Bilješka o piscu:

Skender Kulenović bio je bosanskohercegovački pjesnik, dramatičar, pripovjedač, a prije svega esejist.
Rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Tamo je završio osnovnu školu, a nakon
osiromašenja porodice sele u majčino rodno mjesto o čemu piše u pripovijetki Šarenka. Odselili su u
Travnik i tamo od 1921. do 1930. godine ide u Jezuitsku gimnaziju. S prvim književnim radom pojavljuje
su u trećem razredu gimnazije, sa sonetima Ocvale primule. Od 1930. godine studira pravo na
zagrebačkom sveučilištu koje nije završio. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ-a. Surađivao je s
brojnim listovima i časopisima. 1937. godine pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz zajedno s
H. Kikićem i S. Krupićem. Bio je kazališni dramaturg u Sarajevu nakon rata. Obavljao je razne političke
dužnosti u Beogradu. U posljednoj fazi književnog stvaranja boravio je u Mostaru. Kulenovićevo djelo u
žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima. Počeo je ciklusom soneta Ocvale
primule (1927), a sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere (Soneti 1968,
Soneti 1974). Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom
Stojanka majka Knežopoljka (1942) i Ševa (1952).

Kulenović je objavio i nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka:
Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977). Posthumno je
objavljen pronađeni rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči smrti.

Kratak sadržaj:

Roman Ponornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim
civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti
je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se se talože u svakoj od
ličnosti ovog romana.

Roman počinje vraćanjem pripovjedača po imenu Muhamed, u rodni kraj, u Bosnu. Poslali
su ga u Kairo na fakultet, tada je to rijetkost bila, samo begovska djeca su to sebi mogla
priuštiti, međutim Muhamed je ipak se vratio u svoj rodni kraj, nije zaboravio odakle potiče
niti se stidio pričati o tome.Vozeći se vozom do Bosne razmišlja o djetinjstvu kada je sa
ocem putovao. Na stanici ga je čekao njihov kočijaš - Fehim. Uputili su se sa kočijom kući,
u putu su susreli grupu mladića, vjerovatno čobana koji su tu boravili sa svojim ovcama.
Mladići su se zabavljali igrajući igru, odnosno bacanje kamena u daljinu. Muhamed je
odlučio da se uključi te je nadmašio ostale dok se nije pojavio "gorostas" momak koji ga je
nadmašio. Nastaviše put dalje prema kući, u putu ih je uhvatila kiša međutim ipak su stigli
do kuće, svjetlo fenjera se nije vidjelo kao ni svjetla u kući. Na kućnom pragu Muhameda je
dočekala mati, mislio je da je samo ona ali tu je bio i njegov brat Murat, nisu se odvajali od
Muhameda, naročito mati, nudila ga je hranom ali Muhamed je odbio uz razlog da je u putu
sa Fehimom već jeo. Njegova mlađa sestra Fafica ga je željno isčekivala međutim je
zaspala. Muhamed odlazi u njenu sobu da je vidi. Zatim Muhamed, umoran i od puta i od
prisutnosti, vjerovatno velikog broja pitanja od strane majke i brata, odlazi spavati. U neko
doba noći čuo je zvukove sa polja to je bio njegov otac koji je vjerovatno pijan došao kući,
na vratima ga je dočekao Murat koji je oštro razgovarao s njim, otac je želio vidjeti
Muhameda međutim to mu Murat nije dopustio, saopštio mu je da spava. Dan poslije, jutro
je, Muhamed dolazi u gostinjsku sobu u kojoj je bio otac kao i Fafica koja mu je potrčala u
zagrljaj kada ga je vidjela, Muhamed je svima podijelio po neki poklon, poklon je bio
namijenjen i njegovoj polusestri Arifi koja ipak nije bila tu,Muhamedova sestra iako je
imala dovoljno toga, bogatstva i vjerovatno sve što su tadašnje djevojke rijetko imale, ipak
je pobjegla od kuće te se "ukrala" odnosno udala. Za jelom su razgovarali o boravku
Muhameda u Kairu, gdje je studirao. Zatim Muhamed se sjetio i Senije, vjerovatno
simpatije iz mladosti te je krenuo putem njene kuće. Tu je boravila i nena odnosno sestra od
njegovog djeda. Pri dolasku u kuću Muhamed je primjetio da se Senija čudno ponaša a to je
bio razlog toga da će Senija biti prošena taj dan. Tri žene dolaze te prose Seniju, dolazi do
sukoba te sve 3 napuštaju kuću, a Senija, vjerovatno sretna zbog toga, ostaje ipak kod nene.
Na putu kući, Muhamed se prisjeća dana kada je u djetinjstvu prolazio pored groblja i pored
stare džamije koju je sagradio njegov pradjed. Na putu kući susreće snažnog Vepra. U
blizini uočavaju sukob između Sulejmanbega i Ferhatbega u tom sukobu, Muhamedov zet
(Arifin muž) udara Muhameda u glavu. Muhamed, da se ne bi doveo u nevolju pored rijeke
ispire krv i košulju, zastaje malo te nastavlja put kući. Na samim vratima ga je ponovo
dočekala majka, koja mu je šapnula da se vratila Arifa. Kada je spazila Muhameda potrčala
mu je u zagrljaj i počela plakati. Ručali su zajedno sve dok nije došao Arifin muž. pijan,
Murat ga je odveo u staru šupu i zatvorio. Sljedećeg dana Muhamed sa ocem i Fehimom
kreće kod njihovih kmetova, Mihaila i djeda Todina. U njihovoj kući se nalazio i Tahirbeg i
Jovan, Jovan je boravio u Krakovu sa Muhamedovim bratom Huseinom. Dolazak
Muhameda i njegovog oca je obradovao kmetove koji su ih dočekali obilnim ručkom.
Tahirbeg razgovara sa Muhamedom te ga ubjeđuje da treba da studira arhitekturu.