DRUTVO, RAT I RELIGIJA

Jakov Juki
Split

UDK355.01
Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 18. 4. 1994.

lako su rat i religija sigurno neke od najrasprostranjenijihpojava

u ljudskom rodu, o njihovim poecima znamo zaista malo ili
gotovo nita. Ipak, sociologijske i etnologijske kole su odmah od
poetka svojeg uenja obino zauzimaleposve oprena stajalita
spram tog fenomena. Jedni su smatrali daje u pretpovijestivladalo
idilino stanje bez ratovanja, sa ovjekom iznimne dobrote i
vjerom u monoteistiko Najvie Bie, dok su drugi na izvoritu
vremena stavljali opi ratniki mete, ljudsku okrutnost i
kanibalistiko bezvjerje. U novije doba dolo je do smirivanja
ideolokih suprotstavljanja, pa se o podrijetlu rata i religije
raspravlja umjerenije i bez iskljuivosti. Podjelom rada i ustrojem
drave mijenjaju se uloge rata i religije. Svakako, u prvom
razdoblju rat je bio shvaan kao veliki religijski obred sa svim
pripadajuim sveanostima. U drugom razdoblju - drave i
podjele rada - religija slui ratnikom pozivu i vojnikom
pothvatu, uprilienjem inicijacijskih kunji buduih bojovnika.
Posebnu ulogu u tome igraju srednjoeuropska tajna ratnika
drutva s vukom kao svojim simbolom. Poslije se oblikuju brojni
bogovi rata i ratnike civilizacije: meksika, iranskog mitraizma i
japanskog zen-budizma. Zahvaljujui istraivanjima G. Durnezlla
otkrivena su brojna paralelna boanstva rata i ratnikih klasa u
cijelom indoeuropskom povijesnom prostoru. ini se da najbolje
tumaenje ratovanja i religije - kao zajednike tvorbe - prua
sociologijski funkcionalizam, dok za drugo razdoblje valja pribjei
teoriji legitimacije i ideologizacije. Na toj razini logino je postaviti
sljedee pitanje: zato se velike povijesne monoteistike religije
lake vezuju uz in ratovanja nego to su to inile starije
politeistike religije? Odgovor treba potraiti u sveprisutnoj
teolokoj obradi religioznog iskustva i u zanemarivanju toga
iskustva.

165
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT l RELIGIJA

Teko je zamisliti da uzbudljiva pustolovina ovjekova trajanja u prostoru i

vremenu moe proi bez pojave nekih temeljnih drutvenih zbiljnosti koje se
obistinjuju u tijeku cijele njegove povijesti. U te zbiljnosti svakako spadaju religija
i rat. Obje su nerazdvojivi dijelovi ljudske sudbine, pa ih je jednostavno
nemogue zanemariti. O religiji i ratu - kao odvojenim tvorbama - postoje
bezbrojna svjedoanstva. Bilo bi preuzetno tvrditi da ih sve dobro poznamo.
Ipak, i ono malo to o njima znamo dovoljno je za izricanje svake ozbilino
utvrene znanstvene prosudbe. Posve je, meutim, drukije stanje u pogledu
njihova susreta, onog prostora vijugavih crta gdje se rat i religija meusobno
dodiruju, ukrtavaju i isprepliu. Tu stvari poinju osjetno zapinjati i nije im ba
lako dokuiti istinsko razrjeenje. O religiji i ratu danas, dakle, mnogo znamo, ali
o njihovu susretu gotovo nita, premda se znanost svesrdno trudi to dublje
proniknuti u te sloene odnose.

Uzroci toga zanemarivanja vrlo su razliiti. Proli ratovi optereuju velikom

teinom savjest dananjih religioznih ljudi. Jer, rat i religija oito su oprene
pojave, a opet su se tako esto znale pomijeati i jedna drugu potpomagati kao
da ih nita bitno ne razdvaja. Sablazan je rasla, a mogunosti su se osude rata
smanjivale. Pomutnju je uveavala spoznaja da sva religijska uenja ne gledaju
jednako na rat. Naprotiv, neke religije jako promiu ratovanja - obrednim
rtvovanjem zarobljenika i simbolikim opravdanjem okrutnosti - dok ga druge
potpuno osuuju i zabranjuju svojim vjernicima da u njemu sudjeluju. Svejedno,
najvei se broj religija smjestio negdje u sredini izmeu tih dviju krajnosti,
prisiljen na nagodbu sa stranom injenicom rata, to onda dovodi do
razumljivih promjena u stajalitu spram rata. Zato e u svojoj dugoj povijesnoj
putanji neke religije razliito tumaiti svoj izvorni nauk o oruanim sukobima,
ponekad u velikoj ovisnosti o prilikama u kojima ti sukobi nastaju. ini se da
teorijska dosljednost u procjeni fenomena rata nije ba neka odlika religijskih
zajednica.

Moderna je sociologijska znanost moda najvie pozvana te zamrene sveze

izmeu religije i rata do kraja razotkriti, sustavno obraditi i razlono objasniti.
Pothvat u svakom sluaju zahtjevan i teak, a po rezultatima skroman. Jer, teko
da bi sociologija - svojom pozitivnom metodom i objektivnim pristupom -
mogla dohvatiti srnu podrku svakome ratu: mrnju. To, naime, vie spada u
psihologiju ili ak teologiju nego sociologiju religije. A mrnja je sve u ratu,
njegova dua i ivot. Jo je, naravno, opasnije i, naalost, uestalije kad se
mrnjom eli postii pravda, to je sluaj u totalitarnim drutvenim utopijama,
Osim toga, u posljednje se vrijeme ustalilo i proirilo miljenje da je uinkovitost
poglavito mjerilo drutvena napretka. Ako je to istina, onda mrnju valja staviti
ispred ljubavi, jer su joj posljedice redovito uspjenije. Stoga rat, taj "najlui i
najgori ovjekov izum", postaje ne samo potican mrnjom, nego njome i
opravdavan. Spinoza je pisao da "mrnja nikada ne moe biti dobra", a mi danas
na spektakularan nain doivljavamo kako mrnja ne samo razara one kojima
je upuena, nego prije svega one koji mrze.

Do te se razine razumijevanje rata sociologija religije ne kani penjati. Njezini su

zadaci prizemniji i skromniji, ali ne manje opseni. Otud potreba da u naem

166
 DRU.lSTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUlVO, RAT I RELIGIJA

istraivanju rata pokuamo poi od izvorita: od zamiljenog trenutka kad su se

religija i rat - u osvitu zore postojanja - prvi put susreli.

RAT NA POETKU VREMENA

o
poecima rata i religije openito malo znamo. Razvikana etnologijska
rekonstrukcija pretpovijesti ne djeluje vie tako uvjerljivo kao u doba
evolucionizma i religijske komparatistike. Golem broj usporedbi pokazao se
nedostatno utemeljen, jer slinosti nisu i istovjetnosti. O podrijetlu religije u
drutvu napisane su bezbrojne knjige, jer je ta tema bila dugo u sreditu
pozornosti poznate prolostoljetne ras~rave izmeu pozitivistikih antropologa
i prethodnika fenomenologije svetoga. Manje je poznato da se slian prijepor
- iako na nioj razini i s vie snoljivosti - vodio glede podrijetla rata u ljudskim
drutvima. Te se dvije ideoloke rasprave nisu jamano pojavile bez duboke
meusobne povezanosti. Rije je, naime, o tome da se tono utvrdi to je bilo
na poetku vremena: beznae, bezvjerje i krvavi mete, ili pak ustaljeni poredak,
vjera u Najvie Bie i mir u drutvu. Sve su to ipak samo moderni sociologijski
pojmovi nekritiki premjeteni u prolost i zloupotrebljeni za jedan isto ideoloki
sukob dvaju svjetonazora: religioznog i prosvjetiteljskog pozitivizma.

Poznato je da utemeljitelje sociologijske znanosti, A. Comtea i H. Spencera, nije

uope zanimao problem rata -'- koji im se uinio nepovratno ukopan u arhainu
prolost - jer su oni bili svesrdno okrenuti modernom drutvu i njegovoj
budunosti. Jedino ih je kritika religije i obrana teorije evolucionizma mjestimice
dovodila u vezu s tom prolou i poecima rata. Prema njihovu su miljenju sva
predmoderna drutva bila iskljuivo "vojnika" ili "ratnika" - ija je agresivnost
onda usmjerena prema drugim drutvima - dok dananja drutva postaju sve
vie "industrijska", a njihova snaga usmjerena prema iskoritavanju prirode, a
2
ne ratovanju. Stoga su neskriveno vjerovali - s optimizmom koji s naih
stajalita prije djeluje groteskno nego naivno - da e pojavom industrijskog
drutva nestati sve arhaine ustanove, pa tako i sam rat.

Za razliku od sociologa, etnolozi toga doba - koji su ve svojim pozivom manje

zaokupljeni utopijama budunosti - daleko su ozbiljnije pristupili istraivanju
problema ratovanja u primitivnim drutvima. Pritom im se postavljalo tada gotovo
nezaobilazno pitanje: je li rat postojao od prvih poetaka ljudskog roda ili se
moda pojavio tek kasnije. Odgovori su na to, jasno, davani prema
evolucionistikom kljuu i pozitivistikom ishodu. Zato je prvi narataj etnologa
vidio u arhaikom drutvu samo prijelazno razdoblje izmeu dovretka
oblikovanja ivotinjskog pretka ovjeka i prvih poetaka njegove hominizacije.

1
Giovanni Fi/oramo, Religione e ragione tra Ottocento e Novecento, Roma, 1985, str. 294.

2
Herbert Spencer, Principles of Sociology, Hamden, Connecticut, 1969, str. 538.

167
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

Otud evolucionistiko metodiko pravilo da sve ono to je nerazvijeno,

primitivno, divlje, animalno i izopaeno mora nuno doi na poetak vremena.
Primitivna drutva postaju na taj nain sabiralitima najgrubljih iskaza fizike
surovosti, erotske podivljalosti, obrednog kanibalizma, neogranienog
promiskuiteta, ivotinjske okrutnosti, bolesna nasilja, krvolone magije i
odsutnosti svake religioznosti. U poretku rata tim nerazvijenim poecima
odgovara vuje ozraje opeg sukoba svih protiv sviju - bel/um omnium contra
omnes. Rat je u tim drutvima, dakle, bio pravilo, a mir krhka i kratkotrajna
iznimka, vie priprema za novi sukob nego ueno uivanje u prestanku borbi.
Poetkom XX. stoljea gledanje na rat poinje se polako mijenjati, jednako u
sociologiji i etnologiji. Ideoloki evolucionizam slabi, a broj se istraivakih
pothvata na terenu umnoava. Osupnuta antropologijskim otkriima, sociologija
rat poistovjeuje s tunjavom ili dvobojem izmeu pojedinaca, pa nije dovo~no
jasno zato bi ga onda jo uope trebalo svrstavati u drutvenu znanost. U
etnologiji e, pak, tijek razvoja ii poneto drukije. Kritika evolucionistikih
tvrdnji o podrijetlu religije, to ih je poduzela beka kulturno-povijesna kola,
nehotice je dala povoda za stvaranje jedne odve idiline slike o ratu u
domorodakim drutvima, suprotne onoj evolucionista i pozitivista. Predodba
Najvieg Bia nije se, naime, dala tako lako uskladiti s postojanjem krvavih
sukoba, nemorainih obreda i ratnih strahota. Stoga je valjalo stvar posve obrnuti
i utvrditi da je upravo mir bio pravilo, a rat tek krhka i kratkotrajna iznimka u ivotu
arhainih ljudi. U tu je svrhu W. scnrntot" skupio mnotvo svjedoanstava
etnologa svoje kole koji su dugo prebivali meu dananjim najstarijim
plemenima u Australiji, Junoj i Sjevernoj Americi, Africi. Pokazalo se da ti narodi
- u manjoj ili veoj mjeri - izbjegavaju rat i trude se uspostaviti mir. Osvajanje
tuega podruja rijetko je kad dolazilo u obzir, iako su svae o razgranienju
lovinih prostora bile uestale. Kad sluajno i izbiju jai sukobi, primirje se brzo
uspostavlja, posebice zahvaljujui uplitanju ena. Stovie, nikada to nije neko
obino primirje, nego sklapanje istinskog prijateljstva izmeu zaraenih strana,
koje je ak zajameno religijskim obredom i iskrenom molitvom. Inae, rat je u
najstarijih domorodakih naroda iskljuen. Tee e biti objasniti borbeno
raspoloenje sjevernoamerikih Indijanaca, ali je zauzvrat u njih jako prisutno
mirotvorno posrednitvo, ijom su pomoi na vrijeme spreavana rasplam-
savanja borbi. Ukratko, narodi predkulture nisu po sebi ratniki raspoloeni, niti
su skloni krvavim napadima. Ako ipak do njih doe, brzo se okonavaju
uglavljenjem opeg mira.
Postavke beke etnoloke kole glede "prvoga rata" - donekle ublaene -
zastupale su i neke posve suprotne teorijske struje, primjerice ameriki

3
Karl Weule, Der Krieg in den Tiefen der Menschheit, Stuttgart, 1916, str. 13.

4
Wilhelm Schmidt, Die Urkulturen, Altere Jagd- und Samme/stufe, u Historia Mundi, Ein Handbuch
der Weltgeschichte in zehn Biinden, I. svezak, Bern, 1952, str, 406409.

168
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRU1VO, RAT I RELIGIJA

antropoloki funkcionalizam. Tako B. Malinowski5 smatra kako nije posve

sigurno dokazano da bi rat bio openito rasprostranjen u poetku razvoja
ljudskog roda - to nije ni bioloki vjerojatna tvrdnja - nego se pojavio mnogo
kasnije u slubi samo jedne ograniene klase. Naravno, nalo se i posve
oprenih miljenja, recimo ono W. Muhlrnanna, koji je zagovarao - barem u
jednom dijelu svojega ivota - rasistiki pristup ratu i potrebu promaknua
"zdravih" naroda kroz vojne kunje i nemilosrdni odabir. 6

U najnovije je vrijeme etnologija sretno pronala srednji put pomirenja izmeu

tih krajnosti, odbacivi pretjeranosti u pogledu iskaza o prvobitnom ratu. Svi su
izgledi da je rat - kao drutvena tvorba - bio nepoznat u cijelom prvom dijelu
neolitika u Europi i Istoku. Isto tako, za rat ne znaju domoroci Australije i odreeni
narodi Sjeverne i June Amerike. Lov je zacijelo prethodio ratu pa se zato rat
kasnije javlja. Poslije drugog svjetskog rata veina je antropologa dijelila
stajalite da ratovanje nuno ne pripada prvom razdoblju ljudskoga roda. Ako
je sluajno i izbijao, nije mogao imati prvorazredno znaenje, koje je tek poslije
stekao. Prvi ljudi, dakle, nisu ratovali, kao uostalom ni dananji Eskimi. Ono to
je znanost socijalne antropologije uspjela sa sigurnou ustanoviti jest injenica
da su razliiti tipovi kultura praeni nejednakim stupnjem sklonosti ratovanju.
Plemena Pueblo u Sjevernoj Americi kroz stoljea su se rijetko uputala u ratne
pothvate, dok je za Tupinamba u Brazilu rat bio jedno od zanimanja.

Ako je time moderna etnoloka znanost i prihvatila neke od zakljuaka beke

kulturno-povijesne kole, a istodobno otklonila pozitivistike, nije to uinila iz
istih razloga i s jednakim sadrajem. Najmanje je, pak, pristala na idilinu sliku
arhainog drutva. Nisu, naime, primitivni ljudi odabirali mir zbog toga to su bili
bolji od nas, nego su im veim dijelom nedostajali poticaji koji pokreu mase na
meusobne sukobe. Na najniem stupnju ovjeanstva nema jo nikakve borbe
za trita ili sirovine, osim sluaja povrede lovita, to se meutim lako rjeavalo
pomirbom ili naknadom. Iz svega slijedi da prvo ratovanje zapravo i nije bilo, niti
je moglo biti, prouzroeno ni velikim koristoljubljem ni jakim ideolokim
razlozima. Etnolozi misle da razloge treba traiti u nama teko shvatljivim
povredama asti i drutvenog ugleda pojedinaca i plemena. A nuno nalije
asti je osveta. Otud dva izvora rata: poveanje utjecaja u drutvu isticanjem
hrabrosti i krvna osveta. Prvobitan i iskljuiv cilj ratnih sukoba bio je znai osveta.
Plemena se sukobljavaju radi osveivanja zbog neke beznaajne uvrede,
sluajne bolesti, nerazumljivog ponaanja, nepoeljnog pogleda, udnovate
rijei, neobinog znaka. Osveta je esto traila i rtvovanje vlastite djece ili ena,
to je otvaralo straan krug sve veih okrutnosti i novih ubijanja.

Taj udnovati "rat prije rata" ili "rat prije rata" - potaknut eljom za osvetom, a ne
potrebom za probitkom - u stvari je neka sui generis kategorija sukoba, koju je

5
Bronislaw Malinowski, Freedom and Civilization, New York, 1944, str. 338.

6
Wilhelm E. MLihlmann, Rat i mir, Uvoenje u politiku etnologiju, Zagreb, 1943, str. 238.

169
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUlVO, RAT I RELIGIJA

jedva mogue vjerno opisati jer nam osjeajno i doivljaj no vie nije pristupana.
Budui da je osveta u veini sluajeva osobna, bit e onda takav i rat, privatan
i izvan zaokupljenosti cijele zajednice. To psihologizira sukobe i ini da se rat
otkriva kao ovjekovo golemo troenje zatomljene energije, koja nije
upotrijebljena za vlastitu gospodarsku korist. 7 Prijepor se vodi takoer i oko toga
je li prvobitni rat bio okrutniji od dananjeg ili ne, Neka starija etnografska
izvjea o stravinim muenjima zarobljenih neprijatelja toliko su uvjerljiva da ne
pruaju povoda za dvojbu." ini se da je rat jednako okrutan gdjegod se javlja,
pa ne zna za granice, kako biljei Carl von Clausewitz9. Ipak, organiziraniji je rat
u pravilu nasilniji i okrutniji od drugih jer raspolae veom moi. Zato etnolozi
dre da su spomenuti osvetniki sukobi u pretpovijesti rijetko bili izrazito
krvoloni i muilaki. Jer, oruja za bacanje - koplje i strijela - nisu suvie
djelotvorna, a domoroci redovito izbjegavaju borbe iz blizine, smatrajui ih
opasruma.'? Ima naravno i oprenih gledita, koja ustraju na tome da je ba
okrutnost bitno obiljeje ratovanja u primitivnim poreci ma.
Ustrojem drave, podjelom rada u drutvu i napretkom tehnologije, funkcija rata
potpuno se mijenja. Umjesto da bude sredstvo ravnovjesja izmeu asti i osvete,
kao dotada, rat postaje sredstvom osvajanja tuih zemljita, proirenja politike
moi i zarobljavanja neprijatelja. Povijesno gledajui, tek je razvijeno
zemljoradniko drutvo dolo u poloaj da uvijek treba nova i neiskoritena
podruja, ali jednako i nove brojne robove za radnu snagu. Isto je tako otmica
stoke poela igrati posebno vanu ulogu u stoarstvu. Do spoznaje da rat prua
neoekivanu korist i da donosi velik gospodarski dobitak doao je, dakle, ovjek
relativno kasno u svojem drutvenom razvoju,
U znanstvenom smislu rasprava o "prvom ratu" oito nije dovrena, premda su
obrisi toga rata sve uoljiviji u prostoru i vremenu ovjekova trajanja. Etnologijski
prinosi polako prelaze u sociologiju kao njezin posjed, to uostalom najbolje
posvjedouju primjeri novijih enciklopedijskih djela, koja preuzimaju bez
zadrke Ci~eliantropologijski domet rasprave i prenose ga u podruje drutvenih
znanosti. 1 Za nau je temu vano istaknuti da je povijest rata u mnogim svojim
tokama vrlo slina povijesti religija, pa ih prije meusobna susreta valja u
odvojenim crtama dobro prouiti i upoznati.

7
Georges Bataille, La part maudite, Paris, 1949, str. 269.

8
Maurice R. Davie, La Guerre dans les societes primitives, Paris, 1931, str. 439-440.

9
Carl von Clausewitz, De la Guerre, Paris, 1955, str. 53.

10
Kaj Birket-Smith, Putovi kulture, Opa etnologija, Zagreb, 1960, str. 324-330.

11
Wilhelm E. Muhlmann, Krieg und Frieden, u Worterbuch derSociologie, Stuttgart, 1969, str. 595-598.

170
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

RAT KAO RELIGIJSKI OBRED

Razumije se da religiju neemo pratiti na nai na koji smo pratili rat. Bio bi to
jamano prevelik zadatak. No i povrnim poznavateljima prolostoljetnih
estokih evolucionistikih rasprava o podrijetlu kljunih drutvenih ustanova
mora biti odmah oito da izmeu "prvotnog opeg rata svih protiv sviju" i
"prvotnog drutva bez religije" postoji bjelodana veza istog misaonog postupka.
To dakako nije sve, jer e se neto kasnije - ovaj put pratei raspravu u
antievolucionistikom krugu - moi opet ustanoviti slina veza izmeu opisa
"stanja bez rata" i tvrdnje o "vjeri u N~vie Bie". U najnovije doba - posebice
obnovom nekih prosvjetiteljskih teza 1 - problem je ponovo vraen natrag i sad
na poetak vremena imamo ravnopravno, istodobno, i na istu ravninu stavljene
sve oblike religioznog izriaja: prvobitni monoteizam, animizam, totemizam,
manizam, magiju, nagualizam, amanizam, obredni kanibalizam i drutvo bez
religije, emu u poretku vojnoga sukoba odgovara neodreeno stanje
osvetnikog "ni rata ni mira", ili "rata prije rata".

Razvijajui se na dva usporedna i naizgled neovisna kolosijeka, teorije o ratu i

teorije o religiji jedva da su se ikad stvarno dodirnule i ispreplele. Ipak, susreta
tih tvorbi u Zbiljnosti je vjerojatno bilo i ne smijemo ih zanemariti. Naprotiv, valja
ih uporno traiti i iscrpno istraiti. A upravo se prvi takav susret pojavio - koliko
znamo - u religijskom obredu rata ili ratu shvaenom kao religijski obred.

Taj se religijski obred rata, meutim, nije u svemu poklapao sa samim inom
ratovanja, nego je iao mnogo iznad i izvan njega. Izvjea istraivaa otkrivaju,
naime, da se ceremonije u povodu vojnih sukoba upriliuju redovito prije, za
vrijeme i poslije tih sukoba, to upuuje na zamanost religijskog obreda
ratovanja. to se tie prvog sluaja, koji prethodi ratu, primjera je zaista mnogo.
Tako lanovi plemena Omaha iz Sjeverne Amerike obavljaju duge obredne
pripreme prije nego to krenu u rat. Najprije se okupljaju u atoru, gdje priseu
da e sudjelovati u pohodu. Zatim pjevaju svete napjeve, koje ponavlialu etiri
puta. Onda uz velike sveanosti upravljaju kljun mitske ptice prema neprijatelju.
Obiaj je da etiri noi zaredom obaVijaju takve religijske liturgije. Slino se
ratoborni stoari Masaiji iz Istone Afrike arko mole uoi vojnikih podviga,
produujui to stanje cijelu no do jutra. Pripadnici, pak, nekih polinezijskih
plemena na sveanostima u ast boanstva Moua izgovaraju magine rijei
poticaja kOje im poveavaju snagu i hrabrost, a razmjerno ih smanjuju u
neprijatelja. 3 Osobito su zapaeni ratniki plesovi s orujem i maskama.
Njihovim izvoenjem domoroci postaju sretniji i jai za budue teke bojeve.
Maske navuene na lice i boje iscrtane po tijelu ele prestraiti neprijatelja i

12
Mary Douglas, Natural Symbols, Explorations in Cosmology, New York, 1973, str. 219.

13
Hans Nevermann - Ernest A. Worms - Helmut Petri, Les Rel/gions du Pacitique et d'Australie, Paris,
1972, str. 52.

171
:.-,

DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI. J.: DRUTVO. RAT I RELIGIJA

prikazati se simbolinim nositeljem nadnaravnih sila. Ti religijski obredi - to

duhovno i duevno pripremaju ljude za rat - ne samo da zapoinju mnogo dana
prije odluujue bitke, nego znaju trajati sve do poetka ratovanja, kao u
plemenu Navaho.

Po povratku iz rata slika se ponavlja, ali sad sveanosti imaju obiljeja

pobjednike raskalaenosti ili tabuizirane opreznosti. O prvome sluaju nema
smisla govoriti jer bismo samo ponavljali opis obreda koji prethode ratovanju.
Zanimljiviji je drugi opis, koji rat zapravo dovodi u svezu s fenomenom tabua.l"
Mnogi su putopisci upozorili na injenicu da u arhainih naroda ba ratnici u
najveoj mjeri ulaze u krug tabuiziranih stvari, posebice poslije povratka iz
bojnog okraja. Zato su, uostalom, i smatrani nepoeljnim osobama. Tko je,
primjerice, ubio neprijatelja ili ak samo sudjelovao u ratnikim pohodima, taj
odmah postaje numinozno ili "neisto" bie. U Nonumbosa na Novoj Gvineji
ratnike koji su ubili neprijateljskog vojnika u boju nazivaju posve jednakim
imenom kao ene za vrijeme menstruacije ili trudnoe. Ta religijska neistoa,
jednaka svakoj drugoj, moe uvijek biti izbrisana. U nekim se afrikim plemenima
svi ratnici poslije povratka iz borbe smatraju sakralno uprljanima, pa se stoga
moraju dobro oprati vodom kako bi mogli ponovo ui u svoje kolibe. U Polineziji
su, pak, maorski ratnici bili tabuizirani za trajanja ratnikog pothvata i nisu se
smjeli vratiti u prijanje stanje bez obavljanja odreenih magijskih obreda. Ratnik
je, naime, u stanju stalne obredne neistoe, pa ga treba podvrgnuti nebrojenim
15
zabranama, koje lanove plemena tite od mogueg doticaja s njim.

Ostatke tih pravila tabua susreemo ak u jednoj iskljuivo monoteistikoj religiji

kao to je idovstvo. U starozavjetnoj se Knjizi Brojeva Ibr. 31, 16-241 navodi
kako sudionici svetoga rata - koji je ve po sebi jedan obred - ostaju sedam.
dana izvan tabora, peru sebe i svoju odjeu, osobito oni to su mnoge
neprijatelje ubili ili su ubijene dotaknuli. Takoer e i svi njihovi predmeti biti
vatrom i vodom dobro oieni.

Nema dakle veih tekoa za religiologiju i sociologiju religije kad su u pitanju

sakralni obredi koji se obavljaju prije i poslije rata. Daleko je sloenija situacija
glede samoga ina ratovanja, koji je sad uzet bez vremenskog razdoblja to mu
prethodi, kao i bez onog to mu slijedi. Tako ogoljen jedva da moe biti smatran
dovoljno odredivim obrednim obrascem. Svejedno, mogu se i u primitivnom
ratovanju nai mnogi znaajni elementi religijske svetkovine. U tom sklopu
spomenimo najprije sporedne kultne dunosti, koje se ispunjavaju istodobno
dok rat traje. Recimo, im ratnici ve spomenutog plemena Omaho napuste
logor i odu u rat, svi to su ostali u selu moraju etiri dana postiti i zamjenjivati
stara imena novim, jer misle da e time zavesti i zavarati nesklone duhove. Na
otocima Trobriand mukarci se suzdravaju svih seksualnih odnosa sa enama

14
Franz Steiner. Teboo, Baltimore. Maryland. 1967, str. 154.

15
Jean Cazeneuve, Sociologie du tite. Paris, 1971. str. 82-86.

172
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUlVO, RAT I RELIGIJA

za trajanja ratnog stanja, dok u Asamu u doba boja ne smiju ni ivjeti sa

zarunicama, ni jesti i razgovarati sa enama. Na koncu recimo kako u Bantu
plemenima odravanje istoe i umjerenosti ne vrijedi samo za ratnike, nego za
sve koji su ostali kod kue, dotino starce, ene i nemone.
Ovi i njima slini opisi ne zahvaaju rat, nego samo redovita obredna zbivanja
oko i uz njega. Sam pak rat - uzet kao jedinstven i samosvojan in - uvijek je
podsjeao na neku veliku svetkovinu ili raskoan religijski blagdan. Stoga su
oba dogaaja ustrojena prema jednakim pravilima dramske i scenske
zakonitosti. ini se da rat u tom posebnom sakralnom znaenju treba shvatiti
kao odreeno mimetiko i ludiko bogatstvo u iskazivanju i troenju, odnosno
orgijastika obredno rasipanje i unitavanje stvari i osoba, Snaga proizila iz
ljudskih sukoba dodue je ruilaka, ali se moe predoiti poput raskone bujice
ivota, to rastvara i stvara uvijek nove svjetove. Rat je dakle vrhunska i
neizbjena igra, po mnogim oznakama slina vjerskoj svetkovini. Upravo po tim
sadrajima rasipanja, unitavanja, troenja i uzbuenja rat je najblii religijskom
16
blagdanu. tovie, u vojnikim okrajima - kao na sveanostima - dolazi do
osjetnog pranjenja i duevnog rastereenja, koje ima znaenje goleme
17
kolektivne katarze. Unato oitim podudarnostima izmeu ratnike
uzbuenosti i blagdanskog raspoloenja - koje se mogu poduprijeti daljnjim
primjerima 18 - nije ba posve razvidno da bi vojniki sukob i religijski obred bili
u svemu istovjetne pojave. Religija, naime, spasava ljude od nesmisla, rat tek
od trenutanog neprijatelja. Zato se uostalom oni nikad ne poklapaju u cijelosti.
Sveto obuhvaa iri krug, rat znatno ui. A zapravo iz te razlike raste onda slutnja
arhainih naroda kako je mogue da ritualni sadraji ratovanja budu ivljeni
izvan samog ratovanja, kao iskljuivo religiozno iskustvo, a ne korisna nadopuna
tehnikoj nerazvijenosti. Na toj se crti pojavljuju obredna natjecanja koja imaju
svoje izvorite prije u sakralnoj ontologiji nego u ratnoj tehnologiji. Obredna
natjecanja suprotstavljaju dvije strane u razliitim oitovanjima moi i snage, kao
to su igre, utrke, nadmetanja, utakmice, borbe i slino. S vremenom natjecanja
gube obiljeja samo fizikog sueljavanja i dobivaju oznake simbolinih poruka.
Povezuju se s mitolokim vremenom kad je bila - in illo temporis - odrana ona
jedina i odluujua kozmika borba bogova, arhetipskog dometa, iz kojega je
izvora onda potekla nezaustavljiva rijeka posve konkretnih ratova u povijesnom
vremenu. To je razlog to moemo ustvrditi kako je svako pojedinano vojniko
sukobljavanje za arhainog ovjeka zapravo ponavljanje spomenutog izvorno i
sakralnog rata.'? Kad dakle dananji primitivni narodi upriliuju ritualna

16
Georges Bataille, Theorie de la religion, Paris, 1973, str. 78-79.

17
Vittorio Lanternari, La grande Festa, Vita rituale e sistemi di produzione nelle societa tradizionali,
Bari, 1976, str. 53.

18
Jakov Juki, Povratak svetoga, Rasprava o puko] religiji, Split, 1988, str. 119-180.

173
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUlVO. RAT I RELIGIJA

natjecanja, ne ine to samo da bi se pripremili za rat, koliko u stvari oponaaju

sakralnu paradigmu svakog sukoba uope. Time su u isti mah blii sudbini
bogova i udaljeniji od prolaznih ljudskih neprijateljstava. Za potvrdu navedimo
vjerovanje naroda Indonezije20, koji mitsko stvaranje svijeta predouju jednim
svetim ratom izmeu nieg i vieg svijeta, tonije izmeu dvaju boanstava
Mahatala i Djata, koji utjelovljuju te svijetove. Borei se, njihovi zastupnici
unitavaju dNO ivota i sebe. Iz te se smrti raa ovjek i cijeli svemir. Razumljivo
da spomenuti arhetipski rat biva povremeno simbolino usprisutnjen i obredno
obnavljan, ali sad izvan stvarnih sukoba plemena u vremenu i prostoru.
Na jo openitijoj i apstraktnijoj razini to ritualno natjecanje i obredno ratovanje
prodire u religijski dualizam, koji tvori jedno od najmanje prouenih pitanja u
povijesti religija.21 Dakako, za usporedbu s ratom dolaze u obzir samo korjeniti
dualizmi, kako ih naziva U. Bianchi. Tu bi svakako spadali: zaratustrizam,
maniheizam, mandeizam, ortizam, platonizam empedoklovska metafizika i
indijski dualizam atman - maya. Drugi tome popisu pridodaju jo gnosticizam,
gnozu, zurvizarn i mitrizam. Ne bi valjalo preskoiti ni Zelote, Esene i tekstove
Qurmana, koji navjeuju dolazak mesijanskog voe ili mesijanskog doba kroz
teku borbu i pobjedu nad Zlim. Inae, u tom je korjenitom dualizmu kozmika
i ljudska povijest zamiljena kao neka sudbonosna borba izmeu dvaju
suprotnih i nesvedivih naela, koja zavrava pobjedom pozitivnog naela. Rije
je dakle o istinskom ratu boanstava ili naela, jedanput stavljenom na poetak
vremena - kao teogonija - i drugi put odranom na koncu vremena - kao
eshatologija. Religijski se ciljevi ovdje ostvaruju borbom, sukobom, ratom,
sporom, sudarom, porazom, pobjedom jednog naela, simbola ili vrednote nad
drugim. Svemir je, znai, velika drama sukobljavanja oprenih sila u uzlaznoj
putanji apstrakcije: Plodnosti i Sue, Ljeta i Zime, ivota i Smrti, Svjetla i Tame,
Bia i Nebia, Dobra i Zla.

U saetku problemi postaju jasniji. Takav, naime, produhovljeni, eterini,

simbolini, racionalizirani, sakralizirani i posve transcedentirani rat sve tee
moe podnijeti naravnu usporedbu sa stvarnim ratom u ivotu ljudi, iako u
najveoj mjeri djeluje na njihovu zemaljsku sudbinu. Zato ne iznenauje

19
Alfonso M. Di Nola. Guerra e competizione rituale, u Enciclopedia religiosa, III. svezak, Firenza, 1971,
str. 690-694.

20
Waldemar Stohr - Piet Zoetmulder, Les religions d'lndonesie, Paris, 1968, str. 176-177.

21
Simone Petrement, Le dualisme dans I'historie de la philosophie et des religions, Paris, 1946; Simone
Petrement, Le dua/isme chez Platon, les gnostiques et les menlcneene, 1947; Jacques
Duchesne-Guillemin, Ohrmazd et Ahriman, L'aventure dualiste dans l'Antiquite, Paris 1953; Ugo
Bianchi, II dualismo religioso, Saggio storico et etnologico, Roma, 1958; Uga Bianchi, Problemi di
storia delle religioni, Roma, 1958; Mircea Eliade, The Quest, History and Meaning in Religion,
Chicago, 1969; Pierre Clastres, La societe contre I'Etat, Recherches d'antropologie politique, Paris,
1974; Ugo Bianchi, Prometeo, Orfeo, Adamo, Tematiche religiose sul destino, il male, la salvezza,
Roma, 1976; loan P. Couliano, Les gnoses dualistes d'Occident, Paris, 1987.

174
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

. spoznaja da u nae dane predstavnici znanosti o religijama izbjegavaju, koliko

mogu, opasnosti metodikog stavljanja fenomena rata i religije pod isti vidik
znaenja. Najmanje to ine fenomenolozi religije koji bi inae bili prvi pozvani da
ba takve neodreene i dvojbene sadraje istrauju i definitivno uglavljuju u
svojoj tipolokoj sustavnosti. Idui jo dalje, moe se pokazati kako e biti
uzaludan svaki na trud da u suvremenoj religiologijskoj literaturi pokuamo nai
oZbiljnije djelo u kojem bi rat zauzimao oekivano i dolino mhesto, kakvo
uostalom i zasluuje. Naprotiv, opsean i sustavan G. Widengren 2 uope ga
ne spominje, dok brojni suradnici velikoga Dictionnaire des Religions - pod
urednikim vodstvom P. Pouparda - obrauju teme mirotvorstva, pravde,
ljUdskih prava, rasizma, snoljivosti, nenasilja i rtve, ali natuknicu o ratu
23
nemono izostavljaju. Kad se pak dogodi da fenomenolozi religije sluajno i
sporadino uvrste u svoj tekst neto o borbenim sueljavanjima, ine to krajnje
suzdrano, ili zadravajui se na opisima gotovo bizarnih detalja, kao to su
primjerice, okrutna obredna rtvovanja ratnih zarobljenika u drevnom Meksiku.24
Unato injenici da rat neosporno pripada i Zemlji i Nebu, bilo je rijetkih sretnih
trenutaka u povijesti ljudskog roda kad je dolazilo do njegova potpuna
odjeljivanja na zemaljski i boanski rat. Naalost, nesretnijih je trenutaka kao i
uvijek bilo daleko vie.

RAT KAO INICIJACIJSKA KUNJA

Sad se opet moramo vratiti primitivnim drutvima.25 Poznat je poloaj ovjeka u

njima: svaki je pojedinac bio istodobno skuplja plodova, lovac, ratnik,
zemljoradnik, zanatlija i sveenik. Uzroke tome "univerzalizmu" valja traiti u
krajnjoj nerazvijenosti i posvemanjoj odsutnosti diferencijacije u drutvu. Tek s
osnivanjem mukih tajnih drutava uspostavlja se prva jaa diferencijacija, pa
pojedine skupine ljUdi poinju preuzimati pojedine poslove. Jedni se bave
skupljanjem plodova, drugi su lovci, trei ratnici, etvrti ratari, peti obrtnici, a esti

22
Geo Windengren, Religionsphiinomenologie, Berlin, 1969, str. 684.

23
Dictionnaire des Religions, Paris, 1968, str. 1838.

24
Friedrich Heiler, Erscheinungsformen und Wesen der Religion, Stuttgart, 1961, str. 565.

25
U tekstu se mjestimice koristim izrazima primitivno drutvo ili primitivni ljudi, jer su se u naoj strunoj
literaturi ti oblici ustalili. Ipak, suvremeni etnolozi ili antropolozi poinju spomenute nazive sve vie
naputati. Zato se njima koriste u nazivnicima ili pribjegavaju pojmovima kao to su: arhaini,
etnoloki domorodaki, pretpovijesni ili egzotini narodi. Ta je promjena nastala sredinom naeg
stoljea, krizom etnocentrinog ovjeka i nesmiljenom kritikom "provincijalizma" zapadnjake
kulture. Za ire tumaenje pogledati Remo Cantoni, lIIusione e pregiudizio, L'uomo etnocentrico,
Milano, 1967, str. 50-97.

175
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO. RAT I RELIGIJA

predvoditelji religijskih obreda. Jasno je predvidljivo da drutvena diferencijacija

izaziva promjene i u religijskom poretku. U mnogim se dijelovima svijeta -
pretkolumbijskoj Americi, zapadnoj Africi, Australiji i arktikim predjelima -
javljaju razliita i posve nova boanstva, pod ije okrilje i zatitu sada ljudi
razliitih zanimanja stavljaju svoje posebne staleke brige i iekivanja. Zato
dolazi do diferencijacije u njihovoj religiji. Nezadrivi se politeizam poinje
granati usporedo s rastom diferencijacije zanimanja u drutvu. Tako je,
primjerice, na Novom Zelandu est boanstava bilo pokroviteljem est
zanimanja i odgovarajuih stalekih skupina: ratara, ribara, kritelja praume,
ratnika, hranitelja obitelji i pratilaca umrlih lanova plemena.

Za nas su, meutim, pozornosti vrijedni jedino ratnici. U primitivnim plemenima

potvreno je mnotvo tajnih ratnikih drutava koja okupljaju budue bojovnike
jednoga ili vie plemena. To je dakako samo socioloka strana problema, a ne
i religijska. Ona se ispunjava tek u inicijacijskim ustanovama koje u irem
znaenju rijei - barem prema miljenju fenomenologijske sociologije -
pripadaju svijetu religijskih obreda, to znai da se nadovezuju na sakralne
sadaj e koje smo izloili u prethodnom poglavlju.

Neemo se ovdje baviti podrijetlom mukih tajnih drutava, koja vjerojatno vuku
korijenje iz amanizma. Njihova rasprostranjenost dolazi - uostalom kao i
amanizma - iz neuklonjive ovjekove potrebe za to potpunijim sudjelovanjem
u svetome. Razlika je u tome da se u tajnim drutvima to sudjelovanje uvijek
povezuje s odreenim pozivom ili zanimanjem, pa tako onda i ratnikim. Sama
je pak ratnika inicijacija sadravala niz posebnih kunji koje su istodobno bile
ratnike i sakralne. Trailo se da sudionik iskae hrabrost i neustraivost, ak i
izdrljivost u podnoenju fizikih boli. Inicijacijski se ciklus sastojao od pouke iz
ratnikih umijea i borilakih vjetina, ali prvenstveno shvaenih kao neka vrst
religijskih obreda. Otud njihova iznimna mo i snaga.

Da bi budui ratnik bio to uinkovitiji, morao je postati vrlo slian divljim

zvijerima, koje su prvi sakralni uzor i izvorni predodbeni poticaj svakom
vojnikom pozivu. To je onda razlogom da mladi ratnici nisu samo uili kako e
biti to bolji borci na vojnom polju, nego su se prije svega pripremali za svoju
maginu preobrazbu u grabeljivu ivotinju, koja je par excellence uspjean
borac. U toplim su krajevima to bili lav, tigar, leopard, a u hladnijirn medvjed i
vuk. Proavi inicijacijske kunje, kandidat se poistovjeivao s najkrvoedniiorn
ivotinjom i prisvajao njezin nain postojanja. Tako je dobio sva obiljeja lukave,
izdrljive i grabeljive zvijeri, ideala prvotnoq ratnika. Upravo ta pretvorba ratnika
u ivotinju tvori sakralni prinos inicijacijskog postupka, a on nije ni mogao biti
drukiji doli ritualan. Pogreno bi meutim bilo inicijacijski obred shvatiti kao
iskljuivo izvanjski in. Naprotiv, njime se eli u mladih ljudi probuditi neka vrsta
bijesa i razjarenosti, razgoriti vatra njihove sranosti i bezobzirnosti. Drugim
rijeima, nije se postajalo lanom tajnog ratnikog drutva samo iskazivanjem
velike odvanosti, snage i podnoenjem boli u inicijacijskom postupku, nego

176
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3. STR. 165-189 JUKI, J.: DRUlVO. RAT I RELIGIJA

najprije sakralnom sposobnou da se promijeni ontoloko stanje i postane

26
divljom zvijeri. Upravo se u toj sjecinoj toki dodiruju sakralni i svjetovni
sastojci budueg poziva mladog ratnika. On je u inicijacijskoj kunji postao ne
samo vrsnim bojovnikom, nego i religioznim ovjekom osobita ustroja i
obdarenim nadnaravnim moima animalnih - to znai kozminih - razmjera.
Od svih je ivotinja najuzbUdljiv~u pustolovinu imao svakako vuk, na osobit nain
vezan uz na europski prostor. Ta udna zvijer privlai i strai ljude od davnine.
Vuk je nazoan ve u civilizaciji neolitika, kako posvjedouju arheoloki nalazi u
Vini, gdje su naeni njegovi kipii, to moe predstavljati ostatke nekog
drevnog inicijacijskog obreda ratnika. U primitivnim narodima ta se zamisao
potpuno oitovala. Primjerice, lanovi sjevernoamerikog plemena Kwakiutl
izvode plesove s vujim maskama prije odlaska u rat, kao prijeko potrebnu
pripremu za predstojeu borbu s neprijateljem. Danas nam je najdostupniji
indoeuropski krug ratnikih bratstava - poznatiji pod imenom Miinnerbunde _
koji se da relativno lako rekonstruirati.28 U starim germanskim plemenima ratnici
- zvijeri bili su nazivani berserkir, to doslovce znai "ratnici u medvjeem
krznu", ali s vremenom jo i CJlfhedhar, odnosno "ljudi u vujem krznl 1".29 Stoga
- kako izvjeuje Tacit - nitko nije mogao postati pripadnikom tajnog drutva
ratnika ako nije prije toga ubio barem jednog neprijatelja, a zatim dotukao
medvjeda ili vuka. Ne treba se uditi to je obredno oblaenje u ivotinjsko krzno
dobilo simbolino znaenje preobrazbe ratnika u divlju zvijer. U religijskom
obredu inicijacije budui su bojovnici zapravo postajali doslovce ratnici-zvijeri.
Ritualno oblaenje vujeg krzna - uz bune sveanosti i blagdanska
raspoloenja - donosi temeljitu promjenu u ponaanju lanova tajnog drutva.
im se mladii zaogrnu medvjeim ili vujim koama, oni vie nisu ljudi nego
divlje zvijeri, najprije u obrednom smislu, a poslije s jasnim drutvenim
posljedicama. Time su ratnici odmah bivali jai u svojem pozivu: nepokorniji,
Okrutniji, raspojasaniji i snaniji, stalno potpaljivani amanistikom "vatrom"
unutranje topline i opsjednuti s furor heroicus. Trenutak je to kad za njih prestaju
vrijediti svi postojei zakoni i moralni obiaji sredine u kojoj ive. ine neuvena
nasilja i strae ene i nemone, kradu stoku i ubijaju je kao pravi mesoderi.
Mogue je zato povui razvojnu crtu - sad ve potpuno povijesnu - od
mesodera preko lovca do ratnika.

26
Mircea Eliade, Initiation, rites, socletes secretes, Paris, 1976, str. 282.

27
Mircea Eliade, De Zalmoxis a
Gengis-Khan, Etudes comparatives sur les religion et le folklore de la
Daele et de I'Europe orientale, Paris, 1970, str. 252.

28
Stig Wikander, Der Arische Mannerbund, Lund. 1938; Jan de Vries, Altgermanische
Religionsgeschichte, I. svezak, Berlin, 1956.

29
Lily Weiser, Altgermanische Jiinglingsweihen und Miinnerbunde, Baden, 1927, str. 44; Georges
Durnzll, Mythes et dieux des Germains, Essai d'interpretation comparative, Paris, 1939, str. 81.

177
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

U iranskoj religijskoj tradiciji ratnika su bratstva nazona od Zaratustre30, to

ne znai da nisu mogla postojati i ranije. Poznato je bilo njegovo nezadovoljstvo
neobuzdanim vladanjem tih ratnika - lanova tajnih drutava - koji su bez
ikakva veeg povoda tiranizirali sela i vodili ivot posve razliit od onog stoara
i seljaka. U svakom sluaju, u starim se iranskim sakralnim tekstovima govori o
njihovim ratnikim orgijama, ekstatinim stanjima i troenju opojnih pia, ime
su htjeli postati okrutnim ivotinjama i time ipso facto boljim ratnicima.
Opisane sveze vuka s boanstvima u indoeuropskoj religijskoj batini
mnogostruko su ponovljene i potvrene. Dostatno je podsjetiti na to da su Romul
i Rem - utemeljitelji staroga Rima - bili u stvari sinovi boqa-vuka" S druge
pak strane, ratnika tajna drutva i njihove razraene inicijacijske obrede
susreemo jednako u vedskim tekstovima, u keltskim i rimskim obiajima, a
najotvorenije u Spartanaca.32 Svi dakle indoeuropski narodi sudjeluju - manje
ili vie - u istom ritualnom scenariju obrednih inicijacija mladih ratnika, u kojem
vuk igra poglavitu ulogu, jer povezuje svjetovno sa svetim.

RAT I NJEGOVI BOGOVI

S vremenom se broj ratnikih boanstava nezaustavljivo umnoavao. Religiolozi

pritom obino spominju: astekog boga rata i sunca Huitzilopochtlija, koji je
neprestance u oporbi s tamom i noi; kinesko boanstvo Kuanti; japanskoga
boga rata Hachimana; vrhovno ratniko bie asirske religije Aura;
staroskandinavska boanstva rata Thor-Donara i Odina, od kojih je prvi div s
kamenim kladivom u ruci, a drugi bog rata, oluje i mrtvih; iranski Mitra, to se
tuje u hinduistikim Vedama, zaratustrinoj religiji i rimskim provincijama; grki
Ares i rimski Mars, kojima vojnici prinose rtve prije i poslije bitke; indijski bog
rata i oluje Indra, spominjan ve u Rgvedi, sa svojom golemom utrobom punom
opojnog pia soma, simbol arijevskih pobjednikih najezda i osvajanja, moan,
snaan, jak, i jo mnogo drugih bogova rata i vojnih sukoba.
Ta ratnika boanstva jamano nisu prva u svakom religijskom panteonu. Ipak,
esto se dogaalo da upravo najutjecajnija boanstva oslikavaju najmoniju
skupinu u drutvu. Ako su to ratnici, onda e im i boanstva biti jedino ratnika.
Njemaki sociolog religije J. Wach smatra da su tri drutvene skupine bitno
oblikovale tri skupine boanstava - anticipirajui donekle G. Dumezila - a to
su: poljodjelci, trgovci i ratnici.33 Meu izrazito ratnike religije ubraja drevnu

30
Geo Widengren, Der Feudalismus im alten Iran, Kln, 1969, str, 334,

31
Georges Dumzll, Aspects de la fonc tion querriere chez les lndo-Europeens, Paris, 1956, str, 20.

32
Henri Jeanmaire, Couroi et Couretes, Essi sur l'educetlon spartiate et sur les rites d'adolescence
dans temiqult hetlenique, Lille, 1939, str. 540,

178
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

meksiku mitologiju, iranski mitraizam i japanski zen-budizam. Drugi

staromeksiki bog rata Tezcatlipoca - takoer boanstvo noi, sjevera i straha
- nosi nazive "Strani bog", "Onaj iji smo robovi", "Neprijatelj" i "Ratnik junoga
hrama". U njegovu se ast prinose rtve u ljudskoj krvi i srcu, obred pun
okrutnosti i nasilja, koji stavlja moderne povjesniare religije u velike neprilike jer
ponitava etinost svetoga do nesluenih neetinih nizina. Dapae,
pretkolumbovski Meksikanci su vjerovali da se u drutvenom ivotu ne moe
nita vano poluiti bez krvavih rtvovanja to veeg broja neprijatelja. Otud
stalni ratovi i potranja za ljudskim biima, to se dade povezati s poznatim
fenomenom lova na ovjeje glave u arhainih plemena. U iranskoj je, pak, religiji
bog Mitra doivio nagli porast ugleda tek dolaskom na vlast ratnikog stalea,
dok u Rimskom carstvu taj bog postaje zatitnikom ratnika i asnika. Uzevi oblik
zena, indijski se budizam prilagodio idealima i obiajima kaste japanskih
vitezova, poznatijih pod nazivom samuraji. Stoga to uvozno vjerovanje ubrzo
postaje religijom ratnika i vojnika u japanskom drutvu. Budistike vjebe
duhovne suzdrljivosti sad se obavljaju radi jaanja vojnike stege i poticanja
hrabrosti. Samuraji su pokazivali nevjerojatnu ravnodunost ak i spram
smrtnim opasnostima, jer su prije toga vjebali u poneto izmijenjenim asketskim
metodama budizma.
Ta iskljuivo ratnika drutva - temeljena samo na vojnikim osvajanjima,
pljakanju tue imovine ili obrednoj okrutnosti - otkrila su na dui rok slabosti
i nedostatke svake oskudno specijalizirane zajednice. To nije dakako sve.
Mogunosti stalnog ratovanja jako su ograniene i ne mogu se provoditi u
nedogled. Zato ratnika drutva nisu nikako mogla izdrati i opstati u natjecanju
s drutvima razvijene diferencijacije. Najoitiji primjeri nadmoi potonjih
pokazuju se u sluaju indoueuropskih naroda, u kojima je dolo - na poetku
razvoja - do trostruke staleke podjele drutva i istodobne pojave trojstvena
boanstva, pa za iskljuivo vojnike sustave nije bilo jednostavno vie mjesta.
Spomenuti trodijelni ustroj - jednako zamjetljiv u ovostranu drutvu i onostranu
nebu - zadnjih je godina vrlo uspjeno branio G. Durnezll, ispravljajui
umnogome zastarjele nazore o indoeuropskim narodima, to su ih neko
zastupali A. Kuhn, W. SChwartz, M. Breal, N. D. Fustel de Coulanges i M. Muller.
Vano je istaknuti da G. Durnezil misli - za razliku od njih - kako u nae vrijeme
nije mogue poluiti bilo kakav znanstveno vrijedan rezultat u oblasti
usporedbene mitologije i religije bez dobrog poznavanja sociologije i
drutvenog ustroja u pojedinim narodima. Stoga uvodi neku vrstu sociologije
34
indoeuropskih zajednica. S obzirom da je rekonstrukcija toga izvornog stanja
sloen pothvat, potrebno je u pomo pozvati lingvistiku, religiologiju, povijest i
hermeneutiku. Sada tono odijeljena povijest keltskog, staroperzijskog,

33
Joachim Wach, Sociology of Religion, Chicago, 1944, str. 255.

34
Georges Dumzil, Tarpeia, Essais de phi/ologie comparative europeenne, Paris, 1947, str. 25.

179
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3, STR. 165-189 JUKI. J.: DRUlVO, RAT I RELIGIJA

germanskog, indijskog, rimskog, grkog i drugih naroda bijae nekada davno

svima njima potpuno zajednika. Propitkivajui ponovno to drevno izvorite, G.
Dumezll otkriva udnovatu igru podudarnosti izmeu drutvenih klasa i njihovih
boanstava. Poetak e naravno pripasti prosudbi samoga drutva i traenju
njegovih najstarijih slojeva. Zatrpani ispod mnogih naslaga povijesnih tragova,
u prvotnoj se indoeuropskoj zajednici nazire postojanje triju temeljnih kiasnih
skupina: sveenika, ratnika i poljodjelaca-stoara. Tim trima klasama
odgovaraju tri religijske funkcije njihovih boanstava; funkcija magine
suverenosti, funkcija nadnaravne ratnike moi i funkcija sakralne plodnosti ili
openito blagostanja.
Iz svega proistjee da se neka trodijelna razdioba moe nai u gotovo svih
indoeuropskih naroda, premda ne uvijek u jednakoj mjeri. Negdje je prisutnija i
vidljivija, drugdje opet odsutnija i skrivenija.35 Tako je u Indiji drutvo bilo
ustrojeno od triju kasta: sveenike ili brtihmana, ratnike ili ksatriya, odnosno
rtijanya i stoarsko-poljodjelske ili vaisya. U prvih se osam knjiga Rgvede dodue
spominju sveenici, ratnici i poljodjelci, ali ne jo i ta njihova imena.36 Od
zajednikog sudjelovanja triju kasta u drutvenom ivotu u krajnjoj crti ovisi
blagostanje, funkcioniranje i sam bioloki opstanak cijele zajednice. Tome je
trodijelnom drutvenom uzorku ljudskih zvanja odgovarala tradicionalna
mitoloka slika triju glavnih boanstava na nebu. Hinduistiki Mitra pokrivao je
ovlasti pravde, poretka i jamstva ritma u ivotu, dok je njemu pridruen Varuna
iskazivao vid duhovnoga suvereniteta i maginosti boanstva, tremendum. Mo
druge kaste, tonije ratnika, uobliavao je Indra. Trea se pak kasta, nositeljica
blagostanja, plodnosti i bogatstva utjecala razliitim mitskim likovima, kao to
su Ntisatya, Visvedevtih, Asvin i POsan. Tragove te podjele moemo susretati i u
Mahabharati.37 Gotovo na istovjetan tripartitni ustroj nailazimo u Hetita, iranskih
Skita i njihovih potomaka Oseta na Kavkazu, ali u nejednakoj mjeri i oitosti.
Posve razliito nije naravno bilo ni u staroiranskom drutvu. U Avesti se spominje
sveenik ili tithaurvan, ratnik ili rathaetar i ratar poljodjelac ili vtistry-fuyant.
Nad tim se temeljem dizao panteon boanstava. Prvoj skupini zanimanja
boanstva su bilaAa, Vohu Manah i Sraoa; drugoj Hathra, a treoj Haurvattit,
Amertitat, Spente Armaiti. U kasnijem se parsizrnu sve vrtjelo oko ina "vatre u
vatri" ili Atur Farnbarg, a koji se opet dijelio na vatru sveenika ili Atur Xvarrah, na
vatru ratnika ili Atur Gunasp i na vatru poljodjelaca ili Atur Burzen Mihr. Ta se
trodijelna boanska vatra nadovezivala na tri klase ili funkcije u drutvu, pa se i

35
Georges Durnzll, Mythe et Epopee, L'ide%gie des trois fonetions dans les epopees des peup/es
lndo-europeens, Paris, 1968, str. 653.

36
Georges Dumzi], L'ide%gie tripartie des lndo-Europeens, Paris, 1958, str. 8.

37
Georges Durnezil, Jupiter, Mars, Quirinius, IV. svezak, Explication de textes indiens et tetine, Paris,
1948, str. 37-53.

180
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

njihovo slavljenje prostorno odvijalo na tri posve razliita mjesta.38 Tako,

primjerice, ratnika vatra gori i plamti na brdu Asnavand.
U Kelta je takoer bila nazona spomenuta trojna podjela. Cezar se sjea da su
u Galiji postojali sveenici, suci i mudraci, nazvani zajednikim imenom druidi ili
druides, i ratnika aristokracija ili equites. Dolaskom kranstva, druidi postupno
iezavaju, a na vidjelo izlaze posjednici krava ili bO airig. O odgovarajuim
boanstvima malo znamo. U irskom se razdoblju spominju Lug i Dagda za prvu
skupinu, Ogma za drugu i Goibniu za treu. I u starom Rimu nailazi G. Dumezil39
na jednakao oitovanu tripartitnu shemu, ali ve jako povijesno uokvirenu u
osobama prvih kraljeva i njihovih naslijea. Romul je nositelj suverenosti i
sakralna ponaanja tipa Varune; mudri Numa Pompilije je utemeljitelj zakona i
obrednih pravila tipa Mitre; Tulije Hostilije je iskljuivo ratnik tipa Indre; a Ancus
Marcije izriito je mirotvorni kralj za ijeg je vladanja ostvaren nevieni drutveni
i gospodarski napredak. S druge strane, kapitoiska je trijada - Jupiter, Mars i
Kvirinije - ve razvijeni boanski uzorak, nebeskih razmjera, rimskog drutva.
Posebno bi poglavlje trebalo ispisati glede starogermanskog, dotino
staroskandinavskog drutva. U njemu je sakralna suverenost - sa svojim dvama
vidovima maginosti i juridinosti - predoena dvama boanstvima, Odinom i
Tyrom. Fizika snaga i ratovi oblikovani su u Thoru, a obll]ei plodnost u Njordhru.
Ratnici to se skupljaju oko svojega boanstva Odina, esto ulaze u udna
stanja bojovne ekstaze i preoblikuju se u ivotinje za krvavih i bolnih inicijacija.
Tacit pie da su putali duge brade i kosu, zavjetujui se daih nee skraivati
sve dok ne ubiju prvoga neprijatelja u ratu. Tvorili su osobitu kastu tajnih ratnikih
drutava, ve opisanih i iskazanih u nazivu berserkir. U kasnijim razdobljima
germanska mitologija sva vrvi i buja ratnikim motivima. Pritom se poginuli u
borbama najvie uzdiu jer su dokaz hrabrosti i nezadrivosti bojih junaka i
odabranika. Boice Va/kirije ih skupljaju po bojnom polju i nose u nebeski dvorac
Va/halla. To je "kua ubijenih", tonije onih to su nali slavnu smrt u ratu. Stoga
bivaju prenijeti od Odina u nebo Asgard. U nebeski je dvorac Va/halla vrlo teko
ui jer treba prijei rijeku Thund - punu dubokih virova - koja tee pored ulaza
u dvorac i posve blizu vratiju Va/grind, zatvorenih skrivenim inedohvatljivim
kljuem. U mitskoj palai sa 540 vratiju moe stanovati 800 mrtvih junaka,
poredanih jedan do drugoga, gdje im boanstva osiguravaju sretan i uzbudljiv
ivot vjenog ratovanja. Prihvaeni od Odina, njihovi dani prolaze u bojovnim
okrajima, pripremajui se za zavrni i odluujui ratni sukob ili ragnarok. Tako
su nebo i podzemlje napueni mrtvim junacima koji oekuju novu slavnu smrt.
Jer, samo onaj tko uvijek iznova umire, taj zapravo tek vjeno ivi. Otud
naposljetku i soteroloko znaenje smrti u ratu i ratovanju.

38
Marijan Mole, Culte, mythe et cosmologie dans /'Iran ancien, Le probleme zoroastrien et la tradition
mszdeenne, Paris, 1963, str. 452.
39
Georges Durnezll, Heur et malheur du guerrier, Paris, 1969, str. 15.

181
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

U trenutku kad taj jako uravnoteen i vrsto uspostavljen politeizam - podran

trojnom podjelom struka i poziva u drutvu - dosie svoje doista zvjezdane
domete, poinje njegov strmoglav i brz pad i raspad. To je onaj dramatian
sumrak poganskih bogova - ije su nostalgine ljepote i bezumne ponore tako
duboko naslutili upravo razoarani krani F. Holderlin i F. Nietzsche - to se
onda ubrzo pretvorilo u nepovratni rasap mnogobotva koji je sa svoje strane
pripremio nadolazak velikih monoteizama, ali naalost i novih opasnosti zaruka
rata i religije. No prije opisa toga prvog golemog obrata u povijesti religije, valja
nam ukratko saeti sociologijsko miljenje o funkcijama svetoga u prostorima
prvotnoga ratovanja.

SOCIOLOGlJSKO TUMAENJE
RELIGIJSKIH OBREDA RATA

Nakon svega dosad napisanog a namee se pitanje razloga uplitanja religijskih

sadraja u ratovanje. Naravno, moe se odgovoriti da zapravo u drevnim
drutvima nije ni bilo veeg javnog dogaaja koji ne bi bio do kraja religiozan,
pa je onda to u istoj mjeri vrijedilo za rat. Tvrdnja svakako stoji, ali je odve
openita da bi zadovoljila mjerila i puke razlonosti. ini se da su sociolozi vrlo
brzo uoili kako religija u ozraju svakog ratovanja igra u stvari onu istu ulogu
koju i inae obnaa u drutvu. Religija, naime, olakava ovjekov ivot u svijetu.
To je njezina poglavita funkcija, dok je sve drugo tek zavaravajue oblije. Zato
je sociologijska kola funkcionalizma - u starijoj i novijoj verziji - pourila dati
svoje tumaenje susreta rata i religije, koje je od svih ponuenih bilo zacijelo
najloginije, iako moda i ne istodobno i istinito. No o tom stoljetnom teorijskom
prijeporu izmeu funkcionalista i fenomenologa religije OVdjejamano nee biti
rije.

Funkcionalistika sociologija ponajprije pita zato religiozni ljudi uope vjeruju

u nadnaravnu pomo kad ona nije ni iskustveno oita, ni razumski pristupana.
Predstavnici te sociologijske kole misle da u odgovoru ne treba poi od
stajalita vjernika, nego od funkcija koje religija igra u njihovu ivotu. Jer,
spomenute su funkcije redovito skrivene za vjernike. Oni religiju, naime,
dOivljavaju kao sakralnu obvezu, nepromjenljivu nunost i prueno sredstvo za
sueljavanje sa svijetom, a ne vide da je religija zapravo mehanizam - jedan
meu mnogima - preivljavanja i odravanja drutva. U tom sklopu religija
podupire ljude u njihovim zauzetostima, hrabri u njihovim borbama, uvruje
njihove meusobne odnose, opravdava njihove pothvate, tumai njihove
nesree, razrjeava njihove rasprave.40 Stoga za sociologe i nije toliko presudno
jesu li religijska vjerovanja istinita ili ne, koliko im je vano da ona dobro
funkcioniraju jer se to funkcioniranje moe odvijati posve neovisno o pitanju

40
Bryan R. Wilson, Religion in Sociological Perspective, Oxford, 1982, str. 56.

182
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3. STR. 165-189 JUKI. J.: DRUTVO. RAT I RELIGIJA

41
istine ili lai same religije. Drugim rijeima, religija igra ulogu najuinkovitije
pomoi u razliitim neprilikama ljudskog ivota: daje smisao postojanju,
olakava drutvenu prilagodbu, tjei u tugama, bodri u neizvjesnostima, obeaje
u nemoima, podrava u oskudicama, blai u mukama i podie u tjeskobama.
Religija dakle snano potie i sokoli ljude u oskudici, gladi, nevolji, bolesti,
nesrei i smrti. Ona je relativno djelatan odgovor - iako ne moda uvijek i istinit
- na razna krizna stanja u drutvu i na duevne nesmirenosti u pojedincu.

Za funkcionaliste religija ispunjava svoju najvaniju ulogu ipak u drutvu, jer u

njemu obavlja sjedinjenje, skupljanje, pribliavanje, spajanje i povezivanje ljudi
42
u zajednitvo. Da bi to postigla koristi se obredima i blagdanima, koji u najveoj
mjeri pridonose drutvenoj koheziji i meusobnoj solidarnosti. Stoga ritual
prethodi vjerovanju, kao to skupina prethodi pojedincu. Obredom se uva
sigurnost i postojanost ljudskog ivljenja, pa je dakle koristan in. Tu korisnost
meutim ne valja nikad shvatiti iskljuivo tehnoloki, nego prije svega religiozno.
Nastoji se stvoriti jedan svijet bez iznenaenja i ne~redvidljivih tekoa, ureen
po strogim pravilima i zajamen bojim napucima." A svijet e takav postati kad
bude simbolino i ontoloki potpuno suoblien sa slikom i prilikom religijskog
obreda.

Sada dolazimo do rata. Njega treba uvrstiti u tu funkcionalistiku ideju obreda i

drutva shvaenog kao obred. Na prvi je pogled jasno da rat remeti, spreava
i zaustavlja redovito funkcioniranje drutva. On je najvea nesrea i pogibao za
arhaine narode, barem u objektivnom smislu. Da bi rat izbjegao i preduhitrio,
primitivni ga ovjek pretvara u obred. Tako ga pokuava nadzirati i nadvladati
uvrtenjem u drugu dimenziju. Jer, rat se u svemu suprotstavlja razdobljima
44
postojanosti i mjere , pa je simbolino obiljeen obrtanjem i preokretanjem
45
postojeih pravila i obiaja. Otud i zazor prema ratu, to ima za posljedicu
uvoenje brojnih tabua, kako smo to prije opirno pokazali. Sve to prijeti
ustaljenu poretku, redu, pravilima, mjeri i obiajima - dakle obredu u krajnjem
sluaju - izaziva osjeaje odbojnosti i tjeskobe, pa stvara novu potrebu za jo

41
Kingsley Davis, Human Society, New York, 1948, str. 535.

42
Emile Durkheim, Les tormes elmentslree de la vie religieuse, Paris, 1968, str. 65.

43
Jean Cazeneuve, Les rites et la condition humaine d'epres des documents ethnobiographiques,
Paris, 1958, str. 6-8.

44
Roger Caillois, L'homme et le sacre, Paris, 1950, str. 230.

45
Roger Caillois, Quatre essais de sociologie contemporaine, Paris, 1951, str. 231.

183
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

gorljivijim izvravanjem ritualnih radnji ivjernijim pridravanjem tabuiziranih

zabrana.46
Iz svega proizlazi da je jedna od drutvenih funkcija religije usko povezana s
injenicom rata i ratovanja. Religija, naime, moe probuditi jaku vjeru, povjerenje,
nadu, pouzdanje i odvanost u tekim trenucima rata, kad ljudi odlaze u
neizvjesni boj, svejedno da li se pritom branili ili napadali.47 Da bi sve to lake
podnijeli, pretvaraju oni straan rat u smirujui religijski obred, nesmiljenu i
krvavu borbu, u veliku svetu igru troenja i razaranja - pobjedu u raskone
vjerske blagdane, a poraz u nepovredive tabue. Rijeju, preoblikuju nesmisao
rata u smisao obreda. Religija sjedinjuje granina drutvena iskustva - meu
kojima rat zauzima prvo mjesto - u jedan iri i opi sustav znaenja, jer bi u
protivnom ljudi poeli dovoditi u pitanje samu razlonost opstojanja i svrhovitost
zbiljnosti svakidanjeg ivota.
U toj funkcionalistikoj optici problem rata jednostavno se rjeava makar rjeenje
vrijedilo za predmonoteistike poretke i nedovoljno sofisticirana teologijska
uenja. Zato moderne sociologije religije vrlo povrno obrauju pitanje rata u
arhainim drutvima.48 Ondje naime, gdje je religijska i drutvena pripadnost
istovjetna nema se to ozbiljnije priopiti o ratu i ratovanju, barem ne to se
sakralnog oitovanja tie. Ako je drutvo u ratu, njegovi ga bogovi pomau i bez
priziva podupiru stvar jedne skupine, plemena ili naroda. Obredi, molitve i rtve
slue pobjedi nad neprijateljem. Posve se isto zbiva u neprijateljskom taboru koji
ima opet svoje bogove, obrede, molitve i rtve. Razliita boanstva stoje iza
sueljenih ratnika i svako boanstvo pomae svoje u borbi za konanu pobjedu.
Na taj nain religija slui uvrenju drutva openito, a njegova oslabljenja u
ratu posebno. Utoliko je funkcionalistiko tumaenje uloge religije u ratu samo
primjena irega naela na jedan ui sluaj.
Osim tog funkcionalistikog tumaenja, javlja se i ono marksistiko koje u prvi
plan stavlja naelo legitimacije, pa je religija sada shvaena kao prethodno i
naknadno opravdanje pljakanja i osvajanja49, to je svakako preuranjeno
zakljuivanje s obzirom na to da ideoloko pozakonjenje rata pretpostavlja jako
razvijeni teorijski sustav, a njega u razdoblju prvotnog politeizma jo nema. O
religiologijskom tumaenju rata neto smo vie naznaili ranije u tekstu.

46
Jean Cazeneuve, Sociologie du rite, Paris, 1971, str. 86.

47
Alfred R. Radcliffe-Brown, Structure and Function in Primitive Society, New York, 1952, str. 255.

48
Milton J. Yinger, Religion, Society and the Individual, An Introduction to the Sociology of Religion,
New York, 1957, str. 297; Milton J. Yinger, The Scientific Study of Religion, New York, 1970, str. 457.

49
Sergej A. Tokarjev, Rani oblici religije i njihov razvoj, Sarajevo, 1978, str. 368-372.

184
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRU1VO, RAT I RELIGIJA

RAT I IDEOLOGIZACIJA MONOTEISTiKIH RELIGIJA

Poslije razdoblja vladajueg politeizma javljaju se veliki povijesni sustavi

monoteizma. Nazvali smo to prvim obratom. Drugi e se ostvariti u nae doba
opim procesom sekularizacije drutva. Inae, monoteizam uvijek dolazi nakon
i zbog politeizma, a ne prije njega. U povijesti ljudskog roda jednobotvo je,
naime, bilo vrlo rijetka pojava - susreemo ga samo u egipatskoj, mazdaistikoj,
idovskoj, kranskoj i islamskoj religiji - a kada se i javlja ini to unepomirljivoj
oporbi spram svakoga mnogobotva. Stoga se monoteizam u povijesti redovito
ostvaruje kao negacija tog nasrtljivog politeizma. Dovoljno se pritom sjetiti
gotovo istovjetnih prijekora za mnogobotvo to su ih u svojim otrim istupima
iskazivali jednako Mojsije, idovski proroci, Zaratustra i Muhamed. Otud
konano tvrdnja R. Pettazzonija50 da monoteizam ne nastaje ni povijesnim
razvojem - kako je mislio prolostoljetni evolucionizam - ni uzronim
miljenjem ili nekom praobjavom - to je zastupao W. Schmidt i njegova
kulturno-povijesna kola - nego religioznom revolucijom, uperenom protiv
svetog ludila i nezadrljivog raspadanja maginoga svijeta, to redovito za
sobom donosi upravo politeizam.

ini se da je to stalno oporbeno obiljeje monoteizma u odnosu na politeizam

bilo poglavitim razlogom njegove poznate povijesne iskljuivosti, bojovnosti,
netrpeljivosti i sumnjiavosti, to su sve nezaustaVljivi povodi za rat i ratovanje.
Ne iznenauje onda to je ba rat daleko vie ostao povezan s jednobotvom
nego s viebotvom. Uostalom, pojave svetih ratova - u pravom smislu rijei _
i nema do dolaska velikih monoteizama. Jer, u politeizmu ratnici vie zovu u
pomo svoje razliite bogove nego to se ti razliiti bogovi meusobno
sukobljavaiu. U monoteizmu je esto obratno, pa bogovi vode rat prije ljudi. Zato
politeizam ne pozna tipino monoteistike fenomene: nevjernike, otpadnike,
heretike, shizmatike, obraenike i svete ratove. Izjednaavanje nevjernika s
neprijateljima u uskoj je svezi s predodbom Boga kao predvoditelja ratova. Ima
jo jedna stvar. Dok se u politeizmu ratniki agon saimao u samo jedno
boanstvo, koje nije moralo uvijek biti djelatno, u monoteizmu je Bog trebao
istodobno zadovoljiti sve molbe ljudi, to se nije moglo lako pomiriti s njegovim
poloajem jedinog u svemiru.

Na dubljoj razini povijesna iskljuivost monoteizma dolazi od uvoenja kate-

gorije istine u prostor religije, to politeizam kao pitanje nedovoljno poznaje, jer
za njega postoje samo jai i slabiji bogovi, a ne istinitiji i laniji. A rasprava o istini
odmah je neka mogunost ideolokog ishoda s dalekosenim posljedicama u
drutvenom poretku. Budui da religiozno vjerovanje - kad je ideoloki ivljeno
- ukljuuje uvjerenje o posjedovanju jedne istine, ljudi tu istinu teko mogu

50
Raffaelo Pettazzoni, L'essere supremo nelle religioni primitive, Torino, 1977, str. 161.162.

185
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3. STR. 165-189 JUKI. J.: DRU1VO. RAT I RELIGIJA

zadrati samo za sebe, pa je hoe nametnuti drugima. Monoteizam se tako

pojavljuje kao nesnoljivost: jedan je Bog nuno iskljuiv Bog, a njegovi vjernici
jedini korisnici te iskljuivosti.

Ovo je, dakako, tek pojednostavljena slika - u weberovskom smislu - a ne

istinski lik povijesnog monoteizma. U stvarnosti je, naime, bilo posve drukije. U
idovstvu je monoteistika iskljuivost bila ublaavana vjernou i pravdom; u
kranstvu Trojstvom, ovjejim Sinom i Bojim odreenjem sebe kao Ljubavi;
u islamu oznakama Allaha kao Milosrdna, onoga koji ne prestaje opratati -
al-ghaffa.r - Prijatelja i Podravatelja - al-wali - sporog u kanjavanju i
Darovatelja svih milosti. Naravno, tu ulazi i sva sila raznih posrednika, to
smanjuju iskljuivost monoteizma: anela, demona, svetaca, proroka, svjedoka,
muenika, udotvoraca, vidioca i mnogih drugih. Veina krana asti takoer
i Gospino posrednitvo u korist grenika i njezino boansko Majinstvo koje se
protivi svakom "padu" monoteizma u isti racionalizam, juridizam ili ideologizam,
emu je inae sklon popustiti krhki i zemaljski ovjek.

Ne elimo zacijelo ovdje ulaziti u teologijske prepirke, ali ipak podsjetimo da je

u nae doba dolo, posebice u odreenim neokonzervativnim krugovima, do
naglaene obnove politeistikog svjetonazora koji zapravo ivi od kritike esto
krivo ivl\enog monoteizma, pa ga s pravom M. Die~uez naziva "monoteistikim
idolom,,5 , a Y. Congar "politikim monoteizmom" . Zagovornici povratka na
politeistiki oblik religije obrazlau svoj izbor pretpostavkom da pluralizmu na
zemlji bolje odgovara pluralizam na nebu. U tom se sklopu onda predbacuje
monoteizmu da zapravo smeta i prijei uvoenje modernog "politeizma
miljenja" - o emu je pisao M. Weber - u drutveni ivot. A suvremeni je svijet
bitno mnogostruk, razliit, Slojevit, sloen, vieznaenjski i nesvediv na samo
jedno naelo. Stoga bi ba predloeni politeizam primjereno odraavao i
pozakonjivao brojnost naroda, kultura, religija, tradicija, znanstvenih metoda,
svjetonazora i vrednota, to tvore prednost i bogatstvo dananjeg drutva.
Umjesto jednobotva koje osiromauje i sve podvodi pod isti moni nazivnik -
koji je samo drugo ime za ideologiju - suvremeni pokuaj Oivljavanja
mnogobotva zagovara uspostavu cjeline razliitosti. 53Tako bi politeizam neba
mogao ponuditi uvjerljivije opravdanje za politiki pluralizam na zemlji, dok bi
monoteizam trebalo odbaciti, kau oni, jer je uvijek raspirivao, osobito u
predmodernoj prolosti, nimalo svete ratove i posve svjetovne podjele.

51
Manuel de Dieguez. L'idole monothelste, Paris, 1982, str. 5.

52
Yves Congar, Le monotnelsme politique et/e Dieu-Trinite, u Nouvelle Revue TM%gique, 103,1981,
str. 3-17.

53
Alain de Benoist, Comment peut-on etre paien?, Paris, 1981, str. 203.

186
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994).BR.2-3. STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO. RAT I RELIGIJA

Istodobno su mnogi mladi mislioci - u veini idovska nadahnua - branili

upravo oprenu tvrdnju, prema kojoj jedino i iskljuivo monoteizam oslobaa
ljUde od totalitarizma, podjednako onih prirodnih, dravnih i ideolokih.54 Ta e
se polemika jamano nastavljati u nedogled, jer su tenje prema monoteistikom
modelu miljenja duboko ukorijenjene u ljudskom biu - s obzirom na to da ga
moe zadovoljiti rjeenje problema samo na jedan i konano istinit nain - ali
je u isti mah razvoj drutva vezan uz politiki pluralizam i osjeaj plodnosti u
slobodi.

Za nas je meutim, poslije svega to smo naveli, najvanije ustvrditi da arhainim

i politeistinim drutvima vie odgovara funkcionalistiki pristup, jer u tim
drutvima religija pomae prebroditi tekoe rata, dok monoteistikim i
predmodernim drutvima vie odgovara legitimacijski pristup jer se u njima
religijom opravdava ratovanje.

54
Bernard-Henri Levy. Le testament de Dieu, Paris. 1979, str. 7.

187
DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT J RELIGIJA

SOCIETY, WAR AND RELIGION

Jakov Juki
Split

Although war and religion represent some of the most common

phenomena of mankind, we know little or almost nothing about
their origins. However, sociological and ethnological schools took
completely opposite stands towards these phenomena right from
the beginning of their work. One of them claimed that in pre-
-historic era, there had been an idyllic state without warfares, with
a man of extraordinary goodness and faith in the monotheistic
Highest Being, while the other one imagined that at the beginning
of times there was a general warfare mess, human cruelty and
cannibalistic agnosticism. Lately, there has been an appeasement
of the ideological oppostitions, so the origin of war and religion is
being discussed in a more moderate way and without exclusi-
visms. The roles of war and religion change with the distribution
of work and state constitution. In the first period, war was
conceived as a big religious ritual with all the belonging ceremoni-
es. In the second period - the one of the state and distribution of
work - religion serves the military vocations and enterprises
arranging the initiation test of the future soldiers. The Central
European secret warfare societies with the wolf as their symbol,
play a big role in these rituals. Later, many Gods of war and war
civilizations are formed: the Mexican civilization, the Iranian
mitraism and the Japanese Zen-buddhism. Thanks to the resear-
chers of G. Dumisil, many parallel divinities of war and warfare
classes are discovered in the whole Indo-European historic area.
lt seems that the best interpretation of warfares and religions -
being a common formation - is given by the sociological functio-
nalism while for the second period the theories of legitimitation
and ideologization are the most appropriate ones. On this level it
is logical to ask the following question: Why are the big
monotheistic religions more easily connected with the act of
warfare than the older, polytheistic religions? The answer should
be looked for in the everywhere present theological elaboration of
the religious experience and in neglecting the same.

188
 DRU.ISTRA.ZAGREB 10-11/GOD.3(1994),BR.2-3, STR. 165-189 JUKI, J.: DRUTVO, RAT I RELIGIJA

GESELLSCHAFT, KRIEG UND RELIGION

Jakov Juki
Split

Obwohl der Krieg und die Religion gewiB einige der verbreitetsten
Ph8.nomene bei m Menschengeschlecht darstellen, wissen wir
von ihren Antanqsn wirklich wenig oder fast nichts. Die soziolo-
gischen und ethnologischen Schulen haben jedoch gleich vom
Beginn ihrer Lehre qewhnllch auf den ganz gegensatzlichen
Standpunkten gegenOber diesem Phanomen gestanden.
Wahrsnd einige hielten, daB in der Vorgeschichte ein idyllischer
Zustand ohne KriegsfOhrungen, mit dem Menschen von auBer-
ordentlicher GOte und mit der Glaube an das monotheistische
Hchste Wesen herrschte, fanden die anderen an der Quelle der
Zeit kriegrisches Durcheinander, menschliche Grausamkeit und
kannibalische Glaubenslosigkeit. In der neueren Zeit sind die
ideolog ischen Auseinandersetzungen vermindert worden, so daB
Ober die Herkunft des Kriegs und der Religion maBiger und ohne
AusschlieBlichkeiten diskutiert wird. Mit der Arbeitsteilung und
Bildung des Staates werden auch die Rollen des Kriegs und der
Religion geandert. In der erste n Periode wurde der Krieg allerdings
als ein groBer rellqlser Ritus mit allen dazugehOrigen Feierlich-
keiten begriffen. In der zweiten Periode - des Staates und der
Arbeitsteilung - dient die Religion zur Aufforderung zum Krieg und
zum rnllitarischen Unternehmen, indem Initiationsversuchun- gen
zukOnftiger Kampfer veranstaltet wurden. Eine besondere Rolle
dabei haben rnltteleuropalscna geheime Kriegs- gesellschaften
mit Wolf als Symbol. Spatar wurden zahlreiche Kriegsgatter und
kriegerische Zivilisationen gebildet: mexika- nische, die des
iranisehen Mitraismus und die des japan ischen Zen-Budhismus.
Dank den Forschuhgen von G. Durneztl wurden zahlreiche
parallel e Kriegsgottheiten auf dem gesamten indoeuropalschen
historischen Gebiet entdeckt. Es scheint, daB die beste Inter-
pretation der KriegsfOhrung und der Religion der soziologische
Funktionalismus gibt, wahrend sich fOr die zweite Periode der
Theorie der Legitimation und der Ideologisierung bedienen soll.
Auf dieser Ebene ist es logisch, folgende Frage zu stellen: Warum
werden groBe monotheistische Religionen mit dem Akt der
KriegsfOhrung leichter verbunden, als es der Fall bei den alten
polytheistischen Religionen war? Die Antwort soll bei der
allgegenwartigen theologischen Bearbeitung der rellqlsen
Erfahrung und bei der Vernachtasslqunq dieser Erfahrung ge-
sucht werden.

189