Biblioteka KULTURA I CIVILIZACIJA

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktor ZDENKO LJEVAK
Urednica NADA BRNARDIC
RICHARD OVERY
DIKTATORI
Hitlerova Njemaka i Staljinova Rusija
Preveli s engleskog: Neda i Janko Paravi
Zagreb 2005.
Naslov izvornika
THE DICTATORS Hitler's Germany and Stalin's Russia
Copyright Richard Overy, 2004
za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2005.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK321.64(430+47)"19" 94(47)-05 Stalm, 1. V. 94(430)-05 Hitler, A 32-05 Hitler, A. 32-05 Stalm, J. V.
OVERY, Richard James
Diktatori : Hitlerova Njemaka i Staljmova Rusija / Richard <James> Overy ; preveli s engleskog Neda
i Janko Paravi. - Zagreb : Naklada Ljevak, 2005. -(Biblioteka Kultura i civilizacija)
Prijevod djela: Dictators. -Bibliografija. - Kazalo
ISBN 953-178-691-7
Ova knjiga objavljena je uz novanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Ljudske udruge imaju jedan glavni cilj: potvrditi pravo svakoga da bude drukiji, da bude poseban, da
razmilja, osjea i ivi na svoj nain. Ljudi se udruuju kako bi stekli ili obranili to pravo. No tu se rada
strana, sudbonosna pogreka: uvjerenje da su te udruge u ime odreene rase, boanstva, stranke ili
drave prava svrha ivota, a ne samo sredstvo za postizanje cilja. Ne! Jedino pravo i trajno znaenje
borbe za ivot jest u pojedincu, u njegovim skromnim osobitostima i u njegovu pravu na te osobitosti."
Predgovor
Hitler i Staljin ve su predugo dio mojega ivota. Zanimali su me jo dok sam bio prerano sazreli
kolarac, a odonda se bavim tim dvjema diktaturama, u veoj ili manjoj mjeri, gotovo trideset godina.
Odgojen sam u duhu stare kole o totalitarizmu koja objanjava diktatorsku vlast strahom to ga
nameu psihopatski tirani. Te diktatore jo obraduju na razliite naine: Hitlera kao neosporno
udovite, Staljina kao ovjeka kojega je nuda prisilila da ouva revoluciju iz 1917. godine divljakim
sredstvima kao opravdanjem za plemenite ciljeve koje je zastupao sovjetski komunizam. "Je li Staljin
izdao revoluciju?" bio je naslov ogleda to sam ga morao napisati - pitanje koje je dalo naslutiti da su
mogua razna tumaenja. Nitko ne bi postavio pitanje "Je li Hitler izdao njemaki narod?" Hitler je
neprijeporno bio pria za sebe.
Trideset godina poslije ta se dvojica smjetaju u posve drukiji kontekst. Ne zato to su im oprotene
strahote to su ih njihovi sustavi poinili njihovom narodu i drugim narodima, ve zato to ti sustavi
jednostavno nisu bili djelo jednog ovjeka. Ve se dugo vremena moe, a svakako i treba, pisati
povijest tih dviju diktatura iz perspektive u kojoj dva diktatora kao sredinji likovi tih diktatura imaju tek
malu i esto posrednu ulogu. To su bila velika i sloena drutva ije su vrijednosti, ponaanje, tenje i
razvoj dugovali neto i prenapuhanoj linosti u sreditu, ali ona su se oito sastojala od mnogo
elemenata s vlastitim razvojnim putanjama, s opirnom drutvenom i politikom povijeu, vlastitim
zloincima, promatraima i rtvama. to vie znamo o periferiji, jasnije je daje sredite uspijevalo
samo onoliko koliko je glavnina stanovnitva prihvaala ta dva sustava i suraivala s njima, ili pak
gradila svoj ivot izbjegavajui neposredan dodir s opasnim
XXVII
PREDGOVOR
ovlastima drave, ili odobravajui moralne ciljeve diktatura i pljeui njihovim uspjesima. Danas
povijest Hitlera i Staljina mora biti povijest ivota i vremena ili, jo bolje, povijest koja ih smjeta u
drutva iz kojih su potekli i istrauje dinamiku koja je odravala diktaturu izvan okvira simplicistike
predodbe o svemonom despotu.
Prouavanja provedena posljednjih dvadeset godina promijenila su nae shvaanje i Hitlerove
Njemake i Staljinova Sovjetskog Saveza jer se uglavnom usredotouju na mnoga podruja drave,
drutva, kulture, znanosti i ideja od kojih je sastavljena povijest ovoga i svakog drugog doba. To je

noviji proces iz nekoliko razloga. Otvaranje bivih sovjetskih arhiva potaknulo je mnotvo ruskih i
zapadnih znanstvenih istraivanja, koja su poticajna, originalna i dokumentirana, to je bilo nemogue
u doba racioniranih izvora u sovjetskom razdoblju. Arhivi Treeg Reicha bili su veinom dostupni, ali
njemaki povjesniari nerado su se uputali u prouavanje veeg dijela materijala u dugom razdoblju
njemakog suoavanja s posljedicama Hitlerova reima. Vei dio prvih najznaajnijih knjiga o tom
razdoblju napisali su nenjemaki povjesniari, ali u posljednjih desetak godina dolo je do prave
eksplozije istaknutih novih istraivakih djela o svakom aspektu njemakoga drutva - od
predhitlerovskog do poslijehitlerovskog doba - iji su autori njemaki znanstvenici koji vie ne zaziru
od suoavanja s povijesnom istinom. Ova analiza tih dvaju sustava ne bi se mogla provesti bez takve
poplave novog materijala. ak je i podruje koje je toliko vano u povijesti dvaju sustava - pitanje
koncentracijskih logora - ispravno obraeno tek u posljednje dvije godine, esto s iznenaujuim
rezultatima. Htio bih izraziti svoju vrlo veliku zahvalnost svim autorima na ija sam se djela oslanjao u
ovoj knjizi kako bih popunio mnoge dijelove slagalice s likovima dvojice diktatora. Piui ovu knjigu
uivao sam i u itanju mnogih poticajnih i originalnih pristupa diktaturi.
Moram izraziti i mnoge druge znanstvene zahvale. Mnogobrojni su ljudi s velikim zanimanjem i
oduevljenjem sluali moja razmiljanja o argumentima koje sam ovdje prikazao, a meu njima moram
svakako spomenuti mnoge studente koji sluaju moj kolegij "Usporedba diktatura" na londonskom
King's Collegeu. Ta je nastava za mene poticajno iskustvo, i na mnogim sam mjestima promijenio
svoje gledite na temelju onoga to je pisano ili izgovoreno na predavanjima. Mnogo je
XXVIII
PREDGOVOR
kolega sa mnom razmijenilo svoje poglede, ponekad se slaui s onim to kaem, ali esto se i
suprotstavljajui mojim miljenjima, na emu sam im zahvalan. Posebnu zahvalnost dugujem
osobama kao to su Albert Axell, Claudia Baldoli, David Cesarani, Patricia Clavin, Gill Coleridge,
Ulrike Ehret, Richard Evans, Isabel Heinemann, Geoffrey Hosking, Sergej Kudrjaov, Stephen Lovell,
Lucy Luck, Jeremy Noakes, Ingrid Rock, Robert Service, Lennart Samuelson, Jill Stephenson, Chris
Szejnmann, Mikulas Teich, Alice Teichova, Nicholas Terry, Adam Tooze i Richard Vinen. Htio bih
posebno spomenuti Olgu Kuerenko i Aglaju Snetkov i njihovu suradnju na materijalima pisanim na
ruskom. Naposljetku, zahvaljujem cijeloj ekipi Penguina - Simonu Winderu, Chloi Campbell, Charlotti
Ridings i Richardu Duguidu.
Richard Overy Veljaa 2004.
XXIX
Uvod Usporedba diktatura
"U Rusiji i u Njemakoj - i gdje god je prodro totalitarizam -ljude je raspaljivala fanatina vjera,
apsolutna slijepa sigurnost koja je odbacivala kritiko miljenje suvremenog ovjeka. Totalitarizam u
Rusiji i Njemakoj poruio je civilizacijske brane koje su u 19. stoljeu smatrali postojanim."
Hans Kohn, 1949.l
Usporedba Hitlera i Staljina zaista je veliko iskuenje. Njih obino smatraju demonima 20. stoljea, koji
su, iz razliitih razloga i na razliite naine, odgovorni za vei broj nasilnih smrti od bilo koga drugoga
u povijesti. Oni zlokobno odskau od drugih suvremenih diktatora ili diktatora iz ranijih vremena.
Usporedba Staljina i Hitlera zdruivanje je dvaju povijesnih divova novoga vijeka ije su se diktature
neposredno sukobile u najveem i najskupljem oruanom sukobu u povijesti.
Odmah se postavljaju dva pitanja: mogu li se usporediti Staljinova i Hitlerova diktatura? Treba li ih
usporeivati? U nedavno objavljenoj knjizi o krizi 20. stoljea Cvetan Todorov odgovara s "da" na oba
pitanja zbog toga, kako tvrdi, to su te dvije diktature obiljeene zajednikim znaajkama jednog
jedinog politikog roda: totalitarizma.2 Podrijetlo toga odgovora see u prilino daleku prolost.
Pedesetih godina 20. stoljea, kada se Zapad suoio sa sovjetskim komunizmom nedugo nakon borbe
protiv Hitlera, bilo je lako sagledati obojicu kao "totalitarne" vode na elu sustava koji su nastojali
nametnuti apsolutnu i nemilosrdnu vlast stanovnitva pod njihovom centraliziranom vlau. Zapadni
politolozi pokuali su dokuiti kako se Zapad, poto je porazio jednu udovinu diktaturu, naao
suoen s drugom,
XXXI
UVOD
po svemu sudei jo mranijom i nepopustljivi]om. Meutim, razrada modela idealnoga ili tipinog
totalitarnog reima umanjila je i te kako stvarne razlike izmeu sustava koje svrstavamo u "totalitarne".
Sam izraz poeo se smatrati opisom aparata vlasti i tlaenja, i pritom su zanemarene ire drutvene,
kulturne i moralne ambicije reima, koje je taj izraz prvobitno obuhvatio kada je prvi put skovan
dvadesetih godina prologa stoljea u Mussolinijevoj Italiji. ezdesetih godina povjesniari su openito
okrenuli leda generinom "totalitarnom" sustavu te se radije usredotoili na prikaz koji naglaava
posebni znaaj svake pojedine diktature i umanjuje slinost.

Poslije propasti europskog komunizma 1989.-1991., rasprava o dvjema diktaturama krenula je drugim
smjerom. Razvija se povijesno rafiniranija definicija totalitarizma, definicija koja istie opseg u kojemu
je pozitivna vizija iskljuive drutvene i kulturne utopije (koja se esto opisuje izrazom "politika
religija") poticala oba sustava, uzimajui istodobno u obzir injenicu da se politika i drutvena praksa
reima esto vrlo razlikovala od utopijskih tenja. Vie se ne treba oslanjati na sirovi znanstvenopolitiki model "totalitarizma" radi definicije dviju diktatura; posljednjih desetak godina donijelo je
iscrpne povijesne spoznaje o njemakom i sovjetskom reimu, zahvaljujui, sjedne strane, otkriima
glasnosti u Sovjetskom Savezu i dravama sljednica-ma, a s druge strane, valu kritikih znanstvenih
istraivanja u Njemakoj koja su razotkrila mnoge vidove Hitlerova reima dotad prekrivene utnjom.
Ta nam istraivanja doputaju da s povjerenjem kaemo, kako to ini Todorov, da su se ta dva
sustava takoer "znaajno razlikovala" unato zajednikom totalitarnom karakteru.3
Otkrie opsega i unaprijed smiljene naravi staljinistikih masovnih ubojstava pridonijelo je gleditu
kako Staljin nije bio bolji od Hitlera. Naslov lanka to ga je 1997. u Francuskoj objavio Alain
Besangon glasio je "Nacizam i komunizam, podjednako zloinaki". ak je predloen nekakav izraun
zla kojim bi se s veom znanstvenom tonou moglo odrediti koji je od dvojice diktatora bio opakiji,
premda to nije bila Besangonova namjera.4 Snanu reakciju potaknuo je ok to su ga doivjeli bivi
marksisti i simpatizeri sovjetskog komunizma otkrivi kako je Staljinov reim doista bio izgraen na
bezobzirno prolivenoj krvi i na idealima iskrivljenima do neprepoznatljivosti. "Crna knjiga komunizma"
koju su 1997. u Francuskoj objavili bivi francuski
XXXII
UVOD
komunisti pokazala je koliko se ljevica promijenila spoznavi da se Staljinova diktatura temeljila na
brutalnom zloinu.5 Prema jednoj nedavno objavljenoj studiji, Staljin je nedvojbeno bio psihopat;
studije Hitlerova "uma" usredotoene su na patologiju zla.6 Implicitna pretpostavka da su i Staljin i
Hitler istoga krvavog kova zamaglila je svaku stvarnu razliku medu njima. No takva je usporedba isto
toliko intelektualno jalova koliko i raniji pokuaj da se sve diktature svedu na isti tip totalitarizma. Nitko
ne sumnja u grozote tih dviju diktatura, no bilo bi besmisleno usporeivati nasilje i zloinaku narav
dvaju reima samo zato da bi se pokazala njihova to vea slinost ili kako bi se statistikom
rekonstrukcijom pokualo utvrditi koji je reim bio krvoloniji. Odgovornost povjesniara ne svodi se na
dokazivanje tko je od te dvojice bio opakiji ili poremeeniji, ve na razumijevanje razliitih povijesnih
procesa i stanja duha koji su naveli te diktature na ubijanje u tako golemim razmjerima.
Ova je knjiga doprinos tom razumijevanju. Uza sva nastojanja da se hitlerovska i staljinistika diktatura
definiraju kao primjeri zajednikog totalitarnog poriva ili zajednike moralne izopaenosti i podjednako
osuuju za neizrecive zloine, izuzetno je malo literature koja daje neposrednu povijesnu a ne
polemiku usporedbu. Na ovom mjestu treba objasniti ime se knjiga "Diktatori" ne bavi. Ona nije
dvojna biografija, premda se Hitler i Staljin javljaju u cijelom tekstu. U monumentalnoj dvostrukoj
biografiji "Usporedni ivoti" (Parallel Lives), objavljenoj 1991. godine, Alan Bullock isprepleo je osobnu
povijest dvojice diktatora, i taj pristup ovdje ne treba ponavljati.7 Danas postoje izvrsne pojedinane
biografije jednog i drugog diktatora u kojima je paljivo i detaljno rekonstruiran svaki vid njihova
ivota.8 Njihov se ivot ispituje podrobnije negoli ivot bilo kojeg drugog povijesnog aktera. Knjiga
"Diktatori" nije ni izravna povijest dvaju sustava. Postoje mnogi izvrsni prikazi obaju, te ponovno nije
potrebno ponavljanje.9 "Diktatori" su napisani s dva cilja: prvo, pruiti empirijski temelj za raspravu o
tome po emu su ta dva sustava slina ili razliita; drugo, napisati komparativnu "operativnu" povijest
dvaju sustava kako bi se odgovorilo na vano povijesno pitanje o stvarnom funkcioniranju personalne
diktature. Odgovor na to pitanje nadasve je vaan ako elimo shvatiti kako su te dvije diktature nastale
i to ih je odravalo sve do smrti dvojice diktatora.
XXXIII
UVOD
Neka su podruja konvergencije jasno vidljiva, premda su i razlike upadljive. Obje su se diktature
pojavile u odreenom povijesnom trenutku i dugovale su poneto povijesnim snagama koje se mogu
korisno usporediti. Obje su u ekstremnom obliku bile tipini primjeri ideje o "nadovjeku", iji su
korijeni, navodno, u djelima njemakog filozofa i pjesnika Friedricha Nietzschea. Obje su pokazivale
oite operativne slinosti u prirodi aparata dravne sigurnosti, iskoritavanju logora na irokoj osnovi,
potpunoj kontroli kulture ili izgradnji drutvene utopije na gomilama mrtvih tijela. To nisu sluajne
usporedbe. Oba sustava bili su svjesni jedan drugoga te su reagirali u skladu s tom svijeu. Hitlerova
je diktatura naposljetku pokrenula razorni rat radi iskorjenjivanja Staljinove diktature. Oba su diktatora
nakratko razmiljala o tome to se moglo dogoditi da su suraivali a ne ratovali jedan protiv drugoga.
"Zajedno s Nijemcima", rekao je, kako tvrde, Staljin, "bili bismo nepobjedivi".10 Ocjenjujui mogunosti
koje je mogao odabrati u prolosti, Hitler je u veljai 1945. godine pretpostavio da su, "u duhu
neumoljivog realnog razmiljanja na objema stranama", on i Staljin "mogli stvoriti situaciju koja bi

omoguavala trajni savez".11 ovjeanstvo je sreom poteeno toga groznog partnerstva, jer je ono
vie razdvajalo nego ujedinjavalo tenje dvojice diktatora.
Ni jednu ni drugu diktaturu nije izgradio niti vodio samo jedan ovjek bez obzira na neogranienu
teoretsku osnovu svoje moi. Priznavanje injenice da su te diktature cvale zahvaljujui irokom
suue-snitvu, poticane nizom razloga od idealizma do straha, bolje objanjava njihovu trajnost i
strahovita nedjela to su ih obje poinile. Obje su bile reimi s golemom potporom naroda i
promiljenom viktimizacijom. Bile su sustavi koji su u izvanredno kratkom vremenskom razdoblju
preobrazili vrijednosti i drutvene tenje svoga stanovnitva. Obje su bile revolucionarni sustavi koji su
oslobodili silnu drutvenu energiju i strano nasilje. Odnos vladara i onih kojima je on vladao bio je
sloen i viedimenzionalan, a ne jednostavno utemeljen na poslunosti ili strahovladi. Danas je
nedvojbeno da su i jedna i druga diktatura ovisile o odobravanju ili suradnji naroda kojima su vladale,
te da nisu opstale samo zbog straha to su ga poticale. Obje su razvile snaan osjeaj vlastite
legitimnosti s kojim se slagao dobar dio stanovnitva; taj osjeaj moralne sigurnosti moe se shvatiti
samo raspetljavanjem niti moralnoga ruha kojim su oba sustava bila zaodjenuta.
XXXIV
UVOD
Tijekom pisanja Diktatora postalo je oito kako je bilo vano to vjernije rekonstruirati svijet u kojemu
su te diktature djelovale, koliko god se on inio stranim ili nepojmljivim ezdeset godina poslije. S
obzirom na to nisu se mogle zanemariti i rijei - pisane ili izgovorene - samih diktatora. U sluaju
veine povijesnih linosti to bi bilo razumljivo samo po sebi, no u ova dva sluaja postojao je otpor
prema razmatranju gledita ljudi ija su djela oito govorila glasnije od rijei. Hitlerovi tekstovi se
obino otpisuju kao iracionalni, smueni ili neitljivi. Staljina su oduvijek smatrali intelektualnim
patuljkom, s malim (ili ni sa kakvim) doprinosom matici marksizma. No oba su diktatora mnogo govorili
ili pisali i bavili se izuzetno irokom lepezom tema. Obojica su sebe smatrali velikim povijesnim
linostima. Izraavali su gledita o politici, vodstvu, pravu, prirodi, kulturi, znanosti, drutvenim
strukturama, vojnoj strategiji, tehnologiji, filozofiji i povijesti. Ta gledita treba shvatiti u kontekstu
njihova nastanka jer su ona utjecala na odluke obaju diktatora i oblikovala njihove politike sklonosti,
te su, s obzirom na narav njihova autoriteta, utjecale na irok krug politiara i dunosnika oko njih. Oni
nisu bili intelektualci (koje nijedan ni drugi nisu potovali: "oni su potpuno beskorisni, ak i tetni",
ustvrdio je jednom Hitler12), ali su odreivali parametre javne politike rasprave i odbacivali ideje i
stajalita s kojima se nisu slagali. Oni su imali bitnu a ne marginalnu ulogu u oblikovanju ideologije, a
jednako je tako bitna bila uloga ideologije u oblikovanju dviju diktatura.13
Te se ideje nisu razvile u vakuumu. Nijedna ni druga diktatura nisu nametnute izvana nekakvom
stranom intervencijom. Nijedna ni druga nisu bile povijesna zastranjenja koja se ne mogu racionalno
objasniti, premda ih esto smatramo posebnim povijesnim pojavama, odvojenim od svega to im je u
povijesti prethodilo ili slijedilo. Te diktature treba staviti u kontekst kako bismo shvatili ideje, politiko
ponaanje i drutvene tenje koje su ih odreivale. Taj je kontekst i europski i, u uem smislu, ruski i
njemaki. One su proizvod europskih politikih, kulturnih i intelektualnih snaga s poetka 20. stoljea.
One su bile i proizvod odreenih drutava ija je ranija povijest u velikoj mjeri oblikovala karakter i
usmjerenje dvaju sustava.
Zajedniki nazivnik bio je utjecaj Prvog svjetskog rata. Bez tog potresa nijedan ni drugi diktator ne bi
nikada osvojio vrhovnu vlast u dvjema zemljama koje su se ubrajale u najvee i najmonije svjetske
XXXV
UVOD
drave. Taj je rat bio strana trauma za europsko drutvo, no on je puno snanije uzdrmao njemako i
rusko drutvo negoli bogatije i politiki stabilnije drave zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Staljina
je stvorila boljevika Oktobarska revolucija 1917., koja je u nekoliko godina preobrazila monarhistiku
Rusiju; Hitlerov radikalni nacionalizam nastao je iz moralnoga i fizikog kaosa u poraenoj Njemakoj
poslije raspada staroga imperijalnog poretka. Obje su drave imale mnogo zajednikog. Obje su
doivjele poraz, premda u ogranienom smislu, jer su zatraile primirje ne mogavi nastaviti rat.
Neuspjeh u ratu otvorio je u objema dravama put prema preobrazbi politikog krajolika. Rusko
carstvo pretvorilo se u komunistiku republiku u devet mjeseci; Njemaka je za manje od tjedan dana
prela put od autoritarnog carstva do parlamentarne republike. Te su promjene izazvale ope politiko
nasilje i gospodarsku krizu. Boljevici su uspjeli uvrstiti vlast u bivem carstvu tek 1921. godine,
nakon etverogodinjeg graanskog rata i uspostave autoritarne jednopartijske drave. Njemaka je
doivjela dva razliita revolucionarna pokreta, jedan komunistiki i jedan nacionalistiki; drugi je
iskoriten kako bi se porazio prvi u prvim godinama Weimarske Republike, ali je zatim svladan kada
su pobjedniki saveznici nakratko pomogli republikanskoj vladi da stabilizira novi sustav. Obje su
drave doivjele hiperin-flaciju koja je potpuno unitila nacionalnu valutu i liila imovine sve ljude s
novanim sredstvima. U Sovjetskom Savezu to je sluilo ciljevima revolucije jer je unitilo buroaziju; u

Njemakoj je unitilo cijelu generaciju njemakih tedia ije je ogorenje potaknulo kasniji uspon
hitlerovskog nacionalizma.14 Meunarodna zajednica odbacivala je i prezirala obje drave - Sovjetski
Savez zato to je bio komunistiki, a Njemaku zato to ju je smatrala odgovornom za izbijanje rata
1914. godine. Taj osjeaj izolacije gurnuo je obje drave prema ekstremnijem obliku revolucionarne
politike i, naposljetku, u diktaturu.
Njemaka i Sovjetski Savez reagirali su na trusne promjene u politici i drutvu koje je izazvao Prvi
svjetski rat na nain uvjetovan nj i-, hovim razliitim obiljejima. Njemaka je bila razvijenija drava, s
dvije treine stanovnitva zaposlenog u industriji i uslunom sektoru, s razvijenim upravnim aparatom,
uinkovitim dravnim kolskim sustavom i s velikim meunarodnim znanstvenim ugledom. Rusija je
bila preteno poljoprivredna zemlja, s etiri petine stanovnitva na selu,
XXXVI
UVOD
premda svi nisu bili seljaci; i socijalni sustav i obrazovanje bili su nerazvijeni po mjerilima ostatka
Europe, a regionalne razlike bile su naglaenije zbog velikih klimatskih razlika i imperijalnog karaktera
ruske ekspanzije u Aziji u 19. stoljeu. Ipak, u nekim se vanim vidovima pretjeruje s razlikom izmeu
Njemake kao "moderne" drave i Rusije kao "zaostale" drave. Rusija je imala razvijen i moderan
upravni aparat, vrlo razvijenu kulturu (Dostojevski je bio osobito popularan u Njemakoj prije 1914.),
sve snaniju industrijsku proizvodnju i trgovinu (rusko je gospodarstvo 1914. bilo na petom mjestu u
svijetu) i mali ali vrlo kvalitetni znanstveni i tehniki sektor u ija se postignua ubraja prvi viemotorni
teki bombarder proizveden 1914. godine.
U politikoj kulturi jaz je takoer bio manji no to se ini na prvi pogled. Obje su drave bile federalne,
s prilino decentraliziranom upravom; ni jedna ni druga nije bila parlamentarna drava u punom smislu
te rijei, premda je car uivao ire ovlasti od Kaisera; jo je vanija injenica da ni u jednom ni u
drugom sustavu moderne politike stranke nisu imale onakvu politiku odgovornost u upravljanju
kakva bi ih prikladno pripremila na ono to se dogodilo poslije rata. U jednoj i drugoj dravi postojala je
i naglaena polarizacija u politici kao i prepoznatljiv jezik politikog iskljuivanja radikalnih neprijatelja
carstva; obje su drave, u kojima je glavnu rije vodila konzervativna elita, imale politiku policiju, i
obje su smatrale radikalni nacionalizam i marksizam snagama koje treba obuzdati i suzbiti. Iako je
zapadnije orijentiran politiki liberalizam postojao u Rusiji i Njemakoj prije 1914., on ni u jednoj od njih
nije bio jaka politika snaga pa je ubrzo potisnut dvadesetih godina 20. stoljea. Ako su dvije drave,
koje su dale povoda diktaturi, imale ita zajedniko, bilo je to podvojeno stajalite o zapadnom modelu
razvoja. U nepovoljnim uvjetima, koji su prevladavali dvadesetih godina 20. stoljea, vane politike
snage u Sovjetskom Savezu i u Njemakoj okrenule su leda pobjednikom Zapadu i krenule
revolucionarnijim putem. Ni u jednom ni u drugom sluaju diktatura nije bila neizbjean ili nudan
ishod te povijesti, ali se taj ishod moe shvatiti u smislu politike kulture i moralnih nazora koji su mu
prethodili te neuspjeha alternativnih modela povijesnog razvoja. Konanu pojavu diktatura oblikovale
su okolnosti i astohleplje njihovih sredinjih aktera. Priznavanje injenice da su te dvije dikXXXVII
UVOD
tature bile proizvod odreenog niza povijesnih okolnosti smanjuje iskuenje da ih smatramo samo
udovinom povijesnom cezurom koja bi prisiljavala povjesniare na upotrebu posebnog kompleta
kirurkih instrumenata za njihovo seciranje.
Graa Diktatora narativna je samo u irem smislu. Knjiga poinje s dolaskom dvojice diktatora na
vlast, a zavrava ratom i rasizmom, ali se materija izmeu tih granica istrauje kroz niz sredinjih tema
koje su bitne za razumijevanje naina i razloga zbog kojih je diktatura funkcionirala. Svemu se ne
pridaje podjednaka vanost. Knjiga se vrlo malo bavi vanjskom politikom i stvarnim tijekom vojnog
sukoba osim u dijelovima koji su oito relevantni. Neke poznate i dramatine epizode nisu obuhvaene
iscrpno ako neposredno ne pridonose objanjenju. Tematski pristup ima posebnu prednost. Kako se
pokazalo, mogu se ralaniti neka vana pitanja koja se obino tretiraju kao jedinstvena pojava. Tako
se, na primjer, "Veliki teror" u Sovjetskom Savezu 1937.-1938. godine sastoji od mnogo zasebnih
dijelova sa zasebnim podrijetlom i razvojem. "Veliki teror" kao suvisla cjelina povijesna je izmiljotina a
ne stvarnost. Teror se javlja u veini sljedeih poglavlja kao proizvod niza izrazitih pritisaka i tenja koji
su zajedno proizveli smrtonosan splet okolnosti sredinom tridesetih godina 20. stoljea. To vrijedi i za
Holokaust. Njemaki antisemitizam javlja se u svakom poglavlju, ali sastavni dijelovi genocida bioloka politika, svjetska "idovska urota", rat protiv "judeoboljevizma", pitanja nacionalnog
odreenja i identiteta -postali su jasni tek u onom trenutku potkraj 1941. i poetkom 1942. kada su
konano donesene kljune odluke da se sustavnim masovnim ubijanjem rijee ta mnoga razliita
pitanja. Stvarnost je razlomljenija i povijesno manje izrazita nego to bi se to moglo zakljuiti iz veeg
dijela standardnih opisa dviju diktatura. .
Usporedba nije isto to i ekvivalentnost. Svako tematsko poglavlje ustrojeno je tako da se objasne

suprotnosti izmeu dvaju sustava, i to ne samo upadljive razlike izmeu geografskih i drutvenih
okolnosti ve i neupadljivije razlike izmeu ideja, politike prakse i institucionalnog razvoja. Dvojica
diktatora jasno se razlikuju: sjedne strane, Staljin, opsjednut politikim detaljima i svakodnevnim
nadziranjem osoba oko sebe; s druge, Hitler, ovjek velikih vizija i sporadinih ali odlunih intervencija.
Ova knjiga ne pokuava natuknuti da je rije o istoj vrsti linosti (jer to oito nije tako) ili da se iz samo
ova dva primXXXVIII
UVOD
jera moe zakljuiti kako je posrijedi nekakav generiki "diktator" ili generika "diktatura". Ipak, ima
upadljivih slinosti u nainu funkcioniranja tih diktatura, nainu podilaenja javnosti i odravanja javne
potpore, nainu uspostave dravne represije i potkopavanja pravnog sustava, u prisvajanju i
iskoritavanju kulture, u izrazu openarodnog militarizma i voenju totalnog rata. Uza sve razlike u
povijesnim okolnostima, ustroju i politikom nazoru, model sudionitva i otpora, terora i konsenzusa,
drutvene organizacije i drutvenih tenja ukazuje na oite slinosti, a u nekim sluajevima i na
zajednike europske korijene. Svi su oni plod izrazito nasilnih, utopijskih revolucionarnih pokreta koji
se politiki ne mogu uredno kategorizirati.
Izmeu dvaju sustava postoji jo jedna bitna razlika, koja se ne smije zanemariti ni u kakvoj usporedbi.
Staljinistiki reim i sovjetski sustav to ga je on stvorio formalno su se posvetili izgradnji komunistike
utopije, pa su tisue komunista izvan Sovjetskog Saveza (ije su inaice marksizma esto imale malo
zajednikih crta sa sovjetskom verzijom ili sovjetskom stvarnou) bile spremne podrati tu utopiju
zbog neprijateljskog stava prema suvremenom kapitalizmu. Hitler i nacionalsocijalisti mrzili su
marksizam kao i mnogi Europljani izvan Njemake. Hitler se nepokolebljivo posvetio izgradnji novog
europskog poretka utemeljenog na rasnoj hijerarhiji i kulturnoj nadmoi germanske Europe. Usprkos
njihovu zajednikom odbacivanju europskog liberalizma i humanizma, njihovim revolucionarnim
drutvenim ambicijama, njihovom kako iskljuivom tako i diskriminatorskom kolektivizmu kao i vanoj
ulozi znanosti u oblikovanju njihovih drutvenih tenja, te su ideologije bile bitno razliite, a to
objanjava rat koji je naposljetku izbio izmeu njih radi prevlasti. Sovjetski je komunizam trebao biti
orue ljudskog napretka, koliko god se ono danas inilo nesavreno oblikovano, dok je
nacionalsocijalizam po svojoj naravi bio orue za napredak odreenog naroda.
Ta tvrdnja o drutvenim tenjama Sovjetskog Saveza moe se doimati vrlo uplje poslije otkria
krvolonog karaktera Staljinove vladavine. Kako je sovjetski pisac Victor Serge (Viktor Lvovi Kibali;
nap. prev.) primijetio u svojem satirikom romanu o Staljinovoj eri, drutveni razvoj pod sovjetskom
diktaturom bio je dvosmislen: "Pod tim barbarstvom svakako ima napretka", razmilja jedan od
Sergeovih
XXXIX
UVOD
komunistikih likova osuenih na propast, "ima napretka u tom naza-tku. Svi smo mi mrtvaci s
odgodom izvrenja smrtne kazne, ali se lice zemlje promijenilo."15 Ljudi u objema diktaturama morali
su se pomiriti s cijenom koju su morali platiti u politikim slobodama ili ljudskom dostojanstvu ili istini
kako bi se mogli ukljuiti u novo drutvo, lako su ideoloki ciljevi bili izrazito razliiti i jedna i druga
diktatura isticale su se irokim jazom izmeu proklamiranog cilja i drutvene stvarnosti. U silnom
nastojanju da premosti taj jaz diktatura je iskrivljavala stvarnost i strahovito zlostavljala
neistomiljenike. Ti su procesi bili tijesno povezani i u sovjetskom i u njemakom reimu; oni tvore sr
analize diktature kojom se ova knjiga uglavnom bavi.
XL
Staljin i Hitler: Put do diktature
"... za osloboenje naroda od velikog ugnjetavanja, ili za uklanjanje velike nesree, ili za osloboenje
njegove due, Fnemirne jer je nesigurna - Sudbina ga jednoga dana obdari ovjekom nadarenim za taj
cilj, ovjekom koji napokon donosi dugo eljeno ispunjenje."
Adolf Hitler, Mein Kampf ("Moja borba"), 1925.l
Proljee je 1924. godine. Plenum Centralnog komiteta Svesavezne komunistike partije (boljevika)
sastao se 18. svibnja, nekoliko dana prije Trinaestog kongresa partije. Istoga dana Lenjinova udovica
predala je Komitetu zapeaeno pismo to gaje njezin bolesni suprug s mukom diktirao u prosincu
1922. Izraeno je pet primjeraka pisma, i svaki je pohranjen u omotnicu zapeaenu voskom. Lenjin je
naredio supruzi da pismo preda na sljedeem kongresu partije 1923. godine, jer je bio previe
bolestan da bi se sam obratio delegatima, ali je ona priekala do njegove smrti, godinu dana poslije,
21. sijenja 1924. Pismo je sadravalo njegovu politiku oporuku. Otvorili su ga i proitali odabranim
delegatima na kongresu, a zatim je o njemu raspravljao Centralni komitet. Oporuka se najbolje pamti
po Lenjinovoj osudi Staljina: "Kad je postao generalni sekretar [u travnju 1922.], drug Staljin
koncentrirao je neogranienu vlast u svojim rukama, i nisam uvjeren da e on uvijek uspjeti dovoljno

paljivo iskoristiti tu vlast."2 Staljinu je bio poznat sadraj pisma i prije negoli je otvoreno; jedna od
Lenjinovih tajnica, zabrinuta zbog mogueg uinka oporuke, bila ga je pokazala Staljinu im ga je
Lenjin izdiktirao. Poto ga je proslijedio nekolicini partijskih rukovodilaca, Staljin je Lenjinovoj tajnici
otresi-to naredio da spali pismo, ne znajui da su jo etiri primjerka pod kljuem.3 Staljin nije znao ni
daje Lenjin nekoliko dana poslije izdikDIKTATORI
tirao dodatak, koji je mogao unititi Staljinovu karijeru. Ljutit zbog Staljinove grubosti i arogancije,
Lenjin je savjetovao partiji da "pronae nain za njegovo uklanjanje" i imenuje "tolerantni] eg" i "manje
hirovitog" zamjenika.4
Lenjinov prijedlog, koji je mogao brzo poslije njegove smrti donekle utjecati na nepokolebljive lanove
partije, nije proitan na Kongresu, ve se o njemu raspravljalo na zatvorenom sastanku Centralnog
komiteta. Jedan se svjedok sjea kako je Staljin sjedio na stubama govornice Komiteta dok se itala
oporuka, "sitan i jadan"; iako je naizgled bio miran "na njegovu se licu jasno vidjelo kako zna da je u
pitanju njegova sudbina".5 Grigorij Jevsejevi Zinovjev, uz podrku predsjednika Komiteta Lava
Borisovia Kamenjeva, koji je sada sjedio za stolom u Lenjinovu naslonjau, predloio je da se
oporuka zanemari, navodei kao razlog da Lenjin nije bio priseban kada ju je pisao. Staljin je,
navodno, ponudio ostavku, ali su njegovi saveznici u rukovodstvu partije odbili ponudu. Na Kongresu
su Staljina formalno pozvali da ozbiljno shvati Lenjinovu kritiku i ponaa se dolinije. Spasila ga je ne
samo hinjena, lana skromnost nego i borba za vodee mjesto u partiji poslije Lenjinove smrti.
Potencijalni nasljednici mrzili su jedan drugoga. Zinovjev i Kamenjev nisu htjeli da Lenjinovo mjesto
naslijedi neobuzdani i nadareni komesar za obranu Lav Nikolajevi Trocki. Dajui Staljinu potporu,
smatrali su da dobivaju saveznika u natjecanju sa suparnikom. Ostalo je otvoreno pitanje je li
negativna reakcija Centralnog komiteta i Kongresa nakon itanja Lenjinova pisma mogla ukloniti
Staljina, ali nedvojbeno je da je odluka o zanemarivanju Lenjinova posljednjeg zahtjeva dala Staljinu
prigodu za politiku odgodu koju je zgrabio objema rukama. Dvanaest godina poslije Zinovjev i
Kamenjev pogubljeni su poslije prvog velikog, montiranog staljinistikog procesa.6
Toga istog proljea u Njemakoj, na sudskoj raspravi u tronoj uionici bive kole za pjeaku obuku
u jednom munchenskom predgrau, Adolf Hitler ekao je na odluku o svojoj sudbini nakon pokuaja
dravnog udara protiv bavarske vlade u studenom 1923. godine. Pu 9. studenog trebao je biti uvod u
ambiciozni "mar na Berlin" radi ruenja republike i osvajanja vlasti u dravi. Pokuaj je uguen u kii
policijskih metaka. Hitler je sljedeeg dana zaprijetio da
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
e se ustrijeliti u kui u kojoj se skrivao, ali ga je razoruala snalalji-va domaica, koja je neposredno
prije toga nauila diu-dicu.7 Uhvaen je istoga dana, pa je nekoliko tjedana poslije izveden na sud
pod optubom veleizdaje zajedno s drugim vodama svoje male Nacionalsocijalistike stranke i
veteranom iz Prvoga svjetskog rata, vojnim zapovjednikom Erichom Ludendorffom. Bivi prvi
pomonik naelnika stoera vrhovnog zapovjednitva stupao je s Hiti erom prema postrojenim
policajcima i vojnicima koji su blokirali put kojim se kretala povorka 9. studenog, i nije ustuknuo ni kada
je policija otvorila vatru, a njegov sudrug pobjegao. Veleizdaja je bila ozbiljna povreda zakona za koju
se mogla dobiti i zatvorska kazna od dvadeset godina prisilnog rada. Poto je zaprijetio trajkom
glau, Hitler je odluio iskoristiti sudski proces za promicanje svoje verzije revolucionarnog
nacionalizma. Imao je sreu jer mu se sudilo na Mimchenskom narodnom sudu (Volksgericht), koji je
trebao prestati s radom potkraj oujka 1924. s ostalim izvanrednim sudovima koji su osnovani
neposredno nakon rata. Odobrena je odgoda od mjesec i pol kako bi se "proces Hitleru", pod kojim je
imenom postupak postao poznat, mogao odrati u Bavarskoj a ne u Berlinu.8 Proces je trajao 25
dana, od 26. veljae do konane presude 1. travnja. Ispred privremene sudnice straarili su naoruani
vojnici iza improviziranih barikada od bodljikave ice. Veinu prostora u sudnici zauzimala su tri reda
sjedala dodijeljena novinarima koji su doli izvjetavati o izvanrednoj politikoj predstavi koja se
odvijala u sudnici.9
Hitleru je doputeno govoriti pretjerano dugo u vlastitu obranu. Prikazao je sebe i suoptuenike kao
potene njemake domoljube koji su odluili spasiti Njemaku od "trajnog ropstva" u koje je upala
nakon zavretka rata 1919. godine zbog izdaje onih koji su prihvatili Versajski sporazum. Georg
Neidhardt, koji je predsjedavao sudom, otvoreno je pokazivao simpatije prema nacionalistikoj desnici
u Bavarskoj, te je dao Hitleru potreban govorniki prostor. Posljednjega jutra Hitler je dominirao
sudom. Sud je poeo zasjedati odmah nakon devet, a zavrio u 11.17 sati. Iako je bilo jo pet
optuenika, Hitlerova zavrna rije oduzela je gotovo dvije treine jutra. Zavrio je kienom retorikom
na temu povijesnog otkupljenja: "Moete nas proglasiti 'krivima' tisuu puta, no ova e vjena boginja
[Povijest] vjenog suda
DIKTATORI
sa smijehom poderati podnesak dravnog tuitelja i sa smijehom poderati sudsku presudu. Ona nas

proglaava slobodnima!"10. Hitlerov nastup zaveo je i tuitelja, pa je opisao Hitlera kao ovjeka
"pozvanog da spasi Njemaku". Neidhardt je Hitlera osudio na zatvorsku kaznu od pet godina (tri
manje od one koju je zahtijevao dravni tuitelj) i novanu kaznu od 200 zlatnih maraka. Trebao je
narediti i Hitlerovo protjerivanje jer jo nije bio njemaki dravljanin ve austrijski. 1 petogodinja
presuda mogla je okonati Hitler ovu politiku karijeru, no nakon povoljnog izvjetaja o Hitlerovu
primjernom ponaanju u zatvoru u Landsbergu (gdje su ga simpatizeri obasipali hranom, piem i
cvijeem; odbijao je sudjelovati u zatvorskim sportskim aktivnostima -"voda ne moe sebi dopustiti
poraz u igri" - i diktirao Mein Kampf), puten je iz zatvora 20. prosinca 1924.n Neidhardt je nagraen
velikodunije od Zinovjeva i Kamenjeva; poto je Hitler imenovan kancelarom u sijenju 1933. godine,
Neidhardt je postavljen za predsjednika Bavarskoga vrhovnog suda, a na proslavi povodom njegova
odlaska u mirovinu proitano je Hitlerovo pismo s pohvalom velikog domoljublja to gaje sudac
pokazivao tijekom svoje karijere.12
1 Staljin i Hitler dugovali su mnogo srei u preivljavanju kriza 1924. godine. Da je partijsko
rukovodstvo odluilo potovati Lenjinove posljednje elje, Staljinov opstanak u samom srcu partijskog
aparata mogao je biti neizvjesniji; da je sudac Neidhardt pokazao manje samilosti, Hitler je mogao
zavriti kao pretendent za austrijskog a ne njemakog Fuhrera. Usprkos tome, ni jedan ni drugi nisu
priznavali ulogu sree u svojem politikom preivljenju. U intervjuu to ga je dao amerikom novinaru
Walteru Durantyju, Staljin je otro reagirao na pitanje o tome koliko u svojoj karijeri duguje srei: "Na
to vam ja nalikujem, na nekakvu gruzijsku babuku koja vjeruje u bogove i vragove? Ja sam boljevik
i ne vjerujem u te besmislice." Zatim je, nakon stanke, dodao: "Vjerujem samo u jedno, u snagu
ljudske volje." Hitler je obino pripisivao tijek svoje karijere nevidljivoj ruci Sudbine. Albert Speer je
odmah poslije rata napisao kako je Hitler "stekao vrsto uvjerenje da je cijelu njegovu karijeru, s
njezinim brojnim nepovoljnim dogaajima i privremenim neuspjesima, predodredila Providnost i da ga
je ona dovela do cilja koji mu je postavila". "Ta nepokolebljiva volja", nastavlja Speer, bila je Hitlerova
sredinja, "patoloka"
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
znaajka.13 No krize 1924. godine podsjeaju da uspon i jednog i drugog do diktature nije bio ni u
kojem smislu predodreen ili neizbjean. Hitler nije bio nuni ishod njemake povijesti kao to Staljin
nije bio neizbjeno dijete Lenjinove revolucije 1917. godine. Njihovim usponom na vrhovnu vlast
upravljale su srea, ambicija i pruena prilika.
Hitler i Staljin nedvojbeno su dvije vrlo razliite linosti. Ima povrnih slinosti, ali svaki zakljuak
izveden na temelju koincidencije nekih initelja u njihovoj biografiji zahtijeva veliku panju. Obojicu je,
navodno, nemilosrdno tukao tiranski otac: Staljinov je bio pijani postolar, Hitlerov nasilni
malograanski pedant. Ijedan i drugi bili su vrlo privreni majci. I jedan i drugi protivili su se u mladosti
vjerskom odgoju. Ni jedan ni drugi nisu drutveno i etniki pripadali matici ruskoga odnosno
njemakog drutva - Staljin kao Gruzijac a Hitler kao Austrijanac. Ijedan i drugi zadrali su jaki
naglasak rodnoga kraja, koji im je pomagao da se ograde od matice. Ijedan i drugi zapoeli su karijeru
u politikom podzemlju kao teroristi, Staljin u Ruskoj socijaldemokratskoj stranci prije 1914., a Hitler u
mutnom svijetu radikalnog nacionalizma u Njemakoj poslije 1918. I jedan i drugi sjedili su u zatvoru
zbog svojih politikih uvjerenja. Nijedna od tih usporedba nije neobina niti jedinstvena. Poetkom
stoljea stotine Europljana zavrile su u zatvoru zbog svojih uvjerenja; mnogi su bili "autsajderi" na
lijevoj ili desnoj strani politike scene. Veina Europljana imala je nekakav vjerski odgoj; malo je
djeaka potkraj 19. stoljea izbjeglo batine, ali je redovno i brutalno zlostavljanje, koje su doivjeli i
Staljin i Hitler, bilo takoer rasprostranjeno. U veini ostalih usporedbi - osobina, dnevnih navika ili
radne koloteine - ta se dvojica razlikuju.
Staljinov biograf mora svladati dvije zapreke: s jedne strane, tu je veliki jaz izmeu prave povijesti
Staljinove revolucionarne karijere i hagiografskih izmiljotina iz tridesetih godina 20. stoljea; s druge
strane, ouvani prikazi o Staljinovoj linosti kreu se u nevjerojatnoj lepezi od slike neumoljivoga,
okrutnog despota lienog ljudskih svojstava do portreta mirnog, skromnog, toplog ljudskog bia,
ovjeka na ije bi koljeno, kako se izrazio ameriki izaslanik John DavLes, "dijete
DIKTATORI
poeljelo sjesti".14 Staljin je bio ovjek razliitih lica. 1 ta su se lica mijenjala tijekom vremena. Za sliku
"stvarnog" Staljina treba uzeti u obzir injenicu da su fiksne toke u svakom opisu u stvarnosti
odreene vremenom i okolnostima u kojima je opis napravljen. Miran, sirov i uvijek oprezan Staljin koji
se javlja u mnogim opisima suvremenika iz njegove politike mladosti razvio se etrdesetih godina 20.
stoljea u oinskog, uzdranog i muiavog dravnika. Pojedinosti o njegovoj mladosti dobro su
poznate. Staljin, sin postolara i pralje, rodio se 6. prosinca 1878. godine u malom gruzijskom gradu
Goriju, u dalekim kavkaskim graninim podrujima ruskog carstva. Bilo je to doista neugledno
podrijetlo za ovjeka koji se pedeset godina poslije uspeo na vrhunac moi. ivot je zapoeo kao pravi
proleterski revolucionar, siromaan i obespravljen. Pohaao je mjesnu kolu u kojoj je njegovo

izvanredno pamenje privuklo panju uitelja, koji mu je osigurao mjesto u sjemenitu u gruzijskoj
prijestolnici Tbilisiju. Ondje je mravi djeak, koziav zbog boginja koje je prebolio u djetinjstvu,
pomalo krivonog, s lijevom rukom koja je bila pet centimetara kraa zbog sepse uzrokovane irom,
uspostavio prvi kontakt s ruskim socijaldemokratskim pokretom.15
Staljin se pridruio tom pokretu u dobi od osamnaest godina, pa su ga izbacili iz sjemenita. Privlaio
ga je beskompromisni revolucionarni stav ruskog marksizma kao i jednostavne pouke klasne borbe.
Pridruio se ilegalnom pokretu i proveo sljedeih sedamnaest godina u loe osvijetljenim i opasnim
katakombama. Ondje je nauio kako preivjeti brisanjem vlastite linosti: mladi koji se rodio kao Josif
Dugavili postao je najprije "Koba", ponekad "David", "Nieradze", "iikov", "Ivanovi" sve dok
napokon, neposredno prije izbijanje rata 1914., nije preuzeo ime "Staljin" prema ruskoj rijei za "elik".
Bio je potpuno zaokupljen borbom, mnogo je itao, pisao vie nego to su ljudi koji su ga poslije
omalovaavali bili spremni priznati, i pljakao banke kako bi smogao sredstva za pokret. Uhien je
najmanje etiri puta i prognan u Sibir. Odatle je pobjegao, a to je kod caristikog progonstva znailo
samo da se ukrcao na vlak i otputovao na Zapad. Bio je delegat na partijskim skupovima u
inozemstvu, ukljuujui etvrti kongres u Stockholmu i Peti kongres u Londonu, ali je za njegov kasniji
uspon bila kljuna odluka da se svrsta uz boljeviku ili "veinsku"
STALJIN I HITLER." PUT DO DIKTATURE
frakciju kad se Socijaldemokratska partija 1903. godine rascijepila zbog pitanja revolucionarne taktike.
Staljin je ostao u ogranku koji je vodio mladi pravnik Vladimir Ilji Uljanov, iji je nom de revolution bio
Lenjin. Iako je tada bio u zatvoru, 1912. godine izabran je u Centralni boljeviki komitet, vodee tijelo
partije, u kojem je ostao, izuzevi kratko razdoblje za vrijeme Prvog svjetskog rata, sljedeih etrdeset
godina. Godinu dana poslije prognan je na etiri godine u Turuhansk s dravnom plaom od 15 rubalja
na mjesec; ovdje je velik dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Jedan prognanik koji je sa Staljinom
dijelio istu sudbinu 1916. godine sjea se tada ve tridesetesto-godinjeg veterana mlade
revolucionarne borbe: "Bio je krupan, srednje visine, sputenih brkova, guste kose, niska ela i kratkih
nogu... govorio je dosadno i suhoparno... uskogrudan fanatik." Staljin je bio ohol i utljiv, a prema
ljudima oko sebe "grub, provokativan i cinian".16 Staljinova se osobnost ve oito odredila s
obiljejima prepoznatljivim i kod kasnijeg diktatora.
Staljin duguje svoj uspjeh revoluciji 1917. godine. Vratio se iz Sibira u Petrograd i pridruio iskusnim
aktivistima koji su se nadali da e slom ruske monarhije uspjeti iskoristiti kao odskonu dasku za
socijalnu revoluciju. Prema herojskoj verziji Staljinova revolucionarnog doprinosa napisanoj tridesetih
godina 20. stoljea, Staljin je bio posvuda, u najteim krizama. Postao je Lenjinov najprisniji suradnik i
neumorno se trudio da utre put boljevikom preuzimanju vlasti u listopadu.17 Stvarnost je bila
drukija, premda Staljin nije bio toliko nenametljiv u revolucionarnoj godini koliko navode kasnije
revizije njegove uloge. Podupirao je Lenjinovu politiku, objavljenu u travnju 1917., o odbijanju svakog
kompromisa s Privremenom vladom. Njegovi lanci i govori odaju nepokornoga, beskompromisnog
revolucionara koji je razotkrivao nedovoljno fanatine ili oportunistike socijaliste kao
kontrarevolucionarnu opasnost i pozivao partiju i stanovnitvo da preuzmu inicijativu prenoenjem
vlasti na trudbenike u ruskom drutvu. Njegovi uskogrudni pogledi na partijsko jedinstvo i jedinstvenu
partijsku liniju, tipini za tridesete godine 20. stoljea, razvili su se u potpunosti u ideolokom i
organizacijskom previranju izmeu dviju revolucija. Staljin je u "Pravdi" pozivao na "jedno zajedniko
miljenje", "jedan zajedniki cilj" i "jedan zajedniki put".18
DIKTATORI
Upravo je Staljin u srpnju 1917. podnio izvjetaj Centralnog komiteta koji je pozivao na raskid s drugim
socijalistikim strankama, menjevicima i socijalistikim revolucionarima, zbog njihove potpore
"buroaskoj" vladi. Njegovi govori odraavaju jasno razumijevanje politikih realnosti i dosljedan
revolucionarni kurs. Kada je u listopadu 1917. nastupila konana kriza Privremene vlade, Staljin je s
veinom lanova Centralnog komiteta glasovao za dravni udar. Njegov je govor, zabiljeen u kratkom
zapisniku, zavrio sljedeom uputom: "Moramo vrsto i odluno poi putem pobune".19
Dio tog revolucionarnog oduevljenja moda je ubaen poslije, kada su Staljinova sabrana djela
objavljena etrdesetih godina prologa stoljea. Dravni udar u listopadu 1917. bio bi uspjean i bez
Staljina, no nema dvojbe da je Staljin silno napredovao u legalnom politikom okruenju. Nitko nije
nikada posumnjao u injenicu da je on bio angairani revolucionar koji je, tijekom cijele 1917. godine,
smatrao revoluciju sredstvom prenoenja vlasti na obine ljude i potpunog unitenja privilegiranog
drutva koje ih je eksploatiralo. To je bio njegov metier, njegov razlog za ivot. Kada je 26. listopada
1917. osnovana prva boljevika vlada, Staljin je nagraen poloajem narodnog komesara za
nacionalnosti. U kontekstu vienacionalne drave, koja se raspadala, to je bio vaan poloaj, i Staljin
ga je iskoristio kako bi sprijeio neruske granine zemlje, ukljuujui svoju rodnu Gruziju, da se
odcijepe od nove revolucionarne zajednice. Zbog svoje vrste politike otro se 1921. godine sukobio s
Lenjinom, koji je bio sklon labavijoj federaciji, pa je i to pridonijelo nelaskavu miljenju o njemu u

Lenjinovoj oporuci. Staljin je bio jedan od desetak ljudi koji su inili boljeviko vodstvo. U listopadu
1917. izabran je u sedmerolani "Politiki biro" Centralnog komiteta, prethodnika formalnog Politbiroa
osnovanog 1919., iji je lan Staljin takoer bio. U studenom je imenovan jednim od etiriju partijskih
voa, zajedno s Lenjinom, Trockim i Jakovom Sverdlovom, koji su mogli samostalno odluivati o
hitnim pitanjima.20 Njegov je ured bio nedaleko od Lenjinova, pa je radio za njega kao ef politikog
ureda u kritinim ranim godinama reima suoenog s graanskim ratom i gospodarskim slomom. Iste
godine (1919.) dobio je dodatni poloaj komesara za radniko-seljaku inspekciju (Rabkrin) i bio je
zaduen za uinkovito funkcioniranje
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
dravnog aparata i rjeavanje pritubi obinih ljudi. Zbog mnogih odgovornosti nije neobian izbor na
mjesto generalnog sekretara partije u travnju 1922., kada je odlueno da bi trebalo ojaati aparat koji
je opsluivao Centralni komitet.
Postoje mnogi opreni opisi Staljina u ranom razdoblju njegove karijere, no u veini je prikazan kao
politiki beznaajna osoba. Ovakva negativna prosudba i poznata definicija Staljina kao "sive mrlje"
potjeu iz memoara jednog neboljevika, Nikolaja Suhanova, objavljenih 1922.; zapeatila ju je kasnija
zajedljiva primjedba Trockog, koji je Staljina nazvao "vodeim mediokritetom partije".21 Kamenjev, koji
je za vrijeme rata bio u progonstvu sa Staljinom, otpisivao je njegove rijei "kratkim, gotovo prijezirnim
primjedbama".22 Lenjin je, navodno, opravdavao Staljinovo imenovanje na dravni poloaj u listopadu
1917. jer "ne zahtijeva nikakvu inteligenciju"; Staljinovo ime bilo je posljednje na popisu dvanaest
komesara to ga je sastavio Lenjin.23 Predodbu tupog birokratskog oportunista odraava rani
nadimak tovari Kartotekov2^ I Staljinovo ponaanje i osobnost pridonosili su toj slici. Bio je naizgled
skroman i nepretenciozan, bez vatrenosti i intelektualnog pouzdanja mnogih svojih kolega. Glas mu je
bio "bezbojan"; bio je slab govornik, itao je iz pripremljenih tekstova, s povremenim stankama i
mucanjem, te gotovo bez modulacije radi potrebnog naglaavanja odreenih dijelova u metodolokim
tekstovima. Prema kasnijim kritiarima, govorio je poput "jueranjeg uvodnika u 'Pravdi', kojega je
vjerojatno i napisao".25 Na sastancima je esto sjedio postrance, govorio malo ili utio, puei
cigarete ili lulu napunjenu smrdljivim duhanom, ali budan i paljiv.
Lako je shvatiti zato su mnogi od njegovih sudrugova podcjenjivali ovjeka koji se krio iza maske
nespretne skromnosti i intelektualne plahosti. Staljin se znao majstorski pretvarati. Dok su neki u
njemu vidjeli samo tupost uma, iza toga krio se lukav, dobro obavijeten, oprezan i organiziran
inteligentan ovjek. Staljin nije bio glup. itao je nezasitno i kritiki. Tridesetih godina prologa stoljea
njegova je biblioteka imala 40.000 knjiga.26 Mnogo je pisao, i prije 1917. i dvadesetih godina, djela i
govore koji su, kad su objavljeni, popunili trinaest svezaka. Njegovi su prikazi marksizma promiljeni i
argumentirani jasno, logino, dosljedno i odmjereno. Njegova je proza, premda su je
DIKTATORI
poslije isticali kao uzor socijalistike jasnoe, dosadna i nematovita, zainjena tek povremeno
ponekom privlanom metaforom, pogotovo zbog pompoznog okolnog teksta. Bio je sklon onome to je
1917. nazivao "kreativnim marksizmom", a njegova politika razmiljanja odaju um koji je bio voljan
prilagoditi marksizam stvarnosti isto toliko spremno koliko i Lenjin.27 Nije nikada odstupao od
sredinjeg pitanja - stvaranja komunistikog drutva. Njegov pogled na komunizam bio je prije
jednostran negoli uskogrudan. Ve zarana u svojoj politikoj karijeri smatrao je komunizam
povijesnom nunou, premda je zbog stvarnosti, s kojom su se boljevici suoili dvadesetih godina
20. stoljea, komunizam bio puka utopija.
Premda nije bio glup, Staljin nije bio ni "intelektualac", i to je za njega bio pogrdan izraz. U usporedbi s
osobama poput Lenjina ili Trockog, njegova je osobnost dvadesetih godina bila izrazitije plebej-ska.
Bio je sirov i nije okoliao; esto je psovao, ak pred Lenjinovom enom, to je potaknulo tetni
dodatak oporuci. Psovanje je odvajalo najnii sloj pokreta od obrazovane i dobro odgojene boljevike
inteligencije i preraslo je u endemsko ponaanje u skupini kojom se Staljin okruio tridesetih godina.
Staljin nije trpio uljudnost, u drutvu je bio potpuno neodgojen (na jednoj veeri s predstavnicima
saveznika 1943. godine morao je zbunjeno pitati emu slue pojedini brojni dijelovi jedaeg pribora uz
tanjur), nije bio fiziki privlaan, pa je morao pribjegavati otresitom, pa i autokratskom ponaanju.28
Nenametljiv prema onima koje je htio obmanuti, znao je biti naprasit, vulgaran, uzdran ili bahat prema
podreenima, i neumoljivo okrutan prema onima koje je iz vlastitih razloga smatrao neprijateljima.
Staljin je moda po prirodi bio osvetoljubiv i nesiguran, i lako je mogue da osvetoljubivost duguje
rodnoj Gruziji. Prema Kamenjevu, za sibirskog progonstva stalno je itao Machiavellija. Podrijetlo
njegovog pogleda na politike odnose potpuno je neizvjesno29, no kao politiar pretvorio je umijee
uporabe i zlouporabe ljudi u pravu umjetnost.
Prema jednoj znakovitoj anegdoti, koja je moda uljepana (jer je potjecala od Trockoga), poslije jedne
veere 1924. godine Staljin, Kamenjev i ef sigurnosne slube Dzierzynski (Dzerinski) pozvali su
jedan drugoga da kau to im se najvie svia. Staljin je odabrao sljedee: UU ivotu je najslae

odabrati rtvu, paljivo pripremiti

10
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
udarac, vrsto udariti, a zatim otii u krevet i mirno spavati".30 Bila istinita ili ne, pria odaje sredinji
element Staljinova politikog ustroja. Njegovo miljenje o drugima bilo je cinino i oportunistiko; bio je
obziran prema onima koji su mu bili korisni sve dotle dok ih je trebao, a s onima koji su mu stajali na
putu nije se sukobljavao nego ih je nadmudrivao. Promatrao je ljude poput grabeljivca koji razumije
svoj plijen. Staljin je bio tajnovit i nelojalan, ali i potpuno sposoban osvojiti povjerenje pojedinca
kojemu je htio doi glave. "uvajte se Staljina", ponavljao je navodno Lenjin. "On je uvijek spreman da
vas izda."31 Staljin je imao malo prisnih prijatelja, ali je znao biti veseo i prijateljski raspoloen kad mu
je to odgovaralo. U cijeloj karijeri pratilo ga je duboko nepovjerenje prema drugima, koje je poslije u
njegovu ivotu graniilo s patolokim osjeajem. Stoga se nagonski ponaao osvetoljubivo i hirovito,
premda se tridesetih godina u javnosti doimao, prema rijeima jednog od mnogih stranih posjetilaca
koje je Staljin oarao, poput "ugodnog, ozbiljnog postarijeg ovjeka".32
Staljin je bio oit proizvod dugogodinje ilegalne politike, u kojoj je bilo teko uspostaviti povjerenje, u
kojoj su policijski pijuni i provokatori bili posvuda, tajnost i oslanjanje na vlastite snage druga priroda,
a izdaja svakodnevna injenica. On je upio vrijednosti ilegale i unio ih, izotrene tekim iskustvom
graanskog rata, u visoku politiku. Tridesetih i etrdesetih godina Staljin se kao diktator Sovjetskog
Saveza ponaao kao da infiltracija neprijatelja, prikrivanje, izdaja i ogorene frakcionake svae materijalni svijet ilegalne politike - jo na odreeni nain djeluju u zrelom okruenju jednopartijske
drave. Ipak, Staljin je u starijim godinama postao uinkovitija i sreenija osoba u odnosu na
gnjevnoga mladog ilegalca i iskoristio je svoja ogranienja. Njegova sumornost postala je mirnoa,
nespretno nepovjerenje preobrazilo se u nenamjetenu umjerenost, a ukoeno govor-nitvo razvilo se
u polagan, promiljen, zajedljiv prikaz, koji je mogao potrajati i tri ili etiri sata. Izraz njegova lica nije
odavao njegovo raspoloenje. Samo su njegove utosmede oi, koje su stalno strijeljale amo-tamo
kao da trae ranjive toke uzvanika, odavale budnost uma iza vanjske mirnoe.33
Njegove radne metode razvijale su se zajedno s njegovom linou. Nije nikada bio blagi partijski
inovnik iz narodnog mita, birokrat koji
11
DIKTATORI
se pretvorio u diktatora Nikolaj Ivanovi Buharm, urednik "Pravde" dvadesetih godina ijedna od glavnih
rtava Staljmovih kasnijih istki, smatrao je "lijenost" Staljmovom glavnom osobinom, no taj se pogled
ne poklapa s predodbom neumornog funkcionara koji pretie svoje suparnike zahvaljujui
administrativnoj ustrajnosti 34 Staljin je neumorno radio, ali njegov je rad bila politika Zanemarivao je
svoje komesarske dunosti do te mjere da ga je Lenjm javno ukorio Nije volio upravne dunosti, pa se
1924 povukao iz oba komesarijata Rutinski posao partijskog sekretarijata obavljala je brojna ekipa
dunosnika i pomonika koje je Staljin okupio poslije 1922 Staljin je bio aktivist i revolucionar, i ostao
je takav sve dok je mogao Osobnu koloteinu njegova rada esto navode kao opreku Hitleru, no bilo je
slinosti Ustajao je kasno i lijegao kasno, vecmu dana provodio je na sastancima i rjeavajui
korespondenciju, no znao je i odlaziti u svoje ae, a tridesetih godina odlazio je na duge odmore
Naveer je ponekad pozivao goste na veeru ili moda pogledao nekakav film u kremaljskom kinu ili
raspravljao do kasno u noc Pio je malo, obino lako gruzijsko vino, ali je uivao promatrajui kako mu
se opijaju gosti Prema enama bio je vrlo srdaan, pa i armantan do galantnos-ti Inae bi pojeo
jednostavan obrok u skromno namjetenu trosobnom stanu koji su mu uredili u Kremlju enio se
dvaput, ali je poslije samoubojstva druge ene 1931 godine, koje gaje duboko potreslo, ostao
neoenjen tijekom cijele diktature, premda je volio ene35 Nije nikada koristio svoju moc za
razmetanje, koje mu je bilo antipatino i koje je ismijavao kod drugih Mrzio je privilegije, ali se kao
stariji dravnik i svjetski politiar u godinama nakon 1945 odijevao slubenije i doimao se
dostojanstvenije od partijskog politiara iz tridesetih godina
U svakom prikazu Staljmova ivota postavlja se pitanje to ga je pokretalo Dmitnj Volkogonov, njegov
prvi biograf poslije glasnosti, pretpostavlja, a to bi nametao i zdrav razum, da je to bila moc "to je vie
moi skupio i drao u rukama, to je vie moi htio "36 U svojoj klasinoj biografiji Robert Tucker
pretpostavlja da Staljin nije htio samo moc nego i slavu "Slava je bila njegov trajni cilj" 37 Buharm i
Trocki smatrali su da Staljina vode teki poremeaji linosti zavist, ljubomora, sitne ambicije 38 Staljin
nije ostavio gotovo nikakva traga o
12
STALJIN I HITLER PUT DO DIKTATURE
svojoj motivaciji Poslije uspjene obrane povolkog grada Cancma tijekom graanskog rata, jednom je
primijetio da bi rado rtvovao 49% kad bi time mogao "spasiti 51%, tj spasiti revoluciju" 39 Moda gaje
i pokretala zavist kad je umtavao uspjenije ili ambicioznije ljude oko sebe, moda mu se i svialo

povlaivanje njegovoj diktaturi (premda ima mnogo dokaza da nije odobravao pretjerano velianje
svoje osobe), no jedinstvena dosljedna nit u njegovoj cijeloj djelatnosti bila je opstanak revolucije i
obrana prve socijalistike drave Kako se im, moc je za Staljina znaila moc za ouvanje i proirenje
revolucije i drave koja ju je predstavljala, ne moc radi sebe same Tenja da spasi revoluciju postala
je za Staljina osobna tenja, jer je u jednom trenutku dvadesetih godina 20 stoljea, moda nakon
Lenjmove smrti, Staljin poeo sebe smatrati jedinim boljevikim voom koji moe upravljati dravom
dovoljno nemilosrdno i s jedinstvenim ciljem Njegov nagon za preivi]enjem, njegovo bezosjeajno
unitavanje tisua partijskih drugova, njegova makijavelistika politika ne ukazuju na linost izopaenu
egocentrinim sadizmom vec na ovjeka koji je upotrijebio oruje kojim ce, kako je pretpostavljao,
postii sredinji cilj kojem se posvetio jo od mladosti Posljedice te usmjerenosti na jedan cilj bile su
za rusko drutvo duboke i potresne, ali je Staljin zacijelo smatrao da ih opravdava najvaniji cilj izgradnja komunizma
Hitlerova je biografija otvorenija Pojedinosti o njegovu ivotu poznatije su, a njegovi pogledi na mnoga
pitanja preivjeli su u njegovim tekstovima i zabiljeenim razgovorima Legenda o Hitleru, razraena
tridesetih godma prologa stoljea, bila je blie istini od slubene verzije Staljmove prolosti No
najskrovitije misli, izraene eventualno u dnevniku ili redovitom privatnom dopisivanju, ostaju tajna i
kod Hitlera i kod Staljina Razumijevanje Hitlerove linosti izvanredan je izazov ini se da je kod Hitlera
gotovo nemogue premostiti jaz izmeu nespretnog, neuglednog, vrlo povuenog pojedinca i javne
politike linosti, demagoga i proroka, dok se kod Staljina privatni karakter odraavao u javnoj osobi U
Hitlerovu sluaju suprotnost je doista istaknuta, pa se esto spekulira nije li posjedovao nekakav rijetki,
teko razumljiv psiholoki ili fiziki element koji je oaravao i oduevljavao i ljude u njegovoj
neposrednoj fizikoj blizini i mase kojima je poeo drati vatrene govore poetkom dvadesetih godina
13
DIKTATORI
Pritom se ne iskljuuje ni nadnaravno. Dva britanska gosta na jednom Hitlerovu mitingu u Berlinu
1934., koji su sjedili na stadionu metar iza njega, promatrali su ga kako osvaja sluatelje poznatom
sve snanijom strau i kretavim glasom. "A tada se dogodilo neto zapanjujue", navodi se u opisu:
"Obojica smo ugledali plaviastu munju kako sijeva iz Hitlerovih leda... Iznenadilo nas je to nije
usmrtila nikoga od nas koji smo sjedili iza Hitlera." Dvojica mukaraca poslije su se pitali nije li Hitler u
odreenim trenutcima bio opsjednut avlom. "Zakljuili smo da jest."40
Adolf Hitler roenje 20. travnja 1889. u austrijskom gradiu Brau-nau am Inn kao etvrto dijete u
treem braku svojega oca. Troje starije djece umrlo je u ranom djetinstvu. Otac mu je bio carinik, a
obitelj je pripadala malograanskom sloju. Otac je umro 1900. godine, a majka Klara 1907. Pohaao
je mjesnu kolu, u kojoj je pokazao odreenu nadarenost, ali je u srednjoj koli u Linzu izgubio
zanimanje za uenje. Kao i Staljin, Hitler je bio obdaren izvanrednim pamenjem. Napustio je kolu sa
esnaest godina i preselio se iz Linza u Be, nadajui se kako e postati slikar ili arhitekt. Nije ivio u
siromatvu, kako je poslije tvrdio, jer se uzdravao znatnim nasljedstvom i prodajom svojih slika,
uglavnom gradskih veduta izloenih u lokalnim galerijama. Beka Umjetnika akademija odbila ga je
primiti 1907. godine. Dane je provodio s bekim besposliarima, a veeri na koncertima i u kazalitu
sluajui Wagnerove opere kojima je dirigirao kompozitor Gustav Mahler.41 U petogodinjem
mladenakom razdoblju u Beu nema mnogo znakova koji bi ukazivali na njegovu kasniju politiku
karijeru; zanimala ga je puka politika i privlaio pangermanski nacionalizam, no u tom ranom stadiju
nije jasno je li njegov nacionalizam bio i izriito antisemitski. No plah, uljudan mladi, nespretan u
drutvu, koji je ponekad znao biti i grub i nepopustljiv u svojim nazorima, neiskren, sebian i beutan
prema prijateljima, prepoznatljivo je nagovijetao podvojenu linost iz tridesetih godina.
U svibnju 1913. Hitler je pobjegao iz Bea u Miinchen kako bi izbjegao sluenje vojnog roka u Austriji.
Vlasti su doprle do njega, ali je gotovo godinu dana uspijevao izbjei deportaciju sve dok se u veljai
1914. dvadesetetverogodinji umjetnik nije morao vratiti u Salzburg, gdje su ga vojni lijenici
proglasili "nesposobnim za vojnu ili pomonu
14
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
slubu" i dopustili mu povratak u Njemaku.42 U kolovozu iste godine Hitler je uo daje poeo Prvi
svjetski rat dok je stajao na Odeonplatzu u Mimchenu. Dva dana poslije javio se kao dobrovoljac u
njemaku vojsku, koja gaje primila. Poslije samo dva mjeseca obuke upuen je na ratite u Belgiji i
sjevernoj Francuskoj. Poput tisua drugih mladih Europljana koji su pohitali u borbu, Hitler je priznao
da je bio "strano uzbuen".43 Rat je stvorio Hitlera kao stoje revolucija stvorila Staljina. Nakon
mjesec dana unaprijeen je u kaplara, a dva mjeseca poslije odlikovanje eljeznim kriem drugog
stupnja ("najsretniji dan u mom ivotu", pisao je svom minhenskom kuegazdi). eljezni kri prvog
stupnja dobio je napokon u kolovozu 1918. Bio je hrabar i uzbuen zbog izvanrednih zahtjeva to ih je
sukob nametao svakom vojniku, "izlaui svoj ivot opasnosti svakoga dana, gledajui smrti ravno u

oi".44 Pukim sluajem preivio je etiri godine rata promatrajui kako pogibaju tisue njegovih
sudrugova. Rat je utjecao mnogo vie na Hitleov razvoj nego godine u Beu. U Mein Kampfu Hitler ga
opisuje kao "najznaajnije i najnezaboravnije doba mojega zemaljskog ivota".45 Hitler se u dui
stopio s borbom; prema vlastitom priznanju, ovrsnuo je prema paralizirajuem straha od smrti. Nema
razloga za dvojbu da je za mladog vojnika, koji je doivio nemilosrdne godine u abnormalnim i surovim
uvjetima na fronti, poraz bio neizdriv. Hitler je moda nakitio svoje sjeanje na dan primirja, kada se u
njemu rodila estoka mrnja prema onima koji su Njemaku predali saveznicima, no njegovo politiko
ponaanje tijekom cijele karijere pokazuje potpunu nesposobnost odvajanja stanja psihe od povijesne
stvarnosti s kojom se nastojao suoiti. On je nacionalni poraz shvatio kao neposredno osobno
ponienje i nosio je u sebi nekontroliranu, strasnu elju za osvetom, koja je ponekad graniila s
poremeenou.46
Hitler je zapoeo poslijeratni ivot kao vojni dounik i agitator u Miinchenu, zaduen za prijavljivanje
radikalnih politiara i za odravanje povremenih govora protiv marksizma i idova. U rujnu 1919.
godine upisao se u malu munchensku politiku stranku koju je 9. sijenja iste godine osnovao urar
Anton Drexler. Drexler je prije toga bio lan Domovinske stranke, koju su 1917. osnovali radikalni
nacionalisti i pangermanski politiari radi potpore ratu. Hitlerov lanski broj u Njemakoj radnikoj
stranci bio je 555 (upisi su poinjali s
15
DIKTATORI
brojem 501). U studenom 1919. imenovan je vodom promidbe. Stranka je 1920. promijenila ime u
Nacionalsocijalistiku njemaku radniku stranku te objavila stranaki program od dvadeset i pet
toaka. Sljedee godine, 29. srpnja 1921., izabran je za predsjednika stranke, te je u tom svojstvu
pokuao izvriti dravni udar, Putsch, zbog kojega je zavrio u tvravi Landsberg i stekao preko noi
nacionalni politiki ugled. Dojmovi o mladom politiaru vrlo su raznoliki. Ljudi koji su ga uli kako
govori ili koji su bili privueni u njegov krug opisuju ga rijeima kakve bi se mogle primijeniti na pukog
propovjednika s boanskom objavom. "U njemu je gorjela nekakva nepoznata vatra", sjea se njegov
prisni prijatelj Max Amann.47 No mnoga svjedoanstva navode na zakljuak da su Hitlera smatrali
promaenim ovjekom; kad nije bio u akciji, njegov su izgled i ponaanje bili nezanimljivi i neupadljivi,
a kad je pokuavao nastupati kao tribun izdanog naroda esto je bio smijean. Njegov zatitni znak,
prljavi baloner, uski tamni brkovi, objeeni uperak kose, blijedo i malo podbuhlo lice, pa i sivoplave
oi koje su ponekad bile prazne i bezizraajne - sve su te crte inile Hitlera lako prepoznatljivim, ali ne
i manje odbojnim.
U indikativnom sjeanju na susret s Hitlerom 1920. godine, tijekom prijema u munchenskoj vili
kompozitora Clemensa von Franckensteina, jedan od gostiju tono je opisao mjeavinu Hitlerove
drutvene nesigurnosti i kretave demagogije. Hitler je stigao s drugim gostima, glumcima i slikarima.
Na cipelama je imao gamae a na glavi eir sputena oboda, nosio je jahai bi, premda nije znao
jahati, i koristio se njime kao potapalicom, lupkajui povremeno po izmama. Poveo je sa sobom i
psa. Nalikovao je na "stereotip konobara", i sjedio nespretno suzdran u prisutnosti svojega
aristokratskog domaina. Nakraju se odjednom uhvatio za lagvort i zapoeo politiki monolog u stilu
koji je zadrao cijeloga politikog ivota. "Nasrnuo je na nas poput divizijskog kapelana", sjea se
jedan drugi gost. "Dobio sam dojam temeljne gluposti" Hitler je poeo propovijedati, a kada ga nitko
nije prekinuo, stao je vikati. U prostoriju su pohrlile sluge da zatite svojega gospodara. Kad je otiao,
gosti su se meusobno pogledali, kako je zabiljeio jedan od njih, poput putnika u vlaku koji su
odjednom shvatili da su "sjedili u odjeljku s psihopatom".48 Zbog potpune
16
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
zbunjenosti ili neugodnosti to ih je Hitler mogao izazvati u svakome tko nije bio privuen njegovom
predstavom bilo ga je teko uutkati kad bi rasprava krenula. Hitler je nauio upotrebljavati takav nain
kao obranu od neslaganja ili prigovora, te bi sugovornika doslovce dotukao. Kako je 1933. godine
primijetio Hermann Rauschning, stranaki voda u Danzigu, Hitler je tiradama "pobjeivao svoje
inhibicije", pa je stoga bilo jasno "kako su mu vikanje i grozniav tempo bili potrebni
^- 55 4Q
za njegovu rjeitost .
Dvadesetih godina Hitleru je na neki nain uspjelo pretvoriti neprivlani bombastini monolog u
trijumfalno javno govornitvo koje je postalo najizrazitiji atribut budueg stranakog vode i diktatora.
Bio je svjestan dojma to ga je ostavljao, i nije nimalo doputao kritiku, nepanju ili smijeh. Prema
Heinrichu Hoffmannu, njegovu fotografu, kojemu nije nikada bilo doputeno snimiti Hitlera s
naoalama ili u kupaim gaicama, Hitler se "strano bojao da ne ispadne smijean".50 Pomno je
uvjebavao govore i pazio na koreografiju. Govore je isprva pisao sam, poput Staljina, ali ih je poslije
diktirao. Interpretirao je govor onako kako je htio da ga sluatelji uju, i zahtijevao od tajnica da ga

reproduciraju dok je govorio, bez biljeki. Na taj je nain napisan govor za desetu obljetnicu Hitlerove
diktature. Njegova ga je tajnica prvih nekoliko minuta jedva ula dok je u poetku govorio polagano i
tiho, koraajui gore-dolje po sobi. Zavrio je viui u zid, okrenutih leda, ali posve razgovijetno.51
Ponavljao je govore sve dotle dok nije bio posve siguran da predstava djeluje. Spoznao je vrlo rano
mo svojega muklog, hrapavog glasa s jakim austrijskim akcentom; isprva spor i odmjeren, postao bi
kretav, buan i gnjevan, povremeno, ali nakratko, i histerian. Smatrao je da se u politici govorom
uvijek postie vie nego pisanjem: "Mo koja je uvijek pokretala najvee vjerske i politike lavine u
povijesti", pisao je u Mein Kampfu, "bila je od pamtivijeka mo izgovorene rijei." Politike se strasti,
tvrdio je, mogu potaknuti samo "vatrom rijei baenih u mase."52
Medu brojnim povijesnim gleditima o Hitleru javlja se i openita pretpostavka daje sadraj njegovih
govora bio manje vaan od naina na koji su oni bili odrani. Prema uobiajenom miljenju, Hitlerove
ideje nisu bile originalne i promiljene, bile su proizvod trome inteligencije i diletantskog ukusa. Mein
Kampf smatra se openito
17
DIKTATORI
mjeavinom sebinog i lanog ivotopisa s jedne i bombastinog plagiranja tuih ideja s druge strane.
"Hitler je bio tipian primjer poluobrazovana ovjeka", pisao je njegov bivi ministar gospodarstva
1945. godine. "Doista je mnogo itao, ali je tumaio sve to bi proitao po vlastitom shvaanju... ne
poboljavajui svoje znanje."53 To je samo pola istine. Hitler je doista itao kako bi u knjigama naao
potporu svojim idejama; njegova biblioteka, koja je preivjela rat, pokazuje da je itao mnoga djela
suvremene popularne filozofije, politologije i ekonomike, te paljivo podcrtavao ili na marginama
oznaavao odlomke koji su mu se sviali ili nisu sviali. itao je Schopenhauera, Lenjina; itao je
Paula Antona de Lagardea, apostola "naela vode" iz 19. stoljea; itao je Houstona Stewarta
Chamberlaina, moda najpoznatijeg rasnog teoretiara s kraja 19. stoljea.54 No oito je da je Hitler iz
svih tih izvora izveo svoj svjetonazor i vlastite ideje o politikoj praksi i ponaanju. Te su ideje u veini
sluajeva postale ideesfixes, i one su obiljeile njegovu kasniju politiku karijeru kao to je Staljinov
kreativni marksizam obiljeio njegovu. injenica daje Hitler bio uskogrudan i izbirljiv, slijep na
racionalne ili kritike prigovore, intelektualno naivan ili banalan ne umanjuje vrijednost njegovih ideja
kao povijesnog izvora u shvaanju njegova uspona do vlasti i diktature koja je potom uslijedila. Mein
Kampf ostaje neprocjenjiv izvor za shvaanje Hitler ova pogleda na svijet.
Njegov se svjetonazor moe brzo ocrtati. On se drao njegovih glavnih crta cijeloga ivota premda su
se pojedinosti mijenjale tijekom vremena. Hitler je bio uvjeren da je svjedok jednog od povremenih
prevrata u svjetskoj povijesti, potaknutog Francuskom revolucijom i razdobljem neobuzdanog
individualizma i ekonomskog egoizma koji su uslijedili. Podjela europskog drutva na klase, koja je
odgovarala interesima buroazije, stvorila je klasnu zavist i tovanje novca, otuila radniku klasu od
nacije i potaknula revolucionarni internacionalizam koji je zaprijetio europskoj civilizaciji. Klju
opstanka bilo je priznavanje injenice da povijest napreduje rasnom a ne klasnom borbom, te da je
ispravno shvaanje vanosti rase (ili nacije) klju za prevladavanje klasne revolucije i uvoenje
nacionalne revolucije.55 Trebalo je iznad svega ouvati rasu, te kulturu i drutvene institucije koje
rasna zajednica stvara. To je po Hitlerovu miljenju bio sredinji zadatak
18
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
politike. Njegov radikalni nacionalizam prelazio je okvire puke reafir-macije nacionalnih interesa,
uobiajene kod nacionalista svih vrsta. Hitler je htio da nacija predstavlja posebnu vrstu zajednice, s
"rasnim drugovima" umjesto klasa, gospodarstvom kojim se upravlja u ime naroda i zajednikom krvlju
kao odrednicom privrenosti, kombinacijom koja je namjerno odreena izrazom "nacionalsocijalistiki",
koji duguje isto toliko Hitlerovom austrijskom podrijetlu koliko i njemakom miljeu radikalnog
nacionalizma.56 Neprijatelji tih ambicija bili su uglavnom idovi. U jednom trenutku potkraj rata Hitler
je usvojio popularni antisemitski argument da su idovi krivi za njemaki poraz kao marksisti koji
propovijedaju ideologiju raspadanja truloga drutva, kao kapitalisti koju vuku konce svjetskog trita, ili
kao bioloki izazov istoi krvi. idovi i idovstvo postali su za Hitlera povijesna metafora koja
objanjava krizu Njemake.57
Njegovi pogledi na politiku praksu bili su cinini i manipulativni. Mase koje je pokretala njegova
retorika bile su vane samo kao sredstvo koje e dati revolucionarni zalet politikom pokretu. U svojoj
knjizi Hermann Rauschning sjea se razgovora s Hitlerom o tajni njegova uspjeha kod masa: "Mase
su poput ivotinja koje sluaju svoj nagon. One ne zakljuuju umovanjem. Misao je eliminirana na
mitingu."58 Hitler je gledao na ljudske odnose kao na borbu linosti: "Vlast uvijek znai prijenos
snanije volje na slabiju", i taj prijenos slijedi, smatrao je, "neto u prirodi fizikog ili biolokog
procesa."59 Njegovo gledite o rasi bilo je gotovo iskljuivo, odbacujui svaki ljudski materijal koji nije
zadovoljavao uvjete. "Svi oni koji ne pripadaju dobroj rasi na ovom svijetu", pisao je u Mein Karnpfu,

"otpatci su."60 Preziranje velikog dijela ovjeanstva mijealo se s dubokom mrnjom prema svakome
tko je bio oznaen kao neprijatelj. Hitlerov jezik bio je uvijek zainjen izrazima koji su odraavali
apsolutno svojstvo tog opsjednutog neprijateljstva: "iskorijeniti", "razoriti", "unititi". Tko god bi se s
njim sukobio, bio bi otpadnik; poput Staljina, bio je veliko zlopamtilo. U Hitlerovu politikom svijetu
ljude je trebalo zavesti pa njima vladati ili iskljuiti i ukloniti.
To su bila gledita i stajalita koja je Hitler nosio sa sobom dok se preobraavao iz radikalnog
nacionalistikog agitatora u dravnog poglavara i diktatora. Kao zreli politiar, pokazivao je vie
pristojnosti
19
DIKTATORI
i samosvjesno dostojanstvo, ali estoke provale bijesa trajno su se zadrale. S vremenom se Hitler tim
provalama poeo koristiti kao politikim sredstvom, koje bi namjerno ukljuivao ili iskljuivao radi
njihova uinka u pregovorima, premda je i dalje znao potpuno i posve nehinjeno izgubiti kontrolu nad
sobom. Hitler je pokazivao golemu ivanu napetost, koja se oitovala brojnim bolesnim stanjima,
stvarnim i zamiljenim.61 Iako je odobravao odlunost kao politiku vrlinu, esto su ga nalazili u stanju
neodlunosti i ivane neizvjesnosti. Obuzimali su ga i trenutci sigurnosti i "eljezne odlunosti", i to
iznenada, nakon nekoliko dana oklijevanja, kao da je odjednom prikupio impulzivnu energiju. Privid
temeljite sposobnosti za intuitivnu prosudbu bio je jedna od metoda koje je Hitler razvio kako bi
pojaao opu predodbu o sebi kao o njemakom mesiji. U svakodnevnim kontaktima iskoritavao je
razliku izmeu svoje vanjske neupadljivosti i navodne izvanredne osobnosti. Skromno ali elegantno
odjeven, osvajao bi simpatije gostiju s prividno blagom normalnou. No nakon pozdrava sa
smijekom i rukovanja, "s ravno i nisko pruenom rukom", slijedila bi i neugodna i neoekivana utnja.
U tom bi se trenutku Hitler vrsto i prodorno zagledao u oi ispred sebe. Uinak bi bio hipnotiki, kao u
kunia skamenjenog pred ukoenim pogledom zmije. Oi bi ostale, kako primjeuje jedan od Hitlerovih
prevoditelja, "vrsto uperene" u rtvu; ".. .oni koji bi izdrali taj pogled bili su prihvaeni", oni koji su
oborili pogled ili bili ravnoduni bili bi otpisani.62 Raskorak izmeu diktatorovih mesijanskih pretenzija i
njegove dosadne osobnosti rastao je s vremenom. ovjek koji je mogao oboriti Versajski sporazum,
obnoviti njemaku vojnu mo, objaviti rat polovici svijeta i unititi milijune nerazumljivo se razlikovao od
uskogrudnoga, moralizatorskog, malograanskog Hitlera iji je omiljeni dnevni obrok bio
poslijepodnevni aj. Obini Hitler bio je pedantan i izbirljiv, njegovi ukusi u kulturi bili su ogranieni, a
reim privatnog ivota ukoen i asketski, osobito tijekom rata. Nakon 1933. Hitlerov je ivot bio
banalna rutina. Poeo se sve vie izdvajati iz drutva i briljivo je, ak opsjednuto, kontrolirao svoj
monotoni nain ivota. Nakon samoubojstva neakinje Geli Raubal, kojoj je bio vrlo privren, 1931.
godine, distancirao se od ena. Suprotnost grubom, sirovom i drutvenom Staljinu je oita. Hitler je
mrzio puenje: Staljin je puio cijeloga ivota. U
20
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
Hitlerovim rezidencijama - u uredu kancelara u Berlinu i u alpskom utoitu u bavarskom gradu
Berchtesgadenu - zasebne su sobe za odmor poslije obroka bile namijenjene puaima i nepuaima.
Nitko se nije usudio puiti u njegovoj prisutnosti. Hitler je bio trezvenjak (doputao je sebi malo
konjaka u mlijeku kako bi lake zaspao, i vienje sa aom ampanjca onoga jutra kada je Japan
napao Sjedinjene Drave u Pearl Harboru); uz obroke je najradije pio mineralnu vodu, inae aj od
kamilice ili cvijeta lipe.63 Hitler je bio vegetarijanac i mrzio je lov; Staljin je jeo velike koliine mesa, pio
vino ili votku i navodno je bio najoputeniji sa samaricom ili tapom za pecanje.64 Hitler je znao biti
ponizno uljudan, dentlmen s osobama suprotnog spola, a psovao je vrlo rijetko, pa se njegova tajnica
u svojim poslijeratnim memoarima jo sjeala kako je psovao Talijane zbog predaje Saveznicima
1943. godine.65 Premda je sebe smatrao umjetnikom koji je postao politiar, njegov je ukus bio daleko
od boemskog. Usprkos Wagneru, njegovo omiljeno glazbeno djelo bila je opereta "Vesela udovica"
Franza Lehara; uivao je u romanima s divljeg zapada Karla Maya; u Hitler ovoj kulturnoj ostavtini,
skrivenoj u rudniku soli 1945. godine pronaen je i primjerak pjesme "Ja sam kapetan u svojoj kadi".66
Dio objanjenja za iroki jaz izmeu dosadne privatne osobe i priprostih ukusa s jedne strane i, s
druge, napornog i samosvjesnog ivota usred svjetske povijesti moe se pronai u tumaenju
motivacije za mo. Kao ni Staljin, Hitler nije teio za moi samo radi nje same. ini se da mu vanjski
znakovi moi nisu mnogo znaili. Nakon niza godina ogorenja zbog neuspjeha, Hitlerovu krhku
linost moda je doista psiholoki potkrijepila mo, no ta je mo za njega sluila odreenom cilju. Hitler
je smatrao daje njegova mo dar Providnosti njemakom narodu, koji treba iskoristiti samo za
spaavanje Njemake iz stanja klonulosti i sramote. "Ovo je udo naega doba", izjavio je na jednom
stranakom mitingu u studenom 1937., "to ste me pronali, pronali me meu milijunima. A ja sam
pronaao vas. Na sreu Njemake."67 Hitler je u sebi vidio spasitelja Njemake: osobnu mo, po
njegovu uvjerenju, dodijelila mu je svjetska povijest, a skroman poetak i jednostavan ivot samo su

odraavali injenicu da ga je za njegovo poslanje odabrala Providnost, koja gaje znala izabrati u masi.
Ubrzo poslije krize koja je dovela do uklanjanja Ernsta Rohma u lip21
DIKTATORI
nju 1934. godine, Hitler je u Reichstagu sveanim glasom izjavio: "U tom trenutku bio sam odgovoran
za sudbinu njemakog naroda..."68 Hitler je bio fanatino usmjeren na spas njemake nacije kao to
je Staljin bio usmjeren na opstanak revolucije. Bio je uvjeren da je sredstvo povijesti koje e osigurati
taj spas kao to je Staljin bio uvjeren da je nezamjenjiv za izgradnju komunizma. Taj duboki osjeaj
ispunjene sudbine slae se s Hitlerovom cjelokupnom politikom karijerom, od ranih poslijeratnih
godina u kojima njegovi govori i tekstovi odaju neprofinjen ali nekonvencionalan um koji se bori s
poukama svjetske povijesti do konane oporuke, koju je diktirao 1945. i u kojoj prisvaja mjesto u toj
povijesti: "Posijao sam dobro sjeme. Zahvaljujui meni, njemaki je narod shvatio vanost borbe koju
vodi za opstanak.. ,"69
Ni Hitler ni Staljin nisu bili normalni. Koliko se moe prosuditi, nisu bili poremeeni u klinikom smislu,
premda ne bi bilo teko podlei iskuenju i pretpostaviti da bi udovina djela i ludilo morali ii ruku
pod ruku. Bili su to ljudi izvanredne osobnosti i izuzetne politike energije. U oba sluaja poticalo ih je
duboko opredjeljenje za jedinstven cilj, i obojica su sebe smatrali, iz razliitih razloga, povijesnim
izvriteljima tog cilja. Licem u lice s takvom sudbinom, u obojici se razvila pretjerana sklonost prema
bolesnim idejama. Staljin se strahovito bojao smrti, a kako je stario, poeo se bojati to bi njegova
smrt mogla znaiti za revoluciju koju je po vlastitom miljenju titio. 1 Hitlera je obuzimao strah da
nee ivjeti dovoljno dugo. "Opsjednut strahom od vremena", primijetio je jednom hamburki stranaki
voa Albert Krebs, "htio je zbiti stoljetni razvoj u dva desetljea..."70 Obojica su bili nemilosrdni,
oportunisti i taktiki fleksibilni, i njihova je politika praksa bila beskompromisno usredotoena na
osobni opstanak. Suradnici i suparnici podcjenjivali su obojicu, ne shvaajui da se iza tih linosti, koje
su bile tako neupadljive i skromne u stanju mirovanja, krije tvrda jezgra ambicije, politike
nemilosrdnosti i amoralnog pomanjkanja obzira prema drugima u politikom djelovanju. Obojicu su
zaokupljali svakodnevni izazovi politikog ivota; obojica su morali izgraditi svoj put do diktature
vlastitim snagama usprkos otporu. Jednostrana posveenost cilju i snana volja, koje su obojica
pokazivala dvadesetih godina prologa stoljea, nisu ih automatski dovele na poloaj neograniene
vlasti, koji su osvojili
22
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
tridesetih godina. Diktatura nije bila predodreena. Nije jasno kada je Staljin potpuno shvatio da bi
njegova osobna mo mogla biti sigurniji put za zatitu revolucije negoli kolektivno rukovodstvo - moda
u posljednjim mjesecima Lenjinova ivota. Hitler se teku zatvoru, 1924. godine, poeo poistovjeivati,
isprva nesigurno, s osobom pozvanom da spasi Njemaku. Trebalo je vremena da se razviju takve
predodbe o sebi, i jo vie vremena za njihovo uvjerljivo prenoenje na ire stranake/partijske
krugove ili javnost. I Staljin i Hitler morali su najprije ovladati svojom strankom odnosno partijom kako
bi tek tada mogli prisvojiti iru vlast.
"Protivimo se tome da jedna osoba odluuje o pitanjima partijskog rukovodstva", pisao je Buharin
1929. godine. "Protivimo se zamjeni kolektivne kontrole kontrolom jedne osobe..."71. Dvadesetih
godina, poslije Lenjinove smrti, Boljevikom partijom trebalo je rukovoditi sredinje tijelo. U prvih
nekoliko godina nakon 1924. nijedna osoba nije dominirala u Centralnom komitetu Politbiroa. Politike
odluke donosile su se poslije rasprave u sredinjim institucijama partije. Staljinov je glas bio jedan glas
medu mnogima. Jezgru centralnog rukovodstva tvorili su Zinovjev, Kamenjev, Buharin, Trocki i
predsjednik Sovjeta narodnih komesara Aleksej Ivanovi Rikov, imenovan nasljednikom Lenjina
poslije njegove smrti 1924. godine. Ve 1930. svi su oni otjerani s partijskog vrha, a Staljina su
openito smatrali "gazdom", najvanijom osobom u rukovodstvu. "Kada on ue", tvrdi se u jednoj ranoj
biografiji objavljenoj 1931. godine, "leda se uspravljaju, panja usredotouje: prisutan je veliki voa..
,"72
Petogodinje razdoblje od 1924. do 1929. godine bilo je odluujue u Staljinovoj karijeri. Tijekom toga
razdoblja iskoristio je svoj poloaj generalnog sekretara kako bi izigrao i pretekao svoje kolege. Kao
prvi korak, prisvojio je ostavtinu mrtvog Lenjina. U listopadu 1923., kako se Lenjinovo zdravlje polako
pogoravalo, Staljin je predloio drugim partijskim voama da se Lenjinovo tijelo balzamira poslije
smrti, ali ga je Trocki ismijao, a Buharin pokroviteljski odbio ideju kao "uvredu sjeanja na Lenjina".73
Meutim, kada je Lenjin etiri mjeseca poslije umro, Staljin je uspio pridobiti veinu u Politbirou za
svoju zamisao. Balzamiranje Lenjinova tijela nadzirao je Staljinov saveznik Feliks
23
DIKTATORI
Dzierzynski. Staljin je bio jedan od dvojice glavnih lanova poasne pratnje lijesa na Lenjinovu

sprovodu. Tri mjeseca poslije, na Sverdlovljevu partijskom univerzitetu u Moskvi, Staljin je odrao niz
predavanja o Lenjinovu doprinosu marksistikoj teoriji. Predavanja, objavljena pod naslovom "O
osnovama lenjinizma", suvislo su oblikovala Lenjinovu misao i prikazala Staljina kao jedinoga
partijskog vou koji je tvrdio da je potpuno shvaa. Knjiga je bila posveena narataju novih, mladih
komunista koji su uli u partiju poslije revolucije, za koje je jedinstven, jasan uvod u lenjinistike
osnove revolucionarne drave bio bitan. Staljin je uspio u javnosti stvoriti predodbu o sebi kao o
jedinom istinskom izvritelju revolucionarne teorije.74
Staljinu je bila potrebna Lenjinova ostavtina kako bi naglasio vanost jedinstva partije i partijskog
rukovodstva. Napad na frakcije i otpadnike bio je glavno Staljinovo sredstvo za osiguranje prvenstva u
partiji. U svojem obraanju Kongresu sovjeta, koji se sastao samo dva dana poslije Lenjinove smrti,
Staljin je dao poasno mjesto beskompromisnoj solidarnosti: "Odlazei od nas, drug Lenjin naloio
nam je da uvamo jedinstvo partije kao zjenicu oka."75 U "Osnovama lenjinizma" Staljin je snano
ponovio Lenjinovu rezoluciju, donesenu 1921. godine na Desetom kongresu partije, "O jedinstvu
partije", premda su i njegovi tekstovi iz revolucionarnog razdoblja puni poziva na jedinstvenost
partijske linije. Partiji treba "jedinstvo volje" i "apsolutno jedinstvo akcije"; ta ujedinjena volja, pisao je
Staljin, "iskljuuje svako frakcionatvo i podjelu ovlasti u partiji".76 Staljin je zacijelo vjerovao da je to
kamen temeljac politike strategije, ali je prikazivanje samoga sebe kao apostola jedinstva odgovaralo
i njegovim politikim interesima. Sve osobe ije je ovlasti u partiji potkopao dvadesetih godina
optuene su za frakcionatvo: Staljin je tu optubu spletkarski unosio u svoje govore i lanke kako bi
izolirao suparnike i potkopao temelje njihova otpora.
Staljin se prije svega poistovjeivao sa irim interesima obinih lanova partije. On je bio u prednosti i
zbog istinske plebejske prolosti. Uvijek je definirao partiju kao organizaciju radnika i siromanih
seljaka, premda je velik dio partijskog rukovodstva potjecao iz redova privilegiranije inteligencije.
Njegov govor prigodom Lenjinove smrti poinje rijeima "Mi komunisti ljudi smo posebna kova", ali
zatim
24
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
definira idealne lanove partije kao "sinove radnike klase, sinove bijede i borbe, sinove nevjerojatne
oskudice"77. U predavanjima na Sverdlovljevu univerzitetu upozorio je da pravi proleteri moraju
"nemilosrdnom borbom" izbaciti intelektualce i druge malograanske elemente, koji su uli u partiju
kao oportunisti s namjerom daje ideoloki razmrve. Tu je strategiju neumorno nastavljao primjenjivati u
sljedeim godinama protiv partijske intelektualne elite.78 Staljin je mogao promicati proletarizaciju
partije dijelom zato to je imao veu kontrolu nad kadrovima u partijskom aparatu. Staljinovi pristalice
postavljeni su u urede Centralnog komiteta i sekretarijata odgovorne za organizaciju i dodjelu
imenovanja. Staljin je uvijek pomno pratio ravnoteu snaga u komitetima i skuptinama, premda se
ponekad pretjeruje tvrdei kako je time stvorio posluni partijski stroj. Veinu dunosnika slubeno je
imenovao Centralni komitet, a ne Staljin. Sigurnije objanjenje njegova uspjeha medu novim
nepokolebljivim sljedbenicima partije treba potraiti u njegovoj sposobnosti da se prikazuje kao jedini
voda koji dosljedno stavlja partiju na prvo mjesto ispred vlastitog politikog interesa ili ambicije. Na
sastancima je razradio taktiku koja mu je omoguavala da ima posljednju rije, a da se istovremeno
prikae kao glasnogovornik partijske linije. "Staljin na sastancima nije nikada sudjelovao u raspravi
sve dotle dok ne bi zavrila", pie Boris Baanov, Staljinov suradnik u Kremlju. "A zatim, kad su svi
rekli svoje, dignuo bi se i rekao u nekoliko rijei ono to je zapravo bilo miljenje veine."79 Na veim
kongresima pretvarao se da je glas zdravog razuma, te je parodirao, ismijavao i napadao svaki
nagovjetaj odstupanja od neke partijske linije, koji se mogao kreativno izvrnuti kad bi to njemu
odgovaralo. S vremenom je velik dio partije poeo smatrati Staljina odanim zastupnikom partijske linije
i najpouzdanijim pobornikom jedinstva Partije.
Usprkos tome, bilo je stvarnih pitanja povezanih s revolucionarnom strategijom koja su podijelila
partijsko rukovodstvo. Trocki, koji je vodio sovjetske snage za vrijeme graanskog rata kao komesar
za radniku i seljaku armiju, zauzeo je mnogo prije Lenjinove smrti politike stavove koji su ga odveli
izvan lenjinistike matice. Ostao je privren veem stupnju partijske demokracije i istinskoj raspravi o
partijskoj liniji; bio je protiv Nove ekonomske politike uvedene 1921.
25
DIKTATORI
godine radi ponovne uspostave uinkovitog trinog gospodarstva u poljoprivredi i sitnoj trgovini te je,
naprotiv, zagovarao drutvenu proizvodnju i brzu, opsenu industrijalizaciju; naposljetku, Trocki je
vjerovao da je meunarodno djelovanje revolucionarnog pokreta (".. .ekajui svjetsku revoluciju,
mogli bismo je malo pogurati") bitno za izgradnju socijalizma u Sovjetskom Savezu, iji bi sustav inae
bio samo "privremen".80 Trocki je bio ambiciozan protagonist, koji se tijekom 1924. godine poeo
udaljavati od lenjinizma i umanjivati Lenjinovu ulogu 1917. godine, upravo kad je Staljin poeo sve

jae svojatati mjesto Lenjinova nasljednika. 1 Zinovjev i Kamenjev, koji su podrali Staljina prilikom
otvaranja Lenjinove oporuke, poeli su se okretati protiv Staljina kad su shvatili da bi mogao potkopati
njihove izglede za vodei poloaj. Meutim, ve potkraj 1924. Staljin se osjeao dovoljno snanim za
estoki javni napad. U predavanju pod naslovom 'Trockizam ili lenjinizam?", optuio je Trockog da
osniva centar za "neproleterske elemente" koji ele unititi proletersku revoluciju.81 Mjesec dana prije
toga Staljin je u Pravdi objavio pismo, koje je Trocki napisao 1913. godine i koje je pronaeno u starim
policijskim dosjeima. U tom pismu, upuenom jednom gruzijskom menjeviku, Trocki je omalovaio
Lenjina: "Cijela zgrada lenjinizma temelji se danas na laima i krivotvorinama."82 Pismo je ozbiljno
naudilo moralnom autoritetu Trockoga u partiji, pa je u sijenju zatraio da ga smijene s mjesta
komesara za obranu.
Sljedee dvije godine Staljin je neumorno proganjao i Trockog i svoje nekadanje saveznike Zinovjeva
i Kamenjeva. Staljin i njegovi pristalice u partiji poeli su ih nazivati "ujedinjenom oporbom" i tvrditi da
ele rascijepiti partiju ubrzavanjem gospodarskih promjena, te time zanijekati sposobnost Sovjetskog
Saveza da izgradi neovisan socijalistiki sustav. Staljinova taktika vjetina ukljuivala je veliku
pozornost koju je obraao pojedinostima kao i nain kojim se polagano i namjerno sluio tim
pojedinostima da nagrize ugled svojih rtava. Tako se, primjerice, 1924. godine pobrinuo da vie ni
jedan grad, poljoprivredno dobro ili tvornica ne nosi ime Trockoga. Naredio je da se ime Trockoga
izbaci iz vojnih broura za politiki odgoj u kojima se Trocki nazivao vodom Crvene armije.83 O
Trockomu su se irile anonimne glasine i uline klevete koje su iskoritavale injenicu da je
26
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
on veinu karijere proveo kao menjevik te da se pridruio partiji tek 1917. godine. Ista se taktika
primjenjivala sa Zinovjevim i Kamenjevim: oni nisu podrali poziv partije na pobunu u listopadu 1917.
godine, i Staljin je to prikazao kao sabotiranje revolucije. Do etrnaestog kongresa partije u prosincu
1925. Staljinovi su suparnici prisiljeni na samoobranu, koju je slabila sklonost navedene trojice da
napadaju Staljina osobno, dok je Staljin njih uvijek napadao u apstraktnijem smislu, kao prijetnju
revoluciji. Kad je Kamenjev poeo govor osuujui Staljina kao vodu partije, nadglasali su ga delegati
glasno skandirajui "Staljin! Staljin!".84 U govoru odranom godinu dana poslije Staljin je poeo s
pomirljivom primjedbom kako e se potruditi koliko god bude mogao da "izbjegne osobni element" u
svojoj polemici, a zatim preao na estok osobni napad na svoj cilj.85 Staljin je upotrebljavao sirova ali
efikasna retorika sredstva kako bi izbjegao dojam puke svae medu neposlunim kandidatima za
Lenjinovo prijestolje. U govorima je esto govorio o sebi u treem licu kao da zastupa partiju i protiv
vlastitih interesa.
Oporba se pokuala dokopati jo jedne oajnike prilike da nadmudri Staljina, premda to ni izdaleka
nije bilo "povijesno raskrije" kako to opisuje Trocki u svojoj autobiografiji.86 U listopadu 1927.
Centralni je komitet na plenumu trebao iskljuiti Trockog i Zinovjeva, koji su ve bili iskljueni iz
Politbiroa i bila im je zabranjena svaka dravna funkcija. Trocki je iskoristio priliku i razaslao dugo
pismo o povijesti partije, u kojem je razotkrio one dijelove Lenjinove oporuke koji su osuivali Staljina i
traili njegovo iskljuenje. Dvadeset i treeg listopada 1927. dolo je do posljednjeg dramatskog
sukoba na plenumu. Trocki je ustao i vatreno osudio Staljina kao stvarnu opasnost za partiju, kao
centralizmu sklono birokratsko udovite kojega se pokret davno trebao rijeiti, kada ga je Lenjin
pozvao da to uini. Neki su ga prekidali povicima "kleveta!", "frakciona!", dok su mu ostali jedva
obraali panju. Ljutit i na oprezu, svjestan da je ve bilo nezgodnih pitanja o razlozima zbog kojih
Lenjinova oporuka nije bila objavljena irem krugu ljudi, Staljin je Trockome odgovorio - premda gaje
Trocki optuio da ne moe artikulirati misli niti argumentirano raspravljati -sa sudranim ogorenjem
takve snage da je potpuno nadmaio zadnji pokuaj Trockoga. Pozdravio je napade na sebe: "Mislim
da bi bilo
27
DIKTATORI
neobino i uvredljivo", rekao je delegatima, "kad bi oporba, koja pokuava unititi partiju, hvalila
Staljina, koji brani temelje lenjmi-stikog naela partije "87 Prihvatio je bez prigovora Lenjmov opis da
je "pregrub", ali je zatim preokrenuo argument naglavce "Da, drugovi, grub sam prema onima koji
neoprostivo i pakosno rue i dijele partiju " Staljin je pozvao plenum da prihvate "grubost" kao
potrebno svojstvo, a ne kao porok Zatraio je iskljuenje onih koji su ga osudili i zamolio plenum da ga
ukore zbog njegove prijanje blagosti prema njima Uz ironine povike "Tako je, zasluuje ukor1" i
gromoglasan pljesak Staljin je pobijedio 88 Oporba je iskljuena iz Centralnog komiteta, a sljedeeg
mjeseca i iz partije U sijenju 1928 godine Trocki je prognan u sredinju Aziju, a godinu dana poslije u
Tursku
Tijekom borbe protiv takozvane "lijeve oporbe" Staljin se za potporu u Politbirou i Centralnom komitetu
oslanjao na skupinu vodeih lanova partije, sljedbenike partijskog ekonomista i urednika Pravde

Nikolaja Ivanovia Buhanna Buhann je bio popularna linost u partiji i prava suprotnost Staljinu Bio je
iskren, drutven, srdaan, prepoznatljiv po crvenoj kosi, podrezamm briima i kozjoj bradici, obdaren
izvanrednom inteligencijom i enciklopedijskim znanjem Sm uitelja, studirao je ekonomiju na
Moskovskom sveuilitu, stupio u partiju 1906 godine, pobjegao u inozemstvo 1910 , i vratio se u
Rusiju poslije revolucije Kao radikalan lan partije 1917 godine i tijekom graanskoga rata zagovarao
je revolucionarni rat koji ce proiriti komunizam po Europi te krutu i prisilnu gospodarsku mobilizaciju,
ali je 1922 i 1923 postao umjeren, podupro Novu ekonomsku politiku i skroman industrijski razvoj koji
bi mali trgovci i seljaci mogli prihvatiti, naglaavajui ravnoteu u kojoj "grad ne bi smio pljakati selo"
89 Bio je politiki nespretan i bezazlen, ali su ga sredinom dvadesetih godina smatrali vodeim
misliocem novog sovjetskog sustava i vjerojatnim nasljednikom Lenjma Bio je sa Staljinom u
prijateljskim odnosima, ali je intelektualno bio blizak i Trockome Njegov je krug ukljuivao
moskovskoga partijskog vodu Nikolaja Aleksandrovia Uglanova, predsjednika sindikata Mihaila
Pavlovia Tomskog i predsjednika Sovjeta Alekseja Ivanovia Rikova Oni nisu tvorili nekakvu jasno
odreenu frakciju niti platformu, ali su dijelili opredjeljenje za uravnoteen gospodarski rast i stabilno
poslijerevolucionarno drutvo
28
STALJIN I HITLER PUT DO DIKTATURE
kao prihvatljivo lice ruskog komunizma i poeljnu alternativu staljinistikoj diktaturi 90
Staljin je moda oduvijek namjeravao eliminirati Buhanna jer ga je smatrao opasnim zbog njegova
ugleda i popularnosti, no pitanje koje ih je razdvajalo bilo je i doktnnarno i osobno Staljin nije nikada
bio sretan zbog implikacija promjene u gospodarskom razvoju koja se pokazala potrebnom 1921
godine U dugom razgovoru to gaje 1925 godine vodio s Buharmom o gospodarskim izgledima, Staljin
je naglasio da ce Nova ekonomska politika "uguiti socijalistike elemente i uskrsnu ti kapitalizam" 91
Staljin je bio sklon brem rastu industrije radi izgradnje prave proleterske drave, ali je u nadmetanju s
idejama Trockoga o "supermdustnjalizaciji" morao zauzeti oprezan srednji stav U zimi 1927 /1928
godine, kada je poraena "ujedinjena oporba", Staljin je mogao krenuti prema brzom industrijskom
razvoju kojemu je uvijek bio nadasve sklon To je znailo traiti vee vikove od seljaka, u proljee
1928 Staljin je napokon progurao izvanredne mjere za otkup ita kao prvi stadij revolucije na selu, s
kojom se on uvijek povezuje To je u odnosu s Buharmom bilo sporno pitanje koje je dovelo do njegove
eliminacije i unitenja preostale skupine vodeih lanova partije oko njega
Staljin je sa svojom novom rtvom odigrao partiju politikog aha U svoje je govore postupno ubacivao
aluzije upozoravajui na stvaranje nove oporbene frakcije koja se protivi gospodarskoj revoluciji Bez
irokoga politikog uporita i privlanosti za proleterski] e elemente pokreta, Buharm i njegovi
saveznici nali su se u izolaciji U Moskvi, u kojoj je Buharm doista uivao potporu, Staljin je
izmampulirao izbore za gradski komitet kako bi osvojio vecmu, pa je u studenom smijenjen gradski
voa Uglanov U sijenju 1929 godine Staljin je konano prozvao Buharma kao predstavnika platforme
"u suprotnosti s partijskom politikom" 92 Istog je mjeseca Buharm pogrijeio ponovno podsjetivi
Staljina na Lenjmovu kritiku prosudbu U lanku objavljenom u Pravdi pod naslovom "Lenjmova
politika oporuka" Buharm je iznio svoje poglede o istinskom lenjmizmu i optuio Staljina da potkapa
Lenjmovo opredjeljenje za partijsku demokraciju U izjavi koja je objavljena 30 sijenja Buharm je
hrabro izjavio da se "staljinistiki reim vie ne moe podnositi u naoj partiji" 93 Staljin se potrudio da
29
DIKTATORI
stekne veinu u Centralnom komitetu, a zatim je razorio preostali otpor. Na plenumu Centralnoga
komiteta u travnju Buharinovi pristae napali su Staljina i njegov rad u partiji. Staljin je na svako
osobno ponienje odgovarao s "to je beznaajno", ali je zatim zakljuio svoju obranu citirajui
Lenjinovu oporuku, u kojoj Lenjin osuuje Buharina zbog njegova skolastikog i neortodoksnog
marksizma. Komitet je izglasovao smjenjivanje lanova "desne oporbe" s njihovih dunosti. Buharin je
u studenom 1929. godine izgubio mjesto u Politbirou i urednitvo Pravde. Buharin, Rikov i Tomski bili
su prisiljeni napisati ponizno pismo s priznanjem svojih pogreaka. Tomski je smijenjen s mjesta
predsjednika sindikata, a u prosincu 1930. mjesto predsjednika Sovjeta preuzeo je od Rikova Staljinov
bliski saveznik Vjaeslav Mihajlovi Molotov. "Desna oporba" kao organizirana platforma bila je
uglavnom fikcija, ali stvarne su razlike u miljenju o politikoj strategiji doista postojale. Staljin je bio
uvjeren da Buharin ne shvaa stvarnu revolucionarnu dinamiku u sri lenjinizma. U jednoj svai uoi
Buharinova iskljuenja Staljin se okomio na njega: "Ti i tebi slini niste marksisti, vi ste vraevi. Nitko
od vas nije shvatio Lenjina!"94
U prosincu 1929. godine proslavljen je u cijeloj zemlji Staljinov roendan; popis lanova Politbiroa, koji
se uvijek objavljivao u Pravdi abecednim redom kao znak kolektivnog rukovodstva partije, promijenjen
je kako bi se Staljina istaknulo kao "Lenjinova prvog sljedbenika" i vodu partije. To je bio prvi i potrebni
korak prema uspostavi personalne vlasti u tridesetim godinama 20. stoljea.95

Kontekst Hitlerove vlasti nad njegovom strankom bio je posve drukiji. Hitler nije nipoto bio spreman
podnositi "kolektivno vodstvo" u bilo kojem formalnom smislu. Kad je u prosincu 1924. godine iziao iz
zatvora u Landsbergu, prvi mu je cilj bio povratiti poloaj neospornog lidera stranke izgubljen tijekom
tamnovanja. Za razliku od Staljina, Hitler je morao ovladati nemirnom strankom daleko od bilo kakvih
izgleda za vlast, dok je Staljin bio visoko rangirani lan partije na vlasti. Tijekom razdoblja provedenog
u zatvoru Hitler se naao u vrlo tekom poloaju. Njegova je stranka bila zabranjena u svim
pokrajinama osim u Tiringiji.96 U srpnju 1924. odustao je od svake politike djelatnosti sve do
putanja iz zatvora sljedee godine. Izvan zatvora, male skupine nacionalsocijalista raspale su se na
razliite frakcije; neke
30
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
su se pridruile radikalnoj, krovnoj nacionalistikoj organizaciji u sjevernoj Njemakoj, a druge maloj
svenjemakoj udruzi u Bavarskoj. Prva skupina, Nacionalsocijalistika slobodarska stranka, odabrala
je postarijeg generala Ludendorffa za zamjenika vode tijekom Hitlerove odsutnosti, ali ga bavarsko
krilo nije htjelo prihvatiti. Pokret koji je doekao Hitlera kad se vratio politici 1925. godine bio je sitan i
podijeljen; stranaka nakladnika kua u Miinchenu, Eher-Verlag, zapoljavala je samo tri osobe.97
Hitler je ponovno organizirao stranku, uglavnom na temelju vjernosti njezinih lanova njegovoj osobi.
Svoj prvi javni govor odrao je 27. veljae 1925. godine u istoj pivnici u Miinchenu u kojoj je pokrenut
pu. Tisue ljudi koji nisu mogli nai mjesto za sjedenje okruile su dvoranu. U samoj dvorani, Hitler je
pozvao na vjernost svojem osobnom autoritetu. Lokalni nacionalistiki voe, koji su se okupili oko
Hitlera kad je zavrio, "pruili su ruku pomirenja", biljei jedan svjedok, stavljajui se "bezuvjetno" pod
njegovu vlast.98
Sljedee dvije godine bile su prekretnica u Hitlerovoj karijeri. Poetak njegova ponovnog uspona na
prevlast u stranci nije nimalo obeavao. Radikalno nacionalistiko krilo njemake politike bilo je malo i
rascjepkano. Hitler je imao bezuvjetnu potporu nekoliko tisua bavarskih nacionalista; u
sjeveraonjemakoj organizaciji prevladavali su revolucionarni nacionalisti koji nisu bili oduevljeni
Hitlerovom autori-tarnou; Ludendorff je jo bio vana linost na marginama pokreta; na sceni se
pojavio i lik ambicioznoga mladog apotekara Gregora Strassera, koji se za Hitlerove odsutnosti poeo
ponaati kao "opunomoenik" zatoenog Fuhrera. Odnos Hitlera i Strassera nalikuje odnosu Staljina i
Buharina. lako ga esto opisuju kao predstavnika "sjevernog krila" stranke, Strasser je bio Bavarac,
roen 1892. godine u pobonoj katolikoj obitelji. Otac mu je bio nii inovnik. Poput Hitlera, i Strasser
se borio u ratu, i takoer dobio eljezni kri prvog i drugog stupnja; kao i Hitler, smatrao je rat
sredinjim ivotnim doivljajem. Bio je u mnogoemu istinska suprotnost Hitleru. Bio je drutven,
veseo, otvoren i sklon ali; zahvaljujui krupnom tijelu i snanom glasu, kao i autoritetu to gaje
pobuivao bez ikakve prisile, bio je roeni voa i popularan lik i u stranci i izvan nje. Njegove politike
poglede oblikovalo je rovovsko iskustvo: Strasser je bio uvjereni revolucionarni nacionalist koji je u
potpunosti odbacivao stari carski poredak u korist organske
31
DIKTATORI
nacionalne zajednice, koja se ne bi temeljila na klasnim podjelama ili povlasticama nego na
zajednikom radu za naciju. "Budui da smo u rovovima postali nacionalisti", izjavio je najednom
skupu 1924. godine, "morali smo u rovovima postati i socijalisti."99 Hitlerov pokret bio je Strasseru
prirodni dom. Pristupio je nacionalsocijalistikoj stranci 1922. godine, a u oujku 1923. preuzeo je
bavarsku pukovniju stranake pa-ravojne organizacije, Sturmabteilung ("jurini odredi", SA). Dok je
Hitler bio u zatvoru, Strasser je postao jedan od vodeih lanova radikalnog nacionalistikog bloka
uspostavljenog radi izlaska na izbore umjesto zabranjene Nacionalsocijalistike stranke, te je izabran
u Reichstag u prosincu 1924. godine. Za razliku od niza istaknutih desniarskih radikala, Strasser se u
veljai 1925. ponovno pridruio Hitleru, ali kao "stranaki kolega", a ne kao "sljedbenik".100
Hitler je prihvatio Strasserovu suradnju u obnovi oslabljene stranke, ali je i dalje nedvosmisleno
smatrao da je samo on moe voditi u budue pobjede. To se uvjerenje uvrstilo tijekom zatvorskih
mjeseci, uz potporu njegova dodvornikog tajnika Rudolfa Hessa, koji je s voom bio u zatvoru i
nazivao ga "Tribunom". Nakon sastanka na kojemu je ponovno osnovana stranka, Hess je zabiljeio
"Fuhrerovu nepokolebljivu vjeru u vlastitu sudbinu".101 Hitler je odbacivao ideje o stranakoj
demokraciji koje su zastupali neki stranaki dunosnici; njegovo se poimanje pokreta temeljilo
iskljuivo na ideji da je on potencijalni spasitelj Njemake i da njegove ideje i politiko ponaanje ne
mogu podlijegati volji ili savjetu drugih. Hitler je 14. veljae 1926. sazvao visoko stranako rukovodstvo
na konferenciju u Bambergu, gradu u sjevernoj Bavarskoj. Meu voama sjedili su stranaki radikali
skloniji revolucionarnom putu na vlast, labavo organizirani u radnu skupinu koju je Strasser osnovao
godinu dana ranije u srpnju radi koordinacije stranake strategije izvan Bavarske; Strasser je izradio i
modificiranu verziju stranakog programa iz 1920., nadajui se da e je stranka prihvatiti. Hitler je

neumorno govorio pet sati. Uporno je zahtijevao nepromjenljivost stranakog programa ("temelja nae
religije, nae ideologije"), odbacio je put revolucionarne borbe u korist parlamentarnog puta do vlasti, i
iznad svega dao jasno na znanje da je on prijeko potreban za uspjeh pokreta.102 Pet mjeseci poslije,
na prvom kongresu nakon ponovnog osnivanja stranke, koji je odran 4. srpnja
32
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
u Weimaru, veina je prihvatila Hitlerov osobni autoritet u stranci i njegov poloaj Fuhrera stranke.
Naslov je formalno odobren u Wei-maru i Hitlerov je poloaj bio trenutno nepobitan.
Nema dvojbe da je Hitler nemilosrdno iskoritavao svoju osobnu privlanost i karizmu kako bi se
rijeio svih moguih izazova svojem vodstvu i pojednostavnio razradu stranake strategije. Usprkos
tomu, u stranci je bilo stvarnih razlika u glavnim pitanjima doktrine i taktike. Strasser je zastupao
stranake krugove koji su bili skloni afirmativnom "germanskom" obliku socijalizma: "Mi smo
socijalisti", pisao je u jednom letku izlaui budue zadatke pokreta, "i neprijatelji, smrtni neprijatelji
sadanjeg kapitalistikog gospodarskog sustava."103 Bilo je i onih koji su bili protiv ideje da bi stranka
trebala usredoiti sve svoje napore na to da postane nacionalistiki predstavnik urbane radnike klase.
Razlika se odraavala u neslaganju oko taktike: "socijalistiko" krilo bilo je sklono beskompromisni]em
neprijateljstvu prema parlamentu, dok su umjerenjaci zagovarali legalni put na vlast. Hitlerov pristup
tom pitanju mogao bi se usporediti sa Staljinovom taktikom u raspravi o sovjetskoj industrijalizaciji.
Obojica su se protivila radikalnoj opciji jer je bila povezana sa stranakim krugovima koji su bili
mogua opasnost za njihov politiki poloaj. Hitler je uvelike dijelio i nastavio promicati Strasserovo
gledite kako je stari gospodarski poredak propao i nepravedan, te da ga treba zamijeniti
gospodarskim sustavom koji e se temeljiti na nacionalnom "uspjehu".104 No uviao je da bi
beskompromisna revolucionarnost mogla otuiti birae te naposljetku pomesti i njega.
Ponekad se previe naglaava snaga ili cjelovitost oporbe s kojom je Hitler bio suoen. U njegovu
sluaju nema ekvivalenta "ujedinjene oporbe", jer je veina stranakih voda prihvatila injenicu da se
bez Hitlera stranka ne bi mogla razlikovati od mnogih drugih radikalnih nacionalistikih frakcija koje su
se borile za opstanak. Oite razlike u politikim gleditima i ideologiji odraavale su heterogeno
podrijetlo mnogih nacionalistikih skupina i udruga koje su pristupile stranci. Takve su se razlike mogle
prevladati samo podanikom vjernou Hitleru, ba kao to su se nimalo drukija ideoloka stajalita u
sovjetskoj komunistikoj stranci dvadesetih godina s vremenom ujedinila oslanjanja]ui se na
Staljinovu partijsku liniju. I Hitlerova stranka i
33
DIKTATORI
Staljinova partija bile su iroke ideoloke, politike i drutvene koalicije, a ne monolitni pokreti. Hitler je
do 1933. godine posveivao velik dio politike energije upravljanju strankom, izglaivanju razlika,
iskljuivanju disidenata, pridobivanju lokalnih stranakih voa stalnim pomirbenim posjetima,
neposrednim susretima i poticajnim razgovorima. Ipak, bilo je prigovora ideji prema kojoj se stranka
moe oslanjati uglavnom na umjetni mit o njemakom mesiji. Artur Dinter, uporni protivnik pokreta
usredotoenog na Hitlera i bivi stranaki voa u Tiringiji, predloio je na velikom stranakom skupu o
organizacijskoj reformi u kolovozu 1928. rezoluciju koja je trebala ograniiti Hitlerovu vlast
imenovanjem stranakog senata. Prilikom glasovanja Dinter je jedini glasao "za". U listopadu je
iskljuen iz stranke, a Hitler je svim stranakim vodama poslao na potpis okrunicu kojom su se trebali
odrei svakog ograniavanja njegove vlasti. Svi su vratili potpisanu okrunicu.105
Ozbiljne izazove potaknulo je i revolucionarno krilo pokreta, ija su gledita ojaala kada su izbori za
Reichstag 1928. pokazali da se zakonitim putem do vlasti postiglo upadljivo malo. Nacionalsocijalisti
su 1924. osvojili samo dvanaest mjesta i manje glasova od nacionalistikog bloka. Stranaka politika
skrenula je s borbe za odvlaenje radnika od marksizma na traenje glasova meu seljacima i
stanovnicima malih gradova. Urbana strategija nije naputena, ali socijalizam je postao manje
nametljiv. To je izazvalo posebne probleme sa SA-om jer je paravojno krilo pokreta bilo preteno
urbano s velikim udjelom fizikih radnika. SA je ponovno osnovan kasnije negoli stranka, u kolovozu
1926., pod bivim voom Freikorpsa Franzom Pfefferom von Salomonom. On je postao zagovornik
SA organizacije neovisne o centralnom stranakom aparatu i dijelio je nelagodu mnogih voa SA-a
zbog pretjeranog individualnog vodstva to ga je pokretu nametnuo Hitler.106 To je ogorenje 1930.
godine preraslo u otvoreni prekid. U srpnju 1930. Otto Strasser, brat Gregora Strassera, koji je
predstavljao malu skupinu beskompromisnih antikapitalistikih revolucionara, istupio je iz stranke
objavivi formalno da "socijalisti naputaju NSDAP".107 U kolovozu je von Salomon podnio ostavku u
znak prosvjeda, jer stranka nije dala potporu SA-u u njegovim tenjama da postane protoarmija kao
suparnik uspostavljenim vojnim snagama.
34
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE

Hitler je smirio nastalu krizu izjavivi da e sam preuzeti SA i po-nudivi nekoliko malih ustupaka.
Meutim, sljedeeg proljea u SA-u u istonoj Njemakoj izbila je prava pobuna pod vodstvom
Walthera Stennesa, koji je 1. travnja nakratko zbacio stranako vodstvo u Berlinu i objavio da je
kontrolu preuzeo SA, ali je maknut poto je Hitler emotivno apelirao na apsolutnu potrebu za
odanou. Uslijedila je istka sa suspenzijom i politikom provjerom svih lanova SA-a. Hitler je
centralizirao kontrolu nad imenovanjima u SA-u u stranakoj sredinjci i prisilio sve vode SA-a da mu
prisegnu na poslunost. SA je naposljetku doao pod kontrolu jo jednoga biveg vode Freikorpsa,
Ernsta Rohma, koji je bio Hitlerov nadreeni 1919. i njegov suop-tuenik 1924.108
Hitlera je ekala jo jedna zapreka, prije negoli mu je u sijenju 1933. godine ponuen poloaj
kancelara. Iako se Gregor Strasser nije nikada odrekao osobne odanosti Hitleru, ostao je stranaki
kolega, a ne pomonik. Strasser je 1928. imenovan organizacijskim vodom stranke, pa je
racionalizirao i modernizirao njezin ustroj i proceduru kako bi odgovorio na veliko poveanje lanova
stranke izazvano gospodarskom krizom nakon 1929. godine. Bio je popularan i openito potovan
politiar, te najdjelotvorniji stranaki parlamentarni lik. Od 1930. Strasser se poeo odmicati od
socijalistiki]ih elemenata u svom razmiljanju i usredotoio se na potrebu za stvarnom politikom
moi. Istraivao je kontakte s drugim politikim strankama i njihovim glasnogovornicima; za razliku od
Hitlera, koji nije podnosio nikakve kompromisne koalicije radi dobivanja poloaja kancelara, Strasser
se bojao da e stranka zbog Hitlerove tvrdoglavosti izgubiti svaku priliku za vlast, uz diobu ili bez nje.
U ljeto 1932. na obzoru se nazirao neuspjeh, i Strasser je postao nestrpljiv. U listopadu je poeo
zagovarati blok sa sindikatima i drugim nacionalistikim strankama: "Tko god eli s nama dobro je
doao."109 Pregovarao je s Katolikom strankom centra i s vodeim vojnikim linostima, te postao
saveznik Kurta von Schleichera, ministra obrane i zagovornika irokog nacionalnosoci-jalnog saveza
koji je privukao i druge vodee politiare. Kada su izbori u studenom 1932. pokazali nagli pad glasova
za nacionalsocijaliste, Strasser je zapoeo otvoreni prekid nadajui se da e za sobom povui i druge
vane lanove stranke ili nagovoriti Hitlera da prihvati koalici35
DIKTATORI
ju i kolektivno vodstvo. Treega prosinca Schleicher je Strasseru ponudio poloaj vice-kancelara u
koalicijskoj vladi; poslije deset godina u oporbi, iskuenje je bilo oito. U napetoj neposrednoj
konfrontaciji u berlinskom hotelu Kaiserhof Hitler je naredio Strasseru da prekine daljnje pregovore.
Umjesto da podijeli stranku i pristupi vladi, Strasser je 8. prosinca naglo podnio ostavku i povukao se
gotovo potpuno iz politike, nesposoban da u posljednjem trenutku zanijee vanost Hi-tlera za
nacionalnu revoluciju koju je elio doekati u Njemakoj.110
1 Strassera i Buharina danas smatraju istinskim povijesnim alternativama diktaturama, koje su ih
obojicu pomele. Da je Strasser uspio smanjiti Hitlerovu vlast ili ga potpuno zamijeniti u nacionalistikoj
koaliciji poetkom 1933. godine, moda se osobna diktatura mogla izbjei. Daje Buharin iskoristio
poloaj "miljenika cijele partije" opisan u Lenjinovoj oporuci, u uspjenom promicanju svoje verzije
revolucije, moda je Staljin mogao biti smijenjen ili prisiljen na partnerstvo.111 Nedvojbeno je da bi
povijest i Njemake i Sovjetskog Saveza bila drukija da su oni stekli povjerenje svojih stranaka. No,
vano je i to da nijednu alternativu ne smijemo smatrati prihvatljivim licem komunizma ili
nacionalsocijalizma ili umjerenim sjenama fanatine stvarnosti. Strasser je bio ekstremni antisemit,
ogoreni protivnik marksizma, revizionist u vanjskoj politici i protivnik parlamentarizma. Buharin je
zapoeo sovjetsku karijeru na ekstremnom revolucionarnom krilu, i njegovo opredjeljenje za
gospodarski oprez ne ini ga nekakvim velikim demokratom; kao jedan od vodeih lanova Politbiroa
Buharin je podrao cijeli niz autoritarnih odredbi uvedenih dvadesetih godina 20. stoljea. Ni Strasser
ni Buharin nisu bili alternative ni Hitleru ni Staljinu, ve prije njihovi varijeteti.
Konano, ni Buharin ni Strasser nisu bili dovoljno jake linosti za svladavanje ozbiljnih slabosti s
kojima se suoila svaka oporba buduim diktatorima. Obojica su bili neposredne i nekomplicirane
linosti, i njihova je otvorenost bila nedostatak s obzirom na pritajene ili neiskrene manevre Hitlera i
Staljina, koji su uivali u svojem politikom umijeu i nemilosrdno ga prakticirali. Ni jedan ni drugi nisu
imali ambicije, ni odlunosti, ni volje da preuzmu vodstvo, a to su i pokazali mlakom reakcijom na
sukob kada je on napokon izbio. Njihove doktrinarne razlike u odnosu na dominantne suparnike
36
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
previe naglaavaju povjesniari kojima je stalo do isticanja drugih moguih ishoda kriza dvadesetih
godina.112 Iznad svega, ni jedan ni drugi nisu uspjeli uvjeriti ni stranake mase niti stanovnitvo u
uinkovitije ostvarenje kljunih politikih obveza. Hitler i Staljin obraali su se preko glava stranakih
voda masi obinih lanova, koji su ih prihvatili kao prijeko potrebne za budunost stranke. Strasser i
Buharin doivjeli su jezovitu sudbinu jer su u svojim strankama istinski kritizirali nain voenja koji su
usvojili Hitler i Staljin. Strasser je uhien u svom domu 30. lipnja 1934. pod izlikom daje kovao zavjeru

protiv drave; nekoliko sati poslije ustrijelio ga je u eliji sredinjice tajne policije u Berlinu jedan
esesovski satnik. Buharin se nekako odravao u partiji, izloen Staljinovim ponienjima osam godina,
sve dotle dok u oujku 1938. nije izveden pred sud kao kontrarevolucionarni terorist. Osuen na smrt,
u noi prije smaknua, 15. oujka 1938., napisao je Staljinu kratku poruku: "Koba, zato ti treba moja
smrt?"113
Vlast nad strankom odnosno partijom nije dovoljna za objanjenje dolaska diktature, premda je bila
bitni preduvjet. Prijelaz na individualnu diktaturu moe se objasniti kao proizvod dva razdoblja
intenzivne krize, jedne u Sovjetskom Savezu a druge u Njemakoj. Unato povijesnim razlikama, obje
su krize bile revolucionarnog karaktera. Godine poslije 1928. bile su u Sovjetskom Savezu razdoblje
izuzetnog drutvenog prevrata s poetkom kolektivizacije, petogodinjim planovima i napadima na
"burujsku" kulturu, ideje i znanje koje je reim tolerirao ili iskoritavao dvadesetih godina. Takozvana
"druga revolucija" vratila se radikalizmu i drutvenim sukobima iz ranih postrevolucionarnih godina
graanskog rata kako bi ubrzala izgradnju socijalizma. U Njemakoj je izvanredna drutvena i politika
kriza, koju je izazvala ekonomska depresija 1929. godine, potaknula nacionalistiku revoluciju, koja je
potpuno odbacila politiki sustav, kulturu i drutvene vrijednosti republike te nastojala ostvariti
autentinu "njemaku" nacionalnu zajednicu. Ta je revolucija takoer bila protiv "burujskih" vrijednosti
i smatrala ih je zapadnjakim, kozmopolitskim i izvorom nesloge. Prema njezinim zagovornicima,
nacionalna obnova pretpostavljala je povratak nacionalnoj afirmaciji koju su prekinuli rat i poraz.
37
DIKTATORI
Hitler i Staljin izronili su iz zakulisnih politikih borbi dvadesetih godina kao vrhovni predstavnici dviju
revolucija i krugova, u oba naroda, koji su ih podravali i u njima sudjelovali. Ni Staljin ni Hitler nisu
organizirali nijedan ni drugi prevrat, iako su obojica imali vanu ulogu u promicanju krize i
iskoritavanju politikih mogunosti koje je ona pruala. Te su revolucije bile rezultat drutvenih snaga
i povijesnih okolnosti koje je bilo teko predvidjeti ili nadzirati, i koje su poticale ope nasilje i politike
sukobe. Nestabilnost i jednog i drugog drutva ugroenog krizom poticala je traganje za uglednim
politikim likovima dostojnima povjerenja, koji e moi okonati nered, a istodobno osigurati
revolucionarni ishod. U prijelazu na potpunu diktaturu Staljin i Hitler oslanjali su se na narodnu potporu
i opi osjeaj, pa i medu onima koji nisu bili gorljivi obraenici, da bi oni mogli biti izvor politike
stabilnosti i revolucijom uspostaviti red. Ni jedan ni drugi nisu mogli uzurpirati vlast na grub ili izravan
nain. Njihove su diktature bile plod jedinstvenog spleta povijesnih okolnosti u kojemu su se pretenzije
dvaju voda poklapale, iako nepotpuno, s tenjama onih koje su oni htjeli zastupati.
"Druga revolucija" u Sovjetskom Savezu bila je rezultat oito paradoksalne poslijerevolucionarne Nove
ekonomske politike koju je Lenjin progurao 1921. godine. Odluka da se dopusti privatna poljoprivreda i
privatna trgovina imala je oitih reperkusija u drutvu u kojemu su etiri petine stanovnitva jo radile u
poljoprivredi, a mnogi "radnici" bili jo obrtnici i mali trgovci. Odluka, donesena iste godine, o
okonanju frakcionatva i iskorjenjivanju svih alternativnih politikih snaga ostavila je preteno urbanu
revolucionarnu partiju, formalno opredijeljenu za izgradnju moderne radnike drave i krupne
industrije, na elu zajednice u kojoj je bilo teko nametnuti socijalistiku modernizaciju. To je
protuslovlje bilo neizbjeno im je velik dio partije shvatio da dvadesetih godina nee nigdje drugdje u
Europi biti revolucije. Bitke izmeu Trockog i Staljina odnosile su se na implikacije te stvarnosti. Trocki
je zastupao uski krug ljudi koji su smatrali da e revolucija naposljetku biti osuena na propast ako se
ne bude mogla iriti; Staljin je bio vodei glasnogovornik ostatka partije, koja je prihvatila pretpostavku
da je primjerna izgradnja socijalizma u Sovjetskom
38
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
Savezu uvod u poticanje revolucije u drugim zemljama. Porazom Trockoga partija se morala suoiti s
logikom vlastitog stava. Drutvene i gospodarske uvjete trebalo je radikalno i brzo preobraziti ako je
Sovjetski Savez htio sam pokazati kako izgleda socijalistiko drutvo. U govoru industrijskim
rukovodiocima u veljai 1931., ponavljajui primjedbe koje je ve bio iznio na sastanku Centralnog
komiteta u studenom 1929., Staljin je prikazao gospodarsku preobrazbu kao temeljno pitanje opstanka
revolucije: "Mi zaostajemo pedeset ili stotinu godina za razvijenim zemljama. Moramo nadoknaditi tu
razliku u deset godina. Ako to ne uinimo, propast emo."114 Staljin je podsjetio sluatelje na to daje
preobrazba Sovjetskog Saveza uzor svjetskom proletarijatu, koji e gledati moderniziranu dravu i
izjaviti: "Evo moje prethodnice, moje jurine brigade, moje radnike dravne vlasti, moje
domovine!"115
Proces izgradnje uzornog socijalistikog drutva bio je u stvarnosti nasilan, drutveno destruktivan i
esto kaotino nadziran. Prekretnica je uslijedila 1927. i 1928. godine. U zimu 1927. godine isporuka
ita u gradove naglo je pala. U studenom i prosincu iznosila je polovinu koliine iz 1926.116 Krizu je
djelomino izazvala nedovoljna industrijska proizvodnja robe iroke potronje, pa su seljaci zadravali

ito kako bi poboljali pregovaraki poloaj u odnosima s dravom. Meutim, dravni gospodarski
planeri izradili su istodobno obrise buduega Petogodinjeg plana kako bi pokuali bre poveati
sveukupnu industrijsku proizvodnju, osobito u tekoj industriji. itna kriza dovela je u pitanje
industrijski plan; ona je takoer pokazala da trine sile u sri Nove ekonomske politike ugroavaju
ravnoteu u sovjetskom drutvu u korist velikog broja ljudi zaposlenih u privatnoj trgovini i proizvodnji.
U proljee 1928. partija je poela sve vie napadati seljake pekulante, kulake, i propagirati bri
industrijski rast. U sijenju su uvedene izvanredne mjere prema 107. lanku Kaznenog zakonika o
pekulantskoj aktivnosti kako bi se iz seljatva izvuklo vie ita i kaznilo one koji ga nisu htjeli
isporuiti. Tijekom 1928. poeo je Petogodinji plan s naglaskom na tekoj industriji, a ne na robi
iroke potronje; na selo su odlazili partijski aktivisti kako bi smanjili opasnost od stvaranja zaliha kod
seljaka ogorenih zbog manjka potronih dobara. "Ne
39
DIKTATORI
moemo dopustiti da nam industrija", objavio je Staljin poetkom 1928., godine, "ovisi o hirovima
kulaka."117
Rezultat je bio kraj drutvene suradnje i umjerene ekonomije dvadesetih godina. Na selu su partijski
aktivisti, ogoreni na seljatvo zbog ucjenjivanja revolucije, pokrenuli novi klasni rat protiv svakog
seljaka koji je bio obiljeen kao kapitalist, esto na temelju vrlo labavih dokaza. Partija je mobilizirala
siromanije seljake i poljoprivredne radnike radi provedbe drutvene revolucije na selu. Tradicionalna
seoska skuptina, shod, iskoritena je kao sredstvo za izolaciju "bogatih" seljaka i protivnika dravne
politike, te poveanje njihove otkupne kvote na razinu koja e iskljuiti njihovu trinu mo. Kulaci su
izloeni javnim ponienjima, vodili su ih u "karnevalskim" povorkama kroz selo, mazali katranom ili
javno tukli.118 Strategija iskoritavanja samog seljatva za provedbu onoga to je partija htjela Staljin ju je nazvao "uralsko-sibirskom metodom" po podruju gdje je najprije uspjeno primijenjena potaknula je revolucionarni polet koji se 1929. razbuktao u otvorenu i nasilnu klasnu borbu, a do kraja
godine preao u slubenu politiku "dekulakizacije". Tijekom iste godine partija je zapoela
kolektivizaciju poljoprivrede, s velikim dravnim posjedima umjesto malih privatnih seoskih estica, i
unitenjem samostalnog trita poljoprivrednih proizvoda. Masovna kolektivizacija zapoela je u
listopadu: mjesec dana poslije Staljin je najavio "veliki zaokret", kako ga je sam nazvao, u procesu
izgradnje moderne, podrutvovljene poljoprivrede. Za njega je kriza bila sredinji problem za opstanak
revolucije: "Ili emo uspjeti", izjavio je na plenumu Centralnog komiteta, "ili propasti."119 Staljin je
napokon 27. prosinca 1929. pozvao ne beskompromisnu politiku "likvidacije kulaka kao klase". Jezik
nasilnoga klasnog ratovanja proeo je cijelu poljoprivrednu politiku.
Obnavljanje revolucionarne klasne borbe napredovalo je i na drugim podrujima, a poticali su ga oni
partijski rukovodioci koji su se, poput Staljina, bojali da e Nova ekonomska politika dovesti do
polagane obnove kapitalistikog drutva. Vrhovni sovjet potvrdio je u oujku 1929. maksimalni
industrijski plan i time obiljeio poetak programa koji je fiziki preobrazio Sovjetski Savez i potaknuo
maksimalno iseljavanje sa sela u nova industrijska sredita. Partija je iskoristila drutveni prevrat za
pokretanje agresivnog proletariziran]a sovjet40
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
skog drutva. Stotine tisua novih lanova partije u tvornicama preplavile su stariju generaciju
predrevolucionarnih boljevika. Kulturna je proizvodnja bila pod kontrolom kako bi se iskljuili
eksperimentalni oblici izraavanja, koje su definirali kao formalistike ili burujske, a pomagala se
autentina proleterska umjetnost. Kulturna revolucija bila je jedan vid trajnog rata protiv ostataka
burujske klase i buruj-skih vrijednosti, najavljen u oujku 1928. s montiranim suenjem skupini
inenjera iz rudnika ugljena ahti u junoj Ukrajini. Optuili su pedeset i tri inenjera za namjernu
sabotau i kontrarevolucionarne "ruilake" aktivnosti. Veinu su proglasili krivima i smaknuli. Proces
je oznaio kraj razdoblja u kojem su takozvane burujske strunjake smatrali dobrodolim
suradnicima. U travnju 1928. Staljin je izjavio kako je proces razotkrio novi oblik burujske
kontrarevolucije "protiv diktature proletarijata". Strah od obnovljenih napada domaih kapitalistikih
snaga "protiv sovjetske vlasti" koristio se kao izgovor za ika-niranje, uhienje, zatoenje ili
pogubljenje tisua pripadnika stare inteligencije u industriji i upravi, ukljuujui niz vodeih ekonomista
i statistiara koji su omoguili industrijsko planiranje potkraj dvadesetih godina.120
Uinci obnovljene revolucionarne klasne borbe bili su u kratkoronom smislu katastrofalni. Stari
narataj strunjaka zamijenili su na brzinu osposobljeni proleterski kadrovi. Industrija se irila u
mahnitom tempu s napola dovrenim objektima, neispunjenim kvotama i loom kvalitetom proizvoda,
a to je potaknulo uzastopne valove proganjanja zbog ruilake djelatnosti. Najtetnije posljedice
osjetile su se u poljoprivredi, gdje su se milijuni seljaka oduprli iznenadnoj promjeni ivota, pa su neki
ruralni dijelovi Sovjetskog Saveza bili u stanju neobjavljenog graanskog rata. Unitavale su se i palile

zgrade i oprema. Seljaci su ubijali stoku kako ne bi pala u ruke dravi; u razdoblju od 1928. do 1933.
broj goveda pao je za 44%, broj ovaca za 65%, a broj konja, bitnih za oranje u predtraktorskom
razdoblju, za vie od 50%. Proizvodnja itarica se smanjila, ali se otkup poveao, pa je vei dio sela
ostao bez hrane.121 Seljaki otpor potaknuo je sve vei porast nasilja kad su lanovi partije,
dunosnici i policajci krenuli iz gradova u provinciju radi borbe protiv seljake sabotke. Broj nasilnih
sukoba i teroristikih djela poveao se s neto vie od 1.000 godine 1928. na 13.794 godine
41
DIKTATORI
1930. Te godine zabiljeeno je 1.198 ubojstava te 5.720 pokuaja ubojstava i fizikih napada,
uglavnom na partijske aktiviste i seljake koji su dobrovoljno stupili u kolhoze. Razbuktali su se i neredi
i demonstracije, preavi 1930. godine broj od 13.000, u kojima je, prema slubenim procjenama,
sudjelovalo vie od 2,4 milijuna seljaka.122 Vlasti su ustuknule pred napadima, pa je Staljin u oujku
1930. najavio privremeni prekid i okrivio komunistike aktiviste da ih je "zaslijepio uspjeh" na selu. Do
listopada je postotak kolhoza u Rusiji pao sa 59% na 22%.123 Reim se pregrupirao, i sljedee
godine nastavljena je prisilna kolek-tivizacija; vie od dva milijuna seljaka deportirano je u radne logore
na sjeveru i istoku, a jo dva milijuna unutar svojih regija.124
Kriza je naposljetku izazvala masovnu glad 1932. godine. U zimul932./1933., na irokom potezu od
Kazahstana preko sjevernog Kavkaza do Ukrajine umrlo je, prema procjenama, 4-5 milijuna osoba
zbog neishranjenosti i bolesti uzrokovanih glau - posljedica pretjeranog otkupa, gubitka radne snage i
konja, demoralizacije i otpora seljaka. Te je godine kriza koju je potaknula druga revolucija dosegnula
vrhunac. Industrijska se proizvodnja usporila, a inflacija porasla. U travnju, reagirajui na nedostatak
hrane, moskovski industrijski radnici stupili su u trajk. Situacija u Ukrajini, u kojoj je partija ustrajno
nametala maksimalne otkupne kvote kao kaznu za seljaki otpor, bila je zaista oajna, pa je Staljin
primijetio, u urnom pismu napisanom u kolovozu 1932., "mogli bismo izgubiti Ukrajinu" -premda tipino za njega - nije popustio vec je zahtijevao jo stroe mjere protiv sabotera i zloinaca.125 U
oujku 1932., skupina komunista oko Martemijana Rjutina, kandidata za Centralni komitet, izradila je
dokument od 200 stranica pod naslovom "Staljin i kriza diktature proletarijata" s detaljnom analizom
neuspjeha druge revolucije. U rujnu je takozvana Rjutinova platforma uputila Centralnom komitetu
"Pismo osamnaestorice boljevika", koje je pozivalo sve lanove partije da izvedu zemlju "iz krize i
slijepe ulice" "likvidacijom diktature Staljina i njegove klike".126 Svi su iskljueni iz partije u listopadu
1932., premda su njihova gledita odraavala otvorenu tjeskobu partije zbog krize na selu. lako je
Staljin zahtijevao smaknue Rjutina, Politbiro je oklijevao, pa je Staljin morao prihvatiti zatvorsku
kaznu za Rjutina.
42
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
Reim je zadrao kontrolu tijekom krize druge revolucije dijelom zbog potpore naroda, jer se openito
smatralo da se konano neto stvarno poduzima kako bi se revolucija vratila svojim bitnim
socijalistikim naelima. Masovni otpor na selu bio je praen i veim oduevljenjem siromanijih ili
bezemljakih seoskih radnika, koji su suraivali u prijavljivanju navodnih kulaka. Novi kadrovi iz redova
proleterski]ih lanova partije, koji su bili organizirani u brigade revolucionarnih "udarnika" u tvornicama
ili su obilazili sela donosei dobre revolucionarne vijesti, pozdravili su novi smjer zbog obeanja bolje
budunosti radnikoj klasi koja je imala malo koristi od Nove ekonomske politike. Postoje 1930. godine
postao predsjednik Sovjeta, Molotov je poticao "oslobaanje revolucionarnih snaga radnike klase te
siromanih i srednje imunih seljaka".127 To je najvie koristilo samom Staljinu, koji je namjerno svim
silama podrao novi val klasne borbe. Staljina su poeli smatrati prijeko potrebnim za partiju i zemlju u
kritinim godinama revolucionarne obnove. "On je postao nekakav simbol partije", tuio se Buharin
1936., "i obini ljudi, radnici, narod vjeruju u njega."128 I ljudi koji nisu bili skloni onome to je Staljin
zastupao podrali su njegov revolucionarni aktivizam. "Ne mogu podnijeti neaktivnost", pie Ivan
Smirnov, bivi sljedbenik Trockoga, "moram graditi!"129 Staljin je uspio uspostaviti svoj autoritet kao
simbol solidnosti u nestalnu svijetu. Taj osjeaj daje Staljin potreban prevladao je Rjutinovo suprotno
uvjerenje ak 1932. godine, na vrhuncu krize. "Odanost Staljinu", pisao je poslije Aleksandar Barmin,
"temeljila se uglavnom na uvjerenju kako nitko ne moe zauzeti njegovo mjesto... stati u ovom
trenutku ili povui se znailo bi gubitak svega."130 Prvu su revoluciju poistovjeivali s Lenjinom; druga
je revolucija bila veliki pomak naprijed radi dovrenja procesa koje je pokrenula prva. S vremenom se
ona poistovjetila sa Staljinovom revolucijom, i njegovo svojatanje vrhovne vlasti raslo je sa samom
krizom.
"Nacionalna revolucija" u Njemakoj uvijek se poistovjeuje s Hitlerom i nacionalsocijalizmom, jer je
krajnji proizvod bila Hitlerova diktatura; odatle nastojanja povjesniara da utvrde razloge za izborni
uspjeh njegove stranke i tonu drutvenu prirodu njezinih biraa kako bi objasnili njezin uspori na
vlast. Meutim, Hitler je u stvarnosti postao predstavnik mnogo ireg pokreta politikog nacionalizma,

koji
43
DIKTATORI
se pojavio mnogo prije znaajne izborne prisutnosti Nacionalsocija-listike stranke i koji je suraivao s
nacionalsocijalizmom nakon to je postao masovni pokret. Znatan broj Nijemaca koji nisu bili uvjereni
lanovi stranke ili nisu izili na izbore pozdravili su kraj Weimarske Republike i ponovno roenje
Njemake; poetne godine Hitlerove vladavine bile su godine nacionalistike koalicije. Hitler je doao
na vlast samo zato to je skupina konzervativnih politiara oko ostarjelog predsjednika, feldmarala
Paula von Hindenburga, koji je izabran kao simbol nacije 1925. godine, prosudila - premda oklijevajui
- daje Hitler bitan za provedbu ire nacionalne revolucije. Nacionalsocijalizam je iskoristio godine krize
poslije 1929. godine uspjenije od svih drugih nacionalistikih pokreta, ali se taj uspjeh uglavnom
temeljio na sposobnosti stranke da govori jezikom drutvene obnove i nacionalne afirmacije koji je
iroko odjeknuo u javnosti. Hitlerov konani politiki autoritet ovisio je o reprezentativnosti njegova
javnog obraanja.
Svako prikazivanje gospodarske krize nizom grafikona s krivuljom naglog pada uzaludan je posao. U
etiri godine druga svjetska industrijska sila doivjela je pad trgovine za vie od 50%, dvije petine
radne snage ostalo je bez posla, dok su ostali radili povremeno ili za sve manje nadnice, trgovci i mali
poduzetnici osiromaili su, a drava je bila na rubu bankrota.131 Poslije 1919., veina Nijemaca
doivjela je samo dvije ili tri godine gospodarskog rasta jednakog predratnom razdoblju, a iznenadni
gospodarski kolaps koji je uslijedio izazvao je duboke poremeaje u obliku socijalnih tegoba i politike
krize. Koalicija u Reihstagu, sastavljena od liberala i socijaldemokrata, raspala se 1930. zbog
neslaganja oko isplata socijalne pomoi, pa se od toga trenutka do 1933. godine upravljanje svelo na
izvanredne predsjednike dekrete i upravne mjere kancelara. Izbori za Reichstag 1930. i u ljeto 1932.
godine samo su potvrdili izborni pad umjerenih gledita i uspon stranaka opredijeljenih za
protuparlamentarnu i izvanparla-mentarnu aktivnost. Zajedniki udio glasova koje su osvojile
Nacionalsocijalistika stranka i Komunistika partija Njemake porastao je u razdoblju izmeu jednih i
drugih izbora sa 31 na 52%. Obnova komunizma odigrala je vanu ulogu u ponovnom oivljavanju
opih sjeanja na poslijeratnu njemaku revoluciju; gospodarska kriza poticala je opi strah da bi kraj
kapitalizma mogao znaiti raspad drutva
44
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
i graanski rat. "Sve je izgledalo tako deprimantno poznato", pie jedan svjedok, "i mirisalo je na 1919.
ili 1920."132 Kako se openito smatralo, politika se trebala baviti temeljnim pitanjima povezanim s
budunou Njemake. Politiko nasilje i rast kriminala koji su obiljeili godine poslije 1929. bili su po
opem miljenju simptomi duboke moralne krize. Samo 1932. godine u politikim je sukobima ubijeno
155 osoba, medu njima 55 nacionalsocijalista i 54 komunista.133 Tisue su ranjene ili zastraene
prijetnjama. Gregor Strasser suspendiran je iz parlamenta zbog napada na kolegu zastupnika.
Policijski se sustav muio da obuzda nasilje. Sporovi su se redovito rjeavali vatrenim orujem. I sam
Hitler nosio je povremeno sa sobom nabijen pitolj. Politiki osjeaji srozali su se na izraavanje
dubokog ogorenja i nasilne mrnje.
Nacionalistike snage u Njemakoj esto su spominjale potrebu za "revolucijom". Hitler je esto
upotrebljavao tu rije u opisivanju postojeeg poretka i stranakih planova za izgradnju nove
Njemake.134 Meutim, nacionalizam je dvadesetih godina bio podijeljen, ne samo prema pojedinim
linostima ve i prema razliitim tumaenjima nacije. Sve do 1929. godine nacionalsocijalizam je bio
mali dio nacionalistikog politikog kruga kojemu drugi nacionalisti nisu vjerovali. "Veina ljudi smatra
nas nezrelim usijanim glavama", objanjavao je jedan lan SA-a u ogledu koji je 1934. napisao
sociolog Theodor Abel, "koje troe vrijeme i novac na tlapnje."135 Hitlera su, sjea se jedan drugi
svjedok, jo uvijek smatrali donekle nezgodnom osobom s loom prolou."136 Nacionalistika
grupacija ukljuivala je Njemaku nacionalnu puku stranku, koju je od 1928. vodio novinski magnat
Alfred Hugenberg, Njemaku puku stranku te niz manjih stranaka i lobistikih skupina koje su
zagovarale nacionalistika gledita. Medu mnogobrojnim paravojnim i veteranskim organizacijama
najvea je bila Stahlhelm, "elina kaciga", pod vodstvom Franza Seldtea. I neke trgovake udruge i
sindikati, poput velike Njemake nacionalne udruge trgovakih zaposlenika, zastupale su
nacionalistike stavove. U utjecajnoj radikalnoj nacionalistikoj inteligenciji, iji su glasnogovornici
oblikovali oekivanja za nacionalnu obnovu i drutvenu reformu, bilo je malo nacionalsocijalista. Sve te
skupine spajao je neprijateljski stav prema republikanskoj politici, oduevljeno prihvaanje autori45
DIKTATORI
tarnosti, militarizam i revizija Mirovnog sporazuma, te u nekim sluajevima, ali svakako ne svim, elja
za izgradnjom novoga drutvenog poretka.

To je bilo raznoliko nacionalistiko birako tijelo koje se nakon 1929. borilo za politiko rjeenje kojim
bi se izbjegao povratak na parlamentarni sustav i nacija zatitila od komunizma uz oivljavanje
njemakog gospodarstva i moi. U ljetu 1929. osnovan je "Odbor za Reih" spajanjem Hugenbergovih
nacionalista, Seldteovih veterana i konzervativne nacionalistike Pangermanske lige Heinricha Classa.
S njim je bio povezan i Hitlerov pokret, ali su tijekom 1930. i 1931. nacionalsocijalisti nastojali pretei
svoje saveznike promicanjem prodornije i radikalnije nacionalistike poruke. Mnogi manji pokreti stopili
su se s Hitlerovom strankom ili upuivali svoje lanove da glasuju za nacionalsocijalistike kandidate.
Zahvaljujui efikasnoj promidbi i organizaciji, nacionalsocijalisti su 1932. postali najvei element
nacionalistikog pokreta. Sredinja se poruka usredotoila na projekciju Hitlera kao ovjeka kojega
Njemaka trai. Izborni plakati objavljivali su u studenom 1932. "Hitler, naa posljednja nada." Pad
nacionalsocijalistikih glasova na tim izborima nije neizbjeno odraavao poputanje oduevljenja za
nacionalni preporod ve vie smanjivanje uvjerenja da ga Hitler moe ostvariti.
Hitlera je spasio sve jai strah medu konzervativnim nacionalistima - premda je mnoge od njih odbijalo
ulino nasilje i populizam pokreta - da e nerijeena politika kriza 1932. godine jo vie otvoriti put
komunizmu i graanskom ratu. Hitlera su 30. sijenja 1933. pozvali da osnuje "Kabinet nacionalnog
jedinstva", u kojem bi nacionalsocijalisti imali samo tri mjesta. Hitler ovo imenovanje nije uvelo
diktaturu, ali je oznailo toku od koje se nacionalna revolucija pomaknula s tenje prema stvarnosti.
Tijekom sljedee godine i pol u cijeloj se Njemakoj odvijao proces poznat kao Gleihshaltung,
"prisilna prilagodba prevladavajuem politikom miljenju"; tisue osoba smijenjene su s poloaja jer
nisu sudjelovale u nacionalnoj revolucionarnoj borbi, a jo ih je vie zavrilo u zatvorima i logorima u
valu neograniene brutalnosti i zastraivanja. Mentalitet graanskog rata nije razlikovao
nacionalsocijaliste i ostale, ve nacionaliste i ostale, i nasilje koje je obiljeilo prvih nekoliko mjeseci
reima bilo je us46
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
mjereno protiv navodnih neprijatelja nacije, prvenstveno socijalista, idova i krana koji su se aktivno
protivili pokretu. Nacionalnu revoluciju pokretala je iroka koalicija nacionalistikih snaga koja se
iskristalizirala u konkretniju nacionalsocijalistiku verziju revolucije tek poslije ukidanja svih ostalih
politikih stranaka u ljeto 1933. godine. Koalicija s konzervativnim nacionalistima zadrala se i poslije
toga. Nacionalistiki bankar Hjalmar Schacht drao je vano ministarstvo gospodarstva, Seldte je
postao ministar rada, a jedan profesionalni dravni dunosnik postao je ministar financija. Ni jedan od
njih nije bio lan stranke.
Hitler je oito imao najvie koristi od nacionalistike revolucije. Velik broj novih lanova stranke
ozakonio je njegovo pravo na zastupanje revolucije. Zbog popularnosti kod otprilike jedne treine
birakog tijela
1932. godine mogao je svojatati pravo na politiko vodstvo vie negoli ikoja druga linost u
nacionalistikim pokretima. Strasserovo oklijevanje da se suprotstavi Hitleru 1932. potjecalo je iz
njegova privatnog uvjerenja da bi mogao nauditi buduam izgledima Njemake ako pridonese raskolu u
stranci. Hitler je, poput Staljina, iskoritavao strah od klasnog sukoba u svojatanju prava na vodstvo.
to je vie govorio o opasnosti od komunizma, primjenjujui taktiku koja je dosegla vrhunac u proljee
1933. kada je osvojio zakonsko sredstvo za unitenje komunistikog pokreta, to se vie u predodbi
naroda doimao poput ovjeka koji e spasiti Njemaku. Kriza je bila bitna za taj cilj. Strasser je 1929.
shvatio tu stvarnost kada je rekao "Mi hoemo katastrofu... jer samo e katastrofa ... raistiti put za
nove zadae koje mi nacionalsocijalisti odredimo."137 I oni koji nisu vjerovali Hitleru, poput katolikog
politiara Franza von Papena, koji je posredovao u uvjeravanju predsjednika da Hitlera imenuje
kancelarom, smatrali su da samo Hitler moe okupiti rasprene nacionalistike snage 1933. Na
izborima u oujku
1933. nacionalsocijalisti su osvojili 44% glasova, ali su nacionalistike stranke zajedno osvojile veinu
- 52%. Mnogi su nacionalisti i dalje zazirali od socijalnog radikalizma i rasnog nasilja Hitlerovih
sljedbenika, ali je malo njih htjelo povratak Njemake u gospodarski kaos i politike graanske sukobe
ranih tridesetih godina prologa stoljea.138 U tom pogledu Hitlerova sve vea vlast, kao i Staljinova,
temeljila se na ocjenama koje su bile i pozitivne i negativne. Medu onima koji su podravali
DIKTATORI
diktaturu, neki su to inili s oduevljenjem, neki oklijevajui i proraunato, a neki zbog straha da bi
alternativa mogla vratiti sustav unatrag i time ponititi rezultat druge revolucije ili onemoguiti spas
nacije. Produljena kriza bila je neodvojiv dio tog procesa; u oba sluaja, ambicije ili osjeaj sudbinske
uloge koji su pokretali Hitlera i Staljina doputali su im da u kritinim trenutcima nastupaju kao
zastupnici onih kojima je stalo do promjene sa stabilnou. Bilo bi tee povjerovati da bi se bez krize i
jedan i drugi mogao preobraziti u veu, diktatorsku linost.
Kada su oni postali diktatori? Na to pitanje nema jasnog povijesnog odgovora. Staljinova se diktatura

obino rauna od prosinca 1929. godine kada je njegov roendan ekstravagantno proslavljen na
stranicama Pravde. Taj je trenutak svakako obiljeio njegovu vlast nad partijskim aparatom, ali ga je
javnost jo smatrala jednim od niza partijskih dunosnika, moda primus inter paresom, ali ne osobom
s neogranienom vlau potkraj tridesetih godina. Kada su jednog od vratara na Moskovskom
sveuilitu 1920. upitali na koga misli kada govori o "novom caru", spomenuo je sovjetskog
predsjednika Mihaila Ivanovia Kalinjina.139 Predodba o Staljinu kao osobi koja e izgraditi novu
socijalistiku zajednicu razvila se tijekom druge revolucije, ali ga nitko nije zvao "diktatorom" osim onih
koji su ga klevetali. Nasuprot tome, ini se da je Hitlerova diktatura poivala na vrem tlu. Njegovo
imenovanje na poloaj kancelara 30. sijenja 1933. esto se uzima kao poetni datum "Hitlerove
diktature", premda je bio kancelar u kabinetu koji se uglavnom sastojao od nacionalista koji nisu
pripadali nacionalsocijalistikom pokretu, pod predsjednikom koji je zadrao izvanredne ovlasti, pa je
mogao nadglasati kancelara ili prekinuti zasjedanje parlamenta ako je za to imao valjan razlog.
Hitlerova je vlada dobila izvanredne zakonodavne ovlasti aktom koji je izglasan u oujku 1933., ali nije
bilo jasno ima li to pravo samo Hitler ili vlada kao kolektivno tijelo.140 Hitlerov neogranieni osobni
autoritet, koji je ve dugo imao u svojoj stranci, takoer se razvio tijekom nacionalne revolucije.
Povjesniari nasumce spominju razliite datume kako bi odredili trenutak kada su obojica preuzeli
diktatorsku vlast, ali izbor oito ovisi o definiciji osobne diktature.
48
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
Kao prekretnica mogla bi se argumentirano navesti 1934. godina. Deset godina poslije krize koja je
mogla oznaiti kraj njihovih politikih karijera, Staljin i Hitler dominirali su kongresima svojih stranaka.
U oba sluaja obljetnica je iskoritena kao prilika za saimanje protekle revolucionarne prolosti. Na
Sedamnaestom kongresu Komunistike partije, "Kongresu pobjednika", koji je zasjedao u sijenju
1934. u Moskvi, Staljin je objavio daje antilenjinizmu doao kraj: "Vie ne treba nita dokazivati, nema
vie nikoga protiv koga bi se trebalo boriti. Svi mogu vidjeti da je linija partije pobijedila."141 U bizarnoj
komediji Staljin je dopustio svim svojim bivim neprijateljima, ukljuujui Zinovjeva i Kamenjeva, da
odre govore pune ulagivake pohvale Staljinu ^'nas voda i na zapovjednik", nazvao ga je Kamenjev).142 U rujnu 1934. godine nacionalsocijalisti su proslavili "Kongres jedinstva, kongres moi".
Hitlerov trijumfalni govor proitao je oduevljenom mnotvu Adolf Wagner, stranaki voa Bavarske,
na stadionu Zeppelin u Nurnbergu. "Njemaki nain ivota", najavio je Wa-gner, "konano je odreen
za sljedeih tisuu godina. Za nas je nemirno devetnaesto stoljee konano zavrilo."143
Meutim, nastup osobne diktature nisu najavila dva kongresa 1934. godine, nego dva ubojstva. Prvo
je od njih ubojstvo Ernsta Rohma, voe SA-a, koji je po Hitlerovu nalogu ustrijeljen u munchenskom
zatvoru Stadelheim 1. srpnja 1934. Drugo je atentat na popularnog sekretara lenjingradske
komunistike partije Sergeja Kirova 1. prosinca 1934., dok je bio na putu u svoj ured u Smoljnom. U
oba sluaja, Hitler i Staljin iskoristili su te smrti kao priliku da pokau kako su sada iznad zakona; taj
izraz neograniene osobne moi bio je bitni element koji je odredio diktatorsku vlast obojice.
Imenovanjem na mjesto voe SA-a Rohm je 1930. nagraen kao stari stranaki borac, a time je
trebalo smiriti i buntovniko gunanje revolucionarnih elemenata u redovima SA-a. Rezultat je bio
posve obrnut. Rohm je izgradio mnogo veu i militariziraniju organizaciju, te je poput Strassera
smatrao sebe kolegom a ne pomonikom. SA je 1933. puten s lanca u valu slubenoga i
neslubenoga nasilja protiv neprijatelja pokreta. SA-ovci su oekivali da e ih nacionalna revolucija
nagraditi poloajima ili zaposlenjem, ali su mnogi ostali nezaposleni; govorkalo se o tome kako e SA
preuzeti policijsku dunost, pa i ulogu
49
DIKTATORI
njemake vojske, koja je, sa samo 100.000 vojnika doputenih prema Versajskom sporazumu, inila
tek 5% stranake milicije. Hitler se nije htio zamjeriti svojim konzervativnim saveznicima u nacionalnoj
koaliciji, pa je u ljeto 1933. obuzdao SA. Meutim, sljedee godine porasle su Rohmove ambicije za
irom nacionalnom revolucijom. On je otvoreno razmiljao o SA-ovskoj vojsci i SA-ovskom
zrakoplovstvu, koji bi preuzeli obranu Reicha. lanovi SA-a poeli su gajiti kult svojega vode umjesto
Hitlera. Ve u ljeto 1934. u velikom dijelu SA-a prevladavao je ogoreni radikalizam.144
Hitler se naao pred tekim izborom, jer je SA rastao zajedno s pokretom i simbolizirao njegovu dugu i
krvavu borbu za vlast. U lipnju 1934. vodstvo oruanih snaga zaprijetilo je da e djelovati ako to on ne
uini, pa je Hitler nevoljko morao pristati na eliminiranje Rohma. Tajna je policija imala podebeli dosje
o neobuzdanoj homoseksualnosti vodstva SA-a te o Rohmovim kontaktima s von Schleicherom,
zavjerenikom koji je pokuao namamiti Strassera u vladu u prosincu 1932. godine. Uz potporu ostatka
vrhovnog vodstva Hitler je potkraj lipnja 1934. planirao udar pod izlikom da se Rohm sprema zbaciti
vladu i predati Njemaku u ruke stranih sila (optuba dostojna Staljinovih istki). Tridesetog lipnja, u
izuzetno dramatinim okolnostima, vode SA-a odvukli su u zatvore u Berlinu, Munchenu i u drugim

gradovima, u kojima su ih strijeljali lanovi Schutzstaffela (zatitnog odreda, SS-a), Hitler ove tjelesne
strae. Schleicher i Strasser s nizom drugih istaknutih kritiara i protivnika ubijeni su istoga dana pod
izlikom da su i oni bili lanovi zavjere. Navodno je pobijeno ukupno osamdeset i pet lanova SA-a, ali
je broj bio svakako vei jer su stranaki vode izravnavali stare raune.145
Hitler je osobno uhitio Rohma. Odjurio je avionom u Munchen, a odatle automobilom u Bad Wiessee,
u hotel u kojem su odsjeli Rohm i Edmund Heines, voa SA-a iz Breslaua. Hitler je upao u spavau
sobu voe SA-a s revolverom u ruci i zaurlao: "Uhien si, svinjo!". Zaprepatenog Rohma zgrabila su
dva SS-ovca, dodali mu na brzinu odjeu i strpali ga u automobil kojim je odvezen u miinchenski
zatvor Stadelheim. Rohm je ubijen meu posljednjima. Hitleru je bilo teko, poto se malo smirio,
narediti smrt starog sudruga. Sjetio se vremena, deset godina prije, kada je s Rohmom u Munchenu
optuen za veleiz50
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
daju: "Neko je stajao do mene u Narodnom sudu", potuio se Hessu.146 Sutradan je odluio
dopustiti Rohmu da se sam ubije. U eliji mu je ostavljen pitolj i dobio je deset minuta vremena za
odluku. Poto se nije uo nikakav hitac, SS-ovski zapovjednik lokalnog koncentracijskog logora u
Dachauu Theodor Steicke uao je u eliju i ustrijelio Rohma, golog do pojasa, iz neposredne blizine.
Istoga dana ministar obrane pukovnik Werner von Blomberg objavio je vojsci da je Hitler spasio naciju
od izdaje "vojnikom odlunou".147 Na sjednici kabineta 3. srpnja dogovoreno je da su ubojstva bez
procesa bila "zakonita radi obrane drave". Ministar pravosua Franz Giirtner, postariji pravnik, koji
nije bio lan Nacionalsocijalistike stranke, potvrdio je da je ono to je Hitler uinio nedvojbeno
zakonito.148 Hitler je 13. srpnja u Reichstagu opisao fantastine razmjere zapravo nepostojee
zavjere. Svatko bi trebao znati, objavio je, "za sva vremena", da e svakog tko digne ruku na dravu
"sigurno ekati smrt". Predsjednik Reichstaga Hermann Goring, koji je organizirao istku SA-a u
Berlinu, rekao je okupljenim zastupnicima: "Svi mi uvijek odobravamo ono to na Fiihrer ini."149
Hitler je javno i izriito bio iznad zakona i mogao je bez ogranienja raspolagati ivotom ili smru.
Kirov je moda umoren na Staljinov nalog, ali veina do sada prikupljenih dokaza ukazuje na to daje
bio rtva jednog jedinog atentatora. Znaenje Kirovljeve smrti lei u tome to je on bio posljednja
mogua zapreka na Staljinovu putu do neograniene vlasti. Sergej Mironovi Kostrikov, sin inovnika,
koji je odabrao prezime Kirov kao boljeviki pseudonim, bio je malo mladi od Staljina. Duga i ugledna
revolucionarna karijera dovela ga je na elo partije u Lenjingradu, gdje je u veljai 1926., kao Staljinov
izaslanik, trebao iskorijeniti lijevu oporbu. Bio je inspirativan voda, naporno je radio (i mnogo pio),
energian, privlaan, iroka, djeaka lica, dobar govornik, "gorljiv, uvjerljiv, nadahnut", kako ga
opisuje jedan od sluatelja iz ranih dana u Lenjingradu.150 Tridesetih godina smatrali su ga odanim
Staljinovim sljedbenikom, pa se, poput Rohma, razmetao tom odanou u javnosti. Njegovo privatno
gledite bilo je kritinije. Prije Kongresa pobjednika, kako se tvrdi, skupina starijih boljevika pokuala
ga je nagovoriti da se natjee za Staljinov poloaj, ali je odbio. Meutim, na samom Kongresu nije
sjedio na pozornici, na to je po poloaju imao pravo, ve s lenjingradskom
51
DIKTATORI
delegacijom. Kirovljev govor bio je nakien uobiajenim hiperbolama o Staljinu; govorio je bez
biljeaka, estoko i uzbudljivo, dok je Staljinov govor bio tvrd i neprivlaan. Kad je Kirov zavrio,
delegati su skoili na noge i pozdravili ga burnim klicanjem. Poslije glasovanja za Centralni komitet,
objavljeno je daje Staljin dobio 1056 od 1059 glasova, a Kirov 1055. Meutim, kako su pokazala
kasnija svjedoanstva, moda je uniteno ak 289 listia s prekrienim Staljinovim i podcrtanim
Kirovljevim imenom; time bi Kirov oito pobijedio i osporio Staljinovu vlast, premda ga ne bi svrgnuo.
Staljin se nikada vie nije kandidirao za poloaj generalnog sekretara, i otad ga ni partijski ni dravni
dokumenti ne spominju s tim naslovom.151
Tijekom 1934. Staljin je poeo Kirovu obraati veu panju. Ovacije kojima je Kirovljev govor doekan
na kongresu bile su obino namijenjene samo Staljinu. Nekoliko tjedana poslije kongresa Staljin je
pozvao Kirova u Moskvu, u sekretarijat Centralnog komiteta, u kojem bi ga mogao pomnije pratiti.
Kirov je hrabro odbio, i ostali lanovi Politbiroa podrali su njegovu odluku. Kako se ini, Kirov se nije
bojao Staljina. Branio je 1932. Rjutina kada ga je Staljin htio smaknuti. Ponekad se nije slagao s
odlukama Politbiroa. Bio je neoprezan u privatnim primjedbama o Staljinu.152 Staljin je uporno
zahtijevao redovite sastanke, pa je u kolovozu, protiv svoje volje, Kirov morao otii sa* Staljinom na
dugi odmor u Staljinovu dau u Soiju. Kad se Kirov vratio poslije nadzora etve u Kazahstanu u
listopadu 1934., ustanovio je da su mu iznenada i bez njegova znanja preselili ured, na treem katu
sjedita partije u Smoljnom, s glavnog hodnika u prostoriju na kraju dugog prolaza uz malo
stubite.153 Upravo je ondje, nakon 16.30 sati, iz neposredne blizine Kirova ustrijelio Leonid
Nikolajev, nezaposleni lan partije, poznat po nedisciplini, s obitelji na rubu gladi, koji je bezuspjeno

molio Kirova da ga zaposli. Nikolajev je bio bijedan i oajan atentator, i u dnevniku je opisao,
rjenikom koji podsjea na Dostojevskog, kako je danima razmiljao o atentatu. Istina se moda nee
nikada doznati, ali nema dokaza koji bi neposredno povezivali Staljina s Kirovljevom smru. Iste veeri
Staljin je pohitao vlakom u Lenjingrad, a sutradan, posve neuobiajeno, osobno je razgovarao s
Nikolajevim kako bi ga, navodno, prisilio da oda imena sukrivaca. Tri tjedna iza toga Nikolajev je
pogubljen.154
52
STALJIN I HITLER: PUT DO DIKTATURE
Staljin je iskoristio ubojstvo Kirova da progura izvanrednu uredbu. Istoga dana, bez uobiajene
rasprave u Politbirou ili ratifikacije u Vrhovnom sovjetu, predviene ustavom, Staljin je na brzinu
sastavio i potpisao zakon koji je doputao tajnoj policiji uhienje pod sumnjom terorizma, tajno suenje
i suenje in absentia, bez obrane ili prava na priziv, te pogubljenje po kratkom postupku.155 Staljin je
iskoristio takozvani "Kirovljev zakon", poput zakona to ga je Hitler progurao dva dana nakon ubojstva
Rohma, kako bi stvarno stavio sebe iznad zakona. Zakon je postao sredstvo za eliminiranje tisua
lanova partije koji su raskrinkani kao neprijatelji naroda tijekom sljedee tri godine. Vie od 1100
delegata koji su pljeskali Kirovu s takvim neopreznim oduevljenjem na Kongresu pobjednika bilo je
mrtvo ili u zatvoru etiri godine poslije. Rjutin, koji je ve prije bio uhien, pogubljenje 1938. godine.
Jedan od Staljinovih bliskih suradnika sjetio se poslije reakcije svoga vode, na sastanku Politbiroa, kad
je novost o istki Rohmovih ljudi stigla u Moskvu: "Hitler, to je velik ovjek! Tako treba postupiti s
politikim protivnicima."156
Put do diktature koji su preli Staljin i Hitler bio je nepredvidiv i neplaniran. Obojicu je poticala
izvanredna odlunost da ispune, kako su smatrali, potrebno mjesto u povijesti, ali taje neumoljiva volja
bila povezana s opsjednutou taktikim detaljima taktike borbe, neprirodnim ogorenjem prema
svakome tko je ugroavao ili ometao njihove politike ambicije i neprincipijelnim traenjem javnog
ugleda. Bila je to neumoljiva kombinacija. Lako je osuivati slabost oporbe s kojom su bili suoeni, no
mora se svakako priznati da je bilo teko pronai nain na koji bi se sprijeili ili izigrali ljudi koji su
smatrali da nose teret povijesti na svojim pleima i koju su bili spremni upotrijebiti ga, ako mogu, za
slamanje ljudi i okolnosti na svom putu. Iako nepredviene prilike i puki sluaj mogu donekle objasniti
njihovu osobnu povijest, Staljin i Hitler nisu nipoto sluajno postali diktatori.
Umijee vladanja
"Prava demokracija nije bespomono preputanje klikama ve pokoravanje voi kojega je narod sam
izabrao."
MaxWeber, 1922.x
"Naelno svakako nema proturjeja izmeu sovjetske demokracije i diktatorske vlasti pojedinih
osoba."
Lenjin, 1918.2
ena sovjetskoga profesora eljeznike tehnike opisala je 12. prosinca 1937. godine u 6,30 sati ujutro
u svojem dnevniku kako je samo pola sata prije glasovala na dravnim izborima za prvi Vrhovni sovjet
prema nedavno ratificiranom Staljinovom ustavu. Zapis u njezinu dnevniku pokazuje njezino oito
oduevljenje. Veer prije ona i njezin mu dogovorili su se kako e biti prvi u redu na glasakom
mjestu svoje izborne etvrti, ali kad su izili iz kue, malo prije est sati, neki su se ve urili ulicom na
glasovanje. Glasako mjesto bilo je puno "parola i cvijea" i pomone izborne literature. Njih dvoje
uspjeli su doi medu prve u redu od dvadeset i pet ljudi, a vrata su se otvorila tono u 6,00 sati. Unutra
su se gurali pomagai rasporeujui glasae. U drugoj prostoriji slubenici su dijelili glasake listie.
Glasai su dobivali dvije omotnice kako bi se osigurala tajnost glasovanja te dva lista, jedan za lokalne
i jedan za savezne izbore, a na svakom je bilo otisnuto ime jednoga kandidata iz jedine dozvoljene
politike stranke. Par je uao u kabine, svaka je bila zastrta zavjesom od crvene pamune tkanine,
oznaili su kvaicom kandidata, zalijepili listove u omotnice i gurnuli ih u glasake kutije. U oblinjim
jaslicama bilo je sve sreeno tako da majke mogu ostaviti svoje potomke dok su na ozbiljnoj zadai
54
UMIJEE VLADANJA
glasovanja. Profesorova ena osjeala je "nekakvo uzbuenje u dui". Te noi bila je spavala svega
dva sata u radosnom iekivanju kako e ona i njezin mu biti "prvi medu prvim glasaima na prvim
takvim izborima u svijetu".3 Njih dvoje su sjedili neko vrijeme i usporeivali doivljaj. Njezina joj je
sestra poslije pisala kako je i ona uspjela glasovati poto se navrat-nanos upisala u biraki spisak
dobivi dozvolu boravka tri dana prije izbora. Kad je gurnula omotnicu u glasaku kutiju, obuzeli su je
osjeaji sjetivi se drevne izreke koja je saeto odraavala njezino uvjerenje kako i najskromniji
graani sada imaju veliku demokratsku mo: "1 najmanja riba moe uzburkati oceanske dubine."4
Lako je ismijavati prostodune sovjetske glasae, suoene s jednom jedinom partijom i s jednim ili s
nekoliko provjerenih kandidata koje bez protukandidata bira, premda ne potpuno jednoglasno, ponizno

birako tijelo. Ti obrazovani Rusi mislili su kako sudjeluju u stvarnom demokratskom eksperimentu.
Najednom predizbornom sastanku u Lenjingradu jedan je sluatelj upitao smiju li glasaki listi ponijeti
kui i razmisliti o izboru. Koliko god to pitanje bilo nestano, odgovor je bio posve ozbiljan: "Naravno,
imate pravo otii kui, sjesti i provesti nekoliko sati raspravljajui o svemu."5 Sovjetski je Savez prema
novom Ustavu - "najdemokratskijem ustavu na svijetu" - tvrdio da je demokratska zemlja i uvjerio
milijune unutar i izvan svojih granica kako je to doista tako. Izborni proces vladao je i te kako ivotom
partije i ponavljao se na svakoj razini dravne i partijske organizacije. Sam Staljin vrio je predizbornu
agitaciju u dane opih izbora u moskovskim rajonima koje je zastupao ne ponizujui se predizbornim
govorima, ali spreman za etnju medu ljudima i rukovanje. Osvojio je izbore u prosincu 1947. sa 131
posto glasova jer su glasai iz susjednih rajona dodali svoju samovoljnu potporu.6 Izbori su bili
prigoda za veliku proslavu - s vatrometom, zrakoplovnom paradom i sveanostima.
Pripreme za novi ustav poele su u veljai 1935. sa sastankom Ustavne komisije od trideset i jednog
lana, kojim je predsjedao sam Staljin. Nakon jednogodinjeg sastavljanja nacrta pet mjeseci bilo je
odvojeno za javnu raspravu o ustavu. Prema slubenim brojkama, u cijeloj zemlji odrana su 623.334
sastanka obuhvativi otprilike
DIKTATORI
etiri petine birakoga tijela. Iz gradova i sela diljem Sovjetskoga Saveza dolo je gotovo 170.000
izmjena i prijedloga, ali u Ustav ih je ulo samo 48.7 Veliko zanimanje pobudila su pitanja potaknuta
dokumentom koji je obeavao puna graanska prava, ukljuujui slobodu govora, udruivanja i
savjesti; mnogi obini ljudi smatrali su javnu raspravu iskrenim pokuajem ukljuivanja naroda u
demokratsku izgradnju svoje budunosti, pa su iskoristili priliku da iznesu neugodne probleme u vezi s
represivnim aparatom pod kojim su zapravo ivjeli.8 Unato njihovu oito restriktivnom karakteru,
mnogi obini ljudi smatrali su izbore 1937. prilikom da sudjeluju u zasnivanju novoga ustavnog
poretka. Na izborima je sudjelovalo 96,8 posto birakoga tijela. Neki glasaki listii nisu bili valjani. U
jednom okrugu bilo je 97 posto valjanih glasakih listia, a ostatak je bio zbog neega poniten ili je
ime kandidata bilo izbrisano. U regiji Novosibirsk na jednom glasakom listiu bilo je upisano ime
"Trocki", na drugom "Glasam za nebeskoga cara", a na treem "Mi ne glasujemo".9 No veina je
glasovala prema pravilima, i demokratski izabrani Vrhovni sovjet konstituiranje nekoliko dana poslije.
Njemaka se diktatura nije toliko razmetala demokracijom, ali potpora glasaa traila se i dalje poslije
posljednjih viestranakih izbora za Reichstag u oujku 1933., na kojima su nacionalsocijalisti osvojili
44 posto glasova, s veim udjelom od bilo koje druge stranke otkako je Njemaka osnovana 1871.
godine. Od 1933. do 1938. godine Nijemci su glasovali jo etiri puta, tri puta na izborima za
Reichstag, koji su odrani na isti dan kad i plebiscit, i jedanput samo na plebiscitu u kolovozu 1934.
Nakon 1933. godine nisu ukinuti niti zamijenjeni ni ustav Weimarske Republike niti parlamentarni
sustav. Izbori su bili prigoda njemakom narodu da izrazi svoje opredjeljenje za nacionalni ideal na
neposredan nain, i u svim sluajevima, osim u jednom, izilo je na izbore vie od 90 posto
stanovnitva. Oni su tijekom 1933. i 1934. obuhvatili i frakciju jo spremnu da izrazi svoje protivljenje.
Izborima za Reichstag 12. studenoga 1933. uspostavljen je prvi potpuno jednostranaki parlament;
istoga dana njemakom je narodu postavljeno pitanje slae li se da se Njemaka povue iz Lige
naroda. Glasali su svi osim 5 posto
56
UMIJEE VLADANJA
birakoga tijela, a od njih je 89,9 posto biraa odgovorilo "da" na plebiscitu. Manji broj biraa, 87,7 %,
glasovao je za nacionalsocija-listiki parlament, a vie od 3 milijuna glasakih listia bilo je poniteno
jer uz ime kandidata nije bilo potrebnog kriia.10 Na plebiscitu godinu dana poslije, koji je trebao
odobriti Hitlerovu odluku da spoji dunost kancelara i predsjednika u jednu i jedinstvenu funkciju
Fuhrera, pravila su bila blaa i doputala su glasake listie na kojima su bili kriii ili rijei koje su
znaile pristanak. Ovaj je put samo 84 posto birakoga tijela izalo na izbore, od toga 90 % u prilog
odluci, ali zbir neispravnih glasakih listia i onih koji nisu glasovali dosegnuo je 7,200.000, i bilo je to
posljednji put daje znaajni dio birakoga tijela zabiljeio ravnodunost ili neslaganje.11 Za izbore
raspisane za 29. oujak 1936. i 10. travanj 1938. promijenila su se pravila za nevaljane glasake
listie. Prazni glasaki listii brojili su se, u nedostatku drugih stranaka, kao glasovi za
nacionalsocijalizam. Samo listii glasaa koji su upisali "ne" ili prekriili ime kandidata smatrali su se
glasovima protiv. Izbori 1936. bili su prvi na kojima je izraena gotovo jednoduna volja biraa - 98,8
posto; u nekim okruzima zabiljeeno je i 100 posto premda lokalni slubenici gotovo sigurno uope
nisu uzeli u obzir nevaee listie. Za izbore 1938. pravila su se ponovno promijenila. Jedan jedini
glasaki listi obuhvatio je izbore za Reichstag i za plebiscit kojim se trailo ujedinjenje s Austrijom,
koje je zavrilo nasilnim pripajanjem 12. oujka 1938. Izbori su bili obina aklamacija, "da" ili "ne" za
"Fuhrerovu listu" kako bi se izbjegla opasnost da potpora Nacionalsocijalistikoj stranci bude manja
nego za Hitlera. Listi je imao "da" u velikom krugu, a "ne" u malom krugu. Na jednom glasakom

mjestu glasaima su rekli da idu u glasake kabine samo ako kane glasovati za "ne". Lokalni stranaki
dunosnici nastojali su izdvojiti potencijalne glasae za "ne" jo i prije njihova dolaska na biralite kako
bi ih iskljuili iz glasovanja. Ni tada se proglaenih 99 posto glasova "za" nije poklapalo s
(neobjavljenim) rezultatima koji su stigli iz izbornih okruga. Najslabiji rezultat bio je u opini Visbek u
kojoj je samo 68 posto birakoga tijelo glasovalo "za"; u jednoj je zabiljeeno 75 posto, u osam drugih
ispod 87 posto.12 Meutim, za odane lanove stranke bio je dovo57
DIKTATORI
ljan in sudjelovanja i potvrde: "Stoga na put prema glasakoj kutiji", primijetio je romanopisac
Werner Beumelburg u vezi s izborima u oujku 1936., "nisu izbori ili plebiscit, ve naprotiv, ozbiljno,
sveano, neizrecivo oitovanje sudbini kojoj sluimo i ovjeku kojemu smo je povjerili.13 To je opis
"njemake demokracije", kako je obino nazivaju pravnici i politiki znanstvenici koji opisuju narav
novoga politikog poretka nakon 1933.
Ni Hitlerova Njemaka niti Staljinov Sovjetski Savez nisu bile prepoznatljive demokracije u
uobiajenom liberalnom smislu. Meutim, i jedni i drugi su smatrali da imaju demokratski karakter, da
je njihov oblik, tovie, prepoznatljivo superiorniji od zapadnog modela kojega nisu smatrali samo
izvorom priroeno neuinkovite vlasti nego i produktom koritoljubivih klasnih snaga koje nisu uspjele
zastupati interese cijeloga drutva. "A to je demokracija?" pitao je Staljin kad je objavio novi sovjetski
ustav u studenom 1936. "Demokracija u kapitalistikim zemljama je ...na kraju krajeva, demokracija za
jake, demokracija imune manjine."14 Konvencionalnu parlamentarnu demokraciju oteava postojanje
stranaka ili frakcija iji je cilj u sovjetskim oima mogao biti samo potkopavanje revolucionarne drave i
podjela miljenja naroda ili, u sluaju Njemake, cijepanje i slabljenje nacije u ponv-Ijenim poroajnim
mukama. Sovjetskom narodu, nastavio je Staljin, potrebna je samo jedna partija, jer vie nema podjele
na "kapitaliste i radnike, na zemljoposjednike i seljake."15 Nekoliko mjeseci poslije, u travnju 1937., i
Hitler je odrao dug govor o naravi demokracije lokalnim stranakim voama u kojemu je i on objasnio
kako je drutvu, ujedinjenom jednom voljom, potrebna samo jedna stranka: "No, prije svega, ne
moemo dopustiti oporbu jer bi to svakako ponovno dovelo do raspada."16 Viestranaki sustav
smatrao se izrazom socijalnih nemira i podijeljene lojalnosti, a ne slobodnim politikim izborom.
U jednom i drugom sluaju demokracija se tumaila kao odsutnost politike podjele i istinsko
zastupanje narodnih interesa. Boljevika partija naslijedila je od Lenjina ideju demokratskog
centralizma. Taj oiti oksimoron odraavao je Lenjinovu tvrdnju kako partija mora biti snaga koja vodi
revoluciju dok istodobno priznaje
58
UMIJEE VLADANJA
sudionitvo irokih masa lanova partije i nelanova ija bi gledita partija morala razmotriti prije
donoenja vrste odluke. Mjeavina sudionitva i zastupanja prikazana je, barem teoretski, u
raspravama oko sastavljanja ustava 1936. Staljin je hvalio "temeljitu demokratinost" novoga ustava,
jer je on omoguavao pravo glasa svima bez diskriminacije stvarajui snanu iluziju da drava iskreno
zastupa interese itavoga radnog naroda u Sovjetskom Savezu.17 Tu iluziju podupirala je tvrdnja da
partija zastupa narod u cjelini, a ne samo interesnu skupinu ili drutvenu elitu kako se to dogodilo
drugdje.
Pojam zastupanja bio je sredinji element u koncepciji "njemake demokracije": nacionalsocijalizam je
zastupao samo ujedinjeni narod ili Volk, a Hitler je bio njegovo idealno utjelovljenje. Zamisao o
redovnim plebiscitima ozakonjena je 14. srpnja 1933. Oni su se trebali pobrinuti, objasnio je Hitler u
jednom govoru u oujku 1933., da akte nove vlasti konano "zakonski legalizira" (sic) sam Volk na
neposredni]i nain nego to to inae doputa posredstvo parlamentarnih izbora. U nacionalsocijalizmu
narod se mora smatrati pravim "zakonodavcem", a Hitler ovjekom kojemu je povjerena briga za
zatitu "povijesne zadae Volka" l8 Hitler je u govoru 1937. suprotstavio parlamentarnu demokraciju, u
kojoj svatko ima pravo na rije, a nita se ne moe odluiti, svojoj koncepciji njemake demokracije u
kojoj se pojavljuje jedan jedini lik koji cijelom njemakom narodu daje vrsto, beskompromisno
nacionalno vodstvo. "U mojim oima", nastavio je Hitler, "to je najljepa i najger-manskija demokracija.
to narodu moe biti ljepe od spoznaje da najbolji iz naih redova moe doi na najviu dunost bez
obzira na porijeklo ili roenje ili bilo to drugo."19 Ideal voe, kojega je izabrao narod kako bi on bio
personifikacija njihove zdruene volje, postojao je u djelima Maxa Webera i mnogih drugih njemakih
intelektualaca prije 1933. Hitler je tvrdio da on nudi taj ideal. "Demokracija je u osnovi", pisao je jedan
mladi nacionalsocijalistiki pravnik 1935., "samo samouprava Volka... Punomo za vodstvo dolazi od
samog Volka."20
Pokuaj da se sustavi kojima dominira volja pojedinca prikau kao neka vrsta demokracije imao je oit
politiki cilj. Svaki je reim
59

DIKTATORI
prikazan kao izbor naroda, i reim ga zastupa i posreduje u njegovu interesu "Mi smo daleko iznad
bilo kojeg parlamenta na svijetu", prenose izvjetaji Hitlerovu tvrdnju, "u naem stalnom pozivanju na
volju naroda "21 To je bila samo intelektualna smicalica, ali ona je stvorila javno uvjerenje da diktatura
kolektivno zastupa narod onako kako ga parlamentarni sustavi nisu mogli niti mogu zastupati Spona
stanovnitva i vode bila je suuesmka, ni Hitler ni Staljin nisu otvorenom silom prkosili interesima
naroda ' Socijalistiki demokra-tizam" (kako gaje nazvao Staljin) i "germanska demokracija' trebali su
opisati oblike vlasti iji je utvreni cilj bio braniti interese itave zajednice ili barem onih koji nisu bili
stavljeni izvan zakona zbog rasne ili klasne mrnje Uza sve privide, s dananjega gledita, populistiki
temelji diktature bili su snani instrumenti legitimizacije
Brigu za demokratske institucije istie injenica koja se i preesto zanemaruje u opisima dvaju
sustava, a to je da su i Sovjetski Savez i Njemaka imali ustavnu strukturu tijekom cijele diktature
Postojanje ustava nije stvarno ograniavalo nijednog m drugog diktatora, ali personalna vlast nije bila
pitanje izravnog despotizma, bez obzira na ustaljene postupke ili ustavne norme Postojanje ustavnog
aparata prisililo je Hitlera i Staljina da razviju oblike vlasti k'oji su zapravo bili izvanustavni ili koji su do
neprepoznatljivosti izobliili postojee ustavne odredbe Tu treba nai sr diktatorske vlasti
Prvi sovjetski ustav objavljenje u prosincu 1922 , ali je on bio slab uzor tadanjim dravnim procesima
zbog toga to je Komunistika partija imala glavnu ulogu u oblikovanju i diktiranju politike Centralni
komitet partije bio je glavni izvor vlasti, no, budui da se komitet sastajao neredovito, u praksi je
njegov podkomitet, ili Pohtbiro, bio najvanija sastavnica sustava Peterolani Politbiro osnovan je
1919 i ubrzo je postao poprite raspravljanja o svim vanim politikim pitanjima i odluivanja o njima
Do 1930 godine broj lanova toga unutarnjeg kabineta narastao je na deset Drugi podkomitet, Orgbiro,
dodan je prvom radi partijske organizacije i kadrovskih pitanja Istodobno je osnovan partijski
sekretarijat s jednim sekretarom, broj se 1922 godine poveao na tri, a Staljin, kao jedan od prvih
lanova, postavljen je za generalnog sekretara Taj
60
UMIJEE VLADANJA
ustroj zadrao se do 1952 godine, kada je Staljin ukinuo Politbiro i Orgbiro i zamijenio ih jednim tijelom
- Prezidijem Dokle god je postojala sovjetska drava Centralni komitet partije i njemu podreeni organi
preuzeli su odgovornost za pokretanje politikih inicijativa i njihovo odobravanje, premda se ravnotea
vlasti izmeu drave i partije s vremenom promijenila u prilog drave
Prema formalnom ustavnom ustroju 1924 godine zemlja je bila parlamentarna drava koja se temeljila
na kombinaciji neposrednih i posrednih izbora Narod je glasovao neposredno za Kongres Sovjeta
SSSR-a, Kongres je zatim birao Centralni izvrni komitet od 500 do 600 delegata podijeljenih u dva
doma - Savezni sovjet (vijee) i Sovjet (vijee) nacionalnosti Prvi je zastupao cijelu dravu, a drugi je
bio sastavljen od delegata iz svake glavne nacionalne sastavnice Sovjetskoga Saveza, izabranih na
proporcionalnoj osnovi Kongres je birao i Prezidi] iji je predsjednik automatski bio i predsjednik
drave te Sovjet narodnih komesara (ekvivalent ministarstva) iji je predsjednik postao premijer Taj
sovjet imao je dvadesetih godina samo pet lanova, a osam 1936 92 Taj je ustroj racionaliziran 1936
Staljmovim ustavom koji je, barem na papiru, bio uzor predstavnike vlasti Kongres je zamijenjen
neposredno biranim Vrhovnim sovjetom koji se sastojao od dva zakonodavna doma, jedan sa
zastupnicima iz cijeloga Sovjetskog Saveza, jedan sa zastupnicima nacionalnosti Svaki je dom mogao
davati zakonske prijedloge koji su postajali zakoni na osnovi obine vecme u oba parlamentarna doma
Vihovni sovjet birao je Prezidi] kao prije, ali je imenovao, ili "formirao" (jezikom ustava), Sovjet
narodnih komesara koji je bio najvii izvrni i administrativni organ u dravi Prezidi] je mogao
smjenjivati komesare, ali samo na prijedlog premijera za ije smjenjivnje nije bilo odredbe u ustavu 23
U oujku 1946 komesarijati su preimenovani u ministarstva, pa je predsjedavajui Sovjeta narodnih
komesara postao predsjednik Vijea ministara kojemu je pomagalo est potpredsjednika i iri kabinet
strunjaka iz pojedinih ministarstava
Hitlerov Reich nije stvorio svoj ustav, za svojega dvanaestogodinjeg ivota ustav republike, ratificiran
u Weimaru 1919 , ostao je njemaki ustav Prijanje ustrojstvo Reicha ostalo je, barem na
61
DIKTATORI
papiru, uglavnom neizmijenjeno, premda se radikalno promijenilo donoenje zakona, a podjela vlasti
promijenila se tako temeljito daje potpuno ponitila odredbe ustava. Posljedica je bila pojava "dvojne
drave", koncepcija koju je prvi razradio njemaki pravnik Ernst Fraenkel 1940., dvije godine nakon
to je emigrirao iz Njemake u Sjedinjene Drave. To se i te kako razlikovalo od dualizma sovjetskog
sustava, partije i dravne vlasti; Nacionalsocijalistika partija nije nikada osnovala centralni komitet niti
politbiro, premda je tijekom diktature poela igrati sve veu ulogu u stvaranju politike i ruenju dravne
vlasti. "Dvojna drava" predstavljala je podjelu na postojee ustavno ustrojstvo i na sustav izvanredne

administrativne i izvrne vlasti koja je djelovala izvan ustaljenih normi ili u proturjeju s njima.
Trei Reich naslijedio je formalni parlamentarni sustav koji se temeljio na dva neposredno birana
zakonodavna doma: Reichstaga koji se sastojao od zastupnika koji su zastupali cijelu zemlju i
Reihsrata, ili dravnog vijea, koji je zastupao pokrajine (Ldnder) njemake drave. Predsjednik se
birao neposredno, ali njegova je izvrna vlast bila ograniena. Kljuni politiki lik bio je kancelar kojega
je imenovao Predsjednik, ali bio je odgovoran neposredno Rcichstagu. Kancelar je bio premijer i na
elu kabineta ministara, takoer odgovornih parlamentu. Taj ministarski aparat sa svojim davno
ustaljenim administrativnim ticalima zadrao se tijekom cijele diktature, premda se kontekst u kojem je
funkcionirao znatno promijenio.
Ustavno ureenje ve se uruilo mnogo prije negoli je Hitler doao na vlast. Od 1930. nije bilo
parlamentarne veine za potporu vlade, pa se ona nije oslanjala na Reichstag, koji se rijetko sastajao,
nego na uredbe koje bi po hitnom postupku donosio Predsjednik sukladno lanku 48 (11) ustava.
Parlament je jo mogao sruiti vladu, ali imenovanje Hitlera bez parlamentarne veine bilo je dokaz da
postojei parlamentarni sustav vie ne funkcionira onako kako su to zamislili sastavljai ustava. Nakon
1933. zadrala se samo ljuska ustava. Nacionalsocijalistiki planovi pretvaranja Reichstaga u
savjetodavni senat, o kojem je Hitler otvoreno raspravljao mnogo prije negoli je doao na vlast,
naputeni su 1934. i parlament je u proceduralnom
62
UMIJEE VLADANJA
smislu ostao odgovoran za donoenje zakona, premda je izgubio pravo na donoenje prijedloga
zakona, te je odustao od prakse da ih kritizira.24 Meutim, 30. sijenja 1934. donesen je zakon koji je
doputao vladi da "sastavi novi ustavni zakon", pa je zbog toga drugi dom, Reichsrat, ukinut temeljem
Zakona o rekonstrukciji Reicha] u isto vrijeme svi pokrajinski parlamenti izgubili su pravo na
sastavljanje nacrta lokalnih zakona. Zakonske ovlasti ve su prele na vladu s donoenjem Zakona o
prijenosu ovlasti (Ermahtigungsgesetz) 24. oujka 1933. Taj Zakon "za poboljanje tekog stanja
naroda i drave", kako je neobino nazvan, doputao je vladi donositi zakone u svoje ime usprkos
Ustavu. Zakon je ostao na snazi etiri godine. To je dalo povoda mnogim raspravama medu ustavnim
pravnicima, pa su neki od njih tvrdili da tona formulacija ne mijenja Ustav nego ga samo privremeno
obustavlja. Pravo donoenja zakona ipak je bilo sredinje pitanje jer, za razliku od sovjetskoga
sustava u kojem su odvojene ovlasti ostale formalna stvarnost, njemaka je vlada zapravo ujedinila
zakonodavnu i izvrnu vlast. Taj su akt pozdravili kao "Temeljni zakon" (Grundgesetz) novoga reima
ili, prema rijeima profesora prava Carla Schmitta, "privremeni Ustav".
Neposredno stapanje izvrne i zakonodavne funkcije bilo je otvoreno provedeno 2. kolovoza 1934.
godine kada je, nakon smrti predsjednika Hindenburga upravo toga jutra, proglaen Zakon o najvioj
dravnoj funkciji Njemakoga Reicha, koji je omoguio Hitleru da preuzme ulogu predsjednika bez
neposrednih izbora. S tim zakonom suglasili su se ministri dan prije, a trebao je stupiti na snagu "im
predsjednik Reicha premine". Zajednike odgovornosti predsjednika i kancelara stopile su se u jednu
slubu "vode", Fuhrera. Taj jednostavni naslov bio je prihvaen u zaglavlju slubenih memoranduma
Hitlera kao elnika drave (premda su do 1942. godine kancelarski dunosnici uporno dodavali "... i
kancelar" na dokumente to su ih sastavljali i nosili mu na potpis).25
Nain na koji su Staljin i Hitler ruili postojee ustavne strukture radi postizanja osobne diktature oito
se razlikuje. Izvor Staljinove moi tridesetih godina bio je neformalan i izvanustavni; on nije obnaao
vrhovnu dravnu funkciju niti je imao slubenu zakonodavnu ovlast. S druge strane, Hitlerova je vlast
potjecala izriito od
63
DIKTATORI
visoke javne funkcije i uvjeta iz "privremenog Ustava" definiranih zakonskim ovlastima. Tona priroda
Staljinove vlasti kao generalnog sekretara partije suprotstavlja se jasnoj definiciji, ali od svretka
dvadesetih godina pa do trenutka kad je preuzeo visoku dravnu funkciju kao predsjednik Sovjeta
komesara 1941., Staljina su ipak poeli smatrati glavnim izvorom vlasti. Piui u Pravdi u sijenju
1938., Vjaeslav Molotov, Staljinov prethodnik kao sovjetski premijer, opisao je jedinstven odnos vlade
i diktatora: "U svim vanim pitanjima, mi, Sovjet narodnih komesara, traimo savjete i upute od
Centralnog komiteta Boljevike partije, a posebno od druga Staljina."26 Sam Staljin nije nikada
prihvatio injenicu daje diktator. Kad gaje ameriki novinar Eugene Lyons otvoreno pitao 1931.: "Jeste
li diktator?" dobio je ovaj neiskreni odgovor: "Ne, nisam diktator... Ni jedan ovjek niti skupina ljudi ne
moe diktirati. Odluke donosi partija, a provode ih izabrani organi, Centralni komitet i Politbiro."27
Rije "diktatura" kao da je posebno uznemirivala Staljina. Marginalije u njegovim osobnim primjercima
Lenjinovih djela otkrivaju Stljinovo gnuanje nad Lenjinovom redovitom i katkada nehajnom uporabom
izraza "diktatura partije" ili "diktatura proletarijata".28 Tridesetih godina Staljinovo se ime pojavljivalo
ispod Molotovljeva na slubenim uredbama; rijetko je potpisivao dokumente bez supotpisnika kako bi

sauvao fikciju da je vladanje jo kolektivna djelatnost.

Staljin je upravo ovdje, u radu Centralnog komiteta i Politbiroa, mogao razviti naelo obiajne vlasti na
kojem se napokon i temeljila njegova mo. On nije bio diktator u uobiajenom smislu i nije se, poput
Hitlera, epirio na javnim spektaklima vrhovne vlasti; njegova je mo potjecala od uobiajenog
pokoravanja njegovim gleditima, a ne iz potrebe za formalnom poslunou. Korijeni njegove vlasti
nalaze se u ve opisanom politikom manevriranju u dvadesetim godinama i u Staljinovoj sposobnosti
da sebe pretvori u nezamjenjiva branitelja Lenjinove revolucije, pa i tijekom njezine transformacije. No
to je bio spor i nepredvidiv proces; tridesetih godina Staljin je uvrstio vlast koja je naposljetku poivala
na neizmjernu potovanju ili strahu to ga je pobuivao u krugovima ljudi oko sebe koji su preivjeli
politike sukobe dvadesetih godina. Tridesetih godina
64
UMIJEE VLADANJA
glavne institucije partije stalno su slabjele. Plenum Centralnoga komiteta sazivan je sve neredoviti]e, a
esto je bio malo vie od pozornice za drame staljinistikoga kazalita. etrdesetih godina sastao se
samo desetak puta, a samo u jednoj prigodi, 1947. godine, bavio se ozbiljnom politikom raspravom.
U sedam godina, izmeu 1941.i 1951., nije se uope sastao.29
Vanije je bilo slabljenje uloge Politbiroa. U Komitetu osnovanom 1930. godine bili su uglavnom
Staljinovi kadrovi, a Politbiro je ostao Staljinovo leno do njegove smrti. Staljin je ve davno prije razvio
sredstva za zaobilaenje diskusije kontrolirajui dnevni red i intervenirajui administrativno u svim
pitanjima za koja je bilo odobreno premalo vremena za debatu. Vana promjena u proceduri dogodila
se 1932. godine kada je uobiajenih etrdeset-pedeset toaka na svakom sastanku bilo svedeno na
petnaest. Ako je bilo potrebno, o mnogim pitanjima moralo se odluivati izvan Komiteta, zapravo, u
Staljinovu sekretarijatu. Sazivali su se dodatni zatvoreni ili izvanredni sastanci koji su se vodili bez
zapisnika i tajno u malim skupinama. Redoviti sastanci Politbiroa prorijedili su se, obujam zapisnika o
odlukama izvan Komiteta ili izmeu sastanaka poveavao se, a njihov optjecaj ograniavao.30 Broj
sastanaka sveo se sa 153 izmeu 1930. i 1934. na 69 izmeu 1934. i 1939. i na 34 u idue tri godine.
U poslijeratnom razdoblju Politbiro je kao sredinji kabinet sustava brzo gubio vanost sastajui se
prosjeno samo osam puta na godinu.31 Staljin je radije organizirao male podkomitete ili posebna
povjerenstva ije je lanove mogao imenovati i ije je odluke mogao kontrolirati. lanovi Politbiroa sve
su manje smjeli znati to se razmatra. To je pravo imao samo Staljin, koji je vladao Politbiroom trideset
i etiri godine, od poetka 1919. do svoje smrti 1953. godine.32
Staljinovo izvanredno i golemo administrativno iskustvo bilo je zacijelo moan faktor u njegovoj
dominaciji nad politikim procesom tridesetih godina. Nedavno objavljena korespondencija Staljina i
sovjetskoga premijera Molotova, te Staljina i jednoga od njegovih najtjenjih suradnika, Lazara
Kaganovia, otkrivaju Staljinovo golemo znanje i o najbanalnijim stvarima u partiji i u dravi. Pisma
takoer otkrivaju do koje je mjere sovjetsko rukovodstvo ve
65
DIKTATORI
poetkom tridesetih godina trailo od Staljina pomo za smjernice u gotovo svim vidovima politike.
Kad bi Staljin otiao na kratak odmor ili u jednu od svojih daa, pisma odaju suspregnuti strah ljudi koji
su bili naviknuti na to da e generalni sekretar smjesta i neposredno odobriti njihove prijedloge, pa su
se morali prilagoditi brzini pote.33 Pisma takoer otkrivaju do koje su mjere glavne kadrovske
preporuke i politike odluke bile dirigirane neovisno o formalnim strukturama partije ili dravnih
komiteta. Staljinovi prijedlozi nisu imali zakonsku snagu, ali ve tridesetih godina bilo je opasno
zanemarivati njegove naputke. Kad je Staljin prigovorio da na moskovskim plonicima raste trava,
poslali su, navodno, radnike da jure gradom i uklone svaku biljku koju ugledaju.34 Stvaranje
neformalnih naina za donoenje odluka i diskusije nije bila nipoto samo sovjetska pojava, ali Staljin
ih je iskoristio kako bi zaobiao formalna poprita za donoenje temeljnih politikih odluka, na kojima
bi nekakva razina ope rasprave ili kritike bila neizbjena. Mrzio je ono stoje nazivao "birokracijom",
koja je, za njegove pojmove, bila sterilna i spora. Staljin je vie volio diskutirati s nekoliko povjerljivih
suradnika, ak u razgovorima licem u lice u tiini svoje radne sobe, nego izdrati sate i sate na
sastancima. Njegov rokovnik iz tridesetih godina otkriva dug popis sastanaka u etiri oka na kojima se
nesumnjivo vodila veina dravnih poslova. Njegovi osobni dolasci na sastanke s vie sudionika
smanjivali su se od tridesetih godina, ostavljajui prisutnima nezavidnu zadau predvianja Staljinovih
stavova. Politika se vodila u njegovoj dai ili u kremaljskom apartmanu, za rukom ili veerom,
skriveno od suradnika i, naalost, trajno izgubljeno za povjesniare.35
Taj tajnoviti oblik vlasti, odvojen od redovitih postupaka i partije i drave, oslanjao se na Staljinovu
jedinstvenu kontrolu nad mreama tajne komunikacije i obavjetajnih slubi ije su podzemne ile bile
razgranate ispod temelja svake dravne institucije i partijskoga aparata. Tajna struktura sovjetskoga
sustava bio je najvaniji politiki instrument koji je Staljinov sekretarijat najpomnije kontrolirao sve od

poetka dvadesetih godina. arite sustava bio je tab Komunistike partije u Moskvi, Stari trg 4. Na
petom katu bilo je skrovito svetite Staljinova partijskog sekretarijata u kojem su se
66
UMIJEE VLADANJA
odravali svi sastanci osim oni Politbiroa. Tu je Staljin stvorio svoju tajnu kancelariju pod svojom
osobnom kontrolom. Tajni odjel (sekretnij otdel) osnovan je 1921. godine. Imao je urede za sekretare
Politbiroa i Orgbiroa, vodio arhiv svih strogo povjerljivih dokumenata, internu knjigu ifri radi osiguranja
komunikacije, urede za pomonike Staljinovih osobnih sekretara od kojih su mnogi tridesetih godina
postali visoki politiari.36 Dokumentacija se uvala u vatrostalnim elinim sefovima, a cijeli je ured bio
zatien tekim elinim vratima i uvali su ga naoruani straari. Samo nekolicini povlatenih, ija je
lojalnost bila temeljito provjerena, bio je doputen pristup dokumentima. Tajni odjel pripremao je
Politbirou program rada i provjeravao da li se njegove odluke provode; bio je odgovoran za slanje
najvanijih partijskih naputaka u briljivo zapeaenim strogo povjerljivim paketima, koje su dostavljali
teko naoruani kuriri iz slube dravne sigurnosti koja je tridesetih godina imala 1.325
komunikacijskih sredita diljem zemlje. U prostorijama odjela bile su smjetene tisue dosjea o
partijskim rukovodiocima, punih nesmotrenosti iz prolosti i slabih strana iz sadanjosti, i Staljin je
imao pristup njima kad god mu je to bilo potrebno.37
Sustav je 1934. temeljito reorganiziran kako bi se u potpunosti sauvala tajnost i centraliziralo
skupljanje svih povjerljivih informacija. Ured je preimenovan u Specijalni sektor i stavljen pod nadzor
lojalnoga Aleksandera Poskrebieva. Taj niski, neugledni, proelavi birokrat, koji se od bolniara
uzdigao do pomonika u Centralnom komitetu ve 1924. godine i kojega je Staljin navodno izabrao
zbog zastraujue vanjtine, zadrao se na dunosti efa tajne kancelarije gotovo dvadeset godina.38
On je pripremao program rada, sreivao dokumente za Staljinov potpis i kontrolirao tok tajnih
informacija u sustavu. Bio je nepopularan kod ostalog partijskog rukovodstva, jer nije doputao pristup
Staljinu; Staljin ga je zadirkivao i vrijeao, a zavrio je kao rtva diktatorova hira 1952. kada je
otputen zato to nije otkrio (nepostojeu) zavjeru u kojoj je trebalo otrovati dravne rukovodioce.39
Specijalni sektor imao je manje urede diljem cijeloga Sovjetskog Saveza i snabdijevao Moskvu
informacijama i primao informacije iz sredita. Svaki sovjet i dravna sluba imali su specijalni odjel s
istom odgovornou. Sve sigurne komunikacijske linije
67
DIKTATORI
i obavjetajni podatci zavravali su u Staljinovoj osobnoj kancelariji. Vladalo je osnovno naelo da
nitko osim Staljina ne smije znati vie nego to treba znati u odreenom trenutku, a ista se praksa
primjenjivala u Hitlerovu Reichu.^0 U supertajnoj kartoteci biljeila su se sva zastranjenja u partijskoj
disciplini ili pojave protivljenja. Staljin je zacijelo sudjelovao u svemu tome, unaprijed oboruan protiv
svake sluajnosti.
Ta tajna struktura tijesno je povezala Staljina sa sigurnosnim sustavom, premda prava narav te veze
jo ostaje u arhivima, skrivena od pogleda. injenica da je Staljin imao neogranien pristup svim
tajnama u sustavu zacijelo je zabrinjavala svakoga u politikom establimentu tko se bojao za svoju
budunost. U romanu Viktora Sergea o staljinistikim tridesetim godinama dvadesetoga stoljea, lik
osuen na propast razmilja o moi tajne kartoteke: "Znao je kako se dosje KONDRATJEV, l.N. kree
od slube do slube u neogranienoj domeni najtajnije tajnosti... Povjerljivi glasnici spustili su
zapeaenu omotnicu na pisai stol tajne slube Generalnog sekretarijata..." Naposljetku kae Serge,
koji je tridesetih godina bio u zatvoru tri godine: "ef je preletio pogledom listove papira."41 Staljinova
vlast tridesetih i etrdesetih godina temeljila se na prijetnji uhienjem, zatvorom ili smru, pa to nitko i
ne dovodi u pitanje., U mnotvu novih dokaza o progonima tridesetih godina, koji su dosegnuli
vrhunac 1937. i 1938. kada je pogubljeno gotovo 700.000 ljudi, postoje opirna arhivska
svjedoanstva o Staljinovoj odgovornosti, o suodgovornosti Molotova i drugih, zbog stavljanja potpisa
na smrtne kazne tisua rtava, premda su one izreene nakon uhienja, sasluavanja i procesa, pa
nisu bile rezultat tajnoga dravnog ubojstva. Prijetnja degradacije ili uhienja visjela je nad svakim
pojedincem u partijskoj i dravnoj eliti, prijetnja koja nije bila samo Staljinova, premda je vjerojatno
njegova suglasnost bila potrebna za uklanjanje osobe na viem poloaju. Sluba dravne sigurnosti
tijesno je suraivala s tajnim aparatom koncentriranim u Staljinovj kancelariji i u njezinim brojnim
ispostavama diljem zemlje; slubenici sigurnosti uvali su urede, dostavljali tajnu korespondenciju i
razmjenjivali obavjetajne podatke skupljene irom zemlje. Tajni dogovori bili su
UMIJEE VLADANJA
rutinski poslovi. Staljinova ovlast da daje naputke sigurnosnoj policiji stavljala gaje prije izvan negoli
iznad zakona, ba kao stoje njegovo uobiajeno potvrivanje politike bilo izvan a ne iznad formalnog
ustava. No, uza svu svoju tajnost i samovolju, obina je vlast traila pokornost onih koji su je
priznavali. Taj je poloaj Staljin imao mnogo prije poetka nasilja sredinom tridesetih godina, a to

pokazuje kako je strah bio samo jedan od inilaca Sta-ljinovih iznimnih ovlasti.
Hitlerova mo poivala je moda na formalnijim temeljima vlasti, ali on ju je, poput Staljina, obnaao u
suprotnosti s ustaljenim politikim pravilima. Jedan element obiajne vlasti karakteristian je za
Hitlerovu diktaturu: i on je stvorio odijeljenu sferu politike, u kojoj su se ispitivale ideje i donosile
odluke, zatiene od svake javne kontrole i preesto bez ikakvih povijesnih tragova. Hitler nije dijelio
Staljinovo nepovjerenje, ali se ni on nije rado nazivao diktatorom, pa je taj izraz prestao rabiti
poetkom dvadesetih godina. Jedinstveni poloaj Fuhrera ipak su najotvorenije opisivali kao vrhovnu,
nesputanu mo. Taj je izraz izabran ne samo zato to je on udaljavao novi politiki poredak od
ustaljenih politikih izraza poput predsjednika i premijera, nego i zato to je taj izraz, koji ne znai
samo "voda" nego i "vodi", pa i "poglavar", izazivao predodbu o zakonodavcu ili proroku kojega
priznaje i sama povijest, kojega je sudbina odabrala da nepokolebljivo vodi svoj narod u budunost.
Opisujui nacionalsocijalistiki Ustav Ernst Huber objanjava da poloaj Filhrera nije samo "dravna
funkcija" nego i "sveobuhvatna i potpuna" vlast u kojoj je utjelovljena volja cijeloga naroda.42 Hitlerovo
poimanje politikoga vodstva oduvijek je bilo strogo autoritarno. Volio je banalne analogije zapovjednik puka, kapetan broda, graditelj zgrade - kako bi pokazao daje samo apsolutna vlast
razborita. Krilatica "Autoritet vode prema dolje, odgovornost sljedbenika prema gore" postala je
karakteristina odrednica nacionalsocijali-stike revolucije.43 Taj se odnos, kako se tvrdilo, ne svodi
na despo-tizam niti na tiraniju. Pretpostavljalo se da postoji "bezuvjetna srodnost" vode i sljedbenika
(Gefolgschaft)', povjerenje u vodu izraavalo se u iracionalnom smislu apsolutne, neposredne,
mistine poslunosti geniju koji se uzdigao iz njihovih vlastitih redova.
69
DIKTATORI
Osobna spona izmeu vode i vodenih bila je jezino izraena dodavanjem rijei "moj" uz rije "voda":
mein Fiihrer.44
Te su apstrakcije bile uobiajene pretpostavke u Hitlerovoj Njemakoj. No one nisu jasno niti pravno
precizno definirale opseg Hitlerove vlasti u praksi. Prigodom uvoenja Zakona o prijenosu ovlasti u
oujku 1933. raspravljalo se o tome kako definirati pripisivanje zakonodavne vlasti novoj vladi.
Konani nacrt dao je "vladi ReichcT pravo da "odluuje" o zakonima u svoje ime, ali prvobitni nacrt,
koji je pripremio novi ministar unutarnjih poslova Wilhelm Frick, govorio je o "mjerama", a ne o
zakonima, koje bi viadi dale jo ire ovlasti za inicijativu. 1 "vlada" je i u jednom i u drugom sluaju bio
neodreen pojam. Vlada je bila koalicija stranakih i nestranakih ministara, s Hitlerom kao
kancelarom, koji je u poetku bio prisiljen na ulogu premijera. Zakon iz oujka 1933. nije samo Hitleru
dao ovlatenje za donoenje zakona. etiri godine poslije, kada su u Reichstagu nakanili ponovno
potvrditi taj zakon, Hitler je traio preinaen]e formulacije tako da samo on moe donositi zakone:
"Zakone Reicha donosi Fuhrer i kancelar." Uslijedila je uzrujana rasprava s dunosnicima iz Frickova
Ministarstva unutarnjih poslova, koji su htjeli da vlada u cijelosti zadri vee pravo na odluivanje, a da
Reichstag nastavi formalno odobravati zakone. Hitler je odustao od te promjene kad su ga nagovorili
da prieka dok ne bude gotov konani nacrt nacionalsocijalistikoga ustava, pa je 30. sijenja 1937.
Reichstag ozakonio postojeu verziju Zakona o prijenosu ovlasti i ponovno ga produljio posljednji put
dvije godine poslije. Zadrano je formalno pravno naelo da zakone odobrava "vlada Reicha kao
kolegij", a ne samo Hitler.45
Hitler se u stvarnosti odavno prestao pretvarati da dravom upravlja kolektivno vodstvo. Umjesto toga,
izdavao je u svoje ime uredbe i direktive, koje su imale zakonsku snagu, jer ih je ostatak sustava
poeo prihvaati kao takve. "U formulaciji zakona", pisao je Hans Frank 1938., "provedena je
Fuhrerova historijska volja." Fuhrererlass ili uredba mogla se zakonski donijeti kao mjera po hitnom
postupku, koja "nije ovisila" , nastavlja Frank, "o preduvjetima dravnih zakona". Objavljivanje direktiva
postalo je trajna pojava u sustavu koji je doputao Hitleru da djeluje kao da je jedini zakono70
UMIJEE VLADANJA
dava, bez pravne obveze da se savjetuje s ministrima ili trai (neospornu) suglasnost Reichstaga.
Sustav je smatrao Hitlerovu odluku posebnom kategorijom zakona, s veom stvarnom imperativnom
snagom od bilo kojega formalnog parlamentarnog akta. U ratnim godinama, od 650 vanijih
zakonodavnih odredbi, samo su 72 bili formalni zakoni; 241 je bila Fuhrerova uredba, a 173 su bile
Fuhrerove naredbe. Od toga broja dvije treine bile su tajne. Ista zakonska snaga protezala se i na
nepisane naredbe. Kada su dunosnici prigovorili zbog genocida nad idovima 1941. i 1942. godine,
stiali su ih odgovorom: "Fuhrerova naredba", premda vjerojatno nema ni jednog jedinog dokumenta
koji je Hitler potpisao u tom smislu.46 Poslunost Hitleru premjestila se iz domene ustavne normalnosti na oblike uobiajene pokornosti voinoj volji bez obzira na oblik u kojem je izraena.
Naputanje "kolektivnog" donoenja odluka postalo je jasno s opadanjem uloge kabineta. Hitler se sve
neredoviti]e sastajao s ministrima nakon 1934., a broj sastanaka sveo se samo na est 1937. i na

jedan, posljednji, 20. veljae 1938. Manje skupine ministara nastavljale su se sastajati, ali ne redovito
niti esto. Hitler nije volio sastanke s mnogo ljudi i, poput Staljina, vie je volio slubeno razgovarati
svaki put s jednom osobom ili s dvije, katkada u neposrednom kontaktu u svojem uredu, katkada u
osami svojega Berchtesgadena u Bavarskim Alpama ili za rukom ili veerom. Od 1936. veina
Hitlerovih rasprava o politici odvijala se na neformalnim sjednicama bez zapisnika. Potkraj 1936.,
primjerice, Goring je pozvan u junu Bavarsku gdje se raspravljalo o njegovu imenovanju na poloaj
efa mone nove ustanove za gospodarsko planiranje i o tome postigla suglasnost na dugoj etnji
alpskim krajolikom. Novoimenovani stranaki voda u Beu, bivi voda Hitlerove mladei Baldur von
Schirach, bio je pozvan 1941. na ruak s Hitlerom. Prije ruka Hitler gaje pozvao van, na stranu, izvan
dohvata bilo ijeg uha, kako bi mu dao naputke o protjerivanju idovskog stanovnitva iz Bea.47
Dnevnici i rokovnici vanijih ministara - Himmlera, Goebbelsa, Speera, Goringa - otkrivaju podatke o
redovitim sastancima iza zatvorenih vrata, iji je sadraj sauvan samo u fragmentima razgovora po
sjeanju, ako je uope sauvan. Kao i kod Staljina, glavnina
71
DIKTATORI
dravnih poslova vodila se oko samoga diktatora; svita se naviknula na neredovit, tajni i krnji politiki
proces koji je titio njihova vou od bilo kakvog osjeaja da je on ef nekakva odbora. "Ja svakako
nisam predsjednik nekakva upravnog odbora", rekao je Hitler stranakim voama koji su se okupili
1937. da uju njegova gledita
0 vodstvu.48
Hitlerova vlast oslanjala se manje od Staljinove na manipulaciju tajnoga dravnog aparata. Imao je
pristup redovitim obavjetajnim izvjetajima, a stranaki stoeri u Berlinu i Munchenu vodili su rutinske
dosjee o svim lanovima stranke, ali njegov javni imil voe naroda i njegove formalne i neformalne
zakonodavne ovlasti omoguavali su mu sigurniju vlast negoli Staljinu tridesetih godina. Njegove
osobne kancelarije, jedna za dravne obveze, jedna za stranake, sluile su kao filteri kako bi se
njegovo radno optereenje
1 broj posjetitelja odrali pod kontrolom, ali ne i za stvaranje posebne, tajne drave. Kad se diktatura
uvrstila, stranaka je kancelarija poela igrati vaniju ulogu u pokretanju ili organizaciji onih vidova
politike, osobito rasne, koje je trebalo drati u tajnosti od ostatka aparata.49 Kancelarijom je 1934.
godine upravljao Philipp Bouhler u suradnji s Hitlerovim zamjenikom Rudolfom Hessom. Nakon
Hessova leta u kotsku u svibnju 1941. godine za efa kancelarije postavljenje Martin Bormann.
Bormann je bio Hitlerov Poskrebiev, odabran zbog svojeg birokratizma i nepopustljivosti, omraen od
veine ministara koji su se mimo njega morali probijati do Hitlera. Pod Bormannovom upravom
stranaka je kancelarija sve vie zlorabila upravljanje dravom sve do 1944. godine kada su se svi
zakoni morali davati na suglasnost kancelariji prije objavljivanja.50 Bormannovo tajnitvo postalo je
vaan dodatak za provoenje Hitle-rove vlasti, ba kao to je tajna kancelarija u Kremlju postala
nezamjenjivo orue Staljinove prikriveni]e dominacije nad sovjetskom dravom.
lako se njihov uspon na diktatorsku vlast razlikovao, bilo je zajednikih crta u nainu na koji su Hitler i
Staljin obnaali tu vlast. Obojica su razvili model upravljanja koji se oslanjao na njihovu neposrednu
fiziku nazonost na odreenim lokacijama, vrlo nalik na obnaanje kraljevske vlasti u doba
apsolutizma. Njihova se vlast
72
UMIJEE VLADANJA
kretala s njima. U rujnu 1935. godine zastupnici Reichstaga prebaeni su fiziki u Niirnberg kako bi
ratificirali zakone koje je Hitler htio najaviti na stranakom kongresu.51 Kada se Staljin nakratko
povukao u svoju dau u Kuncevu potkraj lipnja 1941. nakon njemake invazije, upravni sustav naas
je izgubio glavu i to je potrajalo sve dok ga suradnici nisu nagovorili da se vrati u Kremlj.52 Usmeni
naputci i jednog i drugog diktatora bili su dovoljni za poduzimanje akcije. Zatvoreni sastanci,
nezabiljeeni telefonski razgovori, sluajni i neformalni razgovori moda su ostavili vrlo slabe tragove,
ali su gotovo sigurno odigrali mnogo vaniju ulogu u umijeu vladanja od formalnih komiteta i
korespondencije odloene u arhive. To nije bila "skrivena" vlast, jer je bila dovoljno stvarna onima koji
su navikli raditi u sjeni diktature, ali je bila i te kako pri-pisiva, jer je ovisila o psiholokoj spremnosti
ostatka formalnog aparata vlade ili partije da prihvati izraz diktatorske volje kao zamjenu za
normativne procese upravljanja i donoenja zakona. Sama uporaba poznatih i popularnih naziva
Fuhrer ili kozjom (gazda) naglaavala je tu povezanost koja ju je izrazito odvajala od svijeta
uobiajene politike.
Pripisana vlast nije se dogodila automatski. Razvitak obiajne vlasti bio je prije svega proces, kako to
kae sam naziv. I Hitler i Staljin imali su veu vlast potkraj tridesetih godina nego 1934.; Staljinova
mo bila je jaa nakon pobjede 1945. negoli 1941. godine. Taj je proces bio sloen, a u njemu su
dvojica diktatora odigrali sredinju ulogu poistovjeujui postignua reima sa svojom osobom kako bi

ozakonili svoja jedinstvena prava na vlast. Mjera do koje se ta vlast oslanjala na manipulaciju javnog
mnijenja i diktatorskog imida, ili na fikciju "zastupanja" naroda, ili na politiku aktivnost stranke ili na
prijetnju dravnog progona tema je velikog dijela ove knjige.
Koliko je bila apsolutna vlast to su je obnaali Hitler i Staljin? To je pitanje koje su poetni prikazi
jedne i druge diktature prihvatili kao gotovu injenicu. Prema tim prikazima, i jedan i drugi diktator
obnaali su neogranienu, potpunu vlast. Meutim, paradigma potpuno neograniene vlasti, koju u
koherentnom, centraliziranom
73
DIKTATORI
poretku obnaaju ljudi iznimne nesmiljenosti, koji ne podnose nikakva ogranienja niti neslaganja bila
je i ostala politiko-znanstvena fantastika.
Budui da povijesno istraivanje naputa predodbu potpune, centralizirane vlasti, i Staljina i Hitlera
poeli su u odreenom smislu smatrati "slabim" diktatorima. Proces je poeo s Hitlerom. Dokazi da su
u Treem Reichu postojala i druga sredita moi, koja su se nat-jecala za pristup Hitleru, uputala u
beskrajne birokratske prepirke radi obrane svojih interesa, promicala politike inicijative s moda
radikalnijim rjeenjima od Hitlerovih (njemaki povjesniar Hans Mommsen opisao je taj proces
izrazom "kumulativna radikalizaci-ja"), zaokupljena ometanjem redovnih poslova vlade radi vlastitih
ciljeva, pokazuju da Hitler nikada nije u potpunosti bio gazda u svojoj kui.53 Oiti nedostatak
regulative u vladanju - odsutnost sredinjega kabineta ili izvrnog odbora, esti izostanci vrhovnog
dunosnika iz Berlina, gomilanje neproitane ili nepotpisane papirologije, nepredvidivi i neredoviti
programi rada - oslikava zbrkanu, ak kaotinu diktaturu, vidljivo udaljenu od ideala potpune vlasti na
kojoj se neko temeljio Hitlerov politiki imid.54 Portret umjetnika vladara, s veim zanimanjem za
arhitekturu nego za upravljanje, koji se ujutro die kasno i gleda filmove dugo u no, premda je to
doista karikatura Hitlerovih radnih navika, potie gledite kako je Hitler bio diletantski diktator ije je
umijee vladanja bilo samounitavajue i koji je sam bio vie konfuzan negoli sreen.55 Od pada
komunizma u Istonoj Europi Staljinova je vladavina predmet istoga kritikog pogleda. Oiti kaos i
nestrunost, sastavni dijelovi kampanje modernizacije u tridesetim godinama, te zbrkani i neskladni
glasovi koji su se javljali iz sredinjega politikog aparata dok se on borio da svlada kaos, otvaraju novi
pogled na sustav koji se nekad hvalio jedinstvom i jasnom zapovjednom hijerarhijom. Za razliku od
nekadanje uobiajene slike nemilosrdnog centralista i neogranienog despota, Staljin sada biva
straljiviji, osjetljiviji i nesigurniji politiki monik.56
Dio te nove povijesne predodbe nepobitan je, no predodba o "slaboj diktaturi" moe uspjeti samo
ako se ta povijest usporedi s tobonjim idealom apsolutne, potpune vlasti koju obnaaju vrhun74
UMIJEE VLADANJA
ski dosljedno ljudi strogo zacrtanih ambicija. U usporedbi s pretjeranim oekivanjima generikog
"totalitarizma" diktatura mora uvijek biti neto manje: to se vie ti apstraktni pojmovi apsolutne,
neograniene i smiljene vlasti smatraju manifestacijom "snage", slabija e biti povijesna stvarnost. Ta
dihotomija logiki je besmislena. Diktatorska vlast moe biti u suglasju s decentraliziranim sustavima
vladanja, ili sa sustavima koji ovise o opsenom delegiranju, ili sa sustavima s loe definiranim ili
neusklaenim modelima odluivanja, ili sa sustavima ija drutvena stvarnost nije sinkronizirana s
politikim ambicijama reima. Diktature bi mogle postii cilj na manje proturjene ili socijalno
neuinkovite naine, ali kad je posrijedi vlast, veza izmeu tih diktatora i ljudi koje oni vode ili
zastupaju traje onoliko koliko oni svojataju tu vlast i koliko im je ljudi pripisuju. Ta vlast ne mora biti
neograniena, uz ostalo i zato to diktatura trai svoje ozakonjenje u odobrenju naroda, ali ona ostaje
iznad ili izvan zakona poput svemonog Levijatana Thomasa Hobbesa. Ni Staljin ni Hitler nisu bili
idealni apsolutiti, ali savren diktator je izmiljotina koja prelazi okvire povijesti.
Karakter obiju diktatura ponajvie je oblikovala povijesna stvarnost koja je odredila nemirne,
dinamike, esto nekoordinirane ili kontradiktorne crte svakog sustava. Obje su se diktature razvile i
odrale uglavnom u okruenju iznimne krize. Staljinova diktatura rodila se u takozvanoj "drugoj
revoluciji" nakon 1928., uvrstila se u razdoblju kolektivizacije i politikoga terora, zatim uronila u rat
protiv Njemake i zavrila obnovom zemlje opustoene u jednom sukobu i suoene s poetkom
hladnoga rata protiv neprijateljskoga Zapada. Hitler je bio izdanak njemake gospodarske krize i
politikoga graanskog rata; reim je polako uvrstio nacionalnu revoluciju prije negoli se upustio u
masivno ponovno naoruavanje i vojnu ekspanziju, u rat izvanrednih razmjera i ambicioznih planova
za prekrajanje Europe prema njemakom "novom poretku" nakon 1939. godine. Neke od tih okolnosti
bile su posljedica diktatorovih pretjeranih dugoronih ambicija, a neke nisu; diktatori su mnogo
vremena morali potroiti na reakcije na nepredviene dogaaje, a ne na planiranje i izvravanje
diktatorskih planova. Kriza je pokretala diktature i jaala osobnu mo diktatora. Strategija onoga to se
danas

75
DIKTATORI
naziva "upravljanje krizom" bila je ugraena u oba reima, ali posljedica toga bio je razvitak
izvanrednih politikih i administrativnih sustava za rjeavanje problema i pronalaenje rjeenja koja su
bila inovativna, improvizirana, a ponekad i proturjena. Tridesetih godina u Sovjetskom Savezu
institucionalizirane su izvanredne mjere za svladavanje gospodarskih i socijalnih nemira poslije 1928.
godine.57 U Treem Reichu ustanovljene institucije i administracija natjecale su se s novim odjelima i
stranakim kadrovima kako bi izvrile Hitlerove naredbe ili rijeile privremeni zastoj. Rezultat je i
preesto bila dezorganizirana jagma za prioritetnim statusom i traenje metoda za izigravanje
birokracije ili izbjegavanje rairene pojave tzv. Doppelarbeita, dviju slubi koje su se preklapale na
istom poslu.58 Ni u jednom sustavu nije nikada bilo razdoblja ravnotee. Osjeaj krize, svladavanja
zapreka, socijalnih ratova i vojnih ratova, bio je iskoriten kako bi se jedno i drugo drutvo odralo u
stanju gotovo neprekidne mobilizacije.
Druga stvarnost trebala bi biti oita. Obje su drave posjedovale velike, sloene i vieslojne zakonske,
sigurnosne, upravne i gospodarske strukture gdje su dunosnici nastojali na svoj nain pretvoriti
politiku u stvarnost, lako je velik dio njihova posla ovisio o politikim odlukama ili o ideolokim
naputcima iz centra, posredni i periferni upravni krugovi morali su tumaiti te naputke i pretakati ih u
pravnu, socijalnu ili gospodarsku stvarnost. U itavom sustavu bilo je mnogo prostora za subjektivno
tumaenje, ogranienu lokalnu improvizaciju, pravosudna natezanja, pa i svjesnu nelojal-nost. Detaljni
podatci o izvrenju petogodinjih planova tridesetih godina pokazuju kako u mnogim sluajevima
rukovodioci ne bi postigli sredinje ciljeve da nisu protuzakonito podmiivali radnike, pribavljali
neslubene zalihe ili krivotvorili statistike podatke.59 Nije se oekivalo da bi i jedan i drugi diktator
mogao potpuno i neposredno nadzirati stvaranje politike i njezino provoenje. Ta rutinska ogranienja
provoenja politike bilo je gotovo nemogue izbjei, pa i u Sovjetskom Savezu u kojem su se
kontrolne komisije obilato mnoile upravo stoga da bi se provjerio stupanj provedbe.60 U tom pogledu
te dvije diktature nisu se mnogo razlikovale od bilo koje druge sloene moderne drave. Nadmetanje
odjela, politika
76
UMIJEE VLADANJA
natezanja, jaz izmeu sredinjeg plana i mogunosti lokalne provedbe, ili neovisne inicijative
dunosnika daleko od sredita sustava samo su dio opisa redovitih neskladnosti moderne drave,
oitih i u Rooseveltovoj Americi i u Hitlerovoj Njemakoj. Operativne pojedinosti reima malo pomau
u ocjeni stupnja vlasti glavnih vlastodraca, premda objanjavaju zato se provedba neke politike
pokazala mnogo teom od druge.
Jedna okolnost, koja mnogo vie podrava pojam "slabe diktature", jest proturjeje centraliziranih
tendencija diktatorske vlasti i stvarnosti opsenog delegiran]a. I s tim zakljukom treba biti oprezan.
Delegiranje se oito nije moglo izbjei, ali ono nije smanjilo stupanj osobne moi ni Hitlera ni Staljina,
premda je neizbjeno utjecalo na stupanj neposredne odgovornosti za izvravanje politike. "Staljin nije
radio sam", podsjetio je Molotov novinara koji ga je intervjuirao godinama poslije. "Okupio je oko sebe
prilino jaku skupinu ljudi."61 Karakteristika obaju sustava bila je potreba dvojice diktatora da stvore
uzak krug lojalnih suradnika i potinjenika koji su inili upravljako tijelo na ijem je elu diktator
nedvojbeno ostao gospodar. "Mnogi od njih bili su veoma sposobni ljudi", nastavio je Molotov, "ali na
samom vrhu isticao se samo Staljin."62 Unutarnji krugovi ostali su znaajno konstantni tijekom jedne i
druge diktature, premda ravnotea moi u sviti i stupanj njezina pristupa diktatoru nisu bili tako stabilni.
Na dvorovima obiju diktatura vladajua klika gorljivo se borila za prednost kao i dvorjani Luja XIV.
Vladajue skupine bile su sastavljene u potpunosti od mukaraca; oni su gotovo iskljuivo potjecali iz
stranakoga/partijskoga vodstva, premda ih je veina obnaala i ministarsku odnosno komesarsku
dunost. Njihova stranaka provenijencija bila je osnovna veza s diktatorom, obino ranijeg datuma od
datuma stjecanja dravne slube, i ona ih je odredila kao elitu koja se razlikuje od formalnih struktura
vlade i drave, istodobno pokazujui kako je vanu posrednu i neposrednu ulogu imala stranka u
voenju dvaju reima. U veini sluajeva lanovi unutarnje skupine bili su i prisni prijatelji. U Staljinovu
krugu obino bi se oslovljavali s "prijatelju", ali Staljina su nazivali "na veliki prijatelj".63 lanovi
Politbiroa ivjeli su svi jedan blizu drugoga u Kremlju ili u blizini Kremlja. Hitlerov je krug bio
77
DIKTATORI
manje povlaten, pa su ljudi iz toga kruga ivjeli odvojenije. Hitler se nije uvijek obraao s "ti", pa ni
najbliim suradnicima. Stil njegova vodstva bio je rezerviraniji i slubeniji od Staljinova; on je bio "moj
Fiifrrer", a ne prijatelj. Dok je Staljin viao uski krug svojih suradnika gotovo svakodnevno, susreti
izmeu Hitlera i njegovih suradnika bili su mnogo rjei. Oni su pak smatrali razgovor ili ruak s
Hitlerom posebnim terapijskim dogaajem koji e ih nadahnuti ili okrijepiti ili katkada zastraiti.64 1

Hitler i Staljin oekivali su od svojega kruga bezuvjetnu lojalnost koju su i oni dobivali zauzvrat. ak
poslije njihove smrti i raskrinkavanja pogubnih reima koje su vodili, unutarnji krug njihovih suradnika
ostao im je uglavnom lojalan. Na sasluanjima prije Niirnberkog procesa samo jedan od optuenika,
Albert Speer, kasniji lan unutarnjeg kruga, osudio je tu lojalnost priznavi da je bila prevelika.65
Ostarjeli Molotov, ija je ena idovka bila rtva Staljinove istke, sedamdesetih je godina ipak ostao
lojalan: "Usprkos Staljinovim pogrekama, vidim u njemu velikoga, nezamjenjivog ovjeka! Nije mu
bilo premca u njegovo doba!"66
Vjaeslav Mihajlovi Molotov, sin knjigovoe, bio je na najviem poloaju meu ljudima oko Staljina.
Kratko vrijeme bio je "odgovorni sekretar" partije (prethodnik dunosti generalnog sekretara) dvanaest
mjeseci prije negoli je Staljin preuzeo tu dunost. Taj predratni boljevik, koji je uzeo rusku rije za
"eki" kao svoj politiki pseudonim, bio je flegmatian, vrlo naitan, veliki pu'ritanac, za razliku od
drugih boljevikih voa odijevao se klasino, u odijelo s kravatom, imao je malo smisla za humor,
obiavao je govoriti bezosjeajno i veoma opirno kako bi osigurao svoje stajalite, pa su ga nagradili
ne ba laskavim nadimkom "kamena guzica"67. Ostao je lan partijskoga sekretarijata pod Staljinom
dvadesetih godina, a 1930. imenovanje premijerom na Staljinov poticaj. Godine 1939. postao je i
komesar za vanjske poslove, i taj je poloaj drao do 1949. , kada gaje Staljin, sve zaboravljiviji,
muiaviji i paranoidni-ji, poeo iskljuivati iz unutarnjeg kruga nakon vie od dvadeset godina. Jedina
druga osoba koja je sluila Staljina dulje od njega bio je Kliment Jefremovi Voroilov. Prijanji
metalac, koji se prikljuio partiji 1903. godine, Voroilov je bio jedan od malobrojnih pravih proletera u
partijskom vodstvu dvadesetih godina. Uao je u
78
UMIJEE VLADANJA
Staljinov krug nakon sudjelovanja u graanskom ratu u obrani grada Caricina (poslije Staljingrada)
pod Staljinovim politikim vodstvom. Komesarom narodne obrane imenovan je 1925. i taj je poloaj
zadrao sve dotle dok oiti nedostatak njegove vojne i administrativne strunosti nije doveo do
njegove ostavke 1940. Openito su ga smatrali nepopravljivo glupim. Njegovo gorljivo, nasmijeeno
lice, nalik na malog glodavca, ceri se s nebrojenih fotografija iza Staljinova ramena. Staljin ga je
nemilosrdno ismijavao, iskoritavajui ga kao dvorsku ludu. Voroilov je mnogo pio. Njegova slaba
linost i neprofinjeni intelekt nisu ga sprijeili da postane herojski vojni lik u oima javnosti. On je bio
premalo opasan da bi ga se Staljin rijeio, a nakon Staljinove smrti postao je predsjednik Pre-zidija
Vrhovnoga Sovjeta SSSR~a - proleter koji se uzdignuo do predsjednika zahvaljui samo svojoj
osrednjosti.68
Trea osoba iz dvadesetih godina, koja je takoer poela karijeru u Staljinovu sekretarijatu, bio je
Lazar Mojsejevi Kaganovi. Bio je koarski radnik iz sredinje Azije, uao je u Partiju 1908., bio je
visok, neugladen, marljiv i krut administrator, poznat po iznimnoj grubosti, pa su ga nazivali "eljeznim
Lazarom". Upoznao se sa Staljinom 1918., prikljuio mu se 1922. u Moskvi i postao efom odjela za
partijsku izobrazbu; uao je u Politbiro 1925. i tijekom cijele diktature ostao njegovim lanom. Iako
slabo obrazovan i bez politike originalnosti, brzo se uzdigao, pa je tridesetih godina bio jedan od
rijetkih ljudi koji su se gotovo svakodnevno sastajali sa Staljinom. Morao je otrpjeti samoubojstvo
starijega brata, kojega je Staljin na vrhuncu terora tridesetih godina osudio zbog politikog
zastranjenja. Staljin ga iskoristio za rjeavanje problema, pa se Kaganovi hvatao ukotac s
potekoama i krizama kao Staljinov posebni izaslanik, ali sa irokom slobodom djelovanja prema
osobnoj ocjeni.69
Kaganovi, Voroilov i Molotov najdulje su se odrali: radili su sa Staljinom od poetka dvadesetih i
podosta ga nadivjeli. Druga skupina bliskih suradnika pojavila se tridesetih godina i svi su oni, osim
jednoga, preivjeli diktaturu: Andrej Aleksandrovi danov, Georgij Maksimilijanovi Maljenkov,
Lavrentij Pavlovi Berija i Nikita Sergejevi Hruov. Prema Molotovu, Staljin je danova "iz79
DIKTATORI
nimno visoko cijenio".70 Debeo i umiljen, "bezizraajnih oiju", pun prhuti, neumjereni pijanac,
danov je bio jedan od rijetkih sovjetskih voda koji se pretvarao da ima nekakvo obrazovanje i da
poznaje kulturu. Staljin ga je tridesetih i etrdesetih godina koristio kao svojega kontrolora kulture sve
dotle dok mu nije otkazalo srce 1948. od ivane napetosti, prekomjerne teine i od kroninoga
visokog tlaka, pa je umro ba u trenutku kad mu je Staljin poeo uskraivati pokroviteljstvo.71
Maljenkov je bio jo neprivlaniji od danova; imao je demekasto, krukoliko lice, bio je nepopustljivo
posluan Staljinu, stalno ljubomoran na druge u Staljinovoj sviti. Poeo je raditi u Staljinovu
sekretarijatu potkraj dvadesetih godina i ostao mu blizak tijekom cijele diktature, u milosti zbog svoje
slijepe lojalnosti, grubosti i organizacijskih vjetina. Berija i Hruov bili su noviji ljudi, koje je Staljin
izabrao potkraj tridesetih zbog toga to su bili na glasu kao vrsti bievi lokalnih partijskih ogranaka.
Obojica su preivjeli i doekali borbu za nasljedstvo nakon Staljinove smrti.

lanovi unutarnjeg kruga ivjeli su u neposrednom susjedstvu unutar zidina Kremlja. Staljin je uporno
htio znati gdje su oni svaki dan; pratio je njihove razgovore i nije imao povjerenja ni u njihov
samostalni drutveni ivot. Atmosfera u Kremlju je guila i ugroavala, isprekidana redovitim,
zapanjujue djetinjastim psinama. Papar se irokogrudno posipao po jelima za ruak; na stolce su
podmetali rajice, a votkom nadomjetali vodu za pie.72 Staljin je pomno promatrao svoj krug, pa bi
jednoga izigravao na raun drugoga kad bi mu to odgovaralo, prebacujui odgovornost, proirujui ili
uskraujui pokroviteljstvo kako bi sprijeio dominaciju jedne osobe ili prijetnju vlastitoj premoi. Ostao
je lojalan koliko je sam mogao sredinjoj skupini oko sebe, koja se smanjivala samo smru,
samoubojstvom ili atentatom: tako su nestali Sergej Mironovi Kirov 1934., Grigorij ("Sergo")
Konstantinovi Ordonikidze (komesar za teku industriju) 1937., ostarjeli predsjednik Prezidija
Vrhovnog sovjeta Mihail Ivanovi Kalinjin 1946., danov 1948. Taj imid opovrgava Staljinov glas kao
paranoidnog ovjeka uz kojega nijedan komunistiki voa nije mogao dugo preivjeti. Istraivanje o
stopi preivljavanja partijskih voa pokazuje da je unutarnji krug imao vie anse od vanjskog kruga
mlaih, obrazovanijih komunista
80
UMIJEE VLADANJA
tijekom cijele diktature; vrlo ih je malo ulo u unutarnje svetite, a onima koji su uli, poput mladog,
istaknutog ekonomista Nikolaja Aleksejevia Voznesenskog (ubijen 1950. na Staljinovu zapovijed),
Staljin nije vjerovao smatrajui ih potencijalnim uzurpatorima vlasti.73
Hitler je, poput Staljina, tridesetih godina bio okruen skupinom stranakih voda koji su radili s njim od
dvadesetih godina i koji su inili razmjerno stabilan politiki aparat tijekom itavog vijeka diktature.
Politiki najvaniji bio je Hermann Goring, sin diplomata, koji se prikljuio elitnoj pruskoj pukovniji prije
Prvoga svjetskog rata i istaknuo se kao pilot s visokim odlijima za vrijeme rata. Pristupio je stranci
1922. kad je uo Hitlera kako govori. Bio je ozbiljno ranjen u prepone u puu u studenom 1923.
Pobjegao je u inozemstvo, ali je bio amnestiran i vratio se 1928. te postao jedan od dvanaestorice
stranakih zastupnika izabranih za tu godinu. Od 1932. bio je predsjednik Reichstaga ijedan od
malobrojnih nacional-socijalista koji su uli s Hitlerom u vladu u sijenju 1933., najprije kao ministar
bez lisnice, zatim ministar zrakoplovstva, a 1935. postao je vrhovni zapovjednik novoosnovanih
njemakih zranih snaga (Luftwaffe). Gorljivi, buni, beskrupulozni, ali bezrezervno vjerni suradnik,
Goring je bio vana politika linost; bio je astohlepan i tat, ali dovoljno lukav da zadovolji svoju glad
za napredovanjem u diktatorovoj sjeni. U prosincu 1934. slubeno je proglaen Hitlerovim
nasljednikom, a ve potkraj tridesetih vodio je njemake unutarnje poslove i vanjsku politiku prilino
neovisno, premda ne neposluno. Za vrijeme rata njegovu je ulogu sve vie potiskivao sam Hitler, a u
posljednjim danima rata Hitler gaje osudio na smrt zato to se usudio predloiti da on treba preuzeti
vladu koju Hitler vie ne moe kontrolirati iz svojega opkoljenog bunkera u Berlinu.74
Jo jedan preivjeli iz prvih dana pokreta, Joseph Goebbels, ostao je s Hitlerom do samoga kraja i
ubio se sa cijelom svojom obitelji. Sin radnika iz Diisseldorfa, koji se brzo uzdigao do direktora
pogona, Goebbels je bio niska, slabana stasa i izrazitih crta lica, otrouman, invalid zbog deformacije
stopala, s nagonskim neprijateljstvom prema etabliranoj eliti predratne Njemake. Bio je jedan
81
DIKTATORI
od nekolicine stranakih elnika koji su se mogli pohvaliti doktoratom. Uao je stranku 1925. godine i
proslavio se u Berlinu potkraj dvadesetih kao agitator i politiki terorist i kao ovjek koji je imao mo
ganuti sluateljstvo gotovo onako kako je to uspijevao Hitler sa svojim sluateljstvom. Godine 1933.
dobio je za nagradu ministarstvo za propagandu i narodnu prosvjetu. Vjerojatno se sastajao s Hitlerom
redovitije od drugih iz unutarnjeg kruga, premda je teko izmjeriti njegov utjecaj kao jednog od
radikalnijih stranakih voda. Hitler ga je 1944. godine odabrao za posebnog povjerenika za totalni rat
zbog njegove lojalnosti, bezobzirnosti i optimizma. Njegova emotivna ovisnost o Hitleru, kojega je
nekritino smatrao njemakim mesijom, bila je duboka i dovoljno snana da potakne samoubojstvo.75
Trei iz toga povjerljivog unutarnjeg kruga bio je Heinrich Himmler, koji se uzdigao na poloaj efa
sigurnosti cijeloga Reicha i SS-a, elite pokreta u crnim uniformama, koja je potkraj dvadesetih godina
davala Hitleru ljude za njegovu osobnu tjelesnu strau. Himmler, je potjecao iz ugledne bavarske
katolike obitelji, ali se nakon njemakoga poraza u ratu, u kojemu je trebao sudjelovati za samo
nekoliko tjedana, bacio u radikalnu nacionalistiku politiku, uavi 1923. godine u stranku u kojoj je
stekao glas uinkovitoga, premetodinog organizatora, opsjednutog biolokim opstankom nordijske
rase. Bio je mrav, blijed i nenametljiv, tiha glasa i objeene brade, a zbog usana sa stalnim, gotovo
refleksnim osmijehom, promatraima se inio i srdanim i opasno neiskrenim. Bio je iskompleksiran
svojim fizikim izgledom i mukou koju je titio pretjeranom krutou pred svojim ljudima. Godine
1936.l postao je zapovjednik cjelokupne njemake policije i Gestapoa, a 1939. posebni povjerenik za
zatitu njemake rase, i te dvije dunosti spojio je u ulozi organizatora masovne deportacije i genocida

tijekom rata. U ratnim godinama bio je sve blie Hitleru to je vie blijedjela Goringova zvijezda, ali je
poput Goringa pokuao izgurati Hitlera u posljednjim danima Reicha.76 Obojica su poinila
samoubojstvo: Himmler kada su ga uhvatili Britanci 21. svibnja 1945., a Goring 15. listopada 1946.
kako bi izbjegao smaknue nakon to ga je Meunarodni vojni sud u Numbergu osudio na smrt.
82
UMIJEE VLADANJA
Krugu drugih voda oko Hitlera nedostajalo je politike veliine, vjetine i bezobzirnosti unutarnje
jezgre. Rudolf Hess nije bio dorastao natjecanju za utjecaj. Robert Ley, koji je bio na elu Njemake
radne fronte, osnovane 1933. umjesto sindikata, upravljao je stranakom nacionalnom organizacijom i
bio jo jedan "stari borac" koji je ostao u slubi tijekom cijele diktature, neprekidno raspravljajui sa
suradnicima o pitanjima politike odgovornosti. Baltiki Nijemac Alfred Rosenberg, jedan od prvih
lanova stranke, bio je samozvani stranaki filozof. Njegovo lice s izbuljenim oima i tamnim
podonjacima doimalo se trajno i neugodno zlovoljno; lebdio je na rubu kruga, katkada u Hitlerovoj
milosti, ali esto rtva spletki svojih kolega. Pridolice u stranci, ije je lanstvo potjecalo tek od
poetka tridesetih, bili su rijetko u skupini iz unutarnjeg kruga. Joachim von Ribbentrop, tat, bez
smisla za humor, nepopustljivo umiljen, postao je glasnogovornikom za stranake inozemne poslove,
a 1938. ministar vanjskih poslova, potpuno u Hitlerovoj vlasti, ali drzak i uobraen u komunikaciji sa
svima drugima. Prema Albertu Speeru, koji je uao u stranku 1931. godine, Hitler je pokazivao
posebnu naklonost kao prema ovjeku odgovornom za ostvarenje mnogih HitlerovLh arhitektonskih
snova. Godine 1942. postao je ministar za naoruanje i streljivo, poloaj koji ga je dovodio u redoviti
kontakt s Hitlerom. Uvuen je u privatni krug pobonika, posluge, te tajnika i tajnica, poaenih dugim
noima s veerama, prikazivanjem filmova i dranjem monologa, premda nije bio blizak s drugima u
vodstvu koji su 1944. uspjeno isplanirali smanjenje njegova utjecaja. U posljednjim mjesecima rata u
sviti su bili "stari borci" koji su radili za pokret dvadeset godina i vie i koji su jo vladali sustavom.
Hitler je do kraja kratkovidno vjerovao u kvalitetu i lojalnost stranakoga aparata oko sebe. "Izvan
sebe sam", navodno je rekao u travnju 1945., samo nekoliko tjedana prije samoubojstva, "na pomisao
da e Njemaka odsad biti liena svoje elite koja ju je dovela do vrhunaca herojstva..."77 No, Hitlerova
je linost zapravo vladala njegovom svitom koja je, ba kao i ljudi oko Staljina, bila posluna, oprezna i
prestraena. "Jedno je sigurno", napisao je Speer neposredno poslije rata, "svi njegovi suradnici koji
su dugo tijesno
83
DIKTATORI
suraivali s njim bili su potpuno ovisni o njemu i posluni." U Hitlerovoj nazonosti "bili su beznaajni i
plaljivi" i "nisu imali vlastitu volju". No, kad bi se odmaknuli od izvora svojega psiholokog ukopljenja,
bivali su "grubi i egocentrini... u odnosu na svoje podinjene".78 Hitler je nedvojbeno bio svjestan
nadmetanja pripadnika svoje svite, pa je, poput Staljina, moda zaigrao igru divide et impera, ali
gotovo nema dokaza da je namjerno reirao napetosti meu njima (ili ih poticao). Tijekom godina to
ih je proveo u Hitlerovoj neposrednoj sjeni Speer je zapazio da Hitler nagonski ili impulzivno prua ili
povlai svoju naklonost iskljuujui one koji su otvoreno pokazivali protivljenje i proizvoljno nagraujui
one koji su zadobili njegovo povjerenje. Hitler je bio u stanju prepoznati prijetnje svojem poloaju, kao
stoje to prepoznao u Rohmu, pa i poslije, kada je odbio proiriti Goringove ve ionako pozamane
odgovornosti kad je Ministarstvo rata ostalo bez ministra 1938., ali je openito tolerirao unutarnju
jezgru stranakog vodstva koliko god su neki od njih ponekad bili nestruni, raskalaeni, nesposobni ili
u zabludi.
Openito je prihvaeno da je postojanje konkurentske, vlasti gladne elite oko Hitlera bitno ograniilo
provoenje diktature. Izraz koji se upotrebljava za opis sustava vlasti koji je time nastao jest "polikratska vladavina", drava s vie centara moi, a antonim toga izraza je "autokracija". Takav ustroj, kako
se tvrdi, smanjuje diktatoru neovisnost ili slobodu manevriranja istodobno osporavajui koherentnost
sustava i koei njegovu sposobnost provoenja politike.79 Zbog toga je delegiranje vlasti, premda
neizbjeno, bilo i besmisleno, jer je poticalo stvaranje posebnih blokova moi oko lanova unutarnje
elite, ije su nepopustljivo politiko samoljublje, ljubomorno svojatanje odgovornosti i institucijska
nesigurnost potkapali razlog za delegiranje. To tumaenje potie temeljna pitanja provoenja diktature
koja bi se mogla primijeniti i na Sovjetski Savez. No ni u jednom sluaju "polikracija" se ne moe lako
dokazati. Mo se ne bi smjela brkati s odgovornou. Ni u jednoj ni u drugoj diktaturi nije bilo drugih
centara moi koji bi bili odvojeni od volje sredinjeg lika, iji je autoritet mogao prevladati svaku odluku
84
UMIJEE VLADANJA
donesenu drugdje u sustavu. To se nije nikada uhodalo zbog sloenosti i jednog i drugog vladajueg
sustava, ali odsutnost trajne kritike iz centra nije tetno djelovala na naelo koje je omoguavalo
Hitleru ili Staljinu da na neemu inzistiraju ako su smatrali da to zasluuje njihovu intervenciju.

Neposredna svita u jednoj i drugoj' diktaturi bila je podvrgnuta jakoj politikoj kontroli. Berijin sin motrio
je rad Staljinova dvora dulje od jednog desetljea: "Staljin je uspio obuzdati sve ljude oko sebe...
svakim je upravljao eljeznom akom." Iako se ponosi "jakom skupinom" oko Staljina, Molotov priznaje
u svojim sjeanjima: "... bili smo poput pubertetlija" u njegovoj nazonosti. "On nas je vodio, on je bio
pravi voda."80 Hitler je doslovce paralizirao ljude koji su inae bili, kako kae Speer, skloni "nasilnu
ponaanju u vlastitoj sferi utjecaja". U nizu prigoda vidjeli su Goringa, kojega su smatrali najvanijom
politikom linou nakon Hitlera, kako u suzama ili blijed i nesuvisao odlazi s privatnog i neugodnog
razgovora s Hitlerom.81 Ni jedan od dvojice diktatora nije trpio ozbiljno ili trajno protivljenje; bilo bi
teko vjerovati da bi podnijeli sustav vladavine koja se temeljila na izrazitom obnaanju neovisne vlasti
u nekoliko centara.
Isplati se pozornije ispitati to su Hitler i Staljin doista oekivali od ostalog vodstva. Prvo, oni su bili
rezonator i poticaj diktatorskih zamisli. Obojici je bio potreban uski krug, jer se ni jedna ni druga
diktatura nije provodila u izolaciji. U Kremlju se raspravljalo o mnogim problemima; Staljin je poticao
svoje suradnike da izraze svoja gledita, raspravljao s njima i traio njihova objanjenja i opravdanja.
Volio je na kraju rezimirati diskusiju, dajui jasno na znanje kakvo je njegovo gledite i iskljuujui
druga. Hitler gotovo nije bio sposoban dulje sluati druge, ali je trebao druge ljude da sluaju njega.
Eugen Dollmann, jedan od njegovih prevoditelja, koji ga je promatrao niz godina, opisao ga je kao
ovjeka koji "uope ni u koje vrijeme nije imao dara za razgovor". Stajao bi nespretno s gostima ili bi
sjedio jedva govorei za stolom "sve dotle dok netko ne bi dotaknuo temu koja je njega zanimala, pa
bi se tada upustio u monolog koji bi znao potrajati i nekoliko sati".83 Speer je bio jedan od rijetkih koji
se mogao usprotiviti Hitleru i objasniti mu svoje gledite ne pobuujui uzvratnu tiradu, ali to se
uglavnom tumailo
85
DIKTATORI
strogo strunom prirodom pitanja ratne proizvodnje ili arhitektonskim projektima o kojima su njih
dvojica raspravljali.84
Drugo, unutarnji krug koristio se kao politika grupa za rjeavanje posebno urnih ili vanih problema.
Odobrenje posebnih ovlasti nije bilo priznanje slabosti nego posljedica oblika personalne vladavine u
kojoj su se neuspjeh, nesposobnost ili otpor normalnih dravnih kanala u provoenju politike
nadvladavali imenovanjem povjerljivih lanova unutarnjeg kruga pod iznimnim uvjetima. Za jednog i
drugog diktatora prioritet nije bio opstanak zdravih ili razumnih postupaka zasnovanih na potivanju
birokratske prakse ili uobiajenih razgranienja: njihov prioritet bilo je djelovanje radi postizanja
posebnih rezultata. Unutarnji krugovi sastojali su se od ljudi s jakim vlastitim miljenjem i politikim
ambicijama, i oni su dobivali prostora za osobnu inicijativu. Ako bi dodjela novih odgovornosti
uzrokovala sukob s ustaljenim institucijskim interesima, to nije bilo vano sve dotle dok su nova
organizacija i njezin organizator mogli izvriti ono to je obeano. Taj sustav posrednitva davao je
svakoj od tih dviju diktatura dojam kaotine pogrene namjene administrativnog rada i stalne napetosti
izmeu centra i periferije.
Posebni ciljevi i iznimne ovlasti odredili su mnoga imenovanja. U Sovjetskom Savezu Staljin je odredio
danova da bude odgovoran za uvoenje strogoga kulturnog konformistikog diktata tridesetih godina;
Hruova je otpremio u Ukrajinu 1938. da uniti ostatke Ukrajinske komunistike partije i podvrgne tu
regiju strooj kontroli Moskve; Kaganovi je poslan u Kazahstan da uini isto; Berija je 1945. dobio
nadasve tajnu zadau: da se pobrine za proizvodnju atomske bombe za tri godine i da ne tedi
sredstva. Iz godina graanskoga rata sovjetski je sustav naslijedio obiaj neredovite, prisilne
intervencije predstavnika sredinje vlasti oboruanih posebnim ovlatenjima, ali to nije tim delegatima
omoguilo da i sami imaju izvor moi. Njihova mo bila je uzajmljena od sredinjih vlasti i jaala je ba
zbog te pupane veze s centrom.
U Treem Reichu uspostava posebnih povjerenikih ovlasti postala je rutinska tek od sredine
tridesetih godina dvadesetoga stoljea. Uzor je bila uspostava drugoga etverogodinjeg plana,
pretvorenoga 18. listopada 1936. u zakon koji je omoguio
86
UMIJEE VLADANJA
Goringu, preuzimanjem uloge njegova ovlatenog predstavnika, jedinstveni oblik vlasti, definirane u
uredbi kao "punomo" (Voll-maht) kako bi se otklonile sve politike ili institucijske prepreke na putu k
postizanju plana.85 To je ovlatenje bilo dovoljno stvarno, i njegov ga je korisnik iskoristio da grubo
odbacuje prigovore ministarskoga, vojnog i gospodarskog vodstva kako bi se ubrzalo naoruavanje i
gospodarska obnova, ali to je ovlatenje potjecalo od samog Hitlera, kako je jasno bilo naznaeno u
uredbi. Uslijedila su druga izvanredna imenovanja radi rjeavanja glavnih problema: Himmler za
pitanja rase i raseljavanja, Ley za socijalnu politiku njemakoga Novog poretka, Fritz Sauckel,
Gauleiter za Tiringiju, za iskoritavanje radne snage europskih zemalja u njemakom gospodarstvu,

Goebbels kao opunomoenik za totalni rat. Za sva ta imenovanja - katkada je to bio opunomoenik,
katkada komesar (naslov koji nije potpuno kompromitirala asocijacija na sovjetski sustav), a katkada
povjerenik - ovlatenje za provoenje volje vlade potjecalo je od sredinje vlasti i nije bilo neovisno o
njoj. Upravo je improvizatorska i neprovjerena narav takvoga prenoenja ovlasti uzrokovala mnoge
politike napetosti; iako s neposrednom Hitle-rovom potporom, novi dunosnici morali su se jo
probijati kroz neprijateljski birokratski teren s ve ustaljenim interesima kako bi proveli ono to centar
eli.
Nedvojbeno je da su ijedan i drugi diktator mogli sve to obavljati sami s aparatom koji je bio pod
njihovom neposrednom, svakodnevnom kontrolom. Hitler je potpisivao mnogobrojne spise, stavljene
na njegov pisai stol, ne obraajui im preveliku pozornost. Neka su ga podruja dravne politike
manje neposredno zanimala, premda bi bilo pogreno tvrditi da Hitler nije znao za njih ili da ga nisu
zanimala kad bi postala doista vana. Njegove ratne uredbe, zakoni i zapovijedi pokazuju da je
odobravao i potpisivao spise povezane s unutarnjom politikom unato pritisku to gaje nametalo
nadziranje vojnih operacija. Za vrijeme rata Hitler je radio s gorljivom odlunou sve dotle dok Speer
nije prosudio daje postao "rob rada".86 1 Staljin je radio do kasnih nonih sati, ali je mogao izai
nakraj samo s dijelom posla to su mu ga svakodnevno predoili, pa bi, prema procjeni jednog
biografa, rijeio 100 do 200
DIKTATORI
spisa. Mnoge su odluke bile donesene bez formalnog spisa. Staljin bi dodao kvaicu ili svoje inicijale
debelom plavom olovkom ako se slagao ili bi napisao "suglasan".87 Molotov se sjeao velikog
svenja, zavezanog uzicom, nepotpisanih dokumenata koji su "mjesecima" stajali neotvoreni u
Staljinovoj dai. Uredbe su se pisale iznad njegova tiskanog potpisa. Inae bi, nastavio je Molotov,
"jednostavno postao birokrat", a takvu sudbinu Staljin nikada nije elio.88 Hitler se bojao iste sudbine.
"Ne mogu zamisliti nita groznije", uo ga je sobar kako govori, "od sjedenja u uredu dan za danom
uei nad dokumentima i tako ispunjavajui ivot."89 1 jedan i drugi usredotoili su snage na ona
pitanja visoke politike koja su bila posebno vana po njihovoj ocjeni ili ocjeni drugih ljudi. Kad bi mu
predoili dokumente, Staljin je pitao: "Je li to vano?" 1 ako bi dobio odgovor da jest, "gutao bi tekst do
posljednjeg zareza".90 Hitler bi usredotoio pozornost na podruja politike koja je smatrao
primjerenima vodi: vojne pripreme i vojni sukob, vanjska politika, trajno arhitektonsko naslijee i
opstanak rase.
U tim prioritetnim podrujima dravnih poslova i Staljin i Hitler suoavali su se sa irokim rasponom
problema koje je trebalo rijeiti i smetnji to ih je trebalo ukloniti. Njihove sklonosti nisu se mogle lako
odrediti. Stvaranje novoga gospodarskog poretka, preobrazba drutva, borba protiv religije,
naoruanje za rat i za pobjedu u ratu opirno se opisuju u tekstu koji slijedi. Uspjeh je uvijek bio malo
manji od optimalnog, ali je ipak bio znaajan. Bez vidljivih postignua nijedan od tih diktatora ne bi
mogao svojatati ista prava na vrhovnu vlast. "No, on je mnogo uinio", primjeuje Molotov
opravdavajui Staljina, "a to je najvanije."91 Put za postizanje cilja znaio je rjeavanje slinih pitanja
u oba sustava. Primjerice, napetosti izmeu centra i periferije stvarale su trajni poticaj za
centralizacijom radi spreavanja centrifugalnih pritisaka ili jednostavno inercije koji ometaju provedbu
politike. Glavnina politikog sukoba u Sovjetskom Savezu tridesetih godina i grozan teror to gaje on
izazvao potjecao je od nastojanja Staljinove vlade da prekine utjecaj lokalnih partijskih elnika i
uspostavi instrumente sredinje komunikacije i nadzora radi bolje usklaenosti politikih ciljeva i
konanog ishoda.
UMIJEE VLADANJA
U Hitlerovoj Njemakoj to je pitanje bilo sloeno zbog naslijeene drutvene moi ili politikog utjecaja
institucija koje su stajale na putu njegovim prioritetima. Politiki sukobi tridesetih godina nisu bili
prizvod namjernoga ili nehotinog institucijskog darvinizma nametnutog stranakom vodstvu nego
posljedica sukoba izmeu stranakoga vodstva i snaga konzervativnog nacionalizma i konzervativne
drutvene moi koncentrirane u tradicionalnom vojnom vodstvu, u dijelu poslovne zajednice koja je
predstavljala stare sektore teke industrije, u diplomatskom zboru i preivjelim nenacionalsocijalistikim ostatcima nacionalistike koalicije zasnovane 1933. godine. Napetost izmeu
tih ustaljenih institucija i tenja nacionalsocijalistikoga pokreta predstavljala je glavnu zapreku u
ostvarenju radikalnije rasne i nacionalne politike.
Kriza je rijeena u produljenoj politikoj borbi od 1936. do 1938. godine. Poetak je oznaen
stvaranjem etverogodinjega plana u listopadu 1936., a kraj je doao sa stvaranjem Vrhovnoga
zapovjednitva oruanih snaga u veljai 1938. godine pod neposrednom Hitlerovom nadlenou. U
oba sluaja Hitlerov cilj nije bio mnoenje, namjerno ili sluajno, broja ustanova odgovornih za istu
zadau, nego upravo obratno - centralizacija donoenja odluka i pojednostavljenje izvravanja politike
umjesto fragmentarnoga i natjecateljskog procesa izvravanja politike. Imenovanje Goringa oznailo je
prijelazno razdoblje s gospodarske i vojne politike koju je diktiralo vojno vodstvo i ministarstvo

gospodarstva pod konzervativnim bankarom Hjalmarom Schachtom i otvorilo put opsenom

ponovnom naoruavanju i gospodarstvu podreenom vojnim potrebama.92 Odluku da se proglasi
vrhovnim zapovjednikom oruanih snaga 1938. godine potaknulo je Hitlerovo razoaranje mlakim
stajalitem vojnog vodstva prema aktivnijoj i silovitijoj vanjskoj politici. Novi poloaj omoguio mu je
sredinju kontrolu, praktiki nad veinom pitanja vojne i vanjske politike, pa ga konzervativni krugovi
nisu vie mogli spreavati u njegovim ratnim ambicijama.93 Tijekom sljedeih osamnaest mjeseci
Schacht je morao dati ostavku u studenom 1937., vojno vodstvo bilo je prisiljeno odstupiti s dunosti u
sijenju i veljai 1938., a nenacionalsocijalistiki ministar vanjskih poslova Constantin von Neurath
otputen je u isto vrijeme.
89
DIKTATORI
sumnju Gormg se poalio Goebbelsu da se nisu uspjeno trudili est dugih godina "kako bi u ratu sve
to stavili na kocku" Goebbels je zabiljeio u svojem dnevniku bojazan da je Hitler krivo ocijenio
raspoloenje, ali i Hitlerovo samopouzdanje dan prije rata "Fuhrer ne vjeruje da ce Engleska
intervenirati "96 Zapovijed je izdana 31 kolovoza i nije bila povuena, tri dana poslije Velika Britanija i
Francuska objavile su Njemakoj rat
Odluku o napadu na Poljsku, unato dokazima da ce ta invazija izazvati opi rat, koji Hitler nije htio
(rat protiv Francuske, uo ga je njegov pobonik kako kae potkraj kolovoza, "problem je za kasnije",
Poljska ce "ostati izolirana"), treba shvatiti kao izraz Hitlerova shvaanja svojeg autoriteta Godinu
dana prije bio je planirao drugi mali rat, protiv ehoslovake, ali je bio prisiljen - zbog straha od
zapadne intervencije, javnoga miljenja koje time nije bilo oduevljeno i Gormgove neposredne
intervencije na dramatinom sastanku 28 rujna prije podne - prihvatiti Munchenski sporazum i
nagodbu On to nije smatrao pobjedom izvojevanom diplomatskim prijetnjama nego porazom svojih
ratnih planova "Fuhrer je napokon popustio, potpuno", primijetio je jedan svjedok u svojem dnevniku
Hitler je 1939 odluio da ne ponovi to javno poputanje te da drugi put ne odustane od rata kao
vrhovni zapovjednik Njemake bez obzira na opasnosti "Uvijek sam prihvaao veliki rizik, uvjeren da bi
se mogao isplatiti", izjavio je vojnim zapovjednicima "1 sada je rizik velik eljezni ivci eljezna
odluka" Bio je "izuzetno razdraljiv, ogoren i jedak", a svi oko njega savjetovali su mu da bude
oprezan u kolovozu 1939 godine 97 Kad ga je na dan njemake invazije na Poljsku Ribbentrop
upozorio na opomene iz Pariza da ce se Francuska zaratiti s Njemakom, Hitler mu je odgovorio
"Napokon sam odluio neto poduzeti ne obazirui se na miljenje ljudi koji su me vec desetak puta
pogreno obavjetavali Oslonit cu se na vlastitu prosudbu "98 U rujnu 1939 odbacio je dokaze da je
opi rat neizbjean i zanemario sve pokuaje stranke, oruanih snaga, javnog miljenja i stranih
dravnika da ogranie njegovu vlast Rat protiv Poljske bio je tipini izraz diktatorske samovolje
1 Staljin je u proljee i ljeto 1941 uporno tvrdio da nema opasnosti od njemakoga napada 1 to je
miljenje bilo donekle razbon92
UMIJEE VLADANJA
to Hitler je bio u ratu s Britanskim Carstvom, a u sukob na Balkanu uvukli su ga njegovi talijanski
saveznici Prema rijeima sovjetskoga veleposlanika u Washmgtonu, Maksima Maksimovia Litvmova,
Staljin je smatrao da bi Hitlerov napad na "takvu monu zemlju kakva je naa" prije negoli okona rat
na Zapadu bio "ludost" " U travnju 1941 Sovjetski Savez sklopio je s Japanom sporazum koji je
zajamio neutralnost te zemlje i dao Sovjetskom Savezu slobodne ruke da koncentrira svoje snage u
zapadnim podrujima Staljin je naredio tonu i potpunu isporuku materijala Njemakoj po uvjetima
trgovakih ugovora sklopljenih izmeu 1939 i 1941 godine, a Sovjetski Savez davao je ogranienu
pomo njemakim snagama koje su napadale Britaniju iz zraka i s mora U proljee 1941 Staljin je
napisao Hitleru osobno pismo, koje je ostalo neobjavljeno, traei uvjeravanja da Nijemci s
nagomilavanjem vojske na Istoku nemaju neprijateljske namjere, Hitler je odgovorio da se ondje
odmaraju pred invaziju na Britaniju No, usprkos tom naoko uvjerljivom tumaenju njemakih namjera,
golem broj svakakvih dokaza pokazivao je kako se Njemaka priprema za opsean napad Njemake
planove prikrivala je domiljata prijevara, ali postupno prebacivanje tri milijuna ljudi i opreme na
konane borbene poloaje nije se moglo stalno prikrivati Medu mnogobrojnim obavjetajnim
podatcima, neki su potjecali od komunistikih simpatizera na njemakoj strani, koji su preli na
sovjetski teritorij s informacijama o njemakim namjerama U Moskvu su stigla najmanje osamdeset i
etiri upozorenja, ali na Staljmov poticaj smatrali su ih namjernom provokacijom ili krivim
informacijama to ih ire Britanci kako bi uvukli Sovjetski Savez u rat Na sastanku ratne sekcije
Centralnog komiteta 21 svibnja obavjetajni podatci doekani su s takvom nervozom da su prisutni
zaboravili uobiajeno zapljeskati kad se spomenulo Staljmovo ime No sva su nastojanja Staljmova
kruga ne bi li ga pridobili da ozbiljno shvati obavjetajne podatke bila bezobzirno odbaena Kad se
general Proskurov, ef sovjetske obavjetajne slube, posvadio sa Staljinom, bio je uhien i strijeljan

10
Sialjmovo uvjerenje prelo je u opsesiju Prema nekim izvjetajima, Staljin se i te kako bojao
mobilizacije protiv njemake opasnosti, jer je caristika mobilizacija u srpnju 1914 izazvala krizu koja
je
93
DIKTATORI
dovela do Prvoga svjetskog rata, te je 14. lipnja odbacio prijedlog naelnika Glavnoga stoera,
generala Georgija Konstantinovia ukova, da stavi sovjetske vojne snage u stanje najvee
pripravnosti rijeima: "To je rat!"101 U meuvremenu su sovjetski pijuni i simpatizeri u inozemstvu
neprekidno izvjetavali o tonom datumu njemakoga napada, te o veliini i opsegu napada. 1 Staljina
su muile dvojbe kao i Hitlera u kolovozu 1939. No, to su ga vie spopadale dvojbe, odlunije je
izraavao svoj autoritet, lako su vojnici Crvene armije mogli na granici zapaziti okupljanje vojnih snaga
na drugoj strani, a sovjetski su promatrai zabiljeili 180 njemakih izviakih letova duboko na
sovjetskom teritoriju, Staljin se na to nije obazirao i u tome su ga podupirali njegovi ulizice. Godinama
nakon toga Molotov je jo branio Staljina: "Ima posvuda mnogo provokatora. Zato se ne moe
vjerovati obavjetajnim podatcima." Priroda Staljinove dominacije sama je sebi nanosila tetu. Berija je
kao ef dravne sigurnosti bio duan iskorijeniti provokatore i defetiste koji su irili lane glasine o
njemakoj ratobornosti, pa je 21. lipnja, nekoliko sati prije najvee invazije u povijesti, pisao Staljinu:
"Moj narod i ja, Josife Visarionoviu Staljine, nepokolebljivo pamtimo vae mudro proroanstvo: Hitler
nee napasti 1941.!"102 Staljinova odluka bila je javno oitovanje njegove diktature kao i Hitlerova
dvije godine prije. Obje odluke odnosile su se na pitanja od najvee vanosti; obje odluke donesene
su usprkos injenicama; obje su donesene unato sumnjama to su ih izraavale vodee vojne i
civilne linosti; obje su donesene usprkos munoj sumnji u sebe ili moda ba zbog nje. Posljedice su
bile teke, ali ni u jednom sluaju diktaturu nisu oslabili javni dokazi o svojevoljnoj krivoj procjeni.
"Staljin je i dalje bio nezamjenjiv", primijetio je Molotov poslije. Hitler je potajno bio potresen. "Jasno se
vidjelo kako je okiran", zapisao je jedan svjedok.103 Bjesnio je zbog onoga to je nazvao zapadnom
budalatinom i drskou. Njegova svita javno je pokazivala "teko maloduje".104 Staljinova reakcija
bio je bijes zbog Hitler ove dvolinosti, ali i bijes na sebe. "Lenjin je osnovao nau dravu", progunao
je nakon odlaska sa sastanka radi upoznavanja s katastrofalnim sovjetskim porazima tjedan dana
nakon invazije, "a mi smo je razjebali."105 Podrka javnosti i oruanih snaga pridobive94
UMIJEE VLADANJA
na je u obje drave. Rat je prikazan kao neto za to treba okriviti druge: Britaniju i Francusku zato to
su ponovno opkolile Njemaku i zapoele neopravdani rat, Njemaku zbog niim izazvane faistike
agresije. U Njemakoj se odreeni broj viih asnika bavio milju da udarom zbaci Hitlera, ali su
odustali od toga pokuaja zbog njegove oite i ope popularnosti. Staljin se 3. srpnja 1941. na radiju
obratio sovjetskom narodu, prvim javnim govorom od invazije, i pozvao "brau i sestre" da prue otpor
agresiji svime to je u njihovoj moi. Stanovnitvo je taj govor doekalo s opim olakanjem. Hitler je
diktirao obraanje naciji odmah, 3. studenoga 1939. Poeo je, moda nesmotreno, rijeima "dragi
stranaki drugovi", a zatim je te rijei zamijenio s "njemakom narodu", pozivajui ga da vodi rat do
smrti.106 Nijednom ni drugom diktatoru nije u oima javnosti oslab-jela mo zbog neuspjeha, i to
pokazuje kako je neograniena bila njihova vlast i u najnepovoljnijim okolnostima.
Nije svaka odluka to su je donijela ta dva diktatora bila nedvosmisleno njihova. Za dvojicu diktatora
opisanih u ovoj knjizi vano je to to su oni u pravom smislu rijei bili test granica diktatorske moi. Ni
Hitler ni Staljin nisu mogli sebi dopustiti udaljavanje od stava to su ga zauzeli a da ne ugroze
predodbu o svojem autoritetu, ali nije bilo ni pojedinaca ni institucija sa sredstvima kojima bi ih
obuzdali da su bili spremniji posluati glas razuma. Te dvije krize otkrile su tetne uinke ne premale
nego prevelike vlasti. Ako su postojale slabosti u te dvije diktature, one nisu nastale zbog toga to
centar nije uspio primijeniti "potpunu" kontrolu nad drutvom kojim je vladao (a to je oito bilo
nemogue), nego zbog stvarnoga izvanrednog autoriteta kojim su diktatori svojevoljno utjecali na
politiku i dogaaje. Bili su izuzetni vladari, obnaajui oblik neposredne, obiajne vlasti koja se
temeljila na opem odobravanju naroda, jedinstvenom u dotadanjoj i kasnijoj povijesti jedne i druge
zemlje; ta su dvojica smatrala sebe izuzetnima, pozvanima da obave povijesnu zadau u doba krize.
Takve oblike vlasti treba opisati politikim rjenikom koji se razlikuje od jezika uobiajene politike. Taj
nain vladanja nije trebao otvorene i sustavne oblike odluivanja i stvaranja politike; glavnina toga
procesa bila je tajna, namjerno skrivana ili kategorizirana.
95
DIKTATORI
Nametanje politike nije se temeljilo na vrsto ustaljenim linijama vlasti i odgovornosti nego na opsegu
u kojem su predstavnici diktatora mogli koristiti izvanredna stanja ili iznimna, a obino i prisilna

ovlatenja za prenoenje diktatorove volje u politiku u pravom smislu te rijei kada je slubeni dravni
aparat bio nekompetentan ili se tome protivio. Ruenje regularnoga sustava vlade bilo je
pojednostavljeno zbog odsutnosti jasnog konsenzusa o naravi politike vlasti u razdoblju koje je
neposredno prethodilo jednoj i drugoj diktaturi. Osnovna slabost u sri marksistike politike jest
nejasan opis podrijetla vlasti. Ni Lenjinovo naglaavanje "diktature proletarijata" pod "upravljakom
snagom" partije nije razjasnilo pitanje kako treba uspostaviti vlast i provoditi je. Staljinova diktatura bila
je prvi primjer mnogih kasnijih komunistikih drava u kojima je sustav vlasti morao biti sazdan na
temeljima doktrine koja je izrazito izbjegavala pitanja moi. U Njemakoj je koncepcija politike vlasti
bila u krizi dvadesetih godina dvadesetoga stoljea, kada su milijuni odbacili republikanski sustav jer
su smatrali stranaku politiku bitno nesposobnom za provoenje odlune vlasti. I jedan i drugi diktator
iskoristili su vakuum koji je tada nastao i stvorili jedinstvene i izuzetne oblike openito prihvaene ali
apsolutne vlasti s kojom se velik dio stanovnitva mogao poistovjetiti.
Ni jednog ni drugog vodu nitko nije ozbiljno ograniavao u obnaanju te vlasti. Nisu se upletali u sve,
znali su prihvatiti savjete, katkada su sluali prigovore i pomno su pratili javno miljenje. No nita nije
umanjilo vlast koju su oni imali nad pitanjima koja su se ticala njih samih. Premda je tradicionalna
predodba o svemonom despotu, o despotu koji sve vidi, u sreditu dobro podmazana politikog
stroja osjetno oslabljena, ijedan i drugi diktator ipak su imali potencijalno neogranienu vlast (i
sredstva daje osiguraju s odobravanjem naroda i delegiranjem odgovornosti). Bez te vlasti ne mogu se
razumjeti jezovita postignua jednoga i drugog sustava. Jedinstvena priroda ovog oblika vlasti nije
imala problema sa svojom reprodukcijom. Hitler je tridesetih godina mnogo razmiljao o nasljedniku, a
to nije udno u sustavu u kojemu je odluna bila "linost", a ne "poloaj", kako pie jedan
nacionalsocijalistiki politiki filozof. Stoga je 1934. izdao naredbu da e ga naslijediti Goring
96
UMIJEE VLADANJA
ako on umre ili bude ubijen; dodao je 1939. i nevjerojatnog Hessa, ("jednog od najveih udaka u
Treem Reichu", kako se izrazio Speer) koji je trebao biti nasljednik ako se neto dogodi Goringu.107
No pravo nasljedstva nije nipoto bilo hereditarno: Hitler je traio da sljedei Fuhrer zahtijeva
plebiscitarno odobrenje naroda i stranke i posebnoga stranakog izbornog tijela. Budui vode,
vjerovao je Hitler, moraju poput njega proizai iz naroda, u suprotnosti s bilo kakvim pisanim ustavnim
pravilima.108
Obino se pretpostavlja daje sovjetska situacija bila drukija, jer je autoritarna drava, kojom je vladala
partija, i prethodila Staljinu i nastavila se poslije njegove smrti. No ni ovdje se nikada nije ponovno
stvorio posebni autoritet kakav je uivao Staljin. ak prije njegove smrti njegovi su potencijalni
nasljednici poeli uklanjati sredstva bitna za osobnu diktaturu. Tajni ured prvog sekretara pretvoren je
u slubeni odjel koji je sluio cijelom sustavu, a ne samo prvom sekretaru partije. Na Staljina su izvrili
pritisak da 1952. sazove partijski kongres, prvi nakon 1939., a Centralni komitet poeo se sastajati
redovitije. Poslije Staljinove smrti dogovorili su se za kolektivno vodstvo. Kad se Hruov, koji je
postao prvim sekretarom 1953. godine, pojavio kao Staljinov nasljednik 1956., njegove ovlasti, premda
vrlo velike, nisu bile neograniene. Osam godina poslije Centralni ga je komitet svrgnuo.109 Ni u
Njemakoj ni u Sovjetskom Savezu nije se mogao ponoviti obiajni autoritet kakav su uivali i Hitler i
Staljin, a ni osobno i proizvoljno upravljanje kakvo je ilo s tim. I jedan i drugi bili su proizvod posebnog
trenutka u povijesti koji je dopustio nastanak jedinstvene spone naroda i vode i koji se odrao sve do
njihove smrti.
97
3
Kult linosti
"Nema na planetu imena poput Staljinova. Ono blista poput sjajne baklje slobode, vijori se poput bojne
zastave milijunima radnika irom svijeta; grmi poput groma upozoravajui klase robovlasnika i
izrabljivaa osuenih na smrt... Staljin je Lenjin dananjice! Staljin je mozak i srce partije! Staljin je
barjak milijunima ljudi u njihovoj borbi za bolji ivot."
Pravda, 19. prosinca 1939., na Staljmov 60. roendan1
"Moj Fuhrerul Stojim danas pred tvojim portretom. Kako li mi on izgleda snano, jako, lijepo i uznosito!
Tako jednostavan, ljubazan, topao i skroman! Otac, majka, brat, sve u jednoj osobi, i vie... Ti si
Fuhrer, premda ne izgovara zapovijedi. Ti si oivotvorenje zakona i ti si Zakon. Ti si Ljubav, ti si
Mo." Das Schwarzc Korps, travanj 1939., na Hitlerov 50. roendan2
Kad je 5. oujka 1953. godine umro Staljin, cijeli je narod tugovao. Samo nekoliko sati nakon smrti
prenijeli su ga u laboratorij uz Lenjinov mauzolej kako bi ga preparirali za leanje na odru. Trebao je
biti balzamiran poput Lenjina i poloen na katafalk pokraj oca revolucije. Golem broj ljudi posivjelih,
uplakanih lica, okupio su se oko Doma sindikata da bace pogled na tijelo. Bilo je toliko ljudi da su se
stotine onesvijestile u guvi, a mnogi policijski konji bili su nasmrt pregaeni. 1 oni koji su mrzili

Staljina bili su svjesni moi i snage njegova kulta. "Nekako sam se", napisao je Andrej Donatovi
Sinjavski, "duevno uspio oduprijeti tom nevjerojatno snanom magnetu iji je epicentar smrtonosno
zraio cijelim gradom... te noi njegova je nazonost bila opipljivi]a na ulicama negoli ondje unutra, uz
vijence i poasnu strau."3 Za prave pristae, poput vojnika
KULT LINOSTI
Pjotra Grigorenka, Staljinova smrt bila je "velika tragedija". Staljin je ostao "besprijekoran" u krdu
pokvarenih ili zlih savjetnika. Mladi Pjotr Derjabin poslije se sjeao tjeskobnoga pitanja svoje punice
kad je ula vijest o Staljinovoj smrti: "to emo sada kada je mrtav drug Staljin? to emo sada?"4
Hitler se ubio 30. travnja 1945. pucajui si u usta. Njegovo su tijelo bezobzirno istovarili u vrtu iza
njegova bunkera, polili benzinom i spalili do neprepoznatljivosti. SS-ovci koji su uvali njegov bunker u
Berlinu napili su se popivi posljednje zalihe alkohola. Albert Speer, Hitlerov glavni ovjek za
naoruanje, koji je razmiljao o atentatu na Hitlera nekoliko tjedana prije kako bi spasio Njemaku od
potpune propasti, ali nije imao hrabrosti za to, uzeo je Hitlerovu fotografiju s njegovim potpisom, koju
mu je bio dao sam Hitler, te se pred svima rasplakao uvi vijest o smrti svojega vode: "Tek se tada
opinjenost raspala, a arolija nestala", napisao je poslije.5 Nije bilo ni sprovoda ni komemoracije. U
nekoliko tjedana sva je Njemaka doznala za grozote poinjene u tom reimu. Strah Saveznika da e
kult Hitlera nadivjeti poraz bio je pogrean, ali britanska je cenzura potkraj rata presretala njemaka
pisma u kojima se izraavala oajnika elja daje on moda ipak iv, a u jednom je bila izraena
gorljiva nada da se u tom trenutku rodi dijete koje e osvetiti Njemaku.6 Anketa provedena medu
mladim Nijemcima u listopadu 1945. pokazala je da 48% vjeruje kako je novi Filhrer odgovor za
njemaki preporod; jo 1967. jedna treina anketiranih Zapadnih Nijemaca smatrala je da bi Hitler bio
medu najveim njemakim dravnicima da nije bilo rata.7 Za vrijeme rata milijuni Nijemaca poginuli su
za Fuhrera i Vaterland, jo vie milijuna umrlo je za Staljina i rodinu. Iako su im smrti bile razliite, i
Hitleru i Staljinu narod je iskazivao nadasve jaku lojalnost tijekom njihova ivota.
Ta popularnost potjee u znatnoj mjeri od takozvanog "kulta tlinosti". Sistematsko ulagivanje toj
dvojici voda bilo je obiljeje jedne i druge diktature. Slikar i knjievnik Wyndham Lewis pisao je o
Hitlerovu kultu 1939. godine; u Zurichu se 1937. pojavila knjiga pod naslovom Der Mythos Hitler (Mit o
Hitleru) u kojoj se Hitler usporeuje s Muhamedom, a njegovi sljedbenici s muslimanskim
99
DIKTATORI
fanaticima.8 Suvremeni kritiari Staljinova reima usredotoili su se na neobina pretjerivanja u opisu
Staljinove osobe, "legendarnog vode".9 Zbog takvih pretjeranih oblika politikoga tovanja, oitih i u
sluaju Mussolinija, te su se diktature razlikovale od drugih oblika autoritarnosti, primjerice, od vojne
diktature ili neustavne monarhije, zato to su cvjetale samo pomou politike lukavtine, stvaranjem i
prenoenjem kulta, a ne pomou sile ili pokornosti. Stvaranje "nadlinosti" bilo je i uzrok i posljedica
njihove moi.
Put dvaju diktatora do kulta linosti polazio je iz suprotnih pravaca. Linost je za Hitlera bila definitivni
kriterij vodstva; ona je bila sredinji element u njegovu itavom politikom pogledu na svijet. U Mein
Kampfu (Moja borba) posvetio je cijelo poglavlje toj temi. Hitler je tvrdio daje glavni cilj drave
promaknue viih linosti na poloaje vlasti: "... ona se ne gradi na pojmu veine nego na pojmu
linosti". Uinkovita moderna drava "mora vrsto usaditi naelo linosti u svoju organizaciju". Hitler je
smatrao da "superiorni duhovi" nisu odabrani nego da nekako izranjaju tijekom borbe za opstanak u
odreenom narodu, "a samo ih ivot podvrgava testu". Ta su via bia ve po svojoj prirodi odvojena
od mase: "Izvanredni geniji nemaju nikakva obzira prema prosjenom ovjeanstvu." U poetku
pokreta Hitler je bio previe plah da vidi sebe u ulozi toga iznimnog lika. "Trebamo diktatora koji je
genij", najavio je 1920.10 Tek nakon neuspjelog pua 1923. poeo je doista vjerovati kako je on
utjelovljenje svoje tvrdnje da veliki ljudi izranjaju iz drutava u krizi. Mein Kampf bio je izraz predodbe
o borbi kao koli genija. Kad gaje stranka 1926. potvrdila kao Fuhrera, predstavio se kao ivi dokaz da
je linost, a ne sposobnost, bogatstvo ili titula, klju za vrhovno politiko vodstvo. U Treem Reichu
kult linosti bio je za Hitlera prirodni ishod, a ne povijesno zastranjenje.
Hitler je smatrao pojam Fuhrera jedinstvenim oblikom vodstva primjerenim modernom dobu u kojem
narod u cjelini treba imati pravo na miljenje u odabiru vode. U razgovorima zabiljeenim za vrijeme
rata Hitler se mnogo puta vratio na pitanje o najboljem nainu opisa vodee linosti. Odbacio je rije
"kancelar" zato to iz nje proizlazi da iznad njega postoji nekakav "vrhovni ef". Odbacio je i izraz
"predsjednik": "Zamislite! Predsjednik Hitler!" Bio je
100
KULT LINOSTI
nadasve neprijateljski raspoloen prema konceptu kraljevske vlasti i pozdravio je injenicu da je s
narodu bliskim izrazom Fuhrer prekinuo s "posljednjim znacima podlonosti, tim ostatcima feudalnog
doba". Smatrao je da primjer posljednjega Kaisera Wilhelma II. pokazuje "kako lo monarh moe

unititi dinastiju", pa je nakon 1933. odbijao svaku pomisao da se Kaiseru dopusti povratak u
Njemaku iz progonstva u Nizozemskoj. Nasljednu monarhiju smatrao je "biolokom pogrekom"; sve
slabija loza neizbjeno vodi prema "slabljenju i propasti" drave. "U nasljednim monarhijama", izjavio
je na jednoj veeri u oujku 1942., "najmanje osamdeset posto kraljeva ne bi moglo voditi ni
peceraj."11 Neprijateljstvo je bilo uzajamno. Kad je Wilhelm II. objavio knjigu o istonom simbolizmu
1934., naglasio je da svastika s krakovima okrenutim udesno (kao u Hitlerovoj Njemakoj) simbolizira
no, nesreu i smrt.12
Staljin je proiziao iz revolucionarnog pokreta iji je cilj bio iskorjenjivanje personalne vladavine cara i
stvaranje diktature masovne partije koja barem formalno zastupa obine ljude. "Sovjetska vlast", pisao
je Staljin 1914. dok je Hitler u zatvoru u Landsbergu diktirao svoj Mein Kampf, "ima najizrazitiji
masovni karakter i najdemokratskija je dravna organizacija."13 Nekoliko odlomaka o vodstvu u tom
tekstu potpuno je opreno Hitlerovom stajalitu. Oni su usredotoeni na ulogu partije u vodstvu i
pripremi mase radnika i seljaka za prijelaz na kolektivistiku i demokratsku budunost i na zajedniko
odluivanje. To je bio konvencionalni lenjinizam. Jedini klju za Staljinov kasniji status kao objekta
pretjerana oboavanja moe se nai u retorikom pitanju koje je postavio u istim primjedbama o
sovjetskoj vlasti: "Tko moe ispravno voditi proleterske milijune?" Staljinov odgovor temeljio se na
Lenjinovu miljenju o Boljevikoj partiji kao avangardnoj ili vodeoj sili, ali on je otiao jo dalje,
tvrdei da i partija mora razviti vlastitu unutarnju jezgru koja e upravljati ostatkom partije. Ovdje se
moda otkriva sjeme kasnije beskompromisne osobne nadmoi i tih viih partijskih kadrova. U
razdobljima krize, pisao je, povijest trai "koncentraciju sila proletarijata u jednoj toki, skupljanje svih
konaca revolucionarnog pokreta najednom mjestu."14
101
DIKTATORI
U svim Staljinovim tekstovima naglasak na potrebi jedinstvene partijske linije, eljezne discipline i
potpune centralizacije svakako je u skladu s predodbom da u odreenom stadiju jedan jedini voda
moe stvoriti te uvjete, ali malo je dokaza da je Staljin doista tako razmiljao dvadesetih godina. Ve
1931. godine, kada gaje njemaki biograf Emil Ludwig pitao u intervjuu kako opravdava svoj visoki
poloaj u komunistikoj hijerarhiji, Staljin mu je odgovorio da marksizam "nikada nije zanijekao ulogu
heroja", lako je skromnije dodao kako je "netko drugi mogao biti na njegovu mjestu", nije porekao daje
herojski lik potreban; posve suprotno, "jer netko gaje morao zauzeti".15 Meutim, Staljin nije pokuao
stvoriti teoretsku osnovu za kult herojske linosti. Mnogo je itao o povijesti velikih ruskih vladara,
posebno o Ivanu IV. (Groznom) i Petru Velikom, koji su tridesetih godina rehabilitirani kao ruski
povijesni junaci na Staljinov poticaj. Divio se Dostojevskom u ijem se Zloinu i kazni istrauje
predodba o tome kako se likovi iz svjetske povijesti mogu ponaati onako kako im se svia bez
obzira na prevladavajui moral ili ideoloka ogranienja. Staljina pamte po vrlo neteoretskoj primjedbi
kako "narodu treba car", koja se esto uzima kao objanjenje pomaka s kolektivnog na individualno
rukovodstvo.16
Meutim, ima mnogo svjedoka iz godina osobne diktature koji se sjeaju Staljinove oite nelagode
zbog kultnog statusa u narodu. "U poetku", sjea se Molotov poslije, "on se opirao kultu linosti",
njemu se "nije ba svialo to ulagivanje". Tek poslije, nakon rata, doista je poeo "malo uivati u
tome". Molotov je smatrao kako je kasniji Staljin postao prilino "umiljen".17 U govoru u studenom
1937. Staljin je tvrdio kako "linost nije osnovni problem" i da on nije "istaknut ovjek" nego marljiv i
svjestan sluga naroda.18 U pismu to ga je u veljai 1938. uputio djejem nakladnikom poduzeu
Staljin se alio da je predloena knjiga Prie iz Staljinova djetinjstva "puna injeninih pogreaka,
iskrivljavanja, pretjerivanja, nezasluene pohvale". To nije bilo ono najgore, po njegovu miljenju, jer
"... knjiga namjerava utuviti u glavu djece (i ljudi openito) kult linosti, voa, bezgrenih heroja".19
Staljin je moda naposljetku iskoristio kult ne stoga to bi on bio ideoloki opravdan nego stoga to je
osigurao njegovu ulogu kao glavnog nasljednika
102
KULT LINOSTI
Lenjinove revolucije i zadovoljio tenju naroda za jakim sredinjim likom. Neutemeljeno je miljenje da
on nije razumio i da nije uivao politike prednosti kulta, ali je njegovo miljenje o tome bilo
oportunistiko i cinino, dok je Hitlerovo bilo i te kako ozbiljno.
Za povijesno objanjenje jednoga i drugog kulta treba ga smjestiti u iri kulturni i politiki kontekst toga
doba, jer je predodba o "linosti" bila jedno od sudbonosnih otkria fin de sieclea u Europi.
Sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestoga stoljea njemaki je filozof i pjesnik Friedrich
Nietzsche odbacio svoj sveopi "mentalitet stada" modernoga, industrijaliziranoga masovnog drutva.
Cijenio je pojedince koji mogu nadmaiti prevladavajui etos tromoga drutvenog poretka i
uskogrudnih konvencija i izraziti moralnu autonomiju i psiholoku neovisnost o vrijednostima i
institucijama modernoga svijeta. Takvu jedinstvenu linost nazvao je "Ubermen-schorn" ili

"nadovjekom". Taj je izraz postao jedna od kljunih rijei u poetku dvadesetoga stoljea. Vulgarno
tumaenje Nietzschea ubrzo je prenijelo taj pojam u podruje sociologije i politike, a to nije bila
njegova namjera. Mnogi europski intelektualci vjerovali su da moderna drutva trebaju odbaciti sirovi
egalitarijanizam ljevice i liberalizam i pokuati stvoriti drutvene inkubatore za istaknute "linosti".
Nietzsche. Versuh einer Mythologie (Nietzsche. Pokuaj jedne mitologije), knjiga Ernsta Bertrama,
prvi put objavljena 1918. i ponovno tiskana sedam puta dvadesetih godina, istie pojam proroka
poslanog da spasi naciju od same sebe.20 Od drugog Nijemca, sociologa Maxa Webera, jednog od
najutjecajnijih filozofa svoje generacije, potjee predodba da najpoeljniji autentini oblik politike
vlasti u novom vijeku proistjee iz promicanja onoga to on naziva "karizmatskom linou", a ne iz
oslanjanja na naslijeenu poslunost ili jednostavnu zaslugu.21
Weber je opisao ono to je smatrao bitnim obiljejem tog oblika vodstva. On je smatrao da uspjeni
voda mora biti neovisan o ogranienjima okolnosti i da se mora oslanjati na vlastitu psiholoku snagu i
snagu volje. "On poznaje", pie Weber, "samo unutarnju odluku i unutarnje ogranienje."22 On mora
nadmaiti sebine interese klase ili korporacije i treba mu povjeriti "odluno" djelo103
DIKTATORI
vanje prema vlastitoj volji. Weber je smatrao Williama Gladstonea, britanskoga premijera iz
devetnaestoga stoljea, jasnim primjerom. U "Prirodi karizmatske dominacije", objavljenoj 1922.
godine, Weber tvrdi da je jak narodni voa, iznikao iz naroda, ali ne i njime zasjenjen, proizvod
razdoblja krize: "... 'prirodni' voe u doba duhovne, tjelesne, gospodarske, moralne, religijske krize bili
su oni... koji su bili posebno fiziki i duhovno nadareni i koje su smatrali nadnaravnima".23 Masa
stanovnitva morala je priznati te moi jer su one jedini izvor legitimnosti. Weber je spoznao da se u
moderno doba snana volja izuzetnog pojedinca moe izraziti kao politika mo samo dotle dok ga
"vjera njegovih sljedbenika potvruje kao karizmatski nadarenog" na nekakav plebiscitaran nain. Ako
oni koje on nastoji spasiti "ne priznaju njegovu misiju", on ostaje po strani. Ako ga prihvate, "on ostaje
njihov gospodar" sve dotle dok se mogu odrati dokazi njegove jedinstvene moi. Taj je oblik vodstva,
zakljuuje Weber, "znaajno nestabilan"2^
Predodba o izuzetnoj, upornoj linosti postala je sredinji element u mnogim znanostima, ne samo u
politikim. Eugeniari su je primjenjivali na rasni uzgoj; sociolozi - Vilfredo Pareto u Italiji, Joseph
Schumpeter u Austriji - koristili su je za objanjavanje naina na koji nastaje moderna politika i
industrijska elita; psiholozi su ekstrapolirali iz Nietzschea predodbu da se doista velika linost moe
uzgojiti samo meu nekolicinom izuzetnih pojedinaca. Godine 1934., kada su i Hitler i Staljin uvrstili
osobnu diktaturu, vicarski je psiholog Carl Gustav Jung objavio rad o razvitku linosti u kojem tvrdi
kako glavno zanimanje naroda za linost potjee od povijesne injenice da velika djela u svjetskoj
povijesti potjeu od "vodeih linosti" a nikada od "inertne mase". Jung je podravao miljenje kako
autentinih linosti ima malo i da su rijetke te da ih pokree "gola nuda" da sami sebi postanu zakon
i, naposljetku, "voe".25
Narodno prihvaanje pojma linosti u Njemakoj odgovaralo je temeljitom odbacivanju zapadnih
predodbi o individualizmu koje su Nijemci smatrali plitkim i materijalistikim. Prvi svjetski rat potaknuo
je propadanje svjetonazora liberalne buroazije s naglaskom na graanskoj jednakosti i razboritom,
aktivno odgovornom graaninu. Iz iskustva u ratu i poraza potekla je udnja za
104
KULT LINOSTI
otkupljenjem pod vodstvom herojske linosti, "ovjeka koji dolazi", kako gaje opisao Franz Haiser.
Narod nije traio povratak diskreditiranog cara. Oni koji su dvadesetih godina udjeli za njemakim
mesijom usredotoili su se na predodbu o obinom ovjeku iz naroda. Ta se elja razvila potpuno
neovisno o Hitleru, ali on ju je mogao iskoristiti za vlastite ciljeve. Ekonomsku krizu nakon 1929. nisu
openito smatrali samo bankrotom nesputanoga gospodarskog individualizma, jo jednim naelom
liberalizma, nego i propau uobiajene parlamentarne politike i prevladavajue buroaske elite.
Ekonomist Werner Sombart, jedan od osnivaa Demokratske stranke Njemake 1919., izjavio je
skupini poslovnih ljudi 1932. godine kako Njemaka treba traiti jednog vou jake volje: "... bez njega
emo zapasti u kaos".27 Hitlerov kult linosti nije bio ucije-pljen u njemaku politiku kulturu, ali je
njegova privlanost potekla od rasprostranjenoga, premda nipoto ne univerzalnog ekanja
njemakoga otkupitelja.
Utjecaj Nietzschea u Rusiji bio je jednako velik. Njegova ideja o herojskom odbacivanju sadanjosti
oduevljeno je odjeknula u jednom dijelu ruskoga marksistikog pokreta. Romanopisac Maksim Gorki
teio je za ruskim "nadovjekom" koji e zauvijek izbrisati stari poredak. Predodba herojskoga
pojedinca koji se bori protiv pokvarenosti caristikoga sustava i pasivnosti mase bila je privlana
revolucionarnom pokretu opredijeljenom za ideale partijskoga aktivizma.28 Knjievnost
predrevolucionarne Rusije imala je jak apokaliptini ton; revolucionarna oekivanja pomijeala su se s

romantinim idejama o otkupljenju i idealiziranoj linosti. Predodba o otkupitelju koji spaava Rusiju iz
okova pokvarenoga carizma imala je drugo korijenje u narodnoj mitologiji: seljaci su ekali "bijeloga
cara" da ih spasi od siromatva i ponovno raspodijeli zemlju; pripadnici jedne kranske sekte ekali
su drugi dolazak; radikalni intelektualci, kojima je znanstveni socijalizam bio mrzak, spojili su svoje
revolucionarne tenje sa starijim predajama mesijanske vjere. Simbolistiki pjesnik Aleksandr
Aleksandrovi Blok priziva novozavjetne apostole u svojem spjevu "Dvanaestorica" o skupini
revolucionara, napisanom 1918. godine: "I zastrti do glave uskovitlanim snijegom/nosei zastavu
krvavocrvenu... A predvodi
105
DIKTATORI
ih Isus Krist."29 Ni boljevika partija nije bila imuna na ar simbolizma, mita i kulta izuzetnoga bia.
Anatolij Vasiljevi Lunaarski, prvi komesar za narodnu prosvjetu 1918., bio je najistaknutiji
predstavnik tzv. "bogostroiteljstva", pokreta u partiji koji je teio za spajanjem ruske religije s ruskim
socijalizmom zastupajui stvaranje "usavrenog organizma" ili "nadovjeka", boanskoga heroja
revolucionarnog pokreta kojega je Lunaarski opisao kao "najreligijskijega meu svim religijama".30
Iako su Nietzscheove knjige izbaene iz sovjetskih knjinica 1922. godine s obrazloenjem da su izraz
buroaskog misticizma, meu "bogostroiteljima" zadrao se idealizirani pogled na linost.
Rusija je imala i cara. Tradicija sustavnog ulagivanja postojala je mnogo prije 1917. godine. U ruskom
narodu, posebice kod veine seljaka, car je bio dobar i pravedan, osvetoljubiv prema neprijateljima
naroda, zatitniki "tatica" (bauka) koji e spasiti svoju djecu od pokvarenih dunosnika i pohlepnih
zemljoposjednika.31 Ta je predodba izblijedjela u godinama prije 1914. i brzo se raspala tijekom
Prvoga svjetskog rata, ali njegovanje narodnog ulagivanja nadivjelo je revoluciju i prenijelo se na
nove vode. Pojam "cara" postao je revolucionarnom metaforom; umjesto monarha revolucionarni su
voe sjedili daleko u Moskvi, skrbei dan i no za svoj narod, odmjeravajui pravdu klasnim
neprijateljima, tatice koji su vodili brigu o djeci nove Rusije. "Moskva spava", glasio je tekst spjeva
objavljenog za Staljinov roendan 1939. godine, "Staljin je jedini budan/U tom poznom satu.../On misli
na nas.../On ak uje pjesmu/Koju pastir pjeva u stepi/Djeak e Staljinu napisati pismo/I uvijek e
primiti odgovor iz Kremlja."32 Lenjin nije odobravao ostatke toga predrevo-lucionarnog naina
razmiljanja, ali ni njegovi suradnici nisu ostali imuni na to. "Voa milou Bojom", pisao je Zinovjev
1918. godine o Lenjinu.33
Lenjin je potaknuo prvi kult linosti u poslijerevolucionarnoj Rusiji. Njegova linost - asketska, marljiva,
metodina - odvajala ga je od mnogih slobodnih (i slobodnijih) duhova u socijalistikom pokretu.
Njegovo nadasve jako uvjerenje da razumije ideale revolucionarne borbe bolje od bilo koga drugoga
manifestiralo se u znaajnoj borbi za samosvijest u pokretu, a netolerantno odbaciva106
KULT LINOSTI
nje bilo ega smatrao je raskolnikim i intelektualno plitkim. Nakon Oktobarske revolucije Lenjin je bio
pokretaka sila novoga sustava. Smjestio je svoj moskovski ured u kremaljsku palau, u kojoj su
seljaci i radnici, kad bi ga doli vidjeti, morali proi kroz prostoriju za raskuivanje prije negoli bi ih uveli
u njegovu nazonost.34 Usprkos samom sebi, Lenjin je odgovarao predodbi dobroga cara jednostavnog, skromnog, voljnog da se pomijea s obinim ljudima i podijeli s njima probleme, ali
istodobno boanskoga stvoritelja novoga poretka. Njega su prvog 1918. godine poeli nazivati vozd ili
"voda" (tako su tradicionalno nazivali vojne zapovjednike), i taj se izraz openito upotrebljavao u
narodu dvadesetih godina kada se poeo primjenjivati na sve visoke partijske dunosnike (vodi)35
Bilo je nemogue suzbiti narodno tovanje Lenjina, a u kritino doba graanskoga rata sama je partija
iskoristila sve jai kult za svoj politiki opstanak.
Religijska prolost Rusije snano je utjecala na simboliki svijet stvoren u prvim godinama
revolucionarne Rusije. Graanski se rat pretvorio u manihejsku borbu sila dobra i zla, revolucionarnih
svetaca i kontrarevolucionarnih demona. Lenjina su tek postupno poeli smatrati viim svecem,
autorom, kako se izrazio jedan pjesnik Prvoga svibnja 1918., "Svetog pisma radnitva".36 Poslije
pokuaja atentata u kolovozu 1918. njegov je kult poeo jaati. Tjedan dana poslije Zinovjev je u
Petrogradu govorio o Lenjinu kao apostolu i evanelistu ruskoga socijalizma: "On je doista izabranik
medu milijunima. .. On je autentini lik vode koji se rada jedanput u pet stotina godina u ivotu
ovjeanstva."37 Do svoje smrti 1924. godine Lenjin je mogao sprijeiti slubenu promidbu da
prihvati pretjeranu religioznost, sve oitiju u narodu koji je u Lenjinu gledao iskupitelja poput Krista, ali
nakon njegove smrti kultu u narodu pridruio se slubeni "kult Lenjina" koji se zadrao i tijekom cijele
povijesti Sovjetskoga Saveza.
U sri slubenoga kulta bila je odluka da se Lenjinovo tijelo balza-mira i izloi u velianstvenom
komunistikom mauzoleju na Crvenom trgu. Ta je zamisao, navodno, potekla od Staljina u listopadu
1923., mjesecima prije Lenjinove smrti, premda nema izvornog zapisnika s toga sastanka. Centralni je

komitet pripremio
107
DIKTATORI
specijalnu "pogrebnu komisiju" na dan Lenjinove smrti, ali je tenja da se ouva mrtvi voda ve bila
ugraena u rasprave o budunosti tijela. Komisiji je predsjedao Felix Dzierzvnski, ef sigurnosne
policije. Ona je bila sastavljena od visokih lanova partije (premda u njoj nije bio Staljin). Bilo je otrih
svaa oko toga to e se uiniti s Lenjinovim posmrtnim ostatcima koje su, nakon autopsije,
privremeno konzervirali za odar. Komisija je ve bila odaslala slubena "posmrtna priopenja" u cijeli
Sovjetski Savez, s ne ba istinitim prikazom Lenjinova ivota za javnu potronju. Nije bilo spora oko
iskoritavanja voine smrti za reafirmaciju revolucionarnih postignua u irokoj javnosti niti oko prikaza
koji bi najvjerojatnije mogao potaknuti kult Lenjina u narodu.38 Podijelili su se u raspravama o
balzamiranju.
Oni koji su bili zagovarali balzamiranje tvrdili su kako je ono politiki korisno. Dzierzvnski je savjetovao
da Lenjina izloe sovjetskim masama kao simboliko utjelovljenje revolucije. Drugi su prigovarali
strogoj religijskoj simbolici posveenja i relikvijara, tipinoj za Rusiju, protiv koje se Lenjin borio. Dok
su trajale prepirke, radnici su dinamitom iskopali rupu za temelje privremenoga, drvenog mauzoleja na
Crvenom trgu u zemlji tvrdoj poput kamena. Ubrzo se tijelo poelo vidljivo raspadati; koa je
potamnjela i smeurala se, a usta su se poela skupljati. Komisija, sada preimenovana u "Komisiju za
ovjekovjeenje uspomene na Lenjina", dala se panino u lov na znanstvenike s dovoljnim znanjem
biologije da ga spase. U oujku su pronali dvojicu, pa su napokon odluili da Lenjin bude zauvijek
izloen u novom i velianstvenijem mauzoleju. Drvenu konstrukciju, zavrenu 1924., naposljetku su
1930. zamijenili velianstvenom granitnom graevinom.39 Lenjin se ponovno rodio, gotovo poput
Krista; muenitvo, uskrsnue i vjenost bile su teme Lenjinova kulta, a "Lenjin ivi!" njegov slogan.
Lenjinovi prvi divovski spomenici pojavili su se u Staljingradu 1925. i na Finskom kolodvoru u
Lenjingradu 1926. U cijelom Sovjetskom Savezu, u godinama neposredno nakon njegove smrti,
postavljali su mala svetita -takozvane "Lenjinove kutie" - u uredima, tvornicama i u selima,
projektirane prema partijskim smjernicama u veljai 1924. Organizirane su Lenjinove veeri za
proslavu njegova roendana. U
108
KULT LINOSTI
duanima se pojavio lenjinski ki, suveniri za tisue komunistikih hodoasnika koji su se vukli mimo
votanog tijela velikoga vode iz godine u godinu.40 Partija je poticala obredno tovanje koje e deset
godina nakon toga postati obiljeje novog kulta Staljina.
Oito je da su Hitleru i Staljinu politiki koristile dvije odvojene niti politikoga mesijanstva iji su
korijeni bili u devetnaestom stoljeu. Suvremena rasprava o jedinstvenoj linosti koja tei za vlau
preobrazila se u poslijerevolucionarnoj Rusiji i poslijeratnoj Njemakoj u metaforu otkupiteljskog
spasitelja - ali metaforu potek-lu iz naroda, koji shvaa njegovu patnju i pomae mu u borbi protiv
pasivnih i pogubnih povijesnih sila. "Heroj, voda, spasitelj", pisao je Jung u svojem radu 1934., "jest
onaj tko otkriva novi put s veom sigurnou."41 Bez takva plodnoga kulturnog tla kult Hitlera i Staljina
ne bi nikada postigao takve razmjere.
Svi su kultovi linosti manje-vie fikcije. Trebalo je stvoriti pretjerani imid obojice diktatora. To ne
znai da su bez toga imida Hitler i Staljin beznaajni, jer povijest - s njihovim ve opisanim usponom
do moi kada su ti kultovi bili tek u zaetku - pokazuje da su oni bili obdareni mnogim drugim politikim
i osobnim vjetinama, potpuno neovisnim o kultu to su ga iskoritavali. Problem s kojim su se suoila
oba diktatora bio je u tome to su samo to i imali. Nisu bili monarsi niti uspjeni vojni zapovjednici, niti
ljudi s velikim nacionalnim zaslugama ija bi prava na vodstvo bila oita. Bez obzira na iskazanu
snagu linosti i volje, ijedan i drugi shvatili su da njihovo pravo na vrhovnu vlast treba umjetno poticati i
podravati te u odreenom smislu "preuveliati".
Samosvjesno stvaranje politikog imida uobiajeno je u dobu strunjaka za stvaranje imida i
televizije; tridesetih godina to je bila novina. No imid je bio i te kako vaan za obojicu voda ije je
pravo na vlast potjecalo iz javnog odobravanja. Ni jedan ni drugi nisu nikada u javnosti odraavali
svoju stvarnu osobu. "Taj mali ovjek u smedem ogrtau, gospodin Adolf Hitler", napisala je Martha
Dodd, ki amerikoga veleposlanika, "obina je bajka."42 Ta je fikcija stvorena na bezbroj beznaajnih
naina. Dobro je poznato daje Hitler provodio sate uvjebavajui svoje govore na velikim
109
DIKTATORI
javnim priredbama. Njegova pretjerana teatralnost nije nikada bila tako spontana kako se doimala.
Jedna od njegovih tajnica, Christa Schroeder, sjeala se, na sasluanju nakon rata, daje Hitler
beskrajno uvjebavao svoje govore, neprestance provjeravajui jezik, pravei stanke i isprobavajui
"glas i glumu" kojima e se koristiti kad doe napokon vrijeme da odri govor.43 Glavnina njegovih

javnih nastupa bila je proraunata. Nije htio da ga vide ili fotografiraju s naoalama (sauvala se samo
jedna takva fotografija; Hitler je bio vrlo dalekovidan, pa su dokumenti morali biti natipkani velikim
slovima na tzv. "Fuhrerovu pisaem stroju"). U njegovu ponaanju u javnosti, premda u njemu nije bilo
koopernog gestikuliranja kao u Mussolinija, bilo je samouvjerenosti Izabranika.44 Martha Dodd
zapazila je kako se "vitko tijelo, blijedo, njeno, neurotino lice, skromno dranje" iz doba prije 1933.
postupno pretvaralo u "bezobrazan i arogantan lik, razmetljivo zabaenih ramena, koji hoda i marira
kao da je stvorio zemlju ispod svojih nogu".45
Hitlerovo prenapuhano, katkada gotovo histerino ponaanje na govornici pred tisuama gledatelja
bila je apoteoza imida. Ti su dogaaji bili izreirani u svim pojedinostima i predstavljeni to je mogue
brojnijem sluateljstvu. O stranakom mitingu 1933. snimljen je film Pobjeda uvjerenja {Sieg des
Glaubens), koji je gledalo dvadeset milijuna gledatelja u njemakim kinima. To nije bilo potpuno
uspjeno sredstvo za kult, jer je film Hitlera stalno prikazivao rame uz rame s Ernstom Rohmom, a ni
finale s Hitler ovim zavrnim govorom nije se mogao snimiti iz tehnikih razloga.46 Idue godine
mlada glumica i filmska redateljica Leni Riefenstahl bila je pozvana da filmski zabiljei miting stranke
1934. godine. U sljedeem filmu, Trijumf volje {Triumph des Willens) Hitler vie nije bio obian ovjek.
Njegov zavrni govor okrunio je film prizorima nadasve velike dramatske snage i emotivnog
intenziteta. Drugi film daje primjerenije od prvoga obredni prikaz zadivljene javnosti i njezina jedinoga
herojskog otkupitelja. To supostavljanje tvori sr prikaza kulta tijekom tridesetih godina. Amerika
novinarka Virginia Cowles ostavila je svjedoanstvo o jednom od tih mitinga na golemom stadionu s
200.000 ljudi:
110
KULT LINOSTI
Kako se pribliavalo vrijeme Fuhrerova dolaska, mnotvo je bivalo sve nemirnije. Minute su prolazile, i
ekanje se inilo beskrajnim. Iznenada se bubnjanje pojaalo, i tri motorkotaa sa utim zastavama
koje su vijorile s njihovih vjetrobrana projurila su kroz vrata. Nekoliko minuta kasnije kolona crnih
automobila brzo je ula u arenu: u jednom od njih bio je Hitler, stojei na prednjem sjedalu, s rukom
pruenom u nacistiki pozdrav.
Zatim je Hitler poeo govoriti. Mnotvo se stialo, ali su bubnjevi nastavili bubnjati ravnomjernim
ritmom. Hitlerov glas kretao je u no, a svako toliko mnotvo je urlalo od odobravanja i pljeskalo. Neki
gledatelji njihali su se tamo-amo intonirajui Sieg heil i ponavljajui te rijei u delirijskom ludilu. Gledala
sam lica oko sebe i vidjela kako im suze teku niz obraze.
Tu uspjenu predodbu preuvelianoga Hitlera jo je jae naglasila zbunjujua slika ovjeka koji je
zatim napustio govornicu. Dotadanja javna zvijezda, nastavlja Virginia Cowles, preobrazila se u
"neugledan i jadan lik".47 Iako je Wyndham Lewis smatrao da Hitler moe javno pokazati i "divljaki
prijetea" raspoloenja, i on je zakljuio da bi daleko od pozornice i mikrofona bilo "teko nai
prozainiju osobu".48
Staljinov imid u javnosti bio je vrlo daleko od dramatinih i emotivno nabijenih sueljavanja vode i
vodenih uprizorenih u Njemakoj. Rijetko se pojavljivao u javnosti, a kad bi se i pojavio, ugoaj nije bio
tako senzacionalan. Na sastancima je radije sjedio sa strane, prije mirni promatra negoli primadona.
esto se odluivao na to da govori posljednji, ne kao trijumfalni finale nego kao skromna koda.
Usavrio je lik "strieka" (premda su ga samo Amerikanci zvali "Uncle Joe"), naglaen gustim
brkovima i lulom te sporim i promiljenim nainom govorenja. Pria se da je tridesetih godina traio od
lanova Moskovskoga dravnog kazalita poduku za stil diktatorskoga imida. Savjetovali su mu
vaniji stav, da se koristi lulom kao rekvizitom, da govori polako, s dugim stankama koje bude
napetost i da se povremeno zajedljivo smjeka.49 Kad bi ipak govorio u javnosti, nije mu se urilo i
katkada bi zastajkivao. Stenogrami pokazuju kako nije bilo zanjihane, suzne gomile nego "smijeha" ili
"glasnog smijeha", a povremeno "glasnog i dugog pljeskanja". Ljudima je bilo doputeno da ga
prekidaju dok je govo111
DIKTATORI
no, premda esto samo radi naglaavanja voinih osjeaja ("Svinje", uzviknuo je jedan dobrohotni
sluatelj kad je uo za otpor kulaka) Poslije govora, kako se moglo vidjeti u filmskom urnalu, Staljin je
pljeskao svojem sluateljstvu dok je ono stajalo i aplaudiralo mu 50
Meutim, u nekim vanim vidovima dva su diktatora prili stvaranju svojeg imida na vrlo sline naine
Obojica su se predstavljali kao skromni, jednostavni mukarci, potekli iz redova obinih ljudi Odijevali
su se nenametljivo, u jednostavne vojnike bluze i sakoe Hitler je nosio samo svoj eljezni kri prvog
stupnja, a Staljin medalju Heroja rada Sovjetskog Saveza Samo je vrhovno zapovjednitvo u ratu
promijenilo taj izbor kad su obojica nosila paradnu uniformu u slubenim prigodama No Staljin nije
nikada bio sretan s nazivom maral Sovjetskoga Saveza koji mu je dodijeljen 1943 niti s blistavom
bijelom uniformom primjerenom toj tituli "to mi sve to treba7" pitao je Molotova Odbio je odlikovanje

Heroja Sovjetskoga Saveza to su mu ga ponudili 1939 51 Staljin nije volio javno razmetanje i
isticanje, pa je svoju nepreuzetnost pretvorio u vrlinu Hitler se volio pretvarati da sudjeluje u ivotu
obinih radnika kad se obraao mnotvu njemakih radnika Klonio se svega to bi ga inilo
razmetljivim, povlatenim ili ljubiteljem uitaka
Imid jednostavnog ovjeka iz naroda namjerno je stvoren, gotovo sigurno iskren i potpuno drukiji od
raskoi i ugladenosti predratnih careva Ta poza omoguila je obojici da se javnosti pokazuju i
pristupani i distancirani S jedne strane, ljudi su s likom voe mogli poistovjetiti nekoga tko sudjeluje u
njihovim problemima i shvaa ih, s druge strane, oba diktatora njegovali su predodbu kako su, unato
politikoj poniznosti, prisiljeni odvojiti se od svakodnevnog ivota dok vode narod Hitler je tridesetih
godina vidio vie svojeg naroda negoli Staljin, ali za vrijeme rata obojica su se sve vie odvajali od ire
populacije Njihovi privatni ivoti bili su zatieni od pogleda javnosti Hitler je namjerno ostao neenja,
dijelom zato to je htio pokazati da je oenjen povijesnom zadaom da obnovi Njemaku, a dijelom
moda zato to je u njemakim enama htio pobuditi traak nade da ce on izabrati jednu od njih 52
Njegova ljubavnica Eva Braun bila je prisiljena ivjeti u sjeni Staljin je imao obitelj, ali je jasno
razdvajao privatni ivot od svoje uloge diktatora, do te
112
KULT LINOSTI
mjere da je rtvovao jednoga od svojih sinova kojega su Nijemci zarobili za vrijeme rata
Tu mjeavinu pristupanosti i distanciranosti ilustrira podizanje nove zgrade Hitlerove kancelarije
Reicha, ija je gradnja poela sredinom tridesetih godina, a zavrena u sijenju 1939 U sredini te
velianstvene zgrade bila je golema radna soba s ogromnim, neza-kremm pisaim stolom No,
zapravo nije sluila kao radna soba U njoj je Hitler primao pojedine goste Kad bi stigli, nakon prolaska
dugim hodnikom visoka stropa do vrata radne sobe, ugledali bi osamljen lik Fuhrera, gotovo izgubljen
u golemoj sobi u kojoj je, kako se govorilo, neumorno radio za budunost Njemake Zatim bi se Hitler
dignuo i priao pndolici da ga pozdravi i oslobodi treme Teatarski uinak bio je izvanredan - prisnost i
zastraivanje u isto vrijeme Time je trebalo stvoriti dojam da je Hitler potekao iz naroda, ali daje
istodobno i neto vie od ovjeka iz naroda Radnicima koji su sagradili novu rezidenciju Hitler je rekao
"Kad god primam nekoga u kancelariji, ne primam ga kao privatni pojedinac Adolf Hitler nego kao
voda njemakoga naroda - pa ga stoga ne primam ja nego Njemaka preko mene "53
Ta sloena predodba bila je sredinja fikcija kulta linosti I Staljin i Hitler ostavljali su dojam da se na
neki nam razlikuju od svakodnevnog svijeta politike (u kojoj su i te kako aktivno i redovito sudjelovali)
na temelju svoje povijesne uloge vode Naprotiv, om su promicali predodbu kako vode dravu u
interesu naroda, iznad politike, ali ipak sposobni protumaiti i posredovati volju naroda Glavni mit o
Hitlerovoj diktaturi bila je tvrdnja kako se on potpuno siodio s njemakim narodom, da ima s njim
prisan odnos zbog kojega je, prema rijeima Carla Schmitta, istaknutoga njemakog ustavnog
pravnika, bio "neposredan i blizak" milijunima Nijemaca koji su ga slijedili 54 Na stranakom mitingu u
Nurnbergu 1934 godine sam je Hitler objasnio narav svojih spona s narodom "Nae vodstvo ne
smatra narod pukim objektom svoje aktivnosti, ono ivi u narodu, osjea s narodom i bon se za narod
"55 Zahvaljujui tom "neprekidnom i nepogreivom ugovoru" volja svakog pojedinca ukljuena je u
volju vode Narod je "utjelovljen u Fuhreru", koji ce ih voditi u povijesnu sudbinu 56
113
DIKTATORI
Staljinova tvrdnja kako vodi sudbinu naroda izvedena je iz politikih okolnosti svojstvenih Sovjetskom
Savezu. Dok je Hitler namjerno prikazivao svoje vodstvo kao neto ukorijenjeno u osjeaje sklonosti
prema njemakom narodu i psihikom jedinstvu s njim, kult Staljina bio je ukorijenjen upravo u
ouvanju Lenjinove revolucije. Staljin se poistovjetio s batinom mrtvoga vode neposredno nakon
Lenjinove smrti u sijenju 1924. U nizu predavanja na Sverdlovljevu univerzitetu u travnju 1924.
godine, poslije objavljenim pod naslovom O osnovama lenjinizma, Staljin je iznio svoje stajalite da su
partija i njezino vodstvo povijesno obvezatni sauvati "lenjinistiku partiju" po svaku cijenu, pa je u
glavnim crtama izloio i branio svaki vid Lenjinova doprinosa revolucionarnoj misli.57 Teko je odrediti
toan trenutak u kojem se Staljin poeo predstavljati kao Lenjinov nasljednik koji vodi i usmjerava
partiju, koji vidi dalje od radnike klase, a ipak odrava mit da je on pravi predstavnik naroda,
utjelovljenje revolucionarnih tenji, ali to se stajalite uvrstilo ve potkraj dvadesetih godina kada se
izraz vod poeo upotrebljavati samo za Staljina, "vou i uitelja" poput Lenjina.
Od toga vremena o Staljinu se redovito govorilo kao o Lenjinovu vjernom ueniku i stalnom pratiocu.
Godinjica Lenjinove smrti 1930. spojena je s proslavama Staljinova pedesetog roendana. Poetkom
tridesetih godina Staljin se uspio predstaviti kao prvi tuma Lenjinove doktrine. Lenjinove slike
postavljale su se uza Staljinove portrete na plakatima i u novinama, ali umjetnika prezentacija te
dvojice poela se mijenjati. Dvadesetih godina na plakatima obojice Lenjin je bio prikazan u prvom
planu, a Staljin iza njega, a u nekim sluajevima Staljinov lik je bio djelomino zakri-ven. Na posterima

iz tridesetih njih dvojica bili su u poetku prikazani vizualno jednako, ali ve sredinom desetljea
prevladali su plakati na kojima je Lenjin bio lice na zastavi ili magloviti lik u kutu ili u pozadini prikazan
kako se smjeka svojem nasljedniku iji je stameni lik sada dominirao slikom. Plakati sa Staljinovim
likom bili su tiskani u nakladama od 150.000 ili 200.000 komada dok su oni s Lenjinovim likom rijetko
tiskani u vie od 30.000 primjeraka. Na jednom od najpoznatijih plakatnih slika iz doba diktature, koju
ju je napravio Viktor Govorkov 1940. godine, "Staljin u Kremlju vodi
114
KULT LINOSTI
brigu za svakoga od nas", Staljin sjedi za pisaim stolom marljivo piui pod svjetiljkom, kasno u noi,
ali Lenjina nema na vidiku. Na jednom od posljednjih plakata Viktora Semjonovia Ivanova, "Veliki
Staljin - zvijezda vodilja komunizma", Lenjin je sveden samo na ime, upadljivo napisano na knjizi koju
Staljin dri. Na velikoj polici za knjige, iza samog Staljina, na hrptovima knjiga vidljivo je samo ime "J.
Staljin".58
Sredinom tridesetih godina kult Lenjina je oslabio, potpuno potisnut novim kultom Staljina. "Staljin je
Lenjin dananjice", bila je partijska parola. Na Novu godinu 1934. u Pravdi je objavljen lanak Karla
Radeka, prijanjeg partijskog vode degradiranog u borbama za vlast dvadesetih godina, pod naslovom
"Staljin, graditelj sovjetskoga drutva". Radek, prisni prijatelj "bogostvoritelja" Lunaarskog, prikazao je
Staljina kao Lenjinova pravog nasljednika i kao vrhovno bie partije. lanak je objavljen u obliku
broure u nakladi od 225.000 primjeraka, oznaivi s velikim publicitetom slubeno stvaranje novoga
kulta Staljina.59 Tijekom tridesetih godina Staljin se spominjao ee nego o Lenjin kao revolucionarni
uitelj naroda. Sve su kole 1934. godine objavile primjerke Staljinova govora na XVII. kongresu
Partije sa smjernicama koje su objanjavale oduevljenje partije kao cjeline "u proglaavanju svoje
odanosti vodi, drugu Staljinu".60 "Nadahnuti voda cijelog proletarijata, Staljin Veliki" bio je naslov na
prvoj stranici Pravde 1935. godine; "Mudri voda", "Najmudriji ovjek naega doba", pisalo je 1936. U
filmu Lenjin u oktobru iz 1937. Staljin je voda koji savjetuje Lenjinu svaki potez.61 Staljin nije nikada
potpuno prekinuo vezu koju je stvorio izmeu sebe i batine mrtvoga Lenjina, kojom se koristio kako bi
se zatitio od kritike. Nije dopustio upotrebu izraza "staljinizam" za opis svojih doprinosa teoriji,62 ali je
prisvojio tovanje naroda koje je dvadesetih godina podravalo kult Lenjina.
Predodba o Staljinu kao glavnom vodi revolucije nakon Lenjina obuhvaala je mit o sveznanju i
nepogreivosti, tvrdnje koje su postojale i u stvaranju mita o Fuhreru. Voda kao vodilja, dalek i svevidei, a ipak uvijek nekako nazoan bila je predodba koju je naglaavao ikonografski status dvojice
diktatora. Vizualna predodba bila je bitna za irenje kulta. Hitlerovi portreti morali su visjeti u
115
DIKTATORI
svakoj javnoj zgradi, a 1934. ministar unutarnjih poslova Wilhelm Frick obznanio je da e se iz
dravnih fondova platiti postavljanje odobrenih fotografija Fuhrera u svakom uredu.63 Biste,
razglednice, jeftini plakati jasno su prikazivali Hitlera njegovoj javnosti, ali sve je to bilo briljivo
odabrano. Od samog poetka svoje karijere Hitler je bio svjestan vanosti portretiranja. U rujnu 1923.
pojavio se prvi slubeni portret u tri formata. Tu fotografiju i veinu kasnijih snimio je fotograf Heinrich
Hoffmann, jedan od Hitlerovih najvjernijih pratilaca. Na svim Hitlerovim javnim slikama velika panja
posveena je izrazu i pozi. U Njemakoj je dvadestih godina postojalo ivo zanimanje za prikaz lica,
dijelom zbog sve veeg zanimanja za rasnu biologiju, dijelom iz estetskih razloga. U Njemakoj je
1927. Ernst Benkard tiskao Vjeno lice (Das ewige Antlitz), zbirku slika posmrtnih maski slavnih ljudi
prikazanih na crnoj pozadini, medu njima i posmrtnu masku kompozitora Richarda Wagnera. Hitler je
posudio tu zamisao za jedan od najupadljivijih plakata predizborne kampanje 1932. - fotografiju samo
Hitlerova lica na crnoj pozadini s jednom jedinom rijei "Hitler" napisanom velikim slovima pri dnu.64
Predstavljanje Hitlera kao utjelovljenja germanske rase suoilo se s oitim problemima: Hitler nije imao
izrazit profil niti visok stas i nije bio plavokos poput rasnog stereotipa koji je elio sauvati. Kad je Max
von Gruber, predsjednik Bavarske akademije znanosti i eugeniar, vidio Hitlera prvi put, napisao je
ovo: "Vanjtina i glava loeg soja, mjeanac. Nisko elo, nelijep nos, iroke jagodice, sitne oi, tamna
kosa."65 Hoffmann se trudio prikazati Hitlera u najljepem svjetlu, usredotoivi se na mnogim slikama
na njegove oi i vizionarski pogled. Nakon 1933. slubeni su portreti naglaavali imid povuenijega,
krutijeg, ozbiljnijeg prorokog dravnika u elegantnoj uniformi ili odijelu. Ni na jednoj slici nije bilo ni
pokuaja da se Hitler prikae kao stvarni ovjek. To je uvijek bila idealizirana slika vieg, snanijeg i
otmjenijeg Hitlera u pozi vojnika, proroka ili dravnika. Hoffmann je 1936. godine objavio zbirku
fotografija u obliku knjige. Slike iz Filhrerova ivota prodale su se u dva milijuna primjeraka. Hoffmann
je 1939. godine objavio 200.000 primjeraka druge, manje knjige pod jednostavnim nazivom Fuhrerovo
lice sa
116
KULT LINOSTI

esnaest portreta koji su obuhvaali Hitlerov politiki ivot od 1919. Te su slike 1936. najprije
prikazane u stranakom tjedniku Illustri-erter Beobachter pod naslovom "lice skovano borbom" kao
protu-potez nelaskavim komentarima o Hitlerovoj fiziognomiji u izgna-nikom satirikom asopisu
Simplicissimus, premda oni nisu mogli nauditi miljenju kako je Hitler idealno lice za "novi poredak".66
I Staljinovo lice iscrpno su iskoritavali radi promidbe kulta njegove linosti. Od sredine tridesetih
godina iz propagandnog je aparata tekla bujica Staljinovih slika u oinskoj pozi s djecom ili s
radnicima, ili kao partijskog mislioca, s knjigom u ruci, kako netremice gleda u socijalistiku budunost.
Slike vode bile su trajni, sveprisutni podsjetnici na kult, briljivo oblikovane kako bi se maksimalno
pojaao njihov uinak. Ve 1918. godine Lenjin je potaknuo zamisao o javnom prikazivanju
socijalistikih heroja u obliku kipova, bista ili bareljefa, ali on je imao na umu uglavnom mrtve heroje.67
Od 1924. godine na plakatima i kipovima poeli su se javljati portreti ivih boljevika. Za Staljina je
moda bila prekretnica prvomajska parada 1932. godine kada su na moskovskom Pukinovu trgu
objesili divovske ali jednake portrete Lenjina i Staljina, jednog do drugog. Otad su se Staljinovi portreti
pojavljivali svugdje na javnim prostorima i u mnogobrojnim kuama (premda je svakom tko je bio tako
glup da ga objesi u zahodu prijetio sudski progon). Za razliku od Hitlerovih slika, na prvim portretima
Staljin se smjekao ili je prikazan u leernoj pozi, premda nije bilo ni traga bubuljiavoj koi i tamnom
tenu. Tek u kasnijem razdoblju diktature prevladavaju ukoeni, dravniki prikazi; Staljina se moglo
vidjeti na mnogim portretima kako nepokolebljivo gleda u daljinu, nepomino, poput stijene.68 U
slubenom asopisu Umjetnost objavljene su 1935. godine smjernice za "portrete voa", u kojima se
briljivo opisivalo to se smije a to ne smije u prikazivanju Staljina. Isto je bilo s popularnim izdanjima
povijesti ili slikovnicama. Novi naputci objavljeni su 1939. godine za proslave Staljinova ezdesetog
roendana s naslovom "to pisati o ivotu i radu druga Staljina".69 Pravda je 1929. obznanila da e
"svaki radnik i seljak koji zna itati"70 ubrzo moi dobiti Stalj ino v jednostavni ivotopis, ali on nije
objavljen jo deset godina. Za Staljinov roendan 1939. godine napokon je iziao
117
DIKTATORI
autorizirani Kratki ivotopis] drugo izdanje objavljeno je osam godina poslije, a u njemu je, kao i u
knjigama o Hiti eru, bilo portreta od mladosti do doba zrelog dravnika poevi od ozbiljnog prikaza
mladog sjemenitarca i zavrivi s prosijedim, debljim Staljinom u uniformi generalisimusa iz ratnog
razdoblja. Na posljednjih sedam stranica knjige, koju su kupili milijuni sovjetskih graana, bili su
prikazani svi elementi kulta linosti - veza s Lenjinom, herojski voa i otac svojega naroda,
kanjavanje neprijatelja, jedini graditelj sovjetskoga komunizma, razboriti mislilac i voda.71
Uza slike i kipove citirane su i rijei voda. Hitlerov Mein Kampf postao je uspjenicom i stranakom
biblijom. Najprije objavljena u dva sveska 1926. i 1927. po cijeni od dvadest i etiri marke, prilinoj
svoti u to doba, knjiga se prodavala umjereno. Verzija u jednom svesku objavljena je 1930. godine za
osam maraka i prodaja je poela rasti, pa je potkraj 1933. godine dosegnula vie od jednog milijuna. U
travnju 1936. matiarima je nareeno da izdaju primjerke svim mladencima. Do kraja Treega Reicha
prodalo se, prema procjenama, 8 do 9 milijuna primjeraka.72 Staljin je pisao mnogo vie od Hitlera.
Njegove su se knjige prodavale u jeftinim partijskim izdanjima koja su brojem zasjenila ak Marxa i
Lenjina. etrdesetih godina objavljeno je u trinaest svezaka slubeno izdanje Staljinovih sabranih
djela, ast koju je dotad uivao samo Lenjin. Do smrti Staljin se prodao u 706 milijuna primjeraka,
Lenjin u 279 milijuna, a Marx i Engels u samo 65 milijuna.73 Meu tim djelima bila je i Povijest
Komunistike partije Sovjetskoga Saveza; kratak teaj, napisana u Staljinovoj reiji 1937. i objavljena
1938. godine. Premda se Staljinovo ime ne spominje u dugom sadraju, knjiga je puna oduljih citata iz
Staljinovih djela (dvadest i est na posljednjih stotinu stranica) i lanih prepravaka revolucionarne
povijesti u kojoj je Staljin preuzeo odgovornost "u zapovijedanju ustankom" u listopadu 1917.
godine.74
Kratki teaj pokazuje opseg do kojeg su se prepravljanjem povijesti mogli stvarati mitovi i legende o
diktatorima. Zbog kultova linosti nova povijest imala je malo veze sa stvarnou, a to joj nije bila ni
namjera. Cilj je bio pokazati kako su dvojica obinih mukaraca preuzeli povijesnu ulogu. Jo povezani
s narodom, Hitler i Staljin
118
KULT LINOSTI
predstavljeni su kao ljudi optereeni visokom dunou neprekidno radei za narod ili za revoluciju,
svevidei, sveznajui, a povrh svega dobri pastiri koji s ljubavlju skrbe za svoja stada, budni u obrani
od vukova koji bi ih inae mogli prodrijeti. Ti su diktatori postali alegorijski prikazi sustava kojima su
vladali, ali mo kultova temeljila se na volji njemakoga i sovjetskog naroda da prepozna i prihvati fikcionaliziranu verziju linosti na kojoj se osnivala alegorija.
esto se govori kako su njemaki i sovjetski narod bili rtve nekakve masovne hip'noze u kojoj su
nijemo slijedili svoje beskrupulozne vode. To nije nikada bio uvjerljiv argument. Uspjeh tih kultova

linosti oslanjao se na aktivno i voljno sudjelovanje milijuna ljudi koji su se dali zaarati, te su prihvatili
i uveliavali pretjerane linosti to su ih stvorile vlasti. Kultovi cvjetaju u dva smjera, odozgo i odozdo,
kako to uoava Weber. Oito dobrovoljni karakter ulagivanja u ovim, kao i u drugim modernim
diktaturama, znaajan je pokazatelj djelovanja diktature u narodu. Postoji suuesnitvo vladara koji
projicira sliku mitskog heroja i sljedbenika koji ga posveuju i potvruju. Emotivna veza stvorena tim
inom povezuje jednu i drugu stranu. Diktatori ne mogu slobodno istupiti iz predstave koja je nastala
njihovom potporom. "Ni Staljin se nije imao pravo odrei ni svoje lule niti dotjeranih brkova", pie
poslije Andrej Donatovi Sinjavski. Osuen da ini sve to "tovatelji trae od njega", Staljin vie nije
bio osoba, "postao je portret".75
Miljenje Sinjavskog nadasve je vano ako elimo shvatiti smisao kulta linosti. Diktatori su stvarali
potrebne metafore o sebi, ali su brzo postali vlasnitvo cijelog naroda, koji ih je mogao prihvatiti ili
odbaciti, kako je Sinjavski dobro spoznao: "Tko vue konce? Moda i mi sami a da to ne opaamo."76
Bila je to oduevljena potvrda naroda koja je te kultove na vrhuncu oblikovala u groteskne forme.
Poneki impuls toj transformaciji nedvojbeno je dala propaganda i stranaki aparat koji je u tome vidio
dio svoje funkcije skrbei kako bi se Hitlera i Staljina tovalo na pravi nain. Staljin je svakodnevno
pomno pratio to piu Pravda i Izvjestija. Mladog su autora Aleksandra Nikolajuka Avdejenka prekorili
zato stoje zavrio govor s "hvala ti, sovjetska .vlasti" i rekli mu da je sovjetska vlast "iznad
119
DIKTATORI
svega Staljin".77 Nekoliko tjedana poslije, u veljai 1935., Pravdaju ponovno objavila drugi
Avdejenkov govor ije bi se pretjerano frazi-ranje moglo u manje ozbiljnoj politikoj sredini smatrati
satirom:
Muevi svih narataja prizivat e Tvoje ime koje je snano, prekrasno, mudro i udesno. Tvoje ime
resi svaku tvornicu, svaki stroj, svako mjesto na zemlji, i u srcima je svih ljudi.. ,78
To je ekstremni primjer. No on pokazuje u kojim se razmjerima kult primjenjivao i odraavao na
sluateljstvo koje je shvaalo svoju ulogu u stvaranju mita.
Kult je prije religijska negoli politika pojava. 1 u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu javnost je slabo
razlikovala te dvije pojave. Kult Hitlera bio je samosvjesno religiozniji. Hitlera su opisivali kao boga ili
kao dar boji. Alois Spaniel, stranaki voa iz Saara, opisao je Hitlera kao "novog, veeg i monijeg
Isusa Krista". Ministar Reicha za crkvena pitanja Hans Kerrl opisao je Hitlera kao "pravoga Svetog
Duha". U programu od trideset toaka pronacionalsocijalistikoga Njemakoga kranskog pokreta,
osnovanog 1933. moglo se nai i ovo:
...najvei pisani dokument naega naroda jest knjiga naega Fuhrera "Mein Kampf". Pokret je potpuno
svjestan injenice da ta knjiga ne utjelovljuje samo najveu nego i najistiju i najistinskiju etiku za
sadanji ivot naega naroda.79
Nacionalsocijalistiki pokret stvorio je vlastitu liturgiju s vjerom, krtenjem i obredom vjenanja. Mali
"Hitlerovi oltari" bili su postavljeni na javnim mjestima i privatnim domovima, poput Lenjinovih kutia u
sovjetskom kultu.80 Pogrebi javnih stranakih elnika bili su prigode za prekomjerne izljeve
religioznosti. Muenika za ideale sjeali su se svake godine na obljetnicu studentskoga pua iz 1923. i
slavili ih poput svetaca.
U Sovjetskom Savezu neposredna veza s kranskom simbolikom bila je tea u dravi koja je barem
slubeno bila ateistika. Usprkos tome, nastanak kulta u narodu bio je, kao u Njemakoj, proet
metaforama koje su bile bestidno svete. Predodbe o Staljinu kao spasite120
KULT LINOSTI
Iju, kao izvoru nadnaravne moi, kao vizionaru ili otkupitelju, bile su posuene iz tradicije narodne
ruske religije, poznate i najobinijim Rusima, pa i onda kada su bili neprijateljski raspoloeni prema
njoj. Neke od prvih Lenjinovih slika snano podsjeaju na ikone, a Lenjinovi kutii bestidne su kopije
svetih kuteva u kuama pravoslavnih vjernika. Staljin je tridesetih godina katkada prikazan s
podignutom rukom na crvenoj pozadini, poput ikona s prikazom Krista. Slike Staljina kako zuri ravno iz
fotografije, a ne iskosa, kako je bilo uobiajeno dvadesetih godina, moda takoer podsjeaju na
ikone.81 Velianje Staljina odraavalo je novu religioznost. "Tvoj jedinstveni genij penje se do neba",
napisao je jedan pjesnik 1936.; "No ti si, o, Staljine, na viem mjestu/vie od najvieg mjesta na nebu",
pisao je drugi. "O, veliki Staljine, o vodo naroda/Ti koji si dao ovjeku ivot/Ti koji si oplodio zemlju",
pojavilo se u Pravdi u kolovozu iste godine.82 U jednom pismu predsjedniku Kalinjinu jednostavno
pie: "Vi ste za mene poput bogoovjeka, a bog je J.V. Staljin."83
Religijska vizualna simbolika cvjetala je u jo jednom podruju ruske kulturne tradicije - u narodnim
pripovijetkama. Tijekom dvadesetih godina sovjetske su vlasti poprijeko gledale na rusku usmenu
predaju basni i bajki kao na manifestaciju kulturne zaostalosti. No poetkom tridesetih godina folklorist
Jurij Sokolov predloio je da bi narodna pripovijetka mogla posluiti kao most izmeu tradicionalnog

drutva i partije koja se modernizira. On je 1932. godine imenovan elnikom Folklorne sekcije Saveza
sovjetskih pisaca. Pod njegovim vodstvom folklor je mobiliziran za partiju. Oivljena je narodna epska
pjesma (bilina) uz tradicionalnu pjevanu narodnu pjesmu u modernom sovjetskom obliku (novina), a
njihove su autore poticali da razmiljaju jezikom novog narataja narodnih revolucionarnih heroja.
Slavnu pjevaicu narodnih pjesama Marfu Krjukovu poslali su na putovanje po selima da nade
nadahnue za nove pjesme o Staljinu, pa je 1937. objavljena antologija narodne knjievnosti, spjevova
i pjesama.84
Sve nove narodne pripovijetke i narodne pjesme nisu bile o Staljinu, ali one koje jesu naglaavale su
kult. "Slava Staljinu bit e vjena" bila je tema jedne novine 1937. godine, u kojoj Staljin susree
Lenjina i odlui osnovati Boljeviku partiju. U pjesmi se zamilja
121
DIKTATORI
Staljin daleko od Moskve, ali uvijek nazoan u svojem narodu: "1 s te (kremaljske) kule dan i no/U
svojoj vojnoj odori/S dalekozorom u ruci/S vedrim osmijehom/Brine se za svoju zemlju/l briljivo njome
vlada." Udovici se savjetuje u tradicionalnoj tualjci: "Idi u Staljinov grad/to llji ga dade Josifu/Sve
svoje znanje Josifu."85 l.F. Kovaljov, najpoznatiji bajkopisac iz sovjetske generacije, prizivao je svijet
magije, arobnjaka i demona u politike svrhe. Lenjin i Staljin bore se arobnim maem i razornom
kuglom koja tei 1.000 pudi. U pripovijetci "Heroj s crnim kovrama" Staljin zabija arobni stup u
zemlju kako bi natjerao Zemlju da se okree u obrnutom smjeru i da se Rusija oslobodi cara,
sveenika i vojnika.86
Kult se u narodu razvijao u raznim oblicima, ali svima je zajednika bila politika hiperbola koja je
poprimila vlastitu formu, neovisnu o stvarnom objektu ulagivanja, jer su se pisci, likovni umjetnici i
dunosnici natjecali kakav e izraz dati mataforikom nadovjeku. tovanje heroja zarazilo je sva
podruja javnog ivota. U Njemakoj su stvoreni novi dani za proslave: Hitlerov roendan 20. travnja;
Dan njemake majke na roendan Hitlerove majke; Dan sjeanja na one koji su dali ivot za ideale
nacionalsocijalizma 9. studenoga; ekstravagantne proslave svakog 30. sijenja radi obiljeavanja dana
kada je Hitler postao kancelarom. irom Njemake ulice i trgovi bili su nazvani po Fuhreru; sadili su se
Hitlerovi hrastovi; tisue nesretnih njemakih djeaka krteno je imenom Adolf, a to je ime, prema
jednom zanesenom filologu, sastavljeno od aath" (boanski ili duhovni in) i "uolfa" (stvoritelj).87
Kult Hitlera openito nije bio ni tako neobuzdan niti tako izravan kako se u Sovjetskom Savezu doimao
kult Staljina. im je javno ulizivanje Staljinu slubeno dozvoljeno, SSSR se suoio s pretjeranim
napadajima nesputana dodvoravanja, premda je ono bilo i organizirano. Sovjetska je knjievnost
dvadesetih godina jo kritiki gledala na Staljina, ali od tridesetih godina svi su se knjievni oblici
prilagodili kultu linosti. Tipian je primjer narodna pripovijetka Staljin i Istina, objavljena 1936., iz
Nenekoga okruga u Sibiru, kamo je mladoga Staljina car prognao u tundru zbog njegova prijateljstva
s Istinom. U svojem ledenom progonstvu on se pokazuje kao pravi heroj koji vodi obine ljude u
sretniju bududunost bez cara.88
122
KULT LINOSTI
Novela Na istoku, objavljena iste godine, podsjea na zrelijeg vodu dok glavni enski lik "slua glas
nae domovine, jasan, beskrajno poten, neizmjerno srdaan, staloen i oinski glas Staljina".89
Barem neki od tih dodvorikih tekstova vuku tradicionalno korijenje iz azijskih drutava u kojima
neobuzdano laskanje vladarima ima prepoznatljivo simboliko znaenje. Jednu od prvih otvoreno
kultnih pjesama napisao je iranski pjesnik Lahuti: "Mudri gospodaru, marksistiki vrtlaru/Ti uzgaja
lozu komunizma."90 No, i laskanje ima granica. U kolovozu 1936. godine, na vrhuncu prvoga vala
kulta, uvodnik u dnevniku Izvjestija iskreno je priznao da pisci, kad je posrijedi Staljin, "vie ne znaju s
ime bi te usporedili i nai pjesnici vie nemaju dovoljno jezinoga biserja da te opiu".91
Lokalni dunosnici natjecali su se uzajamno u davanju Staljinova imena selima, gradovima,
kazalitima i kolhozima. Do etrdesetih godina na zemljovidu SSSR-a vidjeli su se, osim Staljingrada,
gradovi Staljinsk, Staljinogorsk, Staljinabad, Staljmski, Staljinograd, Staliniri i Staljino. U nekoliko
pisama partiji 1937. predloeno je preimenovanje Moskve u "Staljinodar" ili "Staljindar". Jedan
zanesenjak predloio je promjenu kalendara s poetkom od Staljinova, a ne Kristova roenja. To je i
Staljinu bilo previe pa je odbio oba prijedloga.92 U godinama neposredno prije poetka rata kult je
namjerno sveden u umjerenije okvire. U anonimnom pismu jednog komunista, svjesnog problema,
poslanog u srpnju 1938. godine danovu, vrhovnom gospodaru svih umjetnika u Sovjetskom Savezu,
izraena je prituba kako je "sve Staljin, Staljin, Staljin...Naposljetku to sveto i ljubljeno ime - Staljin moe izazvati takvu buku u glavama ljudi da e... imati suprotni uinak".93 No smanjeni intenzitet kulta
bio je relativan. Kad bi se Staljinovo ime spomenulo na predratnim sastancima Centralnoga komiteta,
svi su nazoni pljeskali. Rat i pobjeda donijeli su obnovljeni val neograniene idolatrije. Od 1945. do
1953. godine kult je institucionaliziran, i nitko se nije bunio protiv imida Staljina kao oca naroda i

tvorca pobjede, pa ni onda kada je Staljin u filmu Pad Berlina prikazan kako sam briljivo prati situacija
na stoernim kartama i planira Hitlerov poraz. Na vrhuncu staljinizma moglo se vjerovati kako je Staljin
iz predratnoga mita postao stvarni poslijeratni heroj i dravnik.
123
DIKTATORI
Krajnja iracionalnost jednog i drugog kulta tridesetih godina namee pitanje uvjerenja. I za one koji su
prihvatili kult voe kao vjerski in pretjerano oduevljenje vjernika i nevjerojatne kvalitete pripisane
jednom i drugom voi imaju oito metaforiko obiljeje. S pravom se tvrdi da su obojica diktatora mogli
zadrati mo s mnogo niom razinom idolatrije. Zato su onda obojica aktera i njihova publika uivali u
tim prenaglaenim oblicima politikoga teatra? U koje su svrhe sluili kultovi linosti?
Veina pokuaja da se odgovori na ova pitanja poinje sa samim diktatorima. Njihovi razlozi nisu
posve eksplicitni. Staljinova nastojanja da smanji vanost kulta rijetko su shvaena ozbiljno, jer ima
mnogih primjera Staljinove neposredne intervencije u poticanju i potkreplji-vanju kulta. Za Hitlera je
kult bio potpuno u skladu s idejom da su nove "Fuhrerove drave" utemeljene na naelu linosti. U
Njemakoj su kult smatrali nunom posljedicom predodbe o vodstvu (Fuhrung) i sljedbenicima
(Gefolgshaft)\ apsolutna vlast odozgo, apsolutna poslunost odozdo. Staljin je u tom pogledu posve
drukiji.
Moglo bi se podlei iskuenju i objasniti kult Staljina u kontekstu njegovih osobnih slabosti. Staljina
opisuju kao nesigurnoga, strahovito ambicioznog i tatog. U ovom prikazu kult linosti nije produena
ruka politikoga sustava nego psiholoki rekvizit. Staljinu je trebalo napuhati njegovo krhko
samopotovanje sirovim izrazima velianja. Moda ima istine u toj karakterizaciji, premda je to
nemogue dokazati. Poput Hitlera, Staljin se uzdigao iz jednostavne sredine na vrhovnu vlast u jednoj
velikoj europskoj dravi, i moda je tu priu o uspjehu trebalo stalno ponavljati u diktatorovoj glavi.
Meutim, ima malo povijesnih dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju daje kult odraz krhke psihe. Staljinovo
nevoljko prihvaanje kulta temeljilo se na politikoj procjeni njegovih prednosti. Uvjerljivije objanjenje
nastajanja kulta moe se potraiti u ustroju politikoga sustava tridesetih godina i u sve veoj vanosti
personalne vlasti u njemu.
1 u tome Staljin i Hitler ponovno imaju zajednikih obiljeja. Konteksti u kojima je nastala personalna
vlast bili su razliiti. Takva je bila i sr diktature - Hitler kao otkupitelj njemake nacije, Staljin kao uvar
Lenjinove revolucionarne batine - ali svrha jednoga i dru124
KULT LINOSTI
gog kulta bila je ojaati i osigurati dominantni politiki poloaj dvaju diktatora. Sredstva za postizanje
toga cilja bila su uglavnom slina: obredno dodvoravanje, neprekidna vidljivost ili "nazonost",
stvaranje herojskih mitova, otklanjanje kritike, hotimino supostavljanje imanentnosti i distance. Ti su
kultovi bili briljivo stvorena djela politike umjenosti koja je iskoritavala sveopu politiku tenju za
jakim vodom (ponovno Carl GustavJung: "... nae doba trai otku-piteljsku linost, nekoga tko se
moe osloboditi neizbjeivog stiska zajednitva"95 ) i legitimizirala njihov zov.
Mobilizacija kultova radi potvrivanja personalne vlasti donosila je druge politike dividende. Ni Staljin
ni Hitler nisu imali moralnih ogranienja. Zamisao da bi politika mogla biti svedena na izraze voine
volje omoguila je stvaranje specifinog moralnog univerzuma. Pravinost jednog i drugog diktatora
uzeta je iz mitova o nepogreivosti i sveznanju to su ih stvarali kultovi linosti. Primjedba "To je
Fuhrerova naredba" ukidala je svaku raspravu u Treem Reichu (premda nije obvezatno guila
miljenje). Iako je Staljin nastavio slubeno djelovati preko Centralnog komiteta partije i Sovjeta
narodnih komesara, nijedna vanija odluka nije se mogla donijeti bez njegova odobrenja. Takav
koncept moralnog uporita protezao se na opravdavanje neprijeporno nemoralnih djela. Kada se
Staljin upleo u snimanje Eisensteinova filma "Ivan Grozni", rekao je redatelju: "Morate pokazati kako je
bilo potrebno da bude okrutan."96 U Kratkoj biografiji slavi se Staljinova "nemilosrdna strogost" i
"izvanredna nepokolebljivost" prema onima koji su napadali moralno i politiko jedinstvo partije.97
Gottfried Feder, koji je zacrtao program Nacionalsocijalistike stranke, opisao je Fuhrerovu narav ovim
rijeima: ".. .unutarnji poriv, moralna revnost, strastvena volja... Diktator se mora osloboditi svih
nepotrebnih ogranienja i skrupula... U postizanju svojega cilja ne smije se susprezati ni od krvoprolia
ni od rata."98 Kult linosti veliao je i provoenje osobne volje i opravdavao diktatore ako je njihova
volja podrazumijevala zlo i represiju.
Mitovi o nepogreivosti mogli su se iskoristiti i kao sredstva politikog menadmenta i drutvene
kontrole. Razdoblje personalne vlasti okonalo je postojanje temeljne ideoloke i taktike podjele i
uvrstilo ideju socijalne i politike integracije. Partijska/stranaka
125
DIKTATORI
linija bila je dobro poznata, ali se znalo da Hitler i Staljin donose konane odluke o ideolokim

pitanjima. "Velika debata" o revolucionarnoj strategiji u sovjetskoj Komunistikoj partiji dvadesetih

godina nikad se nije ponovila pod Staljinom. Poraz nacionalsocija-listikih revolucionara 1934. godine
s ubojstvom Ernsta Rohma omoguio je Hitleru da zagospodari idejama stranke. Kult linosti doista je
obdario jednog i drugog diktatora gotovo vizionarskom moi. Ljudi oko njih radije su sluali njihove
rijei negoli ekali pismene naputke ili zapovijedi. To je pojednostavnilo zadau upravljanja i strankom
i partijom. Stranaki/partijski dunosnici i njihovi lanovi, bez obzira na njihove eventualne dvojbe,
imali su vanu ulogu i u stvaranju kulta linosti i u prenoenju toga kulta iroj javnosti. to je status
diktatora bio vii, respektivna je stranka/partija bila ovisnija o jaanju i odravanju kulta kako bi
osigurala naklonost diktatora; to je kult bio uspjeniji, bilo je manje manevarskoga prostora za druge
politike aktere. "Jasno je da je u komunistikim krugovima borba za predsjedniko mjesto u tijeku",
tvrdio je (pogreno) sovjetski akademik na vrhuncu kulta Staljina 1936. godine. "Gotovo sam siguran
da e predsjednik biti Staljin koji e se na taj nain pretvoriti u Josifa Prvog, novoga sveruskog
cara."99
Odnos izmeu vode i voenih bio je takoer vrlo pojednostavljen projekcijom pretjerane slike vode.
Uloga vodia ili otkupitelja pripisana jednom i drugom diktatoru smanjivala je potrebu za
konvencionalni] im oblicima politike lojalnosti i pomagala pri svladavanju paradoksa njihove fizike
prosjenosti i fantastine povijesne uloge koja im se pripisivala. Lakovjerni]i ili zaneseni sljedbenici
prihvatili su sredinji mit kako se u Hitlera i Staljina moe imati povjerenja da e zatititi dravu i
sauvati svoj narod. Rezultat je bio ope i dragovoljno politiko odricanje, oigledno i u drutvenim ili
politikim skupinama koje su prije bile neprijateljski raspoloene prema novom reimu. U Hitler ovoj
Njemakoj to je odricanje ritualizirano uvoenjem stranakoga pozdrava "Heil Hitler". Taj je pozdrav
postao obvezatan za sve dravne slubenike 13. srpnja 1933. godine; bio je obvezatan i za vrijeme
pjevanja dravne himne i stranake himne "Horst Wessel". Nijemcima koji zbog invalidnosti nisu mogli
dignuti desnu ruku, bilo je doputeno dignuti ljevicu.100 Na svim
126
KULT LINOSTI
slubenim pismima trebalo je pisati "Heil Hitler!" umjesto aVa odani" ili "S potovanjem" ili "S
najboljim eljama", a u arhivima je vidljivo da su dunosnici to poeli primjenjivati gotovo odmah nakon
to je Hitler postao kancelar.
Kult Staljina nije mogao ii tako daleko, ali obredno potvrivanje velikog voe bilo je oito na partijskim
sastancima i u javnim prigodama, a odsutnost takvih potvrda, namjerna ili sluajna, poticala je na ukor.
Slinu bi sudbinu doivjele javno izreene kritike ili ale. Kruili su, dakako, vicevi i o Hitleru i o
Staljinu, ali oni su uglavnom ostajali iza zatvorenih vrata. Dvojicu voda trebalo je oito tovati; ako ih
ljudi ne bi shvaali ozbiljno, to se nije smatralo samo glupim i drskim nego i politikim bogohuljenjem.
Oni koji bi se osvijestili i glasno izrazili sumnju ili neprijateljstvo, izlagali su se stvarnoj opasnosti da
budu uhieni ili zatvoreni zbog izdajnike klevete. Povezanost tih dvaju kultova i sustava strahovlade
pokazuje kako je u jednom i drugom drutvu bilo malo mjesta za one koji se nisu dali zavesti
sveopom atmosferom dodvoravanja.
Reakcija javnosti na kult bila je ipak daleko od monolitne. Pokoravanje javnosti kultu prikrivalo je
iroku lepezu motiva. Ponaanje cininih oportunista i pravih vjernika moe izvana biti isto.
Stranakim/partijskim dunosnicima i pripadnicima nije trebala posebna intuicija da shvate kako se
kult moe iskoristiti i u vlastitom interesu: kult se mogao mobilizirati radi suradnje u lokalnom
stranakom/partijskom ogranku ili drutvenoj jedinici; ako se dobro iskoristio, dobivalo se unapreenje;
u najmanju ruku, oduevljenim odobravanjem mogli su se oekivati pozitivni rezultati (premda su
redovite istke partije u Sovjetskom Savezu pokazale da ni tovanje Staljina nije davalo zatitu). Sve
to mogli su initi pojedinci ije je privatno miljenje o objektu dodvoravanja bilo manje laskavo.
Stajalite naroda prema kultu u jednoj i drugoj zemlji mijenjalo se s promjenama okolnosti. Kult Staljina
razvijao se vrlo polako poetkom tridesetih godina, ojaao je 1933.-1934. u trenutku kada je osigurana
personalna diktatura, dosegnuo vrhunac 1936.-1937. tijekom Velikog terora i ponovno se javio ojaan
kada je ve 1943. godine propast Njemake bila oita. Zatim je deset godina, sve do
127
DIKTATORI
Staljmove smrti, kult ostao sredinjim obiljejem sustava Njegovi usponi i padovi mogu se dijelom
objasniti namjernim nastojanjima centra da otkloni neprijateljstvo naroda prema Staljinu - primjerice
zbog kolektivizacije ili Njemako-sovjetskog pakta 1939 Kult Hitle-ra takoer je odraavao plime i
oseke reima Bio je najjai 1933 i 1934 , pa oslabio u godinama konsolidacije, a zatim jednakomjerno
rastao u razdoblju vanjskopolitikih i vojnih uspjeha i dosegao drugi put vrhunac u ljeto 1940 godine
kada su se milijuni Nijemaca radovali Hitlerovoj povijesnoj pobjedi nad Francuzima Nakon toga Hi-tler
je jo ulijevao fanatinu lojalnost i vjeru, ali bombardiranje i neminovnost poraza smanjili su privlanost
i u posljednjoj godini rata razotkrili njegovu pogreivost101

Bilo je i mnogo Nijemaca i sovjetskih graana koji nisu htjeli prihvatiti niti odobriti tovanje heroja To je
bilo oitije u Sovjetskom Savezu u kojem se kult manje uklapao u razvitak partijske politike dvadesetih
godina Usprkos tradiciji dodvoravanja caru i vjerskoj mistici, koji su hotimice prizivam u komunistikom
ruhu kako bi se napnje potaknuo kult Lenjma, a zatim i njegova nasljednika, ostaje injenica da se
itav sovjetski eksperiment temeljio na unitenju sustava vladavine koji se osnivao na kultu cara Jedan
se radnik poalio " svatko hvali Staljina, smatraju ga bogom, a nitko ne kritizira "102 Drugi prigovori bili
su usredotoeni na usporedbu s Hitlerom ili na vezu s carskim razdobljem "Dolo je doba kada su
voe postali bogovi i kada ih nose kao ikone", primijetio je jedan drugi radnik nakon sovjetskih izbora
1937 godine 103 Neki od onih koji su se usprotivili Staljinu, poput pjesnika Osipa Emiljevia
Mandeljtama, smatrali su se prisiljenima, radi vlastite sigurnosti, odglumiti tovatelje usprkos svojim
uvjerenjima U zimi 1936 /37 Mandeljtam je napisao Odu Staljinu Njegova se ena poslije sjea kako
je napisati odu znailo da se pjesnik morao "ugoditi, poput glazbala, hotiminim predavanjem opoj
hipnozi" i "biti opinjen liturgijom" 104 Drugi pisci prikrivali su svoje miljenje ironijom ili basnom,
premda su cenzori bili nadasve budni i pazili na najmanji znak neukazivanja tovanja Jedini sovjetski
pisac koji je objavio otvorene kritike Staljina prije voine smrti, pjesnik Naum Mandel, izbjegao je
smaknue jer su ga vlasti smatrale ludim 105
128
KULT LINOSTI
Uvjereni sljedbenici reima - pravi vjernici - bivali su s vremenom psihiki kompleksni]i Njihova
predanost idealima katkada se usporeuje s povezanocu rock-zvijezde i fanova iz kasnijih vremena,
ali to je trivijalna i povijesno neumjesna usporedba Pravi vjernici openito se smatraju svjetovnom
kongregacijom i doivljavaju isto oduevljenje i nijekanje samih sebe poput vjerske ekstaze Nijedan ni
drugi kult nisu prikrivali iskoritavanje religijske simbolike, barem neki vidovi kulta linosti u jednoj i
drugoj diktaturi imaju jak religijski prizvuk Meutim, nijedan kult nije bio metafiziki Oni su se oslanjali
na sponu, stvarnu ili zamiljenu, koja je bila bitno politika, izraz mone veze vode i sljedbenika Taje
veza u pravom smislu rijei bila neposredna i fizika, ne izvanzemaljska Evo, primjerice, upisa u
dnevnik jednoga svjedoka Staljmova posjeta Kongresu mladih komunista u travnju 1936 godine
I ON je ustao, malo umoran, zamiljen i dostojanstven Mogli ste osjetiti strahovitu moc, njezinu snagu,
a istodobno i neto ensko i blago Pogledao sam oko sebe svi su bili zaljubljeni u to blago, nadahnuto,
nasmijeeno lice Vidjeti ga, samo ga vidjeti, bila je srea za sve nas 106
Poslijeratna slika Roberta Sturue s prikazom mlade seljakmje u krugu svoje obitelji, pune
strahopotovanja, nosila je samo naslov Vidjela je Staljina 107
Spona s Hitlerom bila je takoer povezana s politikom moi Kako primjeuje Albert Speer u jednom
od poslijeratnih sasluanja na temu Hitlerove linosti, neposredni krug njegovih vjernih sljedbenika u
njegovoj nazonosti doimao se "beznaajno i plaljivo Bili su opinjeni njime, slijepo ga sluali i nisu
imali vlastitu volju" Fizika nazonost vode, nastavlja Speer, osobito je djelovala na osobe udaljenije
od unutarnjeg kruga " ljudi su bili potpuno uvjereni u Hitlerovu veliinu i poslanje" i prilazili mu sa
"tovanjem zbog njegove povijesne veliine" 108 Kult Hitlera obuhvaao je i element seksualne moi,
a njega u Staljmovu sluaju gotovo i nije bilo ene su pisale Hitleru molei ga da bude otac njihove
djece Jedna ena pisala je kako joj je brak propao zbog predanosti vodi "Od prvog trenutka kada sam
ula za Adolfa Hitlera, osjetila sam kako mi
129
DIKTATORI
daje novu vjeru, dao mi je snagu i mo i ljubav. On je moj idol, i ja u svoj ivot posvetiti njemu."109
ene su, kako tvrde neki oevici, prolazei pokraj Hitlerova bavarskog utoita u Berchtesgadenu, jele
ljunak po kojemu je upravo proao Fuhrer. no
Pretjerano oduevljenje za jednog i drugog mukarca nastalo je uglavnog zbog predodbe o njima i
moi koja je iz nje proizlazila. No ono se moe objasniti i kontekstom povijesti u kojemu su te dvije
diktature nastale. Stanovnitvo jedne i druge zemlje bilo je izloeno vrlo dugim razdobljima politike
nesigurnosti, graanskoga rata, nasilja i oskudice. Ekonomska je kriza bila jaka i duga i dezorijentirala
je ljude. Tenja za spasenjem bila je jedna od posljedica. Jedan i drugi voa iskoristili su psiholoku
nesigurnost svojega stanovnitva i odravali se tom nesigurnou kao i osjeajem sigurnosti koji je
pruao imid vode. Kult linosti u jednoj i drugoj zemlji bio je donekle potrebna fikcija u svijetu u kojem
su "normalni" politiari raskrinkani kao nesposobni, izdajnici ili jednostavno uniteni.
Potkraj ivota i jedan i drugi diktator pokazivali su oite znake tjeskobe glede budunosti. Ijedan i drugi
diktator tvrdili su kako su u jednom trenutku svojega ivotnog puta razmiljali o povlaenju iz
politikoga ivota - Hitler o mirnom ivotu u Linzu, a Staljin o ivotu jednostavnog umirovljenika - ali
obojica su ostali vrsto povezani sa svojom misijom. U svojim zavrnim, zabiljeenim monolozima u
proljee 1945. Hitler se pitao kako e se Njemaka snai bez svojega palog vode. Poslije rata Staljin
je oajavao zbog svojih suradnika u Centralnom komitetu pitajui se to e biti s njima kada njega vie

ne bude da ih vodi: "to e biti s vama? Imperijalisti e vas zadaviti."111 Ni u jednoj ni u drugoj dravi
napuhani kult njihove linosti nije ih nadivio U veljai 1954. Hruov je objavio zaprepatenom
partijskom vodstvu kako je Staljin zlouporabio svoju vlast i nepotrebno tlaio sovjetski narod. Centralni
komitet objavio je rezoluciju "O odbacivanju kulta linosti i njegovih posljedica" kako bi se pobrinuo da
se vie ne ponovi nita poput idolatrije u Stalji-novu sluaju.112 Njegovo je tijelo 1961. godine
uklonjeno iz Lenji-nova mauzoleja na Crvenom trgu i ponovno, neupadljivo pokopano u zidine Kremlja.
U sovjetskoj dravnoj himni, uvedenoj 1943. godine, poto je Staljin ispravio i odobrio rijei, bila je
reenica:
130
KULT LINOSTI
"Staljin nas je uskrisio - vjeru u ljudima/Nadahnuo nas na rad i herojska djela." Nakon 1956. himna se
svirala bez pjevanja sve dotle dok 1977. godine Lenjinovo ime nije zamijenilo okaljano Staljino-vo.113
U ruralnoj Rusiji, koja je bila cilj Staljinova ugnjetavanja, ezdesetih su se godina proirile prie kako je
Staljinov duh izvor uroka.114 U Njemakoj se raskrinkavanje Hitlerove reputacije zavrilo na
Niirnberkom procesu ratnim zloincima koji je poeo u studenom 1945. godine. Nije bilo kasnijih
pokuaja oivljavanja ideala karizmatskog junaka, premda je u komunistikoj Njemakoj Demokratskoj
Republici bilo blijedih verzija Staljinova kulta. Nesputano tovanje linosti bilo je ogranieno na
desetak godina njemake povijesti.
131
4
Stranaka drava
"Stranka i drava nisu jedna te ista stvar jer su njihove zadae razliite. Stranka zapovijeda dravom,
ali nije drava! Stranka je politiko vodstvo, a drava upravljaka funkcija."
Otto Dietrich, rujan 1936.l
"Partija vri diktaturu proletarijata... U tom smislu partija uzima vlast, partija upravlja zemljom... To ne
znai da se partija moe poistovjetiti sa sovjetima, s dravnom vlau. Partija je jezgra te vlasti, ali se
ne moe poistovjetiti s dravnom vlau".
Josif Visarionovi Staljin, sijeanj 1926.2
Nita nije toliko semantiki i koncepcijski optereivalo dvije diktature koliko pitanje definiranja
stranke/partije i njezin toan odnos s dravom i drutvom. Stranka/partija je ipak bila sredinja
institucija obaju sustava. Hitler je bio Fuhrer stranke mnogo dulje negoli voa Njemake, ukupno
dvadeset i etiri godine ako se urauna i godina dana u zatvoru; Staljinov osobni autoritet nije se
temeljio na visokom dravnom poloaju ve na poloaju generalnog sekretara partije, na kojem je bio
trideset i jednu godinu, veim dijelom kao neslubeni "gazda" (hozjciiri) partije. Ni jedna ni druga
diktatura ne mogu se zamisliti bez aktivnosti i sudionitva masovne stranke odnosno partije, iako se
uloga stranke u objanjenju djelovanja i opstanka diktature openito zanemaruje u korist dominantne
linosti u njezinoj jezgri.
1 sam izraz "stranka/partija" navodi na krivi zakljuak. Premda su i njemaka stranka i ruska partija
zapoele ivot kao jedna od mnogih stranaka koje su se natjecale za lanove i glasove i mjesta u
parlamentu, ni Hitler ni Staljin nisu nacionalsocijalizam i sovjetski komunizam
132
STRANAKA DRAVA
smatrali strankom/partijom u uobiajenom europskom smislu. Na godinjem kongresu stranke 1934.
godine Hitler je odrao dug zavrni govor o prirodi politikih stranaka u Njemakoj. Stare
parlamentarne stranke, istisnute 1933., bile su, po njegovu miljenju, izborni mehanizmi koji su
zastupali samo uske vjerske ili gospodarske interese dijela stanovnitva, ali nikada cijeli narod.
Nijedna nije bila nadahnuta "pravim svjetonazorom" jer su sve bile spremne na ideoloke kompromise
s drugim strankama radi diobe vlasti, ili su jednostavno ostajale u oporbi, plijen frakcionatva i klasnog
sukoba.3 I Staljin je otpisivao stranke predrevolucionarne Rusije kao puke "izborne mehanizme
prilagoene parlamentarnim izborima i parlamentarnoj borbi", zaokupljene vlastitim interesima i
borbom za vlast a ne politikim otporom, koji bi narodne mase Rusije doveli do "beznadnog oaja i
neizbjenog poraza".4 Potrebna je, pisao je 1924. u Osnovama lenjiniz-ma, nova vrsta stranke,
beskompromisna, ujedinjena, revolucionarna i iskljuiva - stranka iznad svih stranaka. Hitler je opisao
nacionalistiki pokret u povojima - bio je skloniji izrazu "pokret" (Bewegung) negoli rijei "stranka"
(Partei) koju je smatrao pogrdnom - gotovo istim izrazima. On je osnovan, rekao je sluateljima na
kongresu, da ne prihvati nikakve kompromise, da predstavlja jedinstvenu i revolucionarnu volju, te da
"sam dri vlast"5.
Oba su diktatora mogli govoriti s povoljnoga, uspostavljenog poloaja jednostranake/jednopartijske
vladavine, ali njihova analiza izrazitih znaajki dviju stranaka govori mnogo o njihovu poloaju pod
diktaturom. Nacionalsocijalizam i sovjetski komunizam manje su zastupali gospodarski interes ili

klasnu frakciju, a vie, kako su tvrdili sljedbenici i jednog i drugog, cijelu zajednicu, i bili su proeti
dubljim povijesnim interesima naroda. Komunizam je bio "upravljaka snaga" ili "avangarda" svih
snaga drutvene revolucije u Rusiji; Hitlerovim rijeima, nacionalsocijalizam je bio "rasna jezgra"
(Rasserikerri) cijeloga njemakog naroda, odgovorna za ouvanje rasne budunosti.6 I Hitlerova
stranka i Staljinova partija trebale su u svoje redove privui najbolje elemente stanovnitva koji se
izdvajaju iz mase drutvenim angamanom i inteligentnim aktivizmom. Naa se stranka, nastavio je
Hitler, sastoji od manjine "vrijednih elemenata" opredijeljenih za borbu i rtvu u ime cijelog naroda
(Volk). Po Staljinovu miljenju,
133
DIKTATORI
komunisti predstavljaju "najbolje elemente radnike klase" kojima je sudbina namijenila ulogu voda
njihove klase.7 Nepokolebljivi sljedbenici partije ne smiju se nipoto odvajati od ostatka stanovnitva,
ve moraju biti oblik "prijenosnog remena" (Lenjinov izraz) ili "spojne karike" (Hitlerov izraz) izmeu
portvovne jezgre i udaljenih rubova nestranakog stanovnitva. Preko stranke, prema Hitleru, "cijeli
narod postaje nacionalsocijalistiki", i stranka "utjelovljuje volju njemakog naroda"; za Staljina partija
proima cijelo stanovnitvo revolucionarnim "duhom discipline i izdrljivosti".8 Osnivaki mit obiju
stranaka temeljio se na idealnom populistikom pokretu samozatajnih i samouvjerenih politikih
aktivista iz naroda i zastupnika najdubljih i opih interesa tog naroda.
Bilo je tee definirati toan odnos stranke/partije i drave. U oba sluaja bilo je besmisleno pretvoriti
stranku/partiju u dravu i uvesti njezin aparat, procedure i osoblje umjesto naslijeenih upravnih i
policijskih struktura ak u onim sluajevima gdje su one, kao u Rusiji poslije 1917., bile slabe ili nisu ni
postojale. No nijedna ni druga nisu bile uobiajene parlamentarne stranke, spremne pasivno sjediti i
prepustiti upravljanje malom ministarskom krugu i neovisnom inovnikom aparatu. Dilema je rijeena
prihvaanjem stranke/partije kao izvora politikog vodstva i nadahnua, s dravom kao njezinom
izvrnom polugom. "Partija upravlja zemljom", pisao je Staljin, ali dravne su institucije "organizacije
koje okupljaju radne mase" pod partijskim vodstvom, nameui po potrebi pokornost.9 Potreba za
prisilom, za onim to je Lenjin opisivao kao "vlast koja se neposredno temelji na primjeni sile", bila je
posebna funkcija drave; bilo bi besmisleno, tvrdio je Staljin, kad bi radnika partija primjenjivala silu
protiv radnike klase.10 Ista se razlika isticala u Njemakoj. U Hitlerovu Reichu stranka se
predstavljala kao izvor politikog vodstva i politikih voda, ali je provedba politike bila odgovornost
drave, iji su dunosnici, prema Hitlerovim rijeima, postali "posluni i asni dunosnici pokreta".
Stranka i drava imale su jasno razdvojene funkcije, ali je stranka, barem teoretski, bila "glava tvrtke":
"Sve dok postoji Nacionalsocijalistika stranka, moe postojati samo nacionalsocijalistika drava".11
Ti ideali nisu bili nebitni. Ni u jednom ni u dugom sustavu nije bila doputena nikakva druga stranka, a
borba protiv frakcionatva u stran134
STRANAKA DRAVA
ci/partiji bila je odluna i otra. Politiko vodstvo bila je u rukama najviih dunosnika stranke/partije,
koji su u mnogim sluajevima obnaali i visoke dravne dunosti. Obje su stranke sebe smatrale
reprezentativnom elitom. Meutim, odnos prema dravi i irem drutvu, iz kojeg su se vrbovali obini
lanovi, bio je i sloeniji i nejasniji od iste podjele odgovornosti koju su odredili stranaki/partijski
vode. Same stranke nisu bile pasivni akteri s kojima se manipuliralo iskljuivo odozgo. Uloga, ustroj i
znaaj stranaka mijenjali su se s promjenom prirode obiju diktatura. Funkcionalni disparitet izmeu
drave i stranke bio je proces prilagodavanja i kompromisa, a ne dogovorenog razgranienja.
Drutvena veza izmeu stranke i naroda nije bila bez trzavica ve proizvod politike agitacije, stalnog
nadzora i, po potrebi, otvorene prisile.
I Hitlerova stranka i Staljinova partija razvile su se iz skromnih korijena u goleme organizacije koje su
obuhvaale velike dijelove stanovnitva. Ubrzo poslije osnivanja boljevika frakcija Ruske
socijaldemokratske radnike stranke imala je 1905. godine 8.000, a kada je car zbaen u veljai 1917.
26.000 lanova; nakon Staljinove smrti 1953., Komunistika partija Sovjetskog Saveza - kako su je
nazvali samo godinu dana prije, zamijenivi tim nazivom manje elegantni naziv "Svesavezna
komunistika partija (boljevika)" pod kojim je bila poznata od 1924., imala je gotovo 7 milijuna
lanova. Nacionalsocijalistika njemaka radnika stranka, nasljednica (1920.) sitne Njemake
radnike stranke, imala je 3.000 lanova 1921. i, prema procjenama, 8 milijuna lanova 1945.12
Ni stranka ni partija nisu jednoliko rasle - duga razdoblja konsolidacije ili lagane ekspanzije
izmjenjivala su se s razdobljima naglog poveanja ili smanjenja broja lanova. Obje su pomno
kontrolirale broj i kvalitetu kandidata jer se lanstvo smatralo au a ne automatskim pravom.
Kandidate su esto odbijali. U Sovjetskom Savezu slubeno je 1922. godine uvedeno obvezatno
pokusno razdoblje za "kandidate", premda se kratki pripravniki sta prvi put pojavio 1919. Svakog
potencijalnog lana morala su preporuiti najmanje tri lana partije s odreenim partijskim stazom. Sve

do 1939. radnici i seljaci imali su prednost, s kratkim pokusnim rokom od est mjeseci ili godinu dana,
dok su ne-radnici morali ekati dvije godine
135
DIKTATORI
i pronai pet jamaca. Standardni sustav kandidatskog staa uveden je 1939. s jednogodinjim
pokusnim rokom za sve.13 Nacionalsocija-listika stranka uvela je 1933. dvogodinji pokusni rok,
nakon kojega su lanovi uz stranaku iskaznicu primali i stranaku knjiicu, koja se posebno cijenila;
ocjenjivala se politika podobnost svakog kandidata, a o svakom primljenom lanu vodila se
evidencija. Stranaka/partijska iskaznica dodjeljivala se u objema diktaturama na slubenim
sveanostima kako bi se naglasila njezina vanost. U Sovjetskom Savezu lanove partije moglo se
ponekad prepoznati po platnenoj torbici na laniu oko vrata s dragocjenom ispravom. Gubitak
stranake/partijske iskaznice imao je ozbiljne posljedice, pa je krivac ponekad morao ekati odreeno
razdoblje na ponovnu kandidaturu.14
Jedna od prvih i najvanijih dunosti bila je plaanje mjesene lanarine, bez koje nijedna organizacija
ne bi mogla ispravno funkcionirati. Komunisti su plaali 2% od plae pri ulanjivanju, a zatim redovnu
lanarinu na osnovi mjesenog dohotka. Najsiromaniji lanovi plaali su 1934. godine 20 kopjejki na
mjesec, a imuniji do 3% od dohotka.15 Nacionalsocijalistika stranka uvela je 1934. godine kliznu
skalu od 2 do 5 maraka na mjesec prema dohotku, ali je za lanove koji su stupili u stranku prije
svibnja 1933. zadrana dotadanja lanarina od marku i pol. Neplaanje tih skromnih iznosa na
vrijeme bilo je jedno od najeih opravdanja za iskljuenje iz stranke.16
Poveanje broja lanova Komunistike partije dvadesetih -godina dvadesetog stoljea bilo je
uglavnom uvjetovano hitnom potrebom da se u partiju upie to vie radnika i siromanih seljaka kako
bi time stekla autentiniji proleterski karakter. Kampanje vrbovanja novih lanova 1924. i 1925. godine
u okviru tzv. "lenjinskog upisa" privukle su 200.000 novih lanova, dok se u treem, "listopadskom
pozivu" 1927. broj neznatno poveao. Meutim, najbre popunjavanje partije mlaim radnicima i
seljacima poklopilo se s prvim petogodinjim planom, kada je tijekom etverogodinjeg razdoblja na
brzinu upisano oko 1,800.000 novih lanova, i time se lanstvo udvostruilo. Poslije 1933., svjesna da
je u lovu na nove lanove tijekom plana bila gotovo potpuno nekritina, partija je obustavila nove upise
i pokrenula niz istki, te smanjila broj lanova za 1,600.000. Nakon studenog 1936. godine doputena
je nova kampanja upisa, ali broj lanova gotovo i nije porastao zbog stalnih i
136
STRANAKA DRAVA
estokih istki. Poeo je ponovno naglo rasti tek od ljeta 1938. (vidi Tabelu 4.1), i premda je rat
privremeno zaustavio rast, milijunima vojnika koji su se istaknuli u ratu pruena je mogunost da se za
nagradu skraenim postupkom upiu u partiju. No uobiajeni postupak provjere i upisa zadran je i u
borbenim zonama. U Sevastopolju, gradu kojega su Nijemci opsjedali u proljee 1942., te redovito
bombardirali i gra-natirali, u prva tri mjeseca te godine primljeno je u partiju pedeset i sedam novih
civilnih lanova.17 U sijenju 1946. 1,800.000 lanova prebaeno je iz oruanih snaga u civilni dio
partije, ali je u srpnju 1946. zapoela nova provjera podobnosti zbog toga to su mnogi lanovi
primljeni u partiju na ratitu. Broj novoupisanih lanova tek je preao broj iskljuenja, pa se u
posljednjih est godina Staljinove diktature broj lanova poveavao za skromnih 1,8% na godinu.18
Broj lanova Nacionalsocijalistike stranke nije se poveavao niti smanjivao tako skokovito, ali je ipak
bio podloan razdobljima namjernog ogranienja. Kada se stranka domogla vlasti 1933., vrbovanje se
naglo ubrzalo, a poslije izborne pobjede u oujku 1933. stranku je preplavio val takozvanih
Mdrzgefallenc ("oujski oportunisti") i poveao broj lanova na gotovo 850.000, pa je stranka morala
objaviti moratorij od 1. svibnja. Stranaki uredi stranke nisu uspijevali drati korak s dodatnim
rjeavanjem molbi, pa je upis novih lanova, izuzevi lanove pridruenih organizacija (SA, SS,
Hitlerjugend itd.), obustavljen do svibnja 1937., kada je organizacija bila bolje pripremljena za primanje
novih lanova, a stranci trebalo vie sredstava.19 Novije val bio ogranien na Nijemce koji su ve
pokazali sklonost prema pokretu lanstvom u mnogim pridruenim ograncima ili koji su pruali
"posebne usluge" Reichu. S 2,7 milijuna 1937. broj lanova poveao se na 3,9 milijuna krajem 1938.
Tada je ponovno obustavljeno primanje molbi, ali su 1939. odluili primiti sve nove kandidate kako bi
se najmanje deset posto stanovnitva upisalo u stranku. Stranka je za dvije godine nabujala na 5,4
milijuna, pa su ponovno zatvorili vrata. Poslije 1942. u stranku su se mogli upisivati samo lanovi
Hitlerove mladei (Hitlerjugend) ne bi li se time poboljao dobni profil pokreta, pa su mladi Nijemci bili
stalan priljev nove krvi sve do pada Njemake 1945. godine, kada je gotovo deset posto stanovnitva
bilo upisano u stranku (vidi Tabelu 4.2).20
137
DIKTATORI
Tabela 4.1 lanovi Komunistike partije Sovjetskog Saveza 1917-1953.

dina*

Punopravni lanovi

Kandidati

1917. 24.000
1919.
1920.
1921.
1922.
1923.
1924.
1925.
1926.
1927.
1928.
1929.
1930.
1931.
1932.
1933.
1934.
1935.
1936.
1937.
1938.
1939.
1940.
1941.
1942.
1943.
1944.
1945.
1946.
1947.
1948.
1949.
138

Ukupno
24.000

350.000
611.978
732.521
410.430
381.400
350.000
440.365
639.652
786.288
914.307
1,090.508
1,184.651
1,369.406
1,769.773
2,203.951
1,826.756
1,659.104
1,489.907
1,453.828
1,405.879
1.514.181
1,982,743
2,490.479
2,155.336
2,451.511
3.126.627
3,965.530
4,127.689
4,774,886
5,181.199
5,334.811

117.924
117.700
122.000
361.439
440.162
426.162
391.547
444.854
493.259
842.819
1,347.477
1,351.387
874.252
699.610
586.935
527.869
514.123
792.792
1,417.232
1,381.986
908.540
1,403.190
1,791.934
1,794.839
1,383.173
1,277.015
1,209.082
1,017.761

350.000
611.978
732.521
528.354
499.100
472.000
801.804
1,079.814
1,212.450
1,305.854
1,535.362
1,677.910
2,212.225
3,117.250
3,555.338
2,701.008
2,358.714
2,076.842
1,981.697
1,920.002
2,306.973
3,399.975
3,872.465
3,063.876
3,854.701
4,918.561
5,760.369
5,510.862
6,051.901
6,390.281
6,352.572

STRANAKA ]
Tabela 4.1 (nastavak)

DRAVA

Godina*

Punopravni lanovi

Kandidati

Ukupno

1950.

5,510.787

829.396

6,340.183

1951.
1952.
1953.

5,658.577
5,853.200
6,067.027

804.398
854.339
830.197

6,462.975
6,707.539
6,897.224

"''Broj lanova prema stanju 1 sijenja osim za 1919-1920 (stanje

u oujku).
Izvor T H. Rigby, Communist Party Membership m the USSR 1917-1967 (Pnnceton, 1968 ), s 522-53,
M Fainsod, How Russia is Ruled (Cambndge, Mass ), s 249, navodi manji broj za razdoblje 1917-1921
kako slijedi 23 600, 251 000, 431 400, 576 000
Broj osoba koje su se bavile nekakvim stranakim/partijskim radom bio je u oba sluaja vei od

ukupnog broja lanova. U Sovjetskom Savezu osnovana je poetkom dvadesetih godina mrea
"simpatizera", koja je zatim privremeno ukinuta, pa naposljetku ponovno pokrenuta tridesetih godina
radi potpore partijskim dunosnicima u podrujima s malim brojem lanova partije. I u Njemakoj je
manjak kvalitetnih organizatora prisiljavao stranku da angaira nelanove na stranakim
dunostima.21 lanovi su mogli dati i ostavku, umrijeti, biti izbaeni ili ubijeni. Pritisak na lanove
partije bio je velik, i neuspjeh u zadovoljavanju visokih zahtjeva kanjavao se degradiranjem ili neim
gorim. Sovjetska Komunistika partija bila je stalno u procesu obnavljanja. Brza promjena broja
lanova znaila je da su mnogi sovjetski graani bili lanovi partije samo kratko vrijeme, a zatim im je
ta ast oduzeta. U istkama 1933. izbaeno je 800.000 lanova, a 1934. dodatnih 340.000.
Dvogodinjom kampanjom provjere partijskih dokumenata 1935. godine iskljueno je jo 350.000
lanova. Potkraj tridesetih godina broj lanova bio je znatno manji od broja 1933., ali to su uglavnom
bili novi lanovi. Oko 40% svih lanova upisalo se u partiju poslije 1937., od ega 1,1 milijun samo
1939.22 U istkama je iskljuen velik broj "starih boljevika" koji su stupili u partiju prije 1917. Godine
1930. 69% partijskih sekretara pripadalo je narataju prije 1917.; 1939. godine, vie od 90% otpadalo
je na lanove koji su
139
DIKTATORI
Tabela 4.2 lanovi Nacionalsocijalistike stranke od 1919. do 1945.
Godina
lanovi
Godina
lanovi
1919.
55
1937.
2,793.890
1921.
3.000
1938.
3,900.000
1923.
55.287
1939.
4,985.400
1928.
96.918
1940.
5,339.567
1930.
129.563
1942.
7,100.000
1933.
849.009
1944.
7,600.000
1935.
2,493.890
1945.
8,000.000
Izvor M Kater, The Nazi Party. a Soaal Profile of Members and Leaders, 1919-1945 (Oxford, 1983 ), D
Orlow, The History ofthe Nazi Party, sv 2, 1933-1945 (Newton Abbott, 1973 ), broj za kraj 1938
stupili u partiju poslije 1924. godine.23 Zatim je rat dao drugu masovnu transfuziju novih lanova.
Tijekom rata poginulo je, prema procjenama, otprilike 3,5 milijuna komunista, a primljeno vie od 5
milijuna novih kandidata. U sijenju 1946. samo jedna treina preivjelih lanova partije bili su lanovi
prije lipnja 1941., a od toga je najmanje polovina bila u partiji manje od tri godine prije rata. Situacija u
Ukrajini, koju su okupirale snage Osovine, bila je krajnje teka. Ukrajina je 1940. godina imala 521.000
lanova, ali kad je to podruje ponovno osvojeno, ostalo je samo 16.816 lanova, pa je partijske
kadrove trebalo potpuno obnoviti.24
Rat je utjecao i na Nacionalsocijalistiku stranku, i stotine tisua lanova stranke nalo se u oruanim
snagama. Do 1943. u vojsku je stupilo priblino 40% voda stranakih "blokova" ili elija.25 Tijekom
rata broj lanova poveao se za otprilike 3 milijuna, ali broj novih lanova bio je svakako vei zbog
broja poginulih u ratu ili od bombardiranja. Posljednje godine rata, 1945., najmanje 65% inili su oni
lanovi koji su stupili u stranku nakon 1938.26 lanove stranke iskljuivali su zbog krenja stranakih
pravila ili loeg ponaanja: u velikoj istki 1934-1935. godine izbaeno je mnogo lanova stranke koji
su podravali ili bili pod sumnjom da su podravali revolu140
STRANAKA DRAVA
cionarne ambicije Rohmova SA-a 1934. Do 1935. stranku je napustilo ili je iz nje iskljueno 20% od
ukupno 203.000 dunosnika iz 1933., a u podrujima u kojima su simpatije prema SA-u bile najjae
istkom je izbaena gotovo jedna treina.27 Odnos izmeu njemakih ekvivale-nata starih boljevika,
starih boraca (alte Kdmpjer) i novih lanova stranke takoer je bio u prilog narataja poslije 1933. Ve
1935. godine 71% svih voda "blokova" i 60% svih stranakih dunosnika bile su osobe koje su stupile
u stranku nakon Hitlerova dolaska na vlast.281 u Hitlerovoj stranci i u Staljinovoj partiji tvrdu jezgru iz
politikih sukoba dvadesetih godina preplavili su valovi novih lanova koji su uli u stranku/partiju za
vrijeme diktature.
Tijekom razvoja u masovne pokrete obje su stranke doivjele temeljite promjene. Obje su zapoele
kao male prosvjedne skupine, protudravne i potpuno neprijateljski raspoloene prema strankama oko
sebe. Tijekom preobrazbe u vee organizacije one su angairanoj jezgri privukle mnoge pripadnike
suparnikih pokreta. Stranke su bile prisiljene stvarati koalicije i pripajati slabije politike skupine, pa

su pretvarale njihove sljedbenike u autentine komuniste ili nacionalsoci-jaliste. Dvadesetih godina

sovjetska partija bila je mjeavina bivih socijalistikih revolucionara, menjevika, anarhista i
nacionalista, stopljenih novim angamanom za komunizam. Uporna nastojanja da se poetkom
dvadesetih godina nametne partijsko jedinstvo i izbace frakcije odraavala su mijeano podrijetlo
pokreta. Novi lanovi bili su tek poetkom tridesetih godina proizvod nedvojbeno komunistikog
odgoja. Nacionalsocijalistika stranka bila je pravi koktel bivih ekstremistikih nacionalistikih pokreta,
seljakih stranaka i radikalnih antirepublikanskih prosvjednih udruga. Stranka je 1933. preuzela
lanove iz bivih desniarskih stranaka, Njemake nacionalistike stranke i Bavarske puke stranke. U
valu novih lanova 1933. godine bilo je i bivih komunista i socijaldemokrata.29 Novi lanovi, upisani
preteno i namjerno iz redova mladei, mogli se se tek potkraj tridesetih godina smatrati politikim
"djevicama", neokaljanim bivim politikim sklonostima.
Obje su stranke bile i drutvene i geografske koalicije jer su imale potporu u svim dijelovima drutva i
na svim podrujima. Sastav stranaka takoer se odlikovao izrazitim znaajkama: sovjetska
141
DIKTATORI
Komunistika partija bila je slabija na selu a jaa u gradovima, dok je u Nacionalsocijalistikoj stranci
situacija bila obrnuta; ni jedna ni druga nisu vrbovale mnogo ena, premda je Komunistika partija u
tom pogledu prednjaila; obje su stranke etrdesetih godina imale isti postotak fizikih radnika; u
objema strankama prevladavali su lanovi do trideset i pet godina. Prvi lanovi stupali su u
stranku/partiju iz niza razloga, privueni idejama ili socijalnim obeanjima, ili nasilnim akti-vizmom
pokreta, ili pak zavedeni kultom linosti. U nekim sluajevima milijune novih lanova pokretalo je
oduevljenje, ali drutveni i geografski obuhvat privlaio je i lanove s praktinijim ili razboritijim
tenjama, svjesne drutvene i politike koristi stupanja u stranku. Neki su se pak ulanjivali
nedobrovoljno, jer se to od njih trailo zbog njihova posla ili poloaja. Na vrhuncu petogodinjeg plana
cijeli su tvorniki pogoni morali potpisati masovnu molbu, pa su sutradan na sastanku primljeni u
partijsku eliju bez ikakve provjere politike prolosti ili stupnja angamana.30 U Njemakoj su se
kolski nastavnici i dravni slubenici morali zbog stalnog pritiska ulanjivati u stranku. No naglo
poveanje lanova poetkom etrdesetih godina nije nipoto bilo jasan znak da su milijuni ljudi, koji
prije nisu bili komunisti odnosno nacionalsocijalisti, odjednom postali oduevljeni dobrovoljci.
Sauvani statistiki podatci o socijalnoj strukturi Nacionalsocijalisti-ke stranke odnosno Komunistike
partije nepotpuni su, a primijenjene drutvene kategorije previe nejasne, ali ipak doputaju nekoliko
zakljuaka. Zbog sovjetskih predrasuda prema kandidatima koji nisu potjecali iz radnih masa, partija
se poetkom tridesetih godina sastojala preteno od radnika i seljaka, iji je postotak 1932. godine
dosegnuo ak 92%. No partijska se statistika temeljila na socijalnom podrijetlu a ne na trenutnom
zanimanju; 1932. godine 38% lanova partije nisu bili fiziki radnici, a samo 43% lanova bilo je doista
zaposleno u industriji. Staljin je sredinom tridesetih godina potaknuo veu angairanost tehnike
inteligencije u partiji pod parolom "kadrovi odluuju sve" te izbacivanje velikog broja radnika i seljaka
upisanih zbog prioriteta prvog petogodinjeg plana. Te su promjene polako preobrazile partiju u pokret
inovnika, tehnike inteligencije i intelektualaca. Na njih je 1947. otpadalo pola lanstva, dok je samo
32% poslijeratnih
142
STRANAKA DRAVA
lanova partije bilo iz radnikih redova, i taj se postotak i dalje smanjivao.31 U doba Staljinove smrti
broj radnika u partiji spao je ispod polovice. Partija je i dalje bila slabo zastupljena na selu. U istkama
tridesetih godina znatno je smanjen broj seljaka, pa je 1939. u 243.000 kolhoza i sovhoza bilo samo
12.000 partijskih elija i 153.000 lanova. Poslije rata, u oblasti Kalinjin sjeverno od Moskve preivjelo
je samo 167 elija na ukupno 6.940 kolhoza i sovhoza, tj. samo 2,4%. Ustrajnom kampanjom za
poveanje broja lanova partije na selu udio seljaka porastao je na neto vie od jedne etvrtine, no
mnogi od novih lanova na selu bili su lokalni dunosnici ili tehniari upueni iz gradova, koje bi
zapravo trebalo ubrajati u ne-radniko lanstvo partije.
Dok je Komunistika partija bivala manje proleterska, proces u Nacionalsocijalistikoj stranci tekao je
obrnutim putem. Prije 1933. godine Hitlerov pokret oslanjao se na sve dijelove njemakog drutva, ali
se radniki element naglo poveao tijekom gospodarske krize nakon 1929., odraavajui populistiki
karakter stranke. Mnogi radnici privueni nacionalsocijalizmu potjecali su iz seoskih podruja ili iz
redova sitnih obrtnika, te manje organiziranih dijelova tvornikog proletarijata, no sve vea potpora
radnika bila je nedvojbena. Saska, najin-dustrijaliziranija njemaka pokrajina, bila je i podruje najjae
potpore stranci.33 U razdoblju od 1930. do 1932. postotak novih lanova iz radnikih redova iznosio je
36% od ukupnog broja. Taj je broj stalno rastao tijekom Treeg Reicha te 1944. godine dosegnuo vie
od 40%, pa su radnici bili najbrojniji drutveni element u pokretu. Otprilike 20% lanova bili su
inovnici, 10% seljaci, a ostatak je potjecao iz redova inteligencije i poslovne zajednice.34 Stranka je

bila slabije zastupljena u gradovima, a jae na selu, odakle je 1933. potjecalo oko 43% novih lanova neki od njih bili su seljaci, neki radnici, a neki su svakodnevno putovali na posao u gradove35.
Usprkos sve plebejskijem sastavu stranke, status obinih lanova i stranakih dunosnika znatno se
razlikovao prema zanimanju. Tako su, na primjer, 1935. godine samo 10% viih stranakih poloaja
zauzimali radnici. Slian se jaz pojavio i u Sovjetskom Savezu. Delegati na partijskom kongresu 1930.
godine bili su uglavnom fiziki radnici; na kongresu 1939. vie od polovine delegata potjecalo je iz
redova inteligencije, a na
143
DIKTATORI
Devetnaestom kongresu 1952. taj je broj narastao na 85%.36 I njemaku stranku i sovjetsku partiju
vodio je aparat izabran uglavnom iz redova slubenika, nastavnika, direktora i tehnike inteligencije,
koji su u svojoj politikoj karijeri odraavali naslijeeni sustav drutvenog razgranienja.
Dobni i spolni profil Nacionalsocijalistike stranke i Komunistike partije vrlo je karakteristian za obje
diktature. Obje su bile preteno muke i mlade organizacije. ene su mogle pristupiti Nacionalsocijalistikoj stranci ako su imale nekakvu ulogu u pomonim organizacijama pokreta, ali je jo 1935. omjer
ena i mukaraca bio 1:20. Taj se omjer poboljao nakon 1938. pristupanjem veeg broja ena preko
pokreta mladei, a i tijekom rata, odlaskom mukaraca na frontu, enama se pruilo vie prilika, pa se
njihov statistiki udio u stranci poveao. No na vodeim poloajima prevladavali su mukarci. Toniji
podatci o broju ena poznati su za Sovjetski Savez: 15,9% 1932., 17% u sijenju 1945. i 21% 1950.37
Rukovodea mjesta u partiji zauzimali su gotovo iskljuivo mukarci. Zbog velike fluktuacije lanstva
partija pod Staljinom nije nikada ostarjela. Godine 1927. malo vie od polovine lanova bilo je mlae
od trideset godina; 1946. dvije treine imale su manje od 35 godina.38 U Njemakoj je stranka poela
s mladim lanstvom, ali je zbog polaganije fluktuacije starjela zajedno s diktaturom. U prosincu 1934.
priblino 37% lanova bilo je mlade od 30 godina, a dvije treine mlade od 40. S poetkom rata mnogi
su lanovi zagazili u etrdesetu, pa sve sredovjeni]i sastav stranke objanjava oduevljenje za
primitak vie lanova iz Hitlerjugenda u pokret poslije 1942. No dunosnici su ipak jo bili razmjerno
mladi. Prosjena dob pokrajinskih voa (Gauleitera) stranke 1943. godine bila je samo 45 godina.39
Organizacijski ustroj Nacionalsocijalistike stranke i Komunistike partije razlikovao se donekle od
uobiajenog ustroja masovnih stranaka u drugim dijelovima Europe: on je oponaao upravne podjele
obiju drava i bio je jasno organiziran u hijerarhijskom pogledu. Nacional-socijalistika stranka
temeljila se na naelu "vodstva" i "sljedbenika"; podinjeni su morali bespogovorno sluati naredbe
pretpostavljenih dunosnika. No i Komunistika je partija bila principijelno autoritarna. U njezinu
statutu bila je jasno i nedvosmisleno izraena odredba o
144
STRANAKA DRAVA
pokoravanju uputama odozgo40. Osnovni element obiju stranaka bila je elija, i tisue elija tvorile su
vei stranaki/partijski organizam. Premda je bila na dnu stranakog ustroja, elija je bila izuzetno
vana, jer je moda odraavala prolost stranaka, odnosno mreu sitnih, esto izoliranih skupina.
elije Komunistike partije mogle su biti vrlo malene, i sastojati se ak samo od tri lana, ali su obino
bile mnogo vee. Svaka je elija birala komitet i tajnika (premda su od Staljinova doba kandidati
obino odabrani unaprijed i bili podloni odobrenju partijske hijerarhije). Kada se broj lanova partije
poveao, elije su podijeljene na tri kategorije i preimenovane u "osnovne partijske organizacije": elije
s manje od 15 lanova nisu mogle imati komitet, elije s 15 do 500 lanova birale su biro i sekretara,
dok su samo elije s vie od 500 lanova imale puni partijski komitet s plaenim sekretarom. Komitet
svake elije imao je etiri odjela za zasebne funkcije: za organizaciju, za vrbovanje lanova, za kulturu
i propagandu, te za masovnu agitaciju. Godine 1931. bilo je ukupno 51.185 elija u tvornicama,
kolhozima i sovhozima, sovjetima, sveuilitima i transportu; pedesetih godina bilo ih je vie od
200.000.41
Neposredno iznad partijskih elija bile su okrune odnosno gradske organizacije, rajkomi i gorkomi, sa
svojim komitetima, kojih je 1939. bilo ukupno 10.900. One su registrirale sve lanove elija,
provjeravale upis u partiju i prenosile centralne direktive najniim jedinicama partije. Iznad njih bili su
oblasni komiteti, kojih je bilo ukupno 137. To su bile glavne teritorijalne organizacije, podreene u
veini sluajeva Centralnom komitetu partije u Moskvi. U est autonomnih pokrajina (kraj) postojali su
posebni pokrajinski komiteti, kojima su bile podreene oblasti na njihovom teritoriju. Vii komiteti imali
su brojne odjele i potkomitete, koji su se bavili partijskim financijama, lokalnim gospodarstvom,
obrazovanjem, propagandom i kulturom. Dunosnici s punim radnim vremenom uvedeni su u partiju (u
kojoj se dotada radilo na dobrovoljnoj osnovi) 1935. godine radi rjeavanja svih poslova, ali njihov broj
nije poznat.42 Na vrhu goleme partijske piramide bio je Centralni komitet sa svemonim sekretarijatom
i linijama zapovijedanja sve do mnogo tisua partijskih elija.
Prije 1933. osnovna organizacija Nacionalsocijalistike stranke bila je Ortsgruppe, "mjesna grupa",

koja je mogla biti bilo koje veliine, a

145
DIKTATORI
vodio ju je voda mjesne grupe U srpnju 1932 godine, zbog prerastanja stranke u istinski nacionalni
pokret, osnovna je grupa ponovno definirana Prema novom ustroju, lanovi u svakoj ulici ili stambenoj
zgradi tvorili su stianaki "blok", a nekoliko blokova "eliju" od 11 do 50 lanova Na selu, gdje je
stranka bila "rjea", blokovi su bili organizirani u bazu (Stutzpunkt) s istim brojem lanova kao elija
Ortsgruppe se sastojala od nekoliko elija ili baza i imala je od 51 do 500 lanova 43 Broj mjesnih
grupa 1935 godine bio je 21 283, i one su obuhvaale 269 501 elija, baza i blokova Na podrunoj
razini mjesne su giupe bile podreene organizaciji okruga (Kreis), koji je odgovarao sovjetskom lajonu
Broj okrunih organizacija bio je 855 Najvia organizacijska jedinica (neposredno ispod Reicha) bio je
Gau Svaki Kreis i Gau imao je mnogo stalnih zaposlenika i mnoge odjele koji su bili odgovorni, kao u
sovjetskim oblastima, za obrazovanje, propagandu, mjesno gospodarstvo, kulturu i organizaciju
stranke 44 Na samom vrhu stranke bila je sredinja stianaka kancelarija te mala skupina nacionalnih
stranakih voda (Reichsleitei), koji su bili odgovorni za stranake poslove - propagandu, organizaciju,
izdavaku djelatnost, ideologiju, poljoprivredu ltd 45
Prvog svibnja 1936 Nacionalsocijalistika stranka uvela je radikalnu reformu organizacije i funkcije Sve
do toga dana ustroj stranke obuhvaao je sve lanove stranke i vodio stranake poslove Od 1936
godine stranka je ambiciozno preuzela odgovornost za cijelo njemako stanovnitvo Svaka mjesna
grupa, elija i blok dobili su dio urbanog ili ruralnog teritorija na kojemu su bili odgovorni za politiko
gledite, obrazovanje i duh svakog stanovnika, bio on lan stranke ili ne bio Svaki se blok brinuo za 40
do 60 domainstava, a svaka elija imala je 4 do 8 blokova Radi oekivanog poveanog radnog
optereenja svaki je blok bio podijeljen na jedinice od 8 do 15 kuca, na koje je pazio "blokovski
pomonik" ili "kucni uvar", koji nije uvijek morao biti lan stranke Prema novim propisima iz svibnja
1938 , Ortsgruppe je obuhvaala 1500 do 3000 domainstava, veliina mnogih grupa morala se
smanjiti, pa je 1941 njihov ukupni broj porastao na 30 601, a ukupni broj elija i blokova na
izvanrednih 657 411, pa je zemlja bila prekrivena stranakim jedinicama mnogo temeljitije nego u
Sovjetskom Savezu 46 Svaka je osnovna organizacija morala na svakom
146
STRANAKA DRAVA
podruju osigurati dovoljan broj lanova stranke za obavljanje potrebnih dunosti, ali njemaki je narod
u svakom pogledu bio nedobro-voljno ukljuen u sveobuhvatni nacionalni pokret
Brojne masovne organizacije, tijesno povezane s Nacionalsocija-listikom strankom ali sastavljene
uglavnom od nelanova, olakavale su nadzor cijelog stanovnitva I Nacionalsocijalistika stranka i
Komunistika partije promicale su bogat drutveni ivot koji je trebao osigurati odanost stranci/partiji u
irim krugovima njemakog odnosno sovjetskog drutva Najvanija djelatnost bila je privlaenje
mladei U Rusiji je 1918 godine osnovana komunistika omladinska organizacija radikalnog
usmjerenja, uglavnom neovisna o partiji Radikalizam je eliminiran 1926 kada je organizacija postala
Svesavezm lenjm-ski komunistiki savez omladine, poznatiji kao Komsomol Komsomol je 1939
neposredno pridruen paitiji prema ijoj je organizaciji bio i ustrojen lanstvo u omladinskom savezu
bilo je kontrolirano kao i u partiji Svaki je potencijalni lan morao imati komunistikog sponzora te je
neko vrijeme imao status kandidata Propisi o pristupanju organizaciji, koji su davali prednost djeci
radnika i siromanih seljaka, ublaeni su tek 1936 , pa je broj lanova sa 4 milijuna porastao na 9
milijuna 1939 godine i na 16 milijuna do Staljmove smrti47 Komsomolci su isprva morali imati
najmanje 17 godina (granica je 1949 sputena na 14), i bili su u organizaciji do 21 godme Dvadesetih
godina uvedena je djeja, pionirska organizacija za lanove od desete do petnaeste godine, koja je
etrdesetih godina obuhvaala vecmu djece kolskog uzrasta
Mrea pridruenih organizacija u Njemakoj bila je mnogo ira, raznovrsnija i ne toliko iskljuiva koliko
sovjetski model U paravoj-mm SA-u i SS-u bilo je vie od 4 milijuna mukaraca Hitlerjugend (Hitlerova
mlade) osnovan je slubeno 1926 godine i ukljuen u stranaki ustroj Organizacije mladei
podijeljene su 1928 na dvije dobne skupine, Hitlerjugend za skupinu od 15 do 18 godine, dok su mlai
lanovi - 10-14 godina - ukljueni 1931 u organizaciju Deutsches Jungvolk (Njemaki podmladak)
Dvadesetih godina mali broj djevojaka pripadao je pridruenim "sestrinskim grupama", ali je 1930
osnovana slubena udruga, Savez njemakih djevojaka (Bund deutscher Madel), s "poletarkama",
djevojicama od 10 do 14 godina
147
DIKTATORI
Na poetku diktature udruge mladei nisu imale mnogo vie od 100 000 lanova, ali kad su druge
skupine rasputene ili ukljuene u stranku broj je naglo porastao Tako su 1936 udruge mladei imale
5,4 milijuna lanova, od ega 46% djevojaka, a 1939 7,7 milijuna lanova 48 Teritorijalno su bile

organizirane poput stranke, ali je njihov unutarnji ustroj vie nalikovao na vojsku Ulanjenje je bilo
kontrolirano kako bi se osiguralo prvenstvo najzdravijih ili rasno naj svjesnijih pojedinaca, ali se potkraj
tridesetih godina mrea naglo proirila Stranka je u listopadu 1931 osnovala i posebnu udrugu za
ene, Nazionalsozialistische Frauenschajt (Nacionalsocijalistike ene), a 1936 krovnu organizaciju za
sve njemake enske udruge, Deutsche Frauenwerk (Radni savez njemakih ena), koja je 1938
imala oko 4 milijuna lanica Za lanove stranke koji su se oduevljavali automobilizmom osnovan je
Nacionalsocijalistiki automobilski korpus, dok su sveuilini nastavnici, studenti, pravnici, lijenici i
zubari imali svoje strune udruge Najvea organizacija poslije udruge mladei bio je pokret za
Nacionalsocijalistiku socijalnu skrb (Nationalsozicilistische Volkspflege) Osnovana neslubeno u
Berlinu 1932 godine, ta je dobrotvorna udruga ukljuena u stranku kao pridruena jedinica u svibnju
1933 , pa se pretvorila u pravu armiju dobrovoljnih skupljaa priloga, distributera i sljedbenika koja je
1943 imala vie od 7 milijuna lanova 49 Upravo se tim djelatnostima, raznolikim i iroko
rasprostranjenim drutvenim ivotom pokreta, pratio i organizirao velik dio stanovnitva, te ukljuivao u
aktivno sluenje stranci
1 njemaka stranka i sovjetska partija imale su mnogo ciljeva, ali je njihova prvenstvena odgovornost
bila organizirati, disciplinirati i obrazovati vlastite lanove radi ispravnog ostvarenja tih ciljeva Budui
da su obje bile koalicije te obuhvaale raznovrsne poglede, drutvene korijene i osobnosti u svojem
milijunskom lanstvu, uspostava primjenjivog konsenzusa i jasnih pravila ponaanja bila je uvjet za
ira nastojanja usmjerena na integraciju nestranakih masa i prevlast nad njima Obje su uspostavile
aparat za nametanje unutarnje stranake/partijske pravde i osiguranje idealnih lanskih znaajki
"najboljih elemenata" Lenjm je potaknuo zamisao da bi partija morala neumorno i budno paziti na
zabuante i izdajice koji bi se mogli uvuci u partiju "Na
148
STRANAKA DRAVA
statut", pisao je Lenjm 1904 godine, "odraava organizacijsko nepovjerenje partije prema svim
njezinim dijelovima "50 Partiju je stalno nagrizao duh institucionalne sumnje koji je poticao stalno
istraivanje i samokritiku, te dovodio do rutinskih istki ljudi koji, prema prosudbi partije, nisu vie bili
dostojni lanstva
istke u Komunistikoj partji esto se pogreno tumae kao kratkotrajno, namjerno putanje krvi
sredinom tridesetih godina kako bi se pojaao Staljmov poloaj u hijerarhiji i osigurala partija sukladna
njegovu opisu "monolitne organizacije" 51 Zapravo, istka kao slubeni proces uvelike prethodi
Staljmovoj diktaturi istka je bila generiki izraz koji je pokrivao niz izrazitih oblika partijske
samodiscipline Svaki je lan bio pod trajnim nadzorom te je u redovitim vremenskim razmacima morao
posebnoj reviziji podnositi dokaze o stalnom angamanu i djelatnosti, te pokazivati odreenu razinu
partijske pismenosti lanovi su znali da se to od njih zahtijeva, pa su se unaprijed pripremali za kunju
Amerikanac, koji je 1932 boravio u domu jednoga kvalificiranog radnika u Moskvi, promatiao gaje kako
marljivo svake veeri ita djela Marxa i Lenjma pripremajui se za revizionu komisiju Nekoliko dana
prije same revizije, njegova ena ispitivala ga je njegovu verziju biografije, a pomagala mu je i kod
bubanja za ispit iz politike teorije Sustanar u njihovu malom radnikom stanu bio je degradiran s
lana na "simpatizera" zbog nepoznavanja teorije, no u ovom sluaju sve je prolo dobro Potvreni
komunist, otpracen "odobravajucim kimanjem" partijskoga suda, vratio se kuci " izgledao je deset
godina mladi", a pod jednom i drugom rukom nosio je bocu vina i votke Cijela obitelj proslavila je
uspjeh to je mogla bogatijom gozbom, s beskrajnim nazdravi]anjem partiji i Petogodinjem planu, te
razuzdanim plesom 52
U listopadu 1924 godine partija je utvrdila niz takozvanih "boljki", od kojih je trebalo "proistiti" partiju
Bilo ih je ukupno sedam kan-jenzam, "brak ili prisan kontakt s malograanima", bogaenje, pretjeram
osobni poroci, alkoholizam, seksualna rasputenost i sudjelovanje u vjerskim obredima Svaka od tih
optubi mogla je biti povod za iskljuenje iz partije Prva velika istka partijskih elija u gradskim
sovjetima dogodila se 1925 godine, uslijedile su jo dvije velike istke 1926 i 1929 -1930 Poslije
naglog porasta broja lanova potkraj
149
DIKTATORI
dvadesetih godina Centralni komitet je 1933. naredio reviziju lanstva, koja je te godine poela u deset
glavnih krajeva odnosno oblasti, a zatim se 1934. proirila na cijelu partiju. Kako je istaknuto u odluci
od 28. travnja 1933., u partijske je redove tijekom procesa kolektivizacije i industrijalizacije primljeno
previe karijerista, "dvolinih elemenata" i politikih nepismenjaka, to je svakako bilo tono.53
Partijska istka bila je slubeni postupak koji se vodio u javnim prostorijama pred trolanom komisijom.
Mjesne komuniste prozivali su da pristupe i navedu svoje drutveno porijeklo i partijsku aktivnost te da
priznaju svako zanemarivanje dunosti u "samokritinom" duhu. Zatim bi se pozivali svjedoci koji bi
davali otegotne iskaze ili iznosili propuste. Komisija je zaprimala pismene iskaze i unakrsno ispitivala

one koji su se tuili na pojedine lanove partije, a zatim donosila odluku - od potvrde statusa do
iskljuenja.54
Sljedee godine izvrena je istka druge vrste. Centralni komitet izdao je 13. svibnja 1935. odluku "o
neurednosti u prijavljivanju, izdavanju i uvanju partijskih iskaznica". Kampanja za provjeru
dokumenata, kojom je trebalo ustanoviti koriste li se partijske iskaznice zakonito i jesu li ispravno
izdane, dosegnula je vrhunac u treem valu istki, u prosincu 1935. godine, kada je partijsko
rukovodstvo naredilo da se postojee partijske iskaznice zamijene novima od 1. veljae do 1. svibnja
1936. Oduzimanje partijske iskaznice moglo se opravdati na mnogo naina. U Smolensku je oduzeto
455 partijskih iskaznica, a neke od optubi bile su vrlo neodreene ("osobe koje ne pobuuju politiko
povjerenje" - 28%; "osobe iz klasno nepoeljnog okruenja koje su zatajile svoju prolost" - 22%),
neke su se odnosile na posebne prekraje ("neprijateljski agenti" - 1,5%; dezerteri iz Crvene armije 2,6%), a neke na moralnu pokvarenost, pronevjere, prijevare ili prikrivanje zloinake prolosti.55
istka se zatim nastavila tijekom 1937. i 1938. godine prema direktivama iz centra, izdanima 29.
srpnja 1936., radi raskrinkavanja politikih neprijatelja sklonih Trockom i partijskoj oporbi koja je pala u
nemilost. Taje istka napokon pokrenula masovna ubijanja u razdoblju "velikog terora", o kojem je rije
u jednom od sljedeih poglavlja, ali treba pojasniti da sam in iskljuivanja iz partije nije morao biti
znak za uhienje i pogubljenje. istka je bila zasebni element partijske samodiscipline, a ne pravosud150
STRANAKA DRAVA
ni proces. Njezin je cilj bio stezanje partijske kontrole nad lokalnim partijskim kadrovima te
iskorjenjivanje nesposobnih ili korumpiranih dunosnika. Partija je tridesetih godina iskljuivala
lanove isto onako kako je to inila desetljee prije, i ta se praksa nastavila do kraja staljinistikog
razdoblja, pa i dulje. Proganjanje bivih lanova partije nastavili su agenti slube dravne sigurnosti,
dravni istraitelji i dravni sudovi, koji su ispitivali djela koja su smatrali stvarnim zloinima, a ne lo
partijski rad. Mnoge rtve dravne strahovlade uhiene su jo dok su bile u partiji i nisu nikada bile
slubeno iskljuene, S druge strane, pojedinac je mogao biti iskljuen, a zatim ponovno primljen u
partiju, ili iskljuen zbog ponaanja kojim je krio partijska pravila, kao to je npr. pijanstvo (koje,
prema suvremenim izvorima, nije bilo nimalo rijetka pojava), ali koje nije bilo zloin protiv drave.
Partijska istka bila je slubeni postupak koji je trebao osigurati visoku razinu angairanog politikog
aktivizma kod onih koji su preivjeli nesmiljeni proces unutarnjega partijskog nadzora. U praksi se taj
postupak esto primjenjivao protiv partijskih dunosnika daleko od Moskve koji su bili skloni
osporavanju politikog monopola centra.
Stroge disciplinske mjere protiv korupcije, lijenosti ili neposlunosti nisu bile ograniene na
komunizam. Hitler je u pokret uveo stranake sudove jo 1921. godine, kada je on jo bio vrlo mala
organizacija. Sudovi su bili odgovorni za provjeru lanstva, iskljuenja i istke, ali su djelovali i kao
sudovi asti na kojima su se lanovi, koje bi sulanovi optuili zbog nesavjesnosti, mogli opravdavati.
Svaki Gau i svaki Kreis imao je stalne sudove. Poput sovjetskih komisija za istke, sud je imao
trolano vijee, koje je pozivalo lanove na opravdavanje, sasluavalo svjedoke i istraivalo navodne
prekraje. 1 ti su sudovi imali raspon presuda, od oslobaanja od optube preko usmenog i pismenog
ukora do izbacivanja (Ausstofiung) iz stranke.56 Od 1927. godine na elu partijskih sudova bio je
umirovljeni asnik, bojnik Walter Buch, visok i asketskog izgleda, fanatini Hitlerov sljedbenik, koji je
podravao ekstremni antisemitizam stranke (ali se 1928. usudio upozoriti Hitlera kako "prezire
ovjenost", stoje Bucha "nadasve uznemirilo").57 Buch je tridesetih godina nadzirao stvaranje
dravnog sustava stranakih sudova. Zakonom od 17. veljae 1934. ti su sudovi dobili pravni status i
pravo na istragu i kanjavanje zloina protiv stranke, ukljuujui
151
DIKTATORI
pravo na predlaganje zatvorske kazne u krajnjim sluajevima. Njihov su rad pratili inspektori Gaua, koji
su pratili stranaku disciplinu u ime dravnog vodstva. Sudovi su se bavili stotinama sluajeva, koji su
se veinom odnosili na sitne prekraje poput tromjesenog neplaanja lanarine, nemoralnog
ponaanja, kaznene evidencije ili jednostavno "gubitka zanimanja" za stranake poslove.58
Sudovi su mogli istraivati i ozbiljnija kaznena djela. Godine 1939. na sud je izvedeno 30 lanova
stranke, SA-a i SS-a zbog silovanja, krae i ubojstva tijekom protuidovskog pogroma 9. studenog
1938.; poinitelji dvadeset i jednog ubojstva osloboeni su zbog idovskih provokacija, ali su
pritvorena tri mukarca koji su silovali idovske djevojke - ne zbog seksualnog nasilja ve zbog
oneienja rase. Sudovi su mogli pozvati na odgovornost i stranake voe; teoretski je i Hitler, kao
lan stranke, morao prihvatiti njihovu nadlenost i potovati njihove presude, premda ih je on u praksi
ukidao kad mu je to odgovaralo. Tako je 1938. godine Gauleiter Wilhelm Kube smijenjen i zatoen
dvije godine u logoru jer je lano optuio Buchovu enu da je idovka. Zloglasni antisemit i Gauleiter
Franake Julius Streicher izveden je 1940. na sud i optuen za pronevjeru, preljub i zlonamjerno

ogovaranje te smijenjen. Josef Wagner, Gauleiter June Vestfalije, optuen je 1941. godine zbog
prokatolikih sklonosti jer je poslao djecu u katoliku kolu, a njegova ena, katolkinja, protivila se
udaji svoje keri za SS-ovca. lako je Visoki stranaki sud u Berlinu oslobodio Wagnera, Hitler je
promijenio presudu i poslije uporno zahtijevao da Wagnera poalju u koncentracijski logor.59
Stega je ila ruku pod ruku s politikim obrazovanjem. U oba sustava, lanovi stranke/partije dobivali
su stalne instrukcije o stranakoj/partijskoj liniji i nainu samopoboljsanja aktivistikog rada. Od
komunista se oekivalo, kao neto to je samo po sebi razumljivo, da itaju i ue politike klasike.
ovjek koji je plesao od veselja poslije pozitivne odluke partijske komisije rekao je svojem amerikom
gostu: "Bez politike teorije ne moe se shvatiti to se dogaa u ovoj zemlji. Komunist mora predvoditi
u uenju..."60. Za obrazovanje lanova partije bio je odgovoran odjel Centralnog komiteta za
propagandu i agitaciju. Dvadesetih godina na vrhu sustava bila su partijska sveuilita, "veernje
sveuilite" marksizma-lenjinizma i Sverdlovljev
152
STRANAKA DRAVA
komunistiki univerzitet, osnovan 1921. godine radi obuke oko tisuu novih komunistikih rukovodilaca
na godinu, te Institut Marx-Engels; 1936. godine sve su te ustanove bile u okviru Komunistike
akademije znanosti, koja je 1946. preimenovana u Akademiju drutvenih znanosti poslije velike
reorganizacije partijskog obrazovanja. Tridesetih godina u prijestolnici i u republikama osnovane su
vie partijske kole s trogodinjim programima organizacije i propagande za buduu partijsku elitu, a
na nioj razini djelovale su tisue manjih politikih kola (politkoli) i kruoka za politiko
opismenjavanje. Takvih je kola 1930. godine bilo 52.000, a 1933. 210.000, i u njima je 4,5 milijuna
polaznika, ukljuujui simpatizere nepartijce, pohaalo kratke teajeve o osnovama historijskog
materijalizma. Kada je 1938. godine objavljen Kratki kurs o povijesti boljevizma, studenti politikih
znanosti morali su se njime koristiti kao prijeko potrebnim prirunikom za razumijevanje komunizma.
Tijekom osmomjesene kolske godine svaka dva tjedna odravali su se kruoci na kojima je
sudjelovalo deset do dvadeset pet studenata. Poslije rata partija je nastojala podignuti razinu
partijskog obrazovanja nakon poslijeratne obnove partijskih kadrova. Na temelju rezolucije Centralnog
komiteta "O obrazovanju i dopunskom obrazovanju vodeih partijskih radnika" iz 1946. godine, oko
400.000 lanova pohaalo je vie partijske kole.61 Nacionalsocijalistika stranka nije obrazovala
svoje lanove tako sustavno ili s tako visokim intelektualnim idealima. U stranakim kolama bilo je
mnogo tjelesnog odgoja, i cilj je bio stvaranje bioloke elite a ne elite s dobrim poznavanjem politike
ekonomije. Za obuku stranakih kadrova u Njemakoj bio je odgovoran organizacijski voda Reicha
(Reichsorganisationsleiter), bivi kemiar Robert Ley, zdepast i lajav fanatik, sklon piu i enama, i
opsjednut stvaranjem fiziki idealnih Nijemaca. Ley je osnovao centre za obuku, koje su bombastino
nazivali Ordensburgen, "tvrave reda", u kojima su stranake dunosnike na kratkim teajevima
upoznavali s njemakom povijeu i stranakim svjetonazorom, dok su rano ujutro morali
gimnasticirati, pucati i trati. "Ordensburgen" su slubeno osnovani 24. travnja 1936., ali su kole za
obuku postojale mnogo ranije na razini Gaua i Krasa pod nadzorom Glavnog odbora stranke za
kolovanje. Godinu dana kasnije u sustav "Ordensburgen" ukljuene su trogodinje kole za obra153
DIKTATORI
zovanje sljedee generacije stranakih dunosnika.62 Polaznike su odabirali iz posebnih kola za
djeake dobrog rasnog izgleda i rukovodilakog potencijala. Prve ustanove te vrste bili su Nacionalni
instituti za politiko obrazovanje (NAPOLA), osnovani 1934., u koje su upisivali plavokose, pametne i
sportski razvijene djeake stare od deset do osamnest godina; sljedee, osnovane u travnju 1937.,
bile su kole "Adolf Hitler" za djeake od dvanaeste do osamnaeste godine. 1 jedne i druge
naglaavale su razvoj linosti kroz paravojnu obuku i takmiarski sport; kao i u sluaju sovjetskog
Kratkog kursa, politika obuka osnivala se na temeljitom poznavanju povijesti stranke. lanovi
Hitlerjugenda morali su ovladati nizom obveznih tema, a znanje se provjeravalo na usmenim ispitima.
Naslovi tema bili su, na primjer, "Borba za Njemaku", "Uzroci njemake propasti u Prvom svjetskom
ratu", uVoTk i njegov krvni izvor", "Mjere nacionalsocijalistike drave za ouvanje istoe njemake
krvi" i tako dalje.63
Cilj politikog obrazovanja bio je stvaranje boljih komunista odnosno nacionalsocijalista, sposobnih za
usvajanje stranake/partijske linije i njezino razumljivo prenoenje iroj javnosti. U stvarnosti je bilo
teko izgraditi elitu portvovnih i informiranih lanova. Mnogi su komunisti iskljueni ili svedeni na
status kandidata zbog politike nepismenosti, a neki su u tom pogledu bili potpuno nepismeni. Iako su
prijave lanova stranke/partije esto bile zlonamjerne, lokalni stranaki/partijski dunosnici mogli su
zlorabiti svoj poloaj pa su to i inili. U objema strankama bilo je kriminaliteta, opijanja i karijerizma.
Obje su se stranke brzo razvijale, a njihovo je lanstvo bilo vrlo nepostojano, pa je uvijek bilo premalo
sposobnih dunosnika. U objema strankama pojavio se jaz izmeu obinih lanova i vrste jezgre

portvovnijih aktivista. Potkraj tridesetih godina prologa stoljea mnogi lanovi (otprilike jedna treina)
Nacionalsocijalistike stranke bili su na stranakim poloajima na kojima su se morali baviti stranakim
radom gotovo svaki dan. U istom razdoblju Komunistika je partija postala svjesna injenice da je
takozvani aktiv, odnosno lanovi koji neto rade, elita unutar elite, da zauzima vie partijske poloaje i
esto se sastaje odvojeno i ee od redovnog lanstva.64 I ovdje se to odnosilo na otprilike treinu
lanstva. Poslu portvovnijih aktivista nije nikada bilo kraja. "To znai biti komunist", rekla je jedna
154
STRANAKA DRAVA
lanica partije, iji se brak tridesetih godina svodio na to da su je postavljali na dunost u razne
dijelove zemlje daleko od mua: "Tvoj ivot ne pripada tebi."65
lan stranke/partije nije mogao biti samo puki uzor - koliko god bio neprimjeren - rasnog ili
revolucionarnog ideala. Hitler je na jednom stranakom mitingu 1935. godine objavio da je uloga
stranke, kao tijela "aktivista i propagandista", "obrazovati i nadzirati" ostalo njemako stanovnitvo.66
U partijskim pravilima usvojenim na kongresu sovjetske Komunistike partije u oujku 1935. godine
navodi se kako partija mora voditi ostalo stanovnitvo u izgradnji komunizma, provoditi partijsku
politiku i "svakodnevno jaati veze s masama" objanjavajui i prenosei partijske odluke.67 Stvarni
politiki znaaj partije oitovao se prije svega u svakodnevnim rutinskim poslovima, a ne u
povremenim, reiranim skupovima i obredima. Uspostava elije i bloka u njemakom drutvu uvela je
stranku u svako domainstvo. Lokalnom vodi bloka, odgovornom za otprilike etrdeset do ezdeset
domainstava, pomagao je odreeni broj drugih lokalnih dunosnika i drugih pomonika iz drugih
stranakih udruga, npr. iz Njemake radne fronte, enskih udruga (koje su 1938. godine davale
280.000 voda blokova i pomagaa) i Nacionalsocijalistike socijalne skrbi. Lokalne organizacije
Hitlerjugenda i Saveza njemakih djevojaka (Bund deutscher Mddel) takoer su prikupljale priloge u
novcu ili rijetkim sirovinama, ili dijelile stranaku literaturu.68 lanovi elija i blokova imali su mnoge
dunosti: morali su pratiti domainstva za koja su bili odgovorni kako bi pronali, prema Leyovim
rijeima, dokaze o "protivnicima ili neprijateljima nae ideje"; morali su dijeliti propagandne i obrazovne
materijale, po mogunosti osobnim posjetom svakom domainstvu jedanput na mjesec; trebali su
sastavljati dosjee o politikoj podobnosti, ponaanju i domoljublju svakog domainstva; popisivali su
sve poznate idove na svom podruju, sastavljali kataloge idovske imovine i zapisivali sve neidove
koji su i dalje odravali veze sa idovima u svojoj etvrti; konano, smatrali su ih prvom linijom
pozadinske fronte i osobama koje pripremaju narod za rat i potiu oduevljenje za ratne napore poto
je izbio rat.69
Taj se golemi popis zadaa koordinirao na redovnim mjesenim sastancima, "blokovskim veerima" ili
"elijskim veerima", na kojima se
155
DIKTATORI
pripremao plan rada za sljedei mjesec, pregledavala stranaka literatura i povremeno odravala
predavanja.70 Pojedinosti iz popisa ili kartoteke domainstava, koji su postali obvezatni poslije
organizacijske reforme 1936. godine, takoer su se aurirale na tim sastancima, uz planiranje
dodatnih posjeta obiteljima iji su duh ili ponaanje bili dvojbeni; takve su obitelji ponekad dobivale i
posebne, detaljne upitnike o stavu prema novoj Njemakoj. Sustavom se vrlo teko upravljalo,
djelomino zato to je stranaka organizacija optereivala voe elija i blokova s previe ablonskih
poslova i nepolitike administracije, a djelomino zato to je neumoljivi ciklus posjeta radi podizanja
duha i ispunjavanja obrazaca postao gnjavaa i za najgorljivije lokalne aktiviste. Usprkos tomu,
kartoteka domainstava bila je neprocjenjivo sredstvo za stranaku kontrolu drutva i provedbu rasnih
i sigurnosnih ciljeva reima. Kartoteka je takoer pruala sustavu bitne informacije za "karakteristike"
koje je stranka nesmiljeno primjenjivala kako bi se osiguralo da se radna mjesta i u javnom i u
privatnom sektoru dodjeljuju kandidatima koji podravaju reim, socijalna pomo daje samo politiki
prihvatljivim podnositeljima molbi, a poslovne dozvole odobravaju samo osobama s besprijekornom
prolou. Karakteristika se temeljila na standardnim obrascima pohranjenima u uredu Krasa, koji su
sadravali podatke dobivene iz lokalnih stranakih podrunica i, prije svega, iz elija i blokova.71
Karakteristika je bila univerzalno sredstvo stranakog aparata. Ako je odluka stranke znaila
neodobravanje, nije bilo mogunosti priziva. Karakteristiku je trebalo traiti za svaku javnu ustanovu
na ije bi odluke mogao utjecati politiki status podnositelja molbe. U travnju 1939. godine sporazum
izmeu stranke i Ministarstva gospodarstva otvorio je mogunost davanja karakteristike i na podruju
zapoljavanja u privatnim tvrtkama, a u nekim podrujima na takve se karakteristike odnosila jedna
etvrtina zahtjeva.72 Osim osobnih pojedinosti, svaki je obrazac sadravao podatke o dotadanjoj
politikoj aktivnosti, vjerskom uvjerenju, doprinosima stranakim dobrotvornim akcijama, trenutnom
politikom stavu i ponaanju. Svaki je obrazac zavravao praznom rubrikom za preporuku stranke.
Karakteristika se esto temeljila na grubim mjerilima. Zanemarivanje nacistikog pozdrava smatralo se

prima jade dokazom neprijateljskog stava prema

156
STRANAKA DRAVA
reimu; u jednoj nepovoljnoj karakteristici navodi se namjerno isputanje dijela pozdrava, tj. Heil
umjesto Heil Hitler. Redovito pohaanje vjerskih obreda bilo je sumnjivo, kao i oportunistiki prijelaz iz
Socijaldemokratske ili Komunistike partije.73 Arhiv Kreisa Berchtesgaden jasno pokazuje kakve je
posljedice moglo imati negativno miljenje. Jednom ovjeku, ija je ena bila idovka, uskraena je
poslovna dozvola; drugi je doivio istu sudbinu zbog "politike nepodobnosti"; negativno ocijenjenom
seljaku uskraene su sve potpore; jedan nastavnik nije unaprijeen jer se nije "odrekao svojega
vjerskog uvjerenja".74 Neki su zahtjevi odobreni, ali su podnositelji molbe upozoreni da preuzmu
aktivniju ulogu u jednoj od mnogih djelatnosti stranke. Karakteristike su davale lokalnim stranakim
organizacijama izuzetna i proizvoljna ovlatenja da samovoljno ukljue ili iskljue svakoga, prate
lokalno politiko raspoloenje i izdvoje potencijalne problematine pojedince.
Komunistika partija nije bila organizirana tako temeljito na lokalnoj razini jer su njezini kadrovi bili
previe raspreni na golemu teritoriju te nisu imali spretnosti, opreme niti vremena za praenje svakog
domainstva, pa ni za zadae poput agitacije i nadzora to su ih partijska pravila od njih oekivala.
Mnogi su lanovi Komunistike partije radili u upravi ili industriji, pa nisu imali mnogo vremena za
praenje irega, nepartijskog stanovnitva. Sastanci partijskih kadrova bili su obino zatvoreni. Na
selu je partijska organizacija bila osobito slaba, pa je svakodnevnu partijsku kontrolu bilo mnogo tee
provesti negoli u Njemakoj. Velik dio aktivnosti na selu delegiranje elijama Komsomola, koje su
organizirale "crvene kutie", pomagale u osnivanju seoskih sovjeta i brinule se za popunjavanje
seoskih knjinica. No bitne aktivnosti nepokolebljivih sljedbenika partije bile su obrazovanje i
propaganda. Partijski instruktori obilazili su tvornice i sela i raspravljali o partijskim inicijativama, davali
savjete i pratili potivanje partijskih direktiva. Partija je angairala i nepartijske glasnogovornike,
obrazovane u partijskim kolama. Godine 1933. bilo je 130.000 agitatora; poetkom rata, prema tvrdnji
partijskog rukovodstva, taj se broj poveao na tri milijuna.75 Njihovim radom upravljali su lokalni
ogranci Dravnog odjela za agitaciju i propagandu, koji je redovito izdavao okrunice za govornike.
Poslije rata u moskovskom okrugu
157
DIKTATORI
okrunice su se dijelile dva ili tri puta na mjesec po 135.000 komada; svaka je okrunica detaljno
obraivala tri ili etiri glavne teme s uputama za njihovo javno predstavljanje. Sovjetsko se
stanovnitvo upoz-navalo s tim temama na sastancima koji su se istovremeno odravali u cijeloj
zemlji, u dvoranama i tvornikim pogonima koji su bili okieni transparentima, parolama i crvenim
zastavama. Sudjelovanje je bilo obvezatno, a uporno izostajanje tumailo se kao politiki prosvjed.
Sastanci i propaganda bili su primitivni. U jednoj reportai o sastanku sazvanom radi rasprave o
Staljinovu ustavu, koji je usvojen 1936. godine, Pravda navodi kako je samo jedna ena medu
pospanim sluateljstvom postavila pitanje: "Zato nema kaljaa u trgovinama?"76 ak je i na manjim
kruocima, organiziranim poslije rata, na kojima se raspravljalo o nekoj temi, ponekad nedostajalo
strogosti. Na jednom kruoku u gradu Toroku, nastavnik je s uenicima izvjebao odgovore na
jednostavna pitanja izvedena iz Kratkog kursa. Na pitanje, "Je li carska vlada mogla zadovoljiti radnike
i seljake?", razred je jednoglasno odgovarao: "Nije!".77
Obini lanovi imali su vaniju ulogu u institucijama u kojima su radili negoli u domainstvima svoje
etvrti. Partijske su elije djelovale u tvornicama, kolhozima/sovhozima, uredima ili na fakultetima, i
upravo su ondje pratile izvanpartijske mase, njihovo opredjeljenje za komunizam i drutveno
ponaanje. Tvorniki sastanak nije bio samo mjesto za prenoenje novih politikih inicijativa ve i
nain da se ispitaju gledita radnika, osude zabuanti ili klasni neprijatelji, ili prui pomo onima kojima
je bilo potrebno kolovanje ili socijalna skrb. Kao i sastanci posveeni propagandi i agitaciji, i ovi su
skupovi bili uglavnom reirani. Jedan je strani radnik prisustvovao masovnom sastanku u tvornici
Elektrozavod, na kojemu su provjeravali znanje sredovjenoga tehnikog inspektora o komunizmu.
Njegovo je "znanje", kako se pokazalo, bilo bijedno. Mislio je da je Staljin predsjednik Sovjetskog
Saveza, da je Kominterna (Trea internacionala) radiopostaja, a meunarodna komunistika
sindikalna organizacija oporbena frakcija. Meutim, kao bliski prijatelj partijskih kadrova, nije doivio
nita gore od smijeha prisutnih.78 Sastanci u tvornici ili u kolhozu pruali su i nepartijcima priliku za
albe, lako je sustav mogao optuiti one koji su se alili na nesovjetsko ponaanje, te ih podvrgnuti
158
STRANAKA DRAVA
posebnom nadzoru, albe su se mogle proslijediti na odgovarajue mjesto, pa i potaknuti odreene
postupke. Partijska elija djelovala je kao glavni posrednik izmeu naroda i rukovodilaca, sredita i
periferije, mobilizirajui potporu, procjenjujui javno mnijenje i kanjavajui potencijalne neprijatelje ili

nezadovoljnike - kao to je i Nacionalsocijalistika stranka kontrolirala svoje etvrti.

Obje su stranke postale sastavni dio drutva koje su vodile, jer su bile proizvod toga istog drutva.
Mnogi njihovi lanovi dobro su poznavali svoja mjesta i radne sredine, i te su informacije bile
izvanredno vane za stranaki/partijski aparat u njegovim nastojanjima da mobilizira i prati
izvanstranaku/izvanpartijsku veinu. U oba sustava stranka/partija postala je vrlo brzo sredinji
element u svakodnevnom ivotu, koji se nije mogao izbjei niti zanemariti, osim u zabaenijim ruralnim
dijelovima Sovjetskog Saveza. Time se drutvo kontrolirano integriralo, sve se snanije zahtijevalo
pokoravanje slubenoj liniji, izdvajalo se i isticalo namjerno neslaganje ili politiki prkos i kanjavalo
one koji nisu htjeli prihvatiti novi sustav. Ovakav oblik narodnoga, lokalnog nadzora bio je djelotvorniji i
nametljivi]i u Njemakoj negoli u Sovjetskom Savezu, i ondje su vode elija i blokova poticali da se
suoavaju s nadziranim osobama "za kuhinjskim stolom".79 U Njemakoj je Nacionalsocijalistika
stranka uvela male ali vane naine nametanja javne potvrde odanosti stranci bez obzira na miljenje
pojedinaca. Stranaki skupljai dobrotvornih priloga dolazili su u stanove, primali priloge ili prodavali
znake i biuteriju, i registrirali one koji su odbijali dati prilog; i davatelji priloga vodili su evidenciju o
svojim doprinosima.80 Mladi Nijemci i Njemice sudjelovali su u strogim programima za poticanje
stranake svijesti. Tako je, na primjer, svaka lanica BDM-a (Savez njemakih djevojaka) dobivala
tiskani "Opi program rada" za etveromjeseno razdoblje, s uputama o mjesenom planu rada
stranke, mjesenoj pjesmi, mjesenoj drutvenoj veeri posveenoj posebnoj temi ("Unutarnji Reich",
"Nosimo i gradimo Reih" itd.), stranakim "domaim zadaama" i zavrnim stupcem za posebne
dunosti.81 Komunistika partija prodavala je novine, dijelila broure, organizirala sovjetsku omladinu i
oblikovala javni ivot zajednice koliko god je mogla, ali nije nikada uspjela ostvariti omjer od jednog
partijskog dunosnika na 150 stanovnika.
159
DIKTATORI
Uinkovitost stranake prisutnosti bila je u odreenoj mjeri ugroena nedostatnim politikim
obrazovanjem i potekoama u vezi s pronalaenjem sposobnih organizatora, lako su obje stranke
sebe pretjerano u javnosti prikazivale kao jedinstvene i cjelovite sluge naroda, bile su stalno
zaokupljene iskorjenjivanjem korupcije i nesposobnosti u vlastitim redovima, te prikrivanjem
uobiajenih sporova i osobnog suparnitva koje su organizacije te veliine i raznorodnosti teko mogle
izbjei.82 Obje su diktature morale centralizirati i disciplinirati stranku kako bi sjedinile stanovnitvo s
reimom. To je bio zasebni proces s obzirom na opsenu i nepovratnu stranaku/partijsku prevlast u
drutvenom i institucionalnom ivotu dviju drava, koji se odvijao vlastitom lokalnom dinamikom i nije
jednostavno bio nametnut odozgo. Dokumentacija iz oba sustava pokazuje kako su se mnogi lanovi
stranke/partije ozbiljno i oduevljeno prihvatili mobilizacije onih za koje su bili odgovorni. Biti lan
stranke/partije znailo je imati povlastice, status i mogunost napredovanja u karijeri, usporedo s
manje privlanim, ablonskim stranakim zadaama, pa je to ograncima stranke prualo dodatne
poticaje za stalno nametanje svojeg utjecaja okruenju. Te su drutvene prednosti bile vrlo realne u
oba sustava i ponekad su dopunjavale, a ponekad nadomjetale idealizam to su ga lanovi
stranke/partije trebali pokazivati. Stranka je postala sredstvo za stvaranje novih struktura drutvene
moi i lokalnoga politikog utjecaja, te instrument za iskljuivanje ili razvodnjavanje alternativnih oblika
identiteta, drutvenog statusa ili institucionalne autonomije.
Stranka/partija bila je vana i na podruju drave. Odnos izmeu stranke i drave oblikovale su
povijesne okolnosti. Za sovjetske komuniste, "drava" kao skup institucija, propisa i inovnika
odreena ustavnim pravom nestala je nakon boljevike revolucije. Partija je u praksi vladala Rusijom
dok se polako dovravala zadaa izgradnje alternativne, komunistike drave koju je trebao voditi
sustav dravnih sovjeta. Nova je drava definirana u ustavu iz 1924., kojim je slubeno uspostavljen
Sovjetski Savez, i ponovno definirana u "Staljinovom ustavu" objavljenom u prosincu 1936. Pod
Staljinom stalno su se irili dravni aparat i odgovornosti dravnih institucija. Komunistika par160
STRANAKA DRAVA
tija imala je kljunu ulogu u voenju i upravljanju novom dravom, ali se njezin poloaj promijenio
razmjerno s jaanjem vanosti, veliine i iskustva drave. Drava koju je rodila partija poela je
etrdesetih godina 20. stoljea dozrijevati i teiti neovisnosti.
Drava koju je preuzeo nacionalsocijalistiki reim bila je za razliku od sovjetske snaan skup
upravnih i pravosudnih institucija, ukorijenjenih u korpusu ustaljenoga ustavnog prava pod upravom
mnogobrojnih saveznih i pokrajinskih inovnika s jakim osjeajem za kolektivni identitet i moralni cilj uz
potporu sloenoga, odavno ustaljenog skupa proceduralnih propisa.83 Problem s kojim su se suoili
nacional-socijalisti bio je kako kontrolirati ili ograniiti dravni aparat za koji nisu bili odgovorni i ija
mjerila nepristranosti, rutinske navike i institucionalna inercija nisu nimalo odgovarali radikalnijim i
utopijskim tenjama stranke. Tijekom diktature drava je bila sve vie pod utjecajem stranke, njezine

su odgovornosti potkapali ili onemoguavali i mijenjali njezine pravne i proceduralne temelje.

"Normativna" drava iz 1945. godine bila je lani ostatak drave naslijeene 1933.
U oba sustava odnos stranke/partije i drave ovisio je o pravu na dodjeljivanje javnih slubi
pristaama. I Nacionalsocijalistika stranka i Komunistika partija razradile su slubene i neslubene
naine kako bi osigurale imenovanje svojih lanova ili poznatih simpatizera na dravne dunosti. U
Sovjetskom Savezu popis tih dunosti po partijskoj procjeni bio je institucionaliziran sustavom
nomenklature. Sustav potjee iz 1917. godine, kada je Lenjin uporno tvrdio kako e partija uspjeti
izgraditi socijalizam samo ako njezini sljedbenici budu istovremeno dravni dunosnici. Srce sustava
bila je kartoteka Centralnog komiteta s imenima svih lanova, s podatcima koji su dobiveni na temelju
standardnog upitnika; kartoteka se koristila u dodjeli mjesta partijskim radnicima. Odjel Centralnog
komiteta za arhiv i dodjelu (Uhraspre) vodio je katalog svih poloaja u partijskoj organizaciji,
sindikatima, sovjetima i komesarijatima. U lipnju 1923. sastavljeni su slubeni popisi poloaja koje je
smjelo popunjavati samo sredinje rukovodstvo partije; slini su popisi izraeni za nie poloaje, na
koje su pokrajinski partijski organi imenovali dunosnike. Staljin je htio da partija kontrolira imenovanja
"u svim granama uprave bez iznimke".84 Centralni je komitet 1926. godine bio odgovoran za
imenovanja na
161
DIKTATORI
ukupno 5.100 visokih dunosti. Tridesetih i etrdesetih godina sustav je proiren na sva podruja
javnog ivota. Godine 1936. 55% dunosnika u lokalnim sovjetima i dravnim poduzeima bili su
lanovi partije, kao i 68% dunosnika u regijama i republikama Sovjetskog Saveza. U srcu dravnog
aparata, u Centralnom izvrnom komitetu i Pre-zidiju kongresa sovjeta, taj je postotak bio gotovo
100%.85 Kako se dravni sektor irio, sve poloaje nisu mogli zauzeti komunisti, pa su novoimenovani
dunosnici mogli podnijeti molbu za primanje u partiju nakon postavljenja. Nije poznato koliko je
dravnih dunosnika bilo u partiji, no smatra se daje, na primjer, etrdesetih godina veina (priblino
75%) sveuilinih nastavnika i vojnih starjeina bila u partiji.86 Nacionalsocijalistika stranka nije
razradila sustav nomenklature, ali je odluivala o imenovanjima u dravnu slubu na svim razinama.
Njemaka drava iz razdoblja prije 1933. doivjela je decentralizaciju, pa su se ministri i dunosnici
postavljali i na pokrajinskoj i na dravnoj razini. Upravo na toj nioj razini lokalni stranaki efovi
pokrenuli su 1933. kratku i esto nasilnu kampanju za izbacivanje dravnih dunosnika, ministara i
gradonaelnika koje su smatrali nesklonima "nacionalnoj revoluciji". Tako je, na primjer, u Marburgu
stranka u oujku 1933. poslala na dopust gradonaelnika (Oberburgermeistera) i smijenila ga 1934.;
dunost Landrata (okrunog poglavara) preuzeo je stranaki voda Kreisa; profesori na Marburkom
sveuilitu suspendirani su; otputeni su opinski slubenici koji su podravali ljeviarske stranke, a na
elo lokalnog plivakog i gimnastikog kluba postavljeni su stranaki simpatizeri.87 Uprava u pokrajini
Baden nije bila sklona stranci. Nakon izbora u oujku 1933. godine Gauleiter Robert Wagner proglasio
se podrunim komesarom, izbacio ministre i zamijenio ih lanovima stranke, oistio policiju i
osloboena mjesta popunio lanovima stranke. Visoki okruni dunosnici morali su prihvaati vode
Kreisa kao savjetnike, uglavnom za kadrovska pitanja; do 1935. u stranku se upisalo petnaest od
ukupno etrdeset upravnih dunosnika Badena. U istom razdoblju gotovo 14% lanova stranke u
Badenu bili su dravni dunosnici.88 U ovom sluaju stranka nije ondje morala kao drugdje u Reichu
kontrolirati sva imenovanja; bilo je dovoljno postaviti lanove stranke na kljuna mjesta i osigurati
stranaku provjeru u kadrovskoj politici.
162
STRANAKA DRAVA
Na dravnoj razini stranka je poetkom 1933. godine uvela politiku ienja i diskriminacije u cijelom
dravnom aparatu. Sredinji pravni instrument bio je Zakon o obnovi strune dravne uprave objavljen
7. travnja. Prema odredbama toga zakona, svaki je struni dravni inovnik mogao biti otputen na
temelju neodreene optube da nije bezrezervno pridonio uspostavi nove nacionalne drave. idovski
slubenici mogli su dobiti otkaz zato to su bili idovi. Iako je na taj nain otputeno samo 2% svih
dravnih inovnika, postotak je bio mnogo vii medu viim dunosnicima. U Pruskoj je umirovljeno
12% viih dunosnika.89 Stranka se usredotoila na visoke slubenike jer su oni mogli utjecati na
podreene strukture, pa se time izbjegavalo paualno i tetno otputanje tisua niih inovnika. U
Pruskoj je do 1937. svih 12 Oberprdsidenten (najvii poloaj u upravi) imenovano nakon 1933., kao i
31 od 34 Regierungsprdsidenten (sljedei poloaj po rangu), 45 od 46 podpredsjednika i 97 podrunih
poglavara (Landrata). Do 1941. u Nacionalsocijalistikoj stranci bilo je devedeset posto visokih
dunosnika u Pruskoj. U cijelom Reichu, na ak 60% visokih upravnih poloaja i 66% svih dravnih
mjesta popunjenih poslije 1933. sjedili su lanovi stranke.90 Drugi Zakon o njemakoj dravnoj upravi,
usvojen 26. sijenja 1937., proirio je utjecaj Nacionalsocijalistike stranke na poloaje u dravnoj
upravi, premda ne toliko opseno koliko bi se to mnogim stranakim dunosnicima svialo. Novim su

zakonom mogli biti unaprijeeni samo pojedinci koji su dobili pozitivnu karakteristiku (to je tom
stranakom "atestu" davalo punu zakonsku snagu); on je takoer doputao lanovima stranke u
dravnoj slubi da probleme u svojem poslu prenose neposredno pretpostavljenima u stranci, a ne
poslodavcima; napokon, lanak 71 doputao je otputanje svakog dunosnika koji vie nije mogao
jamiti da e "u svako doba podravati nacionalsocijalistiku dravu", premda je do tog vremena ve
smijenjena veina inovnika koji nisu zadovoljavali zahtjeve novog reima.91
Utjecaj na namjeten]a u dravnoj slubi u opinama i okruzima bio je takoer znatan. Isprva nije bilo
mnogo propisa odozgo, pa je otar i ambiciozan voda Kreisa ili Ortsgruppe mogao preuzeti vlast bez
velikog obraanja pretpostavljenima. Do 1935. gotovo pola (44,6%) gradonaelnikih mjesta u
Bavarskoj preuzeli su okruni stranaki
163
DIKTATORI
vode, koji su spojili te dvije dunosti.92 Od nestranakih gradonaelnika oekivala se podrka novom
reimu. "Bilo bi beskorisno", pisao je jedan bavarski voda Kreisa 1933. godine, "kada bi ovdje ili ondje
neki okrug ... smatrao da moe dobiti gradonaelnika koji nije po volji NSDAP-u".93 Gradonaelnici su
veinom bili lanovi stranke - 69% u Bavarskoj i 61% u cijelom Reichu. Tridesetog sijenja 1935.
objavljena je Uredba za ustroj njemakih opina, koja je dala zakonsku snagu stranakom upletanju u
osnovnu upravnu jedinicu u gradu i na selu. Svaka je opina morala imati "stranakog
opunomoenika", kojeg je imenovala Kancelarija stranke, odgovornog za potvrivanje svih dunosnika
na opinskoj razini. Kao i u sovjetskom sustavu, od stranakih voda vie se nije oekivala izvrna
uloga, i oni su se oslanjali na opunomoenike, koji su preporuivali osobe opredijeljene za nacionalne
ideale. Opunomoenik je obino bio voda Kreisa, koji je sada imao zakonsko pravo upletanja u svako
imenovanje u javnoj upravi i biranje opinskoga savjetodavnog odbora, koje su ubrzo popunili
stranaki aktivisti i njihovi prijatelji.94 lako je Kancelarija stranke u veljai 1937. godine ukinula pravo
lokalnih stranakih voda na istovremeno obnaanje dunosti gradonaelnika ili Landrata i stranakog
dunosnika, kako bi lokalni stranaki voe imali vie vremena za stranaki rad i politiko vodstvo, u
veini sluajeva lokalni stranaki voe imali su veliki utjecaj na sve poslove lokalne zajednice.
Kancelarija stranke1 pripremila je pravni instrument koji je trebao osigurati neposrednu odgovornost
voe Kreisa za sva imenovanja i kontrolu lokalnog prorauna, no on nije nikada stupio na snagu.95
Uza slubeni i neslubeni pritisak pri imenovanju lanova stranke i simpatizera u dravnu slubu, i
Nacionalsocijalistika stranka i Komunistika partija stvorile su "dravu u sjeni" u vlastitoj organizaciji.
Broj dunosnika koji su radili i za jednu i za drugu tvorio je sam po sebi inovniki ustroj ravan ustroju
dravne uprave. Ve 1935. godine nacionalsocijalistika stranka imala je 1,017.000 slubenika u svim
ograncima; do rata taj je broj porastao prema procjenama na 2 milijuna.96 Ne zna se toan broj stalnih
slubenika u Komunistikoj partiji i pridruenim organizacijama u Staljinovu razdoblju, ali je ezdesetih
godina prologa stoljea prelazio pola milijuna. Nekakav osjeaj o trajnoj inflaciji partijskog aparata
moe se stei iz broja stalnih slubenika
164
STRANAKA DRAVA
u Centralnom komitetu: od 30 dunosnika 1919. godine do 534 1929. i priblino 1.500 do Staljinove
smrti.97 Mnogi od tih slubenika bavili su se poslovima koji su se ticali same stranke i njenih internih
zadaa, ali je organizacijski ustroj obiju stranaka ukljuivao odjele koji su pratili rad dravnih odjela i
njihove odgovornosti odnosno, zapravo, propisivali pravila.
Drava u sjeni poinjala je na samom vrhu stranke odnosno partije. Kancelarija stranke u Berlinu
nalazila se fiziki u srcu okruga dravne uprave, u Friedrich-Wilhelm StraEe. Neposredno podreeni
bili su uredi Rdhsleitera, medu kojima su se mnogi bavili dravnim pitanjima - propagandom,
zakonima, kolonijalnom politikom, poljoprivredom, lokalnim zajednicama, sigurnou. Nekoliko ulica
dalje, nedaleko od Ministarstva vanjskih poslova, nalazio se odjel Hitlerova zamjenika, gdje je takoer
sjedilo mnogo naelnika koji su se bavili vanim politikim pitanjima: financijama, oporezivanjem,
ustavnim zakonom, vanjskom politikom (koju je do 1938. godine vodio tvrdokorni nacionalsocijalist i
afektirani vanjskopolitiki strunjak Joachim von Ribentropp), obrazovanjem, graditeljstvom (koje je
vodio glavni graditelj stranke Albert Speer), tehnologijom, zdravstvom, rasnim pitanjima i kulturom.
Samo jedan od dvadeset specijaliziranih odjela bavio se konkretno "unutarnjim stranakim
poslovima".98 Uloga tih stranakih ureda nije bila izvrna, ali ni posve dekorativna. efove odjela i
Reichsleitere redovito su pozivali na rasprave o politikim pitanjima s kolegama iz ministarstava;
stranaka gledita o politici kanalizirala su se preko Kancelarije stranke, iji je energini i nemilosrdni
organizator Martin Bormann postao jedan od najmonijih politikih aktera u posljednjim godinama
Reicha.
Na razini ispod kancelarije, svaka razina stranake organizacije imala je vlastite odjele odgovorne za
glavna podruja javnog ivota i za stranake poslove. Sredinom tridesetih godina organizacija Kreisa

imala je ak trideset posebnih odjela; odjeli za rasnu politiku, zdravstvo, administraciju, obrazovanje,
zakone, poljoprivredu, obrt, gospodarstvo, tehnologiju i opinska pitanja bavili su se poslovima izvan
djelokruga stranke.99 Godine 1936. uvedene su redovne okrune stranake konferencije i
manifestacije, na kojima su se lokalni stranaki dunosnici susretali s lokalnim vodama pridruenih
organi165
DIKTATORI
zacija - Hitlerjugenda, Udruge njemakih ena, SA-a itd. - kao i s predstavnicima lokalnih dravnih,
gospodarskih i kulturnih ustanova. To su bili propagandni sastanci, ali su sluili i kao sredstvo za
tjenje povezivanje lokalnih zajednica sa strankom. U stranakim okruzima u sjevernoj Bavarskoj vie
od 1,3 milijuna osoba sudjelovalo je u ovom ili onom obliku lokalnih stranakih manifestacija tijekom
1938. godine. U njih se ubraja devet okrunih konferencija stranke sa zavrnom jedanestodnevnom
konferencijom u Miinchenu. lako su ti sastanci uglavnom bili stranake "veselice", sluili su jasnom
politikom cilju jer su lokalne dunosnike i elitu jasno upozoravali na stvarnost -na politiko vodstvo
stranke - predavanjima, izlobama i mnogim prilikama za pretresanje politikih pitanja u vedroj
atmosferi.100
Kamen temeljac drave u sjeni bila je stranaka organizacija Gaua. Stranaka podruja imala su
velike stalne urede koji su se veinom bavili glavnim politikim pitanjima, pa su stoga redovni kontakti
izmeu podrune stranake elite i lokalne dravne organizacije bili neizbjeni. U mnogim sluajevima
Gauleiter je bio i namjesnik Reicha (Reichsstatthalter); taje dunost uvedena zakonom od 7. travnja
1933. godine kao sredstvo za centralizaciju politikog ustroja Reicha. Hitler je sam sebe imenovao
namjesnikom Reicha za Prusku, ali su zakonom od 27. studenog 1934. pruski Oberprdsidenten,
najvii podruni dunosnici, izjednaeni s ostalim namjesnicima Reicha. 1 oni su uglavnom bili vode
Gaua. Njihove su dunosti uglavnom bile loe definirane, a izvrna odgovornost nejasna, ali je zakon
trebao osigurati politiku koordinaciju Reicha i pritom su najvii stranaki voe trebali nadzirati ne
samo stranaku organizaciju i kadrovsku politiku nego i teritorijalne upravne organe pod svojom
kontrolom.101 Gauleiteri su 1939. godine postali obrambeni komesari Reicha odgovorni za
koordinaciju radnike i gospodarske mobilizacije, civilne zatite i socijalne skrbi na svom podruju, na
tetu vojnih vlasti koje su tijekom Prvoga svjetskog rata bile potpuno odgovorne za domae ratne
aktivnosti, ali su sada morale raditi rame uz rame sa stranakim voama. Gauleitere su smatrali
aristokracijom stranakoga politikog vodstva, a oni su i sami imali o sebi takvo miljenje. Njihova mo
na mjesnoj razini temeljila se uglavnom na stranakom poloaju: lokalni uredi Gaua, poput
mnogobrojnih centrala Komunistike partije po cijelom Sovjetskom Savezu,
166
STRANAKA DRAVA
postali su centri moi, vaniji od okljatrenih podrunih upravnih tijela, ne zbog lokalne upravne i
izvrne vlasti ve i zbog toga to na teritoriju Gaua nisu bile doputene nikakve politike inicijative koje
nisu bile sukladne stranakoj politici ili koje Gauleiteri nisu odobravali.
Na dravnoj razini, stranaki su se vode sastajali na redovitim skuptinama na kojima se raspravljalo o
glavnim politikim pitanjima. Na tim skuptinama sudjelovali su i Gauleiteri i Reichsleiteri. Skupove je
organizirala Kancelarija stranke. Na njima je uvijek bio prisutan Hitlerov zamjenik Hess, sve do leta u
kotsku u svibnju 1941. godine, kada gaje zamijenio Bormann. Hitler je sudjelovao na mnogim
skuptinama, premda bi ponekad odrao samo zavrni govor. Sudionici su morali prisegnuti na
tajnost. Nisu se sauvali nikakvi zapisnici. Od 1933. do 1939. odrano je 27 sastanaka, koji su trajali
od jedan do tri dana, a tijekom rata jo 19. Sastanci su se u mnogim sluajevima poklopili s kljunim
trenutcima u povijesti diktature - sa stranakom krizom 1934. godine, ponovnom okupacijom Porajnja,
pripojenjem Austrije 1938. itd. Neki oskudni podatci ukazuju na teme skupova: Himmler je predavao o
homoseksualnoj prijetnji 1937. godine te o ulozi stranke na istoku 1939., Hitler o idovskom pitanju
1941. Te su konferencije nedvojbeno bile prigode za druenje i izraavanje stranake solidarnosti,
rjeavanje sukoba i smirivanje uobraenih linosti, ali njihova tajnovitost pokazuje da su to bili i
skupovi na kojima je politiko vodstvo otkrivalo svoj privatni politiki program ili prenosilo osjetljivije
politike i strateke informacije najvanijem vodeem tijelu stranke.-102 U stranakoj i ministarskoj eliti
Gauleiteri su jedini bili jamstvo redovitih skuptina tijekom cijele diktature. Stoga su sudionici zacijelo
razgovarali o politici, imenovanjima i dravnim poslovima dok im se pruala prilika da to ine, na
trenutak daleko od svakodnevnih pritisaka ostalih odgovornosti.
Sovjetska Komunistika partija nije bila tako dobro organizirana kao usporedna struktura u dravi
uspostavljena dvadesetih godina. Sekretarijat Centralnog komiteta bio je sredinja partijska ustanova.
Njegov se ustroj redovno mijenjao tridesetih i etrdesetih godina, jer su partijski vode nastojali pronai
najfunkcionalni]i oblik sredinje kontrole. Samo je oblik uveden 1948. godine trebao namjerno pratiti
ustroj sovjetske drave s odjelima za sindikate, teku industriju, poljo-

167
DIKTATORI
privredu, trgovinu, financije, vanjske poslove, vojsku, promet, laku industriju i propagandu. Meutim,
tijekom cijele Staljinove diktature sekretarijat Centralnog komiteta pratio je rad dravnih, tijela,
prenosio partijsku politiku lokalnim sovjetima i postavljao komuniste na kljuna mjesta u raznim
dravnim sektorima. U organizacijskom smislu te su se odgovornosti ponavljale na svakoj razini
partijskog aparata. Organizacija oblasti, poput one u njemakom Gami, imala je odjele za sva glavna
podruja dravne uprave i gospodarstva: financije, poljoprivredu, obrazovanje, laku industriju, trgovinu,
opinsko gospodarstvo, ceste, zdravstvo, socijalne slube i komunikacije.104 Meutim, za razliku od
njemake stranke, partijske organizacije u podrujima na vioj razini bile su odgovorne i za lokalno
gospodarsko planiranje i raspodjelu prorauna; te su funkcije davale sekretaru i komitetu oblasti velike
ovlasti za reguliranje i provjeru rada dravnih ustanova. Kontrolne komisije na svakoj razini sovjetske
drave pratile su pokazatelje uinka i izvrenje planova. Lokalni uredi za cenzuru nadzirali su cijelu
podrunu kulturnu djelatnost. Partijski dunosnici pratili su veinu javnih djelatnosti. Na ovoj razini
veza izmeu partije i drave bila je isto toliko bliska i sveprisutna koliko i u Njemakoj.
U oba sustava stranka je djelovala kao politiki vratar koji prihvaa i ovlauje dravne dunosnike,
provjerava njihove politike kvalifikacije, prati njihovo ponaanje i gledite te namee kazne u sluaju
propusta ili neslaganja. To je bio zbrkan i neplaniran proces. Uredni organigrami prikrivali su beskrajno
institucionalno natezanje, svae zbog nadlenosti i protokola, nejasne odgovornosti i nesigurne
dunosti. Sklonost stranakih/partijskih radnika - ogranienih savjetodavnom ili loe definiranom
rukovodeom ulogom - prema stvarnoj izvrnoj odgovornosti redovito je izazivala sukobe i stalnu
napetost. Stranka/partija je openito htjela da njezini lanove vode, a ne da upravljaju; dravni
dunosnici htjeli su slobodu djelovanja bez stranke/partije koja im uvijek viri preko ramena, no trebalo
je pratiti i sljedbenike stranke/partije postavljene na dravne dunosti. Prema njemakom Zakonu o
dravnoj slubi iz 1937. godine, stranaki sudovi imali su pravo istraivati i kanjavati svaki propust
lanova stranke na dravnoj dunosti.105 Komunisti postavljeni na dravne dunosti bili su na prvoj
liniji politike fronte jer su ih kolege na poslu
168
STRANAKA DRAVA
stalno promatrali, a njihove partijske organizacije ocjenjivale gotovo svakodnevno. Opseg utjecaja
stranke/partije na dravu nije ovisio toliko o jasnom izrazu ustavnog razgranienja koliko o borbi u bazi
da se progura stranaka/partijska politika. U svakom gradu, opini i selu okvir stranake/partijske moi
i granice njezina utjecaja uvijek su se razlikovali jer su bili rezultat sloene mree osobnih odnosa,
politikih ambicija i drutvenih napetosti.
Odnos izmeu drave i stranke/partije bio je neodreen na najnioj razini jer ni jedna ni druga
diktatura nisu tono znale to to u praksi znai. To su bili hibridni sustavi u kojima su odreenu ulogu
imale i drava i stranka/partija, ali je stranka/partija trebala biti glava tvrtke. Veina prikaza sovjetski
sustav smatra "partijskom dravom" u kojoj je drava u potpunosti bila talac dominantne "totalitarne"
partije. Institucionalizacija sustava nomenklature i partijsko praenje svih dravnih djelatnosti
nedvojbeno su stvorili sustav partijskog prvenstva dok je drava bila u procesu izgradnje dvadesetih i
tridesetih godina prologa stoljea. O glavnim politikim pitanjima odluivala je unutarnja partijska
elita. Meutim, pod Staljinom je uslijedio polagani proces razmjernog pada utjecaja partije kako je
dravna struktura sazrijevala. Bila je to promjena u ravnotei vlasti, ali Staljin nije uinio nita kako bi
to obrnuo - naprotiv. Dvadesete godine bile su razdoblje redovitih kongresa partije i sastanaka
Centralnog komiteta; prema statutu partije to su bila najvia partijska tijela za donoenje odluka.106
Za vrijeme Staljinove diktature odrana su samo tri kongresa, 1934., 1939. i 1952. godine, i samo se
na prvom ozbiljno raspravljalo o politikim pitanjima. Plenum Centralnog komiteta, koji se prema
statutu iz 1939. godine trebao sastajati tri puta na godinu, sastao se samo triput od 1941. do Staljinove
smrti 1953. godine: u sijenju 1944., u veljai 1947. i kolovozu 1952. godine.107 istke tridesetih
godina 20. stoljea znatno su djelovale i na utjecaj partije jer su njima uklonjeni, uz loe obrazovane
komuniste ili karijeriste, brojni lanovi politike avangarde koja je vodila Sovjetski Savez poslije
revolucije. Pojavili su se novi kadrovi, no oni su se posluno uklapali u ve postojei gospodarski
upravni sustav umjesto da postanu graditelji novog.
Na ulogu partije na lokalnoj razini utjecala su mnoga praktina ogranienja kao i neprekidni politiki i
vojni sukobi. Partijska struktura bila je geografski jako razbacana. Jo etrdesetih godina prolog
stoljea
169
DIKTATORI
uobiajeno prijevozno sredstvo sekretara izvan gradova bio je bicikl ili konj; telefona i pisaih strojeva
bilo je malo. Partijski dunosnici bili su preoptereeni, prije svega prioritetnim partijskim zadaama, a

zatim brojnim odgovornostima za lokalni gospodarski, kulturni i drutveni ivot, prikupljanje tonih
statistikih podataka i sastavljanje podataka o lokalnoj politikoj sceni. Te bi zadae opteretile i
organizaciju dobro opskrbljenu opremom i osobljem. Partijski dunosnici bili su opsjednuti izvrenjem
gospodarskog plana i postizanjem ciljeva partijske centrale, pa su se i oni upletali u svakodnevno
upravljanje tvornicama i kolhozi-ma kako bi osigurali postizanje planskih ciljeva. Hruov je 1948.
godine napao okrune partijske rukovodioce jer se nisu drali svoje rukovodee zadae i upletali su se
umjesto toga u poslove koje su trebali prepustiti dravnim dunosnicima.108
Korijen toga problema bio je prevelik dravni sektor. U skladu sa strategijom gospodarske
modernizacije, broj inovnika naglo se poveao, sa 3,9 milijuna 1928. na 8,6 milijuna 1940. i na 15,5
milijuna 1960.109 Partija se tridesetih godina suoila s velikim dravnim organizacijama koje su
zastupale vlastite interese, ukljuujui sovjete, sindikate, komesarijate, vojsku i slubu sigurnosti. Te
su organizacije dvadesetih godina bile organizacijski primitivne, pa su ih morali voditi obrazovani
lanovi partije, i bile su pod stalnim pritiskom partijskih inspektora. Tridesetih godina postale su mnogo
vee, s razraenim pravilnicima (propisi o pravima i obvezama inovnika utvreni su prvi put u
prosincu 1922.) i propisno organiziranom administracijom. Staljin je 1931. godine upozorio partijske
kadrove da se dre "konkretnog i operativnog rukovodstva", a provedbu politike prepuste dravnom
aparatu.110 Tako je, to je znaajno, upravo Odjel za dravnu sigurnost Komesarijata za unutarnje
poslove preuzeo uhienje i pogubljenje lanova partije od 1936. do 1938. godine. Proces jaanja
dravnih institucija nastavio se tijekom rata. Vojne snage uspjele su ograniiti ulogu partijskog vojnog
komesara nakon jeseni 1942. godine. Dravni komesarijati bili su podijeljeni na sve specijaliziranije
sektore, pa im je strunost stalnih namjetenika omoguavala oblikovanje pa i iniciranje raznih
politikih odluka. Komesarijati su 1946. godine postali ministarstva, kao da potvruju novu prirodu
sovjetske drave. No, prije svega, i sam je Staljin 1941. prvi put odluio prihvatiti visoku dravnu
dunost. Posljednjih dvanaest go170
STRANAKA DRAVA
dina svoje diktature proveo je kao predsjednik vlade i generalni sekretar, i ta je promjena statusa
odraavala dublju promjenu prirode sovjetskog dravnog aparata to gaje izgradila Komunistika
partija: sada je to bila "normativna drava" za razliku od "drave u izvanrednom stanju" iz ranih
revolucionarnih godina. Iako je partijska organizacija i dalje imala vanu agitacijsku i nadzornu ulogu u
svakom sektoru, sada je ona bila jedna od niza institucionalnih "velikih zvijerki" - uz vojsku, aparat
slube sigurnosti, ministarstva - tj. uz dravna tijela u kojima je strunost postala isto toliko vana
koliko i odanost partiji, ako ne i vanija.
Prikazi njemake diktature obino daju suprotnu sliku: prema toj slici, stranka je nakon 1933. potisnuta
u pozadinu, njezini su radikalni politiki zahtjevi sprijeeni, Hitler je odbio potvrditi opu reformu
drave, pa su se zadrale stare ministarske i institucionalne strukture. Ta je istina u odreenom smislu
ograniena. Stranka nije bila jasno odreeni forum u kojemu bi stranaki voe donosili politike
odluke, a niti Hitler se nije suglasio s radikalnom reformom ustroja Reicha koji je mogao pojaati
izvrnu ulogu stranke.111 Ipak, slabljenje normativne drave nakon 1933. godine postalo je stvarnost,
pa gaje stranka iskoristila. To nije bio planirani proces ve postupno potkapanje-dravnih funkcija,
javnog morala i pravnih normi. inovnici su se morali zakleti na nepristranost 1933. godine kada je
Savez njemakih inovnika pretvoren u novi Savez njemakih inovnika Reicha (Reichsbund
deutscher Beamteri), koji se trebao odrei izrazitoga kolektivnog identiteta i obrazovati lanove koji e
potivati nacionalsocijalistike vrijednosti.112 Suci, odvjetnici i vojne osobe morali su polagati prisegu
na odanost Fuhreru. Sigurnosni aparat, kojim su dominirali stranaki vode i SS, sruio je vladavinu
prava nakon 1933. Lokalni stranaki vode, premda s nedovoljnim novanim i kadrovskim kapacitetom
poput svojih sovjetskih pandana, nisu bili toliko optereeni stranakim radom, niti stalno zaokupljeni
formalnim postupcima provjere i ocjene, niti pod stalnom prijetnjom iskljuenja ili degradiranja ako nisu
mogli dovoljno jasno pamtiti Mein Kampf. Mnogi od njih smatrali su svojom nacionalsocijalistikom
dunou ikaniranje i osporavanje svake neprihvatljive institucije ili pojedinca; u tome im je pomagala
cijela armija pridruenih organizacija, osobito Hitlerjugend i SA, koje su, ako je bilo potrebno, mogle
neposredno primijeniti prisilu.
171
DIKTATORI
Eventualni u sukob izmeu drave i stranke bio je posljedica postojanja - prije 1933. godine - velikoga
dravnog aparata, potpuno neovisnog o nacionalsocijalizmu. Stranka nije trebala graditi dravu,
trebala ju je razgraditi. Sovjetski je projekt bio graditeljski, a njemaki se svodio na transformaciju.
Vana podruja drutvene djelatnosti bila su neovisna o tradicionalnoj dravi: Radna fronta, SA, SS,
Hitlerjugend, nakon 1936. godine etverogodinji plan za njemake ratne pripreme, enski
nacionalsocijalistiki pokret itd. Stranka je sruila kljuna podruja dravne djelatnosti. Pravosudni,

sigurnosni i policijski sustav neko je vrijeme branio od stranakog prisvajanja nacionalsocijalistiki

ministar unutarnjih poslova Wilhelm Frick, i sam bivi inovnik, ali je u lipnju 1936. Heinrich Himmler
stekao pravo na voenje sustava po nacional-socijalistikim uvjetima. SS je bio najgrabeljivija i
najambicioznija stranaka institucija. Tijekom rata SS je uvrstio svoj poloaj zakona za sebe i poeo
iriti utjecaj na druga podruja dravne djelatnosti. Sigurnosni aparat bio je sredinji element u ruenju
tradicija normativne drave i pretvaranje preivjelog ministarskog aparata u podatnije sredstvo
pokreta. Tako je do 1944. godine Himmler postao ministar unutarnjih poslova, SS-ovski sudac Otto
Thierack postao je ministar pravosua, a visoki asnici SS-a vodili su vane dijelove ratnog
gospodarstva. Golema zadaa planiranja poslijeratnog njemakog poretka delegirana je voama SS-a
i stranke.113
Hitlera je zabrinjavalo stvaranje prekomjerno birokratske stranake strukture, no kao to Staljin nije
niim ometao rast ojaane drave u Sovjetskom Savezu, tako ni Hitler nije ometao pretvorbu odnosno
rashodovanje stare drave. Staljinu je trebala drava radi vlasti nad partijom; Hitleru je trebala stranka
radi vlasti nad dravom. Ti su razliiti politiki prioriteti bili izraeni i u nainu na koji su diktatori
pristupali pitanju ustava. Staljinov Ustav iz 1936. godine bio je opis dravnih institucija i dravne vlasti,
u kojem je rukovodea uloga partije spomenuta samo dvaput, a i tada neizravno.114 Nastojanja
usmjerena na formalnu reformu drave u Njemakoj propala su zbog protivljenja voe, koji se, za
razliku od Staljina, bojao da bi vrsto napisana pravila ograniila diktatorsku vlast.115 Sovjetski je
projekt ostvaren u krutoj birokratskoj, administrativno glomaznoj sovjetskoj dravi koja je ivjela jo
etrdeset godina; nova njemaka drava nestala je 1945. godine, jo u procesu
172
STRANAKA DRAVA
definiranja, ali je ono to je postignuto do tog vremena dovoljno jasno pokazivalo da je ustroj na svakoj
razini u Njemakoj bio blii ideji "stranake drave" negoli u Sovjetskom Savezu.116
"Jednostranaki" sustav bio je novina u meduratnoj Europi. Prije 1914. godine nijednom europskom
dravom nije vladala jedna jedina politika stranka. Usprkos samosvjesnim izjavama o ulozi
stranke/partije, i boljevizam i nacionalsocijalizam bili su eksperimentalni pokreti, a ne gotovi sustavi.
Vodili su ih uglavnom obini Nijemci i Rusi koji u mnogim sluajevima, a moda i u veini sluajeva,
nisu imali nikakva iskustva u politikom organiziranju, i ogranieno struno znanje o upravljanju (ili
nisu imali nikakvo znanje). Time se objanjavaju ustrajna nastojanja usmjerena na samodisciplinu i
obrazovanje, prisutna i u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu, kako bi pokreti postali djelotvorniji i
jedinstveni] i. Time se takoer objanjava zastoje stanovnitvo ponekad ispravno smatralo
stranake/partijske dunosnike korumpiranima, podmitljivima i nesposobnima; u koncentracijskim
logorima jednog i drugog sustava bilo je i lanova stranke/partije. Obje su stranke bile samouke; one
su preivjele proces uenja zato stoje svaka alternativa prisilno uklonjena, ali i zato to je velik dio
stanovnitva odobravao ambiciozan stranaki/partijski idealizam u izgradnji novoga drutva.
Moda se zbog navedenog ni jedna ni druga stranka ne bi mogle smatrati "totalitarnima" premda ih
esto smatraju takvima.117 Taj se izraz esto pogreno koristi. "Totalitaran" ne znai da su one bile
"totalne" stranke, tj. stranke koje obuhvaaju sve ili imaju potpunu vlast, ve stranke zaokupljene
"totalitetom" drutava u kojima su djelovale. U tom uem smislu oba su pokreta zaista imala totalitarne
tenje i nisu nikada bila puke parlamentarne stranke. Javni ivot bio je uglavnom podvrgnut stranakoj
ocjeni, morao je biti usuglaen sa strankom ili bi s druge strane bio sankcioniran. Javnost je, i milom i
silom, bila pod stalnim stranakim nadzorom. Tako je, na primjer, na stranakim manifestacijama
organiziranima u Gornjoj Bavarskoj sudjelovalo prema procjenama oko 70% njezina stanovnitva.118
Stranaki dunosnici u Njemakoj morali su redovito posjeivati stranake elije i domainstva. U
Sovjetskom Savezu, rajonski instruktori morali su
173
DIKTATORI
posjeivati svoje partijske elije po mogunosti svakoga dana kako bi pratili to se u njima dogaa.
Jedan instruktor na selu razradio je desetodnevni ciklus posjeta, prema kojem je svakih tri do pet
dana, morao posjetiti dvije do tri razliite lokacije kako bi stigao u svaku eliju.119 To su bili zahtjevni
programi koji su traili izvanredni osobni angaman. Programi su bili rezultat partijskih uputa prema
kojima je partija morala trajno biti zauzeta mobiliziranjem i angairanjem stanovnitva i uz to
osiguravati spone izmeu stanovnitva udaljenih krajeva i sredinjeg politikog aparata.
Nema statistikih podataka o uspjenosti ili neuspjenosti toga procesa mobilizacije, ali je nedvojbeno
da je partija zaista pozivala na ope dobrovoljno sudjelovanje u raznim djelatnostima, kao to je
nedvojbeno i to da je bilo gunala i nezadovoljnika koji su u tome sudjelovali, ako su morali, ali
nerado. Stranaka uloga ne smije se podcijeniti ni u jednom sluaju. Znaajna je injenica da su i
Nacionalsocijalistika stranka i Komunistika partija mogle vladati lokalnom i dravnom scenom bez
obzira na kritike javnosti ili razdoblja nepopularnosti. Ni u jednom ni u drugom sustavu nije bilo

alternative imanentnosti stranke/partije. Obje su bile podlone prijekoru javnosti kad bi njihovi lanovi
prekrili njihova mjerila ili zlorabili svoj poloaj, premda bi javno ispravljanje nepravde rijetko uslijedilo
automatski. Kada je jedan mladi porunik NKVD-a na dopustu posjetio jedan kolhoz u oblasti Kalinjin,
ustanovio je da kolektivno dobro vodi klika stalno pijanih komunista, koji su dijelili radna mjesta svojim
roacima, pa se odmah poalio rajonskoj partijskoj organizaciji, koja je odbila razmatrati sluaj.
Porunik se zatim obratio partijskoj organizaciji na vioj razini, u oblasti, pa su mu napokon rekli da e
se pijanstvo i nepotizam morati tolerirati jer je kolhoz znatno premaio svoj plan.120 U izvanstranakoj
veini postojao je svakako osjeaj antagonizma izmeu "njih" i "nas", potaknut razvojem esto
nezasluenoga elitnog mentaliteta meu lanovima stranke/partije, ali nije bilo mogunosti za ire
suprotstavljanje stranakoj moi, pa su opasne posljedice ekale one koji bi u tome ustrajali.121
Totalitet njemakog sustava bio je svakako vei od sovjetskog. Stranka je imala brojnije, stabilnije i
obrazovanije aktiviste; njemako je drutvo bilo geografski gue; sa stranakom mainerijom bio je
174
STRANAKA DRAVA
povezan bogat i rasprostranjen drutveni ivot. Redovni kontakti sa skupinama stranake mladei,
lokalnim SA-om, skupljaima priloga za stranaku socijalnu skrb i enskim udrugama bili su neizbjeni
za prosjenu njemaku obitelj. Sve je bilo proeto stranakim simbolima i jezikom. Propagandne
stranake parole i transparenti visjeli su na tvornikim i uredskim zidovima i ukraavali stranake
zgrade. Prisutnost stranke bila je vidljiva i zahtjevna. I u sovjetskoj partiji bilo je mnogo takvih znaajki,
ali ona nije imala dovoljno kadrova za pokrivanje prostranstva drave. Milijuni ljudi u seoskim
podrujima dolazili su, u najboljem sluaju, neredovito u kontakt s partijom. U gradovima je partija
nudila politiku kulturu i obrazovanje, djelatnosti za omladinu, dobrovoljnu civilnu zatitu, pomijeane s
proslavama i partijskim posjetima. Sve je to bilo dovoljno vidljivo, ali ekspanzivna, sveobuhvatna
kultura partijskog ivota ostvarila se posvuda tek pedesetih i ezdesetih godina prologa stoljea.
Komunistika je partija iskoristila odsutnost alternativnog kulturnog ili institucionalnog ivota u velikom
dijelu nove Rusije; pretenzije Nacionalsocijalistike stranke na totalitet razvile su se u kontekstu
drutva s mnogim alternativnim mogunostima prije 1933. godine, i to je razlog zbog ega je
nacionalsocijalizam bio mnogo nametljiviji i zahtjevniji. Komunistika Njemaka Demokratska
Republika, uspostavljena 1949., dugovala je u svojoj organizaciji i vrijednostima mnogo vie
nacionalsocijalistikom sustavu, koji je zamijenila, negoli sovjetskom sustavu, koji je oponaala. U sva
tri sustava stranke su - integracijom, nadzorom, uvjeravanjem i prisilom -bile praktino sredstvo
vezivanja stanovnitva s diktaturom.
175
Dravna strahovlada
"Moramo se sjetiti i nikada ne smijemo zaboraviti da e, sve dotle dok postoji kapitalistiko okruenje,
preko granice Sovjetskog Saveza slati ruitelje, diverzante, pijune i teroriste... i ne smijemo
primjenjivati stare metode, metode rasprave, ve nove metode, metode za njihovo razbijanje i iskorj
enj ivanj e."
Josif Visarionovi Staljin, 1927.1
"Jedna od najvanijih zadaa Pokreta bit e objava nesmiljene borbe protiv ruitelja narodne snage i
voenje te borbe sve dok ih potpuno ne unitimo ili pokorimo."
Adolf Hitler, 1933.2
Teror se oduvijek smatra znaajkom moderne diktature; strah je, pretpostavlja se, drao u svom
ledenom stisku milijune koje nije zavela propaganda. Dravni teror, tvrdi se, bio je sveopi i
posvudanji. Aparat terora zarobio je njemaki i sovjetski narod. Sve nas to dovodi u iskuenje da oba
sustava promatramo kao podjelu na vojsku tajnih policajaca s jedne i masu rtava s druge strane.
Nasilna represija na irokoj osnovi svakako je postojala, ali se ni u jednom sustavu nikada nije
nazivala "terorom". Rijei "teror" i "terorist" nisu se primjenjivale na policajce i agente slube sigurnosti,
koji su provodili dravnu represiju nego na one koji su se protivili diktaturama. Oba su sustava vidjela
sebe na prvoj liniji borbe protiv meunarodnog terorizma. Ono to danas smatramo nemilosrdnim
dravnim terorom bilo je u Hitlerovim i Staljinovim oima zatita drave od neprijatelja naroda. To vrlo
razliito poimanje "terora" bitno je za razumijevanje odnosa izmeu snaga sigurnosti i drutva. Tijekom
176
DRAVNA STRAHOVLADA
obiju diktatura javni rat protiv terora openito je odobravalo stanovnitvo i Njemake i Sovjetskog
Saveza, pa je ono i suraivalo u njemu. Iako bi se strah danas mogao smatrati najracionalnijom
reakcijom na strane reime po svim mjerilima, taj se strah projicirao na rtve diskriminacije i dravne
represije. "Teroriste" su iskljuivali i proganjali ne samo organi dravne sigurnosti nego i stanovnitvo
pod-jareno reiranim programima javnog klevetanja.
Pod Hitlerom i Staljinom represija se nije nikada provodila radi same sebe, kao puko sredstvo

poticanja ope poslunosti strahom. Represija je bila usmjerena na skupine ili pojedince izdvojene kao
prijetnja politikim prioritetima dvaju sustava. U sovjetskom sluaju to je bila zatita proleterske
revolucije od njezinih navodnih burujskih, kontrarevolucionarnih neprijatelja kod kue i u inozemstvu;
u njemakom sluaju to je bila zatita njemake nacije i rase od navodnoga biolokog zagaenja i
duhovnog propadanja. U oba sluaja neprijatelji su bili definirani kao posebno nepopustljivi, lukavi i
opaki kako bi se time pridala vanost antiteroristikoj borbi i opravdale najnemilosrdnije metode
guenja. U oba sluaja preteni mentalitet vie je nalikovao mentalitetu graanskog rata.
Hitler i Staljin, koji su obojica bili bivi politiki teroristi, imali su kljunu ulogu u stvaranju ideje o
vjenom neprijatelju. Staljinov politiki pogled u potpunosti je oblikovala dvojnost moralno istog
boljevikog revolucionara i kontrarevolucionarnog protivnika. "Imamo unutarnje neprijatelje. Imamo
vanjske neprijatelje", objavio je Staljin 1928. tijekom montiranog procesa u ahtiju: "Tu injenicu,
drugovi, ne smijemo zaboraviti nijednog trenutka."3 Dravna sluba sigurnosti potrebna je, tvrdio je
Staljin u jednom govoru 1927., "radi zatite interesa revolucije od napada kontrarevolucionarne
buroazije i njezinih agenata". Neprijatelje su uvijek definirali kao dio teroristike mree, kao "urotnike,
teroriste, palikue i bombae".4 Zinovjev i Kamenjev, optueni na prvom od velikih montiranih procesa
tridesetih godina prologa stoljea, u kolovozu 1936., navodno su vodili "teroristiki centar". Kada su
Buharina na montiranom procesu u oujku 1938. godine upitali odobrava li teroristika djela, bio je
prisiljen priznati da to ini.5 Za Staljina su teroristi bili posebno opasni protivnici. Kako je izjavio
njemakom biografu Emilu Ludwigu, u intervjuu 1931.
177
DIKTATORI
godine, reim je isprva izdao interese radnike klase svojom pretjeranom blagou. "Iskustvo nas je
nauilo da je najnesmiljenija politika guenja jedini pravi postupak s takvim neprijateljima".6 Staljinov
najneumjereniji javni rjenik bio je namijenjen neprijateljskim teroristima: "Strijeljajte ih, unitite ih",
pozivao je u studenom 1937. godine. "Oni su provokatori koji djeluju diljem svijeta, najpodliji faistiki
agenti."7
"Budnost" je bila krilatica staljinistike represije. Nakon dugogodinje djelatnosti u socijalistikoj politici,
Staljin je, kako se ini, obino pretpostavljao da su partijske podjele, ideoloka skretanja i taktike
svae rezultat infiltracije stranih politikih snaga, te da teroristika mrea u partiji djeluje i iznutra i
izvana. Staljinov poziv 1937. godine na pretvaranje partije u "neosvojivu tvravu" bio je usmjeren
protiv armije agenata, "ruitelja" i izdajica unutar njezinih zidina; "dvolinjake" (dvurunike) trebalo je
raskrinkati i istrijebiti.8 Neprijatelja je uvijek plaala neka pogubna strana sila. Dvadesetih godina
neprijatelji su bili predstavnici svjetske antikomunistike buroazije; tridesetih godina neprijatelji su bili
faistiki agenti (sve dok Njemako-sovjetski pakt u kolovozu 1939. godine nije prisilio tuitelje da za
terorizam ponovno optue imperijalistiku Britaniju i Francusku); nakon 1945. neprijatelji su postali
agenti amerikog imperijalizma ili meunarodnog cionizma ili jednostavno "kozmopolitizma". Zbog
predodbe o stranom neprijatelju bilo je jednostavnije izolirati i iskljuiti krivce, a time je i represija
bivala vjerodostojnija u oima javnosti usprkos esto apsurdnim optubama. U posljednjem velikom
montiranom procesu u oujku 1938. godine, svi su optuenici (sve angairani komunisti) okrivljeni
zbog organiziranja zavjere sa stranim dravama (u ovom sluaju s Njemakom i Japanom) radi
"izazivanja vojnog napada..., komadanja SSSR-a" i "ponovne uspostave kapitalizma".9
Hitlerov stav prema neprijatelju odlikovao se istim podjarivakim jezikom i naglaavanjem stranog
utjecaja kao i sovjetski model. Tako je u jednom govoru 1934. godine izjavio sluateljstvu kako je
njegov pokret spasio njemaki narod "od crvenog terora". Nakon istke Rohmovih sljedbenika Hitler je
sebi dao oduka sljedeim krvoednim rijeima: "To su zvijeri, zloinci, zavjerenici, izdajice, trovai
bunara 178
DRAVNA STRAHOVLADA
krvavo ih i brzo unitite, ustrijelite ih, spalite te ireve do golog mesa, epajte ih nesmiljeno."10
Prema Hitleru, neprijatelja podravaju preteno idovi i boljevici, koji radi stranih interesa hoe
potkopati nacionalsocijalistiku dravu. To su isti neprijatelji koji su u studenom 1918. godine, "svojim
suludim ili zloinakim djelovanjem", izloili Njemaku nedaama.11 U svojem govoru u Reichstagu
1934. godine, Hitler je uz ostalo rekao: "Nacionalsocijalistika drava istrijebit e i unititi i posljednje
ostatke onih koji truju i zaglupljuju narod".12
Krilatica Hitlerove represije bila je "osveta"; osveta ne samo zbog idovske i socijalistike izdaje
Njemake 1918. godine - sukladno notornoj ideji o "nou u leda" - ve i zbog svih neprijatelja pokreta i
izdajica nove Njemake. Politika represija nije bila zamiljena kao neto sveobuhvatno; neprijatelj je
bio jasan i iskljuen, ba kao klasni neprijatelj u Sovjetskom Savezu. U prvim godinama reima to su
bili izrazito politiki neprijatelji: ostatci njemakog komunizma i socijaldemokracije i protivnici u
njemakim crkvama. Sredinom tridesetih godina glavna je opasnost bila politiko-bioloka. Strani se

neprijatelj sada skrivao, kao i maskirani protuboljevik, ali u samom narodu, ne u stranci. Za
imenovanje mnogih kategorija rasne prijetnje upotrebljavali su se izrazi nenjemaka (osobito idovska)
krv, nasljedni genetski duevni i fiziki nedostatci, seksualna perverzija i devijacija te sociopatoloko
ponaanje. Ponekad su se politika i bioloka vik-timizacija preklapale. U psiholokoj teoriji
namijenjenoj irokim masama tvrdilo se da postoji izravna veza izmeu psihikih poremeaja, rasne
nepodobnosti i komunistikih sklonosti.13 Uklanjanje rasnih neprijatelja postalo je glavni cilj njemakih
slubi sigurnosti, a taj je prioritet etrdesetih godina 20. stoljea zavrio genocidom.
Dravna diskriminacija i nasilje izvodili su se u objema diktaturama iz konkretnog, premda iroko
shvaenog osjeaja o tome tko je neprijatelj. Piepoznavanje neprijatelja bilo je u dobroj mjeri
nadahnuto politikim uvjerenjima dvaju diktatora. Oba su reima prikazivala aparat dravne sigurnosti
kao sredstvo za zatitu veine stanovnitva koja se ne bavi subverzivnim djelatnostima. Namjerno
pretjeranim naglaavanjem kontrarevolucionarne prijetnje u jednom sluaju odnosno idovskoboljevike opasnosti u drugom, oba su sustava
179
DIKTATORI
uspjela prikazati dravnu represiju kao oblik narodne politike pravde s kojom su se obini ljudi mogli
poistovjetiti. Primjena nasilne, istre-bljivake retorike navikla je javnost na prihvaanje nesmiljenog
reima u neumoljivom ratu protiv subverzije ili nacionalnog propadanja. Taj neogranieni i smrtonosni
rat vodio se u ime naroda. Teror je postao reprezentativan.
Dravna represija bila je odgovornost policijskih snaga i sigurnosnih institucija, koje su tijesno
suraivale s pravosuem. Koliko god se ona danas inila nezakonitom ili sluajnom, obje su diktature
pruale pravnu osnovu i razradile institucionalni okvir kojim su one mogle izdvajati i proganjati sve
neprijatelje naroda. To ni u jednoj ni u drugoj dravi nije bio nov proces. U drugoj polovici 19. stoljea
diljem Europe postojala je politika policija. U carskoj Rusiji, dravna politika policija, koju je nadzirao
Specijalni odjel (osobij otdel) osnovan 1898., vodila je podzemni rat protiv politike oporbe.14 U
Njemakoj je svaka pokrajinska policijska uprava imala politiki odjel, koji je pratio lokalni politiki ivot
i istraivao sluajeve izdaje, politikog klevetanja i terorizma. Broj politikih zloina u Njemakoj naglo
se poveao dvadesetih godina s usponom radikalnih stranaka i njihovih paravo-jnih ogranaka. Samo
1932. osueno je 250 osoba zbog veleizdaje. Uoi Hitlerova reima u njemakim su zatvorima bile
zatoene stotine politikih zatvorenika; mnogi od njih bili su nacionalsocijalisti osueni zbog ubojstva i
ranjavanja protivnika.15 Politika policija vodila je kartoteke o politikim radikalima i pribavljala dokaze
o politikim zloinima.
Neposredni prethodnik staljinistikog sigurnosnog aparata, Svesavezna izvanredna komisija za borbu
protiv kontrarevolucije, pekulacije, sabotae i zloupotrebe poloaja, kako su je glomazno nazvali,
osnovana je 20. prosinca 1917. godine. Poznatija kao eka, nova sluba sigurnosti postala je zakon
za sebe tijekom graanskog rata, kada je prema procjenama pogubila priblino 250.000 osoba.16
Kako bi ponovno uspostavila nekakav osjeaj revolucionarne zakonitosti nakon nasilja u graanskom
ratu, sovjetska je vlada 1922. zamijenila eku Dravnom politikom upravom (GPU), koja je bila
izravno odgovorna komesaru za unutarnje poslove, ali se naziv "ekist"
180
DRAVNA STRAHOVLADA
zadrao u svakodnevnoj uporabi. Sa slubenim osnivanjem Sovjetskog Saveza GPU je postao
Svesavezni GPU, tj. OGPU. Djelatnost GPU-a nadzirao je komesar za pravosue, a sve politike
zloine procesuirali su sovjetski sudovi, osim u posve izuzetnim sluajevima. Za najozbiljnije sluajeve
izdaje bio je nadlean Vojni kolegij Vrhovnog suda SSSR-a. Tijekom dvadesetih godina OGPU je
proganjao drutvene ostatke starog poretka, socijalistike otpadnike i strane pijune kao dravne
neprijatelje. Kad je 1929. zapoeo program kolektivizacije, OGPU je poeo zatvarati neposlune
"bogate seljake" i deportirati ih u logore i radne kolonije. Osnovani su zloglasni trolani sudovi, trojki,
radi rjeavanja golemog broja sluajeva na selu. Djelatnost slube sigurnosti bila je tijesno povezana s
politikim prioritetima partije; Staljinov je sekretarijat uspostavio i odravao tijesne veze s OGPU-om,
premda on nipoto nije bio samo Staljinova tvorba.17
U ljeto 1934. godine cijeli sigurnosni aparat podvrgnut je velikoj pretvorbi kako bi se politika policija
stavila pod stroi nadzor dravnih vlasti nakon estih albi zbog protupravnih postupaka. Sustav koji je
time uspostavljen postao je zapravo uinkovitiji i centraliziraniji instrument za jaanje represije, i
potrajao je sve do kraja Staljinove diktature. OGPU je potpao pod Komesarijat za unutarnje poslove
(NKVD), koji je vodio Genrih Grigorjevi Jagoda, te je pod nazivom Dravna sigurnost
(Gosbezopasnost) postao jedan od najvanijih odjela komesarijata. Obina policija ili milicija
istovremeno je objedinjena pod NKVD-om. U studenom iste godine NKVD je osnovao dravnu mreu
radnih logora, poznatih po skraenici GUlag, pa su time svi dijelovi dravne represije i policijskog
nadzora stavljeni pod isti krov. Trojki su reformom privremeno ukinute, ali je NKVD zadrao svoje tzv.

posebne komisije (osobije soveanija; doslovce "posebna savjetovanja"), izvansudska tijela koja su
procesuirala kontrarevolu-cionarne i teroristike zloine, ne pozivajui svjedoke pa ni optuenike.18
Glavni pravni instrument za rjeavanje protudravnog terorizma bio je 58. lanak ruskog Kaznenog
zakonika iz 1926. godine. lanak je tumaio, premda ne previe tono, irok raspon
kontrarevolucionarnih i teroristikih zloina, za koje su bile predviene kazne od tri mjeseca zatvora do
pogubljenja. Tumaenja su bila neodreena, a odredbe uni181
DIKTATORI
verzalne, pa su dunosnici slube dravne sigurnosti nesmiljeno iskoritavali tu fleksibilnost. Prilika da
se dravna sigurnost pretvori u zakon za sebe ukazala se 1934. U satima nakon ubojstva Sergeja
Mironovia Kirova 1. prosinca, Staljin je izdiktirao novi Zakon o "teroristikim organizacijama i
teroristikim djelima". Zakon je dva dana nakon toga odobrio Politbiro. Njegove su odredbe bile recept
za dravno bezakonje. Teroristika djela smjela su se istraivati najvie deset dana; nisu bili
predvieni ni tuitelji ni branitelji; nije postojala mogunost priziva; sve krivce (u stvarnosti se nevinost
nije ni pretpostavljala) trebalo je "brzo" pogubiti.19
Srce sigurnosnog aparata bila je zloglasna zgrada na Trgu Lubjanka, u kojoj su bili smjeteni
inovnici, istraitelji i straari Odjela za dravnu sigurnost. Upravo su onamo dovodili sumnjive osobe
u velikim crnim policijskim kombijima. Kombiji su ponekad bili obojeni "nevinim" ivim bojama, a
ponekad prerueni u obrtnika ili pekarska vozila kako rtve ne bi bile unaprijed upozorene ili kako se
ne bi uznemirilo susjedstvo. Uhienike su trpali u pretrpane elije, u kojima je ljeti bilo nesnosno vrue,
a zimi ledeno. Prije toga bi ih pretresli, skidali dogola, uzimali im otiske prstiju i fotografirali ih. Teroriste
su drali odvojeno od drugih, bezazlenijih kontrarevolucionara. U elijama su zatvorenike ispitivali
kako bi kompromitirali druge, ili bi ih in absentia osudio posebni sud NKVD-a, pa bi ih premjestili u
zatvor ili pogubili; ponekad bi zatvorenika preuzela vojna trojka, te osudila u dvadeset i etiri sata,
prema odredbama zakona od 1. prosinca 1934. godine. Muenje nije bilo slubeno odobreno osim na
vrhuncu represije 1937.-1938., kada su istraitelji htjeli brzo dobiti odgovor, ali su ispitivai openito
mogli prisiljavati rtve da satima stoje (Bela Kun, koji je 1919. vodio neuspjenu komunistiku
revoluciju u Maarskoj, morao je danima stajati na jednoj nozi sve dok nije priznao da je faistiki
agent), liavati ih sna i izlagati ih bujici kleveta i poniava-nju.20 Nadzor nad straarima i ispitivaima
nieg ranga bio je slab, a mogunosti zlouporabe velike. Samo je mali broj zatvorenika mogao izdrati
maltretiranje dulje od nekoliko dana. "Priznanja" su uglavnom bila lana, a ispitivai su ih mijenjali
koristei se debelim dosjeima dokaza i iznuenih priznanja drugih zatvorenika. l.A. Pjatnicki, sekretar
Izvrnog komiteta Kominterne sve do uhienja u srpnju 1937.
182
DRAVNA STRAHOVLADA
godine, nakon nekoliko mjeseci muenja napokon je priznao svoje "grijehe". Njegovo usmeno
priznanje nije trajalo vie od petnaest minuta, ali je zatim morao potpisati pismeno priznanje na
dvadeset i pet stranica.21 Opisi ispitivanja pokazuju da su policajci vjerovali u ono to su im rekli o
njihovim zatvorenicima jer mnogi nisu imali nikakva razloga da to ne povjeruju.
Uslijedili bi zatim, u najboljem sluaju, povrna istraga i proces na temelju dokaza koje zatvorenik nije
mogao vidjeti niti ih je znao. Zatvorenici su dobivali kopije optube, koja je bila osnova za prisilno
priznanje krivnje. Procesi su bili izrugivanje pravdi. Jevgenija Ginzburg, koja je preivjela suenje i
logor, opisala je sudsku raspravu, koja je trajala sedam minuta. Uvela su je dva straara, koji su sjeli
lijevo i desno od nje, suelice trojici sudaca i sudskoj tajnici. Optuena je na temelju lanka 58 i
Kirovljeva zakona. Bezizraajna lica njezinih tuitelja odraavala su dosadu. "Priznajete li krivnju?",
upitao je predsjednik suda. Kad je odgovorila nijeno, suci su odbili raspravljati o njezinu sluaju.
Poto su sasluali njezine prosvjede daje nevina, povukli su se kako bi odredili presudu i kaznu; vratili
su se nakon dvije minute i osudili je na deset godina radnog logora.22
Pretrpane elije i pravda "na tekuoj vrpci" bile su posljedica velikog poveanja sluajeva politike
represije, koja je dosegnula vrhunac 1937.-1938. Tijekom razdoblja koje je openito na Zapadu
poznato kao "veliki teror", a u Sovjetskom Savezu kao jeovina -prema komesaru za unutarnje
poslove Nikolaju Ivanoviu Jeovu, lanu Staljinova sekretarijata, koji je na Staljinovo traenje
postavljen na to mjesto u rujnu 1936. godine - Sluba dravne sigurnosti dobila je dodatne ovlasti za
borbu protiv "teroristike organizacije" u samoj partiji diljem zemlje. Nie je rije o prirodi i
posljedicama mahnite represije pod Jeovim. Poticaj za tu iznenadnu eskalaciju terora protiv
neprijatelja dao je nedvojbeno Staljin. Od jeseni 1936. do plenuma Centralnog komiteta u lipnju 1937.,
Staljin je od svoje okoline energino zahtijevao konanu bitku s preruenim "klasnim neprijateljima".
On je osobno davao sudovima zapovijedi za strijeljanje osuenih. Poslije dugog plenuma Centralnog
komiteta u veljai i oujku 1937. godine, na kojem je budnost partije protiv ruitelja i terorista bila
glavna tema za diskusiju, Staljin je objavio svoje govore

183
DIKTATORI
na plenumu pod naslovom "Mjere za likvidaciju trockista i drugih licemjera". Rije "likvidacija"
namjerno je dodana naslovu govora namijenjenog objavljivanju; njezino znaenje bilo je, iznimno tom
prigodom, jasno u zemlji nauenoj na deifriranje svega to bi njezin voa napisao ili rekao. Staljin je
upozorio da je stigao trenutak konane bitke - "najotrijeg oblika borbe" - protiv onih subverzivnih
snaga "koje prijete revolucionarnoj dravi jo od dvadesetih godina naega stoljea". Tu apokaliptinu
viziju strahovito su uveavali snage dravne sigurnosti i partijski sekretari, uvijek i prerevni u
dokazivanju da su barem oni pravi revolucionari.
Dodatne ovlasti dunosnika Slube dravne sigurnosti otkrivaju mnogo toga. U jednom trenutku 1937.
godine (dokument nije nikada pronaen) Centralni komitet je zapovjedio ispitivaima da primijene
fiziko muenje radi iznuivanja priznanja. Prema Kaganoviu, od kojega je pedesetih godina
zatraeno da povue tu zapovijed, sam Staljin napisao ju je vlastoruno i zatraio od ostalih lanova
Politbiroa da je potpiu. Osnovana je posebna skupina "istraitelja batinaa" (kolotiliki), ije ime
govori za sebe. Broj istraitelja je poetverostru-en pod Jeovim; sustavu je poelo nedostajati ljudi,
pa su za iznuivanje priznanja premlaivanjem angairani i istraitelji bez uobiajenih nedostatnih
kvalifikacija - ukljuujui policijske vozae i loae.24 U studenom 1936. obnovljene su trojki, a u ljeto
1937. njihov se posao jo vie razgranao. Ti mali proizvoljni sudovi, koji su dijelili takozvanu
revolucionarnu pravdu, radili su prekovremeno kako bi zadovoljili zapovijedi NKVD-a br. 00446 i 00447
"te na taj nain jednom zauvijek dokrajili podlo subverzivno djelovanje protiv temelja sovjetske
drave".25 Zapovijedi su stizale iz Politbiroa s uputama da se krivce ne alje u zatvor nego strijelja. U
sljedeoj godini sluba dravne sigurnosti imala je praktiki neogranienu ovlast da ubije svakoga
koga bi se doepala.
U drugoj polovini 1938. godine val dravnih pogubljenja poeo se smirivati poto je Staljin dao znak da
je izvanredno stanje prolo, pa se svrstao uz one koji su tvrdili da je teror bio pretjeran. Jeov je u
studenom smijenjen i naslijedio ga je Lavrentij Pavlovi Berija, Gruzijac poput Staljina, koji je stekao
iskustvo divljakim ienjem partijske organizacije u kavkaskim republikama prije negoli je
premjeten u Mo184
DRAVNA STRAHOVLADA
skvu kao Jeovljev zamjenik i Staljinova siva eminencija u NKVD-u. Berija se znatno razlikovao od
mravoga, bljedolikog Jeova, koji se do 1938. potpuno propio i bio u stanju stalne napetosti; Berija je
bio solidan policajac, mirnih i bezizraajnih oiju iza cvikera (Staljin ga je prisilio da im doda lani
kako bi izgledao manje burujski). Uza estoku ud i opak jezik, odlikovao se i izvanrednom politikom
luka-vou. Preivio je kao ef NKVD-a est godina i izbjegao sudbinu svojih prethodnika, Jagode i
Jeova, koji su strijeljani pod uobiajenim nevjerodostojnim optubama.
Iako ga povijest pamti kao pokvareno i cinino udovite - toj bi se kvalifikaciji teko moglo prigovoriti Berija je smanjio NKVD-ovsku represiju na razinu prije jezovine, i uveo reforme u policijsku praksu.
Muenje je smanjeno i uvedeni su propisni istrani postupci. Vrhovni sud SSSR-a donio je 31.
prosinca 1938. odluku prema kojoj su se predmeti mogli razmatrati sukladno lanu 58 samo ako se
mogla dokazati namjera za izvrenje kontrarevolucionarnih ili teroristikih kanjivih djela. Rad trojki
ponovno je privremeno obustavljen, kao i posebni sudovi, koji su mnoge zatvorenike Slube dravne
sigurnosti osudili na smrt doista bestidnom urbom.26 Berija je htio prebaciti istranu dunost na
Komesarijat za pravosue, ali je Centralni komitet odbio njegov zahtjev, pa je NKVD i dalje uhiivao i
istraivao politike sumnjivce.27 On je osnovao Odjel za istragu posebno vanih zloina, koji je
preuzeo najvanije politike predmete sve do kraja diktature, ukljuujui predmet njegova prethodnika.
Tijekom 1939. odrano je nekoliko javnih suenja dunosnicima Slube sigurnosti optuenima za
falsificiranje dokaza i krenje pravde, i to su svakako bili jedini montirani procesi na kojima su dokazi i
optube bili u osnovi istiniti.
No slube sigurnosti ipak su odravale stanje revolucionarne budnosti. Berija nije napustio tradiciju
lanih optubi, iznuenih prizna-nja i prijekih osuda, muenje nije nikada iskorijenjeno, a lanak 58 i
Kirovljev zakon ostali su na snazi sve do Staljinove smrti 1953. godine. Stotine tisua sovjetskih
graana i dalje su dospijevale u mreu slube sigurnosti zbog navodnih kontrarevolucionarnih zloina.
Pod Berijom se organizacija poveala, postala efikasnija i birokratski]a. Improvizirano policijsko nasilje
tridesetih godina zamijenio je metodiniji i sustavniji program nadzora. U travnju 1943. golemo NKVDovo cars185
DIKTATORI
tvo ponovno se podijelilo; Odjel za dravnu sigurnost, odgovoran za rad politike policije i logore,
unaprijeen je na status komesarijata za dravnu sigurnost, NKGB, i podreen je Nikolaju Merkulovu,

Berijinom nekadanjem zamjeniku u kavkaskim republikama. Berija se zadrao na poloaju komesara

odnosno ministra za unutarnje poslove do 1946. godine. Te su godine komesarijati pretvoreni u
ministarstva. Novi MVD preuzeo je Sergej Kruglov, a MGB profesionalni policajac Viktor Abakumov.
Berija je nakratko nakon Staljinove smrti 1953. preuzeo ponovno sjedinjenu organizaciju MVD/MGB-a,
ali su ga za nekoliko tjedana njegovi bivi kolege smijenili i dali strijeljati u jo uvijek nerazjanjenim
okolnostima.28
U Njemakoj je politiki i pravosudni represivni aparat trebalo uspostaviti u posve drukijim
okolnostima. Kada je Hitler 1933. godine preuzeo vlast, pravosue je bilo neovisno, vladavina prava je
funkcionirala, a odjeli politike policije morali su se pridravati ustavnih odredbi. Prvi val politikog
nasilja, koje se razularilo u sijenju 1933., kada su se Nacionalsocijalistika stranka i SA brzo i krvavo
poeli osveivati svojim protivnicima, bio je izvan zakona. Policija nije mogla kontrolirati brojna
premlaivanja i ubojstva, a propali su i slabani napori da se nasilje obuzda. SA je osnovao male
zatvorenike logore za svoje rtve, kao i centre za ispitivanje u kojima su zatvorenike zvjerski muili.
Hermann Goring, koji je u veljai 1933. imenovan pruskim ministrom unutarnjih poslova, istoga je
mjeseca zapovjedio skupu policijskih dunosnika neka se ne obaziru na dokaze da je terorizam,
usmjeren preteno na ljeviarske stranke, "u sukobu sa sadanjim pravima i zakonima Reicha"29
Divljako i javno nasilje nacistikog pokreta polako se pretvaralo u nasilje sa slubenim odobrenjem
drave i, naposljetku, u institucionaliziranu dravnu represiju. SA je 11. veljae 1933. u Porajnju
poloio prisegu kao pomona policija, a jedanaest dana nakon toga dobio je policijske ovlasti u cijeloj
Pruskoj.30 Prilika za legalizaciju represije pruila se tjedan dana kasnije kada je, kasno naveer 27.
veljae, zgradu njemakog parlamenta zahvatio poar. Hitler je sutradan od predsjednika Hindenburga
zatraio izvanredne ovlasti radi suzbijanja prijetee komunistike revolucije, za koju je paljenje
Reichstaga trebao biti signal. Zbog te sluajnosti povjesniari oduvijek podlijeu
186
DRAVNA STRAHOVLADA
iskuenju da pretpostave kako su palikue bili nacionalsocijalisti, a ne slaboumni nizozemski komunist
Marinus van der Lubbe, koji je uhvaen na licu mjesta. No, poput ubojstva Kirova, koje je potaknulo
divljake izvanredne ovlasti staljinistike diktature, poar u Reichstagu bio je gotovo sigurno djelo
usamljenog terorista.
Uredba donesena povodom paljenja Reichstaga "radi zatite naroda i drave" objavljena je 28. veljae
1933. sukladno lanku 48 (2.2) njemakog Ustava, koji je davao predsjedniku izvanredne ovlasti.
Uredba je osigurala vano pravno sredstvo za dravnu represiju sve do kraja diktature, premda je
parlament neko vrijeme izigravao ustavnu komediju obnavljajui je svake godine. Njezine odredbe
nisu mogle biti jasnije. Glavni ustavni lanci koji su jamili graanska prava (114, 115, 117, 118, 123,
124 i 153) privremeno su ukinuti. To je omoguavalo "ograniavanje osobne slobode" i smanjenje
"slobode govora", kao i restrikciju slobode tiska, krenje prava na nepovredivost telefonskih i
potanskih komunikacija, premetainu stanova i zapljenu imovine. Uredba je uvela smrtnu kaznu za
niz kanjivih djela, od izdaje do sabotae eljeznice, koja su se prije kanjavala robijom s prisilnim
radom. Smrtna je kazna bila namijenjena i atentatorima na dravne dunosnike, osobama koje su
poticale na ubojstvo ili "o tome razgovarale s drugim osobama"; ista je kazna bila predviena za
kanjiva djela protiv javnog reda poinjena orujem i za otmicu talaca u politike svrhe (to je
nekanjeno i redovito inio Sx\).31 Potkraj oujka donesen je Zakon o smrtnoj kazni, koji je doputao
njezinu retroaktivnu primjenu na zloine poinjene prije 28. veljae i na nesretnog van der Lubbea,
kojega su objesili nekoliko dana kasnije.32
Skup pravnih instrumenata potrebnih za nametanje politike represije dopunjen je s jo dvije uredbe
koje su donesene po hitnom postupku 21. oujka. Prva se odnosila na "zlonamjerna naklapanja"
(Heimtuckeri) irenje defetizma ili demoralizacije, klevetanje politikih linosti ili stranke, ili primjedbe
koje bi mogle "izazvati vanjskopolitike tekoe". Taje uredba 20. prosinca 1934. godine zamijenjena
novim "Zakonom protiv podmuklog klevetanja drave i stranke i za zatitu stranakih odora", koji je
omoguavao i uhienje osoba koje neovlateno nose odore ili im se izruguju. Za ta kanjiva djela, koja
su neodreenom formulacijom trebala sprijeiti svaku
187
DIKTATORI
javnu politiku kritiku, bile su predviene duge zatvorske kazne ili, u krajnjim sluajevima, smrtna
kazna. Reim je 21. oujka uveo i "posebne sudove" (Sondergerichte), koji su mogli procesuirati
politika kanjiva djela definirana zakonima donesenima po hitnom postupku bez uobiajenih jamstava
u pravnom postupku. Ti sudovi nisu bili potpuna novina: u razdoblju od 1919. do 1923. bili su osnovani
posebni sudovi za rjeavanje politikih nemira. Isto tako, 6. listopada 1931. godine osnovan je
Sondergericht za procesuiranje brojnih sluajeva politikog nasilja. Usprkos tome, zajedno s
uredbama donesenima po hitnom postupku ti su sudovi bili jedan od najvanijih koraka koji je

doputao reimu da izigra tradicionalni pravosudni sustav i nametne svoj oblik narodne pravde.
Posebni su sudovi mogli raditi bre, preskoiti uobiajene postupke obrane i ograniiti mogunost
priziva. Do 1935. osnovano je ukupno 35 takvih sudova u cijelom Reichu?3 Vrhovni posebni sud
osnovan je 24. travnja 1934., sa sjeditem u Berlinu, za najozbiljnije sluajeve izdaje. Narodni sud
(Volksgerichtshoj) doao je 1936. pod nadlenost Otta Thieracka, jednog od mnogih sudaca koji su
stupili u stranku prije 1933. godine. Nemilosrdan i neumjeren, Thierack nije potivao tradicionalni
pravni sustav. U njegovim je rukama Narodni sud postao sredstvo uskogrudne politike pravde.34
Diktaturi su jo nedostajali tajni policajci. U prvim mjesecima reima iz postojeih odjela politike
policije izbaeni su poznati politiki protivnici; mnogi policajci u tim odjelima dragovoljno su proganjali
radikalnu ljevicu mnogo prije Hitlerova dolaska na vlast, pa ih nije trebalo posebno poticati na
iskoritavanje irih ovlasti to su ih omoguavale uredbe donesene po hitnom postupku, jedan od njih,
mladi pruski policajac Rudolf Diels, predloio je Goringu da pruski policijski ured pretvori u tajnu
policiju. Ured Tajne dravne policije (Geheimes Staatspolizeiamt) slubeno je osnovan 26. travnja
1933., s Dielsom kao prvim direktorom. Budui da se smatralo kako kratica GPA previe nalikuje na
sovjetski GPU, jedan potanski slubenik predloio je naziv "Gestapa", pa je napokon novi policijski
odjel postao poznat kao "Gestapo" ili Geheime Staatsipolizti, Tajna dravna policija. Organizacija je
20. travnja 1934. dola pod nadlenost Heinricha Himmlera, koji se u godinu dana uzdigao s poloaja
efa politike poli188
DRAVNA STRAHOVLADA
cije u Bavarskoj na dunost poglavara politike policije u gotovo cijeloj Njemakoj. Za sjedite
Gestapoa izabran je Berlin, Prinz Albrechtstrafi e 9, a mjesto direktora preuzeo je brutalni i ambiciozni
bavarski policajac Heinrich Miiller. Ta zgrada, koja je sa svojim sivim i neuglednim proeljem te zvuno
izoliranim elijama u podrumu vrlo nalikovala na Lubjanku u Moskvi, postala je sredite sustava
politike represije.
U prvim godinama reima obina policija i sudovi nastavili su igrati vanu ulogu u politikoj represiji
iskoritavajui sredstva koja su ve postojala u Kaznenom zakoniku radi zatite drave od krenja
javnog reda i izdajnikog djelovanja. Ve 1935. u zatvorima je bilo 22.000 politikih zatvorenika vie
nego u logorima. Veina njih bili su komunisti i socijaldemokrati. U zatvoru u Chemnitzu, u Saskoj, na
politike zatvorenike 1934. godine otpadalo je 75% svih zatvorenika; u Dortmundu, u Ruhru, u jednom
trenutku gotovo svi zatvorenici na prisilnom radu bili su osueni zbog politikih zloina.35 Politika
policija razlikovala se od ostalog policijskog aparata pravom na zatitni pritvor (Schutzhajt). To pravo
najprije je uvedeno na temelju izvanrednih ovlasti nakon paljenja Reihstaga i ono je bilo izvanredno
vano za djelovanje represije, ali ga je trebalo obnavljati i paljivo tumaiti. Prema Ministarstvu
unutarnjih poslova, u srpnju 1933. godine u zatitnom je pritvoru bilo 26.789 osoba; to je zapravo
znailo zatoenje u koncentracijskom logoru ili u zatvoru bez prava na sudsku raspravu. 1 dunosnici i
javnost redovito su se tuili na oite zlouporabe to ih je takav sustav omoguavao, pa je zatvorena
veina neregularnih logora, koje je SA osnovao 1933. godine. Ministar unutarnjih poslova Wilhelm
Frick, nacionalsocijalistiki pravnik kojemu je policija, barem teoretski, jo bila podreena, objavio je
12. travnja 1934. godine tajne smjernice o "zatitnom pritvoru" kako bi osigurao primjenu jedinstvenih
propisa u cijelom Reichu. Iako su nesretni zatvorenici sada imali pravo da u roku od dvadeset i etiri
sata budu obavijeteni o razlozima zatoenja, nije odreeno nikakvo ogranienje pritvora sve dotle
dok su bili "prijetnja za javnu sigurnost i red". Usprkos Frickovim osobnim ogradama, ta je definicija
uglavnom preputena diskrecijskoj ocjeni organa tajne policije, koji su i dalje ustrajali na pravu
zadravanja zatvorenika bez suenja. Druga
189
DIKTATORI
uredba o zatitnom pritvoru donijeta je 25. sijenja 1938., i ona je bila na snazi do kraja rata.
Odgovornost za voenje sustava predana je potpuno u ruke Gestapou.36
Gestapo je zadrao prvenstveno pravo uhienja tijekom diktature. Usprkos uobiajenoj predodbi SSovca u crnoj uniformi kao simbola dravnog terora, za uhienje, ispitivanje i deportaciju bila je zapravo
odgovorna politika policija, a ne SS. S druge strane, uobiajena predodba o Gestapou uglavnom je
tona. Policajci su stizali rano ujutro (obino u paru), pokucali na vrata i uljudno zamolili sumnjivu
osobu ili osobe da podu s njima u policijsku postaju. Kada je miinchenski urednik i kasniji osniva
asopisa Picture Post Stefan Lorant uhien u oujku 1933. godine, odveli su ga u njegovu redakciju
gdje su dvojica policajaca stali traiti dokazni materijal. Kada ih je Lorant upitao to trae, shvatili su
da nemaju ni pojma to trae, pa su telefonirali inspektoru, koji im je rekao da potrae "karikature koje
bi mogle poniziti vladu". Zatim su ga odveli u zatvor, pretresli, uzeli otiske prstiju, fotografirali sprijeda,
iz profila i sa eirom, pa bacili u malu zajedniku eliju. Naime, pretresom redakcije otkrivena je
razglednica koju mu je poslao prijatelj s puta po Sovjetskom Savezu i na kojoj je uz ostalo naivno

napisao "itam Marxa i Engelsa". Loranta su optuili za "boljevike spletke" i zadrali u zatvoru;
nekoliko tjedana kasnije uhiena je i njegova ena te strpana u ensko krilo. Nakon sedam mjeseci
deportiran je, bez sudske rasprave, sa enom u Maarsku, svoju rodnu zemlju.37
Djelatnost politike policije nije bila gotovo niim ograniena, pa ni u sluajevima nestruno vodenog
postupka poput Lorantovog. Stranake institucije poele su igrati sve vaniju ulogu u sigurnosnom
aparatu, na tetu slubenog policijskog i pravosudnog sustava. Lorant je promatrao kako SA-ovski
batinai, dovedeni u politiki zatvor, tuku zatvorenike do besvijesti. Za razliku od sovjetskog sustava, u
kojemu je NKVD imao kontrolu nad Odjelom za dravnu sigurnost u doba najvee dravne represije,
njemako je Ministarstvo unutarnjih poslova sve vie, korak po korak, gubilo nadzor nad sigurnosnim
aparatom. U veljai 1936. godine usvojen je novi zakon o Gestapou, koji je tajnu policiju potpuno
oslobodio svake slubene pravosudne provjere i doputao joj da pravomono odlui tko je politiki
delinkvent i to je
190
DRAVNA STRAHOVLADA
politiki zloin.38 etiri mjeseca nakon toga Hitler je pristao na opu reorganizaciju slubi sigurnosti
pod Himmlerovim vodstvom. Him-mler je 17. lipnja 1936. slubeno imenovan Reichsldterom SS-a i
efom njemake policije. Njegova nova titula izriito je naglasila stapanje stranakih i sigurnosnih
interesa. Himmler je sada mogao izgraditi vrlo centralizirani dravni sustav policijske vlasti. Pod
Himmlerovu vlast dola je redovna policija na elu s Kurtom Daluegeom, visokim asnikom SS-a,
krim-policija i tajna dravna policija (koje su 26. lipnja spojene u novu "sigurnosnu policiju",
Sicherheitspolizei) pod vodstvom Reinharda Heydricha, Himmlerova zamjenika u SS-u, i
koncentracijski logori, koji su u oujku iste godine preli pod upravu SS-a. Heydrich je ostao i direktor
stranake sigurnosne slube (Siherhts-dienst), iji su prvenstveni zadatci bili praenje javnog
mnijenja i otkrivanje potencijalnog otpora u stranci i izvan nje.
Iako nominalno pod krovom Frickova Ministarstva unutarnjih poslova, nova je organizacija postala
sama sebi gospodar. Simpatizeri stranke i SS-ovci postavljeni su na kljune policijske funkcije te na
poloaje u Ministarstvima unutarnjih poslova i pravosua, pa je cijeli pravosudni i policijski sustav sve
vie odraavao politiku volju stranakog vodstva. Ubrzo nakon izbijanja rata cijeli je aparat
unaprijeen na razinu ministarstva pod nazivom Glavni sigurnosni ured Reicha
(Reichssicherheitshauptamt, RSHA), a Himmler i Heydrich su postali ministri. Jedan od prvih poteza
RSHA-a odnosio se na objavljivanje smjernica koje su Gestapou doputale da pritvori i pogubi ili uputi
u logor svaku osobu okrivljenu za slabljenje ratnih napora bez sudskog postupka. Taj je postupak
eufemistiki nazvan "posebna obrada" (Sonderbehandlung). U tom trenutku sigurnosna je policija
dobila neogranieno i slubeno pravo na ubijanje svojih rtava. Poetkom 1943. godine Himmler je
preporuio da se logoraima umjesto procesa, neposredno prije izvrenja smrtne presude, proita
neobino sroena formula: "Delinkvent je poinio to-i-to, pa je zbog zloina izgubio pravo na ivot.
Kako bi se zatitio narod i Reich, bit e usmren. Presuda e se izvriti".39 Gestapo je 30. lipnja 1943.
dobio dodatno pravo na odluivanje treba li bilo koji kriminalni ili politiki optuenik doi na sud ili se
mora smjesta zatoiti u logoru, no u tom stadiju takve su pravne finese postale nevane s obzirom na
191
DIKTATORI
neogranienu mo sigurnosnih slubi u borbi protiv, prema Himmlerovim rijeima, "prirodnog
neprijatelja, meunarodnog boljevizma, pod vodstvom idova i masona".40
Ima nekih oitih slinosti izmeu aparata dravne sigurnosti u jednoj i drugoj diktaturi. Oba su se
tijekom vremena razvila u vrlo centralizirane, birokratizirane policijske sustave, koji su naposljetku
prerasli u zasebna ministarstva za dravnu sigurnost - MGB u Sovjetskom Savezu i RSHA u
Njemakoj. Oba su tijesno odraavala politike prioritete jednog i drugog reima: "Funkcija je policije
rjeavati samo ono to vlada eli rjeavati", napisao je 1937. godine dunosnik slube sigurnosti
Werner Best.41 Dravna sluba sigurnosti u Sovjetskom Savezu ostala je ropski osjetljiva na signale
iz sredinjeg partijskog i dravnog aparata. U jednom i drugom reimu sigurnosni je aparat polako
skupljao pravna sredstva kojima je mogao izbjei postojei pravosudni sustav. Meutim, u Sovjetskom
Savezu ta su se sredstva redovito preispitivala, a nakon tridesetih godina (izuzevi proizvoljno vojno
pravosue tijekom ratnih godina) sluba dravne sigurnosti trebala je djelovati unutar vlastitih pravnih
granica, premda to uope nije bilo vano njezinim rtvama.
Glavna razlika izmeu sovjetskog i njemakog sigurnosnog sustava jest potpuno nezakonit karakter
dravne represije u Njemakoj tijekom diktature. Uza sve svoje oite nepravde i nestrunost,
samovolju i pravno izvrtanje, sovjetski je sustav djelovao na temelju prihvaenih pravnih temelja.
Politikim su zatvorenicima sudili, a njihove predmete istraivali briljivo, esto i surovo, ponekad i
godinama. Taj se sustav masovno i redovno zlorabio. Politike su "neprijatelje" tajno ubijali, pa je
teko sa sigurnou ustanoviti je li smrt poznatih linosti pripisana samoubojstvu, nesrei ili prirodnim

uzrocima bila zapravo sluaj pretjerane dravne represije ili nije. Sluba dravne sigurnosti mogla je
osnivati i vlastite sudove i obavljati vlastite istrage, pa usvojene pravne norme nisu bile dio
normativnog pravnog sustava, usprkos eljama Komesarijata za pravosue da nad njima uspostavi
kontrolu. Kad bi se jednom upalo u sustav, bilo je gotovo nemogue izvui se iz njega bez presude,
premda je vie tijelo moglo - to je vrlo rijetko i. inilo - odbaciti neke od mnogo tisua pogrenih
presuda. Ipak, Sluba dravne sigurnosti nije nikada, pa ni na vrhuncu
192
DRAVNA STRAHOVLADA
jezovine, traila pravo na uhienje samo radi zatoenja ili smaknua bez sasluanja ili optube.
I u njemakom sustavu dolo je do postupnog razdvajanja slube dravne sigurnosti i normativnog
pravosudnog sustava. Sluba dravne sigurnosti imala je pravo na posebna pravna sredstva, posebne
sudove i pravo na istragu po svojim pravilima. I jedan i drugi sustav redovito su pribjegavali muenju
radi iznuivanja priznanja ili inkriminirajuih obavjetajnih podataka, i otvarali logore za politike
zatvorenike. Glavna je razlika bila pravo Gestapoa na zatitni pritvor i preporuku "zatoenja na
neodreeno vrijeme" i za zatvorenike kojima je redovni sud odredio manju kaznu ili koji su je ve
izdrali. (Paradoksalno, upravna autonomija davala je Gestapou i pravo na oslobaanje osoba samo s
upozorenjem i bez prijetnje sudom, a to se rijetko dogaalo u sovjetskom sustavu kad bi se postupak
pokrenuo). Zatitni se pritvor, koji se prvi put odobravao u poetku diktature, flagrantno i sustavno
zloupotrebljavao, pa je konano dao sigurnosnoj policiji, zanemarujui ak i posebne sudove, pravo na
odluivanje o ivotu ili smrti - ne samo za politike zatvorenike ve i za milijune Nijemaca i Europljana,
proganjanih i ubijenih ne zbog kanjivih djela nego zbog svoje rase.
Jedan od problema koji najvie mui povjesniare jest broj rtava dravne represije. Sovjetski
sigurnosni sustav proizvodio je veliku koliinu tajnih statistikih podataka, koji su veinom na
raspolaganju nakon sloma europskog komunizma. Trei je Reich bio statistiki manje pedantan i
tajnovitiji. Dok su zapisniari u NKVD-u marljivo zapisivali svaku presudu i kaznu, njemaka logorska i
zatvorska evidencija nije bila tako savjesno vodena ili se namjerno unitavala svakih nekoliko mjeseci.
Potkraj rata dokumentacija slube sigurnosti gorjela na lomaama diljem Reicha. Usprkos boljoj
sovjetskoj evidenciji, bilo bi pretjerano vjerovati da je upisana svaka rtva ili da su suparnike slube
evidentirale iste rtve elei dokazati da prebacuju normu, osobito u izvanrednim okolnostima tijekom
jezovine i rata. I jedna i druga diktatura zatoile su i ubile milijune, a ne stotine. Nemogue je
povijesno utvrditi statistiki toan broj rtava jedne i druge diktature, a to je takoer znaajka pogubne
represije.
193
DIKTATORI
Ipak, postojee brojke jasno pokazuju razmjer i prirodu represije. Brojke o sovjetskoj represiji koje su
kruile Zapadom bile su godinama prenapuhane. Anton Antonov-Ovsjejenko, sin jednog od glavnih
partijskih rtava tridesetih godina, tvrdi u svojim memoarima, napisanima 1980., kako je prema
izvorima Politbiroa u sovjetske zatvore upueno od 1935. do 1940. godine 18,840.000 ljudi, od ega je
strijeljano 7 milijuna; oko 16 milijuna navodno je zavrilo u logorima, a prema njegovom raunu 41
milijun osoba umrlo je tridesetih godina od gladi i represije.42 Neke od tih brojki prihvaene su i
ponovljene na Zapadu, na kojem openito krue procjene od 8 do 20 milijuna uhienja i od 9 do 40
milijuna poginulih i ubijenih.43
Arhivski podatci pokazuju posve drukiju sliku. Nakon Staljinove smrti 1953. godine prikupljeni su
statistiki podatci o uhienjima, osudama i pogubljenjima. NKVD je od 1930. do 1953. uhitio, osudio i
kaznio ukupno 3,851.450 osoba.44 Prema istim brojkama, ukupno je pogubljeno 776.074 osoba, a to
je vrlo blizu brojki od 786.098 osoba koja se navodi u podatcima o smrtnim presudama objavljenima
za vrijeme Gorbaova 1990. godine. Potpuna evidencija prikazana je u Tabeli 5.1. Te su brojke znatno
manje od spekulativnijih procjena iz doba prije glasnosti. Statistiki podatci o osobama upuenima u
logore slau se s onim to je danas poznato iz arhiva GUlaga glede veliine i sastava logorske
populacije. Godine 1940. u raznim kaznenim ustanovama bilo je 4 milijuna osoba: oko 1,300.000 u
GUlazima, 300.000 u zatvorima, 997.000 u posebnim naseljima i 1,500.000 u logorima za deportirane
osobe.45
Izuzetne su godine 1937. i 1938. .Na dvije sredinje godine je-zovine otpada 35% svih presuda od
1930. do 1953., te 88% svih pogubljenja, pa je ukupni broj rtava u te dvije godine 681.692. Prosjek
pogubljenja za "normalne" godine - 1932.-1936., 1939.-1940. i 1946.-1953. - iznosi 1.432. Uobiajene
kazne bile su logor i zatvor, pa je broj logoraa nakon rata stalno rastao kako se ubijanje velikih
razmjera smanjilo. Broj zatoenika u raznim dijelovima logorskog "carstva" dosegnuo je 1950. godine
6,450.000. Ukupni broj umrlih u GUlagovim logorima - uglavnom zbog bolesti, iscrpljenosti,
smrzavanja i neishranjenosti - od 1934. (kada poinje tona evidencija) do
194

DRAVNA STRAHOVLADA
Tabela 5.1
Presude u sluajevima koje je pred sud izvela Dravna sigurnost
odina Smrtna
Logor
Izgnanstvo Ostalo
Ukupno
kazna
1930. 20.201
114.443 58.816
14.609
208.069
1931. 10.651
105.683 63.269
1.093
180.696
1932. 2.728
73.946
36.017
29.228
141.919
138.903 54.262
44.345
239.664
1933. 2.154
1934. 2.056
59.451
5.994
11.498
78.999
1935. 1.229
185.846 33.601
46.400
267.076
1936. 1.118
219.418 23.719
30.415
274.670
1937. 353.074
429.311 1.366
6.914
790.665
1938. 328.618
205.509 16.842
3.289
554.258
1939. 2.552
54.666
3.783
2.888
63.889
1940. 1.649
65.727
2.142
2.228
71.746
1941. 8.011
65.000
1.200
1.210
75.421
1942. 23.278
88.809
7.070
5.249
124.406
1943. 3.579
68.887
4.787
1.188
78.441
1944. 3.029
73.610
649
821
78.109
1945. 4.252
116.681 1.647
668
123.248
1946. 2.896
117.943 1.498
957
123.294
1947. 1 105
76.581
666
458
78.810
1948. 72.552
419
298
73.269
*
1949. 64.409
10.316
300
75.025
1950. 475
54.466
5.225
475
60.641
1951. 1.609
49.142
3.452
599
54.802
1952. 1.612
25.824
773
591
28.800
1953. 198
7.894
38
273
8.403
'Smrtna je kazna ukinuta 1947. godine, ah je ponovno uvedena 1950 za osobito teke sluajeve Izvor
JJ Pohl, The Stalimst Penal 5ystem (Staljinistiki kazneni sustav) (London, 1997 ), s 8.
1953. iznosi 1,053.829. NKVD je dio smrtnih kazni izvravao u logorima, pa postoji mogunost
dvostrukog brojenja u sveukupnom broju NKVD-ovih ubojstava. Tee je procijeniti broj kanjivih
sluajeva koje
195
DIKTATORI
su procesuirale slube sigurnosti (poput sluaja dvaju nesretnih seljaia, koji su trebali uvati
kolhozne krave, pa su ih uhvatili kako jedu krastavce i svakoga osudili na osam godina logora).46 Ne
moe se izraunati ni koliko je sluajeva u redovnom pravosudnom sustavu potpalo pod lanak 58 i
zavrilo pogubljenjem ili zatvorskom kaznom. Moe se samo nagaati o broju osoba koje su umrle
prilikom prijevoza do logora u pretrpanim vagonima bez hrane i vode te na temperaturi ispod nitice.
Konaan broj rtava represije u Sovjetskom Savezu svakako je vei od navedenih podataka, ali za
nekoliko stotina tisua, a ne milijuna. Ukupni broj pogubljenih i umrlih u logorima iznosi 1,829.903; ta
se brojka mora smatrati minimumom. Ne treba posebno spominjati da se iza tih brojki kriju milijuni
primjera ljudske patnje izvan neposrednog kruga rtava: ene i mukarci koji su ostali bez branog
druga, djeca bez roditelja, razorene obitelji i unitena prijateljstva. Stoga je za traume represije
statistika tonost doista irelevantna.
Za Trei Reich podatci nisu tako temeljiti. Statistiki je materijal fragmentaran i nepotpun, premda
pokazuje mnogo manje brojke nego u Sovjetskom Savezu. Prema procjeni za razdoblje od 1933. do
1939. godine, 225.000 osoba osueno je i zatvoreno za djela koja se mogu smatrati politikim
zloinima, s presudama u rasponu od kratkotrajnih zatvorskih ili logorskih kazni do zatoenja na
neodreeno vrijeme. Meutim, broj logoraa prije 1939. godine bio bi manji: 25.000 1933., 10.000
1936. i ponovno 25.000 u godini izbijanja rata. Brojke su dosegnule stotine tisua tek u posljednje tri
godine rata, kada su logori bili pretrpani ratnim zarobljenicima, idovima i robijaima na prisilnom

radu.47 Takoer je teko uskladiti brojke o logoraima tridesetih godina s visokim procjenama osoba u
"zatitnom pritvoru", koje u jednom sluaju navode ukupno 162.000 osoba 1939. godine. Brojke iz
procjena Ministarstva unutarnjih poslova mnogo su nie: 27.000 sredinom ljeta 1933. i 4.000 u lipnju
1935. Budui da se moglo pretpostaviti kako e osobe u zatitnom pritvoru zavriti u logoru do 1939.,
brojka od 162.000 oito je iskrivljena. Toni statistiki podatci o svim osobama koje je sluba dravne
sigurnosti uhitila i zatoila izgubljeni su zbog unitene evidencije, i malo je vjerojatno da e ih se ikada
moi rekonstruirati, no danas se ini da su te brojke - kao i sovjetske brojke - nie negoli se prije
mislilo.
196
DRAVNA STRAHOVLADA
Ni ukupni broj osoba koje je ubio njemaki sigurnosni sustav nisu nikada izraunali kako treba. Postoje
arhivski spisi o pogubljenim osobama koje je Narodni sud osudio na smrt zbog izdajnikih djela: taj
sud je do rata na smrt osudio 108 osoba, a od 1940. do 1944. ukupno 5.088.48 Broj smrtnih presuda
Posebnog suda u Diisseldorfu pokazuje slian obrazac: po jedan sluaj na godinu od 1937. do 1939.,
5 sluajeva 1940. i 7 1941., ali zatim 74 smrtnih presuda u posljednje etiri godine rata. Postoje i
dodatni statistiki podatci o broju osoba koje su redovni sudovi osudili na smrt zbog politikih i
kanjivih djela od 1938. do 1945. - ukupno 16.080.49 Nije poznato koliko tih pogubljenja otpada na
obine zloine, no s obzirom na to da veina tih rtava nisu bili Nijemci, moe se pretpostaviti da su to
uglavnom bili strani radnici ili ratni zatvorenici optueni za sabotau, mijeanje rasa ili ubojstvo. Iza tih
grubih podataka kriju se tisue rtava nasumine brutalnosti, SS-ovskog terorizma u posljednjim
mjesecima rata, stranakih ubojica i njihovih politikih ubojstava, te tisue nenijemaca ubijenih zbog
otpora i sabotae diljem okupirane Europe sukladno zloglasnoj uredbi Nacht und Nebel (No i magla),
koju je Hitler donio 7. prosinca 1941. i koja je doputala Gestapou da se rjeava zatoenika, i
zarobljenika bez traga.50
Izuzetne godine za njemaki sigurnosni sustav uslijedile su od 1941. do 1944. Tijekom godina sukoba
sa Sovjetskim Savezom RSHA je pokrenuo masovno ubojstvo milijuna mukaraca, ena i djece.
Velika veina njih bili su idovi dovedeni iz cijele Europe -prema procjenama priblino 5,700.000. Oko
3,600.000 pobijeno je u posebno izgraenim logorima, a jo milijun i pol u selima i gradovima
zapadnog Sovjetskog Saveza u prvoj godini sovjetsko-nje-makog rata.51 Koncentracijski i radni
logori bili su takoer mjesta masovnih ubojstava, zlostavljanja zatoenika i iscrpljujueg prisilnog rada.
Procjenjuje se daje u njima stradalo ukupno 1,100.000 osoba, ukljuujui visoki postotak idova koji
su u njima rintali do smrti.52 Nemogue je tono prikazati strahovit ukupni broj osoba koje je njemaki
sigurnosni sustav pobio ili ubio boleu, izgladnjivanjem ili radom, no taj broj vjerojatno nije mnogo
manji od 7 milijuna. Veina njih nisu bili Nijemci.
197
DIKTATORI
Golema veina milijuna rtava jedne i druge diktature bili su nevini ljudi. Njihova su "nedjela" bila
beznaajna, ili u veini sluajeva nisu ni bila nikakva nedjela. rtve su uglavnom bile bespomone: bili
su to obini mukarci, ene i djeca uhieni kod kue ili na poslu, ponekad pojedinano, ponekad u
velikim racijama slube sigurnosti. U oba sustava u mreu su upadale i obitelji sumnjivaca. Kada je
Staljin napadao kontrarevoluciju u studenom 1937., obeao je da nee iskorijeniti samo neprijatelje
naroda ve i njihove "prijatelje i roake". To se moralo uiniti, kako je Molotov objanjavao ruskom
novinaru Feliksu ujevu nekoliko godina poslije, "jer bi inae irili svakojake pritube ... i izopaene
izjave..."53 Osvetnika ruka sovjetskog sigurnosnog sustava hvatala je prijatelje, obine poznanike,
"cimere" i kolege kao da je "kontrarevolucionarna djelatnost" nekakva zarazna bolest. Jevgenija
Ginzburg zavrila je u logoru jer je nekoliko godina radila s kolegom koji je raskrinkan kao trockist.
Izbaena je iz partije zbog nedostatka budnosti, ali kad su je uhitili u veljai 1937. godine, sustav ju je
pretvorio u zloinku nad zloinkama. "Smrt bi bila predobra za tebe", vikao je policajac koji ju je uhitio.
"Ti, prevrtljivice! Ti, agentice meunarodnog imperijalizma!"
U jednom i u drugom sustavu tisue rtava pretvorene su, poput Jevgenije Ginzburg, iz uglednih, pa i
lojalnih graana, u zloince i izopenike. Stefan Lorant, optuen za "zloin" samo zato to nije
podravao nacionalsocijalizam, proivio je u gestapovskom zatvoru polaganu pretvorbu iz uspjenog
poslovnog ovjeka u jadnog zatvorenika u prljavoj i neurednoj odjei, koji je oajniki nastojao izbjei
eliju za kanjavanje i zlonamjernost stranakih straara i s kojim je politika policija postupala
prezirno. Iako su ljudi esto postajali rtve posve sluajno, sustav je pretvarao nevinost u oitu krivnju,
a graane u zatvorenike. Neki od ljudi koje su proganjali i jedan i drugi reim bili su protivnici ili kritiari
sustava, ali meu njima nije bilo mnogo terorista niti politikih zloinaca. Mnoge su osuivali i
kanjavali kako bi se potvrdile snane tlapnje o zavjeri koje je irila ijedna i druga diktatura. Te su
tlapnje paradoksalno i esto besmisleno pretvarale ljude u rtve, a to najbolje potvruje upadljiva
injenica da su tridesetih godina 20. stoljea oba reima proganjala komuniste.

198
DRAVNA STRAHOVLADA
Model viktimizacije u Sovjetskom Savezu moe se objasniti teorijom zavjere kao najvanijim temeljem
komunistike drave. Tu je teoriju oblikovalo, kao i mnoge druge stvari u mladom sovjetskom sustavu,
iskustvo graanskog rata, s trajnim strahom da e sovjetsko drutvo ugroziti meunarodna zavjera sila
svjetske buroazije i njezinih preivjelih saveznika u Sovjetskom Savezu. To nije bilo potpuno
iracionalno s obzirom na zapadnu intervenciju na strani kontrarevolucionarne vojske 1919. i 1920.
godine. Zavjerenike su uvijek prikazivali kao petu kolonu stranih pijuna i provokatora povezanih s
ostatcima starih klasa i oporbenjacima u partiji. Njihov je cilj, kako se tvrdilo, bio ak unitenje
revolucionarnog postignua i ponovna uspostava kapitalizma. Njihove su se metode uvijek opisivale
istim retorikim izrazima: sabotaa, ruilaka djelatnost i terorizam. Njihovi nesvjesni suuesnici,
tvrdilo se nadalje, bili su nemarni ili oportunistiki dunosnici i lanovi partije koji nisu "raskrinkali"
subverzivne elemente u svojim redovima. Uz povremene promjene naglaska, to je bio glavni politiki
tekst staljinistikih godina od druge polovine dvadesetih godina do diktatorove smrti 1953. Nije bilo
bitno jesu li u to vjerovale tisue niih policijskih slubenika i partijskih aparatika koji su se borili protiv
zavjere. Bilo je bitno naglaavanje partijskog vodstva da je kon-trarevolucionarna zavjera javna
politika stvarnost.
Gotovo sve rtve reima mogu se svesti u taj okvir. Partijske smjernice o uroti formulirane su u centru,
ali njihovi su se valovi irili do rubova golemog sovjetskog mora. Za primjer moe posluiti sudbina 57.
specijalnog korpusa Crvene armije, koji je 1937. godine upuen u Mongoliju radi sprjeavanja
japanskih upada iz susjedne Mandurije. Vojnici su bili smjeteni u bijednim uvjetima na goloj, dalekoj
mongolskoj ravnici. Vojniki moral bio je nizak, nesree este, a oprema se redovito kvarila. No u ljeto
1937. godine, nakon raskrinkavanja "zavjere" u vrhovnom zapovjednitvu Crvene armije, duga ruka
sovjetskog zakona pruila se preko Sovjetskog Saveza do udaljenog 57. korpusa. Specijalni odjel
NKVD-a stigao je da "raskrinka i likvidira sudionike u vojnoj zavjeri". NKVD-ovci su otkrili izmiljenu
zavjeru u svakoj postrojbi korpusa. Istraga je trajala trinaest mjeseci, jer se u svakoj otkrivenoj zavjeri
otkrivala nova zavjera u drugim postrojbama. Izvjetaji NKVD-a opisivali su raskrinkanog neprijatelja
na niz
199
DIKTATORI
neobinih naina ak kad bi "neprijatelji" potjecali iz iste postrojbe: "sin kulaka", "sluio pod Kolakom"
(bjelogardijskim zapovjednikom u graanskom ratu), "ulizica", "lan kontrarevolucionarne trockistike
organizacije", "sudionik u vojno-faistikoj zavjeri", "saboter", "povezan s neprijateljima naroda" itd.55
Komesar korpusa A.P. Prokofjev opozvan je ak u Moskvu i uhien dok je u ekaonici Komesarijata za
obranu ekao da ga prime. Njegov je zamjenik upuen u Mongoliju, ali je samo nekoliko mjeseci
kasnije raskrinkan kao faistiki zavjerenik i smijenjen.56
Sudbina 57. specijalnog korpusa ponavljala se u cijelom Sovjetskom Savezu tijekom tridesetih godina
prologa stoljea. Lov na vjetice bio je mahnitiji tijekom dvogodinje jeovine, ali su direktive za
raskrinkavanje pete kolone postojale i prije najeeg terora i zadrale se sve do pedesetih godina.
OGPU je ve 1934. godine smislio tzv. "Sluaj svesaveznog trockistikog centra", pa su stotine osoba
uhiene zbog navodnog lanstva u tom centru u drugoj polovini 1934. i 1935. i strijeljane.57 Dravni
su komesari 1936. morali izvjetavati Centralni komitet o broju i kategoriji slubenika raskrinkanih u
svojim odjelima. Lazar Mojsjejevi Kaganovi, komesar za promet, izvijestio je o otputanju 485 bivih
caristikih policajaca, 220 bivih menjevika i socijalistikih revolucionara, 572 trockista, 1415 bivih
bjelogardijskih asnika, 285 sabotera i 443 pijuna. Svi oni, naveo je Kaganovi, bili su povezani s
"desniarsko-trockistikim blokom" urotnika i ruitelja drave.58 Otkrivanje subverzivne djelatnosti
podrazumijevalo je opasnost daljnjih optubi za nedostatak budnosti. Kaganovi je to preivio, ali
mnogi drugi komunistiki dunosnici, na tisue njih, bili su zatoeni i pogubljeni ne zbog toga to su
neto uinili ve zbog toga to neto nisu uinili.
lanstvo u partiji nije prualo nikakvu zatitu. Najopasnija su bila mjesta blizu centara moi. Gornje
razine partije desetkovane su tijekom jeovine. Pogubljeno je pet Staljinovih kolega u Politbirou te
98 od 138 lanova Centralnog komiteta. U Centralnom komitetu Republike Ukrajine preivjela su
samo 3 lana od ukupno 200. Pogubljena su i 72 lana (od ukupno 93) Centralnog komiteta
Komsomola. Od ukupno 1996 partijskih rukovodilaca, koji su sudjelovali na Sedamnaestom kongresu
1934. godine, zatvoreno je ili
200
DRAVNA STRAHOVLADA
pogubljeno 1108. U pokrajinama je nestalo 319 (od 385) pokrajinskih partijskih sekretara i 2210 (od
2750) rajonskih sekretara. Obini su lanovi uglavnom prolazili bolje, premda je u Lenjingradu gorljivi
danov, kako se tvrdi, izbacio iz partije 90% lanova.59 Obrazac represije u gradovima pokazuje da

su najranjiviji bili vii dunosnici bez obzira na lanstvo u partiji. Prema jednom statistikom uzorku
rtava istke, 69% osoba bilo je starije od 40, a samo 6% mlae od 30 godina; medu enama, koje su
openito bile manje zahvaene istkom, 75% bilo je starije od 40, a gotovo polovina starije od 50
godina.60 Taj generacijski obrazac pokazuje da su istke izravno koristile mladim komunistima i
radnicima koji su odrasli nakon revolucije.
Nepovjerenje je bilo nadasve izraeno prema lanovima partije koji su dolazili u kontakt sa strancima
ili su i sami bili strani dravljani. Ksenofobni strah od stranog zagaenja i infiltracije tipina je znaajka
komunistike politike kulture od dvadesetih godina 20. stoljea nadalje. Ured Komunistike
internacionale bio je u hotelu "Lux" u Moskvi, ali je njezina mrea pokrivala cijeli svijet. Poetkom
tridesetih godina organizacija se pomno uvala od okuenja drugim socijalistikim ili
socijaldemokratskim pokretima u inozemstvu. No poto je Staljin, uz znatne ograde, prihvatio suradnju
inozemnih komunista s drugim socijalistima u "Narodnoj fronti" protiv faizma (ta je promjena
revolucionarne strategije slubeno objavljena na Meunarodnom kongresu Kominterne u Moskvi u
srpnju 1935.), poeo je sumnjati da bi pijuni i faistiki agenti mogli iskoristiti suradnju kao priliku da
se uvuku u aparat Kominterne. U veljai 1937. godine Staljin je upozorio generalnog sekretara
Kominterne Georgija Dimitrova: "... svi vi ondje... radite u prilog neprijatelju."61 Tijekom 1937. i 1938.
unitene su zajednice stranih komunista u Sovjetskom Savezu i sama Kominterna. Njemaka
Komunistika partija u izgnanstvu izgubila je 7 lanova svog Politbiroa (samo ih je 5 ubijeno pod
Hitlerom) i 41 od 68 vodeih dunosnika. Poljska Komunistika partija u izgnanstvu, ije je lanove
pratila Sluba dravne sigurnosti od 1929. godine, izgubila je cijeli Centralni komitet i (prema procjeni)
priblino 5000 lanova, koji su svi pogubljeni kao agenti "poljskih tajnih slubi".62 Njihova partija
slubeno je rasputena u kolovozu 1938. jer nije bilo lanova koji se nisu kompromitirali kao pritajeni
faisti. Represija je zahvatila i
201
DIKTATORI
700 osoba u sjeditu Kominterne, koje su optuene zbog nedovoljne budnosti u raskrinkavanju
zavjera. Sljedeih petnaest godina, sve do Staljinove smrti, veze s vanjskim svijetom, koliko god bile
slabane ili sluajne, mogle su zavriti smru ili zatvorom.
Popis rtava izvan partijske jezgre odraavao je mnogobrojne manifestacije navodne zavjere. Tko god
je bio raskrinkan kao bivi klasni neprijatelj, bio to kulak, bjelogardijac ili dijete buruja ili
zemljoposjednika, osobito ako se posebno trudio da zataji svoj identitet, bio je izloen opasnosti od
represije, premda je samo 1937. i 1938. ta opasnost gotovo sigurno podrazumijevala smrt. Oivljen je
pojam kon-trarevolucionarne sabotae (ta se optuba javlja jo na prvom montiranom procesu grofici
Sofiji Panini, koja je 1918. optuena za izdaju revolucije).63 Tijekom razdoblja kolektivizacije i
industrijske obnove nakon 1928., najbeznaajnije zanemarivanje dunosti, nesrea na radu ili
mehaniki kvar smatrali su se sabotaom. Uz politiku evidenciju vodila se i paljiva statistika nesrea.
U razdobljima pojaane partijske budnosti stopa nesrea na radu mogla se koristiti kao dokazni
materijal. U 57. specijalnom korpusu broj nesrea uviestruio se tijekom 1938. (2728 u devet
mjeseci) jer su dovedeni nekvalificirani ili nesposobni radnici kao zamjena za vozae i kvalificirane
mehaniare koji su maknuti u prvoj istki. Te su nesree postale osnova za daljnje optube za
sabotau.64
rtva je ee bila pripadnik elite negoli nekakav nesretni radnik. Direktori pogona i inenjeri u
tvornicama nosili su teret kritike zbog neizvrenja petogodinjih planova. 1 optube za gospodarski
neuspjeh, koji se openito smatrao ruilakom djelatnou, bile su takoer dugog vijeka i zapoele su
sa suenjem strunjacima potkraj dvadesetih godina, ali se poslije sabotaa objanjavala intenzivnom
klasnom borbom u tvornicama. Radnike su poticali na prokazivanje rukovodilaca i poslovoa. Samo
1936. uhieno je 14.000 industrijskih rukovodilaca zbog ruilake djelatnosti i sabotiran]a revolucije. U
golemoj eljezari "Kirov", u industrijskom podruju Donbas, lokalni partijski komitet zatraio je u oujku
1937. od G.V. Gvakarije, sposobnog i inovativnog rukovodioca, uzora modernog menadera, da
objasni niz tehnikih problema koji su dovodili do zastoja proizvodnje. Optuili su ga za ruilaku
djelatnost i uhitili. U travnju su ga u tisku optuili kao
202
DRAVNA STRAHOVLADA
"faistikog agenta"; naposljetku su ga osudili i strijeljali. Nekoliko mjeseci kasnije objavljeno je daje
Gvakarija sabotirao tvornicu kako bi olakao njemaku i japansku pobjedu u buduem ratu. Istu
sudbinu ubrzo su doivjeli i njegovi suradnici. U tvornici su 1940. ostala jo samo dva inenjera i
trideset i jedan tehniar od onih koji su radili ondje 1937. godine.65
istke su pogaale sva podruja institucionalnog ivota, i od njih su najvie stradali ljudi na viim
poloajima. U tim su istkama pobijene tisue diplomata, visokih dunosnika i vojnih asnika. Od
otprilike 24.000 sveenika i vodeih crkvenih dunosnika 1936. godine, nakon pet godina ostalo ih je

na ivotu samo 5665.66 Zavjera je na kraju progutala zavjerenike. Godine 1939. na red su doli
zaposlenici NKVD-a i Slube dravne sigurnosti, optueni za ruilaku djelatnost u partiji. Jeov je
najprije degradiran 1938., pa uhien u travnju 1939. te optuen da je britanski i poljski pijun. Nakon
lijeenja od alkoholizma u jednoj klinici, podvrgnut je istom barbarskom postupku kakav je primjenjivao
na svojim rtvama. Poto su ga premlatili i prisilili na priznanje isti ispitivai koji su nekoliko mjeseci
ranije postupali po njegovim nareenjima, izveden je u veljai 1940. godine pred Vojni kolegij, gdje je
povukao priznanje i izjavio u obrani da se u dvadeset i etiri godine partijskog rada "asno borio protiv
neprijatelja i istrebljivao ih... iskoritavajui sva raspoloiva sredstva za raskrinkavanje zavjera".
Sutradan su ga strijeljali zbog pijunae.
U Hitlerovu Reichu zavjera je sluila istoj svrsi u pronalaenju neprijatelja i opravdavanju njegova
iskljuenja ili istrebljenja kao u Sovjetskom Savezu. Dvije razliite, premda meusobno povezane,
zavjere izvedene su iz poraza 1918. godine. Prva je bila usredotoena na marksistike neprijatelje iji
su pacifizam i internacionalizacija, kako se tvrdilo, zatrovali Njemaku tijekom Prvoga svjetskog rata i
iscrpli njezin nacionalni duh i vojnu vitalnost, i ije je uporno postojanje trajno prijetilo izdajom
nacionalnog preporoda i spasa. Izdaja nacionalnog ideala bila je odluujui test za iskljuenje i
represiju. "Mi nedvojbeno elimo unititi sve", objavio je Goring u oujku 1933. godine, "to se
suprotstavlja narodu i naciji."68 Druga se zavjera odnosila na idove. I oni su se, u
nacionalsocijalistikim raspravama, urotili kako bi ometali njemake ratne napore, nametnuli revoluciju
1918. i potaknuli rasno
203
DIKTATORI
raspadanje pa time otvorili put boljevizaciji Njemake i ostatka Europe. Ti su neprijatelji, kako se
vjerovalo, nastavili djelovati kako bi Njemaka ostala razoruana i podijeljena te time potkopavali vojnu
i politiku obnovu novog Reicha. Vladao je istinski strah da e se novi "no u lea" ponoviti u
sljedeem ratu. Upravo u tom svjetlu treba itati Hitlerove primjedbe u Mein Karnpfu kako se poraz
1918. godine mogao izbjei unitenjem 10.000 idova otrovnim plinom.69 Himmler je 1937. u svojem
govoru visokim asnicima o ulozi sigurnosti u buduem ratu tvrdio kako je pozadina bojite protiv
unutarnjeg neprijatelja, "ideolokog protivnika" (weltanshauliher Gegner), koji Njemakoj ponovno
eli oteti pobjedu. Posao slube dravne sigurnosti, nastavio je Himmler, "jest odrati zdravlje nae
krvi i naega naroda" kako bi osigurali budue vojne pobjede.70
rtve dravne represije u prvim godinama bili su komunisti, sindikalni dunosnici, socijaldemokrati i
intelektualci neskloni nacionalsocijalizmu. Za razliku od nesretnih rtava koje je raskrinkavao NKVD,
ovo su bili stvarni protivnici. Meutim, ideja o komunistiko-revolu-cionarnoj zavjeri 1933. godine bila
je isto toliko nestvarna koliko i "trockistiko-faistiki centar" izumljen u Moskvi. Komuniste su zatvarali
i muili kako bi ih prisilili da otkriju mree komunistikih agenata, planove za revoluciju i tajna skrovita
oruja i eksploziva nagomilanih radi revolucije. S guenjem komunistike politike djelatnosti poeli su
estoki sukobi izmeu komunista, policajaca i pomonih postrojba SA-a. Dan nakon poara u
Reichstagu u Berlinu je uhieno oko 1500, a u cijeloj Njemakoj 10.000 komunista. Komunistika
partija u izgnanstvu objavila je 1935. da su od sijenja 1933. godine umorena 393 lana partije.71
Veina zatoenika u logorima uspostavljenima 1933. i 1934. godine bili su komunisti i
socijaldemokrati.
Ostale rtve politike represije bile su iz irokog kruga kritiara i protivnika iji se antinacizam
proglaavao izdajom. Politika se policija nije obazirala na klasu, poloaj ili ugled. Poznati antinacisti
medu sveenicima, intelektualcima i lanovima konzervativnih politikih stranaka bili su osuivani na
kratke zatvorske ili logorske kazne. Mnogi meu njima, poput Stefana Loranta, bili su posve neduni.
S njim su u zatvoru amili i ljudi koji su bili rtve privatnih osveta. Fritza Gerlicha, izdavaa jednog
katolikog lista u Miinchenu, drali
204
DRAVNA STRAHOVLADA
su u zamraenoj eliji, u kojoj su ga SA-ovci tukli kako bi iz njega izvukli izvor njegovih navoda o
homoseksualnosti Ernsta Rohma. Jednog starijeg idovskog lijenika, koji je ranije savjetovao
mirovinskoj komisiji da smanji invalidninu jednom ratnom veteranu i nacionalsocijalistu, tukli su
gumenim palicama po minutu na sat sve dotle dok nije kolabirao. Vozaa automobila koji je odvezao
Hitlera na odsluenje kazne u landberki zatvor 1924. godine ispitivali su zbog njegovih tadanjih
nelaskavih primjedba o buduem Fiihreru.72 Veina osoba uhienih na temelju uredbe o zatitnom
pritvoru u prvim tjednima novoga reima putena je na slobodu do ljeta 1933. godine. Medu prvim
rtavama bili su idovi, no njemaki idovi jo nisu sustavno bili cilj aparata dravne sigurnosti.
Zastraivali su ih, povremeno fiziki napadali, protuzakonito uhiivali, potkradali i otputali s posla kao
viak radne snage. I njih su, kao i komuniste,, ubrajali u one koje treba iskljuiti iz nove Njemake kao
neprijatelje njemakog ideala.

Ve sredinom tridesetih godina prirodu dravne represije u Njemakoj poeli su odreivati rasni
prioriteti. Dotad je politika oporba ve bila estoko okljatrena, pa je bilo lako ograniavati njezinu
djelatnost. No upravo druga vrsta zavjere, strah da e njemaki preporod i trijumf oslabiti bioloko
zagaenje i raspadanje, dovela je sustav dravne sigurnosti na elo reimske rasne politike. rtve
dravne represije od 1936. godine do kraja rata bile su veinom "bioloke" rtve, uhiene ili umorene
ne zbog stvarnih ili izmiljenih politikih zloina nego radi zatite rase. Medu prvima koji su upali u
sigurnosnu mreu bili su takozvani "asocijalci" (Asoziale). Ta je kategorija obuhvaala, prema jednoj
Heydrichovoj okrunici iz prosinca 1937., "prosjake, skitnice [Rome], prostitutke, alkoholiare" i
"lijenine".73 Prvo veliko "ienje" uslijedilo je u oujku 1937. godine. Oko 2000 osoba odvedeno je u
zatitni pritvor, a mnogi su zatim prebaeni u koncentracijske logore.74 Neki su prisilno sterizilirani
kako bi se sprijeio prijenos recesivnih gena koji, kako se tvrdilo, uzrokuju asocijalnu osobnost.
Recidivistima je bio namijenjen isti postupak, sa zatvorskom kaznom na neodreeno vrijeme.
Meutim, tijekom rata i na Hitlerov zahtjev asocijalci i recidivisti u zatvorima prebaeni su u logore, u
kojima ih je 20.000 mueno do smrti napornim radom.75
205
DIKTATORI
rtve su bili i poinitelji seksualnih kanjivih djela, osobito homoseksualci. Himmler je fanatino mrzio
homoseksualce ("Pederastija je poremeenost degenerirane linosti", zapisao je na jednom mjestu u
svoj studentski dnevnik).76 Poslije reorganizacije policijskog sustava 1936. godine Himmler je uveo
novi odjel za "borbu protiv homoseksualnosti i pobaaja" smatrajui ih izriitim prijetnjama rasnom
razvoju, no i prije toga homoseksualce je uglavnom proganjao i pritvarao Gestapo, a ne redovna
policija.77 Od 1936. godine homoseksualce su poeli slati u logore, premda je njihovo proganjanje bilo
proizvoljno i esto je ovisilo o prokazivanju. U srpnju 1940. na Himmlerovu je odluku donesena uredba
prema kojoj je sve promiskuitetne homoseksualne prekritelje trebalo slati u logore na neodreeno
vrijeme kao oito nepopravljive degenerike. Kaltenbrunner, ef RSHA-a, pokuao je 1943. uvesti
zakon o obvezatnom kastriranju svih osuenih homoseksualaca. Prema procjenama, u pritvoru i
logorima stradalo je otprilike 5000 homoseksualaca.
Ostali seksualni prekraji preli su u domenu sigurnosnog sustava. Prema Zakonu o zatiti njemake
krvi iz 1935., 1680 njemakih idova osueno je zbog oskvrnjenja rase.79 Tijekom rata Gestapo je
proirio svoju djelatnost na praenje spolnih odnosa izmeu Nijemaca i stranih radnika. Poljaci i Rusi
koje bi uhvatili kako "oskvrnjuju" njemake ene mogli su oekivati pogubljenje ili upuivanje u logor,
ali i ene su se izlagale opasnosti od zatitnog pritvora i logorske kazne. 1 pedofile su obino slali u
logore. Od 1933. do 1939. kastrirano je 2079 poinitelja seksualnih delikata, veinom zbog zloporabe
djece.80 Za osobe koje je reim smatrao prijetnjom za rasno zdravlje uvedena je 1933. godine
obvezatna sterilizacija, koja se rutinski provodila u zatvorima, zatvorskim bolnicama i logorima. Od
1933. do 1945. sterilizirano je oko 400.000 osoba, i mukaraca i ena.81 U istom razdoblju poeo je i
progon osoba koje su vrile pobaaje; u Njemakoj je do 1932. godine broj nasilnih pobaaja prelazio
jedan milijun na godinu. Njih su smatrali neprijateljima rasnog preporoda, pa su nakon 1936. postali
predmet iscrpnih gestapovskih istraga.
Tijekom rata sluba dravne sigurnosti postala je glavni organizator radikalnijeg rasnog progona.
Glavne rtve bili su idovi u Njemakoj, Austriji te u okupiranim i satelitskim teritorijima u Europi.
Gestapo je
206
DRAVNA STRAHOVLADA
bio zaduen za prikupljanje svih podataka o broju i rasporedu idova kao i za voenje dosjea o
istaknutim idovima. U rujnu 1939. jedan mladi SS-ovac, Adolf Eichmann, koji je u Beu i Pragu
organizirao iseljavanje idova, doveden je u Berlin na elo novog odjela za idovske poslove u tek
osnovanom RSHA. Odjel IV D4 (ubrzo nakon toga preimenovan u IV B4) ostao je centar programa za
progon idova, od registracije i politikog praenja idovskoga stanovnitva do kasnijeg uhienja i
deportacije u geta i logore smrti na istoku.82
Velik dio rada slube dravne sigurnosti tijekom ratnih godina bio je posveen organizaciji genocida
nad idovima. Prema odredbama rasne politike, idovi su bili neprijatelji Reicha, a Gestapo je prema
idovima postupao kao prema politikim protivnicima. Gestapo je u pronalaenju i deportiranju idova
primjenjivao iste metode policijskoga istraiteljskog rada, politikog pijuniranja i grubog nasilja kojima
se koristio u progonu komunista poetkom tridesetih godina. Povremeno bi Gestapou u ruke pao
idov koji je bio i komunist. U oujku 1940. Josef Mahler, njemaki idov i iseljenik, protjeran je sa
enom iz Nizozemske u Njemaku, u kojoj ga je Gestapo strpao u zatitni pritvor. Mahler je bio aktivni
komunist od 1932., a od 1937., kada je napustio Njemaku, prenosio je informacije o stanju u
Njemakoj svojim komunistikim vezama u drugim zemljama. Usprkos brutalnom jednogodinjem
ispitivanju, ni Mahler ni njegova ena nisu nita otkrili. U travnju 1941. poslali su ih u koncentracijski

logor Westerbork, odakle su Mahlerovu enu otpremili u jedan od logora smrti na istoku. Policija je
nastavila nemilosrdno ispitivati Mahlera, a zatim su policajci pronali Mahlerovu nezakonitu ker i
iznudili njezino priznanje. Mahlera su ponovno odvukli u gestapovske podrume u Diisseldorfu, ali on
nije htio nita priznati ni poslije viemjesenog muenja. Poto nisu uspjeli otkriti zavjereniku mreu
koju su traili, ubili su ga u zatvoru 2. rujna 1943.83
Tisue sati utroeno je na istragu navodnih idovskih zloina ili jednostavno na lov na skrivene idove
ili idove koji su pokuavali prikriti svoj identitet, poput kulaka i buruja u Sovjetskom Savezu.
Neidovi su mogli stradati ako su pruali utoite idovskim susjedima ili skrivali idovsku djecu,
premda su to tisue ljudi hrabro inile diljem okupirane Europe. Razgovor, trgovina ili spolni odnos sa
idovima postali su
207
DIKTATORI
1941 politiki zloin 84 idovi su pod prijetnjom kazne morali nositi utu Davidovu zvijezdu koja je u
Njemakoj postala obvezatna 15 kolovoza 1941 Gestapo je ustrajno tragao za idovima po cijeloj
Europi samo zato to su bili idovi, i postupao sa svakim tko bi ometao njihov rad kao sa sudionicima
u zloinu Operacija se provodila strahovito dosljedno U jednom zabaenom bjeloruskom gradu jedna
je ena stajala sa skupinom sovjetskih idova uz jamu, koju su upravo iskopali, i ekala strijeljanje, ali
u posljednjem trenutku spasio ju je jedan asnik potvrdivi da je Ruskinja Njemaki su je policajci
pustili, premda im je moglo biti svejedno hoe li strijeljati tu enu ili nee, na neprijateljskom teritoriju
stotine kilometara od Reicha 85
Vecma rtava njemake strahovlade tijekom rata umorena je iz rasnih razloga Mnoge nije ubila sluba
sigurnosti vec SS, vojska ili pripadnici lokalnih antisemitskih paravojnih snaga RSHA je radio kao
impresario, organizirajui, klasificirajui i privodei milijune itava Sluba sigurnosti nije tako savjesno
pratila ostale stanovnike Njemake, premda su morali i dalje potivati zakone o kleveti, defetizmu i
demoralizaciji Zakonski je odgovaralo samo 13% osoba protiv kojih je pokrenuta istraga zbog sluanja
inozemnih radio-emisija 86 Kazna za sluajno gunanje, koje je netko nauo i prijavio policiji, bila je u
mnogim sluajevima samo upozorenje Aparat represije djelovao je nesmiljeno i neumorno,
izvravajui svoju zadau, samo protiv navodnih neprijatelja i drutvenih izopcenika, poput
kontrarevolu-cionarmh "neprijatelja" u Sovjetskom Savezu Neki koji su upali u sigurnosnu mreu bili su
pravi protivnici (premda su neki od njih mogli preivjeti neotkriveni) No za milijune nedunih
pojedinaca koje su proganjali i jedan i drugi reim, ostaje strahovita povijesna ironija Trud slubi
dravne sigurnosti u privoenju neprijatelja pravdi bio je uglavnom uzaludan Zavjere su bile fiktivne
Kada se doktor Fntz Gerlich jednoga dana dovukao natrag u eliju koju je dijelio sa Stefanom
Lorantom, gotovo u nesvijesti i sav krvav od SA-ovskog pendreenja, Lorant je uo kako jedan SSovac urla "Ba si zasluio to si dobio1"87 Ova epizoda otkriva vaan element odnosa izmeu aparata
represije i drutva koje taj aparat nastoji tlaiti Kako bi represija uspjela, znatan dio drutva mora se s
njom poistovjetiti ili
208
DRAVNA STRAHOVLADA
ak odobravati njezinu djelatnost Staljin nije bio potpuno neiskren kada je u intervjuu s Emilom
Ludwigom 1932 godine odbacio njegovu primjedbu kako sovjetski narod osjea "samo strah" "Zar
zaista mislite da bismo mogli zadrati moc i uivati potporu irokih masa etrnaest godina metodama
zastraivanja i teroia7"88
I u jednoj i u drugoj diktaturi aparat represije bio je dio drutva, a ne apstrakcija Vodili su ga policijski
dunosnici i policajci vrbovani iz stanovnitva, a ne dovedeni izvana I u Sovjetskom Savezu i u
Njemakoj mnogi nemilosrdni lovci na trockiste ili idove dugo su prije toga obavljali redovne policijske
dunosti, i mnogi su nastavili raditi u policiji nakon smrti jednog i drugog diktatora U Sovjetskom
Savezu biti "ekist" znailo je imati odreeni status "Osjetio sam zadovoljstvo, bio sam ak ponosan",
sjea se jedan tek primljeni NKVD-ovac 1938 Vecma njegovih kolega bili su "samo mladici kojima su
rekli da 'neprijatelji socijalistikog drutva ele ruiti sovjetski sustav Momci rade ono to im kau i
mirno obavljaju svoj posao "89 Neki su bili lanovi Nacionalsocijalistike stranke odnosno
Komunistike partije, u veem postotku u Njemakoj negoli u Sovjetskom Savezu, no ni ef Gestapoa
Hemnch Muller nije bio lan stranke sve do 1938 Drugi su se nali u sigurnosnoj policiji pukim
sluajem, premjeteni iz redovne policije ili stianakih organizacija Mnogi od njih bih su, prema opisu
Chnstophera Brownmga, "obini ljudi" koji su poivmih zbog sustava za koji su radili Rijetki su bih
sociopati Bih su okorjeli Jedan od psihijatara koji su pregledavali Adolfa Eichmanna kad su ga izraelski
tajni agenti uhvatili 1960 godine, proglasio ga je potpuno normalnim " normalnijim, u svakom sluaju,
od mene poto sam ga pregledao" 90
Za golemu vecmu neizravnih rtava represije svakodnevni ivot bio je normalniji od onoga kakav bi se
mogao naslutiti na temelju openite predodbe o jednoj ih drugoj diktaturi U Njemakoj se moglo

ivjeti tijekom cijele diktature i moda biti oevicem nekoliko sluajeva dravne represije u dvanaest
godina - vidjeti kako u oujku 1933 SA-ovski batina mlati radnika, kako u studenom 1938 policija
odvodi brbljavog antmacistiki raspoloenog susjeda u postaju i puta ga isto poslijepodne uz
napomenu da dri jezik za zubima, ili u rujnu 1942 kako zubara idova odvode radi "preseljenja"
Sluba sigurnosti mogla je poremetiti ivot sovjetskog radnika na samo nekoliko sati u dvadeset
godina
209
DIKTATORI
Staljinove diktature dogaajima poput uhienja tehnikog direktora jednoga dana u oujku 1937.,
nestanka kolege na radu s njemakim prezimenom 1941. ili skupine zatvorenika prilikom popravka
tvornike ceste 1947. U jednom i drugom sustavu svatko je morao biti svjestan postojanja slube
dravne sigurnosti, no miljenje obinog graanina -nezainteresiranog za politiku i sretnog to ne
pripada nijednoj stigmatiziranoj "neprijateljskoj" skupini - moglo bi se prije opisati kao razborito
potovanje, ak odobravanje, negoli kao stanje trajnog straha.
Aparat dravne sigurnosti nije ni u jednom sastavu bio dovoljno velik za trajni i posvudanji pregled
nad cijelim stanovnitvom. Njegovi napori bili su usredotoeni na dio stanovnitva koji je reim
smatrao "neprijateljima naroda" ili, u njemakom sluaju, "stranima narodu" (Volksfremde). Malobrojni
primjerci sauvane evidencije Gestapoa pokazuju da je tajnih policajaca bilo vrlo malo u odnosu na
broj stanovnika koje su oni pratili. Gestapo je na vrhuncu svoje moi sredinom tridesetih godina imao
samo 20.000 zaposlenika na 68 milijuna stanovnika, a taj je broj ukljuivao uz istraitelje i
administrativno osoblje i tipkaice. Frankfurt na Majni imao je 1934. godine samo 41 politikog
policajca. Odjel Gestapoa u Dortmundu, zaduen za istono industrijsko podruje u dolini Ruhra
zapoljavao je 76 policajaca rasporeenih u centrali i malim postajama. Ured Gestapoa u Dusseldorfu,
zaduen za 4 milijuna stanovnika u zapadnom dijelu doline Ruhra, imao je 1937. godine 218 politikih
policajaca.91 Mnogi od njih radili su uredski posao. Gestapo se slijepo pridravao tradicija njemake
birokratske prakse, pa je tono voenje evidencije bilo obvezatno.92 Golemi posao koji je Gestapou
bio povjeren prisiljavao je mnoge policajce na uredsko traganje za protu dravnim elementima umjesto
rada na terenu. Opseg administrativnog posla smanjio se u prilog suenja po kratkom postupku i
iznuenih priznanja tek tijekom rata, kada su vii dunosnici premjeteni na rad u okupiranim
dijelovima Europe i zamijenjeni mlaim kadrovima koji su bili zadojeni]i nacistikim duhom.93
NKVD je bio suoen s mnogim slinim potekoama. Ukupni broj zaposlenih bio je 1939. godine
366.000, no to su veinom bili graniari te pripadnici redovne policije i paravojne slube unutarnje
sigurnosti. NKVD je bio zaduen i za sigurnost prometnog sustava i upravljanje dravnom
vatrogasnom slubom. Politikih policajaca bilo
210
DRAVNA STRAHOVLADA
je malo; prema jednoj procjeni, 20.000 na otprilike 170 milijuna stanovnika.94 Prema podatcima o
lokalnim uredima slube sigurnosti, broj NKVD-ovih slubenika na terenu bio je vrlo malen. Prema
jednom bivem dunosniku NKVD-a, prosjeni broj slubenika po okrugu (rajonu) bio je od osam do
petnaest. Jedan okrug u podrunoj upravi u Smolensku imao je osam slubenika, ukljuujui tajnicu i
graevinskog inspektora. U podruju Murmanska bilo ih je osam do deset. U Lenjingradu, s gotovo tri
milijuna stanovnika, NKVD navodno nije imao vie od trideset ljudi.95 Slabije naseljeni okrui imali su
postaje s tri do pet operativaca, dok u nekim dijelovima nije bilo ni jednog NKVD-ovca. S obzirom na
mnoge dodatne zadae dodijeljene slubi dravne sigurnosti - rjeavanje obinih kanjivih djela,
raskrinkavanje podmitljivosti i korupcije, pa i provjeru pravilnosti etve - NKVD-ovci su, kao i
gestapovci, bili preoptereeni jer su morali zadovoljiti zahtjeve administrativne tonosti, operativne
uinkovitosti i efikasnog nadzora. Kao i Gestapo, koji je pod pritiskom velikog poveanja radnog
optereenja u ratnim godinama pronalazio naine izbjegavanja birokracije i obrade rtava po hitnom
postupku, i sovjetska sluba dravne sigurnosti - u jeku panike 1937. i 1938. godine -zanemarila je
ablonu, unaprijed pisala priznanja ili krivotvorila povrne dokaze potrebne za donoenje presude.96
I jedna i druga sluba sigurnosti oslanjala se u svojem poslu na aktivnu suradnju i dosluh drutva u
kojem su odravale red. Prva veza bio je policijski dounik. Gestapo je naslijedio taj sustav od politike
policije prije 1933., koja se koristila policijskim pijunima radi infiltracije u komunistike organizacije.
Gestapo se koristio dounicima (Vertrauensmdnner) za praenje ljeviarskih politikih protivnika, ali su
oni mogli dobavljati i druge politike obavjetajne podatke. Mali broj dounika odigrao je glavnu ulogu
u razbijanju glavnih komunistikih mrea koje su preivjele u Njemakoj nakon prvog vala represije
1933. godine.97 Nema podataka o njihovu stvarnom broju. Policijski dounici, sekretnie sotrudniki, bili
su i esti suradnici sovjetske slube sigurnosti u prikupljanju obavjetajnih podataka, a sluili su i kao
provokatori, kao to su to inili caristiki tajni policajci u ilegalnom boljevikom pokretu prije 1917.
godine. Prema jednoj procjeni, u Harkovu je 1940. djelovalo pedesetak dounika.98 Veina velikih

tvor211
DIKTATORI
nica ili ustanova imala je dounika koji je obavjetavao lokalni specijalni odjel Slube sigurnosti.
lanovi Nacionalsocijalistike stranke odnosno Komunistike partije imali su slinu ulogu kad su
promatrali susjede i prenosili informacije stranakim/partijskim uredima i policajcima.
Drugi izvor informacija bila su dobrovoljna prokazivanja. U objema diktaturama sluba dravne
sigurnosti bila je preplavljena prijavama koje su graani spontano slali. U Sovjetskom Savezu
prokazivanje je bilo povezano s tradicionalnom ruskom praksom, tj. sa albama na korumpirane
slubenike upuenima vioj vlasti. No u revolucionarnom reimu nisu se prokazivale samo korupcija ili
zloupotreba poloaja. Mnoga su pisma bila dobrodola kao "signali odozdo" (signali s mest), tj. od
budne komunistike javnosti, i nisu se smatrala pakosnom denuncijacijom (donos): taj je izraz jako
podsjeao na in izdaje u carsko doba." Javnost su na otkrivanje politikog kriminala poticali redovitim
partijskim proglasima o budnom raskrinkavanju neprijatelja. Pionir Pavlik Morozov, koji je navodno
prijavio oca, pa ga je djed iz osvete ubio, postao je javni muenik u borbi za odavanje neprijatelja. U
evidenciji NKVD-a postoji ak sluaj gorljiva logoraa koji je napisao vie od 300 prokazivakih
pisama.100
U Njemakoj, Gestapo se uvelike oslanjao na prokazivanje. Tisue takvih pisama preteno su se
odnosile na nove kategorije politikog kriminala - openje (trgovako i spolno) sa idovima,
zlonamjerno ogovaranje i politiko klevetanje. Robert Gellately izradio je pionirsku analizu predmeta
koje je obraivao wiirzburki Gestapo, i ona potvruje opsenost prijava. U sluajevima koji su bili
povezani s izolacijom idova, 57% odnosilo se na prijave graana, a 17% na informacije dobivene od
stranakih tijela i redovne policije. Samo jedan sluaj od njih 175 stvarno je otkrila policija.101 U
Saarbriickenu je na temelju prijava graana otkriveno 87,5% sluajeva zlonamjernog ogovaranja
(premda je teko zamisliti kako bi Gestapo mogao to doznati na bilo koji drugi nain); no jo je
opasnija injenica to je 69,5% sluajeva izdaje ili veleizdaje, za koje je smrtna kazna bila obvezatna,
poteklo od prokazivanja.102 Prema gotovo svim istraivanjima operativne djelatnosti Gestapoa, 50 do
70% svih sluajeva temeljilo se na prijavama. Sami istraitelji openito su otkrivali manje od 10%
evidentiranih sluajeva.103
212
DRAVNA STRAHOVLADA
Dosluh javnosti moe se objasniti na nekoliko naina. Mnoge su prijave bile zlonamjerne, pa i lane.
Gestapo je posebno odvajao prijave sa sumnjivim razlozima. Ponekad bi i sami prokazivai postali
predmet policijskog istraivanja. Istraivanjem jednog sluaja NKVD je ustanovio da je jedan notorni
denuncijant bio "uhien zbog protusovjetske aktivnosti... pijanstva, huliganstva, klevetanja potenih
radnika.. ."104 U mnogim pismima otvoreno su se navodili osobni razlozi za prijavu, poput pisma
upuenog u Eisenachu lokalnom ogranku stranke u sijenju 1940.: "Htio bih znati zato idov Frohlich
jo moe stanovati u stanu od est ili sedam soba... Zacijelo nekakav Volksgenosse zasluuje vie od
tog idova da bude u tom stanu."105 Ponekad nije lako odvojiti prokazivae iji je razlog bila prituba
ili osveta od onih koji su istinski htjeli podupirati ciljeve reima. U nekim sluajevima razlozi su se
mogli zgodno preklapati. Primjerice, kolhoznici su pribjegavali prokazivanju "klasnih neprijatelja" kako
bi se osvetili kolhoznim rukovodiocima na koje su bili kivni. Molbe koje su slali kolhoznici - "pomozite
nam da kolhoz oistimo od tih lupea" ili "oslobodite nas tih neprijatelja naroda" samo su dva primjera
- mogu se protumaiti na nekoliko naina.106
Bilo je nedvojbeno i onih koji su prijavljivali politike zloine jer su se poistovjeivali s odreenim
politikim ili socijalnim ciljevima reima, pa su dojavu smatrali svojom graanskom dunou. Osim
toga, takvi su postupci vrlo vjerojatno jaali osjeaj drutvene pripadnosti u svijetu u kojem je strana
cijena iskljuenja iz drutva bila oita. Za milijune ljudi u jednoj i drugoj zemlji bilo je sigurnije,
razboritije i esto osobno korisnije pripadati drutvu. To je dovelo do neega to bi se moglo nazvati
"mekim terorom", koji je postojao uz teku realnost neposredne dravne represije. I u jednoj i u drugoj
diktaturi javnost je suraivala i sudjelovala u samozvanom odravanju reda. Oblici te suradnje bili su
raznoliki, od bezazlena podsjetnika kolegi da potpie pismo s "Heil Hitler" do odavanja susjeda koji
skriva idovsko dijete. Tijekom kampanje protiv sabotae na radu, u Sovjetskom Savezu 1936. godine,
radnici su sami preuzimali inicijativu i prijetili rukovodiocima da e ih raskrinkati. Tisue rtava
jeovine pale su zato to su ih prokazale njihove drutvene ili radne sredine, a ne politika
policija.107
Sloeni proces samozvanog odravanja reda ne pridonosi samo objanjenju kako je represivni aparat
mogao djelovati s tako
213
DIKTATORI

ogranienim sredstvima, nego razotkriva i do koje je mjere i jedno i drugo drutvo smatralo represiju
potrebnom, pa i poeljnom, a ne reimskim terorom. Atmosfera zavjere, koja je sve proimala i na
kojoj se temeljila represija, bila je ukorijenjena u opem uvjerenju i prije diktature. U Njemakoj se
strah od ekstremne ljevice kao neprijatelja drave (Reichsftinde) moe pratiti od sedamdesetih godina
19. stoljea, pa moda i prije. Moderni oblici antisemitizma, usredotoeni na borbu protiv svjetske
zavjere, postojali su diljem Europe barem od devedesetih godina 19. stoljea, a zaotrili su se
dvadesetih godina 20. stoljea s opim poistovjeivanjem idovske prijetnje s opasnou od
revolucionarnog sovjetskog komunizma. Politiko ozraje sumnje, zavjere i raskrinkavanja "drugih"
postojalo je u Rusiji mnogo prije 1917. godine, pa su ga ponovno preuzeli i zaodjenuli komunistikim
ruhom za rat protiv kontrarevolucije. Hitler i Staljin zastupali su na taj nain politiki sukob koji je bio u
suglasju s jasnim drutvenim stajalitem. Teorije o zavjeri na kojima se temeljila represija bile su
iskrivljene projekcije ve postojeih modela drutvenih i politikih predrasuda.
Represija se tako mogla preruiti u oblik narodne politike pravde, poticane i pritiskom odozdo i
politikom odozgo. U jednom i u drugom reimu represija se redovito prikazivala kao odraz narodne
volje u zatiti drutva od unutarnjih izvora raspada. "Rukovodioci dolaze i odlaze", izjavio je Staljin
skupini radnika na vrhuncu jeovine u listopadu 1937., "ali narod ostaje. Samo je narod vjean."109
U govoru na proslavi obljetnice preuzimanja vlasti u sijenju 1936. godine, Hitler je podsjetio sluatelje
na to da oporba ne djeluje samo protiv nacionalsocijalizma, nego da "neprijatelj naroda rovari u
vlastitoj zemlji."110 Nitko se u Njemakoj nije trudio da prikrije represiju. Osnivanje prvog slubenog
koncentracijskog logora u Dachauu objavljeno je u svim medijima sa slikama prvih komunista koji su
onamo upueni. Navodnim komunistikim zavjerama podizala se razina drutvene zabrinutosti i
poticao osjeaj da se represijom titi drutvo od stvarnog kriminala.111 Odabir izraza "narodni sud" i
opis neprijatelja kao neega to je "tue narodu" trebali su potkrijepiti predodbu da se reim i
stanovnitvo zajedno bore protiv terora i zavjere.
Narodna pravda u Sovjetskom Savezu jasno se oitovala u mnogim montiranim procesima, ne samo
za vrijeme Velikog terora ve i
214
DRAVNA STRAHOVLADA
tijekom cijele diktature. Procesi su ponekad bili mali provincijski dogaaji. Primjerice, samo 1934.
godine u zapadnom Sibiru odrano je 108 montiranih procesa. Jedina razlika od situacije tri godine
kasnije bila je u tome to je 1937. proces vjerojatno zavravao pogubljenjem, a ne zatvorom. Staljin je
3. kolovoza 1937. naredio lokalnim rukovodiocima na selu da uhienje neprijatelja iskoriste kao
prigodu za mjesne montirane procese. Trideset-etrdeset procesa odrano je u ozraju seoskog
karnevala. Kolhoznici su dobivali slobodan dan kako bi mogli prisustvovati procesu, na kojem se
obilno toila votka. Mnogi optuenici bili su nepopularni rukovodioci i strunjaci, a ne obini radnici, jer
se narod u mnogim sluajevima osveivao ljudima koji su doista izazivali socijalno ogorenje. Kada je
oblasni komitet Smolenska izvijestio Staljina o uspjenom procesu na selu potkraj kolovoza, on je
odgovorio: "Savjetujem vam da ruitelje u andrejevskom rajonu osudite na strijeljanje te da to objavite
u mjesnim novinama."112 U usporedbi s takvim procesima, glavni montirani procesi starim
boljevikim rukovodiocima od kolovoza 1936. do oujka 1938. godine bili su politike predstave za
cijelo stanovnitvo, i njihova je svrha bila raskrinkati silnu zlonamjernost proturevolucionarne zavjere i
istovremeno jamo dokazati zajedniki interes reima i naroda za zatitu drutva od subverzije. Uja
Zbarski i njegov otac, obojica znanstvenici blizu centra moi u Moskvi, dobili su propusnice za proces
Buharinu i drugima u oujku 1938. U dugoj, prljavobijeloj sudnici u Domu sindikata, koja je plemstvu u
carsko doba sluila kao plesna dvorana, Uja je sluao kako tuitelj dva sata ita optunicu s detaljnim
navodima o dugogodinjoj zavjeri. "Te su me izjave", napisao je u svojim memoarima, "silno
impresionirale, pa sam ak bio uvjeren da su optuenici krivi." Dok je Buharin govorio, ljudi u sudnici
vikali su "Svinjo!" i "Lae!" kako bi naglasili daje on predmet narodne osvete, premda su to
najvjerojatnije vikali agenti NKVD~a.113
Kako se ini, ljudi su openito vjerovali u predodbu o narodnoj pravdi protiv stvarnih neprijatelja i
davali joj potporu. 1 u Sovjetskom Savezu i u Njemakoj vlasti su manipulirale raspoloivim
informacijama i ograniavale ih, ali u mnogim sluajevima to je uvjerenje potjecalo od skupa ustaljenih
predrasuda na tetu ciljeva diskriminacije. U Njemakoj su kastracija pedofila i zatvaranje
homoseksualaca i asoci215
DIKTATORI
jalnih osoba podilazili konvencionalnom moralnom gaenju. 1 iroki nestranaki krugovi openito su
odobravali viktimizaciju komunista. U proganjanju i izolaciji idova naglaavale su se predodbe o
idovskim ambicijama, pokvarenosti i devijantnosti, a javnost se tome i nije opirala, pa ni onda kada su
idove poeli otpremati izvan Njemake, na istok. U gradu Eisenachu lokalni stranaki voa koji je

1940. primio pritubu na idovskog stanara, pozdravio je odluku, donesenu u rujnu 1942., da se
idovska zajednica u gradu otpremi na istok: "Ubrzo e cijela gomila idova krenuti iz Eisenacha i time
e se osloboditi stanovi."114
1 u Sovjetskom Savezu openito se prihvaala ideja da je dravna represija i potrebna i opravdana;
prihvaali su je ponekad i oni koji su smatrali da su oni ili lanovi njihove obitelji rtve grubog krenja
pravde. Uhiene i procesuirane osobe smatrali su zloincima ili izdajicama, ije su djelatnosti opasne,
pa i nadnaravne. Ugibanje stoke nije se pripisivalo prirodnim uzrocima nego proturevolucionarnim
urocima, za koje je morao odgovarati prozvani pojedinac. U poticanju straha od pijuna i diverzanata
iskoritavale su se ne samo uobiajene moralne dvojbe nego i tradicionalno praznovjerje; komuniste
se moglo prikazivati kao nasljednike "bijelih" maginih boraca protiv crnih arobnjaka koji pod krinkom
suvremenih ruitelja plave polja i pale zgrade. Obini su ljudi iskoritavali tradicionalne narodne mitove
i bajke, s njihovim grubim podjelama na dobro i zlo, radi opravdavanja suvremenijih i okrutnijih
manifestacija represije s kojima su bili suoeni.115 Stigmatizacija neprijatelja poklapala se i s novijim
jezikom klasnog sukoba, stvorenog u revoluciji, u kojem se siromani seljak suprotstavlja kulaku,
poteni radnik prikrivenom buruju, vojnik skrivenom bjelogardijcu. U takozvanom "industrijskom
procesu" 1930. godine pola milijuna ljudi promariralo je pokraj sudnice s transparentima na kojima je
pisalo "Ubijte ruitelje!" i "Nema milosti za klasne neprijatelje", a njihovo su ritmiko skandiranje "Smrt!
Smrt! Smrt!" mogli uti svi u sudnici.116 Tim se klasnim predrasudama aktivno manipuliralo u
prozivanju neprijatelja u zemlji i u inozemstvu. Mjeavina tisuljetnog mita i klasne podjele pruala je
kulturni okvir koji je tijekom cijele Staljinove diktature odravao stanje budnosti protiv zavjere.
216
DRAVNA STRAHOVLADA
Sloeni odnos dravne represije i drutva donekle objanjava strahovit crescendo nasilja u jednom i u
drugom sustavu, najprije u Sovjetskom Savezu 1937.-1938., a zatim u Njemakoj od 1941. do 1945.
godine. U obje zemlje vode reima reagirali su na navodno jaanje opasnosti od zavjere: u Staljinovu
sluaju bio je to posljednji stadij klasne borbe protiv domaih terorista i stranih sila, a u Hitlerovu borba
protiv idova kao kozmopolitskih neprijatelja koji e Njemakoj zabiti no u leda iznutra i voditi
nesmiljeni rat izvana. U oba sluaja postojanje velikoga sigurnosnog aparata, koji je radio u vlastitom
interesu i bio tijesno povezan sa strankom/partijom i s diktatorom, nudilo je instrument za suzbijanje
zavjere, a taj je aparat ve radio na toj zadai i prije negoli mu je naloeno pootrenje. 1 Himmler i
Jeov bili su kljuni likovi u poticanju i organizaciji ubrzanog programa unitenja.
Nijedna ni druga neumjerenost nisu bile prethodno planirane ili sustavno organizirane; obje su uvelike
posljedica okolnosti kakve su prevladavale sredinom tridesetih godina 20. stoljea ili u ratnim
godinama, na koje su reagirali Staljin i Hitler te njihove slube dravne sigurnosti. No ni jedan ni drugi
ne bi bili razumljivi bez jezika, ideja i prakse koji su ve bili razvijeni u dravnom ratu protiv tlapnja
poput terorizma i subverzije. Eskalacija nasilja protiv "neprijatelja" bila je rezultat duboke i opasne
simbioze voa, policajaca i naroda, pa se nasilnicima inila i potrebnom i zakonitom. "Pogled na
mrtvace", pisao je svojoj eni 1942. godine zapovjednik jedne esesovske postrojbe za likvidaciju u
Sovjetskom Savezu, "nije ba vedar. No u ovom ratu u pitanju je opstanak ili propast naeg naroda...
gdje god se pojavi njemaki vojnik, nema vie idova."117 Govorei zapovjednicima SS-a o unitenju
idovskog stanovnitva tijekom rata, Himmler je u listopadu 1943. godine istaknuo kako je genocid
"stranica u naoj povijesti kojom se moemo ponositi"; smru milijuna "sauvat emo svoj narod i
svoju krv... Na sve ostalo moemo biti ravnoduni".118 Kada je Molotov potkraj ivota razmiljao o
teroru 1937.-1938., godine, jo gaje prihvaao kao korak potreban za spreavanje unutarnje krize: "...
naravno, bilo je ekscesa, ali sve je to bilo doputeno, po mojem miljenju, radi glavnog cilja zadravanja dravne vlasti! Nae su pogreke, ukljuujui one grube, bile opravdane.. ,"119
217
Gradnja utopije
"Geopolitika vanost vitalnoga fizikog centra za neki pokret... ne moe biti prenaglaena. Samo
postojanje takva mjesta, koje mora biti proeto arobnim i maginim ozrajem kakvo okruuje jednu
Meku ili Rim, moe dugorono pokretu dati snagu koja se krije u njegovu unutarnjem jedinstvu ..."
Adolf Hitler, Mein Kampf, 1925.l
"Staljin, graditelj novoga svijeta, nadahnuo je plan gotovo nalik na bajku, gotovo aroban, kako bi
Moskva postala nova Meka, u koju e hrliti borci za sreu ovjeanstva iz svih krajeva svijeta."
Nikolaj Ivanovi Buharin, 1935.2
U prosincu 1922. godine, na kongresu Komunistike partije, Sergej Mironovi Kirov objavio je
delegatima u prepunom Domu sindikata da e partija sagraditi velianstvenu novu palau revolucije,
"simbol proleterske moi".3 Projektiranje zgrade zapoelo je 1924., nakon Lenjinove smrti, ali je
Centralni komitet tek 1930. slubeno najavio natjeaj za projekt "Palae Sovjeta". Na natjeaju je
sudjelovalo 160 arhitekata, ukljuujui slavnog modernista Le Cor-busiera. Tri godine kasnije, iri pod

vodstvom Molotova odluio je da nitko nije pobijedio na natjeaju, ali je ekipi koju je vodio ruski
arhitekt Boris Mihajlovi lofan omogueno da preradi svoj projekt. Staljin je prihvatio njihov projekt za
zgradu, nalik na golemi svadbeni kola, pa su dvije godine kasnije poeli kopati temelje na mjestu
sruene katedrale Otkupitelja, u srcu Moskve nedaleko od Kremlja.4
218
GRADNJA UTOPIJE
Palaa Sovjeta trebala je biti najvea zgrada na svijetu, podne povrine od 110.000 etvornih metara i
visine od 420 metara - via od tada tek dovrenog Empire State Buildinga u New Yorku. Na njezinoj
golemoj osnovi - za beton je prema projektu trebalo potroiti 16% godinje proizvodnje cementa u
Sovjetskom Savezu - bilo je predvieno est vieslojnih tornjeva, jedan iznad drugoga. Na vrhu je bio
planiran monumentalni kip Lenjina, triput vei od Kipa slobode i visok vie od 90 metara. Sam lik, s
rukom dugom 35 metara pruenom prema nebu i prstima dugim 6 metara, trebao se vidjeti s daljine
od ezdesetak kilometara.5 Do pretjerano velikog ulaza trebala je kroz samo sredite Moskve voditi
nova cesta, mjestimice iroka 250 metara. Pod stometarskom kupolom bila je predviena kongresna
dvorana za 21.000 delegata svjetskog socijalizma. Cijela se graevina trebala doimati poput idealnog
grada iz predmodernog doba, spomenik utopijskoj civilizaciji koji se mogao usporediti sa sedam
svjetskih uda. "Sagradit emo je", pisalo je u jednom hvalospjevu, "kako bi stajala vjeno, ne
starei".6
Iako to Staljin nije mogao znati, i Hitler je sanjao o zgradi koja bi sruila sve rekorde. Od 1937. godine
u berlinskoj Umjetnikoj akademiji stajala je u zapeaenim i uvanim izlobenim prostorijama
tridesetmetarska maketa goleme cestovne osi kroz sredite Berlina. Na sredinjoj toki trebao je
stajati golemi Narodni dom (Volkshalle). Projekt se temeljio na skici koju je sam Hitler izradio
dvadesetih godina. Hitler je dao izgraditi siguran prolaz iz kancelarije Reicha do prostorije s maketom,
pa bi nou sa svjetiljkom u ruci vodio goste kako bi im pokazao kako e izgledati novi Berlin.7 Ulica je
trebala biti iroka 130 metara - namjerno ira za jednu treinu od Champs-Eliseesa - i presvodena na
jednom mjestu granitnim slavolukom visokim 117 metara, najveim na svijetu, s uklesanih 1,800.000
imena Nijemaca poginulih u Prvom svjetskom ratu. Najistaknutiji detalj na maketi bio je sam Narodni
dom s golemom dvoranom za 200.000 ljudi, najveim zatvorenim okupljalitem na svijetu. S
promjerom od 250 metara i visinom od 74 metra kupola je trebala biti vea od kupole Sv. Petra u
Rimu. Zgrada je trebala biti visoka 290 metara, ali ju je, na Hitlerov bijes, zasjenjivala Palaa Sovjeta.
Kao i Staljinov spomenik revoluciji, Hitlerove su graevine bile namijenjene utopijskom potomstvu. Njih
219
DIKTATORI
je trebalo graditi, kako je Hitler izjavio na kongresu stranke 1937. godine, ne samo za 1940., pa ni za
2000. godinu, "ve tako da traju poput katedrala iz nae prolosti, tisue godina u budunosti".
Ni jedan od tih spomenika diktaturi nije nikada zavren. Gradnja Narodnog doma odgoena je kad je
izbio rat; nakon pobjede trebala ga je dovriti armija od 3 milijuna stranih radnika na prisilnom radu u
Njemakoj. Maketa je nestala iz Berlina 1945. godine; bila je ukradena ili spaljena.9 Temelji Palae
Sovjeta iskopani su na zemljitu natopljenom podzemnim vodama koje je napajalo ak 117 izvora.
Podzemne vode pokuali su najprije izolirati slojem bitumena, a zatim pokriti tisuama nadgrobnih
spomenika s nekadanjeg groblja na tom mjestu. Tijekom rata elini skelet za armirani beton sruen
je i iskoriten za protutenkovske "jeeve". Nakon rata Staljin je naredio da se gradnja nastavi, ali
tehniki se problemi nisu mogli rijeiti. Za njegova ivota gradnja je odgoena, premda ne i
obustavljena, a zatim se pedesetih godina potpuno odustalo od nje. Na tom je mjestu 1960. godine
sagraen golem grijani bazen.10
Podizanje najspektakularnijih graevina na svijetu bilo je samo dio jo matovitijih programa koji su
Moskvu i Berlin trebali pretvoriti u prijestolnice koje e monumentalnou i simbolikom nadmaiti sve
drevne i suvremene gradove. Osim za prijestolnice, postojali su ambiciozni planovi za preureenje
urbanih i ruralnih dijelova obiju drava sukladno samosvjesnom izraavanju novoga doba. Svi su se ti
planovi temeljili na jasnom utopijskom cilju - na graditeljskom okoliu diktature koji e integrirati i
oblikovati drutvo budunosti. Berlin i Moskva odabrani su kao jezgra novoga drutvenog poretka.
"Jednoga dana", primijetio je Hitler 1941., "Berlin e biti prijestolnica svijeta", pa e mu stoga biti
potrebne grandiozne graevine koje e odraavati mo i postignua njemakog carstva.11 Moskvu su
pak smatrali sreditem svjetskog socijalizma, Novim Jeruzalemom, u kojem e idealno drutvo
prebivati u idealnom gradu.12
Ni jednom ni drugom diktatoru nisu se sviale prijestolnice koje su naslijedili. Hitler je smatrao Berlin
tipinim modernim "masovnim" gradom, kaotino izgraenim, koji je pun boljevizma u zametku i koji
je unitila njegova sebina buroazija. Stara kancelarija Reicha, smatrao je, "bila bi dobra za tvornicu
sapuna".13 U jednom trenutku Hitler je
220

GRADNJA UTOPIJE
razmiljao o gradnji potpuno novoga "idealnog grada" izvan Berlina u Mecklenburgu, o nekakvoj
njemakoj Brasiliji, ali se poslije predomislio.14 U projektu za Moskvu to gaje odobrio Staljin stari su
grad opisivali kao rtvu "barbarskoga ruskog kapitalizma" u najgorem smislu. Staljin je stalno
prigovarao nepravilnom obliku mnogih ulica i trgova.15 Nijedan ni drugi diktator nisu odobravali
arhitektonske zahvate koji su dvadesetih godina trebali uljepati njihove prijestolnice. Staljin je 1930.
godine pokrenuo rezolucije Centralnog komiteta protiv eksperimentalnog naina ivota i 1931. protiv
tzv. arhitektonskog "formalizma" - zgrada koje su odraavale modernistiku oaranost jednostavnim
konstrukcijama u staklu, eliku i betonu, poput onih to ih je projektirala njemaka kola Bauhaus u
Dessauu. Mnogi modernistiki prijedlozi odraavali su openitiji val kulturnog eksperimentiranja i
umjetnikog utopizma u poslijerevolucionarnoj Rusiji. Jedan je arhitekt predlagao veliku zajedniku
spavaonicu, "laboratorij za san", gdje bi se uspavanim masama inducirala socijalistika svijest paljivo
odabranim umovima i mirisima koji bi odisali kolektivizmom.16 Drugi je predloio velike zajednike
stambene blokove u kojima bi .stanovnici djelovali u skladu s "grafikonom ivota" te bi svaka minuta
bila tono isplanirana, od zajednikog buenja u 6 sati ujutro do naloga "priprema za spavanje
(mogue tuiranje) - 10 minuta" u 10 sati naveer. Staljin je ta matanja odbacio kao "malograanska".
I Hitler je odbacio arhitektonski modernizam. U travnju 1933. godine Bauhaus je zatvoren i Gestapo je
zapeatio njegove urede. Hitlerov reim nije bio sklon neukraenim, funkcionalnim zgradama od stakla
i betona koje u ovom sluaju nisu smatrali manifestacijom burujskog formalizma nego "graditeljskim
boljevizmom".18 Hitler je vie volio arhitekturu oblikovanu sukladno ideji o organskoj zajednici koja bi
stapala grad i selo, moderne tehnike s klasinim uzorima, stranku i narod s njihovim vodom. Ta je
teorija rijetko bila jasno formulirana, ali bi bilo pogreno u Hitlerovu omiljenom stilu nalaziti enju za
ruralnom jednostavnou i ozelenjenim predgraima. Njega je prvenstveno zanimala monumentalna
urbana arhitektura koja je trebala odraavati impozantnu veliinu i povijesnu postojanost novog
njemakog carstva. Hitlerova je koncepcija trebala biti bezvremena, a ne reakcionarna. Goleme su
zgrade oito podsjeale na klasinu
221
DIKTATORI
prolost, ali su bile izrazito moderne u ekstravagantnom izraavanju moi. Golemi aerodromski
kompleks koji je Ernst Sagebiel projektirao za zranu luku Tempelhof, ali koji nikada nije zavren, bio
je daleko od istih, prozranih projekata weimarskog modernizma, ali klasian samo u ogranienoj
mjeri jer mu je funkcija nedvojbeno bila futuristika.19
Hitler je jasno izrazio opredjeljenje za veliki grad kao teite novog poretka na kongresu stranke u
rujnu 1936., kada je javno najavio obnovu Berlina. etvrtog listopada 1937. Hitler je objavio detaljni
zakon za "obnovu, njemakih gradova" u kojem je prioritet dao Berlinu. Poetkom iste godine
imenovao je Alberta Speera, omiljenog stranakog arhitekta, na poloaj generalnog graditeljskog
inspektora za obnovu prijestolnice.20 Speeru su u to doba bile samo trideset i dvije godine, ali je
Hitleru zapeo za oko dok je radio na projektima stranakih zgrada poetkom tridesetih godina. Visok,
privlaan, pomalo nespretan, ambiciozan mladi uspio je s Hitlerom uspostaviti odnos na kojemu su
mu zavidjeli drugi stranaki voe. Hitler je obnovi Berlina posvetio posebnu panju. Sve do kraja rata,
kada su maketu Narodnog doma prenijeli u Fuhrersbunker, znao je satima pregledavati projekte,
zamiljajui sebe kao "majstora-graditelja" njemakog naroda koji gradi njemaki "novi poredak" u
pravom smislu te rijei.21
1 Staljina je zaokupljala obnova Moskve poto je najprije odobrio ruenje nekoliko najveih i najljepih
crkava. Potkraj 1930. godine Centralni je komitet osnovao komisiju za poboljanje moskovske
infrastrukture, lako to inae nije inio, Staljin je sudjelovao na svim sastancima komisije i pozorno
sluao kako inenjeri raspravljaju o vodovodnoj mrei, gradnji ulica, popravku mostova i uklanjanju
sirotinjskih etvrti. Komisija je naposljetku usuglasila glavne projekte -kanal koji je trebao povezati
Moskvu s rijekom Volgom, moskovsku podzemnu eljeznicu i generalni urbanistiki plan za obnovu
sredita Moskve, koji su razborito nazvali "Staljinovim planom".22 Urbanisti i arhitekti dobili su godinu
dana od listopada 1931. da pripreme projekte za prijestolnicu svjetskog socijalizma, odraavajui time
Staljinovu elju za organskom izgradnjom "prema utvrenom planu". Projekt koji e "odreivati ulice i
trgove" morao je po Staljinovu naputku biti "nepovrediv zakon", i to je odraavalo njegovu opsjednu222
GRADNJA UTOPIJE
tost urbanom urednou.23 Niti taj put ni jedan od 150 radova nije zadovoljio sovjetsko rukovodstvo,
pa je 1932. urbanistu Vladimiru Semjonovu povjeren projekt obnove Moskve bez eksperimentalnog
modernizma i naglaene deurbanizacije tipinih za veinu neuspjelih natjeajnih projekata. Gipsana
maketa dovrena je 1933., pa je nakon viemjesene rasprave oprezno odobrena na reiranom
sastanku u Kremlju, na kojem je Staljin ispred velike karte prijestolnice odrao strunjacima

predavanje o svojoj viziji grada budunosti.

Staljin i Molotov potpisali su 10. srpnja 1935. rezoluciju Centralnog komiteta "O generalnom
urbanistikom planu za obnovu Moskve". Plan je predviao desetogodinji program koji je trebao
podvostruiti povrinu grada. Kao u novom Berlinu, u sredinjim etvrtima bile su predviene goleme
uline osi i prostrani trgovi za narodna okupljanja. Du novih ulica bile su predviene monumentalne
poslovne zgrade, komesarijati i stambene zgrade, projektirani u stilu koji je pokazivao velik utjecaj
suvremenoga neoklasicistikog francuskog arhitekta Augustea Perrota, vie kieni nego funkcionalni,
izvedeni spojem starih stilova i novih tehnika.24 Od 1935. do poetka rata izgraeno je nekoliko
zgrada, i nervozni projektanti trebali su ih prikazati Staljinu. Projektanti su htjeli zadovoljiti viziju svojeg
vode, pa je golemi hotel "Moskva", izveden s istim previsokim klasinim trijemom na stupovima kakav
nalazimo na berlinskim projektima, sagraen s dva krila potpuno razliitih stilova jer je Staljin pogreno
odobrio dva razliita rjeenja koja su mu stavili na stol kao jedinstveni projekt.25
Planovi za Moskvu ostvareni su potpunije nego u Berlinu. Gradnja kanala Moskva-Volga zapoela je
1933., a etiri godine kasnije dovrila ju je cijela armija logoraa, od kojih su tisue izgubile ivot na
gradilitu. Logorae koji su radili na kanalu zvali su zeki (od ze-ka, zakljueni), kanjenik).26 Zeki su
radili i na gradnji moskovskog metroa. Probijanje prvog tunela poelo je 1932. godine, a Staljin je
1935. otvorio prvih dvanaest kilometara. Metro je bio planiran kao spomenik novom socijalistikom
dobu s prostranim postajama u neoklasicistikom stilu, s mozaicima i ekstravagantnim ukrasima.
Takva je izvedba trebala na sve korisnike ostaviti snaan dojam moi proleterske drave: "Svaki je
vijak", hvalio se Kaganovi, "vijak socijalizma."27 Staljin se podrobno zanimao za oblik nove
prijestolnice i
223
DIKTATORI
nakon rata. Vrhunac staljinistike monumentalnosti postignut je s takozvanim "visokim zgradama" koje
su podignute potkraj etrdesetih godina, a temeljile su se na jednom crteu samoga Staljina. Golemo
Moskovsko dravno sveuilite, zapoeto 1949. i dovreno u godini Staljinove smrti, bilo je posljednja
utopijska graevina. Taj ekstravagantni objekt, koji je podsjeao na Palau Sovjeta, koja nije nikada
sagraena, gradili su ratni zarobljenici smjeteni u tri logora izvan grada.28
Prijestolnice su bile teite sveobuhvatni]eg i ambicioznijeg programa izgradnje u dravi. U Njemakoj
je Nacionalsocijalistika stranka potaknula niz razliitih vizija idealnog okolia, no one koji su bili skloni
urbanoj decentralizaciji i jednostavnom seoskom ivotu kao izrazu autentine germanske kulture
ekalo je razoaranje. Hitler je bio tvrdoglavo sklon gradovima kao sreditima stranake moi i izrazu
njemakog identiteta. On je povezao graditeljski program sa irim projektom gradnje takozvanog
Volksgcmeinschafta (narodne zajednice). Kako je rekao skupini sluatelja 1937. godine, zgrade e
dati narodu osjeaj jedinstva, snage i zajednitva: "One e psiholoki ispuniti na narod trajnom
samosvijeu o tome da su Nijemci!"29 Hitler je vie volio organsku mjeavinu sela i grada, povezanu
novom mreom modernih autocesta. To prostorno jedinstvo definirao je autor stranakog programa
Gottfried Feder u knjizi Die neue Stadt ("Novi grad"), objavljenoj 1939. godine. Feder je zagovarao
idealni grad sa 20.000 stanovnika kao mjeavinu "velegrada i sela".30 Albert Speer je projektirao
idealni grad, "Stadt-X", u kojemu je cjelovita gradska mrea bila ispresijecana parkovima i
poumljenim povrinama.31
Nacionalsocijalistika arhitektura odraavala je koncepciju organ- skog okolia, povezanu s odreenim
skupom socijalnih i politikih naela. Zakonom iz 1937., koji je pokrenuo obnovu Berlina, Hitler je
odredio dodatnih sedamnaest lokacija za uzorne gradove budunosti. U glavne metropole, nazvane
"Fuhrerovirn gradovima", ubrajali su se Munchen (u kojem je Hermann Giesler projektirao kupolu za
novi kolodvor jo veu od planiranog Narodnog doma), Linz, Hamburg i Niirnberg te potpuno novi grad
Wolfsburg, u kojem se, kao u uzornom radnikom gradu, trebalo proizvoditi 1,5 milijuna automo- bila
na godinu. Tome je trebalo dodati dvanaest "prijestolnica Gaua":
224
GRADNJA UTOPIJE
Augsburg, Bayreuth, Breslau, Dresden, Diisseldorf, Koln, Miinster, Stettin, Weimar i Wiirzberg u
Njemakoj; Graz i Salzburg dodani su nakon pripojenja Austrije 1938.32 Poput gradova u Rimskom
carstvu, svaki taj grad trebao je imati standardni sredinji sklop, tj. iroku ulinu os do sredinjeg
foruma s prostranim trgom za narodna okupljanja i kongresnom dvoranom. Veliina trgova i dvorana
bila je propisana prema vanosti svakog sredita. Kapacitet trga u Weimaru trebao je biti 60.000
osoba, u Dresdenu 300.000, a u Berlinu pola milijuna; Weimaru je dodijeljena dvorana za 15.000,
Dresdenu za 40.000 a Berlinu za 200.000 ljudi.33 Idealne je gradove trebalo graditi bez obzira na
trokove i na postojei urbani pejza. Prema Speerovoj procjeni, sama izgradnja gradova trebala je
stajati 20 milijardi maraka. Na Hitlerov zahtjev, privatna imovinska prava bila bi suspendirana u
interesu "narodne zajednice" gdje god bi se sukobila s novim graditeljskim planovima. pekulacijski

dobitak, ostvaren poveanjem vrijednosti nekretnina u novim stranakim gradovima, trebalo je oduzeti
porezom.34
Usporedo s programom urbane izgradnje zamiljena je politika masovnog preseljenja, usmjerena na
ruenje kaotinih, drutveno opasnih podruja u velikim industrijskim gradovima, koja nisu ugroavala
"samo civilizaciju, kulturu, zdravlje i socijalni mir, nego i reprodukciju".35 Tu je prijetnju trebalo rijeiti
stvaranjem novih, niskih stambenih objekata u prigradskim sredinama. Obiteljske kuice u
tradicionalnom njemakom stilu trebale su njemakim radnicima pruiti osjeaj "veze s tlom" i pravi
"osjeaj zajednitva".36 Projekt za izgradnju otprilike 6 milijuna takvih kuica brzinom od oko 300.000
na godinu povjeren je Njemakoj radnoj fronti Roberta Leya prema Hitlerovu "Temeljnom zakonu o
izgradnji socijalnih kua" objavljenom 25. studenog 1940. Hitler je osobno odluivao koliko kua treba
sagraditi svake godine. Prioritet su imale obitelji s djecom, jer su to bili socijalno najdragocjeniji radnici.
Hitler je odobravao i standardni projekt i dimenzije. S podnom povrinom od najmanje 62 etvorna
metra, kua je morala imati kuhinju, dvije spavae sobe, kupaonicu, hodnik i balkon. Svaka je kua
morala imati i protuavionsko sklonite koje je trebalo izdrati izravni pogodak i biti dovoljno veliko za
cijelu obitelj.37
225
DIKTATORI
Ta idealizirana geografija centara moi, uzornih industrijskih gradova i malih gradskih opina,
protezala se bez ikakvih granica i na podruja koja je Njemaka osvojila nakon 1939. Istoni
Lebensraum (ivotni prostor) bio je odabran kao glavno podruje njemakog preseljenja u kojemu bi
njemaki seljaci preobrazili krajolik, a njemaki inenjeri i kvalificiram radnici uredili teritorij od
austrijskih i ekih eljezara i ugljenokopa do june Rusije i Ukrajine s leitima eljezne rude,
mangana, ugljena i nafte.38 Ozbiljno se razmiljalo i o prstenu garnizonskih gradova du oboda
novoga carstva, u kojima bi vojne snage titile izgradnju germanske utopije. Pokorena podruja davala
bi tada graevinski materijal i radnu snagu za graditeljski program nevjerojatnih razmjera i raskoi.39
Jedan od rijetkih projekata koji je siao s crtaeg stola odnosio se na novi njemaki grad koji je trebalo
izgraditi oko poljskog grada Oswiecima, bolje poznatog po njemakom imenu Auschwitz.
Vie od godinu dana prije negoli je logor Auschwitz-Birkenau postao mjesto masovnih ubojstava
njemakih rasnih rtava, Himmler je to podruje odabrao za Musterstadt, ogledni grad. Ondje je
namjeravao osnovati najvei europski centar za poljoprivredno istraivanje uzgoja biljaka i ivotinja.
Odluka donesena 1941. godine o preseljenju proizvodnje sintetskog kauuka u taj grad pruila je
neoekivanu prigodu za stvaranje "organske" jedinice, koja bi bila dijelom industrijski grad, dijelom
ogledno poljoprivredno naselje. Prvobitni plan o naseljavanju 3000 pripadnika njemake manjine u
skladna radnika predgraa proiren je 1943. planovima za naseljavanje 70:000 -80.000 osoba.40 Na
seljakim imanjima trebalo je spojiti, prema Himmlerovim uputama, tradiciju njemakih seljakih
gospodarstava s najsuvremenijim poljoprivrednim metodama i opremom."11 Gradilite su trebali
pripremiti logorai iz koncentracijskih logora. Tijekom sljedee dvije godine ogledni je grad polako
poprimao oblik, dok su mnogobrojni zlostavljani i izgladnjeli logorai irili rijena korita, isuivali
movarno zemljite, gradili seljake kue, gospodarske zgrade i radnika predgraa te golemu
kemijsku tvornicu. Na projektante je posebno utjecala Federova knjiga o novom
nacionalsocijalistikom gradu te prijedlozi urbanista Carla Culemanna o organskim gradovima
ureenima prema ustroju same stranke: od sredinje stambene
226
GRADNJA UTOPIJE
skupine od 10 kua preko urbane elije od 100 kua do podrunog naselja od 10.000 kua.42 Projekti
su dovreni 1941. godine i odobreni godinu dana kasnije. Ogledni grad imao je sve: stadion, prostor
za vojne parade, stranake zgrade, predgrae za SS-ovce, kole i igralita. Cijelo germanizirano
podruje trebao je posluivati stalni logor, u kojem je nesretniIiiJXM3P0 logoraa trebalo vidljivo
podsjetiti daje to imperijalni grad. Nenjemaki stanovnici, tvrdio je Himmler, mogli su ivjeti kako su
htjeli u potleuicama i kolibama; njima je bila namijenjena uloga helota koji e sluiti njemakim
gradanima-vojnicima.43
I u Sovjetskom Savezu razraen je graditeljski program koji se protezao daleko izvan prijestolnice. "S
obnovom Moskve obnovit e se svi gradovi nae domovine", glasio je naslov jedne reportae 1935.44
Jedan dravni program gradnje iz 1929. godine nazvan je "Opim planom za izgradnju socijalizma";
urbanizam se smatrao glavnim initeljem za "organizaciju psihe masa". Opi plan predlagao je urbano
podruje, mjeavinu grada i sela, pomalo nalik na Federove prijedloge osim veliine, jer je u sovjetski
mijeani grad trebalo udomiti 60.000 stanovnika.45 Kao u Njemakoj, vladalo je uvjerenje da su
gradovi naslijeeni iz ranijeg doba degenerirani i raspreni. Utopijski urbanizam bio je sklon
decentraliziranom gradu, punom zelenila i parkova za socijalistiko oputanje: najbolji primjer bio je
Staljingrad, razvuen ezdeset i etiri kilometra obalom Volge (pa gaje stoga, igrom sluaja, bilo tee

osvojiti odjednom). Meutim, poput Hitlera Staljin je bio uvjereni urbanist i odbacivao je
"malograansko selo" u prilog "socijalistikog grada".46 Naglasak je bio na "znanstvenoj izgradnji"
kako i dolikuje materijalistikoj dravi opredijeljenoj za drutveni napredak.47 Novi socijalistiki grad
trebao je odraavati drutvene ciljeve reima. Prioritetni objekti bile su stranake zgrade, palae rada,
skuptinske dvorane i trgovi za narodna oitovanja zajednike solidarnosti. Lenjingrad je dobio svoj
Dom Sovjeta, monumentalnu graevinu koju je u pseudoklasicistikom stilu projektirao arhitekt N. A.
Trocki, s dvadeset visokih atikih stupova na proelju, koji nose veliki friz s prikazom herojske
socijalistike borbe.48 I stambene su zgrade trebale odraavati kolektivistike prioritete sa zajednikim
sadrajima i vrtiima. U jednoj stambenoj zgradi dovrenoj 1930. stanari su kao uvjet za useljenje
morali potpisati zavjet da e se "odluno boriti protiv alkoholizma, nekulture i religije".49
227
DIKTATORI
Sovjetski ogledni gradovi bili su prije industrijski negoli monumentalni. Dragulj u arhitektonskoj kruni
novog komunistikog poretka trebao je postati grad Magnitogorsk, novo sredite teke industrije pokraj
bogatih leita eljezne rude na junom kraju Urala, na "magnetnom brdu". Upravo je ondje 1929.
godine reim odluio sagraditi spomenik novoj revolucionarnoj dravi, radniki grad, u kojemu je deset
godina kasnije ivjelo 200.000 ljudi, s najveim industrijskim kompleksom u Sovjetskom Savezu. Novi
grad nije bio samo odgovor na zahtjeve brzog industrijskog i urbanog razvoja, koje su nametali
petogodinji planovi. Njegov konani cilj, prema jednom biltenu iz 1930., koji je objavilo graevinsko
poduzee koje je gradilo grad, bio je "ucjepljivanje novog socijalistikog naina ivota". Uz industrijska
i rudarska podruja planiran je "socijalistiki grad", s velianstvenim parkom i zelenim pojasom kako bi
se stanovnitvo zatitilo od stalnih oblaka dima i smoga iznad grada. Umjesto skladnih seoskih kuica,
sagraenih u Wolfsburgu za kvalificirane radnike tvornice Volkswagen, kvalificirani radnici u
Magnitogorsku trebali su ivjeti u "superblokovima" s vie od 8000 stanara po bloku. Stanari bi
zajedno kuhali, jeli i prali rublje kako bi se ene mogle baviti proizvodnim radom umjesto kuanskog
"crnenja"; za djecu bi se brinuli vrtii u bloku, a u slobodno vrijeme stanari su mogli odlaziti u kino i
baviti se sportom.
Prvi superblok - donekle nalik na projekt slavnog njemakog arhitekta Ernsta Maya - dovrenje 1933.
godine. No nije bilo dovoljno sanitarne opreme, nije izgraena ni kanalizacija, pa su se prvi stanovnici
morali izlagati temperaturi i do -40C kako bi stigli do privremenih daara, postavljenih na ulici, koje
su sluile kao nunici za tisue ljudi.52 Drugi je blok dovren 1937., ali je izveden tako loe da se
stanari nisu mogli useliti. Od 200.000 ljudi naguranih u aava, opasna podruja oko tvornica, veina
ih je ivjela u prizemnim drvenim barakama ili u atorima i u potleuicama od blata. Malo je panje
poklonjeno planiranju "instant" grada, pa se rezultat nije mnogo razlikovao od improviziranih
industrijskih gradova iz prvog vala industrijalizacije pod carevima. Jedini pristojni stambeni objekti
podignuti su u velikoj brezovoj umi - pojedinani bungalovi i vee vile za amerike inenjere koji su
sudjelovali u gradnji eljezara. Kad su Amerikanci
228
GRADNJA UTOPIJE
otili 1932., u te su se objekte uselili rukovodioci i partijski efovi, koji su mogli uivati u nainu ivota i
materijalnim povlasticama uskraenim proleterskim masama. No "socijalistiki grad" nije se ostvario
oko njih. Samo 15% stanovnika moglo se smjestiti u zgrade od opeke. Slike o ivotnim uvjetima
radnika pokazuju pretrpane drvene spavaonice i obroke za dugim drvenim stolovima na nogarima gotovo potpuno nalik na prizore iz kaznene radne kolonije koju je NKVD osnovao izvan grada 1932.
godine.53
Usprkos neuspjehu oglednog grada, Sovjetski Savez ipak je uspio izgraditi novo urbano drutvo.
Utopijske tenje iz dvadesetih godina ustupile su mjesto gruboj stvarnosti industrijskog razvoja, ali se
snana utopijska jezgra ipak zadrala i u realnijim vidovima staljinistikog planiranja. Kako se
pretpostavljalo, novi su gradovi bili sredita proleterske kulture i partijske moi, palae rada zamijenile
su raskone dvorce, ruili su crkve kako bi dobili prostora za partijske zgrade, a diljem Sovjetskog
Saveza otvarale su se bolnice i kole, esto smjetene u primitivnim drvenim barakama i
improviziranim objektima. I nacionalsocijalistiki program gradnje trebao je stvoriti osjeaj zajednice ali zajednice svjesne rasnog naslijea i velianstvene budunosti. Ogledni nacionalsocijalistiki
gradovi bili su prepuni zgrada s ratnikim asocijacijama i politikih spomenika koji su trebali zamijeniti
javne zgrade neherojskog buroaskog doba. I u jednoj i u drugoj diktaturi gradovi su postali glavni
fiziki izraz novoga drutva.
Drutvena vizija kao jedan od sredinjih elemenata obiju diktatura bila je doslovce utopijska. Poput
idealnoga grada Thomasa Morea, obje su teile savrenom drutvu prisiljavajui svoje podanike da se
nateu s nesavrenom sadanjou. Preobraajnim arom reima stari je poredak trebao prerasti u
novi, u kojem se nekadanji egoizam naputa u korist kolektivnog "mi". Savrenstvo je trebalo postii

po cijenu naputanja sadanjosti i prihvaanja budueg vremena s apo-kaliptinim oduevljenjem.

"Drava mora djelovati", pisao je Hitler, "kao uvar tisuljetne budunosti pa se elje i sebinost
pojedinca moraju svesti na niticu i pokoriti se".54 Socijalistiki projekt pod Staljinom temeljio se na
ideji borbe protiv preivjelih elemenata klasne sebinosti i konanoj pobjedi zlatnoga doba
komunistikog kolek229
DIKTATORI
tivizma Bez obzira na Marxovo odbijanje utopijskog razmiljanja, sredinja marksistika tenja jest
stvaranje idealnog drutva koje ce se razviti preobrazbom u revolucionarnoj borbi
Sovjetski i njemaki sustav nisu teih za istom idealnom dravom, ali ih je spajao jedan zajedniki cilj
stvaranje besklasnog drutva Ta istovjetnost cilja ni]e bila sluajna 1 Staljin i Hitler bih su rezultat
snanog vala poslijeratnoga protuburujskog osjeaja, koji je predratno "burujsko doba" smatrao prije
svega krivcem za stvaranje klasno podijeljenog drutva Kao dobar Marxov uenik, Staljin je mrzio
buroaziju kao utjelovljenje drutvenih represivnih snaga, bio je isto tako iskreni protivnik burujskih
vrijednosti, smatrajui ih preuzetnima i neasnima Hitler ove vatrene protuburujske govore
dvadesetih godina esto smatraju jezikom pivnice, koji je postupno napustio kad je stranka stekla vee
potovanje, a stjecanje vlasti postalo vjerojatnije Takvim se stavom podcjenjuje mjera u kojoj su Hitler i
dobar dio nacionalsocijalistikog pokreta smatrali sebe nasljednicima burujskog stadija u povijesti U
Man Karnpfu Hitler je pozivao mlade Nijemce da "budu konani svjedoci potpunog sloma burujskog
poretka" 55 Tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20 stoljea neprijateljski stav prema buroaziji bio je
sredinja nit koja se provlai kroz Hitlerove napise i govore Kako je 1932 primijetio Ottu Wageneru,
jednom od gospodarskih strunjaka u stranci, poslovna buroazija "zna samo za profit 'Domovina5 je
za njih samo puka rije" Na kongresu stranke 1936 Hitler je vjernim pristaama stranke objavio kako
Njemakoj trebaju "vrsti i odluni ljudi, a ne slabi malograani" 56 Privatno je pozdravljao sovjetski
komunizam zbog toga to se otarasio ruske buroazije, "beskorisne za ovjeanstvo" Potkraj Treeg
Reicha, u sijenju 1945 , izjavio je krugu sluatelja "Dobu buroazije doao je kraj, i ono se nee
nikada vratiti "57
Izraz "buroazija" znaila je neto posebno i Hitleru i Staljinu Taj je izraz esto nekritino obuhvaao
stare elitne drutvene slojeve openito, buroaziju u pravom smislu rijei kao i veleposjednike i
plemstvo U Sovjetskom Savezu buruj je bio svatko tko nije potekao iz siromanog seljatva ili
radnike klase Budui da se klasni identitet nije nikada jasno odredio nakon 1917 godine, rije
"buroazija" upotrebljavali su protiv svih vrsta takozvanih "nekadanjih ljudi" 230
GRADNJA UTOPIJE
sveenika, carskih asnika, kontrarevolucionara iz graanskog rata, pa i novog vala trgovaca i
pekulanata koje je dvadesetih godina stvorila Nova ekonomska politika 58 Buruj je prema definiciji
bio ovjek zainteresiran za sebino potkopavanje novog revolucionarnog poretka i potencijalni
izopcenik Hitler je takoer tumaio rije "buroazija" hotimice netono Ponekad je spominjao gornjih
"deset tisua" ili ak "stotinu tisua" u njemakom drutvu, ukljuujui u njih ne samo industrijalce i
bankare nego i plemie, generale i veleposjednike Smatrao je da su stan elitni slojevi krivi za stvaranje
klasne zavisti, zato to im je glavna tenja bila goli materijalni interes i zato to se nisu obazirali na to
kakav je socijalni utjecaj to imalo na ljude koje su zapoljavali Nije mu se sviala njihova politika
plahost - "gomila kukavikih govana" nazvao ih je 1922 - i kulturna arogancija Stoga je, poput Staljina,
odluno naumio buioaziju kao tvorca socijalne rascjepkanosti iskljuiti iz stvaranja novoga politikog
poretka 59
Umjesto klasnog drutva, oba su diktatora teili za idealom organske zajednice Razliku izmeu
"drutva" (Gesellshaft) i "zajednice" (Gemeinschaft) razradio je u 19 stoljeu njemaki sociolog
Ferdinand Tonmes Dvadesetih godina 20 stoljea tu su razliku svi prepoznavali i o njoj uvelike
raspravljali Prema tim raspravama, "drutvo" je racionalna udruga pojedinaca organiziranih radi
ostvarenja stalekih ili klasnih interesa, za razliku od toga, "zajednica" je socijalni oigamzam vezan
nesebinim opiedjeljenjem svojih lanova za cjelinu Komunizam se lako mogao svrstati u drugu
kategoriju s obzirom na svoju idealnu postklasnu zajednicu utemeljenu na drutvenom zajednitvu i
suradnji I nacionalsocijalizam je sebe definirao kao pokret usredotoen na ideal zajednice, ali se ta
zajednica temeljila na zajednikom sluenju naciji odnosno Volku i zajednikom rasnom identitetu I
jedan i drugi predstavljali su ono to je njemaki pisac Bogislav von Selchow nazvao "doba 'nas'"
(Wirzeit), koje je zamijenilo odumrlo burujsko "doba ega" (Ihzeit) 60 Zajedmarski karakter obaju
sustava saeto su odraavali sovjetski izraz "drug" i njemaka rije Volksgenosse (drug kao pripadnik
njemake narodne zajednice tj Volka), koji su zamijenili mdividualistiki epitet "graanin"
Koncepcija Volksgemeinschafta bila je sredinji idealistiki element nacionalsocijalistikog pokreta
Ideja iskljuive zajednice organizirane

231
DIKTATORI
na naelu "istorodnosti", u kojoj je pripadnost klasi zamijenjena zajednikim sluenjem cjelini, potjee
iz 19. stoljea, a dvadesetih godina njome su se uvelike koristili. Hitler je u potpunosti dijelio to
miljenje o utopijskoj enji. Naelo nove nacionalsocijalistike drave, rekao je na jednom skupu u
studenom 1937. godine, valja potraiti u "ujedinjenoj narodnoj zajednici"61 a ne u "kranstvu ili u
teoriji drave"; to se jedinstvo temelji na zajednikoj krvi i zajednikoj rasnoj svijesti. Zbog tog
objedinjujueg naela pojedinac mora potisnuti svoj egoizam radi dugoronog ouvanja zajednice.
Ponovno prema Hitleru 1933.: "Osamljeni pojedinac stvar je prolosti... Narod ostaje. Pojedinac se
mora polako navikavati na ideju da je njegovo osobno ja' beznaajno u odnosu na bie cijeloga
naroda".62 Parola "potrebe naroda prije potreba pojedinca" ponavljala se kao mantra tijekom cijele
diktature.
Pokret je taj oblik zajednice prikazivao kao "socijalizam rase", i taje ideja izravno izvedena iz
takozvanog "nacionalboljevikog" stajalita mnogih njemakih radikalnih pisaca dvadesetih godina
20. stoljea. Ideal slube naciji ukidao je konvencionalne klasne razlike: "Ne priznajem ni buruje ni
proletere", izjavio je Hitler 1927., "priznajem samo Nijemce".63 Zajedniki rad za Volk trebao je
nadvladati stvarnost drutvenih razlika. U nacionalsocijalistikoj zajednici vrijednost rasno prihvatljivih
pojedinaca mjerila se prema njihovoj spremnosti da pridonesu opem dobru naroda bez obzira, kako
je ponovno izjavio Hitler, "na socijalno podrijetlo, klasu, zanimanje, obrazovanje..."64 Glavni cilj
integracije u narodnu zajednicu bila je njemaka radnika klasa, koju je trebalo osloboditi od
otudujueg iskustva klasnog drutva i izbaviti iz napasti komunizma.
Mogunost odvlaenja radnika od marksizma podravala je aktivnosti stranke tijekom prvih godina
postojanja. Stvaranje nacionalno svjesnog radnitva - "drug s crvenom suknenom kapom mora postati
drug u nacionalnoj zajednici" - smatralo se kritinom kunjom za novu idealnu dravu.65 Osnivanjem
Njemake radne fronte 10. svibnja 1933. godine, goleme udruge koja je zastupala sve zaposlenike, od
fizikih i kvalificiranih radnika do direktora, trebalo je postupno pomiriti radnike i dravu u besklasnoj
budunosti. Prvoga svibnja 1933. godine Hitler je javno govorio o vanosti fizikog rada kad on
jednom postane "lojalan i poten", a ideja o "asti rada", izraena na
232
GRADNJA UTOPIJE
mnoge simboline naine, trebala je zalijeiti rane to ih je obinom radniku nanijela bezosjeajna
klasa poslodavaca.66 Tijekom dvadesetih godina Hitler je stalno propovijedao o potrebi integriranja
radnika kao predstavnika elementarne ivotne sile, "nositelja ive energije" naroda. I u ovom sluaju
Hitler je bio u nesuglasju s onim elementima u stranci koji su hvalili seljaka kao temelj rasne
zajednice.67 Pokret je openito bio skloniji ideji "nacionalnog" radnika. Hitler je bio naklonjeniji
radnicima jer ih vodi nagon a ne razum, kako je izjavio na jednom stranakom skupu 1938. godine, "a
iz nagona izvire vjera". Uspjeh stranke u privlaenju potpore radnika potvrdio je popis lanova stranke
1935. godine, prema kojemu je gotovo 30% lanstva bilo iz redova fizikih radnika, a dodatnih 20% iz
redova inovnika68.
Tenja za stvaranjem besklasne zajednice u Sovjetskom Savezu bila je suoena s posve drukijim
problemom. Ondje je radnik, posve razumljivo, bio ukljuen; problem je bio kako nadvladati klasu
ukljuujui ne-radnike u novi sustav. Komunisti se nakon 1917. godine nisu zavaravali da su ukinuli
klase. U dugoronom smislu, cilj revolucionarne drave bilo je komunistiko drutvo bez klasa u
marksistikom smislu kao jedinstvena zajednica utemeljena na drutvenom vlasnitvu i kolektivnom
trudu. Priroda te zajednice rijetko se jasno formulirala jer je stvarnost u Sovjetskom Savezu oito bila
daleko od zamiljene budunosti. S ukidanjem klasa komunizam bi po definiciji postao "narodna
zajednica" iz koje bi bili iskljueni klasni neprijatelji, socijalistika zajednica zasnovana na znanstvenim
naelima organizacije i kolektivistikom mentalitetu.
Klase su dvadesetih godina prologa stoljea jo bile otvoreno pitanje. Uvoenjem Nove ekonomske
politike milijuni seljaka postali su potencijalni ruralni kapitalisti, pojavila se nova klasa malih trgovaca i
trebalo je angairati domae i strane burujske strunjake radi pomoi u gospodarskoj obnovi.
Radnika klasa u gradovima dosegnula je broj iz carskog doba tek 1926. godine. Zajedno s urbanim
radnitvom, siromani seljaci i seoski teaci te neburujska inteligencija ("proleteri po uvjerenju") inili
su jezgru zamiljene budue komunistike zajednice.69 Samo ti "trudbenici" imali su pravo glasa
1918. godine. Sovjetsko je drutvo, zaudo, ostalo razlomljeno po tradicionalnim klasnim razlikama.
Iako su carski stalei (soslovijd) ukinuti u studenom 1917.,
233
DIKTATORI
klasni identitet ne-trudbenika i dalje se izraavao istim predrevolu-cionarnim kategorijama. Samo
lanovi partije nisu morali otkrivati svoje soslovije ili soslovije svojih roditelja. Potomci klasnih

neprijatelja, tzv. lienci (osobe liene graanskih prava), nisu se mogli ulaniti u partijske udruge niti
su mogli pohaati visokokolske ustanove. Kada je 1928. godine zapoela kampanja protiv kulaka i
privatnih trgovaca ili aneprnanc\ dodali su ih na popis klasnih neprijatelja i liili istih prava.70 etiri
godine kasnije reim je konano ukinuo posljednji ostatak staroga drutvenog poretka, radnu
zajednicu ili artelj. Te male radne zajednice, uobiajene u graditeljstvu i rudarstvu, potjecale su iz
starijih vremena. Vodili su ih izabrani "starjeine", a radnici su zajedno stanovali i radili u timu, i bili su
plaeni iz zajednike kase. Staljinu se nije sviala njihova neovisnost, pa su pod njegovim pritiskom
ukinuti svi oblici zajednikog rada, a njihovi lanovi ukljueni u brigade revolucionarnih udarnika.71
Poetkom tridesetih godina Staljin i njegovi politiki istomiljenici pokrenuli su svoj veliki utopijski
eksperiment. Kampanje kolek-tivizacije i industrijalizacije bile su sredstva za stvaranje uvjeta za
komunistiku zajednicu, u kojoj je klasa napokon unitena kao drutvena kategorija, pa ju je trebala
zamijeniti zajednica utemeljena na herojskoj socijalistikoj izgradnji.72 Staljin je stalno upozoravao
kako e tijekom toga opasnog razdoblja klasni neprijatelji postati jo oajniji, a klasna borba ea.
"Umirui ostatci", kako je izjavio na plenumu Centralnog komiteta u sijenju 1933. godine, "kradomice
nas potkopavaju, unitavaju kolhoze, kradu javnu imovinu, inficiraju stoku kugom i bedrenicom."
Besklasno drutvo, nastavio je, ostvarit e se tek poto drava uniti "preostale burujske odrede".73
Godinu dana kasnije, na Sedamnaestom kongresu partije, delegati su zahtijevali stvaranje
besklasnoga socijalistikog drutva iskorjenjivanjem ostataka kapitalistike svijesti tijekom drugoga
petogodinjeg plana. U svom konanom govoru na kongresu Staljin je iznio program organizirane
klasne borbe radi konanog ukidanja klasa.74
To je ukidanje znailo zatoenje i izgnanstvo milijuna seljaka i stvaranje sve veeg broja logoraa,
navodnih klasnih neprijatelja, u koncentracijskim logorima. Reim je istodobno hvalio oplemenjivanje
fizikim radom u gradnji novog poretka. Kako se tvrdilo, radnici
234
GRADNJA UTOPIJE
"razmiljaju konkretni]e... od burujskih intelektualaca".75 Predodba o herojskom trudbeniku kao
teitu stvaranja socijalistike sutranjice imala je mnogo zajednikih osobina s idealiziranom
predodbom o nacionalsocijalistikom radniku. I jednu i drugu uzdizali su kao uzor koji treba
oponaati, i u oba sustava fiziki se rad smatrao stvarnim poticajem i moralnom potvrdom. U jednom
od svojih rijetkih izlaganja o naravi komunizma, Staljin gaje odredio kao sustav u kojemu su svi
"podjednako duni raditi".76 Potkraj 1936. godine Staljin je objavio da je borba za stvaranje
besklasnog drutva bila uspjena. Kad su uklonjene sve eksploatatorske klase, ostali su samo radnici,
seljaci i inteligencija, iji se pripadnici uglavnom potjecali iz jedne ili druge kategorije. Te skupine,
tvrdio je Staljin, nisu uope klase u starom smislu rijei, nego graditelji "novoga, besklasnog,
socijalistikog drutva" koje karakterizira "kolektivno vlasnitvo" i "kolektivni rad" i ukidanje socijalnih
suprotnosti.77
Stvaranje novih oblika zajednice, koji se razlikuju od starog drutva iz kojega su potekli, nije znailo
kraj socijalnih razlika ni u jednom ni u drugom sustavu. U idealnoj dravi kakvu su zamiljala oba
reima, klasne razlike koje su se prije temeljile na karakteristikama kapitalistikog drutva pretvorene
su u funkcionalne kategorije. U jednom i u drugom sustavu oekivalo se kako e svi lanovi zajednice
pozitivno pridonijeti cjelini najveim zalaganjem. I oni koji su bili iskljueni iz zajednice, zatoenici u
logorima i kaznenim kolonijama, trebali su posvetiti svoj rad zajednici koja ih je izolirala i kaznila. To je
u Sovjetskom Savezu dovelo do odbacivanja grubog egalitarizma i prihvaanja raspodjele drutvenih
zadaa prema sklonostima i strunim mogunostima. Kako je Staljin istaknuo u istom govoru na
Sedamnaestom kongresu partije, jednakost znai podjednaku obvezu na rad i na dobivanje nagrade
za rad, a ne da svatko radi isti posao ili dobiva istu plau ili ivi istim ivotom. To bi bilo "klevetanje
marksizma".78 Pod Staljinovom diktaturom nagrada za razliite zadae bila je takoer razliita, a
iznimna predanost izgradnji socijalizma donosila je povlastice i posebne nagrade.
Ravnopravno lanstvo u narodnoj zajednici nije ni u Njemakoj znailo jednostavni egalitarizam.
"Najvie vrijedi onaj", tvrdio je Hitler, "koji je spreman posvetiti svu svoju djelatnost zajednici."79 Po
njegovu
235
DIKTATORI
miljenju, uinkovitost drave izraavala se stupnjem otkrivanja i pronalaenja najboljih rasnih umova
bez obzira na njihovo drutveno podrijetlo. Cilj nije bio klasno nadmetanje, nego racionalna raspodjela
drutvenih zadaa. Bio netko radnik ili inenjer, vratar ili direktor tvornice, sve ih je trebala sjedinjavati
spremnost na nesebian rad za dobrobit zajednice. Hitler se sam nadao da e se u jednom trenutku
grube nejednakosti dohotka izgladiti sustavom "stupnjevitog nagraivanja", koji bi odraavao prirodu
doprinosa svakog rasnog druga rasi u cjelini, ukljuujui "smetlare".80 Ta idealizirana zajednica bila je
izraz drutveno uinkovitog razgranienja funkcija, u kojemu uinak (Leistung) odreuje mogui

doprinos pojedinca cjelini. Drutvene tenje obaju sustava odlikuju se racionalizacijom gospodarstva i
drutva pravilnim iskoritenjem ljudskih kapaciteta u slubi zajednice.
Ljudi s praktinim znanjem bili su kljune osobe u promicanju gradnje novoga drutva. Graevine u
novom okruenju mogle su nastati samo trudom inenjera, arhitekata, tehnologa i urbanista.
Nestajanje klasnog identiteta i konvencionalne klasne moi trebalo je stvoriti tehnokratskije drutvo
koje e voditi strunjaci, poticani eljom da ovladaju tehnikim problemima za zajednicu a ne
imperativom institucionalne sebinosti ili klasne pohlepe. Te zamisli nisu bile ograniene samo na
diktature o kojima je ovdje rije. U cijelom razvijenom svijetu bilo je pobornika ideje da moderno
drutvo treba planirati nesebina elita planera i tehnologa.81 1 Njemakoj i Sovjetskom Savezu
trebalo je tehniko znanje radi promicanja industrijskog razvoja, urbanistike obnove i jaanja vojne
moi bez obzira na narav drutvenih eksperimenata kojima su se jedna i druga zemlja istodobno
bavile. Meutim, namjerni napad na klasu osiguravao je tehnikim dunosnicima vei drutveni ugled i
u jednom i u drugom reimu.
1 jedan i drugi diktator bili su uvjereni da je tehnika bitno sredstvo izgradnje drutva. Kao to je dobro
poznato, Hitler je bio oparan modernom tehnikom. "Lud sam za tehnikom", izjavio je svom krugu
1942. godine.82 Njegovo zanimanje za masovnu motorizaciju, na primjer, vezivalo je njegovu
koncepciju "narodne zajednice" s praktinim pitanjima poput cestogradnje i prozvodnje automobila.
Hitler je u zatvoru 1924. godine proitao autobiografiju Henryja Forda, pa je
236
GRADNJA UTOPIJE
sebe smatrao njemakim Fordom koji e obinom radniku i seljaku dati jeftin automobil i time izbrisati
razliku izmeu bogatih vlasnika automobila i ostatka drutva. U rujnu 1933. pozvao je u Berlin
austrijskog projektanta automobila Ferdinanda Porschea i zamolio ga da proizvede "jeftin obiteljski
automobil... automobil za narod".83 Revolucionarna konstrukcija malog, zbijenog automobila koja je iz
toga proizala ubrzo je postala poznata kao "narodni automobil" -Volkswagen. Njemaka
automobilska industrija kasnila je s proizvodnim planovima, pa je Hitler cijeli projekt prebacio
Njemakoj radnoj fronti. Nakon planova za automobil slijedili su planovi za "narodni traktor", koji je
trebao ubrzati modernizaciju njemake poljoprivrede. Istodobno je projektirana mrea od 6000
kilometara brzih vietranih autocesta; do 1939. izgraena je polovina pod vodstvom Fritza Todta,
inenjera i oduevljenog nacista.
Todt je bio primjer nove tehnokratske elite "narodne zajednice". Bio je lan stranke od 1923. godine i
Hitlerov miljenik; 1934. podreen je izravno Hitleru i zaduen za sva tehnika pitanja. Zahvaljujui
slubenom poloaju generalnog graevinskog inspektora, imao je sredinju ulogu u fizikoj preobrazbi
novog poretka u svim njegovim mnogobrojnim aspektima. Njegova organizacija nije gradila samo
ceste nego i nove gradove i utvrde na njemakoj granici s Francuskom, Westwall ("zapadni bedem;
Siegfriedova linija). Samo u zimi 1938.-1939. na tim je utvrdama radilo pola milijuna radnika, a
potroeno je 30% njemake proizvodnje cementa.84 Todt je bio i na elu nove inenjerske
organizacije, Glavnog tehnikog ureda, koji je okupio 300.000 njemakih inenjera. Todtov pristup
tehnici bio je potpuno u skladu s novim stajalitima drutva koje se temeljilo na uspjenom radu za
zajednicu a ne za klasu, u kojem e germanska tehnika postati "stup drave" pruajui tehnika
sredstva za osiguranje nacionalnog opstanka i razvoja i istodobno premoujui modernistiki jaz
izmeu tehnike i kulture.85 Njemaka tehnika zajednica openito je podupirala ideju prema kojoj je
germanska tehnika procvat takozvanog "njemakog bia", posve razliita od bezdune amerikoidovske tehnike. elja za ukljuivanjem tehnike u organsku zajednicu kao glavnog sredstva za
njezinu preobrazbu - "primat tehnike" (Primat der Technik) kako se 1934. izrazio jedan inenjer sklon
filozofiji - bila je
237
DIKTATORI
vana nit u protuburujskom raspoloenju koje je pievladavalo u predhitlerovskim godinama 86
I Staljin je priznavao neophodnost tehnike Rjeavanje praktinih izazova bilo je bitno za stvaranje
znanstvenog socijalizma U tehniku nije bilo potrebno unositi nestvarne ideje poput rasnog bia ili
duhovnog zdravlja, jer je njezin primat bio sam po sebi oit "Tehnika odluuje o svemu u obnovi",
tvrdio je Staljin 87 Njegov omiljeni film bio je navodno musical "Volga1 Volga1", snimljen 1938 godine,
glazbena komedija koja zavrava s trijumfalnim dovrenjem kanala Moskva--Volga, koji su izgradili
mnogobrojni logorai 55 000 logoraa velikoduno je amnestirano nakon zavretka, ali tisue i tisue
izgubile su ivot tijekom gradnje 88 Sovjetski Savez bio je suoen s nepostojanjem velike zajednice
strunjaka, neokaljane, u oima reima, ostatcima burujskog idealizma ili ljagom kontrarevolucije
Uspostava nove kategorije strunjaka imala je i politiku i praktinu svrhu socijalistiku zajednicu
mogla je nakraju izgraditi samo inteligencija iji se interesi poklapaju s drutvenim tenjama reima Na
poetku prvoga petogodinjeg plana 1928 godine Staljin je zatraio izradu brzog programa

obrazovanja novog sloja tehnikih strunjaka iz politiki podobnog dijela stanovnitva, "iz radnike
klase, partije i Komsomola" 89
Odbacivanje "burujskog" inenjera kao sredstva modernizacije drutva bilo je sredinja znaajka ire
borbe za stvaranje besklasnog drutva U sovjetskom modelu tehnika inteligencija nije mogla preuzeti
glavnu ulogu dok radnici ostaju iza kulisa Potkraj dvadesetih i poetkom tridesetih godina 20 stoljea
mnogi su inenjeri angairani iz inozemstva, pa su stoga, naravno, bili sumnjivi, ili su potjecali iz
povlatenijih socijalnih ili obrazovnih sredina Strunjaka se stereotipno smatralo ruiteljem ili
saboterom Paradoks se rjeavao forsiranom izobrazbom sovjetskih mladica i ena, koji su trebali
postati praktih, osobe s iskustvom ali bez diplome, te s neokaljanim proleterskim karakteristikama90
Vec 1931 godine program tehnike izobrazbe obuhvatio je tri milijuna polaznika, naglasak je stavljen
na usko praktino kolovanje, izravno povezano s proizvodnjom i izgradnjom S napretkom
industrijalizacije, praktiki su donekle poeli ustupati mjesto sve veem broju radnika sa zavrenom
tehnikom kolom ili fakultetom, jer su te kole mogle dati viu razinu obrazovanja, no tijekom
238
GRADNJA UTOPIJE
tridesetih godina jo se zadrala generacija tehnike inteligencije koja je bila vie orijentirana na
praksu i socijalno skromnijeg podrijetla Od 1933 do 1941 postotak tehnike i rukovodilake
inteligencije iz viih obrazovnih ustanova pao je s 22 na 17%, dok je postotak onih koji su nekad bili
praktiki porastao s 59 na 66% 91 Novoj besklasnoj dravi uzor je bio herojski menjer-radmk, i tisue
su promaknute na poloaje na kojima su prije bile osobe diskvalificirane zbog podrijetla ili obrazovanja
tijekom istki
Nova besklasna drutva trebala su razviti funkcionalnu a ne drutvenu elitu Taj je cilj bilo lake postii
u Sovjetskom Savezu, u koiemu su drutvene kategorije bile vrlo nestabilne prvih dvadeset godina
nakon 1917 Drutvena pokretljivost bila je neizbjena posljedica unitenja stanje elite i drutvenih
klasa te forsirane industrijalizacije Seljaci su odlazili u gradove i pretvarali se u radnike, pa su milijuni
jednih i drugih postali nadzornici, nii rukovodioci i tehniari, a tisue su se uzdigle na poloaj direktora
i inenjera Za razliku od Lenjmova doba, u Staljmovu Politbirou samo jedan lan nije bio iz puka Zbog
oblikovanja izrazito moderne drutvene strukture Sovjetski Savez mogao je pod Staljinom stvoriti
drutvene uvjete za ukidanje klasa naslijeenih iz predrevolucionarnog razdoblja, i takav je ishod
olakao postizanje staljinistikog ideaala o preteno proleterskoj zajednici Bilo je tee odluivati o
drutvenom ishodu u Hitlerovoj Njemakoj jer ondje su se idealisti moiali baviti ustaljenim drutvenim
ustrojem i naslijeenom elitom Socijalna analiza nacionalsocijalizma pokazuje da se zadrala
klasifikacija na seljake, radnike, namjetenike, samostalne obrtnike i visokoobrazovane strunjake
Zakljuak da diktatura zbog toga nije znatno utjecala na dugoroni strukturni razvoj njemakog
stanovnitva, daje radnik ostao radnik a inenjer inenjer, ipak zanemaruje znaajno ubrzanje
drutvene pokretljivosti i, nadasve, konsolidaciju nacionalsocijalistike elite koja je odgovarala
drutvenom utopizmu reima, kao to su se sve prisutniji praktiki uklapali u projekciju komunistike
budunosti
Svaka od stotina fotografija Hitlera okruenog skupinom vojnih asnika i stranakih dunosnika,
predstavnika bezbrojnih drutava i udruga nastalih nakon 1933 , pokazuje u kojoj je mjeri stranka
stvarala elitu koja se jasno lazlikovala od svega prethodnoga Odluka prema
239
DIKTATORI
kojoj je svatko morao nositi nekakvu uniformu bila je izraz samosvijesti i trebala je, kako se Hitler
izrazio, "Nijemcima omoguiti da hodaju ruku pod ruku bez obzira na drutveni poloaj" 92 U uniformi
je nestajala vidljiva podjela izmeu "zapeglana pregiba na hlaama", kako ga je nazivao Hitler, i
"radnikog kombinezona" Na uniformi je zamrenim sustavom ukrasnih oznaka i znaki bilo lako
pokazati funkciju, ali ne vie u smislu konvencionalnih klasnih razlika Kao i u Sovjetskom Savezu,
nova njemaka elita odlikovala se i praktinom funkcijom i politikom lojalnocu Potkraj tridesetih
godina Hitler je poeo unaprjeivati praktiare sa stranakim staem Fntz Todt bio je oit primjer, ali
bilo je i mnogo drugih Znakovita je injenica da je odabrao najprije Todta, a zatim svojeg graditelja
Alberta Speera, za ministre naoruanja tijekom rata, premda nijedan ni drugi nisu imali vojnikog
iskustva, dok su mladi lojalni tehnokrati sve vie potiskivali visoke vojne asnike s odgovornih
tehnikih i gospodarskih poloaja Od 1939 golemu njemaku dravu vodili su uglavnom ljudi koje je
odabirala i imenovala stranka zajedno s mladim dunosnicima koji su brzo napredovali zahvaljujui
strunosti i stranakoj lanskoj iskaznici Dvadesetih godina mladi Adolf Eichmann bio je sitni trgovac
lanstvo u stranci i zatim u SS-u dovelo ga je 1939 na visoki poloaj u glavnom uredu Slube
sigurnosti Zbog zloudne uinkovitosti u rjeavanju idovskog pitanja postao je jedan od najvanijih
organizatora genocida dvije godine kasnije 93
U stranakoj maineriji bilo je na tisue eichmanna Sastav njemakog drutva mijenjao se sukladno

lanstvu u stranci i njezinim podreenim institucijama lanovi su uglavnom bili radnici i namjetenici,
vrlo nalik na novi sloj zaposlenika koji se sve vie i bre uzdizao u Sovjetskom Savezu Treina
lanova SS-a potjecala je iz redova fizikih radnika, od 1933 do 1942 udio radnika koji su svake
godine pristupali stranci poveavao se 30 do 43% svake godine, a udio namjetenika 26 do 32% Dvije
trecme osoba koje su se do 1939 ulanile u stranku bili su radnici ili namjetenici94 Velik dio onih koji
su uli u stranku i stranake institucije bili su mladi ljudi Polovina mukaraca primljenih u SS bila je
mlaa od 30, a 85% od 40 godina 95 Drutvenu potporu nacionalsoci-jalistikom eksperimentu dao je
poslijeratni narataj, koji je htio iskoristiti novi institucionalni ustroj za poboljanje svojeg drutvenog
sta240
GRADNJA UTOPIJE
tusa - ne prijelazom iz jedne konvencionalne klase u drugu, vec posve izvan klasnog okvira Eichmann
nije stekao svoj drutveni poloaj nakon 1933 skokom iz malograanskog okruenja na viu drutvenu
razinu nego svojom ulogom SS-ovskog asnika i rasnog birokrata Stranaka se elita revno trudila
stvoriti posebni drutveni establiment koji ce oboriti stara pravila socijalnih razlika i klasnog snobizma
Taj je novi narataj postao samozvana politika kasta ije su se drutvene pretenzije i drutveni
identitet temeljili na lojalnosti Hitleru i nacionalsocijalizmu, na rasnim kriterijima selekcije ili na nejasno
definiranim osobinama "vodstva", a ne na konvencionalnoj klasnoj pripadnosti
Drutvene
posljedice
gradnje
organskih
zajednica
pod
vodstvom
mijeane
stranake/partijske/tehnokratske elite i pod prevlau stranakih/partijskih institucija nisu bile iste u
Sovjetskom Savezu i u Njemakoj Sovjetski je cilj bio stvonti zajednicu koja ce seljacima i radnicima
dati vie prilika da pokau svoje priroene sposobnosti u gradnji socijalizma i ukidanju klasa Aktivni,
marljivi i politiki prihvatljivi proleteri bili su drutveno vrijedni Njemaki je ideal bila krvna zajednica u
kojoj je sluenje rasi ili naciji bila opa obveza radi njezina trajnog ouvanja i u kojoj je "rasna
vrijednost" a ne zasluga bila mjerilo istinske drutvene vrijednosti Iako oito slina oblika, ove dvije
drutvene utopije temeljito su se razlikovale u cilju
Drutveni idealizam jedne i druge diktature bio je najoitiji u ideji "novoga ovjeka" koji ce izgraditi
novo drutvo i hodati njegovim novim gradovima I u jednoj i u drugoj drutvenoj viziji, komunistikoj i
nacionalsocijalistikoj, pretpostavljalo se da ce se graani Utopije razlikovati od tadanjih ljudi
Lenjmgradski profesor Nikola] Andrejevi Gredeskul pisao je 1926 godine o sovjetskoj budunosti u
kojoj ce ivjeti preobraem pojedinci "Om ce drukije razmiljati, drukije osjeati, imati drukiji
karakter i drukije meusobne odnose " Ti ce pojedinci biti nalik na "prekrasnog ovjeka budunosti"
Lunaarskog, dijelom radnici, dijelom mislioci 96 Nada da ce drutvena revolucija pozitivno promijeniti
ljude bila je nadasve vana za njezm cilj "Plastinost organizma", kako se izrazio Buharm, omoguit
ce novom drutvu da svoje stanovnike preoblikuje u aktivne, svjesne i estite lanove socijalistike
zajednice 97
241
DIKTATORI
Nacionalsocijalistika opsjednutost "novim ovjekom" dobro je poznata. Ta ideja nije izvedena iz
reformatorskih mogunosti drutvene revolucije ve iz mogunosti fizikog stvaranja novog ljudskog
soja. "Stvaranje nije zavreno", Hitler je navodno rekao Hermannu Rauschningu. "U biolokom smislu
ovjek je oito stigao do prekretnice. Poinje se izdavajati nova ljudska vrsta." Hitler je taj novi oblik
nazivao "bogoovjekom" i pripisivao mu svojstva koja bi trebala biti poeljna za snano pleme buduih
Nijemaca (premda ih se ne moe stvoriti biolokim putem): oni su trebali biti "neustraivi", "moni",
"dominantni", "brutalni".98 Nacionalsocijalizam se obino poistovjeivao s biolokim stvaranjem
mukaraca i ena vrhunskog fizikog izgleda - takozvanih "arijaca", visokih, plavokosih, plavookih,
izrazita profila, skladnih proporcija - idealnih stanovnika Utopije. Hitler je te prekrasne budue ljude
smatrao "istim i plemenitim materijalom" s kojim e izgraditi novi poredak."
Idealan je ovjek oito imao utopijske korijene. Potkraj 19. stoljea znanstvenici su poeli primjenjivati
nove teoretske bioloke spoznaje na ljudsku populaciju. U tome je najvaniju ulogu imao razvoj
biologije nakon pionirskih istraivanja britanskog socijalnog biologa Francisa Galtona, koji je 1881.
skovao izraz "eugenika" kako bi opisao mogunost stvaranja zdrave genske zalihe i zdravog
demografskog razvoja. Znanstveno zanimanje za kontroliranu evoluciju proizvelo je niz fantastinih
prijedloga za bolje razmnoavanje, ukljuujui potpuno enski kolektiv koji bi "posluivao" mali broj
rasno odabranih mukih "gostiju" odgovornih za irenje vrste i ni za to drugo. Opisujui vlastitu verziju
eugenike utopije, njemaki biolog Alfred Ploetz skovao je 1895. godine izraz "rasna higijena"
(Rassenhygiene) kako bi opisao primjenu eugenikih naela, i taj je izraz prevladavao u raspravama o
rasnom slabljenju i rasnom jaanju sve do tridesetih godina 20. stoljea.100 Eugenika je bila doista
meunarodna znanost, i pozdravljali su je kao moderno znanstveno sredstvo za sprjeavanje
drutvene degeneracije, trajnog nasljednog invaliditeta pa i kriminaliteta. U Sovjetskom Savezu

eugeniku su preuzeli kao klju za openitije strategije poslijerevolucionarnog poboljanja drutva.

Rusko eugeniko drutvo osnovano je 1921. godine, ijedan od njegovih prvih koraka bilo je osnivanje
komisije za prouavanje idovske rase.101
242
GRADNJA UTOPIJE
Jedno od sredinjih pitanja evolucijske biologije ostalo je nerijeeno. Darvinisti su smatrali da se
svojstva nasljeduju; francuski biolog Jean Lamarck, jedan narataj stariji od Danvina, bio je sklon
steenim svojstvima kao posljedicama prilagodbe na promjene okolia a ne na promjenu genetikog
obrasca. Sljedbenici Danvina pretpostavljali su da je priroda najvanija u odreivanju ljudskog
biolokog razvoja; pristae Lamarcka bili su uvjereni da odgoj poboljava ovjeka. Poetkom 20.
stoljea te su znanstvene rasprave postale politiki aktualne. Socijalisti su bili skloni lamarkizmu jer je
poboljanje drutva bilo jasno povezano s promjenama socioekonomskog okruenja. U svojoj brouri
Anarhizam ili socijalizam i sam je Staljin snano zagovarao grubo neolamarkistiko tumaenje
marksizma: "Da se majmun nije dignuo na noge, njegov bi potomak, ovjek, bio prisiljen zauvijek
hodati na sve etiri... Najprije se mijenjaju vanjski uvjeti.. ."102 Dvadesetih godina darvinistika
biologija potaknula je sve vee zanimanje za genetiku u Sovjetskom Savezu, ali je politika klima bila
sklona evoluciji uvjetovanoj promjenama okolia. Njemaki znanstvenik i socijalist Paul Kammerer
pokuao je dokazati lamar-kistika naela eksperimentima na krastaama. Kada su njegove rezultate
raskrinkali kao krivotvorine, ubio se, ali je u Sovjetskom Savezu, koliko god to zvualo nevjerojatno,
snimljen film u kojemu je Kammerer prikazan kao junak revolucionarne znanosti. Genetiku i
darvinizam osudili su kao idealistike burujske znanosti, pa je 1930. Eugeniko drutvo rasputeno.
Sveuilita su poela zatvarati odjele za genetiku biologiju. Veza izmeu genetike i rasizma u
nacionalsocija-listikoj misli dovrila je raskid; sovjetski znanstvenici odbacili su ta stajalita kao
"zooloku" besmislicu.103 Tridesetih godina Staljin se pokazao predanim uenikom Lamarcka, pa je
svom snagom podupro doktrinu koja je zastupala odluni utjecaj okolia i njezina najnotorni-jeg
predstavnika Trofima Denisovia Lisenka, seljaka koji je postao agronom, ije su pokuse u uzgoju
otporne ozime penice prethodnim uranjanjem sjemena u vodu hvalili kao primjer nadmoi okolia nad
genima. Iako su se zakljuci izvedeni iz Lisenkova primitivnog pokusa pokazali znanstveno
neodrivima, njegov su rad hvalili kao veliki napredak praktine proleterske tehnike za razliku od
spekulativne burujske znanosti, a mendelovska genetika stavljena je izvan zakona
243
DIKTATORI
za cijeli narataj. Sa Staljinovom potporom Lisenko je postao vodei predstavnik sovjetske znanosti
nakon 1945. Biologija utemeljena na utjecaju okolia trebala je utjecati i na razvoj ljudske vrste: u
novom sovjetskom drutvu ovjeka je trebalo uzgojiti, a ne raati.
U Njemakoj je trijumfirao Danvin. Ovdje su u raspravama podravali miljenje da se svojstva
nasljeuju i da se snana rasa moe razviti samo prirodnom selekcijom. "Nasljedni faktori", pisao je
Eugen Fischer, od 1926. direktor novoosnovanog Njemakog eugenikog instituta, "oblikuju sve
ljudske osobine - normalne i patoloke, fizike i duevne."105 Mnogi njemaki znanstvenici i socijalni
radnici pretpostavljali su daje rasni soj dugorono sklon degeneraciji ako se, kako je pisao
prohitlerovac Fritz Lenz, "snanima i sposobnima ne dade prednost u razmnoavanju."106 Znakovito
je da se Hitler potpuno slagao s tom znanstvenom koncepcijom. Darvinizam je odgovarao njegovoj
pretpostavci da je cijeli ivot borba i da ivot daje prednost najsposobnijima. Mein Kampfjt zainjen
upuivanjima na nasljeivanje i unutarnju prirodu kao glavnim determinantama ljudske evolucije. Za
Hitlera bila je legitimna samo drava koja promie svoj najbolji rasni soj: "Politika je danas potpuno
slijepa bez biolokog temelja i biolokih ciljeva."107 1 da lamarkizam nije eksperimentima diskreditiran
u meuratnoj Njemakoj, Hitler bi svejedno promicao darvinizam na njegovu tetu. Novi se
nacionalsocijalistiki ovjek raao kao takav, njega se nije uzgajalo.
Stvaranje biolokoga "novog ovjeka" imalo je duboke posljedice u njemakoj drutvenoj i socijalnoj
politici. U weimarskoj Njemakoj irenje zdravoga rasnog soja bio je ideal a ne stvarnost. Nakon 1933.
znanstvenici i lijenici koji su prije promicali rasnu higijenu pronali su reim ija je sredinja drutvena
tenja bila stvaranje zdravoga, sve brojnijeg i rasno iskljuivog stanovnitva kao temelja "narodne
zajednice". Stranaki Ured za rasnu politiku i SS-ov Ured za rasu i preseljenje, koji je osnovan pod
vodstvom Walthera Darrea 1933, angairali su lijenike i sveuiline profesore koji su smatrali da se
rasa moe djelotvorno zatititi samo prisilnom i izravnom medicinskom intervencijom. Kao prvo,
trebalo je pronai i klasificirati fizika i psiholoka stanja koja tete higijeni rase. To je obavljeno brzo.
Zatita genetikog naslijea (Erbgut) iskljuivanjem mogunosti ramnoavanja meu skupinama koje
su
244
GRADNJA UTOPIJE

odreene kao genetiki nevrijedne bila je osigurana Zakonom o sprjeavanju potomstva s nasljednim
bolestima, koji je objavljen u srpnju 1933. i stupio na snagu 1. sijenja 1934. Kriminalni recidivizam
povezan je s biolokim nedostatcima u dodatnom zakonu, objavljenom u studenom 1933., radi borbe
protiv "prisilnog kriminaliteta".108
Prevencija je obuhvaala obvezatnu sterilizaciju ili kastraciju na zahtjev dravnih medicinskih,
socijalnih i kaznenih vlasti. U zakonu koji je sastavio dr. Arthur Giitt, dunosnik Ministarstva unutarnjih
poslova, lan Nacionalsocijalistike stranke i oduevljeni pobornik rasne higijene, bilo je navedeno
devet stanja koja ugroavaju rasno zdravlje: slaboumnost, shizofrenija, manina depresija, nasljedna
padavica, alkoholizam, sljepoa, gluhoa, nasljedna tjelesna nakaznost i Huntingtonova bolest
(koreja).109 Dunosnici obrazovnih, zdravstvenih i socijalnih ustanova imali su pravo upuivati
povjerene im osobe novoosnovanim Sudovima za nasljedno zdravlje, koji su odluivali o obvezatnoj
sterilizaciji radi dugoronih interesa rase. U veini sluajeva sudovi su podravali preporuku.
Najspornija kategorija, "slaboumnost", doputala je vlastima sterilizaciju u sluajevima koje su smatrali
tetnima za zajednicu a ne za rasu kao takvu, poput skit-nje, sitnog kriminala, izvanbranih spolnih
odnosa, poremeenog i delinkventnog ponaanja. U prve tri godine primjene toga zakona nalog za
sterilizaciju izdanje u 90% sluajeva, veinom zbog slaboum-nosti. Do 1945. sterilizirano je prema
procjenama 360.000 osoba (i kastrirano vie od 2.000 poinitelja seksualnih kanjivih djela). Prema
profilu njemakog stanovnitva to su ga izradili rasni statistiari, nasljedna stanja bila su prisutna kod
1,600.000 stanovnika, pa ih je sve trebalo sterilizirati kako bi se oistila genska zaliha.110
Slubeni probir (screening) odabran je kao jedini nain za otkrivanje i iskljuivanje bioloki
"degeneriranih" osoba. Provedba toga fantastinog prijedloga poeta je 1934. godine. Sve osobe pod
lijenikim ili socijalnim nadzorom morale su dati podatke za rodoslovnu i zdravstvenu banku
podataka, koju je s vremenom trebalo proiriti na cijelo stanovnitvo. Prvoga travnja 1935. godine
otvorena je dravna mrea klinika za rasnu higijenu u kojoj su se prikupljali i obraivali podatci. Na
obojene kartice upisivao se spol, etniko podrijetlo, rodoslovlje kroz etiri narataja, nasljedno
medicinsko i psihijatrijsko
245
DIKTATORI
stanje i eventualni podatci o kanjavanju Uspjenost programa bila je razliita Hamburg je registrirao
vie od milijun profila, Tirmgija pola milijuna Registriram su pacijenti u psihijatrijskim bolnicama i osobe
u starakim domovima diljem Njemake Himmler je 1939 naredio izradu genetskog profila kao
redovitog postupka kod svih kriminalnih istraga, uz uobiajeno fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju
Novom Uredu Reicha za istraivanje obitelji, osnovanom 1935 , obraale su se stotine tisua
Nijemaca kako bi dokazale svoju rasnu i genetsku istou m Naslijede je postalo mjerilo potvrde
drutvene prihvatljivosti za one koji su zadovoljavali slubenu ablonu rasnog zdravlja i sklonosti, za
one koji nisu zadovoljavali taj kriterij, on je postao izopaeno sredstvo drutvene diskriminacije i
biolokog kanjavanja
Ista naela naslijea i rasnog zdravlja poela su se ubrzo primjenjivati na brakove Budua je rasa
ovisila o pametnom izboru bianog druga, a drava je zadrala pravo sprjeavanja nepoeljnih bianih
zajednica Dva zakona, donesena 1935 , trebala su osigurati sukladnost braka biolokom imperativu
rase Zakon o zatiti njemake krvi i asti, najavljen na stranakom mitingu u Nurnbergu u rujnu 1935
godine, zabranjivao je brak ili spolne odnose izmeu Nijemaca i idova, sljedeeg mjeseca stavljeni
su izvan zakona brakovi izmeu zdravih lanova rase i osoba s nasljednom boleu ili nedostatkom
Zdravstvene i rodoslovne potvrde nisu bile potrebne, ali zato vrlo preporuljive, i matiari su mogli
uputiti svakoga tko je htio sklopiti brak u kliniku za rasno zdravlje u sluaju sumnje u rasnu podobnost
Obvezatno sterilizirane osobe smjele su sklapati brak samo s neplodnim partnerima, no ta se
diskvalifikacija odnosila i na recidiviste, alkoholiare, medicinski registrirane psihopate i 750 000
Nijemaca oboljelih od spolnih bolesti ak i kad bi osoba koja je preboljela spolnu bolest prola
poniavajui postupak uzorkovanja mokrae i krvi, dozvola za sklapanje braka mogla se uskratiti i u
sluaju sumnje u lzli-jeenje Bolesnicima od tuberkuloze, eerne bolesti, leukemije i astme mogla se
uskratiti dozvola s obrazloenjem da su to stanja koja bi mogla ugioziti sretan brak ili negativno
djelovati na potomstvo m
Ostalim stanovnicima reim je prikazivao brak kao jedinstveno opredjeljenje za budunost njemakog
naroda na koji se treba odluiti tek poslije duga razmiljanja i razboritih lijenikih pretraga Ured za
246
GRADNJA UTOPIJE
rasnu politiku Nacionalsocijalistike stranke objavio je za budue brane parove skup smjernica u
kojima se naglaavalo da se brak ne temelji samo na ljubavi nego i na rasnim i zdravstvenim
kriterijima "Kada bira branog druga, raspitaj se za njegove/njezme pretke'", "Ako si nasljedno
podoban/podobna, sklopi brak'", i tako dalje 113 Isti su se kriteriji primjenjivali na sustav branih

zajmova, koji je uveden u lipnju 1933 kako bi se smanjio broj nezaposlenih ena na tritu rada U
razdoblju od osamnaest mjeseci odobreno je 365 000 zajmova parovima kod kojih nije bilo biolokih ili
drutvenih razloga za prigovor Pola je molbi odbijeno zbog tjelesne ili duevne zaostalostii14 Glavna
svrha braka bilo je raanje djece ("Imaj to vie djece1", glasila je posljednja naredba na stranakom
popisu) Brakove bez djece slubeno su registrirali kao domainstva a ne kao obitelji, i bili su zbog
svog propusta izloeni veem pritisku medicinskih i socijalnih slubi (i plaali vee poreze) Uvedeni su
veliki obiteljski doplatci, primjerice jednokratni fiksni doplatak za velike obitelji i mjeseni doplatci po
odreenoj ljestvici, koji su do 1941 stajali dravu milijardu maraka na godinu 1151 te povlastice mogle
su se izgubiti ako se u obitelji dokazalo drutveno zastranjenje ili tjelesna abnormalnost Namjernim
kanjavanjem najslabijih domainstava umjetno je dodatno potaknuta prirodna selekcija
"U mojoj dravi", izjavio je Hitler, "majka je najvaniji graanin " Na stotinama propagandnih plakata
propagirala se idealna predodba nove ene kao zadovoljne i sposobne ivotne druice, ali ponajprije
kao uzor herojske plodnosti Dvanaestog kolovoza svake godine, na roendan Hitlerove majke, tisue
majki dobivale su medalje, bronanu za etvero ih petero djece, srebrnu za esteio ili sedmero, zlatnu
za osmero i vie 116 Stereotipi nacionalsocijalistike retorike bili su ena kao majka i pomonica i
mukarac kao boiac i mislilac No spolne su uloge bile sloenije ena kao majka bila je neko i
djevojka koja je odlazila na duge izlete u organizaciji stranke, koja je obavila svoju "jednogodinju
dunost" (Pjlichtjahf) obraujui zemlju u dobi od osamnaest godina i koja je usvojila kulturu
odravanja kondicije uobiajenu diljem meduratne Europe Prema statistikim podatcima, 1939 godine
radilo je u Njemakoj 4 milijuna ena, 37,3% radne snage Na jednoj upadljivoj slici u stianakom
kalendaru za 1939
247
DIKTATORI
prikazano je deset djevojaka s pletenicama u kratkim hlaicama i majicama te s kopljem u ruci, ispod
slike bio je potpis 'Budue majke' Idealna je ena mogla biti i snana, neovisna, uzor ivotne snage i
hrabrosti, ako je umjesto vojne slube raala djecu, to joj se priznava-lo u vojni rok Tijekom ratnih
godina SS je ak promicao projekt prema kojemu bi neudane ene mogle raati djecu za Vaterland
bez drutvene osude Polovinu od 12 000 djece roene u SS-ovskim rodilitima Lebemborn rodile su
neudate majke 117 S druge strane, brak nije bio nepovrediv ni za rasno podobne Vlada je 1938
predloila nove zakone o razvodu kako bi ih uskladila s prioritetima rasne zajednice Cilj je bio
pojednostavniti razvod u nadi da ce se time ubrzati ponovni brak i raanje veeg broja djece Razvod
se prema tim zakonima mogao odobriti ako su se jedan ih drugi partner ponaali neasno u rasnom
pogledu, ili su se duevno razboljeh, ili postali nesposobni za zaee zbog prisilne sterilizacije ili odbili
razmnoavanje 118
Obitelj je bila stoerna jedinica narodne zajednice No ona nije bila neovisna jedinica U Treem Reichu
obitelj je bila slubeno podreena nunostima rasne zajednice Pojava novoga ovjeka nije se mogla
prepustiti samo prirodi Vrijednu obitelj podupirala je mrea socijalnih i zdravstvenih ustanova kako bi
se sprijeilo daljnje rasno propadanje Dravni programi pregleda radi dijagnosticiranja tuberkuloze,
zubarski pregledi za svu djecu, redoviti pregledi obitelji loeg zdravstvenog stanja ili higijenskih uvjeta
- sve je to trebalo osigurati konani bioloki proizvod koji ce biti to sliniji rasnom idealu estodnevni
kolski tjedan smanjen je na petodnevni kako bi se time dobio jedan dan za organizirane sportske
aktivnosti ll9 Hitlerjugend je bio kola za neustraive i poduzetne, u kojoj se stroga stega kombinirala s
okuavanjem snage u neobuzdanim tjelesnim aktivnostima i paravoj-nom obukom Osnovane su
posebne kole, koje su trebale odgajati budue voe i koje su primale djeake s odgovarajuom
tjelesnom kondicijom i unutarnjom energijom sukladne brojnim rasnim purunicima koji su se pojavili
tudesetih godina Prema ministru obrazovanja Bernhardu Rustu, ondje su om trebali nauiti "kako
opstati u ivotnom natjecanju1 '12
Uzorni novi mukarac bio je stranaki drug i budui ratnik, vojnikih i herojskih vrlina, discipliniran i
izdrljiv, spreman za rtvo248
1 Josif Visanonovic Staljin na vrhuncu diktatorske moci Staljin je na amerikog izaslanika Josepha E
Davisa ostavio dojam ovjeka na u jun hi l\ol|uni i ulo sadilo
2 suiljin n i sisianlsLi
ct \ t hm noj, so\ idis cl nikom Kal u limom jt bio .Itui
s\ih \ iznih komik U kako bi
moao pozoino piai.u id
p mijL i dnuc
34 Vlak sa sovjetskim Zidovima iz Bjelorusi]e na putu (1932 ) prema radnim mjestima u industriji u
kuznjeckoj regiji Sovjeiski se reim nadao da ce dokrajiti osjeaj zasebnog idovskog identiteta
potiui Zidove da postanu radnici i seljaci

35 Poslije rata kult linosti dosegnuo je vrhunac Niski reljef na moskovskoj postaji Taganskaja
prikazuje ostarjelog Staljina okruenog oboavatelji ma Do 1948 svi radovi na natjecanju za Staljmovu
nagradu za umjetnost (osim dva) prikazivali su vodu
36 Kada je Staljin umro 1953 nj egovo j e tij elo balzamirano i pohranjeno do Lenjma u mauzoleju
Hruscovje osudio Staljina 1956 a pet godina poslije njegovo je tijelo uklonjeno iz mauzoleja
GRADNJA UTOPIJE
vanje samoga sebe i pun rasnog ara Djeaci s naoalama nisu mogli pohaati posebne stranake
kole SS je osnovan na temelju takvih ideala Usprkos svojim naoalama, Reichsleiter Himmler
odredio je SS rasnim nositeljem nacije, tjelesno izrazitim i potpuno predanim borbi za naciju i krv m
Pristupanje SS-u bilo je ogranieno Za svakog se kandidata morala ispuniti posebna rasna kartica s
ocjenom njegovih tjelesnih osobina, rase i osobnosti Na kartici je nadasve birokratski temeljito bilo
navedeno devet kategorija za tjelesna svojstva, od 'idealan" do "deformiran" Nije udno da su mogli
biti primljeni samo kandidati iz prve etiri kategorije Dodatna 21 tjelesna osobina odnosila se na
pojedine tjelesne znaajke i dijelove, od "visine", "oblika glave' i "boje oiju" do skrovitijih detalja poput
"razmjerne duine nogu", 'kapaka" i "orbitalnih grebena" Slian je upitnik primijenjen poslije diljem
okupirane Europe u SS-ovskom probiru stanovnitva radi odreivanja potencijalnih poasnih anjaca i
kandidata za istreblje-nje 122 SS je probirom htio dobiti ljude tjelesno i duevno sposobne za obranu
rasne utopije koji ce biti brutalno ravnoduni prema ljudskim rtvama i potpuno zanemarivati svaki
moralni imperativ osim biolokog opstanka
Upravo su ti "novi muevi" pretvorili najprije Njemaku a zatim i okupiranu Europu u golemi i
smrtonosni genetiki laboratorij Nesretni spoj stranake rasne politike i genetike uvren je
ukljuivanjem lijenika i znanstvenika u SS-ovski aparat rasnog ienja i rasnog preporoda Tridesetih
godina narataj znanstvenika, kojima se pruila prilika da znanstvenu spekulaciju pretvore u krutu
stvarnost, nesmiljeno je plavio narodnu zajednicu bujicom retorike protiv rasnog oneienja Neki su
odbacili radikalnije verzije rasne utopije, pa su ih gurnuli u pozadinu Strunjaci koji su se okupili oko
Hitlera i Himmlera uzdigli su se na hijerarhijskoj ljestvici jer su prihvatili praktinu viziju i moralna
uvjerenja nove rasne zajednice Taj grozni savez nije doputao samo obvezatnu sterilizaciju i
iskljuenje iz drutva nego i neposljetku strategiju istrebljenja
Ideal bioloke istoe logiki je doveo do politike negativne selekcije Rasni strunjaci dijelili su
stanovnitvo na rasno vrijedne i "nevrijedne ivota", koji oneiuju i time ugroavaju cjelinu Metafore
usvojene za opis proicenja rase bile su posve medicinske Stanovnitvo je
249
DIKTATORI
postalo "tijelo" (Volkskorper) koje, poput ljudskog organizma, stalno ugroavaju bolesti svih vrsta. Tom
je tijelu potreban lijek, jer bi mae dolo do smrti rase (Volkstod), kako se 1933. izrazio ministar
unutarnjih poslova kada je uveo zakon o sterilizaciji.123 Analogija s ljudskim medicinskim stanjem
dala je lani znanstveni legitimitet ideji da sve ono to prijeti tijelu naroda (Volksfremde) treba izrezati
ili na neki nain oistiti kako bi se osigurao bioloki opstanak cjeline. U takvom smislu, koji je
prevladao u raspravama o rasnoj higijeni tridesetih godina, bioloka je utopija postala i iskljuiva i
apsolutna zajednica, u kojoj nije bilo mjesta za one koji predstavljaju oitu prijetnju za zdrav
organizam.
Raspon osoba koje su, kako se smatralo, predstavljale bioloku opasnost ve samom prisutnou, nije
bio ogranien na rtve koje su zbog svojega nasljednog stanja morale biti sterilizirane. Bilo je
svakakvih biolokih neprijatelja, ali su svi svedeni izoblienim suvremenim medicinskim rjenikom na
"bacile" ili "kancerozne tvorbe" ili tjelesne parazite. Ta se zamisao posebno estoko primjenjivala na
idove. "Naa je zadaa kirurka", objavio je Joseph Goebbels, "drastian rez, jer e inae jednoga
dana Europa poginuti od idovske bolesti."124 idove su redovito osuivali kao sredstvo tjelesnog
raspadanja. Gerhard Wagner, direktor stranakog Rasnog ureda, izjavio je na stranakom mitingu
1935. da je idovstvo "utjelovljena bolest". idove su okrivljavali za druga oitovanja degeneracije - oni
su bili skloniji zloinu, skloniji homoseksualnosti i pornografiji te podloniji nasljednoj slaboumnosti,
kratkovidnosti, eernoj bolesti i cijelom nizu drugih nasljednih bolesti.125
Predodba o idovima kao patogenim parazitima dovela je naposljetku do fatalne povezanosti
biolokog i kemijskog istraivanja u Njemakoj. Vlada je 1935. naredila svim kemijskim laboratorijima
da podnesu izvjetaje o vrlo toksinim tvarima koje bi, udahnu te u vrlo malim dozama, mogle izazvati
smrt. Tijekom pokusa za dobivanje vrlo otrovnih insekticida potkraj tridesetih godina, u istraivakim
centrima koncerna IG Farben nisu proizvedeni samo vojni nervni plinovi "tabun" i "sarin", nego i
izuzetno smrtonosno sredstvo za ciklo-nizaciju, dobiveno iz cijanovodine kiseline i poznato kao ciklon
B. Prvi oblici toga proizvoda uporabljeni su u Prvom svjetskom ratu za
250
GRADNJA UTOPIJE

unitavanje gamadi i raskuivanje vojnih objekata i logora. Ciklon B su zatim iskoritavali za ubijanje
parazitskih kukaca u koncentracijskim i zarobljenikim logorima zbog njegove izvanredne toksinosti.
Plin je prvi put pokusno primijenjen na ljudskim rtvama u Auschwitzu ujesen 1941. godine, a nakon
1943. postao je glavno sredstvo za ubijanje europskih idova. "Antisemitizam je isto", rekao je
navodno Himmler, "to i raskuivanje."126
idovi nisu bili prve rtve ideje o radikalnim mjerama za izljeenje rasnog tijela, premda su s
vremenom postali najbrojnija kategorija "biolokih" rtava. Prag izmeu sterilizacije i smrti preskoen
je tijekom 1939. Hitler je u proljee ovlastio svog osobnog lijenika, SS-ovca Karla Brandta, i voditelja
svoje osobne kancelarije Philippa Bouhlera da organiziraju ubijanje defektne djece. Prijelaz toga praga
bio je presudan jer je omoguio postupno unitavanje svih osoba koje su smatrali biolokom
opasnou - recidivista, poinitelja seksualnih kanjivih djela, romskih "mjeanaca" i duevnih
bolesnika. Odluka o dravnom ubojstvu bila je logiki slijed bioloke politike reima i njegovih
nasljednih prioriteta. Nakon dugogodinjeg lobiranja najekstremnijih pobornika rasne higijene, za koje
su invalidne osobe bile stalna bioloka mrlja, i onih koji su smatrali da su trokovi socijalne skrbi
previsoki za osobe bez rasne vrijednosti, Hitler je napokon dopustio postupak koji su on i mnogi drugi
opravdavali kao milosrdno rjeavanje patnji i medicinsku nunost "rasnog tijela".127 Meutim, na
vrijeme donoenja te odluke u velikoj je mjeri utjecao rat. Hitler je ve godinama prije toga upozoravao
da e promijeniti kontekst rasne politike. Na osobe "nevrijedne ivota" troila su se sredstva potrebna
za rat, a one su zauzimale i bolnike krevete; no za Hitlera je rat ponajprije bio iskuavanje rasnog
zdravlja i nacionalne muevnosti, pa stoga bitka i protiv unutarnje degeneracije i protiv vanjskih
neprijatelja. Lijenici i znanstvenici postali su "bioloki vojnici", kako ih je opisao berlinski medicinski
strunjak Rudolf Ramm.128
Taj sklop strunog pritiska i diktatorske mate doveo je do masovnog ubojstva u organizaciji drave.
Osamnaestog kolovoza 1939. godine osnovan je eufemistino nazvan Odbor za znanstvenu
registraciju tekih nasljednih bolesti, zaduen za program unitenja invalidne djece u dvadeset
odabranih ustanova. U nekim sluajevima
251
DIKTATORI
djeca su injekcijom dobivala otrove ili prevelike doze bartiturata, u drugima im je uskraena lijenika
pomo i hrana sve dok ne bi umrla. U ljeto 1939. Hitler je proirio program i na defektne odrasle
osobe. Pod velom potpune tajnosti posebno odabrani dunosnici i lijenici uselili su se u berlinski ured
na adresi Tiergarten Strafie 4 (odatle ifra projekta T4), odakle su vodili Dobrotvornu kompaniju za
prijevoz bolesnika. No cilj te kompanije bio je sve samo ne dobrotvoran. U zimu 1939. jedna prostorija
u brandenburkom zatvoru pretvorena je u hermetinu komoru s malim zabrtvljenim prozorom i cijevi
za dovod ugljinog monoksida. U prostoriju su uveli osmoricu invalida, pa je zatim zakljuali. U nju su
pustili plin, pa se oko malog otvora skupila skupina medicinskih strunjaka i dunosnika kako bi
promatrali agoniju nesretnika u komori.129 Pokus je ocijenjen kao potpuni uspjeh. Nakon toga
osnovana su jo tri centra za ubijanje plinom u Grafeneku, Hartheimu i Sonnensteinu, a potkraj 1940.
jo dva u Bernburgu i Hadamaru. U tim prvim plinskim komorama umoreno je priblino 80.000 tjelesno
i duevno defektnih Nijemaca.
Tijekom prvih godina rata bioloko umorstvo proirilo se na idove, socijalne devijante (tzv.
"asocijalce") i recidiviste. U rujnu 1940. donesena je odluka o umorstvu svih idovskih duevnih
bolesnika. Skupina od 160 tih bolesnika najprije je snimljena za propagandni film o oneienju rase,
Talog ovjejeg roda, a zatim likvidirana u branden-burkoj plinskoj komori. Poetkom 1941. poelo je
ubijanje svih idova, kriminalaca i "asocijalaca" u bolnicama, a u travnju 1941. i likvidacija duevnih
bolesnika i kriminalaca u koncentracijskim logorima. Pomo u tom projektu, poznatom pod ifrom "14 f
13", pruilo je osoblje projekta T4 sa svojim plinskim komorama. Postupak je nalikovao na uobiajenu
lijeniku praksu. rtvama su govorili da komora slui za raskuivanje i ienje; poto su rtve
uvedene, puten je ugljini monoksid pod nadzorom lijenike ekipe. Jedan bi lijenik zatim slubeno
proglasio rtve mrtvima i eventualno izvadio organe potrebne za daljnja medicinska istraivanja. Na
kraju bi pomonici, poznati kao "spalitelji" (Brenner), poskidali zubno zlato i odvozili tijela u krematorij;
zlato se posebnim kurirom slalo u Berlin i prenosilo u Njemaku sredinju banku. Taj je postupak
usvojen u cijelosti kad su ekipu projekta T4 u zimi 1941. pozvali da osnuju centre za likvidaci252
GRADNJA UTOPIJE
ju u Chelmnou, Sobiboru, Majdaneku, Treblinki i Belzecu, u kojima su ubijeni milijuni rtava uglavnom idova i Roma - kako bi se zadovoljile nunosti utopijske bioloke vizije reima. Korijene
genocida valja potraiti i u politikom antisemitizmu i narodnoj ksenofobiji, te u okolnostima totalnog
rata, ali oni potjeu i iz prisvajanja i izobliavanja genetike uime nasilnog programa rasnog ienja.
Genocid je bio sukladan mnogim drugim elementima u nacionalsoci-jalistikoj biolokoj utopiji.

Znaenje znanstvenog rasizma odraavalo se u neobino izraajnom biolokom jeziku (primjerice,

izrazom "fiziko unitavanje" umjesto "ubijanje"), kojim su nositelji rasne politike opisivali masovno
ubojstvo idova.130
Sovjetski Savez stvarao je "novog ovjeka" posve drukijeg kova. Umjesto da odjeljuje priroene,
primitivne i nagonske ljudske elemente, sovjetsko je drutvo nastojalo ograniiti te porive stvaranjem
drutvene sredine koja e poticati uravnoteen, zdrav i civiliziran program osobnog razvoja. Ideoloko
uvjerenje da su devijantno ponaanje, seksualni prekraji, zloin i slabo zdravstveno stanje drutveno
inducirani znailo je da bi se socijalna i zdravstvena politika, prema jednom sovjetskom medicinskom
strunjaku, trebala prvenstveno baviti "prouavanjem i oblikovanjem drutvenog ivota."131
Boljevizam je osjeao snanu potrebu da znanost iskoristi za oblikovanje revolucionarne budunosti.
Retorika sovjetskih medicinskih strunjaka podsjea na njemaku tvrdnju kako nova zajednica ini
"tijelo" kojemu treba terapija i izljeenje, no sovjetski je cilj bilo dijagnosticiranje i poboljanje
"drutvenih boljki" pozitivnim profilaktikim mjerama, a ne njihovo iskorjenjivanje nasilnom
medicinskom intervencijom.
Prvenstvena vanost sredine za objanjenje drutvenog razvoja ipak je ostavljala mnogo prostora za
diskriminaciju. I sovjetska je zajednica bila iskljuiva, ali se ta iskljuivost izraavala politiki a ne
bioloki. Granice socijalistike utopije odreivalo je namjerno uskraivanje graanskih prava svima koji
zbog prijanjega drutvenog poloaja nisu mogli biti uvrteni u "trudbenike". Nekadanje izrabljivae ili
djecu bivih izrabljivaa smatrali su rtvama drutvene bolesti kojoj se nije smjelo dopustiti
zagaivanje zdrave nove drave. Oni nisu smjeli biti
253
DIKTATORI
na slubenim poloajima niti pohaati vie kole, a njihovoj je djeci bilo zabranjeno sudjelovanje u
komunistikim omladinskim skupinama. Tijekom tridesetih godina ta su se pravila postupno ublaila,
ali na svim slubenim obrascima trebalo je navesti zanimanje i status roditelja, a u praksi se objava
neprihvatljivog drutvenog naslijea kanjavala predrasudama koje su bile duboko usaene u sustav.
Tijekom "Velikog terora" 1937.-1938. zatoeno je otprilike 200.000 osoba pod optubom da su
"drutveno tetne".132 Uhiene su tisue i tisue njihovih branih drugova ili roaka jer se smatralo da
je i njih zatrovala sredina prijevare i klasnog neprijateljstva koju je stvorila primarna rtva. Svi politiki
zatvorenici odvojeni su 1947. godine od obinih kriminalaca u logorima i zatvorima jer se Staljin bojao
da bi klima politikog neraspoloenja mogla utjecati na zloince koji su se mogli oporaviti od svoje
"drutvene bolesti". Nakon putanja iz zatvora politiki se zatvorenici u veini sluajeva nisu mogli
zaposliti, a bili su i geografski prognani daleko od glavnih sredita. Ogranienja su se ublaila tek
nakon Staljinove smrti, no tada su rtve iskljuenja bili uglavnom starije osobe i ene.133
Iskljuenje iz drutva nije znailo i gubitak nade u iskupljenje. U Njemakoj idovi nisu mogli postati
"arijci" kao to ni bogalj nije mogao prohodati; njihova je sudbina bila zapeaena. No u Sovjetskom
Savezu opi cilj drutvene i socijalne politike bilo je stvaranje uvjeta koji e iskorijeniti kriminal i
drutvene devijacije te poboljati zdravlje i drutveno blagostanje. Dvadesetih godina to je
opredjeljenje bilo isto toliko utopijsko koliko i bioloki raj to su ga zamislili u Njemakoj. Pod Staljinom
je openito razglaenu "zaostalost" trebalo nadvladati slubenim programima obrazovanja i
"kultiviranog ponaanja" pod pokroviteljstvom drave. Utjecaj na ponaanje a ne na razmnoavanje
bio je sredinji element sovjetske drutvene politike. Seljake i radnike uili su da je njihov ivot bio
"mraan" prije komunizma, i uvedeni su razraeni obredi javnog izvr-gavanja ruglu radi usaivanja
novih pouka. U proljee 1934., s dolaskom komunistikog novinara u jedno selo, odmah su postignuti
rezultati. On je donio britve za brijanje tradicionalnih seljakih brada; donio je laternu magicu (dijaskop)
i prazne staklene ploice, na kojima je crtao karikature seljana uhvaenih u nekulturnim djelima poput
254
GRADNJA UTOPIJE
pijanstva i mlaenja ene. Naveer je u seoskoj koli priredio predstavu, u kojoj su se suseljani
izrugivali i grdili svog susjeda koji je tukao enu, kako bi time prenio poruku o "kultiviranosti".134
Tridesetih godina, diljem Sovjetskog Saveza rukovodioci i lanovi partije podsjeali su ljude da ne
pljuju, da ne skidaju cipele i arape na javnim mjestima, da ne lee na sjedalima u vlaku i da ne mokre
na ulici. Naglaavanje drutvene higijene openito se prihvaalo kao sredinji initelj u izgradnji
socijalistike utopije. "Pranje zuba", objanjavalo se u jednom komsomolskom letku, "revolucionarni je
in."135
Pod Staljinom se promjena stajalita prema ponaanju i drutvenoj sredini odvijala usporedno s
promjenom stajalita prema obitelji. U tome su se i jedna i druga diktatura slagale. Za razliku od
obiteljske politike dvadesetih godina, koja je pretpostavljala postupni raspad klasine obiteljske
jedinice, jer je drava omoguavala obrazovanje i davala drutvenu potporu mladima a mukarci i
ene teili kolek-tivistikom nainu svakodnevnog ivota, drutvena politika pod Staljinom ponovno je

uspostavila obitelj kao sredinju drutvenu jedinicu, a ispravnu roditeljsku skrb kao uzornu sredinu za
novi sovjetski narataj. Ponovno otkrivanje obitelji kao sredstva za "preodga-janje djece" nadahnulo je
Antona Semjonovia Makarenka, koji je dvadesetih godina preuzeo logore i domove za siroad i
besprizorne. Makarenko je smatrao da se djeca mogu preobraziti strogom, vojnikom disciplinom i
kolektivistikom etikom, pa je postao Staljinov miljenik. U Knjizi za roditelje, objavljenoj posmrtno
1940. godine, Makarenko savjetuje roditeljima da djeci usade vrijednosti herojskoga socijalistikog
rada, kolektivizma i vjere u partiju.136
Obiteljsku politiku pokretala su dva prvenstvena razloga: poveanje nataliteta i osiguranje stabilnijeg
drutvenog konteksta u razdoblju brzih drutvenih promjena. Majke su prikazivali kao herojske
socijalistike uzore, a majinstvo se smatralo socijalistikom dunou. Za ene koje su se odazvale
tom pozivu uvedene su 1944. medalje: medalja za majinstvo drugog stupnja za petero djece i prvog
stupnja za estero djece; medalja majinske slave u tri stupnja za sedmero, osmero ili devetero
potomaka. Majke s desetero ili vie djece dobivale su s pravom naslov majke-heroja Sovjetskog
Saveza; u prosjeku je vie
255
DIKTATORI
od 5.000 ena na godinu dobivalo to najvie priznanje i diplomu od samog predsjednika Vrhovnog
sovjeta.137 U stilu socijalistikog realizma idealna obitelj bila je velika, skladna i marljiva. Mu i ena
trebali su jedno drugome pruati drugarstvo i potporu. Socijalistika se ljubav sada suprotstavljala
spolnoj razuzdanosti: "Takozvana slobodna ljubav i slobodni spolni ivot", propovijedala je Pravda
1936. godine, "potpuno su burujski." Vee spolno osloboenje, oito dvadesetih godina, trebalo je
ustupiti mjesto branoj odgovornosti i idealiziranom poticaju za gradnju socijalizma. Partijski junak
romana Sot Leonida Maksimovia Leonova, objavljenog 1930. godine, odrie se cigareta, alkohola i
seksa te brani ivot promatra samo kao "gorivo koje e mu potrostruiti snagu" za sutranje politike
napore.139
Tradicionalni brak rehabilitiran je 1934. godine. Lokalnim vlastima doputeno je da ponovno odobre
izradu vjenanog prstenja, koja je bila zabranjena od dvadesetih godina. Registracija vjenanja,
roenja i smrti u ZAGS-ovima (matinim uredima; ZAGS, zapis aktov grazdan-skogo sostojanija),
osnovanima 1919., bila je zamijenila crkvene obrede nakon revolucije. Ti su uredi bili tmurni, sjea se
jedna nevjesta, zidovi su bili prekriveni sablasnim plakatima o alkoholizmu i spolnim bolestima, a za
kratak obred u zapovjednom tonu trebalo je platiti tri rublje. Matini uredi preseljeni su poslije u vedrije
prostorije, i uvedeni su dui i sveaniji obredi.140 Reim je istodobno pootrio postupak razvoda. U
godinama nakon revolucije bilo je lako razvesti se, pa su tisue mukaraca naputale ene i obitelji,
preputajui ih dravi na uzdravanje. Prema uredbi o razvodu donesenoj 1936. prvi razvod stajao je
50 rubalja, drugi 150, a svaki sljedei 300 rubalja. "Odbjegle" oeve trebalo je pronai i prisiliti da plate
do polovine dohotka za uzdravanje djece koju su napustili. Oevi bjegunci izlagali su se opasnosti od
uhienja te novane kazne ili zatvora. Za tisue samohranih i zaposlenih ena drava je osigurala
brojne jaslice i vrtie. U njima je ve 1940. bilo mjesta za 2 milijuna maliana, od dojenadi do sedmogodinjaka, a dodatnih 4 milijuna mjesta bilo je namijenjeno djeci sezonskih radnica.142
Uvedene su otre mjere protiv onih koji se nisu prilagodili idealu sretne, drugarske obitelji s mnogo
djece. Kao i njemake, sovjetske su vlasti smatrale homoseksualnost prijetnjom za svoje natalitetne
priori256
GRADNJA UTOPIJE
tete, pa su je 1934. proglasile kanjivim djelom. Pobaaj je ozakonjen u studenom 1920., a zabranjen
1936. Iako za pobaaj nije bila predviena smrtna kazna kao u Njemakoj 1943., osobe koje su
obavljale pobaaje ekala je zatvorska kazna od jedne do tri godine, dok je ena za pokuaj
nezakonitog prekida trudnoe plaala kaznu do 300 ruba-lja. Promjena politike o pobaaju nije bila
tako brza kako se ini. Zakon koji je legalizirao pobaaj 1920. smatrao je prekid trudnoe nunim zlom
zbog tadanjih gospodarskih uvjeta. enska sekcija Komunistike partije drala je dvadesetih godina
da e pobaaj nestati s procvatom gospodarstva. To nije imalo mnogo veze s emancipacijom
sovjetskih ena. Reim je opravdavao odluku iz 1936. tvrdei da je pobaaj i opasan za ensko
zdravlje i sebini in koji ograniava rast budueg narataja sovjetskih "novih ljudi". Kako se tvrdilo,
ene nemaju pravo birati hoe li raati djecu za sovjetsku domovinu ili ne; one su imale "pravo"
oekivati da im drutvo osigura potporu u obiteljskom ivotu i u majinstvu. Jedan je ustupak uinjen
genetici: ene s nasljednom boleu mogle su podnijeti molbu za pobaaj.
Uzorni novi sovjetski ovjek tridesetih godina bio je heroj socijalistike izgradnje, kojega ne potiu
grubi prirodni nagoni ve racionalna elja da svlada te nagone kako bi postao "svjestan gospodar
samoga sebe".144 To se moglo postii usmjerenim programima izobrazbe i samousavravanja radi
oblikovanja i razvijanja discipliniranoga, kultiviranog i struno osposobljenog pojedinca. Sovjetski

psiholozi odbacivali su miljenje da je karakter priroen, jer bi to poticalo uvjerenje kako postoje
prirodno nie klase ili rase; reim ih je 1934. godine prisilio da odbace frojdovske ideje o nesvjesnom
kao dekadentnu burujsku znanost, jer su te ideje navodile na zakljuak kako je ovjek samo igraka
svojega nesvjesnog. ovjek moe oblikovati svoju osobnost, tvrdilo se, svjesnom samodisciplinom i
pravim obrazovanjem.145 Staljin je 1934. iskoristio proslavu prigodom dodjele diploma polaznicima
Vojne akademije kako bi u svom govoru upozorio na to da je "glavna stvar" odgoj ispravno
obrazovanog pojedinca, predanog komunistikom idealu i neustraivog u sueljavanju s potekoama.
Nekoliko mjeseci kasnije ponovno je pozvao "nove ljude", majstore tehnike i heroje rada, da podupru
komunistiku utopiju.146
257
DIKTATORI
U noi 31. kolovoza 1935. godine, u sekciji Nikanor-istok ugljenokopa Srednje Irmino, dijela
Donjeckoga ugljenog bazena u Ukrajini, mladom kopau Alekseju Grigorjeviu Stahanovu pruila se
prilika da pokae to sve moe sovjetski novi ovjek. Nadzornik ga je potaknuo da pokua oboriti
rekord u smjeni. Norma po radniku bila je 6,5 tona u jednoj smjeni. Stahanovu je trebalo samo pet sati
i etrdeset pet minuta da iskopa 102 tone. Kad je rano ujutro iziao iz jame, urno su sazvali
izvanredni partijski sastanak, na kojemu je njegov novi svjetski rekord pozdravljen kao politiki primjer
- cijelome svijetu - sovjetskoga novog ovjeka na djelu.147 lako su mu dva pomonika postavljala
podupirae i bez obzira na nadzornikovu velikodunu pomo, Stahanov je za nekoliko dana postao
nacionalni junak. Drugi su rudari za tjedan dana nadmaili njegov rekord - 119 tona, pa 125 tona - ali
Stahanov je imao sreu to je bio prvi. Komesar za teku industriju "Sergo" (Grigorij Konstantinovi)
Ordonikidze proitao je izvjetaj o njegovu svjetskom rekordu i naredio Pravdi da iskoristi rudara za
primjer "novog ovjeka", pa je 8. rujna taj list objavio raanje "stahanovskog pokreta" radi postizanja
izvanrednih uspjeha na radu.148 Stahanova su nagradili dodijelivi mu povlateni stan,
jednomjesenu plau i propusnicu za mjesno kino.
Za nekoliko tjedana stahanovci su se namnoili u cijeloj sovjetskoj industriji i poljoprivredi. U prvim
danima petogodinjih planova osnovane su udarnike brigade, ija je zadaa bila ubrzavanje
industrijalizacije neumjerenim kolektivnim trudom, dok je tridesetih godina naglasak bio na malim
ljudima, na anonimnim obinim radnicima koji su pomicali granicu sovjetske modernizacije. U
posljednjim godinama prvoga petogodinjeg plana, 1931.-1932., vlasti su izvrile pritisak da se
naglasak s malog ovjeka premjesti na "heroja rada". Izraz "heroj" poeo se sve ee upotrebljavati i
nije se primjenjivao samo na radnike nego i na uspjene portae, pilote i istraivae. Sovjetskim
piscima savjetovano je 1934. godine da se pozabave temom "herojstva".149 Stahanov je imao mnoga
svojstva idealnog "heroja", pa je sredinom tridesetih godina njegov intenzivan ali i radostan pogled
pratio javnost na mnogobrojnim plakatima i propagandnim brourama.
Bio je mlad, duga i privlana lica i simpatina smijeka. Bio je oenjen. Odrastao je u jednom selu
nedaleko od Orela i bio je tipian
258
GRADNJA UTOPIJE
predstavnik milijuna Rusa koji su otili u industrijske centre tridesetih godina; bila je tipina i njegova
kratka struna izobrazba. No Stahanov je, iznad svega, bio hrabar, odluan, nesputan i natprosjeno
sposoban mladi ovjek. Tridesetih godina 20. stoljea sovjetsku opsjednutost veliinom - veim
zgradama, golemim tvornicama, proizvodnim rekordima, stratosferskim letovima, neobino dugim i
zahtjevnim putovanjima - pratio je novi narataj "velikih" heroja, poteklih iz redova obinih ljudi, ali
izvanrednih zbog svojih herojskih djela.150
Za mukarcima nisu zaostajale ni "nove ene". Godine 1928. u Sovjetskom je Savezu bilo 3 milijuna
radnica, a 1940. otprilike 13 milijuna. Iako je tridesetih godina reim poeo naglaavati obiteljske
vrijednosti i raanje djece, ene svih dobi su radile, a medu njima je bilo najvie onih u najpovoljnijoj
dobnoj kategoriji za raanje djece - od dvadesete do dvadeset devete godine. Emancipacija ena bila
je dio ire kampanje protiv klasnog drutva, koju je Staljin 1936. godine smatrao dovrenom. Pravda je
1937. opisivala sovjetsku enu kao "novu enu" i citirala Staljinovu primjedbu kako "takve ene nisu
mogle postojati nikada prije". U stahanovskom pokretu bilo je i ena heroja rada, poput jedne
moskovske poljoprivredne radnice koja je postigla svjetski rekord u berbi kupusa. Postotak stahanovki
bio je openito manji, ali je 1936. objavljeno da 25% svih lanica sindikata prebacuje normu.152
Veina radnica radila je u sektorima koji su zahtijevali niu kvalifikaciju, kao to su tekstilna industrija i
poljoprivreda, u kojima je mogunost napredovanja bila slabija, ali su 1939. godine 30% inenjera i
ak 79% lijenika bile ene.153 Iako je enama bio ogranien pristup najviim poloajima, a morale su
se nositi s dvojakim pritiskom - s poslom i s voenjem kuanstva - smatrali su ih sastavnim elementom
u stvaranju nove zajednice. Staljinova frazerska izjava 1938. godine kako su "ene u naoj zemlji
postale velika snaga" moda je prikrivala stvarnost, tj. drutvenu diskriminaciju, ali je ipak otkrivala

prioritet koji se znatno razlikovao od prioriteta Treeg Rdcha.154

Nita tako potpuno ne daje saeti prikaz razliitih predodbi o novom ovjeku u dvjema diktaturama
kao dva poznata kipa koji su resili njemaki i sovjetski paviljon na Svjetskoj izlobi u Parizu 1937.
godine. Od ekspresionistike ruske umjetnice Vere Ignjatjevne Muhine
259
DIKTATORI
zatraeno je 1936. godine da napravi divovski kip koji je trebao stajati na vrhu sovjetskog paviljona.
Rezultat je bio Raboij i koThoznica (Radnik i kolhoznica). Odliven iz nehrajueg elika, kip je
predstavljao novog mukarca i novu enu. Dva lika u nadnaravnoj veliini, prekrasna, mladenaka,
naginju se prema naprijed, uzdignutih ruku, u radnoj odjei, mukarac s ekiem, ena sa srpom,
pogleda uprtih prema naprijed, napetih i gorljivih lica.155 To je kip komunistikih radnika-heroja u
kretanju prema budunosti. Za razliku od njih, monumentalni kipovi u Hitlerovoj Njemakoj prikazivali
su mukarce u vojnikoj pozi i upadljive tjelesne grade. Jedan od najpoznatijih bio je Kameradschajt
(Drugarstvo) Josepha Thoraka, odabran za postavljanje ispred njemakog paviljona, nasuprot
sovjetskom paviljonu. Poslije je premjeten u novi munchenski Muzej moderne umjetnosti otvoren
1937. godine. Kip prikazuje dva golema, gola muka lika - uzore tzv. "arijskog" mukarca, nabreklih
miia i isklesanih lica - kako stoje jedan do drugoga, stiui jedan drugome ruku s izrazom
drugarske povezanosti rasne brae i suboraca. Lica su im mrka, neumoljiva i ponosna; ovdje nema
pokreta prema naprijed, samo izraz nepopustljive obrane.156 Nema ni druice, tu je samo snana
homoerotika. To je kip rasnih ratnika.
Utopije ne postoje i ne mogu postojati. One su svojom naravi idealne ali nedostine, kao to je i
Utopija Thomasa Morea namjerno stavljena izvan dohvata stvarnih ljudi. I sovjetski i njemaki
eksperiment drutvene obnove mogao bi se nazvati i distopijom - koja ne stvara idealnu, slonu i
planiranu zajednicu ve moru nasilja, diskriminacije, proganjanja i iskrivljenih predodba.
Jaz izmeu utopijske mate i drutvene stvarnosti bio je oduvijek oit. Sovjetski grad bio je zbrkani
sklop planskih projekata i improvizirane gradnje; tijekom tridesetih i etrdesetih godina novo urbano
radnitvo moralo je ivjeti u malim, skuenim stanovima. Stanovnici Moskve imali su 1940. godine
prosjeno etiri etvorna metra, gotovo 30% manje negoli 1930.157 Mnogi su ivjeli u zajednikim
barakama u novim gradovima ili u potleuicama od ilovae i iblja. ivotni je standard pao ili stagnirao.
Sovjetski "novi ovjek" ivio je usporedo sa sve veim nasiljem i kriminalitetom - "huli260
GRADNJA UTOPIJE
ganstvom" u sovjetskom argonu - dok su milijuni amili u logorima i radnim kolonijama zbog sitnih
kanjivih djela koja je socijalistika sredina trebala iskorijeniti. U Hitlerovoj Njemakoj narodna
zajednica definirala je "narod" ogranienim pravilima: on nije mogao obuhvaati bioloki neiste,
kriminalne i drutveno devijantne osobe - milijune idova, Roma i Slavena koji su umoreni u ratnim
godinama. ene su bile za raanje, a ne za rukovoenje. Stranka je bila izrazito muka i nasilna, i
njezino je utjelovljenje bio samosvjesni i brutalni SS. Tijekom rata, nacionalsocijalistiki "novi ovjek"
postao je poinitelj strahovitih zloina diljem okupirane Europe.
S obzirom na takve okolnosti idealna zajednica mogla bi se smatrati samo namjernom izmiljotinom
koja je trebala prikriti porobljavanje i drutveno razmjetanje. No, koliko god bio privlaan, taj
argument zanemaruje jednu vanu pojedinost: oba su se diktatora opredijelila za idealiziranu
zajednicu koju su htjeli izgraditi i oba su stekla opu, pa i oduevljenu potporu stanovnitva u
ostvarivanju svojeg cilja. Ijedan i drugi sustav temeljili su na mitu o postizanju savrenosti. Oba su
obeala ukloniti nesklad iz prolosti i zamijeniti ga iskupiteljskom utopijskom budunou. Potkraj
tridesetih godina sovjetskom rjeniku drutvenog razvoja dodan je pojam beskonfliktnosti. Staljin je u
studenom 1935. godine izvrsno opisao novo doba obraajui se rad-nicima-herojima: "ivot se
poboljao, drugovi. ivot je postao radosniji."159 Hitlerje govorio, barem od 1935., kao daje sukobe iz
staroga klasnog drutva zamijenio novi drutveni sklad u kojem e se sadanjost i budunost stopiti u
idealno jedinstvo: "Naa je revolucija novi stadij... koji e zavriti ukidanjem povijesti."160
Ni u jednom ni u drugom sustavu budui ideal nije potisnut na status mitologije. Stvaranje socijalizma
znailo je drutveni preustroj, uklanjanje tragova starog poretka deportiranjem kulaka, miniranjem
crkava ili nametanjem "kultiviranosti". Njemaki je novi poredak zatvarao, sakatio i ubijao milijune u
ime biolokog spasa, premreio Njemaku brzim autocestama, obrazovao novu elitu u stranakim
kolama i nastojao zamijeniti klasine strukture drutvenog identiteta novom, rasno odreenom
tehnokracijom pod vodstvom stranke. I u jednoj i u drugoj zemlji ope oduevljenje naroda za novo
doba preraslo je okvir propagandnih plakata i reimskih filmskih novosti. U
261
DIKTATORI
jednom popularnom sovjetskom lageru iz tridesetih godina spominju se rijei "roeni smo za

ostvarenje bajki".161 Tridesetih godina mlada amerika socijalistkinja Seema Allan zabiljeila je u
Sovjetskom Savezu desetke susreta s ljudima obuzetima priprostim idealizmom. Jedna joj je ena koja se muila da podigne djecu uz voenje kolhoznog svinj-ca - uz ostalo rekla: "Shvaam sve to
naa zemlja treba. Radim svom duom!" ena je htjela da Amerikanka cijelom vanjskom svijetu kae
kako "mi izlazimo iz mraka na svjetlo".162 Nijednom promatrau njemakog drutva nakon 1933. nisu
mogli promaknuti dokazi sveope i oduevljene enje za novim poetkom i novim dobom.163
Tenja za utopijom moe se objasniti na nekoliko naina. 1 staljinistiki i nacionalsocijalistiki pokret
bili su po svojoj naravi samosvjesni i revolucionarni. Usporedba zlatne budunosti i dekadentne
prolosti iskoritavala se za usadivanje oduevljenja u narod i njegovo poistovjeivanje s reimom.
Staljinov cilj nije bio samo iskorjenjivanje burujskog doba nego i uklanjanje tragova burujskoga ili
malograanskog mentaliteta koje je on otkrivao u kulturi, znanosti i drutvenoj politici prethodnog
desetljea. Komunistika vizija tridesetih godina bila je usredotoena na proien]e. Ta je vizija
ukljuivala opasnije implikacije drutvenog ienja na temelju procjene drutvene ili politike
vrijednosti: reim je opravdavao istke potrebom da se zatiti revolucionarna budunost. 1 drutveni
idealizam nacionalsocijalizma ukljuivao je pojam proienja "proiren", Hitlerovim rijeima, "na
gotovo sva podruja".164 Za njega je revolucionarna istoa znaila i iskorjenjivanje dekadencije
republikanskog drutva iz dvadesetih godina 20. stoljea; njemaka kultura, znanost i drutvo "istili"
su se u ime rasnog idealizma koji je opravdavao diskriminaciju i nasilje kao elemente potrebne za
proienje. Ijedna i druga diktatura traile su legitimitet u ciljevima a ne u sredstvima.
Oba su sustava bila i podjednako predana znanstvenoj obnovi drutva. Tridesetih godina, znanstveni
znaaj drutvenog eksperimenta u Sovjetskom Savezu bio je njegov sredinji intelektualni temelj.
Posve utopijski drutveni eksperiment odbaen je u prilog drutvenog ideala utemeljenog na
znanstvenom razvoju socijalistike sredine. Naglaeni lamarkizam, odbacivanje frojdovske psihologije
radi ideje o promjenljivoj osobnosti i javna potpora Pavlovljevim istraivanjima
262
GRADNJA UTOPIJE [
induciranog ponaanja bili su znaci reimske zaokupljenosti modernom znanou kao temeljem
stvaranja socijalizma. Opsjednutost planiranjem potjecala je iz iste vizije o racionalnom drutvenom
razvoju.165 I nacionalsocijalistiki eksperiment temeljio se na znanosti povezanoj sa zaokupljenou
njemakih sociologa, biologa i socijalnih radnika istim drutvenim tijelom i sa zanimanjem psihologa
za priroeni rasni karakter. Stvaranje iste rase eugenikom politikom i prisilnim socijalnim mjerama
postalo je prvenstvena znaajka nacionalsocijalistike diktature; zanimanje za "zajednicu" na tetu
drutva izniklo je iz suvremenoga sociolokog idealizma; znanstveno zastupanje naslijea na tetu
sredine poticalo je obrazovne i socijalne prioritete usmjerene na maksimalni razvoj novih elita s rasno
definiranom osobnou.166
Po iskoritavanju znanstvene rasprave u opravdavanju tenje za idealnom budunou obje se
diktature smatraju "modernima". Elementi drutvenog konzervativizima i u jednoj i u drugoj - stajalite
prema obitelji i majinstvu, proganjanje homoseksualnosti i pobaaja, odbacivanje modernistike
arhitekture, uvoenje tehnokratskih zajednica umjesto klasnih podjela - nisu se opravdavali povratkom
na prolost nego aktualnim demografskim, sociolokim i geografskim zahtjevima novih poredaka.
Usprkos tome, bilo je bitnih razlika izmeu dvaju sustava. Sovjetska utopija, za kojom se teilo pod
Staljinom, bila je socioloka utopija iji je cilj bio stvoriti napredno drutvo utemeljeno na
zadovoljavanju ljudskih potreba. Nove zgrade I
u sumornim novim industrijskim gradovima bile su palae rada, |ii
radniki domovi, dravni vrtii i tehniki fakulteti. Heroji novog sov- 1
jetskog panteona bili su skromni radnici i seljaci; negativci su bili drutveni pokvarenjaci koji
potkopavaju drutveni napredak. '<
Utopija za kojom je teila Njemaka pod Hitlerom bila je bioloka (
utopija, opredijeljena za razvoj rasno istoga tijela sposobnog za razmnaanje prema strogim
demografskim smjernicama. Vrijednost i ]. dobrobit pojedinca mjerili su se po biolokoj korisnosti i
rasnoj vri- J jednosti i, ponajprije, po spremnosti za prihvaanje rtvovanja sama I sebe radi opstanka
vrste. Njemaki novi poredak gradio je ratne ',] spomenike, hramove stranakim muenicima, "vojnike
domove", stadione za igre i vojne parade. Heroji nove Njemake bili su politiki
263
DIKTATORI
ulini borci i vojnici koji su ve ginuli za ideal ili su to bili spremni uiniti u budunosti. Stoga je trud
uloen u gradnju takve utopije posve dolino propao s porazom u ratu 1945., jer je to bila logika
vulgarnog darvinizma na kojem se taj pothvat temeljio - pobjeda ili poraz u borbi za opstanak.
Sovjetski je eksperiment preivio mnogo dulje i postigao vie. Do Staljinove smrti drutveni ustroj i
socijalni sustav znatno su se promijenili od onih u dvadesetim godinama, uz visoku drutvenu cijenu i

visoku razinu prisile i diskriminacije. Poslije Staljinove smrti, partija je u mnogoemu krenula suprotnim
pravcem. Pobaaj je legaliziran 1955. godine, modernistika arhitektura zamijenila je revolucionarni
barok, a milijuni zatoenih drutvenih ili politikih devijanata puteni su na slobodu. No ambicija da se
stvori iskljuiva i drutveno zahtjevna komunistika zajednica, sa lanovima oblikovanima "konkretnim
uvjetima" komunistikog svijeta, nastavila je ivjeti sve do svoga konanog pada 1989. godine.168
264
7
Moralni svijet diktature
"Naa je etika sredstvo za unitenje staroga drutva eksploatatora; borba za jaanje i ostvarenje
komunizma osnova je komunistike etike."
V.I. Lenjin, Sabrana djela, XXVI1
"Najvanija je rasa a ne formalno pravo; pravo i ivot rase ne smiju se razdvajati."
Hermann Goring, kolovoz 1934.2
Kad se govori o njemakoj i sovjetskoj diktaturi, rijetko se postavlja temeljno pitanje za razumijevanje
razloga zbog ega su se one tako ponaale prema stanovnitvu kojim su vladale: zato su mislile da
imaju pravo? Vode dvaju reima nisu nipoto smatrali estoki progon svojih stvarnih i zamiljenih
neprijatelja zloinakim ili nemoralnim inom. Malo je vjerojatno da su Staljin i Hitler provodili besane
noi mueni mislima na milijune rtvovane na njihov nalog. Ni u jednom ni u drugom sluaju diktatori
nisu pokazivali nikakvu vidljivu dvojbu u opravdanost svojih naela. Besavjesnost nije bila samo
posljedica izvanredne bezobzirno iskoritene moi niti izraz moi kao prava. I u jednoj i u drugoj
diktaturi stvoren je jedinstven moralni svijet radi opravdanja i objanjenja najprljavijih i najsamovoljnijih djela.
Povjesniari vrlo oprezno pristupaju rekonstrukciji moralnih pogleda jedne i druge diktature jer se
njihove etike postavke veinom smatraju samo retorikim ili demagokim sredstvima za ublaavanje
gorka okusa dravne represije. Meutim, zanemarivanje etikih objanjenja reima ozbiljno iskrivljuje
povijesnu stvarnost i potkopava svaki pokuaj da se shvati djelovanje tih dviju diktatura u
265
DIKTATORI
njihovim okvirima. I jedan i drugi reim poticali su snani moralni imperativi koji su osporavali i prelazili
norme starorimskog i kranskog naslijea. Ti reimi nisu se oslanjali samo na postojanje moi krute
prisile za provedbu svojih vrijednosti, ve su se izravno suprotstavljali drugim moralnim zasadama koje
su ugroavale njihove pretenzije na zakonitost i moralnu vrijednost. Najoitije primjere toga moralnog
suprotstavljanja nalazimo u njihovim stajalitima prema vjerskim zajednicama i pravu. 1 religija i pravo
potjeu od moralnih tradicija koje su mnogo starije od diktatura o kojima je ovdje rije; i religija i pravo
nudili su moralnu sferu ili moralnu referentnu toku onima koji su se htjeli ograditi od bezobzirne
ideologije obaju sustava. Diktatura nije samo odbacivala druga moralna stajalita kao nevana, ona se
borila protiv drukijih tumaenja pravde i moralnog uvjerenja.
1 jedan i drugi sustav bili su uvjereni da moralne norme nisu sveope ili prirodne ili plod boanske
objave. Moralni svijet obiju diktatura nije se temeljio na apsolutnim moralnim vrijednostima nego na
relativnim vrijednostima izvedenima iz odreenih povijesnih okolnosti. Priroda je bila jedina apsolutna
stvarnost koju su ta dva sustava priznavala. Cijeli sustav marksistiko-lenjmistike misli u Sovjetskom
Savezu temeljio se na ideji "dijalektikog materijalizma", koja je u Staljinovo doba bila izvanredni
autoritet. Staljin ju je sam slubeno definirao u ogledu o Dijalektikom, i -povijesnom materijalizmu,
objavljenom 1938. godine. Filozofijska bit te ideje bila je jednostavna, pa i simplicistika: sve u prirodi
dio je objektivnoga materijalnog svijeta koji je i cjelovit i stalno izloen promjeni. Promjene se zbivaju
"dijalektiki". Taj je izraz u novom vijeku prvi upotrijebio, u 19. stoljeu, nemarksistiki njemaki filozof
G. W. F. Hegel kako bi opisao dinamika protuslovlja koja pokreu sve pojave, od niih do viih oblika
postojanja. Marksisti su tvrdili kako se dijalektikim materijalizmom moe opisati i razvoj prirodnoga
svijeta i evolucija povijesti kao slijed gospodarskih sustava s razliitim drutvenim kontradikcijama,
posljedicama klasnog sukoba. Staljin je od marksizma preuzeo miljenje da se te promjene mogu
odrediti vidljivim, znanstvenim povijesnim zakonitostima -kao to znanstvene zakonitosti upravljaju
ponaanjem svijeta
266
MORALNI SVIJET DIKTATURE
prirode. Ti su zakoni, napisao je Staljin 1952. godine, "odraz objektivnih procesa neovisnih o ljudskoj
volji".3 Zbog veze prirodnih znanosti i socijalne povijesti, koju je prvi put formulirao Lenjin, pojava
komunizma nije bila sluajni povijesni dogaaj nego povijesna sudbina, proizvod bitne naravi stvari.4
Zakonitosti razvoja davale su revoluciji neodoljiv prizvuk legitimnosti. Komunizam su tumaili kao
najnapredniji i najrazvijeniji stadij u povijesti i time, po definiciji, etiki moniji od svih drugih oblika
drutva. Prema Lenjinu, sovjetski moral odreivala je povijesna borba proletarijata. Sve to slui

"interesima klasne borbe" bilo je moralno; sve to ometa povijesni put prema komunizmu bilo je
nemoralno.5 Ta je formulacija Komunistikoj partiji, kao avangardi revolucionarne borbe, nudila
neograniene mogunosti u odreivanju oblika djelovanja i razmiljanja najprimjerenijih odreenom
stupnju povijesnog razvoja. Lenjin, a zatim i Staljin, oborili su Marxovu sredinju tezu prema kojoj
politiku, kulturnu, misaonu i svaku drugu nadgradnju odreuje u potpunosti narav gospodarskog
sustava. Staljnov najoriginalniji doprinos marksistikoj filozofiji jest njegovo ustrajavanje na tvrdnji kako
se gradnja komunizma ne oslanja samo na konkretne materijalne uvjete nego i na subjektivnu ulogu
partije u "organizaciji, mobilizaciji i preobrazbi" drutva. Te partijske funkcije ukljuuju iskaze
revolucionarne volje koji odraavaju temeljnu povijesnu stvarnost, pa stoga nisu nikakav hir; rnedutim,
u takvom okviru svaki zloin poinjen u ime drave mogao se prikazati i kao pravovremena inicijativa u
slubi revolucije.6
Hitler je drukije tumaio prirodu i povijest. Dok je marksistima sredstvo povijesne preobrazbe bila
klasna borba, Hitleru je to bio rasni sukob. On je izvodio svoju povijesnu viziju iz grubog darvinizma,
gotovo sigurno iz djela Ernsta Haeckela, koji je ezdesetih godina 19. stoljea njemakoj javnosti
tumaio Darwina naglaavajui vanost prirodne selekcije i u ljudskoj i u ivotinjskoj populaciji. Za
Hitlera glavna znaajka prirode nije bila kao u Staljina meuovisnost prirodnih pojava nego upravo
njezina suprotnost: "unutarnje odvajanje vrsta svih ivih bia". Vrste u prirodi ostaju bioloki iskljuive,
bio je uvjeren Hitler, zbog prvenstvenog nagona za samoodranjem.
267
DIKTATORI
"Rasna istoa najvii je zakon", napisao je poetkom dvadesetih, godina u sinopsisu za
"Monumentalnu povijest ovjeanstva", koju nije nikada napisao.7 Prirodna borba za hranu i teritorij,
koju opisuju biolozi, s vremenom mijenja ravnoteu vrsta u prilog jaih. "Priroda je neumoljiva",
nastavlja Hitler u istom sinopsisu, "a to znai pobjedu jaega."8
Hitler je nekritino primijenio zakone prirode na ljudsku povijest. ovjeanstvo se dijeli na rase, a ne
na vrste, no i tu priroda odustaje od "mijeanja vie rase s niom". Kad do toga doe, posljedica je
regresivno razmnoavanje, obrnuta evolucija. Prevladavajua povijesna stvarnost uvijek je "borba
naroda za opstanak" protiv drugih, rasa i opasnosti od biolokog oneienja, koju je Hitler posebno
povezivao sa idovima.9 Kultura ne sadri vjene istine, smatrao je, ve je uvjetovana trajnim
nadmetanjem viih naroda ("kulturotvornih" ili "kulturonosnih" rasa, kako ih je nazivao) u borbi protiv
slabijih naroda. eljezna logika povijesti tjera narode sposobne za zdravo stanovnitvo i viu kulturu
na oponaanje ivotinjskog carstva otimanjem teritorija i hrane. Nacija ili rasa nije opravdana nikakvim
vanjskim ili apsolutnim moralnim normama, koje su filozofi nacionalsocijalizma jednoglasno odbacivali,
nego mjerom u kojoj moe braniti svoje povijesno pravo na opstanak. Njemaka je bila suoena s tim
povijesnim imperativima kao i svaka druga nacija: "Samoouvanje i postojanost veliki su poticaji na
kojima se temelji svaka akcija", pisao je Hitler 1928.10 Meutim, u ovom sluaju njemaki ili "arijski"
narod, koji se penjao "beskrajnim ljestvama ljudskog napretka", bio je nacionalsoci-jalistima vrhunac
povijesnog postignua, kao to je komunizam socijalistima bio najvii oblik ljudske evolucije. Hitlerova
Njemaka bila je suoena s neizbjenom sudbinom ozakonjenom logikom prirode i povijesti. 1 Hitler je
vjerovao da e arijski narod samo vrhunskom voljom svladati zapreke oko sebe i dovriti svoje
povijesno poslanje.n
U jednom i u drugom sluaju diktatura nije bila opravdana subjektivnim initeljima (npr. ambicijom
monih ljudi) nego objektivnim zakonima prirode i povijesti. Rezultat je bio moralni pomak koji je te
reime i njihove zastupnike izravno oslobodio odgovornosti za
268
MORALNI SVIJET DIKTATURE
njihove postupke: moglo se tvrditi - i tvrdilo se - da bioloka ili povijesna nunost, a ne ljudski hir,
stvaraju novi moralni poredak i upravljaju ljudskim ponaanjem. Te povijesne sile Staljin je nazivao
"autentinim znanjem" i "objektivnom istinom", a Hitler "strogim i krutim zakonima prirode".12 1 jedan i
drugi odbacivali su pomisao da su njihovi sustavi povijesne sluajnosti; oni su bili "pravi" za svoje
doba. S obzirom na izvanrednu mo dvojice diktatora, ti osobni svjetonazori dali su moralnu potporu
jednom i drugom sustavu. Njihov nadmoni osjeaj povijesne sigurnosti nedvojbeno je potaknuo
mnoge zlouporabe diktature, ali je zahtijevao i borbu za moralna podruja koja je ve zauzimala
apsolutna etika crkve i klasine pravne znanosti.
Potkraj 1930. godine, u svetitu Bogorodice pokraj ceste u zapadnoj Ukrajini dogodilo se udo: kip od
lijevana eljeza vienje kako lije krvave suze. Tisue hodoasnika pohrlilo je iz susjednih sela u
jesensku hladnou. Neki su umrli uz cestu. Nakon nekog vremena lokalne komunistike vlasti ogradile
su svetite i postavile strau, ali su hodoasnici ogradu odgurali ustranu, a milicajce potjerali. Zatim su
onamo uputili znanstveno povjerenstvo da proui kip i raskrinka udo kao puko praznovjerje, pa time
natjera na razlaz mnotvo koje se utaborilo na okolnim poljima. Kako su ustanovili strunjaci, glavu

kipa izjela je korozija, pa se voda puna hre probijala kroz lice doimajui se poput krvavih suza.
Ponijeli su na mjesto "uda" boce zelene, plave i ute vode, pa su s vrha ljestvi ulili vodu u glavu;
Bogorodica je poela prolijevati suze razliitih boja. Mnotvo je pred tim novim udom isprva
zanijemjelo, ali kad je jedan od znanstvenika pokuao objasniti daje posrijedi znanost a ne Bog,
hodoasnici su napali ekipu i nasmrt premlatili dvojicu. Nekoliko dana kasnije stigli su vojnici kako bi
zatitili drugu znanstvenu delegaciju. Mnotvo ih je odmah napalo, i u guvi je kip oboren i razbijen. U
sukobu je smrtno stradao jedan lokalni slaboumnik, i njegov se sprovod pretvorio u veliku procesiju na
elu sa sveenicima i monasima koji su nosili kandila i ophodne zastave. Time je strpljenju komunista
doao kraj: milicija je bajunetima razjurila procesiju, kako je pisalo u izvjetajima, i pobila stotine
ljudi.13
269
DIKTATORI
Sukob izmeu dvaju idejnih sustava bio je rijetko tako izravan i krvav, ali su natezanja oko uda
omoguila doista javnu borbu izmeu znanstvenog materijalizma nove komunistike drave i trajnog
vjerskog uvjerenja velikog dijela stanovnitva Sovjetskog Saveza. Kranstvo je bilo potpuno
nespojivo s komunizmom. Usprkos tome, odnos revolucionarnog pokreta i vjere bio je dvosmislen.
Prije Prvoga svjetskog rata nekoliko je istaknutih socijalista tvrdilo da je prvobitno kranstvo po svojoj
naravi socijalistiko i da bi Krista trebalo smatrati prvim proleterskim revolucionarom.14 U posljednjim
godinama carstva bilo je bezbroj milenaristikih pokreta, podravajui apokaliptinu revolucionarnu
borbu koja je sa svoje strane i njih podravala. U tome su sudjelovali i sveenici, koji su kritizirali
socijalne ekscese staroga reima i obeavali iskupiteljsku politiku budunost.15 Poetak sukoba
jasno je oznaila tek pobjeda boljevizma u studenom 1917. Kao i Marx, Lenjin je bio neumoljivo protiv
svakog vjerskog osjeaja. "Svaka vjerska ideja", pisao je Maksimu Gorkom 1913. godine, "najopasnija
je podlost, najsramotnija 'zaraza'." Bogotovlje je odbacivao kao "ideoloku nekrofiliju". Bog je bio
samo sredstvo za "uspavljivanje klasne borbe".16
Novi komunistiki reim nije preozbiljno shvatio opasnost od kranstva. Komunisti su tumaili religiju
u klasnom smislu, pa je Crkva za njih bila sredstvo staroga reima za irenje iluzija o budunosti.
Pretpostavljalo se da e s ruenjem starog sustava vjerska uvjerenja splasnuti. Sveenici su bili klasni
neprijatelji, ali ih komunisti nisu smatrali vanim suparnicima u osvajanju srca i due masa koje je
povijest trebala pretvoriti u socijalistike mase. Bitku su mnogo bolje shvaali ruski krani (i nekolicina
mesijanskih boljevika na elu s Anatolijem Vasiljeviem Lunaarskim i Nikolajem Aleksandroviem
Berdjajevim). Sobor (sabor) Ruske pravoslavne crkve objavio je u studenom 1917. da je boljevizam
"potekao od Antikrista", a nekoliko tjedana kasnije anatemizirao je boljeviki pokret. Sabor je
sveenike podsjetio da je kranstvo "jedinstvena istina" iznad politikih previranja. U pismu koje je
nekoliko godina poslije objavila skupina zatoenih episkopa ponovljeno je uvjerenje Crkve da su
"naela morala, pravde i zakona apsolutna i nepromjenjiva", a naela komunizma uvjetna i
prolazna.18
270
MORALNI SVIJET DIKTATURE
Crkva se odjednom suoila s dugo oekivanom borbom izmeu Boga i Sotone, i to za duu Rusije.19
Komunistiki reim smatrao je Crkvu politikom institucijom, a ne skupom uvjerenja. Dvadeset osmoga
sijenja 1918. Ruska pravoslavna crkva slubeno je odvojena od drave; vjersko uvjerenje bilo je
doputeno sve dotle dok nije ugroavalo javni poredak ili zadiralo u politiku. Vjerska je imovina
zaplijenjena i poeo je dvadesetogodinji program zatvaranja crkava. Religija je izbaena iz kola.
Drava i partija bile su slubeno ateistike, premda je bilo kranskih vjernika u objema. Vjera se
slubeno smatrala obinim praznovjerjem koje e otkria moderne znanosti ubrzo pomesti. Mladi
revolucionari uivali su u pakosnom svetogru. Brigade komsomolaca kruile su na Boi ulicama
pjevajui prostake verzije boinih pjesama i nosei crvena boina drvca. U Bakuu su pozvali
skupinu djece da provjere biblijsku istinu, pa su ih povezli u park i rekli im da mole za ruak. Kad se
nita nije pojavilo, rekli su im da zazovu Lenjina, pa se za nekoliko minuta pojavio kamion natovaren
kruhom, sirom i voem. "Eto, vidite", rekli su djeci, "kruh vam ne daje Bog nego Lenjin."20
Ismijavanje vjere pokazalo se kontraproduktivnim. Reim je postupno poeo shvaati da je vjera
snana moralna stvarnost koju godine revolucije i graanskog rata nisu nimalo uzdrmale. Reim je
1921. preao s politike represije na idejnu borbu. Lenjin je pozvao partiju da usvoji program
"borbenog ateizma" i "borbenog materijalizma".21 Vjeru je trebalo poraziti snagom znanstvenog
objanjenja kao "jedinom istinom". Partija je u lipnju 1923. osnovala Ligu bezbonika na elu s
Emilijanom Mihajloviem Jaroslavskim, starim boljevikom, koji je prije Staljina nakratko bio sekretar
Centralnog komiteta partije i najuvjereniji ateist medu novim rukovodiocima reima. Liga je 1929. imala
9.000 elija ateistikih agitatora i 465.000 lanova.22 Godinu dana poslije, 1924. godine, osnovano je
Drutvo borbenih materijalista. Partija je pokrenula svesavezni program ateistike propagande i

znanstvenih demonstracija. Otvorene su grobnice pedeset osmero svetaca kako bi se lokalnom

stanovnitvu pokazalo da su u njima samo kosti i prah (iako je, kako se govorilo, sv. Sergije
Radonjeki pronaen posve uuvan, na ushit
271
DIKTATORI
prisutnih i na zaprepatenje manastirskog komunistikog uvara, kojega je mnotvo nakon toga
pretuklo).23 Ateistiki tjednik Bezbonik poeo je izlaziti 1922. i ubrzo je dostigao nakladu od nekoliko
stotina tisua primjeraka; mjesenik Bezbonik u stanka (bezbonik za alatnim strojem) bio je
namijenjen proletarijatu; u asopisu Ateist, koji je pokrenut 1925., objavljivani su sofisticiraniji
znanstveni lanci kojima su osporavane moralne i metafizike postavke crkvene inteligencije.
Dvadesetih godina dvije su strane najee otro raspravljale. Na sovjetskim sveuilitima i u
ustanovama organizirana su izravna suprotstavljanja, i to je za religiju bila javna platforma kakvoj se
teko mogla nadati. Sveto pismo je prostaki izvrgnuto ruglu u knjizi Biblija za vjernike i nevjernike,
objavljenoj 1922. godine. Pamflet Pjotra Pavelkina "Ima li Boga?" osporio je same temelje vjere.
Partija je poticala protureligijske agitatore da na sastancima postavljaju provokativna pitanja,
primjerice "Je li mogue uskrsnue?"24 Pitanje besmrtnosti postalo je ak predmetom znanstvenog
eksperimenta. S nadom da e moi pokazati kako znanost, a ne religija, moe ponuditi vjeni ivot,
neki sovjetski biolozi poeli su traiti naine za usporavanje starenja i za "oivljavanje" ljudskih organa.
Odjel za ivu materiju Instituta za eksperimentalnu medicinu istraivao je biokemijske elemente kojima
bi se moglo sprijeiti raspadanje. Jedan od istaknutih bogostroitelja, Aleksandr Aleksandrovi
Bogdanov, umro je 1928. tijekom transfuzije kojom je htio postii tjelesnu besmrtnost.25
Sovjetski reim nastojao je istodobno prisiliti vjerske zajednice na prihvaanje novog poretka i
priznavanje podreenosti reimu. Vlada je 1922. pronala nain za iskuavanje ravnotee moi dvaju
sustava, koji je dramatino zaotrio njihov sukob, pa je nasilan ishod postao gotovo neizbjean.
Crkvama je nareeno da predaju sve dragocjenosti iz riznica, ukljuujui kalee i ruho za podjelu
svetih sakramenata. Prodajom tih predmeta trebalo se, navodno, doi do sredstava za rtve gladi u
Sovjetskom Savezu, ali posrijedi je bio samo odnos Crkve i drave. Patrijarh Tihon nevoljko je naredio
sveenicima da posluaju vlasti, ali da ne predaju predmete potrebne za sakrament. Vlasti su tada
silom zaplijenile i njih. Tijekom
272
MORALNI SVIJET DIKTATURE
izvlatenja ubijeno je vie od 8.000 sveenika i bilo je vie od 14.000 estokih sukoba s razjarenim
parohijanima. Reim je inscenirao pedeset pet procesa neposlunim sveenicima svih vjeroispovijesti
te pogubio niz istaknutih crkvenih dostojanstvenika, ukljuujui lenjingradskog mitropolita Benjamima,
popularnog i skromnog sveenika, poznatog po predanosti najsiromanijim lanovima svoje
zajednice.26 Tajna policija nakratko je zatvorila i samog patrijarha zbog kontrarevolucionarne
djelatnosti, ali gaje zatim pustila kad je pristao potpisati priznanje, koje je objavljeno u dravnom listu
Izvjestija: "Ovime izjavljujem sovjetskim vlastima da vie nisam neprijatelj sovjetske drave."27
Dok je Tihon bio u zatvoru, skupina radikalnih sveenika, pobornika crkve koja bi bila vie u skladu s
modernim vremenima, zauzela je patrijarsi]u i objavila raskol s Pravoslavnom crkvom. Uz slubeno
odobrenje vlasti, obnovljena su osnovali "ivu crkvu", objavili daje kranstvo ipak u skladu s moralnim
ciljevima socijalizma ("svaki astan kranin morao bi svim sredstvima oivotvoriti velika naela
Oktobarske revolucije") te uveli osuvremenjenu liturgiju i demokratske postupke.28 Iako je 1925. iva
crkva imala 12.593 parohija i 192 episkopa, njezino preporoeno kranstvo nije privlailo vjernike, pa
je drava obustavila potporu. Dvije godine poslije, 1927., mitropolit Sergej (Stragorodski), najstariji
visoki sveenik poslije Tihonove smrti 1925., priznat je kao vritelj dunosti poglavara Ruske
pravoslavne crkve nakon to je i on proveo neko vrijeme u zatvoru i potpisao priznanje. Mitropolit je
29. srpnja 1927. objavio izjavu da Crkva priznaje Sovjetski Savez kao svoju "graansku domovinu" iji
su "uspjesi i radosti nai uspjesi i radosti".29 No stotine sveenika nisu htjele "caru priznati carevo";
1930. otprilike jedna petina zatoenika u logorskom kompleksu Solovki na krajnjem sjeveru bili su
rtve vjerskog progona.
Potkraj dvadesetih godina religija se odrekla politikog sukoba s komunizmom, ali su vjerski osjeaji
velikog dijela stanovnitva Sovjetskog Saveza bili vrlo oiti. Govorilo se da su Staljina izvjetavali o
"udu" Bogorodiinih suza i provali vjerskog oduevljenja koje je ono potaknulo. Na esnaestom
kongresu partije 1930. godine Staljin je zloslutno objavio da je religija "konica u gradnji
273
DIKTATORI
socijalizma", ali je Centralni komitet ve godinu dana prije bio odluio da je iskorjenjivanje religije
argumentima doivjelo neuspjeh, pa je stoga potrebna potpuno drukija antireligijska kampanja.30
Pod Staljinom su kulturne i institucionalne djelatnosti svih konfesija u Sovjetskom Savezu nemilosrdno

ukinute, a tisue sveenika umorene su ili prognane. Nakon 1929. ideoloki rat protiv religije zaotren
je uz primjenu sirovih parola, npr. "lupaj religiju po glavi svaki dan".34 Reim je religiju smatrao
glavnom preprekom u modernizaciji sovjetskog drutva, a vjerske zajednice politikim pobornicima
kapitalistikih ostataka.
Fiziki napad na religiju znaio je zatvaranje ili konfiskaciju crkava, kapela, damija, sinagoga i
manastira. Napad je poeo umjereno 1928. godine zatvaranjem 532 vjerska objekta; do 1940. veina
je minirana, zatvorena ili iskoritena za razne graanske svrhe. Poznati manastir Strastnoj u sreditu
Moskve pretvoren je u nacionalni antireligijski muzej, u kojemu su plakati i razni predmeti naglaavali
kako sve religije potjeu iz drevnog izvora primitivnog praznovjerja; diljem Sovjetskog Saveza
namnoile su se manje izlobe i muzeji znanstvenog ateizma.32 Mjere su pogodile sve crkve i sljedbe.
U doba revolucije Ruska pravoslavna crkva imala je 46.457 crkava i 1.028 manastira; prema
procjenama, 1939. djelovalo ih je jo od stotinu do manje od tisuu.33 U Moskvi je 1917. godine bilo
est stotina vjerskih zajednica svih vrsta, ali ih je do 1939. preivjelo samo dvadeset. Nije poteena
ni prokomunistika iva crkva. U Lenjingradu, u kojem je ta crkva privukla najvie bivih vjernika
Pravoslavne crkve, djelovala je 1940. samo jedna bogomolja. Smanjivao se i broj aktivnih sveenika;
od 290 pravoslavnih episkopa i 400 episkopa ive crkve posveenih dvadesetih i tridesetih godina,
ostalo ih je 1941. samo po deset u svakoj crkvi. Neki su umrli u logorima, drugi su pogubljeni zbog
kontrarevolucije, a nepoznat broj se skrivao. Broj paroha smanjio se sa 40.000 (prema procjenama)
potkraj dvadesetih godina na otprilike 4.000 1940. Istu su sudbinu doivjele tisue katolikih,
baptistikih, idovskih i muslimanskih sveenika.34
Staljin je bio pokretaka sila pojaane antireligijske kampanje. Ona je poela s novim zakonom o
vjerskim organizacijama, koji je stupio na snagu 8. travnja 1929. Njime je jo vie suen ogranien
274
MORALNI SVIJET DIKTATURE
status vjerske djelatnosti predvien Ustavom iz 1918. Ni jedna vjerska zajednica nije se vie smjela
baviti djelatnou koju su openito nazivali vjerskom propagandom; zabranjene su sve studijske
skupine i biblijski kruoci, enski i omladinski vjerski pokreti, crkvene itaonice i knjinice, svi oblici
vjerskog obrazovanja i slubeno obraenje. Sveenicima su bili doputeni samo vjerski obredi i nita
vie. Obrede su morali voditi sveenici nastanjeni u tom podruju u posebnim za to odreenim
zgradama, a u crkvama su se mogle izlagati i uvati samo liturgijske knjige.35 Svi sveenici morali su
dravi plaati sve to bi zaradili - porez na dohodak od 80% te dodatnih 20% zbog nesluenja vojnog
roka. Promijenili su se i propisi o pravima sveenika na prebivalite, pa su sveenici bili prisiljeni ovisiti
o dareljivosti vjernika koji su im mogli-ponuditi sobu i redovito im darivati hranu. Sveenici koji su
htjeli kupovati hranu u dravnim trgovinama morali su plaati poseban polog. Prema dopunskom
zakonu objavljenom 5. kolovoza 1929., siromani sveenici nisu smjeli financijski pasti na teret dravi,
pa su im ukinuta sva socijalna i mirovinska prava te zdravstveno osiguranje.36
Novi je zakon posebno potvrivao pravo na antireligijsku propagandu, pa je tridesetih godina Sovjetski
Savez bio preplavljen ateistikim djelatnostima. Na dan donoenja novoga zakona o vjerskim
organizacijama Centralni je komitet osnovao tzv. "Komisiju za vjeru" ija je dunost bila nadgledati
postupnu likvidaciju organizirane vjerske djelatnosti. Odgovornost za obrazovni rad povjerena je Ligi
bezbonika, koja je 1929. najavila jo veu gorljivost u borbi protiv religije, preimenovavi se u Ligu
borbenih bezbonika. Liga je od 465.000 lanova 1929. prerasla u masovni pokret sa 5,600.000
lanova 1932. Antireligijski propagandni materijal -"agitacijske prirunike" - osiguravao je sredinji
dravni propagandni aparat. Tim materijalom koristili su se na redovitim sastancima koje je Liga
organizirala u svakom selu, tvornici i uredu. "Vaa je zadaa", pisalo je u jednoj partijskoj okrunici
1937., "objasniti masama reakcionarni klasni karakter Uskrsa i vjerskih blagdana openito i religije u
cjelini."37 Partija je 1920. organizirala samo 230 antireligijskih predavanja; 1940. odrano je 239.000
predavanja za
275
DIKTATORI
11 milijuna sluatelja. Znanstveni materijalizam promicali su kao pravi put. Boi je preimenovan u
Dan industrijalizacije. Seljake su uili "bezbonoj meteorologiji", a kolhozi su obraivali "bezbone
hektare" kako bi sumnjiavim ili praznovjernim seljacima dokazali da se znanou mogu postii vei
prinosi nego molitvom. Partija je 1929. uvela "trajni radni tjedan" kako bi sprijeila nedjeljni odlazak u
crkvu; poslije etiri radna dana slijedio je neradni dan, pa je veina nedjelja bila radna.38
Posljedice novog vala ateistikog odgoja i proganjanja religije bile su dvojake. Crkve su preivjele
improvizacijom u ogranienom doputenom prostoru. Jedan nizozemski teolog, koji je posjetio Moskvu
1930., smjestio se u malom hotelu nasuprot jednoj crkvici. Promatrao je prolaznike i zamijetio kako
mnogi neupadljivo saginju glavu ili gornji dio tijela prolazei uz crkvicu. Kad je preao ulicu i priao
c?kvici, ugledao je pokraj vrata veliki oglas s poznatom Marxovom izrekom, "Religija je opijum za

mase". U samoj crkvici sveenik u otrcanom ruhu propovijedao je vjernicima, praen stalnim tuljenjem
i podrugljivim povicima skupine "bezbonih" aktivista koji su stajali na jednoj strani. Sveenik je rekao
posjetitelju kako e se crkvica ubrzo preurediti u kulturni centar; susjedna crkva Sv. Vladimira
pretvorena je u kinematograf, u ijem su se predvorju neki posjetitelji jo krstili prolazei pokraj mjesta
gdje je neko visjela ikona Bogorodice.39
Vjersko tovanje i uvjerenje zadralo se tijekom cijelog staljinistikog razdoblja. Prema popisu
stanovnitva iz 1937., vie od polovice stanovnitva (57%) jo su sebe smatrali vjernicima. Sovjetski je
reim oklijevajui reagirao na tu stvarnost. Staljin je najprije naredio privremeno poputanje vjerskog
progona poetkom tridesetih godina, ali je 1937. bijesno napao Ligu pod Jaroslavskim i Komisiju za
vjeru zbog neuspjene i spore borbe protiv vjerskog uvjerenja, pa su Ligu estoko oistili uz ostale
partijske institucije. Staljinov Ustav iz 1936. dao je sveenicima pravo glasa, koje su bili izgubili 1918.,
i ta je promjena politike zbunila ateistike komuniste. Ponekad se tvrdi da je Staljin, nekadanji
sjemenitarac, jo gajio ostatke vjerskog osjeaja, koji bi mogli objasniti povremeno poputanje u
inae nemilosrdnoj kampanji protiv vjerskog svjetonazora. Nema dokaza
276
MORALNI SVIJET DIKTATURE
koji bi potkrijepili takav zakljuak. Staljin je ostao dosljedan pobornik znanstvene i materijalistike
osnove spoznaje. Njegovi ustupci religiji bili su taktiki i oportunistiki, ali sveenicima nisu davali
nikakav imunitet glede njihova statusa u revolucionarnoj dravi. Mitropolita Sergeja i pedeset jednog
episkopa slubeno su priznali kao vrhovno tijelo Pravoslavne crkve u sijenju 1937., ali je iste godine
zbog kontrarevolucionarnog djelovanja i pijunae uhieno pedeset episkopa, koje su strijeljali ili
zatvorili.40 Poslije "poputanja" progona, koje se osjetilo 1936., slijedile su tri godine najintenzivnijeg
zatvaranja crkava, uhienja sveenika i antireligij-skog terora. Staljinu je Pravoslavna crkva (ali ne i
raskolnike sekte ili idovstvo) bila korisna kao pitomo, pokorno sredstvo reima. Na svako
osporavanje svjetonazora sovjetskog komunizma reim je uvijek reagirao nepopustljivim
neprijateljstvom.
Oportunistiki karakter staljinistike vjerske politike jasno se oitovao u obnovi pravoslavlja 1941.
godine, kada je vjera trebala pridonijeti Domovinskom ratu i zavarati saveznike. Vodei sveenici
Pravoslavne crkve objavili su na engleskom izbor tekstova pod naslovom Istina o religiji u Rusiji, u
kojem se tvrdilo - pod senza-cionalistikim naslovima poput "Nasilje nad svetitima i vjernicima" i
"Faisti oduzimaju djetetu pokriva" - da je nacionalsocijalizam pravi neprijatelj vjere. "Pod
komunizmom", pisao je jedan posluni episkop, "nitko nam ne brani da slobodno ispovijedamo svoju
vjeru".41 Antologija je objavljena u tisuama primjeraka, a tiskana je na istim strojevima kojima se
koristila Liga bezbonika. Bilo kako bilo, vlasti su doista dopustile ponovno otvaranje crkava, pa ih je
1947. bilo priblino 20.000 (prema procjenama) uz 67 manastira.42 No ar moralne borbe protiv
religije nije poputao. U rujnu 1944. Centralni komitet pozvao je na obnovu "znanstveno-obrazovne"
propagande protiv vjere, a 1947. osnovano je Drutvo za irenje politike i znanstvene spoznaje, koje
je trebala nastaviti rad nekadanje Lige rasputene 1943. Skupina studenata, koja se 1948. sastala
radi rasprave o postojanju Boga, uhiena je zbog "neprijateljske kritike" marksizma-lenjinizma.43
Sukob s religijom oko temeljnih pitanja istine nije nikada razrijeen za vrijeme Staljina. Komunisti su se
nadali da e fizikim isko277
DIKTATORI
rjenjivanjem vjerskih institucija i ukidanjem vjerskog obrazovanja postupno nadvladati kulturnu
zaostalost sovjetskog drutva, a praznovjerje zamijeniti prirodnim i drutvenim znanostima. Tako je
doista i bilo. Sovjetski Savez nije bio dekristijaniziran, ali je bio posve svjetovna drava u kojoj su svi
graani bili izloeni dogmatizmu komunistikog svjetonazora; u jednoj anketi graana Voronjea 1964.
godine, samo je 7,9% bilo spremno priznati da su vjernici, dok je uvjerenih ateista bilo 59,4%.44
Vjernici su uvijek bili u defenzivi zbog stalne opasnosti od progona. U jednom privatnom razgovoru
1936. godine, mitropolit Sergej priznao je da strpljivo oekuje "dan Kristove pobjede" u Rusiji, ali je
javno hvalio Staljina kao "Bojeg izabranika".45
Mjesto religije u njemakoj diktaturi bilo je posve drukije. U formalnom smislu nacionalsocijalizam nije
bio ateistiki pokret, premda su njegovi pristae bili borbeni protivnici kranstva. Prema 24. lanku
stranakog programa, nacionalsocijalizam se trebao "temeljiti na pozitivnom kranstvu", a ubrzo
poslije osvajanja vlasti u oujku 1933., Hitler je uvjeravao crkvene zajednice kako je vjera "jedan od
najvanijih initelja u ouvanju njemakoga naroda".46 Reim nije minirao crkve niti konfiscirao
crkvenu imovinu, niti osiromaivao sveenstvo. Tijekom diktature bili su doputeni vjerski obredi (osim
za njemake idove i Jehovine svjedoke, koji su odbijali vojnu slubu). Milijuni lanova stranke bili su i
ostali katolici ili evangelici. Mnogi njemaki krani nisu u svom politikom opredjeljenju nalazili nita
nespojivo sa svojim vjerskim uvjerenjem, pa su oduevljeno poduprli nacionalnu revoluciju Za mnoge

njemake vjernike neprijatelj je prije i poslije 1933. bio bezboni boljevizam. Na sinodi odranoj u
Jugoslaviji 1939. godine Ruska pravoslavna crkva u izgnanstvu objavila je "Zahvalnicu Adolfu Hitleru"
za njegovu borbu protiv boljevikog antikrista.47
Odnos religije i diktature u Njemakoj bio je, zapravo, mnogo sloeniji i ne toliko snoljiv koliko bi se
inilo s obzirom na njezin opstanak. Glavne su konfesije imale ozbiljnih problema ve davno prije
1933. Od kraja 19. stoljea bile su suoene s postupnim osipanjem vjernika i sveopom
sekularizacijom. Milijuni Nijemaca
278
MORALNI SVIJET DIKTATURE
napustili su kranstvo i formalno i praktiki. Prema njemakim zakonima, graani su imali pravo
istupiti iz konfesije u kojoj su bili prijavljeni. Od 1918. do 1931. 2,242.000 graana napustilo je evangeliku, a 497.000 katoliku crkvu. Broj redovitih prieenja pokazuje da su dodatni milijuni u najbolju
ruku bili pasivni krani. U Pruskoj je 1933. samo 21% stanovnika redovno odlazilo na priest, a u
Hamburgu (najmanja brojka) samo 5%.48 Evangelike crkve, kojima pripadaju dvije treine Nijemaca,
odvojene su od drave 1919., pa su izgubile potporu koju su uivale od Reformacije. Njemaki
protestantizam naao se na povijesnom raskriju, koje se odrazilo potragom za "teologijom krize",
kako ju je nazvao jedan od crkvenih voda Karl Barth, potrebnom za suoavanje s moralnim
relativizmom i izgubljenim vrijednostima novoga doba.49
Uznemirujui poloaj njemakog kranstva potaknuo je reakcije nalik na rusku situaciju. I Njemaka
je imala svoje bogostvoritelje, promicatelje zamisli o novom ovjeku koji e se junaki suoiti sa
ivotom i dubokom duhovnom snagom nadvladati oslabljenu enju za ivotom na onom svijetu i
otkriti kako "ovjek postaje Bog".50 Meu mladim bogoslovima prevladavao je snaan apokaliptiki
ton. "U cijelom svijetu nema oblika ivota koji se ne razlae", kae Friedrich Gogarten u ogledu "Od
jednog vremena do drugog vremena", koji je napisao 1920. kao reakciju na njemaki poraz u Prvom
svjetskom ratu. "Ovaj je rat zora koja najavljuje kraj jednog povijesnog razdoblja, tovie epohe
ovjeanstva."51 Za neke protestantske sveenike rat i poraz bili su kazna Njemakoj zbog njezina
neuspjeha u ouvanju vjere u Boga svih Nijemaca. Povezivanje Boga i nacije ima dugu tradiciju u
njemakoj protestantskoj pobonosti; sluba Volku bila je i sluba odreenom, povijesnom Bogu, a ne
apstraktnim, apsolutnim vrijednostima ire kranske zajednice. Poslije rata nacionalistika je
pobonost oivjela, pa je 1925. osnovan pokret za izrazito njemako kranstvo, Njemaka crkva
(Peutshkirche). Naela pokreta ukljuivala su "naglaavanje misli o njemakoj rodnoj zemlji".52
Pokret je zastupao ideju o njemakom spasitelju - "junaku Isusu, borcu za Boga" - umjesto
kozmopolitskog i poniznog, pacifistikog i samozatajnog Isusa.53 U nacionalistikoj ideologiji Bog se
oitovao u dui i tijelu njemakoga naroda:
279
DIKTATORI
"Kraljevstvo je nebesko u nama", pisao je Ernst zu Reventlow, "ne izvan nas."54
Radikalno nacionalistiko krilo njemakog protestantizma imalo je mnogo zajednikih elemenata s
nacionalsocijalistikim stajalitima o primatu rase i jedinstvenom poslanju njemakoga naroda. Potkraj
dvadesetih godina pojavio se Njemaki vjerski pokret (Deutsche Glaubensbewegung\ na elu s
profesorom teologije iz Tiibingena Wil-helmom Hauerom, zastupajui ideju daje njemaki Bog izraz
posebne duhovnosti njemakog naroda, a ne "politiki, stranaki Bog drugih". Vjera u Boga koji se
objavio Nijemcima zamijenila je vjeru u imanentnog, transcendentnog Boga. Kada je Hitler doao na
vlast 1933., Njemaki vjerski pokret imao je pola milijuna sljedbenika i uzalud je zatraio puno
priznanje kao slubena vjera. Jo je brojniji bio pokret "njemakih krana" (Deutsche Christen),
osnovan 1923. godine u okviru Evangelike crkve radi zastupanja nacionalsocija-listikih interesa.
Naziv je predloio sam Hitler. Pokret je inicirao pastor Friedrich Wieneke, jedan od prvih
nacionalsocijalistikih kandidata na opinskim izborima, a vodio ga je od svibnja 1932. mladi
protestantski sveenik i bivi pripadnik Freikorpsa Joachim Hossen-felder. Hossenfelder je 1929.
postao lan Nacionalsocijalistike stranke, a zatim je imenovan savjetnikom stranke za crkvene
poslove. Njegovo stajalite o teologiji bilo je energino i vojniko: "Kranska je vjera muki, herojski
posao"; Bog govori snanije, bio je uvjeren, "kroz krv i rasu" nego kroz "pojam ovjenosti".55 Do
1934. pokretu se pridruilo milijun evangelikih protestanata uvjerenih da e herojsko nacionalno
kranstvo ii ukorak s nacionalsocijalizmom.
Hitler je na odnos s religijom gledao u politikom kontekstu. On nije bio praktini kranin, ali je
nekako uspio prikriti svoju vjersku sumnjiavost od milijuna njemakih glasaa. Iako Hitlera esto
prikazuju kao novopoganina ili kao sredinji lik politike religije u kojoj je on bio boanstvo, njegovi su
pogledi bili mnogo sliniji revolucionarnom ikonoklazmu boljevikog neprijatelja. Njegove privatne
primjedbe o kranstvu odaju duboki prijezir i ravnodunost. etrdeset godina poslije mogao se jo
sjetiti kako je u koli odgovorio vjerouitelju, kada mu je ovaj rekao kako e biti nesretan u zagrobnom

ivotu: "uo sam za znanstvenika koji sumnja u posto280

MORALNI SVIJET DIKTATURE
janje zagrobnog svijeta." Hitler je bio uvjeren da su sve vjere "dekadentne" i da "u Europi doivljavamo
propast kranstva". Razlog krize bila je znanost. Hitler je, poput Staljina, zastupao vrlo moderno
stajalite o nespojivosti vjerskog i znanstvenog tumaenja. "Kranska dogma", rekao je Himmleru u
listopadu 1941., "nestaje zbog napretka znanosti."57 U znanosti nema lai kao u vjerskim idejama o
zagrobnom ivotu; "nuna formulacija je znanstvena istina", izjavio je u razgovoru poslije jedne veere
nekoliko mjeseci poslije. Stranka ne moe ponuditi, tvrdio je nadalje, nita onome koji traga za
"potrebama metafizike naravi". Istina je u prirodnim znanostima, a za Hitlera je to bila istina rasne
biologije - prirodne selekcije, rasne borbe, "istovrsnosti".58
Hitler je bio dovoljno politiki razborit, pa nije javno razglasio svoja znanstvena stajalita, jer je uz
ostalo morao odrati razliku izmeu svojega pokreta i bezbonoga sovjetskog komunizma. No nije bio
ni potpuni ateist. Njegove javne izjave obiluju pozivanjima na "Boga" i "duh". Eshatoloke vrijednosti
njegova shvaanja rase bile su za njega stvarna "vjena volja koja vlada svijetom"; u beskonanoj
vrijednosti rase i borbe za njezino odranje ljudi nalaze ono to moda nazivaju Bogom, unutarnji
osjeaj jedinstva i svr-sishodnosti prirode i povijesti.59 Takvi se pogledi mogu otkriti u razvoju kritike
teologije u Njemakoj prije Prvoga svjetskog rata, koja je izraavala miljenje da se Bog mora doivjeti
kao unutarnji osjeaj a ne kao vanjska etika; oni su prisutni i u vrijednostima njemakoga predratnog
pokreta mladei, prema kojima bi zajednitvo s prirodom, unutarnja kontemplacija i grupna odanost
trebali oblikovati svjetovnu duhovnost. No Hitler nije mogao prihvatiti pomisao da bi kranstvo moglo
ponuditi ita vie od "lanih ideja" kao potporu svojim pretenzijama na apsolutno moralno uvjerenje.60
Stav same stranke nije bio nimalo jedinstven, ali u njoj je postojala jaka struja naglaenog
antiklerikalizma. Antireligiozni radikali oko samozvanog filozofa stranke Alfreda Rosenberga nisu bili
skloni kranstvu zbog njegova internacionalizma, pacifizma i humanizma te zbog njegovih
"istonjakih" korijena u djelu "idovsko-sirijskog" apostola Pavla. Rosenberg je bio baltiki Nijemac i
pobjegao je na
281
DIKTATORI
zapad poslije boljevike revolucije, pa je 1919. u jednoj munchen-skoj knjinici mjesecima itao sve
stoje pronaao o idovima, masonima i boljevicima kao "neprijateljima" germanstva; bio je jedan od
malobrojnih elnika stranke koji su tumaili nacionalsocijalizam kao sukob kultura i vrijednosnih
sustava. Rosenberg je 1930. objavio Mit dvadesetog stoljea, koji je uz Mein Kamp/postao obvezatno
tivo za lanove stranke. Rosenbergovo obiljeavanje kranstva kao neega stoje artjrernd, strano
njemakim vrijednostima, poticalo je stranaki antiklerikalizam pa i poganstvo. Njemaki vjerski pokret
odbacivao je "idovski" Stari zavjet i tragao za germanskim oblicima vjerskog izraza, ukljuujui
vikinke himne i simbolinu zastavu sa suncem. "Kri mora pasti", bila je njegova propagandna
poruka, "kako bi Njemaka opstala."61 Privlanost poganstva i kulta, premda ograniena na
ekstremno krilo stranke, odraavala se i u javnim obredima stranke i nazorima mnogih njezinih
vjerskih pobornika, ali je Hitler u Mein Kamp ju otpisao narodne kultove kao luaki ekstremizam i
javno odbacivao svaku vezu s "mistinim kultovima" poslije dolaska na vlast.62
Kad je Hitler 1933. postao kancelar, odnos s religijom zahtijevao je vie panje. Veina njemakih
krana, i katolika i protestanata, nije podupirala ekstremnije vjerske nacionaliste, a mnogi nisu ni
glasovali za Hitlera. Hitler je htio neutralizirati svaku moguu politiku prijetnju koja bi potekla od
organizirane vjerske djelatnosti. Prvi je korak bio sporazum s njemakom Katolikom crkvom, ija
teologija nije prihvaala nova nacionalistika kretanja i koja je duhovno bila prvenstveno odana Svetoj
stolici. Nakon tromjesenih pregovora, u Rimu je 20. srpnja 1933. potpisan Konkordat; u zamjenu za
suglasnost o neupletanju u njemaku politiku, Hitlerova je vlada potvrdila sva konfesionalna prava
crkve i pravo na katoliki odgoj. to se tie njemakog protestantizma, Hitler se nadao da e obnoviti
sporazum s katolikom Njemakom i stvoriti jedinstvenu Crkvu Reicha koja bi okupila dvadeset osam
pokrajinskih evan-gelikih crkava i koja bi bila lojalna novom Reichu i sama upravljala svojim
poslovima.
Vodstvo su preuzeli "njemaki krani" (Deutsche Christen), koji su 5. travnja 1933. u Berlinu sazvali
koncil, na kojemu su objavili poziv
282
MORALNI SVIJET DIKTATURE
na ujedinjenu Protestantsku crkvu vjernu zasadama nacionalsocijalizma, ukljuujui "arijsko" ienje
Crkve. Hitler je 25. travnja imenovao istaknutog lana "njemakih krana", biveg vojnog kapelana i
oduevljenog nacionalsocijalista Ludwiga Mullera, svojim predstavnikom u procesu ujedinjenja. Dva
mjeseca kasnije Miiller je uspio napisati ustav nove Crkve Reicha, koji je ozakonjen 14. srpnja. U

Wittenbergu je 27. rujna odrana sinoda, na kojoj je Miiller izabran za biskupa ujedinjene evangelike
crkve Reicha. Bivi vojni kapelan, sin eljezniara i oduevljeni pobornik energine, vojnike religije,
proslavio je svoj izbor u istoj dvorskoj crkvi (Schlosskirche) na ija je vrata Luther pribio svojih
devedeset pet teza etiri stoljea ranije. Povorku su predvodile crkvene zastave i zastave sa
svastikom, i za Mullerom stupali su vjerski elnici u smeim SA-ovskim uniformama te vojnici u
paradnoj uniformi; vojnici su nosili bijele znake u zelenom okviru, oslikane isprepletenom svastikom i
raspelom. Nekoliko tjedana poslije, prigodom 450. roendana Martina Luthera, novi je biskup Reicha
objavio vjernicima da Protestantska crkva smatra Hitlera "darom Boje ruke" i da "vrsto i
nepokolebljivo" podrava njegovu vlast.63
No stvarnost je bila posve drukija. Tenja da se njemake crkve potaknu na bezuvjetnu potporu
diktaturi gotovo je odmah potaknula otpor. U svibnju 1933. skupina evangelikih sveenika osnovala je
radnu grupu - Reformacijski pokret mladei - koja se suprotstavila dravnim nastojanjima glede
osnivanja jedinstvene crkve i nametanja etnikih propisa vjernicima. Reagirajui na izbor biskupa
Reicha, bivi podmorniki kapetan iz Prvoga svjetskog rata, pastor Martin Niemoller, osnovao je u
rujnu 1933. Izvanredni pastorski savez, koji je poetkom 1934. imao 7.000 lanova, otprilike 40%
evangelikog sveenstva. Niemoller je pripadao istom narataju vojnih sveenika kao i Miiller, pa je
ak stupio u Nacionalsocijalistiku stranku. Bio je domoljub i spreman potivati pravnu dravu. No on i
drugi pastori, njegovi istomiljenici, nisu mogli prihvatiti dravni zahtjev prema kojemu je Crkva trebala
voditi svoje poslove suprotno nauku Svetoga pisma i reformaciji, iskljuujui, uz ostalo, pokrtene
idove. Rezultat je bio protestantski raskol. Ne priznavajui autoritet novog biskupa Reicha i
"njemakih krana", predstavnici gotovo
283
DIKTATORI
polovine evangelikih crkava sastali su se 30. svibnja 1934. u Barmenu, Vestfalija, gdje su objavili
odcjepljenje "Ispovijedajue crkve" (Bekenntniskirche) utemeljene na Barmenskoj teolokoj deklaraciji
koju su sastavili Karl Barth i dva mlada sveenika u hotelskoj sobi u Frankfurtu na Majni nekoliko dana
prije. Sr deklaracije bila je ponovna afirmacija moralne snage Svetoga pisma i odbacivanje drugih
moralnih izvora. "Odbacujemo lano uenje", glasila je prva od est teza, "prema kojemu Crkva moe i
mora priznati i druge dogaaje i vlasti, predodbe i istine, kao boansku objavu uz jedinu rije
Boju."65 Tijekom rasprave Hans Asmussen, pastor iz Schleswig~Holsteina, izjavio je pred
delegatima da "mudrost drave u svom sadanjem obliku nije Boja mudrost".66
Raskol je izazvao potpunu zbrku u odnosima Crkve i drave. "Njemaki krani" oslabjeli su poslije
nepromiljenog govora svojega lana Reinholda Krausea u berlinskom Sportpalastu u studenom
1933. Krause je podrao bezuvjetno opredjeljenje za nacionalsocija-listike zakone i vrijednosti,
pozvao na ukidanje Biblije kao idovskog praznovjerja ("prie o trgovcima stokom i svodnicima"), i
odbacio zapovijed "ljubi blinjega svoga" u prilog herojskom, "borbenom Isusu".67 To je bilo previe
za druge nacionalistike krane. Hossenfelder je nekoliko tjedana poslije podnio ostavku. Biskup
Muller nije mogao biti potvren kao poglavar Crkve Reicha usprkos uhienju i zastraivanju
nenaklonjenih sveenika, pa ga je u prosincu 1934. smijenio ministar za crkvena pitanja Hans Kerrl.
Kerrl je 24. rujna 1935. imenovao Povjerenstvo za Crkvu Reicha radi nadzora lokalnih odbora,
osnovanih za pojedine evangelike crkve, ali su svi sljedei pokuaji za stvaranje jedinstvene
protestantske crkve propali zbog velikih teolokih i politikih razlika potaknutih reformom. Hitler se
drao podalje od internih svaa - "ostavite popove da poderu jedni druge", primijetio je tijekom rata,
ali nije mogao ostati ravnoduan na moralni izazov, tj. kransko ustrajanje na tvrdnji da su jedine
apsolutne vrijednosti u uenju crkve.68
Kranstvo je u osnovi bilo nespojivo i s nacionalsocijalizmom i sa sovjetskim komunizmom. lanak
24 stranakog programa prihvaao je "pozitivno kranstvo", ali je pozivao i crkve da niim ne
povrijede "moralni osjeaj njemake rase".69 Taje zapovijed stav284
MORALNI SVIJET DIKTATURE
ljala moralno gledite stranke iznad svih religija. To je moralno gledite bilo ukorijenjeno u "priznavanju
i nemilosrdnom iskoritavanju eljeznih zakona prirode".70 Prvenstveni zakon i "izvor autentinosti i
istine" bila je bezuvjetna obrana rase i njezine krvi. Rijeima jednog talijanskog katolikog kritiara,
moral i istina "povezani su s rasom i ovise o rasi". Za "arijca" moralno uvjerenje njegove rase "vrijedi
samo za njega".71 Takav svjetonazor osporavali su mnogi njemaki teolozi. Oni su se povodili za
Karlom Barthom i njegovom tvrdnjom kako ni priroda ni znanost ne mogu dati apsolutni moral: "Samo
je Bog Gospodin,"72 Ispovijedajua crkva objavila je 5. oujka 1936. deklaraciju kojom je odbacila
nacionalsocijalistiku tenju za "vrhovnim i konanim autoritetom u svim podrujima ivota" i prizvala
sud Boji da ocijeni nacionalsocijalistike pretenzije, Iako je Gestapo zabranio deklaraciju, proitalo ju
je 700 pastora, koji su uhieni.73 Sutradan je Sveta stolica objavila encikliku "S goruom brigom" (Mit

brennender Sorge), koja je 21. oujka 1937. proitana u svim katolikim crkvama. Velik dio enciklike
odnosio se na konkordat o odgoju i vjerskoj slobodi koje su krili stranaki antiklerikalni zagovornici
("oekujemo potpuni prestanak protukranske propagande"), ali enciklika je odbacila i
nacionalsocijalistiki moralni stav koji je podravao apsolutna naela tradicionalnoga prirodnog prava
te pozvala katolike zajednice na ponovnu afirmaciju "istine" i "osjeaja pravde".74
Reim i Nacionalsocijalistika stranka reagirali su na moralnu borbu onako kako su na nju reagirali
sovjetski reim i Komunistika partija: s jedne strane, politikom represijom i izravnim progonom,
ublaenima povremenom politikom razboritou s obzirom na ope vjersko uvjerenje; s druge strane,
izravnom borbom na polju obrazovanja i propagande. Politika se represija pojaala kad je reim
uvrstio svoj poloaj, i sudbina Martina Niemollera najbolji je primjer toga pomaka. Kad je prvi put
uhien u sijenju 1934., ubrzo je nakon toga puten zbog pritiska javnosti. Poslije vrlo otvorene
propovijedi 27. lipnja 1937. u Berlinu, u kojoj je Niemoller jasno objavio kransku obvezu "poslunosti
Bogu a ne ovjeku", uhien je zbog protudravne djelatnosti i osuen u oujku 1938. na kaznu zatvora
od sedam mjeseci. Hitler je intervenirao i zatraio da ga po285
DIKTATORI
slije zatvora poalju u koncentracijski logor, iz kojega je, na svoju sreu, iziao iv 1945. godine.
Tijekom diktature zatoeno je i pogubljeno vie od 6.000 sveenika zbog izdajnike 'djelatnosti; neki
od njih, poput Niemollera, bili su bivi lanovi stranke.75 Gestapo je redovito nadzirao crkve, a 1936.
osnovan je poseban odjel za "crkve, sekte i masone", pandan "odjela za vjerske poslove" sovjetskog
GPU--a. Poslije 1938. Martin Bormann, ef stranake kancelarije i istaknuti stranaki ateist, nastojao
je ukinuti sve dravne financijske potpore crkvama te ograniiti njihov pravni status i djelatnost, ali je
potreba za crkvenom potporom ratu nakon rujna 1939. dovela, kao i u Sovjetskom Savezu poslije
1941., do ogranienog politikog primirja izmeu Crkve i drave.76
Crkve su napustile politiku borbu kao i u Sovjetskom Savezu. Mnogi su se krani nali po savjesti u
niijoj zemlji, izmeu protivljenja antiklerikalizmu Nacionalsocijalistike stranke i simpatije za njezin
antikomunizam i nacionalizam.. Kada su Stefanie von Mackensen, lanicu stranke ali i aktivisticu
Ispovijedajue crkve, pozvali na stranaki disciplinski sud zbog njezina prigovora lokalnom Gauleiteru,
koji je crkve javno nazvao "svinjcima", izravno su je upitali bi li u sukobu savjesti posluala "idova
Isusa ili Adolfa Hitlera". Odgovorila je "samo Krista", pa je od nje zatraeno da napusti stranku
(premda je poslije albe smjela ostati u njoj).77 Vjernici, katoliki i protestantski, lanovi i nelanovi
stranke, obrambeno su reagirali na politiku represiju i antiklerikalizam, neskloni daljnjem sukobu,
zabrinuti za opstanak vjere u svjetovnom dobu i, u mnogim sluajevima, privreni mnogim aspektima
stranake politike. Kada je skupina katolikih biskupa u studenom 1941. pokuala objaviti kransku
optubu svega to je reim zastupao (osim njegova antisemitizma) - "to trai savjest? to Bog
oekuje?" - pokuaj je blokirao kardinal Adolf Bertram, katoliki prelat u Njemakoj, smatrajui ga
politiki neuputnim. Bertram je dokraja ostao zaslijepljen Hitle-rovim protuboljevizmom, pa je, kada je
u svibnju 1945. godine doznao za Fiihrerovo samoubojstvo, sastavio nalog svojim dijecezanskim
crkvama da odslue "sveanu misu zadunicu" za palog vou.78
Od sredine tridesetih godina u reimu i u stranci prevladavali su istaknuti protukrani - Himmler,
Goebbels, Bormann, Heydrich 286
MORALNI SVIJET DIKTATURE
ali im je Hitler, usprkos svojim antireligijskim osjeajima, zabranjivao radikalne programe
dekristijanizacije. No stranka je ipak poela ograniavati vjersko obrazovanje i promicati vlastiti
idealizam. Vjerski pokreti mladei rasputeni su ili spojeni s Hitlerjugendom, u kojemu je bila iskljuena
vjerska pouka. U kolovozu 1937. Himmler je zabranio sva sjemenita i nastavne djelatnosti
Ispovijedajue crkve. Disidentskim protestantima bio je zabranjen pristup sveuilitima. Do 1939.
zatvorene su sve vjerske kole s dravnom potporom i privatne vjerske kole. Sveenicima nije
doputen vjeronauk. Crkvene osobe nisu smjele javno skupljati dobrotvorne priloge.79 Novi narataj
Nijemaca uili su da prezire obiljeja kranina jer je on okaljan degeneriranom, idovskom
mekunou te da u sebi trae snagu za afirmaciju i obranu rase. Pruski disident Friedrich Reck pratio
je posljedice toga sukoba vrijednosti boravei u Munchenu u kolovozu 1936. Promatrao je lana
Hitlerjugenda, smjetenog u uionicu tijekom jednog stranakog mitinga, kako izazovno zuri u raspelo
na zidu, a zatim ga, "dok je njegovo mlado i jo nezrelo lice bilo izoblieno od bijesa", baca kroz prozor
viui "Lezi ondje, ti prljavi idove!". Nekoliko tjedana poslije Reck je u svojem asopisu potiteno
razmiljao o tome kako je "Bog zaspao u Njemakoj".80 Njemaka nije pod diktaturom bila
dekristijanizirana vie od Sovjetskog Saveza. U Njemakoj nisu vjeru proganjali tako sustavno i
nasilno jer je Hitler oekivao da e "bolest kranstva" nestati sama od sebe im se njezine lai
razotkriju. Tijekom rata on je razmiljao kako, dugorono gledajui, "suivot nacionalsocijalizma i vjere

vie nee biti mogu".81 I Staljin i Hitler eljeli su mlaku religiju, podlonu dravi, sve dotle dok
program znanstvenih otkria postupno ne uniti temelj vjerskog mita. U Njemakoj se to moglo postii
bre jer je do dvadesetih godina proces sekularizacije otiao dalje nego u Sovjetskom Savezu; osim
toga, ideoloki pogled mnogih krana u Njemakoj oito se preklapao s ideologijom stranke, dok
takvih stjecanja gledita uglavnom nije bilo u Sovjetskom Savezu. Usprkos tomu, u oba sluaja crkve
su shvatile povijesni karakter ire borbe izmeu kranske tradicije i moralnih pretenzija
revolucionarne ili rasne nude i kad su bile politiki zastraene ili kad su se bojale da se tome u
potpunosti suprotstave. I stranka u Njemakoj i partija u
287
DIKTATORI
Sovjetskom Savezu te njihovi elnici takoer su priznavali dublji znaaj moralne borbe, ali su
pretpostavljali da je vjerski moral proizvod povijesnog stadija na zalazu te da e njegovo mjesto
zauzeti znanstveno uvjerenje i stranaki/partijski zanos.
Glavno podruje kunje moralnih pretenzija jedne i druge diktature nije bila borba protiv religije ve
odnos prava i drave. Upravo na tom polju najbolje se otkriva razlika izmeu moderne diktature i
moderne liberalne demokracije. Pod diktaturom drava nije ovisila ni o kakvoj pravnoj ocjeni.
Zakonodavci su donosili i provodili zakone. Zakoni su bili nepredvidivi i selektivno su se primjenjivali.
Suci su bili taoci svojih politikih gospodara. Nesretnici koji su se nali u klopki sovjetskog ili
njemakog pravnog sustava za vrijeme diktature ubrzo su mogli ustanoviti da u sudskom postupku
premono vlada optuba i da politika vlast moe po volji promijeniti svaku presudu. Zapadni
povjesniari prava posve su uvjereni u nepostojanje klasinih zapadnih pojmova o pravdi, utjelovljenih
u davno uspostavljenim tradicijama prirodnog prava i graanskih sloboda, u jednoj i drugoj diktaturi, i
nemaju u tom pogledu nikakvih dvojbi. Stoga nije u pitanju moralni argument. Zloporaba prava zatitni
je znak svjetske tiranije.
Tridesetih i etrdesetih godina 20. stoljea ovakvo gledite ne bi prihvatili mnogi sovjetski ili njemaki
pravnici. Oni nisu shvaali pravdu u smislu apstraktnih teorija prava ve kao proizvod jedinstvenog
trenutka u povijesti koji zakonu diktature daje svoju potvrdu. Bilo je sudaca, tuitelja i zakonodavaca
(premda njihov broj nije poznat) koji su pretpostavljali da je ono to ine ne samo formalno zakonito
ve i temeljno pravedno, te da normativno pravo liberalnog Zapada ne moe svojatati moralni autoritet
jer se temelji na sebinim zapadnim interesima, pa ne moe nita ponuditi revolucionarnoj dravi.
Sovjetski teoretiari prava tumaili su sve pravne sustave kao izraz odreenog klasnog drutva. Oni
su odbacivali rusko pravno naslijee jer su carsko pravo, kao i carsku religiju, smatrali institucijom za
tlaenje upravo onih klasa koje je revolucija trebala osloboditi. Zamisao o nekakvu viem moralu koji
prelazi okvire povijesnih promjena i stoji iznad drave odbaena je kao idealistika fantazija:
288
MORALNI SVIJET DIKTATURE
drave su donosile i provodile zakone uime odreenih klasnih interesa, i to su oduvijek inile.82 "Ideje
o moralnom i nemoralnom, pravednom i nepravednom, dobrom i loem, nisu priroene", pisao je
1947. A. Denisov, "one se ne mogu izvesti iz takozvanih Vjenih naela'."83
Dugo prije 1933. njemaki teoretiari prava napustili su zamisao njemakih liberala 19. stoljea prema
kojoj drave obvezuje skup vanjskih, apstraktnih pravnih normi koje jame graanska prava pojedinca
i neovisan pravosudni sustav. To je djelomice bila reakcija na spremnost pobjednikih Saveznika da
nametnu, uime meunarodne pravde i liberalne diplomacije, ono to su Nijemci smatrali najveom
nepravdom, tj. odredbu o "ratnoj krivnji" u Mirovnom sporazumu iz 1919. Takav je stav odraavao i
protivljenje mnogih teoretiara prava i sudaca nainu na koji su republikanske vlade nakon 1919.
primjenjivale pravo radi proirenja prava pojedinaca na socijalnu zatitu i zatitu na radu. No sredinje
je pitanje bila sve vea podjela u teoriji prava, oita u najmanju ruku od sedamdesetih godina 19.
stoljea, koja je odraavala natezanja izmeu internacionalista i nacionalista, kojima su bili izloeni i
njemaki krani. Mnogi su pravnici bili nacionalisti i konzervativci. Bilo je i poziva na vraanje
autentinijem njemakom obliku prava umjesto pravne tradicije "obiljeene", kako se izrazio jedan
mladi pravnik, "duhom prosvjetiteljstva".84 Hans Gerber, sveuilini profesor prava, ovako je opisao
novi duh njemakog prava nakon 1933.: "Nacionalsocijalizam istie da pravda nije sustav apstraktnih i
autonomnih vrijednosti poput raznih sustava prirodnog prava. Svaka drava ima svoju koncepciju
pravde."85 Nacionalsocijalisti su se mogli pozvati na 19. lanak stranakog programa, napisanog
1921. godine, koji je zahtijevao "ope germansko pravo" kao zamjenu za ustaljeno rimsko pravo u
kojemu "prevladava materijalistika koncepcija svijeta". Pravnici Nacionalsocijalistike stranke
odbacivali su Graanski zakonik iz 1900. godine, koji se temeljio na toj ustaljenoj tradiciji, kao
"istonjaki", ak idovski.86
Zbog odbacivanja univerzalnih kriterija pravde, pravo postaje povijesno uvjetovano, proizvod svojega
vremena i mjesta. Ni u jednoj ni u drugoj diktaturi prayo se nije smatralo uklesanim u kamen,

289
DIKTATORI
ve neim to se razvija i mijenja s promjenom povijesnih okolnosti. Tvrdilo se da povijesna stvarnost
namee prirodu pravnih sustava i upravlja njihovom moralnom vrijednou. Drave su donosile
zakone koje su htjele na svoju sliku. No takva argumentacija nije rjeavala razliku izmeu zakonitog i
pravednog, izmeu zakona i pravde. Ako su drave donosile zakone po svojem izboru a ne zakone
izvedene iz ustaljenih pravnih tradicija, to po definiciji nisu bili pravedni zakoni. To se pitanje rjeavalo
tautologijom. U Sovjetskom Savezu revolucija je bila pravedna; zakone je donosila revolucionarna
drava pa su stoga bili pravedni. U Treem Reichu najvia pravda bilo je ouvanje ivota nacije; nacija
je bila izvor prava, pa su stoga i zakoni bili pravedni. Taj circulus virtuosus omoguavao je objema
diktaturama odbacivanje moralnih apsoluta apstraktnog prava uz istodobnu afirmaciju moralnog
apsoluta vlastitoga zakonodavstva. Upravo su na takvom sofistikom temelju ovi sustavi izgradili
arhitekturu zakonitosti.
Ovdje slinosti naas prestaju. U Sovjetskom Savezu nastupila je 1917. pravna tabula rasa. Carski
sudovi i zakonici ukinuti su 24. studenoga. Sovjetski suci smjeli su iskoristiti to im je trebalo iz staroga
zakonodavstva, ali ih je u donoenju presuda trebala voditi revolucionarna svijest.87 Pravo se
smatralo produetkom politike koji e u socijalistikoj dravi ubrzo poprimiti oblik pukih proceduralnih
pravila te s vremenom odumrijeti s odumiranjem drave. "Komunizam", pisao je Pjotr Ivanovi Stuka,
jedan od najistaknutijih teoretiara prava iz doba revolucije, "ne znai pobjedu socijalistikih zakona
nego pobjedu socijalizma nad svim zakonima." Kad se ostvari besklasno drutvo, pretpostavljao je
Stuka, "pravo e potpuno nestati".88 Sredinji lik sovjetske teorije prava dvadesetih godina, Evgenij
Bronislavovi Paukanis, smatrao je pravo u prijelaznom razdoblju od revolucije do komunizma
skupom gospodarskih propisa koji se mijenjaju prema gospodarskim prioritetima. Pravo je bilo samo
problem koji je "99% politiki"; revolucionarna zakonitost bila je fleksibilna i prilagodljiva, i to je
odraavalo njezin privremeni karakter.89 S prvim petogodinjim planom javila se velika nada da e se
pravo preobraziti u granu ekonomskog planiranja, u "upravljanje stvarima" kako je to opisao Mara.
290
MORALNI SVIJET DIKTATURE
Ovakva utopijska koncepcija prava prkosila je stvarnosti u kojoj je i dalje bilo zloina, u kojoj je trebalo
provoditi ugovore i obuzdavati kontrarevolucionarnu djelatnost. Sovjetsko pravosue - kojim je
nominalno upravljao komesar za pravosue Nikolaj Vasiljevi Krilenko - bilo je rudimentarno.
Revolucionarne sudove vodili su partijski kadrovi oskudna ili nikakva pravnog obrazovanja; sudovi su
ovisili o nedosljednim i proizvoljnim tumaenjima "revolucionarne svijesti" na koja su se morali
oslanjati prema Lenjinovim uputama iz 1917.90 Ubrzo se ustanovilo da su zakonici ponovno potrebni.
Kazneni zakonik uveden je u Ruskoj SFR u lipnju 1922., a Graanski zakonik etiri mjeseca kasnije.
Oba su se morala poprilino temeljiti na predrevolucionarnim uzorima, pa su suci dobili naputke da
primjenjuju burujske propise u sluajevima u kojima su ti propisi dovoljno usklaeni s "drutvenim
ciljevima" revolucije.91 Potkraj dvadesetih godina sovjetsko se pravo nalo u paradoksalnom poloaju:
marksistika teorija prava odbacivala je formalne pravne sustave kao povijesno preivjele oblike, a
pravna je praksa pokazivala da je zakon potrebniji nego ikada u upravljanju drutvom i zatiti drutva
od zloina.
Paradoks je rijeio sam Staljin. On je odbacio ideju kako e pravo ili drava odumrijeti dok se
komunizam jo gradi; tovie, na esnaestom kongresu Komunistike partije 1930. Staljin je zatraio
"energian razvoj dravne vlasti". On je otvoreno priznao da se time jedan paradoks zamjenjuje
drugim ("Je li to kontradiktorno?", upitao je retoriki i odgovorio "Da, to jest kontradiktorno"), ali je
zatim izjavio da se odumiranje moe zbiti samo kao dijalektika reakcija na "maksimalno jaanje"
dravne vlasti.92 Staljin je odbacivao gledite prema kojem je pravo samo skup gospodarskih propisa;
tridesetih godina pravo je trebalo postati skup normi koje e odrediti partija u interesu borbe za gradnju
socijalizma. Njegov legitimitet izveden je iz te sredinje revolucionarne tenje: "Socijalistiko pravo",
pisao je Andrej Januarjevi Visinski, pravnik koji je vodio staljinistiku preobrazbu prava, "zna samo za
jedan cilj, za ruenje kapitalistikog svijeta i gradnju novoga komunistikog drutva."93 Pod Staljinom,
pravo se zbog povijesti moralo dignuti "na najviu razinu" jer je bilo sredstvo "vieg prava" revolucije
ija je istoa bila besprijekorna.
291
DIKTATORI
"Prvi put u povijesti" - ponovno Visinski - "pravne odredbe poklapaju se s opim moralnim naelima jer
sovjetsko pravo utjelovljuje volju naroda."94 Tu je volju tumaila partija, ali zapravo sam Staljin.
Visinski je vie od ijednog drugog pravnika oblikovao pravnu teoriju Staljinove diktature. Bio je sretan
to se odrao dugo jer je sve u njegovoj prolosti bilo pogreno. Bio je poljskog podrijetla, sin
burujskih roditelja, i diplomirao je pravo prije rata; kao aktivni socijalist pridruio se menjevicima a ne

boljevicima, i bio je menj-eviki zastupnik i policijski dunosnik pod Privremenom vladom, te je u tom
svojstvu naredio uhienje moskovskih boljevika nakon neuspjelog dravnog udara u srpnju 1917.
godine. I on je zatim 1918. uhien kao kontrarevolucionar; izbjegao je kaznu, stupio u Komunistiku
partiju 1920., ali je dvaput izbaen zbog nepodob-nosti, pa ponovno primljen.95 Bio je mondena
linost: uvijek obrijan, u elegantnim odijelima i kouljama, pristajao bi u svaku zapadnu sudnicu. Bio je
pravi primjer oportunistikoga klasnog neprijatelja; tisue takvih stradale su u istkama tridesetih
godina. Opstao je jer je jasnije od svojih pravnih kolega shvatio Staljinove signale. U knjizi
Revolucionarna zakonitost u suvremenom razdoblju, objavljenoj 1932. godine, izloio je temelje teorije
prava koja je oblikovala zakone u Staljinovo doba.
Visinski je polazio od pretpostavke da je pravo izravni proizvod diktature proletarijata, tj., u biti klasno
pravo. Stoga pravni formalizam uvijek ovisi o "partijnosti", kako je on to nazivao, a zakonitost je
bezvrijedna ako se suprotstavlja zahtjevima revolucionarnog trenutka. Poetkom tridesetih godina
sovjetsko je pravo trebalo ojaati ne samo u pravosuu i formalnim pravnim postupcima ve i kao
aktivno sredstvo za gradnju komunistikog drutva. "Pravo i drava ne mogu se razmatrati odvojeno",
pisao je Visinski. "Pravo dobiva mo i sadraj od drave."96 Sovjetsko pravo nije autonomno i njegova
se zakonitost izvodi iz injenice da revolucionarna drava "stvara, jami, regulira i iskoritava
pravo",97 Sovjetsko se pravo upravo zato, tvrdio je, razlikuje od burujskog prava: u burujskom
sustavu pravo je sredstvo za ogranienje i reguliranje dravne vlasti u skladu sa irom koncepcijom
osobnog prava; sovjetsko pravo trebalo je osigurati nesmiljenu provedbu propisa revolucionarne
drave
292
MORALNI SVIJET DIKTATURE
u borbi protiv samovoljnog ponaanja zloinaca i kontrarevolu-cionara. Visinski je 1934. nagraen
poloajem zamjenika dravnog tuitelja, a godinu dana nakon toga postao je vrhovni dravni tuitelj
Sovjetskog Saveza. Taj mu je poloaj omoguio reguliranje, centralizaciju i stabilizaciju pravosudnog
sustava te poboljanje strunosti pravnika od kojih je samo 1,8% imalo viu pravnu naobrazbu.98 On
se takoer pobrinuo za to da teoretiari prava iz dvadesetih godina, osueni tijekom istki kao
beznadni utopisti ili burujski legalisti, postanu i sami rtve nove vrste revolucionarne zakonitosti.
Pauka-nis je nestao u sijenju 1937., a Krilenko je uhien i strijeljan 1938.
Trei je Reih bio posve drukiji. U Njemakoj je postojao ustaljeni pravni sustav, kodificiran u
Kaznenom zakoniku iz 1871. i Graanskom zakoniku iz 1900. godine. Pravosudni sustav bio je
uhodan, a njegovi zaposlenici visoko obrazovani. O teoriji prava raspravljali su mnogi sveuilini
profesori, ali malo ih je otvoreno napadalo ustaljene vrijednosti pravne drave i pravosudnu
nepristranost, pa i medu mladim pravnicima koji su zagovarali pravo utemeljeno na nacionalnoj
tradiciji. Njemaka je, prije svega, bila Rechtsstaat (pravna drava), drava utemeljena na potivanju
prava i pravnoj zatiti svojih graana. Tijekom dvadesetih republikanskih godina pravni reformatori
zagovarali su blai kazneni reim, a graansko i ustavno pravo titili su prava obinih ljudi. Pravnik
Hans Kelsen objavio je 1922. knjigu Teorija istoga prava, u kojoj tvrdi kako se pravo temelji na skupu
ustaljenih normi na koje ne djeluju politike promjene ili trenutni moralni zanos."
To je bogato naslijede gotovo potpuno otpisano u prvim godinama diktature, a uniteno je glavno
naelo drave vezane zakonom. Pravo je svedeno na simplicistike formule izvedene iz
nacionalsocijalistikog svjetonazora: "Pravo je ono to je korisno za njemaki narod" ili "Sve pravo
potjee iz prava naroda na ivot".100 Pravni temelj drave okrenut je naglavce: u
nacionalsocijalistikoj pravnoj znanosti pravo je postalo izraz vieg morala rase - "apsolutnog
osiguranja ivota nacije" - i stoga podreeno volji rase i njezina politikog vodstva.101 "Pravo prestaje
biti jedini izvor odluivanja o tome stoje zakonito a to nezakonito", primijetio je Franz Gurtner,
ministar pravosua u Hitlerovu prvom kabinetu.102 Umjesto toga,
293
DIKTATORI
moralna osnova prava trebao je biti "etiki poredak naroda" utemeljen na njegovu rasnom "zdravom
razumu". Tvrdilo se kako e se moral i pravo tek tada poklopiti te kako nacionalsocijalistiko pravo
predstavlja "moralni zakonik nacije".103 Rasno pravo imalo je ulogu klase u sovjetskoj pravnoj
znanosti; i jedan i drugi sustav tvrdili su kako se autentina pravda moe izvesti samo iz narodne volje
koju tumai i prenosi vrhovna dravna vlast.
Te ideje u Njemakoj nisu potaknuli sitni stranaki birokrati pokuavajui opravdati naglo izvrtanje
vladavine prava, omogueno zakonima o izvanrednim ovlastima drave donesenima u veljai i oujku
1933. Intelektualni temelj teorije prava u Hitlerovoj diktaturi dao je vaan dio zajednice sveuilinih
profesora prava koji su oblikovali nacionalsocijalizam i koje je nacionalsocijalizam oblikovao. Najvaniji
meu njima bio je Carl Schmitt, etrdesetpetogo-dinji profesor prava na Berlinskom sveuilitu, koji je
dvadesetih godina postao intelektualna zvijezda radikalne desnice zbog svojeg beskompromisnog

neprijateljstva prema parlamentarnoj demokraciji i "plitkom" liberalizmu.104 Schmitt je 1. svibnja 1933.

postao lan Nacionalsocijalistike stranke i time dao imprimatur Hitlerovim pravnim i ustavnim
tenjama. Schmittovo poimanje drave temeljilo se na uenju engleskog politikog filozofa Thomasa
Hobbesa iz 17. stoljea: suverena je vlast nedjeljiva i apsolutna bez obzira na to tko donosi zakone,
tko ih provodi i tko sudi. "Fuhrer nije nikakav dravni organ", pisao je 1935. Schmitt, "nego najvii
sudac nacije i najvii zakonodavac."105 Pravo nije nikakva apstrakcija i mora odraavati "plan i cilj
zakonodavca". Pravo ponajprije slui za izdvajanje i iskljuivanje dravnih neprijatelja; drava
odreuje tko je "prijatelj" a tko "neprijatelj" (Freund oder Feind), a pravo namee iskljuenje. Schmitt je
pozdravljao vou koji moe iskoristiti trenutak u vrijeme nacionalne krize i sa eljeznom odlunou
pretoiti te ciljeve u konkretne pravne propise. Pravo odraava prvenstvo politikog vodstva i time
omoguava "dublje poimanje zakonitosti".106
Mnoge se rasprave vode oko opsega u kojem je Carl Schmitt bio odgovoran za unitenje pravne
drave nakon 1933. On, dakako, nije bio ovjek koji bi, poput Visinskog, uivao u fizikom eliminiranju
svojih bivih kolega u velikim procesima tijekom istke.
294
MORALNI SVIJET DIKTATURE
Nakon 1936. pao je postupno u nemilost jer su ga izgurali politiki lukaviji pravnici. Nakon 1945.
Schmittova osuda liberalne ustavnosti i dalje je bila predmet rasprave i uenja u Njemakoj, a njegovo
koketiranje s Hitlerom otpisano je s vremenom kao zastranjenje u dugoj i plodonosnoj znanstvenoj
karijeri.107 Bilo je i drugih uglednih profesora prava koji su prigrlili novi reim s veim politikim
oduevljenjem i intelektualnom sofisterijom negoli Schmitt. Usprkos tome, on je bio jedan od vodeih
akademskih strunjaka i istaknuta javna linost te je sa stotinama svojih kolega svojevoljno i
nedvosmisleno dao potporu unitenju onoga to je smatrao zastarjelom koncepcijom prava. U srpnju
1934., nekoliko dana postoje Hitler objavio u Reichstagu daje bio primoran postupiti izvan izvan
zakona zapovijedivi ubojstvo Ernsta Rohma i kruga navodnih zavjerenika, Schmitt je u asopisu
njemakih pravnika napisao lanak pod naslovom "Fuhrer titi zakon" te objasnio kako Hitler u svojoj
osobi spaja i vrhovnu politiku i sudsku vlast; prema tome, uklanjanje politikih protivnika nije bilo
izvan zakona ve izraz, prema Schmittovim rijeima, "najvie pravde" donesene odlukom "najvieg
suca" nacije.108
Taj naglavce okrenuti pogled na pravo openito je prihvaen. Ernst Fortshoff, profesor prava u Kielu
donekle liberalnijih nazora, pozdravio je novi pravni poredak kao prvi korak u stvaranju "drave doista
utemeljene na pravu".109 Pravnici su se prilagodili novoj zakonitosti. U travnju 1933. otputeno je 120
od 378 sveuilinih profesora prava zbog rasnih ili politikih gledita; zamijenili su ih mnogo mladi
kolege koji su spremno prihvatili novu pravnu klimu. est godina poslije, 1939., postotak svih
sveuilinih profesora prava imenovanih poslije 1933. iznosio je 60% Godine 1933. u
Nacionalsocijalistikoj stranci bilo je ve 9.943 sudaca; 1942. bilo ih je 16.000.no Pravnici su se morali
ulaniti u Savez nacionalsocijalistikih pravnika, a oni koji su se drali po strani ostali su bez posla i bili
izloeni stalnom politikom ikaniranju. Oko 1.500 pravnika, veinom njemakih idova, otputeno je
iz dravne slube 1933.; preostalim idovskim odvjetnicima (1.753) bila je zabranjena praksa u rujnu
1938. Svi su pravnici morali poloiti prisegu izravne vjernosti: "Priseem da u ostati odan Adolfu
Hitleru, vodi njemake drave i naroda.. ."m
295
DIKTATORI
Novu je zakonitost trebalo kodificirati. Komisija za kazneno pravo poela je raditi 1935. pod vodstvom
postarijeg ministra pravosua Franza Gurtnera, jednog od malobrojnih konzervativaca koji su se
zadrali na poloaju zahvaljujui oduevljenju za novu dravu. Njegov dravni tajnik Roland Freisler
imao je vodeu ulogu u nametanju nacionalsocijalistikih vrijednosti dok je komisija obavljala svoj
posao. Freisler je pozivao suce da napuste nepristranost u korist presuda donesenih "samo u
nacionalsocijalistikom duhu".112 Nacrt novoga Narodnog zakonika (VoTksgesetzbuch) dovren je
1942., ali je zavrna kodifikacija morala biti obustavljena zbog rata. Budui da se velik dio formalnog
prava i dalje temeljio na zakonicima iz razdoblja prije 1933., Freisler je podsjetio pravnike na to da se i
bez novog kaznenog zakonika svi pravni pojmovi moraju rjeavati sukladno "najvioj vrijednosti za
ivot germanske zajednice".113 Izraz "germanska zajednica" odnosio se zapravo na Hitlera kao
njezinog reprezentativnog vou. Zakon je "Fuhrerova zapovijed", pisao je jedan pravnik 1939.
godine.114 Hans Frank, stranaki ef Saveza pravnika, traio je od pravnika da svaku presudu ispitaju
kao da su oni sam Hitler: "Neko smo znali rei: ovo je pravo, ovo je krivo. Danas se moramo pitati:
to bi Fuhrer rekao?"115
Sada moemo shvatiti zato su teoretiari prava i pravnici u objema diktaturama mislili da njihov
sustav nije samo zakonit nego i opravdan. Posljedice su bile velike i izrazito sline. Razvoj pravosudne
prakse temeljio se na dva opa naela: prvo je bila bezuvjetna tvrdnja da je drava iznad zakona. U

ovom pogledu postoji razlika izmeu komunistike drave kao predstavnika revolucionarnih masa i
Treeg Reicha kao drave u kojoj je Hitler bio "predstavnik cijeloga naroda".116 lako je Staljin zapravo
imao najvaniju ulogu u sovjetskom zakonodavstvu, odravao se privid da su "dravna vlast" ili
"diktatura proletarijata" izvor prava.117 Meutim, ni u jednom ni u drugom sustavu drava nije bila
podvrgnuta vlastitim zakonima ili pravosudnoj ocjeni, i dravne vlasti mogle su se pozivati na zahtjeve
povijesne fikcije - "pravo" revolucije ili "pravo" rasnog razvoja - kako bi objasnile svoj posebni status.
U takvom dijeljenju pravde pojedinana prava bila su uvijek podreena kolektivnom interesu - bila to
komunistika drava ili rasna
296
MORALNI SVIJET DIKTATURE
zajednica. "Ti si nitko i nita", glasila je jedna nacistika parola, "Volk je sve."118 Tvrdilo se da pravo
zastupa fiktivnu "javnu volju"; individualna sloboda nije potjecala od prava koja su se mogla braniti
protiv drave, nego iz dunog potovanja te volje i stroge pokornosti njezinim pravilima. Presude u
pojedinim sluajevima ovisile su o politikoj funkciji zakona: predmeti se nisu rjeavali prema pravnoj
uteme-ljenosti nego u skladu s potivanjem zahtjeva narodne pravde. "Mogu je sukob i raskorak
izmeu formalne zapovijedi zakona i zapovijedi proleterske revolucije", pisao je Visinski 1935. "Taj
sukob mora se rijeiti samo podreivanjem formalnih zapovijedi zakona zapovijedima partijske
politike."119 Predsjednik Hamburkog suda Curt Rothenbur-ger odobravao je nestanak "neutralnog,
nepolitikog suca liberalnog doba" i raanje pravde koja je "potpuno politika, vrsto povezana sa
svjetonazorom zakonodavca". Suce su poticali na presuivanje contra legem ako im je to diktirala
njihova "rasna svijest".120
Drugo se naelo odnosi na pravo kao sredstvo u ratu protiv neprijatelja drutva. Zakonom se moglo
odrediti tko zasluuje ukljuenje u klasnu dravu ili rasnu zajednicu, a koga treba iskljuiti. Schmittova
koncepcija "prijatelja ili neprijatelja" vrijedi za sve moderne diktature. Teoriju prava u jednom i drugom
ustavu nije zanimala zatita pojedinca od drave; nju je prije svega zanimala zatita drave od
pojedinaca sklonih zloinu ili politikom zastranjivanju. U Njemakoj su izdajnika nazivali "najgnusnijim
zloincem"; pravnik Georg Dahm izrazio je ak miljenje da bi se i obinu kradu moglo nazvati inom
nelojalnosti Volku. Sudskim procesima provjeravalo se moe li optuenik uope ostati lan
drutva.121 U Sovjetskom Savezu kraa se smatrala politikim inom. Zakon "o zatiti i jaanju javne
(socijalistike) imovine", donesen 7. kolovoza 1932., sveano je proglasio "svetost i nepovredivost"
dravne imovine; svi su kradljivci po definiciji bili "neprijatelji naroda". Najstroa kazna bila je
strijeljanje, a minimalna deset godina u logoru.122 Dvije godine poslije, u lipnju 1934., Sovjetskom
kaznenom zakonu iz 1926. dodan je opseni "Statut izdaje" s obvezatnom smrtnom kaznom za
izdajnika i pet godina u Sibiru za svakog lana izdajnikove obitelji.123 Velik dio novog prava u jednoj i
drugoj diktaturi bavio se pronalaenjem i kanjavanjem neprijatelja.
297
DIKTATORI
"Neprijatelja" su definirali politiki: u Sovjetskom Savezu bio je kontrarevolucionar, u Njemakoj
neprijatelj rase i nacije. Kako bi osigurali pravno rjeavanje takvih predmeta i kad nije bilo poinjeno
nikakvo kanjivo djelo, oba su pravosudna sustava uvela pravno naelo "analogije". Carski sudovi
pribjegavali su tom naelu pri donoenju presude osobama koje su smatrali drutveno opasnima, ali
nisu prekrile nikakav lanak kaznenog zakona. Takve su osobe inkriminirane "analogijom". To je
naelo ukinuto 1917., ali je ponovno uvedeno 1922. te se uvelike primjenjivalo pri donoenju presuda
navodnim politikim zloincima tridesetih godina. Kada je 1937. godine Jevgenija Semjonovna
Ginzburg, lojalna lanica partije, uhiena i optuena za kontrarevolucionarnu djelatnost, prkosno je
upitala suce za kakav je zloin optuuju. Suci su joj zbunjeno odgovorili: "Zar ne zna da je drug Kirov
ubijen u Lenjingradu?" Jevgenij a je prosvjedovala i izjavila da nije nikada bila u tom gradu te da je
ubojstvo poinjeno tri godine prije, no suci su jer nestrpljivo prekinuli: "Ali ubili su ga ljudi koji dijele
tvoje ideje, pa stoga i ti snosi moralnu i politiku odgovornost."124 Naelo "analogije" davalo je
dravnim vlastima gotovo neogranienu mogunost uhienja svake osobe koju su te vlasti smatrale
drutveno opasnom. U njemakom pravu usvojeno je u lipnju 1935. Do toga vremena Kazneni je
zakonik izriito zabranjivao "analogiju". Preraeni 2. stavak zakona sada je doputao pokretanje
kaznenog postupka u sluajevima u kojima je prema "narodnom miljenju" neki in bio kanjiv premda
ga nisu smatrali nezakonitim. "Ako se utvrdi da Kazneni zakon nije od koristi za konkretno djelo",
glasio je amandman, "djelo treba kazniti sukladno zakonu ija su naela najrelevantnija."
Tradicionalna pravna maksima, prema kojoj "nema kazne bez zakona", zamijenjena je, kako se sloio
Carl Schmitt, maksimom "nema zloina bez kazne".125
Obje su diktature imale sustav koji esto nazivaju "politikim pravosuem".126 Pravo je podreeno
samovolji vrhovnih dravnih vlasti, no upravo je ta samovolja prikrivena obmanom da je sovjetsko,
odnosno nacionalsocijalistiko pravo proizvod vie pravde koju predstavlja drava. Via pravda, tvrdilo

se, izvire iz narodne volje ili "zdravog javnog miljenja". Pravnici i jednog i drugog sustava prim298
MORALNI SVIJET DIKTATURE
jenjivali su taj pravno neprecizni pojam kao izvor zakonitosti za pravnu praksu koja je zapravo
ograniavala pojedinana prava i mogunost pravne zatite. Ni jedan ni drugi sustav nije htio pravo
izravno izvrgnuti ruglu. Umjesto toga, moralni temelji prava preraeni su kako bi javnost shvatila daje
pravosudna praksa u diktaturi pravedna jer je utemeljena na "narodnoj pravdi".
Ijedna i druga diktatura vjerovale su da izraavaju vii moral. Izvor te moralne pretpostavke bila je
kriza Prvoga svjetskog rata. Neprijateljski stav prema liberalnom svjetonazoru bio je izravna posljedica
sukoba. U njegovoj sri bio je jak osjeaj da su moralna uvjerenja predratnog doba nestala i da su ih
zamijenili drugi oblici morala, pa i zapadni liberalizam. Sovjetski Savez iziao je iz poslijeratne
pomutnje uvjeren da je najnaprednija drava na svijetu. Komunisti su smatrali da je njihovo drutvo
pobjeda posljednje potlaene klase; njihovo novo drutvo bilo je po definiciji najnapredniji stupanj u
povijesti. Upravo je kapitalizam, tvrdili su marksisti, odgovoran za nevolje svijeta, pa je stoga i sam
nemoralan. Njemaka je izila iz rata ogorena porazom i - kako se openito smatralo - nepravednim
mirom. Vladao je snaan osjeaj da zapadni liberalizam ugroava njemake vrijednosti, te da su
kvalitete koje izdvajaju njemaku kulturu moralno vie od vrijednosti zapadnih drava nametnutih
ratom. Kada je 1918. objavljen prvi svezak djela Propast Zapada Oswalda Spenglera, njemaki
intelektualci poeli su pozivati njemaku kulturu da iskupi Europu preuzimajui vodstvo u moralnoj
revoluciji protiv komunizma i kapitalizma.
Ostatak svijeta nije smatrao Njemaku i Sovjetski Savez zvijezdama vodiljama u budunost nego
prezrenim dravama koje e ponovno morati stei moralno pravo na povratak u meunarodnu
zajednicu. Ta je optuba okrenuta naglavce u Njemakoj i Sovjetskom Savezu: upravo je liberalni
poredak, kako se tvrdilo u tim zemljama, pokazao svoju moralnu propast u suoavanju s izazovima
novoga doba. Njemaki nacionalisti i sovjetski revolucionari bili su podjednako uvjereni da nemaju to
nauiti od Zapada; ijedni i drugi smatrali su "burujske" vrijednosti pokvarenima i tetnima, poticajima
drutveno razornog morala neobuzdane sebinosti i
299
DIKTATORI
hedonizma, jedva prikrivenog mlakim racionalizmom i univerzalizmom. "Zapad je ve rekao sve to je
imao za rei", pisao je 1920. ruski romanopisac Mihail Afanasevi Bulgakov. "Ex oriente lux (svjetlost
dolazi s istoka)."127 Ni jedan ni drugi reim nije vidio nikakvu korist od prihvaanja tuega, zapadnog
morala koji po opem miljenju nije bio ni popularan niti drutveno potreban. Kada je 1947. sovjetski
filozof G. F. Aleksandrov nepromiljeno objavio Povijest filozofije, Andrej Aleksandrovi danov
pozvao je devedeset sveuilinih profesora na raspravu o propustu njihova kolege, koji nije prepoznao
da je marksizam - koliko god drugi filozofijski sustavi mogu biti napredni - filozofija koja se "kvalitativno
razlikuje od svih prethodnih filozofijskih sustava".128 "Na moral", napisao je danov u jednom ogledu
o sovjetskoj etici, "osuuje burujsku jurnjavu za uicima i zanemarivanje dunosti."129
Izvrsnost i moralna kvaliteta njemakih vrijednosti openito se podrazumijevala meu obrazovanom
njemakom elitom. Filozof Ernst Troeltsch usporeivao je racionalni, mehanicistiki, humanistiki
moral Zapada s jedinstvenom vitalnou njemakog "povijesnog i produktivnog duha".130 Wilhelm
Stapel, jedan od vodeih "njemakih krana", tvrdio je da se "nacije razlikuju karakterom pa stoga i
sposobnou i kvalifikacijama", te iz toga izveo zakljuak: "Mi Nijemci nismo na istoj razini s drugim
narodima; mi imamo pravo koje se ne moe usporediti s pravom bilo koga drugog."131 Carl Schmitt
usporedio je "snagu stvarnog ivota" izraenu njemakom reakcijom na poslijeratnu krizu s
"mehanizmom" zapadnih univerzalnih vrijednosti; jedan drugi pravnik, Wilhelm Siebert, nazvao je
zapadni pristup moralnim pitanjima "izrazom bespomonosti, neutemeljenosti i mlitavosti", itd.132
Etike tvrdnje zapadnog liberalizma odbaene su kao sebine i licemjerne; "politiki moral uzdignut je
na razinu 'univerzalne valjanosti' tek kada su Anglosasi utvrdili njegovu svrsishodnost", pisao je jedan
njemaki kritiar, za kojega je zapadna moralna samodopadnost bila maska za beskrupulozni
imperijalizam.133
Umjesto toga, oba su sustava moralni poredak smatrala proizvodom specifinih povijesnih okolnosti
jedinstvenih za pojedine narode i drutva. 1 jedna i druga diktatura opravdavale su
300
MORALNI SVIJET DIKTATURE
moralni pogled koji je odbacivao univerzalne istine ili vrijednosti tvrdei da via povijesna nuda daje
zakonitost moralnom poretku. Rezultat je bio filozofski paradoks: tijek povijesti odreuje moral, pa je
on stoga relativan, ali vrijednosni sustavi koje stvara povijest imaju apsolutnu vrijednost upravo zato
to su povijesne stvarnosti a ne apstraktna naela. Taj je paradoks 1935. objasnio jedan mladi
sveuilini profesor i lan Nacionalsocijalistike stranke tvrdei daje jedina istina ona koja koristi "krvi i

ivotu rase": "Apsolutne se vrijednosti mogu potvrditi bez prihvaanja apsolutnih istina."134 Pojam
apsolutne povijesne vrijednosti bitan je za razumijevanje razloga zbog kojega se moralni svijet
diktature mogao primjenjivati s takvom fanatinom nepopustljivou. Roland Freisler pozivao je svoje
pravne kolege da unesu nacionalsocijalistike vrijednosti u pravo radi povijesne nude: "Povijest
ostaje neumoljiva i nepotkupljiva -jer ona je istina."135 Sovjetska etika temeljila se na slinom osjeaju
o povijesnoj uvjerenosti. Filozof M. N. Rutkevi mogao je 1952. lako pomiriti napetost izmeu povijesti
i vrijednosti: "Sve temeljne teze marksistiko-lenjinistike filozofije, ekonomske znanosti te teorije
socijalizma i klasne borbe... sve su to apsolutne istine, potvrene do sada u praksi, pa ih nita u
budunosti ne moe pobiti."136
Znaajke novoga morala u jednom i drugom sustavu znaile su potpuno odbijanje humanizma.
Prkosei etikom gleditu koje promie unutarnju vrijednost pojedinca i osobnih prava, i jedna i druga
diktatura izgradile su moralni poredak koji je propovijedao apsolutnu vrijednost kolektiva i apsolutnu
obvezu naputanja brige za sebe uime cjeline. Njemaki teolog Michael Miiller pozdravio je kraj
etikog relativizma pod Hitlerom jer je on u njemaki narod usadio temeljnu zamisao prema kojoj
"pojedinac mora sluiti skupini" i naelo da "ivot nije srea nego rtvovanje samoga sebe."137
Zanemarivanje pojedinca poticalo je namjernu moralnu ilavost. "Boljevik mora biti nesmiljen, hrabar i
nepokolebljiv, spreman da se rtvuje za partiju", rekao je Kaganovi jednom partijskom drugu koji se
tuio na sluajeve nepravde. "Da, spreman rtvovati ne samo vlastiti ivot nego i samopotovanje i
osjetljivost."138 Sovjetska Komunistika partija slubeno je objavila 1961. dvanaest zapovijedi
"Moralnog kodeksa graditelja komunizma", u kojemu su kao u
301
DIKTATORI
kamen uklesana neka kruta naela komunistike etike naslijeene iz Staljinova vremena, primjerice:
"Radi za dobro drutva - tko ne radi, ne treba ni da jede"; "treba imati nepomirljiv stav prema
neprijateljima komunizma".139
Pretpostavljena krjepost kolektiva davala je moralnu snagu iskljuivom i brutalnom karakteru jednog i
drugog sustava. Obje su diktature bile obiljeene velikim povijesnim ogorenjem na one koji misle
drukije; taje ogorenost bila izraziti] a i nasilnija u Sovjetskom Savezu jer ondje je sustav morao
zbaciti organiziranu vjersku aktivnost i graditi pravosudni sustav gotovo od nitice. Odmazda je
zaodjevena pravinou. "Nepomirljiva mrnja prema neprijateljima naroda", pisao je Visinski 1938.,
"jedno je od najvanijih naela komunistike etike."140 Nacionalsocijalistika mrnja "bila je bitni
element reima, a to se odraavalo i u moralnom jeziku diktature. Nasilje i jedne i druge diktature
protiv onih koje su one htjele iskljuiti prikazivalo se kao neto ime se njihove moralne vrijednosti
razlikuju od suhoparnog zapadnjakog humanizma. Viktor Kravenko, tvorniki rukovodilac koji je
nasreu izbjegao istku, sjea se partijskog sastanka sazvanog upravo radi istke i naglaavanja kako
"nema mjesta za 'truli liberalizam' i 'burujsku sentimentalnost'" u raskrinkavanju "neprijatelja". Kako se
izrazio Himmlerov tienik, SS-ovski asnik Werner Best, "u eri nacionalne drave vrijedi samo jedan
zakon: budi jak!" Rosenberg se hvalio kako su snani mukarci takvi zato to su "apsolutno strogi".141
Nunost vik-timizacije i iskljuenja smatrala se krjepou diktature a ne njezinim porokom.
Stanovnitvo nije openito prihvaalo moralna naela diktature. U oba sustava moglo se funkcionirati
podilaenjem slubenom moralu sa zadravanjem osobne savjesti; neke postupke reima moglo se
smatrati nepravednima, ali odobravati opi svjetonazor; moglo se i boriti protiv prevladavajue moralne
klime, ali je cijena bila nemilosrdna kazna. Milijuni ljudi u jednoj i drugoj diktaturi prihvaali su novi
moralni poredak. Oba su sustava pokazala estoku moralnu energiju u gradnji novog poretka i
unitavanju onih koji su ga toboe ometali ili potkopavali. Reim je ratnike novog morala pretvarao u
heroje. Mladi nacisti koji su poginuli u tunjavama na ulicama ili u
302
r
MORALNI SVIJET DIKTATURE
krmama postali su muenici i sveci pokreta. U Sovjetskom Savezu dunosnici NKVD-a dobivali su
prestinu medalju Heroja Sovjetskog Saveza zbog beskrajnih strahota koje su poinili svojim rtvama.
U moralnom svijetu diktature zloini drave nisu se objanjavali kao zloini ve kao potrebne mjere
opreza, radi sprjeavanja vee nepravde. Naprotiv, za Hitlera i Staljina vei bi grijeh bio iznevjeriti
zatitu rase ili socijalistike drave od unitenja. Ta moralna inverzija omoguila je opstanak
najpogubnijih reima 20. stoljea.
Zatieni tim nastranim moralnim oklopom, poinitelji zloina uime drave provodili su nareenja ije
se izvrenje inae ne moe shvatiti. Tijekom sasluavanja u Niirnbergu zapovjednik Auschwitza Rudolf
Hoss jasno je pokazao to smatra a to ne smatra moralnim. Kad su ga optuili za potkradanje
idovske imovine, reagirao je iskreno ogoren: "Pa to bi bilo protiv mojih naela... to ne bi bilo
poteno".142 No Hoss nije pokazao grinju savjesti niti osjeaj daje prekren moral masovnim

unitenjem vie od milijuna idova, Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika u Auschwitzu. Vii moral
kojega je diktirao povijesni i prirodni imperativ smatrao se drukijim od postupka prema klasinom
zloinu. I jedan i drugi sustav slali su u zatvor ubojice i kradljivce, ali ne i one koji su hladnokrvno
ubijali idove i pljakali njihove dragocjenosti za dravnu riznicu, niti one koji su konfiscirali crkveno
blago i ubijali sveenike, protivnike reima. Ijedna i druga diktatura koristile su se tom moralnom
razlikom kako bi stekle odobravanje naroda, ozakonile inae nezakonito obnaanje dravne moi,
pozdravile brutalnost i bezakonje potaknuto dravnom vlasti - ali ponajprije zato to su smatrale da im
to pravo daju povijesni imperativi. "Samo nuda", izjavio je Hitler 1942. godine, "ima pravnu snagu."
Slino je miljenje izrazio i Staljin 1952.: "Povijest ne ini nita bitno ako za to ne postoji posebna
nuda."143 Ni diktature ni ponaanje diktatora ne mogu se shvatiti ako se ne prizna injenica kako je
za njih bilo bitno da ih smatraju moralnim sredstvima nesavladivog i otkupiteljskog povijesnog pokreta.
303
8
Prijatelj i neprijatelj: reakcije naroda na diktaturu
"Ja sam, dakako, nadasve oprezan jer sam u osobito opasnom poloaju i moram misliti na svoju enu
i djecu. Kada predajem u svojem razredu, ja nisam samo stopostotni nego i stopedeset-postotni
nacist. Tako pretjerujem da i najgluplji djeak ne moe a da ne pomisli kako je sve to besmisleno."
Njemaki uitelj, Bielefeld, kolovoz 1939.x
Njemaka Slobodarska stranka objavila je 1939. godine u Londonu knjigu Necenzurirana Njemaka s
pismima Nijemaca koji su bili neprijateljski raspoloeni prema Hitlerovu Reichu. Jedno od tih pisama,
koje je napisao jedan njemaki uitelj, navodimo na poetku ovoga poglavlja. Ono nosi datum 14.
kolovoza, pred sam poetak rata, i odgovor je na prijekorno pitanje zato je on, protivnik reima,
morao pristupiti stranci. Njegov odgovor otkriva mnogo o pogledima naroda na diktaturu. Njegovo
lanstvo nije bilo iskreno, prosvjedovao je u odgovoru, ali prihvatio ga je zbog straha od vlasti. "Kakve
bi koristi bilo", nastavio je, "od lanog pokazivanja junatva, koje bi bilo samo vid samoubojstva?" Svi
oko njega "navikli su se glumiti". Svoje je uenike podijelio na kategorije koje su se mogle primijeniti
na sve njemako stanovnitvo. Neki su bili oduevljeni nacistikim "herojskim teorijama", pa su ak
sanjali o drugom, radikalnijem valu nacionalne revolucije; veinu svojih uenika smatrao je "cininim
oportunistima", skepticima i materijalistima, spremnima na suradnju s nacionalsocijalistima kako bi
poboljali izglede u buduem ivotu. Meutim, mala skupina djeaka protivila se reimu, ali nije imala
sigurnih naina kako bi izrazila svoj otpor, pa su uenici "nalazili utoite u privatnosti osobnoga
ivota" i itali knjige. Samo se jedan uenik, iji je otac privatno osjeao isto to i uitelj, izloio
opasnosti i otvoreno kritizirao reim.2
304
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ.' REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
Svi ti brojni problemi pri objanjavanju reakcije naroda na diktaturu vidljivi su u ovom prikazu. I pod
Hitlerom i pod Staljinom bilo je bunih zagovornika sustava u koji oni nisu obvezatno vjerovali. Analiza
koja uzima u obzir izriito prihvaanje reima kao polaznu toku mora oekivati element proraunatog
licemjerja ispod povrine. U Sovjetskom Savezu takve su ljude zvali "rotkvice" -izvana crveni, iznutra
bijeli. Bilo je teko razlikovati one koji su bili oduevljeni pokretom, iskreno uvjereni u pravednost
svojega cilja, od lanih pristaa. Oni su naoko pripadali uvjerenim fanaticima, premda su njihovi stvarni
osjeaji bili moda oajniko, ali bespomono neprijateljstvo. Spektar gledita u kolskoj uionici,
premda statistiki nedokaziv i u navedenom primjeru i openito u drutvu pod diktaturom, pokazuje u
grubim crtama razboritu podjelu u njemakom drutvu na etiri kategorije - na one koji su vjerovali, na
one koji su se zanosili, ili imali koristi ili bili sretni to se mogu poistovjetiti s novim poretkom
oportunistikim udruivanjem, na one koji su se naoko ravnoduno pokoravali, a u sebi se zbog
savjesti nijemo protivili te, naposljetku, na one koji iz bilo kojeg razloga nisu podnosili reim, pa se ta
nesnoljivost oitovala u vidu odbacivanja reima, protivljenja ili otpora.
Ovaj saetak potpuno je u skladu s novijim raspravama o gleditima naroda o tim dvjema diktaturama,
koje su nametnule prihvaanje miljenja - toliko razliitog od tradicionalnog "totalitarnog" modela
okrutne kontrole nad obinim, potlaenim pukom - kako su iroki slojevi njemake i sovjetske javnosti
podupirali diktaturu, esto oduevljeno i odano ili barem s opim odobravanjem.3 Ni jedan ni drugi
sustav ne mogu se dobro objasniti a da se ne prihvati taj zakljuak, ali moe se samo nagaati do koje
je mjere taj zanos proizvod iskrene ideoloke identifikacije ili proizvod politikog odgoja i koristoljublja.
Ijedna i druga diktatura ovisile su o stvaranju jakog osjeaja poistovjeivanja stanovnitva s reimskim
tenjama pretvarajui se da te tenje predstavljaju interese naroda i odraavaju predrasude naroda,
to su donekle i inile. Oni koji su u jednoj ili drugoj diktaturi podupirali sustav ili ga prihvaali, inili su
to kao sudionici, a ne od straha, i to zato to su smatrali da se njihova oekivanja i miljenja donekle
odraavaju u diktaturi.
305

DIKTATORI
Taj pomak pogleda na diktaturu trai drukiji odgovor na pitanje koje se vrlo esto postavlja u vezi s
jednim i drugim stanovnitvom: "Zato je bilo tako malo otpora?" Dok se to neko moglo objasniti
teroristikom naravi diktature i eljeznim stiskom drave, dananja tumaenja oslanjaju se mnogo vie
na shvaanje sloene naravi reakcije drutva i naroda na diktaturu. Osim represivnoga dravnog
aparata, bilo je mnogo drugih imbenika koji objanjavaju otpor prema neposrednom sueljavanju ili,
tonije, opu odsutnost svakog trajnijeg narodnog neprijateljstva. Dio objanjenja jest u povijesnim
okolnostima koje su oblikovale jednu i drugu diktaturu. U jednoj i drugoj dravi dvadesete godine bile
su godine jakih socijalnih podjela i politikih prepirki, i predodba o "neslaganju" i "protivljenju" kao
uzroku gospodarske krize, ili graanskoga sukoba ili politike nestabilnosti - gledite to su ga snano
promicale jedna i druga diktatura - stvorila je openarodnu suglasnost s politikom bez sukoba i s
drutvom bez podjela. Stav "protiv", a ne "za", poeli su openito smatrati neprihvatljivom opasnou
za obeanu drutvenu slogu i politiki sklad. Oba diktatora postavila su zamisao o jedinstvu u sredite
svojega pogleda na politiku: jedinstvo Volka i jedinstvo sovjetskih radnih masa. Izraavanje razliitosti
prikazivalo se kao izdaja drutva ili nacije; odobravanje i privola postali su drutvene dunosti za
zatitu drutva od povratka u tetnu neslogu. Tu su dihotomiju oba drutva internacionalizirala
smjetavajui one koji su se istinski protivili reimu u politiku niiju zemlju.
Na to se svodio otpor? To se ne moe jednostavno objasniti. Otpor se mogao pruiti reimu, pa i
estoko, kako su to uinili sovjetski seljaci za vrijeme kolektivizacije, ali ljudi nisu mogli biti politiki
protivnici samog reima. Ljudi su se mogli i politiki protiviti diktaturi u jednoj i drugoj zemlji, ali pritom
izbjegavati opasnost od otvorena otpora. U obje zemlje bilo je razmjerno malo politikih protivnika koji
su pruili aktivni otpor, ali svi ti otpori bili su silom ugueni. Iz staljinistikog razdoblja ni jedan nije
poznat. U Njemakoj je vjerojatno bila meunarodno poznata samo studentska skupina Bijela rua,
aktivna nakratko u Miinchenu 1942. godine. Ljudi su mogli pruiti otpor ili se usprotiviti posebnom vidu
reima - njemakom antisemitizmu ili sovjetskoj poljoprivrednoj politici - ali
306
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
uz openitu suglasnost s drugim ciljevima diktature. S tom su se dilemom suoili konzervativni
protivnici nacionalsocijalistikog reima koji su pokuali izvriti atentat na Hitlera u srpnju 1944.
godine, premda su im se sviala mnoga postignua nacionalistika revolucije. Bilo je mogue, a to se
najee i dogaalo, upustiti se u manje vane demonstracije neposlunosti, nepokornosti ili
neprijateljstva, obuhvaene opim pojmom "neslaganja".
"Neslaganje" je problematian izraz. U Sovjetskom Savezu rabio se izraz "disidentstvo" kao opi
termin za sve vrste prosvjeda, nekon-formizma ili intelektualne neovisnosti i odnosio se na sve one
koji su mislili drukije od ostatka komunistikoga drutva. Sovjetsko disidentstvo lako je moglo
obuhvatiti i otpor i politiku oporbu, ali ono se obino odnosilo na one koji su odbacili reim zbog
savjesti ili religije, ali se nisu ukljuili u politiki prosvjed. U povijesti Treega Reicha disidentstvo se
tumai openitije kao manifestacija prosvjeda ili neslaganja bez otvorenoga politikog prkosa ili
subverzije. irina te definicije potie nezgodna pitanja. Mnogi postupci, koji bi se mogli svesti na
disidentstvo, bili su proizvod kompleksnih slojeva drutvene, institucionalne i osobne interakcije, u
kojoj se, u odreenom stupnju, nisu mogla izbjei trvenja ili neslaganja ni u diktaturi ni u bilo kojem
drugom sustavu. Ni jedna drutvena skupina -neposredna okolina, tvornica, kolski razred - ne govori
jednoglasno, a u sustavu koji je manje opsjednut jedinstvom, negodovanja i sukobi u svakodnevnom
ivotu mogu se smatrati samo onim to jesu, ni opasnima niti subverzivnima. Ono to je te beznaajne
manifestacije neodobravanja pretvaralo u "neslaganje" ili "disidentstvo", bio je nain na koji je reim
tretirao te pojave, pa je one koje je otkrio smatrao namjernim, prkosnim i otpadnikim. Disidentske
pojave u tom irem smislu ostale su uglavnom neotkrivene i nisu bile kanjavane, ali stanovnitvo
jedne i druge zemlje bilo je svjesno opasnosti kad bi netko uo gunanje ili kad se ne bi potovao neki
propis ili se ocrnjivao reim. Malo je toga, unato osjetljivosti jednog i drugog reima, imalo bilo kakav
vaan politiki sadraj. Mnoga manja disidentska djela bila su nagonska, nekoordinirana i
nepromiljena.
"Disidentstvo" je teko i izmjeriti; oba reima politizirala su djela i ponaanje koji u drugim situacijama
ne bi bili politika nedjela:
307
DIKTATORI
sluanje stranih radiopostaja, sviranje amerikoga jazza, razgovor sa idovima, kraa na poslu itd. U
takvim sluajevima reimska esto izmiljena tumaenja "neslaganja" ili "disidentstva" imala su malo
veze s namjerom koju je sustav smatrao kanjivom. ena koju su uhvatili kako krade klipove kukuruza
iz kolhoza poslije etve bila je gladna, a ne politika saboterka. Saboter nije bio ni direktor banke koji
je gunao zbog tijeka rata pred suputnikom u vlaku u Njemakoj i izraavao samo svoje osobno

miljenje, premda nesmotreno. Oba primjera ipak postoje u kaznenoj evidenciji. Direktor banke bio je
uhien i pogubljen, a ena poslana u GUlag.4 I kada je negodovanje bilo istinsko, njegov su utjecaj
ograniavali brojni egzistencijalni faktori. Mnoga disidentska djela poinili su njemaki ili sovjetski
graani koji su reagirali samo na jedan vid reima, ali nisu smatrali da time odbacuju reim u cjelini. Ta
podvojenost bila je najoitija kada je pojedinac pravio razliku izmeu diktatora i diktature: u prilog
komunizmu, ali protiv Staljina, ili oduevljenje za Hitlera, ali ravnodunost prema njegovoj stranci.5
Disidentska djela bila su i mali dio odnosa pojedinca prema reimu (koji se mogao s vremenom
mijenjati od oduevljenja do nesigurnosti i obratno), ali najvjerojatnije su bila epizodna ili beznaajna.
Vea otpadnika djela - primjerice, odbijanje vjerskih ustanova da priznaju svjetovnu vlast - vlasti su
smatrale politikim otporom i strogo kanjavale. No mnogi "disidenti", malo razoarani, pa malo
nerazoarani, pronali su naine da se nekako pomire sa sustavom. "Teko je svaki dan biti hrabar",
napisao je jedan njemaki socijaldemokrat opisujui svoje kratko koketiranje s oporbom.6 Obini
graani morali su se suoiti sa svakakvim pritiscima, sa savjeu, sa strahom za obitelj, sa stidom ili s
opasnou od javne osude, koji su mogli potpuno zakoiti disidentstvo mnogo prije od pomisli na
koncentracijski logor.
Disidentstvo je elastina i nemjerljiva pojava. Iako je ono oito izbilo na povrinu u raznovrsnim
kontekstima i stupnjevima intenziteta, razmjere disidentstva teko je odrediti zbog dravnog tumaenja
neslaganja i pretjeranih oekivanja povjesniara. Stav jednog i drugog naroda prema jednoj i drugoj
diktaturi nije bio ni jednostran niti autonoman; disidentstvo, oduevljenje i pokoravanje dolazili su u
doticaj i u sovjetskom i u njemakom drutvu. Mogli su
308
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
se nai u istoj osobi dok se ona suoavala s razliitim zahtjevima drutva ili dok su se tijekom vremena
mijenjale drutvene i politike obveze. Kad je Aleksandr Solenjicin uhien zbog sluajne primjedbe u
pismu to gaje presrela vojna cenzura 1945., bio je topniki asnik Crvene armije i borio se za spas
sustava kojem se rugao.7 Disidentstvo je esto bilo dvosmisleno, maskirano ili skriveno, pa i to
oteava procjenu njegova raspona i sadraja. Sloeni mozaik miljenja naroda u reimima u kojima je
"miljenje" bilo slubeno koordinirano i kontrolirano javlja se uglavnom u policijskim ili politikim
obavjetajnim izvjetajima partije/stranke, u kojima su podnositelji izvjetaja vjerojatno iskrivljavali
javno raspoloenje usredotoujui se uglavnom na negativne reakcije ili se koristei strahom samog
reima od nemira ili izmiljotinama o zavjerama u prikazu svojega miljenja o stanovnitvu.8
Disidentstvo, oporba i otpor ipak su postojali, ne svaki za sebe ve meusobno povezani. Slabost
neprijateljske politike reakcije na jednu i drugu diktaturu i dokazi o opem odobravanju i poslunosti
ne smiju se shvatiti kao opi pristanak na jednu ili drugu diktaturu. Da je tako bilo, one bi potroile
mnogo manje vremena na praenje miljenja i proganjanje neprijatelja. Bez obzira na to, slabost
oporbe u jednoj i drugoj diktaturi nije odraavala samo mo drave s kojom se ona suoavala, nego i
problem djelovanja u drutvu koje se openito pokoravalo i negodovalo zbog drutvenog razdora. Svi
ti problemi opsega, prirode i uinkovitosti narodne reakcije na diktaturu pojavili su se u odnosu
uspostavljenom izmeu tih reima i radnike klase.
U evidenciji koju je vodio NKVD 1933. godine izvjetava se o industrijskoj sabotai medu sovjetskim
eljezniarima, pa se navode primjedbe to ih je netko "nauo": "Sve to dolazi iz Kremlja gui
radniku klasu", "Sramota - oni s nama ne postupaju pravedno. Morat e doi do nove revolucije.. ."9
Sovjetski radnici imali su jasnu revolucionarnu tradiciju s korijenima i u neuspjeloj revoluciji 1905. i u
dvjema uspjelim revolucijama 1917. godine; radnika oporba, nesklona autoritarnosti Lenjinove
drave, nemilosrdno je uguena 1921. godine, potkraj graanskoga rata. Staljinova drava s jakim
sigurnosnim aparatom pomno je pratila radnike da se osigura kako se ta snaga
309
DIKTATORI
ne bi okrenula protiv vlastite "radnike drave". 1 njemaka se diktatura suoila s brojnom klasom
tvornikih radnika iji je revolucionarni potencijal bio nakratko izraen kao Ustanak spartakovaca u
krizi nakon poraza 1918. i kao kratkotrajna pobuna bavarskih komunista u proljee 1919. Pobunjeniki
potencijal bio je mora njemakim nacionalistima sve do tridesetih godina. Njemaki industrijski radnici
bili su najbrojniji i najorganiziraniji u Europi; njemake socijalistike stranke dobile su na izborima
1932. vie glasova od nacionalsocijalista. Kada je Hitler 1933. doao na vlast, bojao se da bi generalni
trajk pod vodstvom socijalista mogao paralizirati novi reim. Divljako proganjanje komunista i
socijaldemokrata i njihovo stavljanje izvan zakona odraz je toga straha; tridesetih godina sigurnosni i
policijski aparat izvjetavao je tjedno i mjeseno o preostalim aktivnostima i poloaju marksistikih
stranaka koje su rutinski smatrali staatsfeindlich, neprijateljski raspoloenim prema dravi.10
Pod jednom i pod drugom diktaturom poloaj radnika se prilino pogorao. Dvadesete godine bile su,
za usporedbu, zlatno doba. Njemaki radnici bili su preko sindikata i sustava pregovora o plaama i te

kako ukljueni u odreivanje visine svojih nadnica i uvjeta rada. Radniki savjeti osnovani tijekom
Prvoga svjetskog rata bili su institucionalizirani kao sredstvo zastupanja radnikih pogleda pred
upravom. Njemaka je republika bila opredijeljena za napredan socijalni sustav, a radnika puka
kultura izila je iz kulturnoga geta u kojem je bila zatvorena prije 1914. godine. Socijaldemokratska
stranka bila je najvea politika stranka u Njemakoj prije 1933., s vie od 1,300.000 lanova na
svojem vrhuncu 1923. godine.11 Sovjetski radnici bili su dvadesetih godina mala ali povlatena
drutvena kasta, i smatrali su ih glavnim pogonskim strojem preobrazbe u proletersku dravu. Njihovi
materijalni uvjeti polako su se poboljavali, poveana su socijalna davanja i proirene obrazovne
mogunosti, a radnike su poticali da uz lake uvjete uu u Komunistiku partiju. titilo ih je novo radno
zakonodavstvo i osmosatno radno vrijeme, a sovjetski sindikati zastupali su radnike neposredno u
samoj tvornici borei se za bolje uvjete rada i branei radnike interese od partije i drave.12 Ve
1928. radniki ivotni standard dosegnuo je razinu koju vie nee imati sve do svretka Staljinove
diktature.
310
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
S prvim petogodinjim planom 1928. godine nastupile su drukije okolnosti za sovjetske radnike.
Pokrenuta je javna kampanja protiv radnika kao samozadovoljnih zabuanata koji uporno izostaju s
posla ili se opijaju. Radi smanjenja izostanaka s posla i visoke fluktuacije radne snage uvedeno je u
proljee 1929. godine vrsto proturadniko zakonodavstvo. Te iste godine smijenjeno je sindikalno
vodstvo, na ijem su elu bili pristae Buharinova krila partije, zajedno s dvije treine lanova odbora
radnikih sindikata koji su podupirali nezavisni sindikalni pokret. Sindikatima je nareeno da se
"okrenu proizvodnji", te da discipliniraju radnike i potiu ih na bri i produktivniji rad, ali da ih vie ne
tite niti da pregovaraju o visini plae koju je odredio direktor pogona u suradnji s komisijom za platne
razrede.13 Komesarijat za rad pod jo jednim buharinistom, V. Schmidtom, bio je zatvoren. Novim
zakonom od 29. oujka 1929. potpuno je vraeno ovlatenje tvornikom rukovodstvu (edinonaalie) da
radnicima nareuje i kanjava ih bez obraanja sindikatu.14
Uslijedila je bujica radnog zakonodavstva koja je ponitila mnoga postignua revolucije: smanjeno je
socijalno osiguranje i postroeni uvjeti za socijalnu zatitu; odredbom iz listopada 1930. zabranjeno je
slobodno kretanje radne snage, a nekoliko mjeseci poslije ukinute su i burze rada; krenje radne
discipline ili oteivanje alata postali su kanjiva djela 1931. godine; u srpnju 1932. ukinut je lanak 37
Zakona o radnim odnosima iz 1922., po kojemu se radnika moglo premjestiti samo uz njegov
pristanak; u studenom 1932. jedan dan izostanka s posla kanjavao se trenutanim otkazom; reim je
27. prosinca 1932. uveo interne putovnice za gradsko stanovnitvo kako bi, kao u caristikoj dravi,
mogao pratiti kretanje i boravite radne snage.15 Obvezatne "radne knjiice" uvedene su 15. sijenja
1939. za sve radnike; u njih su se upisivale pojedinosti o svim radnim mjestima na kojima je radnik bio,
disciplinski prekraji, kazne i ukori. Ni jedan radnik nije mogao promijeniti zaposlenje bez pismenog
odobrenja svojega direktora pogona u radnoj knjiici. Nekoliko mjeseci kasnije novim disciplinskim
pravilnikom trailo se od svih direktora pogona da svakoga tko na posao zakasni vie od dvadeset
minuta prijave lokalnom tuiteljstvu. Popis je trebalo sastavljati svakog jutra s tonim brojem minuta
zakanjenja, zabiljeenim uza
311
DIKTATORI
svako ime. Popis je potpisivao rukovodilac i dostavljao ga tuiteljstvu, i ti su radnici bili sudski
presluani gotovo odmah. Kazna je bila do est mjeseci popravnog rada.16
1 Hitlerov reim poeo je ukidati ovlatenja i prava to su ih imali radnici. Dan nakon proslave
Praznika rada 1933. godine vlada je raspustila glavnu sindikalnu udrugu, Njemake slobodne
sindikate, zauzela sve njihove urede pomou SA i zaplijenila njezine fondove. (Katoliki kranski
sindikati likvidirani su kasnije, 24. lipnja.) Mnogi su sindikalni vode uhieni te odvedeni u logore i
zatvore. Organizaciju i fondove preuzela je nacionalno ustrojena Njemaka radna fronta koja nije
predstavljala ni radnike interese niti je sudjelovala u odreivanju visine plae. Te funkcije preuzeli su
novi dravni povjerenici, tzv. radni povjerenici, ija je dunost bila sklapati sve ugovore o nadnicama
pod nadzorom Ministarstva rada i bez sudjelovanja radnika. U svibnju 1933. zabranjeni su i trajkovi, a
tvorniki savjeti (Betriebsrate) opozvani su zakonom od 4. travnja. Novi radni odnosi slubeno su
utvreni "Zakonom o ureivanju radnih odnosa", objavljenim 20. sijenja 1934. prema nacrtu Carla
Goerdelera, gradonaelnika Leipziga i jednog od buduih voda pokreta otpora. Taj je zakon dao
njemakim direktorima istu apsolutnu vlast kakvu su imali njihovi sovjetski pandani. ef pogona
mogao je utvrditi uvjete rada i nametnuti visinu nadnica koje su odobrili povjerenici. Nadnice su bile
svedene na razinu iz razdoblja krize i nisu se mnogo mijenjale tijekom diktature. U svim tvrtkama koje
su zapoljavale vie od dvadeset ljudi, tvorniki savjeti nadomjeteni su novim "povjerenikim
savjetima" O/ertrauensrate), koji su se nominalno birali prema usuglaenom popisu politiki pouzdanih

kandidata to su ga sastavljali direktori i stranaka elija u tvornici.17 Radna disciplina pootrena je

1935., a uvedena je radna knjiica radi praenja raspodjele radne snage. Prema novom
zakonodavstvu poslodavci u industriji elika, strojogradnji, graevinarstvu i poljoprivredi imali su pravo
odbiti radniku promjenu zaposlenja kako bi se ograniila fluktuacija radne snage, a 1938. godine
uvedeno je pravo drave na prisilno zapoljavanje radnika radi obnaanja zadaa od nacionalne
vanosti.18
Kresanje prava, pootrenje radne discipline, poveanje efovskih ovlatenja i gubitak pregovarakog
mehanizma dodatno su pogorani
312
DIKTATORI
politikom plaa i redovitim oskudicama hrane i robe iroke potronje, pa je veina sovjetskih i
njemakih radnika jedva stajala bolje negoli prije Prvoga svjetskog rata. Takva liavanja doista su
poticala nemire i protivljenje u stanovnitvu jedne i druge zemlje, premda je njihov politiki uinak bio
skroman a sposobnost obrane radnikih interesa beznaajna. U Njemakoj je postojala bojazan od
generalnog trajka, ali on se nije ostvario zato to su u prvim tjednima diktature i Socijaldemokratska
stranka i sindikalni pokret zakljuili kako je bolje ivjeti kao kukavica nego umrijeti kao junak. Openito
se pretpostavljalo, a to i nije bilo posve nelogino, da bi zatim pala i Hitlerova vlada, te da ionako
oslabljeni sindikalni pokret ne bi nita postigao kad bi se suprotstavio reimu koji je vrsto odluio
unititi svaki nagovjetaj otpora. "Organiziranje, a ne demonstriranje", objavio je Theodor Leipart, voda
sindikalnog pokreta, onoga dana kada je Hitler pobijedio na izborima.19 Sindikati su u oujku poeli
pregovarati s nacionalsoci-jalistikom organizacijom tvornikih elija kako bi razmotrili moe li se
osnovati jedan jedinstveni neovisni "ujedinjeni sindikat". Kad su sindikalni vode uhieni ili otputeni 2.
svibnja, oganizirani radniki pokret nije praktiki uinio nita da sauva svoju jezgru.20 Poslije
likvidacije sindikata male elije sindikalnih aktivista zadrale su se u tvornicama diljem Njemake. U
ljetu 1933. javlja se pokuaj da se osnuje ilegalno "Vodstvo Reicha za obnovu sindikata", koji se
temeljio na neslubenim kontaktima sa sindikalistima, uglavnom u metalopre-radivakoj industriji i
eljeznikom sektoru te medu lukim radnicima u Hamburgu, ali u ljeto 1935. mreu je razbio
Gestapo. Komunistiki sindikalisti pokuali su osnovati Revolucionarnu sindikalnu opoziciju u Berlinu i
Hamburgu, izdajui novine i vrbujui lanove, ali i u taj pokret prodro je Gestapo 1934. godine. U
Hamburgu je uhieno 800 radnika. Konani val uhienja uslijedio je potkraj 1937., kad je razbijena
mrea od priblino 1500 eljeznikih sindikalaca. Svi su u prosincu osueni na duge zatvorske
kazne.21
Zabranjene politike stranke takoer su osnivale ilegalne mree kako bi sauvale okosnicu
organizacije za trenutak pada Hitlerove vlade. Mnogi su socijaldemokrati vjerovali da e moi preivjeti
poput svojih djedova pod Bismarckovim antisocijalistikim zakonodavstvom osamdesetih godina 19.
stoljea, pa su uglavnom bili
313
DIKTATORI
pasivniji od bivih komunista. Aktivnu oporbu uguila je uinkovitost policijskih akcija. Od 422 voda
Komunistike partije 219 ih je uhieno i osueno do jeseni 1935. godine, 125 je emigriralo, 24 ubijeno
a 42 napustilo partiju. Od 60.000 preostalih lanova 18.243 sudski je progonjeno od 1933. do 1935.22
Komunistike mree bile su male, razasute i ranjive. U Badenu je, primjerice, komunistika elija
preivjela u Mannheimu, zajedno s lokalnim regionalnim odborom, ali policija ju je razbila 1935.
godine. Raspon partijske djelatnosti bio je prikazan u redovitim biltenima Gestapoa, koje je izdavao
regionalni stoer u Karlsruheu. Izvjetaj za listopad 1934. pokazuje ogranienu propagandnu
djelatnost, uglavnom "od usta do usta", uz raspaavanje malobrojnih letaka. Komunistiki list - Crvena
zastavica - izlazio je kratko vrijeme u Oberhausenu, ali je prestao izlaziti kad su uhitili dvanaest bivih
lanova partije kojima su dali da nakratko okuse posebni pritvor. Uhien je i radnik s primjerkom
matinog lista Crvena zastava. No druge djelatnosti gotovo i nisu bile revolucionarne: u Mannheimu je
uhien seljak zato to je rekao daje Hitler "bitanga"; bivega komunista iz Heidelberga otpremili su u
koncentracijski logor zato to je naglas rekao: "Ostat u komunist dok sam iv"; jedna je ena uhiena
u Konstanzu jer je krijumarila vicarske novine u Njemaku itd.23 U Ruhru je postojala razvijenija
komunistika mrea koja je objavljivala dvoje novine - Sloboda i Revolucionar - u nakladi od 2000
primjeraka i vie, ali policija je, prema rijeima jednog aktivista kolovanog u Moskvi, neko vrijeme
pustila na miru preostalu, "uglavnom pasivnu organizaciju". I tu mreu likvidirali su 1934. godine.24
I radnike se moglo potaknuti na spontane prosvjede, premda su svi oni bili kratka vijeka i neznatna
opsega. Kartoteke Gestapoa, premda nepotpune, pokazuju daje 1935. bilo 25.000 trajkaa od
ukupno 16 milijuna radnika, od kojih je 4.000 kratko vrijeme provelo u zatvoru. U rujnu 1935. policija je
izvijestila o 37 trajkova u Porajnju, Vestfaliji, leskoj i Wiirttembergu. U posljednjem tromjeseju
1936. zabiljeeno je priblino 100 izgreda diljem zemlje. Tijekom cijele 1937. sredinji ured Radne

fronte izvijestio je o 250 trajkova, ali broj trajkova se nakon toga smanjio. trajkovi su uvijek bili
povezani samo s jednom tvornicom ili pogonom i trajali su samo nekoliko sati, katkada i cijeli
314
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
dan. U trajk se stupalo uglavnom zbog plaa, uvjeta rada ili nepravednih otkaza. Radna fronta otkrila
je politiki sadraj u 40 od 250 trajkova organiziranih 1937'P Gestapo i Radna fronta sastavili su
popis svih "nepouzdanih radnika" kako bi mogli pritisnuti poznate buntovnike i trajkake vode, a da
ne pribjegnu masovnim uhienjima. Radna fronta osnovala je vlastitu "tajnu slubu", organiziranu u
dva odjela, jedan za istraivanje marksizma u tvornicama, a drugi za sprjeavanje trajkakih
aktivnosti. Fronta je tijesno suraivala sa SS-ovskom slubom sigurnosti u prikupljanju tajnih politikih
obavjetajnih podataka o radnicima. Gestapo je 1939. godine osnovao logore za radni odgoj, u koje su
slali neposlune i tvrdoglave radnike na kratko i strogo preodgajanje, da naue kako se radnik mora
ponaati u novoj Njemakoj.26 U svakoj tvornici ili rudniku, bez obzira na veliinu, gestapovski
predstavnik ili nadzornik iz Radne fronte bili su zadueni za nadgledanje ponaanja zaposlenika. Taj
nadzor pomogao je da se do 1935. svlada prvi organizirani otpor. Politika aktivnost svela se na
odravanje malih tajnih mrea; sabotae ili obustave rada svodile su se na sporadine i kratke sukobe.
Sovjetske radnike bilo je tee disciplinirati. Tijekom prvoga petogodinjeg plana bilo je mnogo primjera
disidentstva ili prosvjeda, esto vrlo estokih, gotovo uvijek zbog nepodnoljivih uvjeta ili gospodarskih
potekoa. Nisu zabiljeeni opi trajkovi, a u nekim sluajevima rukovodioci nisu prijavljivali nemire iz
straha da e njih okriviti. Postoje dokazi o lokalnim trajkovima. U gradu Staljino u Donjeckom bazenu
zabiljeeno je dvadeset i pet trajkova 1928.-1929. Bili su malog opsega i ogranieni na doista prave
gospodarske nedae, poput nestaica kruha, prekomjernog smanjivanja plae radi obvezatne tednje,
ili velikih sindikalnih i drugih lanarina. trajkovi su bili ei 1932., kao reakcija na nestaicu hrane
uzrokovane krizom kolektivizacije.27 Zabiljeeni su u Lenjingradu, Moskvi, Gorkom te u industrijskim
regijama june Ukrajine. Mnogi su bili takozvani "talijanski trajkovi", italjariki, s namjernim i
kolektivnim usporavanjem tempa rada.28 Veza izmeu krize s hranom i industrijskih nemira bila je vrlo
neposredna kao i 1917. godine. U travnju 1932. Nikolaj Nikolajevi vernik, generalni sekretar
sindikata, upozorio je Staljina da su radnici "vrlo neraspoloeni" jer nema kruha.29 No
315
DIKTATORI
ogranienu uinkovitost radnike akcije vidljivo pokazuje sudbina jednoga trajka u tejkovskoj
predionici pamuka u industrijskoj regiji Ivanovo sjeverno od Moskve.
trajk je poeo 8. travnja 1932. kad su radnici uli da e ionako mravi obroci hrane biti ponovno
smanjeni za treinu i vie. Direktor se pojavio pred ljutitom gomilom i objavio: "To je dravna uredba, i
nemam vam to objasniti", te odbio pregovore. Sutradan je vie radnika obustavilo rad. Onima koji su
pokuali nastaviti s radom, trajkai su prijetili i ismijavali ih; skupina ena prisilila je nekoliko
komunistikih radnika u skladitu da prestanu raditi. Nakon tri dana, 11. travnja, organiziran je mar u
grad radi traenja hrane od partijskih vlasti. Demonstracijama su se prikljuili i oni koji nisu sudjelovali
u trajku, ali kad je jedan od njih odrao improvizirani govor pozivajui radnike da "svrgnu sovjetski
reim", nadglasalo gaje ljuti-to mnotvo. Prve postrojbe slube sigurnosti, poslane da zaustave mar,
radnici su pomeli u stranu, ali na putu u Ivanovo agenti GPU--a izvukli su trajkake voe i uhitili ih
jednog po jednog. trajk je opozvan 16. travnja i njime nije postignuto nita. U izvjetaju poslanom u
Moskvu govorilo se o "incidentima" klasnog neprijatelja, a ne o trajku. Obustava rada zaprepastila je
jednog tvornikog rukovodioca, pa je zapisao u svojem dnevniku: "Kakva strahota! Petnaest godina od
revolucije, pa iznenada... To jednostavno ne moe biti."30
Moe se samo nagaati koliko je bilo takvih incidenata, ali njih je podjarila prava glad. No, oni su
nestali nakon 1932. GPU je, poput Gestapoa, vodio dosjee disidenata i aktivista, pa je u kritinim
trenutcima mogao brzo djelovati protiv militantnih frakcija. Svaka sovjetska tvornica i rudnik imali su
"posebnu sekciju" s agentima GPU-a koji su nadzirali radnu snagu. Sovjetski logori poeli su se, poput
njemakih, puniti radnicima.
Ograniena i nekoordinirana radnika reakcija na uvjete pod njemakom i sovjetskom diktaturom, koja
je ukljuila nekoliko tisua radnika meu milijunima, mogla bi se uvjerljivo pripisati otroj stezi i
neposrednoj policijskoj paski. Radnici su bili izloeni veoj opasnosti od drugih skupina, jer su ih
pomno motrili, a i oblici njihova prosvjeda bili su i te kako oiti. Ima, dodue, i drugih objanjenja za
ponaanje radnika, koja imaju malo veze s dravnom prisilom.
316
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
Ni u jednom ni u drugom drutvu "radnitvo" nije bilo kolektivna drutvena niti politika stvarnost. Bilo
je drutveno heterogeno, politiki rascjepkano i regionalno raznoliko. U Njemakoj je postojao irok jaz
izmeu osiromaenog obrtnika u maloj bavarskoj radionici i dobro plaenog metalca u dolini Ruhra.

Njemako radnitvo bilo je politiki podijeljeno: ljevica je bila rascijepljena na socijaldemokrate i

komuniste, a sama socijaldemokracija bila je podijeljena na umjereno i radikalno krilo; milijuni
katolikih njemakih radnika podupirali su prije 1933. Stranku centra; milijuni su dvadesetih godina
redovito glasovali za desne nacionalistike stranke, ali zatim su se nakon 1930. priklonili Hitleru.31
Podjele u radnitvu bile su oite na posljednjim izborima u tvornikim savjetima, odranim u travnju
1933., kada su nacionalsocijalistiki kandidati dobili treinu glasova radnika u proizvodnji i polovinu
glasova tvornikih slubenika.32 U Sovjetskom Savezu, uoi Staljinove diktature, mogle su se takoer
vidjeti doista stvarne razlike izmeu ve ustaljenih industrijskih grana koje su zahtijevale strunu radnu
snagu, brojnih maloobrtnikih sektora i nadniara, polukvalificiranih i potpuno odvojenih od
kvalificiranih radnika. Radnici su bili zatvoreni u regionalne, pa i lokalne okvire. Politika lojalnost
medu starijim radnicima takoer je bila podijeljena, a u industrijskim sreditima postojala je jezgra
bivih menj-evika i socijalistikih revolucionara. Podjele u svjetonazoru i okoliu bile su oite kao u
Njemakoj, premda u Sovjetskom Savezu nije bilo irokog sloja drutveno konzervativnih i
nacionalistikih radnika.33
Posebne gospodarske okolnosti poetkom tridesetih godina imale su takoer vanu ulogu u
oblikovanju prevladavajue reakcije radnitva na diktaturu. Sovjetsko radnitvo doivjelo je iznimnu
preobrazbu od kasnih dvadesetih godina. Broj industrijskih radnika poveao se sa 3,1 milijun na 8,3
milijuna do 1940.; broj nepoljoprivred-nih radnika porastao je u istom razdoblju sa 6,8 milijuna na 20
milijuna. Ve ustaljenu kvalificiranu radnu snagu razvodnila je rijeka uglavnom nekvalificiranih ili
polukvalificiranih radnika, veinom sa sela, ukljuujui mnogobrojne ene i mlade radnike neupuene
u organizaciju radnitva. Novo je radnitvo prevladavalo u modernijim industrijskim sektorima. U
automobilskoj i zrakoplovnoj industriji 57 posto radnitva iz 1932. zaposlilo se u etiri prethodne
godine, u
317
DIKTATORI
industriji eljeza i elika 50 posto, u elektrotehnikoj industriji 48 posto. U ta tri sektora samo je
priblino jedna petina radnika bila zaposlena prije 1917.34 Otprilike tri etvrtine pridolica nikada nije
bilo zaposleno s redovitim primanjima; doli su ili ravno sa sela, ili iz vojne slube ili iz kole. Broj
enske radne snage poveao se sa 2,4 milijuna 1928. na 7 milijuna 1933., kada su ene inile tono
jednu treinu industrijske radne snage; 1937. bilo ih je 42 posto. Ti novi radnici i radnice bili su
veinom vrlo mladi: 1930. etvrtina radnika u tekoj industriji bila je mlaa od dvadeset tri godine, a
1935. vie od jedne treine. U 1.500 tvornica, sagraenih u prvom petogodinjem planu, postotci su
bili jo vii: 43 posto u eljezari u Magnito-gorsku, 60 posto u divovskoj kemijskoj tvornici "Staljin" u
Staljino-gorsku.35 Ondje, u krcatim, kaotinim industrijskim provincijskim gradovima, potreba za
disciplinom bila je i te kako stvarna za radnike koji nisu imali iskustva u organizaciji vremena, ija je
strunost i pismenost bila ograniena i koji nisu imali pojma o sindikalnoj solidarnosti naslijeenoj od
nekadanje industrije. Nezadovoljni radnici nisu bili skloni trajku, nego su jednostavno odlazili na
drugi posao. Poetkom tridesetih godina, kada se radnika klasa postupno konsolidirala, zadrala se
napetost izmeu "starijih radnika" i pridolica. Zajedniki identitet mogao se pronai samo u okviru
novoga industrijskog i drutvenog poretka, a ne u zadravanju uobiajenoga radnikog ponaanja i
radnikih oekivanja naslijeenih iz predrevolu-cionarnog razdoblja.36
lako Njemaka nije doivjela isti stupanj poremeaja i drutvenih promjena, poglede i strukturu
radnitva takoer je oblikovala kriza. Faktor koji je vladao oekivanjima radnika u tridesetim godinama
bila je dugotrajna nezaposlenost. Na vrhuncu gospodarske krize, najgore u povijesti Njemake, vie
od treine radnika bilo je nezaposleno, neki dulje od tri godine, a milijuni su bili na skraenom radnom
vremenu i na znatno smanjenoj plai. Nove generacije mladih Nijemaca koje su se pojavljivale na
tritu rada od 1929. do 1933., nisu imale iskustva s redovito plaenim radom. Utjecaj nametnute
besposlenosti u tim razmjerima bio je golem. Sindikalno lanstvo palo je na najnie grane od rata samo 3,5 milijuna 1932. u usporedbi s maksimumom od 8,5 milijuna desetljee prije.37 Mnogi radnici
318
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
koji su se zaposlili nakon 1933. godine bili su mladi ili su odavno prekinuli tijesne veze s radnikim
udruenjima. Stariji radnici bili su preskoeni u planovima za ponovno zapoljavanje; pojavile su se
nove kategorije jeftine radne snage za gradnju cesta i obnovu infrastrukture, podvrgnute strogoj
disciplini i vojnikim uvjetima.38 Graevinska konjunktura potaknula je rast broja mobilnih, mladih
radnika, a poslije i migranata iz Italije i Poljske, slabo povezanih s organiziranom radnikom tradicijom.
I Njemaka se, poput Sovjetskog Saveza, upustila u opsene planove industrijskog preustroja, a
proizvodnja novih motornih vozila, zrakoplovna i kemijska industrija privukle su radnike koji su napustili
tradicionalne modele zapoljavanja. Izgledi za dobivanje posla ujedinjavali su sve radnike u prvim
godinama reima. Politikom ponovnog zapoljavanja ostvarena je puna zaposlenost u etiri godine;

mnogi radnici poistovjetili su se s reimom koji im je omoguio stalni posao i plau, pa su se udaljili od
socijalistikih sindikata i politikih stranaka koji su se pokazali potpuno neuspjenima u sprjeavanju
strahota krize39
Oba reima iskoristila su te nove uvjete za ruenje starih oblika radnikog identiteta i za smanjenje
ostataka solidarnosti. To su postigli mjerama koje su rascjepkale radnitvo i potaknule vei osjeaj
individualizma, ali istodobno i integraciju radnika u sovjetsko, odnosno njemako drutvo. Jedan i
drugi sustav nastojali su stvoriti pozitivnu sliku radnika. Poslije "proturadnikih" govorancija potkraj
dvadesetih godina sovjetski je reim ponovno stavio radnike u sredite kampanje za gradnju
socijalizma. Od 1930. radnici su mogli dobiti dodatak na plau ili nagradu kao "udarnici" organizirani u
udarnike brigade koje su se meusobno natjecale za posebno priznanje i povlastice. Te su brigade
1931. postale "brigade za poveanje uinkovitosti i smanjivanje proizvodnih trokova"; ak 150.000
brigada trebalo se nadmetati kako bi proizvodnja bila uinkovitija i jeftinija. Brigade su 1935. ustupile
mjesto nagraivanju za izvanredni individualni uinak, pa se radnik nadmetao s radnikom.
Stahanovski pokret odvojio je ambicioznije i kvalificirane radnike od ostalih radnika; sjedili su u
odvojenim tvornikim kantinama uz bolju hranu i dobivali su najbolje od openito bijednih stanova.40
Na brojnim teajevima radnici su mogli stei naobrazbu i kvalifikaciju te
319
DIKTATORI
se maknuti s grubih fizikih poslova na bolje plaena mjesta. U jednoj tvornici motornih vozila broj
nekvalificiranih radnika pao je s polovine radne snage 1931. na samo 18 posto do 1938.; kvalificiranih
radnika bilo je 17 posto medu tvornikim radnicima 1931., a 39 posto sedam godina poslije.41 Iz
redova kvalificiranih radnika potjecalo je sve vie nadglednika, rukovodilaca pogona ili elnika
partijskih elija; ta diferencijacija omoguila im je da se uinkovitije nametnu sve veem broju
nadolazee nekvalificirane radne snage.42 Individualnom radniku pruao se niz poticaja kako bi se
poistovjetio s reimom.
Proces "individualizacije" tekao je usporedo s promjenama u proizvodnji i nainu nagraivanja.
Moderne tvornice iz petogodinjega plana ralanile su proizvodnju na razliite, meusobno odvojene
stadije i procese, i svi su oni imali vlastite specijalizirane radnike. Rad su sve ee organizirali
strunjaci za studij vremena i pokreta, koji su postavljali vremenske proizvodne norme za svaku
skupinu radnika posebno. 1 to je smanjivalo osjeaj solidarnosti meu tvornikim radnicima,
solidarnosti koja je prije bila povezana sa zajednikim oblicima radnikog organiziranja na osnovi
tradicije artelja ili radne zajednice. Do 1930. bilo je 232.000 posebnih normi koje je za svaku tvornicu
postavio Ured za plae i norme. Radnici su se trebali prilagoditi standardnim metodama iskuanim u
laboratorijskim uvjetima na osnovi nove znanosti, "biomehanike".43 Norme su se stalno poveavale, a
radnici poticali na zadovoljavanje odreenih razina osobnog postignua. Plaa je bila povezana s
normom. Veinu radnika poeli su plaati na akord - 70 posto do 1935. - koji se stalno preraunavao
radi ubrzanja proizvodnje. Akord je poticao i natjecanje medu radnicima i naglaavao razlike u
sposobnosti i pristupu radu. Struktura isplate na osnovi dnevne ili tjedne plae tridesetih se godina
takoer promijenila, radi veeg razgranienja radnika. Uvedena je skala plaa podijeljena na
sedamnaest glavnih kategorija, pa su radnici teili za viom stepenicom na skali prestizanjem svojih
drugova. Struna klasifikacija stvorila je mnotvo raznih mjerila statusa: dvanaest posebnih kategorija
metalaca iz 1930. povealo se do 1939. na 176; u istom su se razdoblju samo tri kategorije
kvalificiranih elektriara poveale na 188.44 Svi kolektivni ugovori o plaama ukinuti
320
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
su 1935. godine, i izraunavanje nagrada bilo je decentralizirano na svaku pojedinu tvornicu ili
gradilite. Identitet radnog mjesta i radne grupe istisnuo je klasni identitet.
Njemaki radnici doivjeli su slian proces individualizacije i decentralizacije. Odsjeeni od sindikalnih
organizacija i s platnim razredom koji su im odreivali vanjski arbitri, radnici su se trebali mnogo vie
poistovjeivati s tvornicom u kojoj su radili nego s drugim radnicima. Na tjednom Betriebsappellu
(tvorniki zbor) okupili bi se svi zaposlenici kako bi posluali opomene uprave i pljeskali prigodom
prozivanja onih koji su postigli visok uinak. Rairena primjena plae na akord poticala je dodatne
napore za postizanje dodatnih nagrada, dok je briljivo razgranienje kvalifikacija dalo isti model
rascjepkanosti kao u sovjetskoj industriji. Uvoenjem standardiziranog rada i proizvodnih normi
nestala je nekadanja podjela na nekvalificirane, polukvalificirane i kvalificirane radnike, a zamijenio ju
je sustav diferencijacije koji se temeljio na spolu i proizvodnom uinku pojedinog radnika. Opseni
obrazovni programi u organizaciji Ureda za struno obrazovanje Radne fronte dali su priliku milijunima
radnika - 2,5 milijuna do 1936. - da se uzdignu na bolje plaena struna mjesta ili da se presele sa
slabo plaenih mjesta u proizvodnji robe iroke potronje na sve jau industriju oruja gdje su nagrade
bile vee.45 Radna fronta organizirala je diljem zemlje i natjecanje kvalificiranih radnika

(Reichsberufswettkampfi koje je do 1939. obuhvatilo 3,5 milijuna radnika u lokalnim i dravnim

natjecanjima. Finalisti su sudjelovali na Olimpijadi kvalificiranih radnika, na kojoj su se mladi radnici
nadmetali u gradnji zidova, lonarstvu i ivanju haljina. Natjecanje je bilo vrlo popularno i simboliziralo
je oitu preobrazbu stava mladih radnika od tradicionalnog kolektivizma prema meritokraciji.46
Rascjepkanost identiteta ubrzao je isti proces kao u Sovjetskom Savezu, tj. proces zapoljavanja
prokuanih, afirmiranih radnika - takozvanih Stammarbeitera - na nadglednika i upravljaka mjesta
koja su ih udaljavala od ostalih zaposlenika. Stariji i iskusniji radnici vodili su planove izobrazbe i
nadzirali manje strune radnike, te stvarali novi ustroj statusa i nagraivanja koji je odvojio prirodno
vodstvo od baze.47 Taj se proces ubrzao kada su milijuni njemakih radnika mukaraca zamije321
DIKTATORI
njeni prerasporeenom enskom radnom snagom i stranim radnicima na prisilnom radu, kojima su
upravljali muki naglednici i poslovoe promaknuti na ta mjesta iz redova afirmiranih radnika. Do 1944.
vie od treine radne snage u ratnoj industriji inile su ene, dok je nenijemaca bilo 37 posto.48
U jednom i drugom sustavu tvornica je postala izvor dodatnih nagrada i prilika. Tijekom tridesetih i
etrdesetih godina sovjetska je tvornica doslovce postala klju za preivljenje milijuna sovjetskih
radnika. Hranu su osiguravale, esto i velikoduno, tvornike kantine i kuhinje. Prema rijeima jednoga
stranog radnika u tvornici "Karbolit" u Dubrovki, u kantini su se 1937. nudile tri razliite juhe, dvanaest
do petnaest mesnih jela, voe, aj te crni ili polubijeli kruh, i sve to za tri rublje na dan iz mjesene
platne vreice od 200 do 300 rubalja. U moskovskoj eliani "Srp i eki" radila je tridesetih godina
prodavaonica zatvorenog tipa u kojoj su zaposlenici mogli kupiti voe i drugu hranu koju su proizvodili
sami radnici na tvornikom poljoprivrednom dobru dvanaest kilometara od Moskve. Ista tvornica imala
je jaslice, centar za cjelodnevnu skrb i ambulantu. To je bilo posebno vano za velik broj zaposlenih
ena u sovjetskoj industriji koje su imale pravo na zakonski dopust, ne samo rodiljski nego i na
bolovanje, uz predoenje lijenike potvrde, zbog jakih menstrualnih bolova.49 Tvornice irom
Sovjetskog Saveza davale su svojim radnicima i mala zakupljena poljoprivredna zemljita; mnogim
kolhozima dodijeljeno je zemljite, pa su postali dobavljai lokalnim tvornicama. Dodatna "socijalna
plaa" poveavala se to je dulje radnik ostajao vjeran svojoj tvornici. Tridesetih godina ona je otprilike
za etvrtinu poveavala plau isplaivanu u gotovu. Socijalna skrb ovisila je o visini staa, i to je
tridesetih godina pogaalo nove radnike. efovi pojedinih tvornica mogli su po vlastitom nahoenju
davati zajmove povlatenim ili lojalnim radnicima iz tvornikog socijalnog fonda za plaanje dopusta,
za medicinske trokove ili krizne obiteljske situacije.50
U Njemakoj su radnici mogli biti nagraivani u naravi ili dodatnom tvornikom hranom iz tvornikih
zaliha. Duga tradicija poslovnog paternalizma doivjela je procvat tridesetih godina kada su
poslodavci, posebice u sve jaoj industriji oruja i u tekoj industriji, nalazili naine da sauvaju
radniku lojalnost u slabo plaenom go322
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
spodarstvu. Socijalni doprinosi velikih poduzea za financiranje djejih vrtia, radnikih stanova i
obrazovanja neprestance su se poveavali tijekom tog desetljea (oni su se mogli priznavati i kao
porezne olakice). Sama Radna fronta nudila je radnicima redovit i jeftin dopust preko organizacije
Kraft durch Freude. Samo 18 posto njemakih industrijskih radnika iskoristilo je dopust 1933.; 2,1
milijun radnika otilo je na jednotjedno ili dulje putovanje u njemaka odredita 1934., a 7 milijuna
1938. godine.51 Ista organizacija nudila je medicinske usluge radi smanjenja visoke stope iscrpljenosti
i izostanaka, posebno oitih kod sve veeg broja radnica koje su morale izlaziti nakraj sa zahtjevima
obiteljskog ivota, majinstva i posla. Zdravstvena preventiva i poboljani higijenski standardi,
potaknuti programom "ljepota na radu", bili su povezani s veom pro-duktivnou; simulante su
redovito pregledavali lijenici kako bi se smanjili iznadprosjeni izostanci nakon 1933.52
Ni u jednom ni u drugom sustavu radnici se nisu suprotstavili reimu, ve su se prilagodili novim
uvjetima. To ne znai da su time postali oduevljeni pobornici komunizma, odnosno
nacionalsocijalizma, premda je takvih bilo mnogo u oba sustava. Radnici su morali pronalaziti vlastitu
strategiju opstanka, ponekad u sudionitvu s malom skupinom drugih radnika, esto kao pojedinci.
Rascjepkanost radnitva, ve oita u njegovu raznorodnom karakteru i novim strukturama, unitila je
kolektivni javni identitet i navela radnike da se povuku u privatno okruenje obitelji ili kvarta. Ni jedan ni
drugi reim nije htio poticati ponovno stvaranje autonomne radnike sredine koja bi mogla utjecati na
novu gospodarsku i politiku stvarnost. U Njemakoj se izraziti radniki identitet zadrao u malim
urbanim "depovima" u kojima je susjedska solidarnost odbijala reimsko dodvoravanje, ali su udruge
koje su povezivale radnike u tvornici i izvan nje - skupine mladei, zadruge, dramski klubovi, paravojne
brigade itd. - eliminirane ili pomno praene. U svakom radnikom zboru, kojih je u Njemakoj bilo
mnogo, SS-ovska sluba sigurnosti vrbovala je dounika za dojavljivanje svake sumnjive rijei izmeu

jedne i druge pjesme.53 Milijunima radnika koji nisu bili aktivni lanovi sindikata ili stranke prije 1933.
nacionalsocijalizam je nudio
323
DIKTATORI
mogunost drutvene pokretljivosti i politike odgovornosti, ili stvarao nove oblike statusa i identiteta.
U Sovjetskom Savezu integracija u sustav imala je oito smisla jer je obeavala drutveni razvoj i
osiguravala monopol u institucionalnom i kulturnom ivotu.
Prilagodavanje je moglo poprimiti i konkretniji oblik. U jednom i u drugom sustavu bilo je donekle
prostora za odreivanje platnog razreda i uvoenje novih radnih navika. Zbog decentralizacije
odgovornosti na pogonske i tvornike rukovodioce, oni su se morali oslanjati na radnike u izvrenju
planova i normi. U nekim sluajevima tvorniko rukovodstvo prenosilo je ovlast za organizaciju
proizvodnje na pogonske radnike i nadglednike. U Sovjetskom Savezu norme su bile namjerno niske
kako bi se time pomoglo slabijim radnicima i osigurale nagrade radnicima koji su lako prebacivali
norme. Prilika za simuliranje ili navoenje lanog uinka bilo je bezbroj; zbog neorganiziranog sustava
distribucije u industriji radnici su esto dobivali plau za nerad dok su ekali repromaterijal. U kolovozu
1933., prosjeno radno vrijeme u moskovskoj tvornici "Dinamo" iznosilo je etiri sata i sedamnaest
minuta na dan; ostatak vremena radnici su provodili ekajui dijelove ili materijal.54 Zbog velike
fluktuacije radne snage tvorniko rukovodstvo bilo je esto prisiljeno zanemariti mnoge ne ba
propisne postupke, kako bi zadralo radnike i odralo disciplinu u razumnim granicama. Radnici su bili
svjesni svoje moi i znali su da mogu oteati ivot rukovodiocima, koji su bili pod stalnim pritiskom
odravanja rokova. Stahanovce su ponekad ubijali, napadali ili bojkotirali jer su ugroavali manje
motivirane radnike. Te su dionike zajednice titile su radnike od punog slova zakona i nesmiljenih
zahtjeva za uinkom.
Situacija u Njemakoj bila je slina. Radnici su pronali nain na koji e se oduprijeti odreivanju
visokih akordnih normi, pa su dogovorno radili polaganije i naoko temeljitije prigodom inspekcija
normiraca. Kolektivni dogovor o usporavanju rada u pogonu mogao je prisiliti efove na bolju plau po
komadu. Tijela za odreivanje plaa bila su suoena s brojnim potekoama u nametanju radnog
tempa u pojedinim tvornicama i sprjeavanju prekomjernih poveanja plae. Tako je, primjerice, radni
povjerenik u Branden-burgu bio 1939. godine odgovoran za ak 330.000 tvrtki; njegov je
324
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
ured primao 800 do 900 telefonskih poziva na dan te nekoliko stotina pisama. Dvadeset namjetenika
radilo je do dugo u no te veinu nedjelja kako bi rijeilo zaostale zahtjeve za odreivanje normi.
Lokalni vlasnici tvornica inili su to su mogli kako bi izbjegli kontrolu i plaali vee nadnice te time
"zadrali radnike". Jedan je isplaivao posebne nagrade kako bi izigrao slubeni plafon plaa: 300.000
maraka na Hitlerov roendan, 50.000 maraka za proslavu roenja djeteta, 150.000 maraka za
Boi.55 Iako su ih nominalno osnivali tvornika uprava i radni povjerenici, povjereniki savjeti mogli
su i braniti radnike interese protiv nastojanja uprave da racionalizira proizvodnju; Radna fronta
postavljala je radnike na poloaj nadzornika, pa su se oni trudili poboljati radne uvjete uz potporu
Nacionalsocijalistike stranke. Neformalni sporazumi, prikrivene prijetnje, usporavanje rada i mito
zamijenili su suspendirani mehanizam pregovora o plaama, trajkove i zatvaranje pogona (lockout)56
Sve to nije bila izravna politika prijetnja. Radnike je zanimala hrana, plaa i radni ritam. Fleksibilnost
na razini tvornikih pogona bila je sredstvo za odvraanje borbenih djelatnosti i poticanje veeg
osjeaja uklapanja i prilagodbe. Kako 1936. navodi jedan od redovnih "Izvjetaja o Njemakoj", koje
su objavljivali izgnani socijaldemokrati u Pragu, "... velik dio radnika povjerovao je da prihvaanjem
sustava moe zamijeniti slobodu za sigurnost".57 Prognani socijalisti promatrali su kako se njemaki
radnici naglo depolitiziraju. "Automatizam kojim tvorniki radnici sve prihvaaju doista zastrauje",
navodi jedan izvjetaj iz Saske; drugi, 1936., primjeuje kako "politika ravnodunost proleterijata
poprima zastraujue razmjere".58 Taj se zakljuak poklapa s gestapovskom prosudbom iz 1935.:
"Broj radnika koji podupiru Fuhrera i njegovu ideju stalno raste".59 Obje su strane bile sklone
prenaglaavanju prethodne razine politikog aktivizma. Veina njemakih radnika 1932. godine nije
pripadala sindikatu; milijuni radnika nisu glasovali za socijalistike pokrete niti su u njima bili aktivni.
Oni su prihvatili prijelaz na nacionalsocijalizam s oduevljenjem, s opreznom simpatijom ili
ravnoduno, ali time se njihov politiki angaman nije nimalo poveao. Bivi socijalisti i komunisti,
kojima je sada nedostajalo sigurno sredstvo za zatitu svojih interesa, uglavnom su napustili politiku i
325
DIKTATORI
nekako se nagodili s novim poretkom. Potkraj tridesetih godina i tijekom rata radnici su dali najvei
broj novih lanova stranke.60
Sovjetski radnici imali su jo manje iskustva s politikim aktiviz-mom. Golema veina novih mladih

radnika koji su se zaposlili nakon 1929. znala je samo za Komunistiku partiju. Malobrojni radnici
povezani s trockizmom i ostali odani starijim idejama menjevike demokracije nesmiljeno su
"oieni" tridesetih godina. Okruenje sovjetskog radnitva oblikovali su zahtjevi opsenog programa
industrijskog i urbanog razvoja. Mnogi novi gradovi nisu imali mnogo sadraja, pa su sovjetski radnici
slobodno vrijeme i energiju posveivali oblikovanju i razvoju svojih lokalnih zajednica, a to se moglo
postii samo posredstvom partije. Uporno neslaganje, izraeno nedisciplinom, gunanjem i
povremenim nasiljem, a ponekad i stvarnom sabotaom, reim je skretao u potragu za politikim
"neprijateljima", uglavnom izmiljenim, te neutralizirao beskrajnim obeanjima o utopijskoj sutranjici.
Postupna stabilizacija novih urbanih i industrijskih zajednica stvorila je, kao u Njemakoj, osjeaj
pripadnosti dovoljan za eliminiranje svake politike opasnosti od radnika, ija su sredstva za
definiranje, koordinaciju i iskazivanje politike oporbe a ne tek sporadinog neslaganja bila uinkovito
unitena.
Atentat na diktatora bio je najizravnije i najdjelotvornije sredstvo suprotstavljanja diktaturi. Elementi
sustava nadivjeli bi smrt i jednog i drugog, ali nevjerojatno je da bi nasljednik mogao u potpunosti
preuzeti osobnu diktaturu palog diktatora. Poticaj za atentat mogao je doi iz raznih izvora kao to su
ambiciozni pretendenti na prijestolja diktatora, razoarani suradnici, protivnici spremni na tira-nocid ili
poremeeni prosvjednici. Rusija je imala dugu tradiciju politikih ubojstava kao naina odmazde za
nepravdu.61 Na Lenjina su izvrena dva atentata. Mnogo godina poslije, u Lenjinovu mauzoleju
uhvatili su ovjeka koji je htio pucati u balzamirano tijelo.62 Stoga je jo upadljivija injenica to dosad
jo nema nikakva dokaza ni o jednom pokuaju atentata na Staljina. Bilo je mnogo navodnih zavjera,
kako su priznali zatoenici koje je tukla i muila sigurnosna policija, no sve su te "zavjere" bile
groteskne matarije dijelom potaknute Staljinovim paranoidnim strahom od smrti. Bilo je, dakako,
bezbroj
326
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
Rusa koji su eljeli vidjeti Staljina mrtvog. Genrika Ljukova, sovjetskog prebjega na japanski teritorij u
lipnju 1938., japanska je obavjetajna sluba navodno vrbovala da ubije Staljina. Prema izvjetaju
infiltriranog NKVD-ovca skupina emigranata razgovarala je u Parizu o ubojstvu Staljina u veljai 1935.
Izvjetaj jednog drugog NKVD-ova agenta navodi primjedbu Lava Sedova, sina Trockoga, takoer u
Parizu: "Nema smisla dulje oklijevati. Staljina treba ubiti".63 U Sovjetskom Savezu priali su se mnogi
vicevi povezani sa Staljinovom smru. Prema jednom od njih, kratica naziva drave, SSSR, znaila je
"Staljinova smrt spaava Rusiju".64
Staljin je i te kako bio svjestan mogueg ubojstva. Njegova estoka reakcija poslije atentata na Kirova
1934. godine odrazila je taj strah. Sustav njegove osobne sigurnosti postao je sloen gotovo do
apsurda. Zavjese je trebalo podrezati kako se nitko ne bi mogao sakriti iza njih. Njegovi slubeni
automobili bili su oklopljeni i bez "papua" na koje bi mogao skoiti atentator. Staljin, navodno, nije
nikada unaprijed najavljivao u kojoj e sobi spavati; uporno su se irile i glasine kako se hrana i pie
kua prije nego to pone jesti.65 uvala ga je brojna straa milicionara i agenata slube sigurnosti, i
rijetko se izlagao izravnom kontaktu s javnou. No sve to ne bi odvratilo odlunog atentatora. I srea
je u tome oito imala ulogu, ali je tu sreu potpomagala taktika infiltracije i praenja koju je
primjenjivala sluba sigurnosti. Jednu primjedbu Lava Sedova vjerno je prenio u Moskvu mladi Poljak
Mark Zborowski, koji je est godina bio Lavov najblii i najpovjerljiviji prijatelj, ali i agent sovjetske tajne
slube. Staljina su odmah obavijestili. On je, a ne njegovi potinjeni, nareivao atentate. Lav Sedov
umro je u tajanstvenim okolnostima u jednoj ruskoj bolnici u Parizu, godinu dana poslije svoje provale
gnjeva. Staljin je 1937. osobno naredio ubojstvo njegova oca Lava Trockog.
Hitler je bio meta atentata tijekom cijele politike karijere, od dva hitca ispaljena u njega tijekom guve
u jednoj munchenskoj pivnici 1921. do zavjere njegova ministra za naoruanje Alberta Speera, u kojoj
je 1945. trebalo pustiti otrovni plin kroz zrane oduke Hitlerova berlinskog bunkera.67 Prema
procjenama, izvrena su etrdeset dva pokuaja atentata, premda je neke ponovila ista skupina, neki
planovi poput Speerova nisu nikada provedeni, a neki
327
DIKTATORI
su moda proli posve nezapaeno. Svima je zajedniki nazivnik neuspjeh. Hitlera je okrznuo kamen
u napadu na njegov automobil u srpnju 1932., a 20. srpnja 1944. prilino gaje oamutila i ozlijedila
bomba koja je eksplodirala u njegovu stoeru, ali je u ostalim pokuajima ostao neozlijeen. Preivio
je nekoliko napada vatrenim orujem, najmanje osam bombakih zavjera, jedno kamenovanje i jedan
fiziki napad, i pripisao to nevidljivoj ruci Providnosti "koja me upuuje da dovrim svoje djelo".68 1
srea je u svakom sluaju odigrala svoju ulogu - bomba koju je postavio jedan nezadovoljni SS-ovac
nije pravodobno aktivirana jer je atentator zapeo u nuniku s defektnom kljuanicom; bombu je
briljivo sakrio Georg Elser, wurttemberki urar, iza drvene oplate stupa u munchenskoj pivnici u kojoj

se Hitler obratio "starim stranakim borcima" naveer 8. studenog 1939. Bomba je eksplodirala
trinaest minuta nakon Hitlerova odlaska; osam je osoba smrtno stradalo, a 63 ranjeno.69 Nestrunost i
oklijevanje upropastili su druge pokuaje. Mauricea Bavauda, mladog vicarskog studenta teologije,
poslali su iz sjemenita u Bretanji da obavi Boji posao, tj. ubije Hitlera zbog toga to se nije dovoljno
suprotstavio komunizmu, pa je, opsjednut svojim poslanjem, uao u Njemaku s pitoljem u listopadu
1938. Poao je za Hitlerom u Berlin, pa u Berchtesgaden i Niirnberg, gdje je uspio sjesti u prvi red i
promatrati Hitlera u povorci povodom godinje komemoracije stranakih muenika. Bavaud je vjebao
gaanje pucajui u stabla u umi, ali je bio precizan samo na udaljenosti od nekoliko metara. Hitler je
proao s druge strane, daleko od Bavauda i izvan dometa. Naposljetku su ga uhitili poto je krivotvorio
pismenu preporuku francuskog ministra vanjskih poslova i pokuao je upotrijebiti za osobnu
audijenciju kod Fuhrera.70 Bavauda su pogubili, ali su Elsera otpremili u logor i ubili tek potkraj rata.
Hitler je bio najblii smrti u srpnju 1944. Taj se atentat razlikuje od ostalih pokuaja, jer su "srpanjsku
zavjeru" planirali i izveli lanovi unutarnjeg vojnog establimenta, koji su, za razliku od gotovo svih
ostalih' atentatora, imali pristup Hitleru. Skupina konzervativnih vojnih asnika i dunosnika, okupljena
oko biveg naelnika stoera njemake vojske Ludwiga Beka, nekoliko je godina nastojala pronai
nain za ubojstvo Hitlera kako bi time spasili Njemaku od
328
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
sigurne katastrofe. U oujku 1943. general Henning von Treschkow stavio je u Hitlerov avion dvije
boce Cointreaua napunjene britanskim plastinim eksplozivom i opremljene britanskim detonatorima,
kojih su se zavjerenici domogli iz poiljaka koje su Britanci bacali padobranom, ali je eksploziv zatajio.
Raspravljalo se i o planovima za osvajanje Hitlerova stoera, pa i za hladnokrvno pogubljenje vatrenim
orujem, no ti se planovi nisu nikada ostvarili. Naposljetku se 1944. zavjerenicima pridruio mladi
stoerni asnik, grof Claus Schenk von Stauffenberg; uvjeren daje ubojstvo Hitlera viteki in,
dobrovoljno se ponudio da unese bombu u Hitlerov stoer. Stauffenberg je ostao invalid nakon tekih
rana zadobivenih u tuniskoj kampanji: izgubio je jedno oko, desnu ruku i dva prsta lijeve ruke, ali je
ipak nauio kako se aktivira bomba. Ve dvaput prije toga unosio je smrtonosnu torbu na sastanke s
Hitlerom. Prvi put nije bilo Himmlera, koji je takoer bio meta zavjerenika, a drugi put Hitler je otiao
prerano. Meutim, 20. srpnja 1944. Stauffenberg je uspio proi tri sigurnosne provjere na putu do
Hitlerova stoera u Istonoj Pruskoj, u kojem se trebao odrati sastanak radi upoznavanja sa
situacijom. Namjestio je upalja, sakrio torbu s bombom pod debeli hrastov stol na kojemu su bile
rasprostrte karte i povukao se uz ispriku. Izvana je promatrao kako se drvena kuica raspada od
eksplozije i kako krhotine i tijela lete u zrak. Drskim je nastupom uspio napustiti uskomeani vojni
kompleks, odletio u Berlin i objavio Hitlerovu smrt. Hitler je preivio samo zato to je jedan asnik
odgurnuo torbu, koja mu je smetala pod nogama, podalje od diktatora. Stauffenberg je istoga dana
uhien u Berlinu i odmah pogubljen u poploenom dvoritu Ministarstva rata.71 Stotine zavjerenika
uhiene su, muene i osuene te pogubljene ili upuene u logor.
Srpanjska zavjera bila je jedinstvena medu svim pokuajima atentata jer je bila rezultat mnogo
opsenijeg plana za ruenje reima i uspostavu nove vlasti. Ni u jednoj ni u drugoj diktaturi nema
drugih primjera dogovorenog i planiranog pokuaja zbacivanja diktatora iznutra. U tom smislu aktivna
politika oporba ostala je iznimno ograniena. Njemaki socijaldemokrati pozvali su na revolucionarnu
akciju potkraj 1933. tek poto je njihova organizacija unitena. Objavljivali su i dnevnike, medu kojima
je bio najvaniji Sozialistische
329
DIKTATORI
Aktion, koji su naglaavali prekid u dugoj socijaldemokratskoj tradiciji parlamentarne zakonitosti.
Jedan od prvih ilegalnih socijaldemokratskih pamfleta nosio je naslov "Revolucija protiv Hitlera".72 No
ve opisana nastojanja preostalih stranakih aktivista bila su usredotoena samo na vlastiti opstanak,
a ne na planove o ruenju reima. Stranka je uglavnom djelovala u izgnanstvu. Sjedite joj je isprva
bilo u Pragu, zatim u Parizu poslije njemake okupacije eke u oujku 1939., pa naposljetku u
Londonu. Stranka je uspostavila mreu tajnih ureda uz granice s Njemakom, est u ehoslovakoj,
po dva u Poljskoj, vicarskoj, Francuskoj i Belgiji, te po jedan u Luksemburgu i Danskoj. Odatle su
krijumarili novine i pamflete u Njemakoj te emitirali redovne radioemisije preko granice. Stranka nije
mogla sprijeiti postupno rasulo preostale mree u Njemakoj. Poslije vala uhienja 1934. i 1935.
revolucionarna djelatnost openito je prestala, i politika stranke svela se na ekanje propasti diktature.
Dva biva socijaldemokratska elnika, Hermann Brill i Otto Brass, osnovali su 1936. Njemaku
narodnu frontu s programom od deset toaka za ponovnu uspostavu demokracije i socijalnog
gospodarstva. Prva je toka glasila "Ruenje i unitenje Hitlerove diktature". Uhieni su dvije godina
poslije i osueni na zatvorsku kaznu u trajanju od dvanaest godina.73
Njemaka komunistika partija takoer je prvih godina odravala ilegalnu revolucionarnu djelatnost, ali

se poput socijaldemokrata morala usredotoiti na odravanje svojega posustalog aparata, koji je

Gestapo provaljivao i unitavao vrlo esto, pa su do 1936. neke elije ve imale esto ili sedmo
rukovodstvo. Veina politike aktivnosti odvijala se u inozemstvu: njemaki Politbiro osnovan je u
Parizu pod vodstvom Wilhelma Piecka, dok je Walter Ulbricht, generalni sekretar i poslije voda
komunistike Njemake Demokratske Republike, u rujnu 1933. otiao u ehoslovaku, ali je provodio
duga razdoblja u Moskvi. Daleko od teke stvarnosti politikog ivota u Njemakoj, oni su pozivali sve
njemake radnike da odbijaju plaati porez, stanarinu, plin i struju te da organiziraju mareve,
trajkove i demonstracije diljem Njemake.74 Sukladno promjeni taktike Komunistike Internacionale u
prilog "Narodne fronte" protiv faizma, izgnani komunisti pokuali su uspostaviti veze sa
socijaldemokratima. U
330
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
Njemakoj se pojavilo nekoliko "Odbora ujedinjene fronte", ali je bilo teko zalijeiti stare i otre
podjele izmeu dvaju socijalistikih pokreta bez obzira na zajednikog neprijatelja. Obje stranke
sastale su se u Pragu u studenom 1935. godine, ali su socijaldemokrati odbili suradnju tvrdei kako e
se komunizmu neskloni radnici prikloniti diktaturi u sluaju prevelikog skretanja ulijevo. Na drugom
sastanku, koji je odran u Parizu u sijenju 1939., postale su jasne razlike izmeu dviju stranaka.
Ostatak njemake ljevice nije imao povjerenja u njemake komuniste i smatrao je gledita Narodne
fronte moguom odskonom daskom prema krutom staljinizmu.75
Slabost lijeve politike oporbe bila je posljedica policijskog progona, ali i dubokoga, naslijeenog
rivalstva. Komunisti su imali jau revolucionarnu tradiciju, ali njihove veze sa sovjetskim sustavom i
podravanje izravne borbene akcije nisu privlaili veinu Nijemaca prije 1933., a jo manje u opasnoj
politikoj klimi nakon 1933. Komunizam je postao marginalni pokret: Hitlerov reim izdvojio ga je kao
najveu opasnost za preporod njemake nacije, a socijaldemokrati nisu u njega imali povjerenja zbog
autoritarnosti i politike nasilja. Ijedno i drugo krilo njemakih socijalista osjetilo je poslije 1933.
negativne posljedice organiziranog djelovanja u izgnanstvu. Odnosi izmeu onih koji su ostali i onih
koji su otili bili su esto napeti: organizacija u izgnanstvu nestrpljivo je oekivala znakove solidarnosti
i otpora no redovito je bila razoarana; aktivisti koji su ostali u Njemakoj bili su ogoreni zbog
pretjeranih oekivanja emigrantskog elnitva jer ono, naizgled, nije bilo svjesno opasnosti kojima su
se oni izlagali u zemlji. Ljeviarska djelatnost u Njemakoj praktiki je nestala nakon 1939.
Konzervativna politika oporba bila je posve drukija. Ona se nije temeljila ni na kakvom potencijalnom
masovnom pokretu niti na djelatnosti bivih politikih stranaka. Broj oporbenjaka bio je vrlo malen, i oni
su uglavnom potjecali iz onih krugova njemakog drutva u kojima se otpor mogao najmanje oekivati.
Njihova djelatnost nije bila revolucionarna nego kontrarevolucionarna. Malobrojni generali,
veleposjednici i visoki dravni dunosnici, koji su potkraj tridesetih godina zakljuili daje Hitler opasan
drutveni eksperiment i prijetnja za opstanak "stare Njemake", potjecali su iz istih konzer331
DIKTATORI
vativnih krugova koji su u poetku pozdravili novi poredak 1933. i bili zakleti neprijatelji njemake
ljevice. Ludwig Beck, glavni voda ratne zavjere, nazivao je diktaturu uvedenu 1933. "prvom stvarnom
zrakom svjetlosti od 1918."; Carl Goerdeler, voda graanskog konzervativnog otpora, kojega su
smatrali moguim Hitlerovim nasljednikom na poloaju kancelara, pozivao je 1932. na ukidanje
viestra-naja i na "dugogodinju diktaturu", pa je 1934. pisao Hitleru kako podrava ukidanje drugih
politikih stranaka i spajanje vlasti "u rukama jedne osobe".76 Pravnik Fritz-Dietlof von der
Schulenburg, jedan od zavjerenika objeenih 1944., stupio je u Nacionalsocijalisti-ku stranku 1932. i
1933. oduevljeno pozdravio Hitlerovu pobjedu nad "idovstvom, kapitalom i Katolikom crkvom".77
Kada je mali krug konzervativnih protivnika reima poeo razmatrati mogunost dravnog udara na
Hitlera, ozbiljno se pomiljalo i na koaliciju s "umjerenijim" nacionalsocijalistima, ukljuujui Hermanna
Goringa. Kada je 20. srpnja 1944. uslijedio pokuaj udara, u vjerojatnoj novoj vladi trebali su biti Albert
Speer, istaknuti nacionalsocijalist, i Hjal-mar Schacht, ministar u Hitlerovoj vladi.78
Te autoritarne i nacionalistike simpatije stalno su optereivale konzervativnu oporbu. Prije 1933.
njemako birako tijelo odbacilo je konzervativno vienje nacije i prihvatilo Hitlerov obeani, radikalniji
preporod. Narod nije elio povratak tradicionalne konzervativne elite na vlast, a konzervativni protivnici
reima - premda su ponekad, poput Beka, govorili o stvaranju irega poslijehitlerovskog saveza,
ukljuujui ak njemaku ljevicu - nisu imali gotovo nikakvu potporu u iroj njemakoj javnosti. Mnogi
konzervativci nisu preli u oporbu zbog nune ponovne uspostave demokracije ve zbog opasnosti
koja je njemakoj naciji prijetila, po njihovu miljenju, od opasno samovoljne vanjske politike i
neodgovornog hukanja na rat. . Konzervativni oporbenjaci rado su prihvatili krenje Versailleskog
sporazuma i ponovnu uspostavu njemake oruane moi pod Hitlerom; oni su i tijekom rata jaku i
ujedinjenu Njemaku smatrali bitnim elementom u svakom poslijeratnom rjeenju i bedemom protiv

komunizma. Claus von Stauffenberg smatrao je da e Njemaka, kada on ubije Hitlera, moi postati
punopravna velika sila s netaknutim oruanim snagama, te s "vojnikim" i "totalitarnim" politikim
332
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
poretkom pod vodstvom istinskih "nacionalsocijalista".79 Iako su mu se iskreno gadili rasizam i tiranija
diktature, Goerdeler je htio Veliku Njemaku s'Austrijom, Sudetima i Junim Tirolom, zajamenu u
svakom buduem mirovnom rjeenju.80 Oporba se nadala da e zapadni saveznici prihvatiti jaku
Njemaku kao nunu obranu od sovjetske opasnosti. Adam von Trott zu Solz, kojega su openito
smatrali liberalom medu oporbenjacima, glavni izaslanik u kontaktima s Britancima tijekom rata, jo je
oekivao slobodne ruke na Istoku kao "vrst oklop" protiv komunizma.81 No saveznici su uporno
odbacivali sve prijedloge konzervativaca i smatrali ih glasnogovornicima onih istih militaristikih
krugova koje je Zapad optuivao kao glavne krivce za dovoenje Hitlera na vlast.
Konzervativna oporba morala se pomiriti i sa svojom novom ulogom zavjerenika i atentatora. Za
mnoge je to znailo prekid s drevnim tradicijama vojne lojalnosti i obrane drave. Veina visokih
asnika i dunosnika nije se pridruila oporbi; prisega odanosti Hitleru nametala je njihovoj savjesti
snana ogranienja bez obzira, na izopaeni i zloinaki karakter reima. Srpanjski zavjerenici borili
su se protiv unutarnjih glasova koji su im govorili daje ubojstvo njihova dravnog poglavara i glavnog
zapovjednika izdaja. Oni su opravdavali svoje postupke na razne naine. Za neke je preivljenje
Njemake i njemakih vrijednosti poslije tiranocida bilo dovoljno; neki drugi, ukljuujui Clausa von
Stauffenberga, smatrali su ubojstvo opravdanim zbog viega, vjenog zakona protiv nepravde. Uza
sve domoljublje i autoritarne sklonosti, Goerdeler je kao i mnogi drugi zavjerenici bio ogoren zbog
genocida nad idovima za koji su 1943. svi znali. No zavjerenici su imali vrlo malo izgleda da postignu
domai konsenzus u prilog konzervativnoj vlasti uspostavljenoj na temeljima Hitlerova ubojstva. Te je
izglede otealo osnivanje dviju organizacija u izgnanstvu; u Sovjetskom Savezu osnovan je u srpnju
1943. pod komunistikim okriljem "Odbor Slobodna Njemaka", a dva mjeseca poslije Savez
njemakih asnika, u koji su uli njemaki ratni zarobljenici. Obje su organizacije 1943. i 1944. vodile
otvoreni propagandni rat letcima i radioemisijama, pozivajui njemaku vojsku i njemaki narod da
zbace Hitlera. Vrijednost tih djelatnosti za sovjetske ratne napore bila je oito oportunistika, ali u
openarod333
DIKTATORI
nom njemakom miljenju to je dovelo do poistovjeivanja vojne konzervativne oporbe sa sovjetskim
neprijateljem i "izdajnicima" kojima je on pruio utoite. Kada je Hitler na dan atentata objavio da su
zavjerenici htjeli "Njemakoj zabosti no u lea", stanovnitvo se s tim uglavnom sloilo, ne nuno
zbog zanesenosti Hitlerom ve zbog ogorenosti izazvane izdajom. Anton Ackermann, njemaki
komunistiki spiker u emisijama iz Sovjetskog Saveza, alio je to zavjerenici nisu stvorili "iroku bazu
u narodu".82
Osim otvorene politike oporbe, u jednoj i u drugoj diktaturi bio je stalno prisutan i otpor na temelju
savjesti. Reim je taj oblik prosvjeda uvijek smatrao inom politike neposlunosti, ali to se rijetko
moglo svrstati u organiziranu ili suvislu politiku oporbu. Takav se otpor esto izraavao pojedinanim
prkoenjem slubenom stavu skupine ili institucije iz kojih je prosvjed potjecao. Sveenici su s
propovjedaonice redovito osuivali ovaj ili onaj vid partijske politike i kad se Crkva tome nije kolektivno
opirala. Tajni prkos, primjerice, skrivanje njemakih idova od vlasti, bio je izraz osnovne ovjenosti a
ne elje za ruenjem reima. Bilo bi nemogue ocijeniti opseg takvih prosvjeda na temelju savjesti;
neke su otkrivali i kanjavali, ali mnoge nisu. Neki su bili iznenadni, nagli, a neki promiljeni]i.
Otpor je ponekad bio uspjean - ako je ostao neotkriven - a ponekad nije, no on je bio osebujan izraz
stava a ne oporba. Jedan od najpoznatijih primjera je pokret "Bijela rua". Ta mala skupina na Munchenskom sveuilitu preuzela je naziv iz jednog popularnog romana iz tridesetih godina ija se radnja
zbiva u Meksiku. Glavne su linosti bili Hans i Sophie Scholl, djeca gradonaelnika jednoga gradia
koji je smijenjen 1933. Hans je bio u Hitlerjugendu, ali ga je napustio i pridruio se jednoj omladinskoj
prosvjednoj skupini, pa je zbog toga nakratko zatvoren. Odsluio je radnu i vojnu obvezu u vojnom
sanitetu, a zatim se 1942. vratio u Miinchen gdje je, sa sestrom i profesorom Kurtom Huberom,
strunjakom za narodnu glazbu, izradio i raspaavao po gradu est prosvjednih letaka u kojima se
osuivao zloinaki karakter reima i pozivalo na neposlunost. Tekstovi su bili i filozofski i politiki.
Na jednom od letaka pitalo se zato je drutvo izgubilo ovjenost: "Zato njemaki narod gleda tako
apati334
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
no na najstranije i najnedostojnije zloine?" Schollovi su uhieni 18. veljae 1943., kada je jedan
sveuilini vratar telefonirao Gesta-pou zamijetivi jednog lana skupine kako rano ujutro razbacuje

letke. Schollovi su pogubljeni etiri dana poslije, a Huber u srpnju. Hans je, navodno, umro s rijeju
"sloboda" na usnama.
Politika oporba u Sovjetskom Savezu bila je sputana slinim ogranienjima. Povjesniari su suoeni s
oitim potekoama ne samo pri ocjeni opsega oporbe nego i pri ocjeni postojanja aktivnih protivnika
Staljinove diktature poslije poraza Rjutinove platforme 1932. godine. Montirani procesi navode na
pomisao o opsenoj, koordiniranoj oporbi usredotoenoj na zbacivanje Staljina, uvoenje kapitalizma i
ponovno sputavanje Sovjetskog Saveza u imperijalistike okove. Ti se procesi oduvijek smatraju
obmanama koje je smislila Sluba dravne sigurnosti na temelju priznanja iznuenih premlaivanjem
svojih zatoenika ili na temelju dojava, aluzija i krivotvorenih dokaza. Pod Staljinovom diktaturom u
Sovjetskom Savezu je nedvojbeno bilo komunista, kao to ih je bilo u takozvanoj oporbi dvadesetih
godina, koji se nisu slagali sa staljinistikom strategijom, premda ih je veina tridesetih godina zavrila
u zatvoru ili bila pogubljena. No neslaganje s partijom nije potpuno nestalo. 1 prelako se zaboravlja
injenica da se na sastancima moglo proturijeiti Staljinu u raspravi o politikim pitanjima - i ostati iv.
No to nije nipoto bio znak dogovorene politike oporbe kojom bi partiju trebalo osloboditi Staljina, a
Sovjetski Savez autoritarnog komunizma. Jedan od oporbenjaka, romanopisac Viktor Serge (Viktor
Lvovi Kibali), opisuje nemogunost ozbiljne politike djelatnosti ovako; "Kako je itko mogao kovati
zavjeru u takvim uvjetima - kada se jedva moglo disati, kad smo ivjeli u staklenoj kui u kojoj su pratili
sve nae pokrete i rijei?" Serge je poetkom tridesetih godina odravao veze s najvie dvadesetak
ljudi, ali su svi oni tek "jednostavno postojali" i "slobodno razgovarali samo meusobno".84 Pokatkad
bi tiskali letke ili otvorena pisma koji su pozivali na prosvjed. Jedan od njih pozivao je 1937. glasae da
na izborima izraze svoje neodobravanje: "Drugovi! Prosvjedujte protiv neuvenog terora... Na izborima
ubacite neispunjene listie, prekriite sva imena. Dolje krvava diktatura!"85 No ini se da je utjecaj
izoliranog izraavanja prkosa bio malen. Na
335
DIKTATORI
temelju dosadanjih dokaza moe se zakljuiti daje pod Staljinovom diktaturom u Sovjetskom Savezu
bilo malo aktivne politike oporbe usredotoene na promjenu voe ili reima.
Jedina politika oporba djelovala je izvan Sovjetskog Saveza, jer je to bila jedina mogunost za
redovitu propagandu i neovisan politiki ivot. No i ta je neovisnost bila uvjetna, jer su se sovjetski
atentatori i provokatori marljivo trudili da unite svaku oporbu i izvan i unutar granica Sovjetskog
Saveza. Vanjska politika djelatnost bila je uglavnom osuena na neuspjeh. Ona se protezala od
ekstremne desnice do izgnane komunistike "ljevice" oko Trockog. Emigrantske zajednice bile su vrlo
brojne: prema podatcima Ureda za izbjeglice Lige naroda iz 1936., u inozemstvu je ivjelo 844.000
Rusa. Meu njima je bilo bivih kadeta (pripadnika ruskog graanskog pokreta i protivnika
boljevizma), socijalistikih revolucionara i menjevika, koji su obnovili minijaturne verzije zabranjenih
stranaka u izgnanstvu. Menjevici su u New Yorku objavljivali asopis Socijalistiki vjesnik.86 Na
desnici su skupine odane Romanovima, koje je eka uglavnom likvidirala dvadesetih godina,
zamijenile nacionalistike i kva-zifaistike organizacije. U Jugoslaviji je 1932. osnovan Nacionalni
savez ruskih solidarista, blizak Mussoliniju, a poslije Hitleru i Franku.87 Bjeloruski emigranti osnovali
su 1933. u Berlinu Ruski nacionalni socijalistiki pokret; njegove lanove, koji su smijeno oponaali
Hitlerove brkove i odijevali se poput eljezniarskih straara, pomno je pratio Gestapo. Organizacija je
rasputena 1939. godine.
Glavni dom ruskog faizma bio je izvan Europe, u Manduriji. Ruska faistika stranka, osnovana po
uzoru na Mussolinijev pokret, osnovana je u gradu Harbinu 1931. Ondje su, na dalekim obalama rijeke
Sungari, tisue Rusa koji su pobjegli od revolucije izgradili malu Rusiju. U gradu koji je obilovao raznim
narodnostima Rusi su tiskali i itali brojne publikacije na ruskom, odlazili u rusku sabornu crkvu, sjedili
u kavanama na elegantnom Boljom prospektu i beskrajno raspravljali o osvetnikom ratu protiv
boljevizma. Bjelogardijska zajednica bila je razjedinjena, a sovjetski agenti poticali su njihove svae.
Ruski faisti na elu sa svojim Mussolinijem, mladim sibirskim emigrantom Konstantinom
Aleksandroviem Rodajevskim, bili su jedna od nekoliko nacionalistikih grupacija, ali ih je moglo biti
336
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
najvie nekoliko tisua u uniformi. Bili su antisemiti, jaki nacionalisti ("Rusija Rusima"), krani i
korporativisti.88 Stranka se 1934. spojila s jo jednom faistikom skupinom, osnovanom godinu dana
prije u gradu Thompsonu, u saveznoj amerikoj dravi Connecticut, pretenciozno nazvanom Sveruska
faistika organizacija. Zapovijedao joj je grof Anastas Vonsijacki, poljski emigrant koji je dvadesetih
godina bio blizak parikom Savezu ruskih oruanih snaga (osnovanom radi teroristikih napada na
Sovjetski Savez), a zatim se oenio bogatom dvadeset godina starijom Amerikankom, nastanio se u
Novoj Engleskoj na istonoj obali SAD-a i proglasio se ruskim Hitlerom. Njegova je organizacija
"posudila" crne koulje od Mussolinija i kukasti kri od Hitlera. Stranaka himna bila je ruska verzija

nacio-nalsocijalistike himne s dodatkom jazzci- Razmetljivom Vonsijackom bilo je teko dijeliti ulogu
Fuhrera s Rodajevskim, pa su se dvije organizacije razdvojile. Vonsijacki je u Sjedinjenim Dravama
objavljivao kopije asopisa Faist koji su, kako je on tvrdio, tiskali faistiki simpatizeri u Moskvi;
govorilo se kako je jedan od njegovih sljedbenika, lanova sovjetskog faistikog pokreta, ubio
Kirova.89 Tijekom svojega kratkog vijeka sovjetski je faizam bio stalno razjedinjen. Rodajevski se
potkraj rata priklonio staljinizmu ("staljinizam je na ruski faizam bez ekstremnih postupaka, zabluda i
pogrjeaka"), no uhienje i izveden pred sud u Moskvi zajedno s dvojicom efova suparnikih
faistikih organizacija i jednim zakletim nacionalistikim neprijateljem. Svi su proglaeni krivima i
pogubljeni. Tijekom rata Vonsijacki je u Americi osuen na tri godine zatvora zbog pijunae za
Njemaku, a zatim se bavio golfom. Umro je u Floridi 1965. godine.90
Staljinov glavni politiki protivnik do 1940. godine, kada je umoren, bio je Lav Trocki. Tijekom
politikog izgnanstva od 1929. pa sve do smrti, Trocki je energino pokuavao zbaciti pobjednikog
suparnika i uspostaviti mreu protustaljinistikih komunista, pobornika njegova vienja svjetske
revolucije. Trocki se time poeo baviti u sobi koju su mu privremeno dali na raspolaganje u sovjetskom
konzulatu u Carigradu. Ondje je napisao lanak zbog kojega je u Staljinovim oima ostao zauvijek
obiljeen: "to je Staljin? On je najizrazitiji mediokritet u naoj partiji... Njegov je politiki obzor
337
DIKTATORI
krajnje uzak... Njegovo je teoretsko znanje primitivno.. ."91 Trocki se zatim preselio na turski otok
Prinkipo gdje je etiri godine u novinama napadao svoju metu. Ondje je pokrenuo Bilten oporbe, koji je
deset godina bio glavni oduak za njegove otre i osobne napade na Staljina. Urednik je bio njegov
sin Lav Sedov, ali je priloge uglavnom pisao sam Trocki. Primjerke bi ponekad uspjeli prokrijumariti u
Sovjetski Savez, ali je ured za tisak Centralnog komiteta uvijek Staljinu dostavljao primjerak svakog
biltena. Trocki je pokuavao odravati vezu sa simpatizerima u Sovjetskom Savezu, ali oni su se time
izlagali velikoj opasnosti. Jakov Bljumkin posjetio je Trockoga na otoku Prinkipo i dobio od njega dva
pisma koja je trebao dostaviti na odreene adrese; na povratku u Sovjetski Savez uhienje i strijeljan.
Trocki je 1933. objavio namjeru o osnivanju etvrte internacionale kao konkurenta Staljinovoj
Kominterni, pa je u lipnju 1938. osnovana u Parizu "Svjetska partija drutvene revolucije". Meutim, u
prosincu 1936. Trocki se bio preselio u Meksiko, pa nije mogao posebno utjecati na dogaaje u
Europi. Staljin mu je desetkovao obitelj. Njegova majka Aleksandra nestala je iz Lenjingrada 1936., a
oba su sina umorena: Sergej Sedov, koji je ostao u Sovjetskom Savezu, uhien je 1935. i pogubljen u
listopadu 1937.92
Sljedbenici Trockoga bili su redovito rtve atentata gdje god su djelovali. Stotine su ih umorili drugi
komunisti i agenti NKVD-a dok su se na republikanskoj strani borili u panjolskom graanskom ratu.
Tijelo Rudolfa Elementa, jednog od bivih tajnika Trockoga, pronaeno je 1937. kako odrubljene glave
pluta u Seini; u rujnu iste godine Ignace Reiss, sovjetski diplomat na dunosti u Parizu i poznanik Lava
Sedova, pokuao je prebjei, pa su ga namamili u jedan restoran u Lausanni, pretukli do nesvijesti i
izreetali mecima. ivot Trockoga ve je odavno bio ugroen. Izraeni su sloeni planovi za atentat na
njega u njegovu meksikom utoitu. Napad strojnicom propao je, pa se Ramon Mercader, fanatini
panjolski staljinist i veteran osvetnikih bratoubilakih sukoba u panjolskom graanskom ratu,
preruio u lokalnoga marksistikog novinara kako bi mogao bez potekoa ui u kuu. Stigao je
jednog vrueg sunanog dana u kolovozu 1940., sa eirom i debelom kabanicom. Sumnjiavi Trocki
uveo je Mercadera u radnu sobu, u kojoj ga je atentator oborio na
338
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
pod malim pijukom za led sakrivenim pod kabanicom. Trocki je sutradan umro od rana, rtva
teroristikog napada kakve je i sam dosljedno zagovarao.94 Oporba u inozemstvu nije nigdje mogla
pronai sigurno utoite. Politiki aktivisti nisu bili dorasli sovjetskoj sigurnosnoj slubi, ali je glavni
problem Trockoga i njegovih saveznika bilo nepostojanje prostora za sigurno i javno politiko
djelovanje u Sovjetskom Savezu. Isti je problem muio i njemake oporbenjake u izgnanstvu.
Reimski napadi na trockizam tridesetih godina onemoguili su Trockome javni odjek njegovih napada
na Staljina.
Najneposrednija opasnost za sovjetski sustav u Staljinovo doba bili su sovjetski vojnici i asnici u
njemakom zarobljenitvu. Kao i Rusi Savezom njemakih asnika, Nijemci su njima manipulirali kako
bi potkopali politiku volju neprijatelja te su uglavnom podravali tri pokreta usmjerena na ruenje
sovjetskog komunizma. Dva su osnovana 1941., ubrzo poslije njemake invazije. Rusku nacionalnu
oslobodilaku armiju vodio je bivi sovjetski inenjer Bronislav Vladi-slavovi Kaminski, i njegova je
"armija" postala sinonim za zvjerstva i zloine u divljakom ratu protiv vojnika Crvene armije koji su
ostali iza njemakih linija i sovjetskih partizana. Nedaleko od Smolenska ruski emigranti osnovali su
pod pokroviteljstvom njemakih okupatora Rusku narodnu armiju, koja je rasputena 1943.95 SS se

koristio Kaminskim u operacijama u kojima su se barbarstvo i grabeljivost njegovih sljedbenika

tolerirali, ali kada je njegova brigada sudjelovala u guenju Varavskog ustanka u kolovozu 1944. i u
neopisivom pokolju, Himmler ga je dao strijeljati, a njegove su sljedbenike prikljuili neslubeno i
povrno organiziranoj Ruskoj oslobodilakoj armiji pod vodstvom bivega sovjetskog generala Andreja
Dmitri-jevia Vlasova. Nijemci nisu nikada priznavali tu armiju kao organiziranu snagu, i naziv se
koristio za opis skupa protuboljevika, pljakaa i protofaista. Nijemcima su sluili za propagiranje
osloboenja i slabljenje morala Crvene armije. U prvom pismu s Vlasovljevim potpisom, koje je
baeno iz aviona na sovjetske linije, pozivali su vojnike da se pridrue borbi protiv "omraenog
sovjetskog sustava"; odazvalo se nekoliko tisua vojnika.96
Kao i njemaki vojni zavjerenici, Vlasov je isprva bio oduevljeni pobornik sustava kojemu je sluio.
Pridruio se Crvenoj armiji 1919.,
339
DIKTATORI
a partiji 1930. godine; odigrao je uzornu ulogu u ienju svoje postrojbe tijekom jeovine; odlikovan
je Ordenom Lenjina i Ordenom crvene zastave; istaknuo se u borbama protiv Nijemaca tijekom
povlaenja iz Kijeva u srpnju 1941. i u protuofenzivi oko Moskve u sijenju 1942. U lipnju 1942.
njegova Druga udarna armija unitena je u pokuaju razbijanja njemakog prstena oko Lenjingrada, i
Vlasov je zarobljen. U sljedeih est mjeseci Vlasov se preobrazio iz lojalnoga komunistikog vojnika u
antikomunistikog kriara. Kao voa oslobodilakog odbora objavio je u prosincu 1942. takozvanu
"Smolensku deklaraciju". Ona je nosila jasni peat efova njemake vojne propagande koji su tijesno
suraivali s Vlasovom, premda se ini daje njegovo miljenje o komunizmu kao pogrenom sustavu za
Rusiju bilo iskreno, a ne oportunistiko. Deklaracija je pozivala na politiku revoluciju, na "svrgnue
Staljina i njegove klike, na unitenje boljevizma", a obuhvaala je i trinaest irokogrudnih obeanja za
osloboenu Rusiju - uz ostalo, kraj kolektivizacije, intelektualnu slobodu i slobodu savjesti, ukidanje
aparata strahovlade i socijalnu pravdu za sve, ali nije spominjala politiku slobodu.97 U otvorenom
pismu, objavljenom tri mjeseca poslije, Vlasov je objasnio kako se ideoloki obratio dok je promatrao
kako ruski narod nepotrebno prolijeva krv za cilj koji zapravo slui angloamerikom kapitalizmu, iji je
Staljin sluga. Na temelju takva nejasnog razmiljanja Vlasov je zakljuio kako je savez s Hitlerovom
Njemakom jedini nain za osloboenje ruske domovine.98
Hitler se nije obazirao na djelatnosti Vlasovljeva oslobodilakog pokreta, koji je tek u rujnu 1944. dobio
slubeni njemaki blagoslov kada je Himmler odobrio osnivanje Odbora za osloboenje ruskih naroda.
U sijenju 1945. formirane su dvije divizije ruskih dobrovoljaca, ali one su sudjelovale u borbenim
akcijama samo nakratko u Pragu, u travnju 1945., kada je slavenska solidarnost nadvladala
pronjemake osjeaje, pa su se okrenule protiv SS-a kako bi zatitile eko stanovnitvo od
njemakog divljanja pri povlaenju." Vlasova i njegove glavne suradnike zarobili su potkraj rata i
optuili godinu dana poslije. Politbiro je 23. srpnja odobrio smrtnu kaznu vjeanjem, i proces je poeo
tjedan dana poslije. Govorilo se kako je Staljin naredio da ih objese o glasovirsku icu (onako kako su
u Njemakoj
340
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ! REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
pogubljeni sudionici u neuspjenoj srpanjskoj zavjeri), ali svi dokazi upuuju na obino ue.100 Kao u
sluaju njemakih vojnih zavjerenika, Vlasovljev oslobodilaki pokret zanosio se iluzijama o narodnoj
potpori u svrgavanju reima, premda nema nikakvih dokaza, o tome; osim toga, ljaga izdaje nije se
mogla izbrisati sve dotle dok je Vlasov javno prihvaao saveznitvo s Nijemcima. Njegov pokret bio je
politiki podijeljen u irokom rasponu, od antisemitskih nacionalista do reformatorskih komunista, i ta
su se proturjeja mogla prikriti samo zajednikom tenjom za uklanjanjem Staljina i zajednikom odanou domovini. Vlasovljeva vlada u Moskvi bila bi se suoila s istim potekoama u uspostavi
moralnog autoriteta kao i Goerdelerova vlada u Berlinu. Politiku oporbu u oba sustava sputavali su
ovisnost o vanjskoj potpori i sramotni biljeg izdaje. Kako nije bilo praktine platforme za javnu politiku
raspravu kroz neovisne medije i viestranaku organizaciju, oporba je ostala nevidljiva veini
stanovnitva u jednoj i drugoj diktaturi, pa su se protivnici reima morali oslanjati na teroristika djela
koja su ih jo vie udaljavala od onih koje su htjeli osloboditi.
Romanopisac Isaak Emanuilovi Babelj, uhien 1939. i poslije strijeljan, jednom je primijetio kako je u
Sovjetskom Savezu privatni ivot nepovrediv samo nou, u krevetu, s pokrivaima navuenima preko
glave. Tek tada, i samo tada, mu i ena mogli su apui razgovarati bez straha od
prislukivanja.101 Nacionalsocijalistiki pravnik Robert Ley hvalio se kako Trei Reich ostavlja svoje
graane na miru samo kad napokon zaspu. Iznimno ogranienje slobodnog izraavanja ili slobodnog
izbora u drutvima u kojima je javnost openito odobravala reim doista je sprjeavalo sve politike
oporbe i ozbiljno sputavalo umjerenije izraze neslaganja. Tko god je htio otvoreno ili diskretno izraziti
neslaganje, svjesno se izlagao opasnosti u jednoj i u drugoj diktaturi. Taje opasnost bila uvijek

prisutna: jedna uspjena gesta prkosa nije iskljuivala opasnost od kazne sljedeom prilikom. Zbog
potencijalne opasnosti veina njemakih i sovjetskih graana ostala je politiki pasivna.
Time se postavlja pitanje koja su se podruja osobne autonomije uope zadrala u jednoj i drugoj
diktaturi. Ako je svakodnevni ivot
341
DIKTATORI
doista bio tako sputavan kako navodi Babelj, drutvo je moglo teko funkcionirati. Nekakve autonomije
ipak je bilo; ni jedan ni drugi reim nisu mogli nadzirati svakodnevni ivot svih kojima su vladali, pa su
odabirali, na temelju ideolokoga uvjerenja ili politike razboritosti, one kljune elemente koje je po
njihovu miljenju trebalo kontrolirati. Time su veini pojedinaca, osim onih obiljeenih pripadnou rasi
ili drutvenoj klasi, ostavljene mogunosti razliitih odluka u svakodnevnom ivotu - i znaajnih i
banalnih - koje drava manje-vie nije ometala: kada sklopiti brak i s kim, veliina obitelji, posao, gdje
ivjeti, kada otii u kazalite ili to gledati u kinu. Okruenje je jo moglo tititi male zajednice od
zahtjeva javnoga i politikog ivota. Izbor je esto bio vrlo ogranien zbog radnih uvjeta, stambene
situacije, obiteljske ili kulturne politike reima, ali je u doputenom prostoru jo bio razmjerno
slobodan. etrdesetih godina prologa stoljea istraivai sa Sveuilita Harvard razgovarali su u
okviru jednog projekta s tisuama sovjetskih graana koji su ostali na Zapadu poslije njemakog
poraza, te zakljuili da je politika poslunost bila cijena koju su sovjetski graani plaali kako bi
sauvali druge stvari koje su im bile vane, "ljubav prema domovini, obitelj, posao, status i nain ivota
na koji su bili navikli". Prihvaali su reim "kako ne bi izgubili... ono to vole"102 To je bio prirodni izbor
njemakoga i sovjetskog stanovnitva, koje se prilagodavalo onome to je reim doputao ili nije
doputao kako bi zadralo privatnost u kojoj je moglo stvoriti ogranienu ali neovisnu egzistenciju. To
sudionitvo reima i stanovnitva omoguavalo je svakodnevni ivot i titilo ga od abnormalnosti
politike diktature.
Ponekad je izbor naina ivota bio namjerni izazov reimu i zamjena za neposrednije politiko
sueljavanje. To se osobito odnosi na buntovne mladenake epizode u oba reima, koje su izriito
odbacivale konformistiku, dotjeranu i politiki angairanu sliku mladih ljudi koju su promicali
Hiilerjugend i Komsomol. No to je ipak bila samo politika kritika a ne organizirana politika pobuna.
Stoga je drava oklijevala s reakcijom, ali je nakraju sve zavravalo represijom. U Sovjetskom Savezu
bilo je prije 1941. godine, a ponovno i poslije rata, mnogo malih, tajnih omladinskih organizacija. U
Voronjeuje 1948. otkrivena ilegalna omladinska organizacija koju je vodio sin
342
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
lokalnoga partijskog rukovodioca. lanovi te organizacije, Komunistike omladinske partije (KPM),
sastajali su se i raspravljali o politikim pitanjima izvan doputenoga partijskog okvira. Netko ih je
izdao i pedeset troje mladih ljudi zavrilo je u logoru. Jedna skupina u Astrahanu sastajala se od 1947.
do 1949. na knjievnom kruoku i raspravljala o veoj, a ne manjoj kolektivizaciji sustava. U prosincu
1945. djelovala je Prosvijeena komunistika omladina, skupina koja je tvrdila da predstavlja bolju
vrstu mladih komunista, a ne nekomunistiku alternativu. I te male skupine idealista pokupila je Sluba
dravne sigurnosti.103 U drugim sluajevima sovjetska se mlade iskljuivala sluajui zabranjenu
glazbu (posebice jazz) ili izbjegavajui isforsiranu vedrinu i predanost komsomolskim aktivnostima. U
Njemakoj su institucionalizacija pokreta mladei i usporavanje radikalne dinamike takoer razoarali
mlade Nijemce, i to je razoaranje dosegnulo vrhunac potkraj tridesetih godina i tijekom rata. Ono je
moglo poprimiti oblik nekomformizma - kao odbijanje zajednikih izleta, putanje preduge kose,
sluanje jazza, razmetanje seksualnou - ili organizacije bandi ili "klika", kako ih je reim nazivao,
koje su bile agresivno neovisne. lanovi veine alternativnih pokreta bili su preteno mladi ljudi iz
radnikih obitelji u industrijskim, sjeveroistonim dijelovima Njemake, koji su sebe openito nazivali
Edelweisspiraten ("gusari s runolistom", jer su nosili znake sa slikom runolista). Svaka je "gusarska"
skupina imala svoje ime, obrede i pjesme. Sastajale su se u slobodno vrijeme, lovile i premlaivale
ophodnje Hitlerjugena i odbijale mnoge korisne zadae koje je dolina njemaka mlade trebala
izvravati. Neke od njihovih pjesama odraavaju blisku vezu nasilnog grupnog ponaanja i politikog
odbacivanja reima: "Moda nas Hitlerova mo sputava/I dri nas u lancima/Ali jednog emo dana
slomiti lance/I biti ponovno slobodni."104 U Diisseldorfu su 1943. pisali po zidovima "Dolje Hitler!" i
"Dolje nacistika brutalnost!", ali nema dokaza da su imali na umu nekakvu jasnu politiku alternativu.
Jedina iznimka bile su tzv. "horde" (Meuten) koje su potkraj tridesetih godine harale Leipzigom,
nekadanjim komunistikim uporitem. Gestapo se borio protiv mladenake buntovnosti na niz naina.
Neki bi se izvukli s upozorenjem ili kratkim "preodgajanjem" preko vikenda, dok bi drugi
343
DIKTATORI
zavravali u radnim logorima ili koncentracijskim logorima za mlade prijestupnike. U raciji koja je u

prosincu 1942. izvrena u Ruhru uhieno je 739 mladia i djevojaka, ali vlasti nisu znale kako izii
nakraj s pokretom koji je rijetko politiki prelazio elju za izrugivanjem ili izbjegavanjem naina ivota
kakav je propagirala stranka.105 Dio prosvjeda nije se nimalo razlikovao od kasnijih poslijeratnih
manifestacija mladenakog prkosa i rokerskih subkultura, ali je u ovom sluaju bio usmjeren protiv
pretjerane respektabilnosti i moralnosti slubenih nacionalsocijalistikih predodbi o mladosti i
obiteljskim vrijednostima. I jedna i druga diktatura smatrale su prosvjed politikim inom, premda je
malobrojne prosvjednike esto poticalo tvrdoglavo pubertetsko odbacivanje svakodnevnog ivota pod
diktaturom, a ne ideja o politikoj oporbi.
Mogunosti javnog prosvjeda ili rasprave bile su vrlo ograniene i pomno, ali ne i kruto praene. Ni
jedan ni drugi reim nisu uguili javno miljenje, ali je ono bilo oblikovano onime stoje sustav doputao
a to nije, premda to nije nikada bilo potpuno predvidivo. Miljenje nije bilo ni ujednaeno ni trajno.
Javno se miljenje u diktaturi kretalo u rasponu od oduevljenog odobravanja do ogorenja. Izrazi
odobravanja mogli su se rukovoditi koristoljubljem ili biti glumljeni, ali i istinski spontani. Graani obiju
diktatura slali su tisue pisama, osobno Hitleru ili Staljinu, ili novinama, ili stranakim/partijskim
tijelima, u kojima su davali savjete, podupirali politiku, hvalili (ruko)vodstvo, izraavali zahvalnost ili
estitali. Slubeno glasilo sovjetske vlade Izvjestija primalo je potkraj tridesetih godina priblino 5.000
pisama na dan.106 Stranice s pismima itatelja u Pravdi bile su pune obrednih odjeka partijske linije.
Kad je u lipnju 1937. objavljena vijest o zavjeri u vojnom rukovodstvu, listovi su posluno objavljivali
pisma: "Pogubite pijune, odvratne faiste i izdajnike!" pisalo je u pismu upuenom iz jedne
moskovske tvornice automobila; radnici su s jednog sastanka uputili sljedeu poruku: "Treba ih
strijeljati kao bijesne pse! Morali bismo svi postati NKVD-ovi dobrovoljci"; Demjan Bednji napisao je i
pjesmu: "Odvratno je siktanje pijuna'./Ruan je neprijatelj medu nama'./Sramimo se majki koje su
rodile/Takve podle pse!"107 Ovakvi formalni iskazi solidarnosti ne bi se smjeli olako otpisati. Dio
javnog miljenja dobrovoljno se poistovjeivao sa su344
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
stavom u Sovjetskom Savezu i Njemakoj, i pisanje pisama bilo je uobiajeni nain izraavanja takva
stava.
No pisma, ponekad anonimna, bila su vano sredstvo i za izraavanje nezadovoljstva. Pismene
predstavke i molbe odozdo bile su poznate davno prije revolucije. Pisma u dosjeima sovjetskih
dravnih ureda rijetko su se odnosila na vladu ili politiki sustav, ve su uglavnom bila usredotoena
na osobne tegobe i nepravde s takvom iskrenou i gnjevom kakvi su se rijetko nalazili u pismima koja
su njemaki graani upuivali ministarstvima ili stranakim uredima. Mnoga su pisma slali komunisti
koji su od reima zahtijevali pravedniju upravu. Vlada je 1938. primila neitljivo potpisano pismo s
prosvjedom protiv masovnih uhienja: "Ljudi potpuno odani sovjetskoj dravi osjeaju da tu neto nije
u redu... Drugovi, ovo ne pomae sovjetskoj vlasti, ve samo otuuje ljude."108 Mnoga su pisma,
esto slabo sroeni ivotopisi, naglaavala loe ivotne uvjete u Sovjetskom Savezu. Primjerice, jedan
je radnik 1937. godine pisao: "to rei o sovjetskoj vlasti? To su lai... Ja sam radnik, nosim otrcanu
odjeu, moje etvero djece je polugladno i u krpama odlazi u kolu"109, a obudovjela seljanka, 1936.
godine: "Lenjin je umro prerano. Sada je ivot tei za nas udovice negoli prije revolucije... Zato
komunisti s nama postupaju loije nego kapitalisti?"110 Neka su pisma podupirala reimske obmane o
unutarnjem neprijatelju, ali i osuivala metode koje je reim tada primjenjivao. U pismu upuenom iz
Odese u prosincu 1938. optuuje se Jeov zbog uhienja pogrenih ljudi i "zanemarivanja stvarnih
pijuna i sabotera".111 Staljin je poslije iskoristio mnoga pisma u kojima su se ljudi alili na ekscese
NKVD-a ili traili pomilovanje kao tobonji razlog za smjenjivanje Jeova. Prema suvremenim
izvorima, bilo je malo odgovora na pisma i ispravljanja nepravde. Pisma su ljudima pruala mogunost
da se privatno ispuu, ali ona odaju i dubinu ope smetenosti i nezadovoljstva pod javnom maskom
jedinstva.
Nezadovoljstvo i skepticizam mogli su se izraavati naglas i javno irenjem glasina, ogovaranjem i
ismjehivanjem. Humoru se pribjegavalo za izraavanje miljenja koja bi, izriiti]e izreena, bila opasna;
vicevi i aljive pjesmice bili su sigurnosni ventil pojedincima koji se
345
DIKTATORI
nisu htjeli suprotstavljati reimu, ali su htjeli urovati s drugima i uspostaviti neovisnu vezu koju su
vlasti teko mogle nadzirati zbog upravo epidemijskog irenja. Uied Gestapoa u Badenu marljivo je
biljeio sve primjere koje bi douo; u listopadu 1934. netko je nauo kako skupina idovskih uenika
pjeva vulgarnu ali zagonetnu pjesmicu o pokojnom njemakom predsjedniku: "Hindenburg, veliki
jaha, ima gromobran na guzici i kiseli krastavac sprijeda, pa ga zato zovu Hindenburg."112 Viceve o
Hitleru trebalo je priati vrlo oprezno, ali druge su elnike esto i lascivno ismijavali. Goring je stalno
nosio sa sobom knjiicu uvezanu u teleu kou, u koju je zapisivao sve viceve koje bi uo o sebi.113

Prosti stihovi i vicevi kao tipini oblici izraavanja nezadovoljstva postojali su mnogo prije staljinizma.
Na sovjetskom selu, tradicionalne puke pjesmice - astuski - prilagoene su tridesetih godina
opisivanju tekih ivotnih uvjeta u kol-hozima i sovhozima: "Kad sam dola u kolhoz/lmala sam novu
suknju/Kad sam otila/Bila sam potpuno gola." Neke su pjesmice imale neposrednu politiku poruku:
"Kirova ubie/Staljina e ubiti/Svi e se seljaci radovati/A komunisti e plakati."114 Mnogi su vicevi i
zagonetke imali istu temu: "Lenjin je umro, pa smo se odmorili; ako umre jo jedan dobri momak,
odmorit emo se jo vie."115 Jedna pria koja je kruila u narodu odaje prirodu odnosa naroda i onih
koji su njime vladali: Staljin se utapa, i spaava ga seljak koji je usput prolazio. "A sada", kae Staljin,
"moe traiti to god hoe. Unaprijed ti obeavam da u ti ispuniti svaku elju. Ja sam Staljin." Na to
seljak tjeskobno odgovara: "Bauka, nita ne elim, ali nemoj molim te nikome rei da sam te spasio.
Ubit e me zbog toga."116
Ljudi su mogli kritizirati reim i otvorenije, uz svakodnevno gunanje o nestaici hrane ili robe iroke
potronje, kad su posrijedi bili dogaaji koje je stanovitvo teko moglo shvatiti ili prihvatiti. Poslije
dugogodinjih javnih napada na faizam potpisivanje Sovjetsko-njemakog pakta 23. kolovoza 1939.
izazvalo je opu nelagodu i ogorenost u sovjetskom stanovnitvu kada se na partijskim sastancima
raspravljalo o ciljevima sporazuma.117 Kada se 1941. godine otkrilo da njemake vlasti sustavno
ubijaju defektnu djecu, program su morali slubeno obustaviti zbog oitog javnog ogorenja. Odluka o
uklanjanju raspela iz kola u katolikoj Bavarskoj 1941.
346
PRIJATELJ I NEPRIJATELJ: REAKCIJE NARODA NA DIKTATURU
godine potaknula je openite, a u nekim sluajevima i estoke prosvjede, pa je i nju trebalo
opozvati.118 Jedan i drugi sustav svakodnevno su pratili javno miljenje kako bi predvidjeli reakciju
stanovnitva. Sluba sigurnosti (Siherheitsdienst) u Njemakoj, prvobitno uspostavljena radi praenja
miljenja u Nacionalsocijalistikoj stranci, postala je poslije 1933. izvor domaih obavjetajnih
podataka o cijelom stanovnitvu. Njezini redoviti izvjetaji upozoravali su reim na mogue potekoe i
sluili kao sredstvo za ispitivanje javnog raspoloenja i za planiranje propagande.119 I sovjetske su
vlasti pomno pratile javno miljenje. Kriza koja je nastala zbog Pakta 1939. godine potaknula je
dodatnu agitaciju i objanjenja kako bi se sovjetskom narodu ukazalo na to da je zapravo Velika
Britanija neprijatelj diktature. Vlasti su dijelile letak na kojemu je u gornjem dijelu bio nacrtan trokut: na
vrhu je pisalo "London", a na osnovici "Berlin" i "Moskva", s podnaslovom "Stoje Chamberlain htio?";
ispod toga bio je nacrtan jo jedan trokut, no s natpisom "Moskva" na vrhu, a ostale dvije prijestolnice
na osnovici, te s podnaslovom "to je drug Staljin uinio?" Naravno, moe se samo pretpostaviti koliko
je taj prikaz bio razumljiv obinim Rusima.
Oba reima tolerirala su te mnogobrojne oblike javnog miljenja. Ponekad bi bili uhieni pojedinci koji
su preslobodno priali viceve ili se prebuntovno izrugivali, ali reim nije mogao progoniti svakog
podrugljivca ili kritiara. Time je obinim ljudima pruen oduak za osjeaje u situacijama u kojima je
otvoren prosvjed bio preopasan. Narod je openito shvaao granice i ponaao se u tom okviru,
stvarajui male kontrakulture kako bi odrao osjeaj bar nekakve autonomije, ali bez subverzivnog
djelovanja. Kao i radnici, stanovnici jedne i druge zemlje shvatili su da nisu posve bespomoni u
oblikovanju svojeg ivota ili u razmjernom udaljavanju od totalitarnih imperativa reima. Ni jedno ni
drugo stanovnitvo nije bilo pasivno niti inertno. Poput veine djece u bielefeldskoj koli s poetka
ovoga poglavlja, veina ljudi nije se protivila reimu niti ga je estoko odobravala, ve je oekivanja
prilagodavala mogunostima. Onaj dio koji se protivio ili opirao ekala su zastraujua ogranienja i
nemilosrdno represivna drava. Budui da su se mnoge stvari povezivale s "politikom", obini ljudi
drali su se u ivotu onih
347
DIKTATORI
aspekata koji vie-manje nisu imali veze s politikom. Bila je to stoga depolitizirana egzistencija uz
povremene epizode prosvjeda ili neslaganja. Reakcija naroda na diktaturu bila je razborita i
oportunistika - uz ushit ili neprijateljski stav. Ponaanje veine bilo je doista racionalno s obzirom na
sustave koji su uivali iroko premda uvjetno odobravanje i bili prirodno oprezni. Bilo je lako naviknuti
se na pokornost i licemjerje, no oni su isto tako brzo nestali s nestankom diktatura. Oporba i otpor
predstavljali su su iznimku i lako ih se obuzdavalo. Poslunost je znaila ukljuenost, neposlunot
iskljuenje. Suoeni s takvim neugodnim moralnim izborom, ak i u najteim ili najoajnijim
okolnostima ljudi su veinom radije bili prijatelji negoli neprijatelji reima.
348
9 Kulturna revolucija
Kada je Reim zapovijedio da se knjige tetna sadraja
Javno spale pa su odasvud
Volovi morali vui kolica puna knjiga

Do lomaa,
Prognani pisac, jedan od najboljih, bacivi pogled
Na popis knjiga, uasnu se ustanovivi da su
Njegove knjige previdjeli. Pohita do stola
Tjeran gnjevom, i napie pismo
Monicima. Spalite me1 Pero je hitalo. Spalite me!
Nisu li moje knjige uvijek govorile istinu?
Bertolt Brecht, Spaljivanje knjiga (1937/38.)l
Dvije velianstvene umjetnike izlobe bile su predviene 1937. godine, jedna u Sovjetskom Savezu,
druga u Njemakoj. Obje su trebale oznaiti kulturnu prekretnicu. Izlobu "Industrija socijalizma" u
Moskvi, prvi veliki svesavezni dogaaj od revolucije, zamislio je komesar za teku industriju Sergo
Ordonikidze, koji je 1935. osnovao odbor za planiranje te izlobe na elu s glavnim urednikom
asopisa Industrija. Otvorenje je planirano za jesen 1937. kako bi se obiljeila dvadeseta obljetnica
revolucije i kraj druge petoljetke.2 Izloba njemake umjetnosti trebala je biti prvi prikaz suvremenoga
njemakog slikarstva i kiparstva otkako je Hitler preuzeo vlast i predviena je u novom Domu
njemake umjetnosti u Munchenu, iji je kamen temeljac Hitler poloio 15. listopada 1933. prigodom
prvog slubenog Dana umjetnosti u Treem Reichu. Golema izlobena dvorana bila je prvi
monumentalni arhitektonski objekt to gaje Hitler naruio. Duga pseudoklasicistika fasada, na kojoj je
dominirao dvadeset jedan kameni stup, dovrena je 1937., na vrijeme za prvu Izlobu njemake
umjetnosti u srpnju.3
349
DIKTATORI
Izloba "Industrija socijalizma" bila je zapravo proslava gospodarskih i drutvenih uspjeha sovjetske
drave. Umjetnike su pozvali da poalju radove na zadane teme, iscrpno opisane na osamdeset
stranica. Svakoj je temi trebala biti posveena posebna dvorana - jedna za robu iroke potronje,
jedna za metalne proizvode, jedna za prehrambene proizvode itd. Svi sovjetski umjetnici trebali su
poslati svoja djela do sijenja 1936., pa je narueno nekoliko tisua djela. Ubrzo su nastale potekoe.
Novi izlobeni centar, u kojemu se trebala odrati izloba, nije se mogao dovriti na vrijeme, pa je
izlobu trebalo smjestiti u Dvoranu stalne izlobe graevinarstva. Odabrani slikari nisu imali dovoljno
platna, a mnogi niti atelje. Stoga su u kolama i javnim zgradama osigurali prostorije za umjetnike.
Boje za umjetnike, koje je proizvela Lenjingradska tvornica, bile su vrlo loe, pa se bijela nije suila, a
druge su boje pocrnjele nakon est mjeseci.4 Nadljudskim naporima djela su napokon dovrena za
otvaranje u studenom, ali su vrata izlobe ostala zatvorena za javnost. Na prevelikom broju slika
prikazani su "neprijatelji naroda", koji su raskrinkani i "oieni" dok su umjetnici jo slikali. Stoga su
slikari morali premazati nepodobne likove, a veliki grupni portret Or-donikidzeova komesarijata
trebalo je iznova naslikati.
Nove su slike zadovoljile cenzore, pa je izloba otvorena 18. oujka 1939., sa esnaest mjeseci
zakanjenja. Posjetitelji su dobili knjiicu s biljekama o izlobi, djelo partijskog Svesaveznoga
umjetnikog komiteta, kontrolnog tijela koje je osnovano na Staljinov zahtjev tri godine prije. Slubeni
vodii vodili su ih kroz sedamnaest tematskih dvorana -od dvorane "Staro i novo", s usporedbom
ivota u carskom i sovjetskom drutvu, preko dvorane "SSSR se metalizira", pune prigodnih slika
eliana, do zavrnih dvorana, grupiranih pod dobro poznatim Staljino-vim rijeima "ivot je bolji, ivot
je radosniji", gdje su slike trgovina punih privlanih proizvoda i seljaka kako beru zrele, primamljive
plodove, manje sretnim posjetiteljima pruali pogled na socijalistiku budunost.5 Na izlobi su
prikazana dva velika Staljinova portreta s narodom, Nezaboravni susret Vasilija Jakovljevia Efanova i
Voda, uitelj, prijatelj Grigorija M. egala, te slike manje vanih politikih linosti, medu kojima je
posebnu pozornost privukla slika Fjodora Aleksandrovo Modorova Drug Mikojan u astrahanskoj
tvornici za preradu ribe. Izloeno je ukupno 2.000 slika i skulptura registriranih sovjetskih umjetnika.6
350
KULTURNA REVOLUCIJA
Izloba njemake umjetnosti otvorena je tono na vrijeme, 18. srpnja 1937., u prisutnosti Hitlera i
velike skupine stranakih elnika i strunjaka za umjetnost. Umjetnici njemake nacionalnosti bili su
pozvani da poalju svoja djela iriju na elu s Adolfom Zieglerom, povlatenim umjetnikom i
predsjednikom Komore likovnih umjetnosti Reicha. Stiglo je vie od 15.000 djela; broj je smanjen na
900 slika i skulptura koje su prikazane Hitleru radi konanog odobrenja. Fuhrerje bio ogoren jer su
neke slike bile tako modernistike da nije znao kako bi ih trebalo objesiti. Diktator je spasio neke slike
koje su prethodno odbili kao nezanimljive ili presentimentalne, a neke je odbacio. Zieglerov je
pomonik iz prosvjeda odmah podnio ostavku. Naposljetku su izloena 884 djela, grupirana po
temama.7 Dvije petine bili su pejzai, dvije petine portreti, ali je Hitler odobrio za izlobu samo jednu
sliku Vode. Usprkos poetnim ogradama, Hitler je sam kupio 202 slike, a zatim je izvan Doma

umjetnosti promatrao sveanu povorku s morem svastika, stranakih barjaka i paradnih uniformi.
Stranako glasilo objavilo je sutradan svojim itateljima kako su posjetitelji u Munchenu "bili gledatelji
u kazalitu naega doba i promatrali uzvienu predstavu".8
Dvije izlobe razlikovale su se po uspjehu. Kroz Dom njemake umjetnosti prodefiliralo je 600.000
Nijemaca prije negoli su slike preuzeli kupci, ali je samo 160.000 ljudi posjetilo "Industriju socijalizma".
Umjetniki komitet bio je razoaran zbog reakcije na izlobu, pa ju je zatvorio 1940. Neki su izloci bili
namijenjeni Muzeju sovjetske umjetnosti, koji nije nikada sagraen. Neki su kritiari potiho govorili
kako je izloba nezanimljiva. Prvu nagradu nisu dodijelili prikazu vrijednih sovjetskih uspjeha nego
Johansonovoj slici U staroj tirolskoj tvornici, nadahnutoj industrijalizacijom u carsko doba; Staljinu se
svidjela klasna napetost prikazana sueljavanjem nacerenog plutokrata i zamiljenog radnika.9 Hitlera
se nije dojmila veina djela na munchen-skoj izlobi ("nema umjetnika vrijednog spomena"), ali se
divio dvorani u kojoj su bili izloeni neoklasicistiki kipovi skladnih arijskih mukaraca i ena u
nadnaravnoj veliini.10 No slubena je reakcija bila oduevljenje u jednoj i drugoj prijestolnici. Prema
jednom sovjetskom kritiaru, izloba je dovela sovjetsku umjetnost na "prag nove Renesanse".
Njemaku su izlobu hvalili kao "temelj nove i istinske njemake umjetnosti", u kojoj su umjetnici
napokon okrenuli leda
351
DIKTATORI
tatom izraavanju svoje linosti i postali, kako se izrazio Goebbels, "pravi sluge naroda".11
Obje su izlobe bile manifestacija slubene umjetnosti. Izloene slike i skulpture nisu bile proizvod
spontanoga umjetnikog izraza ve rezultat dravnih uputa i odobrenja. 1 Hitler i Staljin sudjelovali su
u izboru izloaka i dodjeli nagrada, te pridonijeli oblikovanju svijeta kulturne proizvodnje koju su
doputala dva reima. Te grandiozne pretenzije stvorile su propisanu umjetnost: kultura je u tom
okviru postala sredinji element u gradnji novih poredaka, koji se mogao politiki disciplinirati kao i
svaki drugi dio drutva. 1 jedna i druga diktatura bile su uvjerene da kultura moe izuzetno djelovati na
duevno raspoloenje i uvjerenje promatraa. Da nije bilo tako, bili bi suvini napori da se kruto
disciplinira svaka manifestacija tiskane rijei, likovne predodbe ili arhitekture. Kriteriji za mjerenje
vrijednosti umjetnikoga ili knjievnog djela odraavali su drutvene tenje i politike potrebe diktature.
Slubena umjetnost nije potpuno zanemarivala estetsko postignue, ali je glavni cilj umjetnosti bio
izraavanje drutvenih vrijednosti i politikih ideala na nain koji e znati cijeniti obini ljudi, a ne uski
svijet umjetnikih kritiara i pokrovitelja umjetnosti. Kultura je u jednoj i drugoj diktaturi morala biti
posve demokratska, a ne elitistika i usredotoena na sebe.
Slubena umjetnost bila je figurativna, didaktika i herojska. Moskovska izloba bila je velika
demonstracija takozvanog "socijalistikog realizma". Taj se izraz nekritino primjenjivao na sve oblike
kulture pod Staljinom, lako su taj izraz pripisivali sovjetskom diktatoru, prvi put gaje upotrijebio Ivan
Mihajlovi Gronski, glavni urednik Izvestija, u govoru na jednom knjievnom skupu 20. svibnja 1932.
godine. Nekoliko dana poslije taj je izraz preuzela Literaturnaja gazeta pozivajui umjetnike da
prepoznaju kako sovjetske mase ele od likovnih umjetnika i pisaca "iskrenost i istinitost"
socijalistikog realizma u prikazu revolucionarnog uspjeha.12 Nekoliko mjeseci poslije, 26. listopada,
Staljin je u kui pisca Maksima Gorkog sudjelovao u kasnoveernjoj raspravi s pedeset pisaca o tome
stoje "socijalistiki realizam". Njegova je definicija bila jednostavna, ali i logiki dvojbena: ako umjetnik
"vjerno prikazuje na ivot", on moe "u njemu prikazivati samo ono to vodi u socija352
KULTURNA REVOLUCIJA
lizam. Upravo to e biti socijalistika umjetnost." Socijalistiki realizam mora prikazivati "herojsku
sadanjost" optimistiki i dostojanstveno, dodao je Gorki, koji je 1932. proglaen poasnim
predsjednikom Saveza sovjetskih pisaca.13
Socijalistiki realizam bio je zapravo poziv na slikanje ili opisivanje staljinistike utopije, a ne ivotne
stvarnosti tridesetih godina. To je trebalo postii samo neposrednim kulturnim prikazima
svakodnevnog ivota s jednostavnim temama i jednostavnim herojima. Granice staljinistike
umjetnosti odreivali su "prekrasna socijalistika stvarnost" i "velika djela socijalistike gradnje".14
Umjetniki oblik koji osporava neposrednu stvarnost smatrao se "burujskim formalizmom" i sebinom
umjetnou koja se ne obazire na nunost povezivanja kulture i naroda. Staljin je sam pridonio
promicanju ideala vedre populistike umjetnosti. Dva dana poto je, oito nezadovoljan, odgledao
ostakovievu operu Ledi Makbet Mcenskoga okruga u sijenju 1936., Pravda je objavila estoku
kritiku pod naslovom "Zbrka a ne glazba": "Namjerno disonantna, smuena bujica zvukova... Ta
glazba vie, gae, praska, stenje i uzdie..." Skladatelje su upozoravali da glazba, kao i svaka druga
umjetnost, mora usvojiti naela "jednostavnosti, realizma, razumljivosti predodbe".15 Simplifikacija
umjetnosti u Sovjetskom Savezu nije bila samo posljedica nepostojanja estetskog pristupa umjetnosti
ili krajnje uskogrudnosti. Staljin je elio opere koje e sovjetsku klasinu tradiciju izjednaiti s velikim

klasinim skladateljima devetnaestog stoljea. Kultura je pojednostavljena i uljepana, jer je u

komunizmu trebala biti odraz cijeloga drutva, svojina radnika i seljaka a ne samo umjetnikih
kritiara. Lenjin je 1920. godine izjavio kako "umjetnost pripada narodu".16 U okviru socijalistikog
realizma poimanje umjetnosti kao neeg sveopeg i pristupanog bilo je dio ire drutvene revolucije
potaknute staljinistikom modernizacijom, premda njezini korijeni potjeu iz dvadesetih godina 20.
stoljea. Umjetnike su redovito podsjeali na to da je njihova dunost "osjeaj za narod" i obvezatna
"partijnost".17 Andrej Aleksandravi danov, vodei partijski glasnogovornik za sva kulturna pitanja
tridesetih i etrdesetih godina, objavio je 1948. kako "narodu ne treba glazba koja mu je
nerazumljiva"18 Staljin je volio koncert-na djela iju je melodiju publika mogla poslije zvidati.
353
DIKTATORI
U skladu s marksistikim aksiomom, umjetnost je morala odraavati drutvenu stvarnost a ne osobni
umjetniki izbor: "Sam ivot sve kristalizira - ivot, izvor sve umjetnosti", napisao je biograf Nikolaja
Aleksejevia Ostrovskog, jednog od velikih knjievnih heroja socijalistikog realizma, ija je
uspjenica, roman Kako se kalio elik, izlazio u nastavcima 1932., kada je socijalistiki realizam prvi
put definiran.19 Staljin je rekao slikaru Izaku Izrailjeviu Brodskom, koji je slikao u duhu socijalistikog
realizma, kako mu se najvie sviaju slike s prikazom "stvarnih ljudi" u "ivom i razumljivom obliku".
Umjetnika tjeskoba, nedoumica, neodlunost i oaj neprijatelji su "stvarnog" ivota i izdaja
revolucionarne drave. Kategorija "potekoe" nije bila ni spomenuta u slubenom katalogu
doputenih knjievnih tema iz etrdesetih godina.20 Socijalistiki realizam bio je i edukativan i uzoran,
nadahnut ivotom i nadahnue za ivot. Centralni komitet donio je 1928. rezoluciju prema kojoj bi
cjelokupna umjetnost trebala sluiti "borbi za nove kulturne poglede, za novi nain ivota".21 Na
sastanku u kui Maksima Gorkog Staljin je, navodno, izrekao poznatu definiciju umjetnika kao
"inenjera ljudskih dua", a kada je danov slubeno pokrenuo socijalistiki realizam u kolovozu
1934., rekao je okupljenim piscima kako je socijalistiki realizam sredstvo za "ideoloko
preoblikovanje" i za "obrazovanje radnih ljudi u duhu socijalizma", i ti su naputci ukljueni u statut
Saveza sovjetskih pisaca osnovanog 1934. godine.22 Socijalistiki realizam postao je uzrok i
posljedica preobrazbe sovjetskoga drutva.
Slubena umjetnost Treeg Reicha pokazuje mnogo slinosti sa sovjetskim modelom. Larpurlartizam,
umjetnost radi umjetnosti, odbaen je i u Njemakoj, a prevladala je ideja, koju je izrazio Joseph
Goebbels, gospodar cijeloga kulturnog aparata, o "umjetnosti u funkciji ivota naroda". Umjetnost je
trebala biti "herojska i romantina" poput socijalistikog realizma.23 U svojem govoru na godinjem
stranakom mitingu u Nurnbergu u rujnu 1934. Hitler je dao definiciju kulture koja gotovo potpuno
odgovara danovljevim rijeima izreenima mjesec dana prije toga: "... budui da je umjetnost
najistiji, najneposredniji odraz ljudske due, ona nesvjesno najvie utjee na narodne mase".
Funkcija umjetnosti ipak je uvjetna, jer "ona mora prikazivati vjernu sliku ivota i priroenu sposobnost
naroda, a ne ih iskrivljavati".24
354
KULTURNA REVOLUCIJA
Umjetnost je za Hitlera bila zdruena s narodom, a ne neovisna o njemu. Kad je 1937. godine otvorio
izlobu, Hitler je izjavio kako je nepodnoljiva svaka umjetnost koja se "ne moe osloniti na radosno,
srdano odobravanje irokih i zdravih narodnih masa". Umjetnost, tvrdio je, mora "potvrivati zdrave
ljudske nagone".25 Naela jednostavnosti i pristupanosti, koja se tako esto javljaju u sovjetskim
izjavama
0 kulturi, bila su sredinji element Hitlerovih umjetnikih predrasuda: "Nama treba umjetnost koja je u
naoj krvi", rekao je takoer tom prigodom, "umjetnost koju ljudi mogu shvatiti, jer prava je umjetnost
samo ona koju jednostavni ovjek moe shvatiti."26
Hitlerov odnos prema kulturi bio je izravniji od Staljinova; Staljin je, dodue, proitao gotovo svu
literaturu, odgledao sve filmove i tisue slika stvorenih tijekom svoje diktature, ali nije samosvjesno
pretendirao na poloaj "umjetnika vladara" poput Hitlera. Mladi Hitler bavio se slikarstvom u
predratnom Beu, gdje se uzdravao slikajui jednostavne akvarele i sanjao o studiranju arhitekture
na Bekoj umjetnikoj akademiji. To je kasnijem politiaru bilo dovoljno za samozvano svojatanje
statusa autoriteta u kulturi. U Mein Kampfu Hitler tvrdi kako je moderni pristup iskvario sve oblike
umjetnosti, pa e ih trebati oistiti kako bi sluili obnovljenoj "moralnoj, politikoj i kulturnoj ideji".27 A
ta ideja bila je preporod i irenje germanske rase i onih njezinih elemenata koji "daruju kulturu i
stvaraju ljepotu".28 Umjetniko stvaralatvo bilo je za Hitlera izraz rasnog zdravlja i vjene rasne
vrijednosti.
Hitler je od 1933. redovito objavljivao svoje poglede na umjetnost,
1 ti su pogledi neslubeno postali "Fuhrerova naela", utemeljena na njegovu osobnom ukusu i
politikim predrasudama.29 U kiparstvu je ustrajno zagovarao "tjelesnu ljepotu" grkih kipova koje je,

usprkos prenaglaenim anatomskim detaljima, smatrao izrazom "stvarne", znanstveno provjerljive

tjelesne grade. U umjetnosti je volio realistike pejzae iz 19. stoljea i slike koje "istinski prikazuju
ivot", bez plavih polja, utih oblaka, zelenog neba i ruiastog drvea.30 U arhitekturi je rimski i grki
svijet bio za njega uzor "jasnoe, svjetla, ljepote". Knjievnost gaje zanimala manje nego Staljina.31
Te sklonosti mogle bi se opisati kao "nacionalistiki realizam", premda se "realizam" kao izraz nije
slubeno koristio u nacionalsocijalistikoj umjetnosti, zbog njegovih socijalistikih konotacija. Usprkos
tome, obje
355
DIKTATORI
su diktature javno poistovjeivale umjetnost s uzvienim, herojskim, gorljivim, optimistinim i
jednostavnim pogledom na stvarnost. U praksi je slubena umjetnost bila prije idealistika i romantina
negoli realistika. Svaki trag sukoba ili tjeskobe bio je uklonjen. "Neprijatelja" revolucije ili rase rijetko
se opisivalo. Gorki je govorio o "revolucionarnom romantizmu" u umjetnosti koja uzdie slike kolhoza i
eliana iznad kategorije puke ilustracije te opisuje "herojsku sadanjost vedrijim tonovima".32
Goebbels je 1932. pisao kako e umjetnost u Njemakoj biti "romantina" i "sentimentalna", ali i
"stvarna".33 U oba reima, to je znailo namjerno ograniavanje kulturnih obzora i promicanje jednog
jedinog, dosadnog i konvencionalnog likovnog i knjievnog anra.
Umjetniki individualizam bio je neprijatelj slubene kolektivistike kulture. U tridesetogodinjem
razdoblju prije pojave tih dviju diktatura Europa je doivjela procvat izvanrednog doba samostalnog
kulturnog izraavanja. Rusija i Njemaka bile su na prvoj liniji umjetnike avangarde. Mnogi sovjetski
likovnjaci i pisci pozdravili su revoluciju 1917. kao in umjetnike emancipacije, a dvadesetih godina
pojavila se eksperimentalna, pluralistika kultura, poticana agresivno pro-tuburujskim stavom reima.
Republikansko razdoblje u Njemakoj nakon 1919. bilo je doba bogatoga i raznovrsnog umjetnikog
izraavanja; osloboeni starog carstva, pod dubokim utjecajem ratnog iskustva, poraza i revolucije,
nesputani predrasudama i ukusima javnosti, njemaki likovni umjetnici i pisci pozdravili su mogunost
razvoja umjetnosti do granica drutvenog protesta ili morbidnog nihilizma ili samozadovoljne inovacije.
Eksplozija eksperimentalne kulture dvadesetih godina odraavala je naglaenu obranu umjetnike
slobode, jer avangarda je bila subverzivna i neovisna, namjerno izazovna i neobuzdana, samosvjesno
revolucionarna i ikonoklastina. "Vrijeme je da metci obaspu muzejske zidove/Da sto grle puke
ustrijele staro smee", pisao je futuristiki pjesnik Vladimir Vladimirovi Majakovski.34 Podvrgavanje
kulture politikoj kontroli tridesetih godina bilo je reakcija protiv razornog i nemirnog djelovanja
avangarde, koju ni jedna ni druga diktatura nisu htjele trpjeti, premda je i u Sovjetskom Savezu i u
Njemakoj bilo istaknutih modernista, ukljuujui Majakovskog, koji su bili spremni
356
KULTURNA REVOLUCIJA
podrati nove politike poretke. Boris Leonidovi Pasternak, ruski pjesnik i romanopisac, opisao je
1942. godine napet odnos umjetnikog stvaralatva i politike kontrole, koji objanjava potpuno
nepovjerenje diktature u umjetniku neovisnost (i Pasternakovu knjievnu utnju): "Umjetnost je
nezamisliva bez opasnosti... bez slobode i smione matovitosti. Stvarna umjetnost uvijek je
iznenaenje. Ne moe se predvidjeti nepredvidivo niti upravljati nepokorivim."35
Napet odnos umjetnikog izraza i politike kontrole bio je oit ve dvadesetih godina i u Njemakoj i u
Sovjetskom Savezu. I prije slubenog pokroviteljstva nad socijalistikim realizmom sovjetska drava
nametala je vrste granice koje su odreivale to se prihvaa kao revolucionarna kultura. U prve tri
godine nakon revolucije u narodni pokret autentine proleterske kulture, poznat pod kraticom
"Proletkult", ukljuene su tisue radnika koje je trebalo obuiti kao revolucionarne likovne umjetnike i
pisce koji e zamijeniti burujske umjetnike i sruiti ogradu izmeu elitne umjetnosti i narodne kulture.
Reimu se nije svidjela demokratinost i autonomija pokreta, pa je on naglo oslabio nakon 1921.36 I
razni oblici modernizma - kubizam, konstruktivizam, impresionizam, nadrealizam - bili su takoer pod
briljivom paskom drave zbog sumnje na burujsko zastranjenje. Ruski futuristi, uglavnom na
ekstremnoj ljevici boljevike partije, organizirali su se 1922. u Lijevu umjetniku frontu, ali njihov
agresivni umjetniki aktivizam, nadahnut prvim futuristom, Talijanom Filip-pom Marinettijem, nije bio u
skladu s gospodarskim prioritetima reima, pa je ve 1928. propao. Dvije godine poslije ustrijelio se
Majakov-ski, moda najpoznatiji futurist, ostavivi kratko oprotajno pismo s lakonskim zakljukom:
"Ozbiljno govorei, ne moe se nita uiniti. Zbogom."37 "Formalizam" kao metoda i kao pokret bio je
takoer sumnjiv zbog sredinje tvrdnje daje "oblik" knjige, zgrade ili slike moda vaniji od sadraja i
da nije povezan s drutvenom sredinom. For-malistika parola "umjetnost je uvijek neovisna o ivotu"
bila je izravni izazov marksizmu te je posluila kao jedna od glavnih optubi protiv svakog umjetnika
koji bi skrenuo s puta socijalistikog realizma.38
Poetak kolektivizacije i prvog petogodinjeg plana 1928. godine napokon su potaknuli reim na
izravniji nadzor umjetnosti kako bi se nadvladalo "ropsko oponaanje burujske kulture".39 U prosincu

357
DIKTATORI
iste godine, Centralni je komitet rezolucijom o "knjievnosti u slubi itateljskih masa" naredio
nakladnicima da objavljuju knjige preteno komunistikih autora o temama gospodarske mobilizacije i
prestanu objavljivati knjievna djela puna "burujskih utjecaja" ili "dekadencije". Namjernu
proletarizaciju kulture promicale su dvije institucije, Ruska udruga proleterskih pisaca (RAPP) i Ruska
udruga proleterskih glazbenika (RAMP); obje su zahtijevale potpuno uutki-vanje svih oblika
umjetnosti osim onih koji slue poticanju gospodarske i drutvene preobrazbe. Umjetnost je morala
reagirati na "drutvenu zapovijed" a ne se povoditi za vlastitim stvaralakim nagonima. Drutveno
podrijetlo postalo je ljaga za sve likovne umjetnike i glazbenike koji nisu potjecali iz trudbenikih
redova.41 Kulturni modernizam ubrzo je nestao. Kad je 1932. slubeno prihvaen socijalistiki
realizam, mnogi pravci kulturnog eksperimenta iz dvadesetih godina bili su na izdisaju.
U Njemakoj se sukob modernizma i tradicionalnih oblika pojavio davno prije 1933. On je odraavao
opu zabrinutost javnosti da moderna umjetnost donekle simbolizira oslabljeni poslijeratni poloaj
Njemake i moralno rasulo. Hitler je bio jedan od tisua ogorenih Nijemaca koji su u umjetnikoj
revoluciji vidjeli dokaze rasne degeneracije, tue subverzije ili izravne pornografije. Umjetnika
avangarda namjerno je potkopavala ili izazivala vladajue i prihvaene moralne vrijednosti. Poto je
1924. optuen zbog objavljivanja opscenih crtea i izveden pred sud, umjetnik Georg Grosz
suprotstavio se moralno ogorenom tuitelju argumentom da njegov "negativni i skeptini" pogled na
svijet odraava odreenu estetsku stvarnost: on u ovjeanstvu, izjavio je, ne nalazi nikakvu "ljepotu
niti profinjene oblike". Sudac se nije sloio, proglasio je sadraj Groszovih slika pornografijom i oglobio
ga sa 6.000 maraka.42 Nacionalistiku osjetljivost smetali su i realistini prikazi strahota tek zavrenog
rata. "Ui, takori, bodljikava ica, buhe, granate, bombe... tijela, krv... to je rat!" pisao je umjetnik Otto
Dix. "Sve je to avolje djelo!"43 Film snimljen 1930. prema potresnom romanu o pravom licu rata, Na
zapadu nita novo Ericha Remarquea, izazvao je nacionalistike demonstracije pa su ga morali povui
iz kinematografa u Berlinu. Nacionalsocijalistika kulturna politika odraavala je predrasude i
358
KULTURNA REVOLUCIJA
licemjerje mnogobrojnih Nijemaca. U svibnju 1928. stranaki ideolog Alfred Rosenberg osnovao je s
intelektualcima - nelanovima stranke -Kampjbund jur deutsche Kultur (Borbeni savez za njemaku
kulturu) radi obrane njemakog "bia" od "kulturne dekadencije".44 Kada je 1930. Wilhelm Frick
postao prvi nacionalsocijalist imenovan na poloaj ministra unutarnjih poslova Tiringije, smijenio je
Walthera Gropiusa, osnivaa progresivne arhitektonske kole Bauhaus i direktora Weimarske
umjetnike akademije, i na njegovo mjesto postavio pisca Paula Schultzea-Naumburga, ija je knjiga
Umjetnost i rasa, objavljena neposredno prije, odrazila ope uvjerenje kako je moderna umjetnost
djelo bolesnih umova. Frick je naredio da se sva modernistika djela (nazvana "crnakom kulturom")
uklone iz Weimar-skog umjetnikog muzeja.45
Nakon 1933. te su predrasude mogle slobodno cvjetati. Sva moderna kultura - impresionizam,
futurizam, kubizam, dadaizam - bila je osumnjiena kao "neprijateljska prema Volku". Najotrije rjei
bile su namijenjene ekspresionizmu, prkosnom, nekomformistikom, slobodnom, nadasve matovitom
umjetnikom pravcu iji su istaknuti predstavnici Max Beckmann i Ernst Kirchner stvorili djela izrazite
originalnosti. Ekspresionizam su odbacivali kao "poluivotinjski", "stran", "negroidni", "poluidiotski" i,
najee, kao "degeneriran" (entartet), a smatrali su ga i politiki tendencioznim. Svaki umjetniki
pravac koji nije odgovarao mjerilima reima nazivali su "kulturnim boljevizmom". Prva izloba
degenerirane umjetnosti odrana je u Karlsruheu 1933. pod naslovom "Dravna umjetnost 1919.1933." kako bi se jasno istaknula veza moderne umjetnosti i propalog republikanstva.46 Male izlobe
"umjetnikih strahota" nicale su diljem Njemake. Reim je 1937. naredio da se odri velika Izloba
degenerirane likovne umjetnosti u Miinchenu, nedaleko od Izlobe njemake umjetnosti. Izloba je
iskoritena kao prigoda za uklanjanje svih preostalih primjera likovnog modernizma iz javnosti.
Odbor koji je Goebbels imenovao za organizaciju paralelne izlobe konfiscirao je 16.000 crtea, slika i
skulptura iz muzeja, umjetnikih galerija i javnih zgrada. Odabrano je ukupno 650 izloaka, djela Dixa,
Grosza, Kirchnera, Beckmanna, Kokoschke, Kolhvitza, Chagalla, Kandinskog - pravi "tko-je-tko" u
modernoj umjetnosti. Eksponati su
359
ll'r ~
DIKTATORI
izloeni zbrda-zdola od poda do stropa kako bi se naglasio osjeaj zbrke i nereda.
Svaka je skupina izloaka dobila pogrdni naslov - "Bezobrazno ruganje boanskom", "Otkrie idovske
due" (premda je na izlobi bilo zastupljeno samo est idovskih umjetnika), "Priroda u oima bolesna
uma" itd.47 Na predmete oduzete iz javnih umjetnikih galerija bile su stavljene crvene naljepnice s

rijeima "Plaeno porezom njemakog radnog naroda". Uz umjetnika djela bili su nagurani crtei i
slike duevnih bolesnika kako bi se time posjetitelju dokazalo daje avangarda doista umno
poremeena. Izlobu je otvorio Adolf Ziegler 19. srpnja 1937., dan poslije Izlobe njemake
umjetnosti, s dugim napadom na "udovine proizvode ludila, drskosti, gluposti i iste
degeneracije".48 Izloba je u trenu doivjela uspjeh. U etiri mjeseca vie od dva milijuna posjetitelja
prolo je kroz pretrpane, zaguljive dvorane - bizarna mjeavina moralno ogorenih konzervativnih
Nijemaca, koji su se grohotom smijali i uzvikivali te utljivih ljubitelja moderne umjetnosti. Izloba je
tada prikazana diljem Njemake i privukla jo milijun posjetitelja.49 Izlobi "degenerirane likovne
umjetnosti" ubrzo se pridruila Izloba degenerirane glazbe, koji je Goebbels organizirao 1938. kao
napad na modernu, disonantnu idovsku glazbu i "crni" jazz- Nacionalsocijalistika stranka objavila je
katalog degeneriranih filmova - Film-'Art', Film-Cohen, Film-Corruption - koji je trebao pokazati da je
ekspresionistiki i eksperimentalni film idovski izum.50
Trajno guenje umjetnike modernosti i eksperimenta te ponovno nametanje konzervativnih
umjetnikih vrijednosti bili su mogui u jednom i drugom sustavu zbog osnivanja slubenih,
sveobuhvatnih institucija za politiku kontrolu kulturne djelatnosti. U Sovjetskom Savezu uvedene su
nove organizacije za svaki umjetniki medij, poevi 1930. s filmom. Umjesto dravnog filmskog
poduzea Sovkino i malih, eksperimentalnih studija dvadesetih godina, osnovano je jedno tijelo,
Svesavezno sovjetsko filmsko povjerenstvo, odgovomoza proizvodnju svih sovjetskih filmova i za
provjeru te odobrenje politike ispravnosti svakog scenarija.51 Ukidanje RAPP-a, RAPM-a i niza
slubenih i neslubenih kulturnih organizacija uslijedilo je 1932
360
KULTURNA REVOLUCIJA
Rezolucijom Centralnog komiteta od 23. travnja ukinute su sve postojee knjievnike udruge i
osnovan je jedinstveni Savez sovjetskih pisaca. Ostalim umjetnicima nareeno je da se pokore
slubenoj politici. Niz manjih umjetnikih skupina udruio se 25. lipnja u Savez sovjetskih likovnih
umjetnika sa sjeditem u Moskvi. Slijedio je Savez sovjetskih skladatelja 1933. te Savez sovjetskih
arhitekata i Savez sovjetskih novinara 1934. Svaki umjetniki sektor morao se drati pravila
sastavljenih za slubeno pokretanje Saveza pisaca u kolovozu 1934., ukljuujui promicanje "velike
mudrosti i heroizma Komunistike partije" i aktivno sudjelovanje, preko socijalistikog realizma, "u
klasnoj borbi proletarijata i u gradnji socijalizma".52 Poetkom 1936. Centralni je komitet unaprijedio
svoj odjel za umjetnost osnivanjem Svesaveznog komiteta za umjetnost pod vodstvom Platona
Mihajlovia Kerenceva, ovlatenog za nadzor i, po potrebi, usmjeravanje politikog i umjetnikog
ponaanja svih saveza.53 Poslije rata reim je jo vie stegnuo umjetnost. danov je 1946. pokrenuo
tzv. danovinu, nemilosrdno guenje svakog eventualno preostalog znaka modernog, formalistikog
ili stranog utjecaja u umjetnosti. Sustav je potrajao sve do poetka kulturnog poputanja tri godine
nakon Staljinove smrti 1956. godine.54
Organizacija kulture u Njemakoj bila je jo centraliziranija od one u Sovjetskom Savezu. Ujesen
1933. gotovo sve kulturne udruge nasilno su ukinute, a njihove djelatnosti prenesene na novu Komoru
za kulturu Reicha, koja je pravno definirana 22. rujna i slubeno poela djelovati 13. studenog pod
pokroviteljstvom Goebbelsova Ministarstva za promidbu i narodnu prosvjetu. Izvrni direktor postao
je mladi novinar Hans Hinkel, bivi lan Freikorpsa i dugogodinji lan stranke. Nacionalna komora
imala je sedam posebnih komora - za glazbu, likovnu umjetnost, kazalite, knjievnost, tisak, radio i
film. Predvieni su svi aspekti likovnog i knjievnog stvaralatva i distribucije. Komora za likovnu
umjetnost bila je nadalje podijeljena na sljedeih sedam dijelova: uprava; tisak i promidba; slikarstvo,
kiparstvo i grafika; komercijalne ilustracije i dizajn; promicanje umjetnosti; udruge umjetnika i
primijenjenih umjetnika; izdavaka djelatnost, prodaja i aukcije.55 Komore su bile podijeljene i
geografski na trideset jedan okrug; svaki je okrug imao lokalnog kulturnog upravitelja odgovornog
ministarstvu; unutar svakog okruga bile su organizirane udruge za
361
DIKTATORI
svaku granu djelatnosti. Samo komora za tisak imala je 134 lokalne udruge, koje su obuhvaale sve od prodavaa novina na eljeznikim postajama do stenografa u novinskim redakcijama.56
Poslije uspostave komorskog ustroja donesena su jo tri zakona -Zakon o knjievnosti objavljen 4.
listopada 1933., Zakon o kinematografiji objavljen 16. veljae 1934. i jedinstveni zakon o kazalitu
objavljen 15. svibnja 1934. - koji su ovlastili komoru da diktira sve to se smije napisati i izvesti. U
statutu same komore navedena je posve nedvosmisleno namjera reima da kulturnu djelatnost
podvrgne strogoj politikoj kontroli: "Drava se mora boriti protiv tetnih utjecaja i poticati one vrijedne
zbog odgovornosti za dobrobit nacionalne zajednice."57 Cilj je bio koordinirati sve nacionalne kulturne
djelatnosti "radi stapanja stvaralakih elemenata na svim podrujima u provoenju jedinstvene volje
pod vodstvom drave".58 U praksi je trebalo proi neko vrijeme kako bi Goebbels mogao nametnuti

jedinstvenu volju. Rosenbergov Kamipfbund porastao je sa skromnih 6.000 lanova u sijenju 1933.
na 38.000 u listopadu iste godine; savez je trebao imati vanu ulogu u definiranju prihvatljive
nacionalsocijalistike umjetnosti. Savez je 1934. preimenovan u Nacionalsocijalistiku zajednicu
kulture te je tijesno suraivao s Leyevom Radnom frontom u postizanju idealne i autentine njemake
drame (na tom je podruju utjecaj Radne fronte postupno nestao).59 Zbog potekoa u okupljanju
umjetnika i intelektualaca pod jedinstvenom kontrolom Goebbels je 1935. godine osnovao Senat za
kulturu, koji je trebao djelovati kao savjetodavno tijelo za Komoru Reicha i ugaati stvaralakom, ali i
kritinom egu pozvanih sudionika. Komore su ve 1936. bile najvanije ustanove u kulturnom ivotu
nove Njemake.
Aparat i jednog i drugog sustava pristupao je zadai stvaranja politiki koordinirane kulture na
pozitivan i na negativan nain. Kulturna politika nije nikada bila samo rat protiv modernizma. Trebalo je
odrediti politiki prihvatljiv kulturni sadraj i podrati umjetnike koji su bili slubeno potvreni za
njegovu provedbu ili izvedbu; istodobno se guio svaki pokuaj osporavanja novih kulturnih normi
kombinacijom slubene cenzure, iskljuivanja i zastraivanja. Udrugama i komorama nije nikada
nedostajalo aktivnih i dobrovoljnih sudionika, dovoljno entuzijastinih ili razboritih kako bi shvatili da
svoju umjet362
KULTURNA REVOLUCIJA
nost mogu odrati samo kolaboracijom. Kontrola umjetnosti nije nuno znaila guenje svakog
umjetnikog zanosa ili nadahnua. Veina kulturnih djelatnika u Njemakoj i Sovjetskom Savezu i
dalje je pisala, slikala, klesala ili skladala u doputenim oblicima i sadrajima. Veina onih koji se s
time nisu slagali odlazili su dobrovoljno u izgnanstvo. Glazbena komora Reicha imala je 1937. godine
95.500, Komora likovnih umjetnosti 35.000, a Kazalina komora 41.000 lanova.60 Sovjetski Savez
pisaca mogao se 1953. pohvaliti sa 3.700 lanova. Budui da je svatko tko je htio ostati javni aktivni
stvaralac morao biti registriran i odobren, umjetnici su se brzo prilagodili novim okolnostima. To je
podrazumijevalo znatne prednosti. Sovjetske kulturne udruge nudile su sredinja sastajalita,
stipendije, umjetnike seminare i - za malobrojne sretnike - mogunost stvarne slave. Staljinova
nagrada, uspostavljena 1939. i prvi put retroaktivno dodijeljena trinaestonci autora za socrealistika
djela nakon 1934., iznosila je do 100.000 rubalja.61 Preko udruga mogao se dobiti i sav materijal. U
gospodarstvu obiljeenom apsolutnim oskudicama, mogunost dobivanja boja, mramora, papira,
platna, kistova i glazbala davala je kulturnim vlastima izvanrednu mo u promicanju i ograniavanju
umjetnikog stvaralatva. Mnogi likovni umjetnici, glumci i glazbenici pozdravili su njemake komore
ne samo zato to su se nerijetko slagali s antimodemistikim predrasudama svojih politikih
gospodara nego i zato to su gospodarski preporod, slubeno pokroviteljstvo i sve vei dohodak
rjeavali pitanje nezaposlenosti kulturnih djelatnika i umjetnike nesigurnosti.62 Mladog arhitekta
Alberta Speera spasio je od prisilnog nerada izazvanog krizom ugovor s Goebbelsom, koji mu je
otvorio put prema blistavoj karijeri. Za tisue takvih politika kontrola umjetnosti bila je i izvor sigurnosti
a ne samo prijetnja, pa su pozdravili uklanjanje umjetnikih suparnika i razmetljivog modernizma. Lako
je zaboraviti injenicu da je u oba sustava slubeno pokroviteljstvo stvaralo novu umjetniku elitu koja
je niknula iz redova stranakih/partijskih aktivista i pristaa. Njih su u veini sluajeva unaprjeivali jer
su u svojem ivotu i svojoj umjetnosti bili primjer ideala pokreta. Tipian je u tom pogledu mladi
njemaki pjesnik Gerhard Schumann. Odrastao u weimarskim godinama, Schumann je bio opsjednut
porazom i kulturnim propadanjem Njemake, pa se 1930.
363
DIKTATORI
ulanio u stranku, a 1931. u SA. Njegova rana pjesnika djela odraavaju konvencionalnu enju,
zajedniku mnogim Nijemcima, za novim Reichom, herojskim mesijom i jedinstvenim narodom kojega
e ujediniti krv i drugarstvo. Ve 1933. postao je, tada u dvadesetim godinama, slavan stranaki
pjesnik i pisao mrane i predvidive hvalospjeve Fuhreru, njemakoj prirodi, krvi i smrti. Tri godine
poslije dodijeljena mu je dravna knjievna nagrada za knjigu pjesama koja je ukljuivala poemu
"Sveanost heroja", posveenu esnaestorici stranakih "muenika" koji su pali tijekom dravnog
udara 1923. Poema je uglazbljena i prikazana Hitleru u Berlinskoj operi. Kada je Njemaka okupirala
Austriju u oujku 1938., Schumannova je pjesma - "Poslije tisugodinjih rana/Krv se vratila krvi..." emitirana diljem Velike Njemake dan za danom.63 Iste je godine imenovan voditeljem spisateljskog
odjela komore za knjievnost. Njegova drama "Odluka" (Fntscheidung), koja je s velikim uspjehom
prikazana 1939., tipian je primjer nacionalistikog realizma: putevi dvojice ratnih drugova razdvajaju
se dvadesetih godina; jedan odlazi u nacionalistiki Freikorps, drugi u Komunistiku partiju; u zavrnoj
sceni komunist shvati svoju pogrjeku, uje pjesmu Freikorpsa ("Nebo je krvavocrveno... elim umrijeti
za Njemaku. ..") i odluuje promijeniti stranu dok mu njegov umirui drug govori "Dolazi novi
Fuhref\6/{ Schumannova odluna morbidnost odraava elju reima, tj. spajanje umjetnosti i

estokoga, herojskog doivljaja. "Gdje bi njemaki ovjek mogao bolje nauiti mirnu, neobjanjivu
snagu pjesme", pitao se 1940., "nego licem u lice sa smru?"65
Sovjetski Savez proizveo je cijeli niz pisaca koji su postali knjievne zvijezde zbog oponaanja
socijalistikog realizma iskustvom. Autor romana Kako se kalio elik, Ostrovski, borio se u
graanskom ratu, ulanio se u Komsomol, sudjelovao u industrijskoj obnovi i vjerno zabiljeio sve te
djelatnosti u svojem romanu, koji je napisao, slijep i prikovan uz krevet, prije rane smrti, iscrpljen, kako
se govorilo, pretjeranim mladenakim revolucionarnim arom.66 Pisac Vasilij Nikolajevi Aajev, koji
se 1948. proslavio uspjenicom Daleko od Moskve, bio je uzorni proizvod staljinistike kulture.
Zapoeo je knjievnu karijeru u jednom GUlagovom logoru na sovjetskom dalekom istoku. Uhien je
ubrzo poslije Kirovljeva ubojstva, upuen u logor Bajkal-Amur gdje se gradila druga transsibirska
eljeznica, pa je odsjedivi etverogodinju kaznu
364
KULTURNA REVOLUCIJA
ostao ondje kao slobodni radnik i slubenik u logoru. Poeo je pisati novele kao logora, a 1939.
upisao se u dopisni kurs Knjievnog instituta Gorki kako bi postao pisac. Roman je napisao za vrijeme
rata, i on na idealizirani i herojski nain opisuje gradnju naftovoda kroz pustu, neistraenu sibirsku
tundru, s uobiajenim nesigurnim inenjerima i hrabrim komunistikim radnicima koji rade bre od
plana, ali bez opisa mukotrpnog ivota u GUlagu to gaje Aajev osobno proivio. Radnici radosno
rade, priroda je poniena i pokorena, a neko neobino i primitivno podruje spaeno je za sovjetsku
civilizaciju. Roman je 1949. dobio Staljinovu nagradu (prvog razreda), pa je Aajev postao stup
knjievnog establimenta, lan uprave Saveza pisaca i urednik asopisa Sovjetska knjievnost.
Prikazivali su ga kao trijumfalni primjer sposobnosti obinog sovjetskog graanina u stvaranju vlastite
uzbudljive i vedre kulture iz najprozainijeg materijala.67
Bilo je tee odgovoriti na pitanje to je prihvatljivo u umjetnosti u tim novim okolnostima jer je to
ukljuivalo odluke i o mrtvim i o ivim skladateljima, piscima i likovnim umjetnicima. Uspostava
uzornog knjievnog i likovnog kanona bila je protkana neoekivanim dvosmislenostima. Skladatelj
Richard Wagner, ije su opere oarale mladoga Hitlera i ija se obljetnica raskono slavila u
diktatorovoj prisutnosti svake godine, bio je omiljen i Sovjetima i Nijemcima. Dvadesetih godina 20.
stoljea Wagnera su redovito prikazivali u Moskvi i Lenjin-gradu. Zbog njegove kratkotrajne veze s
revolucijom 1848., njegovih ideja o umjetnosti za narod i drutvenoj funkciji kazalita, moglo ga se
smatrati "borcem i revolucionarom" kako se izrazila Pravda prigodom 125. obljetnice njegova roenja
1938. U studenom 1940. Sergej Mihajlovi Eizentejn reimo je raskonu novu postavu opere Walkure
u znak pomirenja u doba Njemako-sovjetskog pakta o nenapadanju. Rat je naglo prekinuo taj
vagnerijanski preporod i njegove su se opere ponovno poele prikazivati tek mjesec dana nakon
Staljinove smrti, u travnju 1953.68
U socijalistikom realizmu bilo je i drugih dvosmislenosti. Staljin je bio glavna snaga koja je poticala
rehabilitaciju klasika u knjievnosti i glazbi. Ponovno su oivjela djela ruskih skladatelja 19. stoljea,
ajkovskoga, Rimski-Korsakova, Glinke i Borodina, poto su ih dvadesetih godina u pozadinu
potisnuli glazbeni modernisti, ali i
365
DIKTATORI
Beethovena, Brahmsa i Schuberta. Djela ruskih klasika, poput Tolstoja, Pukina, Cehova i Turgenjeva
(ali ne i Dostojevskog, zbog "prevelike sloenosti") tiskala su se u milijunima primjeraka; za vrijeme
opsade Lenjingrada stanovnitvu je podijeljeno pola milijuna primjeraka Rata i mira radi odravanja
hrabrosti, premda je gradu oajniki trebalo gorivo i hrana.69 Reim je istodobno podravao ideal
novog sovjetskog "klasika". Od tridesetih godina autore su uili da se dre okvirnog zapleta: mladi
proleterski junak (rijetko junakinja), neiskreni buruj-ski strunjak, naoko nesavladive potekoe u
proizvodnji, potpora dobre ene (rijetko mukarca) i nikakav seks. Govoreno im je da itaju Staljinove
govore zbog "saetosti, jasnoe i kristalne istoe njegova jezika".70 Sastavljen je popis uzornih
socrealistikih djela, u koja su ubrojili dosadne dramatine prikaze industrijskog razvoja (Cement
Fjodora Vasiljevia Gladkova, Kako se kalio elik Ostrovskog), herojstva u graanskom ratu (Poraz
Aleksandra Aleksandrovia Fadjejeva, apa-jev Dmitrija Andrejevia Furmanova) te dva romana
Maksima Gorkog (Alekseja Maksimovia Pekova) - Mati, objavljen 1907., i KLim Samgin (posljednji
roman, objavljen 1927.).71 Gorki je ukljuen premda je okrenuo revoluciji leda i proveo veinu
dvadesetih godina u Mussolinijevoj Italiji. Staljinu su se sviala njegova djela, pa je nagovarao Gorkog
da se vrati s Caprija. Prigodom povremenih, paljivo reiranih posjeta Sovjetskom Savezu Gorkoga su
slavili kao "inovatora i osnivaa" sovjetske knjievnosti. Konano se vratio 1933., pa je dobio veliku
kuu u Moskvi i lijepu dau; njegov rodni grad Ninij Novgo-rod preimenovan je u Gorki u njegovu
ast. Gorki je postao zatoenik socijalistikog realizma ijem je stvaranju pridonio. Odbili su mu vratiti
putovnicu, a agenti NKVD-a pratili su ga do smrti 1936. godine.72 Odreivanje pozitivne umjetnosti u

Njemakoj bilo je takoer predmet raznih tumaenja. ak ni Goebbels nije bio siguran to je
prihvatljivo a to nije. Neko je vrijeme u svojem ministarskom uredu drao slike ekspresionistikog
umjetnika Emila Noldea sve dok mu Hitler nije rekao da ih ukloni. Kako bi podupro vjerodostojnost
novih umjetnikih komora, Goebbels je pozvao istaknute umjetnike - iji je opus svakako bio moderan
- da ih vode. Postariji skladatelj Richard Strauss prihvatio je predsjednitvo Komore za glazbu; u ljeto
1933. Goebbels je pozvao ekspresionistikog filmskog reisera Fritza Langa da
366
KULTURNA REVOLUCIJA
preuzme Komoru za film i to u trenutku kad je Langov upravo dovreni sumorni film o zloinu,
Testament doktora Mahusea, zabranjen u njemakim kinematografima zbog idealiziranja zloina.73
Lang je umjesto toga otiao u Hollywood. Kao i u Sovjetskom Savezu, odobrena umjetnost postala je
mjeavina starog i novog, sve dotle dok je bila preteno njemaka, premda to tridesetih godina nije
ometalo redovite izvedbe djela ruskog emigranta Igora Stravinskog - kojega su u Sovjetskom Savezu
ignorirali kao kozmopolitskog formalista - na njemakom koncertnom repertoaru. I talijanska je opera
zamijenila Wagnera u njemakim kazalitima. Od deset najee izvodenih opera 1932.-1933., etiri
su bile Wagnerove; 1938.-1939. Wagner je nestao, a prva tri mjesta zauzimale su talijanske opere.74
Njemaki knjievni klasici bili su doputeni ako nisu bili idovi ili izrazito protunjemaki; modernu su
knjievnost podnosili ako je odgovarala standardnim temama nacionalistikog realizma. Njemaka
klasina glazba bila je u velikoj milosti, osim djela njemakih idova. Beethovenov Fidelio reirali su
prikrivajui poruku osloboenja od tiranije. U najpopularnije skladatelje ubrajali su se Brahms i
Bruckner. Poticala se i nova klasina glazba, primjerice, Rekvijem za njemake junake Gottfrieda
Mullera, prvi put izveden 1934. u ast njemakih ratnih rtava, i Olimpijska mlade Carla Diema, djelo
uprizoreno za Olimpijadu u Berlinu 1936.73 Meutim, takav strogi kanon umjetnosti pokazao se
nemoguim zbog raznovrsnosti i irine njemake kulture, kako stare tako i nove; prihvatljiva kultura
odreivala se ponajprije prema rasnim ili politikim kriterijima ili prema subjektivnim "Fuhrerovim
naelima".
U svom negativnom aspektu kontrola kulture poprimala je mnogobrojne oblike, od izravne dravne
cenzure do samonametnute umjetnike utnje. Iskljuenje je pogaalo cijeli kulturni spektar, od
umjetnosti do zabave. Sovjetska cenzura uvedena je 1920., kada je Dravno nakladniko poduzee
dobilo pravo na provjeru ideoloke istoe svih djela prije tiskanja. Slubeno dravno tijelo osnovano
je 6. lipnja 1922. pod nazivom Glavna uprava za knjievne i nakladnike poslove odnosno ukratko
Glavlit. Njezina je uloga isprva bila i politika i kulturna jer je morala sprjeavati objavljivanje svih djela
koja otkrivaju dravnu tajnu, potiu pobunu i pozivaju na nacionalni ili vjerski fanatizam ili moralnu
degeneraciju. Glavlit je izradio indeks zabranjenih knjiga,
367
DIKTATORI
Pereen, koji je najprije obuhvaao publikacije koje je trebalo drati u tajnosti, ali je zatim obuhvatio
sve knjige od kojih je javnost trebalo zatititi.76 Posebno tijelo, Glavna uprava za repertoar
(Glavrepertkom) osnovano je 1923. radi cenzuriranja svih scenskih djela. Obje su uprave potpale pod
Centralni komitet 1936. godine. U cijelom Sovjetskom Savezu osnovani su podruni uredi, pa je 1939.
cenzoiska organizacija zapoljavala vie od 6.000 osoba.77
Dvadesetih godina cenzore je zanimala zabrana svega to se nije smjelo gledati ili itati. No u doba
socijalistikog realizma bili su odgovorni i za "reformiranje" knjievnosti ili filma kako bi djela
odraavala aktualnu partijsku liniju. Zabranjene knjige, sovjetske i strane, dospijevale bi na crnu listu,
a primjerci bi se zaplijenili i predavali NKVD-u, koji bi ih sveano odlagao u zapeaene prostorije.
Koliina koju je trebalo unititi stalno se poveavala. Samo 1938.-1939. povuena su iz prometa
16.453 naslova, a 24 milijuna primjeraka pretvoreno je u pulpu.78 Cenzori su proeljavali knjige u
knjinicama kako bi crnom tintom prekrili imena graana koji su pali u nemilost. Cenzori su bili
nemilosrdno temeljiti. Jednoga dana u listopadu 1934. ustanovljeno je da jedan broj lista Kolhoznik u
Kareliji sadri materijal koji podlijee cenzuri. Cenzori su pohitali da povuku 1.900 primjeraka: 1.507
primjeraka konfiscirano je u seoskom potanskom uredu, 300 na kioscima, 50 primjeraka ve je bilo
iskoriteno umjesto tapeta, a 12 za toaletni papir. Jedanaest pretplatnika nije htjelo predati svoj
primjerak, pa su dobili slubenu opomenu. Ostatak je spalila uprava cenzure.79 Slabo obueni ali vrlo
budni, cenzori nisu nita preputali sluaju: pronalazili su kukaste krieve pregledom najnevinijih
ilustracija; drali su novine prema svjetlu kako bi provjerili ne nazire li se pod Staljinovom slikom na
poleini stranice nekakva druga slika; jedan revni cenzor javio je Moskvi kako se na Staljinovu
portretu, objavljenom u jednom pamfletu u prosincu 1937., nedvojbeno nazire obris Mussolinija na
rukavu i slabo vidljiva slova H1TLER na prsima.80
Preinaenje knjiga, scenarija i slika bilo je isto toliko vano koliko i sama zabrana. Sukladno
socijalistikom realizmu, cenzori su se morali pobrinuti za to da sve odraava jasnu i nedvosmislenu

poruku "jednoumlja".81 No bilo je uvijek prostora za dvosmislenost. Neke slike

368
KULTURNA REVOLUCIJA
prikazane na izlobi "Industrija socijalizma" bile su povuene jer su uz portrete partijskih rukovodilaca
sadravale trivijalne detalje (premda to nije sprijeilo izlaganje pohvaljene slike Nikolaja Denisovskog,
koja je prikazivala Staljina, Molotova, Kaganovia i Mikojana - komesara za trgovinu - kako razgledaju
stoli sa enskim toaletnim potreptinama).82 Bilo je lake kontrolirati pisanu rije; cenzori su sve
pregledavali, unosili predloene promjene crvenom tintom, vraali materijal nakladnicima i autorima,
pa ga ponovno itali prije objavljivanja kako bi provjerili jesu li unesene sve izmjene. Tek se tada
dobivala Glavlitova "viza". Tog postupka nisu bile poteene ak ni knjige pisane u sovjetskom
kanonu. U svakom izdanju Cementa bilo je malih promjena; Fadjejevljeva Mlada garda, objavljena
1945. godine, preraena je na Staljinovu preporuku. Staljin je bio glavni neslubeni cenzor Sovjetskog
Saveza. On je dao smjernice i za odluku prema kojoj u duhu socijalistikog realizma knjige treba
oistiti od svih prostota, svetogra, seksa i, po mogunosti, spominjanja prirodnih tjelesnih funkcija. To
jaanje ednosti bilo je dio ope politike "kultiviran]a" tridesetih godina. Cenzori su 1935. dobili od
Glavlita naputke "O borbi za istou ruskog jezika" uz nalog za borbu protiv "prostih izraza i psovki".83
Rije ljuka (kurva) svedena je najprije na s...., pa je etrdesetih godina potpuno izbaena. Uklonjene
su sve rijei za spolne organe; pokuaj da se igrom rijei etveroslovna ruska rije hren podmetne za
rije len (penis) otkrivenje i uklonjen.84 etrdesetih godina autori i nakladnici ve su sami sebe
cenzurirali kako ne bi doekali neizbjeno izbacivanje.
Cenzura u Njemakoj razlikovala se od sovjetske u jednom vanom pogledu. Nije bilo pokuaja
prepravljanja umjetnikih djela jer je sve to je trebalo zabraniti bilo po definiciji "kulturni boljevizam"
ili idovsko ili strano. Kulturni proizvodi dijelili su se na prihvatljive i neprihvatljive. Neprihvatljive su
zabranjivali ili unitavali. Goebbels je u oujku 1933. naredio knjiniaru Wolfgangu Herrmannu da
napravi crnu listu idovske, marksistike i nenjemake knjievnosti. Popis je dostavljen svim uenikim
i studentskim udrugama u njemakim srednjim kolama i na sveuilitima. Upravo su studentski
aktivisti Deutsche Studentenschafta, a ne suparniki Nacionalsocijalistiki studentski savez, proglasili
etverotjedni program kulturnog ienja od 12. travnja do 10. svibnja, koji je dosegnuo vrhunac
masovnim spalji369
DIKTATORI
vanjem knjiga s crne liste. Knjige su zaplijenjene iz sveuilinih biblioteka i knjiara; profesori koji su
prosvjedovali bili su bojkotirani. Zavrnog dana goleme lomae potpaljene su u Berlinu, Miinchenu,
Breslauu, Frankfurtu i Dresdenu, a gomile studenata, SA-ovaca i lanova nastavnikih vijea bacale
su grjene knjige u plamen, ukljuujui drame i pjesme Bertolta Brechta, koji je ve u oujku 1933.
napustio Njemaku i otiao u Austriju. Brecht se u jesen te godine preselio u Dansku i ondje je
napisao satiriku pjesmu Spaljivanje knjiga, posve-tivi je piscu Oskaru Mariji Grafu, koji se tuio daje
izostavljen s prvog popisa zabranjenih knjiga sastavljenog u oujku 1933. Prve knjige koje su dospjele
na lomau bile su djela Karla Marxa.85
Cenzura obino nije bila tako nasilna, premda je bila primitivna. Goebbelsovo ministarstvo naredilo je
izdavaima i knjiarima da uklone sve zabranjene knjige sa svojih popisa i polica. Ukinute su i
protustranake publikacije. Do travnja 1934. ukinuto je 1.000 listova, dok ih je 350 dobrovoljno
prestalo izlaziti.86 Sav objavljeni kulturni materijal, bez obzira na granu umjetnosti, odobravali su
cenzorski odjeli svake komore ili stranaka Komisija za provjeru, iji se nespretni imprimatur nalazio s
unutarnje strane korica: "NSDAP nema prigovora na objavljivanje ove knjige".87 Na lokalnoj razini
komesari su nadzirali pokrajinska kazalita, koncertne programe i umjetnike galerije. U velikoj
knjinici mtinchenskog stranakog stoera drali su sav zabranjeni materijal i evidentirali ga. Sva
umjetnika djela bila su podvrgnuta cenzuri prije objavljivanja. Filmska je cenzura bila posebno
temeljita; lan odbora za filmsku cenzuru pratio je svaki dan snimanje svakog odobrenog filma. U
lipnju 1935. Goebbels si je prisvojio pravo preglasavanja cenzora ako mu se ne bi svidio film to su ga
odobrili. On je odgledao svako dovreno filmsko djelo, a Hitler dobar dio. No i u takvim okolnostima
dvosmislenost je mogla promaknuti cenzoru. Film koji se zbiva u srednjovjekovnoj Njemakoj,
Splavarica Maria Franka Wysbara, imao je sve prave sastojke - arijskog junaka koji otkriva svoju
domovinu, romantini povijesni ambijent - ali je gotov proizvod osuen kao dekadentan jer je u filmu
njemaka domovina bila pod stranom vlau, a ena u koju je bio zaljubljen junak nije bila Njemica.88
Strane su filmove cenzurirali ili zabranjivali prije javnog prikazivanja. Kako bi se sprijeila svaka
dvosmislenost, potaknuta
370
KULTURNA REVOLUCIJA
raspravama o filmovima ili o umjetnosti, Goebbels je 26. studenog 1936. zabranio umjetniku kritiku.

Tisak je smio objavljivati samo "umjetnike izvjetaje" ili "razmiljanja o umjetnosti". Kritika ocjena
umjetnike djelatnosti bila je doputena samo osobama s nacionalsoci-jalistikom "istoom srca i
pogleda" koje e izrei ono to reim eli.89 U jednoj i drugoj diktaturi ukidanje slobode izraavanja
nije se temeljilo na sustavu slubene cenzure nego na fizikom i psiholokom pritisku nad likovnim
umjetnicima, piscima, redateljima i nakladnicima koji su prkosili vrijednostima slubene kulture. U
jednom i drugom reimu tisue ljudi povezanih s kulturom i umjetnou bile su rtve istki. Iskljuenje
iz udruge ili komore ili odbijanje lanstva u njima znailo je umjetniku smrt, no to nije moglo sprijeiti
ljude da potajno piu ili slikaju, osim u sluajevima u kojima su sigurnosne slube i dalje pomno pratile
to zabranjeni umjetnik radi. Poslije Staljinova napada na ostakovia 1936. uslijedio je val istki, koji
je pogodio sve skladatelje, likovne umjetnike, redatelje i filmske radnike optuene za "formalizam",
premda je ostakovi preivio. No prisilno uutkivanje umjetnike djelatnosti openito se primjenjivalo
i prije. Djela dramaturga Nikolaja Robertovia Erdmana, autora nekoliko uspjenih modernistikih
drama dvadesetih godina, zabranjena su potkraj istoga desetljea; Erdmana su uhitili, prisilili da prizna
kako je autor "kontrarevolucionarnih knjievnih djela" i prognali ga na tri godine u Sibir. Erdman se nije
smio vratiti u Moskvu niti nastaviti rad, ali nisu ga smaknuli. Kako bi potvrdili njegovu knjievnu smrt,
kasnije su ga angairali za pisanje skeeva za NKVD-ovske ratnodopske var-ijetetske predstave.90
Njegov zatitnik, istaknuti kazalini reiser Vsevolod Emiljevi Mejerhold, nije bio te sree. Osuen
kao formalist, pokuavao je tridesetih godina odrati svoje eksperimentalno kazalite sve do njegova
zatvaranja u sijenju 1938. Kao reimu nepoudan, uhien je u lipnju 1939. poto su dva zatoenika u
Lubjanki, jedan japanski komunist ijedan moskovski novinar, pod prisilom izjavili da je Mejerhold pijun
francuske i japanske tajne slube. Tijekom presluavanja ieprkani su mu prijanji prekraji poznanstvo s "neprijateljima naroda", potpora jednom trockistikom pjesniku i tako dalje - pa je nakon
viednevnoga divljakog premlaivanja i prisilne besani-ce od ezdesetestogodinjeg Mejerholda
napokon iznueno priznanje
371
V"
DIKTATORI
da je deset godina prije doista bio voda antisovjetske, trockistike (i stoga avangardne) zavjere u
sovjetskoj umjetnosti. Prvog veljae 1940. na tajnom sudskom procesu izjavio je da je nevin, hrabro
povukao sva priznanja, a sutradan su ga strijeljali.91
Umjetniko preivljavanje u Sovjetskom Savezu pod Staljinom potpuno je ovisilo o neijem hiru. Pisci
Isaak Emanuelovi Babelj i Osip Emiljevi Mandeljtam uhieni su i umoreni, ali veinu umjetnika koje
je Mejerhold pod mukama naveo kao sudionike u zavjeri nitko nije ikanirao ako se Staljinu sviao
njihov rad - poput filmskog redatelja Sergeja Mihajlovia Ejzentejna, koji je stalno bio u sukobu s
umjetnikim vlastima ali je umro u krevetu 1948., ili protu-boljevikog pisca lije Grigorevia
Erenburga, koji je 1921. godine uz Buharinovu pomo otiao iz Rusije u Pariz, kratko vrijeme
suraivao s Trockim, vratio se 1940. u Moskvu poslije pada Francuske i zavrio kao vodei propagator
i pjesnik sovjetskih ratnih uspjeha.92 Najistaknutiji preivjeli umjetnik bio je dramaturg, pjesnik i
romanopisac Mihail Afanasevi Bulgakov, koji je prema svom ivotopisu trebao prvi doi na red za
istku. Rodio se 1891. u Kijevu, zavrio medicinu i sluio u sanitetu tijekom Prvoga svjetskog rata.
Zatim se 1918. pridruio bjelogardijcima kao vojni lijenik, borio se u graanskom ratu na Kavkazu, i
ostao neprijatelj boljevizma cijeloga ivota. Dvadesetih godina poeo se ponaati provokativno protuproleterski, s urednim leptir-kravatama, krutim ovratnicima, monoklom i beskompromisnom
predanou ruskim knjievnim tradicijama. Bulgakov je iskustvo iz graanskog rata pretoio u svoju
jedinu uspjenu dramu, Dani Turbinovih, u kojoj istrauje sloene pritiske koji prisiljavaju ljude da
odaberu jednu ili drugu stranu, no zatim mu je zabranjen svaki rad.
Bulgakov je 1930. poslao hrabro pismo sovjetskim vlastima osuujui grubo guenje knjievne
slobode i "helote, ulizice i preplaene puzavce" koji podilaze sovjetskom umjetnikom ukusu.93
Tijekom tridesetih godina stalno je radio na djelima koja nisu nikada uprizorena ili objavljena;
opsjednut strahom od smrti i stvarnou stvaralakog suanjstva, doivio je 1934. ivani slom i pao u
dulju depresiju. "Koliko god se trudi da sam sebe prigui, teko je odloiti pero", izjavio je jednom
prijatelju 1939. godine. Muila gaje "skrovi372
KULTURNA REVOLUCIJA
ta elja da konano svede svoje raune u knjievnosti."94 Bio je beskompromisni komentator
sovjetske knjievne iskvarenosti, pa je
1938. napisao otru satiru na sovjetski kulturni ivot, Rikard I, u kojoj kulturni aparatik Rikard
Rikardovi angaira razoaranog autora da umjesto njega pie slubenu knjievnost sve dok i njega
ne zahvati istka, pa pisac ostaje bespomoan kao i prije, ali jo jae moralno zatrovan.95 No Staljin
je Bulgakova i oaravao i odbijao, pa mu se

1939. ukazala nada, koju je dugo gajio, kako e moi neto napisati o diktatoru kada su od njega
zatraili da napie dramu o Staljinovoj ranoj politikoj aktivnosti. Dovrio ju je u srpnju 1919. Poslije
razmatranja petnaest naslova odabran je naslov Batum, prema imenu kavkaskog grada, kao najmanje
sporan. Staljin je smjesta proitao tekst i odbacio ga kao neprimjereno uljepavanje svoje
revolucionarne mladosti. Shrvan duevno i tjelesno, Bulgakov je naglo propao i umro u oujku 1940.
Nekoliko dana prije njegove smrti ena mu je obeala da e natipkati konanu verziju romana na
kojemu je radio od 1928. godine: "Neka se zna... neka se zna!", promrmljao je. Taj roman -Majstor i
Margarita - objavljen prvi put 1966., pravi je epitaf sovjetskoj literarnoj represiji, fantastian prikaz
napetosti optereene krivnjom izmeu avolske moi s jedne i neprirodne autorske utnje s druge
strane. Iz nepoznatih razloga sam je Staljin dopustio Bulgakovu da preivi, unitivi njegov umjetniki
integritet i duevno zdravlje.
Uklanjanje umjetnika u Treem Reichu nije bilo tako oito nepred-vidivo. U prvom valu 1933. godine u
Njemakoj je eliminirana veina idovske i protustranake umjetnike inteligencije. Umjetnici su morali
reimu prisegnuti na odanost. U pismu upuenom u oujku 1933. predsjednik Pruske akademije
umjetnosti zatraio je od svih lanova da sa "da" ili "ne" odgovore jesu li spremni suzdrati se od
svake protudravne djelatnosti i lojalno suraivati s novim "nacionalnim kulturnim programom" to ga
je nametnuo reim.97 Nijeno su, izmeu ostalih, odgovorili romanopisci Thomas Mann i Alfred
Doblin; iz Akademije je iskljueno jo etrnaest lanova, ukljuujui skladatelja Arnolda Schonberga,
njemakog idova. idovskim umjetnicima zabranjena je svaka umjetnika veza s Nijemcima. Studenti
koji su spaljivali knjige u svibnju 1933. zahtijevali su i da se svim idovskim piscima zabrani upotreba
njemakog pisma i da se zabrane svi pri373
DIKTATORI
jevodi idovskih pisaca na njemaki. "idovi ne mogu biti tumai nijemstva", objavio je Goebbels
1933.98 Sukladno odredbama Zakona o zapoljavanju u javnim ustanovama, otputeni su uglavnom
svi idovi zaposleni u orkestrima, kazalitima, opernim kuama i umjetnikim galerijama. Kada je u
studenom osnovana glazbena komora, umjetnicima idovskog podrijetla bilo je zabranjeno
ulanjivanje. Proces se nastavio tijekom tridesetih godina provjerom rodoslovlja svih registriranih
umjetnika. Do 1938. iskljueno je 2.310 glazbenika, 1.657 likovnih umjetnika, 1.303 knjievnika i 1.285
filmskih i kazalinih umjetnika." Naposljetku su svi preostali idovski umjetnici u Njemakoj i oni
zarobljeni u Europi poslije 1939. zavrili kao rtve genocida. idovske glazbenike u logorima nisu
odmah ubijali, ali su ih prisiljavali da sviraju "njemaku" glazbu svojim tamniarima, premda su neki
prkosno pisali vlastite skladbe na skrivenim komadima papira.
Kao i u Sovjetskom Savezu, bilo je i onih kojima je reim isprva ugaao, ali ih zatim iskljuivao ili
uutkivao. Skladatelj Richard Strauss pozdravio je reorganizaciju glazbenika 1933., ali se ubrzo upleo
u mreu novoga politikog sustava. Zbog napetih njemako-austrijskih odnosa zabranjen mu je nastup
na Salzburkom festivalu 1934., a u ljeto 1935. zabranjena je izvedba nove Straussove opere na rijei
prognanog knjievnika Stefana Zweiga, njemakog idova; tada je Gestapo presreo i Stra-ussovo
pismo Zweigu. Dva stranaka dunosnika posjetila su Straussa kod kue i rekla mu da ode u mirovinu
"iz zdravstvenih razloga". Gustav Havemann, lan Nacionalsocijalistike stranke i profesor na
Hochschule jiir Musife, otputen je s funkcije u glazbenoj komori zbog potpore modernistikom
skladatelju Paulu Hindemithu te stoga to je bio na zlu glasu kao pijanac i enskar; Friedrich Mahling,
tajnik komore za tisak, otputen je zato to je dopustio objavljivanje oglasa o Moskovskom kazalinom
festivalu u jednom asopisu. Takvih je primjera bilo mnogo. Sve su te ljude zamijenile podobnije
stranake uzdanice.100
Slina je sudbina u knjievnosti zadesila ekspresionistikog pjesnika Gottfrieda Benna. Kao i
Bulgakov, Benn je bio lijenik i sluio je u ratu; i on se elegantno odijevao, uvijek u finom odijelu i
kravati, prava antiteza protuburujske boemtine svojega pjesnitva. Njegovi estetski pogledi nisu se
nimalo poklapali s gleditima kulturnog establimenta Nacionalsocijalistike stranke, lebdei izmeu
dubokog nihilizma i
374
KULTURNA REVOLUCIJA
tenje za umjetnikom autonomijom. Dodue, duboko razoaran republikom, Benn je 1933. pozdravio
novi Reich i njegovu opredijeljenost za vrsti autoritet i rasnu istou. Nacionalsocijalistiki intelektualci
nisu mu vjerovali, pa su ga ve 1934. napali zbog ekspresionistike degeneracije i otvorenih veza s
talijanskim futurizmom. U tisku se nagaalo da je idov, pa je zbunjeni Benn upitao jednog prijatelja
potjee li prezime "Benn" od idovskog "ben-", ali ga je prijatelj uvjerio daje to nemogue.101
"Vremena su postala tako mrana", pisao je prijatelju u sijenju 1938., "a svijet tako prazan, ovjek
mora sve doivjeti sam, s lancem na vratima i ipkama pred umom i rijeima."102 U oujku 1938.
klevetniku kampanju okonalo je suhoparno slubeno pismo spisateljske komore s obavijesti daje

njegovo lanstvo ukinuto i da ga eka kazna ako nastavi pisati i objavljivati svoja djela.103 Benn je
potajno nastavio pisati estoke napade na stranku i njezino kulturno barbarstvo i "zloinako drutvo",
ali njegova djela ponovno su se poela objavljivati tek 1949.104
Slubenu zabranu dopunjavala je opa autocenzura, primijenjena u vrlo mnogo oblika. Nakladnici i
urednici obavljali su velik dio cen-zorskog posla. Umjetnici su birali prihvatljive teme, stvarali manje ili
tajno, ili utjeli. Lezbijska pjesnikinja Sofija Jakovljevna Parnok objavila je svoju posljednju zbirku
pjesama 1928. pod naslovom Poluglasno kako bi time odrazila slubeno guenje svojega pjesnikog
djela, ali je do smrti 1933, napisala jo stotinjak neobjavljenih pjesama.105 Boris Leonidovi Pasternak
prestao je pisati tridesetih godina i prihvatio se prevoenja; izmeu ostalog, preveo je na ruski
Shakespeareova Hamle-ta i Goetheova Fausta. Avangardni sovjetski arhitekti potpuno su prekinuli
rad. Moglo se izabrati i izgnanstvo, ili samoubojstvo, premda je bijeg iz Sovjetskog Saveza bio
rijetkost. Tisue njemakih intelektualaca i umjetnika napustilo je Njemaku od 1933. do 1939., veina
u samom poetku toga razdoblja. Iako otputen kao nastavnik 1933., ekspresionistiki umjetnik Max
Beckmann ostao je u Njemakoj do otvaranja Izlobe degenerirane umjetnosti, kada je "poaen"
izlaganjem dviju velikih slika. To ga je napokon uvjerilo da ode u Nizozemsku.106 Izgnanstvo je
donosilo osobnu sigurnost, ali su umjetnici time gubili utjecaj na kulturno poprite koje su napustili, a s
druge strane pridonosili su slabljenju otpora i izazivanju ogorenosti u onih
375
DIKTATORI
koji su ostali. "Nikakvo strano nebo nije me uvalo/Niije strano krilo nije mi titilo lice", Hpisala je
ruska pjesnikinja Ana Andrejevna Ahmatova, iju je lirsku poeziju danov 1946. osudio kao djelo
"poluredovnice, polubludnice".107 Konano rjeenje bilo je samoubojstvo, premda se izrazito malo
umjetnika ubilo. U mranoj pjesmi objavljenoj 1939. Ahmatova zaklinje smrt ("Doi e ionako - zato
ne sada? Kako li dugo ekam i ekam?"), ali ivjela je do 1966.108 Ernst Kirchner pao je u dugotrajnu
depresiju kad je uo da su za izlobu 1937., osim Beckmannovih, odabrali ak trideset dva njegova
djela te daje 639 njegovih slika zaplijenjeno iz muzeja. Iz toga stanja spasio se metkom u srce 18.
lipnja 1938., poto je unitio drvene ploe za drvoreze i spalio preostale slike.109
Tenju za oblikovanjem kulture i kontrolom nad njom nije nimalo sputavalo uobiajeno razlikovanje
"elitne umjetnosti" i narodne, masovne zabave. Nove klasike sovjetske i njemake knjievnosti, glazbe
i likovne umjetnosti trebali su svi itati i diviti im se. Poslije objavljivanja romana Daleko od Moskve
organizirani su sastanci u partijskim ograncima, tvornicama i uredima, na kojima su sluatelje poticali
na izraavanje gledita o kvaliteti i nedostatcima romana. Samo u prvoj godini tiskano je 150.000
primjeraka.110 U Sovjetskom Savezu objavljeno je 1950. godine fantastinih 180 milijuna primjeraka
proznih i pjesnikih djela.111 Hitlerjugend i SA-ovci recitirali su i pjevali pjesme Gerharda Schumanna
na stranakim sveanostima i mitinzima. Kulturi se pristupalo kao vlasnitvu cijele zajednice, kao dijelu
njezina zajednikog djelovanja i tkivu svakodnevnog ivota, a ne kao neemu odvojenom od
zajednice. U skladu s tom irom koncepcijom "kulture" i najneviniji oblik narodne zabave morao je
zadovoljiti kulturne smjernice reima. Ljudi nisu bili nimalo slobodniji dok su sluali laku glazbu, odlazili
u plesnu dvoranu ili gledali film negoli u knjinici ili umjetnikoj galeriji.
Slubeni stav prema jazzu najbolje pokazuje do koje se mjere kulturna ideologija primjenjivala u
oblikovanju cijele kulturne sredine. Od poetka tridesetih godina jazz su u Sovjetskom Savezu smatrali
oblikom kulturne sabotae, a ples koji je taj glazbeni anr poticao burujskom degeneracijom. Budui
da je jazz oito bio vrlo popularan,
376
KULTURNA REVOLUCIJA
osnovani su dravni jazz orkestri koji su smjeli svirati samo umjerenu plesnu glazbu ili melodije bliske
ruskim folklornim tradicijama. Nakon 1945. povezivanje jazza s amerikim hladnoratovskim
neprijateljem potaknulo je nova ogranienja, pa je 1949. zabranjena ak proizvodnja i prodaja
saksofona.112 Jazz je prolazio jo gore u Hitlerovoj Njemakoj, u kojoj su ga nazivali, uz popularne
plesove poput tanga i charlestona, rasno degeneriranom "crnakom glazbom" potpuno stranom
njemakom glazbenom ukusu. Jazzje 1935. zabranjen na radiju i na mnogim drugim mjestima, ali je
bila doputena "raskuena" plesna verzija s violinama i violonelima, s naglaskom na melodioznosti i
izbjegavanjem disonantnih tonova i "provokativnih ritmova".113 Na posebnim javnim glazbenim
natjeajima pokuavali su razviti izrazito njemaku plesnu glazbu, koja bi omoguila blagu i dolinu
zabavu u njemakom stilu, pa je Goebbels osnovao Njemaki plesni i zabavni orkestar koji je svirao
doputenu glazbu na radiju.114 U jednoj i drugoj diktaturi sluanje ili sviranje autentinoga,
disonantnog, sinkopira-nog jazza bilo je in politikog prkosa.
Ta su mjerila prenesena na rastue podruje filma i radija. Oba su reima pridavala posebnu vanost
radioemisijama. Radio se pojavio u Sovjetskom Savezu ve 1919., a redovito emitiranje zapoelo je
1924. Broj radiopostaja poveao se 1933. na ezdeset, a 1940. na devedeset; broj prijavljenih

prijamnika stalno se poveavao u istom razdoblju, sa 1,300.000 na 7,000.000. U razdoblju

socijalistikog realizma radiostanice su redovito emitirale glazbu (priblino tri etvrtine svih emisija),
itanje klasinih tekstova, drame i politike odgojne programe, sve pod budnim okom Glavlita.115
Radioemisije u Njemakoj poele su 1923., pa se do 1933. pojavio velik broj malih lokalnih stanica
(koje je, ne prestrogo, nadziralo Radijsko drutvo Reicha (RRG, Mchsnindfunkgesellschaft). Goebbels
je centralizirao cijeli sustav pod kontrolom svojega ministarstva. U srpnju 1933. ovlasti RRG-a su
poveane i Drutvo je dolo pod nadzor Odjela za radioemitiranje Ministarstva za promidbu. Svaku
lokalnu postaju moralo je politiki potvrditi Ministarstvo unutarnjih poslova, a kvalitetu i podobnost
emisija pratilo je njezino kulturno vijee. Nacionalne programe ureivao je Eugen Hadamowsky, koji je
radio smatrao promidbenim sredstvom za oblikovanje karaktera i volje njemake nacije".116 Prema
377
DIKTATORI
jednom dunosniku, parametri radioemitiranja bili su odreeni rijeima "njemaki", "rasa", "krv" i
"Volfc".117 No i u Njemakoj su 70% programa zauzimale glazbene emisije, kombinacija klasine i
lake glazbe, koja je, prema Goebbelsu, morala biti "ugodna i pristupana". Kako bi brzo poveao broj
radij skih sluatelja reim je organizirao masovnu proizvodnju jeftinog "narodnog prijamnika"
(Volksempfan-ger). Proizvodnja je poela u svibnju 1933. s prvim tipom - VE301 ili "30. sijenja", u
ast dana kada je Hitler postao kancelar - koji se prodavao za 76 maraka; manja, kompaktna verzija
pojavila se na tritu 1938. po maloprodajnoj cijeni od 35 maraka. Broj prijavljenih prijamnika poveao
se sa 4,5 na 15 milijuna 1941.118
1 film je bio nadasve vaan za razvoj prihvatljive masovne kulture, osobito s pojavom zvuka poetkom
tridesetih godina (premda je to manje utjecalo na kinematografiju u Sovjetskom Savezu, u kojem su se
1934. na samo L% od 30.000 projektora u zemlji mogli projicirati zvuni filmovi, pa su se nijemi filmovi
proizvodili jo etrdesetih godina).119 Broj kinematografa u Sovjetskom Savezu - esto su to bile
obine drvene barake s prenosivim platnom - porastao je sa 17.000 1927. godine na 31.000
desetljee poslije, a broj gledatelja se potrostruio. U cijelom Sovjetskom Savezu bilo je 1952. godine
49.000 projektora, ak u najudaljenijim dijelovima tundre, premda je prosjeni sovjetski graanin do
1950. jo odlazio u kino samo est puta na godinu.120 Vanost koja se pridavala kinematografiji u
doba socijalistikog realizma nije se temeljila samo na slubenoj tvrdnji kako se "filmom lako prenose
ideoloke vrijednosti". Sovjetski su filmovi trebali i zabaviti i odgajati, biti "100% ideoloki ispravni i
100% komercijalni".121 Glazbeni filmovi, komedije i povijesne drame uvelike su nadmaili broj filmova
s tvornikim ili kolhoznim temama, na koje je otpalo samo 9% filmova snimljenih od 1933. do 1940. No
temeljita filmska cenzura tridesetih i etrdesetih godina ipak je smanjila opseg zabave, a producenti su
se muili da pronau scenarije i ambijente koji e zadovoljiti stroge socrealistike zahtjeve. Film
Tekua vrpca smrti reisera Ivana Aleksandrovia Pirjeva o pogubnom zapadnom kapitalizmu trebalo
je preraditi etrnaest puta. Dvadesetih godina snimalo se priblino 120 filmova na godinu; pod
Staljinom, koji je gledao svaki snimljeni film, broj se tridesetih godina smanjio na prosjeno 35 na
378
KULTURNA REVOLUCIJA
godinu, etrdesetih godina na 25, a 1951. snimljeno je samo 9 filmova. Otprilike 2.700 svakovrsnih
filmova snimljenih do 1935. godine, ukljuujui urnale, bilo je zabranjeno. Strani su filmovi gotovo
potpuno nestali: 1927. svakog se tjedna prosjeno prikazivalo jedanaest sovjetskih i dvadeset stranih
filmova; to se 1937. svelo na samo jedanaest sovjetskih filmova.122 Kratki je preporod uslijedio od
1945. do 1950., kada su sovjetskim gledateljima dopustili da gledaju nekoliko romantinih njemakih
filmova (i jedan jedini film o Tarzanu) iz Goebbelsova osobnoga filmskog arhiva u Berlinu. Njemaka
glamurozna i romantina ratnodopska melodrama, Djevojka mojih snova, bila je najgledaniji film
1947.123
I pod Hitlerom film je trebao razonoditi i odgojiti. Kao i organizatori sovjetske kinematografije,
Goebbels je shvaao da film "ispunjava politiku funkciju" i da je "idealno sredstvo utjecaja na mase".
On je shvaao i da film mora zabaviti, pa se samo priblino 14% od ukupno 1.094 snimljena filma
svodilo na otvorenu propagandu; prosjeno 47% filmova snimljenih od 1934. do 1940. bile su
komedije. Drava je naruila tek 96 filmova sa snanijom ideolokom porukom.124 Samo je
Hollywood 1933. bio ispred Njemake po veliini i tehnikim kapacitetima, a Njemaka je ve imala i
mreu kinematografa diljem zemlje i golemu, stalnu filmsku publiku. No broj gledatelja ipak se
poveao jo etiri puta od 1933. do 1944., kada je prosjeni Nijemac odlazio u kino 14,4 puta na
godinu za razliku od samo 4 odlaska 1933.125 Slubenim "filmskim danima" promicao se odlazak u
kino, a u sela daleko od kinematografa dolazila su pokretna kina. Hitlerjugend je organizirao posebne
"omladinske filmske dane" za prikazivanje didaktikih filmova jednom na mjesec u nedjelju; 905
predstava 1935. povealo se 1942. na vie od 45.000.126 Broj stranih filmova naglo se smanjio,
ukljuujui komedije i lagane ljubavne prie, jer ih nisu mogli cenzurirati u svakom stadiju proizvodnje

kao filmove snimljene u Njemakoj: 1933. prikazana su 64 amerika filma, ali samo 39 etiri godine
poslije i pukih 5 filmova 1940. Filmovi snimljeni u Njemakoj prije 1933. nisu slubeno odobreni, pa su
nestali i iz privatnih kinematografa, osim nekoliko filmova o herojskim zrakoplovnim i planinarskim
pothvatima.127 Jedina je iznimka bio film Zora, snimljen 1932. a prikazan u Berlinu 2. veljae 1933.
ushienom gledateljstvu i
379
DIKTATORI
oduevljenom Hitleru. Tema filma je rtvovanje u ratu, a radnja se zbiva u njemakoj podmornici
osuenoj na propast: "Moda mi Nijemci ne znamo kako treba ivjeti", napominje glavni junak, mornar,
svojoj majci, "ali znamo kako treba umrijeti, to znamo nevjerojatno dobro."128
Kombinacija zabave i poduke u popularnim filmovima koji su se prikazivali u jednoj i drugoj diktaturi
trebala je privui gledatelje odreenim drutvenim vrijednostima ne odbijajui ih filmskim prodikama.
To je podrazumijevalo vrlo briljiv i promiljen proces ideoloke selekcije, prilagoavanja i preradbe,
premda umjetniki uspjeni zavrni proizvod nije morao ostavljati taj dojam. Evo jednog primjera: u
jednoj i drugoj diktaturi uloga ene izvan kue i u kui morala je strogo odgovarati reimskim
smjernicama, premda su te smjernice odraavale spolne stereotipe koji, dakako, nisu bili ogranieni
samo na te dvije diktature. Poslije slobodnijeg raspoloenja dvadesetih godina u oba sustava
prevladao je novi puritanizam. Glumice se nisu smjele oskudno odijevati niti se ponaati neskromno ili
nemoralno; umjesto toga, morale su pokazivati zdrave nagone i umjerenu sentimentalnost. Filmovi o
sloenim dilemama obiteljskog ivota (Dvije majke 1931. o moralnim problemima posvojenja, ili Pet
ena 1930. o silovanju u obitelji) zabranjeni su u Sovjetskom Savezu na zahtjev javnosti kao
"neproleterski". Redateljica Esfir lljinina ub, koja je 1932. reirala uspjean film, KE (Komsomol ef elektrifikacii) o mladim komunistima i njihovoj pomoi u elektrifikaciji Sovjetskog Saveza - mladii
proizvode generatore, a djevojke arulje - pokuala je godinu dana poslije reirati film jednostavnog
naslova ene, ali je scenarij odbijen kao drutveno prezamren. U socrealistikim djelima ena je
mogla pridonositi gradnji komunizma, ali samo pod vodstvom (obino starijeg) mukarca i sve dotle
dok time ne zanemaruje ili trivijalizira svoju ulogu majke. Uspavanka, film reisera Dzige Vertova
(Denisa Arkadje-via Kaufmana), snimljen 1937. godine, zavrava primjereno s pojavom samoga
Staljina kao ikonikoga oinskog lika.130 U filmu lan vlade reisera Aleksandra Grigorjevia Zarhija
iz 1939. i u vrlo uspjenoj filmskoj bajci Svijetli put (prvobitni naslov, Pepeljuga, promijenjen je na
Staljinov prijedlog) Grigorija Vasiljevia Aleksandrova iz 1940. junakinje su skromne sovjetske ene,
jedna u kolhozu, druga biva
380
KULTURNA REVOLUCIJA
slukinja i radnica u industriji tekstila, koje svladavaju sve zapreke uz pomo mirnih i sposobnih
mukaraca (poljoprivrednog radnika, partijskog sekretara, inenjera), raskrinkavaju sabotere
(agronoma ubojicu u kolhozu, podmetaa poara u tvornikom skladitu), pa obje kao u bajci nakraju
postaju zastupnice u Vrhovnom sovjetu.131
Njemaki filmovi o mjestu ene snimljeni nakon 1933. nisu zanemarili ulogu radne ene, ali su obino
rjeavali dileme povezane s napetou izmeu obitelji i profesije standardnim romantinim ili kominim
sredstvima. U popularnoj ratnodopskoj romantinoj prii Velika ljubav, snimljenoj 1942. po dravnoj
narudbi, slavna estradna zvijezda, zaokupljena sama sobom, zaljubljuje se u pilota ratnog
zrakoplovstva i odrie se svojih romantinih enja i hrabro ga alje natrag u njegovu eskadrilu
pjevajui "Svijet nee stati zbog toga".132 Kao u sovjetskim filmovima, u brojnim filmovima radnu enu
podrava mukarac u dilemama povezanima s njezinom novom ulogom ili s novom tehnologijom. U
filmu ena na raskriju, snimljenom 1938., lijenicu u propalom braku spaava stariji profesor
medicine, koji je uzima pod svoje okrilje i pomae joj da stekne odlunost i optimizam. U filmu
Nemogua ena, snimljenom 1936., istrauje se dvojaki poloaj profesionalne ene; u filmu
razdraljivu usidjelicu, koja vodi neuspjenu tvrtku, usluni inenjer spaava od komercijalne propasti i
ivota bez ljubavi.133 Malo se filmova bavilo realistinim dilemama poput filma Osam djevojaka u
amcu iz 1932., u kojemu trudna studentica eli pobaciti, ili filma Sanjalaka usta, snimljenog iste
godine, u kojemu se preljubnica ne moe pomiriti s gubitkom ljubavnika pa se utapa.134 Nakon 1933.
ene postaju korisne lanice drutva kao majke, radnice ili poljoprivrednice, ali ne mogu ui u potpuno
muki Reichs-tag.<Bjeanje od stvarnosti i sentimentalnost njemake kinematografije poslije 1933.
ostavili su ene izvan politike, dok se u sovjetskim filmovima partijska politika - ak i u utopijskom
anru tridesetih godina - prikazivala kao dio ivotnog tkiva i za mukarce i za ene.
Narodna kultura nije ni u jednoj ni u drugoj diktaturi bila ograniena na pasivno sluanje radija ili
gledanje filmova. Obje su diktature htjele razviti pozitivne oblike amaterskog sudjelovanja u kulturi onih
ljudi koji nisu bili profesionalni umjetnici. Amaterskom ili "narodnom" kulturom odravao se populistiki
ideal prema kojem kultu -

381
I' ''(/'/* I
DIKTATORI
ru ne namee sustav ve ona kolektivno pripada narodu. Narodne kulturne inicijative morale su
takoer zadovoljavati mjerila slubene umjetnosti, jer bi nenadzirane otvarale mnogo prostora za
subverziju ili izrugivanje, no za mnoge koji su svojevoljno sudjelovali u stvaranju vlastite kulture,
organske spone izmeu politike, umjetnosti i drutva rijetko su bile shvaene kao nametanje ili
ogranienje, pa su u mnogim sluajevima, moda i u veini sluajeva, primali ideoloke ciljeve
slubene umjetnosti s odobravanjem ili su ih oponaali. Gradnja "narodne" kulture bila je dvosmjerni
proces - ni monolitno diktiran niti nekontrolirano spontan, ve mjeavina jednog i drugog.
Taj je proces vie napredovao u Sovjetskom Savezu, u kojem je javni kulturni ivot bio premalo
razvijen prije revolucije. Komunisti su openito bili neskloni naslijeenoj narodnoj tradiciji i arhainim
obredima, koji su se zadrali u velikom dijelu Rusije nakon ] 917. Sovjetska narodna kultura razvila se
kao neposredna posljedica prilika nakon revolucije, pa i tamo gdje je ostala simbolino vezana za
pred-revolucionarne kulturne oblike. U Sovjetskom Savezu bilo je 1952. godine 123.000 domova
kulture u kojima su lokalne skupine mogle uvjebavati i prikazivati drame, zborne pjesme i koncerte,
raspravljati o najnovijem romanu ili organizirati pjesnika natjecanja. Pod Staljinom je tridesetih godina
dolo do preporoda narodne glazbe i narodnih pripovijetki, ali sada izraenih u prepoznatljivo
komunistikom obliku. Narodna glazba poprimila je oblik popularne, melodine, revolucionarne ili
domoljubne "masovne pjesme", pa su se pojavile tisue takvih pjesama. Dravni narodni orkestar,
osnovan 1936. godine, odrao je u etiri godine 571 koncert diljem Sovjetskog Saveza. Broj lokalnih
folklornih zborova i orkestara stalno je rastao, pa je do 1940. proizvodnja balalajki dostigla milijun i pol
na godinu.135 Folklorni pjesnici postali su nacionalne zvijezde. Kazah Dambul Dabajev nastupio je
pred samim Staljinom, pa su njegove pretjerane hvalospjeve velikom vodi i komunizmu objavili diljem
zemlje (premda je naknadno dokazano da je pjesme sastavio jedan ruski novinar, koji je angairao
stvarnog ali nepismenog Kazaha da odigra ulogu narodnog genija).136
Tridesetih godina s folklorne batine prenesene tradicijom skinuto je praznovjerno i pogansko ruho, pa
se folklor polako pretvorio iz
382
r
KULTURNA REVOLUCIJA
usmene tradicije u pisanu knjievnost. U Drutvu sovjetskih pisaca osnovana je folklorna sekcija pod
vodstvom istaknutog strunjaka za folklor Jurija B. Sokolova, koji je 1931. tvrdio kako bi narodne
pripovijetke i pjesme takoer trebalo "sustavno klasno usmjeravati".137 Folklor je diljem Sovjetskog
Saveza podvrgnut stalnom politikom nadzoru kao i sve ostale umjetnike grane. Prvi svezak
Sovjetske narodne knjievnosti, zbirka uzbekih epskih pjesama o revoluciji i njezinim vodama,
objavljena je 1935. pod naslovom Stihovi i pjesme istonih naroda o Staljinu. Prigodom obiljeavanja
dvadesete obljetnice revolucije objavljena je 1937. prva antologija sovjetskih narodnih pripovijedaka,
Stvaralatvo naroda SSSR-a. Marfa Semjonovna Krjukova, najpoznatija ruska izvodaica folklornih
pjesama, nazvala je sovjetske pjesme novini (nove pjesme). Njih su uglavnom skladali (ali ne uvijek i
zapisivali) obini seljaci, vojnici ili radnici, pa bi ih zatim transkribirali sovjetski folkloristi. U te su se
pjesme ubrajale i biline, epske tualjke, te astuske, aljive pjesmice, obje sa sovjetskim sadrajem.
Jedna od prvih Mlina, objavljena u Pravdi 1936., bila je "Tualjka za Kirovim". Kasnije su pjesme
otvoreno kombinirale drevne i moderne elemente: "Ne govori to proroanska ptica/ve sovjetski radio",
"Zvijezde su s neba pale/na nae selo/Nae seoske kue/rasvijetlila je elektrina struja."138
Stapanje starog i novog bilo je oito i u irenju narodnog kazalita, koje se takoer posluilo seoskom i
varokom tradicijom obrednih poklada. Dvadesetih godina diljem Sovjetskog Saveza pojavile su se
brojne amaterske dramske druine, koje su prikazivale revolucionarne bajke ili promicale partijsku
propagandu. Prema procjenama, 1931. godine bilo ih je ve 15.000, a privlaile su moda i sto
milijuna gledatelja na godinu. Zbog dva milijuna sudionika kazalite je doista postalo istinski
populistiki medij. Drava je 1932. organizirala (Olimpijadu autonomne umjetnosti, pa je za tu prigodu
odabrano vie od stotinu kazalinih skupina i pjevakih zborova kao najboljih predstavnika amaterske
umjetnosti. Teme su potjecale iz svakodnevnog ivota izvoaa: kolektiv graevinara iz Minska
prikazao je "Petogodinji plan u etiri godine", a tvorniki ansambl iz Iorska igrokaz "Ugljen".
Tridesetih godina druine su postale ambicioznije i profesionalnije, pa je 1938. pobijedio moskovski
kazalini kruok koji
383
DIKTATORI
je izveo dramu Malograanin Maksima Gorkog.139 Narodno kazalite prilagodavalo se lokalnim
uvjetima u svakom dijelu drave. Iz Moskve se 1935. uputilo Putujue arktiko kazalite na turneju po

najudaljenijim i najnenaseljenijim krajevima du arktikog kruga, te izvelo 400 predstava u dvije

godine. U dalekoj Igarki lokalni entuzijasti zatraili su dozvolu za osnivanje vlastitog kazalita, pa su
se, poslije teaja u Moskvi, vratili i osnovali najsjeverniju kazalinu kuu na svijetu. Ankakemen,
pripadnik plemena uka na dalekom sjeveru, napisao je dramu na svom jeziku. U BurijatskoMongolskoj Republici, na obalama Bajkalskog jezera, redovito se prikazivala mongolska verzija
Shakespeareova Kralja Lear a zbog velike tematske slinosti s lokalnim folklorom. Uz sovjetska djela
izvodio se vrlo esto i Shakespeare. Dramska druina Moskovske tvornice gume izvela je Ukroenu
goropadnicu vie od stotinu puta.140
U Njemakoj je sudjelovanje javnosti u umjetnikim djelatnostima polo drugim smjerom. Ondje je ve
postojala ustaljena tradicija aktivne amaterske kulture. Njemaki pjevaki savez imao je 800.000
lanova diljem zemlje. itateljska drutva, kazaline druine i amaterski glazbenici morali su potovati
ogranienja glede sadraja koje su smjeli izvoditi ili itati, ali nisu morali izvoditi revolucionarne
moralitete. Postojala su i folklorna drutva i orkestri, ali je njemaka publika ve tridesetih godina bila
previe urbanizirana i previe izloena modernim oblicima zabave, pa je folklor imao samo
drugorazrednu ulogu u promicanju narodne kulture. Pojavio se i oblik puke nacionalsocijalistike
poezije, koju su uglavnom pisali profesionalni pjesnici; 1941. objavljen je izbor pjesama pod naslovom
Filhreru. Rijei njemakih pjesnika, izmeu ostaloga s ulizivakim stihovima njemakog romanopisca
Willa Vespera, jednog od najplodnijih pisaca njemakih "novih pjesama". U jeziku velikog dijela
ulagivakog pjesnitva bili su prisutni jaki folklorni elementi (teme uskrsnua, otkupljenja, patnje,
svladavanja potekoa) i folklornih stilskih figura (sunce, priroda, snaga, vidovitost itd.).141 Mediji su
redovito objavljivali primjere amaterskih pjesmica koje su slavile reim, ali to pjesnitvo nije imalo
slubenu potporu niti je bilo tako popularno kao u Sovjetskom Savezu.
Neuspjeh u stvaranju izrazito nacionalsocijalistike narodne kulture bio je oit u kazalitu. U prvim
godinama novog Reicha napisane
384
KULTURNA REVOLUCIJA
su stotine drama o usponu i pobjedi nacionalsocijalizma; mnoge od njih napisali su amateri,
simpatizeri stranke. Nazivali su ih zajednikim imenom "thing- drame" Cthing" - "sudite, mjesto
okupljanja, skuptina" na norvekom) i brigu o njima vodio je Savez za kazalita na otvorenom i
narodna kazalita, osnovan u srpnju 1933. radi nadziranja izvedbi amaterskih kazalinih druina. Od
listopada 1933. te su druine smjele izvoditi drame samo sa slubenom dozvolom. Savez je poticao
"ihing"'-kazalite i angairanje velikog broja glumaca i jo brojnijih korova (poput onih u antikoj drami)
kako bi se time namjerno naglasio karakter kolektivne drame. Iste godine Radna je fronta organizirala
natjeaj na koji je prispjelo 489 drama i 694 zbornih djela, sve za masovne glumake ansamble.142
Osnivane su i posebne dramske zajednice za uprizorenja dramskih spektakla kao oblika narodnih
sveanosti. Goebbelsovo ministarstvo namjeravalo je premreiti Njemaku sa 400 posebnih
amfiteatara na otvorenom za izvoenje novih drama. Same drame svodile su se na njemako
nacionalistiko fraziranje, ali su postizale uinak kolektivnim korskim dionicama i sinkroniziranim
stupanjem glumaca, utjelovljujui novi organsku zajednicu i njezine ideale rasnog bratstva. Kao i
heroizam socrealistikih drama, heroizam ovih drama bio je ploan i dosadno uporan, ali je nadasve
morbidna tema smrti i uskrsnua (Mrtvaki ples i Njemaka muka najpoznatiji su i najee izvoeni
primjeri) jedinstven proizvod nacionalistikog realizma.143 Goebbels je ipak 1935. obustavio potporu,
raspustio Dramske zajednice i zabranio korski recitativ. Ifring-drama je nestala. Gubitak stranakog
pokroviteljstva moda je bio posljedica jakih religioznih metafora, \ stalnih pozivanja na weimarsku
dekadenciju i uprizorenja koje je >( podsjealo na ekspresionistike ili nezavisne radnike drame iz I
dvadesetih godina. Njemaka muka skinuta je s repertoara zbog svojega izrazitog pacifizma, premda
je 1934. dobila dravnu nagradu. Otvorene politike teme nisu po slubenom miljenju bile prikladne :
za puku zabavu. Propast thing-kazalita poklopio se s nestankom herojskih filmova o borbi SA-a.144
U Njemakoj su mnogo vie sudjelovali u politikom teatru. Ideju o "estetiziranoj politici" prvi je put
1936. formulirao njemaki marksistiki filozof Walter Benjamin kako bi objasnio privlanost nacional385
DIKTATORI
socijalizma kao masovnog pokreta. Godinu dana poslije, u satirinoj pjesmi povodom Goebbelsove
odluke o zabrani umjetnike kritike, Brecht je opisao Trei Reich kao golemu pozornicu ili filmski set s
Hitlerom kao "glavnim glumcem Reichci": "Reim/Silno voli kazalite/Njegovi su uspjesi/U glavnom na
kazalinom planu."145 Logikom kojom je definirao umjetnost kao politiku, reim je definirao politiku
kao umjetnost. Tridesetih godina Reich su pokatkad usporeivali sa sveukupnim umjetnikim djelom
(Gesarntkunstvjerk). Sveprisutna predodba drutvenog "tijela" u utopijskom jeziku reima ponavljala
se u promicanju modernih prikaza idealnog tjelesnog oblika u umjetnosti.146 Nacionalsocijalistika
koncepcija organske i kolektivne prirode drutvenog i politikog sustava vidljivo se isticala estetskim

prikazom pokreta: posvuda prisutne zastave, uniforme, festivali, mitinzi, filmovi i - povrh svega golemi, sveani, briljivo planirani repertoar prema obrednom kalendaru reima.
Nacionalsocijalistiku godinu obiljeavale su etiri glavne obredne prigode i niz manjih priredbi, koje je
organizirao Ured za sveane igre, rekreaciju i proslave. Prvi svibanj slavio se diljem Njemake kao
praznik rada u najirem smislu i kao "Dan nacionalnog bratstva". etvene sveanosti slavile su se
svake jeseni u donjosaskom gradu Buckleburgu s morem zastava i narodnih nonji te u prisutnosti
Hitlera.147 Svake godine u rujnu odravao se godinji stranaki miting u Nurnbergu. Zbog
velianstvene inscenacije i sloenog obreda ntirnberki su mitinzi bili sredinji dogaaj u stranakoj
politikoj umjetnosti. Arhitekta Alberta Speera pozvali su 1937. da za godinji kongres kreira estetski
spektakl koji e zasjeniti sve prethodne mitinge. Speer je postavio 130 protuzrakoplovnih reflektora u
razmacima od 40 metara oko stadiona Zeppelin. Time je dobio "katedralu svjetla" koja se protezala
vie od 6.000 metara u visinu. Predstava je namjerno uprizorena u noi kako bi se prikrio manje
estetski izgled tisua postarijih i podebljih stranakih dunosnika, pa su mnotvo na stadionu, tisue
zastava, trubai i visoki podij s izdvojenim likom Fuhrera proizveli spektakl izvanredne teatralne
snage.148 Po danu, usprkos gotovo neprekidnoj kii, koreografirane povorke koje su stupale na
stadionu, povici Sieg Heil, stapanje smee, crne i crvene boje na cijelom stadionu i strogo potovani
obredi oslikali su pokret i njegovu kolektivnu volju mnogo bolje negoli dosadni i bom386
KULTURNA REVOLUCIJA
bastini govori. Simbolika je namjerno i lukavo iskoritena za iskazivanje politike. Moda je znaajna
injenica to to je sam Speer odluio stupiti u Nacionalsocijalistiku stranku 1931. tek poto je
promatrao SA-ovce kako ustro stupaju ulicom.149
etvrta godinja proslava bila je moda najteatralni]a. Od 1926. godine lanovi stranke okupljali su se
svakog 8. studenog u Miinchenu kako bi sutradan odali poast palim "muenicima" pokreta koji su
poginuli od policijskih metaka 9. studenog 1923., na dan Hitlerova Putscha u Bavarskoj. Pobunu su
svake godine uprizorili kao pantomimu. Hitler je 1935. odluio ekshumirati muenike i ponovno ih
pokopati u Hramu slave usred Miinchena. Arhitekti su trebali kreirati esnaest bronanih sarkofaga s
obrednim zastavama. Na putu kroz sredite Miinchena do Feldherrnhallea, mjesta gdje su puisti
ubijeni, bili su postavljeni stupovi sa zapaljenim uljanicama i velikim crvenim zastavama. Sarkofage su
nou provozili ulicama, osvijetljenim bakljama, u pratnji lanova stranke sa zastavama te uz prigueni
zvuk stotine bubnjeva. "Herojska simfonija", pisalo je u stranakom glasilu.150 Sarkofazi su sutradan
poloeni u novoizgradeni hram praeni dugim i briljivo izvjebanim zavrnim obredom koji je trebao
zaokruiti nonu predstavu. Ispred povorke stranakih voda nosili su "krvavu zastavu", zastavu iz
prvobitne povorke, natopljenu krvlju puista, najvaniju i najsvetiju relikviju stranke. Kada je povorka
stigla do hrama, teatralni uinak naglasila je pojava Hitlera, gologlavog i jednostavno odjevenog, koji je
uao u svetite kako bi nijemo odao poast mrtvima. Dvodnevna je ceremonija snimljena i putena u
optjecaj u proljee idue godine pod naslovom Za nas, kako bi cijela Njemaka mogla gledati politiku
predstavu.
Te kolektivne drame ponavljale su se u manjem omjeru diljem Njemake. Upravo ti elementi,
beskrajno krojenje javnog politikog (ivota, sveprisutni simbolizam, retorika, te stapanje glazbe,
poezije, filma i kazalita s politikim obredom stvorili su istinsku, aktivnu narodnu kulturu koja je bila
neposrednija i svrsishodnija od thing-kaza-lita. To je oito nalikovalo na kolektivnu politiku kulturu
Sovjetskog Saveza, koja je primjenjivala istu mjeavinu reirane politike predstave i masovnog
sudjelovanja. Pukim sluajem kljune predstave iz komunistikog kalendara odigravale su se takoer
u svibnju i stude387
DIKTATORI
nom: 1. svibanj kao Dan rada i obrane te 7. studeni, obljetnica boljevike revolucije. Kao u
Njemakoj, bilo je i mnogo manjih svetkovina - Dan Crvene armije, Staljinov roendan itd. U
Sovjetskom Savezu obredi i sveanosti bili su ugraeni u svakodnevni ivot partije i stanovnitva te
su, kao u Njemakoj, bili spoj umjetnikoga politikog prikaza i kulturnog sudjelovanja. Politike
proslave obiljeavali su nastupi zborova i orkestara, recitacije i partijski govori. Godinje
prvosvibanjske povorke nisu bile tako raskono koreografi-rane i sakralizirane kao njemaki mitinzi, ali
su do tridesetih godina porasle do spektakularnih razmjera. Jedan engleski posjetitelj, koji je 1936.
pratio povorku u Lenjingradu, najprije je promatrao pet sati 40.000 vojnika i mornara, a zatim tisue
radnika, portske klubove, pionire, studente i lanove sindikata s crvenim zastavama i transparentima,
kako ulaze marirajui na Uricki trg ispred Zimskog dvorca i izlaze s njega. U povorci su bili i operni
pjevai, romski ansambli, akrobati, gimnastiari itd. Naveer je lenjingradsko nebo osvijetlio vatromet,
a ljudi su plesali na ulicama. Godinu dana prije Speera, sredite grada bilo je osvijetljeno
protuzrakoplovnim reflektorima.152 Staljinistike politike predstave podsjeaju na karneval. U tim

predstavama nije bilo sveane komemorativnosti i morbidnosti nacionalsocijalistikih obreda. Njihov je

cilj bio ukljuiti cijelo stanovnitvo u povremenu, raskonu, vizualno uzbudljivu proslavu
revolucionarnih uspjeha i ukinuti granicu izmeu gledatelja i umjetnika. Taj je proces bio dublji negoli u
Njemakoj, gdje su se sudionici u politikom kazalitu esto odvajali od publike premda su iz nje
potjecali. Engleski posjetitelj na prvosvibanjskoj proslavi u Lenjingradu shvatio je da "nema
promatraa" jer su svi bili "aktivni sudionici".153 Dvadesetih godina javne sveanosti bile su nuno
sredstvo za oslobaanje revolucionarnog zanosa. U okviru Agitpropa Centralnog komiteta osnovana je
Centralna komisija za praznike radi nadziranja javnih dogaaja. Ti su se dogaaji razlikovali od
seljakih poklada, maslenica, prigoda za neumjereno pijanstvo i bestidno ponaanje.154 Od samog
poetka na glavnim socijalistikim proslavama trebalo je potivati odreeno dostojanstvo i ozbiljnost,
ali je bilo mnogo manjih "karnevalskih" predstava na kojima su kazalite, filmovi, glazba i ples
ispremijeani bez repa i glave s politikim prikazima i partijskom pro388
KULTURNA REVOLUCIJA
pagandom. Dvadesetih godina veliki su napori uloeni kako bi se u tvornicama i zadrugama angairala
kulturna drutva u planiranju i oblikovanju javnih sveanosti. Nadzor tih dogaaja bio je postupno sve
stroi. Noenje maski zabranjeno je 1927., a takozvana "prijateljska karikatura" poznatih linosti
doivjela je istu sudbinu 1929.155 Kako se opseg sveanosti poveavao, a proslava sovjetskih
uspjeha bivala znaajnija, njihov se oblik jasnije propisivao, a struktura i sadraj profesionalizirali.
Vojne parade odvojene su od pukih sveanosti, a pjesme i drame na sveanostima reirali su
umjetnici a ne radnici.
U staljinistikim politikim obredima sudjelovali su svake godine milijuni ljudi. Svaka je pokrajina imala
svoje kulturne priredbe. Svaki' partijski ogranak, kao u Njemakoj, imao je svoje simbole, pjesme,
metafore i koreografiju, od gimnastikih drutava do protuzrakoplovne obrane. To su poslije 1934.
postali elementi socijalistikog realizma, sudionici u utopijskim metaforama koje su podjednako
podravale puka kultura i umjetnost, kao to su se i obini Nijemci nali u ulozi glumaca, a ne
gledatelja, u javnom kazalitu nacionalistikog realizma. Bilo bi teko ocijeniti u kojoj su mjeri
stanovnici Sovjetskog Saveza i Njemake dobrovoljno suraivali u toj umjetnikoj iluziji, jer je u
objema dravama bilo velikih razlika u reakciji, ali bilo bi pogreno a priori pretpostaviti da je javnost,
kako je pretpostavio Brecht, "morala" doi na politiku predstavu.156 Sudjelovanje javnosti reguliralo
se i poticalo, ali nije bilo posve pasivno. Dnevnik to ga je 1936. vodila Galina Vladimirovna tange,
aktivistica moskovskog enskog pokreta, pokazuje kako su obini ljudi lako upijali socijalistiki
realizam. U prosincu su je pozvali kao lanicu delegacije supruga slubenika Komesarijata transporta i
komunikacija da pjeva pred samim Staljinom prigodom izlaganja oklopnog vlaka kupljenog njihovom
utedom. Delegacija je uvjebala pjesmu za otvorenje ("Velika zemlja, moja rodna domovina"), a za tu
prigodu naruena je ijedna druga pjesma, "Transportni odjel i armija -naa najdraa braa". Galini su
zatim rekli da nee moi biti na tribini zbog prevelikog broja delegata. U svojem dnevniku zabiljeila je
tugu zbog toga to nee vidjeti Staljina izbliza, "a tako ga volim".157 Sjedila je u publici s osjeajem
"jakog ponosa", a kada je ugledala kako Staljin grli dvoje djece, gotovo se rasplakala. Sve joj je bilo
prekrasno: "More cvijea, arene vrpce i zastave, glazba i dugo klicanje". Nekoliko tjedana
389
DIKTATORI
poslije zapisala je u dnevnik: "ivot nam nije ba jako zabavan premda svi pokazatelji kau kako
bismo trebali biti sretni", no nije povezala tu primjedbu s predstavom na kojoj je sudjelovala.158
Socijalistiki realizam mogao se odvojiti od privatnih tegoba radi odravanja umjetnike metafore, a to
su mogli i Galina tange i milijuni sovjetskih i njemakih graana koji su se poistovjeivali s novom
stvarnou i nalazili u njoj izvor zadovoljstva.
1 jedna i druga diktatura doista su se nadale kako e kulturna revolucija, koja je uvela politiku
socijalistikog odnosno nacionalistikog realizma, preobraziti odnos umjetnosti i naroda te politike i
umjetnosti. Maksim Gorki, koji je imao sredinju ulogu u poticanju Staljina ka socijalistikom realizmu,
bio je pod jakim utjecajem ideja o prijenosu misli ruskog psihologa Nauma Kotika, koji je 1904. tvrdio
kako je otkrio "N-zrake", kako ih je sam nazvao - nevidljive duevne niti koje objanjavaju itanje i
prijenos misli te povezuju ljude u mnotvu i masovnom pokretu.159 Te ideje podravao je nakon 1917.
znanstvenik Vladimir Mihajlovi Behterev, za kojega je boljevizam bio oblik masovne hipnoze; njegov
Odbor za prouavanje mentalne sugestije razradio je dvadesetih godina opu teoriju o masovnoj
telekomunikaciji misli, i Gorki se nadao da bi se ona mogla iskoristiti u knjievnosti radi stvaranja
optimistinog revolucionarnog drutva.160 1 Hitlerovo gledite o funkciji kulture i propagande temelji
se dijelom na idejama socijalne psihologije. Meutim, te ideje ne objanjavaju zato su i jedna i druga
diktatura htjele tako apsolutno upravljati unutarnjom naravi cijele kulturne djelatnosti - elitne i puke,
profesionalne i amaterske kako bi iskljuile svaki utjecaj onoga to su one smatrale subverzivnim,

dekadentnim i dvosmislenim. Takva je odluka potjecala ponajprije iz sredinjih utopijskih ideologija

dvaju sustava, koji su namjerno gradili posebnu verziju stvarnosti bez mogue alternative. Rezultat je
bila namjerna kulturna autarkija, samodovoljnost, koja je to je vie mogla titila stanovnitvo jedne i
druge zemlje od vanjskih kulturnih utjecaja i poticala razvoj narodne domae umjetnosti, lako su se
mnogi pod diktaturom ograivali od stvarnosti, ni jedan ni drugi sustav nije bio pripravan tolerirati
krenje umjetnikih, a time i politikih normi. Jak strah od izlaganja stvarnos390
KULTURNA REVOLUCIJA
ti objanjava zastoje regulativa bila tako temeljita i apsurdna. Pokuaj ukroivanja cijele kulture,
umjetnike i puke, nije ve po svojoj prirodi mogao biti posve apsolutan; ostale su dvosmislenosti,
proturjeja, promjena naglaska u kulturnoj politici, kao i autorske obmane poput, primjerice, Ode
Staljinu Osipa Mandeljtama iz 1937., koja je bila oito aljiva pa ga nije spasila uhienja i smrti.
Usprkos tome, i u jednoj i u drugoj dravi bilo je vrlo malo otpora protiv guenja umjetnikog
eksperimenta i otvorenosti, a povremeni pokuaji nisu utjecali na opu kulturnu strategiju.
Jedan od glavnih razloga toga uspjeha nije aparat kulturne represije, ve opseg u kojem je velika
veina ljudi sudjelovala, svojevoljno ili drukije, i bila angairana u svim mnogobrojnim oblicima
kulturnog izraavanja, te davala potporu novoj umjetnikoj stvarnosti. Knjievna komora Reicha
morala je 1938. provjeriti i odobriti ak 3.000 dramskih rukopisa; na nacionalni glazbeni festival 1939.
prispjela je 1.121 skladba, medu njima 36 opera i 631 simfonija.161 Narodna kultura, kao i narodna
pravda, nije bila samo izum sustava. Slubeno pokroviteljstvo stvaralo je i priznatu umjetnost koju je
narod priznavao. Iako je anr, usvojen u jednoj i drugoj diktaturi, bio uzak, gledatelji i itatelji prihvaali
su veinu drama, filmova i knjiga kao svoju kulturu, i ta su djela bila openito vrlo popularna.
Socijalistiki realizam u Sovjetskom Savezu moe se tumaiti kao eskapizam, bijeg od stvarnosti, ba
kao to su hollywoodski filmovi tridesetih godina nudili osiromaenim Amerikancima pogled na svijetlu
potroaku budunost. Sovjetska je kultura, tvrdio je Staljin 1930., "umjetnost novoga doba koja
hrabro gleda u budunost".162 Nacionalni realizam u Hitlerovoj Njemakoj bio je izazovniji zbog
naglaavanja povijesne veliine, samortvovanja i imanentnosti slavne smrti, ali su osjeaji i metafore
imali velikog odjeka upravo zato to je nacionalsocijalistika kultura doista odraavala ire vrijednosti i
interese znaajnih dijelova stanovnitva. Usprkos utopijskom obiljeju nove umjetnosti, njezini su
korijeni bili u drutvu na koje je bila usmjerena.
391
10
Dirigirano gospodarstvo
"Njemaka se ubrzo nee nimalo razlikovati od boljevike Rusije; direktori poduzea koja ne
izvravaju odredbe 'Plana' bit e optueni zbog izdaje njemakog naroda i strijeljani."
Fritz Thyssen, 1940.l
Malo je njemakih poslovnih ljudi doekalo Hitlerovo imenovanje na poloaj kancelara 1933. s veim
oduevljenjem od elinog magnata Fritza Thyssena. Taj najstariji sin Augusta Thyssena, osnivaa
(1873.) jedne od najuspjenijih i najbogatijih kompanija u Ruhru, sastao se prvi put s Hitlerom u
listopadu 1923. Dotad je ve bio sudjelovao u politikom ivotu. U prosincu 1918. uhitili su ga njemaki
komunistiki revolucionari s jo trojicom vodeih poslovnih ljudi i optuili za izdaju, ali su ga nekoliko
dana kasnije pustili. U srpnju 1923. izveden je u Mainzu pred francuski vojni sud zbog organizacije
pasivnog otpora francusko-belgijskoj okupaciji Ruhra; morao je platiti globu i ponovno je zavrio u
zatvoru.2 Thyssen je postupno stekao uvjerenje kako e nacionalsocijalizam preporoditi Njemaku i
okonati socijalne sukobe u novoj republici. Kao poboni katolik, Thyssen je bio pod jakim utjecajem
austrijskog sociologa Othmara Spanna, ije su se ideje o korporativistikoj organizaciji drutva
poklapale s Thyssenovim socijalkatolikim pogledima o okonanju klasnih sukoba strukturiranom
suradnjom na temelju stalea. U znak zahvalnosti za Thyssenove velikodune donacije stranci, Hitler
ga je po dolasku na vlast potaknuo da osnuje Institut za korpora-tivizam (Institut far Stdndeweseri).
Dvije godine poslije, 1935. godine, direktor Instituta zavrio je u koncentracijskom logoru u Dachauu
jer nije zadovoljio ambicije Njemake radne fronte da zastupa sve radnike i poslodavce. Thyssen
392
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
je bivao sve razoaraniji novim reimom, dijelom zbog njegova antika-tolikog i antisemitskog stava, a
dijelom zbog sve jae dravne kontrole gospodarskog ivota. Iako je toplo pozdravio krenje
Versailleskog sporazuma, Thyssen je bio protiv rata. Tijekom odmora u Bavarskoj u kolovozu 1939.
Thyssen je Hermannu Goringu slao pisma osuujui Hitlerovu diplomaciju kao neodgovornu i
nepopustljivu. Htio je takoer znati zato je zet njegove sestre, austrijski monarhist, koji je takoer
zavrio u Dachauu poslije pripojenja Austrije 1938., naglo umro u pritvoru potkraj ljeta 1939. Drugog
rujna, dan nakon njemakog napada na Poljsku, Thyssen i njegova obitelj uputili su se automobilima

prema Alpama, navodno na jednodnevni izlet. Umjesto toga, prebjegli su u vicarsku. Nekoliko
mjeseci poslije vicarske vlasti odbile su pruiti mu utoite, pa je preao u Francusku, u kojoj je
diktirao memoare amerikom novinaru Emeryju Reevesu. Usporedbu s boljevikom Rusijom s
poetka ovoga poglavlja Thyssen je naveo u intervjuu snimljenom u Monte Carlu u proljee 1940.
Nekoliko tjedana nakon francuskog poraza u lipnju Thyssen se ponovno naao u zatvoru.
Gestapovskim agentima dopustili su da ga uhite u neokupiranom dijelu Francuske i vrate u Njemaku,
u kojoj je proveo ostatak rata, tada kao ezdesetogodinjak, u koncentracijskim logorima. Gestapo je
zaplijenio njegovu imovinu ve u listopadu 1939., i drava ju je slubeno preuzela u prosincu na
temelju Zakona o konfiskaciji imovine komunista od 26. svibnja 1933.3
Iz Sovjetskog Saveza prebjegao je 1944. godine Viktor Andrejevi Kravenko, visoki rukovodilac u
industriji elika i komunistiki dunosnik, prosvjedujui poput Thyssena protiv zloina i ludila reima
ije je tenje neko zanosno pozdravljao. Kao sin radikalno orijentiranog radnika iz Jekaterinoslava,
Kravenko je dvadesetih godina studirao metalurgiju. Poetkom drugog petogodinjeg plana (1932.1937.) postao je lan Komunistike partije i rukovodilac tvornice za proizvodnju elinih cijevi u
Nikopolju, industrijskom srcu Donbasa. Njegov revolucionarni idealizam, naslijeen od oca (koji nije
bio lan partije), splasnuo je zbog stranih nejednakosti u sovjetskoj industriji. Kao rukovodilac
tvornice cijevi Kravenko je imao pravo na jednu od osam petosobnih kua za najvie rukovodioce;
kua je imala hladnjak (stalno pun kavijara, dinja i svjeeg povra), radio i kupaonicu.
393
DIKTATORI
Posluivali su ga slukinja, vrtlar i voza, koje je plaala drava. Imao je na raspolaganju auto i dva
konja. Jeo je u restoranu za rukovodioce, kojega je obilno snabdijevao oblinji kolhoz. Radnici su jeli u
"golemoj, nehigijenskoj, smrdljivoj kantini"; otprilike 5.000 radnika tvornice ivjelo je u primitivnim
drvenim barakama tik do tvornice, u uvjetima koji bi "vie odgovarali ivotinjama negoli ljudskim
biima".4 Zaraivao je pet puta vie od kvalificiranog predradnika i deset puta vie od radnika u
pogonu.
Te su razlike potaknule Kravenkovo razoaranje zbog velikog jaza izmeu socijalistike retorike i
otvorene eksploatacije sovjetskoga industrijskog radnitva. Sjeao se kako mu se njegov
revolucionarni otac alio kako su radnike vezali na strojeve "poput kmetova"; sovjetska "politika
tiranija i gospodarsko ugnjetavanje", razmiljao je, isti su kao u kapitalizmu, samo ovaj put pod drugim
imenom.5 Kravenko je postupno shvatio da je Sovjetski Savez ponovno podijeljen na viu i niu
klasu, te daje iznevjerio obeanje o boljem ivotu za sve. No imao je vie sree od Thyssena jer je
izbjegao zatvor. Tijekom istki tridesetih godina stotine Kravenkovih kolega zavrile su u logorima ili
bile smaknute na temelju izmiljenih optubi zbog sabotae. Imao je stalno problema sa slubom
sigurnosti, ali se uspio izvui s partijskim ukorom i blagom osudom za pronevjeru 1940., koju su mu
ukinuli poslije albe. Kao lana sovjetske komisije za nabavke u okviru programa amerike pomoi na
osnovi Zakona o zajmu i najmu (lend-lease) poslali su ga 1943. u Sjedinjene Drave, ali tek poslije
temeljite provjere NKVD-a, koja je podrazumijevala viemjeseno presluavanje. Njegovo putovanje
odobrio je ak Centralni komitet. Morao je proitati dvije broure, u kojima je, izmeu ostalog,
navedena zabrana ulaenja u none lokale u Americi te obraanja enama. Jedna od uputa
upozoravala je na vrlo moguu krau putovnice. Prije odlaska morao je sasluati harangiranje visokog
partijskog rukovodioca o neprijateljskom drutvu (tj. o Sjedinjenim Dravama, ne o Njemakoj) u
"zavrnom stadiju trule degeneracije", pa je u kolovozu 1943. otplovio u SAD na teretnom brodu koji je
prevozio drvenu grau. Treeg travnja 1944. objavio je u New York Timesu pripremljenu izjavu, u kojoj
je osudio potlaenost i oskudice to ih trpi ruski narod pod cininom tiranijom.6
394
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Thyssena i Kravenka spajalo je uvjerenje da su njihovi gospodarski sustavi, jedan kapitalistiki a
drugi komunistiki, pod diktaturom bivali sve sliniji. Njihovo se iskustvo nije poklapalo s uobiajenom
predodbom dvaju gospodarskih sustava koje su tada - a uglavnom i sve do danas - smatrali
nepobitnom i oitom razlikom izmeu dvaju reima. Marksisti su opisivali nacionalsocijalistiko
gospodarstvo kao ekstremni oblik kapitalizma, stvoren zbog pritiska krize poslije 1929. i straha od
radnike klase. Za Komunistiku internacionalu Hitlerova je Njemaka bila "teroristika diktatura
najovinistikijih i najimperi-jalistikijih elemenata financijskog kapitalizma".7 Njemaki sociolog Fritz
Pollock, koji je pisao u amerikom izgnanstvu tijekom Drugoga svjetskog rata, nazvao je njemaki
sustav "dravnim kapitalizmom", i taj se izraz uglavnom koristi i danas. Pollock je opisao njemaki
sustav kao prisilni reim koji dri radnike u stezi, stabilizira trite i opseno intervenira, ali u biti titi
stvaranje privatne dobiti, pokretake snage svakog kapitalistikog gospodarstva. U poslijeratnim
tumaenjima njemako gospodarstvo pod Hitlerom postalo je "disfunkcionalni kapitalizam", tipian za
doba produljene krize.8

Nasuprot tome sovjetsko gospodarstvo pod Staljinom smatrali su sustavom u kojemu je ukinuta svaka
privatna dobit i uvedeno dravno vlasnitvo umjesto privatnog poduzetnitva, a svim elementima
gospodarskog ivota upravljaju jedino dravna planska tijela. Nacionalsocijalistiki ekonomisti
osuivali su marksistiko plansko gospodarstvo kao sustav "koji zahtijeva nacionalizaciju svih
sredstava proizvodnje" i "gui svaku neovisnu djelatnost".9 Poslijeratni opisi Staljinova gospodarstva
vrlo kritino prihvaaju pretjerane tvrdnje o uspjehu gospodarskog planiranja, ali ne dovode u dvojbu
injenicu da su kolektivno vlasnitvo, dravno planiranje i dravna kontrola bili znaajke sovjetskog
eksperimenta. Na temelju novijih tumaenja neuspjeha sovjetskog planskog gospodarstva pod
Staljinom taj bi se sustav lako mogao opisati kao "disfunkcionalni socijalizam".10
Razlika izmeu dvaju sustava nije, zapravo, bila toliko izrazita: nacionalsocijalistiko gledite o
gospodarstvu ne moe se olako nazvati kapitalistikim kao to se ni sovjetski sustav ne moe opisati
kao primjer istog socijalizma. Najoitija razlika izmeu jednog i drugog gospodarstva bila je rezultat
vrlo razliitih okolnosti njihova ekonomskog
395
DIKTATORI
razvoja. U etrdeset godina prije Prvoga svjetskog rata njemako gospodarstvo izraslo je u drugu
gospodarsku i trgovaku silu na svijetu. Industrijski razvoj poivao je na visokokvalificiranom radnitvu,
primjeni znanosti u proizvodnji i konjunkturnom svjetskom tritu. Drava je pruala zatitu ondje gdje
je ona bila potrebna i pomagala u razvoju infrastrukture, ali gospodarstvo su vodile privatne kompanije
koje su poslovale preko velikih trustova i kartela. Rat je preobrazio njemaki gospodarski uinak.
Nakon 1919. gospodarstvo se borilo za povratak na predratnu razinu trgovine i proizvodnje, pa je
drava preuzela mnogo istaknutiju ulogu u voenju njemakog gospodarstva, poticanju dravne
politike zapoljavanja, promicanju vanjske trgovine i javnim ulaganjima. Inflacija je 1923. godine
"pojela" imovinu bogatih slojeva, pa je Njemaka postala pretjerano ovisna o vanjskim izvorima
kapitala ili o dravnim ulaganjima. Zbog krize, koja je u Njemakoj nastupila poetkom 1929., drava
je - htjela-ne htjela - morala neposredno uskoiti kako bi spasila njemaki posrnuli bankarski sustav
(koji je zapravo nacionaliziran u okviru kriznih mjera) i pokuala zaustaviti pad zapoljavanja i
proizvodnje. Njemako privatno gospodarstvo nalo se 1932. u tekoj krizi: proizvodnja u tekoj
industriji jedva je prelazila razinu iz devedesetih godina 19. stoljea, trgovina je spala na polovinu
vrijednosti iz 1928., a broj nezaposlenih poveao se na vie od 6 milijuna - vie od jedne treine
zaposlenih u industriji.11 Sovjetsko je iskustvo bilo posve suprotno. Prije Prvoga svjetskog rata Rusko
Carstvo bilo je usred brze gospodarske modernizacije, ali je tempo i narav te preobrazbe ometala
premo seoskog gospodarstva, od kojeg je ivjelo priblino 80% stanovnitva, uglavnom od
poljoprivrede i seoskih obrta. Industrijska proizvodnja 1913. bila je deset puta vea od one 1860.
godine, a Rusija je po drutvenom proizvodu bila peta zemlja na svijetu. Taj se uinak u velikoj mjeri
temeljio na dravnim narudbama, osobito za znatno poveane oruane snage, te na opsenoj
dravnoj regulativi i pomoi. Poslovna je zajednica bila podijeljena: s jedne strane bili su malobrojni
domai trgovci i poduzetnici, a s druge vrlo brojni inozemni gospodarstvenici i menaderi koji su pratili
velika inozemna ulaganja i tretirali Rusiju kao gospodarsku koloniju. Teka je industrija bila razvijena,
organizirana u trine konzorcije i strogo dravno regulirana. Sektori robe
396
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
iroke potronje bili su u privatnim rukama i trino orijentirani, ali su veinom bili tehniki primitivni,
regionalni i maleni.12
Poslije Oktobarske revolucije mlada komunistika drava preuzela je vlasnitvo nad cijelom tekom
industrijom, bankarskim sektorom i eljeznicama. Boljevici su se nadali da e i zemlju i sitnu trgovinu
ukljuiti u sustav drutvenog vlasnitva, ali su zbog gotovo potpunog zastoja ponude robe iroke
potronje i gladi 1921. godine Lenjin i njegova vlada odustali od tih planova, pa je u sklopu Nove
ekonomske politike (NEP-a) otprilike 80% sitne proizvodnje i 99% poljoprivrede ostalo u privatnom
sektoru.13 Industrijska proizvodnja i ulaganja dosegnuli su 1927. "carsku" razinu iz 1913., ali je vie
od milijun industrijskih radnika bilo nezaposleno, dok su seljaci, sitni trgovci i posrednici (tzv. nepmani)
vodili uspjeno i uglavnom privatno trino gospodarstvo. Preivljenje narodnoga sitnog kapitalizma i
spor razvoj moderne, dravne teke industrije naveli su partiju na pokretanje industrijalizacije pod
vodstvom drave. Pod Staljinovim pritiskom, sovjetski reim pokrenuo je 1927.-1928. drugi pokuaj
stvaranja istinskijeg socijalistikog gospodarstva. U skladu s prvim petogodinjim planom, privatne
zemljine posjede i trgovinu preuzeli su drutveni kolhozi i sovhozi te drutvena maloprodajna mrea.
Do 1937. dravni je sektor preuzeo 93% seljakih domainstava i dvije treine sitnih proizvoaa.14
Sektor teke industrije, kojega je Lenjin stalno naglaavao kao prioritet za odrivi socijalistiki rast,
brzo se razvijao. Dok se Njemaka muila u najteoj krizi u svojoj povijesti, sovjetsko gospodarstvo
poveavalo je industrijsku proizvodnju, zaposlenost i ulaganja nevjerojatnom brzinom. Ve 1932. u

tekoj industriji radilo je dvaput vie radnika negoli 1928., a industrijska proizvodnja rasla je po stopi
od 10% na godinu.15 U jednom kratkom trenutku sovjetsko gospodarstvo gotovo je dostiglo
Njemaku: 1933. godine njemake su eliane proizvele 7,500.000 tona elika, a sovjetske otprilike 6
milijuna.16
Gospodarstva i jedne i druge zemlje preobrazila su se pod diktaturom. Iako se razina razvoja
razlikovala, tridesetih godina taj se jaz naglo smanjivao. Smanjila se i razlika izmeu "socijalistikog" i
"kapitalistikog" sustava, premda nije nestala. Pod diktaturom ta su dva sustava postali inaice
dirigiranog gospodarstva podlonog prisilnom, dravnom upravljanju, u kojima gospodarski razvoj nije
pokretalo
397
DIKTATORI
trite nego ciljevi reima. Ijedno i drugo dirigirano gospodarstvo bilo je suoeno s jednakim
potekoama i vodilo je vrlo slinu politiku u njihovu rjeavanju. Brzi preporod poslije krize u
Njemakoj i ubrzani industrijski rast u SSSR-u poticali su ekonomiku mobilizacije, u kojoj je energija
drave bila usredotoena na postizanje iznimno visokih stopa rasta i gospodarski preustroj nimalo
nalik na one kakvi bi se postigli samo djelovanjem trita. Dok se razvijeni svijet s mukom oporavljao
od krize, njemaki drutveni proizvod porastao je u realnim jedinicama za vie od 70% u razdoblju od
1933. do 1938. Prema najnovijim i pouzdanim procjenama, sovjetsko gospodarstvo poraslo je za
najmanje 70% od 1928. do 1937.17
U oba sluaja rast je postignut u uvjetima razmjerne gospodarske izolacije dok je ostatak svjetskog
gospodarstva tridesetih godina epe-sao prema oporavku. Trgovina u Njemakoj i u Sovjetskom
Savezu pala je za dvije treine od 1928. do 1937.; strani kapital, koji je objema dravama stajao na
raspolaganju dvadesetih godina, nije postojao kao initelj rasta tridesetih i etrdesetih godina. Oba su
gospodarstva obnovljena i proirena u uvjetima iznimne autarkije. Ta izolacija od ireg svjetskog
gospodarstva, premda nije bila apsolutna, odraavala je politike prioritete dvojice diktatora, koji su
gospodarsku neovisnost politiki smatrali poeljnom i vojno bitnom.
1 Staljin i Hitler bili su protivnici kapitalizma. Ni jedan ni drugi diktator nije prihvaao neogranieni
gospodarski individualizam, slobodno trite i profitnu motivaciju kojima se odlikuje suvremeni
kapitalistiki sustav. Obojica su, s razliitih motrita, priznavali potrebu za prevladavanjem liberalne ili
burujske ekonomike novim gospodarskim poretkom. Dvadesetih godina nije trebalo biti marksist kako
bi se shvatilo da kapitalizam izaziva klasni sukob, gospodarsku sebinosti ponovljene krize. Staljin je,
naravno, bio marksist: on je shvaao daje liberalni gospodarski poredak osuen na propast zbog
svojih temeljnih proturjenosti. "Za ukidanje krize", izjavio je na esnaestom kongresu partije
neposredno prije napada na ruski privatni sektor, "treba ukinuti kapitalizam."18 Za Hitlera je moderni
kapitalizam snosio odgovornost za ucjenjivanje nacija u interesu kozmopolitske, parazitske klase
rentijera. "Dananji gospodarski sustav", rekao je jednom stranakom
398
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
dunosniku 1934., "djelo je idova." Hitler je preporuivao "radikalno uklanjanje neogranienog
gospodarskog liberalizma". "Kapitalizmu je isteklo vrijeme", objanjavao je Mussoliniju desetljee
poslije.19
Oba su diktatora smatrala gospodarstvo sredstvom za postizanje cilja, ali ne ciljem po sebi.
Ekonomika je bila posebno vana za oba sustava, jer su Hitler i Staljin zdravo gospodarstvo smatrali
nunim temeljem za postizanje drugih prioriteta, kao to su gradnja drutvene utopije, vojna obrana
diktature, postizanje socijalnog mira i trajno blagostanje u dalekoj budunosti. To su bile tenje koje se
nisu mogle ostvariti, kako su to prepoznala oba diktatora, osloncem na spremnost kapitalistikog
slobodnog trita da se odrekne svojih prvenstveno profitnih nagona u prilog ciljeva zajednice. Hitler je
odbacivao "slobodnu igru sila" i zagovarao ideju prema kojoj se "ono to je nekada bio sluaj mora
planirati"; u ve navedenom govoru na Kongresu 1930., Staljin je ismijao "djetinjastu formulu" prema
kojoj e "kapitalistiki elementi Rusije mirno prerasti u socijalizam".20
U Staljinovu sluaju, sredinje mjesto gospodarstva u njegovu svjetonazoru posve je jasno. Svi
marksisti naelno su prihvaali materijalistiki pogled na povijest: politiki sustavi i drutveni poredci
proizlaze na kraju iz prirode naina proizvodnje (feudalizma, kapitalizma itd.) i iz drutvenih odnosa
svakog naina (kmet/veleposjednik, kapitalist/proleter itd.). Dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu
pretpostavljalo se da e u odreenom trenutku nain proizvodnje biti dovoljno socijalistiki i dopustiti
prijelaz na besklasno socijalistiko drutvo. Meutim, gospodarska stvarnost u doba NEP-a bila je
mijeano gospodarstvo, dijelom socijalistiko, dijelom kapitalistiko, u kojemu se vie od etiri petine
sudionika bavilo nekakvim oblikom privatne gospodarske djelatnosti. Reakcija partije bila je
podijeljena: neki su pretpostavljali da e malo privatno gospodarstvo omoguiti polagani razvoj u
socijalistiki]e oblike; drugi su tvrdili da je potreban ubrzan industrijski razvoj i ukidanje ostataka

kapitalizma. Ve je bilo rijei o utjecaju te rasprave na partijske politike sukobe koji su doveli Staljina
na vlast. Ovdje treba samo podsjetiti na to daje do zime 1927/28. Staljin napokon postao uvjeren da
se reim mora izloiti opasnosti sueljavanja preteno nesocijalistikih masa te "novih milijunaa", koji
te mase eksploatiraju, s planskom gradnjom socijalistikog gospodarstva.
399
DIKTATORI
Za Staljina je prvenstveni cilj gospodarske obnove bio: "Punom parom naprijed na putu
industrijalizacije - prema socijalizmu."21
Gospodarska revolucija koju je najavila prva petoljetka trebala je ostvariti bolju sukladnost naina
proizvodnje i drutvenog sustava. Staljin je izrazio jednostavno marksistiko gledite, koje je uivalo
opu potporu u partiji, da je socijalizam nemogu bez drutvenog gospodarstva pod drutvenom
upravom. Gospodarstvo je postalo jedino sredstvo za ostvarenje drutvenih i politikih tenja partije i
slamanje preostale snage domaeg kapitalizma. Po Staljinovu miljenju, to je podrazumijevalo dva
zasebna ali srodna procesa: s jedne strane, gradnju modernoga industrijskog i agrarnog
gospodarstva, a s druge, "ukidanje eksploatacije i poraz konane, oajnike protuofenzive
kapitalizma".22 Bilo je teko u stvarnosti pomiriti obje tenje s klasinim marksizmom. Gradnja
industrijskog gospodarstva odozgo posredstvom planskog aparata socijalistike drave potpuno je
zamijenila buroaski stadij odsutan u gospodarskom razvoju Rusije; pod Staljinom, moderno
gospodarstvo trebali su graditi socijalisti a ne kapitalisti. To se moglo postii samo krutim dirigiranim
gospodarstvom i visokim stupnjem gospodarske prisile nad obinim radnicima i seljacima. Drugo,
"ofenzivom socijalizma" protiv kapitalistikih i imperijalistikih neprijatelja socijalistiko gospodarstvo
postalo je sredstvo za voenje rata do smrti protiv kapitalizma, a taj je ishod Marxu bio nezamisliv.
Staljin je 1930. podsjetio svoje suradnike daje kljuno pitanje, "Tko e koga pobijediti?", formulirao
Lenjin, a ne Mara. Suoen s kapitalistikim okruenjem i stalnom prijetnjom vojne intervencije, Staljin
je smatrao gospodarstvo izvorom vojne pomoi potrebne za ouvanje revolucionarne drave.
Tridesetih godina Staljin je svim silama podupirao pomak u gospodarskom planiranju prema obrani; taj
imperativ, iskoritavanje dirigiranog gospodarstva kao sredstva za opstanak revolucije, zasjenio je sve
ostale prioritete, pa je Sovjetski Savez do svojega kraja ostao optereen preglomaznom vojnom
industrijom.23
Hitlerov stav o gospodarstvu bio je problematiniji. U ovom sluaju nije bilo korpusa gotove teorije.
Nacionalsocijalistiki su se ekonomisti prepirali, esto i estoko, oko prave prirode svoje gospodarske
ideologije, pa je stranka morala biti oprezna u javnim izjavama kako ne bi udaljila imune ljude ili
poduzetnike koji su je podupirali. esto se izraava
400
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
miljenje kako Hitlera nije zanimalo gospodarstvo i da ga nije poznavao te daje stoga to zamreno
podruje preputao strunjacima. Taje pretpostavka potpuno netona. Gospodarstvo je bilo temeljni
element Hitlerova svjetonazora. On je tijekom svoje politike karijere dosljedno zagovarao, kao i
Staljin, odreena jasna premda jednostavna gospodarska naela. Najvanije medu njima bilo je
njegovo ustrajanje na gospodarstvu koje mora, kako je tvrdio, uvijek biti podreeno potrebama Volka i
drave koja ga zastupa. U ovom kao i u drugim podrujima gospodarstvo je bilo sredstvo za "ouvanje
rase". Kako je Hitler objavio najednom od prvih stranakih mitinga, kapitalizam "mora postati sluga
drave a ne njezin gospodar".24 U gospodarskom programu to ga je izradila gospodarska sluba
stranke 1931. gospodarstvo se tumailo kao "vlasnitvo naroda" nad kojim drava, kao njegov
opunomoenik, ima "najviu vlast".25 Na godinjem kongresu stranke Hitler je istaknuo kako nije
vano je li njegova ideologija kapitalistika ili socijalistika sve dotle dok gospodarska politika slui
jednom trajnom initelju - "samoj zajednici".26 I a se politika nazivala Volkswirtschaft (narodno
gospodarstvo). Dvadesetih godina to je bio bezazleni sinonim za "ekonomiju", ali su je rijei
nacionalsocijalistikih ekonomista ispunile novim znaenjem: to je bilo gospodarstvo za narod, "organi
i krvotok" rasnoga tijela.27 To nisu bili originalni pogledi Nacionalsocijalistike stranke, jer je Njemaka
imala dugu tradiciju nacionalistike i dirigirane ekonomske misli koja je dvadesetih godina doivjela
vrhunac u obliku ope intelektualne pobune protiv ideje prema kojoj bi neregulirani kapitalizam
zadovoljio stvarne potrebe njemakog naroda. To gledite o narodnom gospodarstvu u slubi naroda
u cjelini, umjesto samozvane gospodarske klike, usvojeno je kao stalna ideja radikalnih
nacionalistikih krugova i Hitler se njome bezrezervno sluio.
Ideja o "primatu politike" u gospodarskom ivotu nacije bila je nerazdvojno povezana s Hitlerovim
vrstim socijalno-darvinistikim vjerovanjem u rasno nadmetanje. Hitler je 1928. diktirao nastavak
Mein Kampfa, koji nije nikada objavljen, takozvanu "Drugu knjigu" koja se bavi odnosom izmeu
opstanka rase, rata i ekonomskih resursa. Njegova je koncepcija imala vie zajednikih toaka s
merkanti-listikom tradicijom s poetka novoga vijeka, prema kojoj se teritorij, bogatstvo i resursi

osvajaju maem zbog pogrene pretpostavke da je

401
DIKTATORI
bogatstvo svijeta ogranieno - no neogranieno podlono eksproprijaciji. Hitler je iz popularne
geopolitike dvadesetih godina posudio ideju kako je prvenstveno pitanje s kojim su suoene sve nacije
ogranienje ivotnog prostora ijjbensraum) - zemlje i sirovina potrebnih za odravanje ivota nacije ili
rase. Prostor je bio ogranien, pa je stoga "borba za kruh svagdanji na elu svih vitalnih potreba".28
Zdrav narod, tvrdio je Hitler, mora se oslanjati na gospodarske resurse kojima vlada: "Svjetska
trgovina, svjetsko gospodarstvo, turizam itd. prijelazna su sredstva za osiguranje ivota nacije." Za
naciju poput Njemake, koja nema dovoljno zemlje i resursa za svoje marljivo stanovnitvo, jedino je
rjeenje nasilno oduzimanje zemlje od nekog drugog. Zemlja nije dodijeljena nijednom odreenom
narodu kao nepovredivo vlasnitvo, tvrdio je nadalje Hitler, ve je Providnost dodjeljuje osvajau:
"Stjecanje tla uvijek je povezano s primjenom sile."29
Neobina otvorenost tih primjedbi moda objanjava zato one nikada nisu objavljene. Hitler ova
pretpostavka da je gospodarstvo u funkciji rasne borbe, u kojoj su jedina sredstva otvoreno ratovanje i
eksproprijacija, oslanja se na istu kritiku kapitalizma kakvom su se koristili komunisti - kritiku pretjerane
koncentracije kapitala, pada izvoza, smanjenja trita, hiperprodukcije - no dok je marksistiki odgovor
bila revolucija, Hitlerov je odgovor bilo osvajanje.30 Rat e njemakom narodu dati ekonomske
resurse koje on ne moe stei u uvjetima sve slabijeg kapitalistikog sustava. Stoga je dravu trebalo
organizirati kako bi pripremala narod za rat i osvojila ivotni prostor potreban za opstanak, a zatim
obnovljeno blagostanje zatitila i obranila od svih pridolica. Na jednom od prvih sastanaka svojega
kabineta 1933. Hitler je rekao ministrima kako budunost Njemake "ovisi iskljuivo i jedino o obnovi
oruanih snaga".31 Hitler se slagao s opim gleditem prema kojem je neuspjeh gospodarstva
uzrokovao njemaki poraz 1918. Gospodarstvo je najvanije sredstvo za voenje rata, tvrdio je, pa ga
stoga treba potpuno preoblikovati kako bi se izbjegao ponovni poraz. Koncepcija Wehrwirtshafta,
"gospodarstva utemeljenog na obrani" - koju bismo danas mogli nazvati "vojno-industnj-skim
kompleksom" - razraena je tridesetih godina kako bi se istaknula vodea uloga ponovnog
naoruavan]a u oblikovanju "narodnog gospodarstva".
402
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Hitler je bio uvjeren kako se kapitalistikom gospodarstvu ne bi moglo povjeriti stavljanje tih
nacionalnih prioriteta na prvo mjesto zbog njemu svojstvene sebinosti. Alternativa je bila
gospodarstvo koje e planirati i voditi drava te koje e, po potrebi, biti i vlasnitvo drave. Hitler je
slijedio taj put u skladu sa svojim ideolokim sklonostima. Zagovarao je privatno vlasnitvo kao poticaj
kreativnom nadmetanju i tehnikoj inovaciji sve dotle dok ono zadovoljava nacionalni interes i sve
dotle dok je kapital "produktivan" (schaffend) a ne "grabeljiv" (raffend). S druge strane, bojao se
pretjerane birokratizaci-je i nedostatka osobne odgovornosti u potpunoj dravnoj monopolizaciji
gospodarskog ivota, ali nije nikada branio liberalni kapitalistiki sustav naslijeen od Weimarske
Republike. Mnogi Hitlerovi sljedbenici oduevljeno su prihvatili oslobaanje njemakog gospodarstva
od kapitalistike prolosti i njegov novi, izrazito njemaki socijalistiki karakter, kojim je gospodarstvo
stavljeno iskljuivo "u slubu drave i narodne zajednice".32
U Treem Reichu opstanak privatnog sektora nije bio nespojiv s postojanjem opsenog dravnog
planiranja, gospodarske intervencije pa i javnog vlasnitva nad sredstvima proizvodnje. Hitler je elio
upravljati ekonomskim resursima onako kako e odgovarati brojnim nacionalnim ciljevima reima obrani, gradnji gradova, mrei novih cesta, samodovoljnosti resursa itd. "Bez plana neemo uspjeti",
izjavio je 1935. na godinjem kongresu stranke. Na tu se temu ponovno vratio na kongresu sljedee
godine: "Treba okonati nepostojanje ogranienja slobodnog gospodarstva u prilog planskom
upravljanju i planskoj akciji". U jednom razgovoru u srpnju 1942. Hitler je podsjetio sluatelje da se
gospodarska mo nacije mobilizira samo "planiranjem gospodarstva odozgo"; poslije rata, nastavit e
se "dravna kontrola gospodarstva" kako pojedinani interesi ne bi ometali temeljne interese nacije.33
Ekonomisti - koji nisu svi bili nacionalsocijalisti - upotrebljavali su izraz "dirigirano gospodarstvo"
(gelenkte Wirtschaft) kako bi opisali oblik gospodarstva koji nije bio ni oito kapitalistiki ni
komunistiki. Otto Ohlendorf, jedan od skupine gospodarskih strunjaka dodijeljenih SS-u, koji je
tijekom rata zapovijedao jednom Einsatzgmppe za likvidaciju sovjetskih idova na Istonoj fronti,
opisao je gospodarski poredak nakon 1933. kao "potpuno planirano gospodarsko upravlja403
DIKTATORI
nje" u kojem "drava vodi gospodarstvo".34 Njemako gospodarstvo postalo je pod Hitlerom - kao i
sovjetsko gospodarstvo pod Staljinom - dirigirano gospodarstvo.
Staljin i Hitler bili su suoeni, iz razliitih razloga, s kriznim gospodarskim sustavima koji su sputavali

postizanje njihovih politikih ciljeva. Staljin je bio sklon novom gospodarskom poretku koji bi mogao
rijeiti sredinji problem ruske gospodarske modernizacije jo od sredine 19. stoljea - kako izii nakraj
sa stvarnou, tj. s gospodarskom i drutvenom zaostalou, posljedicom brojne i siromane
populacije sitnih seljaka i obrtnika koji nisu bili skloni zahtjevima modernizacije drave. Politiki prodor
prema komunizmu bio je mogu samo rjeavanjem glavnih proturjeja ruskoga gospodarskog razvoja i
nametanjem socijalistike industrijalizacije. Hitlerov novi poredak trebao je prevladati veliku ovisnost
Njemake o irem svjetskom gospodarstvu, koju su zastraujue razotkrili rat, a zatim i gospodarske
krize, usvajanjem grabeljive neomerkantilistike ekonomike i osvajanjem teritorija nunog za
zadovoljenje potreba njemakog stanovnitva. Napredak prema novom njemakom rasnom drutvu zdravom, bogatom i teko naoruanom - bio je mogu samo preobrazbom slobodnog kapitalistikog
drutva. U jednom i drugom sustavu gospodarski rezultat bio je uvjetovan iskljuivo politikim
prerogativama.
Tridesetih godina dravno gospodarsko planiranje i makroekonomska teorija na kojoj se ono temeljilo
bili su jo u povojima i ekali "odrastanje" nakon 1945. Izvanredan rast i preustroj, postignuti u
Sovjetskom Savezu i Njemakoj tridesetih i etrdesetih godina 20. stoljea, bili su rezultat
eksperimentalnih i improvizatorskih politikih poteza. Klju dirigiranog gospodarstva bio je u velikoj
mjeri prisilni karakter dvaju politikih sustava. Hitler se jednom hvalio kako su najsigurnije rjeenje
inflacije "nai koncentracijski logori".35 Prijetnja stroge kazne za gospodarsku sabotau, ugraena u
zakone obiju drava, visjela je nad glavom svakog lijenog radnika ili nesposobnog inenjera.36 No
preobrazba jednog i drugog gospodarstva ne bi bila mogua samo politikom voljom.
Glavno objanjenje gospodarskih rezultata postignutih tridesetih godina valja potraiti u narataju
sovjetskih i njemakih ekonomskih
404
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
strunjaka - ekonomista, bankara, tvornikih direktora - koji su krenuli u prve stvarne eksperimente u
makroekonomskom planiranju i makroekonomskoj politici. Strunjaci jedne i druge zemlje morali su
istraivati nove oblike dravne gospodarske intervencije pod pritiskom politikih gospodara koji nisu
htjeli da im gospodarska ogranienja sputavaju politike ambicije. Korijeni obaju sustava nalaze se u
njemakom iskustvu poslije Prvoga svjetskog rata. Ope nacionalno planiranje te organizacija
proizvodnje i distribucije sirovina, hrane i industrijskih proizvoda, koje je potaknuo njemaki
industrijalac Walther Rathenau, postali su uzor moderne dravne kontrole gospodarstva. Sovjetski su
ekonomisti bili impresionirani njemakim uspjesima, a osobito ih se dojmio njemaki ekonomist Karl
Ballod, ija je knjiga Drava budunosti prvi put objavljena 1898. godine, a zatim opseno redigirana
1919. zbog rata, prevedena na ruski te su je oduevljeno itali uglavnom neboljeviki ekonomisti i
inenjeri angairani za razvoj dravnog gospodarstva poetkom dvadesetih godina.37
Sovjetsko opredjeljenje za planiranje datira od Osmoga partijskog kongresa 1919., na kojemu je
Molotov pozvao na uspostavu "nacionalnog gospodarskog plana". Dvije godine poslije, 22. veljae
1921., osnovana je Dravna planska komisija kao savjetodavno tijelo Sovjeta ministara za rad i obranu
osnovanoga u oujku 1919. Plansku komisiju - bolje poznatu po kratici Gosplan - vodio je mali broj
ekonomista koji su s mukom nastojali dobiti makar i najprimitivniju sliku o gospodarstvu koje su trebali
voditi. Najistaknutiji lan ekipe bio je Nikolaj Dmitrijevi Kondratjev, sveuilini profesor ekonomije i
bivi lan Socijalrevolucionarne stranke, koji nije tajio svoju nesklonost boljevizmu, ali su ga zbog
strunosti ipak angairali da vodi nacionalni gospodarski "trust mozgova", Institut za istraivanje
konjunkture, osnovan 1920. Kao teoretiar uivao je veliko potovanje i bio je poznat po otkriu
kretanja dugih valova gospodarskog razvoja poznatog pod imenom "Kondratjevljev ciklus". Kondratjev
se pridruio Gosplanu i preuzeo odgovornost za izradu ukupne slike mladoga sovjetskog
gospodarstva s bivim menjevikom Vladimirom Gustavoviem Gromanom. Prvi kontrolni pokazatelji
objavljeni su tek 1925.-1926.; bili su nepotpuni i spekulativni za statistiki manje dos405
DIKTATORI
tupno ruralno gospodarstvo.38 Kondratjev je bio protiv svake pomisli da se gospodarski razvoj
rukovodi pukim "eljama" te je s veinom planera Gosplana zagovarao razborit rast na temelju realnih
statistikih prognoza i ostataka trinog gospodarstva. No kanjen je zbog svojeg opredjeljenja za
kontrarevolucionarnu teoriju "ravnotee" kada je partija prela na program ubrzane industrijalizacije
1927. godine. Otputen je u svibnju 1928., uhien u lipnju 1930., optuen kao "kulaki profesor" i
strpan u zatvor s Gromanom i desecima drugih strunjaka. Smaknut je u jeku velikog terora u rujnu
1938.39
Kondratjev i njegovi kolege ipak su poloili temelje makroekonom-skog planiranja. Vrhovni sovjet za
nacionalno gospodarstvo (VSNH) iskoristio je godinje kontrolne brojke u izradi prvog industrijskoga
petogodinjeg plana 1927. godine. Prvi nacrt od ukupno 740 stranica imao je 340 stranica statistikih

podataka; zavrna verzija narasla je na tri sveska i 2000 stranica. No ovaj je plan propisivao pravila i
nije vie bio samo skup prognoza i ekstrapolacija: "Nai planovi", izjavio je Staljin na Petnaestom
partijskom kongresu 1927., "nisu prognoze, nego obvezatne naredbe..." Ovakva koncepcija planiranja
kao skupa naredbi odraavala je vojniki jezik bitaka i kampanja kojim su se opisivale gospodarske
tenje reima. Sustav je zapovijedao, gospodarstvo je slualo. Staljin je, kao da eli naglasiti kako
odbacuje gospodarski oprez, angairao svojega gruzijskog sunarodnjaka, primitivnog i kolerinog
Serga Ordonikidzea, i ovlastio ga za ostvarenje plana. Krupan i buan, guste neuredne kose i
upavih brkova, Ordonikidze se ponaao kao da je u vojarni, sukladno svojoj ulozi gospodarskog
kaplara. Stalno je vikao i psovao svakoga, pa i Staljina, i maltretirao kolege i podreene kao da su
novaci u vojsci. Ordonikidze je bio ekonomska neznalica, pa je stalno samo prijetio rukovodiocima i
slubenicima i pozivao ih da izvre svoj dio plana, najprije kao predsjednik Radnikog i seljakog
inspektorata (Rabkrin) od 1927. do 1930., a zatim kao ef VSNH-a tijekom izrade drugog
petogodinjeg plana. Zatim je 1932. preuzeo novoosnovani Komesarijat za teku industriju, pa je
iskoristio i to tijelo kao pokreta nastavka gospodarske obnove sve dok se 18. veljae 1937. - sve
slabijeg zdravlja i utuen, jer se svaao sa Staljinom zbog vala uhienja najbliih suradnika tijekom
istke - nije ubio.42
406
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Politiko preuzimanje planiranja zavreno je poetkom tridesetih godina temeljitom reorganizacijom
cijele strukture izvrenom kao reakcijom na gospodarski nered izazvan prvim petogodinjim planom.
Oien od "burujskih" strunjaka Gosplan je 1931. podijeljen na jedanaest odjela kako bi se time
dobio potpuniji pregled gospodarstva. Iz Svesavezne planske akademije izlazili su mladi komunistiki
planeri i zauzimali mjesta svojih prethodnika koji su amili u logorima. Gosplan je ponovno reformiran
1935. radi dobivanja pravih svesaveznih planova; osnovano je pet odjela za makroekonomsko
planiranje, te jo esnaest za pojedine grane gospodarstva i sedam autonomnih odjela za glavna
podruja dravne politike, primjerice, obranu i zdravstvo.43 VSNH je ukinut 1932., a Rabkrin dvije
godine poslije, pa su time uklonjeni nezgodni suparnici na polju planiranja. Istodobno je Gosplan
neposredni]e podreen Politbirou, u kojem su se donosile glavne odluke o gospodarskom planiranju
pod Staljinovim budnim okom. Tim je promjenama trebalo postii jasniju hijerarhiju i pojaati ulogu
nacionalnog planiranja. Rabkrin je 1934. zamijenjen Kontrolnom komisijom zaduenom za izvrenje
plana, provjeru napretka i kanjavanje zanemarivanja dunosti.44
Planski je sustav ovrsnuo tek sredinom tridesetih godina. Niz petogodinjih planova koji su se poeli
provoditi od sredine dvadesetih godina trebao je dati grubi okvir za postizanje dravnih ciljeva, ali su
se ciljevi u praksi pokazali neostvarivima. Stvarnije rezultat uvijek bio manji od planirane proizvodnje.
Dugoroni ciljevi zamijenjeni su, zapravo, uzastopnim nizom jednogodinjih planova, oblikovanih
openito prema tenjama petogodinjeg programa. U srpnju bi Politbiro na nekoliko listova papira dao
obrise godinjeg plana s glavnim kategorijama naturalne proizvodnje i potrebnih ulaganja. Od srpnja
do studenog komesarijati za industriju i Gosplan organizirali su sastanke na granskoj i regionalnoj
razini diljem Sovjetskog Saveza radi razgovora o potrebama i mogunostima. Svakog studenog
Gosplanov Odjel za centralno planiranje sastavljao je skupni plan (svodnij) , sada na nekoliko stotina
stranica, i podnosio ga vlastima na odobrenje. Plan se zatim slubeno odobravao u prosincu ili
sijenju, pa su se ciljevi upuivali gospodarskim komesarijatima, a odande glavnim komiteti407
tr
s
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
piktato ^m je u sijenju 1938., na poetku treega petogodinjeg plana, postao
duzea osnOvanm prema p direktor Gospiana. Bio je dijete u doba revolucije, pa od radnika binata
trustova i P uz postao jedan od vodeih ekonomista partije tridesetih godina. Kada je
ma (gl^O toB:ianU ... nC2oli u praksi- tf ad s imnovan na mjesto direktora Gosplana, imao je svega
trideset etiri
petogodinjem P ^ ^ u teorij Rvanja ptobie , ^ Njegov je glaym teoretski doprinos pretVaranje nude u
vrlinu:
Sustav je run ^^^^ * njegova su ^ ^.^ nisu 0
kK
se
te
kc
ek

sk
sje
19
pla
ind
dar
utu
nik;
u
egoli
^esavanj-* f*-- ^godine. Njegov je gla^ .
(.rozu^-- L1^ ostvanvib crijeva tu ^^ .g kako .g tek gospodarski SUstav utemeljen na stalnim oskuvisjela sjena u ^ . postizanje kreativne imPTOV g dicama t uskim grlima doista revolucionaran:
"aktivnom borbom za
se kootdmacij v ^ uvanrednog st J^^ pOuzdani sw ^.^^ ukidanje sustay g angaira u kreatlvnoj borbi
za proizvododrzavati bez lanU su stalno ^^e od poct po oyu miljenjU; ekonomski zakoni nisu apstraktna zapreka
pretjeranibkazn^ dob.tipouzdane ^^^.^^e.tltsu J .......... , tiU_ ^^ _^
i..,,; ipr ie duo lc
izloeni st, slabo informiram
besko
],
^davanjem
iztadej ' Tstobstrucn) otolskog studi] ^
jabU. Uklapa ^6^ ekonOmike kao, ^q upoznau s
smanjiloJe lelmiari nego teoi ^ ^ razumijevan] ^
planeti bili nedovol)no oW naCionalmn ta podtucjem tada adekvatnog pteg^^ a ne grubim.,
gospodatstv ,rsiv0 moglo mjeti ^ gospodarska i I
ma bi se go V' Gosplanov l k
banrazvoju ve vrijede onoliko koliko i proizvodni ciljevi koje utvruje prole
, mlo tek obiti P0^:::^ istrage i kazne azvoju ve vrijede onoiiko koliko i proizvodni ciljevi koje
utvruje
podatci, jer F .^^ staln0] p j ismeni, pa se n ,^oleterska drava.48 Voznesenski je ipak nadzirao
preobrazbu planrukovodioc lb0 formirani ^^ naaona ^ ^^^ ^ stru&iije sredstv0 makroekonomskog upravljanja.
ajp
^^ stru&iije sredstv0 makroekonomskog upravljanja. ^ J 2 vdjae 1938. podljeljen na dva dljela.
Jedan se bavio makroekonomskim varijablama i imao je etiri odjela gospodarske biianCe, ulaganja,
financije i regionalno/sek- planiranje). dmgl je dio imao dvadeset odjeia zaduenih za industrijske
granej vanjsku trgovinu, hranu i komunikacije. To trenutak u kojemu je Gosplan mogao tvrditi da
nadzire cije49
etkom
uslijedile dmge promjene. Gosplan je sada imao i pravo
lih kii
rsiv0 g ^ gp ^^ ^ uj g pj p
e go V' Gosplanov l ^ tek poetkom ^dziranja izvravanja piana! pa je osnovan sustav regionalnih
komisiralmm poka ?rgledi aU je on QV ]t institut P ^ proyedbu plana Dravna statistika ustanova Centralna uprava
prip
remao }e
' aU ^ ^Gosplanov je ^sM-^ P ^ proyedbu plana Dravna statistika ustanova - Centralna uprava
Pornoa d Hitlerom, ali je ^ultaibodaiskog raunovodstva - prikljuena je Gosplanu 1939., i njezin
nLodarski preporod p ^ pnkaZam | reorganiziran kako bi se osigurao pouzdaniji izvor podataka s
Sosp* ^ 7emliama, u koj 6 GospOdata, b dT,nri?lri ni i7raer, novanim vriied^ pp su p
Wtdtetlddm zmijama t l938^jTia a mstitu ^^ o
naanevn u ? ran]ena, a msuta ^^ oskudica 1^ s agregatima za dohodak i potronju stanovnitva te

agregatproucavanj TanO negoli platu ' dotoeTja na tadaS?)J,o A bilancama akumulacije kapitala i
industrijskih resursa. Planovi su bilo vise m __.oTi.aTeTmabna su ^^^ ^^ ^e D j^ ^ nnririiali s
proizvodnim ciljevima, a zatim je ekstrapoliran
reima ^ balo rjeavat
uskibgrlan
tledoknebitr e)eaau
anskogsustava ^naplansko]
krizu-ameriki
"Posto^o ]e
pla
sada poinjali s projekcija-^odinu kako bi se
o zinovilo to se moe prije odreivanja onoga to se eli.50 Zbog vee
tvainosti potaknuli su iy^nosti pianiranja broj komesarijata za industriju povean je 1938. -1 ^^eni
temelji ma^o , m dvadeset pet, uz est neindustrijskih komesarijata za SU r ,,veza. Ta P^)* V
sustav p
Problemius a^^ ^^ su pmu^ T& ptorajena UT nv"redu" ^promet.' Nakon 1938. om su tijesno suraivali
s refotmu ^.^^oga Sovjets * Voztiesetiskog, F m u oblikovanju t usavranju planskog procesa.
Komesarijati
planiranja P^orn^ik0Vaja AleK_j^^ ^ ^^ k0 jaliglaTOekomitete (g^fe), podijeljene funkcionalno i teritorij
altieo
409
408
f
DIKTATORI
no, koji su povezivali planska tijela s pojedinim poduzeima.51 Karakter gospodarskog upravljanja
postupno se promijenio s neplanirane dravne kontrole na kontrolirano dravno planiranje. Reformirani
je sustav ostao na snazi i poslije Staljinove smrti, ali Voznesenski nije bio te sree. Kada je 1948.
napisao udbenik o komunistikoj ekonomici, zamjerio se ljubomornom Staljinu. Uhien je, muen da
prizna besmislene optube za pijunau i sabotau, te strijeljan 1950.
Gospodarsko planiranje u Treem Reichu nije openito bilo tako opasno. Bilo je gotovo sigurno
uinkovitije, i to s razlogom. Dravni je aparat ve dvadesetih godina izradio okvir modernoga
mijeanog gospodarstva, s opsenim odgovornostima za socijalnu zatitu i stambenu izgradnju, kao i
mjere za gospodarsko upravljanje koje su se poele primjenjivati poslije rata, a kasnije su nastavljene
poslije valutnog sloma 1923. godine. Bogata njemaka tradicija znanstvene ekonomike prethodila je
kejnezijanskoj revoluciji vie od jednog desetljea. Njemaki su ekonomisti pozorno pratili dogaaje u
Sovjetskom Savezu te objavili pionirska djela o nacionalnim raunima potrebnima za efikasnu
makroekonomsku politiku. Statistiki ured Reicha, osnovan 1872., znatno je proiren 1924. pod
vodstvom Ernsta Wagemanna; sredinom tridesetih godina taj je ured imao 2.800 zaposlenika, sedam
puta vie od Gosplana poetkom istog desetljea.52 Institut za praenje poslovnih ciklusa osnovan je
1925. za praenje promjena nacionalnog gospodarskog rasta i analizu njihovih uzroka. Sredstva za
upravljanje gospodarstvom i kontrolu njegova razvoja postojala su prije Hitler ova dolaska na vlast.
Dolazak diktature u Njemakoj pojaao je vlast centralnog aparata za gospodarsko planiranje i
politiku. U oujku 1933. utjecajni bankar Hjalmar Schacht imenovan je predsjednikom Rtichsbanke,
njemake sredinje banke. On nije bio nacionalsocijalist, ali je podupirao neprijateljski stav novog
reima prema starom gospodarskom poretku i odobravao njegov gospodarski nacionalizam. Hitler ga
je angairao kao gospodarskog strunjaka koji e usmjeravati gospodarski preporod Njemake
sigurnije od ekonomista Nacionalsocijalistike stranke i time stvoriti temelj za opseno ponovno
naoruavanje. Pedesetestogodinji Schacht odudarao je od stranake elite u smeim kouljama. Bio
je konzervativnih navika i izgleda, a na fotografijama se njegovo okruglo,
410
tili
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
ptije lice, zasjenjeno prevelikim naoalama bez okvira, doimalo kao da je nasaeno na starinski kruti
ovratnik i tamno poslovno odijelo. Izdanak je krute i konvencionalne graanske obitelji, te je kao mlad
ovjek postao osrednje uspjeni bankar ivo zainteresiran za politiku. Inflacijski slom marke nakon
Prvog svjetskog rata doveo ga je na istaknuti poloaj u dravi - u studenom 1923. imenovan je
valutnim povjerenikom poto su druga dva bankara odbila taj posao. Progurao je stabilizaciju valute i

ostao na elu Reichsbanke sve do 1930., kada je podnio ostavku u znak prosvjeda protiv stalnog
plaanja reparacija pobjednikim saveznikim silama. Vratio se u banku uvjeren da Njemaka mora
poi putem gospodarskog nacionalizma. "Doba gospodarskog liberalizma1', izjavio je 1934., "zauvijek
je prolo."53
Schacht nije uveo potpuno planirano gospodarstvo, za koje nije bilo politike potpore. Umjesto toga,
uveo je sustav dirigiranog gospodarstva (Wirtschaftslenkung) s nizom kontrolnih mehanizama za
ukidanje trita i stabilizaciju gospodarskog razvoja. Kontrole su bile zakonski propisane i prisilne, i
podupirala ih je "vrsta ruka drave", kako ju je nazvao Schacht. Cilj je bio usmjeravanje gospodarstva
u smjeru koji je eljela drava, ali bez sredinjeg plana ili sredinje planske ustanove.54 Schacht je u
praksi uspio pretvoriti Reichsbanku u arite makroekonomskog projekta, a kad je u rujnu 1934.
postao ministar gospodarstva, objedinio je djelatnost obiju ustanova radi koordinacije opeg
upravljanja gospodarstvom. Kljuni elementi Schachtove strategije bili su kontrola trita kapitala,
kontrola trgovine i deviznih poslova te odravanje niskih nadnica. Prvi je element uveden 1933. Sve
investicijske odluke morale su se dostavljati odjelu Reichsbanke koji je imao pravo odobravanja svake
emisije dionica. .Prednost su imali projekti koji su zadovoljavali dravne prioritete. Kontrola vanjske
trgovine, koja je zapoela 1931. zbog sve gore njemake platne bilance, proirena je 1933., a zatim
pretvorena u dravno reguliranu trgovinu prema Schachtovu "Novom planu" uvedenom u jesen 1934.
Platni razredi utvreni su na razini 1933. godine, a radnici su izgubili svako pravo na slobodno
pregovaranje o poveanju plae.55
Svrha sustava racioniranja kredita i raspodjele sredstava bila je slina svrsi planiranja ciljeva i kvota u
Sovjetskom Savezu. Njegovo je djelo411
DIKTATORI
vanje dopunjavala nacionalna organizacija industrije i poljoprivrede uvedena 1933.-1934., tj. sustav
komora i "uprava" s obvezatnim lanstvom. Prehrambena uprava Reicha (Reichsnahrstand;
organizacija nastala spajanjem poljoprivrednih udruga i komora) osnovana je zakonodavnim aktom 15.
srpnja 1933. na elu s Waltherom Darreom, glavnim poljoprivrednim glasnogovornikom stranke.
Njezin karakter i ovlatenja definirani su zakonom od 13. rujna 1933., kojim je uvedena dravna
organizacija za proizvodnju, odreivanje cijena i plasman poljoprivrednih proizvoda - mnogo opsenija
i uinkovitija od sovjetskih kolhoza i sovhoza. Temeljem Zakona o organskoj obnovi gospodarskog
sustava Njemake, osnovana je 27. veljae 1934. nacionalna mrea komora pod Gospodarskom
komorom Reicha (Reichsmrts-chaftskammer) na elu s ekonomistom Albertom Pietzschom. Sve su
prethodne gospodarske udruge ukinute i zamijenilo ih je est komora - za industriju, trgovinu, obrt,
bankarstvo, osiguranje i energetiku. Nacionalne komore podijeljene su na 43 dodatne gospodarske
grupe (Wirtschaftsgruppen), a svaka od njih na manje funkcionalne i teritorijalne jedinice, kojih je
ukupno bilo 393.57
Funkcija toga ustroja pod Hitlerovom diktaturom nije nikada bila posve jasna, jer te ustanove, za
razliku od sovjetskih pandana (glavU), nisu nikada imale konkretnu plansku ili izvrnu odgovornost.
Njihov znaaj postaje oitiji ako ih razmatramo u kontekstu centralizacije upravljanja gospodarstvom
nakon 1933. i smanjenja podruja organizacijske autonomije. Gospodarska komora Reicha djelovala
je kao forum za raspravljanje o gospodarskoj politici i za koordinaciju njezine provedbe u suradnji s
Ministarstvom gospodarstva, slino Sovjetu za gospodarstvo osnovanom u Sovjetskom Savezu u
studenom 1937. Jedan od ekonomista koji su mu dodijeljeni, Ferdinand Grunig, izraivao je sektorske
bilance i agregatne nacionalne raune koji su se dostavljali dravnom gospodarskom aparatu radi
oblikovanja politike.58 Ovakvim sloenim ustrojem centralni je aparat kontrolirao svaku tvrtku i svako
seosko gospodarstvo, a komore i grupe postale su presudni posrednici za prikupljanje podataka
potrebnih radi dobivanja potpune statistike slike cijeloga gospodarstva i prenoenja smjernica i ciljeva
nacionalne politike svojim lanovima. Centralne vlasti bile su sa svoje strane stalno obavjetavane o
problemima u samom
412
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
gospodarstvu preko obvezatnih dvotjednih izvjetaja koje su im dostavljale gospodarske grupe.59
Schachtovom strategijom postignut je izvanredan trogodinji oporavak poslije krize, ali je postalo sve
tee odupirati se zahtjevima trita posrednim kontrolnim sredstvima. Ve 1936. javlja se pritisak na
neizvjesnu trgovaku bilancu radi poveanja ponude hrane poslije loe etve, industrija je htjela
iskoristiti preporod poveanjem proizvodnje robe iroke potronje i uspostavom normalne trgovine, a
raslo je i nezadovoljstvo mnogih poduzetnika i seljaka zbog - po njihovu miljenju - nepotrebnog
ograniavanja gospodarskog izbora i pretjerane birokratizacije. Najvanije od svega, sve vaniji vojni
sektor, u ijem je poticanju Schacht na Hitlerov zahtjev imao veliku ulogu, prijetio je inflacijskim
pritiscima jer se vojna industrija sa svojim sve veim narudbama natjecala za resurse kojih nije bilo

dovoljno. Schacht se nije htio izloiti toj opasnosti. On je u poetku raunao na visoku stopu rasta i
polagani povratak na slobodnije trino gospodarstvo. Umjesto toga, dravna je kontrola ojaala, a
istodobno je rastao politiki pritisak za istinsko "narodno gospodarstvo" odvojeno od uskih interesa
kapitalistike elite. Schacht se 1935. tuio daje prisiljen djelovati "pod primatom politike". Stranaki
radikali pokrenuli su estoku kampanju protiv kapitalistikog egoizma i osobito protiv Schachta.
Sigurnosna policija prislukivala mu je telefonske razgovore i postavila ureaje za prislukivanje u
njegov ured. U veljai 1936. gotovo ga je uhitio Gestapo poslije otvorenog napada na stranku u govoru
to gaje odrao u Bremenu.60 Meutim, krizu koja je prijetila gospodarskoj politici u ljeto 1936. rijeio
je sam Hitler bez upozorenja ili savjetovanja.
Potkraj kolovoza Hitler je otiao na jug u svoje utoite u Berchtesgadenu, u kojem je osobno napisao
jedan od veoma rijetkih dokumenata to ih je sastavio tijekom dvanaest godina diktature. Dokument se
bavio opstankom Njemake u neprijateljskom okruenju. Njemaka ne ovisi samo o stvaranju oruanih
snaga veih od svih moguih neprijateljskih snaga, pisao je Hitler; ona mora prisiliti i gospodarstvo da
prihvati svoju rasnu dunost klonei se svih nebitnih zadaa u prilog stvaranja temelja za opseno
ratovanje: "Nacija ne ivi za gospodarstvo", pisao je nadalje Hitler, ponavljajui svoje poglede iz
413
DIKTATORI
dvadesetih godina, "... naprotiv, upravo su financije i gospodarstvo, vodei poslovni ljudi i teoretiari,
duni bezuvjetno sluiti borbi za afirmaciju nae nacije".61 Oba cilja, ponovno naoruanje i
gospodarski preustroj, trebalo je postii u etiri godine. Nekoliko dana nakon toga pozvao je
Hermanna Goringa, pa su zajedno otili na dugu etnju. Tijekom etnje Hitler je objasnio to je
napisao i tada zatraio od Goringa da preuzme odgovornost za zamisao koja je ubrzo postala poznata
kao etverogodinji plan.62 Schacht je doznao za plan tek kada je on slubeno objavljen 9. rujna na
godinjem mitingu stranke; iako je bio ministar gospodarstva, nije dobio primjerak memoranduma.
Kako se pokazalo, Hitler ova odluka bila je isto toliko vana koliko i Staljinov konani prijelaz na
plansku industrijalizaciju 1927. godine. Naslov, etverogodinji plan, nije odabran sluajno: vojni
elnici predloili su 1933. "petogodinji plan" za vojni i gospodarski preporod, ali je naslov odbijen te je
prihvaen naslov manje marksistikog prizvuka za ponovno pokretanje gospodarstva. Stoga je plan
usvojen 1936. bio formalno drugi etverogodinji plan, a u listopadu 1940. odobrenje kao nastavak
trei etverogodinji plan.63 Drugi je plan ozakonjen 18. listopada 1936., a Goring je postao
opunomoenik s apsolutnim ovlatenjima od samoga Hitlera da bezobzirno ukloni svaku zapreku na
svojem putu. "I mi moemo postii", rekao je Goring svom kabinetu, " ono to su postigli Rusi".64
Ako je Schacht bio plah buroaski strunjak, Goring je bio njemaki Ordonikidze. Usprkos reputaciji
lijenog bonvivana, krupni, razmetljivi glavni zapovjednik njemakog ratnog zrakoplovstva bio je ovjek
nemilosrdne politike energije i velikih ambicija, armantni nasilnik koji nije trpio nikakvu oporbu. Hitler
je u Berlinu objavio skupini vodeih poslovnih ljudi prijeteu vijest da je novi voa plana ovjek
"nesalomljive volje za kojega ne postoje rijei 'nee ii'".65 Goring nije bio gospodarski strunjak, ali je
brzo skupio ekipu ekonomista i poduzetnika, lanova stranke. U palai Pruskoga dravnog
ministarstva u Leipzigerstrasse, u srcu berlinske ministarske etvrti, Goring je osnovao organizaciju
koja je ubrzo zapoljavala vie od tisuu ljudi. Unutarnji gospodarski kabinet vodila su dva ekonomista,
Erich Neumann i Friedrich Gramsch, koji su nenametljivo koordinirali makroekonomsku politiku plana
do te mjere, prema jednom dunos414
w
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
niku, da su naposljetku "upravljali cijelim gospodarstvom".66 Goring je nedvojbeno na taj nain
tumaio svrhu plana. U prvom izdanju novog asopisa o etverogodinjem planu, objavljenom u
sijenju 1937., najavio je kako namjerava provesti "jedinstveno vodstvo i organizaciju cijeloga
gospodarstva".67
Veina kritiara sumnjiavo gleda na tvrdnje o uspjenosti plana, ali ustroj uspostavljen u prvih
petnaest mjeseci od uvoenja plana odgovara gleditu da je Hitlerov reim tretirao plan kao to su
sovjetski rukovodioci tretirali svoj. Hitler je postupio slino staljinistikoj praksi, hrabro iznosei svoje
planove, a zatim usklaujui resurse s ciljevima, umjesto obrnuto. Dok je Schachta, kao i Kondratjeva,
zanimala ravnotea, Hitler je bio skloniji izraavanju puke ekonomske snage. Hitler je, kao Staljin,
nagonski teio dirigiranom gospodarstvu. Popis njegovih elja bio je opsean: moderniziran i
produktivan poljoprivredni sektor koji e Njemaku osloboditi straha od blokade, mrea novih
autocesta, desetak preureenih gradova, opsean program zamjene uvoza sintetskim stratekim
materijalima i vojna industrija koja e moi nadmaiti najvee neprijateljsko gospodarstvo. Naglasak je
bio na grandioznim programima neposrednih materijalnih ulaganja, "produkcionistika" koncepcija koju
je Hitler takoer dijelio sa svojim gospodarski nesofisticiranim sudiktatorom.

Ti se najui gospodarski ciljevi nisu mogli postii bez stroeg nadzora nacionalnog gospodarstva.
Organizacija za provedbu plana, osnovana u listopadu 1936., odraavala je tu stvarnost. Bila je
podijeljena na est glavnih odjela: proizvodnja sirovina, raspodjela sirovina, radna snaga,
poljoprivreda, kontrola cijena i devize. Svaki je odjel bio podijeljen i na nie jedinice. Najvaniji odjel u
toj organizaciji bio je ured povjerenika za cijene, osnovan 29. listopada 1936., jer je inflacija mogla
lako potkopati cijelu strategiju. Tu je dunost preuzeo leski Gauleiter Josef Wagner, koji je u
studenom donio uredbu o zamrzavanju cijena. Diljem drave osnovana je mrea od dvadeset sedam
lokalnih ureda za praenje svih lokalnih cijena te odobravanje ili odbijanje poveanja. Wagner je smio
intervenirati i u odreivanju platnih razreda, tijesno povezanih sa stabilnou cijena; njegovi su
suradnici mogli takoer zahtijevati od tvrtki da usvoje nove proizvodne ili radne metode radi smanjenja
cijena.68 Usprkos tim promjenama, gospo415
DIKTATORI
darsko planiranje bilo je jo i u nadlenosti Schachtova ministarstva. U studenom 1937, Schacht je
morao podnijeti ostavku na mjesto ministra gospodarstva, a u sijenju 1939. otputen je iz
Reichsbanke. Kao i sovjetski gospodarski strunjaci, zavrio je u koncentracijskom logoru. Goring je
iskoristio Schachtovu ostavku kako bi racionalizirao ustroj plana povezujui ga neposredno s
ministarstvom gospodarstva, na ije je elo postavio stranaku marionetu, gospodarskog novinara
Walthera Funka, inae sklonog piu. Organizaciji za provedbu plana dodani su administrativni odjeli za
trgovinu, devize i kreditnu politiku, rudarstvo, industriju eljeza i energetiku. Goringova se organizacija
zatim prihvatila godinje raspodjele industrijskih ulaganja, propisala proizvodnju niza glavnih
industrijskih grana - od kemikalija u rinfuzi do crijeva za kobasice, vodila sustav kvota za raspodjelu
sirovina, nadzirala sve trgovake i devizne transakcije, modernizirala poljoprivrednu proizvodnju,
poveala proizvodnju strojeva i obuavala radnu snagu. Sve te djelatnosti praene su statistiki kako
bi se do najmanje mjere odredila proizvodnja, kretanje i raspodjela svih dobara i usluga, te pratilo
izvrenje plana. Gosplan Voznesenskog nije to mogao postii 1938.
Dirigirana gospodarstva obavljala su funkcije izbora i raspodjele (alokacije) koje se obino povezuju s
tritem u liberalnom kapitalizmu. Zbog istiskivanja trita dolo je do temeljitog preustroja i jednog i
drugog gospodarstva u skladu s politikim planskim preferencijama diktatorskih reima, a ne s
preferencijama obinih potroaa, proizvoaa i trgovaca. U oba reima to nije znailo samo kontrolu
domaih gospodarskih varijabla nego i smanjenje ovisnosti o irem svjetskom tritu i eliminiranje
stranog utjecaja na domae gospodarske uvjete. 1 Njemaka i Sovjetski Savez morali su prevladati
ovisnost iz prolosti. Modernizacija carske drave ovisila je uvelike o velikim inozemnim kreditima,
prisilnom izvozu itarica, te prijenosu strunjaka i znanja i iskustva (fenow-howa) iz razvijenih
zapadnih ekonomija. Potkraj dvadesetih godina Sovjetska je drava morala usvojiti slinu strategiju
kako bi dovrila prvi petogodinji plan. Stotine inozemnih strunjaka sudjelovale su u podizanju
sovjetskih tvornica; polagani priljev uvoznih strojeva i industrijske opreme pretvorio se u
416
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
poplavu poslije 1927. te dosegao 71% ukupnog uvoza - dok je postotak u carsko doba, 1913. godine,
bio mnogo nii - 21,5%. Inozemni dug, koji je nova drava odbila priznati 1918., ponovno je dosegao
visoku razinu iz carskih dana u razdoblju od 1930. do 1932. Deficit se poveao jer je Sovjetski Savez
hitno uvozio tehnika sredstva za daljnju industrijalizaciju upravo u doba kada zbog velike krize druge
zemlje nisu mogle kupovati sovjetsku izvoznu robu u velikim koliinama.69 Iako su seljaci gladovali
zbog kolektivizacije, Sovjetski Savez izvozio je itarice na svjetska trita po dampinkim cijenama
kako bi obuzdao sve vei rast duga.
Njemaka je 1914. bila poslije Velike Britanije najjaa svjetska trgovaka sila: jedna etvrtina njezine
industrije proizvodila je za izvoz. Trgovina se poslije rata tromo oporavljala, pa je njemako
gospodarstvo postalo osobito osjetljivo na meunarodni poslovni ciklus. Osim toga, poraz 1918.
opteretio je Njemaku ratnim reparacijama koje je ona trebala otplaivati do 1988., a izgubila je i
teritorije bogate sirovinama u Alsace-Lorrainu i leskoj. Valutni slom 1923. srozao je Njemaku na
poloaj zemlje u razvoju: njezina je valuta obnovljena s pomou bogatijih zapadnih zemalja, i
Njemaka je tijekom dvadesetih godina morala ovisiti o velikim stranim zajmovima kako bi time
nadoknadila nepostojanje adekvatnih izvora domaeg kapitala. Kad je svjetskoj konjunkturi doao kraj
1929., Njemaka se, poput Sovjetskog Saveza, nala pod pritiskom otplate duga, koji vie nije mogla
otplaivati izvozom. Zbog katastrofalne platne bilance Njemaka se 1931. godine nala na rubu
bankrota; propast je odgoena jer su vjerovnici privremeno pristali na odgodu otplate duga. Trgovina
se smanjila na polovinu, pa su milijuni Nijemaca u izvoznim industrijskim granama ostali bez posla ili
radili sa skraenim radnim vremenom. Mnogi su njemaki izvoznici preivjeli samo zato to su tri
godine sovjetski uvoznici kupovali vie od polovine njemakog izvoza kako bi rijeili nedostatak alatnih

strojeva potrebnih za petoljetku.70

Tijekom tridesetih godina odnos Sovjetskog Saveza i Njemake sa svjetskim gospodarstvom
preobrazio se sa tetne ovisnosti u zatvorenost i oslanjanje na vlastite snage. Tono je da bi svjetska
gospodarska kriza ionako promijenila taj odnos, a to se dogodilo svim
417
DIKTATORI
industrijaliziranim zemljama, zbog smanjene trgovine i velikog pada neposrednih stranih ulaganja i
komercijalnih zajmova. Meunarodna kriza ubrzala je svjetski trend prema gospodarskoj
samodovoljnosti, reguliranoj trgovini i valutnoj kontroli koji su openito poznati po meuratnom izrazu
"autarkija". Njemaka i Sovjetski Savez razvili su krajnje verzije te koncepcije. Obje su zemlje sebe
namjerno izolirale od svjetskog trita zamijenivi inozemne kredite domaim izvorima kapitala, a uvoz
domaom proizvodnjom bitne opreme i materijala. Drava je potpuno kontrolirala preostale veze sa
svjetskim gospodarstvom radi ouvanja svojih prioriteta.
Cilj sovjetske i njemake autarkije bio je i politiki i gospodarski. Koncepcija autarkije - kako su je
shvaali tridesetih godina - nije obuhvaala samo supstituciju uvoza, ve i nacionalnu neovisnost i
slobodu politikog manevra, kako drava ne bi ostala, kako se izrazio jedan nacionalsocijalistiki
ekonomist, "provincija" svjetskog gospodarstva i kozmopolitskog kapitalizma koji ga je podravao.71
Smanjenje ovisnosti o inozemstvu bilo je dvostruko vano za Sovjetski Savez: prvo zato da bi se
sovjetski industrijski razvoj razlikovao od razvoja u doba carske drave, drugo zato da bi se time
pokazalo da jedino svjetsko socijalistiko gospodarstvo moe odrati rast bez burujskih proizvoda i
burujskih strunjaka. Industrijska modernizacija, kako je Staljin rekao partijskim delegatima u
prosincu 1925., mora pretvoriti Sovjetski Savez "iz zemlje koja uvozi strojeve i opremu u zemlju koja
proizvodi strojeve i opremu".72 "Narodni" napad na strane strunjake, koji je poeo 1929. i zavrio
1933. suenjem britanskim inenjerima iz kompanije Metro-Vickers, bio je izraz politike ogorenosti
zbog koritenja kapitalistikog neprijatelja u gradnji socijalistike budunosti.
Sovjetske vlasti nisu upotrebljavale izraz autarkija u tom irem smislu, ali su mjere provedene
tridesetih godina bile prepoznatljivo autar-kijske. Sovjetsku trgovinu vodila je drava u potpunosti, i
ona se temeljila na bilateralnim ugovorima te se prvenstveno odnosila na proizvode bitne za
industrijalizaciju, a ne na robu iroke potronje. Sustav je vodio Komesarijat za vanjsku trgovinu
osnovan 1930. godine. Za svaku glavna kategoriju proizvoda osnovana su posebna izvozna i uvozna
trgovaka poduzea, odgovorna za planiranje i izvravanje trgovakih transakcija, ali je svaku
transakciju morao
418
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
odobriti sredinji komesarijat. Izvoz je tridesetih godina bio obilno subvencioniran, jer su trokovi
proizvodnje bili vii od cijena koje su se mogle postii na svjetskom tritu. Sve devizne transakcije
vodila je dravna banka.73 Tijekom tridesetih godina industrija je postupno sve vie proizvodila robu
koju je prije uvozila, pa se omjer uvoza i izvoza poboljavao. Trgovina je 1928. pridonosila oko 8%
nacionalnog dohotka, a 1940. samo 4,7%. Vrijednost uvoza i izvoza 1938. iznosila je samo 28% od
vrnog poslijeratnog iznosa 1930.-1931. (i samo 20% vrijednosti trgovine u carsko doba 1913.).74
Trgovina s glavnim kapitalistikim zemljama dramatino se smanjila. Uvoz iz Sjedinjenih Drava
dosegao je vrhunac 1930. s 1,1 milijardom rubalja, ali je pao na samo 78 milijuna 1934. Broj ugovora s
amerikim tvrtkama smanjio se sa 124 1931. na samo 46 1933.; komforna vila, u kojoj je stanovao
Kravenko, sagraena je za amerike inenjere nekoliko godina prije.75 Uvoz iz Njemake dosegao je
1,8 milijardi rubalja 1931., ali se smanjio na 67 milijuna 1938. godine. Smanjila se i ovisnost o uvozu
stranih strojeva. Sovjetski Savez preuzimao je 1932. tono tri etvrtine njemakog izvoza strojeva, ali
se 1938. to svelo na samo 3,8%.76 Vanjski je dug dobrim dijelom otplaen u zlatu, koje su u uasnim
uvjetima kopali logorai u novim rudnicima zlata u Sibiru.
U Njemakoj je autarkija bila promiljenija i - u kontekstu dotad slobodnotrinog gospodarstva radikalnija. Dvadesetih godina nacionalistiki ekonomisti zagovarali su autarkijsko gospodarstvo kako
bi Njemaka ponovno stekla gospodarski suverenitet i politiko dostojanstvo. Kupovanje njemake
robe, troenje njemake hrane i gradnja samo njemakim materijalima postale su domoljubne obveze.
Gospodarski program Nacionalsocijalistike stranke trebao je osloboditi Njemaku gospodarskih
posljedica Versailleskog sporazuma i "okova meunarodnog kapitala". "Mi elimo osigurati
egzistenciju njemakog naroda", pisao je Goring 1937., "neovisno o svakoj krizi u svijetu."77 Jedan od
prvih poteza nove vlade bilo je odbijanje daljnjeg plaanja reparacija i smanjenje ili obustava otplate
stranih zajmova. Nije bilo gotovo nikakva novog zaduivanja, a otplata postojeih zajmova iz
dvadesetih godina znatno se smanjila jer su se inozemni vlasnici njemakih obveznica rado rjeavali
tih vrijednosnih papira za male novce im je isplata kamata blokirana. Zastupnici koji su radili za
419

DIKTATORI
njemaku vladu tajno su otkupljivali obveznice po vrlo niskoj cijeni. Od jo neplaenog inozemnog
duga iz 1932. godine ostalo je 1939. u stranim rukama samo 15%. Inozemni kapital, na koji se
Njemaka oslanjala dvadesetih godina, zamijenio je kapital njemake drave, iji se dug potrostruio
od 1933. do 1939.78
Njemaku vanjsku trgovinu nadzirala je drava upadljivo nalik na sovjetski model. Odravanje
ravnotee izmeu uvoza i izvoza bilo je bitno jer Njemaka, poto je gotovo bankrotirala, nije imala
zlata niti deviza za pokrie eventualnih platnobilannih deficita, pa je stoga trebalo jasno odrediti
prioritete. Schacht je 1934. uveo "Novi plan", kako gaje sam nazvao, za centraliziranu kontrolu
njemake trgovine. Taj je plan zapravo objedinio skup kontrola koje su se jedna po jedna uvodile od
1931. Svi uvoznici i izvoznici morali su imati dozvolu za svaku vanjsko trgovaku transakciju. Te je
dozvole izdavalo sedamnaest (kasnije dvadeset) nadzornitava (Uberwachungstellen), koja su, poput
sovjetskih uvozno-izvoznih poduzea, bila zaduena za odgovarajue asortimane proizvoda. Taj se
sustav nemilosrdno provodio kako bi se osigurala trgovina onom robom - prvenstveno sirovinama koja je reimu bila bitna za ponovno naoruanje i razvoj teke industrije. Trgovina se sve vie
ugovarala na vezanoj bilateralnoj osnovi, a vrijednost marke bila je umjetno utvrena kako bi se
potaknuo izvoz potreban za plaanje bitnih uvoznih materijala. Kao i sovjetsku robu i njemaku su
robu subvencionirali posebnim porezom koji su plaali neizvoznici, jer su njemake cijene, kao i
sovjetske, bile vie od svjetskih.79 Tijekom tridesetih godina slobodna trgovina je potpuno
obustavljena kako roba iroke potronje ne bi poveala uvozne trokove. Ionako nizak udio trgovine u
nacionalnom proizvodu pao je sa 18,2% 1933. na 12,2% est godina poslije.
Drugim etverogodinjim planom autarkija je dovedena do novih granica uvoenjem opsenog
programa supstitucije uvoza. Znaci daje Zapad spreman uvesti gospodarske sankcije protiv Italije
nakon napada na Etiopiju 1935. godine poveali su vjerojatnost da bi i Njemaka u sluaju krize mogla
postati buduom rtvom blokade. Prvi prioritet plana bilo je poveanje domae proizvodnje hrane i
industrijskog repromaterijala. Poveanom primjenom umjetnih gnojiva i poljoprivrednih strojeva
Njemaka je uspjela poveati samodovoljnost
420
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
u prehrambenim proizvodima sa 68% 1928. na 83% 1938/39.80 Proizvodnja sirovina iz njemakih
izvora poveala se od 1932. do 1937. za 108%, dok se koliina uvoznih sirovina poveala samo 14%.
Njemaka je ak uspijevala eksploatirati vlastite ograniene zalihe sirove nafte: 1928. proizvedeno je
102.900 tona, a 1936. 445.000 tona.81 Njemaka mnogih sirovina nije imala dovoljno, a nekih nije
imala uope . etverogodinjim planom pokrenuti su veliki kapitalni projekti za proizvodnju kljunih
sintetskih materijala, osobito benzina i kauuka (i jedan i drugi su se temeljili na eksperimentalnom
radu njemakih kemiara koji su radili u njemakom divu IG Farben), te za poveanje domae
proizvodnje ugljena, eljezne rude i bazinih kemikalija. U prvom planu navedeno je devetnaest
proizvodnih sektora, s naglaskom na kemijskoj industriji; bila su predviena i velika ulaganja u
brodogradnju, elektroenergetiku, ali i mnogo manja ulaganja u proizvodnju ae, konih proizvoda i
nemasnih sapuna. Ukupna ulaganja iznosila su vie od 8 milijardi maraka, vie od polovine ukupnih
ulaganja u industriju od 1936. do 1940.82 Kao i Sovjetski Savez, Njemaka je tridesetih godina fiziki
proirila svoju industrijsku bazu kako ne bi postala talac kapitalistikog svijeta.
etverogodinji i petogodinji planovi ne bi imali mnogo gospodarskog smisla u svijetu slobodne
trgovine i mirnodopske razmjene. No oni su bili racionalniji u kontekstu mentaliteta ekonomske opsade
i sve gore meunarodne situacije tridesetih godina. U Njemakoj i u Sovjetskom Savezu autarkija je
bila strateki izbor. Oslanjanje na vlastite snage bilo je potrebno za voenje obrambenog ili agresivnog
rata. U objema dravama gospodarski neuspjeh smatrao se objanjenjem poraza u Prvom svjetskom
ratu. Najvaniji preustroj u dirigiranom gospodarstvu dviju diktatura odnosio se na razvoj vojnog
sektora veeg od svih to su ih dotad u mirno doba razvile ostale drave -kako gospodarstvo ne bi
ulo u eventualni budui sukob nedovoljno pripremljeno ili nedovoljno ustrojeno za ratnu mobilizaciju.
Vojne nabave nisu potaknule dirigirano gospodarstvo, ali opseg vojnih izdataka i priprema tridesetih
godina doveo je do jae kontrole kako bi se postojei resursi usmjerili u vojni sektor na tetu tadanje
civilne potronje, a postojei civilni proizvodni kapaciteti prilagodili vojnoj primjeni u ratu. Grubi podatci
o vojnim proraunima Njemake
421
DIKTATORI
i Sovjetskog Saveza pokazuju nagli rast s razmjerno beznaajne razine dvadesetih godina do velikog
poveanja sredinom tridesetih godina. Vojni izdatci u obje drave sluajno su se poveali u istoj mjeri
od 1928. do 1938.: sa 880 milijuna na 23,2 milijarde rubalja u jednoj dravi, te sa 650 milijuna na 17,3
milijarde maraka u drugoj - to jest, dvadeset est puta. Odluka o proirenju sovjetskog vojnog sektora

kao kljunog gospodarskog prioriteta donesena je u pripremi prvoga petogodinjeg plana, ali ju je sam
Staljin jo vie forsirao 1932., pa je u treem planu 1937. vojni sektor postao glavni element. Proces
zama-noga, ponovnog naoruanja u Njemakoj poeo je kasnije, u prvim godinama Hitlerove
diktature, i dostigao izvanrednu razinu u istom razdoblju kao u Sovjetskom Savezu, tj. od 1937.
godine. Udio vojnih izdataka u njemakom dravnom proraunu dosegao je 54% 1938/39., a u
Sovjetskom Savezu jednu treinu prorauna za 1940. U jednoj i drugoj zemlji taj je postotak u
proraunu bio mnogo vei potkraj tridesetih godina negoli 1931.: bio je sedam puta vei u Sovjetskom
Savezu, a etiri puta u Njemakoj.83
Bez obzira na nain mjerenja, vojni izdatci u objema zemljama bili su povijesno izuzetni, pa se potkraj
tridesetih godina i u jednoj i u drugoj pojavilo neto poput ratnog gospodarstva u mirno doba. Postotak
nacionalnog proizvoda potroen u vojne svrhe 1913. na vrhuncu predratne utrke u naoruanju bio je
malen u odnosu na utrku koja se vodila tridesetih godina. Carska je drava 1913. godine odvajala,
prema procjenama, 4,8% nacionalnog proizvoda za vojne izdatke, a carska Njemaka priblino 3%;
1939. godine Njemaka je za istu svrhu troila 29%, a Sovjetski Savez 17%, ali su oba gospodarstva
bila mnogo jaa uoi Drugog svjetskog rata negoli uoi Prvoga. Vojne potrebe bile su iznimno visoke i
to se tie radne snage i investicijskih sredstava. U svibnju 1939. vie od 25% njemakih industrijskih
radnika radilo je za oruane snage; u preraivakoj industriji i graditeljstvu postotak je bio gotovo
30%.84 Njemaka ulaganja u vojni sektor (proizvodnja oruja i gradnja vojnih objekata) iznosila su
1938. godine 28% od ukupnih ulaganja. Brojke za Sovjetski Savez pokazuju da je neto vie od 20%
svih ulaganja u industriju odlazilo na vojnu industriju.85 Usporedbe s drugim zemljama takoer su
znakovite. Od 1933. do 1938. Sovjetski Savez i Njemaka troili su u vojne svrhe gotovo tri puta vie
od Velike
422
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Britanije, Francuske ili Sjedinjenih Drava. Godine 1938. Velika Britanija i Sjedinjene Drave
proizvodile su svaka 13% od koliine oruja proizvedenog u Njemakoj.86
Oruje, vojarne i utvrde - fiziki znakovi vojne potronje - samo su dio prie. U jednom i drugom
sustavu vojno se planiranje temeljilo na pretpostavci da e svaki budui rat nametati dalekosene
zahtjeve glede gospodarskih resursa i izdrljivosti. Programi supstitucije uvoza i kapitalna ulaganja
temeljili su se djelomice na toj pretpostavci. Proizvodnji zrakoplova bila je potrebna industrija aluminija;
eksplozivi su se proizvodili iz bazinih kemikalija; za proizvodnju topova, tenkova i vozila bio je
potreban elik. Proizvodnja hrane u ratno doba bila je takoer prijeko potrebna sastavnica svakoga
ratnodopskog gospodarstva, a to su i Njemaka i Sovjetski Savez na svoju tetu ustanovili u Prvom
svjetskom ratu. Jedan od argumenata vojnog sektora Gosplana u prilog kolektivizacije poljoprivrede
bio je da e podrut-vljenje poljoprivrede omoguiti bolju "mogunost kontroliranja" proizvodnje i
raspodjele hrane u "ratnim uvjetima".87 Veza izmeu racionalizacije poljoprivrede i budueg rata bila
je takoer sredinji element poljoprivrednog programa u njemakom drugom etverogodinjem planu.
Vojne pripreme na toj osnovi nametale su gospodarstvu dodatne zahtjeve koji se obino opisuju
izrazima "posredno" ili "gospodarsko" ponovno naoruavanje.
Zbroj neposrednih i posrednih potreba vojnog sektora nisu nikada izraunali ni u jednoj ni u drugoj
dravi. U njemakom sluaju velik dio ulaganja potjecao je iz privatnog sektora a ne iz dravne
blagajne, pa je teko utvrditi ukupne brojke. Teko je takoer razdvojiti vojnu i civilnu proizvodnju u
tvornicama koje su proizvodile ijedno i drugo. Mnogi njemaki proizvoai robe iroke potronje ve su
1939. proizvodili velike koliine za oruane snage - cipele, uniforme, vojnike porcije s priborom za
jelo, papir, konate proizvode - koji su bili gotovo isti kao i proizvodi za civilno trite, pa su se radi
lakega statistikog praenja vodili kao civilni proizvodi. S druge strane, u Sovjetskom Savezu neka su
vojna poduzea proizvodila tenkove u jednom pogonu, a traktore u drugom.88
Postoje ipak vani i posve jasni primjeri ponovnog naoruanja. Njemaka je tridesetih godina razvila
najjau industriju aluminija na
423
DIKTATORI
svijetu, i dvije treine njezine proizvodnje koristila je preteno industrija vojnih zrakoplova.89 Programi
za proizvodnju sintetskog benzina i kauuka, koji su moderniziranoj njemakoj kopnenoj vojsci i
zrakoplovstvu trebali osigurati gorivo i gume, zahtijevali su 1937. ukupna ulaganja od 1,9 milijardi
maraka u tri godine, tj. gotovo polovinu svih ulaganja u proizvodnju kapitalnih dobara. Za gradnju
tvornica predvienih u "Programu nove proizvodnje", najavljenom u srpnju 1938., za bazine kemijske
proizvode (eksplozive, kemijsko oruje i sintetske proizvode) bilo je potrebno vie od milijun tona
elika i 8,6 milijardi maraka od 1938. do 1941.90 Dragulj u toj kruni bila je divovska korporacija za
eljezo, elik i oruje, osnovana 1937. pod imenom Reichswerke "Hermann Goring'\ koja je
eksploatirala leita niskokvalitetne eljezne rude u Salzgitteru nedaleko od Braun-schvveiga.

Reischwerke je ubrzo postao jedan od glavnih stupova vojnog gospodarstva, sa stalnom imovinom
koja je do rata prela milijardu dolara i ukupnom imovinom diljem okupirane Europe od 3,1 milijarde,
pa je postao najveim industrijskim kompleksom u Europi.91 Ako se zbroje ulaganja u vojnu industriju
i ulaganja u objekte teke industrije povezane s ratom, koji se veinom ne bi bili gradili u normalnim
trinim uvjetima, moe se zakljuiti da se vie od 70% svih ulaganja u njemaku industriju do 1938.1939. odnosilo na oekivano voenje rata.92
Samo na temelju pokazatelja o trokovima vojne proizvodnje bilo bi teko tvrditi, kako se esto ini, da
se njemako gospodarstvo tridesetih godina pripremalo za kratke, ograniene ratove s malim i
fleksibilnim vojnim sektorom.93 Planovi za osnovne kemijske i sintetske proizvode, eljeznu rudu,
aluminij i strojogradnju opravdavali su se uglavnom na temelju njihova doprinosa njemakim ratnim
ambicijama.94 Planirana ekspanzija vojne baze bila je tako velika da je ve 1937. postalo jasno kako
e Njemakoj biti potreban pristup drugim resursima osim onih stvorenih programima samodovoljnosti.
Kada je Hitler 5. studenoga 1937. izloio svoje vanjskopolitike planove glavnim zapovjednicima
oruanih snaga (kako je zabiljeio njegov pobonik pukovnik Hossbach), naglasio je da e Njemaka
morati preuzeti susjedne teritorije kako bi osigurala poljoprivredno zemljite i sirovine. "Jedini je lijek",
pie u zapisniku, "stjecanje veeg ivotnog prosto424
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
ra".95 Anschluss Austrije u oujku 1938., prijetnja ratom ehoslovakoj koja je zavrila pripojenjem
ekih Sudeta u listopadu 1938. te poslije okupacija eke i Moravske u oujku 1939. bili su potaknuti
gospodarskim i rasnim razlozima. Veinu teke industrije i proizvodnje sirovina odmah je prigrabio
Reichswerke na tetu privatne industrije; kompleks je krajem 1940. zapoljavao 600.000 ljudi i poeo
je preuzimati kontrolu ne samo nad proizvodnjom eljeza, elika i ugljena nego i nad naftnim
resursima i rafinerijama diljem okupirane Europe i na teritoriju njemakih saveznika.96 Taj
gospodarski imperijalizam bio je neprikriven. Jo dok su njemake snage poetkom listopada 1938.
pripremale okupaciju dijelova ehoslovake prema Miinchenskom sporazumu, Goring je u Berlin
pozvao visoke gospodarske dunosnike, i na tom su sastanku svi sudetski gospodarski resursi, od
lignita (za proizvodnju sintetskog benzina) do margarina, dodijeljeni programima etverogodinjeg
plana.97 Pobornici autarkije poeli su govoriti o "gospodarstvu velikog prostora" (Grossraumwirtschaft)
kao autarkinom teritorijalnom bloku, a ne o posebnom nacionalnom gospodarstvu s Njemakom u
sreditu. U ljeto 1941. Hitler je primijetio kako bi autarkija moda bila nepotrebna kad bi se mogli
osvojiti resursi i zemljita - "mora pokoriti ono to treba a nema".98
Grabeljivo gospodarstvo Treeg Reicha izvedeno je iz Hitlerova pogleda na nacionalno gospodarsko
nadmetanje izloenog u glavnim crtama dvadesetih godina. Time se njemako dirigirano gospodarstvo
razlikovalo od sovjetskog gospodarstva. U Sovjetskom Savezu gospodarska je kolonizacija bila
interna i produktivna, a ne eksterna i pirat-ska. Meutim, u jednom i drugom sluaju odabir jakoga
vojnog sektora i razvoj teke industrije izazvao je iste strukturne distorzije. Kako je pokazalo jedno
istraivanje Reichsbanke 1939., ravnotea izmeu proizvodnje dobara iroke potronje i kapitalnih
dobara (strojeva, tehnike opreme, teke industrije, materijala) znatno se promijenila u samo est
godina. Na proizvodnju dobara iroke potronje otpadalo je 1932. 40% ulaganja, a 1938. samo 17%;
fond plaa u istoj industriji iznosio je 40% od ukupnog iznosa 1932. i samo 25% 1938. godine. Ti su
razmjeri, navodi se suhoparno u istraivanju, isti kao u Sovjetskom Savezu za isto razdoblje.99
Promjena raspodjele nacionalnog proizvoda odraavala je taj strukturni pomak. Udio privatne
potronje u
425
DIKTATORI
njemakom gospodarstvu iznosio je 1928. godine 69%, a u manje razvijenom sovjetskom
gospodarstvu 83%; desetljee poslije, 1937., brojke su pale na 56%, odnosno 61%. Nezapameni rast
nacionalnog proizvoda tridesetih godina iskoriten je gotovo potpuno za dravne investicijske
programe i militarizaciju.100
Tridesetih godina obje su diktature odabrale topove umjesto maslaca, i tu je razliku Goring istaknuo u
poznatom govoru 1935.: "Od rudae je drava uvijek bila snana, od maslaca i margarina ljudi se u
najboljem sluaju debljaju..." Izbor je bio namjeran. U govoru graevinskim radnicima 1937. Hitler je
otvoreno izjavio kako vojni prioriteti zahtijevaju zapoljavanje "milijuna njemakih radnika na poslu koji
po sebi nije produktivan, to jest, drugi radnici ne mogu kupiti proizvode toga rada". S manje dobara
iroke potronje i vie oruja, uvjeravao ih je Hitler, Njemaka e biti jaka i neovisna, pa e "poslije biti
mogue poboljati njemaki ivotni standard".101 Nijedno ni drugo dirigirano gospodarstvo nije
uspostavljeno radi zadovoljavanja apetita potroaa; taj je sustav uveden upravo zbog toga to bi
stanovnitvo, preputeno sebi, htjelo poboljati svoje blagostanje na tetu drave. Erich Neumann, ef
kabineta za etverogodinji plan, objasnio je da cilj plana nije nikada bio poboljanje ivotnog

standarda: "Prije davanja prednosti potronji, moramo ponovno uspostaviti i trajno osigurati temelje
nacionalnog gospodarstva... Naa je parola 'topovi umjesto maslaca'..."102 Poveana civilna potronja
ostala je u Sovjetskom Savezu zapisana kao cilj u petogodinjim planovima, ali su u praksi dobra
iroke potronje bila redovna rtva reprogramiranja plana u korist teke industrije i graevinarstva.
Realna potronja po glavi stanovnika u Sovjetskom Savezu bila je 1937. godine 6% nia od potronje
1928., premda je realni BNP bio 71% vii; realna potronja po glavi stanovnika u Njemakoj bila je
1938. samo 4% via od potronje 1928. i odraavala je pomak prema punoj zaposlenosti, dok je realni
nacionalni proizvod bio 40% vii.103 Od takvog bi rasta svi ivjeli bolje daje to drava htjela.
Razina plaa jedan je od naina za procjenu promjena ivotnog standarda. U jednoj i drugoj zemlji
drava je strogo kontrolirala plae poslije unitenja nezavisnih sindikata u Njemakoj u svibnju 1933. i
ukidanja svakog neovisnoga radnikog pregovaranja u Sovjetskom
426
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Savezu 1931. Nacionalnim zakonom o radu satnice u Njemakoj utvrene su 1934. na kriznoj razini.
Do 1938. realna tjedna zarada poveala se znatno iznad kriznih razina zahvaljujui duem radnom
vremenu i velikom broju prekovremenih sati, ali je jo uvijek bila nia od zarade 1928. Prema
procjenama, u Sovjetskom je Savezu realna satnica 1937. bila priblino 40% nia negoli 1928.; 1940.
pala je za jo 5-10%, razinu iz 1928. dosegnula je tek 1949., i plae su poslije stalno rasle, prvi put
tijekom diktature.104 To su vrlo grubi statistiki podatci. Neki su radnici imali koristi od ustupaka
odobrenih vojnim sektorima s manjkom kvalificirane radne snage, ali su se drugi, osobito u proizvodnji
dobara iroke potronje, nali na skraenom radnom vremenu i u niskim platnim razredima. No, ni u
jednoj ni u drugoj diktaturi nije openito bilo stalnog rasta prihoda u usporedbi s razdobljem potkraj
dvadesetih godina; veina radnika prolazila je jedva malo bolje nego 1913., a neki i gore.105
U stvarnosti je dohodak u diktaturi imao malo veze sa ivotnim standardom. Bila je vana
raspoloivost roba. U tom pogledu postoje velike razlike izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza.
Mnogi potroai u Sovjetskom Savezu doivjeli su duga razdoblja strane nestaice zbog slabe etve
ili loe raspodjele ili rata. Milijuni su umrli od gladi tijekom krize s hranom nastale zbog kolektivizacije.
U poslijeratnom razdoblju umrlo je jo moda milijun ljudi zbog loe etve 1946.; ta ljudska katastrofa
nije privukla toliku panju koliko kobna glad 1921. i 1932. godine.106 Milijuni sovjetskih graana
pretrpjeli su duga razdoblja gladi i pothranjenosti. Hrana je bila glavna briga svih potroaa. Kruh je od
1931. do 1935. bio racioniran kako bi svi radnici dobili barem neto. Racioniranje je ponovno uvedeno
od 1939. do 1941., kada su vojne potrebe potisnule civilno gospodarstvo, a zatim su svi osnovni
prehrambeni artikli racionirani tijekom rata te sve do 1947. Za veinu sovjetskih graana rad je znaio
hranu. Tko nije radio, nije imao pravo na tokice za opskrbu hranom. U tvornikim i kolskim
kantinama redovito su se dobivali jeftini i hranjivi obroci. Raspoloivost svih drugih roba bila je posve
proizvoljna. Votka je otupljivala stvarnost praznih polica i nestaica hrane i mogla se lako nabaviti u
trgovinama i ulinim kioscima; na votku je 1945. godine otpadalo 38% maloprodaje.107
427
DIKTATORI
Njemaki potroai bili su redovito opskrbljeni minimalnom koliinom hrane i standardnih proizvoda
iroke potronje, ali je broj luksuznih proizvoda bio malen. Prije poetka rata uvedeno je ogranieno
racioniranje, osobito maslaca. Ogranienja potronje osjeali su prije svega proizvoai, a ne
potroai. Nestaicama sirovina i kreditnih sredstava namjerno se ograniavala proizvodnja glavnih
artikala iroke potronje. Cijene koje su njemaki kupci plaali za veinu roba bile su iznad svjetskih
trinih cijena jer im zbog kontrolirane trgovine nisu bili dostupni jeftiniji strani proizvodi. Cijene
prehrambenih proizvoda bile su namjerno visoke kako bi se poveao prihod poljoprivrednih dobara.
Prema jednoj studiji potronje u skupini radnikih obitelji, u razdoblju od 1927. do 1937. naglo je pala
potronja skupljih ili uvoznih proizvoda: peninog kruha 44%, mesa 18%, voa 38%, jaja 41%.
Potronja standardnih prehrambenih proizvoda s visokim sadrajem ugljikohidrata - npr. krumpira i
raenog kruha - naglo je porasla. Meutim, za razliku od sovjetskih graana, njemake obitelji pile su
manje alkohola, pa je, primjerice, potronja piva pala vie od 50%.108
ivotni standard moe se mjeriti i kakvoom i koliinom onoga to se troi. Sve nekvalitetni]a
njemaka hrana znaila je donekle pad standarda, premda su se raenim kruhom i krumpirom napunili
eluci. Kvaliteta sovjetskih proizvoda iroke potronje bila je nisko na svim popisima planskih prioriteta
i openito loa ili nesolidna. Na kvalitetu njemakih proizvoda negativno su utjecali imperativi
samodovoljnosti, koji su nametali primjenu zamjenskih ili recikliranih materijala. Tako je, primjerice, od
rujna 1936. sva muka vunena odjea morala biti proizvedena s najmanje 25% recikliranog materijala;
ve u studenom, prema novom zakonu, sve uniforme i odore za javne slube morale su sadravati
najmanje 50% novih umjetnih vlakana, tzv. celu-lozne vune (Zellwolle). Takva se odjea loe nosila i
nije sauvala boju. Vojnike izloene kii nazivali su "Marsovcima" jer im je boja sivoze-lenih uniformi

prelazila na kou.109 Reciklaa je postala nain ivota u Njemakoj. Prema uredbi od 20. studenog
1936. sva domainstva morala su uvati kuhinjske otpatke i oljutine. Imenovan je i povjerenik za
reciklirani materijal, koji je organizirao izlobe i govore o prednostima nadomjestaka (Ersatz) i
improviziranih popravaka i
428
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
prepravaka. Dodatne uredbe donesene 1937. i 1938. nalagale su recikliranje papira, kositra i drugog
metalnog otpada, koji su se prikupljali od kue do kue. Domainstva su se takoer morala rjeavati
vika odjee. Mukarci su mogli imati samo dva para cipela i dva odijela; policija je bila ovlatena za
pretraivanje stanova ili kua radi otkrivanja zaliha odjee ili metalne robe. Prikrivanje je postalo
gospodarska sabotaa.110
Potroai u oba sustava morali su prihvatiti trgovinu rabljenim proizvodima kako bi time nadoknadili
nestaice, nekvalitetnu robu i malu plau. Poslije zabrane privatnih trgovina 1930. u Sovjetskom
Savezu pojavile su se neslubene prodavaonice, pa su milijuni sovjetskih potroaa kupovali i
prodavali to god su mogli. U svim gradovima Sovjetskog Saveza pojavili su se ulini preprodavai i
pokuarci. Na privatnim ulinim trnicama obavljala se 1945. gotovo polovina sveukupne trgovine.
Posjetitelje u Rusiji iznenaivala je spremnost kupaca na kupnju svega to se nudi, koliko god bilo
iznoeno, oteeno ili prljavo.111 U gospodarstvu koje pati od nestaice potroai rtvuju kvalitetu za
raspoloivost. U jednom i drugom sustavu potroai su se prilagodavali situaciji, pa su lovili kupce,
cjenkali se i ponekad krali ono to nisu sebi mogli priutiti ili nai u trgovinama.
U jednom i drugom dirigiranom gospodarstvu vlasti su kontrolirale ne samo ono to se troilo nego i
raspolaganje eventualnim vikom dohotka ili "viak kupovne moi" preostao nakon to su potroai
kupili ono to su mogli. Dio toga vika prisvajao se visokim porezima. U Njemakoj su neposredni i
posredni porezi ostali na visokoj izvanrednoj razini utvrenoj za vrijeme krize; porezni prihodi u
nacionalnom proizvodu podvostrueni su od 1930. do 1940. - sa 12,5% na 23,1%. U Sovjetskom
Savezu najvea stavka dravnih prihoda (59% u 1934. godini) bio je porez na promet, uveden 1931.,
koji se naplaivao na mjestu proizvodnje a ne prodaje; iste godine neposrednim porezima naplaeno
je samo 6% poreznih prihoda. Stopa poreza na promet izmanipulirana je kako bi trokove
industrijalizacije podnijeli potroai a ne drava putem zajmova112 Ostatak vikova prelijevao se u
tednju. tednja je praktiki bila obvezatna u Sovjetskom Savezu te se od plae svakog mjeseca
odbijao odgovarajui iznos. To je
429
DIKTATORI
bila "tednja" samo u ogranienom smislu, jer se uteevina mogla podizati i troiti samo sa
slubenom dozvolom. Drava je tednim ulozima u tedionicama pokrivala tekue rashode i ulaganja
odravajui time obmanu da sami graani financijski ulau u vlastitu budunost.
U Njemakoj je tednja takoer izmanipulirana na isti nain. Koeficijent tednje naglo je porastao s
oporavkom, a dravna promidba bombardirala je graane porukama o tednji kao domoljubnoj i
razboritoj dunosti. tedionice su zatim morale kupovati dravne obveznice ili kratkorone blagajnike
zapise, prvenstveno radi financiranja ponovnog naoruanja i investicijskih projekata, a i radi
sprjeavanja vika koji bi mogao potaknuti potroaku potranju koja se nije mogla zadovoljiti.
Ministarstvo financija nazvalo je ovakav kruni oblik financiranja "beumnim financiranjem"
(gerdushlose Finanzierung) jer se proces odvijao bez glasne javne kampanje kako bi se ljude navelo
na kupnju dravnih obveznica.113 Zahvaljujui tednji, viak kupovne moi nije stvarao inflacijske
pritiske na ogranienu ponudu robe iroke potronje, a tednja je prikrivala i strukturne dis-torzije
jednog i drugog dirigiranog gospodarstva kojima je reim kanjavao svoje stanovnitvo prisiljavajui ga
da posredno financira dravnu proizvodnju za koju je radilo.
Openito je poznato da je teko dirigirati gospodarstvom. Gospodarstvo se odlikuje inercijom koju je
teko otkriti: to je gospodarstvo vee, vea je i sklonost inerciji ili otporu dravnoj politici. Diktature o
kojima je rije u ovoj knjizi nisu imale nikakvu arobnu formulu za preobrazbu te stvarnosti. Nastojanja
usmjerena na uspostavu prevlasti nad gospodarstvom i na njegovo preusmjeravanje poticala su stalna
drutvena trvenja, pravosudna natezanja i politike svae, koje su u nekim ozbiljnim sluajevima mogli
rijeiti samo Staljin ili Hitler. Ono to se na papiru doima poput statistike slike neometana rasta i
razvoja bilo je zapravo stalni ciklus krize, ponovne prilagodbe, politikog pregovaranja i iste
militaristike prisile. Thyssen i Kravenko nisu napustili dirigirano gospodarstvo samo iz vlastitog
interesa, ali kada su to uinili, proglasili su ih dezerterima gospodarske vojske.114
430
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
Mnoge potekoe s kojima su bila suoena oba gospodarstva bile su posljedica eksperimentalne
naravi dirigirane ekonomike. Naglasak na fizikoj gradnji tvornica, kanala, cesta, vojnih objekata i

gradova uzrokovao je sve veu krizu prekomjernog ulaganja; osim toga, ostatak gospodarstva nije
mogao osigurati dovoljno radne snage, graevinskog materijala i strojeva za dovrenje projekata na
vrijeme. Prvi petogodinji plan zavrio je sa stotinama nedovrenih objekata, a razmjerni uspjeh
drugog plana postignut je njihovim dovrenjem i putanjem u rad. Njemaki etverogodinji plan
zahtijevao je velike koliine resursa kojih je ve bilo premalo zbog velike vojne potronje, pa je veina
programa odloena ili je kasnila u stalnoj utrci za sirovinama, graevinskim radnicima i strojevima.115
Ijedno i drugo gospodarstvo obiluju primjerima nestrunoga ili preoptimistinog planiranja. U tom je
pogledu karakteristino Kravenkovo iskustvo u Sibiru. Uputili su ga 1939. u Staljinsk da podigne novu
tvornicu elinih cijevi. Bio je to prestini projekt za regiju i trebao je proizvoditi 170.000 tona
visokokvalitetnih cijevi na godinu. No kad je Kravenko stigao u Staljinsk, zatekao je kaos, nekoliko
napola dovrenih pogona kojima je ve nedostajalo goriva, drvene grade, cigli, cementa i radnika.
Lokacija odabrana za tvornicu nalazila se na goloj rijenoj obali, nekoliko kilometara od grada, bez
prilazne ceste ili pruge, te plina i struje, a teren je bio tako natopljen vodom da nije ni sluajno mogao
podnijeti planirane teke objekte. Malo nizvodnije, zgrada stara dvije godine ve je tonula u blatnu
zemlju. Izloivi se velikoj opasnosti, Kravenko je uspio uvjeriti svoj komesarijat da odustane od
projekta nakon to su u njega utroeni milijuni rubalja. Trebalo je pronai novu lokaciju, pa je cijeli
proces planiranja i osiguranja sredstava poeo iznova.116
Strunost i uinkovitost jednog i drugog sustava ugroavao je monopson - drava je bila glavni kupac
u Sovjetskom Savezu i najvei kupac u Njemakoj, ne samo za naoruanje ve i za cijeli niz drugih
dobara. Zbog odsutnosti klasinih trinih pritisaka na proizvoae, o protuvrijednosti za novac
odluivao je glavni kupac. U Njemakoj je sustav ugovora "trokovi plus" (odreivanje cijene
dodavanjem profitne mare na trokove) ak stimulirao poduzetnike da proizvode s veim trokovima i
manje uinkovito. Dobit je bila doputena kao postotak na trokove: to je proizvod bio skuplji, prihod
proizvoaa bio
431
DIKTATORI
je vei. Budui da je drava bila obvezatna kupiti gotov proizvod, nije bilo trine kazne zbog
proizvodnje preskupe robe.117 U godinje ciljeve sovjetskih proizvoaa bila su ugraena smanjenja
trokova, ali to nije sprjeavalo ambiciozne rukovodioce da to prijevarom to nestrunou birokracije
naplate to je vie mogue kako bi dobili rezervna sredstva za tvornicu. Zbog toga se razvila golema
birokratska struktura za praenje izvrenja ugovora i pregled rauna, pa su rukovodioci/direktori u oba
sustava morali ivjeti i muiti se, kako se izrazio Kravenko, "u dungli upitnika, obrazaca i izvjetaja u
sedam primjeraka".118 U Njemakoj su se dravna tijela odgovorna za etverogodinji plan trudila da
nametnu ispravne raunovodstvene postupke poduzetnicima koji su nevoljko prihvaali javni pregled
svojih knjiga, dok u Sovjetskom Savezu jednostavno nije postojao dovoljan broj strunih raunovoa
koji bi provjeravali radi li svaka tvornica u drutvenom interesu.119
Napet odnos proizvoaa i planera istie odsutnost konsenzusa u dirigiranom gospodarstvu. Usprkos
opoj politikoj suglasnosti o potrebi za upravljanjem gospodarstvom, i jedan i drugi sustav ukljuivali
su natezanja oko prioriteta i politikih mjera. Zbog uobiajenog slaganja jednog bitnog projekta na
drugi bez njihova usuglaavanja radi prioritetnog redoslijeda svaki je direktor (ili direktorica, kojih je
bilo malo, ako ih je uope bilo) smatrao sebe posebno privilegiranim i sposobnim da s dunosnicima
raspravlja o dodjeli radne snage ili materijala na tetu drugih gospodarskih subjekata. Pritisak glede
izvrenja plana osjeao se jo vie u Sovjetskom Savezu, u kojem se svaki neuspjeh mogao tumaiti
kao gospodarska sabotaa. Dirigirana gospodarstva nisu bila plod mirnoga planskog procesa nego
beskonanoga i esto estokog pogaanja. U praksi se to svodilo na sustav prioriteta koji se temeljio
vie na opsegu politikog pritiska i birokratskog koristoljublja to ga je pojedini sudionik u tom
pogaanju mogao primijeniti negoli na gospodarskoj racionalnosti.120 Time se objanjavaju
izvanredna ovlatenja koja je Hitler dao Goringu kako bi mogao presjei proces pogaanja i izdavati
naredbe ostalim gospodarskim akterima. No i Goring se ubrzo naao u tom procesu kad se poeo
braniti od zahtjeva vojske, ministarstva financija, opunomoenika za graevinarstvo i privatne
industrije.121 U Sovjet432
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
skom Savezu bujanje gospodarskih komesarijata poticalo je osjeaj planske izolacije i birokratskog
egoizma jer je svaka grana raspravljala s politikim vlastima o svojem sluaju. U jednom i drugom
gospodarstvu trebalo je pomiriti i previe centrifugalnih interesa kako bi se izbjegao poetak entropije.
U odsutnosti klasinih trinih pritisaka sustave je odravala politika volja.
U tim brojnim okolnostima bilo je teko trajno guiti trite. U dravnim sektorima sovjetskog
gospodarstva rukovodioci i dunosnici morali su nalaziti naine na koje e izii nakraj sa sustavom,
ponekad kaotino nedjelotvornim, izloenim estokim kaznama i upravno hirovitim. Kao rezultat

pojavili su se podreeni trini mehanizmi koji su pomogli sustavu da se usprkos svemu odri. To
trite u sjeni bilo je vrlo jednostavno: neko poduzee ili skladite imalo je materijal koji je nekom
drugom poduzeu trebao za izvrenje plana, ali to poduzee nije na njega imalo pravo; i to drugo
poduzee imalo je na zalihi opremu ili alat koji mu nisu trebali, ali su se mogli zamijeniti za ono stoje
njemu trebalo. To je bilo opasno, ali je sustav bio dovoljno nestruan u praenju izvrenja plana ili
dovoljno spreman tolerirati ovakva krenja pravila, pa je trite u sjeni funkcioniralo. Za to su bile
potrebne dvije tipino ruske institucije. Prva je bila blat (protekcija), koritenje osobnih veza (i mita) za
dobivanje preferencijalnog tretmana kod vlasti. Druga je bila tolka ("gura"), "profesionalni" pekulant
iji je posao bio pronalaenje proizvoda ili materijala koji su se mogli dobiti izvan plana. Tolkai su bili
posvuda u Sovjetskom Savezu, a sklapali su poslove i razmjenjivali proizvode u crnom gospodarskom
podzemlju u kojem su vladala posebna trina pravila.122 Vlasti su ih tolerirale, jer su se i dunosnici
koristili vlastitim slubenim vezama (otvetrabotniki) kako bi izbjegli birokraciju i redovne kanale.123
Tolkaima su iz sredstava poduzea plaali velikodune provizije, koje je trebalo prikriti kreativnim
raunovodstvom. Vlasti su se pravile kao da nita ne vide. Opstanak svih tih sirovih trinih
mehanizama bio je potreban radi opstanka samog sustava. Drava je reagirala tek kada su vodei
ekonomisti otvoreno predlagali oivljavanje trine prakse. Direktora Gosplana, sredinje dravne
banke, strijeljali su poto je predloio poputanje gospodarske kontrole.124
433
DIKTATORI
Proces u Njemakoj bio je obrnut. Ondje se preteno trino gospodarstvo moralo prilagoditi
gospodarskom sustavu kojim upravlja drava. S ukidanjem trinih mehanizama njemaka industrija i
administracija prilagodile su se novoj stvarnosti. Pritom se razvio sustav vrlo slian onome u
Sovjetskom Savezu, s istim kupoprodajnim odnosom, s istom mreom dunosnika i direktora koji su
nalazili naine na koje e izbjei kontrolu ili nagraditi lojalnost, s istim stvaranjem zaliha i
pekulacijama, pa i s njemakom verzijom blata (protekcije) iji su opseg povjesniari tek poeli
otkrivati.125 Njemako je gospodarstvo uvijek bilo organiziranije i birokratizirani]e od svojih zapadnih
pandana, pa je prijelaz na dirigirano gospodarstvo bio mirniji i manje neugodan. Istaknuti direktori iz
privatnog sektora preli su na visoke poloaje u novom dravno-stranakom aparatu i usvojili njegove
postavke: Carl Krauch iz 1G Farbena vodio je kemijski program etverogodinjeg plana; Heinrich
Koppenberg, bivi zaposlenik Flicka, vodio je velik dio dravne industrije zrakoplova i aluminija; KarlOtto Saur, Kruppov strunjak za studij vremena i pokreta, postao je 1942. tehniki direktor Speerova
Ministarstva za naoruanje; Paul Pleiger, sitni proizvoa eljeza iz Porajnja, doao je, zahvaljujui
stranci, na elo cijelog carstva Reichswerkea.126 Neformalne strukture suradnje i razmjene koje je
stvorilo novo gospodarsko okruenje nisu imale mnogo veze s istisnutim trinim mehanizmima ili
kapitalistikim koristoljubljem. To su bila lana trita stvorena radi uinkovitijeg planiranja i
odreivanja prioriteta. Kao u Sovjetskom Savezu, svaka inicijativa povezana s ponovnom uspostavom
klasine trine racionalnosti nailazila je na snaan otpor. Kada su se elnici rurske industrije eljeza i
elika sastali u ljeto 1937. kako bi raspravljali o svojem protivljenju eksploataciji skuplje domae
rudae, koju je zagovarao Reichswerke, Goringova obavjetajna sluba snimila je njihove sastanke
ureajima za prislukivanje. Goring je svima, osim jednom sudioniku, uputio telegram i u njemu
zaprijetio progonom zbog sabotae; jedinom izuzetku ponudio je "mastan" ugovor.127
Naposljetku, ijedno i drugo dirigirano gospodarstvo oslanjalo se na prisilu kako bi ograniilo prirodnu
sklonost svojega stanovnitva prema vlastitom gospodarskom blagostanju na tetu dunosti prema
diktatorskoj dravi. Dirigirana gospodarstva bila su prije svega sustavi
434
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
moi, i njihovi su naputci, planovi i propisi imali zakonsku snagu. "Svaka dravna direktiva operativni je
nalog koji se mora bezuvjetno izvriti", najavio je tuitelj na procesu skupini sovjetskih gospodarskih
rukovodilaca tijekom istke; "samo potpuno izvrenje naloga i disciplina mogu osigurati potpunu
pobjedu u bitki za socijalistiko gospodarstvo".128 Pojam gospodarske sabotae bio je ugraen u
sovjetski Kazneni zakonik iz 1926., cl. 58, st. 14. Svaki nemar ili ometanje procesa proizvodnje i
raspodjele dobara smatrao se kontrarevolucionar-nim zloinom, koji se kanjavao u rasponu od
jednogodinjeg zatvora do strijeljanja ("najvie mjere drutvene zatite").129 Tijekom prvoga
petogodinjeg plana doneseni su i zakoni protiv proizvodnje nekvalitetne robe, nesavjesnog vrenja
dunosti u trgovinama i krade, s logorskim kaznama od pet do deset godina.130 Poslije rata,
gospodarski su uvjeti bili tako loi da je gospodarski kriminalitet postao stvarnost za milijune gladnih
sovjetskih graana. Komesarijat za pravosue pokrenuo je 1945. kampanju protiv "pljakaa
socijalistike imovine", ali je broj kraa sljedee godine porastao gotovo za etvrtinu. Na Staljinov
zahtjev, 4. lipnja 1947. objavljen je novi drakonski zakon protiv gospodarskog kriminala, pa je broj
osoba osuenih na logorsku kaznu dulju od est godina porastao sa 44.552 u 1946. na etvrt milijuna

sljedee godine. Od 1947. do 1952. milijun i pol Rusa otpremljeno je u logor zbog krade.131 Veina
uhienih postali su zloinci iz istog oaja, kao, primjerice, radnica iz lenjingradske tvornice gume koja
je osuena na deset godina logora zbog krade triju pari cipela.132 Predsjednik Sovjetskoga vrhovnog
suda izrazio je miljenje kako takvi zloini odraavaju "preivjeli kapitalizam u svijesti naega
naroda".133 Nita se u tom omjeru nije dogaalo u Njemakoj, ali su se imperativi gospodarskog
plana iskoritavali kao oblik drutvene kontrole. Nitko nije mogao izbjei nametljive zakonske zahtjeve
za otpad i recikliranje, kao i upornu promidbu za kupnju njemake robe. Zbog prioriteta "nacionalnih
zadaa" na tetu zadovoljavanja potroaa svako negodovanje zbog nestaica ili kvalitete
predstavljalo je potencijalnu izdaju. Tijekom etverogodinjeg plana objavljeno je mnogo zakona koji
su kriminalizirali gospodarske prekraje i predviali isti raspon kazni kao u Sovjetskom Savezu. Zakon
protiv gospodarske sabotae objavljenje 1. prosinca 1936. Svaki njemaki graanin koji "nanosi
435
DIKTATORI
ozbiljnu tetu njemakom gospodarstvu" mogao je biti "kanjen smru", a njegova imovina
zaplijenjena.134 Crna burza, krijumarenje, devizne prijevare pa i neovlateno poveanje cijene bili su
kanjavani dugim zatvorskim kaznama ili pogubljenjem kao primjeri - kako je to bilo formulirano u
zakonu - "iste sebinosti". No zakoni su se primjenjivali umjereno. Tako je, primjerice, povjerenik za
cijene otkrio da su jednostavne prijetnje protiv dvaju poduzetnika, objavljene u tisku kada su zakoni o
cijenama prvi put uvedeni 1936., bile posve dovoljne u smislu "odvraanja", pa nije stoga bio potreban
nikakav daljnji "spektakularni postupak" sve do 1945.135 U Njemakoj je primjerno kanjavanje
poduzetnika, trgovaca i radnika doista smanjilo broj kaznenih djela odreenih novim zakonima o
gospodarskom kriminalitetu. No u Sovjetskom Savezu strah od kazne ili sramota zbog nje nisu nikada
dovoljno poticali na poslunost.
Jedna od mnogih rtava gospodarske prisile bilo je naelo vlasnitva imovine. To pitanje nije bilo
ogranieno samo na Sovjetski Savez kako bi se moda pretpostavljalo. Ni u jednoj ni u drugoj diktaturi
privatna imovina nije bila nepovredivo pravo, ve se smatrala povlasticom steenom pripadnou
drutvu. Nacionalsocijalizam je od nacionalistikih teoretiara prava posudio zamisao o "germanskom"
zakonu o imovini. Otto Ohlendorf je 1935. objanjavao kako privatna imovina ne podrazumijeva
liberalni pojam "neogranienog posjedovanja nekog dobra" ve, umjesto toga, "obvezu prema
zajednici" odnosno starateljstvo na dobrobit svih.136 Sovjetsko zakonodavstvo razlikovalo je privatnu i
osobnu imovinu. Privatna imovina bila je doputena prema Graanskom zakoniku iz 1923., jer je bila u
skladu s Novom ekonomskom politikom. S ukidanjem NEP-a pojam imovine promijenjen je u pojam
"osobnog posjedovanja" te je kao takav ugraen u Ustav iz 1936. Imovina u tom smislu bila je
opravdana kao izvedenica socijalistike imovine, steene socijalistikim radom i stoga potvrene
svojim kolektivistikim karakterom; vlasnici obrtnikih radionica i malobrojnih seljakih posjeda nisu
uivali nikakvu ustavnu zatitu jer su se ti obrti i posjedi smatrali privatnom a ne osobnom
imovinom.137
Sve do danas zadrao se uporni mit daje sva imovina u Sovjetskom Savezu bila u dravnom
vlasnitvu. U okviru petogodinjih planova drava je samo eliminirala privatnu imovinu koja je
podrazumijevala
436
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
eksploataciju rada drugih osoba. Kreditne banke, seljaki posjedi, trgovine i veina obrta preli su
nakon 1929. u drutveno vlasnitvo u obliku kolhoza ili proizvoakih zadruga, no drava je bila njihov
vlasnik samo "posredno". U staljinistikom sustavu jo je ostalo privatnog vlasnitva, privatne trgovine
i osobne imovine. Prema Zakonu o seljakim posjedima iz 1935., radnici u kolhozima imali su pravo
na jednu esticu, koju su mogli sami obraivati i prodavati proizvode na slobodnom tritu. Ve 1950.
vie od 50% vrijednosti sovjetskih poljoprivrednih proizvoda potjecalo je s privatnih okunica punih
domaih ivotinja, peradi, voaka i povrtnjaka.138 Jo 1939. bilo je vie od milijun samostalnih
obrtnika koji su preivljavali kao privatni proizvoai na rubovima podrutvljenog gospodarstva.
Zabrana ulinih trgovina i trnica nije djelovala, pa se velik dio trgovine obavljao u neslubenim i
statistiki nevidljivim ulinim kioscima i trnicama, koji su tridesetih i etrdesetih godina nicali diljem
Sovjetskog Saveza.
Svi su imali pravo na privatnu imovinu osim privatnih proizvoaa. Ta je imovina mogla biti u raznim
oblicima, pa se strogo pazilo da ta jezgra privatne imovine ne preraste u kapitalistiku tvornicu. Prema
Ustavu iz 1936. seljaci su mogli posjedovati poljoprivredne alate za obradu svojih estica; ljudi su
mogli posjedovati stan ili kuu uz dozvolu lokalnog sovjeta, ali povrina nije smjela prelaziti 60
etvornih metara; u veini sluajeva bila je doputena i rasprostranjena daa. Graani su mogli
posjedovati dravne obveznice, premda je do njih bilo teko doi, a poslijeratna revalorizacija valute
1947. znatno je smanjila njihovu vrijednost.139 Smjela su se nasljeivati i dobra, premda vlasti nisu

doputale stjecanje bogatstva. Prema prvim poslijerevo-lucionarnim propisima obitelj zaposlenog

mukarca mogla je naslijediti alat, kuu i dobra do 10.000 rubalja, ali se nakon 1922. na ostavtinu
plaao visok porez na nasljedstvo, i to do 90% na (vjerojatno) rijetke ostavtine vrjednije od pola
milijuna rubalja. Tridesetih i etrdesetih godina porez na nasljedstvo je smanjen, a od 1945. dobra su
mogle naslijedivati i osobe koje se nisu ubrajale u neposredno domainstvo preminule osobe. Porez
na nasljedstvo nije se plaao na obveznice i gotovinske pologe.140 No sve to nije obogatilo sovjetske
graane niti ih je oslobaalo od opasnosti izvlatenja. Zakoni su obi437
DIKTATORI
no predviali konfiskaciju cjelokupne imovine kao kaznu za ozbiljne zloine, za sve tee politike
delikte i za dezertiranje. Usprkos tome, osobna i privatna imovina odrale su se u granicama koje je
odreivala drava. Slobodno raspolaganje dobrima cvalo je izvan preteno drutvenog sektora jer nije
ozbiljno ugroavalo politiki sustav.
Odrao se i mit o mjestu imovine u nacionalsocijalistikom sustavu. Obino se pretpostavlja da se
opstankom privatne imovine njemaki sustav razlikuje od svakog oblika socijalistikog gospodarstva.
Iako je oito da su oblici privatnog vlasnitva preivjeli u Treem Reichu, naglo se irilo dravno
vlasnitvo, dok je naelo slobodnog raspolaganja imovinom ogranieno koncepcijom starateljstva.
Drava je ve 1933. svojatala znatne dijelove proizvodnog gospodarstva, ali se zatim od
1933. do 1939. udio drave poveavao iz godine u godinu. Na dravnu potronju otpadalo je 1929.
godine 27% nacionalnog proizvoda, dok je 1938. udio narastao na 36%. U desetogodinjem razdoblju
od 1933. do 1943. imovina dravnih poduzea podvostruila se i dosegla vie od 4 milijarde maraka;
samo broj dravnih poduzea, medu kojima su mnoga bila iz vojne industrije, poveao se na 531.141
Golema tvornica Volkswagen bila je u dravnom vlasnitvu kao i kompleks Rtichswerke. Hitler je na
stranakom kongresu 1937. objavio da e se privatno vlasnitvo tolerirati sve dok je sukladno ciljevima
reima; u suprotnom, intervenirat e drava.142 Cilj nacional-socijalistikog gospodarstva nije bila
korist za privatni kapital - kao ni u sovjetskom gospodarstvu.
Ogranienja slobodnog raspolaganja imovinom takoer su se nametala iz nacionalnih ili politikih
razloga. Prema odredbama Zakona o ogranienom raspolaganju naslijeenih poljoprivrednih posjeda
(Erbhofgesetz) iz 1934. seljaci nisu mogli slobodno raspolagati naslijeenim posjedima, a nestrunim
ili politiki nepodobnim seljacima mogla se i potpuno oduzeti imovina. Zakon o dividendama iz
1934. ograniavao je dobit i dividende na najvie 6%, a poduzea su morala reinvestirati svaki viak ili
ga ustupiti dravi. Kapital se nije smio slobodno prenositi u inozemstvo, a njegovo koritenje u
Njemakoj ograniavao je Nadzorni ured za kreditne poslove (osnovan u prosincu 1934.), koji ga je
usmjeravao na odreene nacionalne zadae a ne na najrentabilnije djelatnosti. Kao u Sovjetskom
Savezu,
438
DIRIGIRANO GOSPODARSTVO
politiko protivljenje moglo je biti kanjeno izvlatenjem. Vlasnitvo zatoenih komunista moglo se
zaplijeniti. Fritz Thyssen nije prekrio nijedan zakon kad je pobjegao u vicarsku, ali je reim njegov
in smatrao sabotaom, pa je najprije privremeno zaplijenio, a zatim nacionalizirao njegovu cjelokupnu
imovinu.143 Izvlatenje je najvie i najnasil-nije pogaalo njemake idove, iju su imovinu plijenili ili
kupovali po mnogo nioj cijeni ili zadravali kao jamstvo protiv iseljavanja.144 irenje drave izvan
prvobitnih granica Njemake povealo je mogunost daljnjeg otimanja i izvlatenja dobara, imovine i
radne snage. Privatno vlasnitvo nije nikada bilo zapreka za grabe nacional-socijalistike drave. I
Hitlerovo poimanje ekonomike temeljilo se na ideji da se blagostanje jedne nacije moe osigurati samo
otimanjem imovine druge nacije. Iako drava nije neposredno ugroavala imovinu veine Nijemaca,
naelo imovinskih prava i sigurnost privatnog vlasnitva krili su na mnogo naina rasni ili nacionalni
prioriteti reima. Koncepcija staratelj stva pruala je dravi neograniene mogunosti nametanja
nacionalnih prioriteta kad god joj je to odgovaralo.
Obnova i kontrola sovjetskog i njemakog gospodarstva u razdoblju od nekoliko godina bila je jedan
od glavnih ciljeva jedne i druge diktature. Obeano komunistiko drutvo nije se moglo sagraditi bez
gospodarske preobrazbe niti se moglo dobro zatititi bez monoga vojnog establimenta. Preporod i
imperijalistika ekspanzija Njemake bili bi nezamislivi bez mobilizacije znaajnog dijela nacionalnog
gospodarstva. Meutim, zbog inzistiranja na prvenstvu politike oba su reima morala mobilizirati i
usmjeravati gospodarske sustave goleme veliine, raznolikosti i sloenosti. Preustroj se mogao postii
samo suspendiranjem trita i znatnim jaanjem prisilnih ovlatenja drave. Uski, produkcionistiki
pogled na ekonomiku to su ga poticali i Hitler i Staljin nudio je jednostavna rjeenja. U stvarnosti je
proces preobrazbe bio nadasve teak. On je potaknuo velike rasprave i ogorenost, inherentnu
neuinkovitost i, u sovjetskom sluaju, izuzetno nasilje prema onim istim mukarcima i enama koji su
se svakodnevno muili kako bi suhoparne dimenzije plana pretvorili u proizvodnu stvarnost. Njemaki

ekonomist Arnold Muller-Armack, jedan od onih koji su tridesetih godina pozdravili zamisao da bi
planiranje moglo izgladiti
439
DIKTATORI
strane posljedice kapitalistikog poslovnog ciklusa, odrekao se 1947. svojih nekadanjih pogleda u
knjizi "Dirigirano gospodarstvo ili trino gospodarstvo". Po njegovu miljenju, europsko iskustvo iz
tridesetih godina pokazalo je da su se eksperimenti s upravljanjem nacionalnim gospodarstvom koji su
odbacili mehanizam slobodnog formiranja cijena, a to su uinili i Njemaka i Sovjetski Savez,
neizbjeno pretvarali u "mehanizam moi autoritarne drave" ija je svrha bila "maksimalna
mobilizacija gospodarskih resursa" radi postizanja politikih ciljeva. Logini ishod bilo je ukidanje
potronje u korist drave; potroa je postao "beznaajan lik". Mladi sovjetski ekonomist N. Sazonov
napisao je 1943. doktorsku disertaciju pod naslovom "Uvod u teoriju gospodarske politike", u kojoj i on
tvrdi daje sovjetski potroa trajno kanjavan odsutnou slobodno odreenih cijena i nezavisnog
trita rada i trgovine. Centralni komitet osudio je tezu kao poziv na ponovnu uspostavu kapitalizma,
pa se Sazonov morao javno odrei svojih gledita.140
Logika dirigiranih gospodarstava temeljila se na ukidanju formalnih trita i ogranienju privatne
potronje. Po takvim uvjetima Sovjetski Savez nije bio dokazivo socijalistiki, ali oito nije bio ni
kapitalistiki. Nacionalsocijalistika Njemaka nije bila u uobiajenom smislu kapitalistika, ali nije bila
ni sustav koji bi se mogao opisati kao marksistiki. Thyssen i Kravenko su s pravom smatrali oba
sustava hibridi-ma. Dirigirana gospodarstva bila su prije svega sredstva za postizanje odreenih
politikih ciljeva, iji su utopijski karakter odreivale politike ambicije obiju diktatura, a ne
prevladavajui nain proizvodnje.
440
11
Vojne supersile
"Kao 1914., zagovornici ratobornog imperijalizma, zagovornici rata i osvete izbijaju u prvi plan.
Dogaaji oito najavljuju novi rat."
Josif Visarionovi Staljin, Referat na 17. kongresu KPSS-a 1934.1
"Njemaku e, kao uvijek, morati smatrati aritem obrane zapadnog svijeta od napada boljevizma.
Ovim redcima htio bih samo izraziti svoje uvjerenje kako se ta kriza ne moe niti e se moi izbjei.
Opseg razvoja naih vojnih resursa stoga mora biti to vei i to bri."
Adolf Hitler, kolovoz 1936.2
I Hitler i Staljin predviali su veliki rat izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza. Kao i mnogi drugi
Europljani, Hitler je smatrao boljevizam glavnom opasnou za opstanak zapadne civilizacije; Staljin
je vjerovao da e imperijalistike sile neizbjeno krenuti u nove ratove za trita i sirovine te da je
Njemaka pod Hitlerom najopasniji i naj-grabeljiviji imperijalist. Oba su diktatora htjela poto-poto
izbjei poraz. Boljevika pobjeda, smatrao je Hitler, bila bi za Europu gora od pada Rimskog
Carstva.3 Imperijalistiki rat bio je za Staljina kontrarevolucija, gubitak svega to se postiglo od 1917.
Budui da su oba diktatora smatrali rat neizbjenom povijesnom nudom, naoruavali su se jedan
protiv drugoga. U tom su procesu Njemaka i Sovjetski Savez - pod diktaturom - postale vodee vojne
supersile na svijetu.
Rat je bio jedan od od glavnih elemenata u svjetonazoru obaju diktatora. Obojica su doivjela etiri
godine ratovanja, ali ne na isti nain. Hitlerov vatreni, mesijanski nacionalizam rodio se na francuskoj
fronti od 1914. do poraza Njemake 1918. Staljin je taj rat pratio izdaleka,
441
DIKTATORI
iz sibirskog izgnanstva, jer ga kao preopasnog radikala nisu unovaili u carsku vojsku; njegovo je
ratno iskustvo oblikovao estoki etverogodinji graanski rat poslije boljevike revolucije. Za Hitlera
je rat bio nerazdvojiv od borbe za nacionalni opstanak koju je elio voditi. "Ono to je konano odluno
u ivotu jednog naroda", pisao je u drugoj, neobjavljenoj knjizi, "jest volja za samoouvanjem."
Ratovanje je "posve u skladu s prirodom", tvrdio je, poeljno radi sebe Jkako bi narod ostao snaan i
zdrav.4 Deset godina poslije, na vlasti, pratio je ljetne manevre njemakih oruanih snaga. Dok je
odlazio s poligona, oito ushien, objavio je pratiocima daje Clausewitz imao pravo: "Rat je otac svih
stvari; svaka generacija mora jednom ratovati."5 x
Staljinov pogled na rat oblikovala je Lenjinova tvrdnja da su rat i revolucionarna politika nerazdvojni u
moderno doba. "Iz sveopeg unitenja uzrokovanog ratom", pisao je Lenjin 1920. godine, "izrasta
svjetska revolucionarna kriza, koja moe zavriti samo proleterskom revolucijom i njezinom
pobjedom."6 Tijekom dvadesetih i tridesetih godina partija je uporno tvrdila kako e ponovno izbiti
imperijalistiki ratovi, koji e pruiti konanu priliku za dovrenje revolucionarne preobrazbe
suvremenog svijeta. U pismu upuenom Maksimu Gorkom 1930. Staljin objanjava kako se "pitanje

rata ne moe odvojiti od politikih pitanja, jer rat je izraz politike. Stoga smo mi za oslobodilake,
antiimperijalistike, revolucionarne ratove, premda ni oni nisu izuzeti od strahota i krovoprolia ve,
naprotiv, obiluju njima."7 Mnoga ratna strahovanja, koja je sovjetsko rukovodstvo poticalo od
graanskog rata do njemakog napada 1941. nisu bila samo izraz paranoje nego i sredinji element u
revolucionarnoj ideologiji lenjinizma. Staljinovo iskustvo iz graanskog rata, u kojemu je bio
predstavnik partije u nekim kljunim kampanjama, usadilo je u njegova razmiljanja oitu vezu izmeu
revolucionarne pobjede i beskompromisnog nasilja, s dubokim posljedicama za sovjetsko drutvo.
Zapadna intervencija tijekom graanskog rata pokazala je da imperijalizam nee nikada dopustiti
Sovjetskom Savezu neometan napredak. Staljin je bio jedan od najglasnijih i najzlokobni]ih proroka. U
najpoznatijoj ratnoj histeriji, u ljeto 1927., Staljin je objavio kako je nedvojbeno da ih "eka novi
imperijalistiki rat: stvarna opasnost od rata openito, i posebice od rata protiv Sovjetskog Saveza".8
442
VOJNE SUPERSILE
Ipak, postoji jedna stvarna razlika izmeu Hitlerova i Staljinova pogleda na rat. Hitler je udio za ratom,
ne samo radi osvete zbog poraza 1918. i kazne nametnute mirovnim sporazumom, ve zato to je rat
definitivno opravdavao njegovo samozvano diktatorsko poslanje - oblikovanje snane nove njemake
zajednice koja e moi osnovati i obraniti novo carstvo i ubiti idovsko-boljevikog zmaja. Rat je za
njega bio nudan in povijesne obnove i otkupljenja. Za Staljina rat su nametali drugi radi unitenja
mlade socijalistike drave, pa je odgovarajui stav bila obrana. Usprkos svim pokuajima kojima se
htjelo pokazati kako je Staljin tridesetih i etrdesetih godina planirao revolucionarne osvajake ratove,
postojei dokazi i dalje pokazuju da je Staljinov stav bio usredotoen na obranu i odgovor na rat.
Sovjetskom Savezu odgovarali su ratovi izmeu imperijalistikih drava, pa je stoga u kolovozu 1939.
radije potpisao Sovjetsko-njemaki pakt o nenapadanju, koji se u svakom pogledu protivio logici
sukoba izmeu komunizma i faizma, umjesto da zajedno sa zapadnim silama odabere borbu protiv
Njemake. Potkraj dvadesetih godina sovjetsko je rukovodstvo ak spekuliralo o buduem ratu izmeu
dviju glavnih kapitalistikih sila, Velike Britanije i Sjedinjenih Drava; u usporedbi s tim ratom, tvrdilo
se, Prvi svjetski rat "nalikovat e na djeju igru".9
Ti razliiti stavovi - jedan agresivan i grabeljiv, drugi obramben -proizveli su tridesetih godina slinu
reakciju, jer su i u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu prevladale vojne pripreme i paravojna
mobilizacija drutva. Obje su diktature bile proete duhom opeg militarizma, koji je podupirao goleme
programe vojnih priprema nametnute u tom razdoblju. Stoga se Hitler i Staljin nisu sluajno pojavljivali
u javnosti u jednostavnim vojnikim odijelima. Staljinova vojnika bluza s visokim ovratnikom, bez
ukrasa i gajtana, i izme do koljena nalikovale su na novu uniformu sovjetske vojske. Hitler je nosio
jednostavnu smeu SA-ovsku uniformu; ponekad je, u skladu s predodbom vrhovnog narodnog
zapovjednika, birao dotjeraniju odjeu, ali nije bio vojni paun poput Goringa. Oba diktatora namjerno
su odijevala uniformu kao znak svojeg uvjerenja daje revolucionarni rat ili borba za opstanak nacije u
odreenom smislu trajno stanje.
-Nije sluajno ni to to su oba diktatora preuzela vrhovno zapovjednitvo oruanih snaga - Hitler u
veljai 1938, Staljin u lipnju 1941.
443
DIKTATORI
Iako se dio razloga moe povezati s nepovjerenjem zbog neovisnosti i ambicija vojne elite u objema
dravama, preuzimanje vrhovnog zapovjednitva bilo je potpuno u skladu sa irim ovlastima obaju
diktatora. To zapovjednitvo nije bilo puka formalnost. Hitler i Staljin preuzeli su vrhovno
zapovjednitvo kako bi vodili glavnu rije u vojnom i stratekom odluivanju i sprijeili druge da
preuzmu tu funkciju umjesto njih. Po logici i jednog i drugog diktatora ni u ratu ni u miru nije moglo biti
zamjenika. Ista logika vrijedila je za opu mobilizaciju u objema zemljama. Zbog izriitog militarizma
obiju diktatura, ratovanje je bila prirodna prerogativa i jednog i drugog vode usprkos njihovu politikom
i civilnom statusu i usprkos injenici to su njihov pogled na rat oblikovali politiki a ne vojni prioriteti.
Tko je dvadesetih godina pratio vojni poloaj Sovjetskog Saveza ili Njemake mogao ih je opisati
samo kao drugorazredne vojne sile. Obje su bile vojno slabe, pa ih je ta slabost privremeno
iskljuivala iz definicije velike sile. Preobrazba od stanja vojne slabosti do statusa supersile ostvarena
je strjelovitom brzinom tridesetih godina, ali sjeme te promjene potjee iz prvih, tekih poslijeratnih
godina.
Njemaka slabost bila je neposredna posljedica poraza 1918. godine. Njemaka je razoruana prema
odredbama Versailleskog sporazuma potpisanog u lipnju sljedee godine. Velika predratna vojska
svedena je na snage za odravanje reda i mira od 100.000 ljudi; to su sve morali biti vojnici s dugim
vojnim rokom kako Njemaka ne bi obuavala vei broj ljudi redovnim izmjenama toga broja. Njemaki
glavni stoer rasputen je, vodee vojne akademije zatvorene su, a vojna infrastruktura - utvrde,
vojarne, aerodromi i skladita unitena ili zatvorena. Njemaka je smjela imati samo ogranienu

koliinu obrambenog oruja: odreeni broj lakih topova i vozila, malu ratnu mornaricu s najvie est
manjih bojnih brodova ili krstarica te trideset pomonih brodova, ali nije smjela imati podmornice i
pomorsko zrakoplovstvo; zrakoplovstvo kao posebni rod vojske bilo je iskljueno. Ministarstvo rata
postalo je Ministarstvo obrane. Smanjene snage prema Sporazumu smjele su obavljati samo dvije
zadae: odravati red i mir te nadzirati njemake granice. Pobjednike drave imale su u Njemakoj
inspektore oruja sve do 1926. radi provjere potovanja Sporazuma, te postrojbe koje su ondje bile
razmjetene do 1930.
444
VOJNE SUPERSILE
Njemake stoerne vjebe odrane poetkom tridesetih godina pokazale su da se Njemaka ne bi
mogla braniti ni od svojih manjih, ali sada jae naoruanih susjeda koji su stvoreni Sporazumom Poljske i ehoslovake. Ni Sovjetski Savez nije mogao poraziti Poljsku. Sovjetska armija pokuala je
1920. iskoristiti uspjeh protiv kontrarevolucionarnih bje-logardijskih snaga pa je prodrla na teritorij koji
je prije pripadao ruskom carstvu, ali sada je pravo na njega polagala Poljska. Poljska armija porazila je
pred Varavom sovjetske snage na elu s Mihailom Nikolajeviem Tuhaevskim, dijelom zbog
pogrene strateke procjene samoga Staljina koji je, kao vojni predstavnik partije, odbio osloboditi
snage pod svojom kontrolom radi potpore ofenzivi. Crvena armija zadrala je kontrolu nad preostalim
dijelom podruja koji je 1924. godine pripojen Sovjetskom Savezu, ali bez nade da e revoluciju
prenijeti u Europu, jer je veina vojnika demobilizirana, pa je od nje ostalo samo 600.000
neorganiziranih vojnika od 5,300.000 koliko ih je sudjelovalo u graanskom ratu. Od 87.000 asnika
obuenih tijekom sukoba, 30.000 je poginulo, a samo 25.000 ostalo je u slubi.10 U sijenju 1924.
osnovana je posebna komisija za ispitivanje obrambenog poloaja Sovjetskog Saveza. Na temelju
nalaza komisija je zakljuila da Crvena armija nije "pouzdana borbena sila".11 Kada je Mihail
Vasiljevi Frunze u sijenju 1925. imenovan komesarom za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu kao
nasljednik Trockoga, uveden je novi Zakon o vojnoj obvezi kako bi se u oruane snage privuklo vie
sovjetskih mladih mukaraca i ena, a poboljana je i obuka asnika te disciplina i opskrba obinih
vojnika. Meutim, borbeni duh bio je i dalje problem u vojsci koja se zbog svojega civilnog karaktera u
graanskom ratu naviknula na familijaran odnos vojnika i asnika te nepotovanje vojnog reda.
Oruane snage nisu znale kakav bi strateki profil trebale usvojiti - osim oite zadae, obrane
revolucionarne drave. Planiranje mobilizacije i kadrovska procjena bili su u povojima. Povrh svega,
bilo je premalo oruja. Zrakoplovstvo je imalo dvadeset pet eskadrila za cijelo sovjetsko podruje, a
kopnena vojska samo dvadeset osam aktivnih formacijski nepopunjenih divizija.12 Tenkova i vozila
bilo je malo, a bili su i zastarjeli. Dvadesetih godina, na prvosvibanjskim paradama Crvena armija se
vozila Crvenim trgom na biciklima.
445
DIKTATORI
Usprkos tome, obje su drave imale dugu i sloenu vojnu tradiciju na koju su se mogle osloniti.
Prisilno razoruanje Njemake dvadesetih godina nije moglo zabraniti bivoj vojnoj eliti razmiljanje o
porazu i njegovim poukama niti o pripremi za dan kada e Njemaka ponovno stvoriti vojni
establiment kakav je imala prije 1918. godine. Jedan od lanova te elite, vojni zapovjednik iz Prvoga
svjetskog rata feldmaral Paul von Hindenburg, izabran je na opim neposrednim izborima za
predsjednika Reicha, pa su konzervativni vojni krugovi poeli razmiljati o mogunostima
ogranienoga, tajnog ponovnog naorua-vanja. U iroj javnosti njemaku vojnu tradiciju odravala je
mrea neformalnih veza, koja se temeljila na milijunima bivih vojnika ukljuenih u veteranske saveze.
U Sovjetskom Savezu nad nove revolucionarne snage nadvila se teka sjena nekadanje carske
vojske. Potkraj graanskog rata otprilike treina asnika Crvene armije bili su bivi specijalci
(voenspeci), asnici carske vojske; i 83% svih zapovjednika divizija i korpusa bili su pripadnici iste
vojske.13 Radikalni boljevici traili su posve milicijski sustav, istinsku "narodnu" vojsku, ali je njihov
zahtjev odbijen, pa je donesena odluka da se stvore profesionalne oruane snage koje e iskoristiti
bogato organizacijsko i dok-trinarno iskustvo predrevolucionarne vojske. U razdoblju od 1920. do
1941. na poloaju naelnika stoera Crvene armije najdue se zadrao bivi carski stoerni asnik
Boris Mihajlovi aponikov: od 1928. do 1931. te ponovno od 1937. do 1940. U meuvremenu je
znatno utjecao na oblikovanje doktrine i ustroja sovjetskih snaga, a nadasve na obnavljanje glavnog
stoera poslije dugog razdoblja revolucionarne odbojnosti prema rangu i autoritetu.14 On je takoer
bio jedan od rijetkih visokih asnika koji su se Staljinu sviali i kojima je vjerovao.
Vojnika vodstva jedne i druge drave sjedinjavala je dvadesetih godina elja za objanjenjem poraza
pretrpljenih u Prvom svjetskom ratu. Razmiljalo se i o nainu kojim bi se izbjeglo ponavljanje takve
sudbine. Odgovori do kojih su doli i jedni i drugi bili su slini: nijedna se strana nije dostatno
pripremila za "totalni rat", kako se on sada nazivao. Vojna misao prije 1914. nije iskljuivala dugi rat do
iscrpljenja protivnika. Ruski poduzetnik Ivan Stanislavovi Blioh (Bloh) napisao je 1895. popularnu

raspravu o buduem ratu, u kojoj je izrazio miljenje da e se sukobi izmeu modernih industrijskih
dra446
VOJNE SUPERSILE
va neizbjeno izroditi u brutalnu tunjavu koja e neizbjeno biti destruktivna i skupa, pa e ratovi biti
praktiki nezamislivi. Ta je rasprava 1899. prevedena na njemaki.15 Njemaki vojni mislioci bili su
podijeljeni: jedni su zagovarali jednu, brzu i odlunu bitku koja e unititi protivnika, dok su oprezniji
nazirali u modernom naoruanju mogunost voenja rata do iscrpljivanja neprijatelja.16 Meutim,
1914. godine i ruska i njemaka vojska htjele su sukob koji e brzo zavriti i odluujue bitke. Umjesto
toga, uslijedio je dug i razoran rat. Poslije raspada ruskih ratnih djelovanja u revoluciji 1917. slijedio je
slom njemake obrane. Autopsija poraza u jednoj i drugoj dravi usredotoila se na neuspjeh u
odravanju pozadine i na neshvaanje injenice kako se moderno ratovanje ne svodi samo na vojsku
nego ukljuuje i cijelo drutveno i gospodarsko tkivo zaraene strane.
Taje spoznaja oblikovala cijelo razdoblje vojne obnove u medurat-nim godinama. U njemakim vojnim
krugovima prevladavala je koncepcija totalnog rata. General Erich von Ludendorff, rukovodea linost
u operacijama njemake kopnene vojske do 1918., skovao je izraz totaler Krieg (totalni rat) u
memoarima objavljenima poslije rata. Za razliku od ranijih ratova, tvrdio je, moderni se rat odnosi na
temeljno pitanje - opstanak ili unitenje drave. Drava stoga mora "staviti svoje psihike, moralne,
fizike i materijalne snage u slubu rata".17 General Wilhelm Groener, ministar obrane u Weimarskoj
Republici od 1928. do 1932., oblikovao je stav prema ratu koji je odraavao promjenu drutvene i
gospodarske stvarnosti u prilog "industrijaliziranom" ratu i masovnim oruanim snagama. "Treba
organizirati cijelu snagu naroda za borbu i rad", pisao je u memorandumu o njemakoj stratekoj
budunosti, dodajui kako se rat sada vodi za "budunost rase".18
Sovjetska razmiljanja o ratu temeljila su se na slinim zakljucima o razlozima poraza carske drave
1917. i komunistike pobjede u graanskom ratu 1920. "Za ispravno voenje rata", tvrdio je Lenjin,
"potrebna je snana i organizirana pozadina";19 rat se vodi za opstanak revolucije. Sovjetski
rukovodioci oduvijek su smatrali da e se rat morati voditi s cijelim sovjetskim drutvom i
gospodarstvom u nepokolebljivoj obrani socijalistikih prava vojnika i radnika. Kada je aponikov
1927. objavio studiju o novom glavnom stoeru Crvene
447
DIKTATORI
armije, tvrdio je kako e budui ratovi biti golemi sukobi s masovnom mobilizacijom, koji vie nee biti
odgovornost oruanih snaga: "Priprema rata i sam rat stvar je drave. Danas strategija obuhvaa i
primjenu oruanih snaga i sve druge resurse drave."20 Tada se u Sovjetskom Savezu ve naelno
prihvaala postavka kako e rat protiv imperij alistiko-kapitalistikih drava biti dug, velik i
gospodarski iscrpljujui. "Cjelokupna industrija", pisalo je u jednom izvjetaju 1927., "mora usmjeriti
svoje napore na podmirivanje ratnih potreba." Usprkos njegovu konanom neuspjehu, njemako vojno
dirigirano gospodarstvo, uvedeno poslije 1914., preuzeli su u Sovjetskom Savezu kao uzor.21 Kao
vrlo mladi naelnik glavnog stoera Tuhaevski je 1926. naredio svojim suradnicima da izrade
sveobuhvatnu studiju o' prirodi modernog industrijaliziranog sukoba. Ta je studija pod naslovom
"Budui rat" na 735 stranica objavljena u svibnju 1928. Njezina sredinja preporuka odnosila se na
poeljnu pripremu industrije i radnika na opu vojnu mobilizaciju znatno prije poetka sukoba.22
Dvadesetih godina u jednoj i drugoj dravi poele su pripreme za mogui drugi totalni rat. U Njemakoj
se to moralo raditi u tajnosti. Godine 1925. osnovano je naizgled bezazleno "Statistiko drutvo" koje
je prikrivalo mreu veza uspostavljenih izmeu vodeih vojnih linosti i njemake industrije radi
uvoenja njemakih poduzetnika u razmiljanje o totalnoj mobilizaciji i gospodarskoj fronti u ratu. Ve
poetkom tridesetih godina njemaki vojni establiment polako je infiltrirao ideje i pojedince u civilna
ministarstva kako bi se time stvorio kostur za buduu mobilizaciju pozadine. Kako bi izbjegla
nepopustljiva ogranienja glede razvoja oruja nametnuta Versailleskim sporazumom, njemaka je
vojska donijela radikalnu odluku o suradnji s Crvenom armijom na sovjetskom tlu, daleko od
saveznikih veri-fikacijskih ekipa. Prema meunarodnom sporazumu sklopljenom u Berlinu 1926.
godine, njemake su snage smjele osnivati centre za istraivanje tenkova, kemijskog oruja i
zrakoplova u Sovjetskom Savezu. Nakon toga uslijedile su redovite razmjene kadrova. Sovjetski
asnici pohaali su stoerne teajeve u Njemakoj, na kojima .su raspravljali o sloenim zamislima u
voenju totalnog rata; njemaki asnici, putujui incognito u civilnim odijelima, vodili su eksperimente,
u spartanskim bazama razasutima po sovjetskim stepama, s orujem
448
VOJNE SUPERSILE
kojim e poslije predvoditi njemaki napad u istom sumornom krajoliku 1941. Obje su strane oprezno
suraivale, moda svjesne da bi jednoga dana mogle iskoristiti steeno znanje jedna protiv druge.

Tajna suradnja zavrila je tek kada je Hitler postao kancelar 1933.23

Velike i sustavne pripreme za voenje totalnog rata postale su realnost tek s nastupom diktature.
Hitler i Staljin odigrali su glavnu ulogu u preobrazbi svojih drava u vojne supersile u manje od deset
godina. Iako su to inili iz razliitih razloga, i jedan i drugi diktator dijelili su miljenje svojih oruanih
snaga kako e budui sukob izmeu velikih drava zahtijevati cjelokupne vojne, drutvene i
gospodarske resurse drave. Njihova spremnost da prihvate stranu cijenu totalnog rata odraavala je
narav uloga - a to je po njihovu miljenju bio njemaki nacionalni opstanak sjedne strane, budunost
sovjetske revolucije s druge.
Hitlerov pogled na rat kakav bi Njemaka morala voditi oblikovala je njegova tvrdnja kako je rat u
funkciji borbe za rasnu prevlast i nacionalnu afirmaciju, borbe koju zastupa njegova diktatura. Ta je
koncepcija u osnovi bila i gospodarska, i drutvena i vojna. U svojoj tzv. "Drugoj knjizi" Hitler polazi od
pretpostavke da je cjelokupna povijest "tijek borbe naroda za opstanak". Borba se, nastavlja Hitler,
odnosi uglavnom na pristup gospodarskim resursima i prisvajanje teritorija koji odgovara veliini
nacije. Rat je "konano oruje kojim se narod bori za kruh svagdanji". Na krizu rase koja je uslijedila
nakon ogranienja nametnutih Versailleskim sporazumom Hitler odgovara obnovom "unutarnje snage"
njemakog naroda pa prijelazom na vojne pohode radi stjecanja potrebnih resursa. To je znailo
mobilizaciju, ali ne samo vojnih snaga ve "cjelokupne snage naroda". Veliki dravnici, zakljuivao je,
nisu se nikada mogli zadovoljiti "ogranienim pripremama za rat".
Rat je sastavni dio "temeljnoga, osnovanog, trajnog razvoja naroda".24 Kada je osam godina poslije,
tada ve na vlasti, napisao memorandum na temelju kojega je nastao etverogodinji plan, tvrdio je
kako vojne pripreme za rat moraju biti opsene i vanije od svega ostalog. Vojska koju je Hitler
predviao morala je biti "najbolja vojska na svijetu", a opseg razvoja njemakih resursa za rat "mora
biti sto vei i bri" (kurziv u izvorniku). Zahtjevi priprema za rat moraju odreivati gospodarske i
drutvene prioritete: "Sve su ostale elje nevane.25
449
DIKTATORI
1 Staljinov pogled na rat temeljio se na gospodarstvu, i to ne samo zbog marksizma. Kada se u
svibnju 1935. obratio asnicima koji su zavrili akademije Crvene armije, rekao im je kako je Sovjetski
Savez bio suoen s kritinim izborom - ostati u srednjovjekovnom mraku sitne proizvodnje i primitivne
tehnologije ili razviti modernu teku industriju kao osnovu za obranu revolucije. Sredstva iskoritena za
stvaranje modernog gospodarstva i sovjetske vojne snage, podsjetio ih je, mogla su se upotrijebiti za
poboljanje svakodnevnog ivota sovjetskih graana:
"No s takvim 'planom' ne bismo danas imali metalurgiju niti strojogradnju, ni traktore i automobile,
zrakoplove i tenkove. Nali bismo se nenaoruani pred stranim neprijateljima. Potkopali bismo temelje
socijalizma u svojoj zemlji. Postali bismo sunji buroazije."26
Odluka o povezivanju gospodarske modernizacije Sovjetskog Saveza s vojnom sposobnou obrane
revolucije potjee iz prvih dana prvog petogodinjeg plana 1927.-1928. No kritina je prekretnica
nastupila 1932.-1933. kada je Staljin, poto je isprva podravao umjereniju vojnu ekspanziju tempom
koji bi gospodarstvo moglo izdrati, potpuno prebacio naglasak na programe opsene militarizacije i
na za to potrebni gospodarski preustroj. U govoru na sastanku Centralnog komiteta 1933. Staljin je
naglasio kako se proizvodna kampanja temelji na obrani revolucije: "Stoga je partija morala potaknuti
zemlju kako bismo u SSSR-u stvorili osnovu industrijalizacije, koja je temelj nae moi".27
Razlog promjene poetkom tridesetih godina nije posve jasan. Kada je Tuhaevski 1930. na temelju
studija u knjizi Budui rat predloio golem program ponovnog naoruanja - kopnenu vojsku od 260
divizija, 40.000 zrakoplova, 50.000 tenkova - kao osnovu za masovno industrijalizirano ratovanje,
Staljin ga je odbacio kao nerealni "crveni militarizam".28 No godinu dana poslije Staljin je postavio
Tuhaevskog na poloaj naelnika za naoruanje, pa su izraeni novi opseni planovi za ponovno
naoruanje Sovjetskog Saveza. U drugom petogodinjem planu vojni izdatci naglo su se poveali, iako
je njihov puni iznos prikriven - kao kod Hitlerovih prvih planova za ponovno
450
VOJNE SUPERSILE
naoruanje - friziranjem prorauna. Vojni izdatci 1931. iznosili su 1,8 milijardi rubalja, 1932. dosegli su
4 milijarde, a 1936. godine 14,8 milijardi.29 Takav opseg ponovnog naoruanja zahtijevao je daljnje
jaanje proizvodnje strojeva i sirovina te vie razine ulaganja u strojo-gradnju i proizvodnju bazinih
kemikalija. Jedno od objanjenja za tu promjenu prioriteta jest sve gora meunarodna situacija poslije
japanskog napada i okupacije Mandurije 1931. godine. Japan je bio estoki protivnik komunizma i
drava s imperijalistikim ambicijama i velikim oruanim snagama; s osvajanjem Mandurije dobio je
dugu zajedniku granicu sa Sovjetskim Savezom. Ponovno se pojavio strah da bi imperijalistike sile
na istoku i zapadu mogle iskoristiti rat protiv Sovjetskog Saveza kao nekakav oblik upravljanja krizom
tijekom svjetske gospodarske depresije. Time se, primjerice, moe objasniti odluka o premjetanju

velikog dijela nove teke industrije, donesena u okviru drugog petogodinjeg plana, u sigurnija
podruja u srednjoj Rusiji, i odluka o stvaranju obrambenih tampon zona du osjetljivih granica
Sovjetskog Saveza, iz kojih je iseljeno stanovnitvo i koje su pretvorene u niiju zemlju sa strogim
sigurnosnim reimom.30 Opasnost od rata bila je za sovjetsko rukovodstvo uistinu realna. Staljin je
prihvatio opu zabrinutost i omoguio donoenje odluke o naglom irenju vojnog sektora.31
Ponovno europsko naoruavanje tridesetih godina obino se opisuje kao utrka izmeu Njemake i
zapadnih sila. Pokretaka sila ponovnog naoruanja bila je zapravo rana verzija hladnog rata, vojna
utrka Njemake i Sovjetskog Saveza. Hitlerov memorandum iz 1936. poinje spominjanjem "opasnog
razmjera" razvoja Crvene armije; Staljin je u izvjetaju na 17. kongresu partije 1934. istaknuo posebnu
opasnost od njemakog faizma i njegove promiljene "ratne politike".32 Staljin je sredinom tridesetih
godina smatrao da mu ne prijeti neposredna opasnost od zapadnog imperijalizma, ali je zato opasnost
od njemakoga i japanskog imperijalizma bila sve prisutnija i vea. I Hitler je u svojim vanjskopolitikim
promiljanjima smatrao kako e moi vojno pretei zapadne sile te ih prisiliti da pristanu na reviziju
Versailleskog sporazuma i njemaku dominaciju istone Europe kao jedinog sredstva odvraanja
sovjetskog komunizma od Europe.33 Nije stoga nimalo sluajno to je bombarder velikog dometa, koji
je
451
DIKTATORI
njemako zrakoplovstvo poelo konstruirati sredinom tridesetih godina, nazvan "uralskim
bombarderom".34
Statistiki podatci o naoruavanju u objema dravama tridesetih godina pokazuju opsenu ponovnu
militarizaciju postignutu u doista kratkom razdoblju. Taj proces nije tekao posve glatko. Tempo
njemakog ponovnog naoruanja usporio se 1936./1937. zbog resursa potrebnih za proirenje
industrijske osnove (elik, kemijski proizvodi, alatni strojevi itd.) potrebne za rat. I sovjetska vojna
proizvodnja usporena je 1934.-1936. zbog slinih ogranienja, ali je ipak neumoljivo rasla. Od 1933.
do 1938. Njemaka i Sovjetski Savez troili su otprilike isti iznos za vojne potrebe - 2,9 odnosno 2,8
milijardi funta; dok je Velika Britanija u istom razdoblju potroila samo 1,2 milijarde, a Francuska 1,1
milijardu funta.35 Udio vojne potronje u nacionalnom proizvodu takoer je naglo porastao, pa je
1938. godine dosegnuo 17% u Njemakoj i 13% u Sovjetskom Savezu (vidi Tabelu 11.1). U usporedbi
s cijelim dvadesetim stoljeem to su izuzetni mirnodopski iznosi. Uoi Prvoga svjetskog rata Njemaka
je troila priblino 3% nacionalnog proizvoda u vojne svrhe, a carska Rusija otprilike 5%. ezdesetih
godina dvadesetoga stoljea, tijekom Hladnog rata, vojni izdatci zapadnih zemalja iznosili su
prosjeno 6% nacionalnog proizvoda.36
U naoruanju i ljudstvu i jedan i drugi vojni sustav doivjeli su preobrazbu u odnosu na razmjerno
slabo brojano stanje dvadesetih godina. U Sovjetskom Savezu broj vojnika porastao je sa 562.000
1931. godine na 4,200.000 1940. Njemaka vojska od 100.000 vojnika iz 1933. narasla je do 1939. na
vie od 2 milijuna. Ijedna i druga zemlja imale su jo vei broj rezervista.37 Sovjetska industrija
zrakoplova proizvela je 1931. godine 860 zrakoplova, a 1939. ak 10.382; 1931. proizvedeno je 740
tenkova (od kojih su mnogi bili zapravo oklopna vozila s lakom strojnicom), a 1939. 2.950 tekih
moderno konstruiranih tenkova izvrsnih tehnikih osobina. Proizvodnja topova poveala se sto puta od
1931. do 1939. Velik dio toga poveanja ostvarenje od 1937. do 1939., kada su treim petogodinjim
planom poloeni temelji koji su etrdesetih godina pretvorili Sovjetski Savez u teko naoruanu
supersilu. Vojna proizvodnja stalno je rasla i u Njemakoj poslije 1933., a jo bre 1937./1939. poto
su osigurani industrijski resursi i nova vojna infrastruktura. Dok je 1933. proizvedeno 368 lakih
zrakoplova, njemaka zrakoplovna industrija - s najveim ulaganji452
VOJNE SUPERSILE
Tabela 11.1: Vojni izdatci u Njemakoj i Sovjetskom Savezu 1928.-1939.
Proraunska
Njemaka
Sovjetski Savez
godina
(u milijardama
(u milijardama
reichsmaraka)
rubalja)
1928.
0,75
0,88
1929.
0,68
1,05
1930.
0,67
1,20*
1931.
0,61
1,79
1932.
0,62
4,03"
1933.
0,75
4,30"
1934.
4,09"
5,40*'

1935.
5,49"
8,20
1936
10,27**
14,80
1937.
10,96"
17,47
1938.
17,25
27,04
1939.
38,00
40,88
* Podatak za 1930. je procjena.
*" Podatci obuhvaaju izdatke izvan redovnog prorauna. Posebne mjenice (tzv. "Mefo-mjenice")
pokrivale su dodatne njemake izdatke. Oni su iznosili 2,1 milijardi maraka 1934., 2,7 milijardi 1935.,
4,45 milijardi 1936. i 2,7 milijardi 1937. Sovjetski izdatci za 1932.-1934. ukljuuju dodatna
neproraunska sredstva, koja su ostala tajna, kao i "Mefo-mjenice". Biljeka: Sovjetski budetski
pokazatelji ne odraavaju visoku razinu inflacije. U cijenama za 1937. brojka za 1928. je 1,7 milijardi,
za 1937. 17 milijardi, a za 1940. 45,2 milijardi. U Njemakoj je od 1929. do 1936. dolo do deflacije
cijena, pa su pokazatelji za izdatke u tim godinama vii u realnim jedinicama.
Izvor: R.W. Davies, "Defence spending and defence industries in the 1930s", u J. Barber i M. Harrison
(ur.), The Soviet Defence-Industry Complex from Stalin to Krushchev (London, 2000.); BundesarchivBerlin,R2/21776-81, Reichsfinanzministerium, "Entwicklung der Ausgaben in der Rechnungsjahren
1934-1939", 17. srpanj 1939. Vei iznosi navedeni su u BA R3102/3602, Statistisches Reichsamt, "Die
gesteuerte Wehrwirtschaft 1933-1939", 25. veljae 1947., s. 135, u kojem se izvoru navodi ukupni
iznos za 1932./1933. - 1938./1939. od 57,8 milijardi maraka, za razliku od 49,3 milijarde u evidenciji
Ministarstva financija.
ma na svijetu - proizvela je 1939. godine 8.295 visokokvalitetnih bombardera, lovaca i kolskih
zrakoplova; broj proizvedenih vozila poveao se sa 5.667 1934. na 66.930 1939.38 Prema planovima
donesenima potkraj
453
DIKTATORI
1938. do 1942. trebalo je stvoriti golemo zrakoplovstvo s jezgrom od 4.300 tekih i srednjih
bombardera velikog dometa. Kao voditelj etverogodinjeg plana Hermann Goring je u listopadu 1938.
objavio Hitlerovu odluku da se proizvodnja oruja prosjeno povea tri puta.39 U Sovjetskom Savezu i
u Njemakoj ciljni datum za dovrenje naoruanja bilo je razdoblje 1943.-1945.
Kasnija faza ponovnog naoruanja - i to je znaajno - trebala je osigurati oruje koje e jednoj i drugoj
dravi omoguiti globalni domet. Velikim dijelom tridesetih godina ratna mornarica bila je zanemareno
siroe u jednoj i drugoj dravi. Moderna ratna mornarica s velikim prekooceanskim brodovima bila je
skupa. Sovjetski Savez nije se trudio da obnovi rusku carsku mornaricu nakon 1917., a njemaka
ratna mornarica bila je razoruanjem svedena na smijean ostatak. Kada je poelo opseno ponovno
naoruavanje, ratna je mornarica u jednoj i drugoj dravi dobila samo mali dio poveanog vojnog
prorauna. Ta se situacija promijenila nakon neposredne intervencije jednog i drugog diktatora. Staljin
je potkraj 1935. podrao odluku o stvaranju takozvane "velike prekooceanske flote". Sve do toga
vremena ratna se mornarica bavila samo planiranjem malih pomorskih operacija u Baltikom ili Crnom
moru uz primjenu podmornica i malih brzih brodova. Meutim, sa Staljinovom potporom oivjela je
zamisao o floti velikih povrinskih brodova koja bi mogla intervenirati u istonoazij-skim vodama ili na
Sredozemlju. Planovi su odobreni u svibnju 1936., pa je u sljedee tri godine poela gradnja flote od
dvanaest krstarica, etiri bojna broda i dva bojna krstaa. U kolovozu 1939. planovi su revidirani i
predviena je gradnja jo vee flote od petnaest novih bojnih brodova, esnaest bojnih krstaa i
dvadeset osam novih krstarica; dovrenje je bilo predvieno do 1947. godine, ali kapacitet sovjetskih
brodogradilita, kako se pokazalo, nije bio dorastao tolikom broju.40! Hitler je 1938. poeo razmiljati o
irim stratekim potrebama im Njemaka ponovno stekne status velesile, pa je izradu plana povjerio
asnicima ratne mornarice koji su jo bili skloni tradicionalnoj vojnopomorskoj strategiji s velikih
brodovima. Plan Z (Z za Zid, "cilj") odobren je u sijenju 1939.; predviao je 6 bojnih brodova, 4
nosaa zrakoplova, 8 tekih krstarica i 233 podmornice, koje je trebalo sagraditi u nekoliko stadija do
1949.41
454
VOJNE SUPERSILE
Autori strategije supersile obmanjivali su se i zamislima o interkontinentalnim zrakoplovima za napad
na Sjedinjene Drave. Potkraj tridesetih godina njemaka kompanija Messerschmitt radila je na
projektu bombardera velikog dometa, Me 264, s dometom od 6000 kilometara s jednotonskom
bombom, koji su nazvali "amerikim bombarderom". Potkraj etrdesetih godina poelo se na Staljinov
nalog raditi na projektu bombardera velikog dometa, Mya-4 "Bison" (zapadna klas.), sposoban za
napad na amerike ciljeve iz baza u Sovjetskom Savezu. Meutim, avion nije zadovoljio
specifikacije.42 Staljin se u tom razdoblju ve spremao za nuklearno oruje i hladni rat.

Grubi statistiki podatci o vojnoj proizvodnji ne odaju cijelu priu. U jednoj i drugoj diktaturi razvoj
"vojno-industrijskog kompleksa", kako to danas nazivamo, bio je popraen velikim ulaganjima u ratne
sirovine, primjerice, u elik i kemijske proizvode, i u robu iroke potronje - od uniformi do bicikla potrebnu za svaku vojsku. O tim posrednim oblicima ponovnog naoruanja bilo je ve rijei u 10.
poglavlju, no valja ponoviti opseg tih zahtjeva. Prema izvjetajima njemakih industrijskih kompanija, u
svibnju 1939. za narudbe vojnog sektora radila je neposredno jedna petina radnika zaposlenih u
sektoru sirovina, jedna treina graevinskih radnika i 29% radnika u preraivakoj industriji.43
Ulaganja u vojne kapacitete izmeu 1937. i 1939. iznosila su, prema procjenama, dvije treine ukupnih
ulaganja u industriju; samo programi etverogodinjeg plana stajali su 5,5 milijardi maraka, vie od
svih ulaganja u teku industriju od 1933. Zbog nestaice odgovarajue radne snage 1938./1939.
pokrenuti su programi prekvalifikacije za 736.000 radnika u organizaciji etverogodinjeg plana i
Radne fronte; jo pola milijuna radnika prekvalificirale su same industrijske tvrtke.44 Prioriteti
sovjetskog treeg petogodinjeg plana, koji je poeo 1938., bili su neprikriveno strateki. Vrijednost
proizvodnje vojne industrije porasla je sa 7,7 milijardi rubalja 1937. godine na 25,9 milijardi 1940., i
rasla je po stopi od 41% na godinu -doista izvanredan postotak za mirnodopsko razdoblje. Ulaganja u
vojni sektor iznosila su ukupno 1,6 milijardi rubalja 1936. godine, ali su investicijske projekcije plana za
razdoblje 1938.-1942. predviale ukupno 21,9 milijardi, sa znaajnim poveanjem proizvodnje alatnih
strojeva, elektrine energije, vozila i kemijskih proizvoda, o kojima je
455
DIKTATORI
ovisilo budue ratovanje.45 I u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu stotine tisua radnika - od kojih su
mnogi prisilno unovaeni ili pokupljeni iz logora - rintalo je na gradnji golemih utvrda. Njemaka
"Siegfriedova" linija (Westwall, zapadni bedem) du granice s Francuskom trebala je tititi njemaku
pozadinu dok Njemaka osvoji Istok; Staljinova "linija", izgraena du cijele ugroene zapadne granice
Sovjetskog Saveza, trebala je zadrati Njemaku.46
Opseg tih vojnih priprema moe se procijeniti na temelju planova za ratnu mobilizaciju. U Njemakoj
su cijelo stanovnitvo smatrali potencijalnim borcima ili radnicima u buduim ratnim operacijama. Na
sastanku Obrambenog vijea Reicha, osnovanog 1938. pod Goringovim predsjednitvom radi
koordinacije cjelokupnih vojnih i gospodarskih djelatnosti, odobrene su 19. lipnja nove smjernice za
iskoritenje njemakog stanovnitva u ratu. Prema izraunima, ukupni broj aktivnih stanovnika koje se
moglo mobilizirati iznosio je 43,5 milijuna od ukupno (ukljuujui Austriju i tek pripojene Sudete) 79
milijuna (bili su iskljueni vrlo mladi stanovnici, starci te 11 milijuna ena s djecom mladom od 14
godina). Od 26 milijuna mukaraca, na 7 milijuna imale bi u sluaju rata pravo oruane snage. Ostatak
i 17 milijuna ena radili bi u industriji, poljoprivredi i bitnim slubama. Zaposlene ene trebalo je
premjestiti iz trgovina i ureda u industriju (iako je taj proces ve bio u tijeku potkraj tridesetih godina,
kada su se ene dobrovoljno javljale na rad u industriji ili bile onamo premjetene). Jednu treinu
mukaraca zaposlenih u poljoprivredi pozvali bi u vojsku, i njihovo bi mjesto preuzele ene. I
zatoenici u koncentracijskim logorima, kojih je bilo otprilike 20.000, bili bi prisiljeni raditi za njemaku
vojnu industriju, i to u malim logorskim radionicama.47 Tijekom rasprava koje su se 1938. i 1939.
vodile o njemakim ratnim djelatnostima, pretpostavljalo se da e se nacija boriti kao jedan ovjek,
jedni na fronti, drugi u tvornicama i na poljoprivrednim posjedima. U svibnju 1939. Hitler je upozorio
vrhovne zapovjednike oruanih snaga da se drava mora pripremiti na "rat u trajanju od deset do
petnaest godina" te da je za to "bitna neograniena primjena svih resursa".48
I u Sovjetskom Savezu planovi za budui rat izraavali su se u smislu sveope mobilizacije. Industrija
je temeljito planirala prijelaz na
456
VOJNE SUPERSILE
ratnu proizvodnju s vienamjenskim alatnim strojevima koji su se mogli iskoristiti i za proizvodnju
traktora i za proizvodnju tenkova. U mobilizacijskim planovima bilo je predvieno da se u prvih
nekoliko tjedana rata pozove 5 milijuna ljudi uz postojee mirnodopske ronike (kojih je 1941. bilo
5,200.000). Zakonima o novaenju, donesenima 1936. i 1939. godine, poveanje dobni raspon na sve
mukarce od devetnaest do pedeset godina. Za milijune rezervista bilo je svakog mjeseca predvieno
obvezatnih deset sati obuke, a svake godine dodatnih 650.000 ljudi pohaalo je borbenu obuku.
Milijune seljaka trebalo je u Crvenu armiju pratiti 730.000 konja i 30.000 traktora. Plan mobilizacije za
industriju MP-1 predviao je godinju vojnu proizvodnju u vrijednosti od 60 milijardi rubalja, dvaput
vie od mirnodopske razine.49 Uvjeti golemog sukoba na Istonoj fronti utvreni su mnogo prije 1941.,
a utvrdile su ih dvije drave za koje je rat bio odmjeravanje snage dvaju drutava. U tom okviru
totalnog rata Sovjetski Savez je od 1941. do 1945. godine mobilizirao ukupno 29 milijuna vojnika.
Njemaka je mobilizirala 18 milijuna, a jo nekoliko milijuna pridonijeli su njezini saveznici i vojnici
unovaeni na osvojenim teritorijima. Te su brojke bacile u sjenu mobilizacijske napore drugih velikih

sila.50
Zato su jedna i druga diktatura teile za tim da postanu supersile tridesetih godina? Oito objanjenje
- zato to su se bojale za vlastitu meunarodnu sigurnost - samo za sebe nije dovoljno, jer su se
mogle naoruavati polaganije i u manjem opsegu te se na taj nain zatititi od vanjskih opasnosti. U
jednoj i drugoj vjerovalo se da e budui rat biti nalik na Prvi svjetski rat, ali moda i gori, no to je
gledite bilo rasprostranjeno izvan Njemake i Sovjetskog Saveza te je nakon 1919. potaknulo
pacifizam diljem Europe. Ono ime su se njemaka i sovjetska diktatura razlikovale od ostalih bila je
injenica to su bile proete militarizmom, koji nije bio posljedica ambicija ili utjecaja oruanih snaga,
nego same naravi obaju reima.
Rat je doveo do diktature u jednoj i drugoj dravi i oblikovao njezine ciljeve. Boljeviku revoluciju
omoguio je slom carskih vojnih operacija, ali se ona osigurala i uvrstila tek poslije etiri godine
estokog graanskog rata. Staljin i veina rukovodilaca u njegovu
457
DIKTATORI
krugu tridesetih godina neposredno su iskusili taj rat. Pobjeda revolucije i poraz burujskih neprijatelja
bili su za njih povijesno potrebna borba u kojoj nikakva moralna ustruavanja ili humanitarni porivi nisu
smjeli skrenuti prave komuniste s krvavog puta do njihova cilja. U sljedeim desetljeima sovjetski su
komunisti smatrali da su trajno u borbi protiv ostataka buroazije. Taj je sustav, po svemu sudei,
stalno bio na rubu rata protiv kontrarevolucije.
Hitlerova diktatura bila je neposredni proizvod njemakog poraza 1918. godine i estokoga politikog
graanskog rata izmeu nacionalista i njemake ljevice poslije Prvoga svjetskog rata. Nacionalistiki
veterani vodili su nemilosrdni rat protiv njemakih komunista; nasilje se na mahove ponavljalo
dvadesetih godina, ali je ponovno planulo tijekom gospodarske krize potkraj dvadesetih i poetkom
tridesetih godina. Hitler je samozvano preuzeo sudbinsku zadau da njemaki poraz 1918. pretvori u
pobjedu nad onim snagama koje su, po njegovu uvjerenju, dovele do poraza, te su i dalje guile
njemaki preporod dvadesetih godina. Njegova kasnija pobjeda 1933. prikazana je kao posljedica te
borbe te je otvorila put prema moguoj osveti za 1918. Trei Reich bio je od samog poetka u ratu
protiv komunizma i idova; u jednom trenutku ak se oekivalo da e taj graanski rat prerasti u iri
europski sukob izmeu istih politikih opcija. Hitler je predstavljao sve one nacionalistike elemente za
koje je 1918. godina bila samo odgoda. "Mir se mora podrediti zahtjevima rata", glasio je uvodnik u
vojnom asopisu Deutsche Wehr ("Njemaka obrana"). "Rat je tajni vladar naega stoljea; mir je
postao samo puko primirje izmeu dva rata."51
Ijedna i druga diktatura stvorile su metafore trajnog sukoba kao sredstvo ozakonjenja reima. To je
dovelo do ope militarizacije politikog ivota u kojoj su razlike izmeu vojne i civilne sfere postale
nejasne i neodreene u opem vojnom ozraju. Korijeni militarizirane politike potjeu iz dvadesetih
godina. U Sovjetskom Savezu revolucionarnu borbu vodili su revolucionari u uniformi, "naoruani
narod", kako se izrazio Lenjin.52 Lav Trocki, do 1925. narodni komesar za rat s vanom ulogom u
stvaranju Crvene armije, postupao je s radnicima kao da vlada opsadno stanje: "nema dezertiran]a s
posla", "neumorna energija u radu - kao u maru, kao u bitki". Idealni boljevik bio je radnik-ratnik, koji
i
458
VOJNE SUPERSILE
gradi i brani socijalizam. Prvi svibanj postao je jo u poetku prigoda za vojni obred, a ne sveanost
pacifizma, internacionalizma i proleterske solidarnosti. "Ne demonstracije protiv militarizma", pisao je
Trocki uoi prvog svibnja 1920., "ve jaanje nae armije." Tijekom dvadesetih godina prvi svibnja i
proslava obljetnice revolucije u studenom postale su prigode za objavu sovjetske moi usprkos trajnoj
opasnosti od kontrarevolucije. "Ratovi su doista neizbjeni sve dotle dok postoji klasno drutvo", pisao
je Trocki dvije godine poslije. "Rat je za nas nastavak revolucije."53
Borba za eliminiranje kulaka na sovjetskom selu nakon 1929. najbolje ilustrira zamisao prema kojoj je
revolucionarna drava organizirana radi nadziranja trajnoga graanskog rata u kojemu se siromani
seljaci i radnici bore protiv klasnih neprijatelja. "Kako bismo uklonili kulake kao klasu", pisao je Staljin,
"otpor klase treba smrviti u otvorenoj bitki."54 Ta se bitka vodila za hranu i za reorganizaciju drutva, i
kampanja je veoma podsjeala na krute mjere protiv poljoprivrednih proizvoaa u graanskom ratu i
na kaznene ekspedicije radi zapljene skrivenih zaliha hrane. U studenom 1929. reim je zatraio
25.000 dobrovoljaca, najpovjerljivijih komunista medu industrijskim radnicima, radi uvoenja programa
kolektivizacije na selu. Javilo se 70.000 dobrovoljaca, i medu njima je odabrano 27.219 tzv.
dvadcatipjatitisjanika na temelju politike odanosti i proleterskog porijekla. Mnogi su bili veterani
graanskog rata. Jedan dobrovoljac, kojega su uputili na podruje na kojem se borio deset godina
prije, sjetio se svojih ratnih dana: "Preda mnom se javljaju slike iz 1919., kada sam bio u ovom istom
okrugu i probijao se s pukom u ruci kroz snjene zapuhe, a meava je bijesnjela kao i sada. Osjeam

se ponovno mlad".55 Mnogi su radnici prihvatili jezik mobilizacije i slube na fronti. Jedan je svoj
kolhoz nazvao "Smrt kulacima". Pjesnik Majakovski napisao je pjesmu o maru dvadcatipjatitisjanika:
"Naprijed, dvadcatipjatitisjanikiU Naprijed! Neprijatelj napreduje, treba dotui/Tu bandu popova i
kulaka/Na frontul/Naprijed!"56 Veliki broj poginulih na objema stranama pokazuje kako govor o
bitkama nije uope bio puka retorika. Ratom protiv kulaka dovrenje posao zapoet u graanskom
ratu.
I militarizacija njemake politike dvadesetih godina bila je dovrenje nedovrena posla. Revolucija i
graanski sukob u Njemakoj poslije
459
DIKTATORI
1918. uzrokovali su nemilosrdan politiki rat, nepoznat u politikom svijetu predratne kajzerske
Njemake. Kako bi odvratila komunistiku revoluciju, vlada je 1919. unovaila veterane, koji su se
vratili iz rata, za odravanje javnog reda. Te milicijske postrojbe, poznate pod imenom Freikorps,
dobile su slobodne ruke da teroriziraju radno stanovnitvo. estoki nacionalistiki dobrovoljci, podivljali
od rata, muili su i likvidirali komuniste, borili se protiv prodiranja Poljaka na njemaki teritorij i ubijali
sve one koje su smatrali neprijateljima naroda, ukljuujui njemakog ministra vanjskih poslova
Walthera Rathenaua, kojega su 1922., na putu u Ministarstvo, ustrijelila dva biva pripadnika jedne od
najzloglasni]ih i najokrutnijih skupina, tzv. Reinhardtove brigade.57 lako je Freikorps uz odreene
potekoe rasputen, desne nacionalistike stranke osnivale su paravojne politike postrojbe koje su
se i dalje tukle na ulici. Jedna od njih bio je nacionalsocijalistiki Sturmabteilung (SA) kojega je mlada
stranka osnovala 1921. godine.
Rast politikih "armija" dvadesetih godina karakteristian je za sve njemake politike stranke.
Socijaldemokrati su organizirali Reihsbanner ("Zastava Reicha"), uniformirano krilo pokreta, a
komunisti Crvenu frontu, oponaajui sovjetsko poimanje klasnoga rata kao graanskog rata. "Za nas
rat nije samo pitanje 'bilo jednom davno'", pisao je komunist Johannes Becher 1929., "ve iva
stvarnost."58 Potkraj dvadesetih godina nacionalsocijalistiki SA imao je 60.000 lanova, a 1932. ak
450.000. SA je bio organiziran strogo vojniki s uniformama, inovima i znakovljem. Pripadnici SA-a
smatrali su sebe politikim vojnicima na fronti protiv marksizma i vodili su nemilosrdan ulini rat protiv
ljevice tijekom dvadesetih godina. Uz te politike armije, Nijemci su se mogli pridruivati
nacionalistikim omladinskim skupinama ili veteranskim udrugama koje su poticale paravojne
aktivnosti - Jungdeutscher Orden (Red mladih Nijemaca), Wehrwolj (Vukodlak), Biirgemehr
(Graanska obrana) - i mnogim drugim. Najvea medu njima bila je "elina kaciga" (Stahlhelm), koja
je do sredine dvadesetih godina okupila 300.000 bivih vojnika, a 1933. pola milijuna. Slike brojnih
javnih ceremonija u ast poginulih u ratu ili demonstracija povodom nacionalistikih obljetnica
potvruju kako je u Njemakoj narodni militarizam prkosno cvao unato nametnutom razoruanju.
460
VOJNE SUPERSILE
Uspon njemakog narodnog militarizma bio je otvoreniji i neovisni-ji negoli u Sovjetskom Savezu. Iako
je u weimarskoj Njemakoj bilo pacifistikih pokreta i njemaka umjetnika avangarda energino
odbacivala rat (ali ne i nasilje), milijuni Nijemaca odravali su svoj Fronterlebnis (doivljaj rata) kao
zajednitvo, drugarstvo i rtvovanje u svijetu koji se raspada. Mnogi su prihvatili i opasniju tvrdnju
radikalnih konzervativnih intelektualaca da je rat i prirodan i jedini istinski ljudski doivljaj. "U poetku
bijae rat", pisao je glavni filozof konzervativne pobune Oswald Spengler.60 Pisci poslije Spenglera
uivali su u fatalistikom, nihilistikom prihvaanju primitivnog ljudskog nagona da se iskua u bitki.
Oni su slavili zamisao prema kojoj je ivot gruba i neposredna borba i tumaili nasilje u sukobu
uzvienim izrazom ljudske volje. "Mi nismo buruji, mi smo sinovi rata i graanskih ratova", pisao je
Ernst Jiinger u jednoj osudi novoga republikanskog doba, "i samo kad se makne ta predstava koja
krui u praznom prostoru, moi e se u nama razviti ono to je doista prirodno, elementarno, istinski
divlje, primitivno." Wilhelm von Schramm udio je za ratom, za "sveanom, uzvienom i krvavom
igrom", koja od poetka vremena "stvara prave mukarce."61 Mogao bi se pretjerano naglaavati
utjecaj mnogih drugih radikalnih nacionalista poput Jiingera ili von Schramma, koji su sanjali o ratu kao
proienju duha, ali nema dvojbe da je Njemaka prije Hitlera bila opsjednuta ratom i vojnim ivotom.
Dvadesetih godina milijuni Nijemaca nosili su dobrovoljno uniforme. Na svaku knjigu o miru napisanu
poetkom tridesetih godina napisano je dvadeset knjiga o ratu.62 U etverogodinjem razdoblju prije
negoli je Hitler postao kancelar njemaka je politika tonula u divljako nasilje koje je trajalo sve do
konsolidacije diktature 1934. Popularni militarizam pothranjivao se zajednikom zanesenou ratom i
nasiljem kao sredstvima nacionalnog otkupljenja.
Militarizam nije bio izum dviju diktatura, ali su ga pod Staljinom i Hitlerom iskoritavali u mnogim
kulturnim i drutvenim kontekstima. Sovjetska kultura tridesetih godina bila je proeta predodbama i
temama o graanskom ratu i idejom rtvovanja na bojinicama revolucije. Drama Vsevoloda

Vitaljevia Vinjevskog Zadnji odluan (citat iz "Internacionale" - prev.) prikazivala se tridesetih godina
nekoliko sezona. U zavrnom prizoru skupina od dvadeset sedam sovjetskih
461
DIKTATORI
vojnika i mornara brani granicu od imperijalistikog neprijatelja. Kazalitem odjekuje tutnjava topnitva
i tektanje strojnica, i dvadeset est branitelja pogiba. Posljednji otetura do ploe na kojoj pie
"162,000.000 manje 27 daje 161,999,973", a zatim i sam umire. Na pozornicu tada stupa mukarac i
gromkim glasom pita: "Tko je od vas u vojsci?" Nekoliko mukaraca ustaje. Mukarac nastavlja: "Tko
je u priuvi?" Ustaje vei broj. Naposljetku mukarac pita: "Tko e braniti Sovjetski Savez?" Svi skau
na noge. Gromki glas zavrava rijeima: "Predstava je zavrena. Nastavak - na fronti!"63
Borba, junatvo i otkupljenje glavne su teme promidbenog filma Hans Westmar, koji je Goebbelsovo
ministarstvo snimilo u prvim danima diktature, u prosincu 1933. Film je fikcionalizirana pria o Horstu
Wesselu, junaku Hitlerjugenda, koji je napisao stranaku himnu prije pogibije u ulinoj tunjavi s
mladim komunistima. Film prikazuje Westmara kao idealistikog i odlunog mladog studenta koji eli
osloboditi Njemaku sramote zbog poraza pa se bori za njezino uskrsnue protiv komunistike
opasnosti. On odlazi u "stvarnu bitku" i pada pod metcima jedne komunistike bande. Westmar umire
od rana u bolnici, ali ga prije toga posjeuje sam Joseph Goebbels, i govori Westmaru kako je njegova
groznica poput groznice pokreta: "Preboljet emo je i krenuti prema pobjedi." Mladi die ruku na
zadnji pozdrav, promrmlja "Deutshland" i umire.64 U stiliziranom zavretku filma, West-mar uzlazi na
nebo, sa zastavom s kukastim kriem u ruci, uskrien poput Hitlerove Njemake. Wessel je postao
simbol junake borbe. "Duh Horsta Wessela", emitirao je radio ratne 1941. prigodom obljetnice
njegova muenitva, "danas je pokretaka sila borbe za slobodu koju vode oruane snage i
domovina". Komemoracije Wesselu postale su tako popularne da ih je Goebbels nakon nekog
vremena sve zabranio, osim slubene obljetnice njegove smrti na politikoj bojinici.65
Prikaz politike kao oblika ratovanja karakteristian je za Trei Reich, ali i za Staljinov Sovjetski Savez.
Opsjednutost uniformom bila je izraz elje za pretvaranje civila u nazovivojnike. Svaka institucija
Nacionalsocijalistike stranke imala je svoje uniforme. Organisation Todt, organizacija zaduena za
gradnju njemakih autocesta, imala je uniformu koja se nije mogla razlikovati od vojnike. I
Ministarstvo vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa moralo je 1939. prihvati462
VOJNE SUPERS1LE
ti novu diplomatsku odjeu kako se dunosnici ne bi osjeali neugodno u mnotvu predstavnika
militariziranih ustanova koji su se odijevali poput vojnika na svakoj sveanosti. lanovi Hitlerjugenda
(Hitlerove mladei), u kojemu su djeaci od etrnaeste do osamnaeste godine prolazili predvojniku
obuku, igrali grube igre i odlazili na iscrpljujue mareve, bili su odjeveni kao i vojni kadeti.
Hitlerjugend je imao pet rangova, i svaki je imao svoju uniformu - od naelnika stoera do
Unterbannfuhrera - svoju iljastu vojniku kapu, gajtanske oznake i znakovlje. lanice Saveza
njemakih djevojaka (Bund deutscher Madel, BMD) nosile su diskretniju odoru - jaknu od imitacije
antilopa, dugu suknju i bluzu - ali su i one morale odravati kondiciju tranjem, plivanjem hodanjem i
gimnastikom. Do 1940. djevojkama je podijeljeno 60.000 znaki za uspjehe na portskom polju:
djevojke su odlazile na planinarenje s tekim naprtnjaama na leima, a ljetni logori BDM-a nalikovali
su, vojnikim duhom i rasporedom, na djeake logore.66
Poslije lanstva u Hitlerjugendu slijedila je godina dana radne slube, takoer organizirane na vojniki
nain. Obvezatne radne akcije (Reichsarbeitsdienst) uvedene su u lipnju 1935. za svu
osamnaestogodinju mlade kao oblik "slube Volku"67 Svake godine stotine tisua mladih ljudi
odlazile su u radne logore i kopale jarke, popravljale ceste, sjekle drvee i, povrh svega, upoznavale
se s naporima i rutinom vojnikog ivota. Jedan mladi Englez, koji je 1934. dobrovoljno proveo tri
tjedna na njemakim radnim akcijama ovako je opisao svoj boravak: mirozov u 4,30 ujutro; vjebe i
postrojavanje; rad od 6,40 do 14,00; poslijepodne port; svake veeri jedan sat politikog obrazovanja;
poveerje u 21,30, gaenje svjetla u 21,45. Za svako krenje discipline -loe napravljen krevet,
zakanjenje - zapovjednik ete odreivao je kazne u obliku dodatnog rada ili zabrane izlaska. Kao
radna odjea sluile su svijetlosive borbene uniforme i vojnike izme, a za vojnike vjebe smee
uniforme, vojnike kape i elegantnije izme. U slubenim prigodama odijevala se sveana
ukastosmeda vojnika uniforma s kapom i znakom sa svastikom.68 Kada su se sudionici radnih
akcija pojavljivali na glavnim stranakim mitinzima, stupali su kao vojnici, drei alat kao puke i
ekajui naredbu "Pozdrav lopatom!"
Nakon 1933. mnogi mladi Nijemci znali su samo za taj paramilita-rizam. Djeaci su stupali u Jungvolk
u dobi od deset godina, etiri
463
DIKTATORI

godine kasnije u Hitlerjugend, s osamnaest odlazili na obvezatne radne akcije, a zatim, poslije
ponovnog uvoenja obvezatnog vojnog roka 1935., sluili dvije godine u vojsci. Sovjetska mlade nije
bila toliko organizirana, ali je i Komsomol nastojao usaditi etos slube narodu uz jak vojni prizvuk.
"Komsomol nije kola", glasila je jedna parola dvadesetih godina. "Njegova najvanija tradicija jest
borba."69 Uz bavljenje uobiajenim portovima, stotine tisua mladih ljudi odlazile su na teajeve
strjeljatva i po zavretku dobivale znaku s natpisom "Spreman za rad i obranu". Samo 1933.
215.000 djevojaka i mladia dobilo je diplomu izvrsnog strijelca. Svi studenti i uenici srednjih kola
morali su pohaati redovitu vojnu obuku. U tvornicama i na fakultetima organizirali su se teajevi
strjeljatva i rukovanja orujem. Na selu, traktorske stanice koje su osnovane za skupine kolhoza
vodile su i teajeve na kojima su seljaci dobivali primitivnu pouku iz samoobrane i narodnog otpora uz
koritenje poljoprivrednog alata. Uz redovnu vojsku, u kojoj je veina devetnaestogodinjaka morala
sluiti obvezatni dvogodinji rok, postojale su i teritorijalne snage s obukom od trideset do devedeset
dana tijekom pet godina, pod neposrednim nadzorom vojnih lica. Dvije dobrovoljake organizacije,
jedna za obranu od kemijskog oruja a druga za civilnu protuzrakoplovnu obranu, osnovane su 1923. i
postale su tridesetih godina vani initelji u pripremi sovjetskog naroda za rat kakav bi ga mogao
ekati u budunosti. Dvije su se organizacije spojile pod zajednikim imenom Osviahim 1927., pa su
1933. imale 13 milijuna lanova, od ega su tri milijuna bile ene. Tridesetih godina mnogi lanovi
Osviahima proli su osnovnu vojnu obuku, a tisue buduih pilota poele su letjeti na jedrilicama i
zrakoplovima te organizacije.70
Ti oblici mobilizacije naroda drali su sovjetsko i njemako stanovnitvo u stanju stalne uzbune. Svaka
politika inicijativa prikazivala se kao poziv na okupljanje za bitku, politiki poziv na oruje. To
namjerno njegovanje duha mobilizacije odraavalo se i u jeziku jednog i drugog reima. U Njemakoj
se rije Kampjupotrebljavala u mnogim javnim kampanjama. Ta se rije moe prevesti kao "borba" i
kao "bitka". Rije "fronta" esto je u politiku usaivala osjeaj hitnosti. Uz te rijei u javnoj retorici bile
su este i rijei "neprijatelj" i "pobjeda". Rije "mar" imala je poseban prizvuk.
464
VOJNE SUPERSILE
ivot u Njemakoj, tvrdio je ideolog Nacionalsocijalistike stranke Alfred Rosenberg, usvojio je "stil
kolone na maru".71 Nacionalso-cijalistiki pokret organizirao je bezbrojne smotre u vojnikom stilu
kako bi time svima usadio u glavu da je stranka doista dovela njemaki narod u red. Ciljevi su bile
brojne bojinice reima - protiv nezaposlenosti, protiv neradnika, protiv branih parova bez djece,
protiv onih koji gomilaju zalihe itd. Te je sirove vojnike metafore pojaavao rjenik nasilja koji je slavio
vojnike vrijednosti a napadao poroke liberalne otmjenosti. Kada je Hitler lanovima Hi-tlerjugenda
okupljenim u Potsdamu 1936. objavio kako eli "nemilosrdnu, nepokolebljivu mlade vrstu poput
elika - Kruppova elika", koristio se jezikom koji u velikoj mjeri i danas proima javne izjave stotina
stranakih voda.72 Stranka je namjerno poticala verbalnu brutalnost i vojarniko ponaanje. Agresivni
militarizam reima veliao je i iskoritavao muevnu snagu. Kobni odjeci takvog pristupa mogli su se
uti u pozivanju vojnika i sigurnosne policije na klanje stanovnika istone Europe poetkom etrdesetih
godina. Sovjetski Savez nije bio imun na izopaivanje javnog jezika. Ideal krjeposnog revolucionarnog
nasilja na kojem je izgraen reim stalno se oitovao vojnikim jezikom, koji se ravnao prema samom
Lenjinu: "U razdoblju graanskog rata idealna proleterska partija mora biti borbena".73 Trocki je bio
poznat po odbacivanju burujske ovjekolju-bivosti i kao pobornik "stroge, beskompromisne borbe".
Partija je usvojila i zadrala borbeni jezik graanskog rata, i Staljin se u svojim govorima tridesetih
godina stalno sluio vojnikim metaforama kako bi lanove partije podsjetio na brojne zadatke koji ih
ekaju. Politika se odreivala kao "bitka", "pohod" i "bojinica". Rije "fronta" primjenjivala se uporno u
svim podrujima sovjetskoga javnog ivota. Socijalisti su juriali na bedeme, poduzimali ofenzive,
kretali u napad. Koritenje takvog rjenika poticala je i rije "neprijatelj" koja se pojavljivala u svim
opisima klasne borbe. Pozvani da stvaraju slike na temu graanskog rata tridesetih godina, sovjetski
umjetnici pisali su Komesaru za obranu Klimentu Jefremoviu Voroilovu: "Mi umjetnici elimo svojim
djelima pucati na nae klasne neprijatelje kao to na njih pucaju i pucat e vojnici Crvene armije. Vi ste
nas nauili kako se treba boriti umjetnou."75
465
DIKTATORI
Militarizacija naroda sluila je dvojakoj svrsi. Prvo, bila je oblik drutvene discipline; drugo, poticala je
aktivnu psiholoku pripremu za velike izmiljene ratove budunosti. Disciplina se mogla nametnuti
radnicima utuvljivanjem jezika regrutacije i vojne slube. Tijekom prvoga petogodinjeg plana radnici
su organizirani u "udarnike brigade" nalik na "jurine postrojbe" iz graanskog rata. 1 u Sovjetskom
Savezu 1932. godine i u Njemakoj 1938. drava je imala zakonsko pravo unovaiti radnike za
zadatke koji su, po slubenom miljenju, bili bitni za obranu. Prema zakoniku iz 1940., industrijski
radnici bili su prisiljeni raditi kao u ratnom stanju, s vie prekovremenih sati i strogim kaznama protiv

zabuavan]a: Medu njemakim radnicima, kako je zamijeeno, oni koji su bili lanovi udruga mladei i
odradili obvezatne radne akcije prihvaali su novu politiku stvarnost i strou disciplinu spremnije od
starijih radnika naviknutih na veu slobodu djelovanja. U golemoj tvornici Volkswagen osnovanoj 1939.
naunike su nazivali "vojnicima rada" i obuavali ih u posebnom centru (Ordensburg), s vojnom
disciplinom i vojnikim uniformama te predavanjima o odanosti "fronti rada".76 Instrumenti krajnje
represije u jednoj i drugoj dravi - koncentracijski logori - bili su organizirani kao vojne baze. Parodija
vojnike rutine - svakodnevne prozivke na zbornom mjestu, stupanje u koloni u grubim odorama,
barake nalik na vojarne, nemilosrdni sustav zapovijedanja - mogla se shvatiti kao dio ireg procesa
mobilizacije svakog lana zajednice za slubu dravi, ukljuujui politike oporbenjake i tzv.
"asocijalce".
Oba su reima svojim mobilizacijskim prioritetima u mirnodopskom razdoblju pripremala stanovnitvo
na zahtjeve budueg rata. Njemaki nastavnici morali su pripremati svoje uenike da budu
"samopouzdani, sposobni za borbu (wehrhafi) i spremni za akciju". U listopadu 1937. Ministarstvo za
obrazovanje izdalo je "Smjernice za tjelesni odgoj" kako bi se svim djeacima osigurao svakodnevno
jedan sat "odravanja kondicije" radi pripreme za vojnu slubu.77 Sovjetski rukovodioci teili su
dvadesetih godina ka revolucionarnom drutvu u kojem nee biti velikih razlika izmeu obrazovanja za
rad i obrazovanja za obranu revolucije: "to vie znanja i vjetina radnika i seljaka omladina usvoji u
koli, bit e pripremljenija i mladi e crvenoarmejac bolje ovladati vojnikom vjetinom." Oba su reima
466
VOJNE SUPERSILE
oekivala da e disciplina i predanost, koje su usaivale partija/stranka i njihove brojne udruge pruiti
vrijednosti koje e se moi iskoristiti u obrani revolucionarne drave ili u osvajanju ivotnog prostora i
osvetnikog rata. Ratovanje se smatralo sveopom graanskom dunou te politikom, partijskom i
vojnom dunou. Na 17. kongresu partije 1934. Lazar Mojsjejevi Kaganovi izjavio je da su
"komunisti armija revolucionarnih ratnika".79 Zamisao prema kojoj je partija/stranka politika vojska,
predstavnica militariziranog drutva, nametala je temeljna pitanja o odnosu izmeu oruanih snaga i
diktature.
Ubrzo nakon Hitlerova imenovanja kancelarom 1933. godine, pukovnik Walther Reichenau
pobjedonosno je napisao kako se "oruane snage nisu nikada toliko poistovjetile s dravom koliko
danas". Cijela njemaka vojska nije dijelila taj osjeaj, ali je openito postojala nada da e oruane
snage ponovno vratiti mjesto koje su zauzimale u Wilhelmovu carstvu. Taj je stav general Kuri von
Schleicher nekoliko godina prije saeo kao "prvenstvenu, odluujuu ulogu na podruju vanjske i
unutarnje politike".81 Hitler je ugaao tim oekivanjima objavljujui kako su oruane snage i
Nacionalsocijalistika stranka dva "stupa drave". Kada je SA sa svojih etiri milijuna lanova
obezglavljen ubojstvom Ernsta Rohma i drugih voda SA-a u lipnju 1934., vojska je bila spremna
podrati novog vodu protiv njegovih vlastitih radikalnih pobornika. No, na dan Rohmova uhienja SSovski ubojice umorili su i von Schleichera. To je ubojstvo najavilo polaganu promjenu u odnosu izmeu
novog reima i njegovih oruanih snaga, koji je zavrio potpunim podvrgavanjem vojske diktaturi.
Okolnosti u Sovjetskom Savezu nametale su tjenju vezu vojske i politike od samog poetka. Oruane
su snage osnovane kao oruano krilo proleterske revolucije potinjeno, kao i ostatak sovjetskog
drutva, politikoj volji partijske avangarde. Kada je 1920. objavljen prvi potpuni Vojni pravilnik Crvene
armije, u njemu je predvien i slubeni partijski aparat koji je trebao raditi uz vojne zapovjednike i time
zajamiti i ojaati "borbenu spremnost Crvene armije kao vojne potpore diktaturi proletarijata".82 Neki
su boljevici htjeli od samog poetka zamijeniti vojsku narodnom milicijom sastavljenom od radni467
DIKTATORI
ka i seljaka. Partijski rukovodioci su oklijevali, ali se to pitanje potezalo sve do 1924., kada su
odbaeni argumenti u prilog istinske socijalistike milicije (stvarne "radniko-seljake demokratizacije",
kako ju je opisao Trocki, "duboko ukorijenjene i naoruane pukom i sabljom") i uveden mijeani
sustav - dijelom redovna vojska, dijelom teritorijalne postrojbe pod vojnom kontrolom.83
Oruane snage nadzirao je Revolucionarni vojni sovjet, odbor sastavljen od civilnih lanova partije i
predstavnika vojne elite iz kopnene vojske (i poslije ratne mornarice), koji je od samog poetka reima
uspostavio naelo prema kojem oruane snage nisu autonomna komponenta revolucionarne drave
nego njezina vrsta sastavnica. Jo 1918. osnovana je politika uprava (PUR) za politiko
obrazovanje oruanih snaga. PUR je postao sredstvo politikog utjecaja na oruane snage, a politiki
komesari koje je PUR dodjeljivao svakoj armijskoj grupi, diviziji i pukovniji postali su kljune osobe koje
su povezivale oruane snage s centrom sovjetskog partijskog sustava. PUR nije bio odgovoran
vojnom zapovjednitvu nego neposredno Centralnom komitetu. Nakon 1924. politiko krilo pod
vodstvom A.S. Bubnova poelo je iriti svoje djelatnosti i sve vie zadirati u prerogative redovnih
vojnika. Za partiju su oruane snage bile "kola socijalizma" koja je poticala asnike da se upisuju u

partiju. U partiji je 1926. bilo 40% asnika, a etrdesetih godina priblino 70%.84
Za razliku od njemake vojne elite, brak partije i vojske potaknuo je posve drukije ambicije medu
sovjetskim asnicima. Naelnik glavnog stoera Boris Stanisavljevi aponikov objavio je 1927.
veliku studiju o novom sovjetskom glavnom stoeru pod naslovom Mozak armije. On je poao od
pretpostavke da sovjetska vojska ne smije oponaati predratnu njemaku vojsku svojatajui jednu od
glavnih uloga u politici ili drutvu. Umjesto toga, tvrdio je, vojska mora odravati socijalistiko drutvo
iji je dio. Uloga glavnog stoera mora biti funkcionalna, "priprema vojske za pobjedu na polju vojnih
djelatnosti".85 Naglaavanje posve strunih prerogativa oruanih snaga podrazumijevalo je njihovo
potpuno podvrgavanje sovjetskoj dravi i, konano, partiji, ali je potaknulo i sve jai pritisak kopnene
vojske i ratne mornarice za stvaranje profesionalnijih, funkcionalni]ih oruanih snaga. Jedan od
vodeih zagovornika profesionalizma bio je
468
VOJNE SUPERSILE
Tuhaevski. On je podupirao stvaranje moderniziranih, obrazovanijih i brojnijih oruanih snaga s
veom autonomijom u uskoj sferi vojne organizacije, planiranja i tehnologije.
Pomak prema reformi i profesionalizaciji oruanih snaga tridesetih godina - pod sjenom Staljinove sve
jae diktature - odmah je izazvao politike reperkusije. Inicijativu je preuzelo vojno rukovodstvo, iji su
se odnosi s Komesarom za obranu Voroilovim stalno pogoravali. Voroilov je bio jedan od lanova
uskog kruga oko Staljina s malo vojnog iskustva i poznavanja vojnih pitanja. On nije vjerovao
zagovornicima reorganizacije oruanih snaga, jer je taj proces poveavao jaz izmeu oruanih snaga i
njihovih partijskih nadzornika. Prva kunja za taj novi odnos uslijedila je kada je 1930. godine
Tuhaevski samom Staljinu predao plan za proirenje vojnih snaga. Staljin je odbacio plan kao
nemarksistiki i prekorio Tuhaevskog zbog "posve vojnog" razmiljanja neovisnog o "gospodarskom i
kulturnom stanju zemlje".86 Staljin se povukao dvije godine poslije kada je odobrio planove iponovnog
naoruavanja i zaduio Tuhaevskog da ih vodi kao naelnik za naoruanje. Tuhaevski je oko sebe
okupio skupinu zagovornika modernizacije oruanih snaga, opredijeljenih za njegove zamisli o
stvaranju posve profesionalnih, struno izobraenih oruanih snaga, uz odgovarajuu razinu discipline
i moderno naoruanje. Te su reforme osporile strogi politiki nadzor oruanih snaga. Partija je 1934.
godine pristala ukloniti politike komesare iz svih postrojba oruanih snaga, a utjecaj PUR-a se
smanjio. Predrevolucionarni inovi vraeni su 1935., ukljuujui najvii - in marala. Tuhaevski je s
Voroilovim bio jedan od prve petorice unaprijeenih asnika.87 U travnju 1936. Tuhaevski je
postavljen na poloaj prvog zamjenika komesara za obranu. U proljee iste godine zagovaratelji
profesionalnosti neuspjeno su pokuali istisnuti Voroilova s obrazloenjem daje nesposoban za
voenje resora obrane. Tijekom 1936. u vojnim poslovima prevagnule su prvi put oruane snage na
tetu partije.88
U Njemakoj je situacija bila gotovo potpuno obrnuta. Neovisnost njemake vojske, na koju proces
Gleichschaltunga (prisilnog konformizma) nije mnogo utjecao i koja je uivala relativnu autonomiju,
polako se topila. U poetku je poloaj vojske uvao preivjeli predsjedniki sustav. U prve dvije godine
novoga reima Hitlerova diktatuDIKTATORI
ra nije bila dovoljno jaka da bi se suprotstavila Hindenburgu ak i da je Hitler to htio. Stoga je vojno
zapovjednitvo bilo prilino neovisno u planiranju ponovnog naoruanja i reorganizaciji oruanih snaga
kada je u prosincu 1933. donesena odluka o krenju Versailleskog sporazuma potrostruenjem broja
od 100.000 vojnika odreenih Sporazumom. Hitler je naslijedio pukovnika Wernera von Blomberga
kao svog prvog ministra obrane; von Blomberg je i prije 1933. bio ukljuen u tajno ponovno
naoruavanje Njemake, pa je oduevljeno prihvatio Hitlerove zamisli o obnovi oruanih snaga.
Godine 1934. postavljenje na elo novostvorenog Obrambenog vijea Reiha, koje je okupilo vojne
zapovjednike i civilne ministre; meutim, za razliku od Revolucionarnog vojnog sovjeta u Sovjetskom
Savezu, von Blomberg se nadao da e moi iskoristiti Vijee za proirenje vojnih interesa i utjecaja na
civilni establiment. Uspio je uvjeriti Hitlera da imenuje opunomoenika za ratno gospodarstvo koji je
trebao nadzirati pripreme za mobilizaciju gospodarstva. Taj je posao dobio Hjalmar Schacht, ministar
gospodarstva, premda je von Blomberg bio skloniji osobi iz vojnih krugova. U studenom 1935. von
Blomberg je objavio "Smjernice za jedinstvenu obranu Reicha", koje su jasno pokazivale da se to
podruje tie iskljuivo i jedino oruanih snaga ako doe do rata.90 Kao i Tuhaevski, s kojim se
susreo tijekom sovjetsko-njemake razmjene asnika potkraj dvadesetih godina, von Blomberg je bio
zagovornik modernizacije vojske koju je smatrao profesionalnim sredstvom, a njezino vodstvo
posebnim strunim dunosnicima. On se nije htio mijeati u politiku, ali se nadao da se politika nee
mijeati u vojsku.
Smrt predsjednika Hindenburga 2. kolovoza 1934. najavila je politike promjene koje su naposljetku
izigrale ire ambicije njemakih generala. Istoga dana von Reichenau je svim postrojbama oruanih

snaga uputio naredbu da osobno prisegnu na odanost Hitleru. Mnogi vii asnici nisu oduevljeno
prihvatili tu zapovijed. Prema novoj prisezi, vojnik se Adolfu Hitleru obvezivao na "bezuvjetnu
poslunost" do smrti. Prisega u doba Republike obvezivala je vojnike na "zatitu njemake nacije i
njezinih zakonitih institucija".91 Hitler je takoer spojio urede kancelara i predsjednika u jedinstveni
ured Fuhrera te time praktiki postao vrhovni zapovjednik oruanih snaga. Vojska je
470
VOJNE SUPERSILE
odjednom izgubila zatitu svojega predsjednikog pokrovitelja i dobila umjesto toga vodu
Nacionalsocijalistike stranke kao svojega novog nominalnog vrhovnog zapovjednika. Iako se Hitler
trudio da uvjeri vojno vodstvo kako e osigurati "opstanak i nepovredivost'1 vojske, odnos politikih i
vojnih voda u Treem Reichu doivio je preobrazbu.92
Taj su odnos jo vie ugrozile podjele u vojnom establimentu. Vojska nije jedina nosila oruje nakon
1933. Iste godine, 27. travnja, Hermann Goring imenovan je ministrom zrakoplovstva. Vojska je htjela
zadrati kontrolu nad vojnim zrakoplovima, koje je tajno konstruirala prije 1933., ali je bila preglasana.
Mlado zrakoplovstvo, koje je Ministarstvo obrane oprezno njegovalo, prelo je u ruke jednog od
najpopularnijih i najmonijih ljudi u Nacionalsocijalistikoj stranci. Novo Ministarstvo zrakoplovstva
popunilo se viim asnicima odanima nacionalsocijalizmu, ukljuujui jednog od bivih direktora
Lufthanse Erharda Milcha i neobuzdanoga biveg letakog asa, kaskadera i karikaturista Ernsta
Udeta, koji je kao asnik SA-a jedva izbjegao smrt u likvidaciji Rohmovih ljudi: spasio ga je Goring, koji
mu je 1936. povjerio nadzor razvoja njemake zrakoplovne tehnologije.93 Goringova je elja bila
pretvoriti zrakoplovstvo u simbol nove drave, i premda su mnogi vii zapovjednici i asnici isprva
potjecali iz vojnih krugova, zrakoplovstvo je uglavnom bilo neovisno o utjecaju ostalih oruanih snaga i
von Blombergova Ministarstva, kojemu je zrakoplovstvo formalno bilo podreeno do 1938. Samo su
pripadnici zrakoplovstva pozdravljali jedan drugoga Hitlerovim, "njemakim pozdravom".
Zrakoplovstvo se ubrzo poelo neposredno natjecati s ostalim oruanim snagama za sredstva. Od
1933. do 1939. otprilike 40% vojnog prorauna bilo je namijenjeno zrakoplovstvu.94 Goring je naruio
velianstvenu zgradu ministarstva u Leipzigerstrasse u Berlinu, i njezinih 4.500 ureda postali su
spomenik novom vojnom poretku. Hitler je 1. travnja 1935. slubeno objavio ponovno osnivanje
njemakih oruanih snaga izvan uvjeta doputenih Versailleskim sporazumom; tada je osnovano i
njemako ratno zrakoplovstvo s Goringom kao njegovim glavnim zapovjednikom. U listopadu 1936.
Goringu je povjereno voenje drugoga etverogodinjeg plana, koji je
471
i'1'
DIKTATORI
neposredno osporio monopol to ga je Ministarstvo obrane (preimenovano u Ministarstvo rata 1935.)
imalo u organizaciji ponovnog naoruanja Njemake. estoki sukobi koji su uslijedili 1937. oko toga
tko je nadlean pripremati Njemaku za rat nisu bili rezultat pukog birokratskog suparnitva nego
politiki sukob izmeu ambicija vojnog vodstva i elje stranakih politiara da vode glavnu rije u
oblikovanju njemake vojne politike i strategije.
1 stav same vojske o njezinoj funkciji u dravi bio je podijeljen. Mnogi vii asnici bili su skloni
tehnokratskom putu - stvoriti vrlo uinkovite borbene snage, a politiarima prepustiti politiku rata. Neki
drugi, ukljuujui pukovnika Ludwiga Beka, naelnika stoera kopnene vojske, htjeli su ouvati i
proiriti posebno mjesto - po njihovu miljenju - njemakih oruanih snaga u dravnoj politici.
Tradicionalisti veinom nisu bili oduevljeni nacionalsocijalistikim pokretom usprkos svojim nadasve
nacionalistikim pogledima. Oni su uspijevali sprijeiti preveliko upletanje stranke i njezinih simbola u
oruane snage (osim kukastog kria na repovima njemakih ratnih zrakoplova i raznih stranakih
znaki koje su se mogle nositi na vojnoj uniformi), ali su mnogi novi pripadnici sve brojnijih oruanih
snaga bezuvjetno podupirali nacionalsocijalistike sadraje. Von Blomberg je 1935. naredio vojnim
osobama da ne kupuju robu u trgovinama idovskih vlasnika, a u travnju 1936. zatraio je od vojnih
osoba da se ene samo "arijskim enama".95 U sijenju 1936. general Friedrich Dollmann,
zapovjednik Tirinkog vojnog okruga, izdao je svojim postrojbama smjernice prema kojima je u
blagovaonice trebalo staviti Hitlerovu sliku, a Kaiserove slike spremiti u skladite. asnicima je
zapovijedeno da "obrazovanjem i primjerom" budu "uvjereni nacional-socijalisti".96
Polagana infiltracija nacionalsocijalistikih sadraja i pristaa u oruane snage nije bila nimalo
iznenaujua. Dvadesetih godina njemaka je vojska bila brojano vrlo mala, a vojnici su sluili dugi
vojni rok. Redovna vojska imala je 1933. samo 4.000 asnika. Politike paravojne organizacije bile su
mnogo brojnije, a meu njima je 1934. bio najbrojniji SA. Kad su se oruane snage poele poveavati
1933., mnogi novi pripadnici neizbjeno su ve "odradili" naukovanje u jednom od radikalnih
nacionalistikih ili omladinskih pokreta pred472

VOJNE SUPERSILE
hitlerovskog doba. Ponovim uvoenjem novaenja 14. oujka 1935. u vojsku su stupili brojni mladi
vojnici sa "stazom" u Hitlerjugendu ili na radnim akcijama ili u SA-u. To je potaknulo nova trvenja
izmeu starijih karijernih vojnika i ambicioznih mladih nacionalsocijalista koji su znali nanjuiti
starinske vrijednosti i mlaku lojalnost svojih starjeina.97 Vojska je poela odraavati drutvo, kao u
Sovjetskom Savezu, a medu svim elementima toga drutva mladi je narataj bio najsvj esnij e
nacionalsocij alistiki.
Najznaajniji suparnik monopolu oruanih snaga u jednoj i drugoj diktaturi nije bila stranka/partija ve
sigurnosni aparat. U Sovjetskom Savezu Narodni komesarijat za unutarnje poslove (NKVD) imao je
pod kontrolom 750.000 ljudi, ukljuujui policiju, miliciju i naoruane pripadnike slube sigurnosti. Taj
je aparat bio iznad same vojske i bio je neposredno odgovoran komesaru za unutarnje poslove a ne
Voroilovu. Uz politike komesare, svakoj su postrojbi do razine divizije i pukovnije bili dodijeljeni i
dunosnici slube sigurnosti. Njihov zadatak nije bio pretvarati mlade novake u dobre komuniste ve
izdvojiti i pronai antikomuniste i kontrarevolucionare. Svaki je asnik znao da ga ne eka samo ukor
zbog nemarnosti u politikom obrazovanju; kad god bi pogrijeio ili se podsmjehnuo partijskoj liniji,
izlagao se optubi za sabotau ili politiko neslaganje. Sigurnosni aparat u Njemakoj nije djelovao
kao zakon iznad oruanih snaga (iako je von Blomberg 1936. pristao na to da se vojnici koji su
navodno poinili politike zloine predaju Gestapou a ne vojnim pravosudnim tijelima), ali je zato SS,
iji su vode preuzeli prevlast u sigurnosnom aparatu 1936., svojatao pravo na prvenstvo u odnosu na
vojsku. Kako ga je definirao njegov voda Heinrich Himmler, SS je bio "uvar nacije, straar nordijske
rase". SS-ovci su 1936. dobili pravo na noenje oruja ako su uvali koncentracijske logore. Tri godine
poslije, Himmler je uspio uvjeriti Hitlera da odobri osnivanje posebnih SS-ovskih postrojba (WaffenSS) u oruanim snagama. Sredinom tridesetih godina odnosi oruanih snaga i SS-a bili su loi, pa su
se vojnici i SS-ovci redovito tukli i meusobno vrijeali. Himmler nije tajio svoje nepovjerenje u vie
oficire niti svoju konanu ambiciju - stvaranje uzornih SS-ovskih snaga koje bi zamijenile vojsku kao
glavnog branitelja nacije. Namjerno podravanje SS-a kao stranake i nacionalne elite, voj473
DIKTATORI
niki ustrojene u svakom pogledu, bilo je najneposrednija prijetnja stranke oruanim snagama zbog
izvanrednih ovlatenja sigurnosnog aparata i Himmlerova bliskog odnosa s Hitlerom."
Nije stoga sluajno to su i NKVD i Himmlerov sigurnosni aparat odigrali sredinju ulogu u kriznim
civilno-vojnim odnosima koji su se pojavili u objema diktaturama 1937./1938. godine. U tim dvjema
godinama visoko vodstvo i sovjetskih i njemakih oruanih snaga potpuno je oieno, a svaki zahtjev
za profesionalnom autonomijom ili politikim utjecajem definitivno je odbaen, i to je u jednoj i drugoj
diktaturi imalo ozbiljne posljedice. istka visokoga vojnog rukovodstva u Sovjetskom Savezu bila je
dio ireg terora koji je zahvatio sovjetsko drutvo 1937. godine, ali je ona imala i svoje posebne
uzroke. Sigurnosna policija sumnjala je u vojno rukovodstvo jo poetkom tridesetih godina, u
razdoblju sovjetsko-njemake suradnje. Od 1930. do 1932. Crvena armija oiena je od bivih
carskih strunjaka, pa ih je vie od 3.000 otputeno ili strpano u logore. Tijekom redovnih
sasluavan]a rtava istke dvojica od njih natuknuli su da je sam Tuhaevski raspravljao o uspostavi
vojne diktature. Na Staljinov zahtjev OGPU je pokrenuo istragu, ali je zatim izvijestio daje Tuhaevski
"sto posto ist".100 Sigurnosna je policija nedvojbeno pomno nadzirala visoke vojne zapovjednike, ali
je Tuhaevski sam sebi pogorao poloaj osornim i nesnoljivim stavom prema politiarima, osobito
prema Voroilovu, ije je vojno neznanje otvoreno osuivao.
Tuhaevski je bio popularan u vojnim krugovima: heroj iz graanskog rata, mlad, privlaan, siguran u
svoje miljenje, pravi budui Bonaparte. Bio je otvoren i neposredan i u Staljinovoj prisutnosti. Kada je
u studenom 1936. organizirao ratne igre na temu nepredvienoga njemakog napada, Staljin je
zapovijedio demonstraciju igara u Kremlju. Tuhaevski je zakasnio i ustanovio da su njegovi kolege
ve posluno za Staljina priredili simulaciju u kojoj sovjetske snage odbijaju njemaki napad, upadaju
u Poljsku, povezuju se s antifaistikim snagama i postiu za stolom briljantnu pobjedu. Tuhaevski im
je rekao da su pogrijeili: Njemaka e napasti bez upozorenja, s premonim snagama, i nametnuti
dug i ogoren obrambeni sukob. "to to pokuava?", prasnuo je Staljin. "Uplaiti sovjetsku vlast?"101
Kada se nekoliko tjedana poslije u NKVD-u, kojim je tada
474
VOJNE SUPERSILE
zapovijedao Jeov, poelo ukati o politikoj nepouzdanosti vojnog rukovodstva, oiti cilj bio je
Tuhaevski. Njegova samouvjerenost i nepotivanje ideoloke dogme uvjerili su Staljina da bi vojska
doista mogla kovati zavjeru na kakvu je prvi put posumnjao 1930., pa i "uspostaviti vojnu
diktaturu".102 Primjer vojne pobune u panjolskoj jo je bio Staljinu na umu, pa je u oujku 1937.
NKVD poeo hapsiti sovjetske asnike koji su ondje sluili s obrazloenjem da su politiki

kontaminirani. Kada je sigurnosna policija muenjem iupala priznanje o vojnoj zavjeri iz nesretnog
zapovjednika brigade Medvedeva, dokazi su upueni ravno Staljinu.
Prema Mihailu pigelglasu, efu protuobavjetajne slube NKVD-a, ti su dokazi izazvali u Kremlju
pravu paniku zbog otkrivanja "stvarne zavjere". Postrojbe NKVD-a stavljene su u stanje pune
pripravnosti. Izvor informacija o navodnoj zavjeri bio je nedvojbeno sam Jeov. Njegov je zamjenik u
proljee 1937. naredio jednom agentu slube sigurnosti da "izradi scenarij o vanoj, duboko
ukorijenjenoj zavjeri u Crvenoj armiji" koji e istaknuti Jeovljevu osobnu ulogu.103 NKVD je
vjerodostojnost vojne zavjere - koja je gotovo sigurno bila puka izmiljotina - potvrdio dokumentima
koje je navodno dobio od njemake protuobavjetajne slube (taj izvor nije nikada pouzdano
potvren). Izvuena je na vidjelo i evidencija o vezama s njemakim vojnicima iz dvadesetih i
tridesetih godina, prema Berlinskom sporazumu, kao jo jedna potvrda dvolinosti vojnih rukovodilaca.
Tuhaevskog su stalno pratili; njegov posjet Londonu na krunidbu kralja Georgea VI. iznenada je
otkazan s obrazloenjem daje otkriven plan za atentat na toga sovjetskog marala; u svibnju je
iznenada smijenjen s poloaja naelnika stoera i degradiran na poloaj zapovjednika Povolkog
vojnog okruga, a to je bio gotovo siguran uvod u uhienje. Nekoliko dana poslije pozvali su ga na
sastanak s lokalnim politikim komesarima, uhitili i uputili u moskovski zatvor Lefortovo. S njim je
uhieno jo sedam visokih zapovjednika. Iako vojnici, nisu uspjeli izdrati viednevno muenje.
Tuhaevski se potpuno slomio, priznao zloine i optuivao sve iri krug svojih kolega u kopnenoj vojsci
i ratnoj mornarici. Na sastanku Centralnog komiteta odranom 24. svibnja politiari su inzistirali na
glasovanju za proces. Svi su se suglasili, pa su 11. lipnja osmorica vojnih zapovjednika izvedena pred
475
DIKTATORI
sud i proglaena krivima jo istoga dana. Staljin je potpisao njihove smrtne presude, pa su iste veeri
strijeljani. Tuhaevski je umro iskazujui odanost ovjeku koji je samo nekoliko sati prije odobrio
njegovu smrt.104
Dosta se spekulira o razlozima za uklanjanje vojnog rukovodstva u vrijeme kada je Sovjetski Savez
bio suoen sa sve gorom vojnom situacijom. Prema najneuvjerljivijem objanjenju, Tuhaevski i ostali
asnici stvarno su kovali zavjeru kako bi svrgnuli Staljina, pa je NKVD nekako to otkrio. Bivi asnik
NKVD-a Aleksandr Mihajlovi Orlov, koji je prebjegao u Sjedinjene Drave, objavio je tvrdnju da su
rukovodioci Crvene armije namjeravali uhititi Staljina i Voroilova na sastanku u Kremlju, opkoliti
zgradu s dvije pukovnije odane generalima, pa strijeljati Staljina na licu mjesta ili ga dovesti pred
Centralni komitet i ondje iznijeti njegove zloine pred javnost. Orlovljevi su izvori bili iz druge ruke i do
danas se nisu nali nikakvi drugi dokazi koji bi potvrdili njegovu priu.105 No nije vano je li
Tuhaevski namjeravao svrgnuti Staljina ili nije; vano je daje sovjetsko rukovodstvo vjerovalo da jest.
etrdeset godina poslije Molotov je jo bio uvjeren da su dokazi koje je iznio NKVD stvarni i da su se
generali povezali s Nijemcima kako bi Sovjetski Savez pretvorili u njemaku koloniju: "Nedvojbeno je
da su Tuhaevski i njegovi vojni suradnici pripremali dravni udar."106 Potkraj 1936. i poetkom 1937.
Kremlj je bio u panici zbog njemakih provokacija i pijunae, pa su Nijemci koji su radili u Moskvi
istjerani iz zemlje. Uzbunu je potaknuo pakt protiv Kominterne koji su Njemaka i Japan potpisali 15.
studenog 1936. Tuhaevski je 1936. odravao veze s njemakim veleposlanstvom, pa je ak pokuao
uspostaviti prijateljske odnose s njemakim predstavnicima.107 Kada je ime Tuhaevskog spomenuto
u sijenju 1937. tijekom sasluanja Karla Radeka, istaknutog komunista koji je pao u nemilost, stalno
sumnjiavi Staljin poeo je povezivati stvari. Tuhaevski je svojedobno bio tienik iskljuenog
Trockog i bio je vodei zagovornik sovjetsko-njemake suradnje, lako su jedini "dokazi" iupani iz
zatoenika premlaivanjem u elijama slube dravne sigurnosti, sve je podupiralo ideju o
"trockistiko-faistikoj" zavjeri. istka vojnih osoba bila je usredotoena na asnike koji su suraivali
s Nijemcima prije 1933. Samo je jedan izbjegao smaknue
476
VOJNE SUPERSILE
1937. godine. Zbog sumorne veleizdajnike atmosfere i iracionalno se doimalo vjerodostojno. "Sve je
bilo napeto do granice izdrljivosti", sjeao se Molotov 1977. "U tom razdoblju trebalo je postupati
nemilosrdno."108
Tijekom sljedeih osamnaest mjeseci iz kopnene vojske i ratne mornarice izbaene su tisue asnika;
neki su uhieni i kasnije pogubljeni, neki su zavrili u logoru, a neki su nakratko umirovljeni pa vraeni
na dunost. Sve u svemu, istka je obuhvatila 45% najviih asnika i komesara PUR-a, ukljuujui i 71
od 85 asnika u Revolucionarnom vojnom sovjetu te 720 od 837 zapovjednika - od pukovnika do
marala - koji su in dobili prema novom pravilniku iz 1935. aponikov je bio jedan od rijetkih koji su
preivjeli istku. Za oruane snage u cjelini rezultat nije bio tako katastrofalan kako se neko mislilo.
Kako je izraunao Roger Reese, izbaen je 34.501 asnik; od toga broja vraeno je do 1940. na
dunost 11.596, pa je pod udarom istke ostalo jo 22.705 asnika od otprilike 144.000 u 1937. i

179.000 u 1938. Od otputenih, NKVD je uhitio samo 4.474 u 1937. i 5.032 u 1938., tj. 5,4% od
ukupnog broja asnika. Samo je 3.7% asnika od ukupnog broja 1938. otputeno zbog istke
1940.109 Svi asnici optueni za sudionitvo u "faistiko-trockistikoj zavjeri" Tuhaevskog strijeljani
su, ali se nikada nee znati toan broj. Veina asnika ostala je u vojsci, a mnogi obuhvaeni istkom
nisu smaknuti. Ovi zakljuci daju pravu sliku o istki vojnih osoba, ali ne mijenjaju njezin politiki
znaaj. Kriza je iskoritena radi ponovne uspostave politike prevlasti nad sovjetskim oruanim
snagama na tetu zagovornika modernizacije vojske.
Problem s kojim se njemaka vojska suoila 1938. godine - openito poznat kao Blomberg-Fritscheva
kriza prema dvjema glavnim rtvama - takoer je poeo s glasinama o nepouzdanosti vojske. Tijekom
1936. odnosi vojske i vodeih stranakih dunosnika poeli su se pogoravati. Gestapo je vodio
dosjee o visokim asnicima; Himmlerov SS potaknuo je novinsku kampanju u kojoj se navodilo na
zakljuak da je zastarjela vojska zapreka u gradnji istinske nacionalsocijalistike drave. Prislukivali
su se telefonski razgovori i presretala pisma. Prilian dio kleveta uhvatio je korijena, jer se Hitler 1937.
zamjetno ohladio prema vodeim asnicima. Godinu dana poslije, njegov
477
DIKTATORI
pobonik uo ga je kako tvrdi da je vojska "nesiguran element u dravi".110 Jo kasnije, u kolovozu
1942., u jednom od svojih poslijepodnevnih monologa Hitler se potuio Alfredu Jodlu, naelniku
operativnog odjela Vrhovnog zapovjednitva, da je vojska sredinom tridesetih godina bila "masa ljudi
koji su radili iza mojih leda i sabotirali moje napore".111 Kada je Hitler svojim glavnim zapovjednicima
objavio plan za njemako teritorijalno irenje, na sastanku 5. studenog 1937. koji je zabiljeen u tzv.
Hossbachovu memorandumu (zapisniku sa sastanka to gaje vodio pukovnik Hossbach), njihova
mlaka reakcija (osim Goringove, koji je, navodno, skoio na stol i obeao potporu) podjarila je ve
tinjanjuu ogorenost zbog oito podvojenog stava oruanih snaga glede izlaganja ratnoj opasnosti te
zbog sporog obnavljanja vojnih kapaciteta. Usprkos tome, nema dokaza da je Hitler htio odmah
otpustiti von Blomberga ili druge visoke asnike. To su postigli Himmler i Goring, koji su obojica htjeli
smijeniti ministra rata i koji su bili neprijateljski raspoloeni prema vojnom vrhu, smatrajui ga
nedovoljno nacionalsocijalistikim zbog konzervativna podrijetla i politikih pretenzija.
Povod za izazivanje krize bio je banalan. Werner von Blomberg, privlaan ezdesetogodinjak, veseo i
mladenakog izgleda, odluio je sklopiti brak s Ijepukastom dvadesetetverogodinjom Evom Gruhn,
kerkom istaice, konobaricom koja je zaraivala pozirajui gola za kalendare i pornografske
publikacije. Bila je nekoliko mjeseci u drugom stanju. Kada je von Blomberg u prosincu 1937.
neoprezno priznao Goringu svoju nezgodnu vezu, nije uope shvatio mogue posljedice. Goring mu je
rekao neka se samo eni, a Gestapo je na to izradio dosje s tri kompleta kompromitirajuih fotografija
budue nevjeste ministra rata.112 Goring je istovremeno, u suradnji s Reinhardom Hevdrichom,
Himmlerovim zamjenikom, odluio ponovno izvui jedan stari gestapovski dosje o generalu Werneru
von Fritschu, glavnom zapovjedniku oruanih snaga, u kojem se tvrdilo - zbog zamjene identiteta daje general homoseksualac. Von Fritsch je bio miran, povuen, osamljenik, a zbog monokla
nalikovao je na karikaturu pruskog generala; stranka ga je smatrala simbolom stare Njemake koju je
eljela izbrisati. Iskuenje da istodobno svrgnu i von Blomberga i von Fritscha zbog moralne
izopaenosti bilo je zavjerenicima
478
VOJNE SUPERSILE
neodoljivo. Zavjeru protiv obojice paljivo su isplanirali i izmanipuli-rali Heydrich i Goring. U sijenju
1938, von Blomberg se oenio s Evom Gruhn, a kum mu je bio Hitler. Dva tjedna poslije Hitleru je
objavljena istina, zajedno s dosjeom o von Fritschu, koji je iskoriten kao inkriminirajui dokaz njegove
tobonje homoseksualnosti. Von Blomberg je prisiljen na ostavku, i razbjenjeli Hitler poslao ga je na
godinu dana u izgnanstvo zajedno s njegovom mladom suprugom. Von Fritsch je podnio ostavku,
ponien i tvrdei da je nevin, te je osamnaest mjeseci poslije, ogoren zbog ponienja, poginuo u
Poljskoj u rujnu 1939. izlaui se namjerno neprijateljskoj vatri.113
Blomberg-Fritscheva kriza imala je duboke politike posljedice za buduu ulogu oruanih snaga.
Stranaki su se vode bojali da bi kriza mogla izazvati vojni udar; jedan se svjedok sjea kako je 20.000
SS-ovaca tajno rasporeeno oko Berlina za sluaj graanskog rata.114 To se nije dogodilo, premda je
u njemakoj vojsci bilo stvarnih protivnika Hitlerove politike, ukljuujui naelnika stoera Ludwiga
Beka, koji je smatrao da se Hitler izlae prevelikim rizicima u vanjskoj politici. No Hitler nije stao u
jaanju svojega poloaja protiv konzervativnog vodstva oruanih snaga. Na savjet von Blomberga, koji
nije htio vidjeti kako zavjerenike nagrauju njegovim poloajem, Hitler je 4. veljae 1938. ukinuo
poloaj ministra rata i objavio kako e aktivno preuzeti dunost vrhovnog zapovjednika oruanih
snaga, na kojem je poloaju nominalno bio od objave Zakona o obrani 21. svibnja 1935. Postoje 1938.
donesen ukaz kojim je imenovan vrhovnim zapovjednikom, Hitler je jasno objavio svoje namjere da

preobrazi ustroj: "Odsad u neposredno i osobno zapovijedati cjelokupnim oruanim snagama."115

Od toga trenutka tri roda vojske bila su slubeno podreena Hitleru, koji je sada imao, kako se izrazio
naelnik njegova vojnog stoera Wilhelm Keitel, "neposrednu mo i ovlatenje".116 Na dan
postavljenja Hitler se obratio visokim asnicima u zgradi Ministarstva rata, te je okrivio vojsku od
100.000 ljudi iz razdoblja prije 1933. to nije stvorila vode koji zasluuju to ime i objavio da e od toga
trenutka on odobravati sva imenovanja u oruanim snagama. Istoga dana donio je odluku o
umirovljenju etrnaest generala i degradiranju jo etrdeset visokih asnika ija pouzdanost i pogledi
nisu bili u skladu s novim vojnim reimom.l [ 1
479
DIKTATORI
Te su inicijative potpuno promijenile odnos izmeu stranke i vojske. Vojska se nekoliko mjeseci opirala
u nadi da e Hitler, poto se slegne praina izazvana skandalima, ostaviti uglavnom staro stanje.
Umjesto toga, svaka rasprava jo je vie uvrstila Hitlerovu vlast i prisilila vojno vodstvo na mrzovoljnu
suradnju. Okvir novog odnosa utvrenje u Hitlerovoj izjavi u Reichstagu 20. veljae, u kojoj je uvjerio
zastupnike da vie nema problema u odnosima izmeu nacional-socijalistike drave i
"nacionalsocijalistikih oruanih snaga".118 Vrhovno zapovjednitvo (0KW) ubrzo je preraslo u aparat
s operativnim osobljem koji je bio podreen neposredno Hitleru, s dvanaest glavnih odjela te 1.500
dunosnika i administrativaca, uglavnom iz biveg Ministarstva rata.119 Nekoliko tjedana poslije Hitler
je poloio prvi ispit kao vrhovni zapovjednik nadzirui vojnu okupaciju Austrije. Kada je u svibnju
objavio elju da najesen napadne ehoslovaku, skupina visokih zapovjednika oko Beka razmatrala
je mogunost svrgavanja vlade ako se Hitler zarati, ali je u kolovozu i Beck morao podnijeti ostavku
zbog upornog protivljenja riziku rata. Dravni udar to gaje Beck pomagao planirati i koji se trebao
provesti potkraj rujna (okupirati zgradu kancelarije Reicha i smaknuti Hitlera) pao je u vodu kada je
Hitler na Miinchenskoj konferenciji ostvario pobjedu bez prolijevanja krvi.120
Istovremeno su poduzete praktine mjere za vre povezivanje oruanih snaga s
Nacionalsocijalistikom strankom. Ustaljenom vojnikom pozdravu dodan je "njemaki pozdrav" s
dignutom rukom. Zakon objavljen u travnju nalagao je "drugarske odnose" izmeu vojnih postrojba i
stranake organizacije. Za novog glavnog zapovjednika izabran je general Walther von Brauchitsch,
osoba mnogo manje neovisnog duha od von Fritscha. Von Brauchitsch je postao uzor suradnje i uveo
je nacionalsocijalizam u vojne snage mnogo izravnije no to je dotad bilo mogue. Pojaano je
politiko obrazovanje, a u travnju 1939. osnovan je u 0KW-u Odjel za promidbu u vojnim
snagama.121 Kada je von Brauchitsch u prosincu 1938. objavio smjernice za obuku asnika, naglasio
je kako "nitko ne smije nadmaiti asniki zbor u istoi i iskrenosti nacionalsocijalistikih pogleda".122
U ljeto 1938. godine SS je izborio jo jednu pobjedu u ratu protiv vojske. Hitler je 17. kolovoza objavio
dekret kojim je potvrdio Himmlerovu vlast nad
480
VOJNE SUPERSILE
oruanim pripadnicima SS-a u mirno doba i ukinuo sva ogranienja glede broja pripadnika SS-a koji
smiju nositi oruje.123
I Komunistika partija pojaala je poslije istke nadzor nad oruanim snagama Sovjetskoga Saveza.
Dok je nesretni Tuhaevski u mukama sve priznavao, Staljin je odobrio povratak politikih komesara u
sve vojne postrojbe od divizije navie. PUR je u kolovozu 1937. preuzeo nepokolebljivi staljinist Lav
Zaharovi Mehlis, urednik Pravde i dvadesetih godina lan Staljinova sekretarijata. Mehlis je bio sirovi
propagator, ovjek silne energije i nemilosrdnosti, koji je shvatio svoje imenovanje kao zadau
"boljevizacije" vojske. Ubrzo su se politiki komesari pojavili i u najmanjim postrojbama. Otprilike 73%
novoga vala politikih komesara nije prolo nikakvu vojnu obuku. Politiki su komesari sada
pregledavali i supotpisivali svaku zapovijed vojnih zapovjednika. istke su se nastavile u smanjenom
opsegu tijekom 1939. i 1940., ali svi su asnici znali da su partija i sigurnosni aparat ponovno
uspostavili politiku vlast nad oruanim snagama, vrstu kao u doba graanskog rata.124
U istkama svoje vojske pobjednici su bili Hitler i Staljin. I jedan i drugi uklonili su time moguu
prijetnju diktaturi, prijetnju onog elementa koji u svakom sustavu moe preuzeti vlast. Obojica su stavili
oruane snage pod pomni nadzor partije/stranke i njezina (rukovodstva. Dva hvalospjeva potkraj
tridesetih godina, jedan na Hitlerov roendan u travnju 1938., drugi na Staljinov ezdeseti roendan u
prosincu 1939., otkrivaju do koje je mjere kult linosti obaju diktatora poeo odraavati njihove vojne
pretenzije. Hitlera su hvalili kao politikog i vojnog genija, "duhovnog stvaraoca i zaetnika" njemakog
vojnog preporoda: "U svojem nemjerljivom trudu uloenom u vojnu snagu Reicha, u svojoj brizi za
njegovu obranu i njegovo oruje... on je pravi vojniki voda svoga naroda!"125 Voroilov je u Pravdi
poistovjetio Staljinovo ime s Crvenom armijom: "Oruana obrana pobjednikog socijalizma, razvoj
Crvene armije Sovjetskog Saveza, njezina povijest, njezina snaga i mo, njezini vrsti oelieni redovi
- sve je to nerazdvojno povezano s imenom Staljina."126 Potkraj tridesetih godina obje su drave

postale velike vojne sile, pa su diktatori reagirali kako veliko proirenje vojnog establimenta ne bi
potaknulo politike pretenzije oruanih snaga na kojima se ta sila
481
DIKTATORI
temeljila. Logikom diktature, a osobito sustava u kojemu se militarizacija naroda temelji na civilnoj
politikoj stranci/partiji a ne na oruanim snagama, oba su diktatora prisvojili izvanrednu vojnu
odgovornost i doveli oruane snage pod kontrolu politike revolucije. To se naposljetku pokazalo
opasnim za svjetsku povijest. Potkraj tridesetih godina i jedan i drugi diktator imali su na raspolaganju
sredstva za sukob, za "graanski rat" na kojemu su se temeljile njihove diktature - rat komunizma
protiv kapitalistikog imperijalizma, nacionalsocijalizma protiv judeo-boljevizma. Jezik i metafore
nasilja i ratobor-nosti naposljetku su preli na djelo u golemom i nemilosrdnom sukobu dviju drava.
Za oba diktatora sukob je bio povijesno neizbjean, premda ga je Staljin htio izbjei da je mogao.
Hitler je htio upotrijebiti vojnu mo kojom je raspolagao za borbu protiv drugih drava. "On jednostavno
nije mogao shvatiti vojnika koji se boji rata", zapisao je jedan pobonik u svoj dnevnik.127 Staljin je
tridesetih godina uinio sve to je mogao kako bi Sovjetski Savez mogao reagirati na svaku prijetnju
vlastitom masovnom silom. Ponovno naoruavanje i militarizacija politike naglaavali su silu kao temelj
obiju drava. Nasilni politiki rjenik i nasilna politika rjeenja bili su glavne znaajke dvaju
revolucionarnih poredaka koji su i neposredno i posredno bili potomci rata. 1 jedan i drugi sustav
naposljetku je proao ili pao na zavrnom ispitu - ispitu sposobnosti za voenje drugoga svjetskog rata
s veim uspjehom negoli u prvom.
482
12 Totalni rat
"Neprijatelj je okrutan i neumoljiv. On se nastoji domoi nae zemlje natopljene naim znojem, naega
ita i nafte osiguranih naim trudom. Ovo je pitanje ivota ili smrti za sovjetsku dravu, za narode
SSSR-a, pitanje hoe li narodi Sovjetskog Saveza ostati slobodni ili pasti u ropstvo."
Josif Visarionovi Staljin, govor na radiju, 3. srpnja 1941.l
"Fuhrer kae: imali pravo ili krivo, moramo pobijediti. To je jedini put. A pobjeda je ispravna, moralna i
potrebna. A kad jednom pobijedimo, tko e istraivati nae metode? U svakom sluaju, ve moramo
odgovarati za tako mnogo stvari, pa moramo pobijediti jer e inae biti iskorijenjena naa nacija - s
nama na elu - i sve ono to nam je priraslo srcu."
Joseph Goebbels, dnevnik, 16. lipnja 1941.2
Dugi, ogoreni, krvavi rat izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza od ljeta 1941. do proljea 1945.
odredit e konani opstanak jedne ili druge diktature. Ulozi obiju strana bili su neogranieni. Cilj rata
koji je 22. lipnja 1941. povela Njemaka s nekoliko manjih saveznika - Finskom, Rumunjskom i
Maarskom pod ifrom Operacija Barbarossa bio je unitenje Sovjetskog Saveza i komunistikog
sustava. Komunistika revolucija ne bi nadivjela sovjetski poraz. ''Njemaki agresori", upozorio je
Staljin u jednoj radijskoj emisiji u studenom 1941., "ele istrijebiti narode SSSR-a."3 Njemaki su vode
smatrali da sovjetska pobjeda ne bi bila samo kraj nacionalsocijalizma nego i kraj njemakog naroda pa i europske civilizacije. Ako "taj ivotinjski konglomerat", ruski narod, ikada krene ka zapadu Europe,
zapisao je Joseph Goebbels u svom dnevniku u sijenju 1942., "ljudski um ne moe ni zamisliti to bi
to
483
DIKTATORI
znailo".4 U travnju 1945., dok se Crvena armija pribliavala Berlinu, Hitler je razmiljao kako e, kad
Njemaku potuku, "na poraz biti krajnji i potpun"; "u ovakvom stranom sukobu, u ratu u kojem se
suoavaju dvije potpuno nepomirljive ideologije, to se pitanje moe rijeiti samo potpunim unitenjem
jedne ili druge strane".5 Kako bi izbjegao zarobljavanje, Hitler se ubio nekoliko tjedana kasnije. Rat
dviju diktatura bio je totalni rat, ne samo zato to je podrazumijevao mobilizaciju svih materijalnih i
drutvenih resursa kojima su diktature raspo-lagale ve i zato to je u ideoloko tkivo dvaju sustava
bila nerazdvojno i vrsto ugraena podjela na totalnu pobjedu i totalni poraz.
Ako duboki ideoloki korijeni opeg okvira sukoba seu do ranijeg, Prvoga svjetskog rata, vrijeme i
narav njemako-sovjetskoga sueljavanja 1941. godine u velikoj su mjeri posljedica promjena
okolnosti u ratu koji je 3. rujna 1939. izbio izmeu Njemake s jedne i Velike Britanije i Francuske s
druge strane. Ideoloka predodba i politika kalkulacija nisu bile alternative 1941. godine, ali su
djelovale u paru. tovie, od kolovoza 1939. do lipnja 1941. politika je uspjela zamaskirati irok
politiki jaz koji je razdvajao dvije diktature. Nekoliko politiki svrsishodnih sporazuma pretvorilo je
suparnike u privremene saveznike: dvije drave potpisale su 23. kolovoza 1939. Pakt o nenapadanju;
28. rujna potpisan je Sporazum o prijateljstvu, koji je podijelio Poljsku na dvije interesne sfere, jednu
njemaku, a drugu sovjetsku; 11. veljae sklopljen je opsean trgovinski ugovor o razmjeni sovjetskih
sirovina i hrane za njemake strojeve i vojnu opremu; naposljetku, 10. sijenja 1941. potpisan je u

Moskvi dodatni sporazum kojim su potvreni gospodarski odnosi za jo jednu godinu.6 Nijedna ni
druga strana nisu u tom kratkom razdoblju detanta imale nikakve iluzije o razlozima sporazumijevanja.
Sporazumi su sklopljeni zato to 1939. godine nijedna ni druga zemlja nisu htjele meusobno ratovati.
Hitler se nadao da e pakt sa Sovjetskim Savezom odvratiti Veliku Britaniju " Francusku od ulaska s
njim u sukob zbog njemako-polj-skog rata koji je poeo 1. rujna 1939.; iako se to nije dogodilo, pakt
je osigurao njemaku pozadinu i pribavio njemakom ratnom gospodarstvu velike koliine potrebnog
materijala. Staljin je odobrio pakt, usprkos oku to ga je pakt izazvao irom svijeta meu tisuama
komunista koji su sovjetski antifaizam primali kao neto posve
484
TOTALNI RAT
razumljivo, jer je on omoguio Sovjetskom Savezu da konsolidira svoj sigurnosni poloaj u istonoj
Europi, dobije suvremenu tehnologiju od njemake industrije i, ponajprije, da izbjegne rat na strani
dviju kapitalistikih drava, Velike Britanije i Francuske, protiv tree kapitalistike drave, Njemake.7
Ti sporazumi takoer su omoguili Sovjetskom Savezu da se domogne dodatnih teritorija u sferama
utjecaja koje su izloene u tajnom dodatku Paktu u kolovozu te potvrene Sporazumom o prijateljstvu
koji je potpisan u Moskvi mjesec dana nakon toga. Sovjetski Savez uao je u Poljsku 17. rujna i
okupirao istonu polovinu zemlje; u jesenskim mjesecima baltike drave pretvorene su praktiki u
satelite. U prosincu su sovjetske snage povele kratak rat protiv Finske kako bi tu bivu carsku
provinciju podvrgnule sovjetskoj vlasti, ali je estok finski otpor prisilio Sovjetski Savez da se zadovolji
pripajanjem dijela teritorija na Karelijskoj prevlaci istono od Lenjingrada radi vee sigurnosti grada. U
lipnju 1940., dok je Njemaka bila zaokupljena ratovanjem na zapadu, baltike drave integrirane su u
Sovjetski Savez, a rumunjske pokrajine Besarabija i sjeverna Bukovina nasilno su okupirane.
Teritorijalni dobitci pozdravljeni su kao trijumf sovjetske strategije. Prema predsjedavajuem
vanjskopolitikog odbora Vrhovnog sovjeta Andreju Aleksandroviu danovu, Sovjetski Savez uspio je
iskoristiti "suprotnosti medu imperijalistima za poboljanje poloaja socijalizma";8 to je miljenje bilo u
skladu sa sovjetskim poimanjem meunarodnih odnosa. Sovjetski Savez smatrao je sebe moralno
neutralnim u odnosima s nesocijalistikim dravama jer su one sve bile manifestacije vee ili manje
kapitalistike ekploatacije. I Staljinovo teoretsko miljenje temeljilo se na Lenjinovoj tvrdnji prema kojoj
je kapitalizam, kako bi izbjegao slom, pribjegao aktivnom imperijalizmu i ratu. Meutim, bilo je vano
da kapitalistike drave poderu jedna drugu, a ne Sovjetski Savez; u posljednjim stadijima svakog
velikog rata Sovjetski Savez posljednji bi "poduzeo korake".9 Pakt s Njemakom trebao je omoguiti
Sovjetskom Savezu nemijeanje u sukob izmeu kapitalistikih drava a ne sprijeiti rat. Staljin je 1.
srpnja 1940. rekao sovjetskom veleposlaniku u Tokiju kako je Pakt o nenapadanju "nametnula elja da
se pokrene rat u Europi".10 Sovjetski Savez nije bio zainteresiran za odravanje statusa quo ve za
mogue
485
DIKTATORI
stjecanje dobitaka u ratu izvan sovjetskih granica. Staljin je u listopadu 1939. kritizirao Kominternu
zbog podrke demokratskim dravama na tetu faistikih drava: "Nemamo nita protiv [rata] ako se
one dobro potuku i meusobno oslabe."11
Politika poticanja kapitalistikih ratova kako bi se time oslabio kapitalizam ovisila je o jednoj presudnoj
pretpostavci: kao i proli rat, novi je morao biti dug i iscrpljujui. Isprva se pretpostavljalo da e vojna
ravnotea izmeu dviju "suprotstavi]enih kapitalistikih skupina", kako ih je nazvao danov, uzrokovati
pat poziciju. U lipnju 1940. Molotov je litavskom ministru vanjskih poslova otvoreno izloio sovjetsku
viziju budunosti u kojoj e Crvena armija osloboditi zaraena stanovnitva, natjerana na oajniku
pobunu zbog strahovitih trokova dugog i nerijeenog rata, a kapitalistiki e vojni pohod propasti:
zavrna bitka izmeu buroazije i proletarijata u Porajnju "odluit e sudbinu Europe jednom
zauvijek".12 To je praktiki bila vizija prolosti, jer je bila potpuno obojena iskustvom Prvoga svjetskog
rata i boljevike revolucije. Ona je odraavala opasnu stvarnost: Sovjetski Savez nije mogao dopustiti
nijednoj ni drugoj kapitalistikoj strani da ostvari brzu i odlunu pobjedu. Staljin nije htio da Njemaka
bude poraena ve "tako oslabljena da e joj trebati godine prije negoli se ponovno upusti u veliki rat
protiv Sovjetskog Saveza".13 Sovjetski su planeri shvaali da bi njemaki poraz mogao izloiti
Sovjetski Savez dvama teko naoruanim, grabeljivim carstvima, kojima bi moda bilo teko
oduprijeti se iskuenju napada na komunizam. S druge strane, njemaka pobjeda mogla bi potaknuti
Hitlera na novu avanturu na istoku. Sovjetski Savez se nadao pat poziciji. Brzo unitenje francuskih i
britanskih armija u svibnju i lipnju 1940. odjednom je suoilo sovjetsku dravu s obnovljenom ratnom
prijetnjom. Staljina je zaprepastila vijest o predaji Francuske. "Kako su mogli dopustiti Hitleru da ih
porazi, da ih zgazi?", upitao je Hruova.14 Kako bi odgodio dan mogueg njemakog napada na
Sovjetski Savez, Staljin je bio prisiljen na ustupke. Stalna rijeka sirovina tekla je iz Sovjetskog Saveza i
podupirala njemake ratne operacije; u sedamnaest mjeseci valjanosti sporazuma Njemaka je primila

1,4 milijuna tona itarica, milijun tona drvene grade, velike koliine rijetkih metala i 212.000 tona
materijala iz Japana prevezenog transsibirskom eljeznicom. Sovjetska
486
TOTALNI RAT
propaganda plasirala je neumjerene prikaze simpatija prema Njemakoj. Staljin je osobno estitao
Hitleru na munjevitoj pobjedi.
Njemake reakcije na pakt bile su i cinine i dvosmislene. Hitler je trebao sovjetsku neutralnost sve
dotle dok se borio protiv zapadnih sila, pa ju je kupio izgledima za znaajnu gospodarsku pomo od
svojega novog sovjetskog partnera. Pitanje njemako-sovjetskih odnosa stavljeno je na led u rujnu
1939. sve dok se ne zavri neeljeni rat s Velikom Britanijom i Francuskom, ali je sovjetsko irenje na
tetu Finske, baltikih drava i Rumunjske ugrozilo sigurnost Njemake. Potkraj lipnja 1940. njemaki
su zapovjednici poeli razraivati alternativne planove za nepredviene okolnosti s obzirom na
osvajake pohode Crvene armije. Naelnik stoera kopnene vojske, general Franz Halder, naredio je
svojim suradnicima da razmotre mogunost "vojnog udara" na istoku kako bi se sovjetske oruane
snage odrale na distanci. Halder je 21. srpnja prikazao Hitleru plan operacije u baltikim dravama i
Ukrajini: plan je trebao energino podsjetiti na "dominantni poloaj Njemake u Europi", i to za etiri do
est tjedana dok su postrojbe jo mobilizirane poslije poraza Francuske.16 Iako isprva nije reagirao na
vojni prijedlog, i Hitler je tijekom srpnja razmatrao sovjetsko pitanje. Naelnik operativnog odjela
Vrhovnog zapovjednitva, general-pukovnik Alfred Jodl, pozvao je suradnike na sastanak u
adaptiranom eljeznikom vagonu, te objavio kako je Hitler odluio "jednom zauvijek" osloboditi svijet
od sovjetske opasnosti. Dva dana nakon toga njemaki vojni zapovjednici sastali su se u Hitlerovu
bavarskom utoitu i ondje su im izloeni svi Hitlerovi planovi. On je htio potpuno unitenje sovjetskog
sustava i nita drugo, "skriti tu dravu jednim tekim udarcem". Pohod je bio planiran za proljee.
Trebao je biti kratak, estok i smrtonosan.17
Neki od argumenata kojima je Hitler opravdavao rat protiv Sovjetskog Saveza bili su rezultat okolnosti.
Na sastanku 31. srpnja jasno je istaknuo kako napadom eli osigurati vlast nad cijelom Europom kao
odskonom daskom za rat protiv Velike Britanije, a moda i Sjedinjenih Drava. Ratom bi se takoer
uklonile sve neizvjesnosti i spekulacije o Staljinovim razlozima, jer se granica komunistikog svijeta
potajno pribliila srednjoj Europi. Hitler je takoer shvaao da su sovjetske sirovine, nafta i hrana
mogle pomoi
487
DIKTATORI
njemakom ratnom gospodarstva u svakom buduem sukobu sa Zapadom koji je bio bogat
resursima.18 Meutim, za Hitlera su to bili faktori koje je on mogao iskoristiti kako bi uvjerio stranake
i vojne vode, a moda i samoga sebe, da je rat u smislu neposredne akcije i razboritosti strateki
svrsishodan. Meutim, iza svih izraza racionalne strateke nunosti krile su se fantastini]e ambicije dovrenje nacionalnoga revolucionarnog rata koji se vodio od 1933. protiv komunizma i njegovih
navodnih idovskih saveznika i otvaranje beskonanih istonih prostora za vjeno njemako carstvo.
Cijelo vrijeme dok je Njemako-sovjetski pakt bio na snazi Hitler nije nikada tajio svoje namjere glede
konanog rata protiv sovjetskog komunizma. U jesen 1939. njegov pobonik Nicolaus von Below uo
je nekoliko puta Hitlera kako tvrdi da je rat na zapadu kratak diverzij-ski manevar koji e mu "osloboditi
leda za konfrontaciju s boljevizmom". Hitler je 23. studenog u povjerenju rekao von Belowu kako mu
je potrebna brza pobjeda na zapadu jer mu vojska treba "za veliku operaciju na istoku protiv
Rusije".19 U govoru, koji je trajao etiri i pol sata, Hitler je stranakim vodama potkraj listopada 1939.
objavio kako ga samo "trenutna nuda" sprjeava da "ponovno ne krene na istok".20 Odluku o
pripremi za rat, donesenu u srpnju 1940., treba shvatiti u tom kontekstu. Hitler se nadao da e Velika
Britanija odustati od rata i omoguiti mu sukob za koji se pripremao cijeloga ivota. Za Hitlera je ta
odluka bila velianstvena za svjetsku povijest; kako je poslije priznao u svojoj oporuci 1945., bila je to
"najtea odluka" koju je morao donijeti.21 Boljevizam je "neprijatelj broj jedan" rekao je Goebbelsu u
kolovozu 1940. U prosincu je ponovno naglasio kako e veliki obraun sa Sovjetskim Savezom
"odluiti o pitanju hegemonije u Europi."22 Tridesetog oujka 1941. ponovno je pozvao zapovjednike
na sastanak u kabinet kancelarije Reicha pa u jo jednom dugom govoru objasnio kako to nee biti
obian rat ve "borba dvaju suprotnih svjetonazora", koju e trebati nemilosrdno voditi radi
"istrjebljenja" komunizma ("asocijalnog zloinakog sustava") "za sva vremena".23 Rat protiv
Sovjetskog Saveza nije bio rezultat puke strateke kalkulacije; daje bilo tako, bio bi smisleniji vojni
plan za kratki udar ujesen 1940., koji bi Crvenu armiju dovoljno ranio i time je zadrao izvan Europe.
Iako je Hitler traio naine za opravdanje agresije, njegov plan o konanom
TOTALNI RAT
obraunu razvijao se svojim tokom. Protekla je gotovo cijela godina dana od njegove odluke o pripremi
za rat donesene u srpnju 1940. i kampanje pokrenute u lipnju sljedee godine. To bi se teko moglo

smatrati kratkoronom reakcijom na nepredvidive ratne okolnosti.

U kolovozu 1940. godine njemake oruane snage poele su pripremati veliki udar protiv Sovjetskog
Saveza. Pod ifrom "Fritz" planiranje je u rujnu preuzela ekipa pod vodstvom generala Friedricha von
Paulusa, njemakog zapovjednika koji je poslije opkoljen i zarobljen kod Staljingrada. U studenom,
uoi posjeta sovjetskog ministra vanjskih poslova Molotova, Hitler je potpisao direktivu o nastavku
priprema za rat na istoku. Sastanci s Molotovom, koji je traio sovjetske baze u Bugarskoj i Turskoj
radi kontrole nad uem Dunava i Bosporskim tjesnacem, odvijali su se u neobinom ozraju koje nije
odraavalo realnost. Hitler nije bio pripreman na dodatne ustupke, a Molotovljev pismeni zahtjev u
kojemu je zatraeno pojanjenje o moguim njemakim ponudama ostao je bez odgovora.24 Lako je
mogue da je posjet iskoriten kako bi se kolebljivce uvjerilo da Sovjetski Savez doista ugroava
njemake interese u istonoj Europi; moda je on trebao i Hitleru kako bi sebe uvjerio daje odabrao
pravi put. Ratni plan potvren je tek poslije Molotovljevog povratka u Moskvu. Nekoliko dana nakon
toga Hitler je naredio da ponu radovi na velikom istonom stoeru. Pod nadzorom Fritza Todta,
voditelja gradnje Autobahna, odabrano je podruje od 250 hektara u umi nedaleko od istonopruskog
grada Rastenburga. Odmah je poela gradnja golemog kompleksa ureda, bunkera i prostorija za
sastanke pod krinkom nove kemijske tvornice Askania Nord. Hitler je odabrao naziv Wolfschanze
("vuja jazbina") za stoer svojega grabeljivog rata. To su podruje nadlijetali zrakoplovi Aeroflota na
direktnim letovima izmeu Moskve i Berlina i ne slutei kakvi se radovi odvijaju pod njima.25
Vojni planovi prikazani su Hitleru na sastanku 5. prosinca. On ih je u potpunosti odobrio i predloio
svibanj sljedee godine kao vrijeme napada. Trinaest dana poslije, 18. prosinca, Hitler je potpisao
Ratnu direktivu br. 21 za operaciju koja se sada zvala "Barbarossa", radi "slamanja sovjetske Rusije u
brzoj kampanji". Cilj te kampanje bilo je unitenje Crvene armije za nekoliko tjedana i zauzimanje
golemog podruja zapadno od takozvane "AA-crte" od Arhangelska na dalekom
489
DIKTATORI
sjeveru do Astrahana na uu Volge na dalekom jugu. "Azijska Rusija" nala bi se zbijena u prostor
iza te crte, a preostalu industriju u ural-skom podruju trebalo je unititi bombardiranjem kako bi se
sprijeila svaka obnova sovjetske drave.26 Cijeli se pohod temeljio na pretpostavci da sovjetske
snage nisu dorasle Nijemcima pa e stoga biti brzo poraene. Hitler je 5. prosinca izjavio kako e do
proljea njemake vojne postrojbe biti "oito na zenitu", a snage neprijatelja "na nedvojbenom
nadiru".27 Nitko nije nikada osporio ideju o brzom ratu. Njemaki su je zapovjednici potvrdili u vlastitim
podcjenjivakim procjenama neprijatelja. U travnju 1941. general Blumentritt izjavio je glavnom
stoeru kako su sovjetski asnici veoma nestruni pa e ih Nijemci moi poraziti za "etrnaest dana
estokih okraja"; mjesec dana nakon toga spominjao je sukob u trajanju od "osam do etrnaest dana"
protiv vojske "neobrazovanih poluazijatskih" boraca. Prema miljenju glavnog zapovjednika kopnenih
snaga rat je trebao trajati "najvie etiri tjedna", a nakon toga e uslijediti jednostavne operacije
ienja.28 Hitler je izdao konanu direktivu prije poetka operacije, koja je naposljetku odgoena na
22. lipnja 1941. i zahtijevala je totalnu pobjedu do jeseni. Joseph Goebbels zabiljeio je u svojem
dnevniku zavrne razgovore s Hitlerom: "Potisnut emo neprijatelja jednim glatkim potezom. Filhrcr
ocjenjuje da e operacija trajati etiri mjeseca. Ja raunam na manje. Boljevizam e se sruiti poput
kule od karata."29 Usprkos svim priama o novom razdoblju sovjetsko-njemakog prijateljstva,
Sovjetski Savez nije zanemarivao njemaki problem. Opasnost od rata protiv Njemake nije nikada
isputena iz vida. Poslije poraza Francuske komesar za obranu Semjon Konstantinovi Timo-enko
izvijestio je kako je Njemaka "sada najvaniji i najjai neprijatelj".30 U srpnju 1940. naelnik glavnog
stoera Boris Mihajlovi aponikov izradio je, bre od Nijemaca, detaljni plan mogue njemake
invazije. Trokraki napad to gaje aponikov zamislio u velikoj je mjeri nalikovao na kasniji stvarni
napad.31 Sovjetska vojna strategija temeljila se na zamisli prema kojoj e u svakom ratu lake zatitne
snage na granici dovoljno dugo zadrati napadaa i time omoguiti mobilizaciju glavnine snaga za
masivnu ofenzivu, potisnuti neprijatelja na njegov teritorij i ondje ga unititi. Tijekom prvih mjeseci
1941. godine poboljana je priprema graninih podruja za doekivan]e
490
TOTALNI RAT
prvog udara njemakog napada, ali su potpune smjernice donesene tek poetkom svibnja, a u lipnju
su granina podruja jo oekivala potpun plan.32 Trebalo je vremena i za izradu opeg plana
mobilizacije za 1941. godinu za sluaj rata, i taj je plan takoer bio nepotpun kad je rat poeo.
Novoimenovani naelnik glavnog stoera general Georgij Konstantinovi ukov naredio je 26. aprila
poetak postupne mobilizacije reagirajui na brojne dokaze o pokretu njemakih snaga prema istoku.
Trinaestog svibnja izdana je zapovijed o razmjetaju znatnih snaga u zapadna granina podruja, ali
od 33 divizije samo je etiri ili pet bilo potpuno opremljeno kad je izbio rat. Prvoga lipnja pozvano je u
vojsku 793.500 vojnih obveznika, a 15. lipnja nareeno je njihovo prebacivanje na prednji kraj obrane.

Taj je proces trebalo dovriti do srpnja ili kolovoza. Kamuflaa aerodroma trebala je poeti 19. lipnja,
ali tek to je poela, njemaki su zrakoplovi unitili tisue sovjetskih letjelica koje su se zatekle na
otvorenom bez ikakve zatite.33
I sovjetski rukovodioci poeli su govoriti o pripremama jezikom konanog obrauna s imperijalistikim
neprijateljem. U rujnu 1940. Staljin je odobrio plan o odbijanju njemakog napada, premda se nadao
da e se rat moi izbjei barem do 1942., tj. dok Crvena armija ne dovri pripreme te dok se ne
izgrade granine utvrde du granica novosteenih teritorija.34 Od listopada 1940. poela se ozbiljno
razmatrati mogunost rata, a prve znakove dao je Zdanov u govoru u kojem je spomenuo pripremu
stanovnitva na "samoportvovnost i herojstvo" i odbacivanje svake pomisli na "rat s malo
krvoprolia". U proljee je i sam Staljin upozorio na promjenu sovjetskog stava kada je odluio objaviti
- na paradi kadeta povodom zavretka vojne akademije 5. svibnja - kako doista prijeti opasnost od
Njemake za koju se nova Crvena armija mora brzo pripremiti, jedine postojee biljeke o njegovu
govoru - izvornik nije nikada objavljen - pokazuju kako je sam Staljin smatrao rat vrlo vjerojatnim.
Njemake oruane snage lako su pobjeivale, rekao je takoer, ali izgubit e "pljakaki osvajaki rat";
njemake su snage slabije no to se ini ("nita posebno"), a mnogim je vojnicima "dosta rata".35
Odgovarajui na zdravicu kasnije iste veeri, Staljin je izjavio: "Crvena armija je moderna vojska, a
moderna vojska je ofenzivna vojska!"36 Tijekom sljedeeg mjeseca sovjetska propaganda poela je
naglaavati temu konane apokaliptike
491
DIKTATORI
bitke, "ofenzivnog i razornog rata". U lipnju 1941., nekoliko dana prije invazije, vojni odjel za politiko
obrazovanje objavio je kako je rat protiv "kapitalistikog svijeta neizbjean" i nehotice je dalekovidno
izrazio miljenje kako e Sovjetski Savez moda biti prisiljen da se od sada "ubrzo uporno i
nepokolebljivo priprema za odlunu bitku s okolnim kapitalistikim svijetom".37
Neki povjesniari smatraju taj iznenadni pomak u sovjetskim gleditima dokazom da je Staljin doista
pripremao preventivni napad na Njemaku u ljeto 1941. U dokumentu s datumom 15. svibanj navodi
se prijedlog vojnih planera o kratkom napadu sovjetskih snaga na eventualne snage koje se okupljaju i
ugroavaju sovjetski teritorij. Dokument je odraavao pretenu vojnu strategiju, tj. koncepciju
"agresivne obrane": prekidanje neprijateljskog napada kratkim napadima na neprijateljske poloaje
dok se Crvena armija mobilizira i razmjeta za odlunu bitku. Nema dokaza da je to ikada bilo neto
vie od prijedloga za remeenje njemakih priprema, na koji nitko nije obratio panju. Malo je
vjerojatno da ga je Staljin proitao, no i da jest, tijekom svibnja i lipnja on se slubeno i dosljedno
opirao svakoj akciji koja bi mogla izazvati njemaku odmazdu prije negoli se Crvena armija pripremi za
rat 1942. godine. Staljin se nadao kako e ograniena mobilizacija prema zapadu biti dovoljna i
odvratiti Njemaku, koju je jo uvijek smatrao preslabom i previe zaokupljenom na zapadu, pa stoga
nesklonom totalnom ratu. U ljeto 1941. Sovjetski Savez bio je mnogo svjesniji njemake opasnosti
negoli u bilo koje doba od 1939., ali je osim ograniene i nepotpune pripreme granice uinjeno vrlo
malo. Njemaki vojni atae u Moskvi proputovao je Sovjetski Savez uzdu i poprijeko potkraj svibnja,
ali nije zamijetio "nikakve znakove ofenzivnih namjera".38 Samo je zapovjednik sovjetske Baltike
fronte prkosio zapovijedima i stavio snage u stanje najvee pripravnosti prije 22. lipnja. Za cijeli ostali
dio sovjetske granice Moskva je zabranila svaku provokativnu pripremu premda su promatrai mogli
vidjeti kako njemake postrojbe grade splavi i pontonske mostove na zapadnim obalama rijene
granice u Poljskoj, premda je u zapadnim graninim podrujima uhieno 236 njemakih agenata i
premda su svi obavjetajni podatci nedvosmisleno upozoravali na njemaki napad.39 U noi 21. lipnja
ukov je napokon nagovorio Staljina da dovede
492
TOTALNI RAT
granine postrojbe u stanje najvie pripravnosti, no dok su deifrirale telegrame, mnoge su postrojbe
ve bombardirali njemaki zrakoplovi.
Rat se nije odvijao po planu ni za jednu ni za drugu stranu. U poetku se inilo kako je potpuno
opravdano njemako gledite da e se Crvena armija raspasti suoena s modernom i sofisticiranom
vojnom mainerijom. U prvih est tjedana snage Osovine prodrle su duboko u sovjetski teritorij,
osvojile sva podruja koja je Sovjetski Savez preuzeo 1939. i 1940. godine te ule u Bjelorusiju i
Ukrajinu. Do 1. rujna njemake armije opkolile su Lenjingrad i zauzele Kijev, te napokon poele
prodirati na teritorij Ruske SFSR. U velikim operacijama okruenja uniten je vei dio sovjetskoga
prednjeg kraja obrane te je ubijeno 236.000 i zarobljeno vie od 2 milijuna sovjetskih vojnika. U samo
etiri tjedna Nijemci su, prema procjenama, unitili otprilike 90% sovjetskih tenkova; u istom razdoblju
veina od 319 postrojba Crvene armije koje su sudjelovale u operacijama unitena je ili je pretrpjela
teke gubitke.40 Taj izvanredni uspjeh uvjerio je njemake generale, pa i samoga Hitlera, da je brzi rat
na istoku mogu. Vojni su elnici htjeli nastaviti prodor punom parom i osvojiti Moskvu, ali je Hitler

promijenio prioritete radi osvajanja bogatih gospodarskih resursa Ukrajine. U rujnu je napad ponovno
usmjeren na Moskvu, u kojoj su, prema Hitlerovu uvjerenju, ostale samo slabe snage. estoga rujna
Hitler je izdao Direktivu br. 35 za Operaciju "Tajfun", kojom je jednim brzim udarom trebalo slomiti
ostatak sovjetskog otpora. Tridesetog rujna njemake oklopne snage krenule su ravno prema Moskvi.
Kretale su se tako brzo da su ule u grad Orel dok su jo vozili tramvaji. Do 5. listopada vodee
postrojbe doprle su na samo 130 kilometara od Moskve; do kraja studenog elo prvoga klina bilo je
ve u predgraima, dvadeset kilometara od Staljinova Kremlja.41 Hitler je sada bio potpuno uvjeren
daje njegova tromjesena kampanja uspjela, pa se 4. listopada vratio u Berlin. Pred oduevljenim
gledateljstvom u berlinskom Sportpalastu objavio je kako se vratio iz "najvee bitke u povijesti svijeta",
to nije bilo daleko od istine. Sovjetski zmaj, uvjeravao je publiku, dotuen je do kraja i "nee vie
nikada ustati".42
Na sovjetskoj strani, pripreme za njemaki napad pretrpjele su potpuni neuspjeh - do te mjere da bitne
granine jedinice nisu ak upozorene da se pravodobno pripreme - pa se sovjetska strategija raspala
493
DIKTATORI
za nekoliko sati. Sada se pokazalo kako je nerealna bila pomisao da e lake granine snage zadrati i
ometati napadake snage dok se vojska mobilizira, koncentrira te napadne neprijatelja i potisne ga
natrag na njegovo tlo. Sovjetska ofenzivna strategija imala bi smisla samo da je neprijatelju trebalo
vremena za mobilizaciju i daje bio brojano slabiji. Iznenadni napad jakih njemakih snaga potpuno je
zbunio sovjetske postrojbe. Iz Moskve su izbezumljeno slali sovjetskim armijama pozive da krenu u
napad koji e paralizirati neprijatelja i otjerati ga natrag preko granice, ali ti su pozivi bili besmisleni.
Kad bi sovjetske armije pokuavale stati, napadake su ih jedinice opkoljavale u velikim klijetima i
izbacivale ih iz stroja. Staljin tjednima nije bio u dodiru s vojnom stvarnou, ali ne zato to je doivio
slom, kako je tvrdio Hruov u godinama destaljinizacije. Prema danas dostupnim dokazima, Staljin je
uurbano radio. U prvom tjednu nakon njemakog napada psovao je suradnike i generale i prijetio im,
ali je nedvojbeno vodio glavnu rije, ako i nije potpuno vladao situacijom. U dnevniku njegova ureda
registriran je beskonani niz posjetitelja i savjetovanja: 22. lipnja zavedeno je 29 sastanaka od 5,45
ujutro kad je objavljena vijest o njemakom napadu, do 16,45 poslije podne; sljedeeg dana sastanci
su poeli u tri ujutro i trajali do gotovo dva sata sljedeeg jutra; sljedea tri dana sastanci i razgovori
trajali su sve do 23,30 ili 24,00 sata.43 Staljinov ispijen i napet izgled nije bio rezultat ivanog sloma
nego prekomjernog oajnikog i neobuzdanog rada. U nedjelju 29. lipnja otiao je u svoju dau izvan
Moskve i ostao ondje do ponedjeljka piui govor za sovjetski narod i pripremajui dvije vane
direktive o sovjetskim ratnim zadaama. Prvog srpnja vratio se u Kremlj kao predsjedavajui
novoosnovanog Dravnog komiteta za obranu, uspostavljenog zakonom dan prije, a dva dana poslije
izjavio je u radij-skoj emisiji za stanovnitvo kako se sovjetska drava "uhvatila u smrtni kotac s
najopakijim i najpodmuklijim neprijateljem"; to nije "obini rat", naglasio je, nego borba na ivot i
smrt.44
U prvim mjesecima rata Staljin je uporno traio da Crvena armija stane i bori se ili da krene u
protunapad premda je imalo vie operativnog smisla povui se na poloaj koji je bilo. lake obraniti.
Naelnik glavnog stoera ukov otputen je jer je predlagao naputanje teritorija i povlaenje, te
ukopavanje i konsolidaciju poloaja. Staljin je sam
494
TOTALNI RAT
preuzeo vrhovno zapovjednitvo oruanih snaga te pretvorio svoj ured u Kremlju u sredite sovjetskih
ratnih operacija, ali su njegovo vojniko neiskustvo i uobiajeno nepovjerenje u vojne zapovjednike
samo jo oteali ionako teku situaciju. Njemake snage iz armijske grupe Centar ubrzo su krenule u
zavrni napad na Moskvu; veina sovjetske vlade evakuirana je u Kujbiev. Dok je Hitler likovao u
Berlinu, Staljin se suoavao s tekim izborom. Koliko je poznato Staljin nije bio hrabra linost. Odluka
da ostane u Moskvi kada su njemake oklopne jedinice, koje nitko nije mogao zaustaviti cijelog ljeta i
jeseni, doprle na samo 130 km od prijestolnice, izloila je Staljina velikoj opasnosti. U dijelu gradskog
stanovnitva zavladala je panika; tisue su pobjegle, drugi su pljakali trgovine ili stanove onih koji su
otili. Dim i vatra od njemakih zranih napada mijeali su se s dimom i vatrom brojnih lomaa na
kojima su spaljivali dravne dokumente kako ne bi pali u neprijateljske ruke. No tisue Moskovljana
pohitale su i u sredite grada i zahtijevale od vlasti vrst otpor. U prijestolnici je 19. listopada uvedeno
opsadno stanje. Istoga dana Staljin je donio povijesnu odluku da e ostati u Kremlju to god se
dogodilo, moda potaknut primjerom obinih ljudi, jer su ga izvijestili o iskazima odanosti. "Neemo
predati Moskvu", rekao je straarima u svojoj dai.45 Vratio se u prijestolnicu i naredio da se poduzmu
otre mjere kako bi se u grad vratio red.
Nekoliko dana prije te odluke Staljin je imenovao ukova - koji je ponovno bio u milosti poslije svae
sa Staljinom u srpnju - zapovjednikom obrambenih poloaja ispred prijestolnice. Izmeu Moskve i

Nijemaca stajalo je samo 90.000 umornih i loe opremljenih vojnika. ukov je nekako uspio skupiti
dovoljno snaga za krunu obranu grada dok ne stignu rezerve iz istonog dijela Sovjetskog Saveza nadajui se da Japanci nee intervenirati. Linija se jedva odrala, a zatim su sovjetske snage 5.
prosinca krenule u protuofenzivu i odbacile iscrpljene, promrznule njemake postrojbe dovoljno daleko
i time na trenutak odvratile opasnost od prijestolnice. Time su konano stvoreni uvjeti za rat
iscrpljivanja i sprijeena brza njemaka pobjeda. Kao i mnogi njegovi generali, Hitler je smatrao
invaziju na Sovjetski Savez malo veom verzijom kratkoga rata protiv Poljske dvije godine prije i
prezirno je odbacivao mogunost sovjetskog otpora. Neuspjelo zauzimanje
495
DIKTATORI
Moskve prisililo je Hitlera na drugu godinu rata, premda je i dalje bio uvjeren kako e pobijediti
Sovjetski Savez im se u proljee i ljeto poboljaju uvjeti za ratne operacije. Devetnaestog prosinca
smijenio je von Brauchitscha s poloaja glavnog zapovjednika i sam preuzeo zapovjednitvo, obeavi
kako e "odgojiti vojsku u duhu nacionalsocijalizma".46 Ni Staljin nije lako priznao injenicu da se rat
ne moe odmah okonati "brzom pobjedom", kako ju je nazivao, pa je ponovno natjerao svoje armije u
napad u sijenju i veljai - i time ih izvrgnuo strahovitim strateki besmislenim gubitcima.47 Ijedan i
drugi diktator sada su neposredno vodili svoje vojne operacije - dvojica amaterskih vojskovoa na elu
najbrojnijih snaga u povijesti.
Rat iscrpljivanja neprijatelja tekao je neravnomjerno od samoga poetka. Njemake snage i njihovi
saveznici stekli su oito mnogo prednosti, lako su njihove postrojbe imale mnogo gubitaka u jesen i
zimu 1941., ti su gubitci bili mnogo manji od onih to su ih nanijeli neprijatelju. Od lipnja do prosinca
1941. ukupni gubitci Crvene armije iznosili su 2,6 milijuna poginulih i 3,3 milijuna zarobljenika;
njemaka je strana imala 164.000 poginulih. Na svakog poginulog njemakog vojnika poginulo je
dvadeset sovjetskih.48 Njemaka vojna oprema i razina obuenosti vojnika bile su openito mnogo
bolje, a operativnim znanjem i taktikom vjetinom njemake su snage uvelike nadmaile Crvenu
armiju, nepripremljenu za moderni, pokretljivi rat na kopnu i slabo pripremljenu za zrani rat nad
bojitem. Glavne su se razlike oitovale u koliini vojnih, industrijskih i poljoprivrednih resursa
raspoloivih jednoj i drugoj strani. Brzim napadom snage Osovine osvojile su velik dio sovjetske
itnice, Ukrajine, koja je svojim vikovima hrane podmirivala potrebe velikog dijela Sovjetskog Saveza.
Na okupiranim podrujima ostalo je 60% sovjetske stoke, 40% itorodnih povrina i 84% proizvodnje
eera. Ta su podruja bila i glavna sredita sovjetske industrijske proizvodnje, s otprilike dvije treine
proizvodnje ugljena, sirovog eljeza i aluminija, usredotoene uglavnom u bogatom industrijskom
podruju Donbasa. U okupiranom dijelu ivjelo je vie od 40% sovjetskog stanovnitva i 32%
industrijskih radnika, a mnogi od njih bili su potencijalni vojnici i radnici izgubljeni za sovjetske ratne
potrebe. Milijuni stanovnika osvojenih
496
TOTALNI RAT
podruja radili su sada za njemake oruane snage na istoku, a vie od 2 milijuna radnika upueno je
na prisilni rad u Njemaku.49 Od prosinca 1940. do prosinca 1942. Sovjetski Savez izgubio je 43.000
km kolosijeka i sa 106.000 spao na 63.000 km.50 Mnogim osvojenim resursima i objektima koristile su
se okupacijske snage - isti dobitak za Njemaku, isti gubitak za Sovjetski Savez.
Neravnotea je bila najvea 1942. godine; gubitci sovjetskih snaga bili su izuzetno nepovoljni za dugi
rat iscrpljivanja neprijatelja. Sovjetsko gospodarstvo svedeno je na bijedni ostatak sustava izgraenog
u drugom i treem petogodinjem planu. Sovjetski ugljenokopi proizveli su 1942. godine samo 23% od
koliine koju je proizveo Veliki Njemaki Reich, a sovjetske eliane samo 28% od njemake
proizvodnje. Broj radnika u sovjetskoj industriji smanjio se s 8,3 milijuna 1940. godine na 5,5 milijuna
1942.; broj njemakih domaih radnika iznosio je 13,6 milijuna 1940., a 11,5 milijuna 1942.51 Usprkos
tome, tijekom rata Sovjetski Savez uspio je proizvesti mnogo vie tenkova, topova i zrakoplova od
Njemake, i to ak u prvoj godini poslije katastrofalnih poraza 1941. (vidi Tabelu 12.1). Sposobnost za
proizvodnju izvanrednih koliina opreme sa smanjenim gospodarstvom i smanjenim brojem radnika
glavno je objanjenje konane pobjede Sovjetskog Saveza na istonoj fronti i to je u upadljivoj
suprotnosti s proizvodnim uinkom njegova tehniki naprednijeg i bogatijeg protivnika.
Od samog poetka rata protiv Njemake organizacija sovjetskih ratnodopskih djelatnosti bila je
potpuno centralizirana. Tridesetog lipnja 1941. osnovan je Dravni komitet za obranu (GKO) pod
Stalji-novim predsjedavanjem. Mali "ratni kabinet" imao je isprva jo etiri lana - to su bili Molotov,
Maljenkov, Berija i Voroilov - ali je glavnu rije u odluivanju imao Staljin. Komitetu su odobrena
"potpuna ovlatenja", premda je Staljin ve uglavnom imao takva ovlatenja.52 Komitet je "gazio"
preko ustaljenih birokratskih i komesarskih postupaka te poticao izvanredan stupanj improvizacije i
fleksibilnosti sve dotle dok su ga njegovi opunomoenici neposredno izvjetavali o svojim
djelatnostima. Nije bilo nikakvog radnog vremena. Tko god je imao neto za rei mogao je slobodno

ui u kremaljski ured u svako doba. lanovi GKO-a mogli su donositi obvezujue odluke na licu
mjesta. Postojei komesarijati i sovjeti izvravali su naloge Komiteta, ali su morali usre497
DIKTATORI
Tabela 12.1: Resursi i vojna proizvodnja Sovjetskog Saveza i Njemake
1941.-1945.
1941. 1942. 1943. 1944. 1945.
Resursi
Ugljen (mil.t) SSSR
151,4 75,5
93.1
121,5
149,3
Njemaka 315,5 317,9 340,4 347,6
elik (mil.t) SSSR
17,9
8,1
8,5
10,9
12,3
Njemaka 28,2
28,7
3o,6
25,8
_
Nafta (mil.t) SSSR
33,0
22,0
18,0
18,2
19,4
Njemaka' 5,7
6,6
7,6
5,5
13
Aluminij
SSSR
51,7
62,3
82,7
86,3
(tis.t)
Njemaka 233,6 264,0 250,0 245,3
Industrijska radna
snaga4"*
SSSR
11,0
7,2
7,5
8,2
9,5
(mil.)
Njemaka 12,9
11,6
11,1
10,4
Strana
radna
snaga*"""'
SSSR
0,05
0,2
0,8
2,9
Njemaka 3,5
4,6
5,7
7,6
Oruje
Zrakoplovi SSSR
15.735 25.436 34.900 40.300 20.90
0
Njemaka 11.776 15.409 28.807 39.807 7.540
Tenkovi#
SSSR
6.590 24.446 24.089 28.963 15.40
0
Njemaka 5.200 9.300 19.800 27.300 Topnitvo## SSSR
42.300 127.00 130.00 122.400 62.00
0
0
(vei
od 76 mm)
49.100 48.400 56.100 28.60
0
Niemaka 7.000 12.000 27.000 41.000 _
' Sintetski naftni proizvodi, sirova nafta i uvoz. Brojke za njemaku industriju ukljuujui obrtnike.
Brojke za Sovjetski Savez odnose se na ratne zarobljenike krajem godine; brojke za Njemaku
ukljuuju stranu radnu snagu (dobrovoljnu i na prisilnom radu) i ratne zarobljenike. #Brojke za
Sovjetski Savez ukljuuju samohodne topove. Brojke za Njemaku ukljuuju samo-hodne topove u
1943. i 1944.
##Topovi svih kalibara za Sovjetski Savez (s posebnim brojkama za kalibre vee od 76 mm);
njemake brojke ukljuuju sve topove kalibra veeg od 37 mm.
Izvori: za ratne zarobljenike u Sovjetskom Savezu, S. Karner, Im Archipel GUPVI: Kriegsgefangenschaft und Internienmg in der Sowjetunion 1941-1956 (Be, 1995.), s. 90; za prisilni rad u
Njemakoj i ratne zarobljenike, U. Herbert, Fremdarbeit: Politik und Praxis des 'Ausldnder-Einsatzes'
in der Kriegsmrtschaft des Dritten Reiches (Berlin, 1985.), ss. 99,' 180-2, 271; za raspoloivu radnu
snagu, M. Harrison, Soviet Planning in Peace and War 1938-1945 (Cambridge, 1985.), ss. 138-40 (za
posve drukije brojke vidi R.W. Davies, M. Harrison i S.G. Wheatcroft, The Economic Transformation
ofthe Soviet Union 1913-1945 (Cambridge, 1994.), s. 322, koji za razdoblje od 1941. do 1945. navode
brojke od 12,8, 8,8, 9,1,10,3 i 11,7 milijuna. Broj zaposlenika u njemakoj industriji iz IWM FD
3056/49, "Statistiki materijali o stanju njemake radne snage tijekom ratnog razdoblja od 1939. do
1944.", 31. srpanj 1945.
498
TOTALNI RAT
dotoiti svu energiju i na ratnu proizvodnju i mobilizaciju. Komesarijat za opu strojogradnju postao je
Komesarijat za minobacae; Graevinski komesarijat bio je odgovoran samo za gradnju tvornica i

objekata potrebnih za rat i imao je izvanredna ovlatenja za rekviriranje potrebne radne snage i
materijala. Sustav je bio jednostavan ali uinkovit. Zastoji u proizvodnji ili kriza u transportnom sustavu
smjesta su se registrirali, pa su najvie vlasti mogle odmah poduzeti odgovarajue mjere. Ravnotea
izmeu centralizacije i fleksibilnog delegiranja ovlatenja pokazala se boljim sredstvom u izvanrednim
ratnim okolnostima negoli tijekom industrijalizacije tridesetih godina.53
Gospodarski plan povjeren je mladom ekonomistu Nikolaju Aleksejeviu Voznesenskom, koji je
postavljen na elo Gosplana 1938. godine. Voznesenski je 9. srpnja 1941. zaduen za izradu plana
ratne proizvodnje za cijelo gospodarstvo. Kada je plan zbog njemakih pobjeda postao neupotrebljiv,
25. listopada objavljenje novi plan za preostali dio sovjetskog teritorija u sreditu i na istoku zemlje.
Planovi su izraeni za mjesenu, tromjesenu i godinju proizvodnju standardnog oruja i za opremu
potrebnu za njegovu proizvodnju. Izraene su i detaljne bilance radi racionalne raspodjele glavnih
sredstava proizvodnje - alatnih strojeva, energije, radne snage i sirovina - najvanijim korisnicima. Te
bilance nisu funkcionirale savreno, ali se zahvaljujui iskustvu iz dravnoga gospodarskog planiranja
mogla stei sveukupna slika ratnoga gospodarstva, a proizvodni procesi znatno su pojednostavljeni.54
U planovima se bacilo teite na vojnu proizvodnju i izdatke, dok je civilna potronja svedena na
minimum; sa dvije treine nacionalnog dohotka 1940. godine civilna potronja spala je na jednu
treinu 1944. Vojni izdatci poveali su se sa 17% nacionalnog dohotka 1940. do vrne vrijednosti od
gotovo 60% u 1943. Maloprodaja se tijekom rata smanjila te je 1943. dosegnula tek 36% svog opsega
1940., i opskrbljivala je sovjetski narod minimumom potrebnim za opstanak.55
Od samog poetka ratna proizvodnja koncentrirana je u velikim tvornikim halama u kojima su bili
mogui primitivni oblici masovne proizvodnje s primjenom velikog broja praktiki nekvalificiranih novih
radnika, uglavnom ena i djeaka. Dok je 1940. u industriji bilo zaposleno 38% ena, taj se postotak
do 1943. poveao na 52%; do
499
DIKTATORI
kraja rata vie od jedne treine graevinskih radnika bile su ene.56 Industrijska sredita u uralskom
podruju, Kazahstanu i zapadnom Sibiru naglo su proirena kako bi se nadoknadio gubitak kemijskih
proizvoda, sirovina i oruja na zapadu. U nekim sluajevima u nove su pogone ukljuili opremu i
radnike evakuirane iz borbene zone. Evakuirano je 25 milijuna ljudi, eljeznikim vagonima ili
kamionima, a mnogi su bjeali i pjeke, muno prelazei stotine kilometara do sigurnih podruja i
ponekad tjerajui stada stoke i koza pred sobom. Dva dana poslije njemakog napada, 24. lipnja,
osnovan je Sovjet za evakuaciju. S izvanrednim ovlatenjima, Sovjet je sa svojih osamdeset pet
dunosnika uspio organizirati masovno povlaenje strojeva, kvalificiranih radnika i hrane. Na istok je
otpremljeno, prema procjenama, 50.000 malih radionica i tvornica i 2.593 velikih poduzea; opremu su
esto iskrcavali na otvorenom, pa su je evakuirani radnici ponovno montirali u tekim zimskim
uvjetima.57 Gotovo polovina sovjetskih industrijskih ulaganja posveena je ponovnom putanju u
pogon tvornica preseljenih na istok i gradnji novih tvornica. Radnici su ivjeli u primitivnim,
improviziranim stambenim objektima. Vie od dva milijuna radnika prekvalificirano je u strojare u
obrtnim i industrijskim kolama, osnovanima u listopadu 1940., za rad u vojnim tvornicama. Planovi su
u cijelosti bili posveeni pretvaranju neokupiranog podruja u "jedinstven ratni logor", kako gaje
nazivao Staljin.58
Sovjetski radnici radili su u krajnje tekim uvjetima. Prema prvim ratnodopskim dekretima radni je dan
povean do tri sata, a prema dekretu iz prosinca 1941. svi su radnici morali ostati na svojem radnom
mjestu sve dok traje rat. Lokalne vlasti imale su pravo prisilno mobilizirati radnike, a od veljae 1942.
svi mukarci od 16 do 55 godina i sve ene od 16 do 45 godina podvrgnuti su radnoj obvezi, pa su
esto poslije naporne desetosatne smjene u tvornici radili i nou, kopajui utvrde ili punei vree
pijeskom. Kako se rad za vojne potrebe poveavao tako se smanjivala raspoloiva koliina robe iroke
potronje i hrane. Vlasti su reagirale uvoenjem opeg sustava racioni-ranja koji se strogo temeljio na
naelu prema kojemu je smio jesti samo onaj tko radi. Racioniranje osnovnih prehrambenih artikala
poelo je u Moskvi, Lenjingradu i u drugim velikim gradovima 8. srpnja 1941. godine, ali je ve do
studenog proireno na cijelu zemlju, na 115 veli500
TOTALNI RAT
kih gradova i naselja, ali ne i na poljoprivredna podruja. Racionirana koliina hrane dijelila se na etiri
kategorije, od mravih 750 kalorija za uzdravane lanove obitelji do veih, tono izraunatih obroka
od 1.387 kalorija za obine radnike, 1.913 kalorija za teke poslove i 4.418 kalorija za rudare. Osobe
koje nisu radile ili nisu pripadale radnikom domainstvu nisu dobivale nita. Tijekom rata u
Sovjetskom Savezu umro je od gladi nepoznat i nepriznat broj starih, bolesnih ljudi i samaca, koji nisu
mogli kupiti hrane na slobodnom ili crnom tritu, na kojem su se cijene hrane od 1940. do 1943.
poveale esnaest puta, a cijena kruha dvadeset tri puta.59

Hrana je prevladavala u "strategiji" opstanka obinih sovjetskih ljudi suoenih s tekim ratnim uvjetima
ivota i rada. Za redovne radnike izvor hrane bile su tvornice, s jednim ili dva topla obroka na dan po
subvencioniranoj cijeni. Broj dravnih kantina poveao se sa 51.600 u 1941. na 73.400 potkraj rata, i u
njima se hranilo 25 milijuna ljudi. Tvornice su obraivale vlastite poljoprivredne posjede radi
podmirenja radnikih potreba, ali su nestaice hrane i niska kalorinost slubenih racioniranih koliina
hrane naveli lokalne vlasti na dodjelu malih estica radnicima u predgraima industrijskih gradova.
Prema zakonu od 7. travnja 1942. lokalne vlasti smjele su dodjeljivati neobraenu zemlju, pa je do
kraja 1942. dodijeljeno 5,9 milijuna estica, a do kraja 1944. 16,5 milijuna. Na njima su umorni radnici
poslije posla proizvodili ograniene koliine mesa, voa i povra, pa su naposljetku proizvodili 25%
sovjetske proizvodnje krumpira. itava armija od 600.000 "drutvenih kontrolora" dobrovoljno je
uvala estice, u ogranienom slobodnom vremenu, od uvijek prisutne opasnosti od krade.60 Hrana
se uglavnom sastojala od ugljikohidrata - krumpira i crnog kruha. Racionirana koliina kruha iznosila je
od 400 grama na dan do 800 grama za najtei posao. Prosjena godinja potronja mesa i masti
iznosila je samo sedam kilograma po osobi 1944.. Racioniranje nije osiguravalo hranu ve samo pravo
na nju. Jednom prilikom u Kujbievu su dijelili okoladu kada kruha nije bilo, premda luksuznih
proizvoda gotovo i nije bilo. Davatelji krvi bili su posebna iznimka. Oni su dobivali obrok od tri jela,
mjesene radnike "tokice" te 500 grama maslaca i eera. Samo u Moskvi bilo je 200.000 do
300.000 takvih davatelja.61
501
DIKTATORI
ivot je bio najtei na sovjetskom selu. Velik dio vojnika unovaen je sa sela, pa su poljoprivredne
poslove obavljale uglavnom ene, kojih je u kolhozima bilo 50% 1941. a 80% 1945. Broj obvezatnih
trudo-dana povean je na 150 godinje i uvedene su stroge kazne za prekritelje. Konje je uzela
vojska, a traktori su se kvarili ili stajali zbog nestaice goriva. ene i djeaci vukli su plugove s
improviziranom ormom. Godine 1942. etiri petine ita ponjeveno je srpom, a prosjeni prinos po
hektaru spao je na jedva malo vie od polovine predratnog prinosa.62 Kolhoznici nisu dobivali gotovo
nita za cjelodnevni mukotrpni i obeshrabrujui rad: jedan krumpir i 200 grama kruha na dan, ali
ponekad i manje. Reim je stalno sumnjao da e seljaci hranom ucjenjivati gradove i vojsku, pa su
vlasti prisvajale gotovo cjelokupnu proizvodnju kolhoza. Seljaci su dobili 10 milijuna tona ita to su ga
ponjeli 1940., ali samo 2,24 milijuna tona 1942. te 3,79 milijuna 1945. kada su se uvjeti na selu poeli
poboljavati. Seljacima je preputeno da se snalaze na malim okunicama koje su im odobrene
tridesetih godina, ali su vlasti rekvirirale velik dio stoke koju su seljaci na njima uzgajali, a na prodaju
hrane plaao se velik porez.63 U kontekstu sovjetskih ratnih napora seljaci su bili marginalni. Neki su
se snalazili prodavajui hranu na crnoj burzi, drugi su je razmjenjivali s gladnim stanovnicima gradova,
ali bogaenje seljaka ili gomilanje zaliha bilo je opasno, jer je reim htio izbjei strahovitu krizu hrane
zbog koje je carstvo palo 1917. godine. Za opstanak u ratnim okolnostima bili su bitni izvlaenje i
raspodjela dovoljne koliine hrane kako bi radnici mogli raditi a vojnici ratovati.
Izvanredni napori na preobrazbi preostalog teritorija Sovjetskog Saveza u jedinstveno, integrirano
ratno gospodarstvo bili bi vrlo ugroeni bez inozemne pomoi. Uloga amerike i britanske
gospodarske pomoi u okviru sporazuma o zajmu i najmu (Lend-Lease) sklopljenih 1941. i 1942.
oduvijek je predmet spora. Razmjerno mali dio pomoi dospijevao je u Sovjetski Savez u obliku
gotovog oruja, a dio vojne opreme, ukljuujui britanske tenkove tipa "Matilda" smatrao se (ne bez
razloga) drugorazrednim. Dva zapadna saveznika isporuila su Sovjetskom Savezu samo 4%
sovjetskog naoruanja, a to, prema slubenoj poslijeratnoj sovjetskoj povijesti rata, "nije moglo
presudno utjecati na ishod".64 Meutim, glavni dio pomoi stizao je u obliku
502
TOTALNI RAT
hrane, repromaterijala, strojeva i industrijske opreme. Zahvaljujui Lend-Leaseu, sovjetske tvornice
mogle su se usredotoiti na masovnu proizvodnju oruja sovjetske konstrukcije umjesto proizvodnje
drugih vrsta opreme. Sjedinjene Drave poslale su 409.500 vozila (uglavnom poznate kamione
Studebaker), dok je Sovjetski Savez proizveo samo 265.000 vozila. Osim toga, iz Amerike je stiglo
43% kamionskih guma za sovjetske potrebe i 56% tranica za sovjetsku eljezniku mreu. Amerika je
isporuila i 1.900 lokomotiva, dok ih je Sovjetski Savez tijekom rata proizveo samo 92. Bez LendLeasea sovjetski bi transportni sustav postao krizni sektor. Bila je bitna i isporuka repromaterijala. Iako
je Sovjetski Savez bio bogat nalazitima nafte, rat je omeo rad rafinerija i proizvodnju rafinerijske
opreme te ozbiljno smanjio proizvodnju visokokvalitetnog goriva. Sjedinjene Drave isporuile su 58%
visokooktanskog goriva potrebnog za sovjetske zrakoplove i oko treinu sovjetskih potreba u
eksplozivima, 80% bakra i 328.000 tona aluminija (Sovjetski Savez, proizveo je 283.000 tona
aluminija, veinom 1944. i 1945.).65 Koliine poslane konzervirane hrane osigurale su svakom
sovjetskom vojniku jedan obrok na dan, premda prema izvjetajima s bojinice vojnici nisu bili redoviti

korisnici tih poiljki.

Sovjetski ratni napori bili su prije svega usredotoeni na voenje rata na raun svega ostalog. Oruje
se proizvodilo u koliinama o kojima je govorio Tuhaevski kada je predlagao industrijalizaciju
ratovanja poetkom tridesetih godina. Tko god nije radio ili je bio nemaran ili nestruan gubio je pravo
na "tokice", a mogao je zavriti i na prisilnom radu u logoru kakvih je bilo diljem Sovjetskog Saveza.
No bilo bi pogreno pretpostaviti da je prisila bila jedino sredstvo za osiguranje predanosti sovjetske
pozadine totalnom ratu. Rad je znaio opstanak, ne samo za pojedinca, koji bi inae bio suoen s
polaganim izgladnjivanjem, ve i za Sovjetski Savez ili Majku Rusiju. Napokon se pojavio stvarni
neprijatelj, ovaj put u obliku Njemake, koji je naelektrizirao sovjetsko drutvo i potaknuo ga na napore
koji su se inili gotovo nemoguim kad je napada 1941. godine prepolovio sovjetsku industriju,
gospodarstvo i proizvodnju hrane.
Njemaka diktatura nije nikada u potpunosti iskoristila jaz koji je privremeno razdvajao sovjetsko i
njemako gospodarstvo u srednjim godinama rata. Njemaka industrija i dalje je proizvodila opremu
vrlo
503
DIKTATORI
visoke tehnike kvalitete tijekom cijelog rata. U usporedbi sa Sovjetskim Savezom, Njemaka je
obilovala resursima i mogla ih je u potpunosti iskoritavati prije poetka masovnog saveznikog
bombardiranja 1944. godine. Nadalje, ako je Sovjetski Savez imao Lend-Le-ase, Njemakoj su bili
dostupni resursi velikog dijela Europe pod njezinom okupacijom od 1938. kao i resursi koje su joj
isporuivale neutralne ili saveznike drave prema posebnim trgovakim ugovorima, ukljuujui velike
koliine ugljena, eljezne rude, nafte i obojenih metala. To "gospodarstvo velikog podruja", kako su
ga nazivali njemaki planeri, osiguravalo je potencijalno golemu sirovinsku bazu. Neke od tih sirovina
iskoritavale su se na licu mjesta, neke su odlazile u Reich. Prema procjenama, za njemaki ratni stroj
radilo je 1943.1944. otprilike 20 milijuna radnika izvan Njemake; priblino 6 milijuna radnika prebaeno je,
uglavnom silom, iz okupiranih podruja na rad u Njemaku.66 Cijela gospodarska baza kojom je Trei
Reich raspolagao bila je - s naftom kao jedinim izuzetkom - neizmjerno vea od baze kojom je mogao
raspolagati Sovjetski Savez. Ipak, od 1941. do
1945. Europa pod njemakom vlau proizvela je 103.000 zrakoplova, 61.000 tenkova i samohodnih
topova te 87.000 tekih topova, a Sovjetski Savez 137.000 zrakoplova, 99.500 tenkova i samohodnih
topova te 182.000 tekih topova.
Prema glavnom objanjenju toga paradoksa, njemake vlasti nisu, po svemu sudei, bile spremne
potpuno mobilizirati gospodarstvo bojei se da bi to slomilo duh civilnog stanovnitva kao, kako se
tvrdilo, 1918. godine. Hitlerova osobna opsjednutost mitom o "nou u leda" obino se koristi kao
opravdanje za tvrdnju da je ratno gospodarstvo tijekom njemakog ratnog pothvata bilo nalik na
"mirnodopsko" gospodarstvo barem do 1942., te da nije bilo potpuno mobilizirano za totalni rat sve do
1944.67 Taj argument slabo se slae s izvanrednom razinom vojne pripremljenosti i prilagodavanja
gospodarstva, to je postignuto etverogodinjim planom prije 1939. ili masivnom gospodarskom i
drutvenom mobilizacijom koja je uvedena u Njemakoj i na okupiranim teritorijima odmah ujesen
1939. godine. etvrtoga rujna 1939. objavljen je Zakon o ratnom gospodarstvu u kojemu su izloene
smjernice za brzu mobilizaciju civilnih resursa i prebacivanje na ratnu ekonomiju. U prosincu 1939.
Hitler je
504
TOTALNI RAT
zatraio plan naoruanja "s najviim moguim brojkama". Ured za vojnu nabavu usporedio je Hitlerove
ciljeve s njemakom proizvodnjom na vrhuncu ratnih aktivnosti 1918. i ustanovio da Hitler u svim
sluajevima eli vie: 151.780 topova na godinu umjesto 15.550, 2,179.000 strojnica umjesto 196.600
itd. Sve je to zahtijevalo, kako pokazuje jedan kasniji ratnodopski izvjetaj, "guenje civilne potronje" i
"brzu i potpunu prilagodbu nacionalnog gospodarstva ratnim potrebama". Guverner sredinje banke
Walther Funk rekao je svom upravnom odboru u veljai 1940. kako se gospodarska mobilizacija
"temelji na pretpostavci totalnog rata".68
Iako te brojke nisu ostvarene ni 1942., konverzija civilnog gospodarstva radi dranja koraka sa
zahtjevima, zapoeta ujesen 1939., bila je gotovo dovrena do operacije Barbarossa. U svibnju 1941.
55% radnika proizvodilo je opremu za oruane snage. Broj radnika angairanih u vojnoj proizvodnji
poveao se za 139% od 1939. do 1941., ali za samo 11% od 1941. do 1943. Oblik gospodarstva
promijenio se pod utjecajem rata kao i u Sovjetskom Savezu. Izdatci za vojne svrhe iznosili su otprilike
20% nacionalnog dohotka 1938.-1939., ali su dostigli 60% u 1941. i 73% 1943.-1944. Potroaki
izdatci smanjili su se sa 71 milijardu maraka 1939. na 57 milijardi 1942., i na 53 milijarde 1944., a
pritom je etiri petine ukupnog pada uslijedilo prije 1942. Potronja po glavi stanovnika smanjila se do

1941. za otprilike 20%. Industrija robe iroke potronje brzo je prela na ratnu proizvodnju, pa je do
1940. polovina proizvodnje bila namijenjena oruanim snagama.69 Oruane su snage takoer uzimale
lavlji dio eljeza, elika i rijetkih metala. Njemaki civili morali su ustuknuti pred ratnim potrebama.
Za razliku od Sovjetskog Saveza, u Njemakoj nitko nije pokuao uspostaviti centraliziranu
ratnodopsku upravu kada je izbio rat. Vojne odluke donosio je Hitlerov vrhovni stoer. Za ire vojne
aktivnosti trebalo je ispoetka biti zadueno Vijee za obranu Reicha pod vodstvom Hermanna
Goringa, ali ono nije imalo ovlatenja kao sovjetski GKO (Dravni komitet za obranu) i bilo je
predaleko od Hitlera, pa je za nekoliko tjedana propalo kao sredinje tijelo. Organizacija za provedbu
etverogodinjeg plana te tehniki i nabavni odjeli oruanih snaga radili su na mobilizaciji zajedno s
ministarstvima. Organizacija gospodarskih resursa okupirane Europe, usprkos njihovoj vanosti za rat,
505
DIKTATORI
takoer je podijeljena na nekoliko resora i nije nikada centralizirana. Oruane snage, osobito kopnena
vojska, htjele su preuzeti organizaciju ratne proizvodnje s obzirom na to da su izgubile nadzor nad
etverogodinjim planom potkraj tridesetih godina, i odupirale su se civilnom upletanju. U proljee
1940. inenjer Fritz Todt imenovanje ministrom za vojnu opremu kako bi uveo red u proizvodnju
oruja, ali on nije imao utjecaja na proizvodnju zrakoplova - 40% cjelokupne ratne proizvodnje - a
njegovi odnosi s vodeim asnicima i industrijalcima bili su loe definirani i napeti. Kombinacije
sredinje kontrole i fleksibilne reakcije, tipine za sovjetski sustav, nije uope bilo. Njemako ratno
gospodarstvo proizvodilo je visokokvalitetno oruje, ali proizvedene koliine nisu nimalo opravdavale
dodijeljene resurse. Hitler je 1941. postao potpuno svjestan sve veeg jaza izmeu ciljeva i stvarne
proizvodnje. Oni koji su pokuavali mobilizirati ratno gospodarstvo tuili su se u ljeto te godine da ne
mogu rekvirirati vie resursa, pa ni uza sve bogatstvo okupirane Europe. U srpnju 1941. Hitler je
odobrio poveanje proizvodnje radi zadovoljavanja potreba budue vojne situacije poslije predvienog
poraza Sovjetskog Saveza ujesen. Ti planovi o zranim i pomorskim snagama za borbu protiv Velike
Britanije i Sjedinjenih Drava, povezani s velikom, stalnom i potpuno motoriziranom kopnenom
vojskom kakvu je htio Hitler, naposljetku su razotkrili neuinkovitu mobilizaciju njemakoga ratnog
gospodarstva. Pomanjkanje centralne kontrole uzrokovalo je izvanredno velike koliine karta i
pogreno usmjeren trud; takvo je stanje takoer potaknulo oruane snage da naruuju manje
proizvodne serije uz redovite tehnike izmjene, pa su rtvovale kvantitetu za kvalitetu. Hitler je uporno
traio od oruanih snaga da prihvate "sirovu masovnu proizvodnju" i "jednostavne, vrste izvedbe"
umjesto malih serija visokokvalitetnog oruja, koje je bilo skupo i zbog uloene radne snage i zbog
materijala.70 Treeg prosinca 1941. Hitler je potpisao "Zakon o pojednostavljenju i poboljanoj
uinkovitosti nae proizvodnje oruja", openito poznat kao "Zakon o racionalizaciji". Hitler je
prigovorio njemakim tvrtkama zato to nisu usvojile sustav velikih tvornica i jednostavnih proizvodnih
metoda, te naredio oruanim snagama da pojednostavne i standardiziraju konstrukciju oruja kako bi
omoguile "masovnu proizvodnju na modernim naelima".71
506
TOTALNI RAT
U proljee 1942. Hitler je pokrenuo reorganizaciju ratne ekonomike. Poto je Fritz Todt poginuo u
zrakoplovnoj nesrei u veljai 1942., Hitler je za njegova nasljednika odabrao svog arhitekta Alberta
Speera, koji se sluajno naao u stoeru samo nekoliko sati nakon Todtove pogibije. Speerove veze s
vojskom bile su minimalne. Hitler se divio njegovu radu i dao mu je potpuna osobna ovlatenja za
"veu centralizaciju i modernizaciju cijelog gospodarstva".72 Speer je postavljen na elo novog
Ministarstva za oruje i vojnu opremu. Kao i Voznesenski, poeo je detaljno planirati ratnu
proizvodnju. U oujku je osnovao novi centralni planski ured, mali gospodarski kabinet u kojem se
moglo raspravljati o svakom elementu gospodarstva i uspostaviti ispravnu ravnoteu izmeu resursa i
proizvodnje oruja. Osnovan je i sustav specijaliziranih glavnih odbora (Hauptauschusse) za svaku
vanu granu vojne proizvodnje, i angairani su industrijalci i inenjeri radi poboljanja strunosti. Sve
je to urodilo znatnim uspjehom jer su Speerovi suradnici otkrili veliku neuinkovitost i neekono-minost
u industriji. Tako se, primjerice, istom koliinom elika 1944. moglo proizvesti etiri puta vie oruja. S
novom organizacijom proizvodnje i velikim proizvodnim serijama smanjeni su trokovi i vrijeme
proizvodnje. Lovac Messerschmitt Me 109 proizvodio se 1941. tempom od 140 na mjesec u sedam
tvornica; dvije godine poslije proizvodnja se poveala na 1.000 lovaca u tri velike tvornice. S malim
sveukupnim poveanjem resursa 1944. proizvodilo se triput vie oruja negoli 1941., ali jo ipak manje
nego u Sovjetskom Savezu.73
Veu racionalizaciju njemake ratne ekonomike ograniavali su mnogi faktori. Okupirana podruja
nisu nikada potpuno iskoritena. Proizvodnja zrakoplova ostala je izvan Speerove nadlenosti do
1944., a izgubio je i kontrolu nad razmjetajem radne snage kada je u oujku 1942. Hitler odluio
imenovati Gauleitera Tiringije, starog stranakog borca Fritza Sauckela, opunomoenikom za radnu

snagu. Zbog pre-birokratiziranih struktura sustav je bio preplaniran. Vojska je nerado prihvatila Speera
jer je bio civil, pa se pokuala i dalje drati najmodernije tehnologije i malih proizvodnih serija. Sve u
svemu, oruje je i dalje bilo kvalitetnije od sovjetskog, ali bilo ga je premalo za golemu vojsku koja je
1943. i 1944. trpjela sve vee gubitke u ljudstvu i materijalu. Poetak velikog saveznikog
bombardiranja 1944. omeo je pot507
DIKTATORI
puno iskoritavanje resursa i potaknuo Hitlera na traenje udotvornog oruja (tzv. "osvetnikog
oruja"), zbog kojega su golema sredstva skrenuli s proizvodnje standardnog ali masovno
proizvedenog oruja u kritinom trenutku rata. U ljeto 1944. Joseph Goebbels je imenovan
opunomoenikom za totalni rat, jer je Speerova zvijezda poela blijedjeti, ali je Goebbels na tu dunost
gledao prvenstveno u promidbenom smislu. Od ljeta 1944. organizacija ratnog gospodarstva postala
je jo improvizirani]a i raspreni]a, prisiljena, kao i sovjetsko gospodarstvo 1941. i 1942., na
pojednostavnjenje proizvodnje i velike koliine jednostavnijeg ali dokazanog oruja, poput runog
protutenkovskog bacaa (Panzerfaust), uz pojaanu disciplinu i iskoritavanje radnika, medu kojima
su sada u veini bili strani radnici na prisilnom radu.
Uvjeti u njemakoj pozadini bili su znatno povoljniji negoli u Sovjetskom Savezu, u kojem je ivotni
standard bio nizak i prije 1941. No i Njemaka je odmah prela na trajna smanjenja koliine hrane i
potronje domainstva, a pogorali su se i radni uvjeti s promjenom sastava radne snage. Jo je
raireno pogreno uvjerenje da njemake ene nisu prisiljavali na rad u tvornicama koje su radile za
ratnu industriju, ali ta se tvrdnja uglavnom temelji na statistikoj zabludi. ene su u Njemakoj uvijek
bile znatan dio radne snage, osobito u poljoprivredi u kojoj su, kao u Sovjetskom Savezu, vodile
posjede dok su mukarci radili u industriji ili transportu. Uoi rata, 1939. godine, 37% radne snage u
Njemakoj - 14 milijuna radnika - bile su ene; do kraja rata taj se broj poveao na 51%, to nije bilo
daleko od brojke u Sovjetskom Savezu, a svakako mnogo vie nego u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim
Dravama. Na selu je 1944. godine 65% poljoprivredne radne snage otpadalo na ene. Veliki broj
stranih radnica na prisilnom radu znatno je poveao udio ena u industriji. ene su morale prihvatiti
dulje radno vrijeme te i opasniji i naporniji rad. Broj ena u tekoj industriji podvostruio se, sa 760.000
na 1,5 milijun, od 1939. do 1943. Bolest i izostanci bili su glavni problemi, koje je pogoravalo
bombardiranje. Vie od 3 milijuna ena majki radilo je est sati po smjeni, tj. s nepunim radnim
vremenom; zajedno s redovnim radnicama, 1944. godine radilo je vie od 17 milijuna ena, a mnoge
su ene radile dobrovoljno kao socijalne radnice, uiteljice ili stranake aktivis508
TOTALNI RAT
tice.74 Kao u Sovjetskom Savezu, ene u Njemakoj imale su vrlo vanu ulogu u odravanju ratne
ekonomike.
Za domae stanovnitvo raspoloivost hrane bila je vana kao i za sovjetskog neprijatelja. Njemaki je
reim htio izbjei problem masovne gladi iz Prvoga svjetskog rata, pa se svim silama trudio da
iskorijeni verc i gomilanje zaliha. Racioniranje i stroga kontrola cijena osiguravali su ravnopravniju
raspodjelu opskrbe i rtvovanja negoli 1914. Sustav racioniranja planiranje prije poetka rata pa je
odmah uveden ujesen 1939. za mnoge proizvode osim krumpira. Luksuzna je hrana nestala, pa su
tijekom rata Nijemci uglavnom jeli jednolinu hranu: krumpir, crni kruh i ograniene koliine mesnih
proizvoda i slastica, te se takva prehrana nije ba razlikovala od sovjetske (ondje je prosjeni potroa
takoer dobivao tri kilograma kruha na tjedan), premda je njemaka prehrana bila moda neto
kalorinija. Kada su Nijemci ili u restoran, morali su davati kupone ("tokice") za svako jelo: posebno
za graak, meso itd. Mnogi prehrambeni artikli proizvodili su se kao nadomjestci (ersatz) ve i prije, ali
je kvaliteta veine prehrambenih proizvoda pala tijekom rata jer je drava inzistirala na jedinstvenim
standardnim proizvodima i doputala patvorenje. Kava se pravila od prenog jema, a aj od raznih
trava i drugih biljaka. Cigarete su racionirane na jednu i pol na dan ze ene, tri za mukarce. Vladala
je nestaica svjee hrane jer je ona odlazila dijelom na konzerviranje, a dijelom za mnogo bolje
hranjene oruane snage. Dobava standardnih racioniranih dobara odravala se tijekom rata
iskoritavanjem europskih resursa (premda su osvojena sovjetska poljoprivredna podruja uglavnom
podmirivala potrebe milijuna ljudi i konja na istoku), ali osim krumpira i eera iz eerne repe, koliina
glavnih sastojaka stalno se smanjivala, osim za radnike na najnapornijim poslovima. Samo je armija
radnika na prisilnom radu i logoraa bila u gorem poloaju.75
Posljedice totalnog rata nisu ni u jednom trenutku bile iste zajedno i drugo stanovnitvo. Uvjeti u
Sovjetskom Savezu bili su tei u poetku rata negoli 1944., kada su velika podruja vraena i kada je
improvizirano gospodarstvo zamijenio ustaljeniji i predvidljiviji sustav. S druge strane, u Njemakoj su
uvjeti bivali sve gori kako se rat nastavljao, a bombardiranje postalo sve redovitije. Ljudi su radije
ivjeli na njemakom selu negoli u gradu, a i hrane je ondje bilo vie. Za

509
DIKTATORI
razliku od toga, ivot u veini sovjetskih gradova bio je sigurniji i manje bijedan; osim toga, vlasti su
bile spremne primijeniti i silu kako bi hrana dospjela u gradove, pa se urbano stanovnitvo openito
bolje hranilo. Vii drutveni poloaj znaio je prednost u pristupu hrani i robi iroke potronje, osobito
stranakim/partijskim dunosnicima u jednom i drugom sustavu. Radnici su mogli dobivati premije u
hrani za izuzetan trud, ali inovnici uglavnom nisu na to imali pravo. Logorai u jednom i drugom
sustavu doivjeli su rat kao pogoranje svojih tegoba sa sve manje hrane, bez lijekova i s napornim
radom pod nadzorom straara koji su bili zadueni za postizanje maksimalnog uinka uz minimalne
trokove. U jednoj i drugoj diktaturi vladao je izuzetan stupanj kontrole i organizacije domaeg
stanovnitva, sa strogim kaznama za krenje zakona, zabuavanje ili izraavanje neslaganja. Kako je
zamijetio jedan poljski lijenik koji je 1942. vlakom putovao kroz Sibir, na svakom prijelazu rijeke ili
mostu putnici u vlaku morali su zbog sigurnosnih razloga zatvarati prozore i gledati ravno preda se.
Osim povremenog natezanja izmeu pijanih putnika i straara, "svi su potovali to pravilo bez
mrmljanja".76
Posljedice totalnog rata moda se nigdje*nisu osjeale tako apsolutno kao u Lenjingradu tijekom vie
od 900 dana opsade od jeseni 1941. Civilno stanovnitvo grada stopilo se s mreom vojnika,
bolniarki, vatrogasaca i milicionara u tom posebnom ratnom okruenju, proizvodei oruje, kopajui
jarke, gasei poare i oajniki tragajui za hranom. Vie od milijun ljudi umrlo je od hladnoe i gladi, a
ostali su se snalazili uzgajajui povre na 200.000 estica u gradu i oko njega te odravajui tanku
ivotnu vezu s ostatkom Sovjetskog Saveza "ledenom cestom" preko jezera Ladoga. Grad su stalno
bombardirali i grana tirali njemako zrakoplovstvo i topnitvo, a Lenjingradani su sami proizvodili
granate kojima se uzvraali vatru. Prvih devet mjeseci ivotni su uvjeti bili gotovo nepodnoljivi. Na
temperaturi ispod nitice, bez elektrine struje i petroleja, lanovi domainstva tragali su za bilo im
to je moglo gorjeti ili su to otimali od drugih koji su bili preumor-ni ili preslabi pa se nisu mogli
oduprijeti. Male koliine lijekova ubrzo su iscrpljene. Izgladnjeli stanovnici padali su na ulicama i
smrzavali se. Partijci i agenti NKVD-a nastojali su odrati disciplinu, pa su hapsili i deportirali rtve dok
su njemake snage stiskale obru oko grada. "Svi
510
TOTALNI RAT
smo mi osuenici na smrt", napisala je jedna lenjingradska bolniarka u svojem dnevniku, "samo ne
znamo tko je sljedei."77 Zbog strahovite gladi stanovnici su bili opsjednuti hranom. Kako je zamijetio
jedan lijenik, iji je sini umro u zimi 1941./1942, "kad god se sastane dvoje ili troje ljudi, na poslu, u
uredu, u repu, govori se samo o hrani - to e nam dati na potroaku kartu, koliko, ega ima, to su
najhitnija pitanja." Kada je jedna biva balerina rekla lokalnom partijskom aktivistu kako je dijelila sa
starom majkom hranu i time joj omoguila da preivi zimu, on joj je rekao daje neumjesna i
sentimentalna "jer drava treba mlade ivote, ne stare!"78 Lenjingradsku umjetnicu Anu Petrovnu
Ostroumovu-Lebedevu sudbina grada podsjeala je na kolektivno ludilo koje je opsjelo ovjeanstvo i
bacilo nevine ljude u usijanu pe. "Na Lenjingrad", napisala je u svojem dnevniku u oujku 1942., "svi
mi samo smo siuan detalj u cijelom tom strahovitom, groznom ali grandioznom i zaudnom ratu."
Priznala je sama sebi kako osjea "sotonski romantizam", nekakvu "velianstvenost", "neodoljivo i
nepromiljeno srljanje u smrt i unitenje".79
Lenjingrad se nalazio na glavnoj bojinici u golemom ratu izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza. Rat
se vodio prostranim graninim podrujima Poljske, baltikih zemalja, Ukrajine, Bjelorusije. Snage
Osovine doprle su 1941. i 1942. do zapadnog ruba same Rusije, ali su najprije i izbaene iz tog dijela;
Crvena armija dospjela je 1945. samo do istonih pokrajina Reicha i malo dalje od Berlina. U
podrujima izmeu tih dviju krajnjih toaka milijuni vojnika i milijuni civila izgubili su ivot u najveem i
najskupljem ratu u povijesti. Taj je sukob dvaput bjesnio istim podrujem: prvi put kad su ga sile
Osovine pregazile 1941., drugi put dok ih je Crvena armija tjerala natrag od 1943. do 1945. Kad god
se vojska povlaila, unitavala je veinu onoga stoje ostavljala za sobom; svaki put napadaka je
vojska unitavala sve vie. Ostala je pustinja - naputena sela, razoreni gradovi i bezbroj masovnih
grobnica. Ondje je izvren genocid nad idovima. Ondje su milijuni sovjetskih ratnih zarobljenika
pomrli od gladi. Ondje jo lei veina njemakih i sovjetskih vojnika koji su poginuli u ratu.
Neogranieno masovno nasilje na Istonoj fronti danas se najee opisuje izrazom "barbarizacija
ratovanja". Taj pojam oznaava razinu
511
DIKTATORI
namjernog, zvjerskog nasilja koja je nadmaila ionako barbarske uvjete u kojima se rat vodio na
ostalim frontama od 1939. i 1945., i on se posebice primjenjuje na ponaanje njemakih snaga na
okupiranom istoku. "Barbarizacija" navodi na zakljuak o procesu kojim se klasino ratovanje izrodilo u

razne oblike neobuzdanoga, rutinskog barbarstva pa i u sistematski nasilni rasizam koji je zavrio
genocidom. No model tog nasilja bio je u stvarnosti sloeniji. Istona fronta bila je poprite nekoliko
zasebnih sueljavanja i svaki je bio smrtonosan na svoj nain. Neki oblici nasilja suprotstavi]enih
snaga krili su suvremene konvencije o ratnim pravilima i zarobljavanju vojnika. Neregularno gerilsko
ratovanje poticalo je nasilje oruanih snaga i snaga sigurnosti, koje je poprimalo oblik vojnog sukoba
izmeu regularnih vojnika i partizana, ali i odmazde vojnih i sigurnosnih snaga nad (obino)
nenaoruanim civilima zbog partizanskih napada. Oba oblika nasilja ukljuivala su obje strane,
Osovinu i Sovjetski Savez. Snage Osovine bile su mjeavina regularnih vojnika, policajaca, agenata
slube sigurnosti i lokalne milicije koju je regrutirao i opremao okupator. rtva nasilja bilo je i civilno
stanovnitvo koje su neprijateljske oruane snage opsjedale, granatirale, bombardirale, izgladnjivale i
deportirale. I okupacijske snage i kolaboracionisti provodili su nasilje nad rasnim manjinama, preteno
idovima, koje je trebalo strpati u geta ili pobiti. Nasilje nad nenaoruanim civilima provodile su
uglavnom njemake slube sigurnosti (SS, SD, Gestapo, policija) uz pomo tisua domaih
kolaboracionista i pripadnika regularnih oruanih snaga; o tome se govori opirnije u sljedeim
poglavljima. Granice izmeu tih raznih oblika nasilja nisu bile uvijek jasno odreene i poinitelji su ih
po elji lako prelazili, ali svatko je imao posebne razloge za narav i eskalaciju nasilja, i oni se ne mogu
posve objasniti opim izrazom "barbarizacija".
Objanjenja nekih oblika nasilja mogu se openito svrstati u dva dijela: prema prvima, posrijedi je
krajnje nasilje potaknuto ideolokom indoktrinacijom ili namjernom okrutnou; drugo se objanjenje
usredotouje na demoralizirajue okruenje rata - visoke gubitke, estoku borbu, surovu klimu, glad i
strah.81 Ti su faktori nedvojbeno odigrali odreenu ulogu, ali krajnje nasilje na istoku bilo je
neposredna posljedica naina na koji su jedna i druga diktatura oblikovale sukob od samog poetka,
Hitler kao osvaja rasnog carstva, Staljin kao brani512
TOTALNI RAT
telj revolucionarne drave od njemakog napada. Cjelokupni njemaki pohod na istoku bio je odreen
Hitlerovom tvrdnjom, u oujku 1941., kako vodi "rat za istrjebljenje".82 Od oujka do lipnja niz direktiva
iz Hitlerova vrhovnog stoera, poznatih openito pod nazivom "kriminalne zapovijedi", doputao je
njemakim snagama smaknue "idovsko-boljevike" inteligencije, politikih komesara i pripadnika
sovjetskih snaga sigurnosti. "Treba upotrijebiti silu u najbrutalnijem obliku", rekao je Hitler naelniku
glavnog stoera.83 Trinaestog svibnja 1941. iziao je Zakon o ratnodopskom vojnom pravosuu kojim
su zloini protiv civila izuzeti iz nadlenosti vojnih sudova i kojim je suspendirana svaka obveza
kanjavanja vojnika zbog kaznenih djela protiv "neprijateljskih civilnih osoba". "Pripadnike neregularnih
snaga", stajalo je u zakonu, "treba nemilosrdno smaknuti u sukobu ili bijegu." Svaki neprijateljski in
civila trebalo je "uguiti na licu mjesta krajnjim metodama"; na mjestima odakle su dolazili napadi bile
su doputene "mjere odmazde" ako se krivci nisu mogli uhvatiti.84 Slijedile su "Smjernice za
ponaanje vojnika u Rusiji" objavljene 19. svibnja. U lanku I (2) pisalo je: "Borba Njemake zahtijeva
nemilosrdnu i energinu akciju protiv boljevikih agitatora, gerilaca, sabotera i idova"; bila je
odobrena i "potpuna likvidacija svakog aktivnog ili pasivnog otpora".85 estoga lipnja vrhovno
zapovjednitvo izdalo je "Smjernice za postupak prema politikim komesarima", u kojima se najprije
zastraujuim izrazima opisivao "mrnjom ispunjen, okrutan i neljudski postupak" koji su njemaki
vojnici mogli oekivati od njih, a zatim nalagalo da komesare zarobljene u borbi "u naelu treba odmah
smaknuti". Zapovjednik kopnene vojske von Brauchitsch naredio je da se uvrsti dodatak prema
kojemu komesare, ako je mogue, treba pobiti "neupadljivo".86
Hitlerova gledita o postupanju prema sovjetskom neprijatelju bila su gledita njemakog vrhovnog
zapovjednika; njima se nedvosmisleno doputala krajnja grubost prema sovjetskom civilnom
stanovnitvu i umorstvo nekih kategorija zarobljenika, te je njemakim vojnicima unaprijed zajamen
imunitet ako tako postupe. Vojska nije prosvjedovala jer su mnogi vii asnici prihvaali nunost
posebnih mjera protiv novog neprijatelja pa su spremno prenosili predrasude svojeg vrhovnog
zapovjednika vojnicima kojima su zapovijedali.
513
DIKTATORI
Tipian je primjer studija koju je general Hoepner izradio za Panzergruppe 4 poetkom svibnja 1941.;
studija je na poetku naglaavala rat protiv Rusije kao bitan dio "borbe za opstanak njemakog Volka
protiv judeo-boljevizma". Kampanju treba voditi, kae se u nastavku, "neuvenom strogou". Vojnici
se moraju oboruati "eljeznom, nemilosrdnom voljom" i ne smiju pokazivati "nikakvu milost prema
predstavnicima dananjeg rusko-boljevikog sustava".87 Naelnik glavnog stoera Franz Halder,
jedan od onih koji su planirali udar protiv Hitlera 1938., sam je dodao "idove i komuniste" na popis
ciljnih kategorija tijekom napada na Jugoslaviju u travnju 1941.; nekoliko tjedana poslije, sudjelovao je
u sastavljanju zapovijedi za operaciju Barbarossa, zahtijevajui "eljeznu strogost" prema civilnom

stanovnitvu koje su "zaveli predstavnici judeo-boljevike ideologije".88 Na sastanku u lipnju general

Eugen Miiller objavio je vojnim sucima Hitlerovu namjeru prema kojoj e "pravni obziri morati ustupiti
mjesto ratnim potrebama". Von Brauchitscha je brinula jedino opasnost od "izopaavanja vojnika"
uslijed neograniene dozvole za ubijanje, pa je zahtijevao da se u pravila unese odredba prema kojoj
se odmazda i ubojstvo mogu izvriti samo na zapovijed asnika.89
Vojnike su unaprijed upozoravali kako mogu oekivati neprijateljsko ponaanje koje opravdava
odmazdu i sustavno nasilje. Prema sovjetskim vojnicima, pa i zarobljenicima, trebalo je postupati vrlo
oprezno. Kako su upozoravale slubene vojne smjernice, "azijski vojnici Crvene armije posebno su
nepristupani, nepredvidivi, podmukli i beutni".90U jednom letku pod naslovom "Poznaje li
neprijatelja?", isticalo se kako se od Rusa ne moe oekivati "dolino i viteko vojniko ponaanje".
Mnogi vii asnici sjeali su se rata na istoku od 1914. do 1918. i Rusa koji su se pretvarali da su mrtvi
ili su se i dalje borili premda su bili ranjeni, ili se odijevali u neprijateljske uniforme i ubijali njemake
vojnike. Rusi mue i ubijaju zarobljenike, tvrdilo se, pa se svaki njemaki vojnik au morao obvezati
"da mu ni jedan drug nee pasti u neprijateljske ruke!" Uz ostale opasnosti, trebalo je paziti na
padobrance u civilnoj odjei, otrovanu hranu i vodu i kemijsko oruje koje e - kako se takoer tvrdilo sovjetska strana prva upotrijebiti. Poslije, tijekom rata, njemakim novacima na fronti
514
TOTALNI RAT
redovito su govorili kako moraju pretpostaviti da e ih vojnici koji se predaju napasti im im se prui
prilika i kako "mrtvi" vojnici esto znaju "oivjeti" i pucati njemakim vojnicima u leda.91 Kada su
Njemaki vojnici uli u Sovjetski Savez 1941., bili su ve pripremljeni na najgore. Albert Neuhaus,
trgovaki putnik iz Miinstera kojega su pozvali u vojsku radi invazije, pisao je eni, tjedan dana nakon
poetka rata, kako Rusi nisu znali to ih je snalo: "A to ta rulja svakako i zasluuje."92 Mladi
mitraljezac Giinther Koschorrek opisuje u svojem tajnom dnevniku prve dojmove "o prljavoj, smeoj
unitenoj masi" -sovjetskim vojnicima koje je pokosio svojom strojnicom.93
Sovjetska reakcija na njemaku invaziju bila je poziv cijelom sovjetskom drutvu na oruje. Predratni
ideal vojnika graanina, jo iz doba graanskog rata, bio je duboko usaen u sovjetsku narodnu
kulturu. Svaki je graanin trebao postati borac ako je to trenutak nalagao; odbiti napadaa, i po
mogunosti ga ubiti, nije bio in samoubilakog oaja ve asna graanska dunost. U svojem prvom
ratnom govoru, emitiranom na sveope olakanje 3. srpnja 1941., Staljin je objavio kako e uz
sovjetske oruane snage "svi sovjetski graani molrati braniti svaki pedalj sovjetske zemlje i boriti se
do zadnje kapi krvi za nae gradove i naa sela". Taj rat, dodao je, nije obini rat ve "veliki rat
cjelokupnog sovjetskog naroda", pa je pozvao partizanske snage da progone i unitavaju neprijatelja,
a radne ljude da brane ugroene gradove.94 U studenom se Staljin obratio moskovskom sovjetu, pa je
okupljenim lanovima rekao kako narod "mora unititi Nijemce do posljednjeg ovjeka" zbog
neogranienog nasilja njemakih snaga.95 Isti se nemilosrdni stav odnosio na sve one koji su
ugroavali sovjetsku pozadinu i vojnike koji su se predavali umjesto da se bore do posljednjeg daha i
posljednjeg metka. Zapovijed br. 270, izdana u kolovozu 1941., osuivala je sve zarobljene sovjetske
vojnike kao "izdajnike domovine" i predviala kazne za njihove obitelji. Kada je Staljinov sin Jakov
zarobljen u srpnju, njegova ena provela je dvije godine u logoru.96
Poziv cijelom drutvu na oruje izloio je tisue pripadnika neregularnih snaga divljakoj odmazdi
njemake vojske. Milicijske postrojbe, skupljene na brzinu u Moskvi i Lenjingradu, slali su na prvu liniju
obrane, na kojoj su pretrpjele strahovite gubitke. Oko 130.000
515
DIKTATORI
Tipian je primjer studija koju je general Hoepner izradio za Panzergru'ppe 4 poetkom svibnja 1941.;
studija je na poetku naglaavala rat protiv Rusije kao bitan dio "borbe za opstanak njemakog Volka
protiv judeo-boljevizma". Kampanju treba voditi, kae se u nastavku, "neuvenom strogou". Vojnici
se moraju oboruati "eljeznom, nemilosrdnom voljom" i ne smiju pokazivati "nikakvu milost prema
predstavnicima dananjeg rusko-boljevikog sustava".87 Naelnik glavnog stoera Franz Halder,
jedan od onih koji su planirali udar protiv Hitlera 1938., sam je dodao "idove i komuniste" na popis
ciljnih kategorija tijekom napada na Jugoslaviju u travnju 1941.; nekoliko tjedana poslije, sudjelovao je
u sastavljanju zapovijedi za operaciju Barbarossa, zahtijevajui "eljeznu strogost" prema civilnom
stanovnitvu koje su "zaveli predstavnici judeo-boljevike ideologije".88 Na sastanku u lipnju general
Eugen Muller objavio je vojnim sucima Hitlerovu namjeru prema kojoj e "pravni obziri morati ustupiti
mjesto ratnim potrebama". Von Brauchitscha je brinula jedino opasnost od "izopaavanja vojnika"
uslijed neograniene dozvole za ubijanje, pa je zahtijevao da se u pravila unese odredba prema kojoj
se odmazda i ubojstvo mogu izvriti samo na zapovijed asnika.89
Vojnike su unaprijed upozoravali kako mogu oekivati neprijateljsko ponaanje koje opravdava
odmazdu i sustavno nasilje. Prema sovjetskim vojnicima, pa i zarobljenicima, trebalo je postupati vrlo

oprezno. Kako su upozoravale slubene vojne smjernice, "azijski vojnici Crvene armije posebno su
nepristupani, nepredvidivi, podmukli i beutni".90 U jednom letku pod naslovom "Poznaje li
neprijatelja?", isticalo se kako se od Rusa ne moe oekivati "dolino i viteko vojniko ponaanje".
Mnogi vii asnici sjeali su se rata na istoku od 1914. do 1918. i Rusa koji su se pretvarali da su mrtvi
ili su se i dalje borili premda su bili ranjeni, ili se odijevali u neprijateljske uniforme i ubijali njemake
vojnike. Rusi mue i ubijaju zarobljenike, tvrdilo se, pa se svaki njemaki vojnik au morao obvezati
"da mu ni jedan drug nee pasti u neprijateljske ruke!" Uz ostale opasnosti, trebalo je paziti na
padobrance u civilnoj odjei, otrovanu hranu i vodu i kemijsko oruje koje e - kako se takoer tvrdilo sovjetska strana prva upotrijebiti. Poslije, tijekom rata, njemakim novacima na fronti
514
TOTALNI RAT
redovito su govorili kako moraju pretpostaviti da e ih vojnici koji se predaju napasti im im se prui
prilika i kako "mrtvi" vojnici esto znaju "oivjeti" i pucati njemakim vojnicima u leda.91 Kada su
Njemaki vojnici uli u Sovjetski Savez 1941., bili su ve pripremljeni na najgore. Albert Neuhaus,
trgovaki putnik iz Miinstera kojega su pozvali u vojsku radi invazije, pisao je eni, tjedan dana nakon
poetka rata, kako Rusi nisu znali to ih je snalo: "A to ta rulja svakako i zasluuje."92 Mladi
mitraljezac Gunther Koschorrek opisuje u svojem tajnom dnevniku prve dojmove "o prljavoj, smeoj
unitenoj masi" -sovjetskim vojnicima koje je pokosio svojom strojnicom.93
Sovjetska reakcija na njemaku invaziju bila je poziv cijelom sovjetskom drutvu na oruje. Predratni
ideal vojnika graanina, jo iz doba graanskog rata, bio je duboko usaen u sovjetsku narodnu
kulturu. Svaki je graanin trebao postati borac ako je to trenutak nalagao; odbiti napadaa, i po
mogunosti ga ubiti, nije bio in samoubilakog oaja ve asna graanska dunost. U svojem prvom
ratnom govoru, emitiranom na sveope olakanje 3. srpnja 1941., Staljin je objavio kako e uz
sovjetske oruane snage "svi sovjetski graani mdrati braniti svaki pedalj sovjetske zemlje i boriti se
do zadnje kapi krvi za nae gradove i naa sela". Taj rat, dodao je, nije obini rat ve "veliki rat
cjelokupnog sovjetskog naroda", pa je pozvao partizanske snage da progone i unitavaju neprijatelja,
a radne ljude da brane ugroene gradove.94 U studenom se Staljin obratio moskovskom sovjetu, pa je
okupljenim lanovima rekao kako narod "mora unititi Nijemce do posljednjeg ovjeka" zbog
neogranienog nasilja njemakih snaga.95 Isti se nemilosrdni stav odnosio na sve one koji su
ugroavali sovjetsku pozadinu i vojnike koji su se predavali umjesto da se bore do posljednjeg daha i
posljednjeg metka. Zapovijed br. 270, izdana u kolovozu 1941., osuivala je sve zarobljene sovjetske
vojnike kao "izdajnike domovine" i predviala kazne za njihove obitelji. Kada je Staljinov sin Jakov
zarobljen u srpnju, njegova ena provela je dvije godine u logoru.96
Poziv cijelom drutvu na oruje izloio je tisue pripadnika neregularnih snaga divljakoj odmazdi
njemake vojske. Milicijske postrojbe, skupljene na brzinu u Moskvi i Lenjingradu, slali su na prvu liniju
obrane, na kojoj su pretrpjele strahovite gubitke. Oko 130.000
515
DIKTATORI
poslano ih je na lenjmgradsku frontu dok se 500 000 Lenjmgradana pripremalo za obranu, a 14 000
partizana uvjebavalo za akcije iza neprijateljskih linija 97 U prvim mjesecima njemake invazije narod
je pozitivno reagirao na Staljmov poziv na oruje i na rtvovanje, a to su bile i sredinje poruke sve
vee militarizacije sovjetskog drutva prije 1941 Tijekom 1942 naglasak u ratnoj propagandi prebaen
je s herojskog rtvovanja na krvavu odmazdu kada su se vijesti o njemakim zvjerstvima poele iriti u
sovjetskom stanovnitvu U ljetnim mjesecima pokrenuta je organizirana kampanja mrnje kako bi se
stanovnitvo potaknulo na nove napore Pjesnik lija Gngorjevi Erenburg, koji se 1940 vratio iz Pariza
u Moskvu, neumorno je smiljao propagandne poruke pune mrnje "Ubijmo1 Ako nisi danas ubio
Nijemca, potratio si dan'" Neprijatelj je sveden na ivotinjske predodbe, medu kojima su bili omiljeni
gmaz/zmija i pas U lanku "Partizan", objavljenom u Pravdi u srpnju 1942 , Nijemci se opisuju kao
"krvnici, krvopije, ljudoderi, ubojice, pljakai, psi" U jednoj pjesmi, objavljenoj potkraj kolovoza,
Nijemac postaje "faistika zmija" "Moramo joj izbiti zube/Iupati utrobu/Slomiti kimu" 98 Silovanje
sovjetskih ena bilo je stalna tema, a obinim sovjetskim vojnicima govorili su o njemakim
zvjerstvima, pa su to om prenosili jedan drugome Njemake vojnike predstavljali su sovjetskoj javnosti
kao izopaene zvijeri koje treba nemilosrdno pobiti, bila je to prava zrcalna slika negativnog stereotipa
crvenoarmejca u njemakoj vojnoj promidbi Time je na objema stranama potaknuta eskalacija nasilja
njemakim vojnicima bila je doputena krajnja brutalnost u postupku protiv civila i oprezno
omalovaavanje vojnika, od sovjetskog se naroda oekivala obrana svim moguim sredstvima, a od
sovjetskih vojnika surova osveta kao odgovor na odmazdu napadaa Na taj su se nam ostvarile
predodbe i jedne i druge strane
Usprkos tome, ni svi njemaki niti svi sovjetski vojnici nisu mili zvjerstva zato to im je to bilo
doputeno ili zato to su na to bili poticani Na samoj bojinici sudar dviju snaga izazivao je izuzetno

nasilje Sovjetske su snage pretrpjele izvanredne gubitke, ali su se borile s odlunocu koja je
iznenadila Nijemce Junatvo pojedinih sovjetskih vojnika bila je samoubilako, ali je stvaralo mnogo
vee gubitke na njemakoj strani Sveprisutna svijest o nasilnoj smrti poticala je i strah
516
TOTALNI RAT
i fatalizam Vojnici na objema stranama bili su suoeni s nasiljem vlastite strane ako su dezertirali ili
bjeali Njemake oruane snage sudile su 35 000 sluajeva navodnog dezertiranja, osudile 22 000 na
smrt i pogubile otprilike 15 000 do 20 000 vlastitih vojnika, Nijemci su, poput Crvene armije,
premjetali zabuante i kriminalce u kaznene bataljune Vojnici su neprekidno, mjesecima, sudjelovali
u boibama, sa sve manjim izgledom za dopust Smrt je stalno vrebala Giorgio Geddes, talijanski asnik
za vezu, pratio je malu skupinu njemakih vojnika koji su izgubili vezu sa svojom postrojbom u okolini
Staljmgrada Kada su ih dva njemaka vojna policajca zaustavila i zatraila dokumente, jedan ih je
vojnik ustrijelio strojnicom Kada se okrenuo "kao da se nita nije dogodilo", drugi je vojnik izvadio
pitolj i ubio ga Skupina je krenula dalje seoskim putem, ostavivi poginule za sobom "
Ni jedna ni druga strana nije potovala ratne zakone Sovjetski su vojnici vjeto pribjegavali
lukavtmama koje su ih izlagale surovoj odmazdi Vjeto su se skrivali i ubacivali protivniku iza leda,
leali nepomini u streljakim zaklonima ili ivicama, pa odjednom napadali njemako pjeatvo s leda
Sovjetski vojnici bili su vimji borbi prsa o prsa, znali su se prikradati straanma i izvidnicama i zaklati
ih, te izbezumiti Nijemce pritajenim akcijama I sovjetski snajperi bili su smrtonosni U borbi bi ponekad
legli medu poginule, nepomini, sve dok ne bi doao trenutak za ponovnu upotrebu oruja Stoga su
njemaki vojnici ubijali svakoga, pa i ranjenike U svojem prvom sukobu nedaleko Staljmgrada,
Koschorrek je uasnuto promatrao kako njegov narednik majserom puca u glave naizgled mrtvih
vojnika I drugi su to inili, udarajui tijela i pucajui u ona koja bi se pomaknula No nekoliko mjeseci
poslije ravnoduno je promatrao kako njegovi drugovi ubijaju ranjenoga sovjetskog asnika kada je on
pokuao izvuci pitolj i pucati u vojnike koji su mu previjah ranu 10 Njemakim su vojnicima govorili
da Crvena armija ne zarobljava, a isto i sovjetskim vojnicima za njemake snage Zvjerstva su prerasla
u rutinu Jevgemj Besonov, sovjetski asnik-tenkist, zabiljeio je u svojim memoarima njemaki napad
na improviziranu bolnicu u kojem su pobijem svi ranjenici, na povlaenju 1944 , Koschorrek je naiao
na osakaena tijela njemakih vojnika, zdrobljenih glava i rasporemh
517
DIKTATORI
trbuha.101 Obje su strane zarobljavale protivnike vojnike, ali su snage u pokretu ili obuzete mrnjom
pobile tisue zarobljenika. Zvjersko ponaanje potaknulo je ukleti krug straha i odmazde iz kojega nije
bilo izlaza.
1 jedna i druga strana zarobile su milijune vojnika, ali postupak prema zarobljenicima jasno pokazuje
njihov razliit pristup ratu. Do ljeta 1944. njemake su snage zarobile ukupno 5,2 milijuna sovjetskih
vojnika, od kojih je, prema slubenim izvjetajima, umrlo ili ubijeno 2,2 milijuna. Prema procjenama,
tijekom rata pomrlo je 2,540.000 do 3,300.000 sovjetskih ratnih zarobljenika.102 Prema sovjetskim
podatcima, od 2,880.000 njemakih zarobljenika pomrlo je 356.000, tj. 14,9%.103 Najvei broj
sovjetskih zarobljenika umro je u zimu 1941./1942., kada je njemaka vojska zarobila mnogo vie
vojnika negoli je oekivala. Zarobljenike su trpali u improvizirane logore ograene bodljikavom icom i
okruene mitraljeskim gnijezdima, esto bez ikakva zaklona i s nedovoljno hrane. Hitler je isprva
odluno odbijao njihovo dovoenje u Europu na prisilni rad jer ih je smatrao biolokom i politikom
opasnou. Kada je potkraj lipnja 1941. sovjetska strana, koja nije potpisala enevsku konvenciju o
ratnim zarobljenicima iz 1929., pokuala ukljuiti Meunarodni crveni kri u utvrivanje postupka
prema zarobljenicima na jednoj i drugoj strani, Njemaka je to odbila. U poetnim stadijima rata
Hitlerov stav prema pokorenim slavenskim narodima bio je otvoreno genocidan. Prema opem planu
za istok, milijuni Slavena trebali su pomrijeti tijekom gradnje novoga carstva. Hitler je zapovjedio
vojnicima koji su opsjedali Lenjingrad da se uope ne obaziru na sudbinu tri milijuna graana, a svojoj
je sviti izjavio kako e Moskvu s njezinim stanovnicima zbrisati s lica zemlje. Dok su sovjetski
zarobljenici umirali od gladi, bolest i glad kosile su i tisue stanovnika gradova pod njemakom
okupacijom.104
Meutim, nisu svi sovjetski zarobljenici pomrli zbog nebrige. Otprilike 600.000 pobile su njemake
snage i pripadnici slube sigurnosti zbog rasne pripadnosti ili zato to su komunisti. Neke su ubijali
zbog krenja propisa ili pokuaja bijega iz smrtonosnih logora. U sijenju 1942. zapovjednik jednog
logora u Smolensku zabiljeio je u svojem dnevniku smaknue, "pred oima ostalih", dvojice
izgladnjelih zarobljenika optuenih da su jeli svoje mrtve drugove.105
518
TOTALNI RAT
U Njemaku je odlazio mali broj sovjetskih zarobljenika sve dok Hitler 31. listopada 1941. nije pristao,

pod pritiskom sveope nestaice radne snage, na iskoritavanje sovjetskih ratnih zarobljenika u
Reichu, ali uz uvjet da budu izolirani od domaeg stanovnitva. Meutim, do oujka sljedee godine
upueno ih je samo 166.800. Masovni transporti krenuli su tek u travnju 1942., ali su do tada ve
pomrle dvije treine zarobljenika.106 Ostali su bili preslabi za rad. "Od milijuna zarobljenika", zapisao
je isti zapovjednik logora, "samo je nekoliko tisua sposobno za rad... Nevjerojatno mnogo umrlo je od
tifusa, a ostali su veoma slabi i nemoni."107 Tijekom 1942. nove su zarobljenike slali u Njemaku, pa
ih je do jeseni zaposleno gotovo pola milijuna, a do 1944. 631.000. Hranili su ih namjerno loe i strogo
kanjavali za svaki prekraj. Tisue su zavrile u koncentracijskim logorima. Prema izvjetaju SD-a iz
kolovoza 1942., antisovjetska promidba potaknula je u njemakom stanovnitvu strah od
"ivotinjskih" ruskih zvijeri. "Mnogi pripadnici Volka", navodi izvjetaj, "smatraju da ih treba radikalno
istrijebiti."108
Na postupak prema njemakim zarobljenicima u Sovjetskom Savezu utjecala je velika nestaica radne
snage u sovjetskom ratnom gospodarstvu. Kao i njemake oruane snage, Crvena armija se samo
ogranieno pobrinula za zarobljenike. Ujesen 1941. postojala su samo tri logora koji su mogli primiti
8.000 zarobljenika; do 1943. broj se poveao na 31 logor s kapacitetom 200.000 zarobljenika. Veina
zarobljenika razmjetena je u radne logore u poljoprivredi, graevinarstvu i tekoj industriji u skladu s
odredbama o iskoritavanju zarobljenika za rad od 1. srpnja 1941. Zarobljenike su dijelili na iste etiri
kategorije kao i radnu snagu iz GUlaga, od potpuno zdravih do invalida. Smrtnost je isprva bila visoka
zbog nedostatka hrane, hladnoe i bolesti. Tijekom prve zime, 1941./1942., smrtnost je iznosila 15%,
ali se u zimu 1942./1943. poveala na 52%; veina od 119.000 zarobljenika umrla je od posljedica
teke distrofije. Nakon 1943. vlasti su uloile velike napore u poveanje produktivnosti zarobljenika i
poboljanje opskrbe, pa je do kraja rata smrtnost pala na samo 4%.109 Zarobljenici su bili izolirani od
stanovnitva. ivjeli su u atorima i primitivnim barakama, u logorima kojima su upravljali njemaki
asnici. Mukarci su radili deset do dvanaest sati na dan i dobivali su istu hranu kao i
519
DIKTATORI
logorai GUlaga, kruh i juhu. Oni koji su bili dovoljno jaki za prebacivanje norme dobivali su vie kruha.
Poticali su ih na uzajamno natjecanje kako bi postali stahanovski zarobljenici. Zarobljenici su bili
podvrgnuti istim sigurnosnim provjerama kao i ostali zatvorenici. Sabotaa se tretirala kao "faistiki
otpor" i strogo kanjavala; istodobno se provodio i program preodgoja, pa se petina zarobljenika
ulanila u pokret "Slobodna Njemaka". Neki su pohaali tromjeseni teaj "antifaistike propagande"
u organizaciji NKVD-a pa su 1945. upueni u sovjetsku zonu u Njemakoj kao agitatori. Naposljetku je
u Njemaku vraeno vie od 2 milijuna zarobljenika - 1,400.000 do 1948., a posljednji tek 1956.no
Jedino ratno podruje na kojemu nije bilo zarobljavanja i na kojemu nije bilo milosti bio je sukob
izmeu snaga Osovine i neregularnih snaga koje su se borile protiv njih u njemakoj pozadini.
Njemaka je vojska oekivala i tu vrstu rata, premda se slabo pripremila za njega. Stroge mjere
predviene prije invazije odmah su stupile na snagu. Dva tjedna poslije poetka napada, kaplar
Werner Bergholtz bio je svjedokom strijeljanja 100 talaca poslije pogibije dvaju straara: "Svi su morali
biti idovi", zapisao je u svojem dnevniku.111 Zapovijedi o protugerilskoj borbi primjenjivale su se
nemilosrdno. Iz Hitlerova stoera stalno su stizale nove direktive za jo barbarski]e postupke oruanih
snaga i slube sigurnosti. Zakonom od 23. srpnja tim je snagama doputeno "teroristiko djelovanje"
koje e u sovjetskom narodu uguiti "svaki pokuaj neposluha".112 Wilhelm Keitel, naelnik stoera u
Hitlerovu Vrhovnom zapovjednitvu, izdao je 16. rujna zapovijed o taocima kojom je vojsci doputeno
da pogubi 50 do 100 sovjetskih graana za svakog ubijenog Nijemca. Ljudski ivot, tvrdio je Keitel, ne
znai mnogo u Sovjetskom Savezu.113 Diljem okupiranog podruja, pa i u onim dijelovima koje je
neposredno prije rata okupirao Sovjetski Savez, snage Osovine napadali su partizani, mali "depovi"
izoliranih i opkoljenih sovjetskih vojnika ili komesara, komso-molci i druge neregularne postrojbe. Ta
partizanska aktivnost bila je slabo organizirana, a njemaka policija i vojska proganjala je i ubijala na
tisue pripadnika tog pokreta. Njihova tijela, s rukom ispisanim komadima kartona oko vrata, visjela su
danima kao upozorenje ostalima. U srpnju 1942. Himmler je postao nadlean za protugerilske
520
TOTALNI RAT
operacije; on je odmah zabranio upotrebu rijei "partizan" i zamijenio je rijeju "bandit". Prema novim
smjernicama za protugerilski rat objavljenima 16. prosinca 1942., rat protiv neregularnih snaga trebalo
je voditi bez obzira na zakonske propise ili moralne obzire, "bez
^ -^ -i- ->i 114
ogranienja, pa i protiv ena i djece . ^
Sovjetske vlasti nisu se pripremile za partizanski rat. Kada je Staljin pozvao na partizanski ustanak
protiv agresora u srpnju 1941., znao je da su pripreme za eventualne partizanske operacije
obustavljene jer nije imao povjerenja u politiku pouzdanost neregularnih snaga. Pripadnici tih snaga

dobili su primjerak Lenjinova pamfleta o "partizanskom ratovanju" iz 1906. i ogranienu koliinu oruja.
Staljin je tek 30. svibnja odobrio osnivanje Sredinjeg stoera za partizansko ratovanje na elu s
generalnim sekretarom Komunistike partije za Bjelorusi]u Pantelejmonom Kondratjeviem
Ponomarenkom. Postrojbe su organizirane vojno i vodili su ih asnici Crvene armije i agenti NKVD-a.
Partizani su sebe trebali smatrati i osvetnicima i borcima. U skladu s partizanskom prisegom, trebali su
voditi "strahovitu, nemilosrdnu i upornu osvetniku borbu protiv neprijatelja... Krv za krv! Smrt za
smrt!"115 Prema procjenama, do kraja 1942. bilo je priblino 300.000 partizana, ali bi bilo nemogue
izraunati toan broj. Tisue partizana poginule su u velikim njemakim protupartizanskim akcijama
koje je provelo deset sigurnosnih divizija razmjetenih u pozadini njemake armije.
Neki pripadnici tih postrojba sudjelovali su u partizanskom ratovanju samo povremeno. Mnogi su bili
pravi banditi koji su pljakali domae stanovnitvo i terorizirali cijela podruja. Giorgio Geddes bio je
prisutan prilikom smaknua lokalnoga partizanskog vode u Ukrajini; pod izlikom da surauje s
Nijemcima kao lan ukrajinske milicije taj je ovjek ubio vie od trideset lokalnih seljana. Njegovo
smaknue privuklo je ushieno mnotvo koje ga je smatralo "obinim kriminalcem i ubojicom", ali je
prije smaknua ipak uzviknuo "ivio Staljin!" i ak uspio jo uzviknuti "ivjela Rusija!" u lice
njemakom asniku koji je u njega ispalio posljednji metak.116
Ova pria najbolje opisuje sloene borbene okolnosti partizanskog rata. Na podrujima pod
okupacijom snaga Osovine uglavnom nisu ivjeli Rusi, pa su s Nijemcima kolaborirale tisue
521
DIKTATORI
lokalnih stanovnika. Nijemci su neke ukljuili u protugerilske postrojbe koje su progonile i ubijale
zaostale vojnike Crvene armije, dezertere i prave partizane. Prema procjenama, u Ukrajini je otprilike
300.000 nacionalistikih gerilaca ratovalo i protiv njemakog okupatora i protiv partizana, te protiv
Crvene armije kad je ponovno ula u taj dio Sovjetskog Saveza. Nasilje i zloin vladali su u krajevima
daleko od svake vlasti, a i gladno stanovnitvo povremeno je pribjegavalo nasilju kako bi preivjelo
pod okupacijom. Jedina zajednika nit koja se provlai kroz rat izmeu regularnih i neregularnih snaga
jest krajnje teroristiki postupak njemakih vojnih i sigurnosnih snaga prema civilnom stanovnitvu.
Zbog opasnih uvjeta protugerilskog ratovanja njemaki su vojnici bili prebrzi na oruju i brutalni.
Partizanski su napadi bili nepred-vidivi i smrtonosni, i partizane je bilo teko razlikovati od ostalih
stanovnika. Metode odmazde bile su redom ubojite. U jednom dnevniku navodi se sljedee: "Petnaest
mukaraca, 41 ena, 50 djece - ukupno 106 osoba, simpatizera partizana - rijeeno posebnim
postupkom (sonderbehandelt); svi stanovnici odvedeni i likvidirani."117 U studenom 1941. partizanska
zasjeda izvan sela Velika Obuhivka u Ukrajini potaknula je smjesta odmazdu. Njemaka pjeaka
postrojba opkolila je selo, spalila sve kue osim onih koje su joj bile potrebne, i postrijeljala 200-300
mukaraca, ena i djece.118
Ratom protiv partizana zapovijedao je SS-ovski general Erich von dem Bach-Zelewski, koji je takoer
upravljao sigurnosnim postrojbama (Einsatzgruppen) za likvidaciju sovjetskih idova i komunista u
prvim danima rata. General nije razlikovao jedne od drugih: "Gdje ima partizana, ima i idova, a gdje
ima idova, ima i partizana."119 Tisue osoba uhvaenih tijekom protupartizanskih operacija ienja
bili su nevini pripadnici idovskih zajednica, koje su prve izdvajane za odmazdu. No lokalno
stanovnitvo osjealo je protupartizansko nasilje i nakon likvidacije veine idovskog stanovnitva. U
organiziranim operacijama ienja pod vodstvom snaga sigurnosti bilo je mnogo civilnih rtava,
premda su Nijemci ubrajali poginule u "bandite". U operaciji "Malarija" u kolovozu 1942., 3.750 vojnika
- SS-ovskih pjeaka, policajaca, te pripadnika lokalne litavske i ruske milicije - krenulo je pro522
TOTALNI RAT
tiv jednog partizanskog uporita. Strijeljano je 1.274 "sumnjivih osoba" i u borbi ubijeno 389 partizana.
Mnogi ubijeni, moda i veina, bili su nenaoruani. U jednoj drugoj operaciji, u studenom 1942.,
poginulo je 2.975 ljudi, dok je njemaka strana izgubila dvojicu; mjesec dana poslije, omjer je bio
6.172 poginulih prema 7 na njemakoj strani, a u jednoj velikoj operaciji 1943. godine 12.987 prema
29 120 u podruju Armijske grupe Centar ubijeno je prema izvjetajima vie od 100.000 "bandita". U
svim tim sukobima koliina pronaenog oruja bila je beznaajna u odnosu na broj ubijenih.
Primjerice, u jednoj operaciji 1942. godine ubijeno je 928 "bandita", ali je pronaena samo 201
puka.121 Veina ubijenih u tom neregularnom ratu na istoku bili su nevini civili, pa su mnogi zbog
njemakog nasilja otili u partizane. Prema procjenama, na sovjetskoj je strani poginulo 16 do 17
milijuna civila. Oni su bili rtve razliitih oblika nasilja sa svih strana, ali zajedniki nazivnik bio je
"istrjebljivaki rat" to gaje Hitler pokrenuo u lipnju 1941., i taj je rat prije svega izazvao val nasilja.
Zloince su na nasilna djela navodili razliiti razlozi. Svaki pokuaj jednostavne klasifikacije razloga primjerice, rezultat indoktrinacije, posljedica vojnog etosa ili muevnosti, odanost grupi ili bezdunost propada ve zbog golemog broja i silne raznovrsnosti nasilnika te velikog raspona njihova ponaanja i

stavova. U mnogim sluajevima ideologija i borbeni moral, Kampfmoral, ili su rame uz rame. Karl
Kretschmer, SS-ovski asnik na elu jedne postrojbe za likvidaciju potkraj 1942., pisao je svojoj eni:
"Pogled na mrtve (ukljuujui ene i djecu) nije veseo. Ali mi vodimo ovaj rat za opstanak naeg
naroda." U istom pismu on ali zbog svojih obzira, "glupih misli", kako ih naziva, ali zatim dodaje: "Ako
ne moe izdrati pogled na mrtve ljude, to je slabost; najbolji nain za svladavanje tog osjeaja jest
ubijati to ee. Tada to prijee u naviku".121 S druge strane, za neke je nasilje bez razmiljanja
postalo nain ivota. Jedan pripadnik Waffen-SS-a hvalio se poslije rata u logoru kako je ubijao civile i
crvenoarmejske zarobljenike, njih 700 jednom prilikom, jer je za to "dobivao cigarete i Schnapps" 122
Argument daje ovakva brutalnost bila posljedica dugog rata na istoku, u kojem su uvjeti uzrokovali
takvu degeneraciju, ne poklapa se s dokazima o njemakom krajnjem nasilju
523
DIKTATORI
na drugim podrujima sukoba, na kojima su poinitelji bili i pripadnici oruanih snaga i agenti slube
sigurnosti, ili sa sustavnim i masovnim zvjerstvima prema idovima i civilima tijekom razdoblja lakih
pobjeda snaga Osovine 1941. te u prvim danima rata.123 Za veinu mladih njemakih vojnika koji su
kasnije otili u rat na istoku veina zvjerstava ve je bila stvar prolosti i zbila se dvije ili tri godine prije
toga. Izopaenost vojnog ponaanja moe se bolje shvatiti u kontekstu politikih i rasnih predrasuda
reima, klime legalnog doputanja zvjerstava koje su vojnici bili i te kako svjesni te neobino surove
tradicije njemakog vojnog pravosua koju su prizivali radi opravdanja odmazde, uzimanja talaca i
ubojstava vojnika. Sve se to oekivalo od "totalnog rata".
Na sovjetskoj strani lake je shvatiti nasilje, ne samo zato to su se Crvena armija i tisue civilnih
dobrovoljaca borili za oslobaanje svoje zemlje od agresije i okupacije ve i zato to je sam sustav
opravdavao i iskoritavao krajnje oblike nasilja u obrani revolucionarne drave. Nasilje nad
napadaem ilo je rame uz rame s nasiljem sovjetske drave nad njezinim vojnicima i stanovnitvom.
Primjerice, u Moskvi je, prema Zakonu o opsadnom stanju iz listopada 1941., u devet mjeseci
zatoeno 83.060 ljudi: 13 je strijeljano na licu mjesta, 887 osueno na smrt, a 44.168 strpano u
zatvor.124 Kada su sovjetski vojnici stigli u Njemaku - poto su preli razoreni zapadni dio svoje
zemlje - uslijedila su masovna ubijanja i silovanja stanovnika koje su, kako su ih uili, mrzili kao
ivotinje. To se nasilje moe lake shvatiti od nasilja kojemu je bilo izloeno stanovnitvo na istoku, jer
je njemako nasilje bilo jednostavan ali opak izraz osjeaja pobjede i osvete. Istodobno su se sovjetski
vojnici i snage sigurnosti nali usred vlastitog brutalnog partizanskog rata protiv ukrajinskih i baltikih
nacionalista, koji su se ponovno nali pod sovjetskom vlau. Taj je gerilski rat potaknuo jo jedan
divljaki krug neobuzdanog nasilja. Od veljae 1944. do svibnja 1946. sovjetske su snage ubile
110.000 nacionalista, uhitile jo 250.000 i deportirale u logore ukupno 570.826 ljudi; mnogi od njih bili
su lanovi obitelji i djeca ubijenih ih uhienih nacionalista.125 Budui da su mnogi bili sumnjivi zbog
kolaboracionizma, naglaavala se njihova izdaja a ne nacionalizam. Zarobljen je mali broj ljudi, koji su
povjeani s kartonima oko vrata, na kojima su pisale pojedinosti
524
um
TOTALNI RAT
njihova "zloina". Mnogi od gerilaca koji su ih progonili bili su bivi partizani koji su ranije bili rtve
ukrajinske nacionalistike osvete.126 Nasilje u razorenim graninim podrujima prestalo je tek
poetkom pedesetih godina 20. stoljea.
U posljednjim tjednima 1940. godine i njemake oruane snage i Crvena armija organizirali su ratne
igre kako bi ustanovili tko e pobijediti u vojnom sukobu Njemake i Sovjetskog Saveza. Njemake
igre odrane su u Berlinu u studenom, i rezultat je bio brz i potpuni poraz sovjetskih snaga. Ratne igre
u Moskvi odrane su tjedan dana poslije rasprava u stoeru potkraj prosinca. Prvu su igru odigrali
ukov i general Dmitri V. Pavlov, naelnik sovjetskih motoriziranih jedinica. ukov je predstavljao
Nijemce. Poslije poetnog sovjetskog prodora, ukov je potpuno potukao Pavlova. Kada je Staljin
pitao za rezultat, naelnik glavnog stoera nije se usudio rei istinu, pa je sutradan smijenjen. Pavlova
su strijeljali u srpnju zato to nije uspio zaustaviti stvarni njemaki napad.127
Hitlerova Njemaka nije dobila rat protiv Staljinova Sovjetskog Saveza, a za to velike zasluge ima
ukov. Ima mnogo razloga zbog ega je Njemaka na istoku doivjela poraz. Neki su od njih
posljedica razlika u nainu na koji su jedan i drugi sustav vodili rat, neki pak rezultat suprotnih reakcija
jednog i drugog diktatora na zahtjeve koje je nametalo zapovijedanje vojnim snagama. Poetak valja
potraiti na bojitu jer su sovjetske snage, usprkos brojnim tekoama koje su ometale uinak Crvene
armije tijekom prvih osamnaest mjeseci rata, uspjele nadjaati napadaa - ali ne, kako se esto
pretpostavlja, napadajui neprijatelja veim vojnim snagama. Miljenje da je Sovjetski Savez mogao iz
beskrajnih eurazijskih prostora popunjavati svoje armije unitene u prvim godinama sukoba potpuno
iskrivljuje razlike izmeu raspoloivih ljudskih kapaciteta dviju strana. Na podrujima koje su snage

Osovine okupirale do sredine 1942. godine ivjelo je otprilike 66 milijuna ljudi, pa je time znatno
smanjen broj potencijalnih sovjetskih vojnika i radnika. Nasuprot tome, Njemaka se mogla osloniti ne
samo na ljudstvo proirenog Reicha nego i na stanovnike okupiranog dijela Europe i Sovjetskog
Saveza. Na istoku su Njemaku podupirale Finska, Maarska, Rumunjska, Slovaka i u ogranienoj
525
DIKTATORI
mjeri Italija, pa su time znatno poveani ljudski kapaciteti. Tijekom kritinih srednjih godina rata, prije
negoli su njemake snage bile primorane da se i u Italiji i Francuskoj bore protiv Velike Britanije i
Sjedinjenih Drava, omjer stanovnitva jedne i druge strane na istoku daje iznenaujue brojke. Velika
Njemaka imala je vie od 96 milijuna, a krnja sovjetska drava priblino 120 milijuna stanovnika.
Finska, Rumunjska i Maarska imale su 1941. otprilike 29 milijuna stanovnika. Od tog osnovnog
stanovnitva, ijedna i druga strana imale su 1943. i 1944. otprilike 11 milijuna vojnika u oruanim
snagama, ne raunajui finske, maarske, slovake i rumunjske snage na njemakoj strani,
dobrovoljake divizije iz ostalih dijelova Europe i nekoliko milijuna bivih sovjetskih graana, od kojih
je 300.000 nosilo oruje dok su drugi radili u postrojbama za snabdijevanje i pomonim postrojbama
njemake vojske.128 U prvoj godini rata Sovjetski Savez izgubio je vie od 5 milijuna izvjebanih
vojnika, ukljuujui jezgru regularne vojske. Gubitci su i dalje bili izuzetno veliki tijekom rata, ali su se
smanjivali sa sve veim uspjesima Crvene armije. Ukupni vojni gubitci iznosili su 11,444.100 vojnika, a
od toga je 8,668.400 poginulo. Dodatnih 18 milijuna otpada na gubitke zbog ranjavanja, bolesti,
smrzavanja ili ivanog sloma - i to ini nevjerojatnih 84% od ukupnog broja mobiliziranih vojnika.129
Njemaka je na istoku imala otprilike 3,6 milijuna poginulih ili zarobljenih, najvei dio u posljednje dvije
godine rata.130 Budui da su sovjetske snage imale nepotrebno velike gubitke, u poetku zbog loe
borbene taktike, a zatim zbog esto lakoumnog zanemarivanja gubitaka, podatci o ljudstvu ne kau
nita o borbenoj snazi jedne i druge strane. Sovjetske su divizije formirane i reformirane sa sve
manjim brojem vojnika, pa se time moe objasniti mnoenje njihova broja tijekom rata. Prosjena
veliina divizije od 10.000-12.000 vojnika smanjila se tijekom rata na razinu koja je esto bila malo
vea od 3.000 vojnika, a ponekad i manje. Prema navodima preivjelih sovjetskih vojnika, postrojbe su
se borile i kada su bile svedene na krnji ostatak poetnog broja. Crvenoarmejski porunik Jevgenij
Besonov borio se u brigadi koja je sa 500 spala na 50 ljudi, ali je i dalje ostala na fronti. Mnoge
sovjetske vojne postrojbe skrpane su od starijih mukaraca (koji su esto nevoljko sudjelovali u borbi)
ili mukaraca koji nisu bili izvjebani ili koje je bilo teko disci526
TOTALNI RAT
plinirati. Prema Besonovu, i redovni osamnaestogodinji novaci "bili su fiziki slabi, veinom niski i
krhki".131
Na razliku izmeu borbenih snaga dvaju protivnika utjecalo je naglo poveanje naoruanja na
sovjetskoj strani i bolje iskoritenje tog oruja. Tijekom 1942. i 1943. Crvena armija postigla je znatnu
prevagu u vojnim kapacitetima i ljudstvu. Kao na zapadnoj fronti u Prvom svjetskom ratu, bila je
presudna nadmo u topnitvu. Sovjetske tvornice proizvodile su stotine tisua topova, a njemake
desetke tisua. Sovjetski Savez bio je 1942. i 1943. nadmoan i u proizvodnji tenkova, a Crvena
armija bila je i pokretnija od njemake vojske, sa stotinama tisua sovjetskih i amerikih kamiona i
dipova. Zapisi vojnika i jedne i druge strane pokazuju kako su topnitvo i tenkovi omoguavali
probijanje neprijateljskih poloaja i time potvrivali neuinkovitost operacija s pjeakim postrojbama
bez potpore. Dok su se sovjetske snage sve vie modernizirale i mehanizirale, druga je strana trpjela
od sve slabije opskrbe. Velike udaljenosti, lo teren te problemi s popravkom, redovnim odravanjem i
gorivom oteavali su njemaku situaciju i proirili ve postojei jaz izmeu vojnih kapaciteta kojima su
raspolagale jedna i druga strana, premda je njemako oruje i dalje bilo kvalitetnije i bolje iskoriteno
od sovjetskog.132 No snage Osovine nisu porazile sovjetske "mase". Porazilo ih je brojnije moderno
oruje.
No ni ta prednost ne bi bila dovoljna bez velikih promjena u organizaciji operacija Crvene armije i
razmjetaja modernog naoruanja. To je bila izvanredna preobrazba, pogotovo s obzirom na injenicu
da se odvijala u okruenju stalnih poraza i izvanrednih mjera. Sovjetski glavni stoer poeo je 1942.
izvlaiti pouke iz poetnih poraza. Glavna je slabost bila loe odravanje kontrole nad bojitem.
Postignuta su znaajna poboljanja u upravljanju velikim operacijama. Centralizacija kontrole bila je
imperativ, zajedno s efikasnom koncentracijom operacija. To je podrazumijevalo potpunu reformu u
organizaciji postrojba. Formirane su udarne, teko naoruane i motorizirane tenkovske armije po
uzoru na njemake oklopne armije (Panzerarmeeri). To su bile mobilne, samostalne postrojbe s
vlastitim pjeatvom, topnitvom, protutenkovskim topovima i oklopnim vozilima. One su bile elo klina
u svakom napadu, a slijedile su ih slabije naoruane
527

DIKTATORI
pjeake divizije iji su zadae bile ienje i zaposjedanje terena.133 Zrakoplovne snage
raspodijeljene su 1941. na cijelu frontu i dodijeljene pojedinim armijama, pa nisu bile koordinirane. Pod
vodstvom mladog zrakoplovnog asnika Aleksandra Aleksandrovia Novikova, koji se istaknuo u
obrani Lenjingrada, sovjetsko ratno zrakoplovstvo je centralizirano, snage koncentrirane za primjenu
na kritinim mjestima tijekom bitke, a operacije su se u cijelosti pratile iz kontrolnih centara smjetenih
iza linije fronte.134 Kljuna komponenta u reformi bile su radiokomunikacije koje su prije 1942. bile
primitivne, a u nekim sluajevima nisu ni postojale. Ni tenkovi ni zrakoplovi nisu bili opremljeni
radioureajima, pa nisu mogli odravati vezu sa zapovjednicima na bojitu. U okviru zajma LendLeasc Sovjetskom Savezu isporueno je 35.089 radiostanica, 380.000 poljskih telefona, 5.800
radioprijemnika i 1,600.000 km telefonske ice.135 Ti su ureaji unijeli preokret u sovjetski borbeni
uinak. Kretanje tenkovskih armija i zrakoplovnih eskadrila moglo se pratiti dvosmjernim radiovezama.
Velika se panja obraala na sigurnost u komunikacijama, za razliku od prakse 1941. kada su se
esto slale neifrirane poruke pa ih je njemaka obavjetajna sluba mogla hvatati. Sovjetska je strana
razvila i sofisticirane radijske protumjere, pa je blokirala i ometala njemaki radiopromet ili emitirala
zbunjujue poruke.136
Znatno se poboljao i taktiki uinak sovjetskih snaga, iako su hitno uvjebavanje i loa kvaliteta
asnika ponekad ponitavali te prednosti u borbi. U borbi na prilazima Staljingradu Giinther
Koschorrek zamijetio je pred sobom veliki "dep" sovjetskih pjeaka koji su zapeli u jednoj udolini.
Njihov ih je zapovjednik prodornim zvucima zvidaljke potjerao kroz strojniku vatru sve dok ih
naposljetku nije sprio njemaki plamenobacaki tenk.137 No sovjetsko pjeatvo nije vie napadalo u
velikim valovima i stradavalo od vatre ukopanih njemakih strojnica, nego je napredovalo pod zatitom
tenkova, topnitva i raketne vatre. Sovjetski su vojnici dobro uvjebali prikrivanje i varke, znali su se
uljati i strogo paziti na tiinu. Bitki koja je dovela do opko-ljavanja Staljingrada u studenom 1942.,
Operaciji "Uran", prethodila je masovna koncentracija snaga Crvene armije koja je gotovo potpuno
promakla panji njemake obavjetajne slube. U jednoj od najveih bitaka u istonom ratu, Operaciji
"Bagration" pokrenutoj u lipnju
528
TOTALNI RAT
1944. protiv njemake Armijske grupe Centar, Crvena armija okupila je 5.000 zrakoplova, 5.200
tenkova i 1,4 milijuna vojnika, dovukla na prvu liniju 300.000 tona goriva i milijun tona drugog
materijala, a ipak je potpuno iznenadila njemake snage. ef njemake vojne obavjetajne slube na
istoku, pukovnik Reinhard Gehlen, izvijestio je Armijsku grupu Centar kako moe "oekivati mirno
ljeto".138 Poboljale su se i sovjetske obavjetajne slube na bojitu. Agresivnim izvianjem,
infiltracijom i pijuniranjem te presretanjem radijskih poruka i njihovim deifriranjem sovjetske su
snage ve 1943. mnogo bolje poznavale neprijatelja s kojim su bile suoene. Razlika u borbenom
uinku bila je upadljiva 1941., ali su sovjetske snage svojim trudom smanjile tu razliku na prihvatljivu
razinu dvije godine poslije. Ta mnogobrojna temeljna poboljanja borbenog uinka sovjetskih snaga
dola su potpuno do izraaja u bitkama u kojima je od studenog 1942. do sijenja 1943. osloboen
Staljingrad, a njemaka esta armija na elu s generalom Friedrichom von Paulusom prisiljena na
kapitulaciju. Prekretnica je uslijedila est mjeseci poslije, kada su njemake oruane snage pokrenule
Operaciju "Citadela" radi osvajanja velike kurske izboine, razbijanja sovjetske fronte i stvaranja
mogunosti za ponovni napad na Moskvu. Duboki obrambeni pojas uspostavljen na ukovljev zahtjev
izdrao je njemaki napad, i Crvena armija prvi put nije uzmaknula pred njemakim ljetnim napadom.
U protuofenzivi koja je zatim uslijedila njemake su snage potisnute na polazne poloaje i tada je
zapoelo dugo njemako povlaenje. To povlaenje nije nalikovalo na bezglavi uzmak sovjetskih
armija u ljeto 1941. godine. Njemake oruane snage bile su i dalje opasan neprijatelj, borbenog
uinka koji se stalno mijenjao i popravljao s novim orujem, primjerice, novim "lovcem tenkova",
samohodnim protutenkovskim topom Ferdinand od 75 tona, kojemu nisu bili dorasli standardni
sovjetski tenkovi T-34. Do poraza njemakih snaga protekle su jo dvije godine skupog ratovanja
tijekom kojih je ubijeno ili zarobljeno jo 4,520.000 sovjetskih vojnika. Stalno bombardiranje Njemake
smanjilo je mogunost masovnije proizvodnje oruja, oduzelo njemakoj istonoj fronti zrakoplove i
otvorilo u lipnju 1944. put drugoj fronti na zapadu. No kritine su bile 1942. i 1943. godina, kada je
Crvena armija uspjela zadrati njemake snage dovoljno dugo, pa je reformirala praksu,
529
DIKTATORI
organizaciju, uvjebavanje i opremanje vojnih snaga i time ostvarila operativni uspjeh.
Promjena ratne sree odraava nain na koji su dvojica diktatora pristupali svojim odgovornostima kao
vrhovni zapovjednici. Obojica su ozbiljno shvaala svoju ulogu. Ni jedan ni drugi nisu se ni dana
odvajali od praenja ratnih operacija tijekom etverogodinjeg sukoba. Hitler se tijekom rata odrekao

gledanja svog veernjeg filma. 1 jedan i drugi diktator sastajali su se najmanje dvaput na dan s
predstavnicima operativnog stoera ili zapovjednitva radi informacija o razvoju dogaaja i potvrde ili
promjene vojnih direktiva. U Staljinovu stoeru u Kremlju objedinjeni su Dravni komitet za obranu i
Vrhovno zapovjednitvo (Stavka), pa je time uspostavljena tijesna veza izmeu pozadine i fronte.
Staljin je redovito slao visoko rangirane izaslanike radi praenja dogaaja na svim sektorima, i oni su
podnosili izvjetaje neposredno njemu. Ponekad je i telefonski razgovarao s generalima ili
dunosnicima te izdavao zapovijedi ili pourivao njihovo izvrenje.139 Hitler je uglavnom sve vodio iz
svojeg stoera, premda se i on redovito sastajao s civilnim dunosnicima ili ministrima radi
razmatranja gospodarskih ili strunih pitanja.140 Poslije Hitlerovih odluka nije bilo toliko neposrednog
nadzora na fronti ili u pozadini, niti su posebni izaslanici ili povjerenici sustavno odlazili iz vrhovnog
stoera kako bi provjeravali izvrenje zapovijedi ili rjeenje problema. Njemaki je ustroj bio
centraliziran, ali ne i centralno kontroliran, po emu se znaajno razlikovao od sustava uspostavljenog
pod Staljinom, koji je doputao veu improvizaciju, omoguavao bolju dvostranu vezu i smanjivao
birokratizaciju aktivnosti.
Ima i drugih vanih razlika izmeu jednog i drugog diktatora. Tijekom rata Staljin je shvatio svoja
strateka ogranienja, pa se sve vie oslanjao na savjet profesionalnih vojnika. Prekretnica je uslijedila
potkraj ljeta 1942., kada su njemake snage, koje su 28. lipnja krenule prema Staljingradu i kavkaskim
naftnim poljima u Operaciji "Blau", ponovno zaprijetile opim prodorom. Staljin je 27. kolovoza pozvao
ukova na sastanak s Dravnim komitetom za obranu u Kremlju. Rekao mu je da mora spasiti
Staljingrad i objavio da je imenovan na poloaj zamjenika vrhovnog zapovjednika podreenog samom
Staljinu. Plan za zaustavljanje njemakih snaga i spaavanje june
530
TOTALNI RAT
fronte izradili su ukov i vrhovni stoer; i plan koji je doveo do poraza njemakih snaga kod Kurska bio
je djelo vojnog rukovodstva. U jednom i drugom sluaju Staljina je trebalo uvjeravati i nagovarati
dodvoravanjem, ali je ukov nauio da se vrstim nastupom, jasnim argumentima i majstorskim
prikazom detalja mogu odagnati Staljinove sumnje. Staljin je prihvatio novu ravnoteu snaga jer nije
imao mnogo izbora, pa je usredotoio svoje napore na mobilizaciju gospodarstva i radne snage,
podruja na kojima je imao mnogo vie iskustva. Pobjede poslije Staljingrada odraavale su novu
podjelu odgovornosti izmeu oruanih snaga i diktatora koja je smanjila, premda nije potpuno
eliminirala, tetne posljedice Staljinova naivnog poimanja operativnog planiranja.141
S druge strane, Hitler je sve vie vjerovao u vlastite strateke sposobnosti. Kao ni Staljin, Hitler nije bio
neznalica u vojnom pogledu. Kada su ga na sasluanju upitali kako ocjenjuje Hitlera kao vojnog
zapovjednika, naelnik njegova operativnog odjela general-pukovnik Alfred Jodl odgovorio je: "Da nije
bilo mnogih vanih odluka koje je donio Fuhrer, bili bismo prije izgubili rat." Po Jodlovu miljenju, Hitler
je bio "veliki vojskovoa", ali se zbog poetnih uspjeha, esto postignutih usprkos otporu njemakog
glavnog stoera, sve vie zanosio zabludom kako se razumije u ratovanje vie od vojnih
strunjaka.142 Hitler je visoke stoerne asnike poeo smatrati nepotrebno konzervativnima i
opreznima, pa i nelojalnima ili kukavicama. "Zamijetio sam", izjavio je zapazivi potitenost visokih
asnika zbog neuspjeha pod Moskvom, "kad god svi izgube ivce, ja jedini ostajem miran."143
Hitlerova odluka o preuzimanju neposrednog zapovjednitva nad oruanim snagama u prosincu 1941.
prvi je od mnogo primjera smjenjivanja ili premjetanja visokih asnika na nove dunosti zato to nisu
prihvaali ili shvaali elje svojeg zapovjednika. Hitler je u kolovozu 1942. zatraio da se sve njegove
odluke u stoeru zabiljee stenografski, kako ne bi bilo nikakve dvojbe o tome to je i kada
zapovijedio.144 Nije se nikada ni razmiljalo o tome da bi Hitler mogao imenovati zamjenika vrhovnog
zapovjednika. U listopadu 1941. rekao je Himmleru: "Ako se posveujem vojnim pitanjima, inim to
stoga to znam da u ovom trenutku nitko to ne moe initi uspjenije od mene."145 Tijekom rata Hitler
je sve vie preuzimao vlast
531
DIKTATORI
od oruanih snaga, pa je inzistirao, prema Jodlovu svjedoenju, na "donoenju svih vanijih odluka".
Bilo je to golemo optereenje za jednog jedinog ovjeka. Kako se pribliavao kraj rata, Hitler je sve
sumnjiavije delegirao odgovornost pa je nareivao razmjetaj i najmanjih postrojba. Njegova najvea
mana, zakljuio je Jodl, bilo je slabo shvaanje operativne stvarnosti. To je vrijedilo i za Staljina. Hitler
nije htio prihvatiti vlastita ogranienja, moda zato to je smatrao svoj poziv njemakog vrhovnog
zapovjednika sredinjim ciljem diktature utemeljene na idealu nasilne afirmacije rase, dok je za
Staljina vrhovno zapovjednitvo bilo prije svega politika nuda.
Promjena odnosa izmeu diktatora i oruanih snaga odrazila se i u ulozi partije/stranke u vojnim
poslovima. U Sovjetskom Savezu partiju su predstavljali politiki komesari pridodani svakoj vojnoj
postrojbi; komesari su bili odgovorni za politiko obrazovanje i zapovijedali su postrojbama zajedno s

vojnim asnicima. Uloga komesara ojaala je poslije istki 1937. godine i ponovno je nametnuta
poslije katastrofalnih poraza 1941., koji su dijelom pripisani nedovoljnoj komunistikoj preobrazbi
vojske. Tijekom 1942. utjecaj partije poeo je slabiti, i vojska je preuzela veu odgovornost. U lipnju je
Lav Zaharovi Mehlis smijenjen s poloaja naelnika Politike uprave, a 9. listopada ukinuti su
komesari u manjim postrojbama, a u veim postrojbama izgubili su pravo na supotpisivanje zapovijedi;
u prosincu su komesare degradirali na poloaj pomonika zapovjednika postrojbe u koju su bili
postavljeni. Godine 1943. 122.000 bivih komesara premjeteno je na frontu, na kojoj su kao nii
asnici prisiljeni na stvarnu vojniku slubu.146 Rije "drug" sve se manje upotrebljavala i zamijenjena
je asnikim inom. asnici su smjeli nositi gajtane i epolete, i vraena su odlikovanja iz
predrevolucionarnih dana. Zasluge na bojnom polju nagraivale su se lanstvom u partiji, premda to
nije podrazumijevalo izuzee od borbe. Milijuni crvenoarmejaca postali su lanovi partije, a u ratu je
poginulo vie od 3,5 milijuna komunista.147 Partijsko obrazovanje u oruanim snagama nije nestalo,
ali se diljem Sovjetskog Saveza naglasak s politikog formalizma prebacio na vojno obrazovanje i
domoljublje.
U njemakim oruanim snagama Nacionalsocijalistika stranka imala je manju ulogu u prvim stadijima
rata, premda su mnogi vojni532
TOTALNI RAT
ci bili lanovi stranke ili uvjereni pristae nacionalsocijalistikog pokreta. Odjel za promidbu u
oruanim snagama, osnovan u travnju 1939., organizirao je promidbene satnije za poticanje
borbenog duha vojnika i izdavanje novina za vojnike na fronti. U svibnju 1940. zapovjednik njemake
vojske general von Brauchitsch objavio je dekret o "Jedinstvu u nacionalsocijalizmu" radi poticanja
tjenjeg poistovjeivanja vojske sa strankom, a u listopadu 1940. objavljene su nove smjernice za
vojniko obrazovanje pod etiri glavna naslova: "Njemaki VoW\ "Njemaki Reiti\ "Njemaki ivotni
prostor" i "Nacionalsocijalizam kao temelj".148 Oruane su se snage opirale daljnjem upletanju, ali
kada je borbeni duh poeo slabiti tijekom dugog povlaenja poslije Kurska, stranka je reagirala
programom podizanja nacionalsocijalistike svijesti oruanih snaga i obavjetavanja vojnika o
politikoj vanosti njihove borbe. U listopadu 1943. Hitler je naredio asnicima da se ugledaju na
politike komesare, a 22. prosinca osnovao je pri vrhovnom stoeru Stoer za nacionalsocijalistiko
vodstvo na elu s generalom Hermannom Reineckeom. U suradnji s kancelarijom
Nacionalsocijalistike stranke Reinecke je postavio politike asnike u sve vee vojne postrojbe. Do
prosinca je imenovano 1.047 pravih komesara i 47.000 drugih asnika odgovornih i za politiko
obrazovanje i za redovne vojne dunosti.149 Ti su asnici imali isti status kao ostali asnici na fronti i
odlazili su na teajeve politike izobrazbe. Hitler je htio izbjei ono to je smatrao pogrekama u
Prvom svjetskom ratu. "Tada je sve to bilo besmisleno", rekao je Reineckeu prigodom osnivanja
novog politikog stoera, "nije bilo borbenog duha." Pobjedu na istoku, podsjetio je sluateljstvo,
ostvarit e samo "apsolutno ujedinjeno ideoloko tijelo".150
Pojaana stranaka indoktrinacija moda je poboljala borbeni duh, premda iskazi vojnika s fronte
navode na zakljuak kako su se mnogi vojnici nastavili boriti zbog straha od sovjetske invazije na
domovinu i straha za vlastiti opstanak. Dok se njegova postrojba kroz Poljsku povlaila prema Reichu,
Giinther Koschorrek zabiljeio je 26. srpnja 1944. u svojem dnevniku: "Njemaki se vojnici bore samo
iz osjeaja dunosti koji je u njih usaen... i sve ih vie to ini nevoljko". Nekoliko dana poslije
Koschorrekov borbeni duh spao je "na niticu" kada je shvatio kako "nai vode ne mogu vie nita
533
DIKTATORI
uiniti".151 Armijski cenzori nisu u pismima s fronte nalazili ni vjeru u Hitlera. Od 38.000 pisama koja
su u rujnu 1944. poslali vojnici 14. armije, samo 2% izraavalo je vjeru u Fuhrera, a samo 5% vjeru u
konanu pobjedu.152 Kao u Sovjetskom Savezu poetkom Operacije Barbarossa, slube sigurnosti
poele su pribjegavati zastraivanju kako bi vojnike prisilile na borbu, a stranaki aktivisti pratili su
znakove nelojalnosti ili malodunosti medu asnicima. SS je na tom polju bio jo aktivniji. Himmler je u
srpnju postavljen na elo "Doknadne vojske" (Ersatzheer), organizacije za vojniku rezervu i obuku.
SS-ovske postrojbe borile su se sa sve eim i nihilistiki]im omalovaavanjem protivnika i njemakih
regularnih postrojba, koje nisu bile opsjednute nacionalsocijalizmom. Jo na fronti u oujku 1945.,
ranjen sedam puta, Koschorrek u svojem dnevniku priznaje kako vie ne vjeruje promidbi, ali se boji
javno izraziti takvo miljenje zbog vojne policije "koja brutalno strijelja sve one koji se ne slau s
reimom ili ih ak javno vjea".153 Prvoga svibnja Koschorrek je saznao za Hitlerovo samoubojstvo.
On i njegovi suborci bili su "okirani kad su saznali kako je ponosni voda odluio pobjei od
odgovornosti", no "za nekoliko sati bio je zaboravljen".154
Trud uloen u odravanje borbenog morala njemakih vojnika istie jednu vanu moralnu razliku
izmeu jedne i druge strane, njemake i sovjetske, koja se u najjednostavnijem smislu svodi na razliku

izmeu voenja agresivnog i obrambenog rata. Tu su razliku odmah shvatili sovjetski rukovodioci i
neumorno je iskoritavali kako bi odrali borbeni duh sovjetskog drutva. U govoru to ga je odrao u
Moskvi u studenom 1941. Staljin je primijetio kako je "borbeni duh nae armije jai od njemakog, jer
naa armija brani svoju zemlju od stranih napadaa i vjeruje u pravednost svoje borbe". "Za razliku od
nas", nastavio je, "njemaka armija vodi osvajaki rat", pa je ona vojska "profesionalnih pljakaa" koja
neizbjeno "srozava ugled njemakih oruanih snaga".155 Sovjetska ratna propaganda iskoritavala
je ideju obrane sovjetske domovine i sjeanja na povijesnu obranu Rusije, pa su mnogi sovjetski
vojnici i radnici prihvatili ta gledita.156 Kada je njemaki napad na Staljingrad izazvao paniku u junoj
Rusiji, Staljin je morao izdati zapovijed br. 227, "Ni koraka natrag", koja je predviala otre kazne za
zapovjednika ili komesara koji naredi neovlateno povlaenje
534
TOTALNI RAT
te pozivala obine vojnike "da se bore za nae tlo, za spas Domovine".157 Od pripadnika snaga
sigurnosti formirane su posebne zatitne postrojbe (zugraditeljnije otrjadi) koje su morale sprjeavati
bijeg vojnika s fronte. Zanemarivanje dunosti kanjavalo se smru, pa je, prema procjenama,
158.000 sovjetskih vojnika osueno na smrt. Za manje prekraje bila je predviena zatvorska kazna ili
premjetaj u kazneni bataljun; 442,000 vojnika premjeteno je u te kaznene postrojbe, a 436.000 je
provelo, obino kratko vrijeme, u zatvoru.158
Stroga disciplina nije odraavala pomanjkanje domoljublja ve izuzetno teke uvjete na ratitu, koji su
poticali paniku ili povremenu malodunost i neslaganje. I na fronti i u pozadini ljudi su se tuili i gunali
zbog ratnih potekoa, slabih informacija ili pritajene kontrole vlasti. No vrlo mnogo podataka pokazuje
kako se velik dio stanovnitva pomirio sa strahovitim rtvovanjem i osobnim gubitcima, te se borio i
radio i time jednostavno izraavao domoljubnu ogorenost na napadae. Takvi osjeaji esto nisu
imali veze s oduevljenjem za Staljina ili sovjetsku dravu, ali nisu iskljuivali iskreno uvjerenje daje to
revolucionarni rat proleterske drave protiv imperijalistikih sila. Dok se njemaka vojska pribliavala
Moskvi u studenom 1941., vojni cenzori provjerili su vie od 5 milijuna potanskih poiljaka, ali su
zaplijenili samo 6.912 i izbacili neke odlomke iz jo 56.808. Prema izvjetajima, gledita su openito
bila "pozitivna".159 U Lenjingradu, tijekom prvih mjeseci rata prije opsade, podatci o radnikim
sastancima ili pisma vlastima i vojnikim novinama pokazuju istinsku elju za obranom revolucije.
Jedan radnik, koji je stupio u miliciju u srpnju 1941., poslao je u novine "Obraanje svim trudbenicima"
i zamolio ih da objave njegove rijei: "Mi, radnici za strojem, poimo - i starci i djedovi - da zbacimo
faizam, unitimo izrabljivae.. ."160 Pismo nije nikada objavljeno, navodno zbog politike
nepismenosti. Jedan drugi, kritiniji lenjingradski radnik razlikovao je borbu za rukovodstvo i borbu za
revoluciju - koja je "naa".161 Sovjetske su vlasti reagirale na oitu elju za voenjem "narodnog rata"
poputajui strogu kontrolu partije i sigurnosnog aparata (u jednoj direktivi za partijske kadrove iz
1942. stajalo je, uz ostalo, "prestanite uiti mase, uite od njih") i doputajui drutvu da surauje s
vlastima u borbi protiv Njemake. Kako se pokazalo, poputanje je bilo privremeno, ali je potaknulo
ope
535
DIKTATORI
uvjerenje kako e se poslije rata sovjetski sustav poboljati. Jedan mladi sibirski vojnik rekao je u
sijenju 1944. ukrajinskom redatelju Aleksandru Petroviu Dovenku: "Znate, svi se mi nadamo
nekakvim promjenama u ivotu."162 Osjeaj da rat uvelike pojednostavnjuje odnos izmeu ljudi i
sustava, koji su zajedniki usmjereni na poraz njemake vojske, znaio je kraj oitog jaza izmeu
drutvene stvarnosti i slubene linije sovjetske utopije. Kako je Jevgenij Aleksandrovi Jevtuenko
napisao u svojim memoarima, rat je "olakao duhovni teret Rusa, jer vie nisu morali biti neiskreni". To
je, vjerovao je Jevtuenko, "jedan od glavnih uzroka nae pobjede".163
Njemaka je u Sovjetskom Savezu bila prisutna iz drugih razloga. Rat na istoku bio je imperijalistika
agresija radi unitenja boljevike drave i stvaranja podruja njemake rasne dominacije. Taj se cilj
mogao prikazati ideolokim rjenikom koji su obini vojnici i radnici mogli shvatiti, ali bilo ga je tee
objasniti i opravdati nego patriotsku obranu. To se pogotovo odnosi na sovjetsku vjeru u bolju
budunost im se neprijatelj otjera, jer za agresora ta je budunost bivala sve nejasnija i sve
neodreeni]a kako je ratna srea prelazila na drugu stranu. Ideju rasnog carstva i gospodarskog
iskoritavanja, sadranu u detaljno razraenom etverogodinjem planu SS-ovaca ili Goringa, bilo je
teko prenijeti i domaem stanovnitvu i vojnicima - osim pomou jednostavnih ideja o "ivotnom
prostoru". Jedna njemaka postrojba istaknula je 1941. u Bjelorusiji veliku plou s parolom "Rusi
moraju poginuti kako bismo mi ivjeli".164 Vojniki zapisi o ratu na istoku pokazuju da je zamisao o
zadravanju "azijatskog" neprijatelja daleko od Europe bila toliko prisutna koliko i obeanja o uzornom
njemakom carstvu u budunosti. Neuspjean pokuaj da se Sovjetski Savez porazi ve 1941. oteao
je proces odravanja borbenog morala u narodu. Goebbels je ve u zimi 1941./1942. zamijetio naglo

hlaenje javnog raspoloenja kad je narod prvi put shvatio da su brze pobjede iz prve dvije godine rata
stvar prolosti. "Njemaki je narod sve tjeskobniji zbog istone fronte... Rijeima se ne moe opisati
to nai vojnici piu svojim kuama s fronte."165 Poslije njemakog poraza kod Kurska Goebbels je
evidentirao sve vei broj pisama "s neobino jakom kritikom" ne samo stranakog vodstva nego i
samog Hitlera.166 Tijekom 1943. njemaka promidba sve je vie naglaavala poruku
536
TOTALNI RAT
kako Njemaka vodi kriarski rat protiv boljevizma kako bi spasila ne samo njemaku kulturu nego i
samu europsku civilizaciju. Fanatizam njemakih vojnika, lanova Nacionalsocijalistike stranke i
obinih civila u mjesecima koji su prethodili porazu temeljio se na oajnikim naporima za
sprjeavanje razaranja Njemake i podupiranje zamisli o pravednom nasilju protiv azijskog
boljevizma, a za to gledite moglo se lake boriti nego za politiku rasnog unitenja i gospodarske
pljake s kojom je zapoeo sukob.167
Te razlike objanjavaju zato je bilo mnogo tee na istok "izvoziti" hitlerizam nego staljinizam. Iako su
njemake vojne snage isprva pozdravljali kao osloboditelje, i usprkos demonstracijama, s plakatima i
ikonama s Hitlerovim likom, organiziranima u podrujima koja su Nijemci tek preuzeli od sovjetske
vlasti, strog postupak prema lokalnim nacionalistima, pljaka hrane i odvoenje radnika i nemilosrdno
nasilje okupatora prema civilnom stanovnitvu znatno su umanjili mogunost politike kolaboracije.
Njemake vlasti nisu se ba trudile prikriti injenicu kako osvojena podruja smatraju njemakim
kolonijama i predstraama novog njemakog rasnog carstva. Kada je Crvena armija ponovno osvojila
okupirana podruja, nisu je uvijek doekali kao osloboditelja, osobito u podrujima koja je Sovjetski
Savez pripojio prije 1941. No sovjetske su se vlasti ipak mogle openito predstaviti kao osloboditelji i
prikazati sovjetsku prisutnost kao neto to se razlikuje od njemake vlasti. Poslije rata sovjetske su
vlasti uspostavile nominalno nezavisne drave u istonoj Europi, u kojima su vladale komunistike
partije opredijeljene za staljinistiki model brzoga rasta teke industrije, kolektivizaciju poljoprivrede i
jednostranaje. Uza sve potekoe tipine za Staljinov sustav - kulturnu autokraciju, politiki progon,
unitenje drutvenih klasa neprihvatljivih za revolucionarnu dravu - "narodne demokracije" nisu bile
kolonije nego suverene drave. Sovjetska je propaganda stalno naglaavala tu injenicu. Iako bi
istonoeuropskim dravama bila milija potpuna nezavisnost, njihovi ivotni uvjeti pod sovjetskom
dominacijom bili su oito drukiji od uvjeta pod Treim Reichom.
Tijekom 1944. i poetkom 1945. Hitler je polako poeo shvaati da je rat izgubljen. Umjesto da se
pone baviti samooptubama, prihvatio je logiku rasnog sukoba na kojoj se temeljio njegov
intelektualni stav.
537
DIKTATORI
U svojem darvinistikom svjetonazoru on je pretpostavio kako e Nijemci pobijediti zato to po svojoj
prirodi vie vrijede, ali je samu borbu smatrao prirodnim stanjem: "Tko hoe ivjeti, mora se i boriti",
napisao je 1944., "a tko ne eli prihvatiti vjenu borbu na ovome svijetu ne zasluuje ivot."168 Ako to
znai poraz, izjavio je u jednom od svojih veernjih monologa, "tada me ni to nimalo ne uzbuuje: ako
se njemaki narod ne eli zauzeti za vlastiti opstanak, neka mu bude: tada mora nestati!"169
Dosljedan do kraja, u jednom od svojih posljednjih zabiljeenih razgovora u veljai 1945. Hitler se
vratio na sukob sa svjetskim idovstvom: "To e znaiti da su nas pobijedili idovi."170 U oujku 1945.
zapovijedio je da se pri povlaenju uniti sve (politika "spaljene zemlje") kako pobjedniki neprijatelj ne
bi nita dobio svojim osvajanjem, ali taje direktiva uglavnom zanemarena. Kada su sovjetske snage
osvojile Berlin poetkom svibnja 1945., Hitlerovoj diktaturi doao je kraj.
Pobjeda 1945. godine uvrstila je sovjetski sustav i Staljinovu osobnu vladavinu. Staljin je iziao iz rata
s ojaanim kultom linosti i neosporivim autoritetom. Sovjetski sustav bio je proet narodnim
militarizmom. Britanskog novinara koji je posjetio Sovjetski Savez 1945. godine zaprepastila je
usredotoenost sovjetskog drutva na vojna pitanja, vojnu obuku i vojno obrazovanje. Tako su,
primjerice, kolska djeca od sedme do etrnaeste godine trebala imati 916 sati predvojnike obuke na
godinu. Djevojice su pouavali Morseovoj abecedi i radiovezama, a trinaestogodinji djeaci uili su
rukovati pukama i automatima. U standardnoj kolskoj pjesmarici bilo je dvadeset est pjesama. Prva
je bila "Pjesma Staljinu", druga "Pjesma sree" o postignuima Sovjetskog Saveza, a preostale su bile
ratne pjesme, od "Marsa tenkista", "Pjesme partizana" i "Pjesme fronte" do "Trinaest mi je godina (i
ubrzo u u centar za mobilizaciju)".171 Pobjeda je omoguila ugraivanje vojne pripravnosti u sustav,
pa je u vrijeme Staljinove smrti 1953. Sovjetski Savez bio najjae naoruana drava na svijetu.
Proslava Dana pobjede 9. svibnja bila je najvanija sveanost u partijskom kalendaru. Pobjeda je
sustavu osigurala novi temeljni mit, neposredniji i snaniji od sjeanja na Oktobarsku revoluciju, koju je
svatko mlai od etrdeset pet godina ve slabo pamtio.
538

TOTALNI RAT
No sovjetskom narodu nije ispunjeno implicitno obeanje da e drava popustiti svoj stalni nadzor nad
sovjetskim drutvom po zavretku rata. Jo i prije konanoga njemakog poraza reim je ponovno
uveo sigurnosnu mreu i ojaao mo partije. Nadzor nad kulturom pojaanje 1946., a svaki traak
kozmopolitizma ili ratnodopske liberalizacije ugaen. Sustav je glatko preao od sukoba s Hitlerom na
hladnoratovsku konfrontaciju s amerikim i britanskim imperijalizmom. Ponovno se upozoravalo na
pritajenog neprijatelja koji se uvukao u partijske redove poput faistikih pijuna prije 1939. U sijenju
1953. dnevnik Izvestija upozorio je itatelje na "tajno djelovanje pijuna i sabotera koje su nam poslale
imperijalistike obavjetajne slube" i pozvao ih na istu strogu budnost kakva se primjenjivala protiv
neprijatelja naroda tridesetih godina.172 Rat je u sovjetskom duhu ostao totalni rat izmeu dvaju
nepomirljivih sustava. Kao i Hitlerova, Staljinova je diktatura bila obiljeena sredinjim metaforama
borbe te je takva i ostala dok se borila da obnovi zemlju razorenu strahovitim trogodinjim nasiljem i
ponovno uspostavi drutvo koja se oporavljalo od traumatskih posljedica gubitaka nezapamenih u
modernom dobu.
539
13 Nacije i rase
"Gotovo je neshvatljiva zabluda ako vjerujete da se, recimo, Crnac ili Kinez moe pretvoriti u Nijemca
zato to ui njemaki i eli govoriti njemaki u budunosti... nacionalnost ili, zapravo, rasa nije u jeziku
nego u krvi..."
Adolf Hitler, Mein Kampf, 1925.l
".. .ako je ovjek po krvi Crnac, a odgojen je u takvu drutvu, jeziku i kulturi da sebe zove Rusom,
nema u tome nita neispravno, pa i onda kad mu je boja koe crna."
V. N. Starovski, 1938.2
Centralni komitet sovjetske Komunistike partije objavio je 12. kolovoza 1941. rezoluciju broj 2060935s zapovjedivi snagama sigurnosti deportaciju cijelog stanovnitva Povolke Njemake
Autonomne Republike u srednju Aziju i u Sibir. Razlozi za tu zapovijed bili su uglavnom izmiljeni. U
Moskvi je njemaki napad dva mjeseca prije potaknuo opi strah od pete kolone faistikih simpatizera
spremnih da prue pomo osvajakoj vojsci. U Sovjetskom Savezu ivjelo je gotovo milijun i pol
doseljenika njemakoga podrijetla. Oni su bili prvi na meti reima, premda je NKVD u cijelom
njemakom stanovnitvu otkrio samo dvanaest navodnih sluajeva pijunae i sabotae. NKVD je u
kolovozu sovjetske paravojne trupe odjenuo u njemake uniforme i spustio ih na poljoprivredno
podruje naseljeno Nijemcima uz donji tok rijeke Volge kako bi iskuao lojalnost seljana. Tamo gdje su
ih lijepo doekali, cijela su sela bila likvidirana. Staljina su upozorili kako su svi Nijemci sumnjivi, ne
samo oni koji bi moglo djelovati kao "saboteri i diverzanti" (prema rijeima iz rezolucije), nego i ostalo
stanovnitvo, mukarci, ene i djeca, jer nisu odmah dojavili sabotau.3
540
NACIJE I RASE
Postrojbu veliine cijele divizije Crvene armije poslali su na jug da pokupe sve sovjetske Nijemce.
Predvoeni asnicima NKVD-a, vojnici su najprije uhitili odrasle mukarce, a zatim naredili ostalim
lanovima domainstva da skupe hranu i odjeu te da se pjeice ili u teretnjacima upute prema
vlakovima koji su ih ekali. Iako je Moskva dala pravo svakom domainstvu da ponese do tonu robe i
neogranienu svotu novca, vojnicima je bilo stalo samo da to bre dopreme Nijemce na vlak, pa su
neki uspjeli ponijeti samo zaveljaj. Racije u nekim selima bile su vrlo brze, pa su ruske izbjeglice, koje
su dopremili onamo kasnije jo istoga dana da preuzmu poljoprivredna gospodarstva, pronali
polupojedena jela i nepo-muzene krave.4 Agenti iz slube sigurnosti, brzi na oruju, i njukajui za
najmanjim tragom diverzije, pronali su u nekim kuama zastavice s kukastim kriem te strijeljali
vlasnike na licu mjesta. Te zastavice bile su tim ljudima predane godinu dana prije kad se govorilo o
Hitlerovu dravnom posjetu radi ouvanja Njemako-sovjetskog pakta.5 U tri tjedna cijelo je njemako
stanovnitvo Povolja, ukupno 366.000 ljudi, ukrcano u pretrpane vlakove i otpremljeno u
nehigijenskim uvjetima u daleke krajeve srednje i sjeverne Rusije, u kojima su ih grubo istovarili, pa su
morali graditi novi ivot iz temelja. Do sijenja 1942. otpremljeno je na istok 800.000 Nijemaca iz svih
dijelova Sovjetskoga Saveza.6
Deportacija nije bila nepoznata Nijemcima pod ruskom vlau. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata na
istok ih je deportirano 200.000 iz predjela uz rusko-njemaku frontu. Tijekom tridesetih godina jo su ih
tisue silom preseljene, esto uz obavijest samo nekoliko sati prije, iz stokilometarskog pojasa iza
zapadne sovjetske granice. Sigurnosna policija sastavila je 1934. stoje mogla potpuniji popis svih
Nijemaca u Sovjetskom Savezu ako ikada doe do rata s Hitlerom. U svojoj dugoj povijesti njemakoj
se zajednici pod ruskom vlau polako pogoravalo stanje poslije povlatenog statusa, niskih poreza i
oslobaanja od vojne slube, koji su namamili tisue Nijemaca da se u osamnaestom stoljeu nasele
u Rusiji Katarine Velike. Vie njemakih useljenika naselilo se u devetnaestom stoljeu u Ukrajini, na

Krimu i Kavkazu, pa ih je 1914. bilo vie od 2 milijuna u cijelom Ruskom carstvu. Njihova naselja bile
su male Njemake: zgodne,
541
DIKTATORI
uredne kuice i briljivo obraena polja, luteranske crkve, posebno, lokalno narjeje njemakog jezika.
Malo ih je sklapalo brak s Rusima. Ta zatvorenost pomogla im je poslije revolucije. Boljeviki reim
svrstao ih je u posebnu narodnost i omoguio Nijemcima da sauvaju svoj kulturni identitet i visok
stupanj samouprave. Povolki Nijemci dobili su status Autonomne Sovjetske Socijalistike Republike
sa samoupravnim sjeditem u gradu Engelsu, imenovanom u ast njemakoga suosnivaa
komunizma. Ta je republika imala radiopostaju na njemakom jeziku, njemake novine i njemaku
upravu.
Mnogo se toga promijenilo pod Staljinovom vlau. Do 1939. godine njemakim je zajednicama izvan
njemake Povolke republike ukinuta autonomija, u Ukrajini je zatvorena 451 kola na njemakom
jeziku, privremeno su ukinute njemake novine, a mnogo Nijemaca zavrilo je u GUlazima.7 Do
njemakoga napada 1941. vie nije bilo nastave na njemakom, ni kulture, ni uprave, ni religije za
milijun sovjetskih Nijemaca izvan Povolke republike. Vlasti su i ondje poele vriti pritisak mnogo prije
rata zatvarajui i pogubljujui istaknute elnike u zajednici i nameui NKVD-ove ophodnje i
redarstvene satove. Politbiro je 1934. izdao dekret "O borbi protiv kontrarevolucionarnih faistikih
elemenata" u "njemakim kolonijama", kako ih je uporno nazivao reim.8 Zbog Hitlera sve su Nijemce,
pa i oduevljene komuniste, kojih je bilo mnogo, poeli smatrati stalnom prijetnjom reimu. Rat je
dovrio unitenje starih njemakih zajednica. Autonomna republika slubeno je ukinuta 7. rujna; sve
njemake mukarce ukljuili su u radne brigade, koje su crnile kao na prisilnom radu, kamo god ih je
reim uputio, pod uvjetima koji se gotovo nimalo nisu razlikovali od GUlagovih logora, pa se
procjenjuje da je umrlo 175.000 ljudi. Poslije rata sve se manje ljudi sluilo njemakim jezikom i naglo
se poveao broj mijeanih brakova. Tek poslije Staljinove smrti Nijemce su oslobodili iz posebnih
radnih naselja, a sovjetska je vlada tek 1964. objavila uredbu kojom se ukida kazna za ratnu izdaju za
tada ve rasprene i osiromaene njemake zajednice.9
Ta se sudbina mnogo razlikovala od one koju im je namijenio Hitler u njemakim planovima za etniku
preobrazbu pobijeenog
542
NACIJE I RASE
Istoka. U Prvom svjetskom ratu bilo je govora o tome da se Povolki Nijemci vrate u Reich i ondje se
nasele umjesto Poljaka pod njemakom vlau. Potkraj dvadesetih godina njemaki je narod skupljao
novac kako bi pomogao sovjetskim Nijemcima da emigriraju u Njemaku i izbjegnu kolektivizaciju.10
Zamisao o ponovnom ujedinjenju iseljenih Nijemaca s dalekom domovinom bila je sredinja ideja u
pretjeranim planovima o kojima je 1941. matao Heinrich Himmler u svojstvu komesara Reicha za
zatitu njemake rase, nove funkcije koju je za njega Hitler stvorio u listopadu 1939. Himmler se
namjeravao pobrinuti da se na Istoku "ne izgubi niti ne ostavi ni jedna kap njemake krvi za tuu
rasu".11 Njemaki doseljenici na Krimu, u Ukrajini i du Volge trebali su postati rasne pred-strae
novoga germanskog carstva, sirovina za germanizaciju Istoka, premda toga nisu bili svjesni.
Moskovska objava masovne deportacije svih sovjetskih Nijemaca u rujnu 1941. razljutila je berlinske
vlasti. Ministar za okupirana podruja na Istoku, stranaki ideolog Alfred Rosenberg, izdao je
njemakoj radiopropagandi naputke da emitira protuprijetnju: "Ako se izvre zloini nad Povolkim
Nijemcima, idovi e mnogostruko vie platiti kako bi se izravnali rauni za te zloine."12
Njemaki osvajai ipak su se domogli dijela svojih sunarodnjaka. Sile Osovine brzo su prodrle na
sovjetski teritorij, pa je vie od 300.000 sovjetskih Nijemaca dolo pod njihovu nadlenost, od toga
vie od 183.000 u Ukrajini.13 Kao prvo, trebalo je tono odrediti tko je u stanovnitvu novoga istonog
carstva pravi "Nijemac". Taj posao nije bio nimalo jednostavan. U cijeloj okupiranoj Europi Himmlerov
je komesarijat revno sastavljao popise Nijemaca. U popisima su jasno bile naznaene kategorije
stanovnitva na Istoku, koje su njemaki dunosnici nemilosrdno primjenjivali dok su pretraivali
etniki "lonac za taljenje" u potrazi za znakovima nijemstva. Skupina I i II na popisu bili su rasno isti
Nijemci s oba njemaka roditelja, a te dvije skupine meusobno su se razlikovale prema stupnju do
kojeg je pojedinac sauvao pravu njemaku svijest. U skupinu III bili su ukljueni oni u kojima je
prevladavala njemaka krv i iji su izgled i ponaanje jasno pokazivali da je "regermanizacija" mogua.
U posljednju kategoriju ukljueni su oni koji su imali njemake krvi,
543
DIKTATORI
ali su se stopili s tuom rasnom okolinom do te mjere da su izgubili svaki poriv da ostanu Nijemci, pa
ih se nije moglo uinkovito "regermanizirati".14 No bilo je odstupanja i na tom opirnom popisu.
Sovjetski Nijemci idovskog podrijetla bili su potpuno iskljueni s popisa i pogubljeni. Dunosnici su

morali posebno pripaziti da se Rusi koji su nauili njemaki ili prihvatili njemaki nain ivota ne
provuku kroz mreu kao tobonji Nijemci; s druge strane, Nijemci koji su govorili samo ruski i preuzeli
ruske obiaje mogli su ipak doi na popis kao genetski dodatak u opirnoj kategoriji "njemakog
podrijetla, moe se regermanizirati".15
Kad je poelo "prosijavanje", otkrilo se da dva stoljea u Rusiji nisu Nijemce pretvorila u SS-ovski
ideal. Dunosnici su se tuili kako im jezik nije samo posebno narjeje nego je i pomijean s ruskim;
obiaji i pogledi sovjetskih Nijemaca nisu bili poput onih u europskih Nijemaca; bilo je mnogo dokaza
da su skloniji komunizmu negoli faizmu, pa su izdvojili sovjetske Nijemce u komunistikim redovima i
likvidirali ih. Kada su lokalne sovjetske Nijemce poeli prisiljavati da se pridrue postrojbama za
uhienje, zatvaranje i ubijanje idova, prosvjedovali su i bunili se. Mnogo ih je poslano na zapad kako
bi se naselili u osvojenim poljskim podrujima; druge su poslali na Krim kao avangardu programa
njemake kolonizacije. Kada se njemaka vojska povlaila, za njom je polo 300.000 sovjetskih
Nijemaca, ali veina ih je potkraj rata zarobljena i predana sovjetskim vlastima, pa su zavrili u
logorima i u posebnim radnim naseljima u Sibiru. Njihovi potomci napokon su se sjedinili sa svojim
sunarodnjacima devedesetih godina 20. stoljea kada je vie od 250.000 Nijemaca emigriralo iz
poslijekomunistike Rusije u novu, ujedinjenu Njemaku.16
Sudbina sovjetskih Nijemaca istie nadasve sloenu i mnogo-znanu narav rasnih i nacionalnih pitanja
pod Staljinom i Hitlerom. Nesretnim sovjetskim Nijemcima ta je mnogoznanost nametnula dvostruku
opasnost. to im je sovjetski reim vie doputao da zadre svoj njemaki identitet, bili su privlaniji
Hitlerovoj Njemakoj, a opasniji Staljinu. Zbog toga je to nevino stanovnitvo proivjelo desetljee
nezasluene viktimizacije i potpuno unitenje svoje tradicionalne kulture i zajednica.
544
NACIJE I RASE
Definicija nacije, rase i drave bila je sredinje pitanje u jednoj i drugoj diktaturi. Nacionalna i rasna
pitanja pokrenula su velik dio silnog nasilja i drutvene viktimizacije u oba reima. Ni u jednoj ni u
drugoj diktaturi nacionalni identitet nije bio jasno izraen. Dvije diktature pojavile su se, tovie, u
dravama u kojima je nacionalni identitet bio nejasan, proturjean i krhak. Staljin i Hitler morali su se
suoiti s naslijeem nestabilnog identiteta nameui na razne naine verziju koju su smatrali
sukladnom ideolokim prioritetima i povijesnim okolnostima u jednom i drugom sustavu.
Predrevolucionarna Rusija bila je carska drava, a ne nacija. Otprilike 45% stanovnitva carstva bili su
neruski narodi, a mnogi od njih pokoreni su tek tijekom 19. stoljea te grupirani oko ruske etnike
jezgre. Razlika izmeu drave kao "rusocentrinog" carstva i ideje o izrazito ruskoj nacionalnosti i
kulturi izraena je semantiki u razlici izmeu pridjeva rosijskij (drava, carstvo) i ruski] (narod, jezik),
te politiki u razlici izmeu "zapadnjaka", koji su bili skloniji dravnoj definiciji, i "slavofila", koji su bili
skloni kulturnoj i etnikoj definiciji nacionalnosti. Carski podanici bili su prvenstveno lojalni kruni kao
sredinjoj instituciji drave. Rusi ili "Velikorusi", kako su bili poznati, smatrali su sebe - ako su to uope
razmatrali -viom dravnom nacionalnou, ali oni nisu inili nacionalnu dravu; na irokoj neruskoj
periferiji zaseban i razvijen osjeaj nacionalnog identiteta ili nije postojao ili je jo bio u povojima u 19.
stoljeu. Izraz "nacija" prouzrokovao je veu zbrku: etnografi su rabili rije nacija (kao ruski izraz) kako
bi definirali odreene etnike kategorije u carstvu; rije narod, koju su rabili slavenofilni nacionalisti,
navodila je na istaknutu kulturnu i lingvistiku zajednicu, ali ne obvezatno i na razvijen osjeaj
nacionalnosti, pa ni na zajedniki geografski teritorij. Slabost politikog nacionalizma odrazila se na
prvim izborima za Dumu 1905. kada su nacionalne stranke dobile samo 9% glasova.17 U ruskom
carstvu veze izmeu drave, nacije i teritorija bile su slabo definirane. Za veinu stanovnika u carstvu
identitet je uglavnom odreivala neposredna povezanost rada i mjesta te vea ili manja lojalnost caru.
Nakon 1917. boljeviki se reim suoio s izrazitim paradoksom. S jedne strane, marksizam je
nalagao da u sociolokom smislu re545
DIKTATORI
volucionarna drava mora biti internacionalistika. "Radni ljudi nemaju zemlju", pisao je Marx.18
Nacionalni identitet openito se smatrao proizvodom specifinoga burujskog stadija u povijesnom
razvitku, kojemu je sueno da odumre kada stanovnitvo shvati svoj identitet u smislu pripadnika
socijalistike zajednice. S druge strane, Lenjin je gledao na nacionalnu emancipaciju kao na zakonitu
tenju kolonijalnih naroda u borbi protiv kapitalistikog imperijalizma. Radikalni politiki pokreti cvjetali
su prije 1917. na neruskoj periferiji carske Rusije; neki su imali nacionalne aspiracije, pa bi se moglo
rei da su njihovi sljedbenici nalikovali na borce za nezavisnost kolonija drugih velikih europskih
carstava. Ideoloki kompromis postignut je 1918. godine. Reim je dopustio izraavanje nacionalnog
osjeaja svim nekadanjim podanikim narodima, ali je priznao da je to u odreenom smislu
privremena stepenica prema zrelom stadiju socijalistike svijesti koja ujedinjuje sve narode u bratskoj
suradnji. Tijekom graanskog rata bilo je nacionalnih ustupaka kako bi se stekli saveznici protiv

kontrarevolucionarnih snaga, ali kad je mlada sovjetska drava napokon ustavno definirana,
sastavnice klasificirane kao nacionalnosti vie nisu imale pravo na zasebni politiki razvitak.
Separatistiki pokreti u Gruziji i Ukrajini bili su ugueni. Staljin je novu dravu htio predstaviti kao
Rusku Federaciju, ali kada je ustav konano ratificiran u sijenju 1924., drava je nazvana prema
Lenjinovoj elji - Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika.19
Ni ta formulacija nije odgovorila na mnoga pitanja. Od stanovnika Sovjetskog Saveza oekivalo se
kako e imati nekoliko identiteta koji e se preklapati: najprije kao stanovnici jedne od trideset sedam
federalnih republika ili autonomnih oblasti potvrenih 1924., zatim kao lanovi izrazite etnike skupine
i naposljetku kao sovjetski graani. Veza izmeu nacionalnosti i teritorija ostala je nesavrena. Vie od
20 milijuna ljudi pripadalo je etnikim manjinama u republikama u kojima je prevladala druga etnika
kategorija. U nekim malim republikama domae ljude brojano su nadmaili Rusi.20 Jo vie milijuna
nastavalo je zemlje koje su neko pripadale Ruskom Carstvu, ali su pripojene novim nezavisnim
dravama u Istonoj Europi, koje e, kako su se nadali sovjetski
546
NACIJE I RASE
vode, jednoga dana potpasti pod sovjetsku vlast. Predodba kako e se revolucija naposljetku proiriti
na druge dijelove Europe dala je i samom Sovjetskom Savezu privremeni oblik jer je i on ekao da se
pojavi bratstvo socijalistikih drava. Internacionalizam reima, izraen u hotiminom odabiru
"Internacionale" kao "nacionalne" himne u dravi i crvene zastave internacionalnog socijalizma kao
njezina simbola, morao se pomiriti s mnoenjem istaknutih nacionalnih jedinica unutar sovjetske
federalne drave i, do poetka dvadesetih godina, s oitim neuspjehom revolucije izvan svojih granica.
Njemaki nacionalni identitet takoer je proizvod sloene povijesne situacije. Njemaka drava,
stvorena 1871., bila je federacija nekadanjih nezavisnih drava od kojih je najvea i najjaa bila
Pruska. Federalni karakter novog ustroja odrao je snane pokrajinske osjeaje sve do tridesetih
godina 20. stoljea. Nova drava bila je, poput ruskoga carstva, prije ustavni negoli nacionalni
identitet, ujedinjen odanou Kruni i novom Ustavu. Izraz za oznaavanje Njemake bio je namjerno
neodreen: Deutsches Reich podsjeao je na srednjovjekovno germansko "carstvo" ili na odumrlo
Sveto Rimsko Carstvo, ali nije izraavao nacionalno jedinstvo. Njemaka rije za naciju imala je, poput
ruskog pandana, dvije verzije: Nation je bio uglavnom etnografski izraz, ali rije koja se najee rabila
u 19. stoljeu za njemaku naciju bila je Volk, koja nije znaila samo "narod" nego i jedinstvenu
zajednicu zajednikih vrijednosti, zajednikog jezika, kulture, pa i krvi. Koncept nacionalnosti bilo je
veoma osporavano podruje. Mnogi njemaki nacionalisti, nadahnuti idejom o jednom Volku, teili su
za rjeenjem "Velike Njemake" prije 1871. na temelju saveza svih germanskih naroda u etniki
definiranoj dravi. No iz Njemake stvorene 1871. bili su iskljueni milijuni Nijemaca koji su ivjeli u
Habsburkoj Monarhiji, a s druge strane, njezine su granice obuhvaale milijune Poljaka, Danaca i
Francuza, koji su postali dravljani nove drave osvajanjem ili pripojenjem, ali nisu imali zajedniku
nacionalnost. To rjeenje, "Manja Njemaka", odgovaralo je konzervativnoj eliti koja je stvorila
njemako carstvo, ali ne i pangermanskim tenjama mnogih njemakih nacionalista, koji su se jo
nadali naciji utemeljenoj na etnikim i
547
DIKTATORI
kulturnim sklonostima, a ne na zajednikom teritoriju ili zajednikim dravnim institucijama. Simboli
novoga Reicha bili su takoer sporni. Nacionalna himna prihvaena je tek dvadesetih godina 20.
stoljea. Zastava je bila pruska, crno-bijelo-crvena, na kojoj je dominirao carski orao, ali zastava
njemakoga nacionalnog pokreta, koji je nastao u revoluciji 1848, bila je crno-zlatno-crvena trobojnica. Politika je podijelila te dvije zastave: pruska je zastava odraavala konzervativna gledita Reicha
nakon 1871.; odbaena trobojnica oznaavala je snage drutvenog napretka.
Razliite verzije Njemake dole su snano do izraaja nakon Prvoga svjetskog rata. Imperijalna je
Njemaka eliminirana i uspostavljena je nova republika. Weimarska Republika, osnovana u tirinkom
a ne u pruskom gradu, usvojila je pak jo jednu verziju njemake narodnosnosti, s korijenima u tenji
za ujedinjenom, ustavnom i liberalnom dravom koja se pojavila u neuspjeloj njemakoj revoluciji
1848. Republika je bila zajednica slobodnih i ravnopravnih graana, sveobuhvatna Staatsnation.
Simboli su podsjeali na to liberalno naslijee. Republika je prihvatila njemaku trobojnicu, a
popularnu domoljubnu pjesmu "Deutschland, Deutschland iiber alles" prihvatili su 1924. kao
nacionalnu himnu. "Njemaka iznad svega" bila je preesto pogreno prevoena kao "Njemaka iznad
svakoga", a 1848. pjevali su je kao neslubenu himnu Frankfurtskog parlamenta. Napisao ju je 1841.
jedan njemaki pjesnik u izgnanstvu, kao radikalni izazov monarhistikom despotizmu, a prva tri stiha
slave sve oblike njemakog identiteta, od ljubavi prema prirodi do ljubavi prema vinu.21 Njemaki
demokrati smatrali su je izrazom revolucionarnog domoljublja, njemakim ekvivalentom "Marseljeze".
Stanovnitvo nije nikada zduno prihvatilo republiku koja ga je htjela predstavljati. Konzervativci su

eznuli za starim Reichom, monarhijom i tradicijom; bili su kivni na socijaldemokratsko podrijetlo nove
drave i bezuvjetni internacionalizam njemakih socijalista i komunista. Neki su Nijemci htjeli federalno
ustrojstvo od prije 1871. s istinskom nezavisnou glavnih pokrajina. Veina njemakih domoljuba
pretpostavljala je da republika nee moi rijeiti sredinje nacionalno pitanje - budunost "Njemake"
poslije poraza i teritori548
NACIJE I RASE
jalnu rascjepkanost. Ostalo je nerijeeno i samo pitanje ustroja "Njemake". Pangermanisti su eljeli
uniju Njemake i teritorija s njemakim stanovnitvom koji je 1919. postao Austrija, ali unija je odbijena
zbog uvjeta iz Versailleskog ugovora. Granina podruja predana su Francuskoj, Poljskoj i Danskoj,
premda je u njima ivjela znatna njemaka manjina. Milijuni Nijemaca iz bive Habsburke Monarhije
ivjeli su sada pod ekom i talijanskom vlau. Tijekom dvadesetih godina njemaki su geografi
pokuali zajedno izraditi kartu njemake nacije, onako kako bi ona, po njihovu miljenju, trebala
izgledati, ali rezultati su bili neuvjerljivi. Etniku kartu Njemake mogli su izraditi, ali bilo je teko
odluiti bi li kartu trebalo protegnuti ak do Povolkih Nijemaca; njemaki jezini, kulturni i trgovaki
utjecaj mogao se prikazati na karti istono i juno od postojeih granica, ali teritorij takve Njemake bio
je neodreen.22
Ve dvadesetih godina stavovi u nacionalistikim krugovima nisu bili povezani ni s geografijom ni s
ustrojstvom. Poticali su tradicionalni pojam Volka kako bi definirali njemaku naciju kao jedinstvenu i
iskljuivu zajednicu koja spaja sve Nijemce, unutar i izvan granica drave. Definirajui njemaku naciju
u uem etnikom i kulturnom smislu, nacionalisti su mogli ukljuiti sve "depove" njemakog
stanovnitva u susjednim dravama, ali oni su mogli i odrei nacionalnost svakome tko je formalno bio
dravljanin, ali nije bio Nijemac. "Na je najvii cilj", napisao je 1921. austrijski panger-manist Georg
von Schonerer, "nacionalna ekskluzivnost."23 Dvadesetih godina predodbu o Volku pojaalo je na
pseudoznanstveni nain zdruivanje sa socijalnom biologijom. Nacionalisti su u volkisch zajednici
vidjeli rasnu jedinicu koja nije povezana samo jakim osjeajem kulturne izrazitosti i duhovnim
sklonostima nego i zajednikim fizikim podrijetlom. Hereditarno tumaenje nacionalnosti bilo je
sredinji element radikalne nacionalne misli u Njemakoj. Naelo Artgleichheita ili slinosti vrste
prevladavalo je u novom pogledu na naciju, i upravo je u tome najoitija razlika u odnosu na pitanje
identiteta u Sovjetskom Savezu, jer ni u jednoj raspravi o razliitim identitetima sovjetskih graana
pitanje rasne iskljuivosti nije bilo ni relevantno ni provedivo.24
549
DIKTATORI
O problemu nacionalnog identiteta imali su to rei i Staljin i Hitler. Ijedan i drugi bili su i sami
nacionalni "autsajderi" - Staljin je bio Gruzijac i prihvatio je Rusiju kao svoj politiki dom prije rata, a
Hitler Austrijanac koji se 1914. radije borio za Njemaku nego za Habsburku Monarhiju, pa je ondje i
ostao nakon 1918. godine. Hitler je praktiki bio bez dravljanstva osam godina, od 1925. do 1932.;
austrijsko mu je oduzeto, a njemako nije dobio. Moglo bi se moda tvrditi da su zbog toga obojica bili
skloni prenaglaavanju svojega usvojenog ruskog, odnosno njemakog identiteta, ali to bi bilo teko
uvjerljivo dokazati. Bilo je mnogo drugih nerusa u sovjetskom vodstvu, koje je privukao boljevizam
zbog neprijateljstva prema ovmizmu carske drave; austrijski Nijemci lako su se selili preko granice u
Njemaku, ali i Nijemci u Austriju, i mnogi su dijelili Hitlerove pangermanske osjeaje. 1 Hitler i Staljin
nedvojbeno su shvatili da mogu biti mnogo uspjeniji politiari na pozornici veoj od Gruzije ili Austrije,
ali najvanija je injenica da su ideje o naciji, nacionalnosti i dravnosti btno odreivale njihove
ideoloke poglede.
Lenjin je 1913. zatraio od Staljina da napie pamflet o Marksizmu i nacionalnom pitanju i objasni koji
je stav boljevike partije prema nacionalizmu. To je moda Staljinov najvaniji i najoriginalni]i
doprinos teoriji; to je i izrazito jasna definicija onoga to ini naciju. Staljin je a priori odbacio miljenje
da je nacija po svojoj prirodi rasna ili plemenska te da "nacionalna posebnost" ima politikog smisla.
Veina modernih nacija proizvod je duge povijesti rasnog mijeanja, i nacije su, tvrdi Staljin, stvarane
povijesno a ne bioloki. Nacionalnost se izraava zajednikim jezikom, jedinstvenim teritorijem,
zajednikim gospodarskim ivotom i, iznad svega, zajednikom kulturom i mentalitetom.25 Sve ovako
definirane nacije imaju jednaka prava na slobodno izraavanje svoje nacionalnosti. Samoodreenje
nacionalnih skupina oblik je oslobaanja od ugnjetavanja: kulturna sloboda za jednu nacionalnost
podrazumijeva volju da se i svima drugima dopusti ista sloboda.26
Slobodno izraavanje kulturne i jezine razliitosti nije isto to i burujski nacionalizam, tvrdi nadalje
Staljin. Njegovo tumaenje razlikuje nacionalizam kao separatistiku i ovinistiku strategiju
550
NACIJE I RASE
vladajue klase, kojoj je cilj unoenje razdora u redove proletarijata, od nacionalizma kao "prava

nacionalnosti na slobodni razvoj" u okviru internacionalne proleterske solidarnosti.27 Staljin nije bio
sklon neogranienom pravu na politiko samoopredjeljenje ako autonomija nije u skladu s interesima
revolucionarnog pokreta. Burujske nacionalnosti bile su segregacijske i plemenske; boljevike
nacionalnosti bile su internacionalistike i bratske.28 Proturjena ideja da nacije mogu potvrditi svoju
kulturnu jedinstvenost i pritom ostati lanice irega socijalistikog bratstva ostala je sredinje naelo
boljevike politike prema nacionalnostima nakon 1917. Staljin je to 1925. rezimirao u jednostavnoj
formuli: "...nacionalna po obliku, a socijalistika po sadraju."29
Staljinu je oduvijek bio potpuno jasno da Sovjetski Savez ni u kojem smislu ne ini naciju. Kao i carska
Rusija, sovjetska je drava unutar svojih granica imala mnogo nacionalnosti. Staljin je mogao tvrditi
daje Sovjetski Savez kao multinacionalna zajednica - "ta znaajna organizacija za suradnju naroda" istinski internacionalistika drava, "ivi primjer budueg saveza naroda".30 Nacionalizam e
naposljetku postati manje vaan kad se nacionalnosti stope u jednu jedinu besklasnu zajednicu. To bi
predstavljalo ono to je postalo poznato kao gradnja "socijalizma u jednoj zemlji". Ta ideja, koju je prvi
osmislio Lenjin 1915., esto se pogreno prikazuje kao izraz "nacionalnog" socijalizma - odmak od
internacionalistikih aspiracija pravog marksizma nadahnut "nacionalistiki]im" Staljinom. No ta tenja
nije bila nacionalistika ni u kojem prepoznatljivom smislu. Kada je Staljin 1924. tvrdio kako "mi
moemo graditi socijalizam... vlastitim trudom", on je izraavao socijalnu a ne nacionalnu tenju.31
Neuspjeh revolucije izvan sovjetskih granica primorao je veinu boljevika da se pomiri s injenicom
kako e socijalizam trebati graditi bez pomoi drugih proletarijata, ali postojanje tolikih nacionalnih
skupina unutar SSSR-a omoguilo je reimu da sauva dojam kako je ostao internacionalistiki i u sri
i u namjeri. Staljin nije nikada okrenuo leda ideji da Sovjetski Savez treba nastaviti borbu protiv
kapitalizma i poticati revoluciju u inozemstvu; "socijalizam u jednoj zemlji" dao je Sovjetskom Savezu
posebno mjesto u voenju svjetske borbe, ali to nije bila objava nacionalne neovisnosti. Ako je
551
DIKTATORI
Staljin tridesetih godina oekivao od sovjetskih graana da izraavaju sovjetski patriotizam, bilo je to iz
ljubavi prema jedinoj socijalistikoj domovini, a ne iz nacionalne oholosti Staljin je 1930 rekao na
esnaestom kongresu Komunistike partije da nema govora o prisiljavanju razliitih nacionalnih
jedinica Sovjetskog Saveza da udu u "zajedniku velikorusku naciju" 32 lako se od sredine tridesetih
diktatura poela vie poistovjeivati sa specifino ruskom prolou, Staljin je uvijek odravao razliku
izmeu Sovjetskog Saveza kao socijalistike drave s mnogo nacionalnosti i nacije kao izraza
posebne i jedinstvene kulture
Hitler nije dao sustavnu definiciju narodnosnosti kao Staljin, ali to o tome misli opisao je u Mein
Kampfu (Moja borba), koji je napisao 1924 , i u takozvanoj "drugoj" knjizi koju je diktirao 1928 , ali ju
nije objavio Za Hitlera je nacija neodvojiva od pojma rase Svaka nacija, pisao je, "samo je mnotvo
vie-manje slinih individualnih bia", ta bia "povezana su krvlju", slinim vrijednostima i razvijenom
rasnom svijeu Dok je Staljin tvrdio kako je "svaka pojedina nacija jednaka drugoj naciji", Hitler je
tvrdio da su one povijesno u stanju stalne nejednakosti 33 On je dijelio nacije na dvije kategorije vie
rase nadahnute su porivom za "samoouvanjem i trajanjem" i sposobne su stvoriti i odrati viu
kulturu, nie rase osuene su na bioloku degeneraciju i kulturnu sterilnost Hitlerove su nacije
zajednice u trajnoj konfrontaciji, po prirodi i iz nude iskljuive i ratoborne Njih se ne moe definirati
zajednikim teritorijem, jer snaan a geografski skuen narod ima pravo prigrabiti jo zemlje koju treba
za dugoroni opstanak
Drava, po Hitleru, treba biti unutar istih granica kao nacija ili rasa Jedina svrha drave jest da titi
bioloku istou svojega stanovnitva, die razinu rasne svijesti i organizira se za obranu od drugih
nacija koje ugroavaju njezine vitalne interese Nemjemci po definiciji ne mogu postati punopravni
lanovi Hitlerove "germanske drave njemake nacije" 34 Hitler je odbacivao svaku pomisao na
internacionalizam smatrajui ga smrtnim neprijateljem prave rasne drave i idovskom idejom On je,
naprotiv, oekivao da "itav ivot i stremljenje" jednog naroda budu posveeni potvrivanju vlastitih
nacionalnih vrijednosti na raun drugih, stranih kultura 35 Glavni
552
NACIJE I RASE
neprijatelj njegove tenje bili su idovi, jer su upravo om, kao "izrazita suprotnost" rasnoj dravi, bili
tijekom povijesti sredstvo onoga to Hitler naziva "denacionalizacijom" 36 I sami bez stalnog teritorija "rasa bez korijenja" - idovi su "parazitski cvali na tijelu nacije domaina, isisavajui njezinu kulturu,
oneiujui njezino bioloko naslijede" 37 Hitlerov nacionalizam bio je iskljuiv i defenzivan, izraz
kulturne superiornosti i rasne sklonosti, dok je Staljmov bio sredstvo kulturne emancipacije i politike
konvergencije Staljmova drava bila je mnogonacionalna stvarnost koju je odravala izrazito
nenacionalna drutvena i politika vizija, Hitlerova koncepcija drave temeljila se iskljuivo na
"ouvanju i jaanju" jedne jedme nacije ijem cilju trebaju nemilosrdno biti podreene sve politike i

drutvene tenje 38
Sovjetska nacionalna politika briljivo je slijedila smjernice to ih je Staljin postavio 1913 i koje je
partija openito prihvatila Nijednoj nacionalnosti nije bilo doputeno otrgnuti se iz revolucionarne
drave i slijediti vlastitu politiku, jer je to bilo igosano kao buruj-ski separatizam Nacionaliste koji nisu
bili i opredijeljeni komunisti uklonili su iz slube ili zatvorili S druge strane, reim je odluno slijedio
etnocentnm program Glavnim nacionalnostima bilo je doputeno imati zasebnu partijsku "sekciju",
ukljuujui idove koji nisu imali posebni teritorij Ta je politika iznijela na povrinu potekoe u
odluivanju koje etnike frakcije u sovjetskom stanovnitvu doista ine naciju Postojala je iskrena volja
da se potie etnika raznolikost, jer se openito smatralo kako ce razvijanje osjeaja nacionalnoga
kulturnog identiteta ubrzati proces drutvene i politike modernizacije, a u isto vrijeme poticati
nacionalnosti na poistovjeivanje sa irim ciljevima sovjetskoga socijalizma Prvi korak u emancipaciji
nacionalne kulture napravljen je 1923 kada je uvedena politika korjenizaaje Cilj je bio poticanje
"ukorjenjivanja" lokalnog izraavanja etnikog identiteta Ustav iz 1924 godine dao je slubeni oblik
mnogonacionalnoj dravi usporedo s etiri najvee republike (Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Ruska
SFSR i Zakavka-ska SFSR) bilo je manjih autonomnih republika i autonomnih oblasti Etnikim
zajednicama koje su ivjele izvan nacionalnog tenton553
DIKTATORI
ja odreenog za njih, bilo je doputeno osnivati autonomne pokrajine i okruge radi zatite svojega
zasebnog nacionalnog identiteta.39
Taj proces doveo je sovjetsku dravu u paradoksalni poloaj, pa je ona u mnogim sluajevima morala
utvrditi i stvarati nacionalne identitete za skupine koje su imale malo osjeaja za vlastiti etniki karakter
ili ga uope nisu imale, a katkada ni knjievni jezik. Sovjetski etnografi proveli su mnoge godine
klasificirajui svaku etniku manjinu koju su mogli nai i u najudaljenijim predjelima arktikoga kruga.
Do 1927. nali su ih 172, i sve su dobile slubeni status. Prvi cjeloviti popis nacionalnosti objavljen je
godinu dana prije, ali su u njega bile ukljuene i "dvojbene nacionalnosti", neke s manje od pedeset
ljudi.40 Istraivanje jezika bilo je jo temeljitije; identificirana su 192 zasebna jezika, i svi su oni imali
pravo na nekakvu institucijsku zastupljenost, pa i onda kada su posrijedi bili lingvistiki otoii okrueni
morem drugih jezika. Tamo gdje nije bilo knjievnoga jezika, trebalo ga je izmisliti. Zakljueno je da je
latinski alfabet manje imperijalistiki od ruske irilice, pa su prvi transkribirani jezici bili pisani latinicom
na temelju simbola Meunarodnoga fonetskog drutva, ali bez velikih slova i znakova interpunkcije.41
Lingvistika modernizacija potaknula je i odluku da se latinizira arapsko pismo junoga dijela
Sovjetskog Saveza pod pokroviteljstvom Svesaveznoga komiteta za novi alfabet, osnovanog 1927.
godine. Na Kavkazu i u srednjoj Aziji slabo obrazovani uitelji borili su se kako bi natjerali nepismeno
stanovnitvo da ui pismo koje im je svima bilo potpuno strano. aci jedne kirgike uiteljice nauili su
napamet slova alfabeta.42 Za one malobrojne koji su govorili marginalnim jezicima latinski alfabet nije
mogao u cijelosti prenijeti raznolikost glasova, pa su naposljetku izumili 125 razliitih alfabetskih
znakova za 92 razliita jezika.43
Drava je morala potaknuti proces korjenizacije i za vee etnike skupine. Istona podruja Bjelorusi]e
pretvorena su Bjelorusku Republiku 1924., ali veina roenih Bjelorusa bili su seljaci s vrlo
ogranienim osjeajem etnikog identiteta i mnogi su govorili jezikom koji nije bio bjeloruski. Na popisu
stanovnitva 1926. godine 80% stanovnika tvrdilo je da su Bjelorusi, ali samo 67% da govori
bjeloruski.44 Prije revolucije nije bilo ni jednih jedinih novina na bjeloruskom, ali zahvaljujui
slubenom poticaju bilo ih je 30 do
554
NACIJE I RASE
1928., a 149 desetljee poslije. Rjeenje za uspjenu korjenizaciju bilo je kolovanje na domaem
jeziku i poveanje pismenosti. U svojoj brouri iz 1913. Staljin je naveo da se nacionalne tenje mogu
zadovoljiti tako da svaka manjina dobije "vlastite kole".45 Ve 1927. godine 38% bjeloruske djece
imalo je nastavu u koli na bjeloruskom jeziku, a 1939. taj je postotak narastao na 93.46 U cijelom
Sovjetskom Savezu uenje na lokalnim jezicima bilo je organizirano razmjerno etnikom sastavu
svake regije. Uzbekistan, "nacija" umjetno stvorena 1924. od mnogo razliitih naroda, hvalio se sa
dvadeset dva slubena jezika, a siuni Dagestan sa dvadeset. Ve 1934. godine mogli su se dobiti
kolski udbenici napisani na vie od stotinu razliitih jezika.47
Interno stvaranje nacije imalo je proturjene uinke. U jednu ruku, ono je doista poticalo modernizaciju
sovjetskoga drutva podizanjem razine pismenosti i modernih oblika komunikacije. Pedeset est posto
sovjetskog stanovnitva bilo je pismeno 1926., a 89% ve 1939. Neruske regije stvarale su vlastitu
elitu iji je glavni interes bio iskoritavanje sovjetskih programa gospodarskog razvitka i socijalnih
reformi za vlastito stanovnitvo. U Ukrajini i Bjelorusiji gradsko stanovnitvo ukljuivalo je visok
postotak neau-tohtonih, uglavnom ruskih stanovnika. Ve potkraj dvadesetih godina gradovi su se

poeli puniti bjeloruskim i ukrajinskim seljacima privuenim boljom zaradom u industriji. Godine 1926.
na svakog ruskog stanovnika Kijeva dolazilo je 1,7 Ukrajinaca; ve 1941. taj se omjer poveao na
5,6.48 Promjena nacionalnog sastava lokalnih komunistikih partija takoer je odraavala
etnocentrine prioritete drave. Godine 1922. samo 23% lanova ukrajinske Komunistike partije bili
su roeni Ukrajinci, a vie od polovine bili su Rusi; 1931. bilo je 58% Ukrajinaca i samo 24% Rusa.49
Potkraj dvadesetih godina ukrajinska partija zatraila je da se ruski teritorij, uglavnom naseljen
Ukrajincima, ponovno ustupi Ukrajini. Moskva je to odbila, ali je 130 etnikih "regija" i 4.000 etnikih
gradskih opina dodijelila ukrajinskom stanovnitvu koje je ivjelo unutar Ruske SFSR.50
Politika koja je poela nacionalnim ustupcima kako bi uguila lokalni separatizam produbila je
nacionalni osjeaj i oslabila veze socijalistikoga centra i nacionalistike periferije. To se proturjeje
555
DIKTATORI
pokazalo neprihvatljivim u kontekstu gospodarske revolucije zapoete 1928. Opi otpor kolektivizaciji
u neruskim regijama dosegnuo je vrhunac nakon odluke da se ukrajinske i kazake seljake 1932.
primora na ustupanje njihova ita ak po cijenu masovne gladi koja je, prema procjenama, odnijela 4
milijuna ivota, veinom neruskih. Od poetka tridesetih godina, kada se pod Staljinovim pritiskom
doista morao provoditi slogan "nacionalno po obliku, socijalistiko po sadraju", pretjerivanja iz
dvadesetih godina u provoenju politike prema nacionalnostima ublaena su, a ponegdje je ona i
obustavljena. Korjenizacija je 1933. slubeno naputena: posveivalo se manje pozornosti korjenizaciji
lokalne kulture, a vie se pazilo na promicanje sovjetsko-ruskog identiteta.51
Etnografima, koji su marljivo definirali mnoge nacionalne skupine dvadesetih godina, nareeno je da
pojednostavne svoju klasifikaciju. Do 1937. popis nacionalnosti smanjenje sa 172 na 107
objedinjavanjem malih skupina s izrazitim etnikim slinostima. U popisu stanovnitva 1939. taj se broj
smanjio na 98. Od toga broja identificirano je nekih 59 kao glavne nacionalnosti, a 39 kao etnike
manjine.52 Pretjerano naglaavanje jezine autonomije takoer je ublaeno. Godine 1937. 40 milijuna
nerusa, koji su prije bili prisiljeni prihvatiti latinski alfabet, obavijeteno je da e svoj jezik otad pisati
irilicom; ta je promjena provedena idue godine, pa su oni ponovno postali nepismeni. Uredbom od
13. oujka 1938. ruski je jezik uveden kao obvezatni drugi jezik u sve kole. U veini viih kola i
sveuilita ruski se zadrao kao jezik nastave i u neruskim podrujima. Obvezatna dvojezinost
omoguavala je vei pristup viim kolama, ali ona je Sovjetskom Savezu pruila i jedno, zajedniko
sredstvo komunikacije. Ruski su uzdizali kao "meunarodni jezik socijalistike kulture".53 Ruski je
ponovno uveden kao slubeni vojni jezik u Crvenoj armiji. Lokalne jezike jo su mogli upotrebljavati
dunosnici i partijski rukovodioci, ali ruski je bio bitno sredstvo komunikacije s Moskvom i
nenadomjestiv za svakog nerusa koji je teio napretku u karijeri.54
Od poetka tridesetih godina reim je poeo raspetljavati sloenu mreu zasebnih etnikih identiteta
radi vee asimilacije. Staljin je htio smanjiti centrifugalne tenje koje je potaknula korjenizacija afir556
NACIJE I RASE
mirajui zajedniki sovjetski identitet koji nije potjecao iz nacije nego iz klase. Centralni komitet
raspustio je 1930. sve nacionalne sekcije u partijskom aparatu. Mnogi lokalni komiteti, uspostavljeni za
zatitu nacionalnih manjina, ukinuti su 1934. godine. U iduih pet godina tisue kola, sovjeta,
autonomnih nacionalnih oblasti ili gradskih opina, dodijeljenih posebnim nacionalnostima, pretvorene
su u multietnike ustanove ili su zatvorene. Centar je i gospodarski stisnuo periferiju. Uvoenjem
petogodinjih planova dravni je proraun centraliziran u Moskvi na tetu neruskih republika i oblasti.
Na centar je otpadalo prosjeno 55-60% dravnog prorauna dvadesetih godina; ta se brojka 1930.
popela na 74%, a do kraja diktature na gotovo 80%. 55 S ukidanjem (1932.) Vrhovnoga gospodarskog
sovjeta, koji je imao ogranke u svim veim nacionalnim republikama, nestala su lokalna ovlatenja za
gospodarsko planiranje i proizvodnju svega osim robe za iroku potronju. Staljinovim Ustavom etiri
godine poslije ukinuta su sva ovlatenja to su ih prije imale nacionalne republike i oblasti, osim u
socijalnom osiguranju i obrazovanju; uloga Vijea za nacionalnosti unutar Vrhovnog sovjeta oslabljena
je kad je ukinut njegov prezidij.56
Moglo bi se pasti u iskuenje i tvrditi kako tendencija centralizacije tridesetih godina odraava ponovnu
potvrdu ruskog nacionalizma poslije njegova opadanja 1917. Staljina su esto prikazivali kao velikoruskog nacionalista koji je sklon uporabi ruske povijesti i ruske kulture kao sredstva za guenje
ponovnog izbijanja neruskog nacionalizma, optuujui ga za izdaju multikulturalnih tenji revolucije i za
jaanje tendencije centralizacije u diktaturi. No problem je jo sloeniji zbog proturjeja u sovjetskoj
nacionalnoj politici od uspostave Sovjetskog Saveza 1924. Zbog Lenjinove bojazni da e
predrevolucionarni veliko-ruski ovinizam preivjeti, nije se spominjala izrazita ruska nacionalnost.
Rijei "Rusija" ili "ruski" hotimice su isputene iz naziva nove sovjetske drave. Nije bilo ni posebne
ruske Komunistike partije. Potarima je nareeno da ne isporuuju pisma iz inozemstva ako na njima

pie "Rusija". Teritorij Ruske SFSR bio je etniki raznolik kao i sam Savez, pa je stoga ukljuivao
mnotvo atonomnih oblasti i okruga u kojima su ivjele nacionalne manjine. "Ruski" (rosiskij) u Ruskoj
Federativnoj Socijalistikoj Republici oznaavao je prije "dravu" nego
557
DIKTATORI
narod ili kulturu. Rusija je bila izrazito dominantan teritorij ve po samoj veliini i povijesnom znaenju,
no ruski se narod ipak naao u procjepu izmeu nepriznatoga nacionalnog identiteta i nove stvarnosti
sovjetskoga dravljanstva.57
Staljin je shvaao to proturjeje. On nije bio ruski nacionalist, premda se divio ruskoj kulturi i bio je
oaran ruskom povijeu. Tridesetih godina poticao je ogranienu rusifikaciju iz politikih razloga.
Rusiju su prikazivali kao najuspjeniji sovjetski model socijalistikog razvoja, kao starijeg brata
nacionalnih republika u povoju i sazrijevanju, okupljenih oko njegovih granica. Ruski primjer takoer se
koristio kao uzor novoga sovjetskog patriotizma koji je reim smatrao potrebnom protuteom
neplanirano potaknutom lokalnom patriotizmu u nacionalnim republikama. Biti Rus znailo je
istodobno biti idealni socijalistiki graanin koji nije opredijeljen za ovinistike matarije o nacionalnoj
superiornosti nego duboko svjestan progresivnog karaktera socijalistike drave koju on/ona pomae
graditi.
Sovjetski patriotizam trebao je ujediniti sve nacionalnosti u zajedniko opredjeljenje za gradnju
socijalizma, ali tridesetih godina on je imao neposredniji cilj. S poveanjem opasnosti od rata s
japanske strane na istoku i njemake na zapadu reim je nastojao mobilizirati oduevljenje naroda za
obranu onoga to se sada ponovno nazivalo "domovina" (rodina). Ruska povijest iskoritena je za
patriotske simbole i herojsku prolost koje zajedniki sovjetski identitet nije mogao potpuno zadovoljiti.
Promjenu naglaska oznailo je 1934. ponovno uvoenje uobiajene narativne povijesti u sovjetske
kole umjesto historijskog materijalizma koji je odbaen kao presuho-paran. Standardni udbenik
Kratka povijest Rusije M.N. Pokrovskog zamijenila je 1937. domoljubnija verzija iz prolosti. Na
uvodnoj stranici bio je moto: "Ljubimo svoju zemlju i moramo znati njezinu prekrasnu povijest."58
Aleksandra Pankratova objavila je 1940. novu Povijest SSSR-a u kojoj se velike vojne pobjede iz
prolosti koriste kao stepenice prema modernoj socijalistikoj dravi. Bitka kod Borodina 1812., kojom
je zaustavljeno napredovanje Napoleonove osvajake vojske, opisana je rijeima koje su oito sluile
tadanjim ciljevima:"...Ruski je narod jo jednom pokazao svijetu sav svoj
558
NACIJE I RASE
heroizam i samoportvovanje kada je obrana zemlje i nacionalna neovisnost bila u pitanju."59
Veza izmeu slubenog poticanja patriotizma i ire meunarodne krize bila je oita. Obnova
zanimanja za velike ratne heroje iz ruske povijesti nije podrazumijevala rehabilitaciju nitkova iz carske
prolosti. Povijest je bila selektivna. Petra Velikoga slavili su kao modernizatora i dravotvorca. Caru
Ivanu IV. Groznom doputenje povratak u sovjetski panteon nakon desetljea ocrnjivanja, s
obrazloenjem daje postavio prve primitivne temelje moderne sovjetske drave. Centralni komitet
slubeno gaje rehabilitirao 1940., a dvije godine poslije slavili su njegove "izvanredne politike
vjetine" i koritenje "grubim mjerama" protiv unutarnjih izdajnika.60 Nova povijest bila je promiljeno
didaktika. Bilo je vano pokazati kako je obian narod imao vanu ulogu u herojskim borbama iz
prolosti, dok su plemstvo i trgovci oklijevali ili izdavali svoju dravu. Bila je to sredinja tema u
Ejzentejnovu filmu Aleksandar Nevski, naruenom 1937. i snimljenom tijekom est mjeseci 1938.
Film se prvobitno zvao Rus (srednjovjekovno ime Rusije) a prikazuje povijest novgorodskoga kneza iz
13. stoljea koji je dignuo narod protiv njemakih Teutonskih vitezova u slavnoj bitci na zaleenom
udskom jezeru 1242. godine. Ne treba mnogo mate za shvaanje te poruke. U Ejzentejnovu
prvobitnom scenariju Nevski je ubijen neposredno prije negoli njegova narodna vojska natjera Nijemce
u bijeg, ali Staljin mu je rekao da svoje heroje eli ive. Film je sniman u ljetnim mjesecima 1938., pa
je zimsku bitku trebalo simulirati odravajui gromade leda na jezeru balonima punjenim plinom i
bojei vegetaciju u bijelo. Kad je film bio gotov, Ejzentejn je napisao propagandni lanak pod
naslovom "Moja tema je patriotizam" u kojem objanjava kako posljednje rijei Aleksandra Nevskog "Digne li netko ma protiv nas, poginut e od tog maa" - izraavaju "osjeaje i volju masa sovjetskoga
naroda".61
Ponovno otkrivanje ruske prolosti iskoriteno je za uvrenje lojalnosti sovjetskoj dravi. Ploa s
"Pjesmom o domovini" iz Cirkusa, filma o rasnoj toleranciji, prodana je u 20 milijuna primjeraka, ali
domovina iz te pjesme je sovjetska drava, ne Rusija.62 Politiku rusifikacije iz tridesetih godina ne
smijemo preuveliavati.
559
DIKTATORI
Nije postojala namjera oivljavan]ai ovinistikog naslijea iz carskog doba. Ruska povijest pruala je

sovjetskoj rodoljubnoj propagandi heroje za koje je svatko znao, ali bilo je i mnogo sovjetskih heroja.
Bilo je praktinih razloga za ire uenje ruskog jezika ili uvoenje zajednikoga slubenog jezika u
sovjetsku vojsku i administraciju, ali inae se podravalo opredjeljenje za multietniku dravu. Broj
novina i knjiga na neruskim jezicima nastavio se poveavati tridesetih i etrdesetih godina. Proslava
stogodinjice smrti pjesnika Pukina obiljeena je objavljivanjem 27 milijuna primjeraka njegovih
pjesama na najmanje ezdeset tri jezika.63 Nastavile su se dodjeljivati nove domovine. idovska
Autonomna Republika osnovana je u Birobidanu na sovjetskom dalekom istoku radi poticanja punijeg
osjeaja idovskoga nacionalnog identiteta. Postotci nerusa u lokalnoj i nacionalnoj vladi poveavali
su se tijekom Staljinove vlasti.
Mnogo vaniji od rusifikacije bio je staljinistiki antinacionalizam. To je tridesetih i etrdesetih godina
dovelo do deportacije vie od 2 milijuna nerusa u logore i posebna naselja, do masovnih ubojstava
tisua ljudi u istkama 1936.-38. i do provoenja sve nasilnije politike prema sovjetskim idovima.
Oito proturjeje izmeu reimskoga etnocentrizma i strahovitog nasilja prema velikom broju
pripadnika nacionalnih manjina potjee od podjele na dvije vrste nacionalizma o kojima je pisao Staljin
u svojem pamfletu iz 1913. godine. Reakcionarni nacionalizam nije bio u skladu sa socijalizmom, jer je
on podravao ideju o zasebnom, plemenskom identitetu; socijalistiki nacionalizam bio je prihvatljiv jer
se temeljio na idejama jednakosti i osloboenja. Crta razgranienja nije bila politika nego etnika.
Tridesetih i etrdesetih godina Staljin je openito odredio te politike kategorije ukljuujui
nacionalnosti ija je lojalnost bila sumnjiva zbog njihove etnike povezanosti sa stranim narodima koji
su, kako se pretpostavljalo, bili neprijateljski raspoloeni prema sovjetskoj dravi. Staljin nije
prigovarao naelu nacionalnog razvitka kao takvom (nekim je deportiranim narodima bilo doputeno
zadrati nekakav oblik etnikog identiteta u njihovoj novoj domovini) nego onim narodima koji, po
njegovu miljenju, nisu poloili politiki test odanosti komunizmu, primjerice, sovjetskim Nijemcima.
560
NACIJE I RASE
Veina etnikih deportacija bila je rezultat rata ili straha od rata. Na sovjetskim istonim, zapadnim i
junim granicama bilo je prilino brojnih nacionalnih manjina etniki povezanih sa stanovnitvom
sovjetskih antikomunistikih susjeda - Finske, Poljske, Japana, Irana, Turske i baltikih drava. U
pograninom pojasu dubokom dvadeset dva kilometra, uspostavljenom 1923., patrolirale su postrojbe
NKVD-a koje su trebale onemoguiti i izolirati eventualne iredentistike tenje. Sovjetska ksenofobija
bila je glavni sastavni dio kolektivne paranoje radi zatite "socijalizma u jednoj zemlji". Drugi pojas
odreen je 1929. jo dalje od granice, a od 1930. stanovnitvo, koje su smatrali neprijateljima interesa
sovjetske sigurnosti, preseljavali su u unutranjost, najprije Poljake, Bjeloruse i Ukrajince, zatim Fince
u Kareliji i Lenjingradu, poslije Nijemce u Ukrajini.64 Godine 1932. preseljeno je 60.000 Kozaka
naseljenih uz rijeku Kuban, a pet godina poslije 6.000 Iranaca i gotovo 1.000 Kurda. U kolovozu 1937.
Centralni komitet donio je uredbu o prvoj opsenoj deportaciji 171.000 Korejaca sa sovjetskoga
dalekog istoka, jer su ih smatrali opasnima za sigurnost zbog blizine Japana. U rujnu su ih preselili
vlakovima na etrdeset etiri razne lokacije u srednjoj Aziji. Onima koji su pristali na odlazak platili su
odtetu od 370 rubalja i voznu kartu; ostale je milicija NKVD-a strpala u vlakove. Mjere su bile
besmisleno temeljite: 700 ve zatoenih Korejaca pronaeno je u posebnim radnim naseljima na
istoku i otpremljeno njihovim sunarodnjacima u Kazahstan.65
Strah od unutarnjeg neprijatelja objanjava visoki postotak nerusa koji su bili rtve vala masovnih
uhienja i smaknua izmeu 1936. i 1938. Stotine tisua Rusa dijelile su s njima istu sudbinu, ali
neruski su narodi bili stroe kanjavani. NKVD je mnoge od njih nazivao "nacionalnostima stranih
vlada" kako bi opravdao njihov progon. Od 681.000 strijeljanih za vrijeme jezovine 1937. i 1938.
godine 247.000 bilo je optueno za nacionalistiko djelovanje. Procjenjuje se daje strijeljano 73%
uhienih iz neruskih podruja, mnogo vie od Rusa; od 1936. do 1938. godine 800.000 nerusa bilo je
pogubljeno, poslano u logore ili deportirano u srednju Aziju.66 Moskva je izdvojila ukrajinsku
Komunistiku partiju kao rasadite iredentizma i buroaskog nacionalizma ponitavajui time
561
DIKTATORI
desetljee slubenog poticanja posebnoga ukrajinskog nacionalnog identiteta. Ukrajinska autokefalna
crkva, osnovana 1921., bila je prisiljena 1930. na prikljuenje Ruskoj pravoslavnoj crkvi.67 Ukrajinski
otpor kolektivizaciji bio je divljaki uguen. Zatim je 1937. dola na red ukrajinska Komunistika partija,
posebno etniki Ukrajinci koji su u njoj bili sve brojniji i dominaniniji. U proljee 1937. dvije treine viih
rukovodilaca i jedna treina lokalnih partijskih funkcionara zavrile su kao rtve istki. Od kolovoza
1937. do ljeta 1938. uhieni su svi ukrajinski dravni komesari i 99 od 102 lana Centralnog komiteta
ukrajinske partije, a veinu su strijeljali. U proljee 1938. Staljin je poslao u Ukrajinu mladog Rusa
Nikitu Sergejevia Hruova, novu zvijezdu partije, koji je kao partijski ef u Moskvi ve proveo istku
nad veinom gradskih elnih komunista, s direktivom da iskorijeni ostatke ukrajinskog "otpora". Taj

uzorni, preambiciozni aktivist zapovjedio je da se ponovno uhiti cijelo partijsko vodstvo i otpustio
partijske sekretare koje su na brzinu imenovali umjesto onih koje su uklonili istkom ili strijeljali 1937.
Tijekom 1938. imenovano je 1.600 novih partijskih sekretara u gradovima i okruzima te republike.68
"Ruka nam ne smije drhtati", rekao je Hruov u kolovozu 1937., "... moramo gaziti po tijelima
neprijatelja..."69
Reimski je antinacionalizam nabujao s dolaskom rata. Od 1940. do 1948. vie od 3 milijuna nerusa
iseljeno je iz svojeg zaviaja i otpremljeno u sovjetsku unutranjost. Ondje su doivjeli istu sudbinu
kao i sovjetski Nijemci, preputeni sami sebi u posebnim naseljima u dalekim i pustim krajevima
Kazahstana i Sibira bez hrane i vode, s bijednim smjetajem bez sanitarija, ili bez ikakva smjetaja.
Deset posto od svih osoba otpremljenih u posebna naselja - priblino 377.000 ljudi - umrlo je od
bolesti, slabe prehrane i hladnoe.70 Mnogo je tisua ljudi umrlo na putu u ta naselja tijekom duge i
spore vonje vlakom ili u napornim forsiranim marevima. Deportacije su se obavljale bez ikakva
temeljnog ili osmiljenog plana. Svaki val bio je reakcija na okolnosti izvan Sovjetskoga Saveza, prvi u
razdoblju suradnje s Njemakom, drugi kao reakcija na strah od izdaje u ratu u neruskim pograninim
podrujima, trei kao posljedica rata, kada su stotine tisua optuenih za kolaboraciju
562
NACIJE I RASE
s njemakim neprijateljem otpremljeni u GUlag-ove logore ili u posebna naselja. Samo drugi val
obuhvatio je metodino preseljavanje itavih etnikih grupa. Prije 1941. i nakon 1945. izgnanici su
selektirani prema politikim kriterijima, kao "drutveno opasni" ili antisovjetski, s elastinim rasponom
kategorija od oitih (nacionalistiki politiari, sveenici, vojne osobe i trgovci) do apsurdnih (filatelisti i
esperantisti, rtve kozmopolitskog karaktera svojih hobija). Nacionalnost kao takva nije bila jedini
kriterij jer bi se u tom sluaju dodatni milijuni prikljuili nedobrovoljnom egzodusu.71
rtve prvoga vala bili su Poljaci, Latvijci, Estonci i Litvanci u bivim carskim podrujima koja su pala
pod sovjetsku vlast prema uvjetima Sovjetsko-njemakog pakta potpisanoga 28. rujna 1939. radi
potvrde podjele Poljske izmeu dviju drava. Toan broj deportiranih nije poznat, jer su se stotine
tisua dragovoljno selile u potrazi za poslom u industrijskim sreditima zapadnoga Sovjetskog Saveza,
a mnogi su unovaeni u Crvenu armiju. Broj Poljaka deportiranih u logore i u posebna naselja
procjenjuje se na priblino milijun mukaraca, ena i djece, ukljuujui 336.000 izbjeglica iz zapadne
Poljske koju su okupirali Nijemci, ali svi nisu bili Poljaci. Samo 58% govorilo je poljski; jedna petina bili
su idovi, a 15% Rusi i Ukrajinci, uhvaeni u mreu zbog svoje politike ili drutvenog poloaja.72 U
baltikim dravama, koje je okupirao Sovjetski Savez u lipnju 1940., na meti su bili isti drutvenopolitiki elementi: 30.000 iz Litve, 16.000 iz Latvije i 10.000 Estonaca.73 Deportirani su u teretnim
vagonima, s rupom grubo izrezanom u drvenom podu za vrenje nude i s reetkastim pro-zoriem.
Vagoni predvieni za etrdeset ljudi bili su prepuni do kritine toke. Hrana je bila predviena za svaki
transport, ali je njezina raspodjela ovisila o straarima koji su je krali ili prodavali. Juha, kruh i slana
riba sluila se jedanput svakih nekoliko dana, ali vode je bilo malo; posljedica je bio velik postotak
smrtnih sluajeva od dehidracije kod veine osjetljivih deportiraca, djece i starijih ljudi. Moglo se
pobjei tako da se probiju istroeni ili truli podovi vagona, ali nakon nekog vremena straari su ispod
zadnjeg teretnog vagona privrstili improviziranu elinu kosu kako bi prepolovili bjegunce dok su
leali na pruzi.74
563
DIKTATORI
Drugi val deportacija imao je drukiji uzrok. Nakon invazije 22. lipnja 1941. stanovnitvo u pograninim
podrujima etniki povezano s napadakom vojskom udaljeno je odatle iz sigurnosnih razloga: o
sudbini sovjetskih Nijemaca ve smo govorili, ali njima je prikljueno 89.000 Finaca koje su otpremali u
Kazahstan u kolovozu i rujnu 1941. unato injenici to su vlakovi i ljudstvo i te kako bili potrebni da
obuzdaju naglo napredovanje neprijatelja. Dvije godine nakon toga deset manjih nacionalnih manjina
iz junih pograninih podruja kolektivno je kanjeno, po Staljinovoj neposrednoj zapovijedi, zbog
kolaboracije s okupatorom. Sve su ih smatrali potencijalnom opasnou za sigurnost, ali kako nije bilo
naina raspoznavanja koji su pojedinci kolaborirali s neprijateljem ili bi mogli kolaborirati u budunosti,
deportirano je, za svaki sluaj, sve stanovnitvo, a njihova je zemlja dodijeljena bivim vojnicima ili
ruskim naseljenicima. Kalmike (93.000) i Karaajevce (69.000) otpremili su 1943. na istok; godinu
dana poslije otilo je 387.000 eena, 91.000 Ingua, 38.000 Balkara, 183.000 krimskih Tatara,
15.000 Grka i 95.000 Turaka i Kurda.75 Opravdanje deportacije bilo je doista tanko, ali mnoge manje
nacionalnosti ve su se sporile s Moskvom mnogo prije rata. Bile su bespomone zbog svojega
ogranienog broja i lako prepoznatljive zbog politike korjenizacije. Mnogi Ukrajinci takoer su
kolaborirali s njemakim okupatorom ili su se prikljuili antisovjetskoj nacionalistikoj vojsci koja se
borila i protiv Nijemaca i protiv Rusa, ali uza svu Staljinovu elju za osvetom, nije se moglo premjestiti
40 milijuna Ukrajinaca iz najplodnije i industrijski najrazvijenije republike.76 Umjesto toga, u tri

poslijeratne godine trei je val deportiraca stigao u radne logore i u specijalna naselja. Neki su bili
Ukrajinci i Bjelorusi koji su dragovoljno radili za Nijemce; drugi su radili za Nijemce ili su se borili na
njihovoj strani kako bi izbjegli glad ili zatvor; neki su bili nedragovoljni Ostarbtiter, istoni radnici, i njih
2 milijuna otpremili su u Njemaku na rad u ratnoj industriji i poljoprivredi. Budui da je medu njima bilo
mnogo Rusa, taj trei val nije, kao ni prvi, odreivalo etniko podrijetlo. Teko je nagaati brojke, ali
ve 1949. godine bilo je 2,3 milijuna specijalnih naseljenika, i gotovo su svi bili pripadnici nacionalnih
manjina; etiri petine bile su osuene, uredbom od studenoga
564
NACIJE I RASE
1948., da ostatak ivota provedu u tim naseljima. U prvih pet poslijeratnih godina umrlo je 219.000
deportiranih s juga.77
Premda su etnike deportacije velikog opsega jenjale u Sovjetskom Savezu nakon 1945., to je
govorilo o njihovoj bliskoj vezi s ratnim okolnostima, staljinistiki antinacionalizam ipak ima jo jedno
poglavlje. U godinama do diktatorove smrti 1953. doao je red na viktimizaciju idova. idovska
zajednica bila je posebni problem za sovjetsku nacionalnu politiku."Ne mogu ih progutati, ne mogu ih
ni ispljunuti", uzviknuo je, navodno, Staljin kada je oduevljeno mnotvo od 50.000 idova pozdravilo
Goldu Meir, prvu izraelsku veleposlanicu u Moskvi, u listopadu 1948. "Oni su jedina skupina koja se
uope ne moe asimilirati."78 Staljin je spoznao jedinstveno obiljeje idovskoga identiteta dok je
pisao o nacionalizmu 1913. godine. Od osamdeset jedne stranice Marksizma i nacionalnog pitanja
sedamnaest ih je posvetio idovskom pitanju. Staljin je smatrao kako idovi imaju "nacionalni
karakter", no, budui da nisu tijesno povezani sa zemljom, nemaju ni jasno odreen teritorij, pa ne
"ine naciju". Nije odobravao ono stoje nazivao idovskom "segregacijom" i "razgranienjem", pa je
idovsku "nacionalnu ekskluzivnost" smatrao drskim i neprijateljskim stavom prema socijalizmu.79
idovsko stanovnitvo carske Rusije uglavnom nije bilo seljako, pa stoga nisu imali definiran teritorij,
ali bili su geografski koncentrirani. Od pet milijuna idova u carskoj Rusiji veina ih je ivjela u
ogranienom podruju naseljavanja, u irokom luku teritorija koji se protezao od baltikih drava do
Krima, u kojem je idovima doputeno naseljavanje u osamnaestom stoljeu. Bili su ogranieni na
odreene regije u kojima su inili visok postotak stanovnitva gradova i gradskih naselja. Ruski idovi,
koji su bili rtve i drave i rasprostranjenoga lokalnog antisemitizma, prvi su u Europi razvili izrazito
cionistiko gledite. Od prvoga Kongresa pristaa cionizma 1884. do Prve cionistike konvencije u
svibnju 1917., nakon careva pada, idovski su nacionalisti traili pravo na idovsku domovinu i zatitu
idovske kulture i religijskog identiteta. U Rusiji je 1917. bilo 300.000 cionista, organiziranih u 1.200
lokalnih grupa.80 U ruskom idovskom stanovnitvu bilo je vrlo malo boljevika; samo 958 ulo je u
partiju
565
DIKTATORI
prije 1917. Za razliku od njih, glavna idovska socijalistika organizacija Bund imala je 33.000
lanova.81 Poetkom dvadesetih godina 20. stoljea tisue idovskih socijalista prikljuile su se
Komunistikoj partiji; partija je osnovala nacionalnu sekciju za idove, jevsekciju, premda idovi nisu
bili definirani kao posebna nacionalnost s vlastitim autonomnim teritorijem. idovi komunisti imali su
glavnu ulogu u izoliranju i napadanju cionista ija je potpora odvojenom identitetu, idovskoj vjeri i
idovskom internacionalizmu na oite naine naruavala politike prioritete reima. Cionistiki pokret
preao je 1920. u ilegalu te je tajnim djelovanjem, izlaui se opasnosti, prkosio reimu. Tijekom
dvadesetih godina cionisti su bili izvrgnuti masovnim uhienjima i zatvorskim kaznama. Odlasci iz
Sovjetskog Saveza u Palestinu hotimice su ograniavani; dok je 1925. i 1926. emigriralo 21.157
idova, u osam godina izmeu 1927. i 1934. (1934. su prekinuta sva iseljenja) smjelo ih je otii samo
3.045.82
Sovjetska politika prema idovima bila je dvadesetih godina podijeljena izmeu okrutnog suzbijanja
cionizma i ideolokog opredjeljenja za kulturnu autonomiju i drutveni razvitak etnikih manjina.
Antisemitizam je bio slubeno zabranjen kao dio slubene politike protiv carskog naslijea
diskriminacije i ovinizma; izraz "Jid" bio je zakonom zabranjen. Reim je samovoljno pravio razliku
izmeu jidia i hebrejskog obrazlaui da je prvi jezik idovskih masa, a drugi idovske religijske i
kulturne elite. Ve 1931. bilo je 1.100 kola na jidiu i 40 dnevnih novina na jidiu.83 Sovjetske idove
poticali su na odlazak iz tradicionalnih tetla, gradia u ogranienom podruju naseljavanja (erta
osedlosti, konano ukinuta 1915., prije revolucije) kako bi usvojili moderniji pogled na drutvo. Tisue
su raseljene na seoska gospodarstva u junoj Ukrajini i na Krimu, pa se idovsko seosko stanovnitvo
do kraja tridesetih godina povealo sa 75.000 na 396.000, otprilike 13% ukupnoga idovskog
stanovnitva. Broj idova u industriji udvostruio se izmeu 1926. i 1931. godine, sa znaajnom
navalom u vee gradove izvan erte osed-losti.84 Reim se nadao da e se sovjetski idovi brzo
asimilirati u novi svjetovni, proleterski svijet. Ve 1939. godine 77% idova radilo je u tvornicama i

uredima; samo 16% jo je odravalo tradicionalno obrtnitvo, a od njih su samo 3% bili privatni
trgovci.85
566
NACIJE I RASE
Uvjeti za mnoge sovjetske idove znatno su se promijenili tridesetih godina pod Staljinom. Ovdje je
vano razlikovati politiku koja se openito primjenjivala na sovjetsko stanovnitvo i politiku usmjerenu
specifino na idove. Sovjetski idovi bili su u veini sluajeva kanjavani isto kao i neidovi.
Jevsekcija je ukinuta 1930. kao i druge nacionalne partijske sekcije, a veina dunosnika ubijena je
poslije u istkama. Sa zavretkom Nove ekonomske politike nestala je veina samostalnih idovskih
tvrtki i obrtnikih radionica, ali to se odnosilo i na neidove. Jaanje protureligijske kampanje 1929.
dovelo je do zatvaranja 100 sinagoga i zabrane svetkovanja sabata; no zatvarane su i kranske
crkve i damije, a radni se tjedan promijenio kako bi se sprijeilo svetkovanje kranske nedjelje.86
idove koje su tridesetih godina dravni organi hapsili, drali u zatvoru ili ubijali bili su proganjani kao
kontrarevolu-cionari ili reakcionarni nacionalisti usporedo s milijunima neido-va. U GUlagovoj
populaciji potkraj tridesetih godina bili su ak premalo zastupljeni s obzirom na njihov udio u ukupnom
stanovnitvu.87 Vlada je 1928. godine odluila osnovati podruje posebnog naseljavanja sovjetskih
idova u Birobidanu na dalekoj sovjetsko-mandurijskoj granici nadajui se kako bi time mogla
odvratiti idovske tenje za domovinom u Palestini. Slubeni status autonomne oblasti dobili su 1936.
godine. To je podruje bilo jedno od najsumornijih i najnegostoljubivijih u Sovjetskom Savezu; privatno
zemljoposjednitvo bilo je doputeno kako bi se taj nepri-mamljiv kraj uinio privlanijim. Meutim, nije
bilo prisilnih odlazaka ili deportacija idova u Birobidan. Doseljenici su polako "kapali", ali do 1939.
bilo ih je tek 108.000; mnogi od njih nisu bili idovi, a privukli su ih izgledi privatnog poljoprivrednog
gospodarstva. Popis stanovnitva iz 1959. pokazao je samo 8,8 % idova u stanovnitvu toga
podruja.88
Ratne okolnosti ponovno su potaknule reim na agresivniji anti-nacionalizam, usmjeren najprije na
idovsku elitu u Sovjetskom Savezu, zatim na idovsko stanovnitvo u cjelini koje je, poput sovjetskih
Nijemaca ili eena, dolo pod kolektivnu politiku sumnju. Ratne su godine snano i trajno
promijenile poloaj sovjetskih idova. Sovjetski Savez dobio je 1939. i 1940. jo gotovo 2 milijuna
567
DIKTATORI
idova u istonoj Poljskoj i u baltikim dravama U tim podrujima ciomzam je bio vrlo jak, a idovska
kultura izrazita i snana U manje od dvije godine okupacije nezavisni idovski ivot postao je vrlo
ogranien sinagoge su zatvorene, sabat slubeno ignoriran, idovski duani i radionice pretvoreni u
obvezatne dravne zadruge, a javni obredi idovskoga vjerskog i obiteljskog ivota protjerani u
privatnost doma i protuzakonite bogomolje 89 Tisue rabina, voda zajednice i intelektualaca uhiene
su i deportirane Procjenjuje se da je medu onima koji su bili deportirani iz istone Poljske bilo otprilike
250 000 idova, neki su bili izbjeglice iz zapadne Poljske koju su okupirali Nijemci 90 Kada je poeo
rat u lipnju 1941 , nepoznati broj idova iz tog podruja pobjegao je na istok i povlaio se s Crvenom
armijom, ali oni koji su ostali, poubijani su gotovo svi u njemakom genocidu koji je uslijedio Kada je
Crvena armija ponovno ula u Kijev u studenom 1943 , naen je iv samo jedan idov Kada su se
izbjeglice napokon vratile 1944 i 1945 u svoje gradove i sela, mogli su samo ustanoviti da je idovska
zajednica praktiki nestala
Za vrijeme rata Staljin je iskoristio njemako neprijateljstvo prema idovima za svoje ciljeve Istaknuti
idovski intelektualci osnovali su u kolovozu 1941 Antihitlerovski komitet, ali njegova nezavisnost i
internacionalizam bili su previe za nepovjerljiv i krut reim Dvojicu voda poljskih idova u izgnanstvu
odveo je NKVD, jedan se ubio u zatvoiu, a drugoga su strijeljali Pod pokroviteljstvom drave osnovan
je u travnju 1942 idovski antifaistiki komitet radi mobilizacije idovske potpore ratu i dobivanje
inozemnih financijskih sredstava za sovjetske ratne napore Nominalni voda bio je poznati sovjetski
glumac Solomon Mihoels, ali je on zapravo bio orue reima, i stalno ga je pratilo budno oko NKVD-a
Taj je komitet nadi-vio rat, a podnosili su ga sve dotle dok je mogao iz inozemstva dobivati potporu za
sovjetske ciljeve Buenje idovskog identiteta, potaknuto stvaranjem Drave Izrael 1948 , Staljin je
oprezno pozdravio kao sredstvo za pritisak na zapadne imperijaliste na Bliskom istoku, ali kada je
postalo oito da mnogi sovjetski idovi ekaju obnovu cionizma kako bi naglasili vlastite tenje za
zasebnim kulturnim i religijskim razvitkom u Sovjetskom Savezu, poela je repre568
1 Adolf Hitler na putu do moci Hitler je bio spoj izvanredne samouvjerenosti i velikog osjeaja za
manipulaciju Magina moc izgovorene rijeci srna traoje uvijek je oblikovala povijest
2 Hitler na glasakom mjestu u Potsdamu na opim izborima u oujku 1936 Reim se hvalio da
njemaka demokracija pa i sa samo jednom strankom ima vise sluha za volju naro da nego klasini
parlamentarni sustav

31 Dvije ene koje je Crvena armija potkraj rata oslobodila iz logora u Pomorju Stanja ena je Njemica
iz Kolna a druga mlada Poljakinja etvrtina zatoenika bile su ene
32 Tri vozaice kamiona njemakog ratnog zrakoplovstva koje je amerika 7 armija zarobila potkraj
rata sjede do sanduka za protutenkovske rune bacae (Panzerfaust) Za Hitlera je rat bio kunja za
njegov narod Gubitak rata izjavio je u veljai 1945 znaci da su nas Zidovi porazili
NACIJE I RASE
sija Tisue idovskih intelektualaca i zagovornika ciomzma uhiene su i zatvorene zbog navodnog
"kozmopolitizma' u odnosima sa stranim idovskim zajednicama Iseljavanje u Izrael bilo je zabranjeno,
etiri starije ene i mvalidni veteran jedini su se provukli od svibnja 1948 , kada je zabrana nametnuta,
do kraja 1951 91 Staljmov kronini strah od etnike pete kolone, koji je potaknuo deportacije tridesetih
i poetkom etrdesetih godina, sada se prebacio na hladni rat
Prvi put svi su idovi osumnjieni da su agenti amerike meunarodne cionistike zavjere Mihoels je
bio rtva nespretnog atentata to ga je naredio sam Staljin u sijenju 1948 Agenti NKVD-a najprije su
ga premlatili i ustrijelili, pa ostavili na cesti na kojoj gaje pregazio teretnjak u tobonjoj prometnoj
nesrei, a zatim gaje drava sveano pokopala 92 U iduih pet godina, sve do Staljmove smrti 1953 ,
tisue i tisue pripadnika idovske elite - lijenika, umjetnika i openito intelektualaca - ubijene su ili
zatvorene kao pijuni, saboteri ili atentatori koji rade za ameriki imperijalizam Postoje jaki premda jo
nepotpuni dokazi da je Staljin pripremao masovnu deportaciju sovjetskih idova 1953 kao kaznu za
njihovu politiku nepouzdanost i tvrdokornu "nacionalnu odijeljenost' 93
Je li taj val antiidovske represije bio potaknut rasizmom? Isto pitanje moglo bi se postaviti i za druge
deportacije i jaki antma-cionalizam u godinama u kojima je staljmizam bio na vrhuncu Nema dvojbe da
je u Sovjetskom Savezu u narodu bilo rasizma prema idovima i izmeu drugih etnikih manjina No
sovjetska je drava slubeno bila protiv svih oblika otvorene i nasilne rasne diskriminacije Kada su dva
gostujua, bijela amerika inenjera izbacila crnoga amerikog radnika iz kantme u tvornici traktora u
Staljmgradu 1930 , bili su uhieni, osueni za "bijeli ovmizam i vraeni u Sjedinjene Drave 94 Malu
crnu zajednicu na Kavkazu -potomke dezertera iz vierasne otomanske vojske - reim je poticao na
sklapanje mjeovitih brakova i na asimilaciju Pojam 'rase' sovjetski su znanstvenici smatrali
antropolokim fenomenom i on se prouavao odvojeno od etnografije koja se bavila nacijama Tijekom
dvadesetih godina sovjetski i njemaki antropolozi suraivali su na fiziolokoj klasifikaciji rasa, ali kada
su njemaki znanstvenici poeli prihvaati nacionalsocijalistike tvrdnje o politikom karakteru ras569
DIKTATORI
nih lazlika, njihovi sovjetski kolege prekinuli su suradnju naglaavajui kako su sve iase jednako
vrijedne rasa je rezultat promjena povijesnih uvjeta, a ne unutarnjeg bia Sovjetske istraivae poslali
su tridesetih godina u najudaljenije dijelove Sovjetskog Saveza da pokau kako takozvane 'zaostale
iase nisu osuene na propast sve dotle dok sovjetska drava moe mijenjati vanjske drutvene uvje-te
95 Mijean]e lasa, prokletstvo lasne degeneracije za njemake socijalne biologe, znanstveno je
ispitano u Burjatsko-mongolskoj ASSR kako bi se razborito dokazalo da su radnici mijeane rase
jednaki etniki istim Rusima po izdrljivosti i fizikim sposobnostima 96
Glavno objanjenje neprijateljstva sovjetskog reima prema nekim nacionalnostima - u politikom
kontekstu u kojem je etnika razliitost namjerno poticana i stvaiana - prije je politike naravi negoli
bioloke Interne putovnice uvedene su 1934 i vlasnici su u jednu od rubrika morali upisati svoju
naiodnost Sviha toga nije bilo dobivanje sveobuhvatnoga etnikog profila stanovnitva, jei se to
odnosilo samo na osobe iznad esnaest godina koje su ivjele u gradovima, naprotiv, vlasti su time
htjele pratiti pripadnike nacionalnosti koje su smatrali moguom sigurnosnom opasnou a koji su se
rasprili u urbanim podrujima Bilo je to, u najboljem sluaju nesavreno sredstvo kontrole, jer su
vlasnici putovnica mogli birati ili nacionalnost jednog od roditelja ili onu koja im se svia, ako im se to
inilo prikladnim One etnike skupine koje su postale meta staljinistikog antmacionalizma nisu bile
rtve rasizma vec ksenofobije, straha da odreeni narodi, povezani s vanjskim svijetom, predstavljaju
trojanske konje koji su vrsto odluili potkopati sovjetski socijalistiki eksperiment Taj stav nije bio
nimalo racionalniji od biolokog rasizma, ali je njegov korijen bio politiki i njegov je cilj bio sauvati
sovjetski komunizam pod svaku cijenu
Nacionalna politika u nacionalsocijalizmu naizgled je jednostavnija Gotovo svi opisi Hitlerova Reiha
daju sliku njegova ultranaciona-lizma, i sva je politika od 1933 do 1945 godine uzrono povezana sa
siedinjim ciljem ouvanja, poveanja i obrane njemake nacije Sam Hitler smatrao je vanjsku politiku,
naoiuanje, gospodarski preporod i drutvene tenje lemia podjednako vanima "Njemaka
570
NACIJE I RASE
politika", zabiljeene su njegove rijei u studenom 1937 , "mora osigurati i sauvati rasnu masu i
poveati je "97 Njemaki Volk, najomiljeniji izraz tijekom cijele diktature, spajao je pojam "nacije' i

pojam "rase"i bio je kriterij svega stoje reim inio svodei sloeno nacionalistiko naslijede na
najjednostavniji izraz
Meutim, nacionalno pitanje nije se moglo rijeiti tako lako Reim koji je bio tako glasni pobornik
narodnosnosti upadljivo je malo raspravljao u tome to im naciju Jezik i simboli nacionalnosti i
dravnosti bili su jednako neodreeni kao i nakon osnutka njemake drave 1871 godine Sam izraz
odabran za naziv nove drave, "Trei Reich" (Das Dntte Reich), imao je nesretno podrijetlo, jer gaje
skovao razmetljiv radikalni nacionalist Moeller van den Bruck ija je knjiga Trea Rach objavljena 1923
godine Dvije godme poslije van den Brucka su smjestili u duevnu bolnicu zbog posljedica sifilisa to
gaje zaradio u svojoj boemskoj mladosti Ondje se ubio 30 svibnja 1925 Zbog poziva na piobudenu,
autoritarnu Njemaku knjiga je postigla veliki uspjeh, i nacionalsocijalisti su prisvojili taj izraz, ali van
den Bruck bio je i jedan od onih autora ije su knjige obijesno spaljivali naaonalsocijalistiki studenti u
svibnju 1933 98 Rije Reich znaila je "carstvo", a ne "nacija", ali Trei Reich nije nikad bio slubeni
naziv drave, koja je ostala "Njemaki Reich" (Deutsches Reich) kao i 1871 godine Izraz "nacija"
rijetko se upotrebljavao zbog povezanosti sa zapadnom liberalnom tradicijom U veim politikih
rasprava nakon 1933 radije su se upotrebljavali izrazi "rasa' (Rasse, Volk) ili "rasna drava"
(Volksstaat) U kolovozu 1936 Goebbels je direktivom zabranio uporabu rijei Volk u bilo kojem drugom
kontekstu "Postoji samo njemaki Volk " "
Simboli nacionalnog preporoda bili su takoer neodreeni Reim je odbacio lepubhkansku trobojmcu,
ali ju nije zamijenio nacionalnom zastavom Reicha prije 1919 nego zastavom sa svastikom u sredim
po Hitlerovoj zamisli etverokraki kri sa zavretkom pod pravim kutem, staromdijskog podrijetla, bio
je poznat vec potkraj 19 stoljea krugu mistinih rasnih teoretiara i "arijama" na radikalnom krilu
njemakih nacionalista koji su se njime koristili kao "arijskim" talismanom Kukasti kri ulijevo okrenutih
nazublje-mh krakova uveo je u Njemaku radniku stranku 1919 zubar
571
DIKTATORI
Friedrich Krohn kao znak .svojega arijskog, antisemitskog svjetonazora. Kad se ta stranka pretvorila u
NSDAP, Hitler je preuzeo isti simbol, izravnao krakove, okrenuo ih udesno i smjestio crnu svastiku na
bijelu pozadinu okruenu crvenim. To je postala standardna formula za zastavu, transparente i vrpcu
na rukavu. Nakon 1933. takva zastava se koristila u svim javnim prigodama, a u svibnju iste godine
Goebbels je objavio odredbe kojima se zabranjuje komercijalna uporaba kukastog kria osim za
znake, zastavice i transparente koji su prevladavali u svim javnim obredima tijekom nacistike
diktature.100 Boje na novoj zastavi podsjeale su na carsku crnu, bijelu i crvenu, ali nisu simbolizirale
obnovu nekadanjeg carstva.
Izbor zastave s kukastim kriem naglaavao je kako su nacionalni simboli diktature potjecali iz
nacionalsocijalistike sadanjosti, a ne iz nacionalistike prolosti. Jedan takav primjer je nacionalna
himna. Nakon 1933. reim je traio da se pjeva samo prva od tri kitice; drugu su smatrali banalnom, a
trea je podsjeala na liberalnu tenju za "slobodom i pravdom" iz 19. stoljea. U svim javnim
prigodama morala se stoga pjevati ta jedna kitica, a poslije nje dvije kitice Horst-Wessel-Lieda,
stranake himne; napisao ju je mladi SA-ovac kojega su 1930. u Berlinu ubili komunisti u sobi u kojoj
je ivio s jednom prostitutkom.101 Wesselova pjesma "Dignite zastave..." poziv je na oruje
nacionalsocijalistima, ali ne i narodu. Stranako ruenje nacionalnih simbola imalo je uinak
smanjivanja a ne poticanja tradicionalne nacionalne lojalnosti. Godinje sveanosti, organizirane u
slavu Bismarcka, osnivaa moderne Njemake, ukinute su 1934. godine.102 Iste godine prisega koju
su polagali vojnici pri dolasku u vojnu slubu promijenjena je iz obvezivanja na potovanje Ustava i
"zatitu njemake nacije" u osobnu izjavu o "bezuvjetnoj poslunosti" Adolfu Hitleru, "vodi njemakoga
naroda".103 Kada su u sijenju 1939. promijenili prisegu sovjetske armije - da e se "boriti za
Sovjetski Savez, za socijalizam" - nisu je promijenili u zakletvu na lojalnost Staljinu, nego u rodoljubniji
zavjet "narodu i domovini".104
Ideja o stranci kao utjelovljenju nacije i o Hitleru kao personifikaciji nacionalne borbe dala je jasnu
inaicu njemake narodnos-nosti koja se suprotstavljala drugim shvaanjima nacije. Federalna
nacionalna drava, naslijeena od Weimarske Republike, ukinuta je
572
NACIJE I RASE
reformom lokalne uprave 1934., pa je time zavrila neovisnost pokrajina i donoenje odluka
centralizirano je u Berlinu. Konzervativne verzije njemake budunosti takoer su odbaene.
Njemaka nacionalna puka stranka (DNVP), veim dijelom dvadesetih godina glavna nacionalistika
stranka u Njemakoj, bila je prisiljena 1933. na samolikvidaciju. U oujku je njezino ime promijenjeno u
Njemaku nacionalnu frontu kako bi se ublaio dojam o staromodnoj stranci. Dva mjeseca poslije
paravojno krilo pokreta, zeleno-kouljaki Kampfring, zabranjeno je kao leglo antinacizma, i uhien je
njegov voda Herbert von Bismarck, neak velikoga Bismarcka. Stranka je 27. lipnja 1933. izglasala

svoje rasputanje ne ekajui da je Hitler na to prisili.105 Patriotska Svenjemaka liga, osnovana

1889. radi promicanja saveza svih Nijemaca, takoer se nala na mukama s novim vlastima zato to
su njezine tenje, kao i tenje DNVP-a, bile prereakcionarne, a njezino nepovjerenje u
nacionalsocijalizam neprikriveno. Stranka je est godina povremeno ikanirala Ligu, a zatim je
Gestapo 13. oujka 1939. zapeatio sve njezine urede diljem Njemake; uhieni su mnogi njezini
elnici zbog veza s konzervativnom oporbom, i Liga je likvidirana.106
Nacionalsocijalistika predodba nacije kao Volka bila je isto toliko neodreena koliko i raniji volkisch
nacionalizam. Pitanje teritorijalnosti ostalo je nerijeeno veim dijelom trajanja diktature.
Nacionalsocijalisti su znali da Njemaka Versailleskoga mirovnog ugovora nije njemaka nacija
kakvom su je oni shvaali, jer nije obuhvaala sve Nijemce ili povijesna podruja njemakog
naseljavanja. Hitler je oduvijek namjeravao proiriti njemaki teritorij, ali je ta tenja namjerno ostala
neodreena, jer je zahtjev za povrat podruja izgubljenih u Versaillesu znaio samo ponovnu
uspostavu nekadanjega Bismarckova Reicha, iz kojega su bili iskljueni Nijemci iz bive Habsburke
Monarhije. Kartografi su bili pod stalnom kontrolom stranakih slubi da ne bi preusko definirali
njemake zahtjeve ili predloili jasno definirano etniko i kulturno podruje nijemstva izvan postojeih
granica. Karte rasnog sastava Europe izbaene su iz kola. U oujku 1938. geografi i etnografi
pokuali su posljednji put napraviti prihvatljivu kartu potpunog opsega njemakoga nacionalnog
teritorija (Volksboden). Suglasili su
573
DIKTATORI
se o tri izrazite teritorijalne kategorije: I. kategorija za podruje njemake jezgre, II. kategorija za
mijeana podruje izmeu podruja njemake jezgre i podruja jezgara drugih naroda i III. kategorija
za sve njemake enklave "nasukane" izmeu dalekih i tuih jezgara. Meutim, 4. studenog 1938.
stranako cenzorsko povjerenstvo, Prufungskommission, zabranilo je sve zemljopisne karte putativnog nacionalnog teritorija.107 Do toga stadija Velika Njemaka, koja je obuhvaala Nijemce bive
Habsburke Monarhije, ve je bila stvorena sjedinjenjem s Austrijom u oujku 1938. i okupacijom
ehoslovakih Sude ta poetkom listopada. Stranaki radikali ve su razmatrali sljedei stadij
velikonjemakoga carstva na istoku.108
Krv, prije negoli tlo, bila je determinanta nacionalsocijalistike nacije. Rije "krv", a ne "geni", odabrana
je iz semantikih razloga; kada su njemaki znanstvenici devetnaestoga stoljea klasificirali rase
prema kvaliteti, govorili su o "krvi" kao kljunoj varijabli. Metafora krvi bila je razumljiva i u skladu s
mistinijim nacionalizmom u kojem se krv shvaala kao posrednik posebnoga nacionalnog duha koji
se prelijeva iz jednog narataja u drugi. Njemaki Zakon o dravljanstvu iz 1913. odreivao je
njemako dravljanstvo iskljuivo po krvi.109 Zajedniku "rasnu krv" (Volksblut) Hitler je smatrao
osnovnim preduvjetom za njemaku naciju.110 Njemaki nacionalni identitet koristio se u
devetnaestom stoljeu metaforom tijela kako bi pokazao zajednitvo Volka] reim je pod Hitlerom
definirao nacionalno tijelo kao bioloku injenicu, a ne kao metaforiko sredstvo. Narodnosnost u
Treem Reichu manje se bavila pitanjima kulture ili zajednike povijesti, to je omoguavalo razne
interpretacije, a vie pojmom koji se nazivao "genealoka zajednica".111
Nacionalnu zajednicu u prvim godinama reima definiralo je specifino zakonodavstvo koje je
propisivalo tko jest a tko nije rasni Nijemac. Prvi zakon, objavljen 14. srpnja 1933., bio je zakon "o
ponitenju naturalizacije i oduzimanju njemakog dravljanstva". Meta su uglavnom, ali ne i iskljuivo,
bili idovi. idovima iz Istone Europe, nedavno naturaliziranima, ukinuli su status; Nijemce u
inozemstvu, koji su bili neprijatelji novoga Reicha, moglo se "dena-turalizirati". Temeljem toga zakona
fiziaru Albertu Einsteinu, koji je otiao u izgnanstvo u Sjedinjene Drave u oujku 1933., oduzeto je
574
NACIJE I RASE
njemako dravljanstvo.112 Prvo sveobuhvatno zakonodavstvo o dravljanstvu najavio je Hitler 1935=
na stranakom mitingu u Numbergu. Reichsiag se 15. rujna 1935. sastao na posebnoj sjednici u
Nurnbergu, na kojoj je odobrio dva zasebna zakona: pm Zakon o zatiti njemake krvi i njemake
asti, a drugi, novi Zakon o dravljanstvu Reicha. Ti zakoni bili su usmjereni uglavnom protiv
njemakih Zidova iji je status "Nijemaca" jo bio formalno nedirnut. Bilo je zabranjeno sklapati
brakove izmeu Nijemaca i idova; zabrana se odnosila i na izvanbrane seksualne veze kako bi se
sauvala "istoa njemake krvi". Drugi je zakon odobravao dravljanstvo samo onima koji su
"njemake ili srodne krvi" sve dotle dok su oni "spremni i pogodni za sluenje njemakom Volku i
Reichuu.lu Drugi zakon nije specificirao idove kao takve, i prema njegovim odredbama ni drugi
nenijemci vie nisu imali pravo na dravljanstvo, ukljuujui malobrojno njemako crno stanovnitvo iz
predratnih njemakih kolonija u Africi i 600 potomaka veza izmeu njemakih ena i crnih francuskih
vojnika za vrijeme okupacije Ruhra 1923. godine. Ta su djeca 1937. prisilno sterilizirana kako bi se
otklonila mogunost daljnje kontaminacije njemake krvi.114 Dravljanstvo su mogli izgubiti ak

Nijemci koji nisu bili "spremni i podobni"; prema tom zakonu tisue komunistikih prognanika
pretvorene su u nenijemce.
Hitler je definicije u Zakonu o njemakoj krvi ostavio otvorenima precrtavi posljednju reenicu u
nacrtu zakona pripremljenom u Nurnbergu: "Ovaj se zakon odnosi samo na iste, prave Zidove." U
sljedeim mjesecima vodile su se opirne rasprave o tome hoe li se jedan ih drugi zakon primjenjivati
na pedesetpostotne ili dvadeset-petpostotne idove. Dopuna Zakona o dravljanstvu objavljena je 14.
studenog 1935. i u njoj je navedeno da je idov/idovka Nijemac/Njemica, iji su djed i baka idovi i
koji/koja je i sam(a) ortodoksni/ortodoksna idov/idovka, ili je u braku sa idovom/idovkom; svi
drugi, pedesetpostotni ili dvadesetpetpostotni idovi jo su bili njemaki dravljani.115 Komplicirana i
teko shvatljiva nastojanja Njemake da u sovjetskoj stepi sedam godina poslije odredi tko je rasni
Nijemac potjeu iz tenje da se vrlo precizno pravno definira idovska nacionalnost. Tijekom preostalih
deset godina Reicha na tono definiranje njemake krvi utroeni su
575
DIKTATORI
sati i sati pravnog i medicinskog istraivanja. No to je bio klju za odreivanje punog opsega
njemakog nacionalnog tijela; Hitler je 1938. naveo da ak 30 milijuna Nijemaca (Volksdeutsche) ivi
izvan njemakog teritorija. Kad je njemaka ekspanzija nakon 1938. mnoge od njih uvukla u njemaku
mreu, oni su imali uvjete za dravljanstvo po zakonu od 1935. ako su mogli dokazati njemaku krv i
ispravno rasno ponaanje.
Odgovornost za odreivanje i uvanje njemake krvi prela je u poetku diktature na Himmlerov SS.
Prvobitni SS-ov Rasni ured, osnovan 1932., bavio se prvenstveno biolokim stanjem svojih novaka. U
studenom 1933. ured se preselio iz Miinchena u Berlin gdje je prekrten u Glavni ured za rasu i
naseljavanje na elu s Waltherom Darreom, stranakim poljoprivrednim strunjakom i glavnim
pobornikom ideje o "krvnoj svijesti germanskih naroda".116 Sve do njegove ostavke 1938. godine
poetna djelatnost ureda odraavala je Da-rreove poglede na stvaranje zdravog seljatva i poticanje
SS-ovskih obitelji na ivot na selu. Njegov nasljednik Giinther Pancke, SS-ov-ski rasni strunjak,
nadzirao je pretvaranje tog ureda u sredinje sredstvo rasnog planiranja. Rasni ured unaprijedio je
rasna "znanstvena" istraivanja i skupljao znanstvene i medicinske podatke radi potvrde bioloke
superiornosti germanskih naroda i trajne genetske inferiornosti svih drugih. Ured je postao glavna
ustanova za vraanje u okrilje Volka tisua rasnih Nijemaca koji su okupacijom i invazijom doli pod
njemaku vlast. Rat je pruio SS-u izvanredne i neoekivane prilike da ostvari pojam "nacije" kao
"rase". Hitler je Himmlera na njegov roendan, 7. studenog 1939., imenovao komesarom Reicha za
zatitu njemake rase, a godinu dana poslije Him-mler je ustanovio Njemaki rasni registar (Deutsche
Volksliste) kao prvi korak u identifikaciji svakoga tko je imao uvjete za pravog Nijemca po krvi, a ne
kulturom ili jezikom.117
Registar je napokon obuhvatio otprilike 1,5 milijun Europljana koje su ispitivali, mjerili, fotografirali i
lijeniki pregledavali u okviru znanstvenog nastojanja da se stvori jedinstveno i iskljuivo nacionalno
tijelo. Svaki potencijalni Nijemac bio je upisan na "rasnoj kartici". Sprijeda su bili podatci o roditeljima i
njihovim roditeljima i rubrika za "prosudbu rase" koja se temeljila najprije na tjelesnim
576
NACIJE I RASE
dokazima, a zatim na stavovima ispitanika. Na poleini kartice bile su navedene glavne tjelesne
karakteristike - boja kose, oiju itd. - u etiri stupca. Prvi stupac bio je arijski ideal; visok, dugih udova,
plavokos, plavih oiju, tankih usana, rumenih obraza. Karakteristike u etvrtom stupcu odnosile su se
na niske, tamnopute, punousne, tamnokose i kosooke osobe. Kategorije nosa bile su u rasponu od
"pravilan, ravan i uzak" do "debeo, irok i kukast".118 Sve te rasne zabiljeke bile su savjesno
pohranjene na buenim karticama, proizvedenim najmodernijim automatskim Hollerithovim strojevima,
davnim preteama dananjih kompjutora. SS-ove rasne znanstvenike takoer je zanimala egzaktni]a
etnika klasifikacija populacija pod njihovom vlau kako bi izdvojili osobe s veim potencijalom za
germanizaciju ili za regermanizaciju. Poljake su podijelili na pet razliih kategorija - nordijsku,
subnordijsku, dinarsku, praslavensku i istonjaku; sama Poljska bila je podijeljena na pet rasnih zona,
svaka je bila uvjetovana vlastitim rasnim profilom. Zapadna Ukrajina bila je oznaena kao zona sa
sedam rasnih podtipova.119
Ta klasifikacija nije izvrena kako bi se zadovoljila znanstvena znatielja nego kao opravdanje politike
rasne hijerarhije. U okupiranoj Poljskoj samo su 3% ispitanika smatrali bioloki pogodnima za
njemaku naciju. Na Hitlerovu izriitu zapovijed poljsku nacionalnu elitu trebalo je likvidirati kako bi se
sprijeio nacionalni preporod. U proljee 1940. godine ubijeno je 6.000 poljskih intelektualaca; za
vrijeme rata ubijeno je 45% svih lijenika, 57% pravnika, 40% profesora.120 Dok je Staljin oklijevao s
deportacijom ukrajinskog stanovnitva, njemaki planeri nisu imali takvih obzira. Planovi za etniku
rekonstrukciju Istoka poprimili su fantastine razmjere. etiri petine svih Poljaka, 75% Bjelorusa i 64%

zapadnih Ukrajinaca trebalo je deportirati u Sibir, podruje koje se inilo pogodnije za primitivnu narav
njihova rasnog karaktera i u kojem se pretpostavljalo da e izginuti milijuni ljudi. Procjene broja onih
koje je trebalo preseliti kretale su se od 31 milijuna u Generalnom planu Istok, sastavljenom 1941.
godine, do 46-51 milijuna u planovima Rosen-bergova Ministarstva za okupirana podruja na Istoku,
osnovanog iste godine radi koordinacije etnikog ienja i politike reforme
577
DIKTATORI
okupiranog Istoka.121 Prema procjenama, planirano je preseljenje 650-750.000 Nijemaca s istoka i
jugoistoka Europe u novu domovinu u osvojenim podrujima Poljske, u kojima je Himmler namjeravao
sagraditi "zid krvi" (Blutswall) kako bi odijelio njemaku Europu od slavenske Azije. U tu brojku
ukljueno je 187=000 Nijemaca iz podruja koje je anektirao Sovjetski Savez 1940., koji su deportirani
u Njemaku prema uvjetima Njemako-sovjetskog sporazuma od 28. rujna 1939., te 77.000 Nijemaca
koji su ivjeli u Rumunjskoj. Plan se znatno poveao 1941. kada je odlueno da e se na Istoku
naseliti 3,3 milijuna Nijemaca, medu njima 770.000 iz samog Reicha, odabranih na temelju ocjene
njihove "krvne vrijednosti". Kako bi se napravilo prostora za priljev novoga rasnog materijala Poljake i
poljske idove preselili su na istok, ali cijeli golemi program ponovnog naseljavanja i deportacije bio je
loe planiran, improviziran i skup. U zimi 1940741. 200.000 Nijemaca jo je amilo u 1.500 izbjeglikih
logora.122
Pokuaji stvaranja nacije po strogo biolokim uvjetima, koje su sovjetski znanstvenici ismijali, rezultirali
su mjerama koje su unosile zbunjenost, proturjenost, diskriminaciju i, naposljetku, vodile u smrt one
koji su bili iskljueni iz nacionalnog tijela. Medu tim etnikim grupama, koje su postale dio Himmlerova
ekstravagantnog programa za nacionalnu konsolidaciju, bilo je 26.000 Cigana (Sinti i Romi) koji su
ivjeli u Njemakoj. U poetku ih nisu smatrali ozbiljnom rasnom opasnou. Njih je kriminalistika
policija maltretirala kao skitnice ili recividiste, a od 1937. postali su rtve Himmlerove odluke da napuni
koncentracijske logore takozvanim "asocijalcima". Njihova rasna viktimizacija uslijedila je tek poto je
Ministarstvo unutarnjih poslova u proljee 1936. uspostavilo Istraivaki institut za rasnu higijenu i
biologiju stanovnitva pod vodstvom Roberta Rittera, djejeg psihologa sa znanstvenim zanimanjem
za hereditarni kriminalitet. Ritter je obilazio romske logore i katalogizirao 77% romskog stanovnitva;
njegovi pomonici uzimali su uzorke krvi i sastavljali sloena rodoslovlja. Ve 1938. godine Ritter je
zakljuio da romsko stanovnitvo nije arijsko, usprkos indijskom podrijetlu, zato to je priblino 90%,
po njegovu miljenju, bilo mijeane rase (Mischlinge). "Znamo da u ovom sluaju
578
NACIJE I RASE
imamo posla", napisao je, "s primitivnim nomadima tue rase."123 Romsko "asocijalno" ponaanje,
naveo je, posljedica je njihove inferiorne mijeane rase. Sve vee ope neprijateljstvo prema
raznolikom romskom stanovnitvu, ukljuujui lutajue Jenie, "bijele cigane" (koji su zapravo etniki
bili Nijemci), napokon je zavrilo uredbom o "suzbijanju ciganske kuge", koju je 8. prosinca 1938.
objavio Himmler kao ef policije Reicha. Uredba se temeljila na "unutarnjim obiljejima rase". Njome je
ozakonjeno sastavljanje nacionalnog registra svih istokrvnih Roma, Mischlinga i neromskih skitnica,
te njihovo obvezno rasno-bioloko ispitivanje. Skitnicama je bilo zabranjeno ulaziti u pogranina
podruja iz sigurnosnih razloga. Primjena nurnberkog zakona o mijeanim brakovima bila je konano
nametnuta Romima kao "tuoj rasi".124
Uvjeti za Rome pogorali su se 1939., jer su lokalne vlasti tu policijsku uredbu tumaile kako im je
odgovaralo. U Austriji je brojno, stalno naseljeno romsko stanovnitvo u Gradiu ve izgubilo pravo
glasa i pravo na kolovanje, a javne izvedbe njihove glazbe zabranjene su 1938. godine. Svi odrasli
mukarci otpremljeni su 1939. na prisilni rad.125 Rat je radikalno promijenio poloaj Roma. Poslije
poraza Poljske Hitler je dao ovlatenje za deportaciju svih Roma u Reichu na osvojeni poljski teritorij,
dijelom iz sigurnosnih razloga jer su Rome openito smatrali pijunima, dijelom zato to su bili, poput
njemakih idova koje e otpremiti s njima, "tuda" nacionalnost. Reinhard Heydrich, Himmlerov
zamjenik, zapovjedio je 17. listopada 1939. svim romskim skupinama da prekinu s lutalakim nainom
ivota, jer e se inae nai u koncentracijskom logoru. Romske mukarce koristili su za prisilni rad;
one u vojnoj slubi izbacili su. Romskim enama zabranili su gatanje kako ne bi uznemiravale
njemako stanovnitvo neutemeljenim glasinama. Kad bi ih uhvatili, zavrile bi u koncentracijskom
logoru u Ravensbriicku.126
Do masovne deportacije nije nikada dolo zbog prenapuenosti poljskih prihvatnih podruja. Godine
1940. na rad u Poljsku bilo je otpremljeno samo 2.500 Roma, ali nisu ih zatoili; u studenom 1941.
5.000 gradianskih Roma otpremljeno je u geto u Lodz u kojem su se mnogi razboljeli od tifusa i
postali prve rtve likvidirane plinom u zatvorenim vozilima u Chelmnu (Culmu) da se sprijei
579
DIKTATORI

irenje bolesti.127 Himmler je naposljetku, u sijenju 1943., naredio da se u Auschwitzu ustanovi

posebni romski logor za smjetaj "asocijalnih" cigana mijeane rase. Priblino 5.000 Roma,
klasificiranih medu istokrvne, smjelo je ostati u Njemakoj kao objekt SS-ovsko-ga rasnog
prouavanja. Romi mijeane rase koji su radili u vojnoj industriji ili imali njemakoga branog druga, ili
koji su mogli dokazati da imaju stalni posao i da su stalno nastanjeni prije 1939., bili su amnestirani.
Trebali su biti deportirani samo Romi mijeane rase iji su stil ivota smatrali trajnom opasnou za
rasu domaina, ali lokalni policajci i dunosnici bili su manje osjetljivi na rasne nijanse SS-a, pa su
tisue Roma otpremili na istok ili u logore bez obzira na okolnosti. Otprilike 13.080 njemakih Roma
otpremljeno je u Auschwitz, k tomu i 10.000 iz drugih dijelova Europe. Nije bilo opeg plana likvidacije.
Veina Roma umrla je u Auschwitzu od posljedica naporna rada ili od bolesti; otprilike 5.600 likvidirano
je plinom. Meutim, postupak prema sovjetskim i poljskim Romima bio je drukiji. U poetku su ih
ubijali kao mogue partizane ili pijune, ali to je ubojstvo ubrzo prelo u rutinsko rasno ubijanje. Hinrich
Lohse, njemaki komesar za baltiki Ostland, zapovjedio je da se s Romima ima "postupati kao sa
idovima".128 Procjenjuje se da ih je 64.700 stradalo na Istoku. Od 872.000 romskih stanovnika
Europe 1939. godine, 212.000 (24%) pomrlo je ili ubijeno.129
Narod nije volio Rome, pa su ih vlasti lake izdvajale i kanjavale uz ope odobravanje. Rasa je
postala izlika za kanjavanje drutvenog zastranjenja, kako su to openito nazivali, a ne etnike
opasnosti. Sa idovima u Njemakoj bilo je drukije. "Rasni je problem", pisala su 1938. godine dva
rasna strunjaka iz Ministarstva unutarnjih poslova, "idovsko pitanje."130 Vlasti su njemake idove
smatrali jedinom tuom rasom od nekakve vanosti unutar njemakoga nacionalnog tijela, i oni su bili
glavni cilj sistematske politike slubene rasne diskriminacije nakon 1933. No njihova novija povijest
niim ne pokazuje zato je trebalo biti tako. U Njemakoj je 1932. bilo 525.000 idova; veina su bile
sreene obitelji, mnogi su bili asimilirani, pokrteni idovi, a neki su bili noviji izbjeglice, traei spas
od pogroma i rasizma u Istonoj Europi. Tradicija idovsko-njemake kulture bila je duga i bogata; od
njihove
580
NACIJE I RASE
graanske emancipacije 1812. godine mnogi njemaki idovi integrirali su se u njemaku elitu, u
poslovni i u intelektualni ivot. Bilo je povremenih antisemitskih prosvjeda protiv useljavanja idova i
protiv idovskih vlasnika trgovina potkraj devedesetih godina 19. stoljea. Sam izraz "antisemitizam"
skovao je jedan Nijemac 1879. godine. Znaajni dio obrazovanih Nijemaca smatrao je "idova"
neprijateljem njemake kulture i njemakih vrijednosti; neki su idove smatrali biolokom opasnou
kada je hereditarna socijalna biologija postala moderna prije 1914. Ijedna i druga intelektualna tradicija
cvjetale su nakon 1919. To gotovo nije bilo vano idovskim Nijemcima. Nije bilo osjeaja zasebnoga
politikog ili drutvenog identiteta, usprkos oitim razlikama u kulturi i religiji za one koji su se drali tih
razlika. Cionizam je nakratko postao popularan nakon 1918., ali od 23.000 cionista 1923. broj se
smanjio na 17.000 cionista 1929., a od njih je jako mali postotak bio politiki aktivan.131 Palestina je
bila privlana ogranienom broju idova, i do 1933. onamo se iselilo manje od 2.000 njemakih
idova.132 Tijekom dvadesetih godina 20. stoljea radikalna nacionalistika desnica usvojila je
antisemitizam kao sredinji element svojega politikog stava, ali sve dotle dok se NSDPA nije probila
na izborima 1930., oni su ostali mala ali istaknuta manjina. Blai oblik antisemitizma bio je rairen i u
njemakom drutvu i diljem neidovske Europe.
U tom smislu 1933. godina znaila je potpun prekid s prolou. Granica koja je dijelila Nijemce i
njemake idove, koja je bila propusna i neodreena, pretvorila se u visok zid. Nekoliko dana nakon
imenovanja Hitlera kancelarom mladi njemaki student prava, Rai-mund Pretzel, koji je iz dna due
mrzio novoga vodu, sjedio je za pisaim stolom u glavnoj pravnoj knjinici u Berlinu. Mladi SA-ovci
upali su u zgradu lovei idovske pravnike. Jedan se ustoboio ispred njegova pisaeg stola i upitao
ga da lije on arijac; promrljao je "da" i nasilnik se udaljio.133 Rasni identitet bio je od samog poetka
Treega Reicha odluujui test ukljuenja i iskljuenja; bio je i fiziki opasan. Od samog poetka
Hitlerova karakterizacija "idova" kao neprijatelja oznaila je sueljavanje kao rasni rat. Pretzel nije
samo nevoljko potvrdio etnike kategorije, nego je izbjegao i batine.
581
DIKTATORI
To su oiti i vani trenutci. Antisemitizam nacionalsocijalistikog pokreta bilo je opepoznat diljem
Njemake i 1933. odmah je zahvatio sva podruja javnoga ivota. Zbog odjeka u inozemstvu bilo je
slubenih pokuaja obuzdavanja vala antisemitskog nasilja koje su nad njemakim idovima u
proljee 1933. provodili mnogobrojni razulareni rasisti u stranci i u SA-u. Samo tri mjeseca nakon
Hitierova imenovanja bilo je ogranienih neslubenih bojkota u Velikoj Britaniji, Kanadi, Junoj Africi,
Australiji, Nizozemskoj, Francuskoj, vedskoj i u Sjedinjenim Dravama.134 No rairene i opake
manifestacije antisemitizma ostavile su traga. "Gotovo sam se priviknuo na to da sam obespravljen",

napisao je idovski filolog Victor Klemperer samo nekoliko tjedana nakon Hitlerova uspjeha na
izborima u oujku 1933. "Ja jednostavno nisam Nijemac i arijac nego idov i moram biti zahvalan to
mi doputaju da ostanem iv..."135 Tijekom sljedeih est godina idovsko je stanovnitvo ostalo bez
dravljanstva, iskljueno je iz profesionalnog ivota i izvlateno - i sve se to dogaalo pod
pokroviteljstvom drave. Bio je to polagan i kumulativan proces, ali su ga reim i stranka oduevljeno
pozdravili a javnost openito odobravala. Od 1933. do 1939. izilo je vie od 250 zakona i uredaba za
iskljuenje i stigmatizaciju idova, poevi od Zakona o obnovi profesionalne dravne slube,
objavljenog 7. travnja 1933. Prema lanku 3 toga zakona dravni slubenici nearijskog podrijetla
"moraju otii u mirovinu"; etiri dana poslije dodatna uredba objasnila je daje "nearijac" onaj iji su otac
ili majka, djed ili baka nearijci.136 Iznimke su bili idovski ratni veterani i oni s dugim staem u
dravnoj slubi.
Taj zakon potaknuo je slubenik Ministarstva unutarnjih poslova, Achim Gercke, koji je kao student na
Sveuilitu Gottingen dvadesetih godina pokuao stvoriti kartoteku svih idova koji ive u Njemakoj.
U svibnju 1933. pravdao je taj zakon obrazloenjem kako e Nijemci napokon shvatiti daje "nacionalna
zajednica zajednica krvi".137 Stotine slubenika diljem Njemake uurbano su sastavljale pravilnike
za iskljuivanje ili diskriminaciju idova. Mjesta na fakultetima i viim kolama bila su zatvorena za
idove; kina, bazeni, kazalita, parkovi bili su "arijski oieni". idovi nisu smjeli imati radio; zakoni
koji su potom slijedili oduzeli su im pravo
582
NACIJE I RASE
na vozaku dozvolu, na vlasnitvo automobila ili motorkotaa, pa i na posjedovanje prikolice
motorkotaa, i to se nemilosrdno i dosljedno provodilo.138 Mnogi njemaki idovi reagirali su
iseljavanjem. U lipnju 1933. u Njemakoj je bilo 499.682 idova; od toga su 98.747 bili dravljani
drugih zemalja. Do svibnja 1939. ostalo ih je 213.457, a od toga su 25.783 bili nenijemci.139 Otprilike
60.000 otilo je u Palestinu prema sporazumu od kolovoza 1933. izmeu Ministarstva gospodarstva i
njemakih cionista - takozvanom Sporazumu o haavari (hebr. transfer, transport) - koji je vezivao
idovsko iseljavanje s izvozom njemake robe na Srednji istok. Svi idovski emigranti morali su dravi
plaati visoku pristojbu kao nekakvu javnu otkupninu za putanje iz Njemake. Iseljavanje se nastavilo
sve do jeseni 1941., a u tom trenutku u Reichu je jo bilo 164.000 njemakih idova.140
Primarni cilj nacionalsocijalistike politike bio je iskljuiti idove iz nacionalnog tijela, najprije njihovim
smjetanjem u karantenu unutar Njemake, a zatim protjerivanjem u inozemstvo. Koliko god to bilo
paradoksalno, idovski identitet u tridesetim godinama ojaao je prisilnim razvitkom iskljuivo idovske
kulture, obrazovanja i gospodarstva te slubenim vezama s cionizmom pod stranakim
pokroviteljstvom. Njemaki su rasni strunjaci raspravljali o definiranju njemakih idova, ali slijedili su
openito Hitlerovo gledite kako oni doista ine "naciju". Meutim, to je izrazitiji i zasebniji bivao
idovski identitet, sve je vie podjarivao rasizam stranakih fanatika. Od sredine tridesetih godina
otvoreno se govorilo kako Njemaka mora biti potpuno judenrein, "oiena od idova". "idovi moraju
iz Njemake", rekao je Hitler Goebbelsu u studenom 1937., "zapravo, iz cijele Europe."141 Pripojenje
Austrije u oujku 1938. dovelo je milijune Nijemaca u Volk, ali i dodatnih 190.000 idova. Austrijski
nacionalsocijalisti odmah su nametnuli, u suradnji sa SS-om i sa savjetnicima Gestapoa, sveobuhvatni
program antisemitskog "ienja". Emigraciju je organizirao gestapovski strunjak za idovska pitanja
Adolf Eichmann. U nekoliko mjeseci idovske tvrtke i stambeni objekti bili su "arijski oieni". Do
kolovoza 1939. svih 33.000 idovskih tvrtki u Beu bilo je likvidirano ili preneseno u njemake ruke.
Njemaka praksa prisiljavan]a
583
DIKTATORI
idova da plate za svoju slobodu i emigraciju proirena je i na Austriju. Do svibnja 1939. godine
100.000 austrijskih idova preselilo se u inozemstvo.142
idovi su bili rtve ope rasne mrnje i teorije rasnog nacionalizma. Jo nisu bili objekt fizike
likvidacije. Mnoge rasprave o predratnom antisemitizmu u Njemakoj usredotoene su na traenje
korijena kasnijega, ratnodopskog genocida. Takozvani "intenciona-listiki" povjesniari nalaze odgovor
u Hitlerovim osobnim primjedbama i povremenim javnim prijetnjama idovima; "funkcionalisti-ki" ili
"strukturalistiki" autori smatraju antisemitsku politiku tridesetih godina nizom neplaniranih koraka,
"kumulativnom radika-lizacijom" budueg genocida, ali ne nalaze jasne dokaze o genocidnom poticaju
prije 1939.143 Oba pristupa traganju za korijenima genocida skreu pozornost sa sredinje stvarnosti
za sve idove nakon 1933.; bez obzira na to je li kasniji genocid bio eksplicitan ili samo implicitan u
protuidovskoj politici tridesetih godina, cijeli sustav koji se pojavio nakon 1933. bio je temeljno
antisemitski u gleditima, cilju i praksi. Osvetnika i nasilna ksenofobija potaknuta reimom bila je
usmjerena primarno na idove tijekom cijele diktature.
Odnos njemakog nacionalizma i idovskog identiteta najvaniji je za razumijevanje kasnijih odluka

koje su dovele do genocida. Neke antisemitske osjeaje u Njemakoj prepoznajemo kao uobiajenu
predrasudu - kranska osuda Kristovih ubojica, zavist zbog profesionalnog uspjeha idovskih
intelektualaca i kulturnih djelatnika te rasprostranjena kivnost zbog idovskih malih poduzea. No za
Hitlera i tisue njemakih antisemita u1 stranci i izvan nje, sukob izmeu njemakog Volka i idovskog
identiteta bila je neizbjena, transcendentna borba za nadmo izmeu elementarnih sila svjetla i tame.
idov je za Hitlera bio "antiovjek", "stvorenje izvan prirode, tue prirodi".144 idovi potiu
degeneraciju nacija; u svim svojim oblijima oni su "antinacija". idovi mogu biti kapitalisti u Londonu
ili u New Yorku, ili boljevici u Moskvi, ali njihove razliite djelatnosti slue zajednikoj i praiskonskoj
tenji da potkopaju iste nacije i unite civiliziran ivot. idovska opasnost, prema
nacionalsocijalistikoj eshatologiji, bila je duboka i bezgranina, ali ona je, iznad svega, izazivala
iscrpljujui osjeaj nesi584
NACIJE I RASE
gurnosti u ugroenoj naciji. idove nisu smatrali samo oruem unutarnjeg nacionalnog raspadanja
nego i sredstvom sila, rasprostranjenih irom svijeta, koje su vrsto odluile unititi nacionalni
opstanak Njemake. Njemaki se identitet pod Hitlerom oblikovao u odnosu na idovski "drukiji"
identitet, i svaka se rasprava o tom identitetu trebala obustaviti pred opasnou od zajednikoga
rasnog neprijatelja.
Hitler je tumaio nacionalnu borbu u najiskljuivijem povijesnom smislu. Njemaka nacija bila je
zaokupljena konanom borbom za svoj opstanak, ni vie, ni manje. Taj nepopustljivi manihejski pogled
na svijet, podjela na "njih i na nas", njemaki trijumf i idovska katastrofa proimali su sve antisemitske
rasprave tridesetih godina i bili sredinja toka Hitlerova pogleda na povijest. Kada je 1919. i 1920.
sastavljao sinopsis za "Monumentalnu povijest ovjeanstva", biljeke su vrvjele ponavljanjima
antonima - "arijski i idovski", "radilice i trutovi", "graditelji i ruitelji" - za objanjenje cjelokupnog tijeka
ljudske povijesti. Nestali narodi "nisu se mogli spasiti" od propasti, ali idovi koji nisu imali vlastitu
dravu "spasili su se".145 To golemo povijesno platno oivjelo je esnaest godina poslije, kada je
Hitler 1936. pisao tajni memorandum koji je postao temelj njemakih ratnih priprema. Njegova je tema
bila "borba nacija za ivot". Svijet je spreman na sukob sa silama idovskog boljevizma. Samo
njemaki preporod stoji izmeu oslabljenih europskih nacija i novoga srednjeg vijeka, "najokrutnije
rasne katastrofe" od "propasti drava iz staroga vijeka". Ako Njemaka ne uspije, posljedica e biti
"konana destrukcija" ili "unitenje" njemakog Volka.146 To je bilo Hitlerovo privatno miljenje, ne dio
javne retorike. Kopiju memoranduma dobila su samo dvojica stranakih voda pod prijetnjom da nikada
ne otkriju njegov sadraj. Jezik i namjera bili su nedvosmisleni. Hitlerov antisemitizam bio je nasilan i
njemaki: opstanak ili propast nacije
Rat protiv idova bio je izraz straha, a ne moi. Matarije o idovskoj svjetskoj zavjeri bile su tako
meusobno isprepletene da se idovska snaga doimala groznom i nepobjedivom. "Bili smo u
defenzivi", pisao je Robert Ley u svojoj niirnberkoj eliji 1945. razmiljajui o idovskoj katastrofi.147
Nacionalsocijalizam je bio
585
DIKTATORI
predstavljen kao posljednji junaki bedem protiv "poidovljenja" koje prodire u cijeli svijet. idovi u
Njemakoj bili su, prema pisanju SS-ovskog glasila Das Shwarze Korps, "dio svjetskog idovstva i
suodgovorni su za sve to svjetsko idovstvo pokree protiv Njemake".148 Borba protiv "svjetskog
idovstva" za njemaki opstanak bila je za vode reima tijesno povezana s njemakom vanjskom
politikom. Ley ponovno kae 1945.: "Mi nacionalsocijalisti gledali smo u borbama, koje su sada iza
nas, samo rat protiv idova - ne protiv Francuza, Engleza, Amerikanaca ili Rusa."149 Od kraja 1938.
godine, kada su njemaka ekspanzija i ponovno naoruanje potaknuli ozbiljnu meunarodnu krizu,
jezik njemakog antisemitizma postao je otriji i siloviti]i. U govoru u Reichstagu u sijenju 1939. Hitler
je uporabio rije "unitenje" kada je opomenuo idove kod kue i u inozemstvu da e idovska rasa u
Europi biti gubitnica suoi li se Njemaka s novim "svjetskim ratom". To se katkada smatra
diplomatskim gambitom, upozorenjem Velikoj Britaniji i Americi da se ne pletu u njemake poslove. No
rije "unitenje" (Vernichtung) bila je u irokoj uporabi meu stranakim rasistima ve 1939. Veza rata
i budueg sreivanja rauna sa "svjetskim idovstvom" bila je bitna za pogled reima na prijeteu
krizu u svjetskoj povijesti, razdoblje koje je Himmler nazvao "rasnim ratovima".150
Kada je u rujnu 1939. poeo rat, nisu ga smatrali sluajnom ili neplaniranom prilikom za silovitiju
politiku idovske deportacije nego produetkom i pojaanjem antisemitskog "hladnog rata" u kojem je
Njemaka bila angairana barem od svojeg poraza 1918. godine. Hitler je 7. listopada 1939. izdao
naredbu kojom je ovlastio Himmlera za deportaciju svih idova iz Velike Njemake na istok gdje ce ih
naseliti s gotovo 2 milijuna poljskih idova, sada pod njemakom vlau. Samo 4.700 idova
deportirano je iz Austrije i eke prije nego stoje Hitler iznenada zaustavio preseljavanje bojei se da

bi prisutnost velikog broja idova mogla biti opasna ako u Poljskoj eli okupiti vojsku za napad na
Sovjetski Savez.151 Poraz Francuske u lipnju 1940. potaknuo je kratko koketiranje sa zamisli da se
europski idovi otpreme na afriki otok Madagaskar u nadi da e ih desetko vati uvjeti u tropskom
getu. Zbog neuspjelog pokuaja Njemake da porazi Veliku Britaniju, "plan Madagaskar" bio je
586
NACIJE I RASE
neizvediv. Umjesto toga, poljske su idove strpali u zatvore, na brzinu sagraene u getima na
poljskom tlu. Odluka koja je napokon donesena u studenom 1940., o poetku totalnog rata protiv
Sovjetskog Saveza u ljeto 1941., otkrila je novu i nasilnu dimenziju rata protiv idova. U svibnju i lipnju
1941. Hitler je izdao prvu od mnogih zapovijedi koje odobravaju ubojstvo odreenih kategorija
neprijateljskog stanovnitva, ukljuujui idove u slubi sovjetske drave, oruanih snaga ili
Komunistike partije. Bilo je to prvi put da je ubijanje idova nareeno javno i izriito, premda Hitler
nije tada prvi put zapovjedio masovno ubojstvo nacionalnih neprijatelja.152
Od trenutka napada 22. lipnja 1941. postrojbe sigurnosne policije (etiri Einsatzgrupperi) i oruane
snage poele su unitavanje ne samo idova u dravnoj i partijskoj slubi nego i svih idova koje su
smatrali sigurnosnom opasnou za osvajaku vojsku. Bio je to zbrkan i nekoordiniran proces koji su
potaknule lokalne inicijative i nepodudarna tumaenja openitih i permisivnih uputa iz Hitlerova
stoera. No pomoglo mu je novaenje oduevljenih antisemita u podrujima koje je ubrzo zauzela
njemaka vojska (a i nasilni antisemitizam rumunjske i maarske vojske koje su se borile na
njemakoj strani). Njemake sigurnosne postrojbe odmah su uspostavile vezu s lokalnim
antisemitskim grupama. Samo tri dana nakon napada dunosnici njemake slube sigurnosti potaknuli
su pripadnike litavske milicije u Kovnu da organiziraju pogrom, pa je te noi divljaki ubijeno 1.500
idova. Njemaki zapovjednik angairao je lokalnu policiju u Rigi za ubojstvo 400 idova i spaljivanje
svih sinagoga u gradu.153 U Bjelorusiji i Ukrajini tisue idova pobili su ne-nijemci, katkada ponukani
na to, a katkada i ne. Procjenjuje se daje naposljetku umoreno 1,4 milijuna idova u takozvanom
"divljem ubijanju", a stotine tisua protjerane su u improvizirana geta u kojima su, bez sredstava za
ivot, umirali od gladi, bolesti i hladnoe.154
Proirenje programa ubijanja 1942., koji bi obuhvatio sve idove u Njemakoj i u okupiranoj Europi,
nije stoga predstavljalo odluku o genocidu nego o njegovu razmjeru. Temeljna odluka o ubijanju
odreenih kategorija idova, koje su smatrali najopasnijim rasnim neprijateljima njemakoga naroda,
donesena je u proljee 1941., a masovno ubijanje idova zato to su idovi poelo je u lipnju 1941. i
587
DIKTATORI
nastavilo se sve do propasti Reicha. U srpnju 1941. Hermann Goring ovlastio je Heydricha da za
idovsko stanovnitvo nae "konano rjeenje" (Endlosung) koje je, i u najbenevolentnijem tumaenju,
znailo unitenje njihovih zajednica, masovnu deportaciju i fiziku eliminaciju najopasnijih elemenata.
Prijelaz na genocidno rjeenje u ljeto 1941. oito su potvrivale stotine na brzinu iskopanih jama, jaraka i protutenkovskih zamki za improvizirane masovne grobnice diljem osvojenoga Istoka.
Nema nijednog dokumenta niti odluke koji bi objasnili postupno proirivanje politike unitenja na
cjelokupno idovsko stanovnitvo. "Konano rjeenje" pretvorilo se korak po korak u sveopi genocid i
taj se korak ubrzavao. Ujesen 1941., sa sve veim amerikim angamanom u ratu i njegovom
simbolinom potvrdom anglo-amerikom Atlantskom poveljom potpisanom 14. kolovoza, koju je Hitler
protumaio kao dokaz idovskih nastojanja da stvore antinjemaku koaliciju, broj ubojstava na Istoku
je eskalirao.155 Sredinom kolovoza Einsatzgruppen dobile su nalog od Himmlera da ponu ubijati
idovske ene i djecu te sve mukarce idove. Mukarce su u Srbiji ubijali od rujna. idovske
zajednice u Galiciji i Warthegauu, podrujima okupirane Poljske, pohvatali su i poubijali tijekom
jesenskih mjeseci. U rujnu je Hitler konano odobrio deportaciju njemakih i austrijskih idova,
odgoenu 1939. godine. Prve su deportacije poele od 15. do 18. listopada, i ve do poetka
studenoga gotovo 20.000 idova, otpremljeno je u geta u kojima su poubijali nenjemake idove da
oslobode mjesto za pridolice. Jedan od prvih transporta od 5.000 njemakih idova likvidiranje u
Kovnu u studenom 1941., premda nije bilo odobrenja iz Berlina. U cijeloj okupiranoj Europi poeli su
sustavno ubijati idove nesposobne za robovski rad kao "ljude koji su beskorisni a jedu".156
Kada je Njemaka 10. prosinca 1941. objavila rat Sjedinjenim Dravama, Hitler je javno i privatno
objavio da e se u globalnom ratu napokon ostvariti njegovo proroanstvo iz sijenja 1939. o unitenju
europskih idova. To je gledite bilo u skladu s dugom povijeu njegova antisemitizma, koje je uvijek
izraavao idiomom "rat do unitenja". "Svjetski rat je zapoeo" - zapisao je Goebbels u svojem
dnevniku 13, prosinca, dan nakon Hitler ova govora
588
NACIJE I RASE
stranakim vodama - "istrebljenje Zidova, mom biti nuna posljedica."157 Hitler je vjerojatno odluio

prijei s neorganiziranog i nekoordiniranog ubijanja na logorski program masovnog ubijanja nekoliko

tjedana prije, ali za to nema vrstih dokaza. Rosenberg je ve 18. studenoga zabiljeio da se "bioloko
unitenje europskoga idovstva" mora obaviti na sovjetskom teritoriju.158 Adolf Eichmann,
gestapovski dunosnik zaduen za otpremu svih idova na Istok, sjetio se poslije rata kako mu je u
jednom trenutku ujesen 1941. zapovjeeno ope unitenje, ali nije tono znao kada.159 No, bez
obzira na datum tih privatnih odluka, masovna ubojstva 1941. na Istoku utrla su put, ve u proljee
1942., sustavnom programu identifikacije, deportacije i ubojstva svih idova u Europi. Sve javne
rasprave o politici prema idovima bile su hotimice zaodjevene u dvosmisleni jezik radi zatite od
kontrole javnosti. Hitler je nastavio govoriti o masovnim deportacijama kada su idove mjesecima
svakodnevno masovno ubijali s njegovim odobrenjem. Deportacija europskih idova bila je tema
zloglasne sjednice u Wannseeu, sazvane najprije za poetak prosinca, zatim odgoene na 20. sijenja
1942., a do tog vremena u Chelmnu, u logoru smrti, ve su likvidirani plinom prvi poljski idovi.
Otprilike petina deportiranih idova koritena je kao prisilna radna snaga dok nisu umrli, a ostatak su
otpremili u logore i poubijali nekoliko sati nakon dolaska.160 Ubijanje se nastavilo bez prekida sve do
jeseni 1944., i do toga vremena istrijebljeno je priblino 5,7 milijuna idova iz cijele Europe. Mnogi su
elementi pridonijeli genocidu. Neke smo istraili u drugim poglavljima: barbarski uvjeti rata na Istoku,
projekt germanizacije koji je pokrenuo Himmler 1939., biomedicinska politika protiv oskvrnua rase u
Njemakoj, interes sigurnosnog i rasnog aparata iji su se mo i utjecaj irili ukorak s politikom
deportacije i ubojstava -sve je to pridonijelo genocidu nad idovima. No pitanje nacionalnog opstanka,
suoenog sa idovskom prijetnjom, bilo je spona svih tih elemenata. Postupak sa idovima mogla je
objasniti samo iskrivljena slika njemake nacionalne zabrinutosti i nacionalnih tenja. Sustav je planski
poeo promicati ideju da je opstanak Njemake potpuno ovisan o iskljuenju ili, ako je potrebno,
unitenju idova. "Za nas je to", rekao je Hitler Bormannu u veljai 1945., "bitan proces dezinfekcije
589
DIKTATORI
koji provodimo do krajnjih granica kako se ne bismo sami uguili i bili uniteni." Mobiliziranje opi
njemaki antisemitizam radi potpore toj nacionalnoj tenji; ekspanzija te brutalnosti i diskriminacije nije
zapoela tek s Nacionalsocijalistikom strankom, pa se antisemitizam vrlo brzo ukorijenio u njemaki
javni ivot, mnogo prije negoli je rat 1939. promijenio narav predodbe o "idovskoj prijetnji". Rat je
prikazan kao oajnika borba za nacionalni opstanak, a idovi kao zlokobna i skrivena ruka iza
njegova poetka i eskalacije. "Nikada prije", nastavio je Hitler, "nije bilo rata tako tipino i istodobno
tako iskljuivo povezanog sa idovima."161 Samo je stravina kombinacija predrasuda,
samoopravdanja i prilike mogla proizvesti takve kobne posljedice beskompromisnog i zastraujueg
naina na koji je Hitlerova diktatura prikazala apokaliptinu borbu "Arijaca" i "idova".
Malo je zajednikih crta u pogledima dviju diktatura na rasu i naciju. I jedna i druga teile su
oblikovanju konsenzualnog identiteta u dravama u kojima nije bilo konsenzusa, ali to su inile u
posve razliitom kontekstu. To nisu bile dvije inaice iste vrste "nacionalistikog socijalizma" nego
dvije posve razliite vrste. Sovjetski Savez bio je federacija nacionalnosti iji su se nacionalni identiteti
potovali ako nisu ugroavali sredinje politike tenje reima. Dugoroni cilj bio je asimilacija na
temelju zajednikih socijalistikih revolucionarnih tenja i sovjetskog rodoljublja. Nacionalnost se u
Hitlerovoj Njemakoj tretirala kao jedini element za odreivanje karaktera drave. Ksenofobna i
iskljuiva, Hitlerova Njemaka vidjela je sebe u izravnom, silovitom nadmetanju s drugim
nacionalnostima, vezana trajno povijeu rasne borbe (Volkerringen) 162 Tue rase nisu se mogle
asimilirati ni u kojim okolnostima.
Ta suprotnost nije sprijeila Staljina u kanjavanju nacionalnosti. Milijuni pripadnika nacionalnih
manjina deportirani su iz svojih zaviaja; desetci tisua stradali su u zatvorima i logorima. Ali i milijuni
Rusa. Nije bilo nieg etniki specifinog za viktimizaciju u Sovjetskom Savezu. rtve su kanjavane iz
politikih razloga - zbog sumnje u njihovu lojalnost komunistikoj dravi ili zbog toga to su ih smatrali
nesposobnima za asimilaciju u komunistiku federaciju. Posljedice za stigmatizirane manjine bile su
openito strane. Ljude
590
NACIJE I RASE
su izvlaili iz njihovih domova, slali na dug i mukotrpan put u srednju Aziju ili u Sibir i ostavljali bez
sredstava za novi ivot. Jezik reima u opisivanju neprijatelja nije se razlikovao od jezika u Treem
Reichu: "paraziti", "gamad", "izvori zagaenja", "smee".163 "Neprijatelji" su bili rtve opeg
primitivizma i brutalnosti dunosnika i policajaca koji su vodili deportacije i specijalna preseljenja.
Tisue su ubijene u istkama zbog tobonje politike nepodobnosti. Grubi rasizam uvijek je tinjao
ispod povrine; idovi su redovito stradavali kao rtve opeg antisemitizma naslijeenog iz carske
prolosti. No nijedna deportacija ili etnika akcija reima nije bila namjerno genocidna. Slubene
zapovijedi iz sredita odnosile su se na premjetaj stanovnitva, ali ne i iskorjenjivanje. Poseban je

trud uloen u naglaavanje razumnih uvjeta u kojima je trebalo preseliti stanovnitvo. Vlakovi su trebali
imati dva bolniara, odgovarajuu i redovnu opskrbu hranom i ogranieni broj putnika u svakom
vagonu, ali malo je tih uvjeta bilo zadovoljeno.164 Veina sjeanja u vezi s deportacijama daje sliku
ope bijede deportiranih ljudi -posljedice nestrunosti, korupcije, nasuminog nasilja ili hotiminih
zlodjela onih koji su ih deportirali - ali posljednje odredite ipak nije bio sporedni kolosijek u
Auschwitzu.
U emu je razlika izmeu sovjetske nacionalne viktimizacije i nacionalsocijalistikog genocida?
Dragovoljna suradnja mnogih sovjetskih graana u masovnom njemakom ubijanju, ne samo idova
nego i Roma, pokazuje da se suprotnost tih dvaju sustava ne moe objasniti niim jedinstvenim za
njemako drutvo. Razlika je bila u politikim prioritetima tih dvaju reima. Njemaka politika pod
Hitlerom bila je svedena na jednostavne mehanizme nacionalnog opstanka. S Hitlerom na elu, sustav
je izriito odobravao rasno zlostavljanje, pa rasnu iskljuivost i naposljetku masovno ubijanje.
Zapovijedi iz Hitlerova ratnog stoera ozakonile su genocid. "Moramo li strijeljati idove?" pitao je
jedan gestapovac nakon informativnog sastanka kod Heydricha u lipnju 1941. "Naravno", bio je
odgovor.165 U okupiranoj Ukrajini njemake vlasti organizirale su opsenu promidbenu kampanju
kako bi pridobili Ukrajince da se poistovjete s njemakim antisemitizmom, jer su i njih ubrajali u rtve
"idovskog boljevizma". U kijevskim novinama Nova ukrajin591
DIKTATORI
ska rije, tiskanima pod njemakim pokroviteljstvom, u 576 od ukupno 700 lanaka pisalo se o
idovskoj opasnosti; prikazani su i propagandni filmovi Staljin i idovi i idovi i NKVD.166 Dodjeljivane
su nagrade onima koji bi prokazivali idove. Tisue Ukrajinaca radile su za Nijemce kao pripadnici
milicije zatvarajui i pogubljujui idove. Kada su sovjetski idovi bjeali u ume kako bi se prikljuili
partizanima, neidovski pripadnici pokreta otpora doekali bi ih neprijateljski, katkada i ubijali.
Spremnost Ukrajinaca da zatvaraju i ubijaju ukrajinsko idovsko stanovnitvo, kada su za to dobili
odobrenje, istie do koje je mjere sovjetska vlast drala pod kontrolom ubojiti rasizam. No Staljinov
Sovjetski Savez doputao je uhiivanje, deportaciju, pa i ubijanje navodnih politikih neprijatelja
komunizma, ukljuujui nacionalnosti koje su toboe bile sumnjive zbog nelojalnosti sovjetskoj dravi,
rtve politike ksenofobije, uglavnom potaknute strahom od rata ili samim ratom. Kao multietnika
drava, Sovjetski Savez bio je slubeno opredijeljen za rasnu toleranciju; sovjetske vlasti isticale su
oitu rasnu netoleranciju njemake diktature kao izrazitu karakteristiku faizma. Nakon 1945. Sovjetski
Savez je zanemario specifinu sudbinu idova kako bi dokazao multietniki karakter sovjetskih ratnih
napora i sovjetskih rtava. Civilne rtve iz rata protiv Njemake postale su "sovjetski graani mnogih
nacionalnosti" kako bi se milijuni Slavena ubijenih od 1941. do 1945. takoer proglasili ciljem
njemake rasne mrnje.168 U ratu je skovan ekumenski sovjetski identitet; njemaki identitet pod
Hitlerom sveden je na grub izraz etnike razlike.
592
14 Carstvo logora
"Mostovskom je najsablasnije od svega bilo to to se nacionalsocijalizam u logoru osjeao kao kod
kue: umjesto da bahato zuri kroz monokl u obine ljude, razgovara i ali se njihovim jezikom.
Prizeman je i plebejski. I izvrsno poznaje um, jezik i duu onih koje je liio slobode."
Vasilij Semjonovi Grosman, ivot i sudbina, 1960.x
Poetkom ljeta 1945. osamnaestogodinjega njemakog vojnika, koji se nedavno vratio u rodni grad u
sovjetskoj okupacijskoj zoni, uhitila je sovjetska sluba sigurnosti pod sumnjom da je u protusovjetskom pokretu otpora. Alberta Kiliana poslali su u specijalni logor br. 1 u Miihlbergu na rijeci
Labi. Taj logor, koji je vodio KGB, bio je strogi "logor utnje" (Schweigelager), izoliran od vanjskog
svijeta, sa zabranom posjeta i pisama. Ono po emu se razlikovala ta predstraa goleme GUlagove
organizacije bila je injenica to je taj logor tek nekoliko tjedana prije bio njemaki logor za sovjetske
zatvorenike. Sada u straarskim promatranicama nisu bili Nijemci nego KGB-ovci.2
Prijelaz s njemakog na sovjetski logor bio je gotovo nezamjetan. Iste gole barake, isti drveni leaj i i
zakrpani pokrivai, isti prljavi zahodi, ista pokvarena hrana, isti sizifovski rad, lomljenje kamena.
Logorom su rukovodili "funkcionari" koje su birali zatvorenici izmeu sebe, a razlikovali su se od drugih
jer su oko rukava imali crvenu vrpcu s crnim rubom i tri velike crvene zvijezde umjesto donedavnih
simbola Treega Reicha. Oni su tjerali zatvorenike iz baraka svakoga jutra u est sati na prozivku;
maltretirali su i tukli zatvorenike dok su teturajui odlazili na dvanaestosatni rad, svaki dan osim
nedjelje poslijepodne; krali su im hranu i pljakali imovinu. Imovina se oduzimala veoma temeljito, pa
nikome nije ostao ni runi
593
DIKTATORI
sat ni budilica, a jednog povjerljivog zatvorenika zaduili su da prolazi logorom i izvikuje koliko je sati.

Hrana je bila na izmaku; svakoga dana za dvanaest sati rada dobivala se litra vodene juhe i 600
grama kruha. Ubrzo su slabiji zatoenici - urednici, suci, odvjetnici, inovnici i nacistiki stranaki
dunosnici - malaksali od gladi, hladnoe i dizenterije. Od 122.671 zatvorenika koji su proli kroz taj
logor, umrlo je 42.889, a jo 756 ih je strijeljano pod optubom da su neprijatelji sovjetske drave.3
Nakon nekoliko tjedana Kilian je vidio kako sovjetski straari stavljaju na logorska vrata veliki natpis na
njemakom i ruskom jeziku. Velikim slovima, na vrhu, pisalo je: RED, DISCIPLINA, ISTOA. Ispod
toga bili su napisani logorski propisi. Svakoga sovjetskog vojnika i asnika trebalo je vojniki
pozdravljati. Bile su zabranjene olovke i papir, zabranjeno je pisanje pisama i razgovori sa enama u
logoru; povrh svega toga, bez obzira na prljavtinu i oskudicu, bez runika, bez etki, bez sapuna,
zatvorenici su morali odravati osobnu higijenu i urednost svojih leaja. Kilian je razmiljao o
posvemanjoj suprotnosti izmeu slubenih pravila i bijedne stvarnosti, izmeu hipokritskih izjava o
redu i kaosa i nasilja logorskog okruenja u nastojanju da se radom iscrpe zatvorenici, preslabi i
bolesni da se odupru razornim posljedicama; malo je toga razdvajalo sovjetski logorski sustav od
onoga kojega je tek nedavno zamijenio.
Sama ideja "logora" openito se pripisuje jednoj i drugoj diktaturi kao njezin sredinji element. Hitlerov
reim nedjeljiv je od koncentracijskih logora i logora smrti u kojima su se divljaki i neobuzdano
provodile grozote i rasno nasilje. Upravo se zbog logora Hitlerova i Staljinova diktatura razlikuju od
svih drugih oblika moderne autoritarne vlasti. Sovjetski GUlag simbolizira politiku pokvarenost i
licemjerje reima koji se slubeno opredijelio za napredak ovjeka, ali je bio u stanju u tom procesu
porobiti milijune ljudi. I u tome se Staljinova diktatura oitovala u najsmrtonosni]em i najnehumanijem
obliku. Nedvojbeno je da su logori u odreenom smislu simbol tih dvaju sustava. Kad je Grosman
rekao da je nacionalsocijalizam u logoru kao "kod kue", pisao je i o sovjetskom i o njemakom
reimu. Ni jedan Rus zbog cenzure nije mogao proitati to je Grosman napisao 1960., jer bi podtekst
bio jasan svima.4
594
CARSTVO LOGORA
Meutim, koliko god generiki pojam "logora" bio koristan kao zajedniki amblem tih dviju diktatura,
svrha, struktura i razvitak dvaju logorskih sustava imali su vlastitu razliitu povijest. Svi logori nisu bili
isti. Postoje razlike izmeu tih dvaju sustava, a postoje i upadljive slinosti. U oba sustava bilo je
mnogo razliitih vrsta logora. Stanje u njima nikada nije bilo postojano nego se mijenjalo kao reakcija
na vanjske pritiske ili okolnosti, koji su dijelom bili ideoloki i politiki, a dijelom posljedica praktinih
zahtjeva gospodarskog razvitka ili rata. Unato izolaciji i ogranienjima, tajnosti i iskljuivosti, logori su
odraavali ire procese u dravi i u drutvu. Oni nisu nikada bili puki nusproizvod krajnje autokracije
nego okrutna zrcala u kojima se diktatura suoavala s vlastitom odvratno uveanom i izopaenom
slikom.
Beskrajna sloenost logorskoga sustava u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu ne omoguava
jednostavan odgovor na pitanje: "emu su oni sluili?" Pojava i irenje tih dvaju logorskih carstava
nemaju samo jedan uzrok, a ni posljedicu. U jednom razdoblju Drugoga svjetskog rata na tlu Poljske,
koju je okupirala Njemaka, istodobno su se nalazili koncentracijski logori za politike zatvorenike,
logori za ratne zarobljenike, logori smrti i privatni radni logori koji su sluili ratnoj industriji, i svaki od
njih bio je posebna kategorija sa svojim poetkom i povijeu. Bilo je ak logora za Nijemce koje su
prevozili vlakovima iz istone Europe kako bi ih naselili u osvojenu Poljsku, ali su umjesto na
obeanim poljoprivrednim imanjima, u kuama i gospodarskim zgradama morali mjesecima boraviti u
primitivnim barakama, gotovo bez hrane i lijekova. Logora svih vrsta bilo je posvuda i u Hitlerovoj
Njemakoj i u Staljinovu Sovjetskom Savezu. Kapacitet logora bio je golem. Doslovce milijuni
zatvorenika iz cijele Europe ivjeli su i umirali u logorima tih dvaju sustava.
Povijest sovjetskih koncentracijskih logora zapoinje, kao i mnogo toga u toj diktaturi, u ruskom
graanskom ratu. Pod carevima je bilo kaznenih kolonija i zatoenikih centara, ali oni nisu bili nimalo
nalik na improvizirane sabirne logore to ih je osnovala eka, tajna policija mladoga boljevikog
reima, u srpnju 1918. Logori su bili za klasne neprijatelje, koje su uhiivali i trpali u svakakve zgrade ba595
DIKTATORI
rake, tvornice, ak kue izvlatenih plemia - u kojima su ih straan, koje gotovo nitko nije nadzirao,
terorizirali i oduzimali im hranu, jer su i njih esto hranili tek malo bolje od zarobljenika. Zbog gladi,
bolesti, batinanja i zlostavljanja smrtnost je, prema procjenama, iznosila 33%. Neki su zatvorenici radili
do iscrpljenosti, pa su bre umirali. Doimali su se, sjea se jedan svjedok, poput "bezvrijednih,
preplaenih robova".5 Prema procjenama, tih logora bilo je otprilike 300.
Ti prvi logori bili su rezultat sukoba u graanskom ratu. Veinu logoraa smatrali su klasnim
neprijateljima; neki su bili socijalistiki suparnici, strpani onamo bez sudskog procesa kako ne bi

ugroavali revolucionarnu borbu. U svibnju 1919. Komesarijat za pravosue osnovao je tijelo koje je
godinu dana poslije slubeno nazvano Glavnom dravnom upravom za prisilni rad (GUPR). Osnovano
je jo logora, takoer pod upravom eke, u kojima su zatvorenici morali plaati zatoenitvo radom.
Poslije pobjede u graanskom ratu 1922. godine sovjetske vlasti poele su smanjivati preoptereeni
logorski aparat. Tri stotine ekinih logora zatvoreno je ili preneseno na Komesarijat za pravosue.
Zatvorski sustav centraliziran je pod Komesarijatom za unutarnje poslove. GPU/OGPU-u, nasljedniku
eke poslije reorganizacije 1922. godine, ostalo je samo nekoliko lokacija: dva zatvora u Moskvi i
Lenjingradu, deset malih logora za "izolaciju" najopasnijih zatvorenika i mrea koncentracijskih logora
na dalekom sjeveru Sovjetskog Saveza, poznatih pod neutralnim akronimom SLON, Solovecki
specijalni logori (Soloveckije lagerja osoboga naznaenijd)6
Upravo ti arktiki logori inili su jezgru zloglasnih GUlagovih logora desetljee poslije. Bili su smjeteni
daleko od sredita ruskoga ivota, u oblasti Arhangelsk. Glavni logor bio je smjeten u nekadanjem
manastiru na otoku Solovecki. Onamo nisu otpremali samo kontrarevolucionare i politike suparnike
nego i obine kriminalce koje je reim smatrao "nepopravljivima", premda je samo nekoliko godina
prije oslobodio sve obine zatvorenike s obrazloenjem daje kapitalizam od njih uinio kriminalce. Broj
zatvorenika otpremljenih na sjever stalno se poveavao dvadesetih godina; godinu za godinom OGPU
je uspijevao prkositii umjerenim reformama 1922. irei broj logora i uvjeravajui vlasti da u njih
otprema nove kategorije zatvore596
CARSTVO LOGORA
nika. Slubena linija dvadesetih godina isticala je logore kao preodga-jalita u kojima su se zatvorenici
mogli pripremati za ivot predan komunizmu. "Sovjetska vlast ne kanjava", glasila je parola na
logorskom zidu, "ona reformira."7 Veinu zatvorenika prisiljavali su na naporan rad - zloglasnu
katorgu, robiju - kao sredstvo obraenja u dobre komuniste. Sovjetski logorski sustav promijenio se s
uvoenjem prve petoljetke 1928. godine. Logoraki rad iskoritavao se sve odlunije, pa je broj
mladih, sposobnih zatvorenika upuen u logore OGPU-a odraavao sve veu gospodarsku vanost
logorskoga sustava. Broj se poveavao jer su u logore OGPU-a otpremali sve kanjemke ije su
kazne bile vee od tri godine, i nastavio se poveavati kada su sudovi dobili nalog da poveaju broj
pritvora ukidanjem prakse rairene dvadesetih godina - dosuivanja radne slube "na slobodi" veini
optuenika osuenih na redovnim sudovima. Staljin je bio glavni zagovornik uporabe logora za
postizanje gospodarskih ciljeva socijalizma. Logore nisu nikada smatrali pukim sredstvima
zastraivanja.
Zatvorski i logorski sustav reformiranje 7. travnja 1930. Zakonom o popravnim radnim logorima. Logori
OGPU-a bili su pod Glavnom upravom popravnih radnih logora i radnih naselja. Zbog neizgo-vorivog
akronima GUITLTP, naslov je neslubeno skraen u GUlag ili Glavna uprava logora (Glavnoe
upravlenie lager ej), i pod tim imenom poznat je i danas. Sustavom je upravljao OGPU-ov dunosnik
Lazar Kogan, a njega je 1932. zamijenio njegov zamjenik Matvej Berman koji je imao glavnu ulogu u
stvaranju i irenju golema GUlag-ova sustava. Zakon iz 1930. bio je jedino javno priznanje postojanja i
cilja logora tijekom cijelog Staljmova razdoblja. Izraz "popravni rad", u kojem su zgodno zdruena dva
razliita pojma, govori emu su sluili logori. Oni su, u prvom redu, bili ustanove za rehabilitaciju,
odgovorne za "borbu za komunistiki moral" protiv obinih kriminalaca i kontrarevolucionara; no
zatvorenici su istodobno trebali raditi oduevljeno poput svih drugih kao aktivni sudionici "u gradnji
socijalizma". Politiki zatvorenici, koji dotad nisu morali raditi, postali su dio armije logoraa
prikljuenih "drutvu trudbenika", kako se to nazivalo u zakonu.8 Logorske parole, koje je na plakatima
i zidovima ispisao logorski politbiro, odraavale su pomak naglaska: "Sovjetsko drutvo nagrauje tvoj
rad!", "Radom e zasluiti mjesto u socijali597
DIKTATORI
stikom drutvu".9 U tim je porukama bilo grube ali razumljive marksistike logike: oni koji su poinili
zloin ne smiju, biti osloboeni korisnoga rada dok estiti graani vani herojski rade na gradnji
socijalizma. To bi bilo izrugivanje revoluciji. Ne samo gospodarsko naelo korisnosti nego i
komunistiki moral stvorili su krut reim logorskog rada.
GUlag je kontrolirao mreu mnogobrojnih i raznovrsnih logora. Arktiki logori ostali su zasebna
kategorija premda su bili podreeni Upravi Soloveckih logora (USLAG). U istonom Sibiru
uspostavljena je 1931. godine Graevinska uprava za daleki istok (Daljstroj) radi kopanja zlata u
najveim svjetskim nalazitima u jednom od naj-pustijih podruja na svijetu. U poetku je to bio
samostalni odjel logorskoga sustava, a pod GUlagovu kontrolu doao je 1937. Ondje su nastali
zloglasni logori na podruju Kolime, u kojem se dobivala jedna treina sovjetskog zlata i koje je
dvadeset godina bilo najsmrto-nosniji dio GUlagova carstva. Ostali logori bili su poznati pod opim
imenom "popravni radni logori" (1TL); neki od tih logora preimenovani su 1943. u katorga logore za

drutveno najopasnije kriminalce; specijalni logori osnovani su 1948. za politike zatvorenike, koji su
napokon bili odvojeni od obinih kriminalaca s kojima su bili zajedno u logorima od dvadesetih godina.
Jedan enski logor osnovan je 1937. godine za ene i keri mukaraca koji su osueni i strijeljani kao
neprijatelji naroda, no u veini logora bili su i mukarci i ene, ali u odvojenim barakama.10 GUlag je
bio zaduen i za takozvana "specijalna naselja" u dalekim pustoima Sovjetskog Saveza u koja su
otpremali kulake obitelji poetkom tridesetih godina. To nisu bili logori u pravom smislu. U mnogim
sluajevima naseljenike bi jednostavno ostavljali u umama i stepama bez hrane i krova nad glavom i
naredili im da grade novu zajednicu golim rukama. Naseljenici su radili u poljoprivredi, u tekoj
industriji i na ruenju drvea pod slabim nadzorom GUlaga. Slobodniji od logorskog stanovnitva, bez
straarskih tornjeva i bodljikave ice, prognanici su bili moderni kmetovi: nisu smjeli nikamo odlaziti niti
se seliti; njihov je rad bio obvezan i pod nadzorom.
NKVD je u srpnju 1934. preuzeo jedinstvenu kontrolu nad itavim sigurnosnim i zatvorskim sustavom.
GUlag je tom carstvu logora i
598
CARSTVO LOGORA
naselja dodao treu kategoriju, popravne radne kolonije kojima je od 1919. godine upravljao
Komesarijat za pravosue. Radne kolonije (ITK) uspostavljene su za zatvorenike osuene za sitna
kaznena djela i osuene na manje od tri godine. Ondje zatvorski reim nije bio tako teak; kolonisti su
radili rame uz rame s kriminalcima osuenim na prisilni rad, ali ne i na pritvor. Straara je bilo malo, pa
se svakodnevno bjealo i stoga su sve kolonije predane u ruke NKVD-a. Tako su zatvori otvorenog
tipa, a to su kolonije i bile, postali vie nalik na strou logorsku strukturu. uvari kolonija bili su sada
vojnici, a logorska sigurnost se pojaala. Bijegovi iz GUlaga, uobiajeni prije 1934., sveli su se na
minimum. Reim u kolonijama izjednaio se s onim u logorima, premda rad nije bio tako ubitaan kao
u arktikim umarskim logorima ili u kolimskim rudnicima, a i putanja su bila redovitija. Kolonije su
bile brojnije i geografski razbacanije, a njihovi su radnici bili raspodijeljeni gdje god je to traio program
gospodarskog razvitka. Do 1940. osnovana su pedeset tri popravna radna logora (svaki pojedini logor
bio je zapravo mrea logora ili "toaka" oko sredinje uprave), koje je na na regionalnoj osnovi
organizirala uprava GUlaga u Moskvi; bilo je 425 popravnih radnih kolonija kojima su upravljali lokalni
ogranci NKVD-a.11
Njemaki logorski sustav razlikovao se u samom poetku od sovjetskih pandana u jednom vanom
pogledu. U Njemakoj su logore ponajprije smatrali zatvorima za politike protivnike, ondje u se morali
usredotoiti na politike neprijatelje i izolirati ih radi zatite njemakog drutva i diktature. Izraz
"koncentracijski logor" skovan je u Njemakoj prije 1914. za improvizirane logore kojima su se koristili
Britanci u Burskom ratu za smjetaj neprijateljskog stanovnitva i za radne logore osnovane u
njemakoj koloniji u Jugozapadnoj Africi. Zamisao o uporabi koncentracijskih logora kao privremene
mjere protiv politikih nemira u Njemakoj potjee barem od revolucije 1919., pa je u godinama
poslijeratne krize izraz "logor" uao u njemaki politiki rjenik. Komuniste su zatvarali i smjetali u
"sabirne logore" (Sammellager) pod budnim okom lokalne milicije i demobiliziranih asnika. Na
vrhuncu inflacijske krize 1923. komuniste su ponovno skupili u logore za ratne zarobljenike zbog
navodne opasnosti od pobune. Logori su otvoreni u Pruskoj i u Hannoveru; u Sennelageru
599
DIKTATORI
blizu Bielefelda uveden je brutalni nadzor s tada ve poznatim sustavom bodljikave ice i straarskih
tornjeva.12 Svi su ti logori brzo zatvoreni im je jenjala politika kriza. No zamisao o koritenju
koncentracijskih logora za politike neprijatelje zadrala se u opem politikom miljenju. Zabiljeene
su Hitlerove prve napomene o logorima u oujku 1921.; na stranakom mitingu u rujnu 1922. objasnio
je da "zloinci iz studenoga" - idovi i marksisti - "moraju osjetiti kako je ivjeti u koncentracijskom
logoru (Konzentrationslager)",13 Desetljee poslije, kada je nacionalsocijalizam postao masovni
pokret i teio za politikom vlau, stranka nije tajila svoju namjeru da i provede tu prijetnju. U
kolovozu 1932. nacistike novine objasnile su da e stranka, kada preuzme vlast, pozatvarati
komuniste i socijaldemokrate i strpati ih u koncentracijske logore.
Stranka je odrala rije. Samo nekoliko dana nakon Hitlerova imenovanja kancelarom SA je poeo
hvatati politike neprijatelje i zatvarati ih u improvizirane zatvore. Poput ekinih logora iz 1918., bili su
slabo nadzirani i namjerno okrutni, ali, za razliku od eke, SA je djelovao u svoje ime, ne obazirui se
na vlasti. Lokalni su organi malo-pomalo poeli u prvoj polovini 1933. preuzimati logore i stavljati ih
pod svoju vlast. Bezakonje SA-ovskog terora s vremenom je obuzdano. Broj logora progresivno se
smanjio, i zatvorenike su skupili u nekoliko veih sredita. Tijekom 1933. otvoreno je najmanje 157
logora. Neki su podsjeali na pretrpane zatvore; neki su, poput zloglasnog Oranienburga blizu Berlina,
uspostavljeni u velikim tvornicama; neke su pak smjestili u nekadanje vojarne. Od svibnja do
listopada 1933. zatvoreno je 34 logora. Gotovo svi ostali zatvoreni su tijekom 1934. godine, kad su

politike zatvorenike potedili izravnog teroriziranja. Njih je, prema procjenama, bilo 25.000 u ljeto
1933., ali ve 1935. nije ih bilo vie od 3.500.14 Za to razdoblje logorske povijesti karakteristini su
improvizirani logori.
Osnivanje buduega logorskog sustava povezano je s malom skupinom logora koje je drava
slubeno priznala i financirala tijekom 1933. godine. Njima su upravljali lokalni dunosnici Ministarstva
za pravosue ili Ministarstva unutarnjih poslova. Najvaniji je bio logor otvoren u tvornikim barakama
u Dachauu, nedaleko od Miinchena. Taj logor, koji je u oujku 1933. utemeljio Heinrich Himmler, voda
SS-a i
600
CARSTVO LOGORA
ef bavarske policije, postao je model buduega logorskog sustava. Nije ga vodila redovita policija
nego straari SS-a, koji su bili odgovorni Himmleru, a ne dravnoj sudbenoj vlasti, i taje nepravilnost
omoguila straarima da teroriziraju zatovrenike po volji. U lipnju 1933. Himmler je imenovao prvog
zapovjednika logora, SS-ovca Theodora Eickea, koji je prije toga bio pomonik upravitelja odjela za
sigurnost u IG Farbenindustrie, najveem kemijskom kompleksu u zemlji.
Eicke je bio svadljiv ovjek. Taj etrdesetjednogodinji zapovjednik, jedanaesto dijete efa eljeznike
stanice, bio je odavno poznat po svojoj otresitosti. Himmler gaje izvukao iz duevne bolnice u koju ga
je silom poslalo lokalno nacionalsocijalistiko vodstvo na psihijatrijsko ispitivanje. Radio je u vojnoj
financijskoj slubi, zatim na policiji u kojoj su ga ikanirali zbog krajnje desniarskih pogleda, a tada je
osigurao posao u IG Farbenu. lan Nacionalsocijalistike stranke postao je 1928., a SS-a 1930.
godine. Bio je naprasit i strahovito je mrzio ljeviare. Njegova slika odaje namrgoeno lice strogih crta,
nemilosrdna pogleda - uzor logorskog zapovjednika. Shvatio je svoju dunost beskrajno ozbiljno.
Dachau je voden vojniki precizno i s proraunatom okrutnou. Eicke je dao nacrt pravilnika za
upravljanje i rad cjelokupnoga logorskog sustava. Uveo je reim tekog, nemilosrdnog rada; sastavio
je detaljni disciplinski pravilnik i prihvatio se izobrazbe straara u metodama svakodnevnog
ugnjetavanja, ukljuujui vjetinu pucanja u zatvorenike u pokuaju bijega. "Trpeljivost", glasila je
jedna njegova uputa, "znai slabost."15 Pokazao se vrlo uspjenim, pa je poslije Himmlera preuzeo
prusku politiku policiju u travnju 1934. i nadzor nad organizacijom i radom svih preostalih logora kao
slubeni inspektor koncentracijskih logora.
U ljeto 1934. logorski je sustav bio na raskriju. Eickeovo novo carstvo brzo je nestajalo kad su
zatvorili male logore i kada se broj zatvorenika smanjivao iz mjeseca u mjesec. Pitanje preostalih
politikih zatvorenika moglo se rjeavati uobiajenim zatvorskim i pravosudnim postupkom, a
Ministarstvo pravosua i Ministarstvo unutarnjih poslova htjeli su se rijeiti improviziranog aparata
logora iz 1919. iz doba izvanredne krize. Osim Dachauom, Eicke je upravljao s jo etiri logora, a to su
bili Oranienburg-Columbiahaus u Berlinu, Estenvegen u Emslandu, Sachsenburg u Tiringiji i Lichten601
DIKTATORI
burg na Labi. U prosincu 1934. njegova ovlatenja ojaala je uspostava slubenog inspektorata u
stoeru Gestapoa u Berlinu, ali do lipnja
1935. Eickeov novi odjel skupio je samo pet policijskih dunosnika i osam pripadnika SS-a za cijeli
Reich16
Logori su preivjeli uglavnom zato to ih je Hitler odobravao. U veljai 1935. objavio je da se broj
zatvorenika vie nee smanjivati. U lipnju 1935. odobrio je dravno financiranje logora, potvrdio
Eickeove prijedloge za organizaciju logora i suglasio se da u logorima straare iskljuivo naoruani
SS-ovci; u studenom 1935. odbio je pokuaj Ministarstva pravosua da u logore uvedu normativni
zakon. Naposljetku, u proljee 1936. Hitler je potvrdio da je za logore zaduen iskljuivo SS, i kada je
u lipnju imenovao Himmlera efom policije i sigurnosti Reicha, logori su doli pod njegovu neposrednu
vlast.17 Sustav koncentracijskih logora ustalio se organizacijski tek
1936. godine. Himmler je logore smatrao trajnom i potrebnom karakteristikom sustava u kojem e
nereformirani neprijatelji i rasno nepoeljni biti potpuno izolirani od ostatka nacionalne zajednice. U
poetku je logorae, kao i u Sovjetskom Savezu, trebalo preodgojiti strogim svakodnevnim
aktivnostima i politikom indoktrinacijom. Kad bi ih pustili, zatvorenici su morali potpisati da se nee
angairati ni u kakvoj politikoj aktivnosti koja se protivi reimu. Nikada nisu puteni na slobodu samo
zatvorenici ije se ponaanje smatralo nepopravljivim. Prema Eickeovim naredbama, oni su
rasporeeni u posebne kaznene ete, podvrgnute mjerama posebne strogosti.18
Od 1936. godine obiljeja logorskog sustava poela su se mijenjati usporedo s ubrzanim
naoruavanjem Njemake i drutvenim pripremama za rat. Strah da bi domae zavjere mogle
potkopati sav njemaki trud uloen u budui rat potaknuo je fiziku ekspanziju logorskih kapaciteta
kako bi se izdajnici mogli smjestiti u okrutno i izolirano zatoenitvo. Izbor lokacije u sredinjoj
Njemakoj za novi logor u Buchenwaldu, blizu Weimara, temeljio se na Eickeovu bizarnom uvjerenju

kako e se prije rata neprijatelji drave skrivati ondje, praktiki u "srcu Njemake"; oni e ekati priliku i
udariti kad rat pone ako ih se ne preduhitri i zatvori.19 U svojem govoru u sijenju 1937. Himmler je
irenje logorskog sustava neposredno povezao s buduim ratom u kojem treba zatvoriti "znatan broj
602
CARSTVO LOGORA
nepouzdanih tipova", moda ak 50.000.20 Ministru financija Reicha, koji je morao financirati nove
logore, objasnio je da treba sagraditi drugi logor u Sachsenhausenu pokraj Berlina, kao odgovor na
zahtjev oruanih snaga koje trae vei zatvor za mogue neprijatelje nacionalnih priprema za rat, iji bi
se kapacitet mogao lako proiriti kad pone rat. Planirao je logor za 7.500 zatvorenika.21
Druga funkcija logora bila je gospodarska. Od 1933. godine logorai su na prisilnom radu proizvodili
sitne potreptine za potrebe SS-a ili su radili na graevinskim objektima. No taj rad nije bio ni osobito
produktivan niti bitan za gospodarstvo, a i broj zatvorenika bio je premalen za uinkovit preporod
Njemake, pa i onda kada su se ti zatvorenici djelotvornije iskoritavali. Do 1937. stanje se
promijenilo. Nezaposlenost je gotovo nestala, uslijedila je nestaica radne snage. Gospodarstvo je
sada bilo usmjereno na ubrzane pripreme za rat prema Goringovu etverogodinjem planu. Jedan od
planskih odjela na elu s Ulrichom Greifertom pripojenje Himmlerovoj osobnoj administraciji. On je
1939. objavio kako je proireni sustav koncentracijskih logora "najidealnije sredstvo za ostvarenje
cilja", koje e prisiliti svakoga sposobnog Nijemca, ukljuujui zatvorenike, na izvrenje "ivotnog
zadatka nacije".22
Za postizanje tih dvaju ciljeva - borbe protiv defetizma i poticanja priprema za rat - Himmler je htio
zamijeniti "jednostavne logore", kako ih je nazivao, graene u kriznoj 1933., novom generacijom
"potpuno novih, modernih i suvremenih logora, koji se u svakom trenutku mogu proiriti".23 Tijekom
1936. i 1937. zatvoreni su svi logori osim Dachaua, a i Dachau su potpuno obnovili radom logoraa.
Zamijenili su ih sofisticirano opremljeni Sachsenhausen i Buchenwald, koji su dovreni 1938.; u
okupiranoj Austriji sagraen je specijalni kazneni logor u Mauthausenu u kojem su logorae do smrti
iscrpljivali radom u kamenolomima. etvrti, enski logor, sagraen je sjeverno od Berlina, u
Ravensbriicku. Oba su dovrena 1939. Kako bi se poveala logorska populacija hapsile su se nove
kategorije - recidivisti, "asocijalci" i neradnici - ili ih se premjetalo iz redovnih zatvora. SS je radi
poveanja njihove produktivnosti htio osnovati vlastita industrijska poduzea. U proljee 1938.
osnovano je Deutsche Erd- und Steinwerke (Njemako poduzee za zemljane i
603
DIKTATORI
kamene radove) pod vodstvom SS-ovskog asnika zaduenog za gospodarstvo, Oswalda Pohla.
Poduzee je isporuivalo materijal iz kamenoloma za graevno preoblikovanje Berlina i drugih
njemakih gradova. Godinu dana poslije SS je otvorio vlastite tvornice za proizvodnju oruja za
Waffen-SS. Naposljetku je SS vodio vie od etrdeset poduzea, od proizvodnje dema do
konstrukcije raketa V2.24
Postojala je eljezna logika i u preobrazbi njemakih logora u zatvore za produktivni rad. Skupinama
koje su SS i mnogi drugi smatrali drutvenim talogom nije se nipoto moglo dopustiti da dokono sjede
u zatvoru dok poteni njemaki radnici svesrdno proizvode oruje za domovinu. Povezivanje
zatoenitva i rada pribliilo je njemaki sustav njegovu sovjetskom pandanu. Zbog iscrpljujuih, fiziki
nepodnoljivih uvjeta nemilosrdnog rada logori jednog i drugog sustava isticali su se visokom stopom
smrtnosti; u jednom i drugom sustavu smatrali su da se neslobodnu radnu snagu treba gospodarski
iskoristiti vie od slobodne. SS-ova poduzea trebala su odravati dvojnu svrhu novih logora ijom su
se radnom snagom koristila - produktivni rad i iscrpljivanje do smrti. Ni u jednom ni u drugom sustavu
te tenje nisu, kako se katkada tvrdi, bile alternative. Rad, koliko god bio racionalan u smislu
njemakog naoruavan]a ili sovjetske industrijalizacije, bio je drugi oblik kanjavanja drutvenih
zastranjivanja ili politikog otpora.
Povijest jednoga velikog, novog logora, sagraenog 1940. nakon poraza Francuske i okupacije
Alsacea, zorno pokazuje tijesnu vezu rada i represije. Lokaciju logora odredila su nalazita rijetkoga
crvenog granita u sjevernim Vogezima, koji je Albertu Speeru trebao za predviene pobjednike
graevine u Berlinu. Speer se sloio da granit eksploatiraju SS-ovske kompanije s logoraima kao
radnom snagom. Lokacija je naena u Natzweileru, blizu nalazita crvenoga granita, i zatvorenici su
logor poeli graditi u proljee 1941. godine. Polovina od 900 radnika postali su invalidi ili su umrli ve
prve godine. Kad je logor dovren, SS-ovcima je posluio kao sredstvo posebne represije. Natzweiler
je postao izolacijski logor za politike neprijatelje iz zapadne i sjeverne Europe, zatoene uredbom
Nacht und Nebel (No i magla) iz 1941. Bio je i poprite specijalnih pogubljenja, jer su u taj logor
dovodili SS-ove zatvorenike i tajno ih ubijali. Jo stotine i stotine
604
CARSTVO LOGORA

radile su iscrpljujui se do smrti u kamenolomima za Hitlerove gradove ili proizvodei oruje za

pobjedu iji su se izgledi smanjivali iz godine u godinu.25 Ratne potrebe nisu nipoto smanjivale
smrtonosni karakter logorskog reima nego su samo traile nove rtve.
Rat je doista promijenio njemaki logorski sistem u jednom vanom vidu: od male skupine od pet
glavnih logora s otprilike 25.000 zatvorenika 1939. godine, narasla je diljem kontinenta velika mrea
logora rasprenih po cijeloj okupiranoj Europi. Ve 1944. bilo je 20 glavnih logora i 165 njihovih
ispostava. U okupiranoj Europi bilo je jo najmanje 78 logora koje je vodila policija i u kojima su
skupljali zatvorenike za premjetaj na druga mjesta ili ih drali zatoene bez sudskog procesa.26 Ti
mnogobrojni logori bili su napunjeni tisuama "rasnih" neprijatelja, uglavnom idova, i tisuama
politikih zatvorenika i kriminalaca iz redova poraenih naroda, uglavnom iz Poljske i Sovjetskog
Saveza. U rujnu 1939. Eicke je otiao u rat (ubijen je u Rusiji 1943.), ali ne prije negoli je svojem
nasljedniku, Richardu Gliicksu, dao izriitu naredbu da "treba unitititi svakog neprijatelja drave,
svakog sabotera rata".27 Logorski inspektorat prebaen je s Gestapoa na Himmlerovu SS-ovsku
sredinjicu, ali zbog sve vee gospodarske uloge logora dolo je u proljee 1942. do reorganizacije,
pa su logori stavljeni pod upravu novoosnovanog SS-ova gospodarskog odjela, Glavnog ureda za
gospodarsku upravu (WVHA) koji je vodio Oswald Pohl. Logorima je upravljao Ured D, koji je sve do
svretka rata nastavio voditi Gliicks, ovjek nimalo simpatiniji od Eickea.
Sa sve hitnijim proizvodnim zahtjevima logorski inspektorat izgubio je monopol nad logorskom
upravom. Ujesen 1942. Speer je zatraio jo logoraa za izvrenje poveanog programa naoruanja.
Neka poduzea otvarala su vlastite logore. Kompanija Hasag vodila je u Poljskoj est logora za
vlastite potrebe s veinskom idovskom radnom snagom. Ondje nije bilo nikakvih Schindlera.
Logorima su upravljali nadzornici, lokalni Poljaci, koji su uveli strahovladu. Uvjeti su bili gori nego u
koncentracijskim logorima. Zatvorenici su dobivali samo 200 grama kruha i litru i pol vodene juhe za
dvanaest sati rada. idovi koji su se ruili od neishranjenosti iscrpljivali su se do smrti u posebnom
dijelu tvornice po605
DIKTATORI
znate kao Logor C. Nesretni logorai proizvodili su otprilike jednu treinu streljiva za Istonu frontu.28
SS i Gestapo vodili su vlastite logore za nepopravljive ili nepokorne radnike. U Hinzertu blizu Triera SS
je sagradio takozvani "specijalni logor" za graevinske radnike koji su se sukobili s vlastima. Do
svretka rata SS je iz toga logora nadzirao 33 druga logora, 27 logorskih ispostava i 6 policijskih
logora.29 Kada je izbio rat, Gestapo je poeo na kratko vrijeme pritvarati radnike radi "preodgajanja"
kroz rad. Ti logori (Arbeitserzichungslager) mnoili su se s priljevom radnika na prisilnom radu u
Reich. Do svretka rata bilo ih je 106; neki su bili organizirani unutar postojeih koncentracijskih
logora, a svi su davali radnike za ratnu proizvodnju.30 Do svretka rata svaka mala tvornica imala je
svoju kvotu logorskih radnika, esto smjetenih u improviziranim uvjetima, bez ikakva komfora i s malo
hrane. Samo na podruju Berlina bilo je vie od 1.100 malih logora. U Buchenwaldu blizu Weimara
redovito su iznajmljivali male skupine logoraa malim tvrtkama ili uredima za sitne graevinske
radove, vrtlarenje ili popravke.31 Nitko u Njemakoj nije se mogao pretvarati da su logori bili skriveni
od pogleda. Do kraja rata Njemaka je bila vidljivo podijeljena na slobodne i neslobodne, vrli novi svijet
robova i eksploatatora.
Njemaki ratnodopski logorski sustav bio je paradoksalan: to su logori vie podupirali ratnu
ekonomiku, bivali su sve smrtonosniji. Radnici u najgorim logorima esto su jedva uspijevali preivjeti
nekoliko tjedana. Logorska evidencija pokazuje da su obino najdulje preivljavali ljudi od dvadeset do
trideset godina, ali tu su dobnu skupinu svugdje traili. Mnogi su logorai oslabjeli zbog nedostatka
hrane, starosti ili invalidnosti jo prije dolaska u logor, pa su brzo umirali. Napetost izmeu politikih
ciljeva logora i praktinih ratnih potreba nije nigdje bila oitija nego u postupcima prema idovskom
stanovnitvu Europe. Dok je dravna sigurnost planski organizirala masovno ubojstvo milijuna idova
u logorima smrti, gospodarstvo Rcicha tragalo je po Europi za dodatnom radnom snagom.
Ta shizofrenina stvarnost saeta je u stranoj povijesti logora u Auschwitz-Birkenauu, ija je polovina
bila namijenjena logoraima za ratnu proizvodnju, a polovina masovnom ubojstvu milijuna ljudi.
Mrana povijest Auschwitza poela je u travnju 1940. kada je biva
606
CARSTVO LOGORA
vojarna na toj lokaciji izabrana kao logor za poljske politike zatvorenike. est mjeseci poslije Pohl je
posjetio logor i odluio ga iskoristiti za lokalnu ljunani. Kada je kemijska korporacija IG Farben
odluila 1941. sagraditi veliku tvornicu kauuka u Auschwitzu, logorski se kompleks proirio. U oujku
1941. Himmler je naredio da se u logor smjesti 30.000 zatvorenika koji e biti radna snaga u tvornici
kauuka. U Monowitzu, prekoputa logora s druge strane rijeke, planirano je golemo industrijsko
gradilite. ,Hitler je planirao s vremenom onamo smjestiti 100.000 logoraa za rad na rekonstrukciji

cijelog podruja. U rujnu te godine njemaka kopnena vojska, tada ve duboko u sovjetskom teritoriju,
obeala je Himmleru 100.000 sovjetskih zatvorenika koji e graditi vei logor i tvornice, i prvi
kontingent od 10.000 zarobljenika stigao je u listopadu 1941. Godine 1942. odluili su sovjetske
zatvorenike zamijeniti deportiranim idovima.32 U sljedee etiri godine 405.000 radnika, prema
procjenama, crnilo je na gradnji tvornice koja tijekom cijeloga rata nije isporuila ni pola kilograma
sintetskog kauuka, jer nije imala dovoljno opreme niti inenjera, a ni ljudskih uvjeta za rad. Preivjelo
je samo 144.000 logoraa. Od prvog kontingenta od 10.000 sovjetskih ratnih zarobljenika umrlo je za
tri mjeseca 8.000, a prestalih 2.000 do kraja veljae.33
Usporedo s rastom logora za robovsku radnu snagu, Auschwitz-Bir-kenau postao je centar za
ubijanje. Taj je program poeo 1940. kada su poljski zatvorenici u prvom koncentracijskom logoru
ubijeni ili umrli od zlostavljanja. Postojei krematorij morali su 1940. zamijeniti drugim, a trei je
naruen u studenom 1941. Auschwitz je, poput Natzweilera, bio posebna lokacija za ubijanje ljudi s
Istoka, najprije poljskih nacionalista, zatim komunista medu sovjetskim zatvorenicima, od kojih je 850
ugurano u prvu improviziranu plinsku komoru u Auschwitzu u rujnu 1941. kako bi se ispitao uinak
pesticida ciklona B na ljudskim rtvama.34 Tijekom druge polovine 1941. dopremanje sovjetskih
zarobljenika s Istoka presuilo je. U sijenju 1942. Himmler je naredio Gliicksu da pripremi za transport
do 150.000 idova u koncentracijske logore na Istoku. Auschwitz-Birkenau postao je konano
odredite za 1,1 milijun idova; etiri petine tih idova ubijeni su odmah nakon dolaska u logor u
plinskim komora607
DIKTATORI
ma postavljenim u birkenauskom logorskom kompleksu.35 Mukarce i ene koji su im se inili
sposobni za rad izdavajali su na dolasku i otpremali na rad u Monowitz i na druge logorske lokacije.
Prva skupina od 400 starijih idova ubijena je sredinom veljae 1942. Dovrenje novih plinskih ureaja
1942. i 1943. povealo je kapacitet procesa istrjebljenja. Ubijanje se nastavilo bez prekida sve do
studenoga 1944. - prosjeno vie od 30.000 na mjesec. Kako bi rijeili pitanje milijuna idova koje je
reim osudio na istrebljenje gradili su druge logore - u Chelmnu, Belzecu, Treblinki, Maidaneku i
Sobiboru. Smatra se da je ondje pogubljeno 2,6 milijuna idova. U manjim logorima, u Rigi i Malom
Trostenecu blizu Minska, stradalo je jo najmanje 250.000.36 To nisu bili uobiajeni logori. To su bile
tvornice za ubijanje. Kada je ubijanje dovreno, sruili bi one koji nisu bili i radni logori, poput
Auschwitza i Maidaneka, pa su se ta mjesta opet pretvorila u poljske oranice.
lako su bili posebno brutalni i beznadni, sovjetski logori nisu nikada bili planirani kao centri za
istrjebljenje. Rat je donio vane promjene u ustroju sovjetskih logora. 1 prije rata, 1940. i poetkom
1941., Berija je uveo decentralizaciju i racionalizaciju GUlagova sustava. Svaka vanija gospodarska
grana koja se sluila GUlagovim prisilnim radom bila je pod zasebnom glavnom upravom iji je posao
bio osigurati zadovoljenje proizvodnih kvota i maksimalni proizvodni uinak. Bilo ih je ukupno pet - za
industriju, rudarstvo i metalurgiju, gradnju eljeznica, drvnu industriju i cestogradnju - sa zbunjujuim
akronimima u sustavu koji je ionako bio optereen administrativnim skraenicama.37 Te promjene
pokazuju u kojoj je mjeri logika uporabe logorskog rada za gospodarske svrhe konano pretvorila
GUlag u socijalistiki industrijski trust vaan za ekonomski razvoj, a nakon 1941. nuan za ratno
gospodarstvo. Za vrijeme rata logorska radna snaga inila je desetinu ukupne nepoljoprivredne radne
snage. Logorai su iskopali 8,9 milijuna tona ugljena, proizveli 30,2 milijuna minobacakih mina (13 %
od cjelokupne proizvodnje), 25,5 milijuna granata velikog kalibra, 9,2 milijuna protupjeakih mina i 1,7
milijuna nepotrebnih plinskih maski. Na zatvorskim poljoprivrednim dobrima proizvodili su i hranu za
zatvorenike i straare te za ire stanovnitvo: to je samo 1941. iznosilo 140.000 tona ita, 293.000
tone
608
CARSTVO LOGORA
krumpira, 225.000 tona stone hrane i 366.500 komada stoke.38
Njemaka invazija zaprijetila je katastrofom za itavu logorsku upravu, jer mnogi su logori bili na
pravcu neprijateljskog napada. Uz kvalificirane radnike, strojeve i alate evakuirane na istok tragom
povlaenja Crvene armije, NKVD je uspio organizirati premjetanje 27 koncentracijskih logora i 210
radnih kolonija s ukupno vie od 750.000 logoraa.39 Nesretne su logorae nagurali u preostale
logore sve dotle dok nisu sagradili nove, i to je moda objanjenje pristanka GUlaga da iznajmljuje
logorae koje je trailo vie od etrdeset raznih komesarijata zaduenih za ratnu proizvodnju. Ti su
logorai dodijeljeni pojedinim poduzeima, pa je podignuta mrea privremenih manjih logora, poput
onih u Njemakoj, blizu mjesta na kojima je trebalo raditi. Do svretka rata bilo je otprilike 380 takvih
logora i u njima je ivjelo vie od 200.000 logoraa. Do 1945. GUlagje nadzirao i 53 velika radna
logora sa 667 logorskih ispostava i 475 kolonija.40 Decentralizacija zatvorske populacije doivjela je
jo jednu promjenu zbog velikog nedostatka ljudstva u oruanim snagama. Brojke pokazuju daje od

1941. do srpnja 1944. 975.000 zatvorenika puteno i prebaeno u oruane snage. To su bili uglavnom
obini kriminalci; politikim zatvorenicima kazne su ostale. Kao u Njemakoj, reim nije htio riskirati da
interni defetizam ugrozi otpor. Unovaeni zatvorenici samo su donekle smatrali slobodu blagoslovom.
Razmjestili su ih u posebne kaznene postrojbe i slali na najopasnije zadatke.41
Za razliku od Njemake, otputanja iz logora i iznajmljivanje logo-rake radne snage prouzrokovali su
nagli pad broja logoraa. Sovjetski logori imali su 1939. ezdeset est puta vie zatvorenika od
njemakih: kada je 1944. broj njemakih logoraa dosegnuo vrhunac, GUlagovi logori imali su samo
jedan i pol puta vie "stanovnika". Meutim, za vrijeme rata uvedene su nove kategorije logora zbog
borbe protiv defetizma i navodne kontrarevolucionarne opasnosti u armijskim redovima, te za milijune
sovjetskih graana koji su, naalost, postali njemaki zarobljenici i zatvorenici na prisilnom radu.
Uprava za ratne zarobljenike (UPVI) aktivirala je ne samo logore za neprijateljske vojnike, nego i
dvadeset est specijalnih logora za sovjetske vojnike koji su se vraali iz njemakog zarobljenitva i
bili su
609
DIKTATORI
zatoeni kao mogui pijuni i saboteri.42 Tim logorima upravljao je NKVD sve dotle dok ih nije
preuzeo GUlag u srpnju 1944. NKVD je takoer vodio takozvane logore za ispitivanje i selekciju (PFL)
otvorene iz istih razloga 27. prosinca 1941. i za civile i za vojnike. U tim su logorima za vrijeme rata
ispitali pola milijuna ljudi, a zatvorenici su bili prisiljeni raditi dok su bili pod istragom. U svibnju 1945.
godine 161.000 logoraa radilo je za sovjetske ratne potrebe. U sijenju 1946. ukinuli su te logore, a
preostale zatvorenike prebacili u GUlagove logore, s jo nerijeenim sluajevima.43
GUlagov sustav doivio je vrhunac poslije rata. Veliko poveanje broja logoraa odraavalo je nove
progone unutarnjeg neprijatelja, sada pod krinkom "kozmopolita" ili amerikih pijuna, te Staljinovu
ponovnu zapovijed da se otrije kanjavaju zloini koji su se prije kanjavali kratkim zatvorom ili
drutveno korisnim, kolektivnim radom. Broj logora se poveao kako bi mogao primiti nove logorae.
GUlag je 1947. kontrolirao 63 koncentracijska logora (od kojih su 22 bila namijenjena za najtee
kazne) i 1.016 radnih kolonija. Teror je popustio tek poslije Staljinove smrti. U roku od godinu dana
70% zatvorenika puteno je na slobodu, premda je, a to je bilo jo gore, zatoeno novih 589.000.44
Logori su ostali trajno obiljeje poststalji-novskoga kaznenog sustava sve do osamdesetih godina 20.
stoljea.
Dobro je poznato da su milijuni ivjeli i umrli u dva logorska reima. No, koliko milijuna? 1 kakvih
zatvorenika? Ta se teka pitanja ne mogu svesti tek na bezline brojke statistikih ispitivanja, ne samo
zato to mnoge brojke koje se odnose na preivjele nisu pouzdane, nego i zato to bi bilo povijesno
neumjesno opisivati duge godine logorskog robovanja i milijune izgubljenih ili unitenih ivota u
logorima izraavajui ih brojkama i postotcima. Statistiki podaci o logorima ipak otkrivaju vane istine
i razobliuju mnoge mitove o prirodi tih dvaju sustava; statistiki podatci rasvjetljavaju niz dubokih
razlika izmeu dvaju sustava, koje bi puki opis njihova ustroja i djelovanja mogao prikriti.
Ukupan broj zatoenika mijenjao se prema okolnostima i namjerama koje smo ve opisali. Tee je
izraunati broj njemakih logoraa od sovjetskog broja zbog razliitih kategorija logora izvan juris610
CARSTVO LOGORA
dikcije SS-ovskoga logorskog inspektorata gdje nije vodena tako savjesna evidencija, no ipak postoje
globalne brojke za logorae koji su radili za SS i za broj logoraa na nekim lokacijama tridesetih
godina. Tabela 14.1 pokazuje daje od najnieg broja 1934., otprilike 3.000 logoraa, logorska
populacija porasla na najmanje 715.000 do poetka 1945. Najvei rast bio je izmeu 1943. i 1945. Jo
u ljeto 1942. bilo je samo otprilike 100.000 logoraa. Broj logoraa u logorima pod upravom policije ili
Gestapoa nije poznat. Za razliku od njemakih podataka, sovjetski podatci pruaju potpuni broj
sovjetskih logoraa zato to su u veini sluajeva zatvorenici najprije prolazili kroz neki oblik formalnih
sudskih postupaka, i te su podatke besprijekorno vodili NKVD i GUlag. Sovjetski statistiki podatci
prikazani su u Tabeli 14.2. Oni pokazuju da je veina zatoenika izmeu 1930., kada je osnovan
GUlag, i 1953., kada je umro Staljin, bila u logorima a ne u kolonijama s blaim reimom. Veliko
poveanje broja logoraa u kolonijama nakon 1947. bilo je posljedica novih zakona o dravnom
kriminalu, i to je rezultiralo veim brojem pritvora za manje prekraje, ali obino kaznom u koloniji a ne
u logoru. U sovjetske brojke treba ukljuiti i pola milijuna ljudi u zatvorima NKVD~a za vrijeme i poslije
rata, koji nisu slubeno bili zatvorenici nego povratnici pod prismotrom.
Glavna potekoa u opisivanju logorske populacije pomou godinjih statistikih podataka posve je
oita. Kako bismo shvatili utjecaj logora na njemako i sovjetsko stanovnitvo bitno je rekonstruirati
protok zatvorenika u logore i iz njih. Svake godine neke su zatoenike putali na slobodu (injenica
koju je lako zanemariti, ali je ipak statistiki znaajna); svake godine umro je odreen broj zatoenika
(ni to nije statistiki beznaajno). Broj zatvorenika na kraju godine razlikovao se od broja godinu dana

prije. Upravo ti dinamiki statistiki podatci posebno su "neuhvatljivi". Primjerice, u njemakim

logorima tridesetih godina veina politikih zatvorenika bila je pritvorena na est mjeseci do godinu
dana. Jedna godinja brojka u odreenom trenutku znaajno umanjuje ukupni broj svih Nijemaca koji
su proli kroz ruke SS-a godinu za godinom. Prema malobrojnim raspoloivim podatcima, broj pri
ulasku u logore mnogo je vei od konanog broja logoraa u logoru. U Buchenwald je od 1937., kada
je otvoren, do 1942. prim611
DIKTATORI
Tabela 14.1 Broj zatoenika u njemakim koncentracijskim logorima 1933.-1945.
Godina
Ukupno
Godina
Ukupno
193 (srpanj)
26.789
1939. (kol.)
21.400
3.
193 (kol.)
o. 3.000
1940.
o. 60.000
4.
193
o. 3.500
1942. (kol.)
115.000
5.
193 (stud.)
4.761
1943. (lip.)
199.500
6.
193 (sije.)
7.500
1944. (kol.)
524.286
7.
193 (list.)
24.000
1945. (sije.)
714.211
8.
193 (poet.)
60.000"
9.
"Ovaj broj ukljuuje priblino 35.000-40.000 njemakih idova nakratko uhienih poslije pogroma u
"kristalnoj noi" 9./10. studenog 1938.
Izvor: W. Sofskv, The Order ofTerror: the Concentration Camp (Princeton, NJ, 1997), str. 28-9, 34-5,
38; J. Tuchel "Dimensionen des Terrors: Funktionen der Konzentrationslager in Deutschland 19331945" u D. Dahlmann i G. Hirschfeld (ur.) Lager, Zwangsarbeit, Vertreibung und Deportation:
Dimensionen der Massenverbrechen in der Sowjetunion und in Deutschland (Essen, 1999), str. 372,
383.
ljeno 43.502 zatvorenika, no potkraj 1942. u logoru ih je bilo svega nekih 10.000. U tom razdoblju
logorska evidencija prikazuje 8.246 smrti, ali i vrlo velik broj odlazaka.45 Moe se pretpostaviti da su
neki puteni, vjerojatno prije 1940., ali rijetko za vrijeme rata, ili su bili premjeteni u druge radne
logore i zatvore, pa bi se u tom sluaju postotak pokazao kao ulaz u evidenciji drugog logora i brojio
dvaput. Nema izlaza iz te statistike zavrzlame. Jedini sigurni zakljuak jest da su brojke za logorae u
bilo koje vrijeme bitno manje od stvarnog broja onih koji su proli kroz logorska vrata. Najblia
procjena ukupnog broja ulaza pokazuje daje priblino 1,650.000 otpremljeno u glavne logore (ne
ukljuujui logore smrti). Procjene ukupnog broja umrlih znatno variraju, od 400.000 pa ak do
1,100.000. Mjeseni statistiki podatci za etiri logora - Auschwitz, Buchenwald, Sachsenhausen i
Mauthausen - pokazuju ukupno 1,046.000 ulaza i 409.000 smrti tijekom cijelog razdoblja njihova
postojanja. To daje stopu smrtnosti od 40%. Umanjeni ili neumanjeni, ti grubi statistiki podaci
pokazuju izuzetno visoku stopu smrtnosti u njemakom sustavu.46
612
CARSTVO LOGORA
Tabela 14.2 Broj zatoenika u ITL-ima (GUlagovim radnim logorima) i ITK-ima (radnim kolonijama)
1930.-1953.
Godina
Logori ITL
Kolonije ITK
Ukupno
1930.

179.000

179.000

1931.
1932.
1933.
1934.
1935.
1936.
1937.

212.000
268.700
334.300
510.307
725.483
839.406
820.881

_
240.259
457.088
375.488

212.000
268.700
334.300
510.307
965.742
1,296.494
1,196.369

1938.
996.367
885.203
1,881.570
1939.
1,317.195
355.243
1,672.438
1940.
1,344.408
315.584
1,659.992
1941.
1,500.524
429.205
1,929.729
1942.
1,415.596
361.447
1,777.043
1943.
983.974
500.208
1,484.181
1944.
663.594
516.225
1,179.819
1945.
715.506
745.171
1,460.677
1946.
746.871
956.224
1,703.095
1947.
808.839
912.704
1,721.543
1948.
1,108.057
1,091.478
2,199.535
1949.
1,216.361
1,140.324
2,356.685
1950.
1,416.300
1,145.051
2,561.351
1951.
1,533.767
994.379
2,528.146
1952.
1,711.202
793.312
2,504.514
1953.
1,727.970
740.554
2,468.524
Izvor:].?. Pohl, The Stalinist Penal Systan (London, 1997), str. 10-11.
Uza sve njegove mnogobrojne brutalnosti, u GUlagovu sustavu stopa smrtnosti bila je nia negoli u
njemakom sustavu. Broj zatvorenika koji su ulazili u logore GUlaga i iz njih izlazili mnogo je toniji
nego u njemakom sluaju, a isto vrijedi i za broj smrti. Brojke su prikazane na Tabeli 14.3. Od 1934.
do 1947. u logore je ulo 6,711.037 zatvorenika; ukupni broj umrlih ili ubijenih bio je 980.091, a to je
14,6%. U tom razdoblju 4,182.135 logoraa puteno je iz logora, ili zato to su odsluili kaznu ili zato
to su ih pre613
DIKTATORI
bacili u oruane snage. Gotovo dvije treine umrle su u razdoblju od etiri godine, od 1941. do 1944.,
uglavnom zbog oskudice hrane i lijekova uzrokovane ratnim nestaicama. Broj umrlih u ne-ratnim
godinama bio je bitno manji, prosjeno 38.600. Istina je da je najvei broj mrtvih u njemakim logorima
- u godinama 1944. i 1945. - bio i rezultat vojnog poraza, bombardiranja i pada opskrbe hranom, pa i
namjernog zanemarivanja i brutalnosti, posebice na mnogim prisilnim marevima to su ih nametali
umornim i bolesnim zatvorenicima, ali ostaje znaajan jaz izmeu 40 i 14 posto. Evidencija o stopi
smrtnosti u tri njemaka logora od 1938. do 1940. pokazuje daje smrtnost bila vrlo visoka i prije ratne
krize. U Mauthausenu je stopa smrtnosti 1939. bila 24 posto, a 1940. bila je 76 posto; 1940. u
Buchenwaldu 21 posto, u Sachsenhausenu 33 posto.47 Njemaki logori nastali su kao sredstvo
nasilja nad neprijateljima nacije i zbog ratne ekonomike. Rad je esto bio smiljeno sredstvo unitenja.
Rad u GUlagu mogao je unititi ovjeka, ali cilj je bio odrati zatvorenike na ivotu i u koliko-toliko
dobru stanju za rad, osim u najstranijim kaznenim logorima. Da ih je reim htio mrtve, ubio bi ih, ba
kao i sve zatvorenike osuene za trockizam i ubijene 1942. kako ne bi u ratno doba kontaminirali
logore.
Upadljive su i suprotnosti izmeu dviju diktatura glede statistikih podataka o logoraima. Dva su
posebno vana. U njemakim su logorima golemom veinom prevladavali nenijemci koji su u njima
proveli vie od pola svojega ivota. U ratnim godinama dopremljeno je, prema procjenama, 90 - 95 %
logoraa iz preostalog dijela Europe. Velika veina onih koji su umrli ili ubijeni u logorima bili su iz
nenjemakih populacija. SS-ova logorska ispostava u Guenu imala je 1942. samo 4,9 % Nijemaca
(polovica logoraa bili su panjolski republikanci, vie od etvrtine Rusi). U Natzweileru samo 4 %
politikih zatvorenika do 1944. bili su Nijemci; u Buchenwaldu je u svibnju 1944. bilo samo 11%
Nijemaca.48 Ve 1944. godine u Njemakoj je bilo zatoeno vie sovjetskih graana nego u
Sovjetskom Savezu. U sovjetskim logorima postotci su bili gotovo posve razliiti. Manje od pola posto
zatoenika 1939. potjecalo je iz etnikih skupina izvan Sovjetskog Saveza. Veina zatoenika, 77%,
bili su Rusi ili Ukrajinci.49 Postotak stranaca rastao je za vrijeme i poslije rata kada su Poljake i
Nijemce otpremali na rad u
614
CARSTVO LOGORA
Tabela 14.3 GUlagovi logori: broj primljenih, pobjeglih, umrlih i otputenih 1934.-1947
Godina
Primljeno"
Pobjeglo
Umrlo
Otputeno
1934.
493 313
83.490
26 295
147.272

1935.
457.063
67.493
28.328
211035
1936.
468.714
58 313
20 595
369.544
1937.
673.325
58.264
25.376
364.437
1938.
836.444
32.033
90.546
279 966
1939.
401.230
12.333
50.502
223.622
1940
660.003
11.813
46.665
316.825
1941.
854 699
10.592
100.997
624-276
1942.
559.774
11.822
248.877
509.538
1943.
363.023
6.242
166.967
336.750
1944.
331.161
3.586
60 948
152.131
1945.
364.210
2.196
43 848
336.750
1946.
463.344
2.642
18 154
115 700
1947.
626.987
3.779
35.668
194.886
+U broj primljenih ukljueni su i oni koje su uhvatili poslije bijega
Izvor E Bacon, The Gulag at War Stahn's Labour System in the Light oj the Archives (London,
1994), str 167
logore i u specijalna naselja. Meutim, sovjetska je drava uglavnom zatvarala svoj narod dok su
Nijemci u logorima drali graane drugih drava.
Jo je vea razlika u tome stoje Sovjetski Savez u logore slao obine kriminalce. Od kraja dvadesetih
godina logori su trebali proiriti konvencionalni kazneni i zatvorski sustav. U opoj predodbi GUlaga
kao prebivalita cijelog narataja sovjetskih disidenata izostavljaju se oni koji su inili najvei postotak
logorake populacije. Od 1934. do 1953. postotak zatoenika osuenih zbog kontrarevolucionarne
djelatnosti prema cl. 58 nadmaio je postotak obinih kriminalaca samo u dvije godine, 1946. i 1947.
Na vrhuncu istke tridesetih godina na politike zatvorenike otpadalo je samo 12 % logoraa u
GUlagu; u doba Staljinove smrti bilo ih je malo vie od jedne etvrtine, 582.522 "politikih" prema
1,920.553 "obinih kriminalaca". Ti politiki zatvorenici bili su podijeljeni na razne kategorije politikih
zloina: velika veina
615
DIKTATORI
bila je zatoena zbog izdaje i nacionalistikog otpora, ostatak zbog pijunae, terorizma, "diverzije" i
manjih kontrarevolucionarnih djela.50 Preostali logorai inili su mjeavinu uobiajenih kriminalaca i
sitnih delinkvenata. U njih su ukljueni surovi urki ili blatni] e, kanje-nike klike koje su postojale i prije
revolucije. Oni su bili lako prepoznatljivi, ne samo zbog nasilnikog ponaanja nego i zbog arenih te
to vaza koje su prekrivale svaki dio njihova tijela, katkada i likovima Staljina i Lenjina. Oni su terorizirali
druge zatvorenike, samovoljno ih ubijali i pljakali; i straari su ih se bojali i bili s njima u dosluhu. Uz
okorjele kriminalce logorska je populacija obuhvaala i stotine tisua sitnih lopova (bitoviki) koji su
dvadesetih godina mogli eventualno biti kanjeni samo globom ili kratkotrajnim prisilnim radom.
Poetkom tridesetih godina kazne su se pootrile, dijelom zbog veih potreba za logorskom radnom
snagom. Za mnoge bi se moglo rei da gotovo i nisu bili kriminalci u pravom smislu te rijei primjerice, ene koje su ukrale vreu ita za svoju gladnu obitelj, radnici koji su gunali vie negoli je
trebalo. Vei dio bio je zatvoren zbog krade dravne imovine; od 1,9 milijuna kriminalaca 1 milijun bio
je zatvoren 1952. prema Zakonu o kradi dravne imovine od 4. lipnja 1947., ali samo 19.925 zbog
krae imovine drugih ljudi.51
U njemakim logorima bilo je vrlo malo kriminalaca. Nekoliko tisua recidivista otpremljeno je u logore
sredinom tridesetih godina; tisue navodno nepopravljivih zatvorenika otpremljene su 1942. u
Mauthausen u kojemu su radom iscrpljeni do smrti za nekoliko tjedana. Veina logora imala je malu
vrstu jezgru nasilnika - pandana sovjetskih urka - ali oni nikada nisu mogli nekanjeno zavladati
golemom mnogonacionalnom populacijom logoraa. Veina njemakih logoraa koji su u logore
dospjeli od 1937. nadalje bila je ondje zbog drutvene ili bioloke stigme, ne zbog toga to su poinili
odreeno kazneno djelo. To su bile tisue homoseksualaca, beskunika, alkoholiara i "parazita" koji
su otpremljeni u logore zbog moralnih prekraja i kriminala - oni su inili 70 % logoraa do 1939.
godine. Bilo je i Jehovinih svjedoka koji se nisu htjeli odrei svoje vjere priznavajui Hitlerovu vlast. To
su esto bili najslabiji elementi u logorskoj hijerarhiji i umirali su ee od ostalih. Kada su se logori
napunili nenjemakim
616
CARSTVO LOGORA
logoraima nakon 1939., veina zatvorenika bili su politiki ili rasni neprijatelji. U Ravensbriick je 83%
zatoenica dolo s "politikom" etiketom; samo 12% bile su "asocijalke", 2% kriminalke i malo vie od
1% Jehovine svjedokinje.52 U mreu baenu po cijeloj Europi nedvojbeno su hvatali i dovlaili u
logore kriminalce svih vrsta, ali veina poinitelja kaznenih djela zavrila je u zatvoru a ne u logoru.

U jednom pogledu dva su se sustava poklapala: ijedan i drugi zatvarali su i mnogo ena i mnogo
mukaraca. U Sovjetskom Savezu ene su otpremali u logore tijekom progona kulaka poetkom
tridesetih godina. Na sauvanim fotografijama dugi redovi ena s rupcima na glavi i u iznoenim
opravama mue se lopatama i golemim takama kopajui Bjelomorski kanal. Radile su i ivjele s
mukarcima, odvojene samo zajednikom ogradom, a katkada uope nisu bile odvojene. Tijekom
istki tisue ena otpremali su u logor za "ene izdajnika domovine" u Akmolinsku. Nakon 1946.
otvoreno je nekoliko potpuno enskih logorskih ispostava, u kojima su bile zaposlene ene proizvodei
tkanine i drugu robu iroke potronje. ene nisu bile imunije od mukaraca na proizvoljne optube za
kontrarevoluciju, niti su bile manje podlone grubom zatvorskom reimu. ene su otpremali i u najgore
zatvore na dalekom sjeveru i dalekom istoku da rade iste teke poslove kao mukarci. Postotak ena
u logorima i u kolonijama stalno je rastao. U 1948. godini gotovo petina logoraa bile su ene
(208.000). Postotak u kolonijama s manje napornim radom bio je jo vei. Ondje ih je bilo 246.000,
38% od ukupnog broja kanjenika.53
I u njemakim logorima zabiljeen je polagan ali stalan rast broja ena. U poetnom razdoblju dravni
kazneno-popravni dom u Moringenu blizu Hannovera iskoristili su kao privremeni logor za ene u
zatitnom pritvoru. Ondje je vladao razmjerno blag reim, i u njima su drali ene kratko vrijeme radi
"preodgajanja". Ondje se, primjerice, nala ijedna komunistika romantiarka koja je uhvaena kako
stavlja cvijee na grob istaknute komunistkinje Rose Luxem-burg, koju su ubili njemaki nacionalisti
1919. godine. Moringen je zatvoren 1938. pa je mali broj ena prebaen u tvravu Lichtenburg, jedan
od prvih koncentracijskih logora, otvoren 1933. godine. Ondje
617
DIKTATORI
se enska logorska populacija ubrzo napunila "asocij alkama". U svibnju 1939. otvoren je enski logor
u Ravensbriicku, sagraen za tu namjenu osamdeset kilometara sjeverno od Berlina. Logor je otvoren
sa 867 zatoenica, ali on se veoma brzo poeo puniti nenjemicama, pa su se prvobitni objekti za
4.000 zatoenica morali dograditi 1942. godine. Ve 1944. u Ravensbriicku i njegovim ispostavama
smjeteno je vie od 50.000 ena, veinom Poljakinja i Ruskinja.54 Godine 1945. bilo je, prema
procjenama, 203.000 logoraica diljem tada ve smanjenoga njemakog carstva, koje su radile u
brojnim logorskim ispostavama i radnim logorima. Ta brojka predstavlja 38% cjelokupne logorske
populacije, a to je vei postotak nego u GUlagu.55
Malo je informacija o dobnom profilu u logorima. Svjedoenje preivjelih potvruje da dob nije bila
prepreka zatoenju. Najstarije i najmlae dobne skupine umirale su bre, a to pokazuje da su u veini
logora prevladavale osobe u dobi od 20 do 50 godina. Oba sustava imala su posebne odjele za
maloljetnike. SS je otvorio osam Jugendschutzldgera (logora za zatitu mladei) u Njemakoj i
Poljskoj za mlade prijestupnike, ali djeaci i djevojke u dobi od 13 do 19 godina zavravali su takoer
u redovnim logorima. U Sovjetskom Savezu broj mladih prijestupnika, i kriminalaca i
kontrarevolucionara, znatno se poveao od kraja tridesetih godina, a kazne su bile stroe i za sitna
kaznena djela. Mnoge su jednostavno nazivali "drutveno tetnim elementima" i slali ih u zatvor jer su
bili potomci nekadanjih plemia ili sveenika. Od malo vie od 10.000 1939. godine, broj GUlagovih
stanovnika u dobi od 12 do 18 godina porastao je na 35.500 1953. godine. Jedni su bili djeca
zatoenica - neki su i roeni u GUlagu -drugi su bili rtve Staljinova uporna zahtjeva da huliganstvo i
vandalizam treba rjeavati kanjavanjem a ne slubenim ukorima.56
Socijalni sastav logorskog stanovnitva nemogue je detaljnije rekonstruirati zbog iroke lepeze
socijalnih i profesionalnih skupina kao i drutva iz kojeg su potjecale. Ni jedna drutvena skupina nije
bila imuna na prijetnju zatvora, jer su se mnoga kanjiva djela proizvoljno tumaila kao politika. U
logorima drutvena klasa nije znaila nita. Drutvena struktura svedena je odmah pri ulasku u logor
na jednostavnu podjelu na zatvorenike i straare. Rutinskom registracijom pojedinci bi se u samo
nekoliko sati pretvarali u bez618
CARSTVO LOGORA
line tisue obrijanih glava, u gruboj logorakoj odjei, u pothranjene brojeve na logorskom popisu.
im su doli u logor, zatvorenici su se nali u drugom svijetu. Sloene hijerarhije i kolektivi to su ih
uspostavljali logorai nisu uglavnom bili povezani s vanjskim svijetom, s "velikom zonom", kako su je
zvali sovjetski zarobljenici. "Mala zona" bila je drutvo za sebe.57
Svaki je koncentracijski logor bio okruenje za sebe. Na voenje logora utjecali su klima, topografija,
vrsta posla dodijeljena zatoenicima, ponaanje straara te podjele i hijerarhije medu logoraima. Bilo
je redovnih logora u kojima se mogla izgraditi kruta ali sreena egzistencija; bilo je kaznenih logora s
pojaanom brutalnou i ubijanjem. Usprkos tome, mnoge zajednike karakteristike mogu se nai ne
samo u logorima iste drave nego i usporedbom njemakoga i sovjetskog logorskog sustava. Zapisi
preivjelih iz njemakih i sovjetskih logora, koji su na svoju nesreu bili zatoeni i u jednima i u

drugima, pokazuju slinost ivota u logorima jedne i druge drave.

Gotovo svi opisi prvih nekoliko sati u zatoenikovu ivotu usredotoeni su na iznenadni i temeljiti
gubitak osobnog identiteta. Svi pridolice ve su doivjeli putovanje pretrpanim kamionima ili
vlakovima, s malo hrane i vode, zaguljivima ljeti, ledenima zimi. Sovjetski zatvoreniki vlakovi imali su
u svakom vagonu po jedno vjedro koje je sluilo kao latrina; svakih nekoliko dana davali su im suhi
kruh i slanu ribu, ali malo pitke vode. Prema veini opisa njemakih zatvorenikih vlakova, zatvorenici
nisu dobivali ni hranu ni vodu, pa su stizali u logore ve izgladnjeli, iscrpljeni i prljavi. Zatvorenici su na
dolasku prolazili uobiajenu proceduru. U Auschwitzu su onima koje su odabrali za logorski rad, a ne
za likvidaciju, uruili na dolasku sve njihove stvari; registrirali su ih i ute-tovirali broj na podlakticu;
poslije tanjura vodenaste juhe, prevrue da bi je popili u dodijeljeno vrijeme, zatvorenike bi svukli, polili
hladnom vodom i obrijali im glave. Zatim su im izdavali grubu logo-raku odjeu s dobro poznatim
irokim sivim prugama i odvodili ih u barake u kojima bi im dodijelili drveni leaj koji se sastojao samo
od uske daske i tankog pokrivaa, i to je bio zatvorenikov ivotni
619
DIKTATORI
prostor.58 Za ene je taj obred ukljuivao hotiminu spolnu degradaciju. ene bi u Ravensbriicku
svukli i obrijali, i glavu i stidne dlake, a zatim ih natjerali da nekoliko sati stoje gole pod vedrim nebom,
izloene pogledima straara, kako bi ih lijeniki pregledali, tj. grubo pretraili vaginu istom neopranom
sondom u potrazi za skrivenim dragocjenostima.59
Dolazak u sovjetski logor bio je obred koja se razlikovao samo u nekoliko pojedinosti. Jedan se finski
zatoenik sjea dolaska u logor Temnikovski na jugu Rusije, nakon duga putovanja u ledenim
vagonima za stoku, u kojima su zatvorenici morali ostati dva dana dulje bez hrane i mogunosti
kretanja, jer su dunosnici logora otili kui preko nedjelje: poslije polaganog ulaska kroz visoka
logorska vrata ureena socijalistikim parolama slijedio je postupak registracije, pranje hladnom
vodom, brijanje glave, vr vrele vode te smjetaj u barake u kojima su pridolice morali uzeti leajeve
bez pokrivaa najudaljenije od dviju malih pei.60 Dodue, zatvorenici su smjeli zadrati svoju odjeu.
Nakon etrdesetih godina sovjetske vlasti odustale su od izdavanja radne odjee; ak su i u
njemakim logorima 1944. prestali davati odjeu, zbog poplave logoraa.61 Smjetajni objekti bili su
isti u oba sustava - duge barake (u SSSR-u katkada atori ili duboki rovovi u zemlji prekriveni trstikom)
sa dva reda drvenih leajeva postavljenih tako blizu jedan drugoga da je kretanje izmeu njih bilo
gotovo nemogue. U Auschwitzu je zbog sve veeg broja potrebnih radnika problem nedovoljnog
kapaciteta baraka rijeen jo veim suenjem ivotnog prostora, pa bi zgurali do pet ljudi na jedan
jedini drveni leaj, malo iri od jednog metra.62 Sa irenjem jednog i drugog sustava, smanjivao se
prostor dodijeljen svakom zatvoreniku.
Fiziki raspored logora i obredi nisu odabrani nasumce. Bili su proizvod pravilnika i odredbi iz centrale
u kojoj se odreivalo kako zatvorenike treba smjestiti, kakva mora biti disciplina i kako i to treba raditi.
Njemaki sustav bio je hotimice planiran tako da bude fiziki krut, a psihiki destruktivan. Prvobitne
odredbe sastavio je Theodor Eicke za Dachau 1933., i one su ostale na snazi sve do 1945.
Zatvorenici su trebali imati drveni leaj i malo racionirane hrane; njihov je rad trebao biti represivan i
poniavajui; straari su dobili
620
CARSTVO LOGORA
naputke o nizu kaznenih mjera i zlostavljanja mnogo prije poetka rata.63 Odredbe o racioniranju
hrane, radnim normama i disciplinskim postupcima postojale su i u GUlagovim logorima, a donosio ih
je NKVD. Ta pravila i pravilnike provodio je zapovjednik logora - isti naslov rabili su u jednom i u
drugom sustavu - a pod njegovim zapovjednitvom bila je uprava i straa logora. Svaki je logor imao
svoju administraciju. Sovjetski logori imali su svoj kulturno-obra-zovni odjel (ostatak poetne zamisli o
"popravnoj" ustanovi) koji je organizirao predstave na komunistike praznike i pisanje parola te
upravljao logorskom knjinicom. U jednom logoru zatvorenici su mogli zaraditi dodatne porcije hrane
slikajui portrete Staljina za ukraavanje logorskih zidova. Parole koje su najavljivale socijalistiki raj
bile su ispisane na daskama i grubim tkaninama crvenom bojom napravljenom od zdrobljene opeke i
vode.64 U njemakim logorima nije bilo kulture.
Najvie straha ulijevao je politiki odjel uprave. Logori u oba sustava "dvostruko su terorizirali"
zatvorenike koji su ve bili rtve sustava. Politiki odjel u njemakim logorima bio je povezan s
Gestapom; njegov je posao bio nadzirati logorae ne bi li se otkrili bilo kakvi znakovi politikog otpora
ili "stvaranja klike" te davati preporuke za premjetaje ili smaknua, koja su se provodila u logoru.
GUlagovi specijalni odjeli, kojima je upravljao NKVD-ov opunomoenik, oekivali su da e zatvorenici
nastaviti ruilake i teroristike djelatnosti i u dalekim pustoima tundre. Neke su zatvorenike koristili
kao pijune - zvali su ih stuki - u zamjenu za bolju hranu ili manje rada. Na svakih 1.000 zatvorenika
bilo je 1940. godine 10 stuki; 1947. bilo ih je 139.000, 80 na svakih 1.000 zatvorenika.65 Dojava

dounika znaila bi za zatvorenika skraeno GUlagovo sasluanje i neizbjenu dodatnu kaznu.

Jednog zatvorenika u logoru Temnikovski, koji je odsluio osam od deset godina kazne, uli su kako
guna da su u carsko doba pravili bolje izme; dobio je jo osam godina na preostale dvije.66
Ispod uprave logora bio je drugi sloj logorske vlasti. U jednom i drugom sustavu i zatoenici su morali
sudjelovati u upravljanju. Glavnim djelatnostima logora upravljali su zatvorenici koje je odabrao
zapovjednik logora; u nekim sluajevima ak su i straari u
621
DIKTATORI
logoru bili bivi zatvorenici. Zatvorenici-nadglednici ulijevali su vie straha od logorske uprave jer su
imali svakodnevnu vlast nad ivotom i smru svih zatvorenika pod svojim nadzorom. Oni su sudili po
svojoj volji, prijetili i tukli druge zatvorenike i forsirali tempo rada od straha da i sami ne budu kanjeni
ili degradirani. U Njemakoj se tim sustavom upravljalo kao vojnom postrojbom. Povjerljivi zatvorenici
u logoru, rekao je Himmler skupini generala 1944., "doasnici" su u logorskoj hijerarhiji.67 Na vrhu
hijerarhije bio je logorski starjeina ili Lagerdltester. Svakom barakom upravljao je Blockdltester. Za
izvravanje radnih naloga bio je zaduen kapo ili ef. Osim toga, logoraima je osobito bilo stalo do
inovnikih poslova u logorskom uredu ili u baraci. Te zaposlenike nazivali su zajednikim imenom
Prominenten i obino su ih birali medu logoraima s najduljim zatvorskim staem. Katkada su to bili
kriminalci koji su upravljali logorom kao mafijaki efovi; katkada su ih uzimali iz redova "politikih".
Kada su proirili logore, najbolje poslove obino su dobivali Nijemci koji su se mogli uinkovitije
povezati sa SS-ovskim nadglednicima. Ti "dunosnici" nosili su palice ili gumene pendreke; jedan
kapo u Auschwitzu nosio je zloglasni bi kojemu su nadjenuli ime "tuma" jer su njegov "govor" mogli
razumjeti logorai svih nacionalnosti.68 Te su palice ili pendreke mogli rabiti bez ogranienja. Za
neposlune zatvorenike postojala je "kaznena eta", jedinica koja se isticala iznimnim divlja tvom
prema nesretnim prekriteljima.
Sovjetski logori takoer su iskoritavali zatvorenike za sve logorske djelatnosti, gotovo uvijek
kriminalce, esto nemilosrdne urke koji su pljakali, silovali i ucjenjivali kako bi odrali red u logoru.
Glavna je zadaa bila organizacija radne snage. Svaka radna brigada imala je vodu i predradnika koji
su natjeravali zatvorenike na zborno mjesto u est sati ujutro za rasvod, podjelu rada. Oni su pomno
pazili to radnici rade, biljeili svaki prekraj, otro kanjavali logorae palicama i ibama, a na kraju
dana biljeili pojedinosti u vezi s ispunjenjem radnih normi brigade.69 Budui da je prebacivanje ili
podbacivanje normi utjecalo na porcije hrane, njihova je mo u logorima bila neizmjerna. To su bili
predurki, sovjetski "Prominenten".
Svakog jutra, osim u nedjelju, koja je obino bila dan (katkada samo pola dana) odmora, kapi i
predradnici vodili su zatvorenike
622
CARSTVO LOGORA
na posao. Rad je vladao svakodnevicom logorskog ivota i radna brigada bila je kljuna drutvena
jedinica koja se obino temeljila najednom bloku baraka. Nije bilo vano kakvi su gospodarski ciljevi
postavljeni u Moskvi ili u Berlinu. Straari i dunosnici obino su se brinuli za to da rad bude kazna, da
se ponavlja i daje neprekidan. Zatvorenicima je ideal bio rad u industriji, pod krovom, a toga je, kako je
rat napredovao, bilo sve vie s obzirom na grozniava nastojanja da se proizvede vie vojne opreme.
No i ovdje su uvjeti nametnuti zatvorenicima bili hotimice gori nego za slobodne radnike koji su esto
radili uz njih, ali s redovitim stankama i solidnim obrocima. Sovjetski logori bili su tijesno povezani s
kampanjskim duhom izvrenja plana i prebacivanja norme koji se zadrao jo iz dana staljinistikoga
industrijskog zanosa tridesetih godina. Logori su postali groteskna parodija socijalistikog natjecanja.
Za one koji su ispunili svoju radnu normu bilo je vie kruha, ak prilika da ive u jednoj od
stahanovskih baraka sa slamaricama i pokrivaima. GUlag je odreivao porcije kruha s obzirom na
radni uinak -1.000 grama na dan za postizanje norme, s kliznom skalom za svakoga tko bi je
podbacio ili prebacio. Oni koji su na svoju nesreu postizali samo 75%, dobivali su 400 grama kruha.
Oni koji su postigli manje od 30%, bili su osueni kao "zabuanti" i obino bi ih strijeljali. Budui da su
logorai sa slabim uinkom dobivali manje kruha, mogunost da postignu normu smanjivala su se iz
dana u dan. Oni su u logorskom argonu bili poznati kao dohod-jage, "otpisani", "umirui".70
Rad u njemakim logorima razlikovao se od logora do logora. U logorima sa strogim reimom rad je
bio nadasve teak i zatoenici su umirali za nekoliko tjedana. U logorskim tvornicama oruja bilo je
lake raditi i preivjeti. Od 1943. uloeno je vie truda u odravanje ivota sposobnih radnika, pa je u
nekim sektorima zatvorenika produktivnost poela rasti. Uveden je sustav nagraivanja kao u
GUlagu, dodatna hrana za isticanje u radu. No kapi i straari u mnogim logorima smatrali su rad
najstroim oblikom kanjavanja i ponienja, a ne doprinosom ratnoj privredi. Norme su bile besmislene
u uvjetima kad su radnici jedva hodali. Mukarci i ene u Auschwitzu morali su se postrojiti na
zbornom mjestu radi prozivke u est sati ujutro.

623
DIKTATORI
Orkestar je svirao laku plesnu muziku. Zatim bi polako krenule radne skupine u peteroredu, stupajui
mimo orkestra i kroz logorska vrata. Mukarci i ene morali su do dalekih radnih lokacija hodati u
tekim klompama i prljavoj odjei punoj ui i zagaenoj izmetinama. One koji su malaksali ili bili
brutalno pretueni tijekom dana vukli su naveer natrag na improviziranim nosilima. Prema enama su
postupali posebno okrutno. Slali su ih da nose kamenje za gradnju ceste golim rukama ili da u zimi
proiruju korito rijeke Visle u laganoj odjei i bez obue. Kad je skupina od osamdeset francuskih
idovki odbila takav posao, straarice su ih kolcima i sjekirama nasmrt pre-tukle.71
"Dan bez tamnog oblaka. Gotovo sretan dan", razmilja Ivan Denisovi na kraju Solenjicinova
romana o logorskom ivotu.72 To nije puka ironija. Sam Solenjicin mnogo je godina proveo u
GUlagu. Veina zatvorenika preivjela je sovjetske koncentracijske logore. Usred grozota prisilnog
rada i stalnog kanjavanja zatvorenici su stvarali mala, obino privremena drutva s vlastitom
koloteinom, vlastitom hijerarhijom, vlastitim bazinim sustavom logorskog trgovanja. Zatvorenici koji
su preivjeli prve mjesece nauili su kako izbjei kazne i ne postati rtvom, kako proivjeti "sretan dan"
u logoru.
Zatvorenici su se najprije trebali upoznati s drutvenom strukturom logoraa. U Njemakoj ta je
struktura bila odmah prepoznatljiva, jer je svaki zatvorenik morao nositi karakteristini trokut i slovo
koje je oznaavalo njegovu nacionalnost. Kriminalci su nosili zeleni trokut, politiki zatvorenici crveni.
idovi su nosili uti trokut ili Davidovu zvijezdu koju su dobivali stavljajui preko utog trokuta drugi
trokut. "Asocijalci" su nosili crni, povratnici plavi, Jehovini svjedoci ljubiasti, a homoseksualci ruiasti.
Zatvorenici s posebnim kaznama imali su crnu oznaku na vrhu svojega trokuta ili istaknute crvene
pruge i krugove iscrtane na gornjem dijelu odjee.73 Straari i kapi postupali su razliito prema
razliitim kategorijama. Nijemci nisu imali slova unutar svojih trokuta i prema njima su postupali blae
nego prema nenijemcima. Kad je poeo rat, mnogi su ve bili dugogodinji zatvorenici, pa su imali vii
status i kod straara i kod pridolica. Kada se logor napunio nenijemcima i idovima, Nijemci
624
CARSTVO LOGORA
su dobivali poslove na vrhu logorske hijerarhije. Na dnu hijerarhije bili su idovski zatvorenici, prema
kojima su uvijek postupali osvetljivije i nehumanije nego prema drugim rtvama, kao posvuda u
njemakom "novom poretku". Jedva malo bolje postupali su prema Rusima i Poljacima, koji su 1944.
inili veinu logorske populacije. Zatvorenike oznaene za kanjavanje moglo se tui nogama i
zlostavljati vie od ostalih. Asocijalci i homoseksualci bili su rtve raznih predrasuda od kojih nisu
ostali imuni ni mnogi drugi zatvorenici. Homofobija je bila meunarodna i besklasna.
GUlagovi logori imali su pojednostavljenu hijerarhiju. Urki i pre-durki bili su logorska elita, premda se i
njih moglo podijeliti na razliite i sukobljene klanove. Nije bilo razlikovnih znaaka za "politike" i
kriminalce, ali i naivnom je pridolici bilo dovoljno nekoliko sati u logoru da vidi tko je tko. Kriminalci su
brojano prevladavali nad politikim zatvorenicima koje nisu smatrali "svojima" nego izdajnicima ili
klasnim neprijateljima. U sovjetskim logorima bilo je manje otvorenog rasizma, osim moda prema
idovima. Napetosti i sukobi bili su vie rezultat drutvenih predrasuda to ih je stvorio sovjetski reim.
Politiki zavorenici mrzili su nepopravljivo grube i opake kriminalce; oni su pak u "politikima" gledali
burujske snobove ije e klasne navike logor izbiti napornim radom. Rezultat je bila parodija
staljinistike revolucionarne klasne borbe.
Podjela moi izmeu kriminalaca i politikih zatvorenika bila je drukija u njemakim logorima u kojima
je postotak politikih zatvorenika bio vei. "Zeleni" kriminalci dominirali su u Auschwitzu, ali u
Buchenwaldu i Sachsenhausenu prevagnuli bi sad jedni, sad drugi. U logorima s velikim brojem
komunista mogli su se stvarati logorski "kolektivi" koji su time utjecali na imenovanje "dunosnika" ili
ublaavali okrutan kriminalni reim pomaui slabijim zatvorenicima i drei lopove i ucjenjivae pod
kontrolom. Zatvorenici koji nisu pripadali nijednoj skupini, bili su najizloeni]i u toj smrtonosnoj niijoj
zemlji. Logorska uprava znala je za te napetosti, ali se rijetko upletala. U nekim sluajevima SS-ovci i
kriminalci suraivali su u korupciji. Posebno povjerenstvo Kriminalistike policije, upueno radi istrage
u sachsen-hausenski logor u oujku 1944., otkrilo je ne samo uspjean komu625
DIKTATORI
nistiki kolektiv u logoru nego i kriminalni dosluh osoblja SS-a i dominantnih "zelenih".74
Zatvorenicima je preostalo samo navikavanje na svijet zatvorske hijerarhije i zatvorske diskriminacije.
Nepisana pravila logorskog drutva shvaala su se i potovala jednako koliko i slubeni pravilnik
logorske uprave. Slubeni program bio je isti u oba sustava: ustajanje izmeu 4,30 i 6,00 sati, ovisno o
godinjem dobu, doruak, rad do veeri, veera, veernja prozivka (koja je mogla trajati onoliko koliko
je trebalo da se slubeno utvrdi tko je tijekom dana umro ili se razbolio), nakraju iscrpljen i muan san.

Intervale izmeu rada, spavanja i jela zatvorenici su imali za sebe. U tim kratkim interludijima cvjetao
je tajni ivot u logoru. Na logorskim trnicama trgovalo se raznom robom, ukradenom ili iznuenom. U
sovjetskim logorima zatvorenici su katkada bili plaeni u rubljima, pa se time moglo kupiti nekoliko
deka kruha vie ili vie primjeraka Pravde, koju su koristili kao cigaretni papir.75 U nekim njemakim
logorima postojao je tajni svijet politike, u kojem se raspravljalo o otporu i bijegu, osnivale se mree za
samopomo, organizirali mali prosvjedi. Logorski dounici redovito su odavali logorska tajna
udruenja, pa su njihove pripadnike ubijali ili premjetali.76
Povremeno bi se u jednom i drugom sustavu ukazala kratka prilika za skrivenu intimnost.
Svjedoanstva iz Ravensbriicka otkrila su este lezbijske veze izmeu zatvorenica, ak izmeu
nadglednica i njihovih tienica, a teko je vjerovati da seksa nije bilo i u mukim logorima, ak ako se
to uglavnom i ne spominje u svjedoanstvima.77 U GUlagovu sustavu, u kojem su mukarci i ene bili
smjeteni na istom mjestu, seksualne veze bile su ee, a uprava je uglavnom bila tolerantnija.
Straari i zapovjednici uzimali su ljubavnice iz redova logoraica. U GUlagu je 1950. godine
zabiljeeno gotovo 12.000 trudnoa.78 Sovjetski logori imali su i tamniju stranu svoje povijesti. Urki su
sudjelovali u divljakim masovnim silovanjima logoraica u prizorima nezamislive izopaenosti. ini se
da je u njemakim logorima bilo mnogo manje silovanja, premda se preivjeli iz Auschwitza i
Ravensbriicka sjeaju sluajeva silovanja i straarskih seksualnih zlostavljanja. U Ravensbriicku su
pijani sovjetski vojnici grupno silovali ene koje su ondje jo zatekli ive.
626
CARSTVO LOGORA
Jedan elementarni nagon ujedinjavao je sve zatvorenike. "Svu ivotnu energiju koja mi je jo ostala",
pisao je jedan idovski logora u Auschwitzu, "mobilizirao sam da preivim."80 Granica izmeu ivota
i smrti ovisila je uglavnom o koliini hrane. Ni u jednom ni u drugom sustavu nisu namjeravali
izgladnjivati zatvorenike do smrti; hrane je trebalo biti dosta kako bi logorai mogli raditi, a koliina
hrane u GUlagu ovisila je potpuno o radnom uinku. U praksi je koliina hrane rijetko bila dostatna za
rad. U sovjetskim logorima hrana se uglavnom sastojala od tvrdog kruha, vodenaste juhe i povremenih
paketia nerafiniranog eera, te slane ribe ili kobasice. U sjevernim logorima zatvorenici su zimi svaki
dan prije posla dobivali gutljaj istog alkohola da se zgriju.81 U njemakim logorima hrana je bila ista:
rijetka kaa, kruh ujutro i naveer, povremeno komad salame. U oba sustava nekim kategorijama
zatvorenika bilo je doputeno primati pakete od rodbine ili prijatelja. Te dodatne zalihe krali su straari
ili otimali kriminalci, ali opisi preivjelih potvruju kako su se neki paketi ipak isporuivali i osiguravali
dulje preivljavanje.82 Kriza u opskrbi hranom obino je bila posljedica vanjskih okolnosti. U
Sovjetskom Savezu poremeaji potaknuti prenapu-enou logora i neredovitom dostavom hrane
1937./1938. i u prvim godinama rata uzrokovali su izuzetnu smrtnost od gladi i bolesti. U posljednjim
godinama rata opskrba hranom u njemakim logorima raspala se zbog bombardiranja i poraza, pa je
visok postotak umrlih u mjesecima prije i poslije osloboenja posljedica gladi.
Zbog loe ishrane, bolesti i invalidnost jo su ee zavravali smru. Zbog zagaene vode nije se
mogla izbjei dizenterija. U logorima su vladale epidemije svraba, skorbuta, tifusa i niza drugih
parazitskih bolesti. Zbog tekog i opasnog rada bilo je slomljenih udova i iaenja. Zimsko vrijeme
donosilo je smrzotine i hipoter-miju, ne samo u Sibiru nego i u logorima u sreditu Europe. Logorski
dunosnici redovno su kontrolirali stanje logoraa. U sovjetskim logorima zatvorenici su bili podijeljeni
na pet kategorija, od "sposoban za sve vrste posla" do "nesposoban za rad, druga klasa".83 Najslabije
zatvorenike manje su hranili, ali su ih i manje optereivali poslom. Prema veini logorskih opisa,
logorski lijenici i bolniari davali su onoliko lijekova koliko su mogli (ukljuujui destilat
627
DIKTATORI
borovih iglica, odvratna okusa, za lijeenje skorbuta). Tee sluajeve bolesti i invalidnosti otpremali su
iz logora u sredinju bolnicu. GUlag se nije olako odricao logoraa ako su mogli jo raditi. Logorai su
se mogli mjesecima oporavljati u lokalnim bolnicama u kojima su, prljavi i pretueni, mogli barem
nakratko uivati na istoj posteljini i u dobroj hrani prije povratka u logor.84 Sustav je dizao ruke samo
od dohodjaga, koji su se razlikovali od drugih izgubljenim i oajnim pogledom, te bezvoljnou koja je
ubrzavala slabljenje organizma. Umirali su na poslu, na prozivci, u snu. Ljeti su ih zakopavali u plitke
rake. Zimi bi se smrznuli i tijelo i zemlja. Tijela su iznosili i ostavljali poput jezovitih kipova u oblinjim
umama, uspravljena ili pruena, pa bi ih raskomadali vukovi i medvjedi. Straari su morali provjeriti
sva tijela kako bi se uvjerili nema li lanih mrtvaca, to jest bjegunaca. Nepopustljivo odani dravi, lomili
su lubanje ekiem i stavljali uareno eljezo na smrznuta tijela.85
U njemakim logorima zatvorenike su pregledavali svaki mjesec kako bi ispitali jesu li sposobni za rad.
Posljedice su bile mnogo smrtonosni] e nego u GUlagu. U tim logorima invalidne zatvorenike nisu
odravali na ivotu. "Otpisane" u njemakim logorima nazivali su Muselmdnner, muslimani; poput
"otpisanih" oni su bili potpuno tjelesno iscijeeni, apatini, psihotini. Njihovo je stanje bilo oito. U

Auschwitzu su prisiljavali mukarce i ene da skidaju prljavo donje rublje i pokazuju bedra logorskim
lijenicima koji su po stupnju njihove istroenosti mogli zakljuiti hoe li zatvorenici jo moi raditi.86
One koji nisu proli na pregledu, nisu slali u oporavilita nego u plinske komore. Veina logora imala je
bolniki odjel s ambulantom, ali zatvorenici su poto-poto nastojali izbjei odlazak onamo. Suosjeajni
logorai - lijenici nastojali su spasiti ivote svojih supatnika, ali redovite SS-ove ophodnje u bolnicama
birale su pacijente koje je trebalo usmrtiti. Nitko se nije trudio da zadri te logorae na ivotu. S
napredovanjem rata zahtjevi za veom produktivnou zadovoljavali su se ubijanjem slabijih
zatvorenika kako bi se napravilo mjesta za jae, izdrljivi]e radnike. U Ravensbriicku su 1944. montirali
improviziranu plinsku komoru u kojoj su mogli odjedanput ubiti 150 bolesnih i invalidnih ena. Manje
skupine ubijali su metkom u zatiljak.87 U druge logore uveli su krematorije i plinske komore da
628
CARSTVO LOGORA
rijee pitanje invalidnih logoraa, pa su uobiajene logore malo-po-malo pretvarali u logore smrti.
Prilike za preivljenje mogle su se poveati na mnogo naina. U GUlagu su zatvorenici i nadglednici
katkada bili u dosluhu pa su frizirali norme. To je lukavstvo u logorima (i openito u gospodarstvu) bilo
poznato kao tufta. Ako su se norme redovito ispunjavale, porcije kruha bile su velike i rad se lake
podnosio. Logoraki "dunosnici" mogli su trgovati s kuharima i prodavaima; kriminalci su krali ono
to nisu mogli iznuditi.88 I bijeg je bio mogu. Broj bjegunaca iz sovjetskih logora s popustljivijim
reimom poetkom tridesetih godina dosegnuo je vrhunac 1934., pa ih je zabiljeeno 83.490.
Meutim, ve 1953. sustav je bio tako siguran daje uspjelo pobjei samo 785 logoraa ili 0,045%.
Hajka za bjeguncima trajala je sve dotle dok ih ne bi uhvatili. Kada su uhvatili grupicu bjegunaca iz
logora Temnikovski, osakatili su ih logorski psi, a zatim su im nekoliko puta pucali u leda. Njihova tijela
ostavljena su tri dana u kolima pred vratima logora kao znak upozorenja. Bijeg iz njemakih logora bio
je gotovo nemogu uza icu pod strujom i straare, strojnika gnijezda i pse. Pobjei se moglo samo iz
slabije uvanih manjih logora ili tijekom transporta. Od 1938. do 1945. iz Mauthausena je uspio pobjei
samo 31 logora, ali iz logorskih ispostava glavnog logora pobjeglo ih je 353. Malo ih je ostalo na
slobodi. Bjegunce je lokalno stanovnitvo predavalo vlastima, ili bi ih pohvatali i ubili, katkada za
odmazdu, praenu jezovitim prizorima, pred oima logoraa.89
Smrt u logorima javljala se u bezbroj oblika. Stranim posljedicama gladi i bolesti treba dodati i pravo
bezakonje koje je vladalo u logorima. Zatvorenici su ubijali jedni druge radi koristi ili iz osvete. Glavni
kapo u Auschwitzu, div kojega su se bojali svi logorai, bio je degradiran i poslan u Buchenwald, u
kojem ga je zaguilo deset njegovih novih "kolega".90 Prijanje istraitelje zatoene u GUlagu redovito
su ubijali oni koje su ti istraitelji ranije ispitivali. Zatvorenici u jednom i drugom sustavu bili su rtve
nepredvienog i proizvoljnog nasilja straara i logoraa dunosnika koji su s njima postupali krei sva
pravila i ponaajui se kao najtei zloinci. Brojni logoraki zapisi govore o zatvorenicima koje su
usmrtili premlaivanjem, davili guranjem glave u latrinu ili u kotao s juhom, ili hladnokrvno strijeljali.
Kazne su
629
DIKTATORI
bile eksperimentiranje s briljivo odmjerenim sadizmom koji je proimao sve vidove logorskog ivota u
jednom i drugom sustavu. U svakom logoru bilo je posebnih samica u kojima su za manje prekraje
logorae kanjavali na tjedan dana ili dulje u malim, skuenim, tamnim i zaguljivim prostorijama ili
spremitima, s malo hrane ili bez nje; u sovjetskim samicama zatvorenicima su oduzimali toplu odjeu
i obuu. U soloveckim logorima poetkom tridesetih godina prekritelje su vezivali gole za drvee u
ljetnim noima kako bi ih nasmrt izboli komari; zimi je omiljena kazna bilo zamrznuto stubite, 273
stube koje su vodile do smrznuta jezera. Zatvorenike su natjeravali da se bosi sputaju niza stube i
donesu dvije kante vode; ako su imalo prolili dok su svladavali zaleene stube, ponovno su ih slali
dolje po vodu. Svrha toga je bila da se zatvorenicima prilijepe noge za zamrznute stube, pa bi ih ondje
ostavili da se smrznu.91 Logorae su divljaki kanjavali pod Eickeovim reimom u Dachauu 1933.
godine, i barbarska zlodjela obiljeavala su taj sustav sve do njegova pada 1945. Omiljeno [i, muilite
bio je Pjahlbaum: zatvorenike bi objesili na stup i vezali im
'I ruke iznad glave. Ako su visjeli satima, iaila bi im se ramena; ako je
i to potrajalo danima, snala ih je polagana smrt. U jednom sovjetskom
! logoru za vrijeme rata zatvorenike su svlaili do gole koe, prisiljavali
i' da stoje na vrhovima prstiju te vezali ianom omom oko vrata na
visoku ogradu. Noge bi im klonule od iscrpljenosti i ica bi ih polako { zadavila.92
| Takva zvjerstva nisu se uvijek tolerirala. Pritube na uvjete u
logorima stizale su do vlasti u Moskvi, i doista rezultirale naporima da se obuzda sadizam i poboljaju
uvjeti ivota.93 Prva generacija GUlagovih efova, ukljuujui Bermana, nestala je u istkama
|' 1938., optuena za reim zloina i nasilja. U njemakim logorima

f nasilje se obuzdavalo mnogo slabije, dijelom zato to su ga

provodili mnogi, ukljuujui dunosnike, asnike i lijenike, koji
| su obavljali rutinske pokuse na zatvorenicima pod najbarbarskijim
, uvjetima. Cilj nasilja u GUlagu bio je postii to vei uinak logo1 rasa, dok mnogi opisi ivota u SS-ovskim logorima govore o tome
!l da je nasilje bilo samo sebi bio cilj, ugraeno u sustav mnogo prije
i! nego to se zbog ratne ekonomike poelo zlorabiti piavo na neogra\| nieno ugnjetavanje. Straari SS-a redovito su kanjavali i muili
630
CARSTVO LOGORA
logorae kako bi time pokazali svoju apsolutnu vlast. Kada poetkom rata u Sachsenhausenu nije bilo
posla, logorai nisu imali slobodnog vremena ve su morali stajati cijeli dan ili ak satima leati
potrbuke na podu, a za to vrijeme SS-ovski posjetitelji zabavljali su se prisiljavajui zatvorenike na
sklekove sve dok ne bi popadali od iscrpljenosti.94 Taj model nediferencirane viktimizacije izdvaja
njemake logore.
Nemogue je izbjei pitanje zato su ta dva logorska sustava primjenjivala takvu namjernu i beutnu
okrutnost. Ima raznih objanjenja. Treba se ponajprije sjetiti da su tridesetih godina svi europski
zatvorski reimi bili okrutni; mnogi oblici ivota u logoru imali su zajednike crte sa ivotom u
zatvorima za osuenike na prisilni rad. Drugo, sustavi za praenje i obuzdavanje bezakonja u logorima
Njemake i Sovjetskog Saveza bili su slabi i rijetko su se primjenjivali. Poruka iz sredinjice bila je da
se ivot u logoru treba uiniti izuzetno surovim, jer su mnogi zatvorenici bili navodni izdajnici.
Ponaanje straara i logorakih "dunosnika" pojaavalo je brutalnost. Kriminalni "dunosnici" koristili
su se svojim poloajem za kriminalizaciju logora; nekriminalci su iskoristili svoj posao kao sredstvo
preivljavanja i nisu birali naina u ouvanju vlastite sigurnosti. Straari su esto bili slabo obrazovani,
i sami nevoljni izgnanici, pa su svoje frustracije iskaljivali na zatvorenicima; drugi straari, osobito SSovska divizija "Mrtvaka glava", koja je tridesetih godina uvala logore, bili su posebno izvjebani za
psihiko unitavanje i sadizam. I naposljetku, zatvorenici nisu imali nikakva prava niti mogunosti za
poboljanje uvjeta. Hitler je od samog poetka traio da se odvjetnicima trajno zabrani pristup
zatvorenicima.95 U jednom i drugom sustavu nita nije stajalo izmeu zatvorenika i samovoljnog
maltretiranja.
Logori su odraavali najgoru stranu ljudske prirode. Opisuju ih kao institucije "apsolutne moi" u
kojima je dravni teror doivio logiki vrhunac primjenjujui "apsolutni teror".96 Iako je to moda
zadovoljavajui opis naina na koji su logori funkcionirali, nije potpuno jasna uloga koju su oni imali u
funkcioniranju diktature. I jedan i drugi reim mogli su koristiti regularni zatvorski sustav za istu svrhu,
ali oni su otvarali logore. Ni u jednom ni u drugom sustavu nije se
631
DIKTATORI
primjeivao oit zastraujui uinak logora: to su dulje postojali, vei je bio broj politikih zatvorenika i
kanjenika.
Jedno objanjenje povezano je s golemom brojnou zatoenika. Sovjetski zatvorski sustav nije
mogao smjestiti milijune mukaraca i ena koji su postali rtve dravne policije tridesetih godina. U
jednom trenutku 1930. godine masovna pretrpanost natjerala je Staljina da donese odluku o putanju
polovine zatvorenika. U kolovozu 1934. u Njemakoj je objavljena djelomina amnestija kako bi se
dobilo prostora u pretrpanim elijama.97 Logori su bili odgovor na krizu zatvorskog sustava: bili su
jeftini, fleksibilni, brzo graeni i mobilni. Njemaki logori bili su mali dio sustava njemakih redovnih
zatvora sredinom tridesetih godina, ali obje institucije bile su nakon 1939. preplavljene stotinama
tisua ratnodopskih kanjenika prema kojima se postupalo kao prema politikim ratnim zarobljenicima
i koji su bili zatoeni kao ratni zarobljenici u improviziranim barakama iza bodljikave ice. Golem broj
zatvorenika nije se mogao smjestiti na drugi nain.
Uloga gospodarstva takoer je veoma vana. U Sovjetskom Savezu
ji' odnos izmeu poveanja broja logoraa i zahtjeva industrijske izgradnje tridesetih godina i obnove nakon 1945. bio je i te kako oit. esto se navodi kako je reim cinino
irio kategorije zloina i broj osuenika kako bi dobio radnu snagu bitnu za razvitak slabo naseljenih
regija ili gradnju golemih infrastrukturnih objekata. Eksploatacija zatvorske radne snage bila je veoma
zanimljiva reimu koji je oajniki elio ubrzati industrijske promjene svim sredstvima i najbrim
tempom; funkcija logorskih radnika postala je primarna poetkom tridesetih godina. U Njemakoj ta
veza nije tako izrazita sve do rata, kada je nedostatak radne snage potaknuo i dravnu i privatnu
industriju da uinkovitije iskoristi zatvorske radnike. Veina njih radila je izvan logora i SS-ovske
industrije.98
Ima istine u oba navedena objanjenja. Logori su bili reakcija na poplavu zatvorenika, politikih i

nepolitikih. Logorska je radna snaga postala nezamjenjiva u jednom i drugom gospodarstvu u

trenutcima kad redovito trite radne snage nije moglo dati dovoljno slobodnih radnika. No, i u jednoj i
drugoj dravi logor kao institucija diktature bio je ranijeg datuma od pojave kritinog broja zatvoreni632
CARSTVO LOGORA
ka i opsene gospodarske eksploatacije. Funkcija logorskog sustava bila je vie povezana sa
strategijom izolacije ili unitenja koju su oba reima primjenjivala na svojim neprijateljima. U tome je
bilo odreene ideoloke dosljednosti. Himmler je 1935. elio odrati logore kada ih je Ministarstvo
unutarnjih poslova htjelo zatvoriti, jer je htio da se pod uinkovitom stranakom jurisdikcijom potpuno
izoliraju pojedinci iskljueni iz Volksgemeinschafta zbog politikog otpora, drutvene delinkvencije ili
rase, na kojima e se eksperimentirati ili e ih se istrijebiti." Upravo od tog razdoblja putanje iz logora
postaje doista iznimno i upravo iz tog razdoblja potjee zamisao o "istrjebljenju radom" - antiteza
strategije o racionalnoj gospodarskoj eksploataciji. Njemaki koncentracijski logor bio je sredstvo
ideolokog rata. Njegovo se opravdanje temelji na suludim matanjima o rasnoj higijeni u okviru vizije
njemake utopije, ali i na prekomjernom strahu od ratne zavjere i nacionalnog sloma na domaoj
fronti.
I sovjetski logor bio je dijete ideolokog rata. Kampanja protiv kulaka poetkom tridesetih godina i
kasniji rat protiv trockista i subverzivnih elemenata 1936.-38. bili su previe sloeni i nabijeni politikom
da bi bili puka sredstva za prikupljanje radne snage. Nagli rast broja obinih zatvorenika u logorima
odraavao je promjenu u kaznenoj politici, a poveanje radne snage bila je njezina posljedica, a ne
uzrok. I sovjetski koncentracijski logori bili su namijenjeni drutvenoj izolaciji neprijatelja, premda su,
za razliku od njemakih logora, putali zatvorenike kad su odsluili kaznu, osim manje skupine
neprijatelja koje su smatrali nepopravljivima i nisu vjerovali u njihov povratak uobiajenom ivotu. ak i
tada politiki su zatvorenici pri otputanju morali potpisati izjavu da se vie nee baviti kontrarevolucionarnom djelatnou. Morali su ivjeti daleko od vanijih gradova navedenih na posebnom
popisu i javljati se NKVD-ovoj policiji svakog tjedna jo godinama nakon otputanja.100 "Dvostruki
teror" denuncijacije i ponovnog kanjavanja u GUlagu bio je suvian ako je primarni cilj bio reim
prisilnog rada. Logore su smatrali opasnim mjestima, punima onih koje je reim nazivao opasnou.
Logori su funkcionirali kao logian ishod ideologija ukorijenjenih u dihotomiji izmeu pripadanja i
iskljuenja. Bilo je sporedno to je veina rtava politikih i rasnih iskljuenja bila nevina. Ti su reimi
633
DIKTATORI
imenovali svoje neprijatelje, unitavali ih ili uklanjali. U njemakoj diktaturi jezik unitenja i istrjebljenja
bio je bukvalan i u svojoj primjeni nije pravio razlike. Pisac i kemiar Primo Levi, talijanski idov koji je
preivio Auschwitz, pamti da je pepeo iz krematorija poslije spaljivanja zatvorenika, poto su ih ubili u
plinskim komorama, SS iskoritavao za posipanje putova i cesta oko svojih nastambi. Bio je to krajnji
izraz nagona za poniavanjem i unitavanjem, za gaenjem bijednih zatvorenika u njihovoj vlasti - koji
se oitovao u svakodnevnoj rutini i u bezgraninoj okrutnosti koncentracijskih logora. Logori nisu bili
samo proizvod okolnosti i utilitarizma, niti su bili iskljuivo izraz terora. Oni su bili neposredna
posljedica ideoloke pokretake sile dviju diktatura koja je poivala, kao veina modernih autokracija,
na nametanju krivnje i na spasonosnom unitenju neprijatelja.
634
ZAKLJUAK
Dvije diktature
"Ljudi se zanose velikim iluzijama. Hipnotizirani su i ne vide to se stvarno dogaa oko njih. Svuda
uokolo neogranieno vladaju divljatvo i krvoprolie. Oni to ne opaaju i vjeruju da e
poslijerevolucionarna sutranjica donijeti svima ne samo bogatstvo nego i rajsko blaenstvo. Svuda
uokolo osipa se moral, posvuda vladaju razuzdanost, sadizam i okrutnost -mase to nazivaju moralnom
regeneracijom."
Pitrim Sorokin, 1967.1
Sovjetski tuma Valentin Berjekov radio je u Berlinu u proljee i ljeto 1940. u povjerenstvu koje je
nadziralo isporuke njemake tehnologije u Sovjetski Savez prema uvjetima trgovakog sporazuma to
su ga potpisala dvojica diktatora. Iznenadio se ugledavi poznato okruenje: "Ista idolizacija Vode', isti
masovni mitinzi i parade... Vrlo slina, razmetljiva arhitektura, herojske teme veoma nalik na na
socrealizam... masovno ideoloko pranje mozga."2 Promatrao je ulagivako ponaanje njemakih
masa kad im se obraao Hitler i sjetio se Staljina kako stoji za govornicom iznad Lenjinova mauzoleja i
mae kolonama oduevljenih komunista koji prolaze mimo njega. No tu usporedbu, sjeao se poslije
Berjekov, nije mogao razjasniti u ono doba, "pa ni samom sebi". Dobro je razumio jaz koji je dijelio te
dvije diktature. Staljin je htio da-sovjetski narod gradi socijalistiku budunost "u kojoj e svi ljudi biti
jednaki i sretni". Hitlerov je cilj bio "stvoriti carstvo vladajue rase" i htio je da ga njegov narod izgradi

na "ratnom krvoproliu".3
Ta osnovna razlika ostaje i danas. Uza sve slinosti u nainu provoenja diktature, u mehanizmima
koji su povezivali narod i vodu, u znaajnoj sukladnosti kulturnih ciljeva, strategije gospodarskog
menadmenta, utopijskih drutvenih tenja, pa i moralnog
635
DIKTATORI
jezika reima, utvreni ideoloki ciljevi bili su izrazito razliiti, kao i razlike koje su dijelile katolike i
protestante u esnaestom stoljeu. Kratkotrajno popularna ideja o "nacionalboljevizmu", koja je
cvjetala dvadesetih godina, moda je mogla premostiti jaz izmeu dviju ideologija, ali ona nije privukla
nijednog ni drugog diktatora.4 Uza svu strahovitu cijenu stvaranja socijalistikog raja, Staljin je tijekom
cijele diktature tvrdio da se bori za svjetsku pobjedu drutveno zapostavljenih i eksploatiranih, pa i dok
je velika veina njegova naroda bila podvrgnuta politikoj kontroli i nestaicama. Uza sve milijune
svojih ubijenih, osakaenih i rtvovanih sunarodnjaka, Hitler je sve do samog kraja 1945. ostao
uvjeren da se vrijedilo boriti za ideal rasnog carstva. Ta dva sustava ujedinjavao je nepremostiv i trajni
jaz izmeu ideala i stvarnosti te zajednika sredstva koja su oba sustava primjenjivala za prikrivanje
izvrtanja istine.
Pri svakoj usporedbi treba poeti od pitanja zato su u godinama nakon Prvoga svjetskog rata nastala
dva ekstremna oblika diktature, koje je narod svesrdno prihvatio i iji su voe propovijedali ideju o
ekskluzivnoj, holistikoj zajednici, povezanoj u kolektivnoj tenji za apsolutnom utopijom. Ni jedan ni
drugi sustav nije bio apstrakcija, niti nametnut vanjskom silom. Te dvije diktature bile su proizvod
specifine politike kulture i drutvenog okruenja, ne neobjanjiva povijesna aberacija. Bile su i
jedinstvene. Ni jedna moderna europska drava nije pokuala, niti je za to imala sredstva prije 1914.,
obuhvatiti ukupnost drutva - voditi ili nadzirati kulturnu djelatnost, dirigirati gospodarstvom,
organizirati drutvo, odreivati parametre privatnog ivota i uvjete javnog ponaanja. Prvi svjetski rat
potaknuo je prva (ograniena) nastojanja za upravljanje cijelim drutvima i organizacijom njihova
gospodarstva i kulture, ali ni izdaleka u opsegu u kojem su to pokuale uiniti poslijeratne diktature,
ukljuujui Mussolinijevu, koje su dvadesetih godina stvorile izraz "totalitaran" za opis sustava koji
obuhvaaju ukupnost drutva.
Jedan odgovor na ire pitanje korijena politikog holizma moda lei u "kultu znanosti", kako to naziva
Cvetan Todorov. vrsta vjera u mo znanosti da spozna a zatim preobrazi ovjekov poloaj bila je
rairena od sredine devetnaestoga stoljea.5 Tvrdnje "scijentizma"
636
DVIJE DIKTATURE
(premda te tvrdnje nisu znanstvene) mogle bi se svesti na vjeru da drutvo treba biti organizirano oko
cilja znanstvenih naela i da su ta naela ekskluzivna i monistika. Pojedinci nisu bili vani, ali
drutveni organizam i te kako jest. Opa znanstvena rasprava imala je jak utopijski prizvuk. Znanost je
trebala rijeiti probleme stvarnog svijeta planiranjem, zdravstvenom reformom, eugenikom, drutvenim
inenjeringom i tehnikim inovacijama.
Vjera u znanost nije nuno proizvela diktaturu, premda su njezini sljedbenici bili veoma skloni
poimanju znanosti u autokratskom smislu. No znanstveni argumenti doista su bili u temeljima politike
ideologije i drutvenih tenji dviju diktatura, sovjetske i njemake. Prvi krivac bio je marksizam sa
svojim vienjem socioloke utopije ukorijenjene u primjeni moderne ekonomske i drutvene znanosti.
Tvrdnje znanstvenog socijalizma, proizvoda djela Friedricha Engelsa i Karla Marxa, temeljile su se na
vjeri da zakoni ekonomskog razvoja nuno stvaraju uvjete za jedinstven drutveni sustav koji se
osniva na ukidanju klasa i oduzimanju privatnog vlasnitva radi drutvene koristi. Te su tvrdnje bile
apsolutne, jer komunistiko drutvo nee samo obuhvatiti sve, ono e u isto vrijeme iskorijeniti sve
manifestacije "lane" drutvene svijesti "diktaturom proletarijata", kako je to nazivao Marx (i,
energinije, Lenjin). Drutveni razvoj, prema Marxu, stvorio je oblik modernog apsolutizma i u isto
vrijeme obeavao potpunu drutvenu emancipaciju - paradoks u sri staljinistike diktature.
Znanstveni korijeni njemake diktature mogu se nai u biolokim znanostima. Razvitak popularne
socijalne biologije potkraj devetnaestog stoljea, povezane s djelima Ernsta Haeckela i mnogih
njegovih sljedbenika, stvorio je svjetonazor koji se temeljio na ouvanju rase ili nacije kao iste i
ekskluzivne "vrste" i na primjeni strogih pravila koja e osigurati njezino dugotrajno zdravlje i snagu.
Hitler je poznavao rasne teorije Ludwiga Woltmanna, ija se knjiga Politika antropologija, objavljena
1903., ponovno javlja u vulgarnom znanstvenom obliku u Mein Kampfu.6 Woltmann i drugi isprepleli
su ideju o rasnoj higijeni s konvencionalnom teorijom evolucije dokazujui neizbjenost rasne borbe
kao sredinje povijesne stvarnosti, dok je za marksiste to bila klasna borba. Konani
637
DIKTATORI
proizvod bila je bioloka utopija ije se holistiko pravo temeljilo na ouvanju vrste a njezina

autoritarnost na nunosti nemilosrdne medicinske intervencije da bi se ouvale genske zalihe.

Vanost tih znanstvenih imperativa za objanjenje tvrdnji jedne i druge diktature kako e stvarati
organske zajednice zatiene od drutvenog i rasnog oskvrnua glavna je tema ove knjige. Znanost
pomae objasniti narav kolektivistikih zajednica i njihove groteskne krajnosti u iskorjenjivanju
elemenata koji se smatraju drutvenim ili rasnim izopenicima. No sama znanost ne objanjava zato
se diktatura pojavila u odreenom trenutku i na odreenom mjestu, pa ako i daje okvir za
razumijevanje njezinih nemilosrdnih tenja za znanstvenim savrenstvom. Diktature u Njemakoj i
Rusiji bile su plod temeljitog odbacivanja zapadnoga liberalnog ideala napretka s naglaskom na
suverenosti pojedinca, vrlinama graanskoga drutva i toleranciji razliitosti. Marksisti su odbacili
liberalno-burujsko doba, jer je, po njihovu miljenju, oito zastupalo iskljuivo interese vlasnikih
klasa. Nacionalsocija-listi su ga odbacili jer je stvaralo drutveni antagonizam, poticalo rasno
osiromaenje u sve veim, stihijski izgraenim industrijskim gradovima i vodilo pretjeranom tovanju
ekonomskog egoizma. Vano je shvatiti koliko su Staljinu i Hitleru na poetku njihove politike karijere
bili irelevantni moderni liberalizam ili vrijednosti graanskog drutva: jedan je sudjelovao u nasilnom
ruenju veoma neliberalne autokratske monarhije, a drugi je bio opsjednut nacionalnom borbom i
rasnom higijenom. Rat i revolucija, u kojima je roen njihov svjetonazor, unitili su liberalne postavke o
naravi historijskog razvoja. Dok su bili na vlasti ta se dvojica politiara uope nisu obazirala na
liberalne vrijednosti; oni su ih smatrali dokazom politike slabosti i drutvene rascjepkanosti u
prolosti.
Antiliberalizam jednog i drugog diktatora i njihovih pokreta dio je ireg tumaenja razvoja svjetske
povijesti. Staljin i Hitler, premda svaki na svoj nain, vidjeli su sebe kao aktere u izvanrednoj
historijskoj drami. 1 jedan i drugi tvrdili su da njihova diktatura predstavlja temeljnu prekretnicu u
povijesti modernog svijeta. Staljin je o Oktobarskoj revoluciji govorio kao o dogaaju koji je
638
DVIJE DIKTATURE
uzdrmao svijet i zaprijetio da e potkopati a zatim nadmaiti cijelu burujsku eru, roenu, kako je tvrdio
Mare, u Francuskoj revoluciji. Povodom desete obljetnice Oktobarske revolucije Staljin je u jednom
lanku u Pravdi napisao da se u oktobru 1917. "dogodila revolucija meunarodnoga svjetskog
poretka" koja je oznaila, ni vie ni manje, "radikalni preokret u svjetskoj povijesti ovjeanstva". Staljin
je usporedio ok koji su aristokraciji priredili jako-binci nakon 1789. sa okom koji je izazvao
boljevizam, "budei strah i mrnju u buroaziji svih zemalja".7 Staljin je htio dokrajiti burujski stadij
u povijesti, kako je pretkazala Marxova ekonomska znanost. Alternativa je Staljinu bila nezamisliva, a i
svakom drugom boljeviku. "Izmeu nae proleterske drave i cijeloga preostalog burujskog svijeta",
napisao je Mihail Vasiljevi Frunze, prethodnik Voroilova na poloaju komesara Crvene armije,
"mogu je samo dug, uporan, oajniki rat na ivot i smrt."8 Taj zastraujui osjeaj odgovornosti za
sudbinu svih drutveno zapostavljenih i eksploatiranih u svijetu bio je teak povijesni teret. Sovjetski
vode ponaali su se kao da je na njima odgovornost za povijesni razvoj pa su opravdavali svoje
djelovanje stalnim isticanjem neumoljivosti povijesnih promjena i naravi svojeg poslanja u svjetskoj
povijesti.
Nacionalsocijalisti su takoer svoj pokret smatrali jedinstvenim fenomenom u svjetskoj povijesti, ija je
zadaa preokrenuti tokove povijesnih promjena koje su proizvele marksizam i revoluciju i spasiti
Europu od najvee krize s kojom se suoila nakon Francuske revolucije. Hans Mehringer slavio je
1938. uspjeh nacionalsocijalistikoga pokreta kao povijesnu "prekretnicu" na dugom putu koji je
zapoeo 1789. a zavrio "boljevizmom, nihilizmom i anarhijom". Mehringer je mislio da e
nacionalsocijalistiki pokret promijeniti i same okolnosti ivota u Europi i dati "smisao postojanju
tijekom mnogih buduih stoljea".9 Hitler je na samom poetku svoje karijere ve imao nevjerojatne
iluzije o povijesnoj veliini zdruujui vlastitu sudbinu s tokovima njemake povijesti. U memorandumu
o geopolitikoj budunosti Njemake Hitler je 1938. izloio postavke koje su bile zrcalni odraz
Staljinovih: "Od Francuske revolucije svijet se sve bre kree prema novom sukobu koji zahtijeva
konano eliminiranje
639
DIKTATORI
boljevizma." Hitler se nadao da e u tom sukobu pobijediti Njemaka, koja se bori za ukupno
naslijede civilizirane Europe; u protivnom, svijet e doivjeti "najstraniju katastrofu od propasti drava
starog vijeka".10 Na stranakom kongresu 1934. rekao je delegatima da se nacionalsocijalistiki
pokret bori protiv Francuske revolucije i njezina naslijea "internacionalistiko-revolucionarne dogme"
koju ve stotinu i pedeset godina ire idovski intelektualci. To je takoer bila teka povijesna
odgovornost. "Ne smatram to ugodnom zadaom", napisao je Hitler u svojem memorandumu, "nego
ozbiljnom smetnjom i teretom za na nacionalni ivot."12 No "teret povijesne odgovornosti" ipak je i
sovjetski komunizam i njemaki nacionalizam ispunio osjeajem vanosti. Diktatori su mogli oekivati

odziv stanovnitva, koje je imalo osjeaj da sa svojim vodama stvara povijest.

Ti razliiti poticaji odredili su kolektivistike tenje jedne i druge diktature. Znanost im je dala racionalni
legitimitet u skladu s temeljnim postavkama znanstvene zajednice o velikim mogunostima budueg
modernoga drutva. Povijest je pokazala potrebu za revolucionarnom preobrazbom ivotnih uvjeta
ugroenih pogubnim djelovanjem kapitalizma i potkrijepila legitimitet izveden iz znanosti. Antiliberalna i
antihumanistika pobuna oslobodila je diktature uobiajenih moralnih obzira i potvrdila njihov izraziti
antiindividu-alistiki moralni svjetonazor. Sustavi koji su bili rezultat tih pogleda bili su iskljuivi,
sveobuhvatni i moralno apsolutni. Oni su bili zajednice koje su stranke to su ih stvarale smatrale
nepovredivima, i to objanjava zato su bili tako opsjednuti svakom pukotinom, koliko god bila sitna ili
bezazlena, u jedinstvenom unitaristikom organizmu. Samo se tako moe objasniti injenica da je
cenzura u Sovjetskom Savezu traila znakove subverzije na svakoj tiskanoj stranici, pa i meu djelima
pisanim u ime same Komunistike partije. Grozniavi napori Gestapoa da uu u trag svakom
pojedinom preivjelom idovu u Njemakoj, do tiskanja opirnih uputa kako otkriti pregradne zidove i
skrivena vrata u podu, ne mogu se shvatiti ako se ne uzme u obzir ekstremni holizam sustava.13
Uobiajeni opis jednog i drugog sustava usredotoen je na strogi karakter dravne represije kao
jamstvo njihove neograniene vlasti. Bio je to zapravo izraz slabosti. Obje diktature bile su proete
640
DVIJE DIKTATURE
dubokim strahom i nesigurnostima. "Neprijatelji" su za jednu i za drugu bile sile s izvanrednim,
tajnovitim, subverzivnim i drutveno pogubnim moima. "Prikriveni" neprijatelj u Sovjetskom Savezu
tridesetih godina, pritajen u partijskim redovima, bio je najvea opasnost za reim; u
nacionalsocijalistikoj Njemakoj idovi su bili prikazivani kao gotovo nezaustavljiva sila koja
iskoritava svjetsku povijest radi vlastitih ciljeva i ije e unitenje iziskivati maksimalne napore od
njemakoga naroda i njegovih saveznika. U jednom i u drugom sluaju posrijedi je bio strah od
nestajanja, koji je poticao divljaki reim diskriminacije. Hitler je uvjerio sama sebe i milijune svojih
zemljaka da brojni neprijatelji Njemake kane unititi njemaku kulturu i oslabiti njemaki narod. U
posljedicama Prvoga svjetskog rata i katastrofalne inflacije i krize dvadesetih godina Hitler je nalazio
povijesnu potvrdu tvrdnje daje Njemaka na rubu kaosa. U Sovjetskom Savezu bojali su se da e
boljevika revolucija doivjeti sudbinu neuspjelih pobuna 1919. u ostalim dijelovima Europe, da je
kontrarevolucija stalno prisutna realnost koja e iskoristiti prvi znak kolebanja i kompromisa, pa su ti
strahovi podjarivali paranoinu brigu za opstanak revolucije ne samo kod Staljina nego u itavoj partiji.
Gubitak je za jedne i druge bio apsolutan. Nacionalsocijalisti su nestanak njemake rase prikazivali
kao konaan kraj Njemake; mogui uspjeh kontrarevolucije smatrali su u Sovjetskom Savezu
katastrofom koja bi potvrdila zloudnu i nepopustljivu mo buroazije, unato njezinu povijesnom
slomu. Zbog tih scenarija s nepovoljnim zavretkom oba su sustava promicala ekstremni stupanj
obrane od pretpostavljenoga unutarnjeg neprijatelja i njegove destruktivne prijetnje, i to objanjava
zastoje aparat dravne sigurnosti djelovao tako kruto i surovo u otkrivanju neprijatelja i njegovu
unitavanju.
Strah od skrivenog neprijatelja olakava objanjenje jednog od sredinjih obiljeja dviju diktatura. I
jednu i drugu pokretale su duboka mrnja i nezadovoljstvo. Dvojica diktatora u tome su prednjaila,
izraavajui svoje politike stavove na nain koji je javnosti nedvosmisleno poruivao da neprijatelje
reima nedvojbeno treba mrziti. I Hitlerova i Staljinova mrnja potjecala je iz osobnog iskustva. Hitler
je poeo mrziti neprijatelje njemake nacije u Prvom
641
DIKTATORI
svjetskom ratu, i to ne samo vanjske nego - jo vanije - unutarnje neprijatelje, jer je smatrao da oni
gue nacionalnu elju za pobjedom. Hermann Rauschning, sjeajui se Hitlera iz tridesetih godina, bio
je osupnut injenicom to ga "mrnja opija kao vino".14 U Hitlerovu Mein Kampfu nie se reenica za
reenicom o institucijama, klasama i idejama koje su njezina autora nadahnule dubokom povijesnom
mrnjom. U weimarskoj Njemakoj mrnja je bila zarazna i proimala je nacionalistiko pisanje
dvadesetih godina. Oswald Spengler potkraj Prvoga svjetskog rata zapaa "neopisivu mrnju",
skovanu u porazu.15 Sovjetski vode obasipali su svoju javnost pozivima na mrnju prema neprijatelju,
tvrdei kako je mrnja vrijedna revolucionarna osobina. Andrej Januarjevi Visinski, ugledni sovjetski
pravnik tridesetih godina, prihvatio je "nepomirljivu mrnju prema neprijatelju kao jedno od najvanijih
naela komunistike etike".16 Staljin je, kao i Hitler, javno oitovao svoju mrnju. Ona je bila plod
njegova iskustva u revolucionarnoj ilegali, koje se temeljilo na velikom neprijateljstvu prema caristikoj
dravi, a i prema drugim revolucionarnim frakcijama koje nisu htjele uvidjeti ispravnost boljevikih
ideala niti prihvatiti beskompromisnu revolucionarnu borbu.17
Kombinacija vrstog povijesnog i moralnog uvjerenja i nepomirljive mrnje prema neprijatelju stvorila
je institucionaliziranu dihotomiju prijatelja i neprijatelja kakvu je u svojoj politikoj misli jasno izrazio

njemaki pravnik Carl Schmit, koji je smatrao kako modernu politiku neizbjeno odreuje podjela na
one ukljuene u odreenu politiku zajednicu i na one iskljuene iz nje. Njegova predodba o
"prijatelju ili neprijatelju" (Freund oder Feind) odraavala je opu stvarnost u europskoj politici
dvadesetih godina, i ona nije bila puka akademska izmiljotina. Ta je podjela pokazivala apsolutnu
nepomirljivost u kojoj nije bilo prostora za mnoge milijune njemakih ili sovjetskih graana koji su se,
ako su uope o tome razmiljali, nalazili negdje izmeu ta dva pola. Staljin je vrlo rano u svojem
politikom ivotu primijetio da je neprijatelj onaj "tko ne potini svoje 'ja' svetom idealu".18
Nacionalsocijalisti su sve gledali crno-bijelo. Gregor Strasser rekao je na stranakom mitingu 1929.
kako u "Njemakoj postoje dvije kategorije". Na jed642
DVIJE DIKTATURE
noj strani bili su "oni koji vjeruju u njemaku budunost, a to su Nijemci", a na drugoj "oni koji su, iz tko
zna kakvih razloga, protiv toga, a to su nenijemci".19 Gerhard Neesse pisao je 1934. kako Nijemac
koji proita Mein Kampf moe rei "samo da ili ne", nita izmeu toga.20 Ni sovjetska retorika nije
ostavljala prostora za neodlune. Svijet je podijeljen manihejski, na dobro i zlo, na drutveno
prihvatljivo i drutveno pogubno; ta se podjela ustalila u izrazu "drutveno opasan" koji se
upotrebljavao za sve one koji su genetski povezani s bivim vladajuim klasama.21 Podjela na
ukljuene i iskljuene bila je sloena, ali i sovjetski i njemaki dravljani morali su pripadati ili jednoj ili
drugoj kategoriji. To objanjava zato su nacionalsocijalisti ili tako daleko u tonom definiranju
statusa onih koji su bili poluidovi. To objanjava i sovjetsku politiku otkrivanja sinova i keri
"drutveno opasnih" pojedinaca i oduzimanja graanskih prava ili mogunosti napredovanja u drutvu
zbog genetskog zagaenja ili kontaminacije drutva.22
Mrnja je, barem dijelom, i krivac za ope nasilje u jednoj i drugoj diktaturi. Stranice ove knjige, poput
ostalih opisa tih dviju diktatura, pune su nasilja. Ubojstva, atentati i samoubojstva bili su
svakodnevnica; milijuni ljudi trpjeli su i druge oblike nasilja: iskljuenje, deportaciju i zatvaranje u
logore. Nasilje je bilo suvie raireno i trajno da bi se moglo objasniti samo time to se zbivalo u
represivnim, autokratskim reimima. Nasilje je bilo ugraeno u svjetonazor jednog i drugog diktatora;
ono je bilo bit sustava, a ne samo sredstvo kontrole, i provodilo se na svim razinama drutva. Moe se
tvrditi daje prihvaanje nasilja kao neeg neizbjenog, pa i dobrodolog u odreenim okolnostima, bilo
posljedica traume iz Prvoga svjetskog rata i graanskih ratova koje je on izazvao. Hitler i mnogi drugi
stranaki veterani bili su godinama izvrgnuti smrtnoj opasnosti u munim, izravnim i krvavim
sukobima. Neki su i u mirnodopskim prilikama zadrali toleranciju prema fizikoj brutalnosti i morbidnu
opsjednutost nasiljem (i nasilnom smru) koji su poslije proimali cijeli Trei Reich. Himna napisana za
"Olimpijsku mlade" 1936. nije slavila samo radost porta nego i ar herojske smrti: "Najvei dar
domovini/Najvia rtva za domovinu/ bude li potrebno: rtvovanje ivota!"23
643
DIKTATORI
Graanski rat u Sovjetskom Savezu okrvavio je ruke boljevikih voda. Nasilje je bilo raireno i
barbarsko na obje strane, otupljujui moralnu osjetljivost i stvarajui uvjerenje da je nasilna obrana
revolucije i pravedna i povijesno nuna. No u sovjetskom se sluaju jezik politikog nasilja pojavio
puno prije iskustva rata. On je bio glavni element u boljevikom poimanju revolucionarne borbe, po
definiciji razorne i krvave. Lenjinje 1905. dunost revolucionarnih masa vidio u "nemilosrdnom
unitenju neprijatelja", i toj temi neprestance se vraao tijekom revolucije i graanskog rata, a ona je
prevladavala i u jeziku njegovih revolucionarnih sudrugova.25 Staljin je poslije, u svojim Osnovama
lenjinizma, napisao kako je "zakon nasilne proleterske revolucije, zakon o unitenju buroaske
dravne mainerije, neizbjean zakon revolucionarnog pokreta".26 1 Staljin i Hitler smatrali su nasilje
neizbjenom posljedicom svoje politike misije. Revolucionarni sukobi iziskivali su fiziko uklanjanje ili
suzbijanje kontrarevolucionarnih snaga; rasni sukob primijenio je zakone prirode na ljudsku populaciju,
a nasilje je u prirodi instinktivno i nemilosrdno. Planovi jednog i drugog diktatora o politikoj i
drutvenoj obnovi bili su smiljeno, gotovo oduevljeno, antihumanistiki. Ni jedan od njih nije sebe
smatrao ubojicom, premda su bili voe krvavih i smrtonosnih reima. Umjesto toga, nasilje su smatrali
inom otkupljenja, spaavanja drutva od imaginarnog neprijatelja kojemu je nasilje druga priroda. Ni
jedan ni drugi diktator nisu bili svjesni katastrofalno razornih dugoronih posljedica. Dvije diktature nisu
samo unitavale ivote u svojim zatvorima i logorima; one su unitile itave tradicionalne zajednice,
istrijebile milijune, deportirale milijune, iskorijenile religiju, poruile crkve, razorile gradove i unitile
neke od najbogatijih kultura u Europi. Ta su dva sustava, iz razliitih razloga, posredno ili neposredno,
namjerno uzrokovala smrt milijuna i milijuna od gladi, nebrige, bolesti ili reimskim ubijanjem; njemaki
napad na Sovjetski Savez pokosio je ivote 11 milijuna pripadnika oruanih snaga, veinom
sovjetskih. Ve i puko ponavljanje tih nezamislivih statistikih podataka izdvaja te dvije diktature od
svega ostaloga u novom vijeku. Ljudske rtve stvaranja utopije i borbe da se ona sauva u

nepojmljivom su ne644
DVIJE DIKTATURE
razmjeru s onim to se dobilo ili izgubilo. One su posljedica jezovite logike sustava obiljeenih
nesmiljenom borbom za opstanak, koja je zahtijevala bezgranino nasilje sve dotle dok se taj
opstanak ne osigura i dok se ne uklone sve moralne ograde koje bi mogle obuzdati one koji su u njoj
sudjelovali.
Sablasnu silaznu spiralu od iskljuenja iz drutva zbog mrnje do trajnog nasilja teko je pomiriti s
utopijskim tenjama dvaju sustava. Zajednika koncepcija borbe ujedinila je ta dva elementa. Utopija
obeana tridesetih godina jednom i drugom stanovnitvu bila je uvijek neto to se tek treba "dogoditi",
daleki ideal koji se nejasno nazirao u svakodnevnoj stvarnosti borbe protiv onoga to su ta dva
sustava smatrala okovima starog poretka i protiv drutvenih vrijednosti i moralnih nazora koji su ih
podravali. Staljin je taj paradoks izrazio u govoru 1934., u kojem je objasnio da je dravna vlast
nuan prijelazni stadij prema slobodnijem sustavu: "Najvii stupanj dravne vlasti u cilju stvaranja
uvjeta za odumiranje dravne vlasti..." Staljin je dodao daje "lo marksist" svatko tko ne razumije
proturjeni karakter toga povijesnog procesa.27 Hitlerovo vienje budunosti takoer se temeljilo na
nastavljanju borbe sve dok se ne osiguraju temelji za sreenu rasnu dravu.28 Dvije utopijske drave
vodile su metaforiki ivot, opravdavajui svoju politiku tenjom za postizanjem dalekog cilja i
uvjeravajui stanovnitvo da se isplati boriti za taj odgoeni ideal.
Metaforiki karakter tih dviju diktatura oduvijek je bilo teko razumjeti. Jaz izmeu stvarnosti i onoga
to se tvrdilo da je stvarnost danas je nadasve oit, pa se ini nevjerodostojnim da su ti reimi mogli
odravati iluziju ili da joj je stanovnitvo moglo povjerovati. No shizofrena priroda dviju diktatura
odredila je pravila njihova funkcioniranja. Obojica voda i oni koje su vodili sudjelovali su u kolektivnom
inu izvrtanja realnosti, pa je istina postala neistina a neistine su se predstavljale kao istine. "Ljudi su
postali lukavi", napisao je jedan razoarani njemaki poslovni ovjek u rujnu 1939., "i znaju se
pretvarati. Postali smo lijepo drutvo laljiva-ca."29
Metafora diktature bilo je mnogo. Voe su postali mitski simboli reima, a banalne znaajke njihovih
linosti previane su. Kultovi
645
DIKTATORI
su oba lika pretvorili u nestvarne verzije njih samih, koje je zatim ostatak sustava preuzeo kao da su
pripisane vrline bile stvarne. Prikaz drutva jedne i druge zemlje bio je parodija drutvene stvarnosti.
Ba u trenutku kada je Staljin ustvrdio "kako ivot postaje radosniji", reim je zapoeo dvogodinji
period nevienog terora, a ivotni standard je pao na najniu razinu od poetka diktature. Javnost su
zasipale slike nasmijeenih kolhoznika i bogatih etvi dok su u isto vrijeme milijuni seljaka bili u radnim
logorima a dodatni milijuni umirali u najstranijoj gladi stoljea. Trei Reich gradio je idealno drutvo
na temeljima rasnog zastraivanja i diskriminacije koji su doveli do prisilne sterilizacije 300.000 ljudi i
najavile da e se tom popisu dodati jo 1,6 milijuna s biolokim nedostatcima. Demokracija se u oba
sustava prikazivala kao neto to nema veze sa slobodnim i otvorenim politikim izborom. Neprijatelji
oba sustava opisivani su kao zastraujua prijetnja, iako najee nisu predstavljali nikakvu opasnost.
Politiki zatvorenici u Sovjetskom Savezu morali su priznavati najapsurdni]e zloine, i ta su priznanja
onda koritena za preuveliavanje kontrarevolu-cionarne opasnosti do fantastinih razmjera. Priznanja
su iznuivali batinanjem zatvorenika koji ponekad ni sami vie nisu bili sigurni jesu li poinili zloine za
koje ih optuuju. Na sudu su mnoge lai prikazivali kao povijesne istine; kada su neki pokuavali
povui svoje iskaze, nadglasavali su ih tuitelji i suci i proglaavali ih lacima. ini se da su sovjetski
vode doista vjerovali tim optubama. Molotov, koji je potpisao mnoge liste optuenika osuenih na
pogubljenje 1937., jo je tvrdio u jednom intervjuu, vie od trideset godina kasnije: "Na sudu je
dokazano da su desniari otrovali Gorkoga, Jagoda, bivi ef tajne policije, bio je upleten u trovanje
svojega prethodnika."30 Sline psiholoke akrobacije izvodili su milijuni njemakih i sovjetskih
dravljana koji su potisnuli svoju sumnju kako bi poduprli utopijske metafore sustava.
Uspjeh jedne i druge diktature u stvaranju i poticanju iluzija o njihovoj pravoj naravi u sri je njihove
ope javne afirmacije. Svi politiki sustavi donekle pribjegavaju lukavtinama i laima, ali Staljinov i
Hitlerov reim inili su to sustavno, ne doputajui da
646
DVIJE DIKTATURE
svjetlo prodre ni kroz najsitniju pukotinu zavjesa kojima su se potpuno zastrli. Oba reima funkcionirala
su u uvjetima jake meunarodne izolacije, kontrole informacija i kulturne autarkije. Niti jedan niti drugi
reim nije doputao ni najmanju neprijateljsku aluziju, premda ih je bilo mnogo kad nije prijetila
opasnost od kazne; informacije o vanjskom svijetu ili o pravom stanju u diktaturi nisu se mogle dobiti,
osim na politikoj crnoj burzi, uz izlaganje opasnosti od koncentracijskog logora ili smrtne kazne; velik

dio politikih odluka donosio se u potpunoj tajnosti, a kazne za krenje te tajnosti bile su stroge. Zbog
izolacije, ogranienog pristupa informacijama koje je drava uglavnom prethodno cenzurirala,
napuhane promidbene kampanje i partijskog/stranakog odgoja, velik dio javnosti teko je doznavao
istinu, pa su ljudi stoga bili skloni prihvatiti cijelu slubenu istinu ili njezine bitne dijelove. Javni jezik
obiju diktatura podupirao je odsutnost kritike i uskogrudnost. "U Sovjetskom Savezu", napisao je
Andre Gide poslije razoaravajueg posjeta 1936., "svatko unaprijed zna da o bilo kojoj i o svakoj temi
postoji samo jedno miljenje. Kad razgovarate s jednim Rusom, ini vam se kao da ste razgovarali sa
svima." Gide primjeuje kako se kritika svodi samo na pitanja "je li ovo ili ono 'na pravoj liniji'. O samoj
liniji nije se nikada ni raspravljalo".31 Taj konformizam uvukao se neopazice, veoma "lako, prirodno i
neza-mjetno, pa mislim da u njemu nema licemjerja".32 Njemaki filolog Viktor Klemperer opaa, isti
proces u Njemakoj. "Nacizam", napisao je u svojim biljenicama tridesetih godina, "ulazi ljudima pod
kou i u krv kroz rijei pojedinaca, govorne figure i jezine oblike." Beskrajnim ponavljanjem novi jezik
upija se, vjerovao je Klemperer, "mehaniki i nesvjesno".33 Njegovi svakodnevni kontakti s njemakim
zemljacima uvjerili su ga da "mase vjeruju svemu to im se kae" i da to spremno ine. "Za svaku
tiraniju", razmiljao je na dan plebiscita za ujedinjenje s Austrijom 10. travnja 1938., "najvanije je
potisnuti nagon za postavljanjem pitanja."34
Snana oaranost dvama sustavima bila je razmjerna stupnju poistovjeivanja njihova stanovnitva sa
njihovom sredinjom porukom. U oba sluaja postojale su bitne povijesne okolnosti koje su poticale
sklonost ka prihvaanju iskrivljene istine. Obeanja dik647
DIKTATORI
tatura bila su opojna i privlana, jer su odraavala tenje velikog dijela stanovnitva i lako su se
prenosila na ostale. U Sovjetskom Savezu obeanje revolucionarnog raja spasonosnom borbom bilo
je glavni element boljevikih ideala i njime su se koristili za opravdanje svih rtava i odricanja u
sadanjosti. Za partijce je bilo bitno da u to vjeruju; za milijune obinih ljudi, koji su se nastojali pomiriti
s postrevolucionarnim svijetom i prihvatiti ga, daleka utopija predstavljala je uzvieni cilj, pomaui im
da se suoe s nepojmljivim potekoama. "Lijepo je graditi budunost", objasnio je jedan mladi
tvorniki dunosnik amerikom novinaru koji je posjetio tvornicu. "Mi inimo velike stvari - gradimo
drutvo u usporedbi s kojim e se civilizacija Zapadne Europe i Amerike initi barbarskom." No tada je
dodao: "Htio bih ipak sada uivati malo dokolice i ljepote."35 Nisu svi sovjetski graani u potpunosti
shvaali narav tih obeanja, niti prihvaali njihovu nunost ili ljudsku cijenu, ali je diktatura ipak
uspjeno funkcionirala poduprta snanom vjerom naroda, usaenom u svakodnevni ivot, da e
budunost donijeti bogatu etvu.
U Njemakoj je elja da se zanemari meunarodna osuda poslije Prvoga svjetskog rata, izbrie
krivnja, obnovi snana i cijenjena drava, odvrati opasnost od komunizma i ponovno afirmiraju izrazite
njemake vrijednosti i kultura bila nadasve snana i privlana, ne samo aktivistima u nacionalistikoj
revoluciji nego i mnogim Nijemcima koji su se protivili Nacionalsocijalistikoj stranci ili bili ravnoduni
prema njoj. Kolektivna psihika trauma zbog poraza i stid naglo su nestali 1933. godine; to je bivalo
oitije da Hitler moe ispuniti obeanja o njemakom politikom preporodu, duhovnoj obnovi i buenju
kulture, stanovnitvo se spremnije poistovjeivalo s diktaturom i njemakom novom erom. Potreba za
vjerom u mogunost otkupljenja odraavala je kolektivni oaj ije je psiholoke dimenzije nemogue
povijesno izmjeriti, ali spremnost za prihvaanje tvrdnji reima bila je oita u odobravanju njegova
jezika, sadraja i ponaanja. Bio je to proces sublimacije koji se zbio u vrlo kratkom razdoblju, znak da
ope odobravanje nije bilo samo reakcija na jezik i promidbu reima nego i rezultat nesigurnosti i
ogorenosti onih koji su Hitleru davali pot648
DVIJE DIKTATURE
poru kao njemakom mesiji i prije 1933. godine. I u jednom i u drugom sustavu lojalnost se svela na
vrlo jednostavnu formulu vjere u bolju budunost, vri identitet i preobraajni uinak nove politike.
Mo te privlanosti, pa i za one koje ona nije zavela, bila je neodoljiva; protivnike su smatrali
hereticima koji nisu shvatili novu vjeru.
To ne znai da je svaki Nijemac postao nacionalsocijalist niti svaki sovjetski graanin komunist.
Prihvaanje glavnih mitova diktature bilo je za veinu obinih graana indirektan proces, a u mnogim
sluajevima i neto o emu se nije svjesno ni razmiljalo. Veoma mnogo ljudi u svakom od tih sustava
nije imalo posebnih razloga da ne vjeruje u stvarnost koja im se prikazivala. Sposobnost povjesniara
da prepozna iskrivljene ili lane argumente u govorima i propagandnim brourama jedne i druge
diktature reakcija je povlatenih, koja nedovoljno uzima u obzir razmjere do kojih su ti dokumenti u ono
doba koriteni kao da su osjeaji to su ih izraavali bili valjani.36 Sklonost miljenju da se
stanovnitvo pod diktaturom nalazilo u trajnom stanju potpunog angamana - bilo to oduevljenje,
odbijanje ili otpor - pretjerano naglaava stupanj ope politike svijesti i pripisuje stanovnitvu

odreeno znanje o irim procesima drave o kojima ni stranaki/partijski dunosnici esto nisu nita
znali. Velika veina sovjetskih i njemakih graana nije bila iskljuena iz novog drutva. Oni su ostali
razmjerno daleko od sredinjega politikog procesa; njihovo miljenje o politikoj stvarnosti bilo je
uskogrudno, jer su bili slabo informirani i ravnoduni; teror ih se nije ticao ako ih nisu proglasili
neprijateljima; svakodnevni ivot bio je u sjeni politike, ali joj nije nuno bio pridruen. Lokalne
stranake/partijske organizacije odreivale su slubenu liniju, pratile nepridravanje i poticale potporu
stranakim/partijskim idealima. Metafore reima bile su daleke tenje, sami vode svedeni su na
ikonografske slike, viene nakratko u filmskim urnalima ili u novinskim lancima, ali fiziki daleko od
veine stanovnika. Hitler i Staljin bili su idealizirani kao fenomeni koji mogu ispuniti glavno obeanje o
postizanju utopije kroz borbu. Narod je te politike tenje prihvatio i usvojio kao okvir ponaanja u
svakodnevnom ivotu. Seema Allan, Amerikanka koja
649
DIKTATORI
je ivjela u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, zabiljeila je mnoge razgovore s obinim Rusima,
koji su pokazali kako je lako posuivati mitove reima u svakodnevnim raspravama. "Da nismo
izgradili svoju industriju, odavno bi nas unitila neka strana sila"; "Dopustite da vam kaem, Rusija se
razvija onako kako se nikada ne bi mogla razvijati u staro doba! ivot je sada malo teak, ali se brzo
poboljava"; jedna tatarska narodna pjesma "govori o svemu to je novo i dobro u naem svijetu i
kako mijenjamo staro".37
Voe i stanovnitvo pod njihovom vlau, u Njemakoj i u Sovjetskom Savezu, zajedniki su stvarali
drutvo koje se kolektivno borilo za obeano novo doba. Bio je to uzajamni odnos u kojem su se Hitler
i Staljin predstavljali kao zastupnici irega povijesnog interesa i drutvenih tenji ljudi kojima su vladali
i na toj osnovi prihvatili su ih znaajni dijelovi stanovnitva. Koliko god se razlikovale u podrijetlu, sve
holistike diktature - a bilo ih je jo mnogo vie nakon 1945. - oslanjaju se na sudionitvo, ba kao to
djeluju izolirajui i unitavajui odabranu manjinu iji primjer djeluje na racionalnu elju ostalih da budu
ukljueni i zatieni. Staljinova i Hitlerova diktatura bile su populistike diktature, koje je pothranjivalo
masovno odobravanje i masovno sudjelovanje te fasciniranost neogranienom moi. Brojna iskustva
ljudi koji su ivjeli u obje diktature jasno pokazuju daje ta fasciniranost postojala; ona je poprimala
oblik emocionalne veze - as vedre, as uznemirujue, pa i odbojne - koja je trajala samo dotle dok je
postojao objekt fascinacije (premda se ta fascinacija zadrala u oito neiscrpnom opem zanimanju za
njihovu povijest). Te diktature ne mogu se shvatiti samo kao sustavi politikog ugnjetavanja, jer je bilo
veoma mnogo onih koji su u njima sudjelovali i spremno u njima gledali sredstvo vlastite emancipacije,
ili sigurnosti, ili jaanja identiteta, ili osobne koristi. Divljatvo barbarskoga, razornog rata izmeu
Njemake i Sovjetskog Saveza od 1941. do 1945. potjee iz dubine drutvene podrke i psiholokog
poistovjeivanja s diktaturama koje su vodile taj rat, te iz mrnje ili bezosjeajnosti prema neprijatelju i
straha od njega, usaenih nemilosrdnom propagandom usmjerenom protiv "drugoga". Taj rat nisu
mogle voditi demokratske drave.
650
DIKTATORI
Odnos diktatora i stanovnitva bio je sloen, raznolik, podvojen, a katkada i proturjean. U jednom i
drugom sluaju tim su odnosom upravljale razliite okolnosti, razliite sredine i vrlo razliite tenje. No
europska kriza koja je izbacila na povrinu tu dvojicu diktatora, te intelektualno i kulturno naslijee,
stvorili su dva sustava koje su podupirale upadljivo sline politike i drutvene strategije i zajedniki
model vlasti, sudjelovanja i opeg odziva. U tom smislu nije bio neumjestan osjeaj nelagode
Valentina Berjekova kada je, na dolasku iz Moskve u Berlin 1940. godine, otkrio "koliko imaju
zajednikog" Njemaka i Sovjetski Savez.
651
KRAJ

KRAJ