PISMO IZ PAKLA

(Ovaj tekst je preveo sveenik Ivan uk, a objavljeno je u nastavcima, u 7., 8., i 9.
broju Veritasa 1966. god.: )
Mlada njemaka djevojka provodila je svoj godinji odmor na jezeru Lago di
Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo
od majke u kojemu je pisalo: "Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj
nesrei. Juer su je sahranili."
Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogoena i zbunjena. Drugoga
dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine due. No cijeli
dan ju je progonio neki udan nemir. Uzbuena je otila spavati i nije mogla
zaspati. U noi je ula nekakav um, kao kada bi joj zlovoljni ef bacio preko stola
sveanj spisa. Pomolila se i pokuala zaspati. Tada je sanjala ovo:
Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi potu. Kada je dobro pogledala, skamenila se.
Pismo od Ane! Je li mogue? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara
pismo. Nema potpisa ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuena pone
itati:
"Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko
izvjeujem, nemoj misliti da to inim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo.
Ovo inim pod pritiskom neizrecive moi. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela,
ovdje gdje mi je sueno biti cijelu vjenost. Ne udi se toj mojoj elji. mi
prokletnici svi tako mislimo. Naa je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj nain
otvaram oi, ja to ne inim s dobrom nakanom.
Sjea li se kako smo se pred etiri godine upoznale u Munchenu? Ti si tada imala
23 godine. Kada sam ja stupila u slubu, ti si se tamo nalazila ve est mjeseci. u
poetku, meni nevjetoj ti si znala neto pomoi. Dala bi mi kakav dobar savjet.
Ah, to to znai "dobar"? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za blinjega. Glupost!
Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela
pokazati kako me natkriljuje. Ve onda sam na to pomiljala. Mi tu ne priznajemo
nikakvo
dobro.
Nikomu!
Moja ti je mladost poznata. Spomenuti u ti neke pojedinosti, koje ti moda nisu
poznate.
Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet,
jedna moja sestra imala je etrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada
nisam rodila! O, kada bi se sada mogla unititi i tako umai ovim mukama.
Nikakav uitak ne bi se mogao usporediti s uitkom nepostojanja! Ali ja moram

biti, moram ivjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe stvorila: bie sa promaenim
ciljem ivota.
Moja majka ila je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije nauila moliti.
Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije ilo loe.
Rijei: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja piem s neizrecivim prezirom.
Uope, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas
vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjeanje na neto lijepo to smo
u ivotu doivjeli - sve je to za nas plamen koji saie. Sve nas sjea milosti koju
smo otklonili. To nas prodire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo.
Duevno prikovani, sluamo pla i kripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji.
uje li? Mi ovdje pijemo mrnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najvie Boga. To ti
moram protumaiti.
Blaeni u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugaije. Oni Ga direktno gledaju u
svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usreuje. Mi to znamo i ta nas
spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu
se odluiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao
onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga moemo samo mrziti
i to svom snagom svoje pakosne volje. Vjeno. Mi smo se dragovoljno odluili
protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odriemo i nikada je neemo promijeniti.
Razumije li sada zato je pakao vjean? Zato, jer se naa tvrdokornost nikada ne
moe promijeniti.
Odupirem se da ti ovo piem, ali ne mogu odoljeti. inim to po nekom
"nareenju". Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to
ne inim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan.
Na zemlji je to oitovao tako to nije doputao naoj volji da potpuno podivlja,
kako smo mi eljeli. To bi povealo nau krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje
milosre prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo blie i tako
donekle ublauje nae muke. Svaki korak prema Njemu poveao bi nau patnju,
kao to bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzroio sve jae boli.
Ti si bila ogorena kada sam ti jednom na etnji pripovijedala to mi je rekao otac
prije moje prve svete Priesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve drugo je
budalatina. S majkom se uvijek svaao. Koji put sam ti znala o tome neto rei.
Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smijeno. Nama
je ovdje sve svejedno. Uskoro vie nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s
mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kui kada je htio. Pio je i zapio
sve to smo imali. Moje su starije sestre bile namjetene. ivjele su odvojeno od
nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je esto tukao
majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednoga dana ak je sam nosio moje cipele
u trgovinu da ih zamijeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne.
U noi, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se neto to ti nikada nisam rekla.

Sada to mora znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi put opsjeo zao duh, koji me
sada mui.
Spavala sam kod mame. Njezino jednolino disanje bilo je dokaz da tvrdo spava.
Najednom sam ula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: "to e biti,
ako ti otac umre?"
Iskreno ti kaem da oca vie nisam voljela od kada je s majkom onako strano
postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjeala sam samo neku
naklonost prema onima koji su mi uinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve
ivi samo u onim duama koje su u milosti. Ja ve tada nisam bila. Na tajanstveno
pitanje odgovorila sam: "Ah, neka umre!" Nakon kratkog vremena opet sam zaula
isto pitanje. "Nee umrijeti!" - vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i
trei put. Sada mi je dolo pred oi kako se otac gotovo uvijek vraao pijan kui,
kako je buio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na
prosjaki tap, pa sam uzviknula: "Meni je svejedno. Neka umre!"
Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti oevu sobu, vrata su bila zakljuana.
Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je leao na krevetu na pola obuen - mrtav.
Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca.
Marta K. i ti nagovorili ste me da pristupim u Organizaciju katolikih djevojaka.
Predavanja koja sam tamo sluala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela.
Sjea se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj
samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se ak dala nagovoriti da
pristupim ispovijedi i Priesti. Na ispovijedi nikada nisam imala to rei. Nisam se
osjeala grjenom. Ti si me esto opominjala: "Ana, ako ne bude molila, propasti
e." Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi
koji smo u paklu, ili nismo uope molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi
odluan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a
ije ime mi ovdje u paklu nikada neemo izgovoriti. Molitva njoj upravljena
oduzme vragu vie dua, nego to mu ih osiguravaju najvei grijesi.
Nastavljam bjesnei, molitva je neto najlake to ovjek moe uiniti na zemlji.
Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome
Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da e se podii iz grijeha, pa makar u
njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga ivota na zemlji nisam uope molila.
Nikada. Tako sam temeljito upropastila milosti, bez koje nema spasenja. Mi ovdje
ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile
ponuene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji ovjek moe
pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se moe opet
podii do nevinosti. Sa smru sve prestaje. ak i u odmaklim godinama promjene
postaju sve tee i rjee. Istina je da se ovjek do zadnjeg trenutka moe opredijeliti
za Boga ili protiv Njega.. Ali redovito se dogaa da on u zadnjem asu hoe ono

to je htio itav ivot. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada
povue za sobom.
Tako se dogodilo i sa mnom, koja sam ivjela potpuno odvojena od Boga. Zato
sam se pri zadnjem pozivu milosti odluila protiv Njega. Nije bilo sudbonosno to
to sam grijeila, nego to se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!
Sjeam se da si me vie puta nagovarala neka sluam propovijedi, itam dobre
knjige, vjerske asopise. Odgovarala sam: "Nemam ti ja za to vremena." Nisam
htjela uznemirivati ionako uznemirenu nutrinu.
Brzo sam se zasitila Organizacije katolikih djevojaka.. Osjeala sam da tamo ne
pripadam jer mi nije bilo stalo da se poboljam. Ti to nisi slutila, mada si
primjeivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: "Ispovijedi se, pa e
sve biti dobro!" Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag drali su me ve tada
vrsto u svojim pandama.
U upliv vraga na ovjeka ja nisam nikada vjerovala. Sada ti potvrujem, da takve
kakva sam bila ja vrag ima vrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, rtve i
trpljenja mogle bi ih istrgati iz njegovih klijeta. A i to bi ilo polagano. Istina je da
i danas ima opsjednutih, kakvih je bilo u Isusovo vrijeme. Vrag dodue ne moe
posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali Bog doputa da se
Sotona ugnijezdi, malo po malo u duama onih koji tvrdoglavo odbijaju milost. Mi
prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugaa na taj nain to nastoji da sve vas
dovue ovamo.
Vi tu strahotu ne moete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog
zaslijepljenosti to ne vide. Nama nije lake kad koja dua prispije u pakao.
Naprotiv, to poveava nae muke. Ali mrnja, mrnja je naa bit i mi je
ostvarujemo cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih sluajeva i kod vas u
svijetu?
Iako sam bjeala od Boga, On me trajno traio. Po naravi sam bila ovjekoljubiva,
rado sam uinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraala na sebe
Boju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za
domovinom. Kada sam nakon napornog rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci,
ti su Boji pozivi bili jo jai. Kada ti je jednom uspjelo da me odvede u Crkvu,
bila sam toliko potresena, da sam skoro doivjela svoje obraenje. Zaplakala sam,
no ve u slijedeem trenutku nisam tu elju osjeala. Penicu je guilo trnje. S
izgovorom da je vjera samo nekakvo uvstvo, ja sam taj poziv milosti lako
otklonila. Jednom si me napala to sam pred Tabernakulom samo izvela nekakav
pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja ve
tada nisam uope vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikom kruha. Sada
vjerujem Klara, jer je to tako i ja vjerujem, kao to ovjek vjeruje u oluju koju je
proivio.

U meuvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitom ukusu. Prihvatila sam

miljenje - koje je u naem uredu bilo u modi - da ljudska dua nakon smrti seli iz
stvorenja u stvorenje i tako nastavlja ivot u beskraj. Tako sam ja rijeila pitanje o
zagrobnom ivotu i posve stiala glas savjesti.
Zato mi nikada nisi spomenula Kristovu prispodobu o bogatau i siromahu
Lazaru, u kojoj stoji da je dua jednoga odmah nakon smrti otila u pakao, drugoga
u Nebo? No mislim da ni time ne bi nita postigla. Sama sam sebi stvorila
nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjeam nikakvu obvezu prema
Njemu. Takav Bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me
u nj strmoglavi. astila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene.
to ovjek eli, rado vjeruje da je tako. Tokom godina u meni se uvrstilo
uvjerenje da je ta vjera prava. Tako se dalo nesmetano ivjeti. Po vlastitoj volji i
ukusu. Jedno bi mi ipak slomilo vrat: teko i dugo trpljenje. A ono nije ni od kuda
dolazilo. Sve mi je ilo glatko. Bilo mi je lijepo. Razumije li sada to znai izreka:
Koga Bog ljubi, onomu alje stradanja?
Bio je lijep proljetni dan. Katolika liga priredila je izlet. Ponavljam - izlete sam
voljela. Ali me uvijek smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju
smo naili na putu. Ve tada mene nije zavodila Gospina slika na oltaru. Jedna
druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine.
Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito odlazio,
bila je u bolnici. Pristala sam, otila sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj
djevojci, a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova ena, nego
njegova jedina ena. to sam htjela biti. Za vrijeme izleta Maks me upravo obasipao
ljubaznou i duhovitou. Nije mi bilo dosadno kao na izletima s Katolikom
ligom.
Drugo si mi jutro predbacila zato nisam ila s vama na izlet. Tvoje prvo pitanje je
bilo: jesi li bila na misi? Smijeno! Ta dogovorili smo se da idemo vrlo rano.
Sjea li se to sam ti odgovorila? Dobri Bog nije tako uskogrudan i sitniav kao
tvoji upnici. Sad kaem: Bog uza svu svoju dobrotu, vie zahtijeva nego svi tvoji
duhovnici zajedno. Ali nakon prvog izleta s Maksom , jo jednom sam dola u
Drutvo. Bilo je to o Boiu, na priredbu. Neto me je tamo vuklo, no duom sam
se bila ve posve odijelila. Kino, ples, izleti - to se smjenjivalo jedno za drugim.
Nekoliko puta sam se s Maksom posvaala. Pogotovo kada je njegova biva
djevojka izala iz bolnice i podivljala kada je saznala za mene. Uasno me napala.
Ostala sam mirna i dostojanstvena. To je Maksu imponiralo, pa se posve odluio za
mene. Govorila sam o njoj hladno s izvjesnim razumijevanjem, ali otrovno.
Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao - sotonizam u pravom smislu
rijei. To ti pripovijedam da vidi kako sam se definitivno od Boga odvojila.
Moj konani otpad od Boga bio je u tome to sam ovjeka postavila na Njegovo
mjesto. Nita ne moe ukloniti tako temeljito Boga iz naega srca kao ljubav prema

osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina
strahota i otrov. Moje oboavanje Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se
protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me jo vjernicom. Ja sam to i
htjela. I crkveni porez sam redovito plaala. Neko osiguranje i s te strane mislila
sam nee koditi. Tvoji odgovori esto su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti
jednostavno nisi smjela imati pravo.
Pred udaju bila sam jo jednom na Ispovijedi i na Priesti. Tako je bilo propisano.
Uinili smo to oboje. Zato ne? Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed
smatra nevrijednom. U redu, ali ja sam i nakon takve Ispovijedi imala mirnu
savjest. To je bila moja zadnja sveta Priest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo
ivjela. U svemu smo se slagali. I u tome da ivot ne optereujemo djecom. Maks
je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu elju izbacila iz glave. Lijepa
odijela, elegantno pokustvo, barovi, izleti automobilom i sline zabave - za to sam
ivjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila
sretna, mada sam se uvijek slatko smijeila. Neto me izjedalo u dui. Uvijek sam
eljela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude niega.
Karakteristino? Istina je ono to sam jednom ula na propovijedi, da Bog za
najmanje dobro djelo koje ovjek uini uvijek plati na ovaj ili onaj nain. Kada zna
da nee moi platiti na drugom svijetu, uini to na ovomu. Tako sam nenadano
naslijedila veliki imetak od neke tetke. Mu je dobio veu plau, tako da smo
upravo sjajno ivjeli. Svi ljudi s kojima smo se druili ivjeli su kao i nas dvoje.
Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu, u njoj su nas zanimale samo
umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobono uvstvo, brzo sam ga
odagnala. Tako sam svaki poziv milosti brzo uklonila. S posebnim uitkom sam
ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: vrag na ranju pee
due koje cvrlje na eravici, dok mu drugi avoli dovode nove rtve. Klara, pakao
je mogue slikati, ali ga nije mogue naslikati. Sve ljudske predodbe o njemu nisu
ni sjena njegove stvarnosti.
Sjea li se kako smo jednom raspravljali o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja
saie. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu ibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti
si ibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne moe ugasiti. Kaem ti, vatra o kojoj
govori evanelje na znai samo grinju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba
shvatiti to je Onaj rekao: "Idite od Mene, prokleti u oganj vjeni!" Doslovno. Da,
ova je drukija vatra nego vae na zemlji, ali je vatra. Vama je nae stanje posve
neshvatljivo. Ali naa najvea muka sastoji se u tome to nikada neemo vidjeti
Boga. udno, da te u vjenosti trajno mui ono za to ti na zemlji nije bilo stalo.
Ali tako je to. Dok no lei na stolu ovjek se ne uzrujava, ne osjea njegovu
otrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa e osjetiti to je njegova otrina. Tako je sa
nama. Sada u vjenosti osjeamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo
izdaleka gledali.
Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe vie nego drugi, jer su imali vie
milosti koje su proigrali. Trpi vie onaj tko je vie znao. Tko je grijeio iz zlobe

tee pati od onoga tko je grijeio iz slabosti. Ali nitko ne trpi vie nego to je
zasluio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi neko govorila da
svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi as ve
u sebi nekako pomoi. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi
ponavljala. Ano, ako iznenada umre, otii e Bogu nespremna. snosit e
posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve tei, to je
ovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.
Pred tjedan dana, govorim po vaem nainu brojenja, jer je ovdje sve drugaije
otila sam sa muem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga ivota. Uivala
sam. Bio je prekrasan sunani dan. Obuzeo me poseban osjeaj sree i
zadovoljstva. Kada smo se naveer vraali kui, moj je mu izgubio vlast nad
volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak .
. . . i vrisak: Isuse! Nije to bio poboan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha.
Osjetila sam uasnu bol. to je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve
zamrailo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je
misao: nedjelja je, kako bi bilo da jo jednom odemo na misu? Zvonilo je i kao da
me je dozivalo. Presjekla sam misao sa jednim odlunim: ne! Kako to da jednom
zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? to je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice.
Sada ih snosim.
to se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to zna. Ja ne znam. Mi redovitim putem
ne moemo znati to se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja
due od tijela nala u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalitu,
kada se sva svjetla u kazalitu ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor
moga ivota. Dua mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do
zadnjega "ne", to sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjeala sam se kao
zloinac pred kojim defiliraju njegove rtve. Da alim? Ne! Da se sramim? Ne! A
ni izdrati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo
- bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo leati moje
mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: Idi! Kao jeziac svijetlo-plaviastog
plamena, pala sam u pakao."