Sadraj

Uvod ........................................................................9
Vladajue strasti: nasljee..................................11
Moe se eviti, a nee kuhati:
Freudovo vienje krivnje ..................................... 16
Supruga tri .......................................................... 25
Kamenko................................................................27
Dobri zloinac...................................................... 29
Plaljivica..............................................................32
Gle kako se Melanie igra:
Melanie Klein i njen prikaz krivnje ................... 36
Dosta s unoenjem smisla:
glasovi drugih....................................................... 43
Glasnije, frajeri! Unesimo smisao:
terapija .................................................................. 58
Odvali kamen: zavrna razmiljanja .................. 63
a) Nemilosrdan izraun sila ................................64
b) Shvatimo skupinu ozbiljno .............................66
Koda.......................................................................68
Zahvale .................................................................. 71
Biljeke .................................................................. 73
Daljnja literatura .................................................. 79

Uvod
Zamislite svijet bez krivnje. Zamislite ivot, svoj
ivot, bez krivnje. to upravo osjeate? Zbunjenost, strah, olakanje, nadu, elju, radost,
osloboenje - moda ak i sram; no, nadam se,
ne krivnju. To bi bio kraj svijeta, zar ne?
Pokuajte ponovno. Pokuajte sa sljedeim
rijeima:
Odbijam osjeati se krivim. Krivnja je destruktivan osjeaj i ne uklapa se u moj ivotni
plan.1
Krivnja je sitnoburoasko sranje. Umjetnik
stvara vlastiti moralni univerzum.2
Prvi navod dolazi nam od slabunjavog
Adria-na Molea, koji na krizu odgovara tipino
nesuvislom razmetljivou. Drugu opasku
izrie jedan izmiljeni lik Woodyja Allena, ali,
navevi

Krivnja

Vladajue strasti: nasljee

je, biografkinja Marion Meade komentira dalje:

leno. Nema sumnje da je sve to trebamo znati

o krivnji - kako je definirati, objasniti, obuzda
ti i iscijeliti - dano u okviru teoloke para
digme? Otkada postoji nereligiozna krivnja?
Moda jo od renesanse, a svakako od prosvje
titeljstva, paradoks je u sljedeem: religija je
zakazala u svom obeanju da e ublaiti kriv
nju - krivnju koju je prethodno stvorila kako
bi njenim iscjeljenjem pokazala mo vjere.
Jedina izlika to preostaje vjeito je izmota
vanje napetou izmeu savrenstva teologije
i krivnje vjernika. No, sa psihoanalitikoga
stajalita, pacijenti u terapeutsku sferu stupa
ju kojekako osakaeni krivnjama koje religija
nije uspjela iscijeliti, pa ako ih i nije stvorila.
Religija je imala dva do sedam tisuljea, ovisno
o tome kojoj religiji pripadate, da usavri svoju
teologiju i tehniku; psihoanaliza je imala
jedno stoljee.

Woody e uskoro otkriti da bi ga igranje

prema vlastitim pravilima stajalo milijuna
u sudskim trokovima, i gubitka djece te da
bi ostao bez svoje publike.3
Ali to je krivnja? Je li to osjeaj ili misao,
ili pak posrednik za osjeaje i misli? Ili neto,
neka sila, katkad unutarnja a katkad vanjska,
onkraj misli i osjeaja? Ljudi najee kau da
krivnja "izjeda", ime doaravaju neto iznutra i
nepristupano, neto to se neumoljivo obara na
ovjeka. Ili je pak ona breme kojeg se nikada ne
moemo otresti. Mogue su i druge metafore:
nalik je kameniu u naoj cipeli,
pomahnitalom biu, hobotnici, poroznom
silikonu, pulsirajuem fantomskome udu,
ras-cijepljenom genu koji nas hendikepira,
presaenom svinjskom srcu to nepravilno
udara, konom transplantatu koji se kida i
postaje septian, slici Doriana Graya, pokrovu
od vulkanskog pepela.
Psihoanaliza se poduhvaa izazova da
krivnju iscijeli. Teologija i njen bastardni aspekt - organizirana religija - bjesne nad
drskou psihoanalize da zabrazdi na njihovo

10

Vladajue strasti: nasljee

"Krivnja" je pojam to ini dio obrasca povezanog s moralnim otpadanjem i ponovnim sjedinjenjem: "prekraj", "greka", "optuba",
"pred-bacivanje",
"pravdanje",
"sram",
"skruenost", "kajanje", "pokora", "apologija",
"kazna", "osveta", "pratanje", "zadovoljtina",
"pomirba".

11

Krivnja

Tipian tijek prie koji oprimjeruje gornji

obrazac zapoinje moralno zrelom i odgovornom osobom koja smilja i poinja djelo to
kri neko pravilo ili zakon - moralni, graanski ili
krivini - odreene zajednice koja je samu sebe
djelomice i definirala ustanovljavanjem tih
pravila i zakona, meu kojima ta osoba ivi.
U idealnom smislu, ti su zakoni i pravila bili
proizvod slobodnog dijaloga slobodnih
graana, a svrha im je bila olakati slobodan
razvitak svih. Svrha je pojmovne palete koju
smo naveli reintegracija pojedinca koji se svojim
prekrajem odvojio od zajednice. Taj obrazac
moe proi bez religijskog i teolokog
tumaenja s kojim se obino povezuje. U
kranskom otkrivenju moralno zrela osoba od
roenja je ukaljana istonim grijehom. Premda se
ovaj katkada spominje kao felix culpa (sretna
krivnja), jer je u Bogu pobudio samilost te se
utjelovio, doktrina zahtijeva neogranieno
vrelo pojedinane krivnje kao dio neophodnog
smrtnikog pokajanja. Moda to novo evanelje i
jest donekle ublailo idovsko prokletstvo kojim
"kanjavam grijeh otaca na djeci do treeg i
etvrtog koljena"4, ali potonjim su se kranske
drave posluile i da opravdaju antisemitizam.
"Trebao bi postojati nekakav zastarni rok...
zato nas i dalje gnjavite s tim zloinom?"

12

Vladajue strasti: nasljee

Tako zapoinje ske amerikog satiriara

Lennyja Brucea o Zakonu koji ga je dognao u
smrt. "No, Zidove, zato to se izmotavate. Prebacujete krivnju na rimske vojnike." "Dobro.
Raistit u stvari jednom zauvijek. Da, mi
smo to uinili. Ja sam uinio, moja obitelj. Pronaao sam u svom podrumu papiri. Pisalo je:
Mi smo ga ubili. Potpis: Morty.'"5
Ske se doima vragolasto, ak i djetinjasto.
Ali ve i sam pogled na povijest dijaspore, da o
uasima protekloga stoljea ne govorimo,
podsjea nas koliko u takvom humoru ima
boli i gnjeva. Neobinom simetrijom mnogi su
idovi i danas bijesni to Katolika crkva,
unato obilatim papinim isprikama, i dalje
odbija priznati svoju krivnju u holokaustu.
Krivnja se takvom apsolutnou ini osobnim,
individualnim osjeajem da izgleda teko govoriti o "krivnji institucija" ili "krivnji drave".
Postoji, naravno, propust institucija i
odgovornost
institucija,
bilo
u
lokalno-gra-danskom bilo u meunarodnom
smislu. Ali dok e kod osobne krivnje
pojedinac
moda
platiti
neugodnu
emocionalnu cijenu, kod institucionalne
krivnje mogua je ekonomska odteta,
nezgodna na drugaiji nain. Otuda
viedesetljetna krivnja duhanske industrije,
koja se kloni primjerene rijei "ovisnost", ili
krivnja londonske Metropolitan Police, koja se

13

Krivnja

libi pripisati kriminalcima ili samoj sebi rasistike motive.

Holokaust je doveo do preispitivanja poznatih pojmova "kolektivne krivnje" ili "krivnje
by association" - sjenke zloinaca - te do
sasvim strogog razgraniavanja rjeeg pojma
"krivnje preivjelog" - sjenke rtava. Nijedan
sekularni graanin - a, pretpostavljam, isto tako
gotovo nijedan vjernik - ne bi Nijemcima,
idovima ili Romima koji se tek trebaju roditi
poelio da 2100. dou na svijet pod bilo kojom
od tih sjenki. No pripisivanje krivnje ak i pripadnicima onoga sudbnonosnoga narataja
krajnje je sporno, kao to je to ustanovio autor
Dragovoljnih Hitlerovih krvnika. 6 U okviru
pojma "krivnje preivjelog", a pored uobiajenih slojeva tugovanja i bola (ovdje osnaenih
povijesnom nudom), postoji i zastraujua
krivnja da vae preivljavanje "dokazuje" kako
ste kao ljudsko bie propustili spasiti one koji
su umrli.
Prolazimo kroz razdoblje preispitivanja pojma "pasivnog promatraa", u filozofiji i politici,
kako na razini drave - kao to smo 1999.
vidjeli na Kosovu - tako i na onoj graanskoj.
Moralne dvosmislenosti potonje prekrasno su
naete u zavrnoj epizodi Seinfelda,
remek-djela meu komedijama situacije.
Zatekavi se

14

Vladajue strasti: nasljee

u "Sticksvilleu",* naa urbana, moralom neoptereena etvorka postaje svjedokom pljake.

U stradanju rtve uspijevaju prepoznati samo
kominu stranu. Mjesni policajac uoava njihovu reakciju i uhiuje ih zbog krenja novog
Zakona dobrog samaritanca, "[koji] vas obvezuje da pomognete osobi u opasnosti ili je poduprete, dokle god je to razumski prihvatljivo". Njihov branitelj na sudu ustvruje: "Ne
moete biti pasivni promatra i biti krivi. ele
stvoriti sasvim novu ivotinju - krivog promatraa!"7 Ali kao to potvruje ve i samo ime
novoga zakona, kao da ni te moderne dvosmislenosti nisu u stanju iskoraiti iz sjenke
biblijskih modela.
Posljednje umorne bubotke izmeu
re-lormacijskih i protureformacijskih boraca
moemo uoiti u ovom aforizmu: "Katolici
imaju osjeaj krivnje, ali nemaju osjeaj grijeha.
Protestanti imaju osjeaj grijeha, ali nemaju
osjeaj krivnje. I tako katolici u svojoj grenosti
uivaju vie od protestanata, kojima nije doputeno uivati ni u emu."8 idovi i budisti
vjerojatno bi se nasmijali kako njihovoj kazuistici tako i ispraznoj religioznosti. Naravno,
" Ime mjesta mogue je prevesti kao "Seljograd" (op.

15

Krivnja

Freudovo vienje krivnje

obje kranske crkve raspolau astigmatinim

pojmom grijeha pa se vie usredotouju na
seksualnost nego na pohlepu i bijes; veina bi se
djece iznenadila kada bi saznala da smrtnih
grijeha ima koliko i Disneyjevih patuljaka.
Trivijalnost u bacanju njihovih monih sjenki
na psiholoki razvitak moemo vidjeti iz injenice da su katolici nedavno prevrednovali
uobiajeni, mada subverzivno nazvani in
"mlaenja biskupa".9 * Pomislite samo koliko
su osjeaja i misli, koliko milijardi i milijardi
sati spiskali tijekom dvaju tisuljea mukarci i
ene, sveenici i laici, u nastojanju da izau na
kraj s doktrinarnom krivnjom zbog
mastur-biranja. Ne radi se o tome da je Crkva u
novije vrijeme stekla novu znanstvenu
svijest: prije je to zakanjeli izraz samilosti.

takvim "objanjenjima" ljudskog iskustva krivnje? Budui da je sebe doivljavao kao neku
vrstu mjeavine drevnog junaka na zadatku i
modernog detektiva, mogli bismo zapoeti s
nekoliko obinih pria i pitanjem: "Kakvu vrstu i
koju razinu krivnje ispoljavaju sljedei protagonisti?"

Moe se eviti, a nee kuhati:

Freudovo vienje krivnje

I ena ulijee u prostoriju, ravna stolnjak i

zvoncem poziva sluavku. Kada se slu
avka pojavi, ona joj smjesta kae da ode,
iako za kratkog vremena dok su zajedno
skree sluavki pozornost, utke i bez
optuivanja, na mrlju na stolnjaku. ini to
vie puta na dan.
II Mukarac koji ee prirodom sluajno utne kameni nasred ceste. Zaustavlja se, a
onda mie kamen s ceste. No tada ponovno
zastaje pa vraa kamen na mjesto s kojega
ga je pomaknuo njegov prvi udarac.

Sigmund Freud bio je svjestan toga nasljea, a

osobito bogatstva obrasca o prijestupu, krivnji i
pomirbi u prispodobama i knjievnosti. to je
on to po svome miljenju mogao dodati

III Uvaeni mukarac tijekom seanse na kojoj

se doimao uznemirenim poinja besmis
leni zloin; unato moguoj kazni - zapra
vo, dijelom ba zbog njene vjerojatnosti obuzima ga strahovito olakanje.

* Kolokvijalni izraz za samozadovoljavanje (op.

pr.).

IV ena pria i pria, bez ikakvoga srama pri

a i pria koliko je depresivna. Zato?

16

Freudovo vienje krivnje

Freud je bio duboko sumnjiav prema

sposobnosti steene racionalnosti da opie to
se dogaa u takvim priama - to one otkrivaju
o ljudskoj elji, miljenju i djelovanju.
Neje-dnoznanost i sloenost u ljudskim
odnosima
naznauje
sam
jezik,
nejednoznanou sadranoj u modalnim
glagolima. "Moi" se upotrebljava za
sposobnost, molbu, vjerojatnost i doputenje;
"htjeti" za namjeru, predvianje i obvezu.
Otuda i naslov ovog poglavlja, moja naoko
beznaajna pripomena uz evokativan primjer
to ga je i sam Freud obiljeio kao "apsurdan":
Sluavka ne eli vie kuhati jer je njen
gazda zapoeo ljubavnu vezu s njom.10
Nastojanja neurotinih, opsesivnih i
psiho-tinih osoba da izau na kraj sa stvarnim
ili izmiljenim silama i entitetima koji zadaju
ta nejednosmislena znaenja, tj. roditeljima,
uiteljima, anelima i avolima, obiljeena su
takvim jezinim pomutnjama i okolianjima.
I Freud je poeo s obinim pojmovima
"nagona", "poriva", "osjeaja", "tjeskobe", "pritiska", u nastojanju da objasni svakodnevne
doivljaje uitka i bolesti, a otuda i krivnje.
Jedno je od njegovih najveih dostignua u
tome to je redefinirao zemaljski smisao i
znaajke ljudske seksualnosti. S obzirom na
18

vrijeme, on uspostavlja slijed to zapoinje

infantilnom seksualnou, koja prelazi u
ase-ksualno razdoblje (latenciju), a zatim u
procvat spolne zrelosti, koja ustrajava do smrti,
pa i kad snaga iili. Tom svojstvu starine on
nije pridodao samo imperativnost i sklonost
grekama u razvitku - neto to, na svoj nain,
prihvaaju sve religije - nego i plastinost: njenu
sposobnost da postane neto drugo.
Freud je htio pokazati kako se psihika
energija pretvara u entitete potrebne za rukovanje njome. Ono, sa svojim spremitem nagonske energije (to je libido/Eros/kakva ve
sila), najprije, na neki nain, poraa ja, koje
opet poraa nad-ja. Ma kako si mi predoavali
nagonske sile - endosomatski kao glad ili
en-dopsihiki kao ljubav - njihov konflikt
stvara etiri razine razvojnog ustrojstva: oralnu,
analnu, faliku i genitalnu. Svaka faza
artikulira svoj oblik miljenja: libidinozna
skopofilija (mora vidjeti) prerasta u povueniju
epistemo-liliju (mora znati). Poznatije
izjednaavanje znanja, seksualiziranog vienja
i krivnje donosi nam pria o Edenu.
Na spoznajnoj razini osnovni su razvojni
zadaci: prvo, razlikovanje uvstva i ideje nagona; drugo, razlikovanje nesvjesnih primarnih
procesa i sekundarnih procesa, budnog miljenja i prosuivanja. Svijest o uvstvu/osjeaju u bebe, koja prati njezinu svijest o gladi,
19

Krivnja

Freudovo vienje krivnje

biva doraena kada naui imenovati i prepoznavati pojam (ideju "gladi"). No, pritisak uvstva moe ponekad pokrenuti nesvjesne procese koji naginju halucinantnom zadovoljenju
nagona. Kao to primjeuje Tezej u
Shake-speareovom Snu ivanjske noi:

nalazi se Edipov kompleks, pa osvrnimo se

stoga sada na tu snanu priu.
I ne znajui, kralj Edip ubija oca i eni se
majkom. Jo i prije glazbenika Princea, on je
prasexy motherfucker. Iz te uzviene
Sofo-klove tragedije, a moda i Jokastinog
uopenja: ")er mnogi smrtnik vee u snu
spavae sa svojom majkom" [Kralj Edip,
1074-1075),* Freud j(! izveo cijelu jednu
razvojnu psihodramu.
Prvo djeakovo iskustvo je apsolutna majina dostupnost, radi namirenja svih njegovih
elja. Slijedi iskustvo djelominog nestajanja
te dostupnosti. Kada shvati da majka svoju
pozornost razdjeljuje na njega i njegovoga oca,
osjeti bijes i staje zamiljati kako uklanja ili
ubija oca te jo jednom dobiva majku samo za
sebe. (Pogledajte klinca koji se igra sam sa
sobom, mlati akama i nogama po zraku: kao
da se povazdan bori protiv zamiljenih
pro-tivnika.) No, kada djeak jasno sagleda
nejednakost koja postoji izmeu njega i oca,
veliinu njihovih penisa i njihovu snagu, on
uvia svu zaludnost svoje elje. Taj oaj produbljuje strah da je otac otkrio njegovu elju te
da bi ga mogao zatui prvi. Razrjeenje tih
uasa dolazi s osvjetenjem oeve ljubavi

Utvaranje je vrlo udnovato, Da,

ako radost ima snai koga, Ve
radostan je, koj' mu je donosi.

Provjerama zbiljnosti to ih provode sekundarni procesi pojedinac postie zbiljsko i predvidljivo zadovoljenje; Freud se meutim svojski upinjao naglasiti da civilizacijski zahtjevi,
utjelovljenje kolektivnog razumijevanja sekundarnih procesa, predstavljaju neurotsku razinu
koja potie odgaanje namirenja. Osjeaj
osujeenosti zbog tog odgaanja dovodi do nestalne mrnje prema osujetitelju, bio to roditelj,
obrazovatelji ili policija - zapravo svakom tko
ugroava utjehe narcizma.
Imamo sada dovoljno silnica, ili predodbi
o njima, da razvojnu priu ispripovjedimo na
makrorazini,
ljudskoj,
a
ne
na
mikro-/endo-razini.
U srcu Freudovog
teoretskog zdanja
Shakespeare, W. (1996) San ivanjske noi, prev.
Stjepko pani. Zagreb: Zagrebaka stvarnost.
20

' Sofoklo, Kralj Edip. U: Grke tragedije, prev.

Koloman Rac i Nikola Majnari. Ljubljana, Zagreb:
Mladinska knjiga, 1990.
21

Krivnja

prema njemu, shvaanjem da e jednoga dana i

on biti snaan poput oca te da e konanim
odustajanjem od svoje elje za majkom uspjeti
stei neku vrstu neugroenog odnosa s njom i
ocem - a, na koncu, vjerojatno i s nekom enom nalik majci. Pounutrenje zabrane elje i
strah od kazne koji otud izvire ustanovljuje
nad-ja, shvaanje krivnje na razini zajednice. A
to je s djevojicama? Evo jo jedne prie.
"Bogovi" primoraju enu da otjera mua, ali
doputeno joj je zadrati njihovo dijete. Ona
podie djevojicu, a zbog sjenke odsutnoga
mua, koju ova nosi na sebi, jedva je i via.
Djevojka odrasta u lijepu mladu enu: darovitu, ali s izrazitim smetnjama zbog bremena
tuih prolosti. Jednog dana otac ih posjeti.
Premda sada ima novu enu u drugom gradu,
spava s prvom. Ki je zbunjena - nije joj jasno je
li i uznemirena. No onoga asa kada je on na
odlasku poljubi, pri emu joj razmakne usne
kako bi joj gurnuo jezik u usta, postaje joj
jasno da su se nenadano dogodile dvije stvari:
rasplamsala se u ivot, sad je vidljiva, a i primjeuje kako izgara.
Oni zapoinju potajni seksualni odnos te
se nalaze u peinama planinskih pustara. Majka
na koncu posumnja, a kada se ini da joj se ki
hoe podrugljivo i nehajno povjeriti, odvlai
je do "proroita". No, kerina je

22

Freudovo vienje krivnje

pouda i lukavtina takva da ak i "Sibila"

ostaje zavedena. Ki uvia da je to krajnje
ponienje satrlo majku. Nakratko osjeti posvemanji, boanski trijumf - a ve u sljedeem
trenutku, krajnji oaj i ojaenost.
Moja je gluma tako dobra da se plaim...
Lijenik [psihijatar] gleda me kako sjedim
pred njim u prostakoj haljini i vjeruje mi.
Znam to, a vjeruje mi i majka. On je moj, ne
njezin, i ja tako imam to sam htjela - to
sam mislila da hou. Ona je sama. Otela
sam joj mua a sad i jedinog saveznika, jedinu osobu s kojom moe podijeliti svoje
muke... A ja, ja upoznajem patnje roene
otud to ranjavam osobu koju najvie
volim.11
To je istinita pria - zato "lijenik", a ne
"Sibila" - preuzeta iz zapanjujue autobiografije Poljubac, u znaku Elektre, to ju je
1997. objavila Kathrvn Harrison. Moda je i
zvorna pria o Edipu takoer istinita. Jedna ili
druga, te i jedna i druga, trebale bi biti dovol ja n dokaz heuristike vrijednosti koju joj
Freud pridaje, ali pretpostavljam da e
antifrojdovci i dalje prigovarati. U ivotu
Harrisonove, za razliku od Grka, fantazija biva
namjerno uozbiljena, a reklo bi se da je ispu-

23

Krivnja

njenje utailo i zasitilo spremita tjeskobe i

elje koja pothranjuju Edipov kompleks. No
naravno da nije. Osjeaj krivnje postao je
beskonano intenzivniji i neukrotiviji, pobuujui gotovo samoubojstveno beznae. Freud je
zakljuio da ta neminovna psihodrama
oblikuje razvojni put svih smrtnika, a preitke
tjeskobe i elje - kojih milijardu preljeva
krivnje - to se taloe svakim njenim neizbjenim, ali naopakim razrjeenjem koje pojedinac izvede, nosimo sa sobom u odraslu dob i
uvodimo u sve budue odnose. Tu "dramu"
dodatno usloava Freudovo uvjerenje da je
ljudska narav u svojoj biti biseksualna - dijete
eli biti i imati OBA roditelja - pa otuda i
"ideja da se svaki seksualni in promatra kao
proces koji ukljuuje etiri osobe".12 Taj kompleks prijelomni je doprinos psihoanalize
shvaanju krivnje. Nekima e se ta strukturalna, razvojna krivnja uiniti moda ateistikim korelatom Pada, kada seksualnost,
spoznaja i smrt stupaju u svijet kao odredni
parametri ljudske svijesti.
Na koji bi nam nain ta ideja mogla pomoi
da udahnemo smisao etirima navedenim priama, zapravo povijestima bolesti? Vratite se,
molim vas, na 17. stranicu i osvjeite pamenje!

24

Supruga tri
Mnogo godina unatrag, jadnica je doivjela
groznu prvu branu no. Njen "znatno stariji"
mu nije mogao. Pokuavao je cijelu no,
"nebrojeno puta jurio iz svoje u njenu sobu",
ali nije uspio. Ujutro je ljutito rekao: "ovjek
se treba stidjeti pred sobaricom." Uzeo je
crvenu tintu i izlio je na plahte. U svom
neznanju, ili moda tek kukavnoj ivanosti,
izlio ju je na pogreno mjesto!13
U dananjem "ritualu" nema vie trokuta
mu-supruga-sluavka, ve samo supruga "pokazuje" sluavki mrlju na stolnjaku. Freud
tumai da taj postupak proizlazi iz enine
grozniave elje da mua utjei kako nije (uvijek) impotentan. Ali njega ne samo da nema;
par je ve godinama rastavljen. Supruga se,
dakle, u sadanjosti nosi s uvstvom koje se
tie jednog vrlo starog iskustva (ili ga pokuava
svladati). Iznio bih miljenje da uvijenost u
komunikaciji moda proizlazi i iz njenog
osjeaja krivnje zbog svog razoaranja, prezira
pa i bijesa na nedorasloga mua. Freud, sin
mnogo mlae supruge, ne hvata se za razliku u
godinama i pitanje je li njihova uzajamna elja
bila inhibirana osjeajima krivnje i
napetostima Elektrinog kompleksa. Na koga se,
zapravo, odnosio suprugov ljutiti "treba se"?

25

Krivnja

U scenariju u kojemu je pouda uzajamna i

dopustiva ena e moda poeljeti sauvati
SVOJ ugled. Kad Ovidiju ne uspije uspraviti
svog budalaa, njegova prilenica Korina
zapljusne si lice vodom prije no to napusti
spavau sobu kako bi njena slukinja zakljuila
da se dobrano iznojila.14
to je slukinja simbolizirala toj klasi:
neformalnog novinarskog predstavnika pred
susjedima, utjelovljenje savjesti, ili nuni
odvod/kanalizacijski kanal za tuu seksualnost? Pomiljamo na Kafku, kojega, u 33. godini, "oiglednost" seksualnosti njegovih roditelja jo uvijek opinjava i ozlojeuje:
Pogled na brane krevete kod kue, upotrijebljeno posteljno rublje, paljivo poloene
spavaice moe mi se zgaditi sve do povraanja, moe izvrnuti moju nutrinu,
osjeam kao da nisam roen, kao da se uvijek ponovno raam iz tog zaguljivog ivota u toj zaguljivoj sobi, kao da uvijek
ponovno tamo moram uzimati potvrdu, te
da sam s tim odvratnim stvarima... u prvoj
amorfnoj kai.15
Na tisue je puta proao kraj njih na putu
do svoje sobe, ali u izvjesnom smislu nikada
ih nije premostio. Malo je knjievnih genija

26

ija je seksualnost bila "sjebana" s toliko krivnje

koliko Kafkina. Gnijezdo je uspio napustiti tek
da bi izgladnio i umro. Iz pakla nepopravljivog
osjeaja odijeljenosti od roditeljske ljubavi i
enje za njom nastala su njegova brojna
remek-djela o protejskim uasima krivnje koju
nije mogue sasvim locirati.

Kamenko
Mladi
mukarac
pravi
nasumian,
nenamjera-van pokret - utne kamen na cestu.
Na pamet mu pada ovakva podudarnost: koija
njegove zarunice nalijee na taj kamen.
Predoava si zatim (umalo) pogubne
posljedice susreta tih dvaju tijela - kamena i
kotaa koije - svoju dragu svu polomljenu,
ak i mrtvu. Potonje se moda i nije javilo kao
slika, ali ve sama pomisao pobuuje u njemu
niz osjeaja - tjeskobu, krivnju, stid i strah - na
koje emo se jo vratiti. U odgovor na njih, te
ne bi li umanjio muke, neugodu koju su
prouzroili
(Freud
upotrebljava
rije
"primorali" da opie motiv), on odlazi do
kamena, podie ga i "mie s puta". Jedna je
mogunost istom uklonjena: da neto povezano
s njim doe u poguban dodir s neime
povezanim s njegovom zarunicom. No tada se
oni isti osjeaji - tjeskoba, stid, krivnja i strah
- vraaju. Isti su, ali nekako
27

Krivnja

neobino drugaiji. Odlui vratiti kamen na poetno mjesto. To donosi vee olakanje no, to
ne iznenauje, tek kratkotrajno.16
Freud iznosi miljenje da njegova odluka o
uklanjanju kamena, utemeljena na iracionalnom tumaenju o moguoj nesrei, razotkriva
jedva osvijetenu spoznaju poriva da izvri
nasilan in nad zarunicom; uklanjanje kamena
titi je tako od tog njegovog poriva. No,
razvrgavanjem te zatite, time to vraa kamen, on,
opet jedva svjesno, ponovno potvruje pravo
na taj poriv. Prvi in sadri savreni paradoks
impotencije: javlja se predodba da bi siuan
kameni mogao prevrnuti koiju. Na
simbolinoj razini, mukarac oito jest taj
kamen: on, ili njegov poriv za nasiljem, klupko
je negativnosti nalik kamenu, koje bi moglo biti
prilino destruktivno prema eni koju voli i treba.
ena u koiji snaan je simbol maternice i djece,
a kao to je to u djejoj igri opazila Melanie Klein,
seks se katkada zamilja kao brutalan sraz. Drugi
vid ovjeka kao kamena jest smrvljen, moda i
ukopljen, osjeaj svemoi - osjeam se poput
kamenia, ali zapravo sam monolit. Obrana je
dovoljno snana da oslobodi odreenu energiju
zabrinutosti zbog zarunice, da je zatiti od
samoga sebe, pa uklanja kamen. No,
nedostatnost takve reakcije izlazi na vidjelo kroz
muke koje prestaju tek

Dobri zloinac

kada vrati kamen. Ali to to znai, to prihvaanje nekave provale zloe prema zarunici?
Je li to cijena za obnavljanje dovoljnog
osjeaja za naelo stvarnosti da bi se shvatile
dvije injenice, jedna iz fizike - da siuni
kamenii ne mogu prevrtati koije - i jedne iz
gramatike i logike - da moglo bi (mogunost)
ne povlai za sobom mora (nunost)? Ili,
moda, ne toliko "cijena" koliko "djelomina
korist". Na toj je cesti postao svjestan naoko
nepodnoljive ambivalentnosti: on zarunicu i
voli i mrzi. Na terapiji ui kako tolerirati takvu
ambivalentnost kao sastavni dio ivota.

Dobri zloinac
U prii o pacijentu koji osjeti olakanje poto
poini naoko besmislen zloin sreemo empirijski i teorijski granini sluaj. U fragmentu
"Zloinci iz osjeaja krivnje" Freud se bavi
krivnjom koja se ini tako beskonanom, bezvremenom i postojanom, neoslovljivom, a otud
i nezamislivom, pa kratak predah moe nai
jedino u nekom sadanjem, opipljivom
prije-stupu koji je mogue ifrirati, koji e
donijeti odreenu krivnju i moguu kaznu. 17
Ta apso-lutna krivnja, predmnijeva Freud,
nasljee je psihodrame Edipovog kompleksa,
ije neraz-

28
29

Dobri zloinac

rjeenje u djetinjstvu ne prestaje tititi psihu

odrasle osobe. Nekima e se taj doprinos
kri-minologiji ili forenzici - da nevina osoba
po-inja zloin jer se osjea krivom - moda uiniti tipino pretjeranom psihoanalitikom
postavkom. Moemo samo opetovati da su osjeaji koji prate Edipov kompleks tako protejski
da se doimaju toliko opasnima i potencijalno
pogubnima po nekog - ako ne i sve u trokutu, da
se svako premjetanje ili izljev doekuje s
olakanjem. Razmotrite sljedeu priu.
Mukarac u bijegu pred policijom nalazi
utoite u crkvi. Ulazi u ispovjedaonicu i kae
sveeniku da je upravo poinio ubojstvo.
Sveenik ga pita kada se zadnji put ispovjedio i
to ga je nagnalo na ubojstvo. Ovaj odgovara da
je jednom, dok je jo bio djeak, rastrgao
leptira. Nije znao zato je to uinio, ali im
jest, osjetio se tako loe, tako postieno krivim, da je otiao na ispovijed. No, sveenik je
jednostavno rekao: "Leptiri se ne raunaju." To
doktrinarno dekriminaliziranje njegova nasilnoga ina toliko ga je okiralo i uasnulo da se
osjetio dezorijentiranim; njegova krivnja ostala
je sklupana u njemu. Odluio je da nikad vie
nee ii u crkvu.18
Moda emo se, sumnjiavo ili prezrivo,
upitati nije li klinac bio nieanski "blijedi
zloinac". Kljuno je ovdje to je ak i on znao

30

da, iz kakvoga god svjesnog ili nesvjesnog

razloga, unitava neto to je prethodno ocijenio kao lijepo, a moda i dobro: nije unitio
ohara ili pliticu bakterija. Neki e frojdovci
ovdje pronai dodatnu potvrdu svog uvjerenja
da je osjeaj za lijepo preinaka libida. Stapanje
ljepote, elje, potrebe, nasilja i straha vraa
nas u edipovsku sferu. Zanimljivo, nakon to
je unitio leptira (majku, ili moda oca?),
djeak ne odlazi roditeljima, ve nadocu, sveeniku, instrumentu najviega oca.
U srcu Freudovog projekta nalazi se
ishodina ideja "nesvjesnog", podruja bez
vremena, nijekanja ili protuslovlja. Pritisak
nesvjesnog na svjesno udnovato djeluje na
nae svjesno doivljavanje namjere i objanjenja. "U neurozi", pie Wollheim, "elja, vjerovanje i djelovanje tako su ulanani da ne
postoji interakcija neuroze i stvarnosti: utoliko
to nijedno izvanjsko oitovanje neuroze nije
upravljeno prema stvarnosti, niti se ikoja
njena unutarnja sastavnica uope provjerava u
odnosu na stvarnost."19 U drugom sluaju to ga
je iznio Kamenko, poznatiji kao ovjek-takor,
Freud je pokazao da su maltene ritua-listike
radnje i elje ovjeka-takora - uenje dokasna
kako bi se dojmio oca ili prouavanje svoga
penisa kako bi ga izazvao - nastale i oblikovale
se kako bi sauvale lano uvjerenje

31

Krivnja

Plaljivica

da je njegov otac, koji je odavno mrtav, zapravo

iv. To je suprotno uobiajenom shvaanju,
koje je voeno naelom stvarnosti kako vjerovanje i elja dovode do djelovanja (funkcionalno/instrumentalno). 20

naim ruhom, naom osobnou. Neki su komentatori ponudili tumaenje - koje pak drugi
smatraju kulturno ili antropoloki pogibeljnim
- da Antoniova melankolija predstavlja izljev
njegove jedva osvijetene i kulturno
nedoputene homoseksualne ljubavi prema
Bassaniju. Manje sporno mogli bismo izrei
bolnu Freudovu istinu:

Plaljivica
U "Tugovanju i melankoliji" Freud povlai
razliku izmeu krivnje oaloenog i bestidnosti
melankolinog. Mrzilaki stav prema sebi,
"pobuen" u nae alobnice, objanjava se kao
strateko obuzdavanje nesnosne krivnje zbog
oajnog bijesa na izgubljenu osobu.
Melan-kolik zna da se njegova rana razlikuje
od rane oaloene osobe. Savren izraz toga
stava nalazimo u Shakespeareovom Mletakom
trgovcu:
Ja ne znam, zato turoban sam tako, Al
to me mrzi, a - velite - i Vas... da se
jedva sam Prepoznajem. (1,1)*
Osjea j da ne pozna jem o uzr ok doputa
n am da se ran om ra zm eem o. On a post a je
* Shakespeare W. (1947.) Mletaki trgovac, prev.
Milan Bogdani. Zagreb: Matica hrvatska

32

ovjek koji sumnja u vlastitu ljubav moe,

ili tonije mora, sumnjati i u sve manje.21
(Istaknuo Freud, ali obratite pozornost na
modalne glagole!) Melankolik ne osjea krivnju ili sram jer se njegovi osjeaji nisu kristalizirali u elje i pojmove koje je mogue procijeniti. Moda trai neko odbijanje ili napad u
sadanjosti na koje bi mogao reagirati na uobiajeniji uvstveno angairani nain, tj. uobiajenim osjeajem. Unato pomodnom crnom
ruhu, on je vrlo blijed kriminalac.
Vidjeli smo kako Freud uoava postojanje
nekoliko varijanti krivnje:
I Dijelom osobnu, dijelom posrednu krivnju
ustrale supruge.
II Krivnju zbog poriva mrnje, u okviru uobia
jene ambivalentnosti, kod ovjeka-takora.
33

Krivnja

III Bezgraninu krivnju nerazrijeenog Edipovog kompleksa, koji u svojim mukama vapi
za olakanjem kroz sadanji svjetovni pri
jestup: blijedog zloinca.
IV enju melankolika da se kao krivnja po
stavi neosvijetenost.
Tim varijantama individualne krivnje Freud je
- u svom antropoloko-sociolokom stilu
-pridodao pojam kolektivne krivnje. Pretpostavljamo da ljudsko drutvo, pa tako i ljudska
povijest, zapoinje brutalnim, reaktivnim ubojstvom. Frustrirani i individualno osujeeni
injenicom da je u prvobitnom oporu najjai
mukarac monopolizirao ene, ostali mukarci
ujedinjuju se kako bi ga ubili, a potom i pojeli.
No s uenjem otkrivaju da ih istog asa spopada osjeaj krivnje, individualne i kolektivne.
Taj osjeaj potie sjeanje na druge osjeaje
prema "ocu", primjerice ljubav. Reagiraju tako
to ustanovljuju tabue i pravila koji e sprijeiti ponavljanje takvog ubojstva te olakati
ravnopravne i sigurne izglede za ispunjenje
elja ba svakog od njih.22
Uzevi tu priu kao jedan parametar, Freud
je suvremeni Be uzeo kao drugi. U Nelagodi
u kulturi, iz 1930., on primjeuje da je, u smislu
potiskivanja nagona, cijena to su je ljudi

Plaljivica

platili za (visoku) kulturu bila velika; kada je

pak prela u neurozu i psihozu, postala je prevelika. Za razliku od nekih drutvenih teoretiara, Freud je smatrao da nijedno politiko
(ili religijsko) uenje i ideologija nee uspjeti
ostvariti sretno drutvo sretnih pojedinaca:
bez obzira na klase ili ishod klasne borbe, ak
e i graansko drutvo bez drave zahtijevati
od graana stanovite neuroze. Glavna je razlika
bila i ostala u tome to ekonomski eksploatirane
klase imaju najmanje pristupa prijatnim
plodovima kulture - umjetnosti i razgovoru o
umjetnosti.
Ostavimo li po strani pitanja povijesne valjanosti i objasnidbenosti Freudovih pretpostavki, no ne isputajui iz vida da je kanibalizam, u blagom ili krajnjem obliku, u povijesti
uvijek prisutan, mogli bismo iznijeti manje
spornu opasku da drutva vrlo teko pamte
svoje podrijetlo i o njemu govore. (Moda je
odve jednostavno kazati da su u tome sasvim
nalik Freudovom obinom neurotiaru koji se
ne moe sjetiti svoje infantilne seksualnosti i
infantilnog bijesa.) S jedne strane, postoje
epske prie o herojskom ustanovljenju drutava
pod boanskim pokroviteljstvom, Eneji i
Abrahamu. S druge strane, mogli bismo ispitati moralnosti lienu svjetovnu sferu filma
McCabe i gospoa Miller.23 Grad na amerikoj

34
35

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

granici, imena to zrai nadom - Presbyterian

Church* - poprite je zapravo hobbesovskih
borbi, poniavanja i ubojitog iskoritavanja
pred kojima njegov sveenik mora zamiriti.
Napredak donosi prostitutka koja nagovara
jednog pustolova da ostale prostitutke (koje je
osigurao za radnike) premjesti iz njihovih atora u ravnici - koja se pretjerano ne razlikuje
od Troje ili Sinaja - u bordel. U simbolinoj,
kulminacijskoj sceni sveenik bude ustrijeljen
u crkvi koju zahvati plamen. Moemo samo
nagaati - na temelju dobro poznatog zaborava
u naim dananjim drutvima - da e, kada
izgrade kamenu crkvu, ne samo bordel, nego i
uspomena na nj biti prolost. Ta naivna povijesna adaptacija prozire se i u filmu Divan
ivot, poslijeratnoj prii utjehe, gdje u fantastinoj sceni boanski predstavnik ukazuje
dobrom Svatkoviu, Jamesu Stewartu, na
runi grad to je osujetio cijeli njegov ivot
ispunjen samoprijegornim porivima.

njegovu novu paradigmu. Melanie Klein prva

je velika teoretiarka ranog djetinjstva. Njezin
rad poiva na dva, za moderni duh, nezgodna
stupa:

Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i

njen prikaz krivnje
Samo su bolest i starost onemoguile Freuda
da istrai cijelo podruje koje se odnosilo na
* Prezbiterijanska crkva (op. pr.)

36

Sve patnje u ivotu uglavnom su ponavljanja ranih patnji, a svako dijete u prvim
godinama ivota prolazi kroz nemjerljive
koliine patnje.25 [moj kurziv]
Ne vjerujem da postoji djete nesposobno za
ljubav.26 [kurziv M. Klein]
Melanie Klein je vjerovala da je ta sposobnost povezana s priroenim osjeajem krivnje
koji potie ispravke. Premda su opaine 20.
stoljea navele ljude da preispitaju svoje
vjerovanje u "bezuvjetnu nevinost" djece, jo
se uvijek gaji nada da e djeca u znatnoj mjeri
biti poteena nesree ako drutvena skrb
umanji vanjski pritisak na obitelj. Budui da je
Melanie Klein to odbacila te postulirala neminovnu psihodramu izmeu majke i djeteta,
optuuju je za nepovijesnost i pesimizam.
Vratit emo se takvim kritikama. S obzirom na
njeno potvrivanje teorijske vrijednosti nagona
smrti, drugi od gornjih navoda doima se,
zaudo, kao obnova pelagijanistikoga krivovjerja koje nijee istoni grijeh i podrazumije-

37

Krivnja

va neko priroeno dobro to ga smrtnici

-iskljuivo slobodnom voljnom, bez boanske
milosti - mogu ispoljit i. Prosvjetiteljskim liberalima moglo bi se to jo uiniti utjenim, ali
postmodernisti i relativisti protive se bilo
kakvom apriornom kategoriziranju takve vrste.
Ranije smo vidjeli da je Freud vjerovao kako se
Edipov kompleks rjeava ustanovljenjem
Nad-Ja, uvara naela krivnje, do ega dolazi
izmeu etvrte i pete godine. Melanie Klein
iznijela je miljenje da takvo rjeenje predstavlja "zenit" procesa koji poinje mnogo
ranije, za prve godine ivota. Evo njene
inaice. Ona smatra da je dijete programirano
stupati u odnose, ali da su mu prvi oni s
dijelovima osoba, tj. objektima; a prva prvcata
jest sisa. Dojene lieno Ja zamilja kako njegove elje stvaraju toplu sisu koja ga hrani.
Kada je zadovoljno hranom, oznaava sisu kao
neto dobro; ali kada hranom nije zadovoljno
ili kad je nema, oznaava je kao neto to ga
frustrira i napada. Frustriranost sisom intenzivira se katkada do te mjere da dijete
spopadne nesavladiv bijes, ili, jo i gore, prvobitni uas osjeaja potpunog rasapa. Te osjeaje
pokuava svladati tako to ih projicira na lou
sisu, tako to usta i mar upotrebljava kao
sredstvo pranjenja ili oruje za napad. Ta
strategija donosi olakanje sve dok dijete ne

38

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

uvidi da loa sisa, pred bijesom to joj ga

upuuje, moe uzvratiti i unititi ga. To
cijepanje i strah od objekta Melanie Klein
naziva "paranoino-shizoidnim stajalitem".
Postupno, dijete uvia da je sisa zaseban
entitet koji je dio osobe - druge osobe koja
nisam ja - a koja ga voli jer ga dobro hrani. Kad
se dijete sjeti svojih bjesova, osjeti se krivim i
utuenim to su oni moda naudili osobi koja
ga voli. Tu tugu i alovanje Melanie Klein
naziva "depresivnim stajalitem". Tek kada
djetetu postane jasno da mu je majka i dalje
dobro i da se brine zbog njega, ono uvia da
nije majku nepovratno povrijedilo te da oni
mogu ostvariti zdrav odnos.
Freud je proces ustanovljenja nad-ja smjestio u toku u kojoj dijete ve donekle vlada
verbalnim komuniciranjem, umijeem koje
moe poboljati agresiju to nudi energiju za
taj proces. Usprkos tomu, kod neke je djece
izgledalo kao da je njihov nad-ja - njihov psihiki roditelj - stroi i skloniji kanjavanju od
stvarnih roditelja. Pomaknuvi taj razvojni slijed u prvu godinu ivota, bitno neverbalniju
fazu, Melanie Klein otkrila je da je dijete preputeno na milost i milost frustracijama koje
su oslobodile njegove agresivne i destruktivne
nagone u mjeri da su postali neukrotivi, s
malo nade da jezik sabije te osjete u emociju i

39

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

miljenje. inilo se zato da je na kocki tim

vie: potreba dojeneta/djeteta da svoju mrnju
isprazni ili projicira, a potom i njegov strah da
mu se ta "izgubljena" projicirana mrnja ne
vrati, postali su snaniji.

usporedbi s ubojitim napadima koje neprestano oekuju od fantastino okrutnih roditelja".28

Te ideje, kao i one Wilfreda Biona, najveeg
uenika Melanie Klein, ine se isprva jo
neo-buzdanijima i odbojnijima od Freudovih.
No one ipak nude pojmovni okvir koji nam
moe pomoi da razumijemo niz neobinih
pojava: posrtanje iz emocionalne zakinutosti u
moralnu izopaenost u muitelja i ubojica, kao
u Dozvoli za masovno ubojstvo Henryja Dicka;
jeure straha pred razvijanjem zametka
epo-nimikog Aliena; seksualnost u razdoblju
latencije u panjolskom filmu Sisa i mjesec,
gdje djeai reagira na roenje brata uopenom opinjenou sisama svoje majke i svih ena
u gradu.29
Vano je upamtiti da Melanie Klein govori
o "stajalitima", ne o "fazama". Cjeloivotna
psihodrama pojedinca sastojat e se tako od
neminovnog i nezatomljivog klaenja izmeu
paranoino-shizoidnog i depresivnog stajalita.
Intenzitet njegovih prvih iskustava u tim
stajalitima pruit e mu unutarnju referentnu
toku za kasnija ponavljanja.

Strahovali su od okrutne roditeljske

odmazde kao kazne za njihove agresivne
fantazije usmjerene protiv tih roditelja...
nesvjesno oekujui da ih raskomadaju,
odrube im glavu, da ih prodru i tako
dalje...27
Ve smo se dobrano udaljili od
Wordswor-thovog nezamrenog, nevinog
djeteta. No, Melanie Klein potkrijepla je te
pretpostavke svojim nevjerojatno opsenim
promatranjima i podrobnim biljekama o igri
svojih malih pacijenata.
Nita udno, dola je do slinih zakljuaka
kao i Freud u vezi s idejom kriminalnosti:
dijete koje ustrajava u svojoj zloi moda pokuava iskoristiti svjesne, trenutane nepodoptine s predvidljivim kaznama za njih, kao
nain da umanji duboko nesvjestan osjeaj
krivnje i tjeskobe zbog ispoljavanja agresivnosti kojih se jedva sjea. Takva djeca "osjeala bi se primorana biti zloesta i kanjena jer
je stvarna kazna, ma kako stroga, utjena u

40

Svaka patnja uzrokovana nekim bolnim

iskustvom, ma kakve prirode bila, ima
neto zajedniko s tugovanjem. Ona po-

41

Krivnja

novno oivljava djeje depresivno stajalite, suoavanje sa svakom nedaom i

svladavanje te nedae trae djelovanje
duevnih procesa koji su slini tugovanju.30
U djetinjstvu, depresivni je poloaj obnovio,
ak i "ponovno oivio", unutarnje dobre likove
za koje je dijete mislilo da ih je gotovo pogubno
nagrdilo. Premda je u kasnijem ivotu onaj
drugi, bio on rod ili prijatelj, u biti mrtav,
prosjeni alovatelj i dalje osjea potrebu da
utvrdi ivost svojih sjeanja i nazonost
drugoga u svom ja. Melankolik odudara svojom nesposobnou za to: on samo cmizdri i
cmizdri.
Psihoanalitika teorija ustvruje maloto u
vezi sa zdravljem - mjerila za duevnu dobrobit
pojedinca i za drutvene odnose koji donose
uzajamno ispunjenje. Tu spada i znaajno djelo
Melanie Klein "Ljubav, krivnja i reparacija", u
kojem ponavlja svoja sredinja uvjerenja:
U dubini, naa najsnanija mrnja usmjerena je protiv mrnje u nama samima. Osjeaji krivnje temeljni su poticaj za stvaralatvo i rad uope (pa i onaj najjednostavniji).31

42

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

Moda bi, da je dulje boravo s djecom, Freud,

poput Melanie Klein, primijetio sljedee:
Moram rei da je dojam kako se ak i
sasvim malo dijete bori protiv svojih
nedrutvenih sklonosti prilino dirljiv i
dojmljiv.32
I moda tek kada ena i mukarac postanu
roditelji te doive neobino zbunjujui fenomen naoko bezgraninog djejeg bijesa i oaja,
oni konano shvate neophodne, a opet obine
roditeljske i ljudske obvezanosti na
obuzda-vanje i susprezanje ljudske nevolje.

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

Freud i Melanie Klein ugrubo su postavili odrednice psihoanalitikoga znaenja krivnje. U
ovom poglavlju uvest u "sram", pojam koji se
esto povezuje s krivnjom. Branit u ideju o
pounutrenju to ga zahtijevaju oba pojma ne
bi li se objasnilo njihovo podrijetlo i stalnost,
a opisat u i njihovu spregu s pet osnovnih fizikih osjeta.
Krivnju obino brkaju sa sramom, a oboje
se katkada podvodi pod slabo odreenu

43

Krivnja

"tjeskobu". Sjetimo li se da tjeskobu osjeaju

ak i ivotinje (kao i dojenad), uviamo da
krivnja i sram moraju sadravati neki drugi
doivljaj ili sposobnost. Prijeporno je osjeaju
li ivotinje sram i krivnju. Mada se seljacima i
vlasnicima kunih ljubimaca ini da njihove
voljene ivotinje ispoljavaju sram i krivnju,
izgleda da se prije radi o ovjekovoj drutvenoj
konstrukciji. Na kraju krajeva, "loe" svinje i
pse vie ne izvode pred sud i ne vjeaju ih kao
prije par stoljea. Ljudska sposobnost za te
emocije zasniva se na moi pounutrenja.
Ono to se pounutruje moe biti neto isprva
vanjsko, ili pak introjekcija neeg isprva
projiciranog prema vani; a to "neto" jest sila,
objekt, objekt kao dio, ili neko jastvo.
Sta-roengleski jezik savreno predoava tu
ideju izrazom koji definira kajanje: agenbite
of inwit, "grinja savjesti".33 "Tko u tom
kaniba-listikom susretu grize koga?" pita
Aldous Huxley.
Ugledni vidovi jastva grizu neugledne i
bivaju i sami ugrizeni, zadobivajui rane
koje se gnoje neizljeivim sramom i beznaem.34
Nitko nee dovesti u pitanje iskustvenu
preciznost osjeta ugriza. Kao to glad nalikuje

44

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

unutarnjem "grizenju", isto vrijedi za kajanje.

Moda se prigovara ideji "jastava", jer je taj
pojam odve sofisticiran kad se radi o malom
djetetu.
Mogli bismo kazati da psihoanaliza govori
o trima razinama mentalne djelatnosti: obinom
miljenju, dnevnim snovima i nesvjesnoj fantaziji. Neka emocionalna stanja povezana su sa
svima njima, no ono skopano s fantazijom
ostaje svijesti najnepristupanije. Razmotrite
priu ove majke o posjetu Millennium Domeu:
"Kada sam to vee stavila svoju trogodinju
ker u krevet, upitala me: 'Mama, a imam li ja
pokretne stepenice u nogama?'"35 Na razini
zbiljske (zajednike) stvarnosti, u trgovakom
centru i na postaji podzemne eljeznice,
djevojica moe razmiljati, usporeivati kako
su velike pokretne stepenice, a kako male
njene noge. Otuda i na osnovi predodbe
"igrake" ona je, jo i prije posjeta Domeu,
moda sanjarila o tijelu lutke tako velike da bi
ovjeku trebale ljestve ili pokretne stepenice
da doe do vrha, s unutarnje ili vanjske strane.
Ali njena misao - i upravo ona uspostavlja
vezu s fantazijom - jest da ona moda ima
pokretne stepenice u nogama. No u toj fantaziji
ideja djelatnitva ostaje visjeti u zraku jer ona
zna da se ne moe "popeti" na vlastite noge.
Niti se njene noge mogu "popeti" na nju,
45

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

jer gdje je ta "ona" na koju bi se njene noge

popele? Ta fantazija pokazuje njeno nastojanje
da unese smisao u zagonetku "voljnog pokreta"
te, jo i dalje, u mjerila za "ivost". To je dijete
premostilo opasnosti alekstimije -nemoi ili
osjeaja nemoi da se rijei pronau i
upotrijebe - te izvelo vrlo sloenu, pojmovu i
psiholoku, jezinu operaciju. Neto je
dokuila, a to je, u svom najrudime-ntarnijem
obliku, ideja sile nad kojom nema nadzor, ali
kojoj je - to je presudno - dala oblije i ime.
Mogue je da se to dijete, ako se ve ranije
pozabavilo
spomenutom
temeljnom
zagonetkom, ono takvom svojom opaskom
igralo s mamom.
Ovdje se ponovno zatjeemo na graninoj
crti koje se psihoanaliza odvaila prihvatiti i
istraiti je. Ono to premouje udaljenost
izmeu te trogodinjakinje (a mogue je da
postoje jo nadareniji dvogodinjaci koji kuju
takve fantazije) i "neverbalnog" estomjesenog dojeneta upravo je nesvjesno - ili, u
svojoj suvremenoj preobrazbi, "nepomiljena
poznatost".36
Veina bi ljudi rekla da je sram istodobno i
vie i manje grozan doivljaj od krivnje. Tomu
je pak tako zbog onoga "gdje" koje doivljavamo. "Sram je Pepeljuga neugodnih emocija
jer je privukao daleko manje pozornosti od

tjeskobe, krivnje i depresije", pie C. Rycroft,

izazivajui u meni trivijalnu fantaziju to bi
onda simbolizirala njena arobna staklena
cipelica.37 Razlog te nedovoljne pozornosti
Erikson vidi u injenici da "[sram] u naoj civilizaciji vrlo rano i s lakoom apsorbira krivnja". 38 No, on mu barem dodjeljuje stepenicu drugu, za najranijeg djetinjstva - u svom
razvojnom prikazu od osam dihotomija s kojima tijekom ivota treba izai na kraj. Sparuje
ga sa "sumnjom", a oboje stavlja u suprotnost
prema "autonomiji", stjecanju osjeaja cjelovitosti, umjenosti i samodostatne snage s
obzirom na primarne tjelesne funkcije
-prehranu i luenje. Sram je osjeaj koji slijedi
izloenosti neuspjele autonomije ili hybrisu.
Publiku ini vaa majka/roditelj, statusna
skupina, nad-ja, ili vae idealno ja. Zamislite
sebe na nekoj gala veeri, jedete juhu od graka
s estragonom. Ako vam ruka posrne, ubrus e
vam se zazelenjeti, lice pocrvenjeti - a crveno i
zeleno neto su nevieno! No to ako vam
zrno graka upadne meu grudi - ah, kraljevno, kakvih li boja!
Te sramotne prizore vide i eprtlja i publika.
Postoji jo gore ponienje, a doarava ga
uobiajeni izraz to have egg on one's face*,
kada eprtlja ne vidi nered koji stvara dok

46

* Imati jaje na licu (op. pr.)

47

Krivnja

jede; sram postaje tim gori to na jajar mora

sada izvrtjeti u glavi sve situacije u kojima su
ga mogli vidjeti, od doruka do radnog mjesta.
No, prednji dio tijela koji nismo vidjeli podsjea
nas na stranji dio tijela koji ne moemo
vidjeti. Upravo doslovna i metaforika tekoa
osjeaja odostranosti, skopane s izmetom,
prolou i ostavljanjem nevidljivog, nadahnjuje divan Eriksonov aforizam: "Sumnja je
sestra srama."39 Roditeljeva ambivalentnost u
vezi s djetetom poprimit e jedan oblik s
obzirom na potekoe u hranjenju djeteta; no
drugaiji e intenzitet pratiti potekoe kod
analnog uenja. Sa stajalita djeteta, pie
Erikson, "iz osjeaja gubitka samokontrole i iz
tue natkontrole proizlazi trajno naginjanje
sumnji i sramu".40
"Krivnja" se uvodi na sljedeem razvojnom
stupnju te zajedno s "inicijativom" tvori negativni dio dihotomijskoga para. Krivnja je
ovdje, jo jednom, bezimeni preitak
edi-povske situacije. Dijete se mora odrei elje
da spozna majino tijelo tako to e je
preobraziti u elju da spozna nemajinski
svijet. Kako kae Erikson: "Vizualni sram
prethodi auditivnoj krivnji, a ova je osjeaj da
smo loi, koji kad smo sami sa sobom, kada
nitko ne gleda i kada je tiho sve izuzev glasa
nad-ja."41 Nae oi ne mogu vidjeti sebe bez
zrcala tuih oi-

48

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

ju, kao to - tragino - nae usne ne mogu

poljubiti same sebe; ali moemo uti, i
"unutarnjim" i "vanjskim" uima, naredbe
koje si izriemo. Iz tog je fenomena Isakower
zakljuio da Nad-Ja izvire iz auditivne sfere.42
Reklo bi se da je svojstvo koje odreuje sram
kratkoa, doim krivnja traje. Za Sartrea, pakao je mjesto gdje ne moemo ugasiti svjetlo.43
Sljedei kljuni moment u vezi sa sramom i
krivnjom antropoloke je naravi - razlikovanje
izmeu "kultura srama" i "kultura krivnje".
Meu primjere prvih spadaju Japan i Pakistan
(o kojem je Salman Rushdie napisao roman
Sram), a meu one druge bilo koja zapadna
zemlja - mada su i u njima mogue potkulture
oblikovane sramom, poput vojske. To su
drutvene konstrukcije i kljuni je imbenik
tko se nalazi u toj zatvorenoj skupini. Moda
krivnja i sram predstavljaju par jedan za
jedan, pa onda u svakoj kulturi vie srama
znai manje krivnje. Nina Colthart, engleska
psihoanalitiarka koja se preobratila na
budizam, mogla je uvjerljivije od Adriana
Mo-lea izjaviti: "Ne osjeam krivnju."44
Osjet o kojem se najmanje teoretiziralo jest
njuh. Freud je iznio pouno miljenje da je
uspravljanjem homo sapiensa novonastalo
udaljavanje mara, odnosno spolovila, od
nosa izmijenilo vrijednost njuha. Ustanovljene

49

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

su stroge klinike prakse i vjerski obredi kako

bi se izalo na kraj sa strahovanim znaenjem
vonja mjesenice, smegme i izmeta. ak se i
suvremene kulture razlikuju po tome gdje povlae granicu neprihvatljivog mirisa. To je osjet
koji je u najmanjoj mjeri mogue nadzirati i
koji, moda upravo zbog toga, najsnanije
djeluje kada "zaposjedne" svijest - sjeate se
mirisa kolskog sapuna, krzna svoga ljubimca,
prvog poljupca...? No, moemo li onjuiti
sram ili krivnju?
Ope je mjesto da moemo nanjuiti strah i
da ga ivotinje mogu nanjuiti bolje od ljudi.
Ljudski je strah najintenzivniji u dvoboju,
okraju bez potpore, te u fizikom, manualnom dvoboju, recimo u boksu. Neposredno
pred vrhunac boksakoga mea suparnici se
nau u neobinom homoerotskom zagrljaju,
kada mogu nanjuiti, osjetiti i okusiti krv, znoj, a
moda ak i suze - no svakako strah. Moda je
taj strah potaknut iznenadno osvijetenim
osjeajem zbunjenosti: "to ja radim ovdje?
ija je to borba? Koji je njen smisao? to e
znaiti pobjeda?" Onaj tko prevlada taj trenutak odnosi pobjedu - zamahom na drugog, od
kojeg ponestaje svijest, on moe dovesti do
neophodnog odmicanja.
Koji je dakle smisao takvih okraja i koji je
smisao oklijevanja prije ubojitog udarca?

Moda ljudi u tom oklijevanju osjeaju

strah od nesavladive krivnje to ostvaruju
zabranjeno: strah od zadaha grijeha koji truje
slatki miris pobjede. Moglo bi ispasti jo jedno
tipino neumjereno psihoanalitiko nagaanje
pretpostavimo li da kroz boks ponovno izbija
prvobitni opor. S obzirom na teorijsku prednost Edipovog kompleksa, zanimljivo je da,
zapravo, postoji vrlo malo pria o borbi oca i
sina. ini se da u toj borbi postoji izvjesna
asimetrija u osjeaju prava na samoobranu.
Sin intuitivno zna da mu je otac potreban iv
kako bi mu udijelio identitet koji moe braniti i
s njim ivjeti. Mogli bismo zato pretpostaviti da
je u mrtvoj toki izmeu oca i sina nesretnog
prezimena Gaye* otac-propovjednik osjeao
da moe pucati, dok Marvin, njegov
sin-kantautor, ni u 44. godini nije osjeao da
mu je to doputeno. Njegov noviji top-single
zvao se "Seksualno ozdravljenje"! Nakon
sinou-morstva, Marvinova majka (iji je otac
ubio njenu majku) ovako jadikuje: "Iz nekog
razloga, moj mu nije volio Marvina, a, to je
jo gore, nije htio da ja volim Marvina.
Marvinu nije dugo trebalo da to shvati."
Njegova sestra domee: "Ne sumnjam da je
sam Marvin odluio umrijeti na takav nain.
Kaznio je oca, tako to se pobrinuo da mu
zagora ostatak ivota."45

50

* Izgovara se kao i gay, "homoseksualac", op.pr.

51

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

Granini sluaj reaktivne formacije, kada

osoba izlazi na kraj s nekom zastraujuom
eljom tako to ispoljava suprotnu elju, jest
fantazija u kojoj napaeno dijete spaava ocu
ivot. To savreno oslikava film Povratak u
budunost. Mladi iz 1980-ih zavrava u
1950-ima, vremenu kada su njegovi roditelji
bili mladi. Otkriva da mu je otac lampavi
"mekuac" kojeg poniavaju siledije iz razreda.
Oklijeva pomoi mu, ali kasnije, kada mu otac
padne pred automobil, on iskae - tako
spaava tati ivot, a od udarca automobila
gubi svijest.46 Budui da je tinejder (za razliku
od klinca koji se bori protiv zraka) stekao
moralnu svijest, on e shvatiti da mu ni taj
postupak nee omoguiti ivot lien krivnje.
Je li takvo oklijevanje posljednji ostatak
edipovskog bijesa? Vie je milijuna itatelja i
kritiara pokualo pruiti konano objanjenje
Hamleta, te savrene prie o oklijevanju. T. S.
Eliot slavno je pokrenuo kopernikanski obrat
kada je doveo u pitanje njeno savrenstvo te je
nazvao "umjetnikim promaajem" i uveo u
jezik opsesivni izraz "[zakinutost za] objektivni korelativ".47 Negdje u isto vrijeme Freud a obojica su objavljivali za Hogarth - je
razbijao glavu ba nad time: injenicom da
djetetovo nad-ja ne korelira s objektivnom
razinom roditeljske dobrote ili prijetnje.

Naravno, dijete ima apsolutan osjeaj obje-ktivne,

psihike stvarnosti: svijest o nesavladi-vom
bremenu elje, krivnje, srama i straha u sebi, pa
i ako ga nitko drugi ne moe v i d j e t i i l i potvrditi.
I tako Rosencrantzu i Guildensternu, svojim
"prijateljima" koji ga ne razumiju, Ha-mlet moe
sasvim istinito poruiti:

52

O Boe, mogao bih biti zatvoren u orahovu

ljusku i smatrati se kraljem beskrajna
prostranstva - da nemam runih snova.
(2,2)*
Upravo zato to uoava da su se ti
snovi/fantazije otjelovili u njegovom stricu - i
to runo, sa zadahom seksualnosti - on oklijeva
ubiti ga, jer to bi prije nalikovalo samoubojstvu! ak i kada kae: "Sada bih mogao piti
vrelu krv" (3,2), on se ipak tek pomilju
udaljio od paraliziranosti mudrovanjem
roenim iz nesvjesne krivnje. Ako nita drugo,
Freudova sugestija, za razliku od Eliotove
teorije, uva posvemanje strahopotovanje
pred tom dramom.
Premjetaj je jedan od kljunih pojmova u
psihoanalizi. im se njegova edipovska mrnja
premjesti na strica, Hamlet ponovno zapinje.
* Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip
Torbarina. Zagreb: Sysprint.
53

Krivnja

U tom posljednjem primjeru elim pokazati

kako krivnja moe biti tako intenzivna i
prote-jska da se, im osjeaj za koji je
vezana postane savladiv, premjeta na neki
nesavladiv osjeaj. U toj sferi dolazi do
neobine "sinestezije", ne tek neeg kao kad
"ujete" boje, nego takve gdje ovjekovu
tjeskobu zbog neizvjesnosti jednog osjeaja
osnauje intenzivna osvijetenost nekog
drugog.
Freud uvodi Lady Macbeth kao savren
primjer fenomena koji naziva "upropatenost
uspjehom".48 (Dananji adolescenti, od
osa-mnaestogodinjaka
do
tridesetogodinjaka, uspjeh bi definirali kao
raspolaganje financijskim sredstvima kojima se,
kada god hoete, moete upropastiti piem,
drogom i seksom. No, ak i apetiti njihovih
junaka mogu obljuta-viti i dovesti do depresije
poznate kao "rajski sindrom" - jedna njegova
novija rtva je Dave Stewart iz grupe The
Eurythmics.) Ostvarenje elja Lady Macbeth
kao da oslobaa neku nesvjesnu i krajnje
nesavladivu (edipovsku) krivnju koja ne samo
da baca sjenu na njeno uivanje u plodovima
uspjeha - moima kraljice - nego je i gotovo
prisiljava da se ubije radi svojevrsne pokore.
Kada, na poetku, ita proroanstvo vjetica
i zna da Duncan stie, ona se ovako "moli":
Doite, vi dusi
54

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

to smrtne misli pratite, spol uzmite mi...

Na grud mi ensku do'te,
Ko u mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti...
(1,5)*
To je rijedak primjer osobe koja od neke
vanjske sile trai da obavi projekciju. Ona je
sigurna da ne moe vidjeti ta bia, u njihovom
"biu nevidnom". U prizoru ubojstva njena
razmetljivost doivljava krah pred slikom/oblijem, lelujavom prikazom Duncanova lica,
koje nije bila opazila tijekom netom zavrene
gozbe. (Kau da oblici koje osoba ne moe
smjesta razaznati u zagonetnim dvostrukim
perspektivama odraavaju njezine tjeskobe.)
Da nije u snu
Bio nalik na oca mog, to sama bih
Uinila. (2,2)
Mada liena spola i pripita, ona se ne moe
posluiti (penisoidnim) bodeima da probode
Duncanovo meso: ne usuuje se ni dotaknuti
oevo tijelo.
Nakon umorstva Macbeth vapi za sljepilom
i ne uspijeva ispustiti bodee - stoji paraliziran.
Po uinjenom djelu Lady Macbeth nalazi
* Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip
Torbarina. Zagreb: Svsprint.

55

Krivnja

dovoljno manijakalne snage da pogleda mrtvog

Duncana i "odbaci" pogrenu Macbethovu
predodbu da e krv koju je prolio zarumeniti
sva mora: "...al se stidim / Da imam srce tako
bijelo... Kap vode e nas oistiti od tog ina."
(2,2) No Macbeth je prihvatio ideju o neizbrisivoj mrlji. injenica da u stvarnome svijetu
mrlja ne postoji vodi do sinestezije: vizualna
odsutnost pretvara se u osjeaj trajne tiine
koju zvuk uvijek samo to ne razori, zvuk vanjskoga svijeta, glas suda. Pred kraj drame Lady
Macbeth vidi neto ega nema: krvave mrlje
od prije sedamnaest godina. Prije nego to su
higijenski uloci podarili enama "mo" da
lete i plivaju, mrlje od (menstrualne) krvi
otkrivale su enskost ene koja se nastoji
deseksualizirati, poput papese Ivane ili Teene
Brandon. 49 Kod Macbetha, sinestezija kree
od vida prema zvuku i dodiru; kod Lady
Macbeth, prema mirisu:
Ipak, tko bi bio pomislio da u starcu ima
toliko krvi? .. .Tu je zadah jo po krvi; svi
mirisi Arabije nee ga sprati s ove male
ruke. Oh! Oh! Oh! (5,1)
Dok hoda u snu, ona je sebi nevidljiva i u
tom sljepilu dopada svoje smrti, i izbavljenja.
Poruuje nam se da injenica to je zapela na
56

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

mirisu ukazuje na njenu slabiju moralnu

snagu. Macbeth na koncu shvaa svoj moralni
pad, ali ne i Lady Macbeth. Ne znam bi li
imalo ikakvu dijagnostiku vrijednost pitati
zloince koji je osjet kod njih prevladavao u
kojoj ivotnoj dobi, a koji tijekom zloina.
Glas krivnje nalik je izluujuoj, bezveznoj
pop-pjesmi - nezaustavljiv, petlja, Laingov
vor.50
Jill se osjea krivom to
se Jack osjea krivim
to se Jill osjea krivom
to se Jack osjea krivim.
Nesretan je jer je kriv to je sretan kada su
drugi nesretni te da je pogrijeio kada se
oenio osobom koja moe razmiljati samo
0 srei.
I Laing je znao da ovjeku kojega ne "dijeli
[ni] vlas" od vlastelina glamiskog* moe biti i
gore:
Jimmy McKenzie bio je prokleta napast u
duevnoj bolnici jer je naokolo dovikivao
svojim glasovima. Jasno, mogli smo uti
samo jednu stranu razgovora, dok smo
* Tj. Macbetha, op. pr.

57

Krivnja

drugu stranu bar u opim crtama mogli

izvesti prema ovom: "Gonite se, jebite se vi
gnusni gadovi..." 51
Koji bi to lijek, kakva terapija pomogla jadnom
Jimmvju?

Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija

Odlueno je da se i njegove i nae patnje

ublae tako to emo mu priutiti blagodati
leukotomije. Stanje mu se poboljalo.
Nakon operacije vie nije tumarao naokolo
izderavajui se na svoje glasove, nego: "ta
kaete?Daj opet! Glasnije, frajeri, ne
I "52
ujem
vas!
Pojava leukotomije ostvarila je ono to je za
Macbetha i Shakespearea, stoljeima ranije,
predstavljalo fantaziju ozdravljenja. Kao i
moderni Laingov Svatkovi iz gornjeg teksta,
Macbeth se kao kralj osjea krivim jer je
dijelom pruzroio golemo breme krivnje to ga
nosi njegova ena. U jednom od svojih
najsu-ptilnijih govora Macbeth pita lijenika:
Zar ne moe pomoi dui bolesnoj, Iz
svijesti uvrijeenu iupati tugu, U
mozgu zapisane izbrisati smetnje
58

Unesimo smisao: terapija

I kakvim blagotvornim lijekom zaborava

Osnait punu grud od tvari pogubne to
kao teak teret lei na srcu? (5,3)
Moemo to shvatiti kao proroku zabludu o
nainu na koji funkcionira psihoanaliza.
Zanimljivo, to je najslavniji Shakespeareov lijenik, a u drami je izraena suprotnost izmeu
njegove
nemoi
i
gotovo
mistikih
iscjeli-teljskih sposobnosti engleskoga kralja.
Nemamo prostora za podrobno razmatranje
naina na koji funkcionira terapija. Moemo
iznova ustvrditi ono oigledno: terapija otvara
prostor u kojem jedva upamene i nesavladive
misli i osjeaji mogu doi do rijei i tjelesnog
izraza te postati predmetom razgovora koji e
omoguiti njihovo zdravo prevladavanje i
zaborav. Terapeut ne dri da njegov zadatak
ukljuuje nekakvu nadrisveeniku ili
nadriuvarsku ulogu, onako kako je definiraju
suvremene religijske i politike paradigme. O
tim vidovima krivnje brigu vode drava i Crkva.
ovjek svojevoljno moe otii k ispovjedniku i
obaviti pokoru u religijskom smislu, a moe
svojevoljno otii i u zatvor te se potiniti
kaz-neno-popravnim obvezama, izreenim i
preutnim. No, moda e i nakon toga osjeati
neki preostatak nesvjesne krivnje.
ak i naoko obini, dobri ljudi mogu biti na

59

Krivnja

Unesimo smisao: terapija

mukama. Doao sam kui i otkrio da je moj

sustanar, koji je praktiki uvijek prekratko kod
kue da bi je uprljao, oistio zahod i kupaonicu i ak izlatio slavine. "Oh, zbilja ti hvala",
rekoh. "Ne inim dovoljno", rekao je. "ini i
vie nego to je dovoljno", odgovorio sam.
"Nije tako", ree neobino traginim glasom.
Bio sam iznenaen i, pomalo oklijevajui,
rekao: "Zar krivnja?" "Da", rekao je, i to opet
tako tunim glasom da mi se uinilo kako ne
bismo vie trebali razgovarati o tome.
To je podruje psihoanalize. Njeno pravo
na to podruje i dalje osporavaju religija i
ostale paradigme - posebno kad se radi o odreenom nizu simptoma kao to je
opsesivno-kompulzivni poremeaj. Kraticu
OCD za takvo stanje (koje je Freud odavno
secirao) prva je popularizirala J. Rapoport; ona
je jedan tipian simptom iskoristila za naslov
svoje knjige: Djeak koji se nije mogao prestati
prati. Taj simptom nije tek proizvod boljih
vodoinsta-lacija! Ideju intenzivne, neizbjene
krivnje jo je tisuljeima unatrag doaravala
ideja "skru-puloznosti". Freud je te simptome
ponavljanja smatrao nainima da se savladaju
nesavladivi osjeaji/emocije, na primjer
tjeskoba i krivnja. Rapoportova raskida s
takvim objanjenjem i navodi istraivanja koja
pokazuju nedoraslost psihoanalize da ublai
sline simptome.

Njezin je etoloki zakljuak sljedei: prvobitni

nagon za nekom obinom aktivnou kao to
je odravanje istoe doma kemijski je
zabraz-dio pa se najbolja terapeutska strategija
zasniva na medikamentima.53
Osjeaj krivnje nije dakle povlaten, u smislu teorije ili tehnike, kao primarni simptom
kojim se valja pozabaviti.
Upravo je nemo Freudova kolege Josefa
Breuera da se kao mukarac nosi s
pacijentkinji-nom eljom za njim kao
kompleksnim, seksualno i emocionalno
pristupanim mukarcem, umjesto kao
mukarcem kojega definira konkretna
profesionalna uloga zasnovana na gotovo
stvarolikoj apstinenciji, potaknula Freuda da
preispita tu emocionalnu dinamiku te u
sredite psihoanalitikog procesa stavi
pojmove "prijenosa" i "protuprijenosa". 54
Prolost mora to silovitije zakoraiti u
sadanjost, u terapeutski prostor - a to je
mogue jedino "krivim percepcijama" prijenosa, elimo li neku novu budunost, a ne
beskonano, isprazno sjenoliko ponavljanje. U
rekreiranju snanih misli i osjeaja koje prijenos olakava lei nada da bi pacijent mogao
(uz pomo) dovriti ili barem nastaviti prijelaz
iz paranoino-shizoidnog u depresivno stajalite, kako ih naziva Melanie Klein. To su
najbolnije seanse, bez obzira na dob pacijenta.

60

61

Krivnja

Zavrna razmiljanja

Kleinova je zastupala psihoanalitiko (ako ne i

steeno majinsko) stajalite kada je zapisala:
"To se u analizi postie iskljuivo isto psihoanalitikim mjerama, nikako savjetujui ili
ohrabrujui dijete."55
Kako bismo itatelja podsjetili na suprotnost,
dajemo navod iz idovskog obreda za ublaavanje skrupuloznosti: "Neka ti sve bude doputeno, neka ti sve bude oproteno, neka ti
sve bude odobreno."56 To je po svemu sudei
neobino vrijeme - konjunktiv zagovora - to
jo jednom pokazuje svu sloenost gramatike
ljudskog srca. Drugaiju referentnu toku
predstavlja udesno cinina krilatica u Kui
od karata, u kojoj zaplotnjaki ministar esto
svoje doputenje procijedi ovako: "Vi to
moete pomisliti: ja nikako ne mogu ni prokomentirati!"57 Netko e moda ustvrditi da bi
terapeutska emocionalna apstinencija, iji je
smisao ne usmjeravati i olakavati, mogla na
taj nain postati manipulativna.
Takvo obnovljeno zanimanje za psihoanalizu tijekom ezdesetih godina prolog stoljea
poklopilo se s takozvanim "otvorenim drutvom"*, to je jedan od totalno pogrenih naziva iz tog stoljea jezine zloporabe. Pravi
me-ugeneracijski dijalog koji bi se
okonao

davanjem blagonaklonog doputenja, nije postojao. Nisu se izricali roditeljski blagoslovi, tek
preutne kletve mrgodnom utnjom i
ozloje-enou, guilt-trips, kako su ih zvali.
Razlika izmeu psihodinaminih i
nepsi-hodinaminih terapija istoga je reda kao i
razlika u potencijalnom emocionalnom naboju
izmeu ivog kazalita i kina. U svom sjajnom
radu "Mrnja u protuprijenosu" Donald
Wi-nnicott istrauje unutarnje i vanjske
pritiske koje terapeut mora savladati i
iskoristiti. 58 Time se ne porie vrijednost
nepsihodinama-nih terapija. Uz to, naravno,
pacijent na ne-psihodinaminoj terapiji ne
gleda film s terapeutom - razlika je
jednostavno u tome to e on/ona, na temelju
teorije i tehnike, nastojati apstrahirati,
kontrolirati,
dezinhibirati,
"nad"uzdati
transferencijalnu dinamiku. Psiho-dinamini bi
terapeuti mogli posumnjati da u tim drugim
terapijama, mada se naoko dolazi do znanja i
ponaanja lienih krivnje, srce ili psiha ostaju u
biti i dalje skrhani krivnjom.

* Permissive societv, seksualno tolerantno drutvo

(op. pr.)
62

Odvali kamen: zavrna razmiljanja

Kamo odavde kreu razgovori o krivnji u psihoanalizi? Antropoloka i socioloka disciplina trae da ih poveemo.

63

Krivnja

a) Nemilosrdan izraun sila

Homerski heroji nisu nita znali o nezgodnoj
rijei odgovornost, a ne bi u nju vjerovali sve i
da jesu. Za njih kao da je svaki zloin zapoinjao u stanju duevne klonulosti. Ali takva
je klonulost znaila da je prisutan i djelatan
neki bog... Za njih nije postojala kriva strana;
samo krivnja, golema krivnja... Intuicijom
koju je moderno doba odbacilo, da je vie
nikad ne obnovi, heroji nisu pravili razliku
izmeu zla u duhu i zla u djelu, ubojstva i
smrti. Krivnja je za njih nalik kamenoj
gromadi koja zatvara cestu; opipljiva je,
nad-vija se. Moda krivac trpi koliko i rtva.
U suoenju s krivnjom moemo jedino
provesti nemilosrdan izraun sila koje su u
igri.59
udesno je to je Calassova metafora za
krivnju, u njegovim uzvienim razmiljanjima o
grkoj mitologiji, istovjetna onoj kod Freudovog
ovjeka-takora. A ti veliki helenisti savreno se
podudaraju u jo neem. Gornji navod progovara o krivnji skopanoj s velebnim politikim
djelima. No, krivnja se skrasila i u neem
obinom, svakidanjem i krajnje bitnom.
Prvobitni je zloin djelo koje dovodi do toga
da neto to postoji nestane: in jedenja.
Krivnja je tako obvezatna i neuklonjiva...

64

Zavrna razmiljanja

Bogove ne zadovoljava naturiti ovjeku

krivnju. To ne bi bilo dovoljno jer krivnja je
uvijek dio ivota. Ono to bogovi zahtijevaju
jest svijest o krivnji. A to je mogue postii
jedino rtvom.60
Postojale su, i jo ih uvijek ima, mnoge razliite drutvene tvorbe. I upitat emo se moda: daju li kulture s ugovorenim brakovima
odnosu majke i sina takvu prednost da Edipov
kompleks biva bitno ublaen? Ali unato
iskustvenoj injenici psihike dvospolnosti,
svaki pojedinac naui ivjeti kao jedan spol, s
dodijeljenim mu moima i popratnim uasima. Moda upravo muki strah i zavist na
maternicu nude najbolje objanjenje za
knji-evno-antropoloku zagonetku: zato Izak
biva spaen, ali ne i Ifigenija? Neki tvrde da je
ba muka pristranost, ak i u psihoanalizi,
dovela do slabije uporabe izraza "Elektrin
kompleks". Ako je prvobitni trokut izvor
psihoanalitike krivnje, onda valja uvaiti i
posebnost enskog doivljaja tog trokuta.
Svjestan sam, kao mukarac, da pojmovi
"enski mazohizam", "erotiziranje enske
mrnje prema sebi", "enska nasilnost" i slini
zahtijevaju suptilniju teorijsku formulaciju.
Nain na koji neka kultura locira moralno
pravo ene na neki silovit impuls ili reakciju
odredit e i njen psiholoki osjeaj za to pravo,

65

kao i popratnu krivnju koju bi trebala osjetiti.

Svaki pomak u toj "ideologiji" utjecat e,
unutar tri narataja, na nastajanje nad-ja
budue djece. Na Zapadu, ako ve na Istoku jo
ne, raspravlja se o tome jesu li mogue spolno
neutralne definicije "izazvanosti", a otuda i
odgovornosti pred zakonom, te moralne krivnje.
Ne moemo zamisliti da bi u bilo kojem
stoljeu prije dvadesetoga neka ena objavila
knjigu naslovljenu Evi su namjestili.61 Grki
mitovi nisu optuivali Helenu.
Novija pojmovna prevrednovanja bacaju
tragino svjetlo na prie iz prolosti, ali i optimistinije svjetlo na budunost. Ona se
odraavaju i na nae iitavanje tekstova:
najnoviji primjer predstavljaju kontroverze
vezane uz Sylviju Plath i Teda Hughesa.
Vrijedi se prisjetiti da ak ni Shakespeare, koji
je pisao u doba kada je na vlasti bila kraljica,
nije pisao "dovoljno" o odnosu majke i keri. U
velikim Shakespeareovim komedijama nema
majki, ali je zato mnogo oeva i keri. Zato?
b) Shvatimo skupinu ozbiljno
Neki e, poput Dalala, a za ovo potpoglavlje
posuujem naslov njegove knjige, kazati da je
sljedei teorijski izazov ovaj: "izgraditi mostove izmeu psihoanalize i sociologije". 62
Nadahnjuje ga sintagma iz Freudovog prikaza
66

razrjeenja Edipovog kompleksa: "Ideologije

nad-ja" (njegov kurziv). 63 Mogli bismo se
dodue prikloniti njegovom propitivanju
teorijske i moralne vrijednosti monolitnog
individualizma, ali pitanje svejedno ostaje: na
koji nain jedna skupina treba druge skupine?
Freud je uoio "naginjanje agresiji" "bez kojega
se [ljudi] ne osjeaju ugodno" a isto tako da
prezrene potskupine poput idova "pruaju
krajnje korisne usluge svojim domainima".64
Ali kao to nam pokazuje zakrvljenost izmeu
kranskih drava ("sveope ljubavi"), jedan
"neprijatelj" nije dovoljan.
Iz dotad nevienih barbarstava prolog
stoljea, kako na privatnoj razini tako i na
dravnoj, roena je ideja o "neosjetljivosti
drugog": dovesti do toga da drugi ovjek ili
druga kultura izgubi nadu i pravo na
blagostanje, in je koji zahtijeva osjeaj apsolutne krivnje.
Ubojstvo i rat opravdavaju se vjerovanjem
u nestaicu, poteklo ono iz stvarnosti, mate
ili pohlepe. Dojene, vjerujui da mu sisa koju
treba moda nee biti dovoljna, ili da e
moda nestati, prima je itavu, ona mora nestati. Dojene ne moe zamisliti da bi i drugi
mogli biti gladni. Slijedi savreni razvojni
trenutak kada dijete okree licu prema osobi
koja ga hrani kako bi nahranilo svog hranitelja:
67

Krivnja

Koda

vjeruje da ima dovoljno za sve. Narodi nikako

da stignu do tog trenutka. Na jednom kraju
globalnoga sela nalaze se oni koji izgladnjuju
sami sebe; na suprotnom su oni koje je izgladnjela politika. Glad priteuje muke sa
rtvenim noem, a i produuje krivnju. Svi ti
razgovori G8 ili za veerom o "problemu"
gladi obian su bijeg. Da, teko je priati o
takvim stvarima - naime, na dva koraka od
svijesti nalazi se zastraujue podruje grozne
krivnje. Mnogima su nepodnoljivi cmizdravi
kontraargumenti jednog Alberta Speera ili
jedne Myre Hindlev. Dugogodinje, zastraujue hrpetine njihovih spisa i govora nisu
dovele, i ne dovode, bar do trunke uvjerljivog
shvaanja krivnje, kamoli kajanja, koje bi
pokrenulo pomirbeni dijalog. Moda njihova
trajna ignorancija i moralna nakaznost
predstavlja izljev vjenog, zbrkanog i besplodnog drutvenog utjecanja tim temeljnim
pojmovima.

koja ih kinji. Kau: "Zar nemam pravo to raditi?" Jedini odgovor glasi: "Ovisi i o pravu drugog! I to znai to da ne moe primiriti svoju
krivnju?"
A koliko drugih? Zar to takoer ne bi
mogao biti pokazatelj civiliziranosti: sve iri
spektar moguih povreda drugog zbog kojih bi
se duevno zdrav pojedinac, Seinfeldova
"skroz nova ivotinja", trebao osjeati krivim?
No, takva krivnja ne bi se zasnivala na
nekakvom osjeaju grijeha ni na nekom strahu
od kazne pa ne bi paralizirala njenog nositelja
niti kodila drugom, ve bi olakavala njihovu
istinsku prisnost. U tom pokazatelju lei nada
u ispravno okolianje, koje e polako
protki-vati zajednicu i, iz narataja u narataj,
taiti "lou" krivnju koju zahtijeva nad-ja.
Moda bih se trebao osjeati krivim ako
zakljuim je svijetu potrebno vie krivnje!

Koda
Neosjetljivost drugog. Tko vjeruje u to? Poznato je da pervertiti, ma kako ih definirali,
obino ne idu na terapiju, a kada odu, ne ele
biti "izlijeeni", nego ele tek primiriti krivnju
68

69

Zahvale
Volio bih se zahvaliti: Ivanu Wardu iz Freud
Museuma na velikodunosti njegova duha i
izobilju urednikih savjeta; Duncanu Heathu i
Jeremju Coxu iz Icona na pruenoj potpori;
kolegama mentorima sa Sveuilita u
Cambri-dgeu na krasnom mentorstvu i podrci;
a tu su i oni ija je naklonost skrivena izmeu
redaka: Frangois Danis, Dan Jones, Matthew
Jones, Alan MacDonald, Dieter Peetz, Corinna
Russell, Ma-ggie Smith i Wendy Thurley.

71

Biljeke
1

Townsend, S. (2000) The Secret Diary of a

Provincial Man: Adrian Mole. U: The Guar
dian, br. od 15. sijenja.
2
Meade, M. (2000) The UnrulyLife ofWoody
Allen. London: Weidenfeld and Nicolson.
3
Isto.
4
Biblija, Izlazak 20,5.
5
Bruce, L. (1972) The Essential Lenny Bruce.
London: Macmillan.
6
Goldhagen, D. J. (1996) Hitler's VVilling Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust. London: Little, Brown.
7
Seinfeld, J. (1998) Seinfeld. SAD: Castle
Rock Entertainment.
8
Apokrifno.
9
Linehan, G. i Mathews, A. (1999) Hippies.
UK: BBC 2.
10
Freud, S. (1979) Inhibitions, Symptoms and
Anxiety (1925). U: Freud Library, 10. sv.
London: Penguin, str. 240.
73

Krivnja
11

Harrison, K. (1997) The Kiss. London:

Fourth Estate, str. 142-143.
12
Freud, S., pismo Fleissu (1899.) Navedeno
prema VVollheim, R. (1991) Freud. London:
Fontana, str. 120.
13
Freud S. (2000) Predavanja za uvod u psi
hoanalizu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb:
Stari Grad, str. 277.
14
Ovidije P. N. (2001) Ljubavi; Umijee lju
bavi; Lijek od ljubavi, prev. Tomislav Ladan.
Zagreb: Signum, Medicinska naklada.
15
Kafka F. (1977) "Pisma Felici". U: Kafka, E,
Pisma, prev. Mignon Mihaljevi. Zagreb: Zo
ra - GZH, str. 268.
16
Freud, S. (1979) A Case of Obsessional Neurosis: RatMan (1909) U: Freud Librarv, 9. sv.
London: Penguin, str. 70.
17
Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916)
U: Freud Librarv, 14. sv. London: Penguin,
str. 317.
18
Butterflies Don't Count. UK: BBC 2, datum
nesiguran.
19
VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fon
tana, str. 137.
20
Freud, S., Rat Man, str. 84.
21
Isto, str. 121.
22
Freud S. (2000) Totem i tabu, prev. Vlasta
Mihavec. Zagreb: Stari Grad.
23
AI t ma n, R. ( 197 1) Mc Ca b e i gos po a Mi l l er .
SAD.

74

24

Ca pr a , F. ( 1946) Di v an i vot . S AD.

K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in
Normal Ch ild ren" (1927 .) U: Love , Gu ilt and
R e p a r a t io n a n d O th e r Wo r k s , 1 9 2 1 -1 9 4 5 .
London: Vintage, str. 173.
26
Isto, str. 184.
27
K le in , M. (1 9 8 8 ) "O n C rim in a litv " (1 9 3 4 .)
U : K le in , o p . c it, s tr. 258 .
28
Isto.
29
D ic k , H . V . (1 9 7 2 ) L ic e n se d Ma ss Mu r de r .
London; Scott, R. (1979) Alien. UK; Luna, B .
(1994 ) S isa i mjesec . pan jolska .
30
K l e in , M . (1 9 8 3 ) "T u g o v a n je i ma n i n o d e p re s iv n a s ta n ja " (1 9 4 0 ) U : M. K le in , Z a
vist i zahvalnost, prev. Anita Sujold i. Zag
reb: Nap rijed, str. 88-89.
31
K le in , M. (1 9 8 8 ) "L o v e , G u ilt a n d R e p a ra
tion" (1937.) U: Klein, op. cit., str. 340, 335.
32
K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in
N o rma l Ch ild ren " (192 7.) U : K lein , op . c it.,
str. 176.
33
Jo yce , J . (199 1 ) U liks , p rev . Lu ko Pa lje ta k .
O p a t i ja : O to k a r K e r o v a n i . J o y c e n a v o d i
jedan s ta ri teks t.
34
H u x le y , A . (19 46 ) T he Pe ren n ia l P h ilo sophy. London: Flamingo, str. 309.
35
E n g l e , C. ( 2 0 0 0 ) pi s m o T h e G u a r d i a n u , br .
od 8. veljae.
36
Bollas, C. (1987) The Shadowofthe Object:
Psychoanalysis of the Unthought Known.
London: Free Association Books.
25

75

Krivnja

37

Rycroft, C. (1968) Dictionarv of Psychoanalysis. London: Penguin, str. 152.

38
Erikson, E. (1963) Childhood and Society.
London: Paladin, str. 227.

Biljeke
52
53

54

39

Isto, str. 228.

Isto.
41
Isto, str. 227.
40

42

43

44

45

46

47

Isakower, O . (1939) "On the Exceptional Po sition o f the Aud ito ry Sphere ". In terna tiona l
Journal of Psychoana lys is, sv . 20 .
S a rtre , J .-P . (1 99 0 ) In C a mer a (194 4 ) Lo n
do n : Pen gu in .
C o l ta r t , N . (1 9 9 7 ) F re u d Mu s e u m C o n f e rence, termin za pitanja.
Ritz, D. (1985) Divided Soul: Marvin Gaye.
London: Michael Joseph, str. 7, 336.
Zemeckis, R. (1985) Povratak u budunost.
SAD.
Eliot, T. S. (1999) "Hamlet" (1919), u Tradi

cija, vrijednosti i knjievna kritika, prev. Sla

ven Juri . Zag reb: Matica hrvatska , s tr. 72 .
48
Freud, S. (1985) Some Character-Types
(1916) U: F reud Lib rarv, 14. sv. London:
Penguin, str. 299.
49
A p o k rifn o ; P e irc e , K . (1 9 9 9 ) D e k i n ik a d a
ne p lau. S AD .
50
Laing, R. D. (1970) Knots. London: Penguin,
str. 26, 28.
51
L a in g , R . D . (1 9 6 7 ) T h e P o l it ic s o f E x p e rience. London : Pengu in , s tr. 146 .

76

55

56
57

58

59

60
61

62

63
64

Isto.
R a p o p o rt, J . (1 9 9 0 ) T h e B o y Wh o C o u ld n ' t
S to p Was h in g . Lo nd on : Co llin s , s tr. 1 5 .
F re u d , S . i B re u e r , J . , S tu d ie s o n H y s te r ia
(1895) U: Penguin Freud Librarv, 3. sv.
L ondo n .
Klein, M. (1988) "Cri minal Tende ncies in
N o r m a l C h i l d r e n " ( 1 9 2 7 ) U : Kl e i n , o p . c i t . ,
str. 176- 177.
Ra p o p or t ( 1 9 90) o p. c i t . , s tr . 232.
D o b b s , M . ( 1 9 8 9 ) K u a o d k a r at a . L o n d o n :
Colli ns; BBC TV, 1990.
Winni cott, D. (1 992) "Hate In The Count er Tra ns fere n ce " ( 19 47) U: Coll ect ed Pa p ers.
Lon d on : Karna c.
Ca l as s o, R. ( 19 9 4) T h e M a rri a g e of Cad mu s
a n d Ha r mo n y ( 1 9 8 8 ) Lo n d on : Vi n t a ge , s t r .
94.
Isto, str. 311-313.
Kenn ed v, H. (199 3) Ev e Was Fra med. Lon
don : Vintage.
Dalal, F. (1998) Taking the Group Seriously.
Lond on : Jessica Kingslev, str. 121.
Isto.
Freud, S. (1985) Civilisation and Its Discont en t s ( 1 9 30 ) U: P e n gu i n F r e u d Li b r ar v, 1 2 .
sv. Lond on, str. 305.

77