“Almin vrt” zbirka je kratkih priča koje govore o životu i odrastanju za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Priče su ispričane kroz lik dječaka Mirka, pa promatramo njegov dječji, pomalo naivan pogled na svijet
koji ga okružuje. Mirko je živio je sa sestrom Jelenom, ocem Petrom i majkom Marijom u Banja Luci. Iako
je bio dijete i puno toga nije razumio, ipak je uvijek osjećao što se zbiva, naslućujući i ono dobro, ali i loše.

Za vrijeme bombardiranja Banja Luke, upoznao je djevojčicu Martu. S njom je od tada provodio mnoge
dane u igri. Kada je Mirta odvedena u logor, Mirko je bio izvan sebe. No ipak, imao je stariju sestru Jelenu
s kojom se mnogo družio. Puno toga prošli su zajedno, doživjeli lijepe i manje lijepe doživljaje. Jako su
voljeli strica Mihajla, koji ih je barem na trenutke izvlačio iz sivila i svih negativnih posljedica rata. Mirkov
otac bio je ranjen i tijekom vremena bilo mu je sve gore. Majka Marija je bila hrabra i uporna žena, te je
obitelj održala na okupu. Iznemogao i umoran, otac je umro i tada je Mirko morao naglo odrasti.

Bio je on osjećajan dječak i puno je razmišljao, promatrao ljude i prirodu oko sebe. Ove priče prate
odrastanje dječaka Mirka, od nevine dječje igre u ruševinama, do odraslog mladića koji je morao odabrati
svoj životni put.

Vrsta djela: kratke price

Tema djela: Odrastanje u ratnom i poslijeratnom sivilu

Vrijeme radnje: 2. svjetski rat

Mjesto radnje: Banja Luka

Marta

U kratkoj priči “Marta” pripovjedač se prisjeća svoga djetinjstva provedenog u Banja Luci, za
vrijeme Drugog svjetskog rada. Tada je poznao djevojčicu Martu, koja mu se jako svidjela, pa je
htio ostaviti dobar dojam na nju. Njihovo prvo druženje dogodilo se jedno popodne. U šetnji su
otišli do mosta i naišli na izmučenog, mršavog i poluslijepog konja. Marta je bila sanjar i gledala
je optimistično na svijet oko sebe. Za nju konj nije bio tek još jadna životinja na rubu smrti, već
živo biće koje može biti sretno što vidi premda na jedno oko. Pripovjedač je bio odraslo dijete,
vidio je kako je konj na izmaku snage i da će ubrzo umrijeti, a ovo malo života što ima,
predstavlja mu patnju. Svoju šetnju nisu mogli nastaviti preko mosta, jer je pred njim bila
postavljena žica, a na drugoj obali iskopani rovovi. Marta je pohađala satove klavira kod jedne
starije dame, no to nije bio način na koji je htjela provoditi dane. Htjela je besciljno lutati gradom
s dječakom, pa je došla na ideju da dječak provali u kuću njene učiteljice i kliještima pokvari
klavir. Tako ona jedno vrijeme ne bi mogla ići na sate klavira. No, dječak nije imao hrabrosti, pa
naposljetku to nije učinio. Kako bi se iskupio Marti, pronašao je dva obruča ispod jedne
razrušene kuće. Ona su im služila za igru. U blizini dječakove kuće nalazila se borova šuma, a u
njoj sinagoga sa zlatnim krovom. Tamo su se dječak i djevojčica odlučili poigrati, tjerajući
obruče oko stabala.
Pripovjedač se prisjeća kako su uz sinagogu ubijali ljude i zakopavali ih u plitke grobove.
Jednom je vidio nečiji palac kako viri iz groba. Prisjeća se i rabina kojega više nema. Gospođa
koja je podučavala Martu sviranju, također je nestala preko noći, jer bila je Židovka.

Piščev otac bio je pismonoša. Ponekad bi ga dvoje djece slijedili u zabačene dijelove grada, gdje
su se igrali među ruševinama zgrada i tamo pronalazili zanimljive stvari za igru. Lutke koje bi
pronašli, Marta je prala i uređivala.

Gradom su odjekivale eksplozije, vatra je sukljala i ljudi su se morali povući u podrume. Tako je
i dječaka otac odveo u mračni podrum, u kojemu su se već natiskali drugi ljudi. Gledali su kroz
podrumske prozore. Vani je jedna žena nosila hrt, a dječak držao praznu krletku iz koje mu je
pobjegao golub. Ludi susjed Vladimir nije se puno obazirao na šrapnele, vatru i metke. U nekom
trenutku, u podrumu se pojavila i Marta u podrumu. Ona i dječak igrali se loptom, pritom
zaboravivši kakve strahote se zbivaju izvan podruma. Napokon su izašli. Marta i dječak otrčali su
do ribarnice, u kojoj je radio neustrašivi trgovac ribom. No, ovoga puta trgovac je ležao mrtav.

Svi ti događaji potresli su dječaka, nije mogao spavati. Vidio je oca u premalom odijelu kako
odlazi od kuće, a dječakova majka ga savjetuje da se pazi. Dječak nije razumio zašto je otac tako
naglo otišao. Kada se probudio i pogledao vani, vidio je grupu ljudi kako nepočešljani, žutih lica,
pognuto i polako koračaju cestom. U pretposljednjem redu vidio je Martu i njenu majku. Zazvao
ju je, na što se ona okrenula i mahnula mu, no vojnik ju je samo pogurao prema majci. Vidio je
da nema Martinog oca i tada mu je sinulo zašto je njegov otac tako naglo otišao. Pobjegao je i
sakrio se kako ne bi završio u logoru u manjem gradu, gdje postoji peć koja spali čovjekove kosti.

Dječak nije htio izgubiti Martu, pa je odlučio pratiti kolonu. Sustigao je kolonu kod apoteke.
Marta je krenula prema njemu, u čemu ju je prekinuo vojnik i vratio u kolonu. Krupni vojnik
došao je do dječaka i snažno ga ošamario. Dječak je od udarca čak gubio svijest, no netko ga je
lupkao po obrazima. Bio je to njegov otac u prekratkom kaputu.

Kepec

Dva dječaka, pripovjedač i dječak imena Visoki, gledali su plakat ispunjen raznim bojama.
Prikazivao je klauna u kockastoj haljini, s kapicom na glavi, dok mu je lice bilo namazano
crvenom i žutom bojom. Pored klauna bila sa nacrtana i dva akrobata, te jedan glazbenik sa
zmijolikom trubom. Dječaci su se divili klaunu, bili su očarani njegovom pojavom, te su se nadali
da je to stigao cirkus na Trg. Zamišljali su kako li je lijepo biti klaun, dok sam izvodiš smiješne
točke i svi ti se smiju. Dječaci su koračali prema Trgu ptica i razgovarala o šatorima. Visoki ih je
volio šarene, žutih i crvenih boja, te je želio da i dječak usvoji njegov ukus. No, dječak je više
volio žute i plave boje, što je rastužilo Visokog. Dječak, kako bi ga oraspoložio, rekao je da nije
bitan šator, bitan je klaun ispod njega, jer on dijeli radost. Stigli su na Trg, no vrućina ih je
omamila. Htjeli su odmah potražiti klauna kako bi ih razveselio, a pažnju su im odvlačili ostali
ljudi u šarenoj odjeći. Visoki je bio sretna jer je šator bio u njegovim bojama.

Tražili su klauna i napokon ga ugledali. Bio je obučen u šarene boje, no kada su ga bolje proučili,
vidjeli su da je to samo nizak čovjek izborana lica i sivih očiju. Ustao se i izgubio među zelenim
kolima. Dječaci, iako razočarani klaunovom pojavom, nisu odustali. Odlučili su ga slijediti
između kola. Kako su se kretali, ugledali su prazan kavez s pudlicama. Uto su začuli jak glas koji
nekome govori da mora i večeras pod šator ili će na ulicu. Pratili su glas i došli do kola iz kojih je
dopirao. Pogledali su u unutrašnjost kola i vidjeli crvenokosog akrobata u modrom trikou,
kepeca, odnosno jadnog klauna, te tankog starčića rumenih jagodica čiji su glas nedavno čuli.
Kepecu je umrla djevojčica i nije mogao nastupati, no starac, vlasnik cirkusa, htio je da klaun i
večeras nastupa. Vlasniku je umrla cijela obitelj, no nije zbog toga prestao raditi. Htio je da
Crvenokosi ubije Kepeca, no on to nije mogao. Dječaci su, čuvši taj razgovor, pobjegli. U bijegu,
Visoki je bacio kamen u jato golubova, koji su se raspršili kao pahuljasti maslačak.

Almin vrt

Mirko i Jelena, brat i sestra, odlučili su posjetiti djevojčicu Almu. Mirko do sada nije bio u
njenom dvorištu, no često ga je promatrao i divio mu se. Kada su ušli u dvorište, vidio je
vjetrokaz na krovu, a ispred ulaza kip. Alma je sjedila u vrtu i listala knjigu. U dvorištu se šepurio
paun.
Mirko je promatrao sestrino ponašanje pred Almom. Ona je pokušavala ugoditi Almi, skakutala
je oko nje i smijala se, no Alma je nije previše doživljavala. Mirko je žalio sestru, jer inače se on
tako ponašao pored sestre. Kako ga djevojčice nisu primjećivale, Mirko je otišao pod drugi
suncobran i sjeo u naslonjač. Promatrao je vrt, pauna koji se njime šeće i sve oko njega. Popeo se
na stolicu kako bi mogao vidjeti što ima u Alminoj sobi. Vidio je gipsanu mačku, vazu, klavir i
stalak za note.

No, Mirkovu pažnju odvuklo je nešto sasvim drugo. To su bile kugle nasađene na štapove, raznih
boja. Na jednoj kugli, koja je bila u ružinom grmu, mogao je vidjeti, kao u ogledalu, sve što se
nalazi oko nje. U jednom trenutku, u odsjaju kugle ugledao je svog goluba, kojega je bio izgubio.
Kako bi ga ulovio, Mirko je skočio u grm, razbivši pritom kuglu. Kugla je sada bila u
komadićima, razbacana oko ružinog grma. Jelena je povukla brata i otišli su iz vrta. Mirko je
pogledao Almu i vidio isti, usamljeni izraz lica.

Mirko nikako nije mogao zaboraviti taj nemili događaj. Imao je noćne more, budio se u znoju,
sav nemiran. Smatrao je da nije samo on kriv za tu nezgodu. Zamišljao je usamljenu Almu kako
čezne za prijateljstvom. Znao je odlaziti do njenog vrta i gledati njenu sobu, gdje bi vidio Almu
kako se češlja ili dugo svira na svom klaviru. Bližio se kraj ljeta, no Mirko je i dalje razmišljao o
Almi. Smatrao je kako je njegov golub dostojan razbijene kugle. On je goluba dobio od oca, dok
je bio mladunče, brinuo se o njemu i odgajao ga. Odlučio se vratiti u Almin vrt. Tamo je zatekao
Almine roditelje, baku i Almu koji su se spremali za šetnju. Pokazao je goluba i rekao im za
razbijenu kugle. Svi su se nasmijali, osim Alme. Golub je odletio, a Mirko pokunjeno izašao iz
vrta.

Jednog ljeta

Jelena i njezin mlađi brat provodili su praznike šetajući prirodom i uživajući. Kod kuće bi čitali
pisma od tete Vasilije, nervozne i nesretne očeve sestre, koja je negativno doživljavala svijet oko
sebe. Otac je smatrao da Vasilija pretjeruje te da nije sve tako loše kako ona piše. No, znao je da
njegova sestra nije dobro. Što vrijeme više odmiče, ona je bila sve gore. U jednom od svojih
pisama pozvala je Jelenu i brata da provedu ostatak praznika kod nje, u Prijedoru. Tako su brat i
sestra noćnim vlakom otputovali kod tete Vasilije.
Teta Vasilja bila je žena neobičnog izgleda i ćudljivog ponašanja. Živjela je u staroj kući i nije
dopuštala da se razmiču zavjese i pušta svjetlost u nju. Kuća je bila tamna i hladna. Jedina svjetla
točka u toj kući bila je slika s vjenčanja Vasilije i njenog muža, oficira. Dječak je pomislio, kako
bi možda teta bila sretnija da je njen muž i dalje uz nju. Vasilija je imala čudno ponašanje, no
posebno neobičan je bio njen poziv na doručak. Ona ne bi pozvala djecu na doručak, nego bi
lupila šakom o kuhinjski zid, a nakon toga brundala, sve dok se djeca ne bi probudila i
prestravljenih lica došla u kuhinju. Nakon doručka, Vasilija bi pripremila hranu za svoje
mezimice mačke, njih sedam ili osam. One su bile zatvorene u jednoj sobi, kamo bi im Vasilija
odnijela hranu te se ne bi vraćala do podneva. Dječak je provirio u tu sobu, kako bi provjerio što
se događa, no vidio bi svoju tetu kako drijema na stolcu, dok na njoj sjede mačke. Vasilija je
znala i nestati, a djeca ne bi znala kamo je otišla. Jednom je dječak, ne mogavši vise izdržati tamu
i sparinu kuće, razmaknuo zavjesu da pogleda krajolik vani. Vidio je tetu kako sjedi na ljuljački u
dvorištu, a njene mezimice na njoj.

Jednom prilikom, kada se Vasilija sa svojim kolicima udaljila od kuće, Jelena odlučila izaći van u
prirodu, a pritom je zvala i svog brata. No on se bojao da će se teta vratiti i naljutiti što su izašli.
Jelena je ubrala buket divljih ruža i donijela ih u kuću. Ruže su unijele malo života u tu tmurnu
kuću, a djeca su uživala. No, dok su oni spavala, teta se vratila i bacila ruže iz vaze i zgazila ih.
Kada je Jelena to vidjela, jako se ražalostila. Vasilija se jako naljutila, no nije rekla ni riječ.
Jednostavno je počela izbjegavati djecu i povukla se u sobu sa svojim mačkama. Ali Jelena nije
klonula. Dok je teta bila zatvorena u sobi i nije izlazila, Jelena je iz dvorišta donijela šimširov
grm, razne kamenčiće i pijesak. Po zidovima je počela crtati krošnju drveta, smijala se i šalila, što
je njenoj mlađeg brata raspoložilo. Otvorili su prozor, a svjetlost je ispunila mračnu sobu. Sve u
sobi je izgledalo ljepše, svježije, a djeca su uživala. No, iza sebe su čuli potresan plač. Teta je
vidjela što su napravili i jako se uznemirila, ali nije im ništa rekla, samo se ponovno povukla u
svoju sobu i plakala. Jelena i brat otišli su na spavanje, dok ih iz sna nije probudila teta Vasilija sa
spremnim kovčezima. Rekla im je da se probude jer uskoro stiže noćni vlak za Banja Luku, a oni
moraju stići na njega. Otpratila ih je na stanicu, smjestila u vlak i čekala da krenu. Jelena joj je
mahnula, no teta nije odvratila.

Mali Jan

Jan Holoub, zvani Mali Jan, živio je usamljenim životom sa svojim psom vučjakom u kući izvan
naselja. Početkom rata je nestao i nitko nije znao što se s njim dogodilo. Grupa dječaka često je
obilazila njegovu, sad već ruševnu kuću, koju nisu posjećivali čak ni beskućnici ili izbjeglice.
Kuća je bila napuštena i zaključana. Dječaci su odlučili provaliti u nju, a najhrabriji dječak Filip
razvalio je vrata. Nakon što su ušli u kuću, istražili su prostorije. Malo po malo, počeli su donositi
stvari koje su tamo pronalazili, čak su znali i odmarati u njoj. Ona im je postala sklonište.

Jednog jutra, po običaju, krenuli su do kuće, no kada su stigli do nje, vidjeli su da su njihove
stvari izbačene u dvorište. Uplašili su se i prišuljali kući kako bi vidjeli ima li koga unutra. I
zaista, netko je bio unutra. Nitko u naselju nije to vjerovao dječacima i oni su odlučili istražiti tko
je to u ruševnoj kući. Jedan od dječaka, Agan, obavijestio je ostale dječake da je u jednoj jami
pronašao jako mršavog starca u dronjcima, no dok su ostali dječaci stigli, starac je nestao. Kako
nisu znali tko je osoba u kući, zamišljali su da je ta osoba neka neman koja će ih zarobiti.
No, Filip se nije dao prestrašiti, odlučio je da će bez obzira na sve, saznati tko je u kući. Grupa
dječaka stigla je pred kuću i provalila u nju. Nisu pronašli ništa neobično, osim što je slika s
vjenčanja Malog Jana ponovno visila na zidu. U nekom trenutku, pojavio se starac pred kućom.
Dječaci su ga htjeli uloviti, no starac im je pobjegao. Slijedili su ga i pronašli u jednom jami.
Starac je zapravo bio Mali Jan, koji se skrivao od početka rata, te izgubio pamet. Tek je od
dječaka saznao da je rat završio prije par godina.

Igre

U ovoj priči dječak Mirko prisjeća se svog strica Mihajla Đorđevića. Bio je rat i Mirkov otac
Petar izgubio je posao. Obilazio je sve, no posao nije mogao pronaći. To ga je potpuno shrvalo,
pa se povukao u samoću. Mirkova majka također je tražila posao, no ona je imala više sreće, pa
ga je i pronašla. Mirko i njegova sestra Jelena nisu provodili tipičan dječji život. Uz svakodnevne
uzbune i bombardiranja, utihnuo je njihov dječji smijeh. Cijela obitelj prepustila se tuzi. Jedan
dan, u njihovom domu pojavio se stric Mihajlo. Svi su bili iznenađeni jer nisu ništa znali o
njemu. Jelena i Mirko jako su mu se veselili, ali otac u svojoj ravnodušnosti i ne toliko. Mihajlo
je bio mlad i visok mladić. Unio je neki novi život u njihov tmurni dom, nije se prepuštao očaju,
volio se smijati i šaliti, kao da sve što se događa oko njih ne postoji. Predbacio je Mirkovom ocu,
svom bratu što nije okrečio kuću, ali oca to nije zanimalo. Mihajlo je poveo Jelenu i Mirka na
sladoled, a zatim na tvrđavu Kaštel, pored rijeke Vrbas. Tamo su se opustili i igrali skrivača, a
pored rijeke su radili kulu u pijesku i kupali se u rijeci Vrbas. Vrijeme je prolazilo, puno ljepše u
Mihajlovom prisustvu.

Mihajlo je odlučio okrečiti kuću, bez obzira na to što Petar nije bio za to. Petar se predao, nije
vidio smisao ni u čemu. Za njega je rat bio gotov u suparničku korist, no Mihajlo nije tako
razmišljao, on je bio za borbu protiv neprijatelja. U rano jutro, donio je kreč i krenuo bojati kuću,
pri čemu su mu se pridružili svi osim Petra. Čak je i majka pomagala i smijala se Mihajlovim
šalama. No otac nije izlazio, a Mirko je mislio da ih on više ne voli.

Uvečer bi Mihajlo ukućanima svirao gitaru, a danju odvodio djecu na rijeku na kupanje. Majka se
protivila tome, jer je bila u strahu, ali Mihajlo kao da nije doživljavao kaos oko sebe, razrušene
zgrade, uništenu prirodu i strah ljudi. Jelena i Mirko provodili su ljeto zaboravljajući na rat, sve
dok Jedne noći Mihajlo nije nestao. Iskrao se iz kuće, kako ih ne bi ražalostio i vratio se u
Prijedor, gdje je popravljao puške partizanima. I sam je uvijek govorio kako će im se priključiti,
bez straha od posljedica. Jednog dana, stigla je vijest da je Mihajlo ubijen u svojoj radnji, koju su
zapalili kao opomenu.

Put

Mirkova majka nakon rata se zaposlila u bolnici, a Mirko bi joj svaki dan nosio ručak. Pješačio je
do bolnice i usput promatrao kuće i prirodu oko sebe. Prolazio je pored Kalihove kuće, u čijem
dvorištu je za vrijeme rata boravila neobična djevojčica. Pored nje bi prolazio paun kojeg se
Mirko kao dječak bojao. Majka mu je rekla da je ta djevojčica siroče te da je zato usamljena.
Danas nema djevojčice u dvorištu, odavno ne nema. Sada se tu nalaze koza s jarićima, a kuća
pripada Mrkoji Mariću. Mnogo se toga dogodilo i Mirko se svega prisjeća. Sjeća se strica
Mihajla. Svaki put kad bi on ili njegova sestra Jelena naišli na stričevu sliku, ispustili bi suzu.
Mirko je razmišljao o svojoj majci, kako je ona uvijek bila uz njih, bila im oslonac i brinula se o
njima.

U jednom trenutku, prolazi pored radnje kamenoresca Karla. Karlo je bio nadareni klesar
nadgrobnih spomenika i jako je cijenio svoje radove. Živio je u kući sa ženom Jozefinom i psom
vučjakom. Prilikom bombardiranja Banja Luke, uništena je radnja u kojoj je bio i Karlo, te je
poginuo. Brzo je uginuo i njegov vučjak Nero, vjerojatno od tuge za njim.

Prolazeći pored dječjeg doma “Rada Vranješević”, gledao je tužna i ravnodušna lica djece koja su
živjela u domu. Djeca se nisu smijala, nisu se igrala, bila su slomljena. Mirko nije rado prolazio
pored doma. Osjećao se nelagodno, a opet, kao da i sam zna kako je to biti siroče. No ipak, on je
imao oca i majku. Rat je ostavio neizbrisiv trag na svim ljudima, posebno na djeci, čija su
djetinjstva bila uništena, pogotovo djetinjstva one djece koja su izgubila roditelje i nisu znala što
bi sama činila u životu.

Mirko se prisjeća Banja Luke prije rata. Sada je grad uništen. Prisjetio se i pravoslavne crkve u
koju je išao kao mali. Unutrašnjost crkve ga je plašila. Bojao se te tišine likova na zidovima. Te
crkve više nema. Sada samo trava raste na mjestu gdje je ona nekad bila. Došao je do bolnice
gdje mu radi majka. Neljubazni bezruki portir ga je bespotrebno upitao što treba, a zatim pustio u
dvorište bolnice.

Praznina

Nakon rata, osjećale su se njegove ogromne posljedice. U šumama su se skrivali vojnici

pobijeđene vojske i izazivali strah kod mještana. Dječaci su lutali šumarcima i tražili opremu koja
je ostala nakon rata. U jednom trenutku, naišli su na Nijemca koji je ležao na travi. Uplašili su se
i pobjegli. Sakrili su se i smišljali plan kako pobjeći iz klopke, a najhrabriji među njima otišao je
u izvidnicu. Kad se vratio, rekao im je da vojnik i dalje spava, pa su odlučili išuljati se i pobjeći.
Morali su proći pored njemačkog vojnika, pa su uočili su da on ne spava, već je mrtav. Uzeli su
korisne stvari s njega i pronašli sliku na kojoj je on sa svojim roditeljima. Budući da pripovjedač
više ništa ne osjeća, ne može ga pogoditi smrt koju gleda. Prošao je i vidio svašta u ratu iza njega.

Otac i majka prisjećali su se ljudi koje poznaju, a koji su stradali u ratu. Prisjetili su se starice
Rahele, koja je dobro plaćala oca, zatim lijepih vremena kada je otac svirao tamburicu i plesao s
majkom. Prisjetili su se i Jovića, koji su svi redom poginuli.

Pripovjedač je išao sa svojim ocem u Narodni odbor podnijeti molbu za mirovinu. Budući da je
otac bio ranjen, nije mogao dugo stajati na nogama, pa bi pripovjedač stajao u redu umjesto
njega. Nije volio biti u tom hodniku, osjećao je tjeskobu i nemir. Još dok je otac bio bolje i
mogao je hodati, znali su šetati gradom, pri čemu bi mu otac pričao o ljudima koji su tu živjeli.
Tako mu je pričao o Franji Juriću i njegovom sinu Josipu, koji su ubijeni, a njihove žene
protjerane. Prisjetili bi se kočijaša Joška, koji je imao fijaker i konja Goluba, te ženu Katu.
Dječaci su se znali voziti na fijakeru skroz do Joškovog dvorišta, a tamo bi mu pomagali
raspremiti konja. No, sada više nema ni Joška ni Goluba, samo fijaker stoji i propada u dvorištu,
jer ga je Kata ostavila za uspomenu.
Prisjetili su se i Vladimira, učenjaka, koji je otišao u borbu i tamo mu se izgubio svaki trag.
Majka ga je tražila, svakodnevno se molila, no on se nikada nije vratio kući. Vladimir je bio
talentirani mladić, predivno je slikao, stalno čitao knjige, a njegova budućnost bila je blistava.

Pripovjedač se prisjeća kako je sa svojom sestrom Jelenom otišao u dvorište trgovca Oskara
Koša. Nikada nisu bili u njegovoj kući, no ovoga puta odlučili su ući. Prvo su morali savladati
prostrano dvorište, zatim su došli do prozora, no unutra je bila tama. Kada su gurnuli ulazna
vrata, ona su pala na pod i podigla veliku prašinu koja ih je cijele zabijelila. Ušli su u unutrašnjost
kuće i istraživali, no nisu mnogo toga našli. Jelena se ljuljala u potrganoj ljuljački, a pripovjedač
proučavao slike na zidovima. Poslije su saznali od majke da su Koševi odvezeni u logor u Poljsku
i da se nikada neće vratiti. Pisac se osjećao usamljeno, bez obzira na to što je obitelj bila uz njega.
Sve je bilo prazno, razrušeno, a ljudi su nestali ili su ubijeni. Nikada više neće biti kako je bilo.

Naranča

Mirko je mladić od dvadeset godina, no još uvijek osjeća neobičan strah, strah od nepoznatog, od
onoga što slijedi. Prisjetio se kako je ukrao naranču Marićevom sinu Nastasu i kakve strahove je
proživljavao dugo vremena, zbog krivnje i straha od kazne. Mrkoje Marić živio je sa svojim
sinovima Nastasom i Blagojem u kući izgnanog susjeda Kaliha. Jednom prilikom, Nastas je
Mirku pokazao okruglo narančasto voće koje nikada u životu nije vidio. Nastas mu je rekao da se
to naranča i da raste pored mora. Objasnio mu je kako se jede i da je dobio nekoliko gajbi
naranči. Mirko je zgrabio naranču iz Nastasovih ruku i pobjegao. Sakrio se duboko u rov i pojeo
je, no nije bila fina, bila je kisela.

Mirko je tu večer mirno zaspao, no slijedeće jutro, kada je hodao do škole, morao je proći pored
Nastasovog dvorišta. U njemu je vidio Mrkoju kako stoji i gleda uokolo. Mirko se skamenio od
straha, bojao se zbog krađe naranče. Nije se mogao pomaknuti i čekao je dok ne vidi kamo će
Mrkoja, koji nije ni primijetio Mirka, već je tjerao svoje koze po dvorištu. Kada je shvatio da ga
nije primijetio, Mirko je pobjegao. Iako je trebao biti u školi, na podizanju zastave, odlučio je da
ipak neće otići u školu. Lutao je gradom, prolazio glavnom ulicom i promatrao zgrade koje se u
njoj nalaze. Strah ga nije napustio. Mirko se i dalje bojao, ali ne toliko Nastasa, koliko njegovog
oca Mrkoje. Kad god bi vidio nekog od njih dvojice, sakrio bi se ili pobjegao kući, bez obzira na
to što bi možda u tom trenutku bio usred igre i što bi tako ostavio svoje prijatelje.

Mnogo je vremena Mirko proveo u strahu od Mrkoje i Nastasa. Sanjao je ružne snove i budio se
u znoju. No, cijelo vrijeme očekivao je zaštitu od svog oca, u njemu je vidio branitelja. Ali otac je
bio bolestan i morao je ići na operaciju noge, nakon koje se nikada više nije oporavio. Njih
dvojica pripremali su planove za gradnju radnje iza kuće, a Mirkov strah bio je sve manji kako je
vrijeme prolazilo.

Jedno drvo

Jednoga dana, Mirko je kroz prozor vidio da je srušeno drvo ispod kojega su on i otac planirali
izgraditi klesarsku radnju. To drvo simboliziralo je njegovo djetinjstvo, duge razgovore s ocem
prije njegove smrti i onu dječju zaigranost. Osjećao je kako se njegovo djetinjstvo završilo.
Shvatio je da oca više nema i nikada ga više neće biti. Dok je otac bio živ, ležao je u krevetu, a
njih dvojica pripremali su planove o izgradnji radnje. Mnogo vremena su provodili u tim
razgovorima. Već tada je otac bio jako bolestan, no Mirko to tada nije shvaćao. Otac se nije
prepuštao, brinuo je o svom izgledu, tražio od Mirka da navija satove i slušao njihove
neuravnotežene zvukove.

Kako je vrijeme prolazilo, otac je bio sve manje zainteresiran za njihove planove, za satove, samo
je ležao u tišini. Svakim danom bio je sve lošije i samo je promatrao drvo kroz prozor. Odjednom
je majka prestala odlaziti na posao, a sestra u školu. Mirko je osjećao da se nešto događa, no nisu
mu ništa govorili. Svi su pazili na njega i čudno se ponašali, ali on je znao da se nešto veliko
događa.

Otac je umro u snu, Mirko je mislio kako će se ipak probuditi i nastaviti planirati gradnju radnje.
Razmišljao je kako će sve biti kao prije, sve dok drvo stoji u polju, ali kako je drvo porušeno,
Mirko je shvatio kako se sve promijenilo. Otac se neće probuditi, njihovi planovi se neće
ostvariti. Više nije bio dijete, postao je mladić.

Jon

Jon je bio stari očev prijatelj koji im je uvijek pomagao. Obećao je ocu kako će Mirka podučiti
automehaničarskom poslu, u kojemu je Jon bio stručnjak. Mirko je odlazio svaki dan kod Jona i
pomagao mu u popravcima automobila i kamiona. Tu je bio još jedan dječak, Lovro, koji je u
popravcima bio mnogo bolji od Mirka. Zanimao ga je svaki dio vozila, svaki popravak, upijao je
znanje na svakom koraku, dok je Mirko bio potpuna suprotnost, nisu ga zanimali automobili, on
je htio samo čitati romane i promatrati prirodu. Donosio je romane na posao i skrivećki ih čitao.

Mirko većinu puta nije znao i nije razumio što Jon želi od njega, nije znao dijelove vozila ni
alata. Jon je sve to trpio misleći kako se radi o nerazumijevanju, no kako je vrijeme prolazilo,
shvatio je kako Mirka zapravo ne zanimaju popravci; ne zna čak ni osnovne dijelove automobila.
U jednom trenutku Jon se jako razljutio i otjerao Mirka kući, no nakon par dana Mirko se vratio
na posao. Ovoga puta Jon se nije niti trudio da ga nešto nauči, puštao ga je da čita romane. To
nije moglo dugo trajati i jednoga dana Jon je otišao Mirkovoj majci te joj rekao kako Mirko ne
mora više dolaziti. Taj posao nije za njega. Nakon majčinog negodovanja, odlučili su da će Mirko
se vratiti u školu i nastaviti školovanje. Jon je bio dobar čovjek, i nije mogao prijeći preko
obećanja koje je dao Mirkovom ocu. Poklonio je Mirku odijelo koje mu je potrebno za školu.

Pagoda

Mirko je provodio ljeto u polju, ležeći ispod topole. Htio je pobjeći od grada i od ljudi te uživati u
samoći. Jednoga dana, upoznao je djevojku koja se odjednom samo stvorila u polju. Bila je to
Marija Leonov sa svojim vjernim pratiocem, psom Lunom. Marija je bila pričljiva djevojka i
pristupila je Mirku bez srama. Pričala je o sebi, svom ocu arhitektu, te kako je i ona sama
nadarena za gradnju. Mirko je bio iznenađen njenom pristupačnošću, ali mu nije bilo jasno što
ona želi od njega. Ona je bila lijepa djevojka, svijetle kose te vrlo neobična.

Htjela je da obilježe polje kako bi svi znali da pripada njima dvoma. Ispričala mu je kako je u
svojem dvorištu izgradila hram od blata, te kako bi mogli i ovdje u polju izgraditi hram. Pronašli
su lokve vode i Marija je od blata izgradila hram. Mirko joj je pomagao, dok je Luna trčkarala
uokolo. Kada su završili, Marija je morala ići kući, ali je obećala kako će i sutra doći. Idući dan
Mirko ju je čekao, no ona nije došla. Čekao ju je danima, ali Marija se nije pojavila niti jedan
dan. Odlučio je da će ju potražiti u okolnom selu, preko mosta, gdje je rekla da živi. Tražio ju je,
raspitivao se, no nitko nije čuo za Mariju i Leonove. Mirko je pomislio da je sve to bio san, da je
možda poludio, ali odlučio je prošetati poljem. Tamo je ugledao hram od blata. Uistinu, Marija je
bila tu s njim, ali gdje je sada i hoće li je ikada više vidjeti, to nije znao.

Likovi: Mirko, njegov otac Petar, majka Marija, sestra Jelena, Marta, klaun Kepec, dječak
Visoki, Alma, teta Vasilija, stric Mihajlo, Mali Jan, Filip, stric Mihajlo Đorđević, Mrkoje Marić i
sin Nastas, Jon, djevojka Marija Leonov

Analiza likova

Mirko – osjećajan dječak koji je puno razmišljao. Volio je promatrati prirodu i uživao je u njoj, a
primjećivao sve one sitne pojedinosti vrijedne divljenja, pored kojih bi većina ljudi samo prošla.
Volio je čitati knjige, a fizički rad nije bio za njega. Iako je volio istraživanje, prirodu, šetnje, nije
bio zainteresiran za dugotrajan fizički posao, što se vidi kad počne izučavati za automehaničara.
Umjesto automobila, više je volio knjige, što su njegovi prepoznali.

Mirko je volio promatrati ljude i istinski ih upoznavati. Bio je znatiželjan i odvažan dječak, nije
pristajao ništa što mu se ne sviđa. Iako je živio u vrijeme rata, provodio je djetinjstvo u igri, a svi
loši događaji učinili su ga čvršćom osobom. Ipak, rat je i njega promijenio, što vidimo u
nedostatku suosjećanja kada pronađe mrtvo tijelo. Mirko kao da je oglušio na stresne emotivne
trenutke, što je jedan način njegove osobne obrane od boli. Mirko je odrastao u onom trenutku
kada je shvatio da se otac nikada neće probuditi, te da je stvarnost takva kakva jest. Kao takvu
morao ju je prihvatiti, jer neke stvari nije mogao promijeniti.

Jelena – znatiželjna i pametna djevojčica. Voljela je brata Mirka i pazila na njega, učila ga novim
stvarima i pokazala da se bori za sebe. Njezina vedra, ali i odlučna priroda došla je do izražaja
kada je posjetila tmurnu i zatvorenu tetu Vasiliju. Unatoč tmurnim danima u izolaciji, s
depresivnom tetom, ona nije dopustila da ta melankolija prijeđe i na nju. Iako joj je to bilo
zabranjeno, ona je odlučila pustiti radost u tetinu kuću. Otvorila je prozore, pustila sunce u
prostorije, brala je cvijeće za vaze i oslikavala zidove veselim motivima iz prirode. Jelena je
htjela podijeliti sreću koja je bila u njoj. Iako u tome nije uspjela, ona to nikome nije zamjerala.

Petar – Mirkov i Jelenin otac, bio je hrabar čovjek. Brinuo je o svojoj obitelji, no rat je učinio
svoje. Ranjen, kako fizički, tako i psihički, sve više je tonuo u beznađe, umorio se od života u
sivilu rata i poslijeratnom razdoblju, te naposljetku umro. Prije smrti kao da je pao u depresiju iz
koje ga ni njegov veseli i poduzetni brat nije mogao izvući. U trenu kada se predao beznađu, kao
da je i sam počeo kopnjeti, a sve to iz osjećaja nemoći. Kao muškarac, smatrao je da je on taj koji
bi se morao skrbiti o obitelji. Budući da nije mogao pronaći posao, osjećao se krivim i
beskorisnim, kao da njegova supruga mora raditi umjesto njega. To ga je posve predalo očaju, pa
ne samo da je zapustio sebe, nego je odustao oko poslova kod kuće, koje je mogao raditi. Na
primjeru Mirkova oca Petra, vidimo da je za čovjeka najgore kada odustane od života prije smrti.

Teta Vasilija – jako usamljena i čudna žena. Provodila je život sama, zatvorena u kući, bez
kontakta s vanjskim svijetom. Imala je puno negativnosti u sebi, stoga niti drugi ljudi nisu voljeli
biti u njenoj prisutnosti. Najveći problem je bio što je svoju tmurnu prirodu nametala i drugima.
Kuća joj je uvijek bila zamračena, baš kao što je bila i ona. Vasilija nije voljela promjene, pa ni
one na bolje, stoga ni djeci nije dopuštala da unesu radost u kuću, niti da izađu iz njene tmurnosti.
Jedini izvor sreće tete Vasilije bile su njene mačke. Njih je brižno hranila i spokojno spavala
među njima. One su joj pružale utjehu i ljubav koju je izgubila sa smrti svog muža. Teta Vasilija
je bila neobična i zato što nikada ne bi govori što je muči ili što želi, već bi to na čudan način
pokazivala, primjerice, ljutnju jer se djeca nisu na vrijeme probudila, pokazala je lupanjem od
stol, a ne time da je rekla djeci u čemu je problem. Kada je Jelena odlučila srediti kući, nije joj to
zabranila, nego se nadurila i zatvorila u sobu. Teta Vasilija je jako teško izlazila na kraj sama sa
sobom, pa joj je još teže bilo izaći na kraj s drugima. Zato je vrlo brzo spakirala djecu i vratila ih
kući.

Mihajlo Đorđević – bio je Petrov brat i jako odvažan i neustrašiv mladić. Borio se za svoju
domovinu svim srcem, iskreno i hrabro. Nije vjerovao u poraz, čak ni kada se on činio izvjesnim.
Smatrao je da ništa nije gotovo dokle god ima snage u sebi da se bori – što je posve različito od
njegova brata, koji se vrlo rano predao. Mihajlo je u sebi mnogo života, bio je veseo i uvijek za
zabavu, što je rado prenosio na druge. Nije dopustio da se njegovi nećaci zbog teške situacije
zatvore u kuću i u sebe, već ih je vodio na kupanje, u šetnje i na sladoled, sve kako bi iskoristili
ljepote života dok mogu. Mihajlo je, poput Jelene, volio mijenjati stvari na bolje, koliko god je to
bilo u njegovoj moći. Zato je rado oličio kuću, ne toliko zbog samo kuće, koliko zbog ukućana,
kojima je i taj čin bio još jedan vid veselja i vidljive promjene na bolje.

Nenad Radanović biografija

Nenad Radanović jedan je od najvažnijih bosanskohercegovačkih pisaca nakon Drugog svjetskog

rata. Bio je pjesnik, prozaik, romanopisac i kritičar.

Rođen je u selu Marićka kod Prijedora 1938. godine. Osnovnu školu završio je u Banja Luci, gdje
je završio i Učiteljsku školu. Diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu.

Radio je je kao učitelj, sve dok se nije zaposlio kao urednik na Radio- Sarajevu. Radio je kao
urednik za kulturu i novinar. Od studentskih dana sudjeluje u novinarskom radu kao urednik lista
“Naši dani” te kao član redakcije časopisa “Putevi”. Bio je i potpredsjednik Društva pisaca BiH.

Nenad Radanović se počeo baviti književnošću još kao srednjoškolac. Prvu pjesmu objavio je u
časopisu “Zmaj” još kao učenik niže gimnazije. Svoje prve pripovijetke objavljuje u časopisu za
omladinu “Polet”, a svoju prvu zbirku pripovjedaka objavio je još kao srednjoškolac. Bila je to
zbirka “Čarobni opanci” izdana 1956. godine.

Imao je smisla i za likovnu umjetnost, pa tako ilustrira neke svoje pripovijetke.

Neke od njegovih zbirka priča su: “Sreća”, “Sveti čovjek”, “Vremena”, “Tragovi” i “Putevi
tišine”. Svoj roman “Jakov” objavio je 1971., a objavio je i zbirke poezije “Psalmi o košuti”,
“Tjesnac”, “Tuđina”, “Vrata jeseni” te zbirku ratne lirike “San i trava”.
Njegova djela prevedena su na mnoge jezike, a za svoj književni i novinarski rad dobio je niz
priznanja i nagrada.
Nenad Radanović umro je 2014. godine u Banja Luci.