SRBI KATOLICI

Vesna

Istorijske i drutvene okolnosti djelovanja SRBA KATOLIKA

Fotografija sa bloga: http://hrvatskiguslar.blogspot.com/2009_02_01_archive.html

Politiko-istorijsku raspravu KATOLIKI SRBI prof. dr Lazo M. Kostic objavio je

1964.g. u Torontu, u izdanju kanadskog ogranka Srpskog kulturnog kluba Sveti Sava. Ona
predstavlja iskreno i sentimentalno iskazivanje postovanja prema svim srpskim patriotima
katolike vjeroispovjesti, koji su prezreli sve primamljive ponude, prevashodno
austrougarskih vlasti da na osnovu svog religioznog opredjeljenja i eventualnog odricanja od
spostvenih nacionalnih korjena postignu najvie dravne i drutvene privilegije. Mnogi su bili
kanjeni, zatvarani, gonjeni, ali se od Srpstva nisu htjeli odvajati, niti ga negirati.

Prof. Kosti: ,, Ja sam im se kao dijete divio: u njima sam gledao apostole, patrijarhe, tribune.
Svaki mi je izgledao beskrajno veliki, nedostian. I sretan sam to mi se na kraju ivota
pruila prilika da im se u ime Srpstva malo oduim: da ih spomenem, da ih otrgnem iz
zaborava, da im izrazim posthumnu zahvalnost.

Istorijski, Srpstvo je tjesno integrisano sa pravoslavljem i njegovim specificnim izrazom, koji

sadri drzavotvornu komponentu, a naziva se svetosavljem. Pravoslavlje je dalo najvisi
doprinos odrzanju srpskog naroda i vijekovima je napustanje pravoslavne vjere znacilo i
raskid sa srpskim nacionalnim bicem.
Katolici su postajali okci, Bunjevci, Latini, a sada Hrvati; muslimani-Turci a sada Bonjaci,
a neki i Goranci; komunistiki ateisti Crne Gore su se naputajuci pravoslavlje odrekli i
srpstva, a i makedonski Srbi su preko komunizma utopljeni u vjetaku makedonsku naciju,
koju pored Srba ine i Bugari, stari Slovenski doseljenici, Cincari, Vlasi, Romi

Kod priprostog, neobrazovanog svijeta identifikacija Srpstva i pravoslavlja bila je gotovo

apsolutna. Medjutim, u spisima iz XVII i XVIII v. brojna su svjedocanstva i o Srbima
katolicke vjere koji su sacuvali svoj nacionalni identitet, a Bunjevce i Sokce su austrijske
vlasti i zvanino nazivale katolikim Racima, sto znai Srbima. Na hr vikipediji to ne spore,
da su nazivani katolikim Racima, samo kau da se to odnosi na Hrvate! Eh, a to ih onda
nisu zvali Hrvati? I zato katoliki Raci, a pravoslavne ne zovu pravoslavni Raci ? Zato
sto su iste narodnosti racke, tj. srpske, a razlicite vjere, zato to katoliki, da ih razlikuje od
veine, pravoslavih Srba, jer besmisleno bi bilo govoriti katoliki Hrvati kada istorija za neke
druge i ne zna. Raci su ih zvali zbog njihove srpske prapostojbine Rake.

Istina je ta da se pravoslavlje kod prostog naroda identifikovalo sa srpstvom, ali razlog je

samo taj sto kada su dosli Turci, dosla je i nova vjera, i prelaskom na novu vjeru prestajali su
neki biti Srbi, jer su se odrekli svog identiteta, ( iz predturskog perioda svi katolici i
bogumili Bosne i Hercegovine su sebe nazivali Srbima)

U 16.,17.i 18.v. dananja Slavonija se po Srbima nazivala Rascia, sto svjedoce i brojne
geografske karte iz toga vremena, dok je Slavonija tada bila predio oko Zagreba, a juzno je
bila Hrvatska; juzno pak od te Rake je bila Bosna.

Joannes Janssonius , karta Rascie iz 1636, Amsterdam

Izraz Raci je jedan od starih naziva za Srbe i ocigledno se ispoljio u nazivu jedne od
najstarijih srpskih drzava Rake. Polovinom XVIII v., 1744.g., kako navodi Kostic, biskup
Matija Karaman, povodom pitanja Srba u mletakom dijelu Dalmacije, pisao je rimskoj
Kongregaciji za propagandu vjere (inkviziciji): No posto se tu nalazi i izvjestan broj Srba
katolika, oni bi htjeli za episkopa Srbina katolicke vjere, pa navodi izvjesnog T.Pasica kao
srpskog vladiku katolicke vjere. Kolektivno, odnosno masovno, doslo je do deklarisanja
Srpstva kod onih katolika koji su postali svjesni da su im stari bili Srbi, da su oni srpskog
porijekla, da krv i narodnost ostaju isti, da oni samo ostaju ono sto su njihovi preci bili, da
drugo biti ne mogu. To je narocito bio slucaj u onim predjelima koji su jos u VII v. bili
srpski. Uz to, prevagnulo je saznanje o kome u knjizi Srbi u Dalmaciji pise istaknuti
Srbin katolik Lujo Bakoti: U cisto narodnom pogledu mi smo vodili racuna o injenici da
su Srbi bili Srbi, jos prije nego su primili hriansku vjeru.

Njemaki jezuita Racinger je smatrao da su SVI SRBI BILI KATOLICI, pa onda presli na
pravoslavlje, a Kostic istice da to do hriscanskog raskola 1054.g.uopce nije bitno, a nakon
raskola je prevagnuo katolicizam, da bi svojom misijom Sveti Sava Nemanjic doveo do
prevlasti pravoslavlja.

(Uostalom poznata je cinjenica da je otac Svetog Save prvo krsten po latinskom obredu,a
zatim kasnije po pravoslavnom. A treba li uopce navoditi cinjenicu da jos i danas, kao i od
kada postoji Barska nadbiskupija,njen nadbiskup nosi titulu Primas Srbije! Danas je taj
nabiskup Albanac, ali citava istorija svjedoci da je titula dokaz Srba katolika na ovim
podrucjima, iskljucivo u primorskim.)

Kasnije vecina, Srba katolika je imala pravoslavne pretke, ali i tu ima izuzetaka jer su, npr,
dubrovacke plemicke srpske porodice izvorno katolicke.

\ak i tamo gdje su preci ovih Srba bili pravoslavni, gdje se to moglo, takoreci, sigurno
dokazati, niko nije provjerio odnosno revertirao i presao ponovo u pravoslavlje. Oni su ostali
dobri, cak i revnosni katolici. Posto je vjera samo forma, a ne bitno obiljezje narodnosti,
sto je. \brat je mio koje vjere bio\, posto su njihovi preci bili duze katolici nego prapreci
pravoslavni, posto nije samo tudjinska vlast, vec i domaca (u Dubrovniku) izvrsila konverziju
itd., to su sva ova lica ostala vijerna svojoj religiji. Ovo tim prije, sto je medju njima bilo
dosta klirika, pa cak i prelata katolickih, a sto pravoslavni Srbi sa kojima ovi sad hoce da se
izjednace nisu nasli ni najmanji prigovor da oni ostanu katolici. Naprotiv, Srbi su imali
razloga da to potpomazu.\

Na cijelom srpskom primorju od Skadra do ibenika i Ravnih Kotara, starosjedioci su

vecinom Srbi a doseljenici u potpunosti, pa o tome svjedoci i vise ili manje izrazeno
uvanje krsne slave, koja je iskljucivo srpsko obiljezje, do danasnjeg dana, uprkos
prelasku na katolianstvo.

Dubrovacki katolicki prelat dum IVAN STOJANOVIC govorio je svojim

sugradjanima: \Srbin si po rodu i po obicaju, u Srpstvu ti je jedini spas, vjera ti ni najmanje
ne preci da budes Srbin.\ I kod onih koji su kroz vjekove gubili srpsku narodnu svijest NIJE
PREVLADALA NIKAKVA TUINSKA, nego su svoj jezik nazivali \NAKIM\,a za
razliku od prastanovnika gradova Romana, identifikovali se kao Sloveni. U 19.vijeku, u
vreme budjenja nac.svijesti, Srbi katolici juznog Jadrana listom se izjasnjavaju kao Srbi, dok
u sjevernoj Dalmaciji do izrazaja dolazi hrvatski ekspanzionizam i od strane vjerskih krugova
protezirana identifikacija KATOLIANSTVA sa HRVATSTVOM. U Boki Kotorskoj i
Dubrovniku do kraja XIX vijeka uope nije bilo Hrvata.

MARKO CAR, je kao istaknuti Srbin katolik, 1902.g. u \Brankovom kolu\ objavio
lanak \Vladika Rade i Srbi katolici\, pisuci o Njegosevim prijateljskim vezama sa
bokeljskim Srbima katolicke vjere i posebno kontom JOSIFOM IVANOVIEM, pa
kaze: \Porodica konta Ivanovica pripada i danas katolickoj vjeroispovjesti, sto njenim
clanovima opet ne smeta da cestvo \srpstvuju\, kao pravi ljudi i bokeljski starosjedioci.
Nazalost, njihovo je srbovanje, kao uopce srbovanje bokeljskih katolika, postalo danas veoma
tesko i dozlaboga zazorno u ocima onih koji se vjerom sluze, da njome postignu odredjenje
politicke svrhe. Kao danas u Boki K. i u Dubrovniku, kad katolik ima srca da se prizna
za Srbina, taj se kao gradjanin izlaze mnogim neprilikama i stupa u otvorenu borbu sa
svetenicima svje vjeroispovjesti (NETO KAO DANAS BUNJEVCI I NJIHOVI
SVEENICI, KOJI IH ELE POHRVATITI), koji su bezmalo svi revni branioci
antisrpske propagande koja se tamo tjera.\
Jedan od papa bio je i Srbin iz Boke

Siketa V. Peretije (Gratomore 1Z. 12/1520. -24.08.1590.) Pripada onom krugu velikana
sakralne povijesti Crne Gore i svijeta i redu Crnogoraca dravnika koji su upravljajui drugim
dravama pronosili slavu svoje domovine.
Smru pape Gregorija XIII izabran je za papu 1585/4/24. godine, i stupio na tron Svete
Stolice. Jedan je od najuvenijih papa svih vremena u milenijumskoj povjesnici Vatikana.
Siksto V Peretije bio je porijeklom iz Crne Gore, iz sela Kruevice u Boki Kotorskoj, iznad
Veriga, iz bratstva Svilanovia (Svilanovi su pravoslavci i slave Sv. Nikolu, ali se i
ponose papom Siksto V. Peretijem koji je isticao svoje podrijetlo). Njegov program js bio
da Crkvu uini potpuno nezavisnom od svake svjetovne sile, i da im se nametne kao gospodar.
Potpisivao se sa Peretti. Peretti, to na talijanskom znai Krukar. To je, ujedno, i dokaz da
nije zaboravio svoje porijeklo i zaviaj Kruevice u Boki Kotorskoj. U vezi sa ovim, legenda
govori, da su u njegovom grobu, prilikom sahrane, zasijale tri zlatne kruke. Interesantno
svjedoenje o njegovu ivotu i vladavini daje i njegov i na zemljak, barokni knjievni
majstor i papski nadbiskup Andrija Zmajevi.
(Perast,1624. -Patrovii 1694.) u svome uvenom djelu \Ljetopis crkovni\ (Obod Cetinje,
1996.g., Tom2. Stp. 490-491).

Andrija Zmajevi o Sikstu V

Klasik crnogorskog baroka, Zmajevi, u svojoj crkvenoj i sakralno-svjetovnoj kronici i

specnfinom romanu-rijeniku, u poglavlju o Siksto V pie: potie \od oca iz Kruevica, sela
u Boci od Kotora, nedaleko od Perasta, naega mjesta, gdje i dananji dan Papia kua zove
se, otuda u njoj ljudi njemu prilini \Svilanovi je prvo bio redovnik S. Francesca, potom
kardinal da bi u 65-oj godinn ivota postao papa. Crkvu Svetoga Jerolima, veli dalje
Zmajevi, u Rimu svomu narodu slovinskomu plemenito iznova ogradi i naresi. Velike darove
prikaza poklisar od Japon, kraljevstva u Indija istonijeh, koji bjehu Gregoriju XIII prili
poklonitn se. \

Nadmaio rimske imperatore

\Lupea koji na putovijeh i raspustnicah derahu putnike n mnoge ostale zloince vrlijem
nainom pelipsa i iskorijeni. Toliko velike stvari uini u kratko vrijeme da i staru gospodu i
cecape rimske nadie. Stup esarov prenese i pred crkvu Sv. Petra podie; a druge tri
plemenita jedan pred Sv. Jovanom literanova, drugi pred crkvom Sv. Bogorodice, trei pred
vrata rimske Del Popolo, takoer postavi. Zabrani vjenanje hadum ili ljudma ukopljenijem,
kako stvar prema zakonu od naravi. Skupi pet milijuna ili tisu tisua zlata, govorei da imae
tijem blagom veliku stvar opraviti. Dali naskoen od neke bolijesti, koja mu rije uze,
preminu na 27. Kolovoza ol 70 godina, poto vlada pet ljeta i etiri mjeseca i tri dana. \)

Prema geografsko-statistickom opisu Boke Kotorske iz cetinjskog kalendara \Grlica\ za

1838.g. \u Boki SRBI pravoslavnog ispoviedanija imadu svojih brodova a SRBI
RIMOKATOLIKE VJERE imadu trei dio toga.\

Vuk Karadzic je pisao 1849.g.: \U cijeloj Boki ima oko 34 hiljade dusa, sve pravijeh
SRBA kakvi igdje biti mogu; jedna cetvrt od ovoga bice zakona RIMSKOG, a ostalo je
sve grkoga.\ Na poziv da se prikljuce banu Jelaiu i Hrvatskoj, koji im je uputio Hrvatsko-
slavonski sabor iz Zagreba, 400 najvidjenijih Bokelja odrzalo je 13.jula 1848.g. zbor, u skoro
iskljucivo katolickom mjestu Prnju, u dvoristu katolikog franciskanskog manastira, a
domain je bio pranjski kapetan ANTUN SBUTEGA. (Danas je potomak tog kapetana jedan
svetenik Sbutega koji je i predvodnik vjetakog hrvatstva u Boki, sto znaci da samo
izvrsava vatikansku politiku, koja mu je iznad nacionalno-plemenskih ineteresa i istine) Pa
ipak su se svi oni opredjelili kao Slaveni-SRBI i odgovor i Zagrebu i Vladici uputili
IRILICOM.\

Kostic navodi i druge upecatljive primjere: \ Opstinsko vijece Kotora, opet opcine tada sa
preteznom vecinom katolika (bar tri cetvrtine) bira 1861.g. za pocasnog gradjanina kap.
Josipa Djurovica iz Prnja, izabranog sina Boke Kotorske i daje mu na srpskom jeziku
(IRILICOM) i na italijanskom diplomu, u kojoj se istice kao \djelateljan, neumoran u
promicanju napretka SRBSKO-slovenskog naroda.\ I on je bio katolik kao i gradonacelnik
Kotora.\ Povodom pruzanja pomoci hercegovackim ustanicima i crnogorske objave rata
Turskoj 1875.g. \Slavjanska itaonica\ u Dobroti salje 17.decembra telegram knjazu Nikoli
u kome stoji: \Dobroani, susjedi zasluznoj Crnoj Gori, ushiceni srcem vape: u dobar cas
knjaze zasijao mac u tvojoj viteskoj desnici. Neka se vec skrse lanci suznji nase brace i
ponovi po tebi SRPSKA SLAVA! Telegram je potpisao predsjednik KAP. VIDO
KAMENAROVI. Mislim da su svi clanovi citaonice, bez i jednog jedinog izuzetka, bili
katolici. Ali ISTIU SVOJE SRPSTVO I SVOJU SRPSKU SLAVU.\

Srpska nacionalna obiljeja Boke Kotorske

 Bokelj iz Kotora sa srpskim ocilima na nonji

Odjeljak o uvanju srpskih nacionalnih obiljezja u Boki Kotorskoj Kostic pocinje citiranjem
Sime Matavulja koji kaze da je Vuk Karadzic u svojim djelima proslavio to cisto srpsko
gnjezdo, gdje se u najvecoj cistoci sacuvase: jezik, nosnja i obicaji.

Bokelji su, istina preuzeli izvjesne italijanizma, ali u mnogo manjoj mjeri nego sto su Srbija i
Bosna prihvatile turcizme. Jezicka leksika i sintaksa ostali su potpuno sauvani. Svakako u
Boki ima dosta dijalekata, vise nego igdje u Srpstvu na tako malom prostoru. Dokaz
autonomije i posebnosti bokeljskih opcina. Negdje su se ocuvali najprvobitniji oblici starog
srpskog jezika, (kao npr. u Krtolima muklo a), dok se u novskoj i risanskoj krajini i dan-danas
govori cisto hercegovacki. Razlike izmedju dijalekata nisu u tome sto bi jedan bio cistije a
drugi slabije srpski, vec u izgovaranju (intoniranju i naglasavanju) pojedinig rijeci.

To istice i njemacki baron Oto Rajnsberg 1864.g.,-pa dodaje: Italijanski se govori samo u
vecim mjestima medju obrazovanim licima; u kucnoj upotrebi iskljucivo se srpski jezik javlja,
jer su stanovnici, sa malim djelom katolika, svi slovenskog porijekla. Uopce za srpski jezik
nije nijedan predio toliko vazan i znacajan kao Boka, jer se tamo nalazi masa staroslovenskih
rijeci koje nigdje vise nisu uobicajene, a izgovor, koji u Slavoniji, Dalmaciji i Bosni
dozvoljava da se odmah razazna pripadnik rimske i istocne crkve, u Boki je jedan kod
Grka(pravoslavni) i katolika.

Kostic daje i citav niz ilustracija za cinjenicu da jezik kojim govore Bokelji svi pisci
nazivaju srpskim, i stari i novi, i domaci i strani, i Bokelji i nebokelji. U obilju domacih i
stranih autora posebno nam se cini interesantnim pisanje hrvatskog knjizevnika Sime Ljubica
koji navodi da su djela najstarijih spisatelja dubrovackih i kotorskih rodom srbskim ili bar
odgojeni pod uplivom srbskog nariecja, kako na primjer Siska Mancetica, Djordje Drzica itd.

Bokeljski Srbi se od Nemanjickog vremena pa do danas sluze iskljucivo irilicom i irilicni

natpisi su jedini tragovi srpske pismenosti, s obzirom da iz prednemanjickih vremena nema tu
nikakvih sacuvanih tekstova. Katolicki svestenici su se trudili, gdje god im je to bilo nadohvat
saka, da se uniste, da nestanu svi srpski kulturni spomenici, ali toga je bilo toliko mnogo da
im je poduhvat u krajnjoj instanci morao biti neuspjesan. Cak su u katolickim crkvama, na
skoro otkrivenim freskama, svi tekstovi na srpskom jeziku ispisani cirilicom, a latinicom
samo oni na italijanskom jeziku. Pravoslavni Srbi pisali su samo cirilicom i na srpskom
jeziku (nesto slaveno-srpsko, a nesto izmjesano sa narodnim). Izuzetaka nije bilo niti ga je
moglo biti; onaj koji bi napisao nesto drukcije, smatrao bi se kao da se odrekao i vjere i svoje
narodnosti. I turske vlasti, jednako kao i narod pod Turcima u Boki pisu srpskom cirilicom
Pa i Latini su stampali srpske knjige ako je to odgovaralo njihovim trgovackim
kalkulacijama. Naravno, i Srbi katolici su sve tekstove na srpskom jeziku pisali iskljuivo
irilicom.

Vrlo je upecatljivo svjedocanstvo podatak da je istaknuti Perastanac i barski nadbiskup

Andrija Zmajevic napisao jos 1675.g.jednu raspravu (knjigu) pod naslovom: Derzava sveta,
slavna i krjeposna carkovnog ljetopisa i to irilicom. Zmajevic je pisao i latinski i italijanski,
no kad je pisao srpski, pisao je cirilicom. (otuda danasnje plansko i smisljeno istiskivanje
cirilice iz Crne Gore jer je za strane interese potrebno maksimalno desrbizirati Crnogorce,
Bokelje, Brdjane) Sto je najvaznije, Zmajevic je u svojim spisima izricito isticao da pise na
srpskom jeziku i srpskim pismom.

Kada je, po ukidanju Mletacke Republike, Austrija preuzela kontrolu nad Bokom Kotorskom
u svim sluzbenim spisima njeni generali, drzavni cinovnici govore o srpskom jeziku kao
jeziku naroda koji je dopao pod njihovu vlast. Gramata austrijskog cara Franca Josipa I o
ustanovljenju Bokokotorske eparhije i imanovanju novog episkopa (Gerasima Petranovica) od
1874, opsirna i dugacka, napisana na pergameni srpskim jezikom i irilskim slovima, a tako
je previsnje potpisana. Cuva se u episkopiji. Stvar jedva cuvena: Beki cesar donosi
zvanian akt iz svoje kompetencije na srpskom jeziku i srpski se potpisuje. Jer bi inace
vredjao Bokelje. Kolika razlika prema srbomrscu koji se zove Josip Broz Tito.

Nakon sto je u svim srpskim zemljama prihvacena srpska zastava, po uzoru na rusku, ali sa
obrnutim redosljedom boja, vjerujem da necu preterati ako utvrdim da nigdje drugo u srpstvu
nisu u drugoj polovini 19.v. i u pocetku 20. toliko viorile srpske zastave kao u Boki. Vijale su
se pri crkvama i u privatnim domovima, na svadbama, na skolskim praznicima (Sveti Sava), a
narocito na mnogobrojnim festama koje su naizmjenicno po cijeloj primorskoj Boki
slavljene. Svaka se prilika iskoristavala: i smrt, i rodjenje, i vjencanje, i slava da se srpska
zastava istakne.
Ovde i Laza Kostic pravi digresiju, vjerovatno zbog toga sto je pretrazujuci dokumentaciju i
literaturu koja se odnosi na glavnu temu, naisao na veoma interesantan podatak kod
njemackog geografa Hasingera u radu iz 1928.g. Hasinger na pregnantan nacin izlaze
istorijsku retrospektivu etnickog razvoja Dalmacije, a vrednom Kosticu je i ova prilika
dragocjena da potkrepi teze i argumente koje je vec objavio u drugim svojim djelima. U
emigrantskim uslovima, svoje knjige je zapravo stampao kao licni casopis i s neredovnom
dinamikom izlazenja, pa zato sva gradja koju je pribavio nije ni mogla biti do kraja
sistematizovana.

Hasinger je, izmedju ostalog, pisao u svojoj studiji o Dalmaciji, objavljenoj u renomiranom
geografskom casopisu Univerziteta u Frajburgu: Mnogostruki situacioni odnosi dalmatinske
zemlje uticali su i na obrazovanje njene narodnosti. Ilirska plemena obrazuju najstariji
istorijski poznatu podlogu. Keltska krv se tu mijesala, grcki kolonisti su se naselili u
primorskim gradovima (i otocima, npr. sa Parosa, tj.sada Farosa iz Helade su prije 2400g.
dosli na Hvar, koji po Farosu dobija i ime. Otok Pag je nazvan po helenskoj rijeci pag sto
znaci uzviseno mjesto, pa tako i u Atini znamo za AeroPAG), rimski osvajaci donese svoj
jezik i kulturu, pohodi Germana i Avara su vrseni kroz tu zemlju. Mlecani se naselise po
obalskim gradovima, Turci navaljivahu tamo iz pozadine, ali najpostojanije je ipak djelovalo
slovensko naseljavanje u 9.v., na sjeveru hrvatsko, a na jugu srpsko. (treba napomenuti da je
hrvatsko na sjeveru bilo samo do Turaka, nakon cega ta podrucja naseljavaju isljucivo Srbi)
Ono je presudno za danasnji juznoslovenski jezicni i narodnosni karakter zemlje Sa svim
tim, u juznoj Dalmaciji se stoji tacno na granici zapadnog i istocno-evropejskog kulturnog
bica, danas jednako kao u doba Zapadnog i Istocnog rimskog carstva. Pretezna vecina
Dalmatinaca je dugo zivjela sa Zapadom, pise latinicom i katolicka je. No ipak na krajnjem
jugu se pojavljuju kupole pravoslavnih crkava i pocinje vlast irilovskog pisma.

Svetozar Pribicevic je u svojoj knjizi \Diktatura kralja Aleksandra\ pisao: \Oko 1860-
1870.bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji (narocito Slavoniji) KATOLIKA koji su se smatrali
SRBIMA i koji su u Hrvatskom saboru isticali svoju SRPSKU NARODNOST (npr.BRLI);
pa cak i medju katolickim vodjama hercegovackih ustanika, koji su se borili protiv Turaka,
bilo je ubjedjenih SRBA. Poneki put su se i katolicki svestenici izjasnjavali kao Srbi. Ali
je identifikovanje pravoslavne vjere sa sa srpskom narodnoscu uskoro postalo takvo, da
je svaka srpska djelatnost medju katolicima bila nemoguca, tako da je ime Srbin bilo
ograniceno samo na pravoslavne.\ Andrija Torkvat je pisao 1854.g. da su \u cielom
Ilirskom trokutu zivili SRBI RIMOKATOLICKOG i istocnog ZAKONA.\ U ZEMUNU se
povodom 1000-godisnjice Svetog irila i Metodija NA KATOLIKOJ CRKVI VILA
SRPSKA ZASTAVA. Hrvatski visoki drzavni sluzbenik i knjizevnik OGNJESLAV
UTJEINOVI OSTROINSKI otvoreno je pisao 1840.g da se smatra SRBINOM.

Do austrougarske okupacije bosanski katolici nisu imali nikakve hrvatske nacionalne svijesti,
sto potvrdjuju i hrvatski istoricari Vjekoslav Klaic i dr Antun Radic.

Jedan od vojvoda hercegovackog ustanka, KATOLIKI SVETENIK, DUM IVAN MUI

nosio je crnogorsku narodnu nosnju kao i pravoslavne vojvode.

Jedan od svojih 12 hercegovackih dobrovoljackih bataljona knjaz Nikola je

nazvao \Bataljonom Hercegovaca rimskog zakona.\ Franciskanski (franjevacki) katolicki
TEOLOG TOMA KOVACEVIC je 1862.g. SRBIMA smatrao ne samo bosanske pravoslavce,
nego i KATOLIKE I MUSLIMANE, pa cak navodi: \U Bosni ima 130.000, a u Ercegovini
30.000-40.000 katolika. Njih sasvim drze pod svojom vlascu bosanski fratri-kaludjeri, medju
kojima ima dobrih rodoljuba, a ima i takvih koji bi presli u pravoslavlje, ali zato sad nije
vreme.\ On upozorava: \Hrvati, kao sto se iz govora lanova Sabora njinog vidjelo, traze
Krajinu bosansku. U ovoj Krajini ima sto hiljada itelja, ali nijednog Hrvata.\

Hercegovaki FRANCISKANAC, FRA GRGA SKARI, zalagao se da narod \probudi iz

mrtvila tudjeg ropstva i da se pripremi za opcenito ujdinjenje SVIH SRBA i pridruzi ostaloj
braci slavne knezevine Srbije.\ Kako citira Kostic, Skari je trazio da se budi srpski
narodni duh i uvjere katolici \da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino
unistenjem pomenute mrnje i ujedinjenjem svih rasparanih srpskih ogranaka\,
izradivsi i citav plan u 20 taaka.
\Taka peta kaze da treba objasniti narodu da su svi nasi stari bili pravoslavne vjere sve
do XIV v. dokle su i sretni bili, i nase gospodare i vladaoce imali, i da su tada dosli
franciskanci koji su narod rastavili na dva dijela.\
U jednoj tacki preporucuje fra Grga da se narodu razloi da rije Srbin ne oznacava vjeru,
nego samo jedan isti narod jednog istog jezika, iste narodnosti, istih obiaja, jedne iste
domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava.
U tacki osmoj uzima u odbranu Srbiju i kaze da je skroz neistinito tvrenje katolikoh
svetenika da Srbija hoe da prevede narod u pravoslavlje; da Srbija ba ostavlja svakome
potpuno slobodu savjesti i vjeroispovjesti, da joj je na srcu jedino nase oslobodjenje iz
ropstva, tudjeg nasilja, i ujedinjenje nase narodno, bez koga se drukcije ropstva necemo
izbaviti.
U devetoj tacki plana se izrazava teznja da se kod katolika, a po mogucnosti i kod muslimana,
probudi sva mogucna popularnost i simpatija za Srbiju U desetoj da se polozi zakletva
odanosti i privrzenosti Srbiji za svaki slucaj opeg pokreta, i da katolici hercegovaki u
svakom slucaju budu spremni pridruziti se istonoj brai Srbima za osloboenje svoga naroda
i domovine.\

Fra Grga Skari je 1869.g. dosao u Beograd i tu je kraljevskom namjesniku Jovanu Ristiu
uputio memorandum koji je poeo sljedeim rijecima:
\Narod ercegovacki va, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, i
to sami oni isto priznaju iz svojih obiaja, iz svoga naricija i iz predanja od nepamtivijeka
svoji pradjedova; na to ih uvjeravaju razvaline starih gradova i zavoda starog srpskog naroda,
njiovi pradjedah sto je varvarstvo azijatsko porazilo i unistilo; stavise, nadgrobni kamen i
crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njihovi, koji su zrtvom pali za
slobodu roda i domovine svoje.\

(Kae TO a ne A jer je tokavac, kao i svi Srbi. Svi istorijski spisi svjedoce o srpstvu
Hercegovine, i Porfirogenit i sam naziv titule Stjepana Kosace Hercega Svetog Save po kojem
ova oblast i dobiva ime Hercegovina, a dovoljno je i danas pogledati obicaje, nosnje,
pjesmeistih ljudi pa lako utvrditi da su Srbi, iako su danas oni ideoloski a ne etnicki Hrvati i
to ustaskog usmjerenja, pod uticajem politike Vatikana. Zanimljivo je da su zloini genocida
od strane hercegovakih katolika nastupili tek od kada postaju Hrvati, sa vrhuncem u
Jasenovcu. Slina agresivnost je danas i medju vjestakim antisrpskim Crnogorcima, posebno
medju onima na Cetinju.

Dakle ubaene ideologije imaju destruktivan uinak za nas same, jer nas dijele,
zavajaju, dok nam je svima zajedniko srpstvo, jedina konstrukrivna sila koja nas sve
veze u jedan narod, jer to i jesmo.
Kod Albanaca kao manjeg naroda, to stranim silama nije smetalo da budu sve 3 vjere, pa ak
im stvaraju 2 drave na raun Srba, ali kod Srba im to smeta jer bi to inilo veliku silu na
Balkanu, sto se ne poklapa sa njihovim imperijalistickim teznjama. Srbi tu nasjedaju na
manipulacije i kau: mi nismo Srbi, mi smo: Hrvati, Bonjaci, Crnogorci, Makednci,
Gorancipodiui lokalizam na rang naciona. Odlaican dokaz tog vrludanja su Srbi koji
su primili islam. Odmah su postali Turci, a turski nisu znali, pa su za Tita bili muslimani, a to
nije nac.vec vjerska odrednica, a sada su Bosnjaci pa makar bili i Hercegovci, iz Sandzaka ili
Goranci neki. Tako i Crnogorci, postali su to i neki Brdjani, Bokeli, ostali primorci, a to ime
cg je mladje od mnogih prezimena, pa kako je onda nacionalno?)

SRBINOM se smatrao i glavni voa hercegovakih katolika do 1905.g. FRA GRGA

MARTI.
\On objavljuje 1842.g. u srpskom narodnom listu \Opis Hercegovine\, u kom stoji: \Jezik
je Hercegovaca narjeje naeg SRPSKOG JEZIKA\. Iste godine u \Skoroteci\ se buni
protiv \crkvenoslovenskih rijei u naem SRPSKOM literarnom jeziku.\ Opisuje kako je
mlad tesko primao te rijei, nastavljajuci: \Tako je MENI SRBINU bilo, a kako je tuinu
moralo biti.?\
lanak zavrava rijeima: \Prodjimo se kojekakvih mjearija, SRBIN SRBIMA SRPSKI
SRPSTVUJEMO.\

U Kraljevini Srbiji istaknuti Srbi katolici su bili veliki naucnici JOSIF PANI, general
URA HORVATOVI i FRANASOVI, porodice poznatih intelektualaca AJA itd. Mnogi
baki Bunjevci su se izjasnjavali kao Srbi, kao knjizevnica MARA MALAGURSKI i vajarka
ANA BESLI, ali ni jedan Bunjevac se nije smatrao Hrvatom.

U knjizi \Srbi u Dalmaciji\ LUJO BAKOTI, Srbin katolik, je pisao:

\Jedna osobita dalmatinska pojava su SRBI KATOLIKE VJERE. Bilo je i ima i danas
pokoji Srbin katolik u BiH , ali su rijetki. Kod nas u Dalmaciji su dosta u velikom broju.
Veinom su intelektualci, ali medju njima i radnika i seljaka. Ima ih svuda po Dalmaciji: u
Kninu, Sinju, Imotskom, Makarskoj, ibeniku, Splitu, Katelama, na otocima, ali ih najvie
ima u Dubrovniku i u okolini dubrovakoj.\

Poznati srpski naunik katolike vjere, iz Dubrovnika, Ruer Bokovi, potomak je Rovana
sa Crnogorskih brda, velikog srpskog plemena, koje kao krsnu slavu slavi Svetog Luku
(poznato je da je specifikum Srba upravo slavljenje krsne slave, i u tome se slau svi
naunici).

Nakon sto se Ruer distancirao od propalog jezuitskog reda, nastanio se trajno u Parizu, i
stekao akt o naturalizaciji, plemiki oficirski status, sam se proglaujuci za \vlastelina od
Luke\, sjeajui se da mu je porodica kao pravoslavna slavila krsnu slavu Svetog Luku. Otac
Nikola mu se oenio kerkom dubrovakog trgovca Baje Betere, Italijana porijeklom. Pod
stare dane Nikola je biljeio svoja \Staroraka sjecanja\ u kojima opisuje uvene srpske
manastire: Sopoane, ureve Stupove kod Novog Pazara, Studenicu, Patrijariju, Deane,
Sv.Trojicu kod Pljevalja i dr, po emu se jasno vidi njegovo porijeklo. Inae svi Bokovii u
tim junijim krajevima, ponikli su sa jednog mjesta, i slave Svetog Luku kao krsnu slavu.


epanovici poticu od epana Gojakovog, koji je imao 5 sinova: Vuka, Vlatka, Bozidara,
Stanisu i Radoja. Bratstvo epanovica se dijeli na DRAKOVIE, Puletie, BOKOVIE i
Mutapovie. Svi osim Drakovia su se iselili sa Rovaca. Pored Sime Milutinovia Sarajlije,
hajduk Veljka Petrovia i Petra Dobrnjca, Ruer Bokovic je ipak djelom najvei Rovanin
koji je svjestku slavu stekao daleko od Rovaca. U vreme pokatoliavanje Bokovia u
Orahovom Dolu, njegov otac Nikola je ipak kao pravoslavan otiao u Dubrovnik. Ne
prihvatajuci pokatoliavanje, dio Bokovia, koji su se nazivali EELJI i Milii, odselili
su u Velicane. Iako su odatle uskoro EELJI odselili u Do, dio Velicana i danas se naziva
eeljevima. Kroz seobe zbog Turaka (neuspjela pobuna) otuda mnogi rodovi u Popovu slave
Lucindan, krsnu slavu Rovcana: Bokovii, Ivanievii, Ljepave, Batinii, eelji, Milii i dr.)

Antun Radi pie u \Domu\ od 10.11.1904:

\Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi samo prije 20 godina dosli tamo u
Vinkovce (dananja Hrvatska), pa da ste rekli da ste Hrvat, i da su oni ljudi tamo Hrvati vi
biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina.
Ali nije tako bilo samo meu gospodom, nego jo vie meu seljacima: i to su bili \Raci\
i \okci\- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to uinio, da su danas gospoda po
Slavoniji veinom Hrvati, te ima i seljaka, koji ponosno kau da su Hrvati, hrvatski seljaci?
Tko je to uinio? Tko je te Hrvate tako rei ,,stvorio?
To je uinila Stranka prava. Nauka Ante Starevia, ona je od nesvjesne mase stvorila
Hrvate!
Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!\

U \Domu\ od 31.3.1904. Antun Radi pie: \Na jugu, osobito pri moru oko Dubrvnika i
Kotora ima dosta \Srbalja katolika\.
to vie, u samom Dubrovniku i okolini ima ak est rimskih popova, koji kau da su
Srblji\

Hrvatstvo Kraovana u Banatu

Srbi rimokatolici u Rumunjskoj, Kraovani (Karaovani), koji zive u dolini rijeke Kara, u
blizini rudarskog grada Resice, prema postojeoj, relatibno obimnoj literaturi, doselili su se u
XV v. uglavnom iz jugoistone Srbije, i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno
pripadaju kosovsko-resavskom narjeju, uz primjese timoko-sopskog izgovora, pa se na
osnovu toga moze zakljuiti da su njihovi preci starinom poticali iz jugoistonih dijelova
Srbije. Prema podacima opata Petra Vlasia, u isto vrijeme u dolinu rijeke Kara doseljavali
su se i itelji iz Bosne pod imenom \Bonjaci\, koje on naziva \Hrvatima\ (P.Vlasi,
Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928,16). Najee su ih nazivali, kao i oni sami sebe,
Kraovanima, vezujui njihovo porijeklo za okce, Bunjevce, Srbe, Bugare, da bi na kraju
pod uticajem Rimske crkve i velikohrvatske propagande preovladala fantastina teza o
njihovom hrvatskom porijeklu.
Meutim, o njihovom srpskom porijeklu, pored ostalog, svjedoi i injenica da su Kraovani
najvie slavili urevdan, zatim Svetu Petku (Paraskevu), i Svetog Iliju, uz mnoge obiaje
stoarskog karaktera. Slava (\Slavanje\) poinjala je uvee uoi same slave (P.Vlahovic,
Neke etnike odrednice Kraovana, Temivarski zbornik, Novi Sad 1994, 137-139).

Misionarskom aktivnou bosanskih franjevaca, medju Kraovanima uvrena je u XVII v.

katolika vjera. Vatikanski dokumenti svjedoe da je u Karaevu sredinom XVII v. bilo oko
600 rimokatolika bez prisustva \izmatika\ (pravoslavaca) i \jeretika\ (protestanata). U
Karaevu ima vise od 600 katolika i medju njima nema ni sizmatika ni heretika, oni su svi
seljaci i jedanput godisnje idu na sakramente, a i to nerado, jer vide da je crkva ruevina,
nemaju mogunost da je poprave, ali ima kua za misionara. U ovom mjestu bi trebala dva
misionara s odgovarajucim sredstvima, jer inace zbog siromatva ne bi mogli opstati, a mogli
bi pomagati druge katolike koji stanuju kod drugih sest ili sedam izmatikih (pravoslavnih)
sela Acta S.C.de propaganda Fide, anno 1667, sept.9).
Franjevac misionar iz Dervente, o.Ivan Braenovi, opisao je prozelitski misionarski rad medju
Kraovanima: \Kraevo ima sto kua rimskog obreda, svetkovine i druge obrede obavljaju
kao oni u Sebisu. Lanjske godine poslije smrti jednog oca, fra Stjepana Markovia, misionara
u Sebisu, poslan od oca M.P.Prefekta isao sam ispovjedati i propovjedati u ono mjesto. Ali to
je selo bilo gotovo opustjelo zbog velikih tiranija i dabina turskih, a siromani su krani
ivjeli po brdima raspreni sa svojim obiteljima i sa svojom stokom, da bi izbjegli turske
nalete. U tom je selu ve bila crkva, koju je sagradio o.Ivan Desmani, upravo sruena pri
zadnjim ratovima s Turcima. Tu se i sada nalazi redovnika kua od koje je spomenuti
o.Stjepan napravio oratorij za katolike onog kraja, iji broj dostie 1.000 dua. To je mjesto
neko vrijeme ostalo ispranjeno, poslije smrti o.Stjepana koji je umro dne 13.novembra
1674.g. Otac Prefekt ne alje nikoga, a ja se nisam mogao udaljiti iz Lipe i ostaviti tamonje
krane bez sakramenata i djecu bez kole. I kad sam ve bio na odlasku prema onim
krajevima, o.Provincijal (franjevaki) iz Bosne mi je poslao nekog o.Tomu, oca dobrog
primjera, kojemu sam dao upute i kad sam naao pratnju, poslao sam ga k onim kranima
shodno Vaoj odredbi.
Dano u Rimu 9.sijecnja 1676.\ (Acta S.C. de propaganda Fide, anno 1676.)

Dominacija rimokatolicke vjere u zivotu Krasovana dovela je do izvjesne izmjene govora i

narodne pjesme i to pod uticajem crkvene rimokatolike knjievnosti (\ponegde ikavski
jeziki oblik\). Ovu konstataciju potvrdjivao je i opat Petar Vlasi: \Redovito govore
ikavtinom, napose crkvene rijeci, vazda su u ikavtini.\ Liingvista Petar Vlahovi, tumaeci
Vlasiceve rijei, zakljuuje slijedee: \Ako se ovome doda da je u kolama bila u
upotrebi \Poetnica\ i \itanka za katolike pucke uione\ koju je sloio Ivan Mihajlovi,
a izdalo \Drutvo sv.Antuna u Subotici\, onda je jasno koliko je bio uticaj sveenika da se u
Sematizme na zalaganje o.Petra Vlasica, unese kako Kraovani govore \lingua croatica\, a
ne \crassovana\ ili \ilirica\.

Knjiga Petra Vlasica o hrvatstvu Kraovana, iz 1928.g., pobudila je \veliko zanimanje

hrvatske javnosti za sudbinu tih udaljenih segmenata naeg naroda\. O toj knjizi 1928.g.
govorilo se i na sastancima \Narodno-odbrambene sekcije\ Zbora duhovne mladei
zagrebake koja je imala propagandni zadatak da razvija \inteses za nae (hr) ljude u
susjednim zemljama.\ U vreme hrvatskog masovnog politikog bunta 1935.g., preko
Hrvatskog narodnog pokreta, Kraovanima su slate propagandne knjige, koje su darovale
Matica hrvatska i Hrvatsko knjievno drutvo \Sv.Jeronima\, i to na adresu rimokatolicke
crkvene zajednice u Keci. \Kulturna veza\ zagrebackog Kaptola sa Krasovanima trajala je
do kraja 1936.g., kada je i prekinuta, da bi veza sa Kecom bila uspostavljena tek 1977.g.
Tehnologija uspostavljanja, odnosno, obnavljanja vjersko-nacionalne veze sa Kraevcima bila
je slijedeca: \Nakon 34 godine uspostavljena je veza sa skupinom Hrvata koji nose naziv
Kraevci. Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se salju bozicne i uskrsnje
cestitke za koje su saznali 1967.g. u \Glasu koncila\. Zapravo, radilo se o molbi, tada jos
bogoslova a danas upnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemenista u Alba Juliji. Isto se
tako javio, godine 1970., i drugi sjemenistarac, danas kapelan u Resnici, Petar Dobra, takodje
iz Alba Julije, s istom molbom. Te se veze odrzavaju neprestance, tj. i do danas.\

Prema podacima Vijeca biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju, iz takvih novih kratkih
veza nastadose brojni Hravti u Rumuniji ukupno 12.000, dakle skoro svi Kraovani
postadose Hrvati. Odmah poslije uspostavljanja veza, 1977.g., upnici kraevski proglasie
srpsko-katoliki kraevski narod Hrvatima. Jaka rimokatolika propaganda i organizovan
vjerski ivot vrlo brzo su davali eljene rezultate: \Sveenici rabe u crkvi liturgijske knjige
to su ih dobili iz Zagreba, a narod je potrebne tekstove nauio napamet, i gromoglasno
odgovara u crkvi. Kod kue govore karaevskim dijalektom, dok se vjeronauk odrava na
suvremenom knjievnom jeziku, ili pak mijeano. Narod pjeva veoma stare crkvene pjesme u
dijalektu. Taj je dio naeg naroda sauvao do sada jezik zaviaja, dijelom nonju i obiaje.
Dao je domace svecenike Petra Domjanca, Petra Dobru, Petra Stojanovica te bogoslove Milju,
Simu i Jurja Katia. Religiozni je zivot nasih Karaevaca bujan. U kui je uobiajena
obiteljska molitva, osobito krunica. Djeca idu na vjeronauk vise-manje tijekom cijelog
kolovanja. Narod rado hodoasti u svetite \Marija Ciklova\, kamo se pjeai cijeli dan, i to
na Pohod Marijin, po starom kalendaru 2.srpnja, kao i u svetiliste \Marija Radna\ kod mjesta
Lipove, kamo se pjeai na malu Gospu. Tamo se svi ispovijedaju i prieuju i oduevljeno
pjevaju starinske marijanske pjesme. Postoji i uzreica: Tko nije bio u Mariji Radni, nije
lovik.\

Zbog potrebe sto hitnijeg utemeljenja novog nacionalnog identiteta Kraovana, uz \bujan\
vjerski zivot sirila se rimokatolicka hrvatska stampa (\Glas koncila\, \Kana\), zupnici su
opskrbljivani misnim knjigama na \hrvatskom jeziku\, tampani su zidni vjerski kalendari
na \hrvatskom\ jeziku. Rimokatolicki ordinarijat u Temivaru dobio je od rumunjskih vlasti
odobrenje da moze iz Zagreba uvesti 1.000 katehizama i 1.000 molitvenika. Tako je za Uskrs
1979.g. \svaka hrvatska vjerska kua u Rumunjskoj\ dobila \Nedjeljni i blagdanski misal
ABC\ i \Srednji kranski nauk\. Medjutim, najvaznije je bilo da se pojavi i
novi \znanstvenik hrvatstva\ koji e iz svojih snovienja poeti govoriti o ,,starohrvatskom
osjeanju\\ Kraovana. \Mesija Krasovanskog hrvatstva\ pojavio se u liku \mladog
znanstvenika\ prof. Ive Brite koji je \kroz dugi niz godina prikupljao kraevske narodne
pjesme\, i pripremio knjigu \Folklor Kraevaca\, koja je stampana 1980.g. u Zagrebu. U
predgovoru ove knjige Birta istice zasluge svecenika za stvaranje \vjerovanja\ kod
Kraovana o njihovom hravtskom porijeklu: \Karaevci su smatrali sebe Hrvatima
(Krohatima) pa prema tome njihov jezik je hrvatski, poto su i oni katolike vjere. Ovom su
uvjerenju doprinijeli i katoliki sveenici, a i vecina uitelja koji su godinama predavali u
skoli samo latinicu, ako da izuzev visokokvalificiranih Kraevaca ostali vie ne poznaju
irilicu, vec itaju i piu samo latinicu.\ O dugovjenom postojanju \hrvatskog kraevskog
naroda\ po miljenju Birte svjedoe natpisi na grobnim spomenicima, koji su svi odreda
na ,,hrvatskom\\ jeziku.

Propagandisti hrvatstva u Rumuniji piu i o Hrvatima, \kojima se tono zna povijest

doseljenja\ i koji ive oko grada Temivara: \Oko 30 km istono od tog mjesta, u selu
Rekas, ima ih oko 300, a pomijesani su s drugim narodima. Podrijetlom su okci i Bunjevci.
upnik im je Nijemac, jer je u selu i oko 750 Nijemaca. Bivsi zupnik, Eugen Gebhardt, koji je
umro 1978.g., znao je hrvatski, pa je svake nedjelje sluzio i po tri mise: na njemakom,
maarskom i hrvatskom jeziku, a tako je bilo i sa vjeronaukom. I novi zupnik , Joszef Schulz,
ui hrvatski. Postaje krinog puta u crkvi obiljeene su trojezino.
Ti su Hrvati dosli ovamo iz Dalmacije bjeeci pred Turcima. Isto tako oko 30 km, ali zapadno
od Temivara, uz samu granicu izmadju Srbije i Rumunjske, nalazi se selo Keca u kojem
jednu ulicu nastanjuju Hrvati, njih oko 200, dok su u drugim ulicama Rumuni, Nijemci i
Srbi To selo nijeupa, nego filijala katolicke zupe u Carpinisu, u kojoj je Nijemac Vilim
Pricinger zupnik Ostalih se nedjelja Hrvati sami okupljaju u crkvi koju su izgradili 1926.
(!)u cast sv.Katarine i prisustvuju Bogosluziju rijeci, citajuci misne tekstove na hrvatskom
jeziku. U crkvi su svi natpisi na hrvatskom jeziku. Posebno su zanimljive zidne slikarije koje
pokazuju pokrtavanje Hrvata Jedino danas Crkva pruza tim nasim ljudima piliku da se
pomocu narodnog jezika pri bogosluju nekako ouvaju kao narod. Inae, Hrvati u Keci, su
najmladja skupina Hrvata koja je ovamo doselila pocetkom 19.stoljeca iz Turopolja, a veci ih
je dio ostao nakon 1918.g. u srpskom dijelu Banata.\

Velikohrvatska megalomanija se ne zaustavlja na navedenim podacima vec se u istom zanosu,

ali sa odredjenom dozom sujete, navodi da je nekad bilo Hrvata i u samom Temivaru, i u
Lugosu, \a jos 1920.g. bilo ih je u spomenutom prostenistu \Marija Radna\ gdje su na
polnocki svi pjevali bozicne pjesme, makar ih mozda vise nisu razumjeli. I to su hrvatska
imena ostala jos samo na krizevima grobalja. Isto se tako spominje kao hrvatsko selo u
proslosti Tirol gdje i danas zitelji, mahom stariji ljudi, govore hrvatski kad zele da ih mladji
ne razumiju. Taj jezik oni zovu kraovanskim, a sebe dosljedno Kraovanima.\ Dalje se
navodi da i u gradu Resici ima neto Hrvata iz obliznjih Karasevskih sela koji su tu zaposleni.

Hrvatstvo je nepoznat narodnosni pojam u dananjoj Vojvodini sve do tridesetih godina XX

vijeka.
Banat, Baka i Baranja, kao dio maarske krunovine, bili su saroliko narodnosno i vjersko
podrucje nastanjeno Njemcima, Srbima, Maarima, Slovacima, Bunjevcima, okcima,
Rusinima, Jevrejima i drugima.
O Hrvatima, kao posebnoj narodnosti ili etnikoj tvorevini, ni pomena u izvorima i literaturi
iz druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka. Bunjevaki i okaki srpsko-katoliki
narodnosni element nikad u to vrijeme nije vezivao svoje etniko bie za hrvatstvo.
U izvorima i literaturi (popisima stanovnitva) s kraja XIX i poetka XX vijeka, Bunjevci su
svrstavani u kategoriju Srba rimokatolike vjere (Szerbek romai katholikus).

Izvor: http://forum.krstarica.com/showthread.php/287188-Nesumnjivo-Hrvati/page2

Molizejski Hrvati

Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavljala na propagandi o hrvatstvu Istre,

Dalmacije, Dubrovnika i Boke Kotorske, vec je svoje fantasticne povijesne konstrukcije sirila
i na prostore dalmatinskih otoka, pa ak i na prostore srednje Italije, priom o
molizejskim ,,Hrvatima\\', koji su u stvari bili srpski (\ilirski\) doseljenici iz Srbije i
Hercegovine, i koji su se pred turskim naletima zaustavili tek u Napuljskoj kraljevini.
Rimokatoliki pisci \tumaili\ su da u pokrajini Molise, u provinciji Campobasso na istoj
paraleli sa Rimom, \jos uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kruc),
Montemitro (Mundimitar) i San Felice Slavo (Filici)\. U tim selima, koja imaju ukupno oko
4.500 stanovnika, i koja Italijani nazivaju \Slavi\, \schiavoni\, prema rimokatolickoj
povijesnoj verziji dogadjaja, \jos se i poslije pet stoljeca govori hrvatskim jezikom
tokavsko-ikavskog narjeja, koje se govori u srednjoj Dalmaciji izmedju Cetine i Neretve.\
Molizanske Hrvate \otkrio je\, prema rimokatolikoj propagandi, dubrovacki pjesnik Medo
Puci, koji je u zadarskim novinama \L Osservatore Dalmata\ 1856.g. objavio lanak
profesora Giovannia de Rubertisa iz Kruca.
Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovnistvo u
starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucia, nije nazivalo hrvatskim imenom vec
imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, \Dalmatinsko-liburnski
narod\ itd.)

O Molizejskim Srbima saznalo se tek u drugoj polovini XIX v. kada je italijanski esteticar
Benedeto Kroce otkrio rukopis pjesme Rudjera de Pacience pod naslovom \Balcina\ (\La
Balzino\), u kojoj se pominje vojvoda Sibinjanin(Srbinjanin) Janko, despot uradj
Brankovi i grad Smederevo. Boravak dubrovackog srpskog pjesnika Mede Pucia u koloniji
Kolekroce, i susret sa jednim od potomaka prvih iseljenika ovanijem(Jovanom) de
Rubertisom iz te kolonije, urodili su dugom prepiskom koju je Pucic objavio u listu \L
Osservatore dalmato\ u Zadru, a kasnije i kao posebno izdanje. De Rubertis mu je pisao o
doseljavanju Srba u juznu Italiju, o njihovim obiajima i srpskom jeziku.

Septembra 1884.g. u pokrajini Molize je boravio lan \Srpskog ucenog drustva\ prof. Risto
Kovai, koji je svoja zapazanja i utiske, koje je stekao prilikom razgovora sa potomcima
doseljenih Srba, kao i rezultata svojih arhivskih i biblioteckih istrazivanja, objavio
u \Glasniku srpskog ucenog drustva\ (knjiga 62, 1885.g.).
U lanku \Srpske naseobine u juznoj Italiji\, zapisao je da u pomenutim trima
naseobinama zivi oko 4.000 stanovnika koji su zadrali stari srpski jezik i obiaj nalaganja
boinog badnjaka na vatru. Na Kovacicevo pitanje kojoj nacionalnosti pripadaju, odgovarali
su da su \Slavi Serbi\. Kako pise Kovaic, \u odlinijim kuama stoje slikekralja Milana
i kraljice Natalije, a od knjievnika srpskih imaju slike Dositejeve, vladike Njegoa,autora
Gorskog vijenca, i kneza Meda Puciai slike Branka Radievia i Vuka.\ U Kovaievo
vreme srpskim jezikom govorili su samo stariji ljudi.

\Srpsko ueno drutvo\ obealo je materijalnu potporu kojom bi se pomoglo uvanju i

razvijanju srpske nacionalne svijesti iseljenika u napuljskoj provinciji. Medjutim 1886.g.
je, kako istice filolog Vera Stanisavljevic-Rakic, osnovana Srpska akademija nauka, \pa je
Drustvo, dotrajavajuci jos nekoliko godina paralelno, 1892.g.pripojeno Akademiji, ali tako sto
su samo osam clanova postali akademicia medju njima, kao ni sam predsjednik \Srpskog
ucenog drustva\ B.Jovanovic, nije bio ni R.Kovacic. Akademija nauka pak, insistirajuci
na \naunom pozitivizmu\, a odbacujuci ranije pristupe kao romantiarske i nenaune, nije,
valjda, smatrala da je ovaj poduhvat dostojan njene misije pa je, po svemu sudeci, tako zamrlo
i dalje interesovanje domovine za ove svoje \zemljake\, uostalom kao i za samog Kovaica
koji je vremenom potpuno zaboravljen u naoj kulturnoj javnosti. Enciklopedija Jugoslavije
ga uopste ne pominje, uostalom kao ni \Srpsko-hrvatsko-slovenacka enciklopedija\ koju je
uredio St.Stanojevic. O daljem angazovanju samog Kovacica ne zna se mnogo, osim da je
ovaj ugledni slavista, sigurno razocaran, umro u Rimu cetvrt vijeka kasnije.
Ali, ako nije Srpska akademija nauka, ni Srbija, vise mislila na ove nase sunarodnike, mislila
je rimska kurija. Otad se snazno angauje sljedei \mehanizam\ automatskog
zakljuivanja da je Srbima svojstveno samo pravoslavlje da ove katolike ubjedi u to kako
oni nisu Srbi. Rimska kurija, odnosno Vatikan, stvarno je, preko svoje rimokatolicke
formacije hrvatstva stvarane u Zagrebu, sedamdesetih godina XX vijeka ubjedila
Molizejske Srbe da su rimokatolici Hrvati.

Risto (Hristifor) Kovai, rodjen je u Risnu 1845.g., u porodici porijeklom iz Hercegovine

(krsna slava sv.Jovan). Nakon skolovanja u Kotoru, Dubrovniku i Zadru studirao je filozofiju
u Zagrebu i Beu. Polsije studija radio je kao gimnazijski profesor, da bi 1883.g. preao u Rim
gdje je na Filozofskom fakultetu, sve do smrti, predavao slavistiku. Umro je 1909.g.
( Iz knjige SRBI RIMOKATOLICI, TAKOZVANI HRVATI, dr Nikola uti )

BOKELJI I KONAVLJANI

U vreme Berlinskog kongresa, 1878.g., u crnogorskom primorju je zivjelo oko pet i po

hiljada Srba katolika. Za ove katolike uspjelo je bilo knjazu Nikoli da sklopi sa Vatikanom
konkordat, relativno povoljan (izmedju ostaloga dozvoljena je bila upotreba slovenskog jezika
pri bogosluzenju). Cilj, ostvareni cilj, crnogorske vlade je bio da se taj dio katolika, kome
je na elu stajao katolicki arhiepiskop u Baru kao PRIMAS SRPSKI, odri za srpstvo.
Pregovore za konkordat je vodio SRBIN KATOLIK IZ DUBROVNIKA, KONTE LUJO
VOJNOVI, crnogorski ministar pravde. Vodio ih je dobro, posteno, patriotski.
Papa je tada dekretom potvrdio starodrevnu titulu barskog nadbiskupa kao PRIMASA
SRPSKOG. Tadanji nadbiskup barski MILINOVI je bio SRBIN KATOLIK iz Perasta (sada
je to jedan Albanac, iako je titula i dalje Primas Srpski).
Milinovi i Vojnovi su se u Rimu SUPROSTAVILI papskoj odluci da Zavod sv.
Jeronima ima HRVATSKI pridjev.
O tome je veliki ruski istoricar Pavle Rovisnki pisao:
Trud je krunisan tim uspjehom. Izaslo je (papisnko) breve kojim je ustanovljen naziv ilirski za
kolegijum, pri cemu je objasnjeno da se DRUGIM IMENOM RAZUMIJU SVI SRBI-
KATOLICI svih strana, i da i oni imaju prava na Zavod. Pored toga, crnogorskim
opunomocenicima je uspjelo bilo da se u kolegijumu predaje SRPSKI JEZIK SA
IRILICOM.
Crna Gora je trijumfovala i imala je osnova da trijumfuje, jer ja ne poznajem drugi primjer u
istoriji papstva da je nepogresivi papa mijenjao svoje rjesenje. Nije moguce ne diviti se tome
sto je papa ucinio koncesije Crnoj Gori i Srbima katolicima.

(Zanimljiv je primer pokuaja pohrvaenja Dubrovana katolika u ne tako davnom

vremenu 1901. godine. Hrvatski dravotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom
poslu. Izmeu ostalog, bacili su oko i na Zavod Svetog Jeronima u Rimu, kojeg su osnovali
i izdravali Srbi Dubrovani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovani, poetkom
20. veka, ve bili pripremljeni za prevoenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod
preimenovao u Hrvatski zavod Svetog Jeronima.
Dubrovani katolici su estoko protestvovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog.
Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, due polemike o sutini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o
pravoslavlju i katolianstvu. Poslao je pismo Dubrovanima katolicima, obavetavajui ih da
se iz imena ovog zavoda brie dodata re hrvatski. No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje
strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovana, pa im se
obraa, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.

Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovanima objavljeni su u srpskom listu

Dubrovnik, ali su ti brojevi godinama traeni i unitavani od strane budnih graditelja
hrvatske drave i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi a tekstovi
Lava Trinaestog igde jo sauvani.
Link sa bosanskog katolikog sajta, odakle je tekst i preuzet ranije(kasnije vise taj link nije
bio u funkciji)
http://www.bkbih.org/knjige/g-k00021.html

Hrvatski zavod svetog Jeronima ustanovljen je Apostolskim pismom Slavorum gentem 1.

kolovoza 1901. U ovom pismu Leona XIII. bio je nazvan Collegium Hieronymianum pro
Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod), no zbog diplomatskih intervencija
protiv osnivanja Zavoda i poglavito protiv njegova naziva; 7. oujka 1902. promijenjeno mu
je ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Ilirski Zavod Sv. Jeronima). Odredbom
pape Pavla VI. od 22. srpnja 1971. Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum
Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), to je priznala i talijanska
drava dekretom Predsjednika Republike 11. listopada 1982.

Korijeni Zavoda, meutim, seu u daleku prolost

OVO JE OIGLEDAN DOKAZ POHRVAIVANJA DUBROVAKIH SRBA
KATOLIKA, ALI TO IM NIJE USPJELO 1901.G., JER JE BILO PRERANO, USPJELO
JE BEZ PROBLEMA 1971.
KO IZ OVOGA NE MOE DA IZVEDE ZAKLJUAK DA E 2071. I CRNOGORCI
BITI HRVATI ? )

U Boki Kotorskoj i Dubrovackoj oblasti austrougarske vlasti su ometale i perfidnim

metodama sprecavale manifestovanje Srpstva, pa je otvoreno ispoljavanje srpskih
nacionalnih osjecanja bilo najizrazenije kod intelektualaca, dok je seljastvo uglavnom camilo
u neznanju pod sveobuhvatnijim uticajem katolickog klera i zandarmerije, ali posto Bokelji i
Konavljani i dalje slave krsnu slavu, katolicki svecenih im vrsi i prekadu.

Savo Nakienovic je pisao 1913.g.: Bokeski katolici razlikuju se od Konavljana.

BOKELJSKI KATOLICI DIE SE I PONOSE da su starinom iz Crne Gore, DA SU
SRBI, a to mnogi KONAVLJANIi rado prikrivaju; bokeski katolici priznaju da su bili
pravoslavni, a Konavljani to ne dadu; bokeski katolici drze sve narodne obicaje i krsna imena,
a Konavljani dobrim su ih djelom izbacili. Svi katolici (bokeljski) rado zalaze u pravoslavne
crkve i prinose zavjete. Cak odgovaraju za pjevnicom u nasim crkvama.
Posebno isticuci primjer potpuno katolicke Dobrote, Nakicenovic istice:
Stara su naselja sva propala. Danasnji njeni naseljenici, sve su Crnogorci ili Hercegovci, koji
su od zuluma turskog i nuzde ovdje od Kosova k nama bjezali, a ovdje su ih Mleani nasilno
prevjerili u svoju vjeru.
Uvjek bjehu na glasu kao dobri Srbi i junaci: nista im vjera ne smeta.
ivot i obiaji su im kao i ostalim Srbima Bokeljima.

S druge strane, sve sto je bilo od porijekla, ugleda i nacionalnog ponosa u Dubrovniku,
sve je bilo krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca srpsko. Tako je 1890.g. pobjdila na
opcinskim izborima SRPSKA STRANKA koju su u Dubrovniku sacinjavali u ogromnoj
vecini SRBI KATOLICI. (Lujo Bakotic, Srbin-katolik). To je bila najveca politicka senzacija
toga doba u nam zemljama.

eh Lubor Niderle, koga Kostic kvalifikuje kao najveceg slovenskog etnografa

pocetkom 20.v., pisao je 1911.g.:
Vjera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi
pravoslavni i MUSLIMANI. Ipak, ovo obiljezje nije apsolutno. Ima BROJNIH KATOLIKA
koji se smatraju SRBIMA i koje Srbi smatraju svojim. To su npr. katolici DUBORVNIKA i
BOKE KOTORSKE ili OKCI, BUNJEVCI i KRAOVANI Madjarske.
I austrijski knjizevnik Herman Bor je pocetkom 20.v. pisao da u DUBROVNIKU
SKORO SAMO SRBI IVE.

Najpriznatiji hrvatski statisticar Josip Lakotas u knjizi Narodna statistika iz 1914.g. zalio se
da ni popis austrijski nije odelio Hrvate od Srba, pak zato ne mozemo odsjeci tacno granicu
koliko je Hrvata, a koliko opet Srba. U Dalmaciji ni to nije moguce, jer u njoj imade ogroman
broj KATOLIKIH SRBA.
Inace sto se tice Bosne, jasno je da tu Hrvata nije bilo, a katolici su se nazivali i bili
nazivani okcima, abarima, Maarima
Prije Turaka su jos imali nacionalnu svijest pa se nazivahu Srbima (Pribislav Pohvali i dr.)
I dva poznata nesimpatizera Srba Englez Siton-Votson i Amerikanac slovenskog porijekla
Luj Adami, ukazivali su na DUBROVAKO SRPSTVO. Ali, dok se prvi udio njegovoj
snazi, budnosti i pozrtvovanosti, drugi je tvrdio da je rijec o Hrvatima koji su
demonstartivno tvrdili da su SRBI !!!

Srbi katolici su skoro svuda zivjeli integrisani sa Srbima pravoslavcima, osim u Dubrovniku
gdje pravoslavaca skoro da nije ni bilo. (Franjo Asiki ih je zakleo na uvanje katolianstva, i
da ce jedino tako opstati, pa je otuda vjekovni anmozitet prema pravoslavnima). Ipak, tu su
Srbi katolici organizovali razna svoja udruzenja, izdavali stampu, drzali zborove i
nacionalne manifestacije pod srpskim znamenjima. Najaktivnije je bilo udruzenje
SRPSKA DUBROVAKA AKADEMSKA OMLADINA.

U Beu su listom ulanjeni u srpsko akademsko udruenje ,,Zora koje je obuhvacalo

Srbe iz svih drugih krajeva. Vladimir Corovic, veliki srpski istoricar, objavio je 1905.g.
istoriju tog udruzenja i u njoj istakao da su uopce SRBI KATOLICI BILI NAJEI, kao i da
su SRBI KATOLICI SA JUNOG PRIMORJA BILI NAJEKSKLUZIVNIJI SRBI MEDJU
AKADEMSKOM OMLADINOM BEA.

Od dubrovackih srpskih listova najintenzivnije su srbovali DUBROVNIK,

SLAVONAC, SR\ i SRPSKA ZORA.
1909.g. u Dubrovniku je osnovana i MATICA SRPSKA, koja je do Prvog svjetskog rata
izdala esnaest knjiga s nacionalnom tematikom. Djelovala je i Srpska tamparija.

Burna i raskosna proslava otkrivanja spomenika najvecem dubrovackom pjesniku Ivanu

(Divi) Gunduliu 29.jula 1893.g. imala je OPESRPSKI KARAKTER.
(J.J.trosmajer je sa tugom konstatovao veliku srpsku slavu koja se desavala u
Dubrovniku, povodom podizanja ovoga spomenika od strane srpske omladine; mislio je
da je Dubrovnik izgubljen za hrvatske interese. Inace on je u jednom svom pismu pisao
kako podize katedralu u Djakovu u vecinski pravoslavnoj sredini. Sada tamo nema
pravoslavnih ni katolickih Srba, svi su postali vjetaki Hrvati kao i u Dubrovniku).
Tako intenzivno i upecatljivo srbovanje navelo je napokon i strane pisce da staru
dubrovaku knjievnost smatraju srpskom. Oni su uvidjali da niko autenticnije to ne moze
da iskaze nego potomci tih spisatelja, koji su skoro, bez izuzetka ispoljavali svoja srpska
osjeanja.
Poslje Trsta i Zadra, Dubrovnik je postao novi centar primorskih i dalmatinskih Srba.
Pravoslavni Srbi su sacinjavali 90% srpskog elementa primorja, a oni su prepustili
vodjstvo katolickom Dubrovniku, gdje je pravoslavnih Srba jedva prakticno i bilo (ukoliko
ih je bilo, bili su mahom Hercegovci). U Zadru i Kotoru su bila sjedista pravoslavnih
episkopa. U Zadru je bilo sjediste pravoslavne bogoslovije, tada najbolje u Srpstvu (crkveno
pravo je predavao Nikodom Milas, najbolji kanonista cijelog pravoslavlja). Za Carevisko
vijece su birani Srbi poslanici u Boki i Kninu, za Dalmatinski sabor takodje na krajnjem jugu
Dalmacije (u Boki) i na krajnjem kontinentalnom sjeveru. Pa ipak su svi ovi Srbi bez izuzetka
priznali bili vodecu ulogu Dubrovniku, katolikom, ali srpskom.
Mnogi Srbi katolici su u toku Prvog svjetskog rata zbog svog srbovanja hapeni, osudjivani i
internirani, ali to ih nije u svom srpstvu moglo pokolebati, niti je i jedan zbog toga
iznevjerio svoj srpski narod.
Od SRBA KATOLIKA, najznacajniju ulogu u javnom i naucnom zivotu imali su:
pravnik VALTAZAR BOGISIC
komparativni lingvista HENRIK BARIC
ekonomista MIJO MIRKOVIC
filolog MILAN RESETAR , PETAR BUDMANI
profesor LUKO ZORE
akademik PETAR KOLENDIC
teoreticar knjizevnosti VINKO VITEZICA
istoricari: ANTONIJE VULETIC , ILIJA SINDIK , VICE ADAMOVIC , BOSKO
CVJETKOVIC , ANTONIJE FARCIC , ANTUN DABINOVIC
knjizevnik MATIJA BAN
pjesnici ILIJA OKRUGIC , SIBE MILICIC
pripovjedac BOZIDAR DJAJA
knjizevni kriticar MARKO CAR
romansijer IVO CIPIKO
novinski urednik KRISTO DOMINKOVIC i MIKO VAKETI
politicari STIJEPO KOBASICA , JOVO MIHALJEVIC , KAZIMIR LUKETIC
novinari: NIKOLA VUCETIC , IVO VISIC i NIKOLA PETKOVIC IKO , JOVAN AJA
biolog JOSIF PANI
prirodoslovac IVAN AJA
agronom ALEKSANDAR AJA
farmaceut SINISA JAJA
botanicari LUJO ADAMOVI , JOSIF VESELIC
prirodoslovac BRANIMIR MALES
matematicar VINKO DJUROVIC
slikari: MARKO IGNJAT JOB , CVIJETO JOB , PASKO VUCETIC i VLAHO BUKOVAC
advokati: IGNJAT BAKOTIC , BALDO GRADI , VLAHO MATIJEVIC , LUKO MARKIZ
BONA , MATO GRAINCIC , RUDOLF SARDELIC
gimnazijski profesor JAKOV GRUPKOVIC
publicisti JOVO MATLICIC , VIKENTIJE BUTIJER , ANTUN FABRIS
apotekar MATEJ SARIC
katoliki svetenici Srbi: MARKO VUCKOVIC , NIKOLA LUKOVIC
barski nadbiskupi: NIKOLA DOBRACIC , SIMO MILINOVIC
dum MARKO ANSTIC , DJURO PERUSINA , NIKO DJIVANOVIC , ANTE ANIC
srpski general, ministar i ambasador URO HORVATOVI
srpski general, ministar i adjutant kneza Milana DRAGUTIN FRANASOVIC i mnogi drugi
oficiri
brodovlasnik BOO BANJAC iz Dubrovnika
brodarska porodica RACI iz Cavtata

NASTANAK SRBA KATOLIKA INTERVENCIJOM VATIKANA,

( IZ PERA HRVATSKOG NAUNIKA VIKTORA NOVAKA)

Viktor Novak ,,Magnum Crimen

http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/magnumcrimen.pdf

Iz predgovora:
Prof. dr Viktor Novak, nekadanji nauni saradnik Vatikanskog arhiva, znalac nekoliko
svetskih jezika, istoriar, svakako je jedan od najveih junoslovenskih, a posebno hrvatskih
intelektualaca, odraslih u okviru katolike crkve.
On je, prirodno, imao najvie dispozicija da izvri radikalnu kritiku klerofaizma,
konzervativizma i reakcionarnog dela katolike crkve. Oslobaajui katoliku crkvu, u
Jugoslaviji, ovog istorijskog surogata, on misli da bi tako preporoena crkva mogla vie da
poslui pravim interesima naroda, da bude koheziona sila u povezivanju naroda na Balkanu, a
ne duhovni voa u stvaranju katolike drave Hrvatske, dezintegraciona sila jugoslovenske
zajednice i tvorac genocida nad drugim narodima.
Znaajan je naroito i metod pisanja ove knjige, jer sve to je autor u njoj kazao on je i
dokazao, kao da je pretpostavio budueg oponenta, veoma lucidnog i elokventnog, kome nije
hteo ostaviti prostora za spekulaciju pa je odmah izneo temeljne dokaze i uputio na njihove
izvore. Zato je knjiga u prvom izdanju i prola bez dostojne polemike, pa je tiho povlaena i
spaljivana, a kod iroke publike kao satanska knjiga anatemisana.

,,Magnum Crimen ( Dva izostavljena poglavlja ) Komunistika cenzura ih je izbacila,

jer previe razotkrivaju jezuitske ustae.
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/magnum_crimen_dva_poglavlja.pdf

U vezi sa Srbima katolicima, vazno je znati, da je u Beogradu registrovana Matica srpska

dubrovacka obnovila rad 2009. Odrzan je naucni skup o knjjizevnosti i istoriji Srba
katolika i radovi su objavljeni u Zborniku. Izdato je i 15 knjiga reprint clanova Matice
srpske u Dubrovniku, katolika i pravoslavnih.

cuvena je porodica Rai iz Cavtata, vlasnici " Dubrovacke plovidbe" , bili vlasnici
22 parobroda, najvece firme prijeratne YU (za njega je radio Bozo Banac) .
Antonije Dzoni je bio cetnik i zivio u Beogradu, ocuh Milana St. protica ' unuka
Stojanovog...prijatelj je bio onoga Eng. obavjestajca Draska Popova...za
Dzonijevog oca je bila udata cerka Nikole Pasica...frajer 7 jezika govorio...