odlučio se na ustupak: možda je ipak vrijeme da promoli nos
onkraj okretnih vrata i baci pogled na Raspojasani London. Navukao je kaput, rukavice i
rusku šubaru od crnog umjetnog krzna kupljenu u drljingamskom ogranku nekog lanca
jeftinih robnih kuća te se otisnuo u vlažnu i hladnu londonsku noć. Hodao je
Piccadillyjem sve do Circusa, a onda se, skrenuvši u Shaftsbury Avenue, obreo u Sohou.
Cvokoćući kraj vrata striptiz klubova, na svakih nekoliko metara dozivali su ga vabitelji.
E sad: Morris Zapp, koji godinama živi na pragu jednog od velikih svjetskih centara
striptiz industrije, što će reći Južnog šetališta u Esefu, nikada nije u stvarnosti okusio taj
oblik zabave. Porno filmove, to da. Porno knjige, to svakako. Među euforijskom
inteligencijom pornografija je prihvaćeni oblik razonode. Ali striptiz, plus sve
specijalizirane varijacije endemske u Esefu...

Koje upravo u ovom trenutku Philip Swallow prvi put zamjećuje: nakon što je otišao
na Južno šetalište potražiti stara mjesta, sada se u nevjerici zablenuo u striptiz lokale
nagurane duže cijele Cortezove avenije - ping-pong u gologrudoj i gologuzoj varijanti,
rulet, čistionica cipela, roštilj, hrvanje slobodnim stilom i go-go ples - gdje su nekoć
stajali staloženi kafići, točionice, dućani s rukotvorinama, umjetničke galerije, satirički
noćni klubovi, pjesnički podrumi, sada se protiv sunca (jer u Euforiji je tek poslijepodne)
divovskim neonskim slovima propinju CURE! CURE! CURE! i STRIP-STRIP-STRIP-STRIP
ne bi li dokone muškarce namamili u dimom obojeni mrak iza plišanih zastora gdje
brenči i tutnji rock glazba a djevojke sa slika na ulici s ogromnim ulaštenim grudima
nalik vrhovima projektila „plešu za vas potpuno gole ne skrivaju apsolutno ništa...“

... to je isključivo za seljačine, turiste i biznismene. Kad bi ga neki kolega ili student
vidio kako ulazi u neki striptiz bar na Južnom šetalištu, Morris Zapp bi istoga trena
mogao prekrižiti svoju reputaciju rafinirana stvora. - Što? Morris Zapp ide na topless
show! Morris Zapp plaća gledanje golih sisa? O čemu se radi, Morrise, presušili izvori? - I
tako dalje, podbadanju nikad kraja. Stoga Morris nikad nije prešao prag nijednoga
striptiz kluba na Južnom šetalištu, iako ga je često znala bocnuti prizemna znatiželja dok
bi na putu u restoran ili kino prolazio tuda; no sada, usred tuđe pornosfere Sohoa, deset
tisuća kilometara daleko od kuće, mogu ga vidjeti jedino stranci, a ni njih nema baš
previše (jer noć je hladna i vlažna), on u sebi kaže: „Zašto ne?“ i ulijeće u sljedeći striptiz
lokal kraj kojega prolazi, ravno pred nosom Indijca kraj vrata koji izgleda kao da su mu
sve lađe potonule.

„Zašto ne?“ rekao je u sebi Philip Swallow. „To je nešto što nisam nikad vidio a
oduvijek želim, čega tu ima lošeg, tko će uopće za to znati, uostalom to je kulturalni i
sociološki fenomen. Pitam se koliko će koštati.“ Prešao je obje strane cijele avenije
procjenjujući lokale koji su otvoreni već tako rano i naposljetku odabrao mali bar
imenom Go-go mace koji je obećavao plesačice gole sprijeda i straga, bez ulaznih
pristojbi i posebnih naplata. Duboko je udahnuo i zaronio u mrak.

- Dobra večer, gospodine - rekao je Indijac uz široki osmijeh. - Jedna funta, lijepo
molim, gospodine. Predstava tek što nije počela, gospodine.

~ 66 ~
 briana

Morris je platio rečenu funtu i probio se kroz zastor od čohe i okretna vrata. Našao
se u malenoj, slabo osvijetljenoj prostoriji s tri reda stolaca od izvijena drva poslaganih
ispred male, niske pozornice. Jedan reflektor odašiljao je na nju jezerce ljubičasta svjetla
a iz prastara pojačala hripalaje ukočena pop glazba. Prostorija je bila jako hladna; nije
bilo ni žive duše osim Morrisa. Sjeo je u sredinu prvoga reda i čekao. Nakon par minuta
vratio se do ulaza.
- Čujte! - rekao je Indijcu.
- Htjeli nešto popiti, gospodine? Pivo?
- Htio bih vidjeti nekakav striptiz.
- Svakako, gospodine. Jedan trenutak, gospodine. Još samo malo strpljenja. Djevojka
stiže jako brzo, gospodine.
- Zar samo jedna?
- Jedna po jedna, gospodine.
- A i vraški je hladno tamo unutra.
- Donesem grijanje, gospodine.
Morris se vratio na svoje mjesto a Indijac je dovukao malu električnu grijalicu s
dugačkim kabelom - ali nedovoljno dugačkim da dosegne do Morrisa. Slabašno je
svjetlucala u ljubičastoj tami, dva-tri metra od njegova sjedala. Morris je navukao šubaru
i rukavice, zakopčao kaput i mrko zapalio novu cigaru, čvrsto odlučivši izvoziti stvar do
kraja. Da, grdno se prešao, ali ne kani to priznati. Stoga je sjedio i pušio i buljio u praznu
pozornicu i svako malo trljao promrzle udove kako bi održao cirkulaciju.

Philip Swallow pak, pripravan na razočaranje, prijevaru, frustraciju i na kraju

dosadu (jer ne glasi li konvencionalna mudrost u vezi s komercijaliziranim seksom
upravo tako, da je to lažnjak i davež?) ustanovio je da se uopće ne dosađuje, već naprotiv
uživa i oduševljeno pijucka džin i tonik (doduše skup, čak dolar i po, ali je istina da ne
naplaćuju ulaznu pristojbu) dok jedna od triju lijepih mladih djevojaka pleše sasvim gola
ni tri metra od njegova stola. I ne samo što su lijepe nego su i neočekivano zdrave i
djeluju inteligentno, daleko od neurednih, blaziranih ženturača na kakve je bio
pripravan, pa bi čovjek gotovo pomislio da one to rade iz ljubavi, a ne za novac - kao da,
kad već vole premetati noge i izvijati bokovima uz zvuke pop glazbe, smatraju kako se
usput mogu baš i svući te i drugima priuštiti malo bezazlena užitka. Bilo ih je dakle tri:
dok je jedna plesala, druga je posluživala piće, a treća se odmarala. Na sebi su imale
kratke hlačice i bluzicu nalik dječjem prsluku, a tu jednostavnu odjeću navlačile su i
svlačile čedno i nimalo samouvjereno pred klijentelom u baru, u tom skučenom prostoru
nije naime bilo garderobe, striptiz je potpuno pogrešan naziv, ovdje nema nikakva
izazivanja28, a kad bi se presvukle potapšale bi jedna drugu po ramenu, izražavajući time
obzirno drugarstvo svojstveno sportskom timu samostanske škole prilikom štafetne
trke. Nešto manje prljavo teško bi se dalo zamisliti.

Morris je dopola popušio cigaru kada je začuo podignuti glas neke djevojke - nije
razabirao ispričava li se ili prosvjeduje, bila je prehlađena - s onu stranu zastora od čohe.
Napokon ju je Indijac dopratio do improviziranog zaslona u kutu prostorije. Tapkajući u
čizmama nalik onima gđe Swallow, s rupcem na glavi i malom plastičnom torbom s

28
Tvrdnja temeljena na drugom članu složenice striptiz (= strip, svlačiti se, + trase, u značenju 'pobuđivati /u nekomu/
spolnu želju bez namjere).

~ 67 ~
 briana

patent zatvaračem u rukama, izgledala je seksi otprilike koliko i Miss Petogodišnjeg

plana. Indijac je, međutim, očito smatrao da mu je reputacija spašena. Smiješio se od uha
do uha. Uzeo je ručni mikrofon, netremice se zapiljio u Morrisa, još uvijek jedinoga
posjetitelja, i zagrmio:
- DOBRA VEČER DAME I GOSPODO! Naša prva izvođačica večeras je Fifi, francuska
sobarica. Hvala vam.
Kako je Indijac vrtio gumbe na magnetofonu glazba se pojačavala, u jezerce
reflektorskog svjetla ušla je plavuša u minijaturnoj čipkastoj pregači preko crnoga
donjeg rublja i čarapa i zauzela pozu s peruškom za prašinu.
- E pa, neka me vrag odnese - rekao je Morris naglas.
Mary Makepeace (jer to je bila ona) koraknula je naprijed, zaklanjajući oči od
svjetla: - Tko je to? Poznam taj glas.
- Kako je bilo u Stratford-upon-Avonu?
- Profesor Zapp! Što ćete vi ovdje?
- Upravo sam htio isto to pitati vas.
Indijac je pohitao naprijed. - Molim! Molim! Gostima nije dopušteno razgovarati s
umjetnicama. Fifi, izvoli nastaviti predstavu.
- Aha, izvoli nastaviti, Fifi - rekao je Morris.
- Slušaj, ovo nije nikakav gost, ovo je netko koga poznajem - rekla je Mary
Makepeace. - Crkla dabogda ako ću se skidati za njega. Bez ikoga drugog u publici,
ktomu. Nepristojno je.
- Pa i treba biti nepristojno. Striptiz postoji upravo zato - rekao je Morris.
- Molim te, Fifi! - preklinjao je Indijac. - Ako počneš, možda dođe još gostiju.
- Neću - rekla je Mary.
- Otpuštena si - rekao je Indijac.
- OK- rekla je Mary.
- Idemo nešto popiti - rekao je Morris.
- Kamo?
- Može Hilton ?
- Nagovoriste me u sekundi - rekla je Mary. - Idem uzeti kaput.
Morris je gorljivo odbrzao po taksi. Večeri se dogodilo neočekivano iskupljenje.
Jedva je čekao da se u svojoj udobnoj sobi u Hiltonu bolje upozna s Mary Makepeace. Čim
se taksi odmaknuo od ruba pločnika, zagrlio ju je oko ramena.
- Što jedna fina djevojka kao vi radi u jednoj rupi kao ona? Da se tako izrazim.
- Da ne bi bilo zabune, profesore Zapp, samo ću s vama popiti piće.
- Naravno - rekao je spokojno. - I što još?
- Za početak, još uvijek sam trudna. Odustala sam od abortusa.
- To mi je jako drago čuti - rekao je Morris bezizražajno i odmaknuo ruku.
- I mislila sam da će vam biti drago. Ali moja odluka nema nikakve veze s etikom,
shvaćate? I dalje vjerujem da žena ima pravo odlučivati o svojoj biološkoj sudbini.
- Doista?
- Ali sam u zadnjem trenutku podvila rep. U onoj bolnici. Djevojke tumaraju naokolo
u soknama, potoci suza teku im niz obraze. Zahodske školjke pune krvi...

~ 68 ~
 briana

Morris se naježio. - Poštedite me detalja - zamolio je. - A što je s onim striptizom?

Nije li to eksploatacija?
- Svakako, ali ja očajnički trebam kruh. Ovo je jedini posao za koji nije potrebna
radna dozvola.
- Zbog čega želite ostati u ovoj šugavoj zemlji?
- Da bih rodila ovdje. Želim da on ima dvojno državljanstvo, pa će, kad odraste, moći
izbjeći vojnu obvezu.
- Kako znate da će biti dječak?
- Ni u jednom slučaju nisam na gubitku. U ovoj zemlji je porod besplatan.
- Ali koliko još dugo možete raditi ovu vrstu posla? Ili ćete svoju točku preimenovati
u Fifi, trudna sobarica?
- Vidim da se vaš smisao za humor nije promijenio, profesore Zapp.
- Dajem sve od sebe - rekao je.

Philip pak, koji sada cucla četvrti džin s tonikom pošto je otprilike dva sata
proučavao anatomiju triju Go-go maca, vjeruje da je stekao dubinski uvid u narav
generacijskog jaza: posrijedi je razlika u dobi. Mladi su mladi. Dakle i ljepši. Koža ima
sjaj, kutnjaci su svi na broju, trbuh je ravan, grudi (ah!) su čvrste, bedra (ah! ah!) nisu
prošarana žilama kao gorgonzola. A kako se taj jaz premošćuje? Ljubavlju, naravno. Uz
pomoć djevojaka poput Melanie koje osušenim starim panjevima kakav je on
velikodušno darivaju svoje čvrsto mlado tijelo, od čega im životni sokovi ponovo kolaju.
Melanie! Kako se jednostavnom i dobrom činila njezina gesta u svjetlu njegove nove
spoznaje! Kako ju je nepotrebno zakomplicirao emocijama i etikom!
Napokon je ustao da ode. Stopalo mu je opet utrnulo, no srce mu je ispunila
dobrohotnost prema svem rodu ljudskomu. Izlazeći iz Go-go maca, zabliješten suncem
koje se sada iskosilo nisko nad Cortezovom avenijom i mrvicu nesiguran na nogama
zbog pića i žmaraca, činilo mu se posve prirodnim da se sudari upravo s Melanie Byrd,
kao da se ona materijalizirala na pločniku pokorno udovoljavajući njegovim željama.
- Vidi, profesor Swallow!
- Melanie! Draga djevojko! - Radosno ju je zagrlio objema rukama. - Gdje si bila?
Zašto si pobjegla od mene?
- Nisam ja pobjegla ni od koga, profesore Swallow.
- “Philipe“, molim te.
- Samo sam ovdje u gradu, kod prijatelja.
- On ti je momak? - pitao je uznemireno.
- Zapravo kod prijateljice. Muž joj je u zatvoru - on je član Euforije 99, shvaćaš? Ona
se osjeća, ono, usamljeno...
- I ja sam usamljen. Melanie, vrati se sa mnom u Plotin. - Njegovim vlastitim ušima te
su riječi zvučale strastveno i pjesnički.
- Ovaj, Philipe, trenutno sam na neki način vezana.
- Živi sa mnom i moja ljubav budi, i kušat ćemo svu slast što se nudi.29
Pogledao ju je značajno.

29
Iz pjesme Zatravljeni pastir svojoj ljubljenoj Christophera Marlowea (1564-1593). Preveo (kolegijalno zamoljen,
hvala mu od srca) Luko Paljetak.

~ 69 ~
 briana

- Uspori, Philipe. - Melanie se zabrinuto nasmiješila i pokušala se izvući iz njegova

stiska. - Od tih go-go cura sav si se uzbudio. Kaži mi, uvijek sam se pitala jesu li one zbilja
potpuno gole?
- Potpuno. Ali nisu tako lijepe kao ti.
- Jako si zlatan, Philipe. - Uspjela se osloboditi. - Sad moram ići. Vidimo se.
Žustro je krenula prema križanju Cortezove avenije i Glavne ulice. Philip je klipsao
kraj nje. U Aveniji je počinjala gužva. Na kolniku su trubili i brujali automobili, na
pločniku su ih gurali pješaci.
- Melanie! Ne možeš opet nestati! Zar si zaboravila što je bilo one noći?
- Baš moraš ispričati svima na ulici?
Philip je utišao glas. - To mi se dogodilo prvi put u životu.
Zastala je i zapanjeno ga pogledala. - Hoćeš reći... bio si djevac?
- Hoću reći, osim sa svojom ženom, naravno.
Suosjećajno mu je dodirnula nadlakticu. - Žao mi je, Philipe. Da sam slutila koliko će
to tebi značiti, ne bih se upuštala.
- Tebi po svoj prilici nije značilo apsolutno ništa? - rekao je gorko, pognuvši glavu.
Sunce se spustilo iza krovova; iznenada je iz Zaljeva zapuhao prohladan vjetar i on je
zacvokotao. Nestalo je divote poslijepodneva.
- To je jedna od onih stvari koje se dogode kad se čovjek malo nadrma. Bilo je lijepo,
ali... razumiješ. - Slegnula je ramenima.
- Znam da nije bilo osobito uspješno - mumljao je. - No pruži mi još jednu priliku.
- Philipe, molim te.
- Barem pođi sada sa mnom na večeru. Moram razgovarati...
Odmahnulaje glavom. - Žao mi je, Philipe. Jednostavno ne mogu. Imam sastanak.
- Sastanak? S kim?
- S jednim frajerom. Zapravo ga ne poznajem jako dobro, pa ne želim da me čeka.
- Što ćeš raditi s njim?
Melanie je uzdahnula. - Ako baš moraš znati, pomoći ću mu tražiti stan. Izgleda da je
njegovu cimeru LSD udario u glavu pa je noćas zapalio onaj gdje su stanovali. Vidimo se,
Philipe.
- Ako hoćeš, može spavati u mojoj slobodnoj sobi - rekao je očajnički, zgrabivši joj
opet ruku.
Melanie se namrštila, oklijevala. - U tvojoj slobodnoj sobi?
- Samo nekoliko dana, dok traži stan. Nazovi ga i kaži mu. Onda idemo zajedno na
večeru.
- Možeš mu sam kazati. Eno ga tamo pred Modernim vremenima.
Philip se zagledao iznad svjetlucave, pulsirajuće rijeke automobila prema knjižari
Moderna vremena, nekoć na glasu kao štab beat generacije. Pred njom, malo zgrbljen
zbog vjetra, ruku duboko zarivenih u džepove traperica, stajao je Charles Boon.

~ 70 ~
 briana

Dopisivanje

Hilary Philipu

Najdraži!
Puno hvala za avionsko pismo. Svima nam je bilo drago čuti da si sretno stigao,
osobito Matthewu, koji je na televiziji vidio slike neke avionske nesreće u Americi i bio
uvjeren da je to Tvoj avion. Sada ga brine to što u šali pišeš da stanuješ u kući koja
svakoga trena može otklizati u more, pa Te molim da u sljedećem pismu podrobno
objasniš što si htio time reći.
Nadam se da će se djevojke u donjem stanu sažaliti na Tvoj status bijelog udovca i
ponuditi se da Ti peru košulje, prišivaju gumbe itd. Ne mogu zamisliti Tebe kako izlaziš
nakraj s onom perilicom u podrumu. Usputice, naša perilica pravi strašnu buku, kao da
se nešto drobi; čovjek iz servisa kaže da se radi o glavnom ležaju i da popravak stoji 21
funtu. Da li se to isplati, ili da je uz doplatu zamijenim za novu dok još radi?
Da, pogled, tako ga se dobro sjećam, premda s druge strane Zaljeva, naravno - sjećaš
se onog našeg smiješnog mansardnog stančića u Esefu? Kad smo bili mladi i šašavi... Tja,
nema smisla biti sentimentalan - Ti si 10.000 kilometara odavde, a mene čeka pranje
suđa.
Oh - da ne zaboravim - nisam uspjela naći Napišimo roman, ni ovdje ni na fakultetu.
Doduše, ondje nisam mogla pretražiti onako temeljito kako bi trebalo, jer se g. Zapp već
služi Tvojom sobom. Ne mogu reći da mi se svidio. Pitala sam Boba Busbyja kako se on
snalazi i rekao mi je da ga je vrlo malo ljudi uopće vidjelo - čini se da je kao osoba
prilično tih i povučen, i najviše vremena provodi u svojoj sobi.
Tko bi rekao da ćeš u avionu susresti onog lupeža Charlesa Boona i da je on tamo
prijeko postigao toliki uspjeh. Amerikanci jesu prilično lakovjerni, zar ne?

Pozdrav od svih nas ovdje,

Hilary

Désirée Morrisu

Dragi Morrise!
Hvala za pismo. Zaista. Uživala sam čitajući. Osobito one dijelove o dr. O'Sheau i o
četiri vrste električnih utikača u tvojoj sobi i o oglasnoj ploči na Odsjeku. I klince su
zabavljali ti dijelovi.
Mislim da je to prvo pravo pismo koje sam ikada dobila od tebe - hoću reći, osim
škrabotina na hotelskom papiru da te dočekam na aerodrom ili da ti pošaljem bilješke za

~ 71 ~
 briana

predavanje. Nekako, djelovao si mi gotovo kao ljudski stvor. Dakako da sam dobro
vidjela da se vraški trudiš biti duhovit i šarmantan, i to je u redu tako dugo dok na to ne
nasjednem. A nisam. Kapiraš, Morrise? NE NASJEDAM NA ŠTOSOVE.
Ne kanim promijeniti mišljenje u pogledu brakorazvoda, pa nemoj, molim te, zaludu
trošiti vrpcu za pisaći stroj pokušavajući me na to navesti. S tim u vezi, također nemoj na
moj račun apstinirati od seksualne aktivnosti. U pismu si natuknuo nešto u tom smislu, a
mrska mi je pomisao da bi, kad se vratiš, mogao smatrati kako si šest mjeseci dobre ševe
žrtvovao ni za što.
A propos toga, nije li Lotus Europa koji si naručio ponešto mladenački auto za tebe?
Jučer sam vidjela jedan takav u centru Esefa i, iskreno rečeno, to je najobičniji penis na
kotačima, nije li? Što se tiče Corvaira, nisam zaboravila staviti oglas u knjižaru na
kampusu prošloga tjedna, no dosad se javio samo jedan interesent a ja nažalost nisam
bila kod kuće. Na telefon se javio Darcy i sam bog zna što mu je kazao.
Zimsko tromjesečje počinje ovoga tjedna i - tko bi to rekao! - ima znakova problema
na kampusu. Prošloga je tjedna u muškoj veci na četvrtom katu „Dealera“ eksplodirala
bomba, vjerojatno je trebala prasnuti za vrijeme kenjaže nekog tvog kolege, ali je kao
rezultat dojave zgrada bila evakuirana. Hoganovi su me pozvali na nekakav šugavi
domjenak, ali ni sa kim nisam previše razgovarala, uobičajena hrpa gnjusova plus jedan
novi, Charles Boon iz istoimene radijske emisije. Joj da, umalo sam zaboravila, i upoznala
sam tvoga razmjenskog kolegu Philipa Swallowa. Tada sam već bila malo pod gasom i
stalno sam ga zvala Sparrow, no on je to stoički odšutio. Isuse, ako su svi Britanci kao on,
ne znam kako ćeš preživjeti. On čak nije…
Koje li slučajnosti: dok sam ispisivala prethodnu rečenicu, pogledala sam kroz
prozor - i tko dolazi prilazom ako ne g. Swallow glavom! Zapravo ne baš dolazi, više puzi
na rukama i koljenima. Bio je dopješačio čitavim putem od kampusa - u uličnom planu
nije mu to djelovalo jako daleko, kaže, a nije primijetio da je cesta praktički okomita.
Ispostavilo se da je on onaj kit koji je bio zvao radi Corvaira pa ga je došao pogledati. Baš
šteta što sam se s njim upoznala kod Hoganovih, jer sam mu dakako morala reći za
Nadera itd. I posve prirodno, odustao je. Zapravo mi ga je bilo na neki način žao.
Navodno su mu već podvalili stan u kliznoj zoni, pa bi - da je kupio Corvair - nosio glavu
u torbi i kod kuće i izvan nje.
Ovdje je vrlo mirno i ugodno bez tebe, Morrise. Televizor sam okrenula prema zidu;
provodim mnogo vremena u čitanju i slušanju klasične glazbe na hi-fiju - Čajkovski,
Rimski - Korsakov, Sibelius, sav onaj slavenski romantizam zbog kojega si mi, jer mi se
sviđa, utjerao sram u kosti kad smo se upoznali.
Blizanci su dobro. Dugo bivaju zajedno u nekakvim skrovištima, vjerojatno izvode
seksualne eksperimente, ali ja tu ne mogu ništa. Trenutno je njihova velika strast
biologija. Čak su pokazali interes za vrtlarstvo, koji sam dakako poduprla darovnicom
jednoga sunčanog kuta u našem strmom dvorištu. Poručuju ti da te vole. S moje bi strane
takva poruka bila licemjerna.

Désirée

p. s. Ne, ne viđam Melanie. Zašto joj sâm ne pišeš?

~ 72 ~
 briana

Hilary Philipu

Najdraži!
Jutros je došao čovjek iz Johnsona s ogromnim buketom crvenih ruža koji si Ti, tako
je rekao, poslao preko Interflore. Kazala sam da je zacijelo posrijedi zabuna jer danas nije
moj rođendan ni bilo što drugo, ali ih nije htio odnijeti natrag. Onda sam nazvala Johnson
i rekli su, da, Ti si naručio ruže. Philipe, nešto nije u redu? To ne sliči Tebi. Ruže u
siječnju zasigurno stoje pravi imetak. Bile su iz staklenika, naravno, i već venu.
Jesi li primio moje pismo u kojemu pišem da ne mogu naći Napišimo roman? Čini mi
se da već dugo nemamo vijesti od Tebe. Jesi li već počeo predavati?
Susrela sam u supermarketu Janet Dempsey; ona kaže da je Robin odlučio odseliti
odavde ako u ovom semestru ne dobije promaknuće. Ali sigurno ne mogu njega
promaknuti u višeg predavača prije Tebe, zar ne? On je toliko mlađi.

Javi se uskoro,
Tvoja Hilary

p. s. Zvukovi iz perilice sve su gori.

Philip Hilary

Dušo moja!
Kad sam jutros ugledao drugo avionsko pismo od Tebe, shrvala me krivnja. Mea
culpa, no prošli je tjedan bio prilično hektičan zbog početka semestra, odnosno - kako
ovdje kažu - tromjesečja; nadao sam se da će ruže pružiti stanovito jamstvo da sam živ i
zdrav te mislim na Tebe. Namjesto toga su, čini se, postigle suprotan učinak. Priznajem
da sam prethodne večeri unio u sebe popriličnu količinu džina, pa su ruže možda
predstavljale čin pokajanja sljedećeg jutra. Domjenak je priredio Luke Hogan, pročelnik
Odsjeka, čija mi se supruga obratila da joj pomognem privoljeti Charlesa Boona da dođe i
bude centar pažnje - koje li ironije, moglo me je to baš i mimoići. Među gostima je bila
gđa Zapp, poprilično nakresana i u vrlo agresivnom raspoloženju. Nimalo mi se nije
svidjela, no slijedom čudne slučajnosti ocjenu sam u međuvremenu morao unekoliko
revidirati u njezinu korist. Javio sam se na jedan oglas za rabljeni automobil, Chevrolet
Corvair, za koji se ispostavilo da pripada obitelji Zapp kao drugi auto. Ali kad me je gđa
Zapp prepoznala, rekla je da se taj model smatra nepouzdanim i vrlo pošteno savjetovala
neka ga ne kupim.
Zappovi žive u luksuznoj kući, u kojoj je vladao stanovit nered kad sam došao, na
vrhu nevjerojatno strmog brežuljka. Imaju dvoje juniora, blizance s pomalo apsurdnim
imenima Elizabeth i Darcy (naravno, Zapp je stručnjak za Jane Austen - dapače naj
stručnjak za Jane Austen po mišljenju mnogih). Ovdje se govorka da se njihov brak
raspada, a i gđa Zapp mi je to natuknula, pa se vjerojatno tomu može pripisati njezino
prilično odbojno ponašanje, a i njegovo, koliko čujem. Stopa razvoda brakova ovdje je
fantastično visoka. Čovjeka koji je navikao na stabilnije društveno okruženje to prilično
uznemiruje. A isto tako i način na koji svi, što se odnosi i na gđu Zapp, cijelo vrijeme rabe
proste riječi, čak pred vlastitom djecom. Isprva je pomalo šokantno čuti supruge

~ 73 ~
 briana

sveučilišnih nastavnika i lijepe mlade djevojke kako govore „sranje“ i „jebote“ kao što bi
netko kazao „ti bokca“ ili „do jarca“. Otprilike kao prvi tjedan u vojsci.
Priznajem da sam se pomalo osjećao kao tek pristigli novak kad sam ovoga tjedna
prvi put otišao držati nastavu. Sistem je toliko drugačiji a studenti mnogo heterogeniji
nego kod kuće. Pročitali su najbizarnije stvari, a one najstandardnije ne čitaju. Nekidan
mi je na konzultacije došao student, očito vrlo bistar, koji je izgleda pročitao samo dva
autora, Grdjieffa30 (piše li se tako?) i nekoga tko se zove Asimov, a za E. M. Forstera nije
čak ni čuo.
Predajem dva kolegija, što znači da imam dvije grupe studenata tri puta tjedno po
devedeset minuta, odnosno imao bih da nije štrajka udruge „Studenti za Treći svijet“.
Jedan student, zove se Wily (sic!) Smith, koji tvrdi da je crn premda u stvarnosti
jedva da je iole tamniji od mene, gnjavio me otkako sam stigao neka ga primim na svoj
kolegij kreativnog pisanja. Naposljetku sam pristao, i znaš što se dogodilo kad se grupa
prvi put okupila? Wily Smith je među njima harangirao i uvjerio ih da moraju podržati
štrajk tako što će bojkotirati moja predavanja. Naravno, nema u tome ničega osobnog,
izvolio je objasniti, ali mi je doista djelovalo prilično drsko.
E pa, dušo, nadam se da će duljina ovoga pisma biti nadoknada za moj nedavni
nemar. Kaži, molim Te, Matthewu da moja kuća sasvim sigurno neće otklizati u more. Što
se tiče Robina Dempseyja: kako stvari stoje s promaknućima u Drljingamu, slaba je
vjerojatnost da on u ovoj godini postane viši predavač, ali ne zato što bih mu ja bio
nekakva konkurencija, bojim se. Objavio je prilično mnogo radova.

Voli Te
Philip

Morris Désiréei

U redu, Désirée, ne odustaješ dakle od razvoda. OK, mrziš me dakle iskonski, ali
nemoj me gaziti. Hoću reći, kazni me ako moraš, no nema nikakve potrebe za otvorenim
sadizmom. Osim ako se šališ. Šališ se, zar ne? Nisi ozbiljno odbacila šansu da Corvair
prodaš Swallowu? Nisi mu valjda preporučila neka ga NE kupi? Swallow - vrlo vjerojatno
jedini potencijalni kupac rabljenoga Corvaira u državi Euforiji. Ako kojim slučajem g.
Swallow još uvijek razmišlja o tome, baci se, molim te, ovoga trena na telefon i snizi
cijenu za nekoliko stotki. Ponudi mu i policu osiguranja plus puni rezervoar, ako bi to
pomoglo.
Čuj, Désirée, tvoje pismo nije nimalo olakšalo jedan inače težak tjedan. Ipak nije
točno da na britanskim sveučilištima studenti ne postoje: ovoga su se tjedna vratili s
produljenih božičnih praznika. Baš šteta, taman sam počeo ulaziti u štos. No sada me je
nastava vratila na početnu poziciju. Kunem se da će me ovdašnji sistem dotući. Rekao
sam „sistem“? Čisti lapsus. Sistem tu ne postoji. Namjesto toga imaju nešto što zovu
seminarske grupe. Troje studenata i ja, u jednosatnom terminu. Od nas se očekuje da
30
George Ivanovitch Gourdjieff (?1872, Aleksandropol, Armenija - 1949, Neuilly kraj Pariza), duhovni voda, mistik i
filozof grčko-armenskog podrijetla. Svojim istraživanjima nepoznatih tibetanskih i sl. učenja utjecao i na duhovnu
orijentacija pripadnika new agea. (Konsenzus glede bilježenja njegova imena u zapadnim jezicima kanda još nije
postignut.) Na hrvatskome v. njegovo djelo Život je stvaran samo dok jesam. Prev. Mirjana Dobrović. Naklada Ljevak,
Zagreb 2000.

~ 74 ~
 briana

razgovaramo o tekstu koji sam im prethodno zadao. To, navodno, može biti išta što meni
padne na um, osim što u knjižari na kampusu ne postoji ništa što meni pada na um. No
uzmimo da se uspijemo dogovoriti, ja i studenti, koja je to knjiga čija se četiri primjerka
mogu nekako iskopati; onda jedan student napiše referat i čita ga nama ostalima. Na
kraju treće minute oči ostalih dvoje prevuku se caklinom i oni počinju vrećasto tonuti u
stolce. Očito je da su prestali slušati. Ja slušam napeto ko rajsferšlus, ali ne razumijem ni
riječi jer frajer ima onaj ubibože engleski naglasak. Frajer staje, nekako rano. - Puno
hvala - kažem uz smiješak pun priznanja. On me gleda prijekorno dok ispuhuje nos,
zatim nastavlja otamo gdje je stao, usred rečenice. Ostalo dvoje nakratko se probude,
razmijene poglede i smijulje se. To je najveća količina živahnosti koju ikad pokažu. Kada
frajer koji čita referat napokon završi, ja zamolim za komentare. Tišina. Izbjegavaju mi
pogledati u oči. Onda sâm nešto kažem u smislu komentara. Nakon toga ponovo tišina.
Tako je tiho te se čuje kako onom frajeru raste brada. Sav očajan postavljam izravno
pitanje: - A što vi mislite o ovom tekstu, gospođice Archer? - Gđica Archer pada sa stolca
u nesvijest.
No da, pošteno govoreći, to se dogodilo samo jedanput, mala je imala menstruaciju
pa je nesvjestica povezana s tim, ali nekako djeluje simbolički.
Vjerovala ili ne, osjećam popriličnu nostalgiju za politikom na Euforičnom
Državnom. Ovom ovdje hitno trebaju dvije-tri bombe. Za početak bi netko mogao poslati
u zrak pročelnika Odsjeka za anglistiku, stanovitoga Gordona Mastersa, čiji je glavni
interes pomor divljači i opremanje zidova vlastite sobe osvojenim leševima. Bio je
zarobljen kod Dunkirka i rat je proveo u zarobljeništvu. Ne mogu ni zamisliti kako su ga
Nijemci podnijeli. On vodi Odsjek manje-više u duhu Dunkirka: strateško povlačenje
pred premoćnim protivnikom - a protivnik su studenti, administracija, vlada, duga kosa
na momcima, kratka suknja na curama, promiskuitet, specijalizirani priručnici, kemijske
olovke... ukratko, čitav suvremeni svijet. Čim sam ga prvi put vidio znao sam da je lud, ili
napola lud, to mu se naime vidi u samo jednome oku; dovoljno je lukav te na njega
najčešće žmiri, a nastavnike hipnotizira onim drugim. Njima to kanda ne smeta. Od silne
tolerancije ovdašnjeg svijeta čovjeku se okreće želudac.
Désirée, dušo moja, ako u ovoj prozi zamjećuješ stanovitu kiselost te postavljaš
radnu hipotezu da je onoj nježnoj biljci, mojem ponosu, nanesena ljuta rana, ne varaš se
takoreći nimalo. Danas sam u knjižnici nešto tražio u starim brojevima Times Literary
Supplementa i pukim slučajem naletio na dugačku recenziju onoga Festschrifta31 iz '64.
posvećena Jacksonu Milestoneu, u njemu je i jedan moj prilog, sjećaš se? Naravno da ne,
ti hotimice zaboravljaš sve što ja pišem. Svakako, možeš mi vjerovati na riječ, za taj sam
zbornik napisao bomba tekst, zove se „Dijalektika apolonijskog i dionizijskog u
romanima Jane Austen“, ali recenzija mi je tkozna zašto promakla. I jasno, preletim sada
stupce da vidim piše li što o mojem prilogu, i dakako piše: „Kad je riječ o eseju profesora
Zappa...“ te umah vidim da je moj tekst počašćen ekstenzivnim razmatranjem.
Zamisli da dobiješ otrovnu anonimku, da ti nepoznat netko telefonom sipa prostote,
da otkriješ kako te cijeli dan slijedi plaćeni ubojica s pištoljem uperenim usred tvojih
leđa. Hoću reći, točno toliko je šokantno ustanoviti da je zloba iz nekog izvora negdje u
svijetu usmjerena izričito na tebe, a pritom taj izvor nisi u stanju identificirati ili
objasniti. Jer tip je namjerio ozbiljno raniti. Hoću reći, nije se zadovoljio samo time da
popljuje moju argumentaciju, moje potkrepe, moju točnost, moj stil, da moj članak

31
Njem. svečani (jubilarni) spis, najčešće zbornik radova više autora posvećen istaknutom pripadniku njihove struke.
U istom je značenju preuzet u engleskome. Uvaženi književni znanstvenik, međutim, izmišljeno je ime.

~ 75 ~
 briana

prokaže kao neku vrstu spomenika književnoznanstvenoj imbecilnosti i perverznosti,

ne, htio mi se krvi napiti i zdrobiti mi muda, moj ego sravniti sa zemljom.
Ne trebam, naravno, ni spominjati da je autor potpuno poremećen, da je njegov opis
moga teksta puka travestija te da mu je argumentacija opterećena krivim
pretpostavkama i materijalnim pogreškama koje bi i dijete prepoznalo. Ali - sada slijedi
okretaj zavrtnja - ja ne mogu poduzeti baš ništa. Ne mogu, kao što je običaj, TLS-u
napisati: „Upozoren sam na recenziju objavljenu u vašem listu prije četiri godine...“
Naprosto bih ispao smiješan. Upravo me to jedi u čitavoj toj stvari - vremenski faktor.
Meni se ona dogodila danas, ali za svakoga drugoga predstavlja prošlost. Sve ove godine
hodam naokolo s ranom za koju ni ne znam da mi je nanesena. Svi moji prijatelji sigurno
su znali - sigurno su vidjeli da mi između lopatica strši nož - ali nijedan od tih kurvinih
sinova nije bio toliko pristojan da mi to kaže. Valjda od straha da im ne odgrizem jebenu
glavu, što ja i bih, radi čega uostalom postoje prijatelji? A moj neprijatelj, tko je on? Neki
doktorand koga sam srušio? Neki usukani engleski znanstvenik čiju sam knjigu slistio u
fusnoti? Neki kit čiju sam mamu pregazio autom ne primijetivši? Možda se sjećaš
nekakve posebno velike izbočine na cesti dok smo se nekamo vozili prije četiri-pet
godina?
Désirée, tvoja skrb da moj seksualni život ne izgubi kontinuitet dok sam ovdje zaista
je dirljiva, no trebala bi dvaput promisliti prije no što takve velikodušne misli stavljaš na
papir: mogla bi time uprskati svoj zahtjev za brakorazvod, iako se ja i dalje nadam da naš
bračni problem nije neizlječiv. U svakom slučaju, nisam sklon poslužiti se tvojom
ljubaznom dopusnicom. Znaš, Désirée, ovdje postoji zima - ono poznato godišnje doba,
pa su životni sokovi trenutno na niskom stupnju.
Piši mi više o blizancima. Ili, još bolje, reci im neka napišu koji redak starom ocu, ako
se u javnim školama u Euforiji još uvijek uče tako zastarjele vještine kao što je pisanje.
To s vrtlarstvom je zaista sjajno. O'Shea je, moglo bi se reći, antivrtlar. Vjeruje u
slučajnost. Njegovo je dvorište labirint korova i hrpâ ugljena i slomljenih igračaka i
dječjih kolica bez kotača i kupusa i ptičjih bazenčića punih mulja i velikih sumornih
stabala koja ugibaju od tkozna kakve bolesti. Znam kako im je.

Tvoj
Morris

p. s. Već sam pisao M., ali se pismo vratilo s oznakom Primalac nepoznat. Pokušaj,
molim te, od šefa Studentske službe doznati njezinu novu adresu.

~ 76 ~
 briana

Hilary Philipu

Najdraži!
Puno hvala za dugačko i zanimljivo pismo. Šteta, doduše, što si baš morao napisati
one riječi. Jer, dakako, nisam mogla Amandi dopustiti da ga pročita, iako me danima
opsjedala. Prilično nepromišljeno od Tebe, dušo, zar ne, jer djecu naravno zanimaju
Tvoja pisma. A meni se to, moram reći, činilo posve neumjesnim...
Usputice, nisi mi rekao da je u vašoj zgradi eksplodirala bomba nedugo nakon što si
doputovao, vjerojatno nisi htio da se mi brinemo. Je li i Tebi prijetila opasnost? Ako se
stvari pogoršaju, morat ćeš se odmah vratiti kući, k vrapcu i novac.
Također, kako nisi odgovorio na moje pitanje o perilici, kupila sam novu. Potpuno
automatiziranu i prilično skupu, ali je super.
Za bombu sam doznala od g. Zappa. Vrlo čudan susret, o kojemu Ti moram ispričati.
Navratio je nekuvečer ovamo s Napišimo roman, ipak je uspio naći tu knjigu u Tvojoj
sobi. Bilo je najnezgodnije vrijeme, oko šest popodne, tek što nisam iznijela večeru na
stol, ali sam smatrala da ga moram pozvati unutra kad se već potrudio donijeti knjigu za
Tebe, a i izgledao je pomalo dirljivo na onoj bljuzgavici pred vratima u kaljačama i s
nekakvom smiješnom kozačkom šubarom. Nije ga trebalo posebno nagovarati - praktički
me srušio, toliko je jedva dočekao da uđe u kuću. Odvela sam ga na jedan brzi šeri u
prednju sobu, no u njoj je bilo kao u ledari - ne da mi se ondje paliti vatru dok si Ti na
putu - pa sam ga morala dovesti u blagovaonicu, gdje su se djeca upravo počinjala
natezati jer su već ogladnjela. Zamolila sam ga neka piće dovrši ovdje ako mu ne smeta
što ja usput dajem djeci večeru, sve u nadi da će shvatiti poruku i odmah otići, ali je
kazao da mu nimalo mu smeta, neka samo i ja večeram, pa je skinuo šešir i kaput, sjeo i
promatrao nas. U najdoslovnijem značenju. Pogledom je pratio svaki pokret, od zdjele do
tanjura i potom do usta. Bilo je krajnje neugodno. Djeca su nekako neprirodno zašutjela,
i vidjela sam kako se Amanda i Robert pogledavaju, sve rumeniji u licu od prigušena
hihota. Naposljetku sam morala izgovoriti pitanje bi li nam se pridružio za stolom.
Ne pamtim da sam ikada vidjela osobu tako krupne građe kako se kreće tolikom
brzinom. Srećom sam bila pripremila oveću koljenicu, jer nakon što se g. Zapp poslužio
treći puta, na kosti nije ostalo bogzna što. Iako bi se njegovim manirama mogla poželjeti
stanovita politura, zapravo mu nisam zamjerila količinu hrane budući da on očito čezne
za pristojnom domaćom kuhinjom. Također se jako trudio zabavljati djecu i kod Amande
postigao priličan uspjeh jer čini se da zna sve o njenim omiljenim pop pjesmama - imena
pjevača i naslove ploča i mjesta na ljestvici najpopularnijih i tako dalje; meni je to
izgledalo sasvim neobično za čovjeka njegove dobi i zvanja, ali je ostavilo dubok dojam
na djecu, osobito na Amandu, kao što kažem. Pretpostavljala sam da će imati toliko takta
i pokupiti se ubrzo nakon večere, pa sam odmah poslužila kavu ne bi li shvatio mig.
Daleko od toga. Sjedio je i sjedio, pričao pričice - prilično šaljive, mora se priznati - o
sasvim neobičnoj obitelji kod koje stanuje (neki liječnik, zove se O'Shea - čuo si za
njega?), a onda sam doista već morala poslati Matthewa na spavanje a Roberta i Amandu
na pisanje zadaće. Kad sam počela upadljivo raspremad stol, inzistirao je da mi pomogne
oprati suđe. Očito nema pojma kako se to radi pa je razbio dva tanjura i jednu čašu prije
nego sam ga mogla zaustaviti. Tada me je već pomalo počela hvatati panika pa sam se
pitala hoću li ga ikada dobiti van iz kuće.
Onda se odjednom posve promijenio. Pitao me gdje je kupaonica, a kad se vratio bio
je potpuno odjeven za izlazak i mrštio se čitavim licem. Zarežao je otresito „zbogom“ i
„hvala“ i izjurio iz kuće u uskovitlanu mećavu. Upalio je auto i prebrzo otpustio kvačilo
~ 77 ~
 briana

pa se, kao rezultat, zaglavio u jarku. Slušala sam kako mu se kotači vrte i motor tuli, i
onda to više nisam mogla podnijeti. Obukla sam krzneni kaput, obula čizme i izišla da ga
poguram. Uspjela sam ga izgurati iz jarka, ali sam izgubila ravnotežu i pala koliko sam
duga i široka.
Kad sam se ponovo uspravila, vidjela sam kako nestaje iza ugla zanoseći se od velike
brzine; nije se zaustavio, a čak ni doviknuo „hvala“. Ako se gđa Zapp želi razvesti, ima
moje puno razumijevanje.
Jutros sam opet vidjela Janet Dempsey (čini se da obje istoga dana kupujemo u
supermarketu) i kazala je da Robin sasvim sigurno zna da je na Gordonovu popisu
prijedloga za zvanje višeg predavača. Jesi li Ti na tom popisu? Mislim da me zapravo
smeta to što Janet podrazumijeva da ću ja biti jednako fascinirana karijerom njezina
muža kao što je ona. A smeta me i to što ona zamjetno ne spominje Tvoju karijeru niti se
za nju raspituje, kao da ta tema ne postoji. Profesor Zapp kaže da se čovjek mora sam
gurati da bi napredovao u akademskom svijetu, da nitko ne dobije ništa ako to ne
zatraži, i sklona sam zaključiti da je u pravu.
Želiš li još uvijek da Ti pošaljem Napišimo roman? Knjižica je doista smiješna. Postoji
cijelo poglavlje o pisanju epistolarnog romana, ali to nakon osamnaestog stoljeća zacijelo
nitko ne radi?

Pozdrav od svih nas ovdje,

Hilary

Philip Hilary

Dušo moja!
Puno hvala za pismo. Čini se da je taj Zapp doista čudan svat. Nadam se da Te više
neće gnjaviti. Iskreno rečeno, što o njemu više čujem to mi se manje sviđa. Osobito, ne
bih volio da ga Amanda viđa češće no što je apsolutno neizbježno. Činjenica je da je to
čovjek bez ikakvih načela kad su posrijedi žene, pa iako nije, koliko mi je poznato, drugi
Humbert Humbert32, mislim da bi na djevojku u dobi podložnoj dojmovima kakva je
Amandina mogao prikriveno utjecati u negativnom smislu. Takav je, u najmanju ruku,
moj zaključak slijedom iskaza gđe Zapp, koja mi je izrecitirala katalog suprugovih grijeha
tijekom jedne posvema pijane i razularene veselice na koju smo oboje bili pozvani prošle
subote. Domaćini se zovu Sy i Bella Gootblatt. On je mlad, radi ovdje kao izvanredni
profesor - više nego briljantan, kako čujem, autor definitivne studije o Hookeru33. Bili su
i Hoganovi, te još tri para s anglistike, što možda zvuči pomalo klanovski, no moraš imati
na umu da je ovdašnja anglistika velika gotovo kao čitav drljingamski Filozofski fakultet.
Tempo večernjih veselica u Plotinu pretpostavlja stanovito privikavanje. Kao prvo,
poziv „u osam navečer“ u stvarnosti znači „u pola devet ili devet“, što sam shvatio po
zgranutome domaćinovu licu kad sam se na njegovu pragu pojavio jednu minutu nakon
urečenog vremena; a čak nakon što se svi gosti okupe, valja još nekoliko sati tamaniti

32
Glavni muški lik u romanu Lolita (1955) Vladimira Nabokova, po zanimanju povjesničar književnosti, opsjednut
nastranom strašc'u prema nedozreloj djevojčici.
33
Richard Hooker (1554-1600), anglikanski teolog. Najznačajnije mu je djelo osmerosveščani Zakoni crkvenog sustava
(Laws of Ecclesiastical Polity, 1593, 1597. i posth.), koje mu je priskrbilo (i) reputaciju vrsna stilista.

~ 78 ~
 briana

piće prije no što se sjedne za jelo. U tom intervalu domaćica (Bella Gootblatt u prozirnoj
bluzi i zvonastim hlačama od gnječena baršuna) donosi iz kuhinje slasne oblizeke -
kobasice omotane hrskavom slaninom, fondue od sira, umake od kiselog vrhnja, meka
srca artičoka, dimljenu ribu i slične pikantne delikatese, i time povećava žeđ za obilato
natočenim koktelima - viski sa svježe iscijeđenim limunom i daikiri - koje nudi domaćin.
Kao posljedica, kad se napokon sjedne jesti, negdje oko jedanaest, svi su totalno janpi i
ne osobito gladni. Hrana je ionako napola nizašto od predugog podgrijavanja. Svi piju
jako mnogo vina pokušavajući odaslati u želudac koliko-toliko pristojnu količinu hrane
pa bivaju još pijaniji. Svi urlaju iz sveg grla i sipaju viceve kao ludi i vrište od smijeha, a
onda netko izvali nešto za nijansu previše skandalozno i atmosfera odjednom postaje
naelektrizirana do umorstva.
Za stolom su gđu Zapp smjestili kraj mene. Dok smo sjedili nad kavom i razvalinama
nekakva nepodnošljivo slatkoga kolača s čokoladnim nadjevom, pokušao sam zaustaviti
njezinu bujicu intimnih reminiscencija predloživši da društvo naučim igrati
„Ponižavanje“. Sjećaš se te stare igre? Nemaš pojma koliko je bilo teško prenijeti
osnovnu ideju. U prvom krugu neprestano su navodili knjige koje jesu pročitali a vjeruju
da svi ostali nisu. No kad su napokon skužili poantu, zaigrali su s gotovo zastrašnom
žestinom, osobito jedan momak koji se zove Ringbaum; onda se on strahovito posvađao
s domaćinom i uvrijeđen napustio kuću. Mi ostali zadržali smo se još sat-dva, najviše
zato (barem ja, jer već sam bio na izmaku snaga) da bi se izgladila neugodna situacija
koju je izazvao incident s Ringbaumom.
Što se tiče bombe: da, nisam Ti htio stvarati nepotrebnu brigu pa to nisam
spomenuo. Slučaj se nije ponovio, iako je zbog štrajka kampus prilično dezorganiziran.
Dok ovo pišem u svojem „uredu“, kako ovdje to zovu, dobro čujem kako aktivisti na
Matherovu ulazu točno ispod moga prozora skandiraju: ŠTRAJKAMO, ZATVARAJ,
ŠTRAJKAMO, ZATVARAJ! Jako čudan zvuk za akademsko okruženje. Svako malo na tom
ulazu nastane sukob između štrajkaša i onih koji pokušavaju proći, onda intervenira
policija s kampusa a ponekad i policija iz Plotina, obično dođe do tučnjava i nekoliko
osoba bude uhićeno. Jučer je policija krenula u čistku na kampusu pa su studenti bježali
u svim smjerovima. Sjedio sam za radnim stolom i čitao Lycidasa34 kadli u sobu uleti
Wily Smith, zatvori za sobom vrata i nasloni se sklopljenih očiju na njih, baš kao na filmu.
Na glavi je imao motociklističku kacigu da ga zaštiti od policijskih palica (odnosno
umlatilica, kako to ovdje zloslutno zovu) a lice mu se sjajilo od vazelina koji navodno štiti
kožu od MACE-a35. Pitao sam ga što treba a on je kazao da je došao na konzultacije.
Nisam bio posve uvjeren u to, ali sam ga, kao što posao nalaže, obasuo pitanjima o
njegovu romanu o getu. Odgovarao je posve rastreseno, napeto osluškujući moguće
zvukove policijske aktivnosti u zgradi. Onda je pitao može li se poslužiti mojim
prozorom. Svakako, rekao sam. Prebacio je nogu preko spuštenog okvira i izverao se na
balkon. Nakon nekoliko trenutaka i sam sam pružio glavu van, ali njemu ni traga.
Vjerojatno je negdje dalje na balkonu našao otvoren prozor i otišao tim putem. Buka je
malo-pomalo utihnula. Nastavio sam čitati Lycidasa...
Nemam pojma jesam li predložen za zvanje višeg predavača i rado bih da na tome
ostane, jer se na taj način neću osjećati poniženim znajući da sam definitivno odbijen.
Ako Dempsey želi zabadati nos u takve stvari, neka to čini. Osobno mislim da se može

34
Pastoralna elegija koju je John Milton (1608-1674) objavio 1637. u povodu smrti jednoga svoga školskog druga. Uz
opće poznati Izgubljeni raj (1667), Milton je autor i tzv. epilija (kratki ep) Ponovo zadobiveni raj (ParadiseRegained,
1671) koji se više puta spominje na susljednim stranicama.
35
Poznati raspršivač sa suzavcem 'džepnog' formata, nazvan po proizvođaču.

~ 79 ~
 briana

reći mnogo toga u prilog engleskom sistemu tajnog pokroviteljstva. Ovdje, na primjer,
vrijedi zakon džungle, pa one najslabije čeka odstrel.
Tako već cijeli tjedan traje najstrašnije moguće natezanje oko stalnog statusa -
pukim slučajem, radi se upravo o onom Ringbaumu - a meni je drago što sam manje-više
izvan svega toga.
Iznenadit ćeš se kad čuješ da Charles Boon trenutačno stanuje kod mene! Morao je
zbog požara u najkraćem roku napustiti prijašnji stan, pa sam mu na molbu njegove
djevojke, koja stanuje u prizemlju, ponudio privremeni smještaj. Ne mogu baš reći da se
posebno gorljivo posvećuje traženju stana, ali nemam s njim previše problema budući da
danju uglavnom spava a noću je uglavnom izlazio.

Voli Te
Philip

Morris Désiréei

Kako on izgleda, Désirée, za boga miloga? Kakav je on tip čovjeka? Swallow, naime.
Vire li mu očnjaci iznad donje usne? Je li mu stisak ruke hladan i vlažno-ljepljiv? Sijevaju
li mu iz očiju ubilačke iskre?
Désirée, on je to napisao, on je napisao onu recenziju: iz čistog impersonalnog jala
jednog je sunčanog poslijepodneva prije pet godina umočio pero u žuč i zario ga mojem
sjajnom tekstu u srce.
Ne mogu to dokazati - zasad. No indicije su porazne.
Kad se samo sjetim da si ga odgovorila od kupnje Corvaira... savršene li osvete! Kako
si mogla, Désirée?
Našao sam primjerak onoga Festschrifta, shvaćaš, u njegovoj kući. U veci, da budem
precizan. Jako čudna veca, uzgred rečeno: velika prostorija izvorno očito projektirana za
neku drugu namjenu, možda plesnu dvoranu, s wc školjkom nasađenom na nekakav
podij u kutu. Pod s pločicama i mala petrolejka koja je upaljena kako se ne bi smrznule
cijevi za vodu unose u čitav prostor lagano sablasni ugođaj crkve. Ima tu i knjiga, ne
namjenska selekcija za čitanje na klou, nego suvišak iz ostalog dijela kuće, zidovi su
praktički obloženi sve samim sranjem od starih knjiga koje zaudaraju po memli i
govancima od crvotoči. Onaj zbornik posvećen Milestoneu ključa u mojoj podsvijesti sve
otkako sam pročitao onu recenziju u TLS-u, zato sam smjesta prepoznao uvez i
pozlaćena slova. Čudna koincidencija, pomislio sam u sebi dok sam ga uzimao s police -
na kraju krajeva, nije baš bio ušao među svjetske bestselere - i listao sjedeći na klou.
Zamisli kako sam se osjećao kad sam došao do svoga teksta i ustanovio da pasusi koje je
netko obilježio točno odgovaraju onima koje je citirao recenzent u TLS-u. Zamisli kako je
to djelovalo na moja crijeva.
Désirée, zašto mi više ne pišeš? Usamljen sam u ovim dugim engleskim noćima.
Samo da stekneš predodžbu o razmjerima moje usamljenosti: večeras idem slušati
referat o lingvistici i književnoj kritici na internom seminaru za nastavnike na ovdašnjoj
anglistici.
Tvoj
Morris

~ 80 ~
 briana

Désirée Morrisu

Dragi Morrise!
Ako baš želiš znati, Philip Swallow je visok oko metar i osamdeset a težak oko 70
kilograma - to jest, visok i žgoljav i pogrbljen. Glavu drži pognutu kao da se već prečesto
udario u dovratak. Kosa mu izgleda kao jastučići od čelične vune prije upotrebe i povlači
se sve dalje s čela. Ima perut, ali tko je nema? Ima lijepe oči. O njegovim zubima ne mogu
se izraziti pozitivno, ali ipak ne strše poput zmijskih. Stisak ruke je normalan što se tiče
temperature, premda malkice mlitav. Puši jednu od onih lula sa zračnim rashlađivanjem
iz koje mu na sve prste kaplje duhanski sok.
Bila sam u prilici da sve to uočim jer su me prošle subote na večeri posjeli pokraj
njega. Pozvali su me Gootblattovi. Ovdje kao da se su svi urotili pretvarati da sam u
tvojoj odsutnosti jako usamljena pa me treba pozivati naokolo. Večer se pretvorila u
pravu senzaciju, a u središtu radnje našao se tvoj prijatelj Swallow.
Upinjući se u onom svojem britanskom stilu da od večere koja se po svim
simptomima pretvarala u teški davež spasi što se spasiti dade, naučio nas je igru koju je
navodno sam izmislio i nazvao „Ponižavanje“. Uvjeravala sam ga da sam udana za
svjetskog prvaka, ali ne, kazao je, to je igra u kojoj se pobjeđuje tako da sam sebe poniziš.
Svaki sudionik navede knjigu koju sam nije pročitao ali pretpostavlja da svi ostali jesu, i
za svakoga tko ju je zaista pročitao dobije jedan bod. Kapiraš? E pa, Howard Ringbaum
nije. Znaš Howarda, on ima patološki nagon za uspjehom i patološki strah da bi ga netko
mogao smatrati nekulturnim, a ta je igra njegove dvije opsesije dovela u sukob - jer je
uspjeh mogao postići samo tako da otkrije rupu u svojoj kulturi. Njegova psiha isprva
naprosto nije mogla usvojiti taj paradoks, pa je naveo neku toliko nepoznatu knjigu iz
osamnaestog stoljeća te ne pamtim čak ni kako se zove. Naravno, u konačnici je ostao na
zadnjem mjestu i nadurio se. Glupa igra, kazao je i odbio sudjelovati u sljedećoj rundi. -
Ja prolazim, ja prolazim - govorio je podrugljivo, kao gđa Elton36 na Box Hillu (tvoje
knjige, Zappe, možda i ne čitam, ali sam prilično zapamtila Jane Austen). Međutim, dobro
sam vidjela da pozorno prati igru, mršteći se i gužvajući ubrus kad mu je počelo dopirati
do mozga o čemu je zapravo štos. Igra je stvarno gala, neka vrsta intelektualnog striptiza
u maniri pokera. Na primjer, izišlo je na vidjelo da Luke Hogan nije pročitao Ponovo
zadobiveni raj. Hoću reći, znam da nije njegovo područje, ali to da možeš postati
pročelnik anglistike na Euforičnom Državnom a da nikada nisi pročitao Ponovo
zadobiveni raj, e, to čovjeku daje misliti, jel tako? Vidjela sam da Howard kopča stvar,
malo je problijedio kad je shvatio da Luke govori istinu. Dakle, u trećoj rundi, Sy je vodio
s Hijavatom37, nije ga pročitao samo g. Swallow, Howard je odjednom tresnuo šakom po
stolu, pružio donju čeljust dva metra uvis i rekao:
- Hamlet!
No da, svi smo se nasmijali, ne baš od srca, jer šala nije bila bogzna kakva. Ustvari,
nije ni bila šala. Howard je priznao da je vidio Olivierov film, no uporno je tvrdio da
nikada nije pročitao tekst Hamleta. Naravno, nitko mu nije povjerovao, pa ga je to
temeljito uvrijedilo. Zar mi mislimo da on laže, pitao je, a Sy je manje-više dao do znanja
da mislimo. Onda se Howard zapjenio od bijesa i uporno zahtijevao da nam se svečano
zakune da tu dramu nije pročitao. Sy se preko volje ispričao što je posumnjao u njegovu

36
Lik iz romana Emma.
37
Misli se na Pjesan o Hijavati (1855) kojoj je autor u svoje vrijeme najpopularniji američki pjesnik Henry Wadsworth
Longfellow (1807-1882).

~ 81 ~
 briana

riječ. Do tada smo se, dakako, od nelagode svi već debelo otrijeznili. Howard je otišao, a
mi ostali zadržali smo se još neko vrijeme i pokušavali glumiti da se ništa nije dogodilo.
Pikantan incident, moraš priznati - ali tek kad čuješ nastavak! Tri dana kasnije
Howard Ringbaum neočekivano nije prošao na Odsjeku i opće je mišljenje da je to zato
što se anglistika ne usuđuje dati stalni status nekomu tko javno priznaje da nije pročitao
Hamleta. Naravno, priča je prohujala po čitavom kampusu, čak se u Dnevniku Euforičnog
aludira na nju u jednom člančiću. Nadalje, kako se time na anglistici neočekivano ukazalo
slobodno radno mjesto, ponovo su razmotrili Kroopov slučaj i ipak mu ponudili stalni
status. Vjerujem da ni on nije pročitao Hamleta, ali nitko to nije pitao. Studenti su izvan
sebe od radosti. Ringbaum je uvjeren da je Swallow skovao urotu kako bi njega
diskreditirao pred Hoganom. G. Swallow pritom živi u blaženom neznanju što se tiče
njegove odgovornosti za čitavu dramu.
Žao mi je što moram izvijestiti da se ispostavilo kako je iznenadno ludovanje
blizanaca za vrtlarstvom zapravo pokušaj uzgajanja marihuane. Sve sam biljke morala
iščupati i spaliti prije no što se drotovi dosjete jadu.
Rečeno mi je da Melanie nije upisala ovo tromjesečje, zato nisam nabavila njenu
adresu.

Désirée

Hilary Philipu

Najdraži!
Danas prijepodne doživjela sam grozan šok. Nazvao me Bob Busby i pitao kako si.
Rekla sam da si, koliko znam, dobro, onda je on rekao: - Izvrsno, znači da je izišao iz
bolnice - i onda je razvezao stravičnu priču koju je čuo od nekog studenta: kako je Tebe
neka banda Crnih pantera spremnih na sve zarobila i zadržala kao taoca, i kroz prozor
na četvrtom katu držala za gležnjeve, i da si ranjen u ruku kad su policajci žestoko
pucajući iz pištolja konačno provalili u zgradu. Tek na polovici ove grozomorne priče
prepoznala sam neizmjerno iskrivljenu i nakićenu inačicu jedne anegdote iz Tvoga
prošlog pisma koju sam vjerojatno ja sama pustila u optjecaj. Mislim da sam je ispričala
Janet Dempsey.
Usputice, Bob mi je ispričao kako je na zadnjem seminaru za nastavnike Robin,
štono riječ, dobio po ušima od Morrisa Zappa. Čini se da je unatoč pomalo
neandertalskoj vanjštini i neotesanim manirama g. Zapp zapravo jako pametan i zna sve
o ljudima koji su danas u modi, kao onaj Chomsky i Saussure i Lévi-Strauss, a čijim
imenima Robin sve vas ostale ubija u pojam, odnosno zna posve dovoljno da Robin pred
drugima ispadne smiješan. Zaključujem da je svima nazočnima ta epizoda pružila tihu
zadovoljštinu. Svakako, moje mišljenje o g. Zappu počelo se popravljati - na njegovu
sreću, jer se ponovo pojavio sinoć da bi zamolio jednu prilično čudnu uslugu.
Trebalo mu je neko vrijeme da prijeđe na stvar. Neprestano se osvrtao po sobi i
raspitivao se o kući, te koliko ima spavaćih soba, te zar mi ne pada teško što živim sama,
već sam se počela bojati da se želi preseliti ovamo. Ali ne, izgleda da traži smještaj za
prijateljicu pa je, eto, pomislio da li bih možda ja, što bi predstavljalo posebnu uslugu,
razmislila o mogućnosti da toj mladoj dami iznajmim jednu sobu. Rekla sam mu da smo

~ 82 ~
 briana

jedanput imali studente na stanu i to je bio pravi pakao, pa smo se zakleli da nikad više
nećemo uzeti stanare. Nato se prilično pokunjio, pa sam ga pitala je li gledao oglase u
mjesnim novinama. Sjetno je odmahnuo glavom: ništa od toga, već su pokušali na
nekoliko adresa i nitko ne želi primiti tu djevojku. Ljudi imaju predrasude prema njoj,
rekao je. Je li obojena, pitala sam sućutno. Ne, trudna je, rekao je.
Dakle, imajući na umu ono što si u zadnjem pismu napisao o reputaciji g. Zappa,
izvukla sam vlastite zaključke, koji su se zacijelo mogli lako pročitati s moga lica, jer me
počeo žurno uvjeravati da on za to nije odgovoran. Upoznao se s njom u avionu kad je
dolazio ovamo, rekao je, on je jedina osoba koju ona poznaje u Engleskoj, zato se za
pomoć obratila njemu. Ona je Amerikanka, u Englesku je došla napraviti abortus, ali je u
posljednjem trenutku odlučila da neće. Želi roditi dijete u Engleskoj jer će tako imati
dvojno državljanstvo, a ako bude dječak moći će izbjeći poziv u vojsku bude li za
dvadeset godina još uvijek trajao rat u Vijetnamu. Neko vrijeme je ilegalno radila u
Sohou kao konobarica, ali je morala prestati jer se trudnoća počela primjećivati. A onda
joj je ukraden dio novca.
Priča je zvučala toliko nevjerojatno te sam se pitala nije li ju možda izmislio. Nisam
znala što bih mislila. Gdje je sada ta djevojka, pitala sam. Vani u autu, odgovorio je i ja
sam se zaprepastila. Noć je bila ledena, pa sam mu kazala neka je smjesta dovede unutra.
Izletio je poput strijele a ja sam išla za njim do ulaznih vrata. Bio je to prizor kao u
viktorijanskim romanima: snijeg, posrnula žena itd., ali obratan, jer ona ne napušta kuću
nego u nju ulazi, ako razumiješ što hoću reći. I priznajem da sam osjetila mrvicu
sentimentalnosti dok je prelazila preko praga a na dugoj joj plavoj kosi topile se
pahuljice snijega. Bila je sva modra od studeni, sirotica, i praktički nijema, od toga ili od
srama. Zove se Mary Makepeace. Nisam kanda mogla učiniti išta drugo doli pozvati je
neka prenoći; skuhala sam juhu (profesor Zapp je smazao tri zdjelice) i otpravila je s
termoforom u krevet. G. Zappu sam kazala da ću je držati nekoliko dana dok ne nađu
neko rješenje, ali se ne mogu obvezati da ona tu trajno ostane. Međutim, ozbiljno
razmišljam da je zadržim. Izgleda da je vrlo ugodna, pa bih uvečer imala društvo. Ti znaš
da se noću još uvijek ponekad bojim - to je glupo, svjesna sam, ali je tako. Naravno,
morat ću vidjeti kako ćemo se slagati kad se bolje upoznamo, pa nisam davala nikakva
obećanja. No ako bih bila sklona dopustiti Mary da ostane, Ti vjerojatno ne bi imao ništa
protiv? Naravno, ona će stan i hranu plaćati - navodno nije ostala bez sveg novca, a g.
Zapp je čvrsto nakanio pružati financijsku pomoć. On si to može priuštiti,
pretpostavljam. Bio se dovezao u nekakvom nevjerojatno niskom i po svoj prilici
skupom narančastom sportskom autu, koji je nadomjestak za onaj koji Ti nisi kupio.
Nadam se, uzgred, da Charles Boon sudjeluje u Tvojoj najamnini. Mig u tom smislu
možda bi bio jedan od načina da ga se riješiš.

Uz najbolje želje,
Hilary

p. s. G. Zapp je posebno zamolio da, ako Ti budem pisala o Mary, sve informacije o
njoj smatraš povjerljivima.

~ 83 ~
 briana

Philip Hilary

Dušo moja!
Žurim, pa samo nekoliko riječi: na Tvojem bih mjestu jako dobro razmislio prije no
što Zappovu djevojku primim u kuću. Jer ona sigurno jest Zappova djevojka. Je li on otac
njezina djeteta ili nije, to je sad drugo pitanje, ali ne utječe na vjerojatnu narav njihova
odnosa. Razumijem, prirodno je sažaliti se na djevojku i željeti pomoći, ali mislim da
trebaš misliti na sebe i na djecu, osobito Amandu. Ona je sada u vrlo osjetljivoj i
povodljivoj dobi - jesi li pomislila do kakvih posljedica može dovesti to što pod istim
krovom živi jedna nevjenčana majka? Sve ovo odnosi se, uostalom, i na Roberta. Ne
mogu vjerovati da bi to za djecu bilo dobro. Zapp bi u tom slučaju dolazio i odlazio u
svako doba dana - a možda i noći. Jesi li pomislila na to? Ja sam tolerantan u razumnim
granicama, ali ne i tako daleko da sam pripravan u vlastitoj kući ustupiti sobu kako bi g.
Zapp imao gdje raditi one stvari sa svojom prijateljicom, a pitam se bi li Ti uopće umjela
nositi se s takvom situacijom ako bi do nje došlo. Također, čovjek se mora suočiti s
činjenicom, sviđalo mu se to ili ne, da ljudi rado ogovaraju - a tu ne mislim samo na
susjede nego i na ljude na fakultetu.
Sve u svemu, ja tomu nisam sklon. Ali Ti, naravno, postupi kako držiš da je najbolje.
Ovdje situacija postaje sve ružnija. Bilo je razbijenih prozora, a u jednoj od malih
specijaliziranih biblioteka netko je cijeli katalog razbacao po podu. Svakoga dana u
vrijeme pauze za ručak zbiva se ritualni sukob koji promatram s balkona pred svojom
sobom. Mnoštvo studenata koji možda ne podržavaju štrajkaše ali su prema policiji
nastrojeni neprijateljski, dolazi gledati aktiviste u povorci. Onda netko nekoga gurne,
policija intervenira, gomila urla i vrišti, leti kamenje, iz živoga klupka istrčavaju policajci
i nekog zlosretnog studenta odvlače u privremeni zatvor u podrumu upravne zgrade uz
pogrdno dobacivanje svjetine. Čučeći visoko gore na svojem sigurnom balkonu, sam sebi
djelujem prezira vrijedan, kao oni drevni kraljevi koji su vlastite bitke promatrali s kula
sagrađenih upravo u tu svrhu. Poslije čovjek ide kući i sve to ponovo gleda u vijestima na
lokalnoj televiziji. A sljedećeg jutra može čitati izvještaje i fotografije u Dnevniku
Euforičnog - to su novine koje izdaju studenti, i to nevjerojatno brzo i profesionalno; U
usporedbi s njima, naš tjednik Tutanj djeluje kao prilično amaterski pothvat.

Voli Te
Philip

p. s. Jasno ti je, nadam se, da zakon gotovo sigurno tretira Mary Makepeace kao
ilegalnog useljenika, te da možeš imati problema zato što joj pružaš utočište?

~ 84 ~
 briana

Hilary Philipu

Dragi Philipe!
Odmah ću prijeći na stvar. Iz Euforije mi je stigla anonimka, mislim da to tako zovu,
nepotpisano pismo. Tu stoji da si Ti u intimnoj vezi s kćeri Morrisa Zappa. Znam da to
nije istina, ali molim Te piši mi odmah i reci da nije.
Manje-više stalno plačem, a nikomu ne mogu reći zašto.

Tvoja
Hilary

XY42 AB 151 MED PLOTIN EUF 609

PTT ZAP OBALA

ODA HILARY SWALOW

ST JOHN'S RD 49
DRLJINGAM
ENGLESKA

LAŽE VEĆ KARA KARA KARA

LAŽI BEZ PARA NARAVNO STOP ZAPPOVA KĆI SAMO DEVET GODINA STOP PISMO
SLIJEDI TVOJ PHILIP

PHILIP SWALLOW PITAGORIN PRILAZ IO37 PLOTIN EUF

Morris Désiréei

Désirée, hoćeš li mi učiniti uslugu? Mrdni dupe i ustanovi koji se đavo događa u
Pitagorinu prilazu 1037. Jutros sam dobio pismo, potpisa jok, gdje stoji da se Philip
Swallow nastanio s Melanie na toj adresi. Smij se koliko te volja, ali provjeri mi to, hoćeš?
Ima tu neke nakaradne logike koja me navodi na pomisao da bi ovo moglo biti istina.
Pristajalo bi u moju predodžbu o Swallowu i ulozi koju mu je, čini se, suđeno igrati u
mom životu. Nakon što je u TLS-u likvidirao moj akademski lik, sada ševi moju kćer.
Uklapa se. Sav drhtim, Désirée, sav drhtim.

Morris

p. s. Na omotnici je žig Sveučilišta, što znači da je pismo sigurno poslao netko od

nastavnog ili administrativnog osoblja. Tko?

~ 85 ~
 briana

Philip Hillary

Najdraža moja!
Ovo je najteže pismo koje sam ikad morao napisati.
Morris Zapp ima još jednu kćer - osim one devetogodišnje. Zove se Melanie, i ja
jesam s njom jednom spavao. Samo jedanput. Tako da brzojav koji sam Ti poslao nije
čista istina. Ali nije ni laž. Tek sam maloprije otkrio da je Zapp Melanien otac, i za mene
je to jednak šok kakav će biti za Tebe. Pokušat ću objasniti.
Melanie je Zappova kći iz prvoga braka. Predstavlja se kao Melanie Byrd, a to je
djevojačko prezime njezine majke, jer ne želi da je na Euforičnom Državnom povezuju s
ocem, za što ima nekoliko valjanih razloga. Došla je studirati ovamo jer kao dijete
ovdašnjeg nastavnika sa stalnim statusom ne treba plaćati školarinu, ali Zappa izbjegava
koliko god može i strogo taji da je s njim u rodu. Sve sam ovo doznao danas poslijepodne
od gđe Zapp i Melanie. Kad sam došao kući, obje su bile ondje. Melanie je, naime, jedna
od onih djevojaka koje stanuju u prizemlju. Jedne večeri nedugo nakon što sam stigao
ovamo bio sam pukim slučajem uvučen u neku vrstu improvizirane veselice u prizemlju.
Upravo sam se bio vratio s domjenka kod Hoganovih, već malo mutan od onih koktela.
Jedno s drugim, vjerujem da sam se prilično „nadrmao“, ali kad su počele pripreme za
orgiju dostojanstveno sam se povukao. Međutim, povukla se i Melanie. Smatrala je da se
podrazumijeva da tu noć provedemo zajedno. I jesmo, bojim se.
Neću ni pokušati opravdati se ili pronaći kakvu izliku. Kad sam poslije razmišljao što
sam Ti učinio, osjećao sam se bijedno. U tome nije bilo čak ni osobita užitka budući da
sam bio pijan kao čep a Melanie je napola spavala. Posve sam siguran da njoj to nije
značilo apsolutno ništa, i moraš mi vjerovati da se dogodilo samo tada. U međuvremenu
- ovo bi u manje mučnom kontekstu zvučalo zabavno - ona je postala stalna djevojka
Charlesa Boona. S obzirom na sve okolnosti činilo se da nema nikakva smisla Tebe
uznemirivati tom epizodom i ona je već počela tonuti u zaborav. Tvoje je pismo oživjelo
moju nečistu savjest, iako niti jednoga trenutka nisam Melanie povezivao s Morrisom
Zappom. Pretpostavio sam da se netko pokušava našaliti na prilično morbidan način, ali
nisam mogao - niti još uvijek mogu - zamisliti tko i zbog čega.
Da, kao što Ti je jasno, odabrao sam lakši izlaz i pritom sam sebe uvjerio da će se i za
Tebe pokazati lakšim. No kad sam otkrio pravo stanje stvari, odmah sam sjeo za stol
kako bih činjenice stavio na njihovo mjesto. Uskoro će već ponoć, pa će Ti biti jasno
koliko mi je to teško. Hilary, žao mi je, jako mi je žao. Oprosti mi, molim Te.

Voli Te Tvoj
Philip

~ 86 ~
 briana

Désirée Morrisu

Dragi Morrise!
Koliko god mi je mrsko činiti tebi usluge, podlegla sam znatiželji te sukladno tvojim
rezolutnim uputama pohitala u Pitagorin prilaz 1037. Morala sam voziti zaobilaznim
putem kroz centar jer je nastao prometni krkljanac zbog nemira na kampusu kraj ulaza
iz Žične avenije. Dobro sam čula eksplozije bombi sa suzavcem i silnu dernjavu i
policijski helikopter kako cijelo vrijeme kruži iznad toga mjesta; ovdje svakim danom
postaje sve sličnije Vijetnamu, kažem ti.
Broj 1037 u Pitagorinu prilazu je kuća koja je pregrađena u dva stana. U prizemlju
se nije javljao nitko, pa sam pozvonila na katu. Nakon nekog vremena vrata je otvorila
Melanie, sva zajapurena i zgužvana. Prije no što počneš škrgutati zubima i posezati za
bičem, dopusti da dovršim. Obje smo se iznenadile, Melanie dakako više.
- Désirée! Što ćeš ti ovdje? - uzviknula je. - Isto to pitanje ja bih mogla postaviti tebi -
odbrusila sam u svojem najboljem stilu à la Perry Mason. - Mislila sam da ovdje stanuje
Philip Swallow. - I stanuje, ali nije kod kuće. - Tko je, Mei, Gestapo? - čuo se glas iz stana. -
Pogledala sam joj preko ramena: u frotirskom ogrtaču i sa cigaretom u rukama, na zid se
naslanjao Charles Boon. - Traže Philipa - doviknula mu je. - Philip nije kod kuće - rekao
je. - Na fakultetu je. - Mogu li ga pričekati? - pitala sam. Melanie je slegnula ramenima. -
Kako te volja.
Polako sam prešla preko praga i prodirala u stan. Melanie je zatvorila vrata i išla za
mnom. - Ovo je Désirée, druga žena mog oca - rekla je zblenutom Boonu. - A ovo je... -
Prepoznala sam gospodina Boona, dušo - prekinula sam je. - Prije nekoliko tjedana bili
smo na istom domjenku. Gospodine Boon - mljela sam dalje - nisam tada imala prilike da
vam kažem koliko mi je odvratna vaša emisija. - Smiješio se i otpuhivao dim kroz zube
dok je smišljao kako bi mi parirao; netremice me gledao jednim okom, a drugim je za to
vrijeme zvjerao po sobi kao da traži inspiraciju. - Kad bi se osobi vaših godina emisija
sviđala - rekao je naposljetku - znao bih da ne valja. - Neko smo se vrijeme tako
prepucavali i međusobno odmjeravali. Bilo je očito da Boon stanuje u stanu Philipa
Swallowa, što moram reci da me iznenadilo jer sam, iz onog što sam čula od Swallowa,
stekla uvjerenje da on ne podnosi tog frajera. Međutim, činilo se sasvim izvjesnim da su
se tog poslijepodneva Boon i Melanie provodili u krevetu, a budući da ih nije uhvatila ni
najmanja panika kad se začulo kako Swallow otključava stan, zaključila sam da rečena
izvjesnost ne spada među one koje bi njima bilo stalo skrivati od njega. On se dakako
zapanjio kad me ugledao i odmah se uskakutao oko čaja za sve nas, ali nije djelovao kao
da se zbog nečega brani. Taman sam zaključila da je njegov odnos prema Melanie
besprijekoran, takoreći kao da mu je nećakinja, kadli se ispostavilo da si joj ti otac.
Morrise, čovjek se skamenio. Hoću reći, ni da je doznao da je poševio vlastitu kćer, ne bi
mogao izgledati zgranutije. Kad bolje promislim, valjda ima nečeg incestuoznog u tome
da spavaš s kćeri tipa s kojim si razmijenio radno mjesto. Doduše, ako se on trenutačno
seksa s Melanie, to već zvuči jako nastrano jer je u čitavu stvar uključen i Charles Boon,
sto posto.
Što se tiče anonimke, nagađam da je njezin autor Howard Ringbaum, koji ima motiv
i dovoljno je mizeran da se okoristi sveučilišnim ekspeditom - taj bi ti čak i dahtao u
slušalicu na tvoj račun kad bi mogao proći bez posljedica.

Désirée

~ 87 ~
 briana

Morris Désiréi

Puno hvala za brzi odgovor, no zašto zaboga nisi Swallowu postavila izravno
pitanje? Prilažem fotokopiju anonimnog pisma, pa mu ga možeš gurnuti pod nos. Koje li
gnjide. Zadnjih dana gđa Swallow izgleda tako jadno te u svojoj pronicavosti naslućujem
da je i ona dobila jedno od tih pisama. Ona je, ustanovio sam, osoba meka srca, pa mi je
to žao. Uzgred, kazala mi je da je Boon nekoć studirao kod Swallowa. Da, oni su stari
pajdaši, pa je i više nego vjerojatno da izvode nekakav jako pokvaren projekt s Melanie.
Jadna mala Melanie. Zaista mi je šugavo zbog nje. Hoću reći, nisam baš pretpostavljao da
je ona još uvijek djevica ili nešto slično, ali za mladu djevojku to nije nikakav život, to da
je frajeri prebacuju jedan drugomu. Kad bismo nas dvoje, Désirée, pokušali još jednom,
možda bi došla živjeti s nama.

Morris

Désirée Morrisu

Dragi Morrise!
Bi li prestao glumatati zabrinutog roditelja da ne krepam od smijeha? Malo je
prekasno za priču kako „maloj Melanie“ treba pružiti stabilan obiteljski život. O tome si
trebao razmišljati prije no što ćeš zbrisati od nje i njezine majke. Mala Melanie, u slučaju
da si zaboravio, nikada ti to nije oprostila; a budući da sam ja ta radi koje si zbrisao (i
njoj ostavio pet dolara za bombone, ako se dobro sjećam, što je najprljavija transakcija u
povijesti novca za umirenje savjesti), ni prema meni ne osjeća ljubav pregolemu.
Ne pada mi na um gurati Philipu Swallowu pod nos tvoj prljavi komadić papira. Ni
on ni Melanie ne duguju meni baš nikakvo objašnjenje. Piši im i sâm ih pitaj, ako već
moraš. Ali prije no što ti se gnjev pravednika nagomila u prevelikoj količini, a kako su na
dnevnom redu objašnjenja, mogao bi istresti i jedno o onoj plavoj slatkici koju si
parkirao kod širokogrudne gđe Swallow. Govorka se da je trudna. Nemoj mi samo reći da
kaniš onečistiti planet još jednim malim Zappom, Zappe? Čula sam za englesko
licemjerje, no nisam znala da je zarazno.

Désirée

Philip Hilary

Najdraža moja!
Prošla su dva tjedna otkako sam Ti pisao, pa mi iščekivanje Tvojeg odgovora počinje
predstavljati opterećenje. Ako u međuvremenu nisi poslala pismo, ne ostavljaj me,
molim Te, u daljnjoj neizvjesnosti. Nadao sam se da ću time što sam iskazao punu istinu
Tebi omogućiti da oprostiš i zaboraviš, i da ćemo sve to moći ostaviti iza sebe.
Valjda ne pomišljaš na razvod ili slične bedastoće?

~ 88 ~
 briana

Jako je teško o takvim stvarima razgovarati putem pisama. Kako je moguće izgladiti
nesporazum na udaljenosti od 10.000 kilometara? Moramo se vidjeti, porazgovoriti,
poljubiti se i pomiriti. Razmišljao sam: a da dođeš ovamo na 17-dnevni izlet oko Uskrsa?
Znam da je put skup, ali što onda, dobijesa. Vjerojatno bi Tvoja majka mogla uzeti djecu
preko praznika, zar ne? Ili ih čak možeš ostaviti s tom Mary Makepeace. Za nas oboje bili
bi to pravi praznici, daleko od djece i svega. „Drugi medeni mjesec“, mislim da to tako
zovu - izraz je grozno cifrast, ali ideja nije loša. Sjećaš se kako nam je bilo zabavno u
onom zapuštenom stančiću u Esefu?
Dušo, razmisli ozbiljno o tome i ne daj da Te odvrate oni problemi sa studentima.
Ima znakova da će se do kraja zimskog tromjesečja stvari smiriti i da će se postići
nekakav kompromis između studenata i uprave Sveučilišta. Prvi put u nekoliko tjedana
danas nije nitko uhićen. Možda to ima nekakve veze s vremenom. Doista je nastupilo
proljeće, brežuljci su zeleni, nebo je modro, a u hladu je dvadeset šest C°. Zaljev žmirka
na suncu, a ovjesna užad „Srebrnog svoda“ ljeska se na obzorju poput žica harfe. Danas
sam u pauzi za ručak prošetao kampusom i dobro se osjetila promjena ugođaja. Djevojke
u ljetnim haljinama, mladići s gitarama. Ti bi uživala.

Voli Te Tvoj
Philip

Morris Désiréei

Désirée!
Znam da nećeš povjerovati, ali Mary Makepeace i ja smo samo dobri prijatelji. Nisam
s njom nijedanput vodio ljubav. Priznajem da mi je ta pomisao proletjela kroz glavu, ali
kad sam je upoznao bila je trudna, a meni je gadljivo tucati djevojke kojima su drugi
frajeri u međuvremenu napravili klinca. Nije sasvim košer, ako shvaćaš što time hoću
reći. Osobito u ovom slučaju, budući da je otac katolički svećenik. Jesam li ti spomenuo
da je avion kojim sam letio bio pun žena koje su išle u Englesku na abortus? Mary je
jedna od njih - sjedila je kraj mene, pa smo počeli razgovarati. Prije par tjedana vratio
sam se poslijepodne s posla i naletio na zasjedu koju mi je u predvorju postavio O'Shea.
Zaskočio me iza stajaćeg sata i odvukao u primaću sobu, koja u ovo doba godine sliči
Sjevernom polu, s ogromnim tapeciranim naslonjačima što poput ledenjaka izviruju iz
magle. Bio je jako uzrujan. Kazao je da je ovamo došla neka mlada žena, u „stanovitom
stanju“ ali bez vjenčanog prstena, pitala za mene i ustrajala na tome da me pričeka u
mom dijelu kuće. Mary, dakako - bila je odlučila ostati u Engleskoj i ovdje roditi, ali je
upravo ostala bez posla i ukraden joj je dio novca pa se obratila za pomoć jedinoj osobi
koju u ovoj zemlji poznaje, to jest meni. Pokušavao sam umiriti O'Sheaa, no prevladao je
strah pred Bogom i gđom O'Shea. Postalo je očito da ga ništa neće uvjeriti da nisam ja
odgovoran za Maryno „stanje“. Postavio mi je ultimatum: ili Mary smjesta napušta kuću,
ili to činim ja. Nisam mogao tek tako okrenuti djevojci leda, pa sam joj pokušao naći
smještaj. Ali ništa od toga te večeri. Gazdarice kojima smo se obraćali očito su smatrale
Mary kurvom a mene sitnim gangsterom. Čak nisam uspijevao naći hotel koji bi priznao
da ima praznu sobu. Onda smo slučajno prolazili kraj kuće gđe Swallow, pa sam pomislio
- zašto ne bismo pokušali kod nje. Što smo i učinili, s povoljnim ishodom. Njih dvije
dosad su već postale prst i nokat, pa će Mary po svoj prilici ondje ostati sve dok ne rodi.

~ 89 ~
 briana

Nije mi se činilo da ima smisla gnjaviti te s tom stvari, niti sam mislio da će Swallow biti
tako mizeran i s pričom odjuriti ravno do tebe.

Morris

Hilary Philipu

Dragi Philipe!
Puno hvala za pismo koje sam upravo primila. Žao mi je što nisam odmah
odgovorila na ono prethodno, no kako je Tebi trebalo šest-sedam tjedana da mi dospiješ
ispričati o Melanie Zapp (ili Byrd), činilo mi se da imam pravo uzeti isto toliko dana za
razmišljanje o svojem odgovoru.
Ovo ne znači da razmišljam o razvodu - neobično panična reakcija s Tvoje strane, po
mom mišljenju. Pretpostavljam da si bio potpuno iskren i da više ne održavaš vezu s tom
djevojkom. Prilično je nesretna okolnost, moram reći, što si od svih djevojaka u Euforiji
morao izabrati upravo kćer g. Zappa. Ima i stanovite ironije, da ne velim licemjerja, u
tome što si se toliko usplahirio glede njegova lošeg utjecaja na Tvoju kćer. Pokazala sam
Tvoja pisma Mary i ona kaže da je Tvoja opsesivna zabrinutost za Amandinu nevinost
pokazatelj kako si ustvari Ti sàm u nju zaljubljen, a Tvoja veza s Melanie značila je
zamjensko zadovoljenje incestuozne žudnje. Zanimljiva teorija, moraš priznati. Sliči li
Melanie u bilo čemu na Amandu?
Što se tiče Tvojeg prijedloga da dođem u Euforiju na odmor, bojim se da to ne dolazi
u obzir. Kao prvo, ne bi mi palo na um tražiti da bilo Mary bilo moja majka preuzme
odgovornost za djecu, a ne mislim da bismo si mogli priuštiti i njihov put u Euforiju - što
uostalom vrijedi i za mene bez njih. Znaš, Philipe, odlučila sam da neću više čekati na
centralno grijanje, nego ga smjesta dajem uvesti na otplatu. To je prvo što sam učinila
nakon što je stiglo Tvoje pismo o Melanie: uzela sam telefonski imenik i od nekoliko
majstora zatražila ponude. Možda to zvuči smiješno, ali je posve logično. Rekla sam
samoj sebi: ja ovdje radim kao rob, sama samcata vodim brigu o kući i obitelji kako bi
moj muž pravio karijeru a moja djeca stjecala naobrazbu, a nije mi čak ni toplo dok sve
to obavljam. Ako on ne može čekati na seks dok se ne vrati kući, zašto bih ja čekala na
centralno grijanje? Vjerojatno bi neka senzualnija žena za osvetu našla ljubavnika.
G. Zapp je bio tako ljubazan i pomogao mi oko ponuda; uspio je onu najnižu spustiti
za 100 funti - nije li spretan? No rate su, naravno, prilično visoke a nakon pologa je naš
tekući račun dospio u minus, pa bih molila da što prije pošalješ još novca.
Ali, Philipe, posve neovisno o trošku i pitanju djece, mislim da ionako ne bih željela
otputovati. Tvoje sam pismo pročitala vrlo pomno i nažalost ne mogu izbjeći zaključak
da je moja nazočnost poželjna ponajviše u svrhu zakonitog snošaja. Vjerojatno Te strah
odvraća od daljnjeg upuštanja u izvanbračne pustolovine, ali proljeće na Euforičnom
zagrijalo Ti je krv do toga stupnja te si pripravan dopremiti mene s udaljenosti od deset
tisuća kilometara kako bi imao odušak. Bojim se, Philipe, da bi mi dolazak u takvom
kontekstu predstavljao opterećenje. Čak i ta vrsta karte stoji 165 funti, 15 šilinga i 6
penija38, a ništa što ja znam raditi u krevetu ne može biti vrijedno tolikog novca.

38
Kako se radnja ove knjige zbiva godine 1969., u Britaniji je još vrijedio zamršeni novčani sustav: 1 funtu tvorilo je
20 šilinga ili 240 penija. Bilo je tu još florina, polukruna, gvineja (to je pak bila tzv. nominalna novčana jedinica, ne

~ 90 ~
 briana

Zvuči li ovo zajedljivo? Nije tako mišljeno. Mary kaže da raspru sa ženom muškarac
uvijek pokušava okončati silovanjem, u doslovnom ili simboličkom smislu, pa se Ti
jednostavno uklapaš u sliku. Mary je puna fascinantnih teorija o muškarcima i ženama.
Kaže da u Americi počinje Pokret za oslobođenje žena. Jesi li naišao na kakav trag?
Drago mi je čuti da se na kampusu Euforičnog stvari napokon smiruju. Vjerovao ili
ne, nama ovdje možda predstoje problemi sa studentima. Spominje se mirni prosvjed u
sljedećem semestru. Navodno su stariji nastavnici izvan sebe. Prema Morrisu, Gordon
Masters je potpuno rastrojen - počeo je dolaziti na Odsjek u svojoj staroj odori
Teritorijalne obrane.

Tvoja Hilary

Désirée Morrisu

Dragi Morrise!
Za divno čudo, vjerujem ti što se tiče te Mary Makepeace, premda je primjedba
vezana uz pojam košer bila ogavna kao što i priliči samo tebi. No nemoj kriviti Philipa
Swallowa što je priča procurila. Ako nekakvu indiciju može pružiti ortografija, tebe i
tvoju „kurbu Žutokosu“ izdala je ona irska diklica, bezuba Bernardette, u zamašćenoj
poslanici punoj mrlja i tragova suzâ koja mi je stigla nekidan, nepotpisana.
Čuo si možda za Oslobođenje žena, Morrise? Upravo sam otkrila taj pokret. Hoću
reći, čitala sam kako su u studenome razbucale natjecanje za Miss Amerike, ali sam
mislila da je to samo grupica čudakinja. Nipošto. Upravo su u Plotinu pokrenule debatnu
grupu, pa sam nekuvečer otišla onamo. Prokužile su i tvoje štosove, jipi!

Désirée

novčanica /sic!/, u vrijednosti od 21 šilinga)... God. 1971. uveden je decimalni sustav (1 funta = 100 penija), a šilinzi
itd. postali su povijest - što je ucvililo, i još uvijek ucviljuje, konzervativne nostalgičare. A kako bi se iz današnje
perspektive dobila približna predodžba o tu i tamo navedenim količinama funti i dolara, dovoljno im je pripisati jednu
nulu.

~ 91 ~
 briana

Za čitanje

PAR, sredina tridesetih, supružnica debela, upoznao bi diskretan par.

KUĆEVAN I OSJEĆAJAN par element Zemlja traži braću element Voda za valjuškanje
u miru i skladu.

PRIRODA je glavna stvar. Big Sur Dylan Hesse Bach rakunčići trava morska žala
senzibilnost kreativnost seks i ljubav. Želim u kompu s curom koja voli isto.

TRAŽE SE dvije biseks djevojke ili više za vesele grupnjake u 3-je ili više s
privlačnim muškarcem ne starijim od 35. Moguće sudjelovanje supružnice, lijepo
građena. Po želji, moguće i priključenje mladog vrlo ženstvenog privlačnog transvestita,
rođak rečene. Rado se primaju prijave cura u paru, čak i samica. Osobito poželjne mlade
novakinje ili iznurene kućanice koje bi htjele okusiti radost grupnog seksa. Diskrecija
zajamčena. Fotka dobrodošla, ali bez obveze. Neodlučne neka ipak pišu.
Mali oglasi, Glas Euforičnog

KAD ŽENE MARŠIRAJU

Plotinski ogranak Pokreta za oslobođenje žena u subotu je prvi put nastupio u

javnosti, izišavši na ulice kako bi proslavio Međunarodni dan žena. Među transparentima
koje su nosile bili su: Je li pametno izigravati glupaču? Kao prava kurva zarađuješ više! te
Besplatni vrtići od 0 do 24 sata! Potonji je slogan potaknuo jednu Portorikanku, po
zanimanju kućanicu, da zaustavi povorku: gdje, molim, mogu naći neki od tih vrtića,
pitala je. Sudionice u maršu rastumačile su da oni nažalost još ne postoje.
Vjesnik, Plotin

NARODNI VRT ZA NAŠ GRAD

Tijekom vikenda studenti i ljudi koji su odabrali život na ulici naselili su se na

prazno zemljište na Aveniji jablanova, između Cliftonove i Ringove ulice, kako bi ondje
uredili, kako su ga nazvali, Narodni vrt. To je zemljište prije dvije godine pripalo
Sveučilištu, ali sve otada koristi se kao neslužbeno parkiralište.
Predstavnik vrtaša izjavio je: „Ovo zemljište ne pripada Sveučilištu. Ako uopće
nekomu pripada, onda su to Maidu Indijanci, kojima je bilo nasilno otuđeno prije dvjesto
godina. Pojavi li se ijedan pripadnik naroda Maidu, rado ćemo se odseliti. Do tada tu

~ 92 ~
 briana

nudimo prostor otvoren narodu grada Plotina. Sveučilište se pokazalo ravnodušnim

spram potreba zajednice.“
Vrtaši su vikend proveli u radu, kopajući, poravnavajući tlo i polažući u zemlju
busene trave. - Nisam vjerovao da ću ikada vidjeti hipije kako rade - rekao je jedan stariji
žitelj obližnje Motkine ulice.
Vjesnik, Plotin

IZVANREDNA SJEDNICA VIJEĆA SAVEZA STUDENATA SVEUČILIŠTA U DRLJINGAMU

Pod točkom 4 (b) donesene su odluke koje obvezuju Vijeće da:

1. inzistira da Izvršni odbor inicira direktnu akciju ako Sveučilišni savjet na svojem
sastanku u srijedu ne udovolji sljedećim zahtjevima:
a) prihvatiti in toto dokument Sudjelovanje studenata u odlučivanju što ga je Savez
još u studenome poslao na razmatranje Senatu i Savjetu;
b) smjesta poduzeti korake da se oformi komisija koja će ispitati strukturu i
funkcioniranje Sveučilišta;
c) prekinuti nastavu na svim odsjecima kako bi se mogla održati dvodnevna javna
tribina o ustroju i djelokrugu rada predložene komisije.

KUĆA OTKLIZALA

Zbog laganog klizanja tla u Pitagorinu prilazu jedna je kuća postala nesigurna za
stanovanje, odlučila je danas nadležna javna služba. Stanari na broju 1037 probudili su
se u 1.30 po ponoći, kada se zahvaljujući neuobičajeno snažnom nevremenu njihova
zgrada nagnula za 45 stupnjeva. Nitko nije ozlijeđen.
Vjesnik, Plotin

PREDMET: PARCELA NA MOTKINOJ AVENIJI IZMEĐU CLIFTONOVE I KINGOVE

ULICE

Rečenu nekretninu Sveučilište je kupilo i dovelo u red prije otprilike 18 mjeseci.

Zbog financijskih poteškoća Sveučilište nije moglo odmah pristupiti izgradnji igrališta.
Sada su sredstva prikupljena i planovi oko igrališta obnovljeni.
Zbog poštenog odnosa prema onima koji su zadnjih tjedana radili na tom zemljištu -
pri čemu je mnoge motivirao iskreni entuzijazam - valja ukazati na beskorisnost svakog
daljnjeg rada. Zemljište će ubrzo biti raščišćeno u sklopu pripremnih radova za izgradnju
rekreacijskog igrališta.
Služba za informiranje, Sveučilište države Euforije

~ 93 ~
 briana

PONOVO ZADOBIVENI RAJ

U Narodnom vrtu grada Plotina upravo se stvara novi Eden, što je najspontaniji i
najpoticajniji događaj u trajnoj borbi između sprege sveučilište - industrija - vojska i
alternativnog društva ljubavi i mira. U Vrtu ne radi i ne igra se samo zajednica studenata
i ljudi koji su odabrali život na ulici, već su tu i obični muškarci i žene, kućanice i djeca -
čak i profesori!
Glas Euforičnog

PREDLAŽE SE UTEMELJENJE GRAND-PRIX DRLJINGAMA

Novoosnovani konzorcij drljingamskih poslovnih ljudi i ljubitelja automobilizma

jučer je iznio prijedlog da se duž nove kružne petlje oko gradske jezgre upriliče trke
Formule 1. - Nova kružna petlja naprosto je savršena za auto trke - rekao je Jack Scott
zvani Brtva, predstavnik udruženja. - Čovjek bi gotovo pomislio da su projektanti od
početka imali na umu upravo to.
Večernja luč, Drljingam

PROFA I STUDENTI UHIĆENI ZBOG KRAĐE CIGALA

Šesnaest osoba, među kojima i jedan gostujući profesor iz Engleske te nekoliko

studenata, uhićeni su u subotu zbog krađe starih cigala sa zemljišta u Buchananovoj ulici
na kojemu je srušena luteranska crkva. Cigle, kojih je vrijednost 7,50 dolara, navodno su
namijenjene za Narodni vrt, gdje se upravo gradi Narodni ribnjak.
Vjesnik, Plotin

MILITANTNI STUDENTI OKUPIRALI GLAVNU DVORANU SVEUČILIŠTA

Kako bi došli do dvorane gdje se imala održati njihova sjednica, članovi Savjeta
Sveučilišta u Drljingamu jučer su se morali probiti kroz skupinu studentskih aktivista.
Studenti su zahtijevali da sjednica - sazvana radi rasprave o dokumentu njihova saveza
naslovljenom Sudjelovanje studenata u odlučivanju - bude otvorena svima
zainteresiranima. Naposljetku je predsjedniku Saveza i još dvojici studenata dopušteno
da se obrate Savjetu, no članovi toga tijela odbili su dati odgovor na studentske zahtjeve
na istoj toj sjednici.
Čim se to doznalo, u glavnu dvoranu Sveučilišta ušlo je oko 150 studenata, već
opskrbljenih vrećama za spavanje i pokrivačima. Nakon rasprave o idealnoj strukturi
reorganiziranog sveučilišta otvorena je improvizirana diskoteka. Oko 2 sata po ponoći u
dvorani se još uvijek nalazilo oko 85 studenata. Za danas prijepodne u kasnijem terminu
najavljena je rasprava na izvanrednoj skupštini Saveza o prijedlogu da se podupre i
produlji okupacija sveučilišnih zgrada.
Jutarnja struna, Drljingam
~ 94 ~
 briana

PROFA I STUDOŠI OSLOBOĐENI OPTUŽBE

Profesor Philip Swallow, britanski gost na anglistici, nalazio se među šesnaest osoba
koje su u subotu bile uhićene zbog navodne krađe cigala na zemljištu u Buchananovoj
ulici gdje se izvodi rušenje. Na općinskom sudu u Plotinu jučer su povučene optužbe
protiv svih šesnaestoro, uglavnom studenata na Euforičnom, jer je vlasnik cigala, g. Joe
Mattiessen, odbio potpisati prijavu. Nekoliko studenata profesora Swallowa okupilo se
pred sudnicom i dočekalo ga s poklicima kad je izišao.
- Još nikada nisam bio u buksi - izjavio je s osmijehom. - Doživljaj je nezaboravan, ali
ne bih ga baš rado ponovio.
Dnevnik Euforičnog

REKTOR BINDE IZJAVLJUJE

Pred nama je Vrt koji nismo planirali pa čak ni tražili, a pritom nikomu nije
pretjerano drago. Ljudi koji su radili na Vrtu zabrinuti su za budućnost svoga dara. Ljudi
koji stanuju u tom kraju nezadovoljni su zbog gužvi, buke i ponašanja nekih korisnika
Vrta. Gradske vlasti zabrinute su zbog problema vezanih uz kriminal i nadzor nad javnih
redom. Brojni porezni obveznici ogorčeni su zbog, prema njihovu sudu, nezakonitog
nasrtaja na sveučilišnu, dakle državnu imovinu. Organizatori učeničkih i studentskih
natjecanja nezadovoljni su zbog mogućeg gubitka igrališta. Većina ljudi zabrinuta je zbog
mogućnosti sukoba, iako se neki pribojavaju da do njega možda i neće doći. Ja osobno
osjećam teret svih tih briga plus još nekih koje nisam spomenuo.
Što je, dakle, sljedeći korak? Kao prvo, morat ćemo podignuti ogradu kako bismo iz
vrlo praktičnog zaborava prizvali u pamćenje činjenicu da taj teren jest imovina
Sveučilišta i neovlaštenim osobama zapriječili pristup. Mučno je uvjeravati u nešto na taj
način, ali drugoga nema.
Priopćenje iz Ureda rektora, Sveučilište države Euforije

OBRANIMO VRT!

Svečano smo se zakleli da ćemo braniti Vrt, te da ćemo u znak odmazde krenuti u rat
sa Sveučilištem bude li poduzelo ikakve korake protiv Vrta. Budemo li se borili na isti
način kao što smo radili na Vrtu - u zajednici i bratstvu, odlučno i nepokolebljivo -
pobijedit ćemo.
DOLJE OGRADE PROTIV NARODA
DOLJE BULDOŽERI
BUDITE GOSPODARI TIŠINE, GOSPODARI NOĆI S LOPATAMA I ORUŽJEM
VLAST NARODU I NJEGOVU ORUŽJU
Vrtaši
Manifest dijeljen na ulicama Plotina

~ 95 ~
 briana

PODRŽITE OKUPACIJU

Studenti! Na današnjoj sjednici podržite okupaciju, a zatim dođite k nama u glavnu

dvoranu i pridružite nam se! Pokažite upravi da je ovo vaše Sveučilište, a ne njihovo!
Letak Komiteta za organizaciju okupacije, Drljingam

POLICIJA ZAUZELA VRT. NASTRIJELJENO 35 OSOBA. U MARŠ SE UKLJUČILI

STANOVNICI ŽIČNE AVENIJE. UPOTRIJEBLJEN SUZAVAC. RANJENI PROMATRAČI I
STUDENTI. IZVANREDNO STANJE, UVEDEN POLICIJSKI SAT

Jučerašnji podnevni miting i marš u znak prosvjeda protiv zaposjedanja Vrta od

strane Sveučilišta rasplamsali su se u brutalnu borbu policije i demonstranata koja je
trajala cijelo poslijepodne. Šezdesetoro ljudi završilo je u bolnici, a do predvečerja se
suzavac proširio u južni dio kampusa i u obližnje stambene četvrti. Neskriveno vitlajući
puškama, policija je ispaljivala sačmu u nadiruće mnoštvo demonstranata, od kojih su se
mnogi razbježali dok im se krv slijevala niz lice. Jedan je policajac zadobio ubod nožem,
dok su trojica prošla s manjim ozljedama od kamenja i srče. Guverner Duck je pozvao
naoružanu Nacionalnu gardu, a od 22 do 6 uveden je policijski sat.
Jučer u 6 ujutro, nakon što je policija iz Narodnog vrta deložirala studente i ostale
koji su ondje spavali, iz Esefa je stigla tvrtka Naša ograda koja podiže 3 metra visoku
čeličnu
(nastavak na zadnjoj stranici)
Dnevnik Euforičnog

NASTAVLJA SE MIRNI PROSVJED

Izvanredna sjednica Saveza studenata Sveučilišta u Drljingamu, kojoj je pribivalo

1.000 studenata, danas se glasovanjem opredijelila za podršku i nastavak tzv. mirnog
prosvjeda što ga je već sinoć iniciralo 150 lijevih ekstremista. Na kraju sjednice studenti
su korporativno otišli u glavnu dvoranu, a nekoliko ih se probilo u ured tajnice rektora i
zahtijevalo da rektor, g. Steward Stroud, osobno sasluša njihove pritužbe.
- Čisti gubitak vremena - komentirao je jedan ondje nazočni student. - Rektor nije
pokazao nikakvo razumijevanje za legitimne zahtjeve studenata za demokratskim
sudjelovanjem u odlučivanju na Sveučilištu.
Studenti su okupirali nekoliko ureda u upravnoj zgradi, što je - kako se izrazio jedan
viši službenik - među tajničkim osobljem dovelo do „znatne uznemirenosti“.
Večernja luč,
Drljingam

~ 96 ~
 briana

VRTAŠI SE SUKOBILI S DROTOVIMA I GARDISTIMA U CENTRU PLOTINA

Tijekom vikenda pristaše ograđenoga Narodnog vrta igrali su se mačke i miša s

policijom i Nacionalnom gardom. U subotu su izvršili invaziju na trgovačku zonu u
centru Plotina. Razmiljeli su se po tri bloka na Djetelinskoj aveniji, no tada ih je odbila
četa gardista s isukanim bajunetama.
Oko 13 sati zamjenici šerifa okruga Marina napali su i kundacima pretukli mladića
koji je na izlog robne kuće Cooper sprejem u boji upravo ispisao DOBRO DOŠLI U PRAG.
Sav obliven krvlju, bio je odvučen u policijsku postaju i kasnije identificiran kao Wily
Smith, 21 g., crni student na Euforičnom Državnom.
U nedjelju je velika povorka pristaša Vrta kružila ulicama Plotina i sadila
minijaturne „Narodne vrtove“ na svaku praznu parcelu kraj koje su prošli. Upitan zašto
je svojim ljudima naredio da odstrane travu i cvijeće, šerif O'Keene je izjavio: - Oni su
povreda imovine.
Panorama, Esef

PROFESOR UPOZORAVA: SVEUČILIŠTE JE U RATU

Gordon Masters, profesor engleske književnosti na Sveučilištu u Drljingamu,

snažnim je izrazima osudio studentski mirni prosvjed koji upravo traje.
- Situacijaje veoma slična onoj u Europi 1940. - izjavio je jučer. - Neprihvatljiv
ultimatum a potom Blitzkrieg i zauzimanje susjednog teritorija, to je bila osnovna
Hitlerova strategija. Ali nismo uzmaknuli tada, a nećemo uzmaknuti ni danas.
Na zid u svojoj sobi profesor Masters je objesio veliku kartu s nacrtom instalacija za
centralno grijanje na Sveučilištu. - Cijevi su provedene kroz cijeli labirint tunela -
rastumačio je - a oni bi bili izvrsna baza za pružanje otpora budu li Senat i uprava morali
prijeći u ilegalu. Uopće ne dvojim da rektor već ima tajni bunker u koji se može povući u
najkraćem roku.
Ured rektora uskratio je komentar.
Jutarnja struna, Drljingam

ROBERTS, ŽRTVA NEREDA, PREMINUO

ODRŽAVA SE STUDENTSKI REFERENDUM
SENAT SVEUČILIŠTA SAZVAO TEMATSKU SJEDNICU O VRTU
Naslovi, Glas Euforičnog

MI OPTUŽUJEMO! MI ŽELIMO POBIJEDITI!

Narod grada Plotina zna tko je odgovoran za smrt Johna Robertsa:

rektor Binde, koji je zbog komadića zemlje objavio rat narodu;
šerif O'Keene, koji je svoje plave zlotvore naoružao puškama i odaslao na ulice;
~ 97 ~
 briana

bezimeni govnarski drot koji je bespomoćnom mladiću ispalio u leđa dva rafala
krupne sačme iz neposredne blizine.
Naše je zemljište oskvrnuto, no duh Vrta živi u Djetelinskoj aveniji i na Howleovu
platou. Narod Plotina ujedinio se protiv govnarskih drotova i tirana. Ruše se sranja od
prepreka, protiv govnara se podižu barikade ljubavi. Frajeri koji svojevoljno žive na ulici,
politikosi, studoši iz bratstava, tipovi iz. Vojske spasa, sportivosi, mirovnjačke koke, svi
oni odbacuju masku izdvojenosti i otvaraju se jedni drugima.
Glas Euforičnog

PROFESOR DAO OTKAZ

Gordon H. Masters, profesor engleske književnosti na Sveučilištu u Drljingamu,

jučer je rektoru uručio svoj otkaz, koji je ovaj prihvatio „sa žaljenjem“.
Opće je poznato da profesor Masters, koji se za nekoliko godina trebao povući u
mirovinu, u zadnje vrijeme nije bio dobra zdravlja, a njegovi bliski prijatelji kažu da su
mu problemi sa studentima koji trenutačno postoje na Sveučilištu predstavljali veliko
opterećenje.
Njegov otkaz stupa na snagu u listopadu, ali je profesor Masters već napustio
Drljingam kako bi se odmorio i oporavio.
Jutarnja struna, Drljingam

DEMONSTRANTI ZAPRAŠIVANI IZ HELIKOPTERA - SUZAVAC PREKRIO KAMPUS

Helikopter Nacionalne garde jučer je zvrndao iznad kampusa Euforičnog Državnog i

bijelim suzavcem zaprašivao oko 700 studenata i nastavnika koje je na Howleovu platou
opkolio neprobojan obruč gardista.
Uporabu plina odobrio je Hank O'Keene, šerif okruga Marina, kako bi rastjerao
preostale pripadnike žalobne povorke u spomen na Johna Robertsa u kojoj je
sudjelovalo 3.000 osoba. Raznesen vjetrom, plin se proširio stotine metara daleko.
Prekrio je stambene kuće, ušao u prostorije za nastavu i urede na Sveučilištu, prodro u
odjele sveučilišne bolnice. Žene i djeca sveučilišnih nastavnika, na kupanju u
Borovičnjaku udaljenom gotovo jedan kilometar, također su pogođeni djelovanjem plina.
Skupina nastavnika uložila je kod rektora Bindea snažan protest zbog neselektivne
uporabe plina od strane snaga javnoga reda.
Panorama, Esef

~ 98 ~
 briana

KRIZA VIĐENA OČIMA OSMOGODIŠNJAKA

Ja zapravo nisam dospio vidjeti Narodni vrt, ali sam osjećao da je prekrasan. Njega
su ljudi sagradili svojim osjećajima, ne samo svojim rukama, sagradili su ga sa srcem, tko
zna jesu li ga gradili da ostane zauvijek, bilo ih je na stotine koji su ga gradili, mi nećemo
nikada znati jesu li namjeravali da on ostane zauvijek.
Policajci samo uništavaju sebi život time što su policajci, te također sami sebi priječe
da postanu osobe. Ponašaju se kao da su neka vrsta živčanih stvorenja.
Redakciji Dnevnika Euforičnog poslao učitelj iz Plotina

JAVNA TRIBINA U GLAVNOJ DVORANI

Ovoga vikenda organizatori mirnog prosvjeda upriličuju javnu tribinu s temom

Sveučilište i zajednica.
Koja je uloga sveučilišta u suvremenom društvu?
Koje je društveno opravdanje sveučilišnog obrazovanja?
Što obični ljudi doista misle o sveučilištima i studentima?
Ovo su tek neka pitanja o kojima čemo raspravljati.
Umnoženi materijal, Sveučilište u Drljingamu

ŠKOLARCI DRLJINGAMA O STUDENTIMA

većina studenata ne voliju kak oni gore vodiju koleđa i svečilište zato se buniju i
krićiju. Kad izrastu onda će svatit da je sve bilo baš kak treba. Ljudi i policajci samo
gubiju vreme š njima, ja mislim ti studenti se samo hujncaju. Tam su svi hipyji i
ponašadu se ko budale i trošiju si svoga mozga a neko bi jako volijo da ima malo mozga.
Ja mislim da su studenti blesavi namerno bacaju smrdljive bombe samo da ljudi ih
primjete. Oni su obične stare skitnice, imaju dugačku prljavu kosu. Izgledaju ko da nikad
se ne peru. Odaju u groznim krpama i nemaju novaca. Idu na televiziju i tam pušiju
drogu pred svima. Stvaradu nered na ulicama jer se tuku i razbijadu sve na šta nalete.
Ima pametnih studenata oni nose ljepe stvari i imaju ljepu kosu, stanuju u ljepim kućama
i nisu blesavi.
da meni pridže neki student i nešto kaže, ja bi ošo. To je ko da si ti mačka pa te
student pokupi, ti misliš joj šta je dobar, a on te razreže i pravi experiment na tebi. Neki
studenti su uredu, ali su u obraženi.
ja studente ne volim svi se ponašadu isto svi nosidu iste stvari svi govoridu ko
amerikanjci, i pušidu droge i uzimadu inekcije da im bude ljepo i pričadu o ljubavi i miru
kad im nije ljepo
da sam ja policija ja bi sve nji povješo
Redakciji Tutnja poslao student pedagogije

~ 99 ~
 briana

PREDLOŽEN POSREDNIK

Danas je Udruga nenastavnog osoblja na Sveučilištu u Drljingamu usvojila prijedlog

da se imenuje posrednik koji bi vodio pregovore između uprave Sveučilišta i Izvršnog
odbora Saveza studenata ne bi li se pokušalo okončati mirni prosvjed. Također danas, ali
ranije, studenti su glasovali za nastavak prosvjeda.
Kao mogući kandidat za ulogu posrednika spomenut je profesor Morris J. Zapp,
gostujući profesor sa Sveučilišta države Euforije, SAD.
Večernja luč, Drljingam

LIJEK PROTIV POTRESA

Jedan sudionik jučerašnje javne tribine o ekologiji i politici održane na Euforičnom

Državnom rekao je da su potresi način na koji priroda prosvjeduje protiv sveg onog
betona kojim je prekrivena naša dobra Zemlja. Sadnjom biljaka čovjek oslobađa tlo i
time sprečava potrese.
Vjesnik, Plotin

REKTOR PREDLAŽE IZNAJMLJIVANJE VRTA. GRADONAČELNIK REZERVIRAN. U

PLANU VELIKI MARŠ NA DAN PALIH39

Rektor Harold Binde rekao je jučer na konferenciji za novinstvo kako mu se čini da

se sporno pitanje Narodnog vrta može riješiti ako Sveučilište dio toga zemljišta iznajmi
gradu Plotinu koji bi ga uredio za park i pritom inkorporirao što više dosadašnjih
zahvata.
Gradsko vijeće Plotina vjerojatno će taj prijedlog razmotriti na sljedećoj sjednici, ali
je poznato da mu gradonačelnik Holmes nije sklon. Također se sumnja da će guverner
Duck, koji je član Sveučilišnog savjeta ex officio, dopustiti da se prihvati prijedlog o
iznajmljivanju, budući da se žestoko protivi davanju ikakvih ustupaka vrtašima.
U međuvremenu, ovi potonji planiraju veliki marš ulicama Plotina na Dan Palih. To
će biti miran prosvjed bez nasilja, naglašavaju organizatori; no čuvši kako se procjenjuje
da će se tom prigodom u Plotinu okupiti oko 50.000 ljudi iz tako udaljenih mjesta kao što
su Madison i New York, građani su zabrinuti.
- Zatraženo je odobrenje za održavanje marša - potvrdio je predstavnik za javnost
pri gradskoj upravi. - Trenutačno je na proučavanju u nadležnoj službi.
Panorama, Esef

39
Memorial Day (također zvan Decoration Day): 30. svibnja, državni praznik u SAD-u, u spomen na pripadnike
oružanih snaga koji su poginuli u ratu. Službeno se obilježava posljednjeg ponedjeljka u svibnju.

~ 100 ~
 briana

LEDENA KOCKA OŠTETILA KROV

Gromada zelenog leda veličine 0,3 m3 noćas je pala kroz krov kuće u južnom
Drljingamu i oštetila jednu sobu na najgornjem katu. U sobi nije bilo nikoga, pa nema
ozlijeđenih.
Znanstvenici, pozvani da pregledaju led, isprva su mislili da je to zrno tuče sasvim
neuobičajenih dimenzija, no ubrzo su ustanovili da je posrijedi smrznuti urin. Vjerojatno
je bio protupropisno izbačen iz aviona na velikoj visini.
Vlasnik kuće, dr. Brendan O'Shea, jutros je kazao: - Zaprepašten sam. Čak ne znam
jesam li osiguran i za takve slučajeve. Neki bi možda rekli da je to viša sila.
Večernja luč, Drljingam

~ 101 ~
 briana

Zamjenjivanje

- Ne misliš da je nekako mali?

- Meni izgleda u redu.
- U zadnje mi se vrijeme čini da je prilično mali.
- Prema jednom nedavnom istraživanju, devedeset posto Amerikanaca smatra da je
njihov penis ispodprosječne veličine.
- Pa vjerojatno je posve prirodno da čovjek želi biti među gornjih deset posto...
- Ne radi se o gornjih deset posto, blesane, nego o tome da se deset posto muškaraca
ne zabrinjava zbog te stvari. Jednostavno je nemoguće da devedeset posto njih bude
ispod prosjeka, u tome je naime štos.
- Aha. Statistika mi nikad nije išla.
- Philipe, razočarala sam se u tebi, stvarno. Mislila sam da ti muškost nije fiks-ideja.
To mi se sviđa kod tebe.
- Moj mali penis?
- To što ne zahtijevaš da se stalno aplaudira tvojoj potenciji. S Morrisom je, ono,
svaki put morala biti jebačina s četiri zvjezdice. Ako nisam stenjala i kolutala očima i ako
mi nije pri klimaksu šikljala pjena iz usta, optuživao me da postajem frigidna.
- Je li i on spadao u onih devedeset posto?
- Paa, nije.
- Aha.
- Uostalom, tebi on izgleda manji jer ga uvijek gledaš odozgor. Zato djeluje skraćeno.
- Ideja nije loša.
- Idi se pogledati u zrcalu.
- Ne, vjerovat ću ti na riječ.
Ali sljedećeg jutra, dok se brisao nakon tuširanja. Philip se popeo na stolac da si
pregleda torzo u zrcalu iznad lavaboa. Točno, uobičajeni kut promatranja rezultira
efektom stanovite skraćenosti, premda ne tolikim koliki bi se možda poželio. Četrdesete
su svakako poodmakla dob da se čovjek počne zabrinjavati zbog te teme, ali on je tek
nedavno i došao do mjerila za uspoređivanje. Još od školskih dana, po svoj prilici, nije
pomno pogledao spolni organ drugog muškarca sve dok nije došao u Euforiju. Otada se
prema njemu sa svih strana vijore penisi. Najprije je tu bio Charles Boon, koji prezire
pidžame pa ga se po stanu u Pitagorinu prilazu često susretalo gola golcata. Onda su
dućani s pločama u Žičnoj aveniji počeli stavljati u izlog album s Johnom Lennonom i
Yoko Ono za čiju je omotnicu slavni par dao svoju akt fotografiju snimljenu en face. Onda
je došao junak filma Znatiželjna sam - žuto40: otišli su ga pogledati u Esefu i čekali dva

40
Jag àr nyfiken-gul, crno-bijeli film, kombinacija igranoga i dokumentarnoga, što ga je švedski redatelj Vilgot Sjôman
snimio 1967.; zbog erotske (pa i ideološke) radikalnosti cenzura je zabranjivala uvoz u nizu zemalja. U SAD-u je dobio
dozvolu prikazivanja 1969. u doslovnom prijevodu I Am Curious (Yellow).

~ 102 ~
 briana

sata u redu za karte s, kako ih je Désirée opisala, još nekoliko stotina sredovječnih
voajera koji su se nadali da će ih film narajcati (što i jest, mora se priznati); kao i onaj
mladić u publici na predstavi neke avangardne družine koji je glumce posve zasjenio
time što je svukao odjeću prije njih. Ti su eksponati utisnuli u Philipa osjećaj
inferiornosti. Désirée nije pokazivala nimalo sućuti.
- Sada znaš kako je to odrastati s ravnim grudima u kulturi velikih sisa.
- Ja mislim da su tvoje grudi jako lijepe.
- A kod tvoje žene?
- Hilary?
- Je li ona dobro popunjena?
- Ima dobru figuru, da. Doduše...
- Što?
- Ona ne bi mogla bez grudnjaka kao ti.
- Zašto ne?
- Ovaj, shvaćaš, to bi joj lamatalo na sve strane.
- To? Hoćeš reći, one.
- No dobro, one bi lamatale.
- Tko kaže da ne trebaju lamatati? Tko kaže da moraju stršati kao terase na
konzolama? Reći ću ti tko: industrija grudnjaka.
- Vjerojatno imaš pravo.
- Kako bi se tebi sviđalo kad bi sve vrijeme morao nositi nakurnjak?
- Bilo bi mi mrsko, ali se kladim da bi se itekako prodavali čim bi izišla reklama u
Glasu Euforičnog.
- Morris je uvijek bio za velike sise. Ne znam zašto se on vjenčao sa mnom. Ne znam
zašto sam se ja udala za njega. Zašto netko ulazi s nekim u brak? Zašto si se ti vjenčao s
Hilary?
- Ne znam. Bio sam usamljen u to vrijeme.
- Da. To je to. Ako mene pitaš, usamljenost je odgovorna za štošta.
Philip se spustio sa stolca i obrisao se do kraja. Trljao je talk u kožu i sa stanovitim
narcisističkim užitkom opipavao nove jastučiće tkiva koji su mu iznikli na bokovima i
prsima. Otkako je prestao pušiti, počeo je dobivati na težini; smatrao je da mu to baš
pristaje. Sada mu je grudni koš prekriven glatkom presvlakom mesa, a ključna kost više
ne plaši okolinu, onako izbočena i ogoljela kao da je progutao vješalicu.
Ležerno je navukao pamučni kimono koji mu je posudila Désirée. Njegov je ogrtač za
kupanje bio ostavljen u Pitagorinu prilazu: Charles Boon se njime služio toliko često te
se Philipu i nije dalo odlaziti po njega. Ako Boon nije hodao po stanu razmetljivo gol,
onda je neprestance čovjeku uzimao odjeću. Koliko je ljepši život u Sokratovoj aveniji!
Koliko se dobrodošlim, gledano unatrag, pokazalo klizanje tla koje ga je odnijelo s jedne
adrese i donijelo na drugu. Kimono ima uzorak u nijansama morski plave i zelene boje;
podstavljen bijelim frotirom, neizmjerno je udoban. U njemu on izgleda, čak se osjeća,
nekako sportski i pun energije, poput kakva istočnjačkog hrvača. Mrštio se svojem
odrazu u zrcalu, šuškajući oči i šireći nosnice. U zadnje je vrijeme izvodio podosta
gledanja u zrcalo. Možda u nadi da će sâm sebe zateći u položaju ili s izrazom koji bi
nešto otkrivao ili tumačio.

~ 103 ~
 briana

Otapkao je u svoju spavaću sobu, razgrnuo pokrivače na krevetu i napravio malo

uleknuće u jastuku. To je njegova jedina, rudimentarna gesta u kategoriji konvencija: kad
spava s Désirée, ustati rano, otići u svoju sobu i malkice zgužvati posteljinu. Nije imao
pojma koga on zapravo time zavarava. Blizance svakako ne, jer Désirée, poput svih onih
zastrašno naprednih američkih roditelja, smatra da s djecom valja postupati kao s
odraslima i sigurno im je precizno objasnila narav svoga odnosa s njim. Kad bi barem i
meni objasnila, pomislio je ironično i zagledao se u još jedno zrcalo, neka me vrag
odnese ako sam to kadar uhvatiti za glavu ili za rep.
Premda ne spada među svjetske prvake u ranoranilaštvu, Philip je ustanovio da mu
tih sunčanih jutara u Sokratovoj aveniji 3462 ne pada nimalo teško zarana napuštati
postelju. Volio je tuširati se pod mlazovima tople vode britke poput laserskih zraka,
hodati bosonog po tihoj kući s tapisonom od zida do zida, zaposjedati kuhinju koja
izgleda kao letna paluba svemirskog broda kojim upravlja kompjutor i sva bliješti od
bijele boje i nehrđajućeg čelika, s brojčanicima, raznim spravicama i ogromnim, jedva
šumnim hladnjakom. Philip je postavio za doručak sebi i djeci, izmiksao vrč zamrznutog
soka od naranče, stavio kriške slanine u električni mini roštilj, uključio ga na najslabiju
temperaturu i čaj u vrećici prelio ključalom vodom. Uvukavši noge u par napuštenih
papuča, odšetao je s čajem kroz dvorište u vrt i čučnuo uz sunčani zid kako bi upijao onaj
nepogrešivi vidik. Jutro je bilo vrlo mirno i vedro. Vode Zaljeva pružale su se bez ijednog
nabora i gotovo se mogla izbrojiti užad na „Srebrnom svodu“. Dolje, po vječito uzbibanoj
priobalnoj cesti, automobili i kamioni utrkivali su se poput limenih igračaka, no njihova
buka i ispušni plinovi nisu dopirali tako daleko. Ovdje je zrak svjež i pun mirisa
suptropske vegetacije koja raskošno buja u vrtovima dobrostojećeg Plotina.
Srebrni mlažnjak, utišanih motora, doklizio je sa sjevera gotovo u visini njegovih
očiju i on je na cinemaskopu nebosklona pratio kako lijeno odmiče dalje. Ovo je dobro
doba dana za dolazak u Euforiju. Gotovo se dade zamisliti kako je to izgledalo prvim
moreplovcima koji su, vjerojatno pukim slučajem, doplovili kroz uski tjesnac što ga sada
premošćuje „Srebrni svod“ i zatekli ovaj veličanstveni zaljev u stanju u kakvu ga je,
stvorivši svijet, ostavio Bog. Kako ide ono mjesto u Velikom Gatsbjju41: „Svježa, zelena
grud novoga svijeta... na kratak tren pun čarolije čovjeku je zacijelo zastao dah u
prisutnosti ovoga kontinenta...“ Dok je Philip u pamćenju lovio citat, spokoj jutra
raspršila je ogavna buka odozgor kao od kakve divovske kosilice za travu, i tamna
paukolika sjena prohujala je preko vrtova na padinama brežuljaka. Prvi helikopter iz
dnevnoga kontingenta obrušio se na kampus Euforičnog Državnog.
Philip se vratio u kuću. Elizabeth i Darcy su ustali. Došli su u kuhinju u pidžami,
zijevali, trljali oči i zabacivali dugačku kosu zamršenu od spavanja. Ne samo što su njih
dvoje identični blizanci, nego je - da stvar bude teža - Darcy ljepuškast na više ženski
način, pa se za raspoznavanje Philip oslanjao na Elizabethinu zubnu protezu. Zagonetan
je to par. Međusobno komunicirajući telepatski, svakodnevnim se jezikom služe
neuobičajeno škrto. Nakon njegove vlastite prerano razbrbljane i neumorno ispitljive
djece, na Philipa je ovo djelovalo smirujuće, ali i zbunjujuće. Često se pitao što li blizanci
misle o njemu, no oni o tome nisu ni zucnuli.
- Dobro jutro! - veselo ih je pozdravio. - Mislim da će danas biti vruće.
- Vozdra - uljudno su promrmljali. - Vozdra, Philipe.
Sjeli su za šank s doručkom i počeli slasno žvakati goleme količine nekakvih žitarica
sa šećernom glazurom.

41
Roman (objavljen 1925.) američkog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda (1896-1940).

~ 104 ~
 briana

- Jeste li za malo slanine?

Odmahnuli su glavom, usta punih žitarica. Izvadio je iz grila hrskave dugoljaste
ploške slanine jednake veličine i napravio sebi sendvič, uz još jednu šalicu čaja.
- Što biste danas za užinu? - pitao je. Blizanci su se pogledali.
- Maslac od kikirikija i marmeladu - rekao je Darcy.
- A ti, Elizabeth? - Kao da treba pitati.
- Isto to, molim.
Za sendviče je upotrijebio gotove kriške vitaminima obogaćenog, totalno
bezukusnog bijelog kruha koji se njima kanda sviđa i spakirao ih s po jednom jabukom u
njihove kutije za užinu. Blizanci su jeli već drugu porciju žitarica. Glas Euforičnog
nedavno je izvijestio o eksperimentu kojim se utvrdilo da su štakori hranjeni kutijama
od kukuruznih pahuljica zdraviji od štakora hranjenih samim pahuljicama. Ispričao im je
o tome. Uljudno su se nasmiješili.
- Jeste li se umili? - pitao je.
Dok su se umivali, pristavio je kotlić s vodom za Desireeinu kavu i dohvatio
jučerašnju Panoramu. „To će biti miran prosvjed bez nasilja, naglašavaju organizatori“,
čitao je, „no čuvši kako se procjenjuje da će se tom prigodom u Plotinu okupiti oko
50.000 ljudi iz tako udaljenih mjesta kao što su Madison i New York, građani su
zabrinuti.“ Pogledao je kroz prozor, tamo dolje kamo je sunuo helikopter koji sada lebdi
nad centrom Plotina. U gradu se nalazi preko dvije tisuće pripadnika oružanih snaga, od
kojih neki logoruju u samom Vrtu. Priča se da potajno zalijevaju cvijeće. Svakako,
gardisti često djeluju kao da bi rado odbacili oružje i pridružili se studentima
prosvjednicima, osobito kad ih djevojke koje podržavaju Vrt izazivaju svlačeći se do
pojasa i izlažući gole grudi njihovim bajunetama; tu jukstapoziciju krutog i mekog
fotografi Glasa Euforičnog smatraju neodoljivom. Većina njih su mladići koji su se
prijavili u Nacionalnu gardu samo da bi se izvukli iz vijetnamskog rata, a sada izgledaju
točno kao oni koje čovjek vidi na televizijskim snimkama iz Vijetnama, smeteni i nesretni
i, ako su dovoljno hrabri, pokazuju znak mira prema kameri. Zapravo cijela ta epizoda s
Vrtom uvelike je nalik vijetnamskom ratu u minijaturi: Sveučilište = Thieuov režim,
Nacionalna garda = Vojska sad, studenti i hipiji = Vijetkong… eskalacija, pretjerani
angažman, helikopteri, uništavanje raslinja, gerilsko ratovanje: sve se savršeno poklapa.
To mu može biti tema za Charles Boon Show. Ionako nema pojma o čemu bi još mogao
govoriti.
Blizanci su se ponovo pojavili u kuhinji da bi uzeli kutije s užinom; u trapericama,
tenisicama i majici djelovali su marginalno čistije i urednije.
- Jeste se pozdravili s majkom?
Nemarno su viknuli: - Đenja, Désirée - dok su izlazili iz kuće i u znak odgovora
primili prigušeni povik. Philip je stavio kavu, sok od naranče, prepržene čajne pogačice i
med na pladanj i odnio Désiréei u spavaću sobu.
- Halo! - rekla je. - Ti znaš fantastično tempirati stvari.
- Dan je prekrasan. - Spustio je pladanj i prišao prozoru. Namjestio je rebra žaluzina
tako da sunce dopire u sobu u dugačkim prugama. Désiréeine riđe pletenice plamtjele su
na žutim jastucima.
- Je li to helikopter zamalo odvalio krov kuće? - upitala je, poletno se posvetivši
doručku.
- Da, upravo sam bio vrtu.

~ 105 ~
 briana

- Gad smrdljivi. Klinci su otišli u školu bez problema?

- Da, napravio sam im sendviče s maslacem od kikirikija. Potrošio sam sve što je bilo
u staklenki.
- Aha, moram danas ići u nabavke. Imaš nešto dogovoreno?
- Jutros moram na fakultet. Nastavnici s anglistike održavaju bdjenje na stepenicama
„Dealera“.
- Održavaju što?
- Siguran sam da je riječ pogrešna, ali oni to tako zovu. Bdjenje je nešto što spada u
noć, zar ne? Mislim da ćemo naprosto stajati sat-dva na stepenicama. U znak nijemog
prosvjeda.
- Ti dakle misliš da će Duck opozvati Nacionalnu gardu samo zato što profe na
anglistici nisu laprdali nekoliko sati? Priznajem da bi to bilo poprilično postignuće, ali...
- Koliko sam shvatio, prosvjed je usmjeren prema Bindeu. Pritisak treba izvršiti na
njega kako bi se suprotstavio Ducku i O'Keeneu.
- Binde? - podrugljivo je šmrknula Désirée. - Rektor Umiljato Janje.
- No da, moraš priznati da je njegov položaj vrlo težak. Kako bi ti postupila da si na
njegovu mjestu?
- Nemoguće je da ja budem na njegovu mjestu. Sveučilište države Euforije nikada u
svojoj povijesti nije imalo ženu na mjestu rektora. Usput, hoćeš li večeras biti kod kuće,
jer inače trebamo bejbisitericu? Imam karate.
- Bit ću vani do kasno u noć. Moram obaviti onu neopisivu emisiju s Charlesom
Boonom.
- Joj, da. O čemu ćete razgovarati?
- Po svojoj prilici trebam iznijeti svoje dojmove o ovdašnjoj sveučilišnoj sceni, sa
stajališta Britanca.
- To ne zvuči baš ludo teško.
- Ali ja se više ne osjećam kao Britanac. To jest, manje no što sam se prije osjećao. A
ni kao Amerikanac, s druge strane. „Lutajući između dvaju svjetova, jednoga izgubljenog,
drugoga nemoćnog da se rodi.“42
- U svakom slučaju, mnogi će ti se javiti s pitanjima o Vrtu. Kao jednom od
najglasovitijih pristaša.
- Ono je bila čista slučajnost, kao što vrlo dobro znaš.
- Čiste slučajnosti ne postoje.
- Prema Vrtu nikad nisam osjećao više od blage sklonosti. Nikad nisam čak ni kročio
onamo. A sada mi prilaze ljudi koje uopće ne poznajem i čestitaju na angažmanu. To je
jako neugodno.
- Ima plime i oseke u ljudskim poslovima43, dragi Philipe. Ti si se našao uhvaćen u
povijesnom procesu.
- Osjećam se kao čisti prevarant.
- Zašto onda ideš na to bdjenje?
- Ako ne odem, izgledat će kao da sam se priključio drugoj stani, a to nipošto nije
točno. U svakom slučaju, što se tiče odlaska gardista s kampusa, tu je moj stav vrlo jasan.
42
Roman (objavljen 1925.) američkog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda (1896-1940).
43
William Shakespeare, Julije Cezar (IV, iii, 217). Prev. Mate Maras. nzmh, Zagreb, 1981.

~ 106 ~
 briana

- E pa, pripazi da se ne nadeš u zatvoru. Ovaj put možda neće biti tako lako iskrcati
kauciju da te puste.
Désirée je pojela pogačicu, oblizala prste i zavalila se natrag u jastuke sa šalicom
kave prinesenom ustima.
- Da znaš, u tom kimonu izgledaš zaista dobro.
- Gdje mogu nabaviti takav model?
- Zadrži ovaj. Morris tu vražju krpu nikada nije nosio. Poklonila sam mu ga za Božić
prije dvije godine. Usput rečeno, jesi li pisao Hilary? Ili se nadaš da će opet jedna
anonimka obaviti posao za tebe?
- Ne znam što da joj napišem. - Ushodao se po sobi nastojeći, posve bezrazložno, da
pritom ne staje na pruge sunčeve svjetlosti. Tri odraza njegova lika stopila su se u
triptihu zrcala na Désiréeinu toaletnom stoliću i prekorila ga kad se okrenuo da pođe
istim putem.
- Napiši joj što se dogodilo i što kaniš učiniti s tim u vezi.
- Ali ja ne znam što kanim učiniti s tim u vezi. Nemam nikakav plan.
- Zar ti ne istječe termin?
- Znam, znam - rekao je u očaju, prolazeći prstima kroz kosu. - Ali ja nisam navikao
na ovakve stvari. Nemam iskustva U preljubu. Ne znam što bi bilo najbolje za Hilary, za
djecu, za mene, za tebe...
- Za mene se ne brini - rekla je Désirée. - Mene preskoči.
- Kako mogu?
- Reći ću samo jedno. Ne namjeravam se ponovo udavati. Tek toliko, ako si imao
takvih primisli.
- Ti se kaniš razvesti, zar ne?
- Dakako. Ali od sada pa nadalje ja sam slobodna žena. Stojim na vlastitim dvjema
nogama, bez para mudâ za vratom. - Zasigurno je djelovao povrijeđeno, jer je nastavila: -
Nema tu ničeg osobnog, Philipe, ti znaš da si mi drag. Nas dvoje se sasvim fino slažemo. I
klincima si drag.
- Jesam li? Često se to pitam.
- Naravno, vodiš ih u park i slično. Morris to nikad nije radio.
- Smiješno, baš je to jedna od stvari za koje sam mislio da od njih bježim kad sam
dolazio ovamo. Zacijelo je već postala kompulzivna.
- Ovdje možeš ostati dokle god ti je po volji. Ili otići. Osjećaj se potpuno slobodnim
da radiš što misliš da je najbolje.
- Zadnjih nekoliko tjedana osjećam se vrlo slobodan. Slobodniji nego ikada u životu.
Désirée mu je uputila jedan od svojih rijetkih osmjeha.
- Lijepo rečeno. - Ustalaje iz kreveta i počešala se kroz pamučnu spavaćicu.
- Kad bismo ovako mogli nastavili unedogled, to je moja želja. Ti i ja i blizanci ovdje.
A tamo Hilary i djeca, posve zadovoljni i pojma nemaju.
- Koliko ti još preostaje?
- Paa, termin razmjene službeno završava za mjesec dana.
- Bi li mogao ostati na Euforičnom Državnom kad bi želio? Hoću reći, bi li ti dali
radno mjesto?
- Nema šanse.

~ 107 ~
 briana

- Netko mi je rekao da si dobio fantastičnu recenziju u Biltenu o kolegijima.

- Ma to je samo Wily Smith.
- Preskroman si. - Svlačeći spavaćicu preko glave, Désirée se uputila u pokrajnju
kupaonicu. Philip ju je slijedio nijemo odajući priznanje njezinu stasu i sjedio na
poklopcu zahodske školjke dok se tuširala.
- Zar ne bi mogao dobiti posao u nekom od manjih koledža u okolici? - doviknula je
kroz šištanje tople vode.
- Možda. Ali bilo bi problema s vizom. Naravno, da se oženim američkom
državljankom, ne bi ih bilo.
- Ovo zvuči kao ucjena.
- Nije bilo tako mišljeno. - Uspravio se, što je učinio i njegov odraz koji ga je susreo u
zrcalu iznad lavaboa. - Moram se obrijati. Ovaj razgovor postaje sve nestvarniji. Naravno,
za mjesec dana idem natrag. Natrag Hilary i djeci. Natrag u Drljingam. Natrag u Englesku.
- Želiš li to?
- Ni najmanje.
- Ako hoćeš, mogao bi raditi kod mene.
- Kod tebe?
- Voditi kućanstvo. U tome si jako dobar. Mnogo bolji od mene. Ja se hoću vratiti na
posao.
Nasmijao se. - Koliko bi mi plaćala?
- Ne jako puno. Ali ne bi bilo problema s vizom. Hoćeš mi dodati ručnik iz ormara,
srce?
Raširio je ručnik dok je sva svjetlucava izlazila ispod tuša, i počeo je žustro trljati.
- Mmm, to prija. - Nakon nekog vremena rekla je: - Znaš, zbilja bi trebao pisati kući.
- Jesi li rekla Morrisu?
- Ja Morrisu ne dugujem nikakva objašnjenja. Osim toga, taj bi se istoga trena bacio
na tvoju ženu.
- To mi nije palo na um. Naravno, i on i ona znaju da stanujem ovdje...
- Ali vjeruju da i Melanie stanuje ovdje, kao gardedama. Ili sam ja ta koja bi trebala
držati na oku tebe i Melanie? Zbrkalo mi se.
- Meni se zbrkalo još prije nekoliko tjedana - rekao je Philip, smanjujući žustrinu
trljanja. Sada je kleknuo i sušio joj noge. - Znaš da ovo prilično uzbuđuje.
- Ohladi, mico - rekla je Désirée. - Moraš ići na bdjenje, sjećaš se?

Dušo moja!
Puno hvala za pismo. Drago mi je što Ti je prošla prehlada.
Meni još nije nastupila ona moja peludna groznica i nekako se nadam da neću biti
alergičan na pelud tu na Euforičnom. Usputice, upravo sam u ljubavnoj vezi s gđom Zapp.
Trebao sam to već prije spomenuti, ali mi je nekako promaklo…

Draga Hilary!
Ne „Dušo moja“, jer proigrao sam pravo na taj oblik tepanja. Samo nekoliko mjeseci
nakon one epizode s Melanie. . .

~ 108 ~
 briana

Najdraža Hilary!
Pokazala si jako izoštrenu sposobnost zamjećivanja kad si napisala da u zadnjih
nekoliko svojih pisama djelujem opuštenije i veselije. Da ne muljam izokolnim frazama: u
zadnje vrijeme Désirée Zapp i ja se tucamo tri-četiri puta tjedno, što mi prija do neba i
natrag…

Cijelim putem do kampusa sastavljao je u glavi pisma za Hilary i derao ih, također u
glavi, već nakon prvih redaka. Njegove misli kao da su izmicale kontroli i odlijetale ravno
u apsurdnost, sentimentalnost ili opscenost čim bi pokušao smjestiti u zajednički
referencijalni okvir slike kuće, Drljingama, Hilary i djece, i slike svojega sadašnjeg života.
Teško je povjerovati da se, uđe li u avion, za nekoliko sati on može vratiti u onaj sivi,
vlažni, staloženi okoliš iz kojega je došao ovamo. Jednako je pak lako povjerovati da
može zakoračiti kroz zrcalo na Désiréeinu toaletnom stoliću i obresti se ondje u svojoj
spavaćoj sobi. Kad bi bar, kad kucne čas, mogao kući poslati nekakvu zombi repliku sebe,
Swallowa - robota programirana da pere suđe, drži seminare, otplaćuje hipoteku
svakoga trećeg u mjesecu, dok se on sam lijepo pritajio u Euforiji, pušta kosu i valjuška
se potiho s Désirée... U Drljingamu nitko ne bi ni primijetio. A kad bi se osobno vratio, u
svome sadašnjem duševnom stanju, svi bi kazali da se lažno predstavlja. Neka, molim,
ustane pravi Philip Sivallow! I mene bi zanimalo upoznati se s njim, pomislio je Philip dok
je manevrirao Corvairom po oštrim zavojima Sokratove avenije uz tihi cvil gumâ po
glatkom asfaltu i vrtoglavo okretanje kuća i vrtova u retrovizoru. Na kraju je ipak završio
u autu Morrisa Zappa. - Mogli biste držati akumulator stalno napunjen - kazala je Désirée
nekoliko dana nakon što se doselio. - Ne mogu vas gledati kako svakoga jutra trčite za
autobusom, a ovaj auto hvata prašinu u garaži.
Sve je počelo, znaš, one noći kad se dogodilo klizanje tla. Gđa Zapp i ja bili smo opet
pozvani u isto društvo, pa se ona ponudila da me odveze kući jer se razmahala neka vrsta
tropske oluje…
Pitagorin prilaz sličio je rijeci koja se izlila iz korita. Kiša je u velikim zamasima
zastirala svjetlo farova, bubnjala po krovu i gotovo odlomila prednje brisače. Ulična
rasvjeta nije gorjela, vjerojatno su je isključili. Izgledalo je kao da voze po morskom dnu.
- Isuse Kriste - promrmljala je Désirée, piljeći kroz prednje staklo obliveno vodom. -
Mislim da ću, kad vas odbacim, presjediti u autu dok ovo ne prođe.
Forme radi pozvao ju je unutra na kavu, što je ona, na njegovo iznenađenje,
prihvatila.
- Bojim se da ćete strašno pokisnuti - rekao je.
- Imam kišobran. Možemo otrčati.
Otrčali su - ravno u bočnu stranu kuće.
- Ovo ne razumijem - rekao je. - Tu bi trebala biti ulazna vrata.
- Valjda ste pijani - rekla je Désirée bezosjećajno. Unatoč kišobranu kisnula je sve
više. Philip je bio skroz naskroz mokar. Osim toga, kao da su stajali u desetak
centimetara dubokom blatu umjesto na vrtnoj stazi.
- Savršeno sam trijezan - rekao je, pokušavajući u mraku napipati stepenice koje
vode na trijem.
- Mora da je netko pomaknuo kuću - rekle je sarkastično.

~ 109 ~
 briana

Što je bilo, takoreći, posve točno. Kad su u potrazi za ulaznim vratima obišli oko ugla
zgrade, naišli su na tri uplašene djevojke u zablaćenim spavačicama - Melanie, Carol i
Deirdre - koje je snažan trzaj netom prije izbacio iz kreveta kad se kuća okrenula oko
sebe u velikom luku (Charles Boon, sretnik, bio je na toplom i suhom u udobnom
studiju). - Mislile smo da je potres. Mislile smo da je smak svijeta.
- Najbolje svi dođite k meni - rekla je Désirée.
Shvaćaš, bila je to gesta milosrđa, mišljena kao vrlo privremeno rješenje. Pružiti nam
krov nad glavom dok se ne uzmognemo vratiti u Pitagorin prilaz ili pak nađemo koje drugo
rješenje…
Carol i Deirdre su se ubrzo odselile. Melanie se nastanila s Charlesom Boonom u
kraju južno od kampusa - oboje su se svim srcem bacili u borbu za Vrt pa su htjeli biti
blizu mjesta radnje. Naposljetku, od svih izbjeglica iz Pitagorina prilaza samo je Philip
ostao u kući Zappovih. Zadržao se ondje, čekajući da vidi hoće li kuća u Pitagorinu
prilazu biti osposobljena za sigurno stanovanje; Désirée mu je kazala neka si time ne
razbija glavu. Počeo je na mahove tražiti stan; Désirée mu je kazala neka ne žuri. Nije ga
previše mučilo pitanje iskorištava li možda njezino gostoprimstvo, jer ona je uvečer
često odlazila na razne sastanke pa joj je uštedio trud oko nalaženja bejbisiterice.
Također, ujutro je voljela ostajati u krevetu i bilo joj je drago što njemu nije teško
pripremiti blizancima doručak i otpraviti ih u školu. Neprimjetno se uspostavila
kolotečina. Gotovo kao da su u braku. Nedjeljom bi autom vozio blizance u državni park
na drugoj strani plotinskoga gorja i s njima šetkao po boricima. Osjećao je kako se vraća
u jednu udobniju, ležerniju inačicu vlastitog života u Engleskoj. Kako je odmicao u
prošlost, interregnum u Pitagorinu prilazu bivao je sve sličniji snu pod drogom. Bilo je u
tome nečeg neprirodnog, nezdravog, a njegova uloga ispala je, na kraju krajeva, ne baš
dostojanstvena, dapače smiješna: sredovječan parazit u alternativnom društvu, s onim
svojim psećim, ulagivačkim pogledom lijepi se za mladu klapu, željan svima ugoditi, u
strahu da koga ne uvrijedi, nadajući se igri koja se nikad ne ostvaruje - igri koju je vidio
kako se razvija one večeri u stanu u prizemlju, s djevojkama i Kaubojem i Vojnikom i
crnim hrvačem. Čini se da je nisu ponovili, ili su pazili da to izvode dok je on izvan kuće.
Nakon one noći nije namirisao ni ćuh orgije, iako je sva osjetila držao u pripravnosti.
Čitanje malih oglasa u Glasu Euforičnog bilo je najbliže dokle je stigao u grupnom seksu.
Možda je i sâm trebao dati oglas. Britanski profesor, mehanizacija ne posebno moćna, voli
Jane Austen, „Hit paradu“, džin i tonik, traži orgije, kao početnik prihvatljiv. Ili osobnu
poruku. Melanie. Daj mi još jednu priliku. Trebam te, ali ne mogu govoriti. Budan ležim u
svojoj sobi i čekam te. O da, leži budan i znojem natapa tamu, slušajući prigušene zvukove
iz susjedne sobe gdje ona i Charles Boon vode ljubav. Bilo je to nastrano, doista. Ono
klizanje tla zbrisalo je cijelo jednu Sodomu i Gomoru skrovitih fantazmi i neodrađenih
žudnji. U spokojnoj, isprva aseksualnoj atmosferi raskošnoga loga Désirée Zapp u
visinama Sokratove avenije osjećao se novim čovjekom. Počeo je bolje jesti, bolje
spavati. On i Désirée zajedno su prestali pušiti. - Ako vi bacite vašu smrdljivu lulu, ja ću
baciti moje smrdljive cigarete, dogovor? - Nju je na tu odluku naveo karate, kazala je,
ponižava je što već nakon deset minuta vježbanja jedva hvata dah. Philipu je to palo
iznenađujuće lako pa je zaključio da zapravo i nije volio lulu. Bilo mu je drago što se
riješio onog pustog pribora. Dani su postali topli, pa može hodati u laganim hlačama i
tankoj košulji a da mu pritom po cijelom tijelu ne strše nedolične kvrge poput kakvih
cista. Mora se priznati da je tih dana i više pio: obično dva-tri džina i tonika prije večere,
pa vino ili pivo uz jelo, te možda skoč poslije večere dok na televiziji gledaju pregled
dnevnih nereda.

~ 110 ~
 briana

Jedne večeri, upravo pri gledanju televizije, rekao je:

- Danas sam našao sasvim zgodan stan. U Motkinoj ulici.
- Zašto ne ostanete ovdje? - rekle je Désirée, ne skidajući pogled s ekrana. - Ima sva
sila mjesta.
- Ne mogu vam se više nametati u kući.
- Ako hoćete, možete mi plaćati stanarinu.
- Dobro - rekao je. - Koliko?
- Ovako: petnaest dolara tjedno soba plus dvadeset dolara tjedno hrana i piće plus
tri dolara grijanje i svjetlo, to je trideset osam dolara tjedno odnosno sto šezdeset dolara
mjesečno, može?
- Svaka čast. Brzi ste kao munja.
- Već sam razmišljala o tome. Meni takav aranžman izgleda jako praktičan. Usput,
ostajete li kod kuće sutra uvečer? Imam radionicu za izgrađivanje svijesti.
Philip je zastao kad se upalilo crveno svjetlo i spustio prozor. Zujanje helikoptera
kazalo mu je da se nalazi u militariziranoj zoni; da nije toga, s ove strane kampusa nitko
ne bi pogodio da na Sveučilištu postoji bilo kakav problem, pomislio je provezavši se
kroz široki Zapadni ulaz i potom mimo travnjaka i ukrasnog grmlja gdje se pjena iz
rotirajućih vrtnih prskalica presijavala u svim duginim bojama na suncu a samotni
zaštitar lijeno mu iz svoga skloništa mahnuo u znak pozdrava. No kako se približavao
„Dealeru“, sve su vidljivijima postajali znaci sukoba: razbijeni prozori prekrivani
daskama, staze pune letaka i kanisterâ od suzavca, Garda i policija s kampusa koji duž tih
staza budno patroliraju, čuvaju zgrade, mumljaju u voki-tokije...
Na parkiralištu iza „Dealera“ našaoje prazno mjesto kraj Lukea Hogana, koji je
upravo stigao u svom velikom Thunderbirdu.
- Baš su ti dobra kola, Phile - rekao je pročelnik. - Ista takva imao je Morris Zapp.
Philip je neopazice skrenuo razgovor na drugu temu.
- Jedno se mora reći u prilog nemirima na kampusu: lakše je naći mjesto za
parkiranje.
Hogan je turobno kimnuo glavom. Njemu, ukliještenom između radikalnih i
konzervativnih kolega, ova kriza nije nimalo šaljiva. - Phile, zbilja mi je žao što si nam
morao doći baš u ovakvim vremenima.
- Ma ne, zapravo je prilično zanimljivo. Možda čak zanimljivije no što bi trebalo biti.
- Svakako moraš ponovo doći neke druge godine.
- A da te, recimo, pitam o stalnom namještenju? - upitao je Philip napola ozbiljno,
sjetivši se razgovora s Désirée.
Hoganov je odgovor bio krajnje ozbiljan. Na njegovu velikom, smeđem licu, isušenu i
razjedenu poput krajobraza američkog Zapada, ukazao se izraz velike boli. - Joj, Phile,
kad bih bar mogao...
- Samo sam se šalio.
- No da, u Biltenu o kolegijima dobio si zbilja krasnu recenziju... A u zadnje vrijeme
nastava se uzima u obzir, itekako se uzima.
- Iza mene ne stoje objavljeni radovi, toga sam svjestan.
- Ovaj, Phile, moram priznati... - Luke Hogan je uzdahnuo. - Za ponudu primjerenu
tvojim godinama i iskustvu očekivali bismo knjigu-dvije. E sad, naravno, da si crnac,
stvar bi bila drugačija. Ili još bolje, Indijanac. Što ja sve ne bih dao za rođenog Indijanca s
~ 111 ~
 briana

doktoratom - promrmljao je čežnjivo, poput čovjeka na pustom otoku koji sanja o steaku
i pomfritu. Dio sporazuma kojim je rezultirao štrajk iz prošlog semestra uključivao je
obvezu Sveučilišta da zapošljava više nastavnika iz Trećega svijeta, no kako je većina
sveučilišta u zemlji upriličila potjeru za istim tim plijenom, zalihe su polako kopnjele.
- I još nešto: nemam doktorat - pripomenuo je Philip.
Ta je činjenica Hoganu bila poznata, ali nije rekao ništa jer je očito smatrao da
upozoravajući na nju Philip pokazuje manjak ukusa. Ušli su u „Dealer“ i čekali lift, bez
riječi. Na zidu je stajala obavijest, ručno napisana grbavim slovima: BDJENJE
NASTAVNIKA ANGLISTIKE, STEPENICE PRED „DEALEROM“, 11 H. Kad su se vrata lifta
otvorila i njih dvojica ušli, žurno se provukao i Karl Kroop. Nizak, proćelav, s naočalama -
pojava žalibože nejunačka, pomislio je Philip kad ga je prvi put bio identificirao. Još je
uvijek na reveru nosio bedž KROOP MORA OSTATI, kao što veterani znaju nositi ratna
odličja. Ili ga možda nosi samo zato da posramljuje Hogana, koji je predsjedao i kad su ga
nogirali i kad su ga ponovo zaprimili.
- Oj, Luke, oj, Philipe - pozdravio ih je samouvjereno. - Onda, momci, vidimo se na
stepenicama?
Hogan je odgovorio uz slabašan smiješak: - Ja ću nažalost cijelo prijepodne čučati na
jednoj komisiji. - Čim se lift otvorio, skočio je van i šmugnuo u svoj ured.
- Jebeni liberal - promrmljao je Kroop.
- Ovaj, i ja sam liberal - priklopio je Philip.
- U tom slučaju bih želio - rekao je Kroop tapšući Philipa po leđima - da ima više
takvih liberala kao što si ti, Philipe, koji su spremni svoj liberalizam staviti na kocku, radi
svoga liberalizma otići u zatvor. Dolaziš na bdjenje?
- Svakako - rekao je Philip porumenjevši.
Kad je ušao u kancelariju anglistike pogledati u svoj sandučić za poštu, Mabel Lee ga
je srdačno pozdravila: - Oo, profesore Swallow, gospodin Boon vam je ostavio poruku u
pretincu. - Smijuljila se. - Čujem da ćete večeras biti u njegovoj emisiji. Sto posto ću
slušati.
- Ajoj, ne bih vam preporučio.
S hrpe na pultu uzeo je primjerak Dnevnika Euforičnog i preletio naslovnu stranicu:
PROTIV ŠERIFA O'KEENEA IZDAN NALOG ZA DJELOMIČNU SUSPENZIJU… OSTALI
KAMPUSI OBVEZALI SE DATI PODRŠKU… LIJEČNICI I ZNANSTVENICI ISPITUJU PLIN
KOJI NAVODNO IZAZIVA PLIKOVE… ŽENE I DJECA U PROTESTNOM MARŠU ZA VRT.
Tu je i fotografija Vrta, koji se, okružen poznatom žičanom ogradom, sada ubrzano
pretvara u prašnjavu pustoš s nekoliko sprava za igranje i osušenim grmovima u jednom
kutu. Nekoliko flegmatičnih gardista unutra, gomila žena i djece vani - poput kakve
nadrealističke inverzije koncentracijskog logora. Nešto za Charles Boon Show? „Čovjek
se pita, tko su ovdje stvarni zarobljenici? Tko je unutar, a tko izvan ograde?“ Itd., itd.
Odignuo je zaklopac na predmetu koji je, neizmjerno time uveseljavajući svoje američke
kolege, i dalje zvao brlog za poštu. Paketić neobična oblika adresiran Hilarynim
rukopisom nakratko mu je izazvao mučninu u želucu sve dok nije opazio da je, predan
prije nekoliko mjeseci, stigao običnom poštom. Pošta koja mu je stizala izvan Euforije
ovih ga je dana uznemiravala, djelujući kao podsjetnik na njegove spone i odgovornosti s
onu stranu granica; osobito bi se lecnuo na Hilaryna pisma, svijetlo plave poslanice
tanke poput hostije, s kojih već Kraljičin profil u desnom gornjem kutu oku grešnika
emitira rastuženo neodobravanje takva ponašanja. Ne znači da je stvarni tekst Hilarynih
nedavnih pisama izražavao ikakvu pritužbu ili sumnju. Čavrljala je posve prijazno o

~ 112 ~
 briana

djeci, Mary Makepeace i Morristu Zappu, koji, čini se, u zadnje vrijeme igra prilično
istaknutu ulogu na drljingamskom sveučilištu nakon što je uspješno sredio nekakav
problemčić sa studentima koji ih je izgleda mučio... zapravo, sadržaj njenih pisama jedva
da mu je uopće dopirao do svijesti dok je najbržim mogućim pogledom prelijetao retke
ispisane urednim okruglim rukopisom kako bi se uvjerio da u Drljingam nije dolepršala
nikakva glasina o njegovoj nevjeri koja će povratno odjeknuti u kriku ogorčenja i gnjeva.
U Plotinu i okolo njega nije nikakva tajna da on stanuje u kući Zappovih, no ljude kanda
previše zaokupljaju problemi oko Vrta a da bi se temeljitije raspitivali. Ili to, ili - kao što
tvrdi Désirée - ljudi misle da je Philip homić (primio je u stan Charlesa Boona) a ona
lezbijka (spetljala se sa ženama u Pokretu), pa niti ne pomišljaju da bi njih dvoje mogli
imati intimnu vezu. A Howard Ringbaum, glavni osumnjičenik za autorstvo anonimke o
Melanie (za što mu je izvor podataka mogao biti Kauboj, jedan od njegovih studenata),
koji je dobio ponudu za posao u Kanadi i Hoganovu hitru otpusnicu (ovomu je pao
kamen sa srca), više ne živi u državi Euforiji.
Philip je pročitao poruku u kojoj ga Charles Boon podsjeća kada i kamo treba doći
radi emisije. Prisjetio se njihova susreta u avionu od kojega su, činilo mu se, prošle
svjetlosne godine. - Hej, morate mi jedne noći doći u emisiju! - Štošta se otada
promijenilo, uključujući i njegov stav prema Charlesu Boonu, koji je prošao čitav spektar
osjećaja - podsmješljivost, iritiranost, zavist, gnjev, zapjenjenu seksualnu ljubomoru, i
sada, kad ugasla je svekolika strast44, svojevrsno nevoljko poštovanje. Boona se ovih
dana viđalo posvuda: na ulici, na televiziji, gdje god se u znak prosvjeda maršira ili
demonstrira, s onim bijelim gipsom na ruci upadao je u oči kao da izaziva policiju da mu
slomi i drugu. Njegova odvažnost, drskost, samouvjerenost nije imala granica i prerasla
je u neku vrstu hrabrosti. Melaniena zaluđenost, koja nije pokazivala nikakvih znakova
popuštanja, postala je malkice objašnjivija.
Zgužvao je poruku i bacio u koš za papir. Paketić iz Engleske otvorit će u skrovitosti
svoga ureda. Idući onamo svratio je u muški toalet na četvrtom katu, onaj gdje je bila
podmetnuta bomba prvoga njegova dana ovdje - u međuvremenu popravljen i ponovo
oličen. Kažu da je pogled kroz otvoreni prozor iznad pisoara, preko Zaljeva ravno na
„Srebrni svod“, najljepši iz takve pozicije na cijelome svijetu, no danas je Philip gledao
isključivo prema dolje. Djeluje skraćeno, o da, definitivno.
Hilary, moraš mi vjerovati da u tom aranžmanu seks apsolutno nije postojao. U one
dvije-tri prigode koliko smo se do tada susreli nismo si postali bogzna kako simpatični;
uostalom, Désirée je bila u prvom žaru obraćenja u to tzv. Oslobođenje žena i krajnje
neprijateljski nastrojena prema muškarcima općenito. Ustvari, u vezi s našim aranžmanom
svidjelo joj se upravo to...
- Ajoj! - uzdahnula je Désirée kad su prvi put vodili ljubav.
- Što je?
- Bilo je lijepo dok je trajalo.
- Bilo je veličanstveno. Svršio sam prebrzo?
- Ne mislim na to, blesane. Hoću reći, naša čednost je bila lijepa dok je trajala.
- Čednost?
- Uvijek sam željela biti čedna. Bilo je tako lijepo ovih nekoliko tjedana, ne čini ti se,
dok smo živjeli kao brat i sestra? Sada ljubakamo, baš kao sav ostali svijet. Koje li
banalnosti.

44
Parafraza poznatog stiha (br. 1755) iz tragedije Samson borac (1671) Johna Miltona.

~ 113 ~
 briana

- Ne moraš to nikad više ponoviti ako ne želiš.

- Kad se jednom krene, nema vraćanja. Može se ići samo naprijed.
- U redu - rekao je i, da bi se posve uvjerio u to načelo, rano sljedećega jutra
probudio Désirée da ponovo vode ljubav. Dugo joj je trebalo da se uzbudi, ali je
naposljetku svršila izvijajući opetovano leđa u ustalasani luk, što je njega doslovce odiglo
s kreveta.
- Kad ne bih znala da je vaginalni orgazam mit - kazala je poslije - ti bi me navukao
da promijenim mišljenje. S Morrisom nikada nije bilo tako dobro.
- To mi je teško povjerovati. No lijepo od tebe što tako govoriš.
- Živa istina. Imao je fantastičnu tehniku, barem u prvo vrijeme, no ja sam se uvijek
osjećala kao motor na probnom postolju. Podvrgnuta, kako to zovu, testiranju do
uništenja.
Ušao je u ured, otvorio prozor i sjeo za pisaći stol. U paketiću od Hilary očito se
nalazi knjiga, a čudan, gotovo zloslutan oblik objašnjen je naljepnicom OŠTEĆENO OD
MORSKE VODE. Zgulio je pakpapir i ukazao mu se izobličeni, izblijedjeli sveščić pun
nabora koji nije uzmogao odmah prepoznati. Nedostajao je hrbat, stranice su se slijepile.
Uspio ga je, ipak, silom rastvoriti u sredini i ondje pročitao: „Flashbackove valja rabiti
ekonomično, ako uopće. Oni usporavaju odvijanje priče i zbunjuju čitaoca. Na kraju
krajeva, život se giba prema naprijed, a ne unatrag.“

Nespretno su se svrstali na stepenicama „Dealera“: profesori, asistenti i

demonstratori s anglistike. Karl Kroop je trčkarao naokolo i dijelio crne trake kakve se u
znak žalosti stavljaju oko rukava. Iskrsnulo je nekoliko plakata iz kućne radinosti koji su
poručivali GARDA VAN S KAMPUSA I ODMAH PREKINITE OKUPACIJU. Philip je
kimanjem glave i smiješkom pozdravljao prijatelje i znance među okupljenim mnoštvom
u košuljama i ljetnoj odjeći. Vrijeme je bilo lijepo, potaman za demonstracije. Dapače,
ugođaj je više nalikovao pikniku negoli bdjenju. Čini se da je i Karl Kroop isto to
pomislio, jer je pljesnuvši rukama pozvao družinu na red.
- Narode, ovo bi trebao biti nijemi prosvjed. A mislim da bi dobio na dostojanstvu
kad za vrijeme bdjenja ne biste pušili.
- Ni pili, niti se seksali - dometnuo je neki zafrkant u stražnjem redu. Sy Gootblatt,
koji je stajao kraj Philipa, zastenjao je i bacio cigaretu. - Lako tebi - rekao je - ti si prestao.
Kako si uspio?
- Kompenziram to s više pića i seksa - rekao je Philip smiješeći se. Govoriti istinu a
izgledati kao da se šališ: u Euforiji je ovo, otkrio je, najsigurniji način da čovjek sačuva
svoje tajne.
- O da, ali što je s postkoitalnom cigaretom? Ne nedostaje ti?
- Ja sam pušio lulu.
- I zapamtite - rekao je Karl Kroop uozbiljeno - ako nas drotovi ili gardisti pokušaju
rastjerati, samo se omlitavite, nemojte se opirati. Ako vas neki govnar opali, potrudite se
zapamtiti njegov broj, iako ih ti kurvini sinovi danas baš i ne nose. Ima li pitanja?
- A ako upotrijebe suzavac? - pitao je netko.
- Onda smo najebali. Naprosto se što dostojanstvenije povucite. Hodajte, nemojte
trčati.
Skupinom je konačno zavladala ozbiljnost. Među nastavnicima anglistike bilo je vrlo
malo radikala, a niti jedan kandidat za mučenika. Riječi Karla Kroopa podsjetile su ih da

~ 114 ~
 briana

se, u sadašnjoj eksplozivnoj atmosferi, svi oni izlažu, doduše mikroskopski, stanovitom
riziku. Formalno gledano, oni narušavaju zabranu javnih okupljanja na kampusu koju je
izdao guverner Duck.
Sve je počelo mojim uhićenjem. Da nije bilo toga, vjerujem da se ništa ne bi dogodilo.
Désirée je, shvaćaš, bila ta koja me je izvukla uz kauciju…
- Halo, Désirée, vi ste?
- Konačno! Zar ste zaboravili da večeras trebam izići?
- Ne, nisam zaboravio.
- I gdje ste sada, do sto vragova?
- Zapravo u zatvoru.
- U zatvoru?
- Uhićen sam zbog krade cigala.
- Isuse. Zbilja ste ih ukrali?
- Ne, naravno da nisam. Hoću reći, bile su u mojem autu, ali ih nisam ukrao... To je
duga priča.
- Radije ju skratite, profesore - rekao je policijski službenik koji je stražario kraj
njega.
- Čujte, Désirée, možete li doći i položiti kauciju za mene? Tu vele da to iznosi oko
sto pedeset dolara.
- U gotovini - rekao je policajac.
- U gotovini.
- Nemam toliko u kući, a banke su zatvorene. Primaju li American Express karticu?
- Primate li kreditne kartice? - upitao je Philip policajca.
- Ne.
- Ne primaju.
- Nabavit ću nekako taj novac - rekla je Désirée. - Ne brinite.
- O, uopće nisam zabrinut - rekao je Philip sav jadan. Čuo je kako je Désirée spustila
slušalicu, pa je i on spustio svoju.
- Dopušten vam je još jedan poziv - rekao je policajac.
- Sačuvat ću ga za kasnije.
- Trebate ga iskoristiti ili sada, ili nikako. I bolje ne računajte da ćete izići uz kauciju,
u svakom slučaju ne prije ponedjeljka. Vi ste stranac, jel tako? To može zakomplicirati
stvar.
- Ajme. Što sada slijedi?
- Sada slijedi to da vas vodim iza brave. Nezgodno je samo što je ćelija za prekršajce
puna puncata drugog naroda koji je uzo tuđe cigle. Moram vas metnut u ćeliju za
kriminalce.
- Kriminalce? - Sama ta riječ zazvučala mu je stravično, a njegove zle slutnje nisu ni
izdaleka umirila dvojica crnaca moćne stature koji su okretno poput divljih zvijeri skočili
na noge čim su se otvorila vrata ćelije.
- Mladići, ovaj tu je profesor - rekao je policajac, ubacio bez pardona Philipa unutra i
zaključao vrata. - Pazite na jezičinu kad pričate s njim.
Kriminalci su se šuljali oko njega.

~ 115 ~
 briana

- Zarad čega te spremilo u buksu, profesore?

- Krađa cigala.
- Čuješ ovo, Al?
- Jašta da čujem, Lou.
- A kolko tizijeh cigala, profesore?
- O, dvadeset pet, tu negdje.
Kriminalci su se zgledali. - Biće valjda zlatne cigle - rekao je jedan. Drugi je visokim
glasom zavijao od smijeha.
- Imaš koji cigar, profesore?
- Žao mi je, nemam. - Tada je jedini put zažalio što je prestao pušiti.
- Vidi, Al, profesor ima hlačove za pet.
- Baš za pet, Lou.
- Znaš, Al, ja jako volim kad hlačovi fino prilegnu oko dupenca.
- I ja, Lou.
Philip je hitro sjeo na drvenu klupu koja se protezala duž zida i nije se ni pomaknuo
sve dok ga Désirée nije izvukla s kaucijom. - Došli ste u pravi tren - rekao je dok su se
vozili kući. - Da sam ostao preko noći, silovali bi me.
Gledano unatrag, bilo je zabavno, ali taj doživljaj on podnipošto ne bi ponovio. Kad
bi u ovom trenutku kroz Matherov ulaz dojurio odred pajkana da ih uhiti, vjerojatno bi
među prvima napustio redove i utekao u utočište svoga ureda. Srećom je na kampusu
miran dan, pa je mala vjerojatnost da zbog njihova bdjenja taj mir bude prekinut.
Prolaznici su ih samo gledali i smiješili se. Nekolicina je podizala prste u znaku mira ili
pak šake45, i vikala „Samo tako!“ i „Moć narodu!“ Neka televizijska ekipa, reporter i
kamerman koji je tešku opremu teglio na leđima kao da je bazuka, snimala ih je nekoliko
minuta; objektiv kamere polako je prolazio cijelom dužinom stepenica, što je neodoljivo
podsjećalo na snimanje godišnje zajedničke fotografije u školi. Sy Gootblatt je lice
zaklonio primjerkom Glasa Euforičnog. - Otkud znamo da ovi ne rade za FBI? - objasnio
je.
Počet ću na početku46: jednog subotnjeg poslijepodneva vozio sam ulicama Plotina -
obavljao sam nabavke u centru - i na povratku prošao kraj mjesta gdje se ruši neka crkva;
primijetio sam kako mnogo ljudi, većinom studenti, u tačkama i kolicima iz supermarketa
odnose stare cigle. Prestigao sam jednu grupicu koja se jedva vukla tegleći cigle u
papirnatim vrećama i košarama, također iz supermarketa, a među njima je bio jedan moj
student
... Wily Smith. S dva prijatelja crnca iz geta u Jasenovici i jednom bosonogom bijelom
djevojkom u kaftanu. Umah su prihvatili njegovu ponudu da ih poveze do Vrta, utovarili
cigle u prtljažnik Corvaira i uskočili u auto. Kad je Philip zakočio na jednom križanju
nedaleko od Vrta, Wily Smith je iznenada viknuo. - Govnari! - troja vrata otvorila su se
istodobno i Philipovi su se putnici razbježali u četirima različitim smjerovima. Dvojica
policajaca u automobilu koji je stao iza njega nisu se ni trudila krenuti za njima.
Ustremili su se na Philipa, koji je sjedio za volanom paraliziran od straha. - Jesam li
prošao kroz crveno, ili tako nešto? - drhtavo je upitao.
45
Raširena pozdravna gesta pristaša pokreta Moć crncima (Black Power).
46
Već desetljećima jedan od iritantnih izvjestiteljskih klišea, među knjigoljupcima ovaj izraz smjesta priziva Alicu u
zemlji čudesa (1865) Lewisa Carrolla (1832-1989) i Kraljev znameniti naputak o pripovijedanju: „Počni na početku i
idi sve dok ne stigneš do kraja; onda stani.“ Prev. Antun Šoljan. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1985

~ 116 ~
 briana

- Otvorite prtljažnik, molim.

- U njemu su nekakve stare cigle, ništa drugo.
- Samo vi otvorite prtljažnik.
Toliko se usplahirio te je zaboravio da Corvair ima motor otraga i zabunom odignuo
poklopac motora.
- Čuj, kolega, nemoj mi prodavati folove, nemam za to vremena.
- Jako mi je žao! – Konačno je Philip otvorio prtljažnik.
- Odakle potječu ove cigle?
- Ovaj, jedna zgrada, crkva, upravo je ruše, malo dalje niz ulicu, sigurno ste vidjeli.
Mnogi odnose stare cigle.
- Imate pismenu dozvolu da smijete uzeti te cigle?
- Gledajte, gospon policajac, nisam ja uzeo cigle. Oni studenti koji su bili u autu imali
su ih sa sobom. Ja sam ih samo povezao da ne pješače.
- Kako se zovu i gdje stanuju?
Philip je oklijevao. Znao je adresu Wilyja Smitha, a običavao je govoriti istinu,
osobito policajcima.
- Ne znam - rekao je. - Pretpostavio sam da imaju dozvolu.
- Nema nitko dozvolu. Ove cigle su ukradena roba.
- Doista? One ne mogu vrijediti jako mnogo, zar ne? Svakako ih smjesta vraćam u
crkvu.
- Ne ide nitko u crkvu. Imate isprave?
Philip je izvukao sveučilišnu iskaznicu i svoju britansku vozačku dozvolu. Ona prva
izazvala je otresitu homiliju protiv profesora koji svoje studente potiču na povrede tuđe
imovine, dok je potonja izazvala duboku ali nijemu sumnju. Obje isprave bijahu
zaplijenjene. Drugi policijski automobil parkirao je kraj njih, i započeo je pretovar cigala
iz Philipova automobila u policijske. Zatim su svi otišli u policiju.
Prostorija u koju su ga najprije smjestili bila je malena, bez prozora i bez zraka.
Strogo su ga upozorili neka dotičnu ne oštećuje niti pak njezine zidove onečišćuje
prostotama, prepipali ne nosi li oružje i ostavili da pola sata nasamo meditira o svojim
grijesima. Tek tada su ga izveli i sastavili uhidbeni zapisnik. Sveučilišna iskaznica i
vozačka dozvola ponovo su bile podvrgnute pregledu. Sadržaj njegovih džepova bio je
popisan i konfisciran - neugodan doživljaj, koji ga je podsjedo na onu igru koju su tako
davno igrali u Pitagorinu prilazu. Kad se iz džepa na sakou pojavila špekula, inače
Darcyjevo vlasništvo, nastalo je oko stola dežurnog narednika pučko veselje (- Hej,
profesore, prestali vam raditi klikeri!), koje se pretvorilo u moralno negodovanje
pomiješano s lascivnom zavišću kad je postalo razvidno da automobil koji on vozi i kuća
u kojoj stanuje pripadaju ženi koja nije supruga čija se slika nalazi u lisnici. Fotografirali
su ga, uzeli mu otiske prstiju. Nakon toga mu je bilo dopušteno telefonirati i potom su ga
smjestili u ćeliju s kriminalcima. Désirée ga je uspjela izbaviti uz kauciju u sedam
navečer, upravo kad je izgubio nadu da će biti vani prije ponedjeljka. Čekala ga je u
predvorju Palače pravde, hladnokrvna, odlučna i samouvjerena u krem kostimu s
hlačama, riđe kose smotane u pundžu. Obisnuo joj se oko vrata.
- Désirée... Bogu hvala što ste došli.
- Hej, pa vi izgledate zbilja šugavo. Mlatili su vas, ili što?
- Ne, nisu, ali bilo je... nelijepo.

~ 117 ~
 briana

Désirée je bila blaga, čak nježna, prvi put otkako se poznaju. Istegnula se na prstima
i poljubila ga u usta, uzela pod ruku i povela prema izlazu.
- Ispričajte mi sve - rekla je.
Pripovijedao je nesuvislim, nepovezanim rečenicama. Nije se tu radilo samo o šoku
nakon što mu je pao kamen sa srca: kao već jednom prije, neočekivani je poljubac otopio
nekakav ledenjak u njemu - iznenada su se svom snagom razlile neslućene emocije i
zaboravljeni oćuti. Nije više mislio o uhićenju. Mislio je kako je ovo prvi put što su se njih
dvoje dodirnuli. A gotovo se činilo kao da i Désirée ima u glavi istu misao. Na njegove
nepovezane primjedbe davala je nepovezane odgovore; dok je vozila kući, opasno bi
dugo zadržavala pogled na njemu umjesto na cesti, a u njezinu smijehu i psovkama
osjećala se natruha histerije. Zamjećujući i tumačeći te simptome, njega je obuzimalo još
veće uzbuđenje i zaprepaštenje. Udovi su mu nekontrolirano podrhtavali dok je izlazio iz
auta i ulazio u kuću. - Gdje su blizanci? - upitao je. - U susjedstvu - odgovorila je Désirée,
gledajući ga čudno. Zatvorila je ulazna vrata i skinula jaknu. I cipele. I hlače. I košulju. I
gaćice. Nije nosila grudnjak.
- Pardon, Phile - šapnuo je Sy Gootblatt. - Mislim da imaš erekciju, a na bdjenju to
baš ne izgleda zgodno.

Lišeno uzbuđenja, bdjenje je završilo oko 12 i 30, a demonstranti su se čavrljajući

raspršili na ručak. Philip je sa Syem Gootblattom pojeo sendvič sa salatom od račića u
restoranu Srebrni vol na kampusu. Poslije ručka Sy se vratio u ured kako bi na
električnom pisaćem stroju proizveo još jedan članak o Hookeru. Philip, odveć nemiran a
da bi radio (već tjednima nije nijednu knjigu, odnosno nijednu pravu knjigu, pročitao do
kraja), otišao je u šetnju. Upijajući sunce, šetuckao je Howleovim platoom mimo kioska i
štandova studentskih političkih skupina - neke vrste ideološkog sajma: tu se čovjek
može učlaniti u SDS47, kupiti literaturu o Crnim panterama, dati prilog u Fond za kaucije
za uhićene vrtaše, neopozivo se priključiti akciji Spasite Zaljev, dati krv za Vijetkong,
nabaviti letke o prvoj pomoći prilikom napada suzavcem, potpisati peticiju za
legalizaciju marihuane i općenito se izraziti na stotine drugih zanimljivih načina. Na
uličnoj strani trga, za duše onih manje posvećenih svjetovnim poslima natjecali su se
jedan fundamentalistički propovjednik i skupina pjevuckavih budističkih redovnika. Za
Plotin je to bio razmjerno miran dan. Premda su na svakom raskrižju duž Žične avenije
razmješteni pripadnici državne policije koji reguliraju promet, drže pločnike
prohodnima, sprečavaju okupljanje, osjećalo se vrlo malo napetosti a ljudske su mase
bile strpljive i dobro raspoložene. Svojevrstan je to hijat između nedavne prošlosti s
nasiljem, bacanjem suzavca i krvoprolićem, i nepredvidljive budućnosti u kojoj ima
uslijediti Veliki marš. Vrtaši su zaokupljeni pripremama za taj događaj; a policija se
pritajila jer joj je uloga u nemirima oko Vrta pribavila dobrano loš publicitet. Duž Žične
avenije posao se odvijao normalno premda je nekoliko izloga bilo razbijeno i prekriveno
daskama; također, snažan, ljutkast vonj suzavca zadržao se u knjižari Alpha, omiljenom
okupljalištu radikala u koje je policija ubacila toliko plinskih bombi te se pričalo kako
čovjek može po suzama koje im teku niz lice pogoditi koji su njegovi studenti ondje
kupili knjige. Iz prepunih lokala i kafića prodirale su na ulicu zdravije i primamljivije
pare podrijetlom od hamburgera, tostiranog sira i sušene govedine, kave i cigara; kroz
vanjske zvučnike dopirao je iz prodavaonica gramofonskih ploča najnoviji rock gospel

47
Udruga Studenti za demokratsko društvo (Students for a Democratic Society) zaista je 1960-ih okupljala radikalno
nastrojene studente.

~ 118 ~
 briana

Oh Happy Day48; zastori od kuglica zveckali su na povjetarcu pred dućanima s indijskim

novotarijama u kojima intenzivno miriše po štapićima tamjana, a zvukovi snimljene
glazbe na sitarti miješali su se sa zvukovima s radija uključenih na dvadeset pet mogućih
postaja u Zaljevu koji se čuju kroz otvorene prozore automobila tako natiskanih na
uskom kolniku te ne mogu ni naprijed ni natrag.
Philip je ugrabio sićušan nezauzet stol kraj otvorenog prozora u kafiću Pierre,
naručio sladoled i irsku kavu, i udobno se namjestio za promatranje parade koja mu
promiče pred očima: mladi bradati Isusi sa svojim bosonogim Magdalenama u
pamučnim maksi haljinama, crnci s afro frizurom nalik gljivi od atomske eksplozije i
metaliziranim naočalama pomoću kojih braći na drugoj strani ulice odašilju
heliografirane poruke o revoluciji, teški i manje teški drogaši koji ušlogirani bauljaju
rubom pločnika ili sjede naslonjeni leđima na sunčani zid, klinci iz geta i malodobni bijeli
bjegunci od kuće koji obijaju ure za parkiranje i prosjače sitniš od vozača a ovi plaćaju
jer se boje da će im izgrepsti blatobrane, ljepitelji plakata i smetlari, mladić koji mlako
dijeli letke o tečajevima iz scijentologije, hipiji u izgrebanim i otrcanim kožnatim
jaknama koji tegle gitare, i djevojke, djevojke svih oblika, dimenzija i opisa, djevojke s
ravnom kosom sve do pojasa, djevojke s pletenicama, djevojke nakovrčane kose,
djevojke u kratkim suknjama, djevojke u dugim suknjama, djevojke u trapericama,
djevojke u trapezicama, djevojke u bermudama, djevojke bez grudnjaka, djevojke vrlo
vjerojatno bez gaćica, djevojke bijele, smeđe, žute, crne, djevojke u kaftanima, sarijima,
tanušnim puloverima, šalvarama, vreća haljinama, havajskim haljinama, pretpotopnim
haljinama, komandosicama, sandalama, tenisicama, čizmama, perzijskim papučama,
bosonoge, djevojke s ogrlicama od perla, od cvijeća, robovskim ogrlicama, grivnama oko
gležnjeva, naušnicama, žirardi-šeširima, šeširima kakve nose kuliji, sombrerima, kapama
a la Fidel Castro, djevojke debele i mršave, niske i visoke, čiste i prljave, djevojke velikih
grudi i djevojke ravnih grudi, djevojke čvrstih, podatnih, drskih stražnjica i djevojke s
mlitavim loptama visećeg mesa koje podrhtava pri svakom koraku, plus jedna djevojka
koja je posebno privukla Philipov pogled dok je na rubu pločnika čekala da prijeđe preko
ulice, u minici do prepona, dugih golih bijelih nogu i s modricom u savršenu obliku usta
visoko na bedru.
Sjedeći ondje, upijajući sve to s dokonim užitkom jednakim onomu koji mu pruža
usporedno srkanje viskijem pojačane crne kave kroz filtar od šlaga, Philip se osjetio
konačno preobraćenim na apatridstvo; i vidio je sebe kao dio velikoga povijesnog
procesa - obrata one kulturalne Golfske struje koja je u prošlosti tolike Amerikance
odnijela u Europu u potrazi za Doživljajem. Danas nije Europa, nego Zapadna obala
Amerike onaj najdalji sprud eksperimenata u životu i umjetnosti na koji se hodočasti u
potrazi za oslobođenjem i prosvijetljenjem; pa tako Europljanin i odslik svoje potrage
danas traži u američkoj književnosti. Prisjetio se Ambasadora Henryja Jamesa, onoga
mjesta gdje Strether u pariškom vrtu Malom Bilhamu nalaže: - Živi... proživi sve što
možeš; pogrešno je ne ponašati se tako... -, osjećajući da u njemu samom ima nečega od
oba ta lika: govornika koji je do tog otkrića došao prekasno i mladića kojemu ono još
uvijek može koristiti. Prisjećao se Henryja Millera kako sjedi nad pivom u nekom
zapuštenom pariškom lokalu, s bilježnicom na koljenu a na prstima mu zaostao miris
pičke, i osjetio je daleko srodstvo s tom sirovom, neujednačenom, prijapskom
imaginacijom. Prvi put u životu shvatio je američku književnost, sjedeći toga
poslijepodneva kod Pierrea na Žičnoj aveniji dok ispred njega teče rijeka plotinskog

48
Sretna li dana; autor: Edwin Hawkins. U izvedbi zbora Edwin Hawkins Singers ostat će jednim od evergrina iz toga
razdoblja.

~ 119 ~
 briana

života, shvatio je njezino obilje i nedoličnost, njezinu svemu otvorenu heterogenost;

shvatio je Walta Whitmana koji je jednu uz drugu poslagao riječi što ih izvan rječnika
nitko još nije vidio zajedno, i Hermana Melvillea koji je razbio atom tradicionalnog
romana u pokušaju da lov na kitove učini metaforom univerzuma, a u knjigu koja se
obraća najpuritanskijem čitateljstvu što ga je svijet ikad vidio prokrijumčario poglavlje o
kitovu prepuciju i prošao lišo; shvatio je zašto je Mark Twain umalo napisao nastavak
Huckleberryja Finna u kojemu će Tom Sawyer Hucka prodati kao roba, i zašto je Stephen
Crane najprije napisao svoj veliki ratni roman a sam rat doživio poslije, i što je Gertrude
Stein mislila kad je rekla: „Sve čega se čovjek sjeća je ponavljanje, ali postojati kao
ljudsko biće, živjeti, slušati i čuti, to nikad nije ponavljanje“; shvatio je sve ovo, iako to ne
bi bio kadar rastumačiti svojim studentima, neke misli odista počivaju u predjelima
predubokima za predavaonicu, i shvatio je, napokon, što on to zapravo želi reći Hilary.

Jer, Hilary, ja sam se promijenio, promijenio sam se više no što sam vjerovao da je
moguće. Ne samo što, kao što znaš, od one noći kad se klizalo tlo stanujem kod Désirée
Zapp, nego od onoga dana kad su me uhitili s njom i redovito spavam, a da budem iskren,
nekako kao da nisam u stanju iznaći u sebi ikakvu krivnju ili žaljenje zbog toga. Naravno,
trebalo bi mi biti vrlo žao što Ti nanosim bilo kakvu bol, ali kad si postavljam pitanje čime
sam Te povrijedio, što sam Ti oduzeo od onoga što si do tada imala, dolazim do odgovora:
ničim i ništa. Nije moj odnos s Désirée nešto krivo, čini mi se, nego naš brak. Mi
posjedujemo jedno drugo u potpunosti, ali bez veselja. U trinaest godina koliko smo u
braku, mislim da je ovaj moj put u Ameriku jedini slučaj da smo razdvojeni dulje od dan-
dva. Sve to vrijeme ne vjerujem da je postojao jedan jedini sat kada Ti nisi znala ili mogla
pogoditi što ja radim, odnosno kada ja nisam znao ili mogao pogoditi što Ti radiš. Rekao
bih da smo čak znali, svako od nas, što onaj drugi misli, pa gotovo uopće nije bilo potrebe
za razgovorom. Svaki je dan bio manje-više nalik onomu prethodnom, a sutrašnji bi bivao
manje-više nalik današnjemu. Znali smo u što oboje vjerujemo: marljivost, štedljivost,
naobrazba, umjerenost. Naš brak - dom, djeca - bio je nalik stroju koji smo oboje
opsluživali, i servisirali, s nijemom ekonomičnošću dvoje tehničara koji tako dugo rade
zajedno te više ne moraju zatražiti da im onaj drugi doda određeni alat, nikad se ne
sudare, nikad ne pogriješe ili se u nečemu ne slože i od toga su posla izdosađeni do ludila.
Vidim da sam nesvjesno prešao u prošlo gramatičko vrijeme, vjerojatno zato što ne
mogu zamisliti povratak u takvu vrstu odnosa. Što ne znači da želim rastavu braka ili
odvojeni život, nego vrlo jednostavno: ako namjeravamo nastaviti zajedno, morat će to biti
na novim temeljima. Na kraju krajeva, život se giba prema naprijed, a ne unatrag. Siguran
sam da bi bilo dobro kad bi Ti došla ovamo na nekoliko tjedana kako bi ovo što govorim
shvatila u kontekstu, da tako kažem, i donijela vlastitu odluku. Nisam siguran da bih to bio
kadar objasniti u Drljingamu.
Usputice, što se tiče Désirée: ona meni ne postavlja nikakve zahtjeve, niti ja njoj. Prema
njoj ću se uvijek odnositi s nježnošću i zahvalnošću, i nema toga što bi me navelo da
zažalim zbog naše veze, ali ovo dakako nije poziv da se ovdje uključiš u ménage à trois49.
Uskoro se selim u vlastiti stan…
Da, ovako bi trebalo, zaključio je Philip dok je plaćao račun. Pismo neću poslati
odmah, ali kada dode vrijeme vjerujem da će jako lijepo poslužiti svrsi.

49
Franc, život utroje (iliti sporazumna poligamija; ovdje kanda radi podsvijest g. Lastana / Swallowa... ).

~ 120 ~
 briana

- Mislim da trebamo prihvatiti tvrdnju - govorio je Philip ozbiljno u mikrofon radija

QXYZ - da su Vrt izvorno koncipirali radikali koji su tražili temu u kojoj će se sukobiti s
establišmentom. Bio je to bitno politički čin radikalne ljevice, s nakanom da snage za
zaštitu reda i zakona izazove na ekstremnu demonstraciju sile i time oprimjeri
revolucionarnu tezu kako je ovdašnje navodno demokratsko društvo ustvari totalitarno,
represivno i netolerantno.
- Ako sam vas dobro razumio, profesore Swallow - rekao je slušatelj nazalnoga glasa
- vi tvrdite da su u krajnjoj liniji za sve ono nasilje koje je uslijedilo odgovorni ljudi koji
su pokrenuli izgradnju Vrta.
- Phile, je li to ono što si htio reći? - upao je Boon.
- U jednom smislu, da. No tu je još jedan smisao, možda važniji, u kojem se ta teza
pokazala točnom. Hoću reći, kad se u ovoj maloj zajednici utabori dvije tisuće uniformi,
kad vam cijeli dan iznad glave zuje helikopteri, kad je noću policijski sat, kad se na ulici
puca u ljude, baca suzavac i uhićuje po vlastitom nahođenju, a sve to da bi se obustavila
izgradnja jednog malog javnog vrta, onda morate priznati da doista izgleda kako sa
sistemom nešto nije u redu. Na isti način, ideja o Vrtu možda je za one koji su je smislili
bila politička domislica, ali se u procesu realizacije možda pretvorila u autentičnu i
dragocjenu zamisao. Nadam se da ne mislite kako izbjegavam odgovoriti na vaše pitanje.
- Ne mislim - rekao je glas u njegovim slušalicama. - Ne. Vrlo zanimljivo. Recite,
profesore Swallow, da li se nešto slično ikada dogodilo na vašem sveučilištu u Engleskoj?
- Nije - rekao je Philip.
- Hvala što ste zvali - rekao je Boon.
- Hvala vama - rekao je slušatelj.
Boon je kvrcnuo po sklopki za telefonsku liniju i u mikrofon otpjevuckao
identifikacijsku špicu svoje postaje. Lijeva mu je ruka bila u gipsu s natpisom: Slomili
pomoćnici šerifa okruga Arkadija u subotu, 17. svibnja, na raskrižju Djetelinske i
Addisonove. Traže se svjedoci. - Uh, imamo vremena za još najviše dva poziva - rekao je.
Crveno svjetlo se upalilo. - Halo, dobra večer. Ja sam Charles Boon, a moj gost je profesor
Philip Swallow. Što nam želite reći?
Ovaj put je zvala neka stara gospođa, očito redovita nazivateljica, jer je čuvši njen
spori, drhtavi glas Boon zakolutao jednim okom.
- Ne mislite li, profesore, da bi današnja mladež jako trebala pohađati tečajeve iz
autokontrole i samozatajnosti?
- Paaa...
- Na primjer, kad sam ja bila mlada - ima tomu vremena, mogu vam reći, ha ha...
Biste li pogađali koliko mi je godina, profesore?
Charles Boon je nemilosrdno upao: - OK, bako, što nam pokušavate reći? Djevojci je
najbolji prijatelj NE, piše se en e?
Nakon kratke tišine glas je zaćurlikao: - Joj, gospodine Boon, kako ste samo pogodili,
upravo sam to htjela reći.
- Dakle, Phile? - rekao je Charles Boon. - Imaš kakav stav o NE, piše se en e, kao
univerzalnom lijeku za naše doba? - Otpio je gutljaj iz boce Coca-Cole ispred sebe i
uvježbano podrignuo ne ispustivši nikakav zvuk. Kroz staklenu pregradu Boonu slijeva
Philip je vidio tonmajstora kako zijeva nad gumbima i brojčanicima. Činilo se da mu je
prilično dosadno, nezahvalniku. Philipu nije bilo ni mrvicu dosadno. Silno je uživao u
emisiji. Već gotovo puna dva sata slušateljstvu Charles Boon Showa udjeljivao je

~ 121 ~
 briana

liberalsku mudrost o svim mogućim temama - Vrt, droge, red i zakon, akademski
standardi, Vijetnam, okoliš, nuklearni pokusi, abortus, psiho grupe, alternativni tisak,
smrt romana - ali mu je ipak preostalo dovoljno energije i entuzijazma da staroj gospodi
uputi slovo o seksualnoj revoluciji.
- Dakle, seksualni moral je, naravno, oduvijek kost razdora među generacijama.
Danas, međutim, s tim u vezi postoji više iskrenosti a manje licemjerja nego prije, pa
mislim da to mora biti dobro.
Daljnju razradu Charles Boon nije bio u stanju podnijeti. Isključio je staru gospođu i
počeo emisiju privoditi kraju. Crveno svjetlo se ponovo upalilo; dobro, rekao je, ovo je
posljednji poziv. Glas je zvučao kao da dolazi iz daljine, ali posve jasno.
- Ti si, Philipe?
- Hilary!
- Konačno!
- Gospode bože! Gdje si?
- Kod kuće, naravno. Ne možeš zamisliti što sam sve prošla dok te nisam dobila.
- Sad ne možeš govoriti sa mnom.
- Sad ili nikad, Philipe.
Charles Boon se napeto uspravio na stolcu i zdravom rukom grčevito držao slušalice
kao da je upravo ulovio razgovor u svemiru. Iza staklene pregrade tonmajstor je,
prestavši zijevati, izbezumljeno signalizirao rukama.
- Ovo je privatni razgovor, zabunom spojen ovamo - rekao je Philip. - Isključite liniju,
molim vas.
- Da se nisi usudio, Philipe - rekla je Hilary. - Već puni sat te pokušavam dobiti.
- Zaboga, otkuda ti ovaj broj?
- Dala mi ga je gospođa Zapp.
- Je li kojim slučajem spomenula da je to broj jedne radijske kontakt emisije?
- Aaa? Rekla je da se jako želiš čuti sa mnom. Radi se o mom rođendanu?
- Mili bože! Potpuno sam zaboravio na njega.
- Uopće nije važno.
- Vidi, Hilary, moraš prekinuti ovu liniju. - Nagnuo se preko stola presvučena
zelenom čohom prema kontrolnoj sklopki, ali ga je Boon, uz demonski cerek, rukom u
gipsu odgurnuo i tonmajstoru dao znak da pojača ton. Od uzbuđenja mu je ono pomično
oko palucalo u svim smjerovima.
- Što mi zapravo hoćeš reći? - tjeskobno je upitao Philip.
- Philipe, moraš odmah doći kući ako želiš spasiti naš brak.
Philip se nasmijao, kratko i histerično.
- Zašto se smiješ?
- Upravo sam ti pisao manje-više istu stvar.
- Ja se ne šalim, Philipe.
- Niti ja. Usput rečeno, imaš li uopće pojma koliko ljudi sluša ovaj naš razgovor?
- Ne znam o čemu govoriš.
- Točno, zato se molim te skini s prokletog telefona.

~ 122 ~
 briana

- Ako tako misliš o tome... samo se nadam da shvaćaš da ću ja vrlo vjerojatno imati
ljubavnu vezu.
- Ja je već imam! - vrisnuo je. - Ali ne želim to objaviti čitavom svijetu.
Ovo je konačno zaustavilo Hilary. Uslijedio je zaprepašteni uzdah, pa tišina, pa
škljocaj.
- Fantastično - rekao je Charles Boon pošto se ugasilo i zeleno i crveno svjetlo a
mikrofon napokon zamuknuo. - Fantastično. Senzacionalno. To se zove radio.

Vremenska je prognoza bila predvidjela „proplamsaje sunca“, a prvi od njih

probudio je Morrisa rano ujutro, sjajeći mu kroz tanke pamučne zavjese ravno u lice.
Proplamsaji sunca. - Tko li smišlja te izraze? - znao je pitati svoje znance u Drljingamu. -
Koji meteorološki um trati vrijeme na ljigavu poetičnost? - Ali nikomu drugom nije to,
izgleda, zvučalo smiješno, pa se čak i on počeo privikavati na osebujni meteorologijski
žargon. „Temperatura oko prosjeka za ovo godišnje doba.“ „Donekle svježe.“
„Mjestimični pljuskovi i vedra razdoblja.“ Nepreciznost tih izraza više mu nije išla na
živce. Prihvatio je činjenicu da je, kao i u najvećem dijelu britanske sintakse, posrijedi
evazija i kompromis kojima je cilj oduzeti klimi dramatičnost. Nema tu „visokog“ ili
„niskog“: sve je blago, donekle, umjereno.
Neko je vrijeme ležao na leđima, očiju zatvorenih zbog sunca, ali i zbog jednako
zasljepljujućih cvjetnih tapeta koje krase zidove gostinske sobe obitelji Swallow,
slušajući kako se kuća budi za novi dan, kako se čitavo zdanje proteže i stenje poput
ćumeza u kojem noće starci. Podovi škripe, vodovodne instalacije zavijaju i pulsiraju,
šarke na vratima skviče, prozorska okna klopoću u okvirima. Buka je bila zaglušna.
Morris joj je pridodao osobni doprinos u vidu otegnutog prdeca koji ga je gotovo
odignuo s ležaja. Postao je to njegov uobičajeni pozdrav zori; nešto u Drljingamu,
vjerojatno voda, izazivalo mu je strahovite vjetrove.
Začuvši korak na odmorištu, naćulio je uši. Hilary? Skočio je iz kreveta, odjurio do
prozora i otvorio ga, zatim žestoko protresao posteljinu.
Sve sam trud uzalud. Vlasnica nogu je Mary Makepeace; prepoznaje se njezin težak,
trudnički krok. Na trenutak je pomislio da se Hilary smekšala te se kani neopazice uvući
u njegovu sobu na kratko torbanje prije budnice. Kad se pravo uzme, koliko je samo
sinoć bio blizu tomu da završi u krevetu s Hilary!
Osjećala se šugavo: rođendan joj je, a Swallow nije poslao nikakav dar, čak ni
najobičniju smrdljivu kartolinu. - Kad ih ne trebam, šalje mi ruže preko Interflore, a onda
zaboravi na moj rođendan - potužila se uz iskrivljeni smiješak. - Za takve stvari on je
izgubljen slučaj. Obično ga djeca podsjete. - Kako bi je razvedrio, Morris ju je pozvao van
na večeru. Ona se skanjivala. On je navaljivao. Mary ga je podržala, Amanda također.
Naposljetku se Hilary dala nagovoriti. Istuširala se, oprala kosu i presvukla u dražesnu
crnu maksi haljinu u kojoj je dotad nije vidio, s dubokim dekolteom koji je otkrivao
glatku, mliječnu put njezinih ramena i grudi. - Hej, izgledate gala - rekao je s punim
uvjerenjem, a ona je porumenjela sve do dna dekoltea. Nije prestajala petljati oko
naramenica i navlačiti šal oko ramena sve dok nije popila drugi martini, a onda se
nemarno nagnula preko stola i kanda joj nije smetalo što on baca duge oduševljene
poglede u unutrašnjost njene haljine.
Odveo ju je u jedinu podnošljivu trattoriju u Drljingamu, a nakon toga u Petronellu,
mali klub u suterenu nedaleko od kolodvora gdje obično imaju pristojnu glazbu a među
klijentelom ne preteže tiranija adolescenata. Te se večeri za razonodu brinula neka

~ 123 ~
 briana

osrednja folk-blues grupa imenom Smrt Arturova sa sjetnom pjevačicom koja je pjevala
pastiše snimaka Joan Baez i drugih vokalista takve sorte; no moglo je biti i gore,
primjerice nekakvi heavy rokeri, što se Hilary uopče ne bi sviđalo. U svakom slučaju,
djelovala je kao da joj je zabavno: znatiželjno se osvrtala po prostoriji u tudorskom stilu
sa zidovima od golih opeka, nakon svake pjesme oduševljeno pljeskala i svako malo bi
kazala: - Nisam imala pojma da u Drljingamu postoje ovakva mjesta, kako ste ga uspjeli
otkriti? - Nije imao srca pripominjati da za Petronellu i desetak sličnih lokala postoje
oglasi u svakom broju mjesnih večernjih novina, djelovalo bi to kao da joj spušta, no
činjenica je da Hilary i njezin krug jednostavno ne vide većinu stvari u vlastitom gradu.
Vjerovali ili ne, postoji svojevrsna drljingamska „scena“, iako se morate poprilično
namučiti tražeći neke njezine komponente - gay klubove, primjerice, ili karipske pajzle u
getu - ali ima i drugih, gotovo jednako zanimljivih, no posve pristupačnih. Tu je, recimo,
subotnja večer u cocktail baru Ritta, najboljeg hotela u Drljingamu, gdje se okupljaju
automehaničari sa ženama i djevojkama kako bi konzumirali alkohol na očigled svima.
Može hotel, upinjući se zadržati eleganciju, podizati cijene koliko ga volja,
automehaničari su ih u stanju pratiti. Zauzmu stolove ili čuče za šankom, a pripadnice
ženskog spola kontroliraju lelujavu ravnotežu svojih košnicama nalik perika što poput
kumulusa lebde iznad njihovih ukočeno zasjelih zdepastih pratilaca širokih ramena i
žuljevitih ogrubjelih ruku što im strše iz novih novcatih ukusnih odijela; potonji
naručuju rundu za rundom daikirije, viski s limunom, White Lady, Orange Blossom i
specijalne izume Harolda, nagrađivanog barmena: Atomska gljiva, Kompresor, Meteori
Drljingamska rosa...
- Odvest ću vas jednom onamo - obećao je Hilary.
- Mili bože, Morrise, vi ste zaista sa svime strašno au fait50. Svatko bi pomislio da već
godinama živite u Drljingamu.
- I meni ponekad tako izgleda - blago se našalio.
- Zacijelo jedva čekate da se vratite u Euforiju.
- Paa, ne znam. Bit će mi žao što propuštam prvi Grand-Prix Drljingama.
- Ali svakako, klima... i vaša obitelj?
- Bit će mi drago što opet vidim blizance. No možda će to biti posljednji put. Vi znate
da Désirée traži razvod.
Alkohol je pripomogao da se Hilaryne oči napune suzama. - Žao mi je.
Slegnuo je ramenima i navukao onaj svoj stoički, sit-svega-toga izraz (izvornik:
Humphrey Bogart). Iza Hilaryine glave nalazilo se ružičasto tonirano zrcalo u kojemu je,
kad ne bi bivao zaokupljen gledanjem u njezin dekolte, mogao izvesti sitne, nezamjetljive
prilagodbe lica.
- Zar nema izgleda za pomirbu? - upitala je.
- Nadao sam se da će ovaj moj put preokrenuti stvar. No sudeći prema tonu njenih
pisama, odlučila je neopozivo.
- Žao mi je - ponovila je.
Djevojka u Smrti Arturovoj pjevala je Tko zna kamo odlazi vrijeme, vrlo prihvatljivo
oponašajući Judy Collins.
- Vi i Philip nikad niste imali... problema? - odvažio se upitati.
- O, ne, nikad. No da, kad kažem nikad... - Zastala je, smetena.

50
Franc, (biti) upućen.

~ 124 ~
 briana

Ispružio je ruku preko stola i pokrio njezinu. - Ja znam za Melanie.

- Znam. - Zurila je u njegovu krupnu smeđu ruku, obilato obraslu dlakama. Izgleda
kao medvjeđa šapa, običavala je govoriti Désirée, ali Hilary nije ustuknula. - To se
dogodilo prvi put.
- Kako znate?
- Jednostavno znam. - Pogledala ga je u oči. - Žao mi je što je to morala biti baš vaša
kći.
Ako i postoji primjerena formula za prihvaćanje ove vrste isprika, Morris se nije
mogao sjetiti. Ponovo je slegnuo ramenima.
- I vi ste mu oprostili?
- O, da. Mislim da jesam.
- Kad bi bar Désirée imala toliko razumijevanja kao vi - uzdahnuo je.
- Možda ona treba više toga oprostiti? - rekla je plaho.
On se razvratnički nacerio. - Možda.
Vokalistici su se pridružili prvi gitarist i bas-gitarist; zajedno su pjevali Napuši mi
čarobnog zmaja oponašajući grupu Peter, Paul and Mary. Prva gitara je slaba karika u
ansamblu, zaključio je Morris. Možda je on Artur. U kojem je slučaju ime grupe svršetak
što pobožno ga treba željet51.
- Da prijeđemo u neki drugi lokal? - upitao je. Pošto su se pubovi pozatvarali, sada se
Petronella počela puniti manje biranom publikom, teškim pijancima i ponekom
kamenjarkom. U svakom će trenutku Smrti Arturovoj isteći termin svirke, a onda počinje
razulareni disco. Morris je znao za noćni lokal uz cestu izvan grada gdje imaju džuboks
nakrcan isključivo swingom iz četrdesetih.
- Mislim da trebamo ići kući - rekla je Hilary.
Pogledao je na sat. - Čemu žurba? Mary čuva djecu.
- Ipak. Postajem sve pospanija. Nisam navikla na toliko pića uvečer.
U Lotusu je polegla glavu na za to predviđeni dio naslona i zatvorila oči.
- Morrise, večer je bila tako ugodna. Puno hvala.
- Bilo mi je zadovoljstvo. - Nagnuo se i eksperimentalno je poljubio u usta. Zagrlila
ga je oko vrata i uzvratila opušteno uživajući. Morris ju je odlučio ipak odvesti kući.
Ukućani su već spavali kad su njih dvoje ušli, pa su bez riječi hodali na prstima. Dok
je Hilary postavljala stol za sutrašnji doručak, Morris je otišao u kupaonicu, poletno
oprao intimne organe i potom zube, presvukao se u čistu pidžamu i svileni kimono, i pun
nade čekao u svojoj sobi da ona dođe gore. Dao joj je još nekoliko minuta, zatim nečujno
prešao preko odmorišta i ušao u spavaću sobu. Hilary je u kombineu sjedila za toaletnim
stolićem i četkala kosu.
Trgnula se i okrenula prema njemu.
- Što je, Morrise?
- Mislio sam da bih noćas možda spavao ovdje. Nije li to ono što si imala na umu?
Odmahnula je glavom, sva zgranuta. - O, ne, ja ne bih mogla.
- Zašto ne?
- Ne ovdje. Ne sa svom djecom u kući. I Mary.

51
Hamlet (III, i, 63-4). Op. cit.

~ 125 ~
 briana

- Gdje drugdje? Kada drugdje? Sutra se vraćam O'Sheau. Krov je popravljen.

- Znam. Žao mi je, Morrise.
- Hajde, Hilary, olabavi uzde. Opusti se. Sva si napeta. Da te malo izmasiram. - Prišao
je i položio joj dlanove na stražnji dio vrata. Počeo je utiskivati prste u ramene mišiće. Ali
ona se nije opustila; držala je glavu ukočenu i pokušavala se izmaknuti, pa su u zrcalu
nalikovali „živoj slici“ davitelja i njegove žrtve.
- Žao mi je, Morrise, jednostavno ne bih mogla - promrmljala je.
- U redu - hladno je rekao i ostavio je da nepomično sjedi pred zrcalom.
Nekoliko minuta kasnije ponovo su se susreli na odmorištu, na putu iz svojih soba u
kupaonicu. Hilary je bila u spavaćici i kućnom ogrtaču, lica sjajna od kreme. Zacijelo je
izgledao smrknuto i uvrijeđeno, jer ga je u prolazu dotaknula po ruci.
- Morrise, žao mi je - šapnula je.
- Nije važno.
- Voljela bih da mogu... doista bih voljela... Bio si tako ljubazan.
Zanjihala se prema njemu. Uhvatio ju je i poljubio, neopazice joj uvukao ruku pod
ogrtač i napredovao punom parom, ali uto je negdje u blizini zaškripao pod pa se ona
otrgnula od njega i odjurila natrag u svoju sobu. Naravno da nisu bili ničiji koraci.
Prokleta kuća naprosto priča sama sa sobom, kao obično. Hilary kaže da se prastara
drvenina skuplja i rasteže zbog centralnog grijanja. Moguće. U gostinskoj sobi ima
golemih pukotina između podnih dasaka kroz koje se sada kao kroz filtar počeo iz
kuhinje u prizemlju probijati slastan ćuh slanine i kave. Morris je zaključio da je vrijeme
ustajanju.
Zatekao je Mary Makepeace kako za troje djece priprema doručak; na sebi je imala
jednu od Hilarynih kuta čiji su se gumbi jedva mogli zakopčati preko njezina ispupčenog
trbuha.
- Što si sinoć napravio Hilary? - dočekala ga je.
- Kako to misliš?
- Ni traga ni glasa od nje. Natankao si je alkoholom?
- Samo dva-tri martinija.
- Koliko jaja uz slaninu?
- Joj, ja bih dva. Na kajganu.
- Misliš da si u hotelu?
- Aha, i još naručujem zlatno hrskavi krumpir na teksaški način. - Namignuo je
Matthewu, koji je zinuo od čuda nad zdjelicom s kukuruznim pahuljicama. Mladi
Swallowi nisu bili naviknuti da za doručkom odrasli razmjenjuju dosjetke.
- Morrise, dok ideš jutros na posao, bi li me mogao odbaciti na željeznički kolodvor?
- Naravno. Putuješ nekamo?
- Spomenula sam ti da kanim otići na obiteljski grob u grofoviji Durham, sjećaš se?
- Nije li to prilično daleko?
- Prenoćit ću u Durhamu. Sutra sam natrag.
Morris je uzdahnuo. - Mene neće biti ovdje. O'Shea je popravio krov, pa se vraćam.
Nedostajat će mi ova hrana.
- Ne bojiš se vratiti?

~ 126 ~
 briana

- No da, znaš onu izreku: gromada smrznutog urina nikad ne pada dvaput na isto
mjesto.
- Hej, klinci, požurite, zakasnit ćete u školu. - Mary je stavila pred Morrisa tanjur s
kajganom i slaninom, na koje se ovaj bacio s pohvalnim izrazom.
- Znaš, Mary - rekao je kad su djeca otišla iz kuhinje - kao nevjenčana majka tratiš
svoje brojne talente. Zašto ne nagovoriš onog tvog svećenika da prijeđe u protestante?
Onda bi mogla od njega napraviti poštenog čovjeka.
- Čudno što mi to kažeš - odgovorila je, posegntlaa u džep i zamahnula omotnicom
za avionsku poštu. - Upravo mi je napisao da su ga vratili u laike.
- Sjajno! I želi da se vas dvoje vjenčate?
- U svakom slučaju, želi da živimo zajedno.
- I što namjeravaš?
- Razmišljam o tome. Baš se pitam što je s Hilary. Moram joj nešto reći prije no što
odem.
Na vratima se pojavila Amanda, sva skockana u školskoj uniformi - bordo blejzer,
bijela košulja i kravata, siva suknja. Polaznice drljingamske ženske srednje škole nose
kratke suknje, dapače vrlo vrlo kratke, tako da nalikuju mitskim dvolikim stvorenjima
poput sirena ili kentaura: veleozbiljna strogoća iznad pojasa, gola golcata razbacana
životinja ispod. Autobusne postaje u susjedstvu u ovo su doba jutra raj za nimfolepte.
Pod Morrisovim istraživačkim pogledom Amanda je porumenjela.
- Odoh ja, Mary - rekla je.
- Mandy, daj samo trkni gore i pitaj majku hoće li čaj ili što drugo, hoćeš?
- Mama nije gore. U tatinoj je radnoj sobi.
- Zbilja? Moram joj reći za večeru. - Maryje žurno izišla.
- Vidio sam da za dva tjedna u gradu gostuju Bee Gees - rekao je Morris Amandi. - Da
nabavim ulaznice?
Amandi su zasvjetlucale oči. - Joj, da, molim!
- Možda Mary pođe s nama, ili čak tvoja majka. Jesu i tebi Bee Gees gala? - upitao je
Mary, koja se već vratila.
- Ne podnosim ih. Amanda, vrijeme ti je da podeš. Majka se ne može maknuti s
telefona.
Kad je Mary morala krenuti, Hilary je i dalje telefonirala. Mary joj je škrabala poruku
dok je Morris izvlačio Lotus na cestu a od baritonske grmljavine iz auspuha zvečala sva
prozorska okna na kući.
- Kada ti polazi vlak? - pitao je dok se Mary, pažljivo manevrirajući trbuhom,
spuštala u sjedalo za suvozača.
- U osam i pedeset. Stići ćemo?
- Svakako.
- Ovaj auto nije predviđen za trudnice, jelda?
- Naslon se dade spustiti. Može ovako?
- Sjajno. Neće ti smetati ako budem radila vježbe za opuštanje?
- Samo naprijed.

~ 127 ~
 briana

Gotovo istog trena dospjeli su na rep kolone na glavnoj prometnici za Srednju

Englesku. Ljudi koji su čekali u redu na autobusnoj postaji znatiželjno su promatrali
kako na udubljenom sjedalu Lotusa Mary Makepeace vježba površinsko disanje.
- Za što to služi? - raspitivao se Morris.
- To spada u psihoprofilaksu. U prijevodu, služi za bezbolan porod. Hilary me uči.
- Ti vjeruješ u to?
- Naravno. Ruskinje se time služe godinama.
- Samo zato što si ne mogu priuštiti anestetike, kladim se.
- Kojoj je ženi do anastetika u najvažnijem trenutku života?
- Désirée je tražila da je bolnica uspava na cijelih tih prokletih devet mjeseci.
- Njoj je ispran mozak, uz ispriku za izraz. Medicinska struka je žene uspjela uvjeriti
da je trudnoća vrsta bolesti koju samo liječnici znaju liječiti.
- Što o svemu tomu misli O'Shea?
- On naprosto vjeruje u dobre stare bolove.
- Tipično za njega. Ustvari, Mary, ne shvaćam zašto si se uopće dala tom kitu u ruke.
On djeluje kao oni doktori koji su gangsterima vadili metke u starim B filmovima.
- Ovdje je takav sistem. Da bi te poslali u bolnicu, moraš se prijaviti kod lokalnog
liječnika. A O'Shea je jedini liječnik kojeg znam.
- Ne volim ni pomišljati kako te on pregledava... hoću reći, kit ima prljave nokte!
- Ma ne, te stvari on prepušta bolnici. Samo je jedanput obavio pretporođajni
pregled i čini se da mu je bilo paklenski neugodno. Prikovao je pogled uz onu ogavnu
sliku Presvetog Srca na zidu i neprestano potiho mrmljao kao da se moli.
Morris se nasmijao. - Hoće naš O'Shea.
- Situacija je bila skroz naskroz sablasna. Ona njegova bolničarka...
- Bolničarka?
- Cura crne kose, bez zuba...
- Nije to nikakva bolničarka, to je Bernardette, irska robinjica.
- No da, na sebi je imala uniformu bolničarke.
- Čista prijevara. O'Shea naprosto štedi novce.
- U svakom slučaju, nije me prestajala mrko gledati iz svoga kuta. Zapravo ne znam,
možda mi se smiješila, a samo je djelovalo kao keženje.
- Nije se ona smiješila. Da sam na tvom mjestu, Mary, držao bih se podalje od
Bernardette. Ljubomorna je.
- Ljubomorna na mene?
- Uvjerena je da sam te ja napumpao.
- Gospode bože!
- Nemoj zvučati tako iznenađeno. Za takvo nešto sam savršeno sposoban. Što si
rekla, u koliko ti sati polazi vlak? Osam i pedeset?
- Tako je.
- Sada čemo malkice prekršiti propise.
- Ma pusti, Morrise. Tako važno ipak nije.

~ 128 ~
 briana

Nastao je, izgleda, prometni čep dugačak preko jedan kilometar sve do raskrižja
gdje počinje nova kružna petlja. Morris je izišao iz kolone, dao gas i stuštio se po krivoj
strani ceste uz prosvjedno trubljenje skandaliziranih vozača.
Neposredno prije no što će stići do petlje, jedno invalidsko vozilo, kako su ih nazivali
(on bi ih prije zvao eutanazija na kotačima: na tom suludom triciklu s limenom ljušturom
dovoljno je da pukne jedna prednja guma i ciao, đaci), u pravi je čas zastao i napravio mu
mjesta da Lotus vrati u kolonu.
- Što kažeš na ovo? - rekao je sav ponosan. No nažalost, Morrisov stil vožnje
zamijetio je i prometnik. Otkopčavajući džep na kaputiću uniforme, prišao je autu.
- Ajoj - rekla je Mary Makepeace. - Sad pada kazna.
- Hoćeš li, molim te, nastaviti s onim tvojim vježbama?
Policajac se morao sagnuti gotovo do zemlje kako bi zavirio u auto. Morris je palcem
pokazao prema Mary Makepeace, koja je dahtala iz petnih žila, zatvorenih očiju i jezika
isplažena kao u psa, s rukama preko trbuha.
- Hitan slučaj, vidite. Mlada dama uskoro treba roditi.
- O! - rekao je pajkan. - No dobro, u redu, ali vozite pažljivije, inače ćete oboje
završiti u bolnici. - Smijući se vlastitoj pošalici, zaustavio je promet kako bi oni prošli
kroz crveno svjetlo. Morris mu je mahnuo u znak zahvalnosti. Dovezao je Mary
Makepeace na kolodvor pet minuta ranije.

Na kampus se Morris vozio novootvorenom dionicom petlje, uzbudljivim

kompleksom tunela i nadvožnjaka, dijelom rute predložene za Grand-Prix. Zavalio se u
sjedalu i vozio ispruženih ruku u stilu profesionalnog vozača na trkama. U najduljem
tunelu, bez opasnosti od policijskog motrenja, pritisnuo je gas i sa zadovoljstvom slušao
kako zvuk Lotusova auspuha zaglušno odjekuje od zidova. Iz tunela je poput metka
izletio u dugačak iskošeni zavoj podignut visoko iznad krovova. Odavde se vidi
panorama cijeloga grada; u tom je trenutku izišlo sunce i poput reflektora obasjalo
nedavno izgrađene blijede betonske fasade, poslovne tornjeve i autoceste, reljefno ih
ocrtavajući na pozadini sumorne mase devetnaestostoljetnih sirotinjskih četvrti i
tvornica u raspadanju. Iz ove se perspektive činilo kao da je sjeme čitavoga jednog
dvadesetostoljetnoga grada bilo davno zakopano u tlo pa sada počinju nicati mladice,
probijajući se kroz stvrdnuti, iscrpljeni površinski sloj viktorijanske arhitekture. Morris
se osjećao čudnovato tronut tim prizorom, jer grad koji izrasta stilom je nepogrešivo
američki - mjesni ultrakonzervativci dapače vazda zvrndaju upravo zbog toga - i
doživljavao je to kao da je na najneočekivanijem mjestu nabasao na jednu novu granicu
prema Americi.
No jedno je sigurno: dug im put još valja prevaliti što se tiče glazbe na radiju. Sat na
tornju otkucavao je devet; na Radiju I sljedeći se grozomorni DJ upravo smjenjivao s
onim prethodnim dok je Morris kroz glavni ulaz veličanstveno uplovljavao na kampus.
Zaštitar mu je elegantno salutirao; poslije uspjeha u zaustavljanju studentskog prosvjeda
Morris je postao glasoviti i štovani lik na sveučilišnom terenu, a zahvaljujući
narančastom Lotusu prepoznavali su ga istog trena. Tako rano ujutro nije, dakako,
nimalo teško naći mjesto za parkiranje. Drljingamski se nastavnici rado vajkaju zbog
kolizije satnice, no problem se zapravo zove nevoljkost da se nastava drži prije deset
ujutro, poslije četiri popodne, u pauzi za ručak, srijedom poslijepodne ili bilo kada
tijekom vikenda. Na taj način dakako da jedva imaju vremena pregledati poštu, a o
nastavi da se i ne govori. Neupoznat s ovom džentlmenskom tradicijom, Morris je jednu

~ 129 ~
 briana

svoju seminarsku grupu odredio u devet prije podne, što je kod dotičnih studenata
izazivalo podosta gnušanja, i upravo se radi njih sada uputio u svoj ured - ne pretjerujući
s hitnjom budući da su beziznimno zakašnjavali.
Anglistika je promijenila prostorije nakon što je on stigao u Drljingam. Sada je
smještena na osmom katu novoizgrađenoga šesterokutnog zdanja, jednoga od onih što
ih je netom promatrao vozeći se petljom. Prijelaz se zbio za uskrsnih blagdana, praćen
popriličnom količinom leleka i škrguta zubi. Jaj, jaj, s tim u usporedbi Egzodus je bio
melšpajz. Pretpostavljajući logičnosti i djelotvornosti slobodu pojedinca (što je čin
tipične njihove trknutnosti, ali ipak nekako razgaljuje), uprava je svakom nastavniku
dopustila da odluči koje bi dijelove namještaja volio da mu presele iz stare sobe, a koje bi
zamijenio novima. Posljedične permutacije totalno su zbunjivale osoblje koje je izvodilo
selidbu, pa se dogodilo bezbroj pogrešaka. Danima su se viđale karavane nosača kako
teturaju od jedne zgrade do druge i iz nove zgrade iznose gotovo isto onoliko stolova,
stolaca i kartotečnih ormara koliko su ih bili unijeli. Za jedno novo zdanje, Heksagon je
već stekao popriličnu mitsku slavu. Sagrađen je od montažnih elemenata, ali žurno
obznanjena ograničenja težine knjiga što ih svaki nastavnik smije držati na polici
uzdrmala su povjerenje u solidnost konstrukcije. Savjesniji pripadnici nastavničkog
kolektiva bit će prvih tjedana prebivanja u novim sobama viđani kako ogorčeno važu
knjige na kuhinjskim ili kupaoničkim vagama i na komadima papira zbrajaju dugačke
stupce znamenaka. Ograničen je i broj osoba koje smiju istodobno boraviti u uredima i
predavaonicama, a tvrdilo se da su prozori prema zapadu hermetički zatvoreni jer bi se
zgrada izvrnula kad bi se svi koji se služe tim prostorijama nagnuli kroz njih u isti mah.
Fasada je bila obložena ocakljenim keramičkim pločicama s petstogodišnjom garancijom
otpornosti na koroziju uslijed drljingamskih atmosferilija, no kako je za postavljanje bio
upotrijebljen vezivni materijal mnogo inferiornije kvalitete, već su počele tu i tamo
otpadati. Prilaz novoj zgradi krasili su natpisi s geslom Oprez, pločice otpadaju. Opomene
nisu bile neumjesne: jedna se pločica razbila na komadiće kraj Morrisovih nogu upravo
kad je zakoračio na ulazne stepenice.
Sve u svemu, nikakvo čudo što je među pripadnicima Odsjeka za anglistiku
preseljenje bilo temom jetkih prigovora; no jedan element nove zgrade u potpunosti ju
je iskupljivao, barem u Morrisovim očima. Bio je to tip lifta kakav on još nikada nije
vidio, egzotična imena paternoster, koji se sastoji od beskonačne trake s otvorenim
kabinama koja se diže i spušta po dvama oknima. Tempo je, naravno, sporiji nego kod
običnog lifta jer traka nikad ne staje pa se u kabinu mora zakoračiti dok je u pokretu, ali
taj sistem eliminira sve ono dosadno čekanje. Također, jedna obična, svakidašnja radnja
- služenje liftom - zadobiva time stanovitu egzistencijalnu zaoštrenost drame, jer skok u
kabinu u pokretu i iskok iz nje čovjek mora tempirati rafinirano i predano. Odista, za
ljude u godinama i one krhka zdravlja paternoster se pokazao zastrašnim izazovom, pa
je većina radije klipsala stepenicama i gore i dolje. Valja priznati, natpis nalijepljen kraj
crvene naprave za slučaj opasnosti nije ulijevao povjerenje: U slučaju opasnosti pritisnite
crvenu polugu prema dolje. Ne pokušavajte osloboditi osobe koje su ostale u paternosteru
ili ga pokrenuti. Čim to bude moguće, za kvar će se pobrinuti služba održavanja. Jednoga
će dana biti instaliran i konvencionalni lift, no zasad on još ne radi. Morris se nije žalio:
obožavao je paternoster. Možda ga on vraća u djetinjstvo, kad je na sajmištu uživao u
vožnjama na vrtuljku i sličnim stvarima; no zaključio je da je to i stroj s dubokim
poetskim smislom, osobito ako čovjek poduzme kružnu vožnju tijekom koje iščezava u
tamu na vrhu i dnu a potom se isponova uspinje u svjetlost ili u nju pada - neprestano
kretanje koje umah simbolizira sve sustave i kozmogonije temeljene na načelu vječne

~ 130 ~
 briana

rekurentnosti, mitove vegetacije, arhetipove smrti i ponovnog rođenja, cikličke teorije

povijesti i teoriju književnih modusa Northropa Fryea.
Jutros se, međutim, zadovoljio izravnim odlaskom na osmi kat. Studenti su ga već
čekali, otromboljeni uza zid kraj vrata njegova ureda, zijevali i češali se. Pozdravio ih je i
otključao vrata, na kojima je na papiriću nalijepljenom preko pločice s imenom Gordona
Mastersa pisalo njegovo ime. Čim je ušao, otvorila su se nasuprotna vrata koja vode u
drugu prostoriju i kroz njih se s izrazom isprike na licu i hrpom fascikala u rukama
došuljala Alice Slade.
- Joj, profesore Zapp, imate studente? Htjela sam vas pitati u vezi s ovim prijavama
za postdiplomski.
- Aha, do deset, u redu? Zašto ne pitate Ruperta Sutcliffea?
- Pa dobro. Oprostite što sam smetala. - Povukla se.
- Posjedajte - rekao je studentima, zaključivši u sebi da se ipak mora vratiti u
Swallowovu sobu. Prihvaćajući ulogu posrednika između uprave i studenata, bio je
zatražio tajnicu i vanjsku telefonsku liniju - na što je obama zahtjevima udovoljeno hitro
i ekonomično, preselivši ga u ured koji se ispraznio naglim odlaskom Gordona Mastersa.
Tragovi na zidu još su uvijek kazivali gdje su visjeli lovački trofeji. Premda je njegov
posrednički posao bio praktički gotov, jedva da je vrijedilo truda vraćati se u
Swallowovu sobu; a tajnica Odsjeka, istrenirana da sve probleme, pitanja i odluke
prenosi Mastersu, počela ih je, kao po nekom duboko usađenom mehanizmu za
automatsko navođenje, donositi njemu, Morrisu Zappu, iako je formalno v. d. pročelnika
Odsjeka bio Rupert Sutcliffe. Ustvari je i sam Sutcliffe nerijetko dolazio Morrisu s
uvijenim apelima za savjet i suglasnost, što su činili i drugi s Odsjeka. Naglo oslobođen
od tridesetogodišnje Mastersove despotske vladavine, drljingamski Odsjek za anglistiku
bio je preneražen i uplašen vlastitom slobodom; poput broda bez kormilara vrtio se
okolo naokolo u krugovima, ne, više poput broda čiji je kapetan tiranin jedne mračne
noći mimo svačijih očekivanja pao preko ograde i sa sobom odnio zapečaćene upute o
krajnjem odredištu. Posada je iz navike nastavila dolaziti na kapetanski most po
zapovijedi i sva sretna ih primala od bilo koga tko se slučajno zatekao na kapetanovu
sjedalu.
A ruku na srce, sjedalo je bilo udobno - šefovski stolac, tapeciran, na okretanje, s
pomičnim naslonom - i to je bio jedini razlog što se Morrisu nije baš vraćalo u sobu
Philipa Swallowa. Zavalio se u njega, dignuo noge na stol i zapalio cigaru.
- Daaakle - rekao je trima pokunjenim studentima. - O čemu, kako vidim, gorite od
želje da raspravljate?
- Jane Austen - promumljao je bradati mladić, premećući nekoliko velikih listova
ispisanih rukopisom opaka izgleda.
- Aha. Koja tema?
- Ja sam pisao o moralnoj svijesti Jane Austen.
- To mi ne zvuči kao moj stil.
- Nisam razumio naslov koji ste mi dali, profesore.
- Eros i Agape u kasnijim romanima, jel tako? U čemu je problem?
Student je poniknuo glavom. Morris je bio raspoložen za malu demonstraciju
visokonaponskog ekspozea. Agape je svetkovina putem koje su rani kršćani izražavali
međusobnu ljubav, ona simbolizira aseksualnu, neindividualiziranu ljubav; u romanima
Jane Austen nju predstavljaju društvene prigode koje učvršćuju solidarnost srednjeg

~ 131 ~
 briana

staleža u agrarnim kapitalističkim zajednicama ili izražavaju dobrodošlicu novim

pripadnicima tih zajednica - plesovi, večernje zabave, odlasci u razna razgledanja i
slično. Eros je dakako seksualna ljubav i nju kod Jane Austen predstavljaju prizori
udvaranja, razgovori u dvoje, šetnje u paru - svaki susret junakinje i muškarca kojeg ona
voli, ili misli da ga voli. Čitaoce Jane Austen, naglasio je obilato gestikulirajući cigarom,
odsutnost otvorenog spominjanja tjelesne seksualnosti u njezinoj prozi ne bi trebala
navesti na pogrešnu pretpostavku kako je ona ravnodušna ili neprijateljska prema njoj.
Posve suprotno, ona se beziznimno stavlja na stranu Erosa protiv Agape - na stranu, to
će reći, privatnog sjedinjenja zaljubljenika usuprot javnom sjedinjenju u društvenim
prigodama i na okupljanjima što su beziznimno uzrokom boli i jada (sjetite se,
primjerice, katastrofalnosti skupnih pohoda: u Sotherton u Mansfield Parku, na Box Hill
u Emmi, u Lyme Regis u Nagovaranju). Sve se više zagrijavajući, Morris je ukazivao kako
je očit signal da je g. Elton impotentan to što u olovci koju je Harriet Smith uzela od njega
nije bilo grafitnog vrška; a ono mjesto u Nagovaranju kad kapetan Wentworth skida
malo derište Waltera s ramena Anne Elliot... Zgrabio je tekst i pročitao s mnogo osjećaja:
„... našla se u stanju oslobođenosti od njega… prije no što je shvatila da je to učinio
kapetan Wentworth… već je bio odlučno udaljen… Ono što je oćutjela pri tome otkriću,
oduzelo joj je dar govora. Nije mu čak bila kadra zahvaliti. Samo se nadvijala nad malog
Charlesa, posve smućenih čuvstava.“
- I, što kažete? - završio je s dubokim štovanjem. - Ako ovo nije orgazam, što onda
jest? - Pogledao je u tri zabezeknuta lica. Uto je zazvonio kućni telefon.
Bila je to rektorova tajnica s pitanjem ima li Morris toga prijepodneva vremena da
se vidi s rektorom. Valjda predsjednik Vijeća Saveza studenata opet izvodi bijesne gliste
oko predstavnika u Komisiji za promaknuća i imenovanja, raspitivao se Morris. Tajnici
to nije bilo poznato, ali Morris bi se kladio da je pogodio. Bio se iznenadio koliko je
spremno studentski predsjednik odustao od sudjelovanja studenata u toj komisiji; bez
sumnje su se njegovi militantni pristaše pouzdavali da će on tu temu ponovo potegnuti.
Morris se u sebi znalački smiješio dok je u stolni rokovnik upisivao: 10:30, sastanak.
Posredujući između dviju strana u ovom drljingamskom disputu, često se osjećao poput
šahovskog velemajstora koji nadzire partiju dvojice novajlija i umije predvidjeti
kompletnu njezinu shemu dok se njih dvojica znoje nad svakim potezom. Drljingamskim
nastavnicima njegova se dalekovidnost činila nadnaravnom, njegova umješnost u
predsjedanju pregovorima zapanjujućom. Nisu oni shvaćali da se Morris u Euforiji
nagledao nemira i nemira na kampusu, pa osnovni scenarij znade napamet.
- Gdje smo stali? - pitao je.
- Nagovaranje...
- Aha.
Ponovo je zazvonio telefon. - Imate vanjski poziv - rekla je Alice Slade.
- Alice - uzdahnuo je Morris. - Molim vas, nemojte spajati dok ne završim sa
studentima.
- Oprostite. Da joj kažem neka nazove ponovo?
- A tko zove?
- Gospođa Swallow.
- Dajte mi je.
- Morrise? - Hilarynje glas zvučao nekako drhtavo.
- Oj.

~ 132 ~
 briana

- Imaš nastavu ili tako nešto?

- Ne, ne, zapravo ne. - Jednom je rukom poklopio slušalicu i studentima kazao: -
Sada, dakle, pročitajte taj prizor u Nagovaranju i pokušajte analizirati kako se razvija do
klimaksa. U svim značenjima te riječi. - Iskosa ih je značajno pogledao uz grimasu
hrabrenja i nastavio razgovor s Hilary. - Što je nova?
- Samo sam se htjela ispričati za ono noćas.
- Srce, ja sam taj koji se treba ispričati - rekao je Morris iznenađeno.
- Ne, ponašala sam se kao luckasta šiparica. Namamljujem te, a onda se povučem u
panici. Na kraju krajeva, nije to nešto oko čega treba komplicirati, zar ne?
- Ne, nije. - Morris se zavrtio u stolcu kako bi studentima okrenuo leđa i tiho rekao: -
Koje to?
- U svakom slučaju, godinama nisam provela tako ugodnu večer.
- Pa da ponovimo stvar. Uskoro.
- Mogao bi to podnijeti?
- Svakako. S užitkom.
- Fino.
Nastala je stanka u kojoj je čuo kako Hilary glasno udiše.
- Znači, dogovoreno?
- Da. Morrise...
- Aha?
- Danas se vraćaš u svoj stan?
- Aha. Večeras ću doći po stvari.
- Htjela sam reći, možeš ostati još jednu noć ako želiš.
- Paaa...
- Mary je na putu. Ponekad se bojim noću biti sama u kući.
- Ostat ću, svakako.
- Siguran si da ti to nije teško?
- Siguran sam.
- U redu. Onda, vidimo se večeras. - Naglo je prekinula vezu. Morris se okrenuo u
stolcu da spusti slušalicu i zamišljeno protrljao bradu.
- Da čitam referat ili ne? - upitao je bradati student malkice nestrpljivo.
- Što? Aha, to. Čitajte, čitajte. - Dok je mladić otegnutim glasom priopćavao o
moralnoj svijesti Jane Austen, Morris je mozgao o implikacijama Hilaryine iznenadne
telefonate. Je li moguće da je mislila ono što on misli da je ona mislila? Ustanovio je da se
teško koncentrira na referat, pa mu je laknulo kad je sat na tornju otkucao deset. Dok su
se studenti gurali van, unutra se ugurao Rupert Sutcliffe, visoka, pogrbljena, sjetna
pojava s labavim naočalama koje su mu neprestano klizile na vrh nosa. Sutcliffe je na
Odsjeku bio čovjek za romantizam, ali mu je nedostajalo umijeće radovanja, a
postavljenje za v. d. pročelnika nakon Mastersova odlaska očito mu ga nije ucijepilo.
- Zappe, ovaj, imate trenutak vremena?
- Možemo li o tome uz kavu?
- Bojim se da ne možemo. Ne u salonu za nastavnike. Stvar je prilično delikatna. -
Urotnički je zatvorio vrata i na vršcima prstiju krenuo prema Morrisu. - Radi se o

~ 133 ~
 briana

prijavama za postdiplomski... - Spustio je hrpu fascikala (istu onu koju je Alice Slade bila
donijela ranije) na Morrisov stol. - Trebamo odlučiti koje ćemo proslijediti Komisiji na
odobrenje.
- Aha, i?
- Pa, ovaj, prijavila se i Hilary Swallow. Žena Philipa Swallowa, shvaćate.
- Da, znam. Ja sam joj također napisao preporuku.
- Premilostivi bože, zar zbilja? Nisam primijetio. Znači, vi znate sve o tome?
- No da, ponešto. U čemu je problem? Bila je na pola magisterija kad se udala i
odustala. Sada su joj klinci već veliki, pa bi se rado vratila znanstvenom radu.
- Sve je to lijepo i krasno, ali nas dovodi u prilično nezgodan položaj. Hoću reći,
supruga kolege...
Sutcliffe je bio neženja, onaj pravi starinski, za razliku od homića ili pomodnog
nekonvencionalca - a žena se bojao na mrtvo ime. One dvije na Odsjeku tretirao je kao
počasne muškarce. Ako njegovi kolege baš moraju imati supruge, davao je do znanja,
neka ih drže kod kuće u pristojnoj skrovitosti, bar bi toliko mogli učiniti.
- Mislim da je Swallow mogao u najmanju ruku porazgovarati s nama prije no što je
supruzi dopustio da se formalno prijavi - uzdahnuo je.
- Ne bih rekao da on išta zna o tome - izlanuo je Morris neoprezno.
Sutcliffeu su naočale umalo odskočile s nosa.
- Hoćete reći... ona je to napravila njemu iza leđa?
- Ne, nipošto. Samo želi da se prema njoj ljudi odnose na temelju njenih vlastitih
vrijednosti, bez ikakva favoriziranja.
Sutcliffe je djelovao sumnjičavo. - Sve je to lijepo i krasno - progunđao je. - Ali ako
stvarno prođe, tko će joj biti mentor?
- Koliko znam, ona se nada da ćete to biti vi, Ruperte - rekao je Morris zločesto.
- Sačuvaj bože! - Sutcliffe je pokupio fascikle i stuštio se prema vratima kao da
strahuje da ga iz nekog ormara ne zaskoči Hilary i zatraži da joj bude mentor. Zastao je s
rukom na okrugloj kvaki. - Usput, dolazite li na sastanak Odsjeka?
- Nisam siguran - rekao je Morris, ustao sa svoga šefovskog stolca i ogrnuo sako. - U
pola jedanaest imam sastanak sa S. S.-om.
- Baš nezgodno. Nadao sam se da ćete vi voditi sastanak. Trebamo razgovarati o
programu predavanja za idući semestar, a tu će nužno doći do nesuglasica. Otkako je
Masters otišao, stalno se natežu...
Otplutao je van. Morris je pošao za njim i upravo zaključavao vrata kad je hodnikom,
uz zveckanje kovanica i ključeva u džepovima, dotrčao Bob Busby.
- Morrise! - dahtao je. - Dobro da sam vas ulovio. Dolazite na sastanak?
Morris je objasnio da vjerojatno neće stići. Busby se ozlovoljio. - Šteta. Vodit će ga
Sutcliffe, a on je izgubljen slučaj. Bojim se da će Dempsey pokušati progurati nekakav
prijedlog o obligatnoj lingvistici.
- Zar je to loše?
Busby se zabuljio u njega. - Naravno da je loše. Vi ste onako slistili Dempseyjev
referat na seminaru za nastavnike, pa sam mislio...
- Napadao sam njegov referat, ne njegovu disciplinu. Nemam ništa protiv lingvistike
kao takve.

~ 134 ~
 briana

- E sad, što se tiče prakse, ovdje lingvistika znači Dempsey. Obligatna lingvistika
znači za studente obligatni Dempsey, a ne mislim da to čak i oni zaslužuju.
- Ima nečega u tom što kažete - rekao je Morris. Sam je o Dempseyju imao
podvojeno mišljenje. U jednom je smislu od svih na Odsjeku Dempsey najbliži
prepoznatljivom pripadniku akademske struke. Marljiv je, ambiciozan i uporan. Nije
mušičav ni hirovit. Osim što je nužno manje briljantan, umnogome je sličan samom
Morrisu u njegovoj dobi; dapače, tijekom Morrisova boravka pokušao je u više navrata
uspostaviti prijateljski odnos, ili barem prešutni dosluh. Morris je, međutim, na svoje
iznenađenje ustanovio da su mu te ponude neprihvatljive. Nije bio sklon pridružiti se
Dempseyju u bagateliziranju svih ostalih nastavnika. Premda su oni u mnogom pogledu
munjena klapa, otkrio je da se s njima lako složio. Nikad u svojoj akademskoj karijeri nije
se osjećao manje ugroženim nego ovih pet mjeseci.
- Shvaćate, Bobe, imam dogovor sa S. S.-om.
- Da, i ja moram poći - rekao je Busby. Otkasao je u smjeru salona za nastavnike. -
Dođite na sastanak ako možete! - doviknuo je preko ramena. Morris nije namjeravao
sudjelovati na sastanku ako to ikako može izbjeći. Za vrijeme ćudljive Mastersove
despocije sastanci nastavnika bili su prilično strašni. Nakon njegova odlaska, ćaknuta
čajanka kod Klobučara52 izgledala je s njima u usporedbi kao paradigma jasnog
odlučivanja.
Gipkom, dobro tempiranom kretnjom zakoračio je u paternoster i blago tonuo
prema prizemlju. Kad je izronio u vedri dan (upravo je trajao još jedan proplamsaj
sunca), s tornja se čulo otkucavanje polovine sata i Morris je ubrzao korak. I dobro je
učinio, jer sa zida iznad njegove glave poskočila je još jedna pločica uz prasak nalik
odjeku odraznog zrna i rasprsla se na komadiće točno iza njega. Ovo više nije čak ni
smiješno, pomislio je digavši pogled prema fasadi zgrade, koja je već počela izgledati kao
divovska križaljka. Još malo pa će netko biti ozbiljno usmrćen i sudski zatražiti od
Sveučilišta milijun dolara odštete. Zabilježio je u primozak da to spomene rektoru.

- Vi ste, Zappe! Ljubazno od vas što ste svratili - promrmljao je rektor, napola se
uspravivši iza pisaćeg stola kad su Morrisa uveli u sobu. Morris je dogacao kroz dlakavi
tapison i stisnuo mlitavo ispruženu ruku. Stewart Stroud je bio visok muškarac snažne
građe koji je u ponašanju izigravao posvemašnju klonulost i slabost. Glas mu je rijetko
bivao jači od šapta, a kretao se s oprezom postarijeg bolesnika. Sada je utonuo natrag u
stolac kao da ga je napor uložen u ustajanje i rukovanje posve iscrpio. - Molim vas,
privucite si stolac, stari moj - rekao je. - Jeste za cigaretu? - Slabašno je pokušao gurnuti
drvenu kutiju preko pisaćeg stola prema Morrisu.
- Radije ću cigaru, ako vam ne smeta. Biste li i vi?
- Ne, ne, ne. - S. S. se nasmiješio i umorno odmahnuo glavom. - Htio bih vas pitati za
savjet u vezi s nekim problemčićima. - Oslonio se laktovima na doručje stolca i,
ispreplevši prste, oblikovao potporanj za odmaranje brade.
- Promaknuća i imenovanja? - upitao je Morris.
Potporanj se raspao i S. S.-u se objesila čeljust. - Kako ste znali?
- Slutio sam da vam studenti neće dopustiti da ih tek tako isključite iz te komisije.
Stroudovo se lice razvedrilo. - Oo, ovo nema nikakve veze sa studentima. - Čak si je
dopustio odmahnuti gotovo snažnom kretnjom. - Ta je neugodnost riješena, zahvaljujući

52
V. Alica u zemlji čudesa. Prev. A. Soljan. Op. cit.

~ 135 ~
 briana

vama. Ne, ova se stvar tiče isključivo akademskog osoblja i apsolutno je povjerljiva.
Ovdje je... - glavom je pokazao prema smećkastom fasciklu na svojem inače
besprijekorno neradnom stolu - popis prijedloga s raznih fakulteta za zvanje višeg
predavača, koji danas poslijepodne dolazi pred Komisiju za promaknuća i imenovanja. S
Odsjeka za anglistiku tu su dva imena. Robin Dempsey, koga vjerojatno poznajete, i vaš
pandan, trenutačno u Euforiji.
- Philip Swallow?
- Točno. Sada se pojavio problem jer je u igri manje mjesta višeg predavača nego što
smo mislili, pa će jedan od te dvojice morati imati peh. Pitanje je, koji? Koji više zaslužuje
to mjesto? Volio bih čuti vaše mišljenje, Zappe. Doista mi je stalo do vašeg mišljenja o
ovom škakljivom pitanju. - Nakon ovoga atipično dugog govora Stroud se skljokao u
stolcu i umorno zatvorio oči. - Bacite pogled u dosje, stari moj, ako bi to pomoglo -
promrmljao je.
Dosje je samo potvrdio ono što je Morris već znao: s obzirom na znanstveni rad i
objavljene naslove Dempsey je mnogo jači kandidat, dok Swallow na svojoj strani ima
seniornost i općenitu uslužnost prema Sveučilištu. Što se tiče nastavnog profila, nije bilo
nikakvih podataka na temelju kojih bi se mogla ustanoviti razlika između njih dvojice. U
pravilu, Morris ne bi uopće oklijevao podržati pamet i preporučiti Dempseyja. Uslužnost
je jeftina, na kraju krajeva. Zakoni akademske realpolitike indiciraju da će Dempsey
možda otići ne bude li brzo promaknut, dok će Swallow ostati i, bio promaknut ili ne,
dalje raditi svoj posao jednako neuzbudljivo i savjesno. Štoviše, sve ako Morris i nije na
osobnom planu bogzna kako zagrijan za Dempseyja, ima on nekoliko valjanih razloga za
izričitu odbojnost prema Philipu Swallowu, koji je poševio njegovu kćer, u TLS-u
izmasakrirao njegov rad i, po svemu sudeći, pripremio mu psinu napunivši onaj ormarić
praznim limenkama. A ipak, opipavajući u duhu krvničku sjekiru i mjerkajući na panju
ispred sebe ogoljeli vrat Philipa Swallowa, Morris je krzmao. Nisu ovdje, naime, na kocki
samo Swallowova sreća i blagostanje. Tiče se to i Hilary i djece, a njihova je dobrobit
njemu itekako na srcu. Povišica Swallowu znači više kruha za cijelu obitelj. I, nije mogao
a da ne pomisli, ma što da je Hilary imala na umu kad ga je pozvala da ostane još jednu
noć, njezina će dobrodošlica biti još toplija pošto dozna da će Philip biti promaknut
djelomično zahvaljujući njegovu (Morrisovu) zagovoru, jel tako? Tako je.
- Ja bih rekao, promaknite Swallowa - kazao je Morris odlažući fascikl na stol.
- Stvaaarno? - začudio se Stroud. - Mislio sam da ćete biti skloniji onom drugom.
Reklo bi se da je bolji kao znanstvenik.
- Dempseyjevi objavljeni radovi su uredni, ali ima tu više produciranja nego
supstance. Nikada taj neće u lingvistici napraviti zaista pravu stvar. Svaki student
završne godine na MiT-u53 može ga isfaširati kad god se sjeti.
- Zar doista?
- Osim toga, nije omiljen na Odsjeku. Bude li promaknut prije tolikih starijih ljudi,
nastat će rusvaj. Odsjek već klizi u kolektivnu paranoju. Nema smisla pogoršavati
situaciju.
- To je vrlo točno - promrmljao je Stroud i zlatnim nalivperom upisao u popis imena
sićušnu, sudbonosnu kvačicu. - Stari moj, jako ste me zadužili.
- Samo izvolite - rekao je Morris ustajući.

53
Massachusetts Institute of Technology (Tehnološki institut, država MA), osnovan 1861., otvoren 1865. u Bostonu;
1916. preselio u Cambridge, MA. Sa svojih pet fakulteta („schools“) i jednim koledžom, MIT je sveučilište orijentirano
isključivo na formiranje znanstvenika, jedno od najboljih na svijetu.

~ 136 ~
 briana

- Nemojte još otići. Još sam vas htio nešto...

Rektor je zašutio i srdito se zagledao u vrata tajničke sobe koja su se naglo otvorila.
Na pragu je plaho oklijevala tajnica.
- Da? Što je? Helen, rekao sam neka me nitko ne ometa.
Razdraženost je u njegovo ponašanje unijela čak stanovitu žustrinu.
- Ispričavam se, rektore. Tu su dva gospodina... i gospodin Biggs iz Sigurnosti. Kažu
da je jako važno.
- Hoćete ih, molim, zamoliti da pričekaju dok profesor Zapp ne ode...
- Ali oni žele vidjeti upravo profesora Zappa. Radi se o životu i smrti, rekli su.
Stroud je uzvinuo obrvu prema Morrisu. Morris je slegnuo ramenima u znak
neshvaćanja, ali je osjetio srh strepnje. Zar je Mary Makepeace rodila u vlaku za
Durham?
- No dobro, onda ih pustite unutra - rekao je rektor.
Ušla su trojica muškaraca. Jedan je bio načelnik službe osiguranja na kampusu.
Ostala su se dvojica predstavila kao liječnik i bolničar iz privatne psihijatrijske klinike u
nekom mjestu gdje poštu nosi vuk. Brzo su prešli na povod svoga upada. Profesor
Masters se sinoć oteo njihovoj paski i vjeruje se da je po svoj prilici krenuo na
Sveučilište. Nažalost, postoji razlog za bojazan da se prema pojedinim osobama može
ponijeti nasilno, naročito prema profesoru Zappu.
- Prema meni? - uzviknuo je Morris. - Zašto prema meni? Što sam ja matoromu
uopće učinio?
- Iz bilježaka koje je vodio jedan naš djelatnik - rekao je liječnik znatiželjno gledajući
Morrisa - proizlazi da on vas, čini se, povezuje s nekim nedavnim nemirima na ovom
sveučilištu. Uvjeren je da ste kovali urotu sa studentima kako bi se oslabio autoritet
starijih nastavnika.
- Čisti kvisling, tako kaže za vas, gospodine - rekao je bolničar uz prijateljski cerek. -
Spletkarili ste da on bude maknut odavde, kaže.
- To je smiješno! On se povukao po vlastitoj volji - viknuo je Morris i molećivo
pogledao Strouda, koji se nakašljao i poniknuo pogledom.
- No da, morali smo pritom upotrijebiti malo nagovaranja - promrmljao je.
- Naravno, profesor Masters je bolestan - rekao je liječnik. - Podložan je umišljajima.
Ali profesore Zapp, primijetio sam - najprije smo vas potražili na anglistici - da vi
boravite u bivšoj sobi profesora Mastersa...
- To je puka slučajnost!
- Sigurno. Ali upravo one vrste koja profesora Mastersa može učvrstiti u njegovim
umišljajima bude li to otkrio.
- Smjesta se selim natrag u svoju staru sobu.
- Profesore Zapp, mislim da biste se zbog vlastite sigurnosti trebali držati podalje od
Sveučilišta sve dok profesoru Mastersu ne uđemo u trag i vratimo ga na kliniku. Vidite,
pribojavamo se da je možda nabavio neko oružje...
- Ma dajte, doktore - rekao je rektor. - Nemojmo pretjerivati s panikom.
- Ima ovdje razloga za paniku, gospodine - prvi put je progovorio načelnik
Sigurnosti. - Konačno, profesor Masters je stari vojnik, a i lovac. Odličan strijelac, uvijek
su mi to govorili.
- Isuse - rekao je Morris tresući se od retroaktivnog straha. - One pločice.
~ 137 ~
 briana

- Koje pločice? - pitao je S. S.

- Danas su dva puta pucali na mene, a nisam bio toga svjestan. Mislio sam da to samo
pljušte pločice s ove vaše šugave zgrade. Isuse, mogao sam poginuti. Taj pošemereni
starac gađa u mene, kopčate? Sto posto se sa snajperom smjestio na toranj. A ovo je
navodno mirna zemlja! Četrdeset godina živim u Americi i nijednom nisam čuo hitac
ispaljen u srdžbi. Dođem ovamo, i što se dogodi? - Shvatio je da viče.
- Smirite se, Zappe - promrmljao je S. S.
- Pardon - protisnuo je Morris kroz zube. - Čovjeka malkice zdrma kad otkrije da je
bio blizu smrti a da to nije ni znao.
- Posve prirodno - rekao je Stroud. - A da odete ravno kući i ostanete lijepo ondje sve
dok se ne riješi ovaj problemčić?
- Mislim da je to najpametnije što možete učiniti - rekao je liječnik.
- Nagovoriste me u sekundi - rekao je Morris i krenuo prema vratima. Usporio je kad
je shvatio da ga nitko ne prati, i okrenuo se. Četiri muškarca, raspoređena oko stola,
obodrila su ga smiješkom. Preponosan da zatraži pratnju, Morris im je mahnuo, odlučno
se išuljao kroz tajničinu sobu i tek se na dnu stepenica pred upravnom zgradom sjetio da
je ključeve od auta ostavio u svom uredu i da ne može otići s kampusa prije nego što se
vrati u Heksagon. Pošao je kompliciranim zaobilaznim putem koji ga je štitio od izravne
izloženosti tornju i u Heksagon ušao kroz suteren sa stražnje strane. Tu, na najnižoj
ulaznoj razini, koraknuo je u paternoster i bio nečujno odnesen na osmi kat. Kad je
iskoračio na odmorištu, prvo što je ugledao bio je Gordon Masters kako s vrata trga
privremeni papirić s njegovim imenom. Morris se smrznuo. Masters je digao pogled s
papirića koji je upravo satirao petom i, zapanjeno ga napola prepoznavajući, zabuljio se
u Morrisa: iz oba oka isijavalo je ludilo. Koraknuo je naprijed, grickajući i potežući
raščupane brkove. Morris se hitro povukao u paternoster, koji ga je odnio uvis. Čuo je
kako Masters galopira uza spiralne stepenice oko okna paternostera. Kad god bi Masters
stigao na sljedeće odmorište, Morris mu se upravo gubio iz vidokruga. Na jedanaestom
katu, vjerujući da će prevariti progonitelja, Morris je iskočio i uskočio u kabinu koja se
kretala prema dolje, ali ne dovoljno brzo da Masters ne uoči taj manevar. Čuo je mukli,
teški udarac iznad glave kad je Masters uskočio u sljedeću kabinu. Na petom je katu
Morris opet iskočio i ušao u kabinu za gore. Upravo se spremao ponovo iskočiti na
osmom katu, no ugledao je Mastersove noge te se hitro okrenuo sučelice stražnjoj strani
kabine i nastavio prema gore. Ukočen od strave, prošao je deveti, deseti i jedanaesti kat i
onda dospio u limb na vrhu okna gdje škrguće mehanizam i svjetlucaju lampice. Njegova
se kabina odljuljala u stranu i počela spuštati. Morris je iskočio na dvanaestom katu kako
bi razmotrio svoj sljedeći potez. Dok je o tome mozgao na odmorištu, ispred njega se u
polaganom silasku ukazao Masters dubeći na glavi. Obostrano zapanjeni, zblenuto su se
gledali sve dok Masters nije potonuo izvan Morrisova vidokruga. Morris je tek mnogo
kasnije deducirao da je Masters, kad je stigao iznad zadnjega kata paternosterove
putanje i pod dojmom da se za spuštanje kabina preokreće, izveo stoj na rukama
vjerujući da će, kad se njegova kabina preokrene, u laganom padu bezopasno dospjeti sa
stropa na pod.
Sada ga je Morris lijepo čuo kako neumorno juri uza stube na dvanaesti kat. Morris
je uskočio u paternoster za dolje. Kad je prošao deseti kat, Masters je prohujao pješice,
nazreo ga krajičkom oka i uskočio u kabinu iznad Morrisa. Morris se spustio na šesti kat,
prešao preko odmorišta i otputovao na deveti, spustio se mimo osmoga provjeravajući je
li zrak čist, zaključio da jest i izišao na sedmom katu kako bi ponovo krenuo prema gore.

~ 138 ~
 briana

Prelazeći velikim skokovima preko odmorišta do paternostera za gore, očešao se o

Mastersa koji se poletno premještao u kabinu za dolje.
Morris se popeo na deveti kat, spustio na šesti, popeo na deseti, spustio na deveti,
popeo na jedanaesti, spustio na osmi, ponovo otišao na jedanaesti, potom na deseti, onda
na najgornji i iznad vrha okna, da bi iz kabine za dolje izišao na najgornjem, dvanaestom
katu.
Ondje je, leđima okrenut Morrisu, stajao Masters i virio u okno paternostera za gore.
U snažnom, dobro usmjerenom naletu Morris ga je otpremio u paternoster i ovaj ga je
odnio uvis u limb. Čim su mu Mastersove cipele nestale s očiju, Morris je razbio pečat na
sigurnosnoj napravi ugrađenoj u zidu i pritisnuo crvenu polugu. Pokretna traka s
kabinama naglo se zatresla i zaustavila, i razlegla se prodorna zvonjava. S vrha okna
dopirali su jedva čujni, prigušeni povici i udarci šakama.

Otvarajući vrata, Hilary se zamišljeno mrštila. Kad je prepoznala Morrisa,

problijedjela je i zatim porumenjela.
- Oo! - rekla je jedva čujno. - Ti si. Upravo sam te htjela nazvati.
- Opet?
Uvela ga je u kuću i zatvorila vrata. - Po što si došao?
- Ne znam, što nudiš? - Uzvijao je obrve gore-dolje poput Groucha Marxa.
Hilary je djelovala potišteno. - Zar nemaš danas nastavu?
- Priča je duga. Želiš je čuti u predsoblju ili da sjednemo?
Hilaryje i dalje neodlučno stajala kraj ulaznih vrata.
- Htjela sam reći kako ipak mislim da ne bi bilo dobro da ostaneš i noćas. - Izgovorila
je to vrlo brzo, odvraćajući pogled.
- Da? Zašto?
- Jednostavno mislim da ne bi bilo dobro.
- U redu. Ako tako želiš. Idem po stvari, odmah ću ih prenijeti kod O'Sheaa. - Krenuo
je prema stepenicama.
- Žao mi je.
- Hilary - rekao je Morris premorenim glasom, zastao na prvoj stepenici, ali se nije
okrenuo. - Ako ne želiš spavati sa mnom, to je tvoje sveto pravo, ali, tako ti svega, nemoj
stalno govoriti da ti je žao.
- Ža... - Progutala je ostatak. - Jesi li ručao?
- Nisam.
- Nema ničeg u kući, bojim se. Jutros sam trebala ići u nabavke. Mogu napraviti juhu
iz limenke.
- Nemoj se mučiti.
- Nije to nikakva muka.
Otišao je u gostinsku sobu po svoj kovčeg. Kad je sišao u prizemlje, Hilary je u
kuhinji miješala krem juhu od šparoga i pržila kockice kruha. Jeli su za kuhinjskim
stolom. Morris je prepričavao svoje pustolovine s Mastersom, na što je Hilary reagirala s
iznenađujućim izostankom uzbuđenja - dapače, činilo se da ga jedva i sluša - a s uljudno
promrmljanim „Doista? Blagi bože! Baš strašno!“ mrvicu kasnila na šlagvorte.

~ 139 ~
 briana

- Dakle, vjeruješ li u to što sam upravo ispričao? - pitao je naposljetku. - Ili misliš da
sam sve izmislio?
- Jesi li izmislio?
- Nisam.
- Onda, naravno, vjerujem. Što se dalje događalo?
- Ti to kanda primaš manje-više mrtva hladna. Ispada da se takva stvar zbiva svakog
tjedna. Ja ne znam što se dalje događalo. Telefonirao sam Sigurnosti da je Masters
uhvaćen u zamku na vrhu okna, i pokupio sam se otamo ko da me svi vrazi gone... Hej,
ovo je baš dobro. - Halapljivo je srkao juhu. - Usput, tvoj muž će dobiti promaknuće.
- Molim? - Hilaryje spustila žlicu.
- Tvoj muž će postati viši predavač.
- Philip?
- Aha.
- Ali zašto? On to ne zaslužuje.
- Tu sam sklon složiti se s tobom, ali sam mislio da će ti biti drago.
- Kako to da si doznao?
Objasnio joj je.
- Znači - polako je kazala Hilary - ovo promaknuće si zapravo ti Philipu namjestio.
- No da, djelo nije isključivo moje - rekao je Morris skromno. - Samo sam Strouda
lukavo usmjerio u pravom smjeru.
- Ja mislim da je to krajnje nepošteno.
- Štooo?
- To je korupcija. Kad samo pomislim da se karijere stvaraju ili upropašćuju na takav
način!
Morris je hotimice ispustio žlicu tako da zazveči i obratio se kuhinjskom zidu: - Ovo
se, dakle, zove zahvalnost...
- Zahvalnost? Ja, znači, trebam osjećati zahvalnost? Ovo je kao na filmu, kako to
zovu, kauč za podjele uloga. Držiš li u svom uredu tamo u Americi kauč za promaknuća? -
Hilary je bila na rubu suza.
- Hilary, što te sada spopalo? - pobunio se Morris. - Koliko si puta izjavila da bi Philip
bolje prolazio u karijeri kad bi se gurao, kao Robin Dempsey? Molim lijepo, ja sam ga
pogurnuo.
- Neka ti je čast i slava. Samo se nadam da ne bude trud uzalud.
- Kako to misliš?
- Recimo da se on ne vrati u Drljingam?
- O čemu ti govoriš? Mora se vratiti, zar ne?
- Ne znam. - Hilary se rasplakala; krupne suze pljuštale su u juhu poput kišnih kapi u
baricu.
Morris je ustao i obišao oko stola. Uhvatio ju je objema rukama oko ramena i blago
protresao. - Za ime Isusa Krista, što ima značiti sve ovo?
- Jutros sam telefonirala Philipu. Nakon onog od noćas... htjela sam da se on vrati
kući. Smjesta. Bio je grozan. Rekao je da ima vezu...
- S Melanie?

~ 140 ~
 briana

- Ne znam. Nije me briga s kim. Osjećala sam se kao prava budala. Mene ovdje izjeda
osjećaj krivnje jer sam te sinoć poljubila, jer sam htjela spavati s tobom...
- Htjela si?
- Naravno da sam htjela.
- Što onda čekamo? - Morris ju je pokušao osoviti na noge, ali je odmahnula glavom i
čvrsto se držala za stolac.
- Ne, sada nemam volje.
- Zašto nemaš? Radi čega si me inače zvala da ostanem preko noći?
Hilary je ispuhala nos papirnatim rupčićem. - Predomislila sam se.
- Predomisli se još jedanput. Iskoristi trenutak. Sami smo u kući. Hajde, Hilary, i tebi
i meni treba da nas netko malo voli.
Stajao je iza nje i lagano joj masirao vratne i ramene mišiće, kao što je sinoć bio
ponudio. Ovaj put se nije opirala, nego se naslonila prema njemu i zatvorila oči.
Raskopčao joj je bluzu i kliznuo objema rukama niz njene grudi.
- U redu - rekla je Hilary. - Idemo gore.

- Morrise - rekla je Hilary tresući ga za rame. - Probudi se.

Morris je otvorio oči. Lica poput ružice i sva čedna u ružičastom jutarnjem ogrtaču,
Hilary je sjedila na rubu kreveta. Iz dviju šalica na noćnom ormariću dizala se para.
Skinuo je s donje usne oštru stidnu dlačicu. - Koliko je sati?
- Prošlo tri. Donijela sam nam čaj.
Morris se uspravio u krevetu i polako pio vreli čaj. Preko ruba šalice susreo je
Hilaryn pogled i ona je porumenjela.
- Hej - rekao je nježno. - Bilo je senzacionalno. Meni je gala. A tebi?
- Bilo je lijepo.
- Ti si lijepa.
Hilary se osmjehnula. - Ne pretjeruj, Morrise.
- Ozbiljno. Ti si jedna lijepa ševica, znaš to?
- Debela sam i imam četrdeset godina.
- Nema u tome ništa loše. Ja također.
- Žao mi je što sam te onako lupila po glavi kad si počeo, ovaj, ono s ljubljenjem.
Nisam ti ja jako rafinirana, znaš.
- To mi se sviđa. E sad, Désiré...
Zgasnuo je djelić Hilaryne ozarenosti. - Bismo li mogli ne razgovarati o tvojoj ženi,
molim te? Ni o Philipu. Barem ne sada.
- U redu - rekao je Morris. - Idemo se onda maziti. - Povukao ju je na krevet.
- Morrise, ne! - Odupirala mu se mlako. - Uskoro se vraćaju djeca.
- Ima još gomila vremena - odgovorio je, ushićeno ustanovivši da je u stanju ponoviti
stvar. Dolje u predvorju zazvonio je telefon.
- Telefon - zastenjalaje Hilary.
- Neka samo zvoni.
No Hilary se otrgnula. - Ako se nešto dogodilo djeci, nikad si to neću oprostiti.
- Požuri.

~ 141 ~
 briana

Hilary se brzo vratila, očiju razrogačenih od iznenađenja. - Za tebe je. Zove rektor.
Morris je sišao u predvorje i razgovarao stojeći u gaćama.
- Zappe, duboko se ispričavam što vas gnjavim - mrmljao je rektor. - Kako se
osjećate nakon one pustolovine?
- U ovom trenutku se osjećam senzacionalno. Što je poslije bilo s Mastersom?
- Profesor Masters je, drago mi je što to mogu reći, ponovo pod paskom svojih
liječnika.
- Meni je to drago čuti.
- Izvanredan primjer brzog razmišljanja, stari moj, lift kao klopka. Vrlo domišljato.
Dopustite da vam čestitam.
- Hvala.
- Da se vratimo onom našem razgovoru: upravo dolazim s Komisije za promaknuća i
imenovanja. Promaknuće Swallowa u višeg predavača prošlo kao po loju, što će vas
sigurno veseliti.
- Mmmm.
- I možda se sjećate da sam vas upravo htio još nešto pitati kad nas je prekinuo
doktor Smithers.
- Aha?
- Ne pogađate što?
- Ne.
- Vrlo jednostavno: pitam se već neko vrijeme jeste li pomišljali da se kandidirate za
pročelnika anglistike.
- Hoćete reći, ovdašnje?
- Upravo te.
- Pa, nisam. Nije mi ni palo na um. Vi ovdje ne biste željeli da šef anglistike bude
Amerikanac. Nastavnici to ne bi prihvatili...
- Naprotiv, dragi moj, svi s Odsjeka čije se mišljenje o toj temi željelo doznati,
sugerirali su vas. Ne velim da tu možda nije bilo prisutno i razmišljanje u stilu „bolje vrag
kojeg poznam, nego anđeo kojeg ne znam“, no vi ste očito ostavili dojam osobe koja
umije djelotvorno voditi Odsjek. Jedva da je potrebno spominjati da biste, nakon uloge
koju ste odigrali u rješavanju krize vezane uz prosvjed, bili u velikoj mjeri prihvatljivi
sveukupnoj sveučilišnoj zajednici, kako nastavnicima tako i studentima. A ja osobno bio
bih presretan. Prijatelju dragi, bez okolišanja: ako želite taj posao, vaš je.
- Mnogo vam hvala - rekao je Morris. - Zbilja sam počašćen. No nikada ne bih mirno
spavao. Što ako Masters opet pobjegne? Imao bi razloga smatrati da me je opravdano
sumnjičio.
- Ja ne bih dopustio da vas to brine, stari moj - mrmljao je Stroud umirujućim tonom.
- Zacijelo ste pogrešno pretpostavili da je danas Masters pucao na vas. Nema nikakvih
dokaza da je bio naoružan, niti da je kanio izvršiti ikakav čin nasilja prema vama osobno.
- Zašto me je onda ganjao po cijelom Heksagonu? - ustrajao je Morris. - Da mi da
pusu u čelo?
- Želio je razgovarati s vama.
- Razgovarati?

~ 142 ~
 briana

- Čini se da je prije mnogo godina objavio u The Times Literary Supplementu vrlo
nepovoljnu recenziju jedne vaše knjige, i vjerovao je da ste možda za to doznali pa ste
kivni na njega. Zvuči li ovo iole suvislo?
- Da, mislim da zvuči. Gledajte, rektore, o pročelništvu ću razmisliti.
- Svakako razmislite, prijatelju. Uzmite si vremena.
- Kolika bi bila plaća?
- Dakle, tu je moguć dogovor. Za posebne slučajeve Sveučilište raspolaže sredstvima
za dodatak prema diskrecionoj procjeni. Siguran sam da bi se na ovaj slučaj gledalo kao
na vrlo poseban.
Morris je Hilary pronašao u kupaonici. Ležala je u golemoj viktorijanskoj kadi na
mesinganim šapama i, kad je on upao, prekrila grudi i intimni organ frotirom za lice i
spužvom za kupanje.
- Ma aaajde! - rekao je. - Nije vrijeme za višak stidljivosti. Pomakni se da uđem iza
tebe.
- Ne budi smiješan, Morrise. Što je S. S. htio?
- Istrljat ću ti leda. - Skinuo je gaće i popeo se u kadu. Voda se opasno podigla i
počela se prelijevati preko ruba.
- Morrise! Ti si lud. Izlazim.
Ali nije izišla. Nagnula se naprijed i ushićeno izvijala ramena dok ju je trljao.
- Je li Philip ikad posuđivao knjige od Gordona Mastersa?
- Neprestano. Zašto?
- Nije važno.
Smjestio je njena leda između svojih koljena i počeo joj sapunati grudi, veličinom i
oblikom poput dinje.
- Gospode bože - zastenjala je. - Hoćemo li uopće izići odavde prije nego što djeca
dođu kući?
- Opusti se. Ima još gomila vremena.
- Što je htio S. S.?
- Ponudio mi je pročelništvo anglistike. Pokušavajući se okrenuti da ga pogleda u
lice, Hilary se okliznula na dno kade i umalo se našla pod vodom.
- Molim?... mjesto Gordona Mastersa?
- Tako je.
- A što si ti rekao?
- Da ću razmisliti.
Hilary se isplahnula i ispentrala iz kade. - Sasvim neobično. Bi li mogao podnijeti
stalan život u Engleskoj?
- U ovom trenutku ta je ideja silno privlačna - odgovorio je naglašeno.
- Ne govori bedastoće, Morrise. - Čedno se umotala u ručnik za kupanje. - Ti vrlo
dobro znaš da je ovo samo epizoda.
- Što te navodi da to tvrdiš?
Dobacila mu je pronicav pogled. - Koliko je žena bilo u tvom životu?

~ 143 ~
 briana

Nelagodno se promeškoljio u mlakoj vodi i dodao još malo vruće. - Pitanje nije
pošteno. U stanovitoj dobi muškarac umije nalaziti zadovoljstvo u samo jednoj ženi.
Potrebna mu je stabilnost.
- Osim toga, uskoro se vraća Philip.
- Činilo mi se da si kazala da se ne vraća.
- Oo, neće ta stvar dugo trajati. Vratit će se on, i to pokajnički. To je naime netko
komu je doista potrebna stabilnost.
- Možda bismo ga mogli spojiti s Désirée - našalio se Morris.
- Sirota Désirée. Zar se nije dovoljno napatila? - Zazvonio je telefon. - Morrise, molim
te požuri i obuci se.
Navukla je ogrtač i izišla iz kupaonice.
Morris je napola plutao u dubokoj kadi, pipkao se po genitalijama i razmatrao
pitanje koje mu je postavila Hilary.
Bi li stvarno mogao podnijeti stalan život u Engleskoj? Prije šest mjeseci pitanje bi
bilo smiješno, a odgovor trenutačan. No sada nije tako siguran... Bilo bi to rješenje, kakvo
takvo, problema koji se tiče njegove karijere. Točno, Drljingam nije najveće sveučilište
na svijetu, ali za čovjeka s energijom i idejama tu je prostor itekako otvoren. Malo
američkih profesora ima tako apsolutnu vlast kao pročelnik odsjeka u Drljingamu.
Nakon što zasjedne za kormilo, čovjek može raditi što god mu drago. Sa svojom
stručnošću, energijom i međunarodnim kontaktima on bi zbilja mogao unijeti Drljingam
u zemljovid svijeta, a to bi bilo na neki način zabavno... Počeo je skicirati projekt svoje
napoleonske budućnosti na drljingamskoj anglistici: rasklimani nastavni program iz
vremena gotičkog romana šupirati u vječna lovišta i uvesti besprijekorno logičan sustav
kolegija koji uzima u obzir i pojave nakon godine 1900.; utemeljiti Centar za proučavanje
Jane Austen na postdiplomskoj razini; studentima propisati obligatnu upotrebu pisaćeg
stroja; unajmiti talentirane američke akademske bjegunce koji traže spas od tamošnjih
studentskih revolucija; organizirati konferencije, pokrenuti novi časopis...
Kad je čuo klik - to je Hilary spustila slušalicu - nožnim je palcem zahvatio lanac s
čepom i potegnuo ga. Voda se polako povlačila ostavljajući otoke, arhipelage i potom
kontinente što su ih tvorili njegova koljena, trbuh, klimpač, prsa i ramena. Što se tiče
kućnog života, on nema što izgubiti ostane li u Engleskoj. Ako je Désirée zbilja zapela da
ode od njega i povede blizance, Drljingam nije nimalo udaljeniji od New Yorka no što je
to Euforija, uostalom. Možda bi se nju čak dalo namamiti na to da njihovu braku dade još
jednu šansu u Europi. Ne znači da je Drljingam baš ono što Désirée ima na umu kad kaže
Europa, ali ipak, od drljingamskog aerodroma do Pariza čovjeku treba pedeset minuta
ako mu se prohtije...
Cupkajući ga za dlake na nogama i stražnjici, odgrgoljala je zadnja količina vode a on
je ležao na dnu kade, mokar i gol, poput nasukanog brodolomca. Gulliver. Crusoe. Novi
život?
Hilary je ušla u kupaonicu.
- Dobro, dobro, izlazim. - Onda je primijetio da ga ona čudno gleda.
- O čemu se radi?
- Ovaj telefonski poziv...
- Aha, tko je zvao? S. S. je još jedanput razmislio?
- Zvala je Désirée.
- Désirée? Zašto nisi došla po mene? - Skočio je iz kade i zgrabio ručnik.

~ 144 ~
 briana

- Nije htjela govoriti s tobom. Htjela je govoriti sa mnom.

- S tobom? I što je rekla?
- Ona žena s kojom Philip ima vezu...
- Aha?
- To je ona. Désirée.
- Zezaš se.
- Ne.
- Ne vjerujem u to.
- Zašto?
- Zašto? Ta poznajem Désirée. Ona mrzi muškarce. A naročito kuhane noge u koje
spada tvoj muž.
- Otkud znaš da on spada među kuhane noge? - pitala je Hilary pomalo razdraženo.
- Naprosto znam. Désirée je mudožderka. Takve kao što je tvoj muž ona sređuje
malim nožnim prstom.
- Philip zna biti vrlo ugodan i nježan. Možda se to Désiréei sviđa, za promjenu - rekla
je Hilary ukočeno.
- Kučka! - viknuo je Morris, šibajući ručnikom po prednjoj strani kade. - Kučka.
Prevarantica najobičnija.
- Po mom mišljenju, bila je neobično otvorena. Rekla je da je čula dok sam jutros
razgovarala s Philipom - nije mi sasvim jasno kako, jer kad sam nazvala vašu kuću dala
mi je jedan drugi broj... Svakako, znala je sve o tome, pa je smatrala da je u najmanju
ruku pošteno da mi ona kaže kako stvari stoje budući da Philip za to nije imao hrabrosti.
Naravno da sam zaključila kako i ja moram biti jednako poštena.
- Hoćeš reći, kazala si joj za... ovo danas?
- Naravno. Osobito mi je bilo stalo da i Philip dozna.
- I što je Désirée rekla? - upitao je gotovo uplašeno.
- Rekla je da se možda trebamo negdje sastati i razmotriti situaciju.
- Ti i Désirée?
- Svi mi. I Philip. Da to bude kao nekakav samit, rekla je.

~ 145 ~
 briana

Okončavanje

Eksterijer: VC 10 kompanije BOAC leti preko ekrana slijeva nadesno - poslijepodne,

vedro nebo. Zvuk: motori mlažnjaka.
Rez na:
Interijer: VC 10 - poslijepodne.
Kadar: MORRIS i HILARY, koji sjede u sredini kabine. Zvuk: prigušena buka motora
mlažnjaka.
HILARY lista Harper's Magazine, nervozno i bez koncentracije, MORRIS zijeva, gleda
kroz prozor.
Zoom kroz prozor. Kadar: istočna obala Amerike. Long Island. Manhattan.
Rez na:
Eksterijer: Boeing 707 kompanije TWA leti preko ekrana zdesna nalijevo -
poslijepodne, vedro nebo. Zvuk: motori mlažnjaka.
Rez na:
Interijer: TWA Boeing 707 - poslijepodne. Zvuk: „These Foolish Things“, cool54
instrumentalna verzija.
Krupni plan: PHILIP spava, usta su mu malo otvorena, na glavi ima slušalice. Vožnja
kamerom unatrag pokazuje DÉSIRÉE kako sjedi pokraj njega i čita Drugi spol Simone de
Beauvoir, DÉSIRÉE gleda kroz prozor, zatim na svoj ručni sat, zatim PHILIPA. Okreće
iznad njegove glave gumb za biranje glazbenih programa. Zvuk naglo prelazi u priču „Tri
medvjedića“.
SNIMLJENI GLAS: Tata Medo je rekao: „Tko je spavao u mom krevetu?“, a Mama
Medo je rekla: „Tko je...“
PHILIP se trza i budi s pokajničkim izrazom, trga slušalice s glave.
Zvuk: prigušena buka motora mlažnjaka.
DÉSIRÉE (s osmjehom): Probudi se, uskoro stižemo.
PHILIP: New York? Već?
DÉSIRÉE: Naravno, u ovo doba godine nikad ne možeš znati koliko ćeš dugo kružiti
nad aerodromom.
Rez na:
Interijer: VC 10 - poslijepodne.
MORRIS (obraća se HILARY): Valjda nas neće neki vrag satima držati iznad
„Kennedyja“.
Rez na:

54
Stil u jazzu, 1960-ih omiljen osobito među glazbenicima na Zapadnoj obali. Odlikuje se ravnim melodijskim linijama
i mirnim ugođajem.

~ 146 ~
 briana

Eksterijer: VC 10 - poslijepodne. Vidimo avion snimljen sprijeda. Počinje gubiti visinu.

Zvuk: motori mijenjaju ton.
Rez na:
Eksterijer: Boeing 707 - poslijepodne. Vidimo avion snimljen sprijeda. Počinje se
naginjati udesno. Zvuk: motori mijenjaju ton.
Rez na:
Interijer: pilotska kabina, VC 10 - poslijepodne, BRITANSKI KAPETAN promatra nebo,
gleda nadesno. Krupni plan: zabrinutost na licu BRITANSKOG KAPETANA.
Rez na:
Interijer: pilotska kabina, Boeing 707 - poslijepodne. Krupni plan: užas na licu
AMERIČKOG KAPETANA.
Rez na:
Interijer: pilotska kabina, VC 10 - poslijepodne. Gledano preko ramena BRITANSKOG
KAPETANA, vidimo Boeing 707 kako, strahovito blizu, prelazi preko putanje VC-a 10,
naginjući se u pokušaju da izbjegne sudar, BRITANSKI KAPETAN pokreće komande kako
bi avion nagnuo na suprotnu stranu.
Rez na:
Interijer: Boeing 707, putnička kabina - poslijepodne. Među putnicima uznemirenost i
pomutnja dok se avion silovito naginje. Zvuk: vriska, povici i sl.
Rez na:
Interijer: VC 10, putnička kabina - poslijepodne. Među putnicima uznemirenost i
pomutnja dok se avion silovito naginje. Zvuk: vriska, povici i sl.
Rez na:
Interijer: pilotska kabina, VC 10 - poslijepodne.
BRITANSKI KAPETAN (sabrano u mikrofon): Halo, kontrola leta na „Kennedyju“.
Ovdje BOAC Viski Cimet deset. Moram prijaviti da je jedva izbjegnut sudar u zraku.
Rez na:
Interijer: pilotska kabina, Boeing 707 - poslijepodne.
AMERIČKI KAPETAN (gnjevno u mikrofon): Koji kurac radite vi tamo dolje, češete
dupe?
Rez na:
Interijer: VC 10, putnička kabina - poslijepodne. Zvuk: brbljanje - „Jesi li vidio što je
bilo?“ „Mora da je falilo samo par centimetara.“ „Promašio nas je za dlaku“ i sl.
MORRIS (brišući znoj sa čela): Ja uvijek kažem, da je Bog htio da ljudi lete, usadio bi
mi kuražu.
HILARY: Meni je muka.
Rez na:
Interijer: Boeing 707, putnička kabina - poslijepodne.
Zvuk: brbljanje.
DÉSIRÉE (obraća se PHILIPu, uzrujano): Što je ovo bilo?
PHILIP: Mislim da smo se umalo sudarili s drugim avionom.
DÉSIRÉE: Isuse Kriste!
Zatamnjenje.

~ 147 ~
 briana

Odtamnjenje na interijer: hotelska soba malo dalje od centra Manhattana, plavi dekor
- poslijepodne. Zvuk: TV komentar bejzbolske utakmice. Dva otvorena, ali neraspakirana
kovčega. Potpuno odjevena, samo bez cipela, HILARY leži zatvorenih očiju na jednom od
dvaju „bračnih“ kreveta, MORRIS, u košulji, čuči ispred televizora, gleda utakmicu i pije
skoč s ledom za koji se poslužio s pladnja s bocom, ledom, čašama i sl. na toaletnom
stoliću. Netko kuca na vrata. HILARY naglo otvara oči.
MORRIS: Aha? Slobodno.
DÉSIRÉE (ulazi, a iza nje PHILIP): Morrise?
HILARY se brzo uspravlja na krevetu, spušta noge na pod.
MORRIS: Désirée! (odlaže piće, raširenih ruku prilazi vratima) Srce!
DÉSIRÉE uvježbano hvata MORRISA za ručne zglobove i zaustavlja ga tako da se ne
uspijeva ni maknuti. Ljubi ga čedno u obraz, a onda pušta.
DÉSIRÉE: Vozdra, Morrise.
MORRIS (trljajući zglobove): Hej, postala si grozno snažna.
DÉSIRÉE: Idem na karate.
MORRIS: Jaa-ko dobro! A da noćas odeš u Central Park i vježbaš na frajerima koji
siluju ženske? (pruža ruku PHILIPU): Vi ste sigurno PHILIP.
Kadar: PHILIP nijemo zuri preko sobe u HILARY.
Zoom na HILARY koja uspravno poput svijeće sjedi na krevetu i zuri preko sobe u
PHILIPA.
MORRIS: E pa, ako vi niste Philip, stvari su još kompliciranije nego što sam mislio,
(uzima PHILIPOVU ruku i trese je u gesti rukovanja)
PHILIP: Pardon! Drago mi je. (PHILIP ponovo gleda u HILARY)
HILARY (jedva čujno): Zdravo, Philipe.
PHILIP: Zdravo, Hilary.
DÉSIRÉE (prilazi HILARY): Hilary - ja sam Désirée, (HILARY ustaje) Nemoj se dizati.
HILARY (nazuvajući cipele, tonom ispričavanja): Samo sam malo prilegla...
HILARY i DÉSIRÉE se rukuju.
DÉSIRÉE: Kako je bilo na putu?
MORRIS: Nezaboravno! Zamalo smo se sudarili s jednim avionom.
DÉSIRÉE (okreće se hitro): I mi!
MORRIS (zapanjeno): Viste se zamalo sudarili...
PHILIP: Da, upravo kad smo ulazili u New York. Čovjek se pita koliko se često takvo
što događa.
MORRIS (uozbiljeno): Mislim da se danas poslijepodne to moglo dogoditi samo
jedanput.
PHILIP: Hoćete reći...?
MORRIS (kima potvrdno): Zamalo smo se upoznali usred stratosfere.
PHILIP: Uuuh!
HILARY (brzo sjeda na krevet): Grozno!
DÉSIRÉE: Time bi se riješili mnogi problemi, naravno. Spektakularni finale za našu
malu dramu.
HILARY: Joj, nemojte tako govoriti!

~ 148 ~
 briana

MORRIS: Ali smo prošli sretno. Možda se Bog ipak ne ljuti na nas.
PHILIP: Tko kaže da se ljuti?
MORRIS: Paa, Hilary...
PHILIP (obraća se HILARY): Ti to kažeš?
HILARY (defenzivno): Naravno da ne. Morris je taj koji se boji Boga, ali to ne želi
priznati. Ja samo želim da se stvari raščiste.
DÉSIRÉE: Dakako. Radi toga i jesmo ovdje.
PHILIP (obraća se HILARY): Kako su djeca?
HILARY: Djeca su u redu. Mary se brine za njih. Ti si se udebljao.
PHILIP: Jesam, malo.
HILARY: Dobro ti stoji.
MORRIS (obraća se DÉSIRÉEI): Sviđa mi se ovaj kostim s hlačama. Kako su blizanci?
DÉSIRÉE: Odlično. Možemo i mi ostali dobiti piće?
MORRIS: Dakako. (žurnim korakom prilazi pladnju s pićem)
Hilary? Philipe? Može skoč?
HILARY: Ne, hvala.
MORRIS: Što se tiče sobâ. Da Désirée i ja uzmemo ovu?
DÉSIRÉE: Tko kaže da ja želim biti u istoj sobi s tobom?
MORRIS (sliježe ramenima): U redu, srce. Ti i Philip uzmite sobu za sebe. Mi ćemo
ostati ovdje.
HILARY: Ovako ili onako, nije li ovo stanovito prejudiciranje?
MORRIS (širi ruke u gesti rezignacije) : U redu. Što predlažete?
Rez na:
Interijer: plava hotelska soba - noć.
PHILIP i MORRIS u „bračnim“ krevetima, PHILIP, u pidžami, očito spava, MORRIS je
budan, gol do pojasa, s jednom rukom iznad glave a drugom ispod pokrivača.
MORRIS: Nismo im smjeli dopustiti da istjeraju svoje.
(stanka)
Ovo je smiješno.
(stanka)
U hotelskim sobama ja se narajcam u tri čina.
(stanka)
Philipe.
PHILIP: Mmm?
MORRIS: Kako se slažeš s Désirée?
PHILIP: Vrlo lijepo.
MORRIS: Hoću reći, u krevetu.
PHILIP: Vrlo lijepo.
MORRIS: Čovjek se naradi, jelda?
PHILIP: Ne bih baš rekao.
(stanka)

~ 149 ~
 briana

MORRIS: Ovaj, jesi je uspio dobiti, ovaj, da ti popuši?

PHILIP: Ne.
MORRIS (uzdiše): Ni ja.
(stanka)
PHILIP: Nije mi padalo na um da to tražim.
(stanka)
PHILIP se naglo uspravlja u krevetu, potpuno budan.
PHILIP: Ti si to tražio od Hilary?
MORRIS: Dakako.
PHILIP: I, što se dogodilo?
MORRIS: Ništa.
PHILIP se smiruje, tone natrag u krevet, zatvara oči.
(stanka)
MORRIS: Nije znala o čemu govorim.
Rez na:
Interijer: hotelska soba, ružičasti dekor - noć.
DÉSIRÉE i HILARY spavaju u „bračnim“ krevetima. Na noćnom stoliću između njih
telefon. Telefon zvoni. DÉSIRÉE pipa rukom, diže slušalicu.
DÉSIRÉE (napola spavajući): Halo.
Montažno prepleteni krupni planovi MORRISA i DÉSIRÉE.
MORRIS: Halo, mila.
DÉSIRÉE (iritirano): Što hoćeš? Spavam.
MORRIS: Ovaj... Philip i ja smo se baš pitali (gleda prema PHILIPU) možemo li doći
do udobnijeg aranžmana...
DÉSIRÉE: Tako na primjer?
MORRIS: Na primjer, da jedna od vas cura zamijeni mjesto s jednim od nas...
DÉSIRÉE: Hoćeš reći, bilo koja od nas? S bilo kojim od vas? Nemaš potrebu
specificirati?
MORRIS (smije se usiljeno): Prepuštamo to vama.
DÉSIRÉE: Ogavan si. (spušta slušalicu)
MORRIS: Désirée!
MORRIS treska slušalicom.
(potuljeno) Kučka!
Rez na:
Interijer: ružičasta hotelska soba - noć.
HILARY: Tko je to bio?
DÉSIRÉE: Morris.
HILARY: Što je htio?
DÉSIRÉE: Bilo koju od nas. Nije cjepidlačio.
HILARY: Molim?
DÉSIRÉE: Philip zajedno s njim. Bojim se da Morris loše utječe na njega.

~ 150 ~
 briana

HILARY (uspravlja se u krevetu): Htjela bih razgovarati s Philipom.

DÉSIRÉE: Sada?
HILARY: Potpuno sam budna.
DÉSIRÉE: Samo izvoli, (okreće se na drugu stranu)
HILARY: Zar ti ne želiš razgovarati s Morrisom nasamo?
DÉSIRÉE: Nipošto!
Rez na:
Interijer: hotelski hodnik - noć.
HILARY, u jutarnjem ogrtaču, izlazi kroz vrata na lijevoj strani, ostavlja ih
pritvorena, prelazi preko hodnika na desnu stranu i kuca na vrata. Vrata se otvaraju.
HILARY ulazi, vrata se zatvaraju. Zakratko nakon toga vrata na desnoj strani se otvaraju i
MORRIS, u jutarnjem ogrtaču, izlazi, zatvara vrata za sobom, prelazi preko hodnika na
lijevu stranu, otvara vrata, zatvara ih za sobom.
Rez na:
Interijer: plava hotelska soba - noć.
HILARY (nervozno): Philipe, ovamo sam došla samo razgovarati.
Rez na:
Interijer: ružičasta hotelska soba - noć. Zvuk: zatvaranje vrata.
DÉSIRÉE: Zappe, samo me prstom dotakni i krvavo ćeš zažaliti.
Rez na:
Interijer: plava soba - rano jutro.
PHILIP i HILARY spavaju zagrljeni u jednom krevetu.
Rez na:
Interijer: ružičasta soba - rano jutro.
Polagani švenk po sobi, koja je u strahovitom neredu - stolci prevrnuti, razne
svjetiljke srušene na pod, posteljina strgnuta s kreveta i sl. Od MORRISA i DÉSIRÉE nema
ni traga ni glasa sve dok ih kamera ne otkrije na podu između dvaju kreveta, gole,
zajedno zaglavljene u hrpi jastuka i posteljine. Tvrdo spavaju.
Rez na:
Interijer: kafeterija u hotelu - jutro.
MORRIS, DÉSIRÉE, PHILIP i HILARY završavaju doručak. Sjede u nekoj vrsti lože,
muškarci s jedne strane stola, žene s druge.
MORRIS: Onda, što ćemo raditi danas prijepodne? Désirée, da ovim provinclerima
malo pokažemo grad?
DÉSIRÉE: Bit će bogme vruće. Prema četrdeset Celzijevih, rekli su na radiju.
HILARY: Ne bismo li trebali ozbiljno razgovarati? Hoću reći, radi toga smo i došli čak
ovamo. Što ćemo poduzeti? Oko naše budućnosti.
MORRIS: Razmotrimo dakle opcije. Trijezno, (sprema se zapaliti cigaru) Prva:
možemo se vratiti svako u svoj dosadašnji dom sa svojim dosadašnjim bračnim
partnerom.
MORRIS pali cigaru, razgledava vršak. HILARY gleda u PHILIPA, PHILIP gleda u
DÉSIRÉE, DÉSIRÉE gleda u MORRISA.
DÉSIRÉE: Sljedeća opcija.

~ 151 ~
 briana

MORRIS: Možemo se svi razvesti i vjenčati isponova. Ako shvaćate što mislim pod
time.
PHILIP: Gdje bismo živjeli?
MORRIS: Ja bih mogao prihvatiti pročelništvo u Drljingamu i nastaniti se ondje. Ti bi,
pretpostavljam, mogao dobiti posao u Euforiji...
PHILIP: Nisam baš siguran.
MORRIS: Ili bi ti mogao s Désirée otići u Drljingam, a ja bih se s HILARY vratio u
Euforiju.
HILARY ustaje od stola.
Kamo ćeš?
HILARY: Ne želim slušati ovaj djetinjasti razgovor.
PHILIP: Što ne valja? Uostalom, ti si ga pokrenula.
HILARY: Kad sam rekla ozbiljno razgovarati, nisam imala na umu ovakvo što. Vas
dvojica zvučite kao scenaristi kad smišljaju kako će priču privesti kraju.
MORRIS: Hilary, srce! Tu se radi o odabiranju. Moramo biti svjesni svih mogućnosti.
HILARY (sjedajući): Jeste li razmotrili mogućnost da se Désirée i ja razvedemo od
vas dvojice i ne preudamo?
DÉSIRÉE: Ispravno!
MORRIS (zamišljeno): Istina. Sljedeća je mogućnost grupni brak. Dva para žive
zajedno u istoj kući i udružuju resurse. Sva imovina je zajednička.
PHILIP: Uključujući, ovaj...
MORRIS: Uključujući i to, dakako.
HILARY: Što je s djecom?
MORRIS: Za djecu je to famozno. Oni zabavljaju jedni druge, dok roditelji...
DÉSIRÉE: Fukaju jedni druge.
HILARY: Ja u životu nisam čula tako nešto nemoralno.
MORRIS: Ma aaajde, Hilary! Nas četvero već držimo svjetski rekord u
interkontinentalnoj trampi milih supružnika. Zašto to ne bismo radili pod jednim
krovom? Na taj se način dobiva stabilan dom i raznovrstan seks. Nije li to ono što svi mi
želimo? Ne znam kako ste se vas dvoje noćas uštimali, ali Désirée i ja smo zbilja...
DÉSIRÉE: U redu, u redu, o tome bi sad bilo dosta.
PHILIP: Moram reći da je zamisao intrigantna.
DÉSIRÉE: Teoretski, ja sam joj sklona - hoću reći, kao prvi korak ka odbacivanju
obitelji kao nukleusa zvuči perspektivno. No ako to Morris podržava, sasvim sigurno se
negdje krije zajeb.
HILARY (zajedljivo se obraća MORRISU): Jedno posve retoričko pitanje: što se
događa ako ta dva muškarca istodobno požele biti s istom od tih žena?
DÉSIRÉE: Ili ako te dvije žene htjednu spavati s istim od tih muškaraca?
(stanka) MORRIS se zamišljeno češe po bradi.
PHILIP (ceri se): Ja znam. Onaj tko je ispao iz kombinacije promatra ostalih troje.
MORRIS i DÉSIRÉE prasnu u nezaustavljiv smijeh. Premda protiv volje, HILARY im
se priključuje.
HILARY: Zar se ne možemo bar načas uozbiljiti? Gdje će sve ovo završiti?

~ 152 ~
 briana

Rez na:
Interijer: plava hotelska soba - poslijepodne. Otvaraju se vrata i ulaze MORRIS,
DÉSIRÉE, HILARY i PHILIP. Nose paketiće i vrećice s imenima dućana na Manhattanu.
Vruće im je i znoje se, ali su opušteni. Bacaju se na stolce i krevete.
MORRIS: Bravo svi mi!
DÉSIRÉE: Isuse, zaboravila sam kako izgleda toplinski val u New Yorku.
PHILIP: Bogu hvala za klimatizaciju.
MORRIS: Donijet ću leda.
MORRIS izlazi, PHILIP se odjednom uspravlja.
PHILIP: Désirée.
DÉSIRÉE: Molim?
PHILIP: Je li ti jasno koji je danas dan... ? Dan Velikog marša.
HILARY: Što je to?
PHILIP (uzbuđeno): Prenosi ga obrazovna mreža.
PHILIP prilazi televizoru, pali ga.
DÉSIRÉE: Bio je zakazan za danas prijepodne, jelda? Sad je već sve prošlo.
PHILIP: U Euforiji je još uvijek prijepodne. Po pacifičkom vremenu.
DÉSIRÉE: Tako je! (obraća se HILARY) Čula si o neredima u Plotinu? Zbog Narodnog
vrta?
HILARY: A, to. Znaš. Philipe, u ovom semestru si propustio puno uzbuđenja na
našem kampusu. Prosvjed i ostalo.
PHILIP: Nekako ne mogu zamisliti da se u Drljingamu može događati išta
revolucionarno u ozbiljnom smislu te riječi.
HILARY: Nadam se da se ne kaniš pretvoriti u jednoga od onih snobova nasilja koji
smatraju da ništa nije značajno ako pritom nema ubijenih.
DÉSIRÉE: „Snobovi nasilja“, sviđa mi se taj izraz...
PHILIP: Pa, istini za volju, danas bi u Plotinu moglo biti ubijenih, vrlo lako.
DÉSIRÉE: Hilary, trebaš imati malo razumijevanja. Philip se jako angažirao oko Vrta
i svega ostalog. Čak je bio u zatvoru.
HILARY: Mili bože! Philipe, to mi uopće nisi rekao.
PHILIP (naginje se iznad televizora dok se ovaj zagrijava) : Samo nekoliko sati.
Namjeravao sam ti pisati o tome, ali... bilo je povezano s drugim stvarima.
HILARY: Oo.
Na ekranu se pojavljuje nekakav vestern, PHILIP prebacuje kanale i napokon nalazi
prijenos marša u Plotinu.
PHILIP: Tu je! (podešava ton na televizoru. Zvuk: skandiranje, poklici, glazba raznih
grupa i sl.)
MORRIS ulazi s ledom i bezalkoholnim pićima.
MORRIS: Što je to?
DÉSIRÉE: Veliki marš u Plotinu.
MORRIS: Bez zajebancije?
GLAS KOMENTATORA: I svakako se čini da će Veliki marš ipak proteći mirno...

~ 153 ~
 briana

MORRIS zainteresirano promatra dok priprema piće. Krupni plan TV ekrana. Vidimo
sudionike Marša kako u koloni prolaze pokraj ograđenog Vrta. U Plotinu je toplo
sunčano jutro. Svečan ugođaj, mnoštvo u dobrom raspoloženju. Prosvjednici nose
transparente, zastave, cvijeće i busene trave. Unutar ograde gardisti stoje u stavu „na
mjestu odmor“. Zoom na segmente mnoštva. Vidimo kamione s rock grupama i toples
plesačicama, ljude kako plešu osvježavani sitnim kapljicama vode iz vatrogasnih cijevi,
stupaju držeći se ispod ruke i sl. Među prosvjednicima prepoznajemo razna poznata lica.
Preko tih slika, GLAS KOMENTATORA te komentari koje govore MORRIS, PHILIP,
HILARY i DÉSIRÉE.
GLAS KOMENTATORA: Mnogi su strahovali da će danas ulicama Plotina teći krv, no
za sada su vibracije dobre... Prosvjednici bacaju cvijeće umjesto kamenja... u mrežu
zaštitne ograde upleću cvijeće... na nogostupu uz Vrt sade busene trave... to je način na
koji šalju svoju poruku...
PHILIP: Eno Charlesa Boona! I Melanie!
HILARY: Melanie? Gdje?
DÉSIRÉE: Kraj onog momka s rukom u gipsu.
HILARY: Jako je lijepa.
GLAS KOMENTATORA: Do sada se nitko nije pokušao popeti na ogradu. Gardisti, kao
što vidite, stoje u stavu na mjestu odmor. Neki od njih su mahali prosvjednicima...
PHILIP: A tamo je Wily Smith! Sjećaš se, Hilary, pisao sam ti o njemu. U onom kutu,
ima na glavi kapicu za bejzbol. Bio je u mom seminaru o pisanju romana. Nije mi predao
ni jednu jedinu riječ.
GLAS KOMENTATORA: Šerif O'Keene i njegovi ljudi, plavi zlotvori, kako ih zovu
studenti, drže se dobrano izvan vidokruga...
DÉSIRÉE: Hej, vidite one toples plesačice!
PHILIP: To su Carol i Deirdre, nisu li?
DÉSIRÉE: Mislim da imaš pravo.
GLAS KOMENTATORA: Kolona sada prolazi već tridesetak minuta, a ja joj još uvijek
ne nazirem kraj...
PHILIP: A tamo su Kauboj i Vojnik Konfederacije! Kao da su se svi koji žive u Plotinu
priključili Maršu.
GLAS KOMENTATORA: Mislim da ove slike kazuju sve.
HILARY (pomalo sjetno): Ti, PHILIPe, zvučiš kao da bi volio da si ondje.
DÉSIRÉE: Sto posto si u pravu.
PHILIP: Ne, zapravo ne bih.
PHILIP potpuno utišava ton, ali ostavlja sliku. Vožnja kamerom unatrag - pokazuje
njih četvero oko televizora, s pićem u rukama.
PHILIP: Ovim mladim ljudima (pokazuje prema ekranu) doista je stalo do Vrta.
Njima je to nešto nalik ljubavnoj vezi. Kao Charlesu Boonu i Melanie. Ja nikada ne bih
mogao imati takav odnos prema nekoj javnoj temi. Kojiput bih želio da to mogu. Ako
govorim iskreno, meni politika znači pozadinu, vijest, gotovo razonodu. Nešto što
uključujete i isključujete, kao televizor. Ali ono oko čega se ja doista uznemirujem, što ne
mogu isključiti po volji, to je, no da, seks, ili umiranje ili činjenica da gubim kosu. Osobne
stvari. Naša generacija, mi smo ljudi kojima su važne privatne, osobne stvari, nije li tako?
Mi pravimo jasnu razliku između privatnog života i javnog života; a važne stvari, ono što

~ 154 ~
 briana

nas čini sretnima ili nesretnima, te stvari spadaju među privatne. Ljubav je privatna
stvar. Imovina je privatna stvar. Intimni organi su privatna stvar. Upravo zato mladi
radikali pozivaju na jebanje na javnim mjestima. Ne radi se tu samo o šokiranju kao
jeftinoj taktici. Znate onu pjesmu od Beatlesa, Idemo to raditi na cesti55...
DÉSIRÉE: Govnarija.
PHILIP: Aa?
DÉSIRÉE: Govnarija na kvadrat. Tebi je plotinska alternativa isprala mozak. Previše
čitaš Glas Euforičnog. Tko će biti jeban na ulicama kada dođe revolucija, to mi kaži?
PHILIP: Tko, dakle?
DÉSIRÉE: Žene, eto tko, sviđalo se to njima ili ne. Slušaj, tamo u Vrtu svake noći neka
djevojka bude silovana, ali Glas Euforičnog ne priznaje riječ silovanje, pa ti to ni ne
doznaš. Svaka djevojka koja ode pomoći oko Vrta uhvaćena je u seksualnu klopku. Ako
ne želi raširiti noge, muškarci će je optužiti da je buržujka i neurotičarka, a ako se žali
drotovima, oni će joj kazati da već samom činjenicom što je ondje zaslužuje sve što joj se
dogodi. A ako ih ne tucaju protiv njihove volje, djevojke rintaju nad loncima i prljavim
suđem i tuđim klincima dok muškarci rapsodiraju o politici. I to ti nazivaš revolucijom?
Nemoj me nasmijavati.
HILARY: Čujmo, čujmo!
PHILIP: Da, Désirée, možda imaš pravo. Ja kažem jedino da generacijski jaz doista
postoji, a mislim da se on vrti oko toga javno / osobno. Naša generacija - mi pristajemo
uz onu staru liberalnu doktrinu o nepovredivosti vlastitog ja. Takva je ona velika
tradicija realističke proze, o tome govore svi romani. Privatni život je u prednjem planu,
a povijest je potmula grmljavina topova u daljini, negdje izvan pozornice. Kod Jane
Austen čak ni potmula grmljavina. E pa, roman umire, a s njime i mi. Nikakvo čudo što iz
ljudi u seminaru o pisanju romana nisam uspio ništa izvući. Za njihovo iskustvo to je
neprirodan medij. Ova mlađarija (pokazuje prema ekranu) živi film, a ne roman.
MORRIS: Ma aaajde, Philipe! Slušaš Karla Kroopa.
PHILIP: Pa, u tome što on govori ima mnogo smisla.
MORRIS: To što on krčmi je historizam vrlo sirove vrste, nije li? I loša estetika.
HILARY: Sve ovo je vrlo fascinantno, posve sigurno, no da li bismo mogli razgovarati
o nečemu malo praktičnijem? Primjerice o temi: što ćemo nas četvero poduzeti u
neposrednoj budućnosti?
DÉSIRÉE: Zaludu ti je, Hilary. Zar ne prepoznaješ zvuk muškog razgovora?
MORRIS (obraća se PHILIPU): Paradigme fikcionalnog djela u biti su iste, bez obzira
na medij. Riječi ili slike, na strukturnoj razini razlike nema.
DÉSIRÉE: „Strukturna razina“, „paradigme“. Kako samo vole te apstraktne riječi.
„Historizam“!
PHILIP (obraća se MORRISu): Ne mislim da je to u cijelosti točno. Uzmimo pitanje
svršetaka.
DÉSIRÉE: Tako je, uzmimo!
PHILIP: Sjećate se onog mjesta u Northangerskoj opatiji gdje Jane Austen kaže kako
se pribojava da je čitateljstvo već pogodilo da sretan svršetak može uslijediti svakog
trenutka.

55
Orig. Let's Do It In the Road. Jedna od pjesama na dvostrukom, tzv. bijelom albumu koji se zove jednostavno The
Beatles, objavljenom god. 1968.

~ 155 ~
 briana

MORRIS (kima potvrdno): „Razabirući po izdajničkom stanjivanju preostalih

stranica da svi zajedno hitamo ka savršenoj usrećenosti.“ Kraj citata.
PHILIP: Baš to. Tja, upravo tu stvar romanopisac ne može a da ne oda, zar ne,
činjenicu da se njegova knjiga bliži kraju? Ne mora to danas biti sretan svršetak, ali pisac
ne može prikriti izdajničko stanjivanje preostalih stranica.
HILARY i DESIREE počinju slušati što PHILIP govori, i on postaje središtem pažnje.
Hoću reći, za svršetak romana vi se psihički oboružavate. Dok čitate, svjesni ste
činjenice da je u knjizi ostalo još stranicu-dvije i pripravni ste je zaklopiti. Ali u filmu
nema načina da se to razabere, osobito danas, kada su filmovi strukturirani mnogo
labavije, kada su višeznačniji nego prije. Nema načina da se razabere koji će kadar biti
onaj posljednji. Film teče, upravo kao što teče život, ljudi se ponašaju ovako ili onako,
čine ovo ili ono, piju, razgovaraju, mi ih promatramo, i u trenutku koji redatelj odabere,
bez upozorenja, pritom ništa nije riješeno, objašnjeno, zaokruženo, film naprosto...
završi.
PHILIP sliježe ramenima. Kamera ga prekida usred kretnje.
Zamrznuti kadar.
svršetak

~ 156 ~