Marko Petrak

RIMSKO-BIZANTSKO PRAVO I INTESTATNO

NASLJEIVANJE PRO ANIMA U SPLITSKOM STATUTU
UDK: 340.13
Marko Petrak

352(497.5 Split) 1312
Pravni fakultet Sveuilita u
Izvorni znanstveni rad Zagrebu
Cilj je sljedeih razmatranja analizirati odredbe Splitskog
statuta iz 1312. godine o intestatnom nasljeivanje pro anima
u povijesnom i komparativnom kontekstu. Nakon ralambe
navedenih odredbi i njihova razgranienja od sluajeva oporunog nasljeivanja pro anima, usporedit e se ureenje Splitskog
statuta s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim statutima u
kojima postoje podudarne odredbe (Dubrovnik, Trogir, Rab,
Pag, ibenik). Potom e se nastojati istraiti mogui zajedniki
povijesnopravni temelji navedenog aspekta nasljednog prava
dalmatinskih komuna u vidu regulacije intestatnog nasljeivanja u rimsko-bizantskom pravu. U posljednjem dijelu rada iznijet e se zakljuna razmatranja o ulozi i znaenju intestatnog
nasljeivanja pro anima u srednjovjekovnoj dalmatinskoj gradskoj zajednici u kontekstu rimsko-bizantske pravne tradicije.
Kljune rijei: rimsko-bizantsko pravo, Splitski statut, intestatno nasljeivanje, pro
anima.

I. Uvodne napomene*
Cilj je sljedeih razmatranja analizirati odredbe Splitskog statuta iz 1312.
godine o intestatnom nasljeivanje pro anima u povijesnom i komparativnom
kontekstu. Nakon ralambe navedenih odredbi i njihova razgranienja od sluajeva oporunog nasljeivanja pro anima, usporedit e se ureenje Splitskog
statuta s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim statutima u kojima postoje
podudarne odredbe (Dubrovnik, Trogir, Rab, Pag, ibenik). Potom e se nastojati
istraiti mogui zajedniki povijesnopravni temelji navedenog aspekta nasljednog
prava dalmatinskih komuna u vidu regulacije intestatnog nasljeivanja u rimskobizantskom pravu. U posljednjem dijelu rada, iznijet e se zakljuna razmatranja o ulozi i znaenju intestatnog nasljeivanja pro anima u srednjovjekovnoj
dalmatinskoj gradskoj zajednici u kontekstu rimsko-bizantske pravne tradicije.
*
Rad je nastao kao rezultat istraivanja na znanstvenoistraivakom projektu Povijest hrvatskog prava i njegove europske pravnopovijesne pretpostavke Pravnog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu.

255

II. Intestatno nasljeivanje pro anima

u Splitskom statutu
Najvanija odredba o intestatnom nasljeivanju pro anima nalazi se u zavrnom dijelu vrlo iscrpne regulacije 44. glave III. knjige Splitskog statuta koja nosi
naslov De successionibus ab intestato. Ona ima sljedei sadraj:
Item ad dandum materiam omnibus hominibus et mulieribus, quod in uita et
in sanitate ipsorum debeant facere testamenta: statutum et ordinatum est et
declaratum, non obstantibus in hoc casu his, qu dicta sunt supra, quod si
aliquis masculus maior xiiij annis, uel fmina maior xij annis decesserit sine
testamento et ultima uoluntate sine filijs de suo corpore, de legitimo matrimonio descendentibus, quod in bonis suis commune Spalati succedat in quarta
parte et quarta pars bonorum suorum detur pro anima sua pauperibus in pijs
causis, non obstante, si habeat fratres, uel alios consanguineos. Et rector
et offitiales, qui pro tempore fuerint in ciuitate Spalati, teneantur prdicta
efficaciter obseruare et facere obseruari uinculo sacramenti1.
Navedenu su odredbu do sada sasvim ukratko, na prostoru manjem od jedne
stranice, komentirali Antun Cvitani i Lujo Margeti. Cvitani je istaknuo kako je
iz navedene odredbe razvidno da splitsko pravo nije bilo naklonjeno intestatnom
nasljeivanju2. Na tragu navedene Cvitanieve opaske treba napomenuti kako
Statut prije svega izriito potie graane da za ivota dok su jo zdravi sastave
oporuku (quod in uita et in sanitate ipsorum debeant facere testamenta), dok je
intestatno nasljeivanje predstavljeno tek kao drugotno rjeenje. Navedeno promicanje testamentarnog nasljeivanja duboko je usklaeno s kranskom tradicijom,
to je svojedobno izvrsno saela Janekovi Rmer: U oima srednjovjekovnih
ljudi oporuka je tijekom vremena postala neizostavnim dijelom pripreme za
dobru smrt. U to vrijeme oporuka je prije svega sredstvo sreivanja rauna sa
svijetom i s Bogom. Umrijeti bez oporuke znailo je ne samo da e nasljednici
imati neprilike, ve prije svega to da pokojnik ili pokojnica nisu bili vrli krani
i graani i da se nisu dobro pripravili za veliki prijelaz. Nenadana smrt, bez
oporuke, ispovijedi i svjedoka smatrala se sramotnom i neasnom. Strah od smrti
1
Splitski statut, III, 44: Isto tako da bi se potakli mukarci i ene da za ivota dok
su jo zdravi sastave oporuku, odreeno je i nareeno i objavljeno, bez obzira na ono to je
o tome ve reeno, da umre li koji mukarac stariji od etrnaest godina ili enska starija od
dvanaest godina bez oporuke i posljednje volje ne ostavivi vlastite djece koja potjeu iz
zakonitog braka, etvrtinu njihove imovine naslijedi splitska komuna, i etvrti dio njihovih
dobara treba dati siromasima u pobone svrhe za njihovu duu bez obzira na to imaju li
brae ili drugih krvnih srodnika. A tadanji upravitelj i slubenici grada Splita duni su,
vezani poloenom prisegom, nastojati da se sve to potuje i primjenjuje.; cit. Statut grada
Splita, Split, 1998., pp. 508. sqq.
2
Cit. Antun C v i t a n i , Iz dalmatinske pravne povijesti, Split, 2002., p. 198.

256

bez oporuke povezao se s eshatolokim strahom od posljednjeg suda3. Stoga se,

ako to nije prije uinjeno, oporuka esto sastavljala u okviru posljednje ispovijedi
sveeniku4. Polazei od navedenih kranskih shvaanja, u okvirima testamentarnog nasljeivanja iznimno su bili vani oporuni legati pro anima, tj. za spas
due oporuitelja. Dvije najee vrste navedenih legata bili su legati za sluenje
misa (pro remedio animae) odreenim crkvama ili samostanskim zajednicama te
legati u pobone svrhe (ad pias causas), najee u korist siromanih (pauperes).
O oporunim legatima pro anima objavljeno je u naoj znanosti u novije vrijeme
nekoliko nadasve relevantnih radova5. Konano, zanimljivo je spomenuti da crkveni jezik jo i danas znaenjski istodobno povezuje i razlikuje navedene dvije
vrste inova za duu (pro anima) pokojnika: zadunice i zadubine (zadubine)6.
O uestalosti takvih legata u srednjovjekovnom Splitu najbolje nam svjedoi injenica da je ve Novim statutarnim odredbama (Statuta noua) iz 1333. godine
zabranjeno otuivanje nekretnina poslovima mortis causa ili inter vivos u pobone
svrhe pri emu se, prije svega, mislilo na oporuke (testamentum) i darovanja
(donatio) jer se na taj nain otuilo ve vie od jedne treine (ultra terciam
partem) ukupnog broja nekretnina na podruju gradskog distrikta7. No relevantan
dio oporunih legata zacijelo se i u Splitu odnosio na novane svote, posebice za

3
Cit. Zdenka J a n e k o v i R m e r, Na razmei ovog i onog svijeta. Proimanje
pojavnog i transcendentnog u dubrovakim oporukama kasnoga srednjeg vijeka, Otium
2 (1994.), pp. 3. sq.
4
V. npr. Charles G r o s s, The Medieval Law of Intestacy, Harvard Law Review,
18 (1904.), pp. 120. sqq.
5
V. Magdalena A p o s t o l o v a M a r a v e l s k i, Legati pro anima u katernama
zagrebakog Gradeca, Historijski zbornik42 (1989.), pp. 151. sqq.; Gordan R a v a n i ,
Oporuke, oporuitelji i primatelji oporunih legata u Dubrovniku s kraja trinaestoga i
u prvoj polovici etrnaestoga stoljea, Povijesni prilozi 40 (2011.), pp. 97. sqq.; Nella
L o n z a, Za spas dua, na dobrobit drave: Dubrovaki rizniari i vremenita dobra za
vjenu nabonu svrhu (13. 15. stoljee), u: Danko Zeli (ur.)., Knjiga rizniarskih najmova / Liber affictuum thesaurarie (1428 1547), Zagreb Dubrovnik, 2012., pp. 9. sqq.;
te posebice monografiju Zorana L a d i a, Last Will: Passport to Heaven. Urban Last Wills
from Late Medieval Dalmatia with special Attention to the Legacies pro remedio animae
and ad pias causas, Zagreb, 2012., u kojoj su na primjeren i iscrpan nain obraeni mnogi
vani povijesni aspekti navedenog fenomena.
6
Usp. Vladimir M a u r a n i , Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik (reprint),
drugi dio, Zagreb, 1975., pp. 1633. sq., s.v. zadubina.
7
Vrlo je indikativan i precizan u navedenom smislu ve i sam naslov spomenute
norme (gl. 25.) Novih statutarnih odredbi: Quod nullus ciuis reliquat uel det quocumque
aliqua bona immobilia ad pias causas (Nijedan graanin ne smije kome ostaviti ili dati
koje nekretnine u pobone svrhe); o navedenoj odredbi v. ukratko C v i t a n i , o. c.,
p. 199.; eljko R a d i , Ivica R a t k o v i , Poloaj stranaca u splitskom statutarnom
pravu, Adrias 12 (2005.) pp. 213. sq. Razlog navedene odredbe valja traiti, kako je davno
zakljuio Tkali u usporedivom zagrebakom kontekstu, u brizi opinskog poglavarstva
da zatiti opinsku posjedovnu sveukupnost; v. A p o s t o l o v a M a r a v e l s k i,
o. c., p. 151.

257

sluenje zadunica8. Kao i u drugim srednjovjekovnim europskim sredinama, kako

pregnantno istie Ladi, sveprisutnost smrti i elja za spasom due utjecali su da
oporuitelji veliki broj legata ostavljaju za misepro anima9.
Sve navedene injenice nedvojbeno e biti od pomoi u tumaenju citirane
odredbe Splitskog statuta (III, 44) o nasljeivanju osoba koje su umrle bez oporuke
(sine testamento) i bez vlastite djece (sine filiis). Premda je inicijalni cilj te odredbe
bio potaknuti graane sastaviti oporuku, ukljuujui u nju i legate za spas due,
ona precizno odreuje kome e pripasti ostavina u sluaju da takva oporuka ne
postoji. Kako problematika nasljednih redova po Splitskom statutu, koju je iscrpno
prikazao Cvitani10, nije tema ovog rada, ovdje emo se usredotoiti na pravilo
Statuta da u svakom pojedinom sluaju intestatnog nasljeivanja osobe koja nema
descendente jedna etvrtina ostavine pripada splitskoj komuni (commune Spalati
succedat in quarta parte), dok sljedeu etvrtinu ostavine preminulih osoba treba
dati za njihovu duu siromasima u pobone svrhe (quarta pars bonorum suorum
detur pro anima sua pauperibus in pijs causis).
Zbog ega su ba siromasi odreeni kao primatelji navedenog dijela ostavine?
To je rjeenje takoer bilo duboko ukorijenjeno u kranskoj tradiciji. Kako je s
jezgrovitom preciznou jednom prilikom istaknuo Ravani, u srednjovjekovnim drutvima sirotinja je imala svoju pasivnu funkciju primanja milostinje kako
bi ostatak drutva mogao iskazati svoje kransko milosre. Osim toga, sirotinja
je u srednjemu vijeku esto povezivana s likom Krista (pauperes Christi) jer je
shvaanje da su siromasi Kristovi miljenici kojima je obeano Kraljevstvo nebesko
bilo vrsto ukorijenjeno u kranskome svijetu. Shodno tome, darivanje siromanima bila je vrsta iskupljenja za grijehe poinjene tijekom ivota jer se darivajui
siromahe zapravo darivalo Krista11.
Kako se navedena norma o intestatnom nasljeivanju pro anima ostvarivala
u praksi? Vidjeli smo ve iz odredbe Statuta III, 44 da su za njezino provoenje
odgovorni naelnik (rector) i slubenici (offitiales) grada Splita. Meutim, oito su
postojali prilini problemi u njezinu provoenju jer Reformacije (Reformationes)
Statuta sadre sljedeu odredbu iz 1332. godine:
Eodem millesimo et tempore, die ultimo augusti captum fuit in dicto consilio,
quod syndicus communis debeat euocare possessores bonorum decedentium
Usp. npr. Branka G r b a v a c, Oporuka i inventar splitskog notara Jakova pok.
Ubertina de Pugliensibus iz Piacenze. Prilog prouavanju splitskog notarijata, Acta Histriae, 21 (2013.), pp. 81. sqq.
9
Cit. Zoran L a d i , Oporuni legati pro anima i ad pias causas u europskoj historiografiji. Usporedba s oporukama dalmatinskih komuna, Zbornik Odsjeka za povijesne
znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU 17 (2000.), p. 24.
10
C v i t a n i , o. c., pp. 195. sqq.
11
Cit. R a v a n i , o. c., p. 116.; openito o siromanima u navedenom kontekstu
v. iscrpno Zoran L a d i , O nekim oblicima brige za siromane i marginalne pojedince i
grupe u dalmatinskim komunama u kasnom srednjem vijeku, Zbornik Odsjeka za povijesne
znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU, 20 (2003.), pp. 1.sqq.
8

258

ab intestato et ab eis petere et exigere quartam spectantem pauperibus, ut

de ea possit fieri quid iuris12.
Kako vidimo, navedena odredba Reformacija (gl. 2.) precizira koji su slubenici grada Splita neposredno nadleni za provoenje odredbe III, 44 Statuta. Rije
je o funkciji koju Statut naziva sindicima Komune (syndici communis). Njihova je
najvanija dunost bila, kako precizno odreuju Nove statutarne odredbe (Statuta
noua), sva pokretna i nepokretna dobra, prava i potraivanja splitske komune, kako
u gradu, tako i izvan (grada), prema svojim mogunostima braniti, traiti i natrag
zadobiti13. U skladu sa svojom slubom, njihov je zadatak bio i na navedeni nain
osigurati da se etvrtina ostavine osoba koje su umrle bez oporuke i bez potomaka
u svakom pojedinom sluaju doista namijeni siromasima za duu pokojnika.
Na temelju svih do sada navedenih injenica moe se o analiziranoj odredbi
Splitskog statuta (III, 44) zakljuiti sljedee: ako umrli nije oporuno nastojao oko
spasa svoje due, sam se pravni sustav, u okviru ureenja intestatnog nasljeivanja,
ipak dostojno pobrinuo za njegov onostrani usud, dajui zamjetan dio njegove
imovine siromasima. Sve to rjeito svjedoi o dosegnutoj razini kristijanizacije
tadanjeg pravnog ivota, pri emu su provedbom takvih odredbi bjelodano ostvarivani i odreeni aspekti kranski utemeljene socijalne skrbi.
U nastavku rada usporedit e se ureenje Splitskog statuta s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim statutima u kojima postoje odredbe o intestatnom
nasljeivanju pro anima. Time e se, eo ipso, omoguiti i bolje shvaanje odredbi
Splitskog statuta u njihovu neposrednom poredbenom kontekstu.

III. Intestatno nasljeivanje pro anima

u dalmatinskim statutima
Ve smo napomenuli da se, pored Cvitania, na odredbu Splitskog statuta
(III, 44) o intestatnom nasljeivanju pro anima ukratko osvrnuo i Lujo Margeti, na najvei pravni povjesniar posljednje etvrtine prolog stoljea. On je
to jednom prigodom uinio na prostoru manjem od jedne stranice u svom radu
Navedena odredba Reformacija (gl. 2) nosi naslov De quarta pauperum petenda,
uidelicet bonorum decedentis ab intestato (O traenju etvrtine dobara bezoporuno umrlog za siromahe), a u prijevodu glasi: Iste godine i u isto vrijeme (tj. 1332., op. M. P.),
posljednjeg dana kolovoza prihvaeno je u ovom vijeu da komunalni sindik mora pozivati
posjednike dobara bezoporuno umrlih i od njih traiti i zahtijevati etvrtinu koja pripada
siromasima da bi se njome moglo raspolagati kao to pravo nalae; cit. Statut grada Splita,
o. c., p. 853.; o navedenoj odredbi v. ukratko C v i t a n i , o. c., pp. 198. sq.
13
V. gl. 10. Novih statutarnih odredbi (Statuta noua) koja nosi naslov De syndicis
communis et eorum officij facultate (O komunalnim sindicima i njihovoj slubi); o slubi komunalnih sindika v. Antun C v i t a n i , Uvodna studija, in: Statut grada Splita,
o. c., pp. 115. sq.
12

259

Pravna osnova crkvene destine na hrvatskim pravnim podrujima. Na toj su

stranici, meutim, sadrane vrijedne napomene o podudarnosti navedene odredbe s odredbama Dubrovakog, ibenskog i Pakog statuta14. U drugoj prigodi, u
svega nekoliko redaka, isti je autor istaknuo da navedeno rjeenje, pored Splita,
ibenika i Paga, postoji i u Rapskom statutu te Trogirskom statutu, napominjui
ujedno da se o tome ne moe ovdje govoriti, jer bi nas previe udaljilo od teme
koju obraujemo15.
Polazei od navedenih napomena, u nastavku emo se osvrnuti na spomenute
dalmatinske statute, poevi od najstarijeg od njih, Dubrovakog statuta iz 1272.
godine. Prema miljenju Margetia, koje dijeli i Cvitani16, odredba o intestatnom
nasljeivanju pro anima sadrana je u odredbi knj. IV, gl. 80. Dubrovakog statuta
koja odreuje da ...quarta omnium bonorum defunctorum ab intestato de tempore
preterito et futuro usque ad decem annos, converti debeat in laborerium ecclesie
sancti Blaxii de Plathea (...etvrtina svih dobara umrlih bez oporuke, u prolosti
i budunosti do deset godina, ima se upotrijebiti za gradnju Crkve svetoga Vlaha
na Placi). Za realizaciju navedene etvrtine pro anima ranije su bili nadleni knez
(comes) s Malim vijeem, dok je odredba Statuta IV, 80 za to ovlastila prokuratore
crkve sv. Vlaha17. Navedena je odredba, kako istie Margeti, s obzirom na njezino
vremenski ogranieno vaenje, privremena mjera18. tovie, a to navedeni autori
nisu istaknuli, ona je donesena tek 1358 godine, stoga nije sadrana u izvornom
statutarnom tekstu19. Meutim, a to je takoer ostalo do sada neprimjeeno, ve
je izvorni Statut iz 1272. godine sadravao jednu odredbu o intestatnom nasljeivanju pro anima koja je imala trajni karakter. Interesantno je istaknuti da je ve
dubrovaki dominikanac i povjesniar Serafin Marija Crijevi (Cerva) (1759) u
svom djelu Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam, govorei o oporunim legatima pro anima radi okajanja grijeha u kontekstu drevnih disciplinskih
normi dubrovake Crkve, uputio na tu odredbu Statuta, sadranu u knj. IV. gl. 5920.
Navedena odredba, poput analizirane odredbe Splitskog statuta (III, 44), takoer,
inter alia, ureuje nasljeivanje osoba koje su umrle bez oporuke i bez vlastite
djece, uz tu razliku to dubrovaka odredba IV, 59 specifino govori o muu i
eni bez djece kad se nau na umoru (De viro et uxore non habentibus filios si
14
Navedeni rad ponovo je objavljen Margetievoj knjizi Hrvatska i Crkva u srednjem
vijeku, prema kojoj emo ga ubudue citirati; v. Lujo M a r g e t i , Hrvatska i Crkva u
srednjem vijeku, Rijeka, 2000., p. 28.
15
Lujo M a r g e t i , u: Statut Rapske komune iz 14. stoljea, Rab Rijeka, 2004.,
p. 49., posebice bilj. 139.; usp. i Lujo M a r g e t i , Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko
i nasljedno pravo, Zagreb, 1996., pp. 235. sq.
16
M a r g e t i , Hrvatska i Crkva, o. c., p. 28; C v i t a n i , o. c., p. 199.
17
Statut grada Dubrovnika, Dubrovnik, 2002., pp. 294. sq.
18
M a r g e t i , Hrvatska i Crkva, o. c., p. 28.
19
Franjo R a k i (ur.), Monumenta Ragusina Libri reformationum, vol. 2, Zagreb,
1882., p. 252.
20
Serafinus Maria C e r v a, Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam, priredio
Relja S e f e r o v i , Zagreb Dubrovnik, 2008., cap. XXXVII, pp. 499. sq.

260

ad mortem deveniant). U naem kontekstu, posebno je relevantan sljedei njezin

dio: Si vero alter eorum omnino intestatus decesserit, teneatur qui supervixerit
dare in continenti pro anima mortui quartam partem bonorum seu perchivii ipsius, reliquis tribus partibus sibi in vita sua remanentibus, et post eius mortem ad
propinquiores iam mortui pervenientibus, ut dictum est (Ako jedno od njih umre
bez ikakve oporuke, duan je onaj koji dulje poivi odmah dati za duu umrloga
etvrtinu njegove imovine ili prije, dok mu ostale tri etvrtine ostaju doivotno,
a po njegovoj smrti neka pripadnu blioj rodbini umrloga, kako je reeno)21.
Kako vidimo, intestatni dio pro anima takoer je, kao u Splitskom statutu, jedna
etvrtina (quarta pars). Bez obzira na specifian kontekst ove odredbe koja govori
o muu i eni bez djece, Crijevi je imajui nedvojbeno uvida u dubrovaki
pravni ivot interpretirao njezin sadraj na openitiji nain, istiui da je svrha
tog propisa da se etvrtina dobara umrlih bez oporuke rasporedi u pobone svrhe
za iskupljenje umrloga22. Stoga je njezino pravno znaenje bilo gotovo istovjetno
odredbi III, 44 Splitskog statuta.
Trogirski statut iz 1322. godine, vremenski najblii Splitskom statutu, ureuje
u svojoj knj. III, gl. 16. takoer intestatno nasljeivanje pro anima u specifinom
kontekstu mua i ene bez djece. Meutim, ve sam naslov navedene odredbe
koji glasi De bonis eius qui decesserit sine testamento et heredibus (O dobrima
onoga koji umre bez oporuke i nasljednika), kao i njezin sadraj, svjedoi o tome
da se navedena odredba primjenjivala openito na sve sluajeve osoba koje su umrle bez oporuke i bez vlastitih potomaka. Ne ulazei u sve detalje, navedena odredba
odreuje da se, pod nadzorom kneza i njegove kurije, polovica dobara pokojnika
odredi za duu u pobone svrhe (...medietatem bonorum...pro eius anima erogare
ad pias causas), dok e druga polovica pripasti njegovoj blioj rodbini (...et alia
medietas deveniat ad propinquiores)23. Kako vidimo, razlika izmeu Trogirskog
statuta s jedne strane te Splitskog statuta i Dubrovakog statuta s druge strane
sastoji se u tome to u Trogiru intestatni dio pro anima iznosi ak polovicu dobara
(medietas bonorum), umjesto splitske i dubrovake etvrtine (quarta pars)24.
Neznatno mlai Rapski statut iz 1326. godine (knj. II, gl. 17), za razliku od
Trogirskog statuta, predvia da je intestatni dio pro anima osobe koja je umrla bez
oporuke (sine testamento) i bez potomaka (sine herede) jedna etvrtina (quarta
pars): ... de omnibus bonis ipsorum mortuorum...quarta pars distribuatur pro
anima dicti viri vel mulieris defunctae cum conscientia Dominationis Arbensis

Statut grada Dubrovnika, o. c., pp. 280. sq.

C e r v a, o. c., cap. XXXVII, p. 500.: Ex bonis pariter eorum qui intestati decedebant quarta pars piis locis pro defuncti expiatione addicebatur...
23
Statut grada Trogira, Split, 1988., pp. 135. sq.
24
O navedenoj odredbi Trogirskog statuta (III, 16) usp. ukratko M a r g e t i ,
Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, o. c., p. 235.; C v i t a n i , o. c.,
p. 279.; eljko R a d i , Imovinsko pravo po Statutu grada Trogira iz 1322. godine, doktorska disertacija, Split, 2002., pp. 268. sqq.
21
22

261

(...od svih dobara tih umrlih dijeli se... etvrti dio za duu toga umrlog mua ili
ene uz suglasnost rapske vlasti). Tri etvrtine imovine pripadale su, sukladno
poznatom srednjovjekovnom naelu paterna paternis, materna maternis, blioj
rodbini pokojnika ili pokojnice (propinquiores defuncti)25. Kako vidimo, veliina
intestatnog dijela za spas due pokojnika u Rapskom je statutu istovjetna splitskoj i dubrovakoj quarta pars.
Odredbe o intestatnom nasljeivanju pro anima koje imaju donekle razliit
sadraj od prethodno prikazane regulative, ali nedvojbeno s njima dijele istu
svrhu, nai emo u ibenskom statutu iz 13. 14. stoljea, a koje su u najveoj
mjeri preuzete u Paki statut iz 1433. godine26. Sukus odredbi ibenskog statuta o
intestatnom nasljeivanju (knj. V, gl. 28-29) sadran je u naslovu njegove odredbe
V, 29: Quando succedunt ab intestato descendentes nil teneatur fieri pro anima,
sed quando succedunt fratres, vel sorores fiat tertia pars pro anima, & quando
succedunt nepotes fiat medietas (Kada potomci nasljeuju bez oporuke, nita
ne treba namijeniti za spas due, ali kad nasljeuju braa ili sestre, neka treina
bude za spas due, a kada nasljeuju neaci, neka bude polovica)27. Istoznane
odredbe nalaze se i u Pakom statutu (knj. V, gl. 24 25), uz odreena odudaranja
glede veliine intestatnog dijela pro anima, to se najbolje vidi iz naslove njegove
odredbe V, 25: Quando succedentes ab intestato descendentibus nihil teneantur
fieri pro anima, sed quando succedunt fratres, vel sorores fiat quarta pars pro
anima, & quando succedunt nepotes aut pronepotes fiat tertia pars (Kada potomci
nasljeuju bez oporuke, nita ne treba namijeniti za spas due, ali kad nasljeuju
braa ili sestre, neka etvrtina bude za spas due, a kada nasljeuju neaci ili
praneaci, neka bude treina)28. Kako vidimo, u obama statutima intestatno
nasljeivanje pro anima predvieno je samo u sluajevima kada ostavitelj nema
potomke (descendentes), to je jednako opisanim ureenjima u Splitu, Dubrovniku, Trogiru i Rabu. Za razliku od navedenih etiriju dalmatinskih statuta, u kojima
je intestatni dio pro anima uvijek odreen na isti nain u svim sluajevima kada
propinquiores nasljeuju umrloga, ibenski statut i Paki statut razlikuju situacije
u kojima su intestatni nasljednici braa i sestre umrloga od situacija u kojima
nasljeuju potomci brae i sestara. Kada ostavinu nasljeuju braa i sestre kao
blii srodnici umrle osobe od njihove djece, intestatni dio pro anima manji je i
Statut Rapske komune, o. c., lib. II, cap. XVII, pp. 114. sq.; o naelu paterna paternis, materna maternis, v. iscrpno Lujo M a r g e t i , Porijeklo naela paterna paternis,
materna maternis u srednjovjekovnim pravnim sustavima na jadranskoj obali, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 33 (1983.), pp. 131. sqq.; M a r g e t i , Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, o. c., pp. 116. sqq., gdje se autor ukratko osvrnuo i
na navedenu odredbu Rapskog statuta.
26
O presudnom utjecaju ibenskog statuta na Paki statut v. ukratko Dalibor e p u l o, Pravna batina i drutveno okruenje Pakog statuta, u: Statut Pake opine,
Pag Zagreb, 2011., p. 33.
27
Knjiga statuta, zakona i reformacija grada ibenika, ibenik, 1982., pp. 163. sq.
28
Statut Pake opine, o. c., p. 322. sq.
25

262

iznosi jednu treinu (ibenski statut), odnosno jednu etvrtinu (Paki statut). Kada,
pak, ostavinu nasljeuju potomci brae i sestara kao dalji srodnici preminuloga
od njihovih roditelja, intestatni dio pro anima vei je i iznosi ak jednu polovicu
(ibenski statut), odnosno jednu treinu (Paki statut). Navedene su se odredbe i
u tim dvama gradovima provodile pod nadzorom kneza i kurije29.
Na temelju svega do sada iznesenog, zakljuno emo istaknuti da je intestatno
nasljeivanje pro anima bilo, pored Splitskog statuta, predvieno u jo pet dalmatinskih statuta (Dubrovnik, Trogir, Rab, ibenik i Pag). U drugim sauvanim
dalmatinskim statutima ne postoje takve odredbe.

IV. Rimsko-bizantski temelji

odredbi o intestatnom nasljeivanju pro anima
u dalmatinskim statutima
U svjetlu navedenih injenica, postavlja se pitanje zbog ega su samo statuti
navedenih dalmatinskih gradova poznavali intestatno nasljeivanje pro anima.
Nekolicina znanstvenika ukazala je sasvim ukratko na smjer kojim bi bilo mogue
stii do odgovora na to pitanje, no detaljnija ralamba do sada nije izvrena. Prvi
autor koji je u navedenom kontekstu aludirao na mogue rimsko-bizantske temelje
intestatnog nasljeivanja pro anima u dalmatinskim statutima bio je poznati talijanski pravni povjesniar Giovanni (Nino) Tamassia. Posvetivi tome samo dvije
biljeke svog rada Il diritto di prelazione e lespropriazione forzata negli statuti
dei comuni Italiani iz 1885. godine, Tamassia je stavio u isti kontekst Novelu XII
cara Konstantina VII. Porfirogeneta o namjeni treine ostavine za duu umrloga
i pojedine usporedive odredbe dalmatinskih statuta, ne razlikujui pri tome preciznije sluajeve intestatnog nasljeivanja od sluajeva oasne ostavine, o emu e
jo biti rijei30. Njegovu napomenu o moguim vezama bizantskog prava i terzo
per lanima na istonoj jadranskoj obali ponovio je 1910. godine i Ugo Inchiostri,
najznaajniji talijanski autoritet za dalmatinsko statutarno pravo31. Navedeni trag
evidentno je slijedio i Lujo Margeti u svom ve spomenutom radu Pravna osnova
crkvene desetine na hrvatskim pravnim podrujima iz 1983. godine, u kojem
je, kako smo ve istaknuli, jedna stranica posveena intestatnom nasljeivanju
pro anima u dalmatinskim statutima te njegovim rimsko-bizantskim temeljima.

29
O navedenim odredbama ibenskog statuta i Pakog statuta v. ukratko i M a r g e t i , Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, o. c., p. 235., bilj. 35.; p. 333.
30
Giovanni T a m a s s i a, Il diritto di prelazione e lespropriazione forzata negli
statuti dei comuni Italiani, Archivio giuridico Filippo Serafini, 35 (1885.), p. 5.
31
Ugo I n c h i o s t r i, Il matrimonio a comunione di beni ne documenti e negli
statuti istriani del Medio Evo, Archeografo Triestino, III Serie, 5 (1910.), p. 102.

263

Margeti je izriit: izvor te dalmatinske pravne ustanove je bizantsko pravo32.

Meutim, za razliku od svojih brojnih iscrpnih i nadasve vrijednih analiza rimskobizantskih temelja naih srednjovjekovnih pravnih instituta33, Margeti se u ovoj
prigodi ograniio samo na upuivanje na ve spomenutu Novelu XII cara Konstantina VII. Porfirogeneta kao fons et origo odgovarajuih odredbi dalmatinskih
statuta, navodei njezin sadraj u jednoj reenici34.
U nastavku emo obratiti saeto pozornost na odredbe rimsko-bizantskog
prava o navedenoj materiji. Nakon odreenih ranijih kazuistikih odredbi iz razdoblja careva Leona IV. i Konstantina VI. (776. 780.) te cara Leona VI. Mudrog
(886. 912.)35, car Konstantin VII. Porfirogenet donio je izmeu 945. i 954. godine
ve spominjanu Novelu XII kao opi propis u kojem odreuje da se, u sluajevima kada odreena osoba umre bez oporuke i bez djece, treina ostavine treba
dati Crkvi za duu umrloga (... ...
), dok dvije treine ostaje srodnicima36. Peira, nazivana jo
i Practica ex actis Eustathii Romani, kao prirunik pravne prakse iz 11. stoljea
koji je sastavio bizantski carski sudac Eustathios Romaios, takoer sadri rjeenje
da se treina ostavine ( ) treba dati za duu ( ) umrloga
u sluaju kada ga ab intestato ( ) nasljeuju kolaterali37. Istovrsnu
odredbu sadri jo i Heksabiblos, najvanija zbirka kasnog bizantskog prava,
koju je 1345. godine sastavio solunski sudac Constantinos Harmenopulos. Ta se
zbirka u postbizantsko vrijeme primjenjivala diljem istone Europe, a u Grkoj
se odrala tijekom otomanskih vremena sve do modernog doba, gdje je od 1835.
do 1946. bila na snazi kao temeljni propis graanskog prava38.
Metajuridiki gledano, sukladno rezultatima magistralnih istraivanja E. F.
Brucka, navedeno rjeenje rimsko-bizantskog prava ima svoj duboki duhovni
korijen u kranskoj predaji, posebice u djelima velikih grkih crkvanih otaca iz

Cit. M a r g e t i , Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku, o. c., p. 28.

Usp. Snjeana M a r e c, Maja P o l i , Petar S t r i , Bibliografija akademika
Luje Margetia (od 1962. do 2010.), u: Tomislav R a u k a r (ed.), Lujo Margeti: 1920
2010, Zagreb, 2012., pp. 71. sqq.
34
M a r g e t i , Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku, o. c., loc. cit.
35
O navedenim odredbama v. Karl Eduard Zachari von L i n g e n t h a l, Geschichte des Griechisch-Rmischen Rechts, Aalen, 1955., pp. 140. sq.; Francesco B r a n d i l e o n e, Il diritto bizantino nellItalia meridionale dall VII al XII secolo, Napoli, 1987.,
pp. 72. sq. te posebice iznimno vrijednu knjigu koju je napisao Eberhard Friedrich
B r u c k, Kirchenvterund Soziales Erbrecht. Wanderungen religiser Ideen durch die
Rechte der stlichen und westlichen Welt, Berlin Gttingen Heidelberg, 1956., pp.
131. sqq.
36
Novellae Constitutiones, col. III, Nov. XII, p. 278.; v. Zachari von L i n g e n t h a l, o. c., p. 141.; B r a n d i l e o n e, o. c., p. 73.; B r u c k, o. c., p. 134.
37
Peira, XIV, 6, kao i XLVIII, 1 te LIV, 10; v. i Zachari von L i n g e n t h a l, o. c.,
p. 141.; B r a n d i l e o n e, o. c., p. 73.; B r u c k, o. c., p. 135.
38
Harm. (ed Heimbach), I, 18, 22 i V, 8, 78; v. i i Zachari von L i n g e n t h a l,
o. c., p. 141.; B r u c k, o. c., p. 135.
32
33

264

4. stoljea (sv. BazilijeVeliki, sv.Grgur Nazijanski, sv. Grgur iz Nise i sv.Ivan

Zlatousti), a obiaj sluenja zadunica () i davanja siromasima (
) iz ostavine za spas due takoer se vrlo rano uobiajio u kranskoj
tradiciji Istoka39.
Kako vidimo, navedeno je rjeenje rimsko-bizantskog prava, prije svega
zahvaljujui Heksabiblosu, ostalo prisutno u Grkoj te diljem istone Europe sve
do modernog vremena. Meutim, navedeni bizantski institut rairio se i u odreene krajeve nekadanjeg Zapadnog Rimskog Carstva koji su u stoljeima nakon
njegove propasti bili pod vrhovnitvom Bizanta.
Tako je, primjerice, na Siciliji, koja je dugo stoljea pripadala Bizantu, izdan
u 12. stoljeu pod normanskom vlau zbornik propisa Assise regum regni Sicilie.
Prema gl. 37 navedenog izvora, sauvanog u biblioteci benediktinske opatije u
Monte Cassinu (Codice Cassinese), u sluaju intestatnog nasljeivanja, treina
ostavine ima se dati za duu pokojnika (...et tertia pars omnium rerum eius pro
ipsisus anima erogetur), dok dvije treine ostavine nasljeuju djeca, a ako njih
nema, onda su nasljednici proximiores umrloga. Navedena odredba je, prema
miljenju nekolicine relevantnih autora, bizantskog porijekla40.
Kako vidimo, navedeno rjeenje, premda predvia intestatni dio pro anima,
odudara ipak u odreenoj mjeri i od bizantskih rjeenja, i od dalmatinskih statutarnih odredbi. Naime, sicilijanski propis predvia intestatno nasljeivanje pro
anima ak i u sluaju kada postoje djeca (filius vel filia), dok bizantski original
i dalmatinske reprodukcije predviaju primjenu ovog instituta samo u sluaju
kada ostavitelj umre bez oporuke i bez vlastitih potomaka.
Intestatno nasljeivanje pro anima poznavalo je i starije mletako pravo.
Naime, u popisu obiajnog mletakog prava, to se nalazi u prvim 74-ima glavama
Statuta duda Petra Ziana iz 1214. godine, sadrana je i jedna odredba (gl. 45)
o intestatnom dijelu pro anima u sluaju da propinquiores nasljeuju umrloga.
Zanimljivost navedene odredbe jest da je intestatni dio pro anima ogranien
iskljuivo na pokretnine (mobilia), na nain da se ak dvije treine pokretnina
daju pro anima defuncti. Znameniti talijanski pravni povjesniar Enrico Besta
jo je 1901. godine u uvodnoj studiji prvog izdanja navedenog mletakog Statuta
uputio na bizantsko porijeklo ove odredbe, a posebice na spomenuti propis cara
V. B r u c k, o. c., pp. 1. sqq.
Zachari von L i n g e n t h a l, o. c., p. 141., bilj. 405; B r a n d i l e o n e, o. c.,
p. 71. sq.; Friedrich Eberhard B r u c k, Totenteil und Seelgert im Griechischen Recht,
Mnchen, 1926., p. 322., bilj. 1., u kojoj je prenesena navedena gl. 37 Assise regum
regni Sicilie (Codice Cassinese) u cjelini, dok nama relevantan dio te odredbe glasi: ...si
quis burgensium velaliorum, qui in ipsa civitate devenerit, intestatus decesserit, si ex
eo filiusvel filia exiterit, ipse sui patris heres existat, et tertia pars omniumrerum eius
pro ipsius anima erogetur. Si vero nulli filii ex eo existant, tunc proximiores eius tam ex
lineaascendentium et descendentium quam ex latere venientium, qui de iureei succedere
debent, heredes existant, si de feudo vel de servitio non fuerit, tertia tamen parte rerum
suarum pro defuncti anima distributa.
39
40

265

Konstantina VII. Porfirogeneta41. Usprkos velikom znaenju mletake pravne tradicije za razvoj brojnih aspekata srednjovjekovnog dalmatinskog prava, navedena
mletaka odredba nije mogla utjecati na usporedive dalmatinske odredbe iz dvaju
razloga. Kao prvo, mletako intestatno nasljeivanje pro anima ogranieno je samo
na pokretnine, dok je dalmatinsko ureenje i u ovom aspektu vjernije izvornim
bizantskim rjeenjima, ne ograniavajui takvo nasljeivanje na odreenu vrstu
stvari. Kao drugo, kako emo detaljnije vidjeti u nastavku, ve Mletaki statut
Giacoma Tiepola iz 1242. godine vie uope ne omoguuje intestatno nasljeivanje
pro anima, a mletaka vlast nastojala je u sljedeim stoljeima to vie rairiti to
novo ureenje nasljednog prava i u dalmatinskim komunama.
Sve u svemu, rekontekstualizirajui jedan uvrijeen pojam iz podruja povijesti umjetnosti, moda bi konceptualno bilo mogue govoriti, inter alia, o intestatnom nasljeivanju pro anima kao o jednom pravnom oitovanju adriobizantinizma, koji se vjernije i mnogo dulje odrao u Dalmaciji nego u Mletcima42.
U drugim hrvatskim podrujima te u okolnim zemljama neemo u srednjovjekovnim pravnim poretcima naii na institut nasljeivanja pro anima u sluaju kada
je odreena osoba umrla bez oporuke (sine testamento) i bez vlastite djece (sine
filiis). esti su, meutim, bili propisi, i u obalnim gradovima43 i na kontinentu44 te
u nama susjednim zemljama45, koji odreuju da se dio ostavine osobe koja je umrla
bez oporuke i bez ikakvih zakonskih nasljednika tj. dio oasne ostavine mora
namijeniti za duu umrloga. Smatramo da je u navedenom kontekstu potrebno
strogo razgraniiti sluajeve intestatnog nasljeivanja od sluajeva oasnosti ili
kaduciteta kao dva razliita instituta. O tome se u dosadanjim ralambama nije
Enrico B e s t a, Riccardo P r e d e l l i, Gli statuti civili di Venezia anteriori al
1242, Nuovo Archivio Veneto. Nuova Serie 1 (1901.), pp. 42. sq. Relevantni dio gl. 45
navedenog Statuta, objavljen na p. 230. navedenog izdanja glasi: Mobilia uero hereditent
propinquiores de prole sua, hoc uidelicet modo: duas partes mobilium distribuant pro anima
defuncti ecclesiis, pauperibus conscilio iudicum, terciam uero sibi retineant; openito o
Statutu duda Petra Ziana iz 1214. godine v. Lujo M a r g e t i , Biljeke uz razvojni put
starijega mletakog prava, u: Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka, 1990., pp. 173. sqq.
42
O pojmu adriobizantinizma u povijesti umjetnosti v. npr. Igor F i s k o v i , Un
contributo al riconoscimento degli affreschi Adriobizantini sulla sponda croata meridionale, Hortus artium medievalium. Journal of the International Research Center for Late
Antiquity and Middle Ages, 4(1998.), pp. 71. sqq.
43
V. npr. Braki statut, I, 27; Hvarski statut II, 36; Kotor, Partes captae in consiliis
Catharinorum, XL; Krki statut II, 80; Paki statut, V, 23; ibenski statut, V, 27; Zadarski
statut, III, 135.
44
Kao npr. u zagrebakom Gradecu, gdje Privilegij iz 1244., odnosno 1266. godine
odreuje da je oasna raspodjela takva da su ak dvije treine imovine namijenjene pro
anima; cit. A p o s t o l o v a M a r a v e l s k i, o. c., p. 152.
45
Tako se odredba da se odreeni dio oasne imovine treba namijeniti pro anima
defuncti javlja relativno esto u srednjovjekovnim propisima na junonjemakom,
austrijskom, ekom ili ugarskom podruju; v. Alexander G l, Totenteil und Seelteil
nach sddeutschen Rechten, Zeitschrift der Savigny-Stiftung fr Rechtsgeschichte.
Germanistische Abteilung, 29 (1908.), pp. 230. sqq.
41

266

uvijek vodilo dostatno obzira, na to je ve kritiki upozoravano u znanosti46. Dok

je namjena dijela oasne imovine pro anima bila iroko rasprostranjena diljem
Europe, sve govori u prilog shvaanju da je intestatno nasljeivanje pro anima
postojalo jedino na podrujima koja su, rijeima znamenitog bizantologa Obolenskog, u odreenom razdoblju tvorila Bizantski Commonwealth47. U zakljunom
dijelu rada pokuat emo potvrditi ovo shvaanje u pogledu gradova koji su neko
pripadali Bizantskoj Dalmaciji.

V. Zakljune napomene
Kako smo ve istaknuli, do sada u znanosti nije odgovoreno na pitanje zato
su odredbe o intestatnom nasljeivanju pro anima sadrane ba u spomenutih est
statuta (Split, Dubrovnik, Trogir, Rab, ibenik i Pag), dok im u ostalim sauvanim
dalmatinskim statutima nema traga. Polazei od spoznaje da se navedene odredbe
temelje na rimsko-bizantskom pravu, pokuat emo ukratko odgovoriti na navedeno pitanje. Kako je ope poznato, a o emu jo izvjetava ve spomenuti car
Konstantin VII. Porfirogenet u svom znamenitom djelu De administrando imperio
iz 10 st., vlast Istonog Rimskog Carstva u Dalmaciji se tijekom vremena svela
uglavnom na svega osam gradova: Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Rab,
Krk i Osor48. Navedeno bizantsko vrhovnitvo zadralo se nad pojedinim od navedenih gradova (Kotor, Dubrovnik) ak do poetka 13. stoljea, tj. do vremena
koje neposredno prethodi kodificiranju statutarnog prava u Dalmaciji49.
Stoga nije teko zakljuiti da bi utjecaji rimsko-bizantskog prava bili mogui
poglavito u navedenom dalmatinskom oktapolisu. Meutim, kako smo vidjeli,
odredbe o intestatnom nasljeivanju pro anima postojale su u statutarnim odredbama svega etiriju (Dubrovnik, Split, Trogir, Rab) od navedenih osam gradova.
Pored toga, navedene odredbe nalaze se i u statutima dvaju gradova (ibenik,
Pag) koji nisu pripadali Bizantskoj Dalmaciji. Govori li navedena geografska
distribucija naeg instituta protiv teze o iskljuivom utjecaju rimsko-bizantskog
46
Tako su primjerice Tamassia i Cvitani zajedno navodili odredbe razliitih statuta
koje se odnose na sluajeve intestatnog nasljeivanja pro anima i sluajeve u kojima se
dio oasne ostavine daje pro anima, ne pravei nikakvu razliku izmeu tih dvaju instituta; v. T a m a s s i a, o. c., p. 5., bilj. 2; C v i t a n i , o. c., p. 199.; na potrebu naelnog
razlikovanja ovih dvaju instituta nadasve opravdano upozorava M a r g e t i , Hrvatska i
Crkva, o. c., p. 28., bilj. 46.
47
V. Dimitri O b o l e n s k y, The Byzantine Commonwealth, New York, 1971.
48
De adm. imp, cap. XXIX; usp. Konstantin P o r f i r o g e n e t, O upravljanju
carstvom, Zagreb, 2003., pp. 63. sqq.
49
Najiscrpniji pregled povijesti bizantske Dalmacije jo uvijek predstavlja djelo
slovenskog bizantologa Jadrana F e r l u g e, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd,
1957.; usp. i Ivo G o l d s t e i n, Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992.

267

prava? Odgovor na pitanje zato odredbe o intestatnom nasljeivanju pro anima

postoje i u ibenskom statutu te Pakom statutu mogue je izvesti na temelju
iscrpnih Margetievih ralambi o srednjovjekovnom dalmatinskom nasljednom
pravu. U svom vanom radu Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim
statutima ibenika, Paga, Braa i Hvara, objavljenom 1972. godine, Margeti je
nadasve otroumno zakljuio, na temelju detaljne usporedbe relevantnih odredaba,
da je zajednika osnova ibenskog statuta i Pakog statuta morao biti nesauvani
Zadarski statut iz 13. stoljea50. Polazei od navedenog svog istraivanja, Margeti
je u spomenutom radu o crkvenoj desetini iz 1983. godine u pogledu intestatnog
nasljeivanja pro anima lapidarno zakljuio sljedee: Nema ni najmanje sumnje
da su ibenik i Pag te svoje odredbe preuzeli iz nesauvanog Zadarskog statuta iz
XIII stoljea51. Tim bi zakljukom i Zadar, koji je stoljeima predstavljao sredite
Bizantske Dalmacije, bio uvrten u krug dalmatinskih gradova koji su poznavali
intestatno nasljeivanje pro anima, dok bi postojanje navedenog instituta u ibeniku i Pagu predstavljalo u biti recepciju zadarskih rjeenja.
to je s preostalim trima gradovima koji su pripadali bizantskom dalmatinskom oktapolisu (Kotor, Krk, Osor)? Mislimo da je mogue do odreene mjere
odgovoriti na navedeno pitanje na temelju uvida u razvoj nasljednog prava u Zadru
i Trogiru koji nam je ostao zabiljeen u statutima i njihovim reformacijama. Kako
je ve poodavno zakljuio Margeti, venecijansko neoporuno nasljedno pravo
prihvaeno je u cjelini ne samo u Zadru ve i u Trogiru prema reformaciji iz g.
142852. Rije je o recepciji en bloc odredbi o intestatnom nasljeivanju Mletakog statuta Giacoma Tiepola iz 1242. godine53. To je, primjerice, razvidno ve i
na temelju samog naslova Trogirske reformacije o intestatnom nasljeivanju od
22. kolovoza 1428. godine (Ref. II, 22 23) koji glasi: Lex nova veneta. De successionibus ab intestato (Novi mletaki zakon o intestatnom nasljeivanju)54.
Navedena reformacija derogirala je ve analiziranu odredbu III, 16 Trogirskog
statuta iz 1322. godine. Premda je nova regulativa ureivala i sluajeve intestatnog
nasljeivanja osobe koja je umrla bez potomaka (descendentes), u njoj vie nema
spomena o intestatnom nasljeivanju pro anima. Iste te mletake odredbe recipirane su i u sauvanom Zadarskom statutu (knj. III, gl. 127 129)55, zamjenjujui
inter alia, prema spomenutom lucidnom Margetievom uvidu, i starije zadarske
Lujo M a r g e t i , Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim statutima
ibenika, Paga, Braa i Hvara, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 22 (1972.), pp. 342.
sqq. Navedeni Margetiev rad sadri u bilj. 20. i nadasve vaan citat iz djela Ivana Luia,
Historia di Dalmatia (Venetiis, 1674.) koji istie da je negdje oko 1260. godine u Zadru
sastavljen nuovo Capitulare, Statuto, che f rescritto dallo statuto di Zara.
51
Cit. M a r g e t i , Hrvatska i Crkva, o. c., p. 28.
52
Cit. M a r g e t i , Nasljedno pravo descendenata, o. c., p. 343.
53
M a r g e t i , Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, o. c.,
p. 225.
54
Statut grada Trogira, o. c., 293. sqq.; usp. R a d i , o. c., pp. 269. sqq.
55
Zadarski statut, Zadar, 1997., pp. 368. 377.
50

268

odredbe o intestatnom nasljeivanju pro anima, iji se sadraj moe rekonstruirati

na temelju odgovarajuih odredaba ibenskog statuta i Pakog statuta koje smo
ve analizirali.
Takoer, u preostalim trima spomenutim gradovima statuti odnosno relevantne norme o intestatnom nasljeivanju doneseni su ili u vremenu uspostavljanja mletake vlasti (Kotor) ili pod mletakom vlau (Osor, Krk). Tako kotorske
odredbe o intestatnom nasljeivanju, donesene tek 1420. godine, ne predviaju
intestatno nasljeivanje pro anima. Meutim, s pravom se moe postaviti pitanje
jesu li postojale neke ranije odredbe o navedenoj materiji56. Odnosne odredbe
Statuta Cresa i Osora iz 1441. godine te odredbe Krkog statuta iz 1502. godine
tekstualno takoer slijede, mutatis mutandis, navedeni mletaki model u kojem
vie nema mjesta intestatnom nasljeivanju pro anima57. Donoenje novih odredbi
oslonjenih na mletaku matricu, jednako kao i u sluaju Zadra i Trogira, upuuje
a contrario na postojanje starijeg sloja odredbi o intestatnom nasljeivanju i u
navedenim gradovima. Detaljno prouavanje sauvane pravne prakse, koje do sada
u ovom kontekstu nije niti zapoeto, moda bi moglo otkriti neke nove injenice
o postojanju intestatnog nasljeivanja pro anima i u mjestima neko pripadnim
Bizantskoj Dalmaciji u kojima navedeni institut nije sadran u statutarnim kodifikacijama.
Usput, ini se potrebnim ukratko se osvrnuti i na pitanje zbog ega je mletaka vlast nastojala ukinuti navedeni institut rimsko-bizantskog porijekla iz dalmatinskih gradova. Ve smo napomenuli da je Statut duda Pietra Ziana iz 1214.
godine, sadravao i odredbu o intestatnom nasljeivanju pokretnina pro anima.
Meutim, kako je istaknuto, Mletaki statut Giacoma Tiepola iz 1242. godine vie
ne poznaje takav nain nasljeivanja za spas due umrloga. Zato je dolo do
ukidanja tog instituta u mletakom pravu te potom u nekim dalmatinskim gradovima? Moda odgovor na to pitanje valja potraiti u razvoju osnovne politike
linije mletake drave spram Crkve: s jedne strane vjernost papinstvu, uz velike
izljeve vjernosti Svetoj Stolici, a s druge je strane uzda bila i prevrsto stisnuta,

56
Statut grada Kotora, knj. II, Kotor, 2009., Partes captae in consiliis Catharinorum, cap. XL, 384.; o navedenoj kotorskoj odredbi v. detaljnije Nevenka B o g o j e v i ,
Zakonsko nasleivanje po Kotorskom statutu, Zbornik Pravnog fakulteta u Titogradu,
1 (1977.), pp. 137. sqq.
57
Statut Cresa i Osora, cap. 67, u: Lujo M a r g e t i (ur.), Srednjovjekovni zakoni
i opi akti na Kvarneru, Zagreb, 2012., pp. 1212. sq.; Giuseppe V a s s i l i c h, Statuto
della citt di Veglia, Atti e memorie della Societ istriana di archeologia e storia patria 1
(1885.), lib. II, cap. LXXX, pp. 273. sq. Meutim, treba napomenuti da navedene odredbe
kako Statuta Cresa i Osora, tako i Krkog statuta, usprkos evidentnoj recepciji formulacija
Mletakog statuta iz 1242., naelno izjednauju, za razliku od mletakog prava, muku i
ensku djecu u pogledu intestatnog nasljeivanja; v. M a r g e t i , Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, o. c., pp. 225. sqq.

269

ponekad do guenja, oko lokalne crkve, koja se trebala pomiriti s time da e ostati
posluna u sklopu laike moi58.
Zakljuujui nau ralambu, a imajui u vidu autonomnost pravnog poretka
svakog grada koji je neko pripadao Bizantskoj Dalmaciji te izrazito heterogene
utjecaje razliitih pravnih kultura koje su sudjelovale u oblikovanju tih partikularnih pravnih poredaka (obiajno hrvatsko pravo, rimsko-bizantsko pravo,
langobardsko pravo, kanonsko pravo, mletako pravo, ugarsko pravo)59, postavlja
se pitanje: zbog ega je ba uloga rimsko-bizantske pravne tradicije bila odluna
u pogledu ureenja instituta intestatnog nasljeivanja pro anima u dalmatinskom
statutarnom pravu? Miljenja smo, bez ikakve pretenzije za nepogreivou uvida,
da odgovor na navedeno pitanje treba traiti u viestruko spomenutom znaenju
javne vlasti za provedbu navedenog instituta. Kako je vidljivo i na temelju odreenih drugih primjera (npr. epitropi ili aptagi)60, ini se da je preuzimanje odreenih
rimsko-bizantskih instituta u dalmatinske pravne poretke moglo osobito uhvatiti
korijena u situacijama kada je u njihovoj primjeni u odreenom gradu imala udjela
javna vlast kao posrednik izmeu sredita Carstva i lokalne sredine61.
Na samom kraju naeg rada treba podcrtati sljedee: ako imamo u vidu injenicu da su pojedini dalmatinski statuti, pa i Splitski statut koji je predstavljao
ishodinu toku ovog rada, ostali na snazi sve do poetka 19. stoljea, nee biti
preuzetno zakljuiti i da dalmatinski institut intestatnog nasljeivanja pro anima
predstavlja jedan osobito dugotrajan primjer utjecaja i recepcije bizantskog prava
izvan Bizanta i nakon Bizanta62.

Cit. Gherardo O r t a l l i, Giorgio C r a c c o, Gaetano C o z z i, Michael

K n a p t o n (ur.), Povijest Venecije, sv. 1., Zagreb, 2007., p. 134.
59
O navedenim obiljejima srednjovjekovnih pravnih sustava dalmatinskih gradova
usp. Lujo M a r g e t i , Nae najstarije oporuke i rimsko-bizantsko pravo, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu 31 (1981.), p. 434.
60
Jelena D a n i l o v i , O pravnoj prirodi i razvoju ustanove aptagi dubrovakog
prava, Istorijski asopis, 12 13 (1963.), pp. 31. sqq.; Vera u k o v i , Epitropiu
starom dubrovakom pravu, Godinjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 11 (1963.), pp.
257. sqq.
61
Posljednji akt koji govori o moguem upuivanju takvih posrednika u lokalnu
dalmatinsku sredinu jest Zlatna bula koju je bizantski car Isak II Angel izdao Dubrovanima 1192. godine, a kojim je predvieno slanje carskog predstavnika kao osobe s visokim upravnim i sudskim nadlenostima u Dubrovnik; v. F e r l u g a, o. c., pp. 148. sqq.;
Ludwig S t e i n d o r f f, Die dalmatinischen Stdte im 12. Jahrhundert. Studien zu ihrer
politischen Stellung und gesellschaftlichen Entwicklung, Kln Wien, 1984., pp. 138. sq.,
koja monografija sadri uzornu ralambu o formiranju dalmatinskih komuna i njihovih
institucija u 12. stoljeu.
62
Cit. Bernard S t o l t e, Balancing Byzantine Law, u: Ludwig B u r g m a n n
(ur.), Fontes minores XI, Frankfurt am Main, 2005., p. 73., koji istie da je istraivanje
utjecaja i recepcije bizantskog prava izvan Bizanta i nakon Bizanta jedan od temeljnih zadataka dananje pravne bizantologije (...influence and reception of Byzantine law outside
Byzantium and after Byzantium).
58

270

ROMAN-BYZANTINE LAW AND INTESTATE SUCCESSION

PRO ANIMA IN THE STATUTE OF SPLIT
Summary
The purpose of the conducted research was to analyze the norms from the
1312 Statute of Split (lib. III, ch. 44) on intestate succession pro anima in a
historical and comparative context. After interpreting the mentioned norms and
separating them from the cases of testamentary succession pro anima, the regulation of the Statute of Split is compared to other Medieval Dalmatian statues that
include analogous norms (Dubrovnik, Trogir, Rab, Pag, ibenik). Based on a
comparative analysis of the relevant norms from Dalmatian statutes, the author
concludes that the initial goal of the mentioned norms was to motivate citizens to
in the course of their lives, while theyre still healthy, make a testament (quod
in uita et in sanitate ipsorum debeant facere testamenta), including in it legacies
pro anima. However, if the deceased died without a testament (sine testamento)
and with no children of their own (sine filiis), the legal system would, within the
confines of intestate succession, still dutifully take care of his otherworldly destiny, distributing a notable portion of his inheritance pro anima, usually a quarter
(quarta pars). According to the authors opinion, all of this speaks volumes of the
level of Christianization that legal life had reached at the time, by which means
certain aspects of Christian-based social care were evidently achieved. The next
section of the article explores possible common historical foundations for the
mentioned aspects of law of succession in Dalmatian communes. The author concludes that the we should look for the aforementioned foundations in the regulation of intestate succession in Roman-Byzantine law, with a special regard to the
Novel XII of emperor Constantine VII Porphyrogennetos, promulgated between
years 945 and 954., which prescribed that in the case of intestate succession of a
deceased person without descendants, a third of his inheritance should be given
to the Church for his soul (... ...
). Afterward, Dalmatian regulation is compared to regulations on intestate succession pro anima in certain other regions of what used to
be the Western Roman Empire, which in the centuries after its fall were under
the supremitas of Byzantine Empire (Sicily, Venice). The conducted comparison
leads us to the conclusion that the aforementioned regulations, in areas that used
to belong to Byzantine Dalmatia, more faithfully and for a longer period followed
original Roman-Byzantine solutions, than regulations in other aforementioned
areas that made up the Byzantine Commonwealth. If we keep in mind the fact
that individual Dalmatian statutes, including Statute of Split which represents
the starting point of this work, remained the law in force up until the beginning
of the 19th century, its reasonable to conclude that the Dalmatian institution of
intestate succession pro anima represents a particularly longstanding example
of the influence and reception of Roman-Byzantine law outside Byzantium and
after Byzantium.
271