Professional Documents
Culture Documents
Alkemijsko Vjencanje Christiana Rosenkreutza PDF
Alkemijsko Vjencanje Christiana Rosenkreutza PDF
ALKEMIJSKO VJENANJE
CHRISTIANA ROSENKREUTZA
Sadraj:
PRVI DAN
Veer uoi Uskrsa sjedio sam sm za svojim stolom. Ba sam se, kako bijah
navikao, obratio svome Tvorcu kroz poniznu molitvu i meditaciju nad mnogim
velikim misterijima koje mi Otac Svjetla u svojoj velianstvenosti preobilno
pokaza, kad u srcu osjetih elju da uz moje dragocjeno uskrnje janje pripremim
i ist, beskvasni kruh. No iznenada udari tako straan vjetar da pomislih kako e
se cijela planina u kojoj je moja mala koliba bila isklesana, sruiti pod naletima
te siline. Ali ni ova, kao ni njoj sline avolove smicalice, nisu me mogle
iznenaditi - ja se uzdah u svoje srce i ustrajah u meditaciji - sve dok me netko ne
potapa po ramenu, to nikako nisam oekivao. Uplaih se tako silno, da se ne
smjedoh ni okrenuti; ipak, zadrah onoliko vedrine koliko to ljudska slabost u
jednoj takvoj situaciji moe dopustiti.
Netko me je, meutim, i dalje uporno vukao za kaput. Ja se okrenuh i - ugledah
divan enski lik. Njena azurna haljina, draesno posuta zlatnim zvijezdama,
naliila je na nebeski svod. U desnoj ruci je drala trubu od istog zlata. Ime
ugravirano na trubi mogao sam proitati, ali ga ne smijem otkriti. U lijevoj ruci
je nosila debeo sveanj pisama napisanih na razliitim jezicima. Njih je, to sam
kasnije saznao, trebao isporuiti po razliitim zemljama. Takoer je imala i
velika, lijepa krila, proarana paunovim okcima, pomou kojih se mogla podii i
letjeti, bre od orla.
Na njoj se jo tota moglo primijetiti; ali ona zakratko osta tako, a ja bijah sav
preplavljen strahom i uenjem, te ne zapazih nita vie. Jer, im sam se
okrenuo, ona pone zagledati meu svoja pisma, pa izvadi jedno malo koje mi, s
puno potovanja, poloi na stol. Zatim me bez rijei napusti. Dok se uzdizala
uvis, puhnula je u svoju lijepu trubu tako snano da eho stade odzvanjati kroz
planine i ja jo itavih etvrt sata nisam mogao uti ni vlastite rijei.
Ja, bijedni stvor, zaista nisam znao to mi je initi povodom ovog neoekivanog
dogaaja. Zato padoh niice i pomolih se Tvorcu da mi ne da da iskusim ita to
bi moglo ugroziti moje vjeno spasenje. Nakon toga se okrenuh pismu, drhtei
od straha. Ispostavi se da je bilo tako teko da tee ne bi moglo biti ni da je od
istog zlata. im ga paljivije osmotrih, vidjeh da je zapeaeno malim peatom
na kome je, vrlo tanano, bio ugraviran kri s natpisom IN HOE SIGNO
VINCES (U ovom e znaku pobijediti). Kako spazih ovaj znak, tako se
ohrabrih. Jer dobro znam da avolu on nije mio i da ga nikad ne bi upotrijebio.
Tako, dakle, otvorih pismo. Unutra je bila pjesma, napisana zlatnim slovima na
3
plavoj podlozi:
im on zavri svoj govor, jedna stara gospa naredi slugama da sedam puta
sputaju konopac u tamnicu, pa da izvuku sve koji budu mogli visjeti na njemu.
Neka mi Bog dozvoli da opiem pandemonij koji tad nastade meu nama! Jer svi
su se eljeli doepati konopca i pri tom su gurali druge. Ipak, poslije sedam
minuta, malim zvonom je dat znak i izvukli su etiri osobe. Ja se konopcu nikako
nisam mogao pribliiti, jer sam imao zlu sreu da se, to ve spomenuh, popnem
na kamen koji je strio iz zida tamnice, te mi nije polazilo za rukom dohvatiti ue
koje se sputalo kroz sredinu.
Konopac je sputen i po drugi put. Ali poto su mnogima okovi bili teki a ruke
slabe, nisu se uspijevali odrati, ve su u padu povlaili za sobom mnoge koji bi
moda i ostali visjeti. Da, mnoge su ak namjerno povukli oni koji se sami nisu
mogli domoi ueta. Eto, tako mi, ak i u naoj velikoj bijedi, zavidjesmo jedni
drugima. Najvie sam, ipak, alio one koji su bili tako teki da su im se ruke
otkinule od tijela, pa se vie nisu mogli penjati. Zbog svega ovoga, sve do petog
pokuaja izvueno je samo nekoliko ljudi. Jer im bi se zauo znak, sluge bi tako
brzo povukle ue, da bi se svi uglavnom ispreturali jedni preko drugih. Na to
veina, ukljuujui i mene, izgubi svaku nadu u spas, te se obratismo Bogu da se
smiluje i; ako je mogue, izbavi nas iz tamnice. I poslije toga se on zaista saali
na neke od nas. Kad se ue sputalo po esti put, neki se okaie. Dok se njihalo,
moda Bojom voljom, ono proe i pored mene. Brzo ga ugrabih; uhvatih se vie
6
od svih ostalih te se tako, na kraju i van svih oekivanja, izbavih iz tamnice. Bio
sam tako sretan da sam ranu koju mi je na glavi napravio jedan otar kamen dok
su me izvlaili osjetio tek kad sam, zajedno s ostalim osloboenima, pomagao
pri sedmom i posljednjem izvlaenju, ba kao to su i moji prethodnici inili
svaki put. Uslijed napora, krv je tekla po mojoj odjei a da ja to, eto, u svojoj
radosti, nisam ni primijetio.
Poto je ue i po sedmi put sputeno, veina zarobljenika je izvuena i stara
gospa ih je prihvatila. Zamolila je svog vremenog sina da preostalim
zatoenicima objavi njenu odluku, koja me je zaprepastila. Nakon kraeg
razmiljanja, on im se obrati sljedeim rijeima1:
9
DRUGI DAN
Kad sam napustio svoju eliju i kroio u umu, izgledalo mi je kao da su se i
nebo i svi elementi dotjerali za ovo vjenanje. Ptice su pjevale slae no ikad, a
mlada lanad skakutala je tako veselo da i moje staro srce stade poigravati od
radosti, te me nagna da zapjevam iz sveg glasa:
Ne gnjevi se to te On
nije za cara predvidio!
Moda si prezrela njegovo ime,
navela da ti slavu preispita?
Bog vidi kroz tajne tvog srca,
njegove oi vide kroz najdublju tamu;
On se ne moe prevariti!
Pjevao sam tako puna srca da je cijela uma odzvanjala, a planine su ponavljale
10
moje posljednje rijei. Na kraju stigoh do divnog, zelenog vresita u koje zaoh,
napustivi umu. Usred vresita stajala su tri lijepa zelena cedra, a njihove
kronje pruale su krasnu hladovinu, koja je prosto nudila gostoprimstvo, i ja ga
zahvalno prihvatih. Jer, mada jo nisam bio daleko odmakao, velika enja me
brzo zamarala. Zato pourih prema drveu, da tu malo otpoinem. Ali, im se
pribliih, mala poruka privrena na jedno drvo mi privue pogled. Proitah
sljedee rijei, ispisane lijepim slovima:
Hospes salue: si quid tibi forsitan gdje nuptis Regis auditum. Verba haec
perpende. Quatuor viarum optionem per nos tibi sponsus offert, per quas
omnes, modo non in devias delabaris, ad Regiam ejus aulam peruenire possis.
Prima breuis est, sed periculosa, & quae te in varios scopulos deducet, ex
quibus vix te expedire licebit.
Altra longior, quae circumducet te, non abducet; plana ea est; & facilis, si te
Magnetis auxilio, neque ad dextrvm, neque sinistrum abduci patieris.
Tertia vere Regia est, quae per varias Regis nostri delicias & spectacula viam
tibi reddet jucundam. Sed quod vix millesimo hactenus obligit.
Per quartam nemini hominum licebit at Regiam peruenire, ut pote, quae
consumens, et non nisi corporibus incorruptibilibus conveniens est.
Elige nunc ex tribus quam velis, & in ea constans permane. Scito autem
quamcunque ingnessus fueris: ab immutabili Fato tibi ita destinatum, nec nisi
cum maximo vitae periculo regredi fas esse.
Haec sunt quae te scivisse voluimus: sed hevs cave ignoms, quanto cum
periculo te huic viae commiseris: nam si te vel minimi delicti contra Regis
nostri leges nostri obnoxium: quaeso dum adhuc licet per aendam viam, qua
accessisti: domum te confer quam citissime.
im spazih ovu poruku, sva moja radost nestade i ja, koji sam tako veselo
pjevao, sad stadoh gorko jecati. Iako sam pred sobom vidio sva tri puta i mada
sam shvaao da mi zakon dozvoljava da izaberem jedan od njih, ipak sam se
plaio da bih, ako krenem strmom i stjenovitom stazom, tu bijedno skonao. Ili
da bih, izaberem li za svoj usud drugi put, mogao zalutati na stranputicama ili se
izgubiti na neki drugi nain. Nisam se smio nadati ni da sam jedan od tisuu,
onaj kome je namijenjen kraljevski put. Vidio sam i etvrtu stazu. Ali nju su
skrivali vatra i dim, tako da se nisam usuivao ni da joj se pribliim. Razmiljao
sam da li da se vratim ili da, ipak, izaberem neki od putova. Bio sam sasvim
svjestan svoje nedostojnosti; onaj san, meutim, koji mi je poslat iz kule, hrabrio
me je. Ipak, nisam se usuivao suvie vrsto pouzdati u njega.
Tako sam dugo oklijevao nad svojim izborom, da me na kraju, od silnog
zamora, obuzee glad i e. Izvadih kruh, pa odsjekoh nekoliko kriki. Vidjevi
to, bijela golubica koju ranije nisam primijetio, slete s drveta na kome je stajala i,
kao to je vjerojatno ve bila navikla initi, smjesti se mirno i s puno povjerenja
tik do mene. Nisam imao nita protiv da podijelimo kruh, a ona je to spremno
prihvatila. Njena ljepota me je dirnula. Ali pojavi se njen neprijatelj, crni gavran.
On nije htio moj dio kruha, ve se odmah sjuri k njoj i njenom komadiu koje je
ona, uzletjevi, pokuavala spasiti.
Dok su tako letjeli prema podnevnom suncu, ja se najednom toliko naljutih i
rastuih da, ne razmiljajui, poeh goniti drskog gavrana i, protivno svojoj volji,
pretrah jednim od ona etiri puta skoro cijelu duinu livade, sve jurei za
gavranom i pokuavajui spasiti golubicu. Kasno sam vidio da sam nesmotreno
stupio na stazu s koje, osim pod prijetnjom velike kazne, vie nisam mogao
skrenuti. Mada sam se s tim morao pomiriti, vrlo sam alio to sam svoju torbu i
kruh ostavio kod drveta i to se nisam mogao vratiti po njih. Jer, im sam se
okrenuo, tako jak vjetar mi puhnu u lice, da me skoro obori s nogu. Ali dok sam
koraao naprijed, nisam osjeao ni daak.
Iz ovoga sam lako mogao zakljuiti da bi me borba s vjetrom vjerojatno kotala
ivota. Zato strpljivo ponijeh svoj kri pa nastavih put i, kad je ve tako moralo
biti, odluih uiniti sve to je u mojoj moi da stignem prije mraka.
Iako sam nailazio na mnoge stranputice, pomou kompasa sam uspijevao nai
pravi put. Ni za korak nisam htio skrenuti od meridijana, ak ni kad bi staza
postala tako neravna i neprohodna da bih ozbiljno posumnjao u svoj izbor. Sve
vrijeme sam hodajui razmiljao o golubici i gavranu, ali nisam mogao otkriti
njihovo znaenje.
Konano, u daljini, na jednoj visokoj planini, ugledah velianstvenu kapiju i,
12
mada je bila daleko od puta, krenuh k njoj, jer je sunce ve uveliko klizilo niz
planine, a netko drugo sklonite nigdje nisam mogao nai. Pripisivao sam to
samom Bogu, jer me on je isto tako mogao navesti da nastavim stazom i zasjeniti
moje oi sljepilom, pa da ne primijetim kapiju. Kao to ve rekoh, pourih k njoj
i stigoh jo za dana, taman na vrijeme da je na miru promotrim.
To je bila izuzetno fina i kraljevska kapija. Nad njom su bile izrezbarene mnoge
divne slike i formule od kojih je svaka, kako sam kasnije saznao, imala svoje
odreeno znaenje. Ispod friza je bio privren tit na kome je pisalo: Procul
hine, procul ite proptani (Ne ulazi, ti koji si nedostojan) i jo neto to mi je
najozbiljnije zabranjeno obznaniti.
im stigoh do straareve kuice, pojavi se osoba u nebesko-plavom odijelu,
koju pozdravih prijateljskim gestom. On mi uzvrati pozdrave, ali mi odmah
zatrai pozivnicu. O, kako sam samo bio sretan to sam je imao uz sebe! Jer vrlo
lako sam je mogao i zaboraviti, to se, kako mi straar ree, desilo drugim
gostima. Brzo mu pruih pismo, a on ne samo to je izgledao zadovoljan zbog
toga, ve mi ukaza i veliku ast, to me zaudi, rekavi: "Ui, brate moj, najdrai
goste!"
Zatim me upita za ime. Kad mu odgovorih da sam ja brat Rosenkreutz, on se
istovremeno i iznenadi i obradova, te me upita: "Brate, da li bi se mogao
mijenjati za jednu znaku?" Rekoh kako sa sobom imam vrlo malo toga, ali ako
bi on naao ita po svom ukusu, neka to slobodno uzme. Kada me zatim zamoli
za moju bocu za vodu i ja mu je dadoh, u zamjenu dobih zlatnu znaku na kojoj
su bila samo dva slova: S.C.3 Jo me posavjetova da ga ne zaboravim, jer e mi
to jednom biti na veliku korist. Upitao sam ga koliko je ljudi ulo prije mene i on
mi odgovori. Na kraju mi jo, prijateljstva radi, dade zapeaeno pismo za
uvara druge kapije.
Budui da sam se zadrao kod prvog straara, no se je ve poela sputati.
Sada je iznad kapije gorjela svjetiljka, tako da je svatko s puta mogao pohitati k
njoj.
Staza koja je s obije strane vodila do tvrave bila je ograena visokim
zidinama, a pored nje su rasle najraznovrsnije voke. Na svakom treem drvetu
du puta visjeli su fenjeri, koje je jedna lijepa gospa u nebo-plavoj odjei ve
upalila pomou ogromne baklje. To je izgledalo tako uzvieno da se zadrah
neto due nego to je ba bilo neophodno.
Poto dobih sasvim dovoljne i korisne upute, prijateljski se oprostih od prvog
vratara. Bijah rad saznati to stoji u pismu, ali sam suzdravao svoju radoznalost,
jer ne bjee nijednog razloga zbog koga ne bih vjerovao vrataru. Tako nastavih
putem, sve dok ne stigoh do druge kapije. Izgledala je skoro sasvim isto kao i
3
Sanctitate Constantia; Sponsus Charus; Spes Charitas - stalna posveenost, voljeni
mladoenja; nada i ljubav. Prim prev.
13
prva, osim to su je krasile potpuno drukije slike s tajanstvenim znaenjima. Na
tabli privrenoj na kapiju pisalo je: Date et dabitut vobis (Daj i dat e ti se).
Kod ove kapije je leao straan lav s lancem oko vrata koji, im me spazi,
ustade. Pokuavao me je napasti, sve dok se drugi vratar, koji je leao na
mramornom kamenu, ne probudi. Ree mi da se ne plaim pa, drei lava iza
sebe, uze pismo koje mu pruih sav se tresui. Kada ga proita, ree s najdubljim
potovanjem: "Dobrodoao u ime Boga. Ti si ovjek koga ve dugo elim
upoznati." U meuvremenu, i on izvadi znaku, pa me upita da li bih se mogao
mijenjati za nju. Kako uza se nisam imao nita drugo do soli, ja mu je pruih, a
on je prihvati sa zahvalnou. I na ovoj znaki su bila dva slova: S.M.4
Poeljeh popriati i s drugim vratarom. Ali zvono na tvravi poe zvoniti i on
me posavjetova da smjesta pohitam, kako sav moj rad i trud ne bi bili uzaludni,
jer e se svjetla poeti gasiti. Zato pooh u takvoj urbi da nisam stigao ni
obratiti panju na vratara tako sam se bio uplaio, i to ne bez razloga. Jer, nisam
mogao potrati dovoljno brzo. Ali me Gospa, kad je ve pogasila sva svjetla, uze
pod ruku. Nikada ne bih pronaao put da mi ona nije osvjetljavala svojom
bakljom. Tek to se provukoh, kapija se zatvori tako brzo da mi uhvati rubove
kaputa. Morao sam ga tu i ostaviti jer ni ja niti oni koji su vikali sa mnom nismo
mogli namoliti vratara da nam ponovno otvori. Rekao nam je kako je klju dao
Gospi, a ona ga je ponijela sa sobom u vrt.
Za to vrijeme sam se ponovo osvrnuo na kapiju. Bila je velianstvena, jo jedne
takve sigurno nema na cijelom svijetu. Sa svake strane vrata nalazio se po jedan
stup. Na jednom je stajala prijatna figura s natpisom CONGRATULOR
(Radujem se s tobom). Figura na drugom stubu je tuno krila svoje lice. Pod
njom je bila rije CONDOLEO (Patim s tobom). Ukratko, tu su bile sve tako
nerazumljive i tajanstvene rijei i slike da ih ni najdovitljiviji ovjek na svijetu
ne bi mogao protumaiti. Ako mi Bog dozvoli, uskoro u ih sve rasvijetliti i
objasniti.
Na ovoj kapiji sam ponovo morao kazati svoje ime. Ono je upisano u knjiicu
od pergamenta pa je, zajedno s ostalim imenima, poslano mladoenji. Tek tada
sam dobio pravu gostinsku znaku, koja je bila neto manja od prethodnih, ali
zato mnogo tea. Na njoj su bila slova S.P.N.5
Dobio sam ak i novi par cipela, jer je pod tvrave bio poploen mramorom.
Dozvoljeno mi je da staru obuu dam nekom od siromaha koji su tu stajali u
grupicama na kapiji, ali samo onome na koga u tom trenutku bude red. Dadoh ih
jednom starcu, pa me dva paa s bakljama odvedoe u jednu malu sobu. Rekoe
mi da sjednem na klupu. Baklje zabie u dvije rupe na podu, pa me ostavie
4
Studio Merentis; Sal humor Sponso Mittendus; Sal Mineralis; Sal menstrualis uenje
dostojno zasluge; tekua sol za mladoenju; sol oienja. Prim. prev.
5
Salus per naturam; Sponsi praesentandus naptiis - lijeenje prirodom; gost na
mladoenjinom vjenanju. Prim. prev.
14
samog.
Ubrzo potom zauh neku buku, ali nita nisam mogao vidjeti. Ispostavilo se da
su to bili neki ljudi koji su me napali. Ali, kako nita nisam vidio, morao sam
utjeti i trpjeti, ekajui da vidim to e mi uiniti. Ubrzo sam shvatio da su to
neki brijai; zamolih ih da me ne dre tako vrsto, jer sam bio sasvim spreman
uiniti to god zaele. Pustili su me i netko nevidljiv njeno obrija kosu s mog
tjemena. Ali na elu, iznad uiju i na potiljku su mi ostavili moje duge, prosede
lokne.
Moram priznati da me je ovakav poetak skoro sasvim obeshrabrio - nita
nisam mogao vidjeti, a oni su me drali tako vrsto da sam ve pomislio kako me
sam Bog napustio zarad moje pretjerane smjelosti. Nevidljivi brijai su paljivo
pokupili odsjeenu kosu i ponijeli je sa sobom.
Potom su dva paa ponovo ula, od srca se smijui mome strahu. Ali nisu jo
estito ni progovorili sa mnom kada zazvoni malo zvonce a to je, objasnie mi,
bio znak da se ponovno svi okupimo. Pozvali su me da ih pratim, osvjetljavajui
mi put koji je vodio kroz mnoge hodnike i vrata, pa preko zavojitih stepenica do
prostrane dvorane.
U sali se nalazilo mnotvo zvanica - careva, kraljeva, prineva i gospode,
plemenitih i prostih, bogatih i siromanih, a uz njih jo i silni prevaranti i
smutljivci kojima sam se vrlo udio, govorei sebi: "Eh, kakva si ti luda! Da se
prihvati puta koji je traio toliko napora i zalaganja... A svi ovi tipovi koji su ti
tako dobro poznati i koji ti nikad ne dadoe razloga da ih potuje, ve su ovdje.
Oni su svi tu. A ti, s tvojim molitvama i zakletvama, jedva si dospio u posljednji
sat!" Ovu, i jo mnoge druge misli koje sam pokuavao odagnati, aputao mi je
sam avo.
Za to vrijeme, jedan od mojih poznanika mi se obrati:
"Dakle, brate Rosenkreutze, i ti si ovdje?"
"Da, brao", odgovorih, "milost Boja je i meni pomogla."
Na to mi se svi podsmjehnue, naavi da je smijena i sama pomisao kako bi
Boja pomo bila potrebna u jednoj tako nevanoj prilici. Kada sam svakoga od
njih upitao za put kojim su doli, veinom su odgovorili da su se morali verati po
stijenju. Zatim se oglasie nekolike trube koje nismo mogli vidjeti, pozivajui
nas za stol za koji se smjestismo sami. Uglavnom su svi sebe procjenjivali iznad
drugih. Za mene i jo nekolicinu jadnika jedva ostade jedan krajiak na donjem
djelu stola. Uoe dva paa. Jedan od njih tako lijepo izgovori molitvu, da mi
srce poskoi od radosti. Meutim, neke budale obratie vrlo malo panje; smijali
su se i namigivali jedan drugom, grizui svoje eire i inei jo mnoge
nepriline radnje. Zatim je unijeto jelo i, mada nikoga nismo mogli vidjeti, sve je
bilo ureeno tako po redu i elegantno, da mi je izgledalo kako svaki gost ima
svog vlastitog slugu.
Kad su zadovoljili glad i poto ih je vino razuzdalo, hvalisavci poee se
15
razmetati i uznositi. Jedni su dokazivali ovo, drugi ono, a najglasniji su bili ba
najbjedniji glupaci. Jo uvijek mi je muka kad se sjetim o kakvim sam
neprirodnim i nemoguim stvarima tad sluao. Na kraju vie nisu mogli ak ni
ostati na svojim mjestima, ve su se, hulje, jedan tamo drugi ovamo, umijeale
meu plemenitu gospodu. Hvalili su se djelima koja ni Samson ni Herkul, sa
svom svojom snagom, nikad ne bi mogli ostvariti. Te jedan bi, kao, oslobodio
Atlasa od njegovog tereta, te drugi bi izvukao troglavog Kerbera iz Pakla...
Ukratko, svi su se buno kooperili, dok su pravi dostojanstvenici bili sasvim
jednostavni, tako da ovi na kraju ak i povjerovae u vlastito truanje. Varalice
zatim postadoe toliko drske da, iako bi se s vremena na vrijeme opekli po
prstima, vie nisu uzmicali. Na primjer, im bi se netko pohvalio nekim umeem,
i svi ostali bi poeljeli uiniti isto. Jedan je tvrdio da moe uti glazbu sfera,
drugi je izjavio kako vidi Platonove ideje, dok je trei uspijevao prebrojati
Demokritove atome. Bilo je tu i vie od nekoliko poznavalaca perpetuum mobila.
Mnogi su, smatrao sam, posjedovali sasvim dobro razumijevanje stvari, ali su
precjenjivali sebe. Na kraju se tu naao i ovjek koji nas je uvjeravao kako moe
vidjeti nae posluitelje. Vjerojatno bi i nastavio sa svojim razmetanjem, da ga
jedan od slugu ne tresnu po laljivim ustima tako da i on i nekolicina kraj njega
zautjee kao mievi.
Najvie me radovalo to su svi koje sam cijenio bili tihi i lijepo se ponaali:
nisu govorili glasno, ve su uviali da su samo neznalice, da su misterije prirode
tako velike, dok su oni sami tako mali.
U tom meteu, skoro sam proklinjao dan koji me ovamo doveo, jer nisam
mogao a da ne gledam s ljutnjom te bezone i plitke ljude za stolom. Ni ja, u
svom skromnom uglu, nisam mogao ostati na miru, jer mi je jedan od tih
hvalisavaca uvredljivo prigovarao da sam obina arena laa. U to vrijeme jo
nisam shvaao da postoji jo jedna kapija koju treba proi, ve sam mislio kako
u tokom cijelog vjenanja morati trpjeti te uvrede, prezir i ponienja, to nisam
zasluio, ni od mladoenje, ni od mlade. Bolje bi uinili, smatrao sam tada, da su
za svoju svadbu izabrali neku drugu budalu.
Ba se na meni lijepo moglo vidjeti kako prostoduna srca mogu postati
nestrpljiva uslijed nepravdi ovog svijeta! Ali sve je to spadalo u onu moju
hromost, o kojoj sam, kao to ve spomenuh, sanjao.
Buka je rasla sve vie; tu je bilo i onih koji su se hvalisali lanim i izmiljenim
vizijama, priajui nam strane i neistinite snove. Pored mene je sjedio tih,
dostojanstven gospodin, koji je s vremena na vrijeme govorio o vie nego
izuzetnim stvarima. Na kraju, on ree:
"Dakle, brate, kad bi se sad pojavio neko tko bi htio povesti ove tupoglavce na
pravi put, da li bi ga itko uo?"
"Sigurno ne", odgovorih.
"Svijet je", ree on, "sada odluan prihvaati ono to je lano i ne eli uti one
16
koji mu ele dobro. Pogledaj, na primjer, onog koopernog glupana koji sa
svojim besmislicama i budalastim mislima pokuava biti u centru panje. I kako
samo ta osoba zadivljuje ljude stranim i tajanstvenim rijeima! Pa ipak, vjeruj mi
da sada dolazi sat da varalice budu raskrinkane i da cijeli svijet sazna kakvi su to
arlatani u stvari. Onda e se moda cijeniti ono to se sad ne potuje."
Dok je on govorio, a buka postajala sve gora, najednom se u dvorani zau tako
slatka i prefinjena glazba da u cijelom svom ivotu jo nikad ne uh takve. Svi su
se smirili i obratili panju na ono to e doi. U tom izvoenju su uestvovali svi
iani instrumenti koji se mogu zamisliti, a zvuali su tako skladno da se sasvim
zanijeh i ostadoh sjediti potpuno nepomino; oni koji su sjedili pored mene,
gledali su me sa zaprepatenjem. To je trajalo skoro pola sata, i za to vrijeme
nitko ne progovori ni rije. Jer im bi neko otvorio usta, dobio bi neoekivan
udarac, a da nije znao odakle.
Poto nam nije bilo dozvoljeno da vidimo glazbenike, morao sam se radovati
to smo bar mogli promatrati sve instrumente. Kroz pola sata glazba je
neoekivano utihnula i vie se nita nije moglo ni vidjeti ni uti. Ubrzo se zau
velika buka pred vratima - neko je tako svojski udarao u talambase, trube i
svirale, kao da sm car Rima ulazi. Vrata se otvorie sama od sebe, a jeka truba
postade tako jaka da je jedva izdrasmo.
Za to vrijeme, ini mi se, u dvoranu su ule stotine malih svijea, marirajui u
tako pravilnom poretku da smo svi bili zapanjeni. Zatim su ula ona dva paa
koja sam ve spomenuo, nosei rasplamsale baklje. Osvjetljavali su put
prelijepoj gospi na velianstvenom zlatnom prijestolu koji se sam pokretao. Meni
se ini da je to bila ona ista gospa koja je palila i gasila svjetla na stazi i da su
ovo bili oni isti njeni pomonici koji su prije stajali kraj drvea. Ali sada vie
nije nosila nebo plavu haljinu, ve kao snijeg bijeli, sjajan ogrta posut istim
zlatom tako blistav da smo se jedva usuivali pogledati ga. Oba paa bijahu
obuena slino, mada neto jednostavnije.
im stigoe do sredine odaje, Gospa side i sve male svjetiljke se poklonie pred
njom. Mi ustadosmo s naih klupa, ali se nitko ne udalji od svog mjesta. Poto
nam se poklonila, kao i mi njoj, te smo tako jedni drugima ukazali potovanje,
ona medenim glasom poe govoriti:
20
TREI DAN
im se radosni dan probudio, a svjetlo se sunce uzdiglo nad planinama da bi
ponovo otpoelo svoj nebeski zadatak, moji suborci takoer se poee dizati i,
malo-pomalo, pripremati se za ispit. Ulazili su u dvoranu jedan po jedan, elei
nam dobro jutro i pitajui nas kako smo proveli no.
Bilo je i onih koji su nam, poto su vidjeli konopce, prebacivali da smo
kukavice koje se ne smiju se, kao to to oni ine, prepustiti dobru i zlu. Ali
ostalima je srce ve bilo u petama i oni bijahu mnogo suzdraniji. Mi smo se
ispriali zbog nae ludosti - sada smo se nadali da emo uskoro biti slobodni i da
emo iz sveg tog ismijavanja izvui pouku. Oni to, naprotiv, jo nisu bili sasvim
izbjegli. Moda najvea opasnost tek je bila pred njima.
Kada su se svi konano okupili, trube i talambasi tako zatrubie da smo svi
pomislili kako e se sad sigurno pojaviti mladoenja. Ali, vrlo smo se prevarili.
To je ponovo bila ona gospa od juer, sada potpuno odjevena u crveno i opasana
bijelim pojasom. Samo je na glavi imala zeleni lovorov vijenac, koji joj je vrlo
lijepo stajao. Njenu pratnju sada nisu inile svjeice, ve 200 mukaraca
obuenih, kao i ona, u crveno i bijelo.
im je ustala sa svog prijestola, Gospa stade pravo pred nas, zarobljenike, pa
nas pozdravi i ree:
"To to su neki meu vama bili svjesni svog jadnog stanja, vrlo je milo mom
gospodaru i on e vas zbog toga nagraditi."
Kad me ugleda, nasmije se i ree:
"to, zar se ni ti nisi usudio riskirati? A ja sam mislila da si se ti tako dobro
pripremio!"
Na ove rijei, oi mi se napunie suzama. Ona zatim naredi da nas oslobode, pa
nas sve okupi na mjestu s koga se mogla vidjeti velika vaga.
"Jer", ree, "moda ete jo svi vi proi bolje od ovih uobraenih tipova koji su
jo uvijek slobodni."
U meuvremenu, nasred dvorane je okaen uteg od istog zlata. Tu je bila i
jedna mala ploa presvuena crvenim samtom, u kojoj se nalazilo sedam utega.
Ispred svih je stajao jedan prilino veliki uteg; za njim su, zasebno, bila etiri
mala utega; i, na kraju, takoer zasebno, stajala su jo dva utega. Svi oni su, u
usporedbi sa svojom veliinom, bili tako teki, da u to nitko ne bi povjerovao niti
bi itko razumio. Svaki naoruani ovjek nosio je po jedan jak konopac i goli
ma. U skladu s brojem utega, oni su se rasporedili u sedam grupa i Gospa je
odredila koja e grupa ii uz koji uteg.
im zavri svoj govor, Gospa naredi paevima da poredaju sve uesnike u red,
pa da se ovi penju jedan po jedan. Poto se najprije naklonio Gospi, jedan od
kraljeva poslua ovu zapovijed pa se, u svoj svojoj velianstvenosti, pope na tas.
Zatim vode grupa postavie svoje utege na drugi tas i kralj ih, na ope
iznenaenje, sve izdra. Ali, posljednji uteg bjee preteak za njega i on se, mada
jedva, podie. inilo mi se da ga Gospa saalijeva, jer je molila svoje ljude da
budu mirni. Ipak, dobrog kralja su vezali i isporuili ga estoj grupi.
Zatim je istupio kralj koji je stao na tas dignute glave. Poto je pod ogrtaem
drao veliku, debelu knjigu, umislio je da nipoto ne moe omanuti. Ali jedva da
je izdrao trei uteg, kad se tas nemilosrdno podie. On se toliko uplaio, da je
ak i svoju knjigu ispustio, a vojnici su se poeli smijati, pa su ga vezali i
dodijelili treoj grupi. Slino je bilo i s jo nekim kraljevima - vojnici bi ih
najprije podrugljivo ismijali, pa vezali.
Zatim se pojavio jedan nii ovjek sa smeom, kovravom bradom. On,
takoer, naini kurtoazan naklon, te se pope na tas. Ali on je tako postojano
izdrao sve utege, da mi se ini kako bi izdrao i jo neke, samo da ih je bilo.
Gospa odmah ustade. Pokloni mu se, zagrnu ga crvenim samtnim ogrtaem,
urui mu jedan od mnogih lovorovih vijenaca sa svog sjedita, pa ga pozva da
sjedne na stepenice njenog prijestola.
Suvie bi trajalo da opisujem kako su zatim proli ostali carevi, kraljevi i
22
gospoda. Ali moram napomenuti da je samo nekolicina tih dostojanstvenika se
uspjela odrati, mada su u mnogima, nasuprot mojim oekivanjima, pronaene
razne potovanja dostojne vrline. Netko bi izdrao jedan uteg, neko drugi, bilo je
i onih koji bi izdrali i tri, etiri ili pet utega, ali samo ih je nekoliko prolo cijeli
test. Svakoga tko bi omanuo, vojnici su silno ismijavali.
Test je primijenjen i na plemstvo i na uenjake i na sve ostale. Ponekad bi po
jedan ili dvojica iz jedne grupe izdrali do kraja, ali najee to ne bi uspio nitko.
Na kraju su na red doli i lani bogomoljci koji varaju ljude, kao i tvorci lapis
spitalanficus-a6. Njih su na kantar stavljali tako ih ismijavajui da je ak i meni,
usprkos svem mom bolu, pucao stomak od smijeha. Veina uope nije ni morala
ekati presudu tribunala, ve bi ih udarcima i ibama odmah odveli meu
zarobljenike, mada svakoga u njemu odgovarajuu grupu.
Od onako velikog broja uesnika, ostalo ih je tako malo, da me je stid i da im
spomenem broj. Ipak, i meu njima je bilo vrijednih osoba koje su, takoer,
poaene purpurnom haljinom i lovorovim vijencem.
Kada se testiranje zavrilo i kada nije ostao vie nitko osim nas jadnih, vezanih
bijednika koji smo stajali sa strane, jedan od kapetana istupi, pa ree:
"Potovana gospo, ako bi se to Vaem gospodstvu svidjelo, sada bismo i ovim
jadnicima koji su spoznali svoje neznanje dozvolili da se popnu na tasove vage,
bez ikakve kazne i samo probe radi. Moda se i meu njima nade neto dobro."
Ja se najprije zbunih jer, u svoj mojoj nevolji, jedina mi utjeha bjee to to neu
morati pretrpjeti sramotu i to me vaga nee odbaciti. Nimalo nisam sumnjao da
bi mnogi od sadanjih zatvorenika vie voljeli da su i deset noi proveli s nama u
dvorani.
Ali poto se Gospa sloila s kapetanovim rijeima, tako je moralo biti, te nas
oslobodie stega i pustie jednog po jednog na vagu. Iako je veina omanula,
nitko im se nije ni smijao ni rugao, ve su samo svi mirno sklonjeni sa strane.
Moj prijatelj je bio peti. On je neustraivo izdrao do kraja tako da mu svi, a
naroito kapetan koji se zaloio za nas, poee aplaudirati, a Gospa mu ukaza
uobiajeno potovanje.
Za njim su sledila dvojica koji su odmah otpali: ja sam bio osmi. im sam,
drhtei, stupio na tas, moj prijatelj koji je ve sjedio u purpurnoj odori,
prijateljski me pogleda. ak mi se i Gospa malo nasmijeila. Poto sam izdrao
sve utege, Gospa ree da me podignu na silu - trojica ljudi se okaie na drugi
tas, ali ni to nije imalo nikakvog efekta. Na to jedan od paeva istupi i uzviknu:
"To je on!", a ostali odgovorie: "Oslobodimo ga, onda", to Gospa i dopusti.
Poto sam primio ve opisani ceremonijal, dozvoljeno mi je da oslobodim
jednog od zatvorenika. Nisam morao mnogo razmiljati - odluio sam se za onog
6
Andreae se podsmijeva vjerovanju u navodni lijek koji lijei sve bolesti, to je zapravo
imitacija alkemiarskog lapis philosophicusa, kamena filozofa (kamena mudraca).
23
prvog kralja, koga mi je sve vrijeme bilo ao. On je odmah osloboen pa nam se,
primivi sve uobiajene poasti, pridruio.
U meuvremenu, dok je mjeren posljednji kandidat, koji je bio prelagan, Gospa
otkri moje rue (njih sam skinuo sa eira i drao ih u ruci) pa me, preko jednog
paa, zamoli da joj ih pokaem, to rado i uinih.
I tako se ovaj prvi dogaaj zavri u 10 sati izjutra. Trube, koje jo uvijek nismo
mogli vidjeti, oglasie se ponovo.
Sada su se vojnici morali povui sa zarobljenicima i priekati presudu. Sedam
kapetana i mi bili smo porota; Gospa je, kao predsjedavajui, iznijela sluaj pred
nas i zamolila da svatko izloi svoje miljenje o tome kako bi trebalo postupiti sa
zarobljenicima. Prvi prijedlog je bio da se svi osude na smrt; zatim su sledili i
drugi prijedlozi, sve jedan stroi od drugog, a svi u skladu s razlikom izmeu
njihovog pravog stanja i onog koje se ovdje trai. Bilo je i onih koji su htjeli da
ih zadre u zarobljenitvu. Ali ti prijedlozi nisu se dopali ni predsjedavajuem ni
meni. Na kraju, kralj koga sam oslobodio, jo jedan monarh, moj prijatelj i ja
smo rijeili problem:
Najbolju gospodu je trebalo pustiti da mirno odu iz tvrave. Sa sljedeima bi se
postupilo malo otrije - njih treba svui i poslati natrag bez odjee. Ostale treba
tui konopcima i goniti psima. Oni koji su se, dan ranije, dobrovoljno predali,
mogli bi otii bez ikakve kazne. I, na kraju, svi oni napuhani tipovi koji su se
onako neprilino ponaali za veerom prethodnog dana, bili bi kanjeni i po
tijelu i po dui, svatko prema svojoj zasluzi.
Ovaj prijedlog se svidio Gospi i zadobio je veinu glasova. Zarobljenicima je
ak dozvoljena i jo jedna veera, to im je odmah i reeno. Izvrenje kazne je
odloeno do ponoi. Tako se suenje zavrilo.
Gospa se sa svojim autantom vratila na svoje uobiajeno mjesto. Nas su stavili
za eoni stol i zamolili nas da se zadovoljimo time dok sve ne bude pripremljeno,
a kasnije e nas povesti do mlade i mladoenje. Nama je to sasvim bilo po volji.
U meuvremenu su i zarobljenici dovedeni u dvoranu i svatko je dobio mjesto
prema svom stanju. Nareeno im je da se ponaaju uljudnije nego prethodnog
dana. Ali na tome uope nije trebalo insistirati, jer svi ve bijahu izgubili svoju
oholost. Da budem iskren, mada ne bih elio povlaivati bilo kome, moram rei
da su, ukratko govorei, ljudi iz najviih slojeva najbolje razumjeli kako se treba
ponaati u tako neoekivanoj nesrei. Prema njima se ophodilo bez etiketiranja,
ali s potovanjem. ak ni sada, oni nisu mogli vidjeti poslugu, ali mi jesmo, to
me je vrlo zabavljalo. Iako smo mi imali mnogo vie sree, nismo se ponijeli,
ve smo savjetovali ostale da se razvedre, jer stvari nee ispasti suvie loe.
eljeli su od nas saznati ishod suenja, ali nama je bilo strogo zabranjeno o tome
govoriti i nitko se nije usuivao ni zucnuti. Ipak, tjeili smo ih koliko god smo
mogli, pijui s njima u nadi da e ih vino razveseliti.
Na stol je bio pokriven crvenim samtom, a pehari za pie su nam bili od istog
24
srebra i zlata, to su drugi promatrali sa zaviu. Jo prije nego to smo seli, ula
su dva paa nosei svakome od nas po jedan zlatan prsluk s ukrasom u obliku
bijelog lava. Te prsluke nam je poslao mladoenja sa zahtjevom da ih nosimo za
stolom, kako bismo mogli promatrati obiljeja reda kojim nas je njegovo
velianstvo udostojalo i u koji e nas uskoro primiti uz prigodnu ceremoniju. Mi
smo prihvatili ovu poast uz duboku pokornost, pa smo posluno obeali da
emo uiniti to god Njegovom Visoanstvu bude milo. Uz to, jedan pa je imao
i spisak po kome smo, u pravilnom poretku, smjeteni za sto. Koje je bilo moje
mjesto nikada ne bih zatajio, da se ne plaim kako bih ispao suvie ponosan, to
bi bilo protivno znaenju etvrtog utega.
Poto je nae posluenje bilo zaista velianstveno, upitali smo jednog paa ne
bismo li mali dio svega toga mogli dati i naim prijateljima i poznanicima. Kad
nam je to bez ikakve dvojbe odobreno, svatko od nas je svojim prijateljima
poslao gomilu hrane preko posluge. Kako oni nisu mogli vidjeti sluge, pa nisu
znali ni odakle hrana dolazi, poelio sam i osobno odnijeti neto jednom od njih.
Ali, im se podigoh, jedan sluga mi se isprijei na putu, rekavi da bi me elio
prijateljski upozoriti - jer, da me je neki pa vidio, sve bi doprlo do kraljevih
uiju, a to bi me skupo stajalo. Poto me nitko osim njega nije spazio, on me
nee odati ali, dodao je jo, ubudue u morati bolje paziti na dostojanstvo Reda.
Ove slugine rijei su me prosto zalijepile za mjesto, te me je dugo poslije toga
bilo strah i pomaknuti se. Ipak, zahvalio sam mu na tom odanom upozorenju
onoliko koliko sam to mogao tako smeten i uplaen.
Ubrzo se ponovo zau lupa bubnjeva. Iz iskustva smo ve znali da oni
najavljuju dolazak Gospe, pa smo se pripremili da je doekamo. Pojavila se sa
svojom uobiajenom pratnjom, na svom visokom sjeditu. Pred njom su ila dva
paa- jedan je nosio zlatni pehar, a drugi neki dokument na pergamentu. Poto je
graciozno ustala, Gospa je uzela pehar iz paeve ruke. Objasnila nam je da u ast
imena Njegovog Velianstva svatko treba otpiti po gutljaj. Na ovoju ae stajala
je Fortuna, elegantno uraena u zlatu, s crvenom, lepravom zastavom u ruci.
Zato sam pio s neto manje vedrine, jer mi je udljiva priroda sree ve bila
suvie dobro poznata.
Gospa je, kao i mi, bila zaogrnuta zlatnim prslukom s lavom, pa sam nagaao
da bi ona mogla biti poglavar reda. Upitali smo je za njegovo ime, ali odgovorila
je kako jo nije vrijeme da se ono otkrije, jer zatvorenici jo nisu osueni.
Njihove oi, zbog toga, jo uvijek bijahu zatvorene i sve to se dosad nama
deavalo njih je samo vrijealo i dosaivalo im, iako to ne bijae nita u poredbi
s poastima koje su tek bile pred nama. Poto nam je to objasnila, Gospa je
primila od drugog paa onu povelju, koja je imala dva dijela, te je,, proitala
tekst koji je glasio otprilike ovako:
(to se tie prve grupe), oni moraju priznati da su suvie olako povjerovali
neistinitim knjigama, stekli previsoko miljenje, o sebi i tako doli u ovu tvravu
25
a da ih nitko nije pozvao. Najvie njih se ovdje, moda, pojavilo iz koristoljublja,
kako bi kasnije ivjeli u veoj pompi i slavi. Dakle, oni su zaveli jedan drugog,
zaglibljujui se meusobno u sramotu i la, i zbog toga zasluili ozbiljnu kaznu.
Oni su to, uz veliko ponienje, ve uvidjeli i predali se.
Potom su ostalima upuene sljedee stroge rijei:
Da oni vrlo dobro znaju, da su sasvim svjesni da su objavljivali krivotvorene
knjige, lane i pune izmiljotina, da su obmanjivali i varali druge, tako da su
prokockali svoje kraljevsko dostojanstvo. Oni su odlino znali kakve su
bezbone i varljive slike koristili, pa ak nisu potedjeli ni Sveto Trojstvo, ve su
ga, naprotiv, koristili da bi svakog varali. Sada je kao dan jasno i kakvim su se
praksama sluili kako bi zaveli pozvane goste, a neznalice progurali u prve
redove. Isto se tako objelodanilo i da su se valjali po otvorenom bludu, razvratu,
pohlepi i drugim neistoama, koje su sve protivne ve spomenutom
kraljevskom redu.
Ukratko, oni dobro znaju da su unizili kraljevsko dostojanstvo ak i meu
prostim svijetom, te moraju priznati da su se pokazali kao varalice, nitkovi i
lopue, koji zasluuju da se izbace iz viih krugova i strogo kazne.
Lopue su se gnuale ovog priznanja, ali ne samo da im je Gospa priprijetila
smrtnom kaznom, ve se i ona prva grupa bijesno okrenula protiv njih,
optuujui ih za sve prevare koje su zbog njih iskusili. Tako lopue na kraju
bijahu prisiljene spoznati svoju krivicu, kako bi izbjegli ono gore. Ipak,
napomenuli su da ih ne bi trebalo tako nemilosrdno kriviti za sve to se desilo.
Gospoda bijahu vrsto odluila ui u tvravu - za to su nudili velike svote novca
- pa su svi upotrijebili razne trikove kako bi epali svoj dio i tako su stvari
ispale ovakve kakvima ih sad vidimo. Ali budui da im naum nije uspio, smatrali
su da ne zasluuju nimalo veu kaznu od gospode - ta oni su morali biti dovoljno
inteligentni pa da shvate kako se nitko tko je siguran da moe ui ne bi s njima
pentrao po zidovima uz tako velike tekoe, a zarad tako male dobiti! A to se
tie knjiga koje su se tako dobro prodavale - pa, u toj prevari je morao
sudjelovati svatko tko je elio opstati! Zato su se vatreno nadali da, ako je zaista
donijeta pravedna presuda a to je obeano ne samo gospodi, ve i njihovim
slugama koje su prenosile zahtjeve svojih gospodara - onda e se, svakako,
ustrojiti kako oni nisu poinili nikakav zloin.
Ovim i slinim rijeima pokuavali su se opravdati. Ali reeno im je da je
njegovo kraljevsko visoanstvo odluilo kazniti sve i svakoga, mada ne
podjednako strogo. Jer, iako je sve to su iznijeli donekle istinito, te zbog toga ni
gospoda nee proi nekanjena, ipak, oni koji su se tako nadmeno predstavljali i
zaveli vie neznalica, moda i protiv njihove volje, imaju dobre razloge da se
pripreme za smrt - ba kao i oni koji su svojim lanim knjigama vrijeali
Njegovo Visoanstvo, to se iz tih knjiga i spisa lako moe vidjeti.
Na to mnogi meu njima poee zapomagati tako jadno, plakati, jaukati,
26
preklinjati i bacati se na koljena. Ali bez ikakvog uspjeha. Divio sam se Gospi
kako je uspijevala ostati sasvim mirna, jer je njihova bijeda ak i nama natjerala
suze na oi i podstaknula nae saaljenje, mada su oni veini nas zadali mnogo
muka i nevolja.
Gospa zatim otpusti svog paa, koji se ubrzo vrati sa svim onim oklopljenim
vojnicima s mjerenja. Nareeno im je da priu zarobljenicima, i to u pravilnom
poretku, tako da je svaki vojnik trebao stati uz jednog zarobljenika i zatim ga
povesti u vrt. Zapanjilo me kako je svaki vojnik odmah i bez greke prepoznao
svog ovjeka.
Mojim jueranjim sudruzima je doputeno da nevezani izau u vrt i tamo
prisustvuju izvrenju kazne. im su svi izali, Gospa je ustala sa svog prijestola.
Zamolila nas je da se pridruimo ostalima sjedei na stepenicama njenog trona.
Mi nismo oklijevali ni sata, ve odmah ostavismo sve to je bilo na stolu - osim
pehara koji je Gospa povjerila svom pau - i istupismo u naim velianstvenim
odorama. Prijestol se kretao sam - tako lagano, da nam se inilo da lebdimo.
Kada smo stigli u vrt, svi smo sili.
Vrt nije bio u pravom smislu te rijei lijep, ali meni se dopalo to je drvee
posaeno u vrlo pravilnom poretku. Osim toga, tu je bila i krasna fontana,
ukraena divnim figurama, natpisima i udnim znacima koje u, ako Bog da, sve
spomenuti u sljedeoj knjizi. U vrtu je bila podignuta drvena pozornica, zastrta
divno oslikanim tapiserijama. Imala je etiri galerije, sve jednu iznad druge. Prva
je bila najvelianstvenija i zastrta taftanim zavjesama, tako da nismo mogli
vidjeti to se krije iza njih. Druga je bila prazna i otkrivena. Ostale dvije su
takoer bile pokrivene, i to crvenim i plavim taftom.
im smo prili drvenoj konstrukciji gospa se pokloni do zemlje. To nas je
prilino uzbunilo, jer smo lako mogli naslutiti da kralj i kraljica vie nisu daleko.
Poto smo i mi pokazali isto potovanje, Gospa nas je pustila da se zavojitim
stepenicama popnemo do druge galerije. Ona je sela na vrh, a mi ispod nje, istim
redoslijedom kao i prije. Kako se samo kralj koga sam oslobodio sa zahvalnou
ophodio prema meni i sada, a i prije, za stolom. To ne mogu opisati a da ne zvui
kao kad zli jezici ogovaraju. Ali on je dobro mogao zamisliti kako bi jadan i
usamljen bio da je morao odsluati presudu usred sveg onog ponienja, dok je
sad, zahvaljujui meni, posjedovao tako visoko dostojanstvo i poloaj.
U meuvremenu je naprijed istupila ona gospa koja mi je donijela pozivnicu i
koju sve do sada nisam vidio. Najprije je puhnula u svoju trubu a zatim je, vrlo
glasno, iznijela presudu.
28
Nakon ovoga, naa Gospa je prelomila svoj tap7. Ona druga, koja je itala
presudu, puhnula je u trubu, pa se duboko poklonila onima iza zavjese.
Ne mogu a da itaocima sad ne kaem neto i o broju zarobljenih. Njih sedam
izdralo je jedan uteg; dvadeset jedan ovjek je izdrao dva utega; trideset pet -
tri; trideset pet - etiri; dvadeset jedan je izdrao. pet utega, a sedmorica est
utega. Samo jedan je stigao do sedmog a da ga nije mogao podii, i to je bio onaj
kralj koga sam oslobodio. Bilo je i mnogo onih koji su omanuli u potpunosti.
Nekolicina je uspjela podii sve utege sa zemlje.
Dok su stajali pred nama, sve sam ih paljivo prebrojao i upisao u tablicu.
Interesantno je da meu onima koji su izdrali podjednak broj utega nije bilo ni
dva ista. Jer, mada ih je trideset pet izdralo tri utega, kod jednog su to bili prvi,
drugi i trei uteg, kod drugog - trei, etvrti i peti, kod treeg - peti, esti i sedmi
i tako dalje, te meu 126 osoba nije bilo dvije s identinim rezultatom. Mogao
bih kazati tonu mjeru svakog kandidata, ali mi je to zabranjeno. Ipak, nadam se
da u to kasnije objaviti, s objanjenjima.
Gospoda bijahu vrlo zadovoljni, jer se usred ovakvog strogog reda i discipline
nisu smjeli nadati blagoj kazni. Zato su dali i vie nego to im je traeno. Odrekli
su se svega to su imali sa sobom - lanaca, nakita, zlata, novca, svega - i otili uz
naklon. Kraljevskim slugama je zabranjeno da im se na odlasku smiju. Ipak,
neke aljivdije se nisu mogle uzdrati, jer zaista je bilo smijeno gledati ih kako
se ure otii, ne osvrui se za sobom. Nekolicina je izrazila elju da im se
obeani katalog poalje to prije, kako bi sa svojim knjigama postupili prema
kraljevom savjetu, i to im je ponovo obeano. Na kapiji su svi primili po aicu
oblivionis haustus-a (pie zaborava), kako se vie ne bi sjeali svoje nesree.
Zatim su otili i oni koji su se sami prijavili i kojima je, zbog njihovog potenja,
dozvoljeno da odu bez kazne, ali da nikad vie ne dou kao to su to ovaj put
uinili. Ipak, ako bi doivjeli otkrivenje, i oni bi postali dobrodoli gosti.
Za to vrijeme, ostale zarobljenike su svukli. Sa svakim je postupano u skladu s
njegovom krivicom. Neki su otili kui goli,,ali neozlijeeni; druge su istjerali
pomou malih satova i zvonia; trei su estoko izbievani. Ukratko, kazne su
bile toliko raznovrsne, da sad ne bih mogao sve ih pobrojati. Na kraju su i oni
posljednji stigli na red. Izvrenje njihove kazne je trajalo neto due, jer je
trebalo vremena da bi se jedni povjeali, drugi obezglavili, trei pobacali u vodu
i, uope, usmrtili na razne naine.
Tokom ovog pogubljenja potekle su mi suze - i to ne zbog kazne, koju su one
hulje svojim zlodjelima i te kako zasluile - ve uslijed misli koje me obuzee, o
ljudskom sljepilu, u kome stalno ivimo i djelujemo, jo od prvog grijeha.
I tako se vrt, do maloprije pun ljudi, sad skoro sasvim isprazni. Osim vojnika,
tu ne ostade nitko vie.
7
Sudac prelamanjem svog tapa oznaava da je presuda donijeta i neopoziva.
29
Poto se sve zavrilo, zavlada tajac koji je trajao oko pet minuta. Zatim istupi
divan, kao snijeg bijeli jednorog, sa zlatnom ogrlicom na kojoj bijahu ugravirana
slova. On se priblii fontani, pa kleknu na prednje noge, kao da odaje potu lavu
koji je tako nepomino stajao usred fontane da sam mislio od njega kako je neka
kamena ili bronana skulptura. Lav odmah prelomi goli ma koji je drao u
zubima. Komadii, ini mi se, potonue u fontani. Lav zatim stade rikati, sve dok
se ne pojavi golubica - ona mu u kljunu donese maslinovu granicu, koju on
odmah izjede i smiri se. Jednorog se radosno vrati na svoje mjesto.
Onda nas Gospa povede s platforme niz stepenite i svi se ponovo poklonismo
prema zavjesi. Sada smo trebali oprati ruke i glave u fontani i tu malo priekati
dok se kralj ne vrati u svoje sobe kroz jednu pokrivenu galeriju. Zatim smo se
ponovo vratili u onu odaju u kojoj smo i prije bili, ovaj put uz posebnu glazbu,
pompu i prijatne razgovore. To je bilo oko etiri sata po podne.
8
Ovu zagonetku je rijeio G. W. von Leibniz (1646-1716). Gospa se zove Alkemija
(ALCHIMIA), a numerika vrijednost brojeva je odreena na osnovu njihovog rednog broja
u alfabetu, dakle A=1, B=2, C=3 i tako dalje. Andreae, koji je bio odlian matematiar,
zakomplicirao je ovu zagonetku tako to iz reenice "posljednje i prvo slovo su takoer
jednaki, i zajedno s drugim ine esto", na prvi pogled izgleda kao da treba zbrojiti zbir
prvog i posljednjeg slova s drugim (1+1+12=14) dok, zapravo, treba zbrojiti samo jedno od
ta dva jednaka slova (1+12=13) da bi se dobio toan rezultat. Reenica je tako sroena da
namjerno navodi na stranputicu, mada, u stvari, dozvoljava oba znaenja.
9
Ovu istu gospu Andreae kasnije naziva "kraljica".
36
na istom mjestu. Kraljica (tada jo nisam znao tko je ona u stvari) je svakoj gospi
naredila da uzme po jedan uteg; naoj Gospi je dala svoj, najvei i najtei, i
zapovjedila nam da je pratimo. Naa sujeta bijae poprilino splasnula, jer sada
sam dobro vidio kako se naa Gospa prema nama ophodila suvie milostivo i da
nas i nisu cijenili ba onoliko koliko su neki bili spremi pomisliti. Dakle, pratili
smo ih u redu, te nas dovedoe do prve sobe. Tu je naa Gospa objesila kraljiin
uteg, a za to vrijeme je otpjevana divna duhovna himna.
U toj odaji nije bilo nieg raskonog - samo mali, interesantni molitvenici koji
su uvijek morali biti tu. U sredini je stajala propovjedaonica, vrlo zgodna za
molitvu, i kraljica je kleala pred nju. Mi smo kleknuli oko nje, molei se za
Gospom, koja je itala iz knjige:
Zatim smo uli u sljedeu sobu, gdje je prva gospa takoer okaila svoj uteg. I
tako se to nastavljalo, sve dok nismo zavrili cijelu ceremoniju. Kraljica je onda
ponovo svima pruila ruku i otila sa svojim gospama.
Naa predsjednica je ostala jo malo s nama, ali budui da je ve bilo dva sata
izjutra, nije nas htjela due zadravati. Mada mi je izgledalo da joj je prijatno u
naem drutvu, poeljela nam je laku no i miran odmor. I tako nas je, mada
nevoljno, s prijateljskim pozdravima napustila.
Nai paevi su dobro znali svoj posao i pokazali su nam nae sobe. Oni su ostali
s nama, u drugom krevetu, tako da smo se, ako nam bilo to zatreba, mogli
okoristiti njihovim uslugama. Moja soba (o drugima ne mogu govoriti) je bila
kraljevski ukraena tapiserijama i slikama. Ali iznad svega sam uivao u mom
pau, koji je tako poznavao umjetnost i tako izvanredno govorio o njoj, da je
proveo sa mnom jo itav sat i bilo je ve pola etiri kad sam zaspao. To je zaista
bila prva no da sam mogao mirno spavati, pa ipak mi je odmor stalno
uznemirivao jedan teak san u kome sam se cijelu no muio oko nekih vrata
koja nisam mogao otvoriti, ali sam na kraju ipak uspio.
Tako mi je u ovim matarijama prolo vrijeme sve do dana, kad sam se
probudio.
37
ETVRTI DAN
Leao sam u svom krevetu, lijeno promatrajui fine skulpture i slike u sobi, kad
najednom zauh zvuk truba, kao da svadbena ceremonija ve poinje. Moj pa,
sav van sebe od straha, izleti iz kreveta, vie mrtav nego iv. Moete misliti kako
sam se osjeao kad mi je rekao da su svi ostali ve predstavljeni kralju! Nisam
znao to bih drugo, ve stadoh neizmjerno jaukati i proklinjati svoju lijenost.
Dok sam se oblaio, moj pa, koji se spremio mnogo prije mene, istra iz sobe da
vidi kako stvari stoje. Ubrzo se, meutim, vratio, sa sretnom vijeu kako jo
nita nisam propustio. Zapravo, preskoio sam samo doruak jer, zahvaljujui
mojim poodmaklim godinama, nisu me htjeli buditi. Ali sada sam trebao poi s
njim do fontane, gdje se veina ostalih ve okupila.
Ovako utjeenom, duh mi se povratio, pa odjenuh svoju halju i krenuh za
paem do fontane, u vrt o kojem sam ve govorio.
Poto smo se svi ispozdravljali i kad me je prestala zafrkavati zbog mog dugog
odmora, Gospa me je povela do fontane. Lav je sada, umjesto maa, imao veliku
plou. Kada sam je bolje pogledao, shvatio sam da je skinuta sa starih spomenika
i postavljena ovdje iz nekog posebnog razloga. Vrijeme je ve bilo djelomino
izbrisalo ovaj natpis, koji u iznijeti ovdje kako bi svi mogli o njemu razmisliti10:
HERMES PRINCEPS
POST TOT ILLATA
GENERI HUMANO DAMNA.
DEI CONSILIO:
ARTISQUE ADMINICULO,
MEDICINA SALUBRIS FACTUR
HEIC FLUO
Bibat ex me qui potest: lavet, qui vult:
turbet, qui audet:
BIBITE FRATRES, ET VIVITE
Ovaj tekst je bio lak za razumijevanje i, budui da je zaista bio laki od svih
drugih, priliilo mu je da ga ovdje postave.
10
Poto je toliko tete uinjeno nad ljudskom rasom, ja, Hermes Princeps, koji sam prvobitna
fontana, teem ovdje kao lijek koji lijei, u skladu s boanskim zakonom i uz pomo
umjetnosti. Tko moe, neka pije od mene; tko hoe, neka se opere u meni. Tko se usudi,
neka me uskomea. Pijte, brao, i ivite.
38
Poto smo se oprali u fontani i svatko otpio po gutljaj iz pehara od istog zlata,
trebali smo poi za Gospom u dvoranu te ponovo odjenuti nove odore, izatkane
od zlatnih niti i ukraene cvjetnim vezom. Svima su dati i zlatni kaputi, s dragim
kamenjem koje je imalo razliita djelovanja, to je zavisilo od aktivne snage
svakog od njih. Preko svakog kaputa je visio teak, zlatan medaljon, na kome su
bili prikazani Sunce i Mjesec u opoziciji. Na poleini je pisalo:
Svjetlost mjeseca
bit e kao svjetlost sunca,
a svjetlost sunca
bit e sedam puta jaa
nego sada.
gospodu. Gospa Alkemija je stala u sredinu. Bez obzira da li broji (poevi od sebe) u
pravcu kazaljke na satu ili obrnuto, svaka sedma osoba je ena.
42
odjevena u bijeli saten i s malom, dragocjenom krunom na glavi. Nosila je samo
maleno raspee napravljeno od jednog jedinog bisera, koje je tog istog dana
visjelo izmeu kralja i njegove nevjeste.
Za njom je ilo est gospi koje sam ve spomenuo, poredanih u dva reda. One
su nosile kraljev nakit na malom oltaru. Za njima su ila tri kralja. Mladoenja je
bio u sredini, odjeven u ist crni saten po talijanskoj modi. Nosio je mali,
okrugli, crni eir, s malim, picastim, crnim perom, kojim nam je mahnuo kako
bi pokazao svoju blagonaklonost. Mi smo se, kako su nas uputili, darovali i
njemu i ostalima.
Za kraljem su ile tri kraljice, od kojih su dvije bile bogato odjevene. Samo je
trea bila sva u crnom, a Kupidon je nosio njen lep. Onda smo i mi dobili znak
da ih slijedimo. Poslije nas su ile gospe, a na zaelju je bio stari Atlas.
U ovom poretku je procesija prola kroz mnoge velianstvene koridore, sve do
Kue Sunca, gdje se je trebala odrati komedija, odmah do kraljeve i kraljiine
bogato ukraene platforme.
Mi smo stajali s kraljeve desne strane, mada neto podalje, dok su gospe bile s
njegove lijeve strane. Izuzetak su inile one gospe kojima je povjeren kraljevski
nakit; njima je bilo namijenjeno posebno mjesto na vrhu. Ostale sluge su morale
stajati dolje, meu stupovima, i da se time zadovolje.
A sada, poto je u predstavi bilo mnotvo izuzetnih dijelova, neu oklijevati da
je ukratko prepriam.
Najprije se pojavio jedan vrlo stari kralj s nekoliko slugu. Pred njegov tron je
donijet kovei, tek pronaen u rijeci. Kad su ga otvorili, ugledali su lijepu
bebu, a pored nje nakit i pisamce pisano na pergamentu, adresirano na kralja. On
je odmah otvorio pismo, no im ga je proitao, poeo je liti gorke suze. Objasnio
je svojim slugama da je maurski kralj s velikom vojskom osvojio zemlju njegove
tetke i masakrirao cijelu kraljevsku lozu, osim ovog djeteca. Budui da je kralj
oduvijek elio sina oeniti kerkom svoje tetke, sada se zakleo na osvetu i vjeno
neprijateljstvo prema Mauru i njegovim saveznicima. Zatim je naredio da se
dijete njeno njeguje, pa je izdao zapovijedi da ponu pripreme za bitku protiv
Maura. Ratne pripreme i kolovanje male djevojice koja je, im je malo stasala,
povjerena na brigu jednom starom uitelju, predstavljaju cijeli prvi in, proet s
mnogo finog humora.
Tokom pauze je prireena borba izmeu lava i grifona, u kojoj je, to je i
razumljivo, pobijedio lav.
U drugom inu se pojavljuje Maur, crn i podmukao tip. Na svoju veliku muku,
saznao je da je krvoprolie otkriveno, tovie, da je i djevojica vjeto spaena.
Zato sada poinje smiljati kakvim bi ratnim lukavstvom pobijedio tako monog
neprijatelja. U tome su mu svojim savjetima pomogle neke izbjeglice koje su
zbog gladi prebjegle na njegovu stranu. I kada je, nasuprot svim oekivanjima,
djevojka ponovo pala u njegove ake, on je odlui zadaviti vlastitim rukama, ali
43
ga u tome, na udesan nain, ometu njegove sluge. Tako se ovaj in zavrava
velianstvenim Maurovim trijumfom.
U treem inu je na Maura krenula velika vojska kojom je komandirao kralj, a
predvodio je jedan stari vitez Valijant. On je napadao Maurovu zemlju sve dok,
uz pomo velike sile, nije oslobodio djevojku iz kule u kojoj je bila zatoena i
odjenuo je u novu odjeu.
Zatim je podignuta velianstvena platforma na koju su smjestili djevojku. Tu se
pojavilo dvanaest kraljevskih ambasadora kojima je ve spomenuti vitez uputio
govor, istakavi kako je kralj, njegov milostivi gospodar, pored toga to je
djevojku ve drugi put spasio od smrti i pruio joj kraljevsko obrazovanje - iako
se ona nije uvijek ponijela kako bi trebalo - nju uz to jo i izabrao za suprugu
mladom gospodinu njegovom sinu. On eli da se ove zaruke sada i ostvare,
ukoliko bi se ona sloila da razmotri izvjesne uvjete koji se tiu njegovog
velianstva. Vitez je zatim proitao neke vrlo primamljive uvjete koje bi, samo
da nisu predugi, vrijedilo ovdje spomenuti. Ukratko, mlada dama je poloila
svetu zakletvu da e ih se i ona pridravati i uljudno se zahvalila na tolikoj
milosti. Onda su svi poeli pjevati u hvalu Boga, Kralja i mlade dame, pa su
napustili pozornicu.
Da nam vrijeme bre proe, u pauzi su uvedene etiri ivotinje proroka Danila,
onakve kakvima ih je on u svojoj viziji vidio i potom opisao, a sve to je imalo
odreeno znaenje.
U etvrtom inu, mlada dama se vratila u svoje izgubljeno kraljevstvo. Ponovo
je krunisana, a zatim su je, tako uparaenu, neko vrijeme vodili po trgu uz veliku
radost. Potom su joj se predstavili razni ambasadori, ne samo da bi joj poeljeli
uspjeha i blagostanja, ve i da podre njenu slavu. Ali ona nije mogla dugo
sauvati svoje dostojanstvo, ve je ubrzo poela slati vragoljaste poglede i
oijukati s ambasadorima, te je tako vrlo jasno pokazala svoj pravi karakter.
Maur je ubrzo saznao za njezino ponaanje i nipoto nije htio propustiti takvu
priliku. Budui da je njen nadzornik nije dovoljno dobro uvao, lako ju je uspio
zaslijepiti velikim obeanjima, tako da je ona ubrzo izgubila povjerenje u kralja i
tajno se podala Mauru koji je to, naravno, odmah iskoristio. Poto mu je
dragovoljno ponovo dopala aka, on ju je zavaravao lijepim rijeima sve dok
cijelo njezino kraljevstvo nije potpalo pod njegovu vlast.
U treoj sceni ovog ina, on je naredio da je izvedu napolje, gdje su je najprije
skinuli golu, a zatim je, na jednom drvenom gubilitu, vezali za stup,
nemilosrdno izbievali i na kraju osudili na smrt.
Ovo je bio tako tuan prizor da su mnogi zaplakali. Onako golu, bacili su je u
tamnicu, da eka smrt od otrova. Meutim, otrov je nije ubio, ve je cijela
postala gubava. Tako je ovaj in uglavnom bio tuan.
Na pauzi je unijeta statua Nabukodonosora, ukraena raznim orujem po glavi,
grudima, stomaku, kukovima i stopalima, ali o tome e jo biti rijei u sljedeim
44
objanjenjima.
U petom inu, mladi kralj je saznao sve to se desilo izmeu njegove budue
nevjeste i Maura. Kraljevi se kod svog oca zauzeo za nju, napominjui da je ne
treba prepustiti sudbini. Ovaj zahtjev je prihvaen. Poslati su ambasadori da je
utjee u bolesti i zarobljenitvu, ali i da je opomenu na njenu nesmotrenost.
Meutim, ona nije htjela ni da uje za njih, ve je, naprotiv, pristala biti Maurova
konkubina, to se uskoro i ostvarilo, i dojavljeno je kralju.
Potom je na scenu stupila grupa dvorskih luda. Svaki je imao po jednu palicu,
pomou kojih su za tren oka napravili globus, a zatim ga i rastavili, to je bila
prijatna i zabavna fantazija.
U estom inu je mladi kralj odluio izazvati Maura na boj. Iako je Maur
pobijeen, svi su mislili da e umrijeti i kraljevi. Ipak, na kraju je doao k sebi,
pa je oslobodio svoju nevjestu i poeo se pripremati za vjenanje, poto ju je
prethodno povjerio svom posilnom i kapelanu.
No ne samo da je onaj prvi djevojku zlobno izmuio, nego se i sveenik
pokazao toliko zao i pokvaren, kao da je sve htio nadmaiti. im je to stiglo do
kraljevievih uiju, brzo je poslao nekoga da stane na put sveenikovoj samovolji
i da okiti mladu za vjenanje.
Poslije ovog ina je unijet ogroman umjetni slon. Na njemu je stajala itava
kula od muziara, to se svima vrlo dopalo.
Na kraju se pojavio mladoenja, u takvom sjaju da se to ne da ni povjerovati. Ja
sam bio zadivljen kako je to sve izvedeno. Mlada ga je doekala s istom
pompom, a svi glumci povikali: Vivat Sponsus, Vivat Sponsa kako bi, na
impresivan nain estitali i naem kralju i kraljici, to je njima (to sam dobro
primijetio), vrlo godilo.
Na kraju su svi glumci proetali nekoliko puta po sceni, pa poeli pjevati.
Zato, zapjevajmo,
neka nae hvale zazvone
njemu, kome je sve ovo posveeno.
Dugo oekivana
nevjesta ljepotica
u zarukama mu obeana.
Na kraju smo stekli
za im smo stremili;
blagoslovljen bio tko je predostroan!
45
Njeni roditelji dobri
dadoe pristanak,
iako se dugo za nju starahu.
U asti rasti,
da se tisue mogu uzdii
iz tebe: iz krvi tvoje i njenog bia.
Zatim nam je svatko od kraljeva i kraljica pruio ruku. Izjavili su da ako sad ne
budemo uz njih, vie ih nikada neemo moi vidjeti, to nam je natjeralo suze na
oi.
U taj tren se zaulo malo zvono, na to svi kraljevi i kraljice problijedjee, a mi
skoro sasvim izgubismo hrabrost. Onda su skinuli bijele odore i obukli sasvim
crne. Cijela dvorana je zastrta crnim samtom, pod takoer, a na pozornicu je
sputena crna zavjesa. Poto su stolovi iznijeti, a svi posjedali ukrug na klupe, i
poto smo se i mi odjenuli u crno, naa poglavarica, koja je bila izala, sada je
ponovo ula. Donijela je est crnih marama od tafta, koje je vezala kraljevima i
kraljicama oko oiju. Kad vie nisu mogli vidjeti, sluge su unijele est
pokrivenih mrtvakih sanduka i spustile ih u dno dvorane, dok je na sredinu
postavljeno nisko crno sjedalo. Na kraju je uao jedan kao ugljen crn ovjek, koji
je nosio otru sjekiru. Najprije su do sjedita doveli crnog kralja - njegova glava
je brzo odsjeena i zamotana u crnu krpu, a krv je sakupljena u zlatan pehar koji
su, zajedno s njegovim tijelom, postavili u najblii lijes; sve pokrili i pomjerili u
stranu.
Tako je bilo i s ostalima; ja sam pomislio kako e na kraju doi red i na mene,
ali nije. Jer, im je obezglavio sve kraljeve i kraljice, crni ovjek je izaao, a za
njim i drugi, koji je i delatu pred samim vratima odsjekao glavu i vratio je nazad
zajedno sa sjekirom, pa ih poloio u jedan mali lijes.
Meni je sve ovo ba izgledalo kao prava krvava svadba, ali poto nisam
shvaao to se dogodilo, morao sam primiriti misli dok ne saznam neto vie.
Naa Gospa je primijetila da su neki meu nama postali sasvim maloduni i
poeli jecati, pa nas je stala preklinjati da se smirimo. "Jer", rekla je, "ivoti ovih
ljudi su sada u vaim rukama. Ako me budete sledili, njihova smrt e mnogima
donijeti ivot."
Svesrdno je zahtijevala da poemo na spavanje i ne muimo se vie oko ovoga,
ve da budemo sigurni kako je uinjena pravda. Poeljela nam je laku no,
izjavivi da e preko noi morati bdjeti nad mrtvima: Mi je posluasmo, te
krenusmo za naim paevima u spavaonice.
Moj pa je dugo razgovarao sa mnom o mnogo emu i toga se jo uvijek dobro
sjeam, jer sam se divio njegovom poznavanju stvari. Ali njegova prava namjera
je bila da me uspava, to sam na kraju i primijetio. Zato sam se pretvarao kako
sam zaspao, mada mi san nije dolazio na oi i obezglavljene nikako nisam
47
mogao izbaciti iz svojih misli.
Moja spavaonica je gledala na veliko jezero, tako da sam ga mogao lijepo
osmotriti, pogotovo to se prozor nalazio tik do mog kreveta. Oko ponoi, tek to
je otkucalo dvanaest, iznenada spazih veliku vatru na jezeru. Ispunjen strahom,
brzo otvorih prozor da vidim to e se desiti. Ugledah kako se iz daleka
pribliava sedam brodova, potpuno osvijetljenih. Iznad svakog od njih, na vrhu,
lelujao je plamen koji se kretao tamo-ovamo, ponekad i sputao, tako da je bilo
jasno kako su to duhovi obezglavljenih. Brodovi su njeno klizili prema obali, a
na svakom je bio samo po jedan mornar. im su pristali, vidio sam da im naa
Gospa prilazi s bakljom. Za njom su nosili est zatvorenih mrtvakih kovega i
onaj kovei. Svaki su stavili na poseban brod. Ja sam onda probudio mog paa,
koji mi je zbog toga bio vrlo zahvalan; jer budui da je cijeli dan jurcao gore-
dolje, moglo mu se lako desiti i da sve prespava, iako je znao to e se desiti.
im su sanduci stavljeni na brodove, sva svjetla su pogaena, a est plamenova
su se zajedno vratili preko vode, tako da je u svakom brodu ostalo samo po jedno
svjetlo za strau. Na obali je stajalo nekoliko stotina promatraa. Gospa je
poslana natrag u zamak i, poto je paljivo namakla rezu za sobom, zakljuio
sam kako se te noi vie nita nee desiti i da u morati ekati dan.
Ponovo smo legli da otpoinemo. Od cijele moje druine, ja sam jedini imao
sobu koja gleda na jezero i vidio sve ovo. Najednom sam osjetio straan umor,
te, usred svih mojih razmiljanja i premiljanja, utonuh u san.
48
PETI DAN
No se zavrila i dan se tako urio zapoeti, da sam bre-bolje ustao iz kreveta,
eljan saznati to se desilo i ne razmiljajui mnogo o tome jesam li dovoljno
spavao. Kad sam se obukao i, kako je ve bio red, siao dolje, ispostavilo se da je
prerano i nikoga drugog nisam naao u dvorani. Zato sam zamolio paa da me
povede po zamku i pokae mi neto posebno. On je, kao i uvijek, bio voljan to
mi uiniti, pa me smjesta povede niz neke stepenice u podrum, do velikih
eljeznih vrata, na kojima su bila privrena velika bakarna slova. Pisalo je:12
Poto su vrata bila otvorena, moj pa me povede za ruku kroz mraan prolaz
sve dok ne stigosmo do malih, pritvorenih vrata. Ona su, obavijestio me je,
otkljuana prethodnog dana kako bi se izvadili sanduci i jo ih nisu zatvorili.
im sam uao, opazio sam sve najvrednije stvari koje je priroda ikad stvorila.
Jedinu svjetlost u toj podzemnoj odaji pruali su ogromni rubini - to je bilo
kraljevo blago. Ipak, najvelianstvenije, najvanije to sam tu vidio, bila je
grobnica postavljena u sredinu odaje, tako lijepa da sam se udio to je ne uvaju
bolje. Ali pa mi je dao odgovor i na to pitanje, objasnivi mi da trebam zahvaliti
svojim zvijezdama, jer samo zbog njih sada gledam stvari koje, osim kraljevih
slugu, ljudsko oko jo vidjelo nije.
Grobnica je bila pravokutna, a u sredini se nalazilo korito od uglaanog bakra.
Sve ostalo je bilo od istog zlata i dragog kamenja. Usred korita je stajao aneo -
u ruci je drao nepoznato drvo, a voe s njega je stalno padalo u korito. Svaki put
kada bi palo, pretvorilo bi se u vodu i oteklo u tri zlatne posudice postavljene
odmah pored. Ovaj mali oltar su drale tri ivotinje: orao, bik i lav, postavljene
na vrlo skupocjen postament.
Upitao sam svog paa to bi to moglo znaiti. "Ovdje", odgovorio je, "lei
sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude liila radosti, asti,
Ovdje lei sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude liila radosti, asti,
12
milosti i sree.
49
milosti i sree".
Poslije toga mi je pokazao bakarna vrata u podu i rekao:"Ovdje, ukoliko eli,
moemo sii jo dublje". "Pratit u te svuda", odgovorio sam i krenuo niz
stepenice. Tu je bilo sasvim mrano, ali pa je odmah otvorio kovei u kome
se nalazila vjeno-plamtea svetiljica i zapalio jednu od mnogih tu poredanih
baklji. Vrlo sam se uplaio i zabrinuo, te ga upitah da li je dozvoljeno to to
inimo. Njegov odgovor je bio: "Sve dok kraljevska porodica jo uvijek spava,
nemamo se ega plaiti". Sada sam ugledao velianstven, namjeten krevet,
zastrt lijepim zavjesama. Pa povue jednu od njih. Tad ugledah gospu Veneru,
potpuno nagu - jer pa je, takoer, podigao i njen pokriva - kako lei u takvoj
ljepoti i ljupkosti da skoro sasvim izgubih glavu; ni sada ne znam je li to bilo
kiparsko djelo, ili ljudsko tijelo koje tu mrtvo lei. Jer, ona je bila sasvim
nepomina, a ja nisam smio dodirnuti je. Pa je ponovo pokri i spusti zavjesu, ali
njen lik je i dalje lebdio pred mojim oima.
No ubrzo iznad kreveta spazih plou na kojoj je pisalo13:
Upitao sam mog paa za ove rijei, ali on se nasmijao i rekao mi da u uskoro
sigurno i to odgonetnuti. Zatim je ugasio baklju, pa smo se ponovo popeli uz
stepenice. Ovaj put sam dobro pregledao vrata i otkrio da je u svakom oku
gorjela po jedna mala svjetiljka od pirita, to prije nisam primijetio. Gorjele su
tako sjajno da su vie liile na neke ukrase nego na svjetiljke. Ta toplota je
poticala voe da se bre topi, ali drvo je i dalje davalo nove plodove.
"A sada pouj", rekao mi je pa, "rijei koje sam uo da stari Atlas govori
kralju: Kada se drvo potpuno istopi, gospa Venera e se probuditi i bie majka
kralju."
Dok je ovo govorio i, moda, ak namjeravao mi otkriti jo neto, uletio je mali
Kupidon. Nae prisustvo kao da ga je zbunilo; ali, kad je vidio kako smo obojica
premrli od straha, nije mogao zadrati smijeh i upitao me kakav me to duh doveo
13
Kada se voe s moga drveta potpuno istopi, probudit u se i bit u majka kraljica.
50
ovamo. Odgovorio sam mu, drhtei, kako sam se izgubio u zamku i sluajno
dospio ovdje, gdje me je pa koji me posvuda traio na kraju pronaao, i kako se
nadam da mi to nee uzeti za zlo.
"U redu onda", ree Kupidon, "radoznali stare! Da si primijetio ova vrata,
morao bi me gadno slagati. Morat u bolje paziti na njih", ree, pa stavi snaan
zapon na bakrena vrata kroz koja smo ve silazili.
" Kada se voe s mog drveta potpuno istopi, probudit u se i bit u majka
kralju.
Zahvaljivao sam Gospodu to me Kupidon nije naao ranije. Moj pa je bio jo
sretniji, jer sam mu tako dobro pomogao.
"Ipak", kazao je Kupidon, "ne mogu dozvoliti da proe nekanjeno, kad si
nabasao tako blizu moje drage majke". Na te rijei, stavi vrh jedne od strelica u
malu lampu, zagrije ga, pa me oari po ruci. Tada na to nisam obratio panju,
ve sam se radovao to smo se tako lako izvukli, bez daljih posljedica.
Za to vrijeme su i moji prijatelji ustali iz svojih kreveta i vratili se u dvoranu.
Pridruio sam im se, pretvarajui se kako sam se tek probudio. Poto je sve
paljivo zakljuao, i Kupidon je doao do nas. Morao sam mu pokazati ruku, na
kojoj se jo uvijek vidjela kapljica krvi. Od srca se nasmijao, preklinjui ostale
da me paze, jer se moji dani blie kraju. Svi smo se pitali kako moe biti tako
veseo i nimalo pod utiskom tunih dogaaja od prethodnog dana. Ali, u njemu ne
bijae ni trunka tuge.
Naa poglavarica se u meuvremenu spremila za put. Sva u crnom samtu, jo
uvijek je nosila svoju lovorovu granicu, ba kao i njene gospe.
Kada je sve bilo spremno, Gospa nas je najprije pozvala na pie, a zatim nas
zamolila da se pripremimo za sveanu povorku. Mi nismo gubili vremena, ve
odmah krenusmo za njom iz dvorane u dvorite. Tu je stajalo est kovega, i
moji prijatelji nisu ni mogli pomisliti nita drugo nego da u njima lei est
kraljeva i kraljica. Ali ja sam prozreo tu predstavu, samo to nisam znao to e se
dogoditi. Pored svakog sanduka je stajalo osam maskiranih mukaraca. im je
poela glazba - a bila je tako turobna i tuna da me to zadivilo - oni su podigli
sanduke, a mi smo ih, u redu, morali otpratiti u vrt. U njegovom centru je bila
podignuta drvena zgrada s velianstvenom krunom na krovu, postavljenom na
sedam stupova. Pod njom je bilo iskopano est grobova, a pored svakog se
nalazio kamen. Ali u sredini je bio okrugao, izdubljen kamen, postavljen neto
vie od ostalih.
U te grobove su sputeni kovezi, tiho i uz mnoge ceremonije, kamenovi su
postavljeni odozgo i sve je dobro zatvoreno. Mjesto u sredini je bilo za mali lijes.
Tako su moji prijatelji prevareni - jer oni nisu mogli ni zamisliti nita drugo nego
da se tu sad nalaze tijela pogubljenih. Povrh svega, tu je bila jo i velika zastava s
naslikanim Feniksom, valjda da bi ih jo bolje zavela. Zaista sam imao prilike
zahvaliti Bogu to sam prethodne noi vidio neto vie od sna!
51
Kada se ukop zavrio, Gospa je stala iznad sredinjeg kamena, pa je odrala
kratak govor, podsjeajui nas da ostanemo vjerni naem zavjetu i da se ne
alimo zbog tekoa koje nas oekuju, ve da pomognemo u obnovi upravo
pokopanih kraljeva i kraljica kako bi oni opet oivjeli, i da bez odlaganja
poemo s njom na put do kule na Olimpu, da bismo tamo pripravili lijekove,
korisne i neophodne za ovu svrhu.
Mi smo se odmah sloili s tim i krenuli za njom do obale, gdje je lealo sedam
ve spomenutih brodova. Bili su potpuno prazni. Gospe su odmah privrstile
svoje lovorove granice pa, poto su nas rasporedile po brodovima, naloile su
nam da, u ime Boga, otponemo na put. Zatim su nas pratile pogledom sve dok
nismo nestali s vidika. Potom su se vratile u zamak sa svim straarima.
Svaki od naih brodova imao je poseban znak na velikoj zastavi. Pet brodova je
imalo pet znakova corpora regularia,14 svaki po jedan. Moj amac, u kome je
bila i Gospa, imao je sferu. Tako smo plovili u odreenom poretku, a svaki brod
je imao samo po dva mornara.
Naprijed je iao brod a u kome je, kako sam mislio, leao crnac.15 U njemu se
nalazilo dvanaest muziara, koji su neumormo svirali. Njegov znak je bila
piramida.
Zatim su ili, usporedo, brodovi b, c i d u kojima smo se mi nalazili. Ja sam bio
u brodu c. U sredini su bila dva izuzetno lijepa i bogato opremljena broda, e i f,
ukraena lovorovim granicama, bez putnika. Njihove zastave su bile Sunce i
Mjesec. Na repu se nalazio jedan brod. U njemu se nalazilo etrdeset gospi.16
14
Prema Pitagori, pet poliedara: tetraedar s 4 strane, heksaedar sa 6 strana, oktoedar s 8
strana, dodekaedar s 12 strana i ikosaedar sa 20 strana.
15
Za crnca je upotrijebljena rije Maor, Mavar, tako da je imenovan isto kao i crni zli kralj iz
kazaline predstave.
16
Andreae prvo kae da je pet brodova na zastavama imalo poliedre, a zatim da su brodovi c,
e i f imali sferu, sunce i mjesec, tako da onda preostaju samo etiri broda na kojima bi mogli
biti ti poliedri. Meutim, brodovi su na shemi oznaeni znacima za planete. Johan Kepler je
corpora regularia dovodio u vezu s odreenim planetima i koristio ih kao pomo pri
prouavanju njihovih putanja. Oigledno je da ih i Andreae ovdje koristi kao obiljeja za
pojedine planete i njihove putanje. Jedino ako tako shvatimo ovaj odjeljak, mogue je i da tri
od sedam brodova imaju na zastavi sferu, sunce i mjesec, i da je istovremeno pet od sedam
brodova obiljeeno Pitagorinim poliedrima.
52
Poto smo preplovili jezero, proli smo kroz tjesnac na otvoreno more gdje su
nas sve sirene, nimfe i morske boginje oekivale, te nam odmah poslae u susret
jednu morsku nimfu da nam urui njihove estitke i dar u ast vjenanja. To je
bio skupocjeni, veliki biser, tako okrugao i bljetav da takav nikad ne bijae
vien ni u naem ni u novom svijetu.
Kada ga je gospa ljupko prihvatila, nimfa je zamoli da primi i njene prijateljice
da neko vrijeme budu s nama; na to Gospa rado dade svoj pristanak. Naredila je
da ona dva velika broda stanu u sredinu, a ostali da ih okrue u obliku
pentagrama.
l.
Nita nije bolje na zemlji
od neusporedive, plemenite ljubavi
u kojoj sva tuga brzo prolazi i
mi postajemo kao Bog, koji je nad nama.
Zato, slavimo Kralja,
da cijelo more odzvanja.
Sada emo pitati; ti odgovori.
2.
to nas je u ivot dovelo?
To je bila ljubav.
to nas je u Milosti obnovilo?
To je bila ljubav.
to nam je roenje dalo?
To je bila ljubav.
Kako smo se izgubili na Zemlji?
Bez ljubavi.
3.
to nas vodi naprijed i nosi?
To je ljubav.
to nam pomae i tei nas?
To je ljubav.
to je to to dugujemo naim roditeljima?
To je ljubav.
to njima daje strpljenja?
To je ljubav.
53
4.
Kojom snagom pobjeujemo?
Ljubavlju.
Kako ljubav moemo otkriti?
Ljubavlju.
ime se dobra dijela stvaraju?
Ljubavlju.
Kako se dvoje sjedinjuje?
Ljubavlju.
5.
I zato, glasno emo pjevati,
neka nae hvale zvone
u ast ljubavi iskrene,
da ljubav preobilna ispunjava
naeg gospodina Kralja
i njegovu drgu Kraljicu,
ije su due naprijed otile,
iako su im tijela viena.
6.
Sve dok smo ivi,
Bog e nam dati
snagu da nas njegova ljubav vodi
i u slubi udi,
u plamenovima ljubavne vatre,
da se dvoje ponovo spoje.
7.
Tada e veliku tugu
zamijeniti radost vjena,
da postojana srea
blagoslovi mnoga mlada srca.
Kada su zavrile ovu pjesmu tako lijepih rijei i melodije, vie se nisam udio
to je Odisej zapuio ui svojih suputnika, jer mi se tada inilo kao da sam
najnesretniji ovjek na svijetu kad priroda nije i meni dala da budem tako ljupko
bie.
56
ESTI DAN
Sljedeeg jutra, poto smo razbudili jedni druge, popriali smo malo o tome
kuda bi sve ovo moglo voditi. Neki su smatrali da e obezglavljeni monarsi
ponovo oivjeti. Drugi se s tim nisu slagali, jer su mislili da smrt starijih ne samo
to je trebalo da mlaima vrati ivot, ve i da im da mogunosti za napredak.
Bilo je i onih koji su vjerovali kako uope i nisu ubijeni kraljevi i kraljice, ve da
su umjesto njih obezglavljeni neki drugi ljudi. Poto smo tako porazgovarali,
uao je stari gospodin. Pozdravio nas je i provjerio da li je sve u redu i je li
proces dovoljno napredovao. Budui da smo se svi ponaali tako da nam
marljivost bude bez mane, starac je pokupio sve flaice i stavio ih u sanduk.
Zatim su se pojavili neki mladii koji su nosili ljestve, konopce i velika krila.
Stavili su sve to pred nas, pa otili. Starac je onda progovorio: "Dragi moji
sinovi, danas e svatko od vas morati stalno nositi sa sobom jednu od ove tri
stvari. Moete birati, a moemo i napraviti lutriju." Ali kada smo odgovorili kako
bismo eljeli birati, odgovorio je: "Ne, bolje da odlui lutrija". Napravio je tri
smotuljka papira. Na jednom je napisao "ljestve", na drugom "konopac", a na
treem "krila". Zatim ih je stavio u eir, pa smo svi morali izvlaiti. Oni koji su
izvukli konopac vjerovali su da su najbolje proli. Meni su dopale ljestve, to me
vrlo naljutilo, jer su bile dvanaest stopa dugake i prilino teke, a ja sam ih
morao nositi, dok su oni drugi jednostavno mogli omotati konopac oko sebe. to
se tie krila, starac ih je tako vjeto privrstio na lanove tree grupe, da je
izgledalo kao da su srasla s njima.
Zatim je zavrnuo slavinu da bi ugasio fontanu, koju smo onda pomjerili iz
sredine odaje. Poto je sve sklonjeno, uzeo je sanduk s flaicama, izaao i
paljivo zakljuao vrata za sobom, a nama je izgledalo kao da su nas zarobili u tu
kulu.
Meutim, nije prolo ni etvrt sata, kada se ogroman okrugao otvor iznad nas
otklopi i mi ugledasmo nau Gospu kako nas zove, elei nam dobro jutro i
pozivajui nas da se popnemo gore. Oni s krilima su se trenutno podigli kroz
otvor, mi s ljestvama smo sada shvatili emu one slue, ali oni s konopcima su se
nali u gadnom poloaju. Jer, im bi se neko od nas popeo, morao bi odmah
povui i ljestve za sobom. Na kraju su svi konopci okaeni na jednu eljeznu
kuku, pa su se njihovi vlasnici morali penjati kako su znali i umjeli i to nije
prolo bez uljeva.
im su svi stigli gore, otvor je ponovo zaklopljen, a Gospa nas je srdano
prihvatila.
Ova dvorana se prostirala preko cijele irine kule. Imala je est dostojanstvenih
nia, neto uzdignutih iznad odaje, u koje se uspinjalo preko tri stepenice. Nas su
rasporedili po tim niama, da se molimo za ivote Kralja i Kraljice. Za to
57
vrijeme, Gospa je ulazila i izlazila kroz vrata (a), sve dok nismo zavrili. im
smo obavili na zadatak, kroz mala vrata je unijeta udna stvar duguljastog
oblika. Dvanaest osoba, koje su do tada bile nai muziari, postavile su to nasred
odaje. Moji prijatelji su mislili da je to fontana, ali ja sam shvatio da se unutra
nalaze tijela, jer je s donje strane predmet bio ovalan i tako veliki da bi se est
osoba lijepo moglo poloiti unutra, jedna iznad druge.
Poto su izali, ona dvanaestorica su ponovo okaili svoje instrumente pa su, uz
njenu glazbu, uveli unutra nau Gospu i njene gospe autante.
Gospa je nosila jedan kovei, dok su ostale imale samo granice i male
lampe. Neke su drale i upaljene baklje. Te baklje su nam odmah dale, pa smo se
svi morali poredati oko fontane. Fontanu su najprije okruile Gospa (A) i njene
autantice s lampama i granicama (c). Mi smo bili sljedei, s bakljama (b),
zatim su ili muziari (a), poredani u niz i ostale gospe (d), takoer u nizu.
Odakle su te gospe dole, da li su boravile u zamku ili su tu dovedene preko
noi, to nisam znao, jer su im lica bila pokrivena bijelim, prozranim velovima,
tako da nijednu nisam prepoznao.
(Lijeenje kopljem)
60
Na treoj strani je bila samo jedna rije:
F. I. A. T
(Neka bude)
QUOD
Ignis : Aer : Aqua : Terra
SANCTIS REGUM ET REGINARUM NOSTR:
Cineribus.
Eripere non potuerunt.
Fidelis Chymicorum Turba
IN HANC URNAM
Contulit,
Anno.
(to vatra, zrak, voda i zemlja nisu mogli destilirati iz pepela naih uzvienih
kraljeva i kraljica, trupa odanih alkemiara je sakupila u ovu urnu. Godina
1459. Duh, dua, tijelo. P.H.M.D: Paracelsus Hohenheimensis, Medicinae
Doctor. Alfa. Omega.)
17
Liga - mjera za duinu, izmeu 2.42 i 4.6 milja
66
bili divni kreveti, ve su nam i sobe bile izuzetno luksuzne, te smo se jo vie
udili zato smo morali prolaziti kroz tolike tekoe prethodnog dana.
U jednoj od tih soba sam se dobro odmorio i, budui da sam uglavnom bio bez
pratnje i umoran od neprestanog rada, njeni apat mora me uljuljkao u vrst i
sladak san, koji se nije prekidao od jedanaest uveer, pa sve do osam sati izjutra.
67
SEDMI DAN
Probudio sam se poslije osam i brzo spremio da se vratim u kulu. Ali kroz
bedeme je prolazilo tako mnogo raznih mranih prolaza, da sam neko vrijeme
lutao, dok nisam uspio pronai izlaz. Na kraju smo se svi okupili u kuli, ispod
nieg svoda, gdje smo, uz nae zlatne prsluke, dobili i ute halje. Gospa nam je
objavila kako smo mi sada vitezovi Zlatnog Kamena - to je bilo ime koje do tada
nismo znali.
Poto smo se tako pripremili i dorukovali, stari gospodin nas je sve poastio s
po jednim zlatnikom. Na jednoj strani novia su bila slova: AR. NAT. MI.18 a
na drugoj: TEM. NA. F.19 Uz to nas je opomenuo da nikada ne inimo neto to
bi bilo u suprotnosti s ovom uspomenom, niti da se njome hvaliemo.
Zatim je otiao do mora, gdje su leali nai brodovi, bogato opremljeni. Tako
divne stvari su ovdje sigurno unaprijed donijete. Bilo je dvanaest brodova, est
naih, a est staroga gospodina. Njegovim brodovima su upravljali dobro
naoruani vojnici. Ali on se ukrcao na na brod, pa smo svi bili zajedno. U
prvom brodu su sjedili muziari - mnogi su bili muziari starog gospodina - koji
su plovili pred nama da nam prekrate vrijeme. Na zastavama su nam bili nebeski
znaci;20 na naoj je bila vaga. Meu ostalim stvarima, na naem brodu se nalazio
divan, gospodski sat, koji nam je pokazivao svaki minut. More je bilo vrlo mirno
i uivali smo u plovidbi.
Ipak, iznad svega je bilo ono to je stari gospodin govorio. Jer, on je tako dobro
znao da nam prekrati vrijeme divnim priama da bih rado cijeloga ivota plovio s
njim.
Za to vrijeme su nai brodovi jedrili vrlo brzo i nisu prola ni dva sata kad nas
je mornar obavijestio da vidi jezero prekriveno brodovima. Pretpostavili smo da
su izali da nas doekaju i tako je zaista i bilo. Jer, im smo kroz rijeku koju sam
ve spomenuo21 stigli do jezera, naili smo na pet stotina brodova, meu kojima
je bio i jedan sav u zlatu i dragom kamenju. Na njemu su se nalazili kralj i
kraljica, s gospodom, damama i gospama visoka roda.
im su nas ugledali, s obije strane su ispaljeni plotuni i nastala je takva buka od
truba i bubnjeva, da su svi brodovi poskakivali tamo-amo po moru. im smo
stigli, okruili su nae brodove i bacili sidra.
Stari Atlas je istupio u kraljevo ime i odrao kratak, tean govor u kome nas je
pozdravio i izrazio svoju nadu da je kraljevski dar pripremljen.
18
Ars naturae ministra - Umjetnost je slukinja prirode.
19
Temporis Natura filia - Priroda je ker Vremena.
20
Misli se na 12 horoskopskih znakova.
21
4. dan, str. 45, samo to je tamo taj prolaz izmeu jezera i mora opisan kao "tjesnac", a
ovdje kao "rijeka".
68
Moji prijatelji su bili zaprepateni - pitali su se kako to da je kralj ustao iz
mrtvih, jer su mislili da e ga tek morati oivjeti. Mi smo ih prepustili njihovom
zaprepatenju i ponaali smo se kao da je to sve i nama udno. Poto je stari
Atlas zavrio svoj govor, istupio je stari gospodin i odrao neto dui odgovor.
Poelio je kralju i kraljici sreu i napredak i uruio im mali, elegantan lijes. to
je bilo unutra ne znam, ali to je dano na uvanje Kupidonu, koji je lebdio izmeu
njih.
Kad su govori zavreni, ponovo se zaula plotunska paljba, pa smo neko
vrijeme plovili zajedno. Na kraju smo stigli do druge obale, blizu one prve kapije
na koju sam uao. Ovdje je takoer ekalo veliko mnotvo kraljevih dvorana s
nekoliko stotina konja. im smo stigli do obale i iskrcali se, kralj i kraljica su
nam pruili ruku na izuzetno ljubazan nain, pa smo se popeli na konje.
Sada moram zamoliti itaoca da sljedeu pripovijest ne pripie mojoj sujeti ili
oholosti, ve da shvati kako bih o ukazanoj mi asti sigurno utio kad ne bi bilo
izuzetno neophodno da to spomenem.
Svi smo dobili mjesta meu gospodom. Ali na stari gospodin i moja malenkost
jahali smo uz kralja i nosili po jednu kao snijeg bijelu zastavu s crvenim kriem.
Mene su to zamolili zbog mojih godina i zato to smo obojica imali duge,
prosede brade i kose. Osim toga, ja sam prikaio i moje znake na eir, to je
mladi kralj ubrzo primijetio i upitao me da li sam ja bio taj koji je uspio stei
znake na kapiji. Skromno sam odgovorio: "Da". Ali on se nasmijao, objasnivi
mi da vie nisu potrebne nikakve ceremonije - ja sam njegov otac. Zatim me je
upitao ime sam ih otkupio, a ja sam odgovorio: "Vodom i solju". Kralj se udio
tko mi je podario takvu mudrost. Tada sam i ja postao prisniji, pa sam mu
ispriao sve to mi se desilo s kruhom, golubicom i gavranom. Kralj je bio vrlo
zadovoljan. Istakao je kako je Bog sigurno bio vrlo milostiv prema meni.
U taj tren smo stigli i do prve kapije, na kojoj nas je ekao uvar u plavom
odijelu. U ruci je drao molbu. im me ugledao pored kralja, pruio mi je molbu,
uz ponizni zahtjev da preporuim kralju njegovu odanost. Ja sam najprije upitao
kralja to je s tim uvarom, a on mi je srdano odgovorio kako je to bio poznat i
izvrstan astrolog, koga je njegov otac i gospodar oduvijek visoko cijenio. Ali
prije izvjesnog vremena je poinio greku u vezi s Gospom Venerom, jer ju je
gledao dok se odmarala na svom krevetu, te je kanjen da uva prvu kapiju, sve
dok ga neko ne oslobodi. Upitao sam: "Moe li se on osloboditi?" "Da",
odgovorio je kralj, "ukoliko se otkrije da je neko zgrijeio isto kao i on, morat e
zauzeti njegovo mjesto, a on e biti slobodan".
Te rijei su me pogodile pravo u srce, jer me savjest uvjeravala kako sam ja taj
prestupnik. Ipak, nisam rekao nita i uruio sam molbu kralju. im ju je proitao,
tako se iznenadio da je kraljica, koja je jahala iza nas sa svojim gospama i onom
kraljicom koju sam ve spomenuo kod stavljanja utega, to primijetila i upitala ga
to bi to pismo moglo biti. Ali on nita nije otkrio, ve je sklonio pismo i poeo
69
govoriti o drugim stvarima, sve dok nismo stigli u zamak, tono u tri sata.
im smo sjahali i otpratili kralja do ve spomenute dvorane, on je pozvao
starog Atlasa u jednu malu sobu i pokazao mu pismo. Atlas nije oklijevao, ve je
odmah odjahao do uvara, kako bi se osobno obavijestio o cijeloj stvari. Onda su
mladi kralj, njegova mlada i ostala gospoda, dame i gospe, posjedali. Naa gospa
je poela hvaliti nau marljivost, rad i zalaganje, predloivi da nam se urui
kraljevska nagrada, kao i da joj se dozvoli da i dalje obavlja zadatak posrednika.
Stari gospodin je takoer istupio i potvrdio sve to je gospa rekla, predloivi
da bi bilo mudro da se, s obzirom na to, prui zadovoljenje po pitanju obije
stvari. Mi smo se, onda, morali povui na izvjesno vrijeme. Odlueno je da
svatko moe neto poeljeti, pa e mu to biti i ispunjeno, jer nije bilo sumnje da
e oni koji su najvie shvatili, imati i najbolje elje. Imali smo vremena da o
tome razmislimo do poslije ruka.
U meuvremenu, kralj i kraljica su poeli igrati igru koja je liila na ah, samo
to je imala druga pravila. Tu su bili suprotstavljeni vrlina i porok, tako da se
lako moglo vidjeti s kakvim zavjerama porok doekuje vrlinu iz zasjede i kako
se oni mogu procijeniti. Ovo je sve protjecalo tako otmjeno i pametno, da bi se
samo poeljeti moglo da svatko ima jednu takvu igru.
Tokom igre, Atlas je ponovo uao i iznio svoj prijavak u etiri oka. Mene je
oblio znoj, jer mi savjest nije davala mira. Kralj mi je zatim dao da proitam
molbu, manje-vie sljedeeg sadraja:
Straar prve kapije je, prije svega, elio kralju uspjeha i napretka i da mu se
sjeme raspe nadaleko i nairoko. Poslije toga je naglasio da je dolo vrijeme kada
se on, u skladu s kraljevskim obeanjem, mora osloboditi, jer je jedan od gostiju
otkrio gospu Veneru; njegova promatranja ga nisu mogla prevariti. Ukoliko bi
Njegovo Visoanstvo napravilo strogu i detaljnu istragu, uvidjelo bi kako je ovo
otkrie istinito. Ali ako bi se dokazalo da nije tako, rado e ostati na kapiji do
kraja svog ivota. Iz tog razloga, on ponizno moli da mu se, po cijenu tijela i
ivota, dozvoli da prisustvuje veeranjem objedu. On se nada da e tom
prilikom otkriti krivca i zadobiti eljenu slobodu.
Sve je ovo bilo temeljno i prikladno reeno, iz ega sam mogao uvidjeti
njegovu plemenitost. Ali na mene je sve djelovalo suvie snano i od sveg srca
sam elio da to nikad nisam ni vidio. Pomislio sam da bih mu moda mogao
pomoi mojom eljom, pa sam upitao kralja da li bi se on mogao osloboditi i na
neki drugi nain. "Ne", odgovorio mi je kralj, "jer je ova stvar vrlo posebne
prirode. Ipak, to se ove veeri tie, moemo mu izai u susret." Odmah potom,
posla nekoga po uvara kapije.
U meuvremenu su pripremljeni stolovi u dvorani u kojoj nikad ranije nismo
bili, namjetenoj tako skladno da je nikako ne mogu opisati. U nju su nas uveli
uz posebnu pompu i ceremonije.
Kupidon nas ovaj put nije pratio jer ga je, tako su mi objasnili, donekle naljutila
70
sramota nanesena njegovoj majci. Ukratko, moj prestup i ona molba su nanijele
mnogo tuge. Kralj se protivio da zapone istragu meu gostima, utoliko prije to
bi na taj nain i oni koji jo nita ne znaju sve saznali. Zato je stvar prepustio
uvaru kapije koji je u meuvremenu stigao i bio zadovoljan koliko je to mogao
biti, to mu se prua prilika da paljivo istrauje.
Na kraju su se svi ponovo razveselili i poeli priati o raznim zabavnim i
korisnim stvarima. Nije neophodno da sada opisujem kako je sluena hrana i
kako je izvoen ceremonijal jer, niti je to itaoeva briga, niti bi to koristilo mom
naumu. Ali tu je bilo mnogo vie umjetnosti i ljudske duhovitosti nego pijanstva.
To je bio posljednji i najbolji obrok kome sam prisustvovao.
Poslije banketa su brzo iznijeti stolovi, a unijete su zgodne stolice koje su
poredane ukrug, pa smo seli na njih zajedno s kraljem i kraljicom, starim
gospodinom, damama i gospama. Jedan pa prijatnog izgleda je otvorio
velianstvenu knjigu koju sam ve opisao22. Atlas je zauzeo mjesto u sredini i
otpoeo svoj govor:
"Njegovo kraljevsko velianstvo nije zaboravilo na uslugu koju ste mu uinili,
niti kako ste marljivo obavili vau dunost. Zato vas je sve proizveo u Vitezove
Zlatnog Kamena. Zbog toga je sada neophodno ne samo da se ponovo obaveete
Njegovom Kraljevskom Velianstvu, ve i da poloite sveanu zakletvu na
sljedee odredbe, kako bi i Njegovo Velianstvo moglo isto tako saznati kako da
se odnosi prema svojim vjernim podanicima."
Na to ree pau da proita odredbe, koje su glasile ovako:
22
4. dan, str. 17.
71
jednoj maloj kapeli, u koju su nas poveli u procesiji, da nau zahvalnost
ponudimo Bogu. Tu sam, u slavu Gospoda, okaio svoj zlatni prsluk i eir i
ostavio ih za vjeni spomen. A poto je svatko upisao svoje ime, ja sam
napisao23:
Najvie znanje je da nita ne znamo. Brat Christian Rosenkreutz, vitez zlatnog kamena,
23
godine 1459.
72
nego da svoju kaznu prihvatim zahvalno, te da izjavim kako sam spreman
ponijeti teret umjesto onog koji mi je pomogao da zadobijem ovako visoke asti.
Ukoliko bi moja elja, meutim, mogla imati nekog utjecaja, elio bih se vratiti
kui, tako da se ovaj ovjek oslobodi kroz mene, a ja kroz moju elju.
Odgovor je bio da elja ne moe sezati tako daleko, ba kao to ni njega nisam
mogao osloboditi pomou nje. Ipak, Njegovom Kraljevskom Velianstvu je bilo
milo to sam se ponio tako velikoduno, mada se plai da jo uvijek ne shvaam
kakvu sam bijedu sebi navalio na plea svojom indiskretnom radoznalou.
Dobri ovjek je proglaen slobodnim, a ja sam, teka srca, morao istupiti.
Poslije mene su pozvali i ostale. Svi su izlazili napolje veseli, od ega je moj bol
bio jo vei, jer sam vjerovao da u morati skonati na toj kapiji.
Brinuo sam se oko toga to u sve morati podnositi i kako u provoditi vrijeme.
Na kraju sam zakljuio da sam ionako star, pa mi, kako je to ve u prirodi, ne
preostaje vie od par godina ivota. Tuga i jadan ivot e me brzo odnijeti u
grob, te e se moja straa okonati. A do groba bih mogao provoditi vrijeme u
blaenom snu. Progonile su me mnoge sline misli. Ponekad me muila pomisao
da sam vidio tako mnogo divnih stvari, ali sam zbog toga pretrpio i tetu.
Ponekad sam se, opet, radovao to su me za ivota pozvali da prisustvujem svim
tim radostima i to nisam morao otii onako sramno. Ovo je, dakle, bio
posljednji i najtei napad koji sam trebao podnijeti.
Dok sam tonuo u ovakve misli, ostali su se spremili. Poto su kralju i njegovoj
gospodi poeljeli laku no, odveli su ih do njihovih soba.
Ali mene, bijednika, nije imao tko povesti, a muke su mi tek predstojale. A,
kako bih bio siguran u svoj budui zadatak, morao sam staviti prsten koji je
nosio moj prethodnik. I, na kraju, poto je ovo bilo posljednji put da ga vidim u
ovom obliku, kralj me posavjetovao da se ponaam u skladu sa svojim zvanjem i
nipoto protiv odredbi Reda. Onda me zagrlio i poljubio, a ja sam shvatio da u
ujutro morati biti na kapiji.
Poto su neko vrijeme prijateljski sa mnom porazgovarali i na kraju mi pruili
ruke preporuujui me Bojoj zatiti, oba starca, gospodar kule i Atlas, su me
poveli do velianstvene spavaonice u kojoj su bila tri kreveta. Legli smo, svatko
u po jedan krevet, pa smo spavali skoro dva...
(Ovdje nedostaju oko dva lista iz tamparskog tabaka.) ... a on, autor, iako je
zamiljao da e ujutro postati uvar kapije, vratio se kui.
73