5.1.

Znaaj rezidualne posmine vrstoe tla i prijedlog postupka otkrivanja zona minimalnih
rezidualnih parametara otpornosti na posmik

5.1.1. Mjerodavnost rezidualne posmine vrstoe i kratka povijest istraivanja pojedinih faktora koji
utjeu na njezinu veliinu

Ova tema zasluuje ozbiljna razmatranja, koja po svojem opsegu prelaze okvire ove disertacije. Zato e u ovom
radu rasprava biti ograniena na najnuniji dio, u mjeri koju predmetna problematika to svakako zasluuje. U
tom smislu, ovdje e se pozabaviti samo osnovnim eksperimentalnim i teoretskim injenicama, saznanjima i
loginim pretpostavkama, koje po miljenju autora ine osnovnu okosnicu za praktinu primjenu steenih
iskustava, pri otkrivanju zona minimalnih rezidualnih parametara otpornosti na posmik. Moe se smatrati da
time, predloena metodologija zakljuivanja nee biti ograniena samo na izuavanje ve postojeih klizanja ili
posminih zona tektonskog podrijetla, ve e biti upotrebljiva i pri istraivanjima stabilnosti kosina openito.
Nonveiller (1964), istraujui klizite u krutoj, raspucaloj diluvijalnoj glini na Prekriju u Zagrebu, dolazi do
veoma interesantnih rezultata. Navodi, da je ustanovljena prisutnost veoma tanke zone klizanja (izmeu 0,1 i 1,0
cm). Kod sanacionih radova uoen je, du klizne plohe, veoma tanki proslojak svijetlosive ili plavkaste gline
visoke plastinosti. Takav proslojak nije otkriven istranim buenjem, ali je uoeno da je ta plavkasta glina
sadrana u obliku malih nepravilnih utrusaka u ukastoj glini srednje plastinosti. Na osnovu rezultata
opsenijih laboratorijskih ispitivanja i analiza stabilnosti, kao i prethodnih zapaanja, Nonveiller (1964, str. 64)
navodi: "Uvjeti postanka klizanja u slinim sluajevima mogli bi se objasniti time, to u kosini nastaju veoma
spora puzanja ve kod napona za smicanje koji su znatno manji od konane vrstoe, uz faktor sigurnosti reda
veliine Fs = 2,0 koji odgovara najniim parametrima vrstoe ustanovljenim na triaksijalnim uzorcima. Uslijed
takvih sporih deformacija, postepeno se premauje vrstoa za smicanje utrusaka plavkaste gline, koja je manja
od prosjene, pa se ona razmazuje preko sve veih dijelova plohe najveih deformacija. Tako se postepeno
stvara klizna ploha na kojoj se suprotstavlja smicanju samo plavkasta glina, svojom otpornou. U toku tog
procesa plavkasta se glina pregnjeuje, i njena se vlanost i porozitet poveavaju, dok se istodobno smanjuje
udio kohezije u ukupnom otporu za smicanje. Na taj se nain i faktor sigurnosti postepeno smanjuje, dok ne
dostigne vrijednost oko Fs = 1,0 i klizanje postane aktivno.
Ovaj rezultat je u skladu s opaanjima drugih istraivaa, da je trajna stabilnost kosina od prekonsolidirane
raspucale gline zavisna samo o trenju, dok se udio kohezije postepeno smanjuje. On nadalje pokazuje, da je za
dokaz sigurnosti kosine mjerodavna vrstoa za smicanje komponente materijala s najmanjom vrstoom za
smicanje (Skempton, De Leroy, 1957, Bishop-Bjerrum, 1960, Nonveiller-uklje, 1954)."
Skempton (1970) je definirao mjerodavne posmine vrstoe, u prekonsolidiranim glinama, za "prvo klizanje"
("first-time slides") u razliitim okolnostima. Izraz "prvo klizanje" koristi se, da bi se napravila jasna razlika
izmeu poetka klizanja u materijalima gdje ranije nije dolazilo do smicanja i klizanja, u odnosu na
reaktiviranja pomaka du ve ranije formiranih kliznih ploha. Pri tome, Skempton navodi da je vrna
posmina vrstoa (maksimalni posmini otpor tijekom smicanja) mjerodavna za "prvo klizanje" u
neraspucalim glinama. Dalje spominje, da kod dilatiranja materijala dolazi do otvaranja pukotina, a time i
smanjenja napona, upijanja vode i bubrenja, to na kraju rezultira gubitkom kohezije. Time, po njemu, postaje
aktualna "posmina vrstoa punog omekavanja". Ona je, po Skemptonu, mjerodavna za "prvo
klizanje" u vrstim, ispucalim glinama.
Du, ve ranije formiranih, kliznih ploha ili posminih povrina posmina vrstoa priblino odgovara njezinim
rezidualnim, najniim vrijednostima. Dakle, u sluajevima postojanja starih klizanja (kliznih ploha) ili
du tektonikom formiranih posminih zona, za poetak novih klizanja mjerodavna je rezidualna
posmina vrstoa - neovisna o prijanjoj historiji napona.
Saznanja Skemptona (1970), dijelom temeljena i na ranijim istraivanjima i iskustvima i drugih autora, danas su
iroko prihvaena.
U posljednjih etrdesetak godina, brojni su se autori bavili razliitim utjecajima na veliinu rezidualne posmine
vrstoe tla, pa e se ovdje kratko prikazati, prema osobnom izboru autora ovog rada, najinteresantniji dostupni
rezultati.
Gibson (1953), izmeu ostalog, istrauje utjecaj sadraja vode u pregnjeenim londonskim glinama na realni kut
unutranjeg trenja (r), to je prikazao odgovarajuim dijagramom, slika 5.1.1.1. U istom radu ukazao je na
oitu povezanost r i aktivnosti normalno konsolidiranih glina. Pri tome aktivnost-A ima znaenje kvocijenta
1
indeksa plastinosti materijala-Ip (razlika granice teenja i granice plastinosti) i sadraja estica gline (< 2). S
porastom aktivnosti opada vrijednost r. Posebno je interesantana ovisnost rezidualnog kuta unutranjeg trenja-
r o indeksu plastinosti materijala-Ip (slika 5.1.1.2). Na slici se zapaa, da postoji oita dobra veza izmeu
spomenuta dva parametra, za ispitane materijale. Uz to, oito je da indeks plastinosti i kut trenja zavise o
mineralnom sastavu glina.

Slika 5.1.1.1 Ovisnost r o sadraju vode u pregnjeenoj londonskoj glini (Gibson, 1953)

Slika 5.1.1.2 Ovisnost r o indeksu plastinosti - Ip (Gibson, 1953)

Skempton (1964) je pokazao snienje rezidualnog kuta trenja-r s porastom glinovite frakcije, za niz prirodnih
tala i neke iste minerale (slika 5.1.1.3).

Slika 5.1.1. Snienje r ovisno o sadraju glinovite frakcije (Skempton, 1964)

Kenney (1967) je istraivao utjecaj mineralnog sastava na rezidualnu posminu vrstou mjeavina minerala i
prirodnih tala, a rezultate ispitivanja prikazao je na odgovarajuem dijagramu (slika 5.1.1.4).
Ustanovio je da otpornost raste s poveanjem uea masivnih minerala (kvarc, feldspat, kalcit i dr.), poglavito
kvarca. Poveanje udjela minerala glina (kaolin, klorit, tinjci, hidrotinjci, ilit, mijeanoslojni montmorilonit,
montmorilonit), uzrokuje pad posmine otpornosti. Znaajno je zapaziti, da poveanje udjela Na-
montmorilonita do cca 20% uzrokuje strmoglavi pad posmine otpornosti, nakon toga (do cca 40%) utjecaj je
bitno manji. Poveanje njegova udjela preko 40%, pa do 100%, neznatno se odraava na pad rezidualne

2
posmine vrstoe. Nadalje, ustanovljeno je da poveanje saliniteta tla poveava i posminu otpornost. Sadraj
kaolinita i Na-hidrotinjca podjednako uzrokuju pad rezidualnih posminih otpornosti.

Slika 5.1.1.4 Rezidualna otpornost mineralnih mjeavina i prirodnih tala (Kenney, 1967)

Skinner (1969) iznosi rezultate istraivanja utjecaja meuestinog trenja na posminu vrstou, za nasumce
(sluajno) odabrane zaobljene estice. Smicao je staklene kuglice razliitih promjera, eline kuglice i olovnu
samu, sve kao istovrsne materijale, te staklene kuglice po ploastom staklu. Sve pokuse obavio je u suhom i
potopljenom stanju, i za pojedinane sluajeve prikazao koeficijente trenja, za razliite stupnjeve kontaktnih
optereenja. Iz rezultata izvedenih pokusa, zakljuio je kako mehanizam sloma ukljuuje kotrljanje i paralelno
pomicanje estica. Osim toga uoava da je pravocrtno klizajue kretanje estica u mehanizmu smicanja ponekad
bilo prilino povezano s ravnom meuplohom.
Bishop & al. (1971) opusuju novi prstenasti posmini aparat i njegovu primjenu za mjerenje rezidualne
posmine vrstoe tla. Moe se zakljuiti, da prstenasti posmini aparati daju najbolja mjerenja rezidualnih
vrstoa, zato to se ispitivanjima u rotacionom aparatu osiguravaju znatni kontinuirani pomaci. Mjerenja
posminih vrstoa s reversnim pomacima u kutijastom aparatu uglavnom manje zadovoljavaju. Usporedba
rezultata mjerenja, u sluajevima kada je to bilo mogue, pokazuje da razliiti tipovi aparata daju sline
rezultate.

3
 Slika 5.1.1.5 Promjena rezidualne otpornosti smee londonske gline s nivoom napona (Bishop & al., 1971)

Izmeu ostalog (slika 5.1.1.5), za smee londonske gline, pokazan je pad rezidualne vrstoe s porastom nivoa
normalnih napona, dok je u plavim londonskim glinama rezidualna vrstoa ostala konstantna, bez obzira na
nivo efektivnih normalnih napona. Pri tome, za smee gline, intenzitet pada posmine vrstoe vei je za nie
nivoe efektivnih normalnih napona.
Voight (1973) daje korelaciju izmeu indeksa plastinosti i koeficijenta rezidualne posmine vrstoe - r, za
razliite skupine minerala, prema rezultatima ispitivanja brojnih autora (Slika 5.1.1.6).

Slika 5.1.1.6 Odnos indeksa plastinosti i koeficijenta rezidualne posmine vrstoe - r (Voight, 1973)

Navodi, da je za masivne minerale (kao kvarc, feldspat, kalcit i dolomit) r0,58; za tinjaste minerale
(hidrotinjci, iliti) r0,30; za montmorilonite r<0,2. Mineraloki inioci utjeu na Atterbergove granice
plastinosti, pa nije neoekivano da se vrstoa i plastinost mogu korelirati. Male vrijednosti r karakteriziraju
tla koja sadre montmorilonit i mjeanoslojni montmorilonit; odatle i indeks plastinosti - Ip>50%. Tla s
visokim vrijednostima r redovito sadre velike koliine masivnih minerala, klorita ili tinjaca, i relativno male
koliine minerala tipa montmorilonit. Generalno je, pri tome, Ip<20%.
Za prirodna tla, na slici 5.1.1.6, oito postoji stanovito rasprenje rezultata. Uzorci 12 (Cucharacha ejl -
Panama) i 40 (Appalachi lisnati glinjak - clay shale iz Pensilvanije, karbonske starosti), u odnosu na mineralni
sastav imaju neoekivano niske indekse plastinosti, i odudaraju od ope zakonitosti. Ovi sluajevi mogu se
objasniti. Uzorak 40 sadravao je znaajnu koliinu estica krupnoe pijeska i praha, manje-vie ploastih
fragmenata glinjaka (claystone) ili ejlova. To je bilo uzrokom nisko odreene plastinosti. Kada se te estice
4
orijentiraju paralelno plohi sloma, tijekom procesa smicanja, izmjereni rezidualni kut trenja moe biti sasvim
suglasan sa sastavom minerala glina, koji ih izgrauju. Slian argument mogao bi biti i objanjenjem nepravilno
odreenog sadraja gline Cucharacha uzorka (12), kojeg je prikazao Kenney (1967, p. 125). Greka u
granulometriji mogla je biti izazvana bilo flokulacijom ili nepotpunim razbijanjem agregiranih estica u
prethodnoj pripremi uzorka. Za neobino visoki indeks plastinosti-Ip Otawa-gline (5), Voight (1973) kae, da
treba traiti objanjenje u nekom drugom, nepoznatom mehanizmu. Meutim, ako se paljivo pogleda
mineraloki sastav i sadraj glinovite frakcije u uzorku Otawa-gline, i usporedi s drugim slinim uzorcima, koje
je prikazao Kenney (1967, p. 125), zapaa se dovoljna prisutnost mjeanoslojnog montmorilonita i vjerojatno
hidrotinjaca, uz veoma visok sadraj glinovite frakcije. To je moglo biti uzrokom povienog indeksa
plastinosti. S druge strane, visoki sadraj masivnih minerala bio je uzrokom visokog koeficijenta rezidualne
posmine vrstoe-r. Osnovni zakljuak, kako navodi Voight (1973), bio bi da se indeks plastinosti predstavio
kao koristan pokazatelj vanog inenjerskog svojstva - rezidualne posmine otpornosti prirodnih tala. Naglaava
da je daljnje istraivanje ove korelacije opravdano.
Veoma je interesantno zapaziti injenicu, koju Voight posebno ne naglaava u tekstu, ali istie na slici (slika
5.1.1.6); uzorci sa istih ili bliskih lokaliteta redaju se po krivuljama subparalelnima nekoj srednjoj krivulji svih
ispitanih uzoraka. Ova pravilnost moe se svakako iskoristiti za racionalizaciju broja ispitanih uzoraka na
pojedinanim lokacijama, dakako, uz poznavanje neke korektnije prosjene krivulje ovisnosti rezidualne
posmine otpornosti o indeksu plastinosti na irem istranom prostoru.
Kenney (1977) daje prikaz rezultata istraivanja rezidualne vrstoe mineralnih mjeavina. Pri tome, za razliite
mjeavine, daje niz grafikih prikaza ovisnosti rezidualnog kuta trenja o sadraju (teinski %) minerala glina i
masivnih minerala, s jedne strane, te ovisnosti rezidualnog kuta trenja o sadraju minerala glina s vodom i
masivnih minerala, s druge strane. To daje za tri vrste ispitanih materijala: mjeavina masivnih minerala
(kvarcni prah) i prirodnih tala koja sadre montmorilonit, kaolinit-kvarc i grundit-kvarc mjeavina, te mjeavina
masivnih minerala (kvarcni prah) i prirodnih tala koja sadre hidrotinjce. Posebno daje zbirni dijagram ovisnosti
relativne rezidualne vrstoe o sadraju minerala glina s vodom, odnosno masivnih minerala. Pri tome, relativnu
rezidualnu vrstou materijala - R definira kao:

tg res (mjeavine) - tg res (minerala gline)

R = -------------------------------------------------------------------------------
(5.1.1.1)
tg res (masiv. minerala) - tg res (min. gline)

Nadalje, Kenney je definirao prostorni omjer rvc:

zapremnina minerala glina i vode

rvc = ---------------------------------------------------------
(5.1.1.2)
ukupna zapremnina tla

Zakljuno navodi, da je rezidualna vrstoa mineralnih mjeavina i prirodnih tala ovisna o njihovom
mineralnom sastavu, kemijskim prilikama, te relativnoj koliini glinovito-mineralnog matriksa i masivnih
minerala.

5
Slika 5.1.1.7 Rezidualna posmina vrstoa: korelacija s udjelom glinovite frakcije (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)
Slika 5.1.1.8 Rezidualna posmina vrstoa: korelacija s indeksom plastinosti (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)

Lupini, Skinner & Vaughan (1981) istrauju dreniranu rezidualnu posminu vrstou kohezivnih tala. Daju
saeti pregled rezultata dotadanjih istraivanja brojnih autora i njihovih zapaanja, vezanih uz brojne utjecaje
na veliinu rezidualne vrstoe. Najprije prikazuju korelacije rezidualnih posminih vrstoa s udjelom
glinovite frakcije i indeksom plastinosti, bazirane na razliitim tipovima pokusa: triaksijalnim smicanjima,
direktnim i reversnim direktnim smicanjima u kutijastim aparatima, kao i rotacionim posminim aparatima. Pri
tome spitivani su uzorci u neporemeenom i pregnjeenom stanju, kao i uzorci uzeti iz realnih kliznih ploha.
Pregled rezultata korelacija prikazali su na dijagramima korelacije (slika 5.1.1.7 i 5.1.1.8).
Bez obzira na relativno iroki rasap rezultata, zapaa se da je generalni trend rezultata ujednaen, unato
razliitosti aparata u kojima su rezidualne vrstoe ispitane.
Koristei spoznaje prethodnih autora, vezane uz: oblik i veliinu zrna, mineralni sastav, brzinu smicanja,
sadraju vode u uzorcima tijekom i nakon smicanja, nivo normalnih napona, historiju napona itd., kao i
promatranja utjecaja orijentacije zrna u odreenim fazama smicanja pod optikim i elektronskim mikroskopima,
Lupini, Skinner & Vaughan (1981) su postavili hipotezu o mehanizmu rezidualnog smicanja. Da bi taj
mehanizam i dokazali, proveli su tri serije pokusa.
U prvoj seriji pokusa koriten je sitno do srednjezrni rijeni pijesak (kao masivni mineral) i komercijalno
spravljeni usitnjeni tinjac (ploasti mineral), za simulaciju svojstava normalnih minerala glina. Materijali su
smicani zasebno i kao mjeavine razliitih omjera. Rezultate ispitivanja prikazali su grafiki (slike 5.1.1.9 i
5.1.1.10).

Slika 5.1.1.9 Rezidualni koeficijent trenja mjeavina pijesak-tinjac u funkciji sadraja tinjca (Lupini, Skinner & Vaughan,
1981)

6
Slika 5.1.1.10 Rezidualni koeficijent trenja tinjastog praha u funkciji veliine estica i meuestinog trenja (Lupini,
Skinner & Vaughan, 1981)

U drugoj seriji pokusa ispitani su Happisburgh til i londonska glina, koji su smicani zasebno i kao mjeavine
(slika 5.1.1.11).
U treoj seriji pokusa upotrijebljeni su umjetno pripremljen dobro graduirani kvarcni pijesak i komercijalno
spravljen Na-bentonit, koji su takoer smicani zasebno i kao mjeavine razliitih omjera (slika 5.1.1.12).

Slika 5.1.1.11 Happisburgh til - londonska glina i mjeavine: vrni i rezidualni koeficijenti trenja obzirom na sadraj
glinovite frakcije (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)
Slika 5.1.1.12 Pijesak - bentonit mjeavine: vrni i rezidualni koeficijent trenja obzirom na sadraj glinovite frakcije (Lupini,
Skinner & Vaughan, 1981)
Autori su u radu sve rezultate pokusa dali i tablino. Prikazali su i niz fotografija posminih zona, snimljenih
pod optikim i elektronskim mikroskopima, nakon pokusa. Na njima se jasno zapaa orijentacija estica, kao i
veoma tanke zone smicanja.
Prikazali su i rezultate brojnih ispitivanja rezidualnih posminih vrstoa prirodnih tala, razliitih autora,
iskljuivo iz aparata za rotaciono smicanje. Korelacije rezidualnog kuta trenja sa sadrajem glinovite frakcije i
indeksom plastinosti, iz rezultata tih ispitivanja, prikazali su grafiki (slike 5.1.1.13 i 5.1.1.14).

Slika 5.1.1.13 Prirodna tla: rezidualni kut trenja obzirom na sadraj glinovite frakcije (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)
Slika 5.1.1.14 Prirodna tla: rezidualni kut trenja obzirom na indeks plastinosti (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)

Istie se neuobiajeno ponaanje alofana (uzorci 48 i 50) i haloazita (uzorci 49 i 51), te degradiranih muljnjaka i
ejlova (mudstone, shale: uzorci 1 do 8; posebno se istie u literaturi esto spominjani Cucaracha ejl - uzorak
4). Usporedni rezultati smicanja mjeavina Happisburgh tila i londonske gline, odnosno mjeavina prirodnih
tala, odlino se uklapaju na slici 5.1.1.14, ukoliko se pojasne neuobiajena ponaanja nekih naprijed spomenutih
uzoraka. Znatno je manje slaganje rezultata ispitivanja mjeavina umjetnih monomineralnih kompozita
kvarcnog pijeska i bentonita.

7
Slika 5.1.1.15 Relativna rezidualna vrstoa - R obzirom na prostorni omjer - rvc (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)

Slika 5.1.1.16 Relativna rezidualna vrstoa - R obzirom na parametar - eg (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)

Nadalje, spomenuti autori, rezultate svojih ispitivanja usporeuju s rezultatima ispitivanja, koje je proveo
Kenney (1977). Usporedni prikaz ovisnosti relativne rezidualne vrstoe-R o prostornom omjeru-rvc (volumen
gline i vode zajedno/volumen tla) daju u zajednikom dijagramu (slika 5.1.1.15). Osim toga, pokazali su da je
ponaanje rezidualnog smicanja povezano sa slaganjem (pakiranjem) estica, te da parametar-eg dolino
odraava promjene u gustoi slaganja (pakiranja) estica. Ovaj parametar autori su definirali kao:

zapremnina ploastih estica i vode

eg = -------------------------------------------------------------- = rvc/(1-rvc) (5.1.1.3)
zapremnina zaobljenih estica

Odnos relativne rezidualne vrstoe-R obzirom na usvojeni parametar-eg, prikazali su grafiki (slika 5.1.1.16).
Na slici 5.1.1.15 zapaa se slino ponaanje svih ispitanih mineralnih mjeavina, kao i mjeavina prirodnih tala,
to bez daljnjega potvruje, da su dobro pretpostavljeni mehanizmi rezidualnog smicanja. Slika 5.1.1.16 jasno
pokazuje da su promjene u gustoi pakiranja estica najmanje izraene u mjeavinama s montmorilonitom i
bentonitom.
Zbirni zakljuak, o rezidualnom mehanizmu smicanja u funkciji pakiranja estica (Lupini, Skinner & Vaughan,
1981), su prikazali grafiki (slika 5.1.1.17; a i b).

T Podruje turbulentnog naina smicanja.

T1 Podruje turbulentnog naina smicanja za ploaste estice uz uvjet da je koeficijent meuestinog trenja- vei od 'cv (posmine otpornosti
kod konstantne zapremnine - Skinner, 1969). Takoer za tla, koja sadre neploaste estice gline, uz uvjet da su one bile iskljuene iz zapremnine
zaobljenih estica kod raunanja parametra-eg.

S Podruje klizajueg smicanja.

S1 Podruje moebitnog klizajueg smicanja, u sluaju da je slom tla nastupio du neke glatke meuravnine.

8
TR Prijelazni nain smicanja. Dijelom turbulentno, dijelom klizajue. Poloaj pojedinog tla unutar ove zone ovisi o iniocima rezidualnog trenja
(trvenja) zaobljenih i ploastih estica, testiranih zasebno, i o gradaciji tla. Ploaste estice tla mijeane s dobro graduiranim pijeskom/prahom zaobljenih
estica, padaju lijevo od ove zone. Loe graduirane mjeavine sitnog pijeska i gline padaju podalje desno, u smjeru strelice. Mjeavine ploastih i
zaobljenih estica podjednake krupnoe padaju desno od zone.

Slika 5.1.1.17 Rezidualni mehanizam smicanja u funkciji pakiranja estica (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981)

Upoznata su tri osnovna oblika ponaanja estica tla tijekom rezidualnog smicanja: turbulentni, prijelazni i
klizajui, ovisno o dominantnom obliku estica i koeficijentu meuestinog trenja.
Turbulentno ponaanje dogaalo se u sluaju dominacije zaobljenih estica ili, moebitno, u tlima s
dominirajuim ploastim esticama, ako je koeficijent meuestinog trenja izmeu tih estica visok.
Rezidualna vrstoa je visoka, ne dolazi do izraaja orijentacija estica. Rezidualni kut trenja ovisan je primarno
o obliku i slaganju (pakiranju) zaobljenih estica, i puno o koeficijentu meuestinog trenja. Posmina zona,
kadikad formirana, je samo zona razliite poroznosti. Ona je prilino promjenljiva, obzirom na naknadnu
povijest optereenja.
Klizajue smicanje najbolje je dolo do izraaja, ako su dominirale ploaste estice s malim trenjem. Nakon
toga formirana je povrina niske vrstoe, dobro orijentiranih ploastih estica. Rezidualni kut trenja ovisan je
primarno o mineralnom sastavu, kemizmu porne vode i o koeficijentu meuestinog trenja. Klizna ploha,
jednom formirana, nije pod znaajnijim utjecajem kasnije povijesti napona. Krhkost (lomnost) je dolina
ponajprije preteitoj orijentaciji estica.
Prijelazni nain smicanja dogodio se kada nije bilo estica dominantnog oblika. Ukljueno je turbulentno i
klizajue ponaanje estica, u razliitim dijelovima klizne zone. U ovom sluaju rezidualni kut trenja osjetljiv je
na male promjene u gradaciji tla. Svojstva tla u rezidualnom smicanju progresivno su promjenljiva, poprijeko na
prijelazni niz, od tipino turbulentnog smicanja, do tipino klizajueg smicanja. Rezidualni kut trenja ovisi o
normalnim efektivnim naponima.
Korelacije rezidualne vrstoe s indeksnim svojstvima tla i granulometrijskim sastavom ne mogu biti ope. One
mogu biti dragocjena pomo u prouavanju pojedinanih izmjena sedimenata, u sluaju da dolino odraavaju
promjene temeljnih karakteristika: oblika estica, krupnoe zrna, mineralnog sastava, kemizma porne vode, itd.
Chandler (1984) iznosi recentna evropska iskustva o klizitima u prekonsolidiranim glinama i mekim stijenama.
Navodi, kako se moe zakljuiti da ispitivanja rezidualne vrstoe u prstenastim aparatima daju najbolje
rezultate. Razlog za to je mogunost da se u ovim aparatima, tijekom ispitivanja, postignu znatni kontinuirani
pomaci. Ispitivanja u drugim vrstama posminih aparata (najee je u primjeni kutijasti aparat s mogunou
reversnog smicanja) daju manje zadovoljavajue rezultate, meutim komparacijom rezultata u sluajevima gdje
je to bilo mogue, ustanovljeno je da razliiti aparati daju sline rezultate. Obzirom da je rezidualna vrstoa
neovisna o prijanjoj povijesti napona, mogue je preoblikovati i ispitivati bilo koji uzorak. Pri tome, veoma je
vano da nije dolo do promjene kemizma porne vode. Za smicanje uzoraka sa ili na kliznim plohama, u
laboratoriju ili na terenu, najpovoljniji je oblik smicanja u kutijastim aparatima. Chandler dalje navodi, da
terenska istraivanja rezidualne vrstoe na prirodnim kliznim plohama daju 2-3 vee rezidualne kuteve trenja,
u odnosu na one odreene laboratorijski, u prstenastim posminim aparatima. Iznosi da su mjerenja posminih
vrstoa na prirodnim kliznim plohama moda znaajnija od releventnih laboratorijskih ispitivanja, ali to jo
zahtijeva prilino opreza i ekspertiza. Pretpostavlja i mogue razloge, zato anvelopa rezultata terenskih
odreivanja rezidualne posmine vrstoe lei iznad rezultata dobivenih iz prstenastih posminih aparata.
Razliite metode analiza stabilnosti koriste neegzaktne modele napona i diskontinuiranosti u klizitu, a pojedini
presjeci i dijelovi klizita su morali biti pojednostavljeni, zbog neizbjenih ogranienja pri detaljnom
istraivanju klizita. Premda su u mnogo analiziranih sluajeva bili uzeti u obzir i boni utjecaji smicanja, na
rubovima klizita, po svoj prilici bi trebalo dati prednost suptilnijim trodimenzionalnim analizama. Nadalje, dok
se u prstenastom posminom aparatu brzo formira jedna klizna ploha, du koje su pomaci koncentrirani, u
klizitu je ploha sloma esto prilagoena veem broju nepodudarnih kliznih ploha. Zbog toga se kretanja klizita
nipoto ne mogu usporeivati sa onima u prstenastom posminom aparatu.
Na osnovu osobnih zapaanja autora ove disertacije, prethodnim bi se Chandlerovim razmiljanjima mogla
dodati i trunka sumnje u realnost koritenih pornih pritisaka, odnosno realnih mogunosti njihove ravnomjerne
disipacije du klizne plohe. Ukoliko je utjecaj pornih pritisaka u povratnim analizama stabilnosti donekle
precijenjen, to za sobom povlai vee potrebne rezidualne posmine vrstoe materijala, da bi se ravnoteno
stanje odralo. U rubnim djelovima klizita, promjene pornih pritisaka, osim toga mogu biti skokovite, i
postojee metode dvodimenzionalnih analiza stabilnosti ne mogu ih valjano uzeti u obzir.

9
Slika 5.1.1.18 Rotaciona smicanja mjeavine Happisburgh tila i londonske gline - dodatno tumaenje rezultata (Chandler,
1984)
Slika 5.1.1.19 Rotaciona smicanja mjeavine kvarcnog pijeska i bentonita - dodatno tumaenje rezultata (Chandler, 1984)

Nadalje, Chandler (1984) se detaljnije osvre i na ispitivanja koja su proveli Lupini, Skinner & Vaughan (1981).
Jo jednom ukazuje na korelacije rezidualnog kuta trenja s udjelom glinovite frakcije u tlu, ili pak s indeksom
plastinosti, te istie nekompletnost korelacija za alofan, haloazit i nepotpuno rastroene muljnjake (mudstone).
Prenosi i rezultate ispitivanja mjeavina Happisburgh tila i londonske gline, te mjeavina kvarcnog pijeska i
bentonita (Lupini, Skinner & Vaughan, 1981), uz dodatno tumaenje (slike 5.1.1.18 i 5.1.1.19).
Na prethodnim slikama, Chandler oblik ponaanja tla tijekom rezidualnog smicanja tumai nikakvom,
djelominom i potpunom orijentacijom estica na, tijekom smicanja formiranoj, plohi smicanja. Interesantno je
zapaziti da ve i relativno male koliine bentonita (ispod 20%) predstavljaju dovoljnu koliinu glinovitog
matriksa u dobro graduiranom kvarcnom pijesku, koji ve doputa djelominu orijentaciju estica. Slina je
situacija kod mjeavine gline i tila. Potpuna orijentacija se postie u oba sluaja s oko 50% udjela glinovitih
estica.
Skempton (1985) istrauje rezidualnu vrstou glina u klizitima, boranim slojevima i u laboratoriju. Navodi da,
dosljedno, rezidualna vrstoa nije mjerodavna za poetak klizanja i druge probleme stabilnosti u glinama i
glinovitim ispunama, koje nisu prethodno smicane. Meutim, vrstoa glina moe pasti na rezidualnu na
kliznim plohama starih klizita ili blatnih tokova, smicanjem naslaga u boranim slojevima, u smicanim
pukotinama ili rasjedima i nakon slomova nasipa. Nadalje, autor daje pregled iskustava pri odreivanju veliina
potrebnih pomaka, tijekom smicanja, za tipina razliita stanja u tlu. Tako navodi, da se za gline, koje sadre
vie od 30% glinovitih estica, vrna vrstoa postie ve pri deformacijama 0,5-3 mm u prekonsolidiranim
glinama, odnosno 3-6 mm u normalno konsolidiranim glinama. Procjena veliine deformacije, bez promjene
obujma uzorka, iznosi 4-10 mm za prekonsolidirane i normalno konsolidirane gline. Potrebna veliina
horizontalne deformacije, da bi se postigao rezidualni kut trenja plus jedan stupanj (r+1), iznosi 30-200 mm i
100-500 mm da bi se postigao rezidualni kut trenja, u prekonsolidiranim i normalno konsolidiranim glinama.
Spomenuti autor, prikazuje i rezultate terenskih ispitivanja rezidualnog kuta trenja Siwalik glinjaka (claystone) i
prahovnjaka (siltstone), obzirom na sadraj glinovite frakcije odreene nakon prethodnog tretiranja uzoraka
(slika 5.1.1.20); istu korelaciju terenskih ispitivanja i smicanja u prstenastom aparatu daje za razliite gline,
pijesak, kaolin i bentonit (slika 5.1.1.21).

10
Slika 5.1.1.20 Terenski rezultati za Siwalik glinjake i prahovnjake (Skempton, 1985)
Slika 5.1.1.21 Terenski rezultati i pokusi u prstenastom aparatu za smicanje na pijesku, kaolinu i bentonitu (Skempton,
1985)

Komentar nije niti potreban, jer se jasno zapaa slinost rezultata. Interesantno je zapaziti, da prahovnjak
(siltstone) s 13% glinovite frakcije ima vrstou kao i pijesak.
Skempton (1985) se pozabavio i utjecajem brzine smicanja na rezultate ispitivanja rezidualne posmine vrstoe.
Openito se moe zakljuiti da veliina rezidualne posmine vrstoe opada sa smanjenjem brzine smicanja.
Autor ipak zakljuuje da je konani utjecaj brzine smicanja na posminu vrstou, uz uobiajene brzine
smicanja u laboratoriju (0,002-0,01 mm/min), beznaajan.
Mesri & Cepeda-Diaz (1986) iznose rezultate ispitivanja rezidualnih posminih vrstoa masivnih minerala,
minerala glina i 24 uzorka ejlova iz razliitih formacija i s razliitih lokaliteta. Daju grafike korelacijske
prikaze ovisnosti rezidualnog kuta trenja o granici teenja, odnosno sadraju glinovite frakcije. Interesantniji dio
rada predstavlja korelacija kuta trenja punog omekavanja-' obzirom na rezidualni kut trenja-'r (slika
5.1.1.22).

11
 Slika 5.1.1.22 Korelacija izmeu ' i 'r (Mesri & Cepeda-Diaz, 1986)

Moe se zapaziti, da rasap rezultata ispitivanja istih minerala generalno odgovara rasapu rezultata ispitivanja
ejlova razliita sastava.
Collotta & al. (1989), raspolaui rezultatima ispitivanja na vie od 150 uzoraka s 20 lokaliteta du talijanske
autoceste, predloili su originalnu empirijsku korelaciju. Poli su od brojnih radova prethodnika (vei broj njih
je prikazan i u ovoj disertaciji), i injenice da se rezidualni kut trenja mogao uspjenije ili manje uspjeno
korelirati sa sadrajem glinovitih estica, granicom plastinosti i indeksom plastinosti. Osvru se na opsenu
studiju, koju su prezentirali Lupini, Skinner & Vaughan (1981) i saeto navode ve poznate osnovne zakljuke.
a) Rezidualna vrstoa znaajno se mijenja s porastom sadraja gline u kohezivnim tlima.
b) Omjer zastupljenosti ploastih estica u tlu, prema zaobljenima, i koeficijent meuestinog trenja
ploastih estica, potvreni su kao inioci koji kontroliraju rezidualnu posminu vrstou tla.
c) Prstenasti posmini aparat predstavljen je kao nedvojbeni postupak odreivanja rezidualne posmine
vrstoe.
d) Korelacije izmeu rezidualne vrstoe i znakovitih (indeksnih) pokazatelja svojstava tla, ili sadrajem
glinovite frakcije, ne mogu biti univerzalne.
Collotta & al. (1989) poli su od injenice, da je rezidualni kut trenja prvenstveno pod utjecajem dvaju inilaca:
sadraja glinovite frakcije (CF) i mineralnog sastava gline. Drugi se direktno odraava na granicu teenja (LL) i
indeks plastinosti (IP). Zato su spomenuti autori pretpostavili da je rezidualni kut trenja istovremeno pod
utjecajem sva tri pokazatelja (CF, LL, IP), odnosno bezdimenzionalne veliine koju su nazvali CALIP:

R = f(CALIP), gdje je CALIP = (CF)2 x LL x PI x 10-5, (5.1.1.4)

CF = sadraj glinovite frakcije (<2m), u postotku prolaza materijala kroz N40
ASTM sito (veliina otvora 0,42 mm); vrijednost je izraunata
hidrometrijskom analizom; osueni uzorak je tretiran namakanjem,
protresanjem i rasprivanjem u otopini (antikoagulans) natrijeva
heksametafosfata (50 g/litru) i destilirane vode,
LL = granica teenja u postocima,
IP = indeks plastinosti u postocima.

Slika 5.1.1.23 Ovisnost R = f(CALIP) za ispitivanja u kutijastom aparatu (Collotta & al., 1989)

Slika 5.1.1.24 Ovisnost R = f(CALIP) za ispitivanja u prstenastom posminom aparatu (Collotta & al., 1989)

Rezultate ispitivanja rezidualnog kuta trenja, korelirane s CALIP-om, prikazali su grafiki (slika 5.1.1.23 - za
ispitivanja u kutijastom aparatu; slika 5.1.1.24 - za ispitivanja u prstenastom aparatu). Uz to prikazali su i
ovisnost rezidualnog kuta trenja o sadraju glinovite frakcije (CF), na uobiajeni nain (slika 5.1.1.25 - za
ispitivanja u kutijastom aparatu; slika 5.1.1.26 - za ispitivanja u prstenastom aparatu).

12
Slika 5.1.1.25 Ovisnost R o CF iz ispitivanja u kutijastom aparatu (Collotta & al., 1989)

Slika 5.1.1.26 Ovisnost R o CF iz ispitivanja u prstenastom posminom aparatu (Collotta & al., 1989)

Usporeivanjem slika 5.1.1.23 i 5.1.1.24, zapaa se da su vrijednosti R sline za CALIP>60. Za CALIP<60, R

je nii oko 15-20% za ispitivanja u prstenastom aparatu u odnosu na kutijasti. Slian je trend prisutan i za
sadraj glinovite frakcije oko 60%.
Osobno miljenje autora ove disertacije je, da korelacija R s CALIP-om evidentno ima smisla. Meutim,
korelacija ne prelazi uobiajene okvire, jer pokuaj korelacije rezultata ispitivanja za haloazit i alofan, s jedne
strane, i Cucaracha ejl, s druge strane, pokazuje uobiajena odstupanja od opeg trenda podataka. Niti
predloena korelacija (Collotta & al., 1989), dakle nije univerzalna.
Potrebno je jo spomenuti rezultate novijih ispitivanja (Mulabdi, Sesar & Matacun, 1994), vezanih uz
odreivanje granulometrijskog sastava tla, to je direktno povezano s kvalitetom korelacija sadraja glinovitih
estica i rezidualne posmine vrstoe tla. Analiziran je utjecaj prethodne pripreme uzorka tla za hidrometrijsku
analizu granulometrijskog sastava, na utvreni sadraj gline u koherentnom tlu. Na uzorcima tri tipa
koherentnog tla: glina visoke, glina niske i prah visoke plastinosti, ispitan je utjecaj suenja uzorka i upotrebe
razliitog antikoagulansa. Ispitani su sueni i nesueni (vlani) uzorci tla, uz primjenu vodenog stakla ili kalgona
(natrijeva heksametafosfata), kao antikoagulansa. Razlike u sadraju glinovitih estica, utvrene razliitim
postupcima, bile su 200-300 %. Zakljueno je da granulometrijski sastav koherentnog tla treba ispitivati na
nesuenom uzorku, uz upotrebu kalgona kao antikoagulansa.
Zakljuno, moe se konstatirati da su brojni faktori, koji imaju manje ili vie utjecaja na konanu veliinu
ispitanog rezidualnog kuta trenja. Unato tome, mogue su razliite korelacije kuta trenja s nekima od
parametara, koji poblie opisuju svojstva tla. Niti jedna korelacija nije univerzalna, jer postoje odreene vrste
minerala i vrstih tala do mekih stijena, koja se ne uklapaju u opi trend podataka. Meutim, moe se primijetiti,
da ispitani uzorci (kada ih je bilo vei broj) s istih ili bliskih lokaliteta, koji pripadaju istim geolokim
formacijama (litostratigrafskim cjelinama), padaju u korelacijskim dijagramima subparalelno nekakvom
prosjenom trendu svih podataka s razliitih lokaliteta i razliite stratigrafske pripadnosti. Korelacijama
rezidualnog kuta trenja sa zastupljenou glinovite frakcije, mogao bi se prigovoriti presudan utjecaj
primjenjenog otapala-antikoagulansa, tijekom prethodne pripreme uzoraka. Uz to, tla s istom zastupljenou
glinovite frakcije ne moraju sadravati, niti sadre, iste omjere ploastih i zaobljenih estica, a dokazano je da
udjel ploastih estica minerala glina presudno odreuje veliinu rezidualnog kuta trenja. U sluajevima
korelacije granice teenja s rezidualnim kutem trenja, treba pak imati na umu da visoka granica teenja esto
nije dobro usporediva i s veliinom granice plastinosti, pa je i oekivani rasap rezultata vei. Pretee utisak, da
kao najbolji pokazatelj potencijalne veliine rezidualnog kuta trenja ostaje indeks plastinosti tla. Osim toga, od
bitnog znaaja za daljnja razmiljanja, je i relativno dobra korelacija kuta trenja kod vrstoe punog omekanja s
rezidualnim kutem trenja. Vjerojatno bi se mogla dokazati i, ne manja, povezanost vrnog kuta trenja s
rezidualnim kutem trenja. Uzevi u obzir sve injenice i logine pretpostavke, dakako uz dunu dozu opreza,
moe se zakljuiti da je mogua i poeljna ira primjena korelacije indeksa plastinost i rezidualnog kuta trenja,
pri otkrivanju prisutnosti i odreivanju poloaja zona materijala najniih posminih vrstoa.

13
5.1.2. Indeks plastinosti kao najznakovitiji indikator prisutnosti zona minimalnih
rezidualnih parametara otpornosti na posmik i prijedlog naina njegove ire
primjene

Posljednjih desetak godina, iz brojnih klizita u razliitim geolokim formacijama diljem Hrvatske, u Zavodu za
geotehniku Instituta graevinarstva Hrvatske, ispitane su rezidualne posmine vrstoe velikog broja uzoraka.
Za ova razmatranja izabrani su samo uzorci, kod kojih nije moglo doi do zabune bilo koje vrste, izabrani i uzeti
od strane autora ove disertacije.
Ispitivanja su provedena u Bishop-ovom prstenastom aparatu za rotaciono smicanje. Standardno je formiran
uzorak promjera 152/102 mm. Poremeeni uzorak je homogeniziran i ispitivan kod vlanosti izmeu granice
teenja i granice plastinosti. Vlanosti uzoraka obavezno su kontrolirane neposredno prije i neposredno poslije
pokusa. Standardno je smican potopljeni uzorak, do konstantnog tangencijalnog naprezanja za svaki inkrement
vertikalnog optereenja (300, 200 i 100 kN/m2). Brzina smicanja iznosila je, za svaki inkrement vertikalnog
optereenja, 0,015 okretaja/min - do sloma, odnosno 0,3 okretaja/min - nakon sloma uzorka.
Osnovni rezultati ispitivanja rezidualne posmine vrstoe, posljednjih desetak godina prikazani su na tablici
5.1.2.1. Korelacija rezidualnog kuta trenja - 'r s indeksom plastinosti - IP prikazana je na slici 5.1.2.1.
U standardnom postupku ispitivanja uzoraka, naalost nije decidirano propisan trenutak uzimanja uzorka za
odreivanje granica plastinosti, pa su takvi uzorci do 1995. godine uzimani iz mase uzorka prije njegove
homogenizacije. Utoliko su uzorci ispitani do 1995. godine ogranieno korektni, u dijelu koji se odnosi na
odreivanje indeksa plastinosti. Iz uzoraka ispitanih u 1995. godini, dio uzorka za odreivanje granica
plastinosti izdvajan je tek nakon prethodne homogenizacije uzorka za ugradnju u rotacioni aparat.

14
Tablica 5.1.2.1 Ispitivanja rezidualne posmine vrstoe s osnovnim pokazateljima geomehanikih karakteristika materijala

15
Slika 5.1.2.1 Korelacija rezidualnog kuta trenja - 'r s indeksom plastinosti - IP

Znaaj trenutka uzimanja uzorka, na utvrene granice plastinosti, prikazan je na dva uzorka iz klizita
Grmoica *(Ortolan & Mihalinec, 1995.a). Prvi uzorak uzet je iz buotine GS-1, drugi iz sondane jame SJ-1.
Oba uzorka sadravala su preteito sivi i preteito uti dio. Uz to, uzorak iz buotine sadravao je dosta
karbonatnog praha. To su prirodne nehomogenosti uzoraka, karakteristine za pleistocenske naslage na irem
podruju Zagreba. Dobiveni su slijedei rezultati:
1-uzorak GS-1, preteito sivi dio IP = 54,04 %,
preteito uti dio IP = 52,33 %,
s puno CaCO3 praha IP = 48,50 %,i
2-uzorak SJ-1, preteito sivi dio IP = 69,90 %,
preteito uti dio IP = 51,70 %.
U oba sluaja evidentne su razlike parcijalnih indeksa plastinosti, posebno u drugom. U skladu s time, oito je
da bi na dijagramu korelacije (slika 5.1.2.1) trebali biti zastupljeni stvarni reprezentanti u indeksu plastinosti
(prethodno homogenizirani uzorak), a ne sluajni reprezentanti (sluajni uzorak, bez prethodne
homogenizacije). Ipak, bez obzira na prethodnu injenicu, jasno je da se vei broj uzoraka osipa oko neke
srednje vrijednosti, pa je konani utjecaj indeksa plastinosti na srednji poloaj krivulje zavisnosti kuta trenja
bitno umanjen. Uz to, i prije 1995.godine, u rotacionom aparatu su smicani samo selektirani sivi dijelovi uzorka,
slijedom logike da je za konanu rezidualnu posminu vrstou odgovoran preteiti dio uzorka niih parametara
otpornosti, a to je u opisanim sluajevima sivi dio uzorka. I inae, gotovo redovito, u prirodnim uzorcima
prisutne su nehomogenosti koje se dogaaju postupno, pa se vizuelno ne mogu niti zamijetiti, iako su u naoko
homogenom uzorku prisutne partije od visoke, preko vrlo visoke do ekstremno visoke plastinosti. Prema tome,
uzorci za odreivanje granica plastinosti obavezno bi se trebali prethodno homogenizirati, odnosno trebaju biti
uzeti iz istog uzorka, koji e biti ispitan u postupku utvrivanja rezidualne posmine vrstoe.
Rezultati korelacije su u okvirima uspjenosti, prikazanima u prethodnom poglavlju. Zapaa se da je korelacija
podjednako uspjena za sve vrste materijala, osim za sedimente paleozoika i mezozoika, koji bitno odstupaju u
odnosu na sve druge ispitane materijale. Uvaavajui rezultate ispitivanja i drugih autora, prezentirane u
prethodnom poglavlju, pokuat e se objasniti razloge takvog odstupanja. Objanjenje bi se moglo potraiti
tragom mehanike kompakcije i kemijske dijageneze glinovitih sedimenata, koju je prikazao Tiljar (1994),
slika 5.1.2.2.
Talozi se zbijaju toliko dugo dok estice gline i s njima pomijeana zrnca kvarca, feldspata i drugih minerala ne
dou u tijesan kontakt, to, uz gubitak vode, dovodi do gubitka plastinosti. Ako bi proces zbijanja tekao i dalje,
dolo bi do deformacija pojedinih sastojaka, tlanog otapanja, a pri jo veim tlakovima i do pucanja. Pri
velikim nadslojnim tlakovima gline se utiskuju u meuprostore kvarcnih, feldspatskih i drugih mineralnih zrna

16
dimenzija praha i sitnog pijeska, ili se poinju i estice gline utiskivati jedne u druge, pa se tako sediment i
mehaniki ovrava, odnosno litificira.
Kompakcija glinovitih sedimenata kao mehaniki dijagenetski proces ima vrlo veliku ulogu pri dijagenezi
sedimenata, no ipak, nije jedini vani dijagenetski proces, jer je redovito praen i kemijskim dijagenetskim
procesima. Kod kemijskih dijagenetskih procesa glinovitih sedimenata obino razlikujemo rani i kasni stadij
dijageneze. Pod ranim stadijem razumijevaju se svi kemijski procesi na maloj dubini zalijeganja (do 150 m
dubine), dok je poroznost jo vrlo visoka, a pod kasnim stadijem promjene pod veim nadslojnim tlakom i
povienim temperaturama, tj. na veim dubinama zalijeganja.

Slika 5.1.2.2 Shematski prikaz dijagenetskih promjena mineralnog sastava, poroznosti i tipa stijena u ovisnosti o porastu
dubine zalijeganja glinovitih sedimenata (Tiljar, 1994)

U ranome stadiju dijageneze sedimenti jo imaju visoku poroznost pa je omogueno jako kompakcijsko
strujanje pornih otopina, a time i omoguena intenzivna izmjena iona, tj. njihovo donoenje i odnoenje iz
glinovitog sedimenta. Pri porastu dubine zalijeganja, zbog sve manjeg dopiranja kisika u sediment, u njemu sve
vie prevladavaju reduktivni uvjeti, odnosno negativni Eh-potencijal. Marinske gline u porama sadre morsku, a
slatkovodne gline slatku pornu vodu, pa je u ranome stadiju dijageneze elektrolitika koncentracija pornih voda
vrlo slina vodama u kojima su one bile taloene. To znai da je elektrolitiki potencijal u njima vrlo nizak, pa
se tu mogu fiksirati samo Mg i K ioni iz pornih voda na minerale glina, a zbiva se i redukcija sulfata.
U kasnijemu stadiju dijageneze smanjuje se poroznost glinovitih sedimenata, smanjuje se intenzitet pornih
strujanja, povisuje se elektrolitika koncentracija pornih voda, rastu tlak i temperatura, a time i brzina kemijskih
reakcija. Pri konanoj redukciji poroznosti na samo 0,5%, kod oko 6000-9000 m dubine i pri temperaturi od
220C, postupno prestaju dijagenetski, a poinju metamorfni procesi, odnosno blasteza (slika 5.1.2.2).
Kemijskim dijagenetskim procesima najintenzivnije se mijenjaju minerali glina. Nestabilni minerali postupno
iezavaju jer se transformiraju u nove, stabilne minerale. Te se promjene najbolje mogu ilustrirati usporedbom
mineralnih sastava geoloki mlaih i starih glinovitih sedimenata, kao i njihovim poveanjem dubina
zalijeganja. U geoloki mladim glinovitim sedimentima (kvartar, miocen) prevladavajui su minerali kaolinit,
montmorilonit zajedno s mijeano-slojnim mineralima i ilitom. Geoloki stari glinoviti sedimenti (paleozoik,
mezozoik), dakle, oni koji su pretrpjeli intenzivnije dijagenetske promjene (glinjak, lapornjak, muljnjak, ejl),
imaju openito jednostavniji mineralni sastav: prevladavaju ilit, muskovit i klorit, dok kaolinita, montmorilonita
i mijeano-slojnih minerala u pravilu vie nema. Montmorilonit, kaolinit i mijeanoslojni minerali dijagenetskim
se procesima transformiraju u ilit, muskovit i klorit (v. sliku 5.1.2.2).
Tiljar (1994), tako navodi vrlo ilustrativne promjene mineralnog sastava glina s porastom dubine zalijeganja i u
tercijarnim glinama dubokih naftnih buotina u Texasu. Do oko 1000 m dubine gline sadre montmorilonit,
kaolinit, klorit i ilit uz mijeano-slojne minerale. Na dubinama veim od 1000 i vie metara montmoriloniti
postupno nestaju, smanjuje se udio mijeano-slojnih minerala i kaolinita, a raste udio ilita. Kaolinit, koji u
obilnim koliinama nastaje kod procesa troenja i neposredno nakon taloenja, nije na veim dubinama
17
zalijeganja vie stabilan, pa glinoviti sedimenti na veim dubinama zalijeganja openito ne sadre kaolinit ili ga
sadre u vrlo malim koliinama. Smatra se da kaolinit potpuno nestaje i transformira se u klorit i ilit na
dubinama veim od 3000 m. Premda klorit nastaje ve prilikom submarinskog troenja, najintenzivnije nastaje
na veim dubinama zalijeganja transformacijom iz kaolinita, montmorilonita i mijeanoslojnih minerala glina.
Naprijed opisani proces kemijske dijageneze glinovitih sedimenata je reverzibilan. Pod utjecajem tektonskih
zbivanja, sedimenti postupno iz velikih dubina, pri kojima su izvrene kompakcija, litifikacija i kemijska
dijageneza, budu dovedeni blie povrini terena ili na samu povrinu, u sasvim druge uvjete od onih pri kojima
su primarno izmijenjeni. Nastali minerali postaju nestabilni, te zapoinje proces fizikalnog, kemijskog i
biolokog troenja sa stvaranjem stabilnih minerala i mineralnih asocijacija.
Tako se moe objasniti ponaanje uzoraka 51 do 58 (isto vrijedi za uzorak 50) iz klizita Zalesina i Lokvice
(*Stani & sur., 1991.; *Ortolan & Mihalinec, 1992), na slici 5.1.2.1 (vidi i tablicu 5.1.2.1). Herak (1980)
iznosi uvjerljive dokaze o postojanju sustava alohtonih jedinica, izmeu Vrbovskog, Brod Moravica, Delnica i
Mrkoplja, s vidljivim tangencijalnim pomakom oko 30 km. Dokaze bazira na sveukupnim stratigrafskim,
topografskim, hidrogeolokim i tektonskim odnosima predmetnog podruja. Navodi, da se alohtonijom odlikuju
sve naslage, kako jurske u tektonskoj osnovi itavoga terena, tako i trijaske i paleozojske koje ih prekrivaju, te
da su dokazi alohtonije trijasa i paleozoika jasno vidljivi i na povrini.
Da bi se lake razumjelo daljnji tijek izlaganja, na slici 5.1.2.3 prikazan je detaljni reprezentativni inenjersko-
geoloki profil klizita Zalesina *(Ortolan, 1990). Opis naslaga vidljiv je u legendi profila.
Na profilu su izdvojene naslage tzv. "crvenog" i "bijelog usjeka", s tri odgovarajue podzone u materijalima
"bijelog usjeka". Jedne i druge naslage pripadaju gornjem trijasu, ali su prema superpozicijskom slijedu
najstarije naslage "crvenog usjeka".
U zoni T31 (slika 5.1.2.3) *Mari & Crnkovi (1970), u materijalima "crvenog usjeka" determiniranima kao
dolomitino laporoviti kriljavci i prijelazni varijeteti od dolomitiziranih kalcilutita prema dolomitinom laporu,
utvrdili su na osnovu mikroskopskih, rentgenskih i termikih analiza pribline kvantitativne sastave. Crveni
slojevi, izrazito kriljave teksture, sadravali su dolomit (52%), kvarc (37%), kaolinit (7%), feldspat (2%) i
ostalo uz dosta hematita (2%). Bijelkasti, svijetlosivi (mjestimino crvenkasti) proslojci uloeni u dolomitine
laporovite kriljce i dolomitine lapore, determinirani kao intenzivno dolomitizirani siltiti i laporoviti siltiti,
imali su slijedei sastav: dolomit (60%), kvarc (30%), ilit (7%) i feldspat (3%). Prema tome minerali gline u
sedimentima "crvenog usijeka" su kaolinit i ilit (zona T31', na slici 5.1.2.3).
*Ortolan & sur. (1978), istraivanjima za tunel abar, utvrdili su da prvi dio tunela izgrauju crvenosmei do
ljubiasti slabo lisnati dolomitini ejlovi identinog makroskopskog izgleda s materijalima "crvenog usjeka"
(odgovara zoni T31', na slici 5.1.2.3), u izmjeni s homogenim glinovitim dolomitom i dolomitom. Mineralni
sastav dolomitinih ejlova bio je: dolomit (42-43%), hidrotinjac (25%), hematit (9-12%), klorit (10%), kvarc
(0-4%), kalcit (0-3%) i ostalo rendgen-amorfna supstanca. *Slovenec (1990) je rentgenskom analizom jednog
uzorka, iz predmetne zone, utvrdio slijedei mineralni sastav i orijentacijske udjele u te. postocima: dolomit
(18%), kalcit (14%), kvarc (18%), ilit (puno), klorit (malo), hematit (malo) i anatas? (vrlo malo).

U zoni T31'', "bijeli usjek"- podzona "a" (slika 5.1.2.3), sedimentoloko-petroloke odredbe brea iz
buotinskih jezgara izvrio je *Tiljar (1990). Ustanovio je da u uzorcima brea dominiraju tri vrste materijala.

18
Slika 5.1.2.3 Reprezentativni inenjerskogeoloki profil klizita Zalesina *(Ortolan, 1990)

19
Prva vrsta su ciglastocrveni fragmenti, koji se odlikuju izvanredno sitnim zrnom pelitskih dimenzija i pripadaju
tankolaminiranim lisnatim glinovitim ejlovima. U njima su primarni minerali glina dijagenetskim procesima
rekristalizirali u tinjaste minerale, koji se zbog vrlo sitnih dimenzija i oneienja Fe-oksidima i hidroksidima
ne mogu mikroskopski, ni pri najveem poveanju, poblie odrediti. Samo sporadino u tim se gustim ejlovima
mogu zapaziti pojedinana sitna zrnca detritinog kvarca promjera do najvie 10 m. Opisani materijali oito
odgovaraju zoni crvenog usjeka.
Druga vrsta materijala su bili mekani fragmenti tufova izmjenjenih u glinovitu, vie manje homogenu masu. To
su gusti, izvanredno sitno dispergirani agregati minerala glina, klorita i sitnih crnih zrnaca, mjestimice s
nepravilnim gnijezdima i nakupinama kriptokristalastog kvarca strukture sline ronjaku, odnosno
devitrificiranom vulkanskom staklu. U reflektiranom svijetlu zapaeni su relikti vitroklastine strukture
karakteristine za jako izmijenjene bentonizirane ili kaolinizirane staklaste tufove. Drugi tip fragmenata
izmijenjenih tufova odlikuje se kriptokristalastom do mikrokristalastom strukturom, kao posljedica
devitrifikacije i silicifikacije staklastih tufova u kvarcne agregate sline ronjacima ili devitrificiranim
vulkanskim staklima. U kvarcnim agregatima jasno su zapaene konture, u kvarcno-glinovito-kloritnu masu
izmjenjenih kristaloklasta ili litoklasta vulkanskog stakla. Jedan krupniji tufitini fragment je rentgenski
analiziran *(Slovenec, 1990), i utvren mu je slijedei mineralni sastav, s orijentacijskim udjelima u te.
postocima: dolomit (40%), kalcit (20%), kvarc (8%), ilit (znatno), interstratificirani klorit/smektit (znatno),
plagioklas (malo), te klorita i anatasa vrlo malo. Pokazat e se da sastav ovih, tufitinih, fragmenata odgovara
po mineralnom sastavu materijalima "bijelog usjeka", podzona "b" (slika 5.1.2.3).
Treu vrstu, materijala u breama, predstavlja osnovna masa, odnosno vezivo brea. To je glinom
neravnomjerno oneieni mikrokristalasti kalcitni cement, u kojem se esto nalaze rekristalizacijska gnijezda s
makrokristalastim agregatima neokalcita, koji potiskuje kalcitnu i sitnozrnastu glinovitu masu. Mnogobrojne
tektonske prsline ispunjene kalcitom ukazuju na viekratno tektonsko pucanje i drobljenje brea.
*Ortolan & al. (1978) na uzorku materijala iz tunela abar, koji makroskopski i poloajno apsolutno odgovara
podzoni "a", i to osnovnoj masi ili vezivu brea, odredili su mineralni sastav i orijentacijske udjele pojedinih
minerala: kalcit (55-67%), mijeanoslojni montmorilonit-klorit (10-15%), hidrotinjac (5-8%), klorit (u
tragovima do 5%), dolomit (1-8%), feldspat (0-1%) i rendgenski amorfna supstanca. Kasnije e Slovenec &
Majer (1979), za prethodno utvreni mijeanoslojni montmorilonit-klorit, iznijeti podatak da se radi o gotovo
pravilnoj interstratifikaciji montmorilonitnih i kloritnih paketa u omjeru 1:1.

U zoni T31'', "bijeli usjek"- podzona "b" (slika 5.1.2.3), koja je utvrena kao klizna zona, po kojoj se
pomie klizite Zalesina *(Ortolan, 1990), pokazuje doista interesantan, ali u logici slijeda i oekivani
mineraloki sastav. *Mari & Crnkovi (1970) odredili su slijedei kvantitativni odnos pojedinih mineralnih
komponenata, u analiziranom uzorku glinenog kriljavca iz podzone "b": ilit (35%), klorit (12%), kaolinit (9%),
kalcit, dolomit (40%) i kvarc (4%). Analizirani uzorak buotinske jezgre izvaene iz iste podzone "bijeloga
usjeka" *(Slovenec, 1990), pokazao je slijedei mineralni sastav s orijentacijskim udjelima u te. postocima:
dolomit (35%), kalcit (3%), kvarc (4%), interstratificirani klorit-smektit (puno), ilit (znatno), klorit (malo) te
anatas? i plagioklas (vrlo malo).
Iz svega naprijed navedenog, znaajno je zapaziti da proces fizikalne i kemijske rastrobe, u opisanom primjeru
tee od pliih dijelova terena prema dubljima, kao to je logino i oekivati. U dubljim dijelovima terena (zona
"crvenog usjeka") dominiraju kaolinit, ilit, klorit i hidrotinjac (slika 5.1.2.3). U materijalima "bijeloga usjeka"-
podzona "a", ilita ima znatno, klorita vrlo malo, ali je znakovito pojavljivanje znatne koliine mijeanoslojnog
klorit-smektita. Na lokalitetu abar bio je mijeanoslojni montmorilonit-klorit, a uz navedeno bilo je jo uvijek i
znaajno hidrotinjaca (5-8%). Dodue opisana dva uzorka ne treba direktno usporeivati, jer se oni zapravo
nadopunjuju; prvi je tufitini fragment bree, a drugi predstavlja uzorak ispune, odnosno veziva bree. U
najpliem dijelu (podzona "b") interstratificiranog klorit-smektita je ve puno, ilita znatno (pa do 35%), klorita
malo (pa do 12%) i kaolinita do 9%. Situacija, u mnogoemu, neodoljivo podsjea na obrnuti red dogaanja,
kojega je prikazao Tiljar (1994), slika 5.1.2.2. Ono to je najbitnije, iz svega to je naprijed navedeno moe se
zakljuiti da proces kemijske rastrobe oito jo nije zavren, i mjestimino su mikroskopski zapaene zonarne
promjene, gdje je troenje zapoeto u vidu ovojnice mineralnih agregata. Prema tome, slian redoslijed zbivanja
tijekom geoloke prolosti, oito je razlogom "udnoga" ponaanja uzoraka takvih tala (mekih stijena!). Dakako,
u kontekstu navedenih zbivanja, logino je da se glinoviti matriks, s pretenim udjelom ploastih minerala,
pojavi u dovoljnoj koliini koja e obavijati izometrina zrna jo nepotpuno rastroenih mineralnih agregata i

20
masivnih minerala. To se, dakako, direktno odraava na neproporcionalno niski indeks plastinosti, a rezidualni
kut trenja pod presudnim je utjecajem sadraja ploastih estica minerala glina.
Poslije svega, moe se ustvrditi da je nekompetentnost korelacije indeksa plastinosti s rezidualnim
kutem trenja prije svega prisutna u paleozojskim i mezozojskim stijenama (slika 5.1.2.1), u kojima jo
proces kemijske rastrobe nije zavren. Ukoliko ipak jest zavren, te imamo posla samo s rezidualnim
produktima rastrobe, korelacija je opet primjenjiva. Osim toga, za manji broj egzaktno ispitanih
uzoraka mogue je nai neku krivulju ovisnosti kuta trenja o indeksu plastinosti, koja e obino biti
subparalelna srednjoj krivulji na slici 5.1.2.1. Iz primjera dubokih naftnih buotina u tercijarnim
naslagama Texasa (Tiljar, 1994), slina situacija ,ovisno o povijesti stvaranja terena, moe biti prisutna i
u mlaim naslagama (tercijarnim), pa poznavanje povijesti stvaranja terena moe biti od velikog znaaja
pri odluci o mogunosti primjene predloene korelacije. S druge strane, nekompetentnost korelacije za
haloazit ili alofan, koju istiu brojni autori, takoer ne bi trebala biti limitirajui faktor za iru primjenu
predloene korelacije na slici 5.1.2.1. To su, naime, rijetke vrste tla, atipine za ogromnu veinu prostora
u kojima se pojavljuju klizita. Doista uska zona varijacije rezidualnog kuta trenja, u cijelom podruju
primjene, dovoljan je razlog iroke primjene predloene korelacije, pri istraivanju zona najniih
parametara otpornosti na smicanje. To pogotovo dobiva na znaaju, ako se ima na umu da je odreivanje
indeksa plastinosti jedan od najjeftinijih i najkorektnijih laboratorijskih pokusa, koji se moe
primijeniti na nizu sistematski uzorkovanih materijala. Predloeni nain korelacije putem RNK
(referentnog nivoa korelacije), osim toga omoguuje kontinuirane interpolacije svih rezultata ispitivanja
u korelacijski geotehniki stup, pa sistematsko uzorkovanje nije niti nuno potrebno.
Ovakav pristup autor ove disertacije koristio je na nizu primjera, a polueni rezultati potvruju opravdanost
predloene metodologije pristupa. Radi ilustracije, spomenimo nekoliko takvih primjera.

Slika 5.1.2.4 Dubinska varijacija granice teenja i granice plastinosti u zoni pilona za most "Sloboda" *(Stani, Ortolan &
Mihalinec, 1990)

Prvi je primjer klizita na desnoj obali Dunava u zoni mosta "Sloboda" u Novom Sadu *(Stani, Ortolan &
Mihalinec, 1990). Autorima je bio na raspolaganju ogroman broj podataka drugih autora, ali ranijim
istraivanjima drugih autora problem dubina klizanja nije bio egzaktno rijeen. Koritenjem predloenog
postupka (putem RNK i pomonih repera), omogueno je da se u odgovarajui dio dubinskog slijeda naslaga
interpoliraju rezultati svih relevantnih terenskih i laboratorijskih ispitivanja. Posebno je to bilo mogue na
mikrolokaciji jednog pilona u podruju klizanja, slika 5.1.2.4.
21
Iz slike 5.1.2.4 nije bilo teko zakljuiti, obzirom na usko podruje varijacije granice plastinosti s dubinom, na
kojim dubinama se javljaju najvii indeksi plastinosti, a time i najnii rezidualni parametri posmine vrstoe
odnosno i klizne plohe. Po stratigrafskoj odredbi, sedimenti na slici 5.1.2.4 pripadaju srednjim paludinskim
slojevima, odnosno donjem dijelu gornjeg pliocena.
Jedno od sloenijih klizita, na kojem je primijenjena predloena metoda, je klizite Grmoica u Zagrebu
*(Ortolan & Mihalinec, 1995.a). Na ovom primjeru nije bilo racionalno koritenje jedinstvenog geotehnikog
stupa, zato to je bilo nemogue izdvojiti jedinstveni, jasno prepoznatljivi referentni nivo korelacije (RNK).

Slika 5.1.2.5 Dijagrami plastinosti svih uzoraka iz podruja klizita Grmoica *(Ortolan & Mihalinec, 1995)

Primijeeno je, dodue, da postoji potpuno jasna granica izmeu sedimenata pleistocenske starosti (Q1) i naslaga
gornjeg ponta (Pl12), kako u granulometrijskom sastavu, tako i u Atterbergovim granicama plastinosti.
Obradom svih ispitanih uzoraka na dijagramima plastinosti (slika 5.1.2.5), utvrena su veoma pravilna
grupiranja uzoraka obzirom na A-liniju.
Ako je znano, da je prema dijagramu plastinosti, to ga je predloio A. Casagrande, za prikaz karakteristika
plastinosti raznih uzoraka koherentnih tala (Nonveiller, 1979), A-linija definirana jednadbom:
22
 Ip = 0,73 (wL - 20), (5.1.2.1)
pri emu je Ip - indeks plastinosti, a wL - granica teenja, tada su praktino svi uzorci iz pleistocenskih naslaga
od uzoraka iz sedimenata gornjeg ponta, u odgovarajuim dijagramima plastinosti razdvojeni graninim
pravcem "a" paralelnim s A-linijom, koji je definiran jednadbom:
"a" = 0,73 (wL - 12). (5.1.2.2)
Redovito su odgovarajue toke u dijagramu plastinosti, koje su pripadale koherentnim naslagama pleistocena,
padale iznad pravca "a", dok su svi uzorci sedimenata ispod litostratigrafske granice pleistocen/gornji pont
padali ispod tog pravca. Korektnost ovakve obrade potvrena je rezultatima mikropaleontolokih obrada 10
uzoraka iz jezgara buotina *(Soka, 1993). Pri tome, veina uzoraka je uzimana u neposrednoj krovini ili
podini litostratigrafske granice pleistocen/gornji pont. Zamijeeno je da u nekim sondama postoji potuno jasan i
otar prijelaz, obzirom na pravac "a", dok je u pojedinim sondama prisutna tendencija postupne fluktuacija
toaka od pravca "a" prema A-liniji i nie od A-linije.
Uoena pravilnost, obzirom na granulometrijski sastav, ogledala se u skokovitom poveanju sadraja frakcije
praha u gornjem pontu, u odnosu na pleistocen. Da bi se to jasno zapazilo, izvrena je obrada rezultata
laboratorijskih ispitivanja na neuobiajeni nain, izradom korelacijskih profila svih buotina, od kojih su tri
prikazana na slici 5.1.2.6.
Na profilima je vidljivo da su, osim granulometrijskog sastava (pijesak, prah, glina), prikazane jo granica
teenja i prirodna vlanost tla.
Prije objanjenja postupka korelacije rezultata razliitih buotina, potrebno je spomenuti jo neke momente, koji
su diktirali ovakav nain obrade. Jo tijekom istranog buenja, paljivim pregledom i determinacijom izbuene
jezgre, u vie buotina zamijeene su brojne subvertikalne pukotine, zijeva do nekoliko mm ispunjene sitnim
pijeskom.
Ova indicija, uz poznatu starost naslaga, jasno je upuivala na prisutnost neotektonike. Osim toga zapaene su
velike razlike u dubinama litostratigrafske granice pleistocen/gornji pont u pojedinim buotinama. Iako su
veliine nagiba slojeva u svim buotinama bile ujednaene, bilo je oito da postoji znaajan skok du neke
lomne zone.
Radi svega navedenog, u svim buotinama odreen je, najprije, poloaj litostratigrafske granice (v. sliku
5.1.2.6), a potom je, preklapanjima susjednih i udaljenijih buotina na transparentnim podlogama, po volji
odabran poloaj RNK, u zoni gornjeg ponta, koji je pokazivao pravilniju vertikalnu i lateralnu izmjenu naslaga,
za razliku od sedimenata pleistocena. U pleistocenskim naslagama su, dodue, bili prisutni slojevi svijetlosive
do plavkastosive gline visokih indeksa plastinosti, ali ih je naalost bilo vie, pa se nije moglo zakljuiti koji
kome odgovara. Nakon odabira RNK u jednoj od dubljih buotina, preklapanjem korelacijskih profila
pojedinanih buotina na transparentnim podlogama i njihovim dovoenjem u poloaj najboljeg preklapanja
laboratorijskih rezultata, odreene su i dubine RNK u veini buotina. Time je bio otvoren put za konstrukciju
razliitih tematskih inenjerskogeolokih podloga odgovarajueg mjerila, kao to su to:
- karta izohipsa plohe dodira pleistocen/gornji pont,
- karta izohipsa podine sloja svijetlosive pleistocenske gline, i
- karta izostrata referentnog nivoa korelacije (RNK) s rekonstrukcijom
elemenata poloaja sloja.

23
Slika 5.1.2.6 Korelacijski profili rezultata laboratorijskih ispitivanja uzoraka iz tri buotine na podruju klizita Grmoica

Prethodne su podloge, prikazane na prilozima 4.1-4.3, iskoritene za izradu potrebnog broja geotehnikih profila
s rekonstrukcijom poloaja klizne plohe, kao osnovnih podloga trodimenzionalnih analiza stabilnosti klizita.
Jedan, od pet odabranih profila, prikazan je na slici 5.1.2.7.
Prema rezultatima, prikazanima na konstruiranim tematskim inenjerskogeolokim podlogama (prilozi 4.1-4.3,
zgunjenja izohipsa) i na slici 5.1.2.7 (promjena veliina nagiba: sloja svijetlosive gline du koje je formirana
klizna ploha, litostratigrafske granice pleistocen/gornji pont i skokovito sputanje RNK u podruju otkrivene
rasjedne zone), zakljueno je da su neotektonski pokreti trajali tijekom gornjeg ponta, da su nastavljeni i tijekom
pleistocena i da su pleistocenske naslage taloene na ve nagnutoj podlozi, odnosno lee diskordantno na
gornjem pontu.
Najnoviji primjer uspjene korelacije putem RNK, s izradom korelacijskog geotehnikog stupa (slika 5.1.2.8),
odnosi se na klizite Granice u Zagrebu *(Ortolan & Mihalinec, 1995).
U ovom su primjeru, osim indeksa plastinosti, korelirani i ostali rezultati terenskih i laboratorijskih ispitivanja,
a izvrena je i procjena rezidualnog kuta trenja po dubini, bazirana na ovisnosti rezidualnog kuta trenja o
indeksu plastinosti. Na slici se zapaa da je, do rekonstruirane dubine sloja masne visokoplastine gline
plavosive boje (klizna ploha), bitno manja i prirodna zbijenost tla, to je oiti dokaz da primijenjena
metodologija daje jednoznane rezultate s minimumom potrebnih pretpostavki u usvojenom modelu tla. Ovdje
treba naglasiti da se esto, niti sistematskim ispitivanjima prirodne zbijenosti tla standardnim penetracijskim
pokusom (SPP), ne moe utvrditi koja je dubina klizanja, jer su rezultati veoma ujednaeni (npr. u klizitu
Grmoica; *Ortolan & Mihalinec, 1995.a). U sluaju klizita Granice kretani materijal je pregnjeen, pa su
rezultati ispitivanja SPP-om do dubine klizanja bili bitno nii. Tim vie predloena metodologija korelacije i
interpolacije svih rezultata ispitivanja, s procjenom poloaja zona minimalnih parametara otpornosti na
smicanje, dobiva na znaaju.

24
Slika 5.1.2.7 Geotehniki profil 3-3 kroz klizite Grmoica

25
 Slika 5.1.2.8 Korelacijski geotehniki stup podruja klizita Granice

Naglasimo jo ovdje, da se materijali snienih rezidualnih parametara otpornosti na smicanje lako prepoznaju
ve i prilikom determinacije jezgre, odnosno detaljnim pregledom uzoraka iz noa i cilindra za SPP pokus ili
26
pak neporemeenih uzoraka. Jezgra je u visokoplastinim, a pogotovo ekstremno visokoplastinim glinama
esto zarotirana ili "izlistana" u fine lamine. Na uzorcima iz SSP-cilindra ili na neporemeenim uzorcima, ve
opipom povrine uzoraka moe se esto osjetiti poloaj klizne plohe, gdje se paljivim pregledom kontakta
meko/tvrdo gotovo redovito nalaze pravilne strije, kao oit dokaz prisutnosti klizne plohe.
esto, spomenuto je naprijed, nema vidljive promjene konzistentnog stanja materijala, ali zato uzorci rado
puknu na mjestu gdje je klizna ploha formirana, pa se opet zapaaju veoma pravilne strije. Koliko ovakav nain
utvrivanja prisutnosti kliznih ploha moe biti uspjean, neka ilustrira injenica, da su na pet klizita u blizini
Marije Bistrice, u oko 50 % sluajeva u neporemeenim uzorcima ili malim SPP-uzorcima naene posmine
povrine s jasnim strijama *(Mihalinec & Ortolan, 1995.a-e). Klizite Poljanica 3 ujedno je primjer uspjelije
korelacije naslaga i izrade korelacijskog geotehnikog stupa.
Uz naprijed navedeno, est je sluaj da su zone mogueg formiranja kliznih ploha veoma tanke, svega nekoliko
milimetara do nekoliko centimetara. Veoma paljivim pregledom jezgre, mogu se zapaziti i takve zone.
Meutim, u takvim sluajevima nemogue je selektirati dovoljnu koliinu uzorka za rotaciono smicanje ili koji
drugi egzaktniji postupak ispitivanja rezidualne posmine vrstoe. Ipak, za odreivanje granica plastinosti,
gotovo se uvijek nae i moe selektirati dovoljna koliina uzorka. Tada, itekako aktualnom postaje predloena
korelacija indeksa plastinosti s rezidualnim kutem trenja. Dapae, bolje je primijeniti korelaciju sa slike
5.1.2.1, nego ispitati neadekvatan uzorak u rotacionom aparatu, odnosno uzorak koji bi sadravao i partije
materijala razliitih rezidualnih posminih vrstia. Problem selektiranja i odabira adekvatnog uzorka za
rotaciono smicanje, ili samo za utvrivanje granica plastinosti, posebno je prisutan u fino slojevitim ili fino
laminiranim tlima. Klasini odabir uzoraka (metodom etvrtanja, metodom "lica") u takvim sluajevima ne
dolazi u obzir, jer se trae samo zone minimalnih otpornosti na posmik. Radi toga valja selektirati samo kritini
dio uzorka, makar bio nedovoljan za opsenija ispitivanja.
Zakljuno, u ovom dijelu izlaganja, jednom formirani korelacijski geotehniki stup predstavlja "klju", pomou
kojega se tumae sveukupni geotehniki odnosi u reprezentativnom geotehnikom profilu (za dvodimenzionalna
razmatranja), ili u nizu odabranih geotehnikih profila ako se klizite rjeava prostorno (trodimenzionalno).

27