Politike ideje: Politika korektnost

Povijest i znaenje
pojma

Radule Kneevi

Povijest pojma

U knjizi Political Correctness (1996) Feldstein tvrdi da su izraz

politika korektnost u javni govor uveli pripadnici amerike lje-
vice kako bi opisali osobe koje prihvaaju rigidnu komunisti-
ku dogmu. Pritom se poziva na Herberta Kohla koji pie da su
krajem etrdesetih godina 20. stoljea taj izraz koristili ameriki
Nema sumnje da je koncept socijalisti kako bi pogrdno oznaili i moralno osudili osobe koje
je lojalnost komunistikoj partiji dovela do pristajanja uz pakt
politike korektnosti izvorno Hitlera i Staljina. Posrijedi su, ukratko, osobe koje odustaju od
vlastitog promiljanja nekog ina i posljedica politikog djelo-
vanja. U toj tradiciji izraz se kasnije izjednaavao s politikom
smjerao k podizanju svijesti podobnou, koja je u staljinizmu oznaavala posluniko i po-
korno prihvaanje partijske linije i naela politikoga, socijalnog
i kulturnog ivota to ih je diktirao centralni komitet odnosno
i senzibilnosti ljudi prema partijski voa (Feldstein, 1996:5-7). Rije je o prihvaanju i ozna-
avanju samo partijskoga i voina stava kao politiki podobno-
ga, to je, kako pokazuje Hannah Arendt, obiljeje totalitarizma
problemima pripadnika manjinskih ija je zbiljnost samoa, a naelo utnja. Ipak, iz samog znaenja
politike podobnosti teko bi se mogao izvesti moderni pojam
i deprivilegiranih skupina politike korektnosti. Engleski jezik, iz kojega taj pojam potje-
e, za podoban rabi rijei suitable, apt ili eligible, a za korektan
correct ili straight-laced. Sinonimima su ih uinili neokonzerva-
tivci kako bi svaki zahtjev za promjenom u politikom govoru
ili ponaanju oznaili kao bespogovorno slijeenje autoritarnih
diktatura, pokreta ili pojedinaca.
Wikipedia, pak, biljei da je pojam jo stariji. Spominje se da
je 1793. Vrhovni sud SAD-a u sluaju Chisholm protiv Georgije
Radule Kneevi, doktor politikih znanosti, glavni urednik Nakladno-istraivakog zavoda "Politika kultura" iz Zagreba. lanak je skraena i revidirana verzija rasprave
objavljene u autorovoj knjizi Naelo slobode i politiki poredak (Zagreb, Politika kultura, 2007). E-pota: politickakultura@net.hr

34 POLITIKE analize

procijenio da se preesto navodi naziv drave umjesto njezinih
stanovnika zbog kojih drava i postoji, te da nije politiki korek-
tno da se tijekom raznih sveanosti i dranja zdravica spominju
SAD umjesto "naroda SAD". Pojam je, navodi Wikipedia, prvi put
upotrijebljen u prvom poglavlju autobiografije senatora Rober-
ta La Follettea iz 1912. godine. Piui o svojem studiju na sveu-
ilitu u Wisconsinu on kae "da u to vrijeme nisu stekli korektne
politike ili ekonomske poglede zbog nedostatnog izuavanja
sociologije ili politike ekonomije" Krajem 20. stoljea, kako
pokazuje Feldstein, izraz je koriten kao sredstvo samoironizi-
ranja intelektualaca i znanstvenika. Politika korektnost koristi
se kao izraz vrijednosnog suda u razlikovanju dviju osoba koje
se ine slinima, ali se nakon podrobnije analize uvia da imaju
bitno razliite stavove o ulozi intelektualaca odnosno znanstve-
nika u drutvu. Pojam politike korektnosti dobiva suvremeno
znaenje u lezbijskome feministikom pokretu potkraj sedam-
desetih i poetkom osamdesetih godina 20. stoljea (Leyv,
Protivnici pokreta za politiku
korektnost vide u njemu lingvistiki
totalitarizam i jezinu policiju koju
njegovi pobornici ele uvesti
1991). Odnosi se na skup ideja o politici, religiji i drugim pitanji-
ma koje su pojedinci prihvaali ili su ih odbacivali. U njihovim se
iskazima ironino komentira nemogunost da se ivi u skladu
sa svojim idealima, ali se priznaju i granice do kojih je u posto-
jeim drutvima mogue ivjeti u skladu s bilo kakvim vrstim
uvjerenjem. To je "prvo moderno znaenje" politike korektno-
sti (Levy, 1991:34). Neki autori vezuju nastanak pojma za lanke
novinarke Elinor Langer u New York Timesu iz 1984, dok Schmidt
(1997:85) smatra da je taj izraz prva upotrijebila Karen de Crown
1975. u govoru na Nacionalnoj konferenciji ena, izjavivi da se
njezina organizacija kree u politiki korektnom smjeru. Poet-
kom osamdesetih godina 20. stoljea "pokret za politiku ko-
rektnost" proirio se u amerikim sveuilinim krugovima kako
bi promijenio "jezik diskriminacije" i pronaao nove rijei koje
se odnose na spolne, rodne, seksualne, vjerske, rasne, politike i
ostale razlike meu ljudima.
Nema sumnje da je koncept politike korektnosti izvorno
smjerao k podizanju svijesti i senzibilnosti ljudi, posebno so-
cijalno povlatenih skupina i pojedinaca, prema problemima
pripadnika manjinskih i deprivilegiranih skupina, ukljuujui
obezvreujue poglede dominantne i "normalne" veine na
manjine, koji se izraavaju i u nazivima pojedinih skupina odno-
sno njihovoj pejorativnoj konotaciji koje "oznaitelji" esto nisu
ni svjesni. Primjerice, rije "hendikepiran" ima pogrdnu konota-
ciju, upuuje na tjelesni nedostatak nekog pojedinca za koji on
obino nije odgovoran, pogaa njegovo ljudsko dostojanstvo
i pridaje mu zaseban grupni identitet. Stoga pokret za politi-
ku korektnost eli zamijeniti obezvreujue nazive novima koji
bi imali pozitivnu ili makar neutralnu vrijednosnu konotaciju.
Pored toga "negativistikog" programa, razvijen je i "pozitivni"
program koji tei poboljanju jezika. On eli konstruirati nove
broj 4 - prosinac 2010. 35
Radule Kneevi: Povijest i znaenje pojma
rijei i izraze koji bi poveali znaenje vrijednosti to su podci-
jenjene u jeziku dominantnih drutvenih skupina. Tome su oso-
bito teile pristae feministikog pokreta koji su, meu ostalim,
utjecali na ravnopravnu uporabu muke i enske osobne zamje-
nice u iskazima u kojima spol subjekta nije preciziran. Pokret za
politiku korektnost obiljeilo je i nastojanje pripadnika brojnih
manjinskih skupina da kritiki razmotre svoje nazivlje kako bi
uinili jasnijim vlastiti etniki ili rasni identitet. U SAD-u su tako
crnci prihvatili izraz Afroamerikanci koji je zamijenio stari naziv
black people, koji je ezdesetih godina zamijenio jo stariji naziv
negro (Semprini, 2004:52).
Umberto Eco smatra da "pria o korekciji" ima presudnu
vanost zato to naglaava bitan element politike korektnosti.
Problem nije u tome to "mi" odluujemo kako nazvati "druge",
nego u tome da drugima prepustimo da sami odlue kako ele
da ih se naziva i, ako im novi naziv na neki nain zasmeta, da pri-
hvate neki drugi naziv. U konkretnim okolnostima teko moe-
mo znati koji naziv smeta ili vrijea one koji su njime oznaeni,
te treba prihvatiti njihov prijedlog ili miljenje. "Tipini je sluaj
kada treba odluiti o uporabi izraza osoba koja ne vidi' umjesto
'slijepac'. Posve se legitimno moe pretpostaviti da nema nita
uvredljiva u rijei 'slijepac' te da njezina uporaba ne smanjuje,
nego ak pojaava potovanje i solidarnost to ih dugujemo
onima koji pripadaju toj kategoriji: uvijek se s odreenom uzvi-
enou govori o Homeru kao o velikome slijepom vizionaru.
No oni koji pripadaju toj kategoriji bolje se osjeaju kao osobe
koje ne vide, a na nama je da potujemo njihovu odluku" (Eco,
2006:10).
Kako se pokret za politiku korektnost osobito razvijao u
sveuilinim kampusima u SAD-u, i to posebno na fakultetima
drutvenih i humanistikih znanosti, dobio je dimenzije projek-
ta drutvene i kulturne obnove. Kampusi su uvijek bili i mjesta
snatrenja o novim utopijama, sa svim ispadima i pretjerivanjima
koji takve projekte prate, ali poesto i predmet nesmiljene kri-
tike "uljuenoga" konzervativnog svijeta. Primjerice, studenski
pokret '68. bio je svojedobno optuivan za seksualni razvrat,
moralno posrnue, sklonost komunizmu itd. Danas se sa alom
mnogi sjeaju toga jedinstvenog iskustva mobilizacije i dru-
tvenog angamana mladih ljudi koji su donijeli mnoge drutve-
ne promjene.
Politika korektnost kao politiki govor
U raspravama o politikoj korektnosti sueljavaju se dvije
koncepcije govora. Protivnici pokreta za politiku korektnost
vide u njemu lingvistiki totalitarizam1 i jezinu policiju koju
njegovi pobornici ele uvesti. Oni polaze od referencijalne od-
nosno nominalistike koncepcije govora. Govor je za njih samo
sredstvo, kognitivna tehnologija koja omoguuje imenova-
nje predmeta i stanja u svijetu, koje je postojalo prije govora.
Funkcija je govora referencijalna: oznaavanje posredstvom
imenovanja. S tog se stajalita voluntaristiki pokret za politi-
ku korektnost, odnosno njegovi "jezini amandmani", smatraju
nemoguima i nekorisnima. Svako "imenovanja odozgo" izlae
se opasnosti da se razbije o zid navika i govorne prakse. Kad bi
se takva modifikacija govora i uspjela nametnuti, ostala bi bez
uinka jer ne bi mogla modificirati odnosno promijeniti samu
 Politike ideje: Politika korektnost
stvarnost. Svoje stajalite esto ilustriraju iskazom da "slijepac
nee biti manje slijep ako ga odluimo nazvati 'ovjekom koji
ne vidi'". Ni ienje jezika od njegovih seksistikih idioma nee
smanjiti diskriminaciju ena u svijetu rada ili politike. Iz te je
perspektive govor samo sredstvo priopavanja spoznaja, defi-
nicijski je neutralan, te je stoga izvan dosega svake ideologije.
To to se govoru ponekad pripisuje odgovornost za odreene
situacije koje samo oznaava, znai da smo simptome proglasili
uzrocima. Modifikacijama samog jezika ne moe se, dakle, doi
do modifikacije drutvenog stanja. Kada stvarni odnosi moi
budu modificirani, lingvistiko e orue registrirati te promjene.
Pobornici ideje politike korektnosti brane konstruktivisti-
ku koncepciju govora. S tog stajalita odnos izmeu jezika i
stvarnosti nikad nije neutralan, a jezik nije odvojen od stvarno-
sti nekim "ontolokim rezom". Govor je sredstvo koje duboko
odreuje nain spoznaje i prikazivanja svijeta. To je posebno
razvidno kada je rije o intelektualnim (idejama, konceptima,
teorijama) ili drutvenim (kategorijama, identitetima, tendenci-
jama) konstrukcijama. Jezik je razumljen kao mjesto na kojemu
se kristaliziraju odnosi dominacije i iskljuenosti, ali i kao mje-
sto na kojemu se ti odnosi dogovaraju, stvaraju i reproduciraju
(Foucault). Ukratko, odnos govora i drutvenog djelovanja nije
neutralan. Govor ne samo da biljei nejednakosti, nego i prido-
nosi njihovu stvaranju, oblikujui percepciju koje neko drutvo
ima o sebi i skupinama koje ga ine. Vano je imati u vidu da
kristalizacija takva uinka govora ima svoju povijesnost odno-
sno historinost. Ona se u svakom trenutku podvrgava kriti-
kom preispitivanju i mijenjanju, te tako postaje suvremena. Pro-
mjena jedne rijei moe usmjeriti aktera na neke druge pravce
ili promijeniti pogled na ono to obino ostaje u sjeni. Odatle
slijedi zakljuak da mijenjanje jedne rijei moe modificirati
stvarnost. Slijepac nee, dodue, biti manje slijep ako ga nazo-
Pobornici ideje politike korektnosti
brane konstruktivistiku koncepciju
govora. Govor je sredstvo koje
duboko odreuje nain spoznaje i
prikazivanja svijeta
vemo "ovjekom koji ne vidi", ali potonji izraz moe modificirati
percepciju pojedinaca o sljepoi.
Nastojei "oistiti jezik" od svih termina koji ne potuju razli-
itost pojedinaca ili manjina i konstruirati nove izraze i nazive,
pokret za politiku korektnost nailazi na znatnu potekou u
pronalaenju rijei koje bi mogle ispuniti taj zadatak. Naputa-
nje starog nazivlja, ulaenje u prostor recepcije koji stalno po-
veavaju moderni naini protoka informacija i promjene stilova
ivota, traganje za moralno neutralnim jezikom ili sve vee ko-
ritenje tehnikih, znanstvenih i pravnih izraza koji se smatraju
jamcem objektivnog vienja stvarnosti zato to su nepodloniji
etnocentrinim i patrijarhalnim vrijednostima kojima obiluje
svakodnevni govor pokazuju da pokret za politiku korektnosti
opet ulazi u proturjean odnos s "referencijalnom i dualistikom
36 POLITIKE
epistemologijom koja i predstavlja predmet njegove kritike".
Mnoga predloena rjeenja imaju jednake temeljne nedostatke
kao i rjeenja pristaa referencijalne koncepcije, a to je "uvjere-
nje o postojanju objektivnih injenica iznad rijei koje te inje-
nice oznaavaju, o postojanju jednog nekontroliranoga govora
koji te premise brie, o postojanju jedne iste semantike koja bi
bila liena svake ukorijenjenosti u ivot i u interpretativne vidike
pojedinaca" (Semprini, 2004:60).
Politika korektnost kao politiko ponaanje
Projekt politike korektnosti, koji je nastao kao projekt dru-
tvenog reguliranja nadahnut etikom potovanja razliitosti, ne
odnosi se iskljuivo na govor. On istrauje i politiko ponaanje,
pokazujui pritom ista proturjeja i granice. Politiki korektno
ponaanje podrazumijeva obvezu potovanja razliitosti i ne-
postojanje obezvrjeujuih slika o odreenim pojedincima i
drutvenim skupinama. U osnovi su kritike rasistika, etnocen-
trina i seksistika ponaanja. Kodovi ponaanja, odijevanja ili
suivota, koji su se mogli vidjeti na sveuilitima, smjerali su
objektiviziranju ponaanja i utvrivanju razumljivih normi spo-
sobnih odrediti primjereno ponaanje pojedinaca. Na podruju
ponaanja pristae projekta politike korektnosti usmjerili su
svoja istraivanja i akciju k pravnim postupcima i sferi prava op-
enito. Pozivanje na graansko zakonodavstvo kako bi se regu-
lirali relacijski i interpersonalni sporovi (uvrede, uznemiravanja,
graanska odgovornost, potovanje prava pojedinca itd.) sve
je uestalije u SAD-u. Prodor pravnog govora u privatnu sferu
i moralno prosuivanje pojedinaca jedna je od najvanijih di-
menzija programa politike korektnosti.
Suvremeni pojedinac suoen je s problemom dvostruke dis-
tance: prema samom sebi i svojoj unutarnjosti, s jedne, i prema
drugima i interpersonalnim odnosima, s druge strane. Pronala-
enje dobre dvostruke distance jedan je od odreujuih imbe-
nika poloaja pojedinca u suvremenim drutvima (Ehrenberg).
Meutim, u modernom drutvu pojedinac nije samo izloen
pritisku elje za uspjehom, postignuima ili sreom, nego je
izloen i gubljenju tradicionalnih obiteljskih, kulturolokih i dru-
gih uporita. Stoga sve tee uspijeva pojmiti samoga sebe i za-
uzeti dobru distancu i prema sebi i prema drugima. Postizanje
te dvostruke dobre distance napose je oteano u potencijalno
konfliktnim i nestabilnim drutvima i drutvenim skupinama.
Stoga se nastojanja projekta za politiku korektnost mogu ra-
zumjeti i kao pokuaji da se odgovori na jedan istinski sloen
socijalni, kulturni i politiki problem modernog ovjeka.
Iz povijesti politike kulture znamo da je naela tih odnosa
pojedinac usvajao u procesu zasnovanu na dvostrukoj tempo-
ralnosti: drutvenoj (tradicija, obiaji) i individualnoj (obrazo-
vanje, socijalizacija). U povijesti je taj proces bio dovoljno spor
da pojedinac postupno ovlada njegovim naelima. Pritom su i
preutne konvencije, napose unutar pojedinih skupina, obav-
ljale funkciju regulatora odnosa meu drutvenim skupinama i
pojedincima. U uvjetima velike drutvene pokretljivosti i stvar-
ne razliitosti vrijednosti, obrazovanja, stila ivota, ta se konfi-
guracija rasprila i ostavila pojedince bez relacijskih kompeten-
cija. Konflikti koji su uslijedili bili su esto nerjeivi. Pobornici
"pokreta politike korektnosti istiu da neke grupe nisu samo
analize

apstraktno 'razliite', one su isto tako razliite i u poloaju nejed-
nakosti i marginalizacije" (Semprini, 2004:63). Izostanak svijesti
o njihovu pravu na jednakost, dostojanstvo i priznavanje poten-
cijalno moe stvarati konflikte, posebice kada i sami pripadnici
odreenih skupina shvate da im ta prava nisu priznata ili da su
izvrgnuti ruglu od strane drugih skupina.
Kako s drugim nije mogue pregovarati o dobroj distan-
ci na osnovi "zdravog razuma" i "spontanosti", u pravu se vidi
vanjski posrednik koji bi na vioj razini odredio pravila odnosa.
Zato je prodor prava u privatnu i, napose, u moralnu sferu znak
nepostojanja "dogovorenih pravila" u praktinom ivotu, ali i
izraz nesposobnosti pojedinaca da reguliraju svoje ponaanje
na temelju nekih "opih naela". U svojoj tenji za jednakou i
noen svojom moralno-odgojnom misijom, pokret za politiku
korektnost vidio je bitno sredstvo ostvarivanja svoga programa
u sferi prava i pravde. Nastojanje da se interpersonalni odnosi
objektiviziraju i podvrgnu posve formalnim normama ponaa-
nja nepodlonima proturjejima oslanja se na bihevioristiku
epistemologiju koja ponaanje pojedinca izdvaja iz konteksta
i "iskljuuje interpretativnu dimenziju i racionalnu dinamiku,
koja jedina omoguuje usporedbe. Ali, jedna gesta i jedan in
imaju smisla samo u okviru nekog djelovanja i u odnosu na
horizont recepcije" (Semprini, 2004:64). Pokuaj da se relacijski
splet i interpersonalni dogovori zamijene pozivanjem na pravo
upuuje na zakljuak "da postoji vjerovanje u mogunost 'svo-
enja' dvosmislenosti svojstvene drutvenim obrascima pona-
anja, njihovoj objektivizaciji na jedan nesporan nain". Tako se
traganje za savrenom distancom meu pojedincima, koja je
ostvarena zahvaljujui uvoenju "tree" regulatorne instancije i
pozivanjem na instrumente i/ili rjenik prava, pokazuje kao "sli-
jepa ulica" (Semprini, 2004).
Umjesto zakljuka
Koncept politike korektnosti u govoru i ponaanju poka-
zuje da se problemi nastali socijalnom diferencijacijom umno-
avaju bre no to drutvo uspijeva ovladati njima. I kada je
rije o traganju za savrenim jezikom ili savrenom distancom
u ponaanju oita su brojna proturjeja projekta. Kritiari uka-
zuju na to da politika korektnost pridonosi cenzuri i dovodi u
opasnost slobodu govora, budui da postavlja brojne zapreke i
granice u javnom govoru, posebice u akademskoj zajednici. Po-
nekad, kae Eco (2006:11), ono to je politiki korektno prelazi
u latentni faizam: "Sjeam se da je prije Drugoga svjetskog rata
velik broj Talijana, koji su u to vrijeme ve zazirali od idova, ali
nisu htjeli da ih javnost doivljava kao rasiste, kada bi govorili o
nekom idovu rekli da je rije o Izraelianinu. Zanemarivali su
injenicu da su idovi ponosni na to to ih se prepoznaje kao
idove ak i kad su (i djelomice upravo zato) tu rije kao uvre-
du rabili njihovi progonitelji". Drugi sramotan sluaj, pie Eco,
odnosi se na lezbijke, Dugo su se oni koji su htjeli korektno go-
voriti bojali koristiti taj izraz zbog istih razloga zbog kojih nisu
koristili pejorativne rijei za homoseksualce: stidljivo su govo-
rili o safistima odnosno safisticama. Meutim, otkrilo se da su
u homoseksualnoj zajednici mukarci htjeli da se za njih koristi
rije "gay", dok su se ene mirno definirale kao lezbijke (djelomi-
ce i zbog literarne pozadine pojma2), pa je postalo sasvim ko-
broj 4 - prosinac 2010. 37
Radule Kneevi: Povijest i znaenje pojma
rektno nazivati ih tako. Brojni su komini i satirini primjeri to
su proizali iz injenice da je politika korektnost, nakon to se
nametnula kao demokratski i liberalni pokret s ljeviarskim ko-
notacijama, dovela do oitih degeneracija. Tako se, primjerice,
dolo do ocjene da je "mankind" (ljudski rod) seksistiki pojam
zbog prefiksa "man", da iz ljudskog roda iskljuuje ene, pa je
odlueno da tu rije treba zamijeniti s "humanity", bez obzira
na to to i ta rije etimoloki potjee od "homo" a ne "mulier".
Zbog provokativnih su razloga neki ogranci feministikog po-
kreta predlagali da se vie ne govori "history" nego o "herstory"
(Eco, 2006).
Oito je da su neki konzervativci skloni stavu da se mnogi
novi politiki termini koriste kao pokrie za izbjegavanje vlastite
odgovornosti za konkretne pojave, dok neki na politiku korek-
tnost gledaju kao na "poast naeg vremena". Ljevica, makar u
Americi gdje je pokret i nastao, zauzima dva stajalta. Jedni od-
bacuju politiku korektnost kao oblik politikog nametanja na-
ina govora i ponaanja, dok su drugi suglasni s idejama poto-
vanja razliitosti, ali pokazuju otklon od radikalistikih zastranji-
vanja (Mesi, 2006:385). Vanost projekta politike korektnosti,
kako pokazuje Semprini, nije toliko u rjeenjima koja predlae
u traganju za savrenim jezikom i savrenim ponaanjem, nego
vie u znaenju problema koje obznanjuje, a koji "zavravaju u
slijepoj ulici". Eco tvrdi da pokret "dovodi do devijantnih lingvi-
stikih uporaba", premda je vaan zbog moralnog angamana,
reformatorskog zanosa, sna o drutvenoj regulaciji.
Biljeke
1. Tako u Manifestu eventualizma itamo: "Odbijamo biti politi-
ki korektni. Politika korektnost je faizam. Piemo kao to
mislimo, bez uljepavanja" (Zbornik eventualizma: Nagni se
kroz prozor, Celeber, Zagreb, 2006).
2. Prema pjesnikinji Sapfi s otoka Lezbosa, koju Platon naziva
desetom muzom.
Literatura
Eco, U. (2006). Digressions sur le politiquement correct. Le Mon-
de, 10. i 11. kolovoza 2006.
Ehrenberg, A. (1995). L'individu inertain. Pariz: Calmann-Lvy.
Feldstein, R. (1997). Political Correctness. Minneapolis i London:
University of Minnesota Press.
Foucault, M. (2001). Rijei i stvari. Zagreb: Golden marketing.
Goldberg, D. (ur.) (1994). Multiculturalism. A Critical Reader. Cam-
bridge: Blackwell.
Goodheart, E. (1993). PC or Not PC. Partisan Review. 4.
Levy, J. (1991). The Ennui of PC. Brown Alumni Monthly. Listopad
1991.
Mesi, M. (2006). Multikulturalizam. Zagreb: kolska knjiga.
Schmidt, A. J. (1997). The Menace of Multiculturalism. The Trojan
Horse in America. London: Praeger.
Semprini, A. (2004). Multukulturalizam. Beograd: Clio.
Taylor, Ch. (1994). Multiculturalisme. Diffrence et dmocratie. Pa-
riz: Aubier.
Wieviorka, M. (ur.) (1996). Une socite fragment? Le multicultura-
lisme en dbat. Pariz: La Dcouverte.