Professional Documents
Culture Documents
Ahmet Hromadžić - Patuljak Iz Zaboravljene Zemlje
Ahmet Hromadžić - Patuljak Iz Zaboravljene Zemlje
HROMADI
PATULJAK IZ ZABORAVLJENE
ZEMLJE
magli, u zagrljaju
nee.
U ZABORAVLJENOJ ZEMLJI
Zaboravljena Zemlja!
Ali ja vam neu moi odgovoriti sasvim tano jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na
sjeveru, uz more, da su je vjetrovi esto obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina
odmarali oblaci, a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noima punog mjeseca pjevale su na
puini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirilo.
Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da saekaju drugu mjeseevu no. A dok su ribe
odlazile, podizali su se sa hridina probueni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo,
dugo su nad morem odjekivali njihovi krici.
Znam jo neto: da su lae oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno,
koji su se naglo dizali, uzburkavali vodu i slali na morsko dno sve to im se nalo na putu. Zbog
pria o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otili u morske
dubine i ostali tamo.
Moda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobina. Moda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve
to se o njoj govorilo liilo na bajku. Moda e zato i moja pria o Sunanu i Pahuljici liiti na bajku,
ali ja unaprijed obeavam da u ispriati samo ono to sam uo.
I jo u vam neto kazati: Sunan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje
na svijetu i druge zemlje, da postoji ita ljepe od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u
nebo.
Da su znali moda bi bili manje sreni! Moda bi ih muila enja za daljinama, za nedokuenim
tajnama. Moda, kaem, jer
Jedno je ipak sigurno: da su Sunan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrini i slobodni kao ptice, da im
nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.
Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas ist kao kap planinske vode. Pred sunev zalazak izlazila je iz
koraljne kuice na bijele stijene i tamo, sve do raanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana
dolijetali galebovi da je sluaju, a ribe svirai podizali se iz vode da je prate. Pahuljica je, zaista
pjevala divno. Da je neko nepoznat naiao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi
pomislio: to pjeva morska sirena. I saekao bi drugo vee da uje zavodljive melodije, bio bi
nestrpljiv kao to su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobiajeno
vrijeme ili kad se uopte ne bi pojavila. A dogaalo se
i to. Dogaalo se da ode sa Sunanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali umovi mora, gdje
se umjesto galebova krika ulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.
Kuckali su djetlii, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih estara divlje zvijeri. U granama se igrao
vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi.
Danima su Sunan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa
cvijea, brali jagode krupne kao orasi i peurke slae od meda.
Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali.
Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje nisu zatvarala
vrata, za njih nisu postojale tajne.
Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom ivotu? Zar nisu bili sreni, zar im zaista
nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji?
I ja kaem: da. I radujem se to nije bilo drugaije, a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se
nalazio u drutvu s njima?
Radovao bih se jo vie da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova ivota. Ali nije! I moja
pria ne moe, na alost, da se zavri, jer se u ivotu Sunana i Pahuljice dogodilo neto to je
zauvijek unitilo njihovu veliku sreu.Vi ste sad sigurno nestrpljivi? Polako! Ne moe se kazati sve
najednom. A ovdje zapravo i poinje prava pria.
Sunan se nalazio u planini, u lovu, a Pahuljica je, kao i obino, provodila vrijeme na obali i u
koraljnoj kuici. Nije joj bilo neobino to je ostala sama. Nije imala ega da se boji jer u
Zaboravljenoj Zemlji nije imala neprijatelja.
Moda bi bilo bolje da je ipak raunala na opasnost koja odnekud moe da prijeti. Moda bi izbjegla
ono to je dolo iznenada i to vie nije mogla da sprijei.
Ali zar iko u ivotu moe sve predvidjeti? Zar ne bi bilo suvino traiti to i od male, neiskusne
Pahuljice?
Mi kaemo: opreznost je majka mudrosti. I dobro je ako se drimo te stare poslovice. Imaemo
manje neprilika. Ali Pahuljica nije znala tu poslovicu i nije imala razloga da bude naroito
oprezna; pa ipak ne mogu a da joj ne prebacim to nije bila malo drugaija. I vi ete se sigurno sloiti
sa mnom kad saznate sve.
Vratite se, mornari! Okrenite lau na drugu stranu dok vas vjetrovi nisu primijetili.
Otkad postoji Zaboravljena Zemlja, nijedna se laa nije vratila iz ovih voda.
Moda mornari nisu razumjeli galebove. Ili nisu htjeli da ih posluaju uvjereni da ih nita ne moe
sprijeiti da priu obali nepoznate zemlje.
A vjetrovi?
Ne!
Naletjeli su odjednom, izvukli se odnekud iz podzemnih peina, iz tajnih sklonita ili su se spustili s
planinskih vrhova, s crnih oblaka koji su tamo leali. Zaas je zaurlalo more, zamrli krikovi
galebova, a jedrenjak nestao u talasima.
Ali se prevarila. Jedrenjak se brzo pojavio na puini, jedrenjak je nastavio svoj put. Vodila ga je ruka
iskusnog kormilara, moda ba onog za koga su pomorci govorili da svuda moe stii, svuda
pristati.
Izgledalo je da!
Uzalud su bjesnjeli vjetrovi, valjali se i pjenili talasi. Jedrenjak se primicao obali, postajao sve vei,
vei. I nije prolo mnogo vremena pristao je.
Galebovi su bili zaueni i nisu mogli da se smire, da se nagledaju lae kojoj vjetrovi nisu mogli
nita da uine.
Ne manje bila je zauena i uznemirena Pahuljica. Prvi put u ivotu vidjela je lau i ljude, koji su
liili na divove, kad su se iskrcali na obalu i nali na domaku koraljne kuice. Tek tada je zakljuila:
Pahuljica ih je pratila pogledom, a onda, ne znajui vie ta drugo da radi, izala je napolje iz
koraljne kuice.
Ako me moje roene oi ne varaju, uzviknuo je jedan od mornara doli smo u zemlju
patuljaka.
Brzo su se okupili oko Pahuljice, poeli da se raspituju: kako se zove zemlja u koju su stigli, ko ivi
u njoj. Bili su znatieljni, zavirivali u koraljnu kuicu, ali nisu mogli ui unutra.
Mnogo ih ima u mojoj zemlji odgovorila je ona. Ako hoete, mogu vas odvesti do njih.
Pahuljica ihje odvela do najblieg izvora. Mornari su pili, a zatim su dugo punili burad i nosili ih na
jedrenjak. Kad je sve bilo gotovo, poeli su se pripremati za odlazak, a kapetan je rekao Pahuljici:
Poi sa nama, mala. Napusti ovu zemlju gdje niko ne dolazi. Bie ti lijepo na naoj lai. Mi smo
vjeni putnici, ustavljamo se samo kad moramo.
Da vidi druge zemlje, da vidi velike gradove pored mora, ne bi tako govorila.
Gle, kako je uporna! Ali mi emo je ipak ukrcati na jedrenjak. Imani jedan plan, mala djevojka e
nam dobro doi.
Povedite je. Vrijeme je da diemo sidro. Jedan mornar je uhvatio i ponio Pahuljicu. U
njegovom naruju ona je izgledala sitna kao dijete. Uzaiud se otimala, plakala i molila.
Vjetrovi su ih posluali.
Vjetrovi su bili ljuti i navalili su sa svih strana na jedrenjak koji je bio spreman za polazak.
Podigla se voda iz najdubljih dubina, spustili se nad obalu crni oblaci, sijevnule munje, zapratali
gromovi.
jedrenjak je isplovio na puinu. Dugo su ga pratili vjetrovi, dugo su ga pratili galebovi, dok se
konano nisu uvjerili da je sve uzalud.
Konano se na obali Zaboravljene Zemlje pojavila nepotopiva laa, doao je legendarni kormilar
koga e slaviti pomorci po svima lukama, po svima morima, pozivati ga da im pria: kako je
pobijedio vjetrove, kakva je zemlja u koju ranije niko nije stigao.
Kad su se vjetrovi povukli i more smirilo, kad je prola opasnost, zapjevali su mornari na palubi
jedrenjaka. Bili su veseli i zadovoljni. Moi e uskoro da se hvale u lukama da su se ukotvili na obali
Zaboravljene Zemlje, moi e da im pokau malu Pahuljicu.
Nju su smjestili u kabinu i ostavili tamo da plae i tuguje. A ona je zaista plakala tako gorko da bi se
saalilo i najokrutnije srce. Plakala je za bratom Sunanom, za izgubljenom sreom, za svim to je
ostalo iza nje i to vie nikad nee vidjeti.
Sunan se vraao iz planine kasno, tog istog dana. Nosio je nisku ulovljene divljai i bio zadovoljan.
Takva lovaka srea nije ga odavno pratila.
Obradovau Pahuljicu mislio je. Dugo me ve eka, dugo sam se zadrao u planinama.
Sa staze kojom se sputao ve je ugledao obalu i koraljnu kuicu na bijeloj hridi. Pourio je da to
prije stigne i ne slutei da je koraljna kuica prazna, da je itava obala pusta. Zapjevao je, kao i uvijek
kad se vraao, jer je znao: Pahuljica e izai na kamenu terasu da ga doeka.
Ali ovoga puta ona nije izala.
Potrao je uza stijene, uao u koraljnu kuicu, poeo da doziva Pahuljicu. Niko mu se nije javio i tek
tada je shvatio da se galebovi nisu alili.
Kako se osjeao, nije potrebno govoriti. Ali ta je mogao da uini kad je stigao suvie kasno, kad je
Pahuljica ve plovila nepreglednim morem?
Dugo je sjedio na stijeni nijem i nepomian. Nije vie uo ni galebove kako plau, nije primijetio da
zalazi sunce.
Ipak nije mogao da se pomiri s onim to se dogodilo. Morao je neto uiniti, ali ta? Da krene za
jedrenjakom more je veliko, nikad ga nee prebroditi. Da eka jo gore. udo se nee dogoditi.
Na kraju je zakljuio da ode kod kovaa iz Vatrenih Peina i da od njega zatrai savjet.
Krenuo je odmah i jo prije nego to su se rodile zvijezde, stigao je u brda, u podruje Vatrenih
Peina, gdje je usamljenikim i tajanstvenim ivotom ivio kova patuljak.
Zatekao je kovaa kako sjedi na kamenu ispred peine, u kojoj su bljeskali odsjaji vjene vatre, u
koju niko osim njega nije zavirivao. Vatra je izbijala iz utrobe zemlje i kova je na njoj kovao
vrkove strijela, maeva, sve to je bilo potrebno patuljcima u Zaboravljenoj Zemlji.
Velika nevolja. Danas je do nae obale doplovio jedrenjak i odnio moju sestru Pahuljicu.
Doao sam da traim savjet. Ti si upamtio mnogo godina, ti si najstariji i najmudriji meu
patuljcima, ti mi reci: ta da radim.
Kova nije odgovorio odmah. Gladio je rukom svoju dugu bradu i razmiljao je.
Da sam mlad kao ti, rekao je napokon poao bih preko mora da traim Pahuljicu.
Moda.
Ako nisi spreman da rtvuje sve to se moe rtvovati, ostani u Zaboravljenoj Zemiji.
Znao sam da ima veliko srce. I ja ti savjetujem: jo sutra prije sunca kreni na put.
Hvala! odgovorio je Sunan. Posluau tvoj savjet. I neu se vratiti u Zaboravljenu Zemlju
dok ne naem Pahuljicu.
Drago mi je to nisi kukavica. Ali sama hrabrost nije dovoljna na tvom putu. Dobie od mene
oruje kakvo nikad nije imao nijedan patuljak. Dobie strijele kojima e moi da obara i zvijezde s
neba, dobie ma blistav kao mjeseina, otar kao munja.
Hvala jo jednom izgovorio je Sunan. Ako se ikad vratim u Zaboravljenu Zemlju, nastojau
da ti se oduim.
Nita ne traim od tebe. Ako ujem da si bio hrabar i ustrajan, ako pomogne maloj Pahuljici, biu
sasvim zadovoljan.
Dugo se nije vraao. Kao da je morao da se sputa u samu utrobu zemlje. A ko zna moda i jeste.
Niko osim njega nije poznavao tajne Vatrenih Peina. Niko nije znao kako on kuje i od ega kuje.
Meu patuljcima se prialo ak i to da kova ima pomonika neobina izgleda, da se taj pomonik
nikad ne pojavljuje i ne dozvoljava da ga drugi vide.
Kako bi rado poao za kovaem u utrobu brda, do neugasivih vatri! Ali kova ga nije pozvao, nije ni
pomislio da ga pozove. On je kao oi uvao tajnu Peina, tajnu svog zanata.
Hoe li kova jednog dana, kad osjeti da je nemoan, pozvati patuljke i otkriti im svoje tajne?
Ko zna?
Patuljci nisu smjeli da pitaju. Kova nije nita govorio. On je uopte malo govorio a nikad se nije
odmicao od Vatrenih Peina.
Patuljci su ponekad bili zabrinuti: ko e im poslije njega kovati vrkove strijela? Zar e ponovo
morati da se slue kamenim vrkovima koje su sami pravili, kamenim maevima od kojih je bilo
malo koristi?
Sunan je morao dugo da eka pred peinom. Postao je ak uznemiren. Nepotrebno. Kova se
pojavio i donio sve to je obeao: luk i strijele, i ma.
Uzmi, rekao je i sad moe ii. Nadam se da nee osramotiti patuljke iz Zaboravljene
Zemlje.
Ti e se brzo naviknuti. Ali drugi nee. Drugi e bjeati ispred tebe im potegne ma. Razmahni
samo, da se uvjeri.
Sunan je posluao kovaa. Razmahnuo je maem i gle uda: na sve strane, kao sitne zvijezde,
prosule su se varnice. Zrakom se prolomio zviduk i ko ne bi znao o emu se radi, pomislio bi da je
od-nekud stranom brzinom naletio vjetar.
Sad si se uvjerio kakvo oruje nosi. Dao sam ti ma kakav nije imao jo niko. Ako bude imao i
hrabro srce, kao to mislim da ima, bie ti uvijek otvoreni svi putevi.
Kamen je mek, sve je meko. Kovao sam ga deset godina, uvao sam ga za patuljka koji e biti
dostojan da ga nosi. I uvjeren sam da se nisam prevario u izboru.
Zaklinjem se ovim maem da se neu vratiti u Zaboravljenu Zemlju dok ne naem Pahuljicu.
Posljednje rijei kova je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru peine i jo samo nekoliko asaka
ocrtavao se njegov lik u odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja.
Iznad njega na plavom nebu smijale su se zvijezde. Negdje u mraku, ne sasvim daleko umili su
crni borovi.
A sad! rekao je sam sebi sad treba da dokaem ko sam i kakav sam.
Krenuo je od Vatrenih Peina pod snanlm dojmom susreta s kovaem. inilo mu se da. poslije
razgovora s njim moe postii sve to naumi, da je sto puta snaniji i hrabriji nego to je dotad bio.
Jo nekoliko puta isprobao je udotvornu mo maa. I svaki put kad bi razmahnuo, rasipale su se
varnice, prolamao se zviduk. Zaslijepljene i uplaene, bjeale su sa grana probuene ptice. Bjeale
su na sve strane divlje zvijeri traei nova skonita jer im se inilo da se priprema oluja.
Zaista udan ma! Kao da je bio iskovan od munja, od same vatre. Ko zna moda i jest. Moda
su kovau pomagali sami gromovi da ga iskuje.
Kad je stigao do koraljne kuice, Sunana je ponovo uhvatila tuga, ponovo je osjetio koliko je sve
pusto bez Pahuljice.
U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama su spavali galebovi, kupale se zvijezde
u vodi. Ali mala, crvena kuica bila je prazna.
Sunan nije ni pomislio da spava. Do zore je imao dovoljno vremena da se pripremi za put.
Popeo se na vrh najvie hridi, razbudio galebove. Dugo je zatezao luk, dugo nianio usamljenu
zvijezdu nad Zaboravljenom Zemljom.
Konano, strijela se otrgla sa tetive i poletjela kroz tamnu no, pojurila k nebu.
Sunan je ekao.
Ali ne!
Zvijezda se odjednom otkinula sa plavognebeskog svoda i poela da pada. Iza nje je ostajao trag,
bljetav kao zmajev rep.
Pogodio sam.
Nekoliko galebova poletjelo je tamo, ali nisu nali nita osirm uzburkanih talasa i riba koje su
uplaeno bjeale.
Kova se nije alio. Ali Sunan se odmah pokajao to je oborio zvijezdu. Uinilo mu se da su ostale
zvijezde poele plakati i rekao je sam sebi:
Dobro je da znam kakav luk nosim, ali zvijezde neu vie gaati.
Ostatak noi proveo je u pripremanju malog una. Ukrcao je sve to mu je moglo zatrebati na putu i
otisnuo se na puinu jo prije izlaska sunca.
Sa stijena su poletjeli galebovi da ga isprate. I dugo su nad obalom, nad morem odjekivali njihovi
krici.
Mali un je plovio brzo, vjetar je udarao u njegovo bijelo jedro. Sunan se esto okretao da jo
jednom vidi kamenu obalu i
crvenu kuicu na bijeloj hridi. A obala je postajaia sve manja i uskoro nije mogao da vidi nita osim
nepregledne morske puine po kojoj su igrali delfini i talasi, puine koja je skrivala velik svijet tajni.
Pitao je vjetrove.
Vjetrovi su utjeli.
Pitao je vodu.
Voda je utjela.
Mi smo spavale odgovorile su zvijezde. More je nepregledno, svijet je velik. Ako eli da
nae sestru, mora biti strpljiv. Mora biti hrabar. Moda e putovati petnaest godina.
Neu se vratiti dok ne naem Pahuljicu. Sva u mora obii, u sve luke zaviriti. Nek prolaze godine,
neu se zaustaviti, neu se pokolebati.
Putuj i ne zaboravi rekle su mu zvijezde hrabri i strpljivi uvijek pobjeuju. I jo neto: nemoj
vie da obara zvijezde. Ko zna kad i ko zna gdje e ti naa pomo biti potrebna.
Sunan je plovio.
Danju i nou, i kad su duvali vjetrovi, i kad je more mirovalo i liilo na plavu beskrajnu livadu.
Plovio je sa sjevera na jug, mjesec, dva, tri, a nigdje nije opazio nijednu obalu, nijednu zemlju.
I poele su da ga mue sumnje: hoe li ikad u beskraju po kome je brodio nai svoju sestru.
Ali da se vrati na to nije ni pomiljao. Kad mu je bilo teko, govorio je sam sebi:
esto su ga pratile kie i sustizale oluje. More je postajalo stravino, nebo tamno, a samo munje,
otre kao sablje, pokazivale su mu put. Po nekoliko dana nije se pojavijivalo sunce; izgledalo je tada
da se nikad nee ni pojaviti, da nikad nee prestati urlik talasa i da e mali un nestati zauvijek u
morskim dubinama.
Oluje su prolazile, oblaci se povlaili, ponovo se raalo nasmijano sunce, ponovo su izlazile iz
svojih skrovita ribe da se igraju.
A jednom poslije oluje, kad je zavladala tiina, opazio je na puini lau, prvu nakon polaska iz
Zaboravljene Zemlje.
Laa je stradala u oluji, jedra su joj bila pokidana, jarboli skreni i sad je lagano lutala morem i
lutae dok ne potone.
PAHULJICU SU UGRABILI VJETROVI
uli ste kako se osjeala Pahuljica na jedrenjaku koji je odlazio iz Zaboravljene Zemlje na jug, na
obale gdje su leali veliki gradovi.
Kapetan je imao neobian plan i nije se uzalud pobrinuo da Pahuljicu zatvore u kabinu i da paze na
nju.
Njegov jedrenjak je bio prvi koji je pristao na obali Zaboravljene Zemlje i vratio se. I znao je da e o
tome priati svi mornari, svi kapetani, da ak mnogi nee ni povjerovati. A on e lako da ih uvjeri, on
e ih povesti i pokazati im malu djevojku zlatne kose i rei:
I znao je jo neto: da e poslije toga jo mnogo njih zaeljeti da vide Pahuljicu, da e mnogi za nju
ponuditi novac i zlato.
Ponudie sigurno: bogati trgovci, vlasniei cirkusa, kraljevi. I on e prodati Pahuljicu. Zato ne?!
Kupie novi jedrenjak i otploviti opet u Zaboravljenu Zemlju da dovede drugu djevojku, da ih dovede
mnogo.
A Pahuljica?
Njena tuga je svakim danom postajala sve tea, svaku no je sanjala o koraljnoj kuici na bijeloj
stijeni o proplancima punim cvijea. I pitala je galebove:
Ali ne ive svi galebovi u Zaboravljenoj Zemlji. Mnogo je obala, mnogo je mora i mnogo galebova.
Teko je meu njima bilo nai one iz Zaboravljene Zemlje. Teko i zato nijedan galeb nije mogao
da utjei Pahuljicu.
Pahuljica je bila uporna i esto je pitala. Moda e se meu galebovima ipak nai jedan koji e umjeti
neto da joj kae, koji e znati gdje se nalazi Zaboravljena Zemlja i odnijeti tamo njenu poruku.
Mnogi su joj galebovi obeali: Ako ikad stignemo u Zaboravljenu Zemlju, potraiemo tvog brata i
rei mu da smo te vidjeli."
Pahuljica se stalno nadala da e se neto dogoditi, da e Sunan, ili neko drugi, doi na lau, i pruiti
joj pomo.
Nikad neu zaboraviti svoju zemlju i pomiriti se s tim da ostanem na tvojoj lai.
Pahuljica ga nije shvatila. Ali je dobro znala da joj kapetan ne sprema nita dobro i im bi napustio
njenu kabinu, poinjala je da plae.
One su utjele.
Vjetrovi su utjeli.
U predveerja, kad je, kao nekad na svojoj obali, sluala kako se dozivaju i pjevaju ribe, postajala je
jo tunija.
A nije znala jo neto: da su juni vjetrovi doznali za poraz sjevernih vjetrova kod Zaboravljene
Zemlje i poeli da im se rugaju: ,,Vi ste obrukali sve vjetrove. Niste mogli potopiti obian jedrenjak."
Tako je jedrenjak plovio u susret novoj opasnosti. Vjetrovi su ga ekali u vodama junih mora na
nepreglednoj puini, i doekali su ga.
Zaas je nebo postalo tamno, uznemirilo se, zaurlalo i zapjenilo se more. Podigli su se ogromni
talasi i pojurili na sve strane, ak do dalekih obala.
Ribe su se urno sputale u dubine, tamo gdje je voda bila mirna, gdje nije dopirao zviduk vjetra.
Mornari su se ustrali po palubi, sputali jedra udei se otkud najednom takvo nevrijeme. Ali
kapetan nije bio uznemiren. Ne jedanput je izmakao vjetrovima i olujama, ne jedanput je izveo lau iz
najveih opasnosti. Bio je uvjeren da mu se nikad nita ne moe dogoditi. Ipak je morao da kae:
Ovo nije obino nevrijeme. Izgleda da e dugo trajati i da emo se morati teko boriti s njim.
Pokuao je da odredi pravac vjetra i nije uspio. Nije uspio jer su vjerovi navaljivali sa svih strana: s
istoka i zapada, i s juga i sjevera, i navaljivali su sve ee. Talasi su udarali u bokove lae, zaplju-
skivali palubu, a nad vodom meu oblacima odjekivala je grmljavina i bljeskale su munje.
More se pretvorilo u eljust strane ivotinje, moru je postalo tijesno meu obalama. Izgledalo je
preplavie itavu zemlju.
Vjetrovi su zaista zbunili kapetana, prvi put nakon dugog niza godina to ih je proveo na moru.
A svakog asa postajalo je sve stranije. Vjetrovi su gonili jedrenjak as na jednu, as na drugu
stranu, talasi su ga podizali visoko prema nebu i bacali nazad u dubinu.
Vjetrovi su govorili:
Ovo je zaista udna laa. Druga bi odavno potonula, druga ne bi izdrala ni pola dana.
Kapetan je u poetku mislio da je neoekivano upao u vrtlog vjetrova i nadao se da e brzo probiti
obru i izvui lau. A kad je novi dan smijenio no i nije donio nikakve promjene, postalo mu je
jasno da se prevario. Tek tada je poeo da ga hvata strah, a morao je da hrabri mornare, koji su sve
ee uzvikivali:
Potonuemo!
A neki su govorili:
Ovo je zbog male djevojke. Vjetrovi su njeni prijatelji, oni nas progone, oni nas vie nee pustiti.
Pokuaj. Ako nam pomogne, promijeniu pravac plovidbe i vratiu te u Zaboravljenu Zemlju.
Izala je na palubu s kapetanom i tek tu vidjela kakva se strana bitka vodi. Oko nje su se sa svih
strana okupili preplaeni mornari i poeli da mole:
Mornari su ekali.
Mornari nisu vidjeli da je pala u more. Ali su vidjeli da su talasi postali jo vei, nebo jo tamnije.
Tada su bili potpuno uvjereni da su ih vjetrovi progonili zbog male Pahuljice.
Uzalud su se nadali. Vjetrovi nisu prestali da gone jedrenjak, i kapetan je naredio da se sputaju u
vodu amci za spasavanje.
Izgubio je bitku i ostala mu je jo jedina nada da e negdje naii na obalu, na tvrdu zemlju i nai
zaklon od vjetrova. Kad su se amci otisli na puinu, okrenuo se da jo jednom vidi jedrenjak i nije
mogao da ne kae:
Ovakvu lau vie nikaa neu imati. A ako je i budem imao, nikada neu pokuati da se usidrim na
obali Zaboravljene Zemlje.
Zaista je bilo tako. Umorili su se vjetrovi, istroili snagu i zakljuili da zadugo ne poduzimaju nove
pohode.
Ali nije dospio. Kao da je upravo ekao da se Sunan pojavi, jedrenjak je naglo poeo da tone.
Zapljusnuli su ga talasi i zaas je nestao u tamnoj dubini.
Pitao je ribe. One su mu rekle: U more nije potonula. Moda su je sa sobom odveli mornari.
Ako ribe ne znaju ko mu onda moe rei? Ostale su jo samo zvijezde. I one su mu, kad je pao
mrak, zaista rekle:
Na otoku, usred mora. Ako bude traio, nai e ga. Ako eli da oslobodi Pahuljicu, mora
nadmudriti june vjetrove.
Zvijezde mu vie nita nisu kazale. Sunan je opet morao da se pita: kuda, na koju stranu svijeta da
krene. Na moru nema putokaza.
Njegov un je opet zaplovio puinom. Opet su poeli da se niu dani i noi, opet je morao da
dokazuje koliko je strpljiv, koliko hrabar.
Zaustavljao se na nepoznatim obalama, penjao se na kamene vrhove pustih ostrva i svuda pitao ribe i
galebove:
Ne znamo dobivao je uvijek isti odgovor. Nismo uli ni da postoji takav zamak.
On je vjerovao zvijezdama i nastavljao je put morima po kojim nikad nisu plovili brodovi, kroz
predjele vjenih magli i vjeitih kia. esto nije mogao da razlikuje dan od noi, esto se pitao dokle
e tako lutati.
Konano stigao je u krajeve tropskoga sunca, u zemlje pokrivene praumom, u zaviaj majmuna,
papagaja i udnog svijeta, o kome nikad ni uo ni sanjao nije.
Svuda gdje god bi pristao, ekali su ga susreti s neobinim stanovnicima divljih obala. A morao je
da se zaustavlja, da trai hranu i vodu, da pita za olujni zamak. Moda se ba tu, na jugu, nalazilo
ostrvo o kome su govorile zvijezde. Moda e ga posluiti srea.
Sunan je bio prvi putnik iz Zaboravljene Zemlje koji je stigao na jug. On je prvi vidio majmune i
papagaje, prvi sluao riku krvoednih lavova. I esto se pitao:
Zive li i ovdje patuljci? Ako ive, moda oni znaju gdje se nalazi olujni zamak.
Traio ih je po obalama, po kamenim peinama pored mora, traio u praumama i u krunama drvea.
Pojavili su se iznenada, kad ih Sunan nije oekivao, izali su iz ume na obalu i opkolili ga dok je
spavao. Naoruani kopljima i kamenim sjekiricama, spretni i brzi kao majmuni, liili su na prave
divijake.
Dugo su zatvarali krug oko Sunana dogovarajui se pokretima ruku i glasovima, koji su liili na
ptiije, dugo im je trebalo da se odlue da priu sasvim blizu. Uzeli su mu luk i strijele i tek tada,
smatrajui da je razoruan i bezopasan, poeli da viu.
Sunan se probudio, ali nije mogao brzo da se snae. im je pokuao da se podigne, patuljci su mu
otrim vrhovima svojih kopalja stavili do znanja da je zarobljen.
Da se ne alite? upitao je zaueno Sunan. Ili elite da oprobate otricu moga maa?
Patuljci nisu bili ljubazni. Da su mu kojim sluajem oduzeli ma, kao to su mu oduzeli luk i strijele,
ko zna kako bi Sunan proao. Ali s maem, kojim se mogao svakog asa posluiti, on se osjeao
sasvim sigurno i pustio je da vidi ta e patuljci divljaci poduzeti.
Sunan je poao s nadom da e od patuljaka, kad se smire i doznaju zato putuje morima, saznati
neto o olujnom zamku.
Nije se bojao jer je lako mogao da se obrauna i s itavom vojskom divljaka.
Vodili su ga ispod drvea, od ijih se kroanja nije vidjelo nebo do poljane na kojoj su bile
podignute kolibice, a u sredini gorjela vatra.
Sunan je tek tada shvatio da se nalazi meu pravim divljacima, ali je ostao miran i pustio da ga
odvedu pred najveu kolibu, iz koje se izvukao patuljak udna izgleda. Imao je na glavi kapu
napravljenu od najraznovrsnijeg ptiijeg perja, poskakivao je u hodu, govorio neto to ni Sunan, a
oito ni patuljci nisu razumjeli.
povikivali:
To je dakle, bio onaj koji je trebalo da odlui o Sunanovoj sudbini, kome su se bez pogovora
pokoravali patuljci.
Vra je dugo, poput grabljivice ptice, kruio oko Sunana, doticao ga rukama, zavirivao mu u lice i
bez prestanka neto govorio.
Sunanu je bila smijena ta igra, ali je odluio da izdri i nije uinio nijedan pokret kojim bi rasrdio
vraa. ekao je da se vra smiri, da ga neto zapita. Vrau se nije urilo i tek kad se umorio, prestao
je da igra i upitao je Sunana:
Prije nego to je Sunan uspio da mu odgovori, vra je razmahnuo rukama i doviknuo patuljcima:
Ali Sunanu takva pomisao nije bila ni na kraj pameti. Vratio je svoj ma u korice i viknuo:
Ustanite, patuljci. Ja sam va brat i nisam doao da vam donesem nesreu, doao sam da vam
ponudim prijateljstvo.
Dugo je trebalo da se patuljci oslobode straha. Dugo je trebalo dok su se podigli sa zemlje i vidjeli da
im ne prijeti nikakva opasnost. Mnogi su urno izmakli s poljane, sakrili se iza kolibica, a oni koji su
ostali vratili su Sunanu luk sa strijelama i rekli:
Nisam sin velikog vraa. Doao sam iz Zaboravljene Zemlje i traim olujni zamak. Ako znate gdje
se nalazi, kaite mi.
Na vra zna gdje se nalazi taj zamak povikali su. On sve zna.
Sunan se nasmijao.
On nije vjerovao da vra zna gdje se nalazi olujni zamak pa ipak je zatraio da ga pozovu.
Uplaeni vra se pojavio na vratima kolibe bez kape od ptiijeg perja i odmah pao na zemlju viui:
Znao sam to, ali nek i patuljci sad uju kakav si neznalica, nek se uvjere koliko si ih puta prevario.
To je bilo dovoljno da patuljci izgube strahopotovanje prema vrau, da navale na njega sa svih
strana.
Ostavite ga, nek ivi rekao je. Ali ga nemojte vie sluati i nemojte ga hraniti i pojiti kao
dosad. Nek ide u lov kao i vi, nek se sam brine o sebi. Takva kazna e mu biti dovoljna.
Patuljci su nerado odustali od svog divljakog nauma, ali nisu smjeli da se suprotstave Sunanu,
bojali su se da opet ne potegne vatreni ma.
Sunan nije imao vie ta da trai meu patuljcima. Rekao im je da odlazi i poeo da se oprata.
Oni nisu htjeli da ga puste. Dugo su ga molili da ostane, a zatim su mu donijeli darove sve to su
mislili da je najdragocjenije u njihovim kolibama. Ispratili su ga do obale i saekali da se mali un
otisne na puinu.
Vikali!
Vjerovatno da!
U njegovim se rukama nalazio vatreni ma, i patuljci su bili i dalje uvjereni da ih je posjetio sin
najveeg vraa. Otada su slavili taj dan kao praznik. Oekivali su da e se Sunan jednog takvoga
dana pojaviti, pa su mu svake godine pripremali najljepe darove.
A Sunanu nije bilo ni na kraj pameti da se vrati meu patuljke divljake. Njega su morile druge brige
i na drugu stranu vodili daleki morski putevi.
U OLUJNOM ZAMKU
Da zvijezde nisu prevarile Sunana?
Ne!
Pahuljicu su zaista odnijeli juni vjetrovi u svoj zamak na pustom otoku. A kakav je bio taj zamak i
kad je sagraen, ne zna se sasvim pouzdano. Ali neto se ipak zna: da su se nekad na tom otoku
podizale samo ogromne stijene i da su ponekad navraali oblaci da se odmore. I nieg vie nije bilo.
Kamen, a okolo
Tek tada poele su na otoku da se dogaaju udne stvari. Vjetrovi su poeli da podiu svoj zamak.
Pozvali su u pomo munje i gromove da im kleu i razbijaju stijene, pozvali su morsku vodu da i ona
uini ta moe. Poelo je da se radi bez prestanka.
Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snani morski talasi.
Moda hiljadu godina, moda mnogo, mnogo vie. Ali to nije ni vano. Vano je da je otok izmijenio
izgled, da su vjetrovi postigli ono to su eljeli. Napravljeni su vodoskoci kakve ne bi mogla
sagraditi ruka nijednog majstora na svijetu, zasaeni su vrtovi sjemenom najljepeg cvijea i
tropskog drvea. A kad je sve bilo gotovo, vjetrovi su dotjerali oblake i na kamene temelje postavili
zidove. Sagradili su visoke tornjeve od samih oblaka, sagradili sobe i velike sale, sagradili sve to im
je bilo potrebno.
Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko otoka, jer su znali: ako zau, nee se
vie vratiti.
Vjetrovi su dobro uvali svoj zamak od nepoeljnih gostiju, vjetrovi su bili moni. Kad su donijeli
Pahuljicu, rekli su joj:
Ne oekuj da e odavde otii. Bie ti lijepo, ali znaj da ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da
nikad niko nee ni doi.
Pahuljici je postalo jasno da su joj konano zatvoreni svi putevi za povratak. U olujnom zamku, meu
divljim vjetrovima, ona se osjeala potpuno izgubljenom i mislila je da vie nee vidjeti ni Sunana
ni svoju zemlju.
Zar e zaista itav ivot morati da provede u tom udnom, prokletom zamku?
Izgledalo je da!
Ipak, bila je slobodnija nego na jedrenjaku. Mogla je da se kree po otoku, da sjedi na obali i da slua
kako ume talasi i kako na mjeseini pjevaju ribe.
Ponekad, samo ponekad, zaustavljali su se na stijenama galebovi da predahnu i prikupe snagu za dalji
let. Pahuljica ih je pitala:
Pahuljica je gubila nadu da e ikad doletjeti galeb iz njene zemlje, da e po njemu moi poslati
poruku svom bratu Sunanu.
Uvijek kad su galebovi padali na obalu, ona ih je hranila, priala s njima o morima i dalekim
letovima, a navee im je, kao nekad u Zaboravljenoj Zemlji, pjevala pjesme. Galebovi su osjetili da
im je Pahuljica prijatelj, rado su sluali njene pjesme i dolazili sve ee. Dolazili su oni koji su ve
jednom bili, dolazili su oni koji su uli za malu djevojku u olujnom zamku. Kad su odlazili, bili su
zadovoljni i svuda gdje su stizali priali su priu o Pahuljici, svuda su govorili:
Ima nas snanih. Mnogi se mogu pouzdati u svoja krila. Kai nam samo gdje se nalazi ta zemlja.
Tamo ivi moj brat Sunan. U maloj kuici od crvenih koralja, na visokoj bijeloj hridini, nee ga
biti teko nai.
Kaite mu ovako: tvoja sestra Pahuljica se nalazi nasred mora u olujnom zamku. Ako eli da joj
pomogne, kreni iz Zaboravljene Zemlje, ona te eka.
Galebovi nisu vie nita ekali. Iz jata su se izdvojili najsnaniji, najbri i najhrabriji. Poletjeli su
odmah iznad zamka; iznad mora, na sjever, tamo gdje se nalazila Zaboravljena Zemlja.
Nikad joj dani nisu bili dui, nikad noi nemirnije. Bez prestanka je mislila o galebovima koji su
odletjeli, bez prestanka se pitala: hoe li imati snage da preu more, hoe li nai Zaboravljenu
Zemlju?
Oni su, zaista, bili njena jedina i posljednja nada. Svaki put kad bi ula poznati galebov krik nad
obalom, zamirala je od strepnje: kakvu e vijest uti? Istravala je iz zamka i pitala:
Pahuljica je postajala sve nestrpljivija. Nije znala koliko je udaljena Zaboravljena Zemlja, pa je ak
pomiljala da su galebovi zalutali, da su se predomislili i vratili, ali da nisu htjeli da se pojave na
obali ispod olujnog zamka.
Njega nismo nali. On je davno, davno krenuo preko mora da tebe trai.
Niko nam nije mogao kazati nita o njemu. Niko ga iz Zaboravljene Zemlje nije kasnije vidio.
Znaia sam da moj brat ima veliko srce uzdahnula je Pahuljica. Ali on ne zna da se nalazim u
olujnom zamku i nikada me nee nai. Lutae uzalud i na kraju e morati da se vrati u Zaboravljenu
Zemlju. A ja u itavog ivota ostati ovdje, meu vjetrovima.
Traiemo tvog brata po morima i kad ga naemo, kazaemo mu gdje se nalazi. Pusti nas samo da
se malo odmorimo, a zatim emo poletjeti na sve strane i obavijestiemo sve galebove: da obilaze
mora i obale, da bdiju nad svima prolazima dok se Sunan ne pojavi.
Hvala vam progovorila je Pahuljica. Takve prijatelje neu vie nikad stei.
Ni mi nemamo mnogo takvih prijatelja kao to si ti. I nita nam nee biti teko, samo da tebi
pomognemo.
Hvala vam jo jednom za ono to ste ve uinili i to ete uiniti. Ako ikad stignem u Zaboravljenu
Zemlju, pozvau vas u goste na obalu kakva ne postoji nigdje na svijetu.
Kad su zamukli njihovi krici, dugo je sjedjela na stijeni i plakala. Prvi put otkako je napustila
Zaboravljenu Zemlju, plakala je od sree, uvjerena da e galebovi nai Sunana i da e se zajedno s
njim vratiti u svoju crvenu kuicu od koralja.
Od toga dana poela je da se gasi tuga u njenim oima, postala je vesela kao dijete.
Da je imala s kim, igrala bi se. Da je imala s kim, priala bi bez prestanka o bratu Sunanu i o
Zaboravljenoj Zemlji.
Ali u olujnom zamku nije bilo nikog osim vjetrova. A oni nisu smjeli nita da saznaju.
Radost male Pahuljice nije ipak mogla da bude stalna. Muile su je strepnje: da se Sunanu nije
dogodila nesrea, da se nije izgubio u olujama, na pustome moru? esto, u noi, kad bi zatvorila oi,
pojavljivale su se pred njom udne slike. Vidjela je kako iz morskih dubina izlaze ogromne ribe i
nasru na Sunana, koji se brani. Ribe su velike, ima ih mnogo i Sunan nee moi da ih odbije, one
e ga odvui u crne dubine.
Samo su zidovi od oblaka mogli da uju njen krik. Ali zidovi su bili nijemi i nisu mogli da joj apnu
nijednu utjenu rije.
Danju je sjedela na obali i nije skidala pogled s beskrajne morske puine, oekujui da se odnekud
pojave galebovi ili mali Sunanov un.
A u to isto vrijeme na svima obalama, na svima morima vladala je meu galebovima uzbuna. irila se
pria o Pahuljici i o Sunanu, jurila su na sve strane bijela jata da pronau Sunana i da ga dovedu u
olujni zamak.
Kud jure toliki galebovi kad je nebo isto, kad vjetrova nema?
Imali su mnogo razloga da se ude. Galebovi se nisu smirivali i letjeli su tamo kud nikad ranije nisu
letjeli.
Tuga je poela ponovo da gasi sjaj u njenim oima i osmijeh na licu. Ne jedanput, ustajala je usred
noi, odlazila na obalu i tamo,
nepomina kao kip, doekivala zoru. Ponekad bi joj se inilo da iz tame kroz um talasa uje
Sunanov glas, ali varka nije trajala dugo i ona je poslije toga postajala jo tunija.
Trebalo je izdrati.
Pahuljica je bila mala, slaba djevojka i ko zna da li od brige ili neeg drugog, naglo se razboljela.
Zabrinuli su se galebovi pa su svakoga dana i svake noi dolijetali u olujni zamak, u njenu sobu, i
pokuavali da je utjee.
Njena jedina elja bila je jo: da vidi Sunana, da se oprosti s njim. Ali on nije dolazio, galebovi su
ga uzaludno traili.
Pahuljica se konano pomirila s milju da nee doekati Sunana. I umrla bi sigurno jedne veeri kad
je sjao mjesec, kad su pored obale pjevale ribe, da u sobu nije dojurio zamoreni galeb i uzviknuo:
Pahuljica nije imala snage da se podigne, da progovori. Samo su niz njene blijede obraze potekle
suze.
TVRAVA NAD IZVOROM RIJEKE
Vi, koji itate ovu knjigu, oekujete sigurno nastavak prie o Sunanu i Pahuljici. Lijepo je to, ali ja
vas moram zamoliti da malo priekate.
Vi sad pitate:
Zato?
Imam odgovor:
Zato to moram da vam kaem kome sam i gdje sam prvi put priao o Sunanu i Pahuljici.
Vi se sad, ini mi se, bojite da e vam prianje postati dosadno. A ja vas unaprijed uvjeravam da nee
ako je ono to ste ve proitali bilo zanimljivo. Jer sve to sad namjeravam da ispriam nije bez veze
s onim to ste prethodno saznali o Sunanu i Pahuljici.
Dakle, ponimo!
Ne treba vas, nadam se, uvjeravati da sam i ja bio kao vi, djeak. Istina, bilo je to davno, ali ta mari
ono to je bilo ne moe se izbrisati. Volio sam igru, imao sam dobre prijatelje i priznajem: nisam
poslije zavrenog predavanja u koli dolazio kui na vrijeme. Zadravao sam se u vrbacima pored
rijeke, lovio ribu i plivao s drugovima do usamljenog otoia gdje smo napravili kuicu od vrbova
prua i u kojoj smo uvali nae najdragocjenije stvari. Ali najee i najradije posjeivao sam staru
tvravu na brdu ispod koga je izvirala naa rijeka.
Da ne bi bilo zabune, moram vam odmah kazati: ivio sam u selu, ispod planine kojoj se nije mogao
sagledati kraj. I jo neto: otiao sam iz sela rano, kad sam zavrio osnovnu kolu, i nisam imao
prilike da se ponovo vratim tamo punih petnaest godina.
Ipak bolje ikad nego nikad, kae poslovica, a i ja sam tako neto kazao kad sam se ponovo, jednog
dana, naao u selu.
Pokuao sam najprije da pronaem stare prijatelje. Mnoge nisam naao. Otili su, kao i ja, u svijet i
nisu se vie vraali.
Pa ta? rekao sam morao sam raunati da ih neu nai, jer ni oni nisu vie djeaci.
Priznau, nisam bio ravnoduan to ih nisam naao i nisam mogao da se otmem osjeanju tuge.
Ali u selu je ipak ostalo neto. Ostale su uspomene, ostala su mjesta koja smo toliko voljeli: rijeka,
tvrava na brdu, svijetle poljane pod planinom. Odluio sam odmah da obiem ta mjesta, da vidim
igraju li se tamo djeaci kao to smo se igrali moji vrnjaci i ja.
Nisam dugo razmiljao kuda najprije da odem. Tvrava na brdu me uvijek najvie privlaila pa se
tako dogodilo i ovoga puta.
Tvrava!
Zar samo ime ne kazuje koliko se tajni krije u njoj za nas djeake? Priznajte i vi, koji itate ove retke,
da biste rado zavirili tamo i pokuali da se popnete na visoke bedeme. Priznajte unaprijed, jer ja znam
pouzdano da sva djeca vole da zaviruju tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari.
Ja sam ve priznao.
Kad sam bio djeak, nita na svijetu me nije vie privlailo od stare tvrave. Odlazio sam tamo u
svako doba dana i nikad mi nije bilo dosadno. I ne samo ja odlazili su svi djeaci iz moga sela.
Oronula kao starica, oljutena vjetrovima i olujama, naa tvrava je odavno postala prebivalite
avki, sova i slijepih mieva. Ali ta to mari? Jo uvijek su se njene kule straare
zasijecale visoko u nebo, jo uvijek su postojali bedemi za topove, tamnica i presahli bunar. Pod
zemljom su se nalazile prostorije do kojih se dolazilo tajnim hodnicima i u koje odavno niko nije
zavirio.
Znali smo da negdje postoji ulaz u to podzemlje. Da se negdje nalaze tajna vrata. Ali gdje? to
nismo znali i uzalud smo lutali oko zidina, kopali zemlju i kuckali po kamenju. Tajna podzemlja
ostala je za nas nepoznata, a upravo tamo (tako su svi govorili) nalazilo se ono to je bilo
najinteresantnije i najdragocjenije u tvravi: gvozdeni oklopi, koplja, lukovi i strijele, puke i
maevi.
Pa zamislite sad kakva bi to bila srea zaviriti tamo! Naoruali bismo se do zuba i spustili u selo
kao to su se nekada davno, davno sputali ratnici iz tvrave,
Ali to nije sve. Prialo se da u podzemlju ive patuljci i da samo nou, kad zablista mjesec, izlaze na
bedeme.
Prialo se mnogo. A mi nismo mogli da pronaemo tajna vrata, uzaludni su bili svi nai pokuaji.
Kamene stepenice su bile poruene i do bedema se moglo popeti samo uz okomite zidove.
Svi smo pokuavali i svi odustajali osim Jelena, djeaka koji e odsad biti glavni junak ove prie o
tvravi. On je jedini uspio da se popne, i ne samo jedanput, penjao se esto, sjedio na bedemima i
zavirivao u kule straare. A nama je priao da se sa bedema, tamo preko planine, vidi more i bijela
laa koja vjeno plovi po moru.
Mi smo vjerovali. Mi smo sve vjerovali jer je Jelen bio najsmioniji meu nama, jer je zaista bilo
malo takvih djeaka kao to je bio on.
U svakoj igri Jelen je bio prvi. Umio je da jae na golom konju, da pliva kao riba i da pjeva tako
lijepo da su se ljudi zaustavljali kad bi uli njegov glas.
Ima slavujevo grlo govorili su. Kad naraste, u itavom kraju nee biti takvog pjevaa.
Jelen je najradije pjevao na obali rijeke, navee, dok se u vodi kupao mjesec i umivale zvijezde.
Nemam vie ta da pjevam. Dosadno je uvijek ponavljati iste pjesme. Dosadno je i ivjeti stalno u
jednom mjestu. Poi u jednom niz rijeku da vidim gdje nestaje ova voda, da ujem nove pjesme i da
se onda vratim u selo.
Mi smo dobro poznavali Jelena i ne bi nas iznenadilo da je ostvario svoju namjeru. On nas je uvijek
neim iznenaivao: ili bi donio iz ume malog zeca ili pticu, ili bi otkrio negdje kakvo tajanstveno
mjesto i vodio nas da nam ga pokae.
Ali sve to je dotad inio, postalo je sitno kad je uspio da se popne na bedem tvrave. To mu je
konano uvrstilo dugotrajnu slavu meu djeacima.
Poznavao je sve njene kutke, sve do ega se moglo stii. Samo tajna vrata za podzemlje ni on nije
mogao pronai.
I evo, ja se ve penjem uz brdo, istom onom stazom kojom sam se prije toliko godina penjao, i ini
mi se da u tamo, u tvravi, nai Jelena kako juri oko zidina ili pjeva na visokom bedemu. Da u
sresti jo mnogo djeaka, starih poznanika i prijatelja. Ali to su bile samo moje elje.
Tvrava je bila pusta. Iznad kula straara vijala su se jata avki, a sa proplanaka na rubu borove ume
mirisao je divlji pelin.
U tvravi se nije nita izmijenilo. Samo vie nije bilo mojih drugova, djeaka.
Ali ta je to?
Ja sam se prevario. Dok sam posmatrao tvravu, uo sam glasove. Prave djeje glasove.
Ne! To su ipak bili pravi, pravcati djeji glasovi. To su se u tvravi igrali djeaci i nisam morao dugo
ekati da se oni pojave.
Prili su.
Ko ste vi?
Pisac! odgovorio sam ali sam nekad esto dolazio u ovu tvravu, imao dobre prijatelje i
igrao se s njima oko ovih zidova.
Crnokosi djeak me je po neem podsjeao na Jelena. Imao je otar pogled. Pomislio sam odmah da
je voa male grupe. I nisam se prevario.
upitao me.
I mi pokuavamo. Nije nam dosad polo za rukom da se popnemo. Ali ja u se jednom ipak popeti.
Hou da vidim kako je gore, hou da vidim more.
Zivjeli su rekao sam. Poznavao sam djeaka koji je jednom bio meu njima.
Da, meu patuljcima nasmijao sam se. Cijelu jednu no je proveo s njima.
Dobro, kad elite, ispriau vam. Samo da najprije sjednemo, jer moja pria nee biti tako kratka.
PRAZNIK PROLJEA
Nou stara tvrava izgleda udno. Na vrhu brda u mjeseevu sjaju ona podsjea na ogromnu sablast i
ljudi izbjegavaju da se u to vrijeme nau u njenoj blizini. Boje se, jer o tvravi krue mnogobrojne
prie. Neki uporno tvrde da tamo jo uvijek ivi starica koja je ostala posljednja da brani tvravu od
neprijateljskog napada. Dugo je s bedema sipala na napadae vrelu vodu i rastopljenu smolu, a kad
joj je nestalo i vode i smole, povukla se negdje u tajne prostorije i ostala tamo. Ponekad samo izlazi
da obie zidine, saeka zoru sjedei na kamenu, pa se opet vrati u svoje tajno skrovite.
Ali pria o starici je sigurno izmiljena. ak ni djeca ne vjeruju u nju. Da je i ostala u tvravi, zar bi
mogla ivjeti toliko dugo? Ipak se mnogi upravo zbog starice boje da nou zavire u tvravu.
A patuljci?
Patuljci su jednog dana doli u tvravu i ostali tamo. Nastanili su se u podzemnim prostorijama, u
onim istim do kojih su djeaci nastojali tako uporno da prodru. Danju se ne pojavljuju, a nou izlaze
na bedeme i zabavljaju se: neki tvrde da patuljci odapinju strijele i gaaju zvijeri rasute po plavom
nebeskom svodu. Ako strelica pogodi, zvijezda se rui u dubinu i pada negdje u more, na nepoznatu
zemlju ili negdje u rijeku.
Kad se ne zabavljaju na bedemima, patuljci odlaze u planine, u lov. Glavate sove im trae i podiu
divlja, a patuljci ekaju sakriveni u kronjama drvea ili u visokoj travi na proplanku. I nikad ne
ekaju dugo jer je planina divljai puna. Iz gustih estara poinju da nalijeu zeevi i koute, na
granama borova bude se divlji golubovi i tetrijebi. I zaas oivi planina: od klepeta krila, od brzog
tranja, od pobjedonosnog kiktanja sova.
Pred zoru se vraaju u tvravu. Iza njih ostaje uznemirena planina. Jo dugo se uju krikovi
probuenih ptica, brzi topot nogu uplaene divljai, jo dugo, prikriven negdje u grmu, drhti plaljivi
zec.
Tako se svaki put kad patuljci dolaze u lov uznemire stanovnici planine. Oni proklinju mjesec to
svijetli jer znaju ve: patuljci ne dolaze nikad kad mjeseca nema.
U zoru patuljci odlaze da spavaju. Stara tvrava poprima svoj utljivi izgled, postaje pusta ako se po
njoj ne igraju djeaci. I ini se: niko ne stanuje u njoj osim avki i sova. ini se da niko nije tu budan
osim avki.
Ali nije tako. Budni su patuljci straari. Dobro sakriveni, oni bdiju nad tvravom, nad snom svojih
drugova.
Kad se djeaci igraju po tvravi, oni ih posmatraju i ale to ne mogu s njima da uestvuju u igri.
Djeaci su veseli, patuljci su veseli. Da se udrue, igra bi bila divna.
Patuljci straari moraju da budu oprezni i ne smiju da napuste svoja mjesta. A djeaci i ne slute da ih
prate njihove oi.
Svake godine patuljci iz tvrave slave svoj praznik praznik proljea. Kad procvjetaju ljubiice,
kad se livade ospu utom jagorevinom, poinje slavlje koje traje po nekoliko noi.
Dolaze im gosti iz drugih tvrava, dolaze patuljci iz umskih peina. Svi su tad okieni cvijeem, svi
nose arene vijence oko glave. Tada se u zidinama tvrave mogu da uju pjesme i zvuci harfe, mogu
da se vide patuljci kako se sputaju niz brdo do izvora rijeke. Na poljanama, pored izvora, prireuju
se takmienja: u gaanju strijelom, u maevanju, u plivanju. Tu se pobjedniku dodjeljuje vijenac
napravljen od najljepeg cvijea sa livada i planinskih proplanaka.
Oko izvora rijeke djevojke igraju kolo, a kad se zamore, voze se malim unovima i tada se nad
vodom razlijee njihov veseli smijeh i pjesma koju prate harfe.
Moda je malo udno to se patuljci tako bezbrino zabavljaju na izvoru rijeke gdje ih mogu
iznenaditi neeljeni gosti. Ali oni nemaju, u stvari, ega da se boje. U to vrijeme po brdima i
umarcima bdiju njihovi straari. A sove bez prestanka krue unaokolo i odmah ih obavjetavaju ako
se pojavi kakva opasnost.
Patuljci su uvijek oprezni. Ne ele da ih ljudi vide i ako se dogodi da neko naie obalom rijeke, oni
se odmah povlae.
Kad se zavri praznik proljea, kad se raziu gosti, u tvravi i na izvoru rijeke zavlada mir, ivot opet
potee svojim starim tokom.
Djeaci su rado sluali prie o patuljcima. Mnogi su sanjali kako e se jednom sa njima sresti,
sprijateljiti se, kako e im patuljci pokazati sve do ega nisu mogli stii u staroj tvravi.
Prepirkama oko patuljaka ne bi, sigurno, nikad bilo kraja da Jelen nije izjavio:
Kad se pojavi mjesec, ja u provesti no na bedemu tvrave i saekati tamo patuljke. Ako se ijedan
pojavi, uzeu mu luk sa strijelama i donijeti u selo.
Ali su iza prvog oduevljenja uvidjeli koliko je Jelenov poduhvat opasan i poeli su da ga zapitkuju:
Razumije se da ni Jelenu nije bilo prijatno poslije takvih razgovora. Ali on nije bio od onih koji se
lako kolebaju. Znao je da bi odmah poslije povlaenja njegova slava meu djeacima poela da
blijedi. I zato je odluno rekao:
Ako neko treba da se boji, onda sam to ja.Vi ete spavati kod svojih kua, vama se nita ne moe
dogoditi. Ali ja se ne bojim patuljaka i ekau ih na bedemu i devet noi ako bude potrebno.
Zar se poslije takve izjave moglo jo neto kazati, jo neto dodati? I niko nije vie ni pokuavao da
odvrati Jelena od njegove namjere.
Kako se, ustvari, osjeao sam Jelen to je teko znati. Znam ipak da je pomalo strahovao pred onim
to je imalo da se dogodi, ali nikom se nije poalio, niko nije saznao ta se u njemu krije.
Kad se pojavio pun mjesec na nebu, kad noi nisu bile vie tamne, Jelen je poeo da se sprema.
Pomagali su mu svi djeaci jer se prvi put otkad postoji selo dogaalo da jedan djeak provodi no u
pustoj tvravi.
Jelen je napravio nov luk i dosta strijela. Tako oboruan, krenuo je, jednog dana, prije zalaska sunca
prema tvravi. Sa njim je krenula itava povorka djeaka. Bili su uzbueni, mnogo su govorili, samo
je Jelen bio utljiv i koraao ozbiljno kao pravi ratnik. Nije ni udo: ekala ga je neizvjesna no,
ekao ga je susret s patuljcima, i ko zna ta ga jo nije ekalo.
Sunce je ve zalazilo za otri greben planine, na sve strane su jurile ptice traei nona sklonita. U
tvravu su dolijetala jata avki, a Jelen je poeo da se penje.
Oprezno i polako penjao se sve vie, vie prema bedemu.
Djeaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je doviknuo s bedema: Doite
ujutru! Priau vam ta sam sve vidio.
Oko tvrave je uskoro poeo da se hvata mrak. Djeaci su morali da se vrate, pa su se jo jednom
pozdravili s Jelenom i krenuli niz brdo. Okretali su se u hodu kao da jo uvijek nisu vjerovali da e
Jelen zaista ostati na bedemu tvrave.
A Jelen ih je posmatrao kako odlaze i sigurno mu nije bilo prijatno. Kad je mrak postao gui,
odjednom je osjetio strah, zadrhtala su mu koljena. Pomislio je ak da se spusti na zemlju, da otri u
selo i da kae:
Strano je biti sam u tvravi. Neka avo nosi patuljke, ja ih neu ekati.
Doao je do ivice zida i pogledao u dubinu, u mrak. Zemlja se samo nazirala i nikad kao tada nije mu
se uinilo da su zidovi tvrave tako visoki.
Ne, nije bilo vie nikakvog izgleda da bi se mogao sreno spustiti. Pao bi, stropotao bi se u dubinu i
sve bi bilo gotovo.
Posmatrao je kako se na nebu pale zvijezde i s nestrpljenjem je oekivao da se iznad planine pojavi
mjesec.
U tvravi je zavladala mrtva tiina. Samo dalje, pod brdom, na izvoru se uo huk vodenog slapa. Lak
vjetar koji je duvao s planine nanosio je otar miris borovine i divljeg cvijeta sa sunanih proplanaka.
Tako je proteklo pola sata, a moda i vie.
A onda su meu zidinama poeli da odjekuju udni glasovi: Hu-hu! Hu-hu! Najprije na jednoj, a zatim
na drugoj, treoj strani.
Jesu li, moda, pokuavali da zaplae djeaka koji je doao da im smeta? Da ga kazne?
Ponovo ga je uhvatio strah, zubi su mu cvokotali i da ga je tog asa neko neto upitao, on ne bi
mogao progovoriti ni rijei.
U tvravi je sve glasnije odzvanjalo: Hu-hu! Hu-hu! inilo se da neko snaan i grlat duva u ake.
Jelen je sa strepnjom oekivao da se negdje na zidu tvrave pojavi nakaza ili starica, ona o kojoj se
toliko mnogo prialo u selu, ona koja je negdje u tajnom skrovitu loila vatru i topila smolu za
odbranu tvrave.
Zaista niko. Do sela je bilo daleko, oko tvrave je vladala pusto. Uzaludno bi bilo da vie, niko ga
ne bi uo.
Kajao se gorko to je ostao na bedemu, poeo da se zaklinje sam sebi: nikad vie nee doi u tvravu.
Ni danju, ni nou. Samo da ostane iv do zore, da se spusti na zemlju.
Pomislio je i na djeake koji su otili da spavaju. Zavidio im je i suze su mu potekle iz oiju kada je
rekao sam sebi:
Nikad ih vie neu vidjeti.
A djeaci?
Da li su zaista spavali?
Ne.
Zatim se uo pokret krila. Poletjele su oko zidina sove, izvukle se iz skrovita gdje su provodile dan.
To su one hukale! Jelenu je postalo lake.
Sove su napravile nekoliko krugova oko tvrave i odjurile u mrak da trae plijen.
Iza otrog grebena planine izronio je nasmejan mjesec i odjednom je sve na zemlji postalo ljepe: i
brda, i vode, i stara tvrava.
Koliko je samo stvorenja na svijetu nestrpljivo oekivalo taj mjeseev izlazak. ekali su ga putnici na
drumovima, lovci u umama, mornari na morima, ali je najvjerovatnije da ga niko nije doekao te
noi s tolikom radou kao Jelen.
Nikad mu dotad mjesec nije izgledao tako veseo. Posmatrao ga je kako se podie i znao da e itava
no biti svijetla i da ga vie nita nee moi iznenaditi.
Opipao je rukom svoj luk i strijele, pa ak pokuao i da se zabavlja. Zapeo je strijelu i poeo da
niani u usamljenu, treperavu zvijezdu. Odapeo je tetivu, dugo ekao, ali zvijezda, razumije se, nije
pala. Treperila je i dalje, smijala se kao da je htjela da kae:
Tvoje su strijele slabe. Tvoja ruka nije dovoljno jaka, ni oko sigurno.
Jelen je to i sam znao. Spustio je luk i odmah iza toga uo kako se neko iza njegovih lea nasmijao.
Naglo se okrenuo i video: osvijetljen mjeseinom, na bedemu je stajao patuljak.
Nee oboriti ni pticu u letu, ni divlju zvijer. Ti si sigurno uo da patuljci strijelama obaraju
zvijezde. Uvjeravam te da to nije tano. Samo jednom, davno, ja sam oborio zvijezdu i zarekao se da
to vie nikad neu uiniti.
Jelen nije mogao da progovori. Bio je uplaen, zadrhtale su mu ponovo i ruke i noge.
Patuljak, koji je sve to video i oito elio da ga umiri, priao je jo blie i nastavio da govori:
Znao sam da si ovdje i da eka patuljke. Doao sam prije ponoi jer ne vjerujem da se osjea
ugodno ovdje na bedemu.
Jelen.
Sunan?
Da.
To je bio on.
Budite jo malo strpljivi. Doznaete sve, jer prije toga treba da se vratimo na more, tamo gdje smo
ostavili Sunana i Pahuljicu.
Ako ste zaboravili, sjetite se: galebovi su pronali Sunana daleko na moru, daleko od olujnog
zamka.
Traio sam olujni zamak, i to je sve. Traio sam ga svuda gdje sam se nadao da u ga nai.
Sunan nije brojao dane i mjesece, nije znao koji uporednik presjeca, koja ga morska struja nosi.
Uostalom, on nije ni imao kartu, nije uio zemljopis i bilo mu je svejedno gdje se nalazi. A da je ba i
prouavao sve karte svijeta, da je poznavao nautiku, zar bi mu to mnogo koristilo? Ni u jednoj karti
nije ucrtan olujni zamak. I samo upornost mogla ga je dovesti tamo.
Upornost!
Kad je prolo toliko vremena od polaska iz Zabpravljene Zemlje, niko vie Sunanu ne bi mogao
prebaciti da nije bio uporan.
Ali zar i on nije bio iv stvor? Zar ga nisu muile sumnje, zar nije pomiljao da se odrekne
traganja i da se vrati u Zaboravljenu Zemlju?
Ponekad je bio potpuno uvjeren da nikad nee nai olujni zamak, ni svoju sestru Pahuljicu.
U takvim asovima postajao je najnesreniji patuljak na svijetu. Postajao je slab i ravnoduan, putao
je da ga morske struje nose kud bilo.
Ja kaem ne.
A vi, koji sad kao i ja poznajete Sunana, stavite ruku na srce, razmislite malo i siguran sam da neete
pogrijeiti u odgovoru.
Sjetite se koliko ste samo puta odbacivali svesku kad niste mogli da rijeite najobiniji matematiki
zadatak. I koliko ste puta zakljuivali da napustite kolu i da odete negdje gdje nema profesora
matematike.
Sunanov zadatak je, priznaete, bio tei od svih vaih zadataka. Vi ste, konano, uvijek imali
mogunost da pitate, niste se mnogo ustruavali ni da prepiete iz tue sveske gotova rjeenja, a
Sunanu su sve takve mogunosti bile uskraene.
On je bio sam.
Kad mu je bivalo najtee, Sunan se sjeao zakletve koju je dao kovau, Pahuljice, koja negdje plae
za izgubljenom slobodom, i onda bi opet govorio sam sebi:
Kakve su zemlje ostajale iza njegovih lea, kakve su bile ispred njega? Ko bi to znao.
Galebovi su ga zatekli na puini, usred okeana, gdje ni ribe rado nisu zalazile.
Sunan se zaudio:
Mene?
Da, tebe! Trae te galebovi svih obala. Trae da ti kau: tvoja sestra Pahuljica ivi u olujnom
zamku.
Ali ja ne znam gdje se nalazi taj prokleti zamak. Ko moe da me odvede tamo?
Galebovi su bili jedini svjedoci, ali oni, sigurno, nisu.ni primijetili ono to bi drugi primjetili. Oni su
bili zadovoljni to su pronali Sunana i rekli su mu:
Daleko je olujni zamak, veoma daleko odavde. Trebala bi ti itava godina, moda vie da stigne
tamo. Ali mi emo vui tvoj un.
Hvala vam, galebovi rekao je. Ali je ne znam zbog ega sve to inite.
Mi poznajemo tvoju sestru Pahuljicu. Mi smo joj se zakleli da emo te nai i dovesti u olujni
zamak.
Sunan nije imao vie ta da kae. Privrstio je konope za pramen maloga una i pustio da ga
galebovi vuku.
Tako brzo nikad nije plovio nijedan un. Nisu mu smetali ni talasi ni morske struje. A ipak je Sunanu
trebalo deset dana i deset noi da stigne do olujnog zamka.
Kad su se pribliili, galebovi su mu rekli: Moramo biti oprezni jer vjetrovi uvaju Pahuljicu. U
zamak se moe ui samo oko ponoi, kad oni pospu.
odgovorili su galebovi.
Pahuljica je bila obavijetena o Sunanovom dolasku. Da je mogla, da nije bila bolesna, izala bi na
obalu, tamo gdje su padali umorni galebovi, ukrcala se u mali Sunanov un i odjedrila bi s njim
preko mora u Zaboravljenu Zemiju.
izgubila svijest.
Sunan nije smio mnogo da eka, nije smio da oklijeva. Uzeo je Pahuljicu u naruje i ponio do una
na obali.
U zoru, tek u zoru, mala Pahuljica je otvorila oi. I vidjela je: iznad nje u prostoru plavog neba jure
stotine bijelih galebova.
Pahuljica nije odgovorila odmah. Niz njene blijede obraze potekie su suze, tople i krupne.
Zato plae? pitao je Sunan. Sad je sve prolo, sad moe biti vesela.
Nee proi. Znam dobro da nee proi i zato te moliim da zaustavi un i da me iskrca na obalu
koja lii na Zaboravljenu Zemlju. Hou da jo jednom vidim izlazak sunca, da se oprostim s njim.
Odabrao je mjesto na pustoj obali i iznio malu Pahuljicu na visoku hrid ispod koje su jurili pjenuavi
talasi.
Pahuljica je oivjela, sjela na kamen i naslonjena na Sunana posmatrala kako se puinom igraju
talasi, kako se na istoku raa sunce.
Ako se sruila, napraviemo drugu. Pomoi e nam galebovi i ribe, pomoi e nam svi patuljci
koji ive u Zaboravljenoj Zemlji.
Znam da e pomoi. Kad se vrati tamo, pozdravi sve u moje ime: patuljke i galebove, ribe i ptice.
Ti e sama da ih pozdravi.
Neu stii. Ali ja sam ipak zadovoljna to sam doekala da vidim bar tebe.
Iz mora je isplovilo sunce, veliko i crveno. Donosilo je radost zemlji i vodi, prosulo zlatni sjaj po
obali na kojoj su poslednji put sjedjeli zajedno Sunan i Pahuljica.
Zaista posljednji put. Mala djevojka je umrla onog asa kad se rodilo sunce, tiho, bez rijei.
Ni Sunan nije odmah povjerovao. Mislio je da je Pahuljica izgubila svijest i dugo pokuavao da je
dozove.
Bilo je uzalud!
Pahuljica nije ula njegovo dozivanje. Ona vie nikad nita nee uti.
Sunanu je moralo postati jasno da je Pahuljica zaista umrla i da nikad nee stii u Zaboravljenu
Zemlju.
More je ve plakalo.
Galebovi su plakali.
Plakao je do podne, a onda je ustao i poeo da kopa grob navrh morske hridi vatrenim maem iz
Zaboravljene Zemlje.
Kad god bi udario maem o kamen, prosipale su se po obali vatrene zvijezde, prolamao se zviduk
kao da su se u zraku, u nemilosrdnoj bici, vjetrovi sudarali.
Pod otricom maa kamen nije bio tvrd. Mali grob maloj Pahuljici nije bilo teko iskopati.
svijetu!
Poletjeli su odmah na sve strane, poeli da donose srebrne koljke i crvene koralje, da ih vezuju i
slau.
Do noi je sve bilo gotovo. Na vrhu hridi, iznad glave male Pahuljice, galebovi su podigli spomenik
koji je danju bljetao kao purpur, nou prosipao srebrn sjaj kao mjesec.
Dugo se nije znalo iji je. Ali i pored toga, kad god su prolazili pored bezimene hridi, mornari su
izlazili na palubu i skidali kape, uvjereni da je spomenik podignut nekom kome treba odati poast.
A galebovi su odluili da odravaju strau nad grobom i dolijetali svakog jutra i svake veeri da se
smjenjuju. I otada nepoznata obala nije bila nikad sasvim pusta. Pahuljica nije ostala sama.
Sunanu je bilo najtee. Da ga je neko sluajno sreo, neko ko ga je ranije vidio, teko da bi ga mogao
prepoznati. Tuga mu je ugasila sjaj u oima, izbrazdala lice dubokim borama, na njegovim se usnama
nije pojavljivao osmijeh.
Lutao je obalom, usamljen kao pustinjak, odlazio daleko i opet se vraao: morskoj hridi, grobu male
Pahuljice.
Odvui emo tvoj un u Zaboravljenu Zemlju govorili su mu. Nee proi ni deset sunevih
raanja, a ti e biti tamo.
Ali vjeno nije mogao ostati ni na nepoznatoj obali meu galebovima. I jednom, kad su se galebovi
smjenjivali na strai, kad je nad obalom vladala mrtva tiina, popeo se na hrid i rekao:
Pahuljice, ja odlazim! Ne znam kuda, ali ovdje vie ne mogu da ostanem. Tuga bi me ubila, razum
bi mi se pomutio.
Ribe koje su tog jutra isplovile na morsku puinu da doekaju raanje sunca nisu zapjevale.
Sunan nije govorio dugo. Nije mogao da govori. urno, kao da bjei, spustio se sa stijene i obratio
se galebovima:
Vi, prijatelji, to obilazite sva mora, vi ete moda stii i u Zaboravljenu Zemlju. Ako stignete,
kaite svima da je Pahuljica mrtva.
Tako se oprostio.
Tako je krenuo od obale u irok, nepoznat svijet. Bilo mu je svejedno kuda, na koju stranu e ga
putevi odvesti.
Ali ko bi to mogao pouzdano tvrditi i zato je, mislim, bolje da i ne pokuavamo donositi bilo
kakav sud. Pustimo ga da luta
i to je sve.
Sunan je zaista lutao dugo i besciljno. Ne jedan dan, ne godinu. Lutao je godinama, proao mnoge
zemlje i niko osim zvijezda nije mogao da prati njegov put.
Koliko je puta morao da potegne svoj vatreni ma na drumovima i u planinama gdje su vladali
zakoni jaega.
Planine nikad nisu bile sasvim puste. Uvijek je po njima neko gazio divlja zvijer ili lovac, uvijek
se mogao uti glas nepoznate ptice.
Po oroenim planinskim livadama pasle su i igrale se koute, uvali strau dugorogi jeleni, a u isto
vrijeme, negdje u estarima, zavijali su gladni kurjaci.
Gazio je brze rijeke, penjao se na planinske vrhove, u carstva surih orlova, tamo gdje nisu zalazile ni
ptice ni zvjeri. Orlovi nisu bili gostoljubivi, ali Sunanu nije trebalo mnogo da ih zaplai.
Ali Sunan ga nije posluao. Nahranio ga je i napojio, naao ljekovite trave i poeo da mu lijei ranu.
Orao se brzo oporavljao i kad je prvi put razmahnuo krilima, rekao je:
Sad sam opet snaan, sad mogu da ti se oduim.
Ako je tako, poi u s tobom. Neu ti smetati, a ko zna nee li ti moja pomo ipak jednom biti
potrebna.
Ne vjerujem da e mi tvoja pomo zatrebati. Ali poi sa mnom jer mi smetati nee.
Poli su zajedno, postali su za kratko vrijeme veliki prijatelji i Sunan se nikad nije pokajao to nije
odbio orla. Imao je s kim da se porazgovara, da se posavjetuje.
A neposredno poslije toga zbili su se dogaaji koji su prekinuli Sunanov put lutalice.
Vi, djeaci, koji ste kao i ja oaloeni smru male Pahuljice, Vi sad sigurno mislite da se i Sunanu
dogodila nesrea.
Dogodilo se da je Sunan, prolazei planinom, iznenada uo pla. Zastao je, pomislio u prvi mah da
se prevario. Ali ne
Pourio je ispod borovih kronji da se uvjeri i vidio je: na poljani posutoj cvijeem sjedela je
djevojica i plakala, tako glasno, tako tuno kao da je nekog sahranjivala.
Kad je priao blie, Sunan se jo vie zaudio: mala djevojka je liila na Pahuljicu, imala dugu kosu,
krupne oi koje su se napunile strahom kad je na poljani ugledala nepoznatog patuljka.
Zovu me Zvjezdana. A ti ako nisi prijatelj patuljaka iz bijelog dvorca, ako im ne dolazi u goste,
vrati se.
Onda bjei! Bjei to prije dok te nisu opazili, jer e te zatvoriti u tamnicu, tamo gdje ne dopire ni
sunev zrak ni glas.
Sunan se nasmijao. Prvi put nakon dugo vremena, prvi put nakon smrti male Pahuljice.
Zar da pobjegne on, koji je savladao tolike zapreke, zar da bjei dok nosi vatreni ma iz
Zaboravljene Zemlje? I upitao je:
A ti ne ivi tamo?
Ti nam ne moe pomoi. Uzalud gubi vrijeme i ako me ne poslua i ne ode, i sam e postati
rob.
Zvjezdana nije mogla da vjeruje: zar postoji neko ko se ne boji patuljaka iz bijelog dvorca?
Nekad su na Mjeseevim Poljanama, u krilu planine, ivjeli patuljci koji su bili slobodni kao ptice,
bezbrini kao leptirovi.
Doli su iznenada na Mjeseeve Poljane drugi patuljci, koji nisu bili miroljubivi, koji su nosili
bljetave maeve i otre strijele.
Patuljci s Mjeseevih Poljana nisu bili ratnici, ali ih niko nije mogao nazvati kukavicama. Pokuali su
da se odupru, zametnuli su bitku koja nije dugo trajala. Brzo su se polomili njihovi drveni maevi,
brzo su bili savladani. Mnogi su pali, a meu njima i Zvjezdanin otac, poglavica plemena. A oni koji
su ostali morali su da se odreknu bezbrinog i slobodnog ivota na Mjeseevim Poljanama.
Patuljci s Mjeseevih Poljana su poeli da rade. Danju i nou su kopali zemlju, danju i nou su stajali
u vodi i vadili kamen iz korita rijeke. Padali su od umora i gladi. Zaboravili su na radost, na pjesmu.
Ali kameni dvorac je rastao.
Moda pet, moda deset, moda mnogo vie. Niko nije zapisivao vrijeme.
Na otrim vrhovima tornjeva bljetali su dragulji, ogledale se u njima zvijezde i sakupljali sunevi
zraci, koji su se zatim rasipali po kronjama borova i bojili ih udnim bojama.
Dvorac je bio gotov. Ali patuljcima s Mjeseevih Poljana nije postalo bolje. Radili su dalje za svoje
gospodare, bez prestanka, bez hade da e se na Mjeseeve Poljane vratiti stari ivot.
To je sve.
Tog jutra su patuljci iz bijela dvorca naredili da se u planini pronae cvijee mudrosti, da se donese
poglavici, koji eli da od njega napravi pie.
Gdje e pronai takvo cvijee to niko nije ni pitao patuljke s Mjeseevih Poljana. Poli su svi,
pola je i Zvjezdana, i plaui je traila cvijee mudrosti sve dok nije naiao Sunan. A nije ga,
razumije se, nala, jer nije znala ni kako izgleda to cvijee. Pitala je i Sunana:
Nernoj ga vie traiti. I odgovori mi: ima li u tvom plemenu ijedan patuljak koji bi bio spreman da
poe sa mnom u taj bijeli dvorac?
Tamo se ne ulazi tako lako. Tamo je kapija stalno zatvorena i na bedemima stoje straari.
Sada se Sunan zaudio. Zar je zaista mogue da je glas o njemu prodro ak i u ove daleke planine
gdje stiu samo ptice?
A ptice su, to Sunan nije znao, i prenosile priu, a patuljci su stvarali legende o njemu, o njegovom
stranom mau. Znali su da Sunan luta i ekali su da se pojavi i na Mjeseevim Poljanama.
Ako Sunan ne doe, ako nam on ne pomogne, nikad vie neemo postati slobodni.
Povela ga je u naselje pod borovim kronjama, gdje su u kolibicama, napravljenim od zemlje, lia i
paprati, ivjeli patuljci.
Bili su radosni, postali su odjednom sigurni. Kao da bijeli dvorac nije vie ni postojao.
uurbano ratne pripreme: izvueni su iz starih skrovita drveni maevi, zaotreni kameni vrhovi
strijela. ekala se samo no i kad su nad planinom zaiskrile zvijezde, patuljci su se sakupili:
U tiini, opkolili su sa svih Strana dvorac, a Sunan je poao ravno na kapiju. Iza, njega preko travne
poljane privlaili su se patuljci spremni da svakog aska zaspu bedeme strijelama.
Odgovorio je Sunan:
Ide Sunan iz Zaboravljene Zemlje. Otvarajte kapiju, hou da vidim vaeg poglavicu.
U noi se kapija nikom ne otvara. Odlazi to prije ili e upamtiti gdje si doao.
Sunan se razljutio. Potegao je ma i tog asa su se kao i uvijek prosule vatrene zvijezde, zabrujala je
planina. Popadali su na zemlju patuljci s Mjeseevih Poljana, popadali su straari na bedemima. Zaas
je pod otricbm maa prsnula kamena kapija
Oni u dvorcu nisu jo uspjeli ni da se snau, a bitka je bila zavrena. Ko nije pao, pobjegao je, i kroz
dvorac su samo odjekivali uzvici:
Pobjeda! Pobjeda!
Dugo je trebalo da se patuljci smire ... Dugo im se inilo da ipak nije sve gotovo. Te iste noi oni su
rekli Sunanu:
Primi najveu ast koju ti moemo ukazati. Budi poglavica naeg plemena!
itavu tu no niko nije spavao. U bijelom dvorcu se slavila pobjeda, igralo se i sviralo tako buno da
se zaudio i sam mjesec kad je oko ponoi zavirio u planinu.
Sunan je mogao biti zadovoljan. Ali nije bio veseo. Pa ipak, kad je planula zora, pozvao je sve
patuljke s Mjeseevin Poljana i rekao im je:
Ura! poviikali su u jedan glas patuljci. Sunan e ostati s nama, Sunan e biti na poglavica.
Ne znam koliko u ostati s vama. Moda mjesec, moda godinu. Nemojte traiti nikakvo obeanje
jer u morati da se vratim u Zaboravljenu Zemlju.
Vi moete da zapitate:
itavu se no kolebao.
Ali Sunanov mir nije dugo trajao. Zemlja ispod bijelog dvorca poela je odjednom da podrhtava,
popucali su kameni zidovi. Potres se ponovio nekoliko puta i patuljci su morali da se povuku daleko
u umu. Dobro su uinili jer kad su se ponovo povratili, vidjeli su da je bijeli dvorac potpuno sruen,
da su na sve strane po Mjeseevim Poljanama ostale ogromne provalije.
Patuljci su nerado naputali svoj kraj, oni bi sigurno i poslije potresa ostali na Mjeseevim
Poljanama, ali nisu htjeli da se suprotstave Sunanu.
Na kosi meu borovima ostale su iza njih ruevine bijeloga dvorca. U njega su se vjerovatno naselile
divlje zvijeri, a ko zna nije li ga jednom potpuno unitio novi potres! Konano, to je svejedno, jer se
patuljci nisu vie nikad povratili na Mjeseeve Poljane. Oni su itavo jedno proljee, ljeto i jesen
lutali planinama. Kad su poeli da padaju mrazovi, kad se nad planine nadvio dah ledene zime, stigli
su do stare tvrave na brdu i odluili da tu ostanu dok ne okopne snjegovi. A ostali su mnogo due
itav niz godina, jer su se u tvravi osjeali dobro, jer su bili uvijek zatieni i od vremenskih
nepogoda i od neprijatelja.
U PODZEMLJU TVRAVE
uli ste sad kako je Sunan dospio do stare tvrave, a uli ste i kako je iznenadio Jelena na bedemu.
Malo pleme patuljaka s Mjeseevih Poljana postalo je pod Sunanovim vostvom snano i sreno. I
Sunan se meu njima osjeao sve bolje, vie nije pomiljao da ih napusti i da nastavi ivot kao vitez
lutalica. Ali ve due vremena on je sve ee pomiljao na povratak u Zaboravljenu Zemlju. Upravo
pred Jelenovu posjetu donio je konanu odluku: da krene do najbliih morskih obala, a odatle morem
u Zaboravljenu Zemlju. Raunao je na pomo bijelih galebova, na staro prijateljstvo i nadao se da
njegova plovidba nee dugo trajati.
itavo pleme je pristalo da poe sa njim i u tvravi su vrene ve posljednje pripreme za veliki put.
Jelen je dospio na bedem u jeku tih priprema i da je doao kasnije, ne bi zatekao patuljke. Da je doao
ranije, ko zna bi li se Sunan uopte pojavio.
uzaludno.
uli ste ve kako je Sunan pozvao Jelena u goste, ali ne znate jo kud ga je poveo. Mislim, ipak, da
moete pretpostaviti. Kuda bi ga poveo ako ne u podzemlje tvrave, u ono isto podzemlje o kome su
toliko sanjali djeaci iz sela i u koje niko osim patuljaka nije mogao zaviriti!
Spustili su se stepenicama u dubinu, proli kroz mnogobrojne zamrene hodnike do velike hale, u
kojoj su se zabavljali mnogobrojni patuljci.
Kad se Sunan pojavio na vratima, u sali se stiao agor i svi patuljci, koliko ih je bilo, ljubopitljivo
su se zagledali u djeaka.
Doveo sam gosta rekao je Sunan i pokazao rukom na Jelena. Nadam se da vam nee smetati.
Ako si ga ti doveo, nee nam smetati javili su se najblii patuljci. Dobro nam doao!
Samo jedan patuljak, koji je stajao blizu vrata, nije izgleda dijelio miljenje ostalih.
Ne znam mnogo o njemu odgovorio je Sunan. elio je da se upozna s patuljcima i sad se,
eto, nalazi ovdje.
Dobro kad je tako zakljuio je patuljak i udaljio se, iako se jasno vidjelo da nije zadovoljan.
Sunan je pozvao Jelena da sjedne. U sali je ponovo postalo buno, odnekud se pojavila Zvjezdana i
upitala Jelena:
Istina, mi uskoro odlazimo, ali to nita ne smeta. Kad drugi put doe, poveu te u planinu, jahae
na jelenu, vidjee jezero crvene boje i ptice zlatnih kljunova kakve nijedan djeak iz tvoga sela nije
vidio.
On ih je ve video: kako jau kroz planinu, kako jure obalama tajanstvenog jezera.
Kad su njeni prsti preli po icama i odjeknuli prvi zvuci, u sali je zavladala tiina. A kad je poela da
pjeva, inilo se da nijedan patuljak ak i ne die.
Pjevala je o Zaboravljenoj Zemlji, o morima i galebovima, o zlatnim ribama, pjevala glasom istim
kao kap vode, toplim kao sunev zrak. I inilo se da negdje blizu, sasvim blizu, ume talasi, da
prolaze vjetrovi, da kliku galebovi.
Kao i uvijek kad bi Zvjezdana pjevala, Sunanove oi su postale tune, punile se suzama i enjom za
dragom, dalekom zemljom.
Samo jedan meu njima je utio. Bio je to Ljutica, onaj isti koji je nepovjerljivo doekao Jelena. Da
mu je neko paljivo zagledao u oi, lako bi zakljuio da ne misli nita dobro, da neto sprema.
Vi moete da pitate:
uli ste ve da je bio uobraen, ali ta bi se osobina mogla podnijeti da nisu postojale druge, jo gore.
Ljutica je bio sujetan i nije nikako mogao da shvati zato patuljci toliko vole Sunana, zato se o
njegovoj zemlji i njegovim podvizima pjevaju i priaju prie. I govorio je sam sebi:
Zar je on pametniji i hrabriji od tebe? Zar ti ne bi mogao biti poglavica plemena kao i on?
Zavist se u njemu lagano pretvarala u mrnju i u njegovoj glavi sazrijevao je plan da smakne
Sunana i zauzme mjesto poglavice. Samo ni sam sebi nije mogao da odgovori na pitanje: kako.
Patuljci su bili odani Sunanu. Nije imao na koga da se osloni i nije mu ostalo nita drugo nego da
eka i da se tjei:
Kad su patuljci donijeli odluku da krenu sa Sunanom u Zaboravljenu Zemlju, Ljutica je zakljuio:
Nemojte sad da pitate. To je itavo poglavlje prie i ispriau vam kad doe vrijeme. A dotle da
vidimo kako se zavrila no u tvravi jer su bijeli odsjaji na istoku ve nagovjetavali skoro svitanje.
Kad je Zvjezdana prestala da pjeva, u sali je jo dugo vladala tiina, a Jelen nije mogao da ne kae:
Zvjezdana pjeva kao slavuj odgovorio je Sunan i odmah nastavio: Mogli bismo je zamoliti
da jo pjeva, ali vrijeme je da se razilazimo. Kad osvane drugi dan, doi opet u tvravu, dovedi svoje
prijatelje. Ja u vas ekati i povesti u planinu.
Patuljci su ve poeli da naputaju salu. Zvjezdana je odnijela svoju zlatnu harfu. Sunan je izveo
djeaka na bedem tvrave, iznad koje su ve poinjale da se trnu zvijezde.
Da li je jo ita kazao, Jelen se kasnije nikad nije mogao sjetiti. udan umor mu je sklopio oi,
zaspao je na bedemu i spavao bi ko zna koliko da ga nije probudilo dozivanje djeaka, koji su skupa
sa suncem stigli u tvravu. Kad je otvorio oi i pogledao unaokolo, prva misao mu je bila.
Kolebao se, i da se tog asa naao pored njega neko ko bi tvrdio da nije proveo no s patuljcima, on
bi se jo vie zbunio.
Ali pored njega nije bilo nikog, a djeaci su pod zidinama postali uznemireni i nisu mu dozvoliti da
dugo razmilja. Morao je da ih smiri da im se javi:
A patuljci?
Jesi li ih vidio?
Djeaci su ekali, ali nisu postali manje znatieljni i tek to je Jelen dotakao nogom zemlju, opkolili
su ga sa svih strana i zaokupili pitanjima o patuljcima. Morao je opet da ih smiruje:
Pa dobro sloili su se brzo djeaci. Mi emo utjeti kao ribe, samo priaj.
Jelen ih je pozvao da sjednu. I razumije se, poeo da pria sve od poetka, od onog asa kad je ostao
sam na vrhu tvrave.
Priao je uvjerljivo i vie nije sumnjao da je susret s patuljcima mogao biti san. Ali su posumnjali
neki djeaci i odmah izrazili svoju sumnju.
Jelen se zbunio. Kako se nije sjetio da zatrai od Sunana jedan takav luk? Ili bar samo jednu strijelu.
Sunan ga ne bi odbio i sad djeaci ne bi sumnjali u njegovu priu. Pa ta da radi kad se nije sjetio?
Uvjeriu one koji mi ne vjeruju izjavio je uvrijeenim glasom. Neka se sutra u zoru nau na
ovom istom mjestu, pa nek onda kau da sam lagao.
Doi emo izjavili su spremno svi djeaci. Doi emo da vidimo te tvoje patuljke.
A sad moemo da se vratimo u selo zakljuio je Jelen i ustao. I neka sve ovo to sam priao
ostane tajna.
On nije bio nimalo zadovoljan nepovjerljivim dranjem djeaka. Dao bi mnogo da se sastanak sa
Sunanom mogao odrati jo u toku istog dana, dao bi jo vie da je u rukama imao bilo kakav dokaz
o boravku meu patuljcima. Ali ta je sad mogao da radi osim da strpljivo saeka sljedee jutro.
Kad ste me pitali ta je uradio Ljutica da sprijei odlazak patuljaka u Zaboravljenu Zemlju, zamolio
sam vas da malo priekate na odgovor. ekali ste strpljivo i sad opet moemo da se vratimo u
tvravu, meu patuljke.
Dan je.
Grije sunce, duva lak vjetar i razlistava drvee u umi, a nad tvravom, kao i uvijek, krue jata
nemirnih avki.
To je sve to moe oko da vidi, uho da uje. Vi sad, sigurno, elite da mi postavite pitanje:
Odgovoriu vam:
Spavaju. Odmaraju se poslije veselo provedene noi i nita vie. Ipak odgovor nije sasvim taan
jer svi nisu spavali, svi nisu ni bili u tvravi.
Vi se ve dosjeate: Ljutica!
Da, on. On je saekao da se u podzemlju tvrave sve umiri, a onda se oprezno iskrao u gustu borovu
umu, gdje su veselo pjevale ptice i jurili areni leptirovi. Kad je stigao na rub planinske livade,
zastao je i poeo da duva u mali rog podraavajui riku jelena. Nije dugo ekao na odgovor.
Odnekud se istim takvim glasom javio jelen i odmah iza toga dotrao na livadu. Ljutica se u jednom
skoku naao na njegovim leima i uzviknuo:
Naprijed! Samo brzo!
Ne. On je tog jutra traio neto drugo, urio je da to prije stigne u naselje umskih patuljaka na obali
planinskog jezera.
Dobre ne to je sigurno.
im je stigao na obalu jezera, potraio je i naao poglavicu plemena ikoga su zvali Jastreb.
Loe!
Odvee patuljke iz tvrave. Ako sad nita ne poduzmemo, ja nikad neu postati poglavica, a ti nikad
nee imati u rukama vatreni ma.
Da biste mogli u potpunosti shvatiti ovaj razgovor, morate znati: da su Ljutica i Jastreb odavno
postali saveznici i da su zajedniki kovali planove protiv Sunana. Ljutica je obeao Jastrebu vatreni
ma ako mu pomogne da postane poglavica, i moete zamisliti koliko je Jastrebu laskala jedna takva
ponuda, jer je, ako ne vie, a ono isto toliko koliko i njegov prijatelj bio slavoljubiv. Istina, pogodbu
je bilo lako napraviti, a teko provesti u djelo. I jedan i drugi su se bojali Sunana, znali su dobro
koliko su mu odani patuljci u tvravi i zato nisu ni pokuavali da se nau sa njim u otvorenom
sukobu. Ali sad je dolo vrijeme: ili ili!
Sunanovoj slavi mora doi kraj. Zato da se o tebi ne pjevaju pjesme, zato da se patuljci cijelog
svijeta ne ponose tvojom hrabrou?
Da sakupi svoje najodanije patuljke i da se sljedee noi nae u umi iza tvrave. ekae tamo
sve dok ti s bedema ne dam znak da su patuljci u tvravi pospali i da je put slobodan.
Pobrinuo sam se i za to. Naao sam odanog patuljka koji e se u toku noi uvui u Sunanovu sobu
i ukrasti njegov ma.
Ako je tako, pristajem! izjavio je Jastreb. Doi u prije ponoi u borovu umu iznad tvrave.
Bez vatrenog maa Sunan e biti nemoan da nam se suprotstavi, a ostale patuljke emo lako smiriti.
On je bio sasvim zadovoljan. Konano se pribliavao njegov dugo ekani as, konano e da potamni
Sunanova, a bljesne njegova slava.
U tvravu se povratio jo prije podne. Patuljci su spavali i niko nije ni primijetio da je Ljutica nekud
izlazio. A da je neko i vidio Ljuticu kad je otiao iz tvrave ili kad se povratio, ne bi nita posumnjao.
Patuljci su esto odlazili u umu, sami i u grupama, ostajali tamo i po nekoliko dana i noi.
Ljutica je legao, ali nije zaspao. Razmiljao je, snovao o predstojeoj slavi. I ne samo to. U njegovoj
glavi ve je sazrijevao novi plan: da prevari i samog Jastreba.
Uobraena budala govorio je. Zar misli da u mu zaista prepustiti vatreni ma? Da u pustiti
iz ruku tako dragocjeno oruje? Neka mi samo pomogne da Sunanu pomrsim konce, a onda, onda
e i sam Jastreb vidjeti ko je Ljutica.
On je lako i brzo upoznao slabe strane svog saveznika i nije mu sluajno kao protuuslugu ponudio
Sunanov ma. Laskao mu je i priao o predstojeoj slavi meu patuljcima, a mislio je suprotno: da
je Jastreb glupan i kukavica i da e se bez muke obraunati s njim.
Znao je, ali ne potpuno. Ljutica je imao dva lica, umio je da se pretvara, da krije svoja prava
osjeanja i namjere. Kad je trebalo, hvalio je Sunana; da je trebalo on bi plakao, samo da dokae
svoju odanost.
Sunan ga nije volio. Osjeao je da se iza njegovih rijei krije neiskrenost, iza postupaka
slavoljubivost, ali nikad nije posumnjao da bi Ljutica mogao postati izdajnik.
Ljutica je znao da se svakim pogreno uinje-nim korakom mogu sruiti svi njegovi planovi. Dugo je
provjeravao i samog Jastreba. Dugo i postepeno budio je u njemu zavist prema Sunanu i tek kad se
zavist pretvorila u mrnju, povjerio mu je svoje prave namjere. Tako se konano i uvrstilo njihovo
prijateljstvo.
Vi se sad pitate:
Zar Ljutica nije mogao da ubije Sunana u umi iz zasjede, negdje na spavanju?
Mogao je, razumije se. Mogao je bar pokuati i nije on samo jedanput razmiljao o tome. Ali Ljutica
je znao i neto drugo: da bez Jastrebove pomoi, bez sile, nikad ne bi postao poglavica plemena. A
Jastreb, kao to ste ve uli, nije bio sasvim siguran u sebe ni u potpunu odanost patuljaka svoga
plemena. I na obali jezera patuljci su pjevali pjesme o Sunanu, priali prie o Zaboravljenoj Zemlji i
o Pahuljici.
Niko.
I, eto, zato se Ljutica nije usuivao na poslednji korak, zato su i propali mnogi njegovi planovi.
Ali sad, kad se Sunan nalazio pred polaskom u Zaboravljenu Zemlju, Jastreb je morao da se odlui. I
kao to ste ve uli, odluio je da sakupi najodanije patuljke i da u ugovoreno vrijeme upadne u
tvravu.
Ne.
Uporno ga je progonila misao: ta e se dogoditi ako patuljak koga je Ljutica odabrao ne uspije da
ukrade Sunanu ma. Ako ga Ljutica prevari i uvue u tvravu, ako bude prisiljen da se bori sa
Sunanom?
Ne, on se nee dati prevariti. Poslae u tvravu patuljka da uzme od Ljutice vatreni ma i tek onda e
izvriti napad.
Tek kad se sunce spustilo nisko nad planinsku kosu, patuljci su poeli da se bude i ustaju.
Ti ne bi volio da doe.
U njegovim je oima zaiskrio udan sjaj. Sunan nita nije primijetio i otiao je od Ljutice kao i
uvijek.
No je sve vie osvajala zemlju, palile su se zvijezde i kroz planinu duvao vjetar.
Podmukla no.
Malo je kad kaem da je Jelen nestrpljivije nego ikad oekivao novo jutro. On je bio vie nego
nestrpljiv. On je bio i uvrijeen jer su djeaci posumnjali u njegovu priu.
itav dan je namjerno izbjegavao susrete s djeacima. Znao je da bi se odmah poveo razgovor o
patuljcima, a on upravo to nije elio. Zato da pria kad mu ne vjeruju, da slua njihove zajedljive
primjedbe?
Vano je da istina nee ostati na njihovoj strani, da e kasnije moi otvoreno pogledati u oi
djeacima i upitati:
Upravo e tako biti kad ih dovede pred Sunana, kad ih pozove da pou sa njim u umu.
Nije bio samo zadovoljan to je vrijeme toga dana prolazilo sporo iako je lutao obalom rijeke, plaio
divlje patke sakrivene u evaru, lovio ribe. esto je pogledao prema planini i pitao se:
Ali nikako nije mogao da odredi pravo mjesto, planina je bila ogromna. Jezero je moralo biti tako
sakriveno da niko osim patuljaka i ptica nije mogao do njega doi. Jer da je mogao
Uhvatie jednu i donijeti u selo, napravie joj kavez i uvati je kao oko u glavi.
Ali vie od svega zanosila ga je pomisao da e jahati na jelenima kroz divlju umu, stazama kojima
gaze samo zvijeri.
Dotad nije vidio nijednog jelena. Sluao je samo prie o njima, prie koje su ga uvijek uzbuivale
nita vie. ak je ponekad sumnjao da jeleni uopte ive u planini iznad sela a sad e, eto, moi ak
i da se popne na njihova lea, da jae kao na konjima, da juri i da im podvikuje.
I zato nije nimalo udno to je Jelen bio nestrpljiv. Nigdje nije mogao da se smiri ne samo zbog
predstojeeg susreta sa Sunanom ve i zbog toga to nije nauio da luta sam.
Oni su uporno pokuavali da pronau Jelena i kad ga nisu pronali, posumnjali su da se opet naao s
patuljcima.
Meu djeacima su se stvorila dva tabora: oni koji su vjerovali u Jelenovu priu i oni koji nisu. itav
dan su se prepirali oko toga, a u nekoliko mahova zamalo to nije dolo i do tue.
avke su bile zauene to ih tako rano vide, pa su znatieljno kruile oko zidova i prislukivale ta
govore.
Djeaci su ekali mirno bojei se ak i da govore glasno, ali su uskoro poeli opet da se prepiru.
Jelen nije uestvovao u prepirci elei da im stavi do znanja da je uvrijeen. On nijednog asa nije
posumnjao u Sunanov dolazak i oslukivao je paljivo da uje njegov glas.
Putevima prema planini kretala su iz sela stada ovaca, ula se uurbana zvonjava zvona na vratovima
ovnova pradvodnika.
Nad tvravom se iznenada pojavio otrooki soko, a avke su poele da se zbijaju u jata i upozoravaju
jedna drugu na opasnost.
Jelen se uznemirio.
Uznemirili su se jo vie djeaci.
Nee doi! vikali su glasnije oni koji od poetka nisu vjerovali u Jelenovu priu. Mi smo
znali da nee doi.
Jo nije kasno! odgovarali su drugi. Ako vam je dosadno da ekate, moete ii.
Ni Jelen vie nije mogao da se zavarava. , Sunan me prevario! rekao je djeacima. Ja nisam
kriv, nisam to mogao predvidjeti.
Vidio je podsmijeh u oima djeaka. Vidio je kako se saaptavaju, kako likuju oni koji su uporno
izraavali nepovjerenje prema njegovoj prii o patuljcima. A sad vie nije imao nikakve mogunosti
da ih uvjeri.
On jo uvijek nije bio potpuno siguran u to. Moda se neto nepredvieno dogodilo, moda ostali
patuljci nisu bili zadovoljni njegovom posjetom.
Zato je utio.
Zato nije ni poao s djeacima u selo. Ostao je sam u tvravi, obilazio zidove, zavirivao u tamne
otvore. Postojala je mogunost da se Sunan predomislio kad je vidio veliku grupu djeaka, kad je
uo njihove razgovore.
Ne, nije se pojavio. Jelen je uzalud ekao do podne i otiao iz tvrave uvrijeen i ljut.
Imao je nema spora jer vie nije postojala nikakva mogunost da uvjeri djeake u istinitost svoje
prie. Izgubie njihovo povjerenje, morae da ih izbjegava i da se crveni kad god zaponu priu o
patuljcima.
Nije se varao.
Meu djeacima je nastao itav mali rat, prepirkama vie nije bilo kraja. Jedni su branili Jelena, drugi
su ga napadali.
Djeaci koji su dotad nosili lukove i strijele poeii su da prave i nose drvene maeve. Otoku na rijeci
dali su novo ime
Zaboravljena Zemlja. Izmislili su itav niz novih igara odlazili amcima uz rijeku, plovili kao to
je nekad plovio Sunan traei Pahuljicu.
Pojavile su se i nove kape sa iljatim vrhovima, napravljene od kartona ili mlade drvene kore.
Jelen je bio jedini koji se nije ukljuivao u igre svojih vrnjaka. On je lutao sam i esto, vrlo esto
pjevao pjesmu koju je uo od Zvjezdane:
Ne pitajte gdje!
U suncu i magli
U zagrljaju vjetrova.
Kraj mora,
ispod zv'jezda
Pjesma se dopala djeacima. Nauili su je i poeli da pjevaju u svako doba, gdje god su se nalazili.
ula se na putevima.
ula se na livadama.
Nauile su je od djeaka ptice na granama i ribe u vodi i uskoro vie nije bilo mjesta gdje se nije
pjevala.
Kad su se, u sumrak, na izvoru rijeke sakupljali, zeevi su igrali kolo uz zvuke melodije o
Zaboravljenoj Zemlji.
Jelen je mogao biti, ipak, zadovoljan. Zar zaista nije svejedno, poslije svega toga, da li je pria o
susretu s patuljcima u tvravi bila njegov san ili ne?
Po svemu sudei, jeste, kad ve znamo da Sunan nije doao na ugovoreni sastanak s Jelenom. Kakav
bi ga drugi ako ne taj razlog mogao sprijeiti?
Ali da vidimo. Ne zavrava se uvijek sve onako kako neko zamisli. Moda se nije zavrilo ni
ovoga puta.
Kad se pribliila pono, Jastreb se sa svojim patuljcima naao u borovoj umi iznad tvrave. ekao je
ugovoreni znak, bio je nemiran i nestrpljiv.
A kako i ne bi! Te noi trebalo je da se ostvari ili da zauvijek propadne njegov veliki san o slavi koju
e mu donijeti Sunanov ma kad ga bude imao u rukama.
Patuljak koji se prihvatio da ukrade vatreni ma imao je namjeru da se oko ponoi neopaeno uvue
u Sunanovu sobu.
To je bilo najvanije u itavom planu, jer sve to je iza toga trebalo da uslijedi moglo se lako
izvesti.
Ljutica je ekao.
Jastreb je ekao.
Tvravski patuljci, koji su se kao i uvijek okupili u velikoj sali, ekali su da mine pono pa da se
raziu na spavanje.
Pred samu pono pojavilo se u sali desetak dobro naoruanih patuijaka koji su opkolili Ljuticu i rekli
mu:
Ti si uhapen!
Varao se.
U tvravi su urno poduzete sve mjere opreznosti, na bedemima pojaane strae, a Ljutica, kao to ste
uli, uhapen.
Sunan je doao do njega, posmatrao ga nekokoliko asaka kao da jo uvijek nije vjerovao da Ljutica
moe postati izdajnik.
Ljutica eli da postane poglavica plemena. Smatrao je da e to najlake postii ako se oslobodi
moga prisustva u tvravi i noas je spremio da provede u djelo svoj plan. Kako, neka nam on sam to
kae.
Volio bih da je kleveta nastavio je Sunan i pozvao patuljka koji je imao da izvri krau maa.
Neka onda on govori.
Ljutica je tek tada shvatio da je njegov plan zauvijek propao i nije vie pokuavao da se brani;
pokuao je da moli. Ali ga patuljci nisu sluali.
Traili su od Sunana da ih povede u umu, tamo gdje se nalazio Jastreb da se i s njim obraunaju.
Ali Sunan je bio hladnokrvniji. On je znao da bi to znailo borbu, u kojoj bi mnogi patuljci izgubili
ivote, i nije pristao.
Krenimo jo noas u Zaboravljenu Zemlju. Spremni smo, nema vie ta da ekamo. Zato da
zapoinjemo bitku, zato da prolijevamo krv kad nam tvrava vie nije potrebna?
Patuljci su bili ljuti. Teko ih je bilo nagovoriti, ali, kao i uvijek, oni su na kraju posluali Sunana
kad je rekao:
Ako niste spremni da jo prije zore napustite ovu tvravu, ja odlazim sam.
Poslije toga niko vie nije govorio o Jastrebu, o ratu, jer su odmah poele pripreme za put. Ljutici su
rekli:
Tako je i bilo.
Patuljci su se prije svitanja spustili do izvora rijeke, a odatle, stazom kroz umu, uputili na jug prema
morskim obalama.
Ne moe se rei da im nije bilo ao to su iznenada napustili tvravu u kojoj su proveli nekoliko
godina. Ne moe se rei da su bili sasvim zadovoljni to su ostavili Jastrebu mogunost da se hvali:
Uplaili su se i pobjegli.
I vi, kojima ovo priam, moete pomisliti da je zaista tako. Ali ja vas ujeravam da grijeite. Sunan je
postupio mudro jer nije dopustio da u njemu pobijedi osvetoljubivost, jer je sprijeio sukob izmeu
dva plemena, sukob koji ne bi donio nita osim rtava. A do sukoba bi sigurno dolo i mimo njegove
volje da su patuljci ostali jo koji dan u tvravi.
Nali bi se ve oni koji bi ga izazvali u sluajnom susretu s patuljcima s jezera, negdje u planini ili na
drugom mjestu.
im su patuljci napustili tvravu, Ljutica je pourio da nae svog prijatelja Jastreba. Naao ga je u
borovoj umi, ispriao mu sve to se dogodilo, oekujui da e ga Jastreb bez razmiljanja primiti u
svoje pleme. Ali nije ispalo tako. Jastreb je bio bijesan to se nije doepao vatrenog maa, to e
zauvijek morati da se odrekne snova o slavi i rekao je Ljutici:
Ti si kukavica! Bio si spreman da izda svoje pleme, ko mi tvrdi da sutra nee izdati i mene.
Odlazi i ne pokuavaj da mi izlazi na oi.
Ljutica se mogao nadati svemu samo ne takvom obrtu. ta mu je ostalo drugo nego da se vrati u
tvravu, da se kaje za ono to je uinio?
Kako se osjeao, nije teko pogoditi, jer u tvravi nije izdrao dugo. Odluio je da napusti to mjesto i
poao da luta umom. Ali svuda gdje se pojavljivao doekivao ga je apat:
To je Ljutica izdajica!
Kau, da su ptice bjeale kad bi ga opazile. Da su izvori presuivali kad bi priao da se napije vode i
cvjetovi zatvarali latice kad bi pokuao da ih pomirie.
Kau jo neto: da je jedne noi kad je nebo bilo mutno, bjesnila oluja i pucali gromovi, umro na
vrhu planine, usamljen i nesrean.
I ne samo to: lutao je umom traei jezero crvene boje i ptice zlatnih kljunova, a nije naao ni jedno
ni drugo. uma je krila tajnu, s pticama nije umio govoriti. Morao je da uvidi da su sva njegova
traganja uzaludna i da se vie nikad nee sresti s patuljcima.
Proljee je ve bilo prolo. Nastupilo je ljeto, djeaci su se svakog dana kupali na rijeci, igrali po
vrbacima i pjeanim sprudovima. Putali su zmajeve od papira, lovili ribu i niko ne bi mogao rei
da im je bilo dosadno.
I Jelen je provodio dane na obali rijeke. Imao je nekoliko odanih prijatelja koji nikad nisu posumnjali
u njegovu priu o patuljcima, pa nije ni pokuavao ni elio da se ukljui u igru ostalih vrnjaka.
U to vrijeme, nakon zavretka kolske godine, pojavio se u selu urevak djeak iz grada, koga
su roaci pozvali da kod njih provede odmor. Bio je veseo, okretan, doao je na obalu i odmah
dokazao da tri i skae bolje od svih djeaka, da pliva i roni kao riba i da mu je teko nai takmaca.
Neko se sjetio:
A Jelen?
Zaboravi ono s patuljcima govorili su. Mi smo ve zaboravili i ao nam je ako smo te
uvrijedili.
Konano zato da se ne izmiri s djeacima? Zato da ne pree preko svega to se dogodilo? Oni
nisu bili krivi to se Sunan nije vie pojavio. Ni on nije bio kriv, pa zato onda da se i dalje ljuti!
Djeaci su saoptili urevku:
urevak je ljubopitljivo posmatrao Jelena. Jelen je posmatrao urevka. Djeaci su bili nestrpljivi.
Ko e prvi?
Jelen je skoio prvi. Zatim urevak, pa opet Jelen. I na kraju rezultat je ispao: nerijeeno.
Jelen je znao da pred sobom ima opasnog takmaca. Kad su ga djeaci pozvali, nije ni pomiljao da
moe ostati pobijeen i nije bio zadovoljan prvim rezultatom. Zato je rekao:
Neki su se ak pobojali da e urevak odustati prije nego to dou do tvrave, pa su urili da stignu
to prije.
Neu da se penjem!
Zato to je opasno.
Onda si pobijeen.
Ti si ve pristao.
Djeaci su mogli biti zadovoljni to je urevak pobijeen, a ipak nisu bili. Ispalo bi zanimljivije da
je bar pokuao da se popne i zato su povikali Jelenu:
Jelen se nije dugo premiljao. Za nekoliko asaka bio je ve nad glavama djeaka, verao se kao
maka uz okomiti zid.
Iznad trvave su kao i uvijek kruile avke, iz tamnih rupa izvirivale probuene sove kao da su htjele
pitati:
Jelen se penjao lagano, bio je siguran. Ali, najednom, svi koji su ga pratili vidjeli su kako mu se
ispod ruke otisnuo kamen, uli su krik.
Jelen je pao.
Djeaci su stajali kao okamenjeni. Nisu umjeli ni da se maknu. Prvi se snaao urevak, pritrao
Jelenu, koji je nepomino leao na zemlji. Podigao mu je glavu, poeo ga dozivati. Ali Jelen ni da se
makne.
rekao je urevak.
Niko se nije odazvao. Djeaci su jo uvijek stajali na istom mjestu ne vjerujui da se nesrea zaista
dogodila. I dozivali su Jelena:
Ustani!
Probudi se!
ta se to dogodilo?
iv je! iv!
urevak se prevario, svi su se prevarili. Jelen je ustao, poeo da hoda, a djeaci su poeli da ga grle,
da igraju od radosti.
Poli su u selo i niko vie nije spomenuo takmienje, niko vie nije bio ljut na urevka.
Nakon toga dogaaja Jelen je odluio da vie ne posjeuje tvravu, da se vie nikad ne penje na
bedem. Ali susret s patuljcima nije zaboravio.
Nije se ak vie ni ljutio na Sunana. Sve to se zbilo one noi liilo je zaista na san koji se vie nije
mogao povratiti.
Jednom je ak sanjao kako putuje preko mora, u barci s bijelim jedrima, sam, naoruan maem i
strijelama. Iznad barke su jurili galebovi i govorili mu:
I stvarno. Iz magle, bljetava u suncu, pojavila se najednom obala. Na visokoj otroj stijeni stajao je
Sunan, mahao mu rukom i dovikivao:
Znao sam da e doi. ekao sam te dugo. Onda se pored Sunana pojavila Zvjezdana i jo mnogo
patuljaka. Svi su drali u rukama kape i vikali:
Dobro nam doao, Jelene! U Zaboravljenoj Zemlji e biti uvijek mlad i snaan.
Vidio ih je sasvim dobro, uo sasvim dobro. Bio je ve blizu obale, trebalo je jo malo da se iskrca. I
iskrcao bi se da iznenada nije pokuljala magla, sakrila patuljke, a odmah zatim poeo da duva vjetar,
koji je potjerao barku od obale. Uzalud je pokuavao da dozove Sunana. More je urlalo, niko ga nije
uo, niko nije doao da mu pomogne. Vjetar se igrao s barkom i neko je uporno ponavljao:
U Zaboravljenu Zemlju stiu samo hrabri. Barka je naglo naletjela na stijene i razbila se. Jelen se
probudio i zaueno pogledao oko sebe.
Bilo mu je drago to je taj brodolom doivio u snu, ali poslije te noi postao je potpuno uvjeren da je
Sunan napustio tvravu i otiao u Zaboravljenu Zemlju. A jednom je rekao djeacima:
Postau mornar. I neu se ismiriti dok ne pronaem Zaboravljenu Zemlju, dok ne stignem u nju.
Ne.
Jelen je postao mornar. Mnogo kasnije, kad je ve odrastao, otiao je iz sela i poeo da plovi dalekim
morima, sklopio mnoga poznanstva s galebovima, sluao kako pjevaju ribe.
Jesi li stigao do Zaboravljene Zemlje? Jesi li gdje vidio Sunana i njegove patuljke?
Pitanje na koje nisam mogao da odgovorim
Djeaci su sjedjeli oko mene po zidinama tvrave i dugo nisu nita progovorili.
Za otru planinsku kosu sputalo se sunce, sa prostranih polja, site i vesele, vraale su se avke.
Jo malo pa e poeti da se sputa no, jo malo pa e iz svojih skrovita poeti da izlijeu sove i
slijepi mievi.
Hoe li u pono izai na bedem tvrave nepoznati patuljak kao to je nekad izlazio Sunan?
Tvrava!
O emu bi drugom ako ne o tom razmiljali djeaci poslije moje prie? A i ja sam, priznajem, bio
znatieljan i volio bih, mnogo bih volio, da sam tog asa mogao saznati ive li jo uvijek u tvravi
patuljci.
Nisam znao ta da odgovorim. utio sam sve dok nisu zagrajali i ostali djeaci:
Poli smo od tvrave uskom stazom niz brdo. Ispratile su nas avke, a nisam siguran da nas odnekud
iz prikrajka nisu pratile i oi nasmijanih patuljaka. Ko zna ta se sve dogodilo od Sunanova odlaska!
Ko zna nije li iz planine dolutalo kakvo pleme i nastanilo se u tvravi!
U selu sam se oprostio od svojih novih poznanika, a ve sutradan sam otputovao, pomalo tuan
poslije obnovljenih uspomena.
Mogao bih se zakleti da su djeaci poslije mog odlaska jo ee odlazili u tvravu i traili patuljke.
Mogao bih se zakleti da je crnokosi djeak bio najuporniji, ali se ipak nadam da vie nije pokuavao
da se penje na bedem.
Mogao bih se zakleti da esto prije spavanja sjede negdje na poljani ili na obali rijeke i ekaju da se s
plavog nebeskog svoda srui treperava zvijezda.
Mogao bih se zakleti da ale to nemaju strijele kakve je imao Sunan i da priaju kako e jednog
dana poi, kao i Jelen, da trae Zaboravljenu Zemlju.
Poeo sam da piem knjigu o Sunanu i Pahuljici i, vjerujte, mnogo sam se namuio. Lake je priati
nego pisati, lake je dati obeanje nego ga ispuniti.
Dugo sam pisao, esto brisao, pa opet pisao dok konano nisam rekao:
Tako je moja knjiga napokon otputovala. Napokon sam mogao biti zadovoljan to sam ispunio
obeanje dato pod zidinama stare tvrave. I bio sam zadovoljan, ali ne i sasvim miran.
Hoe li se moja knjiga dopasti djeacima? pitao sam se Znao sam da neu dugo ekati njihov
odgovor i, priznajem, bio sam nestrpljiv.
Da sam mogao, poslao bih i Jelenu jednu knjigu. Bilo bi mi veoma drago da sam mogao uti i
njegovo miljenje, a jo drae da mi odgovori je li naao Zaboravljenu Zemlju.
Ali Jelen se nalazio negdje daleko na moru. Nisam znao gdje i nisam mogao da mu poaljem knjigu.
Ipak nisam odustao od te namjere. Ako ikad saznam njegovu adresu poslau mu knjigu.
Konano stiglo je pismo od djeaka iz sela. Bilo je opirno, sa mnogo potpisa, ali ja ne mislim da
ga navodim u cjelini. Kao to sam i oekivao, za njih je bilo najvanije da saznaju je li Sunan ve
stigao u Zaboravljenu Zemlju.
Ali, na alost, ni ja to jo uvijek nisam znao i razumije se, nisam im mogao dati siguran odgovor.
Mogao sam samo da im javim:
Ako ita doznam o Sunanu i njegovim patuljcima, napisau knjigu u kojoj e biti opisan itav
njihov put od stare tvrave do Zaboravljene Zemlje.
Ne znam!
Zato molim sve one koji budu itali ovu knjigu da mi jave ako
BABAC
U naoj savremenoj literaturi za djecu i omladinu knjievno djelo Ahmeta Hromadia zauzima
vidno mjesto: ono je nesumnjivo prihvaeno od najmlaih italaca, koji su u njemu nali dosta od
svojih snova i matanja, od vedrine i nasmijanosti svoga djetinjstva. Pisano prisno i sa puno
razumijevanja, potovanja i ljubavi prema djeci, ono je u stvari topla ispovijest samoga pisca i
donosi sliku jedne ne ba daleke stvarnosti u kojoj je proteklo njegovo djetinjstvo u selu pod
planinom. Ali ta slika, literarno vjeto oivljena, zanimljiva je i danas jer je sazdana od detalja
zajednikih svim djetinjstvima ma gdje ona bila; i u njoj e svako prepoznati poneto iz onih dragih
najmlaih dana kada se bezbrino ulazilo u ivot. Ma koliko, dakle, ta slika djetinjstva bila konkretna
i vezana za jedan kraj i jedno doba, ima u njoj irine koja je ini optom i trajnom i privlanom.
Prema tome, u mnogo emu, aktuelnom.
Ahmet Hromadi je roen 1923. godine u selu Bjelaju, u blizini Bosanskog Petrovca. Osnovnu kolu
je uio u rodnom selu, graansku kolu u Bosanskom Petrovcu i srednjotehniku u Sarajevu, gdje
kao napredan ak uestvuje u mnogim akcijama Komunistike partije i meu svojim drugovima
propagira njene ideje. Rat ga zatie u Bjelaju, i sav uas okupacije i bratoubilakog klanja ostavlja na
njega teak utisak, ogorava ga, buni, tako da se pri prvom pozivu Partije na oslobodilaki ustanak
svrstava meu njene ratnike. Pri kraju narodno-oslobodilake borbe postaje novinar lista
Osloboenje" i objavljuje ratne reportae i lanke, a nekoliko godina kasnije, u ve osloboenoj
zemlji, ureuje ,,Zoru", sarajevski knjievni asopis za omladinu.
Kad je asopis prestao da izlazi, Hromadi uskoro pokree djeju biblioteku Lastavica", koju
briljivo i sa iskustvom ureuje sve do danas uinivi je neobino popularndm i omiljenom kod
djece. Uporedo s ovom djelatnou, Hromadi se razvijao i kao knjievnik. Ve u prvim njegovim
pripovijetkama zapaao se dar za sono i zanimljivo kazivanje, koje e on postepeno, sazrijevajui
kao pisac, uiniti dubljim i bogatijim.
Objavio je roman Labudova poljana", u kome je dao prve dane revolucije i svoje drugove u njoj.
Njegovo se ime zatim sretalo ispod djejih pria u Politici", Osloboenju", Malim novinama" i
drugdje. Kasnije je te prie prikupio i sredio u knjigu
Patuljak vam pria". Napisao je pored toga i dva romana za djecu: Patuljak iz Zaboravljene Zemlje"
i Okamenjeni vukovi".
U knjizi Djeji pisci o sebi" (u dva toma), u kojoj o svom knjievnom radu i danima svoga
djetinjstva priaju poznati nai pisci kao to su opi, Tone Selikar, Grigor Vitez, Dragan Luki,
Arsen Dikli i drugi, Hromadi iznosi ta ga je nagnalo da pie. Da pie za djecu. Ali u Patuljku iz
Zaboravljene Zemlje"
navodi jo konkretniji povod. Jednom se, poslije mnogo godina, naao u svome rodnom selu. Mnogo
ta se u njemu promijenilo, prohujalo mnogo ega to je ostalo da ivi samo u uspomenama.
Bilo je to vraanje svome djetinjstvu, i sa tugom se sjeao svojih drugova djeaka s kojima se
radosno igrao oko stare naputene tvrave iznad sela. Krenuo je tamo, tvravi. Naao ju je jo vie
oronulu, pustu, bez njega djeaka i bez davnih drugova koji su izginuli i nestali, ili se rasturili po
svijetu. Stajao je tu uzbuen. A onda je zauo vesele djeje glasove u tvravi. Trgao se. Jesu li se to
oni, dani djetinjstva, vratili, a s njima i njegovi drugari. Ubrzo su ga okruili djeaci, novi zemljaci, i
prosto ga namamili da im pria legendu o tvravi. Priao im je i priao, a zatim se sjetio da bi to
valjalo i da napie. Tako je poeo. Sve tri njegove knjige za djecu imaju zajedniku atmosferu i
manje-vie istu sredinu: planina, jezero, ili more, tvrava. Korijeni iz djetinjstva ostali su u piscu na
itav ivot. umarev sin zavolio je prirodu bezgranino
ume lisnate od proljea i ute pod jesen, tajanstven ivot najrazliitijih zvijeri u njima, potoke i
vrela, skrovita jezera koja se pretpostavljaju i more koje se u djejoj mati nasluuje iza prve planine.
,,Posmatrao sam prirodu", veli Hromadi na jednome mjestu. Posmatrao ivot. Posmatrao sam
ptice i zvijeri.
I vidio sam ih srene. Vidio sam ih tune. Vidio sam ih lude od mrnje. Vidio sam (u njima) njene
majke, dobre prijateljice. Pa, zar to nije dosta?" U tome je uglavnom sva njegova proza za djecu.
Doivljavajui prirodu intimno, i zaljubljen u nju, on sa velikim poznavanjem njenog ivota pria o
ljepotama i opasnostima njenim; katkada to je iskrena himna njoj, ili topla, uzbudljiva proza. itav
jedan svijet, naoko nevien ili tek povrno vien i znan, on uvodi u priu, i istanano, zanimljivo
pripovijeda djeci. Na prvi pogled moe fabula da bude jednostavna a rasplet oekivan, no to ne smeta
sasvim dobrom utisku cjeline, kao to ni pouka nimalo ne tri jer je data kroz fino literarno tkanje.
Najljupkija je, da tako kaem, Patuljak vam pria", najmatovitija Patuljak iz Zaboravljene Zemlje",
najcjelovitija Okamenjeni vukovi". U njima Hromadi u obliku bajke kazuje ono toje nekad u
djetinjstvu doivio ili uo, ili sam stvaralakom matom dogradio; ali te njegove bajke imaju toliko
ivotnog soka i elemenata realnog, da se poimaju kao neprekinuta pria iz ume obina i prirodna
u kojoj su glavni akteri ptice ili zvijeri sa svim osobinama ljudskim. U sutini, to su vie proirene
basne u kojima se na umjetniki nain podvlai izvjesna ivotna mudrost kao plod neposrednog
ivotnog iskustva.
Patuljalk vam pria" zbir je pripovijedaka o pticama, o bijelom slavuju Plamenki, golubovima, orlu,
zlatokljunoj ptici itd.; meutim, kroz njihove ivotne epizode ispriana je sudbina ljudska. Alegorija
je u njima jasna. Ona se zalae za plemenito i asno, za prijateljstvo i dostojanstvo, za hrabrost, za
rtvu. Svijet ptica je svijet ljudi. I neprimjetno najmlai italac izvlai uporeenja ulazei u taj svijet
kao da nije nemuti. Ptice postaju junaci koji osvajaju simpatije. U knjizi ,,Patuljak iz Zaboravljene
Zemlje" Ahmet Hromadi svoju sklonost prema bajci jo potpunije razgranjava. Postoji negdje,
daleko na sjeveru, Zaboravljena Zemlja do koje niko ne dopire moda postoji, moda i ne postoji,
nije toliko vano. I ne pitajte gdje je, da li u suncu ili magli, u zagrljaju vjetrova, kraj mora ispod
zvijezda
niko je nee nai. Njen idilian mir i spokojstvo prekidaju mornari koji nasilno odvode Pahuljicu,
sestru patuljka Sunana; brod zatim potapaju strani vjetrovi, zgrabe patuljicu i odnose je u svoj
nepristupani dvorac. Tamo je zatvore. Ali neustraivi Sunan ne miruje i on luta po morima
tragajui za sestrom.
Poslije mnogo prepreka i muka, oslobaa je iz dvorca no ona umire na putu u Zaboravljenu
Zemlju. Tuan zbog njene smrti, Sunan ne eli vie da se vrati u svoju daleku zemlju, luta po svijetu,
dok najzad ne dospije u nae krajeve u tvr-avu pod planinom kraj koje je teklo autorovo
djetinjstvo i djetinjstvo djeaka Jelena, koji se sprijateljuje sa patuljkom. Od poetka do kraja ovaj
roman je matovit i krcat zanimljivim dogaajima. Biti uporan i smion, snalaljiv, spremao na patnju
i rtvu za drugog
U Okamenjenim vukovima" pisac je dao punu mjeru svojih pripovjedakih sposobnosti. I ovo je
zanimljiva pripovijest o svijetu ivotinja; o srndau Srebrenku koji je izraz naivnosti, ednosti i
dobrote, i o mladim vukovima, njegovim susjedima i vrnjacima, koji ubrzo postaju strah i trepet
itavog umskog prostranstva. Fabula je napeta, privlana, neprekidno dri itaoca
ak i onog starijeg, i ona takoe ima pouku o dobru i zlu, ali datu literarno sigurno koliko i
oprezno, tako da se sama nametne kao neodoljiv i prirodan zakljuak. Divna svjeina izbija iz
romana pisanog sa velikim poznavanjem svijeta o kome govori i sa prisnou prema onome
kome se obraa. Na mahove to je mala poema o umi i njenim izvornim ljepotama, i o ivotu koji se
u umi tako snano i tako raznoliko razvija. Kao i u ostalim knjigama, Hromadi i ovdje prenosi
sliku ivota meu ljudima, sa svim karakteristikama, naravima i odnosima vjeto i ivo voenu, da
se gotovo i ne osjea kao basna, kao bajka, kao alegorija, nego se italac odmah uklapa u
pripovijedanje i zaboravlja da se ono bavi ivotom ivotinja.
itava Hromadieva proza lirski je leprava, proiena, ali i duboka istovremeno; duboka po
onome to najmlaem itaocu uspijeva da prenese i to stvarno ubjedljivo kae. Ona je pomalo sjetna,
ali i po svemu vedra, u njoj se potvruje ivot, majina ljubav, prijateljstvo, dobro djelo; i kad se
odigravaju dogaaji koji e uzbuditi tugom vedrina preovladava i ivot odnosi pobjedu.
Hromadi ne idealizuje, nego daje stvarni ivot i onda kad izgleda da je izmiljen. ivot ume, ma
koliko bio opojan i zanimljiv i poetski upeatljiv, ima i svoje gorke tonove i svoju tamnu stranu.
Premda zagonetan i tajnovit, on je jedna dugotrajna borba na ivot i smrt borba surova i
neizvjesna. Treba istrajati u toj borbi, treba biti hrabar i snalaljiv, ne poniziti se strahom pred
neprijateljem sugestija je autora. A ta sugestija uzme se iz sume spretno i postepeno pruenih
podataka, emocija, zapaanja
Duan KOSTI