GEOPOLITIKA – ZAVRŠNI

Uvod u geopolitiku

Uvod – Kritičko promišljanje o geopolitici

Pojam geopolitika, poput svih pojmova, ima svoju povijest i svoje podrijetlo. Švedski znanstvenik Rudolf Kjellen prvi je upotrijebio pojam
geopolitika 1899. godine. Riječ geopolitika, koja potječe iz 20. stoljeća, usko je povezana sa svim dramatičnim događajima koje je to stoljeće
proizvelo. Za Kjellena, geopolitika je bila korisna riječ koju je upotrebljavao kako bi opisao geografsku bazu države, njezino prirodno nasljeđe i
resurse, za koje su mnogi tvrdili da određuju i potencijal moći. Kjellenov pojam preuzeo je u Njemačkoj nakon Prvoga svjetskog rata bivši general
Karl Haushofer, koji je 1924. godine pokrenuo časopis pod nazivom Zeitschrift für Geopolitik, kojim je promovirao konzervativni nacionalistički
način razmišljanja. Nakon Hitlerova dolaska na vlast i agresije prema njemačkim susjedima riječ geopolitika ulazi u engleski rječnik kao prijevod
njemačke riječi Geopolitik i razvija svoje značenje vezano za ekspanzionističku nacističku vanjsku politiku. Kako je ta politika kulminirala u
strahotama Drugoga svjetskog rata, riječ geopolitika postaje tabu, te je prestaju koristiti mnogi pisci i komentatori. Riječ se tijekom Hladnog rata
ponovo vraća u uporabu i počinje koristiti za opis globalnog natjecanja između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država u stvaranju
utjecaja na druge države i strateške resurse svijeta. Pravi razlog oživljavanja bio je uspon nekada progonjenih židovskih izbjeglica iz nacističke
Njemačke na pozicije vlasti u SAD-u. Henry Kissinger skoro je samostalno oživio pojam geopolitike u 70-tim godinama prošlog stoljeća, koristeći ga
kao sinonim politike ravnoteže snaga, koji je zagovarao na svjetskoj razini. Od tada je pojam geopolitika u širokom opticaju. Vrlo su ga brzo počeli
koristiti novinari, tvorci vanjskih politika i strateški analitičari, te ga definirati ovisno o kontekstu u kojem su ga upotrebljavali.

Danas, konvencionalno shvaćanje pojma geopolitike čini diskurs svjetske politike, s posebnim naglaskom na natjecanja između država i geografske
dimenzije moći. Paralelno s proučavanjem geopolitike, mora se proučavati i diskurs, koji možemo definirati kao određenu zastupljenu praksu kojom
različite kulture kreativno stvaraju značajne svjetove (ono što Spivak (1988) naziva "worlding" /subjektivno objašnjavanje svijeta oko sebe). S
obzirom da je geopolitika diskurs koji ima ambicije stvaranja specifičnog svijeta - s ciljem davanja značaja "svjetskoj politici" - moramo obratiti
posebnu pažnju načinu na koji se označava globalni prostor, načinu korištenja metafora i slika u procesu stvaranja imidža svjetskih politika.

Kritičko promišljanje geopolitike možemo započeti analizom zašto je ona interesantna novinarima, političarima i stratezima. Kao prvo, geopolitički
diskurs bavi se uzbudljivim pitanjima moći i opasnosti u svjetskim poslovima. Koje su osovine moći i sukoba u svijetu? Koje su opasnosti i ugroze
koje prijete svijetu? To su vrlo bitna pitanja za političke elite i obrazovani sloj javnog mnijenja. Dokle god su te dileme povezane sa znanstvenom
pozadinom, postoji i niz osobnih nedoumica koje se skrivaju iza mnogih geopolitičkih pitanja. Vladajuće elite i informirana javnost obično žele
saznati kakav utjecaj svjetska raspodjela moći ili opasnosti imaju na njihovu državu, kao i njezin položaj u međunarodnim odnosima. Očito, to nisu
neutralna pitanja, već su čvrsto povezana s različitim političkim planovima i nacionalističkim formacijama identiteta – specijalnim konstrukcijama
našeg, nas i njih – među državama. Kritična točka za raspravu jest to da je geopolitika već uključena u svjetsku politiku, a ne neutralni izolirani osvrt
na nju. Kao drugo, geopolitika je popularna zato što pokušava objasniti mnogo toga u jednostavnim terminima. Geopolitički diskurs nudi
prezaposlenim tvorcima javnih politika, novinarima i građanima naoko obuhvatnu viziju svjetske politike. Geopolitika uključuje okvir, odnosno
proces stvaranja okvira za interpretaciju pojedinih dogadaja dajući im nov smisao. Mnogi tumači geopolitike zarobljeni su bitnim razlikama izmedu
nas i njih, civiliziranog nasuprot fanatičnog. Cijele regije svijeta podijeljene su na suprotstavljene zone, a uokviravanje možemo nazvati
"označavanjem svijeta". Na primjer, geopolitičari se koriste velikim prostornim apstrakcijama poput "islamski svijet", "crna rupa", "globalni jug" ili
"civilizirani svijet". Popularne su i ostale prostorne metafore poput "heartlanda" (svjetskog stožera), prijelomnica ili osovina. Svi ti izrazi ocrtavaju
moć retorike koja umanjuje kompleksnost svjetske politike u jedan pojednostavljeni okvir. Naposljetku, geopolitika je popularna zato što omogućava
pogled u budućnost svjetskih poslova. Kako će izgledati svjetska politička karta u budućnosti? Gdje će se voditi ratovi u budućnosti i oko čega?

KRITIČKA GEOPOLITIKA

Kritička geopolitika je perspektiva unutar političke geografije I međunarodnih odnosa koja se razvija od početka 80ih u međunarodnoj znanstvenoj
zajednici. Za bolje razumijevanje kritičke geopolitike postoje tri seta intelektualnih argumenata za koje karakterističan kriticizam prema
konvencionalnom poimanju geopolitike.

Iza političkog realizma: geopolitika kao diskurs

Zbog utjecaja Henryja Kissingera na konvencionalno poimanje geopolitike, mnogi ljudi povezuju geopolitička razmišljanja s realističkim pristupom
u međunarodnim odnosima. Politički realizam, ili teorijska škola sile, smatra da međunarodne odnose karakterizira borba za premoć među suverenim
državama. Međudržavni sustav je anarhično područje u kojem nema nadnacionalnih autoriteta. Zbog takvog stanja u strukturi, države se moraju
natjecati ne bi li preživjele. Svrha umijeća u vođenju države jeste nacionalno preživljavanje. Sredstvo za preživljavanje je akumulacija moći država, I
to podrazumijeva njihov nacionalni interes. Za stabilnost takvog sustava u cjelini najvažnije je ravnoteža snaga među najjačim državama tog sustava.
Kissinger je definisao geopolitiku kao pristup koji posvećuje pažnju uvjetima ravnoteže u međunarodnim odnosima.

Ovaj sustav, u čijem diskursu je država dominantno u središtu, ima određeni broj pretpostavki. Bez obzira da li je naglasak na strukturi
međudržavnog sustava ili ljudskoj prirodi, borba za premoć uzima se kao prirodno stanje u međunarodnim odnosima. Realisti naginju promatranju
medunarodnih odnosa kao prvobitnom stanju prirode, gdje je, kao i u Hobbesovoj poznatoj frazi, "Život ružan, brutalan i kratak. Oni tvrde, bez
obzira što mi mislili o tome. To je i razlog iz kojeg se zagovaratelji ove škole nazivaju realistima. Oni stvari tumače onakvima kakve jesu", i oni koji
to ne vjeruju su "naivni" i "Idealisti". Postoje mnogi nedostaci ovog pristupa. Prvo politički realizam loše objašnjava stvarnu povijest medunarodnih
odnosa. Iako se države medusobno natječu i ratuju, one takoder imaju dugu povijest medusobne suradnje i prijateljskih odnosa. Mnoge su zajednički
stvorile i neke institucije. Europska se Unija, primjerice, ne može objasniti kroz pojmove političkog realizma. Kao drugo, politički realizam je
diskurs koji sebe ne smatra diskursom; smatra se "realnim". On jedini vidi prvobitno stanje prirode i pravi način na koji stvari funkcioniraju, a ne ono
kako bi željeli vjerovati. Problem se pojavljuje u činjenici da politički realizam ne primjećuje da se i on sastoji od određnih uvjerenja. To je
jednostavno konstruirana priča s pojednostavljenim i reduciranim shvaćanjem kompleksnih povijesnih procesa i struktura koji su proizveli moderne
države. Ne vidi uvjete vlastitih mogućnosti, kao i kulturnih I političkih pretpostavki koje omogućavaju nastajanje takve intelektualno osiromašene
priče. To nas dovodi do trećeg problema koji nije specifičan samo političkom realizmu, već je zajednički mnogim pristupima svjetskoj politici:
uzvišona motodologija. Većina geopolitičkih diskursa pretpostavlja da je "svijet neovisan od naših vjerovanja i našeg shvaćanja svijeta. Vizualne
teatralne i geopolitičke metafore geopolitičari koriste ne bi li implicirali kako je svjetska politika tamo negdje" kao posebna realnost. Geopolitičari,
poput bogova, stoje iznad svega toga, neovisni promatrači koji promatraju svijet kao da mu ne pripadaju! Te pretpostavke su nazvane "božjim
trikovima" od strane kritičkih intelektualaca i dokazano su pogrešne. S obzirom da svijet mozemo shvaćati jedino kroz konceptualne sheme koje nam
nameću vlastita kultura i jezik, nikako ne možemo pretpostaviti da je svijet neovisan od zastupljenih konvencija kojim ga opisujemo. Ljudska su bića,
naposljetku, ukorijenjena u vlastitim kulturama, mjestima povijesti, oni nikako ne mogu biti bogovi koji sve vide. Naše poimanje je istovremeno i
obilježavanje (npr. kulturno odredivanje) svijeta.
Iza mudrosti čovjeka: kulturna ukorijenjenost geopolitike

Još jedno nasljedstvo Henryja Kissingera je popularan stav kako sve u geopolitici počiva na mudrom čovjeku u središtu državne moći. Osim što je
zastarjelo patrijarhalna, ova napomena vodi u pogrešnom pravcu iz još jednog razloga. Geopolitika je više od aktivnosti elita. Dok geopolitički
diskursi mogu biti oblikovani od strane onih u centru državne moći, oni ustvari izviru iz povijesnih naracija o stvaranju države i ldentiteta. Američki
predsjednici, općenito, ne pišu vlastite govore, već imaju cijele timove profesionalaca za pisanje govora, čiji je zadatak posezati u takve priče
stvarajući geopolitičke diskurse. Oni stvaraju geopolitički glavne radnje koje su ukorijenjene u puno širi skup kulturne prakse označene granicama
dobra i zla, prijatelja i neprijatelja, sebe i drugog, "našeg" i "njihovog" prostora. Iz toga slijedi kako je sljedeći intelektualni potez kritičke geopolitike
proširiti razumijevanje geopolitike izvan granica elitističkih koncepcija. Kritička geopolitika to radi upoznavajući osnovni koncept geopolitičke
kulture, povezujući ga sa serijom drugih koncepata. Sve države, kao priznate teritorijalne organizacije unutar medunarodnog sustava država, imaju
geopolitičku kulturu, odnosno kulturu konceptualizacije njihove države i njezinog jedinstvenog identiteta, pozicije i uloge u svijetu. Geopolitička
kultura proizlazi iz sudara države sa svijetom. Uvjetovana je nizom faktora: geografskim položajem države, povijesnom uvjetovanošću i
birokratskom organizacijom diskursima nacionalnog identiteta i tradicijom teoretiziranja odnosa s ostatkom svijeta, te mrežama moći koje djeluju
unutar države. Kao što klasična geopolitika sugerira, fizičko geografsko nasljede i smještaj državo noosporno utječu na njezinu geopolitičku kulturu.
Njemačka, na primjer, ima dugu povijest geopolitičke misli svoje povezanosti s Mitteleuropom (Središnjom Europom) i povezanosti s Poljskom i
Rusijom. Velika Britanija, kao grupa otoka fizički odvojenih od obale kontinentalne Europe, ima dugu povijest razmišljanja o njezinoj povezanosti s
"kontinentom" i "Europom'. U kritičkoj geopolitici, fizička geografija nije sudbonosna biti na ikoji način određuje. Ono što je bitno jest kulturna
interpretacija geografske situacije države i bogatstvo prirodnih izvora.

Kao dodatak tome, ono što ima veliki utjecaj na geopolitičku kulturu jest sam nastanak države i specifičan odabir državnih aparata i pravne strukture
za vrijeme izgradnje nacije. Izabrani tip birokratskog aparata razvijen za bavljenje vanjskom politikom i način na koji su ustavni zakoni kreirani i
implementirani, oblikuju način na koji je vanjska politika konceptualizirana i način na koji se provodi diljem državnog teritorija. Geopolitička kultura
države također je oblikovana primarnim osnovnim oblicima identifikacije i određivanja granica koji karakteriziraju njezin društveni, kulturni i
politički život. Edward Said i drugi, pisali su opširno o snazi fluidnih geopolitičkih imaginacija (Said koristi pojam "imaginary geographies"
limaginarne geografije/) u oblikovanju kulturnog ponašanja država u svijetu. Geopolitičke kulture okarakterizirane su određenim teorijskim
promišljanjima vanjske politike i države. To možemo nazivati geopolitičkim tradicijama. Različiti pristupi u medusobnim raspravama, te
vanjskopolitičke filozofije i geopolitičke orijentacije, čine temelje iz kojih intelektualci i državnici stvaraju odredene geopolitičke diskurse. Graham
Smith (1999), tvrdi da postoje tri različite geopolitičke tradicije u Rusiji. Prva smješta Rusiju u Europu i povezana je s dugom povijesnom tradicijom
vesternizacije u liku Petra Velikog i grada St. Peterburga. Zapadnjaci tvrde da Rusija mora usvojiti zapadne modele i institucije ne bi li se
modernizirala i postigla ekonomski napredak. Suprotna tradicija tvrdi da je Rusija isključivo euroazijski teritorij i država. Treća geopolitička tradicija
vidi Rusiju kao most između istoka i zapada, između Europe i Azije.

Mead (2002) definira četiri različite američke vanjskopolitičke škole koje naziva imenima predsjednika: Wilsonijanci, Hamiltonijanci, Jeffersonijanci
i Jacksonijanci. Ash (2004) identificira četiri različita lica suvremene Britanije: otok u svijetu (mala Engleska), svjetski otok (kozmopolitska
Britanija), europska Britanija (u obliku aktivnog člana Europske Unije) i američka Britanija (Britanija u posebnom partnerstvu sa SAD-om). Peta bi
mogla biti vizija Tonyja Blaira koji zamišlja Veliku Britaniju kao most koji povezuje Ameriku i Europu (što Ash pogrešno naziva "Blair Bridge
Project"/"Blairov project mosta"). Geopolitike pronalaze konkretne iskaze u oblicima posebnih diskursa ili priča u svjetskoj politici. Ti diskursi nisu
samo stvoreni od strane "mudrih ljudi" u institutima za strateške studije. Bolje rečeno, geopolitika nastaje kroz državno-orijentirano društvo na
mnoge načine. Kritička geopolitika razlikuje tri različita tipa geopolitičkog diskursa. Formalna geopolitika odnosi se na napredne geopolitičke teorije
i vizije stvorene od strane intelektualaca i državnika (ono što najčešće i povezujemo s geopolitikom). Praktična geopolitika odnosi se na priče kojima
se koriste tvorci javnih politika i političari u stvarnoj praksi vanjske politike. Javni oblici ovakovih priča - u govorima i javnim istupima - sirov su
materijal praktične geopolitike. Popularna geopolitika odnosi se na priče o svjetskoj politici koje svoj izričaj pronalaze u popularnoj kulturi države, u
njezinim filmovima, časopisima, romanima, pa čak i crtanim filmovima. Sharp (2000) je, na primjer, proučavao popularnu geopolitiku u Reader's
Digestu /časopis koji izlazi u SAD-u, a bavi se suvremenim fenomenima geografije op.prev/. Neki su proučavali popularnu geopolitiku filmova. Ova
neformalna geopolitika šalje geopolitičke poruke, bez utjecaja političara, običnim ljudima. Svi ovi vidovi geopolitičke naracije-formalni, praktični i
popularni -produkti su sveopćih imaginacija, kultura i tradicija, tako da se granice medu njima znaju nekada zamagliti. Diskursi otpornosti prema
dominantnim geopolitičkum shvaćanjima i praksi takoder imaju formalne, praktične i popularne izričaje.

Iza odsutnosti moći: mreže moći I geopolitički diskursi

Konvencionalne koncepte geopolitike karakterizira zanimljiv paradoks: s jedne strane vrlo eksplicitno utječu na sukobe za premoć između država, a s
druge pak strane najčešće imaju malo utjecaja na društvene strukture moći unutar država i na to kako one oblikuju sam geopolitički diskurs. nisu svi
geopolitički diskursi stvoreni na isti način ili se ne tretiraju jednako. Neki su stvoreni od strane državnih institucija, poput vanjskopolitičke
birokracije, vojnih akademija ili državnih sveučilišta, i temelj su političkog života države. Drugi su proizvod civilnog društva. Određeni geopolitički
diskursi današnjice izrastaju iz privatnih istraživanja i političkih institucija često nazivanih think-tankovima ili tvornicama ideja posvećenih stvaranju
i širenju odredenih tipova ideja. Intelektualci ili državnici, koji su skloni njihovu načinu razmišljanja, zapošljavaju ih i financiraju kako bi im
provodili istraživanja. Neki od think-tankova promoviraju geopolitički diskurs koji podrazumijeva ogromne izdatke za obranu, vojni izvoz i
potpomaganje favoriziranih zemalja bez obzira kako se one odnose prema ljudskim pravima. Korporacije vezane uz obrambenu sferu i lobističke
organizacije sklone su jakom podupiranju takvih think-tankova. Novine i časopisi često promoviraju odredene geopolitičke diskurse u svrhu služenja
političkim programima. Komercijalni izdavači trudit će se reklamirati odredene geopolitičke diskurse u svrhu stimulacije prodavanja knjige.
Podjednako razumljive dobre ideje ili važni diskursi mogu privući malu financijsku podršku zato što ugrožavaju povlaštene interese I moćnu
političku klijentelu. Think-tankovi, koji dovode u pitanje razinu obrambene potrošnje ili koji se zalažu za manje tržište oružja, nisu profitabilne
organizacije. Bilo koju kritičku perspektivu geopolitike moraju potvrditi stavovi mreža moći u oblikovanju prevladavajućeg oblika geopolitičkog
diskursa određene države. Da bi razumjeli na koji način djeluje moć, moramo znati izvore društvene moći. Sociolog Michael Mann (1993) nudi nam
koristan okvir koji identificira četiri temelja društvene moći: Politička moć odnosi se na centraliziranu teritorijalnu regulaciju društvenog života od
strane državnoga birokratskog aparata. Vojska i policija ovdje predstavljaju korektivne snage. Organi vlasti sposobni su formulirati i provesti zakone.
Oni na vlasti mogu odrediti visine poreza i pravila ekonomskog razvoja. Politička moć je subjekt strastvene borbe medu različitim socijalnim
grupama zato što je nagrada nakon (eventualnog) preuzimanja državnih organa velika. Ideološka moć je moc oblikovanja, formuliranja i
mobiliziranja vrijednosti, normi i rituala koji karakteriziraju čovjekov društveni život. To je moć za usmjeravanjem kulture u određenim pravcima,
odredivanjem dominantnih vrijednosti društva, određivanjem koje će se norme smatrati legalnim i koji će rituali karakterizirati život zajednice.
Religijske institucije, masovni mediji, političke stranke I think-tankovi su samo neki od mnogih izvora ideološke moći u društvu. Ekonomska moć je
moć koja počiva na cirkulaciji proizvodnje, distribucije, razmjene i konzumacije u društvu. Veza izmedu ljudi i oblika proizvodnjo i potrošnje nekog
društva stvara klasni sustav s vektorima moći koji se razlikuju od države do države. Moć može biti koncentrirana u rukama klase malih posjednika,
ili široko disperzirana u društvu ovisnom o pravilima ekonomske akumulacije koja su na snazi. Vojna moć jo moć koja proizlazi iz sigurnosne i
obrambene organizacije odredene države. Nalazi se u rukama vojnih elita koje su dio različitih državnih ureda zaduženih za osiguravanje "nacionalne
sigurnosti". S obzirom da se ova uloga smatra veoma važnom za opstanak države ovi uredi mogu upravljati značajnim dijelom državnih resursa. U
nekim slučajevima, vojne elite mogu preuzeti cijeli državni aparat ili pak postati budući vode države zbog zamijećenih kvaliteta kakve imaju vođe.

Mannov model je koristan zato što nije ni jednodimenzionalan (navodi različite izvore moći), ni jednouzročan (ekonomska moć, na primjer, nije
određena u posljednjoj instanci kao što su to tvrdili marksisti). Umjesto toga, izvori socijalne moći međusobno djeluju jedan na drugoga i tvore
isprepletenu strukturu mreža moći. Političke stranke mogu uvećati svoje šanse za osvajanjem političke moći povezujući se s najsnažnijim
ekonomskim, ideološkim i vojnim interesima u državi. Ideološke grupe mogu umnožiti svoju moć tijesno surađujući sa snažnom političkom
strankom, is njom povezanim pravnim i lobističkim tvrtkama. Vojna birokracija može proširiti svoju moć stvarajući veze sa snažnim industrijskim
grupacijama i političkim interesima kojima su okružene. Vojni vrh i organizacije veterana često podupiru odredene političke kandidate. Ukratko, ono
što se razvija je struktura inklinirajućih interesa između određenih ekonomskih interesa, ideoloških grupa, političkih stranaka i vojne birokracije u
borbi za kontrolom nad državnim organima. Dobar primjer ove inklinirajuće strukture interesa, posebno važne za razumijevanje geopolitike
današnjice, je djelovanje tzv. "željeznog trokuta" u političkom životu SAD-a. Prvu stranu ovog trokuta čini moćna obrambena industrija SAD-a, koja
je tijekom povijesti akumulirala profit osiguravajući unosne ugovore iz državnog proračuna za obranu. Njihova korporativna strategija jest navesti
SAD da troši i još veće iznose na željezne proizvode koje oni izrađuju. Drugu stranu ovog trokuta čine moćni političari u Kongresu SAD-a koji su
tijesno povezani s korporacijama vojne industrije preko donacija u njihovim političkim kampanjama. Ovim političarima je u interesu alocirati
sredstva za vojnu obranu u svoje okruge, i držati vojne baze u svojim okruzima otvorene, da bi ih na taj način smatrali zaslužnima i ponovno izabrali.
Treću stranicu ovog trokuta čine vode u ministarstvu obrane SAD-a, koji teže povećanju vlastite moći i moći svojih agencija osiguravajući sve veće
razine državnih dottacija. Ovaj trokut ne funkcionira uvijek glatko. Pentagon, primjerice, ne želi uvijek oružje koje industrija želi prodati, a koje su
političari spremni financirati. Mogu zahtijevati i više sredstava za ljudstvo, dok bi političari u Kongresu željeli trošiti novac poreznih obveznika na
željezariju obrambene industrije izgradene u njihovom okrugu. Vojna industrija i političari također se i medusobno natječu. Povremeno se pojavljuju
i dokazi sramotne korupcije političara, politički postavljenih dužnosnika vlade i lobista. Ipak, bez obzira na tenzije unutar njegova djelovanja,
željezni trokut je stalna struktura moći u SAD-u i pomaže u objašnjavanju zašto troškovi za obranu SAD-a ostaju na izrazito viskoj razini, bez obzira
na relativni izostanak vanjske prijetnje državi nakon završetka Hladnog rata. Željezni trokut podrazumijeva spajanje vojne, ekonomske i političke
moći, ali zahtijeva i ideološku moć koja bi trebala racionalizirati ovakovu ogromnu razinu potrošnje. Političari, vojna industrija i generali moraju
opravdati ugovore koje potpisuju poreznim obveznicima čiji novac troše i objasniti profit koji akumuliraju. Opravdanje je osigurano općim
geopolitičkim diskursom SAD-a, dominantnim pričama o američkoj misiji u svijetu i prijetnjama I opasnostima s kojima se suočava. Najsnažnije
interesne grupe u državi čine sve da bi oblikovale ove diskurse prijetećih opasnosti, kako bi oni pak služili njihovim interesima. Ideološka struktura
moći u Washingtonu uvjetovana je komercijalnim medijskim kućama i think-tankovima poduprijetim korporativnim interesima. To je jedan od
instrumenata određivanja važnosti tema (agenda settinga) iz evangeličkog, konzervativnog kuta gledanja. Medijske kuće odabiru i promoviraju
"analitičare" iz institucija ne bi li služili kao "stručnjaci" u njihovim programima (čak i ako su njihove intelektualne kvalifikacije male, a jedina
ekspertiza im je samopromocijal). Ti "stručnjaci" mogu kasnije doći i u samu vladu i služiti na različitim pozicijama unutar političke birokracije, i
onda se ponovno vratiti u jedan od think-tankova ili u lukrativni svijet konzalting-servisa nakon silaska s vlasti. To su otvorena vrata mreža moći,
kroz koja najslavniji političari stvaraju vlastite savjetničke tvrtke nakon što izađu iz vladina servisa. Henry Kissinger, osnivac Kissinger Associates,
ima od svih možda i najsnažniju geopolitičku mrežu u Washingtonu, imajući ovakve ili onakve veze sa svim savjetnicima za nacionalnu sigurnost
SAD-a od sredine sedamdesetih. Da sumiramo, geopolitika nije skup ideja stvorenih od strane slobodnih intelektualaca gdje istiniti i intelektualno
nadmoćniji argumenti pobjeduju one neistinite, iskvarene i lošije. Geopolitički diskurs funkcionira unutar mreža moći i diskursi, koji ovdje nastaju
kao prevladavajući u državi, reflektiraju utjecaje te strukture moći; štoviše, ti diskursi su dio i samog funkcioniranja te strukture moći.

Četvrti dio – Geopolitika globalnih prijetnji

Uvod
Povratak epidemija,bioterorizam zagađenje okoliš,promjena klime itd.Neke su od njih izazvana tehnološki dok neke se pojavljuju prirodnim
putem.Ovi strahovi su ubrazni televizijama,elektornskom poštom itd.Te specifične prijetnje povezane su pormjenom shvaćanja „globalnog“ osjecaj
zivljenja u malom i međusobno povezanom planetu.

EKOLOSKA GEOPOLITIKA

Ideja da covjecanstvo moze kolektivno mjenjati lice planeta i ugrozavati vitalne bioloske sustave postale su rasprostranjena briga tek nakon drugog
svjetskog rata.Ekoloske studije o prirodnim sustavima,klimatskim promjenama,strujanjima oceana itd dodane su raspravama o nacionalnoj i
međunarodnoj sigurnosti zapadnih drzava.U 1960 godinama pitanje nuklearnog otpada od oruzja iz Hladnog rata „test“ eksplozija koje su utjecale na
ljude sirom svijeta povezale su sudbinu svih stanovnika geopolitickog rivalistva. Ograničenje rasta bila su prisutna u razmisljanjima mnogih u
zapadnim drzavama zbog poremecaja u ospkrbi naftom kao rezultat naftnog embarga i rassta cijena.
Skrenuta je paznja od strane kreatora americke vanjske politike i mgucnostima u koristenju u vojne intervencije u svijetu kako bi se osiguralo da
opskrba kljucnim resursima posebno naftom sa bliskog istoka ne bude prekinuta zbog lokalnih nestabilnosti.S „trećim svijetom“ kao poprištem borbi
u kojem se odigrava natjecanje za globalnom dominacijom.Ali neku ugledni borci za okolis u tom su periodu objasnjavali da je najbolja metoda za
osiguravanje resursa barem s naftom najbolje raditi na poboljšanju mjera očuvanja.

Politicka stabilnost modernih drzava jeste potencijal za ekoloske i demografske promjene koje bi vodile do destabiliziranja kretanja stanovnistva a
moguce i do vojnih komfrontacija.Usmjereno perma riziku drustva i umjetna okolina ne podrazumijeva cinjenicu da su problemi okolisa iskljucivo
politicki ili tehnicki,oni itekako postoje u stvarnom svijetu.Potencijal za poremećaje kao rezultat klimatskih promjena moraju biti shvaceni
ozbiljno.Ozonske rupe predstavljaju stalnu opasnost za ekosustave,Vrlo je vazno pitanje o tome na koji nacin se o pitanjima okolisa raspravlja i tko
dobiva priliku donijeti odluku sta bi trebalo biti napravljeno i s cije strane se klimatske promjene shvate kao problem.
Osiguravanje međunarodnog „zelenog poreza“ za projekte ocuvanja okolisa rezultati ce biti razliciti od onih koji bi bili kada bi sjeverne zemlje
nastavile korsititiekonomske snakcije bi natjerale juzne zemlje na smanjene rusenja tropskih suma.Ona se sastoji od navodno faktickih argumenata i
opsia svijeta koji se na prvi pogled ne cine politickim.

PONOVNO PROMISLJANJE SIGURNOSTI

Ovdje se nalazu nove prijetnje politickom poretku kojima treba geopoliticko tumacenje globalne scene i strategije menedzmenta u nekim slucajevima
poduprte vojnom spremnoscu.Siroko je izrazrena zabrinustost zbog moguceg medunarodnog oruzanog sukoba oko izvora vode koji se sve vise
iskoristavaju rastucom urbanizacjiom i rastom industrije,stanovnistvo koje izravno trosi vodu i ovisi o vodi za natapanje zbog hrane.Klimatkse
promjene mjenjaju globalne atmosfere mogu dovesti do vremenskih promjena.Nedostatnost prirodnih izvora mogla bi voditi do velikih sukoba na
prostorima kao sto su Kina,vjerovarno je da bi regionalne razlike i stalne politicke tenzije mogle biti potrosene pritiscima na okoliš.

Mnoge od prijetnji se interpretiraju kao globalni fenomeni,gdje porast stanovnistva ozonske rupe gubitak bioloske razlicitosti i klimatkse promjene
samo neka od najočitiijh pitanja onoga sto nazivamo ekoloska sigurnost.Migranti na mnogim mjestima dolaze u sukobe s domacim
stanovnistvom.Odrediti na koji nacin faktori okolisa utjecu na ove procese nije lahko,zato sto se oni cesto sele iz razlicitih razloga.

RATOVI OKO PRIRODNIH IZVORA

Resursi se razmjenjuju globalno,rude sa jednog kontinenta predstavljaju sirovi materijal za drugi kontinent i tako dalje.Protok resursa koji su izvezeni
iz siromasnih dijelova sviejta cesto se osiguravaju vrlo zamjetan izor blagostanja za one koje kontroliraju prihod generiran njihovim izvozom.Kada je
vojska izravno uključena u izvlačenje resursa ili uključena u borbu s pobunjeničkim snagama nadgledajuci takvo izvlacenje tada su nasilje i prirodni
izvori izravno povezani.Te slozene poveznice izmedu nasilja poezanog s lokalnim izvlacenjem prirodnih izvora danas se cesto naziva ratovima za
resurse.Ona skriva ostale slozene drustvene fenomene i propast mnogih drzava u osiguravanju barem osnovnih drustvenih sluzbi i mogucnosti za
ekonomsku aktivnosti u dijelu.

To nisu ratovi izmedu opskrbljvača i potrosaca vec borba oko uvjeta iskoristavanja i izvoza.

Drzave rijetko stupaju u rat oko tih pitanja,ako ova generalizacija nije uvijek tačna.

Lokalni izvor bogatstva i poremećaja nacionalnih ekonomija su rezultati ekonomskih deformacija uzrokovanih ovisnosti u jednom tipu proizvoda s
fluktuirajućim cijenama koje teze smanjivanju inovacija.Globalna ekonomija se oslanja na naftu većinu 20 i 21 stoljeća,Takvo ogromno bogastvo
izaziva politicke borbe u svrhu kontroliranja istog,PROTOK nafte s bliskog istoka je bio temeljni nacionalni interes SAD-a.

Mjere sigurnosti su zahtjevali takve mjere sigurnosti u svrhu dalekih potrosaca samo dok su oni ovisni o tim posiljkama i dok potencijalno mogu
osjetiti posljedice politickih i vojnih akcija u regiji.

Politicki sukob na istoku je potaknut na tom podrucju upravu zbog kontrole nad tim zalihama,rat i prirodni izvori ostat ce isprepleteni.

Carterova doktrina bila je pocetak onoga sto se naziva „cetvrti svjetski rat“ i kako se vojna kontrola na bliskom istoku postepeno sriliau sklopu
americke politike.To je zbog toga „rat oko prirodnog izvora“ u najizvornijem geoploitickom smislu carstva u kojem zapadne drzave koriste vojnu
silu ne bi osigurale kontrolu nad udaljenim izvorima temeljno neophodnim za njihovu ekonomiju.Djelovanja na jednom dijelu svijeta poticu one na
drugim mjestima u globalno rizicnom drustvu koje se upravo suočava sa strahovima od novih uzasnih oblika prijetnji u obliku bioterorizma.

OPASNE BOLESTI

Slozenost situacije prikazana je politikama sigurnosti i vaznoscu politicko govora u zadobivanju paznje u ujedinjenim narodima.Na koji se nacin
nesto označava kao prijetnja najvece vaznosti,cime dobiva status sigurnosne prijetnje.Ono je povezano s raspravama o prosirenju sigurnosnih
pitanjanakon hladnog rata.Onaj ko moze ucinkovito ucinit nesto sigurnosnim pitanjem povezan je s mogucnoscu oznacavanja opasnosti i samim time
odgovarajucim akcijama kao odgovor toj opasnosti oznacenoj na taj nacin.Kao suprotnost tome svakako je briga.Povezavsi ovaj problem s pitanjima
ratova oko prironih izvora i ponovnog uspostavljanja sve veceg dijela stranih agencija ono nas vraca na pitanje ratova oko prironih izvora i americke
intevrencije.Rober Kaplan osvrće se na značaj bolesti kao ograničavajućeg faktora u kontaktima između zapadnih i africkih ljudi.Njegovo
oznacavanje divljih podrucja sugerira da je to regija ne samo osudena na bijedu i nasilje nego da je to i područje iz kojeg proizilaze bolesti prijeteći
cijelokupnom stanovnistvu.Tehnoloske katastrofe sada znače da je drustvo rizika povezano s ratom protiv terora.S epidemijama se tesko rukuje i
mogu biti jednako pogubne za one koji ih pokusavaju upotrijebiti.Njihova upotreba zahtijeva pazljivu vjezu i strucno znanje d kojih se tesko dolazi
od strane teroristickih mreza.Johnathan B.Tucker smatra da znanstveni i tehnolosko utemeljeni pristup ovom problemu koji pretpostavlja da je
kontrola nad mikrobima neogranicena i da je tajnost koja se tice istrazivanja novih bolesti od strane agenata zajamčena.Moze rijesiti sve poteskoce.

Sigurnosna dilema gdje akcije koje određenim grupama osiguravaju sigurnost završavaju na nacin smanjivanja opće sigurnosti.

Drustvo rizika i globalni poremećaji okolisa prouzroceni od strane urbanih potrosackih drustava ne nalaze se unutar geopolitikcog određenja
opasnosti.

ČIJI SVIJET?ČIJA SIGURNOST?

Specificnosti danasnjih opasnosti u raspravama o golobalnoj sigurnosti sipreplicu se s vaznoscu zamagljivanja koliko i raskrinkavanja.Strah i
predstavljanje egzoticnih mjesta kao opisnih jest putopisna.Uzorci se mogu vidjeti i kada govorimo o nafti i vojnim sukobima na Bliskom
istoku.Ponovno trgovic oruzjem obavljaju vrlo dobar posao opskrbljujuci rezime u regijioruzjem,zalihama i obukom.

Sličan tehnoloski odgovor ugorzi bioterorizma je ono sto Tucker tako opsežno kritizira.Suvremena americka politika sastoji se od niza znanstvenih i
vojnih podviga koji njihovoj tajnosti i njiovim pokusajima za monopolistickom kontrlom potkopavaju mogucnosti suradnje i medicinske pripreme
protiv mnoghi potencijalnih ugroza zdravlja.

Geopoliticka rjesenja koja pokusavaju odijeliti uzroke od posljedica koja dijele nas siguran prostor od izvanjskih prostora koji nam prijete zamagljuju
poveznice u globaliziranom svijetu gdje je potrosnja u gradovima i predgrađima na sjeveru itekako ovisna o pitanje promisljanja kroz okvire ovih
poveznica i shvacanje posljedica akcija poduzeth na jednom mjestu na ljude negdje drugdje.

UVOD U PETI DIO – ANTIGEOPOLITIKA

Prikazi geopolitika imali su tendenciju fokusiranja na akcije država i njihovih elita, prenaglašavajući državništvo i poimanje pobune. Geopolitičke
politike ozakonjene od strane država i diskursi oblikovani od strane njihobih tvoraca politika, rijetko su prošle bez nekog oblika borbe od strane onih
koji su bili suočeni sa različitim oblicima dominacije, iskorištavanja, i/ili podjarmljivanja koje je rezultiralo takvom praksom.

Postoji mnoštvo alternativnih priča koje su uobličavale povijest iz perspektive inih koji su se angažirali u otporu spram države i/ili praktične
geopolitike. Ti priakzi čuvaju sjećanje ljudskog opiranja, i na taj način sugeriraju nove definicije moći koje nisu utemeljene na vojnoj snazi, vladanju
nad službenom ideologijom i kulturnoj ulozi.

Antigeopolitika može biti začeta kao nejasna, politička i kulturna sila unutar civilnog društva – primjerice one institucije i organizacije koji nisu dio
procesa materijalne prozvodnje u ekonomiji, ni dio organizacija koje financira i podupire država – koja uobličuje dva povezana oblika protu –
hegemonijske borbe. Kao prvo, izaziva materijalnu silu države, a kao drugo, izaziva opisivanje nametnuto od strane političkih elita svijetu i različitim
narodima, koje je ustrojeno ne bi li služilo njihovim geopolitičkim interesima.

Antigeopolitika može prihvatiti mnoštvo različitih oblika otpora, od opozicijskih diskursa intelektualaca disidenata, strategija i taktika društvenih
pokreta do oružane insurekcije i terorizma. Oblici otpora mogu uobličiti osloboditeljske ili protuosloboditeljske ciljeve i djelovanje, bez obzira na to
što je ''otpor'' nejasni postupak iz nekoliko razloga. Prvo, otpor se može javiti unutar poredaka geopolitičke moći, kada država guši određena
demokratska prava u društvu. Drugo, različiti oblici dominacije mogu se pojaviti unutar pokreta otpora, kao primjerice stvaranje internih hijerarhija i
sl. Nacionalistički pokreti često su izrazito patrijarhalni i represivni prema manjinama. Treće, određeni oblici otpora posljedice su proširene
dominantne moći države, poticani od država ne bi li produžili unutarnje ili vanjske političke programe.

Dok je antigeopolitička praksa uglavnom locirana unutar političkih granica države, s državom koja je često osnovni suparnik, to ne sugerira da je
antigeopolitika nužno lokalizirana. Na primjer, s intenzitetom procesa globalizacije, društvenih pokreta i ostalih oblika otpora koji se odvijaju i na
regionalnim, nacionalnim i međunarodnim razinama, i neovisno i kao dio širih opozicijskih mreža, oni izazivaju elite, međunarodne institucije i
globalne strukture dominacije.

KOLONIJALNA ANTIGEOPOLITIKA

Antigeopolitička otpornost prema kolonijalizmu počivala je na osiguranju neovistnosti naroda pod imperijalnom vlašću, i često je uključivala
organiziranje snažnih nacionalističkih pokreta, čiji je primarni cilj bio osiguravanje neovisnosti njihovih zemalja i njihovog učinkovitog suvereniteta
u međunarodnim odnosima. Proces dekolonizacije, dok je s jedne strane bio povijesno povezan s tipom međunarodnog i političkog sustava, bio je s
druge strane također specifično karakteriziran mjestom u kojem je nastao i u pogledu svog oblika i ishoda, te time ističe neke od nejasnoća koje tvore
bit prakse provođenja otpora.

Na kraju Drugog svjetskog rata svijet je preoblikovan u bipolarni politički poredak kojeg je karakteriziralo geopolitičko, vojno i ideološko natjecanje
između SAD i SSSR-a. ''Treći svijet'' je uskoro postao bojišnica na kojoj se to nadmetanje izvodilo nakon što su uspersile započele svoju bitku za
srca i umove nezapadnjaka koji su se oslobađali od kolonijalizma. Programi za ekonomski razvoj bili su osmišljeni kao strategija za dovođenje tih
država u geopolitičku orbitu utjecaja SAD-a i njenih saveznika. To je bio proces u kojem je ''treći svijet'' pretvoren u ''svijet u razvoju''.
Konkurirajući, i SSSR je osiguravao pomoć za one države u kojima su revolucije bile na obzoru ili su komunističke vlade na vlasti, poput Kube i
Vijetnama.

Ono što je često definiralo i odlučivalo o uspješnosti ishoda borbi za neovisnost, bila je društvena borba populacije u cjelini u kombinaciji s
oružanom borbom. Jer, oružana borba gerilske vojske je često korištena zajedno s nenasilnim sredstvima, kao što su štrajkovi i građanska
neposlušnost provođeni od strane većine stanovništva. Upotreba nenasilnih sredstava omogućila je široko narodno sudjelovanje u borbi protiv
kolonijalizma koja je, dok se oblikovala, često omogućavala razvijanje nacionalne svijesti, u svrhu izdizanja među koloniziranima.

Jedan od principa davanja legitimiteta kolonijalnom iskorištavanju bio je taj da je gradnja carstva u jednom dijelu bila nesebičan, plemenit čin.
Kolonijalizam je dalje legitiman predstavljanjem ostalih kultura i područja primitivnim, divljačkim i neobrazovanim, u potrebi za zapadnom
civilizacijom i prosvjetljenjem.

Geopolitička kultura države oblikovana je osnovnim formama identifikacije i graničnom formacijom koja označava njezin društveni, kulturni i
politički život. Takve geografske imaginacije utječu na ponašanje države prema drugim državama i međunarodnoj zajednici. U kontekstu
kolonijalizma, takva slikovita predočenja pretaču geografski prostor u poznate i nepoznate prostore, dramatizirajući udaljenost i razlike između
Zapada i njemu ostalih. Na ovaj način se legitimira geopolitička strategija kontrole i kolonijalizma od strane zapadnih zemalja, kako oni poredđuju
druge teritorije vojnom osvajanju i komercijalnom iskorištavanju.

Kolonijalizam je bio nepromjenjivo nasilan proces, konstruiran i održavan oko potpunog vlasništva nad koloniziranim narodima, i temeljen na
geografskoj, političkoj i kulturnoj podjeli koloniziranog svijeta. Ta se podjela javlja i na psihičkim i na figurativnim razinama jer su kolonijalizirani
prostorno odijeljeni od kolonizatora, i njihova kultura je negativno oslikana u odnosu prema kolonizatoru. Kao što Fanon objašnjava, kolonijalizirani
su dehumanizirani od strane kolonizatora u svrhu legitimacije kontrole i iskorištavanja.

Štoviše, kao što Fanon navodi, proces dekolonizacije bio je globalni fenomen, pod utjecajem i ostalih antikolonijalnih borbi, kao i geopolitika
Hladnog rata. I SAD i SSSR pokušavali su podržavati i kontrolirati pokrete za nezavisnot, u sklopu svoje šire geopolitičke strategije suparništva.

Dekolonizacija je imala različite rezultate. Neovisnost je mnoge države oblikovala u granicama koje su prije toga nametnuli kolonijalni vladari. Kao
rezultat toga, mnogim novonastalim državama ostavljeno je otrovno naslijedstvo kolonijalizma u obliku neprirodnih podjela određenih etničkih grupa
državnim granicama, dok su sruge etničke grupe opunomoćene državnom geografijom da dijele sukobljene etničke grupe i vladaju nad njima. Ovo
razdjeljivanje između geografije država i geografije etničkih skupina, bio je glavni izvor napetosti i konflikata u postkolonijalnoj Africi. Još više time
što je neovisnot često rezultirala zamjenom bijelog kolonijalnog vladara vlašću domorodačkih elita posvećenih potpirivanju etničkih podjela u svrhu
ostanka na vlasti radi daljeg iskorištavanja ljudi i prirodnih izvora neke države.

ANTIGEOPOLITIKA HLADNOG RATA

Dekolonizacija se odvijala unutar globalne geopolitičke karte razmješta satelita i sfera utjecaja, kojom su dominirale dvije supersile. Pored Evrope,
SAD su imale značajan utjecaj i u Središnjoj i Južnoj Americi. Kako bi zaštitile svoje interese, SAD su koristile vojnu intervenciju, prijetnju silom,
upotrebu trupa koje bi nadomjestile američke, ekonomske blokade i sankcije.

''SAD domiraju ekonomijama u regiji, oblikujući ih prema vlastitim potrebama kroz investicije i trgovinske politike, na način koji iza sebe ostavlja
trajno nasljeđe ovisnosti i nerazvijenosto. Povijes američke vanjske politike u regiji je povijest podržavanja lokalnih elita povoljnih njezinim
interesima'' (Pearce, 1981:2)

Postojali su i intelektualni i stvarni izazovi protiv ovakvog tipa odnosa. Najznačajniji među intelektualnim izazovima bila je grupa intelektualaca
poznatih kao ''teoretičari međuovisnosti'', koji su bili fokusirani na nejednaku razinu ekonomskih i političkih razmjena koje su se odvijale između i
unutara kapitalističkih zemalja i zemalja u razvoju.

Najvažniji fizički izazov bila je Kubanska revolucija 1959.godine, vođena od strane Fidela Castra i Che Guevare, koji su zbacili Batistin režim
potpomagan od strane SAD-a. Zahvaljujući pomoći od strane SSSR-a, Kuba se oduprla mnogim pokušajima SAD za destabilizacijom,
institucionalirala zemljišne reforme, povećala razinu pismenosti itd. Inspirisani uspjesima Kube, brojni gerilski pokreti zemljoradnika izronili su duž
Latinske Amerike pokušavajući izazvati autoritarne režime i umanjiti siromaštvo. Odgovor SAD na te pokrete otpora bila je njhova interpretacija u
obliku komunističkih subverzija i prijetnju interesima SAD-a i indirektna intervencija kroz vojne obuke i financiranja.

Izvan teritorija Amerike, SAD su razvile slične metode kada su se sukobljavaljes novim neovisnim revolucionarnim režimima, koji su slijedili iz
poraza kolonijalnih sila. Takvi su događaji interpretirani logikom geopolitike Hladnog rata koja je inzistirala na intervenciji SAD-a protiv
potencijalnog sovjetskog ili kineskog utjecaja. To je dramatično ilustoravano uključivanjem SAD-a u ptitanje Vijetnama, gdje je američka politika
aktivno pokušavala spriječiti ponovno ujedinjavanje Vijetnama pod kontrolo Sjevera.

Sasvim drugačiji oblik otpora javio se u Iranu, gdje je vojni puč potpomognut SAD i Velikom Britanijom vratio šaha na vlasti. Kasnih 70-tih,
šahovskoj diktaturi suprotstavila se religijsko – sekularna koalicija pod vodstvom prognanon Šijtskog islamskog klerika Ajatolaha Homeinija.
Narodni revolucionarni pokret rastao je iznimnom brzinom i zbacio monarhiju u veljači 1979.godine. religijski nacionalisti okretno su ostavili po
strani svoje sekularne partnere i uspostavili islamsku republiku.

Dok se SSSR trudio podupirati određene revolucionarne pokrete u ''Trećem svijetu'' iz vlastitih geopolitičkih razloga proziv SAD-a, u Istočnoj Evropi
je prodirao na različite načine sovjetskim mehanizmima kontrole u svaku zemlju unutar sovjetskog bloka, i podređivao ih interesima sovjetskog
komunizma. Usprkos njegovoj vojnoj dominaciji unutar Istočne Evrope, narodni ustanci protiv sovjetske okupacije i kontrole periodično su izranjali
u njegovim ''satelitima''.

Otpor prema sovjetskoj kontroli često je bio ukorijenjen u nacionalističkim osjećajima, kao npr. u baltičkim zemljama, gdje su secesionistički
nacionalistički frontovi organizirali ogromne proteste za suverenost i zbacivanje okupirajućih komunističkih režima, koji su doveli do izbora i
nastanka parlamentarne demoracije 1989. i 1990.

Thompson je tvrdio da su espanzionističke ideologije SAD i SSSR pokretačke sile Hladno rata, svaka ozakonjena prijetnjom demonskog suparnika
koje su služile za definiranje odobrenog nacionalnog imidža o sebi nasuprot onog svojeg protivnika. Ova ideologija prožela je i državu i civilno
društvo u mnogim područjima proizvodeći pomiješane državne interese i javne interese, na taj način kompromitirajući integritet i autonomiju
civilnog društva.

Stvarna temeljna prijetnja Hladnog rata nije bila od strane protivnika već je bila unutar svakog od blokova supersila – primjerice mirovni pokret
zapadnog bloka i disidentski pokret istočnog bloka. Ti pokreti oblikovali su oboje, fizičke izazove militarizmu supersila – kroz direktnu akciju,
organizacije iz podzemlja, i također intelektualne izazove geopolitičkom odijeljivanju na kojem se zasnivao Hladni rat.

George Konrad antipolitiku smatra moralnom snagom u civilnom društvu koja oblikuje nepovjerenje i javno odbacivanje monopola moći vladajuće
klase u državi – moći kojom se rukuje protiv vlastitog stanovništva kroz oblike represivnih zakonskih mjera, i protiv ostalih prijetnjama ratom.
Hladni rat je oblikovao izrazito opasnu manifestaciju takve moći s obzirom da su političari u blokovima NATO-a i Varšavkog pakta imali moć
oslobađanja oružja za masovno uništenje. Konrad kritizira geopolitiku Hladnog rata kao oblik terorizma, s obzirom da omogućava moćnima da
vladaju masama prijetnjom nuklearnog razaranja.

SUVREMENA ANTIGEOPOLITIKA

S revolucijam 1989., propašču SSSR i Zaljevskim ratom od 1990.do 1991. SAD su ostale ''jedina preostala supersila'' u međunarodnim odnosima u
1990.im godinama. Radije nego da razoružaju svoju hladnoratovsku sigurnosnu tvorevinu, američki političari počeli su tražiti nove razloge za
opravdanje njenog održavanja i širenja. NATO je proširen radi konsolidacije američkog utjecaja na europskom kontinentu dok su međunarodne
institucije promovisale neoliberalnu globalizaciju kao neizbježnog i neophodnog nasljednika Hladnog rata. Doktrina neoliberalizma oblikovala je
najviši oblik obvezivanje prema principima ''slobodnog tržišta'', potpuno slobodne trgovine, fleksibilnog rada i individualizma. Alternativni modeli
razvoja bazirani na socijalnoj preraspodjeli, ekonomskim pravima ili javnim investicijama su potcijenjeni ili isključeni.

Neoliberalizam prenosi centralizaciju kontrole nad svjetskom ekonomijom u ruke transnacionalnih korporacija i njihovih saveznika u ključnim
vladinim uredima, velikim međunarodnim banka i međunarodnim institucijama.

Odgovori na neoliberalizam zauzeli su mnoge oblike. Prvo, cijeli niz subjekata – ljevičarske gerile, društveni pokreti, nevladine organizacije
oblikovalo je kritiku neoliberalne ideologije razvoja i dovelo u pitanje ulogu države u implementiranju neoliberalnih politika. Drugo, koalicije su se
oblikovale preko granica nacionalnih država i među različitim političkim ideologijama u svrhu suprotstavljanja transnacionalnim institucijama i
ugovorima. Otpor se odvija na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini. Mnogi od ovih otpora inspirirani su Zapatistima, koji su razvili otpor prema
NAFTA-i i Meksičkoj državi. Zapatisti, čiji se nastanak pokreta poklapa s dolaskom pod utjecaj NAFTA-e, uglavnom gerilski pokret, tražio je
demokratizaciju meksičkog civilnog društva i kraj NAFTA-e, za koju su tvrdili da predstavlja ''smrtnu osudu za etničke narode Meksika''.

Prvo, globalni dani akcije bili su organizirani od strane širokih masa globalizacijskih mreža protiv neoliberalne globalizacije, okarakterisane
međunarodnim protestima protiv WTO-a, WB-a i MMF-a, te skupine G8. U takvim mrežama, različite skupine oblikuju različitost potencijalnih
konfliktinih ciljeva, ideologija, i strategija. Kao rezultati, oblikuje se niz različitih prostorno – specifičnih rješenja za ekonomske i ekološke
probleme. Ipak, razvila su se ključna područja sporazuma, poput otpisa duga zemljama u razvoju, smanjenja radnih sati, ukidanja dječjeg rada i sl.

Geopolitičke dimenzije globalizacijskog razdoblja izrazito su utjecale na globalni geopolitički događaj 11.rujna koji je uključivao i vojnu invaziju na
Afganistan i Irak u sklopu ''rata protiv terorizma''. Događaji 11.rujna pripisani su AL – Qaidi, koju je 1984.godine osnovao Osama bin Laden. Njena
misija bila je financiranje aktivnosti u pozadini afganistanse borbe.

Al – Qaida je mreža nad mrežama, ''federacija'' preklapajućih veza među, ne samo financijskom mrežom koja se sastoji od bin Ladenovih poslovnih
partnera, zaposlenika, donatora, već i terirostička mreža koja se sastoji od fundamentalističkih islamskih grupa iz nekoliko muslimanskih i
nemuslimanskih zemalja, od kojih su neke financirane ovom mrežom. Takve skupine dijele zasebne interpretacije arapske riječi džihad, koja
doslovno znači ''borba''.

Al – Qaidin organizacijski oblik – mreže – dijelom nalikuje otporu protiv neoliberalizma. Neki slični alata razvili su se u organizaciji. Obje vrste
mreža djelotvorno koriste simbolične političke akcije kako bi poduprle svoje ciljeve. Dok su široke globalizacijske mreže koristile masovne proteste
na mjestima gdje se nalaze neoliberalne institucije, Al – Qaida je ciljala simbole američke ekonomske i voje dominacije.

Za razliku od tradicionalnijih vezanih pokreta, terorističke mreže prostorno povezuju disprerzirane skupine koje djeluju neovisno i tajno, i zbog toga
je državnim agencijama vrlo teško u njih prodrijeti i onemogućiti njihovo djelovanje.

Ključna svrha terorizma je ''propaganda mrtvih'', koristeći se međunarodnom uporabom prijetnju nasiljem, protiv civila i civilnih meta, u svrhu
političkih ciljeva, ne bi li utjecali na ''srca i umove'' vlada i javnog mnijenja. Postoje razni oblici terorizma: bombaši samoubojice, nestanak vladinih
suparnika, atentati i državni teror.

Odgovor SAD i saveznika na napade 11.rujna bilo je objavljivanje ''globalnog rata protiv terora'' koji je uključivao vojni napada i okupaciju
Afganistana i Iraka, zatvaranje i mučenje osumnjičenih za terorizam, povečan nadzor građana i smanjenje građanskih sloboda i povećani vojni
troškovi. Rat protiv terora neprimjetno normalizira trajno stanje globalne opasnosti koje legitimira povećano ukidanje prava i ostalih sloboda, i
zamagljuje razliku između ratnog i mirovnog stanja.

Gilbert Achar tvrdi kako rat protiv terora, umjesto da predstavlja sukob civilizacija, predstavlja sukob barbarizma, gdje nasilje s jedne strane uzrokuje
nasilje s druge strane. Tvrdi da u ratu protiv terora Amerika koristi asimetrične prednosti, i kao rezultat toga uzrokuje asimetrična sredstva osvete.
Barbarizmi slabijih uvijek su reakcija na barbarizme jačih.

Jennifer Hyndman tvrdi da geopolitičkim pričama SAD i saveznika dominira binarna logika od ili/ili koja ostavlja malo prostora onima koji odbijaju
identificirati se s ili politikom SAD-a ili onom radikalnog islama. Rezultat ove logike je taj da dominantna geopolitička priča SAD-a je prezentirana
kao jedina postojeća politička opcija, i služi legitimaciji nasilja protiv nevinih civila.

Indijska autorica Arundhat Roy tvrdi su razlozi za rat protiv Iraka dani od strane američkih elita, te da je američka vanjska politika imperijalistička i
nepravedna, financirana od strane potrebitog SAD-a u svrhu interesa njezinih neoliberalnih elita. Demokraciju u SAD-u je potkopana od strane
neoliberalnih elita i korporativnih medija.

KLAUS DODDS

Razvoj kritičke geopolitike

U dobu kada pojedini politički teoretičari ponovo počinju sa korištenjem termina “geopolitika“, drugi autori su počeli sa istraživanjem drugačije
koncepcije geopolitika, a njihov pristup je prozvan kritička geopolitika. Kod realističkog pristupa se polazilo od činjenice da u anarhičnom svijetu
postoje neposlušne države pa se smatralo da je širenje vlastitih interesa i moći aksiom. Kritičari ovog pristupa smatraju da je međunarodni sistem
sposoban promovirati saradnju i razvijati zajedničke institucije, međunarodno pravo i međudržavne organizacije. Feministički teoretičari, poput
Donne Haraway, skreću pažnju na tri bitne činjenice:

1) Treba istražiti kako se geopolitika stvara i predstavlja određenoj publici – Svjetska politika je prožeta društvenim i kulturnim značajem, a
postojeći globalni politički sistem nije prirodan i neizbiježan.
2) Geopolitika se počela shvatati kao oblik diskursa sposoban stvarati i raširiti prostorne predstave svjetske politike – Pitanje je kako je politički
jezik pridonio politici identiteta.
3) Glibalna geoplitika je prepletena pitanjima spola i spolnih razlika, te rasnim i klasnim pitanjima – Da bi se bolje shvatio različit uticaj
nacionalnih granica, sigurnosti, sukoba i seoba, globalnu politiku treba povezati sa svakodnenvnim geografijama odnosa između spolova.
Kritički nastrojeni pisci predlažu tročlanu podjelu geopolitike na:

1) Formalnu geopolitiku – Odnosi se na to kako se teoretičari i komentatori svjesno pozivaju na intelektualnu tradiciju geopolitike (strategijski i
politički instituti te naučni svijet).
2) Praktičnu geopolitiku – Odnosi se na politički orijentirane geografske etikete koje koriste političke vođe (vanjska politika, birokracija,
političke institucije).
 3) Popularnu geopolitiku – Odnosi se na ulogu medija i popularne kulture koje ljudi koriste (masovni mediji, filmovi, romani, stripovi)
Sva tri ova oblika su međusobno povezani. Džerard Toal tvrdi da trojna shema postoji i u geopolitičkoj kulturi koja određuje odnose određene dražve
sa ostatkom svijeta. Tako Velika Britanija ima četiri geopolitičke tradicije:

1) Mala Engleska/Velika Britanija

2) Kozmopolitska Velika Britanija
3) Evropska Velika Britanija
4) Američka Velika Britanija
Rusija ima tri geopolitičke tradicije:

1) Rusija je dio Evrope i treba prihvatiti zapadne obrasce razvoja.

2) Rusija je specifična evroazijska teritorija sa posebnim oblikom države i društva.
3) Rusija je most između Evrope i Azije.
1976. godine, Iv Lakost piše knjigu “Geografija se, prije svega, odnosi na vođenje rata“ koja je na tragu pitanja kako su američki planeri koristili
geografsko znanje o Sjevernom Vijetnamu kako bi izvršile ekocid i oslabile neprijatelja. Lakost je ispitivao i geopolitičke teorije čileansko
predsjednika Pinočea. Geopolitika se različito razvijala od mjesta do mjesta. Tako se u vrijeme kada je “geopolitika“ bila zabranjena riječ u
Sjedinjenim Američkim Državama, ona nesmetano razvijala u Latinskoj Americi. Većina naučnika termin “geopolitika“ koristi kao kratku oznaku ne
zamišljajući se pretjerano nad njim. Kritički usmjereni geopolitički pisci se bave ispitivanjem spornih tvrdnji, te predlažu različite geografske načine
predstavljanja i razumijevanja svijeta. To može podrazumijevati stavljanje naglaska na sigurnost ljudi i spolno utemeljenu prirodu globalne politike
ili geoekonomsku nejednakost svjetskog trgovinskog sistema.

Geopolitika i civilizacije

Godine 1993., američki profesor Samuel Huntington uzbudio je duhove kada je u časopisu Foreign Affairs objavio ogled pod naslovom ''Sukob
civilizacija''. Kao i u slučaju ''Kraja historije'' Francisa Fukuyame, upadljiv naslov i pogodan izbor trenutka za objavljivanje donijeli su ogledu znatan
publicitet i u SAD i izvan njih, uključujući Srednji Istok i islamski svijet.

Huntington skicira novu svjetsku kartu koju sačinjava sedam ili osam civilizacija, a ne jedna kojom dominira najvažnije područje. U Huntingtonovu
geopolitičkom prikazu, glavna prijetnja s kojom se suočava Zapadna civilizacija jest islam i njegovo teritorijalno prisustvo na Srednjem istoku, u
sjevernoj Africi, centralnoj Aziji i Aziji. Iako njegovo shvaćanj civilizacije nije dovoljno jasno, njegovo opisivanje islamskih civilizacija kao opasnih
ima korijen u spisima Bernarda Lewisa, ekspreta za Srednji istok i islam. Lewis je odigrao značajnu ulogu u formiranju neokonzervativnog mnijenja
u SAD i više od bilo kog intelektualca pridonio kreiranju ideologije administracije Georga W. Busha u vezi s vanjskom politikom u odnosu na
Srednji istok.

Kada se islamske civilizacije označavaju kao suštinski opasne za SAD i, obuhvatnije, Zapad, nastavlja se politika identiteta koja podsjeća na hladni
rat, premda u drukčijem kulturno – geografskom obliku. Said i neki drugi tvrde da je nakon što su komunizam i SSSR šezdesetih godina smatrani
prijetnjom, opasnost počela da se vidi u islamu i područjima srednjeg istoka i sjeverne Afrike. U definiciji Zapda kao kršćanskog kao da se
zanemaruje da su u Evropi i Sjevernoj Americi dugo živjeli i pripadnici drugih vjerskih zajednica. Osim toga, svaka je civilizacija u svom razvoju
bila pod različitim stranim utjecajima.

Edwarda Saida, u njegovom članku pod naslovom ''Sukob neznanja'', objavljenom u oktobru 2001.godine, više je zabrinjavala činjenica da ideja
''sukoba civilizacija'' formira američku predstavu svijeta u okviru koje se napadi 11.septembra mogu tumačiti u kontekstu kulture. Iako se neki
islamski militanti možda pozivaju na takav kontekst, takvo uprošćeno prikazivanje nosi opasnost da se zanemare međuzavisnost i povezanost, dok se
u isto vrijeme iznose crno – bijele slike.

Bez obzira šta će to izazvati uništenje svijeta, u raspravi o ''sukobu civilizacija'' istaknuto je kako je retorika o identitetu artikulirana i na globalnom
noviu. U ovakvim se raspravam, ipak, često zanemaruju i tako ključni elementi kao što je historijska geografija kolonijalizma. Ako se želi shvatiti
povezanost različitih oblasti i vjeroispovijesti, onda se mora uvažiti ono što su za sobom ostavili kulturna, politička, ekonomska dominacija i otpor
koje je pružan. I tu Huntingtonova teza predstavlja opasnost, jer se druge oblasti i vjerske zajednice naprosto prikazuju kao opasni.

Egipat je početkok dvadesetih i tridesetih godina 20.vijeka bio prepun stranih vojnika i provođena je rasna segregacija u korist Evropljana na sličan
način kao i kasnije u politici apartheida u Južnoj Africi. Sve veći osjećaj poniženosti i velike nepravde u Egiptu je kasnije igrao ključnu ulogu u
stvaranju organizacije ''Muslimanska braća'' i antikolonijalnoj borbi protiv Britanaca. Zapadne sile, uz pomoć satelitskih država kao što su Egipat,
Saudijska Arabija i Jordan, i dalje se miješaju u stvari tih država čak i pošto su one stekle formalnu nezavisnost.
U ''sukobu civilizacija'' stvari se kulturno i geografski pojednostavljuju, što se doista kosi sa složenošću svijeta u kojem žive mnoge međusobno
povezane zajednice. U dobu koje očito obilježavaju krajnosti, takva pojednostavljenja mogu djelovati utješno za javnost u nekim dijelovima SAD ili
islamskog svijeta. U drugim dijelovima svijeta, ideja po sukobu bi mogla biti prihvaćena zato što objašnjava svijet koji mnogim muslimanima svakog
dana donosi strah, neizvjesnost i poniženje.

Na ovakvoj geopolitičkoj pozadini, Bin Laden i njegovi saveznici svoju borbu predstavljaju kao borbu protiv ''Židova i križara'' koji djeluju na
Srednjem istoku i drugdje. U svojim javnim govorima, Bin Laden spominje ''sukob civilizacija'' da objasni i opravda pohod na Ameriku i njene
saveznika, kao i na otpadničke režime u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. U njegovoj želji da stvori novu islamsku zajednicu (umma), glavni
element jest kulturno – vjersko pročišćenje Srednjeg istoka i islamskog svijeta. Da bi se taj cilj ostvario najvažnije bi bilo, smatra on, protjerati
izraelske, otpadničke i američke snage iz regije.

Kao što je to rekao politički geograf John Agnew, sažeto iznoseći stav o geopolitičkoj imaginaciji Bin Ladena i mreže Al – Kaida:

''SAD su geopolitička apstrakcija koja se shvaća kao Sotona. Vjerska inspiracija ima presudnu ulogu za Al – Kaidine ciljeve i retoriku. Oni su
obrnuta slika ideje ''sukoba civilizacija'' koju je 1993. iznio američki politikolog Samuel Huntington... U ovom slučaju islamski svijet se shvaća kao
da vodi borbu na život i smrt s nevjerničkom civilizacijom koju predstavljaju SAD, predvodnik materijalističkog Zapada... A tu se zagađenje može
ukloniti jedino potiskivanjem Zapada''.

Popularna geopolitika

Geopolitičke predstave i prakse nalaze izraz u medijima kao što su televizija, muzika, stripovi, internet i radio. Za većinu ljudi ovi su izvori veoma
važni jer omogućavaju pristup informacijama o tekućim zbivanjima ili istraživanjima o događajima i ljudima iz prošlosti. Ovisno o geografskom
položaju i tehnološkom napretku, gotovo svi ovi mediji su pristupačni. SAD su i dalje daleko najveći proizvođač intenet sadržaja. U tom je smislu
bitna i globalna dominacija engleskog jezika.

Jedan od značajnijih primjera koji možemo navesti, a koji se tiče širenja američkog uticaja jeste slučaj kada je u decembru 2002. Godine američko
ministarstvo vanjskih poslova, kao vid diplomatije, osnovalo u Pragu radiostanicu Farda, koja je se emitovala na perzijskom jeziku te je bila
namijenjena slušaocima u Iranu i iranskoj dijaspori. Cilj programa je bio ne samo da promiče pozitivnu sliku o SAD-u, nego i „borbu za slobodu i
samoopredjeljenje u Iranu“. Iranske vlasti su na osnivanje stanice odgovorile tako što su od Kube kupile aparate za ometanje prijema. Osim toga, Iran
je pokrenuo stanicu na arapskom jeziku Al-Alam, sve u nastojanju da u Iraku i dalje širi iranski uticaj. To je dobilo na značaju jer su SAD optužile
iransku vladu da je sponzor terorističkih organizacja u Iraku i Libanonu. Jedan od najpopularnijih oblika elektornske komunikacije u Iranu, posebno
među mladima, jeste „bloging“ iako iranske vlasti hapse blogere zbog njihovih tekstvoa, posebno osnih koji izražavaju političko neslaganje.

Svako od nas ima svoj „medijski potpis“, kojeg formira naš pristup i veza sa različitim medijima kao što su novine, radio, televizija, internet.
Nastankom masovnih medija u 20.stoljeću, globalna povezanost postaje sve veća, a i brzže se ostvaruje. Medijsko izvještavanje, iako neki pojedine
vijesti i komentare smatraju nepoželjnim, spaja ljude, mjesta i događaje. Proizvodnja, širenje i slušanje vijesti ostaje u biti neujednačeno jer su neki
djelatnici i zajednice u boljem položaju da ih formiraju, odnosno, da pristupe različitim izvorima. Što se tiče proizvodnje vijesti, prednjački evropsko-
američki svijet. (CNN, Time-Warner, News International i BBC).

Novinski izvještaji, televizijske emisije i sadržaj na internetu omogućuju nam da utvrdimo kojim se ljudima, mjestima i događajima pridaje veća
pažnja. Kada se zna moć masovnih medija na formiranje unutarnjeg i vanjskog mnijenja i uticanja na njega, ne iznenađuje što su vlasti težile da
regulišu, nadziru, remete i zabranju emitiranja.

Geopolitička moć medija ne počiva, dakle, samo u emitiranju, nego ni u načinu na koji su događaji, ljudi i mjesta „kontekstualizirani“. Ovaj termin se
koristi u medijskim studijama da se opiše kako se gledaocima i slušaocima objašnjava priča.

Holivud, SAD i kinematografija nacionalne sigurnosti

Iz razloga što u Americi nije bilo mnogo ratnih sukoba, Holivud je proizveo mnogo filmova, koji su svrstani u „kinematografiju nacionalne
sigurnosti“, a koji na krajnje maštovit način prikazuju prijetnje sa kojima se suočavaju SAD.

S obzirom na veliku popularnost holivudske produkcije unutar i izvan SAD-a, jasno je da filmovi u velikoj mjeri doprinose američkim vizijama
vlastitog položaja i značaja u svijetu. Za mnoge neamerikance, holivudski filmovi su najčešće prvi dodir sa tom zemljom.

U razdoblju Hladnog rata, većina Amerikanaca nije imala mogućnost da se susretne sa sovjetskim građanima niti je putovala u Sovjetski savez. Isto
se može reći za komunističu Kinu i mnoštvo drugih zemalja i režima sa kojima su se SAD sukobljavale. Film, radio i kasniji TV snimci odigrali su
presudnu ulogu u formiranju predodžbi o Sovjetskom savezu u SAD-u, kao i po prijetnji koju komunizam predstavlja za SAD i druge zemlje. Ti su
materijali pomogli i da e učvrsti osjećaj američkog samoidentiteta-tj.doživljaj SAD-a kao slobodne zemlje, svijetle demokratije i liberalnog načina
života. S obzirom na snagu prijetnje koju je predstavljao Sovjetski savez, nije čudno što su neke druge institucije, kao što su Informaciona agencija
SAD i Centralna obavještajna agencija (CIA), smatrale da je film vitalni element javne kampanje koja američke građene treba upoznati sa opasnošću
koju predsatvljaju Sovjeti i informiše ljude u inostranstvu.

Filmska adaptacija „Na plaži“ opisuje užas nuklearnog uništenja i dovodi u pitanje stratešku logiku nuklearnog sukobljavanja.

Filmska industrija u petoj deceniji 20.vijeka proizvela je preko 4000 filmova, od kojih je samo dio bio istinski kritičan prema američkim
konzervativnim stavovima o Hladnom ratu i geopolitičkoj predstavi o Sovjetskom savezu i komunističkoj prijetnji.

Kada se pogleda unazad, jasno je da je u jeku Hladnog rata i kasnije u toku osamdesetih u Holivudu vladao najveći mogući konzervativizam kada je
riječ o vizualnom prikazivanju Hladnog rata. Oblasti koje se prikazuju u ovim poznohladnoratovskim filmovima značajne su jer često ističu
očiglednu opasnost koju za SAD predstavljaju pojedini režimi u Centralnoj Americi, Jugoistočnoj Aziji i Srednjem Istoku. Trend koji je očito
nastupio nakon Zalivskog rata 1991.bili su filmovima u kojima su prikazivani islamski teroristi koji djeluju iz pojedinih mjesta kao što je Bjerut.

Mnogo se može reći o filmovima snimljenim u Americi nakon 11. Septembra.

Prvo, holivudska filmska industrija je i dalje tijesno povezana sa organima američke vlade, naročito sa Pentagonom. Drugo, holivudski filmovi su, u
cjelini, politički konzervativni i obično su odraz dominantne političke kulture. Treće, filmski prikaz oblasti, gradova i ljudi veoma su važni. Četvrto,
filmovi mogu biti vizuelno sredstvo da se građanima pomogne da predoče i razumiju zašto Amerika planira određenu akciju. Predsjednik Bush je
iskoristio iranski film Kandahar da opravda američku intervenciju u Afghanistanu i odluku da angažira vojsku u podršci talibanskom režimu.

Filmovi za zemlju razvijene medijske kulture, kakva je Amerika, imaju znatan geopolitički značaj u popularnom svijetu. Ogromna većina
Amerikanaca nisu mnogo putovali tako da mnogi filmovi nakon 11. Septembra nastoje pružiti utjehu i spokoj u periodu nesigurnosti i nestabilnosti.
Oni uglavnom imaju svrhu da podupru posebne geografske i moralne stavove o SAD-u, upravo kao što je to bio slučaj sa ranijim hladnoratovskim
filmovima u odnosu na „crvenu prijetnju“. Kao i uvijek, emocionalne i medijske reakcije američke i međunarodne publike neizbježno će se
razlikovati.

Mediji koji donose vijesti i geografska kontekstualizacija: slučaj Al-Džazire

Kocnept kontekstualizacije je razrađen u okviru medijskih studija da bi se objasnilo kako masovni mediji skreću pažnju na pojedine teme, odnosno,
na ljude, događaje i mjesta. Kontekstualizacija, dakle, pokazuje kako novinari i medijske organizacije sastavljaju i predstavljaju vijesti što zauzvrat
može uticati na javna tumačenja određenih pitanja i događaja. TV stanice su važan izvor kontekstualizacije, a naročito one koje izvještavaju o
međunarodno važnim događajima ili imaju veliku gledanost kao što su CNN ili BBC. 1996. Godine osnovana je Al-Džazira, u Kataru, zemlji koja
ima najviše rezerve zemnog gasa. Za razliku od drugih sličnih stanica na arapskom jeziku, Al-Džazira je brzo stekla ugled zbog drugačijeg načina
prikazivanja vijesti i formiranja javnog mnijenja. Na Srednjem istoku, ona je daleko najznačajniji medij zato što, prema zapadnim standardima,
čitalaca novina ima jako malo. Stanica je uvela inovativne diskusione programe, kao što su Suportan pravac, Samo za žene i Više od jednog
mišljenja, u kojima se razmatraju sporna društvena, kulturna i politička pitanja, kao što su prava žena i islamski ekstremizam. Al-Džazira je, također,
prvi emiter vijesti na arapskom jeziku koji je dopustio izraelskim zvaničnicima i ministrima da govore na hebrejskom jeziku. Ugled Al-Džazire je
znatno učvršćen na Srednjem Istoku nakon sedamdesetosatnih napada na Bagdad i druga mjesta u sklopu operacije „Pustinjska lisica“. Ti snimci,
koje je ona posjedovala, su brzo prodani TV stanicama širom svijeta. Ovakvi snimci doprinijeli su da se formira utisak da je Irak naseljena i
civilizirana zemlja u kojoj su obični ljudi najprije nosili glavni teret sankcija UN-a dok ih sada bombadiraju zapadne sile.

Kao što je bio slučaj i sa kasnijim izvještavanjem o palestinskoj infladi 2001., Al-Džazirini snimci ustanka na Zapadnoj obali i vojnog odgovora
izraelskih snaga sigurnosti, pomogli su da se ukaže na međunarodni značaj te oblasti i ljudi koji u njoj žive. Zbog snimaka iz Afghanistana i Iraka,
Al-Džazira je izašla na zao glas kod američke i britanske vlade jer je otvoreno prikazivala žrtve stradale od bombi i raketa i prenosila tvrdnje
pripadnika talibanskih snaga i snaga otpora u objema zemljama o američkim i britanskim gubicima.

Bin Laden, u svom shvatanju popularne geopolitike, veoma spretno i uspješno povezuje različita mjesta, iznosi historijske analogije, kritizira
kolonijanizam, a pri čemu se poziva na klasične islamske svete spise i tradiciju. Uz pomoć nekih snimaka Al-Džazire iz Afhanistana, Iraka i Palestine
(iako to nije bila njihova prvobitna svrha), a uz snimke samoubistava i oglašavanje po intenetu, Bin Laden je sposoban da formira sasvim drugačiji
pogled na Srednji istok i širu islamsku zajednicu kao ugroženu intervenciju Zapada. Značajna je njegova upotreba riječi „križarski“ jer lako priziva u
sjećanje kršćanske vojnike koji su davno u prošlosti napadali islamske narode u jugositočnoj Aziji. Glavni element z njegovim porukama dalje su
specifične i selektivne geografske i historijske veze.

Internet i popularna geopolitika neslaganja

Od osamdesetih godina 20.vijeka radi se na razvoju interneta koji podstče uspostavu društvenih veza i smanjuje geografska rastojanja. SAD su i dalje
zemlje u kojoj se internet najviše koristi, a osim toga su i najzačajniji proizvođač informacija. Al-Kaid koristi internet za traženje novčane potpore,
za slanje šifriranih poruka svojim članovima, objavljivanje snimaka govora svojih vođa i podsticanje aktivnosti u njenu korist širom svijeta. Vlastima
u raznim državama smeta to što je internet veoma teško nadzirat i kontorlisati jer je internet stranice moguće lahko zatvoriti i ponovo uspostaviti sa
drugom adresom domene. Internet je važan medij za antiglobalistički pokret kojem omogućuje osporavanje materijalne moći država, korporacija i
institucija u sklopu dominantnog političko-ekonomskog poretka, kao i osporavanje vizualnih i kontekstualnih predstava te dominantne arhitekture.
Kada je riječ o prvoj dimenziji, antiglobalistički pokret je organizirao okupljanja u gradovima gdje su održavane konferencije Svjetske trgovinske
organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda i Grupe 8.

Internet omogućuje pojedincima i grupama koji protestuju protiv neoliberalističkih oblika globalizacije da razmijenjuju iskustva, planiraju akcije,
dogovaraju sastanke, kao i da skreću pažnju na buduće događaje, a sve to mnogo brže nego u prošlosti.

Nakon događaja 11.septembra, američki Kongres je donio Patriotski akt, koji izvršnim organima i nekim glavnim službama, kao što je Nacionalna
sigurnosna agencija, omogućava da nadziru Internet i elektronsku poštu onih za koje se sumnja da se bave aktivnositma koje mogu biti štetne za
SAD. Neke druge države, kao VB, same nastoje uspostaviti veći nadzor i kontrolu nad informacijama korisnika koje smatraju sumnjivim. Nadziranje
pojedinaca i grupa, u ime djelovanja protiv terorizma, od ogromnog je značaja za vlade koje pokušavajau obnoviti preovlađaujuću geopolitičku
arhitekturu suverenih država, granica i nacionalnih teritorija.

IZVJEŠTAJ IZ PERIFERNE ZEMLJE

Evropa – geopolitička objava kontinentalne utopije

Drugu polovinu 19. i prvu polovinu 20. vijeka u Evropi obilježilo je rivalstvo između Njemačke i Francuske. Kako tvrdi francuski istoričar Soutou,
to suparništvo bilo je među glavnim razlozima za izbijanje svjetskih ratova. Kontinentalna konfrontacija između ove dvije evropske supersile uticaće
na razvoj geopolitičke misli u Francuskoj, koja svoj snažni razvoj duguje Vidalu de la Blacheu, osnivaču geografije čovjeka i koncepciji
posibilizma. Njemačka geopolitika se izgradila na geografskom determinizmu, a francuska na ljudskim mogućnostima prilagođavanja prostoru, što je
u centar geopolitičkih i političkogeografskih istraživanja u Francuskoj stavilo, socijalnu zajednicu i uticaj politike na sredinu, a ne sredine na politiku.
To znači da francusku geopolitičku tradiciju dominantno zanima čovjekova mogućnost izgradnje političkih i socijalnih ustanova.. Istraživanja
različitih prostornih mogućnosti za čovjeka su imala veliki uticaj na formiranje ljevičarskog diskursa u geopolitici zbog čega sedamdesetih godina
Yves Lacos uvodi termin konfliktna geopolitika, sa intencijom da se ljudska znanja o prostoru koriste za destrukciju hegemonije supersila. Lacos
je značajan i zbog toga što je 1993. godine objavio „geopolitički riječnik“ koji predstavlja jedan od ključnih momenata u formiranju francuske
geopolitičke konekcije. Michel Foucher koji je stvorio nekoliko oblikujućih termina nove francuske geopolitike zalaže se za geopolitičku metodu
koja će u 21. vijeku omogućiti „restituciju geopolitike“, tako da se ne reducira na međunarodne odnose, već da joj primarna funkcija budu
geopolitički procesi i analize te da se potvrđuje kao veza između unutrašnjih i vanjskih komponenti u konkretnoj lokalnoj situaciji. Francuska
geopolitika je značajna i zbog toga što je jedan od njenih pravaca iznjedrio i geoekonomiju kao izuzetno značajnu nauku modernog doba, koja
doduše, ne može sama po sebi biti zamjena za geopolitiku, nego predstavlja njenu svojevrsnu dopunu. Razvoj geoekonomije u Francuskoj se
poklopio sa periodom razvoja francusko-njemačke saradnje u izgradnji zajedničke Evrope, koja je više vjerovatna ako geoekonomski interesi
dominiraju nad neoklasičnim geopolitičkim interesima napoleonske i bizmarkovske naravi. Od pedesetih godina 20. vijeka Evropa se izgrađuje kroz
pozitivan odnos Francuske prema Njemačkoj i pozitivan odnos Njemačke prema Evropi. Toj epohalnoj promjeni najviše je doprinijeo Robert
Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, koji je Schumanovom deklaracijom od 9. maja 1950. godine postavio temelje izgradnje
Evrope kao geoekonomske i geopolitičke zajednice. Zahvaljujući u značajnoj mjeri Francuskoj i Njemačkoj prisustvujemo uzbudljivom projektu
izgradnje nadnacionalne državne zajednice na kontinentu koji je mjesto nacionalne države. Taj transfer od nacije ka kontinentalnoj
suprazajednici ima sve značajke geopolitičke vrtoglavice, kako je naziva Toal, a koja se ogleda najfrekventnijeg savremenog procesa-
globalizacije. Za britanskog sociologa Giddensa, globalizacija je kompleksni set procesa, a ne jedan jedini proces. Prema njegovom mišljenju
procesi se odvijaju kontradiktornim i opozicijskim načinima, koji se ne ogledaju samo u odvlačenju moći ili uticaja iz lokalnih zajednica i nacija
prema globalnoj areni, budući da ona takođe ima i suprotan učinak. Globalizacija ne vuče samo prema gore, već takođe i gura prema dole, stvarajući
nove pritiske na lokalnu autonomiju. Američki socilog Daniel Bell tvrdi da su nacije postale premale da bi rješavale velike probleme, ali takođe i
prevelike da bi riješile male probleme. Za njemačkog teoretičara Urlicha Becka, globalizacija podrazumijeva procese koji rezultiraju time da
transnacionalni akteri, njihove šanse za moć, orijentacije idnetiteti i mreže potkopavaju nacionalne države i njihov suverenitet i međusobno
se povezuju. Uprkos procesu globalizacije, španski sociolog Castells smatra da je sasvim pogrešno otpisati naciju državu, budući da će ona
preživjeti sve izazove globalizacije, te će učiniti sve da sačuva suverenitet kao svoju najizvorniju legitimaciju. Upravo je globalizacija nova
forma geopolitike, jer postoje pokušaji da s enjena višedimenzionalnost kapitalizira za potrebe subjekata moći koji više nisu tako transparentni kao
klasična nacija država. Američki naučnik Doran, globalizaciju definiše kao interakciju informatičke tehnologije i globalne ekonomije. Svojim
iskazima, profesor Doran nas upućuje na zaključak da je globalizaciju moguće izmjeriti putem različitih indeksa vrijednosti, i na taj način
implicira da je fenomen globalizacije bar dijelom objektivne naravi. Lorens Samers, nekadašnji ministar finansija se tokom svog mandata
snažno opirao upotrebi termina globalizacije kao pojma javnog diskursa, a nakon što je 2001. imenovan za predsjednika Univerzteta Harvard, imao je
značajnu ulogu u procesu uvođenja globalizacije kao važnog studijskog predmeta. Kako tvrde Steger i Berberović, globalizacija sažima
vremenske i prostorne aspekte društvenih odnosa, te predstavlja naziv za pretvaranje svijeta u jedinstven prostor. Ipak, globalizaicja može
dovesti i do određenih problema, budući da, kako to tvrdi američki politički analitičar, Robert Kagan, ugrožavanje nečijih uvjerenja može
biti jednako opasno kao i ugrožavanje nečije fizičke sigurnosti što može dovesti do ogromnog otpora lokalnog stanovništva. S druge strane,
razumna kritika neoliberalizma relativizira svoju intelektualnu vrijednost i gubi na značaju ako kritičari neoliberalizma u zemljama objektima
globalizacije, kao što su Bosna i Hercegovina i druge države jugoistočne Evrope, kritiku vrše iz narcističke pozicije kompleksa više vrijednosti, kao
da je recimo BiH u demokratskim normama nadišla društva zasnovana na postulatima neoliberalizma. Iako veliki dio populacije mikro i makro
društava četvrtog svijeta globalizaciju često vidi kao negativnu posljedicu vesterniziranog kapitalizma, ona se ipak može shvatiti i kao pozitivna
budući da istim tim društvima nudi barem obećanje minimalnog napretka. Kao što navodi Castells, na prelazu u novi milenij, ono što se nekada
zvalo drugi svijet, raspalo se u nesposobnosti da ovlada snagama informacijskog doba, a u isti je mah treći sivjet nestao kao relevantan
entitet, ispražnjen od svog geopolitičkog značenja i izuzetno razuđen u svome ekonomskom i društvenom razvoju. Ipak, prvi svijet nije
postao sveobuhvatni univerzum neoliberalnog shvatanja budući da se pojavio novi, četvrti svijet, načinjen od mnogih crnih rupa društvene
isključenosti po cijelome planetu. Prostor ujedinjene Evrope se često artikulira prostorom „umrežene države“, kao svojevrsna reakcija na proces
globalizacije i istodobno njegov najnapredniji izraz. Evropska unija i Jugoistočna Evropa se predstavljaju kao supraregionalna i regionalna aplikacija
geopolitičkih i globalizacijskih procesa. SAD kao svjetski hegemon je svojevrsni neoliberalni generator globalizacijskih procesa u svijetu, ali je bitno
i biti svjestan pozicije koju SAD ima u savremenoj Evropi, te koja diktira uslove i mogućnosti Evropske unije da se svijetu objavi kao samostalan
geopolitički, geoekonomski, geokulturni i sakralni entitet. U geopolitičkom shvatanju, saradnja između Evrope i SAD je zasnovana na međusobnom
poštovanju kako bi transatlantski odnosi iz sfere povremenih zategnutosti i poniženja dostigli viši nivo uzajamne saradnje i koristi. Ono što je
značajno za budućnost globalizacije jeste težnja Evropske unije za osamostaljenjem, te izjednačavanjem sa SAD, kako bi izašla iz njihovog
globalizacijskog ključa, te stvorila sopstveni. Evropska unija je planom iz Lisabona zacrtala da do 2010. godine postane najkonkurentnija i
informativnom tehnologijom najbogatija ekonomija u svijetu. Kao što to navodi Manuel Castells, Evropa zbog sebe mora razumijeti da je njena
unutrašnja izgradnja imperativ SAD, a u geopolitici se sve više pojavljuje temeljno proturječje između multilateralnog donošenja odluka i
unilateralne provedbe tih odluka kada je riječ o vojnim pitanjima. Nakon Hladnog rata, uslijed tehnološkog zaostanka Rusije, SAD su se nametnule
kao jedina vojna velesila, što se neće promijeniti u doglednoj budućnosti, što znači da će većinu odluka vezanih za vojna pitanja i sigurnost morati ili
provesti ili podržati SAD kako bi te odluke bile stvarno učinkovite i imale težinu. Budući da je hladni rat pao u zaborav, a „novi hladni rat“ se ne
nazire u obzoru, jedini način na koji SAD mogu održati svoj vojni položaj jeste da svoje vojne snage ustupa globalnom sigurnosnom sistemu, za šta
će im države članice tog sigurnosnog sistema plaćati kako bi obezbijedile sopstveni mir. Takvo djelovanje u globalnom sigurnosnom sistemu
pokazuje da je došlo do potpunog zaokreta multilateralizma te ukazuje na najočitiju iluziju izgubljenog suvereniteta nacije države što donekle
predstavlja dobru vijest za Evropu budući da kada gubi nacija država trijumfira Evropa, budući da država postaje svjesna postojanja evropskog
identiteta. Kako je to naveo britanski diplomata i evropski visoki zvaničnik, Robert Cooper, Evropa danas živi u postmodernom sistemu koji ne
počiva na ravnoteži sile nego na odbacivanju sile i prihvatanju življenja po načelima koje je Evropska unija propisala sama sebi. Evropa teži ka stanju
vječnog mira zbog čega se nalazi pred svojevrsnom dilemom budući da na jednoj strani ima opciju da za svoje sigurnosne potreba angažuje američku
vojsku kao plaćeničku, budući da se susreće sa prijetnjama nižeg i višeg intenziteta ili da koristeći multilateralizam globalnog sigurnosnog sistema
izgrađuje svoju, autentičnu evropsku geopolitičkui sigurnosnu kulturu kao osnovu za transatlantsko strateško partnerstvo. Kao što navodi Charles
Kupchan, američki politički analitičar, dok se Evropa sve više drži svoga smijera, te dok SAD odbacuju kompromis, međunarodne institucije koje
su pomogle promicati mir i napredak od Drugog svjetskog rata naovamo neminovno će slabiti. Kako se Evropa širi na istok, preovladat će u
geopolitici Euroazije i postupno istiskivati Ameriku kao arbitra strateškog heartlanda. Sada je na Evropi red da se uspne i odvoji od Amerike koja
odbija predati svoje privilegije prvenstva, zbog čega bi se Evropa mogla izdići kao glavni suparnik SAD. Kupchan takođe ukazuje na to da
Bruxelles i Washington moraju biti svjesni sve većeg jaza koji se dešava između Evrope i Amerike, te moraju biti spremne na kompromis
kako bi ga prevazišle, budući da u suprotnom neće doći do međucivilizacijskih sukoba po prekidu Pax Americane, nego
unutarcivilizacijskog sukoba Zapada podijeljenog između sebe. Pred idejom ujedinjene Evrope kao više instance koja hoće opravdati svoje
pojavljivanje u svijetu stoji geopolitički problem najvišeg reda – regija Zapadnog Balkana konstituisana kao politička kategorija. Budući da se
nedovršenost ističe kao istorijsko stanje Evrope, stiče se utisak da je naša jedina izvjesnost da Zapadni Balkan ostane stvarno ime te nedovršenosti,
budući da predstavlja permanentni oblik nestabilne regije koja ima sklonost ka degeneraciji. Zbog toga, kao i zbog istorijske barutane koju Balkan
predstavlja, stiče se utisak da će Balkan još neko vrijeme ostati prepreka u procesu evropske dovršenosti. U procesu globalizacije možemo opaziti i
razliku između nacionalnog i kosmopolitičkog suvereniteta. Trijumfom ovog drugog Evropska unija postaje i ostaje nesporna činjenica kontinentalne
budućnosti čija najveća prepreka i dalje ostaje Balkan.

Posljednji Balkan

Polagana granja regije Jugoistočne Evrope, u kojoj će nacionalizmom rascijepljene, jedna od druge otuđene, nekadašnje države ponovo moći živjeti u
jednom manje opterećenom istorijskom kontekstu, te kasnije postale dio jedne velike, ujedinjene Evrope. Mogućnost nadilaženja posljednje moderne
eshatologije, nacionalne države kroz nadnacionalnu regionalizaciju i glokalizaciju, kojom Robertson pomiruje lokalno i globalno. U našem slučaju
regionalno je sinteza globalnog i lokalnog. Savremeno gledanje, i u Evropi i u SAD se bavi realnošću, koja prema Cazesu uključuje osam
ključnih tema, a to su: prirodni okoliš ili ekosfera, geopolitički kontekst, svjetski ekonomski rast, demografska ponašanja, evolucija
vrijednosti, tehnološka promjena, zaposlenje i država pokroviteljica, odnosno nadnacionalne strukture u doba globalizacije.
Aron iznosi ideju da postoji takva konfiguracija odnosa sila da se većina političkih jedinica okuplja oko dviju od njih koje svojom silom
znatno nadmašuju silu ostalih jedinica. U Jugoistočnoj Evropi, male političke jedinice (nezavisne države) se okupljaju oko SAD i Europske
unije, budući da je ukupna sila ova dva međunarodna subjekta za sada znatno viša od sila svih ostalih jedinica. Ove dvije sile putem istih i
različitih aranžmana upućuju zemlje regije na budućnost, a koja se ogleda u pripadnosti Evropskoj uniji, koja se tako u pogledu geopolitičkog
koncepta, otkriva kao stvaralačka sila budućnosti, s objektiviziranom tendencijom da se svojom silom u prostoru „Staroga svijeta“ izdigne iznad sile
druge referentne jedinice – SAD-a kroz proces enlargementa odnosno proširenja. Osnovni geografski, geofilozofski, geokulturni, geopolitički,
geoekonomski i simbolički faktori su od izuzetnog značaja kako bismo opisali regiju, koja se u politici imenuje dvojno, kao Zapadni Balkan i kao
Jugoistočna Evropa.

Šta u konvencionalnom znanstvenom, političkom i kulturnom smislu predstavlja Jugoistočna Evropa?

Jugoistočna Evropa je regija koju je teško definisati sa bilo kojeg aspekta. Cohen u okviru teorije regija razlikuje tri tipa regija, a to su politička
regija, geopolitička regija i geostrateška regija. Geopolitička regija je po Cohenu osnova za raščlanjivanje dodirnih tačaka unutar
geostrateške regije. U pravilu, uslov za geografsku regiju je ostvaren, ako je to područje komplementarno resursima, što nudi okvir za
oblikovanje geopolitičke regije, kao i okvir za političke i ekonomske aktivnosti. Zbog toga geostrateške regije imaju stratešku, a geopolitičke
regije taktičku ulogu. Zbog toga bismo Evropsku uniju mogli definisati kao geostratešku regiju u razvoju, a Jugoistočnu Evropu kao geopolitičku
regiju. Geopolitičnost regije opredjeljuju faktori kao što su blizina geografskih faktora, politička, kulturna, ekonomska, vojna interakcija,
kao i istorijski razvoj date regije.

Kako navode Todorova i Toal, Balkan je apstraktni simbol nasilja i nestabilnosti, sa lokacijom na ivici Evrope, teritorijalno u Evropi, ali ne
ulazi u dio modernog evropskog vremena i prostora, što nas upućuje dalje na intenzivirano konstruisanje Balkana kao nesigurne teritorije.
Novija zapadna kontekstualizacija Balkana, generisana ratom na području bivše Jugoslavije, rasplamsala je metaforičke, halucinogene slike o
balkanskim narodima kao divljacima, čiji način života ako se duže zadržite među njima razorno osvaja. Ovaj antropološki animalizam razvio je
američki novinar Robert Kaplan, čija je knjiga „Balkanski duhovi“ imala veliki uticaj čak i na bivšeg američkog predsjednika Bila
Klintona. Zbog ovakvih viđenja, Balkan se pretvorio iz konkretnog geografskog pojma u simbol nasilja, koja uslijed kompleksne simplificiranosti
predstavlja nešto dijabolično. Nažalost, takve predstave o Balkanu su dodatno osnažene kroz različite intelektualne diskurse jer je rat sa svojim
nebrojenim implikacijama uticao na enormnu proizvodnju (uglavnom) loših knjiga, publikacija, tekstova i filmova u kojima je ugrađena arhetipska
predstava o geografiji zla, koja Balkan određuje kao kognitivno ograničen, što predstavlja svojevrstan vid topofobije, odnosno emocionalnog straha
od kulturne geografije Balkana. U simboličkom smislu, ime Balkan je opterećeno jednom vrstom negativne ontologije koju će biti vrlo teško
promijeniti. Zapad i Evropska unija u svojim institucionalnim procesima su u skorije vrijeme napustili termin „Balkan“ te počeli da koriste termin
„Jugoistočna Evropa“, a ovaj termin se sa dosta uspjeha proširio i na evropsku akademsku zajednicu, a donekle i na američku političku i akademsku
zajednicu. Pojam Jugoistočne Evrope nosi političku i simboličku potenciju, jer nedvosmisleno upućuje na evropsku lokaciju regije, na njeno
pripadanje, kako kaže Toal, moralnom univerzumu Evropske civilizacije, doduše podijeljene tokom hladnog rata na zapad i istok kontinenta sa
bivšom jugoslavijom u njenom istočnom dijelu, ali bliže zapadu nego sve ostale komunističke države. U tradicionalističkom tumačenju u Jugoistočnu
Evropu spadaju Grčka, Albanija, Turska, bugarska, rumunija i teritorija nekadašnje SFRJ, tj. današnje nazvisne države Hrvatska, Srbija, BiH, Crna
Gora i Makedonija. Bez metodološke greške, Jugoistočnu Evropu bismo danas mogli označiti kao „bivša Jugoslavija – Slovenija, +Albanija, +/-
Hrvatska, budući da se na ovaj način jasno oslikava kulturnopolitička egzistencija na prostoru Jugoistočne Evrope, koja međutim u velikoj mjeri teži
ka Evropskoj uniji. Brojni teoretičari tvrde da je poistovjećivanje Jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana pogrešno, jer Jugoistočna Evropa ne
predstavlja prostor koji se često navodi, nego prostor oko Urala, ali uprkos tome, jasno je da kada se kaže „Jugoistočna Evropa“ da se misli na
Balkan, a što dokazuje i činjenica da se u lingvistici Briselskog institucionalnog novogovora termin Jugoistočna Europa koristi kako bi se ukazalo na
Zapadni Balkan. Prisustvo Europske unije na Zapadnom Balkanu na kraju prve decenije dvadeset prvog stoljeća i dalje ima prvenstveno sigurnosne
karakteristike, budući da je to glavni preduslov za daljni razvoj političke i ekonomske agende. To znači da se ova regija u percepciji Europske unije i
dalje označava kao postkonfliktna regija, a ne kao regija sa razvojnim područjem. Zbog te podvojenosti, Jugoistočna Europa je i dalje dominantno
sigurnosni interes zapadnoeuropskih zemalja koji se realizira putem politike enlargementa odnosno širenja evropskog sigurnosnog sistema na prostor
izvan Europske unije, kako bi, s jedne strane, Evropska unija zadobila geopolitičku relevantnost i geostrateško poštovanje SAD-a, a s druge strane,
kako bi se politikom enlargementa evropskog sigurnosnog poretka na područje Zapadnog Balkana, države tog regiona kao političke zajednice koje se
ne mogu realizirati u punom smislu tog pojma, obuhvatile jednom zajedničkom, sigurnosnom strategijom.

„Balkan 2010“ predstavlja projekat nepovratnog okretanja Balkana na put a standardima uprave Evropske unije, koja od zainteresovanih stranaka
traži širok spektar koordiniranih aktivnosti u 5 ključnih područja, a to su 1.) Ponovna ocjena i pojašnjenje ciljeva međunarodne zajednice i
reorganizacija strukture međunarodnog prisustva u regiji. 2.) Ustanovljenje vladavine zakona i razvoj sistema krivičnog i građanskog pravosuđa koji
su – i za koje se vidi da jesu pravični i djelotvorni u odnosu na sve građane 3.) Restruktuiranje privrede, uključujući bankarski i porezni sistem,
trgovinu ipenzioni sistem 4.) Povratak ili preseljenje izbjeglica i interno raseljenih lica na način koji poštuje izbor pojedinca i 5.) Reforma
obrazovanja i ustanovljenje aktivnog građanskog društva, uključujući slobodnu i odgovornu štampu. Ostvarenje ovih ciljeva tražiće organizovani
angažman kohezivne međunarodne zajednice, koja će raditi zajedno sa reformistički orijentisanim lokalnim liderima. U datoj regionalnoj
konstalaciji, to je i dalje upraviteljski angažman nad kriznim područjima. Kriza je opšte ime nemoći i nesposobnosti država Jugoistočne Evrope da
izgrade dobra društva. Kao osnovni politički, ekonomski i kulturni sadržaj regije Jugoistočna Evropa- kriza se radikalizirala sredinom sedamdesetih
godina, osvajajući različite regije jugoslovenske duhovnosti. nacionalizam je s onu stranu krize, on krizu ne priznaje kao vanrednu situaciju, jer bi
onda sebe prokazao kao vanrednost, što nacionalizam u našim istorijskim uslovima zapravo i jeste, a želi da postoji kao legalna i legitimna politička
realnost koja navodno priznaje procedure, mada je uvijek riječ o pozajmljivanju proceduralnog plašta kako bi se prikrile nasilje i banalnost zla. Na taj
način je recimo slobodan Milošević uveo srpski nacionalizam u institucionalnu arenu, u zonu političkog. Nakon konflikata koji su se od zemlje do
zemlje Jugoistočne Europe ispoljavali u različitim intenzitetima bojeći regiju metaforom Balkanizacije kao konačne eshatološke nesreće, Balkan je
ušao u postkonfliktno stanje čija je osnovna determinacija kriza. Nju je teško definisati jer struktura krize ovisi o volji unutrašnjih političkih aktera,
da je pristajući na kompromis pokušaju riješiti. Kako se u balkanskim uslovima do kompromisa dolazi tek vanjskom modernizacijom, SAD I
Evropska unija su primorani da zbog svojih geopolitičkih, geoekonomskih i sigurnosnih razloga upravljaju krizom u Jugoistočnoj Europi.

Upravljanje krizom u jugoistočnoj europi

Pored organizacije odbrane i promocije stabilnosti, upravljanje krizom treća je važna stavka sigurnosti koja se razmatra unutar teorija sigurnosti, a
koja je neposredno važna za predmetnu diskusiju. ove 3 dimenzije su međusobno povezane i uslovljene, jer svaka ovisi o pretodnoj. Upravljanje
krizom je gledano srednjoročno najvažnija geopolitička dimenzija sigurnosti za regiju Jugoistočne Europe, jer se s jedne strane odnosi na terorizam,
organizovani kriminal, korupciju, trafficking, proliferaciju, soft kriminal, elementarne nepogodie i druge udese, a s druge strane na kontrolu
potencijalnih uzroka etničkih i međudržavnih konflikata, čime se u sveukupnoj upravljačkoj produkciji potiče stabilnost kao važan regionalni balans
bez kojeg nema protoka kapitala. kada s eiz ovoga strategijskog miljea spustimo u ravan međunarodnih odnosa i međunarodne sigurnosti, to onda
konkretno znači da upravljanje krizom u Jugoistočnoj Europi kreiraju, zajedno ili odvojeno, međunarodne organizacije sigurnosti ovlaštene
političkim odlukama UN-a, SAD-a i Europske unije., dominantno insistirajući na edukaciji, osposobljavanju i saradnji nacionalnih sigurnosnih
institucija, te pod njihovom upravljačkom palicom.Na ove vrste djelovanja, profesionalni sigurnosni akteri u BiH, ali i zemljama regiona reaguju
podanički, ne nudeći aranžmane za nova sigurnosna otvaranja. Ako kao primjer uzmemo misiju EUFOR-a u BiH, ona je počela 2.12.2004. te je
predstavljala novi iskorak u evropskom sigurnosnom konceptu, koji po prvi put u istoriji u robusnom kapacitetu moći, ispituje svoje domete u
eksperimentalnoj državi BiH. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osnovna funkcija BiH je eksperimentalna funkcija, budući da na njoj
međunarodna zajednica i Europska unija ispituju različite političke, ekonomske, sigurnosne i druge aranžmane, a u aktualnoj fazi Europska unija, na
bosanskom primjeru i na bosanskoj teritoriji testira ideju u mogućoj konstituciji vlastite sigurnosne agende. Različiti oblici djelovanja međunarodne
zajednice, SAD, a naročito Europske unije , kao novog, od amerike relativno nezavisnog geopolitičkog entiteta u BiH, nudili su strukturi na vlasti
strategijsku mogućnost koju je malo koja zemlja kroz istoriju imala, no umjesto ispoljavanja zahtjeva, bosanskohercegovačka politika se fokusirala
na prosjačenje donacija. Ako je igdje bitno pomjeranje teorije iz ležišta, onda je to baš u sferi sigurnosnih studija, kako bi se ta začarana,
interdisciplinarna studija raščarala i oslobodila naslijeđenog, ultimativnog sporazuma sa nacionalnom državom. Jugoistočna Europa je regija u
nastajanju, a balkan u nestajanju. Regija u nestajanju opire se svome nestajanju iracionalizmom, nacionalizmom i odsustvom organizacionih formi.
Ne možemo znati da li će u budućnosti, koja je već počela preovladati entitet u nastajanju ili entitet u nestajanju. Problem formiranja Jugoistočne
Evrope kao regionalne naddržavne zajednice je u tome što zemlje Zapadnog Balkana imaju ljepše sjećanje na svoju komunističku prošlost, u odnosu
na Mađarsku, Poljsku, Češku i Rumuniju, a problem s eogleda u tome što bolje sjećanje usporava putovanje u novo nastajanje. U savremenom
svijetu, granice su izgubile tradicionalno značenje, te više ne predstavljaju simbol razdvajanja. Prema zaniniju, granice su prostor između
koji razdvaja spajajući.

Šta je novi regionalni identitet u sferi sigurnosti?

Taj identitet podrazumijeva i traži snažno teorijsko utemeljenje kako bi došao do svijeta prakse. Da bi došao do svijeta prakse, regionalni identitet
sigurnosti mora se zasnivati na drugačijoj paradigmi od naslijeđivanih, na paradigmi koja se naziva sigurnosni obrat. Sigurnosni obrat rezultat je
lingvističkog i prostornog obrata. Jugoistočna Evropa proizvodi svoj jezik, svoj prostor i svoju sigurnost. Ta sigurnost je nedljeljiva od one
sigurnosti pripadajućih država, ali ih natkriljuje, povezuje i redefinira, prekoračujući prag saradnje nacionalnih sistema sigurnosti, konstituirajući
novi sistem sigurnosti JI Evrope. Sigurnosni obrat podrazumijeva evoluciju i transfer sigurnosnih modaliteta unutar kojih se istražuju nove
sigurnosne forme. Zašto recimo Jugoistočna Europa ne bi imala svoju postkonfliktnu vojsku? Naša regija osuđena je na istraživanje svoje vlastitosti.
Ona nije od strane EU I SAD priznata kao neke druge evroske regije (Višegradska skupina u srednjoj Evropi ili kao CEFTA), zbog čega političko
konstituisanje imena Jugoistočna Europa od strane Brisela ima za cilj stvaranje pretpostavki za priznatost Zapadnog Balkana kao evropske regije, no
to istovremeno znači i odvajanje regije od Europske unije, koja se, da bi spriječila individualno uključivanje zemalja regije u svoj savez umjestila u
Jugoistočnu Europu, tretirajući je kao treću Europu.Kako navodi Trajan Stojanović, srpski analitičar, ne dođe li do spajanja različitih Europa,
to bi moglo značiti da Europe više neće ni biti, budući da će postojati samo kapitalizam. Da bi se prevladala ta negativna slika, Jugoistočna
Europa mora otputovati u svoju mogućnost. Zo znači da joj valja graditi vlastiti regionalni transnacionalitet, s onu stranu nacionalnih ideoloških
interpretacija kako bi postala transnacionalni igrač sposoban da upralvja krizama u vlastitom dvorištu. Ne postoje razlozi, osim onih razloga koji su
bezpogovorno limitirani naslijeđenim oblicima mišljenja, da se svaki radikalni scenarij motri kao negativni. No, ta velika multietnička zajednica, uz
sve svoje unutrašnje proturječnosti ipak se izgrađuje kao nadnacionalna demokratska forma. Za JI Evropu na tom velikom putovanju ima mjesta, ali
tek pod uslovom da s eu našim umovima otvori prostor za nova mišljenja koja ne robuju naslijeđenim obrascima mišljenja i nacionalizmu. Politički
analitičar, Istwan Bibo se zapitao da li postoje prohodni putevi konsolidacije ovih prostora i da li je moguće vratiti politički razvoj ovim
zemalja na pravi put s kojeg su skrenule. Odgovor ćemo saznati ako se zapitamo kako bi Balkan izgleda da nacionalističke elite nisu skrenule sa
pravog puta. Ne bi bilo nasilja. Kako navodi britanski istoričar Mazower Istina je da u JI Evropi i dalje postoje ozbiljne prijetnje miru, možda
ozbiljnije nego drugdje, međutim Mazower ukazuje na to da je međunarodna zajednica svojim intervenisanjem (Bombardovanje Kosova i Srbije)
ostavila problem nerješen, te samo stvorila novi problem koji je doveo do daljnjeg razdora na prostoru Jugoistočne Europe. Upravo kao što je i
proces izgradnje nacija na Balkanu ubrzan, tako je i etnički nacionalizam ostao jači, a građansko naslijeđe krhkije nego drugdje. Ipak, dok je
Jugoslavija ušla u rat 1990ih iz vlastitih razloga, druge zemlje na datom prostoru slijedile su mirniji put.Tokom Hladnog rata, Balkan je materijalno
napredovao i stvorio solidne uslove za razvoj građanskih struktura, no ideološka podjela svijeta i ostanak većine balkanskih zemalja u sovjetskoj
interesnoj zoni zaustavili su demokratizaciju Balkana. Ipak, kako navodi Mazower, završetak hladnog rata dopustio je Balkanu da sudjeluje u
drugačijoj Europi, čije su vrijednosti upisane u njene glavne međunacionalne institucije, primjerice u Europsku Uniju, NATO I OSCE . Međutim
hladni rat je ovaj region promijenio i geopolitički budući da se sada našao u središtu znatno većeg tržišta. Pred JI Evropom je sada zaista povijesna
šansa da svoje probleme riješava u radikalno drugačijem geopolitičkom okruženju, onom koji nije frustrirajuće negativan i dramatično različit od
limita koji imaju druge Europske zemlje. Štaviše, „U procesu stabilizacije Zapadnog Balkana, evropska uloga je dugoročna i od strateškog značaja.
Zapadni Balkan je postao redovna europska tema i gotovo da ne prođe nijedan sastanak na evropskom nivou, a da se bar ovlaš ne dotakne teme ove
regije. Ono što je značajno istaći jeste činjenica da ovaj region mora da ispuni pred njega postavljene uslove, a ne da traži da ti uslovi budu
prilagođeni njemu. Mazower ipak primjećuje da problemi sa kojima se u modernom poimanju susreće region Zapadnog Balkana nisu isti oni
problemi sa kojima se ovaj region susretao u prošlosti, nego problemi koji su bliski i ostalim europskim državama, te rješavanjem kojih će doći do
poboljšanja ekonomije, smanjenja kriminala, uspostave prava i procvata demokratije. No ako se u javnom prostoru zemalja JI Evrope zanemari
izgradnja snažnog regionalnog identiteta koji će mu pomoći da premosti jaz između tradicije i savremenosti, prošlosti i budućnosti, modernog i
konzervativnog, može doći do problema izazvanog stagnacijom datog regiona. Regionalizam se danas kao politička snaga u pravilu suprotstavlja
nacionalnoj državi. U tome je ispravno dvoje, ponajprije, u mnogim je zemljama Europe usitinu bilo privilegiranja određene nacionalnodržavne
većinske kulture zbog čega su manjine bile ugnjetavane ili marginalizirane. Zatim, u istoj mjeri u kojoj se u Europi, makar i oklijevajući počinju
uspostavljati nadnacionalne političke zajednice, relativizira se uloga nacionalne države kao singularnog subjekta svih političkih suverenosti. Ono što
se u tom slabljenju na snagama identifikacije oslobaža, ide danas u korist regionalizaciji, a nadajmo se iEuropi. Istovremeno, regionalizam se može
pojaviti i kao garant sloboda pojedinaca, štiteći ih prije svega od njihovih sopstvenih država. Upravo bi to po Vladimiru Gligorovu trebala biti jedna
od najvažnijih odlika Europske Unije kao supraregionalne zajednice. Iščećkujući svoju nemogućnost, JI Evropa dolazi, objavljuje se svijetu kao
mirovni sadržaj evropskog civilizacijskog univerzuma, kao posljednji Balkan i prva Europa.

RASPRAVA O MIRU I NASILJU

MOGUĆNOST EUROPE