Bajka Sneana i sedam patuljaka, kako u originalnom obliku, tako i u bezbrojnim kasnijim

adaptacijama, oblikovana je oko kulta isprazne i proraunate fizike ljepote, koja raa
narcisoidnost, i postaje izvorite zla. Kao arhetipske prie, bajke u pozorinim itanjima mahom
bivaju vie ili manje prilagoene senzibilitetu modernog djeteta, kroz ispunjavanje mjesta
neodreenosti svakodnevnim i realnim. Tako Sneana i sedam patuljaka u obradi Aleksandra
Popovia postaje svojevrsna komedija naravi koja, sluei se ironijskim postupkom i parodijom,
inovira strukturu bajke i smjeta je u onovremenu svakodnevicu, kroz okvirnu priu takmienja
ljepote.

S obzirom na to da se u ivote dananje djece, naroito kroz medije, jo agresivnije uplie kult
vjeite mladosti i opsjednutosti izgledom, izbor ovog teksta i namjera da se pria na
Popovievom tragu osavremeni su dobri. Meutim, utisak je da je tema predstave Snjeana i
sedam patuljaka nudila mnogo vie, nego to je adaptacijom teksta Igora Bojovia i scenskim
itanjem reditelja Veljka Miunovia postignuto. Lokalizacija kroz krajnje karikiran podgoriki
akcenat kojim govore zli likovi ne samo da nije naroito inovativna, nego djeluje vrlo
povrno i nezgrapno. Kada je aktuelizacija u pitanju, ono to bi trebalo da budu reference na
savremenu kulturu i drutvo mahom ostaje na nivou neobaveznog ironijskog namigivanja.
Odnosno, poasti estrade u predstavu su ule uglavnom sa funkcijom izazivanja povrnih
osmjeha, a ne sa ciljem dubljih promiljanja.

Estradno se, naime, manje pojavljuje kao tema koja se u izvedbi problematizuje, a vie se ogleda
u samom anru i strukturi predstave. Tako tzv. zli likovi, maeha koju igra Nada Vukevi, njene
kerke Stanojka i Milojka (Ivona ovi Jaimovi i Sanja Popovi) i maehin brat kojeg glumi
Branimir Popovi nastupaju u maniru krajnje prenaglaenog karikiranja i grube persiflae, to
esto postaje komiki samodovoljno i dovodi do ukidanja bilo kakvih znaenja. Jelena Simi kao
Snjeana i Vule Markovi u ulozi princa Razvigora oblikovali su dobre likove znatno
svedenije i realistinije. Lovac na talente Emira atovia blago je karikiran, kao i patuljci (Dejan
onovi, Pavle Ili, Branko Ili, Sejfo Seferovi, Slavia Grubia, Simo Trebjeanin i Goran
Slavi). Predstava je prepletena songovima (tekstovi Igor Bojovi, kompozitor Aleksandar
Radunovi Popaj) koji doprinose dinamici, ali osim toga, s obzirom da su ispunjeni ili djeci
nerazumljivim aluzijama, ili nepotrebno samopredstavljaki spram likova, nemaju nikakvu
bitniju, znaenjski obogaujuu funkciju.

Farsini nain igre dijela ansambla, uz pomenuti peorativno-lokalni nain govora dovodi i do
gubljenja razumljivosti izgovorenog, pa se bujice povremeno stilski osobenih i duhovitih, ali
smisaono praznjikavih rijei nekontrolisano prosipaju u prazno. Takoe, problem predstave je i
to se previe govori, a premalo prikazuje, odnosno iste misli se vrte u krug, a bez suvislijeg
dramsko-scenskog promiljanja. Tako se, recimo, na primat Snjeanine unutranje ljepote i
iskrenosti ukazuje samo deklarativno, dok je tenja za spoljanjom ljepotom, ak i u sluaju ovog
lika, viestruko podcrtana. Treba napomenuti da je Jelena Simi uloila veliki glumaki trud da
potencira ono to bi trebala biti sutinska znaenja izvedbe, ali ti napori neprestano su se utapali
u povienom, histerinom tonu cjeline. Drugim rijeima, na sceni je pruen uvjerljiv plasman
kia, ali je izostao podjednako uvjerljiv neophodan odmak prema istom. Postavci nedostaje
neophodan trud da se razgrauju stereotipi i predrasude (npr. Snjeana je i dalje sluavka
patuljcima), da se dublje promilja o spoljanjoj i unutranjoj ljepoti, i traga za znaenjskim
ambivalencijama bajke. U tom smislu, ematski rasplet u kojem se eks mahina pojavljuje princ,
ijim poljupcem Snjeana ponovo postaje (fiziki) lijepa, loe funkcionie kako u datom sluaju,
tako i s obzirom na stvarnost.

Scenografija Vesne Popovi konvencionalno je funkcionalna i pomalo retrogradna, dok se

matovitou donekle izdvaja ormar-kuica za patuljke. Trud nije vidljiv ni u pronalaenju
savremenih ekvivalenata za predmete iz bajki. Na primjer, arobno ogledalo koje kod Popovia
postaje tada dominantni televizijski ekran, u predstavi je opet ogledalo, ovaj put kinesko, koje
prvo, u funkciji povrne komike, za euro kae maehi da je najljepa, a zatim vjerno bajci, a
ovdje proizvoljno, ponavlja da je najljepa Snjeana. U vrijeme sve dominantnije virtuelne
realnosti, drutvenih mrea, selfija, lajkova i tako dalje, ne iskoristiti isto kao zamjenu za
ogledalo jo je jedna potvrda utiska o zbrzanosti i nedomiljenosti predstave.

Bez obzira na sve, ovaj projekat znaajan je kao, barem u recentnim godinama Gradskog
pozorita, najdalekoseniji pokuaj razgraivanja i preoblikovanja bajke na nain da se bavi
okrujem savremenog djeteta. Naalost, nije pronaen dramaturko-rediteljski klju koji bi sa
produbljenijim idejma i dojmljivijim konceptom pokuao da markantnije postavi pitanje ta sve
ova bajka moe i treba da govori dananjoj djeci.