7

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

Izvorni znanstveni rad

UDK 32.01
Primljeno: 14. srpnja 2009.

Preobrazbe biopolitike
ARKO PAI*
Saetak
Autor u lanku analizira preobrazbe pojma biopolitike od njegova prvotna
ulaska u politologijske rasprave u organicistikoj teoriji drave do Foucaultove kritike teorije subjekta. Biopolitikom se u suvremenoj raspravi drutveno-humanistikih teoretiara oznaava iroko podruje biomedicinskih, genetskih i biotehnologijskih promjena struktura ivota. Ulazak novoga pojma
ivota u politiko podruje zahtijeva redefiniranje modernih temelja politike
konstrukcije zajednice. Kritikom analizom razliitih teorija o biopolitici autor pokazuje da je recepcija Foucaultova shvaanja biopolitike sintetiki put
prevladavanja jednostranosti naturalizma/biologizma i politicizma u razumijevanju ivota i politike u globalno doba. Biopolitika nadilazi svoje pojmovno
odreenje i postaje prvorazredan problem odnosa izmeu ljudskoga ivota i
naina dravne regulacije ivota u globalnome poretku moi nakon gubitka
tradicionalnoga shvaanja suverenosti, prirodnih i ljudskih prava.
Kljune rijei: biopolitika, ivot, mo, totalitarizam, demokracija

Uvod
Iskustvo biopolitike nadilazi njezino pojmovno odreenje. Da bi ivot kao goli fiziki opstanak mogao postati predmetom moderne politike, u povijesti se oigledno moralo dogoditi neto udovino. U eseju Hermanna Brocha iz 1949. Ljudsko
pravo i ono zemaljski-apsolutno, jednog od najznaajnijih knjievnika 20. stoljea, austrijskoga psihologa, filozofa i romanopisca, autora Vergilijeve smrti i Mjeseara, politikog emigranta pred nacizmom u Ameriku, otvara se temeljni problem
odnosa izmeu totalitarizma i biopolitike. Dakako, Broch nije upotrijebio taj danas
toliko proireni pojam svoenja politike na ivotno samopotvrivanje totalne moi vladavine zajednicom. Meutim ono to je ovdje jedino vano jest da je u eseju
napisanom netom poslije 2. svjetskoga rata, nakon strahotnoga iskustva masovnoga
*
arko Pai, docent na Tekstilno-tehnolokom fakultetu Sveuilita u Zagrebu na predmetima
Sociologija kulture i Semiotika i vizualne komunikacije.

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

unitenja idovskoga naroda u nacistikim koncentracijskim logorima, Broch odluno postavio problem granica ljudske slobode.
Porobljavanje ovjeka u modernome razdoblju politikih ideologija i apstraktne vladavine demokratskoga poretka iznosi na vidjelo kako vie nije mogue odrediti bit ovjeka iz klasine humanistike tradicije filozofije. Izmeu oovjeene ivotinje i pukoga biolokog stvora ovjek se ne definira drukije negoli stupnjem
akumulacije i raspolaganja moi nad Drugime (prirodom, ovjekom, stvarima).
Ono pod-ljudsko, koje razara nad-ljudsko duhovno iskustvo ivota, proizlazi iz ambivalentne strukture moderne artikulacije drutva, drave i kulture. Tehnologijska
mogunost totalnoga unitenja Drugih ili njihovo preventivno odstranjenje iz suverene politike zajednice nacije-drave samo je udovino izopaenje ideje da ovjek
moe neogranieno vladati ivotom Drugih ukoliko je njegova priroda proirenje
animalnoga do stupnja tehnologijski nadmonoga stvora. Broch stoga nepogreivo
definira krajnju mogunost izopaenja ljudskosti u figuri onoga koji se vie uope
ne moe smatrati ovjekom jer je sveden na bioloke nagone i goli opstanak. Cjelokupni novovjekovni humanizam iezava u strahotama koncentracijskoga logora za
istrebljenje nearijevskih naroda i rasa. Bioloka redukcija ovjeka na ljudski materijal dovodi do toga da Broch moe s najveom moguom preciznou kazati da je
to smee koje jo samo stenje (Broch, 2007: 158).
Granice ljudske slobode postavljene su nekom primarnom moi ivota. Ona
ne proizlazi iz tenje za pravednou, jednakou i sreom ljudskih bia u zajednici, nego iz neke udovine prirodne sile. Tako je Broch nastanak totalitarne drave
shvatio na krajnje paradoksalan nain. Totalitarna je drava rezultat racionalnosti
prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Postavka je bila naizgled srodna Adornovoj i Horkheimerovoj kljunoj ideji iz Dijalektike prosvjetiteljstva. Ali nesvodljivost te mrane spoznaje o kaosu ivota koji nadvladava mogunost pomirenja
racionalnoga i iracionalnoga u modernoj zapadnjakoj povijesti bila je u tome to je
ljudska sloboda kao uvjet moderne demokracije svedena na ivotno samopotvrivanje moi prirode. Porobljavanje ovjeka rezultat je temeljnoga izopaenja slobode.
Institucionalni poredak tlaenja nije stoga nita udovino po sebi, nego je simbolika razmjena ivota i smrti zbog magije primitivnoga oblika zajednice.
Budui da totalitarna drava porobljava svoje podanike terorom, moderni je
poredak demokratske vladavine tek pokuaj da se racionalizira iracionalna sila primarne vladavine. U zamjenu za drutvenu sigurnost, kulturnu samoproizvodnju
simbolike vrijednosti duhovnoga ivota, ovjek pristaje na krvoedan poredak neslobode. Mnogo je aktualnih primjera koji potvruju tu postavku. Zbog teroristikih
prijetnji liberalnim demokracijama Zapada, osobito nakon napada al-Qaede 2001.
i ruenja zgrade Svjetskoga trgovakog centra u New Yorku otpoeo je proces ogranienja graanskih prava. Strah od masovnoga napada na sredita velegradova u

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

SAD-u i Europi prometnuo se u politiku paranoju s racionalno-iracionalnim razlozima razotkrivanja ideologijskoga neprijatelja u islamskome fundamentalizmu. Bio
je to simboliki trenutak poetka govora o novome demokratskom totalitarizmu
zbog uvoenja strogih mjera nadzora nad slobodom kretanja graana. Mo novih
medija s njihovom savrenom vizualizacijom realnoga ivota u realnome prostoru
i vremenu bila je istodobno praena postupnim dokidanjem sigurnosti i privatnosti
ivota kao temeljne pretpostavke liberalnoga koncepta slobode (Dahrendorf, 2006).
Broch je dakle, za razliku od Hanne Arendt, totalitarizam shvatio apovijesno, s onu
stranu ideologijsko-politikoga odreenja modernoga doba.1
Suvremene analize fenomena i pojma biopolitike u pravilu se gotovo nikad ne
osvru na navedeni Brochov esej. No nezaobilazna je, s druge strane, kritika analiza totalitarizma, politika antropologija i predskazanje Hanne Arendt da e 21.
stoljee biti stoljee masovne imigracije stanovnitva s nestankom tradicionalnih
pojmova nacije-drave u tvorbi novoga politikoga identiteta. Raskorijenjenost i
nemogunost dobivanja dravljanskih prava u ne-uroenim nacijama-dravama nakon etnikih ratova, sloma politikoga kolonijalizma i izbjeglitva iz ekonomski
nerazvijenih dijelova Treega svijeta u zapadne drave Arendt je nazvala paradigmom nove historijske svijesti (Agamben, 1993). Moe se ak ustvrditi da je upravo Hannah Arendt svojim analizama ivota kao politikoga djelovanja u zajednici
otvorila problem biopolitike i prije nego to je on zaslugom Michela Foucaulta postao kljunim pojmom suvremenih drutveno-humanistikih znanosti (Pai, 2005:
172-173; 2006: 55-56).
Zbog ega je uope bitno uputiti na jedan esej knjievnika o granicama ljudske slobode i prirodnome pravu ako smo ve unaprijed rekli da je posrijedi mislilac
koji je iz radikalne kritike modernoga doba kao raspada vrijednosti doao do ideje
o totalitarnoj vladavini kao racionalno-iracionalnome poretku svoenja ovjeka na
pukog biolokoga stvora? Naposljetku, ta je analiza zaudno hibridno povezivanje
nespojivoga prosvjetiteljstva i romantike, racionalizma i iracionalizma. Moglo bi
se ak i analogijski pokazati da je otuda mogue povezati liberalnu kritiku autoritarne drave i teoriju izvanrednoga stanja u ideji totalne drave (Franz Neumann i Carl
Schmitt). Samo je jedan razlog zbog ega u raspravi o biopolitici i njezinim preobrazbama valja krenuti iz Brochove apovijesne perspektive. Prirodna i ljudska prava nisu neto apovijesno, nego povijesno oitovanje slobode kao uvjeta mogunosti
1
Spor izmeu Hermanna Brocha i Hanne Arendt o biti totalitarne vladavine iznosi u svojem
lanku Karol Sauerland (Hermann Broch und Hannah Arendt ber die Menschenrechte: Ein
Missverstndnis http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland-pdf). Njegova je teza da je
posrijedi nerazumijevanje istomiljenika oko problema prirodnoga prava, ljudskih prava i totalitarizma. Za Brocha je totalitarizam fenomen masovne psihologije nacizma, a za Arendt ideologijsko-politiki fenomen sustava moi u funkcioniranju modernoga politikog poretka.

10

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

istinskoga ivota uope. Broch je stoga pretpostavio da ivot nije neto udovino
primarno to omoguuje magijski poredak zajednica u povijesti. Posve suprotno,
sloboda voenja ivota u njegovim primitivnim i modernim oblicima oitovanja
uvjet je mogunosti egzistencije ovjeka i njezine negacije u totalitarnom poretku.
Biopolitika otpoinje kao moderna artikulacija moi suverene drave da vlada svojim dravljanima ulazei u njihove ivote. Ona je politika mo nadzora
nad ivotom kao prirodom, kulturom i simbolikim poretkom vrijednosti. Granice
su ljudske slobode istodobno i istinske granice biopolitike produkcije ivota u suvremenim politikim porecima. Neoliberalni poredak globalizacije ideologijski podjarmljuje slobodu pojedinca tako to ivot svodi na hiperprodukciju roba/stvari pod
uvjetima znanstveno-tehnologijske preobrazbe prirode u kulturu. No ta je preobrazba mogua samo u okvirima globalne kapitalistike proizvodnje, gdje znakovi izmeu stvari postaju oznaitelji pervertiranih drutvenih odnosa (Agamben, 2002; iek, 2006). Sloboda je uvjet mogunosti biopolitike kao tehnologijski postvarenoga
ivota. Da bismo pokazali povijesno-analitiki granice pojma biopolitike, te uputili
na njezine preobrazbe u drutvenom i kulturnom horizontu uporabe, valja ponajprije
pregledno iznijeti razliite teorije o biopolitici od samoga nastanka pojma. Nakon toga je nuno pokazati kako se i s kojom argumentacijom taj pojam analizira u miljenju politike Michela Foucaulta glavnog teoretiara biopolitike i koji su mu dosezi
u razumijevanju suvremene politike i kritike ideologije. U zakljuku e se nastojati
obrazloiti temeljna postavka o biopolitici kao irenju podruja borbe (Houllebecq)
subjekata/aktera postmoderne demokracije u tvorbi identiteta nove politike koja u
sebi ukljuuje ideje slobode i ivota kao nove kulture u globalno doba. Kao i svi optjecajni pojmovi drutveno-humanistikih znanosti u doba vladavine biotehnologije
i humane genetike, tako se i biopolitika neizbjeno susree s promjenom paradigmi
razumijevanja svijeta, ivota i prirode nakon to je postalo samorazumljivo da realnost vie ne postoji izvan znanstveno-tehnologijske proizvodnje realnosti.
Taj je obrat krajnji rezultat cjelokupne promjene koju od 60-ih godina 20. stoljea nazivamo postmodernom (re)produkcijom ivota kao medija, stroja, stvari. Doba
koje nadilazi kritiku ideologije kao lane svijesti ili kao obmane, varke, iluzije, pretpostavlja da liberalna demokratska vladavina u svim svojim kulturnim dostignuima
filozofije, znanosti, umjetnosti i religije nije imuna na mogunost izopaenja u autoritarne i nadzorne poretke ogranienja slobode u ime zdravoga ivota, prirodne
ravnotee, logokratske vladavine elita, te da sam ivot prelazi granice prirode i
kulture, postajui popritem borbe za novom (re)produkcijom moi u svijetu tehnologije vladanja ljudskim ivotima. Deleuze i Guattari nazvali su to rizomatskim
kapitalizmom tijela bez organa (Deleuze/Guattari, 1972). Nije li upravo biopolitika
konano stanje dovretka prirodnih i ljudskih prava u vladavini samoga ivota kao
totalno organizirane discipline suvremene politike razmjene tijela bez organa?

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

11

1. Pojam biopolitike: teorije, diskurs, analitika

to je to biopolitika? Odgovor na to pitanje nije jednoznaan. Ve je u samome
sklopu jasno da se pojam etimologijski moe razloiti na dvoje: na ivot (gr. bos)
i na politiku. Ovdje nije potrebno posebno govoriti o tome da se od Aristotela do politologijskih teorija o smislu i znaenju politike, politikoga i politizacije danas ouvala ideja da je politika ljudska djelatnost kojom se svi ljudski odnosi, ukljuujui i
odnose ovjeka s okolnim svijetom (prirodom) i drugim biima organskoga svijeta,
reguliraju kao politiki odnosi u zajednici u odreenome povijesnom prostoru i vremenu. Problem je u samome pojmu, kao i u svim danas izvedenim pojmovima sline semantike i semiotike naravi, poput, primjerice, biofilozofije, biosemiotike,
bioetike itd., to se prefiks izveden iz grke rijei u opem znaenju ivota reducira
na biologijski proiren pojam ivota. Tako je nejasno je li rije samo o proirenju
pojma politike i djelovanja, jer politika se valjda ne bavi neim drugim negoli ivotom ovjeka u zajednici, ili je time politika bitno reducirana na specifine javne
politike, koje se bave odreenim aspektima javnoga reguliranja ljudskoga ivota u
suvremenim dravama. Biopolitika moe biti skupni naziv za sve promjene koje
pogaaju ivot ljudi u modernome i postmodernome drutvenom sustavu potreba,
jer je informacijsko-komunikacijski poredak suvremenoga svijeta umreen poredak
razliitih diskursa o ivotu ne tek iz jedne dominantne kulture.
Pojam biopolitike je koncem 20. i poetkom 21. stoljea uao u samo sredite
rasprava filozofije politike, prava i u iroko interdisciplinarno podruje drutveno-humanistikih znanosti (Lemke, 2007; Esposito, 2008). Kao to u prvome poglavlju svoje knjige Bos: biopolitika i filozofija, naslovljenom Zagonetka biopolitike, ustvruje talijanski filozof politike Roberto Esposito, time klasini pojmovi
pravne tradicije i politologije pravo, suverenost i demokracija nisu izgubili svoje znaenje (Esposito, 2008: 13-14). Oni su, naprotiv, izgubili normativnu
i deskriptivnu teinu. To se dogodilo zbog temeljne promjene nastale u globalno
doba. Umjesto o fiksnoj kategoriji dravljanstva nacije-drave svjedoimo o raspadu modernoga prostorno odreenog nastanjivanja i ivota ovjeka na ogranienom
prostoru zajednice. Objekt biopolitike postaje supstancija ili glavni element neega
to se nalazi u rascjepu izmeu izvan i unutar, u jazu izmeu nacije i onoga to
nadilazi pojam nacije, u procjepu izmeu tradicionalnoga pojma drave i obnove
imperijalnoga poretka. No objekt biopolitike nije drugo negoli supstancija toga izmeu ivota i politike.
ini se da je podruje koje pokriva pojam biopolitike ipak ponajvie odreeno
neime izvan toga izmeu. To je podruje ponajprije ono koje pokriva ivot ovjeka u njegovu biolokome fizikom trajanju, koje se nastoji produiti i uiniti ga
dostojnim ovjeka. Pod time se razumijeva njegovo temeljno prirodno pravo na
zdrav i sretan ivot. Naposljetku, svi ustavi novovjekovnih liberalnih demokracija,

12

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

a osobito ameriki, svrhom politike zajednice postavljaju potragu za dosezanjem

metafizikoga pojma sree (Pursuit of happiness). Zdravlje ovjeka pretpostavka je
da bi duhovno blaenstvo uope moglo biti ispunjeno. Sloboda ovjeka kao politikoga bia pretpostavlja normalno stanje zdravlja. Ono se ne moe definirati negativno, kao ono drugo nego to je bolest ili kao odsutnost bolesti, ve upravo kao
stanje koje u egzistencijalnome ustrojstvu ovjeka oznaava nesmetano fiziologijsko, psihiko, psiholoko i duhovno obavljanje poslova te zbrinjavanje u okolnome
svijetu.2
Utoliko je neutralna ili tehnika definicija biopolitike usmjerena na zadovoljavanje tih pretpostavki pojedinane egzistencije ovjeka. Naravno, ovjek se na taj
nain jo uvijek definira apstraktno u svojoj oposti. On jo nije smjeten u konkretan prostor suverenosti nacije-drave, premda je poetak njegova samoodreenja
sloboda i pravo na sretan ivot ne tek nekih, ve svih. Stoga se u jednoj od takvih
definicija biopolitike kae: Biopolitika obuhvaa sva podruja koja su povezana sa
zdravstvenom politikom i demografijom, ekologijom i pitanjima budunosti ovjeka. To je podruje politike u svojoj najobuhvatnijoj formi novo s obzirom na to da
pitanje ivota i preivljavanja neprestano dobiva sve vie na vanosti (Gunst, 1978:
9). Zdravlje, prirodan prirast i pad stanovnitva, zatita okolia i budunost ovjeka neprijeporno su objekt biopolitike, premda se u navedenoj definiciji ne govori o
biomedicinskim i genetskim istraivanjima ljudskoga genoma, dakle o znanstvenome produenju ivota i stvaranju drukije strukture ljudskoga organizma negoli je
ono prirodno odreeno, kao to se ne govori ni o etikoj dopustivosti usmrivanja
ovjeka (eutanazija), to bi pripadalo bioetikim pitanjima (Engelhardt, 1986; Matuli, 2001). Saeto reeno, dok se bioetika bavi pitanjima granice vaenja odnosa
izmeu znanstveno-tehnologijskoga napretka i etike dimenzije ljudske egzistencije u pluralnim drutvima liberalne demokracije, biopolitika je djelovanje subjekata/aktera politike zajednice na temelju ideja koje artikuliraju politike stranke,
2

Rasprave o kriteriju kojim se moe definirati fiziko-metafiziki pojam zdravlja i normalnosti uvijek su, paradoksalno, kao i u sluaju fenomenologijskoga pristupa tijelu kao objektu
kod Mauricea Merleau-Pontyja i Jacquesa Lacana, voene patolokim oblicima pojavnosti tijela
u svijetu (Pai, 2009). Na taj se nain u suvremenim sociologijskim istraivanjima zdravlja kao
kulturne determinante ljudskoga kapitala (human capital) uvijek mora pretpostaviti nekovrsno
biopolitiko stanje promjena smisla bolesti kao anomalije. Zahvaljujui napretku znanosti i
tehnologije u biomedicinskim dostignuima bolest i fiziki nedostaci tijela u suvremenom drutvu normaliziraju se kao antropotehniki uvjeti produenja ljudskoga ivota. Ono prirodno kao
ono o-sebi ve je Hegel u Fenomenologiji duha dekonstruirao tako to je dokazao da je pojam
prirode u novome vijeku rezultat novovjekovnih prirodnih znanosti, a ne nekoga prirodnog stajalita. Pojam kognitivne racionalnosti danas u okviru sociologijske rasprave o kognitivnome
kapitalizmu oznaava neizbjenu promjenu prirode, a otuda i pojma ivota u tehniki projekt
razvitka, ime ljudska priroda postaje optimirajuom tvorevinom (Lau/Keller, 2001: 84).

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

13

sindikati, metapolitike grupacije u civilnome drutvu te Crkva u realizaciji vlastitoga stava o smislu (dobroga) ivota. Ono to je ovdje bjelodano jest da je pojam
politike u takvom razumijevanju biopolitike sveden na javne politike u proirenom
znaenju pojma.
Zdravstvo, demografija i ekologija uistinu pripadaju politikome reguliranju
ivota ovjeka kao drutvenoga i kulturnoga bia u okruju odreene politike zajednice. Neovisno o tome kakvo je pritom politiko-ideologijsko odreenje tipa
vladavine autoritarno, liberalno-demokratsko ili ak totalitarno. Sve drave koje i nisu lanicama UN-a ili su zbog etnikih ratova i genocida izloene najgorem
obliku oneovjeenja, svedenosti pripadnika zajednice na ono to Broch bezobzirno naziva smeem koje jo samo stenje, pri emu se ne radi o nihilistikome
cinizmu, nego o odsutnosti bilo kakvog uzvienoga humanizma i humanitarnosti u
zbilji, sudjeluju u programima Svjetske zdravstvene organizacije, ili pak vode statistiku o broju novoroenih i umrlih. Definicija koju smo naveli formalno zadovoljava pojam biopolitike koji je poetkom 70-ih godina 20. stoljea uveo francuski
poststrukturalistiki filozof Michel Foucault u skladu s kojim je roenje biopolitike
vezano uz disciplinarnu regulaciju ivota i smrti u modernim suverenim politikim
porecima (Foucault, 1994: 93-111).
Pojam biopolitike u analitikome smislu odnosi se na modernu i postmodernu
artikulaciju problema odreenja ivota ovjeka u biolokom i kulturnom aspektu
njegova djelovanja u politikoj zajednici. Thomas Lemke pokazuje da je primjena
pojma na razliita nova podruja globalne politike u novije doba razlogom zato se
Foucaultova analiza roenja biopolitike u doba modernosti treba nadopuniti. To su,
prije svega, politika azila za izbjeglice i prognanike iz ratom i klimatskim katastrofama pogoenih nerazvijenih zemalja istone Europe, Afrike, Latinske Amerike i
Azije, potom globalni problem prevencije AIDS-a te pitanje demografske eksplozije stanovnitva u azijskim zemljama, osobito Kini. Nadalje, biopolitikom se oznaava pravno reguliranje medicinskih istraivanja, iako je ovdje granica s bioetikom
vrlo fluidna, kao i u ve spomenutom sluaju prava na humanu smrt (eutanazija)
pacijenata u klinikama. No budui da tehniko-neutralno svoenje pojma na zdravlje ovjeka i odnos stanovnitva spram okolnoga svijeta ne moe iscrpiti njegovo
politiko-ideologijsko znaenje, razvidno je kako se biopolitikom nastoji razumjeti
nain demokratskoga razrauna s onime to je prvotno uope znaila biopolitika
eugenika u nacizmu, rasizam i razliiti oblici zlouporabe znanstvenih istraivanja u
suvremenoj genetici (Lemke, 2008: 72-73).
Politiko reguliranje ivota kao bioloke injenice o kojoj ne odluuje tek suvremena medicinska znanost, nego i pravo, kulturni poredak vrijednosti, religijske
doktrine i filozofijska istraivanja pojma subjekta, osobe i ivota nipoto nije tehniko ili neutralno pitanje. Biopolitika se stoga na razliite naine tumai u ideo-

14

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

logijsko-politikome horizontu nove desnice ili pak u novoljeviarskim idejnim pokretima. No indikativno je da se upravo u filozofijskim tekstovima vodeih mislilaca biopolitike (Foucault, Agamben, Esposito) radikalizira kritika svakog mogueg
oivljavanja izvorne teorijske primjene tog pojma u korpusu ideja prirodne nejednakosti kao osnove rasizma, nacizma i neodesniarskih programa rasne i bioloke
istoe tzv. povijesnih naroda.
Lemkeova povijesno-filozofijska analiza biopolitike s naglaskom na Foucaultovu relacijskome pojmu, s kojim uistinu otpoinje prava znanstvena analiza moderne veze znanosti, tehnologije, discipline i ivota u kontekstu liberalnoga poretka
politike zajednice na Zapadu, kritiki nastoji biti s onu stranu redukcionizma biopolitike na (1) naturalistiko razumijevanje i (2) politicistiko ili ono koje otklanja
determinizam prirodnih imbenika u promjeni paradigme s kojom su sve prirodne
znanosti, pa i filozofija i humanistika postale bioznanosti (Lemke, 2008: 72-89). ini se da je to stajalite razlono stoga to u dihotomiji prirodnoga i kulturnoga determinizma od novoga vijeka uvijek nastaju doktrine i ideologijsko-politiki programi
koje se ne iskljuuju samo teorijski, nego je rije i o radikalnome sukobu svjetonazora i odreenja onog to se naziva znanstvenom istinom. Problem koji se otvara
i u sluaju razmatranja pojma biopolitike nije otuda tek neutralno-tehniki, pa ak
ni ideologijsko-politiki, nego prije svega upuuje na temeljni spoznajni problem.
Naime: je li u suvremenim znanostima jo uope mogue upotrebljavati pojam kauzaliteta u okviru ve opstojeih usvojenih spoznaja o teoriji zaokreta spram sloenosti (complexity turn) u prirodnim i drutveno-humanistikim znanostima (Urry,
2001; Pai, 2008)?
Ve je strukturalistiki neomarksizam, primjerice Louisa Althussera, uveo pojmove nadodreenja umjesto transcendentalne uvjetovanosti empirijske egzistencije
kapitala u kapitalistikoj proizvodnji ivota. Foucaultov relacijski pojam biopolitike pokuaj je da se kritiki proe izmeu dviju paradigmi unutar kojih se ideja
ovjeka razmatra u sklopu ivota kao prirodnoga determinizma (biologizam i rasizam) i u sklopu ivota kao drutveno-kulturne konfiguracije djelovanja (politicizam
i kulturalizam). Dok je u sluaju biologizma/rasizma rije o biopolitici kao ekstremnoj ideologiji iskljuenja Drugoga, politicizam/kulturalizam jest pokuaj neutralnoga humanistikog razumijevanja biopolitike kao ekologijske politike zatite prirode (okolnoga svijeta Umwelt).
vedski politolog Rudolf Kjllen prvi je upotrijebio pojam biopolitike poetkom 20. stoljea. U okviru organicistike teorije drave kao kolektivnoga subjekta
s jedinstvenim tijelom i duhom on je biopolitiku shvatio kao totalnu mo reguliranja odnosa u privredi, kulturi i pravu. Nacionalna drava pojavljuje se prirodnom
formom drave. Pojedinac ne postoji izvan nacionalne drave. Iz korpusa preraene
filozofije ivota s temeljnim idejama organskoga jedinstva naroda i politike, ivot-

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

15

nih sila i prirodne nejednakosti ovjeka u povijesnim oblicima ivota biopolitika je

izraz dravne regulacije svih odnosa s temeljnom idejom narodne suverenosti. Mitsko posveenje naroda i drave koje nadilazi liberalni koncept slobode prisutno je u
antimodernim pokretima i ideologijama konzervativne obnove poretka vrijednosti
uzvienosti i rtve naroda u srazu s povijesnim napretkom demokratskih pokreta.
Utoliko je biopolitika u takvom razumijevanju, koje u filozofiji kulture i povijesti
kao ivotne sudbine paradigmatski zastupa Oswald Spengler u Propasti Zapada,
mo politizacije svih sektora drutvenoga ivota unutar organski shvaene drave.
Umjesto klasa, drutvenih i politikih aktera borbe za drutvenu jednakost i ozbiljenje ideja pravednosti i jednakosti, koje polaze od slobodnoga pojedinca, biopolitikom se razvija hijerarhija naroda i rasa. Priroda i ivot postaju ontologijski izvori
prirodne nejednakosti. Biopolitika je ve u prvotnom svojem nastupu svedena na
biologistiki pristup drutvu, politici i kulturi. Drava se pritom pojavljuje kao apsolutni nositelj suverenosti kolektivnoga subjekta naroda.
Istovjetne ideje s jo ekstremnijim politikim projektima stvaranja totalitarne drave obiljeavaju njemaku nacionalsocijalistiku ideologiju krvi i tla, rasne
nadmoi Nijemaca nad drugim narodima i rasama, te ideologijsku projekciju izjednaenja Voe s narodom, dravom i totalitarnom strankom (NSDAP). Nacistika
biopolitika obuhvaa rasistike zakone o istoi arijevske rase i eugeniku kao pseudoznanstvenu disciplinu produkcije novoga ivota proiene rase na temelju genetskih eksperimenata i istraivanja matinih stanica u svrhu odstranjenja genetskih
bolesti i degeneracija nastalih, prema tom shvaanju, mijeanjem razliitih rasa.
Ve je otuda bjelodano da se biologistiki shvaena biopolitika ne moe razmatrati
drukije negoli kao rasistika ideologija. Ona se slui prirodnim znanostima i eugenikom nastoji opravdati temeljnu organicistiku postavku o dravi kao prirodnome
organizmu (tijelu-duhu) ovjeka unutar povijesno nastale nacije. Kako tvrdi Lemke, nakon 2. svjetskoga rata, 60-ih godina 20. stoljea, u okviru njemake politologije razvio se drukiji, dakako, ne vie toliko ekstreman pristup biopolitici kao u
nacizmu. No on je i dalje poivao na naturalizmu. Biopolitolozi se u svojim istraivanjima funkcioniranja moderne politike i parlamentarne demokracije slue novijim biologijskim konceptima i metodama istraivanja (Lemke, 2008: 75-76).
Neodarvinistika teorija evolucije jedan je od sklopova takve biopolitologijske
redukcije sloenih mehanizama politikoga ivota u drutvu i dravi. Drugi je sklop
vezan uz etnologijske i sociobiologijske koncepte; trei je usmjeren na istraivanje
fiziologijskih imbenika u politikome djelovanju, a etvrti se pak okree praktinim problemima politike iz gledita biopolicies. Potonji je pristup biopolitici srodan ekologijskim pitanjima zatite okolnoga svijeta. Zanimljivo je da se njemaki
sociolog Ulrich Beck, kritiki teoretiar refleksivne modernizacije i globalizacije,
u svojim posljednjim radovima bavi pitanjem globalne ekologijske sigurnosti, pri

16

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

emu je vrlo teko razluiti gdje poinje paradigma socijalnoga konstruktivizma, a

gdje metodologijskoga realizma u analizi prirodnih, drutvenih i kulturnih posljedica-uzroka svjetskoga rizinog drutva (Beck, 2007). Ako se prihvati opi stav da
je ono zajedniko svim teoretiarima biopolitike u navedenome biologistikom i
naturalistikom redukcionizmu kritiki stav spram drutvenih znanosti, koje pretpostavljaju da se mogunost slobode pojedinca i politikoga djelovanja temelji na
promjeni postojeih prirodnih uvjeta egzistencije ovjeka, tada se suoavamo samo
s drugim kontekstom recepcije novovjekovne politike teorije drave i drutva. Nije
tek rije o tome da su iznova i u neomarksistikim teorijama poetkom 70-ih godina u sredite interpretacije postavljeni autori kao to su Hobbes i Spinoza (Hardt/
Negri, 2000, 2004). Posrijedi je kritika naivnoga humanistikog stajalita da je ovjek apsolutni subjekt promjene drutvenih uvjeta svoje povijesne egzistencije.
Spomenimo istu kontroverzu u drutveno-humanistikim znanostima 70-ih godina
20. stoljea u teoriji komunikacije i medija.
Vilm Flusser, najznaajniji teoretiar informacijskoga (telematskog) drutva
budunosti i komunikacije, koji je medije shvatio izvan tradicionalne antropologijske perspektive kao produetak ljudske spoznajne mogunosti i postavio informaciju kao temelj moi u suvremenom drutvu bio je i protiv medijskoga determinizma
tehnologije i protiv humanistike iluzije da ovjek vlada medijima. Intersubjektivnost ovjeka i medija, prirode i kulture, rjeenje je sukoba izmeu dvije suprotstavljene pozicije (Flusser, 2003). Flussera su, kao i McLuhana, neomarksistiki
teoretiari komunikacija i novih medija optuivali da je neokonzervativni zastupnik postavke o medijskome totalitarizmu. To je znailo da su kritiari smatrali kako je prostor politikoga djelovanja u emancipacijskome potencijalu medija uvjet
ljudske slobode, a ne da mediji djeluju s onu stranu pria o manipulaciji i ideologijskome iskrivljenju svijesti. Problem je bio u tome to su i najznaajniji neomarksistiki teoretiari medija i globalizacije, od Baudrillarda do Castellsa, razvili ideju o
umreenom drutvu u kojem se politiko djelovanje vie ne moe smatrati nekom
vrstom neuvjetovane subjektivnosti, jer je poredak neoliberalne globalizacije umreeno globalno drutvo u kojem sustav i strukture imaju primat nad etikim ili politikim projektima promjene struktura (Baudrillard, 2001; Castells, 2000).
Tako se moe pokazati da je i biopolitika u sporu biologistikih determinista
i socijalnih/kulturalnih konstruktivista (ili kako to kae Lemke, politicista) pokuaj da se s pomou proskribiranoga pojma, ali uvaavajui spoznaju da su biomedicinska istraivanja i humana genetika krajem 20. stoljea radikalno promijenili
dosadanja shvaanja o ovjeku i ivotu, uini preokret u analitikome razmatranju
odnosa ivota i politike. Pritom je jasno da promjena shvaanja o biologijskim mogunostima intervencije u prirodu i ivot nije nipoto nastavak nacistike eugenike i
nije tek naturalizam u novome ruhu. Kad ivot u biologijskome shvaanju suvreme-

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

17

ne znanosti o ivotu kao procesu ravnotee izmeu prirodnih i kulturnih imbenika

postane predmetom politike, tada je ve na djelu promijenjeno shvaanje ljudskoga
djelovanja. Ekologijske su politike od 70-ih godina 20. stoljea pouzdan pokazatelj
takve promjene. Kritika maksimiranja profita globalnih transnacionalnih korporacija koje rezultira pustoenjem prirode dovodi u sumnju racionalni poredak drutvenoga nadzora nad okolnim svijetom (Beck, 2002, 2007). Ekologijska biopolitika odgovor je na jednostranosti pristupa ivotu i politici u biologizmu/naturalizmu
i socijalnome konstruktivizmu/politicizmu. Ljudska prava ne odnose se stoga tek
na nepovredivost novovjekovno shvaene nepovredivosti slobode ovjeka. Novi je
pojam postmoderne demokracije uveo u igru nepovredivost ivota ne samo osobe
ve i drugih prirodnih bia (ivotinja i biljnog svijeta). Ekologijski pokreti, pokreti
za zatitu ugroenih ivotinjskih vrsta i biljnoga svijeta danas su legitimne civilne
akcije u novome razumijevanju politike. Politiki i kulturalni antropolozi stoga s
pravom nastoje redefinirati pojam prirode i prava. Prirodna su prava ve od novovjekovne teorije drave bila reducirana na pojam suverenosti teritorijalno ograniene nacije-drave. U okruju ekologijske politike, sada je zbog ugroenosti cijelog
planeta Zemlje oigledno da biopolitika ne moe vie biti ograniena na nacionalne
javne politike. Kad se mijenja definicija ivota u biologijskim i genetskim istraivanjima, tada se nuno mora promijeniti i razumijevanje onoga to se u moderno doba
uspostavilo kao granica izmeu prirode, drutva i kulture.
Iz svega navedenoga proizlazi da biopolitika u nadilaenju suprotstavljenih paradigmi biologizma i politicizma iziskuje neto mnogo vie od prodora ivotnih sila
u politiku. To neto mnogo vie otvara pitanje globalne kritike politikih poredaka
suvremenoga svijeta nakon kraja totalitarnih vladavina nacizma, faizma i realnog
socijalizma u svijetu. Kritika teorija biopolitike i njezinih preobrazbi meutim ne
oznaava i kraj kritike ideologije. Naprotiv, posve je bjelodano da se u pojmu biopolitike u globalno doba prikriva i novi oblik ideologijskoga djelovanja. Problem
je u tome to je od Marxa do suvremenih kritikih teorija ideologije polje politike
odreivano kao ono u kojem se svijest o djelovanju izjednaava s mogunou pogrene ili krive svijesti. Marxova kritika ideologije prevladavanje ideologijskoga
zakrinkavanja pervertirane realnosti (ne)slobode, (ne)jednakosti, (ne)pravednosti,
(ne)istine ne vidi u promjeni svijesti, nego u radikalnoj promjeni smisla djelovanja
u realnome svijetu (Badiou, 1998; iek, 1991, 2006; Pai, 2005). Biopolitika stoga iz radikalne kritike dekonstrukcije biologizma kao rasizma i socijalnoga konstruktivizma kao utopijskoga humanizma sebe uspostavlja dvoznano: kao prikaz
realnih odnosa moi u regulaciji ivotnih procesa proizvodnje kapitala, roba/stvari
u kojem se pojavljuje i ivot ovjeka i kao kritiku biopolitike produkcije svijeta
kao globalnoga neoliberalnog kapitalizma. ivot na taj nain vie nije samo objekt
ili predmet politike u modernome znaenju suverenosti, prirodnih i ljudskih prava,

18

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

nego je sama politika ta koja proivljava svoje preobrazbe i postaje predmetom ivota kao prirode i ivota kao kulture (onog neposrednog i onog posrednog koje
od novoga vijeka odreuju znanosti i tehnologija).
2. Michel Foucault: biopolitika kao disciplina i nadzor nad ivotom
Protiv jednostranosti i ideologijskih zastranjenja biopolitike Foucault je 70-ih godina 20. stoljea u svojim spisima i predavanjima proveo radikalnu kritiku biologizma/naturalizma i redefinirao granice socijalnoga konstruktivizma. Biopolitika
je zahvaljujui njegovu genealogijskome miljenju arheologije znanja smjetena u
navlastiti prostor discipline i nadzora nad ivotom. Politiki procesi osloboeni su
na taj nain nadodreenja biologijom. No, s druge strane, to nipoto nije znailo da
se prirodni imbenici ivota u reguliranju procesa drutvene i politike figuracije
djelovanja proglaavaju nevanima. Povijesni prekid ili diskontinuitet u praksi politike kao ljudskoga djelovanja slobode u svrhovitom smislu Foucault je oznaio
upravo roenjem biopolitike u modernome razdoblju vladavine suverenih drava
na prostoru teritorijalno ograniene nacionalne drave. Biopolitika je odreena kao
navlastita moderna forma artikulacije moi (Foucault, 2004). Ponajprije, Foucault
negira da opstoje neki pretpolitiki elementi politike kao ivotni procesi, koji stoje
u temelju moderne politike. Naizgled je ta postavka suprotna onoj Brochovoj s kojom smo zapoeli ovu raspravu. No valja upozoriti da je Broch u kritici modernoga
doba sagledao izopaenje onog to stoji u njegovu temelju. To nije nita drugo negoli ivot kao uvjet mogunosti prirode i prirodnoga prava iz kojeg se izvodi pojam suverenosti. Za Foucaulta biopolitika nije dodatak ili proirenje pojma politike. Posrijedi je novo odreenje temelja moderne politike. Suverenost nije prirodno
pravo, jer su priroda i pravo rezultat strukturalne moi politike koja prirodi i pravu
tek omoguuje da budu normativnim i regulativnim okvirima politikoga ivota zajednice. Bez modernih prirodnih i drutveno-humanistikih znanosti ne postoje ni
priroda ni ljudska prava niti je pak mogua ideja ivota u biologijskome smislu.
Biopolitika se otuda ne moe nipoto svesti na ekologijsku politiku ni na tehnologijske inovacije koje mijenjaju prirodnu okolinu (Lemke, 1997, 2008). Njezin
je cilj radikalna i fundamentalna promjena poretka politikoga u moderni. Sam Foucault definira biopolitiku jednostavno kao ulazak ivota i njegovih mehanizama u
podruje svjesnoga rauna (Foucault, 2004: 170). Mehanizmi samoreprodukcije
ivota kao bivanja i trajanja u ogranienome ivotnom vijeku postaju tehnike ovladavanja slijepom silom raanja i umiranja. Racionalizam modernoga doba predstavlja mo znanstveno-tehnikoga i politikoga odluivanja o iracionalnosti samoga ivota u njegovu pretpolitikome stanju. Ovdje nije potrebno ulaziti u raspravu
o tome koliko je Foucault u svojim analizama uistinu politiku razumio iz horizonta
ljudske prakse, jer objavljena kasna predavanja pod nazivom Ovladavanje sebstvom

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

19

(Le gouvernment de soi) pokazuju da je povijesno-filozofijska i strukturalna analiza

moi od Aristotela preko Tome Akvinskoga do modernih mislilaca politike bila voena milju o udovinosti izjednaenja moi i ivota u ontologijskome smislu.
U Roenju politike, glavnom predavanju iz 1979. u kojem se spominje pojam i rije biopolitika, Foucault izriito kae da se moderno doba biopolitike moe
izvesti iz liberalne forme vladavine. Poredak moi sa svojim liberalno-demokratskim diskursom slobode osobe i njezinih prirodnih prava na privatno vlasnitvo u
okviru (politike) ekonomije ivota u zajednici, koja nadilazi nacionalne granice,
ali je ograniena na fiksni teritorij razmjene dobara na tritu, nije ipak posve svodljiv na ekonomsku doktrinu liberalizma ili pak na politiku ideologiju liberalizma.
Artikulacija i izvrenje moi jest disciplina. Ona potrebuje mehanizme nadzora nad
regulacijom roba na tritu (ekonomija) i pravne okvire djelovanja subjekata/aktera
(politika). No biopolitika ima drukiji smjer djelovanja. Ona nadilazi ideju prirode,
jer je upravo to ideologijska varka i diskurzivni poredak svijesti o pervertiranosti
samoga ivota. Drugim rijeima, prirodni je poredak ve u temelju neprirodan zato to je rezultat politikoga uspostavljanja novoga poretka ivota samoga u strukturalnim okvirima nunoga racionalnog nadzora nad onim to preostaje od prirode.
Priroda se biopolitiki konstruira kao novovjekovna ideja iz novovjekovne znanosti
i tehnike. U tom su pogledu Foucaultove analize uistinu najblie Heideggerovu razumijevanju subjekta i supstancije novovjekovlja (Rayner, 2001).
Nadzor se u modernome dobu vie ne moe razumjeti kao neposrednost odnosa izmeu nadziratelja i nadziranoga. Ovdje je rije o nadzoru koji proizlazi iz
apstraktne forme racionalnosti poretka. Ljudima se vlada tako to ih se uvjerava da
je u njihovu interesu podvrgavanje ivotnih iracionalnosti kolektivnome umu drave (zajednice) zbog dobrobiti svih. Foucaultov pojam biopolitike stoga analitiki
ukazuje na nastanak i razvitak novih disciplina svjesnoga rauna. S pomou njih se
ivot iz kaotinoga poretka neznanja preobraava u racionalni poredak nadzora nad
ivotom samim. Priroda se dakle ne moe obuzdati ni ukrotiti niim drugim negoli
disciplinama koje proizlaze iz racionalnoga ovladavanja sebstvom (soi) i drugima.
Statistika, demografija, epidemiologija i biologija nove su moderne discipline znanja o kvantitativnim i kvalitativnim imbenicima ivota u politikoj zajednici.
Foucault u nastanku politike figure stanovnitva u 18. stoljeu zahvaljujui
strukturalnoj vezi uspostavljene nacije-drave, liberalnoga demokratskoga poretka i novonastalih disciplina statistike i demografije vidi kljuan trenutak nastanka
biopolitike. Kao to je novovjekovni pojam slobode osobe utemeljen u autonomiji
uma, tako je na socijalno-politikoj razini biopolitika proirenje bioloko-kulturalnih procesa. Organizam s kojim operira moderna biologija odgovara organizacijskome ustrojstvu politike u dravi kao poretku akumulacije, regulacije i artikulacije
moi. ivot organizmu podaruje apstraktno i dinamiko naelo stabilnosti u pro-

20

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

mjeni. U meusobnome djelovanju autonomnih tijela ivota i politike uspostavlja

se jedinstven sklop disciplinarne organizacije drutva-drave. Iz njega se nadzire
ivot tako to poredak moi svoju misiju ozbiljuje u prijenosu moi s vrha prema
dnu. To je struktura piramidalne distribucije moi. Ona se u liberalno-demokratskim porecima politiki odvija u razdiobi vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku.
Suverena mo jest temelj biopolitike produkcije biomoi. To je upravo sredinji
pojam, nekovrsna supstancija-subjekt cjelokupne Foucaultove teorije biopolitike.
U razliitim novijim interpretacijama u kontekstu kritike globalnoga kapitalizma i
stvaranja nove vrste politikog subjekta revolucije cjelokupnoga sustava kapitalizma, biomo (biopower) u analizi Hardta/Negrija zauzima sredinje mjesto (Hardt/
Negri, 2000, 2004).
Biomo (fr. biopouvoir) za Foucaulta je kolektivna snaga stanovnitva u ekonomskom i politikom smislu. Nastankom nadzornih mehanizama moi u institucijama poput bolnica, zatvora i javnih kola uvruje se trajnost i vidljivost biopolitike suverene drave. Funkcija je biomoi u institucionalnome odranju poretka, koji
se razdvaja u modernom razlikovanju (politike) drave i (graanskoga) drutva.
Cilj je pak biomoi regulacija stanovnitva. Tek se sada moe vidjeti da je ono to
je u 18. stoljeu u zapadnoj Europi otpoelo kao svjesna regulacija biomoi postalo
kljunim imbenikom stabilnosti liberalno-demokratskoga poretka. Porast stanovnitva iznad oekivanog stupnja tzv. prirodnoga prirasta, migracije stanovnitva iz
drugih dijelova svijeta s drukijom kulturom preobraavaju temelje suverenosti i
institucionalne okvire nacije-drave. Mrnja prema doseljenicima (strancima) u liberalnome multikulturalizmu Europe danas je fenomen tzv. kulturalnoga rasizma.
Nestabilnost u politikome smislu, nemogunost da se multikulturalne politike u
punoj mjeri ozbilje u naelno kulturno pluralnim drutvima Zapada, pokazuju koliko je biomo u Foucaultovu razumijevanju biopolitike presudna za postmoderne
demokratske poretke. ivot nije apstraktan pojam ni nereflektiran bioloki mehanizam samoreprodukcije. Seksualnost, tijelo, razliite discipline nadzora i kazne nad
osloboenim tijelom u klasicistikoj, aristokratskoj i demokratskoj kulturi moderne
postaju elementi biomoi. Tako se istodobno stvara novi nain samorefleksije sebstva putem novih tehnologija vladavine vlastitom (ne)ukrotivom slobodom (Foucault, 2004).
Pojmove biomoi i biopolitike Foucault je prvotno artikulirao u predavanju iz
1979. Roenje biopolitike i u zakljuku predavanja Volja za znanjem (Foucault,
1994). Pojam biomoi nalazi se na kraju crte razvitka trijade suverena mo disciplinarna mo biomo. Potonje dvije moi odreene su kao razliite forme suverene moi. No biomo je obuhvatna. Kroz nju se zbiva individualno discipliniranje
i kolektivno reguliranje. U sklopu poststrukturalistike postavke o kraju ovjeka iz
tradicije humanistike metafizike, to Foucaulta pribliava Heideggeru iz njego-

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

21

va Pisma o humanizmu 1949, moe se razumjeti kako je pojam biopolitike sve

drugo negoli pojam koji bi proizlazio iz neke humanistike antropologije politike.
Stoga je prihvaanje Foucaultove paradigme biopolitike i njezino daljnje razvijanje
u filozofiji politike Giorgia Agambena (Agamben, 2002, 2003) i Roberta Esposita
(Esposito, 2008) neprijeporno prihvaanje poststrukturalistike kritike subjekta.
Pojam subjekta u suvremenoj filozofiji od Lacana i Derridaa do Deleuzea i
Foucaulta ne odnosi se na kartezijanski subjekt vladavine sebstvom i okolnim svijetom, nego na strukturalne odnose moi diskursa kojim se subjekt uspostavlja kao
igra moi diskursa i poretka struktura (Pai, 2009). ivot u biopolitikome smislu
nije uvjet mogunosti slobode, nego je sama sloboda ivota kao bezdana ljudskoga
bitka pretpostavka preobrazbe ivota u biopolitiku organizaciju moi. Stoga Foucault nipoto ne moe mo definirati kao puku ljudsku sposobnost vladavine. Njegova je kritika novovjekovnoga subjekta iz poststrukturalistike perspektive nuno
i kritika diskursa modernih znanosti i moderne politike kao suverene, kao disciplinarne i kao biomoi. One interpretacije Foucaultova pojma biopolitike koje polaze
od antropologije ljudskoga djelovanja kao prakse promjene prirode, drutva i kulture oigledno dolaze iz teorijskoga okruja humanizma, a ne iz Foucaultova okruja
teorijskoga antihumanizma (Lemke, 1997). To znai da pojam biopolitike nije
mogue shvatiti samo kao relacijski pojam u analitikome smislu. Tako je to nastojao izvesti Thomas Lemke (Lemke, 2008).
Ve su strukturalizam i poststrukturalizam teorijske orijentacije koje razumiju
svijet, jezik i bitak uope kao sloenu mreu odnosa i struktura. Relacijski pojmovi
uvijek se suprotstavljaju normativnima i deskriptivnima. Tako i Foucaultov pojam
biopolitike, dodue, jest u suprotnosti s biologizmom/naturalizmom i politicizmom/
kulturalizmom. No problem nije u tome to Foucault odbija politiku izjednaiti s
djelovanjem, nego u tome to se djelovanje kao in subjekta moe izvesti samo iz
strukturalnih odnosa moi. Pojam biopolitike u Foucaultovim analizama moi odnosi se na ivot u okruju znanstveno-tehnike produkcije ivota kao moi. Zato
biopolitika nije relacijski pojam, nego analitika biopolitike pokazuje da su mo-znanje-ivot sintetiko jedinstvo modernoga doba. Pritom mo nije neto nuno
otueno i pervertirano. Mo je nuan oblik u kojem organizirani poredak ivota
dolazi do svijesti o svojem bezdanu slobode. Zato je Foucault u svojem spisu Rijei
i stvari mogao radikalizirati Heideggerovu postavku o kraju filozofije u znanostima
i tehnici postavkom da smrt ovjeka odgovara kraju povijesno-epohalne avanture znanja o ivotu koje nastavlja svoj drugi ivot u biopolitikome poretku moi.
Iscrpljenost dugovjeke metafizike (antropologijske) paradigme, u kojoj je ovjek
bio odreen subjektom autonomnoga djelovanja, oituje se u roenju biopolitike
kao pozitivno-negativnom ozbiljenju svih mogunosti modernih znanosti o ovjeku
i prirodi u novome pojmu ivota.

22

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

Stoga to itava moderna epistema upravo ona koja se formirala krajem 18.
stoljea i jo uvijek slui kao pozitivno tlo za nae znanje, ona koja je stvorila neobian nain postojanja ovjeka i mogunost da ga empirijski spoznamo cijela ta
epistema bila je povezana s nestankom Diskursa i njegove monotone vladavine, s
klizanjem jezika prema objektivnosti i s njegovim mnogostrukim povratkom. Ako
isti taj jezik sada izbija sa sve veom upornou u jedinstvu koje moramo, ali jo
uvijek ne moemo misliti, nije li to znak da e se itava ta konfiguracija sada uruiti i da ovjek upravo vene dok na naemu horizontu sve jae svijetli bitak jezika?
/... / ovjek je otkrie za koje arheologija nae misli lako utvruje recentni datum. A
moda i skori kraj (Foucault, 2002: 411-412, 413).
to je, naposljetku, Foucault, uvevi pojam biopolitike, otvorio kao temeljni
problem analize suvremenoga doba? Biopolitika je moderna struktura moi suverene drave u vladavini nad ivotima dravljana. No ako je biopolitika mogua tek u
sklopu novovjekovne znanosti i tehnike, tada je problem u razvitku samoga pojma,
to je bjelodano u Agambenovoj kljunoj figuri homo sacera, koji razlikuje izmeu
gologa ivota (zoe) i ivota (bos) u politikome smislu moderne suverenosti iz koje
proizlazi ideologija prirodnih i ljudskih prava (Agamben, 2002; Krivak, 2008; Pai,
2005). Naime Foucault je biopolitiku postavio kao neto to je naelno uroeno
liberalnome demokratskom poretku. Politika je teorija totalitarizma, na koju se u
svojem pojmu biopolitike nadovezuje prije svih Agamben, ona koja totalitarnu vladavinu ne izvodi iz izopaenja demokracije, nego iz ideologijsko-politike suprotstavljenosti liberalizmu. Kad je Agamben u Homo Saceru postavio koncentracijski
logor kao paradigmu moderne biopolitike, tada nije samo radikalizirao Foucaultove
povijesno-filozofijske postavke o kraju ovjeka i disciplinarnom nadzoru nad slobodom ovjeka (tijelo-duh) u modernim institucijama liberalnoga demokratskog
poretka. Biopolitika je na taj nain postala novo metodiko ishodite za kritiku totalitarizma iz drukijeg shvaanja ideologije i politike. Drugim rijeima, Agamben je
postavku o disciplinarnoj i nadzornoj dravi te politikome poretku biomoi doveo
do krajnjih konzekvencija: suprotstavio je demokraciju totalitarizmu, a ne liberalnu
ideologiju totalitarnoj ideologiji.
To je najspornije mjesto njegove kritike teorije biopolitike kao kritike teorije
prirodnih i ljudskih prava. Problem je u tome to se pod pojmom biopolitike izvode
postmoderni fenomeni gubitka autonomije osobe i njezino svoenje na tijela bez organa (Deleuze/Guattari, 1972) u sustavu globalnoga kapitalizma. No biopolitika se
ne moe jednoznano odrediti ni pozitivno ni negativno. Ona je nain artikulacije moi u modernome poretku vladavine; struktura, a ne subjekt; mrea odnosa, a
ne neto materijalizirano i postvareno. Paradoks je u tome to je od Aristotela politika uvijek bila odreena ljudskim djelovanjem u zajednici. Od Foucaulta djelovanje
se ne odnosi na biopolitiku, nego na mehanizme ivota u njegovu modernome po-

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

23

litikom poretku. Djelovanje i mo ne proizlaze iz ivota samoga ako se istodobno

uope ne pojavi bljesak slobode koji omoguava da ivot ima smisao izvan njegova
svoenja na instrumentalne svrhe i pragmatiku korist.
Foucaultov pojam biopolitike valja stoga shvatiti kao negativnu mo totalne
vladavine, koja proizlazi iz racionalnosti prosvjetiteljstva i konzervativnoga povratka ideologijama prirodne nejednakosti i rasne istoe ije je podrijetlo u njemakoj
romantici. Tek je otuda vidljivo da razlike i bliskost Foucaultovih i Brochovih postavki nisu tek u razliitosti diskursa kojim ih izvode, nego je rije o dva tipa kritike
modernosti uope. Problem u prihvaanju i daljnjem razvitku odnosno preobrazbama biopolitike u nae globalno doba vladavine neoliberalizma globalizacije s biotehnologijskim i bioznanstvenim zaokretom spram novoga pojma ivota zacijelo
je u tome to nije dostatno jasno kako taj pojam moe biti operabilan u politikoj
teoriji suvremene demokracije.
Zakljuak
Foucaultovo shvaanje biopolitike u temelju je svih suvremenih analiza ivota kao
podruja dravne regulacije odnosa izmeu ivoga tijela i tijela bez organa u modernim liberalnim demokracijama. Ono to izaziva posebnu pozornost jest odnos
izmeu moderne i postmoderne politike kao naina djelovanja subjekata/aktera u
globalnome poretku moi. Dok se moderna politika naelno zbiva unutar uspostavljenih granica suverenosti nacije-drave, postmoderna je politika orijentirana
na problem konstrukcije identiteta ovjeka iz fluidnoga shvaanja kulture. Deteritorijalizirani postmoderni subjekt vie nema uporite za neposrednu politiku artikulaciju moi. Razlika je ne samo u tome to moderni subjekt moi djeluje unutar
prirodnih granica nacije-drave nego i u tome to se biopolitika nuno pojavljuje
kao proirenje granica samoga ivota u produkciji globalnoga kapitalizma.
Problem s kojim su suoeni teoretiari kozmopolitske demokracije i globalnoga (rizinog) drutva (Beck, 2002; Held, 1993) proizlazi otuda to je proirenjem djelovanja transnacionalnih korporacija u svijetu proireno i polje ugroavanja okolnoga svijeta (Umwelt) unutar kojeg se stanovnitvo Treega svijeta nalazi
u situaciji gubitka vlastita biolokoga opstanka i vlastite kulture. To pak znai da
je biopolitika u doba nadilaenja granica suverenosti nacija-drava postala neto
mnogo vie od Foucaultove kritike modernosti i dravne regulacije ivota. ivot
imigranata u postliberalnim demokracijama Zapada, to je predmet Agambenove
kritike biopolitike i suverenosti drava u modernom poretku, pokazatelj je radikalne
preobrazbe biopolitike. Pitanje je tko jo uope moe nadzirati svjetski (globalni)
poredak ivota ako je novi subjekt globalne biopolitike ono to Hardt/Negri nazivaju mnotvo (multitude) bez politike subjektivnosti nune za radikalnu politiku akciju protiv ugroavanja ljudskih prava. Tako se temeljni paradoks biopolitike

24

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

u suvremeno doba moe razumjeti na isti nain na koji se pokuava razumjeti kraj
tradicionalnih politikih pojmova moderne demokracije.
Problem je u tome to biopolitika nema svoj subjekt (klase, politike stranke,
reprezentacijsko tijelo artikulacije protumoi onome to ini sklop biomoi), jer je
supstancija biopolitike apstraktna kategorija stanovnitva. Ta vrsta dokidanja vidljivoga subjekta promjene politikoga poretka discipline nadzora nad ivotom samim
izvedena je ve u modernome razdoblju niime drugim negoli onime to je uvjet
mogunosti biopolitike slobodom znanstvenoga istraivanja koje omoguuje tehnologijski napredak. Paradoks je dakle u tome to su sve kritike analize biopolitike
suglasne o tome da je ivot mogu samo kao znanstveno-tehnologijska konstrukcija
ivota i da je veza izmeu znanosti i discipline te nadzora od samoga poetka jedini
nain kojim se suverena mo drave u doba moderne moe legitimirati kao moderna politika slobode (autonomije uma i ljudskoga djelovanja). Nije stoga zaudno
to su i Adorno i Horkheimer, Broch i Foucault, dijelom i Hannah Arendt, te njihovi
nastavljai Agamben, Hardt/Negri, Virno i drugi istodobno oni koji dekonstruiraju
ideje napretka i linearnoga razvitka moderne zapadnjake civilizacije. Kritika modernosti pretpostavka je da se biopolitika uope moe pozitivno razviti u smjeru
osloboenja ivota od svih predmodernih uvjeta neslobode, koji se obnavljaju u
naoj postsekularnoj kulturi (vjerski fundamentalizam, politiki populizam, oblici
totalitarne vladavine).
to preostaje od biopolitike kada se kritiki pokae da je ona istoznana s ideologijom ljudskih prava, u ime ega se pokreu rat protiv terorizma, humanitarne
intervencije i preventivni oblici meunarodnoga politikog djelovanja izvan modernoga pravnog poretka koji jo uvijek poiva na suverenoj moi nacije-drave?
Jedan je smjer oigledno onaj koji se smjeta uz nejasnu razliku spram bioetike. On
se odnosi na etiko-pravna pitanja dopustivosti-zabrane kloniranja matinih stanica, abortusa i eutanazije. Drugi je smjer svoenje biopolitike na pitanja pravnog
reguliranja prirodnoga prava ivotinja i zatite okolnoga svijeta (Umwelt). Ekologijska politika postaje tako biopolitiko pitanje odrivosti globalnoga ekoporetka.
No sve je to neto to se ve i unutar moderne biopolitike paradigme, koju je teorijski postavio Foucault, smatra sustavnim djelovanjem odnosa izmeu drave, drutva, kulture i tijela uope. ivot u vitalistikome smislu poiva na bitnoj slobodi radikalne promjene svijeta. Bez te slobode ivot moe ostati samo ono to ve uvijek
jest u modernome shvaanju biologijskih znanosti, ali ne moe postati politikim
horizontom slobode s onu stranu svakoga prirodnog i kulturnog odreenja.
Granice su biopolitike granice ljudske slobode djelovanja izvan discipline i
nadzora nad ivotom. Zato je glavni paradoks biopolitike da ona i u demokratskome liberalnom poretku poiva na ideji preobrazbe ovjeka u stvar kao tijelo bez
organa. Tijelo se u biopolitikom znaenju od Foucaulta uvijek analogijski shvaalo

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

25

kao sklop organa koji reguliraju ivot organizma (drava). Deleuze i Guattari su sa
svojim zaudnim pojmom tijela bez organa metaforiki oznaili biopolitiko stanje
suvremenoga globalnog poretka. To je glavni problem biopolitike uope. Ako se vie ne moe odrediti to drava uope jest i to znai suverena mo, moemo li jo
govoriti o prirodnim i ljudskim pravima? Brochu je to bilo jasno nakon kraja totalitarne vladavine nacizma i kraja humaniteta u koncentracijskim logorima. Ono to
preostaje nije povratak na iezle temelje humanizma s idejom ovjeka kao subjekta
ili gospodara nad svijetom, nego zaokret u metapravnu strukturu moderne politike,
u prostoru materijalnoga ozbiljenja slobode iz horizonta zemaljskih prava. Diskurs biopolitike danas svjedoi o krhkosti svih pojmova moderne povijesti. No u
svemu tome nije toliko prijeporno to jo uope moe znaiti politiko djelovanje
u uvjetima biopolitike produkcije moi. Istinska je zagonetka biopolitike to jo
uope znai ivot izvan njegove gole fizike egzistencije kada postaje predmetom
politike konstrukcije zajednice?

LITERATURA
Agamben, G., 1993: Au-del des droits de lhomme, Libration, 9-10. lipnja.
Agamben, G., 2002: Homo Sacer: Die souverne Macht und das nackte Leben, Suhrkamp, Frankfurt/M.
Agamben, G., 2003: Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M.
Arendt, H., 1991: Vita Activa, A. Cesarec, Zagreb (s engleskoga prevela Mirjana Pai-Jurini).
Badiou, A., 1998: Abrg de mtapolitique, Seuil, Paris.
Badiou, A., 2002: Ethics. An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London.
Baudrillard, J., 2001: Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac (s francuskoga preveo Zlatko Wurzberg).
Beck, U., 2002: Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische konomie, Suhrkamp, Frankfurt/M.
Beck, U., 2007: Weltrisikogesellschaft: Auf der Suche nach der verlorenen Sicherheit,
Suhrkamp, Frankfurt/M.
Broch, H., 2007: Ljudsko pravo i ono zemaljski-apsolutno, u: Duh i duh vremena, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, str. 139-179 (s njemakoga preveo Nikica Petrak).
Castells, M., 2000: Uspon umreenog drutva, Golden marketing, Zagreb (s engleskoga
preveo Ognjen Andri).
Dahrendorf, R., 2006: Versuchungen der Unfreiheit: Die Intellektuellen in Zeiten der
Prfung, C. H. Beck, Mnchen.

26

Pai, ., Preobrazbe biopolitike

Deleuze, G./Guattari, F., 1972: LAnti-Oedipe, Minuit, Paris.

Engelhardt. H. T. Jr., 1986: The Foundations of Bioethics, Oxford University Press, New
York.
Esposito, R., 2008: Bos: Biopolitics and Philosophy, University of Minnesota Press,
Minneapolis-London.
Flusser, V., 2002: Medienkultur, Fischer, Frankfurt/M.
Foucault, M., 1994: Znanje i mo, Nakladni zavod Globus, Zagreb (priredio i s francuskoga preveo Rade Kalanj).
Foucault, M., 2002: Rijei i stvari: Arheologija humanistikih znanosti, Golden marketing, Zagreb (s francuskoga preveo Sran Raheli).
Foucault, M., 2004: Naissance de la Biopolitique: Cours au Collge de France 1978-1979, Gallimard-Seuil, Paris.
Gunst, D., 1978: Biopolitik zwischen Macht und Recht, Hasse und Koehler, Mainz.
Hardt, M./Negri, A., 2000: Empire, Harvard University Press, Harvard.
Hardt, M./Negri, A., 2004: Multitude. War and Democracy in the Global Age, Penguin
Press, New York.
Held, D. (ur.), 1993: Prospects for Democracy: North South East West, Stanford
University Press. Stanford California.
Krivak, M., 2008: Biopolitika. Nova politika filozofija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.
Lau, C./Keller, R., 2001: Zur Politisierung gesellschaftlicher Naturbegrenzen, u: Beck,
U./Bonss, W. (ur.) Die Modernisierung der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt/M.
Lemke, Th., 1997: Eine Kritik der politischen Vernunft: Foucaults Analyse der modernen Gouvernementalitt, Argument, Hamburg-Berlin.
Lemke, Th., 2007: Biopolitik zur Einfhrung, Junius, Hamburg.
Lemke, Th., 2008: Eine Analytik der Biopolitik. berlegungen zu Geschichte und Gegenwart eines umstrittenen Begriffs, Behemoth: A Journal on Civilization, 1: 72-89.
Matuli, T., 2001: Bioetika, Glas Koncila, Zagreb.
Pai, ., 2005: Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus,
Zagreb.
Pai, ., 2006: Mo nepokornosti: intelektualci i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.
Pai, ., 2008: to nakon kulture? Teorije preokreta i preokret teorija u globalno doba,
Politika misao, (45) 1: 29-70.
Pai, ., 2009: Zaokret, Litteris, Zagreb.
Rayner, Th., 2001: Biopower and Technology: Foucault and Heideggers Way of Thinking, Contretemps, 2. svibnja, str. 142-156.

27

Politika misao, god. 46, br. 1, 2009, str. 7-27

Urry, J., 2001: Sociology beyond Societies: Mobilities for the Twenty-first Century,
Routledge, London.
iek, S., 1991: The Sublime Object of Ideology, Verso, London.
iek, S., 2006: The Parallax View, The MIT Press, London.

arko Pai
TRANSFORMATIONS OF BIOPOLITICS
Summary
In this article the author analyses the transformations of the biopolitics concept from its initial introduction into political-science discussions through the
organicist theory of the state to Foucaults critical theory of the subject. In the
contemporary debate of social-humanistic theorists, biopolitics delineates a
wide area of biomedical, genetic and biotechnological changes of life structures. The addition of a new concept of life to the political sphere requires a
redefinition of modern foundations of political construction of the community. The author critically analyses various theories of biopolitics, thus showing
that the reception of Foucaults take on biopolitics is a synthetic path toward
overcoming the one-sidedness of naturalism/biologism and politicism in the
understanding of life and politics in a global age. Biopolitics goes beyond its
conceptual definition and becomes a first-rate problem of relations between
human life and the way in which state regulates life in the global order of
power ever since the traditional understanding of sovereignty and of natural
and human rights ceased to be valid.
Keywords: biopolitics, life, power, totalitarianism, democracy