Professional Documents
Culture Documents
BrankoCopic - Price Ispod Zmajevih Krila PDF
BrankoCopic - Price Ispod Zmajevih Krila PDF
PRIE ISPOD
ZMAJEVIH KRILA
NEE MI VJEROVATI
ali sve je ovo istina, makove mi pree! Imam ti ja jednog zmaja, mog starog prijatelja, i
kad god zaelim da vidim i ujem neobine stvari, ja mu samo podviknem:
Moj prika zmaj nato samo kihne i strese s lea prainu, itav oblak i po, pa rairi duga
sjajna krila i zapjevucka:
Ja mu onda veem ispod krila jednu staru korpu za ugalj, smjestim se u nju, ponesem sa
sobom durbin, udicu, mreu za leptire i za zvijezde padalice, i jo kojeta drugo zajedno s
etkom za zube, pa raportiram:
Spreman za pokret! i, i!
Poleti zmaj pod modro nebo i gore u visini tako rairi svoja blistava krila da njima zakrili,
ini mi se, itavu zemlju. Pod odbljeskom njegovih krila sve se na zemlji izmijeni.
Zatrepere nepoznata svjetla, jave se tajanstveni pjevai, oive udne sjenke. Ja onda
potegnem svoj durbin i ponem da razgledam ta se to radi na zemlji, ispod zmajevih
krila.
Dolje se vide ne samo obine, svakodnevne stvari, nego i sve ono o emu ljudi mataju,
ega se plae i to u sebi smiljaju. Vidi se, na primjer, neobina raketa koju ve
godinama smilja i konstruie poznati naunik. Uporedo s njom eta nemirni buni
objeenjak avo, gospodar planinske rijeke, kako ga je to zamislio praznovjeran seljak.
Ima jo i udnijih stvari.
Evo, vidi se arobno psee carstvo o kome sanja pas arov, pa se vide dva nasmijana
udesna djeaka. Proljee i vjetar Jugo, kako s hukom dolaze s mora, pa... pa evo malog
vorka koji trai prolost, pa tajanstvene morske ribe koja guta bocu s pismom, pa
djeaka koji razgovara s Mjesecom, pa razbojnika koji titi ptice, pa...
Bezbroj se udnih stvari dozna i vidi kad se nad zemljom raire krila svemonog i
svevideeg zmaja Fantazije.
Ja onda ne budem lijen, ve, sjedei u onoj korpi pod krilima zmaja, zabiljeim sve to
sam vidio i uo i eto ti ispadne itava knjiga.
Nee mi vjerovati, ali kaem ti: mnogo istine ima u ovim priama pokupljenim ispod
zmajevih krila.
Tako ti je to, dragi moj, kad neki tamo malian ne umije estito ni adrese na pismo da
stavi. Deavaju se onda prava pravcata uda kao u kakvoj kilometarskoj prii iz arapske
"Hiljadu i jedne noi".
Neki malian, bezbrian, plav i veseo, poznat pod nadimkom "Zimski leptir", pisao je
pismo svom dobrom djedu Bradonji Brkiu u selo Kokoju Pogibiju, zadnja pota
Lisijak, srez Tuni Pijetao. U pismu mu je estitao stoti roendan i molio ga da mu
poalje jednog pitomog zeca, goluba gaana i malo ljenika. Kad je pismo bilo gotovo,
Zimski Leptir napisa adresu: "Mome dobrom djedu" i baci pismo u potansko sandue.
Evo ti sjutradan potara. Uze ono pismo, proita adresu "Mome dobrom djedu" i uzviknu:
Njegov je djed stanovao u jednoj oblinjoj varoi, pa potar, onako na brzinu, dade pismo
nekom oferu koji je upravo tamo kretao.
Ba te iste veeri jedan je djeak putovao za Ulcinj. ofer mu dade ono pismo.
Pioniru, duo, ponesi mi ovo pismo za Ulcinj, a umjesto potarine evo ti dvije bombone
i guma za praku.
Djeak otputova za Ulcinj s pismom u depu, a uz put je u vozu pravio praku od one
oferske gume. im je stigao, brzo otra na kupalite, a kad se nad modrim talasima
pojavi prvi galeb, on sunu rukom u dep i potee svoju praku. Fiju! Poletje kamen poput
indijanske strijele, ali zato jo bre poletje galeb i... ta se dalje desilo? Djeak nije
ulovio galeba, ali je zato galeb do danas ulovio najmanje trista riba i, eno ga, i sad je iv i
zdrav, konkurie ribama i boji se djeaka taman toliko koliko i ja tebe.
Vadei iz depa praku, djeak je u brzini izvukao i pismo i ono je palo u pijesak. Hrabri
lovac to nije ni opazio, odjurio je za drugim galebom. Ostade pismo samo na pijesku, u
pismu estitke za djedov stoti roendan, a u estitki molba Zimskog Leptira da mu
poalje zeca, goluba gaana i malo ljenika.
Ubrzo tuda naletjee neki djeak i djevojica. Djevojica prva opazi pismo, zgrabi ga i
proita adresu, pa viknu:
Daj da vidim ree djeak, uze pismo i uskliknu: Hura! Pa ovo je za mog djeda! Evo,
jasno pie: "Mome dobrom djedu".
Nije istina! povika djevojica. To je pismo za mog djeda. Vidi li da jasno i itko
pie: "Mom dobrom djedu", a ne tvome dobrom djedu.
Nemate razloga za svau. Ovo je, kako vidim, pismo za mog djeda, a on je ovih dana
otiao poslom u Veneciju. Morau da mu ga po nekom poaljem.
Evo, drue, pa e uruiti mome djedu. Nai e ga, vjerovatno, na Trgu svetog Marka,
on voli da tamo hrani golubove. Ne bude li tu, a ti trkni na most Ponto di Rijalto na
Kanalu grande, moj djed voli da odozgo posmatra gondole koje plove kanalom. Ne nae
li ga ni tamo, onda posigurno sjedi pred jednom skromnom poslastiarnicom na
Goldonijevom trgu i jede onaj fini sladoled, zvani "kasato".
Oho, kasato! ree slikar. Pa ja u to zbog njega morati itav dan kasati.
Nee ba itav dan utjei ga mome. Moda e ga odmah nai pred kafanom
"Kod Florijana". On i kafu voli.
Uz put se slikar presliavao ta li sve voli momkov djed, pa je sve ispremijeao: ispalo je
na kraju da dobri djedica jede sladoled na gondoli zajedno s kafedijom Florijanom i
svetim Markom, prodavcem golubova, mostova i kanala. A kad je konano stigao u
Veneciju, estiti slikar potpuno zaboravi pismo i djeda i rastrka se da gleda slike. U
Dudevoj palati je toliko sjedio pred slikama Tintoreta, Ticijana i Veroneza da mu je
narasla brada kao u kakvog razbojnika s Divljeg zapada, onda je preao u kolu svetog
Roka da gleda druge slike i otud je izaao s bradom do pola prsiju, a odatle, opet, poao...
ali ta da vam duljim. Neki nai putnici priaju da su ovih dana ak u Padovi, a to je
podaleko od Venecije, vidjeli jednu ogromnu riu bradu kako stoji u katedrali pred
slikom ota i mumlja:
ekaj, ta ono bi s pismom? Aha, sjeam se! Pismo je slikar izgubio izlazei iz parobroda
u Veneciju, ba blizu Mosta uzdisaja, i tu ga je naao jedan engleski djeak, turista,
preveo adresu uz pomo rjenika i grdno se obradovao.
Njegov djed bio je uveni polarni istraiva i ba se te godine nalazio negdje oko
Zemljinih polova. Da li je to bilo oko Junog ili Sjevernog pola, to djeak nije znao, jer je
uo samo toliko da je djed otiao starim putem slavnog norvekog istraivaa
Amundzena.
Putuje, dakle, na Sjeverni pol ree djeak, uze pismo i predade ga jednom mornaru
koji je kretao u lov na kitove.
Molim te, iko, predaj ovo mome djedu. Nai e ga negdje oko Sjevernog pola. Ne boj
se, lako e ga poznati, on ti nikad ne pui na kratku englesku lulu, oko Nove godine
uvijek se napije, a u depu e mu rijetko nai i prebijenu paru. Ako ga nema na
Sjevernom, onda je sigurno na Junom polu, jer treeg pola nema.
Pih, ugav zalogaji, svega etrdeset hiljada kila! Nije vrijedno ni akira ukvasiti.
Jednom tako, kad ulovie jedan povei kitovski zalogaj od jedno sto hiljada kila,
obradovani mornar mai se za onu svoju bocu s rumom i napipa u depu pismo.
O, sto mu kitovskih peraja, umalo ovjeku ne zaboravih da predam ovo pismo! ekaj,
mora se na put.
I im se brod primakao prvim ledenim poljima, on uze sa sobom torbu s hranom, vreu za
spavanje, puku za medvjede, zamku za pticu ponoku, flau s rumom i karte za igranje
ako mu kod Pola bude dosadno, pa povika svom drutvu:
ekajte me jedno mjesec dana, pa ako se dotle ne vratim, potraite me negdje oko Pola,
tano ispod zvijezde Sjevernjae, i ne zaboravite koju bocu s rumom. Ne bude li me
tamo, onda ete me posigurno pronai u njujorkoj luci, u krmi "Zemljotres", za onim
stolom u desnom oku. Sjeate li se, jedna mu je noga kraa. Nemojte samo larmati ako
budem spavao.
Ol rajt! rekoe mornari. uvaj se samo na Polu kijavice i nemoj nou mnogo da
skita, pojee te medvjedi.
Nekoliko dana hrabri mornar lutao je kroz nepreglednu ledenu pustinju. Ponekad bi samo
ugledao zauenog sjevernog medvjeda, ali bi nato kiselo pljucnuo i rekao:
Pih, ne zna da igra "tablia" ni "farbule"? Pa, naravno. Odbij onda, nisi interesantan.
Jednom... Hm, da li je to bilo uvee, pred pono, pred svitanje, kad li? Sam e ga avo
znati, jer je no trajala ve itav mjesec i po dana, a od zore jo nigdje ni traga. Zbunio se
i sat, pa u podne ne zna nije li to moda pono, a, kao za pakost, nigdje kakvog pijetla da
kukurikne...
Jednom, dakle, u neodreeno doba dana ili noi, mornar ugleda prema arobnoj sjevernoj
svjetlosti nekog ovjeka pred poveom kolibom od leda i pomisli u sebi:
Ovo je vjerovatno onaj djeakov djed. ekaj, kako ono ree djeak: djed ne pui na
lulu, pije o Novoj godini i u depu nema prebijene pare. Aha, sad emo vidjeti.
To je moja stvar grubo odgovori vlasnik ledene palate, jer je u stalnom dodiru s
medvjedima bio postao vrlo neutiv.
Nikog se ne tie kad ja ljemam, cugam, pijanim, cevim, loem, cvrcam, kad me
udara ljivova grana ili obara brat Vinko Lozi jo grublje odgovori nepoznati.
Para, naravno, imam, ali nemoj ni pokuavati da me opljaka, jer je u blizini Pola
strogo zabranjeno dirati mirne prolaznike.
Hura, hura! Pa ti onda nisi polarni istraiva arls, onaj to je poao Amundzenovim
tragom! povika mornar.
Eh, ti, moru jedan! proguna nepoznati. arls je otiao na Juni pol, a ne ovamo.
A ja sam ako hoe da zna, lan ekspedicije profesora Fakta i uvam ovu prihvatnu
stanicu.
Au, pa to sam ja onda zalutao huknu mornar. Ba me onaj djeak iz Venecije
natocilja, izvoza i nasanjka. ta e, hajde onda da se bar pokartamo, pa da uzalud nisam
dolazio ovamo.
Do polarnog dana, a to je, bogme, podugo trajalo, lan ekspedicije prokartao je sav
novac, pa onda itavo svoje posue, vreu za spavanje, naoare za snijeg, saonice i
zapregu pasa, skladite suve ribe i smrznuta mesa, i na koncu svoju kolibu od leda i paket
vedskih akalica. Kad je sve bilo prokockano, lan je ustao, obrisao ruke i rekao:
Prehladio sam se od sjedenja na kartama. Eto, poda mnom se rastopila stolica od leda.
Popravi je, molim te, vidi kako je kartanje tetno.
E, kad sam ve sve ovo dobio, onda je red da ovdje i ostanem kao lan ekspedicije, a ti
se vrati lijepo svojoj kui i drugi put se uvaj kijavice ree mornar. I molim te, ponesi
ovo pismo, pa ga nekako doturi na Juni pol, do djeakova djeda.
Ostade mornar da uva kolibu i vri nauna mjerenja, jer je taj bio svemu vjet, a bivi
uvar jo jednom kihnu, namae na elo svoju upavu kapu i opui preko leda prema
Jugu nosei djeakovo pismo.
Na kraju leda lan je pronaao neki ribarski brod i ovaj ga prebaci u Sjevernu Ameriku.
Onda on zape sve niz Ameriku, pree Panamski kanal i stie sreno do granice Brazilije,
pazei uz put da mu ne ukradu pismo, jedinu njegovu pokretnu imovinu ako se tu ne
rauna odijelo, kapa i cipele od koe morskog psa.
Kad se provercovao preko granice u Braziliju, svrati u jednu omanju varo i tu prilee na
klupu u parku da malo prodrijema.
Ostade pismo u beskrajnoj argentinskoj ravnici meu pet hiljada goveda i tu ga predvee
nae sin jednoga govedara, porijeklom iz nae Dalmacije.
Gle, otkud ovdje pismo za mog dobrog djeda? zaudi se on kad proita adresu. Ba
u ga poslati po nekom u Jugoslaviju, do djeda.
Djeak dade pismo jednome naem mornaru koji je upravo kretao za Jugoslaviju, ali ni
ovoga puta pismo Zimskog Leptira nije imalo sree da se vrati u domovinu iz koje je
krenulo.
Evo zato.
Na nemirnom Atlantiku mornarev brod zahvati teka bura i on treeg dana naie na
podvodne stijene, oteti se i stade da tone.
Ako se ve ne spasem ja, da bar sauvam pismo ree savjesni mornar, pa savi pismo u
trubu, metnu u jednu bocu, vrsto je zaepi i baci u more.
Ipak, brod se sreno spasao zahvaljujui portvovanju naih mornara, ali ta je bilo s
pismom i bocom?
ta je bilo! Evo ta, ali samo zamurite, jer je mnogo strano. Bocu je progutala ajkula.
Progutala i odjurila za jednim brodom koji je putovao za Veliki Tihi okean, za Pacifik.
Tu se negdje izgubila od broda i otila u nepoznatom pravcu.
Da prekrate dugo vrijeme, mornari bacie u vodu ogromnu udicu, pravu kuku, s
komadom mesa na njoj. Ne proe ni pet sekunda ap! ogromna ajkula izvrnu se na
trbuh i proguta udicu.
Izvukoe zubatu ajkulu, koja se otimala i oko sebe ibala repom. Jedva je umlatie
sjekirama, rasporie, kad tamo: u stomaku joj naoe bocu s pismom. Izvadie ga i
pregledae, niko ne zna da proita adresu, jer je bila napisana irilicom.
Ovamo ga! povika jedan ogroman orav mornar, koji je proao sve svjetske luke,
poneto znao od svakog jezika, a oko je izgubio u nekoj tui u angaju. Brzo ga dajte,
ja sam ti strunjak za latinicu, goticu, irilicu, arabicu, klinovito pismo, hijeroglife i
seoske raboe.
Adresa glasi, pazite dobro: Mome dobrom... dobrom... ek, ek, jest: "Mome dobrom
bratu". Oho, pa ovo je za mog brata Mak-Maka, gajdaa etvrte kotske ete, koji se bori
u Koreji u sastavu engleske brigade.
Stigao vojnik u Koreju, ali ga ve prvog dana borbe zarobie Kinezi i odvedoe u Kinu.
Tamo uje da je u ropstvu i onaj Mak-Mak, veseli kotski gajda, i stade da propituje za
nj da mu urui pismo.
Ehej, braco moj, medeni, kakve li je sve doivljaje u Indiji imao kosooki vojnik u Dan
San, to ti je posebna pria, arena kao pagoda u Bombaju, a na nekim mjestima strana
kao bengalski tigar. A kako i nee biti doivljaj kad te iz dungle vreba tigar, iz rijeke
tuponosi krokodil mager, a iz trave naoarka. Umjesto konja jau se slonovi, a ulicom se
eta sveta krava i ljudima s glava skida i jede turbane, eire, kakete i beretke, a niko ne
smije na nju da se naljuti ili, ne daj boe, da je opaui kakvom toljagom i da drekne:
A tek indijski fakiri, jogi i ostali arobnjaci! Daleko im kua, njih neemo ni da
pominjemo. Takav ti jedan arobnjak, vele, dragi moj itaoe, samo izrekne neku
tajanstvenu formulu, neto kao "baktiagala-bumla" i zaas te pretvori u magarca.
Postane pravo pravcato magare, i po formuli i po sadrini, njae sve kojeta, daleko
zaobilazi svoju kolu i povazdan si na poljani gdje raste kalj.
Elem, da ne duljimo, naem Kinezu pismo je pridigao ba jedan takav arobnjak. Taj ti je
u isto vrijeme bio krotitelj zmija, ita misli, guta vatre i ta ti ja znam ta jo, a spavao
je na postelji od eksera i jo se alio da mu je suvie meko.
Ovaj Kinez nosi u depu pismo iz koga zrae iskrene elje i misli jednog djeaka
rekao je arobnjak. Hajde da ga uzmem i uputim u pravom smjeru, jer mi se ini da ono
ve odavno luta.
arobnjak neopazice izvue pismo iz vojnikog depa i hajd, hajd, hajd donese ga
upravo pred jugoslovensko poslanstvo u Indiji i tu ga spusti na stepenice.
Te godine na poslanik u Indiji bio je... bio je... pa da, bio je glavom drug era.
Nae, dakle, drug era to pismo, pogleda ga, proita adresu i nasmijei se:
Vidi ti, molim te, na pismu je ig beogradske pote, upueno je neijem djedu, a evo:
stiglo u Indiju. Tako ti je to kad je adresa nepotpuna. Moglo je da zaluta ak i na Mars
pored ovakve adrese, nekom djedu marsijancu.
Drug era dade pismo jednom kuriru, koji se upravo vraao u Jugoslaviju, i ree mu:
Vrati ovo pismo u Beograd, u potu broj dva, odjeljenje za nepotpuno adresovana
pisma. Tamo e ve znati ta e s njim.
Primi kurir pismo, i neto vozom, neto brodom, evo ga u Jugoslaviji. Tu sjede u brzi voz
za Beograd: pa da ne bi zadrijemao, uze ono djeakovo pismo, stade uz otvoren prozor i
poe da razgleda adresu.
Voz je upravo punom parom jurio kraj malog sela Kokoje Pogibije, kad jedan snaan
nalet vjetra istre pismo iz kurirovih ruku, zavitla ga uvis i ponese prema seoskoj kui.
Stoj, bre, nije tamo pota broj dva! povika za njim kurir, ali brzi voz odnese za tili as
i njega i njegov glas, a pismo pade ba pred kuu starog Bradonje Grkia, djeakovog
djeda.
Djed je ba taj dan proslavljao svoj sto prvi roendan i pismo mu je, znai, stiglo poslije
godinu dana lutanja po svijetu.
Gle, eno neko pismo pade u dvorite! povika on, istra, podie ga, a kad proita
adresu, odmah poznade rukopis svog unuka, Zimskog Leptira, i ree raznjeeno:
Gle ti majinog raundije! estita mi stoti roendan, a ja danas proslavljam sto prvi.
Zabunio se momak za itavu godinu.
Djed jo jednom proita adresu, pa se istom lupi po elu:
Ali kako li je samo stiglo pismo s ovako loom adresom? Da ga nije on sam, lopov
jedan, ubacio u dvorite, pa se negdje sakrio?
Starac prohodi oko kue, zaviri ovdje-ondje, viknu nekoliko puta: "Uja, javi se!", ali se
niko ne javi.
Da nije baeno iz aviona? pomisli ia i podie pogled uvis, ali na nebu ak ni vrane,
a kamoli aviona.
Gledaj ti samo mog unuka, ao mu bilo kupiti marku, pa poslao pismo besplatno, po
vjetru. E, ba je objeenjak! Uostalom, pismo s ovako ravom adresom i nije za pravu
potu, nego za vjetra-potara.
Ipak je dobri djed poslao Zimskom leptiru zeca, goluba i dosta ljenika, a pismo je
poljubio i stavio pod svoj jastuk.
Od toga dana djed Bradonja sanja sve nekakve udnovate snove: as da se vozi u gondoli,
as da se karta u ledenoj kolibi s nekakvim u upavoj kapi, sad ga opet u snu jure ajkule i
Kinezi, drugi put ga arobnjaci pretvaraju u magare i tako sve neto da to ni u snu ne
moe povjerovati.
Vuk te pojeo, prokletnice! dreknu djed i raspali kravu nekakvom toljagom, ali onako
u snu udari u stvari po drvenoj ivici svoga kreveta, naglo se probudi i proguna: avo
je njezin i kravu, zar je moja nova ubara tako masna da se moe ak i pojesti? Lae
krava, to u joj rei u brk, pa makar bila i sveta!
To ree ia, pa bre-bolje zaspa, ne bi li u snu opet vidio svetu kravu da joj kae ono to
misli o svojoj novoj ubari.
DOIVLJAJI IA ZIMONJE
Alo, alo, ima li kakvih znakova da se Proljee pribliuje? vie na telefon ljutiti ia
Zimonja, a s druge strane ice; srdito pjevuckajui, odgovara mu vjetar Sjeverac:
Nita osobito, dragi ia. Jedino se na padini brijega snjeni pokriva poderao na dva
mjesta, ali ve mu je i vrijeme, star je. Ima li koju novu snjenu krpu da ga zakrpimo?
Alo, alo, potroio sam sve, i najmanju snjenu zvjezdicu, i to nedavno, kad nas je one
noi opljakao vjetar Jugo i poderao nam sve ogrtae po bregovima. Imam u ostavi samo
neto inja, ali to mi treba za ukraavanje moje roene brade.
ia Zimonja doe tako svake godine, nekad ranije nekad kasnije, drsko zavlada itavim
naim krajem. Okuje rijeku, sjedne na svaiji krov, tipka ake za ui, lunja nou oko
tobdijske kasarne i vue straare za nos, pa je ak toliko smion da se kroz razbijen
prozor uvue u kasarnu milicije i kaklja milicionare po tabanima. Onda miljkani ustaju,
trpaju ugalj u pe, a ia-Zimonja bjei napolje, jer milicionarska pe pone gromko da
tutnji:
Sjea li se kad smo se nas dvojica nekad susretali? Bilo je to prije nekoliko hiljada
godina. Onda sam bio mnogo ljui, zar ne?
Evo ga, i sad je uznemiren. eka ga velika bitka s mladim veselim junakom Proljeem.
Alo, alo, Sjevere, jesi li noas opazio togod sumnjivo? pita ia Zimonja, a
Sjeverac, pomalo kaljucajui, odgovara:
Vidio sam. Straar na vatrogasnom tornju jutros je cupkao nogama i pjevuio nekakvu
sumnjivu pjesmicu, neto kao... kao:
Pogledaj, brate Sjevere, svu mi bundu pojeo sunev moljac. Evo, krpim je svako jutro,
ali se do podne ovaj mrazov konac sav iskida.
Mani ga, i sa mnom ti je zlo! proita Sjeverac. Bio sam noas krenuo na more, na
promjenu vazduha, ali me iza prvih planina doeka Jugo i tako mi isprai lea da me i sad
trese topla groznica.
E, moj brate, ne smijem ti ja miliciji na oi, jer sam zimus polomio u parku mnogo
drvea, porazbijao sam prozore na gimnaziji i odnio itavo tuce akih sveski poali se
Sjeverac.
Tako je! potvrdi Sjeverac. U jednoj svesci ak sam i to proitao da Proljee dolazi
15 februara.
Uhu, uhu, uhu! povika ia Zimonja. Zato taj ak nema etiri uveta, pa da ih tri
sata zavrem, arafim, zasukujem, odsukujem, trljam i ribam!
Tog dana Sjeverac i ia Zimonja odoe na vrh planine i kukom na ledu napisae ovu
objavu:
STRANA OPOMENA
2) Jugo, boja oiju i kose nepoznata, jer je istoimeni nevidljiv, brkove i bradu vjerovatno
ima, jer kaklja prolaznike iza vrata, svira na neku spravu nepoznatog oblika i veliine,
jede snijeg i led u drutvu sa Suncem. Osobiti znaci: dotini je vjerovatno zavrio
padobranski kurs (provjeriti u Zemunu kod avijatiara Stipe Butorca, druga vrata desno!)
Ko dotine protuve ukeba, uhvati ili ulovi, neka im oduzme isprave, vee ih i nek ih
straarno sprovede u sadanji glavni tab ia Zimonje na najviem vrhu planine. Juga
treba dopremiti u zatvorenom sanduku bez ijedne rupe da se ne bi izvukao i pobjegao
zajedno s Promajom.
Mole za saradnju:
ia Zimonja i Sjeverac
Na alost, prvi koji je proitao tu objavu bilo je samo Sunce. Dok je ono sricalo i italo
nezgrapna Zimonjina slova, led se sasvim otopio, a s njim nestade i opomene.
Ubrzo na to mjesto stigoe Jugo i Proljee i svuda okolo, pod niskim bunjem, probudie
raznorazno cvijee. Zamirisa itav kraj.
Te iste noi, u jednoj studenoj peini na vrhu planine, ia Zimonja se tre iza sna,
omirisa vazduh i namrti se.
Ujutro obojica skoie i brzo odjurie onoj svojoj tabli na planinskom prevoju, ali
umjesto ledene ploe naoe jezerce bistre vode, gorsko oko, u kome su se ogledali
iskidani bijeli oblaii. Oko jezerca arenio se veseo okvir od cvijea: to je u stvari bio
jedan oglas, ispisan azbukom Proljea, u kome je proljee objavljivalo itavoj prirodi da
su doli veseli dani Buenja i opte radosti. U tome oglasu bila je i jedna mala zabrana:
Uhu, uhu, ako li nas uhvate s ovolikim bundama, dubiemo na glavi itav sat.
Molimo vizu i dozvolu za boravak u Sibiru. Sad nam je tamo pravo mjesto.
I tako su te godine, negdje prvih dana marta, ia Zimonja i Sjeverac otputovali u Sibir.
Uz put, negdje iza Moskve, obojica su se napili votke, ruske rakije pa su im u vozu ukrali
bunde. To je bilo jo lanjske godine, pa je zato ove godine ia Zimonja doao bez svoje
debele bijele bunde i zbog toga kod nas nije gotovo ni bilo snijega.
Prekjue sam opet susreo na stanici ia Zimonju. Ove godine on putuje u Norveku jer
tamo se, veli, ne krade. Gdje god neto izgubi, ondje te i eka. Tako je, kau, neki
ovjek izgubio na livadi pored neke varoi jedno tele, a poslije tri godine naao itavog
vola.
U ovom kraju ba nigdje nema groa. Zato ga ljudi ne gaje? upita vorak skitnica
svog sluajnog poznanika vrapca s kojim se toga jutra naao na ogradi pred kolom.
Ne znam, brate odgovori vrabac. Za takvu vrstu jela nikad ni uo nisam, a ivim
ovdje ve vrlo dugo. Od mog roenja dvaput su trenje pocrvenjele, dvaput penica
poutjela, trideset puta se maak penjao na kolski tavan, a ja sam pojeo more ita.
Hm, hm, ekaj! To e mu biti... ek, ek... dva proljea, dva ljeta, trideset bjeanja pred
makom i more rukova. Je l' tako?
Groa je bilo u prolosti ozbiljno se javi s kruke jedan stari gavran. Ja sam ga
lino vidio.
Pa iza vas je, klipani jedni podrugljivo grakne gavran i die se uvis, pa odletje prema
poljima, jer nije elio da dalje razgovara s neznalicama.
vorak i vrabac brzo pogledae iza sebe, ali tamo je bio samo praan seoski put, na putu
jedan vo, a na volu dva roga.
Eto, nema iza nas nikakve prolosti ree vrabac. Lae gavran.
Idem da upitam vola, pa kad naem prolost, doi u da ti javim. Priekaj me na ogradi
predloi vorak i poletje prema volu.
Zna li ti gdje mu je ta prolost? Tamo, kau, ima groa! upita vorak doletjevi
pred vola.
Prolost? zamisli se vo. Sigurno je tamo negdje blizu nae tale, jer moja mati pria
da sam ja u prolosti bio tele. Idi, evo, ovim putem, pa onda okreni desno, pored velikog
hrasta. Tamo je negdje ta prolost.
Pogrijeio si put. Ja sam u prolosti bio samo jedan mali ir, tako malen da bi me i ti
mogao nositi...
Da, da, samo mali ir potvrdi hrast. Pao sam s velikog hrasta koji je rastao pored
stare tvrave gore, na brijegu. Jednog dana doe neki djeak, vra, die me sa zemlje i
uze sa mnom da se igra. Igrajui se strao je niz brijeg i ba na ovome mjestu poeo je da
se takmii s drugovima u bacanju kamena s ramena. ir je spustio na zemlju, pa tako i
zaboravio. Iz toga ira nikao sam ja i, kao to vidi, prilino porastao.
Tako je potvrdi hrast. Ja sam gore zaista bio u prolosti. teta to sad nema onog
djeaka da njega upitamo.
Ne, ne kupa se odvrati hrast. Djeak je rastao i najzad postao gospodar velike
tvrave. A jednog dana zemlja je zatutnjala pod kopitama mnogobrojne konjice. Dolazio
je veliki vezir Kara-Mustafa sa silnom vojskom. Gospodar tvrave onda navue oklop,
sablju pripasa i sie u ovo isto polje sa svojim silnim oklopnicima da doeka Kara-
Mustafu.
Ehe, da si samo vidio kako sablje sijevaju, zvee oklopi i konji se propinju. Od jutra do
mraka trajala je bitka, a onaj moj negdanji djeak sedam je puta kretao na juri
oklopnike, tri su konja pod njim ubijena, a on je jo uvijek neumorno juriao.
Tuna pria ree dobri vorak. Eto ti ta sve putnik uje kad doe u prolost. Ba je
ta prolost neko zaarano selo, njiva, ta li je.
A ja mislim da je prolost onaj strmi brijeg s tvravom na vrhu ree hrast. Moj
djeak je ba tamo ivio u prolosti.
E, onda letimo tamo odlui vorak i zalepra visoko iznad negdanjeg bojnog polja.
Sletio je na jednu od kula stare tvrave ba kad se na njenu terasu penjao neki stari
istoriar, iica duge bijele brade.
Oho, sigurno je i taj Horacije bio neki vorak? upita bezazleno ptica neznalica.
Istoriar se nasmijei.
Nije ba vorak, ali je bio neto tako kao slavuj veliki pjesnik.
vorak se spusti na istoriarevo rame i tako zajedniki krenue, to jest: krenu istoriar
nosei svog neobinog prijatelja.
I evo: u velikoj sali, na univerzitetu, stari istoriar dri predavanje i pred svojim
sluaocima oivljava prolost. Oivljava slavne bitke, pobjede, velike heroje koji su
branili svoj narod i uvene pjesnike koji su o njemu pjevali. Oivjee jednog dana i onog
branioca stare tvrave o kome je priao moni hrast, govorie o pjesniku Horaciju.
A ta radi vorak?
vorak, bogme, kao svaki vorak: sjedi meu studentima ispod biste Julija Cezara,
nemiran je, vrti se i brblja smetajui ostalima da sluaju predavanje. Kad jednog dana
bude rije o Horaciju, sigurno, zbog brbljanja, nee ni to uti i, eto ti, ne vrijedi mu to
je doao na univerzitet. Moda mi poneko ne vjeruje da je vorak otiao ba na studije?
Ehej, istinu ja govorim! Ba sam jednom prolazio pored neke kole, i to za vrijeme
nastave, kad tamo: neto avrlja u posljednjoj klupi. avrlja, avrlja neumorno. Vidider,
mislim se ja, i ovdje dospjeli vorci. Ta ko e drugi avrljati za vrijeme asa nego ba
vorci!
Eno ga, i danas ete ga sresti na kome bilo plotu. eka svog poznanika vorka, eka
uporno, a kad mu koji drugi vrabac kae da je vorak ve odavno mrtav, on mu ne vjeruje
i bez prestanka ponavlja;
Negdje daleko, kae stara bajka, daleko, ak na kraju svijeta i jo jedno pola sata dalje, u
Zemlji bajki, nalazi se arobno psee selo. Tamo ti, vele, svako pseto askom zaluta u
umu od kostiju bjeei ispred varena zeca. Zine li, odmah ti uleti u usta peena eva,
zalaje li, s grane sipaju kokoija krilca. Nou ti pod uzglavljem prijatno miriu prene
kobasice s bijelim lukom, a im ujutro otvori okce, psei kuvar ve te pita:
Psi su davno zaboravili put do toga sela i oni ga danas vide samo u snu. Jedini mjesec,
stari svjetski putnik, zna gdje se ono nalazi. Zato mnogo kuca uvee die glavu put zlatna
mjeseeva kruga i moleivo zavija:
O tome selu esto je sanjao i rundavi arov, jedno bistro psetite iz plemena ovarskih
pasa u dalekoj zemlji Buji-Baji, negdje iza tri mora. On, istina, nije uvao ni ovce ni
jaganjce, ali je zato vodio slijepca. Zbog toga je bio uobrazio sebi da je mnogo pametniji
od ostalih ovarskih dukaca koji se povazdan izleavaju oko stada na planinskim
panjacima.
O drugim dobrim i loim stranama naeg arova neemo zasada govoriti, o tome e
kasnije biti rijei, a sad najprije da vidimo kako se arov rastao od svog gazde:
Jednog dana, na nekom velikom vaaru u zemlji Buji-Baji, iskupi se mnotvo slijepaca,
gluvonijemih, ljudi kljastih ruku, opavih u nogu i drugih. Veina od njih bili su zdravi
zdravcati ljudi, ali su se samo pravili bolesni i nemoni da ne bi morali da rade i da bi
mogli olako da ive od pomoi drugih ljudi.
Sjede oni tako i glasno trae milostinju, dok se odjednom sa svih strana oko vaarita
zaue uzvici i neka trka.
Zaista, vidim njihove sjajne ljemove povika lani slijepac. Evo ih, idu ovamo!
Kako bi bilo da skoimo na noge junake, pa da damo tabanima vatru? upita lani
opavko. Kad vide da smo zdravi, bacie nas u buvaru.
Uh, kad li nekoga od njih zgrabim za vrat! zagrozi se pesnicom onaj koji se pravio da
mu je ruka ukoena.
Straari su sa svih strana opkoljavali lane bogalje. Prvog ulovie tobonjeg slijepca.
Moliu, ovaj... onaj... taj... ja prodajem zjala! zbunjeno odgovori okati slijepac.
Zjala se prodaju samo nedjeljom i praznikom, a danas je petak i radni dan. U buvaru s
njim, tamo u onu eliju gdje su psee buve! viknu straar, pa se okrenu lanom
gluvonijemom:
A ta radi ti?
Vidio sam svojim uima objasni mu slijepac. Ono to vie, to je krupan ovjek, ono
to zvecka to je sablja, a ono to lupa jesu cokule.
Pazi molim te, pa ovaj vidi na ui! zaudi se straar, pa da bi to jo bolje provjerio,
primae se starcu sa strane i pokaklja ga po uhu svojim dugim brkom.
Kanda e biti neki konjski rep, a moda i etka od jazaveve dlake nesigurno ree
slijepac.
Pa ta da radimo s njim?
Pazi se, vidim li samo tvoj trag u blizini varoi, namotau ga na jedno veliko klupko, pa
u tako i tebe privui u svoje ake. ujem li tvoj lave kako se odbija o gradske zidine,
pretvoriu se u jeku ili eho, pa u se vratititi do tebe i zgrabiu te za ui. Upamti, dakle,
ako te ukebam, odrau ak i tvoju sjenku.
Uplaen tim stranim prijetnjama, arov podbrusi to su ga noge nosile da je samo dalje
od varoi i brkatog straara. Zaustavi se tek na devetom brdu i sjede da razmilja kud bi
sad okrenuo. Dugo je razmiljao, toliko dugo da bi to bilo dovoljno vremena da se uhvate
etiri zeca, da se preskoe tri plota, da se vide dva maka na visokom krovu i jo da se
jedanput mahne repom.
Hajde ti sad nai psee selo! Otkad njega samo trae psi jazavari: njukaju, hukaju,
zavlae se ak i u rupe jazavaca da vide nisu li ga moda digli ti prepredeni lupei, pa
ipak uzalud. Od silnog traenja toliko su istroili noge da su im kratke kao u mia.
arov se ipak nije dao obeshrabriti. Iao je, iao danju i nou, kasao, trao, praio na
suncu i po mjeseini, dok ne doe u neku sasvim nepoznatu zemlju. Na njenoj dravnoj
granici stajao je golem stub s velikom tablom na kojoj je pisalo:
ZEMLJA BAJKI
Mole se svi posjetioci da prilikom ulaska u ovu zemlju otresu obinu zemaljsku prainu
sa svojih stopala, kopita, papaka, apa, kandi itd., a isto tako da se dre sljedeih pravila:
4) od prevoznih sredstava upotrebljavaj: letei ilim, pticu Oja-Aja, obinu metlu i izme
od sedam milja. Vozi desnom stranom, brzina neograniena,
Plaa se prema vjetini putnika: ili niim ili glavom. Usluga brza i tana,
8) ako nema hrabrosti, ne ulazi u ovu zemlju, ona je samo za odvane i nemirne,
9) prenoenje uda iz carstva bajki na obinu zemlju opasno je, zato mora imati
smjelosti,
Junak Neboja
Zmaj Troglavac
Patuljak Pali
Proita arov sva pravila, malo se nakostrijei od straha, ali ipak prikupi svu svoju
hrabrost i pree granicu.
Prve noi, sve po mjeseini, arov stie na granicu zejeg sela. Na velikoj tabli pred
samim selom bilo je naslikano jedno pseto kako lovi pred grdno velikakim zecom.
Zeka je drao u ruci vitak prut i kao da je pitao:
No, buvolove jedan, hoe li biti mekan kao zeji rep, inae u odmah da te bijem!
Oho, odavde mora to prije bjeati, jer bi se mogao zlo provesti! proguna arov, pa
se dade u tako ludi trk da je za itavih trista metara prestigao svoju roenu sjenku. Kad se
obazreo, ugleda kako njegova sjenka juri uz brdo, pa pomisli da ga to pristie neki zec i
dade se u jo bjenji bijeg, da od toga umalo nije pobjesnio. Sva njegova srea to je u
blizini bila neka veoma gusta uma, pa kad arov u nju zamae, oko njega se sklopi takav
crni mrak da je u njemu izgubio ne samo svoju sjenku nego i sebe samoga.
arove, gdje si, ne vidim te? upita on sam sebe, pa isto tako sam sebi odgovori:
Idui polako sve za svojim nosom, arov se jedva ispetlja iz te ume i poe dalje, ali
ubrzo nabasa na jo veu nevolju pred samo maje selo.
E, tu si imao ta da vidi!
Na jednom stubu, kod ulaza u selo, visilo je jedno pseto vezano za rep. Na njemu su
make otrile svoje kande, a kad bi siroto pseto stalo da se isuvie dernja i zavija, jedan
stari glavati maak pouno ga je korio:
arov se sjeti kako je nekad i on progonio make sve dok ne bi strugnule uz kakvo drvo,
pa ga od straha potrese troljetna groznica i srce mu sleti u pete.
I opet je bjeao i bjeao. Da bi se ta njegova trka opisala kako valja, trebalo bi imati
knjigu dugu pola dana, punu trnjaka, urvina, plotova i iaka, ali u takvoj bi se knjizi
izgubio i sam italac. Neemo je zato ni pisati, nego emo uzeti izme od sedam milja i
preskoiemo sve njegove doivljaje, pa emo se odjednom nai...
Gdje, gdje?!
Evo arova, stigao je pred psee selo. Od uda je toliko zinuo, pa isto ne vjeruje svojim
oima, nego im kae:
Psee selo sa svih strana bilo je opasano visokim bedemom od unki, ali se do njih nije
moglo doi, jer je oko bedema bio dubok jendek pun divljih maaka'. Videi arova, one
poee uasno da se dernjaju:
Nad velikom kapijom kroz koju se ulazilo u selo stajao je ovaj natpis:
"Ti, koji ulazi ovdje, ostavi napolju sve svoje buve i ike".
arov nije imao ta da ostavlja, jer je uz put, u velikoj trci, izgubio i buve i ike. Zato
hrabro krenu kroz kapiju i odjednom se nae najednom istom zaravanjku na kome je
za dugim stolom zasjedao veliki psei sud. Za njim se zatvori velika kapija, a jedan
straan glas od sredine stola povika:
Gospodo sudije, pred na visoki sud stupa pokorno podavijena repa ovarski pas arov,
po zanimanju sljepovoa. Ovamo njegove grijehe i dobra djela! Mir, gospodo, a vi tamo
u oku ostavite taj paunov batak.
arov se prosto ukoi od straha kad pred sudski sto istupi tuilac, jedan garav zubat pas, i
zarea:
Kriv je! ree sudija i na desni tas velikih terazija Pravde, koje su stajale pred njim,
metnu jedan teg.
Jeste, ali je on zato znao danima gladan i edan voditi svoga slijepca ree arovljev
branilac, jedna potpuno bijela kuca, i metnu na lijevi tas terazija jedan teg. Terazije
stadoe pravo.
Jednom je ostavio svog slijepca i itav sat je jurio za zecom zarea tuilac.
Pa, bogami, jedna onako podebela kupusarska zeina prosto odgovori arov. Velike
ui, malen bijeli repi...
A dlaka onako meka, pa siva, pa i nije siva, nego vie onako umurasta, po zejoj
modi? priupita sudija vrpoljei se.
E, to ve nije grijeh, ve dobro djelo ree sudija i baci jedan teg na lijevi tas, u koji su
stavljana dobra djela naeg arova.
Ali on je zato za vrijeme slijepeve bolesti mnogo dana prosjedio pored njegove
postelje i nikako nije htio da ga ostavi ree bijela kuca.
Onaj zlobni garov tuilac stade sad nabrajati itav niz sitnih arovljevih prestupa. Nije
ak zaboravio ni neku staru papuu koju je arov jo kao tene odvukao iz kue i izgubio
u visokoj travi. Od toga tas sa grijesima poe jako da pretee i spusti se gotovo do samog
stola. Garov zlurado zarea:
U jendek s njim, me divlje make!
Strana opasnost ve se poe nadvijati nad naeg arova kad se bijela kuca, njegov
branilac, odjednom neeg sjeti:
Gospodo psi, ovaj arov, iako se bojao vukova, jednom je itavu no prosjedio pored
svog slijepca u velikoj umi u koju su bili zalutali. U blizini je glasno zavijala jedna
gladna vuina. arov je drhtao i pribijao se uz svoga gazdu, ali nije htio da ga ostavi.
"Bjei, arove, bar se ti spasi", govorio mu je starac, ali arov ipak nije otiao i bio je
rijeen da pogine branei slijepca. Tako su ostali sve do jutra, dok nisu naile neke
umurdije i spasle ih.
Ura, ivio arov, hrabri i vjerni drug! gromko povika sudija i sam skoi na onaj lijevi
tas, meu dobra arovljeva djela. Tas kucnu o sudski sto, a to je bio znak da je arov
proglaen za dobro pseto i primljen u arobno psee selo.
ivio arov! doeka i ostala psea bratija, opkolie arova sa svih strana i povedoe
ga sveano u selo kroz palir od peenih zeeva.
Kau da se arov i danas esto kradom izvue iz arobnog pseeg sela i poe da malo
provrlja onim istim stazama i poljima kud je nekad prolazio. Izvue se i jo poneki
njegov prijatelj. Ako ih negdje uz put vidite, upitajte samo za arobno psee selo.
Vidjeete: nita vam nee htjeti kazati, jer se boje da i vi tamo ne stignete i ne zdipite
koju kobasicu ili peenog zeku.
Sad je prii kraj. Samo jo neto o surovom straaru koji je potjerao arova iz varoi.
Svaku no oko straareve kue, po krovu, na drveu, pod prozorom i u staroj kanti,
dernjaju se, mijauu, jauu, frku i dree sve gradske make i maori. Srditi straar nikad
ne moe da zaspi, ve skae iz kreveta i sa sabljom u ruci juri po mjeseini oko kue i sve
se vajka:
Uf, uf, zato sam potjerao onoga arova? Sad bi me on branio od ovih prokletih maca.
STRANI ZMAJ
Bio vam je to neki zmaj, jedan od onih za koje je narodna mata utvrdila da stanuje na
planini Grmeu, i to negdje vrlo visoko, po prilici oko planina Torovina, Dobre Vode,
kod Crnog vrha ili moda u Ravnom dolu, tamo gdje je preklani neki nepoznati stvor
uplaio drvosjeu Jovu Jea i odnio mu lulu. Moda je ba taj zmaj i uplaio Jovu Jea, a
nije nikakav drugi stvor ili neki stvor kako se rugaju ostale drvosjee.
Da se tamo po planini zaista skita i badavadie neki zmaj ili tako neka druga strahota,
svjedoe vam i ovi znaci:
1) Po planini se nalazi mnogo iupanog drvea, a to moe biti samo djelo onog
objeenjaka zmaja, iako umar tvrdi da je to uinio vjetar.
2) Ljeti se na vie mjesta uma zapali tako da ak i vojska mora dolaziti da gasi poar.
umar, istina, pria kako taj poar dolazi od smole koja kaplje na usijani kamen ili od
neopreznih ljudi koji loe vatru, ali ja mu to, bratac, ne vjerujem. To se zmaj zaduva idui
po vruini, pa mu iz nozdrva sve plamen sue i goru pali. Zato bi inae vojska ila da
gasi, vojska ima topove, bubnjeve i ute mesingane trube od kojih sve grmi?
3) Kad je meava i burno vrijeme, duboko u Grme-planini neto huji i tutnji kao daleka
grmljavina. Nije to glas bure, kao to veli umar, nego to zmaj bjei pred meavom
traei svoju peinu.
4) Kad sam jednom prolazio kroz Grme, neto je u gustiu strano unulo. To je zmaj
sigurno stresao svoja krila.
5) A zato, molim ja vas, umar uvijek ide s pukom kroz Grme kad tamo nema
zmajeva? Aha, ukebali smo ga: boji se zmaja!
ivio tako taj zmaj u Grmeu, ivio, pa mu i dosadilo. A kako i ne bi! Medvjed mu je ve
bio ispriao sve svoje prie, a znao ih je svega pet i po ako se tu uraunaju i one etiri
koje su mu iz glave izvjetrile dok je brao maline, pa jo jedna koje nije mogao da se sjeti.
Vjeveriine prie sve su dubile na glavi, pa ih je bilo teko razumjeti, a vuk je, opet, znao
samo poetak svake prie, a ostatak bi jednostavno pojeo. Zato je njegovo prianje
izgledalo, po prilici, ovako:
Nita. Evo je sad u mom trbuhu odgovarao je vuk. ia-mia, pojedena pria!
Nekad se zmaj uveseljavao plaei stare umurdije i drvosjee, ali sad je i toj zabavi bio
doao kraj. Ove nove drvosjee s motornim pilama bile su toliko drske da se uopte nisu
ni obzirale na zmajeva straenja. Priunja se, recimo, zmaj uvee do njihove kolibe,
gromko hukne kroz prozor i ugasi lampu, a neki ti drvosjea, koji je krpio akire, istom
proguna:
Ama to duva, strvino jedna, kao da se tebe neko boji! Ja se samo bojim da ne izgubim
iglu, jer ko e je nai u ovolikoj planini i u ovako gustome mraku.
Ponekad, pred zalazak sunca, zmaj kroz drvee baci vatreni snop zraka i zablijeti oi
kakvom drvosjei, a ovaj samo zamirka i poprijeti mu:
Uvidio najzad siromah zmaj da u planini za nj nema ivota, osobito otkad se u gori
pojavie motorne pile, ijih se glasova osobito bojao. Rijei zato da krene kud bilo u
svijet. Nadao se da e zadati strah svima i svakome kud god proe, kao to je to radio
nekad, u davna vremena.
Jedne burne i mrane noi on isproba kako mu iz usta vjetar i vatra sipa, pa krenu iz
planine na dalek put.
Alaj e biti trke kod ljudi kad se ja pojavim! itao je on penjui se uz jedan visok
nasip, ali kad gore na zaravni ugleda eljeznike ine, on se veoma zaudi:
Pojavie se najzad i dva vatrena oka, a ubrzo zatim iz tame naletje i progrmi kraj zmaja
nekakvo teko i dugako udovite, rigajui uvis ognjene iskre i smrdei dimom. Siroti
zmaj od straha se stropota u dubok jendek i zatvori oi.
Jao meni, da li sam jo u ivotu?! Kakvo li se sad ovo novo udovite pojavilo na
zemlji? Pa ja sam prema njemu prava igraka. Alaj taj riga vatru i dim, roena majice!
Uplaeni zmaj vie ne smjede da se popne na ine, nego se provue kroz jedan propust
ispod pruge i krenu kroz neke umarke sve zazirui da odnekle ponovo ne naleti ono
udovite.
Jutro zatee zmaja u kukuruzima na ivici jednog aerodroma. Kad je ugledao one velike
nepomine ptiurine rasute po prostranoj ravnici, on samo razrogai oi i uplaeno dunu
na nozdrve tako da se nad njivom podie lak vihor kovitlajui osueno perje kukuruza.
Oho ho, ovdje se legu nekakve ptice, sa krilima malo poveim nego to su moja. Eh,
ba bih se s njima volio malo takmiiti u letenju. Gledaj kako su nespretne, sigurno loe
lete.
Zmaj uze iriti svoja krila i lupkati izazivaki kao da zove na megdan, ali uto jedna od
onih ptica uasno zazvra i poletje preko ravnice pravo prema zmaju.
Gotov sam, evo je pravo na me! promuca on sav zelen od straha. Naljutio sam je
svojim izazivanjem.
Zmaj zaboravi i svoja krila i letenje, pa zadi da bjei kroz kukuruz koliko su ga noge
nosile. Bio je ve stigao do nekih konopalja kad ona ptica, avion, strelovito proletje iznad
same njegove glave zagluno grmei. Ve sasvim oamuen od straha, zmaj glavake
skoi u guste konoplje i tamo se priuta ceptei kao iba na vodi, kao mi pred makom,
kao rav ak pred kolskom tablom.
Kuku meni nesreniku, ako li me ona ptiurina ovdje pronae, ode mi glava!
cvokotao je on plaljivo se obzirui.
Zmaj se ve uplai da e ga ovi nevaljalci otkriti i prokazati onoj stranoj ptici, kad se s
kraja konopalja zau jedan upalj vampirski glas:
Preplaeni vrapci prhnue na sve strane, a radoznali zmaj malo podie glavu da vidi ko je
taj njegov nepoznati spasilac. Bilo je to jedno najobinije strailo za vrapce u poderanom
kaputu, umurdijskim akirama i sa starom obanskom eirinom na velikoj glavi,
nainjenoj od proupljene tikve za vodu.
Dobar dan, kolega zmaju! pozdravi strailo i utivo podie obod svoga eira. Milo
mi je to si mi doao u goste.
Otkud sam ja tvoj kolega, ti, uplja vodena tikvo? uvrijedi se zmaj. Ja sam ognjeni
zmaj sa planine, strah i trepet svih ljudi.
Da, da, kolega. Ona velika ptica pred kojom si maloprije bjeao to je takoer samo
jedna od bezbrojnih ljudskih igraaka.
Ipak, im je palo vee, zmaj se rijei da jo malo okua sreu. Dovue se zato do jedne
kue na kraju polja, uuri se pod prozor i stade da oslukuje.
Jue sam bio mnogo ljut, pa sam u paramparad poderao jednog velikog zmaja ree
prvi djeak nemoj zato veeras da me naljuti, jer u poderati i ovoga ovdje.
Zmaj pomisli da to djeak namjerava da njega podere, pa bre-bolje rairi krila i urno
sunu kroz no. Za njim se naglo die vjetar i nad poljima bljesnu zlatnozelena munja,
znak skore kie.
Ma je l' mogue da bi me onaj malian poderao? pitao se on letei kroz mranu no.
E, ako je tako, onda vie ne vrijedi ivjeti od straenja ljudi. Valja traiti kakvo drugo
zanimanje. Sad sam i ja lino uplaen.
Zmaj se bez uma spusti u dvorite nekog crkvenjaka i oprezno virnu kroz otvoren prozor
bojei se da unutra nema djece. Na svu njegovu sreu, u sobi je sjedio samo crkvenjak
Akakije i itao suvoparno "itije proroka Lagarijona".
Ehej, prijako kucnu mu zmaj u prozor ima li moda, kakvog posla za jednog
nepoznatog zmaja? Zdrav sam, jak, dobro jedem i pijem, a star sam svega hiljadu godina.
ta? Kako rekoste? Zmaj! Nema, bratac, kod mene za takve posla. Ja sam star i miran
ovjek, nije meni do objenjakluka, a ti bi se, moda, svaki dan penjao na toranj i lovio
golubove. Znam ja takve.
Pa ta da radim onda?
Idi kod baba-Klepetue, seoske vraare. Ona ti, kako priaju, ima posla s duhovima,
avolima, imiima, salamanderima, abama, sovuljagama i raznim drugim udima.
Trebae joj, vjerovatno, i jedan zmaj. Okreni desno od moje kue pa pored onoga
raskra gdje sam ja lani pao s kruke, tamo je blizu babina koliba. uvaj se samo uz put,
ima komaraca.
Zmaj krenu u oznaenom pravcu, brzo pronae babinu kolibu i uknu na vrata.
Baba odkrinu vrata i pokaza u uskom otvoru kukast nos i jedno veoma nepovjerljivo
oko.
Da ti, sinak, nisi samo neka zmajevska skitnica koja nee da radi?
Ne, ne, nikako! povika zmaj. O mojoj vrijednoi moe vam tri dana gunati moj
prijatelj medvjed iz Grmea.
Onda obrii noge i ulazi u kuu... ek, ek, bie za te unutra pretijesno, bolje je da
spava u upi za kola. Pazi samo da ne uznemiri moju kvoku, mnogo je ljuta.
Ujutro vraara dade zmaju brezovu metlu i naredi mu da isti dvorite. Nespretni zmaj
pokua ovako-onako, ne ide. Onda se on dosjeti da duvanjem oisti sve smee iz dvorita,
pa uze da duva svud oko sebe koliko je samo jae mogao. Die se silan vjetar, poletje
uvis praina, perje, kvoka, pilii, ograda oko kue, a za njima veliki stog slame, krov s
vraarine kolibe i sve njezine sove i imii.
Uplaen od svega i svaega u toku posljednjih dana, zmaj se ne usudi da saeka srditu
babu, ve se dade u bijeg koliko su ga samo krila nosila. Za njim je vikala baba:
Ovako neslavno najuren iz vraarine kue, zmaj pokua da se zaposli na nekoliko drugih
mjesta, ali svuda je bio loe sree. Najprije se na jednoj pustari pogodi s mlinarem da
duva u krila mlina-vjetrenjae, ali u poslu brzo zadrijema, pa duhnu u sam temelj zgrade,
prevali je i oduva niz breuljak. Na drugome mjestu, opet, zaposli se u cirkusu kao guta
vatre, ali, kako je bio nazebao, on usred cirkusa nekoliko puta kihnu, a na nozdrve mu
suknu takav plamen da je opalio obrve i trepavice svima u publici, oprljio brkove
cirkuskim lavovima i grive dresiranim konjima, zapalio rep jednom psu akrobati i
pantalone deurnom vatrogascu.
Neu dalje da vam priam kako se zmaj takmiio u jednoj modernoj kovanici sa parnim
ekiem i na pristanitu sa velikom dizalicom, pa bio pobijeen. Kazau vam samo to da
od toga vremena kovai i radnici na pristanitu podrugljivo kau za nekoga ko nije za
teak posao:
Koliko mi je poznato, posljednji posao koji je na zmaj obavljao bio je taj da je uvao
lubenice i duvan kod jednog ie batovana. Tu je zmaj, kau, lubenice popuio, a duvan
pojeo, pa ga je ia vijao vojnikim opasaem sve do podnoja Grmea, tamo do one
velike vrtae u kojoj ima vrlo dubok ponor. U taj ponor zmaj mu se, kau, sakrio.
U burnim noima i danas neko hui i lomi drvee po Grmeu, esto izbijaju umski
poari, a za plaljivim ljudima neko obno po planini juri i otiskuje kamenje. Da li je to,
moda, onaj na zmaj skitnica?
Ne bih rekao. Otkad je vidio ljudsku snagu, pamet i vjetinu, zmaj se sasvim primirio i
otiao u veliku i prostranu zemlju pria, daleko, daleko, na kraj svijeta.
I tako zmaj, nevaljalac jedan, jo se uvijek javlja u starim priama: vjetar mu duva iz
nozdrva, iz usta plamen sue, sa krila vatra sipa, a djeca se kriju oko skuta dobre bake,
koja ih tjei i hrabri:
Nita se vi ne bojte. Doe li samo zmaj pod va krevet, ja u njega, ru jednu, ovim
prutom tako ispraiti da mu vie nee pasti na um da plai moju dobru djecu.
Na ravnom proljenom suncu sjede ia-Dinjar i mladi inenjer Kosta i prepiru se.
A ja ti ipak tvrdim da u ovome klancu ispod nas ima vodeni avo, jedna stara pakosna
avolina! uvjerava ia inenjera. uje li samo onu huku i pljuskanje?
Kroz klisuru ispod njih s tutnjem se rui zapjenjena planinska rijeka i tako hui da su sve
ptice pjevaice iz okoline izgubile i glas i sluh. Jedino iin magarac, koji to znamo iz
knjiga nije ni ptica, a jo manje pjeva, usuuje se da se takmii s rijekom. On svakog
podneva gromko rie da nadjaa huk vode, pa svi crkvenjaci iz okoline poure da naviju
satove na tornjevima na dvanaest.
Sivac rie, sad je podne! kau oni ne elei da crkveni sat nijednog minuta zaostane
za magarcem.
Otkuda ti, ia-Dinjaru, zna da je ono dolje u klancu ba sam avo? pita mladi
inenjer i smjeka se.
ekaj malo, sad u da ti priam, pa e se i sam... zapoe ia, pa pusti iz lule jedan
grdan oblak dima koji se vinu uvis i tako je sad na nebu bio jedan oblak vie. Evo, to ti
je ovako:
Kad god se u proljee snijeg topi i rijeka naraste, avo se naljuti, pa nam razvali onaj
dolje drveni most. Ko bi to drugi bio ako nije avo? Opet, kad ovjek nou prolazi onim
loim putem pored vode, avo ga odjednom povue za nogu i on se oklizne niza strminu,
pa bu u talase. avo, takoe, bez prestanka gloe i jede kamenitu obalu, za vrijeme
poplave upa drvee, nosi vodenice, trista uda radi.
U-uh, jo pita! huknu ia. Jai je od svih konja i volova u okolini ako im pridoda
ak i mog magarca i zaprijeti mu toljagom.
Pa kad je taj avo tako jak, ne bi ga loe bilo upregnuti da radi neto korisno ree
inenjer.
Ko si ti, ovjee?
ta, ti si lovac avola?! Pa kako ih lovi, pobogu brate? Moda pukom, mreom, na
udici ili u nekakvu grdnu miolovku?
Hoe li i mene povesti da vidim kako ti to radi? uze da moljaka ia tako umiljato
kao to malian moli pticolovca da ga primi u drutvo.
Dobro, hajde sa mnom pristade inenjer. Ti svakako poznaje ovaj kraj, bie mi od
koristi.
Dugo vremena inenjer je zajedno s iom hodao gore-dolje uz klanac. Zagledao u rijeku,
kuckao stijene, mjerio, neto zapisivao i crtao.
Tako je, ree inenjer avo je vrlo udljivo stvorenje. Nekad je sav bijesan i
zapjenjen, provaljuje i rui sve ispred sebe, nekad je dremljiv i dobroudan, pa opet zaas
podivlja. Treba mu zato upoznati ud, pa ga je onda lake uloviti i upregnuti da radi.
I moj magarac je pravi avo poali se ia. Nekad radi za trojicu, a katkad se
uzjoguni, pa ni makac, kao drveni svetac na raskru.
Moram jo tano utvrditi koliko je jak ovaj vodeni avo zabrinuto ree inenjer. To
sam ve otprilike izraunao.
Koju hiljadu vie, samo su magarci zastarjela mjera. Pomou njih se jo jedino mjeri
tvrdoglavost, sluh, glas i poneka pamet.
Uskoro u klanac doe veliki broj radnika. Stadoe praviti puteve, betonirati obale i
podizati ogromnu branu preko itave rijeke. Zatim poee graditi jednu ogromnu kuu i u
nju dovlaiti mnogobrojne maine.
A ta ete mu unutra staviti kao mamac? radoznalo upita ia. Ja sam za mieve
uvijek metao kouricu od slanine. To ih odmah privue.
Aha-ha-ha! poe da se smije ia. Alaj emo podvaliti tome nevaljalom avolini:
radie da se sve pui! A kako ti se, molim te, zove miolovka avolovka kad je tako
mudro nainjena?
Hidrocentrala!
Hidrocentrala! Aha-ha-ha, bogme emo nasamariti vodenog avola! Dirinie kao neki
sivonja, a sve e misliti da je to igra.
Onog dana kad je hidrocentrala sveano otvorena, ia Dinjar zaueno zagleda kako se
munjevito vrte razni tokovi, pa se onda od velikog smijeha izvrnu na lea.
Ubrzo inenjer uvede u ia-Dinjarovu kuu elektrino svjetlo, pa kad planu prva sijalica,
starac veselo povika:
Svijetli, avole, svijetli, dosta si ti mene plaio po mraku! Ehe-he, poslae ia u kolu i
svog unuka, pa kad postane inenjer, uloviemo sve vodene avole koliko ih god ima.
Nee nam se nijedan sakriti!
Iza ume, u plodnom kraju, nalazi se jedna jo udnija kola. Ona je, na prvi pogled,
sasvim obina. Ulaze tu maliani: neki plav, neki crn ili siv, jedan vedar, drugi tmuran,
poneki u maminim papuama ili ak i bos, a njegov drug u novim sjajnim cipelama. Ima
ih s noiem u depu, s vrapcem u torbi, ili s perom za kapom. A ta se na kraju od njih
stvori?
Poslije niza godina jedan od tih maliana postane prodava duvana i ne mie se iz svoje
radnjice, a njegov drug iz klupe prouje se kao uven istraiva i svjetski putnik kome je
pretijesna itava Zemaljska kugla, pa ve razmilja kako da se uspentra do Mjeseca.
Djeak koji je u razredu sjedio iza njih i bockao ih olovkom u lea postane ministar, a
onaj koji je od njih prepisivao zadatke iahuri se u uvenog razbojnika od koga drhti
itav kraj. Tako se, dakle, negdanji drugovi maliani raziu svuda po svijetu kao rakova
djeca (a rakova djeca pravi su majstori za razilaenje!) pa hajd, sad probaj da ih ponovo
iskupi!
Uitelj ove kole oduvijek je meu acima bio poznat kao nepopravljiva dobriina. Istinu
govorei, on je uvijek sa sobom nosio nekakav podugaak prut i mrtio obrve pravei se
na taj nain straan i strog, ali to nikog nije moglo da prevari. Kad bi se u razredu digla
larma, i on bi dizao svoj prut i prijetio:
Gledao je po razredu i skupljao obrve, ali nikad nije mogao da odabere toga "Nekog"
koga e da bije. Svako mu je dijete na svoj nain bilo drago, pa ko bi tu upotrijebio prut!
Ako bi neki ak neto isuvie skrivio, uitelj bi poslije zavretka nastave ostao sam u
pustom razredu i poeo da bije prutom ono mjesto na kom je sjedio krivac:
Nevaljale jedan, hoe li drugi put biti dobar, je li? Evo ti jedna iba, evo jo jedna!
Jo, jo! Aha, tako, tako!
Kad je uitelj ve ostario, jedne veeri doe mu neki pticolovac i jo s vrata poe da vie:
Ej, ti vrano stara, mudri gavrane, sovo uena, zar ti tako odgaja svoje ake?!
No, no, tie malo ukroti ga stari uitelj. Vidi da je ve suton i moje rue u bati tek
su zaspale. Probudie ih svojom vikom.
Zbog tvojih bivih aka. Zato djecu nisi odgajao kako treba?
A ta su ti oni uinili?
Kako ta! kretao je pticolovac poput kreje. Jedan tvoj bivi ak, sadanji razbojnik,
ispao je jue glavom, bradom i nogama iz one velike ume i ote mi mreu za lovljenje
ptica, tri kaveza i dva ulovljena kosa. Eto ti kako ti ui djecu!
Hm, zbilja se ne sjeam da sam ih nekad tako neem uio zaudi se estiti starina.
Zamisli, ima ih pa se bave razbojnitvom! A kad sam ja, molim te, predavao o
razbojnitvu i nekom dao peticu iz tog predmeta?
ta ja znam zlobno guknu pticolovac. Tek ja sam jue zasluio peticu iz tranja,
preskakanja i znojenja, a za sve to kriv je tvoj ak.
Kad je pticolovac zamakao u mrkli mrak, neujan kao sova, stari uitelj se zamisli.
E, vidi li ti kako se kvare moji bivi aci. Nema druge, moram da potraim toga
razbojnika i da ga nauim pameti. Uzeu ga za uvo pa s njim opet u kolu. Nee ga,
majci, izai dok se od njega ne istee estit ovjek.
Ve sjutradan uitelj uze u ake svoj stari prut, kojim je etrdeset godina prijetio acima,
i krene u veliku umu da trai svog nevaljalog uenika.
uvaj se, uo, tamo se nalazi onaj uveni razbojnik Petrekanja Peina opomenue ga
seljaci.
Petrekanja Peina? Hm, hm, ko bi to mogao da bude? zamisli se starac. Aha, sad se
sjeam! To je onaj mali pirgavi Perica Piljak. ekaj ti samo, sad u ja njemu pokazati.
Taj mali napasnik esto je od svojih drugova otimao ljenike i orahe, a ja sam mu ipak
pratao.
Iao je stari uitelj kroz umu, iao i gunao, sve dok ne stie pred neku mrku peinu.
Peina je zatvorena jakim hrastovim vratima. Pored njih vezan vuk, golema siva vuina.
No, no, kuco, ima da bude dobar poprijeti mu uitelj prutom, pa prijateljski uknu u
vrata.
Domaine, otvaraj!
Odbij od tvrave! zaori iz peine nekakva glasina hrapava kao hrastova kora,
tvrdokorna kao vojnike cokule, strana kao pono pored starog groblja? Odbij, inae
e se nai nos u nos s Petrekanjom Peinom, vrlo najstranijim razbojnikom!
Ovdje je tvoj uitelj, Perice. Otvaraj brzo, nevaljale jedan, jer sad u nekog da bijem.
Vrata na peini brzo se otvorie. Na njima se pojavi garav razbojnik, sav zarastao u kosu i
bradu. On uplaeno pogleda uiteljev prut i promuca:
Dobro, dobro. Nego, reci ti nama, Perice, zato ti ljudima otima mree, kaveze i puta
ulovljene ptice? Razbojnik uplaeno zamirka.
Molim... Molim, gospodine uitelju, vi ste nas u koli uili da ptice ne treba loviti i
slobodu im oduzimati. Evo, ja jo uvijek pamtim i onu pjesmicu iz kole:
Hm, hm, Perice, jesam li ja vama govorio da dobra djeca ne treba da se tuku, a kamoli
da nekog isprebijaju, namlate, izlupaju, izvote i tako dalje? Sjea li se, ja sam itav sat
priao o tome onog dana kada su se potukli aci iz dva zaseoka?
E, gospodine uitelju, onoga dana ja nisam ni bio u koli, pomagao sam ocu pri oranju,
pa zato nisam ni uo vau poruku. Inae, da sam ja taj dan doao, nikad njihov zaselak ne
bi nadjaao na. Mi smo se uvijek bolje tukli nego oni.
E, Perice, Perice, ti nisi ba najbolji djeak prijekorno ree stari uitelj. Moram zato
s tobom ponovo u kolu, pa da se malo popravi. Hajde, spremi svoje stvari pa na put!
Razbojnik Petrekanja uze svoj veliki koni torbak, strpa u nj teku kuburu, kesu baruta,
olova, no, sjekiru, mali topuz i jo dosta kojekakvih stvarica. Mislio je da e mu sve to
trebati u koli kao to mu je trebalo u njegovom razbojnikom poslu.
Evo, doveo sam vam novog druga Pericu Piljka. On je, istina, malo stariji od vas, ali
ja se nadam da ete se ipak s njim dobro slagati.
Doe brica tricko Strugalovi, poviri u razbojnikovu kosu i bradurinu i strano razrogai
oi.
U-uh, pobogu brao, pa ovo je prava ivica, trnjika, korov, konjska griva, svinjska
ekinja, ta li je!
Pa, eto, upitaj druge ljude! uplaeno zavrea brica. Nek oni prosude je l` tako.
Zovite moju majku, ona e kazati pravu istinu o mojoj kosi ree razbojnik i pusti
bricin tanki vrat. Ona je o njoj uvijek lijepo govorila.
Mama, kakva je moja kosa? upita Petrekanja. Starica se primae i suznih oiju poe
da miluje razbojnikovu kosurinu.
Mili moj, mali, ovo je prava svila, ovo je zlatna kosica, jagnje sviloruno, jare
kovrdavo, paperjasti golub!
Aha, ta sad kae, ti, berbersko strugalo, koljau, sjecikoso, je li?! podrugljivo
povika razbojnik.
Sad u ti ja dati makaze! skoi Petrekanja i zgrabi topuz da ga bije, ali uto njegova
majka ljutito die svoj krivi tap.
Jesam li te to ja kod kue uila da bije nejaeg od sebe, a? Sram te bilo, gdje si to
nauio? Moda u koli?
Kakvoj koli! viknu stari uitelj. Ja sam ga uvijek uio da brani slabe i nejake. Je li
tako, Perice?
Neobino je bilo u koli starog uitelja. U razredu sjedi grupa nemirnih maliana, meu
njima, u velikoj klupi sklepanoj od jakih brvana, brkat i pleat razbojnik sa svojim
ogromnim torbakom u kome ima bogzna ta.
Jednom je, na primjer, uitelj nacrtao na kolskoj tablici zeca i pitao ake:
ik, nek pogodi neko ta je ovo! Razbojnik bre-bolje tre iz torbaka svoju kuburu,
opali u tablu i viknu:
Kad su u koli uili sabiranje, razbojnik Petrekanja umjesto zrnaca i tapia sluio se
olovnim kuglicama, olovku je zarezivao sjekirom, a umjesto pucaljke od zove sluio se
kuburom. Najzad je poeo svoje male drugove da vija po dvoritu topuzom, pa se uitelj
naljuti i zovnu njegovu majku.
Stara, tvoje dijete se ravo vlada. ta da radim s njim? Puca iz kubure, bije se topuzom,
torbak mu je pun baruta. Jednog dana itava kola odletjee mi u vazduh.
Gle ti nevaljalca! Ovamo s njim! povika starica. Razbojnik se od straha zavue pod
svoju klupu, ali ga rasrena majka zgrabi za uvo i napolje ga izvue.
Pa ja se ne znam niim drugim igrati nego ovim! zaplaka Petrekanja. Zato velikom
djetetu oduzimate igrake?
Ostavi, ostavi! zagrajae sva djeca kupei se oko razbojnika. Na je Perica ipak
dobar drug.
Od toga dana, uz uiteljevu pomo, razbojnik zaista poe sasvim drukije upotrebljavati
svoje igrake. Sjekirom i noem nainio je pored kole golubarnik, nekoliko kuica za
vorke i strehu za vrapce. Topuzom je oko kolskog dvorita poudarao jake hrastove
stubove i ogradio ga.
I za kuburu se nalo dosta posla. Kad bi se djeca zimi vraala iz kole, razbojnik
Petrekanja pratio ih je kroz oblinje gajeve u kojima su se u to doba godine javljali vuci.
im bi u selu uli pucanj, ljudi su obradovano uzvikivali:
Sa svih strana oko kole se poee kupiti ptice, jer su vorci po itavoj okolini nabrbljali
itave bajke o razbojnikovoj dobroti. Za pticama se, naravna, dounjao i onaj nevaljali
pticolovac i poeo da razapinje svoje mree i lukave zamke. Kad ga je opazio, Petrekanja
nadie viku i pojuri za njim.
ekaj samo, nee mi se ni na nebu sakriti! Zar si opet doao da dira moje dobre
ptiice!
Jurio ga i jurio itav dan kroz osnijeenu umu, preko brda i dolina, ali kad predvee
zapoe snjena vijavica, pticolovca nestade kao da je u zemlju propao.
Sigurno se sakrio negdje na nebo proguna Petrekanja i poea se ispod svoje pletene
kape. On se, vjerovatno, i dosad tamo skitao lovei eve. Sad nemam vremena da ga
jurim, ali im doe kolski odmor, potrudiu se ve da se nekako uspentram na nebo i da
ukebam tog nevaljalca.
Pouavan od uitelja i od svoje mame, uvijek okruen djecom i pticama, bivi razbojnik
bio se tako prodobrio da je ubrzo postao miljenac itave kole. Kad bi iziao pred tablu
da odgovara lekciju, itav razred bio je spreman da mu apue. ak bi se i ptice okupile
po kolskim prozorima, pa bi se vorci razbrbljali i doaptavali mu sve to su znali i uli
od aka, vrapci su grajali i hrabrili ga, a golub je umilno gukao da jo vie smeka
uiteljevo srce. Ako Petrekanja pored sve njihove pomoi ipak nije znao lekciju, stara
vrana na orahu preko puta oaloeno bi graknula:
Eh, sad moram da potraim onog nevaljalca, jer kakva je hulja, taj e se uvui ak i u
ptiije carstvo, pa e tek onda biti rusvaja. Najprije u morati da pretraim nebo, jer gore
ljeti ima dosta eva, pa se taj sigurno unja negdje oko njih.
Razbojnik strpa u torbak svoju kuburu, topuz i ostalo oruje, pa opratajui se od uitelja
i djece ree:
Proe veselo ljeto, nastupi svijetla jesen, poe i nova kolska godina, a razbojnik
Petrekanja se nikako ne vraa.
eka stari uitelj, izviruju aci na prozor, ali od razbojnika ni traga. Tek ponekad, iza
gomile oblaja na zapadu, bljesne uta svjetlost i uje se potmuo tutanj, pa itav razred
skoi na noge.
Predvee, dok uz nebo rastu planine od oblaka, djeci se ini da u njima vide svog
nezaboravnog druga. Opet je kosmat i obradatio, neujno se unja prema mjesecu i u
ogromnoj ruerdi dri svoj topuz. Nekad u noi zaumori vjetar kao da je iza sela proletio
plaljivi pticolovac. Odmah zatim proiba zvijezda ostavljajui ognjen trag. Zar to nije
zrno iz Petrekanjine kubure?!
Ptice povazdan brbljaju o svom zatitniku, a kad im se uini da iz daljine uju njegov
glas, one nadignu silnu graju i polete mu u susret, ali to nije bio on. To samo uz
dubodoline huji vjeita skitnica i beskunik vjetar.
Uitelj je uzdahnuo za svojim starim akom koji je otrao bogzna kud, moda i na kraj
svijeta, samo da uhvati pticolovca. Kapu je poklonio vrani, a ona je odnese u svoje
gnijezdo i snese u nju jaja. Kad se izlegoe mali vranii, bilo im je toplo u mekoj vunenoj
kapi i tako je, dakle, razbojnik Petrekanja i poslije svog nestanka koristio pticama.
Ovo je pria o djeaku koji je itave jedne ljetne noi bio Mjeseev gost. Nju mi je priao
stari obanin Kosta Plaivuk na prostranoj visoravni planine Runolista. Tamo bez
prestanka luta i apue hladan povjetarac, pa od njega svaki obanin brzo naui da pria
neobine i tune prie.
Mali Vui, djeak o kome pria govori, ivio je, na planini kod svog pooima, starog
obanina Baje: Vie nikog na svijetu nije ni imao. Otac mu je poginuo u velikom boju na
Kozari, a majka i sestra nastradale u snjenoj meavi prilikom etvrte neprijateljske
ofanzive.
Vui je pomagao starom Baji u uvanju ovaca. Povazdan je bio na prostranom panjaku,
gledao s visoravni okolne planinske lance i svijetlo plavo nebo nad sobom. Sjetio bi se i
svojih roditelja, pa mu se sve inilo da uje tutanj topova s Kozare i sipkavo umljenje
meave koja zavija izbjeglice. Od tuge bi mu suze poele da kapaju na mirisnu planinsku
travu.
Prolazei panjakom u rano jutro, stari Baja je nalazio bokore nekog neobinog tunog
cvijea pokapanog rosom i sjetno je gunao:
Gle, opet je moj mali Vui plakao za roditeljima. Ovako lijepo cvijee moe da izraste
samo iz djeijih suza.
Deseta godina! Kome da ispria svoju radost to je narastao tako veliki djeak? Ko e da
mu estita roendan, da mu donese kakav bilo poklon? Da li e se moda dobri stari
obanin toga sjetiti?!
Ali dobri starac vazdan je lutao nekud po gori, kasno se vratio i sad je umoran spavao na
svojoj postelji od mahovine. Djeaku je bilo ao da ga budi i podsjea ga na svoj
roendan.
Sjedio je tako djeak na pragu pastirske kolibe i gledao bezbrojne treperave zvijezde, kad
odjednom iza okolnog drvea poe da raste nekakav dinovski crveni poar.
Gle, ta je to? uplai se malian, ali ve u sljedeem trenutku njegovo se lice razvue
u srean smijeak iza drvea se pokaza sjajan i pun Mjesec.
Po itavoj umi mjesec provue kroz grane tanku srebrnu pauinu, poprska panjake s
bezbroj blistavih zvjezdica, itav kamenjar zaiskri sjajnim okcima "majeg zlata". Zapali
se i bljesnu malo gorsko jezero uokvireno mahovinom.
Po itavoj poljani Mjesec izbudi nevidljive svice i oni s upaljenim fenjeriima poletjee
na sve strane. Oivje panjak od njihovog sijevanja.
I ovo je za tvoj roendan, mali moj! ree Mjesec. Ti si noas moj dragi gost.
Ubrzo se preko obasjane poljane pojavi povorka vjeverica nosei orahe i ljenike.
Zajedno s njima bio je i jedan mali divlji maak. Videi u umi mnotvo vjeverica, i on je
sam od sebe pomislio da je vjeverica i krenuo je preko panjaka u tome nemirnom
drutvu. Umjesto ljenika on je djeaku nosio na poklon jedno areno fazanovo pero.
Poslije vjeverica Mjesec potrai zeeve i predloi im da i oni obiu malog slavljenika i
donesu mu poklone.
Hop-la! Idemo, idemo! povikae zeevi uglas, ali kad se povede rije o poklonima,
svi objesie ui, jer su bili pojeli sve to su imali. Sve do posljednjeg kupusovog lista.
Kad ve nemamo kakva poklona, mi emo pred malianom odigrati kakvu igru
predloi najstarija zeina.
Zeina zamiri i zakorai preko panjaka, a za njim itava ostala druina sve se drei
jedan drugom za rep. U pola panjaka zeina najzad otvori jedno svoje uto okce i
proguna:
Mali Vui od srca se smijao gledajui razne zeje igre poevi od one "Kupus gricka
zeka mali", pa sve do uvene zeje ratnike igre "Nek mi pseto vidi rep".
Na te rijei zeevi prsnue kud koji. Ostade samo mali divlji maak ratoborno
nakostrijeen, za boj spreman. Poslije vjeverica, on se bio pridruio zeevima, jer su mu
se bile dopale njihove igre.
Bah, udna mi uda! kiselo ree ovar ua. Pustite vi niz nebo jednog zeca, pa u
ja za as prestii sve zvijezde!
I jedan oblaak htio je da neim obraduje djeaka, pa je sinuo s dvije-tri munje i pokuao
da zagrmi. To mu ba nije najbolje polo za rukom, jer je jo bio mlad i neiskusan.
Umjesto grmljavine ispalo je neko nejasno mumljanje slino reanju.
Phi, to znam i ja! naruga se ua, ali se ipak uvukao u svoju kuicu da mu ne pokisne
rep.
Tako je Mjesec itave noi dovodio sad ovoga sad onoga da mu zabavljaju maloga gosta
i da ga obraduju za njegov deseti roendan. Tako je i jedan rogati jelenak odzujao svoju
nonu pjesmu, a imir je izvodio jednu udnu bezglasnu igru sve dok mu se nije
zavrtjelo u glavi. Vjetar nonik priao je nekakvu udnu priu koja nije imala ni poetak
ni kraj, ali zato je sve to valja bilo u sredini.
Mali Mjeseev gost najzad je sav srean oborio glavu i vrsto zaspao na pragu kolibe.
Sputajui se za goru, Mjesec ga je jo jednom pomilovao svojim zlatnim prstima i
utonuo iza drvea.
Ali jo je neko mislio na naeg maliana. Bio je to njegov dobri stari pooim, obanin
Baja.
Vuiu, estitam ti deseti roendan! Evo i poklona koji sam ti spremio. Pogledaj samo!
Gdje li ga je samo stari smogao, kako li ga je sino sakrio da ga djeak ne vidi?! Zaista,
samo onaj ko mnogo voli mogao je da ulovi jedan takav poklon za roendan.
BRKO I MRKO
mrko je bio praznovjeran ovjek, pa je prije polaska otiao kod jednog seoskog vraara i
zamolio ga:
U redu, bratac, samo e mi dobro platiti ree vraar, pa ode u svoj sobiak i dade se
na posao.
Uzeo je brk od maka, komad zejeg sala, dlaku od medvjeda, krilce od imia, perce od
buljine i komadi magareeg kopita, pa je sve to zaio u crnu krpu i eto ti amajlije koju
praznovjerne delije nose o vratu.
Brko mu pokaza jednu staru pletenu kapu. Bila je to obina vunena kapa koju je Brkina
majka plela sinu za hladne dane.
Ha-ha-ha, ta e ti u ratu pomoi ova stara kapetina?! Da nee u nju loviti granate?
To e ve vidjeti.
Dok je majka plela kapu svom Brki, pjevuila je mnoge pjesme i aputala stare prie koje
je nekad priala malom sinu. Sjetila se zatim da joj sin ide u boj da brani zemlju, pa je,
pletui, aputala bezbroj lijepih elja i savjeta svom junaku.
Koliko je toga majka razmiljala dok je plela, to valjda ne bi stalo ni u kakvu staru knjigu
s konim koricama. Kakvu knjigu! Zar se u nju mogu uhvatiti sve misli jedne mame, pa
makar ona pomalo i dremuckala od umora i mnogih godina?
Krenue tako u boj; Brko s kapom i mrko s amajlijom. Idu oni, idu: jedan-dva, jedan-
dva, lijeva-desna, lijeva-desna!
Pogledaj samo ova lijepa brda i doline, apue Brki tajanstven glas iz mamine kape
sve e ti ovo, sinko, braniti. Pazi onu livadu kako se rascvjetala! Zar e dopustiti da je
gazi tuinska noga? A ovaj potok! Zar da ga mute konji osvajaa?!
apue tako Brki mamin glas, drag i topao, i on sve bodrije koraa. Pored njega oborene
glave klima mrko. Evo ta njemu, praznovjernom ovjeku, doaptava vraareva
amajlija:
Budalo jedna, kud si poao? Bolje ti je da se zavue iza pei kao maak, da se sakrije
u tamnu peinu kao imi. im zapuca, namai tabane zejim salom, pa strugni s bojita.
Ni magare se ne brine za otadbinu, pa je opet ivo i zdravo.
Stigli nai junaci na granicu. Smjestie se u rovove. No, tiina. Oekuje se napad
neprijatelja.
Brko i mrko ute jedan kraj drugoga, ali su zato budne njihove misli i kapa i amajlija.
Hajde, uje, da bjeimo odavde! huke amajlija glasom sove. Strugnuemo
neujno kao imii, oprezno kao dva maka, brzo kao zeevi. Nemamo za ta ginuti.
A ko e onda uvati nae kue, nau djecu, polja, ume, more? pita kapa zabrinutim
apatom dobre majke.
Nek svak samo svoju kou uva! guna iz amajlije samoiva medvjea dlaka.
Vatru tabanima! podviknu mrki vraareva amajlija i on zaista nadade da bjei tako
brzo, tako br-r-r-rzo, kao da mu pod petama gori vulkan, kao da mu je pod tabanima
zapaljen Rim i jo jedna ibica vie. Jurio je kao puano zrno, kao kometa niz nono
nebo, kao... kao... prosto ga ne bi stigao ni onaj slavni grki Maratonac koji je trao s
bojita, ali po sasvim drugom poslu.
Kad se uo mitraljez, na ti Brko nabi kapu do samih oiju, a uto se iz nje u brz apat.
Ej, kako li se te noi borio na Brko! Pucao je, bacao je bombe, juriao i zaista mu se
inilo da u aru boja vidi itavu domovinu.
Vidio je ak i uta leptira u jednoj livadi svog dalekog sela. Od pucnjave je podrhtavao
krilima kao da moli u velikom strahu:
uvaj nas, Brko! Sjea li se kako si se s nama igrao dok si bio mali?
Pred zoru je Brko bio ranjen. Pao je u visoku travu i upravo kad je htio da jaukne,
dodirnuo je rukom svoju kapu i uo utjean apat:
Samo hrabro, sine. Sjeti se kako je Raji branio topove, kako je Zrinjski juriao iz
Sigeta, sjeti se one pjesme o hajduku koju sam ti u djetinjstvu kazivala:
ta ona ima mene da ui u mom zanatu?! naljuti se prvi bolniar. Zar mi ona neto
zna?
Oho-ho, vidi ti! zaudi se prvi bolniar. E, onda je ta tvoja kapa zasluila da pred
njom ovjek skine i eir, i cilindar, i ajkau, i akov, i ljem, i ubaru, i sve drugo to se
nosi na glavi.
Tako je, tako! potvrdi drugi bolniar. Tek mnogo kasnije ranjenik je ispriao
bolniarima da udotvorna mo njegove kape potie otuda to je majka uplela u nju svoju
ljubav i brigu za sinom, sve lijepe prie i stare pjesme koje su govorile o junacima i
drugim velikim ljudima domovine...
A sad vatru pod tabane ne bismo li stigli naeg mrku! Gdje li se taj dosad skrasio?
Eno mrke: zavukao se negdje u naputenu medvjeu jazbinu. Dre od straha i moli
svoju amajliju:
Moli mrko i moli, ali mu nita ne pomae. Iz mraka jazbine bulje u nj okrugle sovine
oi, blistaju ourde maka, keze se magarci, gunaju medvjedi, lepeu mu oko glave
imii, ljutito kljoca gvozdenzuba.
Tek je brdo izilo iza sunca, a krevet skoi iz prostranog ie, navue noge na opanke,
stavi glavu na kapu i otvori kuu na vratima.
Gle, noas je zemlja dobro pokvasila kiu! zaueno proguna brk suui iu, pa
brzim dvoritem pouri niz korake, istjera talu iz krave i ree:
Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja u noge pod put, pa u poi u drva da
donesem ume.
Bako, skuvaj u jajetu etiri lonca dok se posao vrati s ie. Danas e ruak slatko
pojesti starca.
Put raspali niz iu diui svojom irokom prainom oblake opanaka. Od toga se uplaie
neka kola, pa u trku izvrnue konje, a uzda ispusti koijaa i bubnu ledinom o lea.
Dogaaj se uplai od ovoga neobinog ie i oprui polje preko nogu jurei bre nego
brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i
glava mu se die na kosi: iz oblinjeg vuka virila je krvolona uma!
Au, sad je bostan obrao iu! Obuzet ludim starcem, na ti strah preskoi preko akira
i podera trn, pa bre od polja potra preko zasijane zvijezde.
Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u umi! viknu glasina hrapavim iom.
Kua se prepade, uskoi u babu i zabravi klju vratima, a siroto drvo pope se na iu i
gore se uhvati granom za ruke oekujui dvorite da dojuri u vuka.
BILJEKA O PISCU
Branko opi (1915-1984) roen je u selu Haanima kod Bosanske Krupe. Prie i pjesme
je poeo objavljivati jo kao student Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pred Drugi
svjetski rat su mu izale etiri zbirke pripovjedaka ("Pod Grmeom" 1938, "Borci i
bjegunci" 1939, "Planinci" 1940. i "U carstvu medvjeda i leptirova" 1940).
Iz njegovog bogatog stvaralatva moemo izdvojiti ove knjige: "Sveti magarac" 1946,
"Ratnikovo proljee" 1946, "Ljudi s repom" 1949, "Gluvi barut"1957, "Ne tuguj,
bronzana strao" 1958, "Gorki med" 1959, "Nesmireni ratnik" 1959, "Osma
ofanziva" 1964, "Bata sljezove boje" 1970, "Delije na Bihau" 1975, "Skiti jure
zeca" 1977, "Seosko groblje" 1978, romane za djecu i omladinu: "Orlovi rano lete",
"Slavno vojevanje", "Magaree godine" i druge, te zbirke pjesama: "Djeda-Triin mlin",
"Prie ispod krnjeg mjeseca" i druge.
Branko opi je veoma itan i voljen pisac. Njegovi knjievni nastupi i uopte susreti sa
publikom bili su ispunjeni neponovljivom vedrinom i uvijek popraeni burom smijeha i
radosti.