BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA

Marija Juri-Zagorka JADRANKA

Izdava ITRO AUGUST CESAREC

MARIJA JURIC ZAGORKA

Urednik BOE OVI

Glavni urednik ZDRAVKO IDOVEC
Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVI

JC
sT CIUSAKI;C ZAC.REU
1987

PRVI DIO
NEZNANO UDO ZAGREBA

U DOMOVINI

ustom, bijelom cestom zelena diliansa vozi prema Zagrebu. Putnici zavirkuju kroz male prozore,
priaju ili drijemaju. Iznenada se vrata na kolima otvore, a muki glas zavikne: - Stoj! Sto -oj!
Koija se trgne i povue uzde. Njegov pomonik uhvati zavira. Kola se zaustave. Putnici uznemireni
zure u mukarca to skae na cestu, tamo se zaustavlja, pa gleda preko poljana, nekud daleko, nitko ne
zna to.. Samo koija ape pomoniku bekim narjejem:
- Ovaj mladi putuje s nama ravno iz Bea. Njuio sam
ja da je visoka linost nae ekselencije, drugi se nitko ne bi usu
dio zaustaviti diliansu na liniji. Uh, sigurno ovaj lovi ilirsko-
-jugoslavenske Hrvate.
- A to su skrivili?
- Ti danas prvi put vozi ovuda - treba znati mnogo toga.
Ovo ti je jako neposluan narod. Ve osmu godinu ovdje gospo
dari naa habsburka ekselencija, ali ovi i danas silom hoe da
su nekakvi ilirsko-jugoslavenski Hrvati. To im je zabio u glavu
nekakav Ljudevit Gaj. Naa ih ekselencija dri poteno za iju,
ali vraga, oni se usude jo uvijek potajno mrziti nau habsburku
ekselenciju. Pazi, pazi ovog mladoga na cesti! Okrenuo je dili
ansi lea, gleda nekud preko doline, a u svojoj je glavi ve uhva-
-
tio hrvatskog ilirca. Pazi - im se ovaj okrene, uperit e na putnike u diliansu revolver i uhvatit e krivca.
Putnici u kolima jo uvijek zbunjeno gledaju mukarca to stoji na cesti kao zaaran. Onda se on naglo
okrene i vikne njemaki:
- Oprostite, oprostite - nisam smio zaustaviti kola, smu
tilo me kad sam ugledao Zagrebaku goru. U njezinu je krilu
moj rodni grad. Od este godine svojeg ivota nisam vidio domo
vinu. Oprostite - ne zamjerite.
- Ah - ne zamjeramo nita - prijazno odgovaraju gla
sovi putnika, zadovoljni to nemaju razloga da budu zabrinuti.
A koija sprijeda ape pomoniku:
- Taj mladi ih lukavo farba - ba je fino postavio udicu...
Iz putnikih kola izvlai se pleati orija. Za njim silazi brani
par i trojica mukaraca pa prilaze k mladiu. Kao da ih privlai toplotom tamnih oiju, neodoljivim
smijekom to ispoljava bijele zube ispod crnih brkova, a tamni zalisci i gusta tamna kosa pruaju
njegovoj mladosti muevniji izraz. Putnicima upravlja glasna pitanja njemakim jezikom, a onda prisutna
ena tiho proape hrvatski:
- Vi ste, dakle, roeni u Hrvatskoj?
- Zagreb mi je rodni grad - tiho odgovara hrvatski. U krilu
one gore moj je rodni grad Zagreb. U duhu vidim bijele kuice
Gornjega grada stisnute poput bijelih golubica, a oni gorski vrh
ovi kao da opominju:
- Ne diraj ovu zemlju, tuine! Golubovi se nee razletjeti,
oni e se pretvoriti u orlove - a onda...
Brzim pogledom orija zaokrui suputnike i uhvati nepoznata mladia za ruku:
- Ve sam u diliansi slutio da ste hrvatskog roda im ste
mi postavljali pitanja o historiji nae domovine. Tamo ima meni
nepoznatih ljudi pa vam tek sada odgovaram: Cicero je kazao:
"Povijest je svjedok vremena. Tko ima povijest, toga se ne moe
izbrisati s lica zemlje". Mi imamo svoju povijest, ali danas nje
gova ekselencija Bach eli prisiliti svjedokinju da svjedoi krivo.
Da lae i zato progoni ak i plemia ako se usuuje kazati da je
hrvatskog porijekla, a golim e bajunetom u prsa svakome tko
bi spomenuo Iliriju ili Jugoslaviju. ele nas pretvoriti u habs-
burko-njemaku provinciju.
- Znam ve - apne mladi. - Ba to me jo vie vue u
domovinu. Ne moete slutiti kako i zato tako teko ekam as
da se naem u Zagrebu.
- Kazali ste da od este godine ivite u tuini - pita jedna
od ena. - Zato je to tako?
- Oprostite, gospoo, odvie je duga i bolna pria. Sada
imam dvadeset etiri godine. Dugo sam eznuo za ovim asom...
Vjerujte, kad gledam onu goru, htio bih zrakom poletjeti tamo u
onaj grad ispod Medvednice.

- Samo nemojte nigdje glasno izgovoriti ni jedne hrvatske

rijei - upuuje ga apatom suputnica. Kad netko u plemikom
ili graanskom odijelu uzdahne ili zapjeva hrvatski, okreu se
za njim svi beki pijuni.
U diliansi su ostala samo dvojica. Tamnobradi, bjeloputni, pod irokim klobukom, isprsio se uz mlaeg
mukarca plave kozje bradice i plavih kosa to mu vire ispod sivog eira. Obojica gledaju ravno preda se,
a tamnobradi ape:
- Gospodine Jarec, vi, desna ruka beke tajne policije, ne
vidite da nas je mladi naslutio? On e bjeati.
- Vae visokoroe nije mi nita kazalo o mladiu, ali ono
to sam uo za vrijeme vonje u diliansi...
- Niste mogli uti mnogo - upada, prosvjedujui tamno
bradi ef. - Mladi je progovorio samo kada je uao u diliansu
onaj orija, a razgovor je bio o povijesti.
- Vae visokoroe, iz njegovih rijei razabrao sam istu
prostodunost, a razlog koji ga je ponukao da protupropisno
zaustavlja diliansu pokazuje sasvim sigurno idealistikog sanjara.
Takvi boluju od nestaice lukavstva i opaanja.
- Da, da, ali mogla bi biti i dobra varka ako je naslutio
da se nas dvojica guramo s putnicima od Bea - radi njega.
- Oito je taj mladi veliki izdajnik habsburke monarhije
kad vae visokoroe lino ide u potjeru za njime, pa jo dilian
som.
- Jarec, ovaj mladi nosi u svoju domovinu skupocjeno bla
go habsburke dinastije. Moramo ga uhvatiti i sprijeiti da stigne
do Zagreba. Pazite - ne smije stii u Zagreb.
- Vae visokoroe, to je malenkost. Za sat i pol stiemo
na buduu stanicu, jednostavno u ga uhititi jer da je spremao
atentat na ekselenciju ministra Bacha.
- Obratno. Nitko, osim vas, mene i ekselencije ne smije
naslutiti kako i kamo e mladi izginuti, a u nae ruke mora pasti
ono neprocjenjivo blago to ga nosi sa sobom. Na nau nesreu,
carev savjetnik maral grof Grune protektor je ovog mladia i
zato ne smije biti nikakvih tragova o njegovu nestanku.
- Ipak, vae visokoroe mi nije kazalo o emu se radi.
- I ja sam doznao tek u posljednji as. Kad je ovaj krenuo
u Zagreb, jedva mi je dostajalo vremena da pozovem vas na taj
prokleto neudoban put. Na stanici, kad budemo sami, kazat u
vam podrobnije. Tamo me ve eka moj beki pijun za Hrvate.
Pozor - mladi govori glasno.
- Visokoroeni barune, taj se mladi klipan usuuje govoriti
hrvatski. Pokazuje na Zagrebaku goru i veli...
- to veli? Svaku mi rije aptom prevedite...
- Rekao je doslovce: "Divna moja Zagrebaka gora, ona
krije udesnu tajnu moje domovine..."
Tamnobradi vrsto stisne lakat policajca, usne mu poblijede, dok apui pita:
- "Zagrebaka gora krije tajnu" - to je rekao? ta jo?
Pazite. Sto veli jo o Zagrebakoj gori? Svaku rije prevedite.
ovjek plave kozje bradice lukavim pogledom prati mladia na cesti:
- Sada se veselo smije. Ah, opet govori: "O - da mi je po
letjeti tamo u krilo drage gore - smjesta, ovog asa.
- Da - to je - on zna to govori - ape tamnobradi, ne
pomino zurei preda se.
- to se sada zbiva, Jarec, govorite.
- Sada je mladi uutio. Neto se dogaa kod koijaa, on
napeto gleda onamo.
- Ovaj mladi - ape tamnobradi - javno govori o tajni
Zagrebake gore. ujte moj hitni nalog: mladia moramo uhva
titi i oteti mu dragocjeno blago danas u prvom mraku, na bilo
kojoj stanici, tajno i neprimjetno. Mojem pijunu za hrvatske
ake rekao je da e to blago prenijeti sloeno ispod prsluka u
Zagreb. Zato su mu prsa tako nabrekla, kao da nosi debele na
slage pergamenta. A sad - tiho, ravnoduno, putnici se, eto, vra
aju u kola. Doi e i on.
Mladi jo uvijek stoji na cesti. Njegova je panja sa Zagrebake gore pala na koijaa kod koga se
zaustavio seoski jaha pa ispituje, nije li se diliansi desila kakva neprilika kad stoji ovdje na vrhu brda.
Mladi putnik na cesti slua razgovor i najednom, kao da mu je sjevnula neka sretna misao, veselo pohiti k
seoskom jahau i zapita hrvatski:
- Kamo vodi ovoga konja?
- Na stanicu da ga iznajmim ili prodam.
- Kupujem ga i plaam to trai ako mogu s njim do
pola noi stii u Zagreb.
- Ako ste tako estiti jaha kao to je inoj konj trka, bit
ete do pola noi na Markovu trgu.
U trenutku segne mladi putnik za novarkom. Odmah isplati zatraenu svotu, poravna trono sedlo,
ustro uzjai kupljenog konja. Onda koijau dilianse odredi neka koveg spremi na stanicu "Divlja
maka" i dade mu obilnu napojnicu. Tada skrene konja prema kolima, i oslovi suputnike:
- Molim jo jednom: oprostite to sam zaustavio kola i utroio dragocjeno vrijeme.
- Kako? Vi neete s nama nastaviti put? - razoarano pita
pleati orija. - Kad tako urite, onda vas u Zagrebu eka lje
potica?
- Ona to mene tamo eka nije ljudskog roda - odgovori
mladi. - Molim, primite moju zahvalnost i potovanje.
Dignuo je modri klobuk iznad crnokose glave pa se spusti niz brdo u oblaku praine, a koija primijeti
pomoniku: - To se jo nije dogodilo otkako vozim diliansu. Tu su svi vrazi zaigrali svoje kolo. Bit e
svega, pazi to ti velim.
10

U kolima tamnobradi samo pogledom otkriva svoj bijes tajnom policajcu Jarecu. Moraju utjeti, jer su
suputnici ve zauzeli svoja mjesta. Ipak, tamnobradi stvori odluku. Pred svima kroz prozor oslovi
koijaa:
- Upamti, ako nadoknadi vrijeme to smo ga izgubili zbog
zabave tog neodgojenog prostaka, dobit e od mene za svakih
deset minuta pet groa.
Obeane groe teko su osjetili konji u otrini bia svojeg koijaa. Ve za sat vremena pojavi se diliansa
na stanici punoj kola, konja i putnika.
Tek to se zaustavi, dva bradata putnika silaze i upravljaju svoje korake krmaru. Mali odebeli ovjek
plaho upire pogled u njihove brade. Htio ih je mimoii, ali ga tamnobradi uhvati za ramena:
- Nije li se kod vas zadrao mladi jaha u modrom odijelu?
- Jest, napojio je konja, nije ni jeo, ve odmah odjurio dalje.
- Kamo, kojim pravcem?
- Ba, evo, ovom glavnom cestom to vodi u Zagreb. Drugog
puta za njega nema.
- Trebam dva konja! Jelo i pivo servirajte pod ono stablo,
a ne u gostionici.
Krmar nije navikao na tako brzu i obilnu narudbu pa bez rijei ode, dok su obojica putnika otili pod
kronju jabuke i sjeli na klupu. Tamnobradi prokune nekoliko puta pa grize usne, po emu policajac
razabire da je uzbuenje visokoroenog doseglo vrhunac. Ipak ga opominje:
- Ali, vae visokoroe, ovdje javno da nas ljudi gledaju!
- Upamtite; kad nekome treba da priopite najveu tajnu,
onda to nikada ne uinite meu zidinama, niti u andarskim
uredovnicama, nego pod vedrim i oblanim nebom. Ljudi nas
gledaju. Da, naa su lica bradata pa misle da smo neprijatelji
ekselenciji.
Zamalo krmar stavi pred njih na klupu punu zdjelu i saopi da e konji stii za pola sata iz sela.
Tamnobradi kimne i otpusti ga.
- Napokon smo jednom sami! To je da poludi! ujte, Ja
rec, to je na stvari. Moj beki pijun za hrvatske ake najavio
mi je prije tri dana raport, ali ga nisam imao kada primiti i po
zvao ga tek sino. On mi saopi kako je prijateljevao s akom
na bekom sveuilitu, potomkom obitelji Keglevi iz Hrvatske.
Poto mu je baka u Beu iznenada umrla, odlui mladi vratiti
se u Hrvatsku. Kad je spremao stvari za put, zatee moj beki
aki pijun Bardovi toga Keglevia, idealistu i sanjara, u ne
kom luakom zanosu. Taj glupan povjeri mu golemu stvar:
pokae mu neke spise i pergamente a pri tom je sav lud od
sree klicao kako e tom batinom usreiti svoju domovinu.
.. _ 11

- Ah, tako, nosi uza se u Hrvatsku obveznice na veliki ime

tak bake?
- Kakve obveznice! Veliko blago habsburke dinastije koje
moramo oteti Hrvatskoj. Opetovano vam naglaavam: to je veliki,
golemi posjed, golema dragocjenost - koju moramo dobiti u
svoje ruke za habsburku krunu, a onda taj Keglevi mora iez
nuti netragom. Razumijete li? Moja je bila pogreka to sam svoga
pijuna prekasno primio - i preostalo mi je samo toliko vre
mena da smo potraili vas za potjeru, a kad ste juer stigli u
Kegleviev stan, rekao vam je sluga da je gospodar otputovao s
dva kovega najprostijim putem, diliansom, ravno u Zagreb.
Na sreu, stigli smo u kola u kojima je ve on sjedio, a svojeg
sam pijuna poslao naprijed na konjui Sada recite - ne ini li
vam se taj mladi nekako neobina izgleda.
- Vae visokoroe, palo mi je odmah u oko da ispod prslu
ka i kaputa ima neto vrlo debelo natrpano, kao da su papiri.
- Toje ona ogromna dragocjenost, to su nacrti i pergamenti
iz davnine kojima e njegova ekselencija Bach praznoj bla
gajni monarhije pribaviti senzacionalno bogatu movinu. Naa e
valuta pred cijelim svijetom ujedared porasti na najviu visinu.
Mi emo sloviti kao najbogatja drava Evrope. Zato opetovano
naglaavam: taj mladi ne smije stii u Zagreb - a opet nitko
ne smije slutiti da smo mu silom oteli to hrvatsko blago i da
je on nestao netragom po odredbi naeg redarstva, jer se viso-
koroeni maral Grune zanima za njega radi pokojne mu bake.
Pergamente mu treba oduzeti, a on nestati netragom. A sad je,
eto, odjahao. to sada - pitam vas, gospodine efe tajnog re
darstva?
- Ba zato to je sam samcat odjahao, uinio nam je veliku
uslugu jer u ga lake uhititi, nego da se vozio s putnicima u
diliansi.
- Dakle, da ujem. Kratko i brzo.
Jarec izvadi iz depa papir i stade crtati olovkom.
- Evo, vae visokoroe; ovdje je jedna jedina cesta kojom
on mora i moe jahati u Zagreb. Sa svih strana su oranice i plodni
privatni posjedi, dakle, ne moe preko njih, jer bi ga seljaci ispre
bijali. A sada pogledajte: cesta ima mnogo zavoja sve do blizu
Zagreba. Ovdje, evo, - i povue popreno kratku crtu - vae
visokoroe, ovdje je andarska oblast sebi napravila uski pute-
ljak da moe na polovicu skratiti put svaki jahai kurir kada
nosi vane naloge iz Bea u Zagreb. A smrtnom je kaznom zabra
njeno privatniku prolaziti tim putem, koji, osim toga, na etiri
mjesta uvaju andari. Na mladi sada jai ovom cestom to
prolazi izmeu stanica - dok u ja za njime ovim preacem.
Imam vremena dva sata da krenem andarskim putem, pa u
biti prisiljen jo ekati dok on stigne na zavoj kojim mora poi
12

za Zagreb - jer preletjeti zrakom ne moe. Sa mnom e biti andari odjeveni u civilu. Uhvatit emo ga i
uiniti s njime to vi odredite.
- Pamtite, on e dati prije ivot nego spise, im stavite
ruku.na njegovo tijelo, razderite mu kaput i prsluk, izvadite pa
pire i pergamente sve do jednoga - opetujem - pergamente koje
nosi kod sebe, to je to golemo blago, to mu otmite prije nego to
bi mogao viknuti - ili dahnuti!
- Razumijem to misli vae visokoroe. Sam u sve tono
izvesti! Vae visokoroe i njegova ekselencija bit e sa mnom
zadovoljni. Do pola noi imat ete u rukama novo bogatstvo hab
sburke monarhije.
- A onda u vas pozdraviti s naslovom "von Jarec" i s pri
padajuim privjescima.- No, znajte, dok u ruci pergamente ne
mam, drhtat e u meni svaki ivac. Evo, spremite sve u ovu
torbu koju vam sada predajem. A gdje da vas ekam?
- Poi emo u stanicu "Divlja maka".
- Ali nipoto neu uzeti sobu, elim da mi predate perga
mente negdje u mranoj noi gdje nema zidina ni vrata da netko
proviri.
- Vae visokoroe, znam kod "Divlje make" pelinjak da
leko od kue i taglja. Iza pelinjaka je samo grmlje.
- Krmar nam vodi konje - upozori barun, izvadi lisnicu
i apne svojem suradniku: - Jarec, ova zadaa danas je naj
vaniji politiki dogaaj habsburke monarhije!
POD ZATITOM MRAKA
Putna postaja "Divlja maka" prepuna je ljudi to su ovdje prekinuli putovanje radi nonog odmora. Na
cesti se zaustave etiri jahaa. Tamnobradi barun Larsen, desna ruka ministra Bacha, nareuje jednom od
pratilaca:
- Bardoviu, ovdje sam se roio s gospodinom Jarecom po
slije ponoi. Nas dvojica emo sada najprije veerati. Vas u pred
svima nazivati naslovom grofa Keglevia.
Zatim se okrene dvojici, u graansko ruho odjevenih andara i naloi im: "Uzmite veeru, a poslije ponoi
kreemo dalje. Po vaem vladanju i govoru ne smije nitko zamijetiti tko ste."
Onda sie sa sedla i u pratnji mladog ovjeka krene prema jednokatnoj zgradi. Vlasnik ih doeka, uvede u
kuu i otvori jedna vrata.
- Vaa milosti, oprostite, ovo je moja komora, sve su druge
sobe iznajmljene, ova je jo jedina na raspolaganju.
JA.

,1 i

- elim veeru, dobru veeru, za mene i - grofa Kegle-

via - naglasi tamnobradi barun.
- Neka vaa milost izvoli zapovijedati - duboko se pokloni
krmar i stade nabrajati zalihu svojih jela. Barun narui, a kr
mar ode.
Kad je Larsen ostao sam sa svojim pratiocem, stavi prst na usne pa oprezno ogledava sobu, stijene, kuteve
i prozore. Kad se krmar vratio, primijeti:
- Tamo gore pod stropom vidim mali otvor, kao da je pro-
zori u stijeni. Sto je to?
- Ah, vaa milosti, napravio sam iz ove jedne velike sobe
dvije jer nikad nemam dosta prostora za putnike. Soba s one
strane nije imala prozora, pa sam u stijeni kojom smo sobu
razdijelili dao napraviti mali otvor, da oni tamo imaju neto
svjetla. Tamo su tri obine putnice koje ve duboko spavaju.
Vjerujte, ja u vaim milostima pripremiti ovdje dva udobna
leaja.
- Ne, to ne trebamo, grof Keglevi i ja platit emo postelje
kao da smo spavali, jer mi ekamo kasno u noi nekog prija
telja koji dolazi izdaleka i moramo ostati budni.
Gostioniar se time zadovolji i unese u sobu jelo. Dvori ih briljivo, a barun itave veeri govori o
svagdanjim stvarima, o putovanju, o vremenu, a pri tom se stalno prsi patetino kao da upozorava i
krmara i svojeg pijuna da je uvaena linost.
Najzad krmar pospremi stol, primi od baruna isplaenu veeru i dva leaja, duboko se pokloni i ostavi
sobu.
- Dakle, gospodine grofe Kegleviu, hoemo li malo pro
etati? Ovdje je zaguljivo - naglasi barun i ustane. Povede
mladia u dvorite, puno vozova na kojima spavaju ljudi. Jo
je dugo vremena ekao u mraku, dok se i posljednje svjetlo u
zgradi ugasilo, a zatim uzme za ruku mladog pratioca i povede
ga oko staje i taglja, povue ga uz ogradu vrta, apui:
- Kad sam danas s Jarecom ovuda prolazio, on mi je poka
zao ovo divno mjesto gdje sam se s njime roio za ovu no. Tu
je pelinjak gdje nas mogu uti samo usnule pele. Iza peli
njaka ima gusto grmlje, ni maak ne bi ovamo zalutao. Tu smo
potpuno sami. Vidio sam pred pelinjakom i klupu. Da, ovdje je.
Sjednite! Sada ete pod zatitom mraka uti moje naloge. Ali
prije svega moram ipak priznati: vi ste poinili udotvornu iz
daju za korist habsburke monarhije.

- Vae visokoroe smatra da nije ispravno to sam izdao

Keglevia koji mi je bio prijatelj i novano me pomagao?
- Polagano, mladiu, jo nisam dovrio izreku - bila je
vaa dunost da izdate prijatelja i time uinite uslugu habsbur
koj dinastiji. Posljedica vae izdaje odjeknut e cijelim svijetom
u korist nae monarhije, a na slavu ekselencije Bacha. To je
14

velebna korist. Da nije - zar bih se ja osobno muio da idem u potjeru za nekakvim Kegleviem? A sada se
moramo porazgovo-riti. Keglevi je sigurno javio nekome u Zagreb da dolazi?
- Rekao mi je da je najavio svoj dolazak grofici Juliji Ori, ali nije odredio dan. Njegova tetka barunica
Kolenbach nalazi se u Lombardiji.
- Bilo kako, sada trebam u Zagrebu potpuno odanog grofa
Keglevia, pa sam s ekselencijom Bachom odluio da ga zastu
pate vi. Vi ba nalikujete njegovoj pojavi, vaa kosa, brkovi, za
lisci i vae oi su tamne. Stas vam je poprilici jednak, dakle, sve
pristaje odlino. Znate li kada je Keglevi bio posljednji put u
Zagrebu?
- Sa est godina ostao je bez oca i majke i tada ga baka,
koja je ivjela u Korukoj, dade dovesti k sebi po svojem upra
vitelju. Kasnije se baka s njime preselila u Be da mladi ondje
studira, ali mu nije dopustila ni jedanput da posjeti Zagreb, jer
je zbog nekih obiteljskih prilika raskrstila sa svim znancima i
roacima.

- Vrlo dobro, dakle, nitko ga u Zagrebu ne poznaje. Budui

da ste s njime prijateljevali kao moj aki uhoda, sigurno vam
je Keglevi pripovijedao dogaaje iz svoje prolosti.
- Kako mi luda ne bi pripovijedao kad je uvijek uzdisao
za domovinom i za svojim Zagrebom! One noi, kada sam ga na
ao u onako luakom zanosu nad svojim senzacionalnim otkri
em o bakinoj batini, deklamirao je kako e onim pergamentom
usreiti svoju domovinu. I smjesta sam onaj as zamislo da u
sve povjeriti vaem visokorou.
- Sve ide kao po loju! Dakle, znajte - est dana bit ete
sami u Zagrebu da glumite Keglevia. Tada dolazimo u posjet
vama ja i moj ef redarstva Jarec. Prikazat emo se kao neki
beki kavaliri.
- Visokoroeni gospodine, ako koji hrvatski ak doe iz
Bea u Zagreb?
- Na sve to sam mislio. Ni tetka njegova nee s muem iz
Lombardije mo u Zagreb - barem dva tri mjeseca, a ni jedan
Hrvat iz Bea ne moe prijei granicu dok ste vi u palai baru
nice Kolenbach kao mladi gospodin Keglevi. No, ovo je najva
nije: u toj palai njegove tetke je druina ve mnogo godina, po
djetetu od 6 godina ne mogu vas prepoznati, ali ova sluinad
sve nanjui i mogli bi smjest posumnjati ako vi reete neto to
nije tono, dakle, pazite!
- Bit u oprezan. Znam mnogo o druini jer je Keglevi
osobito uzdisao za svojom dadiljom koja se zove Matilda, a i
danas je kljuarica u palai Kazaline ulice. Ako ipak netko od
njih posumnja, to mi je initi?
- Predajte ga ravno andarima. Da, bit e dobro ako uz
mete ovaj moj prsten peatnjak da se moete iskazati kod nae
vlasti u Zagrebu. Izdrite samo 6 dana. Posjetite samo najbolje
15

prijatelje "svoje" bake, a onda, eto nas, mene i Jareca, u Zagrebu. Odravat emo velike sveanosti i
pozivati aristokraciju jer su se tamo neki od nas odmetnuli i jo danas hoe da budu ilirski, Jugoslaveni.
Dok emo mi njih zabavljati, nee ni slutiti da smo okupirali Zagrebaku goru za sebe, a jo manje e
slutiti to mi tamo imamo. Tko vam se ne svia, s njime u tamnicu. Upamtite! Bude li neto vano to
treba da vam saopimo jo prije ovih est dana, poslat emo vam posebna kurira odjevena u graansko
ruho. Kurir e vam donijeti nae pismene odredbe. Jeste li na sve spremni?
- Vae visokoroe bit e sa mnom zadovoljno.
- Budite pametni i oprezni jer o tome ovisi da izvedemo u
Zagrebu djelo koje e habsburku monarhiju uiniti jednom od
najbogatijih drava svijeta. Ali, zar ne ujete topot konja? Ili
mi se tako samo ini?
Sluaju u tiini mraka jahaa koji oito dolazi livadom. U mraku netko zazvidi.
- On je - drhtavim e glasom barun i dade isti znak zvi
danjem.
Klupa zakripi. Visokoroeni je ustao. uti, eka... Iza njegovih lea drhtanje konja i jahaa, onda
poluglasno saopenje:
- Vae visokoroe, zapovijed je potpuno izvrena!
- Ah - sad opet lako diem, - dahne barun kroz tminu, a
onda upita:
- A kako je bilo?
- Dugo sam ga ekao u gustom mraku. Htio mi je pobjei,
ali su preodjeveni andari prihvatili uzde njegovu konju.
- A vi ste zagrabili pod njegov kaput i nali smjesta perga
mente, a da ni viknuo nije?
- U istom trenutku bila su mu usta zapuena, a moje ruke
na pergamenama. Sav je bio njima omotan oko tijela, udovite
od spisa. Sve sam ih smjesta povadio ispod prsluka i skupio u
konatu torbu vaeg visokoroa. Preponizno vam je predajem!
- Skinimo klobuke - poluglasno e barunov glas. Ovu pre
daju zabiljeit e historija habsburke monarhije dovijeka. Mi
smo sada bogati i vjeni. Vas je, Bardoviu, srea posinila, iska
zala vam ast da budete izdajica tako gorostasne dobrobitne svoje
hrvatske zemlje u korist habsburke dinastije i njegove ekselen-
cije ministra Bacha. Vi sretnice!
U mraku i tiini uje se njegovo teko disanje i poluglasne rijei:
Zinut e svijet, gospodine "von" Jarec! U ovoj torbi lei carstvo Habsburga! A sada, Jarec, vodite pravog
grofa Keglevia u ludnicu.
- U ludnicu? - pita Bardovi.
16

- Da, u ludnicu - odvraa barun. - Mi Habsburgovci pos

tupamo ovjeanski, mekanog smo srca, esto i lanu carske obi
telji potedimo ivot! Neka sebi sada u ludnici umilja da je pra
vi Keglevi...
- Gospodo, svatko ide svojim pute. Ja natrag ekselenciji,
Jarec s Kegleviem u Austriju a Bardovi kao pravi Keglevi u
Zagreb. Jarec, uzmite mi dvije sobe kod "Cara austrijskoga", a
vi, Bardoviu, treba da uzmete konja za put u Zagreb. Ispriajte
mu Jarec, da tano zna kako je Vjeran Keglevi zaustavio dili
ansu i odjahao u Zagreb, u enji da to prije vidi svoj rodni
grad. To mora reproducirati jer su ga svi u diliansi uli, dakle,
vano je.
Jarec ispripovijedi mladiu o tom prizoru, dok se barun oito odmarao od velikog uzbuenja. Kad je tajni
policajac svrio, opet se javi barun patetino:
- Svaka kap krvi u meni vie da smjesta nosim ovo blago u
ruke ekselencije. Ni aska vie ne moemo ovdje gubiti, svatko
neka postupa kako sam naredio. Ovo je na - najsvjetliji dan!
U mraku odoe u dvorite stanice. Svi spavaju. Oni probude krmara. Na vratima zgrade pojavi se gazda s
fenjerom u ruci, pohiti u staju, izvue napolje konje i pomae privrstiti sedla. Tri jahaa naputaju putnu
postaju...
***
Polagano pada crno velo noi. Razabira se obrisi dalekih gora, blizih uma i polja, pa krma, dvorite, iza
taglja pelinjak i visoka ikara. Iza nje krov neupregnute koije. Na malom pro-zoriu obrijano, blijedo
muko lice. Pogled mu zuri k vratima krme. Odanle izlazi gospodar stanice, budi sluge, onda krene
okolo visoke ograde grmlja i zaustavi se okom u oko s ovjekom na prozoru koije. Krmarovo lice oblije
rumen ljutine.
- Sto? Ti si juer u mraku ovamo dogurao koiju iz taglja?
Misli utedjeti konaenje ako ti koija ne" stoji u dvoritu? Ne
e! Kazat u tvojem gospodaru da si spavao u koiji. Kako se
zove? Iz kojeg si dvorca?
Upitani ne odgovara, ve izlazi iz koije. Mlad je, u smeoj putnoj livreji. Crte lica muevne, gotovo
inteligentne, oi mrano gledaju krmara:
- Koliko imam platiti za konje i koiju?
- Gle, gle, mladi gospodin lakaj se ljuti! No, zasolit u ti
ja! Koga eka ovdje?
- Moji poslovi! elim .platiti!
-Brzo si objesio nos, ali opet, velim ti, nije pristojno skrivati koiju i u njoj spavati pa onda zaraunati
gospodaru kao da si platio tagalj! Znam ja te vae lakajske poslove!
2 Jadranka
17

Cim izvadi lisnicu, krmar uuti. Lakaj plati itav raun kao da je koija bila u taglju. Onda se uputi na
stanicu, potrai ko-ijaa, probudi ga i zovne:
- Odmah upregni! Idemo!
- Zar je mladi gospodin stigao?
- Nije, i ne znam kada e!
MLADI GOSPODIN
U mraku sobe iak svijee ispred srebrnog sata. Titraju zrake pod kazaljkama. Prate ih zabrinuti pogledi
ene u bijeloj pregai, s bijelom kapom na etrdesetgodinjoj glavi. U kui potpuna tiina. Svi spavaju,
samo kljuarica Matilda nemirno raspravlja sama sa sobom. Sto se moralo dogoditi da mladi gospodin jo
uvijek ne dolazi? Sva druina u kui oekuje ga ve drugi dan i no - uzalud.
Svjetlo svijee razotkriva na srebrnoj kazaljci jedanaest i pol sati. Tako kasno ne moe stii - uzdahne ona
i hoe da zatvori prozor svoje prizemne sobe. Kroz nonu tiinu palae za-zvei zvono - jedan, dva i vie
puta. eni prolazi zvuk itavim biem. Ruka joj zadre, prozor ostavi napola otvoren, iz hodnika dotri
sluga. U ruci mu fenjer.
- Kljuarice Matildo, pred veom stoji jaha i veli da je
mladi gospodin.
- Brzo uzmi i drugi fenjer. Ja u sama otvoriti- i trgne
lakaju iz ruke zapaljenu svjetiljku. Sva je zbunjena u tom veli
kom asu kada e ugledati mladia s kojim je veu est njegovih
prvih godina ivota. Otrala je iz hodnika u dvorite, zaokrueno
jednokatnom zgradom na etiri ugla. U sredini dvorita zdenac.
Dva se fenjera diu u vis dok ona otvara ovalnu iroku veu kroz
koju bi imala ui iroka koija. Ulazi samo jaha. Ona klikne
drhtavo i radosno.
- Je li to vaa milost - mladi gospodine Vjeran?
- Jest, ja sam!
- A ja sam kljuarica Matilda...
- Moja dadilja - a ja va gojenac!
Srce joj zadre od tih rijei dok mladi ulazi u tamno dvorite i sputa se sa sedla.
- Jao, gospodine, zar niste sreli koiju koju sam poslala
pred vas?
- Koiju? Ako sam je i sreo, nisam mogao znati da je aljete
vi, a ni koija nije mogao naslutiti tko sam ja. No, svejedno, htio
bih se sada najprije osloboditi praine.
18

- I neto veerati, zar ne? Gladni ste? Jao, dojaili ste bez
ikakve pratnje i prtljage! Kako to, vaa milosti?
- Sve u vam ispripovijediti, samo da se osvjeim hladnom
vodom.
Brzo odreuje Matilda starijem lakaju Miku da sve priredi j zapali svjetlo u blagovaonici, a ona uzme
svijeu.
- Izvolite gore, mladi gospodine!
Ulaze kosim stubama s dvorita u prvi kat. Dotle ona pripovijeda uzbueno.
- Izvolite, ovdje je blagovaonica, mi je zovemo "palaa" jer
je od svih soba najvea. Ne, ne, ovdje je to, zaboravili ste, i nije
udo! Kad su vas odveli iz ove kue u tui svijet, bili ste djeten-
ce od est godina.
- Sjeam se toga samo kao u magli.
Pogled pun granua upire kljuarica u mladia pred sobom:
- Oh, mladi gospodine, kako ste pristali! I kako ste se pro
mijenili, jako ste se promijenili!
- Od djeteta je postao mu, zar ne? Kosa mi je ipak tamna
kao u djetinjstvu, naravno, onda nisam imao zaliske ni brkove!
Oboje se nasmijali srdano, veselo, povjerljivo, ali se ona malo lecne:
- Ba glupo govorim! Ali vidite, do ovog asa, kad god sam
mislila na vas, uvijek mi je bilo pred oima lice mojeg djeaka
kako ga je naslikao jedan slikar na ovoj slici.
On pogleda k ormaru gdje visi slika malog djeaka.
- Ne, ne - upozori ona. - To je sin generalice Kolenbach,
sestre vaeg oca - vas su slikali s vaom majkom. Eno, tamo
- i pokae sliku na zidu kraj prozora: - Oh, kako je vaa majka
bila plemenita dua! Tamo uz nju stojite vi, jedva vam je bilo
etiri godine ...
Okrenuo se i nekoliko trenutaka gleda u sliku utei, dok ona stoji iza njegovih lea i brzo odreuje
lakaju Miku kako ima sve prirediti za spavanje. Onda se obazre k mladiu:
- Oh, mladi gospodine, pa vi se nemate u to preodjenuti.
Gdje su vam odijela?
- Sutra ujutro poaljite po moje kovege na putnu postaju
"Divlja maka". Dok mi to ne stigne, ostat u u kui.
- Ali, mladi gospodine, svi vas eljno oekuju kao neko u
dovite.
- Vas, Matildo, molim - doite za veere k meni, htio bih
s vama razgovarati.
Sva sretna pohiti dolje u kuhinju gdje se ve svi ure oko veere. Ona im ushieno pripovijeda:
-- Tek u svjetlu sam vidjela kako je pristao. Samo je sve zaboravio u tuini! Ni svoju sliku nije prepoznao.
O majci nije rekao nita, samo ju je utei gledao. Pa da, sigurno mu je bilo teko!
19

Za jedan sat nosio je Miko gore u blagovaonicu raznog jela. A onda je stigla Matilda i stala kraj vrata, ali
on je ljubaznim rijeima zovne:
- Doite k stolu! Vi ste me dojili i pazili kao svoje dijete!
- Dojila sam vas i postavila na noge, a kad vam je umrla
majka, sva je briga pala na mene. Bili ste dragi, dobri djeai.
- Neu ni sada biti odvie zao! Dakle, sjednite.
- Zato se vaa milost nije dovezla iz Bea iznajmljenom
koijom, sa slugama? - pita Matilda.
- Moj je Johan ostao tamo, a ja sam putovao diliansom/
pa kad smo ve bili dosta blizu "Divlje make", opazim u daljini
Zagrebaku goru. Uhvatila me elja da budem to prije kod kue,
pa kad sam tamo naiao na konja, kupim ga i, evo me!
- Diliansom ste putovali? Pa to je strano! Ja sam po od
redbi grofice Ori poslala koiju i s njom moga sina. Znate, on
je bio prvi lakaj kod barunice Kolenbach. Ako vam se ne bude
svidio, nai u mu drugu slubu.
- Nipoto, draga Matilda! elim da ostane sve kako je bilo
u ovoj kui. Vi ete je voditi, sve preputam vama. A im mi stig
nu odijela, posjetit u obitelji kojima sam se duan predstaviti.
Zar ne, Matildo, vi ete me uputiti kojim redom moram obaviti
posjete.
- Prije svega, morate otii njezinoj milosti grofici Juliji
Ori. Njoj je vaa baka estitala svaku Novu godinu. A zatim
morate poi barunici Vraniczany-Dobrinovi, plemenitoj gospoi
Kukuljevi, obitelji Fodroczy. esto ste se igrali s Majom Verne-
rovom iz Gospodske ulice?
- Ne, nikako, nisam duan i neu to uiniti?
Ona uzdahne kao da joj je pao kamen sa srca:
- Kako mi je drago uti da se vi ne klanjate toj andarskoj
ekselenciji! Strano je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana,
Jelai mora sluati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih
krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama.
Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsbur
kih bajuneta!
- Dakle, nitko nije sretan u mojoj domovini?
- Ni izdajice koji imaju pun dep jer ih mora muiti savjest,
a domoroci kao da i ne ive. Ali ne elim vam umarati, treba da
legnete, sada se morate pokoravati kao da ste moj mali djearac!
Mladi joj veoma srdano prui ruku i Matilda ide plivajui u srei i radost: on je uvaava, trai njezine
savjete, vlada se kao da je i sada djeak. Jo sretnija nego prigodom njegova dolaska pripovijeda druini
da joj je povjerio neka vodi kuu kao da je gospodarica, a naposljetku primijeti:
- Pazite, to vam velim: naa e kua od danas biti naj
slavnija od svih na gradu Griu! Gospoice iz svih obitelji pou-
pat e se za njega!
20

Drugog dana ivota u dvorcu u Kazalinoj ulici poeo je veselo i zadovoljno. Matilda je nekoliko puta
izala na trijem prvoga kata i pogledala dolje, oekujui da joj se vrati sin s koijom pa da mu uzmogne
saopiti svoju sreu to je mladi tako ljubazan prema njoj i to je tako uvaava. Tek kasno uveer javi
Miko da je stigla koija i njome njezin sin Videk. Istrala je pred njega u dvorite gdje su isprezali konje
i spremali koiju i nabrzo mu ispripovijedi o divnom sastanku s mladim gospodinom.
- Majko, doite malo u svoju sobu!
Smjesta se uputi u prizemlje to se otvara prema Tukancu, a putem dalje pripovijeda o mladiu. Kad su
stigli u sobu, ona upali svijeu, pogleda sina i zaudi se:
- Videk, to je? Izgleda kao da si u pono na groblju ugle
dao duha!
Videk ne odgovara, ve povue zasun na vratima. Ovo je da se zaprepasti:
- Nikad mi nismo razgovarali iza zatvorenih vrata! to je
tebi, Videk?
- Majko, sluajte. Preao sam s koijom tri putne stanice,
ali nigdje nikakve koije iz Bea. Onda sam ostao kod "Divlje
make". Vi znate, volim koiju zavui dalje od postaje jer se
bojim buha i uiju pa radije spavam na jastucima koije. Kad je
pao mrak, odvukao sam koiju iza pelinjaka da me ne vidi
gostioniar. Dugo mi san ne ide na oi, kadli ujem muke gla
sove. Ovo su tati i kane okrasti pelinjak, mislim ja, zgrabit u
ih za vrat. Ali oni su sjeli pred pelinjakom i raspravljali tiho nje
maki. Znate kako sam dobro nauio taj jezik i napnem sluh. Jao,
majko, zima mi ue u tijelo, a znojim se kao u kotlu. Saznao sam
da je njegova ekselencija s vikosoroenim efom tajnog redarstva
naeg mladog gospodina Vjerana otpremila u ludnicu.
- Videk dragi - pa tu je gore mladi gospodin!
- To je njegov pijun koji ima tu da igra naeg mladog
gospodina, a njega su, kad je odjahao sam na konju u Zagreb,
uhvatili andari, uzeli su pergamente i odvezli ga u ludnicu.
Dok ona sva dre od uasa, Videk potanko ispripovjedi o svemu to je uo iz tihog poluglasnog razgovora
u kasnoj noi izmeu pijuna Bardovia i efa tajnog redarstva Jareca.
- Jao, meni, Videk! Ovaj gore je pijun Bardovi? Kako bi
mogao prikazivati naeg Vjerana?
- Ba to je visokoroeni rekao: pijun ima tamne kose i
tamne oi, a tamne zaliske i brkove kao na Vjeran. I stasom
sebi nalikuje. Sasvim sigurno - ovaj gore je pijun, a na Vje
ran lei u ludnici, dok mi ne moemo nita protiv toga. Znate li
to je govorio visokoroeni? Rekao je Bardoviu neka pazi to
govori pred nama, druinom, jer druina opaa svaku sitnicu pa
bismo mi mogli posumnjati da to nije pravi gospodin. Ali sad
mi pada na um: gore je sve kako je bilo kad je mali Vjeran sa
est godina bio odveden, dakle, mora znati gdje je to.
21

- Videk - zajeca Matilda - kad sam ga vodila gore, nije

znao gdje je blagovaonica. Morala sam mu pokazati vrata, bio je
sav smeten. Sliku sina generala Kolenbacha drao je za svoju.
Nije poznavao onu na kojoj ga je slikar slikao s majkom!
- Eto, vidite! A je li vas to ispitivao o kui i rodbini?
- Jest, pitao me kakvim bi redom odlazio u posjete.
- Nije li odredio da mu se dovezu kovezi od "Divlje
make"?
- Jest, poslali smo konjuara po odijela, sutra e stii.
- Eto. Onaj prokleti visokoroeni govorio je u tmini kako
e Keglevieva odijela dobro pristajati Bardoviu jer su jednaka
stasa. Majko, taj to je doao, nije na mladi gospodin!
- Sine, to moramo odmah prijaviti Oriki i oblasnom sudu.
- Ne moemo! Bacili bi nas smjesta u zatvor. Kad je Bar-
dovi pitao visokoroenog to onda kad bi netko od nas posum
njao o njemu, znate li to je odgovorila ta visoka zvijer? Neka
nas odmah preda andarima. I rekao je: "Evo vam moj prsten
sa igom za prijevaru." Kad sam to sluao, bio sam kao mrtav!
Da su me otkrili u koiji nikad vas vie ne bih vidio!
- to emo sada, Videk? Ovo moramo povjeriti Oriki i
njezinom odvjetniku.
- Ali odvjetnik treba svjedoka od kojega je to uo! A kad
to saznaju andari, nema me vie!
- Ne, ne dam te, Videk moj, ali naeg dragog Vjerana ne
smijemo ostaviti u ludnici.
- Cijelim sam putem razmiljao o tome. Mi ne moemo
biti pod jednim krovom s takvim lupeom. Idemo svojoj kui u
Zlatar i povjerimo to doktoru Pisaiu. Taj potenjak e nas
savjetovati.
Na vratima netko zakuca. Oboje se lecnu. Videk otvori vrata. Miko ulazi.
- Hajde brzo, Videk, mladi gospodin te eli vidjeti.
- Idem odmah im se preodjenem.
Miko izlazi, a majka pomae sinu pri odijevanju.
- to e te samo pitati? Sva drem!
- Jao, majko, zlo e biti kad se nas dvojica naemo nasamo!
- Idem i ja gore - smiruje ona Videka, premda osjea da
onome gore vie ne moe pogledati u oi prijateljski.
Po propisima ulazi Videk u sobu neujno, ne kucajui. U velikom salonu stoji mladi i upire pogled u
sliku djearca naslonjena na krilo majke.
- "Kako moe gledati sliku onoga koga je spremio u ludni
cu!" sijevne Videkovom glavom i zahvati ga strahovita elja da
udara.
Mladi gospodin se okrene, pogleda Videka i nasmijeeno
pita:
- To si ti, sin moje dojilje? Ti si Videk?
->)

Ali Videk ne moe otvoriti usne. S uasom primjeuje da mu se taj mladi pribliava i svaki korak
probuuje u njegovoj dui strast za osvetom, bjesomunim, smrtonosnom.
- Zato ne odgovara, Videk? Zar me se boji?
Htio bi mu neto rei, ali u grlu ga stee, u srcu hvata strana elja da ovoga pograbi, udari njime o zid.
Mladi ide k njemu jo blie, gleda mu paljivo u lice i primjeti:
- Sto je tebi? Blijed si, zelen, ruke ti dru. Smjesta mi
kai to ti je!
Uzalud nastoji neto rei, ne moe izdrati, neka ga neznana sila hvata za desnicu i zapovijeda: "Udri ga u
glavu!"
S one strane eka Matilda. Razabire da je u salonu odvie tiho. To je ispuni strahom i pone estoko
kaljati. Mladi gospodin krene prema vratima i zovne je. Sin joj nalikuje na mrtvaca, a mladi gospodin
uzbueno pita:
- ta je s njim? Zar je bolestan? Smjesta mi kaite - elim
znati istinu.
- Mladi gospodine, - molim vas. Videk nije nita skrivio,
uistinu, nije. Oprostite, bolestan je ve otiao na put, a na jednoj
stanici dobio je groznicu ...
- Onda pozovite lijenika, a on treba odmah da legne i ne
treba me sluiti dok ne bude zdrav.
- Sto puta hvala vaoj dobroti! - veli ona, a Videk bez
rijei napusti salon. Ona ga slijedi sve dok nisu doli u njezinu
sobu.
- Majko, bilo mi je da ga ubijem! Ne mogu - ne mogu ga
vidjeti. Ve znam to emo uiniti.
- Ni ja se ne znam pretvarati, Videk, i meni je jedino spa
senje da to prije odemo. Sada moram opet gore - dovezli su
njegove kovege, treba da pregledam odijela. Vjeranova odijela!
Matilda se vrati gore i stade spremati kovege. Mladi je stao iza nje i stavljao primjedbe to bi trebalo na
odijelima popraviti, a ona odgovara. Onda se on zaustavi pred njom i iznenada je upita:
- Matildo, od asa kad je Videk bio u ovoj sobi, vi ste
sasvim drugaija?
- Milostivi gospodine, istina je, jako sam se preplaila kad
sam ga opazila tako bolesnog.
Kada se vratila u svoju sobu, nae Videka suznih oiju.
- Majko, nemojte se uditi. Kad sam ovoga spazio, bio bih
ga ubio da niste bili blizu. Uvijek mi je pred oma onaj djeak
od dana kad su ono poeli tui na majuru mene zato to sam
razbio zdjelu s mlijekom. On je dotrao, vikao na pana i zapo-
vijedio neka donese drugu zdjelu i drugo mlijeko. Svi su gledali:
otkud dijete zapovijeda! A on je rekao: "Ja ga ne dam tui! On
je siromak! On je dobar!" Tako je rekao! Odonda me je svaki
dan zvao da se igram s njim. To mi je uvijek u glavi i u uima.
Zato mi je dolo da ovoga udarim u zatiljak, zgrabila me zimica!
23

- uti, uti, sinko! Uzet e malo trave od koje se dobija

vruica, pa kad doe lijenik, mora te proglasiti bolesnim.
- Zato me je gledao tako udno? Kao da sluti da neto
znam?
- Sam si kriv to je posumnjao. Veli mi da sam se promi
jenila od asa kada si ti stigao! I jesam! Do ovoga asa mi je
srce bilo puno radosti, a sada nevoljne alosti.
- Majko, nas se dvoje ne znamo pretvarati. Ovaj nam to
ita sa nosa! Vidite, kako je opazio da vam neto lei na srcu.
Moramo neto smisliti da moemo otii odavle.
- Samo da uredim kaput ovom zlotvoru. Gotovo sam zabo
ravila - rekao mi je kad sam odlazila: doi e netko iz Bea,
neka ga odmah pustimo k njemu.
- Ah, sad znam. Visokoroeni je tamo kazao Bardoviu da
e mu slati pourke po andaru u civilnom odijelu. Oh da mi se
domoi takva pisma!
Ugovorili su da e sutra Videk sam paziti na veu i otvarati vrata, a pred gospodinom se prikazivati
bolesnim.
NA JU2NOJ PROMENADI
Tamo, gdje je neko grad Gri od neprijatelja uvala tvrava, davno je skinut gornji dio obrambenog zida i
itava gornja juna strana pretvorena u etalite, sve do Mesnike ulice, i nazvana Juna promenada.
Svakog dana, prije objeda i predveer, dolazili bi na kratku etnju graani Gornjeg grada. Danas je
promenada neobino posjeena. ute haljine gospoa i gospoica, arolike tkanine razapete su na
obrue sve do zemlje, kose ueljane u visee pramenove i pokrivene eiriima s kojih se sputaju ipke
i vrpce. eu ene ili uz djevojku stupa majka, roakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestu
mogu ene samo ap-ui, dok djevojke treba da ute, a pogledi im ne smiju skretati ni lijevo ni desno,
osobito kad stignu blie, uljudnost trai da poglede upravljaju mimo njih.
S Katarinskog trga dolazi grupa: niti su mladii, niti djeaci, a koraaju vrsto, drei glave uvis. Dva
mlada mukarca stoje u pozadini uz ogradu - crnokosi svreni pravnik Dobroslav Bor-nemisa i
tamnoplave kose Vraniczany-Dobrinovi, koji vrlo tiho i neupadljivo neto primjeuju na raun etaa.
- Gle, nai novoveki aci! - ape Bornemisa drugu. - Da nema njih, ne bismo znali da je ovo Hrvatska.
Zna kako ih divlje progoni direktor gimnazije Premru? Oni ipak u nonoj tiini zapjevaju koju hrvatsku
ilirsku!
24

- Al zato su im voe uro Deeli i Iva Tkali, ba prkos

no idu naprijed. Njihovi pogledi kao da nam spoitavaju: vi, ku
kavice, nemate odvanosti ustati protiv njegove ekselencije oku
patora koji od vas mijesi habsburko tijesto!
- Ipak, udno koliko danas dolazi na etalite mladih dje
vojaka. Neto su odvie napadno odjevene, valjda nije meu nama
kakav mladi bogati enik.
Iznenada, kao da su se uzgibali svi etai. Obrui se enskih suknja zazibali, ukrasi na eirima
zaleprali, a frakovi gospode pokrenuli. Ulazi u promenadu mladi mukarac. Sam samcat. Visok, vrst,
pristao, odjeven po kroju Napoleona III. Sive hlae, tamnomodri kaput, bijeli prsluk, oko vrata arenkasta
svilena vezenka, iza ove zabijelila se iljasta ukrabljena ogrlica. Glavu pokriva svjetlucavi cilindar. Oi
tamne, crni zalisci kraj uha, uski tamni brii odluno se istiu iznad rumenih usna. Svi pogledi,
razgovori, sva panja, usredotoila se na njemu, a on, ne gledajui nikoga, ide gore-dolje, zaustavi se
ispred kule Lotraka, gleda du Savske doline, onda nastavlja put kao da ga ovdje nitko ne zanima.
Vrisak djeakog plaa prekine panju usredotoenu na lijepog mladia. Mukarci pohite prema dvorima.
Izmeu kule Lotraka i stare kraljevske palae stoji djeak od deset godina u tronom odijelu i vriskom
se otimlje andaru s golom bajunetom na leima i perjanicom na cilindru. Grubo je uhvatio djeaka za
vrat. Oko njih u asu nala se skupina aka. Suhonjavi bljedoliki Iva Tkali stade izmeu andara i
djeaka i prosvjeduje:
- to je uinio da ga vuete u zatvor.
Ali andarski narednik, ne obazirui se, nareuje potinjenom andaru:
- Povuci sa sobom i ovoga fakina koji to pita!
- To nije fakin, to je gimnazijski ak - vikne uro Deeli.
- Sveite obojici ruke - nareuje narednik.
U skupini oko aka uhvaenika uspravio se ujedared visok i vrst mladi to je prije etao promenadom.
andari ga gledaju s nekim poitanjem. On nosi odijelo kakvo su vidjeli samo u Beu kod visoke gospode
njegove ekselencije. Ali i njegov glas i pitanje odgovara potpuno glasu kojim obiavaju govoriti visoko-
roene ekselencije u Beu jer mladi zapovijedajui pita:
- to je uinio djeak? elim znati zato djeaka vodite u
zatvor?
andarski narednik digne desnicu k svome klobuku na smjerni pozdrav i ponizno odgovori:
- Vaa milosti, ovaj prljavac poznati je kestenjar, ali ljeti
ne moe prodavati kestenje pa ipak smo ga zatekli kako iz ruke
u ruku premee deset novia. Dakle, mogao je novac samo
ukrasti.
JM.

- Slutio sam vau zabludu - veli mladi. - Ja sam kes-

tenjara sreo na ulici i zatraio da me odvede na Junu promenada
jer sam netom stigao iz Bea i nisam znao put do promenade. Za
nagradu dao sam mu ovu deseticu, dakle, pustite ga u miru.
Ali ujedno pustite i ove ake koji su se za njega zauzeli.
Takav suvereni nalog iz usta gospodina koji svojim nastupom dokazuje daje, ne samo iz Bea, nego i iz
blizine njegove ekse-lencije, bio je smjesta potivan i prihvaen. andari se poklone gospodinu, vrate
deseticu kestenjaru, puste ake i krenu prema Katarinskom trgu.
Mukarci skupljeni oko kestenjara i aka, zapanjeni takvom smjelou i moi mladog ovjeka, odlue da
mu se priblie i s njim zapodjenu razgovor. Ali ga vie nije bilo, samo su vidjeli oko njegova tijela leprati
iljaste dijelove modrog fraka kad je skretao iza ugla dvorca. Zaas potre za njim Iva Tkali i uro
Deeli. Zaustave ga, a uro ree:
- Hvala vam to ste istupili tako pravedno da spasite kes
tenjara i domorodne ake!
- Bila mi je dunost sprijeiti nepravdu, a veselje upoznati
nae ake. elim se i opet s vama sastati.
- Mi smo u slobodno vrijeme u Alagievom perivoju, sada
ga zovu "Franzjosephgarten" ili smo na livadi u Novoj vesi.
Tamo uvijek nou pjevamo.
- Potrait u vas - veli on, pozdravi i poe dalje.
Juna se promenada brzo prazni. Svi nose kui dojmove o velikom, neuvenom, senzacionalnom dogaaju.
U salonu barokne palae Ori stoji domaica. Visoka, stasita, punana. Tridesetest godina ivota ne
odraava se na njezinom svjeem licu i vedrim veselim oima. Odjevena je u crvenu haljinu to se sputa
u naborima preko modnog obrua i obavija je poput atora. Oko vrata ukraena crvena je svila bijelim
apkama. Uz Oriku stoji njezina kljuarica Slava i ape:
- Vaa milosti, itava procesija - nabrojila sam petnaest
dama koje vam dolaze.
- Ne razumijem to je mojoj tjednoj okoladi dalo tako ve
liku slast da su se potrudile tolike dame! Neto mora da se spre
ma u Zagrebu. Ili su moda zli jezici naprtili novog enika mojem
bijednom udovikom stanju!
- I njezina milost Joica Ottenfels je izala iz koije!
Domaica zalomi rukama:
- No, onda se, uistinu, neto rui oko mene! Idite, Slava i
dovedite dame u salon.
Otvaraju se vrata. Gospoe ulaze redom: Fodroczy, Vranicza-ny, Kulan, Drakovi, Rubido, Kolenbach,
Erdodi, sve redom aristokracija. Domaica ih prima ljubazno, veselo i opaa da su

sve gospoe neobino napadno odabrale haljine, odvie pomno ueljale svoje kose i ukrasile raznim
nakitima. Da bi to prije razotkrile tajni uzrok tako brojnog posjeta, okrene se grofica Erdodi, roenoj
Racinski, znamenitoj slikarici:
- Iskazali ste mi veliku ast kad ste napustili slikanje u
Vinici da se potrudite na moju skromnu okoladu!
- To moram zahvaliti svojoj zagorskoj susjedi Joici Otten
fels. Ona me je obavezala da svakako doem i veseli me to vas
vidim.
- Na meni je da se radujem i tome to ste doveli Sidoniju
Rubido, nau opernu primadonu. Mi se ovdje jo nadamo da emo
ipak jednom uti one nae krasne pjesme iz Ilirskog pokreta -
molim - molim, ne gledajte tako strano to sam to spomenula.
Kod Julije Ori imaju i zidine domorodne ui!
Mala suhonjava ena otrih crta i mukog pogleda odgovori:
- Bilo bi dobro kad ne biste dirali prola vremena.
- Smatram da ilirsko-jugoslavenska revolucija jo nije "pro
lo" doba - premda je etrdesetosmaka revolucija zanijemila
prije deset godina. Ali vi sigurno imate neto zanimljivije, nego
to bih mogla pruiti za razgovor ja!
- Draga moja, Julija, - upadne opet Joica - vi nas svo
jim duhovitim razgovorom kanite prevesti preko vode - ali mi ne
mislimo ostati edne. Sve mi se ini: danas izgledate dvadeset go
dina mlai, a nije udo kad pod svojim krovom uvate tako kras
nog mladia kao to je Vjeran Keglevi.
- Draga Joice, moja palaa nije hotel, a primati goste ne
mogu jer bi to smetalo mojem sinu i keri. Uostalom, ako Kegle
vi stigne u Zagreb, ima krov nad glavom!
Svaije se oi upiru u domaicu, napeto i pozorno, a Joica nastavi:
- U Zagorju i u Zagrebu ve se zna da je prispio i da sta
nuje kod vas.
"U tom grmu lei lisica" veli u sebi Julija Ori i odgovara glasno:
- Tvrdite ba protivno istini! Ali zbilja nije vrijedno troiti
vrijeme na sitnarije kao to je taj mladi. Radije dopustite da vas
pozovem u blagovaonicu.
Razabrala je da su neobino ivo ustale i prebrzo se obredale oko stola, zatim je smjesta opet uzela rije
Joica Ottenfels.
- Izvoljeli ste kazati da je mladi Keglevi neto svagdanje.
Dopustite, upravo je obratno, on sainjava senzaciju Zagreba.
- Oh, dakle, istaknut je silnim duhovnim vrlinama?
- Kako vidim, vaa milost ne zna - primijeti sada baruni
ca Kulan - da je Keglevi bio u podne na Junoj promenadi
predmet velike senzacije.
I sada ispria dogaaj na etalitu. A kad je dovrila, preuzima rije barunica Kolenbach:

- Taj mladi je batinio imetak svoje bake, dakle, sigurno

jedini bogati enik u naim krugovima - oko njega e se boriti
sve udavae pa i udovice!
- Ali mladog ovjeka obasjava i sunce beke ekselencije -
izjavi sada Joica i postavi na stol pismo s aristokratskim grbom.
Napetost je dosegla vrhunac jer je i opet progovorila Joica:
- Evo, moje gospoe, vi znate da je moj pokojni mu bio
poslanik habsburke monarhije u Carigradu. Tamo se je s nama
sprijateljio grof Griine koji je sada na visokom mjestu u Beu.
Evo, ovo je njegovo pismo u kojem mi javlja: "Mladi Keglevi
unuk je naglo preminule grofice Tereze Keglevi. Sada odlazi u
Zagreb, odakle, ga je baka uzela k sebi u estoj godini ivota.
Mladi dolazi u posve nepoznati krug. Draga grofice, molim vas,
pozovite Vjerana Keglevia u posjete, pruite mu prijateljske
savjete i otvorite mu put u odabrano i lojalno drutvo. Znam
od stare bake da je njegovo srce jo slobodno pa mu potraite i
dostojnu enu. Molim vas sve ovo zbog mojeg prijateljstva sa
starom groficom Keglevi!"
- to velite na to, draga Julija? - upita grofica Erdodi
Oriku.
Ona je pola etaeru, otvorila ladicu, uzela papir i vraa se:
- Na vae vrijedno pitanje evo odgovor: taj mladi ovjek,
jo ne znam kakvog je potenja i znaenja - svakako uiva sreu
jer ima dvije tutorice. Prva sam ja - kako evo i proizlazi iz ovog
pisma bake Vjerana Keglevia gdje se i odreuje - da ja odlu
im koju od djevojaka ima vjenati. Dakako, do toga ima jo
mnogo vremena. Prije svega moram ga upoznati.
Sve se zaude, a Joica upita:
Pa kako to da nije doao k vama u posjete?
- Matilda iz Kazaline ulice javila je da su mladiu tek danas
stigla odijela... Ali nije vano, barem za mene.
- Ali e biti vrlo vano za sve udavae - ponovo e Joica.
Samo mi se ini da njegovo podrijetlo pokriva neki vrlo udesni
roman.
- Sasvim obian, draga moja Joice - odvraa Orika.
Naime, revolucija u habsburkoj monarhiji dovela je do ukinua
kmetstva, a ona aristokracija koja se pridruila Gajevom pok
retu, kao moj mu i ja, prionila je uz novu nauku da je obini
graanin ravnopravan aristokraciji. Tako se sin pokojne Kegle-
vike zaljubio u ker svojega upravitelja koji nije bio plemi.
Grofica mu je stavila alternativu: da odabere ili majku ili ljubav.
On je odabrao ovo drugo. Majka je zauvijek napustila Hrvatsku,
a sin joj oeni ker upravitelja imanja Kauia. Iz tog se braka
rodio sin Vjeran.

- Kakvo je to ime? - ude se dame.

- Otac mi je priao da mu je dao to ime zato da ostane vje
ran svojem uvjerenju i osjeaju. Meutim, siromanu su enu
mladoga grofa u aristokratskom drutvu tako prezirali da je od

alosti pala u suicu, a nesretni Vjeranov otac tako je tugovao za svojom enom da je Vjeran sa est
godina ostao sam samcat. Onda ga je uzela k sebi baka, dakle, roman sasvim obian, premda tragedija.
- Ali nije obino da taj mladi ima dvije tutorice - primi
jeti Joica upadljivo.
- Ja sam prva - nasmije se Orika - a vi druga. Vjerujem
da emo se ve pogoditi. Glavno je kako misli taj mladi, je li
skutonoa bajuneta ili nije.
- Opet politike aluzije, draga Julija - prekorava Joica.
Time je zanimljivost razgovora potpuno propala i gospoe
su jedva doekale da se oproste s domaicom. Kad je grofica Erdodi stigla do koije, Joica joj apne:
- Lukava Orika je odredila mladia za svoju ker Ninku.
Ali on e oeniti moju neakinju Renatu. Drugo i nije zasluio
nego da uzme enu koju komandiram ja.
JADRANKA
Sutradan prije podne Juliji Ori najavi lakaj:
- Vaa milosti, pletaica iz Opatovine Hajdika moli da biste
je primili.
- Zar se vratila iz Bea? Neka doe.
Zamalo ulazi skromna ena u tamnom odijelu 6 malim eirom na glavi i pozdravi groficu.
- Sto je to, gospoice Hajdi? Vi ste se brzo vratili iz Bea?
- Vaa milosti, postigla sam svoju svrhu prije nego to sam
se nadala, usavrila svoj zanat i sada znam plesti svaki ukras od
kose: narukvice, naunice.ak i slike. Ako mi vaa milost uputi
muterije, tada su moi svoju djecu poteno othraniti.
- Nitko od mojih znanaca nee vie biti beka muterija,
to je moja briga. A zar mi niste donijeli nikakvo pismo od
Jadranke.
- Vaa milosti, ne ljutite se, gospoica je juer stigla sa
mnom u Zagreb i kod mene prenoila, a sada eka u prizemlju.
Molim vas, budite blagi prema njoj.
- Dovedite je gore - odredi Orika uzbueno.
U salon ue visoka, vitka, mlaahna pojava, duboko se pokloni i hoe da grofici poljubi ruku, ali ona joj to
uskrati. Julija Ori sjedne, svladava ljutinu:
- Jadranko, tvoj postupak treba odmah da raistimo, i to
od poetka. Bilo ti je osam godina kad si ostala sirota. Kad je
29

tvoj otac stradao u ilirskom pokretu, smatrala sam dunou da te uzmem k sebi, jer sam bila pristaa
Gajeva pokreta i tvoja kuma. Vrila sam, dakle, dunost.
Kod mene si imala pravi dom, dok nisi dorasla do djevojke. Drutveni poredak veli: udati se moe djevojka
samo onda ako ima miraz. Budui da ti nema nita, odluila si izuiti zanat koji vodi Hajdika. Pristala
sam i poslala te u Be na osam mjeseci. Jo nisu prola etiri mjeseca, a ti se vraa da me nisi pitala, niti
predloila, niti javila jednu rije. Izvoli kazati zato si prekinula nauku koju si sama odabrala. Neu se
ljutiti, ali hou da znam istinu.
Ispod gustog vela eira odgovara tamni i samosvjesni glas:
- Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Evo, ne znam! Znam
samo to da je gospoa Hajdi spremila sve za put u Zagreb, a
mene uhvati neka bol kojoj se nisam mogla oteti. eznula sam
da i ja poem s Hajdikom, bilo mi je da svisnem ako ne vidim
Junu promenadu, Savsku dolinu, nae ulice - i zamolila sam
gospou Hajdi da me povede. To je sve.
- Tako? udno. Moda je razlog toj boli i eznuu neki
mladi u Zagrebu?
- Ne, kumo, meni nije nitko udvarao.
- A nije li ti moda u Beu neki mukarac bio opasan pa
si odluila pred njim pobjei?
- Ne, nije bilo takvog pred kojim bih trebala bjeati. Iz
javljujem vam, kumo, da u ponovo ii natrag u Be, ali sam
morala doi, jer me neto vuklo. To je sve to vam mogu kazati
i moram vas zamoliti da mi oprostite.
- Ako je tako, ne mogu nita, ali ti obeajem: slat u te
opet da svri svoj zanat. Sama zna da nisi udavaa s mirazom.
- Zato sam i odabrala cilj ivota da potenim radom hra
nim samu sebe.
- Na te rijei skine ona svoje sivo velo, a Julija Ori istra
ivalaki pogleda mlaahno lice.
- Tvoje su oi isto tako tajnovite, tako neobino zeleno-
modre kao nae Jadransko more, a kosa ti je udesno crna kao
tamne sjene naih gora. Samo mi se ini da tvoj osmijeh nije
vie onako vedar i vragoljast kao to je vedrina June prome
nade. Ali ja te ne mogu prisiliti da mi povjerava tajne svojeg
srca. Idi i preodjeni se. Neka ti od Hajdike donesu stvari.
- Hvala vam, plemenita kumo - ree djevojka.
Sumnjiavim pogledom gleda kuma za njome i konstatira:
"Neto se u nje promijenilo, o tome nema debate, ali to?
To moram istraiti."
Opet ulazi lakaj i javi:
- Vaa milosti, grof Vjeran Keglevi vas moli da ga primite.
- Gle, taj kraljevi dolazi u prvi posjet! - nasmije se. -
Odmah emo oiati njegovu slavu, a ti pripremi moju ker
i sina, da ih na koncu posjeta upoznam s njim.
30 ...

Otila je u veliki salon. Tu stoji visok mladi u tamnoplavom odijelu s bjelim prslukom. Crna kosa
oeljana je na visoko, sa strane razdijeljena. U ruci dri cilindar i duboko se pokloni. Or-ika ga
premjeri.
- Vi biste, dakle, morali biti taj mali Vjeran kojega sam
vidjela kad mu je bilo est godina? Da vas nisu najavili po ime
nu, ne bih mogla u vama naslutiti potomka Keglevieve rase.
Neto ste se udaljili od njihova tipa, valjda se pribliujete majci,
ali to nije vano.
- Vaa milosti, prvi me korak vodi k vaoj presvjetlosti.
- Razumljivo, baka mi je oporuno ostavila da se brinem
za vas, ali je pitanje hou li se posluiti tom batinom. Sluajte,
mladiu! Ako s nekim elim ili moram stupiti u vezu, onda mu
odmah otvorim karte. Moj pokojni mu i ja bili smo pravi do
moroci i ivo sudjelovali u Gajevu pokretu. Poto smo spaavali
monarhiju, dobili smo za nagradu njegovu ekselenciju Alek
sandra Bacha koji je hrvatskim patriotima smjesta zatrubio
mrtvaku koranicu. Jedni su nestali u tamnicama, drugi su
se sami povukli u tminu, a ima ih koji u etiri zida prkose u
nadi da e jo jednom uskrsnuti Gajev pokret. Meu ove spa
dam i ja. Ako ste poklonik njegove ekselencije, meu nama
ne moe biti nikakve veze. Traim od vas istinu!
Porumenio je uvrh ela i odmah odgovorio:
- Neizmjerno sam sretan vaom izjavom, jer i ja tako
mislim i osjeam.
- Zato se onda za vas zanima maral Griine?
- Nikada ga u ivotu nisam vidio, ali moda je on jedan
od znanaca moje bake koji su esto dolazili k njoj. No, ja nisam
nikad prisustvovao tim posjetima, baka me nije nikad zvala niti
ikome od njih prikazala.
- Dobro, onda se on zanima za vas samo radi bake. Nije
ni to ugodno, ali bar znam razlog. Evo pisma u kojem mi vaa
baka pie da uzmete za enu djevojku koju u vam ja prepo
ruiti. Maslim da za to ima jo mnogo vremena.
- Jo ni izdaleka ne mislim na enidbu.
- To bolje po vas i za onu koja-e vas dobiti za mua.
Orika pozvoni i naredi lakaj u da njezina djeca dou u
salon.
Zatim domaica nastavi:
- Ako upoznate ljude izvan mojega kruga, budite oprezni.
Ima danas javnih i tajnih andara. Mnogi se kreu u drutvu
i ne sluti da su andarske sluge, pijuni njegove ekselencije.
- Hvala usrdno na upozorenju. Prije nego sklopim prija
teljstvo, bit u slobodan upitati vau milost.
U salon ue draesna esnaestogodinja djevojka i mladi od dvadeset godina.
- Evo, djeco, prikazujem vam Vjerana Keglevia. Moja ki
Ninka i moj sin Ljubomir. Nadam se, da ete u subotu doi na
.3L..

moju drutvenu zabavu. Doite, da vas upoznam s nekolicinom mladia i djevojaka.

- Hvala vaoj dobroti od svega srcal
- A sada idite Veri Vraniczany-Dobrinovi. Tamo ete nai
Joicu Ottenfels. Nju je zamolio maral Grune da se brine za vas.
Ovo maralovo ime progutajte...
Jo nekoliko asaka su govorili o zabavi u subotu, a zatim se mladi oprosti.
Kad je prolazio predvorjem, upravo je s druge strane izlazila gospoa Hajdi, a s njome njezina budua
pomonica u pletenju kose, vitka, visoka, lijepa crnka sa zelenomodrim oima. Kad je mladi gost siao niz
stube, djevojka upita lakaja:
- Tko je taj gospodin?
- Keglevi, doao je iz Bea i upravo je bio u posjetima -
odgovori i poe dalje.
Djevojka se okrene gospoi Hajdi:
- Ne, to nije Vjeran Keglevi.
- Kako bi Joko spomenuo ovo ime - zaudi se Hajdika.
- Moda se varate, gospoice Jadranka.
- Nikako, znam tono: mladi gospodin koji je. silazio stu
bama ima tamnu kosu, oi, brkove i zaliske kao i Keglevi, ali
sasvim druge crte lica.
- Lakaj je preda mnom najavio grofici Ori ovoga mla
dia imenom Vjeran Keglevi. udno je to.
- Moda, ipak nije Keglevi - i sada se djevojka zamisli.
- Ba mi pada na um. Sretno sam se izvukla da se kuma ne
ljuti zbog mojeg povratka i neu da svojim mnjenjem o Kegle-
viu izazovem zbrku. Priinit u se kao da ga nikad nisam vidjela.
Gospoa Hajdi, iskaite mi uslugu i ne recite nikome nita o
Kegleviu.
- Da, najbolje je utjeti. Moda ste ga ipak povrno pogle
dali.
- Nisam, ali o tome vie ni rijei pod ovim krovom. Do
vienja u vaoj radnji.
One se oproste. Hajdika izae na ulicu, a mlada djevojka vrati se uz stube Orieve palae.
BEKI KURIR
Minulo je podne, kad se mladi gospodin vratio iz svojih posjeta kod Orike i drugih obitelji. Matilda je
odmah u prvi kat poslala objed. Kad je sve bilo servirano, ode ona u svoju sobu u prizemlje. Videk je
sjedio kod zdenca. Od asa kad mu je majka saopila da mladi gospodin oekuje vijesti iz Bea, ne puta
Videk s oka glavni ulaz u palau.

Oko dva sata poslije podne na vei zazvoni zvono. Videi otvara. Pred njime na konju sjedi starac i pita:
- Stanuje li ovdje mladi Keglevi? Imam vano pismo.
Videk pritvori za sobom veu i brzo odgovori:
- Otputovao je, a vratit e se tek za mjesec dana, pa mi
je naloio neka preuzmem kad doe pismo iz Bea ili to drugo.
- Nisu mi spomenuli da bi gospodin mogao biti odsutan.
Nisu mi dali novaca za troak da ga ekam.
- Vidim, izmueni ste i gladni - prisno e Videk. - Kod mene u kui nema nikoga i niega. Idem s vama u
gostionicu da vas ponudim objedom.
- Hvala lijepa, rado u prihvatiti.
Spretno otri Videk konjuaru pa mu saopi da mora nekud vano otii i onda se vrati natrag k vei pa ide
uz jahaa niz Mesniku ulicu, tamo prema Savi, i zaustavi ga u gostionici. Jaha nahrani konja, a Videk
narui objed i vina. Za vrijeme jela raspravljao je sa starcem o svakodnevnim stvarima, tek na svretku
dotakne se onog radi ega se dao na ovu pustolovinu.
- Vi sigurno poznate u Beu mladog Keglevia i njegova
prijatelja s kojim on druguje.
- Ne poznam ni jednog, nisam privatni lakaj, sluim taj
nom redarstvu.
- Uh pretvara se Videk - mora da je velika ast sluiti
tajnu policiju. I dobro vas plaaju vai visokoroeni.
- Visokoroeni plaaju visoko samo sebe, a nas kurire
nisko, ali tko nije zadovoljan, tomu je odzvonilo.
- Hm, ini se da je moj mladi Keglevi takoer jedan od
onih kojemu oni zvone?
- Ili moda va gospodin Keglevi pomae njima zvoniti
nekome drugome, jer mu inae ne bi poslali slubeno pismo,
nego andare.
- Ba je dobro da ste me sjetili tog pisma. Dajte mi ga
odmah, sad ba nema nikoga da nas promatra.
Ni aska kurir ne razmilja. Sit i dobro raspoloen od vina smjesta izvadi zapeaeni veliki omot iz
prsluka i preda ga Vi-deku. Ovaj se priini kao da ga ne zanima ak ni naslov, ve ga turne u unutarnji
dep prsluka pa nastavi kuriru toiti vino, nudi ga jo kolaima za put, dok je konano kurir morao da
ustane i da se oprosti, zahvaljujui Videku na gostoljubivosti.
Jo dugo je Videk gledao za jahaem koji je brzo odmicao od grada, a onda pouri u Gornji grad i tiho se
uulja u sobu svoje majke.
- Sad treba odluiti o velikoj stvari - apne on Matildi.
Ukratko joj saopi gdje je bio i to se dogodilo. Ona sklopi ruke
i ape:
- Sine, zna li kakvo si poinio djelo?!
- Jo nisam pismo otvorio. - I sad stavi na stol omot s
velikim crnim peatom i apne;
3 J"dranka . * 33

- Majko, ako sada dignemo ovu crnu plou od voska, mogli

bismo saznati pravu istinu- i spasti naeg Vjerana.
Oboje se prepalo od ina to su ga naumili izvesti. U njihovim duama javljaju se osjeaji potenja i
odanosti.
- Nikad jo u ivotu nisam izdala ni dotakla tajne svojih
gospodara - apne ona. - I tebe sam to uila.
- Zar je ovaj gore na gospodar Vjeran? A da i jest, on
bi nam oprostio taj in, jer smo ga izveli za njegovu korist.
- Ima pravo - otvori, Videk, pismo!
Razrezao je omot i na stolu se pojavi veliki komad papira, a gore, na elu, veliki crni grb habsburke
carevine. Oboje gledaju ispunjeni strahom, prolazi itava minuta dok ona ponuka sina:
- itaj, Videk, ivi ili mrtvi. Spast emo moje dojene.
Dru mu slova i jedva svladava uzbuenje, prevodei majci njemake izreke iz pisma. Na elu je proitao
ove rijei: "Gospodine Bardoviu".
I majka i sin jedva su zatomili krik.
- Dakle, ipak prevara. Na omotu je naslov na Vjerana Ke-
glevia, a pismo glasi na pijuna Bardovia s kojim je onaj
barun razgovarao kod pelinjaka.
- Reci to mu pie - pita Matilda, drui od onog to joj
Videk saopuje.
- Eto, pie mu neki Franc, valjda ef ureda, - i veli da
ne moe badava uivati na mjestu grofa Keglevia, ve mora
uhoditi zagrebake domoroce i nas druinu jer je on pijunski
talent. Jao, majko, sad smo otkrili da je ovaj gore pijun Bardo-
vi, a na Vjeran u ludnici! Najprije dobro spremite pismo da
nas nitko ne zatee.
Spremili su i pismo i omot na dno krinje pune raznih krpanja, a onda nastavili raspravljati, apui.
SRCE SEOSKE DADILJE
Dugo su razmiljali i aptali o strahovitom otkriu. Ustanovili su da je Videk otkrio crni atentat njegove
carske ekselencije na Vjerana i upravo zato bi mladi lakaj izgubio glavu ako bilo tko sazna o tom
Videkovu inu. Ustanovili su i to da ni jedno od njih dvoje ne moe dalje ivjeti pod ovim krovom - ne
mogu se pretvarati i ljubazno dvoriti ovog mladia, pijuna njegove ekselencije. Konano su odluili da
napuste kuu u kojoj je Matilda kroz 28 godina kuanica, a Videk u njoj ivi od svog roenja.

Odlue da pou u svoje Zagorje gdje poznaju patriota dra Pisaia kojemu se jedino usuuju povjeriti
tajnu ovog pisma i zamoliti ga za savjet.
- udno je to, Videk. Ovu sam no sanjala da je mali Vje
ran preda mnom sklapao ruke i, plaui, molio: "Spasite me
iz ludnice". I u snu sam ga vidjela s onim djeakim licem kako
je i naslikan. Ba zato u biti hrabra i odluna kad sad doem
gore i navijestim mladom gospodinu nau odluku.
Uredila se i zaista otila u prvi kat. Otvorivi salon, opazi mladia kako stoji upravo pod slikom malog
Vjerana, ali je ne gleda, ve promatra kroz otvoreni prozor umu u Tukancu. Odmah se okrene k njoj,
pitajui:
- Moda je netko doao iz Bea?
- Ne, nije doao nitko - odgovori ona odvano, a u sebi
misli: "Oekuje pismo, nee ga dobiti".
Njezin pogled pada na uljenu sliku malog Vjerana i uskrsne joj slika iz sna ove noi. I ova slika i taj san
izvor su njezine snage i hrabrosti. Stane mu govoriti:
- Vaa milosti, danas prije objeda dobila sam vijest iz svog
rodnog sela. Iznenada mi je umro roak, a po njemu zapala
me kua i zemljite. On lei mrtav, a u kui nikoga - moram
sa sinom otii tamo na nekoliko dana. Videk je ionako bolestan
pa vam ne vrijedi, a moj posao u kui vodit e dobra sposobna
ena iz majura, nee vam nita nedostajati. Ve sutra ujutro
moram krenuti.
Mladi je gleda nekoliko sekundi bez rijei, a zatim upita:
- Recite mi, Matildo, zato ste to izmislili?
U prvom trenutku se prepala to on pogaa njezinu izliku i hoe da poree izmiljotinu, ali on nastavlja:
- Zar mislite da nisam zamijetio kako se ve tri dana
povlaite od mene kad god bih htio s vama razgovarati i ispri
avate se poslom?
- Ja sam ovdje zato da radim.
- Ali prvu veer kad sam stigao osjetio sam da meu nama
postoji i druga veza. Primili ste me onu veer srdano, veselo
i toplo. Bili ste, uistinu, ona koja me je dojila i odgojila. Ma
tildo, zato me sada odjednom mrzite?
- Ne, ne mrzim - brani se ona preplaeno - samo mislim
na svoju starost. - ovjek jednom mora biti svoj.
- Sve je to izlika, a elim znati razlog - i on naglo pri
stupi k njoj blie, odluno uhvati njezinu ruku i jo odlunije
ree:
- Priznajte istinu!
- Nemam nita da vam priznam - odgovara ona, ali ne
vie tako odvano kao prije. A mladi nastavlja nekim udnim,
promijenjenim glasom:
- Matildo, vi ste me dojili, odgojili i postavili na noge - ja
sam napola vae dijete.
-
Ovo je odvie jaki podraaj njezinu srcu. Sva zatrepti, ne moe vladati sobom. Sada je jo vie pod dojmom
sna u kojem je sluala djeaka kako je moli da ga spasi iz ludnice. A sve to razbija njezine snage. Sada je
glas ovog mladia drugaiji. I ona sve tone, u dubokom ganuu sklapa ruke i zajeca itavim biem.
- Da, on je napola moje dijete. Molim milost za njega.
Spasite ga, smilujte se. Znam sve i neu vas odati, samo molim
- oslobodite ga. Ostanite na njegovu mjestu. Sutjet u, ali ga
spasite.
Osjea da ju je vrsto uhvatio za ramena, da je trese i ini joj se da su njegove ruke pande kojom e joj
stisnuti vrat i zauvijek joj prekinuti dah.
- Nemojte me... Kunem se - i padne na koljena.
- Vi ste obezumljeni. Razjasnite to ste sada rekli.
Tako je strahovito gledaju njegove oi da mora oboriti pogled. Hoe li joj sad uiniti kraj ivotu?
- Ili ste izgubili pamet ili se izjasnite.
- Da bar jesam izgubila pamet, ali sve je to istina. Vi ovdje
mirno spavate, a on mene dozivlje da... - i nju obuze grevit
jecaj.
- Vi, dakle, tvrdite da ja nisam Vjeran Keglevil
- I prisiem, nikomu neu kazati, samo spasite Vjerana.
Sve u zatajiti.
- Zatajiti? A to vi znate? Matildo, zapovijedam vam da
mi smjesta kaete sve.
Uhvati je obim rukama i podigne s poda. Jedva se dri na stolici na koju je sjela. Tek sada zamjeuje
sablast pogibelji koja prijeti njezinu sinu Videku ako mladiu kae to zna.
- Neu vas pustiti iz sobe dok mi ne kaete to znate.
Njegov zapovjedni glas jo je vie uvjerava da se malo prije
dala svladati od svojih osjeaja, ali sada je opet zadobila snagu jer razabire strahovitu opasnost koja lebdi
nad njezinim sinom. I nakon nekoliko sekundi odvrati smjelo:
- Ne smijem kazati nita, zaklela sam se na sreu i zdravlje
sina, ni mojem sinu nisam nita rekla. Evo me tu, zadavite me.
Ne mogu kazati ni rijei. Ubijte me! Evo, tu sam!
Ove rijei djeluju na njega poput munje. Ruke su mu klonule. Onda razmilja i promijenjenim glasom
zapita:
- One veeri, kad sam stigao, jo niste mislili da nisam va
gojenac?
- Onda jo nisam znala, ali sam opazila veliku razliku i da
niste znali ni stube ni blagovaonicu.
- Nakon toliko godina - zar je to udo?
- Ali kako je ono bilo na Junoj promenadi? Pozvali ste
malog kestenjara da vam pokae put na promenadu.
- To sam rekao andarima, ali zapravo nisam djeaka ni
kad vidio. Htio sam samo nevinoga spasiti od andara.
36

- Ako vam je bilo tako ao kestenjara, budite milostivi

onom djeaku koji je sada negdje daleko i dozivlje nas.
- Vi to zbilja vjerujete? Pa dobro. Obeajem vam da ete
doskora misliti drugaije, ali traim od vas da nikome o tome
nita ne govorite, kao ni dosada, i da ete ostati u kui dok ja
sam ne rijeim ovu stvar.
- I hoete li spasiti Vjerana?
- Kad ne vjerujete da sam ja - onda moram rei: da.
Spasit u ga, ali uz pomo vae utnje. Znajte da ekam vanu
osobu iz Bea da doe. Govorite s njome, a onda mi ga aljite
gore.
On se okrene i poe u drugu sobu. Matilda, sva smuena, izae. Sama ne zna kako je stigla u svoju
prizemnu sobu u kojoj je eka sin. Nestrpljivo ispituje Videk, a njoj teku suze i jedva nalazi rijei da mu
ispripovijeda o neobinu prizoru gore u prvom katu.
- Majko, to ste uinili! - kori je Videk. - Zato ste se
dali od njega smotati oko prsta?!
- S one slike gledale su one njegove oice, a taj mladi
gore najednom je progovorio tako udnim, dobrim glasom kao
da je bolji nego to nam se ini. I sada zna da poznam njegovu
tajnu, sigurno sam- ga smekala i ganula. On se moda i kaje,
pa e spasiti Vjerana.
- Samo vas je htio omamiti svojim blagim glasom - pre
predena je varalica.
- Istina je, ali ti ga nisi uo ni vidio. Steglo ga je u grlu
i u srcu. Ja to znam.
- Sto onda ako se pojavi usred noi i oboje nas ustrijeli?
- Jaoh, Videk, bojala sam se njegovih ruku, izgledao je
kao da e me zadaviti, ali onda, poslije toga, bio je duboko ga
nut. Bio je to as kad se nije pretvarao. Priekajmo, sine, on
neto kani uiniti za Vjerana.
Slijedila je teka, sumorna no. Videk je zatvorio vrata sobe svoje majke, ali itavu no nitko nije pokuao
da ih otvori. I sin i mati bdjeli su i ekali uzalud.
Sutra je svanuo oblani dan. U kui tiina. Matilda prolazi prizemljem kao u sumrak. Ispod svoda i glavne
vee u dvoritu i oko zdenca svuda je mrano. I bijeli ulazni stupovi u prvi kat kao da su prikriveni
maglom.
Matildina je dua puna neizvjesnosti, to e onaj gore uiniti da ispuni obeanje osloboditi njezina
djeaka? Kako? Cime? "itanja se spleu i zaustavljaju obinu brzinu rada u itavoj kui. Njezini su nalozi
polagani, isprekidani, zakanjavaju i koe

urbu. Sve se vue kao oni oblaci to ih vidi kroz etverokut zatvorenog dvorita dok stoji kraj zdenca
gdje djevojke iste perad.
Osjea se bijedna, nesretna, kao onda kad joj je umro mu, pan na imanju Keglevia. Pogibelj prijeti
njezinu sinu po krvi i onome po mlijeku. Samo kad ne bi onaj gore pozvao njezina Videka na ispitivanje.
Da to sprijei, polegla ga je u svojoj sobi, dala mu popiti kuhanog lipova cvijeta, kako bi ga posuo znoj.
Onda je dovela lakaja Mika neka vidi da je bolestan i da ne moe iz postelje...
"Videk nije juer uo onaj njegov pokajniki govor. Jest, glas mu je bio sasvim promijenjen kad sam mu
ono rekla. To ja kajanje! A zar nije Videk ove noi ekao onoga gore da e doi sa samokresom? A nije to
uinio! Jest, ja imam pravo, on se kaje. Moj e djeak biti osloboen!"
Uvjerava tako Matilda sama sebe i prati svaki njegov korak. Prije podne je, kao svakog dana, izjaio, a
poslije podne nema od njega glasa. Matilda obilazi dvorite i kuhinju, - ali onaj gore se ne mie, ne izlazi.
Konano pada sumrak. Matildino je srce teko uznemireno, eka da e on neto uiniti, pokrenuti za
njezina gojenca, a on se povukao gore, u sobe. to tamo radi? Tada potri niz stube Miko i javi joj da mu
je mladi naredio neka osedla konja.
- Sada, u mraku, nikad nitko ne ide na etnju! No, da,
naravno - osedlaj - veli ona pa stane kod zdenca. Tu e ga
gledati kad bude uzjahao. I neto joj mora rei, ona to sigurno
oekuje. Dok ovako stoji, dvoritem zajei zvonce na vei. Taj
zvuk ispuni joj itavo bie. U to doba nema posjeta! ini joj
se da zvono uope ne prestaje cilikati.
- Ja u otvoriti! - vikne ona Miku. Otvarala je vrata i
onu veer kad je stigao na konju taj mladi gore. Kome e otvo
riti danas ne zna, ali hoe da prva vidi i uje. Uzima klju i drhta
vom rukom rine ga u bravu. Otvori veu.
Vani, u tami, stoji neki ovjek.
- Je li kod kue va gospodar?
- Jest, elite li k njemu?
- Smjesta mu predajte ovo pismo i recite da je vrlo vano
- neka odmah proita.
- Uite i priekajte.
- Ne mogu ostati ni asa, jedva sam utekao da ovo done
sem - i ovjek nestane u tmini. Matilda promatra pismo. Moda
je to osloboenje za njezina Vjerana?
- Odnesi, Miko, gore gospodinu i reci to si uo, ali sve
mu reci.
Odmah Miko potri gore, ali se odmah vrati. Matilda ga eka ispod stuba.
- to je rekao?
38

Proitao je, pitao tko je donio, neto je govorio i potrao

u spavaonicu. Veoma je uzbuen.
Matilda nema vremena o tom razmisliti, jer ve zamijeti brze korake niz stube i uje mladiev glas:
- Ne trebam konja, otvorite mi brzo veu. Gdje je gospoa
kljuarica!?
- Ovdje sam, gospodine - oglasi se ona, drui.
- Draga Matildo, molim vas priredite veeru, ali neto bolju
- i to za dvojicu - naglasi on. - Kad se vratim, sve ete uti
i vidjeti "vaeg" Vjerana!
udno ape tu rije "vaeg" ...
- U koji sat mora biti veera gotova? - pita ona, a suze
joj navru na oi.
- Tako, za jedan sat bit emo ve ovdje. Ako doemo prije, ekat emo na jelo, samo neka bude neto
dobro. Do vienja, Matildo! Vi ete danas biti zadovoljni!
Njegov glas zvui tako toplo, neobino toplo.
Miko dri fenjer, a mladi gospodin istri iz vee u mrak. Matilda gleda za njim i razabire da je uzeo smjer
prema Markovu trgu. Onda skrene u Kamenitu ulicu. Silazi nizbrdice i zaustavi se pred velikom
eljeznom veom. Tu stoji andar na strai. Mladi ga oslovi:
- Ime mi. je Keglevi, pozvan sam radi svjedoanstva jed
nom gospodinu iz Bea.
- Da, gospodine, ekaju vas. Izvolite!
I otvori mu staru hrastovu veu. Na stubama stoji drugi andar s fenjerom, oito ga eka.
- Vaa se milost zove Vjeran Keglevi?
- Da, ja sam, i dolazim za svjedoanstvo.
Izvolite sa mnom.
- to, zar dolje?
-Dolje imamo ured za takve stvari. Mladi vas gospodin eka. Silaze niz nekoliko kamenitih stuba i
zaustave se pred nekim ulazom.
andar udari o vrata, s one strane netko otvori. Mali fenjer pokazuje uski hodnik, debele vlane zidine.
Zaudaraju po plijesni. Jedan mukarac ide naprijed, drugi iza njega.
- Kako je mogue da se ured nalazi u podrumu? - pita
mladi.
- Da bude blie zatvoru!
Kraj slabe svjetlosti razabire se vie otvorenih vrata s prozorima od reetki.
- Sramota je da ste ga ovamo zatvorili!
- Samo polako, gospodiiu, nemojte se uzrujavati! - do
eka ga neki naduti glas. Na sebi osjeti nekoliko ljudi, uje zveket
lanaca, divovskom snagom pokua ih odbaciti, ali u trenutku su
mu sputane noge i ruke unatrag, a tijelo mu padne na tvrdo tlo.
Onda mu raskopaju kaput i prsluk i posiu do golog tijela:
39

- Ne moe nositi sa sobom. Sakrio je u kui.

- Tko se to usuuje sa mnom tako postupati?
- uti, mome, i budi sretan to nosi glavu - nasmije mu
se neki bradati mukarac, ali u slabom svjetlu fenjera ne mogu
se razabrati crte njegova lica.
- Pozivljem se na zakone - vikne sputani.
- Zakon je u mojoj ruci ma. Ne pitaj, mladiu, nee do
biti odgovora. Pazite na njega da mu se u tmini ludilo ne pre
tvori u bjesomunost. Gdje je kljuar zatvora?
- Ovdje sam - javlja se duboki glas iz tmine.
- Za ovog uhienika uzimam tvoju glavu. Jesi li razumio?
- Na zapovijedi
- Zakljuaj eliju, a onda doi gore u kancelariju.
- Na zapovijed!
- Hajdemo, gospodine Merliu!
Brava kljocnu. Sputan lancima, ostao je uhienik sam. Kroz zaprljano stakalce ukasti odsjevi fitilja
pokazuju mu obrise elije. Debeli glomazni zidovi. Nad glavom valoviti zidani strop, kao pokriva lijesa.
Na lancu - u grobu...
ANDRA IZ VLASKE ULICE
U prvom katu za starim uredskim stolom sjedi gospodin guste svijetle plave kose. Lice je obavila duga
plava brada. Gospodin Jarec je obrijao kozju bradicu i zamijenio je ovom koja mu skriva polovinu lica.
Pred njim pokorno stoji prvak andar-ske stanice Merli.
- Ova mi je zamka dobro uspjela - zadovoljno konstatira
Eduard Jarec. - Koliko ima andara da ga uvaju dok ga odavde
odvedem?
- Dvadeset, vae blagoroe.
- A pozvao sam sada kljuara zatvora - izgleda mi vrlo
pokoran, pouzdan.
- Vrlo je pokoran i poten graanin.
- Do vraga, trebam nekog tko je spreman na svaku lupe-
tinu.
- Da, lopovski potenjak, to sam htio rei. Taj je za ove
stvari kao stvoren! Evo ga!
U sobu ulazi mukarac srednjeg stasa, crvena okrugla lica, crni i debeli brkovi pomno zasukani, oi
tamne. Pogled pun po-itanja, ali s izrazom neke dobroudnosti, upre u nepoznata gospodina. Policajac
ga zadovoljno promjeri i upita:
- Kako se zove?
- Zovem se Andra Fabijani, iz Vlake ulice.
40

- Sluaj, Andrau Fabijaniu, namijenio sam ti vrlo vanu

zadau na kojoj bi ti zavidjela velika i plemenita gospoda. Bit
e bogat, dobit e pedeset forinti nagrade.
Ova brojka kao da je krvlju napunila Fabijanieve vratne-ile. Sav rumen pita:
- Molim ponizno, to mi je raditi?
- Najprije mora uhieniku donijeti veeru, a pri tom mu priati da su svi slubenici u ast roendana
ravnatelja redarstva dobili gula, kako je bilo mnogo jela, nisi ga htio ostaviti bez veere.
- Na zapovijed! - odgovara Andra i stoji poput napeta
luka.
- Nadalje pripovijedaj uhieniku da su mu uinili nepravdu,
a onda grdi njegovu ekselenciju.
- Ne, vae gospodstvo, to neu - imam sedmoro djece!
- A tako! To mi je drago! - veselo e Jarec. - Dakle,
zaradit e pedeset forinti, no prije svega mora stei povjerenje
mojeg uhienika. Nastoj da pojede veeru koju e mu donijeti.
- Vae blagoroe, ako bude neto onako slasno i dobro,
onda e biti lako.
- E tako, zato donesi gula s vrlo mnogo umaka - to je
vano.
- Vae blagoroe, gula u ovo doba? Nemogue! Ve su sve
gostionice zatvorene, a tednjaci hladni.
- Ali ja moram imati taj gula s mnogo umaka. Valjda
ima znanca gostioniara?
- Moja kuma ima gostionicu "K rui", a kad ona kuha
gula, mirii po cijeloj Vlakoj ulici.
- Tako, tako, to ja trebam, bit e ti dobro plaeno. Tu ima
itavu jednu forintu za gula, ta to je carska naplata, ali neka
je fino, mirisavo.
- Taj e gula mirisati od Vlake ulice do Ksavera.
- Dakle, jami da e uhienik pojesti sve?
- I polizati zdjelu. Garantiram!
Jarec pogleda Merlia pa e mu njemaki:
- Ovog ovjeka elim ouvati za nau slubu. Zato ga mo
ram uputiti u itavu stvar, da ne bi on pomogao uzniku jesti.
Jarec izvadi iz depa papirnatu vreicu i tumai Fabijaniu:
- Razumije li ti, taj gula ne smije ni okusiti, ni liznuti
zdjelu. U gula se mora usuti ovaj praak iz vreice. Neemo
mladia otrovati, samo uspavati da ga moemo odvesti iz Za
greba. Taj se praak mora umijeati u jelo prije nego to ga ti
odnese u eliju. U drugom jelu i piu mogao bi praak osjetiti,
ali u gulau ne moe ni naslutiti. Trkni i smjesta se vrati s gu
laom, ekam ovdje.
- Vae blagoroe, dok se tednjak naloi i gula pripremi,
treba barem sat i pol vremena.
4L

- Gle, na to nisam mislio, mora se, dakle, ekati. Uostalom,

vozit emo uhienika nou, to je jo i bolje, barem nee biti
na ulici ljudi. A sada, evo, ovdje, u ovu ladicu, stavljam vreicu.
Kad donese, pazi, treba dobro umijeati. Zna li, Andrau, da e
izgubiti glavu ako u neem promai ili ivom stvoru o tome
kae samo rije!
- Vae blagoroe, uvam glavu za svoje sedmoro djece.
- Oni su mi najbolja garancija! Ti e svakako nastojati
da uhienik bude prema tebi povjerljiv i da jede.
- Vae blagoroe, sad sam se sjetio - moram ga samo
hraniti jer ruke ima svezane unatrag.
- Naravno, moe mu odvezati ruke i kazati da mu ski
da lance, jer si na njegovoj strani.
- Ali andar koji straari na hodniku sprijeit e me da
izvrim vau zapovijed.
- Vrlo dobra primjedba! Uredit u da bude u eliji sam s
uhienikom. Pouri po gula!
Andra salutira, okrene se po vojniki, pa tri niza stube. Za njim silazi Jarec s fenjerom i odmah
odreuje andarima da kljuara imaju pustiti k uhieniku u eliju i ostaviti ga s njime nasamu. Straari
ne smiju pustiti u kuu nikoga, osim kljuara s jelom.
- Gospodine Merli - zovne Jarec andarskog efa - sada
moram ekati sat i pol. Doite samnom u hotel "K caru austri
janskome". Tamo sam uzeo sobe za njegovo visokoroe baruna
.Larsena. Oekujem ga tamo, pratite me, trebam vae svjedo
anstvo.
Kad su krenuli niz ulicu, Jarec opomene:
- Naroito mi je drago to sam otkrio da nae redarstvo
ima tako sjajnog kljuara kao to je taj Andra Fabijani. Moj
me policijski nos nije nikada prevario! Znam nanjuiti ljude koji
e sluiti njegovoj ekselenciji na ivot i smrt.
Izili su iz Duge ulice u Ilicu. Tu se Jarec trgne:
- Ah, vidim pred hotelom lakaja baruna Larsena. Dakle,
stigao je!
HOTEL "K CARU AUSTRIJANSKOME"
Otmjenim sobama raskonog hotela "K caru austrijanskome" prolazi barun Larsen. Nervozno cupka
tamnu bradu koja prikriva prvaka carske tajne policije. Tek to je putno odijelo zamijenio sveanim
poslijepodnevnim, otro pozvoni tajniku Heinrichu. Smjesta ulazi u salon pristali mukarac od trideset
godina, glat-
42

ko oeljane tamnoplave kose, obrijana lica. Odabrano odijelo pokazuje beskompromisnog poklonika
iste beke bahovske mode. Poklonio se i eka zapovijed. Barun ee dalje i govori:
- Budite to krai, moji su ivci nakon ove strahote odvie
izdrali - referirajte o poti koja me je doekala.
- Vae visokoroe, itav snop saopenja naih zagrebakih
pijuna. Najopseniji je onaj direktora gimnazije Premrua.
- Ne mogu sluati o tom dok ef policije ne uhiti Eduarda
Jareca. Njegova je izdaja nepodnosiva.
- Ne mogu vjerovati da bi svjesno poinio izdaju.
- Umjesto bjegunca Keglevia, uhitio je andarskog kuri
ra, a umjesto Keglevievih pergamenata - naredbe njegove ekse-
lencije.
- Vae visokoroe, sasvim tono - ali zamislite sliku: Ja
rec eka u mraku na zavoju ceste Keglevia na konju, dolazi ja
ha i hoe da mu pobjegne, to je vie uvjeren da je to Keglevi
- uhvati ga, baci s konja, zapui mu usta da ne moe ni dahnuti.
Napipa u mraku plemiko odijelo, a pod prslukom tijelo oblo
eno pergamentima i papirima. To su iva svjedoanstva da mu
je u rukama Keglevi.
- A pitam vas zato mu ipak nije osvijetlio lice da se uvjeri?
- Zato to se sve to zbivalo ispred krme pred kojom su
bile dvije koije zagorskih aristokratkinja, a njihovi lakaji su
poeli vikati: "Razbojnici su nekog orobili, uhvatimo ih". To su
iskazali svi posluni andari koji su Jareca pratili pri hvatanju
Keglevia. U potpunom uvjerenju da je to Keglevi, nije mu se
mogla ni nesvjesno nametnuti sumnjiava ideja da pali svjetlo
i ogleda lice uhienika. Da je to i uinio, danas bismo i opet
imali u ruci samo kurira, ali bi o tome saznali zagorski aristo
krati, putnici. Govorio bi o tome cijeli Zagreb, kao to graani
i aristokracija priaju da je Keglevia maral Grune preporuio
grofici Joici Ottenfels.
- Tko vam to veli?
- Ovih dana, to sam vae visokoroe ekao u Zagrebu,
uo sam to nekoliko puta. Meutim, one je noi Jarec jurio
k pelinjaku gdje ste ga ekali, a andari brzali s uhienikom
preko austrijske granice. Tek drugi dan, kad ih je dostigao Ja
rec, otkrilo se da je uhienik tajni kurir njegove ekselencije s
njegovim naredbama, a ekselencija ga uvijek alje odjevena u
plemiko odijelo da osigura svoje naredbe od napadaja hrvatsko-
-ilirskih buntovnika.
- Jezovit doivljaj, Heinrich!
- Vae visokoroe bi moglo malim prstom dobiti u ruke i Keglevia i njegove pergamente da ga uhite kao
svakog drugog podanika, ali vae je obzire zarobio maral Griine.
- Prokleti Griine. Nisu to moji obziri prema njemu - nego
carski, dvorski. Vi znate to bi njezina carska visost uradila s
nama kad bi se potuio na postupak sa svojim tienikom.
,,,.,.. 43

- Vae visokoroe, jednostavno obavijestite marala da se

tu radi o blagu carske dinastije - maral e odmah napustiti
tienitvo nad Kegleviem.
- A onda se pohvaliti njezinoj visosti da je on pribavio
carskoj dinastiji neiscrpno blago - i pobrati titule, odlikovanja
i debelu nagradu. A ekselencija i ja smo bili samo andari!
Onda u se radije malo natezati s Kegleviem i hvatati ga tajno,
da o tome maral Grune ne sazna ni rijei. Sad vam je jasno
da ste dionik goleme, smrtonosne tajne.
- Ponosno dajem glavu za sretno otkrie tajne ba zato
to bi Grune uistinu, sve pripisao sebi u zaslugu. Dopustite mi
spomenuti da bi se za ovaj dobitak moralo Kegleviu iskopati
vie dobrih vujih jama. Bit e s njim okraja!
- Da, pravo velite. Samo jedno me zanima: kako je Kegle-
vi dospio do Zagreba kad je pouzdano ustanovljeno da ni jedan
jaha - itav dan nije projahao glavnom cestom, a niti andar-
skom?
- To nije nikome jasno, ali smatram nemoguim da bi se
Jarec dao podmititi od njega! Uostalom, on se nalazi u Zagrebu,
a meni je apnuo da sprema Kegleviu miolovku.
Barunov lakaj, u srebrom opivenoj livreji, ulazi i preda barunu kartu.
- Vae visokoroe, ovaj gospodin moli da ga primite.
- Neka doe! - A zatim e tiho Heinrichu: - Neka tajna
policija bude spremna da ga uhiti.
Jarec ulazi i duboko se klanja. Barun Larsen otro pogleda tajnog agenta i odredi tajniku: - Neka ovoga
andari smjesta uhite!
Mirnos toji Jarec, pogleda tajnika i ree mu:
- Vae blagoroe, molim da izvijestite njegovo visokoroe
neka izvoli odrediti komu bih mogao predati Vjerana Keglevia
koji sjedi svezan u andarskoj tamnici Kamenite ulice.
Nastala je tiina. Larsen se ne mie. Tajnik Heinrich, brz u shvaanju svake situacije, pritee u pomo
gospodaru i postavlja pitanje:
- Kako? Vama je uspjelo da ga uhvatite? Gdje?
- Dobio sam ga iz dvorca barunice Kolenbach, svojom ga
rukom svezao i ostavio u tamnici.
- Cime ste ga domamili?
- Evo, sastavak pisma koje sam diktirao o Bardoviu:
"Dragi prijatelju! U Beu smo se tono dogovorili da u nakon nekoliko dana doi za tobom u Zagreb, ali
zbog nekih zapreka mogao sam stii tek danas predvee. Tu me zaustavi redarstvo, jer mi putnica nije
ispravna, pa su me zatvorili u an-darski zatvor i nazvali me skitnicom. Ako ti posvjedoi da sam,
uistinu, tvoj prijatelj, onda e potomku tako asne obitelji svakako vjerovati. Molim te, dakle, doi odmah
i kai istinu, inae
44

ostajem u zatvoru gladan i edan, bez leaja, od svih ostavljen. Jedva ekam. Tvoj vjerni prijatelj -
Bardovi." Pismo sam poslao po andaru u civilu.
- I taj se Keglevi odmah uputio u zatvor da spasi prija
telja? - podrugljivo pita Larsen.
- Gospodin Bardovi ustvrdio je da e Keglevi i u pola
noi. dotrati, i on je dohitio bez daha u pomo prijatelju. A mi
smo ga bez daha doekali, svezali i sad sjedi iza debelih zidina
koje straari dvadeset andara.
Takav uspjeh probudi Larsenovo dobro raspoloenje. ivci mu se smirili. Predodbe da tamo iza zidina
lei svezan onaj ije blago eli da otme, dade mu poleta za akciju. Okrene se k prozoru da bi mogao nai
naina kako sada reterirati pred osuenikom. To je ve shvatio njegov tajnik Heinrich i poe da na-vijeta:
- Njegovo visokoroe je, dakako, povuklo vau osudu, jer oekuje od vas da e ovo djelo gospodin Jarec
dovriti onako kao to to dolikuje prvaku redarstva njegove ekselencije.
- Sve sam udesio da uhienik bude uspavan i da ga nepri
mjetno prevezem preko granice. Dakle, jo imam vremena otpra
titi njegovo visokoroe u staru Kazalinu ulicu, u dvorac da
uzmemo pergamente. Samo se po sebi razumije da nije kod sebe
imao nikakva papiria. Zato u svakom dvorcu postoje tajni pre
tinci u pisaem stolu, tamo ih uva.
- To vam je on sam kazao? - upadne Larsen.
- Nisam ga smio presluavati kad je sva kua puna andara
i slubenika - a on bi vikao i tajna o uhienju odmah bi doprla
u palau Ori i Kolenbach. A tu je grofica Joica Ottenfels koja
pokazuje pismo marala Griinea kako tienika preporua aris
tokraciji.
- Veoma neugodno - primijeti Larsen. - Dakle, jo ove
noi morate s njim iz ovoga grada. Dobro je to ste ponijeli
uspavljujue sredstvo, time emo ga neprimjetno odstraniti. A
nije li ovdje ve s nekim sklopio novo prijateljstvo?
- Nipoto. U kui nije nikoga primio, a sam je poao samo
u obligatne posjete od deset asaka kod nekoliko obitelji.
- Nije li bio na Zagrebakoj gori - Medvednici?
- Dva puta je odjahao prije podne. U gori je bilo lovaca,
ali ni s kim nije razgovarao. Uope je samovao i oekivao nekog
iz Bea.
- Naeg pijuna Bardovia! Ba dobro da ste ovoga doveli
sa sobom. Recite mu neka se spremi i odmah preuzme ulogu gro
fa Keglevia. Onda odredite da upregne koiju pa emo odmah
sada uzeti iz dvorca nacrte i pergamente.
Zadovoljno napusti Jarec sobu. Vani ga strpljivo eka Merli.
- Drao sam da njegovo visokoroe ne bi moglo vjerovati
da sam postigao tako veliki uspjeh u lovu na onog mladia. Ali
sada vae svjedoanstvo otpada. Njegovo visokoroe ide u Gor-

nji grad i moram ga pratiti. Vi ete sjediti uz koijaa da mi budete pri ruci ako me u dvorcu, kamo idemo,
ne bi htjeli posluati. Ovdje smo izgubili jedan sat, kljuareva kuma sigurno tek dovrava gula, imamo
jo vremena.
Narednik Merli se povue u veu jer iz dvorita dolazi koija. Odmah zatim pojavio se na stubama
Larsen, uspne se na barunasto sjedalo, a uz njega tajnik Heinrich. Nasuprot su sjeli Jarec i Bardovi, a
narednik Merli kraj koijaa.
Na zapovijed redarstvenika Jareca Andra Fabijani ve je davno zaao u gostionicu "K bijeloj rui" u
Vlakoj ulici. Njegova kuma ve sprema stolove poto su gosti otili.
- Tako kasno, Andrau? Sada nemam ba nita.
- Kumo, velika zvijer njegove ekselencije zapovijedala mi
je da smjesta naruim gula.
- Ako je velika zvijer, onda neka jede fine zakuske!
Andraa oblije znoj i stade moliti:
- Kumo, glavu nosim pod vjealima ako vam to objasnim.
Ali bez gulaa nema mi vie slube ni ivota.
- No, daleko smo doli pod ovom prokletom ekselencijom
- pa sad neka je: spremila sam sebi za veeru veliku porciju
gulaa, rtvujem ga za tvoju glavu.
Spustio se na stolicu, a ona ulazi u kuhinju i za deset minuta vrati se s rogoarom u kojemu je lonac pun
gulaa, pribor za jelo i kruh pa sve to prui kumu.
- Dovijeka u vam biti zahvalan, draga kumo. Ovo je divno
da ste imali gotov gula. Uzmite, taj gospodin je dao forintu za
jelo - i nita me nikada ne pitajte o tome.
Oprosti se, uzme torbu, dade joj novac pa se uri natrag u andarsku zgradu.
Kad je Andra otkljuao eliju, nae uznika gdje lei na podu, a uz njega tinja fenjer. Kljuar ga ogleda pa
e onda mirno, samosvjesno, kao ovjek koji je potpuno svjestan svoje dunosti i ina to ga ima izvesti:
- Danas su na roendan visoke osobe svi slubenici dobili
za veeru gula pa sam mislio: sigurno ste gladni.
- Nisam gladan nego bijesan i elim znati gdje je taj mladi
koji je ovdje zatvoren.
- Osim vas, nema u ovom zatvoru ni jednog civilnog uznika.
- Iz Bea je doao moj prijatelj i uvee mi poslao pismo
da doem svjedoiti jer njegove isprave nisu u redu te je ovdje
zatvoren.
- Nije li vas moda prijatelj izdao?
- Mene izdao, a zato? Sasvim nemogue. Dvije godine pri-
jateljujemo kao braa - on je pisao svojom rukom. A zato su
me sada tu zatvorili?

- Cuo sam od andara da ste se prikazivali za mladog

Keglevia.
- Nisam se mogao prikazivati jer ja to jesam.
- Sad u vam odvezati ruke.
Mladi uznik zauen promatra nenadani preokret.
- Ne vjerujete li mi? Meni je svejedno, gospodine, bili vi
pravi ili krivi Keglevi, ali za mene je glavno da imate dobro
srce. I zato vam sada dolazi nagrada i pomo.
" - Kakva pomo? Od koga?
- Od mene, Andraa Fabijania, siromanog graanina Vla
ke ulice.
- Zato biste vi meni pomogli?
- Da vam u potenju vratim to ste vi uinili meni, mladi
gospodine.
- Do ovog asa nikad vas nisam vidio.
- Ali ste vidjeli malog kestenjara na Junoj promenadi. an
dari bi ga zatvorili i tukli, a vi ste ga spasili.
- Sto je vama taj djeak?
- Moj sin. Znate, moj Tonek prodaje zimi kestenje koje
majka pee. Vi ste andarima rekli da vas je djeak vodio na
promenadu i zato ste mu dali sekser, ali nije bilo tako. Moj Ton
ek je taj novac udom naao na trgu. Meni je svejedno, bili vi
pravi ili krivi Keglevi, vraam vam vau dobrotu.
- Oh, dobri ovjee, to moete uiniti za mene?
- Sluajte: ve tri dana dolazi k Merliu neki visoki gos
podin od redarstva s gustom krivom plavom bradom. Danas uve
e mi je rekao da umijeam u gula neto od ega ete spavati
da vas moe odavle odvesti iz Zagreba. I povjerili mi da vam
donesem taj gula. Kad su vas zatvorili odmah sam prepoznao
onoga kojega mi je pokazao moj Tonek - i dua mi je moja
rekla: ovaj ovjek ima dobro srce. Onda mi je plavobradi nare
dio da vam od veem ruke i da vam svata govorim pa da pojedete
taj gula da vas mogu koijom i sa andarima jo noas odvesti iz
Zagreba.
- U ovom je gulau pomijean praak za spavanje?
- Jo nije. Plavobradi ga je spremio u ladicu, a onda je
otiao s Merleviem nekud u Donji grad. Vi se ne dajte prisiliti
na jelo ni pilo, bili pravi ili krivi.
- Oh, dragi moj ovjee, kad bih samo znao zato me okriv
ljuju da se pokazujem Kegleviem?
- Zar vam prijatelj nije nita pisao u onom pismu?
- Ne, nita, ve samo da mu smjesta doem svjedoiti kako
je doista on moj prijatelj. Ali, vidite, sino mi je ve jedna osoba
kazala da nisam pravi Keglevi. Zato sam imao potovanja pred
njezinom zakletvom?
- Sve mi se ini da ste se morali jako zamjeriti carskoj
ekselenciji. Moda ste negdje govorili protiv njihovih svinjarija
u Hrvatskoj.
-
- Govorio sam samo s acima i svojim prijateljem.
- A da vas nije izdao taj prijatelj?
- Ne, nikada me on ne bi izdao, mi smo kao braa.
1 Malo jo vremena o tome raspravljaju, a onda uhienik pita:
- Kad biste se mogli domoi onoga praka!
- Tamo je gore, u ladici. Plavobradi mi je pokazao kako
ga moram umijeati u gula.
- A da mu vi saopite da ste umijeali i, ja sve to pojeo?
- A on vidi da vi ne spavate? Ode moja glava!
- A ja u prividno spavati. Bit u kao mrtav, mogu sa
mnom raditi to ih volja.
I mladi klone na klupu. Fabijani ga osvijetli, uzme mu ruku, pa nogu i sputa, udovi mu padaju kao bez
ivota.
- Ba kao da ste mrtvi. A rekli su da ete spavati 30 sati.
Koija i andari u civilu narueni su ve podvee. Sigurno su se
nadali da ete doi.
- Prijatelju, donesite mi taj praak, a njima ete kazati da
ste ga umijeali u gula, a ja sam to pojeo i zaspao. Jo e vas
pohvaliti, zar ne?
- I te kako e me pohvaliti! Eto, idem, a vi ostanite mirni.
Andra zakljua eliju i izae. Na hodniku priapne andaru
da jo mora izvriti teki nalog blagorodnog gospodina. Brzo se uspne do Merlieve sobe. Sve je tamno i
tiho. Digne fenjer i izvue iz ladice vreicu, spremi je u dep, pritvara vrata i silazi niz stube. Sretno je
dospoio u eliju i veselo ape uhieniku:
- Evo, tu je, ali dobro spremite da vas opet ne bi pretrai
vali kao pri dolasku.
Mladi uzme Andraev noi, ureze podstavu svojih izama i gurne tamo vreicu.
- A sada, gospodine, latite se gulaa, vrijeme ide. - I Fabi
jani stavi pred njega lonac i kruh.
- Ba je zamirisala elija od gulaa, kao u gostionici "K
bijeloj rui" u Vlakoj ulici - smjeka se Andra. - Ako bude
sree, jo ete vi pojesti koju porciju u krmi moje kume.
- S vama zajedno, to bi mi bila najtoplija elja. Ali recite,
biste li smeli nekome javiti gde se nalazim?
- To ne jer plavobradi mi je obeao uzeti glavu ako tko
sazna samo jednu rije.
- Onda je drugo. Onda ne elim da nekome neto javim.
Zahvaljujem vaem potenju to ste mi otkrili ovu stranu po
gibelj. Ako se vratim iv, neu vam to zaboraviti.
- A bome ni ja vama. Zamislite da je moj sin bio zatvoren
kao tat! Sramota bi pala po mojoj familiji, ena bi umrla od
nesree, a moj sin cijeli bi ivot nosio ig lopova. Svi bi ga izbje
gavali - sve do groba, pa ni tamo ga ne bi na miru ostavili. A
to ete vi postii ako prividno spavate? - zapita Andra.
- Cut u to o meni razgovaraju i moda mi srea poslui
da pobjegnem.
48 .....

Andra uzme fenjer i uzdahne:

- Neka mi dragi Bog oprosti to mu prigovaram, ali vie puta on dijeli pomo pravednima na jako male
porcije. A sad idem gore ekati Merlia. Jo sam se neto sjetio: leite na ruke da vas ne veu. Kad
spavate, sigurno im nee smetati da vam nisu ruke vezane.
UZBUDLJIVA NO NA OPATOVINI
Matilda i Videk su jako uznemireni. Davno je prolo vrijeme to ga je mladi gospodin oznaio za povratak.
Veera i druina ekaju, ali nitko se ne javlja, ve puna tri sata. Najposlije zaje-i zvono tamnim
dvoritem. Matilda skoi, otkljua vrata. Pred palaom stoji koija. Miko u dvoritu digne fenjer. U
slabom svjetlu razabiru etiri mukarca to ulaze u dvorite. Jedan od njih pone govoriti:
- Napokon smo kod kue. Izlazite, gospodo! Neka lakaj
posvijetli gostima!
Matildino je srce prestalo kucati, a trenutak kao da je obamrlo. Kakav udan glas? Ali jedva eka da se
uspnu u prvi kat i da im zagleda u lica.
Ulaze u salon. Posljednja ide Matilda. Zauena opazi da nijedan nije onaj bivi mladi gospodin. Stoji i
eka. Uto pristupi k njoj mladi mukarac. I on je visok i tamnokos, ima tamne oi i crne brie i zaliske.
- Vi ste kljuarica? - pita je on.
- Da, ja sam.
- Veseli me. Va sam gospodar, a ovo su moji prijatelji.
Onaj pustolov koji je htio uivati moje mjesto grofa Keglevia
u rukama je pravde. Pozvat u vas kasnije. Sad idite!
Smuena, Matilda ostavlja sobu, pa silazi dolje, sinu. Ne, tako ne bi mogao govoriti s njom pravi Vjeran!
Ali dok je jo na stubama, dopre do nje kljocanje kljueva na prvim, drugim i svim vratima prvoga kata.
uri se dolje i sve pripovijeda sinu:
- Dvadeset osam godina sam u slubi, ali nikada nitko nije
sa mnom govorio tako oholo. Pa kakvi su to ljudi? No, dvojica
nose brade kao da su hrvatski Ilirci.
- Jok, majko! - upada Videk. - Ne bi oni tako s vama raz
govarali. udno to nije s njim onaj drugi, a vele da je pustolov.
udno! Srce mi veli da nije lako.
U prvom katu iza zatvorenih vrata provodi se prava redarstvena premetaina. Barun Larsen veoma je
uzbuen i pun oekivanja.
49
4 Jadruika

- Poto ste mladoga danas uvee tako iznenadili onim pis

mom, ostavio je, eto, i ladice otvorene. No, pergamente je morao
sakriti u neke vee pretince.
Jarec je skinuo kaput, zasukao rukave i spretnim dugim prstima tapka i opipava svaku izboinu u pisaem
stolu, u fasadama rezbarija, pa se smije:
- Kakve li domiljatosti ovih stolara - u smiljanju tih
tajnih pretinaca, ali ja u im ve na kraj. Ha, tu je neto!
Otkrije potpuno nevidljivi pretinac, izvadi poutjeli komad pergamenta i proita: "Dobar dan, kako ste? Je
li vam bilo teko pronai moje skrovite?"
Jarec, Heinrich i Bardovi se stadoe smijati, ali barun je bio mrk.
- Vae visokoroe, to je ve stara ala umjetnikih rezbara
pisaih stolova. Takvi veliki pergamenti ne mogu da budu u pi
saem stolu, to sam ve konstatirao. Sve mora da je negdje u or
marima, nevidljivim ili tajno uzidanim.
I nastavi dalje traiti po zidovima, ormarima, u posteljama, ispod slika, ispod sagova i u krinjama. Nigdje
nita. Jarec je ve nemiran i obrati se k Bardoviu:
- Gdje je on imao spise u Beu? One veeri ste morali vi
djeti kad vam je sve otkrio!
- Kad sam stigao k njemu, lealo je sve na stolu, a kad mi
je sve ispripovijedio i proitao, onda je sve smotao u omot, pre
dao svojem slugu Johanu i rekao: "Odnesite to u uti ormar".
- Ha, tako je! - vikne Jarec. - On je povjerljiv prema
slugama. Sad ga imamo! Smjesta zovite gore lakaja, a zatim klju
aricu.
Pozvonili su. Matilda poalje Mika u prvi kat. Plavcbradi Jarec promotri otro Mika i strogo pita:
- Gdje su oni pergamenti to ti je dao onaj pustolov da
spremi?
- Meni nije dao nita. Ja sam samo drugi lakaj. Moda zna
kljuarica ili prvi lakaj Videk.
Jarec odredi Heinrichu da povede Mika u drugu sobu i da ga zakljua, a onda pozove Matildu.
- Molim vas, gdje je onaj smotak pergamenta to vam ga je
dao mladi pustolov da spremite i rekao da nikome o tome ne
smijete kazati ni rijei?
- Niti mi je pergamente dao niti mi je o njima govorio.
- Sam je tako kazao na presluavanju pred policijom.
- Ako je tako kazao, onda je lagao.
Mirno ulazi ena i stane kod vrata. Jarec je pita hrvatski i vrlo ljubazno:
- Pazite! Ako nam ne odate mjesto kamo ih je spremio,
spremit u vas u doivotni zatvor.
- Moete me odvesti i na vjeala jer ja nita ne znam niti
sam ita vidjela i ula.
50

- Zar ne znate da je to pustolov koji je htio prisvojiti Ke-

gleviev dvorac? - upita sada Bardovi.
- On ne moe prisvojiti taj dvorac jer kua, namjetaj i mi
sluge, sve pripada barunici Kolenbach.
Poraz razdrai baruna Larsena i njemaki odredi da se sva druina smjesta zatvori u podrum.
I sada je nastala potraga za mukom i enskom druinom, nastavlja se istraga, traili su od njih da im
pokau tajne pretince u zidinama, ali je svatko odgovorio da nikada nije o tome nita vidio ni uo. Videka
su digli iz postelje, a on im je odgovorio odvano i otro: da ovaj dvorac nikada nije imao nikakvih
sakrivenih ormara.
Jarec, Bardovi i Heinrich prisilili su druinu .da im pokau podrum. I tu su sve prevrnuli i pretraili, ali
uzalud. Najzad ostave druinu u podrumu. Jarec je otkrio neka eljezna vrata i opazio iza njih debele
bedeme na kojima je graena sama zgrada. To ga obraduje:
- Eh, tu ete vi, kljuarice, sa svojim sinom poginuti ako
se ne odluite kazati kamo je taj pustolov sakrio ili odnio per
gamente.
Bilo je oito: - sad e se Videk baciti na Jareca da ga zadavi, ali ovaj je ve uperio u njega samokres i
nekoliko kletvi.
- Za vjernost pustolovu vi ete ovdje umirati od gladi i
ei! - S tim rijeima on gurne kljuaricu za Videkom u uzani
prostor bez prozora i zasune za njima eljezna vrata, a onda se
vrati gore k barunu i predloi:
- Vae visokoroe, izgleda da druina, uistinu, nita ne zna.
teta je troiti vrijeme da ih presluavamo, stavljajui ih na muke
kad imamo u ruci Keglevia. Idem k njemu u zatvor i za pola sata
ve su nam u rukama spisi.
- Vrlo dobro, to sam vam i ja htio predloiti. Idem s vama.
Sjeli su u koiju da prikrate put do andarske stanice. Za vonje mrmlja barun:
- Vi ne slutite, Jarec, kako je to neprocjenjivo blago za
habsburku dinastiju. I da nema toga marala Grunea ve bih ja
s ekselencijom stajao pred njezinom visosti carevom majkom i
ubirao divne plodove. No, sada emo toga mladog Keglevia smo
tati na muilima, pa makar ga stavili i na trei stupanj. Momak je,
lijep i eljan ivota, nije lud da ivot zavri na prangeru.
Pred andarskom zgradom eka andar, otvori im vrata, prosvijetli uskim stubama do prvog kata.
Uu u ured i dadu pozvati kljuara. Uao je brzo, stao u pokornom andarskom stavu i javlja slubenim
glasom:
Vaa milosti, gula je mirisao kao dobroj dui tamjan. Pojeo je sve i spava kao zaklan!
Ovo zgodi Jareca kao iznenada ispaljen hitac. -1- Kako? Ve je pojeo gula?
- Vae blagoroe, tono sam izvrio vau zapovijed i vese
lio se to u obradovati svoje pretpostavljene.
Mucajui prevodi Jarec Andraeve rijei barunu, a ovaj od Ijutine grizne usne i do ela porumeni, to
Jareca ponuka da razjanjava podrobno:
- Vae visokoroe, revnost ovog kljuara jedino je odgodila
sigurni uspjeh, ali ima tu i jedna prednost. Nakon ove doze
praka, kad se ovjek budi, gubi na dvadeset etiri sata svoja
volju. To mi je prije godinu dana divno posluilo pri raznim
presluavanjima, praak je bolje djelovao nego sva inkvizitorska
muila.
Baruna Larsena nikako ne poputa bijes pa se Jarec odlui na neto drugo.
- Jo imam neto vano referirati: vidio sam u Zagrebu
onu ljepoticu sa zelenoplavim oima. Imam o njoj u vezi s Keg-
leviem izvijestiti vaem visokorou vrlo zanimljivih potankosti.
Tamnobradi Larsen gleda svog agenta, a ovaj jasno razabire da je sada barunove misli malo skrenuo od
uhienika i ublaio njegov bijes to Jarecu zapinje ovaj sluaj.
- Ovaj izvjetaj ostavite za kasnije - progovori Larsen
mirno. - Neka se najprije uhienik ukrca u koiju - onda mi
kaite ono drugo kad budemo sami.
- Hajde, Fabijaniu, - nalae Jarec kljuaru - uzmi ne
koliko andara, neka ga nose, mi emo odmah doi, a vi, Merliu,
dopremite iz dvorita koiju.
Ukoeno pozdravi Andra i otri u eliju. Jo ima vremena da apne uhieniku:
- Stisnite ruke pod sebe da se ne sjete ponovo ih vezati.
Tako, evo vam noi da razreete ueta oko nogu ako bi vam
posluila srea. Spremite ga u izmu - sad e andari. Molim,
pazite na moje sedomoro djece!
Prebacio mu je preko tijela pokriva, a etiri andara su ve tu. Tu je i baru Larsen, Jarec i Merli.
- Teak je kao mrtvac? - pita redarstvenik, a andari po
tvruju. Da priredi Larsenu jo jednu ugodnost, Jarec pred ko
ijom zaustavi nosae:
- Da ga vidimo! Fabijaniu, posvijetli!
Andrau nesta dah. Ruka u kojoj dri fenjer obamre, osjea: u ovom asu pridiu mu glavu pod vjeala.
Jarec uzme uznikove svezane noge i sputa ih, gleda mu u lice i zadovoljno konstatira:
- Kao mrtav, vae blagoroe!
Tamna se brada priblii Jarecovu uhu:
- Da, u urbi nisam dao naloge tajniku Heinrichu i Bardovi-
u. Moram prije onamo, u dvorac, vrlo je vano da nam taj na
mladi to god ne pokvari. Vi poite naprijed.
- Ne bih htio s ovim ovdje ostati u tom hrvatskom gradu
- ovdje nita nije sigurno!

- Smijem li ekati vae visokoroe sutra popodne na Fer-

dinandovoj andarskoj stanici?
- Vrlo dobro! - odlui barun i sjedne sam u hotelsku.ko
iju. Vrati se u Kazalinu ulicu. A Jarec sjedne pokraj uhienika
kojeg su poloili u leeem poloaju na dno koije. Nasuprot Ja
reu sjedne andar u graanskom odijelu. Koija je isto takav
preodjeveni andar. Dvojica andara na konjima prate koiju.
- To je mjera opreza - da nas ne bi u noi napali kakvi
razbojnici, nadajui se bogatu plijenu. Dakle, sada krenite spo
rednim ulicama preko Opatovine, tamo nema budne due. A tu
je novac, vama, Merliu, sedamdeset pet, a tebi kljuaru pedeset
forinti - i svakome gurne u ruke novac. Jo jednom da naloge
dvojici andara koji na konjima prate koiju i onda naredi da
krenu.
U koiji s desne strane sjedi Jarec, s lijeve lei mladi. Tijelo mu se preputa gibanju koije. Kako se ova
drma, s njom se mie i on. Savreno glumi ovjeka koji spava dubokim snom. Tama u koiji zapravo mu je
saveznik. Pri danjem bi ga svjetlu Jarec esto pogledao - u mraku nema to svrhe, a nema za to ni povoda,
ali uhienik budno prati kako Jarec neprestano gleda kroz prozor. Tada se koija iznenada zaustavi. To
uznemiri Jareca!
- Sta je? - pita, izvalivi glavu kroz prozor.
- Tamo, gdje Opatovina ulazi na Dolac, pred jednom ku
om stoji mnogo ljudi. U to doba to je sumnjivo!
- Vikni im neka se maknu. Ako ne posluaju, neka andari
proiste put s nekoliko hitaca.
Takav nalog ubrza kucanje srca mladia u koiji. Kad bi se pucalo, nastala bi pobuna protiv pratilaca
koije, a on skoio i nestao u mraku. Ali je nada bila kratkotrajna. Tek to je Jarec izrekao svoju elju,
neki duboki glas iz tamne kue vikne:
- Tko e to postrijeljati nae ljude? Samo se pazite da vam
mi ne polomimo rebra - vi - i proguta psovku to ju je oito
kanio izrei.
- Do vraga! - apne Jarec andaru. - Tu ne moe progo
voriti rije, a da te tko ne uje. Eh, da nemam ovdje dragocje
nog uhienika, odgovorio bih onome vatrenim rijeima. Sada
valja utjeti i pustiti toga drznika na miru. Ne elim se ovdje
dulje zadravati. Pogledaj to je tamo naprijed.
No, ve se priblii noobdija, a s njime dva andara.
- to se dogodilo da ima toliko ljudi? - pita Jarec andara
koji se pribliio.
- Vae blagoroe, proao je bijeli fratar.
- Kakav bijeli fratar? Kakva je to ludost?!
- Vaa milost sigurno nije iz naeg grada? - upita noob
dija.
- Nisam odavle i zato nemam sreu poznati vaeg fratra, a
nemam volje da mu pravim palir! Noobdijo, jezik za zube,
neka me obavijesti andar.
-
52

- Vae blagoroe - prihvati rije jedan od dvojice. - Kad

smo prolazili Dolcem, uli smo enski vrisak. Krenuli smo odmah
tamo odakle je dolazila vika i nali na okupu mnogo ljudi pred
kuom gdje je u prizemlju radionica nakita od kose.
- Gle, gle, tamo su ljudi sigurno vidjeli ljepoticu sa zeleno
modrim oima, a ne fratra! Pogledaj: ako su moda mladii po
kuali napraviti toj ljepotici podoknicu, a ti je obrani - ona je
odabranica naeg visokoroenog pretpostavljenoga I Razumije li?
- Razumijem, no, oprostite, tu se ne radi ni o kakvoj djevoj
ci, nego o fratru. Vidio sam jednu enu stajati u sredini skupine
kad je pokazivala ljudima drveni trijem kue na uglu Opatovine
i Dolca i priala da je trijemom proao bijeli fratar. Taj fratar,
naime, nije iv.
- Sada ve i moji andari buncaju? to je s tim fratrom,
govori ljudski!
- U onoj kui Opatovine, gdje ima gospoa Hajdi pletio-
nicu nakita, pokazuje se katkad u noi na trijemu bijeli fratar
- naime duh ... vae blagoroe - pravi duh!
- Dusi obilaze tek o pono - nasmije se Jarec.
- Ba je odbila i sada stoje tamo ljudi, misle da e ga i oni
vidjeti
- Reci budalama da se fratar ne kani vie pokazati jer se
boji andara njegove ekselencije. Rasteraj ljude da mogu proi
Imam vanu misiju
- Nee biti lako rastjerati ljude, vae blagoroe, oni vjeruju
u duhove i njihovu mo. Vele da taj uvijek dolazi onda kad se u
Zagrebu ima dogoditi neto veliko.
- Istina je i dogodit e se neto veliko i ba zato trebamo
prolaz - otro e Jarec.
- Odmah, samo dok svre, vae blagoroe, jer ljudi sada
tamo mole ...
- Eh, njihovim molitvama ne dam sebi spreavati puta! Ov
dje je pet andara, tri u civilu, dva u odori. Jednostavno ispalite
salvu i moj e put biti ist.
andari skidaju puke s ramena. Uhienik u koiji napne sluh, pripravi ruku da posegne za noiem,
miice su mu u mislima, strelimice otvara koiju, zna kakva je naprava, gdje e je nai, kako jednim
udarcem rastvoriti vrata i umaknuti meu ljude. U tom asu javlja andar, zaustavljajui drugove:
- Ne dajte, vae blagoroe, paliti puke. Nije dobro prkositi
bijelom fratru Opatovine. Vjerujte, nevalja se s njime svaati.
- Glupane, govori kao da je iv!
- Vae blagoroe, ovdje sam vie godina. Ako vam ovaj
bijeli fratar prijee preko puta, neete imati sree u pothvatu!
Jarec izusti kletvu. Ipak smjesta promijeni odluku:

- Htio bih to bre umaknuti iz grada, dakle, bolje je da ne

pobudim pozornost. Ne pucajte! U gunguli bi me jo napali. Skre-
ni u Novu Ves, kraj fratarskog samostana pa na Kaptol, a onda
emo preko Harmice.
Pripovijedanje andara u civilnom odijelu o bijelom fratru pobudi u Jarecu osjeaj da bi se mogao jo
bolje osigurati i odreuje onoj dvojici andara u odorama:
- Doite sa mnom i vas dvojica. Bit u sigurniji. U ovom
gradu se ne zna gdje te eka zapreka. Meni se silno uri. Jedan
neka sjedne uz koijaa, a drugi k meni u koiju. Samo pazi da
ne sjedne na ovjeka koji tu spava.
Naposljetku su brzo umaknuli natrag, izali na Harmicu, odavle na Marvinski trg i,nastavili put pod
dvostrukom pratnjom andara.
- Osjetio sam na Opatovini neku opasnost - veli Jarec an
daru to sjedi uz njega. - Kao da mi je taj bijeli fratar priap-
nuo: "Pazi, uzmi sobom i ovu dvojicu! Tu bi te mogla zadesiti
neprilika!" Dobro je tako. Vozit ete se sa mnom dok ne zabijeli
zora, a onda moete obojica pjeke natrag.
- Kako zapovijeda vae blagoroe!
Pustom cestom prema Podsusedu vozi koija, a uhienik lei na podu i uzdie:
"O ti nesretni bijeli fratre, pokvario si mi mogunost da u gunguli pobjegnem. andarevo i Jarevo
poitanje prema bijelom fratru pogoralo je moju situaciju. Sada imam petoricu. Zar ekati drugu
priliku? Gdje e mi se ova pruiti? Kada! I hoe li?"
Bila je duboka no. U maloj kuici Vlake ulice, gdje spava sedmoro gladne dece, die se njihova majka i
pita:
- Andrau, doao si kasno kui umoran, a ne spava. Je li
ti zlo? Zato uzdie?
- Joj, eno moja. Kako da to rastumaim? Zna, oni koji
mogu svojim malim prstom sve nas druge ljude turnuti pod
zemlju zapovjedili su mi da im slubeno pomognem u nepra
vednom djelu.
- A ti si to uinio - Andrau?
- Ja sam mislio ovako: zapovijedaju mi da pomognem ne-
pravici! E dobro! Ja u zapovijed izvriti, a ispod stola dodati
svoju ruku - pravici! Vie je puta, kad izvri zapovijed neprav
de, isto tako kao da j<j> podmetne nogu.
- I podmetnuo si?
- Jesam - ali sad dolazi ono pravo, ona uvreda. Oni su
mislili da sam pomogao njima, a ne pravici i lupei nepravde
pljunuli na moje potenje: visoki gospodin mi je dao pedeset
forinti nagrade.
-
54

Dva stvora dru u nonoj tiini. Debele kaplje znoja cure niz Andraevo bistro elo. 2ena roni suze.
- Joj, Andrau, taj novac nosi nesreu pod na krov.
- Zato ga nisam donio u kuu. Zakopao sam ga u gnojitu.
Rekao sam: Andra Fabijani, siromah, graanin Vlake ulice
grada Zagreba, prije e iskrvariti ove ruke, prije e unititi tije
lo, nego zablatiti svoje potenje nepotenom imovinom. Banke e
tamo sagnjiti, ali uvreda pee.
Dok u kuici spava sedmoro gladne djece, a njihovi se roditelji groze od nepotenih novaca, u andarskoj
kasarni prevre se u postelji Merli andarski narednik. Mui ga teka uvreda:
- Ja - narednik andara, dobivam samo dvadesetpet forinti
vie od onog odrpanca kljuara!
A u Kazalinoj ulici, u lijepom dvorcu, prolazi Bardovi otmjeno ureenim sobama. Zaustavi se u salonu
gdje sjedi barunov tajnik Heinrich. Ovaj odmjeri mladia neto porugljivo.
- Dakle, to je? Njegovo visokoroe je otilo u hotel spa
vati, a mene je zamolio da vas uputim u vau ulogu mladoga
gospodina. Oito nemate druge brige, nego pregledavati ormare?
Sluajte, jako ste nespretni kao domain. Ve ste davno morali
pustiti na slobodu druinu, netko nas mora sluiti. Mi emo ovdje
davati zabave, a tko e voditi kuanstvo?
- Ako siem u podrum, druina e navaliti na mene. Morao
bih se pobrinuti za kljuaricu, a nakon Jarevog postupka kako
da se ulagujem toj babi?
- Jako ste odvani.
- Imate li samokres?
- Imam! Idemo dolje.
- Idite sami, ja u se zatvoriti ovdje gore.
S prezirom ostavi Heinrich mladia. On se odmah zakljua. Uvjeren je - druina e ga napasti. Dotle je
barunov tajnik otvorio podrumska vrata. Muka i enska druina blijedih lica stoje u sredini mranog
podrumskog hodnika. Svi nagrnu k njemu. On ih prijazno oslovi:
- Vas su ovdje nepravedno zatvorili. Dolazim vas spaavati.
Iziite!
Natisnuli se na stube da to prije iziu.
- Sve u vam razjasniti - veli on. - Mladi grof nije kriv,
nego onaj modrobrad. Sad smo ga izbacili iz kue. Vi ste slo
bodni! A gdje je kljuarica?
- Onaj s plavom bradom vodio je njih dvoje u podrum
prije nas. Mi ih tamo nismo ni vidjeli ni uli - objanjava
Miko.
- Donesite svjetlo i traite ih.
Poli su dolje kroz sve tamne prostorije to se pruaju ispod kue meu bedemima. Otvorili su veliki
etverokutni prostor, prepun baava, kafova i drugh kunih potreptina, ali kljuarice i sina nigdje.
56

- Tu su eljezna vrata - upozori Miko. - Ovdje je zasun.

Odrine ga i ulazi sa svjetlom. Onda krikne: kljuarica lei
mrtva. Videk je jo iv. U polunesvjesti Videk gleda kako je Miico dignuo Matildu i ponio u prizemlje.
Malo zatim ve je Videk vrsto stao na noge i ulazi u sobu. Na postelji lei njegova majka bez znaka
ivota.
- Ako je mrtva, u toj e kui sutra biti groblje!
Sva se druina ustrala oko kljuarice, trljajui joj octom sljepooice i ile na rukama. Ulazi i tajnik,
izvue iz depa boicu s nekim mirisom i stavi Matildi pod nos. Blijeda lica i upalh oiju Videk zuri u
majku, a dua mu prisie na osvetu.
- Ako je umrla, .nijedan od njih nee doekati sutranji dan!
Drui eka i stie pesnice, pripravan da gui. Teki su
asovi. Majka se budi polagano, uzdie...
- Gdje sam
Sva se druina natisnula oko nje. Svi ute. Heinrich razabire-da u toj utnji lei prijetnja uvrijeenih
ljudi. Neto mora uiniti da se ne bi pobunili protiv Bardovia.
- Ljudi! Vama je uinjena nepravda, ali to je skrivio onaj
pustolov koji je htio uzeti mjesto vaeg pravog gospodara. Cim
je lupe doznao da pravi Keglevi dolazi, htio je pobjei, ali su
ga uhvatili. Tada vas je optuio da ste znali kako on nije pravi,
da s njim ortaite i da ste za to od njega primili novaca. Kas
nije je priznao svoju la i zato smo vas odmah pustili iz zatvora.
On je to skrivio. A va pravi gospodar duboko ali to vam je
nanesena nepravda.
Nitko ne odgovori. Odvie su ojaeni, a da bi mogli uzvratiti neto prijazno. Heinrichu se ini da Videk
nije znaaj koji moe zaboraviti. Njegov mrani pogled ulijeva mu uvjerenje da je svaki daljnji govor
druini suvian, Viddk i Matilda su njihova savjest i njihovo uvjerenje.
- Sad vas ostavljam! - ree on. - Nadam se - do sutra
bit e kljuarica posve zdrava.
Ni sada nitko od njih ne ree nita i tajnik ih ostavi. Videk bdi uz majku. I ostali su oko nje.
- Sutra u zoru idem Oriki - odlui Videk.
- Mladi je uzeo klju od vee, one na ulicu i one na vrt.
Zatvoreni smo!
- Sto je to, ljudi, dolo na ovu kuu?
Tiho apu, nagaaju o dogaajima koji bi mogli slijediti drugi dan.
- Ne dao bog da je onaj mladi pravi gospodari - tiho e
Miko.
- Onaj pravi bio mi je sto puta drail - apne konjuar.
- Ali kamo je nestao?
57

LUAK
Bez odmora putuje Jarec cijelu no. Koija se trese, nagiblje se sad lijevo - sad desno. Uzalud pokuava da
zaspe. Da skrati vrijeme, razgovara sa andarskim narednikom koji mu sj"edi nasuprot. Ovaj mu
pripovijeda o raznim uzbudljivim dogaajima svoje slube, pa i o aljivim zgodicama, ali ni ove ga nisu
zabavile. Umoran je i gladan.
- Hoemo li stii doskora do kakve krme?
- Jo dva sata pa se vae blagoroe moe odmoriti i neto
pojesti. A ovaj ovdje u kutu koije?
- Spavat e sve do sutra u noi.
- I ne treba mu ni jesti ni piti?
- Ne zna za sebe. Moe ga metnuti u kipuu vodu, nee se
probuditi. Spava od lijeka koji mu je dao doktor. On je lud.
Da nije popio taj lijek, sve bi oko sebe razderao.
- Ah tako, vae ga blagoroe vodi na lijeenje?
- U ludnicu. Visoki je gospodin pa sam to morao uiniti.
Ba me mui taj dugi put!
- Pokuajte barem drijemati.
U kutu lijeve strane koije lei mladi. Mrak i drndanje koije prikrivaju njegovo prividno spavanje. Kad
su ga poloili u koiju, spustio se tako da mu glava bude okrenuta k stijeni koije kako bi sakrio lice da
ga ne gledaju. Ovaj je oprez za no bio suvian, no to e biti kad svane dan? To ga pitanje uznemiruje. Na
svjetlosti dana moe se otkriti njegovo prividno stanje. A opet, od svanua danje svjetlosti oekuje
mogunost da se pokua probiti iz ove strahovite pratnje andarskih bajuneta. Prvu krmu eka mnogo
eljnije od Jareca.
Prve bijele sjene to dopiru kroz prozor koije podvostrue napetost njegovih misli i miica. vrsto sklopi
oi. Sada nastupa opasnost da ne opaze varku. Odluno sakupi sve sile kako bi se prikazao u dobrom snu.
Panja mora biti budna, misao hitra, odluka odvana. Sva su mu sjetila nategnuta. Oito njegov otmiar
drijema. to e odrediti kad stignu do krme koju je spomenuo andar? Konje moraju ispregnuti da ih
nahrane i napoje. Dakle, koija e ostati u dvoritu, a to e s njim? Sve ovisi o Jarevim odredbama, o
trenutku, sretno ili nesretno odabranom.
- Evo, svie! - upozori andar. - Za pol sata dospjet emo
do krme Kupljenovo.
- Hoemo li tako rano dobiti jelo? - pita sneno Jarec.
- to god zaeli vae plagoroe. Samo, dakako, moraju ku
hati ili pei, ali i konji se moraju odmoriti, inae ne moemo
dalje.

Nova nada uhieniku. Jelo e u krmi tek pripravljati. Hoe li andari biti kraj njega? Svi valjda nee
straariti uz koiju goloruka ovjeka koji e spavati trideset sati! U tome lei sva njegova nada.
Opet je tiho u koiji. Danja svjetlost biva sve jaa. Mladi to opaa kroz stisnute vjee. Koija ide sve
polaganije. Konji su iznemogli. I to mu ide u prilog.
- Tu smo! - uje se koijaev" glas. - Vae blagoroe,
ovdje se moraju konji dulje odmoriti ako elite putovati dalje.
- Razumije se, idemo u dvorite.
Polagano ulaze u dvorite. ovjek kraj koijaa i onaj s Jarcem u koiji nose andarske odore to krmaru
ulijeva pokornu poniznost. To Jareca zabavlja:
- Gle, taj dre od naih perjanica! Kad bi krmar znao
da i oni na konjima skrivaju andarske samokrese pod civilnim
kaputima, sigurno bi ga morali polijevati vodom!
Koija se zaustavi i potrese mladievim tijelom. Jarec brzo otvara vrata, sune na zrak, protee se:
- Odrvenilo mi tijelo. Dakle, krmaru! - Oslovljeni se kla
nja gospodinu. - Najprije zobi i sijena za konje, a to ima jela
za nas? 2elim estiti doruak.
- Za sat vremena moe vaa milost dobiti najfinijeg peenog
kopuna i kuhane slanine.
- Dobro, za moju pratnju slanine, za mene peenog kopuna
i vina. A sada jo leaj da se odmorim.
- Neka vaa milost izvoli u sobu.
Najprije Jarec podrobno odreuje andarima:
- Vas dvojica, koji ste jahali uz kola, i koija koji je tjerao
cijelu no konje, leite na travu, ti to si drijemao uz koijaa i
ti to si bio sa mnom u koiji, brinite se za konje i naeg luaka.
Jedan neka dvori konje, a drugi e paziti da nitko ne dolazi blizu
koiji.
Krmar pogleda kroz otvoreni prozor u kola i preplaeno
pita: i
- Zar vozite mrtvog ovjeka?
- Ne, taj spava od praka koji mu je dao lijenik, siromah,
lud je, ostavite ga na miru, da se piobudi, sve bi vas razderao.
Ima li upu?
- Evo, tamo! Ima vrata u dvorite, daju se zatvoriti i nitko
ne moe siromaha zadirkivati. Samo ovaj jedini ulaz vodi u upu
iz dvorita. Tu je siguran.
- Vozite koiju onamo. Eno,.ve vidim u daljini ljude i bla
go. Zurite se, ne elim da ga vide - odredi Jarec.
Odmah od vezu koiju do vrata upe, onda ispregnu konje, nnu kola u prostoriju, sagraenu od dasaka s
velikim vratima u dvorite. Sam Jarec sve ogleda: upa nema prozora, ni straga ni sprijeda, zadovoljno
odobrava i nalae:

.58.

- Zatvorite vrata. Nitko ne smije ovamo dovesti kakva kola.

Iznamljujem i plaam itavu upu.
Onda naredi andaru koji je s njim sjedio u koiji:
- Pazi tu pred vratima da nitko ne moe ui. A ti, krmaru,
poalji ovom oruniku ovamo jelo. Kad drugi podvori konje, on
da i njemu isto takav doruak. Uh, kako sam umoran. Krmaru,
ne brbljaj svojim sajmarima o luaku.
- Evo, gospodine, vrata su zatvorena. Sada ne moe nitko
do njega. A kada vide gospodina andara, nee se nitko usuditi
ni pogledati prema upi. Znam ja svoju dunost da utim.
Po trei put Jarec odreuje andaru:
- Pazi, ostani tu, pred zatvorenim vratima i ekaj dok te
zamijene. Ne mogu se vie drati na nogama. Prospovat u dva
sata, onda me probudi da pojedem peenje i nastavimo put. Vas
dvojica u odori moete se vratiti u Zagreb, ali tek kad mi krene
mo dalje.
- Vae blagoroe, bit e kako ste zapovjedili!
Teturajui, odlazi Jarec u krmu, baci se odjeven na postelju u krmarovoj sobi za putnike, dok su vani
trojica orunika, odjeveni u civilno odijelo, polegli na travu pod lipom. Jedan od dvojice u odorama ode s
konjima, a drugi stoji pred upom i promatra ljude to se zaustavljaju pred krmom da se malo okrijepe.
Dvore ih gazda i njegova djeca. Iz kuhinje se uje glas krmarice kako pouruje djevojke neka to bre
oiste kopana za odlina putnika. andar s pukom stoji pred vratima upe, a ljudi odvraaju od njega i
poglede. S one strane upe, koju stra-ari andarska puka, miruje koija. Uhienik jo nepomino lei.
Sada je oko njega tiina i on se usudio otvoriti oi. Oko njega tmina. Zar je sam?
Slua, oslukuje. Nastoji sebi pomoi svim sjetilima da bi razabrao je li sam ili je netko u blizini koije
pritajen. Nitko ne die u ovoj prostoriji. Samo onkraj vrata su ljudi. A tamo stra-ari, kako je razabrao iz
Jarecove odredbe, andar. Zna, vani su i sa j mari.
"Sto sada uiniti? Da prodrem van, udarim straara i pokuam bjeati? Moda ima koji sajmar vani konja,
bih li u meteu dospio uzjahati i pobjei. 2andari e pucati za mnom u sajmare, u nevine ljude koji nita
ne slute. Druge izvrgnuti smrti da spasim sebe? Ne, to neu uiniti" - razgovara on sam sa sobom.
"Traim neto drugo? Jarec je odluio spavati. A i andarima u civilu je dopustio lei. Ovi su zacijelo
zaspali. Jedan straari, tu vani, pred vratima. Onuda ne mogu, ali izlaza s druge strane nema."
Razabrao je to iz razgovora kad su koije uvezli ovamo i zatvorili jedna vrata s dvorita. Zato su je i
ostavili ovdje jer upa nema straga izlaza. Do njega dopre buka, dozivanje, razgovor, smijeh i opet buka
sajmara.
M

"Dokle e ovdje razmiljati?" - pita se on. "Uspravi se, rini zidine, dii krov ili - umri!" zapovijedi sam
sebi, makne se, izvue iz izme noi odluno razreze debelo ue oko nogu. Digne, glavu, odnekud dolazi
k njemu traak svijetla. Moda ga iz kakva zaklonita promatraju? Vrata se nisu odkrinula, dakle, otkud
ova mala zraka svjetla?
"Neka! Dosta je razmatranja. Naprijed!" - i on rine glavu kroz prozor koije i trai otkud dolazi zraka
svijetlosti. Odozgo. S krova upe? Jo jae proviri... Srce mu kuca silovito, on spozna da svjetlost dolazi s
tavana upe. Da, da! Svaka upa ima tavan za sijeno. Tavanska vrata nisu vrsto zatvorena. To nije nitko
od njegove pratnje mogao opaziti pri danjem svjetlu. Tek u mraku su zatvorili upu, a sada se opaa zrak
svjetla. Jednim mahom zna sve.
Izae, uspne se na koijaevo sjedalo, stane na krov koije, uhvati se za drvena tavanska vrata, otvori ih,
ugazi u sijeno sloeno na tavanu. I ve u istom trenutku povue vrata natrag - dolje je koija opet u
mraku. Ogleda se po sjeniku. Sunano svjetlo pada kroz napola pritvorenu rupu sa strane dvorita krme.
Ovuda sputaju sijeno kad ga krmar prodaje putnicima. Dakle, s druge strane, nasuprot ovome, mora biti
otvor za tovarenje sijena. Pozna on te ureaje. Puzi po vrstom natrpanom sijenu, traei izlaz.
Kroz pukotine dasaka proviruje svjetlost. Kao da mu je tijelo primilo sto snaga! Divlje se probija. Ruke su
mu eljezno orue, prsti grablje, rastvara, avlima zabijena vrataca i odrine ih. Pred njime je stranji dio
sue otvoren, a pred njim dolje vrt, polje, grmlje, uma...
Dubina u koju se mora spustiti nije velika, ali on izvue tovar sijena, baca s tavana dolje, spusti se i pade
na meko tlo, ali ve divlje skae uvis, pretri vrt, provue se kroz ogradu od grmlja. Iza toga prostire se
polje, ravno, pusto, svakom oku do-hvatno polje... Tu se ne moe sakriti, ali on tri, tri bez daha u
pogibelj... Ako koji od andara doe iz upe, mora ga vidjeti, otkriti. Prije nego stigne do ume, posut e
ga taneta. Svejedno! Divlje, bezumno smiono tri u ivot ili smrt.
Ne zna kako je dospio do ume. Tu stane. Svaki progonitelj mora zdravim razumom predmnijevati da
bjegunac mora naprijed, prema istoku. Njegova dosjetljivost uputi ga na zapad, dakle natrag smjerom
kojim progonitelj ne bi ni u snu poao za njime. Samo tako moe utei prevari progonitelja.
Ne osjea vie svojih udova, ni prsiju, ni srca. Pretvorio se u pahuljicu to je nosi zrana struja.
A andar tamo pred vratima straari i krijepi se jelom i pilom. Prilazi mu krmarev sluga i javlja da se
mora popeti na sjenik, skinuti sijena putnikim konjima. Straar kimne. Momak se uspinje 1 jest vama
to su prislonjene s dvorita na sjenik. Sti-
61

gavi gore, zaudi se. Stranje su daske provaljene. Zar je netko krao sijeno? Preskakuje preko sijena,
pogleda dolje gdje je rastepeno sijeno na zemlji. Brzo sie i javi gazdi:
- Gazdo! Netko je provalio na sjenik i bacio dolje straga
sijeno - da znate - ja nisam kriv!
Ukoio se krmar. Grdi, psuje, ide pogledati, vraa se i pripovijeda andaru:
- Okrao me netko na sjeniku, a jo u zoru bile su daske na
tavanu s one strane cijele. Dok vi tu sjedite, bio je gore tat!...
- Tat da je uao u sjenik na moje oi? - uvrijeeno e an
dar. - Moda ak kroz ova vrata koja uvam? Vi ste pijani!
Da opere svoju ast, andar ustane i otvori vrata pa se okosi:
- A gdje su tu ljestve? Gdje je tu ulaz u sjenik? Hajde,
ostavite upu da nitko ne smeta bolesniku! - viknu momku koji
je znatieljno zirnuo u koiju da bi vidio luaka. Ali nema onoga
koji spava. Htio bi rei, ali opet radije uti. Boji se andara kao
avla pa s krmarem napusti upu.
andar ide za njima. Ipak se na pragu okrene kao da ga neto zove da pogleda luaka to spava.
Instiktivno se vraa i pogleda u kola. Ne vidi nita. Sklapaju mu se oi od nespavanja, a ba ga mora
pogledati... Ide blie. Zuri. Tare oi. Opet zuri. to se dogodilo da on ne vidi? Pristupi jo blie. Koija
prazna! Vrata samo prislonjena... Pomutilo mu ono malo vina svijest? Nema ga tu. Ogleda se po upi,
otvori vrata koije irom. Nigdje ne vidi nikoga ... Zadre mu koljena! Sav trepti od uasa...
Zar se onaj probudio? Ako jest, kamo bi otiao? Kamo kad nema izlaza do onog koji on uva? Na sjenik -
ovdje nema lje-stva. Sad mu sine strahota: "Sjenik, sjenik! - krikne i potri iz upe, a onda oko drvene
zgrade, straga, gdje je krmarev momak vidio izbaeno sijeno.
Jest! Dolje na travi gomila suhe trave, a gore daske tavana, izvaene ... Okree se i on i sve oko njega.
Gleda preko polja, grmlja, sve do ume. Neki mladi tri prema umi! Nije ga vidio u noi, ali ovako trati
moe samo ovjek koji eli utei. Trgne puku s ramena i puca, ali ne vidi nita. Meu sajmare pred
krmom pade odjek puke iza sjenika.
Prepali se i oni i krmar. Orunici to su spavali pod drve-em u dvoritu skau uvis. Ustrali se andari u
graanskim i slubenim odorama. Puka i samokresi njihovi trae nian. Saj-mari se stisnuli uz krmu.
Odanle istri Jarec. Zaboravio je uzeti krivu plavu bradu koju je prije spavanja skinuo, a vlasulja mu se na
glavi nakrivila. Sajmari su, naoigled smijene slike ovjeka, zaboravili na hitac iz puke i veselo apu
narodnu rugalicu:
- Krive kose - pijuni nose...! Krivu bradu - pijuni
imadu... 62

andar koji je probudio Jareca vodi ga u upu. Jo omamljen od sna zuri u praznu koiju. Treptei trai
njegov pogled. 2andar mu pokae gore na sjenik. Ne vide se u polutami vrataS-ca, ali andar tvrdi:
- Onuda gore je uhienik pobjegao!
- Lae. Lae, ukrali su ga! Odnijeli ispod tvoje puke -
vikne Arec andaru, trgne samokres i razmahuje oko njegove
glave. Prestraeni andar se ve smatra pogoenim usred ela,
ali pred smrt se usuuje izrei svoju obranu:
- Svi oni ljudi tamo oko krme su vidjeli da sam tu stajao
i nisam nikoga pustio blizu. Pobjegao je onuda straga.
Ni maknuti se ne moe! uje li? - vie Jarec.
- Moe se maknuti kad bjei!
- Ne moe, ti prokleta tikvinjo! Ne moe!
- Vidio sam ga kako tri...
- Pijana budalo - on spava!
- Ali, vae blagoroe, on tri!
- Blago rogato, koga si pustio blizu koiji, uje li? Ne, tko
ga je uzeo, ukrao? Govori, i - vi - no, gdje je uhienik!
- Pobjegao je prema umi...
Taj odgovor iza Jareve ije pogaa ga kao udarac kundakom. Ustuknuo je od tih rijei to ih je izgovorio
njegov najpouzdaniji narednik koji sada dolazi iza njegovih lea. Ali se Jarec izdera i na njega.
- I ti mi zabija avle u mozak? Zna li da se mladi moe
probuditi samo u roku trideset sati? Znam sat i as. Sva svjet
ska znanost svjedok mi je: on mora spavati do noi i zato on
spava i dalje ... spava znanost to veli...
- Neka mi visokoroena znanost oprosti...
- Ne moe! On spava! Vi ste svi skupa zasluili vjeala. Net
ko je iz Zagreba doao i ukrao ga, ili ga je ovaj andar pred u
pom prodao za cijeli imetak? uje li?
- Nije! Ja sam svojim oima vidio mladog gospodina kako
bjei. Spustio se tamo sa sjenika.
- Spavajui? - vikne Jarec uaren od bijesa. - Spavajui,
bjei?
- Spavajui ili budan, ipak on bjei, a mi gubimo vrijeme.
Ovo je Jarecu pljuska. Ali on je ne osjea. Njegova se misao
zakopala o uvjerenje da uhienik spava, mora spavati do noi. Praak za uspavljivanje je prokuan.
Koliina tono odreena. Po svim pravilima njegova iskustva i medicinske znanosti uhienik mora tu
leati i bespomono spavati. A evo: niti lei, niti spava, nego bjei! Kakva se odigrava arolija? Pitanje
ostaje bez odgovora. Sve izgleda da dragocjeni uhienik, na kojega je on zaloio svoju glavu, uistinu bjei.
Potresen pita narednika:
- Vidio si ga?
Ba u asu kad se zaletio u umu ...

- Zato onda ne ide u potjeru ako bjei?

- ekam naloge vaeg blagoroa, koje tvrdi da on spava, a
to bjeguncu ide u korist.
Za te bi ga rijei kaznio vezivanjem noge i ruke i na pet dana posta, ali sada bjesomuno prokune. Nikad
u ivotu nije izgubio prisutnost duha do ovog asa. Problijedi i vikne:
- Konje ovamo!
Poskoila su sva petorica andara, oni u graanskom odijelu i u odori. Jarec zgrabi prvog konja koji mu
dopade pod ruke iz krmareve staje, ne pitajui kome pripada. Peti andar koji je timario konje uzima
sajmarima najboljeg vranca bez ikakva objanjenja i dobiva nalog da na andarske postaje javi Jareve
odredbe.
- Pucajte mu samo u noge! 2iva ga trebam! Ne smijete ga
ubiti!
Iza njih pred krmom stoje ljudi - natiskani, zapanjeni, puni Ijubopitnosti i suuti prema onome koga
hvataju andari. Sluga im sve pripovijeda i kori sam sebe:
- Da sam mogao slutiti, ne bih javio gospodaru.
- Glupane, imat e ga na dui ako im padne ruku - grde
ga ljudi. - Sigurno lau andari da je lud! Uhvatit e ga!
- Kako ga ne bi uhvatili kad njih nose konji, a njega samo
vlastite noge - razjanjava krmar.
Potjera projuri oranicom i poljem sve do ume. Narednik vodi prema istoku:
- Je li bjeao ovim smjerom?
- Jest, morao je tamo. Da je skrenuo na zapad, ostao bi
nam u akama.
Kroz umu vodi kolni put i oni ga slijede. Ali nigdje nikoga. Jarec se zaustavi i oslukuje. Ne govori nita,
ne kune, uti, samo blijedilo lica, sada bez brade, otkriva da je duboko zaprepaten. I opet nastavi put.
Nakon bezuspjenog jahanja otro zaustavi potjeru:
- Nema mu traga. On bi sada morao tvrdo spavati. Tu se
neto krije. Juer na Opatovini nagovorio nas je grubo ovjek
iz tmine. Moda ga je vidio u koiji kad je noobdija digao fe
njer. Neto se desilo. to - ne znam. Ipak u se s dvojicom vra
titi natrag prema zapadu.
- U Luki je sajam ...
- Ba zato mogu otmiari mladia sakriti meu svijetom,
kupiti kakvo drugo odijelo, konje i bjeati. Da otmiari su to...
- Vae blagoroe, je li on, uistinu, dobio lijek za spavanje?
- Da nije, ne bi spavao do jutra kao mrtav. Zato i ne vje-
Tujem da se probudio. Posve sigurno netko ga je ukrao iz koije
i odnio. Dvojica neka istrae umu s istoka, ako ga ne naete,
vratite se za mnom u Luku. Njuim - tamo je.
64

Da je uhienik pojeo praak, o tome Jarec ni asak ne dvoji. Gdje bi s.e Fabijani sa sedmoro djece
usudio da ga prevari! Nikakva ga sumnja ne obuzimlje i on s dvojicom andara u odorama krene natrag.
A bjegunac tri bez daha. Svaka mu misao daje novu brzinu. Katkad se ogledava, ali ne zamjeuje nikakvu
potjeru. Pred oima mu se pruila neka promjena - uma se prorjeuje, drvee izmjenjuje s plemenitim
stablima, a po zemlji raste lijepa posijana striena trava. Kroz zelenilo se zabijelili puteljci. Ispod stabala
razni oblici nasada puni cvijea.
"Tu je neki posjed?" - veli on sam sebi.
Izmeu jablana viri crveni krov nekog dvorca. Ne promilja nego se otisne od stabla i tri prema crvenom
krovu. Ve se bijeli zid kue obrastao brljanom. Tornji, zeleni balkon prvog kata. Tko je u toj kui? Ide li
u ruke zatitnika ili izdajniku?
Kua mu na to ne prua odgovor, ali on je odluio umaknu-ti ili umrijeti. Pod nogama mu kripi ljunak
kojim je posut put do kue.
Utri kroz otvorenu veu u neko predvorje, ukraeno lovakom opremom. Stariji mukarac u livreji
iznenaeno pogleda mladia bez ogrtaa i klobuka:
- Sto elite? Koga traite?
- Gospodara ovog dvorca.
- Samo je mladi kod kue. Upravo je za dorukom. Koga
smijem najaviti?
- Prijatelju, molim vas, ne pitajte tko sam, ve me vodite
gospodaru bio star ili mlad. Moram s njime odmah govoriti.
- Izvolite ovim stubama.
Kad su stigli u prvi kat. lakaj zamoli doljaka da prieka. Malo asa i vrata se otvore. Dva oka ljubopitno
zirnue na hodnik. Kratki poklik... i pomoli se zdravo mlado lice, a zatim visok i jak, pleat mladi:
- Gospodine suputnice! No, to je iznenaenje! Otkud vi?
Izie na hodnik i vrsto mu stisne ruku pa ga uvede u blagovaonicu.
- Sigurno znate da se nalazite u dvoru Pluska koji pripada
mojem ocu. No, ujete, kad smo ono zajedno putovali u diliansi
i promatrali Zagreb, vi ste se odjednom neoekivano iznevjerili
i odjahali! Kako ste me ipak nali?
- Slijedio sam glas svoje due - ili umuknuti, ili umrijeti.
Do vas je, to u odabrati.
- Dogodilo vam se neko zlo?
- Progone me andari. Jedan je ve pucao za mnom, ali
sam otrao u umu.
- Kasnije niste opazili potjeru?
~- Nisam. Ipak, nee oni propustiti nita da me uhvate. Ima 10 petorica na okupu, dakle, dosta da se bace
na jednoga.
S Zadranka AC

- Kane vas odvesti u tamnicu?

- U ludnicu - toliko sam uo.
- Strahovito! Vi ste im, dakle, velika pogibelj?
- Mogao bih biti, ali oni to mogu znati...
- Moram vam pomoi, no recite tko ste zapravo, mladi su
putnice?
- Oprostite." Poinio sam nedopustivu neuljudnost. Nisam
se ni prikazao: zovem se Vjeran Keglevi.
- Vi ste taj?! Ja sam Nikica Halper. Vrlo me veseli to
vam mogu pruiti pomo. Samo recite - kako?
- Najprije molim oruje. Goloruk sam.
Visoki, snani Nikica uzima iz ormara samokres, naboje i dade ih gostu, pitajui:
- Jesu li vas vidjeli da bjeite ba u ovaj dvorac?
- Nisam nikoga vidio iza sebe.
- Ovo je dvorac mojeg oca, ali on e odobriti sve to uinim.
I danas je ostao nepokolebiv ilirac i smrtni neprijatelj naeg oku
patora. Oito se elite kod nas sakriti?
- Tajni redarstvenik - ako svrati u ovaj dvorac, to je vrlo
vjerojatno - sve e izvrnuti naglavce, a da vi ne smijete protu
sloviti. Meni je spas ako doprem do Zagreba. Jedino tamo imam
sigurno zaklbnite. Molio bih vas konja.
- Ali ne smijete jaiti cestom, tamo e vam brzo ui u trag.
Pogledajte tamo polje, livada, umica, jablani, dva, pa opet, dva,
straga pet. Ovi su jablani va putokaz u bijeg. Tamo moj otac
ima stari seoski majur. Ondje se moete sakriti. Zapravo, bih
vas i ja pratio, samo moram javiti svojoj sestri koja je u polju,
vri slubu pana.
- Vi biste mi bolje posluili ovdje u dvorcu.
- Kako to mislite?
- Odmah u vam rei. Da ne troimo vrijeme - ne bi li
va sluga odmah priredio konja?
- Pa naravno, to je prvo! Hej, Marice, neka doe Janki -
vikne orijaki mladi na vratima, a onda se dosjeti:
- 0, kakav sam ja kuedomain! Molim vas, tu ima unke,
hladne puretine i peenih jaja. ekam na doruak sestru "gospo
icu pana". Izvolite, sigurno ste gladni.
- Rado u se posluiti vaim gostoljubljem. Treba mi sna
ge za bijeg. I sjedne, dok mu je visoki, pleati domain sasuo u
tanjur cijelo brdo ukusna jela. Pri tom pita:
- A kako ste pobjegli i otkud?
- Ve sam sjedio u zatvoru, ali to u vam pripovijedati dru
gom zgodom jer vrijeme leti, a meni je do toga da me andari
ne bi zatekli ovdje.
- Jamim vam, moraju ovim putem kojim ste doli i vi
pa u vas izvesti iz kue kroz dvorite, prema staji. Kod mene
vas ne mogu iznenaditi. t
66

A sada dopustite da razjasnim. Prije sam rekao da biste

mi mogli vie koristiti ako ostanete u dvorcu. andari e se navratiti k vama i ispitivati vas za mene.
A ja u im kazati da sam s ovog prozora vidio nekog mla
dia kako bjei u Luku. Dakle, protivno onoj strani na koju ete
vi odjaiti.
- Vrlo dobro, gospodine, no ima jo neto. Prijedlog je moj
neobian. Vi ete se preneraziti...
- Ako je dobar, prihvaam, bio kako god mu drago teak.
Vjeran se sagne, izvue iz sara svojih izama vreicu od de
belog ruiastog papira s nekim natpisom.
- avolski lijek!... Imao je mene uspavati za trideset sati
da me mogu kriomice odvesti bez glasa i traga. A zatim bi slije*-
dila i druga porcija sve do ludnice! No, srea je zloincima posla
la potenjaka kojemu su naloili da ovo umijea u gula. On mi
je sve otkrio i tako je u moje ruke palo to udesno sredstvo. Mi
slio sam ga dati svojem uvaru u ludnici ili to slino - glumio
sam cijelu no da spavam i ekao u koiji prvu krmu da poku
am bijeg. Tako se i dogodilo. A sada imam ovu namjeru: -
Ako dou andari u vau kuu, a to je vjerojatno, pretrait e
sve. Ne moete propustiti stari zagorski obiaj da ovjeka koji
je pod vaim krovom ne ponudite jelom i pilom, pa bio to i am-
dar... Evo tu je sve na stolu od vaeg doruka. Dakle, nije nita
napadno ni namjeteno...
- Pa onda? - zamuri Nikica s odreenom slutnjom.
- Ovdje je boca crnog vina... Molim vas, rtvujte ovu boca
na oltar mojeg osloboenja od ludnice.
- Cijelu bavu bih dao...
- Previe! Evo - kad je u ovo crno vino saspem taj pra
ak i dobro to promukam, u crnom se vinu nee opaziti. Dou
li andari, biste li ih ponudili ovim vinom? To ih nee ubiti, ali
e omamiti. Pogledajte. Tu je na vreici opis kako sredstvo omam
ljuje. Dakle, ubojstva nema.
- im popiju, oni e zaspati?
- Ni izdaleka. Ovdje se razjanjava: ta koliina za jednu
osobu djeluje nakon sata, samo je pitanje kako e djelovati na
vie njih u toj velikoj koliini vina? Na to vas moram upozoritL
Sluao sam u koiji kako je moj otmiar u krmi naruio neka
fcu peku kopuna i dadu vina. Sada sam mu pokvario fini doru
ak jer oito bjei za mnom, bit e gladan i edan...
- Bilo bi divno kad bih mu ja u zamjenu dao ovdje pee
nog purana! Potenja mi. A onda u im natoiti ovo vino. Mogu
im dati poslije jo jednu bocu?
- Moete, glavno je da popiju ovo. Svakome po au - raz
dijelite jednako - po prilici...
- Izvrsno - ali ako oni ne dou?
- Onda bi me morali progoniti gladni i edni, a to bi ml doista bilo vrlo ao.
JHL

- I meni vjerujte! S uitkom u ih podvoriti...

U sobu ue sluga. Halper mu rastumai da andari progone mladog gospodina Keglevia.
- Janki, mora lukavo pripraviti konja i ostaviti svezano
ga daleko u ljiviku. A dou li andari i pitaju za nekog bjegun
ca, reci im da nisi nita vidio, ali mladi gospodin Nikica zna ne
to, neka dou gore k meni pa u im ja kazati.
- Sve e biti kako elite, mladi gospodine!
- Sve ove zdjele i vino ostavi ovdje na stolu. Ako bi doli
tek oko objeda, ponudit emo ih isto tako kao i s dorukom.
- andare? - zaprepasti se Janki. - Ova nesnaga jo nije
sjedila pod naim krovom. Neka mi mladi gospodin oprosti, ali
Sto e kazati stari gospodin i gospoa majka?
- Kad doznaju da smo pomogli spasiti mladog domoroca,
sve e odobriti.
Sluga pogleda Keglevia prijazno i odmah ode.
- Otiao sam od kue bez novaca - spomene gost, a Hal
per ide k ormaru i izvue novarku:
- Evo, prognanice, uzmite. Sigurno e vam trebati.
Vjeran, meutim, uzme vreicu s prakom i saspe je u punu
bocu crnog vina. Nikica ga nakon toga povede uskim drvenim stubama u dvorite, a odavle u gospodarske
zgrade. Posljednja je staja. Tu se gost oprosti s domainom i zamoli ga neka odmah ide u dvorac da eka
andare.
Kod staje ve eka Janki i pokae mu:
- Svezao sam osedlana konja u ljiviku. Vidite tamo otkud
ba dolaze one dvije gospoice. Ona prva, s pukom na ramenu,
to je naa gospoica Zorislava, sestra mladog gospodina Nikice.
Sada su druga vremena i ona sama pazi na teake, uva usjeve i
vinograde. pan!
- Doista, neto odvie lijep pan. Ali, neu se javiti gospo
ici ovdje vani da je ne upletem u svoj bijeg. Ako mi je srea
sklona, vaoj gospoici poklonit u se drugi put.
Vjeran izvadi srebrni novac i prui ga Jankiu, ali ovaj otkloni dar:
- Vaa milosti, od domoroca kojega gone andari pote
njak ne uzima nagrade, nego mu pomae od srca.
- Dajte mi svoju potenu ruku! Ostanem li iv, doite k
meni u Zagreb!
I pouri uzbrdo prema konju koji je tamo gore svezan o stablo. Odanle gledaju prema njemu dvije
djevojke. Jedna dri suncobran, druga puku... Suprotnost je tako aljiva da se Vjeran nasmijei, premda
mu je sada na umu jedino i samo bijeg od opasnih progonitelja.
Put: ga vodi podalje od gospoica, ali ipak tako blizu da moe razabrati kako ona sa suncobranom ima
draesno gradsko lice, a ona s pukom je snano djevoje sela, zdrava, blistavih oi-
68

ja, sa smeim uvojcima to joj neuredno padaju ispod okruglog zelenog, napola mukog eiria. Sa
zanimanjem gleda stranog mladia i, ne rekavi nita svojoj drugarici, ide prema njemu. Razabire da je
njezina namjera da ga zaustavi. On se pokori i poe prema njoj.
- Tko ste vi? - pita ona.
- Oprostite, gospoice, to sam se usudio u va ljivik. Zo
vem se Vjeran Keglevi i bio sam kod vaega gospodina brata.
Mi smo znanci ve otprije.
- Ah, tako, mislila sam: tko je to zalutao k nama. Tamo
osedlani konj eka zacijelo vas?
- Da, gospoice, va brat bio je ljubazan i dopustio mi da
se posluim. Kako je do toga dolo, kazat e vam on sam.
- Veseli me to vam je brat mogao pruiti ovu malu uslu
gu, elim vam sreu na putu!
- Ah, gospoice, srea se ne moe ogluiti kad je zovu tako
lijepe usne, a vjerujte, nikad nisam bio vie ovisan o toj srei
kao ovaj puta.
- Onda je zazivlje po tri puta jer tada, kau Zagorci, srea
ne moe odoljeti! Zbogom, gospodine. Do vienja!
Poklonio se, gledajui u njezine lijepe smee oi, pune mladenakog ara i vedrine. Zatim se nakloni onoj
drugoj to utei stoji pokraj nje i pohiti k stablu gdje ga eka osedlani konj. Brzo ga odvee, skoi gipko
na sedlo i potjera dalje uz brdo ljivika. Gore se jo jednom okrene i pozdravi, skidajui eir koji mu je
posudio Nikica Halper.
Smeokosa djevojka s lugarskim eiriem i pukom o ramenu okrene se k svojoj drugarici:
- Sto veli, Hijacinta? To je mladi! Otkud je samo pao k
nama?
- Ja sam ga gledala, ali mene nije ni opazio, toliko si ga ti
privukla. Gotovo si ga oarala. Jest, jest, nemoj poricati. Gledao
te je kao da nikad nije vidio djevojke!
Janki se je uspeo do dospodarice i upao u rije:
- Pravo ste rekli, gospoice Hijacinta! Izgubio je oi na
naoj gospoici Zorislavi. Tlo mu gori pod nogama, a ipak se go
re navrh ljivika jo jednom okrenuo.
Sve troje krene brzo prema dvorcu. Tu su nali Nikicu kako gleda s prozora po dalekoj okolici.
- Pratim pogledom onog mladia koji odlazi. Jesi li ga sre
la, Zorislavo?
Janki koji je uzimao sa stola tanjure od doruka veselo e mladom gospodaru:
- Da ste vidjeli, mladi gospodine, taj susret! Ve sada se
moete pobrinuti da imate novo odijelo u svatovima.
- Sto misli? Ba e Keglevi dolaziti k nama u Plusku tra
iti sebi enu - odgovori Nikica.
-
- Ima li u gradu takva koja bi bila ravna naoj gospoici
Zorislavi? - s ponosom veli Janki. - Nema joj ravne! Ni kad
sjedi kod glasovira, niti kada stoji na polju kod teaka.
- Etoi - primijeti plavua. - Janki zaboravlja da sam
ovdje i jal Zorislavi je ve naao vie enika, za mene nikad ne
ma ni jednog!
- ast, gospoice Hijacinta, vama, ali meni je mnogo vani
je kako e se udati naa gospoica nego njezina prijateljica.
- Dakle, ovaj susret gore u ljiviku imao bi biti uvod u lju
bavni roman moje Zorislave? - primijeti Hijacinta.
- Ah - omaloavajui odgovori Janki - naoj gospoici
Zorislavi ne treba ljubavni roman, nego lijep mladi mu. A taj
je mladi rekao meni, molim lijepo, da je gospoica Zorislava pre
lijepi pan. Aha I Bit e neto!
- Umrijet u od gladi! To e se desiti ako mi brzo ne do-
nese ruak - veselo e Zorislava.
Sluga pouri iz sobe.
- Zato se Keglevi morao tako uriti? - pita Zorislava
brata.
- andari su mu za petama. Cijela je potjera za njime, ne
to je ekselenciji skrivio. eli ga zatvoriti u ludnicu...
- Sto-o? On je taj luak koji je andarima pobjegao iz lud
nice? - zapanji se Zorislava i skine lugarski eir, otkrivi glavu
punu smeih kovrica. - Da sam znala!
- Tko ti je to rekao? - pita je brat iznenaeno.
- Sajmari su pripovijedali na povratku iz Luke da je oblast
svuda namjestila strae i pozivlje svijet neka bjeguncu ne prue
pomo jer je pogibeljan luak koji davi ene i djecu.
- Prokleti lupei, izmislili su ovo samo da bi ih ljudi u sehi
pomagali protiv njega.
- Zato ga nisi sakrio u dvorcu?
- Ako dou andari k nama, vi niste nikoga vidjele. Samo
sam ja vidio, aljite ih k meni ovamo u blagovaonicu.
JADRANKINO SVJEDOANSTVO
Sunce je ve visoko, a u dvorcu stare Kazaline ulice vlada tiina kao da je sve zamrlo. Druina, umorna
od neprospavane noi i pretrpljena straha, kree se polagano, govori tiho. U svakom oku zabrinuta
neizvjesnost. Kljuarica je blijeda, utljiva i sjedi u svojoj sobi, jo slaba nakon none nesvjestice.
Videkove oi jo prijete. Htio je otii Oriki, ali ne moe iz kue. Od rana jutra dolaze s majura i pan i
sluge, nosei u palau ive. Ali nitko ne moe ui u dvorac. Novi je gospodar uzeo sve kljueve i ljudi se
vraaju s punim koarama.
70

Oko deset sati zazvoni u prvom katu. Po odredbi kljuarice Miko ode gore. Vratio se s nalogom neka se
gospodi dade zajutrak.
Reci da nemamo niega ovdje u dvorcu, sve je na majuru,
a poto ljudima nismo mogli otvoriti, otili su i sada nemamo ni mlijeka niti to drugo. Ne moemo ni
kuhati objed.
Kad je Miko to saopio gospodi, Heinrich i Bardovi se zgledaju:
Oni nam prkose. Ja u ih nauiti redu! - prijeti baru-
nov tajnik. - Stavit u ih opet u zatvor.
- Tko e onda to ispatati? Hvala! Vi me sada trebate i bri
nite se za mene.
- Mi, mi trebamo vas? Takvih otpadaka puno je gnojite!
- Gospodine, ako sam ono to rekoste, zato me je barun
angairao za svoga povjerljivog pouzdanika?
- Da budete pseto njukalo.
- Ako sam pseto njukalo, zato barun sjedi sa mnom kod
stola?
- ovjek vie puta zagazi i u gnojnicu...
- Meni vi ovako, a tu hoete da vam igram krivog Kegle-
via?
- Za takve poslove ne moemo dobiti potena mladia.
- Vi mi spoitavate da sam...
, - Vi ste plaeni denuncijant. Zloinca sam ve potivao, pijuna nikada!
- A vi? Niste li vi u istoj takvoj slubi?
- Ne! Ja radim iz uvjerenja za svoju austrijsku naciju, a vi
radite za novac - protiv svoje nacije. U tome se razlikujemo. Vi
ste nam potrebni, ali nam ujedno zaudarate kao svaka gnjile. A
sada odredite da nam donesu grofovski doruak.
Bardovi uzme samokres, stavi ga u dep i poe u prizemlje kljuarici.
- Danas ve bolje izgledate! - ree on. - Sve e biti opet
dobro kad se dovri istraga protiv onog pustolova. Molim vas, od
redite doruak za dvojicu, a isto tako objed i veeru.
- Vaa milosti, moramo poslati na majur, u kui nemam ni
kruha. Molim kljueve od vee...
- Ne smijem ih predati. Strogo su mi naloili da nikoga ne
pustim iz kue niti u kuu dok ne budu ortaci onog pustolova
uhvaeni. Valjda vjerujete svojem gospodaru kojega ste othrani
li? - pita on, toboe, ljubazno.
- Vaa milost zna najbolje to i kako je s tom istragom, ali
ne mogu vam prirediti nikakvo jelo ako odmah ne poaljem na
majur. Ovdje u kui ne drimo ni najmanje zalihe, jedan je majur
a Sofijinom putu, a drugi u Tukancu.
- Sada onamo ne moe nitko - odgovori Bardovi.
...",_ ."" ,,".ii..,..",. ."^ ."", ,","._,_ ,i,1"",^,_...."1,__ .,.,,, 71

Gore saopi to je rekla kljuarica. Tajnik je odvie gladan i odlui da obojica podu "K caru
austrijanskome" na doruak. Od baruna Larsena zatrae savjet to im je initi.
Otvorili su veliku veu i opet ja zakljuali za sobom. Vani stoje dva andara. Barunov tajnik im jo da
nalog kako se imaju vladati, a onda su otili Markovim trgom na Dverce da bi Junom promenadom sili u
Donji grad. Dok su prolazili etalitem, opaze etiri dame: Oriku s kerkom Ninkom, a pred njima
gospoa Hajdi i gospoica Jadranka. Iznenaena uhvati djevojka Hajdiku za lakat i apne:
- Gledajte, to je Keglevi! Onaj mladi. To je on, a ne onaj
to je bio u posjetima!
Orika odmah zaustavi Jadranku i tiho saopi:
- Vidjela sam tvoju zbunjenost kad si opazila ove strance.
Otkud ih pozna? Valjda nisu znanci iz Bea? Reci mi odmah,
Jadranko, moja je dunost nadzirati tvoja poznanstva. Dakle, ne
ma zatajivanja. Reci to si kazala Hajdiki?
- Rekla sam: - ovaj mladi - to je Keglevi.
Zaueno gleda grofica djevojku:
- Poznam sve Keglevie, ovaj nikad nije bio Keglevi. Gdje
si ga upoznala?
- Nisam ga upoznala, samo sam ga vidjela.
- Ovo zvui kao Kristijanovieva humoreska "Zmearija
dveh kaputov" - primijeti Orika veselo - Ne, draga moja, pre
varila si se. Ovaj klipan nikako nije Keglevi. Idemo u duan.
Sile su stubama u duan. Tu su odabirale raznu svilu za vezivo i pletenje kose. Prodavaica je, meutim,
pripovijedala o jueranjoj pojavi bijeloga fratra.
- To je stara pria - veli Orika - da tom kuom obila
zi duh bijelog fratra. Sjeam se toga ve godinama. Vi ga, gospo
o Hajdi, niste vidjeli?
- Nisam ga nikad vidjela, premda dugo stanujemo u istoj
kui. Meni ne dolazi na oi.
- Kau uena gospoda da su to privienja - veli proda
vaica - a opet, tko zna...
Kad su gospoe izale iz duana, dolaze im u susret dva mukarca. Orika opazi da je onaj obrijani
pratio malo prije mladia kojeg je Jadranka na Junoj promenadi oznaila kao Kegle-via. Sada taj isti
gospodin prati tamnobradog. Izgleda kao da mukarci ekaju gospoe, oito ele proi mimo njih. Barun
upire pogled u Jandranku s takvim arom da se njezina kuma nemilo iznenadila. A kad je prolazio pokraj
njih, otmjenim pokretom ruke skine eir na pozdrav Jadranki. Ona porumeni, okree glavu od njega, ne
uzvrativi pozdrav. I Hajdika je zbunjena. utei su ile ispred Orieve i njezine keri istim putem
natrag na Gornji grad. Na Junoj promenadi opazi da ih bradati gospo-
72

din s pratiocem slijedi. Odmah grofica naredi da krenu kui. Tek to se uspela u prvi kat, ostavi Ninku, a
Hajdiku s Jadrankom pozove u svoju sobu.
- Doi ovamo, Jadranko. Reci otkud pozna onoga gospo
dina koji te je pozdravio? Ti mu nisi odgovorila, dakle htjela si
zatajiti poznanstvo.
Crne se trepavice podigoe. Zeienomodre oi gledaju bezizraajno.
- Onoga s crnom bradom poznam iz Bea. Gospoa Hajdi
zna kako je bilo. Jednog poslijepodneva, nakon svretka posla,
izale smo iz beke radnje, ali se gospoa naas vratila u duan.
Vani me oslovi ovaj gospodin s crnom bradom i onoga s koz
jom bradicom izgrdi, a mene zatiti. Drugi je dan stajao tamo
onaj s crnom bradom, esto se pojavljivao i pokuao sa mnom
razgovarati, ali me je gospoa Hajdi uvijek uzela ispod ruke.
Ne znam tko je. Sada smo ga srele u Zagrebu.
- Sve je bilo kako veli gospoica - potvrdi Hajdika.
- A zato je sada ovaj gospodin u Zagrebu?
- To ne mogu znati.
U tome ih prekine Orikina kljuarica.
- Bojim se, vaa milosti, u Kazalinoj ulici nije sve u re
du. Nitko s njihovih majura nije mogao u kuu. Niti meni nisu
otvorili. A kad sam ponovo otila, dobaci mi lakaj Miko kroz
prozor da nitko iz druine ne smije iz kue jer je kui stigao
pravi gospodin. Pitala sam odmah konjuara to znai "pravi go
spodin", ali se tu naao andar i gurnuo me neka idem svojim
poslom. Prepala sam se i odmah otila.
Orika je poslala lakaja da vidi to se zbiva, ali se on odmah vratio s posve istim vijestima.
- Ovo je uistinu udnovato! Moram porlati advokata da
istrai to je.
U sobi za vezivo i ivanje tiho raspravljaju Hajdika i Jadranka. Djevojka je zabrinuta.
- alim to je kuma opazila iznenaenje kad sam vidjela
mladog Keglevia. Osjeam neku zagonetku koja mi nee donijeti
veselja.
- Na vaem mjestu vie bi me zabrinjavao onaj avo sa
crnom bradom. Kako se taj drznik usuuje pozdravljati? I gle
dao vas je kao jastreb svoj plijen, ekao nas je. I otkud se po
javio u Zagrebu? to on ovdje trai?
- Zato pitate mene? Ne znam nita kao ni vi.
Gospoa se oprosti s djevojkom i ostavi palau. A Orika Je pola u svoju sobu da skine ulinu haljinu.
Pri tom razmilja 0 Jadrankinu susretu s bradatim gospodinom. Mora priznati, gospodin je vrlo otmjen i
lijep. Za Jadranku ipak prestar. Mora mu biti trideset pet godina. Zato je stigao u Zagreb iz Bea upravo
*ad je tu i ona? A otkud Jadranki tvrdnja da je taj mladi na
... 7%

promenadi pravi Keglevi? Sve joj se ini: tu se neto krije u vezi s Jadrankom. Mora to istraiti. Odluila
je postupati oprezno da Jadranku zaskoi. Uvjerena je da djevojka neto taji. Ali to? I kako to od nje
saznati? U tim je mislima zbuni kljuarica:
- Vaa milosti, ovaj gospodin moli da biste ga primili -
i prui joj posjetnicu na srebrnom pladnju. Ona proita nekoliko
rijei kojima je moli ravnatelj gimnazije Marcel Premru neka ga
primi jer joj nosi vrlo vanu vijest.
Ovo je iznenadi. Ve je davno otklonila da primi pod svoj krov ovjeka koji se javno hvali da je pouzdanik i
dounik njegove ekselencije. Ipak, danas ga eli sasluati.
Otila je puna ljubopitnosti da uje to eli.
U salonu stoji gospodin, odjeven u besprijekorno crno odijelo. Koulja mu je savreno ukrobljena i
bijela, oko vrata crna vezanka. Dugi kaput pokriva izboeni trbuh. Izraza} mu je besprimjerno ozbiljan,
to gotovo ne pristaje njegovu punanom, potpuno obrijanom licu. Usne su mu tanke, stisnute, nos neto
prevelik, oi duboko upale u onjake. Kosa savreno ueljana. Naklonio se najdublje kao to je propisano
prema osobi visokog poloaja. Grofica mu uzvrati uljudno, ali hladno.
- Izvolite - i pokae mu stolicu dok je ona sjela na di
van.
Zauzeo je samo malo mjesta na etverouglastom sjedalu i sloio u krilo svoj cilindar, ekajui da ga
domaica oslovi.
- emu imam zahvaliti to ste me poastili svojim posje
tom? - pita ona tako uljudno da nije mogao ni opaziti poruglji-
vost to se krije iza tih rijei.
- Vaa grofovska milosti, kao bivi profesor vaeg sina,
smatrao sam svojom dunou da vas odmah obavijestim o vrlo
neobinom dogaaju...
- U vezi sa mnom?

- U vezi s nepomuenim blistavim ugledom vae kue.

Obrve je malo stegnuta, kao od neke sumnje.
- Nisam slutila da je i vama tako na srcu ugled moje kue.
- Vaa milosti, bio sam uvijek tovatelj vaeg slavnog obi
teljskog imena.
Grofiine su oi uprte u njega pozorno i prodirljivo, to on ne moe dugo podnositi i sputa svoj pogled na
cilindar.
- U vau kuu doao je ovih dana neki mladi gospodin
koji se prikazao kao Vjeran Keglevi.
Vjeto skriva ona svoje iznenaenje i nasmijeeno pita:
- Zato velite "prikazao se Kegleviem?"
- Jer, zapravo, on to nije ...
Njezine lijepe tanke obrve malo se nabrale, znak duevne napetosti, dok rumene svjee usne nasmijeeno
pitaju:
- Onda su u Kazalinoj ulici dva Keglevia?
.74

- Samo jedan, i to pravi, koji je juer stigao iz Bea u prat

nji svojih visokih znanaca.
- A gdje je onaj koji je bio kod mene?
- Netragom je pobjegao ...
- Tako? No, to je ipak neobina zagonetka, - veli ona
mirno, a u dui joj se sve uzbunilo. Dakle, ipak se u Kazalinoj
ulici, u dvorcu Kolenbach, neto dogaa, o emu ona ne sluti?
Zamalo da joj nije poiknula krv u lice od uzbuenja. U kakvu
je to zapala nepriliku? Ispostavi li se da je uistinu primila kri
voga Keglevia, grohotom e se smijati njezini neprijatelji. Je
dan od njih sjedi, pred njome i drsko ozbiljnim licem govori
0 svojoj brizi za ugled njezine kue. Ali on nee nikako vidjeti
njezino raspoloenje. Ona dodaje svojoj izreci drugu:
- Neobina - ali i zabavna zagonetka ...
Gospodinu se ini da Oriki to ipak nije odvie zabavno
1 sprema joj novi udarac, ali mu ona ne doputa do rijei:
- Dva grofa Keglevia, dva lica, a jedna osoba? Molim vas,
gospodine ravnatelju, pa to je krasna komedija. Ne mora poi
u kazalite da se od srca nasmije. A tko vam je rekao tu za
nimljivost?
Ukoeno ozbiljno gljedaju njegove okrugle oi s debela lica:
- Vaa grofovska milosti, saznaos am od jednog redarstve
nika koji je danas u jutro doao u kolu ispitivati neke ake
o pustolovu. Naime, aci su na Junoj promenadi jednog dana
razgovarali s onim koji je dolazio u vau kuu, zaogrnuvi se
platem ugleda vrijedne i potene obitelji.
- Da, on je doao u odijelu saivenom po najnovijoj bekoj
modi Napoleona Treeg. Taj je mladi zbilja smion, jer danas
se pustolovi ne mogu pokrivati sredovjenim vizirima.
Veselo se smije i ostavlja dojam kao da je to uistinu zabavlja, a on bi je elio vidjeti prestraenu i
postienu to je primila mladog pustolova. Toj svojoj elji gospodin ne poputa i nastavi sve otrije
prikazivati njezinu zabludu.
- Vaa milosti, mladi koji se usudio doi pod ovaj asni
krov nosi ime meunarodnog pustolova. Ve je esto uhvaen
na ^kvhn djelima. Obiava se prikazivati roakom gospotija,
pa ivi na gospodsku, makar samo nekoliko dana... Sigurno ne
to patoloki tip. Osramotio je ve vie obitelji koje su ga pri
male.
- I ja sam ga primala u kuu? To je vrlo draesno! Sva
kako mladi mora biti iz odline obitelji, ne zbog vladanja, ali
govorio je vrlo dobro, tako dobro kao da je bio u vaoj govor
nikoj koli.
Malo su mu zadrhtale usne. ini mu se: ona ga tim rijeima eli udariti u obraz, ali opet nastavlja veselo:
- Zamislite, gospodine ravnatelju, kakva zabavna stvarca u
dananjem drutvenom mrtvilu Zagreba!

- Bila bi srea da je stvar tako zabavna. Naime, sutra e

se objaviti slubeno da je taj pustolov bio ovdje i uivao pokro
viteljstvo vae milosti, jer je u svojoj beskrajnoj drskosti isko
ristio vae prijateljstvo prema pokojnoj staroj Kegleviki!
On eka zaprepatenje, ali doeka smijeh:
- Tako e barem Orika nekoliko dana biti sredite inte
resa cijelog grada. Na svu sreu, dala sam saiti novu haljinu.
im to objave, evo me na Junoj promenadi ili u "Franzjoseph-
gartenu" da uijem slasti senzacionalnosti. Znajte, ja veoma
uivam kad se o meni govori. Sasvim mi je svejedno da li me
obasjavaju seriozne stvari ili pustolovine. Ovo je potonje moda
jo i originalnije, jer ve davno nismo doivjeli u naem gradu
takvu sjajnu komediju...
ini mu se da ga ona malim biem tue lijevo-desno. Iz puke obijesti ne da mu do rijei, ve ga, smijui
se, pita:
- Kako je nae izvanredno redarstvo moglo dopustiti pu
stolovu da pobjegne?
- Sve su andarske postaje obavijetene, svi putevi, mit
nice i raskra pod nadzorom. Samo mu je uspjelo umaknuti iz
grada u okolicu, a dok s vama govorim, ve su ga sigurno i uhva
tili. Do sutra je u rukama pravde. Sudit e mu ovdje da mogu
presluati sve svjedoke ... A glavni e svjedok biti vaa milost...
- Hvala to ste mi to rekli. Moram odmah naruiti i drugu
novu haljinu. Neto senzacionalno, po modi. Kad stupim pred
sud, neka svima zablista ju oi...
Govori obijesno, veselo, poput lakoumne ene, a gospodin Premru ne moe ni uz najbolju volju ustanoviti
je li ta veselost namjetena.
- Ja idem s duhom vremena - veli Orika. - Neko bi
to bilo strano da sam ja pristupila k sudu u takvoj pustolovini.
Danas e mi zaviati. Vidjet ete ...
- Drugi krunski svjedok bit e gospoica Jadranka, vae
kume.
- Ona ima veze s vaom dvojicom Keglevia?
- I te kako ima! Ona zna koji je pravi.
- Time e, dakle, biti rijeena zagonetka? teta! Kad bi to
trajalo dulje, ljudi bi dulje uivali u senzaciji. Ali recite to je
s novim Kegleviem, gospodine ravnatelju? Naime, s pravim? Gdje
je?
- Stigao je, kako rekoh, sino u pratnji svojih visokih pro
tektora, pa e se pokloniti vaoj milosti...
- Ali neka taj mladi, novi, pravi, donese isprave "Passier-schein" - naglasi ona potpuno bezazleno. - Bez
tog dokumenta neu vie primati nikakvih Keglevia!
ini mu se da ona dri u ruci koprivu i njome ga neprestano udara po nosu, a on sakuplja posljednju
snagu da je ipak ponizi i posrami:
,7A

- Mislim, vaa bi milost morala prije nego se sve slubeno

proglasi izjaviti kako ste odmah sumnjali da to nije pravi Ke-
elevi. To morate izjaviti, da se ne bi mislilo kako je vaa milost
sjedila u salonu s pustolovom, a jo vie bi to bilo neugodno za
vau ker...
Bilo je velikana koji su sjedili nasuprot kojekakvim lopo
vima i lupeima, bilo je potenih obitelji iju su djecu pouavali
nitkovi, izrodi, izdajice svoga vlastitoga doma, dodvorice, udvorice,
njukala i dounici pod zatitom plemenitog naslova. Dakle,
nee potamniti ime Ori ako se, uistinu, mojim stubama u Ka-
pucinskoj ulici uspinjao vrlo zgodan i lijep mladi pod tuim
imenom. Onaj koji vas je poslao neka se ne brine za mene. Ja
sam uvijek ja - dok mnogi nisu vrijedni ni da ih sluam!
AH on je doao da joj i dananji i budue dane uini neugodnima, izvrgne je ruglu, kad e se proglasiti da
je primila pokroviteljstvo nad krivim Kegleviem. Mrzi tu enu, jer se ona usuuje javno prezirati njegovu
enu i njega - pristau tuinske vlasti. Vie nema rijei kojima bi joj mogao dokazati da e ona za
nekoliko sati biti predmet rugla. Grofica sve odbija suvereno, nasmijano, jo ga i udara u obraz kao
izdajicu, dodvoricu. Ustao je i pogledao joj u oi:
- Vrlo, vrlo, alim, vaa milosti! Ime Ori bilo je uvijek
isto...
- Bilo je i ostat e. Ali ima takvih imena ija e sramota
ostati ubiljeena u povijesti. To je sve izvrsna graa za humo-
resku, a tu ete pisati vi, gospodine ravnatelju i u njoj igrati
glavnu ulogu!
- Kako to misli vaa milost?
- To vam je isto takva zagonetka kao i ova s dva Kegle
via: jedan krivi, a drugi pravi. Razjanjenje dolazi tek na koncu,
a dotle se strpite. Do vienja, gospodine!
Htjela je otii, ali na vratima opazi lakaja. Nosi posjetnicu. Ona je pogleda i kimne glavom:
- Neka gospodin izvoli ui.
Lakaj otvori. Ona okrene lea ravnatelju kao da uope nije vie prisutan i zapita doljaka:
- Gospodin upanski sudac ima neto sa mnom govoriti?
- Kao to sam se usudio napisati vaoj presvjetlosti, vrlo
vano...
- Dakle, u etiri oka - nasamu? - upita ona da bi ravna
telj Premru izaao.
- Radi se o vrlo vanoj stvari koja ne moe biti rijeena
bez svjedoka. Naime, dolazim slubeno - i upanski se izaslanik
okrene prema ravnatelju gimnazije: - Vi ste se sami ponudili
da ete njezinoj milosti obzirno saopiti o emu se radi.
- Da, ba sam malo prije bio tako slobodan obavijestiti...
- Prema tome - pokloni se sudac - molim vau presvjetlost
da biste izvoljeli pozvati gospoicu Jadranku Marui.
77

Samo trenutak ona promilja. Oprijeti se tome znailo bi pokazati koliko je dogaaj neugodno dira. Mora,
dakle, ostati u istom stavu to ga je zauzela pred omraenim ravnateljem. I ponudi nadolom gospodinu
sucu stolac te pozvoni, dok je sama sjela na divan, ne gledajui Premrua. Onda naloi lakaju neka sovne
Jadranku. Do njezina dolaska grofica vedro pita suca:
- Vi sigurno znate da li se vratio iz Bea kardinal Haulik?
- Ne, jo uvijek se nije vratio...
- Prije svoga odlaska urekao je u svom dvorcu sjednicu
"Pjestovalita" to ga je netom osnovao. Ova bi sjednica imala
biti sutra.
- Onda e se njegova uzori tost sigurno vratiti do toga dana.
Sada je zapoela razgovarati o kardinalovim staklenicima,
koje e sigurno prigodom sjednice pokazati gospoama, a ona je ve eljna vidjeti ovogodinje proljetno
cvijee i voe.
Uto se pojavi Jadranka. Orika je promotri pozorno. Htjela bi prozrijeti to se dogaa u dui djevojke ije
su zelenomodre oi okruile tamnim, kao ugljen crnim trepavicama. Jadranka posve laganim pokretom
glave odvrati pozdrave upanijskom sucu i ravnatelju gimnazije, a domaica je oslovi savreno vedro:
- Evo, gospodin upanijski sudac ima s tobom neto go
voriti. Izvolite, gospodine.
Uporno promatra svoje kume to stoji pred njom u laganoj skromnoj ruiastoj kunoj haljini i
poluzatvorenim oima gleda suca. Ovaj se okrene Oriki:
- Iz potovanja prema vaem imenu i poloaju odustali smo
od neugodnih formalnosti koje bi dovele stvar u javnost. Stoga
sam tako slobodan doi osobno da gospoici postavim vano pi
tanje. Molim je da odgovori istinu.
- Dakle, ula si, Jadranko? Odgovaraj gospodinu istinu. Ne
znam to on eli, ali u mojoj si kui nauila govoriti istinu, a
to odgovara i tradiciji tvojeg potenog oca.
Uzalud nastoji pronai u Jadranke neku promjenu u izraaju lica. Sasvim je spokojno okrenula glavu
prema sucu i rekla:
- Izvolite pitati, gospodine.
Sudac ustane, poe k prozoru, a zatim se okrene k ravnatelju.
- Budite tako ljubazni, gospoice, i pogledajte dolje.
Ona se po elji upanijskog suca pomakne nekoliko koraka i skrene pogled na ulicu.
- Vidite li tamo ona dva gospodina?
Ovo pitanje podigne i Oriku, pa se uputi za svojim kum-etom i gleda dolje. Iza njih se jedva ujno
pribliio ravnatelj.
Ulicom polagano ee barunov tajnik, a uz njega pristali mladi u odijelu bekog kroja. Malo su stali, kao
u nekom ivom razgovoru. No, ve je oito - sve su ugovorili i oni odozdo svakako moraju razabrati na
prozoru upanijskog suca. Mladi stoji
78

okrenut licem prema palai. Orika odmah prepozna mladia to su ga sastale danas prije podne na
Junoj promenadi i njegova pratioca. Ovaj je poslije pratio bradatog gospodina koji je pozdravio
Jadranku. Sudac pita:
- Tko je taj mladi to razgovara s onim obrijanim gospo
dinom?
To je Keglevi!
Sudac se okrene prema ravnatelju Premru rijeima: _ Obojica smo uli Sto je gospoica izjavila. A to
potpuno dostaje.
- Moram priznati: ovaj ima jo manje od obitelji Keglevi
u crtama i u pojavi nego onaj prijanji - veli Orika, mirno.
- Ipak je taj dolje pravi unuk pokojne bake Keglevi, a onaj
drugi samo pustolov - razjasni upanijski sudac.
- Zbilja, ne znam emu je trebalo Jadrankino svjedoan
stvo kad taj novi ima svoje dokaze!
- Vaa milosti, takav je nalog, a svrha mu je da bi vaa
presvjetlost s povjerenjem primila mladog ovjeka u svoje sa
lone.
- Oito je u velikoj slubenoj milosti kada se za njega na
taj nain zalazu slubene osobe. Pa ipak, ne mogu primiti nikoga,
jer jo danas odlazim u Bistru.
- Vaa milosti, moda biste ipak jo sada mogli primiti
- Otkako se privatni posjeti najavljuju slubenim putem?
- pita ona podrugljivo.
- Mladi ima visoke preporuke pa smo stoga bili duni...
- Neka se on svojim visokim preporukama poslui gdje god
mu bude potrebno kod slubenih ljudi. Ja sam privatna osoba
i mogu neiji posjet primiti i otkloniti po svojoj miloj volji.
Spremam se na put i, molim, oprostite, ako vas ne mogu dulje
zadrati...
Njezin smijeak i glas ih miluju, rijei ih bacaju van. Naklone se i napuste salon. Grofica je ostala sama s
Jadran-kom. Djevojka pogleda kumu:
- Zbilja, ne razumijem zato su trebali moje svjedoanstvo
kad taj mladi sigurno ima i svoja pisma uza se, kao to ste
im rekli.
Orika je pogleda prodorno:
- Kome si kazala da onaj koji nas je prije nekoliko dana
Posjetio nije Keglevi?
- Samo gospoi Hajdi.
- I nikome drugome?
Ne, nikome, a zamolila sam gospou neka o tome uti. Jo pozornije upire kuma pogled u zagonetne
Jadrankine zelenomodre oi i prie korak blie:
- Zato nisi svoje otkrie izrekla meni?
..ML

- im sam gospoi Hajdi spomenula da onaj koji je doao

k vama u prvi posjet nije Keglevi, ona mi saopi da vi sami
tvrdite da je ovo unuk pokojne Keglevike. To me tako zbunilo
da sam mislila: najbolje je sada utjeti da ne pravim zbrke, inae
u sebi pokvariti veselje povratka ...
- Svakako sam prisiljena da vjerujem tvojim rijeima.
- Bilo bi prvi put da o meni sumnjate, kumo.
- I ti si mi prvi put neto zatajila...
- Priznajem, moja je pogreka.
- Ono lice, one oi i pogled, pa da je to pustolov, laac?
Onda nemam vie prodorno oko! A zlobni jezici uvijek ekaju
takve dogaaje, kao to mlinska kolesa ekaju bujicu da bi imale
dosta pogona. No sada to moram izdrati. Ovoga, to je bio dolje
na ulici i na Junoj promenadi, neu primiti. Idi i zovni mi Slavu!
Gleda za Jadrankom, a u njezinim se oima javljaju mrane sumnje...
"Jo uvijek mi nije rekla otkud pozna onog drugog. Jo u malo ekati hoe li sama progovoriti. Zato ona
o tome uti?" - misli grofica.
Dugo je gledala kroz vrata kamo je nestala lijepa djevojka, bila je uvjerena da e se vratiti i kazati ono to
taji. Ali se nije vratila. Umjesto nje, ulazi kljuarica Slava, pa domaica naloi:
- Ni za koga nisam kod kue. Svakome tko bi doao reci
da sam se odvezla na imanje u Bistru i ne zna kada u se vratiti.
BJEGUNAC
Svibanjsko sunce natapa umu majinskom njegom. I grane i lie i trava oko stabala odie proljeem.
Sva je uma puna veselja, mladosti, budunosti.
Mladi se bjegunac sklonio pod zelenim svodom stabla i oprezno upravlja konja.
Stigao je na rub ume. Njegov pogled trai jablane koje je oznaio Nikica Halper. Jo su daleko, ali ih
dobro razabire. Valja pojahati ravnom linijom da ih to prije dostigne. Htjede potjerati konja, ali ga
odmah zaustavi. Pred njim oranice, prohujalo ito svake vrsti. Pojaiti preko ita, rai, djeteline? Nigdje
nema nikoga. Nitko od seljana ne moe za njime poslati svoje kletve ako potjera konja...
Krv mu navre u lice kao djeaku kog su uhvatili u tuem vonjaku. U dui mu se die prosvjed.
- Ove su oranice natopljene znojem, snagama i nadama, pojaiti preko zasijane zemlje kao da si pregazio
preko ivog ljudskog tijela.
80

Razljuti se na svoju prijanju nakanu pa okrene konja od oranice. Valja mu obilaziti uz rub ume. To e
njegov put produljiti, ali preko oranice ne moe. Bilo bi nepoteno gaziti tuu muku, tuu imovinu.
Dakle, ide oko ume. Ovuda ne vodi nikakav put, a moe konja samo polagano voditi.
Tek to je obiao oranice, nailazi na nove.
"To sudbina iskuava moje potenje" - ree sam sebi.
Tamo dolje iza zasijanih polja steru se seoske kuice, zacijelo usjevi pripadaju njima. Opet skree konja.
Poto je tako obilazio itav sat dospije na panjak. Seoske pastirice i pastiri uvaju blago. Spazivi ga,
poskakali su na noge i bjee.
"Sto im je?" - udi se on, ali najbrim kasom pouri dalje.
Naao se pred kolnim seoskim putem, s obje strane obraslim visokim grmljem. Odavle potrai pogledom
jablane. Uzalud. Obilazei, izgubio je smjer, a kraj ne pozna. Valjalo bi poi u selo i pitati ljude kako doi
na majur.
Odmah krene. Visoka mu ivica i stabla zakruju vidik. Na zavoju puta izmeu grmlja pada mu na put
mukarac. Po odijelu ili je cestar ili neiji pan. Spazivi jahaa, ovjek se okrene natrag i stade bjeati u
seoski ljivik. To ga iznenadi i vikne:
- ovjee, kamo bjei? Nisam avo! Pokai mi put - evo
ti srebrne forinte ...
Novac i mladieve rijei zaustave ovjeka. Vjeran mu priblii konja:
- Zar ovdje niste nikad vidjeli jahaa? to ste se prepali?
Evo, platit u ako mi pokaete put - veli on. - Evo forinta.
Na isprueni dlan ovjeka padne srebro i probudi povjerenje. On se nasmijei i odgovori:
- Ah, vidimo mi svakog dana jahae, ali u prvom asu sam
mislio da ste vi onaj luak, kojega love ...
- Luaka love? Tko ga lovi? - pita s nekom slutnjom.
- andari! Pobjegao je jo jutros lijeniku koji ga vozi u
ludnicu. Dok su onkraj ove ume hranili konje, udri on u bijeg.
- Kako ste vi ovdje doznali da je pobjegao?
- Prije sat vremena proglasila su u naim selima dva an
dara da luak davi ene i djecu i obeali dvjesta forinti svakome
tko bi ga iva predao andarima ili im javio gdje se nalazi:
Vjeran je svjestan opasnosti, ali se ini ravnoduan:
- Moete,dakle, zasluiti lijep novac. Ako bi, naime, an
dari isplatili ono to su obeali...
- Lijenik koji luaka prati sigurno e isplatiti, jer je lu
ak gospodin.
- Dakle, hajde, potraite ga, ali mi prije recite ima li ovdje
u blizini kakav majur.
- Ovdje ne, ali tamo iza onog brda je Halperov. Morate
natrag, pa onda okolo, drite se istoka.
.81
6 Jadranka

RV ...U
- A gdje je glavna cesta koja vodi u Zagreb?
Tek to je spomenuo zagrebaku glavnu cestu, ovjek ga pogleda neto pozornije i pita:
- Vi putujete u Zagreb?
- Obratno, idem u sjeverno Zagorje.
- Cesta je daleko, iza one kapelice na breuljku.
Iza grmlja opazi Vjeran muku glavu kako Ijubopitno zirka. Osjeti opasnost pa se oprata.
- Hvala, ve znam kojim u putem - zaustavi Vjeran ce-
starevo razlaganje i krene dalje, polaganim koracima, da ne bi
bilo napadno ako potjera bre.
Kad je odmaknuo, onaj iz grmlja primijeti:
- Cestaru. Dozvali ste me, a sada ga putate otii! Mogli
ste mu pograbiti uzde.
- Prevario sam se. Nije on!

- Jest, on je, i pastiri su ga vidjeli.

- Ovaj nije bedast, a kamoli norc. Nemam ja te sree da
bi tako lagodno zasluio dvije stotine.

- andar mi je rekao: luak je mlad, lijep, u jahaem odi

jelu. Sve se slae s ovim. I jo to: luak se ini kao da je najpa
metniji, najmirniji, samo kad vidi enske ili djecu pone ih da
viti.
- Uistinu? Kakva srea to nisam ni ena ni dijete, sada
ve ne bih ivio.
- Imate sreu, cestaru, dijelit ete sa mnom dvije stotine,
ja sam ga otkrio, a vi ste ga pustili otii. Posudite mi s panjaka
konja.
- S tobom dijeliti? Misli da nisam odmah znao tko je,
zato sam mu i rekao krivi put...
- Da ste znali, pojurili biste na pau po konja. Ako ne bude
meni stotinjarka, zadavit u vas mjesto luaka. Zapravo bih mo
gao sam otii do andara, ali nemam konja kao vi. No, hoete li?
Dvije stotinjarke zaleprae im pred oima i obojica potre prema panjacima. Cestar i njegov susjed
uzjahati konje, pa tjeraju svojim putem da jave andarima.
Nekoliko puta ogledao se Vjeran za ovjekom s kojim je netom govorio, ali mu je brzo nestao s vidika.
Njegove rijei razotkrivaju mu svu opasnost. Njemaki policajac zna da bi seljani pomogli bjeguncu protiv
omraenih andara i zato je dao proglasiti da luak davi ene i djecu. Dakle, valja se kloniti ljudi. Nee
troiti vrijeme, traei majur. Najsigurnije je ako odabere obilazne puteve, udaljene od glavne ceste to
vodi u Zagreb. Sada mu je najvanije da to bre napusti ovaj kraj gdje su progonitelji na njegovu glavu
poloili nagradu od dvije stotine forinti. Cijelo se imanje moe kupiti za toliki novac. ini mu se: njegova
je glava svjetionik gdje plamte laterne od dvije sivomodrikaste novanice. K njima skreu pogledi i misu*
i elje, za njima se pruaju ruke, san Jareci o golemu dobitku...
82
"Hou li pasti rtvom lai i pohlepnosti?" - pita sam sebe dok kree naprijed gdje moe zaleprati
perjanica, zijevnuti na ramenu puka ili mu zakriti put ljudi, obmanuti klevetom da mu je bolest daviti
djecu i ene. Tko nee protiv takve strahote i bez nagrade?
"Gdje su andari i njihov voa? Da li kod Nikice Halpera, gdje ih on gosti jelom i piem? Ako se pak
"njegovo blagoroe" nije vratilo Nikici, onda se uzaludno nadam da e omamljeni i polei i zaspati."
Razmiljajui tako, a ipak pazei oko sebe, uspeo se na breuljak i razgledava okolicu kojom mora
odabrati put. Dalje, pod brdom, bijeli se glavna cesta, a dalje protee dolina. Njome tee rijeka. Uz
njezine obale nema sela, ve samo grmlje. Ono mu se ini sretnim otkriem i odmah se sputa nizbrdo.
Dolje se dobro ogleda na sve strane, presjee cestu i pojuri do rijeke. Tee ravno prema Zagrebu. Obala je
obrasla ikarom. Sjea se zemljovida nad kojim je sjedio tamo u Korukoj, istraujui Zagreb, Podsused i
Zagorje. Ovo mu znanje dolazi u horu. To je sigurno rijeka Krapina to tamo negdje nedaleko od Su-
sedgrada utjee u Savu. Oito je silno nabujala od proljetnih kia, pa se ve valja izvan korita. Dvije
rijeke, Krapinu i Savu, smatra svojim saveznicima. Jait e uz obalu Krapine sve do ua, a zatim nastaviti
dalje obalom Save. Rijeka mu je vodi, a ikara zaklon.
Vranac je dobro hranjen, izdrljiv. Futem ga napaja na rijeci i opet kree dalje, budno pazei na sve
strane. Izmie svakome koga bi mogao susresti. Skriva se paljivo i samo hiti naprijed.
Sunce se sputalo na zapad kad je sretno stigao u blizinu ua Krapine. Ovdje se rijeka znatno proirila.
Njeni nabujali valovi deru sve do ruba proirenih obala to su gusto obrasle ivicom, tako visokom da se
moe zakloniti, sjedei na sedlu. Sada ve pouzdano zna gdje se nalazi. Putokaz mu je Susedgrad na brdu.
Tu e sigurno du ceste nai kakvu krmu gdje bi mogao nahraniti konja. Kani priekati, a kad padne
mrak, izai e iz svojega zaklona pa put Zagreba.
Mirno silazi sa sedla, potapa konja po vitkom vratu, natrga zelenog lia u grmlju i stade trti znojnog
vranca, dok ovaj pase svjeu proljetnu travu.
vrsto se nada: Nikica Halper je ipak imao sreu da po-dvori njegove progonitelje jelom i piem i on moe
nastaviti Put uz obalu Save. U duhu gleda svoje progonitelje kako su negdje sili s konja i omamljeni
zaspali.
Polagano se sputaju sive predveernje koprene i bivaju sve yamnije. Nebo je svoji mrakom pokrilo rijeku,
obalu, Susedgrad 1 svu okolinu. Vjeran smatra: sada je as da ide traiti svojem -konju hrane, a valja nai
i novi put da stigne na obalu Save.

i
I
1

Uspne se na sedlo i oprezno krene putem koji je jo za dana dobro uoio i odabrao. Ostavlja obalu Krapine
i polazi na cestu.
U mraku opazi svjetiljku. Visi nad vratima, znak da je tamo na cesti mala krma. U svjetlu se vidi i
krmarski znak. Zaustavio je konja i osluhnuo. U krmi oito nema nikoga, uje samo enski glas to zove
keri u kuu.
Poao je dalje. Oko njega drvee. Najednom ispod jednog stabla istri ovjek i ravno prema krmi. Vjeran
se zaustavi i oslukuje. Zato taj tri? Valjda se nije prestraio?
- Tu je! Stigao je! - javlja se tamo muki zadahtali glas.
- Ne vii, glupane! Vae blagoroe!... Evo ga!
Zapanjeno Vjeran zuri u svjetiljku nad vratima to je rasvijetlila andarsku perjanicu. Pred krmom trka,
poluglasne odredbe. Smjesta okrene konja. Jo mu dopire do uiju uzbuena zapovijed.
- Za mnom! Pazite! Ne ubijte ga, glava vam vaih!
Bjegunac zna - ne smije du ceste. Tamo bi se izloio progoniteljima. Natrag na obalu rijeke, iza zida
gustog grmlja! Tamo je njegova obrana.
Kad je poslije podne jaio obalom rijeke Krapine, razmiljao je to bi uinio da se nae nasuprot
progoniteljima i pripravio se na razne mogunosti. Sada se dogaa o emu je razmiljao. Neprijatelj je tu,
dakle, nije bio kod Halpera. ekali su ga u zasjedi? Kako? Tko im je otkrio da e doi? Svejedno. Oni su
tu. Spoznaja o opasnosti u asu pogibelji koja je tea od smrti upravlja njegovim koracima. Stao je iza
ivice i eka. Misli su mu pripravne kao vojnici na bojnu trublju. Zna - to je borba osamljenog protiv
petorice iz kojih stoji sila, vlast, mo i zavedeni ljudi.
Hoe li njegovo tijelo izdrati borbu kojoj se tako odluno sprema njegov duh? Ili, kad se snaga istroi,
jo uvijek ima pomoi u asnoj smrti?
Ve uje: progonitelji su pojaili za njime. Dijeli ga od njih samo grmlje. Konje ne mogu zatjerati u trnje,
niti oni mogu preskoiti tako visoko. Dakle, moraju okrenuti oko ice, do poetka, a onda on ima vremena
ostaviti vranca, skoiti u rijeku i preplivati. Zato se sklonio opet tamo gdje je bio o zapadu sunca.
I sjedi na sedlu, nepomino, sav se pretvorio u panju. Desnica mu gladi vrat konju da bi ga tako privolio
da ostane na miru. Na ledini pred njegovim grmovitim zaklonitem jurnjava. Trae ga... Kreu prema
sjeveru. Zaigra mu srce. Hoe li dalje? Ne, vraaju se. Netko govori poluglasno:
- Nije pobjegao cestom, vidio sam ga kako je odjaio ova
mo na ovu obalu. Sakrio se. Traite ga.
Zlokobni Jarecov glas pozna Vjeran iz none vonje u koiji ... Zaustavili se u okrugu. Ne uje drugo do
poluglasni razgovor.
M

- Neka se vae blagoroe zatiti! Uzeo je on negdje konja,

moda i oruje, ali mi smo ga ipak doekali!
Stupica? Zasjeda? Miolovka? Otkud su znali da e doi? Kad navale, njegov put vodi u rijeku - odlui
Vjeran.
Sva su mu sjetila usredotoena iza lea gdje umi nabujala voda. Neto je zapljusnulo. Obazre se. Udaljen
je nekoliko desetaka stopa od ruba obale. Dolje opazi amac. Prije ga nije bilo. Trava uti. Oslukuje.
Onaj tamo sprijeda na ledini govori sve glasnije. Zna da se Vjeran skriva iza ove ivice i svojim govorom
kani zaokupiti njegovu panju da bi andar straga neujno dopuzao do njega, sruio ga sa sedla, dok bi se
progonitelji pojavili i uhvatili ga iva. Bjegunac osjea sve i vidi sve.
Samokres turi u dep, izvlai iz stremena noge, otkopa ha-ljetak da mu kretnje budu slobodnije. Pogled
mu je upiljen u onoga to se u mraku ulja k njemu. Neprijatelj puzi po zemlji. Vjeran ga na sedlu
oekuje. Dvije snage vrebaju da se bace jedna na drugu... to glasnije Jarec razgovara sa andarima, to
urnije pua andar k Vjeranu. Njegove su miice pripravljene, nabrekle. Orunik se naglo digne, pograbi
uzde konju. U isti as osjeti udarac u eljust, padne unazad bez svijesti. Vjeran skoi sa sedla, potri niz
obalu i baci se u amac kojim se dovezao andar. Sve se zbilo u nekoliko trenutaka.
Zaveslao je ravno prema drugoj obali. Tamo e se iskrcati i u mraku bjeati kao to je danas po danu trao
sa sjenika u umu. Jo je naao i njihov amac da ne mora plivati.
Neprijatelji se trcali, razmahali. Zamalo e Vjeran biti na drugoj obali.
- Pozor, lijevo! Pozor vi, nalijevo! - vie bijesni glas zdesna.
"to to znai: vi nalijevo?" - pita se Vjeran. - Zar i na
lijevoj obali imaju svoje andare?"
Sjedei u amcu slua kako gore lijevo progovara muki glas:
- Ako ne izae iz amca propale su nae stotine!
- ujete li? Njegovo blagoroe vie! Pozor! Dakle, kree
ovamo. Vidite, amac je blizu.
Sve mu je razumljivo. Ne moe se iskrcati na lijevoj obali. uje se dozivanje, dovikivanje, odreivanje,
zapovijedi. ini mu se, tamo desno ima sve vie judi.
"To se diu braa roena u pomo andarima protiv mene!" S lijeve i desne strane obale ekaju na njega.
On upravlja amac sredinom rijeke. to dalje plovi, to je rijeka ira, bunija, dublja.
"Hou li dosei Savu?" - pita se on, gledajui u nepoznato sto mu za sada jo sakriva mrak. Desno su u
tami planula vjetla. Jedno, pa drugo i tree. Crna je no progledala oima arkih baklji i izdajnike oi
skrenula dolje za amcem na Vjerana...
- Tu je! Tamo je! - krijete glasovi iznakaeni pohlepnom
2eljom da uhvate bjegunca i dobiju banknote. Na obali vie za-
povjedajui glas:
.85
- Tko ga dovede iva - dobiva tri stotine forinti!
Vrisak naslade... Vjeran se trgne:
"Kolike laterne na glavi potenjaka!"
Ognjeno svjetlo hvata lijepu mladievu glavu na kojoj gle. daju leprave, arkom svjetlou obasjane
novanice. A on svu nadu polae u vesla. Sad u svjetlu baklje opazi da se u rijeku sputa drugi amac. U
nj skau Jarec, andar i vesla. Ovaj pri-hvati jedno, andar drugo veslo. Trei dri samokres i baklju.
Jarec vie ljudima:
- ija e mi baklja osvjetliti njegov amac - dobit e pe
deset forintil Ako vie baklja osvijetli bjegunca, svaka dobiva
pedeset!
Lete banknote zrakom i obezumljuju pohlepnost...
S desne i lijeve obale svatko svoju baklju sagiblje prema nabujaloj rijeci to prijeti da provali iz korita.
Vjeran skrene nalijevo da umakne svjetlu.
- Baklje! Gdje su baklje? - vie Jarec. - Bjegunac ml
je nestao s oka!
Stigao je do grmlja lijeve obale i nestao u tmini. Mogao bi se popeti gore da ga i tamo ne ekaju u zasjedi.
Obeanja an-darskog voe razbuuju im pohlepu za nagradom do ludosti Svaki od njih eli biti dionik
ucjene na ivu glavu mladog pro-gonjenika. Novac je bacio Jarec u mrak, a za njim u ludilu pruili ruke i
oni koji svakog dana veliaju potenje.
- Izdajice! Lopovi! - vie Jarec. - Gdje su vaa svjetla!
Njihove ruke u strasnoj elji da dohvate novanice promauju cilj. Oi to gledaju zamamne slike
pedesetaa i stotinjarka pogreno upravljaju bakljama. To iskoriuje progonjenik. Zari-nuo se u tminu
pod grmlje kojim je porasla lijeva obala, ali nad glavom mu plane nova baklja. Onaj tko je pali osvjetljuje
ne-sretnou samog sebe...
Vjeran prepozna mukarca kojemu je danas dao srebrnu forintu.
- Gdje je? - pita posve blizu Vjerana Jarecov glas.
- Zaveslao je k lijevoj obali. Tamo, tamo ravno!
amac skree. Jo malo i sudarit e se s Vjeranovim. Iz ovog tjesnaca bjeguncu nema izlaza. Nad njim
izdajica, pred njime vlast njemakih andara. Nema promiljanja. Svreno je! - i mladi se sputa u
nabujalu rijeku.
Iz svojega amca zazivlje Jarec u sumrak:
- ujte vi, mladi gospodine luae, predajte se dragovoljno.
Spasa vam nema! Lu - a - e!
Uzalud eka odgovor.
- Koji je to vrag? Baklje, baklje, ti tamo nalijevo! ivo
tinjo, uje li?
Svjetlost skae niz obalu po grmlju, do amca kraj lijeve obale.
86

- amac! Prazan!
Bacio se dolje - vie netko.
Jao meni vrag je odnio moju stotinjarku!
Prokletstvo! Nije iziao na obalu. Mi ekamo ovdje!
Vae blagoroe, on se utopio - viu sa svih strana oajno,
zdvojno i zure u tamnu rijeku po kojoj se utapljaju ve steene
stotinjarke.
Bakljan! Stotinu vas vragova razapinjalo na raanj -
svijetlite! - vie Jarec hrapavo kao da je pijan. Ljulja se...
Sputaju s obale baklju to pisti, osvjetljuje amac, grmlje, strminu i gore dvojicu ljudi...
- Gdje je? Kamo je nestao? - oajniki pita Jarec i sputa
se utuen na klupu amca.
Baklja otkriva povrinu vode. Neto se uzgibalo, kao da je tamo rijeka neto progutala...
- Tamo, tamo je neto - klikne glas s lijeve obale.
andar okree baklju da bi osvijetlio povrinu, ali mu ba
klja utrne.
Pod vodom je Vjeran skupio svu snagu da to dulje izdri i to dalje otpliva ispod povrine rijeke. Onda
osjeti mrtvilo u rukama, nogama i cijelom tijelu, ini mu se, nema vie snage dii se iznad vode.
Zatvorene oi, zadrani dah... Pee ga u ustima...
"To je moje posljednje?"
Neprospavana no, uzbuenje, jaenje i glad udruili se protiv njegove mladosti i snage. Zar e ostati tu
pod vodom zauvijek?
Ve se gui... Ne! - Ne! - i otisne se, izroni na povrinu... Sve mu u uima zuji, u grudima pee, stee dah...
Samo pogled istrauje tamo gdje je prije bio amac progonitelja. Sada je udaljen. Dakle, dugo je plivao
pod vodom. Odmara se, die punim pluima da uzmogne opet zaroniti. Onda opazi na desnoj obalis trku.
Neto viu. Ne razumije rijei... Ui su mu pune vode. Na oima magla.
- Tamo pliva! - luaki krikne nekoliko glasova na lijevoj
obali.
- "Izdajica je pomamniji za mojom koom nego neprija
telj!" - i, osjetivi opasnost, otisne se snanim udarcima vjeta
plivaa i opet nestane ispod povrine.
Kad je opet izronio, sve se promijenilo. Ne uje zapovijedi Jareca, ni andarske povike, ni krikove
pohlepnika. Samo nekakva udna buka, neto nejasno to ne razumije. Opet ga uhvati slabost, otisne se k
obali, prihvati grmlje i malo odahne. Nitko e pazi za njime? to radi vesla? Vesla u amcu spustio je
veslo, dri nad vodom baklju i nerazumljivo neto govori... Oni na obali uzbueno jadikuju... Baklje vie
ne lete zrakom. Kao da su se neega prepale i ukoile.
Neto se dogodilo od ega su ljudi poeli da jadikuju...
87

- to e biti sada?
- Recite da niste bili ovdje.
- Jao ljudi, jao, ljudi, svatko u svoju kuu!
Vjeran se otisne u vodu i zapliva k naputenom amcu. Dosegne ga, uspne se i sjedne. Sve u njemu trepti.
Samo malo odmora ...
Prolo je neto asaka i ve mu se u glavi razbistruje. Misli se ponovno bude i vid mu se vedri. Ve moe
promatrati one na obali. Gleda nadesno. Baklje mirkaju, ljudi neto rogobore.
- Da nije progonitelj smislio novu zamku kako bi me lake
uhvatio?
Oslukivanje ga sve vie uvjerava: sada e poeti novoza-miljeni lov. Pogleda na lijevu obalu. Tamo je
mrak. Baklje su utrnule.
- Cilj je moj - Sava! ... - i on tare dlanove, napne mi
ie. Snaga to je naas popustila sada se vraa, on prihvati
vesla, amac zaplovi sredinom, a tamo desno poleti mrakom
veliki fenjer, oito u ruci brzog jahaa.
"Spazili su me i upoznali moju namjeru. Ako me epaju prije nego uem u Savu, opet sam na tankoj niti.
Veslaj, to je ivot - veslati dok ide!"
Na obali se fenjer zakotrlja mrakom, okree poput ognjena vrtuljka.
- Kegleviu! ekajte!
- Kegleviu - prijatelju! ...
- Jo i to - promrmlja on i upre vesla...
estoko se okree fenjer u tmini. Smuuje mu se. Sluh mu zatajava...
- Ja sam tu! Nikica Halper! Javite se, suputnice, prijatelju
svome!
Dlanovi mu sputaju vesla. U asu ga ovlada slabost.
- Dolazim po vas s Jankiem! Javite se! Gdje ste, prija
telju?
- Na sredini rijeke. Ovdje sam! - odazove se slabim gla
som.
ini mu se da je aptao i sada vie iz sveg grla...
- Evo me po vas. ekajte me tamo!
I ne moe prihvatiti vesla. Sjedi sputenih ruku, gleda u veliki fenjer. U toj svjetlosti razabire dva ovjeka
u jednom amcu to plovi k njemu. iak biva sve vei, dolazi sve blie... Ve razabire golijatsku pojavu
Nikice Halpera.
amac se zaustavi. Orija spusti fenjer u amac.
- Prijeite k meni. Sada ne smijemo dopustiti da nas odanle
gledaju, zato u sakriti svjetlo.
Vjeran stupi u njegov amac i prui mu obje ruke:
- Vi ste me oteli - andarima. To je veliki zloin. Morate
se skloniti, gospodine Halperu!...
88

- Sjednite i sluajte, a ti, Jankiu, ekaj s veslom. Ne mo

emo k obali, dok gospodinu ne kaemo barem ono najpotrebnije.
ujte: kad ste danas otili iz mojeg dvorca, ekao sam dugo vae
progonitelje...
- Sad vidim, nisu se pojavili...
- Jesu, doli su, no, ja rekoh da je neki mladi gospodin u
bijegu na polju zamolio moju sestru smije li doi u dvorac i sada
ga ba ekamo... Voa andara, mladi obrijani gospodin, rado je
primio moj poziv da eka svojeg progonjenika, jer po opisu
moje sestre jasno je razabrao da ste to vi. Tada sam ih podvorio.
Taj je obrijanac prokleto jeo, ali i eao. deru andari i piju, a
"luaka" nema. Moj gost je nestrpljiv, ja, toboe, uzrujan, jer se
luak oito predomislio., Onda "blagorodni" odlui nastaviti po
tjeru. Obeao sam mu da u takoer traiti bjegunca. I oni odoe.
- Odvie su se hranili i zato praak nije djelovao. Opis na
vreici je to razjasnio...
- Znam, ali kad su jeli kao gladni vuci, nisam ih. smio spri
jeiti. No, time je djelovanje samo odgoeno. Ja sam odmah
uzeo Jankia i mi odjahali ravno na majur da vam sve saopim.
A kad tamo, niste ni bili ondje. Tu mi rekoe: cestar je otiao
andarima javiti da luak ide u Zagreb. Na to sam krenuo prema
Zagrebu. Naravno, podaleko iza andara, elio sam vidjeti hoe li
taj vrag djelovati ili ne.
- Vi ste ih slijedili?
- I dostigao, ba u asu kad je k obali pristao amac u ko
jem je leao posve omamljen moj obrijani gost Jarec, uz njega
andar, a drugi su ve leali na ledini... Krmarica mi je rekla da
su stigli predveer malo "vineni". Sve su oni tamo na obali u
strahu da ih ne bi okrivili zbog smrti andara. Misle da su mrtvi!
Tako je, dragi prijatelju! Kad sam vidio to je i kad mi rekoe:
"Luak je zaronio u vodu", znao sam to me eka ...
- Sva krivnja je na meni, ja odgovaram!
- ekajte. Valja nam raditi brzo i slono. Ovi, dakako, nee
spavati dugo kad ih je petorica popila vau jednu porciju. A kad
se probude, prvo je: mene e uhvatiti i staviti pod istragu, i sve
moje jer taj redarstvenik mora posumnjati da je kod mene neto
popio ili pojeo, to je jasno. No, sluajte: ako se pokorite meni,
onda u izvui ispod sumnje i svake istrage i vas i sebe i moju
svojtu.
- U kakvu sam vas uvalio nevolju! Na to nisam ni pomi
ljao kad sam vas to molio. Bio sam uzrujan, a zato mi niste
spomenuli...
- ekajte! Da su andari negdje putem zaspali, a vi pobjegli,
pilo bi lako! Ali oni su vas tu uhvatili i onda se sruili u san, a
ja dolazim kao naruen u tom asu! Zbog toga je situacija kak-
89

ljiva. Ali, ujte, vi ste sada zapravo zarobljenik cestara i njegova pomonika koji su javili andarima, a sav
svijet vjeruje da koljete ene i djecu i njima ne moete pobjei ako me ne posluate.
- Ja sam ve svojim dosjetkama isplivao iz vrakih zaple
taja, im sam vidio ovo bojite, odmah sam iskombinirao to u
i kako, ali vi mi se morate pokoriti i raditi onako kako sam odlu
io. Glavno e biti i najopasnije kad se taj gospodin tajni redar
stvenik probudi - tada u i ja biti uz njega i svi oni tamo na
obali...
- Nikad neu dopustiti da snosite krivnju!
- Hoete li me zakopati u tamnicu svojom tvrdoglavou?
A mislite i na onoga koji vam je dao praak!
- to elite da inim?
- Ja u izvui i vas i sebe i nadam se uspjehu ako mi ga vi
neete pokvariti. Sada u vam lijepo svezati ruke .i noge. Ipak
tako da moete stupati, svi oni na obali ekaju ovo paradno
uhienje...
- Vi ste im neto rekli?
- Lijepo sam vas dozivao, a kad ste se javili, rekoh: "Vidite,
ljudi, s luakom treba samo ljubazno i povjerljivo i on odmah
sve vjeruje"! Svi sada tamo misle da znam krotiti luake. Dakle,
Janki, daj ue. Sluajte. Otkako vlada kod nas habsburka eks-
elencija, u Zagrebu ne smije igrati hrvatsko kazalite, zato. u
svoj hrvatski kazalini komad igrati u Podsusedu! Glavnu ulogu
imate vi, luak. Neprestano ete buljiti u zemlju i utjeti. Nikad
nije nosilac glavne uloge imao tako laku glavnu ulogu kao vi.
Vjeran se morao nasmijati, a Nikica nastavi:
- Sada sve ovisi o vama. Oborite glavu i oi i slijedite mir
no Jankia. Njemu sam sve razloio dok smo s amcem ili po
vas. On ima u sedlu unke, kruha i vina pa se putem okrijepite.
- Kamo mi je poi?
- To ovisi o vaoj volji. Odaberite, ali bjeite! Glavno je da
vas naoigled ovih ljudi dovedem i zatvorim kao sunja pa e mi
svi oni potvrditi kad bude trebalo svjedoiti. Dakle, vi ste luak,
Janki je va bolniar. Sadraj ove komedije jest doslovce: "Kako
je Nikica Halper spasio prijatelja da ga andari ne odvedu u lud
nicu, a sebe da ga ne strpaju u tamnicu jer je pomogao pobjei
potenom ovjeku!" Malo predug naslov!
- Vi, ini se, sve okreete s vesele strane.
- To mi je vie puta pribavilo alosnih dana. A sada ja nas
tupam u ulozi lijenika - premda nikad nisam okusio medicine
niti kao bolesnik. Ali svi koji me poznaju, upueni su da sam bio
u Beu - dakle lijenik! Na obalu u sve ja dirigirati. Ako se vi
ne pokorite, onda smo obojica izgubljeni.
- Dobro! Pokoravam se!
- Predstava, dakle, poinje. Prvi in: luak nastupa. Cin,
cin! Zastor se die. Janki, veslaj i pristani...
90

Na obali stoje ljudi i napeto oekuju to e biti. Nikica uzme za ruke svezanoga i pomogne mu izii iz
amca.
- Dakle, ljudi, - veli on prisutnima - ja sam ga, evo, uh
vatio. Nemojte mu doi blizu. To bi ga razdrailo! Sada je sasvim
klonuo.
U polusvjetlu fenjera promatraju visokog vitkog mladia oborene glave. Tamna mokra kosa prilijepila mu
se uz tjeme. Iz prsluka, koulje i hlaa curi voda.
- A gdje su gospoda andari i onaj gospodin? - pita Halper.
- Tamo lee - odgovaraju ljudi zabrinuti.
- Jao, gospodine, kazat e: ne trpe andare, zato su ih ubili!
- Ja sam veslao - ispriava se vesla - i pomogao im lo
viti luaka, a onaj se gospodin neprestano "vintao" amo tamo i
vikao, a andar posrtao u amcu. Mislio sam - negdje su putem
gucnuli. A, eto, sloili se kao da sam ih ja trknuo po glavi. Oblast
e kazati: sve sam ja kriv!
- Najprije moram luaka spremiti na sigurno mjesto, za
tvorit u ga u pilju, a onda emo vidjeti drugo.
Od desetorice ljudi na obali javi se cestar:
- Ali gospodine, ja i moj susjed odali smo ga andarima.
Oni su nas poslali da ga slijedimo izdaleka kad je jaio uz Krapi-
nicu dok su andari ili cestom i doekali ga tu gdje je morao
hraniti konja. Zato obeana nagrada ide meni i susjedu.
- to? Vi? Nama je obeao onaj blagoroeni! - prigovaraju
druga dvojica.
- to vam hasni kad su mrtvi! - veli Nikica. - Jo ete i
odgovarati za andare. To e vam biti nagrada!
Nastane tiina. Sablast krivnje uutka pohlepu za novcem. A Vjeran po Halperovoj elji stoji, zurei u
zemlju i slua. Nikica se uspravi pa e ozbiljno:
- Sada moramo to bre odstraniti luaka. Moglo bi ga opet
uhvatiti bjesnilo, potrgao bi ueta i sve vas podavio. Zadovoljan
je on i s mukim vratovima kad ga obuzme elja za davljenjem!
Janki, sjedni na konja i dri ovo ue kojim je luak svezan oko
pojasa. Evo ti samokres i odvedi ga u pilju sv. Martina. Tamo
e stati na ulaz i orujem u ruci uvati uhienika dok mi doe
mo po njega. Kamenitu pilju ne moe razbiti ni odanle bjeati.
Sutra ga vi, koji imate pravo na nagradu, vodite na oblast. Neka
vam izrue nagradu ...
- Onaj koji im je obeao lei tu ispruen! Svatko e dobiti
2a nagradu deset godina. Kako ete dokazati da niste krivi? -
srdi se krmar. - Trebalo vam je andarskih banaka?
Ova primjedba pomae Nikici Halperu. Strah od krivnje odvraa njihovu panju od uhienika. Nikica
odlui da ovo iskoristi:
- Moda u vam pomoi, ljudi. Ja sam lijenik pa u ih
Pregledati i odmah vam kazati mogu li oni koga okriviti radi
Jll.

njihove smrti. Odmah ete doznati, ali ih nosite tamo pred krmu. Samo brzo! Odmah emo vidjeti hoe li
biti istrage ili - nagrade! Ja u svakako biti uz vas, ljudi. Ali me morate sluati!
- Sve emo uiniti to zapovijedate, gospodine, samo nam
pomozite!
Da bi to prije saznali to je, uhvatili se posla. Nose uspavane redom pred krmu. Nikica odreuje, sam
uzima fenjer i svijetli, ali tako da su ostali u tmini Janki i Vjeran koji se polako neo-paeno udaljuju ...
Svaija je panja na andarima to spavaju, nitko se vie ne brine za uhienika. Svatko je uvjeren: on je u
dobrim rukama jer iz pilje pred kojom strazari samokres ne moe utei.
- Samo polagano, oprezno! - opominje ih Nikica.
- Naravno! - upada cestar. - Nije proao ni sat vremena
to su popadali kao mrtvi.
- Tko zna to se jo moe dogoditi - veli Nikica. Odmah u
ih pregledati, a vi morate osvijetliti i pomoi. Ostanite ovdje.
INDIJSKI LIJENIK
Svakom ovjeku Nikica nae posla. Dvojici, cestaru i njegovu drugu koji su teko ekali svoje stotinjarke
povjeri da uvaju Jareca. Ostale, koji su mogli doi pod istragu jer su prisustvovali hajci, poredao je oko
uspavanih andara. Poloili su ih na klupe i na travu. Svi sluaju mladog doktora. Od njega oekuju
rjeenje zagonetke to se dogodilo sa andarima i njihovim voom. Hoe li odgovarati za njih? Svatko je
svjestan svoje nekrivnje, a ipak se boje. Oni koji su se nadali nagradi imaju povrh straha jo i elju za
obeanim stotinjarkama, ubrali ih bilo od koga. A taj mladi lijenik im ulijeva pouzdanje. Potpuno se
predaju mladom doktoru koji je prisukao rukave i sprema se pregledati petoricu to ovdje u mraku lee
kao mrtvi.
Krmarica i njezine dvije keri dre fenjere. Nikica je kriomice nekoliko puta pogledao prema onoj strani
gdje su nestali u no Vjeran i Janki i ozbiljno govori onima oko sebe da zaokupi njihove misli i panju:
- Sluajte! Mlad sam, istina, ali sam uio za lijenika, ne
samo iz knjige, nego kod jednog ovjeka iz zagonetne zemlje -
Indije...
- In-di-je! - apu ljudi i ba zato to ne znaju gdje je to,
ispunjava ih ovo ime poitanjem. On nastavlja:
- Ba zato e oblast i sud uvaiti ono to u ja pronai.
Dakle, pazite!
92

Iz mraka zure svaije oi u pleata mladog gospodina. Primaknuo je lice fenjeru to ga dri krmarica. U
toj svjetlosti svatko razabire mrk i ozbiljan izraaj njegova pogleda. Njegove velike ruke polagano se
sputaju na grudni ko gospodina Jareca. Onda se sputa njegova kutrava, tamnokosa glava, sad
prislanja svoje uho na Jarecove grudi pa opet digne glavu... Svi ispituju izraz njegova lica. to je naao da
se tako silno uozbiljio i nabrao elo? Onda uzima ruku uspavanog i opipava bilo.
- Svjetlo ovamo! - zapovjedi on i pohiti andarima.
- .to mu je? - apu ljudi. - Neto je otkrio - neto
jest!
utei, ponovi sve svoje kretnje, svaki pregled kod svakog pojedinog. Stalo mu je da to vie potroi
vremena kako bi Vjeran s Jankiem odmaknuo to dalje, a da se pohlepnici za nagradom ne sjete otii za
njim i pomoi straariti Jankiu. Mora ih zadrati ovdje. Svakog mu asa pada na um nova dosjetka kako
e zaokupiti ljude i postii svoju svrhu.
Onda uzme fenjer iz ruke krmarice, dri ga pred sobom da bi to vie osvijetlio svoje lice. Ono se
odjednom sasvim promijeni, glas mu se povisi, pogled upilji u one oko sebe i, dignuvi slobodnu desnicu,
ree:
- Ljudi, moda nisu izgubljene vae nagrade! ... Moda nee
biti ni istrage! ...
- Zato, gospodine? - upitaju bez daha.
- Oni su samo zamrli! ...
- Za-mrli? Zamrli? Kako zamrli?
- Gospodine! - klikne krmar. - Mogu li oivjeti?
- Ako im pruim pomo - hoe.
- Dajte, veleueni gospodine doktore! ... Neemo se vui po
istragama! Dajte!
- Ovaj koji je obeavao nagrade takoer je zamro?
- Sasvim sigurno. iv je, ali sada brzo, ljudi, na posao -
moram napraviti lijek.

- A kako? Od ega?
- Indijski lijek treba samo one stvari koje rastu u prirodi
i koje imate kod kue. Evo, to mi treba ...
Svi su napeli ui da im ne bi umakla koja rije.
- Trebam jednu funtu peninog brana, tuena papra, li-
pova cvijeta, bazge, goruice, octa, soli - a onda, - ovo je naj
vanije, i krv od jednog pladog pjetlia.
- To nije obini lijenik koji je samo neto uio iz knjiga.
Oh, laj zna! To je pravi! - apu oko njega.
Da tkogod ne bi spomenuo uhienika, Nikica ponovo pristupi k Jarecu i oslukuje mu srce. Svi oni
pogledavaju mladog gorostasa. Zadobio je njihovo uvaenje. Svaki pokret njegove ruke djeluje sugestivno.
Tada se pojavi krmarica i nosi sve to je rekao. Osim toga, i veliku zdjelu, i pred njima poinje on
pripravljati lijek. Svi su

se primakli, uzbueno gledaju kako u zdjeli mijesi tijesto. Kad je svrio, digne obje ruke i stade u tijestu
praviti neke znakove. Ovo gledaoce naroito uzbuuje..
Oko njega zure, ekaju, strepe...
- Ove bijele bobice su indijske - razjanjava on ljudima
izvadivi neku cjevicu u kojoj su obine pilule protiv glavobolje.
Strese ih na stol, gleda kako se vrte i vikne:
- Probudit e se! Jest, oni e se probuditi!
Kuglice zdrobi dlanom i pospe time tijesto. Kad je dovrio, stade praviti mlinie. Onda veli:
- Ljudi! Dajte fenjer! Osvijetlite mi njegovo blagoroe da
spasim taj dragocjeni ivot!
U mraku pada svjetlost na Jareca. Ljudi gledaju bez daha. Nikica uzme komad tijesta i poloi gospodinu
na elo, sve do sljepooice. Onda izvede nekoliko znakova preko glave.
Ne uje se ni rijei, ni daha! Svi su u njegovoj vlasti.
- Osvijetlite andare! - odredi on.
Svakome isto tako poloi na elo komad udotvornog tijesta pa zatrai vode i opere ruke.
Ljudi gledaju as njega, as one to lee. Hoe li se maknuti!
- Glavu dajem, oni e se probuditi! Stoj te sada tu i pazite
koji e biti prvi...
Svaki bi htio biti blie onima koji lee da prvi opazi kako e se buditi, a to je Halper i htio.
No, on je gladan kao vuk. Tiho odvede krmaricu podalje i ree:
- Strano sam ogladnio pri tom poslu. Imate li to za jelo?
- Ako se ovi probude, neu ni ja imati posla sa andarima,
a za ovoliku dobrotu, gospodine doktore, donijela bi vam pol
svoje kue na dar.
- Dosta mi je sada neto iz kokoinjca i dimnjaka - veli
on skromno.
Krmarica ode, dok je on ostao s ljudima. Oni su postajali pomalo nestrpljivi u ekanju. Zato on uzme svoj
depni sat, uhvati ruku uspavanog Jareca, pipa njegovo bilo i broji udarce glasno. Ovo opetuje kod
andara. Zatim stade puhati u andarske dlanove kao da e im udahnuti ivot. Skae od jednog do
drugog, ogledava ih, tare im prsa sad gore, sad dolje, a da ih zapravo jedva dotie. Ni noge nije ostavio
neiskoritene. Okree ih u zglobovima amo-tamo i opet sputa. Sve to ini s vrlo vanim izraajem lica,
neto apui u latintini. A ljudi u grozniavom uzbuenju oekuju kako e taj udotvorni lijenik
probuditi petoricu zamrlih ljudi u ijim ivotima imaju i oni svoje vane interese. Najvie sam Nikica jer
mu je uspjelo sasvim odvratiti njihove misli od Vjerana. Mora ih zadrati ovdje da bi mu bili svjedoci u
najteem asu kad se probudi redarstvenik. Pomisao na

ovaj trenutak stalno ga dri u napetosti. Nema pojma dokle e ovi ljudi spavati, a elio bi da se ne
probude prerano. Zato je i sam uzbuen.
- Samo budite mirni! - ape on ljudima. - I ekajte!
Da bude stvar to vie mistina, osvjetljuje uspavane od
asa do asa fenjerom, a ljudima doputa da se dotaknu ruke ili lica onih koji lee kako bi vidjeli da su
"topli". Ili im dokazuje kako im srca biju, a pri tome stalno istrauje kazalo svojeg depnog sata. to je
vie prolazilo vremena, to bolje za njega i njegova tienika Vjerana.
To je potrajalo do tri sata ujutro. Tada krmarica klikne:
- Mie se! Gospodin e oivjeti!
Svi nagrnuli oko Jareca na stolu.
"Sada se dri, Nikica!" - ohrabruje sam sebe, priskoi blie, ogledava leeemu grudi, oslukuje, tare ga.
Jarecove su trepavice zatreptale. Ljudi se guraju. Ovaj na stolu uzdahne i otvara oi... Ne vidi nita do
nekih sjena... ini mu se - sanja, a Nikica upozorava ljude na sebe:
- Vidite, to rekoh? Probudit u ga! I oni drugi e se isto
tako probuditi.
Jarec osjeti pod sobom tvrdo tlo. To ga iznenadi. Misli su mu trome. Prikazuju mu dogaaj kad je ono
juer u ujutro u krmi legao u postelju spavati dok mu ne ispeku kopuna.
- Je li kopun ve peen? - pita i ugleda nad sobom nekog
gorostasa. A ovaj e:
- Gospodine, je li vam bolje?
- Zar mi je bilo zlo?
- I te kako zlo! Zar se ne sjeate!
Magla obavija sve. Lukavi Nikica mu ne da da se razbistri da bi to dulje ostao u takvom stanju. Ljudi
zure, ude se, tre oko andara, nee li se i oni probuditi.
Nakon pola sata ve se svi valjaju po travi. Budni su, ali jo omamljeni.
- Ovaj je gospodin udotvorac! Taj zna ljude oivjeti -
govore oko Nikice, a on ponosno uzdie glavu to je izvrio ovo
"udotvorstvo".
Da se ne bi voa andara previe otrijeznio i stao sumnjiiti njegov doruak u Pluski, mora ga Nikica
naoigled ljudi prevesti edna preko vode i ozbiljnim glasom pita:
- Osjeate li se slabi?
- I pospan, umoran, bezvoljan.
- Sve e to proi od mojeg lijeka! - A u dui je veseo i
sam sebi veli:
"Ura mi pokazuje da bih mogao svoju komediju dovriti i Prijei na opasnu - dramu"!...
Sad podigne glas. Da ga svi uju, pita Jareca, drei mu glavu:

- Prepoznajete li me, gospodine?

Gorostasni ovjek ini mu se poznatim i napinje sjeanje.
- Ja sam Nikica Halper. Sjeate li se?
Okolo najpaljivije sluaju. Nikica je zadovoljan s opinstvom. No, kako e biti zadovoljan na kraju
najteeg prizora drame?
- Vi - vi ste bili u dvorcu gdje smo traili luaka!
- I onda sam vam pomogao u potrazi.
Jarec strese glavom kao pseto kad ispliva iz vode. Sjeanje mu se bistri, ipak - gdje se nalazi, gdje je
Keglevi?
Nikica osjea to e slijediti i ne da mu vremena da postavlja pitanja. Sada e on presluavati njega da mu
opinstvo sve potvrdi - jer to su njegovi svjedoci. Nakvasio mu je lice vodom to osvjei Jarecovo sjeanje i
onda mu se obraa:
- Vi ste, gospodine, otili od mene iz mog dvorca u potjeru
za andarima. Kad ste bili ve daleko, javili su ljudi da je luak
odjaio prema Podsusedu. Ja brzo za njim u potjeru. Tu sam uo
da ste vi ve poli istim putem, ali daleko naprijed. Idem ja da
vam pomognem i stigoh jo u pravi as. Upravo, kad vam je
mladi umaknuo, zaronivi u rijeku. Sjeate li se kako je zaro
nio? - pita Nikica.
- Jest, znam. Gdje je sada?
- Ja sam ga izvukao iz vode, svezao i zatvorio, ali se odriem
nagrade u korist ovih ljudi. Oni su vam pomogli prije mene.
Presretan, Jarec prua ruke Nikici. Miluje ga pogledom punim ushienja.
- Vi, vi ste ga uhvatili i zatvorili?
- Jesam! Evo, ovi ljudi su gledali...
Svi potvruju burno. Mladi se lijenik odrekao nagrade to ushieno potvruju njegove izjave.
- Evo, ovdje ima mukaraca koji su vam pomagali. To je
cestar koji ga je izdao. Ali svima je umaknuo i zaronio, onda sam
dojaio ja i luaka domamio lijepim prijteljskim rijeima. Lua
ci esto bjee, ak iz bolnice, zato sam ga zgrabio i svezao.
- Jest, tako je bilo! - potvruju prisutni oduevljeno ple
menitom ovjeku koji se odrie nagrade u njihovu korist. A sada
se Nikica odlui dodirnuti najopasnijeg pitanja.
- Vas sam, gospodine, naao sa andarima kao mrtve...
- Kao mrtve? - opetuje on i nastoji se domisliti. - Gdje?
Zato?
- Ovdje! I ja sam vas odmah s ovim ljudima donio ovamo
i dao se na lijeenje jer sam medicinar, a nauio sam neto od
znamenitog indijskog lijenika. Napravio sam ovaj lijek i oblo
io ile na glavi vama i andarima. Ustajte! Operite se hladnom
vodom. Dajte vode, krmarice, - odreuje on jer smatra da je
doao as svretka ...

Jarec pogleda zaueno poveze na andarima, isto tako osjea povez na svojem elu.
Cijelu smo no bdjeli uz vas, ja i ovi ljudi - opet e
Nikica. - Ali nagrada pripada njima!
Jest! Tako je! Ovaj je gospodin doktor udo! On je spa-
sjo vau milost! - primijete veslai.
Krmarica se smatra ovdje najmjerodavnijom i veli:
Bogme, gospodine, vi biste s ovoga stola ravno na stol mr
tvanice da nije bilo uenog gospodina. On vas je s ruba groba
povratio na ovaj svijet.
- Hvala vam! - i Jarec mu prui ruku pa se sputa sa stola.
Nikica ga pridrava vrlo brino: - Samo polako, jo niste
sasvim vrsti!
Stao je na noge. Nikica osjea kako je taj prizor sudbonosan, ali mora stvar dovriti i pita svog bolesnika:
- A sad mi recite, gospodine, to ste radili putem da vam je
ovdje pozlilo?
- Putem? Sto bih radio? Jaili smo vrlo brzo.
- Sjeate li se svojeg boravka u mojem dvorcu?
- Posve se sjeam ... Podvorili ste me ...
- Da, da, ali to je bilo jo prije podne, a onda, poto ste
malo zaloili i popili au vina, vi odoste od mene sasvim zdravi i
ili.
- Istina je. Osjeao sam se veoma dobro. Zato mi je ipak
pozlilo podvee?
- Zato to ste negdje putem silazili i neto jeli i pili. Neto
ste pili u to nema sumnje. Moda ste ba popili negdje kakvu
pokvarenu tekuinu. Neto je moralo biti...
- Ne, nisam se zaustavljao ni u jednoj krmi. Cestar i sus
jed davali su mi znakove da na luak ide obalom rijeke Krapi
ne. Zurio sam se cestom kako bih ga doekao u zasjedi ovdje
gdje rijeka tee blizu krme, a bjegunac mora proi ovuda. Zato
sam jaio i bez objeda - ali - da - samo smo se napili vode
iz jednog zdenca.
- Gdje je bio taj zdenac? - pita Nikica, toboe, zabrinut.
- Izvan sela, negdje blizu ceste - na pola puta ovamo - i
jasno oznai gdje je bio zdenac.
- Uh! - klikne Nikica i udari svojim velikim jakim prsti
ma. - Slutio sam, gospodine, ona je voda otrov, ivi otrov. Prava
smrt za ljudski eludac. Ve sam nekoliko puta savjetovao neka
taj zdenac zatrpaju. U onoj vodi ive neki mikrobi koji djeluju
neobino, ovjeku od njih pozli ako nema pomoi, moe nastu-
Piti smrt.
Jarec se zaprepasti.
- To u odmah danas prijaviti oblasti. Nastradali biste da
flisam krenuo za vama - veli Nikica.
Ali Jarec osjea da je potpuno bezvoljan i uti.
7 Jadranka 07

- Ve su nastradali neki strani putnici i prava je srea to

sam odmah krenuo za vama. Mislio sam pomoi vama i siroma
nom svijetu da luak ne podavi ene i djecu - pripovijeda Ni-
kica pa se okrene sluaocima:
- Dakle, vidite, ljudi, sad je jasno od ega su zamrli?
- Vae blagoroe je imalo veliku sreu. Ni brat se ne bi ta
ko zauzeo za brata kao gospodin doktor za vas! - veli krmarica.
>Ova ena ima boanstveni instinkt" - konstatira Nikica i pogleda je blaenim pogledom. No, u trenutku
ga mine srea jer mu Jarec upravi pitanje:
- Htio bih vidjeti luaka. Gdje ste ga zatvorili?
- Pod sjajnom je paskom. Samo dok malo pomognem an
darima, bez njih ne moete otii, oni su vam desna ruka.
I stade trti andarima elo octom i vodom, a zatim veli krmarici:
- Pripravite njegovu blagorou zajutrak.
- Ve davno sam ispekla kokota, ali kad su se poeli mrtvi
buditi, niste mislili na jelo.
- Tamo sam ostavio peenog kopuna i koiju - veli Jarec.
- Poaljite andara po koiju pa e dovesti i kopuna. Pijevac
leti, kopun se radije vozi. No, alu na stranu, uo sam, vi ste,
gospodine, takoer lijenik i pratite luaka.
- Jest, vodim ga u ludnicu.
- No, kad ste lijenik, onda vam mogu struno razjasniti
kakva je to strana bolest koju prouzrokuje voda iz onog zdenca.
To e vas zanimati, a moe vam koristiti u vaoj praksi.
I prije nego to bi Jarec mogao otkloniti predavanje, Nikica razastre pred redarstvenikom raskoni
rjenik latinskih izraza, naziva, bolesti i lijekova, sve ne bi li ga zadrao.
Ovaj nita ne razumije to rjeitost Nikice samo usporuje i zamalo da nije Jareca zaguio medicinskom
latintinom.
- Htio bih vidjeti svog luaka - upadne Jarec.
- I on je doktor? - udi se krmarica. - No, sada tek
moete, gospodine, shvatiti kakvu vam je dobrotu uinio na
domai mladi doktor.
- Najprije bih htio vidjeti svog uhienika, a onda doruak
- tvrdoglavo se dri Jarec svoje elje.
- Da, dragi kolega, ali nesretnik nije u krmi.
- Nije ovdje u krmi? - pita Jarec zabrinuto.
Za Nikicu dolaze teki asovi, ba zato odgovara vrlo ljubazno:
- Dragi kolega, tako rabijatnog ovjeka nisam mogao za
tvoriti ovdje gdje ivi krmarica. Ona ima dvije keri, a luak
davi enska bia, pa sam ga svezanoga otpremio u spilju. To je
sigurnije od tamnice, a na ulazu ga uva moj momak s orujem
u ruci. Svi ovi ljudi su vidjeli, ne moe pobjei.
- Tako? Zar nije vikao? Otimao se?
98

- Oborio je glavu, buljio u zemlju i nije odgovarao, ta bio

je svezan na nogama i rukama.
Na rukama i nogama! - viu ljudi.
A moj ga ovjek uva s orujem u ruci. Ne moe se ni
maknuti!
Hajdemo - pouruje mamurni Jarec. - Idemo k njemu!
"Pribliava se katastrofa" - veli Nikica u sebi. No, Jarec se ne moe uspeti na sedlo od tekog umora.
andari su jo vie omamljeni, a i ne trude se da svladaju umor.
- Idemo pjeice - predloi Nikica. Krmarice, pripremite
jelo dok se vratimo.
- Neka konje dovedu za nama - naloi Jarec. - Kad se
malo osvjeim, uzjahat u.
Povorka krene: Jarec, Halper, andari i publika.
- Ne razumijem - primijeti Jarec putem Nikici - kako
se luak najednom smirio. Zar se nije otimao, uvjeravao da je
neki Keglevi?
- Vi ste, gospodine doktore, primarijus u svojoj ludnici? -
pita ga Nikica, umjesto odgovora.
- Ne, nisam - samo pomoni...
- E, onda nije udo ako jo niste posve upueni. Ima vrsti
ludila kad se luak odjednom umiri i uti. Cesto je tome povod
kakav lijek, uspavljujua sredstva ili ledena kupelj. A hiak se
ovdje estito okupao. Kad je skoio u vodu...
- Da, to je istina. Ali ste rekli da tome moe bit uzrok i
nekakav lijek? Mislim da su luaku dali praak za soavanje i
umirenje ba prije odlaska i neko je vrijeme spavao. Neto u
vas pitati, kao slubena linost, lijenika - veli Jarec, ^upijaju
i svu snagu slomljenu prakom. - Recite mi, moe li <ovjek na
kon tog praka bjeati sam?
- Iskljueno - tvrdi Nikica u korist bjegunca. - Morao
ga je netko ukrasti iz koije kako ste mi to vrlo pamtno objas
nili u mom dvorcu. Moda je netko od njegove obiteli bio tako
glup i smion da luaka zadri za sebe - znate da su obiteljske
veze esto pretjerane.
- Ovaj ima iza sebe visoku linost - ali da bi o ona ui
nila?! Nevjerojatno je da luaka eli imati uza se!
Zaokrenuli su u malu kotlinu sa svih strana opasaiu brdima. Nikica upozori:
- Evo, vidite, sad smo na cilju. To je spilja! -i stade vi
kati. - Gdje si? Izii! Dovedi luaka!
- Joj, jo-o-o-oj! - zapomae netko u spilji.
- Zato taj jaue? - zaprepasti se Jarec.
- to ti je, Jankiu? Idite ljudi, trite naprijed, to mu je?
"- upita Nikica ljude da bi bili svjedoci onoga to Jreca tamo
eka.
Svi pojure u spilju. Glasovi iznenaenja - ude ja, potici, Pozivanja
, 00

Halper opazi da Jarec od uzbuenja jedva koraca. Uzme ga pod ruku pa obojica poure.
- Sto je, Janki? - vikne Nikica kao izvan sebe. - Moj
Janki, to su iz tebe napravili?
- Rebra su mi polomili... jc-oj!
Janki lei svezanih nogu i ruku. Na njemu gospodski kaput iskrivljen od vode i prsluk, samo su hlae
njegove.
- Gdje je luak? Gdje je? vie Jarec, traei po mranom
prostoru. Nigdje ne vidi nikoga do svezanog slugu na zemlji.
Nikica Halper oponaa najvee uzbuenje i vie:
- Jankiu! Trideset godina si u kui mojega oca. Nikada
nisi lagao. Ne blati nau porodicu, reci to se dogodilo!
uvi Jarec ovu uzbuenu zapovijed, zahvalno pogleda Nikicu i navaljuje na Jankia da odmah izvri
zapovijed svoga gospodara.
Joj, joj, boli, ali sve u kazati. Eto, do dva sata u noi
uvao .sam ga, a da se nije maknuo, a onda me u mraku pograbili i kao vrazi pakleni svezali...
- Tko? - vie Jarec, lomei se mamurno.
- Reci, Jankiu, tko su bili. Odmah emo ih uhvatiti.
- Oficiri. Bili su sami oficiri!
- Oficiri? - zapanji se Jarec i noge mu klecnule.
- Jest, pravi pravcati oficiri.
- Sto su radili, to govorili? - pita Nikica.
- Najprije su razgovarale njihove ake s mojim leima,
onda s rebrima jer sam se ljuto borio za luaka.
- Dalje, dalje, to su rekli? - pouruje Jarec.
Janki! pouen od Mikice, odgovara:
- Kad su svezali mene i onoga oblaili, rekli su kako je
luak svu no spavao - a oni, oficiri, su ga ukrali iz koije.
- Znao sam"- bubne Jarec sve vie omamljen, ali jo trai
Jankiev izvjetaj.
- Onda su luaku davali svakojake ljekarije da moe jahati
i s njim pobjegli, a kad su vidjeli da su slabiji od progonitelja,
sakrili se da u zgodnom momentu opet izvre otmicu.
Jarecu se pred oima magla od praka pretvorila u crni oblak i zapanjeno opetuje:
- O-fi-ci-ri?
- Jest, oficiri, sa civilima bih ja ve znao obraunati - ali
to su bili oficiri, a govorli su da je po luaka poslao nekakav mar
al i da e ga odvesti smjesta u maralov dvorac.
Da Jarec i nije bio pod utjecajem tekod praka, i onda bi ova vijest zbunila njegovu sposobnost da brzo
zakljuuje. Onako mamuran, trom, on je hvatao samo gdje koju misao to bi mu iz tmine zasvijetlila:
- Maral - oficiri - Joica Ottenfels - Zagreb - bijeli
fratar - i osjeti da e se sruiti, ali ga prihvati Nikica:

- Gospodne doktore, vi ste rtva pogreke koju vam je na-

prtila andarska vlast. Oni su ljudima razglasili da vi dajete stoti
njarke onome tko vam uhvati bjegunca i tako su oni cijelu no
straarili oko vas doktore, ekajui svoju plau i nitko nije poao
da straari nad luakom. Ali sad je svreno, luaka su vam oteli,
a vi podnesite prijavu.
- A to e biti s naim stotinjarkama? - upada cestar. -
Mi smo cijeli dan pomagali loviti luaka, a svu no probdjeli?
Ja sam vam izdao kamo luak ide. To morate platiti.
- U svoju ste korist radili - okosi se na njih Jarec, - da
niste pomagali, zadavio bi vam ene i djecu...
- Ljudi moji - veli Nikica razoaranim pomagaima -
iako je luak umakao, ja sam sretan to mi je uspjelo spasiti
ivot veleuenom doktoru.
- Bilo bi bolje da ste me pustili umrijeti, - uzdie Jarec
slomljeno.
- Ali, doktore! - usklikne Nikica. - Zar jedan luak vri
jedi va ivot? Vas ekaju u vaoj ludnici nebrojeni luaci, mno
go teih sluajeva ludosti od ovoga. Vi se morate vratiti meu
svoje luake koji vau visoku dragocjenu znanost neizmjerno
trebaju...
- Hvala, hvala! - promrmlja Jarec i prui mu ruku. -
Nadam se da u vam jednom moi zahvaliti na drugi nain.
- Ne, hvala! Meni je drae kad mi se usluge ne uzvraaju,
ali vi ne moete vie stajati, kolega - morate lei, prospavati,
onda neto dobro popiti.
- Da, ja sam potpuno slomljen, uniten. A gdje su moji
andari?
- Svi su opet pozaspali u mojoj krmi - javi gazda - ali
nisu zamrli, kazali su da se samo ne mogu drati na nogama.
- Evo, sam u vas odvesti u krmu da se estito odmorite,
a onda podnesite primarijusu vae ludnice izvjetaj. Ja u vam
drage volje posvjedoiti da niste krivi, nego andari koji nisu
bili dosta lukavi. S luakom se mora postupati malo opreznije.
Vi znate moj dvorac i bit u vam na raspolaganju kad god hoete.
Jedva su dospjeli do krme. Jarec je pao na postelju, ne samo pospan od praka, nego i od probdjevenih
noi, od dana kad je poeo hvatati Keglevia. A oni koji su mu pri tom pomagali jo ekaju okupljeni oko
Jankia u spilji, dok on stalno stenje, leei na zemlji. Nikica se vrati k njemu, a ljudima javi da strani
doktor lei i spava.
- A tko e nam platiti obeane stotinjarke?
- Morate priekati dok se probudi. A ono to ste meni po
mogli da spasim ivot starom doktoru i andarima, to u vara
naplatiti dobrim dorukom. Neka vam krmarica skuha slanine i
svakome dade sajtlik vina. Evo, odmah u isplatiti jer moram
svojeg Jankia odvesti u zagrebaku bolnicu da mu namjeste
rebra - i dade novac cestaru da plati raun.
101

- Vidite, to je ovjek, on potuje nau muku - veli cestar

i zahvaljuje, dok Nikica digne Jankia na ruke i nosi ga na sedlo.
Ljudi ciknu od uda: nosi ga kao pahuljicu, ba je gorostas!
Nikica se s njima oprosti, vodei Jankieva konja na kojemu ovaj stenje kao da mu je kraj ivota. Kad su
se ljudi udaljili i Nikica razabra da ih nitko vie ne moe vidjeti, oslovi Jankia:
- Sad moe ozdraviti i brzo ispriati to je bilo.
- Onako kako ste me vi nauili. Moju livreju obukao je
gospodin Keglevi i rekao da e ravno u Zagreb jer tamo ima
jedino sigurnog titnika. Odmah je od jahao i sada ve sigurno
dorukuje u dvorcu Kazaline ulice.
- Bojim se da nije tako jer mi je onaj, tobonji, doktor
kazao da su u Zagrebu obavijestili andarsku stanicu. No, jesmo
li svoju komediju dobro odigrali?
- Vau, ja sam bio samo statist.
- Ti si bio pomoni redatelj, a andari statisti.
U SKROVISTU KAMELIJA
U krilu modrog neba budi se prastara gora nad Zagrebom. U rumenkastoj zori blistaju krovovi kua. Na
Jurjevskom brdu stoji mladi osamljeni jaha. Ushieni njegov pogled miluje grad u ruiastoj jutarnjoj
haljini - srce ga, kliui pozdravlja. Pogled mu miluje tornjeve, kuice, palae, i plovi tihim ulicama koje
su jo u jutarnjem snu.
Sjaj njegova oka obasjava grad - to je sjaj sunca sinovske ljubavi kojoj ne zna poetka, samo je osjea, nosi
u dui... Od kada? Samo se spominje dalekih dana u tuini, kako mu je djetinje srce u samoi tuilo,
eznulo za slikama grada, domovine.
Ove noi, kad je iz Podsuseda krenuo prema Zagrebu, ugibajui se cesti, lutajui nepoznatim umovima
krajem, stalno se je pitao: "Zato me gone?" Odgovora nije naao.
Ni jednog asa ne bi ga snala sumnja u izdajstvo prijatelja. To je daleko od njegove due. Vjeru u
prijatelja nisu mogle pokolebati ni Andraeve primjedbe u zatvoru, a, ipak, osjea, nije mala stvar kad ga
progone s takvom upornou.
"Da se netko htio dokopati moje novane batine, mogao bi nai potporu u redarstvu beke vlade. Nita
nije tako nedokuivo i nemoralno to oni ne bi mogli poiniti. To je prosto razbojstvo kako sam o tom
itao u povijesti staroga vijeka. Moram otvoriti knjigu ove tajne, moram saznati... Hajdemo! Naprijed!
I otkine se od arobne slike svojega grada to jo sniva u prvom zagrljaju zore, okrene konja i sputa se
niz jurjevsko brdace.
102

Puta konju da koraca polagano uz cestu po ledini da odjek kopita ne bi naruio tiinu.
Jurjevska je cesta pusta. Svi jo spavaju. Ni oni duani koji najranije poinju dnevni rad jo nisu otvoreni.
Iz Mlinarske se ulice pojavljuje po koji ljudski stvor, nosei u kue prve jutarnje pozdrave - svjee mlijeko.
Oprezno, polagano ide prema Kipnom trgu. Odabrao je radije ovaj krai put do Kazaline ulice negoli
preko Mesnike, do koje bi morao prelaziti cijelom Ilicom. Ovdje ima samo nekoliko kua.
Ve se vidi dvorac plemenitaa Fodroczyja, jo malo i tamo je njegov sadanji dom.
Sto li je tamo pod drveem Sjeverne promenade, ispod Popova tornja? Kao da je netko poeo trati... Svi
okolo spavaju, a tamo tre... Tko? Zato?
Ispod drvea na otvorenom prostoru zatitra perjanica... I jo jedna. Zar su skriveni ekali u zasjedi? I ba
se spremaju njemu u susret?...
Mora ostati miran. Potjerati konja natrag znailo bi pobuditi sumnju, izazvati andarske puke. Napokon,
tko ga od tih ljudi pozna? Vidjeli su ga samo njegovi pratioci, a ovi jo spavaju u Podsusedu. Ako su se i
probudili, nisu mogli ovamo doletjeti. Oslanja se na to. I druga injenica, isto tako vana: obukao je
Jankievu livreju koja mu dobro pristaje. Dakle, samo je lakaj! iji? Tome e se domisliti, ve prema tome
to ga budu pitali. A ini se, ne putaju ga s vida. Zato ide jo polaganije i tapa konja kao da mu ulijeva
odvanost.
- Stoj! Ni koraka dalje! - uje zapovijed andara.
- Tko si? - pita jedan.
- Lakaj sam - kako vidjte.
- Zazvidi tamo onome u Kazalinoj ulici - odredi stariji
andar mlaemu. - Neka ga doe pogledati!
Ovaj zvidaljkom da znak. Pojavi se drugi andar i uzme nalog. Vjeran eka, toboe, zijeva, a zapravo
proraunava kako bi zavarao andara i pita se: tko e to doi?...
Zamalo iza ugla Fodroczyjeve kue izlazi mukarac, vrst, snaan, u graanskom odijelu. Zapanjio se.
Prepoznaje Fabijan-ia. Dolazi s vrlo ozbiljnim izraajem lica, a kad je pristupio blie, andar ga pita:
- Recite, kljuaru, je li to bjegunac?
- Ovaj? Ni govora!
- Veli da je lakaj.
- Pa naravno, to se vidi i po odori. A to ti, ovjee, nisi
rekao iji si? - pita Andra jahaa i gleda napeto, oekujui da
uje je li to ve govorio andarima.
- Nisu me to pitali! - odgovori Vjeran.
103

- Smio bi se bogme ponositi i kazati carskoj gospodi da si

kardinalov lakaj. Svatko ne moe dvoriti kardinala kao ti. Lijepo
reci gospodi andarima: "Ja sam- Leopold, lakaj njegove uzori-
tosti kardinala Haulika."
Tek sada je Vjeranu sasvim odlanulo i odgovori:
- Mislio sam, oni to znaju kad nosim brkove. Samo kardi
nalovi lakaji smiju nositi brkove - dosjeti se Vjeran.
- Moe proi! - mahne rukom andarski narednik pa opet
ide na promenadu i nestaje ispod drvea s drugovima.
Dok oni odlaze, Andra apne Vjeranu:
- Idite ravno do Kaptolskih vrata, doi u odmah.
Posluao je i krenuo dalje polagano, bezbrino.
Andra se vratio pred kuu Kollenbach i ree tamo dvojici andara:
- Opet smo nali jednog koji nije na bjegunac. Kad nije
stigao u noi, po danu e jo manje, a vi ste sigurno gladni.
Idem donijeti od kue vama i sebi neto za jelo. Vratit u se br
zo. Mogu li?
uvi da e im usluni kljuar donijeti jela, rado su pristali.
Pred eljeznim vratima biskupskog dvora zaustavi Vjeran konja i gleda prema Dolcu odakle ima stii
Andra. Sve su mu misli usredotoene u njemu. Zato se on desio tako sa andarima? A Fabijani uri na
Kaptol, gotovo tri. Stigavi do Vjerana, bez daha mu saopi:
- Siite i vodile konja za mnom. Obeao sam andarima do
nijeti jela da mogu otii k vama ...
Vjeran zaueno pita:
- Ali kako ste se vi desili tamo?
- Zato to vas ja najbolje poznam, ba ja. Merli vas gotovo
i nije pravo vidio, zato je odredio mene.
- Sad razumijem. Dakle, mogu svojoj kui?
- Uh, ne moete! Ni ja nisam mogao do vae kljuarice.
andari ekaju sa svih strana, ako doete, -da vas uhvate. Ve
su svima javili...
- Ali zato me progone?
- Jer da ste krivi Keglevi, ja vjerujem vama... makar je
mladi u dvoru ...
- Kakakv mladi?
- Neki pristali gospodin. Ve je juer gizdavo etao po gradu.
- Jeste li ga vidjeli?
- Nisam, ali uo sam.
- Pripovijest! Ne moe tamo biti nikako jo jedan Keglevi!
- Jest, gospodine, netko je tamo, s njime su doli iz Bea
nekakva dva gospodina. Jedan ima crnu bradu, lijep, vrlo otmjen,
vidio sam ih na Opatovini, a drugi je obrijan.
- A to vele za toga mladoga?
104

- Stigao je u dvorac svoje tetke jer da je on Vjeran Kegle

vi, a vi pustolov koji se je htio tamo ugnijezditi. Morao sam
jutjeti dok su to govorili. A kau, nala se nekakva gospoica
koja je svjedoila da je on taj pravi Keglevi.
- Gospoica? Ovo biva sve ljepe! Ali kamo me to vodite?
- Na sigurno mjesto. Mislio sam: ako vam padne na pamet
da se vratite onda, kad me pitaju, kazat u da vi niste vi... i sak
riti vas. Sada smo u aleji pred biskupskim dvorom. Vidite, ovdje
ste sigurni. Tu nee zaviriti andar, a tu imam za vas kuu.
- Jo i to?!
U razgovoru prolaze gustim drvoredom. Fabijani razlae:
- Znate, u Vlakoj ulici, ba nasuprot mojoj siromanoj
kuici, nalaze se biskupovi staklenici za povre. Ondje stanuje
kardinalov nadvrtlar gospodin Franjo Korbler. To je vrlo dobar
Ceh, i sva njegova obitelj dobra. Kad je vidio moje sedmora
djeice, vie puta mi je dao posla u staklenicima, a mojoj je
eni, po njegovoj dobroti, upravitelj biskupskog dvora povjerio
brigu za jednu kuicu. Vidite, ovu tamo, na ulazu u dvor kraj
Ribnjaka. U toj kui nitko ne stanuje, samo kad Hauliku doe
vrlo mnogo gostiju, onda oni tamo spavaju. To je srea za vas,
ondje u vas sakriti. Nije li to divno?
Vjeran gotovo klikne od radosti, a Fabijani dodaje:
- To smo juer zamislili moja ena i ja. Znao sam sve
unaprijed to e biti.
- A da sam pao u ruke andarima na malti u Ilici, ili na
kojem drugom kraju gradu?
- Svejedno, uvijek bi zvali mene da kaem jeste li vi ili
niste. A ja sam vas prikazao Leopoldom - kardinalovim lakajem.
Da niste imali na sebi lajcajsko odijelo, rekao bih da ste kardina
lov gost ili gospodarski inovnik ili to drugo. Za sve sam se pri
pravio, samo da vas mogu poslati ovamo. Ali evo - gledajte, tu je
ta kuica, ekajte odmah u vas uvesti, samo da konja predam
ovdje u ovu malu staju gdje dre kardinalove konje za svagdanju
potrebu. Idite sa mnom i ne govorite nita.
Bez ikakvih zapreka odvede Fabijani najprije konja, a zatim tieniku otvori vrata male kue.
- Hajdemo gore. Ima samo malo stepenica. Ovamo nee
doi nitko. Rekoh, ova je kua nastanjena samo onda kad ima
odvie gostiju u dvoru. Ovdje moete s prozora skoiti ravno u
grmlje ako bi vas netko ipak iznenadio. Ali to nee biti potrebno
jer nitko ne dolazi u kuu. andari su opkolili grad i ekaju na
vas. A zato? To zna samo plavobradi redarstvenik - ali sad
mi je potrati da andarima i vama donesem jela.
- Imam novaca kod sebe. Papirnati su se okupali u rijeci
Krapini, ali srebru to ne kodi i posegne za novarkom. Fabijan
i uzme novac i ode.
-
Vjeran se ogleda po sobi. Prozor se otvara na mali humak, oito umjetno podignut, tamo dalje je perivoj, a
s lijeve strane ribnjak. Nije prolo mnogo vremena, ve se Andra vraa, nosei mu pecivo, mesa i rakije.
- Nisam drugo nita mogao dobiti.
- Sve je dobro za ovjeka koji nema nikoga i nita, dragi
moj, Andrae. Rekli ste da je drugi sjeo na moje mjesto, a titite
ga visoke osobe i andari.
- Vi ste, uistinu, taj pravi Keglevi?!
- Niste u to uvjereni, a ipak me tako prijateljski pomae
te.
- Znao sam to da imate dobro srce. Kad ga ne biste imali,
ne biste mogli biti nikome dobri, a prema meni ste bili. Pa sada,
jeste ili niste pravi, to je meni svejedno.
"Njemu je svejedno, on mi pomae i ne misli na bogatu nagradu kao onaj carski cestar!"
- Neto vam je krivo, gospodine? - upita Andra.
- Naprotiv, dragi prijatelju, vrlo mi je pravo i drago. No,
to e sada biti s vama?
- Idem opet ekati sa andarima - vas! - nasmije se ve
selo Andra.
- Obeali ste i njima mesa. Evo, uzmite novaca i kupite da
ne morate odlaziti kui po jelo i odvie dugo izostati,
- Istina je. A sada pazite, gospodine. Tu vam je ostati ne
koliko dana, tako dugo dok budu andari straarili.
- To je nemogue! Jo danas moram neto poduzeti.
- Ali glavu su vam ucijenili visoke osobe, obeali su onome
tko vas uhvati ili prokae pet stotina forinti. Za toliko novaca mo
e andar kupiti cijelu kasarnu!
Zapanjen otkriem, Vjeran uti. Na ustima mu je pitanje: "Zato se ti, Andrau, nisi posluio ovom
ucjenom?" Ali osjeti, okrutno bi ga uvrijedio.U ovim, iroko otvorenim oima, u tom djetinjski iskrenom
pogledu, u toj dui koja se odraava u njegovu licu, ista i neokaljana, nije bilo niti duevne borbe oko
pomisli da li da ucjenu iskoristi. Tog ovjeka nije snala ni napast od takve pomisli. Kako je taj daleko od
zla! Ono nije bacilo na njega ni svoju sjenu! Evo, to je ovjek plemenita roda! Samo takvi su vie od svoje
okoline.
Videi Andra da njegov tienik o neemu razmilja, upita ga:
- Htio bih znati, gospodine, to kanite.
- Najprije mi kaite, dragi prijatelju, jesu li vas moda
osumnjiili kad niste u gula umijeali onaj praak?
- Kad su vas odvezli onu no, bilo mi je veoma teko...
- Razumijem, bojali ste se to e biti ako im pobjegnem, a
krivnja bi mogla pasti na vas ...
106

- Nisam ni najmanje sumnjao da vi neete dobro izvriti

svoju stvar kad sam vidio kako ste se dobro pretvarali da spa
vate.
- A kako je bilo, prijatelju, kad ste drugi dan doli u u
panijski sud?
- Prijepodne nita osobito, ali podvee najednom udari
grom... Dojurili andarski kuriri Merlii i javili da ste se vi pro
budili prerano i pobjegli.
- A va pretpostavljeni Merli?
- Zijao je u mene, a ja u njega. Sve su mi vlasi strile u
zrak kad me je pitao: "Sto veli na to, Andrau?" A zato pita
mene to ja mislim - sumnja valjda - pa odgovorim ovako: "Ja
gospodine, to bih ja rekao? Njegovo blagoroe nije lijenik, pa
valjda nije znao koliko treba dati lijeka da uspava ovako zdra
vog ovjeka kao"to je taj mladi gospodin. Nije on dijete da spava
od nekakva praka! Trebali su mu skuhati pol funte maka!"
- Istina je - ree mi Merli, sretan to sam se tome sjetio
i govori dalje: "Jest, taj je mladi jak kao gora. Gdje bi on mo
rao spavati trideset sati od tako malo praka. Jest, ti ima pra
vo, Andrau!"
- Jednom rijeju, umirio se? - pita Vjeran.
- Ba nije bio jako miran, mijenjao je boje. Strah je runa
stvar. A onda su ga andari pitali bi li on prepoznao tog mladi
a ako ga uhvate, a on ree da nije u mraku podruma dobro vidio
njegovo lice. Nato im velim: "Ja u ga smjesta prepoznati, raz
govarao sam s njime kod svjetla kad je veerao gula!" I, eto,
tako su uzeli mene kao slubenu osobu da pogledam svakog koga
bi oni uhvatili ili zaustavili. Zato vas molim: ne iziite iz ove
kuice. Tu moete biti kako dugo hoete, samo vas ne smje opa
ziti nitko iz biskupskog vrta. Odmah bi javili da je netko u kui.
Moja e vam ena o podne donijeti jela, ali ponovo vas molim
pazite da vas nitko ne vidi.
- Ne bojte se, prijatelju. uvat u svoju glavu, osobito ot
kako znam da je tako skupa, a moram jo vie uvati vas, dragi
moj. Sada idite, vrijeme je, da ne bi pitali za vas. Moda opet
su nekog zaustavili...
- Vi ste bili peti po redu. Doi u uvee pogledati ako vam
Sto treba. Mislim, trebali biste se i malo odmoriti. Vidite, tu je
divan.
- Hvala vam. Recite kada e se vratiti iz Bea kardinal Hau-
lik?
- Tko bi znao. Obiava dugo izostajati.
- Znai da sada nitko ne ee perivojem kardinalova dvora?
- Nitko. Ipak ne izlazite. Kad bi otkrili ovjeka u toj kui
"H vani, moglo bi se doznati da ste vi onaj kojega trae, a pet
stotina forinti moglo bi pokakljati crnu duu.
- Dajte mi svoju ruku. Smatram to au za sebe!
-
Andra osjeti vrsti stisak ruke i shvati topli mladiev pogled. Ipak pouri da odnese andarima jelo i
rakiju i da se opet postavi u svoju slubu.
Dugo je Vjeran razmiljao i gledao u vrata iza kojih je nestao Andra Fabijani. Zadivljen je nesluenom
veliinom nesebinosti.
Htio bi razmiljati, ali proivljeni napori i dvije neprospa-vane noi slomile su njegovu snagu. Jo je
dospio zasunuti vrata sobe da bude siguran i baci se na leaj. Zaspao je tvrdo.
Probudi ga tropot i razgovor. Skoi s leaja i prisluhne. To nije ni Fabijani ni njegova ena. Glasovi su
muki:
- Dakle, cijela se kua mora poprafviti, okreiti i preurediti.
Moete li to za dva tjedna?
- Najprije moram pregledati sve prostorije da bih mogao
odgovoriti gospodinu upravitelju.
- Dobro, ovo je prizemlje, a onda idemo gore na kat.
Vjeran slua razgovor i odmah shvati. To je upravitelj s
majstorom. Sad su uli u prizemlje sobe. Brzo zakljui sad e zamalo k njemu.
"Ovdje me ne smije nitko nai. Otkrio bih i sebe i Fabijan-ia. Svatko ne prezire pet stotina forinti kao
moj veliajni vla-koulini graanin."
Neujno se odulja k vratima, rine natrag zasun, onda otvara prozor. Pred njim se strmo uspinje humak,
tako je blizu da bi se u asu mogao popeti gore. Ako je tko tamo - smjesta bi ga opazio. Odlui se spustiti
dolje i umaknuti uz kuu prema velikoj zidanoj zgradi. Fabijani mu je pri odlasku kazao da su ondje
kardinalovi staklenici. Tamo e se zakloniti dok upravitelj i majstor iziu.
U nekoliko trenutaka izvede svoju osnovu.
Neopaeno naao se u gustom grmlju. Podigavi se i skrivajui se za gusto busenje, naao se u zaleu
staklenika. Visoka zidana zgrada. Tu ga mogu opaziti samo s kardinalovih prozora, otvorenih prema
stakleniku, ali na prozorima ne vidi nikoga. Ni s humka ne dolazi nitko. Najprirodnije na svijetu jest da se
sakrije u ovom asu u staklenik ija su vrata irom otvorena. Jedan pogled na stranji ulaz u zgradu i s
nekoliko skokova nae se pod krovom. Moda su ovdje vrtlarski radnici? Ne boji se. titi ga livreja: svatko
moe misliti da pripada kardinalovu dvorcu, zato ide ravno, mirno, nehajno. Nitko mu ne dolazi u susret.
Velike posude i druge naprave pokazuju: ovdje su ve bili vrtlarski radnici i obavili svoj posao. U
stakleniku blistavo svjetlo. Golemi prostori kao dvorane nad kojima su visoki krovovi od stakla. I prednji
su zidovi stakleni.
U tom velikom prostoru itava uma kamelija, poredanih na stalcima, straga visoki pa postepeno sve nii.
Izmeu njih uski prolaz za vrtlare.

"Gle, kako su ovi prolazi dobro zaklonite!" - I odabere posljednji gdje su stalci najvii.
Ulazi oprezno da to ne prevali ili ne razlupa. Niim ne smije probuditi pozornost. Naao se dobro
sakriven ba u sredini. Nema kamo sjesti niti se nasloniti, ali je sretan to se tako dobro zaklonio. Nitko
ne dolazi, a kad bi tko i ulazio, nema pogibelji - tu je nevidljiv. Ovdje e ostati, a onda se ponovo uvui u
onu kuicu.
Zatrpan je meu kamelijama. Tijela mu se dotiu lia i propupali cvjetovi, crveni ruiasti i kao
pokropljeni bijelim taki-cama. Rascvale kamelije dodiruju mu glavu, lice. ine mu se kao da -su iva
razumna bia, svjee, mlade, blistave ljepote i raduju se to ga mogu zakloniti svojim sonim liem,
svjeim laticama, arom svojih tajnovitih boja, stvorenih od prirode samo na uitak ovjeku.
"A jo je taj ovjek zao!" - dodaje Vjeran u svojim mislima i pjesnikuje... Zaronjen u istu ljepotu oko sebe,
tone sve dublje, gubi se, zaboravlja ...
Onda se probudi iz opojnosti. U mati gleda andare, njihove bajunete... A on u kamelijama... I nasmijei
se toj suprotnosti.
Ali koje je doba dana? Vrijeme tee svojim tokom kao rijeka koritom, ne brinui se to on stoji ovdje i
eka, smilja, slua, razmilja, dok mu pogled ispija blistavu arolikost bujnih veselih cvjetova.
Neto grubo zatropoe - kao da se tamo udara eljeznim oruem. Dolazi li netko? Hrapavim glasom
ovjek ree nekom drugom:
- A ti sada oisti onaj puteljak gore na humku iznad kuice
za goste. Ali estito. Ja imam ovdje posla. Kad doe gospodin
nadvrtlar, zovi me.
- Dobro, gospodine vrtlaru.
Ukoi se na svom mjestu. Tu je, dakle, neki vrtlar. Neto e raditi u stakleniku? Valja ne ba u toj aleji
kamelija gdje stoji on? Tko ue, rei e da je novi sluga s kardinalovog dvora, pa bilo to mu drago? Sve
ovisi o trenutku! Napetom panjom slua to onaj tamo radi. Uz posao ovjek veselo pjevucka. Po glasu
razabire da je od njega jo daleko.
"Valja ekati podne kad vrtlar ide na objed, onda izai i potraiti opet onu kuicu. Samo da neopaen
doekam podne!" ...
U staklenik utri mukarac i navijesti:
- Doliza gospodin nadvrtlar Korbler! Evo, ide!
Vjeranove se miice nategnule da izdri u mirnom nepomi
nom stavu kako ne bi tropotom upozorio na sebe.
Muki glas, taman, dubok, prodoran, ni strog ni podatan, ni zanosan ni ravnoduan. Ozbiljan, seriozan.
Tako ga je prosudio, sluajui prve rijei nadvrtlarove. L) govoru se opaa eki naglasak.

108

- Meu kamelijama nita novo? Moja "kraljica" nije pro

cvala?
- Molim, gospodine nadvrtlaru, u "Kui kamelija" sve u
redu. Nita novo. "Kraljica" ima dva krasna pupoljka, ali su jo
vrsto zatvoreni.
- Njezino velianstvo smatra potrebnim da me pusti eka
ti! To je muiavost svih velianstava!
Slua Vjeran nadvrtlarov glas i prosuuje njegove rijei. Zvuk glasa i nain govora odaje promiljenu,
sreenu duu, ozbiljnog nosioca ivotne zadae. Smije li mu se odati? Osjea prema njemu pouzdanje.
- Danas je imendan Vere Vraniczany-Dobrinovi. Hoe li
dobiti kameliju? - pita vrtlar.
I opet prodre kroz veliki prostor u umi kamelija prijanji ozbiljni glas:
- Ona to jako eli. Dobri ljudi zasluuju cvijea, ali ga
ionako ne znaju cijeniti! ...
Rijei bude u Vjeranovoj dui povjerenje. Da se preda ovom asovitom utjecaju i - otkrije? Ili ne?
Oklijeva, vie radi Fabijania nego sebe radi. Ali nee nadvrtlaru kazati tko ga je doveo u dvor.
- Hoe li vae gospodstvo odabrati kameliju koju emo po
slati ili u sam? - pita vrtlar.
- ekajte da vidimo ...
S one strane koraci, odmjereni, polagani...
- Ova bi bila najzgodnija. Ima i pupoljaka, Dobrinovika
zna uivati u cvatnji. Moramo li se rastati, lijepa moja Snjeguli-
ce? - govori nadvrtlar cvijetu. - Teak je rastanak, moja milena!
- Ili moda ovu ruiastu Zoricu? - pita vrtlar pretposta
vljenog.
- Srce me boli. Zatvorit u oba oka, pa koju taknem!
- Ruiastu Zoricu! I ona je lijepa!
- Gospoa Vera je zasluuje. Jo do podne joj poaljite.
Da, ekajte, vrtlaru. Jo bih pogledao svoju "kraljicu" izbliza, a
onda idem u stakleni vonjak. Kako je tamo?
- Krasno napreduje. Breskve su ve rumene, a jabuke i
kruke bit e za dva-tri dana. I groe dozrijeva. Ljudi pripovi
jedaju prie o vaem stakleniku koji u zimi rodi proljetno, a u
proljee jesensko voe. Kau: nadvrtlar Korbler je arobnjak jer
zimi napravi u stakleniku ljeto...
- Zato nam ne moraju i krasti voe iz staklenika.
- Bit e domai lopovi iz dvora, moda kardinalovi sluge.
Tko bi drugi mogao nevien u staklenik?
- Onda bolje pazite tko dolazi ovamo. Ve sam vas upozo
rio.
- Gospodine nadvrtlaru, odmah u donijeti "kraljicu" - u
je se vrtlarov glas posve blizu...

U prolaz je uao mukarac prosijede kose. Ide blie i zastane Vjeran zuri u njega. Tu je tamno. Oito ga
vrtlar ne vidi.
- No, jeste li? - zove nadvrtlar sprijeda.
Vae gospodstvo! Imamo ga!
U pravom asu oblije Vjerana znoj! Taj e ga predati andarima!
Vrtlara nestane iz uzane aleje kamelija i javlja pretpostavljenom nadvrtlaru:
- Imamo, evo, tata! Tamo se sakrio... Izvolite pogledati!
- Kako izgleda? Mlad? Star?
- Posve mlad. Odijelo meu cvijeem nisam mogao vidjeti.
- Mlad je, veli? - pita eki nadvrtlar.
- Posve mlad. Sigurno ak.
Malo vremena utnja... Vjeran eka. Na poetku vrtlarskog prolaza opazi visokog gospodina s punim
smeim brkom. Gleda prema njemu i zove ga:
- Vi, mladiu? Nije lijepo krasti voe iz staklenika. Ako ste
ak, to runije! Ali ja vas ne elim upropastiti... Idite, urite se
napolje? Hajde!
Zatim se Korbler okrene k vrtlaru i naloi mu:
- Okrenimo se da ga ne bude odvie stid...
Ovaj preokret nije Vjeran oekivao pa se izvue iz prolaza. Meutim, ne odlazi iza lea obih mukaraca,
naprotiv ide k onom u besprijekornom odijelu od tamnozelenog sukna, bijeloj ukro-bljenoj koulji, s
tamnom vezenkom oko vrata. Dugoljasto lice je ozbiljno, sada neto povrijeeno. Smee oi izraavaju
strogi ukor.
- to stojite? Ne rekoh li: idite? I da mi drugi put niste po
segnuli za naim voem.
- Potenja mi, nisam ni dotakao voe. Drugi me je uzrok
neovlateno doveo u ovaj hram kamelija...
- A vi ba niste potivali taj hram, mladiu. Oito se niste
dospjeli uvui u onaj drugi staklenik gdje imamo voe? No, vi
dite, sve znam i vie ne pokuavajte to uiniti. Lakajska vas odo
ra nee zatititi...
- Molio bih da me ne tjerate, nego sasluate u etiri oka i
zadrite ovdje.
Molba je izreena uz topao, ljudski pogled. Sve odaje besprijekornog mladia, ali blatne izme i
pokvareno lakajsko odijelo ne preporua ga nadvrtlarevoj milosti. Uvjeren je - obukao je vu odoru kako
radnici u perivoju ne bi u njemu prepoznali onoga .koji krade voe ...
- Tko ste? Odakle? Niste sluga?
- Domai sam sin, a dugo sam bio odsutan. Dopustite mi
kratki razgovor nasamu ...
- Idite, vrtlaru, k vou. Odmah u za vama.
Ogledavajui se za nepoznatim mladiem, vrtlar otvara vra
ta u drugi staklenik i odlazi.

110

111

Nadvrtlar sada bolje promotri mladog ovjeka i oslovi ga:

- Govorite tko ste i to ste ovdje traili.
- to god bih vam kazao o svojem podrijetlu, zvualo bi
vam nevjerojatno, a ne bih mogao u ovom asu nita dokazati...
- Ne traim dokumente niti isprike. Vi ste sami eljeli sa
mnom govoriti: evo, sluam vas.
- Upuen sam, eto, jedino na prodirljivost vaeg oka i do-
brotu vaeg srca.
- U prvom redu sam samo slubenik njegove uzornosti kar
dinala Harlika i ne znam to bih mogao uiniti za vas bez njegove
dozvole.
- Vidim, vi ste uzoran u ispravnosti i zato bih vas doveo u
nepriliku kad bih vam ovog asa otkrio svoje ime...
- Onda utite i uzmite slobodu koju vam dajem.
- Ali ja molim obratno: da mi slobodu uskratite i dopustite
negdje u skrovitom kutu ovog dvora doekati povratak kardina
la. Njega ekam kao ozebao sunce.
Ove su rijei probudile u Ceha dublje zanimanje za neobina mladia. Jo ga pomnije promotri i pita:
- Zato elite sakriveni doekati kardinalov dolazak?
- Kad bih vam to rekao, i opet bismo morali govoriti o ne
emu to bi vas moda ponukalo da mi ne date zatitu koju mo
lim jer ne mogu nita dokazati.
- Onda neto nije u redu s vama?
- Kod mene je sve u redu, ali nije kod drugih. Zloa je za
bola svoje nokte u mene i moram ih polagano, oprezno izvlaiti
da mi ti nokti ne razderu vlastito meso
Mirne nadvrtlarove oi izraavaju sve vee zanimanje. Ne moe zatajiti klonost to mu ulijeva mladi
u odori sluge.
- Vie vam, gospodine nadvrtlaru, ne smijem i ne trebam
kazati. Vi razumijete da sam u nekoj stupici...
- Da, razumijem, ali ne znam u emu je ta stupica.
- To ete saznati, ali sada molim, ako mi ne moete dati bo
ravak u ovom dvoru, smijem li vas zamoliti za potpunu utnju o
tome kamo u se sakriti dok se vrati kardinal Hauhk?
- A kad se vrati?
- Zamolit u vas da me najavite njemu. U tom asu, kad
on doe, mogu vam odati i svoje ime.
- Tajnik njegove uzoritosti ima vlast primiti vas i bez kar
dinala. Izvolite tajniku. Povest u vas - i ako to trebate...
- Ne trebam novanu pomo, samo - moralnu!
- Ah tako! - I gleda ga jo pozornije: - Oito vam u toj
stvari ne mogu pomoi?
- Ba vi mi moete pruiti tu moralnu pomo. Kad ste go
vorili o kamelijama, naslutio sam u vama dobra ovjeka i da
me nije otkrio va vrtlar - bio bih vam se prije vaeg odlaska
iz staklenika sam javio. Neete imati prilike potuiti se to biste
mi dopustili da u kuici uz ove staklenike priekam kardinala.
112.

- Dakle, odat u vam tajnu. Njegova se uzoritost ve sino

vratila iz Bea.
- Oh, molim, dopustite mi audijenciju! Preporuite me!...
- Ostanite ovdje u stakleniku. Njegova uzoritost e doi za
malo vremena i pregledati staklenike. To je njegovo najdrae bo
ravite.
Nee mladia vie ispitivati. Odlui mu pomoi, pa bio tko mu drago. "Ako sam se prevario u sklonosti
koju je probudio, bit e to svakako posljednja kola" - odlui Korbler u dui i stade mladog ovjeka
pouavati da ima pristupiti kardinalu tek kad mu on da znak.
- Svakog dana njegova uzoritost razgledava "Kuu kameli
ja", svoj stakleni vonjak, kako ga on zove. I tek to se vratio,
jedva eka da vidi svoje cvijee i voe. Ve mi je jutros javio da
e prije podne doi ovamo. A sada mi recite iskreno: jeste li
otkinuli koju kameliju i spremili je preda mnom u dep?
Vjeran se protiv volje nasmijei i odgovori:
- Nisam. Odvie sam u njima uivao.
- Onda ste pravi ovjek. Mene zapravo boli kad se otkidaju
glavice cvijea. Upravo osjeam fiziku bol.
- A kako lagodno reu ljudske glave!
- Kad bi svijet odgajao djecu u prijateljstvu sa cvijeem,
ne bi bilo toliko okrutnosti... Na cvijeu se valja uiti ljubavi
za sve oko sebe.
- Vi ste oito sretni u svojem zvanju?
- Ni s kraljevskim prijestoljem ne bih promijenio svoje vrt
larsko umijee. Radei u vrtovima, osjeam se kao u zemaljskom
raju.
- Sad znam zato ljudi sebi predstavljaju da je raj pun cvi
jea. Kako vidim, cvijee usreuje...
- Kardinal dolazi! - javlja sluga.
Nadvrtlar pokae Vjeranu kamo se ima skloniti, i on se odmah povue.
U pratnji dvojice husara u svagdanjem odijelu ulazi civilni dvorski metar Haulik. Odjeven je u
jednostavno graansko tamno odijelo, visok, prave slavonske crte lica, vedri pogled.
Na pragu se pojavi kardinal.
Prijaznim smijekom uzvraa poklon svojeg ljubimca nad-vrtlara. Sastanak je srdaan, gotovo prijateljski
i odmah pita o zdravlju nadvrtlareve obitelji, ispituje pojedinano o djeci, a zatim svrati razgovor na
cvijee.
- Kako su se vladale kamelije?
- Vrlo dobro. Neka se vaa uzoritost sama uvjeri. Cvatu u
ast vaeg povratka!
- Uistinu su me doekale u punom sjaju. I "kraljica" se za-
odjela svojim pupoljastim plastom.
113
8 Jadranka

8*
Pogled mu prelazi od cvijeta do cvijeta. Promatra ih okom strunjaka koji ne uiva samo u arolikoj
ljepoti, nego i vrstoi stabljike, u pravilnom razvitku granica, u svakom listu koji odaje njegu briljive
ruke. Obilazi stalke i primjeuje svoje opaske, a nakon pola sata saopi nadvrtlaru elju da pogleda voe u
drugom stakleniku.
Do tog je asa Vjeran mirno stajao u svojem sklonitu i ekao.
Kad je kardinal izrazio svoju namjeru, obuze ga nestrpljivost. I protiv dogovora s Korblerom izae izmeu
kamelija, stane pred kardinala, nakloni se i gleda mu ravno u oi.
Upravitelj dvora u prvom je trenutku zateen i nastoji mladia svojom pojavom sakriti kardinalovu oku.
Ali se Vjeran pomakne i Haulik ga opazi. U njegovu se licu odrazi veliko iznenaenje. Promotri mlada
ovjeka od pete do glave i primijeti:
- Sto je to? Moje pamenje je besprijekorno. Otkad ste,
mladiu, postali lakaj?
Ove rijei iznenade Korblera i upravitelja dvora, a Vjeran se duboko pokloni i odgovara:
- Vaa uzoritosti, morao sam se utei ovom odijelu da na
em zatitu.
- Vjeran Keglevi treba zatitu? Od koga?
- Oito od neke zablude. Netko je uvjeren da sam neki
svjetski pustolov koji se pojavio u dvorcu moje tetke i krivo se
prikazuje unukom bake Keglevi. Da je vaa uzoritost bila za
mojega dolaska u Zagrebu, ne bih sve to morao pretrpjeti. Tek
sam malo prije uo za povratak vae uzoritosti i zamolio gospo
dina Korblera neka mi dopusti da vas ovdje doekam.
- Vrlo dobro to ste se obratili na njega.
I kardinal se okrene navrlatru i upravitelju pa im razjanjava:
- Njegova pokojna baka posjetila me je vie puta u Beu,
prikazala mi i preporuila unuka. Proveli smo zajedno dva po
slijepodne va.
Nadvrtlar s upraviteljem promatra lijepe crte mladia, njegove zanosne crne oi, topli smijeak na
usnama i sluaju tamni duboki glas kojim progovara:
- Vaa je uzoritost moje spasenje. Pred dvorcem moje tet
ke dre strau andari koji ekaju da se pojavi taj pustolov koji
vara ljude da je Keglevi.
- Ali, mladiu moj! To je neuvena ludost. Tko je to izmu-
drio?
- Ne znam, vaa uzoritosti, samo sam uo da me i sada ta
mo ekaju andari. Na moju su glavu udarili ucjenu - pet stotina
forinti onome tko me uhvati i preda andarima.
Nasmijani kardinal uzme Vjeranovu ruku:
- Onda vas na mjestu smatram svojim uhapenikom...
114

Svi su se nasmijali, a Haulik primijeti:

__ Vama, mladiu, nije do ale. Uzimam vas pod svoju zatitu Recite to bih najprije uinio za vas?
Htio bih to prije u kuu svoje tetke, ali tamo, kako re
koh, stoje andari, im se pojavim, oni e me uhvatiti. Molio bih
svjedoanstvo vae uzoritosti da sam tu, uistinu, ja. Nikakvi moji
spisi nee vrijediti koliko vaa rije, a ne bi me ni pustili u ku
u da uzmem pismene isprave.
Ukratko mu ispria kako su ga zatvorili i odveli na prevaru, toboe, uspavanog.
- Molim vas - okrene se Haulik upravitelju dvora. - Vi
ete otpratiti mladia, a i vi, gospodine nadvrtlaru. U vas ima vi
e odlunosti. Uinite sve to je potrebno da se ova zabluda ra
isti. Neka se mojem mladom tieniku da zadovoljtina. Recite
oblasti da ja poznam unuka stare Keglevicke i jamim za njego
vu osobnost. Dok se ne maknu andari, ne ostavljajte dvorac ba
runice Kollenbach. Jedan neka zatim ode efu policije i nastupi
s mojim pismom koje u vam dati.
Srea razvedri Vjeranovo lice i on se sagne nad kardinalovu bijelu ruku, ali je Haulik povue namrtena
ela.
- Veoma runa stvar. Ali recite mi istinu, na svoju rije:
niste li se politiki ogrijeili?
- Nikako. Polaem vam svoju asnu rije i zato sam odlu
io skrivati se dok se vaa uzoritost ne vrati. Vaom je odsutnou
moja nevolja bila podvostruena. Ve drugi dan nakon svoga do
laska u Zagreb poklonio bih se vama to bi ovu zabludu onemo
guilo. A zbilja se ne mogu dosjetiti tko me progoni i zato.
- Moda vas je oklevetao kakav zavidnik ili takmac na srce
koje lijepe Beanke?
- Vaa uzoritosti, ovo posljednje je sasvim iskljueno. Ali
saznat u tko je i zato me progoni.
- Onda mi doite javiti. A sada me pustite u moj vonjak
pod staklom. Kad ga pogledam, otpratit e vas moja gospoda va
oj kui. Kako se mogu slubene osobe tako sramotno zabuniti?
U razgovoru prati Vjeran kardinala u drugi dio staklenika. Kad je Haulik sve pregledao, vraa se s
pratnjom i Vjeranom u dvor. Tu ponudi mladiu doruak, ali se on zahvali:
- Htio bih to prije uti to se to zbiva u kui moje tetke
u kojoj sjedi sada neki drugi, meni nepoznati Keglevi.
- Dakle, pourite se, gospodo! - odredi kardinal nadvrt
laru i upravitelju. - Otpratite ga svakako kolima da ne ee gra
dom tako blatan. Jo neto, mladiu. Poslije podne u tri sata
odravamo sjednicu novoustrojenog drutva u mojemu dvoru.
Doite tono. Prikazat u vas gospoama. Tako nee nitko moi
Posumnjali u vau autentinost i njemaka oblast mora vas pu
stiti u miru!
Vjeran se od svega srca zahvali kardinalu. Upravitelj i Korb-"er pooe s mladim Kegleviem.
115

Dok su dolje ekali, pripovijeda Vjeran gospodi kako se usu-ljao u staklenik, a onda se okrene nadvrtlaru:
- U prvi as ste mislili da sam ak koji je zaelio voa, a
niste me htjeli predati oblasti. Vrlo ovjean postupak! Vi ste
eh, Slaven, to je progovorila vaa slavenska krv! Sretan sam
zbog vaeg poznanstva!
- Pogodili ste! kazniti vas nisam htio jer je po elji Hauli.
kovoj. I on ne doputa kanjavanje ako tko posegne za voem,
ali je strog ako se kida cvijee. Krasti voe je napast prazna e
luca, ali otkidati cvijee jest prokenost, lakoumlje ili zloba!
Koija je bila opremljena i oni se odvezu u Kazalinu ulicu. Dogovorie se kako e postupati kad dou u
kuu gdje sjedi neki" nepoznati mladi, kako je priao Andra.
Kad su se kola zaustavila pred dvorcem. Vjeran navue na oi iroki klobuk to mu ga je dao Halperov
Janki. Sva trojica siu. Gospodin Kbrbler pozvoni. Upravitelj dvora gleda okolo i ustanovi:
- Nigdje nikakva andara!
Jedva to ree, kad se iza zida susjedne zgrade pojavi perjanica. Ide ravno prema dvojici gospode.
- Koga ele vaa gospodstva?
- Mladoga Keglevia. Dolazimo od njegove uzoritosti kardi
nala. On e sam odmah biti ovdje - doda nadvrtlar da zbuni
ovjeka.
Svrha je poluena. Oruanik potri do prozoria staje gdje ve znatieljno viri koija. andar mu naloi:
- Reci mladome neka slobodno otvori. Dolazi kardinal!
S prozoria nestane glave. Upravitelj dvora i nadvrtlar tiho razgovaraju s Vjeranom. Ovaj naglasi:
- Sada mi je do toga da moja druina bude sa mnom naci
stu.
Izjavi iz usta upravitelja kardinalova dvora uvjerit e ih --umiruje Vjerana nadvrtlar.
- Jedva ekam da vidim tko je taj koji se prikazuje mojim
imenom.
- Vidjet emo zaas. No, povucite se malo natrag da vas ne
opaze...
PIJUN
U asu, kad netko s one strane otvara vrata, Vjeranovo srce estoko udara. Tko je tamo s one strane vrata?
Tko je mogao uzeti njegovo ime? Zato?
Na vei se pojavi glava Marka Bardovia ...
Vjeran osjeti udarac u prsima... Bardovi ga ne vidi.
116

Korbler prikazuje Haulikova upravitelja.

- Dolazimo iz kardinalova dvora. Molim - imamo li ast
osobno razgovarati s Vjeranom Kegleviem?
- Da! Ja sam! Radi stanovitih razloga moram osobno otva
rati vrata. Vaa gospodstva izvole?
- Donosimo poruku njegove uzoritosti. Moemo li govoriti
s vama nasamu?
- Neka vaa gospodstva izvole sa mnom u prvi kat.
Sada se upravitelj dvora okrene i pokae na ulicu.
Vjeran naglo stupi u veu...
Skinuo je klobuk i stoji pred Bardoviem... Zablenuto zuri Bardovi u doljaka. Osjea se kao gromom
oinut. Brzo se povue u sjenu dvorita da ne bi opazili kako je problijedio. Onda zalomi rukama pa izvan
sebe krikne:
- Vjerane! Napokon si stigao!
Tako je uzbuen zbog iznenadnog susreta da mu ove rijeci zvue uvjerljivo, iskreno, kao da je doljaka
oekivao... I odmah nastavlja:
- U kakvoj sam neizvjesnosti! Strava me dri od one veeri
kad sam ti pisao ono pismo, a tebe je nestalo. Gdje si bio do da
nas?
- Slutio sam da je tako.
Sve to je sada Bardovi rekao, odgovara situaciji. Ali prije nego to bi mogao jo neto rei, nadvrtlar se
okrene Bardoviu:
- Tko je ovaj mladi gospodin? - i pri tom pokazuje Vje
rana.
- Moj prijatelj Keglevi - odgovara on smjelo, otvoreno,
veselo.
- Malo prije ste sebe prikazivali njegovim imenom, mladi
gospodine! nastavlja mudri Ceh.
- Da, gospodine, to sam uinio namjerno. Mislio sam: vi
traite Keglevia. Sada u kazati da sam to ja, samo da vas za
drim i neto saznam o prijatelju koji je prije dva dana iez-
nuo. Smjesta mi je sinula misao: ako kaem da nisam Keglevi,
gospoda e otii, a onda ne bih mogao nita saznati o prijatelju.
Mene su zatoili u ovoj kui, a andari mi ne doputaju da izla
zim jer sam Kegleviev prijatelj. Oni misle da sam ga nekud sa
krio ili da tajim gdje se nalazi. Dakle, naravno je da sam vau
Prisutnost objeruke prihvatio i brzo rekao: "Ja sam Keglevi".
Molim ostanite ovdje da vam se mogu potuiti. Vi ste jedini, go
spodo, koje su andari pustili ui u zgradu pa sam odluio isko
ristiti ovu sreu, sve vam kazati i zamoliti osloboenje. andari
straare na sve strane ...
Govori uzbueno. Njegova uvjerljiva spoljanost i injenice ~~ sve ide njemu u prilog. Keglevi to
prihvaa objeruke, sretan to je naao ovdje vjernog prijatelja i stade govoriti:

- Kad sam primio tvoje pismo, Bardoviu, odoh smjesta da

ti pomognem. Ah oprostite, gospodo, - okrene se svojim prati-
oima - sasvim sam izgubio glavu. Ne raspravlja se u vei. Sve
emo gore raistiti. Izvolite, gospodo gore, Bardoviu, vodi go
spodu naprijed.
- Vrlo rado - odvraa i zalupi veu.
U tropotu kako je zatvorio vrata neujno okrene klju u bravi. S ove je strane pod veom mrak i on izvue
ktju, dri ga sakrivenog u ruci te pouri s gospodom gore. Putem je klju spremio u dep ...
Vjeran ide za njima, ali se u hodniku prizemlja obazre. Trai nekoga od druine. Svi su se posakrivali iza
stupova i prozora i odanle sluaju razgovor gospode i promatraju to se dogaa u vei. Miko prvi izae iz
zaklonita i pokloni se.
- Vaa milosti, zapovijedate li togod?
- Reci kljuarici Matildi neka vas sve do jednoga pozove
gore u salon. I to odmah - i onda pouri gore.
Iza stupa prizemlja stoji naslonjena Matilda i dre.
- uli ste to je rekao? - apne joj Miko.
- Reci svima neka dou. Brzo. Meni klecaju noge...
S druge strane prizemnog hodnika pojavi se Videk. I on je blijed.
- No, majko, jeste li uli to je rekao taj mladi?
- Jesam, dijete moje. Sve emo saznati tek gore. Hajdemo!
U salonu naao je Vjeran svoja dva pratioca u razgovoru s
Bardoviem. Oito Bardovievo pripovijedanje proizvodi na njih uvjerljiv dojam. Upravitelj kardinalova
dvora i nadvrtlar pomno sluaju mladog Keglevieva prijatelja.
- Kako se rasprostrla vijest da on nije Vjeran Keglevi, to
se mora ispitati - veli Bardovi. - Tu se oblast dala od nekoga
zavesti.
- Sve to treba istraiti da se nae krivac ove spletke i dade
zadovoljtina - veli upravitelj dvora.
- ak me i druina nije priznala - pripovijeda Bardoviu
Vjeran. - Evo, dolaze!
Bardovi se ve oporavio od susreta s Vjeranom i mirno gleda doljake.
Prva je ula Matilda, za njom ostali. Svi nekako udno gledaju u Bardovia. Sto ovo ima znaiti? Zar bi se
Vjeran mogao pretvarati i priiniti kao da mu vjeruje, a ipak... Ne! To smatra iskljuenim i gleda druinu
drskim ravnodujem.
Kljuarica, lakaji, sluge i djevojke iz kuhinje stoje u savrenom redu i promatraju gospodu iz kardinalova
dvora. Upravitelj se okrenuo k njima i sveano objavi:
- Njegova uzoritosti je doznala da se pronosi neka luda vi
jest kao da mladi gospodin Keglevi nije pravi, nego je samo
pod tim imenom doao u ovaj dvor. Poto je pokojna baka svoga
mladog unuka u Beu prikazala njegovoj uzoritosti, to ga on

vrlo dobro poznaje. Dakle, neka je kraj ovom ludom naklapanju. ovo vam vaeg mladog gospodara i budite
mu odani, kako to zasluuje - i pokae im Vjerana.
Vjeto sakrije Bardovi svoje duboko zaprepatenje. Jo se i smijei.
Od druine nitko ne veli nita. Svi su nepomini. Gledaju Vjerana. Oi su im pune ganua kao da svatko
od njih klie: "Ka-Ico smo sretni da je ovo pravi!"
Niz Matildine obraze klize debele suze. Usne joj dru. Vjeran pristupi k njoj:
- Vidite Matildo, rekao sam: "Bit ete zadovoljni!" Va je
djeak spaen, samo neto je ilo teko...
Ona zajeca, a on poloi ruku na njezinu glavu:
- Sad je sve dobro, Matildo! Ne plai te!
Nitko ne zna to to znai, samo ona i Videk...
Bardovi smatra da e netko od druine kazati kako se prikazao gospodarem dvora, a njega, Vjerana,
nazvao pustolovom. Ali se ne boji. Sve e on to opravdati.
Nitko od njih se ne usuuje progovoriti, to manje to su ovdje prisutna dva predstavnika kardinalovog
dvora. Samo Videk izgleda Bardoviu opasan. Njegove svijetlosive oi upravljene su u Bardovia. Ali to e
izdrati jer e uhvatiti sretan as i umak-nuti iz kue. Klju je u njegovu depu! I Bardovi prui ruku
Vjeranu:
- Sad je strana zabluda ispravljena. Kakva srea da te nje
gova uzori tost pozna! To mi nisi rekao! Da sam to znao, bio bih
se utekao kardinalu - veli Bardovi uvjerljivo namjetenim su-
osjeajem. - Ovako sam bio bespomoan. No, prikai i mene
svojim ljudima da im bude jasno zato su me andari ovako za
tvorili zajedno s njima i zato su me prisilili da uinim kojeta...
- Gospodin Bardovi je moj prijatelj - objavi Vjeran dru
ini. - On je taj kojega sam tako nestrpljivo ekao iz Bea. Sve
e se to raistiti. Sve e biti lijepo i dobro...
Svi su zapanjeni gospodarevim rijeima o Bardoviu. Zar e ta ostati u dvoru, a oni biti prisiljeni
iskazivati uljudnost ovom ovjeku? To ih strai, ipak ute. No, Bardovi odlui da ni asa nee dulje
ostati, samo eka da gospoda odu... To e biti njegov as kad e pouriti Larsenu.
- A nama je sada otii - ustane upravitelj kardinalskog
dvora, a s njime i Korbler. - Obavili smo svoju dunost. Dakle,
gospodine, do vienja i danas poslije podne! - ree upravitelj.
Vjeran mu prui ruku, a tada vrsto stisne desnicu Ceha nad-vrtlaru:
- Dok ivim, neu zaboraviti da su me zatitile vae kame
lije, a u njihovu odgojitelju naao sam pravog ovjeka u asu
kad mi je bilo najgore. Ktrv jf slavenska progovorila!
- Veselim se to mi je moj instinkt dobro savjetovao - na
smijei se on. - Ceh je s vama kad god trebate!
-
118

- Miko, otprati gospodu dolje - odredi Vjeran.

- Ja u gospodu otpratiti - upada Bardovi - a ti, Vjera-
ne, dotle svui lakajsko odijelo.

- Dobro - pristane mladi domain.

Iz dna dvorane uje se iznenada glas:
- Oprostite, mladi gospodine. To je moja sluba.
Istupi Videk i Bardovi zakri put:
Upravitelj i nadvrtlar ve su izili u hodnik,a za njim Miko.
- Kako ovaj postupa sa mnom? - pita Bardovi osupnut.
- Ostani ovdje, Marko - ree domain Bardoviu.

- Pred tvojim u oima ukoriti Videka, ali idem sam. Ja u

gospodi otvoriti veu. Imam im jo neto kazati.
- Vaa milosti klju je u gospodina - glasno e Videk. -
Zakljuao je vrata, a klju spremio u dep. Vidio sam to svojini
oima.
Ve se Bardovi snalazi i svojom gipkom ljubeljivou klikne:
- Zbilja? Ja sam ga uzeo? U takvom uzbuenju, kad sam
vidio tebe, ne bi bilo ni udo!
I uvjerljivo stane traiti po depovima: - Jest! Tu je klju. Evo ga.
- Siite sada dolje - zovne Vjeran druinu i uzima klju.
- Sam u otvoriti gospodi, a ti me ekaj.
Kad je druina sila, Bardovi je ostao u salonu sam. Brzo skoi na prozor prema Tukancu i zazvidi. Iz
grmlja se pojavi andarska perjanica ...
- Doi - zove Bardovi - ovamo pod prozor... Tako, a
sad se pouri "K caru austrijanskome" i javi njegovu visokoro-
u...
Iza lea pograbi ga Videk i povue u sobu.
- Komu vi to javljate? I to?
- Bezobrazni slugo. Van! Smjesta van!
- Ne igrajte se, gospodiiu, jer lai je jedna noga prekrat-
ka.
Nastaje borba izmeu obojice. Uzalud se Bardovi otimlje da bi mogao poslati barunu poruku:
- Smjesta van, drznie! - ape Videku. - Dat u te za
tvoriti.
- Ej, gospodine teko loniu kada se pone igrati s ko
tlom! A taj kotao sam ja - prijeti mu Videk i gurne ga prema
vratima.
- Znao sam gospodiiu, da ete svojim gospodarima po
slati poruku po andaru. ekao sam vas i sluao. Ako se sada
primaknete prozoru - jao vama!
Dok se Bardovi snaao i umirio otvorie se vrata i ue Vjeran. Taj as Bardovi odlui iskoristiti i veli,
urei se:
- Vjerane, idem odmah u hotel da uzmem svoje stvari. Vra
tit u se smjesta natrag. Sigurno me pozivlje u ovu kuu?

- Samo se po sebi razumije. Ali ja u poslati po tvoje stvari.

- Nikome nee izruiti moj koveg, tako sam odredio -
odmah u se vratiti...
- Pouri! Imam mnogo razgovarati s tobom.
Na vratima stoji Videk.
- Ne dajte ovom gospodinu da ostavi va krov dok se sa
sluate mene ili moju majku.
Bardovi se uspravi uvrijeeno:
- Neuveno, kako s tobom zapovijeda tvoja druina, Vjera
ne! Mora se posluiti i kardinalovim svjedocima kako bi se
udostojili vjerovati da si to ti!
I opet je uhvatio kvaku. Videk skoi pograbi mu lakat tako vrsto da je viknuo.
- Prijatelju mene stvarno napada tvoj sluga.
Vjeran skoi za Videkom da ga povue od vrata, ali se Videk otro suprotstavi:
- Molim, sasluajte me, a onda izbacite iz kue majku i me
ne...
- Pusti gospodina da ode - zapovijedi Vjeran.
- Kad on ode, bit e prekasno! Molim, sluajte me!
Vrata druge sobe se otvore. Na pragu stoji Matilda. Tamo je
sluala i, videi da bi Vjeran mogao pustiti Bardovia, ue u sobu:
- Ako vam je do ivota, mladi gospodaru, ne dopustite ovo
me da ode ispod vaeg krova dok ne saznate to vam imam re
i. Molim Vas, dragi mladi na gospodine! - i ona sklopi ruke.
Taj as htjede Bardovi iskoristiti da utjee, ali mu Videk zatvori izlaz na hodnik. To ga prisili da izmudri
novu obranu:
- Tvoji se ljudi urotili protiv mene jer ne znaju to je zapra
vo bilo. Ali ja ti, evo, prisiem: andarski predstavnici su me pri
silili da uzmem tvoje ime. Pogledaj dolje na prozor prema vrtu.
I tamo stoji andar!
Stupivi Vjeran prema prozoru, Bardovi pokua otvoriti vrata na hodnik, ali ih Videk pritisne svojim
snanim tijelom, dok Matilda zakljua druge sobe.
- Zar neete sasluati svoju dadilju koja vam je bila maj
ka?
- Bardovi! ekaj! Nema se razloga ljutiti na nju ako je
njezin sin grub. Sluaj, neto nam ima rei.
- Pa dobro, ako je tebi do toga toliko stalo - ree on i sa
svim se lagano spusti na sjedalo.
Budui da ne moe pobjei, on e i dalje Vjeranovim povjerenjem i svojom spretnou odbijati svaku
objedu.
- Reci najprije ti, Videk, svoje - uputi ona sina.
- Vaa milosti, jedne sam noi ekao va dolazak na put
noj postaji "Divlja maka". Odvukao sam koiju iza pelinjaka.
Tamo sam htio prespavati no. Meutim, ujem kako pred peli-
-
-..<**,.. _.. " J

njakom sjede i razgovaraju dva gospodina, jedan "visokoroeni" i njegov pijun. Razgovarali su da vas
moraju uhvatiti jer imate neku tajnu o nekakvim pergamentima i nacrtima koje im je izdao njihov pijun.
Sad skoi Bardovi uvis i zalomi rukama prema Kegleviu:
- Vjerane! Sad znam zato te hvataju, a mene zatvaraju.
Doznali su tvoju tajnu! Vidi, to te je prodao tvoj beki sluga.
Dao si mu neka spremi spise i nacrte. Slugama se ne ovjerava ta
kva stvar na uvanje! Sjea li se? Jo sam ti one veeri rekao:
"Nije potrebno to daje sluzi da sprema tvoje spise." Sluga je
to prodao!
Videk promatra njegovo lano uzbuenje, a onda ree prezirno:
- Vi mislite, mladi gospodine, gdje velika zvona zvone, tu se
mala nee uti? asnija je moja lakajska odora od mnogog go
spodarskog kaputa.
- Sad razumijem zato sva ta progonstva - vie Bardovi
kao da Videkove rijei i ne uje. - Oni su doznali tvoju tajnu od
tvoga sluge u Beu. Ah, Vjerane. Sada emo obojica stradati!
- Govori, Videk! - klikne Vjeran blijed i prestravljen od
iznenadnog otkria. - Sto zna o pergamentima?
Bez daha zuri Vjeran u sina dojilje i eka njegovo saopenje.
- uo sam tamo kako je doao nekakav gospodin Jarec i
rekao da je uhvatio Keglevia dok je jaio, oduzeo mu sve spise
i nacrte i u mraku ih predao tome "visokoroenome", a on, taj
Jarec, da vodi iste noi mladog Keglevia u ludnicu. Umjesto nje
ga, dolazi u Zagreb onaj mladi koji je sjedio na klupi s "visoko-
roenim" ... On e igrati ovdje grofa... "Visokoroeni" dolazi
za pet-est dana u Zagreb "K caru austrijanskome" i u ovaj dvo
rac. Tu su bili pretprole noi i sve pretraili, ali nisu nita nali.
Nas su krivili da smo u vezi s onim "pustolovom" koji se prika
zao Kegleviem jer da nas je on platio i zatvorili nas u podrum.
Vjeran se hvata za sljepooice i oajava.
- Saznali su! ... Saznali! - gui se Vjeran, a Bardovi sko
i:
- Od tvoga sluge u Beu su saznali! ... O, boe, kako sam
te upozoravao, a ti ovako savreno ravnoduan, povjerljiv, lako
uman.
Vjeran je zaprepaten otkriem. Bardovi neprestano nabacuje izdajstvo na njegova bekog slugu.
Matilda se skida oiju s Bardovia, zapanjena je, a Videk ogoren nad takvom vjetinom pretvaranja.
- Vidi, Vjerane, to je tvoje preveliko povjerenje u ljudsko
potovanje! Slugama se nes mije vjerovati. Oni su te pripravni iz
dati svakog dana i asa.
122

U ovo jadanje upadne Videk:

- Gospodine, kad ovjek nema svoga potenja, onda pecka
po tuemu. La tako dugo gospodari po bijelom danu dok ne
padne i njezina no. Niste li malo prije ovdje htjeli javiti "K ca
ru austrijanskome" poruku i zvali andara kroz prozor?
- Vjerane! To je niklo u glavi glupog zagorskog sluge!
- Videk, to je tebi? - zapanjeno e Vjeran.
- Sto sam rekao, to u sada i dokazati, makar mene i moju
majku bacili na cestu!
- Jeste li vidjeli onoga visokoroenog? - pita Bardovi.

- Nisam. Bila je crna tmina i ivica nas je dijelila.

Jardovi vikne prema Videku:
- A tko je bio onaj mladi koji je izdao tajnu?
- Rekoh: onaj koji je tamo sjedio - a taj ste bili - vi!

- Mene si vidio u tmini? Vidi, Vjerane, kako lae. Sam veli

da nije vidio visokoroenog jer je bila crna tmina, a mene je
vidio.
- Samo polako mladi gospodine, imam dokaze!
- Naravno - upadne Bardovi. - Govorili su o meni jer
sam im bio opasan kao tvoj prijatelj. A onda, visokoroeni ne
zna hrvatski, dakle, govorili su njemaki, a to ovaj sluga ne zna!
- Znam! - vikne Videk. - Nauio sam u Grazu kad smo ta
mo bio s generalom Kollenbachom i velim: - ovaj mladi gospo
din imao je preuzeti vae mjesto.
- Videk e to dokazati - potvrdi Matilda.
Osjeajui opasnost, Bardovi se uzvie:
- Vjerane! Oni me mrze jer su ih gospoda zatvorila i kleve
u me. Kunem se da nisam kriv.
- Krivo se kunete! - vikne Matilda. - Izdali ste naeg go
spodina i dopustili da ga vode u ludnicu!
- Poludjeli su oboje od osvete. Vjerane, zatiti me!
Vjeran je potiten, ipak ne sumnja u prijatelja.
- Gospodaru - naglasi Videk - dosad je ovom gospodinu
i olovo plivalo, a vama je slama tonula. Sada je olovo u ruci moje
majke i plivat e! Tako mi oinjeg vida! ...
- Vaa milosti, - pone Matilda - molim proitajte ovo
pismo i sve e vam biti jasno.
Nelagodno gleda Bardovi u papir to ga ona predaje Vjera-nu. Dosele je izdajstvo spretno prebacio na
slugu u Beu. Gotovo prestraen prima Vjeran od Matilde pismo. Proita naslov i pogleda enu:
- Pismo glasi na mene - ali netko ga je otvorio...
- Ja sam to uinila! Prvi put u ivotu sam uinila neto ta
ko. Proitajte i onda sudite.
Vjeran izvue pismo iz otvorenog omota i proita glasno:
- Gospodine Bardoviu!

Pogleda potpis i mjesto otkud je pismo odaslano, uti i zuri u nepoznate crte pisma. Bardovi osjeti strah
od neega, ali se bodri:
- No, ovog u slugu ipak nadmudriti! - Poprima opet
ravnoduni stav i pita:
- Zanima me tko to pie i to. Da ujemo!
Videk izmijeni s majkom pogled pun zgraanja. Vjeran ne sluti to mu nosi ovo pismo i stade itati
glasno, mirno:
"Gospodine Bardoviu!
Poto vam je njegovo visokoroe zapovijedilo da otputujete odmah sa andarima, nisu vas mogli nai da
vam dam jo posebne naloge. Neka vae mlado gospodstvo ne misli da e lagano uivati na mjestu mladog
Keglevia na na raun, a da nemamo od toga i drugu korist... Dakle, dok se visokoroeni ne pojavi u
grofovskom dvorcu vaeg prijatelja Keglevia, dotle je vaa dunost oslukivati sve to se u Zagrebu
govori o njegovoj ekselen-ciji, o njegovim odredbama i patentima... uope, kakvo vlada raspoloenje u
svim krugovima i staleima".
Vjeranov glas prelazi u apat... Oi pune oajnikog pitanja upire u Bardovia. Ovaj je ve skoio sa
sjedala i stao lomiti rukama, viui:
- Infamija! La! Tko je mogao izmisliti takvu bestijalnu pod
valu? Vjerane, to su izmislili avoli pakleni da razdvoje nae
prijateljstvo. Pokai mi pismo - i posegne za papirom, ali ve
mu je Videk sprijeio namjeru i svojim tijelom zakrio put.
- Vjerane, sada vidi, tvoje sluge su potplatili beki poli
cajci, oito kane tebe i mene dobiti u ake jer znaju da smo do
moroci, znadu tvoju tajnu u kojoj sam ti ja pomonik
Bespomono zuri Vjeran u prijatelja, u Videka, u Matildu. to se to odigrava pred njime?
- Zar ne vidi, Vjerane - oni su potplaeni!
- Vi - vi ste plaeni, i to u i.dokazati! - naglasi Videk.
- Vjerane, dvije godine smo prijateljevali, zar e vjerovati
slugama koje pozna nekoliko dana?
Da! Tu su dvije godine vjernog prijateljstva, a ovo dvoje: sina i majku pozna samo nekoliko dana. Matilda
mu je govorila kako on nije Keglevi, nije mu htjela kazati tko to tvrdi, ni od koga je doznala. Sada mu
prua pismo... Sto se to survalo na njega?!
Bardovi se dri Vjeranova povjerenja i sugerira mu:
- Oni nisu otvorili pismo oslovljeno na tebe. Ne, oni su ga
dobili od onih koji su mene uhvatili na putu k tebi Vjerane, pri
silili me da ti piem ono pismo da uhvate tebe, ali i mene koji
znam tvoju tajnu i tvoj sam pomonik! Zato nas dvojicu hoe
imati u akama, zato su smislili sve to! ...
- Od koga ste vas dvoje primili ovo pismo? - pita Vjeran.
Matildu i Videka otro, ali mu glas dre.
- Bio je ovdje beki kurir!

- Lae - upada Bardovi. - Nikakvog kurira nije bilo!

- Imam svjedoka gostioniara kod koga sam kurira poastio
objedom. Kad sam uo da moj gospodar ami u ludnici...
- Licemjeru! - dobaci Bardovi.

- Otimah emo vidjeti tko je licemjer! - riknu Videk.

- ekaj Bardoviu, neka sve iskae. Govori Videk!
- Zar moe vjerovati njemu - izdati moje prijateljstvo?
- elim samo uti to ima kazati - naglasi Vjeran odluno.
Dakle, to si uinio Videk?
- Kad sam sve ono uo kod pelinjaka, vrebao sam na ku
rira jer je "visokoroeni" najavio njegov dolazak mladom gos
podinu. I kad je kurir doao, ja sam rekao da Keglevia nee biti
mjesec dana kod kue i uvjerio ga da pismo mora dati meni.
Gostioniar i cijela njegova obitelj vidjeli su bekog kurira kako
sa mnom sjedi, govori i objeduje.
- Sve su to pripravili tvoji i moji neprijatelji Vjerane!
- I oni su mojega gojenca nazvali pustolovom, a mene zat
vorili neka im odam gdje su spisi. A vi ste se gospodine meni
prikazali Kegleviem, ovdje, u ovoj sobi...
- To su sve traili od mene oni koji vrebaju na mojega
prijatelja. S pitoljem u ruci su me prisili da sve to uinim i sebe
prikazem Kegleviem ...
- Tako vam uspomene vae majke, vjerujte nama i itajte
pismo do kraja - zamoli Matilda.
- Pismo je krivotvoreno! Idemo radije odmah obojica kardi
nalu ili barunu. Odmah!
Glavno mu je da dospije na ulicu. andari e na njegovu odredbu smjesta pograbiti Vjerana, a on e tada
otii barunu. Prije proitajte pismo do kraja - moli Matilda.
- Jest - veli Vjeran - prije u doitati pismo, a ti Bardo
viu sluaj.
Vjeran osjea: Matilda ne bi spomenula njegovu majku da nema pravo i, drei pismo, pogleda u retke...
Neto je zadrhtalo u njegovoj dui. To je strah od razoaranja koje nasluuje... I sve vie mu je glas
mukliji i drhtav dok nastavlja itati:
- ... "Vi ete Bardoviu, ve u prvim posjetima u koje mo
rate ii aristokraciji zagledati u te krugove, a isto tako i udru-
inske. Iskoristite povjerlivost svojih slugu, ispitujte ih, a ako je
aristokracija oprezna, tada vas ovlaujemo da svojim nezado
voljstvom izazovete njihovo miljenje. Pri tom ne zaboravite:
rei previe, znaci izazvati sumnju, a premalo - prouzroiti kod
njih jo vei strah. Visikoroeni tvrdi da ste ve dvije godine
njegov pijun da imate mnogo pijunskog talenta. Dakle, dokaite
to. Svakog drugog tjedna poslat u kurira i poaljite mi po njemu
pismeno izvjee o vaem promatranju nepouzdanih i pouzdanih
ljudi. Nastojte stei popularnost meu onim Zagrepanima koji
nau hranu u potaji povraaju i onima koji je silom gutaju, kao
125

i meu onima koji je sasvim dobro probavljaju... Sve je vano jer nam sve moe koristiti da iskoristimo to
ludo domorodstvo. G. Franz".
- Nikad u ivotu nisam uo to ime! Tako mi due! - pri-
sie Bardovi, premda njegov glas gubi snagu.
- ekaj - Vikne Vjeran - ima jo jedan "post scriptum".
"P. S. Dokazali ste svoj veliki douniki talent kad ste odali
prijatelja Keglevia. Dakle, nastavite"!
utnja... Bardovi osjeti kako je tu svaka obrana izlina. Zagleda se preko stola kroz prozor, otvoren u
umu. Htio bi iskoiti. Nema vie pomoi. Sve je iscrpio... Vjeran je smrtno blijed. Bardovi, s kojim je
dvije godine prijateljevao tako vjerno, iskreno, istinski - pijun! Plaeni izdajica domovine!
- Moj prijatelj prosti dounik - plaeni pijun! Tuinac!
Naas sklopi oi. Sva mu dua odzvanja krikom:
- pijunu sam rastvorio srce, osnovu najdrau - najveu
za domovinu!
Pod tim udarcem klone mu itavo bie. ini mu se mora raditi od muke ...
U asu strahovite spoznaje plane u njemu orkanski plamen razoaranja:
- Ti - ti! Gdje da uzmem rije koja bi mogla oznaiti tvoju
niskost?
Orkanski plamen podie njegove pesnice i potri k njemu. Bardovi umakne za stol, ali se opet sabere i
pna:
- Zar emo svoje raune raiavati pred slugama?
- Poklekni pred njima, slugane robova, tuinac! Nisi dosto
jan da ovo dvoje na tebe pljune!
- Ovako si ti, Vjerane izdao svoje prijateljstvo? Smjesta
idem ispod ovog krova!
- Ne! Nee! Mi jo imamo obrauna! Matilda i Videk pus
tite me s njime nasamu.
- Ostat u u hodniku ako biste me trebali - ree Videk.
Ali kako je drao na oku Bardovia, opazi da je ovaj naglo turio
ruku u dep pa skoi i vikne Vjeranu: - Ustrijelit e vas!
Hitro izvue Vjeran iz depa oruje to mu ga je juer na odlasku iz Podsuseda dao Janki i zapovijedi:
- Ruke gore! Videk, pretrai ga!
Mladi Iakaj opipa Bardovieve depove pa izvue samokres, bode i kljueve.
- To su kljuevi od vee prema vrtu! On je imao sve klju
eve pa nismo mogli iz kue!
- Dakle, ovako naoruan ekao si svog prijatelja Vjerana i
oajavao za njime - podlace!
Videk preda oruje i klju Vjeranu i onda izlazi s majkom iz sobe da u hodniku budu na strai:
Bardovi bez ikakvih uzbuenja gleda kroz prozor i eka.

Vjeran dugo uti. Sve u njemu dre.

- Nee iv odavle ako mi ne prizna to si im sve rekao! Koliko si im douio o mojoj stvari? - pita
Vjeran. .- Sve to sam one veeri od tebe uo.
- Dakle - sve! Ba sve! - opetuje potiteno. - I nisi za
drhtao od straha pred savjeu? Ili je nema? Bardoviu, ti si mi
hinio prijateljstvo?
- Ja sam vrio svoju slubenu dunost!
- pijunaa je tvoja sluba?
- Lako je tebi biti potenjak, nemam ja imetka kao ti!
- Otkad ga imam? Osam dana! A nisam li uvijek bio uvjeren
da neu dobiti nita jer baka nije oprostila ocu to je uzeo obinu
djevojku? Nisam li zato bez znanja bake donosio kui knjige jedne
trgovine i radio cijele noi da se priviknem zasluivati kruh kad
baka umre? Nisam li nekoliko mjeseci radio kao obian zidar kako
bih nauio i jedan zanat za ivot, a baki sam rekao da sluam sva
ki dan predavanje?
- To si radio da ne bi nikada trebao uzimati slubu u kojoj
bi morao s plaom prihvaati tua uvjerenja. Glupa si deklamirao.
"Zar da me u kakvoj slubi prisile raditi protiv svojeg uvjerenja?
Da im budem rob, slubenik ili dounik? S oruem u ruci ja sam
slobodan ovjek! Gospodar svoje due, svojih misli!" Bio si ko
nano ponosan na ove gluposti!
- ovjee - reci - pa ti si mi dvije godine u Beu govorio
drugaije. Odobravao si sve moje misli.
- Morao sam se pretvarati da ti ugodim. Imao sam dobre
koristi od tebe ...
Odgovor udari Vjerana u sljepooice. Sva mu se dua potrese.
- Lagao si zbog one male potpore? Gdje si samo smogao
himbe da se tako pretvara i prikazuje plemenitim, potenim?
- Sva srea da ljudi ne mogu jedan drugome vidjeti misli,
onda bi za neke bilo zlo.
- Za tebe, nitkove!
- Moda sam moralno nitkov, ali pametan ovjek. Mi pamet
ni i nepoteni pozvani smo da iskoriujemo vas - glupane, idea
liste! Eto, otkrivam se - onakav kakav jesam da razabere kako
si ti glup. Gubi mladost, sreu, uitak, novac - za nekakvu
domovinu! ...
Vjeran zadre od elje da smrvi ovaj komad mesa bez osjeaja i srama, ali stoji ukoen kao od nekog
narkotika.
- to dulje govorim s tobom, to se vie prljam. Ali neu te
Pustiti iz ove kue dok ne ujem sve redom. Kako je poela hajka
a mene? Odgovaraj! Tko je onaj koji me goni? Tko je tvoj ef?

126

127

- Da, to je taj Larsen pred kojim nije siguran za ivot nije-

dan ovjek kojemu on eli suditi ni ena koju on hoe imati.
Slubeno se on skriva pod tim imenom. Pravo ime ne zna nitko.
Moda ima na raspolaganju vie imena. Beskrajno je moan.
Tek sada osjeti Vjeran u kakvoj je pogibiji i jo otrije zapovijeda neka odgovara na pitanja:
- Kazuj, gdje su me poeli goniti? Ne lai jer u te zatvoriti
dolje u podrum, meu bedeme. Tamo su zidovi nerazorivi.
- Znam - veli on. - Kazat u sve i oekujem od tebe da
e me pustiti iz kue. Dakle, sluaj.
Pozna Vjerana i zna da e ga pustiti pa stade pripovijedati to se dogaalo, poam od Bea pa sve dalje. A
on to slua ranjene due. Sjea se svega to se dogodilo onog jutra kad je zaustavio diliansu. Na njegov
zahtjev pripovijeda mu Bardovi i o razgovoru s barunom kod pelinjaka na putnoj postaji i kako su zatim
odmah otili...
- Kamo? - pita otro Vjeran.
- Na andarsku postaju gdje je baruna ekala koija kojom
je odmah otputovao u Be, a Jarec je odjaio za koijom u kojoj
su andari vodili uhienika. Meni su naloili da odmah odjaim
u Zagreb. I poao sam.
- A tko je taj to su ga uhvatili i zato?
- Oni su mislili da si ti onaj kojega je u noi uhvatio Jarec.
Odmah mu je zaepio usta da ne bi mogao vikati i svezao ga:
taj andarski kurir je bio odjeven u plemiko putno odijelo jer
slubeno odjevenog glasnika ljudi putem progone.
- A zato nisi ti stigao u ovu kuu drugi dan?
- Traili su od mene da putujem na konju kao to si odjaio
ti, a bio sam mrtvo pospan. Poto su barun i Jarec otili svaki
svojim putem, prevario sam ih i poao u jednu krmu da pros
pavam. Probudio sam se tek drugi dan o podne i odluio ostati i
dalje se odmarati jer sam bio uvjeren: oni ne mogu znati da jo
nisam stigao u Zagreb. Dakle, nakon one noi kod pelinjaka
prospavao sam cijeli drugi dan na novoj stanici, a tek naredni dan
krenem i opazim na cesti andara koji je jurio u Zagreb za mnom
da mi donese Jarecovu poruku kako se imam sakriti u hotelu
"K caru austrijanskome" jer nije uhvatio tebe, ve nekog kurira.
I dalje je podrobno Bardovi ispripovijedio Vjeranu. Keglevi se zgrozio nad paklenom osnovom ija je
imao biti rtva.
- I kako dugo si se ti imao prikazivati Kegleviem?
- Samo dotle dok oni sve istrae na Zagrebakoj gori.
- Tvoja te savjest ne bi ni asa zapekla?

- Dounik mora svoju savjest staviti na led, dakle ga ne

moe zapei.
Dao si se u najpodliju slubu pod suncem!
- Mislim, krvnik ipak nisam, a to je najrunije.
-- Ne, krvnik izvrava samo osudu zakona. Naprotiv dounik svojim laima i sudi i vri krvniki in protiv
blinjega svoga koji se ne moe ni braniti. Najvei je zloinac na svijetu.
- Kako smije to rei kad su dounici u slubi carstva?
- Trulo je carstvo koje uvaju pijuni. Evo, pijuni svijeta
nisu nikada mogli sauvati nijednu silu.
- I ne boji se to meni kazati!
- to god ja rekao, ti e me optuiti, pijunu, duhovni
razbojnice! Razbojnik uzima stvarno dobro, a dounik ti natova-
ruje lai da bi mogao ivot i slobodu svojega brata to skuplje
prodati! Evo, prodaj me opet! Bacio si svoje potenje u blato
zato ne bi dalje gazio po njemu? Vri samo svoja pijunska
umorstva. Ali znaj: tko zlo pone - gore svri! ...
- Misli o meni to hoe, ali me pusti iz kue. Rekao sam ti
sve, dakle, nema me razloga dulje drati. Ne vratim li se do obje
da, doi e oni ovamo...
- Ukonaeni su u hotelu "K caru austrijanskom"?
- Jest. Dakle, ne dri me u zatoenitvu.
- Sada odluujem - ja!
Vjeran pozvoni. Videk je gotovo dotrao u sobu, mislei da Bardovi kani poiniti kakvo zlo.
- Doi! - pozove on nevjernog prijatelja i dade Videku
znak da ga slijedi.
Odveo ih je u posljednju sobu s lijeve strane prvoga kata.
- Tu e Bardoviu ostati do veeri. Odavde ne moe
pobjei. Ako bi to pokuavao, onda bih te mogao povesti dolje, me
u podrumske bedeme. Tamo ti ne bi bilo tako udobno.
Videk osine Bardovia ubojitim pogledom.
- Tvoj mi sluga ni ovdje nee boravak uiniti ljepim nego
dolje - veli on u strahu od Videka.
- Videk! Ne diraj u njega. Tu sam ja gospodar! Razumije
li?
- Vaa milosti, imao bih pravo osvetiti svoju majku koju
je ovaj gotovo ubio, ali pod vaim krovom sluam samo vae
zapovijedi i radim samo ono to vi elite.
- Onda e se vladat prema njemu uljudno i donijeti mu
objed. A ti Bardoviu sjedi i pii svojem gospodaru ono to ja
elim ako ti je do toga da jo danas izae iv i zdrav ispod
ovog krova.
Pokorio se i bez otpora pie barunu kako mu Vjeran kazuje u pero:
"Vae visokoroe!

128

9 Jadrank"

129
U kuu Keglevia stigao je orunik poslan od gospodina Jareca jer misli da se vae visokoroe nalazi
ovdje. Orunik donosi poruku gospodina Jareca da je Keglevi ulovljen izmeu Podsuseda i Zagreba.
Gospodin ga Jarec vodi dobro svezana i uspavana u koiji prema Zagrebu i moli vae visokoroe da biste
se odmah iza objeda odvezli prema Podsusedu.
Vae visokoroe! Orunik koji je donio ovu vijest, gotovo je pao u nesvijest jer nije dvije noi spavao niti
to okusio pa sam ga poslao u andarsku kasarnu, a vaem visokorou javljam odmah ovu veselu vijest.
Ujedno, molim da biste sada odstranili andarsku strau od Keglevieva dvorca jer ve ljudi kojeta
naklapaju na moju tetu. A straa je suvina kad je Keglevi uhien.
Va ponizni sluga Marko Bardovi".
- Sad e ovo pismo poslati po oruniku koji se nalazi ovdje
straga u vrtu - odredi Vjeran. - Pazi, ree li koju rije vie,
ovdje je moj samokres!
Poli su obojica prozoru. Bardovi baci pismo andaru s nalogom:
- Odnesi to "K caru austrijanskome". Neka odmah urui
visokoroenom!
Kad je krenuo, Vjeran zatvori prozor i poalje Videka u hodnik na strau.
- Sad budi miran Bardoviu! ekaj odgovor i objed. Moj
e se Videk vladati prema tebi kako nisi zasluio ni s moje strane.
I ostavi nevjernika nasamu.
LJUBAV SPASILAC
Vjeran se uputi u blagovaonicu i dade pozvati Matildu. Potresen, oaloen, osamljen, utee se k svojoj
dadilji. U silnom uzbuenju doe ona u salon. Oi su joj oteene od plaa. Vjeran joj poe u susret i ogrli
je:
- Oh, Matildo, vjerujete li "sad da sam ipak onaj mali
djeak kojega vi tako volite?
- Zato mi niste utuvili u moju glavu da ste to ipak vi?
- Sto bih vas vie uvjeravao, to biste bili jae sumnjali u
moje rijei, a zatvorili ste mi usta svojom zakletvom.
- O ja luda, zato nisam govorila!
- A va ludi Vjeran pustio vas je utjeti jer je svakog dana
oekivao svog prijatelja iz Bea! Pozvao sam ga neka putuje sa
130

mnom, ali je rekao da mora prije k majci. Htio sam neka mi bude tajnik, ne slutei da slui tajnom
redarstvu. Dao bih se za njega u borbu na ivot i smrt da me nikad ne bi mogao izdati!
- Pravo veli Videk za vae prijateljstvo s njime: kao da je
aneo uzeo prijatelja bijelim preobojanog vraga!
- Kad sam one veeri dobio njegovo pismo i molio vas da
pripravite veeru za dvojicu, rekao sam vam: Matilda, bit ete
zadovoljni. Htio sam ga dovesti neka vam kae da sam ja onaj
za kojim plaete. I veselio sam se iznenaenju koje e vam
prirediti.
- Neu to zaboraviti! Ali kako ste ipak mogli stii one ve
eri u Zagreb, a da vas nisu uhvatili?
- Sasvim obino, a opet i udesno. Putem sam opazio kroz
prozor dilianse Zagrebaku goru. Ova me je slika ushitila. Stanem
vikati koijau kao kakav deran da zaustavi! Ovaj je as odluio
mojim osloboenjem. Skoio sam napolje i sav izvan sebe jurio
u divnu sliku Zagrebake gore.
Moji su progonitelji ostali u diliansi, to ja onda nisam ni slutio. Izbjegao sam im kad su me ve imali u
akama. Ali ipak bi me bili dostigli da mi nije pao na put neki aneo u enskoj haljini...
- Lijepa mlada ena?
- Veoma lijepa mlada gospoica. Kad sam jaio cestom
ispadne iz ume jahaica pa fiuka i nekoga dozivlje. Zaustavim se
i pitam: "Nekoga ste izgubili? Smijem li vam pomoi u dozivanju,
gospoice?" - a ona veli:
Moj brat i ja smo u gostima kod jednog posjednika. Ja sam se u umi prigodom lova odvie udaljila i sada
ne mogu nikoga dozvati. Iskaite mi uslugu, va e glas dublje prodrijeti u umu. Moj brat zove se Malin -
zovite ga imenom.
- Naravno, uputio sam se u umu i gromko dozivao i pro
naao ga. Odmah smo se prikazali i sporazumjeli. Kad su brat
i sestra uli tko sam i da bih htio jo istoga dana stii u Zagreb,
vodili su me kroz umu, putem kojim se dolazi u Zagreb dva
sata prije nego andarskim putem. Dakle imao sam golemu
prednost, a gospodin Malin dao mi je svoju preporuku pa su me
umari posjednika lovita pustili da proem. Tako sam, umjesto
cestom, jaio privatnim lovitem.
- Dvije su vam djevojke pomogle: Malinova i Halperova, a
trea je pomagala andarima, dosele teak izbor!
- Molim vas ako to znate o tome recite ...
- Ona je kume Orike, a potvrdila je pred upanijskim
sucem da je Bardovi pravi Keglevi.
- I Oriki je tako rekla?
- Jest, gospoicu je tamo u palai ispitivao upanijski
sudac.
- Dola je isti dan iz Bea kad ste vi bili u posjetima.
" 131

- ekajte! uo sam ve danas gdje se spominje kako neka

gospoica tvrdi: Bardovi je pravi Keglevi. Odmah u to raistiti.
Smjesta ode sa Matildom u hodnik gdje Videk straari pred. zakljuanim vratima Bardovieva pritvora.
Na njegov znak doe blie i Vjeran potanko ispituje Videka Sto je uo o svjedoanstvu gospoice
Jandranke.
Videk mu ispria sve to je znao i uo od Orikine kljuarice na to e Vjeran:
- Sve je to mogue. Hvala vam to ste mi to kazali. aljite
sada Bardoviu objed, a ja u jesti kad budem gladan.
Dok je Matilda otila da izvri nalog, Vjeran poe u sobu svojega zatoenika Bardovia i pozorno ga gleda:
- Ti ima ovdje lijepu svjedokinju da si, uistinu, pravi Vjeran
Keglevi - a ja krivi?
- uo si da e u Zagrebu svjedoiti za tebe?
- Ne, nisam.
- Odgovori mi na pitanje: otkud pozna gospoicu koja je
za tebe svjedoila?
- Sjeam se, jednom smo u bekom Prateru vidjeli mladu
crnku i udili se kako je to neobino: kao ugljen crna kosa i kao
more modrozelene oi.
- Naravno! Pa onda?
- To je ona koja je za mene svjedoila.
- Dakle, ti si onu gospoicu poslije upoznao osobno i
prikazao joj se kao Keglevi.
- Samo sam je nekoliko puta vidio pred kuom baruna
Larsena u Beu i nita vie.
- Razgovarao si s njome?
- To bi mi jo trebalo da baruna uinim ljubomornim.
- On je ljubi?
- Ljubi? Valjda ne misli na idealnu ljubav - nasmije se on.
- Govori sve to zna. elim sve uti.
- Znam samo ovo: kad sam u Beu jednom izlazio s
tajnikom baruna Larsena iz njegove palae, istodobno je izala
iz jednog duana ova crnka sa zelenomodrim oima. Naravno, da
sam se za njom ogledavao, a tajnik mi ree: "Okanite se ove
crnke jer da vas vidi barun, kruto biste se zamjerili". Odonda se
nisam vie za djevojku zanimao.
- Ali je svjedoila za tebe?
- To mi je juer rekao barunov tajnik.
- I veli da nisi s njome nikad razgovarao?
- Ne. Nikad. Vjerojatno je na barunovu elju ovako svje
doila. Pa to je prirodno!
- Nije prirodno. Ako je on voli, ne moe od nje traiti lano
svjedoanstvo.

- Ona je, kako sam juer uo, siromana i ivi od Orikine

milosti. Takve sirote dolaze u obzir samo kod milosnice, a ne za
ljubav - koje moda i nema.
- Hvala! Sada si me i u tome pouio! U Beu si imao zajed
no sa mnom drugo miljenje o ljubavi.
- U Zagrebu ti nemam vie razloga arati.
- A pozna li gospoicu osobno taj gospodin Jarec koji je ho
dao u Zagrebu s plavom bradom?
- To ne znam. U Beu se nisam s njime poznavao. Barun eli
<ja se njegovi tajni lovci i gonii ne poznaju meu sobom. Ovaj
s plavom bradom pravi je arobnjak u preodijevanju. Da sam ga i
vidio preodjevena i preobraena, ne bih ga prepoznao. Da tebe ne
poznam kao idealista kojega pakleni vragovi ne bi mogli trebati
ni za kakav svoj posao - onda bih morao vjerovati da su te oni
otimali Jarecu. Njemu jo nije utekao nijedan smrtnik. Izgleda,
mi, tebe prati neka tajna sila sree...
Uutio je jer su Videk i Miko unijeli objed i prostirali stol. Vjeran je dotle gledao dolje, u umu, ne
progovorivi rije. Videk ga od asa do asa pogledava s izraajem zabrinutosti. Kad je stavio na stol
Bardoviu objed, oslovi gospodara:
- Moja majka vas moli da doete k objedu.
- Dobro, odmah u doi.
Kad je ostao sam sa zatoenikom, upita ga:
- Dakle, nita drugo ne zna o toj gospoici?
- Ni rije vie ne znam.
- Podveer u doi k tebi na konani obraun.
Prolazei sobama, ulazi Vjeran u blagovaonicu. Tu je ve Miko spremio stol i oito ekao njegov dolazak.
- Ovo je pismo donio andar - iz hotela "K caru austrijan-
skome" a naslovljeno je na Bardovia.
Radoznalo otvori Vjeran pismo. Tajnik baruna Larsena javlja Bardoviu da su primili vijest o Keglevievu
uhienju te mu prilaze slubenu odredbu da se andari odmah povuku s prednje i stranje strane kue.
- Vrlo dobro - kliknu Vjeran zadovoljno. - Preuzmi sada
strau pred vratima zarobljenika Bardovia, a Videk neka odmah
doe k meni.
Vjeran je postigao ono radi ega je Bardovi naloio da na-pie pismo barunu. Meutim, sam je sjeo i brzo
neto napisao. Kad je Videk doao u sobu, obazre se k njemu.
- Dokazao si mi prijateljsku odanost! Sada znam da se mogu
u svemu pouzdati u tebe. Moj si prijatelj.
Videkovo opaljeno lice postalo je od uzbuenja jo rumenije, a svijetlosive oi ispunile se toplinom.
- Samo sam sluga vae milosti!

132

- Nema gospodara koji bi smio rei da je vii od sluge. Bit

e mi pouzdanik i prijatelj! Hoe li, Videk?
- Sve bih uinio za vas kao to ste vi za mene uinili kad
sam bio mali i nesretni djeak. Nisam to zaboravio!
- ekaj, ekaj, sjeam se neega - dolje na majuru, zar ne?
- Kad sam prolio mlijeko i razlupao zdjelu, vi ste rekli: "On
je siromah, ne dam ga tui!" To se ne zaboravlja.
- Moj Videk! Na svijetu bi bilo vrlo tuno kad ne bi bilo i
potenih. A sada mi reci, pozna li Andraa Fabijania iz Vlake
ulice?
- Vrlo dobro. esto smo se nali u gostionici "K bijeloj
rui".
- Samo njemu imam zahvaliti to danas stojim pod svojini
krovom iv i zdrav.
- Onda je zasluio sve dobro od ljudi i od vas.
- Da i od nas! Pazi Videk, osim tebe i tvoje majke nitko ne
smije sluati to mi je uinio.
- Ni klijetima nam ne bi izvukli kad nam neto povjerite.
- Hoe li Andra tebi povjerovati kad mu donese od mene
poruku?
- Potenjaina on - potenjaina ja - pa kako ne bismo
jedan drugom vjerovali?
- Dakle, idi odmah k njemu. Sada e on biti sigurno kod
kue. Reci mu da sam sretno izaao iz one kuice kamo me je sa
krio. Neka mi javi ako ima to novo. Zasada se moramo drati i on
i ja kao da se od moga zatvora nismo vidjeli. Ne radi njegove
slube jer sam tu sada ja da se brinem za njega, nego zato to bi
ga zatvorili u tamnicu kad bi posumnjali to mi je uinio. To mu
reci.
- Izvrit u tono kako elite.
- A svojoj majci reci neka napuni koaru svime to ima u
kui za njegovu djecu. Andrau ne smije dati novani dar, to bi ga
povrijedilo, ali njegovoj djeci mogu poslati darova koliko hou.
Evo, usput e ostaviti u Haulikovu dvoru ovo pismo. Odgovor
ne traim, dakle, nemoj ekati. A sada idi i nastoj se to prije
vratiti. Kai Andrau da e ti biti glasnik izmeu njega i mene.
Ako me susretne negdje na ulici, neka se priini kao da me ne
vidi.
Videk se pouri majci pozove je iz kuhinje na trijem i nasamu saopi gospodarevu elju. Onda oboje odu u
smonicu.
Kad je izaao, nae ve u dvoritu Vjerana koji je siao da uredi stvar sa straom. Otvorivi veu, pogleda
na ulicu. U kutu s druge strane opazi andarskog narednika. Odmah ide prema njemu. Jo je uvijek u
lakajskom odijelu i andar ga dri slugom. Vjeran mu pokae odredbu.
Uf

- Ovo vam alje mladi gospodin, ja sam kod njega u slubi.

To je nalog vaeg glavnog baruna Larsena da vie ne treba straa-
riti jer je krivac uhvaen.
Pogledavi odredbu, narednik zadovoljno kimne i smjesta ode prema Markovu trgu.
Time je Vjeran postigao najvanije: da mora nesmetano izai iz kue i poslati Andrau Fabijaniu vijesti.
Odmah izie Videk s punom koarom darova, a Vjeran se vrati u prvi kat.
Matilda se ulja za njim. Razabire da je njezin gojenac vrlo blijed, i utuen, a htjela bi ga skloniti da
napokon uzme objed. Udovoljio je njezinoj, molbi i zamolio:
- Nikoga ne putajte u kuu sve do veeri. Neka je klju kod
vas. Ja u poslije podne izai, a vi i Videk dobit ete od mene upu
te.
- Mi emo raditi samo ono to vi odredite.
Zatim ode i sama mu odnese jelo. On je pozove i Matilda s njime razgovara i nastoji ga razvedriti.
Za sat vrati se Videk i pripovijeda kako je obavio Vjeranove naloge:
- Pismo za kardinala sam predao njegovu lakaju Leopoldu, a
zatim otiao Andrau. Jo prije podne nosio vam je u biskupsku
kuicu kriomice jela, ali je naao tamo samo neke zidarske mom
ke koji su se spremali da kree. Bio je izvan sebe od straha gdje
ste. Kad sam doao s porukom, odlanulo mu je. Javlja vam da
Merli i drugi ne slute o vaem povratku i jo ekaju na malti.
- Vjeran upozori:
- Sada ekam dolazak gospodina Halpera. Poalji poslije po
dne u Halperovu kuu pitati je li ve stigao u Zagreb. U tri sata
poslije podne moram biti kod kardinala. Pripravi mi isto odijelo
i pazi na Bardovia!
ZAGREBAKI TROLIST
Otkako su upanijski sudac i ravnatelj gimnazije Premru napustili palau Ori grofica nije vie nikoga
primila. Vratar palae je svakomu rekao da je otila u Bistru. Zapravo ona se zatvorila u stranjem dijelu
palae da moe razmiljati s mladim Keglevi-em. Nakon objeda kljuarica Slava po obiaju je
obavjetavala o gradskim dogaajima.
- Vaa milosti - zaprepateno pria ena - itav Zagreb govori o krivom Kegleviu kojeg ste primili pod
svoju zatitu. A one tri piljarice koje vas mrze bubnjaju okolo - ena ravnatelja Premru, ta prokleta
Sigismunda, pliva u radosti, a s njome dakako,
i"

trube, u isti rog gospoe Tuar i Rozalija de Grebenovi. Premru je u koli o tom pripovijedao acima, a
onda je pozvao na red dva gimnazijalca, Ivu Tkalia i uru Deelia jer su na Junoj promenadi primili
u zatitu pustolova, a poslije potrali za njime i zahvalili mu to se za njih zauzeo i rukovali se s njime.
Sada su preko objeda obojica u kolskom zatvoru. Graani apu da taj Keglevi sigurno nije tako straan
zloinac jer kad bi to bio, ne bi ga gonili habsburki andari. Da je lopov, mogao bi etati okolo.
U tom asu unosi lakaj na srebrnom pladnju pismo i javlja:
- Upravo je sada donio Leopold iz kancelarije njegove uzo-
ritosti nadbiskupa kardinala Haulika.
Orika proita i saopi:
- Slava, doputovala sam iz Bistre. Haulik eli da svakako do
em na sjednicu njegova "Pjestovalita". Spremi moju zelenu ha
ljinu.
U tri sata poslije podne dolazi Oriki Joica Ottenfels sva zadihana:
- Draga Julijo, ni vi ne volite uvoda. Zato prelazim odmah na
stvar. Cijeli grad govori o toj nesretnoj Keglevievoj aferi, a "tro
list" je upleo ne samo vas, nego i mene.
- Obje smo u jednako neugodnom poloaju.
- Po naem tutorstvu - navodnom pustolovu! Meutim, pu
stolovi su uvijek u svoje pustolovine morali uloiti dobar dio pa
meti, inae se ne bi uzdigli do tako kompliciranog zvanja. Sjesti u
dvor Kollenbach i prikazati se neakom, to je ipak presmiona glu
post.
- Ali Jadranka je u ovome drugom prepoznala Keglevia. S
time u vezi pitaju zlobnici to je Jadranku sklonilo da se vrati kad
je imala u Beu ostati osam mjeseci. To je sumnjivo.
- Nijedan joj mukarac nije nikada udvarao. Zbog siroma
tva nije udavaa. Ipak sam je pitala, nije li njezinu povratku kri
va kakva ljubav, a ona je to odluno zanijekala.
- Djevojke su uvijek odlunije kad treba tajnu ljubav sakri
vati nego kad bi je trebalo otkriti. Ali ja sam se htjela s vama do
govoriti o tom Kegleviu. Sad, naime, hvataju onoga koji je bio
kod nas u posjetima i stavio se pod nae tutorstvo. Postoje samo
dvije mogunosti: ili je ovaj za kojega svjedoi Jadranka pravi, a
onda nema sumnje, oni se poznaju iz Bea. Ako bi bio pravi Keg
levi onaj prvi koji je bio kod nas u posjetima, tada bi nastalo
pitanje zalo se Jadranka zalae za krivoga. Dakle, sve sumnjivije.
- Od juer i ja stalno mislim o tome. Ipak, ne elim djevojci
uiniti krivo. A sada emo nas dvije gospoama na sjednici biti
svakako nian za primjedbe, zar ne, Joice?

- Neemo nikome pruiti prilike da se veseli vaoj ili mojoj

potitenosti, zar ne, Julijo?
- To sam ba htjela naglasiti. Idemo zajedno u dvor, bezbri
ne, vedre i nasmijane. Kao da nije nita bilo!
Malo zatim su izale iz palae i pjeke se uputile na Kaptol. 2a njima se otvorilo mnogo prozora, na
vratima duana provirile mnoge glave. No, one idu mirno, vedro i nasmijano. Julija Ori primijeti:
- Ovdje imamo zahvalne gledaoce s galerije. Na sjednici e
mo susresti publiku iz loa ...
Stigle su posljednje. Kardinalov husar otvori im vrata.
U salonu oko stola sjede gospoe. Svaije su oi istraivaki uperene u dvije tutorice krivog
Keglevia.
Orika naklonom pozdravlja cijeli krug. Jedna gospoa zaokupi njezinu panju. Pristala, tridesetih
godina. Odmah prepozna enu ravnatelja gimnazije Premrua. Do nje sjedi starija gospoa u tekoj crnoj
svili. Duguljasto lice skladnih crta pokazuje tragove nekadanje ljepote. Oko vrata bijele ipke
prikopane iglom pribadaom od dragulja. To je bogata otmjena plemkinja Rozalija de Grebenovi. Trea
je u tom krugu odebela, jo mlada, ivih, nemirnih oiju, ena profesora Agata Tuar. U gradu nose
nadimak "trolist" kojemu je predstavnik plemenita gospoa de Grebenovi, to prima u svoju kuu i
omraenog ravnatelja gimnazije Premrua. Orika opazi; "Zlobni je trolist danas neobino svje! Oito ih
je okupala rosa mojega skandala s Kegleviem!"
Gospoe razgovaraju samo o sjednici koja e uslijediti kad doe kardinal. Ali misli su im zaokupljene
samo krivim tienikom Orike i Joice Ottenfels.
Poto Rozalija de Grebenovi kao plemkinja eli ostati u okviru drutvenog vladanja, odredila je da o tome
pone Sigismunda Premru. Njezin je pogled upravljen dvjema susjedama, a govori tako glasno da i
druge moraju uti.
- Jest, velika je sablazan ve razjanjena! Sasvim sam tono
upuena. Jedna velikaka osoba dovela je u Zagreb pravog mladog
Keglevia i on je ve u dvorcu svoje tetke barunice Kollenbach.
- A onaj drugi je pobjegao? - pita gospoa Tuar neto pre
glasno od prevelikog straha da Orika ne bi ula.
- Pa naravno! Pustolov je pobjegao. Ali su ga ve dostigli na
putu u Zagreb. U posljednji as je moj mu dobio vijest da je uh
vaen i ve su mjerodavni faktori otili prema Podsusedu da pus
tolova presluaju...
Gospoa de Grebenovi uiva, preputajui svojim susjedima razgovor, dok ona s direktnim smijekom i
dalje uva svoj drutveni dekor.
- Oh, gospoo Premru - klikne gospoa Tuar - taj mla
di na Junoj promenadi uzbunio mnoge enske glave, a bio je i

u posjetima nekim velikaicama. One su ga ve odabrale za mua svojim kerima i roakinjama.

- A sada se ispostavilo - veli gospoa Rozalija - da je
taj koji se usudio doi u najotmjenije krugove bio varalica. Ja ni
sam tog pustolova vidjela ni izdaleka, a kamo li izbliza ...
Tek to je dovrila, zauje se iznenada glas grofice Ori koja se ni jednim pogledom ne osvre na
gospou Sigismundu ak se priinja da je ne vidi.
- Ne zaboravite, moje dame, - veli Julija svojim gospoama
kao da nastavlja neki govor - u naem gradu ima neobina vijest
bijednih sirotica. One nisu bez oca i majke, ve su bez kulture i
pameti. Njihove prazne glave treba nahraniti i napojiti skandalima.
Vama je oito poznata zanimljiva zgoda s dva Keglevia? No, dak
le, vidite, to je draesna stvar. Kada bude sudbena rasprava - po
javit e se tamo mladi Keglevi u oba zdanja - a ja, Orika, u
sredini! Novi "trolist"!
- Ali, draga Julijo, - upadne Joica - valjda ne kanite na
raspravu?
- Jest, kanim doi kao svjedok. I, vjerujte, meni e biti oso
bita slast pruiti cirkuski uitak tim jadnim duhovitim siroticama.
Tim sirotama duha, kulture i pristojnosti - i time pridonijeti do
bro tvornosti.
Sve se smjekaju zadovoljno, ak i one koje nisu rado gledale Orikinu odvie svjeu ljepotu uz tako
odraslu djecu.
Orikin govor proizveo je teku zabunu na "trolist". Gospoa Rozalija de Grebenovi svjesna je kako je u
njih zaboden britki vrak Orikina bodea, ali se ini da ne razumije. Gospoa Aga-ta Tuar smatra da se
Orika hvali i umilja, dok ena ravnatelja gospoa Sigismunda nagonski osjea: ove bi rijei mogle biti
uperene i u nju.
Ali se na vratima pojavi husar i otvori ih irom. Haulik ulazi i vrlo ljubazno pozdravlja gospoe.
Sjeli su. Kardinal pone predsjedati svom odboru. Prisutni pokazuju potpuno zanimanje za njegove
prijedloge da bi se priredila lutrija u korist drutva.
Julija Ori oekuje da e joj Haulik povjeriti neku posebnu zadau kad je elio da svakako bude prisutna.
Ali uzalud. Sjednica svri ve nakon pola sata, a da joj nije nita rekao. Meutim, on oslovi gospoe:
- uo sam od upravitelja raeg dvora da su se gospoe zani
male kako ovog proljea napreduju rasline u mojim staklenicima.
Nudim sam sebe za vodia u staklenike jer je gospodin nadvrtlar
zaposlen. Nadam se da ete biti zadovoljne mojim vodstvom.
- Oduevljene smo! - veli Zina Erdodv u ime svih. - To
nam je osobita poasti
.m

Kardinal i gospoe silaze niz iroke stube pokrivene tekim sagovima. Dolje ispred dvora prolaze irokom
alejom mladog, jedva procvjetalog grmlja. Kod pojedinih se kardinal zaustavlja i tumai. Onda opet idu
dalje. Tu ih domain uvede u "Kuu kamelija".
Tihi poklici divljenja pozdravljaju arobnu sliku arolikog cvijea.
- Simbolizira vau vedru ud! - nadovee Haulik i vodi gos
poe dalje.
Orika malo zaostane s Joicom pa e joj tiho:
- Pisao mi je neka svakako doem na sjednicu jer ima ne
to vano za mene. Kao da je na to zaboravio?
- Ako vam je tako pisao, ne moe to biti bez znaenja. uje
te li? Ve se probudio u njemu botaniar! Kad je u svome bilin-
skom carstvu, sve drugo nestaje. Ipak - ono pismo znai da ste
ovdje potrebni.
- Pazite! Gospoa Sigismund nas gleda. Sva je puna podrug
ljivosti. Ipak me nee odavle otjerati.
- Sluajmo! Haulik e sada kazati sigurno neto zanimljivo
o bilinstvu.
Okrenule su se tamo gdje kardinal, okruen gospoama, oito odgovara na neko pitanje:
- Varate se jer i bilinstvo ima svoju veliku pisanu pavijest
kao i ovjeanstvo. Tu u vam povijest prikazati drugi put - da
nas u samo odgovoriti na pitanje Vere Vraniczany - Dobrini za
to toliko njegujem kamelije. Moje gospoe! Ima raznog cvijea
koje je ljudima kroz vjekove bilo osobito milo i drago. Ali kao da
se pojavila zavist drugog, od opinstva manje ljubljenog cvijea, i
eli na povrinu po svaku cijenu. Silom i drskou progura se cvi
jee do protekcije: uzme li cvijet u zapuak knez, kraljica ili slav
ljena ljepotica, ve se probio na vlast da bi istisnuo ono drugo od
svih ljubljeno cvijee. Tako ovaj drznik od cvijeta postane uvaen.
Evo, na primjer, od godine 1634. do 1647. u Evropi je zavladala lu
aka "tulipanomanija"! Zamislite: za jednu lukavicu tulipana pla
ali su ljudi pet hiljada forinti.
- Ah, kakva ludost! - klikne Joica, a on radosno prihvati:
- Jo vie! Za jednu su lukavicu tako zvanog "krunskog tuli
pana" plaali dva tovara penice, etiri tovara rai, etiri debela
vola, osam debelih svinja ili jedanaest debelih ovaca. A danas? Ako
naete tulipan negdje u kakvom vrtiu, ne biste ga ni pogledali.
- Istina je - ude se gospoe, a on nastavlja brzo:
- Pao je sa svog poloaja do kojeg se dovinuo silom protek
cije.
-
Dok kardinal ovo govori, okrene se prema drugom stakleniku. Gospoe slijede njegov pogled. Kroz
staklene stijene razabire se pojava nad vrtlara. Neto pokazuje nekom gospodinu koji im je okrenut
leima. Ipak, po crnokosoj glavi, zatiljku, visokoj pojavi, lako je pogoditi da je mlad. Njegovo odijelo,
savrena kroja i tam-nomodre boje, kao da su ga ve negdje vidjele ...
Osobito je uznemirena gospoa Sigismund. Upiljivi oi u lea mladiu, jedva eka hoe li se okrenuti da
mu vidi lice.
- Neka mi vae milosti oproste! - veli kardinal. - Vidim
tamo svojeg mladog gosta. Gdje sam stao? Da! Isto su tako ljudi
u poetku XVIII vijeka oboavali georginu. Neki je Englez za sva
ku takvu stabljiku dao po jedan veliki dijamant! Jedan Francuz se
damnaest hiljada franaka! Danas je georgina jo manje zapaena
od tulipana. Jer, ih, eto, istisnula moda - kamelije. Ona gospoduje
od asa kad ju je poetkom naeg devetnaestog vijeka donio u
Evropu iz Japana Petar Camelius.
- Nije li po njemu dobila i ime? - pita Zina Erdodv.
- Jest po njemu. A budui da je sada na vlasti kamelija, svi
je vi gajite na prozorima, na svojim grudima, a ni ja, kao suvre
meni vrtlar, ne mogu zaostati. Ipak e nestalna mu*ieva gospoa
moda i nju skinuti s prijestolja kao i njezine predasnice. Sve su
to samo prolazni, nestalni, nasilni nametnici. Svi oni nametnici meu cvijeem nestaju kao i ljudi - a oni
vrijedni, pravi, koji se ne nameu, ostaju bez ikakve protekcije i mode jedini i pravi miljenici ljudima za
sva vremena.
- Koji su to? - pitaju tiho gospoe.
- Takav, od publike uvijek jednako voljeni cvijet, jest - ru
a. Ona je bila i ostaje najljepi, najsavreniji cvijet i zato - kra
ljica cvijea!
Meu gospoama gibanje. Sigismunda Premru se lecnu kao da je munjom oinuta. Uhvati gospou de
Grebenovi za lakat i ape.
- Ah! Onaj - kojega su uhvatili andari! Gledajte ga! Tre
balo bi kazati kardinalu ... Utekao se k njemu, prevario ga. Recite
kardinalu...
- U njegovu je stakleniku pustolov! - snebivaju se, dok se
Agata Tuar usplahireno sagne k njima i drui ape:
- Recite mu vi plemenita gospodo! Vi kao plemkinja smijete.
Neka ga baci ispod svojeg krova!
Onaj iza staklena zida u drugom stakleniku okrenu se. Vide ga, u tamnoplavom je odijelu. Lijep, mlad,
poklonio se kardinalu, a on mu ljubazno mahne rukom i veli gospoama:
- To je moj gost, mladi Keglevi. Nadvrtlar mu tumai uzgoj
voa u stakleniku.

Joica Ottenfelis i Orika izmijene uzbuene poglede. Sto to znai? pitaju se nijemo. Sve su gospoe
uvjerene: mladi je prevario kardinala. Jadranka je dokazala da je neki drugi pravi Keglevi, a to je
svjedoanstvo gospoa Premru s muem i Agatom Tuar razglasila po cijelom gradu.
Pritajena uzbuenost meu gospoama... Lijepi mladi oko ije se linosti splelo udo dogaaja, stoji
sada u kardinalovu stakleniku! Kardinal ga zove Kegleviem i svojim gostom, dok je pravi Keglevi od
juer u kui generalice Kollenbach! Kakva sablazani
Pogledavaju Oriku koja je jo prije sjednice govorila o sudbenoj raspravi i time potvrdila da je ovaj
pustolov. Ali ona promatra cvijee. Hotimice nee gledati mladia.
Najblie staklenom zidu iza kojeg stoji mladi gospodin utaborio se "trolist" i savjetuje svoju predstavnicu
neka odmah kardinala obavijesti koga je nazvao svojim gostom.
Gospoa de Grebenovi konano se odlui na taj korak i poe k njemu. Ali joj kardinal savrenim mirom
pokae vrata drugog staklenika i nasmijeeno moli:
- Molim, izvolite sada u moj vonjak!
I skrene u drugi staklenik gdje Vjeran stoji s nadvrtlarom.
Ovaj poziv pokrene gospoe. Sada e mladia vidjeti okom u oko. No, zato se Sigismunda Premru uri iza
kardinala? Oito polaze u susret nekom novom, uzbudljivom dogaaju ...
Umjesto da Haulik upita gospou de Grebenovi to mu eli rei, on je i ne vidi. Sasvim je obuzet svojom
ljubavi prema bilin-stvu i gospoama pokazuje stabla.
- To je kao u prii! - veli Julija Ori, skrivajui uzbuenje.
Kardinal se ne osvre na Keglevia. Promatra sada napetu Iju-bopitnost gospoa i primijeti sam sebi u
mislima: ekajte! Sada sam vas napokon uhvatio na malo predavanje o mojim bilinama!
Gospoe koje oekuju neki uzbudljivi prizor od strane "trolista", moraju sluati kardinalovo razlaganje:
- I velik dio ovih voki tek su doseljenici. A stabla? Eto, kad
se provezete Zagorjem, nalazite i vidite svuda jablane. Kad idete
prema Maksimiru, alejom jablana, uvjereni ste da im je tu i domo
vina. Ali taj se na jablan doselio k nama s Kavkaza i iz Perzije tek
1749. godine. Krasni rascvjetani kesten donijeli su iz Carigrada.
alosnu vrbu iz Male Azije, gdje ve Davidovi psalmi spominju ovo
stablo. Platanu, koja resi Maksimir, spominje i prorok Ezekijel.
Mnogo cvijea doselilo se k nama. Domovina ljiljana je Perzija,
proslavio ga je psalmima ve i Salamun. Tulipan je doao iz Azije.
Na zumbul doselio se iz japanskih i kineskih vrtova, dragoljub iz
141

Perua, kaktusi iz Afrike, pelargonije i fuksije s Rta Dobre Nade. I sve tako dalje. Cak je edni jaglac,
vjesnik proljea, doseljenik.
- A rua? - pita Orika da ga podsjeti na njegovo pismo to
joj ga je poslao.
- Oh! Ona ima svoju veliku povijest. I mnogi cvijet koji vam
se ini neznatnim ima ivotnu povijest. Kako rekoh, i cijelo bilin-
stvo. Jednom morate i to sasluati, jer povijest bilinstva tako na
likuje povijesti ovjeka. "Vidim, Orika je nestrpljiva - opazi Ha-
ulik u sebi - Moram skratiti zabavni program! ... Da vidimo kak
vo e uzbuenje prouzroiti moj gost!"
I okrene se prema nadvrtlaru koji tumai u dnu staklenika:
- Gospodine Kbrbleru, ne biste li mladoga gosta prepustili
malo nama?
- Vaa uzoritosti, kako god elite.
I odmah upozori Vjerana neka ide s njime prema gospoama. Svaka nastoji to bolje prikriti oekivanje
uzbudljiva prizora koji mora slijediti. Netko e progovoriti.
Sigismunda Premru je pogledala svoju protektoricu de Gre-benovi i veli joj poluglasno:
- Ne dopustite da kardinal doivi strahovitu sablazan!
Uz veseli smijeak uzima kardinal Vjerana pod ruku, okrene se gospoama i ree otmjeno i
dostojanstveno:
- Prikazujem vam svog mladog prijatelja Vjerana Keglevia!
Mladi se duboko pokloni gospoama. One stoje nijeme, nepokretne. "Trolist" gleda s izrazom
podrugljivosti. Gospoa Sigis-mund gurne svoju susjedu Agatu:
- I on je osramoen!
- Pravo mu budi! Moramo mu to javiti!
Kao da ovo predstavljanje sainjava za kardinala osobitu radost, malo eka i promatra gospoe.
Znijemile su... Oito i one druge misle: taj je takoer prevaren i osramoen. itajui ove misli s lica
gospoa, domain nastavi uz armantni smijeak:
- Nas smo dvojica - Keglevi i ja - prijatelji iz Bea!
Sigismunda i njezine susjede osjete udarac u prsima.
Orika ne gleda Joicu. Ni ona nju. Obje su nepokretne od
zapanjen ja i sree. Druge se uzgibale od senzacionalne izjave. I one crpe korist od takva preokreta.
Dakle, nema sablazni!
Opet kardinal promatra raspoloenje to su ga izazvale njegove rijei i dodaje:
- Pokojna grofica Keglevi prikazala mi je svoga unuka. Od
mah sam ga Zavolio! Bit e od sada moj stalni uenik u odgoju bi-
lina. Osobito u odgoju pamelija za koje se on strastveno oduev
ljava.
142

Primjedba nasmjehne Vjerana. "Trolist" gospoa u pozadini Jcao da je munja oinula. Izgubile su dah.
Postiene su, poraene. Kardinal kao da sve to ita s njihovih lica, primijeti Oriki:
- Pokojna baka mi je u Beu pripovijedala da je vau milost
odabrala za savjetnicu svome unuku. Vi mi danas niste nita spo-
inenuli o tome, premda se moj mladi gost pohvalio da je imao ast
biti primljen od vae milosti.
Doao je Orikin as. Ona odgovori brzo:
- Nije mi bilo poznato da vaa uzoritost osobno pozna mla
dia. A onda - neto se pronijelo gradom o nekom drugom kandi
datu na moje skrbnitvo.
- uo sam o tome - veli kardinal nasmijeeno. Gospodin
upravitelj i nadvrtlar su ak vidjeli tog mladog pustolova. Ali te
ta troiti rijei o njemu. A vama, grofice, estitam na tieniku.
Njegova mi je baka pripovijedala da je veoma ozbiljan. Bavi se
stjecajem znanja i u svakom pogledu je besprijekoran. Ali, evo,
javljaju - eka nas mala okrepa. Vi ete, mladiu, s nama - po
zove on Vjerana.
Haulik ide naprijed i vodi goe. Gospoe jedva prikrivaju uzbuenje.
Stigoe na malu uzvisinu iza staklenika u nadbiskupskom perivoju. Kardinal je veoma dobro raspoloen
to mu je tako dobro uspjela igra koju je smislio.
U hladovini je prostrt stol. Dva kardinalova lakaja ekaju s punim pladnjevima vrele okolade, nabujka i
kolaa. Na sredini stola srebrna zdjela s ukusno naslaganim voem iz staklenika. Gospoe smatraju
potrebnim da na ovom udovitu estitaju nadvrtlaru.
Tada se upravitelj i Korbler oproste i odlaze.
Za vrijeme juine ljubazni domain razgovara sa svojim goama. Katkad upravlja Vjeranu po koju aljivu,
nianei na njegova namjesnika i razveseljuje time i njega i gospoe. Ali ubija "trolist". Plemkinja
Rozalija de Grebenovi, gospoa Agata Tuar, a osobito Sigismunda Premru sjede poraene, osramoene i
ojaene. Nemaju nade da bi se situacija mogla opet pokrenuti protiv Orike.
Budui da je kardinal upoznao mladia kod pokojne grofice, nema sumnje - to je ipak pravi Keglevi.
Osobito je Sigismunda slomljena od takvog loginog zakljuka koji se namee, unato tome to je
njezinom muu barun Larsen prikazao kao Keglevia nekog drugog. Dakle, Premru je osramoen, a
Orika je pobijedila! Ova joj injenica razara sreu to ju je obuzimala pri pomisli da e Orika biti
sredite sablazni. Ona koja je odbila da prima u svojoj palai rfju i njezina mua!
"Trolist" jedva doeka da juina zavri, iako nije trajalo dugo.

Gospoe su s kardinalom krenule iz kioska i vraaju se istom alejom.

Pred ulazom u dvor oprosti se ljubazni kuedomain s goama. Krenule su kui. Vjeran je otpratio
kardinala u dvor i zahvalio mu usrdno:
- Jo jednom mnogo zahvalnosti vaoj velikoj dobroti!
- Kad ste mi poslali ono pismo, dogovorio sam se sa svojim
ehom i Oriki poslao poseban poziv. Bila mi je to upravo kras
na zabava. Ba sam sebi priredio veselo popodne. Nadam se da u
vas ee vidjeti kod sebe - ree mu kardinal na oprotaju.
JADRANKINA ZAGONETKA
"Trolist" je krenuo iz nadbiskupskog dvora poraen i odmah se uputio ravnatelju Premru da mu navijesti
nemili preokret. Or-ika i Joica Ottenfels, okruene gospoama, sretne i zadovoljne, oprostile su se
meusobno s ushienjem, im se Julija vratila u svoju palau, pozove kljuaricu Slavu i odredi joj da
smjesta poalje k Hajdiki po Jadranku, a zatim neka prieka mladog Keglevi-a koji- dolazi u posjet.
Saopi joj o dogaaju u nadbiskupskom dvoru. Za etvrt sata ue Vjeran u Orikin salon. Ona ga doeka
s potpunim saueem i oslovi:
- itava vaa stvar je malo nerazumljiva. Kaite mi sve -
ako imam vriti elju vae bake i savjetovati vam, onda bih mora
la biti upuena u ovu zagonetku.
- Koja za mene znai dvostruku tragediju...
Utuen od Bardovieve nevjere, pria joj kako se s njime upoznao na sveuulitu u Beu. Bardovi mu je
znao mnogo opisivati Zagreb, njegove ulice, okolinu, a to ga je silno privlailo. Kako baka nije htjela ni
uti o domovini, to vie elio o njoj sluati. Kad mu se Bardovi tuio kako teko ivi jer da uzdrava
roditelje. Vjeran mu je davao novaca koje je dobio od bake za razonodu. Svakog bi dana raspravljali o
ivotu, naelima, o budunosti. Brado-vi je hinio da ga njegove misli ushiuju. Prikazivao mu se
siromanim inovnikom koji samo po elji srca ide na sveuilite.
- Dvije godine su prole, kad iznenada umre baka. Tek nakon
sprovoda pronaem pergamente koje bi mojoj domovini mogle do
nijeti bogatstvo. Kad mi je doao Bardovi, ja mu sve ispriah i ob-
jasnih, a on ode ravno na tajno redarstvo i sve im otkrije. Tek da
nas saznajem da je moj jedini prijatelj - pijun njegove carske
ekselencije. I sada poinje lov na mene i na moje pergamente.
Zgraajui se, slua Julija Ori to je mladi sve doivio i ree:
144

- Vi ste, mladiu, u veoma opasnom poloaju...

- To mi je postalo jasno tek danas zaslugom mojeg pamet
nog Videka jer sam doznao to je Bardovi saopio bekom re
darstvu. Oni e od mene traiti milom ili silom nacrte i spise.
- to zapravo sadravaju?
- O tome vam mogu govoriti samo kad bih imao u ruci papire i dokaze, a najprije moram sam sve
provjeriti - ako me policija ne sprijei.
- Niste odluili zatraiti zatitu marala Griinea?
- Ne bih mu nikada priznao to imam u ruci, a volio bih stra
dati, nego primiti zatitu od bilo kojeg lana Bachove okupatorske
vlade.
- Da otputujete tetki u Lombardiju?
- Moje me osnove i cilj ivota veu za domovinu, za Zagreb.
- ostao iv ili mrtav. Sada se oslanjam na Haulika.
- Nije loe. Neki mu patrioti dodue prigovaraju da ne istupa
protiv apsolutistike vladavine, ali ja mislim da je na naoj strani,
samo to vjeto prikriva. Ve je osnovao dvanaest dobrotvornih ud
ruenja da barem ovako da prilike ljudima dolaziti zajedno i izni
jeti misli. Cijela njegova uprava dvora u rukama je Hrvata, eha i
Slovaka. Nijedan tuinac. Uostalom, pazite: ako carska ekselencija
silom hoe od vas neto oteti, od Haulika e traiti da se ne zalae
za vas, a Haulik vas nee ostaviti -samo e postupati lukavo. Sve
vie razabirem da vam na svakom vaem koraku prijeti pogibelj.
Ipak, ne shvaam ovaj paradoks: vlast njegove ekselencije vue vas
u zatvor i ludnicu, a grofici Joici preporua vas najtoplije maral
Griine, prvak na carskom dvoru.
- Kad ministar Bach javi Griineu o emu se radi, onda e
smjesta Griine dati svoj blagoslov na moj progon. Ali, zamolio sam
vas da me primite zato to bi bilo potrebno da u vaoj prisutnosti
razgovaram s onom gospoicom koja je svjedoila protiv mene.
- Ve sam odredila da je dovedu kui. I meni je mnogo do to
ga da raistimo ovu zagonetku - veli Orika i pozvoni pa naredi
lakaju:
- Joko, reci Jadranki da doe ovamo, ali ne spomeni da
imam posjet.
- Dopustite jedno pitanje - prihvati, rije Vjeran kad je la-
kaj iziao: - Svi govore: "Jadranka". Zar je to njezino ime?
- Razjasnit u vam: njezin otac veliki je pristaa jugoslaven
skog Gajevog pokreta. Imao je u Istri svoje roake i odlazio ljeti
k njima. Ondje su, naravno, protiv njegova ilirskog pokreta nastu
pali talijanai, tvrdei da postoji samo talijanska Adrija - na to
10 Jadranka

10*
je njezin otac prvoroenom djetetu stvorio, uz krsno, jo ime Ja-dranka. Ovo je dalo ideju i meni da sve
djevojke koje dolaze u mo-ju kuu moraju nositi naa imena, ut ete i vidjeti u subotu jedanaest
djevojaka koje sam uresila istim krasnim narodnim imenima. Tako ja demonstriram protiv
germanizacije.
Vrata salona se otvore i pojavi se sedamnaestogodinja vitka djevojka u plavom odijelu, crne kose,
modrozelenih oiju, lijepa lica i uzrasta. Ali i Orika i mladi Keglevi su za njezinu Jjepotu, oboje trae u
njoj skrovitu zagonetku koju ele uti. Mladi ustane, nakloni se hladno, strano, a domaica naglasi:
- Ovo je Vjeran Keglevi. Haulik ga je predstavio novom od
boru kao svojeg znanca iz Bea - upoznao ga je kod bake.
Djevojka zelenomodrih oiju mirna je poput morske povrine za ljetne tiine. Gleda ravno u kumu i uti.
- Sluaj me, Jadranko, uila sam te da govori istinu. Reci:
otkud tebi uvjerenje da je pravi Keglevi onaj drugi za kojeg si
svjedoila?
Trenutano djevojka obori pogled, ali onda, kao da je neto u sebi svladala, opet pogleda ravno u oi Juliji
Ori i progovori:
- Kad vi elite moram razotkriti sramotu.
Ukoeno zuri u nju Orika, a s nekom odvratnou mladi, dok Jadranka pria glasno i hladnokrvno:
- Bila je to - priznajem - luda, prokena pustolovina. Do
godilo se na putnoj stanici "Divlja maka". Krmar nas je preko
noi smjestio u neku sobu koja je imala gore u zidu otvoreni pro-
zori. Gospoa Hajdi je samnom razgovarala tiho - ve smo
ugasile svijeu - kad smo ule s druge strane muke glasove, je
dan se stalno obraao grofu Kegleviu.
Hajdika mi apne da je to sigurno unuk u Beu preminule bake pa se vraa u Zagreb. I dok su oni tako
govorili, u meni se probudi nekadanja pustopana djevojica i u asu se popnem na ormari i zirnem
tamo u sobu. Vidjela sam jednom mukarcu lea i iju, a mladiu lice i dobro ga pogledala jer ga je onaj
drugi oslovio: "A vi, grofe Kegleviu, idite sa mnom ekati nae prijatelje" ... Onda sam sila i Hajdiki
pripovijedala kako izgleda taj unuk kojemu e moja kuma biti zatitnica. Stidim se to sam to uinila, ali
moram priznati istinu.
- To je bio jedini susret gdje si vidjela onog mladia?
- Drugog dana, kad smo sjele u koiju, nije mu bilo vie
traga.
146

Oriki odlane i pogleda Vjerana:

- Dakle, vidite, sada je stvar razjanjena.
Ali Vjeran ne misli tako i odmah upita:
Molio bih gospoicu jedno pitanje: kako je tajno redarstvo
koje me progoni znalo da ste vidjeli onoga kojega oni ele postaviti na moje mjesto? Tko im je rekao kako
ete vi svjedoiti?
- Ovo izvolite pitati njih - odgovori Jadranka ledeno.
I Orika i Keglevi izmijene poglede, a Jadranka zamoli:
- Smijem li sada otii?

- Samo jo neto, dijete moje. Reci gospodinu kako ti je ao

to si svojim svjedoanstvom skrivila njegovu nezgodu.
- Nisam nikome nita skrivila i nemam razloga nekoga moli
ti oprotenje, osim vas, presvijetla kumo, to sam se ponijela kao
glupo radoznalo derite.
Pokloni se kumi i, ne pogledavi Keglevia, izlazi iz salona. Ju-lija se okrene k njemu i apne prijekorno:
- Niste joj smjeli postaviti ovo pitanje.
- Ipak je vano, premda je otro.
- Znate li da sam Jadranku odgojila ja?
- Pokuali ste joj dati svoju plemenitu duu, ali...
- Nema "ali". Ona nije mogla nigdje tajno upoznati onog
mladog lupea i s njime to ugovoriti.
- Ovdje u Zagrebu nikako, ali u Beu ...
- Tamo je mogla otii iz kue samo u pratnji gospoe Verni
ili Hajdike.
- Ipak je zloglasni barun Larsen imao prilike da je upozna i
zaljubi se u nju ...
- Tko vam to veli?
- Bardovi mi je rekao, ali imam vjerodostojniji dokaz. Kua
u Beu u kojoj je radionica nakita od kose pripada tome barunu,
a on je moj progonitelj. Pred tom je palaom djevojku ekao i taj
ni agent Jarec. Osim toga, leei u koiji kojom me je Jarec vozio
u ludnicu, uo sam da je ljepotica pletaica kose njegova odabrani
ca, a taj moni okrutnik stigao je u Zagreb istodobno s gospoi
com!
- U Zagrebu se nalazi? - pita ona gotovo bez daha. Kako iz
gleda taj barun?
- Blijedo lice, vrlo lijepa crna brada, crne prodorne oi, vi
sok, elegantan, pristao.
Opis je porazi. To je, dakle, bio onaj koji je juer pozdravio Jadranku. Ali ona to zataji Vjeranu da ne bi jo
poveala njegove sumnje u vezi njezine gojenice s redarstvom. Vjeran, meutim, nastavlja:
147

- Bardovi u ovoj stvari nije lagao, a moda je neto i zatajio

to se odnosi na njega i gospoicu, ili na baruna i gospoicu. Za-
pravo je sasvim svejedno koji je od pijuna gospoicu iskoristio
protiv mene: Bardovi ili barun.
- Mislite, Bardovi je osvojio Jadranku u Beu da lake iz
vri svoje izdajstvo?
- Rekoh, svjedno je koji od obojice - vana je injenica da
su me po svjedoanstvu ove gospoice mogli strpati u ludnicu. Da
mi nije uspjelo osloboditi se, zahvaljujui Fabijanievu i Halpe-
rovu potenju, sada bi oni irili po gradu svjedoanstvo gospoice.
Njime bi se koristili stalno, a onda nestali s mladim "Kegleviem"
i objavili da je on svoju tajnu batinu predao njegovoj ekselenciji
za sreu monarhije dok bi se ja utopio u zaboravu ludnice!
- Strano je to i pomisliti! - veli grofica. - Molim vas ne
smatrajte da je Jadranka svijesno sudjelovala u toj stvari.
- Vaa milosti, vidite kako je sve u skladu: gospoica dolazi
u Zagreb istodobno kad i oni, ona svjedoi za njih, a kruna svega
jest to ona nije mogla odgovoriti otkud su oni doznali da se mogu
pozvati na njezino svjedoanstvo.
- Vi ne vjerujete ni u ono to je ovdje malo prije pripovije-
dila?
- Ne vjerujem!
- Dragi moj mladi tienice, potpuno vas razumijem i s va
ma suosjeam. Vi ste strahovito teko pogoeni izdajom prijatelj
stva, vas su okrutno ciniki izdali, prevarili. Ipak vas vae razoa
ranje ne smije zavesti da sada ne vjerujete nikome. To bi va i
vot uinilo nesretnim. Od te bolesti morate ozdraviti. Ja u vam
biti bolniarka!
Na ove rijei Vjeran privue njezinu ruku i zadri je dugo na svojim usnama.
- Ovo smatram vaim obeanjem, mladiu, da ete me slu
ati.
Kad je uzdignuo glavu, ugleda ona blijedo lice, mutne, vlane crne oi, stisnute usne, izraaj ovjeka koji
teko pati. Meutim, on uzme svoj cilinder da se oprosti.
- Prije nego odete, jo neto: Jadranka je u mojoj kui lan
obitelji, prema tome morate je ovdje esto susretati i zato ne e
lim da primijeti vae sumnje.
- Drat u sam sebe na uzdi - ali istrait u tko sudjeluje
u hajci na mene, tko su svi ti pijuni to su okupljeni oko mene
kao takori oko slanine. I znam to u uiniti!
- Pazite - upozoravam vas, na svakom koraku moete nai
na zamku. Oprez!
- Svjestan sam: - moja glava visi ali ue mogu stegnuti tek
kada imaju u rukama moje pergamente, a do njih je njima teko
doprijeti.

Orika zatim pozove Hajdiku te je ispita o onom prizoru s putne stanice. Gospoa je ponovila cijeli
dogaaj. Zatim je Orika ispituje o Jadrankinu vladanju u Beu, a Hajdika opetovano ustvrdi:
Bila je vrlo edna, nikad nije ni pokuala izlaziti sama. I
ona me je upozoravala na lijepog bradatog gospodina koji joj se pokuavao pribliiti da s njome razgovara
im bi ostala asak sama pred radnjom.
- Moda je ipak uspio da joj pie i obeava enidbu?
- Naravno, ovo ne mogu ni porei ni potvrditi. Takve stvari
mlade nikome ne povjerava.
.- Da, tako je - ali vas molim - pazite.
Prvi put u dui Julije nastane pomrina. Njezina vedra, vesela ud zala je u tminu brige i sumnju.
Razmilja: "A zato imam sina? Sada e biti punoljetan - vrijeme je da i on sudjeluje u obiteljskim
brigama. Razgovarat u s Ljubomirom, neka se malo ogleda po gradu i nae tragove ovoj sramotnoj
zagonetki koja tue moju obitelj moralno i nacionalno".
ISKUENJE
Zatoen u sobi, zavalio se Bardovi u naslonja. Promatra umjetniki izraene slike, kipove, urese,
ormare i razmilja o nenadanom preokretu u Jarecovoj redarstvenoj pogreki. Barun Larsen ga je okrunio
aureolom genijalnosti redarstvenog umijea, a kod Keglevia ima toliko neuspjeha. Da nije on podmien?
- Eto, kakva me je ekala budunost! - uzdie mladi dounik. Otmjeno odjeven etao bih ulicama, sve bi
ene za mnom gubile poglede, odabrao bih kakvu bogatu udovicu, i previjao se pred njom od ljubavi. Ah!
Oh! Jaoh! umirem za vama - i eto ti ribice na udici! Jo juer mi je Premru rekao da Orika rado prima
udvaranja mladih ljudi. To bi bila lovina za mene. Dodue, profesor veli: ona je vrlo gizdava na ime Ori.
Pa to onda, ako me i ne bi uzela za mua. Imenovala bi me svojim "tajnikom". Ba bih figurirao onako
fino uglaan, namirisan, okretan, malo ohol, malo koketan, malo zirne lij"evo, malo desno na
gospodine, ba-ronese i kontese, neka budu i one sirotice sretne. Ide oholo po salonu i sve enske
poglede osjeti na svojem kaputu, a ne radi nita, samo spava - dade se dvoriti. Do vraga, taj se Jarec
prodao Vjeranu, ali kad bih ja prodao obojicu barunu? avo te odnio, Bardoviu, to tu sjedi i razmilja.
Ustaj i radi!

148

149

Mladi potri k prozoru, gleda u tukanaku umu, ne pokazuje se nikakav andar.

- Oito je barun ve dignuo strau. To mi dokazuje to u po-
krajnoj sobi nije na strai Videk. Taj prokleti lopov. Zato je on
tako zauzet za Vjerana, a pozna ga u svemu deset dana! Kako
bi to mogao da se ne nada dobroj plai bogatog batinika. Narav
no, sada sva druina oekuje da e gospodin batinik sipati stoti
njarke da naplati njihovu sklonost. Zato su uz njega. To je barem
prirodno. Da su s njime u kui dvadeset-trideset godina, onda bi
ovjek mogao misliti: to je vjernost, ali ovako se mogu nadati
samo nagradi.
Kako bih to sve uskladio da Vjeranu onako divno podmet-nem nogu, on se trkne, posrne i pada u
barunove ruke, a ja u grof i ju?"
I poe prema pisaem stolu, uzme komad papira s grbom barunice Kollenbach i brzo pie:
"Vae visokoroel
Danas prije podne stigao je mladi Keglevi u ovu kuu. Sada je otiao, ali e se vratiti pod veer, aljite
gospodina tajnika i andare. Obavijest aljem po ovom dobro plaenom ovjeku. Molim da mu date
nekoliko banknota jer sam mu to obeao."
Odmah je pismo zapeatio i spremio u dep. Onda malo ee gore-dolje i razmilja.
"Dvije godine, otkako prijateljujem s ovim glupanom, letjele su mi peene jarebice u usta. Valjda mi nisu
otkazale slubu? Srea je ivjela sa mnom, valjda nee sada u njegova postelju?"
Pokuca. Vrata se otvore. Vani stoji Videk.
- Doi malo u sobu, neto ti imam kazati - zovne Bardovi.
Lakaj ulazi i ostane kraj vrata.
- Prije nego doe tvcj gospodar, htio bih se ispriati tvojim
drugovima, osobito tebi i tvojoj majci. Moram ti razjasniti.
- Znam sve. Ne trudite se.
- Ne moe znati ono to u ti sada kazati. Imao sam boles
nu majku koju sam"volio kao i ti svoju. Vidi, to je bila moja ne
srea. Lijenici su u Beu rekli: ako nema kupalita i skupih lije
kova, mora umrijeti. Imao sam znanca pijuna. Zaplakao sam pred
njime, on me odmah odvede svojoj gospodi. Uzeo sam novaca i
prodao se - mati mi je tada ozdravila. Zarobili su me. Dakle, ne
ljuti se na mene, nego mi pomozi da postanem estit ovjek.
- Kako bih vam mogao pomoi?
- Da u potenju odnese jedno pismo "K caru austrijansko-
me".
150

- A to je u pismu?
- Kazat u istinu: traim od mojeg pretpostavljenoga baruna
neka smjesta brie iz redova svojih slubenika i poalje moje stva
ri. Svrio sam s njima! Vie neu sluiti one lupee! elim tvojeg
gospodara, kad se vrati kui, doekati kao slobodan ovjek. A da
bude siguran - evo.
Iz lisnice izvue snop hiljadarki i pred Videkovim oima poreda ih jednu uz drugu. Videk jo nije vidio
toliko hiljadarki ovako poredanih, a Bardovi e:
- Evo! To je tvoje! Uzmi!
Bardoviev pogled trai dojam njegovih rijei. Videk podigne vjee. U njegovu licu se trza ... Svijetle mu
se oi krijese.
- Ne! Neu! - vikne.
- Sta? Voli stajati pred tuim vratima i skakati kad gospo
dara treba podvoriti?
Krv ikne u Videkove obraze:
- Ja stojim pred njegovim vratima kao ovjek - a skaem
u svom potenom zanatu, a vi - vi stojite pred vratima gospodara
kao pseto i skaete kad im treba ili u lov na potenjake? Ja sam
u svojoj slubi lakaj, a vi otira za svinjarije!
- Sto? Ti se to usuuje - meni! Ti?
elo lakaja probije znoj. Glas mu zajei kao trublja:
- Jest, ja to volim! Proitao sam pismo kroz peat. Nikakav
ne traite otpust. Izdaju kujete. Hoete javiti svom gospodaru da
je moj mladi gospodin pod svojim krovom, neka poalje andare.
To vi hoete!
- Nije istina, traim otpust!
- Recite to kome drugom, a ne meni. Ja vam vidim do ki
me. I ono o bolesnoj majci izmislili ste.
- Gle zagorskog zalupanca!
- Sto? Svaki Zagorac, kad ga majka rodi, donese na ovaj
svijet u svojoj glavi etiri gimnazije, a u srcu etiri vree pote
nja! A vi nemate ni toliko pameti da biste mogli zasluiti poteni
kruh.
Na vratima se pojavi preplaena Matilda:
- Videk, vie da se cijela kua trese!
- Kako se ne bi tresla kad me ovaj vrijea kao da bih ja
mogao meu pijune i veli da sam zagorski zalupanac. Misle pi
juni da se potenje moe kupiti kao funta svinjetine!
Neodluno stoji pred njima Bardovi. ini mu se: ova bi ena bila pristupanija i predloi:
- Ostanite, kljuarice, da vam rastumaim.
- Tumaite vi sebi ravnima koji su juer ovdje po tuoj kui
haraili - odgovori ona. Ni uti vas neu.
A Videk mu ljutito otkree:
- Da mi nije gospodar zabranio do taci se vaeg tijela, sad
bi vam zalupanac zalupao sva rebra u trbuh!
151

Matilda i Videk izlaze iz sobe na hodnik i zatvore vrata. Bardovi slae svoje novanice u lisnicu i
proklinje neuspjeh:
- Zapao sam meu same glupane! Iz ove kue budala nikud
nikamo. O, prokleti Jarec! Taj je napunio svoju kesu, a ja u glo
dati kosti! Sada vie nema pomoi. Gdje ne prodre s lisnicom,
nee ni s maem... Ali kad se ispavam, ve u neto smisliti.
I legne na divan i zaspi, a kad se probudio, ve je sunce bilo na zapadu.
Hodnikom je uo korake i Vjeranov glas. Malo je uznemiren. Slua, eka. Nije prolo ni etvrt sata kad on
ulazi u sobu.
- Sto kani, napokon samnom? Nema me vie razloga drati
u zatvoru - pita Bardovi.
- Imam te razloga jednim hicem sravnati sa zemljom.
- I navui na sebe barunovu osvetu.
- Imao bi se on i zato osvetiti! Takvog podlaca meu piju
nima ne bi tako lako naao.
- uj me, Vjerane! Ovdje sam prosjedio cijelo poslijepodne.
Mnogo sam mislio i tada me snae osjeaj ogavnosti prema sa
mom sebi... Poeo sam se kajati i odluio popraviti. Ne spre
avaj me da se vratim u poteni ivot. To je moja najozbiljnija
nakana.
- Ti se usuuje to ustvrditi?
- Due mi, odluio sam! Kunem se!
- A nisi li htio Videka podmititi, pokvarena nitarijo?
- Ne, Vjerane! Ja sam bio potpuno pokvarena nitarija kad
sam te izdao prvi put. Sada ne samo to te nisam htio izdati,
nego sam odluio lakaju da odnese pismo.
- Daj pismo to si ga htio poslati barunu.
- Razderao sam i bacio kroz prozor.
- Daj mi pismo i dajem ti rije da <e izai odmah na slo
bodu!
Za takvu cijenu ne mari to e se jo vie oblatiti pred Vje-ranom. Konano, on mu moe pismo i silom
oteti. Radije ga izvue iz depa i preda.
Proitavi sadraj, Vjerana spopadne neodoljiva gadljivost.
- Nemam rijei koja bi bila dostojna da oznai toliku pod
lost. Reci to su ti obeali za tvoju lupeku izdaju to si je poi
nio protiv mene?
- Tebe su imali uvesti u protokol bolnice kao neizljeivog
luaka koji sebi umilja da je Vjeran Keglevi, a ja bih potpisao
da "svoju" batinu ostavljam habsburgovcima. Onda bi mi dali
onaj dvorac u Korukoj to ga je imala tvoja baka - i ostao bi
grof Keglevi.
152

- Vara se, znaju oni dobro da bi ti za novac skvakome ot

krio kako su oni doli do moje batine. Zato bi te oni, kad te
vie ne bi trebali da igra Keglevia - otrovali, da budu sigurni
u tvoju utnju. To bi bila tvoja konana nagrada da im je sve us
pjelo!
- Onda je to prava srea to te nisu odveli u ludnicu.
- Onda je to srea jer bi tebi bilo na tetu, ali si dosad mir
no gledao kako su mene hvatali da me zatvore iva u grob lud
nice.
- Nisu me rodili plemenita srca kao tebe. To sam ve dav
no znao, ali nisam znao da bi me ubili. Zato znaj sve: oni te nee
pustiti iz ruku, pa da se skloni pod Sjeverni ili Juni pol. Sad si
Jarecu dva puta umakao, trei puta nee. Iskopat e ti novu ja
mu, na to moe raunati.
- Ne bojim se i ekam. A sada reci gdje i kada si se dogo
vorio s gospoicom zelenomodrih oiju da za tebe svjedoi?
- Ve sam ti rekao? s njome se nisam nikad sreo.
- Kako su onda doznali da e ona svjedoiti za tebe? Odgo
vori istinito samo na ovo pitanje i pustit u te smjesta iz kue.
- Za ovu cijenu govorio bih uvijek istinu. Rei u sve, prem
da mi nee vjerovati. Mene je barunov tajnik poveo u Kapucin-
sku ulicu pred Orikinu palau i tu me namjestio nasuprot kui i
rekao: "Sada e doi na prozor jedna lijepa djevojka i potvrditi
da ste vi Keglevi, a onda e vas Orika primiti". Nakon toga su
doli upanijski sudac i neki ravnatelj gimnazije pa nam rekoe
da je Orika odbila da me primi, premda je djevojka potvrdila
da sam ja Keglevi.
- Vie ne mogu nita vjerovati. Dogovorili ste se s njome.
- Oni sigurno, ali, na alost, nisam ja.
- Jesi li kod "Divlje make" veerao i tamo vidio ovu gos
poicu?
- Veerao sam tamo s barunom, ali nisam vidio nikakvu go
spoicu.
- Zar niste tamo prenoili?
- Vraga! Barunu je smetao nekakav prozori na stijeni.
- Ti si "gledao kroz taj prozori i vidio gospoicu?
- Barun je pozorno istraio sobu i odluio da idemo razgo
varati k pelinjaku. A zato bih uope gledao na taj prozori?
Tko je bio znameniti tamo?
- Zna ti to bolje od mene! Dakle, ne priznaje svoje poz
nanstvo s tom gospoicom?
- Tamo je, dakle, bila? Eh, onda je to sigurno znao barun.
Ve sam ti rekao - on je zaljubljen u nju. Dodue nikad ih ni
sam vidio zajedno, ali sam uo od Jareca kako su se barun i on u
Beu sukobili pred duanom pletiva kose gdje je barun ekao
-
djevojku. Dakle, vie je nego prirodno: ona je barunu za volju svjedoila meni u prilog. Da je to bilo za
volju meni, vjeruj, rado bih se pohvalio.
- Reci svojim gospodarima: nee dobiti u ruke ni jednog
komadia onih papira. Sakrio sam ih tako dobro da ih cijelo re
darstvo ekselencije nee otkriti. Prije u sve unititi.
- Ako to eli, kazat u mu. Samo me to prije otpusti. Vje
ruj: jo e uti da sam se ozbiljno prihvatio rada i napustio
pijunsku subu.
- Tebi savreno pristaje poslovica: "Svinja se i okupa, ali
opet ide leati u kaljuu" ... Idi, idi ispod krova da se zidine od
zgraavanja ne srue!
- Hoe li me tvoj sluga dolje vrijeati ili zlostavljati?
- Ne bih dopustio da svoje ruke uprlja na tebi. Doi!
Pourio se da uzme eir i pelerinu u kojoj je sino stigao u
ovu kuu pa silazi s Vjeranom. Sva je druina pruila glave, gledajui kako mladi gospodar silazi s
Bardoviem i otkljuava veu.- Obuzima ih razoaranje, Bardoviu doputa da izae! Nije ga, dodue,
udostojio ni pogledom, ni rijeju, ali druinu taj prezir ne zadovoljava.
Kad je Bardovi otiao, Vjeran zakljua veu i da klju Vi-deku. Ovaj zaklima glavom:
- Nemam tu pravo govoriti, ali tako mi imena, niste ga
smjeli ovako pustiti. On je zasluio da mu barem malo natjerate
straha u kosti...
- Ne, dragi Videk. On je smee, a ono spada na smetlite.
Dakle, neka ide k svojim gospodarima. Obraunat e oni s njim
prije ili kasnije. Jesi li se propitao da li je gospodin Nikola Hal-
per stigao u Zagreb?
- Jest. U kui je svoje tetke jo od prije podne, ali spava kao
mrtav.
- To bi sada i meni najvie trebalo!
- Samo jo neto. Majka vam je pripremila dobre juhe i
peenke da se nakon toliko nevolja okrijepite. Molim vas, uzmi
te veeru.
- Hvala ti, prijatelju moj! - i prui mu ruku.
Matilda je dola u blagovaonicu da vidi hoe li Vjeran jesti. Nala ga je kako gleda sliku to prikazuje
njegovu majku i njega kao dijete, pa mu ree:
- Ba ste tako promatrali ovu sliku one prve veeri pri va
em dolasku!
Nije joj odgovorio. Kad se nakon vie asaka okrenuo k stolu, opazila je da su mu oi vlane. A onda e
Vjeran tiho.
- Da, one sam veeri gledao sliku i utio. Nisam govorio o
majci da ne bih zaplakao ...
154

- A ja sam, luda, kad smo uhvatili ono pismo, mislila, da

niste govorili o majci zato to to niste vi.
- Jedina mi je srea to imam vas i Videka. Idite spavati,
odmorite se, a sutra emo o svemu razgovarati.
Sve su sobe otvorene jedna u drugu i osvijetljene. Vjeran koraa gore-dolje, ne primjeuje bogatstvo, ne
vidi nita do svoje nevolje. Seta raskonim sobama mladi batinik - a osjea se kao nesretni prosjak,
osjea se prevaren - prodan.
ODABRANICA BARUNA LARSENA
U hotelskoj sobi stoji barun Larsen. Njegov je pogled uprav
ljen na vrata. Lakaj ih otvori, ulazi Jarec - uprljan, razderan.
Bez rijei se pokloni. *
- A uhieni Keglevi? - doeka ga prijetee pitanje.
- Kako? Govorite to je bilo?
- Vae visokoroe, uhienik je itavu no u kolima bio bez
svijesti i spavao je. Ujutro na putnoj postaji naruim za sebe i
andare doruak, a koiju s uhienikom smjestimo u zatvorenu
upu. Oficiri marala Griinea uvuku se s protivne strane u upu,
ukradu uhienika, a umjesto njega postave mladia koji markira
uhienika u bijegu. andari gone nepoznatoga, onda padaju oni
i ja u san jer su nam oficiri u doruak sasuli uspavljujue sred
stvo, a s Kegleviem pobjegli i sakrili ga. Evo, to je ukratko cijeli
dogaaj.
Ovako je Jarec pripremio razjanjenje da se spasi kako bi sa sebe skinuo odgovornost.
- Grof Grime preporuio je Keglevia udovi carigradskog
poslanika grofici Ottenfels - nado vee barunov tajnik. Ona je
sama pokazivala pismo gospoama. Dakle Grune se pobrinuo i
kod svojih oficira da ga zatite.
Opet ulazi i javlja da ef policije moli audijenciju. Barun da dozvolu, a u salon ulazi mrav mukarac
etrdesetih godina, pokloni se duboko i javlja:
- Vae visokoroe, moji tajni redarstvenici javljaju da po
vaem nalogu dvorac Kollenbach uvaju andari, a na mitnicama
ekaju grofa Keglevia.
- To se vas ne tie.
- Molim za oprotenje, ali je upravo kod n-ene bio oficir
marala Griinea koji je doznao da su za Kegleviem pola dva
-
redarstvenika iz Bea. Maral vjeruje da je netko iz zavisti prijavio mladog Keglevia jer je sigurno, kao i
drugi hrvatski aci, malo vie brbljao na hrvatsku stranu, ali maral zna da se unuk grofice Terezije
Keglevi nikad nije bavio politikom pa moli neka ga zatitim i upozorim da on uiva njegovu zatitu.
Sjaj radosti zasvijetii u Jarecovim oima dok barun savreno prikazuje slubenu hladnokrvnost.
- Javite njegovoj preuzvienosti maralu Griineu da sam
upravo upozoren na ovog mladia i odmah sam opozvao strau
koju je tamo namjestio Jarec. Keglevia nee vie nitko uznemi
rivati!
ef zagrebake policije duboko se pokloni i ostavi sobu.
- Vi ste, Jarec osloboeni svake krivnje - i molim iziite
malo u predsoblje.
Jedva se za sobom zatvorio vrata, Larsen tiho udari rukom po stolu i okrene se tajniku Heinrichu:
- Dakle, ovo je da poludi! to bi vaa filozofska glava ov
dje mogla primijetiti?
- Najjasniju injenicu koju odavna znate vae visokoroe-
ne. Borba je to oko prvenstva na dvoru izmeu visoke aristokra
cije pod vodstvom marala grofa Griinea i obinih graana oko
advokata Aleksandra Bacha - sada njegove ekselencije, koji
advokatskim trikovima izbija iz ruke aristokraciji sve adute!
- Ali tu se radi o neemu to ja moram oteti Kegleviu -
a carskoj dinastiji osigurati prvo materijalno mjesto u Evropi.
Evropi!
- Onda je najprirodnija stvar sve otkriti grofu Griineu!
- Pa da on po svojim oficirima uzme pergamente Kegleviu
i sebe prikae dobroiniteljem monarhije - da, sebe - ne nas,
aristokraciju! Griine posjeduje lihvarsku eu da se isprsava!
- 2i%"a je istina, ali vae visokoroe u tom sluaju ima te
ku zadau, ali i sposobnosti da izvedete svoju zadau - mimo
grofa Griinea.
- Dakle - to je dobra rije. Vidite, od asa kad mi je Jarec
prikazao svoj udesni neuspjeh, jer su mu se umijeali oficiri -
odmah mi se probudila misao: treba raditi tajno - posebnim
putevima. Mimo svih, jednostavno u sastaviti posebni ured svo
jih pijuna i kad dobijem u ruke to blago, odnijeti ga u careve
ruke. Ako mi posluite u tome, dobit ete barunstvo, to vam jam
im. Ja sam ve prilino izradio svoju osnovu. Pustit u Bardovi-
a da i nadalje igra ulogu Keglevia, a pravoga u...
156

Rije mu prekine lakaj i javlja dolazak grofa Keglevia. Barun u nastupu znatielje gurne lakaj a, a iza
njega ulazi Bardovi.
- Mogao sam slutiti da nije onaj - veli razoarani barun.
- Sto ste doli?
- Vae visokoroe, javljam da mi je ono pismo kojim jav
ljam Vjeranovo uhienje sa samokresom u ruci diktirao - sam
Vjeran Keglevi.
- Koliko ih ima? Deset?
- Visokoroeni, Vjerana Keglevia doveli su u podne u dvo
rac slubenici kardinala Haulika i prikazali ga druini, a zatim
su otili. Mene. je Vjeran zatvorio i dao straariti po svojem laka-
ju, a zatim je otiao iz kue pa nisam mogao poslati vijest.
- A niste mogli svojom rjeitou uvjeriti druinu u njego
voj odsutnosti da je sve zabuna - da ste vi pravi Keglevi. Oni
zalupanci bi povjerovali.
- Ba ti zalupanci su vie pomogli Vjeranu od njegove vla
stite pameti.
- Nisam li vam dao pet hiljadarki, vi luae, mogli ste mu
ponuditi pet stotina i on bi dotrao!
- Poloio sam mu u ruke itavih pet hiljadarki, a on je od
bio.
- Laete! Za takvu la zasluili ste vjeala.
- Ne laem! Lakaj je odbio i rekao mi da sam otira za svi
njarije, da se potenje ne kupuje kao svinjetina, on da je Zago
rac, a kad se Zagorac rodi, donosi sobom na svijet etiri gimna
zije. Bio bi me zadavio da mu nije Vjeran zapovijedio neka me
ne dirne.
- U ovoj zemlji ima ljudi koji ne primaju pet hiljada da
prenesu jedno pismo? Smjesta emo te buntovnike pobacati u
tamnicu! Kako se zove to mjesto odakle je ovaj va lakaj?
- To je itav kraj, a zove se Zagorje.
- Heinrich,. pozovite policiju! Gdje je Zagorje?
- Tamo, na podnoju Zagrebake gore.
-,?ta" Zagrebake gore? Eh, ekajte, ovu goru i njezino podnoje trebam! Do vraga, njegova ekselencija i
ne sluti da u njegovu rajonu ministarstva unutranjih poslova ima rebela koji donose na svijet etiri
gimnazije a ne primaju ni carske hiljadar-ke za posve lagodnu izdaju!
Ponovo najavljuje lakaj posjetnika i predaje posjetnicu.
- Idite, Bardoviu, u svoju sobu. I nadalje ostajete pravi
Keglevi. Ostalo u vam javiti sutra prije podne. Idite!
U salon ulazi pomno odjeven ravnatelj gimnazije Premru. Na licu mu ozbiljan izraaj.

- Vae lice mi pokazuje, gospodine ravnatelju, da su gra

ani Zagreba veoma nelojalni. Samo sve otvoreno napiite -
zaposlen sam i ne bih imao vremena sluati uznemireni referat.
- Vae visokoroe, ne kanim podnijeti redoviti izvjetaj -
javljam senzaciju koja je odigrana u Haulikovu dvoru.
- ini se da to ne spada u moj resor.
- Na alost, teko e vae visokoroe to izluiti. Na sjed
nici koju je odrao s jednim drutvom u biskupskom dvoru
kardinal je prikazao onoga pustolova kojega ste mi odredili da
ih uhodim - svojim dragim prijateljem Vjeranom Kegleviem.
Sve su se gospoe, osim Orike i Ottenfels, zgraale.
Vijest se tako dojmila baruna da je bez rijei buljio u svojeg tajnika Heinricha. Larsen zamoli Premrua da
mu o cijeloj stvari ispria potanko.
- Jo jedno bih predloio vaem visokorou - veli na kraju
Premru. - U subotu je taj mladi pustolov pozvan k Oriki na
zabavu.
Ovo neobino uzbudi Larsena i naloi ravnatelju neka mu te veeri bude na usluzi.
- Ali mene Orika ne prima u svoje drutvo. Ve sam sve
pokuao - uzalud! Ali imam nekoga tko bi me izvrsno zamijenio.
- Tko je taj? elim ga vidjeti.
- Doi e u gostionicu na doruak pa e se onda straga ne-
opaeno uspeti gore. Teko ga je prikriti jer se odijeva neobino
da bi barem vanjtinom istaknuo svoje kneevnikovanje. Ime mu
je Tamar de Grebenovi. Gabrielus mu je knjievno ime.
- Je li se istaknuo na tom polju?
- Nisu mu nigdje primali radove, pa je sam neto izdao i
pokuao stei priznanje kod slubenih slojeva, ali bez uspjeha.
Ipak je tvrdo uvjeren u svojoj genijalnosti.

- Dakle, tat je. To je dobro. Prokrit u mu put i neto

tampati.
- Onda e on u vatru i u vodu za vae visokoroe.
- Dakle, taj gospodin ima pristupa kod Orike?
- Jest, svuda se prikazuje kao pristaa i, znam - bit e i
va... ovjek je gibak, zna se prikloniti svakom miljenju i obo
jiti svakom bojom - ve kako vjetar duva.
- Klasian primjerak. Vaeg mladog tienika Gabrielusa
Tamara de Grebenovia grandiozno u zaposliti, bit e vama des
na ruka. A sada imam povjerljiv dogovor - priekajte!
Premru napusti salon i ode u predsoblje. 158

OITOVANJE
Sutradan, nakon Vjeranova posjeta Juliji Ori, odlazi Ja-dranka prije podne na posao gospoi Hajdi.
Prati je guvernanta. Krenule su junom promenadom jer je to Jadranki najdrai put. Kad su stigle na
istonu stranu etalita, doe im iznenada u susret lijep, pristao mladi Ori i zaustavi ih pa se okrene
guvernanti:
- ekao sam vas, gospoice. Spremam majci malo iznena
enje i trebam vau pomo. Molim vas, odnesite odmah ovo pis
mo naslovnici, neka mi smjesta odgovori hoe li prodati sliku o
kojoj smo govorili. Kamo i kada e mi donijeti? Sve potanje na
lazi se u pismu.
- Prije moram otpratiti gospoicu Jadranku.
- Dotle e mi gospoa nestati iz kue - a ja u ovdje biti
Jadrankin uvar dok se vi vratite.
- Ako me presvijetla ukori to ostavljam Jadranku s mla
diem samu...
- Ja nisam za Jadranku mladi - mi smo zajedno odrasli,
dakle, smo braa. Uostalom, majka ionako ne smije doznati da
ste nosili ovo pismo, a, evo, na promenadi u ovo doba nema ive
due. Sve uzimam na sebe, gospoice. Idite brzo! ekam vas.
Guvernanta ode, a njih su dvoje ostali uz ogradu, utei gleda ona u dolinu Save, a mladi pone
naslonjen na ogradu:
- Jadranko, sluaj me,. Imam ti neto vano rei. Od dana,
kad si dola kui, nisam imao ni asa prilike s tobom govoriti
nasamu. Zna li da si se jako promijenila?
- Promijenila? Kako to? - pita nehajno djevojka.
- Prije smo bili uvijek veseli, buni, nasmijani - i Ninka
i ja i ti. Sada si nekako udno ozbiljna ...
- Moda i jest tako. No, vidi - moram se spremiti za bu
dunost ...
- Kakvu budunost?
- Budunost u radu. To su nove misli i brige. Od toga sam
oito postala ozbiljna, ili, kako ti veli, promijenila sam se.
- Je li rad jedini razlog toj promjeni?
- Zato to pita?
- Svatko ima svojih tajni koje ne mora nikome povjeriti, a
opet i moe - prijatelju s kojim si odrasla. Ili si u Beu zabora
vila kako smo bili jedno drugome dobri?
- Zar nismo to i sada?
- Dakle, vidi, imam pravo pitati: tko je onaj lijepi beki
oarun koji te juer pozdravio kad si b.ila s majkom i Ninkom u
duanu?
..*. no

"^jjfc

- Ah, dakle, ve me i ti stavlja pod istragu?

- Zato naglaava "i ti"?
- Zato to si ti jedini koji me je juer potedio pitanja - a
danas si otpremio guvernantu da me moe presluati. Dosta mi
je toga! Zapravo sam stvar rijeila s kumom i svreno je s tim.
- Za mene tek poinje.
- Za tebe? Ne razumijem.
- Jadranko, zar je mogue da si se u nekoga zaljubila?
- Da i jesam, kome bih morala odgovarati?
- Moda, ipak - ili bolje, reci, zato si se tako izmijenila?
Zato se posljednju godinu skriva od drutva, mene i Ninke, sva
si se uvukla u sebe? Moda ipak znam ovu tajnu...
- Ne zna, uvjeravam te!
- Znam, jer i ja nosim tajnu, a otkrio sam je sam sebi tek
kad si otila u Be. Htio bih ti kazati - samo mi reci ljubi li
onog baruna ?
- Onaj mi je barun pokuavao u Beu udvarati, ali sam ga
odbijala.
- Jadranko, oseao sam da je tako. Sada sam sretan, presre
tan! Sada ti smijem razotkriti svoje srce.
- Ljubomire, ne smije tako govoriti siromanoj djevojci...
- Tko moe braniti da uzmem onu koja mi je najdraa, a to
si ti! Jest - ti!
- Ne smijem sluati ono zbog ega bi me kuma proklinjala.
. - Znao sam da e to rei i zato sam naumice ovako uredio.
Kod kue bi mi pobjegla, a ovdje se ne smije maknuti od mene da te ne bi ljudi vidjeli samu, bez pratnje.
A sad, sad sluaj: kad si otila u Be, opazio sam da mi je kua pusta, drutva dosadna, dani prazni, svuda
mi nedostaju zelenomodre oi u kojima su zjenice, kao dva sunca, obasjavale moju mladost, a da toga
nisam bio svjestan.
- Suti," Ljubomire! uti, molim te!
- Neu i ne mogu. Nakon tvog odlaska nastala je oko mene
pusto u kojoj me snalazi bezvoljnost, sjeta, tuga. Sve mi se to
otkrivalo polagano, od dana u dan.
Nigdje nema prolaznika, promenada pusta i tiha. Svibanjsko sunce upire u njih tople zrake kao da ih
ohrabruje...
- Zahvatila me bol za tobom - za danima to sam ih pro
veo s tobom u djetinjstvu i mladenatvu. Gubio sam smisao za
vesele izlete, zabave, ples, za glazbu. Svaki novi dan donosio me
blie k spoznaji da mi je ivot bez Jadranke nepodnoljiv. Mislio
sam esto o tom i ona se tako udno promijenila u godinu dana -
ne ljubi ii, moda, i ona mene?
- Prestani, Ljubomire! Zabranjujem ti govoriti!
- Danas se to mora - razjasniti! ... Ja sada znam samo to
da mi se drugarica iz djetinjstva neznano uuljala u srce i odanle
je nitko ne moe vie odagnati!
160

- Ali ti nisi svjestan u kakvu me baca nevolju!

- Znam na to niani. U naoj se kui svakog dana govori
kako u oeniti ker grofice Erdodv. Ali ja sam bjeao od tih ra
zgovora i podavao se snovima o svojoj ljubavi, uvjeren da mi ti
osjeanje uzvraa.
- Da mogu barem pobjei, da ne sluam!
- Mora me sluati. Kad si iznenada dola kui, obuzela me
divlja radost. Veseo sam poao u Bistru kad me je majka tamo
slala. U samoi sam se sabrao, a juer vratio s tvrdom odlukom
da ti to kaem i zato sam izmudrio kupnju neke slike za majku
da bih mogao govoriti s tobom. Sad zna moju tajnu. Reci mi to
je uzrok tvojoj promjeni? Moda mi uzvraa osjeaje?... Moda
su te nagnali da se vrati prije roka? Izreci to - i bit u sretan.
- Mene je tvoja majka primila u kuu kao sirotu i othrani
la me. Dugujem joj zahvalnost, a ona trai od mene da joj smjesta
kaem to si mi sada govorio.
- To ne smije uiniti! Sam u joj saopiti, ali joj prije mo
ram dokazati da me je ba ljubav prema tebi uinila ozbiljnim i
marljivim. Ti joj nee nita otkriti!
- Hou, jer moram! Zna koliko ona eli da uzme sebi ravnu
i bogatu kontesu Mirtu Erdodv. Ja sam tako siromana da uope
ne bih smjela ni sluati oitovanje mladia tako monog, ugled
nog imena, a kamoli na to odgovarati. Ja sam pusta sirotinja -
tebi nedostojna roda.
- Zato to naglaava toliko?
- Reci, Ljubomire da povlai izjavu, inae moram sve kazati
tvojoj majci.
- ekam tvoj odgovor, Jadranko. Samo taj odgovor...
- Moj odgovor moe biti u svakom sluaju samo jedan: si
romana je djevojka duna zahvalnost svojoj kumi i onog asa
kad ovu dunost pregazim, zavrijedila sam da me izbaci iz kue.
Kad bi ona ula to si mi rekao, smjesta bi me poslala u Be. Jo
danas! Ako joj preutim, smatrala bi me nepotenom.
- Ako te ona, naprotiv, prigrli s veseljem?
- Ovu bajku oito nisi pokuao ni sam sebi ispripovijedati?
- Jadranko! Znam, danas bi majka bila izvan sebe, ba zato
moram priekati. Skovao sam osnovu. Ona silno eli da budem
radin i vjet gospodarstvu. Tu u joj elju ispuniti, a onda e po
pustiti .-..
- Onda si slijep ili sam sebe, znajui, vara. Ja joj moram
sve to rei, po dunosti.
- Sluaj! Ako joj to otkrije, zamrzit e tebe, a izmeu mene
i majke mora doi do preloma. Sada biraj: hoe li razbiti njezin
mir i mene rastaviti od nje?
Malo vremena utei zuri u krovove grada, a onda e odluno:
- Pa dobro. Za etiri mjeseca izuit u u Beu svoj zanat
i biti svoja. A onda mogu govoriti otvoreno i otii ispod vaeg
krova.
11 Jadranka . ""

- Ali sa mnom! Reci mi istinu - to je razlog tvojoj promje

ni od godinu dana?
- Ne mogu kazati.
- Znam, znam, Jadranko! Ne trebam vie nikakav odgovor.
Osjeam ga! Doi e as kad e moja majka traiti od tebe da bu
de njezina snaha, nijekala ti ovo koliko ti drago.
- ini se da ti nita ne zna. Izmeu kume i mene pukao je
jaz. Ona vjeruje Kegleviu koji me sumnjii da sam u vezi s onom
gospodom iz Bea...
- Ne smije to vjerovati ni ona, ni on! Nitko!
- Ti vjeruje da nisam sluila njima?
- Jadranko, zabranjujem ti ovako govoriti o sebi. U tvojoj
dui sve kipi od gnjeva i ogorenja prema naim tiranima. Ti- to
ne bi nikad uinila. Ni za itavo carstvo!
- Ljubomire, ti si jedino stvorenje koje mi vjeruje. Nikad to
neu zaboraviti.
Ovaj ga iznenadni pokret usrei pa joj gleda u oi i ape:
- Pouzdaj se u mene, Jadranko! Nitko na ovom svijetu ne
smije na tebe baciti sjenku sumnje. Ja sam tu i branit u te ako
bi se netko usudio misliti tako nedostojno. No, naa e ga guver
nanta brzo vratiti, imamo samo malo vremena i elim se s tobom
sporazumijeti pa te molim: ne govori mojoj majci da te ljubim.
Neka to ostane naa tajna. tedi njezin mir i vedrinu. Za nekoliko
mjeseci bit u i punoljetan, pa...
- A ja u svom - zanatu.
- U onoj palai u kojoj si odrasla tamo e biti draga snaha
moje majke!... Ja u se prihvatiti gospodarstva svom snagom i
majka e se tome tako obradovati da mi ne moe uskratiti sreu.
Pogledala ga je u oi odluno, a njezin glas zvui ogoreno:
- Ti i ne sluti kako ona misli o meni. Na prvom koraku, kad
sam se vratila u Zagreb, dok jo nisam skinula putno odijelo, re
kla mi je rijei koje moram zabiljeiti na svaku stranicu svog i
vota. Evo, kako glase: "Jadranko, nema miraza i ne moe oe
kivati prosca".
- To je rekla moja majka?
- Jest, i zato moram izuiti zanat. Nita na svijetu ne bi mo
glo sklonuti tvoju majku da me primi za svoju snahu. A sada, kad
si mi to sve rekao, pitam te, nije li, moda, ona neto naslutila po
tvojem dranju kad me je tako udno ispitivala to me je sklonu-
lo da se vratim iz Bea?
- Nitko i ne sluti, pa ni majka. Smijem li se nadati da te je
iznenada vratilo kui - srce?
- eznula sam da vidim rodni grad.
- A u njemu one kojima si ti draga ... ako ve oni nisu
tebi.
- Ve za tjedan ili dva vraam se u Be. Neu nita otkriti
kumi, ali pod uvjetom da mi vie ne govori o svojim osjeajima
i da se vlada prema meni kao i dosada. Moe li mi to obeati?
162

- Obeajem! Ali ovo utanaenje smije trajati samo dotle dok

ne kucne moj as ...
- Dok ja potpuno dovrim nauk u svojem zanatu.
- Dotle u ja provesti svoju osnovu i onda doi k majci sa
svojom prosidbom.
- Mi smo, Ljubomire, sebi zadali rije. Ja u utjeti tvojoj
majci, a ti - meni!
- Rado u utjeti jer u te svakog dana vidjeti, Jadranko!
Ve se guvernanta pribliila i pruila Ljubomiru pismeni od
govor.
- Oprosti, Jadranko, to e zbog mene doi kasnije na posao
- radilo se o tvojoj kumi. A vi, gospoice guvernanta, ni rijei da
ste nosili pismo. Otpratit u vas do Hajdike da se putem dogo
vorimo kako u iznenaditi majku.
Polako silaze. On govori o svemu, ali misli samo o Jadranki: "Moda se je ipak vratila radi mene!"
"CARSKI BRATI"
Od rana jutra zanimao se kardinal Haulik za sve to je za vrijeme njegove odsutnosti nad vrtlar zasadio i
uredio. A sada u razgovoru kreu prema stakleniku kamelija i voa. S kaptolske strane zatropoe koija i
zaustavlja se pred glavnim ulazom u dvor. Iz koije izlazi gospodin sa crnom bradom, sveano djeven,
kaput mu je sa dva duga prorezana repa, sprijeda se bijeli visoka iljasta ogrlica, sa irokim, nekoliko
puta oko vrata omotanom svilenom kravatom, to je prikopana blistavom briljantnom iglom.
- Vaa uzoritost dobiva visokog gosta - primijeti Korbler. - Vidio sam ga u vrtu carskog dvorca Luxemburg.
Nekoliko puta je proao pod ruku s njegovom ekselencijom Aleksandrom Bach-om. Kazali su mi da se za
svijet zove barun Larsen, ali je zapravo neak kneza Metternicha.
Doskora lakaj donese kardinalu omot iz kojega on izvadi posjetnicu. Kad je kardinal proitao, uputi se u
salon kamo su uveli baruna, dok je tajnik Heinrich ostao u predsoblju. Uz ljubazan smijeak primi Haulik
posjetnika, ponudi mu naslonja i upita:
- Vaa preuzvienost sigurno putuje na jug pa se izvoljela
zadrati u Zagrebu? Veoma me veseli to vam mogu ponuditi svoje
gostoprimstvo.
- Vaoj uzoritosti duboka hvala, ali ne putujem na opora
vak, naprotiv u vrlo sam neugodnoj dunosti, kako nasluujete
pod mojim pseudonimom za opinstvo.
- Razumijem. S moje e strane biti vaoj preuzvienosti osi
gurana diskrecija.
-
- Oprostite to me upravo slubena dunost prisilila da sme
tam vaoj uzoritosti. Njegova mi je ekselencija naloila vrlo opre
zno i povjerljivo uhititi i dovesti u Be mladog ovjeka koji, na
vae veliku nesreu, uiva povjerenje vae uzoritosti. To je Vjeran
Keglevi.
- A to je skrivio? - pita kardinal, eljan da sazna istinu.
- Vaa uzoritosti, radi se o veoma povjerljivoj stvari. Njego
va ekselencija mi je naloila utnju, ali s obzirom na osobitu va
nost ovog sluaja, imam na vau uzoritost upraviti malu molbu.
Smatrali smo potrebnim da mladog Keglevia za malo vremena
proglasimo - krivim Kegleviem, pustolovom, to nam je potpuno
uspjelo. Ali se mladi utekao vaoj uzoritosti, iskoristivi razumlji
vu okolnost da niste bili upueni...
- Nikako se nije utekao k meni, niti mogao togod iskoristi
ti. Naprosto je doao k meni u posjet i kad su bile kod mene go
spoe od "Pjestovalita", predstavio sam im ga.
- Ovo me je udarilo kao grom iz posve vedra neba!
- Moda nebo ipak nije bilo vedro - nasmijei se Haulik -
jer se o potenom mladiu poelo govoriti da je pustolov, a ja ga
poznam iz Bea.
- To nije nitko mogao naslutiti, pa niti Bardovi, na dou
nik, i tako je vaa uzoritost, nita ne slutei, omela na veoma va
ni pothvat. No, to se da lako popraviti. Vaa e uzoritost izjaviti
da je poznanstvo s njime bilo letimino pa ste zaboravili njegovo
lice. Kako vas je mladi uvjeravao da je on onaj kojega ste upo
znali - smatrajui to posve nevanim, povjerovali ste, a sada ra-
zabirete kako ovo lice ne odgovara onom koji vam je bio prikazani
Nasta stanka. Kardinalove oi uprte su u odlinog gosta, a usne nasmijane. Smatrajui to znakom
pristanka, barun proslijedi:
- Smijem li pozvati tajnika neka proita dobro sastavljenu iz
javu?
- Uvjerljiva - ali neistinita!
- Vaa uzoritosti, u okviru naeg postupka prema takvim
krivcima, u svom rjeniku nemamo pojam neistine. Izjavu smo
sastavili tako obzirno i duhovito da joj ne moe biti prigovora.
- Ne, nikako! Vae visokoroe, nikako ne bih mogao poi
niti uvredu carskoj obitelji da svoju izjavu danu juer - danas
oporeem!
- Vaa uzoritosti, ovo ne znam razjasniti...
- Evo razjanjenja: po tradiciji vladalakog doma naeg pre-
milostivog cara i kralja, od asa kad sam primio kardinalsku mi
tru i plat, postajem lan habsburkog vladarskog doma i od toga
dana nazivlje me njegovo velianstvo: "moj brati". Pripada mi,
prema tome, i naslov koji nose lanovi vladarskog doma - to jest,
ja sam lan uzviene obitelji. Dakle, kad bih sada izreenu istinu
pogazio i povukao izjavu, nanio bih nepopravljivu sramotu uzvi
enoj obitelji vladarskog doma kojoj imam veliku ast biti kuzefl
164

_- a to bi bila, uistinu, uvreda vladarske obitelji... Netko je, da-]cle, od mojih neprijatelja - a da vi to i ne
slutite - morao to sve izmudriti, ne bih li ja, svjetskim stvarima nevjet, potpisao takvu izjavu i time,
naravno, poinio uvredu vladarskom domu. Jer carski brati mora drati rije. Vama i vaem uredu morao
je to podmetnuti netko od mojih brojnih zavidnika.
Barunovo lice je ukoeno. Rumene su mu usne poblijedile. Osjea se kao da mu je kardinal u dvoboju
jednim lukavim udarcem izbio sablju iz ruke i sada stoji usred bunog smijeha gledalaca. Ne moe nita
drugo, nego se pokloniti:
- Ako to vaa uzoritost ovako tumai, onda ne mogu nita
drugo, nego se oprostiti i javiti ekselenciji.
- Ako visokoroeni ostaje jo ovdje, bit e mi osobiti ui
tak primiti vas kod mog stola.
Kardinal se oprata srdano, gost hladno.
Zamalo je Larsen s tajnikom ve stigao dolje gdje ih eka koija.
Kad su se odvezli iz dvora, barun zaustavi kola, sie i pozove tajnika da poe s njim pjeke. Skrenuo je
prema Dolcu polagano, a da jo nita ne kazuje ljubopitnom pratiocu. Kad su stigli do starog dvora na
Dolcu, zaustavi se barun i poluglasno ree:
- Neuveno! Neoekivano! On je odbio izjavu. A kako je to
obrazloio! Je li to lukavtina ili naivnost? ujte sada sve - i on
ispripovijeda o svom razgovoru s kardinalom. 1 zapita tajnika mo
e li to shvatiti.
- Vae visokoroe, meni je stvar posve jasna.
- Jedan kardinal, lan dvora, iskoriuje svoje asti da po
mae Hrvatu, a kodi nama, austrijskoj vladi - i to je vama ja
sno?
- Posve jasno, vae visokoroe. Kardinal Haulik vas je odbio
zato to je Slovak.
- Nee protiv Hrvata!
- Sto? Zato on kao Slovak ne bi protiv hrvatske nacije koju
mi elimo ponijemiti i ukljuiti u austrijsko-njemaku naciju? Za
to bi on branio Hrvate?
- Zato to je Slovak takoer samo Slaven. Ba zato su soli
darni protiv nas. Jedni druge brane i tite. To je krvno srodstvo.
- Ali, ovjee. Haulik je kardinal, ovjek visokih asti, za nje
ga ne postoji nikakvo slavenstvo, za njega postoji samo kardinal
ski klobuk!
- A on njime pokriva Keglevia jer je ovaj Hrvat, dakle Sla
ven! To je u njemu progovorila slavenska krv. Ovo je posve jasno.
- On ima da pomae nau njemako-austrijsku vlast.
- A ipak ini protivno. Dopustite da vam navedem neke va
ne injenice. Kad je naa visoka vlada Hrvatima godine 1850. sus
pendirala ustav i uvela i cijeloj hrvatskoj zemlji njemaku vlast i
upravu, to je uinio kardinal Haulik da nama pomogne protiv
-
Hrvata? Povukao se u svoje dvore, toboe, zbog boleljivosti, ali mu nije smetalo da razvije neuvenu
djelatnost i osnuje to vie institucija za podizanje radnih graanskih stalea na svim linijama. Dakle,
umjesto da hrvatski graani stradavaju, on ih pomae. Stvara dobrotvorna drutva za siromanu djecu, za
mlade, za egrte, za kalfe, osniva pjestovalite za sirotinju, za kolsku djecu, njegovom inicijativom rastu
takve institucije kao gljive nakon kie. On i odvie igra strastvenog botaniara - naravno, to je uvijek bio -
ali sada prevruje mjeru jer ima razloga za to. Odmah u razjasniti. Meutim, u svim institucijama snosi
glavne trokove on, a za perivoje to ih die - samo on.
- Ah, molim vas, on to sve radi za svoje uivanje.
- Kad bi radio za svoje uivanje, onda bi izgradio negdje
dvorac - sebi, uredio ga bogatim namjetajem i okolo podigao
perivoj. Tada bi se moglo rei da uiva - on. A tko uiva u tom
Maksimiru na koji on sipa toliki novac? Hrvati, Zagrepani. Ovaj
se grad uvijek i svagdje istie u svojim hrvatskim i slavenskim po
kretima. U tome je gradu nikla i ona ideja o solidarnosti junih
Slavena za Gajev pokret. Tako vae visokoroe moe jasno razabra
ti da vas je Haulik odbio kao jedan od onih koji pomau hrvatsku
naciju - a sada vidite i zato.
- Sada razumijem. Ali to u odmah javiti njegovoj ekselen-
ciji ministru Bachu. Mi emo odmah operirati ovu bolest nacije
i njegovog glavnog grada.
- Vae visokoroe, mnogi su austrijski dravnici pokuali
operaciju, ali je uvijek svrila - zlo za operatera. Tu bi trebalo du
gotrajno i najbolnije lijeenje - silom ili milom, a ja bih radije
odabrao ovo drugo, to smo mi nasilniji, to vam je ova hrvatska
i slavenska rasa - jaa, uzdrljivija, solidarnija, otpornija. Tu bi
trebalo stvoriti dugoroni plan.
- Nismo li zabranili hrvatski jezik, oduzeli hrvatskim obrtni
cima i trgovcima radnje i, umjesto njih, naselili Nijemce? Nismo
li uveli njemaku upravu, hrvatske inovnike otpustili, preselili ih
u Austriju, a ovamo doveli Nijemce? Nije li ponijemena sva jav
nost, sva uprava, kulturne institucije, izlaze njemaki listovi, nje
make knjige, usred Zagreba glume njemaki glumci, sve, sve je
nae.
- Samo srca hrvatska nisu naa, visokoroeni, ne moemo
ustvrditi - to nikako! U svakom oku koje susreemo na ulici ovo
ga grada vidim pritajenu mrnju na njegovu ekselenciju Bacha,
na sve to je habsburko. Evo, to su moja opaanja i smatrao sam
svojom dunou da ih iznesem.
- 0 tom u izvijestiti njegovu ekselenciju. A neu propustiti
da mu predoim i razloge s kojih mi je kardinal Haulik uskratio
pomo. Ministar Bach e planuti - taj nam je Slovak naprosto is-
trgnuo iz ruke Keglevia i time odgodio da mu odmah otmem ono
neprocjenjivo blago,
166

- Vi ete ga ipak oteti. U to nema sumnje!

- Samo s neto zakanjenja. A sada, eno, dolazi nam u su
sret Jarec. ekam od njega vanu vijest.
Larsen prekine razgovor i eka svojeg agenta, im je ovaj stigao, pokloni se i javlja bez ikakvog uvoda:
- Visokoroeni gospodine, gospoica sa zelenomodrim oima
danas jo nije stigla u radnju gospoe Hajdi, premda sam je du
go ekao dolje na Potoku. Tono znam kojim putem svakog dana
dolazi.
Odmah je bilo jasno zato je barun siao s koije i poao na Dolac. On, dakle, eli vidjeti ljepoticu.
Meutim, Larsen ne odgovara agentu, nego mu objanjava:
- Samo ukratko da znate, gospodine Jarecu: nisam uspio do
biti izjavu od kardinala. Da, da, s pravom se udite. Sada u uzeti
u ruke onu drugu osnovu. O tome, emo govoriti poslije. Sada mo
rate poi u duan pletaice kosa i naruiti lanac za muki sat i
privjesak, ali od - crne kose... Upamtite, to skuplje, to bolje.
Pletaica mora dobiti vrijedna kupca. Poimo ulicom zajedno sve
do njezine kue.
S lijeve im je strane zid franjevakog samostana, a s druge male kue prizemne i jednokatne. U blizini
Dolca diu se slijeva dvije kue. Kod one na uglu obojica se zaustave.
- To je kua bijeloga fratra - naglasi Jarec. - Vele ljudi
da se katkada pojavljuje u prvom katu nadesno i proee ovim tri
jemom. Tako je to bilo ba one veeri kad sam vozio tvrdo uspa
vanog Keglevia. Rekli su mi andari da nee biti sree kad se na
mom putu pojavio bijeli fratar.
- Tako, dakle? Oni vjeruju da ovim trijemom obilazi duh u
odori bijelog fratra? - pita barun.
- Da, i sakupilo se mnogo ljudi one veeri kad su, sigurno,
otmiari Keglevievi ve vrebali da ga ukradu.
- udno! Ba u ovoj kui ima pletaica svoju radnju.
Neko vrijeme promatra barun kuu s drvenim trijemum i sva
kog asa zime na prozor u prizemlju.
- Ova je pletaica imenom Hajdika, - razjanjava Jarec -
bila u Beu da se usavri u pletenju kose, i to upravo u radnji koja
se nalazi u prizemlju kue vaeg visokoroa. Sada gospoica sva
kog dana dolazi prije podne raditi.
- Vrlo, vrlo dobro! Izvrsno! To nam ide u prilog. Osobito,
briljantno! - opetuje on.
Bjeloputno mu se lice sjaji od zadovoljstva. Malo je poravnao crne brkove nad rumenim usnama, a zatim
pogladio izvanredno njegovanu gustu crnu bradu.
A s one strane prozora u prizemnu sobicu ulazi Jarec. Na prvi je pogled ve nacistu da je vlasnica malog
duana siromana, ali uredna graanka. Soba sainjava zapravo i prodavaonicu i radionicu. U dnu sobe
stol, po njemu zamoci u bijelom papiru, u sredini

jastui od baruna sa zabodenim iglama u koje su navoene tanke niti raznobojne kose. Sa strane mali
stakleni ormar u kojem se razabiru potreptine za posao.
Gospoa Hajdi napusti pletivo i pozdravi gospodina. Veoma ju je uljudno zamolio da mu pokae lanie i
privjeske.
- Izvolite li, moda, lani u plavoj boji! Obino gospoda do
nose dijelak pletenice one koju vole.
- Ali gospodin za kojega to uzimam jo nije toliko sretan
da bi od svoje odabranice mogao dobiti kosu. No, ustrajnou i to
e postii! Svakako on eli lani od kose kao ugljen crne, modrom
svilom protkane. Moda naete koju siromanu crnku? U Beu
sirote prodaju kosu za velik novac.
- Kod nas je teko nagovoriti djevojku da proda komadi ta
ko lijepog ukrasa kao to je kosa, ali imam crne kose to sam je
donijela iz Bea. Meutim, ako se gospodin uri, tada ne bih mo
gla svriti lanac i privjesak prije mjesec dana.
- Dobro. - Imamo vremena ekati pa u odmah dati polo
vicu cijene. Mi smo, naime, stranci, nalazimo se oVdje radi stvari
Keglevia koja je tako uznemirila grad - spomene, kao uzgred Ja-
rec, uzimajui lisnicu iz kaputa da izbroji novac.
- Ah tako! - klikne Hajdika. - Sada se ve zna koji je
pravi jer ga je kardinal oznaio!
- Ali neka je gospoica svjedoila za drugoga! udno je, sva
kako, - veli Jarec - da svjedoi za krivoga.
- Ona je samo mislila da je to pravi jer su mladia na nekoj
putnoj postaji nazivali grofom Kegleviem.
- Sirotica, sada je, sigurno, i sumnjie.
- Svakako je ljudima udno kako su gospoda doznala da je
gospoica u Zagrebu i da se svjedoiti za njega. Vae blagoroe
veli da boravi radi ove stvari u Zagrebu. Moda ste upueni kako
su slubena gospoda znala koga to gospoica dri za Keglevia?
- Samo se po sebi razumije da sam upuen u to...
- Bilo bi vrlo lijepo kad biste to razjasnili da se gospoici ne
bi inilo krivo.
- Razjasnio? Ja? Sto vi mislite? Kako smije mukarac odati
tajnu mlade gospoice?
- Kako? To je neka njezina tajna?
- Svakako je tajna kad je gopoica nije sama razjasnila. Ona
ne eli da se zna. Prema tome duni smo mi, kojima je to poznato,
utjeti. Ovih u dana doi pogledati jeste li poeli raditi i kako.
Do vienja, gospoo!
Ona se zagleda kroz prozor. Njegove su rijei posijale u njezinoj dui teke sumnje. Dosele je uvijek
mislila: moralo se zbiti neto neobino kad su stranci znali da e Jadranka svjedoiti za krivoga
Keglevia. A sada je taj gospodin rekao da je to Jadran-kina tajna ... Kakva?
Jarec je ve izaao napolje, stao k barunu i tajniku koji jo" uvijek ogledavaju izlog. Ali barun u staklu
izloga opazi da mu iza
168

lea dolazi Jadranka u pratnji veoma prisna gospodina i guvernante. Upozorio je tajnika i Jareca neka se
ne ogledaju i jo pozornije promatraju izlog.
Uto izlazi na ulicu gospoa Hajdi i pozdravi:
- Mislila sam da gospoica Jadranka danas nee doi.
- Kakvi to stranci tako pomno izuavaju vae pletivo? - pi
ta Ljubomir gospou Hajdiku tiho.
- To je otmjeni stranac koji je prekjuer pozdravio gospo
icu Jadranku - odgovori Hajdika - ali mu ona nije odvratila.
Ljubomir promatra trojicu mukaraca. Barun se okree od prozora naumice prema onoj strani gdje stoji
Jadranka da bi se mogao susresti s njezinim pogledom. Ali umjesto toga, sukobi se s Orievim oima.
Stao je ispred Jadranke kao zatitni bedem, a dva tamna oka uperena su u baruna poput dvije ubojite
strijele. No, on mirno izdri tu prijetnju, pomakne se, gleda prema Jadran-ki i skine klobuk duboko u
znak najvieg potovanja. Ona mu opet ne uzvraa i zato on ne eka odgovor, nego se okrene prema
tajniku i Jarecu. Do uha mu doprijee Ljubomirove glasne rijei:
- Do vienja, Jadranko! Doi u s guvernantom po tebe!
Mladi je protiv obiaja govorio glasnije, samo da barun u
je kako Jadranka ima kavalira.
Larsen i njegovi pratioci pooe prema Dolcu. Putem barun pita Jareca:
- Tko je taj mladi to je oslovljuje tako intimno?
- Mladi grof Ori - upuuje ovaj. - S njime se tika zato
to su oito zajedno odrasli.
- Pomo ove djevojke veoma je dragocjena u naoj stvari s
Kegleviem, vie nego ikada.
Polagano kreu preko mosta Medveaka na Splavnici. Tu im dolazi u susret ravnatelj Premru i navijesti
barunu:
- U Franzjozephsgartenu ee Keglevi sam, oito nekog e
ka.
- Vrlo dobro. Jarec, idemo odmah tamo da izvrim prvi dio
osnove o kojoj sam danas natuknuo. Doite sa mnom i vi, Hein-
rich, i andari u civilu.
MILOM ILI SILOM
Nova Ves zavrava dolinicom izmeu grada i Ksavera, slijeva zatvorena breuljcima prema sjeveru
Zagrebake gore. U toj do-linici davno je zasadio biskup Alagovi umjetni perivoj. Po zelenoj livadi
vijugaju se puteljci kao bijele pruge po zelenom barunu. Plemenita kronjata stabla, rijetko zasaena,
otvaraju etaocu daleke vidike na Zagrebaku goru, njezine obronke, na Medvedgrad i na tornjeve
starodrevnoga Kaptola i Gria.
1AO

U deset sati prije podne jo je sve pusto. Malo zatim pojavio se u istonom dijelu perivoja nepoznati
mukarac. S druge strane opet drugi. Zamalo ee jedva primjetljivo raznim puteljcima deset mukaraca,
odjevenih u pristojno graansko odijelo. Prolaze svaki za sebe raznim stazicama. Ne pozdravljaju se, ali
njihovi pogledi i gdje koja tiha rije odaje njihovu tajnu vezu.
To su pijuni njegove ekselencije.
Na ulazu u perivoj pojavljuju se gradski etai. Ispod vrlo irokog oboda eira promatra ih Jarec i koraa
dalje. Tada za-kripi ljunak puteljka. Snani su to koraci, pijuni se ne okreu, ali vide Vjerana koji je
poao prema jezercu, ravno na bijeli valoviti most. Tamo se zaustavi nasuprot viseim vrbama. Naslanja se
na ogradu mostia, uzdie glavu i zagleda se u Medvednicu nad kojom se rasprostire modri baldahin
svibanjskog neba. Onda se obazre i ugleda na mostu pred sobom gospodina. Visok, napadno otmjeno
odjeven. Mramorno bijelo lice uokvireno crnom bradom. Okrugle tamne oi gledaju hladnim razborom.
Skine eir i oslovi Vjerana:
- Oprostite! Sasvim je protiv drutvenih propisa nekog oslo
viti prvi put u perivoju. Ja sam barun Larsen. Bio sam uvjeren
da ete stei prema meni najvie povjerenja ako vas oslovim ovdje,
naoigled svega svijeta, koji dolazi u perivoj. A i vi, oito, uviate
da je bolje ako se nas dvojica porazgovaramo bez posredovanja
teko proste osobe kao to je dounik Bardovi...
Nakon prvih trenutaka iznenaenja Vjeran se brzo snae. Uljudno skine eir i s otmjenom ironijom
odgovori:
- Vae visokoroe emu imam zahvaliti to ste me udostojili
posjetiti na ovom mostu?
- elim premostiti jaz izmeu vas i mene. Dakle, ukratko:
to je bilo precrtajmo - a tamo, eno, dolazi ovjek kojeg sam po
slao u hotel da mi donese materijala za most meu nama dvo
jicom. Vi ete mi predati batinjene nacrte i pergamente o zlatu,
a ja vam ovdje na mjestu predajem po svom ovjeku donesena
tri milijuna.
- alim, ali nikako ne pristajem na prodaju.
- Onda stupite s monarhijom u kompaniju! Mi emo voditi
posao i vama davati od dobitka.
- S jednom rukom davati - sa dvije otimati! Moram izja
viti da ne mogu ni za imetak cijele monarhije prodati ono to pri
pada mojoj domovini, a ne meni. To je ope blago, ne moje. Na
ovo udaram peat svoje asne rijei.
Zadivljeni barun trenutano ga gleda, a onda e uljudnim glasom koji zvui prijetei:
- Vaa domovina jest habsburka monarhija i u njezino ime
velim: ovo blago pripada habsburkoj dinastiji. Htio sam ipak
170

stvar dobiti u ruke milom, kad ste odbili - onda u stei - siloml povijest vam dokazuje da pred silom svi
padaju na koljena ili na stratita.
- Ali povijest dokazuje i to da su sve strahovlade svijeta do
spjele na stratite vlastita sloma.
- Samo mi smo eline iznimke i, znajte, neiscrpiva su moja
oruja da iznudim priznanje kamo ste sakrili pergamente. Otva
ram sva usta!
- Ipak, vam se kunem: kad netko poloi ruku na mene da bi
doznao gdje krijem ono to traite - u istom asu bit u mrtav!
- Prije nego to izreem svoju posljednju, recite mi: zar ste
onog dana s dilianse odletjeli zrakom u Zagreb.
- Ne elim na to odgovoriti.
- Oficiri marala Griinea su vas ukrali na brijegu?
- I opet ne odgovaram.
- Rekli ste mi sve! Uzalud biste se obratili grofu Griineu, on
e vam smjesta uzeti blago. Nee tedjeti ni prijateljicu Joicu
Ottenfels ni neprijateljicu Oriku. U to sam duboko uvjeren. A
sada primite do znanja: od ovog asa Ste moj zarobljenik!
- Evo, izvolite me uhvatiti!
- Hvala na ljubaznoj dozvoli, ve sam se njome posluio. Vi
se moete kretati po svojoj volji, odlaziti u drutva, ali svuda pazi
i eka na as oko redarstva?
- Dakle, u tamnici pod vedrim nebom?
- Tako bi se moglo definirati. Ali kome ste ovdje u Zagrebu
povjerili one papire?
- Nisam dospio traiti ni nai prijatelje.
- Svi koje ete uputiti u tajnu i koji e trebati da vam po
mognu osueni su na smrt. Ne moete prijateljevati, a da to ne
saznam. Svakoga koga uputite u ovo ili u njega pohranite ovu
tajnu - smatrajte se ve danas njegovim ubojicom. Upamtite Ari
stotelovu reenicu: "ovjek je najgluplja ivotinja, uvijek ide u
istu zamku". Drutvene zabave su vam otvorene, a tajni sastanci
s mukima su veleizdajnike zavjere. A sada: borba poinje! Do
skorog vienja!
- Na drugom svijetu!
Digli su eire. Larsen poe praen civilnim pijunima. U koiji dade naloge za Keglevia. Ovaj se uputi
ravno kui i poalje Videka Halperu s porukom da ne moe doi pozdraviti njegovu sestru Zorislavu ni
zahvaliti njemu na velikoj usluzi. Razlog e doznati u subotu na veeri kod Orike.
Kad se Videk vratio od Halpera, pozove Vjeran k sebi njega i majku.
Nali su ga udubljena u mislima.
.171

- Moda ste se nahladili - pita ona. - Trebali biste se na

kon svih muka odmoriti.
- Ne, Matilda, niti nakon onoga kupanja u Podsusedu nije
mi bilo nita. No, molim vas to ste sve priredili za djecu Andraa
Fabijania?
- Odnesi mu to sve, Videk, ali u vie navrata da ne bi susje
dima upalo u oi. Ne kazuj te nikome ni u kui kome se to nosi.
Zatim reci, Videk, Andrau da su oni iz Bea jo ovdje. Neka bu
de oprezan. Kad se gdje govori o meni, neka uti da ga ne zatvore,
a njegova djeca i ena moja su briga. Znajte vas dvoje: moji su
progonitelji jo ovdje. Nadaju se dobiti me u ake tajno da nitko
ne dozna. A jeste li vi oboje uvjereni da oni nisu u pravu?
- Oh, dragi mladi gospodine, mi smo sebi spoitnuli to ni
smo imali odvanosti pokazati vam ono pismo bekog kurira, ali
sada je svemu kraj.
- Nije, Videk, oni me dalje gone, a zato, no i to e doznati
kad bude vrijeme. A sada, pazite. Moj je neprijatelj zasjednik, da
kle, naa opreznost neka bude na strai. Kljuevi od ulaza u kuu
neka su uvijek kod vas, Matilde, ili kod Videka. Ne pustite u kuu
nepoznatu gospodu, bili ne znam kako otmjeni. U subotu kad idem
Oriki, mogli bi pokuati doi u kuu...
- Spavat u pred vratima! - uvjerava Videk. Ali u subotu
vi neete ii niti se vratiti - sami! To ne!
- Odavle do Orieve palae ima malo koraka, tu zbilja nema
pogibelji, ali budem li odlazio izvan grada, na Ksaver ili u goru,
tada emo zajedno. Ali, Videk, uj, taj Bardovi ti je rinuo u ruke
pet hiljadarki. Mogao si s majkom postati posjednik. Zato si to
odbio?
- Zaista, to je tako, ovjek ivi i umre i nema ga, ali sve ono
to uini, dobro ili zlo, to ostane i na njegovu grobu dalje ivjeti!
Na mojem e ostati - potenje! ...
Vjerana obuzme duboko potovanje i ganue. Prui mu ruku, a onda ga zagrli:
- Ti si moj ovjek, Videk! A sada smo se sporazumjeli o sve
mu. Do subote neu izlaziti. Nema razloga da ste zabrinuti, ve sa
mo oprezni!
- Nita nam ne freba drugo, nego da budu uvijek skupa i
oi i ui i pamet - veli Videk.
- Kako si ti duhovit momak, moj dobri prijatelju!
"Taj bi mi Videk mogao posluiti. U njega bih se mogao pouzdati, a Larsen ne bi mogao naslutiti da sam
za pouzdanika za takvu stvar odabrao slugu. Da, da, na svakoga bi mogao posumnjati, samo ne na njega
nikako. O, kakvo je to potenje. I kakav je duh moj Videk".
172

ONI KOJI IDU ZA AVLOM...

Istodobno je Larsen sa svojim pratiocima stigao u hotel. Putem u koiji nije rekao nita pa sada oekuje
vijesti to je postigao u razgovoru s Kegleviem.
Pretpostavljeni sjedne u naslonja. Tajnik i Jarec stoje. Male, okrugle, ukoene oi upru se u Jareca:
- Bardovi mi je Keglevia prikazao krivo. Keglevi je ide
alist, nije budala i posjeduje znaaj tvrde peine, ustrajnost i vra
tolomnu smionost.
- Dok ga ne polegnemo na sredovjena muila - dometne
Jarec.
Barunov ga pogled osine ironiki:
- Ako elite dovui Vjerana Keglevia na muila, bit e on
nijem, nepomian i mrtav. I kada nam padne u ruke, moramo
zatititi njegov ivot od njega samoga. Sigurno ima negdje dobro
skriven bode ili otrov kojim bi htio njegovoj ekselenciji onemo
guiti da ikada naemo skrovita one goleme vrijednosti. Stajao
sam tamo na mostu nemoan pred ukruenim znaajem mladia
koji hladnokrvno odbija bajoslovne milijune. U tome sam asu vje
rovao Bardoviu da zagorski sluga ovog gospodara nije htio uzeti
pet hiljada forinti.
- To je onaj Zagorac to tvrdi da je sa etiri gimnazije doao
na svijet, a Bardovia je nazvao perilkom za svinjarije?
- Mora da je ipak vraki deko taj Zagorac kad tako dobro
prozrijeva ljude. Sada barem znam na emu smo. Vjeran Keglevi,
ne samo to skriva golemu vrijednost za monarhiju, ve je pogi
belj, da ovu batinu izgubimo, vea, ako ga uhvatimo nego da je
na slobodi. Dakle, valja postupiti mudro, a ne policijski. Za svaku
stvar pitajte mene. Ova Keglevieva stvar ima odluiti, elite li,
Jarecu, nosili svoju glavu dok je to volja prirode.
- ekam zapovijedi vaeg visokoroa u svakom inu.
- Tri stvari uvaavajte: Keglevi ne smije ostati ni asa bez
nadzora. Ljudi koji e slijediti svaki njegov korak izvan kue mo
raju biti prvaci u svom zvanju i tree - valja potraiti vezu u nje
govoj vlastitoj kui, i to do subote.
- Samo za ovo ne bih mogao jamiti - naglasi Jarec. - Nje
gova druina mu je nevjerojatno odana, tako mi je ispriao Bar
dovi. On bi Keglevia bio zavarao da nije bilo sklonosti onog Za
gorca.
- Valjda nije puna kua Zagoraca koji se raaju sa svjedod
bom o etiri gimnazije? Meutim, nakon sastanka s Kegleviem
stvorio sam novi plan koji se ima izvriti u subotu. Tog se dana
kod Orike odrava zabava. O drutvu koje se sastaje tamo rekao
mi je upravitelj Premru zanimljivih stvari. Orika prima i one
koji su protiv nas u tajnoj opoziciji, kao i one koje misli protiv
nas predobiti u svoje kolo. Mislim da je Orikina palaa vie taj-
173

na pilja, nego velikaki dom. Tu e biti u subotu prikazan drutvu na gospodin Vjeran Keglevi. Nadam
se, taj e mu sveani nastup biti prvi i posljednji. Idite, Jarec, ravnatelju Premru, neka mi uree sastanak
s onim mladim plemiem pjesnikom de Grebe-noviem. Taj e biti u subotu kod Orike. Zbog njegove
napadne vanjtine ne smijem se s njime sastati ni u hotelu, ve je najbolje u Franzjozephsgartenu, i to u
sumraku, ali tek u subotu. Svaki e od vas doznati svoj posao u tom pothvatu tek nekoliko sati prije
Najvanije je da u subotu imam izvrsnog ortaka u palai Ori. Taj mladi pjesnik obeava mnogo. Lukavac
ezne za literarnom slavom. Veli se: za novac e ljudi uiniti sve, a ja vam kaem: za slavu e slavohlepni
knjievnik uiniti mnogo vie nego sve. Stavite na jedan pladanj sedam milijuna, na drugi sedam dana
slave i slavohlepni knjievnik uzet e radije sedam dana slave. Sada sam, dakle, dobio pravog klasinog
dounika u gospodinu Tamaru de Grebenovi - Gabrielusu.
- Po emu to sudi vae visokoroe?
- Kad nesavjesni ovjek ubije drugoga i opljaka, zakon ga
kanjava, a kad nesavjesni kritiar nepotenim perom ubije pisca,
opljaka ga i zapravo je to - grabeno umorstvo - onda se to zo
ve kritika. Takav je tip de Grebenovi.
- Ako se da podmititi!
- Da je traio novaca, onda bih mogao sumnjati, bude li mu
protivnik ponudio dvostruko vie, izdat e me. Moj novi pijun tra
i slavu na papiru, a to imam samo ja, a ne moj protivnik. Dakle,
moj e de Grebenovi biti jedini goni - a ja lovac! Zvjerka pada
u moje ruke, bezazleno i neoekivano, iva i zdrava, na to moete
popiti otrova! Dakle, u subotu! A sada, do subote - mir!
MIRAZ I LJUBAV
Isto poslije podne Julija Ori dala je pozvati u salon sina.
- Majko, zar si uznemirena?
- Malo je prije bila kod mene pletaica Hajdika i saopila
vane stvari. Kako to da mi kod objeda nisi spomenuo nita o tom
da si pratio Jadianku i guvernantu na Opatovinu?
- Oprosti, majko, nisam smatrao vanim.
- Ali tamo si vidio bekog baruna?
- O tome sam htio govoriti s tobom kad budemo nasamu,
a ne pred Jadrankom. Dobro sam promotrio baruna i ne vjerujem
da poblie pozna Jadranku.
- Za tako siromanu djevojku on je i odvie dobra partija.
Ali ne radi se tu samo o njemu, on ima pratnju. Jedan od njih bio
je u radionici gospoe Hajdi i naruio kod nje neki lani. U raz-
174

govoru je spomenuo gospoicu koja je svjedoila za krivoga. I kad ga je Hajdika o tome pitala, njegov je
odgovor bio veoma porazan! Bilo bi runo - veli on - kad bi otkrivao djevojaku tajnu.
Dranje mladog Oria ne odaje ni najmanje uzbuenje. Sigurnost da mu je Jadranka na Junoj
promenadi rekla istinu, prua mu snage da odgovori ravnoduno:
- Ne zaboravi, majko, to je tajni agent bradatog baruna pa
je valjda namjerice ovako govorio.
- Mene taj odgovor uznemiruje jer ostavlja otvoreno polje
svakojakim predmjevanjima. A to potvruje i sumnja da taj barun
pozna Jadranku iz Bea neto poblie.
- Rekla si mi juer: ovo tvrdi Keglevi, ali se on sigurno vara.
- Kad su ga vozili one veeri u koiji, rekao je tajni agent
andarima da u radnji umjetnog pletiva na Opatovini dolazi oda
branica njihova pretpostavljenog. Sada su ove rijei dobile na va
nosti i, ako se to nastavi, bolje e biti da je poaljem u Zagorje.
- Ali, majko. Jadranka ti je izjavila da ga ne pozna i uope
se na njega ne osvre!
- Odvie lakoumno prosuuje stvari! Silno lakoumno. Na
dala sam se od tebe ozbiljnosti u toj stvari.
Njegovo srce zakuca. Svaka njezina rije posie za tim da razotkrije tajnu to ga vee uz Jadranku, ali
nastoji odgovoriti mirno:
- Da je barun ljubi, a i ona njega, ne bi imala razloga stvar
tajiti - on bi je ve zaprosio.
- Ali, Ljubomire, zaboravlja: djevojku bez miraza nitko ne
prosi za enu!
- Ne vjeruje da ima ljubavi, majko?
- Ljubavi je bilo onda kad su djevojke drutvenim propisima
bile udaljene od mladih ljudi i mogli su se sporazumijevati samo
pogledima. Danas je drutvo dovelo djevojku preblizu mukarcu,
ime je njegova enja umanjena pa se ljubav ne razvija u jak
osjeaj koji bi mogao mladia prisiliti da ne pita za miraz. Ali
danas su i materijalni interesi unitili ljubav, a ja se bojim da je
barunu ipak uspjelo da razgovara s Jadrankom dok je bila u Beu,
pa se ona moe podavati nadama koje se nikada ne mogu ispuniti.
Kako e izbrisati injenicu da se beko redarstvo obratilo ba na Jadranku - da Bardovia proglasi
Kegleviem? Da e to ona uiniti, nisu mogli saznati iz zraka!
Njezino raspoloenje sve je vie razdraljivo jer Ljubomir na sve to ostaje miran.
- Valjda razumije, Ljubomire, da bi time stradala i ona i
mi. Naem ugledu ne moe biti na ast i slavu ako moje kume
svjedoi u korist bekog ministra. Zar ti ovo jo uvijek nije jasno?
Teko svladava kako ga majine sumnje prema Jadranki uzbuuju. Ipak je eli braniti, a istodobno
skrivati svoje osjeaje:
175

- Da, posve je jasno, ali sam uvjeren da je Jadranka kazala

istu istinu. Tko zna gdje su ovi ljudi saznali da je ona na putnoj
postaji gledala i sluala kako je barun Bardoviu davao naslov Ke-
glevia?
- Ipak je fatalno to je dola kui istodobno s njima, a oni
su se u svojoj namjeravanoj prevari pozvali na nju. Shvaa li ka
ko to tumae ljudi? A, iskreno govorei, mene uzrujava okolnost
to je ne mogu opravdati ni pred sobom ...
- To je strano! Ali ti si je odgajala, ona je u neku ruku
lan obitelji. Poto sam tu jedini mukarac, pripada mi pravo i
dunost otii barunu i od njega zatraiti razjanjenje.
- Moda bi to bilo najbolje. Zapravo, jo ne znam. Posavje-
tovat u se s advokatom Kuetiem. Ali ima jo neto vanije. Ti
zna kako stoji s naim dugovima na ovu zagrebaku palau i na
imanje u Bistri.
- Mi ih redovito isplaujemo ...
- Ba nije tako redovito! Imala sam raznih izdataka, pa sam
malo zaostala. Varadinski tvorniar burmuta, na najjai vjerov
nik, najednom se uzbunio.
- Majice, prepusti vjerovnike meni. Govorit u s njima, a
ja u raditi i opet raditi, pa ...
- Orii su bili divni muevi - veliki rodoljubi, odlina zna
aja, beskrajno dareljivi, ali su se rijetko naprezali radom.
- Ako si nisi prevarila u tom sudu, onda u ja biti jedna od
rijetkih iznimaka ...
- Time bi svakako uveao miraz svoje ene, to e i njoj biti
drago.
- A da uzmem enu bez miraza koju bih silno ljubio?
Njezine se oi rairie:
- Ako je to uvod u kakvo tvoje priznanje, onda je stvar je
dnostavna. Obrati se odmah advokatu Kuetiu: neka nae kupca
za 01 J nau palau i dvorac u Bistri, neka plati dugove: Ninki pre-
ostaje samostan, a tebi jedino da potrai slubu u njegove ekese-
lencije Bacha. Sramotni svretak Orieva imena! Sramotni i ne
asni!
Ovo ve znai tragini prelom i odlui krenuti natrag, to bre, samo da ga ne bi upitala koju ljubi...
Njeno uzme ruku, poljubi je i toplo primijeti:
- Dogaaji posljednjih dana jako su te uznemirili, jer, evo,
na tebe je tako strano djelovala stvar o kojoj bi u drugim okolno
stima tvoja divna vedrina stvorila nekoliko sjajnih poalica.
- Nae je imovinsko stanje tako malo aljivo da uza svoju
najenerginiju volju ne bih mogla u tvojoj enidbi bez miraza pro
nai humoristino gradivo. Izvoli se obavijestiti kod naeg pravnog
zastupnika. I ne zna kako je zlo. Jedino miraz tvoje ene moe
nae stanje izvui, popraviti i ustaliti. Ako se isplate dugovi, tek
onda bi imao gdje marljivo raditi i odrati na povrini ime i ima
nje.
176

- Ipak je bolno ponienje i za mladia i djevojku kad vjen

amo miraz, a ne nju!
- Nije ba sasvim tako! Tvoj me je otac iskreno ljubio i ja
sam ljubila njega, ali sam znala da se prigodom enidbe pie i e-
nidbeni ugovor. Dok brak bude djevojci egzistencija, dotle e je
pitati i za miraz. Uostalom, zar nismo ve davno razgovarali o
Mirti Erdodv? Priznao si mi da ti je vrlo simpatina i mila, a sada
si najednom promijenio miljenje? Zato? Valjda ti se svia bez
brino plandovanje?
- Ni jedan od mojih drugova jo i ne misli na enidbu, a svi
su i po vie godina stariji od mene. Pa da ja, najmlai meu njima,
ve idem u brak?
- Vjerujem, nita nije tako lijepo kao doba dok jo nema
nikakvih briga. Ali ovo veselje mogu sebi priutiti tamo gdje su
imovinske prilike takoer u veselom stanju. Naem opstanku pri
jeti slom, dakle, trai se pomo.
- I to upravo mojom enidbom? Zamisli, cijeli se ivot ve
zati sa enom koja je lijepa i mila, ali ipak posve strana? Nisam
je nikako upoznao, nikako se pribliio njezinoj dui, ne znam ka
kva je, to misli, kako osjea ...
- Moda ima pravo, trebalo bi da to ee bude u drutvu
s Mirtom, ali to dugo ne moe trajati. Svi nai vjerovnici napeto
paze na koju ge djevojku skrenuti svoje oi pa e odmah srau
nati hoe li njezin miraz dostajati da ih isplati! Ovo je neumoljiva
istina.
Mladi je potresen, smuen. Nije slutio kakvo ga otkrie eka kad je svoje srce razgalio Jadranki, pun
nade da e mu uspjeti zadobiti majinu privolu.
Kad bi ona znala zato otklanja enidbu s Mirtom, odmah bi Jadranku poslala u Be ili u Zagorje zauvijek.
Nikada je vie ne bi smio vidjeti. Ili bi morao s majkom prekinuti. A onda? Otii kakvoj bekoj ekselenciji
i zamoliti javnu slubu kako to ine ostali mladi i stariji velikai i plemii? Pokoriti se bekoj strahovladi,
omraenom habsburkom ministru?
Prvi put u ivotu razabere da pred njim lei ugroena egzistencija i ast. Ne zna to mu je initi, a majka,
ne slutei nita, pomiluje njegovu kosu.
- Sluaj, Ljubomire. Tvoja osjetljiva dua ne moe podnijeti
lov na miraz. To je, uistinu, vrlo runa sudbina. I ja elim da svo
ju enu ljubi. Mirta Erdorv je od svih naih hrvatskih velikakih
keri koje bi mogao uzeti najljepa i najmilija, ali je mora pobli
e upoznati da bi mogao biti sretan. Evo, to predlaem: Kueti
je lukav ovjek. Znat e vjerovnicima zgodno apnuti nekoliko pa
metno smiljenih rijei da se strpe do jeseni. Tako e ti stei vre
mena da se zaljubi u Mirtu. Dakle, odgaam tvoje zaruke da uz
miraz nae i ljubav koja e usreiti i tvoje srce. Dajem ti vremena
do jeseni da se odlui za Mirtu ili koju drugu bogatu i odlinu
velikaku ker.
.17.7
12 Jadranka

12*
- Hvala ti, majko. Sabrat u se, ispitati svoje srce, staviti na
kunju sam sebe i onda doi k tebi s gotovom odlukom.
- Napokon sam smirena. U prvom sam se asu prestravila
da si ve poinio korak koji bi nas upropastio. Ali ti osjea da bi
time razorio nau obitelj. Voljela bih te vidjeti panom u Bistri
koju bi kupio tvorniar "nofanca" negoli u slubi habsburkog
slugana!
Svaka reenica smrtno udara njegovu ljubav prema Jadranki, ali ga smiruje to je majka tako daleko od
sumnje na Jadranku. Ipak ga hvata strava od pomisli to e biti kad joj jednom sve prizna.
- Vidi, dijete moje - nastavi ona - kako si dobar i pa
metan. Sada smo se lijepo sporazumjeli. Dakle, do jeseni e se
raistiti hoe li mi biti snaha Mirta Erdorv ili koja druga bogata
ica, a u pogledu tvog pohoda austrijskom barunu raspravit u s
Kue tiem.
Ostala je posve smirena. Htjela bi da Ljubomir ve slijedei mjesec slavi zaruke, ali ni asa ne sumnja:
slavit e u jesen.
- Molim te, Ljubomire, javi Kuetiu neka danas naveer
doe k nama, a sada idi. Moda nae svoje drugove u Alagovie-
vu perivoju, moda i Keglevia. eljela bih da s njime sklopi pri
jateljstvo. On je veoma poten mladi.
Jedva je doekao as da moe otii. Nije poao u perivoj, nego u svoju sobu i sjeo u naslonja da smiri
svoje potreseno srce.
Treba da razmisli o itavoj osnovi za svoje budue vladanje prema djevojkama, osobito prema bogatoj
Mirti Erdorv. Kako e izmeu majke i sebe zadrati ravnoteu, zadrati istu liniju drugovanja s
Jadrankom, a vrijeme izmie. Uskoro e jesen - a onda?
ZNAMENITA SUBOTA
U zrcalima prostrane otmjene sobe odrazuju se lica mlaahne djevojake vojske u veernjim haljinama.
Zure se da dovre odijevanje. Trkaraju od zrcala do zrcala, apuu, amore, izmjenjuju brige,
pogledavajui na kazalo baroknog sata na ormaru. Pred itavim drutvom izvest e ples "Proljetno jutro".
Svaka je odjenula haljinu koja krojem i nakitom prikazuje neki cvijet. Samo jo nije stigla Neda triga,
sestra znamenitog pjevaa. Naposljetku i ona otvori vrata.
- Ali, Neda, gdje si tako dugo? - spoitavaju joj drugarice.
- Zadrao me diplomatski posao! Djeco, sad u vam razot-
kriti jedan zagrebaki skandal.
Radoznalo navaljuju na nju da im kazuje.
178

Kad sam poslijepodne htjela izii iz vrta moje tetke - s

one strane zgrade, gdje stanuje gospoa Sigismunda, ujem kako razgovara s Agatom Tuar. Moja je
guvernanta umirala od srama Jto sam se sagnula pod ogradu i sluala, ali sam je tjeila: "diplomatski je
zanat protivnika osluhnuti, opipati, obmanuti i zaskoiti!" E, evo, ja sam dostojni diplomat: gospoe su
govorile da e baronesa Renata Schlaum-Linde odnijeti zagrebakim frajlama ispred nosa batinika
Keglevia. Presvijetla Joica povest e ga u srijedu u dvor Beanac zanavijek. Gospoe Sigismunda i
Agata su strahovito vesele jer Orikin tienik vie nee dolaziti u njezinu palau, a zagrebake e frajle
ostati pofurene, osramoene to ga nijedna nije mogla osvojiti. Hoete li dopustiti ovu porugu na aebi?
- Neemo! - klikne deset mlaanih ljepotica. - Ali to ra
diti?
- Sad ete uti moj prijedlog: ne smijemo dozvoliti da sina
jednog domoroca uzme ki neprijatelja - Pruskinja Schlaum-Lin
de. Mi emo neprijatelju zaigrati hazardnu igru. Nas koje danas
pleemo ima jedanaest. Tri su nama asovi: Orhida Malin - koja je
prva svojim susretom Keglevia spasila da nije pao u ruke anda
rima, Zorislava Halper je pomagala bratu krivim obavjetenjima
progonitelju, a Ninka je ki Keglevieve oporune zatitnice. Da
kle, Orhidina majka e jo danas uveer pozvati gospodina za sri
jedu k sebi na Ksaver, Zorislavina za subotu u Gospodsku ulicu,
Ninkina za novu srijedu. Za buduu subotu nai emo novi poziv,
- glavno je da mladi nema u tjednu dosta vremena da se odazo
ve Joiinu pozivu u Zagorje. Imamo li pravo ili ne?
- Pravo govori Neda! Izvrsno - primamo:
- I ponimo odmah, djeco! Dobro se ogledajte u zrcala, do
tjerajte se. Kad ulazimo u dvoranu, neka vam na usnama lei
smijeak, u oima zvijezde - i kad mu se jedna bude sviala^ daj
mo asnu rije - sve druge e je podupirati.
- asna rije? - i bijele njene ruke diu se uvis.
- Na je cilj oteti tuinki naeg mladog enika.
- Samo da ve kucne taj as da uemo u dvoranu. Djeco,
drite se pri nastupu. Kad ulazimo svaka od nas mora sebi umi
ljati da je sjajni mjesec od ije svjetlosti mora Keglevi postati
mjesear i odlutati za njome.
Smiju se Nedinoj doskoici. Lica su im rumena, oi blistave.
Ushiene su ne samo od Nedine zamisli da mladoga batinika otmu tuinki, nego ih drai neizvjesnost,
tajanstvenost, dogaaji koje oekuju, zanimljivosti to lee pred njima u buduim danima, tajni dogovori,
skroviti sporazumi, sve ono to e doivjeti u borbi oko otmice mladia.
Neda ih redom ogledava, promatra kao kapetan svoju etu i bodri:
179

- Smijeak na usne, sjaj u oi, djeco moja. Mi polazimo na otmicu Hrvata tuinkil
Na mostiu "Franzjosephartena" sprema se druga otmica. Tamo stoje u mraku predveerja tri mukarca,
naslonjena na ogradu mosta.
Kroz tiinu negdje u perivoju zakripi ljunak puteljka.
- Je li to on? - pita tiho mukarac.
- Jest, visokoroeni, to je svakako on.
apat utihne. Doljak se zaustavi na rubu mosta. Odozgo pita netko apui:
- Jeste li vi Tamar de Grebenovi - Gabrielus?
- Visokoroeni gospodine, na zapovijed - odgovori tiho dru
gi glas i odmah nastavlja: - Molim oprotenje to sam malo za
kasnio, zakrila mi je put odvie ljubopitna enska glava...
- Tko mora bjeati od ena, obino je mnogo od njih ljub
ljen. Vi ste, dakle, sretan mladi.
- Ne, visokoroeni, nije tako, moja tetka svakog drugog dana
pri za veeru pilie i kad osjetim taj miris, ve mi je odvratno...
- O, toliko mladih pohanaca! Bit e ih sigurno i danas kod
Orike.
- Da, ona nastoji gospodi servirati itav niz mladih ljepo
tica, ali ja nemam teka za ono to mi se namee.
- Priroda vas je uinila lijepim, a ja u vas uiniti slavnim.
Zato na zabavi kod Orike vi imate tri zadae.
- Sluam, vae visokoroe.
- Prvo: sklopiti poznanstvo, zapravo prijateljstvo s Keglevi-
em. Njegov pijun mi je rekao da Vjeran rado raspravlja, ita
mnoge filozofe, uope visoku literaturu.
- Onda je lako. Ja kao knjievnik i umjetnik u tome sam
mu dakako nadmoan, pa" kad voli knjigu, htjet e da neto od me
ne naui i zatraiti moje prijateljstvo.
- Danas ga morate uvui u to veu raspravu da uzmognete
od njega izvui izjavu protiv njegove ekselencije, drave, a moe
se ii i do cara. Uvlaite ga u rasprave na sve naine da biste ga
izazvali na izjavu protiv Bacha, Schvvarzenberga, protiv nae vlade.
Morate ga kakvom izjavom obodriti protiv nas.
- Potpuno razumijem, vae visokoroe, moram ga provocirati.
Ah, to je moja majstorija.
- Ali treba da mu vino ue u glavu ...
- Zar je odan piu?
- Ba obratno, ne pije, ali kad je na kakav izvanredni dan
popio dvije, najvie tri ae vina, nije vie vladao sobom. Razumi
jete li?
180

Mogu vam jamiti i za etvrtu. U Orike se ampanjac pje

ni kao usijane glave domorodaca - i Grebenovi se smije.
- Bravo! Bravo, mladiu. U vaoj je glavi mudra trezvenost.
Otvoren vam je put karijeri. A sada, u koje doba noi odlaze go
sti iz Orikine palae?
- Prema raspoloenju, naravno nikada prije dva sata ujutro.
Mlade plee, a stariji kartaju.
- Imat ete, dakle, dosta vremena da s Kegleviem rasprav
ljate jer ne smije plesati kad je u koroti za bakom.
- Onda i meni nema plesa?
- Vi ete enske glave zaviti u crno za dobrobit svoje slave.
Kad opazite da je va novi prijatelj popio i etvrtu au i da mu
pred oima lebde ruiasti oblaci, siite dolje pred palau i zafiu-
kajte tiho ariju iz Mozartove "arobne frule".
- Imam li jo kakvu zadau?
- Nije li to previe?
- Vae visokoroe, to je igraka.
- Igrajte se, dakle, dobro i nemojte razbiti svoje igrake.
Ne pustite Kegleviu nikako da umakne raspravama ...
- Vae visokoroe, nema tako utljiva, ohola ili glupa ovjeka
kojemu ne bih nametnuo raspravljanje, U tome sam ve stekao
glas u drutvu.
- Pazite, mladiu, vaa slava se moe utopiti u dvije ae vi
na koje Keglevi nee ispiti.
- Visokoroeni, osjeam da je u vaim rukama srea moga
ivota.
- Dakle, budite oprezni pred nestrpljivou, a prirodni prema
ravnoduju.
- Nitko mi u drutvu nije ravan, vjerujte mi.
- Sve to ezne za slavom - zaviat e vam. Idite!
Pohitao je i nestao u mraku. Na mostiu ape barun svojem
tajniku i Jarecu:
- Ovaj knjievnik boluje od visoke temperature slavohlep-
nosti. Ba zato e izvriti svaki nalog, to velite na moju zamisao,
Heinrich?
- Vae visokoroe, sve je tako jednostavno i upravo zato ge
nijalno.
- Mladi Keglevi ne moe slutiti zamku. Omamljen pjenua
vim vinom ide svojoj kui, a mi ga lijepo prijateljski uzmemo za
ruke da ne moe posegnuti ni za kakvim otrovom. Sutra e Ori-
ki poslati poruku da bjei u Lombardiju barunici KoUenbach, po
to je juer u vinu neto previe pogrdio nau ekselenciju.
- Kad moram stajati na svojem mjestu? - pita Jarec.
- Svakako oko jedanaest sati. No, taj ne bi mogao ni sanjati
da ga eka otmica.
-
Ni u palai grofice Ori nitko ne sluti kakvu su otmicu pripremile djevojke lijepom mladiu kojega im
kane odvesti Joica i Renata.
Tamo, u velikoj prostranoj dvorani, ekaju tetke i majke. Lijepa ih je domaica smjestila na desnoj strani,
ispod visokih prozora. Odjevene su u tamna svilena odijela, ureena ipkama, sveano oeljane, a u kosi,
oko vrata i na grudima svaka nosi po koji nakit. Sve bi one ve htjele vidjeti svoje keri kako pleu.
Domaica ispriava zakanjenje Joice Ottenfels pa ide po dunosti u dno dvorane.
Za njom su poletjeli svi pogledi. Sada mogu neopaeno izmjeriti njezinu stasitu pojavu kojoj je ures tako
udesno mladenako lice u tridesetestoj godini uz dvoje odrasle djece. Za njom se vue duga povlaka,
lijepo naborana i daje njezinu stasu liniju. Prie i prekine ih u razgovoru:
- Ne ogovarajte odsutne - ree domaica uz vedri smije
ak. - Idite pozdravite gospoe, a onda se odmah poredajte na li
jevu stranu odakle ete gledati ples. Vjeran Keglevi ostaje sa
mnom, njega moram prikazati gospoama koje nisu bile posljednji
puta u kardinalovu dvoru.
Svi slijede Ljubomira da izvre zapovijed njegove majke, dok ona upuuje Vjerana.
- elim vam pritedjeti da cjelivate toliko ruku gospoa i
odgovarate na njihova pitanja o vaoj pustolovini. Zato slijedite
odredbe koje u vam dati kad budete stajali pred gospoama.
- Sve u uiniti da ne trebam odgovarati na pitanja.
Pod ruku s njim ulazi u dvoranu. Joica se iznenadi.
- Gle, on je vodi? To je Julija lukavo smislila.
Domaica prilazi gospoama i ree vedro se smijeei:
- Odmah e poeti ples, no prije toga elim predstaviti svim
svojim goama: ovo je Vjeran Keglevi.
Ve se Joica priprema kako e mladia zadrati da sjedne uz Renatu, ali kad se on gospoama poklonio,
domaica mu neoekivano odreuje:
- Sad se pourite mladoj gospodi i odnesite moju poruku
neka kod plesa ne krtare s izraajima priznanja. Od nas su ve
toliki tuinci odnijeli priznanje - neslubeno, nemojmo kod do
maih biti nepravedni...
Zadovoljan doeka Vjeran ovu izjavu, nakloni se gospoama i uputi na lijevu stranu k mladoj gospodi.
Joica je osupnuta:
"Kakva je to reija! Nije mu dala priliku ni da opazi Renatu. Ako to ini namjerno, draga Orika, onda ti
je uzalud. Moja e djevojka Vjerana prikovati o zid".
Pogleda kraj sebe ljepoticu to je ve smjestila svoj stolac tako da je mlada gospoda moraju gledati licem
u lice.
182 ....

- "Sto rekoh! Prvi je pogled upalio!" - veseli se Joica. -

"Gle, sada se mladi zaklanja iza gorostasnog Nikice da moe kri
omice promatrati moju ljepoticu. Uzalud si tako reirala, draga
Orika".
- Tko je ona mlada djevojka uz Joicu Ottenfels - pita Vje
ran.
- Njezina neakinja. Neto neobina ljepotica. Zapravo, Pruski-nja i bogataica. im vas je ugledala,
njezini se ljiljanski obrazi zarumenie od ushienja.
- Gospodine Nikica, ovo je prekrupna ala.
- Kad se radi o enama, nemamo odvanosti za alu. Ali i vas
je zarobila Renatina ljepota ...
- Zapanjila, do ropstva je vrlo daleko.
Dok oni apu, Joica se okrene k domaici koja je askom sjela kraj nje:
- Lijepa moja tutorice, vi ete mi svog tienika odstupiti na
nekoliko dana: elim ga u srijedu pozvati u dvorac Beanec. Zar
ne, vi nemate nita protiv toga?
- Jo ne kanim u doba stare zagriljive tetie koja bi spu
tavala jednog mladia. Njemu je slobodan put.
Nato se grofica Orika digne i ree:
- Oprostite, moje gospoe, pri plesu nosim dio redateljstva,
pa moram biti u blizini glasovira.
Sredinom dvorane ide domaica prema glasoviru. Svi se pogledi gospode okreu za njezinom pojavom. Svi
opaaju kako se iza otvorene knjige nota sagnula k mladim glasoviraicama, onda pogleda Ljubomira
meu mladom gospodom. On poe k njoj da je upita to eli, no prije to mu je dala nalog, pojavi se na
vratima salona gospodin, visok, ne odvie lijep, ali stasit. Otre crte lica, smea brada i bujna kosa ine
ga upadljivim, a lijepo razvijeno tijelo i ponosito dranje izazivlju svaiju panju.
- Gle! - primijeti tiho Orika svojem sinu. - Na od
vjetnik Kueti takoer dolazi kasno - kao prava muka koketa.
Stasiti gospodin pristupa domaici, pokloni se, a zatim ide po
zdraviti ostale gospoe. Ne odlazi gospodi, ve sjedne uz Renatu.
- Zar joj udvara, majko? - pita Ljubomir.
- Jest, ali osam godina prevelika je razlika za takvu ljepo
ticu. A sada mi primakni stolicu, elim ostati ovdje, da ne slu
am nepovoljne kritike gospoa.
Vjeran je opazio to eli domaica, pa uzme Ljubomiru stolicu i ponese je grofici. Ona sjedne i apne
Kegleviu:
- Ostanite obojica iza mojih lea. Za vrijeme ptesa u Vje-
ranu prikazivati pojedine djevojke da ne doe kasnije u njihovu
sredinu neupuen. A ti, Ljubomire, reci Jadranki neka pone.
Sav sretan prilazi glasoviru. Dosad je uzalud traio Jadran-kin pogled. Ona se sakrivala iza otvorenih nota
kao da ga ne vidi.
..... 183

Gore, meutim, zabavlja stasiti gospodin Kueti Renatu, dok Joica zaprepateno gleda Vjerana.
- Zar je sebe htjela istaknuti uz njega? No, to bi bilo ne
vieno. Eto, Vjeran gleda samo nju - razmilja istraujui dr
anje domaice.
Prvi akordi odzvanjaju dvoranom. Razgovori se prekidaju. Pogledi skreu prema glasoviru. Odlina svirka
pobuuje pozornost. Staklena se vrata otvaraju. U mraku se razabire eljezni balkon. Iznad njega
prelistale kronje drvea u dvoritu. Iz tmine sredinom balkona dohrli mlaahna Ninka. Zlaani plavi
uvojci obrubljuju njezino lice. Od vrata do poda sputa se lagano bijela haljinica. Djevojka prikazuje bijeli
propupali ljiljan. S lijeve strane pojavi se smeokosa Zorislava. Oko nje lepra ruiasta tanana haljina
puna naboranih volana, ukraenih ruama od svile.
- Ninka prikazuje ljiljan - ape Orika Vjeranu - a
Zorislava ruicu povijuu. Njih poznajete predobro. Ali, evo, tu
dolazi Oliva Hellenbach, u svijetlozelenkastom tilu. Prikazuje
rezedu.
S lijeve i s desne strane pojavljuju se redom ljepotice i plesnim korakom ulaze u dvoranu, a domaica
upuuje Vjerana.
- Evo vam crnokose poznate Orhide Malin - u blijedo-
ukastom muselinu sa cvijeem prikazuje orhideju. Sada sli
jede druge: Georgina Fodroczy, ova u ljubiastoj haljinici kao lju
biica. Ljiljana Bubanovi posuta uricama, plavokosa Hija
cinta Novak u plavoj haljini s hijacintama, Mirta Erdodv u svi-
jetloplavoj haljinici prikazuje potonicu. Ovo su dvije sestre Zla-
tana i Zvjezdana Bubanovi, jedna prikazuje razliak, druga ma
kov cvijet. Posljednja koju sam ja okrstila, Neda sestra je pjevaa
trige, prikazuje kameliju. Kapetan garde odabrao je cvijet mo
de, kao to veli kardinal. Sada poznate sve i promatrajte ples.
Laganim koracima ulazi Neda u sredinu meu plesaice. Stale su u redu. ekaju da svri uvodni dio
glazbe. Stanku iskoristi Neda i ape, a da ne trepne okom:
- Kraljevi je tu, ali i Renata... arobno je lijepa. Drite
se, djeco, oteti ga moramo - danas ili nikad!
Dvoranom zabruje plesni taktovi. Na valovima zvukova zanjihalo se jedanaest mlaahnih djevojaka. Bijele
ruke izvode kretnje. Gipki se strukovi okreu, glavice ugiblju desno i lijevo. Rumene se usne i ljupko
smijee. Oi blistaju. Zjenice su pune elja da osvoje poglede Vjerana samo za sebe. Kapetan garde Neda
je najmirnija. Lukavo uhodi hoi li Vjeran pogledati ljepoticu Renatu koja je sjela ba tako da je mora
svakog asa vidjeti.
Sve bre, veselije bruji glazba. Suknjice ute, volani i leprave vrpce trepere, ritam glazbe ljulja djevojke
kao povjetarac cvijee u polju.

Plee se posljednja slika. Ljupka narodna melodija sve vie podraava kretnje mlaahnih djevojakih
tijela i ljuljane njihovih uvojaka sputenih do ramena. Veselije se okreu haljinice, sve ivlje trepere
ipke, vijugaju volani, skau vrpce, sve trepti, lepra drhe oko tananih djevojakih strukova. Izgledaju
poput leptiria to na suncu igraju veselu igru proljea.
Muka mlade bez daha prati svaku kretnju tijela, ipaka, volana, vrpca, svaki pogled blistavih oiju,
svaki smijeak pu-poljastih usana. Djevojke danas ne vide mladie koje su dosele tako rado oaravale.
Svoje su poglede, misli i elje sada upravile samo Vjeranu. Vrei dunost urotnica, tajnim orujem svojih
oiju, svojih vitkih tjelesa, arom svojih bia, nastoje razoriti tenje lijepe Njemice. Svaka nastoji raspriti
dojam to ga je na njega morala proizvesti savrena ljepotica. Podavaju se toj mladenakoj pustolovini
arom koji pobuuje u njima dosele usnulu koketeriju, uzvisuje svu nesvjesnu draest njihovih bia i
prua ivu sliku enske neodoljive ljupke proljetne zamamnosti. Jo ih nikada nisu vidjeli plesati tako
blistajuim milotama. Jo nikada nije ova muka mlade koja ih je dosele oblijetala opazila u njima sve
ono to ih danas opaja, zastravljuje i njihova srca estoko pokree.
Posljednji koraci noica u svilenim cipelama, posljednja zavrna vrtoglava kretnja i glazba objavi
svretak.
Sve se ruke digoe na pljesak. Usne se smijee i kliu odobravanje. Muka mlade odaje iskreno
ushienje svojeg srca. Mnogi je od njih odabrao ili se sprema da jednim cvijetom iz ovoga struka
djevojaka okiti svoje grudi. U tom ushienju ne mogu opaziti da su pokloni zahvale djevojaka, upravljeni
gledaocima, namijenjeni samo lijepom mladiu u jednostavnoj tamno-modroj odori s crnim gajtanima.
Njegove crne oi gledaju mirno, bez onog sjaja to odsjeva iz zjenica njihovih dosadanjih oboavatelja.
Ipak, on pljee iskrenim priznanjem. Radosne se djevojke smijee, zahvaljuju, poredane kao eta
draesti s kojom gotovo nema usporedbe.
Ljubomir potrai meu njima Jadranku. Ali je ne vidi u dvorani. Oito je u prvom asu ushienja gledalaca
s Tonicom istrala iza glasovira u predvorje. Dosele, kad je svirala kod plesova ili predstava, uvijek bi se s
ostalima zahvaljivala. Zato je danas otila? Ona se jo vie povlai i otuuje. Upravo ga ovog asa majka
upozorava pogledom da ne zaboravi zabavljati lijepu Mirtu Erdodv s kojom razgovara. Mladi prilazi i vri
svoju domainsku dunost. Ostala se muka mlade pribliava djevojkama. Orika uzme pod ruku
Vjerana.
- Evo, kanim vas predstavljati da zabavljate djevojke.
- Oh, ne ostavljajte me samog s njima ...
- Vladate se poput gospoice koja je prvi put na plesu.
- I jest tako. Jo nikada nisam bio u drutvu tako lijepih dje
vojaka.
-
184

- Kolike brige s vama! - veli ona i dovede ga k djevojka

ma koje ekaju da im bude predstavljen.
Domaica jednostavno izree gospoicama njegovo ime. Svladavajui uzbuenost koja ga je obuzela, on
se nakloni, ali ne moe nita rei, a domaica ga potakne na razgovor:
- Sada je od vas, Vjerane, da u ovom lijepom cvjetnom zbo
ru osvojite sebi srdaan boravak.
- Bojim se, nije mi dano zadobiti toliko sreu - veli on
uljudno i prijazno. - No, prije svega dopustite mi da estitam go
spoicama na tako krasno izvedenom plesu. Osobito je onaj narod
ni dio neto nevieno. Trebali bismo vas svi zamoliti da nas ove
veeri jo jednom usreite istim plesom.
- No, napokon mu se razvezao jezik - apne domaica svo
jem sinu Ljubomiru. - Sad e ve ii.
- Sretan sam to mogu pozdraviti ovdje svoje dobre anele
uvare - primijeti Vjeran, opazivi Orhidu i Zorislavu i upusti
se s njima u razgovor.
S kraja stoji Neda i kao pravi kapetan budno pazi na svaku rije to se izmjenjuje izmeu djevojaka i
mladia kojega se odluile oteti. Ali Neda nije zadovoljna. Za vrijeme plesa esto je zatekla Vjeranove
poglede kako se uljaju prema Renati. Zar su ba svi mukarci jednako pripravni uskoiti u tuinu za
lijepom i bogatom nevjestom? I ona dalje promatra razvitak razgovora izmeu djevojaka i Vjerana.
Orika oito neto nije zadovoljna te ree:
- Sada slijedi ples za sve!
- Na alost, mene korota spreava u plesu - ispriava se
Vjeran.
- Samo se po sebi razumije - odgovori Orika - i zato e
vas zadesiti da s nama starijima kartate.
- Samo s mladima u ijoj sredini kraljujete vi - odgovori
Vjeran.
- Zabranjujem vam da ovako laskate svojoj tutorici.
- Zar je meni zabranjeno izrei istinu koju tako ushieno
pronose sva ova mlada gospoda?
- Vi ste drski - apne ona - a va pogled me upravo kom
promitira.
- Ushien sam najljepim i meni najmilijim biem koje me
jedino shvaa.
- Dosta je, luae - ljuti se ona. - Pravi e ukor tek slije
diti i - ona se okrene tamo gdje djevojke apu s Nedom o nena
danom otkriu da Vjeran zbog korote nee plesati.
- Gdje je Jadranka? - pita domaica.
- Odmah u je dovesti - ponudi se Neda i ide iz dvorane.
Domaica pogleda prema vratima i upozori Vjerana:
- Gledajte tamo na prag salona. Sada ete upoznati pjesnika.
Ja, dodue, ne nalazim u njegovim pjesmama nikakve poezije, ali
186 "-._.,

je on svakako znamenit po svojim debatama u drutvu. I, onda, on smrtno mrzi njegovu ekselenciju, a to
je propusnica u moju kuu.
- Vaa milost veli da je znamenit u raspravama, dakle, du
hovit je?
- Malo duhovit, a mnogi umiljeni raspravljai zabavljaju
bolje od duhovitih. Meutim, njegovo ga odijelo najbolje oznauje.
Smatram ga snobom kakvih ima danas mnogo i zato me zabavlja.
Na pragu salona stoji Tamar de Grebenovi. Navrio je dvadeset i pet godina, visokog je vitkog uzrasta, a
uta kosa u potpunoj je suprotnosti s kosom svih ostalih mukaraca. Sputa se do ije, a na krajevima je
umjetno kovrava. Male plave i bezizraajne oi skrivaju prezirnu ironiju to ne moe sakriti ni onda kad
eli biti ljubazan. Odijelo i odvie jasno pokazuje da eli istaknuti osebujnost nad ostalim mukarcima.
Hlae su mu pretjerano uske, svije-tlosmee, prsluk od bijelocrvene prugaste svile, kaput sme od
smeeg baruna, krojen straga u dva duga krila - sprijeda otvoren. Oko vrata, ispod ukrobljene previsoke
ogrlice, tri puta omotana uta iroka kravata, svezana umjetnikom nehajnou. Suverenim pogledom
promatra Tamar de Grebenovi ljude u dvorani. Samo letimino netko pogleda k njemu i odmah se opet
odvraa kao da i nije ovdje. to se to dogodilo da njegova pojava danas ne sainjava senzaciju u drutvu?
Kamo svi ti ljudi gledaju? to im je danas? Gospoe to sjede na desnoj strani dvorane, okruene starijom
gospodom, avrljaju. Uz njih je ljepotica Renata kojoj udvara stasiti Kueti. Ali svi su zaboravili svoje
poglede na nekome u sredini dvorane. Tamo stoji mukarac i sva je panja upravljena k njemu. Zar je to
moda taj glasoviti Keglevi?
"Ovakvu pojavu zasjeniti doista je igraka" - primijeti sam sebi Tamar. "Bilo bi me stid da se natjeem s
tako neznatnim stvorom ije bi lice ovjek mogao prije prispodobiti koijau nego njegovu gospodaru.
Kakav malograanski duh u ovome drutvu. Purgarija. Zato to je taj mladi nova pojava, zinuli su u
njega. I tu mora ovjek provoditi svoje veeri i troiti svoj dragocjeni duh"...
Izlio je na drutvo sav prezir ovjeka koji je uvjeren da mu nitko nije ravan jer je on svima nadmoan.
Tanke mu se usnice nategnule i jae istaknule podrugljive kuteve.
"Pokazat u im samo to se malim prstom dotaknem ovog ne-jaia" - veli on sam sebi.
Razabravi da ovako nee privui na sebe pozornost, otisne se od vrata i po dunosti ide prema domaici.
Stupa dvoranom ukoeno, uspravno poput kneza. Pred domaicom otro primakne pete, nakloni se, a
zatim zapone neprirodno naglaanim reenicama, izbacujui efektno drske lai:
1fl7
- Vaoj milosti, presvijetla, najdublji poklon nesretnog pje
snika kojega je zatekla pred Novom Vesi rulja Bachovih andara
i neprispodobivom prostotom htjela sprijeiti u slobodnom kreta
nju. Tek nakon estokog prosvjeda i obeanja da u sutra sam
doi na redarstvenu oblast u svrhu presluanja, pustili su me. Evo
razloga mojem zakanjenju i molim vae dobrostivo oprotenje.
- I opet vam prelaze preko puta andari! No, to vas svakako
opravdava, pogotovu u mojim oima.
Zatim ona nastavi s malo prikrivene podrugljivosti:
- A, napokon, genijalni pjesnici imaju uvijek pravo na iznim
ne mjere koje drutvo ne bi nikako dozvolilo nama obinim smrt
nicima ...
- Hvala vaoj milosti to ste me pomilovali i primili s toli
kim zakanjenjem. Ja sam dosta teko kanjen jer me je srea
okrutno liila uitka u plesu to ga je izvodilo danas divno ovo cvi
jee - i pogleda gospoice.
- Ja u kaznu ublaiti - veli domaica - jer e na elju go
spode poslije veere gospoice opetovati taj ples.
- Bogovi su me blagoslovili - veli on.
Vjeran se zagledao u doljaka kao neki siromani djeak u cirkuskog pelivana koji se prevre na uzetima
u zraku.
- Vjerane, - probudi ga Orika iz zapanjenja - evo, prika
zujem vam najgenijalnijeg pjesnika i najslavnijeg lana drutva
mlae gospode. Tamar de Grebenovi - Gabrielus, to mu je knji
evno ime. A ovo je, dragi pjesnie, moj tienik Vjeran Keglevi.
"Oh, ja nevoljnik!" - ali sam sebe Grebenovi u mislima. - "S ovim glupim klipanom moram ja veeras
razvijati kulturne rasprave". - A onda ree glasno:
- Vrlo me raduje upoznati mladia koji uiva tako mnogo
panje u gradu. Nadam se, gospodine, s vama provesti ugodne a
sove.
- Bojim se da ete se teko razoarati - odgovori jedno
stavno Vjeran.
I djevojke i mladii prate svom napetou prizor i ekaju to e biti. Orika je smatrala potrebnim da
prekine ablonsku izmjenu rijei i upozori Grebenovia:
- Pozdravite sada gospoe i gospoicu Renatu. Vaeg ideala
eno, obasiplju upornim udvaranjem, pourite se nadomjestiti to
ste propustili zakanjenjem.
- Pokoravam se odredbama uzviene domaice - nakloni se
de Grebenovi irokom gestom, a zatim ide prema gospoicama.
U dnu dvorane na lijeva vrata ulaze Jadranka i Tonica.
- Danas je Jadranka osobito lijepa - uje se metalni glas
Beloevia. Orika krene pogledom prema njemu:
- Uvijek je ona lijepa, no ova haljina koju je donijela iz Be
a jo vie istie njezinu ljepotu.
188

Gospoice i gospoda uzee na oko djevojku. Oko njena se vitkog, lijepo graenog tijela obavija bijela
lagana tkanina s utkanim zelenomodrim takicama. Takve vrpce jednostavno su spletene i oko vrata i
potcrtavaju zeleno modrilo njezinih oiju i neobino crnu bujnu kosu.
Uz nju stupa Tonica Verni, skladna, u bijeloj haljini s ruiastim vrpcama. Obje djevojke nose duge
uvojke to zaokruuju njihova mladenaka lica. Nisu ni opazile da ih gledaju pa su se zavukle na svoja
mjesta uz glasovir.
- to je to Jadranki? - apne Ljiljana Bubanovi Ljubomiru
koji stoji kraj nje. Danas uope nije bila ni asa s nama, niti se je
nama zahvalila, a, naravno, nije povela sobom ni Tonicu.
- Ne znam - veli on. - Pitajte je pa mi kaite to je rekla.
Na vratima se pojavi Neda. Iskrivila je lice i prelazi prag e
pajui. Mlade nagrnu k njoj s pitanjima to se desilo.
- Trala sam po Jadranku da doe svirati i poskliznula se
na sagu, a valjda sam nategnula nogu u zglobu. No, lijepo, sada
u biti prisiljena sjediti dok e drugi plesati. Pa to je strahovito
alosno!
Pri tom pogleda u Vjerana. On se pokloni:
- Hoete li dopustiti, gospoice, da vam prikratim vrijeme?
Eto, ni ja ne pleem ...
- Puna sam nade da e mi ta bol proi barem za sat, a dok
se moja nada ispuni, rado primam vae dobrotvorno bolniarenje
oko moje alosti za plesom.
Oboje se nasmijali.
Dvije su sestre Bubanovi primile Nedu pod ruku i na odredbu domaice vode je prema stolicama
poredanim na lijevoj strani. Ljiljana joj zabrinuto ape:
- Ba te je sada stiglo kad nam mora biti voa u otmici!
- uti i pokloni se mojoj rtvi. Odrekla sam se plesa samo
zato da ga prisilim sjesti pokraj mene prije nego to i Renata ne
iai nogu, samo da on moe sjesti uz nju.
- Boe, kako si ti lukava, Nedo! Ali, uzalud sve. On je kod
plesa gledao neprestano Renatu - veli opet Ljiljana.
- Neprestano? Samo tri puta. Ostale je poglede upravljao
dragoj Oriki, a to znai nama. Oh, samo da me zbog noge ne po
zovu svirati... Onda bih morala iaiti i ruku. Idite, da moe do
mene. Naa borba zauzima sada diplomatski smjer.
Posjedoe Nedu na stolac uz lijevi zid dvorane. Gospoe, tamo na desnoj strani, ne polau nikakve
vanosti Nedinoj nezgodi, samo je njezina prijateljica Sladovika odmah dola da je njeguje. Neda je
umiri i zamoli neka se vrati gospoama jer ona ve ima bolniara.
Glazba pozove sve na ples. Muka mlade pohiti po svoje plesaice. Oko Renate bore se za starije pa se
Tamar uputi prema gospoicama, ali svaka ima ve svojeg plesaa. To mu se ipak jo nije dogodilo. Uvijek
je naao plesaice koje su rado zaplesale s
189

mladiem to je uvijek bio voditelj drutvenih rasprava i krasno-slovio svoje pjesme. A sada sve one stoje
oko Vjerana Keglevia. Vjeran se uputi ravno prema Nedi i zamoli da moe sjesti uz nju. Vjeto
prikazujui kako je boli noga, djevojka nije propustila da s nekoliko ala na raun svoje noge zaokupi
mladia. On se srdano smije i primijeti:
- Vas je, gospoice, osobito ugodno sluati jer znate prika
zati sve aljivo, premda se osjea i malo gorine... Svakako je
vaa vesela ud prava blagodat za vae drugarice.
- Sastajemo se svakog tjedna. U srijedu e biti veselo kod
Orhide Malin na Ksaveru.
Izrekla je ono radi ega je rtvovala ples. I promatra ga.
- U srijedu kod gospoice Orhide? - pita on sa zanimanjem.
- Vi ne znate? Pa gospoica vas je pozvala!
- Mene? - iznenadi se Vjeran. - Ne znam nita, ali moda
poziv jo nije stigao.
- Usmeno ste ga primili.
- Nemogue. Ja bih to znao. Kad me usmeno pozvala?
- Onog popodneva kad ste od dilianse krenuli u Zagreb. Ja-
hali ste cestom i sreli Orhidu dok je dozivala brata, potraili ste
ga, a onda su vas oni dvoje pratili kroz umu na putu kojim ste
stigli u Zagreb jo istu no.
- Da, sve to dobro znam. Njoj zahvaljujem ivot, ali poziv?
- Na oprotaju vam je Orhida rekla da doete k njima bu
due srijede jer ima roendan.
Ne moe se Vjeran sjetiti, ali primijeti:
- Vidite, gospoice, moda mi je rekla, no ja sam bio tako
silno uzbuen od sree to sam u domovini, to u stii u Za
greb, i razumljiva je moja nepaljivost to sam preuo poziv.
Zapeo je u razgovoru. Sjetio se poziva grofice Joice Otten-fels.
- Bit e vrlo lijepih veselih igara u vrtu - nastavi Neda. Sve
smo to priredili da iznenadimo vas ...
- Moram vam iskreno priznati: pozvala me je Joica Otten-
fels da s njome u srijedu idem u dvor Beanec.
- Kako? S njome idete? No, to e biti Orhidi jako ao. Mi
smo ve sve tako lijepo spremili. Vidite, takva stvar znai: ia
iti veselo raspoloenje. A kada ste to obeali Joici poi u Bea
nec?
- Moram priznati, nisam dao obeanje, ali sam primio pisme
ni poziv i do danas nisam imao prilike dati odgovor - to znai
da sam prihvatio.
- O, gospodine, Orhidino je pravo starije i za vae spasenje
vanije.
Ova neto otra aluzija duboko ga dirne i on pocrveni:
- Posve pravo. Gospoica Orhida je moja zvijezda sree. Njoj
ne bih odbio poziv ni za to na svijetu.
190

- Ako vam je milije poi k Orhidi, nije teko objasniti Joici

da vas je Orhida pozvala prije.
- Dakako, svi mi to moraju vjerovati.
- I Zorislava Halper - i ona vas je pozvala za buduu subo
tu, neto slavi. Mi, dakako, lijepo slavimo, a vas hvataju cesarski
policajci i jo biste morali voditi dnevnik o drutvenim obvezama.
Gospoa Joica Ottenfels mora to uvaiti Vi niste ni pogledali
pisma koja su vam stigla.
Uto prie k njima Tamar i pita:
- Smijem li se pridruiti?
- Izvolite - odgovori Neda, a u sebi dodaje: "Da bi te vrag
odnio!"
Vjeran odmah ustane i prepusti mu svoje mjesto te poe ravno prema gospoama. Njegov je dolazak
Joica pozdravila trijumfalno. Ponudi mu mjesto kraj sebe.
- Tako ste se dali zaokupiti od te graanske djevojke da ne
nalazite vremena ni pozdraviti svoju tutoricu.
- Vaa je milost tako zaokupljena pa sam ekao dok bude
malo mjesta i za mene.
- Prokeno eljade! Svi vas slave i jedva ekaju va pogled,
a vi ste, toboe, skromni. No, nauit u vas ve boljemu. U srije
du idemo. Jeste li dobro proitali moj poziv?
- Oprostite, va e svijetli um shvatiti da u strahovitim da
nima to sam ih doivljavao nisam mogao imati ni volje ni snage
da otvaram potu koja jo i danas lei nedirnuta na stolu.
- Onda usmeno opetujem poziv za srijedu.
- Molim da tu sreu odgodite. Jo prije nego to sam prvi put
stigao u Zagreb, obeao sam Naumu i Orhidi.
- Sto? Oni plebejski plemii dolaze prije mene? - pita iza
zovno.
- Plebejstvo ostavljam po strani, o tome imam drugo mni
jenje, ali brai Malin imam zahvaliti da sada ovdje stojim.
- Dakle, kada e gospodin biti slobodan za mene?
- Javit u vaoj milosti.
U tom asu prekine razgovor Renata, vrativi se s plesa, nato Joica pokae ljepotici svojeg "tienika".
Dotle se Julija Ori stalno bori protiv razgovora o Vjeranovu dogaaju, a upravo svi o tome rado
raspravljaju pa se radosno bace na debatu o Jadrankinu svjedoanstvu i nagaaju: tko je redarstvenicima
saopio da Ja-dranka smatra drugoga pravim Kegleviem? Ovo kakljivo, nerijeeno pitanje teko pogaa
domaicu i mora iskoristiti svu svoju vjetinu da skree razgovor na neto drugo. Naposljetku se okrene k
Joici.
- Na se tienik bogato odtetio to ne moe plesati. Svi mu
zaviaju ovo prekrasno mjesto s lijeve strane Renati. Zapravo, ni
kad nisam vidjela takvu ljepotu kao to je vaa Renata.
.191

Dok Joica odgovara s nekoliko rijei zadovoljstva, pita se u sebi:

"Nikad ovjek ne moe saznati kad ona i misli onako kako govori."
Nekoliko plesaa priblii se k Renati i mole je za ples. Ona ustaje i predaje svoju lepezu Vjeranu. To ga
obvezuje da ostane dok djevojka ne zavri ples. No, Vjeran se unato tome digne pa se ispria Joici:
- Dok se baronesa vrati, bit u slobodan opet doi - i po-
hita k Nadi. Sada ve uz nju sjedi i Nikica Halper. Svom napetou
pita djevojka Vjerana:
- Dakle, putujete li u dvor Beanec?
- Ne, u srijedu u pozdraviti gospoicu Orhidu Malin u nje
zinu dvorcu. A kako je vaoj nozi?
- Oh, sada je ve jako dobro, - odgovori ona, skrivajui
svoje veliko zadovoljstvo.
- Molim vas, gospoice, poinio sam neuljudnost kad sam za
boravio poziv gospoice Orhide, a to mi je ao jer je ona uvijek na
prvom mjestu. Molim, ne recite joj o mojoj zaboravnosti, ja u se
kod nje sam optuiti. A sada oprostite, moram se vratiti Joici, a
im uzmognem baronesi predati lepezu, opet u se vratiti k vama,
ako doputate ...
- Veoma e me veseliti - veli ona, a u sebi dodaje: "Ne boj
se, ve sam Orhidi javila kako sam te prevarila, lijepi gospodine".
I otputa ga zadovoljno, pa dalje slua vesele ale Nikice Halpera.
Tamar samo upada i prati pijunskim pogledom svaki Vjeranov
pokret. Ovaj je stigao k Joici i sjeo kraj nje utei.
- Lijepo je to ste obzirni prema onoj plebejki - primijeti
ona - to ini i Orika. Kako vidite, smijeala je s velikaicama
i neplemike keri. Ne mogu se pomiriti s tom okolnou da ona
pod svojim krovom prima ovu eljad kojoj nedostaje plemenita
krv. I zato vas molim, dok zabavljate Renatu i sjedite uz nju, dri
te uvijek na umu da one druge nisu ono to je ona ...
Vjeran se uini kao da nije uo i gleda prema Renati. Upravo dolazi praena dvojicom plesaa. Sjela je,
molei ih neka se strpe i uvela ih u razgovor da tako uzbudi u Vjeranu zavist prema svojim udvaraima.
Sa svojega mjesta promatra to Neda i prihvati priliku da se sastane s Vjeranovim pogledom to Joicu
ljuti.
- Ove nemogue plebejke uistinu su nakaza prekrasnog dru
tva nae domaice - apne Joica svojoj susjedi Hollenbach.
Zamalo su Renatini opazili da joj slue samo kao sredstvo da pobudi Vjerana na udvaranje pa se oproste i
krenu k Nedi. Oko nje se okupile Zorislava, Orhida i Ninka. Mladii c Ivedoe djevojke na ples. Neda
ostaje i dalje sjedei jer njezina noga ne moe prebrzo ozdraviti.
Jo malo doputa Orika Renati da slavi trijumf to Vjeran sjedi uz nju, a onda dade Jadranki i Tonici
znak da prestanu svirati. Glazba umukne.
192

Otvaraju se irom vrata blagovaonice, a domaica pozove svoje goste k veeri. Gospoda vode gospoe,
djevojke vode plesai koji su s njima plesali posljednji ples.
itava povorka ulazi preko salona u blagovaonicu. Sa stropa vise lusteri s ogromnim svjetlom. Oko njega
pedeset mlijenih svijea oivljuje sliku stola za kojim blistaju vaze pune cvijea i stalci krcati slatkiima.
Tanjuri od porculana i srebrni pribor.
Na svakom je mjestu karta s imenom gosta. Domaica sjedne na proelju i znakom ruke nudi redom
gospoama mjesta. U dnu stola redaju se djevojke. Iza njih mlada gospoda. Lakaji unose na srebrnim
pladnjevima divlja s umakom i vruim tijestom. Dva lakaja toe vino, uto poput ulja. Domaica svuda
nadzire svojim pogledom, a pri tom zabavlja goste dosjetkama, izaziva na vesele primjedbe gospodu
Vraniczany Dobrinovia i Kulana, a osobito Joicu Ottenfels, koja uvijek ima u pripremi nekoliko
uljivih dosjetki protiv mukog spola.
Na donjem dijelu stola sjedi mlade. Njima nije doputeno da se upliu u razgovor starijih ako ih ovi ne
potaknu na to. Zato Joica upravlja po koje pitanje Renati da tako na nju svrati pozornost. Mlada djevojka
zna da odgovara naobraeno, to njezinu ljepotu znatno potertava i uzdie iznad svih ostalih djevojaka.
Pri tom Joica pogleda u Vjerana i s uitkom razabire kako on pomno slua svaku Renatinu rije.
Domaica prozire Joiine namjere i finim osjeajem preputa joj polje borbe - ali, kad su lakaji unijeli
drugo jelo, svjee prene ribe s umakom od majoneze, upravi ona .dva tri pitanja draesnoj Mirti Erdodv
da bi tako povukla na povrinu onu koju je odabrala sebi za snahu. Djevojka je odgovorima znala kazati da
ne zaostaje za Renatom. Mirtina majka intimno se nasmijeila u znak odobravanja. Obje su ene u istom
trenutku pogledale Ljubomira da istrae kako na mladia djeluje glas i draest djevojke. Ali su obje
opazile da je njegov pogled za ovog razgovora upravljen u Mirtu, a izraaj njegova lica odaje kako su mu
misli daleko. Majka lijepe Mirte smatra to dubinom osjeaja koji ga obuzima prema djevojci, ali Oriku
ovo zabrinjava. Ipak, eli iskazati svoju simpatiju i za mladu gardu i upravlja Nedi pitanje o plesu to su
ga plesale u poetku zabave. Djevojka odgovara spretno i duhovito. Sluajui Nedin odgovor, domaica
primijeti da uz nju ima neto vie mjesta. Pokua odgonetnuti otkud ta praznina. Tko to manjka? I opazi:
Jadranka! Ona nije dola k stolu? Cak je i svoju prijateljicu Tonicu povukla za sobom? Kako smije to
uiniti, ne pitajui.
Pogleda Ninku, ali ona ne shvaa sadraj majina pogleda.
ada skrene oi k Ljubomiru i opet na prazno mjesto. On je znao
0 majka misli. Jadrankina odsutnost mui i njega. Ova mu je
misao navorala elo i onda kad je govorila Mirta. Na drugo i ne
mish pa teko eka svretak veere kako bi doznar. to je s
Jadrankom.
193
13 Jadranka

Sada unose lakaji peenje od-tri vrsti peradi. Stari govornik Vraniczany-Dobrinovi digne uobiajenu
zdravicu domaici. Taj je as doekao Tamar de Grebenovi - Gabrielus. Njegovu brigu sainjava tanka
grbom ukraena aa uz Vjeranov tanjur. Uza sva brojna jela on je samo jedan jedini put dao napuniti
au, i to je pio sve do peenja. Napokon e ga zdravica prisiliti da pije drugu au. A treu i etvrtu?
Hoe li ikada ispiti ove druge dvije na koje se de Grebenovi obavezao svojem visokom gospodaru da za
nju primi slavu? Da su ga barem posjeli blie k Vjeranu. Njega je zapalo prvo mjesto uz djevojku, upravo
uz Ninku. Tamar slua barunovu zdravicu, a gleda u Vjerana. I on slua i ne vidi kako mu je lakaj au
napunio do vrha kao i sve ostale.
Nakon svrene zdravice svi mukarci ustaju. Vjeranova se ruka lati ae. Svi ih podiu prema domaici.
Uz poklike ae se ispijaju do dna. Tamarove oi su uprte u Vjcranovu au ... Polagano se izlijeva vino u
njegova usta, nekako oklijeva. Ipak postavlja na stol praznu au, ali apne svojem susjedu Nikici
Halperu:
- Nisam navikao tako velikim aama.
- A ja volim to prostranije - odgovori ovaj.
Gospoda sjedaju. De Grebenovi razmilja: poslije veere
pije se u salonu pjenuac i kava. Hoe li tamo moi provocirati treu i etvrtu au? Tako je zaposlen
ovom milju da se ve i njegovi susjedi ude utljivosti Tamara koji je tako rado grijeio protiv drutvenih
propisa, nastojei da razgovorom privue pozornost na sebe. Danas mora pozornost troiti na svoju rtvu.
Mladi Beloevi apne svojem drugu Antonu Lipoviu:
- Mislim da danas ^de Grebenovi kani dominirati svojim
besprijekornim vladanjem pred tolikom gardom djevojaka. Ili
je nesretan to novi gost danas nosi svu panju drutva.
- Neto malo i previe kod gospoica. Vidim to - svi smo
danas suspendirani, ali gospodin pjesnik to osjea dvostruko vie
- odgovara mu Lipovi tiho.
Veera se pribliava kraju. Tamar gleda u Vjerana i prijeti se u sebi:
"Platit e mi porez na svoje prvenstvo!" Domaica se digne i objavi:
- Danas emo iznimno na odmor od veere u salon da i
mladei pruimo prilike za mali domjenak.
Tome se mlada gospoda vesele. Mogu se povui u kut i razgovarati s gospoicama. Za tu blagodat kliu u
sebi od radosti.
Tamar de Grebenovi ve sklada uvod u rasprave.
U salonu su gospoe i starija gospoda sjela na divan i naslonjae. Mladei je spremljena grupa stolica uz
drugi stol. Domaica zovne k sebi Ninku.
- Sto je to? Zato Jadranka i Tonica nisu bile kod veere -
pita svoju ker.
- Jadranku silno boli glava pa je Tonica ostala s njome.
194

Ova glavobolja je hinjena - primijeti Joica koja sjedi uz

domaicu. - Za vrijeme plesa, upravo u asu stanke, pogledala je Jadranka k vama. Tada je Keglevi stao
iza vaih lea i oito smatrao za dunost da Jadranku pozdravi naklonom, a ona je okrenula glavu. On je
sigurno mislio da nije vidjela, zato je pri svretku plesa, kad ste vi Jadranki neto rekli, opet pozdravio, a
ona je neuljudno okrenula glavu. To smo vidjeli s naega udaljenog mjesta, a vidjeli su sigurno i drugi jer
se odmah poelo aptati o tome.
- Dobro, Ninka. Idi sada k svojim druicama - odredi ona, a
lakaju naredi:
- Reci gospoici Jadranki neka odmah doe k meni.
Kad je sluga otiao, Joica nastavi aptati domaici:
- Veina nas koji smo sjedili gore morali smo Jadrankino
dranje shvatiti kao javnu demonstraciju protiv Vjerana Keglevia.
- Ali, draga, za to nema razloga!
- Razlog je veoma vjerojatan, draga Julijo. Jadranka se za
loila za drugoga Keglevia, a sada izgleda kao da joj je krivo to
je ovaj pravi.
- Ovo je preotar i nepravedan sud.
- Oprostite, moram vam kazati istinu, mila moja. U veliko
dunosti koju pokazujete prema ovim djevojkama iz maloplemi-
kih krugova zatajavate sami sebe. Vae su rtve uzaludne. Ovom
sloju podjednako nedostaje uroena tradicija plemenite krvi.
- Pustimo to za danas - Orika e uz pritajenu srdbu.
Na pragu salona pojavi se crnokosa ljopotica u bijeloj haljini
s modrim tokicama, punoj navoranih volania. Sagnula se na poklon gospoama. Ljubomiru zakuca
srce, opazivi kako ide prema njegovoj majci. Ova je odmah upita:
- Je li to bolje? Moe li neto odsvirati ili zapjevati gospo
ama?
- Svirati bih mogla - pjevati tee.
- Na dragi prijatelj Kulan eli da nam odmor nakon veere
Jadranka uini ljepim svojim sviranjem. Molim vas, Vjerane,
odvedite moje kume glasoviru pa ete joj okretati note, a zatim
sa mnom kartati.
Bez rijeci krene Vjeran za djevojkom, stigne je- na pragu otvorena salona i ponudi joj ruku:
- Izvolite, gospoice.
- Hvala. Idem sama I sama odlazi u dvoranu...
U amoru salona najednom se neto pomaklo. Nisu uli njezine rijei, samo su vidjeli kako Jadrankina
bijela haljina s modrim tokicama nestaje, a vraa se mladi u tamnomodroj odori.
- Evo - veli Joica poluglasno Oriki - sada vidite isprav
nost moje teorije. Tko tu ne bi morao posumnjati da joj je krivo
to nije stupio na njegovo mjesto pustolov Bardovi? Zato se ona
za njega izlae?
Ve je domaica ustala i, ljubazno se smijeei, zamoli prijateljicu Erdodv Mirtinu majku:
11*.
195
- Usrdno te molim, primi naas dunost domaice. Moram
razviditi nesporazum meu ovom objesnom mladei. Odmah e
sve biti u redu - i uzme za ruku sina pa mu apne:
- Dovedi odmah zamnom Vjerana.
Pola je u dvoranu u kojoj uz klavir sjede Jadranka i Tonica.
- Slijedi me Jadranko. Odmah e se vratiti - ljubazno e ona
njezinoj drugarici pa ide neto brim koracima iz dvorane. Otvori
suprotna vrata u stranji dio palae i ulazi u dnevni salon. Za
njom prva ulazi Jadranka, iza nje Vjeran i Ljubomir. On je neto
blijed, ali sabran. Jo nikad nije u svoje majke vidio tako mraan
pogled kao sada kad ga je upravila u Jadranku. Predosjea oluju i
nastoji savladati strah od nenadana groma koji bi mogao prouz
roiti slom obitelji.
- Kako si smjela poiniti tako nevienu, nedostojnu neuljud-
nost? Otkloniti ruku mladia kojemu sam odredila da te odvede
do klavira?
Djevojka obori oi, obrve joj dru, proape:
- Oprostite to sam se oduprla vaem nalogu.
- Razjasni to.
- Molim nasamo s vama, kumo.
- Naprotiv. elim to raistiti pred Kegleviem i pred Lju-
bomirom. Evo: Joica je as prije kazivala da Jadranka nije dva
puta odzdravila Vjeranu pozdrav. Joica je to opazila i nije propus
tila upozoriti druge. A kad Jadranka nije dola k veeri, gosti su
to povezali i logino izveli razlog ovom ponaanju.
- Kakav razlog, majko? - pita Ljubomir sa zebnjom.
- Nagaaju otvoreno da Jadranka i sada ne smatra Vjerana
pravim Kegleviem, odnosno jo mnogo gore: - da joj je krivo to
je on taj pravi.
- Sama si, majko, rekla da vjeruje Jadranki koja je raz
jasnila nesretni sluaj to ju je doveo u vezu s ovim dogaajem
- veli Ljubomir.
- Ja vjerujem, ja sam to razjasnila, a ona je moje navode
svojom demonstracijom prema Vjeranu porekla. I ba tim otklo
nom potvrdila njihove zablude. Oni imaju pravo prosuivati po
onome to su vidjeli. Ono to je uinila niti je spojivo s dunos
tima prema meni, niti s njezinim dosele besprijekornim osjeajem
za drutvene obzire.
- Na mene je baena takva sumnja da tu otpadaju svi ob
ziri, svi drutven propisi - iznenada progovori Jadranka.
- Kakva sumnja? - upadne Ljubomir, elei da Jadranka
iskae pred Vjeranom ono to je rekla njemu na Junoj prome
nadi.
- Poto sam obrazloila pred vaim licem, kumo, kako sam
doznala da onog mladia nazivlju Kegleviem, pitao je ovaj gos
podin - tu se okrene Vjeranu - mene: "Kako su redarstvenici
znali da ete vi svjedoiti za njihova ovjeka"? Kao da sam im to
ja rekla, dakle, da sam s njima u vezi!
196

Svakako je tu bilo previe sumnje - okrene se Ljubomir

k Vjeranu.
ja sam odmah plemenitoj gospoici priznao nespretnost
ovog pritanja i zamolio za oprotenje. I ponovo molim gospoicu neka mi oprosti.
- Nikada!
Sve troje zure u djevojku. Orika je zapanjena, Ljubomir iznenaen, Vjeran ravnoduan.
Nikada nee to oprostiti? To je zbilja nedokuivo. Zato
nee oprostiti? Odgovori! Zato?
- Zato to razlog koji je gospodina potakao da me ovako
uvrijedi sainjava za mene neizbrisivo ponienje.
Razlog? Odgovorite na to, Vjerane? - trai Orika.
- Oprostite, presvijetla, ne znam na to niani gospoica?
- Jadranko, onda nam razlog objasni ti - nalae ona.
Svaka se ilica u Jadrankinu licu trza. Blijedilo je polijeva.
Usne joj dru.
- Gospodin je mislio, naravno, to e ovakva sirota - bez
kue i kuita, prosjakinja, to je drugo razumljivije nego da
bude u dogovoru s takvim ljudima ...
- Ne govori o sebi tako, Jadranko - upadne Lubomir.
Ona ga ne slua. Kao da je iz njezine due navalilo pritajivano
ogorenje, nastavlja jo uzbuenije:
- Da, naravno, - ovakva nevoljna sirotinja ne moe drugo
nego se prodati Bachovom redarstvu ... To - ovaj gospodin misli
o meni.
- Ali, Jadranko! - klikne Ljubomir. - Ne smije ovako
nastaviti.
- Moram kumi razjasniti. Jest, samo moje bijedno siroma
tvo potaklo je ovoga gospodina na ono sumnjiavo pitanje - moje
siromatvo!
U glasu joj zadre suza: - Sto mogu visoka gospoda misliti drugo nego da je u siromatvu zloa? Ako se
otkrije kraa, potkupljivost, prevara - trai se siromaha. Onoga koji nema nita
- on krade. On vara. On se dade potkupiti jer je siromah. Moe
se o njemu sve zlo rei i misliti.
Snebivajui se, gleda domaica as u sina, as u Vjerana:
- Gospodin Keglevi sigurno nije nikada imao na umu da
svoje pitanje postavlja na temelju takvih misli - veli Orika.
- Uvjeravam vas: to je od mene vrlo daleko, gospoice -
naglasi Vjeran.
- Tako? Dakle, niste tako mislili? - pita ona. - Dobro.
Onda recimo da nisam bila ja ona koja je virila one veeri kroz
prozori na putnoj postaji i vidjela kako izgleda mladi kojega
nazivlju Kegleviem. Recimo da nisam to bila ja, nego kontesa
Ninka. Biste li njoj postavili pitanje: kako su policajci znali da
e svjedoiti za njihova Bardovia? Biste li takvo pitanje postavili
- Ninki? Ili kontesi Mirti, Renati?
197

Nijema tiina. Orika i Ljubomir zure u Vjerana. Skupio je obrve i zamiljeno uti.
Ljubomir gleda u Vjerana i proape:
- ini mi se - ona ima pravo. Njih to ne biste pitali.
- Sad razabirem - gospoica nema krivo. Nesvjesno sam
se ogrijeio.
- Dakle, samo su moje siromatvo i nearistokratski moj rod
skrivili da ste na mene bacili sumnju. Dosta. Dalje neu govoriti
ni rijei. Razjasnila sam taj razlog, kumo, i vie nemam to kazati.
Mirno stupi Vjeran korak blie:
Meni je u svoje opravdanje kazati samo to da me, uistinu, svjesno nikada nije navelo na ono pitanje vae
siromatvo, nego sam u stranom razoaranju od prijatelja poeo sumnjati da je izmeu vas i baruna
Larsena ili izmeu vas i Bardovia neka privatna veza pa su vas prevarili.
- Jest, tako je Keglevi ovo protumaio i meni - veli Orika.
1 - Cime god opravdavali svoj in, sve izlazi na vau sumnju:
da sam poinila nepoteno djelo. Da sam odluila kao Ninka ili koja druga, nikada ne biste na to ni
pomislili...
- Protiv uvjerenja, gospoice, ne moe se nita uiniti -
veli Keglevi mirno - no, ja ponavljam: mislio sam, vi ste rtva
Bardovieva kao to sam i ja. Ipak, to pitanje nisam smio postav
ljati onako sumnjiavo da i sam nisam bio svjestan.
- elim da Jedranka pred drutvom sve ispravi. Vi ete, Vje-
rane, odvesti Jadranku pod ruku u salon - naglasi domaica.
- Ne mogu se dati voditi od ruke koja mi je zadala takav
udarac.
Kumu obuze gnjev. Ljubomir prie k djevojci:
- Jadranko, razumije li, tamo su tvoje ponaanje tumaili
na tvoju tetu? Nita ih nee razoruati, osim ako ih ti uvjeri da
je nesporazum rijeen.
- Zar da sutra o tome govore s ushienjem po gradu nepri
jatelji nae kue? - pita Orika. - To hoe, Jadranko?
- Presvijetla kumo, kad bih sada htjela biti ljubazna i naj
ljepe se ponijeti prema gospodinu Kegleviu, ne bi mi polo za
rukom. Molim vas, neka me ne vodi u salon, nego idem svirati, a
on neka mi okree note. Svi e to vidjeti, i to je dosta.
- Vrlo dobro - upadne Ljubomir, ne ekajui odgovor maj
ke. - U toku veeri ja u s Vjeranom sjesti k Jadranki na mali
razgovor. To e posve izbrisati neugodnost ovog dogaaja, zar ne
majko?
- Prihvaam, - ree ona kratko, hladno i odmah krene iz
salona. Za njom ide Jadranka, iza nje Ljubomir i Keglevi.
U dvorani jo sjedi Tonica. Jadranka joj apne: Strana je to veer, Tonice. Ostani kod mene, s druge
strane e sjediti njihov polubog da mi okree note. Ostani uz mene, molim te.
198

U salon stigne majka s Ljubomirom. Ljubazna je nasmijana

i navijesti:
Neto su nabajali Jadranki da se Keglevi ljuti na nju, a
zapravo nije istina. On najbolje zna kako je Jadranka vidjela Bardovia i on je sam brani da nije kriva i
tako smo sve razjasnili. Evo pomirenja: ve ujete prve akorde ...
Svi iz salona vide Jadranku kako svira, njoj slijeva stoji Vjeran, pazi u note i okree stranice. Ipak, to nije
bacilo u zaborav prizor koji su vidjeli. Tamar de Grebenovi stao je postrance i budnije pazi na ovu
iznenadnu okolnost.
Kad je Jadranka svrila svoju glazbenu produkciju, svi joj pljeu, a odmah zatim obraa se panja prema
domaici koja odreuje:
- Ponajprije imaju mlade djevojke po elji gospode opetovati
svoj ples. Tada e gospoe i gospoda koji ele kartati u mali salon,
a koji ele mogu ostati malo avrljati i popiti aicu ampanjca.
- Na srebrnim pladnjevima nose lakaji blistave dugoljaste
ae. Nude ampanjac i slatkie. Tamar de Grebenovi budno pazi
kako je Vjeran uzeo slatki, a pjenuavo vino odbio.
- Tu, dakle, moram ja uiniti svoje - da popije treu i et
vrtu - odlui Tamar.
Ponajprije se priblii domaici. Koliko god se broji meu mladu gospodu, ona mu esto doputa uplitati
se jer joj prua grae za njezine ale. Sada e on iskoristiti njezinu elju za aljivim razgovorom pa eka
iza njezina sjedala. Upravo je sada oslovila Kulana:
- Na to se kanite odluiti: da se odreknete drutva gospoe
ili cigara?
- Odluili smo se odrei dimljenja. Nije li prava tragedija
da se neki mali, neznatni putujui trgovac Niccot htio ulaskati
kraljici Katarini de Dedicci i donio joj u Evropu na dar prvi du
han? Ovjekovjeio je svoje ime, cijeli muki rod rinuo u ljubavnu
tragediju, uinivi ga robom nikotina.
- Dragi moj, bezbrojne dananje rastave braka zbog nikotin-
ske strasti mukaraca dokazale su da je muevima duhan dra
gocjeniji.
- Ba to je graa koju obraujem u svojoj satirinoj drami
- ubaci Tamar de Grebenovi.
Domaica se iznenaena obazre k njemu:
- to, osim pjesama vi piete i drame? Hoe li se to skoro
glumiti?
- Vaa milosti, piem po svom umjetnikom nadahnuu, pa
me graanske mase ne mogu razumjeti i drama bi propala. A ono
sto je neko uinio Mazzarin, ne moe slijediti umjetnik kakav
sarn ja. Kad je, naime, dravnik Mazzarin imao u ruci svu vlast,
ntio je postati knjievnikom. Napisao je dramu, naravno vrlo lou.
199

Kad je propala, on je u parikom kazalitu namjestio ljude koji su morali za mjesenu plau svakog dana
burno pljeskati njegovoj drami.
- No, vidite, ipak je neto trajno ostalo od njegovih knjiev
nih tvorevina - primijeti Orika. Knjievna krivotvorina.
- Vaa je milost uvijek vjerni podanik njegova velianstva
humora.
- Velianstvo humor ima veleizdajnika. Umiljenost i glupost
se ne znaju aliti, a ivot treba ale kao jelo zaina.
- Gdje uzeti ale kad je itav ivot strahovita crna tragedija!
- veli Tamar de Grebenovi teatralno. Gospoda ne vole njegovo
isticanje, ali je Orika odluila iskoristiti njegovu elju za istica
njem kako bi time prisilila drutvo da zaboravi nemili prizor s
Jadrankom. A njegova je namjera uplesti u raspravu Vjerana da
bi mogao provesti svoje skrovite namjere, I domaica upravi Ta-
maru de Grebenoviu pitanje:
- Molim vas, budite tako ljubazni pa jednom ve otkrijte
svoju knjievniku tajnu. Naime, u vaim pjesmama stalno nazi
vate ivot tragedijom. Naravno, u ivotu ima vrlo gorkih asova,
ali vi, gospodine, ini se u svom pesimizmu - pretjerujete?
On slavodobitno pogleda u drutvo i odgovara:
- Ja gledam u ivot kao umjetnik, psiholog, filozof i kao
takav moram ustanoviti da na svijetu nema sree ni prave ljubavi.
Sve ono dobro i plemenito ne postoji - sve su to samo iluzije
zakutnih pjesnika.
U tom asu Vjeran neto apne Nikici Halperu.
- Ne bih li smio uti vae mnjenje na moju izjavu? - ljubaz
no e Tamar de Grebenovi prema Kegieviu, a ovaj pogledom
upozori na domaicu.
- Danas pristajem da se i mlade uplee u razgovor - veli
domaica. - Dakle, izvolite, gospodine Vjerane, kazati sasvim
glasno to ste primijetili.
Ovom se pozivu mora odazvati ako ne eli da ga smatraju nedoraslim. Stojei pokraj Halpera, nasuprot
Renati, odgovori mirno:
- Bio sam slobodan apnuti gospodinu Nikici da je izjava
gospodina pjesnika o ivotu pogrebna relikvija. Dodajem da su
mnogi pisci grobari ivotnog poleta svojih itatelja, oni nastoje
ivot to vie ocrniti i oklevetati takozvanim "Weltschmerzom".
Ve Tamar ivo nastavi:
- Naravno, prosjeni pisci za graansku i prostu masu veli
aju nekakve potene, plemenite ljude, portvovne velike due.
Svaije se zlo uvijek kanjava - a dobro pobjeuje - upravo ne
dostojna nemogunost.
- Prosvjedujem - nastavlja Vjeran. - Ako uzmete ivotnu
povijest svakog pojedinog ovjeka, obitelji ili opu povijest na
roda i drave, onda morate konstatirati da ipak dobrota stie do
pobjede, da ima plemenitih, ima potenih ljudi. Jer kad ih ne bi
200

bilo, ne bismo znali razlikovati potenje i plemenitost od nepotenih i sebinjaka. Kad ne bi bilo dobrote,
ne bismo imali u svojoj spoznaji pojam dobrote.
- Tako je, tako! - pristaje domaica, a izraaji na licima
sluatelja odraavaju odobravanje. Ali brzo Tamar preuzme rije:
- Ipak zlo gospoduje ivotom. Okrenuo se oko sebe, svi se
tue, svi potiteno apu i uzdiu nad morom prilika koje nas
ubijaju.
"Hoe li sada pasti u moju mreu? Hoe li dati izjavu protiv Bachove vlade?" Tamar eka napeto.
Nepomini su svi kao da slute neku tajnovitu skrovitu svrhu ove rasprave. Pogledi skreu od Vjerana k
Tamani i opet natrag. Tamar se pourio:
- Dakle, meni, umjetniku, pjesniku, bila bi dunost da vidim
samo dobro, a ne vidim zlo koje vlada oko nas?
- I to bi bilo pogreno - odgovara Vjeran. - Jedno i drugo
postoji, ali vi vidite samo zlo, a nikada dobro, morate znati zato
ih dajete. Pruaju li nam ivot ili ubijaju nade? Knjiga ima du
nost pruiti vjeru u dobro, u pravdu, u slobodu, u sve one ideale
za kojima ljudi eznu. Vi morate pruati ovjeku nade u dobro,
u potenje, u plemenitost jer ga to jedino moe odrati zdrava i
jaka.
- Ja gledam na ivot umjetniki i misaono, ne vidim nigdje
nade, ve samo patnje, movare, zlou, ropstvo ivota, a dobro,
lijepo, plemenito i poteno, opetujem, nisu drugo nego puste
iluzije.
- Recimo da vi imate pravo da je sve to iluzija. Onda biste
morali podravati i ovu iluziju jer prua ovjeku nadu u dobro. U
tom je sluaju ova iluzija veliko dobrotvorstvo.
- Ali umjetnost nije dobrotvorna institucija, nego suveren.
Umjetnost nastaje radi sebe i ivi za sebe.
- Kad bi umjetnost nastajala radi sebe i ivjela za sebe, onda
bi bila najsebiniji duhovni feudalac, duhovna gospotija, prosti
diktator. Mislim da oni koji ni u ta ne vjeruju i niemu se ne
nadaju, nemaju prava nametati ovo svoje pogrebno, oajniko
mnjenje svojim blinjima i ubijati u njima ivot. Ako je zloin
ubiti ovjekovo tijelo, nije nita manji zloin ubiti dui nadu u vje
ru: da ivot ima dobrote, plemenitosti, potenja i pravde jer samo
to ini ovjeka plemenitim i jakim.
- Ah, vi ste romantik, kao i sve iroke mase koje ele da im
pisac poljepava i ljude i ivot. Meutim, ne bih bio ni umjetnik
ni otmjeni intelekt kad ne bih priznao va uspjeh. U znak odobra
vanja molim presvijetlu gospou domaicu neka mi dopusti da se
kucnemo.
- To je dostojanstveno - veli domaica i dade donijeti ae,
sama ih napuni do vrha i preda obojici. Onda e Tamar Vjeranu:
- estitam na uspjehu i elim se jo ee nai s vama na
bojitu misli i u prijateljstvu ...
201

Taj je in pozdravljen srdanim odobravanjem. Vjeran se nasmijei, uzme au iz ruke domaice koja mu
se radosno smijei. Ovo ga oduevljava i on ispije do dna.
Poto su obojica uz odobravanje svih ispili. Tamar de Grebe-novi prui Vjeranu srdano ruku. Sve to mu
pribavlja panju, zaboravili su njegovu tatinu koja je drutvu esto dodijavala," zaboravili da su ga
smatrali samo pjesnikim snobom. Ova gesta pribavlja mu sklonost. On to jasno razabire, iskoriuje i
okrene se k domaici pa moli:
- Presvijetla gospoo! Dopustite mi zamoliti za pobijeenoga
melem na njegovu ranu.
- Ako ga posjedujem, uvijek rado viam rane dobivene u
potenoj borbi.
- Taj bi melem mojoj rani bila jedino vaa milostiva dozvola
da smijem proitati jednu svoju pjesmu.
- Pogrebnu, kao one ostale? - pita ona.
- Naprotiv, punu ivota i sunca.
- Danas su vam ak i andari zakrili put k meni, dakle, za
vreujete moju potporu, itajte. Uvjerena sam - svi e pozorno
sluati.
Svi se dragovoljno prikljuie elji domaice. Tamar se uspravlja. Kretnjom glave odbaci natrag dugi plavi
uvojak kose to mu je pao ispred uha. Zaokruivi malim svijetlim oima oko sebe da se uvjeri gledaju li
svi u njega, pone sonornim, mukim glasom.
ita prvu kiticu u slavu divne ljepotice koja zaogmuta velebnim platem duha iri oko sebe vedrinu neba,
svjetlost sunca, sjaj sree, a svaku duu koja se priblii nadahne snagom svjeine ivota. Zatim .nastavi
drugu kiticu i dovri: "A mi, sretnici, svjetlou se njenom opajamo kao nebo sjajem zvijezde jutarnjice...
Sjajem to dolazi od nje... divne, od svih oboavane nae domaice."
Burnim pljeskom pozdravljaju pjesnika i predmet njegova nadahnua. Domaica iznenaena prosvjeduje.
Joica je nezadovoljna jer je njezina neakinja cijelo ovo vrijeme zaboravljena. I priapne Oriki:
- Ako taj mladi smije pjevati mladoj djevojci kakva je Re-
nata, nije mu to dozvoljno vaem dostojanstvu. Ispraite ga!
Autor posegne za pladnjem to ga u pozadini dri lakaj i uzme au.
- Prema naem starom obiaju usuujem se pozvati gospodu
da u ast domaice do dna iskape poasnu au.
Svi se mukarci diu, lakaji toe, vino se pjeni, nazdravitelj kriomice pazi na Vjeranovu au. Napunili su
je do vrha...
Domaici nije pravo to je Tamar izazvao svu panju k njoj. Meutim, mukarci diu ae pa ih ispijaju do
dna.
Tamani se ini, Vjeran je to uinio ovaj put s pravim ushienjem. Ovo opaanje ispunjava ga zatajenim
zadovoljnstom. "Ta-
202

ko Sad ima i etvrtu" - veli on u sebi zadovoljno. "Tvoja asovita slava donosi meni - tajnu slavu. Ja sam
pobjednik, slavni knjievnik Tamar de Grebenovi."
Dok su starija gospoda posjedala, domaica zovne k sebi Ta-mara de Grebenovia i ukori ga tiho:
Drugi put u prije itanja vaih pjesama provesti cenzuru.
Dala sam vam malo slobode, a vi uzimate itavu pregrt.
Presvijetla, oprostite pjesniku koji nije mogao odoljeti
svojem nadahnuu.
- Onda je vae nadahnue trebalo zaploviti prema Renati -
ape ona. - Danas preputate svoje mjesto drugome ...
- U borbi s plemenitim gospodinom Kegleviem mora svaki
od nas ostati pobijeen ...
- Kad netko borbu kukavno naputa - nekad doivi i poraz.
Do danas nisam mogla kod vas opaziti ovu vrst kukavtine. No,
sada...
Nije dorekla. Naglo se okrenula prema drugoj strani gdje stoji Vjeran s Nikicom Halperom i Stjepanom
Beloeviem, pa neto glasnije dovrava izreku:
... a svemu je bila kriva ova beka mumija.
Brzo se Tamar okrene k Vjeranu, misao proleti strelovitom brzinom i on ubaci:
- Uvijek je ta beka mumija - kriva svemu zlu...
Nastaje zabuna. Neki su gosti oborili oi, drugi se priinili
da nisu uli. Orika srdito pogleda Tamara i tiho ga ukori:
- Takve se primjedbe ne stavljaju na sav glas.
- Pod krovom vae milosti nema dounika - veli Tamar s
uvjerenjem.
- Ali ima slabia - odvrati ona i uini krorak prema Vje
ranu da obustavi razgovor, ali on je doeka glasnim pitanjem:
- A vaa milost nije znala da e znamenita beka mumija
doskora stii u Zagreb?
Slavobitno gleda Tamar de Grebenovi kako rijei pogaaju drutvo. Svatko zna da mumijom zovu
starovjenu vladavinu ministra Schvvarzenberga i Aleksandra Bacha. Orika razabire nepriliku svojih
znanaca. Zaprijeila bi daljnji razgovor, ali kad se ve stao razvijati javno, nee dijeliti strah s plaljivcem
i odgovori.
- Ako doe, Zagreb e je ve smjestiti u muzej na vjeni
poinak.
- I njegova uzoritost kardinal Haulik je istog miljenja, zato
je odbio da mumiju primi u nadbiskupski dvor - glasno e
Vjeran.
Nekoliko se glava podiglo kao da pita: zar je taj Vjeran lud? Pozornije gledaju to je zapravo Kegleviu
kad misli da se i kardinal moe protiviti da "mumiju" primi u svoj dvor. Svi ute, a Vjeran dovri:
- Budui da ipak njegova uzoritost kardinal uti, to sam
odluio da ja objavim ovu plemenitu odluku njegove uzoritosti.
203

- Bravo! Uinili ste rodoljubno djelo to ste to saopili -

odobrava Tamar de Grebenovi i dre od sree nad tolikim us
pjehom njegovih zdravica.
- Onaj koji me je zamolio da objavim vijest o mumiji -
nastavlja Vjeran - doista je neznanac, ali e ga naskoro spomi
njati cijeli Zagreb i sva Hrvatska. Taj je neznanac roeni Zagrepa
nin. On je smrtno zaljubljen u svoju domovinu i svoj Zagreb.
- U kakvoj je to vezi s bekom mumijom? - pita Tamar de
Grebenovi.
- U najuoj je vezi zato to je on u svojoj velikoj ljubavi
prema domovini odluio poslati kardinalu Hauliku skupocjenu
mumiju za muzej. Kardinal mu je odgovorio neka ovu dragocje
nost ne alje u nadbiskupski dvor, ve ravno u muzej. Grad Zagreb
do danas ne posjeduje takvu znamenitost. I moj mi je Andrija
navijestio da je mumiju otpremio.
Kad je opet u salonu zaamorio vedri razgovor, domaica prie k Vjeranu i njegovim znancima pa im ree
tiho i znaajno:
- Jednom je veliko mnotvo svijeta u Africi doekalo Cezara.
Kad je s broda stupio na tlo, on se spotakne i padne. U tom ne
prilinom asu, leei na zemlji, raskrili Cezar ruke i ree: "Afri
ka zemljo, ja te grlim" ... Nije li tako bilo sada i s vama, Vjerane?
- U mene nikada toliko dosjetljivosti. Neka kau gospoda.
Ja sam im uistinu pripovijedao o toj bekoj mumiji zagrebakog
sina, a nisam govorio o bekoj vladi, no gospodin de Grebenovi
krivo misli da...
- Svi su mislili - i ja sam drala da ste neka krhka frajlica
koja ne podnosi nekoliko aa vina pa ste se razglagoljali o politici.
A sada, gospodo, dosta je rasprave - zabavljajte nae djevojice.
- To je i naa najtoplija elja - odgovori Vjeran - i molim
oprotenje to sam skrivio upadicu.
Domaica se okrenula i pozvala k sebi Nedu.
- Hoete li moi ponovo plesati ples u slikama?
- Mogu, ve mi se noga posve oporavila ...
- ula sam od Ninke kakvu ste neuljudnost poinili, oslu
kujui u svom vrtu gospoe Agatu i Sigismundu.
- Da sam ui zatrpala vunom, morala bih uti kada su tako
glasno iskazivale svoju radost da mladi Keglevi nee vie dolaziti
u vau palau jer u srijedu ide u Beanec i da e ga oteti Baronesa
Renata.
- Koja e ga oteti, to ne zna danas valjda ni on ... A da ide
u Beanec, to je prirodno kad ga je Joica pozvala.
- U srijedu on dolazi Orhidi Malin zato to je bio tamo poz
van onog dana kada su ga Naum i Orhida vodili kroz umu.
- Tko vam je to rekao?
- Sam Vjeran Keglevi, malo prije.
Zaudila se, ne slutei kakvu zaslugu ima u tome Neda, a zatim
odredi:

__ Sada e slijediti va ples u slikama, a onda plesovi za sve.

 Mladom e Kegleviu biti vrlo dosadno kad ne plee.
- Da vas ne bi odvie muila briga za njegovu dosadu, povest
ga mi starije gospoe na kartanje. A sada pozovite Jadranku
i Tonicu - neka sviraju.
Djevojke su skupile glave, dok im Neda saopava:
Naa je strategija odlina. U srijedu Vjeran nee s Renatom
u Beanec, a sada e lijepo s gospoama kartati. Gospoice Zori-slavo, neka gospodin Nikica svakako jo
danas pozove Keglevia k vama" za buduu srijedu. Recite da imate neku godinjicu.
I nee lagati, ba tog dana Zorislava slavi sedamnaesti
roendan.
- Oh, divno, - Vesele se djevojke.. - Naa urota ve ima
uspjeha.
- Sada obnavljamo ples - odlui Neda triga. - Djeco, uz
mite opet na nian Vjerana. Gle, kako mu sjaje oi...
POTENJE ZA SLAVU
Ispod vee Orieve palae izlazi Tamar de Grebenovi. Svuda mrak. Gornji grad spava. Kapucinska je
ulica u potpunoj tmini. Nigdje na stupovima ne gore svjetiljke. Zar ih je utrnuo vjetar? Polagano koraca
lijevo, prema sjeveru... Iz tame netko je neprirodno zakaljao. On stane. Zuri pred sobom u no. Opet
kaalj... Odluio je. Ide polagano i pjevucka sam sebi napjev iz "arobne frule". Polagano ide prema uglu.
Tamna sjena prislonjena uz neku veu pomakne se, stane pred Grebenovia i apne:
- Ja sam to, gospodine de Grebenovi.
- Vae visokoroe?
- Kakve imate vijesti? Dugo ve ekam ...
- Dugo je trebalo govoriti i raspravljati da on oedni.
- I napokon ste uspjeli?
- I treu i etvrtu au je ispio, elite li izazvat u jo jednu
zdravicu.
- Peta bi aa sve pokvarila. Neka je samo pripit - ne posve
pijan, to je govorio?
- O bekoj "mumiji". Svi su bili u neprilici, ja sam rekao da
je to Schwarzenberg. On se stao ispravljati da se radi o pravoj
mumiji.
- Nee mu koristiti. A to radi sada?

- Promatra ples i oito udvara...

- Kad bi mogla svriti zabava?
- On nikako nee izdrati dok krenu drugi, doskora e osjetiti
moju treu i etvrtu au.
-

-
204

...... A JdL

- Upozorite ga na njegovo stanje da nije zgodno u prisutnosti

tolikih djevojaka i nagovorite da krene kui.
- U koliko sati?
- Sto prije, najkasnije iza ponoi, ve prema mogunostima.
- Bude li trajalo dulje, da vas obavijestim?
- Moglo bi se opaziti vae preesto izlaenje iz palae. Vano
je da on ide kui bez pratnje ili - s vama. A niste li meu djevoj
kama vidjeli Orikino kume, onu koja je svjedoila za drugog
Keglevia?
- Jadranka Marui? Naravno, i ona je u dvorani.
- Kako se vlada prema Kegleviu?
- Nije s njime ljubazna, ali vaem bi visokorou dodijalo
da govorim o toj prosjakinji.
- Ba to je vano. Sto je bilo? Sve mi ispriajte.
Saptom ispripovijedi o prizoru izmeu Jadranke i Vjerana, a zatim o izjavi grofice o pomirenju.
- Pomirenje? Poslije toga se ona ponijela prema njemu lju
bazno?
- Nikako. U svakom joj pogledu razabirem da sva gori od
neprijateljstva.
- Znak da se nije s njim izmirila, ali je Orika to navijestila
da ublai neugodni dojam u drutvu. Veoma dobro.
- Sto mi je sada initi, vae blagoroe?
- Budite neprestano u blizini Keglevia, pratite njegovo sta
nje, ne zaboravite osobito budno paziti kakvo e raspoloenje vla
dati izmeu Orike, one djevojke i Keglevia. To je vano. Onda
otpratite njega kui prije drugih. Kad sve to izvrite, zasluili ste
da se vae pjesme tampaju u svim vrednijim listovima Bea.
- Do posljednjeg daha bit u,zahvalan vaem visokorou na
prevelikoj srei. I, molim, poastite me novim zadaama.
- Svakako u se posluiti vama. Dakle, ako Keglevi poe s
vama, to bolje, a ako odbije vau pratnju, ne nameite mu se.
Ako ga pratite kui, oprostite se s njim na ovom mjestu i zaokre-
nite iza ovog ugla na Markov trg. Ako on ide sam ili se neto do
godi to biste morali javiti, opet fiukajte "arobnu frulu" i
doite na ovaj ugao.
- Na zapovijed! Pokazat u se dostojan vae slube.
U mraku barun nestane. Tamar de Grebenovi se vrati prema palai.
Barun prijee iza ugla Kapucinske ulice prema staroj Kazalinoj ulici. Uz zidine sputa se dolje uz
grmlje. Dva ovjeka stoje pred barunom.
- Napokon, vae visokoroe. Zabrinuo sam se gdje ste tako
dugo.
- Odluio sam da danas obavljam sve sam. Imam obavijest o
upravo nevjerojatno vanom prizoru izmeu nae ljepotice, njezine
kume i Keglevia. Pravi skandal! Ovo lijepo djevoje ide sve blie
206

meni... To znai - k nama. Bit e nam trea u trijuviratu po-danih, Premru, de Grebenovi i Jadranka. Ve
mi je u akama to e izvesti ovaj slavohlepni knjievnik.
Barun stoji s Heinrichom i Jarecom u visokom grmlju izmeu dvije zgrade - biveg starog kazalita grofa
Amadea i zgrade Kol-lenbach. Tu je jo i vei mrak nego du Kazaline ulice. Nakon kratke utnje Larsen
apne:
Vii interesi monarhije zahtijevaju da ostanem ovdje jo
dva-tri tjedna. Po ovoj djevojci sakupio bih za ekselenciju goleme tajne drutvene opozicije
Zagrepana.
U tmini gurka tajnik Jareca u lakat. Barun u mraku ne vidi i proslijedi:
Kad sam iz Bea putovao ovamo, nisam slutio da me eka
toliko iznenaenje. Na djevojku pada sumnja osvijetljena vjerojatnou. Orika je mora odstraniti iz
kue i, naravno, ona e ostati bez zaklonita. U takvom asu imam u ruci najprirodnije sredstvo da
zadobijem djevojku za nae politike ciljeve. Orika nee asiti ni asa da se rijei djevojke koja ima veze
s nama.
- Gdje su te veze? - pita Heinrich.
- To je moja tajna.
- Meni je Hajdika kazala - apne Jarec - da e gospo
ica sa zelenomodrim oima dalje uiti pletenje nakita u Beu.
- Ovako prvoklasno vanu injenicu Jarec preuuje kao da
mu je ovdje oslabio um! Da sam to znao prije, danas bi mi Ta
mar de Grebenovi sve ovo ispitao.
"Zar je poludio? Govori o djevojci kao da ovdje stojimo radi nje, a ne radi Keglevia? Ovo, ipak, ve
prekorauje sve granice. Moj pretpostavljeni gubi pamet za ovom hladnom ljepoticom" - razmilja
zabrinuti tajnik.
U mraku i tiini, kad ne vide hladno barunovo lice, njegov apat im otkriva sakrivenu strast koju on zna
po danu prikriti ledenim izraajem lica i govora. Njegovi su pomonici zapanjeni to nita ne kazuje o
Kegleviu, ali govori o djevojci.
- Sva je srea to nam je de Grebenovi donio vijest o skan
dalu. Moda jo to potanje sazna, rekao sam mu neka pomno
pazi, prema tomu u odluiti...
- Sigurno taj mladi de Grebenovi dobro pripravlja zamku?
- pita Jarec.
- Ovo je klasini tip. On ne trai novaca, on prodaje svoje
potenje za slavu. Sasvim sam zadovoljan. Taj e Keglevia ve
zamalo nagovoriti, da ide kui - a onda je lako. Uvijek sam go
vorio: hoete li pouzdanog tajnika, uzmite samo slavohlepnog
ovjeka. Za slavu prodaju ljudi posljednju nit potenja.
- Sigurno je ve daleko dospio s istragom. Mogu li ja ili
Jarec otii na ugao ulice da pripazimo?
- Ne mijeajte se u to. Vaa je dunost da ste sa andarima
u civilu u pravom asu na svojem mjestu. Idem opet primiti nove
vijesti da odluim o ostalom.
-
Polagani tihi koraci prolaze preko ulice. Jarec uhvati tajnika za lakat:
- Ne dopustite mu da ostane. Vie nemam odvanosti da
snosim odgovornost.
- Nikad nisam slutio da bi se to moglo dogoditi s njime
koji je sa enama zapovijedao kao sa andarima. A opet se nadam:
kad bude imao Keglevia u ruci, to e tako silno djelovati da
mora zaboraviti na djevojku - barem do sutra.
Gore u dvorani ponovo pleu gospoice svoj ples u slikama. Jadranka i Tonica sviraju etveroruno, dok
se jedanaest mladih djevojka, potaknute prvim uspjehom svoje urote, podvostrue-nim ushienjem
predaju caru tajanstvene zadae da provedu urotu protiv Renate Schlaum-Linde. Mlada gospoda uivaju u
proljetnoj slici djevojakih pupoljaka i ne slute zato su sada zaplesale slikovitije, draesnije nego prvi
put. Ne slute da su djevojke osvijetljene povjerenjem u svoj uspjeh nad lijepom tuinkom. Svu muku
mlade obuzima domaa melodija i ritam kretnji mladih djevojaka to pruaju svu milotu i dragost
domaeg cvjet-njaka. Jo nisu umukli posljednji zvui glazbe, jo nisu plesaice dovrile posljednje vrele
okrete, ve je Vjeran poeo klicati ivo, s oduevljenjem, a s njime i sva muka mladenaka vojska.
Nakon plesa gospoda zaokrue djevojke i avrljaju s njima da se odmore za daljnje plesove. Jadranka se i
sada povlai u pozadinu i s Tonicom ode na eljezni balkon sa strane dvorita. No je hladovita, a Tonica
ide da potrai ogrtae. Iz dvorane izae na balkon mladi osvijetljen svjetlom kroz staklena vrata dvorane.
- Vi ste, gospodine Beloeviu, smioni kad dolazite za mnom!
- Danas ste nejasni, nerazumljivi. Zato ne bih smio s vama
razgovarati u dvorani ili ovdje. Imam vam neto saopiti.
- Izvolite, sluam vas.
- Vidio sam to ste uinili mladom Kegleviu i opazio da
je vaa kuma jo i sada ljuta na vas. Mislite da e to proi bez
posljedica za vas?
- Poslat e me u Be, a to e biti dobroinstvo, jer moram
dokraja izuiti zanat.
- Moja majka putuje budui utorak k sestri u Be i ovla
stila me neka vam to saopim. Ona zna od Hajdike vae osnove
i rado e vas povesti sobom. Majka esto spominje prijateljstvo
s vaim roditeljima pa bi vas primila u svojem dvorcu kao vlasti
tu ker ako bi vas, moda, odluili poslati u koju drugu kuu.
- Hvala od srca plemenitoj gospoi majci. Budui da je ona
v Zagorju, bila bih predaleko od Hajdikine radionice. Osim toga,
moram se usavriti u ovom poslu, pa elim u Be - to prije.
.208

Sjetno promatraju njegove smee oi Jadranku.

1_ Recite, gospoice, zato ste se onako ponijeli prema Ke-
^ Ljuti me to nije uspjelo da na njegovo mjesto posjed-
nem pustolova.
_- Jo imate volje zbijati tako gorke ale?
Nema meu gostima nikoga tko ovo ne smatra ozbiljnom
injenicom - osim vas i jo nekih ukuana.
Ljubomir to nikad nee misliti, a Keglevi vas ne moe
poznati kao mi. No, eto, dolaze. Samo sam vas htio upozoriti da bi vas moja majka primila kao drugaricu
mojoj sestri...
Moj cilj jest da steknem sposobnost zaraditi kruh svojim
rukama, a ne drugovanjem.
- Vi ete raditi? Kakva je to sudbina?
Sjajna, ni od koga nisam ovisna. Ali, evo Tonice.
Vas dvije se odvie umarate sviranjem. Ljubomir je malo
prije rekao gospodi da e vas on zamijeniti. Vidite, ve se sprema prema glasoviru. Ne biste li plesali?
Ne - odgovori Jadranka. - Visoko drutvo bi se skanda
liziralo da me najednom vi ili tko drugi odvedete na ples. Ali,
gledajte, Tamar de Grebenovi ulazi u dvoranu.
- Gdje je bio dosele? - udi se Beloevi.
- Nisam ga vidjela kod slikovitog plesa ni drugi put. On
uope sve gleda s neke velike visine umjetnosti i sve mu dosa
uje.
- Umiljenost je njegova umjetnost, gospoice Jadranko,
ali se zna svuda uvui u drutvo, svuda dominirati - i tamo gdje
ga ne vole. To je posebna vrst ljudi.
- Hajdemo, trae nas, ele plesati - opomene Tonica, ula
zei ostraga.
Dok su se plesai spremali zaplesati, Vjeran osjea da su ga zdravice za trenutak umorile i jedva eka da
bi uhvatio domaicu nasamu. Napokon doe do nje i apne:
- Hoete li kartati?
- Ja svakako, a vi ostajete ovdje da zabavljate mlade.

- Dakle, izgubio sam vau milost - zbog gospoice Jadran-

ke? - pita zeprepaten.
- Ne spominjite mi tu upadicu. Oslobaam vas kartanja
zato to vidim da vama vie odgovara zabavljati ljepoticu Re-
natu nego kartati s nama starijima.
- Lijepu se sliku rado gleda i na platnu. Drugo je ako mi
danas uskratite obeanu partiju karata, ako uskratite potporu
mojem nesretnom - u prijateljstvu - prevarenom srcu...
- Vi ste veliko dijete. Molim vas, ne zurite u mene kao u
djevojku koja vam je otkazala ljubav - veli ona otro, pa zovne
k sebi Nedu. Kad se pribliila, apne joj:
209

- ujete li, Nedo, opazila sam kod drugog plesa da ste sve
gledale u Vjerana. To ba nije bilo pristojno.
- Gledale smo u vau milost, a on je stajao iza vae stolice.
- Naravno, vi uvijek naete dobru ispriku!
Onda zovne Nedine drugarice sestre Bubanovi pa onda odluno odredi Vjeranu:
- Evo vam cijelu gardu. Doputam vam da razgovarate s
njima dok gospoe i gospoda ne krenu u salon za kartanje.
Ni Vjeran ni djevojke nisu slutile da je time Orika htjela kazniti Joicu zbog nespretnih prigovora to je
pozvala keri "ple-bejaca". A moda je htjela i malo oslabiti Vjeranovo divljenje Renatinoj ljepoti.
Vjeran razgovara s djevojakom etom i zapaa da mu rijei udvaranja teku glatko, ivo slavi njihovu
odvanost i ljepotu o kojoj nije nakanio govoriti. Sve mu biva jasnije da su etiri ae vina proizvele
uinak koji ga sve vie zabrinjava.
Najednom Vjeranu prie Ljubomir, povede ga podalje od djevojaka i zamoli:
- Jo danas bih vas molio za mali razgovor nasamu, o va
noj stvari.
- Kad god izvolite - odvrati Vjeran.
- Nakon plesa, kad se odrava odmor, doi u po vas. Ili
mi poaljite lakaja kad ste slobodni.
Pribliio se Tamar de Grebeuovi i odmah polaska Vjeranu:
- Pogledajte, sve ove sjajne djevojake oi, to su zvijezde
koje blistaju vama...
- Va pjesniki Pegaz pravi neprirodne skokove... Sma
njite mu obroke zobi. Svi ljudi ne podnose takve vratolomije.
- Naprotiv, ba to vole, jer su mnogo manje skromni od
vas, ali, kako vidim, promatrate nau domaicu. Moja pjesma bila
je samo slabi odsjev njena prekrasna bia. Tu su udrueni ljepota,
bajoslovni duh i mladenatvo uz tako odraslog sina. To je udo,
zar ne.
Ovo slavljenje njegove majke po mladom ovjeku smatra Ljubomir neukusnim i prekine razgovor:
- Dakle, gospodine Vjerane, do vienja - kako smo urekli.
Ljubomir se udalji da potrai Mirtu, dok Tamar de Grebe-
novi smatra da je upravo ovaj as stvoren za njegovu izdaju. Ljubazno se prikloni Vjeranu.
- Ne bih vas htio uvrijediti, ali va izgled nekako nije pri
rodan. Oi vam udno svijetle, nije li vam vino nakodilo?
- Da, skrivile su to zdravice. Kod svoje bake sam moda
dva puta imao prilike popiti etiri ae vina i uvijek sam stradao.
- To moraju primijetiti dame, a to ne bi sluilo u vau ko
rist. Ba zato to ne podnosite vino, pomae jedino da neopaeno
izmaknete kui, jer se ve i ljuljate.

2zx, uistinu? Prvi puta sam u velikom drutvu, pa da se

sramotim. Ne bih htio pokazati kako sam nenavikao zdravica-
ii Svemu se da doskoiti. Kod kue zamoite glavu u ledenu vodu, onda udahnite kakav otri miris, to e
izbrisati svaki uinak vina - pa se moete vratiti. Do kue vam je vrlo blizu - dakle, lako moete doi
natrag.
Imate pravo. Mogu se vratiti. To je zbilja vrlo blizu, nee
ni opaziti da sam otiao.
Pratit u vas - ako dopustite.
Veoma ste ljubazni ali nije mi potrebna pratnja. Jo mi
nije tako zlo. No, prije bih rekao mladom domainu Ljubomiru neka zna da sam otiao i da u se vratiti.
Evo, on plee. Dok ga doekate, dotle se moete kod kue
osvjeiti i ve biti na povratku.
- Da, ali to e domaica? Urekli smo kartanje?
- Idem s vama do garderobe, a onda u joj kazati, da ste
otili kui da uzmete novaca za karte, jer da ste zaboravili poni
jeti. Zar ne?
- Veoma ste dosjetljivi. Poimo.
Tamarove rijei djelovale su na njega sugestivno i sada se osjeao tako omamljen da se upravo elio
osloboditi ovog stanja pa slijedi lukavog pijuna kao spasitelja. S njim ide kroz salon, a odanle uu
nezapaeni u predvorje.
Na vratima garderobe stigne ih lakaj i javi Vjeranu:
- Zove vas njezina presvijetlost.
U neprilici Vjeran gleda de Grebenovia, i ovaj ve sprema odgovor, kad Orika izie kao po nekom
udesnom instinktu. Boji se da se Vjeran sprema s Grebenoviem na kakvu politiku raspravu, a ne eli je
pa izazovno nareuje Tamaru:
- Pjesnie, vratite se, a raspravljanje s Vjeranom nastavite
sutra. Osvojili smo ga za svoju partiju karata. Dakle, Vjerane,
slijedite gardu starih.
Obojica ute. Tamar osjea da bi poinio teku pogreku kad bi pred svjedocima nagovarao Vjerana neka
ide kui. A to mu i ne bi koristilo, jer Oriki se ne moe protusloviti. Vinom omamljeni Keglevi slijedi
zapovijed domaice i smjesta okrene natrag, nastojei da to bolje sakrije svoje neugodno stanje.
- Idite na ples. ekaju vas ivi djevojaki stihovi - naglasi
domaica Tamaru.
- Slijedim elje vae presvijetlosti s oduevljenjem - i po
kloni se, a u dui kune to mu je razbila tako divnu priliku. Na
posljetku jo ima vremena do pola noi. "Poto svatko moe pro
matrati kartaku igru, Vjerana u drati na oku, a kad su kartai
svim svojim sjetilima u igri, jo u lake Keglevia maknuti iz
Palae na ulicu" - misli Tamar de Grebenovi.
14*

HAZARDNA IGRA
lijevo od velike dvorane je salon za primanje. Odavle se ulazi u sveanu blagovaonicu, nadesno s june
strane redaju se etiri salona, sve do ugla palae. U posljednjem rasvjetljuju sobu tri lustera. Ispod
svakog pojedinog po jedan okrugli stol. Sva su mjesta ve zauzela gospoda i gospoe i sa strau prebiru
karte, s kojih se kotrlja srebrni novac. Sa zvukom srebra pada po koja rije - izreena mirno ili aljivo, ili
nasmijano, ali podjednako razotkriva pritajivanu uzbuenost. Uz trei stol sjedi domaica, a njezini su
igrai: Vraniczany-Dobrinovi, Erd5dy, Kulan i Ke-glevi. Osim Kulana nitko nije osobito obuzet igrom.
Vjeran je plah i uti, bojei se da bi mogli opaziti kako su ga zdravice svladale. Boji se da ga Orika
ponovo ne nazove "krhkom fraj-licom" koja ne podnosi nekoliko aa vina. Gospoa Vraniczany-
Dobrinovi razmilja kako bi izvrila elju Joice i neto saznala o dojmu to ga je Renata ostavila na
Vjerana, a Zinu Erdodv mui pitanje kada e Ljubomir zaprositi njezinu ker Mirtu. I domaica je oito
zaokupljena nekim mislima i esto upravlja poglede prema vratima.
- Hoemo li radije hazardnu igru? - pita Kulan. - To
e vas vie zanimati.
- Poto ivimo ponovo u srednjem vijeku - podrugljivo
naglaava Orika - valja hazardirati. to vie se izgubi i s ve
om hladnokrvnou, to je otmjenije. Gubiti valja herojskom
drskou, to je za sve hazardere najvanije. Jeste li uli, Vjerane?
- Jesam. Pokuat u jednom i ja hazardirati.
Gospoa Vraniczany-Dobrinovi uzme mijeati karte i gleda Vjerana:
- Da vidimo koliko vas ljubi vaa odabranica.
- Nikako. Ona jo ne postoji.
- Znak da nemate odvanosti - i polagano dijeli karte da
produlji razgovor. - A znate li, mladiu, da je kua bez ene
proljee bez cvijea?
- Pokorno ekam dok procvate.
- Mukarcima nije nikad bilo na tetu, ako su dulje prie
kali - veli Kulan
- Poinjete omalovaavati ene. Dobro. Udaram vas za kaz
nu na otvorenom polju. - I Orika izbaci kartu. Barun poloi
svoju. Nakon njega Vjeran.
- Loe igrate, mladiu. - zaklima Kulan glavom - vrlo
loe, izgubit ete ako bolje ne promislite...
- Sigurno bi on volio uzdisati uz nju nego ovdje promiljati
- upadne Dobrinovika.
- Htjela sam ga ostaviti u dvorani, a on je molio da. ga
uzmemo na kartanje - objasni domaica.
212

Najvea mi je srea to smijem sjediti za ovim stolom

iskreno e Vjeran i obara oi da prikrije kako je pri vinu. """ Nastavili su utei.
Iz salona tiho i polagano ulazi Joica u pratnji de Grebeno-vica Domaica joj pogledom ponudi mjesto,
dok je Tamar stao iza Orike i odanle promatra igru, a zapravo Vjerana i smilja zamku kako e ga
najjednostavnije izvesti na ulicu.
U salonu za kartanje sve je udubljeno u igru. Lakaji su ve dva puta natoili gospodi po au vina. I sama
je domaica ponudila Vjeranu au, a to ne smije odbiti. Tamar u sebi konstatira: "Svaka je kap vina voda
na moj mlin."
" vi ste opet izgubili - ree Kulan Vjeranu. - Primite
moje saaljenje.
On se samo smijei. Domaica, kao da ga eli utjeiti, pripovijeda:
- Kad je engleski dravnik Fox izgubio cijeli imetak na kar
tama - suigrai su ga alili. A on im je rekao: "Ne, gospodo, vi
imate razloga da mi estitate, jer ja ve znam da sam izgubio sve,
a vi jo ne znate, kakva vas eka sudbina".
Vjeran je pobijeen ispao iz igre. Najednom da znak lakaju i neto mu tiho apne. Ovaj se odmah udalji.
Tamar nije mogao uti to mu je rekao, ali nestrpljivo eka da se sluga vrati da vidi kamo ga je Vjeran
slao.
Jo igra nije dovrila, a Ljubomir ue. Iza njega lakaj. Oito ga je pozvao Vjeran. Zato? Da mu uzajmi
novaca jer je izgubio? - pita se Tamar i promatra to e biti. Majka navijesti Ljubo-miru:
- Vjeran igra ludo i nepromiljeno.
- Hoemo li nastaviti? - pitaju gospoe.
- Mi smo pripravne - veli domaica - ali evo, nose nam
okrepe za daljnji put.
- Dopusti mi, majko, da s Vjeranom porazgovorim nekoliko
rijei - zamoU Ljubomir.
- Slobodno, ali urite se. I on mora neto jesti.
Lakaji poloe pladnjeve s patetom, unkom, hladnim fazanima, slatkiima i vinom na etverouglasti stol.
Keglevi je s Ljubomirom otiao u drugi salon. Tu ga zaustavi i ape mu nekako nesiguran:
- Izjavili ste elju jo veeras razgovarati sa mnom.
- Htio bih s vama otvoreno, prijateljski raistiti nemili
dogaaj s Jadrankom i vaim progoniteljima. Moda, odmah.
- Gospodine Ljubomire, pogledajte mi u oi. Jedva sam to
skrivao pred gospoama, stidim se priznati - ne podnosim ne
koliko aa vina. Zdravice nisam dosta hrabro podnio, a ovdje
kod karata nisam smio odbiti ponuenu au - osjeam se ne
sposoban za svaki razgovor.
- Razumijem vas. Razgovarat emo sutra ...
213

- Osim toga, imam veliku molbu. Svakako moram kui.

Prava je sramota: prvi put u drutvu, a moja glava kao bure
kad pisti mot. Najbolje je ako nestanem. Molim, pomozite mi
da me ne vide vai gosti.
- Ako elite nestati nevieno, doite brzo, dok nas nitko
nije zatekao. Evo, ovuda.
Ljubomir otvori nevidljiva tapetama sakrivena vrata, koja s,e odmah za obojicom zatvore.
U salonu za kartanje oslobodio se Tamar de Grebenovi prianja Kulana i, vidjevi da Joica zajedno s
kartaima jede patetu, izmakne u salon kamo su poli Ljubomir i Vjeran. Ali ovdje nema nikoga...
Mislei da su obojica otili u veliku dvoranu, pouri onamo, ogledava se na sve strane, trai, ispitkuje.
Uzalud. Nema nijednog od njih. Tada mu doe u susret Nikica Halper s kojim je esto vidio ove veeri
Vjerana i saopi mu:
- Traim Keglevia i Oria.
- Keglevi odavna karta, a Ljubomir je plesao. No, evo,
ba ulazi.
Tamar pogleda prema dvorinom velikom balkonu s kojega dolazi Ljubomir. Poli su mu obojica u susret:
- Htio bih pozvati gospodina Keglevia sa mnom kartati
- veli Tamar. - Nekako me spopala elja ...
- Onda morate priekati. Keglevi odlazi kui.
- Radi onog sukoba s .gospoicom Jadrankom? - pita, to
boe, iznenaeno Tamar, a misli mu kliu: "Gotov je".
- Nesporazum izmeu Jadranke i Keglevia je izglaen,
ali na kartama je na gost bio nesretniji i nee uzajmiti od mene
novaca jer da bi mu to donijelo jo vie loih karata pa eli kui
po novac.
- Tko e ga pratiti? - pita Tamar.
- Nee pratnju. I emu? No, oprostite, gospodo, zove me
dunost domaina. - I Ljubomir krene prema skupini djevojaka.
- Ja opet idem kartaima - naglasi Tamar i ostavi Nikicu
pa ide u salon, ali odavde izlazi u malo predvorje i nevien po
uri niz stube. Dolje nae vratara.
- Boli me glava. Idem na zrak - i sam otvara veu i nae
se na ulici.
Tamar askom stoji, slua. Ne uje nikakve korake. Dakle, nije zakasnio. Vjeran jo nije izaao. Sigurno je
sada u garderobi gdje uzima klobuk i pelerinu.
U tmini se uje fiuk iz "arobne frule". Na uglu ulice stane. Pred njime stoji tamna barunova pojava i
aptom ga zaustavlja:
- Sto nosite, mladiu?
- Keglevi e ovog asa kui. Sprema se u garderobi.
- Sam ili u pratnji?
214

__ Sasvim sam, ide po novac, jer je izgubio na kartama, ali

ie kod kartanja i Orika dala petu au.
___ A Jadranka? Jesu li, uistinu, izmireni?
. Jednom joj je pri glasoviru okretao note, ali iz nje je
strujala mrnja i prezir. Orika se ljuti na nju, ali to skriva. Morao bih se vratiti gore da ne bude
sumnjivo.
Brzo ide Tamar prema Markovu trgu. Barun je ve nestao prema staroj kazalinoj zgradi.
U mraku to su ga sami izazvali, pogasivi sve uline svjetiljke, ekaju Jarec i Heinrich.
Pozor! Dolazi, ali sam - apne im barun.
. Sve je pripravno - uzvraa Jarec i pouri na drugu stra
nu k zidu. Tu nekome u tmini tiho nareuje: "Kad budete uli
da ja u mraku izreem: Gospodine, neto ste izgubili pred palaom
Ori - smjesta neujno doite dvojica k meni, a vas dvojica
znate to vam je raditi."
- Vae visokoroe, ne usuujem se presluavati Keglevia
- ape Heinrich.
- Uinit u to ja, nemajte brige - do zore imat u u ruka
ma njegovo blago da obdarim monarhiju.
I ve mu se ini kao posve sigurno da mu Keglevi dolazi po mraku u sigurnu zamku. Svi su mu ivci
povezani s golemim bogatstvom kojim e stei unosnu i asnu carevu sklonost.
eka barun odvie dugo, mladi jo ne dolazi, a ni Tamar ne nosi ponovo vijesti. U predugom ekanju, u
tami i tiini, barunove misli skreu k Jadranki. Nastavlja razglabati vijesti to mu ih je donio Tamar de
Grebenovi i rezonira u sebi: "Keglevi je djevojci okretao kod glasovira note, to ipak znai pomirenje.
Izbrisali su, dakle, sjenu da je ona u vezi sa mnom. Sumnja se mora obnoviti. Sumnja je ue oko
djevojakog lijepog vrata, treba ga samo povui i njezino tijelo lei mi na grudima.
Neka misle moji ljudi da mi ova sumnja treba za dravne interese. Jest, ova je sumnja jedini put po kojem
e ona u moj naruaj ... eka te plamen, zapaljen po tvojoj mirisavoj nevinoj mladosti, crnokosa,
modrooka ljepotice. Zato ima takve strastvene zelenomodre oi kad je njezina kosa crna kao u ciganke,
divlje, vatrene? Kakav zagrljaj! Jedina ena koja me dri tako dugo u plamenu. Ostat u uz nju dok se
plamen ne ugasi."
U tmini razabire Heinrich da barun estokom kretnjom odbacuje s glave kapucu kojom se zaogrnuo da ga
nitko ne prepozna ako sluajno otkuda padne na nj svjetlo kakvog fenjera. I on baruna opomene neka
pridri na glavi zaklon.
- Gorim, vrela je no. U tmini, tko e mi zagledati u lice?
i zbaci kapucu preko ramena.
"I sama pomisao na njezin zagrljaj die me na lomau."
- Dugo ne dolazi - primijeti tajnik tiho, ali ne dobije od
govora. Njegov se pretpostavljeni utaplja u predodbi kako mu
se ruke ovijaju oko Jadrankine mladosti.
215

- Koraci! Iz Kapucinske ulice netko dolazi! - upozori sada

barun potpuno priseban? uje korake, sve glasnije skreu iza
ugla k njemu. U crnom mraku barun ne vidi onoga koji dolazi,
ali odjek koraka objavljuje da kreu ravno prema vratima kue
Kollenbach. Iza njega netko potri, ravno za njim, i glasno go
vori:
- Gospodine, neto ste izgubili pred palaom Ori.
- Izgubio. to? - pita u mraku muki glas, a za njegovom
ispruenom desnicom posegnu nekoliko gvozdenih dlanova, kli
jeta mu stiu ljevicu i desnicu.
- Stegnite vrsto usta! - odreuje barunov glas.
- A - a - glas se prekine, utnja. U mraku divlje nate
zanje ... Kao da se ivotinje rvu ... Jarecu se priini - odronio
se zid kue i pao na njih, priguit e ih pod sobom, zdrobiti.
- Nosite ga. No - to je? - hukne barunov apat nad nji
ma. - Jarec - ujete li? U koiju.
Teki teret pada mu na grudi. Neto ih odbaci daleko od sebe. Tresnuli su o zemlju. Zazvealo im u
glavama. Larsenu se ini: neki ljudi padoe na njih s krova.
Ne vidi, samo uje tresak, onda muno stenjanje i krik njemakih redarstvenika.
- Pomo, pomo!
Larsen zapovijeda poluglasno u mraku.
- to je? Gdje ste? Nosite ga!
Netko ga zgrabi oko struka i digne. Jo prije nego bi dahnuo, osjeti da lei na neijoj ruci koja mu
podupire krsta - s jedne strane visi mu dolje glava, s druge noge. Neto ili netko ga je ponio - on leti -
leti...
- U pomo! - dahne prestravljeni barun.
Tada se ono to ga nosi zaustavilo. Tijelo mu se u visini okree ... okree ... vrti... glava visi... noge u
zraku klepeu ... U krstima stiu ga klijeta, vrti se ... vrti...
- Jao. Pomo! Jarec!
Svejedno, vrti se - vrti bez svijesti.
Sluh mu razabire povike, strku ljudi, grohotan smijeh... Strava ga obuzima... to se dogaa s njime: Kamo
je to zapao, to ga to okree, kao da je mlinsko kolo? Svjetlost ga obaspe.
- Pomozite ljudi! - vie on.
Dva se fenjera digoe prema njemu. Sitne zrake svjetla u mraku razotkrivaju gorostasnu muku pojavu.
Na njegovim rukama, uzdignutim uvis, poloen lei visokoroeni - gornje tijelo i glava vise s jedne strane,
noge s druge. Onaj to dri baruna u visini podupro ga je u krstima i vrti se s njime kao pelivan u cirkusu.
Ljudi se previjaju od smijeha i povikuju:
- Bedasti Augustin u zraku - ovjeji klopotac za vino
grade!
- to je, gospodine? - pita lakaj s fenjerom.
216

Kazna skitalici koja mi je htjela opipnuti depove - od-

ovara gorostasni mukarac. Ljudi se okupljaju i praskaju od
smijeha.
Barun ne razumije to govore, ali osjea da ga dotie sramotni smijeh mukaraca oko sebe i ena to su
provirile kroz prozore kua. Znoj ga oblijeva, krv mu navali u glavu i zovne:
andari. Gdje ste? andari!
Odnijet u te, skitnice, ovako ravno na upanijski sud, tamo
<5e nai andara koliko ti treba.
Plemeniti gospodine Halperu, uo sam buku i odmah
izaao iz kue - oslovi ga mladi lakaj s fenjerom.
- To si ti, Videk? Ha - ha - gledaj!
- Nekakvi civilisti tre k vama, gospodine. Preodjeveni su
andari!
- Tko se usudi zaustaviti vrtuljak, skrivit e da taj ovjek
padne na zemlju i skrha vrat - vie divovski Nikica, okreui
baruna.
- Halper je napravio svoj znameniti vrtuljak! - Smiju se
ljudi, Jarec i Heinrich razabira u kakvu je opasnost zapao nji
hov prepostavljeni. Ali, pokuaju li oteti njegovo tijelo to se
vrti u zraku na Halperovim gvozdenim rukama - to e tek biti
onda?
U svjetlu zapaljenog fenjera Jarec prepozna Halpera i stade
moliti:
- Gospodine doktore, molim vas, vi ste u zabludi, to nije
taj koji vas je htio okrasti.
- Oho, ujem poznati glas! Tko ste? - pita Nikica, jo uvi
jek vrtei svoju prestravljenu rtvu.

- Znanac iz Podsuseda. Lijenik kao i vi.

- Je li to mogue? Vi zagovarate skitnicu?
- Vi ste u mraku nevinoga pograbili na svoje strahovite
ruke.
- U tami sam pograbio onoga koji je odreivao da mi zatr
paju usta i veu ruke i noge...
- Ne vama, ve nekom krijumaru zlata kojega je ovaj go
spodin hvatao. U tami se nije moglo vidjeti, jer je, oito, krijum
ar pogasio svjetiljke. Molim vas, prestanite ga vrtjeti, izgubit
e svijest. Dajem vam rije, istinu rekoh. Nesrea je htjela da
vam je pao u ruke gospodin, a ne skitnica.
- Kad mi kolega daje rije, onda je istina ...
I prestane vrtjeti baruna i postavi ga na noge kao da je djeai. Okupljeni hihou. Barun glavinja. Jarec i
Heinrich priskoe. Nikica ga pridri vrsto i ree:
- Daj, Videk, svjetla - i uzme fenjer od sluge.
- Ne, ne, ne treba svjetla - brani Heinrich.
- Moram vidjeti koga sam tako nemilosrdno kaznio!
217
Halper osvijetli otmjenu crnu njegovanu bradu, lijepe crte lica, crne oi u kojima se zrcali strava. Ni kapi
krvi u gordom licu.
- Oprostite, gospodine. - galantno e Halper. - U mraku
ste mi 4oli pod ruku, morao sam vas drati za lopova koji mi
je posegnuo u depove.
Larsen ne progovori ni rijei, a Jarec i tajnik uzmu ga pod ruku. On sam nastoji stei snage i ostati u
nekom dostojanstvu.
- Ha - ha - ha! - smiju se ljudi na ulici i na prozorima.
Smijeh zaprepatava baruna vie od svega. Okrene lice od
svjetla, Heinrich mu povue kapucu koju je dolje u mraku odbacio, a Halper zapita Jareca:
- Velite da je ovaj gospodin traio krijumara?
- Zamoljen sam da budem tuma, govorim hrvatski, no mo
lim vas tu se sve vie okupljaju gledaoci.
- To su iz Orieve palae - tamo je zabava - veli Nikica.
- Moji e se drugovi imati opet emu smijati.
Smjesta Larsen povue tajnika i Jareca i neto im tiho naloi. Oni su poli prema Halperu i zamolili neka
ostave ljude i doe s njima. Malo dalje zaustavila se sva trojica. Jarec upita Nikicu:
- Vi stanujete u Kazalinoj ulici?
- Ne, mene su pozvali iz Orieve palae kao lijenika, a
kad tamo, neki me skitnica napao.
- ujte, gospodine kolega, moj znanac kojega ste zamijenili
s napadaem ugledna je osoba, pa znate ...
- Po pravici, gospodine, imam se pravo braniti. Drugi bi
napadaa bio pretukao, ali ja kraj svoje snage uvijek bih mogao
udariti previe jako pa zato svakoga tko me napadne dignem u
zrak i zavrtim da ga proe volja doi mi u blizinu. Dakle, to je
bilo manie opasno nego da sam se branio akama.

- Istina je, ali krivo ste shvatili. Ne prijetim, radi se o ne

em drugome. Budui da je taj gospodin visoka osoba, on vam
po meni alje poruku: vi ste mu vidjeli lice pa vas moli: ne ka
zuj te nikome kako izgleda i tko je, a on to uzvraa time da o toj
stvari kao slubena osoba nee podnositi nikakvu prijavu.
- Ako se radi o pogodbi da kupi moju utnju, onda u ja
sam podnijeti redarstvu prijavu to je bilo.

- Ali ekajte, gospodine, ne radi se tu ni o emu drugome

nego o smijenoj situaciji u koju bi taj gospodin dospio kad bi
jedna ljepotica ula da je osramoen. Njemu je do stanovite dje
vojke.
- Pa tako vi recite, ovjek ima ljubav. Vidio ga - i ne
vidio.
- Ako ga sastanete, uinit ete kao da ga ne poznate?
- Naravno. Napokon, i ne znam tko je, ali ne mogu sprije
iti da se ova stvar ne pripovijeda po gradu. Mnogi su vidjeli.
218

jasno, ne moete, samo ne recite nikome kako on izgleda.

T je vano, jer bi po opisu "ona" sigurno znala da je on, a to
bimu bilo neugodno...
__ Razumijem. Kad ovjek ima ljubav, volio bi propasti u j:u nego da oboavana sazna tako smijenu
pustolovinu. Hal-
z ov vrtuljak je poznata ala u cijeloj zagrebakoj i zagorskoj
okolini-
Bilo je, uistinu, do ludosti smijeno gledati, ali je mogao
i pasti iz vaih ruku na zemlju?
Vjebao sam se u toj vragoliji dok sam bio u Grazu na
medicini, a sada uvjebavam i dalje. No, to je bilo s vaim luakom? Jeste li ga nali?
Oteli su ga njegovi oficirski roaci i nestao je. Poslije
sam ovdje u gradu vidio poneto slina mladia. No, kako sam se odrekao dunosti da ga dalje pratim ili
lovim, vraam se opet u svoju ludnicu.
- Sretno poli! Meni je otii k mojem bolesniku, pa opet
na zabavu.
- Oprostili se. Onda sva trojica odoe prema hotelu "K caru
austrijanskom".
Nikica Halper se vraa. Ljudi na ulici jo raspravljaju. S njima je Videk. Spazivi da se Halper vraa,
zaustavi ga:
- Nije stigao? Vama mogu kazati istinu: majka i ja eka
mo gospodina, a kad smo uli buku koja je nastala vani, otvori-
smo vrata i tako sam naao vas. No, onoga ste stranca dobro za-
vrtjeli, vaa milosti. Sutra e se cijeli Zagreb smijati. Znam tko
je. I neka mu je. E, neka!...
Nikici nije tako veselo u dui, ali Videku ne kazuje nita, ve ga zovne:
- Idem k tvojoj kui. Moda se gospodin ve vratio dok si
bio ovdje.
Ne slutei da bi njegovu gospodaru prijetilo kakvo zlo, Videk se s Halperom vraa u dvorac Kazaline
ulice. Matilda im ree da Vjeran jo uvijek nije stigao. To Nikicu zabrine. Videk to opazi i zapita to ga
zabrinjava.
- Iz palae Ori je otiao kui, a ovdje ga nema. To mi je udno.
- Moda se htio malo proetati prije nego doe kui?
- Da, lako je mogue - prihvati Nikica, - Idem pogledati,
a ti ostani kod kue. Doi u opet, jer elim jo danas razgova
rati s njim.
Pun brige otiao je u mrak. inilo mu se da se Vjeran nekako neobino zarumenio nakon rasprave s
Tamarom. Ili od one dvije zdravice?
Bilo kako, on je nekud otiao, ali zato je kazao Ljubomiru da ide po novac i da se odmah vraa. Ako je
zbilja otiao samo
219

malo na etnju na Junu promenadu, onda se morao ba sukobiti s ovim prokletim progoniteljima. I
pohiti du tamne Kapucinske ulice da bi to prije stigao na etalite. Iza njega je ostala velika skupina
ljudi. Dolaze novi, nose fenjere i pitaju to se zbilo, a oevici uivaju da svakome ponovo pripovijedaju o
onom to se zbilo. Iz upanijske je zgrade doao i noni uvar, a s njime i kljuar zatvora Andra
Fabijani.
- to to radite, Andrau, u noi na upanijskoj zgradi? Valj
da ponoi ne vode ljude u zatvor?
- Mui! - uzvikne Andra. - Nalog je nalog. Moram ekati.
Koga? Vrag bi znao! I Merli eka, i andari ekaju, i tri koije,
kao da e biti sprovod ili svadba... Prokleti bili! Ali idemo dolje
ekati.
- I tek to je skupina ljudi ostala u tami, zauje se krik.
Andra i njegov kum iz Opatovine Cenek bjee, premda ne znaju
zato. U Kapucinskoj ulici naoe otvorenu veu. U njoj je svjetlo.
Tek sada opaze da su u Orikinoj palai. Vratar se bori s ne
koliko ljudi koji su prije njih potrali u rasvijetljenu i napola
otvorenu veu:
- Idite! Kako se usuujete ovamo?
- Jao! Bijeli fratar je proao ulicom ...
- Onda ne moe nikome zabraniti ulaz u kuu.
Visoki, jaki vratar prestao je tjerati none posjetnike, i sam malo uplaen.
- Gdje ste ga vidjeli?
- Iz Kazaline je ulice preletio u Kapucinsku.
Nehotice se vratar lati kvake i pritvori vrata, a sam se nasloni na vratnice.
- Moe on i kroz bravu - primijeti Andra Fabijani.
- A zar on dolazi i u Gornji grad?
- Ne boji se on upanijskog reta - odgovori neki odva-
niji aljivdija. - Prije godinu dana etao je svake noi po Junoj
promenadi. Ravno u pono vidjeli su ga iz tornja Lotrak na
Dvercima, a bogme i tamo iz palae Kollenbach. Kau - samo
lebdi nad zemljom. Bijela mu haljina ima neku svjetlost. Nakon
godinu dana je nestalo bijelog fratra. Sada opet dolazi.
- Dolazi kad god se neto ljuti na Zagreb.
- Nije istina. Dolazi kad se ima neto veliko dogoditi -
uvjerava Andra. - Tako veli gospa na Opatovind.
Dok su oni u razgovoru, vraa se orijaki Nikica. Pogleda ljude i zaudi se, a oni mu priaju da su vidjeli
bijelog fratra. Purgar Cenek jo dodaje:
- Bijeli se fratar pojavljuje kad se na Zagreb ljuti.
- Nije tako - upada Andra. - Pojavljuje se kad se ima u
Zagrebu dogoditi neto veliko. *
- To vam se, ljudi, samo priinilo da ste vidjeli nekakvu bi
jelu spodobu. Nema duhova! - tumai Nikica.
220

__ vidjeli smo ga zdravim oima i trijeznom glavom. - erava Halpera Cenek. - Poao je kao da leti,
zaokrenuo u Ka-nucinsku ulicu i nestao.
- Ako se ja s njim jednom sastanem, onda u vjerovati -
veli Nikica. ,
_ Ni duh se ne bi usudio s vama susresti, gospodine - tvrdi Andra. Nikica se nasmije i pouri u prvi kat.
Orika je ve napustila salon za kartanje da po dunosti pogleda goste. Sad je mlade prestala plesati i
veselo se okupila oko domaice. Nikoga tako ne vole kao nju, jer se srdano brine za njihovu zabavu.
Malo je vremena s njima avrljala, a zatim se
oprata:
- Sada idem opet k mojim kartaima. Ako tko od vas neto
eli, neka mi kae.
Priblii se Jadranka: - Smijem li vas zamoliti, kumo, nekoliko rijei nasamu?
- Sto je? - pita ona i poe s njom, ne gledajui joj u lice.
- Gospodin Beloevi mi je rekao da njegova gospoa maj
ka putuje u utorak u Be. Izvoljeli ste mi prigodom mojeg dolaska
kazati: im netko putuje, moi u se pridruiti. Morala bih mu
jo danas saopiti vau odredbu da moe vijest sutra u zoru od
nijeti svojoj majci.
- Da, obeala sam ti - veli grofica i pogleda prema skupini
mlade gospode. Zovne Beloevia. Kad je priao, ree mu neka
isporui molbu majci da uzme Jadranku sa sobom u Be.
- Sada - okrene se prema mladei - izvolite svi u blago
vaonicu. Valja se malo okrijepiti hladnim zalogajem.
Uto se priblii stasiti odvjetnik Kueti.
- Presvjetla, danas smo mi ovdje u dvorani malo uivali va
e prisutnosti.
- Mi stariji nalazimo uitak u kartama, a u plesu uivate
vi - mladi.
To nasmije gospodu. Svima je poznato da je Kueti jednakih godina s njome, no Orika upozori
Kuetia:
- Evo Renate u drutvu oboavatelja, preputam vas njoj
- i ona ga ostavi pa krene u salon.
Jadranka, tef Beloevi i Tonica su ostali zajedno.
- Kako sam sretna! - usklikne tiho Jadranka. - Upravo
se radujem opet otii svojem zanatu.
- Sada se veseli - primijeti Tonica - a nisi mogla izdrati
u Beu da ne putuje kui.
- eznula sam da vidim Zagreb.

- Ili nekoga u Zagrebu? - pita Stef Beloevi.

- Samo i jedino Zagreb sam eljela vidjeti. Sada sam se
toga nauila i opet idem rado na posao.
.221

K njima se priblii cijela eta mladih: Ljubomir, Mirta, Oliva, Orhida i Zorislava. Djevojke svaka sa svojim
plesaem. Zorislava primijeti:
- Hvala bogu, gospoica je Jadranka vesela. Oito vas vie
ne boli glava?
- Veseli se zato to u utorak putuje s mojom majkom u
Be - objanjava Beloevi.
Zapanjeno zirne Ljubomir u Jadranku. Gospoice se usplahire, a Neda klikne:
- Pa to je nemogue. U srijedu pjevate kod Orhide. Tko e
s Tonicom svirati? To ne moe biti, gospoice Jadranko.
- Mora, gospoice Nedo. To trai moj zanat.
- U salonu govorite o zanatu? - udi se Mirta.
- I ponosim se to u time osigurati svoju budunost.
- O - o! - udi se Mirta. - Djevojke su dosele svoju
budunost uvijek osigurale udajom!
- Ali samo one s mirazom ...
Uzbueni Ljubomir pogleda mladu gospodu i veli:
- Pazi, Jadranko, to si sada rekla, to bi znailo da mu
karci hvataju u brak samo miraz. To ne stoji. Vidi, svi se moji
drugovi protive tvojem mnjenju.
- Svi e uzeti djevojke - bez miraza? - pita Jadranka,
gledajui gospodu.
- Ako budu ljubili djevojku bez miraza, uzet e je - odlu
no naglasi Ljubomir.
- Tako je! - ivo prionu svi uz Ljubomira, a Jadranka se
nasmijei:
- Onda bih se opet morala kajati jer sam svima nanijela
nepravdu ... No, vidim, ne preostaje mi drugo nego za pomirenje
ponuditi vam za ples draesnu gavotu. Idemo, Tonice, zasvirati i
svi e biti zadovoljni.
- Neete nam izbjei - upada u rije Oliva. - Mi vas,
Jadranko, u srijedu trebamo.
- Moj put je kuma ve odredila i morate se strpjeti dok
se vratim.
- Kada e to biti? - pita Beloevi.
- U jesen. Dakle, na berbu, eto me opet.
Ljubomir se ne moe uzdrati da ne progovori i upita nesigurnim glasom:
- A kada je odlueno tvoje putovanje?
- Onoga dana i asa kad sam se vratila iz Bea, a danas je
moja kuma prihvatila izvrsnu prigodu da putujem s gospoom
Beloevi. Idemo, gospodin Tamar de Grebenovi eli plesati...
- Od svega srca - klikne on, pojavivi se opet u drutvu,
pun brige i neizvjesnosti o dogaajima na ulici.
Vijest o Jadrankinu putovanju zaprepastila je Ljubomira. Uvjeren je: majka je odluila poslati djevojku u
Be, samo zbog. njezina vladanja prema Kegleviu. Mui ga to vie to ne moe
.222

<M priliku da jo danas razgovara s Jadrankom pa ide od jedne

H>voike do druge, vodi ih na ples, samo da ne mora ni s jednom
dvie razgovarati. Tako je oaloen da ih ne bi znao zabavljati.
Tamar de Grebenovi zaplesao je samo s Renatom, a zatim
o uz glasovir i glasoviraicama okretao stranice da bi mogao
razgovarati s Jadrankom. No, ona otklanja njegovu uslugu:
Hvala. Ovo sviramo napamet.
Vi ste i srcem i duhom u Beu - veli joj on - a ne
mislite na to koga e sve va odlazak zaviti u crno.
Slaba poalica za tako duhovitu linost - odgovori Jad
ranka, svirajui dalje.
Vi, dakle, ne slutite da ovdje netko uzdie za vama?
Ako takvog pronaete, javite mi potom u Be.
Moda to nee biti potrebno?
- Niste dobro okrenuli stranicu. Slabo itate note - ukori
ga Jadranka, umjesto da mu odgovori na pitanje.
- "Lukava je" - misli Tamar - "ne odaje se, ali ona je za
moj posao kod Larsena prava poslastica."
"to joj taj Grebenovi stalno ape? - pita se Ljubomir dok plee - a ona je vesela i bolje izgleda nego u
poetku veeri... Zar, uistinu, rado odlazi, to lei u toj preponosnoj, zagonetnoj dui?"
U dvoranu ulazi Nikica i pogleda za mladim domainom. Kad je ovaj poveo na mjesto plesaicu i krenuo
potraiti drugu, Nikica stupi k njemu:
- Gospodine Ljubomire, rekli ste mi da je Keglevi otiao
kui. Zar je bio sam?
- Nije htio pratnju. Zato pitate?
- Rekli ste mi da je otiao kui, a mene je spopala zabri
nutost da ga opet nije doekala kakva andarska zamka. I kad
ga nisam dostigao ha ulici, odem k njemu kui pogledati je li
sretno stigao. Upravo pred njegovom veom uhvatilo me u mraku
nekoliko ruku. Htjeli su mi zatrpati usta, a ja znate kako sam
jak - upnem pa - desno i lijeto tresnem s njima na zemlju. A
onda sam doznao od Videka da Keglevi uope nije stigao. Jo
vie zabrinut poao sam ga traiti po gradu, no uzalud. Napadaj
na mene veliki je razlog da se zabrinjavam.
-* Vama jedinome moram neto otkriti. Na Keglevi nije navikao na vino pa me je zamolio neka mu
pomognem da ode neopaen kui. Odmah sam ga poveo u garderobu da uzme klobuk. Tu mi se inilo da
ga ipak takva ne bih smio pustiti i ponudim mu svoju pratnju do kue. On nikako nije htio. Odmah sam
bio nacistu da ne eli pobuditi dojam kao da se boji svojih progonitelja. Upravo to me je uznemirilo i
rekoh mu: "Ni vai ni nai sluge ne smiju vas Vidjeti u takvu stanju. Obeajem vam: svima u kazati da ste
otili kui, a vi ete u mojoj sobi lei na divan dok vam ovo proe i onda se vratiti u drutvo".
- I,prihvatio je? - klikne Nikica.
223

- Jest. Zato sam i vama i Tamaru morao rei da je otiao.

- Kakva srea! Napadaj na mene bio je namijenjen
njemu...
- Zar ga jo uvijek progone? Ali zato?
- U to nisam upuen, ali znam: oni su ekali njega i oito
su mislili da se sa zabave mora vratiti kui kasno pa e ga zasko
iti. U mranoj ulici nisu mogli vidjeti da dolazim ja jer su, oito,
sami pogasili uline svjetiljke. A onda sam onoga, koji se nadao
da pred njim stoji Keglevi i glasno izdavao naloge, pograbio i
od njega napravio ruglo ...
- Va znameniti vrtuljak?
- Bogme jesam. Ljudi se okupili. Bio je itav izgred.
- Oni e vas za to pozvati na odgovornost?
- Kazat u vam na ugovor - sada mi je samo do Kegle-
via. Prijatelju dragi, Vjerana se do zore ne smije pustiti iz ove
palae.
- Slaem se s vama. Jo vie - budui da ovo sada nije sa
mo omaglica od vina nego ozbiljni dogaaj, moram sve javiti
majci. Ona e nas najbolje savjetovati. Molim, strpite se asak,
idem odmah po nju.
Pourio se u salon za kartanje. Kod stola nije vie bilo Ta-mara ni Joice. Tiho zamoli Ljubomir majku
neka bi dola s njime.
Najprije joj ispripovijedi kako i zato je zadrao Vjerana u svojoj sobi, a zatim o Haiperovu dogaaju s
ulice i o sumnji da se tu zasnovalo neto novo protiv Vjerana.
- Nema dvojbe: to je ponovni napadaj na njega - veli ona.
- Vjeran mi nee kazati to imaju s njime. Ako ga zatiuje
Grune, nepojmljivo je zato na njega vrebaju umjesto da ga jed
nostavno zatvore? Pitanje je dokle e on izdrati ove progone.
Zar su to bili oni isti koje ste oivljavali u Podsusedu? - pita
Orika Nikicu.
- Jedan je od njih bio, a onu drugu dvojicu ne poznam, sva
kako su visoki Bachovi slubenici.
- Moda je ovaj put nitkov vrlo uvaen. No, dobro. Vjerana
su opile zdravice, neto sam i ja pridonijela kod karata kad sam
ga ponudila pjenucem. Prava je to srea. Inae bi poao nakon
zabave kui i tko zna to bi se dogodimo. Ljubomire, ne pusti
ga kui do sutra, a Matildi isporui da mladi gospodin ostaje
kod tebe da ne bi strahovala za njega. Gospoe u izvijestiti ja, a
gospodu vas dvojica. Gospodine Halperu, prikaite na aljivi
nain cijelu stvar, kao obinu svoju vragoliju. Sutra emo vidjeti
hoe li biti kakvih posljedica. A sada da nastavimo zabavu.
Sve troje ulaze u veliku dvoranu. Plesai su neumorni, gospoe i gospoda avrljaju. Domaica se uputi
ravno k njima. Jo-ica je doeka odmah s pitanjem o Kegleviu. Ona joj dade s Halperom ugovoreni
odgovor.
224

Domaica dade Jadranki i Tonici znak da je ples zavren.

Glazba umukne. Neki plesaki parovi eu dvoranom, drugi daiu. Sada im se valja rashladiti i odmoriti
pred odlazak kui. wda je brzo pozvala svoju gardu tamo gdje su prije sjedile gospoe i starija gospoda da
se sporazume.
- Sada, djeco, sluajte. Renata je zapanjila ljepotom, ali je
Vieran otiao kui. U srijedu nee u dvor Beanec, nego na Ksa-
er To je na stvarni uspjeh. A sada ujte neto novo: gospodin Halper mi je malo priapnio neka bi
gospoica Orhida pozvala Keelevia i gospodu u srijedu vrlo rano popodne da se svi prije sumraka mogu
vratiti u grad. Halper veli da e nam biti ljepe ako proplandujemo umicom, nego da pleemo kasno
uvee. On ima pravo. To e biti pravi "majalis" ako pristade gospoica Orhida.
- Dobro - ree ona. - Pozivljem vas sve na objed, a gos
poda neka su ve u dva sata kod nas. Moj brat e im to odmah
objaviti.
Pred palaom poredale se koije da voze kui blie i daleke goste. Svi su otili istodobno.
Dvorana i saloni su prazni. Kljuarica Slava nadzire sluge dok gase svijee.
U desnom krilu palae nalaze se spavaonice obitelji. Majku u njezinu sobu prate Ninka i Ljubomir. Ona se
oprosti s kerkom i poalje je u njezinu sobu, a Ljubomira zadri:
- Prije dva dana smo razgovarali o barunu Larsenu. Ti si
htio poi k njemu da ti kae kako je znao da Jadranka dri Bar-
dovia Kegleviem. Sada sam odluila: bilo bi dobro da u moje
ime uljudno zatrai razjanjenje, budui da imam dunost bri
nuti se za njezin dobar glas. A sada - laku no. Vrlo si blijed.
Izmuio si se, ali i vrlo lijepo vladao prema Mirti i openito
prema svima. Zadovoljna sam s tobom. Ne zaboravi - Keglevia
ne smije pustiti kui prije nego to mu sve kae.
Nain kako govori majka ne doputa mu da neto kae protiv putovanja Jadranke. Svaka rije kojom bi
pokuao razgovor o njoj bila bi neumjesna.
Poljubivi joj ruku, ode iz njezine sobe na prostrani dugi hodnik desnog krila palae.
Morao je proi pokraj Jadrankine sobe. Odanle nije uo govor, premda zna da s njome ove noi spava i
Tonica. Pourio se na lijevu stranu palae. Tu je prema dvoritu njegova spavaonica. Tiho je otvorio vrata.
uje lagano odmjereno disanje. Upalio je svijeu. Na divanu tvrdo spava Vjeran, jo uvijek odjeven.
Odluio ga je ovako ostaviti i odmah ugasiti svijeu. Skinuvi svoju doru, sjeo je u naslonja. Ove noi
nee dobro spavati. Za njega je zabava svrila kobno. Nita ga nije tako teko pogodilo kao Jadrankin
odlazak.
15 Jadranka 225

Bol is trah steu mu srce. Kako e ivjeti, to e raditi ako svakog dana ne vidi Jadranku? Tek prije dva
dana iznenadila ga je majka crnim otkriem o njihovu tekom imovnom stanju koje mu nalae da trai
enu s mirazom. I kad je ve poeo smiljati kako bi se mogao tome odrvati i Jadranku uzeti, pogaa ga
udarac o njezinu odlasku. A ona se tome tako lagodno podaje. Veseli se. Ili se tako samo prikazuje?
Tiho je u palai. Vjeran spava mirno, spokojno, a Ljubomira mui njegovo malo srce.
I u Jadrankinoj sobi jo se ne spava. Lijepa plavokosa Tonica pripovijeda joj svoju tajnu:
- Taj mladi Lipovi cijelu je dananju veer izdaleka gle
dao u mene kad smo svirale.
- Ne smije opaziti da te on gleda. Mislit e: presretna si to
ti poklanja pajnju. Ne smijemo dopustiti mladoj gospodi da tri-
jumfira nad nama siromanima.
- Gdje god je sjedio ili plesao, neprestano je njegov pogled
hvatao mene. To je bilo pravo progonstvo.
- Ne daj se progoniti. Nitko ne moe znati to mu je na
pameti.
- Nita, sasvim nita. Ali ao mi je. Vie neu svirati ovdje,
niti gdje drugdje. Vraam se u Popovac. Kad ti ide, sigurno se
kuma ljuti na tebe jer si Kegleviu uskratila da te vodi od klavira.
- Ljuti se - ima pravo. Uinila sam neuljudnost, ali ne
alim. Neka gospodin upamti kad je uvrijedio siromanu dje
vojku.
- Zar se nije ispriao?
- Isprika esto zvui kao opetovanje optube. Tako je zvu-
ilo i njegovo ispriavanje. No, to je rijeeno. Odlazim. A sada
spavaj, Tonice. Kasno je i ne misli na onog crnog mladia.
Utrnule su svijee. Jo u tmini cri iak. Onda po sobi pada mrak i tiina.
STRAST BARUNA LARSENA
Jaki, dobro ugojeni sluga baruna Larsena ue u sobu tajnika svojega gospodara i glasno najavi:
- Zove vas njegovo visokoroe. Znajte, gospodine, od juer
u noi kad se blagoizvoljelo s vama i Jarecom vratiti u hotel, nije
njegovo visokoroe leglo u postelju. Malo prije izvoljelo je pojesti
doruak i sada eli vas ...
- Pojesti? - naali se Heinrich, brzo poravna svoje odijelo
i kravatu jer barun i u najveem uzbuenju opaa svaku sitnu
neurednost. Onda se pouri preko hotelskog hodnika k njemu.
226

Larsen sjedi u naslonjau. Lice u gustoj crnoj bradi kao u okviru nalikuje slici to je od leanja
pozelenjela. Jo nije vidio svog pretpostavljenog tako izoblienog. Doite blie. Ne elim da tko uje
koliko me bije ova
moja nevolja.
Vae visokoroe, ako vam se jednom u ivotu dogodilo
da vam u prvom asu nije progonjenik pao u ruke...
U tajnika zirnue dva ukoena crna oka:
Da mi je to rekao netko drugi, nazvao bih ga slonom, no-
sorogom. Zar ne razumijete, vi, smjeso flegmatinosti? Jedan odvjetnik one Hrvatske kojoj je njegova
ekselencija svezala ue oko vrata usudio se mene - asni stup habsburkog apsolutizma
zavrtjeti u zraku kao pelivan majmuna u cirkusu. Da mi je
otkinuo ruku ili nogu, objavilo bi se sveano da sam stradao u izvrenju dunosti, dobio bih protezu,
odlikovanje i kneevski naslov. A taj mi je Hrvat s obraza izderao dostojanstvo - nataknuo mi porugu. Ova
se ne moe amputirati. Poruga se savije oko tvog imena kao sipa. Kad za tu porugu sazna kakav pisac
romana u dalekoj budunosti, jo e je izvui na veselje Hrvata, ako se jo i nae koji meu njima da se
nije pretvorio u Nijemca.
- Usudio bih se spomenuti ovo: o dogaaju e se, dodue,
ovih dana pripovijedati, ali nitko nee znati tko je to bio.
- Ve je u zoru sigurno cijeli Zagreb svoju jutarnju kavu
zasladio ovom novou. A jednom e me ipak netko prepoznati.
Tamo je bio neki lakaj s fenjerom, razabrao sam neku livreju.
Da mi je znati tko je, poslao bih ga u beku tvravu na doivotnu
opskrbu. Tko je to bio?
- U onom uzbuenju i Jarec i ja nismo vidjeli nikoga do
vas u rukama gorostasa ...
- Sto mislite hoe li taj divovski ovjek utjeti?
- Pogodbu, da ga neemo progoniti, ako uti, odluno je
odbio, ali kad mu je Jarec rekao da ne traimo utnju zato to je
gospodin koji progoni opasnog krijumara - visoka linost, nego
se radi o tome da ne sazna njegova oboavana...
- Ta ne postoji! - otro e barun.
- Znam da ne postoji, no im je Jarec to spomenuo, Halper
je odgovorio: "Pa tako recite, onda je stvar druga, nikome neu
kazati kako gospodin izgleda." Ako se sastane, uinit e se da ga
i ne pozna. Odmah sam vidio: ovaj gospodin dri rije.
- Smjesta izdajte nalog andarima neka podnesu prijavu
protiv cijele Kazaline i Kapucinske ulice zbog pogaenih svje
tiljaka. Neka se kae da su graani pogasili "Bachove laterne" iz
demonstrativnih razloga i time sprijeili u radu slubene osobe
Sto su hvatale opasnog krijumara. Odmah to napiite i poaljite
u "Narodne novine". Time e biti onemogueno svako nagaanje
Zagrepana.
Brzo je tajnik izvrio nalog, a onda ga barun ponovo zovne:
- Doite i pokuajte me pridii.
15" 227

- Kako? Vae visokoroe neto tako strahovito boli da ne

moete ustati?
- Krsta. Halperova strahovita apa jo mi je u krstima. Pla
tit e mi to.
- Ako ga pod kakvom izlikom pokuate progoniti, nai e
i on izliku da javno kae: "Evo, od ovoga sam gospodina napra
vio vrtuljak". Pokopajmo to.
Neto je tiho promrmljao, a zatim mu tajnik pomogne ustati.
- Tako. Hodati mogu. Ustajanje me mui. Nitko ne smije
znati da nosim tragove ove noi, ni moj sluga.
Ovaj je sada tiho pokucao i najavio ravnatelja Premrua. Barun ga primi, stojei usred sobe.
- Ima li to novo?
- Vae visokoroe, pobuna aka gimnazije. Juer su mi
aci izjavili da e odsele u koli odgovarati samo hrvatski.
- Je li to poalica ili...
- Najstranija injenica, vae visokoroe.
- Dobro. Mi emo iskljuiti iz kole sve balavce koji su to
kazali.
- Svi su izjavili jednako, osim trinaestorice djece profesora
i inovnika.
- Pripovijedajte mi to je sve bilo - zatrai od ravnatelja
barun.
Uto dolazi u sobu sluga i preda barunu posjetnicu. im je proitao, promijeni odluku.
- Gospodine ravnatelju, doite oko podne pa emo nasta
viti. Svakako se kola mora kazniti i zatvoriti. Do vienja o
podne.
Barun ostane s tajnikom nasamu:
- Idite naprijed da se Premru ne sastane s Tamarom de
Grebenoviem koji sada dolazi. Svi se ovi dounici takmie za
moju milost pa ne bih htio da meu njima plane zavist. Mladia
mi poaljite odmah i priekajte u salonu.
Zamalo stupi u salon mukarac u dugom kaputu s kapucom na glavi. Jedva se razabire Tamarovo lice.
- Neka mi vae visokoroe oprosti - morao sam se ovako
sakriti. Nasreu, pada kia pa nije napadno. Znam, vae visoko
roe oekuje razjanjenje.
- Keglevi nije juer poao kui kako ste izvijestili!
- Odmah u razjasniti.
I on pone pripovijedati kako je stvar tekla, oekivao je nezadovoljstvo, ukor i ljutinu, ali s veseljem opazi
da ga barun ispriava:
- Svoju ste zadau izveli, a niste krivi to je Keglevia za
drao Ori. Izgubiti jedan okraj, ne znai izgubiti rat. A sada
mi kaite potanko sve to se dogaalo na zabavi, to je bilo s
onom gospoicom - opet sam zaboravio njezino ime?
228

Visokoroeni gospodin misli Jadranku? Ona je potkraj za

bave iznenadila i gotovo uzrujala sve gospoice.
Tamar opazi kako se barun napree da bi zadrao hladnu avnodunost. On je namjerice ekao dok barun
zapita za Jadranku da se uvjeri to s njom namjerava. Lukavi mladi odlui da se zbog Jadranke uini
Larsenu nedoknadivim. Ovo sada prorokuju barunove zjenice, jedini izdajnici njegove strasti prema
Jadranki.
 Po ovoj djevojci jedino mogu otkriti trag nekom veleiz
dajniku - naglasi barun. - Zato moram sve tono doznati. Dak
le ime je djevojka iznenadila juer?
Naiao sam na grupu mladih parova kad im je mladi
Beloevi pripovijedao da Jadranka putuje u Be.
- Putuje U Be? Uistinu?
- I ona se silno veselila tome putu.
- Moda, ipak niste dobro uli?
- Sasvim tono. tovie, gospoice su je molile neka ostane
jer u srijedu odravaju zabavu.
- Gdje e to biti i kada?
- Na Ksaveru, u dvorcu Malin. Molile su je neka ostane, ali
ona je veselo odbijala jer mora u Be uiti zanat pletenja kose.
Opetovano je naglasila da je sretna to e opet biti u Beu.
Sluajui, barun se okrene k stolu, a da bi mogao pokazati to vie ravnodunosti, uzme biljenicu i,
toboe, biljei.
- Dakle, ova djevojka putuje iz vlastite pobude u Be?
- tovie, po svojoj elji. Ve onog dana kad je stigla ova
mo u Zagreb, odluila se opet vratiti.
- I velite, ona se veseli? Pazite, to je slubeno vrlo vano -
jer nam daje trag ...
- Neka se vae visokoroe pouzda u mene. Bio sam prisu
tan i sluao i pratio sve. Ona je bila istinski sretna pa se cijela
grupa gospoica zaustavila kod nje i pitala je emu se tako veseli?
Na to je kazala da se raduje Beu. Gledao sam joj ravno u lice.
Dok je prije bila blijeda i alosna, sada se sva rumenila, a oi
su joj gorjele u nekoj vatri kao da ima nekoga u Beu kome se
raduje...
- Nijedan od gospode u onom drutvu nije bio zbog tog
puta ozlovoljen?
- inilo mi se neto nije bilo pravo Oriu jer je pitao kad
je odluen taj put.
- Tako? No, a ona je cijelu veer ostala vesela?
- Sve do kraja je svirala neumorno.
- S kim putuje u Be?
~ S majkom Stjepana Beloevia.
- A nije li moda s njim zaruena?
- Vae visokoroe, ni govora. Jadranka kod nas uope jo
n*je imala udvaraa.
- Zbilja? A ini se - koliko sam opazio - nije loa. to
velite vi?
229

- Velim da je egzotino lijepa. Ljepotica ima svakako dosta

u krugovima i u kojima ih moe stei novcem, a potenu djevoj
ku koja je tako siromana kao ona nitko ne gleda. Samo zato ide
Jadranka da ui zanat to nema miraza, to je juer sama natuk-
nula. Ovdje se nikad nitko nije brinuo za nju.
- Je li joj ao to nema miraza?
- Ogorena je. To smo juer mogli razabrati iz njezinih
izjava.
- Kada putuje? - pita barun i, toboe, opet biljei.
- Preksutra, u utorak.
Malo je barunova olovka zastala, ali glas mu je savreno miran.
- U pratnji onog plemia i njegove majke?
- Kako e dugo ostati u Beu?
- Do jeseni. Tako je juer rekla sama.
"Ona je moja - usklikne barun u mislima. - U Beu je sva u mojoj vlasti!" On zablista od te predodbe.
- Vi je, mladiu, stalno zovete imenom? - pita barun Ta-
mara. - Kako to?
- Vae visokoroe, u drutvu se plemenitake oslovljavaju
naslovom "gospoica", a ovakvu bijednu djevojku bez kruha ne
mogu nazivati istim naslovom kojim oslovljavam bogate i odline
plemenitaice.
- Mislio sam, moda vam je neto -< u rodu?
- Ni izdaleka. Ja pripadam odlinoj aristokraciji. Baka mi
je bila grofica, njezina ki kontesa, moja majka pola je za odli
nog baruna iji sam posljednji potomak.
- Morate se to prije oeniti. Bila bi vjena teta da takav
ovjek i talent nacije propadne. A sada, evo, novi nalog. Poku
ajte doznati tono to se dogaa u kui Oria i Keglevia. Onda
nastojte doznati posve pouzdano kako putuje gospoica: dilian
som ili privatnom koijom. U koliko sati, ima li muku pratnju ili
ensku - svakako moram sve doznati. A ove vijesti ne povjera
vajte nikome, ni gospodinu Premruu, ni mojem tajniku. Cim
neto saznate, javite mi pismeno ili doite dolje u gostionicu
odakle e vas moj sluga dovesti k meni. Vama povjeravam sada
specijalnu misiju.
- Vae visokoroe, izvrit u vae naloge nepogreivo.
- Moram priznati: dali ste mi dragocjenih podataka. Malo
priekajte.
Barun pozvoni. Tajnik ue. Barun mu veli:
- Sjednite, gospodine tajnice, i napiite odmah pismo koje
u vam diktirati u pero.
"Gospodine urednice,
aljem Vam pjesme gospodina Tamani de Grebenovia, koje su izale u njegovoj nakladi - posve
neopaeno, bez ikakve reklame. Vi ste ovu knjiicu sluajno dobili u ruke i konstatirali
230

, se tu radi o jednom od najveih talenata na jugu Monarhije. Od njsga se mogu oekivati djela koja e mu
ime uiniti slavnim. Zatim, priopite priloenu biografiju i donesite u kojem knjievnom asopisu vie tih
prevedenih pjesama koje prilazem s autorovom slikom.
Larsen"
Tamarovo lice je tamnocrveno od velika uzbuenja. Oi mu sijevaju sreom.
Vae visokoroe me je usreilo - promuca drhtavim
glasom.
- Poaljite mu svoje pjesme, va ivotopis, porijeklo vae
bake i majke, to je vrlo vano, neka se zna da ste otmjene ple
menite krvi. A sada jo neto. Nitko ne smije znati da ste me
ikada vidjeli. Za vas ne postojim. U sve ostalo sam vas uputio.
Do vienja!
- Vaem visokorou preponizni sluga - do zadnjeg daha.
U pometnji jedva nae kvaku i otvori vrata.
Larsen pozva k sebi Heinricha.
- To e biti na lumen. Uputio me je u najtanje tajne Or-
ikinog drutva. Keglevi nije uope izaao iz palae. Omamljen
je ostao tamo spavati.
- Je li ipak ovaj mladi sve izvrio sjajno?
- Nije bila njegova krivnja - i razloi mu sve to je Tamar
rekao Kegleviu, ali preuti izvjee o Jadranki.
Malo je, stenjui, hodao po sobi, a onda se zaustavi pred Hein-
richom:
- Ova me bol u krstima upuuje da otputujem u Be.
Male se tajnikove oi rairile od uenja.
- To je moj jedini spas da ovdje ne saznaju tko je bio
taj vrtuljak. vrsto sam odluio putovati - opetuje barun. -
Bol u krstima e dotle neto popustiti. Na put idem u utorak.
To je moj sretni dan... Vi ete s Jarecom ostati u Zagrebu jer
Keglevia ne elim ostaviti bez vaeg ozbiljnog nadzora.
- Vae visokoroe, moda bi vam trebalo moje pomoi na
putu?
- Radi mojih krsta? To e obaviti Johan - odgovori pod
rugljivo. - Ovdje u vam dati zanimljivijeg posla. Rekoh: Ke
glevia ne kanim ostaviti ni asa bez nadzora, i im u Beu izvr
im vane poslove, evo me natrag. Ekselencija, kako znate,
ionako nestrpljivo eka moje usmene izvjetaje o neuspjelom
pothvatu, moram ga uputiti da je sve skrivio maral Grune.
Tajniku se ini da je ovo putovanje u uskoj vezi s onim to je Larsen juer govorio o Jadranki. Tamo je bio
barun samo mukarac, tu na svjetlosti dana prikazuje slubenu ravnodunost. I ne govori o njoj. Ipak je
tajnik uvjeren. Tamar mu je donio neku posebnu vijest o djevojci, zato je s njime govorio nasamu.
231

- Recite vrataru da se vie ne nalazim u hotelu, nego saitj

ve otputovao u petak ujutro. Ako bi ijudi poeli nagaati tko
je bio Halperov vrtuljak, ne moe pasti sumnja na mene jer me
u subotu nije bilo u Zagrebu. Zato se moram pritajiti.
- Svakoga tko potrai vae visokroe da najave meni?
- Da, vi ete primite sve da me kod povratka o svemu obavi
jestite.
Tajnik ostavi sobu i dade pozvati vratara. Jo jednom mu ponovi naloge, a zatim ostane s Jarecom.
Pogleda ga znaajno i ree tiho:
- Barun putuje. Nas dvojica ostajemo.
- Putuje u utorak?
- Kako znate, kad je tek ovog asa odluio?
- Ljepotica Jadranka putuje u Be. To je rekao ovaj mladi
barunu. Bio sam u predsoblju u asu kad je novi dounik to izre
kao, a poto je barun odgovorio" aptom, pobjegao sam da me ne
zatee pri oslukivanju.
- On je propao. Ekselencija e se s njime posvaditi. Vidio
sam ga ve u slinim asovima. Kad ga zahvati strast za kojom
enom, onda je nestrpljiv, ali nikada ne zaboravlja svoju odgo
vornost.
- A sada hoe da putuje.
- On e Kegleviu prijateljski pruiti ruku na pozdrav i
pri tom utrcati mu neosjetno omamljujue sredstvo, a onda je
mladi za tri dana i noi neosjetljiv, dakle imamo ga bez otpora.
A to se tie djevojke, budite mirni jer kad njegovo visokoroe
stigne u Be, dat e ljepoticu po svojem pouzdaniku Franzu uhi
titi i dovesti u svoj stan. Za nekoliko dana bit e njegova strast
izlijeena.
- Savjetovao bih mu neka to ne ini s tako estitom sirotom.
- Hoete li ga razjariti na sama sebe? Zar to nije njezina
srea? Njegovo visokoroe, kad je se zasiti, isporuit e joj lijepu
svotu za miraz i ona moe potraiti i nai mua. On uvijek dobro
opskrbi svaku djevojku koju zavede. Toj e Jadranki dati sigurno
veliku svotu ba zato to ga ona tako izbjegava, ak ne prima ni
njegove pozdrave. Dakle, ima nepobitnog dokaza o njezinoj ne
vinosti. On to zna cijeniti. Najbolje bi, dakle, bilo da mu pomog
nete do ljepotice. Bit e prije osloboen te najnovije strasti.
Franz je njegov osobni agent. Stoga je zapravo srea da putuje.
Ovdje ne bi mogao tako lagodno do djevojke.
- ini se da kraj ove ljepotice i vi zaboravljate, kao i ba
run, u koju smo svrhu u Zagrebu.
Na vratima se pojavi vratar i saopi tajniku:
- Dolje se nalazi mladi Ori. eli razgovarati s barunom
Larsenom. Rekao sam da je otputovao u petak, no ako presvjet-
lost eli, tu je barunov tajnik. I on je prihvatio.
Jarec i Heinrich naglo se digoe. Tajnik smjesta ide u baru-novu spavaonicu i navijesti mu posjetnika.
232

__ to taj eli od mene? - iznenadi se barun. - Bilo to,

smiiem se pojaviti kad sam ve tako odluio. Recite mu da ne otputovao u petak, a dolazim za desetak
dana. Sve to eli sa *e kazati vama. Idite brzo i naite zgodnu izliku da mi javite fto hoe prije nego ode.
Tajnik se pouri u veliki salon. Zamalo ulazi Ljubomir. Tajnik mu se duboko pokloni, ponudi mu naslonja
i javlja mu sve kako je elio Larsen.
Budui da ste vi kao tajnik sigurno upueni u sve, moete
mi lako dati odgovor. Radi se o ovom: nedavno se vaem redarstvu dogodila neprilika. Neki je pustolov
htio gospodu uvjeriti da je on unuk grofice Keglevi, ali je kardinalova izjava sve raskrinkala. Meutim,
na postaji "Divlja maka" dao se mladi pustolov od nekoga nazvati "grofom Kegleviem". To je ula iz pok-
rajne sobe gospoica, kume moje majke, pa je tako i odgovorila na postavljena pitanja. Moja majka, kao
kuma i zatitnica gospoice, eli od njegova visokoroa gospodina baruna uputu od koga su gospoda
saznala da je gospoica gledala na neki prozor-i iz svoje sobe u gostinjsku sobu gdje su pustolova
oslovljavali
grofom.
- U to, na alost, nisam upuen jer nisam putovao s nje
govim visokoroem u Zagreb, nego sam stigao ve prije. Ali tu
je glavni pomonik njegova visokoroa koji je bio s njime. Od
mah u ga dovesti vaoj presvjetlosti. Molim, izvoljevajte se a-
sak strpjeti.
I ponovo se nakloni i pouri k barunu da mu saopi to trai
mladi Ori.
Barun odmah dozove Jareca, a tajniku naloi:
- Idite i recite da e moj pomonik odmah doi i odgovoriti
na eljeno pitanje.
Tajnik se vrati k Ljubomiru da ekaju Larsenova suputnika. Za nekoliko asaka stigne Jarec. Ori mu
ponovi pitanje postavljeno tajniku, a Jarec odgovori s poitanjem:
- Vaa presvijetlosti, nitko od nas koji smo bili na postaji
nije tada vidio nikakve gospoice niti kakvih enskih putnika.
- Onda ne znate kako je ona sluala gdje se mladi pustolov
daje nazivati imenom Keglevia?
- Ipak smo bili dobro upueni da ona to zna ...
- Tko vas je uputio?
- Neka vaa presvijetlost oprosti, ali njegovo visokoroe
me nije ovlastilo da o tome dajem izjave.
- Vae rijei ne odgovaraju injenicama. Kod pletaice u
Opatovini niste se drali tajne ...
- Vaa presvjetlost, nisam joj nita kazao ...
- Rekli ste da ne smijete odavati djevojake tajne, elim
razjanjenje o tim vaim rijeima.
233

- Ne sjeam se vie to sam rekao, ali pletaica je bila silno

ljubopitna pa sam se vjerojatno malo naalio na tetu same
pletaice, a nikako na tetu gospoice, to jednostavna ena nije
razumjela. I opetujem: nikako nisam rekao ono to ona tvrdi
jer bi me njegovo visokoroe u prvom redu najotrije pozvalo
na red i nemilosrdno kaznilo kad bih o gospoici, koju on visoko
tuje, davao kakve izjave.
- Gospoicu njegovo visokoroe ne pozna pa je ne moe ni
tovati ni nepotovati. Uostalom, rijeit u vas ove dunosti...
I Ljubomir se okrene k tajniku pa e hladno i uljudno:
- Gospodine tajnice, molim javite njegovu visokorou u
Be: po elji svoje majke ekam od njega odgovor na pitanje
otkud je saznao da gospoica dri pustolova Kegleviem.
- Bude li visokoroe moglo udovoljiti elji vae presvjet-
losti, to e rado uiniti.
- Njegovo visokoroe mora udovoljiti mojoj elji ili pis
meno iz Bea - ili u ovom salonu kad se vrati. Ako ne prihvati
ni jedno ni drugo, onda e mi odgovoriti okom u oko. - s orujem
u ruci i pred svjedocima. Do vienja.
Izrekao je to dostojanstveno, odluno, pozdravio lako glavom i ostavio salon. Oba su barunova pouzdanika
ostali zapanjeni, a zatim pou barunu.
Nali su ga budna. Oito je Ijubopitno ekao vijesti o Oriu. Kad su mu pripovijedali kakvu mu je poruku
ostavio; inio se posve ravnoduan:
- Dvoboj? Smijeno. Za slubene poslove ne moe nitko
redarstvenu osobu pozvati na dvoboj, a privatno me djevojka
nimalo ne zanima ... Izgleda, mladi je ljubomoran na onoga koji
je od nje doznao da gospoica Jadranka Bardovia dri Kegle
viem?
- To se i meni inilo - odgovori Jarec.
- A taj ste sretnik - vi, Jarec! - podrugljivo e barun.
- Na alost, ja sam je slijedio preruen i samo uo kako
ona ovo pripovijeda Hajdiki. Da je meni povjerila osobno,
svakako bi me vie radovalo.
- Meni je svejedno, ali potrebno je da sumnja ostane na
djevojci kao da je s nama u vezi. To je na kapital koji e nam
odbaciti dobre kamate... A kako je djelovao na vas, tajnice,
mladi Ori?
- Ne mogu mu porei odlian otmjen naslov i simpatinu
vanjtinu. No, jo je veoma mlad.
- Dok budem u Beu, ispitajte imovne prilike obitelji Or-
i. Znam, nisu osobite, ali elim znati sve pouzdano. Stegnut u
toj domorodnoj obitelji ue oko vrata. Sve e podatke o tome
sakupiti s ushienjem ravnatelj Premru koji ih mrzi. A sada,
neka moj Joh_n sprema za put. Ja u otpoinuti...
Obojica su napustili barunovu spavaonicu.
234

Ulazei u svoju sobu s dvorine strane hotela, tajnik ponovo elaava pred Jarecom svoju zlovolju:
na*\_ Radi ljubavne pustolovine, mi emo u tom gradu izgubiti dvostruko vie vremena nego to je
potrebno.
Nita nam ne manjka, gospodine tajnice. Ili vi moda
imate kakvu ljubav kod kue?
 Ostavite takve gluposti. Volim udobnost koju mi prua
oi stan, a ovdje ivim u jednoj sobi, u neprestanom uzbuenju neizvjesnosti. Htio bi ipak znati to
zapravo oekuje naa eks-elencija od ove Keglevieve tajanstvene batine?
To njegovo visokoroe taji - kao i svoju strast prema
crnokosoj ljepotici.
Ali ovu je tajnu bilo tee sakriti nego onu prvu. Djevojka
i ne sanja koliko s njome ima posla beko politiko tajno redarstvo.
- Kad stigne u Be - ve drugi-trei dan upoznat e gos
poica ar to ga je proizvela na ovu dinu instituciju - nasmije
se Jarec dvolino.
- Zapravo, to se mene nimalo ne tie - veli tajnik, otvori
srebrnu burmuticu i ponudi Jarecu.
SUDBONOSNA LJUBAV ROENOG GRADA
Kad se Ljubomir vratio iz hotela "K caru austrijanskome" kui, odmah su sjeli k objedu. Za vrijeme jela
govori se samo o jueranjoj zabavi, ali se ne spominje Jadrankino vladanje prema Kegleviu.
Na svretku objeda ustane Orika i zapita kume:
- Kako si daleko s pripremama za put?
- Ve sam svrila - odgovori vedro Jadranka.
- Dobro. Ninka i ti izaite, imam dogovor s Ljubomirom.
Djevojke su izale, a ona pita:
- Sto ti je kazao barun?
- Otputovao je u Be ve u petak.
Odgovor djeluje porazno. Bez rijei gleda sina. Lice joj odaje da se od neeg zaprepastila. Ljubomir je
iznenaen:
- Zato te ovo toliko pogodilo?
- Ti ne vidi nita u ovom putovanju?
- Oprosti, majko, uistinu, ne znam to time eli rei.
Casak se oboje gledaju. Njezino je lice puno brige. Smrkla
^ i na nekoliko trenutaka odlazi k prozoru kao uvijek kad bi se Uzrujala. Tada joj Ljubomir saopi to su
mu rekli na njegovo Pitanje, a ona e zaprepateno:

- Juer me je Jadranka zamolila da bi se opet vratila u Be.

Zadrhtao je u dui, ali brzo ree:
- To si s njom odluila ve onog dana kad je dola iz Bea.
Tako nam je svima juer rekla.
- Istina je, Ljubomire, sve je to istina, ali kad se tako nena
dano vratila, bila sam neizrecivo zapanjena. Osjeala sam da e
mi njezin povratak nanijeti velikih briga. Tada mi je rekla da
se vraa pod silom neodoljive enje da vidi Zagreb. Dobro, onog
sam joj dana i to povjerovala, uza sve to sam je istodobno pitala,
nije li je kakva ljubav dovukla ovamo.
Ljubomirovo srce estoko zakuca. Zar se moda ipak vratila radi njega? - pita se on, dok majka nastavlja:
- Jadranka je odluno pobila da je posrijedi ljubav prema
kojem mladiu. I tako je ostalo. Ali sada se to razbilo u stotinu
komadia...
- Majko, ti si razbila povjerenje u Jadranku!
- U vas mladei nema povjerenja. Srce se vae skriva, za-
tajava i zavarava svakoga kad mu je to potrebno. Eto: Jadranka
bane u Zagreb s ovim barunom. To moe biti sluajno. Ali se
odmah i zalae za tog Bardovia, pustolova - njihova dounika.
To nije sluaj. A sada jo i odlazi iz Zagreba kad se barun vratio
u Be!
- I to moe biti sluaj koji je prireen, jer se ona ionako
imala vratiti u Be, a barun Larsen nije nikada kanio ostati stalno
u Zagrebu. Uostalom, on e se za deset dana vratiti. Strane su
tvoje sumnje, majko, prema nedunoj djevojci.
- Sumnjam, ali jo ne objedujem. Samo opaam u nje neto
udno, strano, daleko, nepoznato. Kako je samo juer govorila o
svom siromatvu? Kako tvrdokorno odbija moju elju da s Ke-
gleviem postupa prijazno? Ima neto u njoj to se buni i od
vraa od nje. To nije ona ista Jadranka koja je kod mene odrasla.
Napokon, i ti si priznao da se od nekog vremena promijenila.
- Jest, majko, to sam ti spomenuo, ali ne nalazim nita to bi me moglo ponukati da gajim sumnje njoj na
tetu. Pogotovo kad ona tvrdi da baruna ne pozna.
- A danas ti je njegov pouzdanik kazao da je barun visoko
tuje! A tebi se ispriava to Hajdiki nije govorio onako kako
je to ona meni saopila. Uvjerena sam, on lae, a ne Hajdika.
- Da, majko, i ja sam uvjeren da on lae, ali lae i to da je
barun tuje.
- Zato uope njegov pouzdanik govori o njoj. Kako se usu
uje to tvrditi?
- Ti si mi rekla da su u Beu posljednjih godina nerado
gledali Orie, jer su se isticali kao Hrvati. Sva se beka tampa
zgraala to je Jurica Ori sabljom razbijao vrata banu tuinu
Halleru kad je dao pucati na Hrvate na Markovu trgu. I zna
koliko je okapanja s njime imao pokojni otac. I tebe mrze, maj-
236

*t0 si sama rekla. to bi bilo prirodnije, nego da pokuaju ba-k- umnju na Jadranku kao da je ona s njima
u vezi, da bi na-clt* tjjj tebi? Jo vie. ele nau kuu osramotiti u oima domo-
ro j^jjg se maknula, ni okom trepnula. Zuri preda se i oito raz-.v,:a o njegovim rijeima. Ovo joj se ini
vjerojatnim. Njezin "azum prihvaa ovo tumaenje, ali u njoj ape tajni instinkt . ^ joj Jadranka mogla
pribaviti gorkih dana... I taj osjeaj ne da joj da prihvati Ljubomirove razloge. Razum i srce nisu u skladu.
Ipak se svladava, raspruje sumnju koja je neprestano
Tvoje su pretpostavke vjerojatne, no zamisli ako bi bilo
sve tako kako si rekao. Barun je otputovao. Ona e putovati preksutra. Ona to sama eli. I veseli se tome
putovanju - svi su to juer uli jasno i glasno. Sada e ravnatelj Premru sa svojom Sigismundom i
njezinom prijateljicom Agatom Tuar prosipati po Zagrebu iste sumnje koje su obuzele i mene.
- Ve prvih dana, kad sam od tebe doznala to se misli o
Jadranki, smatrao sam da je uope nee vie slati u Be da predu-
sretne svim tim neugodnim priama - pone on, prihvativi se
oprezno smisla njezinih rijei u svoju korist. I opazi da mu je to
uspjelo. Majka je odmah nestrpljivo uzdahnula:
- Kolike mi brige donosi ova djevojka! Bilo bi najbolje da
je poaljem nekamo na ladanje, u kuu njezinih roaka ili zna
naca, njezinih pokojnih roditelja. Pisaiu - ili svojedobno se
zanimala za nju gospoa Beloevi. Neka ide tamo.
- Poslala ti Jadranku u Be, ili kamo drugamo, jednako e
ostati na njoj objeda da si je maknula iz kue zbog sumnje. A
poto se juer prema Kegleviu loe ponijela, rastrubit e se da
si njega pretpostavila njoj i zato je uklanja iz kue.
- Ti je stalno brani. To vidim u svakoj rijei. Branio si je
jo kao djeak, uvijek je ona uivala kod tebe neku prednost,
jer si dobra srca kao to ti je bio i otac. No, ekaj, ostani tu sje
diti. Odmah u napraviti jedan pokus. O tome ovisi to u ui
niti s njome. O tome ovisi sve!
Pozvonila je i naloila lakaju neka pozove Jadranku. Teko je uznemiren i pita majku to je odluila, ali
ona mu ne razjanjava, ve opetuje:
- Hou da vidim koliko je moja sumnja opravdana - ili
- nije. uti i" sluaj.
Ljubomira obuzima tjeskoba - to to kani majka? Bilo kako, odluan je dokraja braniti Jadranku, unato
tomu to ga njezino veselje zbog povratka u Be neizmjerno boli. Kad je danas uo da je Larsen u Beu,
ova je bol mnogo vea, premda je tvrdo uvjeren da Jadranka govori istinu kad veli da baruna i ne poznaje.
No, ve je osjetljiviji pa ga unaprijed plai pomisao da bi se mogla upoznati s tim lijepim i bogatim
barunom koji je moe eti bez ikakva miraza.
237

Majka uti. Ovu je stanku iskoristila da odbaci sve misli, potpuno se smiri i doeka sabrano prizor koji e
slijediti. Vedra lica ulazi Jadranka u sobu i pogleda kumu:
- Izvoljeli ste me zvati?
- Htjela sam te, Jadrako, upozoriti na neto. To ba nije
vano, a ipak bi te moglo iznenaditi kad stigne u Be. Saznala
sam da je onaj barun - koji te je ovdje na ulici stalno pozdra
vljao - opet u Beu.
- I tamo nee dobiti odgovor na pozdrav - veli ona savr
eno mirna.
- Pletionica nakita je u njegovoj kui - moe te uznemirivati.
Kuma se ini ravnoduna, ali napeto promatra Jadrankino dranje. I Ljubomirov pogled poiva na njoj, a
srce mu se stee od straha to li e sada uti.
Jadrankinim licem preleti smijeak:
- Kakav bi to bio barun kad ne bi znao propisa uljudnosti!
Ako mu ne uzvraam pozdrav, mslim da mu je to jasan odgovor.
- Sasvim razumljivo, i odvie jasan odgovor, ali to onda
ako je, uistinu, zaljubljen u tebe - kako to mnogi tvrde?
- Nikad nije razgovarao sa mnom.
- Ima ljubavi koja se raa od pogleda.
- Protiv toga ne mogu uiniti nita, osim ono to sam inila
i dosele.
- I tu se slaem s tobom, Jadranko, ali ne smije zaboraviti:
ja imam neprijatelja, i to ba u krugu toga baruna, njegove ekse-
lencije i njihovih sramotnih pristaa u Zagrebu. Oni e to isko
ristiti za najnevjerojatnije brbljarije...
- to e iskoristiti, kumo? pita Jadranka.
- To da je on u Beu, a ti odlazi u utorak...
Zagleda se u kumu. Pogled joj je mraan ...
- Vidi, to me mui i mislim da bi bilo bolje da ne putuje
u Be.
Njezino vitko mlaahno tijelo kao da se spremilo na borbu, a glas joj dre od suzdrana gnjeva:
- Zbog ovog ovjeka da napustim svoje nade stei sigurni
opstanak? To bi bilo od drugih nepravedno - a od mene kukavno.
- Odlui, Jadranko: ako ide, ostavila si za sobom neizbri
sive sumnje.
- Sumnje? U to? ime sam dala povoda?
- Nesretni sluaj je htio da se tako zbilo ...
- Neu dopustiti da moj ivot uniti neki sluaj. To bi bilo
neovjeno od svih koji prisiu na ovjenost, na dobrotu, na
odanost, na sve to je poteno...
Od ove estoke obrane njezina puta u Be Ljubamirovo se srce uplailo. Ipak, kao da mladi nesvjesno
osjea: tamo u onom stranom gradu eka Jadranku tragedija. Baca se u borbu za nju i posreduje izmeu
majke i djevojke:
238

__ Moja majka eli samo da odgodi svoj put - veli on - da se odree nauka. Zar ne, majko?
a jest. Nisam mislila da se odree zanata, nego da odgo-
,.< pUt u Be, dok ljudi jednom zaborave taj dogaaj s Kegle-
^em i s barunom. Izgubit nee nita, samo svriti nauk nekoliko
f edana kasnije. A raditi i uiti moe svakog dana s Hajdikom.
Dakle?
Zahvalno je prihvatila majka posredovanje svojeg sina, ne
slutei kakvi ga osjeaji nukaju na to. Jadranka je uzdahnula.
Kruto alim to sam u takvom stranom asu dola u Za
greb. Predala sam se enji i boli koja me obuzela za gradom i
nita vie. Bila je to enja kao da je taj grad moj otac i majka
koje moram vidjeti, da bih mogla dalje ivjeti i raditi. Ta je e
nja bila sudbonosna ... Kamo sree da joj nisam popustila ...
- Bila si zaplakana kad si mi to pripovijedala. Moda si slu
tila kakve nevolje vue za sobom i sebi i meni.
- Najvie sebi...
- Nema druge. Moramo raunati s neprijateljima i spretno
im izbiti oruje iz ruke. Razumije li, Jadranko?
- Ako mora biti - dobro.
- Javit u gospoi Beloevi, a i drugima da nee putovati u utorak zato to slijedei mjesec putujem ja s
Ninkom i Ljubo-mirom radi dravnih papira u Be, pa emo onda povesti i tebe. Moje e putovanje svatko
smatrati prirodnim, jer sam ve vie puta bila tamo. Ovo moramo svi suglasno izjaviti.
Ljubomir i Jadranka prihvate, a onda grofica nastavi:
- A sada, Jadranko, nisam ti htjela nita kazati o tvojem
jueranjem vladanju, jer sam mislila da e putovati. No, sada
je druga stvar. Zna da sam bila uvijek dobra prema tebi pa
imam pravo traiti da mi vie ne uini takvih neugodnosti kao
juer.
- Obeavam vam, kumo. Bit u jo manje u blizini Kegle-
vievoj, a kad ga sretnem na ulici, prijazno u mu odzdraviti.

- Ne, Jadranko. Ti zna to su ljudi juer mislili kad si od

bila da te odvede u dvoranu. Ba zato da se i ta stvar ne prenosi
od usta do usta dalje i nenaduva, mora podnijeti njegovo dru
tvo s ljupkim smijekom, onim istim kojim esto podnosi umi
ljene prie Tamara de Grebenovia o kojemu si mi rekla da ti
je nepodnoljiv. Prijei preko svega. U srijedu mora Orhidi i
tamo e se vladati kao da je sve bio samo nesporazum koji je
ureen. Razumije li?
- Vi imate pravo zapovijedati, a ja sluati. Bit e kako to
vi elite.
, - Sada smo nacistu. Odgodili smo tvoj put za dva do etiri tjedna. Kada bude sve zaboravljeno, onda u te
slati u Be. 1 ako ne bi nitko putovao, pratit e te naa guvernanta. Jesi li zadovoljna?
239
- Hvala vam od svega srca - veli Jadranka iskreno i vidno
smirena.
- No, vidi sada je sve u redu - primijeti Ljubomir i po
gleda djevojku vedro.
Jadranka je odmah napustila sobu. Majka pita sina:
- Jesi li je sada dobro promatrao?
- I vrlo dobro prozreo. Veza izmeu njezina dolaska u Za
greb i ovog bekog tajnog redarstvenika i Bardovia fatalni je
sluaj koji je stavio na kunju sve tvoje osjeaje prema djevojci.
- Istina je, no bojim se da se nebo i odvie naoblai. Pazi
i vodi brigu o svemu.
Tim rijeima otpusti sina, a sama zapadne u jo crnje misli...
Nedjelja je prola pod dojmom vesele pustolovine Nikice Kalpera. itav se Zagreb smijao. Na ulicama,
kad su se ljudi sretali, pripovijedalo se samo o tome. Pred crkvama, na trgovima, u gostionicama
pozdravili bi ljudi jedan drugoga i smjesta zapitali: "Znate li to se dogodilo prole noi u Gornjem
gradu"?
Osobito su se aci tome veselili. Proli su dva etalita da bi sreli Nikicu Halpera. Proetali se Sjevernom
i Junom promenadom, proli u nadbiskupski vrt koji je nedjeljom i etvrtkom otvoren za graanstvo, ali
Nikice nigdje. Popodne grnulo je sve u Alagoviev perivoj. Kao da je itav grad urekao ondje sastanak. I
stari i mladi, i muko i ensko, svih stalea polagano su etali lijepim istim bijelim puteljcima, udiui
proljetni svibanjski zrak to struji sa Zagrebake gore. Lijepe su Zagrepanke ispod uskih oboda eira
traile pogledom junaka dana.
I pojavio se kao Herkules meu svojim malim podanicima. Sve ih nadvisuje i stasom i irinom svojih lea.
Pozdravljaju ga znanci, a neznanci samo gledaju. Svi mu pogledi dovikuju neizre-ene estitke. Sve ape,
nitko ne veli nita glasno, a on zna da ga cijeli perivoj slavi.
Sa svih strana vrcaju doskoice. Cijeli je Zagreb zasut kiom poruga, otrih satira i dosjetaka oko
neznanog im izaslanika apsolutistike ekselencije koji je postao Halperov vrtuljak. A pri tom budno paze
gdje bi ugledali kakvog okupatora da mu se uzmognu nasmijati u brk i upoznati neznanog im vrtuljka iz
prole noi.
Ali nikakvo strano lice ne dolazi u perivoj. Oni su se stisli u hotelu, potpuno svjesni da bi ih doekala tua
tihih utipaka kada bi se pojavili na ulici. Jarec je i odvie oprezan i tat da bi htio pretrpjeti porugu, pa
bila namijenjena i njegovu visokom pretpostavljenom. A nije mu ni potrebno otii, da sam nadzire
vladanje graanstva nakon none pustolovine kad su tamo ionako dounici: ravnatelj Premru, profesor
Tuar, Tamar de Grebenovi, zapovjednik tamnice Merli i dvadesetak manjih slubenika koji dnevno
obilaze grad u toj slubi.
240

itav je Zagreb cijeli dan bio pozornica na kojoj su duhoviti Zagrepani skladali ale i anegdote. Na toj su
pozornici pred graanstvom trali kroz bodljikave satire nepoznati im, ali omraeni lanovi Bachova
redarstva.
U sumraku su se poeli sjeati i nenadane pojave bijelog fratra. Ova je okolnost djelovala da su se solidni
graani te veeri neto bre sklonili svojim kuama. Samo stalni nedjeljni posjetioci gostionica nastojali
su u vinu potraiti odvanosti da prkose duhu bijeloga fratra to se je nakon godinu dana opet odluio na
svoje stare etnje iz Opatovine u Gornji grad.
NA LOMAI LJUBAVI
Ve je deset sati. Tamar de Grebenovi jo uvijek lei u postelji. Kraj njega na stolici ostaci doruka. U
sobu ulazi gospoa. Zaustavila se i promatra ga:
- Uistinu, teta da se nisi rodio kao djevojka - njoj bi
bolje pristajalo leati u postelji do podneva.
Male svijetloplave oi podrugljivo promatraju enu koja stoji kod vrata.
- Trebala si se, tetko, udati, pa ne bi sada bila tako zagri-
ljiva stara gospoica.
Ona se uspravi i doe blie. Visoka je i tanka. Vrlo pomno odjevena. U plavoj kosi jo nema bijele niti.
Oito je prela trideset i petu godinu, lice joj je skladno, ali mrko.
- Da sam bila proraunata kao ti, naravno, da bih se udala.
Smrt mojeg zarunika ne bi me smetala da svadbujem.
- Sve vi stare gospoice imate mrtve zarunike kojima ste
vjerne!
- Sluaj, Tamare! Toga mi je dosta! Tvoja te majka poslala
k meni da ui, a ti prije podne lei, poslije podne se klati, a
uveer polazi u drutva.
- Paragrafi i moj umjetniki talent! Kako bi se to slagalo?!
- Gle, gle, prije si se izgovarao da nee uiti samo zato
to ti je mrsko traiti slubu od bekih ekselencija. Sada si
okrenuo kaput.
- Naprotiv, kaput je okrenuo mene. Uostalom, ne brini se
za to i ne spominji nigdje moje politiko uvjerenje. To je moja
stvar!
- Ti nema uvjerenja. To sam odmah mogla misliti. A za
pravo nisam ja kod tebe, nego ti kod mene i nema mi pravo
nita propisivati. Bude li drzak, poslat u te natrag k tvojoj
majci na imanje, pa radi tamo to te volja. Ili se odseli teti He-
dvigi. Ona je barunica, a ja nisam dorasla visokoumnom i viso-
koroenom neaku Tamani! A sada te pitam: dokle kani leati?
16Jadranim ,,

- Moje leanje znai: stvaranje sjajne budunosti.

- Nikad nisam ula da mukarac stvara budunost leanjem.
- Ali ja nisam obian mukarac. Ja sam umjetnik. U meni
su bogovi pohranili svoje velike darove. Jo e biti ponosna na
mene. Ali sada idem u posjet gospoi Tumpi.
- Mojoj stanarki? Kod nje su sada njezine neakinje kojima
se ti toliko ruga.
- Ali od danas ih slavim.
- Mijenja se poput kameleona.
- Mijenja se i priroda etiri puta u godini, a zato se ne bih
ja smio promijeniti jedanput? Samo te molim, neka mi sobarica
priredi odijelo za posjete.
Ona mahne rukom ravnoduno, kao da bi htjela rei: nije vrijedno troiti rijei i odmah izae.
U etvrt dvanaest ulazi Tamar u blagovaonicu svoje tetke i pogleda na sat. Mora ekati dok odbije pol
dvanaest, jer prije doi u posjete, znai neodgojenost. Tono u odreeno vrijeme preao je preko hodnika
u suprotni stan i pozvonio. Mlada mu djevojka otvori i uvede u mali salon za posjete, a njegovu posjetnicu
odnese gospoi. Zamalo se pojavi starija suhonjava dama u modroj, jednostavnoj kunoj haljini i uredno
ueijanom kosom. Sve na njezinoj pojavi odrazuje skromnu, ali pomnu panju prema vanjtini.
Zaueno je gledala mladog posjetnika. On joj se duboko nakloni 1 stade govoriti ivo i ljubazno:
- Ve dugo nisam imao sreu vidjeti vau milost. Bio sam
veoma zaposlen svojim studijima. Otkako sam, meutim, vidio
gospoice neakinje u subotu plesati kod Orike, ne mogu odo
ljeti, a da ne bih gospoicama osobno iskazao svoje divljenje.
Nasmijeila se uljudnim osmijehom i odgovorila:
- Otile su s guvernantom na Junu promenadu, ali e se
doskora vratiti. Izvolite - i ponudi mu stolicu.
Uz duboki naklon prihvati on ponudu i nastavi pripovijedati o plesu, o pojedinim slikama plesa - kako su
mu se sviale. Osobito su ga oduevile njezine neakinje, sestre Bubanovi, a s njima i Neda triga -
premda ples nije imao prilike da vidi...
- Osobito je bila arobna gospoica Ljiljana Bubanovi -
doda Tamar. - U njezinu licu ima neto sjetno, odsutno, zami
ljeno, gotovo pjesniki...
- Zar ne znate da ona pjeva pjesme? - nasmijei se go
spoa.
- Kako? Ona pjeva pjesme? - udi se Tamar. - To me
kao pjesnika osobito zanima.
- Gospoica Neda triga esto u drutvu krasnoslovi nje
zine pjesme.
- Nikada to nisam uo. Gospoica Neda oito nije nikada
rekla ije pjesme krasnoslovi.
242

Ljiljana taji. Zato to sam proitala vae pjesme koje ste

mi izvoljeli poslati, vidim da su popijevke Ljiljanine vrlo naivne. Ona, naime, pjeva o idealima koje vi
poriete. Naravno, vi ste muko, vama se vjeruje i vama sve pristaje.
- Ja sam, naime, priznati pjesnik, a gospoica diletant, u
tome je razlika, plemenita gospoo.
Da, da, djevojka je smijena kad pie pjesme, premda
tvrde da su one koje Neda krasnoslovi - veoma aktualne i osjeajne.
Sigurno rodoljubne? Na raun rodoljublja nastali su mnogi
pisci koji nita ne vrijede. No, molim vau milost, pokaite mi koju od tih pjesama. Kao priznat* pjesnik,
pisac i kritiar, kazat u vam svoj iskreni sud.
- Molim, gospodine, neka to ostane naa tajna. Moram po
traiti pjesme. Neto sam ula da ih Ljiljana sakriva na tavanu.
Zbilja ne znam je li to tako, ali ja u ve tome ui u trag. No,
eto, one dolaze!
etiri djevojke ulaze u sobu, tri sestre Bubanovi i Neda triga, s njima starija ena guvernanta. Oito su
zauene posjetom. Tamar im je ponovio razlog svojeg posjeta drugim rijeima, nego to ih je izrekao
tetki i s pravim ushienjem govori o svojem potovanju prema njihovu osobnom caru.
- Unato prelijepoj Renati, vas etiri bile ste sredite zani
manja i razgovora na sve strane. Ponosim se to sam susjed vae
gospoe tetke, a nadam se da u jo dugo ostati va susjed. Oito
ne kanite skoro ostaviti Zagreb? U srijedu - koliko sam uo -
bit ete na izletu kod gospoice Orhide?
- A vi? - pita Neda.
- Na svoju alost nisam bio u dvorani kad je plemenita
gospoica pozivala gospodu na izlet, pa tako nisam primio osobno
njezin poziv, premda se samo po sebi razumije da bih bio i ja
imao tu sreu ...
- Pa to nita ne smeta - veli Neda. - Orhida e se vese
liti to sam preuzela njezinu dunost. Nekoliko puta niste bili u
dvorani - to sam opazila u subotu ...
- Cesto sam odlazio gledati kartae. No, to nita ne ini.
Primam po vama, gospoice Nedo, predani mi poziv, pa u se po
javiti na tom izletu vrlo skromno, s dubokim potivanjem i sre
om u dui!
"Tako, poluio sam prvu zadau, a sada idemo dalje" - razmilja on i slua ivo prianje gospoica da e u
srijedu, u sluaju kie, biti koncert i ples, a bude li lijepo vrijeme, izlet u umi. I kad su one sve
ispripovijedale, on primijeti:
- To je, uistinu, divna zamisao da se popodne naemo u tom
krasnom predjelu. Ja u otii ve prije podne. Moja roakinja
barunica Hedviga ima tamo kod Mlinova vinograd i mali ljetni
kovac. Ondje imam jahaeg konja pa u pojahati do Zagrebake
243

gore i natrag. Kad moja roakinja doe u svoj ljetnikovac, pozvat e sve gospoice. Veoma eli upoznati
slavnu "gardu", osobito kapetana, gospoicu Nedu!
Djevojke sluaju s uenjem, jer ih Tamar de Grebenovi dosad nije tako uvaavao. Da mu to ne bi
spoitnule, on im unaprijed objanjava, sluei se lai:
- udno je to kakav dojam moe proizvesti takav slikoviti
ples to ste ga plesale u subotu. Mnogi je od nas mladih ljudi
bio dosele kao slijep. Tek kad smo vas u subotu gledali u onim
divnim haljinama, sa arobnim kretnjama i smijekom na usnama,
prostrujila je iz vas nova svjetlost i otvorila nam nezapaene vi
dike draesti. Molim, molim," ne kanim udvarati, konstatiram
samo da smo svi bili oarani.
- I zato ste svi udvarali samo baronesi Renati! - veli Neda
nasmijano.
- Iz osvete! Molim, vi ste sve do jedne - to ne moete po
rei - vidjele samo Vjerana Keglevia. Molim, to nas je sve lju
tilo, i s pravom.
- Ali vas nisam vidjela za vrijeme slikovitog naeg plesa
ni prije ni poslije veere - primijeti Ljiljana Bubanovi.
- 0 - o, molim - i on brzo izvue la - poslije veere
sam ples gledao s balkona, povuen u tamu. Ja, pjesnik, traim
svojem uitku osamljeno mjesto. Ali sada e biti vrijeme da se
oprostim. Samo jo neto ...
Tamar osjeti da e za nekoliko asaka istei vrijeme propi
sano za prijepodnevni posjet i pouri se ispitati ono radi ega
je doao: *
- Htio bih vas zamoliti da me uputite u Jadrankino puto
vanje. Htio bih joj doi zaeljeti sretan put...
- To neu moi! - veselo e Neda. Ona uope ne putuje!
- Kako? Ne putuje? - zaudi se on. - Odreeno je puto
vanje s gospoom Beloevi sutra, u utorak, - ne znam u koliko
sati...
- Bilo je odreeno - a uveer je odgoeno.
- S kojeg razloga?
- Orika je odluila putovati u Be idui mjesec poslovno,
pa je tako Jadrankino putovanje odgodila da putuju svi zajedno.
- Sigurno je Jadranki ao. Ona se tako veselila tom puto
vanju u Be.
- Da, ba joj nije drago, ali se mora pokoriti. Ona, naime,
eli to prije izuiti svoj posao. Nama je opet drago to ne pu
tuje, jer e u srijedu pjevati, a ja je pratim na glasoviru.
- Ako se opet ne promijeni raspored i ona ipak otputuje?...
- Sasvim iskljueno. Kuma Orika mi je sama kazala da
Jadranka ostaje jo nekoliko tjedana s nama, pa neka priredimo
zabave gdje nam je ona potrebna.
- Taj e preokret sigurno rastuiti onog lijepog baruna iz
Bea koji joj udvara - smijeka se Tamar.
244..,

Samo je pozdravlja, ali mu ona ne uzvraa, dakle, ne

maze ioi udvarati.
m __ Radnja u kojoj gospoica Jadranka ui u Beu upravo je
nieeovoj kui, pa ju je esto susretao. Dakle, vjerojatno je u
nju zaljubljen. A zato i ne bi? Ona je prava ljepotica, a on
8a__" Nije na, pa bi mi bilo ao ako bi Jadranku, nae zagre
bako dijete, odveo tuinac. .
- Nai je ne gledaju, unato njezinoj ljepoti, zato to je
siromana, i, kad bi je barun zaprosio, uinila bi ludo da ne
prihvati i pokae kako je uvaena od tuinca - ivo govori Ta-
- Ah nema o tome govora. Jadranka ga i ne pozna i ne
misli na njega - veli Neda. - Ako pak nema ni opreme ni mi
raza ne moe dobiti mua. I svaki kalfa trai i te kako miraz.
Jadranka e pletenjem zasluiti novaca, pa tko joj to moe?
udna su to danas vremena - uzdahne gospoa Tumpi.
- Danas se ve i djevojke moraju same brinuti za svoj kruh. Sve se promijenilo nagore! ...
Tamar je bacio pogled na veliki starinski sat to glasno kuca na niskom ormaru, opominjui da je vrijeme
odlasku.
Dopustite da se sada oprostim i ponovo izrazim svoje
duboko potovanje, a ujedno i molbu milostivoj gospoi Tumpi i gospoicama neka mi ne uskrate sreu
da vas mogu opet pozdraviti.
Ulazi guvernanta i javlja Nedi:
- Gospoica Jadranka moli da biste danas poslije podne
doli na pokus za raspored u srijedu.
- Dakle, vidite! - ree Neda Tamani. - Nema govora da
bi Jadranka putovala.
- Htio sam je svakako na odlasku pozdraviti, no sada je to
bespredmetno i to me veoma veseli.
Nakloni se ponovo domaici i gospoicama, izlazi iz salona i krene ravno u stan svoje tetke. Odmah je
sjeo, napisao pismo i napustio kuu.
Tajnik baruna Larsena pogledao je putnu prtljagu koju je sluga Johan pripremio u svojoj sobi.
- Molim, u koliko sati putuje njegovo visokoroe?
- Svakako ne prije osam ujutro. Uostalom, jo u vam ja
viti.
Tajnik ode kroz hodnik i ulazi u barunovu radnu sobu. Tu nae hotelskog slugu s pismom u ruci.
- Ovo je pismo od nekog mladog gospodina koji je dolje
u gostionici i naloio mi da ekam odgovor.
245

Tajnik ue u barunovu spavaonicu i preda mu pismo. Otvorivi ga, Larsen primijeti:

- Dolje je u gostionici de Grebenovi. Nastojte da doe
do mene neopaeno. Oito mi nosi neto vano. Ostavite me s
njime nasamu.
Malo zatim ve je Tamar stajao pred barunom. Poluglasno mu saopi:
- Vae visokoroe, gospoica Jadranka ne putuje u Be
sutra nego tek drugi mjesec i to u pratnji grofice Ori.
Vijest je Larsena oinula. Polagano uzme olovku i biljenicu da Tamar ne bi opazio kako je nemilo
pogoen. U Beu bi mu Jadranka bila izruena na milost i nemilost. Ve je djevojku osjeao u svojem
naruju, a sada su mu je istrgnuti iz zagrljaja.
- to je prouzroilo taj preokret? - pita barun Tamara
naoko hladno.
Mladi odlui svoje vijesti podreivati vlastitim interesima, ali i srediti ih onako kako bi to vie ugaao
barunu.
- Vae visokoroe, nemam odvanosti kazati o emu se
govori...
- Mene se ne moe nita dotai. Naprotiv. Traim, da mi
kaete sve. Zato sam vas i odlikovao svojim povjerenjem.
- Po vaoj u elji kazati sve kako sam uo. Meu gospo-icama se govori doslovce ovo: neka visoka osoba
iz Bea zaljubljena je u Jadranku, a Orika misli da se Jadranka oito zanima za njega pa je zato nee
pustiti u Be...
I sada ostaje Larsen potpuno hladan, samo su mu se usne nasmijeile, toboe, podrugljivo:
- Nekoliko puta sam je pozdravio kao vlasnik palae u ko
joj je ona uila i dnevno kraj mene prolazila. Uljudost oni smat
raju udvaranjem?! I ona se zanima? Ludost! Brbljarije enske!
Ali velite: ove je prie Orika danas saznala i zbog toga izne
nada odgodila put? Moda je uope ne kani pustiti u Be. Ovo
je vano - vrlo vano ...
- Vae visokoroe, vjerojatno je da je nee uope vie slati
iz svoje kue, no to joj nije odmah rekla, nego se govori samo o
odgodi puta. Ali svi misle da je to definitivno.
- Nije li tu vie sudjelovao mladi Ori, nego njegova majka?
- Nije iskljueno, premda se govori da e Ori uzeti Mirtu
Erdddv. S njom je u subotu mnogo plesao, a opet, kako ve re
koh, bilo mu je krivo kad je Jadranka naveer govorila o svojem
putu.
- Ako on kani oeniti bogatu kontesu, ne znai da ne bi
htio ljubiti sirotu. Ali najvanije jest ovo: ona ne putuje. Je li
ova vaa vijest potpuno sigurna?
- Dok sam jo bio u posjetama kod gospoica Bubanovi,
dola je Orikina guvernanta pozvati gospoicu Nedu trigu
da doe na pokus s Jadrankom, jer e u srijedu svirati i pjevati
na izletu na Ksaveru.
246

Onda nema vie sumnje. Ona ne putuje. No, ako bi se

to promijenilo, smjesta mi javite. Moete li odmah doznati svaku promjenu?
Mogu. Drat u se stalno u drutvu ove djevojake "garde",
one su najbolje upuene o gospoici Jadranki.
Vama je dunost da pomno pazite na djevojku i na mu
karca komu gospoica iskazuje osobitu sklonost.
- To e biti svakako teka zadaa, jer dosele Jadranka nije
imala udvaraa, a niti je pokazivala kakvo zanimanje ni za jednog
mladia u naem krugu. Zato i sumnjaju da je zanima u Beu...
Dodue, svima je poznato da nije mogla ni s kim dolaziti u do
dir, jer je uvijek bila u pratnji - ali ljudi vele: "Mnogo su veeg
znaaja pogledi od svih rijei". Sve njezine drugarice tvrde:
"Netko joj je u Beu zapeo u glavi i u srcu ..."
Lukavi Tamar razvija na taj nain u barunu nade kako bi ga naveo da mu to vie povjeri i tako ga prisili
da ba njega smatra jedinim putem do Jadranke.
Barun vjeto krije da su ga te vijesti potresle i odgovori
hladno:
- Opet velim: prie! Ali ni ove se ne smiju prezreti kad se
istrauje neto vano. Dakle, gospoica je svojedobno htjela u
Be, a njezina kuma je put odgodila. U srijedu odlazi nekud u
drutvo?
- U blizini Zagreba, na imanje jedne gospoice kod Ksavera.
- Ima li tamo vie kua - ili je samo taj dvorac?
- Ima nekoliko kuica, a malo podalje moja roakinja
posjeduje vinograd i ljetnikovac. Sada je tamo vincilir, ja esto
odlazim tamo na jahanje, pa mi je sve dobro poznato...
Uzeo je vrsto u oko baruna i opazio kako je uvukao donju usnu od velikog uzbuenja, a onda pita:
- Ide li se onuda prema Zagrebakoj gori? Ovo je vrlo
vano... Zanimljivo. Odlazi li Keglevi u etnju prema gori?
- Dugo nisam bio vani, ali se mogu onamo odmah preseliti
ili dnevno onamo jahati da budem na usluzi vaem visokorou ...
- Izvrsno! - izmakne se barunu radosni usklik. - Jeste
li pozvani na zabavu u srijedu?
- Ako elim u ije drutvo, ne trebam poziva. Mnogi su
uzaludno pokuali prodrijeti k Oriki - ja sam se jednostavno
upoznao s mladim u jednom veselom drutvu i osvanuo kod
njega, a da me nije pozvao. I srdano sam se zahvalio za njegov
poziv kojim me je poastio - a kako je malo pio, nije se ni
sjetio da mi ga nije uputio. Tako sam doao u to drutvo i naao
prilike da omilim njegovoj majci, prikazujui se najveim pro
tivnikom njihovih ekselencija. Tako sam i danas jednostavno
iznudio taj poziv od gospoica.
- estitam! Vi ste talent, rijetki talent na tom polju. Di
plomacija je vaa karijera, mladi gospodine. Vama se ukazuje
odlina budunost...
247

Iznenada je barun pruio prema njemu ruku i rekao mu tiho i znaajno, gledajui u njegove male plave
oi:
- Primam vas od ovog asa za izvanrednog svog pouzda
nika - tajnika svojih posve povjerljivih stvari... Sve to mi
imate javiti, to ete isporuiti izravno meni, a naloge primati
samo od mene osobno.
- To je najsretniji as mog ivota! - ree Tamar, pocrven-
jevi do ela, to je barunu dovoljan znak da je mladi istinski
uzbuen i sretan.
- Znajte: mladi je Ori juer u nedjelju donio svojoj majci
vijest da sam otputovao u Be. Tako su ga ovdje uputili, kad je
doao radi nekog razjanjenja o Jadranki i njezinu svjedoanstvu
za Bardovia. Zato je put odgoen jer misle da sam u Beu - ja!
- Sad mi je jasno zato su odgodili put i zato su gospoice
nekoliko puta kazale da je neki lijepi barun iz Bea zaljubljen
u Jadranku, a njoj da nije drago to je put odgoen ...
- To - je netko rekao? - pita on i osjeti kako ga prolaze
srsi.
- Kunem se! Na moje pitanje, je li gospoici ao to ne
putuje, rekla je gospoica Neda triga: "Ba joj nije nimalo
drago". I vano je dodala: "Sigurno je privlai lijepi barun koji
stalno boravi u Beu".
Djelovanje ovih izmiljenih rijei proitao je Tamar na baru-novu licu, unato tomu to se priinja miran.
Po bijelom su mu elu pale kapljice znoja, a u oima sjevnulo neto poput trijumfa. inilo se: barun se jo
malo bori, ali onda mu dade znak neka doe posve blizu i ape:
- U srijedu e gospoica Jadranka biti na ladanju. U koie
doba? J
- Prijepodne idu sve gospoice, a u dva sata dolaze mlada
gospoda.
- U srijedu se moram sastati s njom.
- Nasamu?
- Jest, to elim.
- Kako? Uvijek je prati guvernanta!
- Nikada niste vidjeli gospoicu da jai?
- tovie, strastveno voli jahanje, pozna lijepe konje i sjajno
njima upravlja.
- Dobivena igra!
- Oi mu se zaiskrile. Sav plamti na lomai, a Tamar se ve
osjea na poetku svoje karijere i pokloni se:
- Zapovijedajte visokoroeni!
Obojica su uzbueni: Tamar od sree barun od predodbe sigurnog sastanka s Jadrankom. Vie ne
pokuava kriti pred Ta-marom to ga vue k djevojci. Sada bi to bilo ludo dok ima pred sobom ovjeka koji
e mu Jadranku dovesti ravno u naruaj, ovdje, u ovom gradu, unato svim zaprekama, to su mu se jo
ovog asa ukazivale. I ape mu:
248

U to ste samo i jedino vi upueni, ujte! Sutra je utorak.

Odvest u se sam tamo u koiji. Vi me ekajte pa ete mi sve pokazati. O svemu emo se dogovoriti. Ve
imam gotovu osnovu. Samo, ne e li biti sutra ljudi pa e nas vidjeti zajedno?
U gostionici na rubu umice blizu Malina ima ljudi samo
nedjeljom i blagdanom, a u obine dane sastaju se samo uveer. Danju nema nikoga. Uostalom, tamo je,
rekoh, ljetnikovac moje sestrine.
- Sutra poslije objeda u dva sata priekajte me. Ali gdje?
Tamar mu razjasni gdje je mali ljetnikovac njegove- roa
kinje.
- Dobro! - i barun mu vrsto stisne ruku.
Tamar ostavi sobu raspjevana raspoloenja ...
Kad je tajnik uao k svome pretpostavljenome, dao je ovaj pojedine odredbe za svoje sutranje putovanje.
Jo je dva puta opetovao odredbe. A kad je zatim poeo diktirati u pero tajniku pisma, najednom zastenje,
uhvati se za krsta i sasvim iskrivi lice. Barun se sputa na stolicu.
- Ako zovnem lijenika, onda e se doznati da sam bio
vrtuljak na Helperovu dlanu. To je nemogue. Uhvatilo me u
krstima. Ne znam to u.
- Vae visokoroe, ovako ne moete sutra putovati! - veli
tajnik.
- Pa to je prava strahota! - ljuti se, toboe, barun. - Dao
bih onog gorostasa objesiti. Meni sprijeiti slobodno kretanje
po svojoj volji? To jo nitko nije mogao provesti u cijeloj mo
narhiji - niti njihove ekselencije, ni cijela vojska drave.
- Samo jedan jedini Hrvat! - naglasi tajnik.
- Ne podsjeajte me na to. Plamtim od bijesa!
Unato tome to je Tamar bio kod baruna, tajnik se ne domilja da su njegove vijesti razlog to barun
odustaje od putovanja, to manje to ne zna da je i Jadrankin put odgoen. I on ga nagovara neka ne
putuje.
- Imate pravo. Neka se put odgodi. Ali sada se moram odrei
imena i poloaja baruna Larsena, uzeti drugo ime i postati samo
obini putnik. Ne kanim sjediti u ovoj sobi cijelih deset dana -
dokle se ima Larsen vratiti. Uostalom, znate da sutra ili prekosutra
dolazi iz Bea moj pristav Franz. Taj e igrati moju ulogu, a ja
uzimam drugu. To je potrebno da se ne bi ipak saznalo kakvu je
visoku linost Halper vrtio na veselje Zagreba. U subotu me je
osvijetlio nekakav mladi lakaj pa su me neki mogli vidjeti. No, mi
emo se o tome poblie dogovoriti. Sada u malo lei.
Jedva je doekao as da ostane sam kako bi se mogao podati razmiljanju o onome to mu je pripovijedao
Tamar o Jadranki. Zar je ona, uistinu, u njegovim pogledima itala ono to joj on nije imao mogunosti da
kae rijeima. Zar je ipak tamo u Beu, \ad joj je uljudno skidao eir, razumjela ar njegovih pogleda?
249,

Jest. To je vjerojatno. Djevojka u svom gradu nije imala udvaraa. Bila je od svih zapostavljena - nije li,
dakle, prirodno, morala osjetiti njegove poglede?
"A da nisam prole subote pao u ruke Nikici Halperu, ne bih se bio pritajio Oriu, nego s njime govorio i
ne bi zbog toga Ja-dranku sprijeili da putuje u Be. O, da je ona sutra putovala... Da je putovala, bila bi
sasvim moja, u mojoj palai. Tamo bih bio s njome dane i noi, sam! Nitko ne moe pitati za nju. Javilo bi
se: pobjegla je opet u Zagreb ... A ja nemam nikakve druge brige, nego da grlim i cjelivam ono divno
tijelo. Da sam u Beu mogao slutiti kako me ona ve opaa - osjea. Da sam slutio... Zato me nije tamo
ovaj plamen tako zahvatio? Ovdje cijeli dan prolazi monotono, bez ena, i tako polazim njezinim tragom
kao lovako pseto za plijenom koji ne moe dosei...
Ve je prvi susret s njome na ulici ovoga grada raspalio u meni tinjajuu iskru u oganj. Jedva sam disao
kad mi je pogled obujmio njezinu pojavu, a ovdje u hotelu - u osamljenim pustim veerima - gledao sam u
predodbama opet ono avolsko tijelo to obeava sve ljepote. I, eto, iskra donesena iz Bea buknula je
ovdje poarom. Gorim poput lomae. Hou li doekati ovdje, u tom gradu, da je pogasim?
Prokleti gorostasni Halper! Da nije iz mene uinio ono ruglo! Kako se zapravo to moglo dogoditi meni
koji sam bio toan, nepogreiv, u takvim pothvatima? Sto je zapravo bilo da sam pogrijeio?
Neto nije sa mnom bilo u redu? Nisam vidio nita pred sobom. U meni je kipjela krv. Nisam se smio
podavati mislima o njezinu naruaju, to mi je uzbudilo ivce. Da je moja krv bila hladna, misao jasna, ne
bih dospio u ruke onom klipanu, i putovao bih sutra s njome u - raj...
Njoj je krivo to ne putuje - veli Tamar - a svi misle: netko je privlai u Beu. Njezin naruaj ekam,
traim, prieljkujem i hou. Moram ga dosei."
Larsen gotovo klone od takvih udnji.
NA KSAVERU
Tamar de Grebenovi ponosno sjedi na lijepom konju. Desnom rukom dri uzde, lijevom vodi krasnog
sivca, osedlana enskim sedlom. Pokraj njega upravlja vranca gospoa od trideset godina, obla, pristala, u
crnom jahaem odijelu. Polagano se uspinje malom uzvisinom, kolnim putem pokraj crkve.
- Nekako nisi dobre volje, Hedviga? - pita Tamar gospou.
250

Nisam zadovoljna s tvojom iznenadnom simpatijom pre

ma toj gospoici Jadranki. Tvoja majka oekuje da e oeniti
Renatu ili koju drugu barunicu ili groficu.
Sto ti pada na um? Ja da uzmem neplemenitu sirotu ka
kva je Jadranka? Zar ti nisam dovoljno razjasnio da je ovo za
nekog drugog? Valjda nije strani gospodin kupio ovog krasnog
sivca da ja povedem na etnju svoju ljubav?
Zato mi onda ne kae zato si me danas dovukao iz
grada na taj izlet?
- Odvie visoka osoba trai od mene utnju, a ja u od ove
male usluge ubrati velike koristi.
- Ipak mi ne moe utuviti u glavu da se visoka osoba za
nima za tu djevojku. Takvu sirotu moe jednostavno dovesti u
stan i jo mora biti sretna to je njegov pogled pao na nju. A ne
da kupuje konja i moli tebe neka posreduje da bi se udostojala
sjesti na takvu punokrvnu, divnu ivotinju. Valjda nije poludio?
- Na moju preveliku sreu, posve je poludio. A i nije udo,
njemu je blizu etrdeseta, a Jadranki sedamnaest. A valjda se ek-
selenciji ne eli da uzima Hrvaticu za ljubavnicu!
- Nee me oblajati. Tu prostu krv, tu beskunicu, moe
imati bez tako pomno pripravljenog izleta.
- U Beu moe, ali u malom Zagrebu, gdje se nita ne moe
zatajiti! Mora zapravo veoma pomno sakriti svoj odnoaj. Taj
gospodin takvo to ne moe poiniti usred grada Zagreba. Ori-
ka bi mogla dii na noge nezadovoljnike. Imala bi na okupu ci
jeli grad protiv njegove ekselencije, a Bach bi se morao odrei
visokog gospodina koji je glavni stup njegove vlasti. Ovdje se e
stita djevojka smatra svetim otajstvom - podrugljivo e Tamar.
- Kad su dravnici padali zato to su oskvrnuli nekakve pu
ke djevojke?
- Nije to zbog nje, nego zbog toga to poinitelj pripada
omraenoj vladi pa da se to ne bi iskoristilo protiv strahovlade
koju svi mrze. Razumije li? Svi mrze, samo to svi ute, a takva
bi stvar u ovom gradu dala povoda da se u Beu optui Bach i
Schwarzenberg. Moj je dravnik lud za djevojkom i vrlo hladno
krvno stvara lukave odluke kako e djevojku dovesti u svoj naru
aj, a njezino je siromatvo, naravno, njegov glavni zgoditak.
- Ako je Jadranka poela uiti zanat da se oslobodi siro
matva, onda ima oito vrlo prostaki intelekt. Zanat - to je stra
no.
- Bogati barun bit e sada njezin zanat.
- Kako? On je eli za stalnu milosnicu? Takvu neznatnu dje
vojku? No, taj je zbilja perverzan.
- Hoe li je za stalnu milosnicu ili samo za prolaznu razo
nodu, to mi nije povjerio, ali prozreo sam: krv mu kipi, moda,
i zato to je to prvo ensko bie za kojim mu nije dosta samo
pruiti ruku ...
251

- ini mi se ipak odvie ponizujue za mene, roenu baru

nicu, da igram ulogu pratilice kakvoj prosjakoj keri.
- Mora to uiniti da meni pribavi slavu, ast i visoku slu
bu. Uostalom, ve si na to pristala. Zato sada prigovara?
- Naoigled Malinova dvorca snalo me kajanje to se tako
ponizujem. Ako je to za tvoj probitak, dobro, neka bude. Hoe
li Jadranka sigurno doi s nama?
- Sasvim sigurno. Mi smo tako ugovorili. Juer sam doekao
Jadranku poslijepodne na Opatovini, u duanu gospoe Hajdi,
toboe, joj sluajno govorio o mojem novom jahaem konju, a
onda joj ponudio za danas prijepodne, kad bude kod Malinovih,
da u doi s tobom i pozvati je s nama na etnju. Ona se sva po-
rumenjela od radosti i pristala. ivot bi dala da moe jaiti.
- A to je glavni cilj tom izletu?
- Ne pitaj. Vidi, ve nas promatraju s prozora dvorca Ma
linovih.
- Koliko enskih glava! - zaudi se gospoa.
- Sve one koje su bile kod Orike pozvala je Orhida danas
k sebi na objed. Naravno, Renata ne bi poziv ni primila, ona,
dakle, otpada, a kontesa Mirta Erddrv izgovorila se boleu. Sa
mo Orika rui ograde izmeu velikaa i ovih malih bijednika
koji nisu roeni u naoj aristokratskoj zipci.
- Ja bih se radije sakrila u.svoj dvorac sama samcata nego
pristupila toj prostoti.
. Pribliavali su se malom, starom, jednostavnom dvorcu. Pred njim cvjetnjak i drvee, a oko dvorca i
prema sjeveru mala uma. Zaustavili se pred ulazom u kuu. Istrale su Orhida, Neda, Ljiljana, Zlatana i
Zorislava i pozdravile barunicu. Naposljetku je izaao i kuedomain Naum Malin. Pozdravljaju gospou
susjedu, roakinju de Grebenovia. Sjedei u sedlu, ona izmijeni s njima samo nekoliko rijei, a tada
oslovi Jadranku:
- Gospoice, hoemo li na malu etnju?
- Neizmjerno sam vam zahvalna - veli ona i radosno gle
da krasnog sivog konja o kojemu joj Tamar dri malo predava
nje.
- Obukla sam Jadranki svoje jahae odijelo - veli Orhida.
- Mislim, dobro joj pristaje.
Odijelo od sive tkanine s ruiastim pucetima lijepo se priljubilo vitkom i zdravom stasu. Sivi klobui s
ruiastom vrpcom draesno poiva na crnoj bujnoj kosi. Tamar pohvali odijelo, a ona se popne na sedlo i
uhvati uzde. Svaka kretnja odaje kako je vjeta jahaica.
- Gle, nisam je nikada vidjela na konju - primijeti Neda.
- Divno izgleda. Ova suknja je ini velianstvenom.
- Do pol jedan se morate vratiti radi objeda - upozori Or
hida Jadranku.
- Dovest emo je na vrijeme - odgovori barunica.
252
Jahai skrenu umom da se odanle spuste na cestu. Kad su odlazili, apne Neda Ljiljani Bubanovi:
Ustani, ne razumijem de Grebenovia. Najednom je po
eo cijeniti i nas - male siromane graanske djevojke...
Krasnom dolinom jahali su sve troje prema podnoju Zagrebake gore. Tamar ih vodi umjerenom
brzinom, upozoravajui Jadranku na svoju roakinju jer da zbog nje ne smije tjerati bre. Djevojka se
suzdrava, premda bi htjela poletjeti naprijed. Sretna je i divno upravlja prekrasnog konja.
- Kad bi znala da ga je barun Larsen kupio za nju! primi
jeti Tamar u sebi.
Cijelim su putem jahali bez odmora. Na podnoju Zagrebake gore se zaustavljaju i dive ljepoti brda to
mirie proljeem. Onda Tamar predloi da se vrate drugim putem gdje je s obje strane, poraslo mlado
drvee.
Put je krasan, vijugav i hladovit. Najednom se Tamar zaustavi.
- Vidim, gospoica Jadranka bi voljela odletjeti na tom
konju kao na vilenjaku. Ti, Hedvigo, ne smije brzo jahati, ali
dopusti gospoici neka malo potjera naprijed. Samo idite, a kad
se naete pred gostionicom "K slavuju i lijepome hladu", zausta
vite se i priekajte barunicu i mene. To vam veselje moemo pri
utiti, zar ne, Hedvigo? Putem ne moete sresti ni ive due.
- Pa dobro, neka bude - pristane gospoa. - Ovdje zbilja
nema nikakve pogibelji.
Jadranka porumeni od veselja i krene naprijed. Konj je nosi lijepim skokovima. Prekrasnim puteljkom
upravlja Jadranka sivca. Zaboravlja sve oko sebe u tako prieljkivanoj zabavi.
Put je vodi kroz umicu izmeu grmlja to je poraslo s jedne i druge strane.
Najednom opazi kako se neki jaha na tom putu bori sa svojim konjem koji ga oito ne slua. Sa
zanimanjem promatra borbu jahaa i dolazi sve blie. Naposljetku se mora zaustaviti jer ne moe proi.
Ona je pratila bijesno skakanje jahaeva konja i, ne slutei, da ga on sam dri: sa strane ga bode, a uzde
stee i ne puta naprijed. Djevojka pogleda jahaa pozorno. Zapanjena razabere da je to onaj isti gospodin
to ju je pozdravljao u Beu i ovdje u Zagrebu i radi kojega nije mogla putovati u Be. U jahaem odijelu
izgleda osobito pristao. On skine eir na pozdrav:
- Oprostite, gospoice, to sam vam zakrio put. Ne znam kakva je ovo neposlunost ivotinje, prvi put
sam ga uzjahao, pa se jo nismo sprijateljili. Eto, nikako nee naprijed, a ja sam htio do Zagrebake gore.
253

- Onda mu pustite neka ide po volji, pa tako iskuajte to

ga smeta.
- Posluat u va savjet.
On pusti uzde, ali je ujedno prestao konja bosti sa strane pa se ovaj brzo smiri, a Larsen se okrene k
Jadranki:
- udesni me je sretni sluaj doveo ponovo na va put, go
spoice. Molim, dopustite mi da vam se sada prikazem: ja sam
Olaf Kristian, plemi iz Norveke, putnik po svijetu... Jedno
sam vrijeme boravio u Beu gdje sam vas imao sreu ee vi-
evati...
- Vi niste barun Larsen, vrhovnik tajnog ureda njegove eks-
elencije Aleksandra Bacha?
- Plemenita gospoice, to je samo kobna zamjena koju da
nas ujem ve drugi put.
- Zamjena? Kako to?
- Larsena poznajem tek iz Zagreba, on je tamnoplave kose,
potpuno obrijan, sasvim drugi tip. Oito je, dakle, nastala zamje
na jer sam prije njega ja iznajmio one sobe u hotelu, a kad je
on stigao u Zagreb, preselili su me, a moje sobe predali njemu.
Naravno, on je ovdje vei gospodin od mene!
- Ljudi su govorili: vi ste barun Larsen i kad sam vas ov
dje vidjela na konju, bila sam uvjerena u to ...
- Premda Larsenovu slubu prezirem, ipak sam neutjeiv
to nisam on jer tako bi me zapala srea da se vi zanimate za
moju malenkost.
- Zanimam se za njega samo utoliko to sam htjela upra
viti jedno pitanje na koje moe odgovoriti samo on.
- Oh, kako alim da vas nisam pustio u zabludi! Ipak sam
ushien to mi je srea dopustila da se s vama sretnem u ovom
divnom kraju. Ova okolica, taj grad, sve je tako ljupko i pitomo,
s tako raskono lijepim krajobrazom. Uistinu, rijetko ima toliko
ljepote na okupu.
Unaprijed je znao da e je osvojiti ovim slavljenjem ljepote njezina kraja. A Jadranka, sluajui njegove
rijei, primijeti puna ponosa:
- Da, svakome se svia kod nas. A kako se i ne bi ljudskom
oku sviala prekrasna gora i ovaj na lijepi grad.
- Cini mi se da ovdje ima mnogo toga i povijesno zanimljivo.
Vidio sam tamo preko u krasnoj okolici na breuljiu crkvu
usred ume. Neto osobito romantino. Smijem li zapitati gospo
icu u koju svrhu je sagraena crkva u umskoj samoi, a izgle
da stara?
S veseljem mu ona odgovara:
- Da, stara je, a godine 1657. graena je samo kao kapelica,
i to u proslavu Tome Bakaa koji je u Sisku zaustavio tursku
provalu, a godine 1752. pregraena je u crkvu koja je imala plo
u s natpisom "Za spas Hrvatske". Dakle, i ve tada su razni po-
hlepnici posizali za mojom domovinom kao i danas.
254

. Danas? Zar netko vreba na vau zemlju?

Slavne beke ekselencije koje su dosta slabo nadarene
kad misle da bi mogle svojom strahovladom slomiti hrvatski otpor i narodnu svijest.
O, gospoica se bavi i politikom!
- Ne, gospodine, to nije politika, to je prirodni zakon da
svatko ljubi svoj dom. I svaka ptica voli svoje gnijezdo.
- Vrlo dobro, gospoice, slaem se s vama - i kriomice
promatra njezinu pojavu u sivoj jahaoj haljini to razotkriva
vitkost, zdravlje i savreno graene oblike, promatra njezino li
ce, osvijetljeno nekim djetinjastim zanosom. Da je uzmogne to
vie potaknuti na raspravljanje, nastavlja je ispitivati o Zagre
bakoj gori i gradu. Ispija rijei s njezinih usana kao da su cje-
lovi i gleda joj u zelenkastom odre oi kao u tirkize obrubljene
crnim trepavicama. Njezina crna kosa ini mu se poput valova u
crnoj noi. Htio bi zgrabiti u ove uvojke i povui je k sebi, ali
zna: to bi ovaj as bila velika pogreka pa stoga ljevicom dri
konja, a desnicom jahai bi. Zanima ga cijela okolica - samo
da produlji razgovor, a ona pripovijeda s ponosom i radou dje
teta koje uiva kad se strancu svia njegova lutkica.
On se zarumenio, ini se da ga oduevljava ljepota i zanimljivost kraja. Barunu su esto govorili kako su
zagrebaki ljudi zaljubljeni u svoj grad i rado o njemu priaju strancima, a on to sada odlino iskoritava
u svoje neiste namjere da je otme i veli:
- Sve to moram pogledati redom. Svakog u dana polaziti
na izlete. Strastveni sam jaha i ljubitelj prirode. Ovo mi je je
dina utjeha u tragediji to me je dovela u Be.
- Tragedija? - nehotice pita ona, a on se uhvati tog pitanja
da joj ispria lai:
- Imao sam sestru, ona mi je nadomjetavala obitelj koju
sebi nisam znao stvoriti i ostao samac. Sestra teko oboli, dove
dem je u Be uvenom lijeniku - zato sam vas tamo esto i
vidio. Za etiri mjeseca sestra umre, a ja oajan, osamljen, odlu
im putovati po svijetu. No, prije sam odluio posjetiti Zagreb.
- Rekoe vam kako je"kod nas lijepo?
Naao se posve blizu uz nju. Put je uzak, konji stoje upore-do. Njegov glas zadre, a pogled mu se upre u
njezino lice:
- Boravei u Beu, usjeklo mi se u duu i mozak jedno bi
e... Zavladalo je mojim samotnim ivotom, ali nisam mogao
nai mogunost da mu se pribliim, da ujem glas i rije tog u
desnog bia to je moju samou ispunilo uzvienim asovima,
dok je nisam naao u ovom bajoslovnom kraju ...
Nastade utnja. Ona ga gleda zaueno, ne zna to time misli, a on uzdahne:
- Htio bih u ovom kraju izdahnuti svoj posljednji dah. Ra
zumijete li, gospoice?
255

- Ne, danas u devetnaestom stoljeu ne govori se takvim

rijeima.
- Jest, u dananjem stoljeu ne govori se ono to se osjea.
Osamljena mukarca koji nita na svijetu ne eli, ve samo i je
dino duu bia to ga je samo izdaleka vidio, takvog se mukarca
danas smatra nametnikom. Zato osamljeni lutalac uzalud luta za
svojom zvijezdom u tmini i samoi... A ona? Leti po svemiru i
uskrauje mu zrake svjetla... Ne zna da je traena, oboavana.
Oprostite, bio bih smrtno nesretan kad bih vam dosaivao.
Glas mu dre, oi plamte. Sam sebe ne prepoznaje. Zato gubi toliko vremena u razgovoru kad bi ve
mogao dati znak svojim ljudima. Meutim, ona pogledom trai svoje pratioce. Barun to opazi i, kao da
nije nita govorio o sebi i ljubavi, zapita s potovanjem i panjom da je zadri:
- Izgubili ste svoje pratioce? Pripreman sam ih traiti s
vama.
- Dogovorila sam se s njima tamo s one strane kraj umskog
gostionice. Za etvrt sata bit u tamo. Zbogom, gospodinel
I htjede pokraj njega odjaiti, ali on se ne mie s puta:
- Molim, ne uskraujte mi sreu da vas otpratim onamo.
Nije odbila niti prihvatila, ve potjera konja.
On se obazre po umi, nekome dade znak, dignuvi uvis jahai bi, onda namjerice malo zaostaje za
njome, ali je dri na oku...
NEOBINI PROSJAK
Cestom prema Ksaveru pojaila dva konjanika. Vjeran je pustio uzde vrancu i gubi pogled u gorskim
vrhovima. Videk ga slijedi. Njegove svijetlosive oi paljivo promatraju grmlje s obje strane ceste. Pred
odlazak iz dvorca, u Kazalinoj ulici, naloila mu je majka:
- Neka ti je oko svuda na strai da se ne bi gospodaru pri
bliio koji od carskih razbojnika. Oni se preruavaju. Danas je
na naa vrata doao prosjak koji mi se inio veoma sumnjiv.
Dan je vedar i topao. Pribliili su se rubu umice uz cestu jednokratnoj kui. Nad vratima je ploa i natpis
"K slavuju i li-pome hladu".
"Hoe li ovdje gospodar stati i skrenuti u gostionicu?" pita se Videk.
Vjeran kao da ne vidi ni zgradu ni plou, ide dalje uz umu. Videk upravi konja upcredo s gospodarevim i
ree mu paljivo:
- Kanili ste u dvorac k Malinu, ve smo proli onu stazu
koja vodi gore.

Gospoda dolaze tek u dva sata. Htio sam sa malo nagledati

gorskih vrhunaca, zato sam i otiao tako rano. Idemo do Gra-
ana.
- Onda e vam biti ljepe ako skrenemo lijevo umicom,
bit e hladovine.
_ Vidi, to je pametno.
I krenue, ali tek to su uli u umu, opaze pod stablom desetak aka od etrnaest do esnaest godina.
Svi su poskakali u vis. Dvojica od njih dolaze u susret Vjeranu.
Nismo li se prvih dana mojeg boravka u Zagrebu sreli na
Junoj promenadi, mlada gospodo? Cuo sam da vas je ravnatelj Premru zatvorio zato ta ste se rukovali s
pustolovom koji se izdaje za Keglevia.
Ba onda, kad su andari zatvorili malog kestenjara, a za
tim i nas dvojicu.
- Potenja mi - naglasi mravi tanani Iva Tkali - mi
smo odmah znali da vi to niste jer pustolov moe biti samo onaj
kojeg oni smatraju potenim.
Mlaahni uro Deeli prikazuje ostale drugove, a onda razjanjava:
- Mi smo ovdje na sastanku kao voe pojedinih razreda gi
mnazije. Sigurno ste uli kakvu smo demonstraciju priredili u
gimnaziji? Izjavili smo: ni jedan nee odgovarati nikakav predmet
na njemakom jeziku. Sada e biti borbe. Iskljuili su nas sve,
osim trinaestorice svojih.
- Jeste li sloni? - pita Vjeran.
- Kao jedan! - odgovori uro Deeli. Zavjerili smo se da
nikako ne popustimo, makar morali poi u zanat.
- Lijepo da ste odluni, ali neu vam smetati.
Jo malo raspravlja Vjeran s njima, a onda se oprosti i krene dalje hladovitom umom.
Najednom Videk zaustavi Vjerana i ape mu:
- Vidim tamo postrance nekog ovjeka ...
- Pa onda? Valjda se ne boji?
- Junaka se ne bojim, ali kukavice koja je pijun. Junak
dolazi okom u oko, pijunska kukavica ide podmuklo kako bi
me pogodio u rebra. Onaj se tamo skriva meu stabla, neto
smjera...
Upozoren od Matilde, Videk odlui istraiti tko se skriva i zato.
- Hajdemo, ne vidim nikoga - odlui Vjeran.
- Moram vidjeti. Eno ga iza onog drveta. Dopustite mi da
Pogledam.
- No, dobro. Idi!
Smjesta je upravio konja prema onoj strani gdje je vidio ovjeka. Vjeran ga slijedi polagano. Kad Videk
doe blie, opazi skrivena prosjaka.
256

252,

17*
- Prosjak u umi! - udi se i vikne neznancu:
- Zar ovdje kani nabrati milostinje? Hoe li te darivati
umska stabla?
- Spavao sam ...
- I sakrivao se pred nama da te ne bismo vidjeli i dariva
li...
Ni sada Vjeran ne polae vanosti u ovaj susret i veli:
- Daj mu, Videk, gro, pa idemo dalje.
Uza sve to Videka obuzima sve vea sumnja. Ipak da prosjaku novac, dobro ga uoi i ba taj istraujui
pogled preplai prosjaka pa i ne zahvali.
- Sta? Dobio si cijeli jedan gro, a "ne zahvaljuje? - vikne
Videk i srdito prosjaka povue u znak negodovanja za kosu. No,
ova mu je ostala u ruci. Izvan sebe od tog otkria Videk" povie:
- Vlasulju nosi! Lani prosjak!
Vjeran razabire kako Videk dri u ruci prosjedu vlasulju, a prosjak stoji s ulizanom smeom kosom i
brkovima koji su oito neim nabijeljeni. Zaas je uz njih.
Neznanac uini kretnju da posegne u dep, ali ve je Vjeran to zamijetio i udari prosjaka po ruci da mu je
oruje ispalo. Dotle ve Videk trgne svoj skriveni samokres i, uperivi ga u ovjeka, vikne:
- Ako se makne, izgubit e, osim vlasulje, i glavu!
- Digni ruke uvis! - zapovijedi uhvaeniku i skoi sa se
dla, podigne sa zemlje oruje, stavi u svoj dep i pristupi k nje
mu:
- Sada u te pretraiti. Ako se makne, moj e ti Videk
otvoriti mozak.
Videk mu dri cijev na sljepooici. Uhvaeni ovjek uti, ne mie se, drei ruke u zraku. Dotle mu Vjeran
izvrne depove, izvue naboje, jo, jedan nabijeni samokres i neku usku konatu, posve novu kutiju.
- Siromani se prosjak dobro naoruao. Sigurno si kanio
ubiti svakoga tko ti ne bi dao milostinju.
On uti, obori pogled, a Vjeran pita otro:
- Sad mi kai koga si imao ovdje u umi uhoditi. "Slavuje
u lijepom hladu?" Ili goste u onom dvorcu iznad crkve? Doao
bi gore moliti milostinju da vidi i uje tko je tamo i to govore?
Reci!
- Takva je bila zapovijed pretpostavljenog.
- Tko je tvoj gospodar?
- Ne mogu ja znati kako se zove. Primam naloge pismeno.
- Ah, tako? A to je u toj konatoj kutiji?
- Ne znam. Naao sam to putem.
Otvorivi kutiju, Vjeran i Videk iznenaeni gledaju neku iglu na iji je iljak nataknuta kovna cijev. Vjeran
strogo oslovi ovjeka:
258 _

_ Koga ubode ovom iglom mora se za malo vremena one-vijestiti, zar ne? Nemoj tajiti - ovo je poznato
oruje beke tajne policije.
Ne znam. Rekoh, naao sam na cesti.
__ Lae. Vrlo dobro zna koga su ti naloili da iglom onesvijesti ,ili uspava! Moda nekog gospodina
kog bi zamolio za milostinju? Nije ti uspjelo! ta veli nato?
Nita ne znam - naao sam. Moda je to izgubio netko
od - onih.
Zaprepateni Videk gleda i slua dok Vjeran zatvori kutiju i spremi je u dep. Isto tako i oruje.
- Moe doi k meni po oruje i po ovu kutiju. Sve u ti
predati, ali sada nikako. Reci, jadnice, zar nema dostojnije slu
be pod suncem nego pijunirati?
- Bolje nego krasti.
- Vara se. Ti pokrada potene Hrvate, a zatim ih jo pro
daje!
On slegne ramenima. Vjeran upita:
- Koga si imao ubosti ovom iglom?
- Morao sam samo dodati kad e ona dojaiti.
- Tko ona, govori!
- Ne znam, je li ekselencija ili tko drugi - odgovori pi
jun.
- Lae svaku rije. Neete valjda na svoju ekselenciju na
valiti! Prepredena si hulja, razbojnik svojeg roda. Vidim, domai
si i znaj upamtit u tvoju njuku kad doe do obrauna. Moe
to rei svojim gospodarima. Sada se tornjaj!
Dignuo je svoj klobuk i vlasulju sa zemlje pa onda ide smjerom koji mu je odredio Vjeran.
- Odmah sam znao: kad se skriva nije poten - ree Videk
zabrinut za Vjerana.
- Ima sokolovo oko - veli on - a sada idi dolje gdje smo
ostavili ake i kai im da smo ovdje otkrili uhodu, neka budu na
oprezu.
Videk se poee iza uha:
- Ah, oprostite, neto bih predloio. aci bi sigurno bili ve
seli ako im platite u gostionici "K slavuju i lijepom hladu" mali
zalogaj jer kad ih uhode tamo nau ne mogu ih optuitL Kad ih
vide kod jela, jasno je da su na izletu.
- Ti si, Videk, svrio sveuilite! Takva misao meni nije
pala na um. Evo ti novaca. Idi brzo, plati im sve to nae dobro,
a onda se vrati. ekam te. elim paziti kamo e taj uhoda, nema
li moda negdje u umi sakriveno kakvo odijelo pa bi opet dolar
zio da pijunira.
- Molim, gospodine, ostanite ovdje dok se ne vratini da vas
g vidjeti. Molim vas ...
259

__ Ne, uistinu, niste. Da oni lupei, tobonji prosjaci, nisu

- Gle, valjda nee paziti na mene kao na djeaka?
- Ne smijete vie nikamo sami! Ja vas ne putam, idite za
mnom i uzmite moj samokres.
- Hvala, imam svoj. Nisam jo tako lud da idem okolo golo
ruk. Evo me za tobom.
Videk skoi na konja i pouri.
Dostigao je ake ve na rubu ume, u blizini gostionice "K slavuju i lijepome hladu". Odmah im isporui
kako su naili u umi na pijuna i onda dovri:
- Moj vas mladi gospodar pozivlje na mali zalogaj ovamo u
gostionicu. Ako vas tu primijeti uhoda, ne moe vas optuiti za
kakav sastanak. Izgledat e da ste na izletu.
aci veselo prihvaaju. Kad im je Videk naruio jelo i krmaru sve isplatio, vrati se natrag k Vjeranu.
Pustom umom tjera Jadranka konja. Uz potoi stoji sjedo-glavi prosjak, uz njega sjedi drugi. Glava mu
je zamotana u krpe-tine i ape:
- Eno, njegovo visokoroe daje ve trei put svoj znak -
to je zapovijed za napad. Ona skae ve preko potoka.
Sjedoglavi sputa prljavi eir i prua ga prema jahaici. Sad ga je spazila, zaustavila se i posegne
postrance u sedlo.
- Sva srea, imam neto novaca - ali nije moj - evo vam.
Baci u eir srebro i potjera konja. U daljini pojavi se jaha
i upravi smjerom za Jadrankom.
Nakon etvrt sata nje nestaje, jaha se okrene k prosjacima i vikne:
- to je? Valjda niste promaili?
- Nismo mogli nita, vaa milosti. Kad sam dolazio ovamo,
napadoe me gore u umi dva naoruana lupea, opljakali me,
oteli oruje, naboje, novce i kutiju s iglom. Tako nisam mogao da
je ubodem kako ste mi naloili, samo sam pruio klobuk da se ne
odam jer eno ...
Nije dovrio svoju ispriku jer ga barunov bi osine svom snagom preko lica i glave. Onda, tresui se od
jarosti, pouri barun za djevojkom:
- Gospoice, smijem li vas zamoliti samo asak? Moram
vas opomenuti.
Ona zaustavi konja i zaueno pita:
- to se dogodilo? Zato ste tako uznemireni?
- Odvie ste smioni. U ovako pustom kraju ne smijete ja
hati umom sami. Vidio sam tamo dva prosjaka. Obojica nisu
drugo nego razbojnici. Poto ste se udaljili od svojeg drutva, do
pustite mi da ostali dio puta budem uz vas.
- 2elim brzo jaiti, pa sam pola malo naprijed od svojih,
no pravo velite, nisam uinila dobro.
>tj\ ._,_...

da krenem bas ovim putem bez cilja i namijenila zatitim vas. Ovoj sam srei zahvalan do smrti.
 Nisam nikad u ivotu sluala toliko laskanja i molim da
prestanete. Ali prihvaam vau pratnju. Meutim, jo malo pa u sresti svoje pratioce.
Kad bi udo htjelo taj put produiti do vjenosti!
Onda bih do one umske gostionice ostarjela, a to bi mi
bilo ao - veli ona, nasmijeena.

U tom je odgovoru neto vragolije i ljupkosti i on je gotov baciti se k njoj i ogrliti je. Sada je mora
obujmiti dogodilo se to mu drago...

Ali kao da osjea ovu zlu namjeru, Jadrankin konj se pone nemirno kretati. Njezina bijela njena ruka
pone ga tapkati po vratu i gladiti mu drivu. Ovo milovanje ivotinje raspiri Larsena i on poe prema njoj.
Sivac se neprestano okree kao da namje-rice kani zatititi svoju jahaicu od barunova napada. A
Jadranka, gladei konja, oslovljuje pratioca:
- Dopustite da vam neto kaem.
- Recite - recite, gospoice.

- Kad sam vas danas opazila, bila sam uvjerena da ste vi

barun Larsen i odmah sam odluila kako vam ve rekoh da vas
neto zapitam. Vi ste mi razjasnili da vas ljudi u Zagrebu zabu
nom dre za baruna Larsena. Naravno, tako sam izgubila mogu
nost barunu postaviti pitanje...
- Ah, zato se ne mogu pretvoriti u Larsena...

- Ne elite to, gospodine, jer bi vas onda morala mrziti i

prezirati.
- A ipak biste prezrenog neto pitali?

- Tako je gospodine. A poto ste mi vi pruili prilike raza

brati da ste od onih koji su jo pripravni eni iskazati usluge,
usuujem se upraviti na vas molbu...
- Sluim vam poput roba.

- Oh, molim mnogo manje. Naime, da li biste mogli govo

riti s barunom Larsenom?

- Da mogu vama posluiti, prodrijet u do njega i onda kad

bi on sjedio na peini usred oceana.

- A kako je do njega ipak lake doi jer stanuje u istom

svratitu s vama, svakako vam je put neto blii... primijeti ona
s malo ironije koja ga oarava. - Taj barun Larsen zakoraio je
n& put mojega ivota svojim redarstvenim pothvatima i ugrozio
moje poteno ime - veli Jadranka.
- Onda vas molim kaite mi to vam je uinio naao.
261

Ukratko mu Jadranka saopi o dogaaju s Kegleviem i Bar-doviem, a zatim kako su barunovi ljudi doli
da trae njezino svjedoanstvo.
- Vama je ve jasno - naglasi Jadranka. - Svatko pita ot
kud je Larsen znao da ja smatram Bardovia Kegleviem. To leb
di nada mnom kao crna mora. Ovo me mui i progoni. Zato sam,
mislei da ste vi Larsen, odmah odluila upitati: Otkud ste dozna
li da ja drim Bardovia mladim Kegleviem? Gospodine, kad bi
ste mu vi saopili ovu moju poruku?
- Ja sam najsretniji ovjek na svijetu to ste me odabrali
za svog poslanika. Ili u to opravdati - ili umrijeti.
- Nadam se da e sve proi jednostavnije. Bit u vam za
hvalna.
- Na meni je da budem zahvalan vama to ste me obasuli
tolikom sreom. Ali kamo da vam donesem barunov odgovor? Si
gurno ne elite da to uju i drugi.
- Radim u pletionici nakita od kose na Opatovini. Tamo
gdje ste me nedavno pozdravili.
- Jest, promatrao sam u izlogu nakit. No, udno je da u radu trai svoj opstanak takva golema vrednota
kao to ste vi, takva draest, i...
- Prestanite, gospodine - prekine ga ona malo podruglji
vo. - Sve to biste jo dalje htjeli rei, utopilo bi se u dvije ri
jei: nemam miraza.
- Vi ste sama po sebi najbogatiji miraz. Zar nema ovdje mu
karaca koji bi vam to rekli?
- Kad bi se i naao koji meu njima i htio mi to kazati, ne
bi imao mogunosti i - dokazati. Ipak me ne bi mogao uzeti bez
miraza. Svaije su imovinske prilike pod carskim apsolutizmom
stradale i danas moe stvoriti dom samo takav mukarac koji je
uhoda ili izdajica - osim, ako sluajno nije batinik...
- Kad bi carski apsolutizam bio uzrok da vi ostanete doi
votno neudatl i - neljubljeni - onda bi taj apsolutizam zasluio
smrt.
- Ja bih mu to eljela, ne zbog sebe - ja sam samo mrvica
- nego zbog toga to je zarobio moju domovinu. No, ni to nee
trajati dovijeka. Uistinu - ve sam se predugo zadrala. Moda
me moji pratioci ve oekuju. Idem.
Ona potjera konja puteljkom to ide koso prema cesti. On ide uporedo s njom. Blijed je, prepun udnje - i
neuspjeha. Doskora e sve uminuti, a da se nije dovinuo svoga cilja jer njegov uhoda nije mogao izvriti
nalog. Da je ovdje sada skine s konja
- u blizini ceste - bila bi golema pogreka - upuuje sam sebe,
a ve je Jadranka preskoila grabu i evo je na cesti. Za njom
barun. Malo su se zaustavili.
- Vidite tamo gore pod onim stablima uz cestu, to je ta
mala gostionica. Tamo moram ekati svoje pratioce.

Smijem li ostati uz vas i prikazati se vaem drutvu?

- Izvolite, ali gospodine, ono to sam vas molila...
- Ostat e naa tajna, - ree on i poloi ruku na prsa. -
T0 vam se kunem i svojom duom i asnom rijei. Nitko nee
saznati!
S druge strane ceste iz ume gledaju ih Videk i Vjeran.
Vidjeli su ve prije puteljak to vodi kroz umu i dvoje jahaa u razgovoru. Od asa do asa jahai su
nestali meu drve-em i opet se pojavili, a sada su izali na cestu. U tom asu bili su okrenuti licem
prema Vjeranu i njegovu Videku pa su obojica gotovo u isti as tiho kliknuli. Videk se udario po bedrima i
primaknuo Vjeranu:
- To je onaj bradati barun to je one noi s lupeom Bar-
doviem prodro u na dvorac.
- Mir! Ne smije nas opaziti.
Momak se povue natrag pod stabla.
- Ona! Ona je to. O, sramote! Ona sama na konju s carskim
lovcem na Hrvate!! Zato je svjedoila za lopova Bardovia. Oh,
kako je to mogue?
- Da, to je ona - veli Vjeran tiho. - Nadao sam se da me
je prevario vid.
- Ona je to, ona koja je htjela Bardovia posjesti na vae
mjesto?
Vjeran ne odgovara i gleda kako su Jadranka i barun poja-ili uz umu i nestali prema gostionici "K
slavuju. Tada Vjeran oslovi Videka.
- Ovo to smo sada vidjeli, moglo bi ocrniti dobar glas go
spoice Jadranke. Zato traim od tebe da nikome ne kae ni
jednu rije.
- Kad vi hoete da utim, onda dobro. Vrim samo vau
zapovijed.
- Nita ne moemo znati jer nita nismo uli. Videk - uli
nismo nita.
- Ali vidjeli smo! Evo, sada odlaze, a nema nikoga za nji
ma. Ona sama s carskim andarom. To se ne moe gledati. Ori-
ku bi kap ...
- Hajde, idemo polagano u etnju umom dok nam nije
otii k Malinovima.
- Nije li onaj prosjak prosjaio u toj pustoj prirodi zato
to je njihov gazda bio na sastanku? - primijeti Videk.
Nije dobio odgovor. Na svoju alost Videk opazi da Vjeran nije raspoloen za razgovor. tovie, nije ni
vedar. uti. Oi su mu uprte u daljinu pa se lakaju ini: Vjeran je isto tako teko izne-

262,

263
naen onim to su vidjeli kao to je i sam Videk. to dalje idu umom, Videk sve jasnije opaa" da mu
gospodara obilaze mra-ne misli. I gledajui tako Vjerana, primijeti u mislima:
- Sav je kao pokoena livada. A bogme i meni nije nita ljepe. Ona - pa takva!
POD KRINKOM PROSCA
Slijeva Jadranki polaganim korakom upravlja Larsen konja prema umskoj gostionici. Vani stoje aci.
Poto su zaloili, spremaju se na odlazak. Spazivi Jadranku s nekim strancem, pourili se da odu,
uvjereni da dolazi vee drutvo, a oni nemaju volje da ga doekaju.
Larsen je opazio ake kako odlaze. Ovo pVobudi njegovu panju samo na kratak as jer ga sada svega
obuzima Jadranka. Ona zaustavi konja, obazre se i primijeti.
- Sada u ih priekati. Gospoa barunica ne smije odvie
brzo jaiti, zato jo nisu ovdje.
- Mene darivaju sreom jo malo vremena da se sunam
na zlatnim zrakama svog sunca...
- Opet ste se preselili u osamnaesti vijek laskanja?
- Svejedno u koji me vijek izvoljevali svrstati, govorim po
srcu. Ne zaboravite gospoice - ja lutam za vama kao bijednik
i eznem ...
Sam se je prenerazio, razabravi da sada ne lae. Dok bi jo malo prije najradije ubio andarskog
narednika to nije izvrio njegov nalog i time ga liio uitka, sada opojen njezinom prisut-nou kao
vinom, veoma je sretan. Jadranka ga gleda i ukori ozbiljnim glasom i pogledom:
- A ja vas opominjem: ne zaboravite da estiti mukarac ne
smije ovako govoriti siromanoj potenoj djevojci.
- Ako je slobodan i svoje izjave moe iskupiti u svako do
ba?
Iznenaena, zuri mu u vrele oi. Zar je taj ovjek prosi? A on nastavlja sav zaaren:
- Samo onda bih morao utjeti ako ste se vi ve nekome
obeali.
- Nikad se nikome neu obeati.
- Zato takva strana odluka?
-7- Beskunica nee nikada primiti niiju milost.
- Milost? Vi? Zar vam jo nije nitko rekao da milost prima
samo onaj kome vi poklonite sebe?
- Romantina bajka za novelu.
264

Tko vas je u onoj mlaahnoj dobi otrovao nepovjerenjem

u sebe?
Prezir ljudi prema siromatvu.
Odluni glas i snani pogled njezinih oiju tako udesne sugestivne zelenomodre boje, crte lica u kojima
se odraava otpor i uvjerenje, glas prepun ponosa i ogorenja - sve to svladava njegove strasne elje. Kao
da ga je rinula od sebe golemom snagom, osjea se pobijeen. Smirila se oluja njegove krvi i srce mu
udara kao mladiu to oajava od nedostiive ljubavi. Ne moe vie zaustaviti zanos i odluno, ushieno
govori:
- Nikad nije bilo pod suncem bogatijeg bia od vas. Ovaj
kome vi pruite ruku pretvara se u prosjaka i bit e sretan ako
mu podijelite milostinju do smrti...
Ovo je previe i za njezin pesimizam. Nijedan joj mukarao nije nikada posveivao ni najjednostavnije
rijei udvaranja. Ni Ljubomir. ula je oitovanje njegove ljubavi na Junoj promenadi, ali to nisu bile
rijei oboavanja kao u ovom asu. Nikada nisu mladi ljudi u njoj opazili kakvu vrednotu. Niti se prema
njoj vladali kao to se vladaju prema djevojkama u krugu u kojem je odrasla. Ovaj mukarac ovdje slavi
njezino bie, govori joj ushieno, a pitanje miraza, ove strahote njezine mladosti, za njega ne postoji.
Po njegovim je rijeima ona sama svoj miraz. Kako to ugodno zvui i godi... Ne, ne. Ne smije vjerovati.
Premda je to tako, lijepo. On ne skida ushieni pogled s njezina zamiljena lica i eka odraz svojih rijei.
- Gospodine, to rekoste, to je lijepa pjesma, a danas se ne
vjeruje ni poeziji kad slavi - siromatvo.
- Ja slavim bogatstvo vaeg duha, vaeg bia, bogatstvo sre
e kojom e biti obasut va odabranik. Vi ste blago zakopano u
mraku nepovjerenja. Sve bih dao da ga smijem otkopati, izvui
na sunce, pasti pred njim na koljena. Evo, istinu rekoh. 2ivu isti
nu. Uinite sa mnom to vam drago, odvratite od mene svoje oi
to su dva sunca moga ivota, osudite me i na smrt.
Nije okrenula glavu. Naprotiv, eli vidjeti u ovom asu njegov pogled. Podigne oi k njemu. U njegovu je
blijedom licu ushienje, napetost enja, to li? Ne zna odgonetnuti. Ne zna prozri-jeti, ali joj se ini: sve
to se odraava u rijeima ovog mukarca, posveeno je njoj, bez pitanja i misli na miraz, sve slavi nju,
siromanu beskunicu, koju nisu cijenili, samo su je alili jer je lijepa i mlada - a nema - miraza.
A on eka to e mu odgovoriti. Da ga ne kani osuditi, to ja
sno razabire. Ne kani ga ostaviti, odjaiti, ali istodobno ne progo
vara rije koju on eka. Promatra njezinu pojavu u sivom jaha
em odijelu iji ga lijepi oblici omamljuju. Opet ga obuzima e
lja, zahvaa omaglica... Ona uti, misli A dolje na cesti po
jave se Tamar de Grebenovi i njegova roakinja.

- Evo mojih pratilaca, - upozori Jadranka.

Bre on primakne konja k njoj i ree:
- asovi to sam ih proveo u vaem drutvu bili su najljep
i i najopojniji asovi mojega ivota. Samo o vaoj jednoj rijei
ovisi da potraju do smrti...
- Odvie traite od mene za malo vremena to vas poznam...
- Oprostite. Bio sam drzak, nasilan. ekat u strpljivo...
A baruna Larsena - naglasi otro - prisili t u da odgovori na
vae pitanje jer njegov odgovor elim doznati za - vas. A sada
u se prikazati gospoi i gospodinu.
Cestom dolazi barunica s Tamarom.
- to to znai? Oni su ovdje? - apne Tamar s takovim iz
nenaenjem da je njegova pratilica primijetila:
- Ah, tako. To je taj gospodin. A ti si oekivao neto dru
go? Zato si poslao vincilira iz moje kue da bude ljetnikovac
pust? Razumijem.
- Sto se moralo dogoditi kad su oni oboje pred gostioni
com? - udi se mladi.
- Taj lijepi otmjeni gospodin prije bi pristao meni nego
toj mladoj prosjakinji - veli barunica zavidno.
- Sto li sada kani? - udi se Tamar, ne osvrui se na ri
jei svoje roakinje. Ide prema nama.
Ne zna kamo bi od uenja pa eka to e biti.
Ve je barun priveo k njima svoga konja, siao dolje, poklonio se barunici Hedvigi, a zatim i Tamani - radi
Jadranke - da bi vjerovala kako se nikad nisu vidjeli. Onda im stade pripovijedati kako je naiao na
samotnu jahaicu i sada moli gospou smije li ih pratiti u grad.
- Vau u ponudu rado prihvatiti, ali prije moram gospoi
cu otpratiti gore u dvorac - veli ona.
Barun se Jadranki poklonio s poitanjem, a ona na strani barunice krene gore.
Tamar je namjerice malo zaostao da uje to e mu barun
kazati.
- Nije ispalo kako sam namjeravao - veli on - no, oito
je ovako bolje. Ovo se divno bie ne smije samo uzeti - treba ga
osvojiti. Presit sam otetih zagrljaja, elim da ona mene zagrli.
To e biti - nebesa, kojima se vrsto nadam. Ispitajte je danas
poslije podne.
- Vae visokoroe u tano obavijestiti... Barunica i ja
kreemo sada u grad, kako je bilo ugovoreno, a putem emo si
gurno sresti mladie to dolaze u ovaj dvorac pa je bolje da nas
ne pratite.
- Onda mi recite kojim bih putem poao. Dok se ne pronese
gradom da ja nisam Larsen nego drugi, ne elim u vaem dru
tvu pred ljude. Ispriajte me barunici da sam morao otii.
Tamar ga uputi kako e nevien u grad, a onda se pouri za svojom roakinjom.
266

Zamalo su stigli u dvoracJadranka je sila sa sedla i zahvalila se barunici i Tamaru na izlet. On je poveo
sivca i obeao da e se poslije dva sata sigurno vratiti pa je zatim s roakinjom
odjavio.
Jadranka se brzo preodjenula u ljetnu haljinicu od bijele tkanine s utkanim modrim ruicama i vrpcama
te se pouri u veliku blagovaonicu, zvanu "palaa".
Tu ve sjede oko stola gospoe koje su preuzele dunost da djevojke doprate na izlet, zatim domaina i
mlaahne gospoice.
Kad je objed svrio, djevojke su pole naprijed da urede kosu i haljine. Jedva ekaju da bi se kasnije
nesmetano mogle dogovoriti kako e danas nastaviti svoju borbu oko Vjerana.
Domaica je u svojem salonu sjela s gospoama, dok je Jadranka s Tonicom otila u prizemni salon da uz
glasovir jo malo iskua pjesme koje e pjevati poslijepodne. Tu Jadranka ispri-povijedi svojoj pouzdanici
sve to je doivjela na izletu i razgovor s mukarcem kod dri Norveaninom.
- Jadranko, tebe ljubi mukarac koji prezire miraz. Ali re
ci, zar ti se ne svia?
- Dok sam ga susrela u Beu i ovdje, osjetila sam strah,
ali to sam danas priala s njime, priznajem da mi se svia. Ali
to jo nije dosta.
- Ljubit e ga ve i zato to on smatra da si mu ravno
pravna, premda nema miraza i nisi aristokratskog roda.
- Oh, Tonice, kako je lijepo sluati kad te ne preziru zato
to nema imetka i visoke titule. A to sam prvi put ula od ovog
gospodina. On mi je prvi rekao da nisam bijednica koja mora
svaki komadi kruha primati kao milost. Ali neu na to previe
misliti, moda, i taj prvi i jedini - lae.
U velikom salonu skupile se djevojke oko Nede i ivo apu, uivajui u svojoj uroti to su je uspjeno
splele protiv lijepe Re-nate. Dogovaraju se kako bi trajno odvratile Vjeranovu panju od tuinke.
- Kad bi se sve razvijalo prema zakonima logike - veli Ne-
da - onda bi se on morao zaljubiti u vas, gospoice Orhido. Vi
ste njegov aneo spasitelj. Vas je prvu ugledao na povratku u
domovinu, vi ste ga oteli progoniteljima, dakle, mora se u vas
zaljubiti, u prvom redu u vas ...
- Samo to danas nije vie romantino doba osamnaestog
stoljea - upozorava Zorislava. - Moj brat Nikica veli da je
utrnulo doba slavlja ena, osim ako imaju batinu.
- Danas je slavlje miraza - konstatira Oliva, a Zlatana, Lji
ljana, Hijacinta i sve ostale, potvruju, ne odvie veselo.
- I zato ima Renata toliko prednosti pred svima nama, iako
je tuinka - naglasi Neda. - Ipak, moram neto izmudriti, jer
je strategija ali tiho, ide Jadranka, ona nije oduevljena za
Vjerana kao mi, i neemo pred njom govoriti o njemu.
267 .,

ROMAN ZAGREBAKE GORE

Iz druge sobe ulazi djevojka sa zelenomodrim oima pa da ne bi opazila kako su zautjele, Neda je odmah
oslovi:
- Upravo razgovaramo o mirazu. Vi ste, gospoice Jadran-
ko, prolu subotu zapoeli o tome pa vas molim - to mislite,
nije li miraz ponizujua uredba za nas djevojke?
- Miraz ponizuje i liava sree i ljubavi.
Mlade vesele djevojke u razgovoru ne uju kako u pokrajnu sobu mladi domain Naum Malin uvodi
Vjerana. Tek to su mladii zamijetili ive poklike djevojaka. Naum ponudi Vjeranu naslonja i apne:
- ujte, Jadranku izazivaju na raspravu. Upravo gorim od
ljubopitnosti o emu one tako ivo raspravljaju. Nas dvojica ni
smo krivi za ono to emo sada sluati - nasmijei se vragoljasto
crnomanjasti Naum Malin.
- Dakle, gospoice Jadranko, hoete li samnom zapoeti
borbu protiv miraza? - pita Neda.
- Vama to nije potrebno, vi imate miraz, a kad nema mi
raza, kao da nema nosa - ree Jadranka podrugljivo.
U drugoj sobi mladi Naum apne Vjeranu:
- Ovo je oiti revolt!
- Neizmjerno zanimljivo - apne Vjeran.
Opet su uutjeli jer je progovorila Neda:
- Pravo velite, i ba mi je drago da ste u subotu izazvali
mladu gospodu na izjavu da bi oni uzeli djevojku bez miraza
kad bi je ljubili.
- To je zapravo izjavio Ljubomir - primijeti Orhida - a
ostali su morali potvrditi.
- ini mi se - Ljubomir je time priznao da bi mogao lju
biti siromanu djevojku ili je moda ve ljubi? Sigurno ste upu
eni, gospoice Jadranko? pita Ljiljana.
Svi su se pogledi uprli u njezino mirno lice, dok je odgovarala uz vedri smijeak:
- Takve mi stvari Ljubomir nije nikad povjeravao, premda
smo zajedno odrasli.
S druge strane hodnika otvore se vrata: ulaze Ninka i njezin brat Ljubomir. Naum skoi. Pozdravljaju se
srdano. Iz druge sobe dopire buni amor mladih djevojaka. Ljubomir zamoli mladog domaina:
- Smijem li vas zamoliti da otpratite moju sestru u salon?
Htio bih s Vjeranom progovoriti nekoliko rijei nasamu.
Mladi domain odvede Ninku, a Ljubomir prilazi k Vjeranu:
- Poto elim da prijateljstvo izmeu vas i mene bude is
kreno i nepomueno, moram vam neto saopiti. U nedjelju sam
poao u svratiste da od Larsena doznam kojim je putem saznao
268

Jadranka dri Bardovia Kegleviem. Na alost, barun je ve

rolog petka otputovao u Be a vraa se tek potkraj ovog tjedna.
im stigne, zatrait u odgovor na pitanje. Ako to uskrati, po-
at u ga na dvoboj pa vas molim da mi budete svjedok kao moj
istinski prijatelj koji prema Jadranki ne gaji nikakve sumnje.
Ljubomir opazi da je Vjeranovo lice porumenjelo i upita neto oaloeno:
Zar sam se prevario? Jo uvijek sumnjate u Jadranku? To
bi bila nesrea za me.
Oprostite to me je vaa ponuda smela. Upravo mi je Lar-
sen zakrio putove do sklapanja prijateljstva. Svakoga s kime drugujem smatrat u mojim ortakom.
- Kakvim ortakom: U emu?
- 0 tome ba ne smijem progovoriti. On mi je kazao: neka
se smatram ubojicom svakoga kome poklonim prijateljstvo. Mi
smo se prole subote zbliili, ali to moramo uporno prikrivati.
- Razumijem - glavno mi je da ne sumnjate u Jadranku,
ona Larsena i ne pozna. Ja u joj pribaviti zadovoljtinu jer sam
to duan svojem srcu, vi to znate od nedjelje ujutro kad ste se
probudili u mojoj sobi... Tada sam vas povjerio svoju ljubav i
sada mi je lake snositi svoju tajnu jer sam u vama, Vjerane, na
ao divnu prijateljsku duu.
- A ja sam naao vas, dragi Ljubomire, i upravo zato vas
ponovo opominjem - prijateljstvo moramo skrivati dok se ne
oslobodim svojih progonitelja.
- Ne bih li vam smio pomoi? Evo, tu sam, Vjerane, spre
man na sve!
- Jednog u se dana baciti protiv neprijatelja da steem
svoju slobodu, a onda u potraiti pomo prijatelja Ljubomira
kao to on ima pravo traiti u mene svaku prijateljsku pomo.
Obojica su stisnuli jedan drugome ruke, a Ljubomir progovori tiho:
- Tajnu svog srca moram brino kriti, osobito pred maj
kom - dok ne steem njezino povjerenje da u znati upravljati
gospodarstvom i ne trebam spaavati posjed mirazom.
- Pouzdajte se u moju utnju.
- Hvala vam. Ni s kim nisam imao prilike progovoriti o
mukama svojega srca. Od nedjelje u jutro lake nosim svoju taj
nu.
Ali Vjeranu je tee nego ikad prije. Ovaj mu je mladi ponudio prijateljstvo, a prvim stiskom ruke on ga je
morao prevariti jer ne moe izrei da je danas vidio Jadranku s Larsenom. Zbunjen, optereen tim
grijehom prema prijatelju koji ga je, zapravo i ne znajui, u subotu spasio Larsenove zamke - nema
mogunosti jer ga Ljubomir pozove:
- Hajdemo gospoicama!
269 ^.",

Ulazei u dvoranu, pokloni se Vjeran najprije domaici Orhi-di, a zatim pozdravi ostale. Prilazei
Jadranki, sabire svu snagu kako bi mogao ostati i dalje ljubazno nasmijeen. Nakon njega pozdravi je
Ljubomir. Oito, on jo nita ne zna o prijepodnevnom jahanju pa Vjeran nastoji povesti razgovor tako da
je Ori ne bi zapitao to je radila prije podne.
- Veoma me zanima ovaj dvorac. Oito je starodrevan? -
pita Vjeran Ljubomira, ali, umjesto njega, odgovori mladi Naum:
- Ovaj na mali dvorac ima i svoju malu povijest. To je bio
samostan koji su jo u sedamnaestom stoljeu sagradili isusovci
za svoj ljetnikovac. Moj djed koji je doselio u Zagreb iz Grke
kupio je ovu zgradu s tom velikom terasom. Ovdje je najljepi
vidik. Doite. Evo slijeva na breuljke - okolo i pred nama ume,
a tamo daleko Zagrebaka gora.
Taj vidik otme Vjeranu misli to su ga uzbuivale zbog Ljubomira. Mladii su malo razgovarali, a onda se
domain obraa Vjeranu:
- Ostavljam vas okruena naim gospoicama. Orhido, os
tavljam ti dragog gosta, a ja u s Ljubomirom odjahati u susret
ostaloj gospodi:
Vjeran izie na terasu i zagleda se u daleku okolicu. Djevojke se sporazumijevaju pogledima, dok
Jadranka i Tonica stoje sasvim straga.
"Kakav bi ga razgovor mogao sada najvie zanimati" - pita se Neda, a kad je vidjela da on uiva u vidiku,
pone:
- Vi ste oarani naom divnom gorom?
- Razmiljam kako je nastala i razvijala se.
- Zar nije uvijek izgledala kao danas? - pita opet Neda,
uvjerena da on misli na Renatu dok je potpuno potresen sastan
kom Larsena i Jadranke i Ljubomirovim povjerenjem u djevojku.
Ali pitanje gospoice Nede triga nameu mu dunost da svlada
svoje uzbuenje i razlae Ijubopitnim djevojkama:
- Prigodom iskapanja u gori pronali su uenjaci dokaze
da je u daleko pretpovijesno doba gora nastala povodom vulkan
ske erupcije - moda ba u ono doba kad je cijeli ovaj kraj na
tapalo more.
- More? - kliknue djevojke zapanjeno.
- Uenjaci su nali sigurne tragove da je ovdje bilo dno Pa
nonskog mora, a vrh Zagrebake gore sainjavao je otok. Mnogo
stotina tisua godina mijenjala je priroda ovom naem kraju obli
ke dok od ove gore a zatim se polako pripitomljavala.
- A zato su ba na vrhu gradili dvorac Medvedgrad?
- U davnini gradili su dvorac samo na vrhovima i klisura
ma da se ouvaju od napada nezvanih otimaa. I kad bismo istra
ivali zagrebaku goru, nali bismo tragova mnogobrojnim kula
ma u kojima su ljudi skrivali raznovrsne dragocjenosti. Moj pra
djed po ocu takoer je na toj gori sagradio svoju kulu pod kojom
je bila pilja, - ali - ne, to nije zanimljivo - trgne se Vjeran i
270

kine prjCanje. Djevojke ga obasiplju pitanjima - ali on preuuje pradjeda i pripovijeda im kakvih sve
rudaa krije Zagrebaka gora o kojima se zna ili samo nasluuje. Jo dugo im pria i razlae, a one s
ushienjem prate tok njegova izlaganja. U tom ih prekida dolazak mukih gostiju to se pojavljuju pred
dvorcem. Vjeran skoi pred Orhidu i kao domaici ponudi ruku te je povede niz stepenice. Dotle Neda
ape prijateljicama:
Ovaj roman Zagrebake gore bit e ljubavni roman Vje-
rana i Orhide. Ili koje druge - ali tuinku moramo pobijediti. U prizemlju okupila se brojna eta mladia.
Veselo pozdravljaju domaicu i njezine prijateljice. Po dogovoru s Nedom oslovi Orhida kavalire:
- Gospodo, alim ako ste oekivali baronesu Renatu, ona
prima pozive samo od visoke aristokracije pa se mojem ne bi
bila odazvala.
- Razumijemo - upadne brzo Neda. Ona je tuinka i ne
moe shvatiti rodoljubnu irokogrudnost grofice Julije Ori ko
ja smatra i nas graanke ravnopravnim biima pa nas poziva na
svoje zabave. Gospoda se moraju danas zadovoljiti s nama lji-
varkama, a za prelijepom baronesom smiju - uzdisati.
- estitam vam, prijatelji, na ovoj lekciji - veselo e Niki-
ca Halper. - Pravo vam budi. Ja sam se prole subote drao sa
mo domaeg ognjita - i kriomice pogleda svoju odabranicu Hi
jacintu. Neda je znala sve raspresti u alu i smijeh. Meutim,
Naum Malin objavi da e sada krenuti na izlet, a pratioce gospo
ica odredi t e tajni izbor.
- Eto, u ovoj su kesici sloene ceduljice, svaka sadrava
dva imena prisutnih mladia. Svaka gospoica mora izvui cedu
ljicu, razmotati je i proitafi tko su ta dvojica koji e imati sre
u da je prate. Naime, imade jo jednom toliko kavalira koliko
gospoica, molim, jeste li zadovoljni?
Objava razveseli mlade, ali nikako Tamara de Grebenovi. Nitko ga i ne zapaa, gospoice ga ne vide,
oito sve misle samo na Keglevia.
Da ih prisili svratiti panju na sebe, tati de Grebenovi pone klicati Naumu pohvale za ovu ideju, uzme
mu iz ruke kesicu, uzdigne je visoko i htjede poeti neki govor, ali ga muka i enska mlade nadvlada
poklicima: - Na izlet! Na izbor!
Prva je u kesicu posegnula Orhida, a zatim ostale redom. Jadranka je ostala posljednja kod klavira kao
uvijek, spremna da svira na elju mladei. Uz nju je Tonica. Obje su izvukle preostale ceduljice. Jadranka
ih nije ni pokuala otvoriti...
Sa zanimanjem vrele mladosti okupie se mladii oko djevojaka, prate kretnje njihovih prstiju u kojima
ute ceduljice i drae im sluh. Posljednja je po redu Orhida proitala svoje pratioce: Vjeran Keglevi i
Vlatko Novak.
271

"Dakle, Orhida, ona koja ga je spasila! - misli svaka pojedina od gospoica. - Je li ova lutrija poetak
romana koji je prorekla Neda?"
Dok ovo misle, prilazi Vjeran Orhidi. Njegovo je lice obasjano ljupkim smijekom.
- Meni je lutrija donijela glavni zgoditak.
Mladi Hijacintin brat Novak prilazi kao drugi, a zatim se redaju ostali. Stef Beloevi upozori Nauma da
Jadranka jo nije iskazala svoje pratioce. Ona bez rijei prua domainu cedulju. On proita:
- Gospoica Jadranka je izvukla: Ljubomira Oria i Stefa
Beloevia.
- Izvolite gospoice Orhido, otvorite povorku - namee
se Tamar de Grebenovi za redatelja premda domain tu zadau
vri povuenom otmjenou.
Uz pratnju gospoa mala eta bezbrine mladei kree izmeu drvea prema breuljku to se die s june
strane ksaver-ske doline.
Tonica je protrnula, videi da je, osim mladog Nauma Malina, izvukla i Lipovia iju je pozornost
pobudila prole subote. Sve su djevojke zaokupljene svojim pratiocima.
I Jadranka razmilja o svojima. Zato je izvukla ba njih dvojicu? Zna: Beloevi osjea prema njoj toplo
nagnue o kojemu ne govori jer ne moe na svojoj imovini osnovati obitelj, a Ljubomir joj je tek nedavno
na Junoj promenatdi izrekao ljubavno oitovanje i elju da je uzme za enu, dok ona zna da bi to znailo
slom obitelji.
- Danas si odsutna - primijeti Ljubomir. - Rekao mi je
Naum da ste neto vrlo .ivo tajanstveno razgovarale, a ti si vo
dila rije. Sto je to bilo?
- Raspravljale smo o djevojkama bez miraza.
- Jo uvijek nisu izumrli ideali. Jo ima mukaraca koji e
voljeti sirotu i pridii je.
- Pridii? Dakle, nije mu ravnopravna. To je onda ipak
nejednaki brak.
- Ali kad je on uzimao, onda e joj dati asno mjesto u
drutvu.
- Na jednom i drugom mjestu vue ona za sobom sjenu
svojega siromatva i neplemenite krvi. Njoj su udijelili milost
da je pridignu.
- Ali Jadranko, gdje si naila na takve misli.
- U drutvu i ivotu oko sebe. Siromatvo je u graanskim
i radniikim krugovima svagdje, po svima priznato asno stanje.
U velikakim i plemikim krugovima to je nedostatak, mana, i
kad bi takvu sirotu koji od odlinika ljubio i uzeo ili kako ti
veli "pridigao" do sebe, onda bi svi kazali: "Kakva je to srea.
272

s je uzeo siroticu bez koulje". I sve bi na nju gledao s os- ajem da je "pridignuta" iz nitavila. Da sam ja
mukarac, pa vzd bih ljubio djevojku koja nema niega na svijetu, tada bih joj
kao: Byi ste najvee bogatstvo koje bih mogao stei i ako mi ooklonite svoju ruku, podijelit ete milost
meni jer ste me usreili i poastili." To bih rekla i tako osjeala jer ima bogatstva koje se ne da spremiti u
lisnicu, banku ili uloiti u imanje.
- Sasvim tako! - potvrdi Beloevi.
Otkad se ti bavi takvim razmatranjima? - pita Lju
bomir.
Ve odavna, ali danas sam neto vie o tome govorila i
sluala.
U mislima ona dodaje: "Da li taj Kristijan osjea kako je govorio ili ne? Ali rekao je ono to bi mene moglo
sklonuti da se udam".
Drutveni je poredak dao bogatstvu prvenstvo u oima
bogatih, kao i u oima siromanih - veli Ljubomir.
- Znak da su ljudi napredovali samo u poljepavanju udob
nosti ivota, a nikako u poljepavanju svojih osjeaja. Ja neu
nikada, ni do smrti, priznati nikakvu prednost imetku.
- Slaem se s tobom - veli Ljubomir toplo.
Uz Tonicu Vernievu koraa visok pristali crnokosi mladi koji je u subotu bio odjeven u sjajnu, zlatom
vezenu plemiku odoru i neprestano je pratio svojim pogledima. Drugi je pratilac mladi domain Malin,
ali on voda izletnike i pohiti naprijed da nae zgodniji uspon uzbrdo.
Lipovi se brzo sagne k Tonici:
- Bude li se danas plesalo, molim vas za sve plesove.
- Sve? - zaudi se ona.
- Obeali ste nekome drugome? To bi me veorna alostilo.
vrsto sam se nadao da niste tako brzo zaboravili onog jahaa
to je dvaput tjedno prolazio ispod vaih prozora i dugo jo
gledao za vama.
- Nisam nikome obeala nita, ali, mislim, danas e se ig-
ratr samo drutvene igre - odgovori ona kao da posljednje rijei
nije ni ula.
- Moda me zadesi srea pa me u igri osude da poljubim
vau ruicu.
Zanijemila je od uzbuenja, a on nema vie,smjelosti da nastavi.
Polagano stigoe izletnici na brdo. Odavle se pruaju iroki vidici.
- Evo, vidite - upozori Orhida svojeg pratioca Vjerana -
Prije sam promatrala Medvednicu bez razumijevanja. Sad je pro
matram kao da je neko ivo bie.
- Ne mogu iskazati veselje to sam vam mogao pruiti taj
uitak.
18

Cijelo vrijeme to su se penjali, okretao se Tamar de Grebe-novi naokolo, ivo zabavljajui Olivu, a
zapravo je promatrao Ljubomirovo dranje na strani Jadranke i opazio da je Ljubomir mnogo pogledava.
Konano odlui staviti ga na kunju da prozre kako on osjea prema njoj. Uto je Orhida zamolila goste
neka se vrate kui, a Tamar prihvati zgodu i moli:
- Oh, ostanite jo malo. Tako je divno plandovati u prirodi.
Ali ja se, zapravo, nemam pravo buniti, danas prijepodne ve sam
bio na izletu. Bilo je bajoslovno. Zar ne, gospoice Jadranko?
- Samo kratkotrajno - odgovori ona, ne slutei njegovu
namjeru.
- Gospoice su bile danas ve na izletu? - pita zaueni
Ljubomir.
- Samo gospoica Jadranka - pouri se Tamar. - Pozvala
nas je barunica Hedviga, dobila je krasnog sivca, ali se ne usu
uje jaiti na njemu dok ga drugi ne iskua pa je zamolila Jad-
ranku.
Budno pazi Tamar na Jadrankino i Ljubomirovo dranje. Ona se smijei kao da se radi o ozbiljnoj zabavi,
dok Ljubomir oito svladava neugodno iznenaenje, a Tamar nastavlja govoriti, toboe, samo Jadranki:
- Ali drugi put vam barunica nee dopustiti samoj da po-
jaete naprijed. Ovaj plemi koji vas je putem sreo rekao nam
je da ste naili na neke sumnjive ljude u umi. Ba nije zgodno
juriti onako sama.
- Tako je divan va sivac da sam ga pustila prebrzim tr
kom. Ako me gospoa barunica opet pozove na etnju, jahat u
polagano uz nju.
- To je vrlo mudra odluka jer svaki put neete sastati tako
odlina kavalira da vas zatiti. On je plemi iz Norveke, a putuje
svijetom iz razonode. Samo nisam dobro razumio njegovo ime.
Znate li ga vi, gospoice?
- Zove se Kristian Olaf.
- Moram priznati, vrlo lijep mukarac. Plemenito, bijelo
lice, obraslo gustom, neobinom crnom i njegovanom bradom,
snaan je, visok, jednom rijei - vrlo pristao i razgovorljiv. Zar
ne?
- Mnogo se zanimao za na grad pa sam mu morala pripovi
jedati o Zagrebu.
Ljubomir je potiten. Vjeran slua napregnutom panjom, a gleda na Zagrebaku goru. Nikicu Halpera
stranac zanima, pa ispituje Tamara, a ovaj odgovara:
- Oprostite, ja sam ga vidio samo dva asa dok se prikazao
barunici i meni. Gospoicu je Jadranku pratio dulje vremena, is
kazujui joj viteku uslugu kad se nala nasuprot nekakvih skit
nica. Gospoica vas moe tonije izvijestiti o njemu, dugo ju je
zadravao.
274

Nikica se sjeti svog vrtuljka od prole subote. Priini mu se "la opis toga kavalira sasvim nalikuje onom
mukarcu kog je jednom vidio u Alagovievu perivoju, a prole subote zaigrao s njime vrtuljak i dao rije
da e utjeti. Zato se obraa Jadranki. Ona mu tono opisuje njegov lik. Najzad, Nikica je pita:
Nije li taj Kristijan u kakvoj vezi s bekim redarstvom?
Vjeran se okrene da bi mogao vidjeti Jadranku. Ona odgovara mirno, vedro, jednostavno:
_ Ne, ni u kakvoj vezi, osim to stanuje u istom svratitu s redarstvenicima iz Bea. Osobno ih i ne pozna.
Priao mi je kako su ga u Zagrebu zamijenili s jednim od njih, naime s Lar-senom. Ali, evo, gospoica
Orhida eli da se vratimo u dvorac - upozori Jadranka.
- Moramo se vratiti, jo imamo velik program - odredi
mlada domaica.
Vjeran je bio u tekoj napetosti kad je Nikica ispitivao nema li Kristijan kakve veze s redarstvenim
osobama, bojei se da ne bi pala koja rije i otkrila Ljubomiru da je Larsen bio prijepodne na izlazu s
Jadrankom. Videk ga pozna od one noi kad su traili njegove pergamente, a on je s njime razgovarao na
mostiu Alagieva perivoja.
Dodue, nosio je bradu, istu kao danas, ali tajno redarstvo je izmudrilo sjajne krive brade. Bradati
mukarci izazivaju povjerenje kod publike. Je li ono prava brada to je nosi Larsen? Vjeran mu je gledao
na mostiu u oi, danas je udaljenost bila prevelika, morao bi mu pogledati u zjenice. Uza sve to vjeruje:
Kristijan je Larsen i nitko drugi.
Kad je Orhida prekinula razgovor, Vjeran odahne. Sva se mlade opet vraa istim redom kako su odlazili.
I sada je Vjeran uz Orhidu i sjeli se prvog dana svog dolaska u Zagreb. - Kakva je to bila za mene srea to
sam ba vas sreo na prvom putu u dom. Da nisam onog dana naao na cesti vas kako dozivate brata, bio
bih iv pokopan. esto mislim nr: to. Vi ste bili moj aneo uvar.
- Va pravi aneo uvar bio je netko drugi...
- Tko? - zaudi se on.
- Zagreb. Nije li vas enja za rodnim gradom i njegovom
gorom navela da ste onog dana ostavili diliansu i odjaili na
konju naprijed i nesvijesno utekli neprijatelju?
- Ali bez vae ruke, koja me je odvela preko ume na drugi
put, ipak bih pao u neprijateljsku zamku.
Brzo je mlade stigla u dvorac. Tu su se okupili u salonu, a Neda stane krasnosloviti pjesmu, punu vrelih
domorodnih osjeaja i poletnih misli. Nedinim je drugaricama poznato da je pjesmu spjevala Ljiljana
Bubanovi.
Svi joj ushieno odobravaju, osobito nakon druge pjesme majci domovini to se zavila u crno prorokuje
svanue novog dana.
18*. . . "

Kad je, obasipana odobravanjem, Neda sjela za glasovir pri. e k njoj Jadranka i pjeva pjesme, a onda-pred
odobravanjem utee u drugi salon. Tamar se ushiuje:
- Zamislite, gospodo, taj divni glas, glumaki dar i ova
prekrasna pojava na pozornici? Ta ljudi ne bi znali to ih vie
oarava, ljepota pjevanja ili ljepota pojave. Kad bi je uo
kakav svjetski oboavatelj umjetnosti, ponudio bi joj svoje me
cenatstvo.
- Ostavite to, gospodine de Grebenoviu - veli Ljubomir.
- Gospoica Jadranka, uistinu, ima krasno grlo, ali nikakav po
ziv za pozornicu, jer da ga posjeduje, ona bi sama od sebe ve
odavna eznula za time. A sada, dopustite, zovu nas u "palauc
na juinu.
Odoe svi gore. Tu je druba podvorena jelom. Ali mladima je to sporedno pa su brzo dovrili jer se
mlade veseli drutvenim igrama.
Za ovog premjetanja s kata u prizemlje uhvatila je Neda as da se, toboe, sluajno nae uz Vjerana:
- Sve moje drugarice kau da je ipak najljepa zabava
dananjeg dana bilo ono to ste nam vi tako krasno pripovijedali
o Zagrebakoj gori. I sada se dogovaraju da bismo se svakog
tjedna sastale u Orikinoj palai, a vi biste nam priali o pos
tanku Zagreba i kako mi Hrvati nismo bili Nijemci to nam eli
u nae glave utuviti carski sluga Bach.
- Ako na to pristane moja zatitnica presvijetla Orika -
rado u primiti.
- Ona e odobriti. Danas se, naime, svi Hrvati bave hrvat
skom prolosti. Nai veliki domoroci, Kiikuljevi, Filipovi i Bo-
govi, u tiini i mraku ovog doba istrauju hrvatsku prolost, a
muka mlade tajno ita i dolazi potajice sluati to su domoroci
novo otkrili ili napisali. I mi, enska intelektualna mlade, morale
bi to vie uti o Hrvatskoj. Samo, baronesa Renata nee pri
sustvovati, njoj je hrvatska povijest omraena.
- Ne znam zato bi ona morala prisustvovati. Ako presvi
jetla Orika dopusti ova predavanja, ja oduevljeno prihvaam.
Neda jedva doeka as da se nae nasamu s "urotnicima" pa im ispripovijedi to je predloila i ugovorila
u njihovo ime.
- Cut emo od njega o hrvatskoj povijesti. Otele smo ga
tuinki. Jednom ipak mora odabrati jednu od nas, ne smije meu
nama biti spletaka niti nadmetanja. Koja mu se bude sviala,
onu e odabrati, a mi druge idemo joj za djeverue. Tako smo
sebi dale rije. Ne zaboravite - treba pokazati da znamo rije
drati.
- I drat emo - jednoglasno se obavezuju sve.
- Neka bude sloga meu nama. A sada, na igru!
Na istini pred dvorcem, gdje drvee iri ugodan hlad, uhvatilo se kolo i mlade je zapoela drutvenu
igru. Jadranka se nije
276.

ht"ela pridruiti igri i predloi da e igru pratiti zgodnom impro-J ijom na glasoviru. Odmah je otila u
prijemni salon, Lju-
bdmir pouri za njome:
- Oprosti, moram te upozoriti, Jadranko, nemoj nita rei
majci o tom prijepodnevnom izletu. Ljutila bi se to joj nisi
kazala juer da e s barunicom Hedvigom na etnju.
Sjea li se onog dana kad mi je u Bistri rekao upravitelj:
"Vama bi bolje pristajalo da ste guvernanta u djejoj sobi nego da sjedate na konja!" - a kuma se smijala?
Pa kako bih se usudila saopiti joj da idem na takvu etnju?
_- Ne, ne Jadranko, ti ima pravo, danas ti ne bi smio nitko kazati ni jednu rije ako bi zaeljela da jai.
Tek danas sam svjestan koliko te ljubim i nitko ne smije ...
- Zaboravlja, Ljubomire, nae utanaenje na Junoj pro
menadi.
- Zatrai konja ako zaeli jahati. Za koji tjedan idemo
u Bistru, a onda e jahati po miloj volji. Ali imam ti kazati jo
neto. Vjeran Keglevi je napokon sasvim izbrisao svaku sumnju
prema tebi.
- Ne vjerujem.
- Molim te da mu vjeruje. On je sa mnom sklopio istinsko
prijateljstvo, dakle, nee govoriti neistinu.
- Nadam se, zamalo u dokazati svoju nekrivnju.
- To nije potrebno. Svi ti vjerujemo.
- Samo ti jedini.
- Zar ti je do drugih?
- Sumnju koja lebdi nadamnom dijeli i moja kuma, i ja u
dokazati da imaju krivo.
- Kako? to si poduzela? Kai mi, Jadranko?
- Na to ne odgovaram, ni po kakvu cijenu.
- Ja sam po majinoj elji uinio korake ....
- Jedino e meni to uspjeti i duan sam osloboditi vau
kuu takva sumnje. Ali odvie si danas uz mene, Ljubomire.
- Izvukla si me na lutriji. To je sudbina. Hvala joj!
Pohitio je iz salona i zamolio sestru Ninku neka ne govori
niajci o Jadrankinu prijepodnevnom izletu.
Sestra mu obea, ne slutei da njezina brata zapravo mui ljubomora to je Jadranki prije podne netko
drugi pruio uitak na konju i to ju je pratio neki stranac, dok je njemu oduzeta ta mogunost. Otkako je
uo kako de Grebenovi pripovijeda o tom izletu, Ljubomir mu se pribliava, prijazno ga oslovljuje da bi
mogao to vie doznati o neznanom plemiu iz Norveke. A lukavi Tamar ga prozire i pripovijeda mu o
ljepoti i otmjenosti Norveanina koji da je vrlo bogat, ivi raskono, a Jadranka ga je oarala to je
govorio i njegovoj roakinji - dodaje Tamar.
Ljubavni bol obuzima Ljubomirovo srce.
277

Jo igra nije dovrila, kad se pred dvorcem zaustavi koija. Svi su kliui pritrali i zaokruili kola u
kojima se dovezla Or-ika da povede kui svoju djecu, a zapravo je htjela vidjeti kako se Vjeran vlada
prema djevojkama.
Poto se grofica pozdravila s domainima i gospoama, mlade nastavi igru, a Vjeran je ostao, zamolivi je
nekoliko asaka razgovora nasamu. Tada joj saopi djevojaki prijedlog to mu ga je iznijela Neda triga.
- Nemam nita protiv toga da im budete instruktor kad
one to ele. Svakako za mladieve sposobnosti zabavljanja nije
to odvie pohvalno, ali za njih e biti vrlo korisno. A kada elite
poeti vau "kolsku obuku?" Sutra putujete u dvorac Beanec
s Joicom.
- Zasad neu ii u Beanec.
- Odbiti Joici poziv? To je neumjesno. Napokon, zato?
- Njezino omalovaavanje neplemikih djevojaka osjeam
kao uvredu prema svojoj majci koja nije bila plemkinja. Kad
bi moja majka bila iva, grofica Joica i lijepa Renata jednako
bi omalovaavale i nju. To me vrijea i zato neu ii u Beanec.
Evo, to sam htio rei.
Pogledala ga je s razumijevanjem i rekla:
- Moete zapoeti svoju "kolsku obuku" u subotu u pet
sati poslije podne. Odredit u da se priredi jedan od malih sa
lona straga. Sama u to javiti gospoicama, a sad idite k mladei.
Dok oni veselo igraju drutvene igre, iz prizemnog salona dopire do njih Jadrankina glazba.
K njoj ulazi Tamar de Grebenovi, promatra i slua kako djevojka vjeto improvizira pratnju, a onda
uzdahne:
- Roeni ste neiscrpni talent. Da ste se posvetili pjevanju,
doivjeli biste svjetsku slavu na pozornici.
- Mnogo sam o tome sanjala - neko.
- Vi ste, dakle, eljeli uiti pjevanje? Cuo sam da niste
htjeli?
- Obratno - veli ona. - Mnogi su mi proricali sposobnost
i stala sam eznuti da nauim pjevati, ali nisam ostala samo bez
roditelja nego i bez jednog novia, prosjakinja.
- U vaem grlu lei zlato i slava.
- Umjesto znamenite pjevaice, bit u neznana - pletaica,
- veli ona mirno.
Vani je igra dovrena. Jadranka prestane svirati. Tamar brzo primijeti:
- Znate li da me taj va kavalir iz Norveke pozvao k sebi
u hotel! Oito eli uiniti posjet barunici. Ne znam bih li pri
hvatio.
- Nije vam simpatian?
- To ne mogu rei, razgovarali smo samo dva-tri asa. VI
ste imali prilike s njime govoriti. Kakav je dojam ostavio na vas?
278

_ Inteligentan, pristojan i umije osobito dobro govoriti.

- Sigurno laskati? Ili govoriti uvjerljivo?
_ Ako su mu rijei uvjerene, onda je besprijekoran ovjek.
_- Va je sud miran, dakle, nepristran. Prema tome, mogu rimit" njegov poziv. inilo mi se da on eli
samnom sklopiti poznanstvo. A i nije udo. Ako ovdje dulje ostane, bit e mu odvie dosadno. Svakako
idem k njemu. Zar nema obitelji?
Veli da je poslije sestrine smrti samac.
Ovako lijep, a ini se po svemu i imuan plemi. To je
teta. No, pokuat u. Nikad nije loe imati u dalekom svijetu
znanca.
- ujete li? Gospodin Nikica Halper opominje na polazak
kui.
Nitko ne zna da su Nikica i Ljubomir ugovorili raniji povratak, kao to su radi Vjerana savjetovali i to da
Orhida priredi zabavu posljepodne, a ne naveer. Premda nitko ne zna razloge, pokoravaju se svi, to vie
to je i Orika s njima u sporazumu da zatiti Vjerana od progonitelja. Izletnici se oprataju s
domainima i cijelo drutvo krene u grad.
Ljubomir sjedi u koiji s majkom, sestrom i baronesom Kol-lenbach. Tamar de Grebenovi jai iza kola u
kojima sjedi Jadranka. Neka misao pokrene Tamara. irokom gestom skine cilindar, zaokrui njime
zrakom, pozdravljajui gospoice i gospoe, i potjera konja da stigne u grad to prije.
DINGIS-KANOVA STRATEGIJA
Kad se je Larsen vratio sa Ksavera, nakon objeda povue se u svoju sobu i odredi da ga puste nasamu.
Nije naisto sa svojim vladanjem prema Jadranki. Nekako je zabrinut sam nad sobom. Pone sam sebe
presluavati, istraivati svoje ine i presuivati ih.
"Otiao sam tamo, plamtei od elje da iglom onesvijetenu djevojku na grudima ponesem u baruniin
ljetnikovac, a umjesto toga, donio sam je u grudima - u mislima neostvarenih elja. Znam li ja uope to
je to - ljubiti? Kau, ima enskih bia za koje moe i osjeati. Ludost- savrena romantika neprirodnih
bia - podvrgnuta samo i jedino prirodnom nagonu."
I prezirno se nasmije samom sebi:
- "Kad Jadranka bude moja, proi e me"...
Ali ni ova ga odluka nije umirila.
- "Kad e biti moja? Rekao sam joj: ekam. Zar u, uisti-
nu, ekati do nove zgode? ini se, ja to kanim. Gotovo osjeam
uitak ekanja. Ne. Tu se ne snalazim. U takvom se raspoloenju
j nisam naao ni prema jednoj eni".
279

- "Cime je djelovala na mene. Pogledom, rijeima, glasom,

ali neim me je drala udaljena od sebe i onda kada sam osjetio;
sada je moram zagrliti. to me to zadralo da nisam djevojku
silom skinuo sa sedla? Ta bio sam s njome sam."
- "Bio bih laac i kukavica kad ne bih priznao sam sebi
da me pobijedila. Ali ekaj, kad mi drugi put doe u susret,
ljepotice - osvetit u se ..."
Ve je tajnik triput pokucao dok Larsen najzad ne otvori vrata.
- Vae visokoroe, oprostite, kucao sam nekoliko puta.
- Ah, vi ste, - smijei se barun podrugljivo sam sebi. -
Valjda sam zadrijemao? to je novo?
- Vae visokoroe je naredilo da pozovem Bardovia.
- A kako je s promjenom moje linosti?
- Svima sam u svratitu jednostavno izjavio da vi niste
Larsen i da je to kruta zabuna. Vae visokoroe se zove Kristi-
jan, a Larsen tek dolazi. Tko se usudi posumnjati u to, ide vezan
lancima u zatvor.
Pred njim stoje trojica: Jarec, Bardovi i Heinrich. Otkako je barun danas doao s izleta, izvanredno je
raspoloen, svje i pokretan. Ne usuuju se pitati gdje je bio, poznato im je samo toliko da je njihov
tjelesni andar dobio od njega neke tajne naloge i da je rano prijepodne otiao u nepoznatom smjeru.
Redarstvenom njuhu gospodina Jareca ini se da Larsen pred njima krije neku zanimljivu ensku tajnu. U
Beu je to bilo razumljivo kad je tamo imao svog Franca, ali kako bi ovdje mogao bez njega?
Meutim, barun pone ispitivati Bardovia:
- Svi mlai ljudi rado priaju jedan drugome o svojim lju
bavnim vezama. Recite sve to znate o Kegleviu u tom pogledu.
- Vae visokoroe, esto sam mu pripovijedao o svojim
ljubavnim odnosima, a kad sam ispitivao o njegovim, uvijek bi
odgovorio: "Nisam zaljubljen, a ono drugo nije zanimljivo - jer
je prostaki." A kad smo govorili o braku, razvijao je isto takvo
smijeno, idealistiko miljenje kao i o potenju i rodoljublju.
- U Beu ste mi pripovijedali da je Keglevi elio nai
negdje u Hrvatskoj svoju tetku, sestru svoje majke, Da ujem
podrobnije.
- Njegov je otac grof Keglevi oenio ker svog upravitelja
koji je, osim nje imao samo jo jednu mlau ker. Vjeran je
esto pokuavao da nae ovu sestru svoje majke i obratio se
na oblast rodnog mjesta svoje majke i njezine sestre. Naravno,
inio je to bez znanja stare bake grofice Keglevi jer je ona
mrzila, ne samo njegovu majku, nego i njezinu obitelj.
- Je li Keglevi dobio odgovor? Sjetite se, to mi je vano.
- Sjeam se: Vjeran je dobio odgovor da je mlaa sestra
njegove majke, prezimenom Kaui bila udata u Mariboru, ali
doskora joj mu umre. 2eli li saznati vie, neka upita oblast u

Mariboru- Odmah je poeo pisati pisma, ali ga zatee stara baka

i zatrai od njega rije da nee nikada traiti veze s roacima
svoje majke. Morao je to obeati.
A sada, nakon smrti stare?
- Kad sam u Beu s njime razgovarao one posljednje veeri,
spomenuo je da e iz Zagreba povesti potragu za tetkom.
Znate li kako se njegova tetka zvala nakon udaje?
Mira Goran. Mislim da je njezin mu bio neki posjednik.
- Koliko je danas toj eni godina?
On je preraunao da joj je oko trideset pet-est, najvie
etrdeset godina.
- Jo ste neto govorili, da je Keglevi elio s njome sta
novati da ima nekog svoga uza se?
Bardovi potvrdi, ali da ne smije nita potanje odgovoriti, nego ono to je ve kazao. Barun opet pita:
- Kako ta ena izgleda? Je li vam o tome govorio?
- Keglevi je spominjao da je tetka dosta slina njegovoj
majci.
- Kako je izgledala Keglevieva majka? Vi ste vidjeli nje
zinu sliku u dvorcu u Kazalinoj ulici.
- Dobro sam je pogledao jer je trebalo da je prikazem kao
svoju majku: visoka je, smeokosa, smeih oiju, vitka i lijepa.
- Onda je vae kratkotrajno grofovstvo donijelo ipak koristL
Moete ii, mislim da vam je lijepo u ovom besposliarenju.
- Vae visokoroe, hvala vam, nita mi ne nedostaje.
Barun je ostao sam s Jarecom i tajnikom.
- Na Keglevi zadaje nam toliko neprilika kao i njegova
Hrvatska. Zgrabi je za iju i misli: sad je naa i pokorna, a
ona sklizne iz ruke i opet je nema. Kad mu ponovo stane na
iju, evo ti protivnika sranog, zanosnog, izdrljivog i moe uda
rati koliko te volja - opet sve izdri. Kao da neka vrhunaravna
sila podupire i Keglevia i njegovu domovinu. Ali to se tie
Keglevia, sada u uiniti kraj tome jer imam vanih drugih
zadaa.
- Neka mi vae visokoroe oprosti: nitko na ovome svijetu
ne bi mogao vjerovati da je vama potrebna hajka na Keglevia i
njegovu batinu. Istina, dvor je posebno zatitio lanove aristo
kracije od zatvora i optubi - ali ovaj neznatni mladi je sin
graanke. Zato ga ne uzmete najkraim putem: u zatvor na mu
ila pa u ludnicu ili hitac u lubanju?
- Ali nitko ne bi vjerovao tko stoji iza Keglevievih lea.
Ne grof Grune - nego dva interesa, dvije stranke ili, bolje, dva
suparnika. Jedan je novi, bogatakograanski, na elu im advo
kat Aleksandar Bach - drugi je stara aristokracija - na elu
joj grof Grune. Oba protivnika nastoje da zadre svoj upliv na
dvoru, i jedan i drugi se takmie. Kad bi Grune saznao emu
sam u tragu - uzeo bi mi iz ruke Keglevia, a njegovu batinu
poloio u Sofijine ruke i stekao ponajprije priznanje sebi - a
-
-
280

281

moj doprinos prosto likvidirao. Zaboravite grofa Griinea i radite za mene i Bacha, on e nas nagraditi. Taj
Vjeran Keglevi, kog moramo u tajnosti dobiti u ruke, posjeduje sve prednosti i sve mane svoga naroda:
nedostatak lukavosti, podmuklosti, bezobzirnosti i besavjesnosti. To u sada iskoristiti jer prema
Kegleviu upotrebljavam Dingis-kanovu strategiju.
- Kako to misli vae visokroe? - smjerno pita tajnik?
- Onako kako je radio Dingis-kan kad je vodio Mongole
prije sedam stotina godina. Kad se zapleo s nekom zemljom u
rat, poslao je najprije malu vojsku, slabo uvjebanu i slabo
naoruanu. Protivnik je takvu vojsku brzo razbio i, uvjeren u nje
zinu slabost, stao je goniti sve dotle dok nije kao ispod zemlje
niknula ona prava, Dingis-kanova, ogromna, strahovito naoruana
vojska i protivnika potukla. Vidite, nas je do sada Keglevi pobje
ivao. Ja sam dosele protivniku dopustio da bude pobjednik, ali
u odjednom navaliti sa svojom golemom nerazorivom snagom...
- Koja je to snaga kojoj on ne bi odolio? - pita tajnik.
- ena. Gledate me? Ne znate to moe ena? Jadnice. One
nacrte i spise za koje smo mi utroili toliko snage donijet e nam
ena na zlatnom pladnju. On e misliti: mi smo potueni jer mi
je zaprijetio da ga iva neu uhvatiti, a kad umre, nestaje goleme
vrednote jer je nikada neemo moi otkriti. A, eto, monarhiji e
taj golemi plijen pasti u ruke po jednoj lijepoj eni.
- Do sada nije Keglevi uao u nijednu zamku to smo je
postavili - upozori Heinrich.
- A sada, poto se osjea pobjednikom, mora misliti da sam
fscrpio sve i s uitkom se baciti u meku, slatku zamku ljepotice.
Govori veselo, samosvjesno, pun ivota, zapanjuje svoje pomonike. Takva ga nisu vidjeli jo nikada.
- Ima li vae visokoroe u tom pogledu za mene nalog? -
pita Jarec.
- Otputovat ete u Maribor i tamo povesti najpomniju is-
fragu o svemu o emu sam malo prije ispitao Bardovia. Pove
dite i njega bude li vam trebalo kakvih objanjenja u pogledu
Keglevieve tetke. Da vam razjasnim: za sve to elim, potrebno
je vie vremena. Ali, evo, dolazi ravnatelj Premru. Odmah emo
obaviti predradnje.
Sluga Johan uvede u radnu sobu ravnatelja gimnazije. Ovaj se duboko nakloni i smjerno pozdravi. Larsen
ga odmah oslovi:
- Dao sam vas pozvati radi vana posla. Imate li negdje
kakvih znanica, roakinja koje ovdje u gradu nitko ne pozna?
- Vae visokoroe, imam. Upravo mi je danas jedna dola
u posjete, prvi put je u Zagrebu.
- Moe li vrlo dobro posluiti. Ne, time jo nisam zado
voljan jer trebam u svemu tri ili barem dvije ene - ali sjajne
glumice za pozornicu ivota. Toj vaoj roakinji koja je stigla da
nas povjeravam laku, ali vrlo vanu ulogu. Imate li mi to vano
rei?
282

__ Da, vae visokoroe - o gimnaziji. Moji su aci izjavili Ha & sluati predavanja i odgovarati samo na -
hrvatski.
_- Gospodo, radi se sada o mnogo veoj zadai - razlae im svJ Plan" RavnatelJu gimnazije dao je nalog pa
ovaj ostavi hotel presretan to mu tako visoka linost prua novog posla kojim e krvavo napakostiti
grofici Ori i njezinu tieniku Kegleviu. Tek to su podnijeli referate tajni agenti za pojedine
zagrebake ulice i pijuni pojedinih domorodnih plemia, donese mu sluga listi od Tamara de
Grebenovia da mu ima priopiti vane dogaaje.
U asu odstrani barun iz radne sobe sve redom, ak i Hein-richa, a Tamara povede u svoju spavau sobu.
Visoki se mladi duboko sagne pred slubodavcem, u ruci dri cilindar, a usne mu se smijee trijumfalno.
- Vi ste krcati povoljnim istraivanjem.
- Vae visokoroe, srea i ja sluimo vam jednako vjerno.
- Dakle, referirajte - ali potanko.
- Prva slika koju sam uoio izgleda udesno: Keglevi stoji
na terasi okruen svim gospoicama.
- Zar i Orikino kume?
- Posljednja je stajala ona. Kasnije sam onako lukavo, as
jednu - as drugu gospoicu, drakao da je zaljubljena u Vje-
rana, a svaka se branila da im je pripovijedao historiju i svaka
mi je neto rekla o njegovu prianju da sebe opravda.
- I Orikino kume?
- Nije bilo vie potrebno da nju ispitujem o tome jer sam
s njom govorio najintimnije, - postavljao joj pitanja o Kristi-
janu, a ona, - zapravo oarana - rekla je: taj Norveanin je
savreno simpatian ovjek -
- Ne dodavajte, ne doputam to - upadne Larsen, ustane
i ee po sobi da savlada buru u sebi, izazvanu Grebenovievim
rijeima. "O, do vraga, zar je ova Jadranka od mene uinila jedan
val Jadranskog mora koji se valja po zamahu njezine volje: Da
- kad ujem o njoj, mislim o njoj - onda sam more za vrijeme
plime. Moram se osloboditi ove plime - moram" ... spoitava
Larsen sam sebi, ali se ne moe osloboditi da slua Tamarovo
pripovijedanje. Premda policijsko uho osjea kad pijun neto
dodaje i uveliava da bi mu ugodio - ipak mu svaka tobonja
Jadrankina pohvala ubrzava kucanje srca i ugrijava krv, poveava
e za djevojkom koju on ve osjea usudom svojih ivaca, svojih
dana, rada i svih osnova. Jo samo tekim trudom mozga i svojeg
poloaja dri otvoren put do Keglevia.
"to god mislio, kako god se ispriavao - vidim: ovu veliku tako sjajnu i unosnu veliajnu osnovu spreava
mi plima. Moram natrag, samo dotle dok imam pergamente -- onda u djevojku naprosto uzeti sobom u
Be".

Ali onda pristupa opet k Tamani, upozorava ga neka govori tie i Larsen slua i stavlja pitanja za
najsitnije stvari kako bi znao s kim je Jadranka etala, s kime neto progovorila, kako se vladala. Osobito
je pomno ispitivao, gotovo istraivao njezin odnos prema Ljubomiru i njegovo vladanje prema Jadranki.
Zato ju je na izlet pratio ba on - grof - dok je ona u kui samo od milosti primljena? A lukavi de
Grebenovi zapaa Iju-bomor slubodavca i prilagouje izvjetaje u svoju korist. Mnogo puta osjeti Larsen
navalu krvi kad Tamar pripovijeda prizor na izletu kako je Jadranka objanjavala Nikici Halperu razliku
izmeu Larsena i Kristijana i kako je njemu, Tamani, na njegova pitanja o Kristijanu, opetovano dala svoje
najlaskavije mnjenje. Trijezni Larsen ve bi davno morao zaustaviti Grebenovievu go-vorljivost, ali je on
novim ispitkivanjem jo podvostruuje. Tek nakon jednog sata Larsen sjeti se da su tamo bili mladii koji
ni nakon osmogodinje apsolutistike vladavine nee da uzimaju slube u bekoj vladi i pone ispitivati
to su sve govorili. A Tamar denuncira, lae i klevee kad nema to da referira. Poslasticu ostavio je za
konac:
- Izlet je svrio za mene senzacijom! - Jadranka je pje
vala. Nikad nisam uo takav glas, svi su se divili.
I zatim ispripovijeda kako je Ljubomir Ori tvrdio da djevojka nema smisla za pozornicu.
- Kad je danas pjevala, svi su govorili da bi trebala na po
zornicu, a ne u pletionicu nakita kose. Meutim, kad smo naas
ostali nasamu, povjerila mi je da su pjevanje i pozornica bili nje
zini tajni sni, ali da nije imala sredstava. Nisu je pustili da ui,
a ona bi sigurno postigla sjajnu budunost i svjetsku slavu.
- Vama je izriito kazala da je to njezin san? Istinu mi
recite.
- Vae visokoroe, neka mi vjeruje. Nemam nikakvih razlo
ga da pripovijedam to ne bi bilo istina, a smatram dunou
saopiti vam sve to mi je govorila.
- Da, da, veoma dobro. To i traim od vas. Ona je sanjala
o kazalinoj karijeri? Takva se pojava ne via svaki dan na po
zornici. Jest, to bi bila senzacija!
Sve vie razabire Tamar da je postigao svrhu. Uspirio je Larsenovu strast i sada ima pred sobom mukarca
koji sav plamti, smilja i snuje kako bi se to prije domogao Jadranke.
Smatrajui da je za danas razgovor dovren, Tamar se nakloni i pita:
- Ima li vae visokoroe jo koji nalog?
- Za danas ne. Sutra prije podne, to ranije to bolje, javite
mi je li Jadranka u onom duanu. A sada se urite kui i pazite
neka vas ne susretnu znanci i ne ispituju otkud idete.
- Ne bojim se. Cim odzvoni gornjogradsko zvono Lotrak,
pokupit e se svi u kue. Prolu subotu opet se pojavio bijeli
fratar.
284

Znate li to potanje o toj prii?

De Grebenovi ispripovijedi ono to je uo od drugih, a barun primijeti:
__ Je li istina da se taj duh navodno javlja ba u onoj kui edje radi gospoica Jadranka?
- Da, vae visokoroe, ali se navodno ve ee i po Gornjem
gradu. Kad je prole subote u Gornjem gradu podigao Halper
nekoga stranca na vrtuljak - tvrdili su graani da je proao
bijeli fratar i svi su se preplaili. Otad, im odzvoni zvonce na kuli
Lotrak, nitko ne prolazi etalitem.
- udno je to - nasmijei se barun. - Inae duhovi dolaze
tek kad izbije pono, a taj va bijeli fratar ima neke povlastice
da se malo ranije proee ovim svijetom. No, dobro. Idite. Sutra
oekujem vijest hoe li gospoica biti na Opatovini. Nadam se:
ovih u dana dobiti odgovor svojeg urednika. Vae umotvore e
tampati na dravni troak.
Pun sretnih nada, Tamar potajice naputa svratiste da ga nitko ne bi zamijetio. Barun pozvoni Johanu i
dade pozvati k sebi tajnika i Jareca. Obojicu pogleda znaajno i, umjesto naloga, poe razlagati:
- Ima dvije vrsti dounika. Jedni su obina teglea marva.
Natovari mu zadau, a on vue teret, izvri, primi plau i opet
ide dalje. Druga vrst - to je de Grebenovi. On smatra sebe mi
ljenikom muza, a dri da su ga one rijeile svih moralnih oba
veza i ostavile mu dunost da poini svako djelo, svaku gnjusobu,
kako bi svoju osobu istaknuo, osvijetlio, uzdignuo. No, a sada,
Jarec, valja vam postaviti strae da vidimo kakve to domjenke
ima Keglevi sa enama. De Grebenovi je donio vijest: danas
je Keglevi pripovijedao gospoicama o neemu to je naue-
njaki predgovor o onim nacrtima i spisima koji sadravaju go
lemo blago. Keglevi je doao ranije od mukih gostiju na Ksa-
ver i gospoicama govorio o Zagrebakoj gori. Moram znati sve
podrobno...
- O tom e najbolje znati gospoica Jadranka - spomene
Jarec.
- Da, ona, vi ete je ispitati, ali samo u ime Larsena - a
ja, Kristijan, nemam s tom stvari nikakve veze - razumijete li?
Nikakve. Dakle, ispitajte je. Malo joj moete zaprijetiti sumnjom
koja lebdi nad njom ako ne bi htjela govoriti. Ali ona mrzi Ke-
glevia i, ako budete s njome postupali obzirno, kazat e vam
sve to je govorio. Uinite to ve sutra.
Barun ee po sobi. Razgovor s Grebenoviem neobino ga je razigrao. Oi mu iskre. Neke ga misli
raspaljuju, koraa gipko, brzo, kao nikada do sada. Njegovi pouzdanici i odvie jasno itaju preokret u
njegovoj pojavi. Kao da mu je dvadeset godina. I on prilazi k pisaem stolu, izvadi zlatnu kutiju obloenu
briljantima, ponudi tajniku pa onda Jarecu:
. 285

- Evo, uzmite finog "nofanca" - to e vam osvjeiti tno.

zak.
- Zapanjeni uzimaju sitni crni praak palcem i kaiprstom.
Ne mogu se dosta nauditi to je to spopalo njihova pretpostav
ljenog. Takve poasti s njegove strane jo nisu doivjeli. Svaki
je uvjeren: visokorodeni je doivio neto veliko ili ga negdje
eka velik, siguran uspjeh...
NOVI POSJET BIJELOG FRATRA
U dvorcu Kazaline ulice sve je ivo. S izleta se vratio Vjeran u pratnji svojega Videka. Muka se druina
trcala da primi konje, a enska sprema veeru.
U blagovaonici ve eka prostrt stol, upaljena su svjetla lustera, otvoreni prozori u Tukanac, odakle
dolazi hladnoviti mirisavi svjei zrak ume. Iz svega, iz svake stvarce, osjea se njena, topla panja
dadilje Matilde.
- Vidim, ekali ste me - veli joj on srdano.
- Druge brige nemamo nego da ekamo vas - odgovori ona.
- elite mi ugoditi. Oh, lijepo je to, Matilda moja.
- Dobrom je ovjeku lako ugoditi. Ali nekako ste mi ne
veseli? Znam ja razlog. Videk kae: tamo nije bilo lijepe Renate.
- Jo mi samo i vi ponite s njom. Draga Matilda, barem mi
vi vjerujete: ja sam je prole subote, istina, odvie gledao, ali to
je skrivilo vino. Morao bih svake veeri popiti barem pola litre
da se priviknem.
- Dobro - nasmije se ona - potrait u vam neto takvo,
osobito dobro, ali znala sam da e vas tako odgojiti pokojna baka.
Mrzila je vino.
Kad je sve uredila, uputi se u prizemlje^
Vjeran nije mogao pravo veerati. Sve su mu misli na dananjem izletu, u onoj umi, odakle je s Videkom
gledao Larsena i Jadranku. Ni asa nije vjerovao da je to neki Kristijan iz Norveke.
I podaje se razmatranju: tamo na izletu, kad je Tamar de Grebenovi s njome govorio o susretu s
tobonjim Kristijanom, drala se posve mirno kao i onog dana, kad ju je pozvala Orika da pripovijeda
kako se upoznala s onim bradatim gospodinom to je pozdravlja. Sada ona tvrdi - to je Kristijan,
Norveanin, s kojim su zamijenili jednoga od bekih redarstvenika u Zagrebu. Ne, to ne moe vjerovati,
jer je Videk ovoga Larsena vidio u dvorcu Kazaline ulice, on je tamo provalio da trai njegove
pergamente. Oito, Jadranka sve zna i pokriva ga. Ne, taj izlet nije bio sluaj, nego dovogor, jer nije prije
toga, po dunosti, zamolila
286

-jku za dozvolu. Shvaa da joj godi udvaranje odlinog, prilog mukarca, kad joj ovdje kod kue nisu
udvarali. Kakva st0 djevojka? Zar bi mogla biti tako pokvarene due i varati dobrog, potenog Ljubomira?
Zato?
Nemirno hita Vjeran gore-dolje po sobi i pita sam sebe:
"Sto da sada inim? to mi nalae dunost prema Oriki? ast njena imena je ugroena, a to mi
nareuje dunost prema prijatelju? Srea je njegova na kocki... Ne. Tu ja ne smijem ostati mirni gledalac.
To mi nalae potenje. Ali kako raditi? to? Samo onako na preac otkriti taj sastanak Ljubomiru znailo
bi razoriti njegov ivot. Prije svega moram saznati kakva je to veza Jadranke s barunom Larsenom, a zatim
postupiti. Najprije prodrijeti u ovu tajnu, i to to bre."
Nakon toga zakljuka pozvoni Videku. Ovaj ulazi.
Doi k meni i lijepo mi reci, ali bez mrnje: kako se
gospoica Jadranka vladala prije nego to je otila u Be?
- Nije joj se nikada moglo nita prigovoriti. Kad su kod
presvijetle Orike bila mlada gospoda, esto je svirala za ples,
nikad se nije ulo o njoj zlo, naprotiv bila je vrlo edna.
- Nitko nije udvarao tako lijepoj djevojci?
- Kako bi udvarali sirotici bez iega.
- Ako je djevojka dobra i lijepa, a nema nieg, moe je
ipak netko voljeti?
- Nije se nikada ulo nita takvo. Vie sam puta pomagaa
dvoriti kod grofice i uo svata kad su gospoda pripovijedala o
gospoicama. Ali Jadranke kao da i nema! O njoj nisu nikad
govorili. A mi lakaji odmah vidimo i ujemo kad se koja gospo
ica nekome svia. Svi smo mislili da e ona ii za guvernantu,
ali nije htjela, nego je poela raditi taj nakit i onda izmolila od
Orike da je poalje u Be.
- No, vidi, bila je uvijek dobra. Ni sada ne smije misliti
zlo o njoj. Ali sluaj pomno: ima li, moda, kakva znanca meu
slugama u hotelu "K caru austrijanskome?"
- Imam, dobrog deka, Zagorac je iz Zlatara, tamo je sluga
kod vratara i u sobama.
- Vrlo dobro. Bi li mogao od njega doznati ako taj barun,
kojega smo vidjeli, narui konja ili kola za izlet?
- Da, vaa milosti, to je takoer njegov posao ako gost
narui kola ili jahaeg konja. On e mi sve kazati ako ga zatraim.
- Ne smije mladia prestraiti, sigurno mu je naloena
utnja, no dade se to izvesti onako lukavo, kako si od bekog
kurira izmamio ono pismo. Ali za takve barunove izlete morao bih
znati unaprijed, jer emo ga nas dvojica slijediti...
- Razumijem, moja je briga da sve saznate na vrijeme.
- Samo se po sebi razumije, i to je naa tajna, Videk! A
sada idi spavati - kasno je.
287

Mladi lakaj izlazi. Vjeran je stao do otvorenog prozora. Iz Tukanca struji sve hladniji zrak pun proljetnog
mirisa. Mladi se zagleda u no. Obuzima ga duboko ganue nad Ljubomirovom sudbinom.
"Ne, ne, nikada neu dopustiti da ga ona vara - odlui on. - Moram je istrgnuti iz Larsenovih ruku - i
povratiti k njemu, vrijednom, plemenitom mladiu. Samo, je li ga zavrijedila?" ...
Ve je blizu pono. Vjeran nema sna. Poto je zadovoljio svoje srce, skladajui osnovu kako pomoi
Ljubomiru do braka s Jadrankom, jo uvijek ga ne snalazi umor. Naprotiv u mozgu mu se probuuju
uspomene i dogaaji to su mu pali na put prigodom povratka u domovinu.
"Jedva sam tri tjedna kod kue, pa to je sve prolo preko mene?"
Sjeanje ga odvodi u beki stan njegove bake kad je iza njezina sprovoda osjetio prvu jaku navalu elje: u
domovinu, to prije u domovinu! Taj krik stare enje za domovinom zahvatio ga je snagom vihora. Nije se
mogao oduprijeti. I da ga nije one noi takvom snagom odvela elja za domom, bili bi ga Bachovi sluge
nali kod kue u Beu i odveli ravno u vjeni mrak...
"Zar je moje srce probudio osjeaj za domovinom da me spasi? Ili je srce nesvjesno eznulo? Da nije bilo
ove enje, ne bi bilo ni mene!"
Sjea se kako je otputovao u polumraku jutra... Sjea se kad je ono s diliansom prvi put ugledao sliku
vrhunaca Zagrebake gore, sjea se toga s ganuem poput djeteta koje je ugledalo majku, ili zaljubljena
mladia to je ugledao dugo eljkovanu dragu.
"Taj prvi as, taj prvi pogled, odluio je mojim ivotom - spaavanjem od tamnovanja pod krovom onih to
ive u mraku svijesti, meu stijenama ludnice...
to vie misli o tome, dublje osjea ljubav prema gradu koji mu se ini da je kruna njegove domovine i
spasitelj njegov od jezive sudbine. Taj osjeaj tjerao ga je naprijed po onoj irokoj putnikoj cesti gdje je
susreo na konju lijepu crnooku, crnoputu Orhidu, kako u umi doziva brata. Sjea se kaka mu se
nasmijeila i dopustila da on svojim gromkim glasom dopre do brata, a onda su ga poveli sa ceste umom
na drugu stranu prema istoku. A kad su progonitelji podvee jurili za njim, istom onom cestom s koje ga
Orhida bjee odvela, on je ve gledao tornjeve Zagreba. Dugo promatra u duhu prizor kad se pred njime
pojavila na konju ljepuna crnokosa djevojka s tako dragim crnim oima i draesnim smijekom.
"Je li ona moja sudbina?"
Onda mu sinuse pred oi prvi dani ivota pod ovim krovom-Kako je odmamljen u zatvor na upaniju. Misli
i na potenjainu Andraa Fabijania i njegovu pomo, na bijeg iz ruku Jareca,
288

nalet u dvor Nikice Halpera u Pluski - i na Zorislavu. Opet djevojka... Sestra dvorskog spasitelja. Nakon
onog stranog razoaranja u prijateljstvo, u vjeru i u potenje, dobra plemenita dua Nikice dala mu je
pomo i svoje povjerenje. Uz Nikicu pojavi se lik njegove sestre Zorislave, smeokose djevojke s pukom o
ramenu i s lugarskim eirom na glavi, kako obavlja posao pana. Lijepa, pametna, odvana djevojka - za
ivotnu borbu sposobna dua...
"Koja mi se vie svia? Orhida ili Zorislava? Vie dugujem Orhidi, a isto toliko bratu Zorislave. Hoe li mi
srce pokazati pravi put? Ipak je Orhida moj aneo spasitelj... Nikica mi nikada ne bi zamjerio ako mi se
vie svia Orhida od Zorislave. O, kako je bilo runo i nezahvalno to sam prve veeri tako glupo buljio u
Renatu, tuinku, s kojom me ne moe vezati nita, ba nita pod suncem ... Mislim, Neda me je upozorila
na to?... Jest, ona... Pravi enski domorodac, politiar. udno se doimlju njezine "kapetanske" izjave, ali je
zgodna - vraki zgodna. A Ninka - ki moje pokroviteljice, najdrae ene na svijetu? Ninka je dijete
Ijepuno, ali dijete! Kontesa Mirta? Da nemam dunosti pred spasiteljicama, ozbiljno bih joj udvarao.
Zato, emu ljubiti kad se "enama ne smije vjerovati" - veli moj Videk! Ima li taj moj kuni filozof
opravdanje za ovu lozinku" ?
Svi spavaju samo Vjeranove misli bde, komeaju se sukob-Ijuju, sreuju i opet raspruju novim razlozima.
Naposljetku ih nastoji sabrati:
"Mislim da je od svih djevojaka najdraa Orhida, najvrednija Zorislava, najpametnija Neda!"
Neto ga zbuni u mislima. Slua. Buka s one strane dvorca...
Otvori vrata, ide na hodnik i krene u sobu s uline strane. Otvori prozor i gleda na ulicu. Dolje na
"casinu" gori petrolejska ulina svjetiljka. Pod njom se okupilo nekoliko mukaraca. Vie glasova
raspravlja. Nasuprot Vjeranu na prozoru u mraku takoer rasprava:
- Ali kad su ga vidjeli - onda je istina.
- I ja sam ga vidio svojim oima - uje se glas iz prizemlja
Vjeranova stana, tamo gdje je staja. ini mu se, to govori njegov
Miko.
Buka i razgovor pobudie toliko njegovu panju da je odluio sii. Ode natrag u svoju sobu, uzme eir i
laganu dugu pelerinu, pa izlazi na hodnik. Tu sretne Videka posve odjevena. Odmah se ispriava:
- Htio sam dolje k Miku, dotrao je malo prije k meni
i probudio me, jer je kraj nae kue proao duh bijelog fratra.
- Privienje i nita drugo. Valja to ljudima izbiti iz glave.
- Ako idete na ulicu, smijem li s vama?
- Samo ne budi ostalu druinu.
Siao je dolje i otiao u staju. Kod prozora s reetkama stoji Miko, dri mali fenjer, lice mu je odraz
straha.
19 Jadranka ,, Jao

- Junaina se boji duha? Tko ti je ovo utovio u glavu? -

pita ga Vjeran.
- Cuo sam buku, skoio k prozoru, vidio ga svojim oima,
proao je kao bijeli oblak pokraj nae kue ...
- Sanjao si, moj Miko! Hajde da ujem, to vele oni tamo
pod svjetiljkom. A ti. Miko, ekaj, moda se opet prikae!
Videk otkljua velika vrata. Izlaze i zatvore za sobom. U hladnoj noi tinja malo svjetlo u aavom
stakalcu. Ispod svjetiljke okupilo se nekoliko mukaraca, poput nonih leptira.
- ega ste se prestraili? - pita ih Vjeran.
- Vraali smo se kui Mesnikom ulicom, kad ono pred
nama bijela svjetlost, onda bijeli oblak i, eto, proe duh bijeloga
fratra.
- Otkud se vraate?
- Od "Veselog Zagorca", tamo smo slavili roendan.
- Onda nije udo da ste vidjeli svjetlost, bijeli oblak i bi
jelog fratra...
- Nemojte tako s nama, mi smo poteni trijezni graani.
- Graani ste i poteni ste, ali ne sasvim trijezni, dragi
moji. No, pa nita zato, slava je slava, ali nema nikakvog duha
ni bijelog ni crnog fratra.
- Crnog nema, ali bijelog ima - tvrdi drugi. - Ja sam
bio kod "Bijele rue" na kupici vina, nisam slavio, a ipak sam
ga vidio kad je odletio iz Mesnike ulice gore uzbrdo na Junu
promenadu. Gore sjedi do jedne ure u noi, a onda nestane.
- Idem mu malo praviti drutvo - ree Vjeran - a vi hajde
spavati. Laku noi
Iza njega netko ape:
- Vidi, tako ti se ovaj mladi gospodin raga s bijelim frat
rom. Ide mu, veli praviti drutvo!
- Ako mu bijeli fratar nasadi na glavu svoju praznu kuku
ljicu, moe i on ostati bez glave, kao to je i fratar.
- Nije istina, nije bez glave. Vidio sam mu ba ravno u ku
kuljicu.
- Prazna je, dakle, duh nema glave.
- Nije! Velim - nije! Ima lice, onjake poput smrti, pravi
mrtvac, ali gleda. Tono sam vidio!
Svaaju se, jo uvijek stojei pod svjetiljkom, jer se boje poi dalje mrakom do druge svjetiljke.
Malom uzvisinom iz Mesnike ulice uspinju se Vjeran i Videk na etalite. Doavi na brijeg, obojica se
zaustave da ne bi prouzroili tropot. Potpuni mrak. Granjem uti vjetri, as se zaustavi, pa se opet
provlai kroz mlado lie od obijesti. Vjera-nov pogled prodire kroz tminu du etalita, sve do
Lotrakove kule. Ne vidi je, samo zna gdje moe svriti vidik kad bi bilo svjetla. I on eka da se privikne
mraku, pa onda polagano i tiho koraca naprijed. Videk ga iznenada uhvati za pelerinu i apne:
- Gospodaru! Eto, tamo je uz kulu!

Zaustavlja se, gleda i eka dok dune vjetri da bi prikrio tropot koraka.
- Ja nita ne vidim - apne Videku. - Ba nita, momel
- Tamo, ravno nasred puta, izmeu ograde i kule, ba se
tamo neto svjetluca, sada, sada, eno!...
I Vjeran ugleda u tmini udnu sliku...
- Uistinu - iznenadi se on - svjetlost - bijela halja!
I pouri izmeu stabala oko kojih raste trava i dri u oku pojavu u mraku to se dobro razabire dok je
svjetlost liznula niz bijelu halju ...
- Uhvatit u tog duha! - odlui Vjeran i preskakuje prostor.
Na polovici puta pojave nestane. Ali on tri sve do kule i
gleda. Zvjezdano nebo bacilo je neto vidljivosti na otvoreni dio etalita gdje je drvee jo slabo
razgranjeno. Videk dotri k njemu i ape:
- Ovamo je zaokrenuo, prema Gospodskoj ulici ili na Ka-
tarinski trg.
Uza zid kule ulja se Vjeran s momkom. Na uglu se zaustavlja i gleda. Otvoren mu je vidik u tamnu
Gospodsku ulicu i mrani trg. Nad njim trepere zvijezde, kao da bi mu htjele otkriti put.
- Negdje apu ljudski glasovi? uje li, Videk?
- ujem, ali ne vidim nikoga!
Gleda gore na kue. Svuda prozori zatvoreni, mrani... Otkuda apat? Oslukuje. Mora nai smjer otkud
dolazi aputanje. Iza njihovih lea! I korakne dva-tri koraka natrag.
Vea kue barunice Kollenbach. U njoj se stisla dva ovjeka. Prestali su aptati. Oito se pritajuju...
- Tko je tu? - pita Vjeran.
Casak tiina, onda jedan apne drugome malo zamahtano:
- Taj je svakako iv! Moemo izai!
Dva su ovjeka skrivena u irokom prostoru vee. Tamo su se povukli u oitom strahu to se raspoznaje
po njihovu disanju i drhtanju apuih rijei:
- Nemoj priznati da smo se sakrili! - sporazumijevaju se
oni njemakim jezikom.
Onda izaoe ispod vee. Odmah su Vjeran i Videk opazili da na vjetru trepere andarske perjanice, a iza
njih na leima stre puane cijevi i bajunete. Ve su se andari oporavili pa pitaju Vjerana:
- Tko ste vi?
- Tajni agent baruna Larsena! - tiho e Vjeran i andaru
pred nosom zamahne svojom dugom pelerinom bekog kroja,
odgovorivi mu njemaki. andari stanu u stav "pozora", na to
Vjeran ree strogo, ali tiho:
- Vi se ovdje na strai skrivate?
- Oprostite, vae blagoroe, - pred ivim... nikada... ali
duh "..
- Glupost! Gdje je duh?

19*

m.
- Vidjeli smo ga proi pokraj nas, poletio je sa etalita...
- Kad je to bilo?
- Malo prije - sasvim sigurno.
- Kamo je poao?
- Prema trgu svete Katarine, uz stijenu...
- Kamo je iao? U koju se kuu sklonio?
- Nita nismo vidjeli odavde. Duha ne moe nitko straa-
riti. Nitko na svijetu!
- Onda mi barem kaite jeste li ga vidjeli prije koju no?
- Na Opatovini prije tri tjedna vidjeli su drugi. Poslije se
pojavljivao na ovom etalitu, vidjeli su ga i nai kolege.
- Zato ga ne uhvatite?
- Vae blagoroe - tko bi se usudio na - duha?! Ta on
nestaje poput oblaka.
- To emo vidjeti. Odstupite - zapovijedi i onda ide dalje.
Zapanjeni ga Videk slijedi. Kod jedne se palae Vjeran zaustavi i
ogleda natrag.
- Zbilja vjeruje u to, Videk?
- Oprostite, sami ste vidjeli.
- Kao da je taj duh bijelog fratra - iv... Idemo kui.
Kad su stupili u rasvijetljenu sobu, razabire kako je dogaaj
zahvatio Videka. Vani se vladao posve hrabro, ali sad mu lice pokazuje da je bijeli fratar uao u njegove
ivce. Oito se Videku ne da spavati i slae Vjeranovu pelerinu.
- Kadgod vaa milost ide izvan grada, mora odjenuti ovaj
beki plat. andari su mislili: to je ekselencija Bach. Kako sam
se veselio kad ste rekli: "Ja sam tajni agent baruna Larsena".
Vraki dosjetljivo.
Vjeranove su misli jo uvijek gore na etalitu, uz nejasnu bajoslovnu pojavu to mu je nestala poput
oblaka - kako to rekoe andari i oni ljudi pred dvorcem. A on sve jae sumnja: duh je iv ovjek. Ali zato
to radi? Tko je iskoristio obinu priu?
- A to emo s onim orujem i onom iglom koju ste oteli
prosjaku? Hou li to nositi andarima? - pita Videk.
- Onaj ovjek mora iskazati svojim pretpostavljenima gdje
mu je oruje. Moda i doe zamoliti neka mu sve vratim, jer ba
nee biti pohvaljen to je dao da mu sve otmemo.
- A zato je njemu trebala ona igla? Moda za vas?
- Ne moe se znati. Nai se tamniari slue najgrdnijim
sredstvima protiv nas i nikad ne moe znati gdje, kada i kakvu
su ti postavili zamku. Nikad nisi siguran govori li s prijateljem
ili zasjednikom, dakle budi oprezan. Ako te ljudi ispituju bilo
to o meni, a ti se upri na onu najjau rije uvaricu: "Ne znam.
Mladi Keglevi nita ne govori s druinom". To im reci.
- Hou, sve kako vi naloite.
- A sada lijepo zaboravi da smo bili na Junoj promenadi
pa idi spavati.
..292 _...,_."_.._,"..,.._,... ,

Oito se Videk nije radovao ovoj ljubaznoj odredbi. Ali ne smije pokazati kako se boji ui u svoju mranu
sobu. No, Vjeran prozrijeva misli i srce svojega Videka, izvadi iz peterokrakog svijenjaka jednu od pet
goruih svijea i dade mu:
- Na, posvijetli sebi, da se ne spotakne u mraku... Uzmi pa idi.
Goruu svijeu smatra Videk najdragocjenijim darom. Raduje joj se vie nego da su mu izbrojili tisuu
forinti na stolu. Zahvali se pa ide u hodnik. Gorua svijea to je dri u desnici, njemu je kao britki ma,
kao nabijeni samokres kojim e se obraniti od neprijatelja. Gorua je svijea pokrovitelj, pratilac,
prijatelj. Osvjetljuje mu grdni mrak oko njega u hodniku i u njegovoj sobici.
Otvorio je ve neto hrabrije i pogledao okolo. Onda zatakne svijeu u au i zapali svojti svijeu u
svijenjaku. U toj se rasvjeti osjea lagodnije. Ipak je jo pogledao na uru, ekajui da proe jedan sat
iza ponoi.
A tamo u svojoj sobi Vjeran konstatira: "Psiholozi vele: sugestiji mase mora podlei i najtrezniji intelekt
ako zapadne u njezinu sredinu. Dakle, ljudi su pod sugestijom prie - ali Videk i ja smo ga vidjeli. Jednu
no moram posvetiti tom fratru, ekat u ga - jer on je iv"...
U AVOLSKOJ ZAMCI
U duanu gospoe Hajdi u pozadini kraj stola sjedi Jadranka. Tanki bijeli prsti pletu smeu kosu u sitne
karike za lani. Uz nju sjedi gospoa Hajdi i slae niti od svile i kose.
- Ba vam hvala, gospoice Jadranko, to ste danas doli
tako rano. Prije emo dovriti lani. Ve je juer morao biti
gotov.
Onda je Hajdika ispituje o jueranjem izletu. Jadranka odgovara kratko i s vrlo malo interesa, a
gospoa primijeti:
- Danas ste neobino zamiljeni. Zar vam se dogodilo neto
osobito. Ili nije bilo lijepo?
- Nita od svega toga. Takvi su izleti uvijek jednaki. Sve
se opetuje.
Rade dalje i razgovaraju samo o runom radu. Na vratima se pojavi Jarec.
- Naruitelji ne obiavaju dolaziti tako rano - zaudi se
Hajdika, ustaje pa mu ide u susret:
- Gospodin je prije nekoliko dana kad mene naruio lanac
i medaljon, ali sam rekla da u tek za dva tjedna moi svriti
vau narudbu.
,.,.. 29$

- Doao sam u posve drugoj stvari, gospoo. Mnogo se u

gradu pripovijeda o nekom duhu bijelog fratra kog via vaa
kuevlasnica. Htio bih o tom gospou poblie ispitati, dakako,
slubeno, jer sam ja u pratnji baruna Larsena, od tajnog redarstva
u Beu. Poto sam se sjetio da vi stanujete u toj kui gdje se duh
moe vidjeti, doao sam zamoliti, da obavijestite vlasnicu kue da
elim s njome govoriti o tome. Najbolje ovdje, u vaem duanu,
jer ako se ne bih mogao s njome sporazumjeti vi ili gospoica
posredovat ete nam kao tumai.
- Bit ete slueni, samo ne znam je li kuevlasnica kod kue.
Ako jest, svakako nee biti sada jo odjevena, ali molim da se
strpite.
- Priekat u dok se vratite s njom.
Zbunjeno je pogledala oko sebe. Zna da bi joj Orika zamjerila to Jadranku ostavlja samu sa stranim
gospodinom. Zato stolac postavi u blizini izloga, daleko od Jadranke, i primijeti:
- Odmah u izvriti vau elju - i pogleda djevojku, koja
radi dalje, a da se nimalo ne uznemiruje zbog njezina odlaska.
To Hajdiku ohrabri, pa izae iz duana da potrai gospodaricu
kue.
Jarec je na to ekao, pogledao prema Jadranki i tiho je oslovi:
- Kako ste izvoljeli uti, gospoice, ja sam u slubi baruna
Larsena i, dok se gospoa vrati, imam s vama vrlo vaan razgovor.
- Sa mnom? Tako? Zato vas zanima bijeli fratar?
- Redarstvenik se slui svaim to mu dolazi pod ruku. Ju
er je Vjeran Keglevi na izletu kod Ksavera pripovijedao gospo
icama, s kojima ste u drutvu bili i vi, neto osobito zanimljivo.
Naime, o Zagrebakoj gori...
Malo 7iu"jno i malo podrugljivo upre ona u njega zelenkasto-modre oi.
- Onaj koji vam je to kazao moe vam saopiti i sadraj ...
Jarec mora prekriti Grebenovia pa se utee u lai:
- Nemogue, jer sam na ulici slijedio dvije gospoice koje
su aptale o neemu to je Keglevi juer gospoicama povjerio
o Zagrebakoj gori. Nakon toga sam se uputio ovamo da vas pitam
o tome.
- Cime sam stekla ovo odlikovanje da budem va dounik?
- Vaa podrugljivost nee me nikako smesti, gospoice.
Opet vas pitam: to vam je Keglevi juer pripovijedao o Zagre
bakoj gori?
- Vaim bi uima ta pripovijest strahovito dosadila.
- Recite, molim vas, to bre dok se vaa gospoa ne vrati,
jer...
Priao je korak blie k stolu iza kojeg ona radi, pa naglasi prijetnju...
- Ne pokuavajte tajiti! Keglevi vam je otkrio neke tajne.
2eli se posluiti nedunim djevojkama za svoje izdajnike osnove.
294

Jadranka spusti pletivo na stol.

- Pronalazak uenjaka kako je nastala naa Medvednica i
ostala zatitom naega grada sa sjevera vi zovete izdajom? Htjela
bih znati koga e slavno beko redarstvo otkriti da nam je stvo
rio ovu goru? Kanite povui na odgovornost podmorske vulkane?
- Gospoica se vrlo smjelo ali, a ne zna kakve bi posljedice
mogle nastati zbog takvog postupka sa slubenom osobom...
- Onda izvolite ekati dok doe bijeli fratar...
Hvata ga ljutina to se mlada djevojka tako poigrava s njegovim autoritetom i jo joj se priblii:
- Gospoice! Priznajte: juer je Keglevi traio od gospoica
da mu budu posrednice izmeu nekih mukaraca koji mu tre
baju za njegove tajne namjere o toj gori...
Tek sada Jadranka poinje shvaati kako se tu radi o nekoj ozbiljnoj stvari koju taj ovjek eli svakako
doznati. Odgovori mirno, bez podrugivanja:
- Ne, Keglevi nije pozivao djevojke na neko posredovanje,
a da je to uinio, morale bi mu se nasmijati u lice i kazati mu:
"Evo, tu vam je cijela eta mladih ljudi, valjda nismo mi njihovi
andari. Uzmite ih i dogovarajte se s njima kako vas volja!"
Valjda uviate kako je vaa pretpostavka nemogua? Mogao je
na Ksaveru povesti na tajni sastanak oko dvadeset mladih muka
raca.
- Kad bi to smio...
- Tko mu moe braniti?
- Barun Larsen! Vjeran Keglevi vrlo dobro pozna zapreku
koja mu je postavljena. On se ne moe sastajati ni s kakvim
mukim lanovima drutva nasamu i zato je odluio jednostavno
posluiti se lukavtinom i uzeti za posrednice mlade djevojke.
Njima e pokazati svoje namjere, a svaka od njih ima brata ili
prijatelja ili budueg vjerenika kojemu e o tome priopiti. Tako
eli Keglevi izigrati budno oko redarstva! Pitam vas posljednji
put to je Keglevi povjerio gospoicama.
Ona ustane i upre u njega pogled:
- Bit u tako slobodna zamoliti odluno da se okanite i dalje
postavljati mi pitanja, jer ih neu vie sluati. Ako ponovite, izla
zim na ulicu! - i priblii se k vratima.
- Malo manje drskosti, gospoice! Vi ste mi duni odgo
voriti!
- Niti sam duna, niti hou!
- Ako vas prisilim?
- Prisiliti, mene, vi? To je Ipak malo previe! Ne rekoh li
dosta?!
I ona krene prema vratima. Jarec skoi i stane joj na put.
- Ni koraka odavle!
- Kojim pravom tako postupate sa mnom.
- Pravom jaega! U svojoj ruci imam ast vaeg imena!
295

- Mog imena? Vi? To je ipak bezobrazno! Pozvat u u po

mo ulicu i priblii se k vratima.
- Dozovite ih, samo ekam da svima kaem: Kume grofice
Ori, gospoica Jadranka, tajni je agent Larsenova redarstva!
- Laete! Prostaki laete! Poten ovjek ne moe to vje
rovati!
- Cime ete dokazati da laem ako ustvrdim: Jadranka je
dogovorno s bekim redarstvom dola u Zagreb da moe svjedo
iti za krivog Keglevia!
Protrnuvi, Jadranka tiho krikne:
- Kako - kako moete - kamo smijete to ustvrditi? Na
temelju ega?
- Na temelju naih interesa. Ide nam u raun to je vae
domorodno srdace posluilo redarstvu svojom enjom za do
movinom i palo nam na dlan da ga iskoristimo. enja za Zagre
bom dovela vas je kui ba uporedo s nama. Sve mi to znamo,
lijepa gospoice. Vie puta je vraki fatalno odvie ljubiti svoju
domovinu i taj tvrdokorni grad koji i utnjom prosvjeduje protiv
prisutnosti naeg redarstva. Dakle, ubudue malo snizite stupnjeve
te svoje zarazne ljubavi prema domu.
- Ljubit u svoj dom i grad i, ako u toj ljubavi izgubim
i ivot - a vas u mrziti, prezirati - gaditi se.
- I uz cijenu da uzmemo ast vaem imenu? ...
- I... onda! - vikne Jadranka blijeda, zadahtana od uzbu
enja.
- Dobro! Imamo u vlasti vau djevojaku ast i...
- Ne - ne, to ne moete! Nikada!
- Ako objavimo da ste u dogovoru s nama zato to ste
Larsenova ljubavnica jo iz Bea? Ako moete, dokaite da vas
kleveemo! Dokaite! Hajde! Brzo!
- Podlaci! Vi morate dokazati klevetu!
- Kad bi ljudi traili da se svaka kleveta dokae, onda bi
poteni mogli koraati svijetom uzdignute glave, bez straha. Ali
ljudi su, ili povrni, ili zlonamjerni. Ne trae dokaze, naprotiv,
svatko hvata klevete kao u pokladama baene bombone. S takvom
golorukom rtvom kao to ste vi, neemo imati mnogo truda da
je okleveemo.
Promatra ga s uasom. Iz dubine njezine due pomalja se zastraujue pitanje: "Zato joj on to govori?"
Onda zapita, za-mirivi svojim oima, da su crne trepavice potpuno pokrile njihovo plavetnilo:
- Sto zapravo kanite postii ovim svojim izjavama?
- Samo malenkost: da mi kaete to je Keglevi juer po
vjerio gospoicama i - sve ono to e on jo govoriti i povjera
vati ubudue ... Mislim da ste me razumjeli.
Njezine se zjenice pretvorile u dva bodea:
- Ja - va dounik?
- Njegovu visokorou barunu Larsenu.
.196 ... .^^ .,.".",."_, _.._. ",,"......,,." ,.., ,." .,,.,,.,.,_, _

ini joj se -- vie nije iva. Komad je leda to ga vihor nosi smrznutom rijekom.
- Nedostojno! Podlo! Nepoteno!
- Bilo bi nepoteno kad ne bi bilo estito plaeno.
- Zabranjujem takvu uvredu!
- Gle, gle, kako se isprsuje ova bijedna sirotinja! Umjesto
da bude zahvalna to joj pruamo mogunost da zaslui miraz!
Rije pogodi Jadranku poput metka. Stoji naslonjena na vrata. Miraz! Prokleta rije, zatornica njezina
ivota. S tom se rijei sastaje na ulici, sa njome se sastaje u salonu kad sjedi uz glasovir i svira. Miraz -
jezovita rije, razaratelj svih djevojakih sanja koje eznu za obiteljskim domom. A sada se dovaljala
ovamo, kao strahovita neman, i daje pravo ovom ovjeku da poprska takvom uvredom njezino ljudsko
dostojanstvo. Kako, ime da se brani.
- Jeste li uli, gospoice, dobit ete krasan miraz.
- Odbacujem ga! Gazim ga nogama!
- Ima meu vama Hrvatima zbilja ludih zanesenjaka! No,
unato tome to vam se nai novci gade, vi ete nam dati vijesti
to Keglevi namjerava, to propovijeda gospoicama.
- Ne! Neu! Ne i ne!
- Onda e danas do veeri itav Zagreb saznati da ste ipak
dounik Larsena i da ste na njegovu elju svjedoili kako je
Bardovi - Vjeran Keglevi. A kako vam ta prevara nije uspjela,
bijesni ste na Keglevia i zato ste odbili da vas on vodi kod Or-
ike do glasovira. Vama je bilo u raunu da Bardovi zasjedne
na Keglevievo mjesto!
ini joj se - udario je usred ela.
- Izrode ljudski! - promrsi ona i smrtno problijedi.
- Za tako divnu ponudu zasluio sam ljepi pridjev!
Ona stisnu pesnice kao da bi htjela neto udariti, razbiti, smrviti. Onda se neemu dosjeti i upita:
- Je li vam ovo to ste mi sada kazali naloio barun Larsen?
- Prije nego to je krenuo u Be, prolog tjedna.
- Idite! ekam dok se on vrati.
- Ne! Prije elim va odgovor: da ili ne?
- Rekla sam i govorit u: ne, ne, ne!
- Eno, dolaze kuegospodarica i vlasnica duana. Odmah
u vas prikazati njima kao svog ortaka, u ovom asu ... ako ...
Strava obuzimlje Jadranku. Pogleda Jareca s izrazom smrtne mrnje i ree:
- Kad bih i htjela primiti vau ponudu, ne bih znala drugo
nego da je Keglevi juer govorio o postanku Zagrebake gore,
o njezinu razvitku, o Panonskom moru to je oplakivalo ove kra
jeve, o prirodi koja je stvorila ovu goru - drugo nije nita rekao,
Pa da me sada na mjestu smaknete, moralno ili fiziki. Svejedno!
,"....,," ."."^."."".^.".v. "..",,...".." .,..,."*,....,. .. ........ , . ..297

- Moja su tanana uha ula kako su se gospoice veselile

suboti - kada e im Keglevi neto vano kazati. 2elim da
mi saopite to e tamo biti.
- Ne drugujem s kerima visokog plemstva s kojima se
on zabavlja, ve jedino sviram na njihovim zabavama...
- Morate doznati to e im pripovijedati i progurati se do
njih. Ali evo, dolaze ene s dvorita, recite: da ili ne?
- Ne! Ja putujem u Be, smjesta - sutra!
Ve su otvorena vrata. Hajdika i gospodarica kue ulaze. Jadranka se brzo prignula iza stola, namjerice
spustivi klupko svile da joj ene ne vide lice.
Hajdika prikazuje Jarecu gospodaricu kue, dok je on ispituje potanko o pojavi bijelog fratra, kao da je u
istinu, samo radi toga doao u duan.
Cim se Jadranka sabrala, uspravi se i, okrenuta od njih, ureuje svilu i kosu pa slua i eka konac
presluavanja.
Po nekoliko puta je Jarec postavio isto pitanje i s najveim interesom slua, a pri tom baca letimino
pogled na Jadranku. Vlasnica kue je ispripovijedala sve nairoko, kao da uiva u tome, a onda je zavrila:
- Kau da se bijeli fratar opet pojavio u Gornjem gradu.
Za tog vremena nisam ga vidjela niti jedan jedini put u svom
trijemu. A tko bi znao zalo i kako? Da je to istina, gospodine,
na to bih mogla prisei.
Onda se upustio sa enama u prijateljski razgovor, da stekne njihove simpatije i zahvalio se Hajdiki:
- Kada mogu doi pogledati kosu za lanac koji sam naru
io? Obeali ste kupiti crnu?
- Da, ve sam se ogledala. Gospodin moe doi za dva-tri
dana.
Oprostio se, naklonio Jadranki i napustio duan. Hajdika i kuegospodarica se ne mogu dosta nauditi
zato se tajno redarstvo Bea zanima za bijelog fratra.
- Beki andari svuda moraju rinuti svoj nos! - veli Haj-
dika.
Vijest da se beki redarstvenik zanima za bijelog fratra okupila je u dvoritu sve susjedne ulice
Opatovine. Kroz staklena su vrata vidjeli da je visoka linost otila iz duana i htjela bi uti to je. Ali
Hajdika im poe u susret da ne bi ene ispunile duan i smetale poslu.
- No, to je? Valjda nam ne kane andarske ekselencije
uhititi i bijelog fratra? - pita podrugljivo enski glas iz dvori
ta.
- Ve im hrvatski dusi smetaju? - veli druga i okupe se oko
gazdarice.
Malo vremena ulazi Hajdika opet u duan i pristupi k Jadranki:
298

- Kad ste bili tako dobri i doli tako rano, mogla bih otii
gore u stan i obaviti poslove u kui.
- Idite, gospoo, radit u marljivo. Uostalom, kad budem
pomonik, valjda neu imati guvernante sa sobom kao kakva gro
fica! Ne bojte se za mene niti za duan, samo idite.
- Ipak, ako vam je ugodnije, zakljuajte duan s ulice, a do
e li kakav kupac, samo me zovnite preko trijema u dvorite.
Jedva Hajdika zatvori vrata, Jadrankina glava klone na ruke. Osjetila je slabost. Sva trepti od nenadana
poraznog dogaaja. Mora se sabrati, snai, razmisliti...
Htjela je ustati da zakljua vrata duana, da joj nitko ne smeta, ali kroz prozor izloga opazi Tonicu gdje
dolazi k njoj.
- Vidjele smo te jutros kad si prolazila s guvernantom. Od
mah smo znale da ide Hajdiki pa me je tetka ostavila ovdje dok
ona na Dolcu kupuje. Moram ti neto saopiti - u tvoju korist.
Moja je tetka juer kao obino pomogala gospoi Malin u prireivanju juine pa je na svoje ui ula kako
su gospoe koje su dopratile gospoice, prigovarale to je Ljubomir cijelo poslije podne na izletu proveo
uz tebe. Rekli su da si trebala radije izostati od izleta nego se pokoriti lutriji, ili nisi smjela vui
ceduljice. To je sigurno vrijedilo i za mene jer nisam plemikog roda. Na to je moja tetka kazala:
"Plemenite gospoe, pa oni su zajedno odrasli", nato su gospoe rekle: "Ali sada vie nisu djeca pa se
moe krivo shvatiti da mladi Ori cijelo poslije podne provodi s jednom djevojkom, bila ta makar toliko
neznatna kao Jadranka. Jer ako to sazna kontesa Mirta koju Ori kani oeniti, mogla bi ga odbiti". A
onda bi grofica Ori zamrzila tebe. Tetka mi je naloila neka ti ovo saopim da se zna ravnati.
- Jest, nisam smjela vui ceduljice na lutriji.
- Ne uzbuuj se zbog toga.
- Nije toga radi. Strano je to sam danas doivjela. Nemam
nikog na svijetu kome bih to mogla povjeriti, a netko mora znati.
Tko zna hou li doivjeti sutranji dan?
Uplaeno pogleda Tonica Jadranku i tek sada opazi da je blijeda, oi su joj vlane kao da je plakala. I
Tonica slua prianje svoje prijateljice sa sve veim zaprepatenjem dok konano i nju ne obuzme strah i
usklikne tiho:
- Sad mora sve to kazati kumi Oriki, a ona e prosvje
dovati, poslati Ljubomira da ih pozove na odgovornost.
- Vara se. Moja kuma sumnja da me u Zagrebu nije dovela
enja za domom, ali Keglevi je njezinu duu otrovao tom sum
njom.
- A Ljubomir koji je s tobom odrastao?
- Nisi li mi as prije donijela vijest o prigovorima gospoa
to je juer poslije podne, prisiljen lutrijom, dakle igrom, pratio
mene zajedno s Beloeviem na izlet?
-
Odgovor je juer dala Oliva Kollenbach. Palo bi na me prokletstvo jer bi Ljubomirova enidba bez miraza
znaila slom itavog njihovog imovnog stanja. Voljela bih onda da me Larse-novi razbojnici proglase
svojim ortakom.
- A Kristijan? Ne bi li on pomogao?
- im je taj Ladislav agent, ovo mi se ime nametnulo samo
od sebe. Ali tu valja dobro promisliti. On je stranac, njegovi me
pogledi prate ve od Bea. Juer mi je otvorio knjigu punu divnih
rijei i zamamnih pojmova, shvaanja i osjeaja, ba onaknih ka
kve sam sebi esto zamiljala u asovima kad sam sama. Tada
sam sebi tvrdila i, unato siromatvu: "Ti si neto vrijedna, po
sjeduje ipak karakter koji je bogatstvo to se ne da izbrojiti kao
novanice na stolu. Ali ljudi procjenjuju sve samo kroz punu lisni
cu. Tek tamo gdje je ve novac ili ast - tamo vide dobrotu i
onda kad je nema.
- Ali taj Kristijan je svakom svojom rijei dokazivao da on
vidi u tebi bogate vrednote ovjeka to on cijeni.
- Dugo sam u noi razmiljala: osjea li on to onako kako
govori ili me samo obmanjuje?
- Rekla si: zanos mu je bio u oima i u licu.
- Jest, vidjela sam to, a opet nikad mu ne bih bila ni asa
povjerovala da nemam toliko razloga uti odgovor baruna Lar-
sena. A ovo danas, to je sudbonosno velika stvar koju bih mogla
povjeriti samo ocu, bratu, vjereniku. A nemam nikoga. Tu sam
kao nesretni, u pustinji zalutali osamljenik.
Malo su utjele, a onda je pita Tonica:
- A to e to biti u subotu?
- Ne znam, Tonice. Tajni agent mi ree da je na ulici uo
gospoice kako apu o tome. Malo neobino, zar ne?
- Moj tata veli: nitko ne smije govoriti ni na ulici ni u ku
i, a da ga netko ne oslukuje. Dakle, tko zna? Ako bi neto bilo
u subotu, tada bi bili pozvani gosti.
- Ako Keglevi, uistinu, dolazi u subotu na sastanak s gospo-
icama, onda je svakako odluno traio da ja ne budem prisutna.
To je razumljivo, on me dri za dounika.
- Vidjet e, ako imaju sastanak, onda te je iskljuio iz
kruga.
- Ovaj puta na moju korist. Rano u otii Hajdiki na
posao.
- Ovo je dobro, Jadranko.
- Donijet u im dokaze o svojoj nevinosti pa makar se mo
rala sasvim pouzdati u Kristijana. Dokazivat u kakvu su mi na
nijeli nepravdu, a onda otii svojim putem. Ne, ne spadam u ovaj
krug! Ne!
- Ogorena si, Jadranko.
- Zato to je bogatstvo potovano, uvaeno, dignuto do go-
spodovanja, asti i ugleda kod svih stalea, ali zato siromatvo
mora biti nepotovano, neuvaeno. Zato su ljudi tako niski i uva-

avaju ovjeka po novanoj imovini, a ne po duhovnoj, moralnoj? Zato otima uiva ugled i poitanje, a
onaj koji ne bi mogao uzeti ni groa ni dukata drugome, a po vlastitoj je snazi i po radu ostao siromaan -
zato je taj preziran? Zato to se rodio "malim ovjekom"? U emu je sadrano ono to se zove "mali
ovjek" velikih misli, velikog potenja, velike plemenitosti?
- Jadranko, ti zapada u strana pitanja.
- Reci samo, Tonice: da sam ja bogata batinica pa da sam
se vratila u Zagreb sa sinom Aleksandrom Bachom, svi bi mi se,
osim malih iznimaka, klanjali i puzali preda mnom. A zato, za
to vrijedi puna kesa vie nego ak potenje jedne due. Pa to
su tako udesili ljudi - oni sami. Onda me mora opetovano mu
iti misao: obasuli su sumnjom i sada uvredom, ne mene, nego
moje siromatvo. Bunim se sve jae protiv toga i u toj pobuni po-
init u sve da doem do svoje asti.
Vani se pojavila tetka, pogledala kroz prozor izloga i dala Tonici znak rukom neka doe. Djevojka na
odlasku saopi Ja-dranki:
- Kad sam dolazila ovamo, sastao me de Grebenovi i rekao
da mu je danas najavio svoj posjet gospodin Kristijan. Jo me
pitao hoe li danas raditi kod Hajdike. Rekla sam da si ve
otila ovamo. Moda nisam dobro uinila to sam to kazala?
- Ne, ne, dobro je, sasvim dobro. Moda saznam neto o Lar-
senovu povratku.
Tonica se oprosti s prijateljicom i izie.
Jadranka nastavi raditi. Vijest to joj je donijela Tonica dokazuje joj da bi poinila nepopravljivu pogreku
kad bi to o dananjem posjetu Jareca samo izdaleka natuknula Ljubomiru. Ali kamo bi se obratila?
Kome? - pita se i odgovara: Beloevi joj nikada nije dao povoda da bi zatraila njegovu zatitu. I to bi
mogao uiniti za nju. A Kristijan? Tu joj se misao zaustavi, a suze poteku:
- Pa on je stranac. Otkud bih smjela od njega moliti zati
tu? Onda bi morala vjerovati njegovom ljubavnom oitovanju.
Kamo bih se uputila? Na kojoj strani svijeta potraiti pomo?
Tuga je obuzima. Ne moe zatomiti pla.
Kucanje ... Vrata se otvore ... Ulazi Larsen. Pozdravlja.
Iznenaena, zapanjena, zaboravlja da su joj oi pune suza. On se priblii k stolu i upre u nju pohlepan
pogled. Suzana natopljene oi ine mu se kao zelenomodri tirkiz obrubljen briljan-tima.
Tako mu je zamamna da bi je obujmio kad ne bi izmeu njih bilo stola. Samo taj osjeaj, da je u lokalu,
opominje ga da se svlada ako eli pobijediti.
- Tko je taj sretnik koji vam je mogao izmamiti suze na
oi? - pita on.
- Prokletnik, - odgovori ona drhvatim usnama i s mrnjom
u glasu, slomljena, pripravna da mu se povjeri.
301

- Tko je taj prokletnik? - pita on.

- Larsen.
- Opet on? Zato? Kako?
- Njegov je agent postupao ovdje prije pola sata prostaki
podlo - morala bih pronai novi rjenik da okrstim taj postu
pak.
"to joj je to morao rei Jarec" - pomisli on, a glasno veli:
- Molim vas - kaite mi sve.
- Htio je znati to je Keglevi govorio gospoicama o Zagre
bakoj gori jer da je to nekakva izdaja, a Keglevi je govorio o
povijesti gore. I rekla sam sve to agentu, no uzalud!
- Da je Keglevi govorio zbilja neto izdajniki protiv habs
burke vlade, ne biste mu ionako rekli! - upadne on.
- Razumije se da ne bih. Ali ovo to je govorio moe se do
slovce pripovijedati i samom Bachu da se nasmije gluposti svojih
tajnih pouzdanika. A on mi tada kae da e Keglevi u subotu
opet neto govoriti gospoicama jer po njima kani odrati savez
s mukarcima. Takvu budalatinu nije svijet vidio! I onda - ako
mu ja sve ne dojavim, proglasit e da sam dounica Larsenova -
i jo vie - da me s njime veu nedostojne veze ...
Zadrhtao joj glas od ljutine i gaenja.
- Nedostojna prostaina! - ree barun, porumenjevi od
istinskog bijesa na svog agenta.
"To je znak da me Jarec sumnjii i - uhodi - razmilja barun. - Oito je htio od djevojke neto saznati o
mojim osobnim odnosima prema njoj". Svinja!"
Zateena njegovim dolaskom, ne misli vie nita, nego mu sve otkriva:
- I jo mi je ponudio za naplatu - miraz! Ovo je vie nego
uvreda, vie nego udarac kundakom ...
- Zasluio je da ga izbijem korbaom! Kad bi Larsen bio
u Zagrebu, moj bi me put sada vodio k njemu i netko od nas dvo
jice ne bi doekao veer zdrav ili iv. Ovako moram ekati dok
se vrati, ali dopustite mi da vas savjetujem: ako u subotu taj
Keglevi ima neki sastanak s damama, onda ...
- Ne znam nita o tome! Meni nisu nita rekli, niti su me
zvali. Mene zovu samo kad valja svirati ili pjevati. Uvjeravam
vas - sve su te gospoice vrlo naobraene, ali ni najmanje pode
sne za kakvu urotu. To je idiotizam Larsenovih ljudi!
- Moda i njegov! - veli on odluno. Ipak, kad bi se u su
botu, doista, odravao neki sastanak - povjerite se meni! Pouit
u vas to biste tom Larsenovom glupanu mogli rei!... A mo
da se do subote vrati i barun. Ako ne, gospoice, moj ivot vam
je na raspolaganju - veli on, uroniv pogledom duboko u njezine
oi
Da odbaci pripravnost jednog ovjeka koji joj moe pomoi?!
- Odvie je dati ivot - veli ona. - Moda se usuujem
moliti samo zagovor...

- I ivot i svoju desnicu - sve to posjedujem. Zapovje-

dajte!
Smuena arom njegovih crnih oiju obori pogled i odvrati:
- Premalo vas poznam.
- Nemate povjerenja!
- Nedostaje mi odvanost, vi ste, ipak... samo - stranac.
- Znam. Dokazat u vam da moj ivot pripada vama. Recite
mi kako izgleda taj ovjek koji se ponio prostaki prema vama.
I tko je jo uo to vam je rekao?
Ona mu opie Jarca i saopi kako je Hajdiku poslao iz duana pod izlikom da eli uti o bijelom fratru.
Barun promatra njezine oi, usta, dok joj govori tiho:
- Mogli biste i Larsenu i njegovu agentu zauvijek izbjei...
- Kako? - ivlje pita ona.
- Cuo sam od Tamara de Grebenovia, u kog sam bio u po
sjetima, da prekrasno pjevate. Poznam neku umjetniku insti
tuciju u Beu koja trai talente za pozornicu pa ih svojim sred
stvima izuava za pjevae i glumce. Bjeite pred Larsenom u Be,
u taj zavod. Imam tamo znanaca, dat u vam svoje preporuke -
sve to je izmislio u trenutku i opazio kako joj je uzbuenje na
tjeralo rumenilo u lice, a oi napunilo arom.
"Kako e tek gorjeti kad se u njoj zapali ljubav?" - pomisli on i osjea da ga od te misli podilazi udnja.
Nastavi:
- Ova je institucija sastavljena od samih bogataa Norveke,
mojih zemljaka, zato imam tamo starih znanaca i koji bi vas
primili kao svoju uenicu.
- Gospodine, u prvom redu ne bih tamo utekla, nego izmo-
lila dozvolu svoje kume Orike kojoj dugujem svu zahvalnost.
Morala bih to najprije kazati njoj.
- Samo se po sebi razumije - ispravi se on - ja sam tako
i mislio. Uvijek vam stoje otvoreni putovi da se posvetite umjet
nosti, ako prezrete ljubav i odanost koju vam za polaem pred
noge. Odluite! - izazva on.
- Nakon onoga to sam danas doivjela, gospodine, ne mo
gu misliti ni na to na svijetu - nego samo na jedan cilj: odvra
titi od sebe crnu nepravdu, nedostojnu zamku u koju me kane na
tjerati bezduni podlaci carske vlade. A kad skinem sa sebe sum
nju, kad me mine ova strahota, - tek bih tada mogla misliti na
sebe, na budunost, mogla bih razmiljati, stvarati odluke. Sada
sam oajna, ne mogu misliti ni na to. Zdvojnost me gui - prije
svega je moja ast!
- A za mene nema drugog cilja nego vam pri tome pomoi.
Potrait u tog Larsenovog agenta i dokazati vam da ste imali
pravo kad ste se povjerili Olafu Kristijanu. Bit u slobodan oba
vijestiti vas o svemu. Ako su me vidjeli ui, pa vas vlasnica du
ana zapita to sam traio, recite joj - vas radi - da sam htio
naruiti narukvicu, a kad je nije bilo, odluio sam doi sutra.
Gospoice Jadranko, Olaf Kristijan misli samo i jedino na vas!
, vn

Spustio je klobuk nisko na pozdrav, pun poitanja, i otiao...

Sputenih vjea stoji Jadranka i ne opaa kako se on jo jednom ogledao k njoj, a onda zatvorio vrata.
Sva smetena pita se djevojka:
to se to dogaa? Zar e joj taj ovjek, uistinu, pomoi? Osjea li za nju ozbiljno nagnue? Moe li se s
toliko ara lagati? Zato? Ovo pitanje opetuje stoti put.
Sjela je i nastavila plesti lani, razmilja. Toliko nesree, a na kraju ova zamamljiva ponuda!
"Raspolaite s mojim ivotom" - veli on sada ako joj zatreba netko tko se moe i smije bez straha za
obitelj zaloiti za nju...
"Kad bi Ljubomir slutio to mi prijeti, on bi mi jo i danas vjerovao i bacio se za mene u borbu. Ali tek
onda bi se poda mnom raspukla zemlja. Grofica bi me smjesta odstranila, nastao bi prelom. O, Boe, sve
samo to ne! Radije u sve prepatiti. I najgore! ... Kristijan mi ulijeva sigurne nade - osloboditi se najcrnje
ljage sa svog imena?
Brzo je Larsen stigao u svratiste gdje je prije jedan sat ekao de Grebenovi.
- Dobro ste me izvijestili. Naao sam je u duanu i jo k
tome samu. Moja ponuda za izobrazbu u pjevanju danas nije po
stigla nikakav utisak. Odvie je potitena. Jedan moj agent poi
nio je golemu glupost, zato nisam mogao govoriti ni o naem sa
stanku. Ona je sva izvan sebe zbog njegove prijetnje. Sve joj je
drugo ravnoduno. Obeao sam ga pozvati na odgovornost. Lu
pe! Sve mi je pokvario.
- Onda vae visokoroe nije ugovorilo sastanak?
- Rekoh, moj agent je poinio takvu greku da bih ga mo
rao izbievati. Moramo ekati dok se vrati Larsen. Onda e, to
boe, Kristijan posredovati kod Larsena i tek onda moemo
ugovoriti taj sastanak. A vi, mladiu, da niste nikome nita pro
zborili!
- Vae visokoroe, vaim sam tajnama nijemi grob!
- ujte! Moji se potinjeni odvie zanimaju za moje privatne
stvari, osobito taj moj agent koji je bio prije podne kod Jadran-
ke. Oni slute da mi nosite posebne vijesti. I Jarecova prijetnja
Jadranki dokazuje da se nedoputeno uplie u moje osobne stva
ri. On bi vas mogao lukavo navesti pitanjima. Ne odgovarajte
nikome od mojih ljudi!
- Bit ete slueni, visokoroeni gospodine.
- A sada ne miite se iz ovog stana jer morate biti svakog
asa pripravni da u vam poslati kakvu vijest, uvijek pod ime
nom Olaf Kristijan. Do vienja!
304

Tamar je iziao, a barun odmah pozove u sobu Jareca. Ovaj je ve posve spreman na put. Larsen ga
odmjeri ljutito:
- Znate li vi kakve sam nade polagao za nae slubene in
terese u tu gospoicu Jadranku? A sada, kad smo mogli imati sve
na dlanu - vi ste mi sve pokvarili...
"Ona ga je odbila! - misli Jarec. - Sada e udariti po meni" i uti dok ga barun iba rijeima:
- Dao sam vam nalog da od djevojke saznate to je Keglevi
govorio gospoi ama o Zagrebakoj gori i to e im govoriti u
subotu jer e tada opet odravati sastanak. Sve mi je to saopio
de Grebenovi. Naloio sam vam da se malo zaprijetite djevojci
- ali...
- Tu sam prijetnju upotrijebio!
- Nisam vam naloio - upadne grubo Larsen - da joj po
nudite miraz. To je preglupo! A najmanje sam vam naredio da
joj zaprijetite kako ete svijetu saopiti da je ona moja milosni
ca! Kako ste se usudili izmisliti tako bestidnu tvrdnju kojom
ste okrnjili slubeni ugled svog pretpostavljenoga? Kako ste se
usudili i pomisliti da ja kanim imati odnose s tom djevojkom ko
ju sam opredijelio za slubene svrhe, - za dobrobit monarhije?
- Nije htjela odgovarati na moja pitanja pa sam mislio: to
e je prestraiti.
- Nju nije prestrailo, a moj bi slubeni ugled potamnio da
se to sazna. No, sada ste mi otkrili pravu istinu! Vi - jest, vi -
mislite da mene djevojka zanima? Jest, vi svuda gurate njuku
gdje je kakva mlada ena, ne bi li otkrili kakav moj privatni od
nos. Zato vas to zanima? Zato? Razlog! Da mi se vie niste pri
bliili toj djevojci! A kako je silno trebam za svoj nadzor nad
Vjeranom Kegleviem, to u odsele onamo slati tajnika Heinri-
cha. On e raditi uglaeno i lukavo, a vi ste tamo govorili kao da
imate pred sobom djevojku s ulice pa elite znati ima li va pret
postavljeni s njome odnoaj! To vam zabranjujem jednom zauvi
jek!
Blijed i prestraen stoji Jarec, a barun dovri:
- A sada putujte smjesta u Maribor i vratite se to prije.
Budete li sve svrili izvrsno, oprostit u vam onu najnoviju po
greku. Idite!
Jarec otetura iz sobe kao izopenik i odmah poe tajniku da se potui:
- Dakle, to je najbolji dokaz da s njome neto ima ili kani
imati, pa da me cijepa na komade! Barun mi je izriito naloio
da se djevojci zaprijetim potvrditi sumnju ako nee biti douni
kom, - a onda je bio kod nje i zamalo me nije izbievao! On je
za njom lud!
- Jest, on eli sumnju ostaviti "na gospoici kako bi od nje
mogao saznati neto vano, ali vama nije naloio da joj nudite
novaca i prijetite klevetom o njihovu odnosu. Tu moram baruna
braniti!
20 Jadranka

20*
- Vraga branite njega! Djevojku branite i vi i on! Obojica
ste ludi - on je potpuno - a vi ve pokazujete znakove.
- Ne brbljajte to god! Baruna je djevojka oarala, to ne
ne da porei. On ipak nee da mi to naslutimo, a kamoli vjeruje
mo, dok se vi ak djevojci prijetite otkriem takva odnoaja. Sa
mi ste opazili da barun jo nikad nije bio tako lud za enama kao
za ovom djevojkom. Onda budite oprezni, inite se pred njim kao
i ja; ni izdaleka ne sanjam da bi mu se mogla sviati. A ako se
i meni svia, to je moja stvar!
- Sada jo treba doi njegova ekselencija Aleksandar Bach
pa da me zatvorite u tamnicu to sam tako vjerno sluio njegovim
interesima. No, u tom gradu emo lijepo proi ako to prije ne
svrimo s tim prokletim Kegleviem!
- urite se na put. Sve je pripravljeno, obavite sve kako
treba i njegovo e visokoroe sve zaboraviti! Ono to je barun
sada dosudio Kegleviu, pourit e na pothvat.
Istog dana poslije podne uao je u duan gospoe Hajdi elegantan gospodin dobroudna izraaja lica i
saopi gospoi da je tajnik visokog redarstvenog gospodina i eli razgovarati s gospoicom Jadrankom
nasamu. Po viem nalogu, dakle, nema prosvjeda.
Nemilo dirnuta, otila je ena u dvorite i tamo ekala.
- Ja sam tajnik baruna Larsena. Imam vam saopiti ovo:
ugledni Norveanin Olaf Kristijan, koji vas osobno pozna pred
stavio se danas u naem uredu u hotelu i zatraio audijenciju kod
baruna Larsena koji jo nije ovdje. Veoma se otro potuio na po
stupak nekog naeg efa prema vama. Morao sam mu obeati da
u ispraviti njegovu grubost koliko god budem mogao. U odsut
nosti svog vrhovnog pretpostavljenog, naravno, nemam mnogo
ovlasti, ali smijem vam kazati da njegovo visokoroe nikako ne
bi odobrilo to vam je previe revni gospodin ef redarstva ponu
dio miraz i zaprijetio da e objaviti neko tobonje njenije po
znanstvo s barunom, dok vi zapravo nikada niste baruna Larsena
upoznali ni ovdje ni u Beu.
- Primam na znanje - veli Jadranka, - ali dopustite da vas
podsjetim: Onaj je ovjek od mene traio neke tobonje tajne
osnove i obavijesti o razgovorima Keglevia s gospoicama na
Ksaveru. Poto nisam nita drugo znala nego ono to rekoh, on
se zaprijetio da e razglasiti da sam u dogovoru s vaim barunom
svjedoila za Bardovia. Od toga e odustati samo onda ako mu
saopim nekakve daljnje odgovore. Hoete li vi, gospodine, i ovu
prijetnju povui?
- Naalost, nije u mojoj vlasti. Njegovo visokoroe tvrdi da
je Keglevi opasan buntovnik koji trai ortake da bi ugrozio cje
lokupnost austrijske monarhije.
306

- Ne mislite li da bi vaa monarhija morala stajati na vrlo

trulim nogama kad se tako boji, premda je svu Hrvatsku prepla
vila dounicima, a sada eli dobiti u pomo, jo i mene - dje
vojku?
Svijetle njegove oi gledaju u lijepe zelenomodre oi mira* dostojanstvena izraaja, pa odgovori:
- Moram priznati, u tome nemam iskustva, premda, logino,
imate pravo. Ne mogu izricati svoje mnjenje, ja, naime, nisam re
darstvenik, nego osobni tajnik njegova visokoroa za njegove pri
vatne stvari, a slubeno mi pripovijeda samo onda ako je neto
ba osobito - kao ova stvar s Kegleviem. Ipak sam morao udo
voljiti otrom zahtjevu plemia Kristijana. On ima visoke veze u
Beu pa znam da e visokoroeni gospodin barun odobriti to
sam donekle ublaio postupak efa tajnog redarstva Jareca.
- Vi mi, dakle, ne rjeavate obaveze i zahtjevate da saznani
to e Keglevi navodno u subotu pripovijedati nekim gospoi
cama?
- Opetujem, vrlo alim to nisam na to ovlaten - veli on
i osjeti da ne moe izdrati pogled njezinih neobinih oiju pa
sputa vjee na klobuk to ga dri u ruci. - Samo vam javljam
da u u ponedjeljak prije podne sam doi po vijest, a nikako onaj,
malo odvie drski Jarec, i nadam se, gospoica e. njegovo visoko
roe baruna zadovoljiti...
- Molim vas, kaite mi kada se barun vraa?
- U nedjelju, moda u ponedjeljak. Gospodin Kristijan te
ko eka njegov povratak i radi- nekih drugih okolnosti. Jedna se
odnosi na vas, gospoice, a druga je vana za njega. Naime, nje
govo se visokoroe barun Larsen posluio njegovom maskom.
- Kako je to mogue?
- Sigurno vam nije poznato da redarstvenici esto mijenja
ju svoj obraz raznim umjetnim sredstvima u emu je on veliki
majstor. A kako mu se lice norvekog plemia Kristijana inilo
osobito zgodnim - uzeo je crnu vlasulju, brkove i bradu i tako
otiao na neke tajne dogovore u Zagrebu. Jednom je bio u dvor
cu u Kazalinoj ulici, tavie i s Kegleviem u javnom perivoju
na nekom mostiu.
- Budui da barun ne pokazuje svoj pravi obraz ljudima -
onda je velik plaljivac?
- Tako to izgleda, ali ovi ljudi imaju za preobrazbu svoje
posebne, drugima nepoznate razloge. No, gospodin Kristijan je to
doznao pa je veoma ljut i, kako rekoh, teko eka visokoroe-
n"g gospodina, pa tako moete biti posve mirni. Cim se visokoro
eni vrati, bit e Norveanin kod njega i onda se mora sve rije
iti. A u ponedjeljak, kako rekoh, bit u slobodan doi po vijest
sastanku u subotu ...
- O tome meni jo nita nije poznato, na to vam se kunem.
Pa emo vidjeti imate li pravo ili ne.
m

- Oprostite, ali mi smo bolje upueni u to. alim to sam

vam morao dosaivati. Moje duboko potovanje!
Naklonio se, izaao i krenuo na Dolac
Jadranka pozove Hajdiku u duan i odmah ree:
- A sada, gospoo, moramo bili nacistu nas dvije. Poduzela
sam sve da od onih ljudi dobijem jasan odgovor kako su doznali
da Bardovia drim za Keglevia. To u i postii jer sam nala
put do ove zagonetke koji e dokazati da je svaka sumnja prema
meni nepravedna. Jedino me vi moete sprijeiti da steknem do
kaze.
- Ja? Naprotiv, jo bi vas pomogla.
- Ako mi kanite pomoi da skinem sa sebe tu stranu sum
nju, onda ne kazuj te presvjetloj Oriki da je ovaj ovjek bio
ovdje. A doi e jo jednom. Vi ste obavezni grofici, ali kad ona
sazna o tom posjetu, vie neu moi do onog ovjeka koji mi u
tome pomae. Za osam dana najdulje mora se to rijeiti. Hoete
li utjeti?
- Ako je tako, onda u i grofici iskazati zahvalnost svojom
utnjom jer e ona biti vrlo sretna kad operete tu nesretnu lja
gu sa sebe. Dakle, obeavam utnju.
- Hvala vam! Ja ne poputam. Ne plaim se ni od ega i po
uzda jem se u vas. Kad uspijem, kazat u vam sve pa ete se ra
dovati to sam oprala sumnju.
- Vi i ne slutite kako me mui ova stvar. I radi vas i radi
grofice. A bit e mi teko zatajiti pred njom jer eli sve znati. No,
recite, to bih joj rekla kad me ispituje to govore ljudi o toj
stvari?
- Recite joj: zaboravili su na to, a onaj redarstvenik koji je
naruio kod vas lani i medaljon - ne dolazi.
- Posluat u vas.
Hajdika je pripravna da tako postupi kako bi Jadranki pomogla, uvjerena da to ini za dobrobit djevojke i
njezine kume.
Heinrich je u to vrijeme prolazio Dolcem. Bio je sav u znoju. Razgovor s Jadrankom izmuio ga je.
"Kao da sam bio u krai i od straha me probio znoj" - veli on sam sebi. "Sasvim sam pijan od te ljepote.
Zbilja, nije udo ako je visokoroeni ranjen! Pravo mu budi! Trebao je djevojku u toj stvari pustiti na
miru!"
Razmiljajui, uputio se u hotel da izvijesti baruna o svom razgovoru s Jadrankom.
Larsen ga slua, gledajui kroz prozor na ulicu kao da ga to odvie ne zanima. Ovo se tajniku ini
smijenim. Naposljetku se Larsen okrene i primijeti nasmijano:
- Vidite li to sada ovo znai? Ona je u zamci iz koje ne mo
e ni na koju stranu. Ako vam i saopi to e Keglevi govoriti
gospoicama, ipak neemo s nje skinuti sumnju.
- Nije li joj vae blagoroe to obealo?
- Meni treba ova sumnja da je lake drim za dounika.
XX
- U tom vae visokoroe nee uspjeti.
- Mislite da e se ona opirati?
- Ona e utjeti zaprijetite li joj ime drago.
- Moda e vama ili Jarecu zatajiti, ali nikako nee nekom
drugome...
- Koga to misli vae visokoroe?

- Olafa Kristijana! Njemu e povjeriti sve.

Tajnik zadivljeno pogleda nasmijanog baruna.
- Radi toga je visokoroe promijenio ime?

- Ne ba sasvim radi toga. Ne elim imati posla s mladim

Oriem, ni s kim drugim. Bit e mi radi Keglevia korisno i
vjeti ovdje kao posve trea osoba. Moram doznati to taj Kegle
vi sprema potajice s djevojkama.
- Vae visokoroe, mislim da se urote ne stvaraju s mladim
djevojkama, prije se tu radi o udavaama.
- Nije li im govorio o Zagrebakoj gori? Zato ba o onome
to je u vezi s njegovom tajnom batinom?
- ZagFebaka je gora u vezi s onim spisima i nacrtima koje
on krije?
- Sto se udite? Sve je to u najuoj vezi.
- Onda je, naravno, druga stvar. Nisam upuen poblie.
- Ne mogu vam nita rei. Po nalogu njegove ekselencije
nitko ne smije uti o tome. Bardovia sam uutkao prijetnjom da
e izgubiti glavu ako bi pisnuo. Samo o potpunoj utnji ovisi na
uspjeh. Stvar je takva da bi mogla svakoga zavesti pa bi Kegle
vi mogao dobiti cijelu etu pomagaa, moda ak iz naih re
dova kad bi se znalo to je ta batina.
- Vae visokoroe valjda ne dvoji u mojoj vjernosti.
- Ne dvojim, ali znam da malo ljudi moe odoljeti napasti.
A tu je sakrivena pogibelj za nau monarhiju: - da se od nje
ne otkine ova divna, bogata hrvatska zemlja u kojoj smo sada, i
to ba u asu kad smo joj najjae stegnuli oko vrata ue apsolu
tizma. To je gorua stvar moj tajnice, ne dolazite joj blizu, mogli
biste se opeci. Najbolje e biti ako sada idemo objedovati i o
tome ne govorimo. Da, jo neto. Recite mi je li djevojka umire
na od Jarevih uvreda?
- Naao sam je donekle mirnu, ali kad sam joj poeo govo
riti, bila je izvan sebe. Opazio sam, ona se nada u Kristijanovu
pomo, a baruna Larsena mrzi svom duom.
- Dobro je to, vrlo dobro. Neka ga samo mrzi, to e prije
sve to Keglevi radi povjeriti - Kristijanu.
- Neka mi vae visokoroe oprosti to u to ne vjerujem, taj
je Kristijan djevojci isto tako stran kao i ja ili tko drugi!
"Samo to vjeruj" - podruguje se Larsen u mislima. Ali ree glasno:
- Vidjet emo, ali ne zaboravite to vam velim: Keglevieva
e mi batina biti u rukama najdalje za deset dana - a onda ni
njemu ni nama vie nee biti potreban njegov ivot!
ino

NEOEKIVANA VIJEST
Dva dana Vjeran nije izlazio iz kue. Danju se zatvorio u radnu sobu i samo bi poao u blagovaonicu kad
su ga zvali jelu. Kasno u noi bi otiao s Videkom na Junu promenadu da eka bijelog fratra. Ovaj se nije
pojavio. Drugu veer, kad su se ve vratili kui, naoe svu druinu u velikom uzbuenju. Matilda saopi
da je netko pozvonio na vei i kad se ona pourila otvoriti, nije bilo nikoga, ali je ulicom prola sjena
odjevena u bijelu fratarsku haljinu. Onda je brzo zatvorila vrata i zakljuala.
- Dakle, iv ovjek - pitao je Vjeran.
- Nije, gospodaru, iv ne moe nestati poput ovog!
Nastojao je umiriti i nju i ostalu druinu, ali mu to nije sasvim uspjelo. Dugo je hodao sobama i uzalud
razmiljao o pojavi koja sainjava nerazrjeivu zagonetku.
O podne drugog dana, kad je sjedio u radnoj sobi, pokuca na vratima Matilda:
- Gospodine, dola je neka gospoa i moli da je primite.
To ga iznenadi. Otvori vrata, izae, ispituje kljuaricu, ali
ona nita ne zna, nikad nije vidjela tu gospou to sada sjedi u
salonu i eli s njime govoriti. Po svemu joj se ini da je tuinka.
Smjesta ode Vjeran da je vidi. Pozdravi uljudno i upita:
- Molim, ime bih mogao gospoi posluiti?
Gospoa dosta obla, u neukusnoj haljini tamnosive boje, s malim eirom na glavi, okrugla lica, ne odvie
inteligentnog, ljubazno se nasmijei i ree priprostim naglaskom:
- Molim, oprostite, to sam bila slobodna doi ovamo. Sti
gla sam, naime, iz Maribora u posjet svojoj keri u Zagreb. Vijest
o vaem povratku i o nekoj udnoj neprilici to ste je imali na
putu - mislim, neki je pustolov htio sjesti na vae mjesto -
doprla je i u Maribor. Pa kako sam putovala u Zagreb, zamolila
me gospoa Mira Govan da vas potraim ako ste ovdje.
- Moja tetka? Dakle, ivi? Gdje? - klikne Vjeran iznena
eno.
- Ima posjed u blizini Maribora. Upoznala sam se s njome
jo prije dvije godine, bilo je to ba kad je slavila svoj trideset
esti roendan, a jo je vrlo pristala. Ali vi imate njezinu sliku?
- Na alost, nita ne znam o njoj.
- Ah, presvijetla stara baka nije voljela vidjeti nikoga od
roda vae pokojne majke ni na slici! Gospoa tetka mi je esto
govorila o vaoj pokojnici majci i pokazivala njezine krasne dje
vojake slike. Cesto se alila to nije o vama dobila vijesti otkako
su vas odveli u Be ali je kazala: "Dok je bio djearac, nije bio
svjestan rodbine, a poslije mu to sigurno nije bilo mogue zbog
bake".
310

Zapravo sam jednom pisao u Klanjec, traei vijesti o

svojoj tetki. Primio sam kratku obavijest da se udala u Maribor, ali mi nisu javili nita potanje.
- Ve je davno udovica.
- Da, to su mi javili, ali onda mi je bilo nemogue dobiti
daljnjih vijesti. Ima li obitelji ili djece.
- Nema, no uzela je k sebi neku siromanu djevojicu iz
obitelji svog mua.
- U kakvim prilikama ivi moja tetka?
- Nije bogata, ali ima pristojno imanje. No, neu vas dugo
zadravati. Na polasku u Zagreb rekla mi je: "Odnesite moje
pismo..."
- Ah, pismo! Molim vas dajte mi ga, gospoo.
Ona posegne u duboki dep svoje haljine:
- Rekla je: "Ako ga naete, predajte mu, ako nije u Zagre
bu, poaljite pismo natrag. Evo izvolite!"
Posegnuo je za pismom i zamolio oprotenje to e odmah itati dok ona eka i posve mirno ogledava po
sobi, promatra namjetaj i ukrase. On je proitao:
"Dragi roae,
ula sam o povratku Vjerana Keglevia kui. Ne znam je li sve istina, ipak sam se odluila napisati
nekoliko rijei koje e ti predati moja poznanica ako te nae. Ovih dana putujem radi nekog procesa u
Zagorje pa ako se ti ne bi stidio svoje posve obine roakinje, eljela bih te vidjeli. Ne znam koji u dan
stii, no svejedno. Bude li me primio, neu ti dugo smetati, ve samo toliko da vidim sina svoje jedine
sestre, kad sam ionako sama na svijetu, bez djece i roaka. Molim te, reci gospoi Emi Dolovak, mogu li
doi k tebi, ili ne, jer u najprije k njoj da ujem tvoju odluku.
Grli te i pozdravlja tvoja tetka
Mira".
Proitavi pismo, Vjeran e gospoi:
- Molim vas, gospoo, kad moja tetka stigne, recite joj da
se veoma veselim to u je moi pozdraviti kod sebe. Poslao bih
koiju po nju, kad doe, neka mi javi.
- Kazat u joj sve to ste izvoljeli poruiti.
- Mislio sam ve u Beu da u sam ii u Maribor da istra
im to je s njom, ali su me u tome sprijeile neprilike. Upravo
mi je drago to dolazi. Davno sam elio neto doznati o njoj i
vidjeti je!
Gospoa ustane da se oprosti.
- Sada mi je poi i budite mirni, javit u vam im ona stig
ne. Nisam odvie daleko, u Puevoj ulici, kod svoje druge keri.
Vjeran je isprati do stuba i naredi Videku koji je izaao iz svoje sobice da gospoi otvori veu.
311

Poto je Matilda poslala objed mladom gospodinu u prvi kat, pozvala je svu druinu u veliku prizemnu
sobu gdje su sjeli k jelu.
Jedva to se naoe na okupu poeo je razgovor o jueranjem nemilom doivljaju Matilde s bijelim
fratrom. Stvar se svakog dana raspravlja, osobito u podne, uvee im nije ugodno spominjati duha. Svatko
se boji u mraku dotaknuti taj razgovor. Danas je, meutim, pobudio njihovu pozornost enski posjet kod
Vjerana.
- to je, zapravo, htjela od njega - opetovano ispituje Ma
tilda Videka, ali on nita ne zna. Nagaaju svakojako, a kad ne
mogu nai razlog posjetu, nastavljaju govoriti o mladom gospo
dinu, o njegovu doivljaju i o onoj runoj noi kad je u ovu kuu
uao Bardovi sa stranom gospodom. Svaki od sve due mrzi
Bardovia i ne mogu mu oprostiti to je htio sjesti na mjesto
njihova mladog gospodina.
- Kako je onaj pustolov mogao toliko zavarati naeg gos
podina da ga je on sam smatrao svojim prijateljem? - udi se
Miko, a Videk odgovara:
- Poten ovjek misli da su svi oko njega poteni. Ali ja
bih dao pol ivota kad bih Bardoviu smio namlatiti rebra. Mladi
ga je gospodin pustio zdrava na ulicu. Da mi ga je samo asak
dobiti u ake!"
- Na je mladi gospodin suho zlato - ree Matilda.
- To govori cijeli grad- naglasi ponosno Videk.
Neto starija ena s rupcem, svezanim na glavi, unatrag, kuharica Jana, isprsila se pred druinom.
- Eh, kad biste vi uli ono to ja ujem na tritu, onda bi
znali to se govori o njemu! I mesari i mljekari i piljarke, sve
vam to govori samo o naem mladom gospodinu. Ve znaju i to
da je mladi gospodin kod Orike osobito poastio "ensku gar
du", najvie Nedu, pa vam "carevci" imaju toliku nosurinu.
- A pripovijedaju li to mu je uinila gospoica Jadranka?
- pita Miko.
- Ah, Jadranka! - prezirno e kuharica Jana. - Ponaa
se prosto prema naem mladom gospodinu. Na me mesar Bol-
tek pitao je li istina da ona dri s bekom ekselencijom? No!
Odvratila sam mu da bi je Orika bacila kroz sve stube kad bi
ona bila za te andarske carevce. A i ja bih joj rekla to je
pripada!
- Ne, ne, to ipak ne bi uinila Jadranka - brani je Miko.
- Ne vjerujem. Znate, danas svata objese lijepoj djevojci kad
je sirota!
- Zato je rekla za Bardovia da je on mladi Keglevi? Na
to ti meni odgovori! - otro e kuharica.
I Matilda brani djevojku:
- Svi znamo, taj se je fakin dao titulirati grofom, a Jadran
ka je to ula i, eto, nije ona to uinila hotimice. I naeg je mla
dog gospodina prevario taj lopov, kako ne bi nju?

Videk ne veli nita. Zna Sto je vidio na Ksaveru, ali je obeao Vjeranu da e utjeti i zato se ne uplee u
razgovor. Kuharica Jana se ponovno hvali kako je svijet ispituje za Keglevia kad ona dolazi na trg:
- Sve hoe da znaju i najvie ih zanima koju e baronesu
ili kontesu oeniti mladi gospodin. A to ja to znam? Velim
ljudima: - ekajte!
- Uh, otimaju se za njega djevojke. Nikad nije ova kua
u Kazalinoj ulici bila tako znamenita kao sada - ustanovi Ma
tilda. - Nijedna joj kua u gradu nije ravna! Ni Orikina!
- Bogme nije! - naglasi s ponosom Jana. - to mislite:
idem vam ja tritem, a svi me gledaju. Svaki veli, gle, to je
Jana koja kuha Vjeranu Kegleviu za kojega se trgaju najljepe
djevojke u Zagrebu. A ja onda dignem nos do vrha tornja svetog
Marka.
Zvonce zazvei. Videk skoi i pohiti uz stube da uje to eli mladi gospodin.
Zamalo se vrati i javi Matildi da je pozvana gore. Ona odmah ustane.
Kad je stigla u blagovaonicu, nala je Vjerana kako stoji pred slikom svoje majke. Onda joj on upravi
pitanje:
- Matildo, vi znate, moja je majka imala mlau sestru. Jeste
li je kada vidjeli?
- Vaa pokojna majka, kad je bila ovdje, uvijek je govorila
o svojoj sestri, ali je nije dovodila ovamo jer bi je prezirali.
Vidjela sam da su lijepe oi vae majke prolile mnogo suza jer
su je gledali naopako to nije bila plemenita roda, ali dua i
srce bili su u njoj isto plemstvo.
- Strano je o tome i misliti. No, pozvao sam vas radi vane
stvari. Znate li da je ova strana gospoa donijela pismo od moje
tetke iz Maribora.
- Nikad se ne bih mogla tome domisliti!
- Moj burni dolazak u domovinu prouo se, naravno, i tamo
pa me tetka pita hou li je primiti ako me doe posjetiti.
- Pa to je veoma vesela vijest.
- Recite mi, Matildo, kako bi Orika primila moju tetku?
- Ne bih to znala rei. Nikad se nije govorilo o sestri vae
presvijetle majke.
- Ostavite "presvijetlost", Matildo! Nita vam ne vrijede
ove titule ako nema svjetlosti due i srca! Meutim, ja ne znam
nita o svojoj tetki, nego mi je sve kazala njezina znanica koja
se nalazi u Zagrebu u posjetima. Ona veli da ivi dobro, a nema
nikoga. Vidjet u to e biti. Za sada ona me eli posjetiti. Zar
ne, vi ete biti prema njoj isto tako dobri kao i prema meni?
- Oh, kako to smijete samo pitati! Tko je vama drag, uvi
jek u ga potovati, a tko vam je neprijatelj, nije ni meni prija
telj. Sigurno bi vaoj pokojnici na drugom svijetu bilo drago
kad bi vidjela s onoga svijeta da ste njezinu sestru lijepo primili.
-
312

- Svakako, moja tetka, po ocu barunica Kollenbach, ne bi

odobrila da ona doe ovamo.
- Sigurno ne bi, ali barunica se jo ne kani vratiti. Vi ste
ovdje sada gospodar po njezinoj elji.
Kad sestra moje majke doe, vidjet u to ona misli i
ako bi htjela ostati dulje kod mene, vi biste sve i dalje sami vodili kao i dosele. Vi ste ovdje gospodarica.
- Kako vi zapovijedate, tako e biti, a prema sestri vae
pokojne majke bit u paljiva kao i prema vama.
Premda je iskreno govorila da bi njegovoj tetki bila isto tako dobra kao njemu, ipak se trgnula pri pomisli
da bi joj netko mogao oduzeti prvo mjesto u srcu njezina mladog gojenca ili u kui u kojoj je ona
neogranieni gospodar.
- Samo kad se nas dvoje dobro razumijemo, Matildo!
- Uvijek emo se mi dobro razumijeti, mladi gospodine,
ve i zato to ste mi vrlo dragi.
- Hvala vam! Vi ste mi bili umjesto majke, a elim da mi
1o budete i danas, i uvijek!
On joj stisne ruku, a ona silazi zadovoljna. Druina je s najveom znatieljom doekala njezine vijesti o
dolasku tetke mladog gospodina. Odmah im je razloila:
- Kad ona doe, svi se morate prema njoj vladati lijepo.
Ne mora se ovjek roditi u gospodskom dvorcu da bude vrijedan
potovanja. To sami znate! Svi su joj obeali da e izvriti
odredbe.
VJERANOVA PLEMENITOST
U velikom salonu primila je Orika svoju znanicu Joicu Ottenfels. Goa je sjela uz domaicu na divan i
vjeto prikrivajui zlovolju razjanjava:
- Oprostite to u ostati samo nekoliko asaka da se s
vama oprostim. Ve sam trebala otputovati, ali Renata se prole
subote nahladila. Mladost ne pazi na zdravlje - vrua od plesa,
pila je hladnu vodu - ali nadam se da e do sutra biti zdrava.
Inae, zbilja ne znam dokle bih morala sjediti ovdje, a u Beancu
me eka posao. Da, zbilja, KegJevi mi je pisao da su ga njegove
neprilike opet prikovale za Zagreb. Maral Grune me je zamolio
da mladiu budem savjetnica, stoga u mu odmah pisati u Be
neka se pobrine da Vjerana puste na miru. Ta je cijela stvar
neka zabuna. Vi ste sigurno u to upueni?
- Ne. Vjeran o tome ne daje razjanjenja. On se ne povje
rava niti eli da se tko mijea u njegovu stvar. Tako je rekao i
ja se toga drim.

- teta za njega - pametan i zgodan mladi, mogao bi biti

izvrstan enik za vau Ninku... Ali, oito u njemu vri majina
krv pa vie naginje plebejskim djevojkama. Kau da se u srijedu
napadno mnogo vrtio oko Orhide.
- Moja je ki vrlo mlada, radije se jo zabavlja s druga-
ricama nego s mladiima.
- Danas je pozvala na juinu samo djevojke. Uistinu, jo
prava bebica!... teta da je Renata bolesna, poslala bih i nju
ovamo. Ona jo nikad nije vidjela zabavu na kojoj bi manjkali
mladii. To je sigurno vrlo dosadno kad nema ba nijednog mla
dog kavalira u drutvu, a one se sigurno nadaju veselim mladi
ima. Zar ni Ljubomir nee prisustvovati toj Ninkinoj juini?
- Kako to mislite Joice? - udi se Orika iznenaena.
- Oito ne znate to je bilo u srijedu kod Malinovih? Ljubo
mir se cijelo poslijepodne bavio samo i jedino jednom djevojkom,
s njome poao na izlet, uz nju sjedio, pa je to pobudiio panju
i, naravno, kad su to kazali Mirti - vrlo se ozlovoljila. Sigurno
danas i nee doi k vama.
- Koja je to djevojka s kojom je Ljubomir poao na izlet?
- Vae kume, Jadranka.
- Ona?! - usklikne s olakanjem. - Pa to je smijeno!
Mirta se nije mogla ljutiti zbog Jadranke. Svaka druga mogla bi
uzbuditi ljubomor, ali valjda nema ovjeka zdrave pameti koji bi
mogao misliti da bi moj sin mogao i pomisliti na Jadranku. Ona
mu je kao sestra.
- Ipak se nalo takvih. To biste morali kazati Mirti jer je,
uistinu, zlovoljna. Recite joj da Jadranki udvara stranac, onaj s
kojim se pozna jo iz Bea. U srijedu prijepodne bila je Jadranka
s njim na jahanju kod Ksavera. Vidjeli su ih kod "Slavuja" -
posve same! Dakle, Mirta nema razloga da se ljuti...
Vijest se neugodno kosnula domaice.
- Ona s nekim strancem? To e biti zabuna!
- Ne, ne, sasvim tona vijest. Vidite, ove neplemike keri
izlaze iz okvira propisanog vladanja, a napose Jadranka. Vai e
se neprijatelji Premru i Sigismund, radovati ako mogu prigovo
riti nekome iz vae kue. No, sada nastavljam svoje oprotajne
posjete. Nadam se da me Renatina nahlada nee sprijeiti da
sutra putujem. Vjerujte, jedva ekam kad u se prihvatiti posla
u svom dvorcu.
Ipak joj to Orika ne vjeruje. Zna da svu brigu oko imanja vodi njezin upravitelj. I kada je Joica otila,
dade pozvati k sebi Ljubomira i povjerljivo mu ree:
- Molim te, kad stigne Mirta pozdravi je vrlo ljubazno, ona
je zle volje jer si u srijedu cijelo poslijepodne na izletu bio jedi
no s Jadrankom. To je malo smijeno. Naravno, da si iskazivao
kojoj drugoj takvu panju, mogla bi Mirta sumnjati, ali prema
Jadranki! Tu nema nikakva povoda za ljubomor. Ipak, vidi,
Mirta se ljuti...
315

- Razlog ljubomoru nema zato to se Mirti nisam jo ni

kako obavezao, a pratio sam Jadranku na izlet zato to me je iz
vukla na lutriji. To su izumili Orhida i Naum jer bi bilo vrlo
teko rasporediti pratnju da svi budu zadovoljni.
- Naravno, da si se lutriji morao pokoriti. Zbilja, ne znam
zato se ljudi vesele saopiti mi sve ono to tko kae o meni zlo, a
kad bi netko o nama govorio lijepo, sigurno mi ne bi doli rei.
- Uostalom, da sam htio pratiti Jadranku, time ne bih
mogao izazvati tvoje negodovanje?
- Naprotiv, veoma sam zadovoljna, postupao si posve ko
rektno jer na Jadranku ne moe uistinu nitko svraati panju -
ona je domaa djevojka.
Ove su rijei zvuile vrlo znaajno. U istom asu sluga najavi da je stigao Andra Fabijani iz Vlake
ulice, nato Ljubo-mir naloi:
- Neka uredi bravu mojeg pisaeg stola, a zatim prieka da
doem.
Sluga se udalji, a majka se udi:
- Otkad se ti brine za kune brave?
- Molio me Vjeran da bih pozvao kljuara zatvora na u
paniji da moe govoriti s njime, a da to nitko ne vidi. Rekao sam
ljudima u kui da e popraviti brave jer je po zanatu bravar.
Samo nema dosta brava u Zagrebu za njegovih sedmoro djece.
Zatim razjanjava majci u kakvom je odnosu Keglevi s Andraem i zato ga on ne smije pozvati k sebi u
Kazalinu ulicu.
Crni se oblaci spustili nad gradom, kad je Vjeran izaao iz vee dvorca u Kazalinoj ulici i krenuo u
palau Ori. Premda usred bijela dana ne moe biti pogibelji od njegovih progonitelja, sa zanimanjem se
ogledavao naokolo, uvjeren da je Larsen razmjestio uhode po gradu. Kad susree nepoznate ljude, nikad
ne zna nije li proao pokraj andara u graanskom odijelu. Put od njegova stana do palae Ori veoma je
kratak i brzo se nae pred veom i pozvoni. ekajui, okrene se prema uskoj tihoj ulici to vodi na
Markov trg. Na uglu opazi prosjaka. Sjetio se uhodarskog prosjaka kod Ksavera, ali ovome na desnoj
strani visi prazan rukav, mora dakle, biti istinski prosjak. Tada se otvori vea i Vjeran prui vrataru gro s
nalogom neka ga da prosjaku i ue u palau, uspne se i najavi domaici.
Naao je kod nje Ljubomira. Poto je Oriki usrdno poljubio ruku, sjedne na ponuenu stolicu.
- Ba ste dobro doli - veli ona. - Upravo sam u ivoj raspravi s Ljubomirom u pogledu Jadranke. Htjela
bih uti to mislite vi koji ste isto tako mladi i dobro odgojeni kao i moj sin.
316 "..

Saznala sam da je Jadranka u srijedu bila pozvana na jahau etnju, a da me nije molila za dozvolu. Za
vrijeme jahanja udaljila se i primila pratnju nekog stranca. Ljubomir ne nalazi u tom posljednjem inu
nikakav prestupak jer, veli on, danas vlada slobodniji odgoj. to velite na to?
Morao se brzo snai i jo bre odgovoriti:
- Budui da je stranog jahaa susrela nenadano i primila
njegovu zatitu protiv nekih skitnica, bila je na to svakako prisi
ljena.
- To sam rekao i ja - upadne Ljubomir veselo.
- Ne slaem se s vama. U mojoj se mladosti djevojka ne bi
smjela udaljiti iz drutva, i, vjerujte, barunica Hedviga, koja
nije ba odvie dobronamjerne udi, kazat e da se Jadranka
sastala s onim strancem po dogovoru.
- Ne moe biti po dogovoru kad ga ne pozna - opet e
Ljubomir.
- Neka se moja draga pokroviteljica ne uzrujava zbog te
male nezgodnosti - pouri se Vjeran. - Gospoica Jadranka
je na Ksaveru poalila to se dala zanijeti sjajnim punokrvnim
sivcem i pola naprijed.
- Meni je udnovato zato ohola barunica najednom poziva
Jadranku. No, evo je, sada e ona razjasniti.
Jadranka ulazi odjevena za ulicu. Na crnoj kosi poiva skromni plavi eir, opravu joj pokriva lagani plavi
kini ogrta. Lijepa je u toj jednolinoj modrini i naglaeno skromna.
- Reci nam, Jadranko, tko je taj stranac to te je zatitio
od skitnica na Ksaveru.
- Onaj koji me je pozdravljao u Beu, a i ovdje u Zagrebu...
Vjeran pogleda zabrinuto Ljubomira. Iznenaenje se odrazilo i na licu njegove majke jer gleda Jadranku
pogledom to izraava negodovanje:
- Prima usluge omraenog baruna Larsena, ti, moje kum-
e? - pita je kuma.
- Ne, kumo, to nije Larsen. Najprije sam to i ja mislila i
to sam mu rekla u lice, a on mi odgovori pun uenja da to
uje ve drugi put tog dana. Larsen je sasvim drugi tip, plav i
obrijan. A to je i prirodno. Kako bi se moglo i misliti da Bachov
prijatelj nosi bradu i brkove, kad se zna da njegova ekselencija
podnosi oko sebe samo obrijane mukarce?
Napeto gleda Vjeran Jadranku u oi i nastoji pronai put do tajne koju skriva. Uzalud. Djevojin je pogled
ist, vedar, oito nema to skrivati. Ali Orika, ve jednom zaraena sumnjama koje su prolazile i opet se
vraale, ponovo je zapala u mreu dvojbe, pa jo pomnije slua i prodornije gleda svoje kume i pita:
- Zbilja, misli da je to bio neki Norveanin?
Ml

- Zato bi govorio neistinu, koja mu od toga korist? Uosta

lom, pripovijedao mi je da su ga zamijenili s Larsenom zato to
je on nekoliko dana stanovao u sobama naruenim za tog baru
na i morao ih njemu odstupiti. To je zbilja vrlo prirodno!
Videi Vjeran da je Ljubomir povrijeen to majka toliko ispituje Jadranku, odlui da mu pomogne:
- I ja sam ve uo da su ih zamijenili...
- I vi? Vidjela sam ga. Bit e mu oko trideset i est ili
vie godina, crnokos, vrlo lijepa gusta crna brada, bjeloputan i
visok. Tako izgleda Olaf Kristijan norveki plemi - naglasi
Jadranka.
- Ti se, majko, ne zanima za strance to dolaze u Zagreb
- primijeti Ljubomir. I njega je Vjeranova primjedba ve smi
rila.
- Ovaj me ba zanima, budui da sam vidjela kako poz
dravlja Jadranku. A vi - okrene se k Vjeranu, - zar vi ne poz
nate svoje progonitelje? Bilo bi ipak odvie opasno kad ne biste
znali kako izgleda Larsen ...
- Vaa milosti, ovi se ljudi svakojako kriju da bi mogli
zavarati svoje rtve. Tako je mene uhvatio i vodio iz Zagreba
ovjek s dugom plavom bradom, a zapravo je taj muki ures bio
- maska.
- To potakne Jadranku da ispripovijedi kako je Larsen
uzeo masku Olafa Kristijana i tako poao u dvorac u Kazalinu
ulicu, a jednom i na neki sastanak u Alagiev perivoj ...
- To barun nije smio uiniti - primijeti Vjeran. - Time
moe norvekog plemia nemilo igosati. Ako to sazna Norvea
nin, nee Larsenu ostati duan!
- Ve je doznao i zbog toga kod njega posredovao - doda
Jadranka, opetujui ono to joj je rekao tajnih Heinrich.
- Gle, i to zna! - udi se grofica. - Ali, reci ta je taj
Norveanin tako dugo radio u Beu? Tamo te je esto susretao
i pozdravljao.
- Djevojka pripovijeda onako kako je ula od baruna, to
bonjeg Kristijana, da je doveo bolesnu sestru u Be lijenicima
i da je ona tamo umrla.
- Ti si neto predugo razgovarala s njime kad je imao
vremena toliko toga ispripovijedati...
- Dosta dugo jer me pratio od nekog potoka do umske
gostionice gdje sam ekala barunicu.
- A gdje je bio Tamar?
- S barunicom, ona, naime, ne smije brzo jahati uslijed
svoje migrene.
- A ti si, naravno, letjela kao na vilenjaku i onda mi morala
primiti zatitu nekakvog stranca! Radije priekaj kad poemo
u Bistru, tamo moe jahati koliko te volja. Sada svui ogrta
i ekaj goe pa e sluati Vjeranovo pripovijedanje o povijesti.
318

- Hajdika me molila neka joj svakako danas doem po

moi jer ima urnu narudbu koju sutra mora dovriti. Ako ne
doem, ena nee sutra dobiti novce, a mora isplatiti jedan preni
dug. Molim, dopustite mi to svakako, obeala sam joj da u
lani svriti.
Orika je gotovo uvjerena - djevojka eli otii zato to u duan dolazi njezin kavalir. To vjeruje i Keglevi
pa napeto oekuje to e domaica odrediti.
- Ako se radi o novcu, ja u Hajdiki uzajmiti - veli Or
ika - ali nikako te ne putam danas izai. Poslije e biti juina
za gospoice i mora pomoi kljuarici.
Svim se snagama Jadranka bori da ne bi trebala prisustvovati Vjeranovu sastanku s djevojkama. Tako bi
mogla kazati Larsenovu tajniku da su je poslali na posao i ne zna nita. Ori-kina je nepopustljivost
spreava da se izvue iz zamka.
- Ako je zbilja tako urno, reci kljuarici neka ide Hajdiki
i donese posao pa e raditi kod kue. Evo, gledaj kako pljuti
kia. Neu da ide po tom vremenu.
Jadranka izae, osjetivi svu teinu nevolje u koju je zapala. Dakle, mora prisustvovati sastanku Vjerana s
djevojkama. Osjea: tu se krije podmuklost zle sudbine. Kad su poslijepodne o tome govorili, namjerice je
pogledala iz sobe da se moe Larsenovu ovjeku zakleti da nije prisustvovala. Sto e biti kad u
ponedjeljak tajnik doe po vijesti? Kako e se izvui iz ove crne nevolje? Zato se kuma protivi da ide k
Hajdiki, a kod objeda nije bila tamo protiv? Oito, zbog Kristijana! Ali tko joj je to kazao?
im je Jadranka izala, majka pita Ljubomira:
- Nije li taj stranac Kristijan Jadranki udvarao?
- Ne znam, a bilo bi udo da tako lijepoj djevojci ne ud
vara.
- Poten ovjek ne udvara siromanoj djevojci koju ne mo
e uzeti.
Ovo pogaa Ljubomira, ali Vjeran brzo odgovori.
- Vaa milost, moda je on ljubi, a prava ljubav isklju
uje miraz...
- Kad je netko bogati batinik kao vi, moe sebi dopustiti
rasko i uzeti djevojku iz ljubavi bez miraza. Oito taj Kristijan
nije takav batinik.
- Ako presvijetla misli ovako, onda bi cijelu eticu ljubavi
vrijednih djevojaka osudila na doivotno djevovanje.
Grofica odgovori malo zlovoljno:
- Takvo je doba! Vei je dio naih plemia i velikaa osu
en na miraz i prava je srea ako im se prui mlada imuna
djevojka koja je uz to i vrijedna ljubavi.
Sve to govori Vjeranu, a misli na Ljubomira i ustane:
- Usijana mlade ne moe imati o tome staloenih misli.
Idem pogledati kako su uredili tu vau kolu, mladi profesore!
.,".,._ 319

Gipko je ustala i, ne osvrnuvi se vie na obojicu, nestala iz salona.

Dva se mladia gledaju. Vjeran je uzbuen, Ljubomir alostan.
- Razumijete li sada moje strahovito stanje? - apne Lju
bomir.
Vjeran se sagne blie k njemu:
- Odlikovali ste me svojim povjerenjem. Ali ne samo vae
povjerenje, nego i osobna simpatija prema vama nuka me da
prijateljsko osjeanje oivotvorim. Htio bih vam pomoi do vae
sree...
- Mnogo ste uinili svojim izjavama pred mojom majkom.
- Odvie neznatna pomo! Ali budite posve iskreni i kaite
mi: ima li majka neto lino protiv gospoice Jadranke to bi je
prisililo da nikako ne pristane na brak?
- Ona ju je voljela dok se nije vratila u Zagreb u nesret
nom asu i navukla na sebe sumnju. Meutim, majka oekuje od
mene enidbu s miiazom. Zamolio sam je neka mi da vremena
do jeseni kako bih svojom snagom pokuao srediti nae imovno
stanje i onda joj se razotkriti.
- Ne biste li mi dopustili da vam se u tom poslu pridruim?
- Kako bi to bilo mogue?
- Ako smo prijatelji, vi ete mi iskazati kako stojite. U
Beu sam radio i u nekim velikim poduzeima da nauim znanost
0 novcu i gospodarske prilike. Kad budemo nacistu to se tu
mora uiniti, onda e moj prijatelj Ljubomir iskazati svojem
prijatelju Vjeranu potpuno povjerenje i dopustiti da mu bratski
pomogne kod vjerovnika ...
- Ne! To ne mogu primiti! Niti hou! Ne bi to ni majka
dopustila.
- Sad ste uzbueni, no kad promislite bit e vam jasno:
ako smo prijatelji, onda ete prihvatiti prijateljsku ruku. A jo
bih htio znati neto drugo, ako mi naime moete povjeriti: da li
gospoica zna vae namjere?
- Jest, rekao sam joj.
- Ne elim vas ispitivati dalje. Svakako morate primiti moju
pomo.
- Oprostite, ne elim se na lak nain domoi sree, nego
se boriti za nju i raditi.
- Borbe i rada bit e i previe. To ete vidjeti. Ja sam u to
me neto vie strunjak. Kad se hoe obraditi zemlja, treba plug
1 brana, motika i sjeme, a tek onda pone mukotrpni rad. U ova
tri tjedna to sam u domovini potroio u borbi sa "carevcima"
koji me ele opljakati, nisam imao prilike dokazati to znam i
hou. Sjedim u dvorcu svoje tetke, a nisam se jo ni ogledao
gdje u se smjestiti i okuiti. Kad mi barun Larsen bude dao mi
ra, onda ete vidjeti da nisam besposlica niti gospodii koji

kani ivjeti u zabavama i neradu. Moje su osnove velike, veoma velike i posao bi bio golem, ali evo, vidite,
svezali su mi ruke. No, o tome vam jo sada ne mogu kazati zato to vas elim vidjeti slobodna i iva.
Larsen vreba samo one kojima poklonim svoje prijateljstvo.
- Dokle e to trajati?
- Trebalo je samo da naem ravnoteu poto su mi iz
vukli stalak ispod nogu. Uhvatio sam se za granu, popet u se i
umaknuti im, ali se moram pritajiti i priekati dok vidim to
neprijatelj radi. No, ja ve imam gotovu zamisao, a vi budite
mirni: pomno skrivajte svoje osjeaje pred groficom. Ona je
najdivnija ena to sam je ikada upoznao. Kad vam uspije sre
diti vae prilike, ona e pristati na va brak s Jadrankom. Na
mene raunajte kao na roena brata.
Ganuto prihvati Ljubomir pruenu ruku.
Vjeran je odluio uhoditi Jadranku i Larsena i otkriti ljubi li ona Ljubomira ili onog zloglasnika. Ako je ne
veu uz Larsena osjeaji ili kakva enidbena osnova, on e je dovesti u Ljubomi-rov naruaj. Njegova
uroena plemenitost, tako kruto razoarana zbog Bardovia, uskliknula je sada od radosti to joj se prua
mogunost imati prijatelja i biti mu od koristi.
Njegov, po majinoj krvi duboko uroeni suosjeaj za ovjeka, zaguen tekim razoaranjem, uskrsnuo je
od zamrlosti krikom radosti. Probudili su ga na nov ivot. Opet drugi trebaju dobrote, toplote,
portvovnosti, a on e ih dijeliti. To mu je najvee zadovoljstvo.
Dok njih dvojica razgovaraju u salonu, u dvorinom dijelu palae na vratima Ljubomirove sobe Andra
Fabijani nabija oko brave. Jadranka izae na hodnik da vidi to je to. Andraa Fabi-jania pozna samo
toliko to je kao siromani bravar popravljao kljueve i kljuanice u palai, a jednom je s njime
razgovarala kad je pravio kljueve za njezin koveg prije puta u Be.
- Zar je brava pokvarena? - pita ona.
- Tako, jest i nije, svakako bi bilo bolje da je nova, to bi
koristilo.
- A gdje stanujete?
- U svojoj kuici u Vlakoj ulici. Prozori nam gledaju preko
ceste u dvorite kardinalova nadvrtlara Korblera. A jeste li uli:
ljudi su opet vidjeli bijelog fratra prije nekoliko dana na Junoj
promenadi, a sada ve dvije noi dolazi u Mesniku ulicu.
- Tko to? - pita iz hodnika Ljubomir, dolazei iz pred
vorja.
- Bijeli fratar - odgovori Jadranka. - Tako tvrdi Andra.
- Beloevi ima pravo kad veli da je to sugestija
- Bila betija ili ovjek - ja sam ga vidio i tu nema nita:
kad se vidi, onda se vidi - veli Andra.
Ljubomir i Jadranka se nasmiju. Zatim ona posegne u dep ogrtaa, izvue omot s bombonima i prui
Andrau:
.... 321
21 JadranU

- Uzmite ovo malo eera, veselit e se vai mali.

- To e danas za moje pilie biti Boi!
- Taj sam omot namjeravala odnijeti Hajdikinoj djeci -
veli Jadranka Ljubomiru. - Neka se sada vesele Andraovi
maliani.
- Vrlo je dobro to ti je moja majka odredila da ostane
kod kue. Runo je vrijeme i, onda, ve jednom mora pokazati
Vjeranu da se vie ne ljuti na njega. On je naplemenitiji ovjek
na svijetu!
Bez rijei pouri ona u svoju sobu, a Ljubomir upozori Andraa:
- Uite u moju sobu i priekajte Keglevia - eli s vama
razgovarati da vas nitko ne vidi!
Jadranka je ula Ljubomirov nalog Andrau i zaudila se to to Keglevi ima s njime tako tajno govoriti.
No, brz se dosjetila da Fabijani uz svoj malo unosni obrt vri i slubu kljuara zatvora u upaniji gdje je
Vjeran bio zatvoren i bude joj sve jasno pa se pouri u desno krilo palae.
Za malo vremena Ljubomir dovede Vjerana u svoju sobu i ostavi ga s Andraem nasamu.
Pozdravili su se srdano. Nisu se vidjeli otkako je Andra sakrio Vjerana u kuicu na rubu nadbiskupskog
vrta:
- Previe ste dareljivi prema mojoj djeci! Ve ne znam
kako bih vam zahvalio.
- Ni ja ne znam kako bih zahvalio vama to ste me spasili
ludnice. Molio sam Oria neka vas dovede pod izlikom bravar
skog posla u palau. Neu duljiti. Recite, prijatelju, biste li mogli
javiti svome pretpostavljenom Merliu da ste negdje u Zagorju
batinili malu zemlju i zatraiti od njega dva tjedna dopusta da
zemlju prodate?
- Ta moe se i meni dogoditi da mi negdje neko neto
ostavi.
- A tada morate kazati Merliu da ete svoju batinu u
pokrajini prodati i kupiti zemlju negdje u Zagrebu, dakle, mo
rate iz Zagreba na vie dana.
- Kamo bih morao otii? - pita Andra s prikrivenom
brigom.
- Sa mnom. Neka vas ne bude strah. Povratit ete se ivi
i zdravi k svojoj obitelji.
- To je neto drugo. S vama idem kamo god elite, a Mer-
li neka misli da sam otiao po batinu.
- Vi ete je i kupiti, novac u vam poslati po Videku.
- Pa to e biti samo varka ...
- Pretvorit u je u zbilju. Mislim da sebi vrijedim komad
zemljita! Kada doe vrijeme poslat u k vama Videka, on e
vas u sve potanko uputiti. Samo jedno, prijatelju, nitko ne b"
smio doznati ni rijei da idete sa mnom.
- Kako bih mogao otii po batinu kad ena zna da je
batina na vrbi svirala?
- Ona e doznati kad bude sve gotovo. Samo tako mogu
vaoj djeci dati zemlju, a da nitko ne sazna. To e dobiti od po
tena ovjeka - za vae potenje".
- A kako u se osloboditi onih pedeset forinti Sto jo
uvijek lee zakopani u dvoritu?
- Neka lee, sada imam velikih briga i trebam vau pomo.
Samo nitko ne smije slutiti da ste poli sa mnom. A kad iziete
odavle, na uglu stoji prosjak. Ako vas oslovi, recite mu da ste
popravljali bravu.
- Kad sam dolazio ovamo ve mi je rekao kako sam sretan
to imam desnu ruku, a on, siromah, mora prositi.
- Kad budete izlazili, moda e vas pitati vie. Nita ne
znate, nikoga ovdje niste vidjeli do druine. uvajte se prosjaka
koji nisu poznati otprije.
- Valjda takva bogija ne slui "carevcima?"
- Upamtite: svaki je prosjak kojeg ne poznate andar! A
sada se neemo vidjeti dok vas ne zovnem. Za svakoga putujete
po batinu! Zbogom prijatelju. Na ulici ni da ste okom trepnuli
prema meni. Idem, a vi jo popravljajte bravu kao da se nismo
ni vidjeli.
Izaao je iz sobe i pourio se kroz predvorje opet u salon. Tu je naao Ljubomira i majku.
- Dakle, u tri etvrt do pet bit e djevojke ovdje. A dotle
- pone ona aljivo - recite malo i nama o emu kanite, stari
profesore, tumaiti djevojicama?
Kia se spustila nad gradom. andari koraaju sredinom ceste. Na klobucima lepraju perjanice, a nad
njima iza pua-nih cijevi sijeva u zrak gola otrica. U Kapucinskoj ulici, na uglu kue, nasuprot palae
Ori, stoji prosjak. S desna mu visi prazan rukav. Stoji usred pljuska, naslonjen na zid i gleda u zemlju.
U Kapucinsku ulicu ulaze dvije koije. Zaustavljaju se pred palaom Ori. Velika vea se rastvara. Prva
koija ulazi pod svod prizemlja. Izlaze djevojake pojave u pelerinama i ure se uz bijele stube. Koija
kree u dvorite. Slijedi je druga. I opet izlaze djevojke. S njima su guvernante. Velika se vea zatvara.
S Markova trga ide ovjek u graanskom odijelu. Preko lica nosi crveni trag od udarca biem. Zaustavio
se kod prosjaka. Prua mu novac. Ovaj tiho saopuje:
- Gospoice su stigle malo prije. Koije su ih uvezle u
Palau.
- Keglevi nije doao?
- Pola sata prije njih.
- A ona gospoica to je s visokoroenim barunom jaila
<3 Ksavera? Je li izala iz palae poslijepodne?
-

-
21"

323

- Do sada nije. Dobro je poznam.

- Osobito moramo paziti na nju, odredio je visokoroeni. A
nitko drugi nije ulazio u palau?
- Samo ona mala Joica, i opet je otila. Zatim onaj bravar
to je kljuar na upaniji. Upustio sam se s njime u razgovor kad
je ulazio i izlazio. Tako je glup da od njega ne bi mogao saznati
ni kako mu se zovu ena i djeca.
- Ne klepei s rukom ispod kaputa. Ako je ljudi opaze,
mogao bi od visokoroenoga dobiti otrijim biem preko lica nego
to sam ja dobio. Sada pazi kada e izai gospoice iz palae, a
kada Keglevi. Idem sve javiti visokoroenome. Bit e da je ovo
neto jako vano kad mi je naloio da ga svakih pola sata oba
vijestim tko ulazi i izlazi i je li ona crnokosa ljepotica u palai ili
e poslijepodne na Opatovinu k Hajdiki. Ne mii se odavle.
- Radi jedne djevojke mora me kia promoiti do koe?
- Gospodin Jarec tvrdi da emo svi cviljeti od barunovih
hirova dotle dok se on ne domogne ove djevojke. Zato savjetuje
Jarec da djevojku uhvatimo i barunu podmetnemo pa e biti
snoljiviji.
- Ako je samo to, pripravan sam.
- Moram izvjestiti visokoroenog. A ti misli kako bismo
mogli gospoicu oteti.
Prosjak ostane, a drugi odlazi.
U salonu hotela "K caru austijanskome" nemirno ee barun Larsen. Tajnik opaa da njegov
pretpostavljeni jo nikad nije pokazivao toliko nestrpljivosti i uzbuenja kao ovih posljednjih osam dana.
Niim mu ne moe udovoljiti. uveni barunov mir je potpuno poljuljan. Tajnik zna: uzrok je njegova strast
prema Jadranki pa podnosi barunovo nezadovoljstvo. Drugo mu ne pre-ostaje. I sada sjedi kod pisaeg
stola, ekajui da mu kazuje u pero. Umjesto toga, Larsen pogledava na sat.
- Kako? Ve su etiri sata, a moj agent ne dolazi javiti to
se dogaa oko Orieve palae? Sigurno su tamo morale stii i
djevojke i Keglevi. Moda je "ona" izala na posao u pletionu
nakita? Onda je sve izgubljeno, neu nita doznati. Da mi barem
jave! Zar su ve svi preli na stranu Hrvata? i nai slubenici?
- Vae visokoroe, dopustite mi da vas smjerno prisjetim
kako ne zasluujemo ovu sumnju. Mi smo tu da sluimo monar
hiji protiv Hrvata, mi smo vai slubenici, mi sluamo samo za
povijed i njegove ekselencije ...
Ponovo pogleda barun na sat i ljutito upozori:
- A gdje su onda ovi lopovi? Ni jednog jo nema!
- Znak da se jo nije nita dogodilo. Uostalom, sastanak
djevojaka s Kegleviem ima biti u pet sati.
Barun uti, ne kazuje u pero, ve koraa gore-dolje. S hodnika dopre do njih poklik iznenaenja. Stao je i
pogledao na vrata. Sluga Johan ulazi i apui navijesti:

- Vae visokoroe, stigao je blagorodni gospodin Franz!

Barunovo se lice iznenada razblai kao mladiu kome je stig
la draga i radosno zovne u hodnik:
- Doite, doite, dragi Franz!
"No, sada u se moi odmoriti" - poveseli se tajnik.
U salon ulazi mukarac u dobi oko dvadeset osam godina,- vitak, visok, veoma elegantno odjeven u sivo
odijelo. Lice mu je punano, svjee izbrijano. Kosa svijetloplava, oi plave. Ve prve kretnje pokazuju da
mnogo pazi na vladanje. Barun mu srdano prui ruku.
- Napokon ste doli! Malo sam predugo ekao!
Onda se okrene Heinrichu:
- Pozdravite se s Franzom pa idite, im koji agent donese
vijesti, odmah mi javite, bez obzira na to ako s Franzom radim.
Barun uzme doljaka za ruku i povede ga u drugu sobu. Tu promijeni svoje dranje. Zagrli plavokosog
mukarca i tiho ree:
- Samo sam tebe ekao, moj roae! Sjedni! Sto mi nosi
iz Bea?
- Ponajprije moram primijetiti da u ovoj zemlji mora biti
udotvorni zrak. Nikad nisam vidio tako svjee i pomlaeno tvo
je kneevsko gospodstvo!
- Tiho! Nismo u mojoj palai u Beu. Tu me ne smije na
zivati mojim naslovom, niti nasamu. Ovdje su sobe mojih slube
nika odvie blizu. A ti zna dragi bratiu da sam uzeo ime baru
na Larsena, samo zato to ne bih htio da nezadovoljnici saspu u
glavu metak meni, umjesto naem dragom Bachu - ako se je
dnom opetuje etrdesetosmaka revolucija ...
- Njegova ekselencija tvrdi da je danas svaka revolucija
nemogua. Sve je tiho, posluno, pokorno.
- Pokornost je esto podmukli vulkan koji provali tek kada
lava dozrije toliko da moe razvaliti oklop peine. To je rekao
knez Metternich, moj veleumni ujak. On to zna iz iskustva. Nje
ga je etrdeset osme zatrpao vulkan do grla. Samo to se on iz
vukao ispod revolucionarne lave i sagradio oko sebe bedeme s
kojih sada u potajici upravlja i Bachom i Schvvarzenbergom i ca
rem!
- Misli li da su Schvvarzenberg i Bach dosta jaki bedem da
izdre oluju potajnog nezadovoljstva?
- Sasvim sigurno. Osobito Bach! To je genij eljezne ruke.
Ali moj ujak Metternich je danas onaj nevidljiv ovjek koji upra
vlja eljeznom rukom, i stradati mogu Schvvarzenberg i Bach -
a ne vie moj ujak, ni ja. Zato cijeli svijet pozna samo baruna
Larsena koji ne postoji!
- Da nisi bio tako dugo s ujakom u inozemstvu, ne bi se
mogao sakriti pod tuim imenom. Sada te zbilja nitko ne prepo
znaje.
- Ali recite mi radije: to mi alje njegova ekselencija Bach?
325
- Svoje zaprepatenje da jo uvijek nemaS Keglevia u ru
kama. Ako on svoju batinu iznese u javnost?
- Ne moe. Drim ga za iju, ali i on mene. No, sada e biti
i tome kraj.
- Kako je mogue da ga nisi uspio ili uhvatiti ili podmititi,
ili zastraiti?
- Gledaj: svi mi ne znamo ba nita o tim Hrvatima. Sa
vreno nita. To vidim tek sada. Svi mislimo: "Ah to, ovo je aka
ljudi s manom nesloge, slabosti i izdaje, lako emo mi s njima,
otporne emo u tamnicu, buntovne na stratite, a slabie progu
tati za zajutrak!
- Pa tako veli Bach!
- Dragi moj Maks, ako je svima mukarcima svijeta ostala
u grlu krika jabuke koju je Adam htio progutati jednim zaloga-
jem, mi smo jedini kojima je ostala u grlu kost, jer smo htjeli
jednim zalogajem progutati Hrvate!
- A itavo plemstvo, visoko i malo? A Bardovi i Premru,
de Grebenovi i svi oni drugi nai pristae iz "Casina" o kojima
si mi pisao? nisu li nai?
- Sluaj: ima Bardovia, Premrua i de Grebenovia, ima
naih pristaa, velikaa i plemia i graana u "Casinu", ali bun
tovni i otporni tako su jaki i svojim prednostima natkriljuju one
neotporne, slabe i pokvarene da smo mi opet nemoni! Ispitaj
mojeg tajnika. On je udesno progledao ovu naciju i pronaao,
pazi, nemoj se preneraziti, on je pronaao: ovu naciju, mi, ne sa
mo to ne emo moi progutati za zajutrak, kako to eli Bach -
nego ona polako i sigurno guta nas!
- Ali, moj knee - pardon barune, pa to je ipak mali na
rod, zapravo sitni u depu.
Nudei Franzu zlatnu burmu tiu, barun odgovori:
- Da, da, i ovaj "nofanac" je sitni, ali srkni samo nekoliko
mrvica pa e kihati pol sata. Tako ti ja, dragi moj, ovdje nepre
stano kiem od "nofanca" to mi ga nekoliko tvrdokornih mrzi
telja carstva podmeu pod nos. Pripovjedat u ti to sam sve
doivio.
- Te vijesti nisu vesele, a one o Kegleviu najmanje.
- Za njega sam morao napraviti slatku zamku. To e od
mah saznati. I mia mora u miolovku dobaviti mirisnom slani
nom, a opet ti izbjegne dok napokon ne ogladni.
- Nisi li ti ovdje pao u kakvu slatku zamku, ili miolovku.
- Bit e neto slatko, ali zamka ni miolovka nikako! Sve
e doznati. Prije svega mora uti najvanije za tebe: odsele mo
ra ovdje prikazivati baruna Larsena.
- Velika poast - i opasna!
- Nee dugo trajati. Ja sam tu samo plemi Olaf Kristijan
iz Norveke.
326

- Odabrao si vrlo hladnu domovinu, bit e srce ti je neobi

no vrue? Izgleda, asti mi, kao zaljubljeni mladi. Zar neto
ozbiljno? Sto e na to tvoj ujak?
- Da je mlai, pokuao bi mi je oteti. Velim ti, nevieno
djevoje, neprispodobivo, osebujno! Ne mora ni misliti na nju,
a da tvojim ilama ne prohuji oluja.
- Onda je s tobom zlo! Preobrazio si se, to sam vidio na
prvi pogled. Ne srljaj u pogibiju. Ve se dogodilo mukarcima
koji su bili prijatelji svih ena da su poludjeli za jednom jedi
nom.
- Dosta! Ne trpim prigovora! Kad e je vidjeti, onda moe
govoriti! Ali netko je u salonu. Sada sam opet tvoj pretpostavlje
ni barun Larsen, a ti moj prvi tajnik Franz.
Ovaj skoi i otvori vrata u salon. Barun opazi Jareca. Zaprepaten izlazi, pilji pogled u njega i osorno pita:
- Sto je to? Jo se niste mogli vratiti iz Maribora!
- A ipak su sve vae zapovijedi izvrene.
- Tako? Ne razumijem, ali jo uvijek ne dolazi ni jedan od
mojih uhoda.
- Ovog je asa stigao! Ui! - zovne Jarec u hodnik.
Ulazi ovjek s crvenim tragom bia preko lica i javlja barunu sve to mu je kazao prosjak, nasuprot palae
Ori.
- Dakle, naglasi barun - ona crnokosa djevojka nije izala
iz palae? Nikojim drugim putem?
- Bio sam na Opatovini, u radnji je nema. Nikako nije mo
gla izai, a da je moj drug ne bi mogao vidjeti s onoga ugla.
- Idi i donesi daljnje vijesti! uri!
Zatim barun usredotoi svoju panju na Jareca. Sumnjiavo ga promjeri kao da oekuje nepovoljne vijesti.
- Govorite! Ali istinu!
No, Jarec je ovog puta svjestan uspjeha i javlja:
- Vae visokoroe, putovao sam s Bardoviem sve do za
gorske granice. Tamo smo htjeli nahraniti konje i sebe. U dvo
ritu nali na odmoru diliansu na putu u Zagreb. Pogledali smo
putnike i dogodilo se to sam nasluivao. Moja je ljubavnica u
Zagreb putovala poto je saznala od mojih roaka da sam ovdje.
- To je najpametnija ena na svijetu! Tako ne moramo e
kati. I odmah ste je uzeli u koiju i doveli ovamo? I djevojku ta
koer?
- I ona je ovdje s njome.
- Je li to vaa ker?
- Nemogue. Ve je bila velika djevojica kad sam stupio
u odnos s Milkom. Djevojka je dijete nekog gosta koji je esto
dolazio u gostionicu oca moje ljubavnice, neki glumac.
- Vjerojatno posjeduje oevu glumaku vjetinu?
- Visokoroeni, to joj nije potrebno. Njezina mi je majka
savreno glumila vjernost, a keri dostaje njezino umijee...
327

- Lijepo! Jeste li sa enom govorili o svemu?

- Jest, rekao sam joj putem sve.
- I pristala je?
- Visokoroeni gospodine, tko ne bi pristao da s magarca
sjedne na konja?
- Koliko je sada sati?
- Upravo e biti pet.
- Danas je Keglevi kod Orike, bilo bi, dakle, dobro smje
sta poeti. Ali elim uti i vidjeti vau prijateljicu dok ona ne smi
je vidjeti mene. Evo, tu je moj pouzdanik Franz. On e svuda
i svagdje zastupati baruna Larsena, dakle, i pred njom. Uputit u
ga u sve to ima govoriti s tom enom. Sluat u u ovoj drugoj
sobi. Kad pozvonim, onda vi, Franz, doite k meni da vam dadem
kakav nalog. Dovedite, nevjernice, svoju ljubavnicu, a njezina ki
neka ostane u svojoj sobi. Samo da ne bi nalikovala na majku?
- Nimalo - odgovori Jarec. - Visokoroeni neka se izvoli
uvjeriti.
Barun se okrene prema tajniku:
- Pokuajte svojim otrim pogledom promatrati ovu enu
da ujem vae mnjenje. Dodue, nije uvijek ugodno, ali esto
vrlo ispravno.
Poto je barun otiao s Franzom u svoju sobu, tajnik eka veoma Ijubopitno.
Za nekoliko asaka Jarec uvede u salon enu: vrlo je stasita, obla, ali u struku dosta vitka. Haljina je
lijepa, od smee tkanine, sa svjetlozelenim porubima. Na glavi smei eir ukraen zelenim perjem. Lice
jo svjee, bijele puti, crveno od uzbuenja i sasvim prijatnih crta. Tamne oi odraavaju plahost, dranje,
skromnost. Naklonila se i pogledala upitno Jareca, dok je on upuuje:
- Sada e, Milka, govoriti s visokim gospodinom, barunom
Larsenom. Pazi, Milka, ti si pametna, zna se vladati, - odgova
raj na sve to e te pitati. O tome ovisi tvoja zadaa i velika na
grada!
Na pragu druge sobe pojavi se plavokosi otmjeni mukarac, a Jarec joj apne:
- To je barun Larsen. Duboko se pokloni.
Larsenov pouzdanik promjeri enu. Oito je proizvela na nj dobar dojam. Onda ju prema dobivenim
uputama upita:
- Vi ste prijateljica mog agenta Jareca?
- Ah, visokoroeni, nisam prijateljica, ivjeli smo kao mu
i ena, ali kad je dobio namjetenje u Beu, ode on i ne javi se
vie. On je kao i svi mukarci. Dvije godine nisam uia o njemu,
ali onda mi je netko kazao da su ga vidjeli u Zagrebu, a ja odmah
sjednem u diliansu, pa hajde da ga vidim.
- Dobro ste uinili. Vidite, najprije se on nije smio javiti
nikome, a kad je vidio da trebamo pametno ensko eljade, pred
loio je vas i otputovao da vas iznenadi...
328

Ona gledne Jareca ispod oka, a Franz nastavlja:

- A sad mi recite, je li vam poznato da sve to ste uli od
Jareca i to ete uti od mene, ne smije nitko saznati jer biste
inae i vi i va Jarec dopali tamnice?
- Vae visokoroe neka"se mirno pouzda u mene. U vaim
je rukama, ne samo moj ivot, nego i moje blagostanje - naglasi
ona.
- Vrlo dobro. A sada mi recite da li ste svjesni to vas eka
u Zagrebu?
- Meni je dunost otii u kuu Vjerana Keglevia i tamo odi
grati njegovu tetku po majci Miru Goran.
- Hoete li to moi i znati?
Poniznost njezina dranja kao da ve poputa samosvijesti i lukavosti:
- Vae visokoroe, nema straha da ne bih znala. Dosta sam
dugo ivjela zajedno s ovim - i pogleda Jareca - i onda neto
ovjek i sam pogodi!
- I to je vrlo dobro. Ali sada mi recite gdje je zapravo nje
gova tetka?
- Ona se je prije deset godina iz Maribora ponovo udala, ne
kamo daleko, za upravitelja imanja. Kamo, to mi je nepoznato.
uli smo u Mariboru da je bila smrtno bolesna, moda i ne ivi,
ali to e znati moja prijateljica u Reichenburgu. Ako tamo nekoga
poaljete, dat u adresu.
- Sjajna ste vi ena. Jesu li vam poznate okolnosti iz obite
lji Keglevieve tetke, njezine navike itd?
- Sve ja to znam! Poznavala sam je dok je bila udata za po
sjednika Gorana u mojem gradu. To u ja sve najbolje pogoditi.
Ona nije bila nita via od mene. Ako je njezinu sestru oenio-
pokojni grof Keglevi, to je drugo. Mira je ipak ostala to sam
i ja, obina ena.
- Nemam tome nita dodati. Vi ete, dakle, nastupiti kao
tetka, udovica koja od Keglevia nita ne trai jer nita ne tre
ba. Mi emo vam dati dosta novaca, povrh vae nagrade. Poasti
te esto njegovu druinu kakvim sladoledom ili slatkiem. Ne smi
jete krtariti. Ako vam uzmanjka novaca, onda ete to kazati go
spoi koju ete odmah upoznati. Evo vam pismo to ga je ona
kod nas pisala kao da pie tetka iz Maribora. Uzmite sobom sa
stavak ...
Primila je komad papira i proitala pa se onda nasmijei:
- Znam tono kako u govoriti.
- Pazite da vam Keglevi ne bi dao to god drugo potpisati
ili napisati, a rukopis se ne bi slagao s ovim.
- Zavezat u kaiprst kao da je ozlijeen.
- Sjajno se snalazite. Sada je pitanje kako e vriti svoju
dunost vaa ki.
m

- To je opet moja briga. Visokoroeni, moja je Terkica jo

posve neduno djevoje u esnaestoj godini, ali ba to je ono
vraje doba kad racica pone plivati. Ona e plivati sa mnom ka
ko treba.
- Lijepo vi to velite, ali o njoj ovisi sve. Ona mora mladoga
Keglevia zaludjeti, poeti s njime ljubav to prije.
- A koji se jo mukarac branio od lijepog enskog elja-
deta?! Vae visokoroe neka to prepusti meni. Ja u dirigirati!
Moja e Terkica jednog dana ili noi svojim oima vidjeti kamo
mladi gospodin skriva svoje spise. A im to sazna, odmah u ja
viti vaem visokorou. Tako je rekao Jarec.
- Dobro vas je uputio. Na uglu Kazaline ulice stajat e
prosjak sa smeim klobukom u ruci, crnim poderanim prslukom,
obuven u stare ute cipele. Osim toga, dolazit e k vama ee
gospoa s kojom e vas sada upoznati Jarec. Ve su poslali po
nju.
- I to mi je rekao putem. Ona e gospoa biti, toboe, pri
jateljica koja e vam donositi vijesti...
Iz druge sobe cilikne zvonce. Franz odmah krene onamo. Lar-sen gladi svoju lijepu gustu bradu i apne
mu:
- Ova e ena svoju zadau izvesti vrlo dobro. Pozovi sada
ovamo i ker da je vidimo. A jesi li mi donio ono indijsko vino?
- Jesam. U kovegu je.
- Neka Jarec doe k meni, a ena neka dovede svoju ker.
Kad je Jarec uao k svom pretpostavljenome, doeka ga ovaj
u kutu sobe i pozove posve blizu k sebi pa ape:
- Sada se, uistinu, radi o vaoj glavi ili o srei! Sluajte:
mogu li vaoj ljubavnici povjeriti bocu vina koju ona ima predati
Kegleviu kao svoj dar? U toj je boci slatkasto ciparsko vino, je
dan strunjak u Beu ukapnuo je u to vino indijske kapljice.
- Podsjetili ste me na tu divnu stvar kad vas je onaj gospo
dar Halper lijeio indijskim lijekom u Podsusedu jer ste sa stra-
arima od one vode zamrli. Tada sam se sjetio najsigurnijeg
sredstva da se i mi "izlijeimo" od Keglevia. Razumijete li?
- Vae visokoroe misli da ga - maknemo?
- Ali sigurno i nenapadno. Dakle, sluajte! Vino je dao go
spodin Franz pripraviti po strunjaku. Onaj koji ga pije ostane
iv i zdrav puna tri tjedna, a onda tono na isti dan i sat kad je
pio vino, oboli od groznice, a nakon tri dana umre od bolesti ko
ja nalikuje upali plua. Nitko ne moe pronai nita drugo. Tako
nee nikada nitko ovdje doznati o batini jer e ona, zahvaljuju
i keri vae ljubavnice, biti u naim rukama.
- Vae visokcroe, hoemo li ovo vino poslati Kegleviu?
- Darovat e mu to njegova "tetka". Moemo li to saopiti
vaoj ljubavnici, ili joj samo naloiti da mu vino preda i natoi u
au. Ali samo ona!
330

- Visokoroeni, moramo joj sve kazati, inae bi ona vei dio

vina popila sama. Ali ona je vrlo debele savjesti, podnosi svaki
posao ako joj se dobro plati. Novac voli vie nego sebe.
- Uinili ste ludo to ste ostavili tako sjajnu pomonicu. A
sada sluajte: ovo emo vino dati Kegleviu im vaa Milka -
tako se zove? - dakle, im ona opazi da je Keglevia oarala
mlada djevojka. A u to ne sumnjam.
- Ako se ve zaljubio u drugu?
- Budalo! Kad e mladi imati uza se tu mladu ljepoticu,
a vi velite da je vrlo arobna, nee valjda oklijevati? Kako je dje
vojka u kui, moe ga posjeivati i na veer - i malo kasnije -
no - onda - onda nee valjda djevicu odbiti?! Ve sam vam
prije odlaska u Maribor tumaio kako ga djevojka mora zatei u
asu kad on radi. A sigurno sjedi i sate nad tim nacrtima i spisima
i prouava ih.
- Onda bi morala dolaziti k njemu nou?
- Pa to u dvostruko platiti! A tada, u zgodnoj prilici, neka
mu vaa Milka dade piti slatko vino. Neka upamti tono dan i sat
On e za tri tjedna nestati naravnom smru, na isti dan kad je
pio, njegova e "tetka" primiti kraljevsku naplatu - a mi spise.
- Vae visokoroe, ne samo da e ona to izvriti, nego se i
veseli tome. Na cijelom svijetu ne bih mogao nai enu koja je
tome dorasla bolje od Milke. To sam odmah rekao vaem visoko
rou. Dakako, morao sam se vraki ispriavati to joj iz Bea
nisam vie ni pisao. Napustio sam je, pa vae visokoroe zna ka
ko je to...
- To e sve urediti gospodin Franz. I enidbu ete joj obe
ati.
- Vae visokoroe, zar da se veem uz nju! Ja sam za nju
ipak premlad.
- Obeati ne znai ispuniti. Imamo pravo obeati sve to
nam ide u prilog. A novaca e dobiti, svakako polovica ide vama
za proviziju ...
- Ali ona ne smije znati da u polovicu dobiti ja, za forintu
bi se objesila!
- Onda e biti prisiljena da se mnogo puta objesi. Eno, ta
mo ulazi djevojka. Stanite pred mene da me ne bi opazila. 2elim
djevojku dobro promatrati.
Jarecova ljubavnica uvela je u drugu sobu svoju ker. Mukarci su jedva zadrali primjedbe to ih izaziva
djevojka plave kose s licem lutke. Oi modre, a kroz laganu, bjeloruiistu tkaninu probija svjea zdrava
mladost.
- Pa to je sona breskva! - apne Jarecu njegov pretposta
vljeni, stojei mu iza lea. - Ako mu ta doe u sobu uvee kad
je sam samcat! No, ovo je zbilja slatki zalogaj! Gle, djevojka se
i rumeni od stida?
.A.,^,. 331.

Jarec se malo okrene i apne barunu:

- Vae visokoroe, to je nekakva udna pogreka ove dje
vojke. Lijenik veli da su to slabi ivci. Naime, im Terku oslovi
strana osoba, osobito muka, ona porumeni uvrh glave. Ne moe
se to izlijeiti.
- Ve e to izlijeiti Keglevi. To je sjajno! Ovo e djelova
ti kao munja. To nas mukarce esto zavede. A zbilja ne nalikuje
ba nita majci. Izvrsno. Ovo je rumenilo pravi zgoditak. To nas
sve drai - i smije se jedva ujno.
Tamo u salonu Franz je postavio djevojci nekoliko obinih pitanja. Ona se rumeni, gleda zbunjeno u
majku koja joj ape:
- Nemoj se crveniti jer - ali odmah uuti jer je Franz opet
oslovio Jarecovu ljubavnicu:
- Ako tono izvrite svoju zadau, tada vam jamim, ja, ba
run Larsen, da vas Jarec mora vjenati, a vi dobivate od mene
dvadeset i pet tisua kao miraz.
- Drugih dvadeset i pet ide vama, Jareci - ape barun u
drugoj sobi svojem ovjeku veoma zadovoljno.
- Jeste li joj rekli da svoju ker prikae kao guvernantu?
- Ve je Milka sama unaprijed rekla: "Kad bi Keglevi vje
rovao da mu je Terkica sestrina, ne bi pomislio da joj se pribli
i, zato moram kazati da je moja djevojka guvernanta, a gospoda
obino najprije posiu za tim djevojkama."
- Je li Bardovi uputio vau ljubavnicu kako je izgledala Kt-
glevieva majka i gdje visi njezina slika?
- Sve smo ugovorili putem u koiji.
- Neka osobito pazi na onog Zagorca lakaja koji tvrdi da
se je rodio sa etiri gimnazije.
- Tome smo lupeu posvetili veliku panju. Milka zna sve
to joj treba. Tu se Bardovi pokazao od velike koristi.
- Nitko vas nije vidio kad ste se vozili sa enama u Zagreb?
- Zastrli smo prozore koije zastorima.
- Neka vam Franz da ono ciparsko vino, osim toga, dvije-
tri tisue forinti da vaa Milka moe biti galantna.
Franz ue u sobu i zapita baruna to mu je sada initi.
- Vi ste svoje uinili. Sada mora Jarec sa svojom ljubavni
com upoznati roakinju ravnatelja Premrua gospou Dovolak
koja ima predstavljati prijateljicu "tetke" gospodina Keglevia, a
onda smjesta otpremite majku i ker koijom u Kazalinu ulicu.
Dajte Jarecu ciparsko vino pa se onda vratite.
Jarec ode u salon da Milku i njezinu ker spremi na dolazak. Barun asak zadri Franza i strogo mu veli:
- Jo jednom, Maks, pazi: pred mojim se ljudima vladaj
prema meni kao u Beu, strogo slubeno. Ovdje su oni svuda za
leima, tu moemo govoriti povjerljivo samo u ovoj sobi. Za njih
332

sam barun Larsen a za moju djevojku i sve Zagrepane sam Olaf Kristijan. Idi, neka se ene odmah
odvezu gore, a onda doi k meni da ti pripovijedam o svojoj ljepotici..,
U Kazalinoj ulici, pred kuom barunice Kollenbach, zaustavila se koija. Silaze gospoa i djevojka.
Koija pozvoni. Malo zatim otvori Videk. Obla pristala ena oslovi ga ljubazno.
- Molim vas lijepo, je li gospodin Keglevi kod kue?
- Molim, on je u posjetima.
- Oprostite, vaa kua ima kljuaricu, mislim ime joj je
Matilda?
- Jest, to je moja majka.
- ula sam njezino ime esto spominjati od moje pokojne
sestre udate Keglevi.
Zabezeknuto gleda Videk prijaznu gospou:
- Vaa milost je tetka naeg gospodina? Ah molim, odmah!
Utrao je u veu, glasno dozivajui Mika i svoju majku. Zatim opet istri van da pomogne koijau
skidati kovege. Uto je stigla Matilda. Gospoa se okrene k njoj uz veoma ljubazan smijeak:
- Vi ste glasovita Matilda koja je dojila sina moje pokojne
sestre? Pozdravljam vas od srca! - i prui joj ruku.
Matilda uzbueno odgovori:
- Vaa milosti, znali smo samo toliko da ete doi, ali kada
to nismo mogli slutiti, pa je mladi gospodin otiao u goste.
- Nita zato, glavno da sam ga nala u Zagrebu. On je pri
mio moje pismo, ali sam morala doi poslovno prije nego to sam
kanila...
- Oh, kako e se veseliti. Molim, izvolite gore.
Tek sada primijeti Matilda s druge strane koije mladu lijepu djevojku. Milka odmah razjasni:
- To je moja guvernanta, ovjek ne moe biti sam.
- Ah, naravno, to je razumljivo - odobrava Matilda i od
reuje Miku i Videku da nose u dvor kovege, putne pokrivae i
ogrtae.
Matilda odvede gou u prvi kat u salon i ponudi joj naslonja, a djevojku ostavi stajati.
- Vaa milosti, mladi je gospodin ve odredio i sobu za vas
- razjanjava Matilda. - Naravno, nije znao da imate guvernan
tu, ali mi emo i za nju nai dosta mjesta.
- Hvala vam, draga gospoa Matildo - oslovi je Milka, na
glasivi rije "gospoo", uvjerena da to Matildi laska.
- Neu ostati dugo, samo nekoliko dana. Zaeljela sam da
jednom vidim sina svoje sestre..:
-
Onda baci pogled na slike to vise po stijenama. Bardovi joj je tono rekao da slika vis.i kraj prozora,
kako izgleda i kakav ima okvir. Matilda opazi to ona trai. No, ve je Milka nala to je htjela i pokrije
oi rupiem kao da je zaplakala...
- Sirota moja sestra!
- Vjerujem, vau milost boli srce za njom. Bila je pokojni
ca predobra, zato je tako brzo unirla, a toliki zli ive i truju nam
lijepe dane ivotal
Matilda izae na hodnik i odreuje Miku koji je donio kovege.
- Mama, - zar u stajati do sutra? - pita djevojka tiho.
- Glupao! Zovi me "milostiva gospoa". Ako se zaree,
onda je svemu kraj!
Prestraena djevojka uti i dalje stoji. Matilda se vrati. Milka, toboe obrie oi pa e alosnim glasom:
- Kad ve imate za mene odreenu sobu, malo bih se odmo
rila. Guvernanta ide sa mnom. Ona e sama urediti moje kove
ge. Vi neete imati sa mnom nikakva posla, draga gospoo. Znam,
vae su brige velike. Cijelo gospodarstvo lei na vaim leima.
Matilda ih uvodi u veliku svijetlu sobu s izgledom na ulicu.
- Mislili smo da e vam biti ljepe ako vam je vidik na uli
cu nego u umu.
- Hvala, jako ste briljivi. Ja sam sa svime zadovoljna - ve
li ona skromno.
- Ako vaoj milosti to treba, molim samo pozvonite!
- Hvala, draga gospoo Matildo.
Kljuarica napusti sobu. Milka oslukuje za njezinim koracima, onda pristupi k vratima i ogleda bravu pa
ape svojoj keri:
- Nema kljua. U gospodskim kuama nikada ne zaklju
ava. A sada izvadi iz kovega nae haljine i rublje.
Zajedno su spremale haljine u ormar, kada djevojka digne tanku crnu bocu. Cep je oblijepljen zlatnim
papirom.
- Sto je u toj boci?
- Ostavi samo to u kovegul Zakljuat u ga lokotom. A sa
da obuci bijelu haljinu. Mora mu se odmah dopasti.
- Bogme, zenit me nee!
- I ne treba. Glavno je da se zaplete s tobom u ljubav. Ba
takva gospoda lete za graanskim djevojkama kao pele na lipin
cvijet. Bit e ti njemu zalogaj, ali e ga skupo platiti.
Dok to govori, ogledava u zrcalo svoju oblu, ali jo uvijek pristalu pojavu.
- Mislim, on se ne mora mene stidjeti? Istina, Mira Goran
je bila vitka kao sve Kauieve ...
- A to bi bilo da se pojavi prava gospoa Mira Goran?
334

- Jarec je ve preuzeo brigu o tome. Nee moi tri tjedna

ovamo pa da je sva u zlatu. A nadam se da ona vie ne ivi. Mi
emo svakako ovdje provesti tri tjedna kao kakve grofice. Za sva
ku sigurnost, uvijek me zovi "milostiva gospoa". Zna, druina
ima uvijek ui na vratima.
Zakljuala je koveg, uzela klju i apui pripovijeda:
- Dobro sam pogledala tu druinsku bagau dolje. Izgova
raju ime svoga mladog gospodina kao da je boanstvo. Matilda se
ponaa kao da je napola grofica. A sin ove babetine dri se kao
da je iziao iz zipke nekog princa. ekajte samo! Za tri u tjedna
ovdje ja zapovijedati! Dotle moramo biti s njima ljubazne, a u
sebi ih moemo poslati k vragu!
Dolje se druina okupila u sobi kljuarice i vijea o dolja-kinji. Svatko veli svoje mnjenje. Ustanovili su
da je gospoa prijazna, Matildu zove gospoom, plakala je pred slikom svoje sestre, skromno se dri kao
prava graanka, dakle - u svemu ne moe biti loa. Matilda zakljui:
- Mora biti dobra i potena ena, a drugo nam i ne treba.
- A ona lijepa djevojka? to je s njom? - pita Miko klju
aricu.
- Ona je njezina guvernanta. Istina, neto je premlada za tu
slubu, ali valjda sirota nema nikoga pa mora sluiti.
- A to ti veli, Videk, za onu djevojku? - pita Miko i
mirne jednim okom.
Videk se poee po zatiljku i mirne s oba oka:
- Ona djevojka? To je iva napast!
- to bunca, Videk? Zato napast? Kome napast? Ti od
mah misli zlo! Ona je guvernanta i nema nita drugo misliti...
Nije se usudio nita dalje rei, ali kad je s Mikom izlazio na hodnik, apne Videk iznenada:
- A ja ti velim. Miko, ova je djevojka - prokleta napast! I
tri puta napast za ovu kuu. I za mladoga gospodina!
SUMNJA
Salon na junom uglu Orikine palae. Naslonjai poredani oko zida. U sredini dugi stol. Okolo
jedanaest stolica s visokim naslonima. Po prozorima pljuti kia. Zdesna se otvaraju vrata. Ulazi etica
djevojaka. Idu jedna za drugom. Ljetne haljinice svijetlih boja veoma su jednostavne, ali izvanredno
birane. Kao da je svaka odabrala ba onu koja naroito istie njezine prednosti. Ljubopitno gledaju velike
stol i okolo stolice i okupljaju se oko Nede pa poluglasno nagaaju to e im njihov "profesor"
pripovijedati. Kamo e gledati dok on govori?
JS5L

- Pa naravno - u oi - pouava ih Neda. - I uitelju smo

u koli gledale u oi. Ali, dakako, koketne ne smijete biti. Posti
gle smo glavnu svrhu: prekinule njegove puteve do Renate, barem
za sada. Za budunost moramo voditi pametnu politiku. On ne
smije ni slutiti da je sve ovo bilo napravljeno namjerno kako
bismo ga zadrale da ne uzme tuinku. Roman Vjerana Keglevia
poinje! Tko e od vas biti - "ona", to preputamo sudbini i
njemu...
Otvorila se vrata. Kljuarica Slava nosi jo jednu stolicu. Slava jedina u kui ima dozvolu da ulazi u tu
sobu.
- Za koga je ta stolica? - pita Ninka enu.
- Za Jadranku. Presvijetla je nije pustila k Hajdiki, nego
je odredila da doe k vama.
Slava izlazi. Kontesa Mirta se namrti:
- Zato presvijetla pridaje Jadranki pozornost kao da je
ravna nama. U srijedu ipak niste smjele dopustiti da ona vue
ceduljice!
- To je zato - ispria se Ninka - to je odrasla sa mnom
i s Ljubomirom.
- Ali sada vie niste djeca, njoj sada nije mjesto meu na
ma.
- Ali Mirta, Ljubomir se u srijedu smrtno dosaivao s njo
me. Neko vrijeme sam ga i pozvala k sebi da ne mora ii nepre
stano uz Jadranku.
- Zbilja nije vrijedno o tome govoriti - ree baronesa Oli-
va, - Jadranka vrlo dobro zna da nam nije ravna, a morate pri
znati - ona se prema tome i vlada. Uvijek se povlai u pozadinu,
ne moe joj se prigovoriti. Ali niti joj Mirta moe zavidjeti na
tom izletu u srijedu. I ona i Ljubomir zajedno s Beloeviem bili
su tako sivog raspoloenja kao da idu na sprovod, a ne na izlet.
Mirta svojim nezadovoljstvom pridaje Jadranki samo vrijednost
koju ona niti moe imati, a niti je trai. Radije se dogovorimo ka
ko emo sjediti kod stola. Koja e biti do njega, a koja e slije
diti da se ne posvadimo?
- Predlaem abecedni poredak - veli Neda. - Tada ne mo
e biti diplomatskih zapletaja.
Odmah sreuje imena kako slijedi, odreuje stolice i predlae:
- Sjednite, djeco, svaka na svoje mjesto. Za Jadranku osta
vimo njezin stolac, a Vjeranu, kao profesoru, dolikuje sjediti na
elu stola. Odavle mu svaka od nas moe gledati ravno u oi, a on
isto tako svakoj od nas. Dakle - divno!
Sjedaju. Od ale Zorislava poloi ruke na stol kao u pukoj koli na klupi. Ve sve imaju ruke na stolu.
Tiho se otvore vrata, ulazi Orika, udi se njihovu ushienju za povijesno predavanje. Saopile su joj
kojim redom sjede i zato su Vjeranu odredile proelje. Ona im sve odobri, a na koncu saopi:
336

- Odredila sam Jadranki da ostane s vama, a ona je zamolila

da smije raditi. To ne moe smetati nikome, ni vama, ni vaem
profesoru. Nadam se da malo vremena moete biti bez moga nad
zora. Vladajte se lijepo i dostojanstveno. Do vienja!
- Dakle, vidite - ree im Oliva kad je grofica izala, - Ja-
danka eli raditi. To pokazuje njezin podreeni poloaj. Zbilja
je skromna. Ne moete se potuiti na nju.
Ulazi Jadranka i pozdravi. Nosi jastui pun igala i komadi gotovog lania od kose. Ogledala se u kut da
bi tamo sjela, ali je Neda upozori:
- Stolac za vas. je ovdje, sjedimo prema abecednom redu.
Zahvaljujui, Jadranka sjedne i odmah pripravi, pletivo. Ruke su joj ledene od uzbuenja. Borila se do
posljednjeg asa da umakne tom sastanku. Uzalud joj sve. Sudbina lebdi nad njome poput aveti i sve je
dublje zatvara u zamku Larsenovih uhoda. Pri toj pomisli zadre joj srce. Sva srea to joj je kuma
dopustila da na sastanku moe raditi tako da ne mora nikome gledati u oi.
Djevojke joj ne poklanjaju panju. Uzbuene su od ljubo-pitnosti kako e sve to biti, kako e se drati
Vjeran, a kako govoriti, kamo gledati. Budui asovi ine im se kao udesni, veliki dogaaj koji e
pokrenuti Vjeranov ljubavni roman, kako je to naglaavala Neda. U takvim mislima, oekivanja i
slutnjama sjaju im oi, lica su rumena kao da svaka eka vlstitog enika...
Kucanje. Svi su pogledi na vratima. U okviru vratnica stoji Vjeran i pozdravlja.
"Kako je visok i snaan!" - uskliknula je svaka djevojka u sebi. ini im se kao da su ga istom danas
upoznale. Zar nisu prije opazile ovu snanu ljepotu stasa? Ni to da su mu tamne kose tako bujne i
neposlune elju? Da su mu oi tako duboke i crne? Lice s crnim zaliscima tako skladno, usne pune,
rumene, nadsvo-ene crnim gustim brkom.
Od pos"jednjeg puta, kad su ga vidjele, mnogo je bljei, u crtama mu napetost Od sve teih misli to mu
svakog dana ulaze u ivot i sve vie prepleu njegovu unutranjost brigama i zapletajima. Od toga su mu
oi sumornije, ak i ljupki smijeak njegovih usana danas pokazuje samo uljudnost. Iz pojave mu izbija
neka zamiljenost, ozbiljnost. Moda se djevojkama upravo zato ini neprispodobivo ljepim danas nego
prve veeri kad su ga upoznale vesela i bezbrina.
Stojei pred njima, Vjeran je htio sklonuti Ninku da sjedne na proelje, ali ona odluno naglasi da je tako
odredila njezina majka. Pokorio se i sjeo. Pogled mu zaokrui od desna nalijevo, ito da vidi koje su
djevojke sve prisutne.
Prema abecednom redu Neda Striga dospjela je nasuprot Proelju, "do nje, Jadranka. Namjerice se malo
sagnula iza Hijacinte Novak da bi zaklonila svoje uzbuenje. Nitko je ne opaa,
22 Jadranka

22*
dok u njoj sve trepti. Kao da joj nepoznate sile donose trzaje to pobuuju slutnje sudbonosnosti ovog
sastanka. Osjea se ugroenom, svezanom u zamci koju je postavila neumoljiva prijetnja slubenika onih
to raspolau ivotima i astima. Dre joj dua od onog to e sada ovaj mladi govoriti. Zar, uistinu,
alje po ovim djevojkama neke poruke? Ako bi saznala vane tajne, prije bi sama svoj mladi ivot utrnula
nego bila dounik. Na to je spremna.
Prve njegove rijei prelaze joj ivcima. Ledeni prsti samo prividno rade. Sve joj se niti sapleu pred
oima.
Duboki njegov glas danas posjeduje posebnu dra to djevojkama ulazi u duu i tijelo.
- Milostive gospoice! eljele ste da vam pripovijedam o
tome kako su Hrvati poeli svoj ivot u ovoj svojoj zemlji. Od
poetka? Zar ne? - i pri tome gledne Nedu - oito od nje trai
potvrdu.
- Da, to smo eljele da vi o tome mnogo znate. A danas, u
ovo crno doba apsolutizma, mukarci se utjeu povijesti da bi ste
kli snage nadati se kako nas nijedan Metternich, nijedan Schvvar-
zenberg, ni Bach ni Larsen ne mogu slomiti, pa ni habsburki
car!
Govorila je lijepim naglaskom i oito povukla na sebe njegovo odobravanje i sklonost.
- Vrlo ste dobro razjasnili, gospoice Nedo. Molim sve go
spoice, ako ele to primijetiti ili upitati, neka to izvole uiniti
odmah dok tumaim. Dakle, prikazat u vam, naravno, u kratkim
crtama ali pregledno, povijest ove zemlje od asa kada je postala
domovina Hrvata.
- A zna li se to god o tome tko je ivio ovdje prije nas? -
pita Neda.
- Neto malo se zna pa u vam i to po vaoj elji kazati.
Dok tako govore, Jadrankini su prsti opet zadobili krvi, ugri-
jali se i ona moe raditi. Razabire: nema nikakvih tajnih poruka, nema onoga to carevi redarstvenici
oekuju. To joj, dodue, Lar-senovi ljudi nee vjerovati, ona i dalje stoji privezana u avolskoj zamci, ali se
ipak osjea lake. A Vjeran je nastavio, neto zamiljeno:
- Ne znam je li vam poznato, ali naa povijest spominje,-
to nisam naao nigdje na svijetu, - da su voe Hrvata bile dvije
ene. Ne kraljice, nego upravo voe, dakle, morale su se istaknuti
hrabrim djelima. Pa ako je to samo i pria koju pie bizantijski
car, svakako je neto neobina. Znai da bi Hrvati jo u ono do
ba morali biti tako kulturni da enama priznavaju sposobnost.
Ali jo neto.
Hrvatice nikad nisu bile izdajice svoje domovine, - nikad uhode ni dounice ...
338

Pogled mu pade na Jadranku. Njezini su prsti u pletenju zastali. Igla u desnici zabodena je u lani,
utnja. Gledanje. Hladni srsi prolaze Jadrankinim leima. On gleda ravno nju. Jadranka to opazi. Ne, ne
moe dalje izdrati takve udarce.
- Uboli ste se, gospoice! - upozori Vjeran. - Mogu pri
ekati ako elite.
Tjera je iz ove sobe takvom primjedbom. Ali Jadranka se ne da maknuti. Bilo bi odvie sramotno.
Razabire, uistinu, ubola se. Uzme depni rupi, obrie krv i namjeteno mu se nasmijei:
- Tako sam se zamislila u vae izlaganje da sam uplela prst
umjesto niti. Izvolite nastaviti.
"Kako se vjeto pretvara! Jadni Ljubomir!" Obuzme ga duboka suut prema mladom prijatelju i, u
neprestanoj misli na njega, zuri u zemljopisnu kartu, a onda tek nastavi priati djevojkama povijest
hrvatske zemlje, poevi od Praslavena. A kad bi ga opet obuzela elja da Jadranku prisili na priznanje,
usmjerava svoj govor:
- Hrvati su esto u borbama pali u vuje jame, a tko zna
koliko e ih puta to isto zadesiti. Uvjeren sam da su Bach i Lar
sen isto takva vuja jama. A i svi oni koji im bilo kako slue ni
su drugo nego vuje jame. To dokazuje da nita na svijetu nije
tako nepoteno kao izdajstvo svoje domovine... I pogleda Ja
dranku, a ostale djevojke ivo povlauju. Premda djevojke ne
znaju to on time kani proizvesti kod Jadranke, ini mu se da je
vrlo blijeda i oekuje od svojih rijei dublji utisak na njezinu
duu. A ona u sebi prosvjeduje:
"Nema sumnje, za njega sam izdajica. Sve je to upereno protiv mene. to da radim? Ne, pred ovim
djevojkama neu nita uiniti, ali ima jedan put, samo treba da se odluim."
Nakon krae utnje Vjeran opet stane priati povijest, a djevojke mu stavljaju pitanja. Sve vie se
zagrijavaju i zaboravljaju da je ovaj sastanak bio samo izlika kako bi Keglevia oteli tuin-ki Renati. Dok
on u sebi neprestano razmilja o Ljubomiru, stalno se pita hoe li svojim prianjem Jadranku dovesti do
tog uzbuenja da sve prizna, ili da poree. Ali nita od svega toga. Ona uti i radi.
- Ti kao da ne slua - upozori je Ninka.
- Ona, ionako ne bi razumjela - primijeti baronesa Mirta.
- Prsti mogu raditi, a mozak sluati vrlo pozorno ako je, na
ime, dorastao da ini jedno i drugo - odgovorila je Jadranka.
Vjeran je razabrao da nee moi Jadranku skloniti ni na to i prekine svoje razlaganje. Djevojke su pole u
vrt, a baronesa Mirta priapne Ninki:
- Bude li jo jednom u naem drutvu Jadranka, ja u
smjesta otii.
1VJ

U salonu pria Vjeran kuedomaici Juliji Ori o svojem razlaganju povijesti, a ona mu se smije:
- Ako se zaljubite u jednu od ovih uenica?
- Kad bi koja od njih bila kao - vi...
- To ve prevruje mjeru, moj mladiu. Ve ste me u su
botu kompromitirali.
- Moje razoaranje u prijateljstvu mogli ste jedino vi shva
titi i tjeiti.
- Ali kao sina, a ne kavalira.
Opasni razgovor prekinuo je sluga i najavio Vjeranu da je prispjela njegova tetka.
Kad je razjasnio grofici Ori kako je za njome tragao, ona mu prui ruku:
- Smjesta idite kui, ne smijem vas dulje zadravati.
VEERA U TROJE
Matilda se neprestano vrze u malom dvoritu pred kuhinjom. eka mladog gospodina kojemu je konano
ipak javila dolazak goe jer bi mogao misliti da nije bila dosta paljiva prema gospoi. A ona ba eli
dokazati svojem gojencu da iskazuje panju sestri njegove majke, iako nije plemikog roda.
Zazvonilo je na vei. Po zvuku zvona raspoznaje Vjerana. I ve mu otvara vrata, a on, stupivi pod krov,
zapita:
- Kad je tetka dola?
- Ve je dva sata u kui pa sam mislila: zamjerili biste to
vam to nisam poruila. Onda sam je uvela u sobu i pripravila ve
eru kako se pristoji.
- Vi ste briljivi, Matildo. Molim vas recite tetki da je e
kam i dovedite je u salon.
- Ve je bila tamo da meu slikama na zidu potrai pokoj
nu vau majku. Odmah je zaplakala - pripovijeda ona tiho dok
su se uspinjali u prvi kat.
Obuzima ga uzbuenje, oekujui sastanak s jednim lanom obitelji svoje majke. Doskora Matilda uvede
gospou s rijeima:
- Vaa milosti, izvolite!
Poao je prema njoj. Na pola ga puta zaustavi razoaranje. Sasvim je drukije predstavljao sebi majinu
sestru. Mislio je da e joj pasti oko vrata od ganua, a sada mu je ova ena tako strana...
Lukava je Milka nacistu kakav dojam proizvodi na njega i ba zato pohrli k njemu, ogrliv ga vrsto.
- Dragi, mili moj djeae - i onda stade tiho jecati.
340

Zatim se otkine od njega da moe lice pokriti rupiem. Ovo proizvede na njega potreban dojam i prie k
njoj pa je stane tjeiti.
- Ni za koga nije rana smrt moje majke tako velika nesrea
kao za mene. Svakog dana prije nego idem lei ili prije nego izla
zim iz kue dolazim njezinoj slici i osjeam kao da me ona uva.
"No, jo bi mu to trebalo - da ga ona uva na moj raun. Ve u se ja pobrinuti da tog uvara maknem" -
Milka e u sebi.
Meutim, Videk je pozvao Vjerana i njegovu "tetku" na veeru. Stol je prostrt za troje. Milka se udari po
elu kao da se tek sada sjetila.
- Zaboravila sam ti rei, imam sa sobom nekakvu guvernan
tu. Dobra djevojka, sirotica, a ja sama pa trebam nekoga da mi
stalno brblja. Bez nje nisam mogla doi.
- Vjeran odmah naredi da se k stolu dozove guvernanta.
- Sirotica je ljubomorna na tebe. Uvijek sam te spominjala
pa je onda znala plakati jer da tebe vie volim nego nju. Pa to
je razumljivo, ali ona mi je dobra.
Vrata se otvore i Videk doprati mlaahnu djevojku. Odjevena je sasvim drukije nego to je propisano za
guvernante. Gotovo je koketna i kad gleda Vjerana, crveni se uvrh ela. On je primi vrlo ljubazno i
uljudno.
Za itave veeri, dok je Milka pripovijedala o Vjeranovoj majci svakojake izmiljene prie, djevojka mirno
sjedi, pogledava u Vjerana i opet obara oi. Milka kao da se vie brine za nju, a onda iznenada stavlja
pitanje na guvernantu kako bi joj pruila prilike da i ona razgovara. Vjeran se uljudno uplee u razgovor i
ispituje djevojku o sitnijim stvarima, o putovanju do Zagreba, to za nju znai prvo putovanje u ivotu.
Veera je prola posve mirno, ali je bilo i vie nego oigledno da je Vjeran na djevojku proizveo burni
dojam. To je Videk iste veeri saopio svojoj majci Matildi, ali u posve drugom smislu.
- Gledala je u njega kao... Bolje da ne kaem! A ova ena
gore tako mi se ini, majko, kao da nije bila roena pod jednim
krovom s onom o kojoj pripovijeda.
Kasna je no. Vjeran sjeda u sobi prepunoj udnog nereda. Naslonjai su potisnuti k prozoru. Pisai stol
prislonjen je k vratima koja se otvaraju u hodnik. Veliki sag napola smotan uz prozor. Trobojno iarani
parketi malo su podignuti, a ispod njih rupa u debelim zidinama koje su neko sainjavale sredovjene
ograde grada Gria. Vjeran klei na sagu, a pred njim lee veliki uti pergamenti. Razmotao ih je i
pregledava. Neki su ispisani gustim slovima i znakovima, a drugi prikazuju nacrte. Mladi je posve
zaljubljen u ove listine kao da nita oko njega ne postoji
Ml

od tih pergamenata. A ipak ima i neto drugo. Neki um koraka dopire do njega i neki zvuk kovine, to li.
Sto se to zbiva? Digne glavu i slua. Jest. Onkraj vrata na hodniku, tamo kamo je ba odgurnuo pisai
stol, netko eli unii. I zato je uhvatio kvaku. Vjeran skoi ali ga zabrine pomisao na njegove pergamente
i odlui da nikome ne otvara. Uostalom, tko bi mogao dolaziti k njemu u to doba noi, osim, moda, tetka.
I on odlui kako e se ograditi od njezina uea u tajni. Vikne:
- Videk, jesi li to ti? Ostavi me sada na miru!
Tiina, onda koraci niz hodnik. Bio je uvjeren da je to tetka, ali je nee pustiti u sobu. Srea to je teki
pisai stol prislonio tako blizu vrata pa nije mogla ui.
Nije ni slutio da je to bila tobonja guvernanta i da je dolazila s nakanom da ga zatekne u poslu u kojem
je doista i proveo no. Ali mislei da je tetka, on spremi pergamente opet u zidine Gria, gore postavi
ploe, a onda poreda parkete i uredi sobu.
JADRANKINA ODLUKA
U ponedjeljak prije podne Orikina guvernanta dopratila je Jadranku u radnju gospoe Hajdi na
Opatovini. Djevojka je donijela ve gotovi lani. Prije nego su sjele k radnom stolu, obrati se djevojka
Hajdiki:
- Gospoo, danas dolazi onaj isti gospodin koji je bio ov
dje nedavno. Molim vas, naite razlog da me ostavite s njime
nasamu. Ako pak doe onaj s crnom bradom, onda mi dopustite
s njime govoriti dulje. On je plemi iz Norveke, a ne Larsen,
vjerujte mi, gospoo, on e mi donijeti dokaze o mojoj nedu-
nosti. Molim vas, dakle, pomozite mi svojim odsuem.
- Drage volje, gospoice. Znam da neete uiniti nita to
bi moglo koditi ugledu Oria.
- Ba zato ovo i inim da uspostavim opet ugled kue moje
dobrotvorke. Nakon toga su radile sve do deset sati prije podne,
kad Jadranka upozori:
- Evo, ide tajnik baruna Larsena. Molim vas, sada se povu
cite u dvorite.
Posluala je Jadrankinu uputu i otila. Tajnik je vrlo uljudno pozdravio.
- Vidim, sami ste, ovo mi olakava zadau. Dakle, gospo
ice dolazim po nalogu baruna Larsena.
- Je li se vratio?
- Sino.
- A jeste li vidjeli danas gospodina Olafa Kristijana?
342

- Najavio se kod mene malo prije, jo danas e ga barun

primiti. Moda biste eljeli s njime govoriti?
- Jest, htjela bih, ako je mogue jo danas, prije nego ga
barun primi.
- Lako mi je predati poruku jer stanuje odmah kraj moje
sobe. A sada, gospoice, molim da mi izruite vijesti za baruna
Larsena: to je bilo na tom sastanku djevojaka s Vjeranom Ke-
gleviem?
- Nita. Sastanka nije bilo!
On se malo smete. Uvjeren da djevojka nee kazati istinu, pokua blago:
- teta vas je, gospoice, velika teta. Dajte, recite barem
neto... Barem toliko da vas ne proglase saveznikom izdajica
kada to niste nikad bili.
- Sluajte: Ne bih nikada nita kazala protivnicima mojeg
roda i doma ni onda kad bi Keglevi, moj neprijatelj, rekao ne
znam to protiv naih tlaitelja. Toliko sam i ja dosjetljiva da
neto izmudrim sasvim vjerojatno, a nikako pogibeljno. Ali, velim
vam, djevojke su bile same na juini, mogao ih je svatko vidjeti
u vrtu palae. Ako sada neto izmislim, a sutradan se sazna da
Vjeran Keglevi nije bio pozvan na juinu s gospoicama, onda bi
se dokazalo da sam sve izmudrila.
- Bio je u palai gotovo dva sata.
- Ali kod moje kume Orike.
- Ne kanim dalje pitati uzalud, zato odlazim. - urio se u
hotel gdje ga eka pretpostavljeni. Naao ga je s Franzom, nje
govim prvim tajnikom i miljenikom, te ispripovijedio o sastanku
i dodao:
- Iskreno je kazala da bi mogla lako neto izmudriti jer
svog zemljaka ne bi nikada odala. No, sastanka nije bilo. Da
nije de Grebenovi moda pretjeravao? Vae visokoroe, ako
sravnimo ovoga Tamara s gospoicom, tada se moe kazati da
je ona besprijekorna znaaja, dok je gospodin Tamar lupe. Uos
talom, ona me je zamolila neka kaem Olafu Kristijanu da bi
eljela s njime govoriti prije nego barun Larsen primi njegov
posjet...
Baruna kao da je dodakla munja:
- Ah! Onda ona eli sve kazati samo Kristijanu. Kako su
mi njezine vijesti vane, idem odmah. A vas dvojica svrite iz
vjee za ekselenciju.
Brzim koracima ide barun na Dolac pa odavle na Opatovinu. Uputi se u duan gospoe Hajdi. Pozdravi i
gleda lijepe modro-zelene oi:
- Kako sam teko doekao ovaj as! Juer sam doao na
Junu promenadu samo da vas vidim izdaleka ...
- Ne znam, ne razumijem kako bi svijet podonosio moju
prisutnost kad vas jednom u danu ne bih smio vidjeti. Tada bih
bio svima nesnoljiv.
343

Jadranka slua, utei. Ne odbija njegovu izjavu. Ima svoj cilj i eka pravi as. Ali on odmah nadovee na
prijanju izjavu pitanje:
- Smijem li se nadati da taj Larsenov tajnik nije sa mnom
zbijao alu? Vi ste eljeli da doem?
- Jest, eljela sam govoriti s vama.
- Ni sa carem na prijestolju ne bih se zamijenio ovog asa!
Pogled mu trepti. Zjenica se njegova pali. udi se sam sebi
kako moe stajati pred njome, a da je ne obujmi. Jadranka ga gleda ozbiljno i jo ozbiljnije pone:
- Dva dana sam razmiljala, u subotu i juer. Napokon sam
se uvjerila da ovako ne mogu dulje izdrati...
"Bjeat e sa mnom!" - sijevne mu u vreloj glavi prva misao.
- Ja elim, hou, moram dobiti od baruna dokaz za svoju
nedunost.
- Ja sam vam to obeao, a on, ili e kazati istinu meni, okom
u oko, u miru - ili u dvoboju!
- Gospodine Kristijane! Imam dunosti prema onoj eni
koja me je othranila - moram dokazati da sam siromana ba
zato to ne mogu poiniti nedostojnosti. Moram! elim dokazati i
drugima! ...
- Kome jo?
- Svijetu! I vama! Kao dokaz moe mi sluiti samo i jedi
no Larsenova pismena izjava. To je danas moj jedini cilj, prvi
i jedini!
- Ako dobijete ovu pismenu izjavu, to e onda biti va
drugi cilj?
- Zahvalnost prema onome koji mi do toga dokaza po
mogne.
- Zahvalnost je osjeaj kojim se oduuje sirotinja. I ja sam
takav prosjak prema vama, zapravo, ja primam od vas...
- Nisam li ja moliteljica?
- Ja sam onaj koji prosi. Dopustite mi tu veliajnu sreu
da vam dobavim pisani dokaz!
- Znala sam, vi ete to uiniti. Ja sam to oekivala od vas.
- Onda ve imate povjerenja u mene... A to je velebni
dar! Gospoice, jo prije podne prodrijet u do Larsena. A kad
mogu doi s odgovorom?
- Bit u ovdje do jedan sat u podne, ili iza tri sata poslije
podne.
- Zurim se da bih stigao jo prije podne. ekajte me!
Pozdravi i gipkim koracima izlazi. Putem klie:
"Moja je!" - Ovo su jedine misli kojima se bavi. Kao da je zaboravio sav ostali rjenik. Kad je stigao u
hotel, tajnik ga oslovi:
- Vae je visokoroe imalo vie sree. Vama je rekla to je
bilo u subotu?
344

Ovo ga udari u elo poput olovnog metka. Ta on je o tome i nije pitao! Nije se ni sjetio na to.
- Naravno. Rekla mi je, ali posve neto drugo, nego to
smo mi mislili. Sada se cijela situacija mijenja... Idem se pre-
odjenuti za podnevni sveani posjet barunu Larsenu! - nasmije
se on. Neka odmah upregnu koiju. Kristijan ima obaviti posjet
kod de Grebenovial
Otiao je u spavaonicu, brino odjenuo crno odijelo jer ona mora po odijelu dobiti dojam da je, uistinu,
posjetio Larsena.
- Dakle, barune Larsenu, hvala na audijenciji - veli Fran-
zu pa odlazi koijom da bude to bre tamo.
Zaustavi kola, sie i uputi se ponovno u duan. Hajdika je bila obuena za ulicu, i -spremna otii. On je
pozdravi i odmah zamoli da bi htio naruiti vie nakita.
- Moram otii, gospodine, po poslu, ali gospoica je isto
tako vjeta kao i ja. Izvolite se pouzdati u nju.
Po dogovoru s Jadrankom ona izae na ulicu i skrene na Dolac. Jadranka stoji iza svojega radnog stola.
Blijeda je. Sada se ima rijeiti sve: hoe li moi trijumfalno pokazati Vjeranu Kegleviu da ona nije ni
dounik, ni izdajica, to joj je juer spo-itavo tako strahovito odabranim primjedbama?
Larsen stoji, uti i gleda djevojku. Kao da mu njezino i odvie vidno uzbuenje prua osobit uitak. Oi je
uprla u njega sa strahom, ali i s pouzdanjem. Ovi pogleda potpiruju njegovu strast, lome ga, predaju njoj
na milost i nemilost.
- Oprostite, odve dugo utim - pone on i jedva prikriva
drhtanje glasa. - Gospoice, rekao sam: svoj ivot polaem pred
vae noge, sebe svega. Rije sam odrao!
Ljepota se njezina u tom asu preobrazila: U oima se upalio ar, lice obasjala svjetlost, usne se sloile u
smijeak. Njemu se ini, ona ga sad cjeliva... Nastavi uzbueno:
- Gospoice, barun Larsen se najprije skanjivao, a onda mu reem: "Olaf Kristijan se ne zna aliti: ili
milom ili silom!" Tada je rekao: Vi ste krivi to mi nije polo za rukom gospoicu prisiliti da mi bude
dounik. Meutim, ja moram imati garanciju da tu izjavu gospoica doista eli od mene. Poto ona,
naravno, ne bi nikad pisala svojom rukom meni, tako zloglasnom ovjeku redarstva, elim da se osobno
sastanemo nas troje!" Na to sam rekao Larsenu: "Na oi svijeta gospoica niti moe doi u va salon, niti
hoe, ali imam na Ksaveru znance, barunicu Hedvigu \ njenog neaka de Grebenovia. Ona e mene i
gospoicu rado pozvati, a vi ete, barune, doi sa mnom." Tako sam predloio. Jeste li sporazumni,
gospoice?
- Barunica nee zadrati tajnom da sam se tamo s nekim
sastala. Moja mi je kuma kazala da joj barunica Hedviga nije
sklona i sigurno bi stvar servirala znancima. Ali vidjeli ste, gospo
dine, kod Ksavera onu malu jednokatnu gostionicu "K slavuju i
345

lijepome hladu". Gore ima soba za posebne goste. Cesto smo ondje bili na juini s groficom. Poznam vrlo
dobro gostioniara, bilo bi, dakle, bolje ako se rano poslijepodne sastanemo tamo.
- Ovdje vas mogu vidjeti drugi graani koji dolaze u gos
tionicu - upozori on.
- Samo nedjeljom i blagdanima, Ako se tamo naemo u
dva sata iza podneva, nee biti ondje ni iva dua, osim krmara,
pa se mogu vratiti u grad jo prije nego pone moj posao ovdje
u duanu.
- Gospoica misli otii u goste k Malinovima?
- Ne! Ne eli nikoga uputiti u taj sastanak zbog zloglasnog
baruna Larsena. Dakle, ja u doi na Ksaver sama.
- A vaa kuma e to dopustiti?
- Ona putuje u srijedu s cijelom obitelji u posjet u Zagorje.
Jadranka e, dakle, biti sama, bez nadzora! Ova mu misao
krui glavom. Brzo joj odgovori:
- U svemu neka bude onako kako vi elite! Uostalom, bit
e bolje da Larsen doe u onu gostionicu. Barunica, uistinu, nije
zgodan pouzdanik.
- A kako e glasiti izjava na koju Larsen pristaje?
- Glasit e onako kako to hoete vi, gospoice. Na to vam
dajem rije.
- elim da mi barun kae kako je saznao da sam ja pusto
lova drala pravim Kegleviem.
- Priznao mi je sve - veli on svladan nadom u sastanak.
- Da li se sjeate kako ste jednog dana, im je Vjeran Keglevi
stigao u Zagreb, prolazili Kamenitom ulicom s jednom gospoom?
- To je mogla biti samo Hajdika. Mnogo smo puta ile
zajedno ovom ulicom.
- Jeste li tada vidjeli nekog stranca s plavom bradom?
- Visok, u sivom odijelu, brada je bila neobino plava i
gusta?
- Jest. On je proao kraj vas i uo kako ste spomenuli ime
Keglevi - ovo ga ponuka da se zaustavi kod jednog izloga ...
- Ah, na uglu Gospodske ulice. Tamo je gledao vrlo udub
ljen u izloenu robu, ali i Hajdika i ja smo bile u onom asu
tako zabavljene da je nisam upozorila na njega.
- Idui ulicom, tvrdili ste da taj to je doao Oriki nije
Keglevi, ve netko posve drugi jer ne nalikuje onome kojega ste
vidjeli kod "Divlje make".
- A tko je taj plavobradi?
- Bio je Larsenov tajni redarstvenik!
Sada bi mu glas bio neprirodan pa ne ree vie nita.
- A vi ste sigurni da e Larsen to potpisati?
- Vjerujte, ne bi se nikad usudio pokuati da poree -
jer tu sam ja ...

- Kad e doi gospodin barun na sastanak?

- Izbor dana preputa vama.
- U srijedu poslije podne?
Zadrhtao je od ove rijei koja mu doarava blizinu uzbudljivo iekivana asa.
- Onda u - srijedu!
Sada bi mu glas opet bio neprirodan pa ne ree vie nita, samo se nakloni u znak pristanka, ali ona ima
jo neto da kae:
- Kako bismo to uredili? Tko zna hou li sutra biti ovako
sama kao danas.
- Ugovorimo potankosti. Dakle, vi ete prvi doi i kazati
krmaru da u gornju sobu dolaze gosti grofice Ori, ponajprije
vi da ih doekate, a onda ona i ja. Sve drugo je lako. A izjavu
e Larsen govoriti meni u pero po vaoj elji, to je gotovo za
nekoliko asaka. Smijem li vam poslati koiju sa sputenim zas
torima da vas nitko ne zamijeti - pita on.
- Hvala, nije potrebno, imam pouzdanu prijateljicu koja e
mi dati koiju da se toboe odvezem k Malinovima. To je mnogo
bolje. Sve e biti u posljednji as i nitko nee imati vremena da
razmilja, niti me prati!
- Preputam i to vama! Dakle, mi smo ustanovili dan?
- U srijedu bit u tamo - deset asaka prije dva sata -
izjavi ona odluno.
- ekat u vas s barunom Larsenom gore u sobi.
Ona mu u znak povjerenja i zahvalnosti prui vrke prstiju s rijeima:
- Zaduili ste me, gospodine Kristijane!
Dodir njezine ruke osjeti on u itavom tijelu, ali se, samo sagne duboko nad njezinu ruku i jedva svladava
elju da barem ove prste pritisne na vrue usne. Zna: ako ih dotakne, izgubit e vlast nad sobom, a onda
nema velianstvene srijede, dana njegove sveanosti.
Ova suzdrljivost pribavila mu je topli, vedri pogled njezinih oiju. On je tako besprijekoran u svojem
vitetvu da Jadranka osjeti prema njemu mnogo sklonosti. On to razabire, nasmijei se i apne:
- Sudbina je dopustila prosjaku da mu padne na ruku
mrvica sa stola kraljice ...
Nije znala to bi na to odgovorila, tako je zaokupljena sreom da e s nje spasti strahovita sumnja.
- Kaite svojoj gospoi: naruio sam lanac, privjesak na
satu i jedan okvir za sliku.
Na vratima se on okrene. Jadranka stoji usred sobe i gleda za njim s preobraenim izraajem sree.
"Sto mi najavljuje sjaj ovih oiju i taj smjeak"?
On stoji, dri eljeznu kvaku vrsto stiui hladnu kovinu:
U srijedu! ... Srijedu! - klie sve u njemu. Gotovo je pobjegao iz duana samo da osigura tu srijedu...

346

-. i

347

Nakon njegova odlaska Jadranka ne moe plesti tanke niti kose. Odvie joj dru prsti. Ovog ih je puta
uznemirilo veselje. Nagledavala se kroz prozor teko oekujui gospou Hajdi. Ova je napokon stigla i
odmah primijetila Jadrankino neobino raspoloenje.
- Dobili ste vesele vijesti od tog Norveanina?
- Vrlo vesele, a vi veliku narudbu. No, sada, draga, moram
vas neto pitati: hoete li se malo vratiti natrag u dane Keglevi-
eva povratka u domovinu? Prvi put sam vam rekla u predvorju
palae da ovaj to je netom bio u posjetima kod grofice nije
Keglevi, zar ne?
- Dobro se sjeam.
- Onda smo dan ili dva nakon toga prolazile zajedno ispod
Kamenitih vrata, uzbrdo na Markov trg.
- Jest, i to se sjeam.
- 0 emu smo razgovarale?
- Ba o Kegleviu jer kod kue nije bilo zgodno o tome
govoriti.
- Moete li se sjetiti da je tada neki gospodin stajao pred
izlogom na uglu Gospodske ulice i Markova trga i promatrao
izloene tkanine?
- Taj je morao svakome pasti u oi, bio je lijepo odjeven,
plave guste brade, neobina pojava, ali vi ste tako ivo pripo
vijedali, a mene je zanimala vaa tvrdnja o Kegleviu pa sam
prela preko one zanimljive pojave.
T- Vi se tog ovjeka sjeate posve tono.
- To ne bi upamtio gospodina pred izlogom kad je sam
samcat, otmjeno obuen, a plava brada neobino napadna!
- Moete se na to zakleti?
- I na sreu svoje djece.
Djevojka skoi do ormara i izvadi papir na kojemu je Haj-dika pisala raune:
- Lijepo vas molim, napiite mi ovdje sve ono to ste mi
sada kazali o tom plavobradom ovjeku.
- Zato vam to treba?
- Vaa e izjava biti peat onoj koja e dokazati moju ne-
dunost.
- Onda, evo, odmah piem, samo mi pomozite sastaviti.
Tono onako kako se zbilo, tako je pletaica Hajdika napisala, potvrdivi to svojom zakletvom. Jadranka
uzme pismo i pomno ga spremi, rekavi:
- Ovom plavobradom imam zahvaliti sumnju to je pala na
moj ivotni put. Za malo dana sve e biti razjanjeno i vi ete
primiti dokaz moje najvee zahvalnosti.
- Ostavite hvalu, bit u sretna kad vaa kuma i moja dobro
tvorka bude rijeena barem ove jedne brige.
- Barem ove jedne? Zar ima jo koju?
348

- Kljuarica Slava mi veli: jo nikad nije vidjela presvijetlu

da ne moe spavati. Sada sjedi cijelu no na velikom balkonu.
Kad je ula da Slava ide hodnikom, brzo se sakrila u dvoranu.
A juer, u nedjelju, nala je Oriku u ranu zoru kako je zas
pala u naslonjau. Slava tvrdi da kuma ima na dui velike brige.
- A nije rekla kakve? Ona zna sve.
- Gospoice Jadranko, ne bih vam htjela pokvariti dana
nje veselje...
- Ako se radi o meni, onda se moe raditi samo o toj sumnji.
Ili jo o neemu o emu mi neete govoriti?
- Znam da ste vi dobra i potena. Kad su djevojke siroma
ne, obino se skrivaju i stide svoje neimatine, vi ste, naprotiv,
uzeli u ruke javno posao i diite se njime. A tko se posla ne stidi,
taj ne moe pekulirati na imetak, na velikako ime. Rekla sam
Slavi: na gospoicu Jadranku ne moe se nikada sumnjati...
- Opet nekakva sumnja? Molim vas u ime vae dobrote
kaite mi?
- Rekoh - uvjeravala sam Slavu: gospoica Jadranka eli
imati svoj zanat, hoe da radi u mene, obine radne ene, dakle,
ona ne pekulira na mladog Oria. To je i mene iznenadilo.
- Mene nije - ree Jadranka. - Kad su ljudi ve tako
niski pa ih neije siromatvo opunomouje da misle kako e za
novac prodavati caru Austrije i Bachovim andarima svoje zem
ljake, onda me ne moe iznenaditi ako misle da bih se htjela
domoi bogatstva i visokih naslova po udaji! Ali otkuda je Slavi
pala na um ta misao?
- Govore po gradu da se mladi Ori kod Ksavera nije od
vas maknuo i vladao se prema vama zaljubljenije nego na veeri
kod Orike prema kontesi Mirti. I kad se to doznalo, svi su po
eli paziti na grofa i pronali da se on sasvim promijenio otkako
ste vi doli iz Bea.
- A kad bi to sve i bilo tako, onda bih, naravno, ja bila
ona koja sam Ljubomira "pekulacijom" zadobila. Ali recite mi
radije, tvrdi li Slava da moja kuma misli isto tako?
- Slava mi je rekla: "Orika sve vidi i od brige ne moe
spavati".
- Hvala vam to ste mi ovo kazali. Kada vam doe Slava,
recite joj: "Jadranka ima kavalira, Norveanina, pa e se za
njega i udati".
- Zar zbilja?
- Zato ne bi?
- Fristao je veoma, a je li bogat?
- Jeste li vi pitali pokojnog mua da li je bogat?
- Nisam. Ali mi smo priprosti.
- Sada mi je ao to sam vas oalostila.
- Ne slutite koliko ste mi iskazali dobra.
I njezino lice ponovo bljesne veseljem.
.349,

PRIPREMA ZA SVADBEDU SVEANOST

Ve tri dana sjedi Tamar de Grebenovi u svojoj sobi i po Larsenovu nalogu eka njegove poruke. itavo
vrijeme sprema rukopise, ita pjesme i novele Ljiljane Buhanovi to ih je naao na tavanu. Odabire,
popravlja, negdje dodaje, negdje mijenja, a zatim pie naisto svojom rukom i potpie svoje ime kad mu
tetka najavi:
- Olaf Kristijan je stigao!
Skoio je uvis, poravnao kravatu, promijenio kaput i potrao u salon. Tu nae Larsena u odijelu za
posjete. On mu apne.
- elim govoriti s vama posve povjerljivo ...
Poveo ga je u svoju sobicu i pomno zatvorio vrata.
- Dolazim ravno s Opatovine iz duana pletaice - veli
Larsen - recite, mogu li iznajmiti kuu u vinogradu vae roa
kinje barunice Hedvige?
- Svakoj elji vaeg visokoroa bit e udovoljeno.
- Onda elim kuu imati za sebe ve u srijedu poslijepodne.
- Vae visokoroe, izvolite zapovijedati.
- Sjednite blie. Govorio sam malo prije s Jadrankom. U
srijedu u je moi doekati na sastanak.
- Visokoroeni, ja sam prorekao: ona vas ljubi! - klikne
Tamar, naglasivi ono "ja".
- Moda pretjeravate. Ova ljubav jo spava na dnu netak
nutog djevojakog srca, ali odvanost kojom ona ide na taj
sastanak svjedoi o potpunom povjerenju u mene. I zato trebam
vau pomo.
- Sretan sam to mogu sluiti vaem visokorou.
- Vi ete odmah za mene iznajmiti kuu svoje tetke baru
nice u nadi da se u njoj moe stanovati udvoje.
- Sjajno, samo to nije raskono.
- Rasko donosi u kuu ona, u svome divnom biu.
Larsen je odgovorio zadahtano kao da se uspinje na visoko brdo.
- U kui e biti samo moj sluga Johan - naglasi Larsen.
- Oh, molim, molim, kako god eli vae visokoroe. A zar
visokoroe eli boraviti u kuici?
- U srijedu poslijepodne i preko noi svakako. Sutradan
u predloiti Jadranki, neka pie Oriki: "elim vam skinuti s
lea brigu za sebe pa sam prihvatila prigodu da odem u Be
gdje u se izobraziti za pjevaicu". Mislite li da e Jadranka to
prihvatiti?
- Objeruke, moe biti sretna ako paloj djevojci mukarac
drugi dan uope posveti panju.
350

- No, no, vi govorite o njoj kao da je izjednaujete s palim

djevojkama. Oprostite, to se njoj nee moi kazati kad bude moja
jer postati moja, to je drugo! Ipak, poto e biti moja, ovdje ne bi
mogla vie ostati, a niti se elim ja skrivati! Pa u s njome ot
putovati moda ve u etvrtak prijepodne u Be. Zato moramo
nas dvojica sve pripraviti da sve bude lijepo, romantino i za
nju povoljno, a moj put s njom mora ostati u tajnosti.
- Vae visokoroe se vie nee vratiti iz Bea?
Tamar se prestraio. Zar je opet izgubio unosnu ulogu svo-ditelja? Larsen ga prozrijeva i umiruje:
- Ovdje imam jo vrlo vanog posla, ali tek poto se Ke-
glevi osvijesti od svoje nepokretnosti. No, ovo ne spada u resor
vae slube, vi ste namjeteni za moje osobne potrebe. Zato ete
i dalje ostati moj najvaniji pouzdanik. Dakle, ujte to je va
posao: danas i sutra pripravite ljetnu kuicu, ja u izjahati danas
poslije podne do Ksavera, vi me doekajte da pogledam sobe
u toj kui. Htio bih da bude sve ureeno toplo i - svadbeno.
U tome ja imam svoj posebni ukus, a prema Jadranki se mora
postupati obzirno, njeno. Donijet u onamo s Johanom najbira
nije zakuske i ampanjce i sve urediti tako da nita ne izgleda
napadno. elim je doekati sa svim obzirnostima mukarca koji
je ljubi.
- Molim, vae visokoroe moe ve od danas smatrati kuu
svojim stanom. Tetka je ionako ovdje u gradu, odmah u joj to
javiti.
- Ali barunica ne smije doznati u koju svrhu uzimam kuu
u najam. Platit u vam sada polovicu godine unaprijed, probo
ravio tamo, samo dan i no, ili vie.
Jedva vidljivo uzima iz lisnice hrpu smotanih novanica pa ih sloene stavi na stol i nastavlja:
- Danas, moete prenoiti u toj kui, a u srijedu ujutro na
ruite najbolju zakusku kod gostioniara "K slavuju i lijepome
hladu" i platite svaku cijenu, neka bude gostioniaru od mene
koristi. Naruite objed.
- Tamo e vae visokoroe objedovati?
- Ravno u podne dolazim s barunom Larsenom. Osim toga,
iznajmite u gostioniara neku gornju sobu, ova navodno slui
otmjenim izletnicima ...
- Po gdjekad iznimno i ljubavnim sastancima.
- Ne kanim tamo proslaviti svoju svadbenu sveanost sa
najzamamnijim enskim stvorom to sam ga ikada vidio, ali tre
bam ovu sobu za neto drugo to je gospoici Jadranki neizmjer
no vano. A vi morate znati samo to se odnosi na va posao.
- Onda ipak ne pretjerujem, ona ezne za vama?
- Ne draite moje, ionako dosta iskuane ivce. Vi ete
Kod gostioniara sve to naruiti, s nama objedovati i otii odmah
351

netragom jer deset asaka prije dva dolazi Jadranka. Ja i moj pouzdanik emo je doekati. Ona ulazi gore
k nama, ali jo neto: oko "Slavuja" poslijepodne nema u blizini ljudi?
- U obine dane nikada. U nas se ne ivi graanskim ivo
tom. Ovu gostionicu posjeuju graani samo blagdanima, a ple
mii u zoru prigodom odlaska na izlete, dakle, od jutra do pet
poslije podne ne moete tamo nai niti jednog jahaa.
- To mi je rekla i Jadranka. Time je ovo rijeeno. Kuu,
dakle, mogu imati bez ikakva otezanja? elim to znati. Ne biste
li otili k barunici?
- Smjesta u otii. Stanuje nedaleko.
- ekam vas ovdje. Potrite. Ali molim vas - ne upozna-
vajte me s kuedomaicom, nisam sada sposoban razgovarati
ni s kime!
Vani je Tamar zamolio tetku neka gosta ostavi samoga dok je on potrao do Hedvige da joj saopi veselu
vijest kako je Norveanin platio veliku svotu najamnine za njezinu ljetnu kuicu u vinogradu podalje od
Ksavera.
Larsen je ostao sam. To mu doputa da gradi najljepe osnove i zamilja najslae ljubavne prizore. Sve se
u njemu pokree.
"Kako je mogue ovako trpjeti za jednom enom? Nikad me to nije zahvatilo. Ni slino. Je li ova slutnja da
se u toj djevojci kriju neznane draesti?
Kako e se to u srijedu razviti? Slutnja mi obeava sve, slutnja i njezin pogled. Taj pogled! Prvi je njezin
cilj bio: oprati sa sebe sumnju, a kad dobije izjavu, onda e biti drugi cilj: zahvalnost onome koji joj je
pomogao do ovoga pisma. Tako je rekla. Dakle, sve je tu jasno!...
U onoj maloj kui eka me raj, a nju - oboavanje!"
Nakon etvrt sata vraa se Tamar i donosi povoljan odgovor.
- Od ovog asa kuu smatrajte svojom. Rekao sam Hedvigi
da Olaf Kristijan ne moe izdrati u gradu ovu vruinu i da eli
u prirodu. To je najvjerojatnija izlika na svijetu.
- Valjan ste momak. A sutra naite neku izliku i poite do
Jadranke pa joj recite da je barunica poziva za srijedu poslije
podne u etiri sata na jahanje.
- Ako ne prihvati, to bih rekao?
- Nita. Onda u je tamo kod gostionice "K slavuju i lije
pome hladu" zamoliti ja neka doe. Ona e pristati od zahvalnosti
prema Kristijanu! Ja u se udaljiti vrlo skromno. To mi nikako
nee odbiti, osobito ako se skromno povuem. Ali vi ne znate
nita i ne slutite o mojem sastanku s njome. Jeste li sve razu
mjeli? Dakle, ekam vas danas i sutra u onoj umskoj kuici da
priredimo gnijezdo za svoju golubicu.
Barun je uvjeren: kad se ne bi bavio ovim poslom jo narednih dva dana, ekanje bi mu bilo
nepodnoljivo.
- Odmah u odjahati onamo da vas doekam. Moram odanle
otpraviti vincilira da tamo ne smeta.
352

- Ni iva dua ne moe biti ondje do mojeg sluge Johana.

A sada, neto novo. Vi ete iz Bachova ministarstva dobivati
mjesenu rentu za zasluge iskazane monarhiji. Osim toga, elim
tampati vae pjesme i novele. Jeste li ih pripravili?
- Vae visokoroe, evo, upravo sam ih prepisao naisto.
Barun uzme omot, pogleda ga i ree:
- Jo danas e to biti otposlano u tiskaru.
- Nikada jo nisam bio tako sretan kao danas - veli Tamar.

- A ja taj as tek oekujem - naglasi Larsen i spremi Ta-

marove pjesme u dep. - Da, jo neto. Je li Keglevi odrao
taj sastanak s gospoicama ili nije?
- On tvrdi da je bio kod Orike radi dolaska svoje tetke i
da gospoice nije ni vidio. To e bolje znati gospoica Jadranka.
- Sada joj ne kanim ovim pitanjem kvariti raspoloenje, a
Keglevia dre moji ljudi na oku i slijede svaki njegov korak.
Njegova stvar jo nije dozrela za rjeenje... Vi se sada brinite
samo za Jadranku. Moete Olafa Kristijana sprovesti do koije i
svakome kazati kako sam vas posjetio.
Poto se gost odvezao, Tamani se inilo da to vie nije onaj barun Larsen kog je upoznao prije deset dana.
Onaj hladni, mirni, strogi ovjek potpuno je u vreloj strasti.
"A to je ta Jadranka? - udi se Tamar. - Posve obina djevojka koju nije nitko ni zapaao."
***
Istodobno u palai Ori vlada najvea urba. enski dio druine ureuje haljine to ih je domaica
odabrala za boravak u Dvorima sebi i Ninki, a muki pripravljaju odjela Ljubomiru, spremaju kovege,
iste koije i hamove. Usred ove urbe naja-vie Vjeranov posjet. Orika ga primi u salonu i upita:
- Dakle, idete sa mnom?
- Ako je to elja vae milosti, onda je i moja.
- A hoete li s nama koijom?
- Vaa milost zna kako se moram uklanjati svojim progo
niteljima.
- Zar vas i sada slijede?
- Svuda ih osjeam, nasluujem. Ipak u im u srijedu
pobjei i odjahati s Videkom u ranu zoru. Zato sam upravo i do
ao zamoliti vau milost da biste izvoljeli svakome u kui, osim
Ljubomiru, kazati da neu u srijedu s vama radi tetke kako bih
zavarao Larsenove uhode. A ja u s Videkom jahati poprenim
putevima i negdje poslijepodne doekati vau koiju na cesti
prema Varadinu.
- To je pametno. Budite toni. A kad doete u ono drutvo,
opet ete nai Renatu. Joica e je dovesti da vas ponovo osvaja
- ako vas ve nije osvojila neka druga. Da, da, gledajte me, zna-
353
23 Jadranka

23*
mo mi sve. Vaa tetka je dovela u kuu "guvernantu" kojoj bi zapravo jo trebala odgojiteljica. Mlaahna,
punana, zamamljiva lutkica koja je dan i no s vama pod krovom. Porumenjeli ste? No, lijepo to izgleda!
A sada jo potraite Ljubomira i recite mu da elite svoj put zatajiti. Do vienja, u srijedu poslijepodne!
Nakon objeda u Vjeranovo kui govorilo se opet o majci, o imanju i roditeljima. Tada je Milka odluila
pogledati guvernantu, a Vjeran joj najavi da e se do veere proetati gradom. Prije nego to je otiao,
naie Matilda:
- Oprostite to vam smetam, moda se Videku neto dogo
dilo kad ga nema?
Mladi se nasmijei, uzme njezinu ruku i pogladi je po kosL
- Draga Matildo, ne bojte se, on je otiao po takvom poslu
gdje mu je vrlo dobro. Zamalo evo njega iva i zdrava. Samo vam
ne mogu rei kamo sam ga poslao.
- Onda vam hvala, neu vie pitati. Svima je udno to ga
nema. I milostiva gospoa tetka je pitala za njega i prije podne
i sada kad sam joj odnijela okoladu u sobu, pa sam mislila
kad i ona toliko ispituje, onda je sigurno njegov izostanak udno
vat. Znate, on mi je sva briga i radost. Ba je slika i prilika mog
pokojnog mua i tako vam govori kao on, sve su mu navade nje
gove.
Toplo se Vjeranovo srce raznjei, razabirui kako majin strah za sina razbuuje njezino sjeanje na mua
i na prolost. Da joj bude lake, upusti se s njome u razgovor i, kad se smirila, Vjeran ode u grad na
sastanak s Ljubomirom.
U osam sati Vjeran je ve bio kod kue. Matilda mu veselo navijesti da se Videk upravo malo prije vratio
veoma praan i zaprljan, pa je odredila Mika neka dvori kod stola.
- Poslije veere, kad budem sam, neka Videk doe odmah k meni - ree Vjeran.
U blagovaonici jo nije bilo nikoga. Zadovoljan je stao k prozoru, promatrajui umu jo u odsjevu
svjetlosti zapadaju-eg sunca. Ali misli su mu kod Ljubomira i Jadranke. Malo se prije naao s mladim
prijateljem kod odvjetnika Kuetia. Pametan gospodin, ne odvie lijepa lica, ali vrlo pristale pojave.
Sluao je Vjeranove prijedloge s nekim uenjem, no poslije se raspripovijedao, oito je stekao
povjerenje. Sve su raspravili i ugovorili. Zatim su mladi prijatelji ostavili odvjetnika. Pod veom kue jo
se sporazumie o putu u srijedu, a zatim je po Vjeranovo j elji Ljubomir poao jednom ulicom, a on
drugom. Uvijek misli Vjeran na Larsenovu prijetnju i pazi kako ne bi ni na koga od svojih znanaca bacio
sumnju da je njegov pouzdanik.
urio se kui da to prije uje Videkove vijesti. No, dunost mu je ekati tetku i s njome neko vrijeme
sjediti kod stola.
354

- Dobar veer, dragi neae - pozdavlja ga vedro Milka.

Iza nje ide djevojka u ruiastoj haljini. Lagana se tkanina
indiskretno priljubila oko grudi i struka pa se onda u irinu sputa do poda. Djevojka sputenih vjea
koraa skromno iza gospoe.
Sjeli su k stolu jer je Miko ve stajao s pladnjem uz proelje i dvorio. Razgovor je opet vodila Milka.
Poela je, toboe
0 svom odlasku.
- Divno mi je ovdje, moj Vjerane, ali ve moram misliti
na povratak kui. A oito i tebi dosaujem. Uvijek si tako zapos
len vani...
Ovo ga podsjeti da i odvie ostavlja tetku samu. Sutra u ostati cijeli dan kod kue i posve se posvetiti
vama, - prekosutra isto tako - veli on da potpuno prikrije svoj put s Orikom. Vi ete, tetko, ostati jo
cijeli ovaj tjedan. Vi to morate. Jo imamo mnogo toga pripovijedati.
Miko je odlazio i dolazio, nosei zdjele s jelom. Nije tako spretan kao Videk pa mu ne ide tako lako. Ovo
je Milka ve opazila i ponuka Terkicu:
- Daj, molim te, prihvati malo kad vidi da nema Videka -
1 dade joj zdjelu s peenjem.
Miko izlazi iz sobe da donese kolae. Ovo iskoristi Terka, uzme voe i primakne se Vjeranu, a Milka je
poela pripovijedati o nekom dogaaju u dvorcu Vjeranova oca. On nastoji sluati pozorno. Djevojka se
opet priblii da bi ispred njega uzela tanjur ,a pri tom se nagne tako blizu da je osjetio njezin dodir. Ljuti
ga to jer ga uzbuuje.
Nakon veere, kad se Miko posve povukao, predloi Milka:
- ekaj, Vjerane, bacit u ti karte. Onako, za razonodu,
vidjet e - vrlo je zabavno. Idem ih donijeti.
I za as se udalji. Lijepa plavua uzme popravljati mjesto gdje e Milka bacati karte. Opet se pribliila
Vjeranu. On se pomakne dalje.
- Oprostite to smetam - tiho e djevojka i rumeni se.
- Naprotiv, ja smetam vama. Donijet u tetki neke slike
- veli on da bi mogao izai iz sobe.
Uzalud je Milka odlazila. Kad je donijela karte, nala je djevojku kod stola samu. Vjeran se pojavio tek
nakon njezina dolaska. Ipak je stala bacati karte, pripovijedajui da ga ene oblijeu radi njegova
imetka ...
Smjekao se iz uljudnosti jer ga karte nimalo ne zabavljaju. Meutim, tetka je neumorna u drutvenosti i
pozove Vjerana na etnju u vrt, s one strane kue prema Tukancu. I ovu joj elju ispuni. Ali porui prije
toga Matildi da ga odmah zovne ako doe Videk.
355

Jedva su se proetali nekih deset asaka, ve mu jave o Videkovu dolasku.

- Oprostite, tetko, moram dati vrlo vane naloge. Sutra
mora Videk otii poslom, a ja u ostati cijeli dan s vama, kako
sam ve navijestio.
- Sigurno ve ima neku i za to nee da zagrize. Ali moraj
usred noi k njemu jer u inae izgubiti sve to mi je obealo
njegovo visokoroe.
U svojoj sobi tiho ispituje Vjeran Videka.
- Kazuj mi redom sve.
- Obukao sam se i otiao kao kakav gospodii u gosti
onicu na Opatovinu. Sjedim u vrtu. Nasuprot duanu gospoe
Hajdi, ali tako da me ne vide. Poslije deset sati pojavi se onaj
gospodin koji je ovdje gospodario s Bardoviem.
- To je Larsenov tajnik Heinrich.
- Da, on. Ali je gospoa Hajdi izala na dvorite. Nakon
duljeg vremena doao je Larsen, onaj kojeg smo vidjeli s Jadran-
kom jahati u umi. A bogme gospoa Hajdi je otila jednostav
no u grad i njih dvoje ostavila nasamu. Zamislite - dugo je bio
u duanu. A kad je izaao, bio je sav crven, lice mu je bilo kao
sunce u podne. Sve je sjalo od sree i zadovoljstva.
- E, nemoj tako, Videk. Ti nekako neprijateljski izvjetava
o gospoici.
- Potenja mi, nije to prema njoj, nego prema tome to je
ona u vezi sa andarima. Da ima neto s njome, to bi bila njezina
djevojaka sramota, ali da je pijun, to bi bila sramota - naa.
- Da, tako je - potvrdi Vjeran. - U svakom sluaju bila
bi nesrea za naega Ljubomira. Mora opet nastojati da sazna
sve to se dogaa u duanu i u hotelu "K caru austrijanskom".
- Saznao sam od svog zemljaka da onaj bradati Larsen pu
tuje u Be. Naruio je koiju za etvrtak i ve su mu priredili
kovege.
Larsenov put ini se Vjeranu zagonetnim. Zar to znai prekid veza s Jadrankom? To bi morao istraiti.
Prisutnost tetke, koja mu nikako nije simpatina, spreava ga u njegovu kretanju. Sutranji put s
Orikom jo mu je vea zapreka da bi mogao nadzirati djevojku. Razmislivi dobro o stvari, odredi
Videku:
- Sutra rano ujutro ide sa mnom Miko. Jahai konji neka
nas ekaju na majuru da tetka ne zamijeti moj odlazak. A ti pri
pazi na Jadranku: da li e on opet dolaziti u duan. Tetki kai
da me ujutro kardinal pozvao u Maksimir i moram kod njega
ostati do veeri. Nitko ne smije naslutiti kamo sam poao.
Nakon razgovora s Videkom iznenada se pojavila Milka i ispriala se da je jako umorna, ne osjea se
dobro i htjela bi lei. Vjeranu je to dolo u horu.

KOD GOSTIONICE "K SLAVUJU I LIJEPOME HLADU"

Osvanula je srijeda. est sati ujutro. Pred palaom Ori stoji koija.
Na stranjem sjedalu smjestile se Orika i Ninka, obje u sivim putnim ogrtaima. Njima nasuprot
guvernanta. Kljuarica i lakaji oprataju se s gospodaricom. Ljubomir u jahaem odijelu neto popravlja
na svojem sedlu. Jadranka stoji uz koiju i slua kumine naloge. Zatim se oprosti s njome.
Koija krene. Ljubomir jo popravlja sedlo. Kad je koija s majkom okrenula u Mesniku, prie on
Jadranki i ree tiho:
- Obuzima me duboka alost to i ti ne ide s nama.
- Zar bi htio da budem nian opravdanog prigovora kontese
Mirte?
- Nema na mene pravo. Niim se nisam obavezao. Tako mi
se ini kao da tebi prijeti nekakvo zlo jer mi je tjeskobno u dui.
Tuan sam. Ne mogu podnijeti da ti ostane ovdje. Uvijek si svu
da bila s nama.
- Idi, ve se druina zagledava. Sto e rei kuma da si za
ostao.
On pozdravi djevojku i uzjai konja. Jo se ogledava i onda pouri za koijom veoma uznemiren.
Dok je Jadranka ulazila u svoju sobu, primijeti kljuarici Slavi:
- Pozvala me tetka gospoice Tonice da kod njih objedu
jem. Tako se ne morate truditi niti dolaziti po mene gospoi Haj-
diki. Tonica i njezina tetka, evo, upravo dolaze po mene. 2elim
vam smanjiti brigu pa u ova tri-etiri dana biti gost kod Tonice.
Kapucinskom ulicom prolazila je Jadranka s prijateljicom i njezinom tetkom, urei se prema Opatovini.
Stigavi onamo, predloi Jadranka gospoi da Tonicu ostavi kod nje dok ona ide kupovati neke
potreptine. I Hajdika je na trgu, a djevojke su ostale u duanu same. Jadranka pozove Tonicu u malu
komoru to je odvojena od duana dugim tamnim zastorom. Tu Hajdika ima sav pribor svoje radionice.
Jadranka pripremi materijal za posao, a pri tom razgovara s Tonicom o svemu to je danas naumila
izvesti.
- Hoe li koija stii tono u pola dva u tvoje dvorite? Ne
bih htjela zakasniti - upozorava Jadranka.
- Sasvim sigurno. Naredila sam koijau neka bude pri
pravan.
- A to je na to rekla tvoja tetka?
- Nema nita protiv toga da ide k barunici Hedvigi, samo
je prigovorila to ide sama. Ja sam joj rekla onako kako si mi
naloila: da e ti barunica dojahati ususret. Onda je tetka bila
mirna. Ali ja nisam mirna, Jadranko ...
357
- Ni ja. Samo to mene uznemiruje veselje, a tebe zabri
nutost za mene. Sasvim suvino, Tonice. U pola bijela dana to
mi se moe dogoditi? Jo u i na vrijeme stii na posao Hajdiki.
Nitko iv ne zna za moj pothvat, osim tebe. Budi mirna i molim
te - uti!
- uvam tvoju tajnu. Ali ako bi doao tko iz palae Ori
pitati za tebe, rei u da si kod barunice Hedvige u vinogradu.
arne?
- Moe kazati i to da e me ona sama dopratiti u grad. Ta
ko mi je kazao de Grebenovi.
- Ipak si od vana kad ide sama!
- Ne bih ustuknula ni pred kakvom opasnou da se oslo
bodim od strahovite sumnje. Kakav e to biti trijumf kada bu
dem mogla Kegleviu dokazati da me neopravdano sumnjii?!
Tonica ne odgovara. ule su da netko ulazi u duan, a Ja-dranka, mislei da se to vraa Hajdika, dade
Tonici znak da prekine razgovor. Ali tamo u duanu progovori muki glas, a djevojke iza zastora stoje
nepomino.
- Eto! Gospoice Jadranke nema u duanu. Rekao sam da
je i ona otila s Orikom u Zagorje.
- Moj je prosjak vidio kako se Orika odvezla, a mladi se
grof nakon toga s gospoicom oprostio i ona je otila sa svojom
prijateljicom i jednom gospoom. Svakoga dana ide u to doba
na posao. Moram je doekati, ona e znati kamo je nestao Kegle-
vi. Danas ujutro ieznuo nam je ispred nosa!
- Onda je ekajte vi - ja idem.
- Vama e, gospodine tajnice, gospoica odgovoriti to god
je pitate. Vi ste sama uljudnost.
- Ali, gospodine Jarec, ja ne smatram pristojnim biti ovdje
dok u duanu nema nikoga. Idemo - ni asa neu ovdje ostati.
ula se Jarecova srdita kletva i kako je zalupio vrata. Oito je, obojica su izali. Djevojke stoje jedna uz
drugu nepomino i gledaju se iznenaene.
- Vidi - apne Jadranka prijateljici - opet su mislili
uhvatiti mene da ih obavijestim o Kegleviu. To ne bih mogla
dulje trpjeti. Oh, danas e tome biti kraj!
- Ali kakva to moe biti tajna koje dre Vjerana pod pas
kom?
- Ne znam, Tonice. Nitko u palai o tome ne govori. Svaka
ko je gospodi mnogo stalo do ove stvari, inae ne bi tako
bjeali za njima. No, gle, kako sam neoekivano naila na ovo
divno skrovite! Kad bih opazila da oni dolaze preko ulice, sko
it u u ovu komoricu, a Hajdika im mora kazati: "Danas Ja
dranka nije dola"! Divno je to! Ne bih se bila nikada dosjetila
da se ovamo sakrijem!
Djevojke su izale iz komorice u duan.
358

Jadranka uzme stolac i primakne ga zastoru:

- Sada u imati svoj stolac tu, blizu zastora, da mogu smje
sta koraknuti u komoricu.
Nakon pola sata vraa se gospoa Hajdi s punom koarom. Jadranka joj saopi kako su dola u duan
redarstvena gospoda i to joj valja uiniti ako opet naiu.
Tada se vratila i Toniina tetka, povela djevojku sobom i najavila Jadranki da e objed biti tono o podne.
Vlasnica pletionice zapone s Jadrankom raditi. Kad su razgovarale o Orikinu putu, djevojka se odlui
navijestiti:
- Molim vas gospoo Hajdi, ne zamjerite mi ako bi poslije
podne kasnije dola na posao. Kako ste juer uli od de Grebeno-
via, pozvala me barunica Hedviga u vinograd, danas je poziv
opetovala, pa moram poi. Vi se neete ljutiti?
- Kako bi se smjela ljutiti! Cijele ste dane u poslu, bez ika
kva odmora. A tko e vas pratiti?
- Barunica e sama doi po mene, ali mislim ostati samo
kratko vrijeme. A sutra u svoj propust svakako nadoknaditi.
U velikom uzbuenju eka Jadranka podne kad e je Hajdika otpratiti na objed Tonici, odakle, ima se
poslijepodne u zatvorenoj koiji odvesti na Ksaver. Oekuje Jadranka svoju obranu kao siromah lutrijski
zgoditak. Hoe li od nje Larsen traiti da mu otkrije Kegleviev put? Sve su joj misli time zabavljene.
U etvrt do dvanaest Hajdika se digne da Jadranku otprati k Tonici.
U prizemlju gostionice "K slavuju i lijepome hladu" mirii fina zakuska. Sve sprema gostioniarka u
koare, dok Tamar de Grebenovi nadgledava i pri tome ivo pripovijeda:
- Moja roakinja barunica Hedviga bit e veoma vesela to
ste sve tako lijepo priredili. Znate, u njezinoj maloj kui u vino
gradu nema tako dobra tednjaka pa je odluila sve naruiti kod
vas. Molim jo pet boca vina, najboljega. A sada mi odmah dajte
raun, neka sluga sve nosi kui. U pet sati dolazi k barunici cijela
obitelj Ori.
Larsenov je sluga Johan uzeo koaru i nosi po nalogu svojeg gospodara u ljetnu kuicu Tamarove
roakinje. Tu se Johan od juer ve sasvim udomio.
irokom gestom uzima Tamar lisnicu koja pripada Larsenu i s ponosom bogatuna plaa, a pri tome
naglauje:
- Sada jo objed za gospodu gore u katu. Molim vas, odne-
site odmah gore. I to u odmah platiti. U dva sata dolazi ovamo
kume grofice Ori. Gospodin s crnom bradom njezin je tutor
pa je ovdje oekuje, a onda e zajedno svi k barunici.
359

Gostioniara i njegovu enu nimalo ne zanimaju potankosti kojima Tamar eli pred njima opravdati to e
mlada djevojka doi u gostionicu. Njima je vanije sastaviti obilati ruak kad ve imaju tako bogatu
narudbu. I dok gostioniar rauna, ena slae na pladanj jelo pa nosi gospodi.
- Da, jo neto - veli Tamar. - Gospoda su do tri sata
poslije podne iznajmila gornju sobu - da ne biste nikoga pustili
gore.
- Ni iva dua ne dolazi u to doba - veli krmar.
Kad je sve plaeno, gostioniareva ena uzme zdjele i popne se drvenim stubama to su prigraene uz
malu kuu. Na katu uredna, ista soba u kojoj nou stanuje gostioniarski brani par, a danju se i
veerom zabavljaju osobiti gosti. Ovdje uz prostrt stol ve sjede barun i njegov pouzdanik, obojica vi
jahaim odijelima.
- Ona kuica u vinogradu i ureaj, sve je draesno - veli
Franz. - Bude li i ona takva, onda ti neu zamjeriti to si me
danas tako rano ujutro dovukao ovamo.
- Zar to nije bilo krasno jutro? I cijelo prije podne?
- Tebi koji oekuje svadbenu sveanost! Ja bih radije dalje
spavao. A onda - oprosti to se u to paam - ali ti si u svojoj
strasti za ovom djevojkom izgubio pravi interes za Keglevievu
batinu radi koji se napustio onu divnu udobnost u svojoj bekoj
palai.
- Ovako ipak nee sa mnom razgovarati, moj dragi. Izveo
sam osnovu do tanine. Moj plan ne moe podbaciti. Sve je tono
odreeno. Kad ga Terka zatee u noi na poslu, tek tada emo
doznati gdje on skriva spise. Zatim e Vjeran dobiti svoje indij
ske kapljice i - svreno. Dok se to ne dogodi, zato da ne zasla
dim vrijeme s divotnom mladom djevojkom?
- Barun sam je morao danas u hotelu priekati Jarevo
izvjee da ujemo je li djevojka noas uspjela.
- Idi, molim te, kako ne bi uspjela zavesti mladog zdravog
momka koji ovdje jo nema ljubavnicu. A za mene biva stvar
vana tek kad nam Terka kae gdje on skriva svoju batinu i kad
on popije ciparsko vino. Kad to postignemfc, onda se neu udalji
ti iz Zagreba. Dakle, ne brini ve i ne prigovaraj! Ili si "mi zavidan
na nevinoj ljepotici?
- Na takvoj provincijalki da ti zavidim? - nasmije se Franz,
omalovaavajui. - Dosele, kad si imao obaviti takvu tajnu misi
ju, sasvim si se u nju uivio, milju i djelima i ivcima, utapao
se u njoj. Sada sam te naao preobraena, hladnokrvna prema
svemu, samo za djevojku plamti. Nisi vie "jeka kneza Metter-
nicha", kako su te zvali, postao si jeka neke djevojice. Ali ne
dvojim da e se brzo opet snai kad ona Ijepukasta guvernanta
pronae skrovite Kegievieve batine. Skoit e tada kao pravi
lovac samo...
360

- Samo mi zavidi lopove jer sluti: moj e zalogaj biti bo

anski nektar.
Gostioniarka stupa u sobu s objedom, paljivo postavlja sve na stol i opet silazi. Zatim ue Tamar de
Grebenovi i vraa Lar-senu lisnicu, predaje raun, ali on ga razdere i pozove mladog ovjeka:
- Brzo zaloite s nama, a onda nestanite to dalje odavle!
- Visokoroeni, sada je etvrt jedan, a Jadranka dolazi u
dva sata.
- Deset asaka prije dva - ispravi Larsen.
Franza sve vie zabrinjava bratieva ljubavna strast, ali uti. Pred Tamarom se vlada prema svom roaku
kao da mu je samo tajnik.
Za pola sata ve je de Grebenovi ustao i duboko se naklonio, opratajui se, Larsen mu ree:
- Vae zasluge za ovaj veliki dan bit e vam obilato napla
ene. Primit ete svoje tampano djelo ve za koji dan jer su ga
smjesta uzeli u tisak.
- To e biti moj najsretniji as! - pokloni se Tamar. Od
mah zatim sie, odvee konja i odjai prema gradu.
Franz i Larsen ostali su sjedei uz stol. Sluga je pokupio sue, primio bogatu napojnicu i odmah se
udaljio.
Franz je htio zapaliti smotku, ali mu roak ne dopusti:
- Neu da zrak zaudara po duhanu. 2ene ne trpe ovaj za
dah. Strpi se malo!
- Ali sada je tek jedan i etvrt; dok ona doe, prozrait e
se soba.
- U zidine se upija zadah! Ne ljuti me, bratiu!
Spremio je smotku i sjedio, dosaujui se. Larsen je etao
po sobi. Njegov ga roak promatra i pita:
- Ne razumijem zato te je ona pozvala ovamo, u ovu go
stionicu, a ne k barunici?
- Zato to se nee kod nje sastati s tobom - to jest s ba
runom Larsenom. Voli ovu sobicu u umskoj zabiti, nego baru-
niin nepouzdani jeziac...
- Ona, dakle, nee da bi je itko vidio s Larsenom? Tako ga
prezire i mrzi. udno! Za njom luduje, pa ipak je tako kruto
vara!
- to smo lui za djevojkom, izmiljamo to okrutnije var
ke da je dobijemo u naruaj. Ratna varka je dio pobjednike
slave.
- Temperatura tvojega zanosa za djevojkom neto je vie
od obine bolesti, nije li tako?
- Priznajem, neu se tako brzo otrijezniti, a i zato bih?
Tko mi to moe?
Larsen pristupi k stolu gdje su ostale mrvice kruha pa ih pokupi na papir kojim onda obrie povrinu
stola. Franz se glasno nasmije:
361

- Da vide ljudi kako neak najumnijega, najbogatijega kne

za Metternicha, sprema stol i brine se za isti zrak djevojci iz
nekakve austrijske provincije te postaje njezina sobarica?
- Odgodi svoje podrugljivosti, dragi zavidnie, za kasnije.
- Valjda nije boica?
- ekaj i onda govori. Nemoj je dugo ispitivati o Kegleviu,
glavno je da uje kamo je otiao, elim se to prije s njom nai
nasamu.
- Ona e s tobom u ljetnu kuicu?
- Doi e sigurno. To je moja briga?
- A kad doe tamo i ne nae ni barunicu ni goste?
Nee imati kada razmiljati - oko nje e se omotati plamte-i krije mojega oboavanja.
- ovjee, ako bi ona prije svega zatraila enidbu?
- Za nju bih se dao i u ovu pustolovinu!
Mladi Franz zapanjeno kima glavom nad ovim otkriem. Tek danas je opazio pravo stanje svog starijeg
bratia. Nije mu to drago. Cime i kako bi ga otrijeznio? Kada promatra njegovo uzbueno koracanje,
blijedo lice, svjetlucanje njegovih zjenica, sakriveno gledanje u stari zidni sat, opaa da bi svaka rije bila
vjetar to jo vie raspiruje .vatru. Konano neka pazi na sebe. Vie je godina stariji od njega. Ili, moda je
ba tako zaljubljen?!
Kazalo se na uri primie opasnom cilju. Petnaest asaka prije dva sata. Larsen otvori prozor oslukuje.
tropot koije ... Sve u njemu zaigra. Gleda prema cesti okruenoj s obih strana grm-ljem. Sve pusto. U
blizini nigdje kue. 2iva dua je ne moe zamijeniti ... Njegove su oi uperene tamo gdje se nad grmljem
die praina. Sasvim je ve blizu... Ve i koiju vidi. Zaustavlja se. Zato?
Ovo ga uznemiri. Napree pogled. Ne vidi nita. Stoji ukoen. eka. Meu grmljem prema gostionici
netko se kree... Da! Ona ...
- Brzo doi, Franz!
Brati pohiti k njemu. On mu pokae dolje. Po zelenoj ledini kao da je pao bijeli oblai. Lagana enska
haljina, posuta utkanim ruiastim cvjetiima. Svilene vrpce trepere na vjetru, iroki bijeli eir ovjenan
ruiastim penjalicama. Vitka pojava, u-rei gipko se previja. Ne sluti da njezine kretnje upijaju
pohlepni pogledi. Ve se pribliava vrtu kuice ... Njih se dvojica pokau na prozoru da ih vidi.
I ona pogleda gore. Osmjehne se. Larsen se dukobo pokloni.
Jadranka krene k stubama. Franz se povue i tiho apne:
- Stotinu prokletstava bratiu! Ovo je lomaa! Ti e izgor
jeti kao smola. Ti si izgubljen!
I Franz gleda bratia zabrinuto.
- Svri tu izjavu to prije, ali pazi da ne zaboravi sve to
smo ugovorili...
362

S malog drvenog trijema Jadranka ue u sobu. Nije mirna kako je to eljela biti okom u oko s dvojicom
gospode, sama u ovoj sobi gostionice. Obojica joj se duboko naklone kao u salonu. Barun pokae na
Franza koji se ustoboio mrana izraaja lica.
- Dopustite da vam prikazem: njegovo visokoroe gospodin
barun Larsen...
Njezin pogled upre se u njega, odluno, snano, podrugljivo i - neprijateljski.
Ispod bjeline eira padaju oko njezina lica dugi savijeni uvojci, crni kao oblana no. Zelenosmee oi,
uokvirene crnim trepavicama, as bijesnu kao to bljesne munja ljetnim vrelim nebom. Crte su mirne. Put
lica boje slonove kosti ne proputa ni sjenku koja bi odavala njezino raspoloenje. Stoji nepomina, eka i
gleda Franza, dok tobonji Kristijan priskoi, uzme stolicu, prinese k njoj i ponudi:
- Iskaite nam poast.
Zahvalila mu je naklonom glave i ostala stajati. Franz, gledajui djevojku, stvori zakljuak:
"Ova je djevojka smrtonosni ponor mojem bratiu! Slomit e vrat!"
Onda Franz pokae na stolicu i ree uljudno:
- Nisam privikao gledati da preda mnom dama stoji. Mo
lim, izvolite prihvatiti ponudu gospodina Kristijana i u moje ime.
Ponajprije moram ustanoviti da gospoica ne gaji prevelike sklo
nosti prema linosti baruna Larsena.
- Gajim ono to je zasluio...
Zadivio ga tako odvani odgovor, a jo vie neobino lijepa boja njezina glasa.
- Smijem li pitati: ime sam to zasluio, po vaem mnjenju?
- Vae visokoroe je odvie pronicljivo, a da bi zavisilo sa
mo o mojem tumaenju
- Vae visokoroe - javi se sada Larsen - zar ste gospo
icu pozvali ovamo da je podvrgavate politikom presluavanju?
- Ne, nisam. Ipak elim uti zato sam u takvoj nemilosti
gospoice?
Ona nije ekala s odgovorom, a glas joj zvui mirno:
- Ovo sam pitanje trebala postaviti ja: vae visokoroe, i
me je siromana djevojka zasluila da je gospodin barun Larsen
stalno progoni nepravednim crnim sumnjama da sam u vezi s
vaim redarstvom?
- Da ste s barunom Larsenom u vezi, vi biste samo sluili
monarhiji, a to je ast - veli Franz.
- Sluiti korbau moje domovine znai obeastiti svoj ob
raz, ime i duu za cijeli ivot! Svi se grijesi mogu oprati, samo taj
nikada, nikako i niim!
. ,,._..,,..,_,..,^ ,.,,. _^,.",.,,, ,,__,_ ,,363

Franz zaljubljenog roaka pogleda slavodobitno kao da mu dovikuje: "Jesi li poludio - ljubiti ovu
buntovnicu?!" Ali mu Larsen dade iza lea Jadranke znak neka pristane. Unato tome, on nastavi:
- Jeste li svjesni da su ovo rijei revolta?
- Vae visokoroe, biste li vi sluili neprijatelju svoje do
movine, a da ne biste smatrali sebe obeaenim?
- Jasno je da vi u tome imate pravo, ali habsburka monar
hija jest i vaa domovina.
- Nikad! Niti je bila, niti e biti! Mi Hrvati to neemo, a
kad jednom narod neto - nee - onda je to ve - mrtvo!
Ljutito Larsen prekida Franza:
- Vae visokoroe, gospoici je vrijeme veoma kratko, ona
je ve mnogo stavila na kocku kad je na vau elju "morala doi
ovamo pa vas molim: imajte obzira, preimo na stvar.
- Dobro - popusti naoko Franz - htio sam samo doznati
kakva je miljenja dama koja od mene moli uslugu.
- Ne molim uslugu, nego traim pravdu. Vae visokoroe
ne moe imati nikakva razloga da siromanu djevojku ostavi pod
sramotnom sumnjom. Osim, ako bi vas na to silila osobna zloa,
a vi ba tako ne izgledate - unato tome to nosite omraeno
ime...
F/anz slavodobitno pogleda bratia koji izgleda ljubomoran pa onda nastavi pitati:
- Dakle, barun Larsen tako je omraen u vaem srcu?
- Po svojoj krivnji!
- alim to sam taj nesretnik ja, premda ste izvoljeli lju
bazno kazati da se moj izgled ne poklapa s mojim crnim gla
som ...
Sve mirniji i bjenji biva Larsen. Najradije bi bratia izbacio, ali ga treba pa se opet uplee:
- Visokoroeni mi je dao rije da e vaoj elji, gospoice,
udovoljiti i potpisati izjavu. Molim ...
- Samo jednu rije, gospoice! to taj Keglevi tako jedno-
vito raspravlja s odlinim gospoicama?
- Govorio im je znanstveno o postanku Zagrebake gore i o
njenu razvitku.
- A prole subote?
- Nije uope razgovarao s njima. Molim vae visokoroe, ne
izgledam kao nespretna neznalica i...
- Obratno, vi ste izvanredna, neobina djevojka, s bespri
mjernom hrabrou i snagom izraaja, a da ne spomenem udes
nu ljepotu...
Barun zagrize u donju usnu i u sebi bijesno opsuje bratia. Mrko ga gleda, daje mu znakove kako bi ga
uutkao. Sve uzalud.
364

Mladi je Franz, ne samo oaran Jadrankinim biem, nego eli dokazati bratiu da Larsena djevojka
duboko mrzi pa se ne da smesti:
- Neka mi gospoica vjeruje da bih u ovom asu dao pola
ivota da nisam barun Larsen - kad vi tako mrzite...
- Vae visokoroe - prekine ga Jadranka. - Gospodin je
Kristijan malo prije plemenito spomenuo kako su izbrojeni a
sovi koje smijem ovdje provesti. Stoga bih molila - dopustite mi
dovriti izreku koju ste mi izvoljeli prekinuti. Dakle, kako nisam
neznalica, to bih mogla izmudriti divne pripovijesti kojima bih
nahranila gladnu Ijubopitljivost tajnog redarstva vaeg visokoro-
a o Keglevievim sastancima s gospoicama. Do vrha bih zado
voljila gospodu izmiljotinama!
- Zato bi vam trebalo neto izmisliti?
- U tom sluaju da se, uistinu, radi o kakvim tajnim izdaj
nikim osnovama Vjerana Keglevia.
- Vi ih niste htjeli saopiti?
- Moram li to ponoviti?
- Ah, dakle, vi ste u svojoj estitoj dui pristaa onih koji su
neprijatelji vladavine njegove ekselencije? Htio bih znati imena
onih koji vam govore protiv nas.
- Samo gluhima se mora tek kazati da grmi ili slijepima da
je vani no!...
- Ako vae visokoroe misli da sam gospoicu pozvao ovamo
na presluavanje kako biste saznali njezino miljenje, onda u
je zamoliti neka mi dopusti da je odavle otpratim - mrko i otro
prosvjeduje Larsen, promatrajui bijesno bratia.
On ustane, a njezine su plave oi potamnjele:
- Vae visokoroe, hou li od vas dobiti pravdu ili kanite
i dalje dopustiti da me vai agenti uznemiruju u mom potenom
radu?
Nekoliko puta povukao se barun Larsen i pogledao dolje. Tamo ispod grmlja sjedi njegov tajni agent
Vilim. Ako Jadranka ne bi htjela poi iz ove gostionike sobe s njima sama do barunice - a on je ve
unaprijed u to uvjeren - tada e je otpratiti dolje. Uto e Vilim sa svojim drugom istrati iz granja,
ugrabiti djevojku, posjesti na konja i s njome pohitati prema vinogradu gdje se nalazi po Larsenu
iznajmljena kuica. A on, barun, sjest e na svog konja, progoniti otmiare i u blizini baruniine ljetne
kue, toboe, oteti otmiarima plijen i kao spasilac odnijeti ga sebi u naruaj.
Vilim ve eka na gospodarev znak. Zna, jo je gore Franz, dakle, jo nije hora, zato je sjeo uz grmlje,
nasuprot prozoru, i neto jede. Spazivi na katu gore Larsenovo lice, Vilim upre u njega pogled. Barun
poloi ruke na tjeme - to znai: budi pripravan bit e skoro... ovjek se digne, kree u gusto grmlje i u
ikari nestaje. Samo barun zna tko tamo eka njegovu oboava-

nu... I obuzme ga takva nestrpljivost da se okrenuo k Franzu koji postavlja Jadranki pitanja i znakovima
ga ljutito upozori neka ve jednom dovri.
Franz jo ne bi popustio znakovima svojeg bratia da nije ustuknuo pred nekom snagom to se oituje u
svakoj rijei, svakom pogledu i kretnji djevojke. To osvaja mladog ovjeka pa stade govoriti blaim
glasom:
- Lijepa gospoice, kako sam razabrao, vi osjeate prema
Larsenu, ne samo opu mrnju Hrvata, nego jo odajete i svoju
osobnu mrnju radi sumnje koja je pala na vas. Usudio bih se
primijetiti: ni ja, ni moji ljudi nisu ovu sumnju proirili, nego va-
i zemljaci. Oni su je rodili i pronosili. Koji je tome razlog - ne
znam.
- Razlog je dananje drutveno shvaanje o neznatnoj siro-
toj djevojci je...
- Neznatna djevojka - takvo udo moralne i duhovne sna-
ge?
- ivimo u doba u kojem su samo novac i veze dokumenti
vrijednosti, a siromatvo je propusnica za svaku nepravdu. Ali
ja se sada obraam k vama, glavnom krivcu za nevolju koja me
tjera u smrt: - skinite s mog imena sumnju i tako uinite.prema
hrvatskom ovjeku barem jednu pravdu!
Zarumenjela je, oi su joj uarene, Larsena podilaze srsi kad pomisli:
"Za pol sata drat u ovu uarenu mladost u svojem naruju". Obraa se k Franzu:
- Molim, visokoroeni, izvolite mi diktirati u pero izjavu to
smo ugovorili. Gospoica neka odmah ispravi to joj nije po volji.
Barun je ve na kraju strpljivosti. Franz je pokuao ne bi li malo ohladio osjeaje bratia prema Jadranki
kad uje kako ona mrzi Larsena. Ali se prevario jer on ve pie izjavu koju Jadran-ka esto ispravlja.
Stojei uz njega, gleda mu uz rukopis, od te blizine zadre mu pero. Sjea se Vilima koji tamo eka da
ovo divno stvorenje ugrabi za njega ...
Izjava je dovrena. Odmah je dadu Jadranki proitati. Lar-sen opet ide prozoru. Ve u njemu sve treperi.
Onda se priblii Franzu. Ovaj potpie itljivo: barun Larscn. Ispod toga: Olaf Kri-stijan kao svjedok - i
udari peat.
- A sada vae visokoroe - veli barun - nema vie razloga
da poemo na dvoboj na koji sam vas izazvao. Svoj izazov povla
im, ali imam jednu primjedbu: vae visokoroe upozoravam
najprijateljskije da se ne bi u svojim tajnim redarstvenim izvidi-
ma sluio mojim oblijem. Evo, i go"spoica je drala Larsenom
mene, budui da ste se oito prikazali okolo u mojem liku.
- Gospodine, uinio sam to kad sam polazio na razgovor sa
Kegleviem u "Franzjosephgarten" i u palai Kazaline ulice. Vi
dio sam vas nekoliko puta na hodniku "K caru austrijanskom" i
mislio: ovaj e mi lik dobro posluiti.
366

- Istinu recite: htjeli ste mrnju, koju uiva vae visokoro

e, barun Larsen, svaliti na mene, nepoznatog mirnog putnika,
stranca! Jo jednom molim: ne inite to vie jer mi je mnogo
stalo do toga da ne budem omraen u ovom gradu.
- Plemeniti gospodine Kristijane, izvolite primiti moje obe
anje i rije: to se vie nee dogoditi.
Poto su vjeto odigrali ovaj prizor, pogleda Larsen Franza pogledom koji je znaio: "Sada se nosi do
vraga"!
Ovaj to proita na bratievu licu, uzme klobuk i ree Jadranki, gledajui je s nasladom:
- Molim gospoicu da me zadri u malo blaoj uspomeni.
Moram priznati: takvu djevojku nisam sreo jo nikad u ivotu i
ne elim nikada vie navui njezinu mrnju ...
Naklonio se djevojci duboko, a samo malo barunu. Vrata se za Franzom zatvorila ...
Ostali su sami Jadranka i Larsen. Njegovi ivci titraju poput strune. Pogled mu se upija u djevojku, ali ona
gleda na stol gdje lei potpisana izjava. Ovo ga uputi to mu je initi. Pokorai k stolu, uzme papir, sloi
ga i prui Jadranki kao neko veliko blago.
- Vaeg vjernog roba sudbina je obdarila sreom to mu je
pomogao slomiti okrutnog redarstvenika. Evo, polaem pred vae
noge dokument koji ste nazvali zaslugom vae sree. Izvrio sam
danu rije ...
- Kad biste mogli slutiti kako sam sretna! - veli ona i to
plo i usrdno gleda ga u oi.
Taj mu je pogled opasan. U strahu da se ne prenagli povue se od nje i izjavi sveano:
- Kad bih barem smio cijeli svoj ivot utroiti da vas sva
kog dana obaspem svakom sreom...
- Najvea je ova!
- Nema nita - vee? - pita on prodirui joj u zjenice.
- Moe li se nazvati sreom neto vrednije nego to je ski
nuti nedunom okove sramotne sumnje?
- Tek sada shvaam koliko vam vrijedi ova mala usluga.
- Cijeli ivot nosit u u srcu - zahvalnost...
- Zahvalan mogu biti samo ja kojemu ste pruili mali do
kaz povjerenja svog srca u asu kad ste me poastili zadaom
da ukrotim Larsena ...
- Sada mi valja poi. Do skorog vienja!
Ona mu prua ruku koju on privine na vrele usne. Predugo je trajao taj cjelov da ne bi Jadranki otkrivao
njegove osjeaje.
Krv mu je poletjela u lice i znoj orosio elo. U tom trenutku gleda ona na izjavu to je dri u ruci i lagano
je spremi u udni ipkasti izrez na grudima...
Njegov pogled slijedi papir to je dotaknuo bjelinu njezinih njedara. Krv mu uzavre, ali ga dri na uzdi
redarstvenik u njemu, opominjui na strpljivost. Jo malo i ona e izai kroz ova
367

vrata. Hoe li se uputiti s njim dobrovoljno na jahau etnju ili je mora Vilim oteti? To e odluiti ona. Da
se nekako umiri, pone joj govoriti sa zanosom koji nije namjeten.
- Prije nego izaemo odavle i vi krenete kui, sasluajte
me, gospoice: ja sam rob ljubavi koja me goni u lutanje za va
ma. Ja sam nesretnik jer gubim i razum poto sam srce ve davno
izgubio za vama. Gospoice, izrecite samo jednu rije koja e
me osloboditi muka i ja vam polaem pred noge svoj ivot...
- Ne znam to osjeam za vas, ne mogu odgovoriti na to,
danas jo ne ... Srcu treba vremena.
- Onda molim samo jednu jedinu milost: doite u vinograd
barunice Hedvige... Tamo sam pozvan i ja. Izjahat emo u dru
tvu svi zajedno. A vi potraite u srcu odgovor danas, sutra ili
kad hoete, samo doite da vas smijem vidjeti, da ste barem ma
lo dobri onome koji gubi ivot, oboavajui vae bie.
- U koliko sati dolazite barunici? - pita ona.
- U etiri, kada e doi i drugi gosti.
- Kad vam je toliko do toga, dobro - doi u, a sada idem
k Malinovima.
- Smijem li vas otpratiti? Sjest ete na mog konja, a ja u
koraati kraj vas kao dvoranin svoje kraljice. Pratit u vas dotle
dok budete eljeli i povui se kad to zatraite.
Taj je prijedlog besprijekoran; U njedrima ona nosi pisani dokaz svoje nedunosti. Neku zahvalnost mora
iskazati Kristija-nu za ovu sreu!
On eka sa zebnjom. Ako pristane, ve za petnaest asaka bit e u onoj kuici, u njegovu zagrljaju.
- Dobro! Moete me pratiti...
"Izrekla je - da i svojoj sudbini dala pravac"! - klikne on u sebi.
Ne moe govoriti. Stislo ga u grlu.
"Sad je moja. Svreno je"! - misli i blijedi od osjeaja da je as njegove sveanosti posve blizu.
- Izvolite! - veli tiho i poe k vratima da joj otvori. Ja-
dranka je pred njim. Njezina bijela haljinica uti... Dre mu
ruka kojom je dotakao kvaku ...
U tom trenutku se vrata otvore...
- Jao! to je to? Obmana? Prikaza?
Vrata su otvorena. Na pragu stoji mukarac. Jadranka zuri zapanjeno. Larsen prestravljeno. ute...
Nemaju rijei. Mladi u jahaem odijelu, vrsti, pristao, nasmijeen, skida eir i pokloni se Jadranki:
- Moj duboki poklon, gospoice.
Ona uti, kimne glavom na pozdrav i suzdrava uzbuenje.
- Oprostite gospoice, to sam tako nasrnuo, ali gostionica
je otvorena svakom. Vae visokoroe, ast mi je pozdraviti vas.
568

Trebalo je Larsenu podmukle snage da se uzmogne svladati. Osjea: sada mora poduzeti igru koja znai
sve dobiti ili sve izgubiti. I ve se probudi njegova policijska sposobnost pretvaranja. Zaueno gleda
doljaka i savrenim mirom pita:
- Oprostite, nemam ast poznavati mladog gospodina.
- Zar vaem visokorou tako slabo slui pamenje? - pita
Vjeran.
- Ne mogu se potuiti na svoju memoriju, mladi gospodine,
ipak ne znam da smo se ikada sreli...
- Oito se njegovo visokoroe rado ali. Nas dvojica razgo
varali smo u "Franzjosephgartenu" na onom mostiu na kojem ste
me izvoljeli roiti prije dva tjedna.
- Mladi gospodine, vi ste se izvoljeli prevariti. Nikad nismo
razgovarali. Ja sam Olaf Kristijan, plemi iz Norveke.
- Da se sada prikazem vaem visokorou, poto smo sebi
rekli sve to osjeamo na bijelom mostiu u Alagovievu perivo
ju - vi biste to nazvali: komedijom.
Larsen nasmijeeno pita Jadranku:
- Gospoice, nije li to onaj sastanak o kojem je malo pri
je govorio visokoroeni barun Larsen?
- Bit e tako - potvrdi ona.
- O, dakle, ima jo jedan Larsen: Ha- ha, to nije nimalo
duhovita pria - smije se Vjeran.
Larsen zaueno primijeti:
- Koliko je meni poznato, a ja stanujem u istom svratitu
s gospodinom barunom, postoji samo jedan Larsen: mlad, visok,
potpuno obrijan, plave kose i tamnih oiju. Taj je barun Larsen
bio malo prije ovdje pa je pripovijedao o tom sastanku na kom
se maskirao, uzevi moj lik.
- Gle, vi, dakle, niste barun Larsen?
- Hvala bogu, nisam! Zovem se Olaf Kristijan, plemi iz
Norveke, pa bih vas, mladi gospodine, molio - s kime imam
ast?
- Ja sam Vjeran Keglevi kog visokoroeni osobito cijeni.
Meutim, vlasulju i bradu moe uzeti ovjek koji se zna vjeto
preruiti u bilo kakve svrhe, ali oi ne moe uzeti druge. A ja se
dobro sjeam vaih oiju kojima sam stajao ba ovako nasuprot
kao sada.
- Vi ste oito vie gledali lij"pe gospoice koje su sigurno
bile u perivoju, negoli Larsenove oi jer, kako je sama gospoica
Jadranka vidjela, i barunove oi su vrlo tamne! No, oprostite,
gospodin je oito doao na au vina, a ja moram gospoicu otpra
titi ...
"! -
Neka mi vae visokoroe, ali ba sam radi toga doao naglasi Vjeran, stojei uspravno pred barunom.
- Vi? Radi ega ste doli?
- Da otpratim gospoicu.
369
24 Jadranka

- Vi? - pita Larsen i okrene se k Jadranki. - Molim, raz

jasnite mi to, gospoice.
Sve do ovog asa sluala je Jadranka i promatrala obojicu, a sada odgovori mirno:
- 1 ne slutim po ijoj me odredbi ima gospodin Keglevi
otpratiti i kamo ...
- Kako vidim, gospoica ne zna to se dogodilo danas o
podne, ree Vjeran.
- Sto se moglo dogoditi?
- Njezina milost vaa kuma primila je na putu po brzotei
neugodnu vijest radi koje se morala smjesta vratiti. U podne je
stigla u palau, a kad vas nije bilo na objed, poslala je po Tonicu
koja je izvijestila da ste pozvani barunici Hedvigi, roakinji go
spodina Tamara de Grebenovia.
- Sasvim ispravno - potvrdi Jadranka. - Tako je bilo.
- A ja upravo dolazim iz baruniina vinograda naglasi Vje
ran. - Bio sam u njezinoj ljetnoj kui, ali barunicu nisam na
ao. Kua je prazna. Tamo je neki njemaki lakaj koji mi je ka
zao da barunice nema, a ni ikakvih gostiju. A na sva druga pita
nja odgovorio je: "Ne znam". Pa kad nita ne zna, miljah, idem
k Malinovima, ali ni oni nita ne znaju o vama jer niste bili kod
njih, samo ste gore poslali koiju. Opet sam uzjaio i poao na
trag, kadli ovdje dolje iza gostionice u grmlju opazim dva jahaa
konja. Mislio sam, sigurno se barunica odmara pa u je zapitati
za gospoicu Jadranku, ali gospoe barunice nema ni ovdje. Bio
sam ipak dobre sree to sam naao vas ...
Larsen primijeti isto tako ravnoduno kao to govori Vjeran:
- Barunica je urekla drutvo za danas jer i ja sam tamo
pozvan pa je ekamo. Gostioniar je malo prije slao u kuu go
spoe barunice u vinograd zakusku za goste.
- alim to gospoica Jadranka ne moe danas k barunici
jer njezina kuma eli da se gospoica odmah vrati u grad ...
Sve to je pripovijedao Vjeran, Jadranka slijedi s napetom pozornou i pokuava prozrijeti koliko je na
tome istine i to se tu zapravo krije. Jo juer se govorilo da e Vjeran slijediti Oriku obitelj na put u
Dvoru na konju. Sto ima, dakle, znaiti da je on ovdje? Je li istina to on pripovijeda o povratku grofice ili
ne?
- Morate dopustiti da vas pratim - veli Vjeran.
Larsen ovo ne podnosi i obraa se k Vjeranu.
- Dopustite da vam neto primijetim: izgleda da ste vi da
nas gospoicu Jadranku slijedili?
- Jesam, gospodine.
- Kojim pravom?
- Pravom koji mi je dala kuma gospoice Jadranke i po
dunosti koju osjeam prema nekome tko gospoicu ljubi i ve
je zaprosio njezinu ruku.
370

Kao da je barunu ispalio u glavu metak iz samokresa. Problijedio je. U prvom asu nema rijei. Zar je sve
ono to je poduzeo uzalud? Zar sve njegove nade, svi titraji njegovih ivaca, sva oekivanja - uzalud?
- Gospoice, uli ste to je rekao va mladi znanac. Je li to
mogue? - pita barun.
- Gospodin Keglevi nije upuen u moje osobne odnose -
veli ona mirno. - Njemu nije poznato da mene taj gospodin ne
moe prositi niti moe vjenati jer nemam miraza niti sam mu
ravna po rodu i zato nisam zaruena ni s kim!
- Vaa mi je izjava dostatna da se osjetim najsretnijim
ovjekom - odahne Larsen.
Zaueno promatra ga Vjeran. Bljedilo Larsenova lica i drhtanje glasa odaje strano uzbuenje mukarca
koga je Jadranka oito zarobila.
"On, dakle, luduje za Jadrankom? To je tajna ove veze s barunom: Ali to osjea ona prema njemu? Bilo
to, ja u se boriti za Ljubomira do zadnjeg daha".
Djevojka stoji mirno. Lijepo joj lice odraava potpuni mir i sabranost.
- Gospoice Jadranko - pone Vjeran - vi dobro znate
tko je taj koji vas ljubi s namjerom da vas uini svojom enom.
- Znam samo to da sam slobodna i nitko nema pravo slije
diti me ni uhoditi moje korake.
- Oprostite, vaa me je kuma poslala da vas traim. I zato
molim vae visokoroe, gospodine barune, maknite se od vrata
jer Orikino kume - moram odvesti. Vi ste Larsen - a ime
Olafa Kristijana uzeli ste naknadno. Zato, naravno, ne slutim.
Toliko - da se razumijemo! ...
Larsen osjea: doao je as da se bije s tim mladiem za Jadrankino povjerenje. U tu borbu mora uloiti
sve. Ako sada izgubi igru, nikad nee imati u svom naruju ovo stvorenje za kojim hlepi svaki njegov dah.
I stupa naprijed pa e nasmijeeno Jadranki:
- Budite tako ljubazni, gospoice, i kaite svom znancu to
je ovdje govorio barun Larsen o onom sastanku u perivoju.
- Drage volje. Malo prije nego to ste stigli vi, gospodine
Kegleviu, sjedio je za ovim stolom barun Larsen, a gospodin ga
je Kristijan pozvao na red zato se slui njegovim likom. On iz
javi da je to uinio i takav poao na sastanak s vama i obeao da
vie nikad nee uzimati za svoje redarstvene pothvate lik gospo
dina Kristijana. Evo, tako je bilo.
- I to je, njegovo visokoroe dobro odigralo za gospoicu, au ja ipak neu vjerovati. Uostalom, ja bih se
usudio gospoici opetovati poruku kume da se to prije vrati u grad.
24*
Larsen se postavi izmeu Jadranke i njega da sveano baci u igru posljednju kartu:
371

- Gospodine i gospoice, dajem potenu rije, kunem se

grobom svih svojih dragih pokojnika, spasom svoje due i svim
to mi nesrea moe zla udijeliti, - ja nisam Larsen ...
Uutjeli su svi troje. Gledaju se. Larsen osjea svoju pobjedu: Jadranka mora vjerovati zakletvi.
"Kakva je bila mudra glava moj ujak - veseli se u mislima barun - kad mi je savjetovao da uzmem ime i
naslov baruna Larsena! Mudri moj ujae, hvala ti! Eto, nisam se krivo zakleo!"
Zadovoljan promatra Larsen Jadranku. U njezinu je pogledu i smijeku priznanje i povjerenje. Tako se
moe zakleti samo onaj koji ima pravo. Ovo se mnjenje odraava u njezinim oima, u licu, u itavu
dranju. A Vjeran? I on je pokoleban ...
"Tko je taj ovjek"? - pita Vjeran sam sebe. - Zar sam se, uistinu, prevario? To nije taj zloglasni Bachov
sluga? Zakletva je zvuala istinski, ali moj se mozak protivi! Ipak, ne moe se preko toga prelaziti samo
tako. Zar bi Larsen propustio da me ovdje ne pokua uhvatiti, iznuditi od mene priznanje gdje skri- vam
batinu? Moe li on biti ovdje bez svojih agenata? A to je zapravo tu radio u drutvu Jadranke?"
Koleba. Razmilja. Promatra Larsena i ne moe se oteti uvjerenju da je tamo r.a onom bijelom mostiu u
Alagievu perivoju gledao okom u oko ovjeka. Ipak, zakletva je tako uvjerljiva ... Nije li ga onda prevarilo
uzbuenje?
- Ne znam - veli glasno - stoji li preda mnom Larsen ili
Kristijan, ali moja je dunost ipak jednaka, naime gospoicu
smjesta otpratiti grofici Ori.
Ove rijei nadrae Larsena dokraja. On sluti: Vjeran se slijedio Jadranku s namjerom da sprijei sastanak
i ouva je za Oria. Tamar mu je pripovijedao u nekoliko navrata kako je u mladog Oria opazio posebni
interes za Jadranku, tovie ljubo-mor, jo onda kad je ona htjela putovati u Be. Polui li sada Vjeran
uspjeh i odvede Jadranku, nee je Larsen cjelivati u gnijezdu to ga je spremio za nju - ni danas ni sutra,
moda nikad!
Brzo odlui. Uspravi se i okrene k Jadranki:
- Poto gospodin tako uporno naglaava svoju dunost i
neko pravo da vas prati, prisiljen sam u njegovoj prisutnosti upra
viti vama, gospoice, nekoliko rijei. Htio sam vas to zapitati da
nas poslije podne kod barunice, ali kad je gospodin tako uporan
i eli vas odvesti - neka uje i on.
Sveani njegov glas i dranje iznenadi Vjerana. Napeto slua Larsenove rijei:
- Gospoice! Budui da je vaa presvijetla kuma stigla ku
i, smije li Olaf Kristijan u nje zaprositi - vau ruku?
Ni trenutka Jadranka ne razmilja. Sva joj je dua ispunjena trijumfalnim osjeajem i nekim ludim
veseljem to je Kristijan izrekao ovo pitanje ba pred Vjeranom. Larsenovo je bie za-

drhtalo od ekanja. O tom odgovoru ovisi sve... Tu djevojku mora posjedovati, pa bilo to na koji nain. I
gleda je vrelim osjeajem,
Jadranka odgovori vrstim glasom:
- Da, gospodine Kristijane! Smijete me zaprositi!
Kao da je zadobio blago itavog svijeta, u oima mu zaigra zjenica slavodobitnosti:
"Sad je moja! Sad u je pratiti - ja!"
Vjeran je zaprepaten. Dah mu zapinje. Gleda u duhu Lju-bomirov oaj i kao da on osjea za njega
usklikne:
- Gospoice Jadranko!
Ali mjesto nje, brzo odgovori Larsen:
- uli ste odluku gospoice koju ja smatram najveim bla
gom i oboavam iznad svega na ovome svijetu!
Jadrankina izjava ispunjava Vjerana uasom i zuri u nju, dok u njezinim se zjenicama odraava pobjeda.
Larsen smatra: njegov je as kucnuo:
- Gospoice, dopustite da vas otpratim.
- Oprostite - upada otro Vjeran - mene je ovlastila pre
svijetla Orika da njezino kume dovedem kui i ja u to izvesti
pod svaku cijenu. To upamtite, gospodine! - a rije mu je
prijetea...
- Gospoica eli otii svojoj znanici, dakle, Orhidi, ja se
pokoravam njezinoj elji. Odvest u je gore! - skrene sada
Larsen.
- Pridruit u se toj pratnji po nalogu njezine kume. Vi
ete, gospoice, shvatiti da bi me ona teko osudila kad bih dopus
tio da vas prati ovaj gospodin - sam... To nije dozvoljeno ni
"slubenom" zaruniku... Ja sam tienik Orike, dakle, spa
dam u obitelj.
Jadranka odgovori mirno Vjeranu i Larsenu:
- Sasvim prirodno, moja bi se kuma imala razloga teko
na mene razljutiti da gospodinu Kegleviu uskratim izvriti nje
zin nalog pa molim gospodu da me otprate - obojica.
Rijeila je spor protiv Larsenovih nada. Ipak on to vjeto skriva, ak joj odobrava:
- Sto god vi odredite, gospoice - svemu se pokoravam!
Larsen zna: ovo e samo na koji sat odgoditi njegovo svad-
bovanje, zato pokazuje vrlo prijazno lice i uljudno otvara vrata. Prva ide Jadranka, za njome mukarci.
Dolje stoji Videk i uva Vjeranova i svog konja.
- A vaa koija? - zapita Larsen Jadranku.
- Poslala sam je gore k Malinovima da ne probudi pozor
nost jer sam odluila ovaj kratki put do dvorca poi pjeke i
odanle krenuti kui.
- Ali tamo sam u dvoritu vidio konja gospodina de Grebe-
novia - upozori Vjeran, a Larsen prihvati:
-
372

- To pokazuje da- je gospodin de Grebenovi negdje u bli

zini i da barunica dolazi na svoju najavljenu popodnevnu dru
tvenu zakusku.
Vjeran je pozvao gostioniara, a ovaj pred svima izjavi da je konja ovdje ostavio gospodin de Grebenovi.
Samo Larsen zna: konja je ostavio ovdje ne bi li ipak Jadranka, kad ugleda, zae-ljela jahati i pola s
Larsenom dobrovoljno sama u vinograd. Neprestano je kolebao izmeu sile i elje da je dovede k sebi
njeno, bez grube otmice.
Jadranka izjavi da ide pjeke. I prva krene prema dvorcu. Larsen ide uz nju. Vjeran i Videk vode svoje
konje i takoer idu pjeke, pustivi Jadranku i Larsena naprijed. Barun proklinje Vjerana, osjeajui u
grmlju Vilima komu ne moe dati ugovoreni znak u prisutnosti dvojice jakih mladia.
Brzo su stigli pred dvorac. Tu se Larsen oprata s Jadrankom:
- Barunica Hedviga e sama s de Grebenoviem doi po
vas. Molim, zaklinjem vas, odazovite se!
- Ako barunica doe po mene, dolazim sigurno!
Larsen pozdravi Vjerana pun samopouzdanja, Vjeranu je oito da mu je Jadranka obeala sastanak kod
barunice Hedvige. Iz Malinova su dvorca izili Orhida i njezin brat Naum zadovoljni to se je Jadranka
konano pronala i poveli je u dvorac. Vjeran je ostao vani. Videk mu tiho apne:
- Sama je srea odredila da ste se, gospodine, vratili s puta.
Da niste doli - sve bi ilo po zlu. Taj prokleti bradati stranac
ba ne puta iz ruke gospoicu. Gostioniar "K slavuju i lijepom
hladu" mi je rekao da su bila trojica: on, gospodin Tamar i jedan
kojega su zvali barun Larsen. Poslije podne idu k barunici, poslali
su tamo jela i pia.
- uvaj konje, moram govoriti s njome - veli on i ulazi u
dvorac, a Larsen se ispred dvorca Malin pouri dolje i nae svog
Vilima pa mu zapovijedi:
- Preodjeni se, uzmi konja i juri u grad gospodinu de Gre-
benoviu. Reci mu neka smjesta s barunicom doe ovamo. Neka
oboje idu odmah u dvorac po gospoicu Jadranku i dovedu je na
ureenu juinu u svoju kuu. Ja u ih, reci, doekati na cesti u
umi. Zuri se!
Dok je Vilim otiao da izvri zapovijed, Larsen je odjaio do iznajmljene kuice koju je od ceste dijelila
samo lijepa mlada umica.
Na pragu stoji Larsenov sluga Johan.
- Tu je bio neki mladi gospodin - oslovi ga zlovoljno Lar
sen. - Zato si mu rekao da barunice nema i da nee biti
gostiju?
- Naprotiv, rekao sam: ona e doi, a u pet sati stiu i
gosti.
To u Larsenu pobudi sumnju. Keglevi je tvrdio obratno, dakle je izravno uhodio njega i Jadranku.
374

"On, koji djevojku i progoni sumnjama, nikako nije u nju zaljubljen, ali sigurno uhodi Jadranku za Oria.
A to znai da su ve vrlo dobri prijatelji. Onda je Oriu ispovijedio i tajnu svoje batine?! Eh, ekajte,
mlada gospodo. Tu ete obojica naii na vrlo duboku vuju jamu! Mene uhoditi, meni stati na put koji me
vodi u naruaj moje ljepotice! Mladi Ori moj suparnik?! To se mora skupo platiti. Veoma skupo. Samo
ekaj, sutra nakon moje brane svetkovine dolazi na red ti, gospodine Vjerane! Nee me vie uhoditi ni
jedan jedini dan"!
Pogleda na sat i ulazi u prizemnu kuicu. Velika je soba otvorena na verandu. Sve je lijepo i ukusno
namjeteno. Mali stol prostrt za dvoje, s dva naslonjaa. Onda ulazi u drugu sobu. Tu je spavaonica.
"Moja brana soba" - smjeka se on, gledajui enski putni ogrta, sve se smijei od svijetlih boja. On
sjedne i predaje se predodbama, pitanjima, matanju.
Johan mu iznenada najavi dolazak gospodina Franza. Ovo Larsena razbjesni. Brzo i ustro ulazi k njemu
Franz. Barun se srdito okosi:
- Nisam li ti kazao da me danas nitko na svijetu ne smije
ovdje traiti ni smetati, sve dok se sam ne javim sutra?
- Radi se o vrlo vanim stvarima.
- Rekao sam: ne smije me smetati ni da doe ekselencija.
- Vanija od dolaska ekselencije jest injenica da je Terka
imala prilike vidjeti gdje Keglevi sakriva svoju batinu. Sada je
potrebno da odmah doe u grad.
Larsen mu okrene lea, otro zatvori vrata, to inae ne bi nikada uinio, pa se onda vraa:
- uje li, Franz, nemoj mi ibati ivce! Ova Terka nije
mogla tako brzo zavladati u Keglevievoj kui da bi mogla dola
ziti k njemu kad se on sakrije sa svojom batinom.
- Ali je nala genijalni razlog: bijelog fratra. Molim te, doi
sa mnom u grad samo na pol sata ...
Dignuo je glavu kao bijesna ivotinja kojoj otimlju zalogaj.
- Danas me nee vidjeli u gradu ni na zapovijed ujaka
Metternicha. Ni cijeli pakao me ne bi mogao ponijeti odavlel
Danas, nikako!
- Sluaj, bratiu. Gotovo si umirao od elje za Keglevievom
batinom, zbunio si i ministra Bacha, a sada proputa to za
volju djevojke koju nee dovabiti ovamo da ti bude ljubavnica.
Njezin je moral na odvie visokoj razini. Ti si slijep za sve to, zato,
ti moram kazati ja: takva se djevojka prije laa ubojstva, negoli
doputa da je uzme silom. Nikad nee biti tvoja ljubavnical
Nikad!
- Onda u je vjenati!
Mladi se Franz zapanjen zablene u starijeg bratia.
- Ti? Vjenati? Djevojku iz provincije? Neplemenitu? Ti
si, uistinu, enuo!
,. 375

- Zar se "Olaf Kristijan" ne moe vjenati. Zar on ne moe

nestati kad ga je volja
- Sluaj me dragi. Ove se djevojke nee tako brzo zasititi.
Ove njezine senzacionalne oi to se mijenjaju svakog asa, od
kojih te uvijek neto trza, probuuju, neto vabi, tjera krv u po
gon. Sluaj, bratiu, njezin te glas obavija kao topla struja, nje
zine misli zapanjuju, njezina drskost i neustraivost razdrauju,
ona je tajni plamen koji e te razdragati do nesvijesti, ona je
arobnjak! Nee moi bjeati, nee! Kad te pogledaju one zele-
nomodre oi, osjea ue oko vrata ...
- Ah, tako, dakle?! Tebe je uhvatilo ue, tebe je raspalio taj
plamen? Zato eli da idem u grad, zato me eli oteti dananjoj
mojoj sveanosti, ne bi li ti uskoio na moje mjesto? Sada razu
mijem onu glupu izmiljotinu da je to guski Terki ve uspjelo
pronai Keglevievo tajno skrovite. Ostavio je mladi sve otvo
reno da svi mogu etati sobama kad on istrauje nacrte?!...
Ako si doao da me s njome razdvoji ...
- Bude li inio gluposti, javit u knezu Metternichu.
- Javi mu da sam gospou sat prije zapitao pred svjedo
kom: smijem li je zaprositi, a ona je oduevljeno rekla: "Smijete!"
Dakle, sve ti je uzaludno, izlino, promaeno! Bude li trebalo,
jo danas u izvui iz onog samostana jadnog fratra da me s njo
me vjena ili u to uiniti sveano. Nee imati vremena da mi
otkine od usta taj presiatki zalogaj i uzme sebi...
- Uenjaci vele da mukarac sa etrdesetom godinom esto
poludi za enom - to sada, eto, vidim!
Sluga ue u sobu i javlja:
- Vratio se Vilim i poruuje da je gospodin Grebenovi sa
svojom roakinjom ve na putu iz grada.
Vijest je dovela do vrhunca barunove nade i udnje. Ne og-ledavi se na Franza, ode u dvorite, sjedne na
konja pa ide pred barunicu da joj moe dati upute.
Franz je ljutito ostavio kuu i uputio se u grad.
JADRANKINA POBJEDA
U Malinovu dvorcu sjedila je Jadranka u drutvu mladoga Nauma i njegove majke, ekajui barunicu
Hedvigu da je povede u svoju kuicu u vinogradu. Ue Orhida i javlja:
- Gospodin Vjeran moli Jadranku da joj ima saopiti vanu poruku. eka nas u radnoj sobi mog oca.
Da ne izazove kakvu sumnju, Jadranka pristane.
Orhida je sama otprati u sobu u kojoj je as prije ostavila Vjerana. Domaica zatvori vrata. Jadranka
ostane s Vjeranom nasamo.
376

- Oprostite, gospoice, moram s vama razgovarati - radi

Ljubomira.
- On vas je poslao da doete za mnom?
- Obeao sam mu da u bdjeti nad vama i vratiti se - i
pohitao sam za vama kad sam uo da ste otili na Ksaver pot
puno sami...
- Ja sam zanatlijski egrt, a egrti nemaju guvernante!
- Sasvim ispravno, samo to ste vi gospoica
- ... Koja je ba tako egrt kao i svaki djeak u mojim go
dinama.
- Gospoice, ne kanim vam nita spoitavati, ve jedino
opravdavam to me je nagnalo da vas idem potraiti. Jer ja sam
preuzeo dunost kojii mi nalae prijateljstvo prema Ljubomiru.
- Kakva je vaa dunost?
- Povjerio mi je svoju ljubav prema vama i odonda se smat
ram obaveznim pruiti mu svoju pomo.
- U emu vi kanite pomoi Ljubomiru?
- Ponajprije dopustite mi da se izjasnim. On vas neizmjer
no ljubi i kani uzeti za enu.
- Njegov je plan nemogu i neizvedljiv.
- Zbog imovnih prilika? Znam, ali, gospoice Jadranka, on
e sve to urediti ve za mjesec dana. Naao se netko tko mu
prua zajam i kad Ljubomir isplati svoje vjerovnike, stupit e
pred majku i priznati joj svoju ljubav prema vama.
- To ne smije uiniti, a i nee jer kuma oekuje snahu
koja je Ljubomiru ravna po rodu.
- Gospoice Jadranko, meni niste duni polagati rauna, ali
ja vas molim: ne uskratite mi mogunost da prijatelju uinim
uslugu. Odluio sam istraiti to vas vee s tim ovjekom koji se
prikazuje Olafom Kristijanom i da li ljubite Oria. Nakon onoga
to sam danas malo prije uo, ne znam to bih mislio ... Raz
jasnite mi, smijem li moliti da znam to imam initi prema
prijatelju Ljubomiru.

- Stvar nije zagonetna. Evo, kuma me je othranila kao

dijete bez kue i kuita. Kada sam odrasla, razotkrila mi je
moju sudbinu: "ivjeti moe kod mene dok sam ja na ivotu,
udati te ne mogu jer nemam toliko da ti dam ni estitu opremu,
a kamoli miraz. Idi za guvernantu, nai u ti dobro mjesto."
Zahvalila sam joj jer je ivot guvernante alostan: svi joj zapo
vijedaju, nitko je ne voli, ako je lijepa i mlada, sumnjii je
gospoa zbog mua i sina. Takvu sam sudbinu odbila, ali sam
odluila nauiti zanat gospoe Hajdi. Kuma je odobrila, tovie
poslala me u Be. Nesrea je htjela i uhvati me enja za domo
vinom, a Ljubomir me iznenadi otkriem svoje ljubavi.
- Ljubav tako vrijedna mladia znaci sreu ...
- Koju ja ne smijem prihvatiti. Dakle, im sam doznala
Ljubomirovu osnovu, znala sam: meni je boravak u toj kui
nemogu.
-
- Jeste li to rekli Ljubomiru?
- On je to sam pogodio i ba zato me tog dana obvezao
neka ne kaem nita. Zauzvrat sam zahtijevala da mi vie ne
govori o ljubavi. Mislila sam za osam ili deset dana ionako otpu
tovati u Be i sve e pasti u zaborav. Ali mi kuma nije dopustila
da odem. Duna sam joj zahvalnost, a ova dunost od mene trai
da Ljubomiru kaem: "Ne mogu poi za tebe"!
- Vi se rtvujete svojoj zahvalnosti?
- Ne znam je li to rtva ili nije ...
- Biste li poli za Ljubomira kad biste po imetku i rodu bili
ravni njemu?
- Svakako. On mi je drag i jedini koji me nije sumnjiio
ni onda kada su sve okolnosti govorile protiv mene. To mi se
duboko usjeklo u srce.
- Kad Ljubomir uredi svoju imovinu, on e se boriti dotle
dok majka ne popusti.
- Kad bi ona popustila - ne bih - ja!
- Vi, dakle, ljubite stranca s kojim sam vas danas naao?
- Ne! Sasvim su drugi razlozi koji me razdvajaju od Ljubo
mira. Priopit u ih vama jer nitko ga ne bi mogao uvjeriti kako
su ti razlozi opravdani - ve jedino vi.
Nabrao je obrve i ukoena pogleda oekuje njezino razjanjenje.
- Od djetinjstva svakog dana sluam jedno te isto: sirotica,
beskunica, mora biti sretna da ju je grofica uzela pod krov.
Mora biti zahvalna to je nije pustila da bude sudoperka ili
sobarica. To je govorila i druina, posluga kao i barunice i gro
fice - aristokracija. Kao da sam negdje dignuta iz kala sramote
i nepotenja - zato sam sirotica i beskunica. Kad sam odrasla,
to me stalo guiti dok se konano nije neto u meni poelo bu
niti i otuilo me od svih. A sada, kada bi Ljubomir mene uzeo
za enu, ne bi mi vie ovako govorili u lice, ali iza mojih lea...
Saptali bi: kakva je srea pala na ovu siroticu, beskunicu! Nita
nije imala, ni svog jastuka, ni svoje haljine, on je "pridigao"
sirotinju do sebe! Tako bi mislili svi. Svi jednako smatraju da
bogati pridiu k sebi sirotu dok je vrlo esto obratno: siromak s
vrlinama pridie k sebi moralno i duhovno vrlo niskog bogatuna.
Mnogi su siromani krivi samo zato to nisu pokuali da se nepote
nim nainom oslobode siromatva, a radom nisu mogli. Eto, vidite,
takvu ja udaju ne bih mogla podnositi. To me razdvaja od Lju
bomira.
- Gospoice, slaem se i razumijem vas - ali dopustite
samo jedno: Ljubomir bi nastupao prema vama tako da nikada
ne biste osjetili neravnopravnost ni u njegovoj kui, ni u drutvu.
Naprotiv, on bi razorio pred vama sve drutvene predrasude...
- Znam grofa koji je sve to uinio da svojoj siromanoj
eni neplemikog roda izvojti ravnopravan drutveni poloaj. Ali
nigdje nisu primali njegovu, po rodu neplemenitu i siromanu
378

enu, ili su se drali prema njoj hladno i prezirno. Njegova je majka otila u inozemstvo da se sakrije jer
je smatrala enidbu svoga sina sramotom obitelji. Mlada je ena od alosti pobolijevala i konano umrla.
Zato - pitam vas - nije ona bila dostojna te visine na koju se uspinju ljudi samo po imenu i posjedu, a ne
po onome to ovjeka jedino ini vrijednim i uzvienijim od drugoga - po duhovnim vrlinama i osobnim
krijepostima? Ljudi danas stvaraju vrijednosti samo po naslovu, poloaju, posjedu, po svemu onome to
ovjek moe stei i nepotenim i okrutnim i nedostojnim zaslugama. Protiv toga se buni sva moja dua.
Buni se i bunit e se do smrti.
- Tko je bila ta nesretna, za grofa udana neplemenita ena?
- pita Vjeran tiho
- Oprostite to sam u svom ogorenju spomenula kao do
kaz tragediju te vrijedne gospoe ...
- Moja majka?!
Malo je okrenuo glavu k prozoru, a izraaj njegova lica odraava kako je duboko potresen. Jadranka
primijeti tiho:
- Uistinu, nisam vam eljela povratiti bolno sjeanje...
- Uvjeren sam u to, ali nisam slutio da vam je upravo tra
gedija moje majke postavila tako teke zapreke da usreite mog
prijatelja Ljubomira. To je dvostruko bolno za mene koji sam
sebi postavio zadau da putove Ljubomira povezem s vaima ...
- Nai se putovi razilaze i onda ako bi njegove imovinske
prilike bile dobre kako god mu drago. Rekla sam: Ljubomir mi
je drag, od svih mladia koje poznam bila bih najradije pola za
njega da smo ravnopravni po rodu i imetku.
- Ipak, ne osjeate, za Ljubomira onu veliku, pravu ljubav?
- Ne znam to je to velika prava ljubav. I ne elim je upoz
nati. Stoga sam bila odluila raditi i time stei svoj opstanak pa
se udati po svojo vlastitoj elji, naem li kakvog radnika svog
zanata. Ili u ostati drugima na sramotu i porugu: stara gospo
ica! Ali, ini se, sada se to promijenilo ...
Posljednja izreka Jadrankina trgne Vjerana i on se Iecne:
- ovjek kog sam danas zatekao s vama promijenio je vau
sudbinu? Sravnite li njega i Ljubomira, na koga bi pao izbor da
moete birati?
- Svakako na Ljubomira.
- Poinjem sumnjati: ipak ljubite Oria, ali se elite udati
za stranca da se oslobodite opasnosti da jednog dana popustite
Ljubomiru.
- Varate se. Za stranca bih pola iz posve drugog razloga.
- Smijem li zapitati, koji je to razlog?
- Ovaj je stranac skinuo s mog obraza neizmjernu sramotu.
Skinuo je s mog ivota sumnju koju ste na mene navalili - vi! ...
Vi - lino vi!
,..., 379

Porumenio je do ela i od njezinih rijei i od pogleda to je pun ogorenja uperen u njega.

- Taj je ovjek skinuo s vas sumnju? Kako?
- Prisilio je baruna Larsena da odgovori da ono pitanje
koje ste vi meni postavili kad smo se prvi put susreli u salonu
grofice Ori. Pitali ste me: kako su ljudi tajnog redarstva doz
nali da Bardovia drim Kegleviem. To je vae pitanje, gospodi
ne, bacilo crnu sjenu na moju djevojaku, domovinsku, ovje-
ansku ast...
Njezin se glas snizi. Ona iznenada prie k njemu, a njezine modrozelenkaste oi upilje se u njega:
- To vae pitanje igosalo me je tom sumnjom u onom
vaem predavanju o hrvatskoj povijesti...
Vjeran zuri u modrozelenkaste oi to su sada okruene crnim trepavicama kao povrina morska kad na
nju pada crni oblak. Iz njih sijeva neto bijesno, slavodobitno, to ga je prikovalo na mjestu i kao da mu je
zaustavilo dah i misli.
- Da, gospodine - naglaava ona rije po rije. - Ovo
sudbonosno pitanje, koje me je moglo natjerati i u smrt, rijeio
je - barun Larsen jer ga je na to prisilio gospodin Olaf Kris-
tijan! ...
- Prisilio? Zloglasnog Larsena?
- Tako je! Uinio je to Kristijan zato to me ljubi. Ali
moram vam razjasniti moj sastanak s njime u srijedu kad smo
bili na izletu na Ksaveru ...
Ona mu ispripovjedi kako se s njime srela i to su razgovarali, a zatim doda:
- Nikada nisam mislila ozbiljno primiti njegovo oitovanje
usprkos tome to mi je obeao donijeti razjanjenje baruna
Larsena. Ali dogodilo se je neto sudbonosne Vi ste, gospodine, gospoicama govorili o povijesti, a
strelice svoje sumnje bacali ravno meni u srce. Pogodile su me! Goloruka, bespomona, osjetila sam kad
ste mi kazali da me drite dounikom - izdajicom. Tog sam asa stvorila odluku. Drugog dana pozovem u
duan gospoe Hajdike Olafa Kristijana i tada sam tog stranca ja sama zamolila neka zatrai od Larsena
jasni odgovor: kako je on znao da ja Bardovia drim Kegleviem. S jedne strane vaa strana sumnja, s
druge strane paklena zamka da me prisile biti dounik. Nisam imala drugoga puta nego do Kristijana koji
mi je to obeao. Larsen je pristao na izjavu, ali uz uvjet da doem sama po nju. Predloila sam ovo
samotno mjesto, u to doba kad nitko ne dolazi u umsku gostionicu. Bilo je to danas. Da i nije moja kuma
otila na put, ipak ,bih bila otila sama samcata tamo gdje ste me nali.
- Tu ste se sastali - s Larsenom?
- Doekali su me Kristijan i Larsen. Naravno, htio je doz
nati to ste vi govorili gospoicama, ali sam mu rekla da niste s
njima ni bih", onako kako smo se dogovorili. Kristijan je nekoliko
360

puta odluno ustao da me obrani od tih pitanja i tada je Larsen lino razjasnio kako je doznao da ja
Kegleviem drim Bardovia, i to pismenom izjavom i svojim potpismo.
- Zapanjen sam ...
- Htjela sam vam taj spis pokazati pred kumom pred kojom
ste bacili sumnju na mene. Vi ste me danas nali s njim na sas
tanku i vaa je sumnja bila na vrhuncu trijumfa! A sada, evo,
sudite o pravednosti vae sumnje!
Jadranka izvue iz njedara papir i prui mu.
Mladia obuze napetost. Prua ruku za pismom, ita. Njezin ga pogled promatra slavodobitno. Vjeran ita
ponovo, svaku rije.
ukanje papira u Jadrankinoj ruci povue njegov pogled k njoj. Jo ima jedan papir? I ovaj mu prua:
- ita ovo. Tu gospoa Hajdi prisie na svoju djecu da je
vidjela ovoga ovjeka kad nas je slijedio.
Uzbuena ruka mladia posegne za drugim dokazom. ita bre od prvoga. A onda pita ivo:
- Vidjeli ste na ulici gospodina s plavom bradom? Visok,
vitak, mlad, plava mu je brada bila tako neobino gusta i zao
kruivala cijelo lice?
- Jest, tako je izgledao - a mi smo bile tako zaokupljene
mojim tumanjem da nismo jedna drugu ni upozorile na stranca.
- Da - to je taj koji je mene pratio u koiji i progonio kad
sam mu utekao u blizini Halperova dvorca.
Ona prui ruku za obim pismima i ponovo ih sprema.
- Vae su sumnje slavodobitno unitene! Prikraeni ste za
taj uitak!
- Ne, ja nisam uivao u sumnjama, gospoice, nego trpio,
videi koliko vas Ljubomir ljubi i bojao se da niste vrijedni toga.
Sve to se je dogaalo, pa i vai sastanci s onim ovjekom, okre
nulo se protiv vas ...
- Naravno! to bi siromana djevojka mogla raditi drugo
nego prodavati redarstvu neprijatelja svoje zemljake?!
- Dopustite da se ogradim ba protiv tog miljenja. Kad sam
uo o vaem svjedoanstvu protiv mene, smjesta sam o vama
ispitao Bardovia. On mi je rekao: "Ona, koja je svjedoila pro
tiv tebe, to je crnka s modrozelenim oima koju smo vidjeli u
Beu!" Kad sam ga pitao nije li se kasnije s vama upoznao,
popratio je to drskim smjekom kao da je ipak s vama u poznan
stvu. Otad sam smatrao da izmeu vas i Bardovia ili izmeu vas
i Larsena postoje neke veze... Nikad nisam ni u snu pomiljao
da bi vam ovi ljudi vae usluge nagraivali novcem. Ne, to nikada!
To se kunem! Nisam mislio da ste plaenik - nego rtva ljubavi.
A tomu sam htio ui u trag. Dakle, razlog mojoj sumnji nije bilo
vae siromatvo, nego uvjerenje da je posrijedi ljubav. A to se
tie Ljubomira, tek sada moete razabrati njegovu veliku ljubav
prema vama, kad je, unato svemu, jo tvrdo vjerovao u vas.
381

- Rekla sam mu: "Nikad to neu zaboraviti"!

- Evo, zato sam se dao u potragu za vama i sada sam sretan
to sam tako sjajno poraen - da ste posve neduni. Nema
smisla moliti za oprotenje, samo moram kazati da veoma alim
to ste patili mene radi. Samo jo jedno: niste li pomislili kakva
e to biti katastrofa za Ljubomira kad Kristijan doe u prosce
- s vaim odobrenjem?
- Ljubomir neizmjerno ljubi svoju majku i radi nje e on
izlijeiti svoje srce. To ne moe biti tako teko. Njegova ljubav
prema meni veoma je kratka vijeka. Osjetio je da me ljubi tek
kad sam otila u Be, prije etiri mjeseca. Prije mojeg puta u Be
nije mi iskazivao ni obinu panju.
- Gospoice, psiholozi vele da se ljubav esto uvue u srce
potajno i ovjek nije toga svjestan dok ga ne zaboli. Ja vas
molim: odgodite prosidbu onog ovjeka za kojeg jo uvijek ne
znamo je li Larsen ili Kristijan. Zakleo se uvjerljivo u to nema
sumnje, ali da je sto puta Kristijan - odgodite. To je Ljubomir
zasluio.
- Ima li to smisla kad Ljubomir mora do jeseni biti vjen
an s Mirtom? To je svreno.
- Odgodite njegovu prosidbu kako biste imali vremena raz
misliti, ispitati jo jednom sve okolnosti. Barem priekajte! Ne
dopustite da Ljubomir gleda kako vas dobiva stranac, bio on
tko mu drago. Ne dopustite da to doivi Ljubomir.
Posljednje rijei Vjeran je iskazao molei.
- Vaa vjernost Ljubomiru istinski me dira i mogla bih od
goditi da se nisam unaprijed ovom strancu obeala. Spasio je
moje potenje. Larsen mi je poruio: ili u postati dounik ili e
javiti ljudima da to ve - jesam. U toj paklenoj zamci bila sam
bez zatite i pomoi i rekla sam Kristijanu: prvi je moj cilj da
se oslobodim sumnje, a drugi - biti zahvalna svom osloboditelju.
On, dakle, ima pravo na mene.
- Moda gojite prema njemu previe povjerenja. Dok ste
dolazili onamo, u onu samotnu sobicu, da vam vrati vau ovje-
ansku ast, mogli ste izgubiti - djevojaku ...
- I kad bih znala da e se to dogoditi, ja bih i onda pola
samo zato da dokaem svoje asno ime - vama!
- Meni?
Proaptao je pitanje, jedva ujno, uplaeno ...
- Jest, vama koji ste sumnju na mene pobudili, govorei o
hrvatskoj povijesti, igosali me izdajicom - dounikom - plae
nikom. To ste mi sipali u lice. Priznajte - guili ste me svakom
rijeju o izdajicama.
Jadrankin se glas pokolebao i na trenutak prekinuo. Modro-zelene oi nestadoe meu gustim
trepavicama. Onda opet digne glas:

- I sto puta bih bila otila na sastanak i da je Kristijan

traio jnajneasniju naplatu - samo da vam mogu kazati u lice:
gospodine, ja sam siromana, beskunica, nemam nita i nikoga
na svijetu, ali sam svoje ljudsko potenje odrala isto, netak
nuto! Svoj sam cilj postigla ...
- I zato kanite plaati cijeli ivot?
- Svejedno kakvu plaam cijenu za svoje poteno ime!
Brzim koracima ode ona k vratima.
- Gospoice! Pitam vas u ime Ljubomirovo: kamo idete
sada?
- K barunici u vinograd, a onda se vraam s njome u grad.
To moram uiniti Kristijanu.
I zatvori za sobom vrata.
Skoio je, oslukivao njezine korake. Onda je izaao u hodnik gdje sjedi lakaj. Zovne ga i naloi mu:
- Sasvim tiho javi mladom gospodinu Naumu neka brzo
doe k meni. Reci mu to u uho.
Sluga ode u veliki salon. Zamalo izae mladi crnomanjasti kuedomain Naum. Vjeran ga uzme za ruke:
- Gospodine Naume, vi ste me ove srijede sami upozorili
da je Jadranka neki revolter i da gajite za nju simpatije. Pomo-
zite mi da ne bi sada otila k barunici Hedvigi u vinograd, jer
to je revolt i...
- Upravo je barunica poruila da e sama doi po nju, ne
ka je doeka.
- Tu se krije onaj Kristijan s kojim se Jadranka susrela
na etnji. On joj udvara veoma ozbiljno. Htio bih da se ona ne
odazove baruniinu pozivu, da se ne susretne s Kristijanom. e
lim to sprijeiti za svoga prijatelja. Smislio sam, ali to morate iz
vesti samo vi. Kad bih se ja upleo, Jadranka bi znala da je sve
izmiljeno - apne Vjeran. - Ja u odmah otii, a sve prepu
tam vama...
Nekoliko asaka, poto su se mladii dogovorili, ulazi mladi Naum u salon. Tu sjedi njegova majka, sestra
Orhida i Jadranka, a u pozadini guvernanta.
- Majko - veli Naum - grofica Ori poslala je ovog asa
momka s pismom ocu. Moli njega i tebe da poaljete Jadranku
s naom guvernantom odmah kui. Poto je momku naloeno da
donese odgovor, otac je javio da e joj elju ispuniti, a tebi poru
uje - odredi da odmah krene.
- Jadranko - prihvati gospoa Malin - odmah napii ba
runici Hedvigi pismo neka se ne trudi po tebe jer mora kui po
nalogu kume. Ti zna da ti je dunost sluati svoju dobrotvorku!
Niim Jadranka ne odaje kako je djelovala zapovijest i ode s Orhidom u drugu sobu. Tu napie pismo
barunici, a Naum ga otpoalje po svom momku. Ali je ve po dogovoru s Vjeranom spremio koiju kojom
se Jadranka dovezla na Ksaver. Sebi dade Naum osedlati konja. Mirno sjedne Jadranka s guvernantom u

382

koiju, a Naum, jaui, prati kola. Dok su se oni udaljili, ve je Vjeran jaio poprijeko umom i siao na
cestu ba tamo gdje je onomadne na izletu vidio Larsena i Jadranku. Ovuda bi morala proi barunica pa
se on eli uvjeriti jesu li tamo kakvi gosti ili se barunica dala nagovoriti od stranca da mu omogui
sastanak s djevojkom.
"Danas mi je to usjelo sprijeiti" - konstatira Vjeran - "ali to e biti dalje? Sto e trpjeti Ljubomir kad
-sve sazna?..."
- Gospodaru, dolazi "licitarski konj" - naime, gospodin
koga novoveki aci tako zovu - apne Videk.
- A ti ovaj naziv opetuje s uitkom! Idemo im polagano u
susret. Htio bih razgovarati s njima.
Za malo koraaja i ve su se sastali i pozdravili. Barunicu prate Tamar de Grebenovi i Larsen. To je
Vjeran i oekivao. Lijepa je barunica izmijenila nekoliko koketnih rijei sa Larse-nom, a onda e Tamaru:
- Idemo da nas gospoica Jadranka dugo ne eka.
- Ja u vas barunice, poekati u blizini vae kue veli
Larsen.
Vjeranu je jasno: momak koji je nosio pismo jo nije stigao barunicu, ali se uini kao da ne zna nita o
Jadranki i uti dok je Larsen ostao na cesti. Tada on upita Vjerana nasmijano:
- Gospodin vjerno straari?
- Nemam tako uzvieno namjetenje u baruna Larsena! -
odvraa Vjeran.
- Nisam vas htio tako poniziti: Vi straarite za prijatelja -
ali mu recite: Jadranka pripada meni, Olafu Kristijanu i ja se je
ne kanim odrei ni za sve blago ovog svijeta. Recite to svome pri
jatelju i neka se nitko sa mnom ne upusti u borbu za nju!
- Poto sam bio svjedok da se dragovoljno odluila za vas
- ne kanim o tome vie troiti ni jednog asa. A prijatelja u
obavijestiti to se zbilo! Moj poklon, gospodine!
Vjeran digne eir, znajui da mu je za danas Jadranku oteo i s Videkom odjai nizbrdicom, proe pokraj
umske gostionice i onda punim trkom tjera prema gradu da stigne Nauma.
Na putu u dvorac Malin sreli su barunica i de Grebenovi momka s Jadrankinim pismom. Hedviga se
usplahirila, a Tamar zabrinu:
- To e biti katastrofalno za njega! Ne usuujem mu se na
oi...
- Taj luak, uistinu, nema ukusa. Kako se moe zagledati u
prostakinju koja nema nikakve kulture za ljubav? Ova budala! ...
Ne boj se. Ja u gospodina otpratiti u vinograd, zapoeti malo ko-
ketno s njime i brzo e zaboraviti ovo jadno glupo eljade.
Larsen eka u dubokom uvjerenju da mu barunica vodi Jadranku. S njome e zajedno u kuu, uzeti juinu,
a onda barunica mora otii, toboe, na prijem. Tamar iza nje, oboje e nepri-
384
mjetno odjahati, a on ostati s Jadrankom sam. Uivio se u taj prizor, kadli opazi barunicu i Tamara bez
djevojke. Valjda je ona krenula nekuda kroz umu? Ogledava se...
Barunica doe blie i saopi sadraj pisma. Tamar opazi kako je Larsen zagrizao u donju usnu. Barunica
mu pone ljupko pripovijedati da e ona sutra sve to sama urediti - a kod juine e sve ugovoriti... No,
barun je prekine:
- Molim, oprostite barunice, to sam vas smetao. Gospo
dine Tamaru, otpratiti gospou kui i odmah se vratite k meni...
Larsen udari ostrugom konja u trbuh takvom estinom da je ivotinja zadrhtala i poskoila.
- Ovaj je savreno lud! - ljuti se barunica i krene opet
u grad, a Larsen u vinogradarsku kuu. Danas ne eli vidjeti
nikoga od svojih namjetenika, najmanje bratia Franza.
U jureem trku dostigne Vjeran Nauma i Jadrankinu koiju jo prije kapelice u Novoj Vesi. Cijeli su daljnji
put jahali usporedo i pripovijedali sve do Orieve palae. Tu je i Jadranka sila, oprostila se s
guvernantom, koju opet koija odveze natrag, dok je Naum poao s Vjeranom u palau. Gore u predvorju
zaustavi Vjeran djevojku:
- Sada vam moram kazati istinu. Vaa kuma nije u palai.
Ali danas prije podne na putu ona se predomislila i mene poslala
natrag u Zagreb s molbom barunici Hollenbach, koja sutra putu
je takoer grofici Erdodv da uzme sa sobom i vas. Ja sam se
vratio i poao u palau da vam to javim. Poto vas nisam naao,
odem za vama k Tonici. Ona je morala priznati kad sam doao
u ime Orike - i tako sam pohitio na Ksaver, tamo sam se poslu
io neistinom da se kuma vratila.jer sam htio sprijeiti va sas
tanak s Kristijanom u vinogradu. Uinio sam to za Ljubomira i
utedio prigovore barunice Hollenbach jer se morate spremiti
za put.
- Sutra moram putovati u Banjske Dvore na oi Mirti? -
pita ona, a da se nije ni osvrnula na to to se posluio neistinom.
- Kuma vas eka u dvorcu Opeka. To je, dodue, blizu
Banjskih Dvora, ali nije ipak naoigled kontesi.
- To je elio Ljubomir, ali time e bre uslijediti ono to
Ljubomir ne eli.
Uz te rijei ona pozdravi i ode u svoju sobu.
Tu Jadranku ekaju Hajdika, Tonica s tetkom i guvernanta barunice Hollenbach koja joj predaje poruku
da se sutra spremi s njima na put.
Gospoa Hajdi, Tonica i njezina tetka saopuju Jadranki da su se nakon Vjeranove potrage za njom
poeli bojati da je Jadranka u nekoj opasnosti.
- Isplatila bi se svaka pogibelj. Evo, to sam postigla - i
pokae izjavu potpisanu od Larsena.

U ZAGORSKOM DVORCU OPEKA

U starom perivoju jednokatni dvorac. Po zidovima zelene penjalice. Oko zgrade prostire se stari perivoj s
ribnjakom. Sunce se ve zaustavilo na zapadnom kraju perivoja. Na terasi sjedi grofica Ori. Uz nju stoji
starija kljuarica dvorca i prima naloge.
- Na Mirtinu elju ukonaeni su moja ki i sin u Banjskim
Dvorima, a ja sam odluila proboraviti ovdje. Danas dolaze jo
Hollenbachovi s kerkom i sinom. Ovdje kod mene u lijevom kri
lu smjestite mog tienika grofa Vjerana Keglevia. Moj odvjet
nik gospodin Kueti neka bude u istom lijevom krilu, prizemno.
Zatim e doi i moje kume gospoica Jadranka.
Orika se ovdje po elji prijateljice grofice Bombelles smatra domaicom, budui da se vlasnica dvorca
nalazi u Beu.
Kljuarica javi da su stigli putnici iz Zagreba. Sama im je izila u susret, pozdravlja se s obitelji
Hollenbach, onda s Vjera-nom pa naposlijetku s Jadrankom. Posljednji je dolazio odvjetnik Kueti.
Njegova visoka, vrlo stasita, snana pojava, osobito se istie na konju. Gospoa Hollenbach primijeti:
- Prua pravu junaku sliku, zar ne, Julijo?
- Gospodin je odvie umiljen.
Ne slutei to o njemu govore, on pozdravlja, skidajui eir i priblii se k Oriki:
- Evo me po elji vae milosti i molim daljnje zapovijedi.
- Trebam vrlo vanih savjeta. Vjerojatno emo sklapati e-
nidbeni ugovor, ali o tome sutra. U Banjskim Dvorima bit e i
Renata pa se neete ljutiti to sam vas pozvala?
Ona se nijemo pokloni i uti. Kljuarica odvede goste u njihove sobe, U blagovaonici nali su se svi na
veeri. Poslije se raspleo razgovor o enidbama koje ekaju prisutne mladie, ali je usred debate Orika
naglo ustala i pozvala drutvo na poinak da sutradan osvjeeni krenu u Banjske Dvore grofici Erdodv.
Jad-ranku je iznenadio neobino hladan prijem njezine kume. Cijele veeri nije je oslovila - kao da i ne
postoji. To je vie i pozornije djevojka posmatrala razgovore, dranja i poglede. Nije joj umaknuo ni
Vjeranov pogled kad je govorio o nekoj eni koja bi mogla promijeniti njegovu odluku da ostane neenja.
Gledao je ba lijepu Oriku, a neto u njezinu ker.
"Zato je kuma prema meni tako hladna? - pita se djevojka. - Zato me je pozvala ako ima razloga za takav
doek? Lju-bomir joj, prema njihovu ugovoru, nije mogao nita rei, ili se neto desilo?"
Sjela je kod otvorenog prozora uzane sobice, nimalo se ne brinui to stanuje uporedo s kljuaricom. Sva
je zaokupljena pitanjem: zato ju je kuma naknadno pozvala ovamo i zato gotovo prelazi preko nje kao da
i nije prisutna?

Nije li je putem spopala pojaana sumnja o njezinim vezama s tajnirri redarstvenicima pa je toliko
izgubila pouzdanje u nju da je eli imati na oku? to dalje razmilja o Orikinu dranju, to je vie
uvjerena da se ne vara. Kuma bi joj svaki drugi razlog bacila ravno u lice, ovde je kriva sumnja. Nee dulje
ekati: Ne eli provesti besanu no i odlui: ide odmah k njoj, pokazat e joj izjavu baruna Larsena i onu
Hajdike i neka zna da je neduna.
Polagano otvori vrata. Izlazi. Pred njome se prua dugi prostor. To joj oznauje mala svjetiljka u dnu
prostrana hodnika. Da ne bi koga probudila ili izazvala pozornost, koraa na prstima. Cijeli niz vrata
lijevo i desno. Zna, kumini su prozori otvoreni u perivoj. Dakle, dobro je pola. Tiho e pokucati i tiho je
zamoliti neka joj dopusti mali razgovor. Ona ionako ne spava dugo u no. To je ula od Hajdike. Ako je
tome kriva ona, jo e ove noi tvrdo zaspati. Dola je pred vrata i stane. Osluhne.
Kuma s nekim razgovara. Sigurno s kljuaricom dvora. To e valjda brzo svriti. Malo se sagne k vratima
da bi bolje ula moe li pokucati ili bi jo priekala.
Iza sobe dolaze poluglasne, priguene, ali uzbuene Orikine rijei:
- Na sva usta ste danas govorili o eni koja bi jedino mogla
promijeniti vau odluku da se ne enite, ali od nje vas dijeli
sjeverni pol i tada ste ravno gledali u mene. Kako ste to mogli
uiniti Vjerane? Sto je to?
- Strano sam pogrijeio, nesvjesno, ali evo, priznajem: mis
lim da sam od prvog dana, kad sam ugledao vau milost -
zaljubljen u vas.
- Oh, pa vi vi ste draesna luda ... koju moram ...
Jadranka poleti na iljcima cipela du hodnika suzdravajui dah, zatvori vrata svoje sobe, potra k stolu
na kojemu gori svijea i utrne svjetlo. Jo uvijek slua rijei s one strane vrata... i srce joj udara. Ne misli
nita. U mraku dirne stolac i sjedne, a ruke sloi u krilo, to je to ula? Sjea se, Hajdika se jednom
ljutila. A ipak, istina je: on ljubi nju...
"Zato sam otila k njoj? Prislukivala sam, a htjela sam samo uti hoe li kljuarica jo dugo ostati kod
nje. Mislila sam, ona je tamo, a onda je progovorio on... Sto bi kuma rekla kad bi slutila da sam ula ...
oslukivala?
ega se bojim? Nee oni nikad saznati to sam to ula." Uzalud se ispriava pred sobom, sve vie je
sapinje u prsima. "Nepristojno sam uinila, provalila u njezinu tajnu s Vje-ranom."
"Da, on ljubi nju - opetuje u sebi i predouje sebi kuminu pojavu kako je izgledala veeras. "Lijepa je, vrlo
lijepa i duhovita, mora je ljubiti. Pa to je razumljivo. Samo da nisam oslukivala! Kako se stidim sama
sebe."

386

25*

387

U tmini ide k prozoru. Otvoren je u perivoj. Vani mrak. Stabla se u mraku priinjaju kao sablasti, a iroke
kronje kao tamna krila. Lahor prolazi liem. S jezera se uje neko praakanje. Jadranka se makne.
Zdesna pada neka svjetlost na kronje. Oito sa prozora prvoga kata. To je kumin prozor. Jest... On je
tamo...
On ljubi nju. Kako je ne bi ljubio kad je tako lijepa i duhovita?!
Dolje, pod prozorima, po ljunku neiji koraci. Netko izlazi iz dvora u mrane sjene drvea. Koraci snani,
vrsti. iji? Gleda dolje. Nita ne moe vidjeti u mraku. I nikoga... Samo uje kako netko odlazi izmeu
granja. Dugo je mir. Zatim opet kripa ljunka. Isti se koraci vraaju, sve polaganije, i prelaze tratinu.
Onaj se dolje zaustavio i dugo vrlo dugo stoji ili sjedi. Svakako je mukarac. To se razabralo po koracima.
Onda se odjednom makne, pribliava dvorcu i ulazi.
Tko je otiao u noi i opet se vratio?
Nastaje tiina. Perivoj spava. Svjetlost s drvea nestaje. Ugaena je svjetiljka. Zar je kuma ugasila? On je
od nje otiao?
U perivoju duboki mrak. Ali nije vie tiho. Vjetri uti gustim kronjama. Jadranka sjedi naslonjena o
prozor. Neto joj obuzima duu - alobno, bolno, beznadno... San joj nee na oi. U dvorcu tiina. Svi
snivaju. Kada e san svladati neznane nemire njezine mlade due? Zagledana u mrak, oslukuje tiinu po
kojoj lie tiho apue s vjetriem.
Ujutro se Jadranka probudi vrlo rano, obue svagdanju modru haljinu, jedinu koju je donijela sobom, a
zatim ide kumi. Ona je doeka, ne samo hladno, nego i mrko:
- Nisi li juer nakon veere bila pred mojim vratima?
- Jesam. Bila mi je nakana zamoliti razgovor, ali sam ula
da je netko kod vas pa sam otila.
- to si htjela od mene?
- Predloiti vam ovo ...
Kuma se udi, uzimajui dva spisa. Prvi od Larsena, a zatim od Hajdike. Morala je proitati dva puta.
Zauena je. To dokazuje Jadranki da Vjeran nije juer nita govorio kumi o toj stvari. I kako bi dospio?
Mislio je samo na svoju ljubav. Prestraila se da joj kuma ne bi proitala s lica misli i obori oi.
- Ishodio mi je Norveanin Kristijan.
- Taj tvoj tajanstveni kavalir? Lijepo! Ovo je svakako vano,
ne samo za tebe, nego i za mene. Napokon se to rijeilo. Jesi li po
kazala Vjeranu?
- Jesam, juer.
Dakle, ni rijei nije joj rekao o sastanku kod "Slavuja". To bolje - ustanovi Jadranka i zapone:
- Dopustite mi, kumo, jo neto. Ovaj gospodski ivot nikako
ne pristaje zanatu koji me eka. Stoga sam odluila kumi izrei
388

svoju zahvalnost i stupiti kod Hajdike kao naunica. Kao takva imala bih stan i jelo, a kad budem kalfa, i
plau...
- Dakle, tebi je dodijalo ivjeti pod stegom i nadzorom svo
je kume? eli biti slobodna?
- Slobodna u biti kad izuim zanat, a sada bih prela ispod
vaeg nadzora pod nadzor majstorice.
- A na udaju nisi ni pomislila?
- Juer me je zapitao gospodin Kristijan smije li me kod
vas zaprositi. Rekla sam da smije. Odluku preputam vama, ku
mo ...
- Ti ne ljubi tog Norveanina, to je sigurno?!
- Ne znam to je ljubav, ali on ljubi mene. Uzima me ova
kvu kakva jesam, miraz i opremu prezire, mene samu smatra
blagom koje mu se poklanja - sam je tako rekao. Time moe
djevojka biti i prezadovoljna ...
- Svakako taj lijepi Norveanin divno udvara. ta bi ti ui
nila da ne pristanem na taj brak?
- Pola bih u zanat, kako sam rekla.
- Ne slui li taj Kristijan samo tome da izazove ljubornor
drugoga?
- Nema nikoga koga bih eljela ili htjela izazivati...
- Dakle, nema nikoga. Dobro! Onda u sutra odmah kod
objeda u Banjskim Dvorima proglasiti da te je Kristijan ispro
sio.
- Presvijetlu kumu molim neka to odgodi do Zagreba.
- Meni ide u prilog da objavim sutra...
- Obratno, to je na vau tetu...
- Htjela bih da mi razjasni ovu zagonetku.
- Drage volje. Poto sam se vratila iz Bea, Ljubomir mi je
jednog dana rekao da me ljubi i eli vjenati...
Kuma je morala sjesti. Djevojka joj saopi sve to je juer kazala Vjeranu samo jo opirnije da sam
"pekulirala" na Lju-bomira. I time ste mi inili krivo. Ve sam davno odluila da vam sve kaem!
Dugo Orika ne moe nai snage da neto kae. Kao da e je udariti kap. Ve samo govorkanje o tome
teko je pogodilo njezine ivce. Prava je istina ponitava, baca u oaj. Jo uvijek ne vjeruje da Jadranka ne
eli stei Ljubomira i pita:
- Kad bih ja danas pristala da se Ljubomir vjena s tobom?
- Zahvalila bih se vaoj dobroti i - otklonila. Na to se ku
nem!
U asu se grofica promijenila. Lice joj odraava ganue, prilazi k Jadranki i uzima joj ruke:
- Dijete moje, svi smo te krivo sudili. Najvie ja. Ti si po
teno stvorenje koje nikad nije zasluilo nae sumnje. Tvoj nena
dani povratak u Zagreb, tvoja enja da vidi Zagreb, udarila te
nesreom. Svi su znaci pokazivali protiv tebe, ba svil

- Znam, ipak me ne biste bili sumnjiili da nisam sirota.

To je ono to me je grizlo i inilo prkosnom. Moj je otac izgubio
i svoj imetak za domovinu, njegova ki ima pravo da njegovo ime
sauva isto.
Jadrankin glas zadre.
- Sasvim se slaem s tobom, ali sada nema druge nego da mi
oprosti pa da sklopimo prijateljstvo. Daj mi ruku.
Grofica joj prui ruku koju djevojka poljubi.
- Hvala, Jadranko. Zahvalna sam ti to si mi rekla i to mi
nisi otela sina. Ne radi se tu samo o imetku. Ljubomir je htio od
nekoga novac uzajmiti da isplati dugove, ali se tu radi o itavom
ivotu imena Ori. elim se osvetiti neprijateljima i Bachovim
ulizicama i svoju obitelj povezati s najuglednijim velikakim ime
nima. 2elim da me vide jo na vrhuncu. Unitili su sve, ali nee
Orie! Hvala ti, Jadranko, i, ako se eli udati za Kristijana, ui
nit u sve to mogu za tebe. A sada ti velim: Ljubomir mi je juer,
im smo krenuli iz Zagreba, spoitavao da smo te ostavili kod ku
e. To je tako podjarilo moju sumnju da se on ne izjanjava Mir
ti radi tebe - da sam odmah poslala natrag laka ja neka te pre-
svijetla Hollenbach pozove sobom da te ispitam to kani s nji
me. Tvoje priznanje sve mi je otkrilo. A sada te molim: nemoj
doi sa mnom na objed u Banjske Dvore - radi Mirte i njezine
majke. Kazat u da se loe osjea. Uini mi to da Mirta ne bude
ljubomorna.
- Nisam ponijela sobom drugo do ove svagdanje haljine
koju imam na sebi i jahae odijelo, dakle, nemam haljine za sve
ano drutvo.
- Gle, ovako zbilja ne moe u drutvo. Ovo je vrlo dobro.
Ali to e raditi sama ovdje?
- Bit e mi najljepe ako mi dopustite uzeti konja i obii
divni perivoj. To mi je najvei uitak.
- Moe jahati koliko te tolja. Kazat u kljuarici da ti ser
vira objed zasebno u tvojoj sobi, a onda neka ti osedlaju konja.
Sada lijepo idi i reci odvjetniku Kuetiu da ga oekujem.
Malo zatim pojavi se na vratima Kueti. Visok, stasit, tamnokos s kratko podrezanom bradom, gustim
brcima, otrim i neto grubim crtama lica. Oi su mu tamne, plamene. Mrki pogled upire u Oriku,
premda se poklonio vrlo uljudno. Ona mu okrene svoju lijepu glavu, i glas joj zvui nekako namjerno
nehajno:
- Htjela bih znati tko je taj gospodin koji je bio kod vas s
Ljubomirom i nudio mu zajam da uredi nae dugove.
- On je vaoj milosti vrlo blizu... I odvie ...
- Opet su mi prisili novog oboavatelja?
- Ovaj put nisu krivi ljudi. Vaa ga presvjetlost javno istie,
dri u svojoj najblioj blizini i ovdje, u ovom dvorcu.
- Dakle, Vjeran? Nije loe. Lijep mladi. Ali zato je on Lju-
bomiru nudio zajam kako ste mi juer rekli?
390

Da se to ue svee sa enom koju tako ljubi da bi radi

nje osrao neenja...
Ona prelazi preko ove primjedbe ravnoduno i odluno naglasi:
- Primite do znanja da moj sin nije punoljetan, dakle, ne
moe bez mene uiniti nikakvih utanaenja ni s kime, a osobito
neu dopustiti da zajmodavac bude Vjeran. Iskljueno. To ste
morali odmah odbiti kad su doli k vama.
- Onda jo nisam bio siguran da je Vjeran tako bliz vaoj
presvjetlosti. Tek prole noi sam se o tome uvjerio ...
- Kako ste prole noi dobili ove dokaze? - pita Orika
neto podrugljivo.
- Sasvim sam nehotice doznao da je sproveo do pola noi
kod vae milosti!
- Sasvim ste nehotice bili pred mojim vratima? Krasno! No,
koliko mi je poznato, moj privatni ivot nisam povjerila vaem
pravnom savjetu. U tom pogledu sam posve ovisna o svojoj volji.
Ako mi ivot ima jo neto pruiti - a oito sam jo dosta mlada
- neu nikoga pitati, ni onda ako se odluim, iako mi nije ni na
kraj pameti da svoje ime izmijenim s drugim.
- Prema tome, jasno je zato Vjeran kani ostati neenja...
- Zar nije lijepo biti neenja - uivati i ljubiti bezbrino?
Barem ste ovo vi iskusili - i ona se nasmije.
- Moram priznati, bilo je sasvim zgodno. Ali sada se - e
nim!
- Vidite, kako je pametno malo dulje ekati! Tako, sada do
lazi velika nagrada: lijepa i bogata! Joica je ve u Zagrebu na
pustila svaku nadu da bi je Vjeran htio uzeti.
- Naravno, ve je one subote svatko morao vidjeti kako mu
oi plamte kad gleda u vae lice.
- Imam pravo na sve to hou. Ali - sada se moram odje
nuti za sveani objed. Zbilja, jo neto. Va neak Vlatko neka
se okani da udvara mojoj keri. Za nju se otimlje mladi Hollen
bach, a ja ne kanim ovo promijeniti!
Netko pokuca na viata. Ona se odazove. U sobu stupi Vjeran, pogleda neto smeteno Kuetia, a zatim
nju. Ovo je nasmije i primijeti:
- No, mladi moj prijatelju, vi se vladate stidljivo kao mla
da nevjesta ...
Piamen rumenila udari u lice Kuetia. Nakloni se i pita:
- Smijem li otii.
- Obojica ete me pratiti u Banjske Dvore. Moram se obui:
Vjerane, dakle, malo me ostavite i vi...
Primjedba zatjera Vjeranu krv u lice, ali mirno odgovori:
- Svatko me je dosele drao starijim nego to jesam, a pu
noljetan sam ve cijelu godinu dana.
391

- Ipak se tako lakoumno razmeete svojom batinom. Or-

ika ne prima niiji zajam - a vjerovnici su svi u mojoj ruci!
... Dakle, ne mogu initi po vaoj ni Ljubomirovoj elji. Ako on
kani oeniti Jadranku, onda e biti prosjak! To mu izvolite kazati.
- Molim vas, ne govorite Oriki o Jadranki, nemojte je uz-
nemiravati. To u ve sve ja osobno iznijeti gospoi...
- Vi se pouzdajete u svoju mo? Eh, mlad, snaan ... i du
hovit - dodaje brzo pa se ispravi: - A duhom se kod nje moe
postii vrlo mnogo. Nisam slutio da ste tako dobar prijatelj Lju-
bomiru.. Otkad?
- Prijateljstvo, oito, nastaje kao i ljubav: ovjek nije od
mah svjestan!
- Evo, ide Jadranka - veli odvjetnik i odlazi.
Jadranka je morala proi pokraj Vjerana, nosei punu pregrt cvijea.
- Vi se jo ne spremate za sveani objed - zaudi se Vje
ran.
- Nemam haljine pa u ostati ovdje u tom rajskom perivoju
i projahati okolinom.
Zapanjeji njezinim rijeima i ravnodunim glasom spoitava
joj:
- Niste smjeli to uiniti Ljubomiru. Upravo sam bio kod
njega u Banjskim Dvorima. Jedva eka da vas vidi. Ponudio sam
mu da u poslije objeda, kad odemo u vrt, zaokupiti kontesu Mir
tu da on moe s vama razgovarati na samu.
- Vaa je prijateljska vjernost ovdje uzaludna. Sve je svre
no. Ljubomir e uzeti Mirtu, a ja Kristijana.
- Kuma je pristala da se udate za njega?
- Pristala je. Samo ekam dok me zaprosi.
- Ovo ne smijete javiti Ljubomiru! Nikako!
- Idem staviti cvijee u vodu - veli ona i nesta u dvorcu. A
Vjerana mui u dui:
"Nesretni Ljubomir! Zar mu ba sve mora poi krivo? I taj Kueti! U njega sam se toliko pouzdavao, a
kako se danas hladno stavio protiv. Kako e to bolno djelovati na njega. Jadranka nije donijela sveanu
haljinu. Zar namjerava, samo da ne mora biti u drutvu? Moda ipak ljubi Kristijana, a nee priznati? Sto
da tu uinim? Moram sprijeiti ovu "enidbu."
Oko podne sastali se na "terasi obitelj Hollenbach, Elvira, njezin mlai brat, odvjetnik Kueti i Vjeran.
Orika se opet pojavila posljednja, u biranoj haljini od modre svile, sva ukraena volanima porubljenim
barunastim crnim uzanim vrpcama. Oko bijela vrata prebacila je al od bijelih ipaka. Samo barunica
zagledala se zauena u svoju znanicu.
- Naa se Orika pomlauje i poljepava! - primijeti ba
runica Hollenbach Kuetiu.
392

- Izgleda kao nevjesta koja slavi medene dane - veli on i pogleda Vjerana ispod oka, a zjenice mu sipaju
tajnu mrnju. No, Vjeran se zagledao u enu to dolazi. Sili su i sjeli u dvije koije. Jadranka stoji uz bok
i kuma joj nalae kako ima provesti poslijepodne u jahaoj etnji i ljubazno se oprata.
U perivoju dvora Opeka Jadranka upravlja konja stazama izmeu drvea, iroko granje sputa se do
zemlje. Obilazi stazama okolo tijeloga perivoja koji izgleda kao uma zasaena rukom vjetaka
botaniara. Misli su joj zabavljene prizorom od sino kada je iza onih vrata ula Vjeranove rijei: "Mislim
da sam od prvog dana zaljubljen u vas..." A grofica Ori na to je odgovorila: "Vi ste draesna luda ... koju
moram ..." Sto je dalje govorila, nije smjela sluati, nije ...
Kod jezera se Jadranka zaustavlja. Tu mladi sluga baca ribama hranu, a one se na povrini prikupljaju i
veselo je hvataju.
"Blago ovim stvorovima prirode. One ne znaju to su alosti osamljenih ..."
Onda se ona uputi s momkom u razgovor. Pita ga o njegovu ivotu, o domu, obitelji, vjerenici, a on vedro
odgovara lijepoj prijaznoj djevojci dok ona ne krene stazom u dubinu perivoja.
Kad je sve obila, izie na istinu. Pred njom iroka polja zasijane penice, bijela cesta, to vodi prema
breuljcima, selima i kapelicama, iji se tornjevi bijele usred bujnog breuljkastog zelenila okoline.
"Kakve je ljepote puna ova zemlja! Zato nije ivot svima tako lijep? Zato je tako tuno i samotno u toj
ljepoti?"
Ljepota djevojka promatra ljepotu prirodu i u proljee ivota samuje ...
Ispod gustog drvea iskrsnue pred nju dva mlada jahaa. Obojica uljudno skidaju eire na pozdrav.
- Molimo za oprotenje vau milost - u dvorcu nam rekoe
da je vaa milost odjahala perivojem.
- Zacijelo ste se pobunili. Ja nisam iz ovoga dvorca. Koga
traite?
- Nije li vaa milost gospoica Jadranka Marui?
- Jesam - odgovara i ljubopitno pogleda obojicu nepozna
te gospode. - Vi ste doli iz Banjskih Dvora?
- Ne, plemenita gospoice, nego iz Zagreba. Mi smo ovamo
jahali u drutvu gospodina Olafa Kristijana. On nas je zamolio
za uslugu odnijeti vam poruku: cka vas tamo na cesti i moli da
biste se potrudili do njega.
- Recite gospodinu Kristijanu da mu nije potrebno da se
skriva. Neka samo izvoli ravno u dvorac, bit e u moje kume pri
mljen vrlo ljubazno.
-
- Neto vam ima vano priopiti - i ne bi htio da uju dru
gi - tako mi je kazao.
- Dobro, ali gospodin Kristijan nee traiti da idem k nje
mu kad mu saopite da mu je doputeno doi ovamo.
Mukarac je ve sasvim blizu djevojke. Trenutak pogleda svog pratioca i - uhvati njezine ruke, a ovaj
drugi uzde na njezinu konju. Izveli su to prije nego se Jadranka mogla snai. Tek kad je razabrala
napadaj, zavikne iz svega glasa:
- Razbojnici! ... U pomo! ... U pomo! ... Razbojnici!
- utite ako ne kanite dobiti hitac u usta - zaprijeti se onaj
drugi pa izvue samokres i uperi ga u nju.
Prestala je vikati, skuplja svu sranost, svladava se i veli:
- Uzalud bih vikala, ali barem kaite to hoete: novce, ot
kupninu?
- elimo vas odvesti do koije to eka na cesti pol sata ja
hanja odavle. Putujemo Olafu Kristijanu jer ne moe ivjeti bez
vas.
- Laete! Kristijan vas nije poslao. Nikada!
Sad opazi treeg jahaa koji dade rukom znak da mogu izai na cestu.
- - Hoete li dobrovoljno s nama - zapita?
- Sudbina je moja u vaim rukama. Glupo bi bilo otimati
se - odgovori ona mirno.
Uza sve to to se ona pokorava, vode njezina konja, ipak joj ne vjeruju.
- ekajte, Vilime, cestom bismo morali proi ba pored
Banjskih Dvora. Zato sam koiju ostavio junije od dvora pa mo
ramo dvorac obii livadama. Bilo bi dobro da joj sada damo
injekciju.
- Kad bismo nosili na rukama uspavanu jahaicu, pobudili
bismo opasnu pozornost, a poto se sama predaje, nije potrebno.
Jedan neka jae naprijed, jedan otraga, a ja vodim njezina konja.
Za slabu djevojku i previe strae.
Sad Jadranka zna svoju sudbinu i voli posluati sve odredbe, nego dopustiti da je uspavaju.
Potjerali su konje. Jadranka se dri za sedlo jer uzde konja imaju oni u rukama. Negdje je eka koija koja
e je odvesti u Zagreb. U svakom je sluaju mnogo bolje da se nikako ne otima. Ali kad bi se njezin konj
poplaio i pojurio? Da ga ona nadrai ostrugama? Potjerali bi sva trojica za njome, uhvatili je, i samo bi
jo pogorala svoju sudbinu.
"Neka bude to ima biti" - odlui ona i prepusti se usudu. Njima je jasno da ona pokorno sjedi u sedlu, ali
ipak paze na svaku njezinu kretnju i oprezno nastavljaju put.
394

U velikoj dvorani Banjskih Dvora drutvo dovrava beskonani redoslijed najbiranijih jela. Mukarci su
ve malo zagrijani raznim vrstama domaih i stranih desertnih vina. Mlada gospoda sjede zajedno s jedne
strane stola, nasuprot mladim djevojkama. Ljubomira su posjeli prvoga u redu, nasuprot Mirti. Djevojka
je u sjaju ljepote svoje mladosti u okviru prekrasne ruiaste haljine, a izgleda kao proljee. Njezine su
oi pune velikih nada. Lju-bomir je takoer neto zagrijan vinom, to je njegovo umiljato mlado lice osulo
rumenilom i lijepe tamne oi osvijetlilo arom. Ljubomir e joj danas kazati rije koju ve odavna eka.
Nrijednom je u blagovaonicu uao upravitelj imanja vrlo uzrujan. Domaica ga odmah pita to je, a on
odvraa glasnije nego to je htio:
- Ribar iz Opeke dojaio je s vijeu da su gospoicu Jadran-
ku silom odvela tri jahaa. Ona je vikala u pomo, ali ribar ne bi
mogao nita sam, nego je doao javiti. Pokazao mi je s prozora
salona kako gospoicu vode preko polja.
U trenutku su mlada gospoda na nogama i polaze u salon. Domaica se obraa Oriki:
- Odmah u poslati u pomo. Gospodine upravitelju, odredi
te neka sluge odu za otimaima. Uinite to je potrebno.
- Nesretno dijete! to je skrivila ovim lupeima! - uzbuuje
se Orika.
- Iz salona kroz gusto granje dvorca, razabiru se na dalekoj
poljani jahai. Domaica ide s gospoama da vidi to se dogaa.
Djevojke ih ljubopitno slijede. Cijelo se drutvo razvrglo. Svatko
pita: tko otima Jadranku? I radi ega? Domaica im odgovara:
- Ne znam, ali moj je upravitelj poslao sve muke sluge za
njima.
Onda se domaica instiktivno ogleda za svojom keri i apne joj:
- Ne boj se, Mirta to nee nimalo pokvariti tvoju vrtnu igru.
Samo u prvi as takva otmica zanima, za nekoliko asaka senzaci
ja e uminuti.
- Moda to i nije otmica - veli Joica.
- Ne znam iz kakva bi razloga netko otimao ba Jadranku.
To je fantazija ribara iz Opeke. Ovaj jadnik nema pojma da tako
bijednu djevojku zbilja nema tko otimati - a jo manje otkuplji
vati.
- Ako niste napakostili meni, onda bi se takva sablazan ispla
tila.
- Draga, ipak je Jadranka preneznatna da se time nanese sa
blazan vama. Lopovi su htjeli otkupninu i u zabuni oteli Jadranku.
Sto je? Opet se tamo gospoda uzrujavaju? To zbilja nije ukusno!
I ona pogleda prema balkonu gdje su se sakupljena gospoda neobino uzbunila.
- Da vidimo to je!
395

Orika poe prema balkonu, a domaica je s gospoama slijedi.

Daleko iza dvorca, irokom poljanom, skokovima jure na hitrim konjima Ljubomir i Vjeran. U opem
uzbuenju nitko nije opazio kako su nestali iz dvorane, spustili se niz stube ravno u staju, uzeli slugama
iz ruku konje koje su sedlali za sebe i udarili u potjeru za trojicom jahaa to su jahali, ne slutei da bi ih
netko mogao opaziti.
Obojica, i Ljubomir, i Vjeran, nastoje iskoristiti svu svoju vjetinu u jahanju. Gosti u Banjskim Dvorima
imaju izglede na dramatski prizor u sukobu s otmiarima. Izmeu otimaa i dvorca su zasijane oranice i
porasla su gusta stabla. Nisu, dakle, ni opazili krov Banjskih Dvora koji sakriva gusto grmlje. Kad su
ovuda uzimali smjer, nije bilo razloga strahu da e ih tko opaziti u toj pustoi, ali nisu ni slutili da je u
perivoju Jadrankinu viku uo ribar, poalio prijaznu gospoicu i otiao javati u dvorac.
Nitko ne veli nita. Domaica je zaprepatena. Joica opazi zlovolju domaice pa e Oriki:
- Moda se ba nije sasvim pristojalo Ljubomiru da se ovako
izlae za djevojku koja ak nije ni u rangu guvernante! Mogao je
pustiti Vjerana. On ima plebejske krvi, njemu ova uloga sasvim
pristaje! ...
U tom asu smatra Orika ovu primjedbu neukusnom i odvraa:
- Vjeranu je takoer na srcu ugled mojeg imena. Vidite,
upravitelj i sluge su daleko zaostali!
Orika brani obojicu, premda u dui nije zadovoljna to je Ljubomir ovim svojim inom izazvao
negodovanje Mirte a ona to ne moe prikriti. I Orika razjanjava Mirti kako je ona poslala oba mladia
da sprijee sablazan koju su joj htjeli iz zlobe skrojiti njezini nepomirljivi neprijatelji, ravnatelj Premru i
Tu-ak. Jer otimai su sigurno andari.
- im su uli da putujemo, odmah su neto zasnovali! Slu
tila sam i zato pozvala naknadno Jadranku ovamo, a, eto, oni su
vrebali da mi ovako napakoste!
Orika je istinski zabrinuta za Jadranku, ali je uznemiruju i posljedice koje bi mogle nastati to je
Ljubomir pohitao u pomo.
Poljanom vode Jadrankma konja i udaraju ga biem. Ona se preputa, naoko mirna, ali u njoj sve trepe.
Zna, iza njihovih se lea, zaklonjeni gustom umicom. Banjski Dvori. Hoe li tko s onih prozora ugledati
po dalekoj poljani jahae i prepoznati nju? Kad bi se barem mogla malo okrenuti? Drei se za sedlo,
uini kao da popravlja iroku jahau suknju i s jureeg konja gleda natrag. Iza golemih drvea vire zidine
dvorca.
396
"Tamo je sve veselo i sretno! Tko e i pogledati u polja?"
Pa ipak je neto uzbuuje, privlai joj poglede unatrag. Ne eli probuditi pozornost otimaa, a ipak - malo
se obazre. Priini joj se da su straga neki jahai. Tko su? Kamo i zato dolaze istim smjerom? Obuzima je
neizvjesna nada: netko e ipak stii pa e viknuti u pomo.
Vidjela je mukarca kako je polegao na konju i tjera ga divljom brzinom a ne uje se nita jer su trava i
zemlja mekani. Ostrugama dirne konja u trbuh... Ovaj se propne uvis. Sve jae mu zabada ostruge" u
tijelo. Konj skae, okree se, propinje. Policajcu se uzde otkliznule, ispale. Strelimice ih Jadranka
pograbi, nategne, okrene konja i udari natrag ...
Djevojka tjera konja, svu snagu divlje elje da utekne, ulijeva u vranca to je nosi ususret dvojici koji
dolaze u divljem trku. Prepoznaje ih, ili joj se tako samo ini, ne zna. Svejedno. Bili tko mu drago, samo
da je oslobode!
Otimai, na elu im Larsenov Vilim, kunu, proklinju, udaraju svoje konje. Jadrankin je konj mlad, dobro
njegovani trka, a ona smiona jahaica.
A tamo na balkonu i prozorima Banjskih Dvora gledaju gosti. Gospoda nalaze uitak u uzbudljivoj borbi.
Oriki su ivci napeti. Djevojke zavidno gledaju to je Jadranka sredite sveg zanimanja. Nju gledaju svi,
njezino tijelo to se previja na sedlu, vjetinu kojom upravlja konja, mladost, ljepotu - sve to sada gledaju
mukarci koji nisu smatrali potrebnim ni obazrijeti se na neznatnu djevojku bez imetka, bez imena, bez
ikakvih drutvenih prednosti. Ove misli oituju se u enskim oima, u crtama lica, u prezirno
nakrivljenim usnama. Od svih je najtee pogoena Mirta. Ljubomir, koji bi sada morao stajati uz nju i
moda s prezirom promatrati Vjeranovu trku za otmiarima najneznatnije djevojke pod suncem - on se
sada otima za slavu da spasi nju. Kad barem ne bi to ljudi gledali svojim oima? Ovo joj uspiruje ljutinu,
osjea se poniena, povrijeena. Onaj o kome ve svi govore da e je vjeriti poput luaka juri u susret
Jadranki koja se nastoji spasiti vlastitom snagom, vjetinom, dosjetkom.
- Senzacionalna djevojka! - kliu muki na balkonu dvorca.
. - Kakva vjetina! Otima im se poput lavice.
- Vjeran je legao na konja kao na utrci, samo da to bre
stigne.
- Gle Ljubomira! Juri kao da spaava kraljicu srca svojeg.
- Gospoda zaboravljaju gdje se nalaze - opominje ljutito
Joica. - Nasamu se moete aliti koliko vas volja, ovdje smo i
mi prisutne ...
- Oprostite, presvijetla, to je bila loa prispodoba - okre
ne se kuni lijenik Pisai k Joici.
Tamo na poljani vode boj dva jahaa kako bi se domogli Ja-irankinih uzda prije nego to se priblie Vjeran
i Ljubomir.
397

- Vilime, udari je iglom i svreno! ...

Zatreptala je od tog povika. Oni naprijed jo su odvie udaljeni da bi je mogli dostii. Otima ve davno
dri u desnici iglu. Ona mu ponovo izmakne, ali je ipak uspije ubosti, pograbi je k sebi na konja i pojuri
svom brzinom.
Vjeran se ve prilino pribliio, pa u strahu da Jadranku nisu otrovali, trgne samokres, ispali hitac u noge
konju otimaa i za vikne:
- Stani, ako eli ivjeti!
Tako zaprijeti ovjeku na ijoj ruci lei Jadranka. Ovaj se zaustavio jer je konj pao na prednje noge.
- Ustrijelit u vas - prijeti Vjeran, dojahavi u kasu -ako
se maknete ili djevojci neto uinite!
Ljubomir tre uzde otimau i uperi u njega svoj pitolj. Vjeran uhvati Jadranku i digne je s njegova sedla
na svoje pa zapita otimaa:
- Sta ste joj uinili?
- Samo sam je uspavao. A vi pazite da ne biste ovo skupo
platili - ree Vilim i ve pojuri naprijed. Ne smije se upustiti u
borbu s Vjeranom, moglo bi koje tane ubiti ili raniti Jadranku, a
onda bi ga Larsen dao smaknuti.
Nosei na rukama Jadranku, Vjeran vjeto upravlja konjem, a Ljubomir kao zatita budno pazi da se
otimai ne bi ponovo otkud pojavili. Meutim, ovi ve davno zamakoe za umicu, a Vjeran i Ljubomir
nesmetano dooe u Banjske Dvore. Nitko ih nije doekao, Ljubomir skoi sa sedla, a Vjeran mu poloi na
ruke Jadranku. On je ponese uza stube gdje ih doeka mu srednje dobi i ree:
- Ja sam ovdje kuni lijenik, donesite gospoicu u ovu so
bicu.
Ljubomir i Vjeran poloe Jadranku na divan pa izau na hodnik. Brzo Ljubomir povue Vjerana u sobu
gdje su ga ukona-ili. Obojica se gledaju. Blijedi su, kutravi i znojni od uzbuenja i trke.
- Vjerane, zato su je ugrabili? Tko su otmiari?
- Larsenovi ljudi. Prepoznao sam svojeg progonitelja po gla
su, premda je uzeo drugu masku. Sada je najvanije to e biti
s njom. Saberite se da majka ne opazi vae uzbuenje. ujete li,
kucaju. - To je ona. Pita, moe li ui. Stanite pred zrcalo da ne
opazi vae blijedo lice.
Brzo Vjeran otvori vrata. Orika kao da i ne opaa Ljubo-mira koji se u kutu eljao, pripovijeda Vjeranu:
- Lijenik veli da nije nita opasno. Jadranka e spavati do
zore. Zato u je poslati u Opeku jer su ovdje zaposleni zabavom.
Tamo imaju vremena brinuti se za nju. Lijenik gospodin Pisai
veli da e je pratiti. Ve je izdao zapovijed neka upregnu kola.
398

- Dopustite mi primijetiti: to onda ako otmiari zatrae

od druine u Opeki da ih puste u dvorite? Oni e od straha to
uiniti, a Larsenovi ljudi gospoicu uzeti bez ikakve neprilike.
Netko mora u Opeki biti na strai. Imam tamo svog bistrog mom
ka Mika. Dopustite mi otpratiti gospodina lijenika s gospoicom
pa u sam Mika uputiti u sve, a onda moete biti mirni da se
gospoici nee nita dogoditi.
- Vi ste draesni Vjerane. Kao da ste mi elje proitali. Idi
te! Uinite kako ste rekli. Predajte zapovjednitvo dvorca svome
Miku. A ti, Ljubomire, sluaj: kad ue u salon, ne spomeni ni
ta. Ne dirajte u eravicu. Domaica i ki upravo su uvrijeene.
Napokon, Ljubomir je s Jadrankom odrastao, a Joica, naravno,
ima grae prigovarati da radi "nekakve plebejke" nije trebalo
mladiima podii toliko buke. Sada se uredite, kutravi ste, ne
uredni, i pourite opet u salon. Vi, Vjerane, ostavite drutvo ne-
opaeno. Za pol sata bit ete natrag.
Ona je izala. Mladi ljudi ostali su sami, brzo su imali lice i uredili kosu. Ljubomir je zabrinut:
- Strana je pomisao da e Jadranka ostati tamo sama me
u stranom druinom. Pobjei u za vrijeme predstave u Opeku
da vidim kako se tamo brinu za nju.
- Time biste svojoj majci priredili strahovitu situaciju a
Jadranki isto tako. Danas se ne smijete pokazati u Opeki, to bih
smio uiniti, samo ja jer imam dobru izliku i razlog. Evo, kako:
sada u otpratiti Jadranku i lijenika Pisaia, a nakon jedan sat
poslat u pismo da su dvorac Opeku opsjeli Larsenovi tajni agen
ti i vrebaju na mene, uslijed toga ne smijem iz dvorca. Je li tako
dobro?
- Izvrsno! Jadranka e biti zatiena od novog napadaja. Ka
ko da vam zahvalim za ovu rtvu, Vjerane?
- Nije to rtva, nego blagodat da ne moram zabavljati dru
ge. Ovo e mi biti odmor. Nastojte s Mikom govoriti nasamu.
Donijet e pismo i za vas gdje u javiti kako je Jadranki.
- Kako ste paljivi dragi, vjerni prijatelju!
- Sretan sam to imam druga koji zasluuje da mu budem
odan. Sada su gosti ve sili u vrt. To je najbolje vrijeme da ode
te dolje, a ja u u dvoritu priekati koiju.
Ljubomir stisne ruku Vjeranu i izie s njime. On krene u perivoj, a Vjeran u dvorite. Tu su upregli koiju,
donijeli uspavanu Jadranku i poloili na jastuke. Uz nju je sjeo lijenik. Vjeran ga izvijesti:
- Meni je moja pokroviteljica naredila neka vas otpratim da
bih tamo u dvorcu odredio strau. Lupei bi se mogli vratiti i
druinu zastraiti.
- Ve sam se jako zaudio to nitko i ne misli na to. Kao
da je to siromano stvorenje svima na putu!
399

Vjeran ne ree nita i sjedne u kola.

Gosti se okupili u gustom hladovitom perivoju gdje se mlade sprema na veselu igru koju je Mirta
pripravila kao osobito iznenaenje za goste, a ponajvie za Ljubomira. A njega to najmanje zanima. Sve su
mu misli uz Jadranku.
Konano je na ljetnoj pozornici zapoela igra.
NA STRAI ONESVIJESTENE
U uskoj sobici lei Jadranka, nepomina, blijeda uspavana. Kraj nje sjedi lijenik. Prosjeda mu se glava
sagnula. Promatra njezino disanje i dri joj ruke, nadzirui njezino bilo. Kljuarica stoji pokraj postelje,
zlovoljna lica:
- Ove guvernante sebi danas dozvoljavaju kojeta! Jahati
mogu samo baronese i kontese koje imaju pratnju gospode i slu
gu, a ne ovakva sirota.
Lijenik je promjeri ljutito i pita otro:
- Jeste li kazali Kegleviu neka doe ovamo?
- Poslala sam mu poruku u njegovu sobu. Tamo presluava
sluge. Toliko komedije smio bi podii radi kakve kontese, a ne
za ovakvu prosjakinju!
- Sramite se! - razbijesni se doktor. - Gori ste od nadu-
tih grofica!
Tiho, oprezno otvaraju se vrata. Ulazi Vjeran. Zabrinuto gleda blijedo lice u postelji.
- Sto je, gospodine doktore?
- Morali bismo gospoicu otpremiti u kakvu drugu sobu,
ovdje je zaguljivo. Trebala bi dva normalna prozora da joj pri
lazi to vie zraka, a kljuarica veli da nema druge sobe!
- Valjda joj neu dati kontesinu! - upada ona uvrijeeno.
- Onda je prenesite u moju sobu, a ja u se preseliti ova
mo - odlui Vjeran.
- Ali, presvjetlosti.
- Ostavite "presvjetlosti" i vrite ovjeansku dunost!
"Kako se taj usuuje ovdje zapovijedati! Vidi se da nije istokrvan gospodin"! ljuti se u mislima ena pa
nevoljko ode izvriti nalog. Vjeran se okrene k lijeniku:
- Umjesto da ba ovi mali zagovaraju siromane i drutve
no manje, oni ih preziru kao da ele uvijek biti ponieni robovi.
- Nae stoljee mnogo propovijeda socijalnu jednakost, a
radi tako da se socijalna jednakost sastoji u tome da jednako di
jele plijen, a ne rad i slobodu.
400

Ulaze djevojke. Vjeran se pomakne k prozoru. Trgne ga doktorov povik. Dvije su djevojke spustile
Jadranku i gotovo im je pala na pod, ali je Pisai pridri i obrati se Vjeranu:
- Molim, odnesite je vi.
Posluao je. Uzme uspavanu djevojku, prenese je u svoju sobu i poloi na postelju. Po cijeloj jastunici
raspala se crna kosa poput crne koprene.
Uto jave Vjeranu da ga eka Miko. Otiao je iz sobe. Lijenik sjedne sam uz postelju, uzima Jadrankinu
ruku i neprestano nadzire njezino bilo. Zamalo se Vjeran vrati.
- Sto je? - pita lijenik.
- Ono to sam predmnijevao. Oko perivoja obilaze tri stran
ca. Zvali su Mika i stali ispitivati o gospoici, o meni, tko je u
dvorcu i kako e dugo ostati lijenik i Keglevi. On mi je rekao
da ne zna.
Zatim sjedne, napie dva pisma i uputi se odmah u hodnik gdje eka Miko.
- Ovo e pismo predati presvijetloj Oriki, ovo drugo uvaj dok ne doe mladi. Samo njemu to smije
dati da nitko ne vidi, osobito ne smije vidjeti grofica. Lijepo i pametno to uradi i vrati se odmah. Ako te
tko to pita, reci: cijeli je dvorac opsjednut sakrivenim agentima beke ekselencije koji vrebaju na mene.
Ori da su te ispitivali samo za moju osobu, o gospoici Ja-dranki nisu rekli nita. I uri natrag!
Vrativi se u sobu, prie Vjeran k postelji. Jadranka lei nepomino. Postariji gospodin sjedi uz nju i
oinski je gleda, onda ree tiho:
- Odluio sam ostati ovdje dok se ona ne probudi pa molim
da me kod domaice u Banjskim Dvorima ispriate. Ona zna da
Pisai nee Jadranku ostaviti samu!
- Oprostite, gospodine doktore, ni ja se ne vraam na za
bavu.
Gospodin okrene k Vjerinu svoje simpatino mirno lice, obraslo tamnom prosijedom bradom. Smee mu
oi gledaju mladia upitljivo:
- Vi kanite ostati ovdje?
- Otimai se mogu vratiti, to smo ve ustanovili...
- Dopustite, meni je zagonetka ova rtva koju prinosite go
spoici Jadranki.
- Nije to zagonetka niti rtva, nego dunost.
- Tako? Onda molim razjanjenje? Na to imam pravo po
svom najuem prijateljskom odnosu prema njezinim roditeljima
... Moja obitelj i ja bili smo svakodnevni posjetioci kui pokoj
nog Maruia i kad je njega zadesila tragina smrt, htio sam Ja
dranku uzeti u kuu i othraniti je. U tome me predusrela Orika
i traila malu za sebe jer je kuma djetetu. Radi toga sam s njo
me neprijateljski raskrstio. Uvijek sam vjerovao da bi Jadranka
bila sretnija u kui s graanskim ivotom nego u dvoru velikaa.

Izgleda, nisam se prevario... Danas sam se odazvao prvi put pozivu gospodarice Banjskih Dvora samo za
to da vidim Jadranku. To sam vam rekao da biste znali kome stojite nasuprot i pitam vas s nekim pravom:
otkud vam takva samilost za Jadranku Ja ostavljate veselo drutvo?
- Odgovorit u vam istinu. Doao sam da budem ovdje na
strai po elji mladog ovjeka koji gospoicu ljubi, a onda po je
dnoj mojoj spoznaji: da krivica to gospoica sada ovdje lei bez
svijesti pada na mene ...
- Na - vas? Ovo bih htio uti potanje.
- Molim, budite ljubazni i sjednite. Moja je pripovijest duga.
Vjeran je ostao stajati pred gospodinom Pisaiem koji je
imao zamijeniti Jadrankina oca pa mu ispripovijedio sve od svojeg prvog susreta s Jadrankom, svoje
prijateljstvo s Bardoviem, njegovu izdaju, Jadrankino svjedoanstvo za izdajicu, svoje sumnje i elju da
raskrinka njezine veze s Larsenovim redarstvom - sve do gostionice "K slavuju i lijepome hladu" i
pruenih mu dokaza o njezinoj nedunosti.
- Spomenuli ste mi kako je Jadranka kazala da bi bila po
la na taj sastanak i da je Kristijan traio neasnu naplatu da
moe pokazati svoju nedunost - vama. Recite nije li vam to ne
obino: rtvovala bi i ivot i ast samo da dokae kako ona nije
ono to vi toliko prezirete?
- Zato me to pitate?
- Ne krije li se u toj okciuosti da bi rtvovala sve - samo
da dokae svoju nedunost vama - neka tajna njezina srca.
- Tajna? Srca? Ne shvaam! - i on gleda u oi starom go
spodinu ukoeno i neto uplaeno, a ovaj mu razjanjava:
- Da sam ja na vaem mjestu - ova bi me njezina izjava
opunovlastila posumnjati da Jadranka ljubi - mene!
Vjeran je skoio sa stolice zaprepaten i estoko prosvjeduje:
- Sasvim nemogue! Sasvim iskljuivo! Ne! Ne, nemcgue!
- Vi ste se toga strahovito preplaili!
- Gospodine doktore! Ja sam jednom svojem prijatelju, vri
jednom ovjeku, ponudio i svoju materijalnu i moralnu potporu
da moe oeniti Jadranku. Ja u to izvesti i uiniti - a mene -
ima ona razloga samo mrziti ili me barem smatrati svojom nesre
om, jer to i jesam. Moj povratak u domovinu sukobio se s njezi
nim dolaskom u pravu tragediju njezina mladog ivota.
- A tragedija bi bila to vea kad bi se moja sumnja ostvari
la. Nadam se da Jadranka gaji za vas samo neprijateljstvo. I mo
lim, zaboravite zauvijek moje predmijevanje o njezinoj sklonosti
prema vama. Po svemu, meutim, to ste mi rekli o njoj, prepo
znajem u Jadranki znaaj njezina oca. Ponos je njega natjerao u
smrt...
- Kako? U smrt?
- Potroio je sve za domorodni pokret i onda ostao bez sve
ga. I, umjesto da potrai pomo u svojih prijatelja, utekao se sa-
402

mokresu. Ni meni se nije povjerio. Molim, to je zaboravljeno, ona valjda to i ne zna, ali nosi u dui oev
ponos.
- Sad mi je jasno! Sada razumijem! Jurnula je u pande
vuku da dokae svoju nedunost... Sada shvaam sve!
Osjea kao da mu se na duu zavalilo golema peina. Sputene glave sjedi mladi i zuri u pod. Lijenik
potiho koraa po sagu i zamiljeno gleda preda se.
Cijelo poslijepodne proveo je Vjeran u razgovoru sa starim lijenikom. Raspravljali su o Jadranki, o svemu
to je bilo s njome u vezi. Vjeran se uz Pisaia osjea voljko. Gospodin mu je bivao sve drai i bio je vrlo
sretan to je u njemu otkrio prijatelja Jadrankinih roditelja. Kao da je sada smatrao Jadranku sigurnijom,
zatienijom od Kristijana jer se i Pisai izjavio protiv Jadrankine udaje za tog stranca. U vie su navrata
poeli razgovori o tome i opet potanko raspravljali.
- Smatram - naglasio je Pisai - da Jadranka ne bi ima
la sree ni uz Oria. Osjeala bi se uvijek u podreenom polo
aju. No, ja sam vrlo zadovoljan to ona ui zanat. Vjerujte, jedi
no tu e ona postii svoju sreu. Ako pak uspijete onemoguiti
tog Kristijana - to bi bila prava srea za nju.
No je. Gosti u Banjskim Dvorima promatraju u perivoju mali vatromet. Mlade je porazdijeljena u
parove. Ljubomir uz Mirtu. Pria joj, zabavlja je veselim rijeima da tako prikrije lutanje svojih misli u
Opeku, to vie mu misli odlijeu k Jadranki, to je rjeitiji, izdrljiviji u zabavi.
Gospodarica dvorca vodi Oriku pod ruku stazama perivoja i pripovijeda joj kako su vlasnici Opeka
Bombellesi otili u Be za sinom.
- Jedva sam to doekala jer se mladi Bombelles i odvie za
nima za Mirtu, dok nju opet srce vue drugom... Ona je odvie
pjesnik - dodaje domaica.
- Onda se ona posve slae s mojim Ljubomirom. Prije dva
tjedna sam ga opomenula: "Bude li dugo pjesnikovao, zakrit e
tvoj put onaj koji je blie i tvojoj e pjesmi biti tuni kraj!" A on
mi odgovori: "Dopustite mi, majko, nauivati se one ljepote koju
prua razvitak simpatije u ljubav, a kad budem posve pijan od
ljubavi, onda u doi i kazati: enim se!" To je razlog da sam ga
ostavila da uiva u ljepoti vae Mirte dok je ne okruni mirtovim
vijencem...
- Posve se slaem s njime, a sigurno tako osjea i moja Mir
ta. Neka im, dakle, srca uivaju.
- U jesen emo onda proslaviti zaruke - bude li vama tako
pravo.
- Slaem se s vama. A, konano, moramo govoriti i o stvar
nosti. Mirti pripada sve moje i nadam se da e dostojno uokviriti
Ani
26*

sjaj imena to e joj ga dati va sin. Ali poelo se govorkati da se tu plete vaa Jadranka i nastoji
Ljubomira osvojiti za sebe...
- Sve je to skrivila lutrija gospodina Nauma i nita drugo.
Jadranka ve ima prosca. Ona, tovie, eli poi za njega. Evo,
primila sam njegovo pismo kojim se najavio da e sutra doi u
Opeku da zaprosi Jadranku i za osam dana se vjenati. Ja u
pristati.
- Onda je Mirta, uistinu, bila na posve krivu putu kad je
povjerovala ludim glasinama - zadovoljno e majka.
I ugovor meu enama je sklopljen.
BUENJE
Lahor se ulja kroz lie perivoja. Tiho ubori jezerce. Dvorac tone u nonoj tiini. Kraj Jadrankine
postelje u naslonjau sjedi Pisai. Odloio je kaput i tako usnuo. Neto ga probudi. Ogleda se. U
bakrenom svijenjaku plamte svijee. Ve su izgorjele preko polovice. Vrata su zatvorena. Nikog nema u
sobi, a njemu se ini da mu netko govori. Oito je sanjao. Pogleda Jadranku. Ona govori. Primakne uho
blie Jadrankinim usnama. Jest, neto ape. Oi su zatvorene, usne poluotvorene. Polagano slae rije po
rije:
- On - ljubi - nju -...
Pisai se digne, otvori vrata, izlazi u hodnik, prilazi k jednim vratima i osluhne. Nekoliko brzih koraka s
one strane ve je Vjeran otvorio vrata. Bio je potpuno odjeven.
- Sto je, gospodine doktore?
- Nita, htio sam samo vidjeti da li ste spavali.
- itao sam, ekajui Oriku, ali, eto, ostala je spavati u
Banjskim Dvorima. Kako je Jadranki?
- Ve se polagano oslobaa, ve sanja u snu. Hoete li da
malo pripovijedamo? Doite!
Odveo ga je u sobu bolesnice i stao govoriti o Juliji Ori, o njezinu ivotu i djevojatvu.
Poluglasne rijei zaustavile su im razgovor.
- To govori Jadranka! - upozori stari gospodin.
Obojica okrenu lica k postelji s koje se uje apat:
- On - ljubi - nju! ...
Vjeran pogleda lijenika, sagne se malo k postelji i promatra Jadrankino lice. Pisai mu tumai:
- Sada je ona u nekom pijanom stanju poput ovjeka koji
je uivao odvie pia i govori o onome to, dakako, u trijeznom
stanju ne bi rekao ...

Neizrecivi nemir obuzme Vjerana. Okrenuo se prema svijeama i gleda njihove plamike kao da tamo
trai razjanjenje. Ponovo se uje mukli govor:
- On - ljubi - nju!
- Smijem li odgovoriti? - pita Vjeran Pisaia.
- To bi bilo dobro da vidim koliko je pri svijesti.
Vjeran se priblii i poluglasno odgovara:
- Ne, ne, on ne ljubi nju - nego vas, Jadranko!
utnja... Samo je malo maknula glavu, usne joj se miu. Pisai i Vjeran ekaju nekih pet asaka. Opet
njezine usne apu:
- Ljubi - njul On - ljubi - nju!
- Varate se! Vas ljubi - gospoice Jadranko! I samo e
vas uzeti, nikada Mirtu ...
Tiina, Jadranka je nepomina.
- Ne uje vas - veli lijenik - jo duboko spava. Ali o oso
bi o kojoj se radi ne vlada izmeu vas i Jadranke sklad. Ona mi
sli drugoga,a vi drugoga ...
- Koga? Molim - recite ...
- Vi je uvjeravate da je ljubi Ori, a ona oito ima u dui
bol za nekim drugim - koji ljubi neku drugu.
- Ne, ne, nikako! Ona mi je sama rekla: od svih mladia
koje pozna najvie joj je drag Ljubomir. I pazite: ona je pristala
uz Kristijana, ne samo zato da je kuma ne bi mrzila kad bi pola
za Ljubomira, nego, eto - ona misli da on moda i ljubi Mirtu.
Ljubomir je ipak udvarao Mirti
- To nije nikako u skladu. Na krivom ste putu.
- Pokuajte je, doktore, sutra pitati, moda e vam priznati.
- Ako je oeva znaaja, nikad nee priznati. Razumijete li?
Pokopat e u sebi i najteu ranu, umirati i tajiti!
- On - ljubi - nju! apu opet usne uspavane djevojke.
- Ovu je misao sigurno stalno opetovao njezin mozak prije
nego to su je lupei uspavali pa to sada u buenju reproducira.
- Onda mi je dunost napustiti sobu. Bilo bi veoma runo
ovako se doepati njezinih tajna, doktore.
- Bojite se doznati: moda ipak ne ljubi prijatelja Oria,
ve drugoga?
- Ali, gospodine doktore, uvjeren sam, ona e poi za njega.

- Uostalom, njoj doskora predstoji buenje, a vama je vri

jeme lei. Skoro e zora.
- Gospodine doktore, po onom to je vidio moj sluga Miko
oko perivoja, ini se da je za nama stigao i taj Kristijan ili Lar-
sen. Ako bi doao ovamo, molim vas, ne dopustite mu da vidi Ja
dranku. Recite da joj to moe nakoditi. Bude li Jadranku zapro
sio, kazat u mu da ga drim varalicom.
I Vjeran se oprosti s Pisaiem pa ide u svoju sobu.

.404,

AflS

Sutradan prije podne Vjeran je doekao Ljubomira koji je dojaio u Opeku. Sad mu vie ne smije nita
tajiti. Prijatelj mu mora saznati to smjera Kristijan u kojemu nazrijeva zloglasnog policijskog Bachova
pomonika.
Mladi su ljudi jaili izvan perivoja. Ljubomira su nove vijesti uinile oajnim.
- Ako on ipak nije Larsen, moja e majka Jadranku udati
za njega, samo zato da mene otkine od nje. To joj nee uspjeti.
Odmah u joj kazati odluku.
- A ja neu mirovati dok ne budem imao dokaze da je on
Larsen i nitko drugi. Ovaj nee dobiti Jadranku, tako mi asti,
Ljubomire.
Odluni za borbu, vraaju se u dvorac. Dolje su nali odvjetnika Kuetia. On navijesti Ljubomiru da je
stigla majka i eli govoriti s njime. Pouri k njoj. Doekala ga je veselo, ali mu ne da do rijei, ve naglasi:
- Htjela sam ti saopiti da sam se sporazum jela s groficom
Erdodv. Ostaviti emo vremena tebi i Mirti da ispitate svoje osje
aje. Saekat emo do jeseni kako si ti elio. U nedjelju putuje
i ti sa mnom kui.
- Morao bih s tobom razgovarati o vrlo vanoj okolnosti
moje sudbine...
- Ostavi to dok se vratimo u Zagreb.
Majka eli odgoditi razjanjenje pa se mora pokoriti. Prije podne najavio se Olaf Kristijan. Orika ga
odmah primi. Poto je lijenik odluno izjavio da se do Jadranke ne moe, zamolila je ona posjetnika da to
uzme k znanju.
Nakon pola sata iziao je Larsen blistava lica i brzo siao u perivoj, smjekajui se od zadovoljstva. Dolie
ga eka Vjeran. Vi-dei ga u tako ruiastom raspoloenju, bilo mu je jasno da je grofica prihvatila upros.
Vjeran prie k Larsenu.
- Gospodine Kristijane! Vi ste Jadranku slijedili i ovamo?
- Bio sam da je zaprosim. U nedjelju e biti opet u Zagre
bu, a ja se urim prirediti svatove.
- Vi ste svoju svadbu pripravili za prolu srijedu. Iznajmili
ste kuu Tamarove roakinje, dakle, barunica nije imala mogu
nosti pozvati tamo drutvo. Oito sam vam zagorio medene a
sove to ste ih spremili u vinogradu. Odgovorite, ako ste poten
ovjek.
Umjetnikim pretvaranjem izdrao je Larsen Vjeranove strelice. Smijei se dobroudno i veselo odgovara:
- Ovom bi alom mladi gospodin elio pokolebati povjere
nje moje vjerenice? Ne, to vam je posve uzaludan napor. A sada
idem pripraviti svatove.
- Gospodine, da ste Kristijan, ne biste se usudili otii pri
pravljati svatove, drhtali biste od straha da vam Larsen ne otme
djevojku. Ali Kristijan se ne treba bojati Larsena jer je to jedna
osoba!...
406.

- Gle, vi ste me upozorili da drim na oku Larsenove lopo

ve. Hvala vam na savjetu! Savjetovao bih vam da se spremite jer
za tri tjedna slavit ete i vi neku slavu - i doi u vam u go
ste...
- Doi ete mi oteti batinu - spise i nacrte, barune Lar
senu?
- elim vam, dobro zdravlje, mladi gospodine! Vi ste vrlo
bolesni, oito i vas hvata groznica s plavog Jadrana! Prekasno! Tu
sam ja, Kristijan!
I ve je bio na sedlu i odjaio, smijui se. Vjeran se pita: zato mu eli dobro zdravlje? Ne krije li se tu
neka prijetnja?
"Valjda me ne kani otrovati? Ne moe u mojoj kui kupiti izdajnika!" Larsen, jaui, razmilja:
"Da se, lopove,"nisi pleo izmeu mene i Jadranke, ostavio bih te ivjeti ova tri tjedna koja ti doputa otrov
u tvom tijelu. Poto mi otima Jadranku, eh, onda nee ivjeti ni tri dana!"
U njegovu je oku upisana nova smrtna osuda...
S prozora gleda Ljubomir kako Kristijan odlazi i alje mu na put crnu mrnju mlade due. Onda spazi
Vjerana i produi k njemu. Kad je siao, razabra da odvjetnik Kueti o neemu razgovara s Vjeranom, a
onda ga ostavlja crven u licu.
- Sto se dogodilo s Kuetiem? - pita Ljubomir.
- Rekao sam vam da se od juer iznenada poeo prema me
ni vladati grubo. Sada sam ga morao pozvati na dvoboj.
- to vam je rekao?
- To vam ne mogu kazati. Bit ete mi svjedok. Sada sam
jo sigurniji da je onaj Kristijan - Larsen. Kad to dokaem, bit
e Jadranka vaa!
- Vi ste najidealniji prijatelj na svijetu - ushieno e Lju
bomir.
Dok su se u subotu poslijepodne svi spremali na put, odluio je Pisai pred odlazak razgovarati s
Jadrankom i rekao Oriki da je eli tono pregledati. Ostavi nasamo s njome, iskoristi ove asove da
otkrije Jadranki potanko stare veze s njezinim roditeljima.
- Sjeate li se, gospoice, dvorca vaeg oca kamo je dolazio
gospodin tamne brade, na konju, i uvijek malu Jadranku s div
nim, velikim, zelenkastomodrim oima uzeo preda se na konja,
a ona je klicala od radosti.
- Vidim to kroz maglu, ali jo danas osjeam radost kad
sam smjela dirnuti uzde to ih je drao gospodin.

- Taj ovjek stoji pred vama ...

Casak promatra i prua mu ruke:
- Zato ste se juer rtvovali za mene?
4(17

- to se ini od srca, nije rtva?

I stade joj pripovijedati o roditeljima vedrim rijeima da je uspomene ne bi odvie rastuile. Jadranka
slua, gleda u njega, osjea se sve blie ovom starom gospodinu koji nosi u sebi dah njezine djetinje sree
i njezinih roditelja. Zelenkastomodre oi ispunile se suzom. Spustila je vjee da prikrije ganue. Na
svretku njegove prie naslonila je na njegovu ruku svoje usne, cjeliva je i ape:
- ini mi se kao da je iz grobova mojih roditelja neto us
krsnulo. Time ne kanim umanjiti dobrotu moje kiime. Bila mi je
uvijek brina i plemenita. Da sam batinila kakav miraz, koji bi
omoguio udaju, ona bi me i estito opremila. Ovako ne moe.
Hvala joj na svemu, ali sam vrlo sretna to sam nala vas ...
- Vi ste svojoj kumi, u znak zahvalnosti, ostavili sina. Svaka
druga bi objeruke prihvatila i vrsto drala jednog Oria za ko
jim se otimaju najuglednije obitelji. rtvovali ste ljubav svoju?
- Ne? Ljubav nikako! Ali svakako dobrog ovjeka viteka
srca.
- Jadranko! Dijete moje! Vidite, ove noi, kad ste se poeli
buditi iz mrtva sna, aptali ste vie puta: "On - ljubi - nju".
Vjeran Keglevi vam je tada odgovorio: "Ne, ne, Ljubomir ljubi
samo vas gospoice - ne nju".
Nije rekla nita i gleda pred sebe.
- Vae se rijei nisu odnosile na Ljubomira? - pita je li
jenik.
- Ne, nisu! Ljubomir mi je drag kao brat.
- Mila moja Jadranko, ako nekoga ljubite, ne tajite mi. Po
mogao bih vam do sree. Povjerite se meni!
Otro je zanijekala crnokosom glavom i odgovorila:
- Ne poznam ljubav! I neu je upoznati. Buncala sam jo
kojeta?
- Stalno ove iste rijei.
- Ne sjeam se i ne znam na koga bih mogla te rijei pri
mijeniti.
- Dakle, neete mi otkriti tajnu svog srca? - pita je Pisa-
i toplo.
- Nemam nikakve tajne. Barem - ne znam ...
- Moda ipak - ali va ponos.
- Ne! Moje srce nema nikakve tajne, - opet e Jadranka.
- Ne vidim je. Vjerujte - vama bih kazala istinu. Evo - ne
znam nita o tome.
- Zato polazite za onog stranca Kristijana?
- Obeala sam se u asu prkosa.
- Kome ste htjeli prkositi?
- Svima - svima!
- to su vam skrivili?
- Obasuli me sumnjama.
408

- To je uinio sam Vjeran Keglevi.

- Da, i on, i kuma - svi...
- On je bio cijelo poslijepodne i itavu no ovdje uz vas da
opet ne bi doli Larsenovi ljudi. Molio sam ga da pripovijeda to
zna o vama jer imam pravo saznati. I on mi je ispunio elju. Sa
da znam sve. Htjeli ste dokazati svoju nedunost - njemu? Zar
ne?
- Najprije njemu, a onda svima. Bilo je u meni duboko ogor
enje zbog podreenosti mog siromatva. Bunila sam se protiv
toga i obeala se Kristijanu...
- Sada alite?
- Ne, ne alim.
- A ja znam: vi elite, samo neete priznati. To je u vama
otac. Ne poite za ovog stranca, molim vas u ime roditelja!
I u predveerje njihova putovanja opet su Jadranka i Pisai dugo razgovarali. Ona se osjetila lagodno i
svjee. Stari gospodin shvati da je zauzeo mjesto u njezinoj dui. To je i elio.
- Ako ustrebate prijatelja, oca, evo mene, moje ene, mog
doma. Molim vas Jadranko, u ime vaih roditelja, pouzdajte se u
mene.
- Hvala, dobri moj doktore! Otkako sam upoznala vas, vie
se ne osjeam tako osamljena kao dosele. Eto, nevolja, koju sam
doivjela ovdje, donijela mi je sreu - dobila sam vas!
I poljubi mu ruku s dubokim osjeajem. Sutra, u nedjelju, jo prije izlaska sunca, krenue svi zajedno na
put u Zagreb, u pratnji naoruane muke mladei i momadi.
Putnici se pribliuju gradu. Na sjeveru se plavi Zagrebaka gora. Zapad se ari u rumenilu. Vreli grad
eka veernje struje s Medvednice da ga rashladi. Koije pune praine uspinju se Me-snikom ulicom.
Prate ih jahai.
Gore su gospoe domahivale na pozdrav i svaka koija krene svojim putem. Orikina se kola zaustavila
pred irokom veom palae.
- Sada, djeco, brzo se uredite za kardinalovu sveanost. Bit e ugodno na nonom zraku - odredi
gospodarica.
Odavna se pronosile gradom vijesti o pripremama za Hauliko-vu dobrotvornu zabavu u korist
"Pjestovalita". Danomice su gospoe spremale i radile, meu prvima i Orika. No, u srijedu je prekinula
svoj rad i otputovala u Banjske Dvore, a zbog Jadran-kine otmice odlui da poalje na sveanost samo
Vjerana i Ljubomira.
409

Tono u osam sati zaposjele su svoja mjesta gospoe, djevojke, uz njih oevi i roaci. Straga sjedi itav niz
mladia, meu svima se istie snana pojava Nikice Halpera. Ljubomir i Vjeran sjedoe k njemu.
Izmijenili su nekoliko rijei o boravku u Banjskim Dvorima, kad Nikica opazi kako dolazi Larsen.
- Gle! I ovaj dolazi ovamo?
- Vi poznate ovog gospodina? - tiho pita Vjeran. - Tko je?
- Dao sam rije da u utjeti, inae bih rado priznao gdje
sam se s njim upoznao.
Gledali su za Larsenom koji je na srebrni pladanj poloio ulaznicu od cijele hiljadarke, pobudivi time
veliku pozornost. Dolazi kardinal Haulik. Tada zapoe predstava. Od prikazivaa najvee je priznanje
zadobila Neda deklamacijom pjesama Ljiljane Bu-banovi. Onda je kardinal s gospoama ustao. Jedva je
poao nekoliko koraka, doe pred njega Larsen u otmjenom veernjem odijelu i duboko skine eir:
- Vaa uzoritosti, izvolite primiti moj doprinos vaoj dobro-
tvornosti. I, molim, prikaite me gospoama. Ovdje sam pod svo
jim novim imenom: Olaf Kristijan iz Norveke koji je dulje bo
ravio u Beu. Zloglasno ime Larsen je slubeno, a Olaf Kristijan
ima mi sluiti u privatne svrhe pa uzimam slobodu zamoliti da me
glede toga primite.
- Poslijepodne, visosti - apne kardinal i povede ga gospo
ama.
Svi su veoma iznenaeni kad vide da kardinal pozna Kristijana. A Larsen upravlja razgovor tako da moe
kazati ove znaajne rijei:
- Prvi put sam vidio njegovu uzoritost na jednoj sveanosti
na carskom dvoru ...
Kardinal to nije mogao porei jer je vie nego sigurno da ga je tamo vidio, ali te rijei Olafa Kristijana
pronijele se munjevitom brzinom. To iskoristi Tamar de Grebenovi. Duboko se nakloni tobonjem
Kristijanu, nosei u ruci pjesme to mu ih je tampao Larsen:
- Gospodine Kristijane, evo, prodajem svoje pjesme u dobro
tvorne svrhe.
Smjesta Kristijan kupi vie knjiga i pokloni ih gospoama.
U jednom dijelu vrta uz arenu svjetiljku stoji Ljiljana Buba-novi s Nedom i itaju pjesme Tamara de
Grebenovia - "Gabri-jelusa". Ljiljanu u grudima sapinje i Neda je uzbuena. De Grebenovi se pribliava
djevojkama. Neda plane, poe mu u susret:
- Oprostite, gospodine, nije li se meu vae pjesme u tiskari
pomijeao rukopis to ga je spjevala Ljiljana?
- Gospoice, ovo je komino. No, ako me vaa prijateljica
potvara kraom, ja u je predati sudu i ako bjelodano sa svjedoci
ma ne dokae da sam kriv, tada e biti zatvorena.
410

Sva krv poleti djevojci u lice i priblii se k njemu:

- Vi ste Ljiljanine pjesme jednostavno preradili i sada obje
lodanili. To znamo sve mi oko nje. A sada moete tuiti mene.
Ukrali ste pjesme. U Ljiljaninu stanu, na tavanu. Vi ste obian tat!
Okrene se i ostavi Tamara, pa se vrati natrag, a onda zamole tetku neka ih odvede kui.
Tamar de Grebenovi se zadovoljno smije: "Malo me briga to ona veli kad nitko nije uo. Ova guska
Ljiljana nee imati odvanosti da me optuuje - ali moram se i protiv toga osigurati. Tum-pieva je obitelj
uvijek bila protiv njihovih ekselencija, one ve i javno psuju na vladu, pokazat u i toj domorodnoj bandi
zube!"
Sveanost je rano svrila. Vjeran se postavi na zgodnom mjestu i pozdravi Haulika. Ovaj se ljubazno
nasmijei, a mladi iskoristi taj as:
- Vaa uzoritosti, taj gospodin Kristijan zaustavio me je ne
davno na bijelom mostiu Alagovieva perivoja i prikazao se kao
barun Larsen. Sada se prikazuje kao Kristijan.
- Vezan sam utnjom, mladiu.
- Ali time e stradati Jadranka koju je Kristijan zaprosio
i ve se osam dana eli s njome vjenati. Orika misli da se radi
o dobroj enidbi i pristaje. Vau uzoritost usrdno molim smiluj-
te se, neka djevojka ne bude prevarena.
- Vidjet emo to je na stvari, a sada se odmah oprostite
dok nas on ne opazi.
"I kardinal se boji tog ovjeka!" - udi se Vjeran.
Sa zabave kod Haulika vratio se Larsen u hotel i pozvao Jareca:
- Na zabavu nije dola Orika, valjda zato da ne mora po
vesti Jadranku. Onaj glupi Vilimov otiniarski neuspjeh primorat
e me na fiktivni brak.
- Vae visokoroe, andari i Vilim tono, su dokazali da je
otmicu sprijeio sam Keglevi. Pucao je i prostrijelio nogu Vili-
movu konju i drao sebe i Oria tako blizu Jadranke da nisu
smjeli pucati, a da ne pogode djevojku. Keglevi je zaloio glavu
da sprijei otmicu.
- S tim Kegleviem bi ve bio obraunao da je vaa ljubav
nica izvrila svoj posao tetke, ali sad ...
- Dopustite, vae visokoroe, upravo sam htio da izvijestim.
No prije nego to je Keglevi putovao s Orikom, povukao se
rano spavati. Milka je znala da e sigurno prouavati skrivene
pergamente. Tono u pola noi poslala je svoju Terkicu tamo u
spavaici na njegova vrata. Bila su opet zakljuana. Ona pone
stenjati: - "Jao, u pomo - u pomo." Na to on skoi, otkljua,
a djevojka ree: "Ljubim te, tvoja sam, uzmi me". Mladi joj od-
411

govori grubo da s guvernantom svoje tetke nee imati odnoaj pa je silom odnese iz sobe, ali je djevojka
dobro vidjela: sagovi su bili dignuti - i parketi.
- Mi smo parkete pregledali onu no s vama?
- Ipak su ondje, kraj zida, leale daske i pergamenti. Ona
e nam tono pokazati gdje su, valjda ipak u zidinama.
- Dajte svojoj ljubavnici onu arenu au i otrov...
- Dobio je u ciparskom vinu kapljice od kojih e za deset
dana biti mrtav.
- Ne ekam ni dana dulje. Dajte mu onaj na stari otrov.
Neka mu "tetka" kapne kapljice u arenu au sutra u podne kod
objeda, a prekosutra bit e on mrtav, a pergamenti u mojoj ruci.
Dakle, sutra o podne. Meutim, ove noi pazite budno na Kegle-
via da ne bi otiao iz kue. Odmah mi ujutro javite svaki pokret
u dvorcu Keglevia, a isto tako u palai Oria.
Larsen je teko ekao sutradan.
VELIKI DOGAAJ
U ponedjeljak ujutro zamolila je Jadranka kumu da joj dopusti otii k Hajdiki kako bi joj pomogla svriti
lanac za uru i narukvicu. Osim toga je, s dozvolom kume, pozvana na objed u Nedine tetke, gospoe
Tumpi.
Kuma pogaa: Diskretna je Jadranka sve tako uredila da ostavi Ljubomira s njome nasamu. Jer mu je ve
juer naglasila da bi sutra htjela s njime dogovoriti razna vana pitanja. Stoga joj kuma odreuje u
pratnju guvernantu i doputa da ostane kod Nedine tetke do veeri. Meutim je Ljubomir ovog jutra
otiao vrlo rano s Vjeranom na dvoboj s Kuetiem. To nije nitko znao i Or-ika je zabrinuta iekivala
sina da s njime ugovori Jadrankinu udaju s Kristijanom.
Meutim, Jadranka je rano stigla u duan i s Hajdikom odmah zapoela hitni posao. Oko deset sati
vlasnica radnje ode k prozoru da ondje izloi jedan privjesak. Ali se odmah trgne natrag i obavijesti
Jadranku:
- Opet onaj carevac to je naruio kod mene lani, a s
njim i tajnik. Sigurno opet vas trae.
Djevojka se digne, uhvati zastor malog spremita u zidu i zamoli:
- Molim, recite im, ako pitaju za mene, da sam izala u su
sjedstvo, tamo ima neto popraviti na jednom nakitu pa me nee
biti natrag do podne.

U trenutku je bila onkraj zastora u komorici - sjela na krinju i ostala mirna. Jo je Hajdika dospjela
sakriti njezin posao i sama sjela uz pletivo, kad Jarec otvori vrata i ue u pratnji Larsenova tajnika. Poto
su vrlo uljudno pozdravili, Jarec upita:
- Gdje je gospoica Jadranka? Jutros sam je vidio kako je
ula u duan...
- Otila je u susjedstvo jednoj gospoi da joj popravi na
kit, ostat e tamo do podne.
- Onda, molim, idite odmah po nju.
- Ali - oprostite - ne mogu ostaviti radnju, ekam vrlo
unosnog kupca...
- Onda u ga primiti ja s ovim gospodinom ovdje. Ili valjda
ne sumnjate da e vam policija njegove ekselencije neto ukra
sti?
- Ah, ne, ne, molim oprostite - samo sam mislila da e vam
biti neprilino ovdje ekati.
- Naprotiv, malo emo se odmoriti, a vi odmah dovedite
gospoicu, bezuvjetno moramo govoriti s njome. Neka smjesta
doe, poziv je sluben i hitan!
Osjetila je svu neprilinost situacije. Poto se Jadranka sklo-nula, a ona je izvijestila redarstvenika da je u
susjedstvu, djevojka se ne moe pokazati. Dakle, sad je na Hajdiki da dosjetljivo i spretno izvue iz
neugodnosti i Jadranku i sebe. I ona ponudi gospodi dvije stolice pa obea:
- Bit u odmah ovdje, gospodo! Samo se malo strpite!
I izlazi iz duana u strahu hoe li Jadranki uspjeti da iza zastora ostane neprimijeena te se uputi u
susjednu kuu.
U duanu su ostali Jarec i tajnik Heinrich. Ovaj nije htio sjesti, ve stade hodati po sobi:
- Kad ste vidjeli da djevojka nije u radnji, mogli ste lijepo
otii sa mnom i kazati barunu da je nema. Uope, emu vuete
mene sobom? Zato moram jo i ja ovdje sudjelovati?
- Zato to ste vi ljubazniji i utiviji s djevojkom, a barun
eli saznati da li se Keglevi nalazi kod Oria, je li tamo spavao
jer ove noi nije bio kod kue, niti je dosele stigao! Barunu je
vrlo sumnjivo nije li on one noi uspio prevariti sve nae pijune
i svoje pergamente prenio Oriki ili kome drugome.
- Kod kue ima bolje sklonite! Terka je vidjela zaklonite.
Uostalom, za deset dana e biti ionako mrtav od indijskih kaplji
ca u ciparskom vinu.
- ujte, barun Larsen ne eka niti tih deset dana. Odredio
je da mu Milka danas o podne dade na dar arenu au s otro
vom kako bi uveer bio mrtav, a onda bismo ve u noi imali u
ruci njegove pergamente.
- No, dobro, a to se onda toliko uzrujavate i mene gnja
vite?
-

-
412

-.. i

.413

- Zato to barun Larsen eli da presluavam Jadranku u

vaoj prisutnosti. Ona je sigurno ula u Orievoj kui gdje se
nalazi Keglevi. Budem li jako grub - ublaavajte moja pitanja.
Obojica zaueno gledaju na vrata. Tamo stoji Hajdika, ali sama i objanjava:
- Molim oprostite, vae blagoroe, to tako dugo ne dola
zim, nije bilo kod kue ni kuedomaina, ni Jadranke. Kuna dje
vojka mi veli da su otile u grad kupovati neki pribor za posao
pa je Jadranka ostavila glas da dolazi k meni tek poslijepodne.
Vijest razljuti Jareca, dok se Heinrich odmah oprata:
- Prema tome, nemamo razloga dalje ekati. Hvala vam, go
spoo, na trudu.
- Ako bi se ipak gospoica Jadranka javila, recite joj da
u je potraiti poslijepodne kod vas ili u palai Ori. Duna je
ekati na mene po nalogu baruna Larsena.
- Slubenica! - nakloni se Hajdika i dok su odlazili, gle
da za njima, a sva trne od sree to je Jadranka ostala neotkrive
na. Kad je vidjela da su obojica daleko, okrene se k zastoru i a
pne:
- Otili su. Izaite!
Nitko se ne odazove. Zauena odrine zastor i ue. Na krinji sjedi Jadranka, smrtno blijeda i zuri preda
se sa pogledom uasa.
- Jadranko, to vam je? Bojali ste se? Ah, kako sam bila
zabrinuta! No, otili su, doite k sebi!
- Prestraila sam se jer su govorili svakojake prijetnje. Sa
da se moram oporaviti. Malo vode, molim ...
Svaka rije doprla je kroz zastor k Jadranki i pred njome se razotkrio stravini zloin s kojim je carsko
redarstvo odluilo dobiti u ruke Keglevievu tajnu batinu.
U nekoliko njihovih izreka razabrala je sve to se zbilo i to se jo ima zbivati. Bez daha je sluala,
ukoena od prepasti i ostala tako dok je nije nala Hajdika. Ni jednom rijeju nije htjela odati tajnu, ve
primi Hajdikinu ponudu i poe s njome u prvi kat u njezin stan. Tu se okrijepi toplim piem, a zatim
ape majstorici:
- Imam na vas veliku molbu. Biste li mi htjeli posuditi svo
je odijelo i kukuljicu da me ljudi na ulici ne bi prepoznali. Mo
ram nekako otii.
- A to e na to vaa kuma?
- Ona ne smije nita saznati, a ja sada moram odmah do
Andraa Fabijania.
Malo se nekala, a onda ipak postupi i uini sve to je Jadranka eljela, to prije to je znala da e biti na
objedu kodTum-pievih.
- Ali ja u vas otpratiti k Andrau - odlui Hajdika - da
budem mirna.
414

- Hvala, to primam vrlo rado!

Hajdika je bila uvjerena da je Jadranka morala uti neto strano, ali kad joj nee kazati, odustane od
dalnjeg ispitivanja.
Zazvonilo je podne. U Vjeranovoj je kui Milka vrlo uzbueno ekala svoju rtvu. Primila je od Jarecova
prosjaka au, pismo i upute kako i to ima uiniti danas o podne. Nije joj bilo jasno zato mora jo
jednom dati smrtonosni napitak tobonjem neaku, ali kako je nalog bio tako odluan i strog, obuze je
strah od neuspjeha. Napokon je javila Jarecu da joj se Vjeranovo vladanje ini sumnjivim, da joj taji kamo
odlazi, ulja se esto u noi iz kue s Videkom, a noas uope nije spavao kod kue.
Pola sata ivi tako u strahu, kad se na vratima njezine sobe pojavi Matilda i javi:
- Mladi gospodin eka u blagovaonici.
Porumenila je od sretnog uzbuenja. Sad je tu i nee joj pobjei. I njoj je ve dosta ekanja u
neprestanom strahovanju da bi odnekud moda mogla doi prava tetka, a tko zna bi li joj tada Larsen
isplatio obeanu nagradu.
Brzo uredi kosu, uzme krasnu bojadisanu au i kapne na dno odreeni broj kapljica otrova. U bojama
oslikanoj ai ne vidi se nita i ona je stavi na srebrni posluavnik pa ide hodnikom i nosi Vjeranu
sigurnu i brzu smrt.
Kad je otvorila vrata blagovaonice, stade se smjeiti. Diui posluavnik uvis, klie radosno:
- Gle, gle, moj dragi neak se klati okolo, a sirota stara te
tia se sprema na odlazak.
- Ah, to neete uiniti! - odgovori Vjeran uljudno.
- Dosta sam ti na teret, ali sada sjednimo odmah k objedu
pa da ti neto pokaem. Kod nas u obitelji je obiaj da enski
lanovi darivaju muke aom iz koje oni uvijek piju. To e biti
sada tvoja aa!
I postavi je uz njegov pribor, dok je onu drugu au stavila na stranu, a uz to pripovijeda:
- Dugo te nisam vidjela! itava tri dana! Kad si stigao? Ne
kako si ousutan mislima?
Zahvalio se na ai rastreseno.
- Da, malo sam rastresen zbog neke neprilike, ali to nije za
vas. Izvolite, tetko, k stolu.
Ve Miko nosi juhu i javlja Vjeranu:
- Molim, Videk je stigao.
- Oprostite, tetko, nije uljudno ustajati od stola, ali oeku
jem vrlo vanu vijest. Zaas sam natrag.
Iziao je na hodnik i pita Videka:
- to veli lijenik?
415

- Da budete mirni, rana gospodina Kuetia je sasvim ne

opasna, to vam poruuje i Ori. Gospodin Kueti bit e za dva
tjedna zdrav i io. Ne uzbuujte se, on je kriv za dvoboj, a vi ste
ga bogme tedjeli. Vidio sam ja!
- Samo da brzo ozdravi - veli Vjeran pa hoe da se vrati
u sobu.
- Molim, tu je AndraS Fabijani. Rekao sam da sada sje
date k stolu, ali on hitno mora govoriti s gospodinom jo prije
objeda.
- Onda neka doe!
Videk otvori vrata svoje sobice odakle izlazi Andra Fabijani:
- Moram govoriti s vama u etiri oka, mladi gospodine.
Vjeran se povue s Fabijaniem u hodnik. Tu mu Andra
neto apne u uho, to Vjerana estoko pokrene i on vikne Vi-deku:
- Izvuci mog konja iz staje to bre moe. Odlazim. Ne,
neu sada objedovati.
Vjeran ode u blagovaonicu i navijesti Milki:
- Tetko, oprostite, moram otii, za pola sata bit u natrag.
Izvolite objedovati, neto je neodgodivo, vraam se brzo.
- Valjda me nee ostaviti ovako?
- Moram - vratit u se brzo.
I ne ekajui to e ona kazati, pouri niz stube i sam pomae ureivati sedlo. Kad su mu otvorili veu,
brzim kasom potjera konja. Odmah opazi da ga Videk slijedi na svom konju, premda ga nije zvao, ali zna:
momak se ne bi dao poslati natrag. Vjeran krene u Vlaku ulicu.
Videk ga ne puta s oka. Tako brzo otii od objeda i sam sam-cat? Ne, to ipak ne moe dopustiti. Tko zna
to se tu opet plete oko njegova oboavanog mladia? Videk brzo razabire da se Vjeran zaustavlja pred
Andraevom kuom.
Momak uzme uvati Vjeranova i svojega konja.
Andraeva ena Kata doeka Vjerana na pragu i otvori mu vrata sobe:
- Izjvolite ui. Nee vas nitko smetati. Ja u ostati u ku
hinji.
Na drvenom stolcu kraj stola sjedi Jadranka. On je pozdravi neto zabrinuto jer njezino lice odaje bljedilo
i strah.
- Gospoice! Evo me, po vaoj sam elji doao odmah. Re
cite to vam se dogodilo. Zato ste me zvali tako hitno i poruili
da ne smijem okusiti ni kap vode?
Crne guste trepavice pale su po zelenkastom modrilu njezinih oiju. Kao da je spustila vjee od tjelesne
slabosti. Onda ga opet pogleda. Taj ga ukoeni pogled uplai i on ponavlja pitanja.
416,

Tihim glasom, punim drhtanja, stade mu priati kako se danas sakrila od Larsenovih posjetnika, a
Hajdika je otila. Jedva smoe daha dok mu saopuje:
- A kad su ostali sami - govorili su...
- Saznali ste tko je Larsen?
- Zar - zar ne znate da ona - ena u vaoj kui glumi vau
tetku.
Rijei joj dolaze na usta isprekidano:
- Poslana je - od - Larsena - da vam dade - indijske
kapljice...
"Zar je Jadranka poludjela?" - pita se Vjeran i priblii joj se da bi zagledao u njezine oi.
- to vam je., gospoice? - pita blago.
Ona nastavlja svoju misao:
- Je li vam ta zloinka dala "indijske kapljice" - je li vam
dala ciparsko vino?
- Otkuda znate za to vino?
- Larsenov se tajnik svaao s onim drugim, razabrala sam
sve. Poslali su lanu tetku, a njezina Terka je vidjela spise kad
je...
On se uspravi i zadre... Tjeskoba ga obuzima, sagiblje se k Jadranki, pitajui:
- Sto su kazali o tom ciparskom vinu? Jeste li dobro razu
mjeli? Molim doslovce, ako vam nije teko.
Kazuje mu rije po rije, a njegovo lice blijedi, oi mu se
smanjile... Sad mu je jasna slika njegova stanja Polagano se
sputa na stolac.
- Sve je to istina, ula sam svaku rije.
- U sebi nosim smrt koja polagano dolazi. U meni se ulja
smrt - u krvi, u miicama, u kostima eka smrt na mene...
"2iv - mrtav!" - veli sam sebi.
"ekati polaganu smrt iz dana u dan?..." Osjeti uas u dui. Ne! To ne moe! Oslobodit e se ove strahote.
Osloboditi jednim hicem!
"Da sam to znao prije nekoliko sati, dopustio bih da me Kueti ubije. Maknuo bih sablju i pustio da me
probode" ...
Djevojka sjedi skamenjena. Nekoliko trenutaka Vjeran se teko bori sa slabou to mu ulijeva spoznaja
da je u ciparskom vinu ispio smrt. Ne! Pred ovom djevojkom ne smije izgledati kukavica. Ali niti pred
samim sobom.
"Kad mi je umrijeti, neka to bude dostojna smrt, ali neka donese i koristi onima koje ostavljam ...
Unato duhovnoj jakosti koju mu nameu misli, osjea tjelesnu slabost. Sjedi i dalje, boji se - ne bi mogao
koraati odluno ...
"Koliko mi je jo dana ivjeti? Kada mi je dala ciparsko vino ona?... Tko? Jarecova ljubavnica. Sada nema
pomoi, Vjera-ne! Neki nepoznati otrov rastvara tvoju mladost, zdravlje i ivoti
417
27 Jadranka

Budi hrabar!... Otkrit e svoju tajnu batinu potenu ovjeku

- predati mu sve spise i nacrte - a onda - ne bude li mogao
snositi muke polaganog umiranja, posegnut e za jednim dobro
nianjenim metkom. To je sve to mogu uiniti sam za sebe. Sve.
Meni spasenja nema. Moj mladi ivot ide kraju. Jo ga nisam ni
zapoeo... Zar i ja moram tako rano za majkom i ocem? Zovu
li me k sebi? 0, zato sam tako oduevljeno eznuo da stvaram
velika djela za brau, dom svoj, ^a sve dobre, za one koji su mi
dragi, koje ljubim i koje u ljubiti. Kako sam se radovao ovoj
divnoj gori tamo u zaleu Zagreba... Radovao se suncu to e
posipati sjaj nad otkrivenim zlatom, a sada u sebi nosim smrtnu
kosu to e presjei moj ivot, moju radost, nad sreom to je
elim dati domu. 2elio sam uiti sreu da budem na korist domo
vini. I bit u - ali radost neu uivati, eka me smrt - za deset
dana. ivote moj mladi, neproivljeni - nepoznati - neutaeni
- eljeni - ljubljeni - pogubljeni! ...
U prsima mu se razlilo more alosti... Dua roni nevidljive suze. Tuguje mladost nad svojim svretkom!
Glava mu poiva na rukama poloenim na stolu... Netko se dotie njegova vrata, digne mu glavu. Gleda u
oi zamagljene od bola.
- Tko ste vi? to elite? - pita Vjeran, gledajui u mlado
muko lice.
- Zar ne poznate Nikicu Halpera? Ba sam poao k vrtlaru
Korbleru u susjedstvo, a gospoica Jadranka me pozvala - kae
da vam je zlo ...
Videk stoji kraj mladog gospodara, zabrinut je.
- Gospoica Jadranka je istrala iz kue i...
- Gospoica Jadranka - i skrene pogled tamo gdje je bila
ona.
Tonui u alosti, on i ne zna dokle je tu sjedio sputene glave, a Jadranka je istrala k Videku i opazila
Nikicu Halpera. Vjeran se digne. Prikuplja snage i pristupa k njima:
- Sve uzaludno! Pomoi nema! 2rtva sam njihova!
- A on je u tom vinu pio svoju smrt - dovri Jadranka sa
openje Nikici. - Moda se moe pomoi ako dozovete lijenika.
Popio je otrov u vinu ...
Zaprepateni Videkov poklik prekine Jadrankine rijei.
- Ja sam kriv - ja sam to vino donio! Ja natoio - i mo
mak zahvati u gustu smeu kosu kao da e je iupati. Ubijte me,
gospodaru, moj dobri - mili drue! Tukli su me, a vi ste me
branili - a ja sam donio vino - ja ...
Pla gui Videkove grudi.
- Nisi kriv, Videk! Nisi - tjei ga Vjeran.
- Ja, samo ja! Sve u priznati. Sve!
- Ve znam, ona ti je ena dala bocu, ona zloinka...

- Ali kako je mogla u onu bocu kapnuti otrov, kako je mo

glo to biti, kada je bila zatvorena starim epom - a ja sam oprao
i ruke...
Muka sapinje Videkovo grlo. Daha mu ponestaje, a mukli jecaj lomi njegove grudi. Vjeran duboko
potresen ne moe misliti, samo opetuje iste rijei:
- Nisi, Videk, kriv! Nisi! ...
- Znam kako je bilo, i mama zna. Priznat u!
Jadranka skida Videkove ruke s njegova zaplakana lica i odluno pita:
- Sto znate o tome Videk? Suzdrite suze - brzo recite to
imate priznati.
Pogledao je suznim oima. Htio bi govoriti, a gui ga. Jadranka istri iz sobe u kuhinju gdje se stisla
Kata, uzme vode i vrati se u sobu.
- Evo gutnite, Videk, i recite to znate vi i vaa mama.
Ispriajte!
Nagnuo je au, ispio. Pee ga u prsima. Mui se. Jadranka mu prilaz, umiruje ga, njezina mu ruka
pogladi lice:
- Dakle, to je bilo s tim vinom? to?
- Mama je donijela dolje bocu, ep omotan sa zlatnim omo
tom, sa strane arena vinjeta, rekla je: "Milostiva je teta donijela
ciparsko vino za Vjerana". Stavio sam ga da se hladi.
Beznadno sjedi Vjeran i odvraa pogled od oajnog momka koji jecajui pria:
- Kad je bilo vrijeme za kolaie, uzeo sam bocu, metnuo
na pladanj pa idem iz kuhinje u prizemni hodnik. Onda, jao me
ni...
- No, onda? to onda? Ne bojte se, niste krivi. Govorite -
moli Jadranka.
- Samo sam ja kriv. Iao sam trijemom da u gore na stu
be. Tada je pozvonilo.
- Gdje je pozvonilo?
- Na velikoj vei. Koija je ba bio kod zdenca i velim mu:
"Pogledaj i pitaj tko je", ali on me ne slua , nego otvori vrata,
ravno - irom otvori...
- A tko je doao? - pita Jadranka.
- Gospoice - na vratima je u mraku stajao...
- Ta recite, ne bojte se, tko je stajao?
- Bijeli fratar...
- to on ima posla s tim? - usklikne Jadranka.

- Ima, ima, ja sam ga vidio kod vas - i onda ...

- I...? Kaite - to onda?
Nikica i Jadranka uhvate Videkove ruke. Plaui, zavapi Videk:
- fivo, kriv sam! Prestraio sam se bijelog fratra - boca je
pala s pladnja i...

418
27*

419

- No, to je bilo s bocom?

- Pukla na polovicu...
- A ciparsko vino?
- Otilo k vragu!
2estoko skoi Vjeran kao da se probudio od strana sna. Nikica i Jadranka pitaju:
- Dalje! Sto je bilo, Videk, dalje - dalje?
- Koija je takoer vidio bijelog fratra i zalupio vrata. Ma
ma je donijela svijeu. Vidjevi to sam uinio, smiljao sam ka
ko bih se sada mogao gospodinu ispriati, a da mu ne govorim
o bijelom fratru jer mi je zabranio o njemu priati, a neto mo
ram donijeti gore. Onda se majka dosjetila da je kupila slatko vi
no - malagu. I mi se odmah dogovorili. Uzeo sam pozlaeni omot
epa, metnuo razbijeni komad boce s vinjetom u toplu vodu da
se papir odlijepi, i ovaj sa ciparskog vina prilijepim na bocu
malage. Propisno sam sve omotao ubrusom i tako spremljeno od
nio gore... i toio.
- I ovu si malagu toio gospodinu? - pitaju Nikica i Ja
dranka.
- Jesam! Ja, nesretnik, ne slutei da bi u njemu bile kakve.
otrovne kapi.
Znoj oblije Vjerana. Krv mu prostruji tijelom. Shvaa. Skoi k Videku:
- Plae to u ostati iv? Videk! Ne buncaj! U ciparskom
je vinu bio otrov, u onom vinu to se prolilo...
- U - o-no-me? - Ne, u - malagi?
- Ne, u ciparskom vinu, razumijete li? - uvjerava oajnog
mladia Jadranka. - Ba time to ste bocu razbili, spaen je va
gospodar!
- Zar je razbijena boca spasila dragog djeaka koji me nije
dao tui?!
Zavrtjelo se Videku u glavi. I die ruke u vis i klie:
- O, tko sve tako ravno vodi? Pravica! Pravica je to!
Vjeranu se ini: pred njime se otvorio grob iz kojega je uskrsnuo od mrtvih i vratio se meu ive. I osjeti
radost, preveliku neizmjernu radost.
- Moj gospodar - veli Nikica - u carskoj su Austriji vrk>
moderne ubojite indijske kapljice. Vi ste, uistinu, izmakli zahva
ljujui bijelom fratru. Jednom i pravednik utee zlikovcima.
Molim vas, gospodine Halperu, neka ovo bude naa tajna. U kui imam krvnika ...
- Koji vas eka s lijepom aom od tamnoplavog stakla -
upadne Jadranka.
- Tamnoplava aa? Donijela mi je tu au, upravo sam sjeo
k stolu, kad je doao Andra s vaom porukom neka nita ne oku
sim u kui, ni vode, i smjesta doem. Odmah sam se uputio sa
svim zbunjen, slutei zasjedu...

- Tamo su Larsenov tajnik i Jarec govorili o tome kako e

vam Jarecova ljubavnica predati tamnu au u kojoj e donijeti
ve nekoliko kapi otrova jer Larsen ne eli ekati ona tri odree
na tjedna. Zato ete danas dobiti otrov koji smjesta unitava. Zlo
inac je bio nestrpljiv i htio vam zadati novi udarac, a taj ga je
odao - tumai Nikica.
- O, velika je to srea! - klie Videk gotovo obezumljen od
radosti.
- A sada ne trebate ni mene, ni lijenika? - pita Nikica.
- Ipak, molit u vas da me odvedete kui - zaustavlja ga
Vjeran. - Larsenov glavni pomonik Jarec pozna vas kao lijeni
ka. Moete mi, dakle, iskazati veliku uslugu pred onom zloinkom
koju su mi doveli u kuu. Sada je moram oprezno maknuti. Ho
ete li?
- Evo me odmah natrag, samo idem kazati nadvrtlaru da
poalje cvijee za gospodaricu Hijacintu.
- Dotle u ja razgovarati s gospoicom Jadrankom.
- Eno je, ve odlazi s Andraevom enom - upozori Videk
i pokae na prozor.
Vjeran pouri za djevojkom uz koju ide Kata.
- Niste me smjeli ovako ostaviti, gospoice! Molim, vrati
te se u sobu, imam vam neto kazati. Uinite mi to, vie neu ima
ti mogunosti da razgovaram s vama.
Glas mu je tronut kao i pogled koji je upravio u njezine oi. Vratila se s njime u sobu. Sami su. Vjeran joj
prie.
- Gospoice Jadranko, htio bih vam rei - dua mi je pre
puna - sva je smuena, a ipak - osjeam - vama dugujem i
vot - i ja
- Oprostite, to vas prekidam. Uvjerena sam da biste takvu
uslugu i vi uinili svakom svojem blinjem kad biste doznali to
sam danas doznala ja.
- Tko zna to bih poinio da niste ba vi razabrali kako Vi
dek ima neto na dui to je vano.

- Siromah je mislio da je otrov sasula u drugu bocu, smutio

se u oaju. Lijepo je imati uza se tako vjernu duu...
- A ljubav koju vama prua srce Ljubomirovo? Samo ja
znam koliko on ljubi i pati...
Vjeran prihvati njezinu ruku:
- Gospoice Jadranko! Ja sam vas udario kamenom, a vi
mene kruhom. Pa ipak vas molim: raskinite veze s Kristijanom.
Posluajte moj vrui vapaj, ne kanjavajte moju savjest kad ste
mi sada vratili ivot. Ne uzmite tog stranca, vi to ne smijete ui
niti, to bi bila prevelika nesrea za Ljubomira, za vas, za mene,
za sve. Obeajte mi, zaklinjem vas! Tko zna kada u imati prigode
govoriti s vama, zato me ujte: uvjeren sam - onaj Kristijan ni
je nitko drugi nego Larsen. Imam za sebe ve odreene dokaze,
priekajte, odgodite vjenanje, vi ete se uvjeriti kako imam pra-
. 471

vo. Taj ovjek plamti za vama, to je istina, ali ne vjerujem da to znai pravu odanu ljubav za cijeli ivot.
Samo malo odgodite vjenanje. Molim vas, obratite se na kardinala, on zna sve. Taj navodni Kristijan kao
da i u njemu pobuuje neku panju, moda je moniji, vei gospodin nego to mi slutimo, ali ovi laljivi
himbeni carski sluge skrivaju se pod raznim platevima. Taj je ovjek Larsen, a ne Norveanin!
- Onda bi on imao i veliku vlast?
- Strepim od toga, gospoice Jadranko. Ba zato ujte moj
prijedlog: ja sam pod paskom i premda sam malo prije odjaio
od kue, ipak me je netko mogao iz udaljenosti vidjeti, pa e po
slati za mnom pijune. A siguran sam, i vi ste pod paskom baruna
Larsena ili Kristijana, dakle, pogibelj je da saznaju za ovaj na
sastanak, to prije to sada moram neto uiniti da skinem s vra
ta onu enu koja je u mojoj kui.
Vjeran nastavlja:
- Gospoice Jadranko, ja ne bjeim pred njima, nego im sa
krivam jednu batinu koju sam namijenio svome roenom gradu,
dakle, domovini. Svaki moj korak ubudue raspirit e njihovu
sumnju, a vi ete biti prvi kojoj oni mogu dokazati da ste se ovdje
sa mnom sastajali prije mog odlaska. Kod kue u sve ugovoriti
s Halperom, a vi, gospoice, pourite kriomice otputovati gospo
dinu doktoru Pisaiu. On e vas najsigurnije sakriti. Razmislite
0 tome i slijedite ovaj savjet. A sada vas pitam: ako se Larsen
prekrstio u Kristijana, zar biste i onda poli za njega?
- Nikada! Larsenu ne dugujem nita od mrnje. Ako Kristi
jan ne postoji, nemam obveza, a eljela bih da je tako...
- Hvala vam to sam napokon uo ove rijei. To mi sve
olakava jer sam iskupio potenu rije, zadanu Ljubomiru, da ne
u mirovati dok vas ne otmem Kristijanu. Vi ete doskora sazna
ti da je Kristijan varalica i carski andar. Kad to doznate, onda
se sjetite da je moja potena rije Ljubomiru - iskupljena! Ali
1 rije koju sam dao sebi: da u veliku nepravdu koju sam vam
uinio ispatati i barem malo popraviti.
- Sada vam je dunost misliti samo da svoju batinu koju
dajete domovini sklonite i zatitite. A ja idem.
- Potrebno je da vas s Fabijanievom enom kui prati i
Halper jer moja bi vas pratnja kod Larsena teko osumnjiila...
- Onda u radije otii gospodinu nadvrtlaru, s njegovom
sam kerkom znanica, pa e me gospodin Korbler sam otpratiti.
Uostalom, danas sam i ja na objedu i sve do veeri kod gospoe
Tumpi.
- To bolje. Evo, Halper ve izlazi iz nadbiskupove kue i do
lazi ovamo.
Vjeran pogleda Jadranki u oi i prui joj ruku:
- Gospoice! Ne znam hou li se sa svog pothvata vratiti iv,
ali budem li vas jo jednom mogao vidjeti, onda e to biti znak
nae pobjede nad tuinskim zuiumarenjima koji nas dre oko-
422 ...

vane. A to e biti znak i vaeg osloboenja od Iarsenove osvete. Molim vas da mi oprostite ono veliko zlo
koje sam vam uinio prigodom mog dolaska u rodni grad. Opratam se s tama - i nikada neu zaboraviti
to ste mi uinili!
Posljednje su rijei tek proaptane. U tom trenutku dolazi Nikica i odmah prihvati prijedlog da Jadranku
odvede preko puta do nadvrtlara. Vjeran je ostao kod prozora i gledao za njome dok se preko ceste nisu
otvorila vrata na ogradi.
Onda se on okrene. Pred njim stoji Videk i promatra ga. Vjeran osjeti potrebu da ga zagrli :
- Dragi moj Videk! Sada smo kao oni mali djeaci na ma
juru ...
- A vi ste me branili da me ne tuku!
- Sada si ti obranio mene da me ne ubiju.
- Bijeli fratar - ne ja! Nije me sram plakati! Nije!
Vjeran se sputa na stolicu. Osjea kao da je prevalio dalek
i teak put. I glava mu je teka, i srce... ute obojica dugo. Videk prvi prekine utnju i gleda tamo gdje
odlazi Jadranka:
- Kad pomislim da je nisam trpio! ...
- A ja progonio sumnjama! ...
- Ona je aneo. Pravi, va aneo, oh, udno je sve to, vrlo
udno. Tko zna to je u njezinu srcu. Mi to ne znamo...
Nije dobio odgovor. Vjeran gleda u vrata na koja ve ulazi Nikica.
- Evo me. Moemo ii. Jadranku e gospodin nadvrtlar ot
premiti koijom k Tumpiki.
- A sada moramo poslati Videka kui prije nas dvojice. On
e jahati, a mi emo sjesti u vau koiju jer sam pao s konja pa
mi je pozlilo i dolazim s lijenikom. Tako e kazati Videk i budi
uljudan i ljubazan prema onoj eni.
- To e mi biti najtei posao mog ivota...
Milka nee da jede. eka Vjerana da bi mogla s njime sjediti kod stola kad stigne kui. Ljutita je i
zaboravna. Hoe li joj danas uspjeti ono to je od nje zatraio barun Larsen, a Jarec joj poslao vijest i
kapljice? Ako joj poe za rukom, onda e ve za dva dana imati u ruci obeane haljine, a ne tek za tri
tjedna. Gdje je taj Vjeran?
Napokon stigne kui Videk i donese vijest o Vjeranovu padu s konja. Milka se na oko strahovito zabrine, a
Videk pripovijeda vrlo prirodno:
- Nita nije opasno, samo je gospodin prignjeio rebra. Mla
di lijenik koji je bio s njime, odmah mu je pritekao u pomo.
Mora malo leati...
- Ja u ga njegovati...
-
"I poslati ga na drugi svijet, ivotinjo!" - primijeti Videk u sebi i uri se pripraviti gospodaru leaj u
njegovoj radnoj sobi jer je tako on sam odredio. Zatim ode uputiti u stvar svoju majku Matildu. Brzo,
apui, ispripovijedi joj Jadrankino otkrie. Matilda problijedi, sjedne na postelju, jeza je spopada. Videk
je umiruje i pouava kako se ima vladati da tobonja tetka nita ne opazi. Sin i majka, duboko potreseni,
raspravljaju, kad stigne Vjeran, pognut, toboe, ranjen, a vodi ga Nikica. Milka je odmah preuzela ulogu
njegovateljice:
- Gospodine lijenice, moj bi neak morao uzeti neto juhe
i malo zaloiti, nije jo objedovao.
- Prepustite to meni, gospoo. Najprije u ga pregledati, za-
to molim da svi ostavite sobu, samo neka ostane momak jer nje
ga trebam.
- Ona je ve izgubila strpljivost da vam prui svoju au -
tiho e Nikica. - Sada ti, Videk, idi po au, ali tako da ona opa
zi i onda priaj da e gospodinu odnijeti vode, a poslije, opet
onako sluajno, mora priati da je Vjeran ispio naduak.
Cim je Videk doao u blagovaonicu i uzeo plavu au, Milka skoi, pita, ona sama nalije vode, a lakaj
odnese. Nikica malo omirii, dade Videku upute kamo valja vodu izliti i kako au oprati, a zatim Vjeran
odredi da im Matilda poalje objed u sobu, ali tako da pijunka ne bi mogla primijetiti. Videk e na to:
- To emo mi ve dobro izvesti: Ali gospodine, sva je druina
prestraena za vas. Molim, dajte neto poruite, neka ne skapava
ju od straha.
- Onda im kai da mi se nije dogodilo nita zlo, samo mo
ram malo leati. Kad se povrati, kucaj tri puta na vratima hodni
ka i pazi da one ne bude u blizini. Ali zasuni vrata od dvije po-
krajne sobe tako da nas od njezinih uiju dijele veliki i mali sa
lon.
Kad je i to bilo izvreno, ispria Vjeran prijatelju tiho kako je ova ena jednog dana k njemu dola u ulozi
njegove tetke, a on je morao vjerovati.
- Kako sam, jadnik, mogao naslutiti da mi to alje Larsen
neku enu? One dane, kad je dola, bio sam sasvim zaokupljen
ljubavlju svog prijatelja Oria i sumnjama prema Jadranki. Vi
e sam se bavio time nego Larsenovim progonima, pa nisam imao
ni kada razmiljati o svojoj instinktivnoj antipatiji prema toj e
ni - no,sada...
- Da, to kanite sada? Ovo je vano!
- Ono to bih bio uinio odmah nakon svog dolaska iz Be
a u Zagreb da me nije ba u tome spreavalo carsko redarstvo,
pa sam ekao as da im uzmognem utei. Sada idem u potragu
za svojom tajnom.
- Ne trebate prijateljske pomoi?
424

- I te kako bi mi trebalo, ali ve sam vam kazao da mi je

Larsen zaprijetio: onaj kome to povjerim i tko mi pomae, toga
sam ja osudio na smrt...
- Imam odvanosti da, unato toj prijetnji, ostajem uz vas!
- Nizato vas ne elim uvui u ovu opasnost! Ipak mogu
stradati ivotom ako me neprijatelji uhvate na inu, zato se mo
ram nekome povjeriti da ne ponesem ovu tajnu, sobom u grob.
Smijem li odabrati vas?
- uvati tajnu s takvom tjelesnom snagom kao to je moja
nije teko!
Zauju tri kuca ja na vratima. Otvore Videku. Nosi punu koaru jela i pia. Tiho sve poreda po malom
stolu pa izvjetava:
- Ona se ivotinja povukla u svoju sobu s guvernantom. Ve
selo ekaju vau smrt! Joj, to bih uzeo korbae od avala! Sada
moja mama istom vidi zato se prokleta nitarija guvernanta tako
vjeala oko vas one noi... Uh, sramote. One bi vas ubile da nije
bilo gospoice Jadranke.
- uti, Videk, ne spominji mi ovo, previe je toga.
Nikica jede s velikim apetitom dok Vjeran od prevelikog uzbuenja jedva to okusi i nareuje Videku:
- Ostani u hodniku da ne bi ona dola oslukivati. Reci joj:
lijenik je svima zabranio ulaz. Ostao je kod mene jer mi je sve
gore...
NEZNANO UDO ZAGREBAKE GORE
Kad su ostali sami i sigurni da ih nigdje nitko ne moe uti ape Vjeran prijatelju:
- Dogodilo se sa mnom to mu drago, dajte mi svoju rije
da ete ovo zadrati tajnom, ali ako umrem, potraite sigurnog
prijatelja s kojim ete moi provesti onon to ne bih dospio ja.
- Kunem se na sreu svog ivota!
- Hvala - a sada ujte. Kad je umrla moja baka, naao
sam krinju punu raznih pisama. Bilo je tu obiteljskih dokume
nata, povelja i raznih slika. Na jednom sam omotu naao natpis:
razni nevani obiteljski spisi. I ba zato sam ih razmotrio i raz
gledao. Bili su nacrti, neki ispisani u arapskom jeziku. To me za
udilo. Kako sam u svojoj osamljenosti uz baku uio sve to mi
je dopalo, znam arapski i tako sam ove pergamente prevodio. Sva
ka je rije bila plamen koji me gotovo obuzimao od radosti. Ot
krie je bilo pravo udo. Ali prije nego vam ovo saopim i poka
em, moram vam prikazati pisca ovih pergamenata. Bio je to pra
djed mog oca, zvao se je Tomo Keglevi, a Zagorci su ga nazivali
"Toma" i prepriavali razne njegove doivljaje.
, 425

- Cuo sam mnogo o Tomau i itao u povijesti.

- Jest, to je taj. Bio je i cijela Keglevieva obitelj uvijek
pristaa Zrinjskog i Frankopana. Toma je po svojoj obitelji bio
vrlo imuan, to je habsburkog cara drailo, pa je esto njegov
general poslao po koju etu skitnica da opljakaju Tomaeve it
nice i staje. Da bi se Toma obranio, drao je stalno sto pedeset
i vie zagorskih momaka. Mnogo puta su carevi dobili estite ba
tine, a esto im je Toma i oteo ono to su njemu opljakali. Ta
da ga car proglasi "izdajnikom". Jednog dana bude pozvan od ca
ra Leopolda Prvog da se opravda u takozvanoj, slobodnoj audi
jenciji. Toma opisuje ovu audijenciju svojom rukom i kae:
"Znam koliko se smije vjerovati Habsburgovcima. U slobodnu je
audijenciju pozvao car na asnu svoju rije Zrinjskog i Franko
pana, pa im dao, slobodne audijencije - skinuti glave. Ali mene
nee prevariti ni sjei moje glave" - pie on. I uzeo je svojih sto
pedeset Zagoraca, naoruao ih do zuba i poao na svoju "slobod
nu audijenciju".
- Ba tako sam to uo pripovijedati u Varainu - klikne
Nikica.
- E, vidite, ljudi to znaju. Dakle, mudri Toma ode k caru
u dvorac Luksemburg gdje je boravio ljeti i poreda oko dvorca
svoje naoruane Zagorce. Carevu je gardu spopala zimica od stra
ha, gledajui te snane naoruane Zagorce. Toma izree svojoj
eti: "Deki, vi znate da me zove car jer hoe moje imanje i poni-
jemiti moje hrvatsko srce - i zato, ako u roku od dva sata ne
izaem iz dvorca k vama iv i itav, onda vi znate to vam je i
niti". A Zagorci digoe uvis ruke i oruje i viknue: "Razumije
mo"!
Toma ode u dvorac u veliku dvoranu s prijestoljem. Stoji i eka dugo. Napokon se otvore vrata u dnu
dvorane, ulazi neki mravi ovjeac, oko njega paevi i dvorani. Toma eka da se car uspne na prijestolje,
a oko njega carski dvorani, ekao je uzalud. Taj slabani ovjeac ne ide na prijestolje, ak niti blizu ne
dolazi - gleda orijaa kao patuljak u slona. Stoji car na vratima, dre od straha i hrapavim glasom govori
povijesno zabiljeje rijei: "Neka - on ide kui - i neka se - on popravi".
I samo to je to izgovorio, mugne na vrata koja su odmah zakljuali. Onda Toma ostavi carski dvor,
izlazi pred svoju etu, a ljudi digoe radosnu viku: ivio Toma! Ova povijesna audijencija imala je
posljedicu da je car jo vie zamrzio Tomaa Ke-glevia i dolazile bi u Zagorje uhode da istrae gdje
Toma sakriva ito i blago, dragocjenosti i oruje. Pojavila se eta carevih vojnika, preodjevenih u
skitnice, ali ih Zagorci uhvatili, raskrinkali i potjerali. Sada je Toma razabrao da mu je ivot i imanje u
vjeitoj pogibelji. Znao je da su u Zagrebakoj gori jo od rimskih vremena bile kule gdje su ljudi iz
Zagorja i okoline skrivali svoju imovinu kad bi se proulo da navaljuju kakve otimake e"
426

te. Tatari su godine 1241. i 1242. razorili Gri, ali su Griani odmah mogli ponovo izgraditi svoj grad jer
su na glas o Tatarima sa svojom imovinom pohitili u Zagrebaku goru i tamo u nevidljivim kulama sakrili
sve to se dalo prenijeti. Ovo je Tomaa navelo da sagradi takvo nevidljivo sklonite nad nekom peinom i
prenese tamo sve svoje blago.
Jednog dana padne nad gorom strana oluja. On ue u kulu i spusti se iz nje u spilju. Opazi da ova ima
razne pukotine. Uvue se u njih da vidi to je to priroda izdubila ispod zemlje. Naao se daleko dolje u
nekim uvalama. Kao da se ee ispod gore. Poao je i drugi put, uzeo fenjer i alat. I ujte: jednog se dana
nae u silnoj dubini, u irokom prostoru, tu je posvijetlio i opazio da stijena svjetluca. Uzeo alat i odbio
komad stijene koja jo vie zasvijetli. Odnio je taj komad zlataru, a on ree: "To je zlatna rudaa". Onda
pokae komad te rudae nekom znamenitom uenjaku u Beu, veli -mu: "To mi netko nudi da kupim".
Uenjak pogleda i ree: "To je komad zlatne ile". Toma je utio jer bi ga car Leopold smjesta smaknuo i
sve oteo. ekao je utei, i esto silazio u spilju. "Nije bilo sumnje: u gori ima zlatna ila" - pie Toma u
svojoj ispovijesti. Ali uenjak nije utio. Tomaa su poele uhoditi careve uhode posvuda da bi saznale
otkud mu zlato to ga je pokazivao uenjaku. Videi pogibelj, Toma je sve napisao arapskim jezikom na
male komadie pergamenta, napravio sebi nacrt gdje i kako lei spilja, a onda je sam poruio kulu i
zameo joj trag pred uhodama da ouva ono to je pronaao u Zagrebakoj gori. Vjerovao je u to, to vie to
je znao da su Zrinj-ski iz Zagrebake gore vadili srebro. Toma ode u inozemstvo i tu su mu potvrdili da
su komadii iz spilje siguran znak da u toj gori ima zlatne rudae. On i to pie i spremi omot, ekajui da
u tajnosti zadri zlatnu ilu Zagrebake gore. Uto ga iznenada, zdrava i ila, u snanoj dobi ivota, zadesi
smrt od kapi.
- A pergementi?
- Ostali su meu poveljama i spisima. Toma je opreza radi
pisao arapskim, a batinici nisu polagali vanosti tome svenju
jer je na omotu napisao da su tamo zbirke nevanih papira. A ka
ko je pisano nerazumljivim jezikom, pogotovu nije nitko smatrao
potrebnim da se time bavi. Tek sam ih ja stao itati i pronaao
Tomaevu ispovijest i nacrt. Znajte, bio sam izvan sebe od ushi
enja. Trao sam po sobi od sree. Naa e Hrvatska biti bogata.
Moi e se otcijepiti od Austrije! U tom asu nae me Bardovi
koga sam smatrao bratom i sve mu povjerio.
- Goleme li nesree!
- Ali, vidite, neto me je bilo nesvjesno diglo na noge. Istog
jutra odluim da neu ekati Bardovia kako smo se dogovorili,
i ja strpam pergamente ispod prsluka i odluim putovati dilian
som jer mi je bio ba pod nosom, a nisam mogao nai mira dok
pergamente ne prenesem u domovinu.
-
- Zlato u Medvednici! - klikne Nikica. - Tek sada shvaam
zato vam kane oduzeti pergamente i ivot, asti mi, i ja sam sa
svim izvan sebe. Ali kako emo pronai to mjesto?
- Idem u goru s nacrtima. I nee me biti natrag dok ne pro
naem. Sad je hora. Oni misle da sam popio ciparsko vino i da u
umrijeti - kamo god nestao. Treba prikazati da me je generalica
Kollenbacha, sestra mojeg oca, pozvala u Lombardiju i ja sam ot
putovao.
- Oni su vam htjeli dati indijski otrov koji abija da vas ima
ju vremena slijediti. To je genijalno!
- Ali Larsenova strast prema Jadranki skrhala je vrat nje
govim osnovama da ovo udo ukrade Hrvatskoj. A sada u vam po
kazati pergamente. Sakrio sam ih u ove zidine odmah prve noi
kad sam stigao u Zagreb. Sve do jutra buio sam rupu u zidinama
koje se neko bile tvrava grada. Nikome od njih nije moglo pasti
na um da se kua oslanja na stare zidine.
Dugo je Halper razgledavao pergamente. Vjeran ga upozori na Larsenovu prijetnju u Alagovievu
perivoju:
- Vi ste samo svjedok ovog otkria, a ja u traiti spilju
sam, s dvojicom priprostih seljaka koje carevci ne bi mogli smat
rati mojim suradnicima. Ali sada bismo trebali otpraviti tetku.
Dosjetljiviji ste od mene. Smislimo kako da najshodnije i naj
bre odavle ode.
I stadoe vijeati.
Dok u Kazalinoj ulici vijeaju Vjeran i Nikica, kod kardinala Haulika pojavio se Larsen. Nakon nekoliko
ljubaznih rijei uvoda saopi razlog posjetu:
- Htio bih za osam dana biti vjenan s gospoicom Jadran-
kom. Imam pristanak njezin i njezine hraniteljice.
- Zna li njegova visost knez Metternich da se njegov neak
kani vezati s djevojkom ije ime i rod knez ne bi nikako prihvatio?
- Vjenat u se pod imenom Olaf Kristijan, dakle, inkognito.
- Gospoica Jadranka zna vae porijeklo?
- To nije potrebno. Uzeo sam drugo ime, kako to obiavaju
u visokim krugovima kad uzimaju djevojku koja im po rodu
nije ravna.
- Samo to te djevojke znaju tko im je vjerenik, inae bi to
izgledalo neispravno ...
- Vaa uzoritosti, ovo je neto preotro prema neaku kneza
Metternicha?
- Ne mogu dopustiti da s mojim znanjem bilo tko zavede u
bludnju bilo koju siromanu djevojku.
428

- To bi moglo biti sudbonosno za vau uzoritost. Cnda u se

vjenati izvan vae nadbiskupije. elim da Oriki i Jadranki ne
kaete ni tko sam ni to sam.
- Visosti, ako kanite djevojku prevariti, onda vam ja ne
mogu asistirati.
- To biste mogli poaliti! - zaprijeti kneev neak. - Vaa
se uzoritost osobito ulaguje Hrvatima ...
- Ova primjedba, visosti, nije u skladu s uljudnou, niti
s dunim potovanjem prema crkvenom dostojanstveniku.
- Je li to vaa posljednja rije, uzoritosti? Vi mi ne dopu
tate vjenanj?
- To ne bi bilo vjenanje, nego zavoenje estite djevojke i
ja u to, ne samo zabraniti vama nego, bude li potrebno,. i spri
jeiti.
- Utedjet u vam taj trud!
Kneev se neak digne i bez pozdrava napusti kardinalovu sobu.
Stigavi u svratiste, osumnjiio je bratia Franza da je on bio kod kardinala i ustao protiv njegova
vjenanja.
- Nisam trebao nita uiniti jer se samo po sebi razumije
da te nee vjenati kad obitelj ne zna tko si. Budui da si, meu
tim, doao u Zagreb radi Keglevieve batine, to emo prije svr
iti s tim, a onda moe initi s djevojkom to te volja. Bratiu,
sada govorim s tobom kao opunomoenik njegove ekselencije
kojemu je savjetnik na ujak. Ministar Bach je vrlo dobro naslu
tio da si se opet upleo u neku strast i rekao mi: "Otrijezni ga,
ili mu uzmite sve iz ruke. Odaberi: hoe li svriti Keglevievu
stvar, ili ne? Obeajem ti: im dobijemo Keglevievu batinu u
ruke, sam u ti pomoi do djevojke. Ne prihvaa li, ja preuzimam
vodstvo nad otmicom Keglevieve batine!
Larsen grize usne. Svi su protiv njega. Ne smije kod Aleksandra Bacha proigrati ono to je obeao.
- Jarec javlja da mu je Milka o podne dala au vode; dakle
- do sutra ve mora biti mrtav. Jadranki u odmah pisati da sam
se nahladio i lijenik mi je zapovijedio dva dana ostati u postelji.
Dakle, evo - odgaam svoju branu slavu.
Franz je zadovoljan. Larsen ulazi u svoju sobu, napie Jadranki pismo puno enje i ree sam sebi:
"Sad ekam Keglevievu smrt, a onda u uivati svoju ljubav s Jadrankom i bez kardinalove milosti..."
Istog poslijepodneva u stanu gospoe Tumpi, tetke sestara Bubanovi, iji je gost Neda, najavio se Tamar
de Grebenovi. Sve su djevojke na okupu. S njima je i Jadranka. Tamar je elio razgovarati s tetkom u
etiri oka, pa ga je ona povela u salon. On odmah izjavi:
- Plemenita gospoo, svojedobno ste zaeljeli da bih pregle
dao pjesme gospoice Ljiljane...
429

- Nisam ih mogla nai.

- Milostiva gospoo, na alost moram vam saopiti neto ne
prilino, ali vam dajem rije da u o tome utjeti radi vaeg
odlinog imena. Gospoicu Ljiljanu je stala obuzimati elja da
pie pjesme, kao i ja - njezin susjed. Jednog je dana, oito za
poslena na tavanu, nala snop starih rukopisa i uzela ga. Ali to
su moji sastavci, prijepisi su bili ve u tiskari! Vaem bi imenu
mogla nauditi ako bih gospoicu tuio sudu jer ona poinje go
voriti da njezine pjesme nalikuju mojima. A ja mogu dokazati svje
docima da su one pjesme moje - i meni - nestale...
- Pa to je - to je uasno! - gospoa e preplaeno.
- Vi znate to bi se dogodilo da to iznesem. Dakle, opomenite
gospoicu, zabranite joj brbljati, a ja opetovano dajem rije da
u utjeti i nitko iv nee doznati da mi je ona pjesme - uzela!
Gospoa se uhvati za glavu. Hvata je omaglica. Tamar de Grebenovi ustane na oprotaj.
- Jamim vam: ona mora utjeti.
Kad je otiao, gospoa Tumpi pozove Ljiljanu i gotovo joj odmjeri nekoliko pljusaka. Djevojka se uzalud
brani. Tetka joj osporava svaku sposobnost:
- Znala sam, nije mogue da bi ti mogla pisati. Danas se vi
djevojke povodite za mukima! Pisati moe samo mukarac koji
za to ima mozak, a ne ti, glupa djevojko! Jao tebi, ako progovori.
A neka se Neda vie ne usudi krasnosloviti te tobonje tvoje pjes
me! Sramota! Trebalo bi sve vas djevojke zatvori a do dana udaje.
Zaplakana ulazi Ljiljana k drugaricama. Okupe se oko nje. Tiho jecajui, pripovijeda to je bilo. Neda
plamti. Ona zna, ona je vidjela Ljiljanu kako pie pjesme. Djevojke su prestraene. Nikada nisu ule to
tako. Ljiljana ih uvjerava:
- Uvijek je tetka htjela itati moje pje.: e, a ja sam se
stidjela i zato ih sakrila pod trijem na tavanu da ih ne bi nala.
Nakon onog jueranjeg dogaaja odem na tavan, ali ih nisam
nala. Rukopisi su nestali...
- Ali imate li moda kakav sastavak, gospoice Ljiljano,
ili biljeku? - pita Jadranka koja je dosele utei sluala.
- Imam neto. Evo tu - i ona izvue iz ladice papirie. -
Evo, gledajte. Ovdje je naslov "Vratite se, laste mile". Kod njega
je sasvim isti naslov. Prva je kitica malo preraena, dvije nita, a
u posljednjoj samo dvije rijei.
Neda i Jadranka itaju i usporeuju.
- Gledajte, djeco - tiho e Neda. - I pjesma domovini "Da
imam sokolova krila" sasvim je ista ona to sam je prije dvije
godine krasnoslovila u Krievcima. Ljiljana je pjesmu ispjevala
preda mnom, a kada on okrivljuje Ljiljanu da je pjesmu ona uze
la njemu. Pa tu se ona ne moe ni braniti. To je andarski
cinizam!
430

Jadranka jo malo slua, a onda veli:

- Neto takvo ne moe uiniti poten ovjek. Ne, nikada.
Taj je Grebenovi neasna osoba.
Smjesta i bez objanjenja Jadranka se uputi u drugu sobu i zamoli gospou Tumpi da bi je njezina
guvernanta odvela nad-vrtlaru u kardinalov dvor. Vratit e se za pola sata. Gospoa joj dopusti.
- ivot moj ovisi o toj audijenciji!
Gospodin se brzo vrati i povede Jadranku u prvi kat kardinalu, dok je guvernanta ostala u predsoblju.
Jadranka poljubi domainu ruku:
- Uzoriti gospodine, ne zamjerite to se siromana djevojka
cbraa k vama s velikom molbom. Juer su svi vidjeli kako ste
izvoljeli poastiti gospodina Olafa Kristijana. On me je zaprosio,
a nita ne znam o njemu pa sam se usudila podastrijeti vam mol
bu: tko je on, otkud i kakva je znaaja?
- Kako ste se sjetili pitati za njega ba danas?
- Saznala sam malo prije da je neki gospodin, koji je pri
jatelj Kristijanu i alje mi po njemu vijesti - hulja... To me
je potaklo da posumnjam u Kristijana. I jo me je netko pokolebao
u mojem povjerenju. - Ali ona preuti dananji doivljaj s Vje-
ranom.
- Ne poite nikada na sastanak s Kristijanom, bio njegov
posrednik i najpoteniji ovjek.
- U asu prkosa lakoumno sam mu dala dozvolu da me za
prosi, ali sigurno bi kuma Ori krivo shvatila ako sada odstupim.
Ipak veli se: "Hoe li znati kakav je tko, gledaj s kime se drui"
i to me je ponukalo da se vratim vama.
- Gospoice, niti je on Kristijan, niti Larsen, premda nosi
oba imena.
- Oh! - usklikne djevojka, problijedivi. - to da inim?
- Ako sami odstupite, vaa e kuma misliti da joj elite
pridobiti sina. Cuo sam o tome, Zato u joj sam sve javiti, a vi,
dijete moje, ne pokazujte se nigdje dok je ovaj Larsen u Zagrebu.
On moe i - smije sve!
Ganuta poljubi ruku kardinalu i, zahvaljujui mu iz due, krene natrag k svojim drugaricama.
Naavi djevojke na okupu, Jadranka puna zgraanja saopi:
- Tamar de Grebenovi druguje s eksponentom Bachove stra
hovlade! To sam ustanovila as prije. Gdje - ne pitajte. On je
nitkov. pijun carske vlade.
- Za to se on usuuje poiniti takvo nedjelo i jo se prijeti
Ljiljani sudom, a kad vlasnik veli: to je moje - on ga okrivi zbog
krae.
- On je sluga carskih andara, Ljiljano, mogao bi te jo
optuiti kod redarstva i zatvoriti.
431

OPROTAJ
Nakon dugog vijeanja s Nikicom Halperom, Vjeran vrlo zadovoljan legne na divan, Halper ode po Milku i
ozbiljno joj priopuje:
- Va neak eli s vama izmijeniti nekoliko rijei. Njemu
je jako zlo. Ne znam to e biti, ali moe se dogoditi sve...
- Oh, ne govorite tako, gospodine! - usklikne ona i potri
preko hodnika.
Nikica je slijedi, ali je ostao u drugoj sobi dok je ona pristupila k Vjeranu, stala uzdisati i pitati ga to ga
boli.
- Osjeam u cijelom tijelu slabost kao da u umrijeti. Tetko,
ne smijem vam preutjeti - veliku tajnu ...
- Reci to ti je na dui, drago dijete!
- Nedaleko od Zagreba ima majur koji pripada ovom dvorcu.
Ondje je pohranjen teki eljezni ormar. Tamo sam pred Larse-
nom sakrio svu svoju gotovinu. Nemam nikoga koga bih mogao
poslati po taj novac i dragocjenosti do vas... To iznosi kraljevski
imetak, a kad bi se dogodilo da umrem, nali bi Larsenovi ljudi i
to i odnijeli. Molim vas, odvezite se tamo, odmah izvadite sve
novce, zlatnike i dragulje i donesite ovamo. Ali odmah. elim da
jo danas stignete tamo. Uzmite sobom guvernantu, neka vam po
mogne, ima tamo mnogo raznih stvari. Moj e vas Miko pratiti
da vam na majuru pan i druina otvore vrata u kuu jer vas ne
poznaju...
Dok on govori, njoj podrhtava svaka ilica i pokrije lice rukama kao da plae.
- Ne plai te, nego se spremajte. Evo vam kljueva od tog
ormara. Koiju e odmah upregnuti. Zurite, uzmite sve to je vri
jedno, jer je sve moje.
- O, to sam to morala doivjeti! - uzdie ona i oprata se
s njime. U svojoj sobi sva izvan sebe ape Terki:
- Mi smo kraljevski bogate! Obuci se brzo. Idemo po njegovu
cijelu imovinu. Kad sve uzmemo iz ormara, ti e pasti u nesvijest,
onda emo poslati koiju po lijenika u Zagreb, a nas dvije uzeti
druga kola i nestati. A kako e on ve biti mrtav, sve e biti moje.
Larsen za ovo ne zna!
Istodobno u svojoj sobi pie Vjeran pismo koje diktira Nikica Halper:
"Gospoo,
Od gospodarice ove kue, moje tetke Kollenbach, primio sam juer sliku sestre moje majke koja je
potpuno suprotna vama. A kako mi barunica javlja da je moja tetka na putu k meni - to je vie nego
dokazano da ste vi neka pustolovka koja se na pre-varu prikazivala sestrom moje majke, iskoristivi
okolnost da ju ovdje nitko nikad nije vidio. Uostalom, moje srce nije nikad osjealo za vas. Ipak vas nisam
htio po druini izbaciti iz kue, nego
432

sam vas dao odvesti daleko izvan grada i ostaviti u gostionici. Za potenjake vae vrsti to je i odvie
kavalirski. Svoje ete stvari nai u svratitu "K jelenu" na vae ime jer ja ovog asa putujem u susret
svojoj pravoj teiki koja dolazi iz Lombardije, au koju ste mi darovali nisam htio ni primiti u ruke pa vam
je, evo, vraam..."
Svrivi pismo, Vjeran zovne u sobu Mika i upita:
- Videk te je uputio u sve to ti je initi?
- Jest. Vozit u ovu prokletu babu prema Kupljenovu, a onda
je pod veer iskrcati u krmici na pokrajnoj cesti. Tamo ne moe
dobiti kola ni kad bi za njih dala hiljadarku. Moe se vratiti u
Zagreb tek prekosutra o podne ili uvee. Kad je iskrcam iz ko
ije, onda u joj dati vae pismo i au, sjesti i krenuti pjevajui
od radosti to smo se oslobodili ove andarske ivotinje.
- Vrlo dobo, Miko. Evo ti pismo i ova aa. To joj mora
dati, samo ne budi grub.
- Da joj jo poljubim ruku?
Vjeran se obazre k Videku:
- im se ona odveze, idem na put. Moda se neu vratiti prije osam ili etrnaest dana. Idem po vrlo
opasnu poslu.
- Bez mene ni koraka! - Odluno e Videk. - Ja idem za
vama, slijedit u vas, tako mi sree!
- Dragi, dobri moj momiu, onda doi, ali odmah poalji
Andrau vijest. S njime sam ve u dogovoru da ide u Zagorje po
svoju batinu.
Milka je izala i sputala se niz stube. Matilda i Videk su joj sto puta zaeljeli da skrha vrat. Vani je Miko
jedva doekao da Milka s "guvernantom" sjedne u koiju. On primi uzde i pogleda Videka kao da javlja:
"Sad je u mojim rukama". Svignuo je biem i konji povuku koiju niz Mesniku ulicu.
- Vrag je iziao ispod ovog krova! - navijesti Videk Vje
ranu. - Nee vie ovamo. Za to jame Miko i Videk.
Na tu vijest Vjeran zovne Matildu, srdano je ogrli i naloi to sve ima spremiti na put. Zatim poalje
vijest Ljubomiru da poe k njemu preodjeven u lakaja, s druge strane Tukanca.
Matilda je najvie uzrujana od svih. Ne misli ni na to drugo, nego na enu koja se usudila prijei prag
ove kue kao sestra Vjeranove majke, a ona, Matilda, iskazivala joj uljudnost, dok je ta ena htjela liiti
ivota njezina Vjerana kojega je ona dojila i na noge postavila. S Videkom sprema Matilda putne
svenjeve i nalae mu kako mora paziti na Vjerana. "Kamo zapravo putujete?" - pita ona.
- To ne smije znati nitko, a nije rekao ni meni. ut ete ve
o nama. Idemo tek o gustom mraku.
Dok se Vjeran dogovarao s Nikicom, dolazi Ljubomir Ori.
- Doao sam vrlo kasno. Kod nas je bio u posjetama Hau-
likov pouzdanik nadvrtlar i donio udne vijesti. Kristijan je Lar
sen, ali i to je samo slubeno ime. Pravu linost kardinal ne moe
28 Jadranka 433

iskazati jer je vrlo mona osoba. Moja se majka jako zabrinula i zatvorila u sobu. Jadranka je jo uvijek u
posjetama kod gospoe Tumpi.
- Dragi Ljubomire, to sam slutio. Nemam vremena da pri
am o dogaajima to su me zadesili danas, sve e vam kazati
Nikica Halper. Samo jedno molim groficu Ori: da odmah otpra
tite Jadranku doktoru Pisaiu.
- Neka se preodjene u seljakog djeaka, a ja u vas pratiti
- ponudi se Nikica.
- Vjeran nee s nama? - zaudi se Ljubomir.
- Ljubomire, otkrio sam teku zasjedu, moj je ivot tanka
vlas. Ovo me je ponukalo da jo danas otputujem. Recite svakome:
otiao sam k svojoj tetki u Lombardiju.
- Moram kazati: majka se ljuti zbog dvoboja s Kuetiem.
Htjela je znati radi ega ste se pobili pa je sama, u mojoj pratnji,
pola k njemu da ugovori vanu stvar ...
- Valjda nije enidbeni ugovor s Mirtom?
- Sigurno, jer me je majka za vrijeme razgovora s Kueti
em poslala iz sobe. Ja sam vrsto odluio da ekam as svoje
punoljetnosti do jeseni i time smatram ovo za sebe rijeenim.
- Ljubomire, ja sam do ovog asa iskupio zadanu rije. Kris-
tijan je raskrinkan, Jadranka je vaa. Do jeseni ste svoji!
- Kad mi se ispuni i ova najvrelija elja, onda u u prvom,
redu zahvaliti vaem prijateljskom potenju..
- Ne znam hou li dotle ivjeti - ali od mene bilo vam
sretno!
Nikica s Ljubomirom ode u palau Ori da se dogovore kako e jo ove noi preko dvorita umaknuti s
Jadrankom u Zagorje k Pisaiu.
Uvee su svi saloni u Orike bili sveano osvijetljeni. Servirala se je veera sluajnim posjetiocima:
Nikici Halperu, Stefu Beloeviu i Kuetievu neaku. Neka Larsenovi pijuni misle da se u kui slavi
neto intimno, a zapravo je grofica Ori jedva svladavala duboku razdraenost zbog nenadanog otkria.
Jadranka se ve vratila od Tumpievih i saopila kumi sve o Tamaru de Grebenoviu. Meutim, Nikica
Halper smislio je sam osnovu kako e Jadranku u mukom odijelu odvesti u Zagorje i ve je on sam iz
svoje kue dobavio sve potrebno. Orika je pristala da Jadranka ide sama s mukarcem, to vie to je
Nikica namjerno rekao:
- Jadranka e imati i "pratilicu" u Ljubomiru- on ide s
nama. Zajedno su odrasli, dakle, prava su braa. U tako straho
vitim prilikama morate, presvijetla, pregaziti sva drutvena pravila!
Kad je naas bila s Jadrankom nasamu, nije mogla prikriti da se na djevojku ljuti.
- Sve mi je ove neugodnosti priredilo tvoje preveliko samo
pouzdanje, ili ne znam kako to da- nazovem. Kako si smjela iza
434

mojih lea voditi pregovore i slati vijesti tobonjem Kristijanu? Cak se s njime sastajati sasvim sama! Pa
ti si ila ludo u njegove zamke!
- Istina je, osjeala sam sve to, tovie bojala sam se i teih
opasnosti - ali sve bih bila poinila i sve podnijela da dokaem
kako nisam pijunka carskih andara.
- I ensku bi ast dala za tu cijenu?
- Sve - sve, da pokaem vrstou svoje ljudske asti.
Orika ovog asa zaboravlja vanost ljudske asti: obuzeta je,
unato svega, slutnjom da Jadranka zaprema srce njezina sina koga je ona namijenila bogatoj i uglednoj
kontesi Mirti.
A dolje, u mraku, prolaze Videk, Vjeran i Andra. Poli su stranputicom jer bi ih od strane Kazaline ulice
sigurno vidjele uhode. Ve su se uspinjali prema Jurjevskom groblju, kad se Videk trgne i upozori
Vjerana:
- Pogledajte tamo. Vidite tko nam dolazi u susret!
U mraku opazi slabu svjetlost laterne, a pod njom bijelog fratra kako polagano silazi niz brdo. Koraci mu
se ne uju.
Idite obojica na drugu stranu ceste i ekajte - odredi
Vjeran. - Premda nemam vremena pokuat u ipak zaviriti u lice tom udesnom duhu.
Videk i Andra se povukoe s one strane ceste, a Vjeran se zavue iza grmlja.
Za nekih deset asaka priblii mu se bijela pojava. Vjeran istupi iz zaklona i zaskoi ga:
- Stani! Tko si? Nisi duh! Zato strai svijet? Reci tko si!
- Gospodine Vjeranu Kegleviu, vi ste patriot!
- To se ne bojim priznati.

- Znate li stogodinju priu da se u jednoj kui u Opatikoj

ulici pojavljivao duh bijelog fratra? A sigurno ste uli i to da se
duh s Opatovine javlja sada u Gornjem gradu. Eto, vidite, Vjera-
ne, otkako smo pali u carsko ropstvo, Zagreb je groblje, po njemu
lutaju dusi to ne smiju osjeati, ni misliti, ni zboriti kako im
srce i dua eznu. Mi, poteni, utekli smo se starom duhu bijelog
fratra, napravili bijele haljine i kad je jako tamna i oblana no,
nekolicina nas odemo pojedinano na patriotske stastanke. Nitko
nas ne dira, sve bjei od duha. Vi ste se jedini pojavili ve dva
puta da hvatate bijelog fratra.
- Istina je. Htio sam se uvjeriti jesam li i ja podlegao
sugestiji.
- Kako smo odluili pozvati vas u svoju sredinu, to sam jed
ne veeri pozvonio da razgovaram s vama, ali se va Videk tako
prestraio moje halje da sam odmah odustao i nestao. Sada vam
velim: ne hvatajte duha bijelog fratra - nego mu se pridruite!
- Tako mi imena - hou! Vi ete biti zadovoljni sa mnom,
jako zadovoljni! Vi i domovina.
28*
435

- Sastanete li, dakle, ovdje opet bijelog fratra u noi, apnite

za njime da nitko ne uje: "Sloboda". Drugo ete ve vidjeti. A
sada urim dalje. Do vienja!
Vjeran jedva svladava radost. Ovo su oni, neznani, koje trai. Njima e predati svoju batinu. A ovaj
ovjek, pod ovom bijelom haljom, ne sluti da mu je spasio ivot kad ga je ugledao Videk i razbio
smrtonosnu bocu. Tko su ti njegovi drugovi? to smiljaju? Na to se spremaju? On e ii s njima im
otkrije spilju.
Bijeli fratar uri dalje, a njegovi koraci se ne uju. Obua mu je napravljena od sukna.
Brzo ode Vjeran na drugu stranu k Videku i Andrau. Zar je Vjeran vrhunaravno bie kad je duh s njime
govorio? Videk je sretan i blagoslivlje svoj strah od duha: spasio mu je Vjerana.
U gustom mraku vodi Andra Vjerana i Videka daleko od ceste skraenim puteljkom. Nebo je vedro, puno
zvijezda, utei, koraaju po travi. Nitko iv ne moe ih uti ni vidjeti. Sva trojica kreu prema
Zagrebakoj gori.
Prolazi ljetna no, a Vjeran vodi prijatelje sve blie Medvednici. Nad njom zabijelile prve zrake zore.
U gustoj umi zaustavi Vjeran svoje pratioce da uzmu zajutrak. Razvezali su sveanj. Videk dijeli hranu.
- Koliko je do vaeg prijatelja ugljenara?
- Bit e dobra tri sata uzbrdo - upuuje Andra.
- Sigurno e ga oblijetati Larsenove uhode, ispitivati o meni?
- Volio bi ugljenar sluiti svim vragovima u paklu nego li
ovom prokletom carskom zmaju.
- Pa vi ste poli u Lombardiju - tako e od danas govoriti
cijeli Zagreb - upada Videk.
- Ali esti dan e posumnjati - i onda me traiti u ovoj gori.
Zna carski andar kamo me srce vue i zato. Stoga ujte moji
prijatelji: svakog u dana od jutra do mraka traiti po ovoj pla
nini, to traim - o tome vam neu kazati samo zato da od vas
otklonim odgovornost i progone redarstva. Ako se negdje u umi
sastanemo s uhodama, vi ete, Andrau, govoriti ono to u vas ja
nauiti, a i Videk opet onako kako u mu kazati.
- Glavno je da vi naete to elite nai - veli Videk, a
Andra potvruje.
- Nadam se, imat u dovoljno vremena da dovrim potragu,
a sada, Andrau, najprije krenite naprijed do ugljenara i spremite
ondje nau hranu. Imamo dosta za dva tjedna, je li, Videk?
- Ako jedemo kao vuci, bit e dosta i suhog mesa, sira i pre
peenog kruha, a majka nam je dala i suhih kolaia koji su to
bolji to su stariji.
Andra naprti na lea zalihu s jelom i poe umom uzbrdo. Dotle Vjeran svue lakajski prsluk i kaput da
ga zamijeni s Vide-kovim graanskim odijelom.
436

- Sada uj, Videk! Ovdje u podstavi tvog kaputa i u prsluke

saila je tvoja majka nevidljivi dep. Ovamo sam stavio svoje bla
go - pergamente, Kad bi me uhvatili, onda je tvoja asna dunost
sakriti se i bjeati.
- Skrivati se i bjeati. Ja? Uskraujem poslunost.
Sluaj, dragi, carska monarhija ne trai mene, moju osobu,
nego ove nacrte, a vidi: ja u im prije dati svoju glavu nego papire. Sad zna to ti povjeravam i molim te:
ne vodi brigu o meni ni za mene, ve posveti svoju pametnu glavu ovim pergamentima i potajno ih predaj
Nikici Halperu ako se meni dogodi kakvo zlol Videk dragi, - hoe li uiniti po mojoj volji?
- Svaija ruka e prije usahnuti nego posegnuti u moje de
pove! A prije e i mene i kaputa nestati nego da ih dotakne velika
ili mala andarska zvijer.
- Hvala ti! Ali ni Andra ne smije znati to nosi uza se,
zato to bi te on u strahu mogao opomenuti da pazi na pisma ili
biste to slino govorili i tako bi skrivena uhoda saznala za ovu
veliku dragocjenost. Dakle, sad zna. Uz pisma uzmi i novce. Drat
u kod sebe samo manju svotu i biljenicu, ovo mi mogu uzeti -
ako ih bude volja, nee nita saznati. Eh, sada neka nam srea bude
milostiva!
Vjeran uzme na lea vree s jelom, a Videk zaveljaj s nonim atorom u kojemu su sakrili alat za
kopanje. Onda krenu za An-draem - u gustu umu Zagrebake gore.
VELIKI LOV CARSKIH ANDARA
U hotelu "K caru austrijskome" prvi je dan proao mirno. Larsen je po Orikinu izaslaniku dobio vijest
od Jadranke da je primila njegovo pismo i eli mu ozdravljenje. Sada je njegova osnova vrlo kratka: smrt
Keglevia rjeava njegovu zadau, a onda vie ne treba igrati potenjaka Kristijana. Zadovoljan ee
salonom u hotelu i eka Milkinu vijest da je Vjeran Keglevi umro od otrova. Cim ova vijest stigne, odmah
ide s Franzom u Keglevi-ev stan da uzme pergamente, a tada e mu biti lagano oteti i Ja-dranku iz palae
Ori. Ve je sve uredio da se s djevojkom skloni u vinogradu roakinje Tamara de Grebenovia.
Prvi dan bilo mu je lako ekati Vjeranovu smrt, ali drugi mu dan vrijeme prolazi veoma polagano. Ve je
deset sati prije podne, a uhoda to se zadrava pred kuom jo ne javlja da je Mil-ka obavijestila o
Keglevievoj smrti. Ovo mu daje povoda misliti da se Vjeran dugo bori sa smru. Larsen je uvjeren: Milka
se ne usuuje izlaziti iz kue dok joj tobonji neak umire. Vraki je to momak kad se tako tvrdoglavo
polagano rastaje sa ivotom i
Alt

svojom batinom! Nema Larsen razloga sumnjati, a to njegovo mnjenje potvruju i Franz i Jarec. Svi su
mirno objedovali, oekujui as kad e dotrati s porukom Milke.
- Nikakav lijenik ne moe ga spasiti - naglaava Larsen
- a ipak sam neto nestrpljiv. Idite, Jarec, preodjenite se u pro
sjaka i prosjaite uz Keglevievu veu da vidite barem kako je
u dvoritu.
Jarec se odmah spremi, ali se zaas vrati zbunjen i uasnut:
- Vae visokoroe, evo dolje kola, Milka se dovezla - ne
to je sumnjivo!
- Ovamo s njom! - vikne Larsen, slutei neuspjeh.
Jarec dovue u sobu Milku. Razdraena i namjerno uvrijeena pripovijeda kako je sigurno netko od
Larsenovih ljudi Kegle-viu prodao tajnu otrova i zato joj je au vratio i prisilio da se odveze u
Kupljenovo jo prekjuer nakon objeda. Tako im ispri-povijedi kako su je silom poslali iz Zagreba.
Sve to su uli, zaprepasti i Larsena i njegova bratia Franza i navede na stotinu pitanja bez odgovora.
- Ti, eno, - bijesno se okosi Jarec na Milku - tebe je
prekjuer poslao Keglevi po dragocjenosti. Zato nisi to odmah
javila?
- Nisam smjela. Drali su me na oku.
- Nisi smjela dati na uglu kue milostinju prosjaku? Tko
te je u tome sprijeio? Ti si za novac poinila izdajstvo!
Milka se zaleti u Jareca, ali on doeka njezine pesnice i svi-ne joj laktove da je jauknula, a onda on uzme
bode i priblii ga k njezinu vratu:
- Govori to si uinila! Evo, umrijet e!
Vritei, previjajui se od uasa, prizna da je mislila: Vjeran umire, pa kad je ve alje po dragocjenosti,
pomamila se i odluila pobjei s blagom.
- Dakle, ipak izdajstvo! - primijeti Franz, a Larsen mahne
rukom:
- U tamnicu je vodite. Neka tamo paze da ne bi odvie ode-
bljala od kruha i vode. Mar! I ako ne bude pokorna, dvadeset
pet batina tri puta na dan!
Osuda je baci u nesvijest. Jarec je odnese i. svoju sobu i postavi strau koja je ima odvesti u zatvor. Larsen
u svome uredu raspravlja o situaciji.
- Nema razloga da se oajava - tjei ga Franz, - Keglevi
nosi u sebi smrt, popio je indijske kapljice, ali ne smijemo dopu
stiti da ih odnese predaleko u Lombardiju jer sigurno ima uza
se spise i nacrte. Jarec, odmah provalite u kuu, s cijelim policij
skim aparatom, pretraite parkete, pregledajte sve u kui, a on
da emo odrediti drugo. Pergamente sigurno nosi sobom - ipak
pretraga je potrebna.
438

Za pola sata Jarec se vrati. U kui nije naao ni ive due. Susjedi vele da je druina otila na majur poto
je mladi gospodin juer otputovao u Lombardiju. Parkete je Jarec naao dignute, a spisa i nacrta - nigdje.
- Sasvim prirodno - prihvati Larsen. - Sad valja raditi
brzo. Dio uhoda neka krene jo danas u Lombardiju, na putu e
doznati neto o mladom gospodinu ako je uistinu krenuo onamo.
- Meni je to vjerojatno - misli Franz.
- Meni se, naprotiv, ini vjerojatnije da se sklonio negdje
ovdje. Jarec, po nalogu vrhovnog efa carskog redarstva u Zagre
bu smjesta morate pregledati Orievu palau jer da je stigla pri
java: "Veleizdajnik Keglevi skriva se pod krovom palae". Pre
sluajte Jadranku. Evo - odnesite joj pismo baruna Larsena. Pi
i, Franz: neka oprosti to od nje moli objanjenje. ekaj. To
je ideja. Neka je Jarec u ime redarstva uhapsi, a Kristijan e biti
u Puevoj ulici na mostu. Kristijan e intervenirati kod redarstva,
a vi ete, djevojku prepustiti njemu. urite se! Svatko e dobiti
svoje!
Nekoliko asaka zatim ve je Larsenov agent u andarskoj pratnji krenuo u Orikinu palau.
Nestrpljivo eka Larsen uhapenicu na mostu Pueve ulice. Dolazi sam Jarec i s nekim strahom javlja:
- U palai nema Jadranke!
- Niste dosta otro nastupili kod druine. Natrag!
- Vae visokoroe, pregledao sam sve prostorije od krova
do podruma. Po jednoglasnoj tvrdnji druine nitko od njih ne
zna kako je djevojka nestala i kada. Vele: legla je rano uvee, a
ujutro nije nitko vidio da bi izala, a ipak je nema u kui. Ori-
ka je ve dva dana u Bistri s cijelom familijom.
Larsen se vrati u hotel i daje naloge:
- Dakle, Franz, cijelo redarstvo i orunike snage su u pri
premi. Smjesta poalji u Bistru da ujemo je li tamo Orika, a
ona mora odati gdje je Jadranka.
- Valjda se radi najprije o Kegleviu?
- Sutra mi mora javiti brzotea da li su negdje vidjeli Vje-
ranu slina mladia. Ako mu nema traga, onda je on u Zagrebu.
- to kani u tom sluaju?
- Keglevia odmah javno proglasiti izdajnikom i obeati ve
liku nagradu onome tko nam pokae put do njega. On ima ivje
ti od indijskih kapljica jo nekoliko dana, dakle, moramo pou
riti. Jadranku e pronai de Grebenovi ako mu zajamim izdati
drugi svezak njegovih pjesama.
- Nisi li opazio da te i Jadranka vara? Ona je formalno po
bjegla?
-
- To imam zahvaliti Hauliku. Ali on e to ispatati, a mi emo ipak uhvatiti veleizdajicu, ortakinju Vjerana
Keglevia. I svreno!
Uvee je u Larsenovu hotelskom uredu nastala prava strka uhoda koje su primale naloge i objave.
NA MEDVEDNICI
U zaleu Zagreba uspinje se valovita gora. Pitomi vrhunci gledaju na grad uz ljupki osmijeh majke koja
bdi nad svojim edom to se sakrilo u njezinu krilu.
Rano je jutro. Sumom ubore izvori i potoii nabujali u oluji to je ove noi prohujalo brdinama. Vjetar
jo i sada ne miruje i trese s lia debele kaplje kie u Videkovo lice to viri iz otvora peine pa izvjedljivo
i vrlo oprezno pogledava po gu-tari. Dugo motri, oslukuje, onda se sputa dolje gdje pod kamenim
svodom na atorskom platnu sjedi Vjeran. I odmah obavjetava:
- Nebo se nije razvedrilo, a vjetar se jo zabavlja granjem.
Lovaki rogovi ute. Moda su lovci napustili goru?
- U jueranjoj buri nisu mogli nikuda. Samo da mi je zna
ti tko su.
- Sigurno e o tome Andra donijeti vijesti. Sam pakao im
je dao u pamet da love u Medvednici kad smo mi ovdje.
- Ovo zbilja nije ugodno za nas. No, nakon takve oluje ne
e biti nastavka lova i nikakvih zabava. Najbolje e biti da na
pravimo zajutrak, dotle e moi stii i Andra, a onda moemo
zakljuiti to nam je raditi dalje.
- A - jo niste nali trag onome to traite?
- Prijane moj, nije to tako jednostavno. A ovi mi lovci ve
dva dana smetaju. Love ba s one strane gdje bih ja htio mnogo
toga pogledati:
Videk izvadi limenu posudu i zapali vatru da skuha aj, dok Vjeran ree kruh i suhu butinu:
- Moramo estito zaloiti, Videk, jer tko zna hoemo li da
nas imati prilike da se negdje tako dobro zaklonimo. Tu negdje
u blizini su temelji stare kule. Nitko o njoj ne zna nita, ni An-
draev ugljenar. Ali neto ujem ...
Obojica se digoe da se popnu. Uto im se u grmlju pokae neko nagaravljeno lice. Videk se trgne natrag:
- Jao, zar je sam vrag pobjegao iz pakla Luciferu?
- Tako ti govori o potenom ocu sedmoro djece? - oglasi
se crni.
440

Zamalo se spusti Andra. Lice, odijelo, sve zaprljano ugljenom.

- Dakle, recite to ste doznali: tko su lovci, koliko ih je i
kamo smjeraju? - pita ga Vjeran.
- Odmah u vam kazati. Jutros sam naletio na jednog lovca
sakrivenog iza debela stabla. Valjda je ekao nekakav plijen, a
kad me je spazio, skoi on uvis kao da sam ja duh bijelog fratra,
potri i nekome zazvidi. Ogledavam se - nigdje nikoga. Ali on
da najednom vidim gore same atore - uh, kao da je vojska pa
la po Medvednici! ator do atora. A taj gospodii sve zvidi i
tri gore. - Onda, mislim ja, neu da mi se smiju, sigurno je lo
pov zvao one druge da gledaju dimnjaare u gori pa ja put pod
noge u gutaru i pourim k vama. Hodao sam puna tri sata.
- Kako je izgledao onaj kog ste sreli?
- Bio je to onaj to ga novoveki aci zovu "licitarski konj".
- Valjda nije Tamar de Grebenovi?
- Dakako, da je on. Obuen kao majmun, ipak sam ga pre
poznao!
Ovo Vjerana zaudi. Tamar mu je priao da mrzi lov. Ponovo ispituje Andraa, a ovaj uvjerava:
- Moj prijatelj ugljenar kae da ove gospode jo nikad nije
vidio u gori, a on pozna sve koji dolaze u lov. Svi se navraaju
k njemu i moraju proi pokraj njegove ugljenarije.
- Spremimo, Videk, svoje stvari pa idemo prema istoku.
Daj Andrau jesti, dotle u ja spremiti svoj sveanj.
Uzeli su svoju prtljagu, izili iz peine i krenuli gustom umom uz brdo. Vjeran esto zastaje, promatra na
malim istinama ostale obronke gore i, ravnajui se prema istoku, nastavlja istraujui nacrte to ih je
uzeo od Videka.
Jo nije bilo podne kad pred sobom u gutari opazi tragove neke graevine i zato odredi Andrau:
- Ovdje se moramo malo zadrati. - Idite tamo na rub
ovog puteljka na strau. Opazite li gdje kakva lovca, a vi dajte
ugovoreni znak. Ali oito im nije do lova. Ne uju se vie tru
blje.
Andra poslua nalog, a Vjeran uzme pergament pa istrauje.
- To su oiti tragovi neke stare graevine. Hajde, Videk, ko
pajmo!
Nakon dva sata ve pronau temelj neke kule. Trag vodi u gutaru. Tu Vjeran pronae humak pokriven
grmljem i mahovinom. Popne se. U ikari zijeva neki otvor.
- Moj Videk, amo lopatu! Tu vodi put nekud dolje.
- A ovo, tu? Vidite, ovdje se rupa sputa strmo nekuda dolje.
- Dolje bismo se morali spustiti konopom. Baci najprije ne
koliko kamena.
Oslukivali su zvuk.
..,._ 441

-- Dosta je duboko - konstatira Videk - ali tu se moe nai uporita. Evo, ne treba ni konopa. Idem dolje.
- To u uiniti ja poslije podne jer dolje ima oito mnogo
posla!
- Moda ste ipak nali pravi put?
- Nema nikakva znaka za to, ali neu unutra dok ne razvi-
dim sve do dna. A ti spremi objed i zovi Andraa.
Vjeran privee fenjer na konopac i spusti ga dolje. U svjetlu sasvim jasno razabire prostoriju koja, ini se,
ima prave zidane zidove kao neki podrum. Onda se stade orijentirati kako bi se poslijepodne mogao
spustiti dolje. Bilo je vidljivo da se odanle otvara jo dublji otvor i mladi odlui da sve to poslijepodne
pomno pregleda. Tada se uspne do otvora, gurne glavu iz grmlja to su ga prije posjekli da uzmognu ui.
Pod humkom ve je Videk rasprostro atorsko platno i po njemu poredao jelo. I An-dra se vraa sa strae
i javlja:
- Nigdje nisam vidio nikoga.
S druge strane gore zatrube lovaki rogovi. Trojica kod jela se prenula. Andra se naljuti:
- Jeste li ih uli? Ne da im vrag mira! A eto, sprema se
kia!
- Po takvom vjetru se ne obiava loviti. Ne uje se ni lave
pasa, ni vika gonia, je li tako, mladi gospodine?
- Da, Videk, ti ima pravo. Ipak je dobro to su zatrubili,
sad barem znamo gdje su. Mi smo sada ovdje izvan opasnosti da
bi mogli naii na nas. Neka samo trube... Ali taj de Grebenovi!
Tko to prireuje lov kad se taj gospodii odluio na zabavu ko
ju mrzi! Da mi je to znati! No, nita, idemo na posao. Vi, Andra-
u, na strau, - ali pazite da ne biste zaspali
- Oh, da imam holbicu vina, tri dana i tri noi ne bih sti
snuo oka - a eto, kad pijem vodu, samo bih spavao. Ali ja u na
silu otvarati oi, ne bojte se.
S druge strane gore odjekuje sve otrije glas lovakih rogova. Andra ide na strau. Videk spremi
svenjeve da sve bude pripravno ako bi trebali da odu. Onda uzme lopatu pa i on pomae Vjeranu traiti
temelje stare graevine pokrivene zemljom. Doskora se rasprili oblaci i nad vrcima stabala zasjalo
sunce. S druge strane gorskog obronka u stanovitim razmacima vremena ponavlja se daleki prasak
puaka. Andra se sa svoje strane ne javlja. Sve to Vjeranu doputa da se udubljuje u svoje ispitivanje.
Naposljetku odloi pergamente i saopi Videku:
- Skoro e no, a tko zna gdje bismo nali bolje prenoite
od ove spilje. Odluio sam da tu prespavamo, ali prije emo po
spremiti lopate u sveanj, a onda jo idem pogledati je li spilja
duboka i to ima tamo. Daj mi svoj prsluk i kaput.
Vjeran pomno sakrije svoje spise u podstavi saiveni dep pa onda pomogne Videku da ga obue.
442

- Ne skidaj ga ni kad spava. Jer da nas ovako iznenade ka

kvi stranci, ili ak Larsenove uhode, uvijek e moi lake utei
nego da tek posie za kaputom.
- Zar mislite da vas Larsen ne trai na putu u Italiju!?
- Prve dane sigurno, a onda su uhode putem morale dozna
ti da takav i takav mladi nije projaio, niti na jednu putnu sta
nicu i morali se vratiti ili poslati vijesti. A kad to dozna Larsen,
onda je jasno da e me traiti u ovoj gori, samo to mu ovdje u
planini nije lako nalutati na nas. Tu ih moemo lake i opaziti i
uti kad bi se uljali. Andra pozna sve te puteljke po gori, esto
je ovuda lutao sa svojim ugljenarom. Zato sam ga i poveo. Na
dam se da neu sastati Larsena prije nego pronaem to hou, a
onda mogu jednostavno sve spise i nacrte unititi.
- Jo ete dugo ovdje traiti, tako mi se ini...
- Mogu ve sutra naii na ono pravo, a moda tek kad pro
em cijelu goru.
- Ako ovdje vie nema to traite?
- Iskljueno! Samo je tako sakriveno da bi ovjek zapravo
morao ii stopu po stopu, no ja se sada pouzdajem u vidljive tra
gove kula. Ako ne naem, e, onda u rovati poput krtice.
- Samo da nema carskih andara za vaim petama!
- Da to je moja nevolja od prvog koraka u domovini! Haj
de, zapali mi fenjer, idem sada na taj humak da pregledam spilju,
a onda emo urediti nae prenoite.
Vjeran uzme svjetlo, uspne se na humak i nestane u otvoru meu grmljem, dok je Videk ostao da spremi
veeru i smota alat u atorsko platno. U daljini ume gubi se zov lovakog roga. Vjetar sve jae zamahuje
granjem pa se kroz gutaru provlai jaki um. Od toga bude Videku tjeskobno. Ogledava se na sve strane,
neto mu instikt dojavljuje da se negdje po toj umi vere opasnost. Odluio je pozvati Vjerana i nagovoriti
ga da bi se to prije odavle maknuli.
- Stoj! Ne mii se!
Poklik potrese Videkovim tijelom i duhom. Okrene se. U grmlju stoje tri lovca. Jedan ima plavu bradu,
drugi crvenkastu, a treemu je visoko uzdignuti okovralnik sakrio pola lica. Sva trojica nose iroke kape
sputene preko uiju. Videk prepoznaje onoga s plavom bradom, a ovaj to je dignuo okovratnik sve do
nosa ima iste oi kao bradati Larsen koji je one noi stigao u dvorac s Bardoviem i jo s jednim, pa onda
Matildu, Videka i svu druinu zatvorio u podrum. Munjevito mu sine pred oima taj prizor i otkriva da je
iznenada uhvaen, zajedno s Vjeranom, a da Andra nije dao nikakav znak. Na takav iznenadni susret s
progoniteljima nisu raunali ni Vjeran ni Videk. I sada sve ovisi o tome hoe li mu uspjeti da te ljude
uputi odavle prije nego Vjeran izae iz spilje. Pomisao na Vjerana ga uznemiri, ali se stade smijati da
sakrije uzbuenje pa onda, dignuvi ruke prema

-A joj meni, vaa milosti, nisam ni srnjak, a bome ni medvjed! A da jesam, ne bih vas sada tako mirno
ekao - nasmije se Videk.
Plavobradi Jarec odmah prepozna Videka i prilazi mu blie:
- Ti si onaj Zagorac koji se rodio sa etiri gimnazije?
- Svaki Zagorac dolazi na svijet sa etiri gimnazije.
- Kad je tako, reci mi gdje je tvoj gospodar.
- To vam ne bih znao kazati niti da sam se rodio sa etiri
univerze. Otiao je jo u podne nekamo uz brdo, eno, onamo -
i pokae mu smjer u nadi da e neugodni gost poi u potragu,
barem toliko da bi on mogao izvijestiti Vjerana. No umjesto da
odu, ogledavaju se sva trojica dolje odakle su doli i nekoga zo
vu. Izmeu gustog grmlja pojave se jo dva lovca i vode Andraa.
Sav je crven i poluglasno psuje:
- Pozna li ovoga? - pita Jarec Videka, a ovaj se nasmije:
- Jo jedan srnjak! Poznam ga, kako ne bih poznao klju
ar upanijskih zatvora? Koga taj dri pod kljuem, neka se ne
nada milosti!
Ve i Andra prepoznaje gospodina s plavom bradom i bude mu jasno da su u rukama Larsena. Jo vie
psuje to ga lovci vode i onda se duboko pokloni pred Jarecom. Ovaj je iznenaen susretom i pita:
- Gdje ste nali ovoga?
- U grmlju. Spavao je, jedva smo ga probudili.
- Uh, ta prokleta gorska voda, ovjek bi do smrti od nje
spavao!
- A to radi ti ovdje u gori? - otro e Jarec.
-; Vae bragoroe, ono isto to i vaa milost. Eto, putovao ja kui po neku batinu, a ono ujem na Ksaveru
da se trai onaj mladi kog sam po vaem nalogu nahranio jedne veeri gulaem. Pa sam mislio: ja ga
poznajem bolje od svih ljudi,, pa ako ga uhvatim, ili barem naem put do njega, zasluit u nagradu. I
umjesto da idem po batinu - ona mi utei ne moe - uhodim po gori izdajnika.
- Kako si znao da je on otiao ovamo?
- Rekoe mi na Ksaveru da ga visokoroena gospoda trae
u gori, a ja put pod noge. Mojim sedmoro piliima kod kue bilo
bi toplije kad bih zasluio raspisanu nagradu, vae blagoroe.
Andra govori uvjerljivo, kako ga je uputio Vjeran ve prvoga dana i sasvim je siguran da je time sada
njegov mladi prijatelj spaen. Nada se: on je negdje u gori jer sigurno ne bi Videk bio tako iroke volje. A
on se i dalje smije i pecka Andraa:
- Eh, gle ti kljuara Fabijania! Ne da on sebi oteti ovje
ka kojega je jednom uvao pod svojim kljuem!
Dotle se Jarec pribliio crvenobradome Francu i Larsenu pa im saopi:
444

- Vae visokoroe, ovome kljuaru moemo vjerovati, pou

zdan je, vjeran i portvovan slubenik - te mu prevede to je
govorio Andra.
- Zadrite ga ovdje, ali na slobodi, moda nam bude od po
moi - odredi Larsen.
- I taj njegov sluga s roenim gimnazijama ima nam poslu
iti da naemo Keglevia i njegove nacrte - odredi Franz. -
Ako je Keglevi otiao uz brdo, onda e se gospodar vratiti?
- Rekao mi je da doem za njim gore, a on e mi tamo zvi
dati i dati mi smjer kojim u do njega. Znate, i on je ve opazio
da se onaj kljuar zatvora ulja umom i bilo mu je drae da bu
de to dalje od njegovih kljueva. Evo, sada idem gore za njime
ako mi dopustite.
- Samo onda, bude li ispunio sve nae zapovijedi.
- Vaa milosti, zar mi preostaje to drugo?
- Dakle, uj...
- Eno ga! Eno - gore na - humku!
- Ruke uvis!
Povik pretvara Videka u kip od leda. Iz rupe na humku viri Vjeranova glava. U nju su uperene tri ubojite
cijevi. Situacija je beznadna. To mladi smjesta razabire, ne preostaje mu drugo: ili primiti tri tri metka
ili se predati. Ipak se on snae i odlui sa svojim progoniteljima povesti razgovor da stee vremena
domisliti se, ima li iz ove zasjede kakav izlaz.
- O, gospodine Kristijane, skinite okovratnik da vam vidim
vau lijepu bradu! Nisam ni slutio da u se s odlinim norve
kim plemiem susresti na lovu u naoj lijepoj gori. A to lovite,
- ako smijem pitati?
- Gospoicu Jadranku i vas!
- Kolika radost gospodine barune Larsenu, to sam vas ipak
razotkrio. Meutim, mene ste uhvatili, kako vidim, ali gospoi
ca Jadranka nije me poastila svojim povjerenjem pa ne znam
o njoj nita drugo, nego da je ivjela u Orikinoj palai.,
- Sluajte, mladiu, vaa dobra tetka dala vam je u cipar
skom vinu neke indijske kapljice ...
- -to - vi to govorite? - smrkne Vjeran elo kao da ni
o emu ne sluti.
- Da, lijepi moj mladiu, vi nosite u sebi otrov. Za osam
dana djelovat e i vi ete u tamnici beskorisno izdahnuti.
- Jao - meni! ...
- Ja u vam pomoi. Kazujte gdje je Jadranka i evo, dajem
vam protuotrov koji e razoriti uinak indijskih kapljica. urite
se!...
- To je okrutno, gospodine, preokrutno, jer o Jadranki nije
mi nita poznato! Znate da sam ja njezin neprijatelj, a ona moj
uhoda za vas. Jao - otrovan - gospodine! Va uvjet, na svoju
nevolju, ne mogu ispuniti.
445
Sve to govori Vjeran da privue Larsenovu panju i svih drugih dotle dok bude potpuni sumrak pa da
Videk uzmogne pobjei sa spisima u depu. A momak opet zaboravlja na papire u svojoj podstavi i dre
za Vjeranovu glavu u koju zure tri ubojite cijevi. U toj brizi pada mu na um ideja - on krikne i potri k
Jarecu i Franzu, une ispred njih i vie.
- Joj, joj, uvajte me! Medvjedi, mladi - i stara, joj, med
vjedi! - pa uhvati Jareca oko noge.
Eno tamo! Ono crno - i Videk upravlja Jarecovom rukom u kojoj dri samokres. - Ide ovamo!
Tri hica gotovo u isti as planue u polumrak - a Videk krikne:
- Jeste li ga? Jeste li? Joj - niste - bjei - gledajte dva
mlada bjee za medvjedicom!
Jo nekoliko hitaca pada u tamnu umu. Andra skae uvis i vie kao da ve dri medvjeda.
- Uh - kako bjei ta mrcina! U-u-u!
Dva lovca koji su doveli Andraa, premda Larsenovi uhode, uvjereni su da vide kako bjee neke crne
pojave. Sva se uma giblje i kao da svi vide kako se kroz granje valjaju medvjedi. Sve se to dogaa u
minuti. Po Videkovom vladanju odmah je Vjeran osjetio da je momak ovo odigrao kako bi na sekundu
odvratio panju progonitelja od njegove glave i dok su oni trenutano glednuli u umu i palili hice, u tom
trenutku povue on svoju glavu u rupu i spusti se u peinu. Hoe li Videk sada spasiti spise? Vjeran se
smjesti tako da bi uo to dolje govore, ali je ostao u tmini gornjeg prostora spilje. Ondje ispred Jareca
sjedi Videk na zemlji kao da ne moe stajati.
- Kako su nas mogli sve razderati! Jao meni!
Pri tom je mislio samo na Vjerana. Ve zna da ga se ne vidi, na to je on pazio, viui na medvjeda i sada
mu klecaju koljena od radosti i napetosti to e biti dalje. Hoe li Vjeran umaknuti ili ne? Ako ne, to bi
mogao uiniti da ovi ne ulaze u spilju? Znoj ga oblijeva i srce udara. Andra pazi na sve to e Videk, a
momak se dalje pretvara kako mu je medvjed natjerao strah u kosti. Oni oko njega ni aska nisu mogli
posumnjati da je taj momak sve to odigrao, a jo bi manje smjeli predmnijevati da bi takav budalasti,
neuki sluga mogao nadmudriti gospodara kneevskog podrijetla. Da se pokau medvjedi u gori gdje ima
te ivine toliko da je ak po njima dobila svoje ime - to je posve prirodno. Ali oni su opet za minutu kod
svojih uhienika: opet su uperili ubojite cijevi. Ali na humku ga vie nema! To ih zaprepasti.
Kamo je nestao? Nemogue bi mu bilo da utekne, a da ga nitko ne vidi.
Vae visokoroe, povukao se u rupu - javi jedan od uhoda
u lovakom odijelu.
- Brzo opkolite humak. Ima li kakav izlaz?
446

Tre okolo svi redom. I Andra je s njima. Uostanovili su da izlaza nema.

- Sto je tamo kamo ti se povukao gospodar? - pitaju Vi-
deka.
- Nekakva spilja. Gospodin je tamo neto stalno traio, a
onda je rekao da mu je Andra za petama pa ide dalje. Ne znam
otkud i kako je dospio sada u spilju. Moda odozgo ima kakav
podzemni put do nje?
- Onda je to pravo mjesto gdje se nalazi blago - prihvati
Larsen, gledajui Franza.
- Neka dvojica agenata pou i uhvate Keglevia. Smjesta
gore!
Dvojica, lovaki odjevena, odlaze gore s uperenim orujem.
- Nee ga nai iva! Meni je na mostu u "Franzjosephgar-
ten" kazao da stalno uza se ima neto to e ga ubiti, a da ne
makne rukom. 2iv nam nee u ruke - pria Larsen nervozno.
Sve to Videk uje i razumije, dok oni ne slute koliko on zna njemaki jezik. Prestravio se pri pomisli da e
iz one peine iznijeti Vjerana mrtva.
- Neka se ubije! - veli Larsen. - Sada mi nije do njega
jer nacrte i spise ima kod sebe, bez njih ne bi odlazio u goru. Ali
ispitajte o tome njegova momka.
- uje li - okrene se k njemu Jarec - to je tu radio tvoj
gospodar?
- Traio je neku kulu. Sve bi gledao u pergamente pa opet
kopao po zemlji.
- A gdje su papiri?
- Uvijek ih je imao kod sebe u depu.
Sad valja ispuniti Vjeranovu zapovijed da spasi spise iz ruku tuinaca, I Videk upravlja svoje odgovore
tom cilju. Ako Vjeran tamo lei mrtav, on e njegov nalog ispuniti. Dok stvara odluku u grlu ga stee pla.
U to iz peine dopre do njih krik, a zatim stenjanje Larse-novih uhoda.
- Sto je to? Pogledajte, Jarec! Pazite, on jh je sigurno ranio
- da ne bi i vas.
- iv je! - poveseli se Videk u dui i gleda za Jarecom
koji se uspinje. Videk tri za njime i vie iz svega glasa:
- Pazite, blagorodni gospodine, pazite, u spilji ima velikih
rupa, oprezno se sputajte!
"No, sada je moj Vjeran sigurno uo da netko od ovih ide u spilju i znat e kako da ga doeka" razmilja
Videk. Zato je tako vikao. Oh, kad bi barem znao to mu je sada raditi? to i kako? Bjeati nee s tim
spisima dok zna da je Vjeran iv. Jarec se sa-giblje nad rupom, gleda i slua, onda zatrai fenjer. Kad su
mu ga pruili, osvijetli unutranjost rupe i javlja:
- Nai su ljudi oito pali kroz udubinu na dno spilje i. ranili
se - to dokazuje njihov jauk.
447

- A Keglevi? - pitaju Larsen i Franz.

- Molim malo strpljenja. Ah - vidim ga - lei nepomi
no! ... Jest, ne mie se. Ispunio je obeanje!
Ovo pada kao metak u Videkovo srce. Jaukne od tuge.
- Donesite ga odmah! - zapovijeda Larsen kao bez daha.
Jarec zovne Videka. Ovaj od suza ne vidi kako se uspinje gore.
Udario bi Jareca u sljepooice, da odmah padne mrtav, ali ne smije. Mora uvati Vjeranove tajne papire
to ih nosi u svom kaputu. Obojica su uli i osvijetlili gornji dio spilje. Vjeran lei nepomino. Videk
zarida, ali odmah prihvati tijelo i, plaui, nosi ga zajedno s Jarecom pa se onda sputaju niz humak. Ve
je sasvim tamno i Jarec osvijetli fenjerom dok se Larsen i Franz bace na Vjerana, otkopaju mu kaput i
prsluk i pretrae ga do koulje.
- Oh, nema papira! - prenerazi se Larsen. - Gdje je go
spodin sakrio papire? - zgrabi Jarec plaueg Videka.
- Po danu je sve nosio kod sebe, ali nou ih je sakrio ne
gdje u peini. A to je inio tako da ja ne bih vidio kamo ih spre
ma. Sigurno ima tamo nekakav zaklon gdje je spise sakrivao sva
ku veer.
- A zato sada nema nita kod sebe? Ako ne kae, dobit
e tane u glavu.
- Malo je meni do moje glave, kad je on mrtav - jecajui,
odgovara Videk. - Ali, eto, jo prije nego je otiao uz brdo, re
kao mi je da e sve spremiti u spilju - i odnio je dolje, ja nisam
smio blizu.
- Oh, gospodine blagorodni - usklikne Andra - vidio sam
ga iz grmlja kako gore slae nekakve sive, ute papire i onda
ulazi u rupu.
- Sasvim sigurno - potvrdi Jarec Larsenu - on je to sa
krio u spilji. Kljuaru moemo vjerovati. Najlake je pretraiti
spilju, ali morali bismo izvui onu dvojicu to dozivaju pomo.
Ve su se Larsen i Franz penjali gore, zovui Jareca i ne brinui se za Videka koji se bacio k svome
gospodaru, jeca i narie. Larsen, Franz i Jarec izgubili su ivce u potrazi za pergamentima.
- On je mrtav, a spise jo nemamo u rukama - mrmlja
Franz. - Ipak nismo radili kako bi trebalo.
- uti i ulazi u rupu! U spilji moramo nai pergamente. To
je jasno: morao je smatrati najpametnijim da ih sakrije u spilji
gdje nema nikakve pogibelji da ih tko nae. Sada emo dii svaki
komadi - zagledati u svaki i najmanji otvor. Dok ih naemo
- nema odmora.
- Oni dolje dozivlju u pomo.
- Vikni im neka ekaju, glupani!
Tako govore Larsen i Franz dok se sputaju u spilju. Posljednji silazi Jarec. Mrtvi Keglevi, njegov momak
i kljuar, izgubili su za andare ovaj as svu vanost.
448

Andra stoji u tami. Kraj njega Videk narie, jeca. Die glavu i opazi da je tamo gore na humku nestalo
svjetla, pa tiho pro kune Vjeranove ubojice:
- Platit e...
- uti, Videk, sluaj!...
- to hoete, Andra?
- Ja? Nisam nita rekao ...
- Videk! ... ekaj! ... - uje se apat u mraku.
Momak razabere da se neto maknulo u travi. Nauli ui, trai po tmini.
- Videk, sluaj! Videi da je mrak, prevario sam ih, nisam
mrtav - ali uti - uti...
Poeo se guiti od ushienja, plaa i brige to e i kamo e.
- Dragi moj mali Vjerane, kako je to dobro ... kako ...
- Pazi - oni su sada u spilji. Ti e, toboe, mrtva gospo
dara odmah odnijeti da ga pokopa. Ako izau, nosi me malo, mo
e li?
- Nosio bih i Medvednicu kad ste ivi!
- Andrau, vi ete im pokazati protivni put. Recite: momak
ga nosi dolje u grad da ga tamo sveano zakopa...
- Ako bi oni htjeli na sprovod, onda u im pokazati put -
i voditi ih protivno. Ja sam njihov pouzdanik, rekla je ona obri
jana mrcina. Na! Uzmite brzo oruje - i gurne Videku u depove
dva samokresa iz njihove prtljage.
Videk digne Vjerana i bez rijei pohiti pokraj humka nadesno, prema sjeveru, kao da nosi lagano dijete,
tri s njime iza peinaste izboine, pogledom potrai najguu umu, najveu gu-taru i bjei - bjei -
popostaje i slua i opet ide dalje...
- Stani Videk! Dosta smo daleko! - moli ga Vjeran. -
Sam u dalje.
Ali on se ne moe zaustaviti. Odnio bi mlada ovjeka na drugu goru. Sad ga dri na rukama, sada ga ne
puta, dok ga sile ne izdaju. Tamo u spilji Larsen i njegovi ljudi divlje trae batinu, a batinika nosi
Videk gustom umom po kojoj je pao jo gui mrak.
Ojaen, razdraen, Larsen izlazi iz spilje, grize svoje usne, psuje Jareca i Franza, ne brine za one koji jo
dozivlju i vicu za pomo.
Sili su. Bijesno proklinju. Onda u tami spaze Andraa. Jarec posvijetli i ogleda se naokolo.
- Gdje je mrtvac?
- Njegov sluga natrpao ga je na lea i ponio dolje u grad
da ga pokopa.
- Kako si to smio dopustiti?
- Zvao sam vae blagoroe, dozivao iz svega grla, a niste se
odazvali. A ja sam misilo: ionako ga moraju pokopati.
29

- To ne smije biti! - vikne Larsen. - Trite, uhvatite mom

ka i ustrijelite ga da nitko ne dozna kako mu je gospodar umro.
Kljuaru, kojim je putem poao momak?
- Dolje prema gradu, ravno se spustio nizbrdice. A zar on
moe pobjei? Ili hoe? Ni govora! Samo nosi gospodara na po
kop - lud je za njime pa ga je uzeo na rame! Odvie je glup da
bi bjeao.
- Zovite ga, Jarec - zapovijedi Larsen.
- Dajte vi, Andrau, zovnite ga i recite neka vas prieka, da
mu pomognete nositi gospodara!
- Oh, to mi nee vjerovati ni na smrtnoj postelji. Zna on
previe dobro da sam ja vama vjeran slubenik. Zovite ga vi, go
spodine, recite neka eka da ete zajedno dolje. Ako to uje,
onda mora vjerovati da mu nitko nee nita naao ...
I pone Jarec zvidati i zvati. Svi ekaju otkud e se momak odazvati. Ali nema odaziva. Jarec vie u umu
Videkovo ime - uzalud.
- Valjda nije potonuo u zemlju? - udi se Andra. - Ili
moda ne uje od silna vjetra? Znate to, gospodine: doite, ja
u vas voditi putem kojim on mora dolje, to je puteljak.
- Njegov prijedlog saopi Jarec "-arsenu, ali se on okosi:
- Valjda niste tako ludi da sami nou, s jednim oruju ne-
vjetim ovjekom, prolazite kroz umu kojom eu medvjedi?
Dajte lovaki znak onim drugima koji su u gori - neka se okupe
ovdje.
- Dotle e momak ve sii - prigovara Franz.
- S mrtvacem ne moe.
- Mislite, Andrau, da e on ostaviti mrtva mladia i otii
dolje da trai pomo?
- Nikad ne bi on njega ostavio, nosit e ga dok ne sustane.
Kad to Jarec prevede Larsenu, ovaj se neto primiri. Zatim
dadoe lovakim rogovima znakove uhodama i andarima to su pretvoreni u lovce istraivali umu. A
onda odlue povui se u spilju i tamo prenoiti dok Jarec ima ostati budan i ekati dolazak ostalih. Svakih
deset asaka daje Jarec znakove da se njihovi ljudi mogu orijentirati. A u spilji Larsen i Franz ponovo
istrauju ne bi li nali pergamente. Kad je to uzaludno, razmotaju svoje lovake zaveljaje da bi se
okrijepili. Nakon nekoliko aa vina. Jarecu sine misao:
- Sto onda kad Keglevi ne bi bio mrtav, ve se tako samo
prikazao, a mi smo ga odvie uzbueno pretraivali?
Ovo padne kao iskra u vrelo ulje. I Larsen i Franz se uzbude i jedan drugome dokazuje kako je mladi bio
mrtav, dok su ga oni pretraivali, ali jo posve topla tijela. Larsen naposljetku dovri:
- Uostalom, da je to i istina, on ne bi nikad mogao pobjecil
Za to u se ve pobrinuti jal Dao sam zatvoriti sve granice!

- Idite, Jarec, gore i ponovo zatrubite! - odredi Franz.

Kad se agent popeo na humak gdje je sjedio Andra, pone
spoitavati Larsenu:
- Tvoja je misija s tim Kegleviem svrila sramotno.
- Nita jo nije svrilo - tek poinje!

- A zna li da je blagajna monarhije ve prazna, da smo na

rubu bankrota? to bi sada znaio za nas pronalazak rudae!
Sve je sada propalo.
- Nije i ne moe propasti!
- Ovako se, dragi moj bratiu, jo nikad nisi obrukao. A to
je tome krivo? Povukao te vir strasti u plavo Jadransko more
utopit e se, uguiti - nikad isplivati!
- Ako je tako, onda e ova ista moja strast prema njoj biti
uzrok da pronaem i otkrijem tu batinu na svaki nain. Velim
ti, Jadranka je nestala istodobno kad i Keglevi. to onda ako
je njoj dao spise i nacrte, a sebi samo precrtao ono najvanije?
- To je plod tvoje bolesne strasti. Glupo i jadno!
- Ne, to je pametno, smiljeno - jer u samo tako moi
optuiti i nju s veleizdaje. im svane, cijelo u redarstvo staviti
u pogon za njome.
DVA VJERNA DRUGA
Videk nosi Vjerana kroz tamnu umu, a vjetar se uri da zametne trag njegovim koracima. Buno lomata
granjem drvea i sablasno zvidi kroz duboke, neprolazne umske prostore.
- Pusti me, Videk, - ekaj, opominje ga Vjeran, ali mladi
jaki seljak ne osjea teinu mladieva tijela s kojim ga vee tako
njena uspomena djetinjstva. Videk osjea kao da mu je poklo
njena velika blagodat to moe dobrotu malog Vjerana uzvratiti
velikome u najteem asu njegova ivota. I ne slua ga, ne sustaje,
nosi ga, tri s njime kao da je Vjeranovo tijelo samo pero na
okrajku njegova klobuka.
- E, sada, dalje nee! - odlui Keglevi, domogne se Vide-
kovih ruku i zaustavi ga. - Tako, - a sada nastavimo!
Usred guste tmine tre obojica i poslukuju. Kroz umu tutnji vjetar. Nita drugo ne uju. Niti vide.
Daleko je Videk odnio Vjerana od spilje oko koje sada gore svjetla andarskih fenjera. Tre naprijed, u
tamnu gustu umu - sve dalje od andarskih progonitelja.
Tako su trali vie od dva sata, a onda Vjeran zaustavlja Videka i ree mu:

450

29*

451

- Dosta smo daleko od njih. Pokriva nas no, valja nam

se malo odmoriti da moemo nastaviti. Vie ne smijem istrai
vati goru, hou da im umaknem. Svi su na okupu - sada se odlu
uje o mojoj sudbini. Sjednimo u grmlje.
- Sjedite kao u naslonjau, a ja moram bdjeti da nas zvi
jeri ne iznenade!
- Sad ja zapovijedam! Dakle, ti e se nasloniti, a ja u
bdjeti!
Prepirali se, oslukivali umno putovanje vjetra po gori i a-putali:
- Uinio sam se mrtvim zato to sam htio tebe primorati da
ode s mojim spisima. Znao sam da e me oni ostaviti kad ne
nau nita kod mene.
- Da se nisam vama zakleo odnijeti ova pisma Nikici Hal-
peru, ja bih bio onog baruna na mjestu ustrijelio kad sam uo
da govore o vaoj smrti - a vas vidio nepomina.
- Do ovog asa nam je sve uspjelo, no to e biti dalje?
- Oni misle da ste mrtvi.
- Nee dugo u to vjerovati kad tebe ne nau, kad te ne
uhvate. I kad saznaju: nema Videka ni Keglevia, nita jasnije
nego da sam se priinio mrtvim i oni e poslati za nama u po
tjeru sve carske andare to ih ima u Hrvatskoj. Zato emo preko
ove gore u Zagorje, tamo gdje Pisai ima svoje imanje. Posavje-
tovat u se sa starim doktorom.
- Ali to e biti s Jadrankom? uli ste Larsena...
- Ne boj se, doktor Pisai je njezin tit!
- Dajte, spavajte bar malo, Vjerane moj!
- O, moj dobri, vjerni brate, kako je lijepo imati toliko oda
nosti kraj sebe!
- Lijepo, vrlo lijepo, to sam ja iskusio dok sam jo bio ma
len. Uvijek sam elio da vas sudbina donese natrag u domovinu,
a ja da budem kod vas. Meni se ini da bi bilo vrlo lijepo ivjeti
kad bi svi ljudi bili jedni drugima tako dobri i vjerni kao to
smo mi dvojica.
- Da, Videk, izrekao si veliku, a ipak tako jednostavnu
istinu. Ljudskoj srei nedostaje samo to da budemo jedni dru
gima dobri, odani i vjerni, kao nas dvojica. Ostat emo to do
smrti.
- Do smrti! - ponovi Videk.
Oblake rastjera vjetar jo u noi i nebo zablista u tamno-modrom plastu posutom zvijezdama. Njih su
dvojica kroz neto osvijetljenu tamu razmatrali smjerove i onda poli dalje.
- Ako nas andari po danu ne zamijete, onda moemo preko
gore u selo i kupiti konje.
- Samo da nam ne uu u trag carski razbojnioi.
Ova ih je misao pratila na svakom koraku. Videk takoer nije poznavao tamne nevidljive i neizvjesne
gorske puteve pa su se oslanjali samo na sunce da pogode smjer, i na svoj oprez da
452

zamijete svaku sjenu u daljini koja bi im mogla biti opasna. uli su i pukaranje i lovaki rog, a ba zato
nisu uzmicali jer je Vjeran sada znao tko su "lovci" i da ga lovakim zvukovima kane zavarati i danas kao
to su to uinili juer. Drei u ruci oruje, to ga je juer Andra turio u dep Videku, uspinju se uz brdo
da se s druge strane spuste u Zagorje.
Uvee su ve bili s druge strane, u malom selu. Vjeranov nastup i Videkovo prianje probudi povjerenje
domara i oni su ih primili na konak.
Sutradan dadu im konje i vodia da ih odvede na majur, po cijelom Zagorju poznatog lijenika
Pisaia.
Nali su ga kod kue. Primio je Vjerana veselo i srdano i odmah ga upita:
- Znate da je Jadranka kod mene?
- Znam, njezin vjerenik Ljubomir mi je saopio da ide k
vama.
- Da, vjerenik, premda nisam s njim oduevljen.
- Ljubomir e joj biti vjeran tit.
- On mi je to rekao, no vidjet emo. Ali ona nije na majuru.
Sklonio sam je sa enom u jednu seosku kuu u kojoj je Larsen
ne bi nikad traio. A vi? to kanite?
- Ja sam, evo, na bijegu pred bekim redarstvom. Ve su
mi u Zagrebakoj gori bili na vratu, danas sam izvan pogibelji,
ali sutra mi ve mogu ponovo uhvatiti trag. Zato je najbolje da
se sakrijem negdje u daleku goru Ivanicu, u Macelj ili drugdje.
Odjenut u se po seljaki, uzeti motiku i plug - to e me nauiti
Videk - a znam zidarski zanat i, eto, krasnog mira i zaklonita.
Kroz prozor opaze stasita mladia to je vrlo hitro skoio sa sedla i uao u kuu.
- To je moj sin - upozori doktor. - Ostavio sam ga kod
ene i Jadranke. udi me to dolazi.
Zaas utri u sobu pristali mladi, pozdravi i primijeti uljudno:
Moram s tobom, oe, odmah govoriti nasamu. Pisai prikae mlade ljude, na to doljak zadri
Vjerana koji se htio udaljiti.
- Ako ste vi Keglevi, onda molim, izvolite ostati, vijest
mora zanimati osobito vas. Moj prijatelj iz Zlatara donio mi je
prijepis vrlo strogih odredaba to ih je izdalo redarstvo za po
granine andarske strae protiv Vjerana Keglevia ...
- Nadao sam se da nisu tako ludi da bi povjerovali mojoj
smrti u onoj spilji.
- Osim toga, ima se provesti kontrola u svim onim kuama,
pa bile to i plemike, gdje bi se Keglevi mogao skrivati, a svi
njegovi pomagai bit e kanjeni tamnicom.
- Hvala vam za ovu vijest! - naglasi Vjeran. - Odlazim u
umu da ne bih svojom prisutnou prouzroio nevolju znancima
i prijateljima.
453

- Ali odredba policije govori i o mogunosti vaeg bijega

preko granice pa su sve pogranine strae dobile nalog da ne
puste preko granice ni Vjerana Keglevia ni njegova momka Vi-
deka Zlataria i im ih nau, da ih odmah uhapse.
- Oh, moj dobri Videk! No, jamim, nee ga dobiti ni do
sudnjega dana!
- Opasno je - upozori Pisai. - Veoma opasno!
- Mi emo ve proi, - Videk i ja.
- Ono glavno nisam rekao. Smijem li, tata, sve kazati pred
gospodinom, jer se ono drugo tie - ti zna koga...
- Govori, sine, to je? - pouri otac.
- U nalogu andarima se veli: "Spomenuta se Jadranka Ma-
rui optuuje zbog veleizdaje" ...
- Veleizdaje?!
Vjeranovi i Pisaievi usklici odavaju kako su zaprepateni.
- Jest, zbog veleizdaje, pa se zato odreuje njezino uhie-
nje...
- Prokleti zlikovac Larsen! Uhitit e je i ravno dovesti k
sebi! - doda Vjeran. Pisai je duboko zabrinut, a Keglevi na
stavi:
- Ja sam Jadrankin dunik i ulaem sve da ju zatitimo od
Larsena. Molim, recite mi, doktore, to smijem uiniti za spas
Jadranke?
- Zatrait u od vas ono to e vam biti - najtee...
- Unaprijed pristajem.
- Smjesta napustite domovinu!
Ove rijei djeluju kao grom iz vedrine. Tek to se vratio nakon toliko godina provedenih u tuini, nakon
svih nada i osnova to mu ih je mladenaka dua splela oko vrue elje da domovini saspe u krilo blago,
da se po njemu digne i oslobodi jezovitih okova - da je opet napusti? Tek na pragu borbe za svoju misao
prekinuti sve i opet odlaziti u tuu zemlju? U dnu due osjeti bol kao da je tamo dirnuta neka neznatna
rana i teko ga zaboljela. Htio bi odmah odgovoriti, burno, sveano kliknuti svoj pristanak, ipak rije se
zaustavlja kao da se penje preko neke ograde, zapreke koja mu stoji na putu.
- Znam, teko vam je ostaviti domovinu nakon svega to
sam one noi uo od vas kad smo u Opeki bdjeli kraj Jadrankine
postelje. Ali kad bi vas Larsen uhvatio, ne biste mu pali u ruke
iv, to znam, ali vaeg bi Videka stavio na muke da od njega
dozna kako ste se ovog asa i dana navratili k meni. A moda
momak zna i da je Orika djevojku predala meni?
- Nikakvih tajna nemarna pred Videkom, svojim drugom
iz djetinjstva.
- To gore po Jadranku. Na mui! ima to ih zna izmudriti
samo asirska carska okrutnost ne bi mogao zatititi svoju volju
da postojano uti. Zato je vaa najvea dunost Jadranki i svima
nama ostaviti domovinu to prije, zajedno s Videkom.
454

- Ni asa neu oklijevati.

- Taj sam odgovor oekivao, premda osjeam kakva je to
rtva.
- Jo uvijek nisam time isplatio svoj dug prema onoj koju
sam obasuo najcrnjim sumnjama. Na odlasku imam jo jednu
molbu. Doktore, javite to prije Ljubomiru tajni nalog redarstva.
On e smjesta doi da Jadranku vjena, a onda joj nee vie nita
prijetiti.
- Orieve ne trpe u Beu.
- Ali oni imaju tamo svojih stalekih prijatelja, ak kod
ministarstva. Znate da je visoko plemstvo zatieno protiv svih
redarstvenih mjera.
- Ako oni imaju toliko respekta pred visokim plemstvom -
zato onda to ne primjenjuju i prema vama? Vi ste po ocu grof.
- Moj je otac bio velika, a majka obina siromana dje
vojka pa se Larsen i ministar Bach oslanjaju na tu injenicu.
Svakako postoji odredba da se ni jedna redarstvena mjera ne
moe primijeniti na lana aristokracije - dakako, iste...
- Opominjem vas, sklonite se u najudaljeniju zemlju.
- Ne elim se jo jednom susresti sa svojim progoniteljima.
Samo vas molim: nastojte da se Jadranka to prije vjena s Lju-
bomirom. To je najsigurniji bedem preko kojega Larsen ne moe
do nje.
- Da, imate pravo. Ovo bi jo bila, uistinu, najsigurnija
obrana. Preporuit u joj.
- Onda mi ostajte sretni i, molim, predajte Jadranki moje
elje da bude to prije sretna i zatiena uz Ljubomira.
- Mladi moj prijatelju, elim da naete sigurno zaklonite. Pruili su ruke. vrstim koracima izlazi
Vjeran iz sobe. Vani eka Videk s konjima. Obojica krenu prema udaljenim umama.
***
Pala je no. Duboka uma okruuje Vjerana i Videka. Njihovi su konji vezani uz stabla. Momak je razastro
po zemlji dva gunja to su ih nabavili u selu. etiri stupica zabio je u zemlju i objesio kou, to im slui
kao krov nad leajem. Uzeli su suha mesa, kruha i sira, ali veera im ne ide u slast. Raspravljaju o
vijestima to ih je donio mladi Pisai pa se savjetuju kako e sutra najkraim putem kroz gore i ume
preko granice u inozemstvo.
uma je tiha. Trepere zvijezde. Vjeran se zagleda u svemir:
- Kakva divna rasvjeta u naoj umskoj spavaonici! Kako
arobno, je li Videk?
- Samo nije sigurno u toj spavaonici!
- Hajde na poinak, Videk. Sutra nas eka opasan i teak put.
.455

Svuda oko njih tiina i mir. Videk ne spava. Oslukuje. Svaki suanj lia, svaki glas ume u noi
ispunjava ga tajanstvenom tihom tugom od pomisli da mora ostaviti domovinu.
Onda razabire da se Vjeran polagano i tiho pridigao. Ostao je na svom leaju sjediti, zuri nekud i pritajeno
uzdie.
Jedno vrijeme Videk eka, onda tiho pita:
- Ne spavate?
- Jedna me misao dri budna. Kakvo je to udo to je Ja-
dranka morala dolaziti kui iz Bea ba kad sam dolazio ja? Nju
je na taj put natjerala enja da opet vidi svoj rodni grad, a mene
je prisilila na put elja da to prije budem u domovini, u gradu
za kojim sam u tuini uzdisao.
- Sto to ovjeka tako boli kad je u tuini? Dok sam bio
s vaim ujakom u Grazu, osjeao sam kako eznem za domovinom.
Nije li to neto udesno?
- Domovina je ovo: kad si u njezinu naruju, sve su muke ivota snoljive, u tuini i bijeli kruh je crn, u
domaji i crni kruac slast. Neto te dri u vlasti, preputa se da ravna tvojom sudbinom. Da me nije tako
svezao taj vor, niti bih padao u ponore opasnosti, niti se opirao i ilavo borio, niti bih sada ovdje sjedio
pod vedrim nebom. Da nije tako, ne bi se Jadranka vratila kui sve dok ne bi svrila nauk. Ovako je
morala doi, jednostavno nije mogla izdrati od elje da barem samo malo pogleda svoj dom, a to je
odluilo njezinom sudbinom - zauvijek. Vidi, taj je osjeaj i meni razorio mladi ivot - morao sam doi,
morao...
- Pa to je onda taj osjeaj?
- Neko veliko, snano, neznano udo srca. Tko bi to znao
razjasniti? Moda nitko ... To se moe samo osjeati u asovima
kad razum spava, a srce bdi, nemirno, tuno, skriveno, daleko
od doma ...
Uutio je. U mraku atora Videk se ne usuuje novim pitanjem prekinuti utnju. Zanijemio je pred
dubokim osjeajem to ga osjea u toj tmini usred ume, pod zvijezdanim nebom.
utei, gleda Vjeran u no. Kao da je i uma zanijemila u poitanju to ga u valovima zraka alje mladi
daleko nad krovove arobnog mu grada. Nepomino lei Videk i slua kako Vjeran bolno uzdie.
Sutradan, kad se probudio, nae Vjerana kako sedla konje i stane sam sebe koriti.
- Nita, Videk, htio sam da se ispava. Treba da si svje
i vrst. Ovu malu prtljagu uzimamo sa sobom. Tko zna koliko
emo noi spavati po umama! A sada jo jednom pogledaj nau
dragu Zagrebaku goru - i hajdemo.
- A kamo idemo?
- Daleko, vrlo daleko.
- A kada emo natrag?

- Kad vie ne budu hvatali tebe - onda e se vratiti.

- Ostajem u tuini.
- A vi?
- Neete moi!
- Moram ...
- Ne, neete moi!
Vjeran skrene konja u gustu umu. Videk ga slijedi. Licem mu padaju - rosa i suze...

456
457

DRUGI DIO
MUDRAC POD ZIDOM

VIDEKOVO OTKRIE

ledenim vrhovima valovito se sputaju vicarska brda na visoravni uz obalu duboka jezera. Na uzvisini
hridine prastari dvorac, visoke iljate kule i tornjevi. Pod kulama etverokatna kockasta terasa, prepuna
sunca. Na kamenoj klupi lei Vjeran i nepomino gleda u vrhove ledenjaka. Na ogradi kraj njega sjedi
Videk sputene glave. Ne vidi lanac iljastih vrhova gora, ni duboko tamno Thun-sko jezero, ni udesno
ugraene dvorce na obali. Sav je u tekim mislima. Otkako su sretno preli granicu i uputili se u
vicarsku, gdje ih ne dosee vlast carskih bajuneta, Videk zapaa na Vjeranu neku duboku bolest.
Promatra ga no i dan, smilja i stvara odluku. Danas je mora provesti. Bilo kako, Videk odlui: rana se
mora prerezati da istee iz nje sve otrovno i bit e mu lake. Digne vjee, pogleda prema Vjeranu i pone:
- Tko zna to sad radi gospoica Jadranka. Kako je njoj
siroti!
utnja i nepominost. Mladi na klupi nijemo zuri u iljate ledenjake, a Vidak nastavlja:
- Larsen je nije uhvatio. Pisai je dobro uva, to me jedino
tjei.
Opet utnja.
- To mislite i vi, je li?

Ne dobiva odgovor pa nastavlja:

- Koliko je trpjela dok smo je sumnjiili, a sve je izgledalo
kao da je sigurno pijun.
Ni sada nema odgovora, ali Videk ne poputa:
- A na koncu se razvedrilo nebo, vidjeli smo da je Jadranka
potena, plemenita dua. To morate priznati, zar ne?
Na taj izazov Vjeran samo pokrene malo glavom:
- Dragi Videk, otkako smo stigli, ti samo misli o Jadranki...
- I - vi. Jest - i vi! Znam!
Vjeran se pridigne, a zatim opet sjedne. Glava mu je sputena:
- Istina je, Videk, istina, dobro si opazio. A moe li se dru
gaije, nego misliti na nju, na ono to sam joj uinio zla. To
pee ... Nije zasluila ...
- Vidite, Jadranka je odrasla kod Orievih, nikad se nitko
nije brinuo za tu sirotu, ni plesali nisu s njome, ni Ljubomir, a ja
- ja sam tek onda poeo misliti o njoj kad sam uo da je svje
doila - protiv vas. Zato ovjek prije opazi zlo, i ako ga nema,
nego dobro, koje je tu? Ali hou da kaem: - vi ste upoznali
Jadranku po tom svjedoanstvu i od onog asa bili ste uvijek, ne
prestano, zabavljeni njome. Vi ste je uhodili, pazili na nju - vi
ste tamo pripovijedali o povijesti da je prisilite na priznanje. Slali
ste mene da pazim na nju i ekali vijesti i primali ih od mene,
bili ste blijedi ili crveni u licu od uzbuenja. Uvijek su sve vae
misli bile samo oko nje i radi nje. I kad ste mislili da je kriva,
zakleli ste se da ete raskrinkati Kristijana, da nju oslobodite
od njega. Uvijek ste bili zaposleni, samo i jedino njome, pa sam
ve poeo sumnjati...

- Sto si poeo sumnjati?

- Pa tako, kazat u istinu... One srijede, kad ste svi bili na
izletu kod Malinovih i kad smo je vidjeli tamo na konju s onim
bradatim, vi ste okrenuli konje i poli u umu. Gledao sam vas,
bili ste jako blijedi i rekao sam sam u sebi: "Eto, on izgleda kao
pokoena livada". A to moe biti samo zato to on gospoicu
Jadranku sam ima rado ...
- Da sam znao to e rei, ne bih ti dopustio govoriti. Ali
sad je dosta!
- Sad ste ve dopustili i vie ne mogu povui to sam rekao.
Jer sam jo vie mislio na onu drugu srijedu kad ste Jadranku
traili u gostionici "K slavuju i lijepom hladu" na Ksaveru i jaili
okolo za njome, blijedi i prestraeni. Vidio sam sve ... Drhtale
su vam rijei na usnama kad ste uli od gostioniara da je ona
gore u prvom katu s onim Kristijanom ...
- Videk, zar nema prijatelja kome bi dao rije da e mu
pomoi do sree i za tu se njegovu sreu ne bi uzbuivao?
- Jest, za vas bih to uinio - vi ste se istinski zauzimali za
Oria i za njegovu sreu, ali jo sto puta vie za Jadranku. Vi bi
na komade sasjekli onog Kristijana da nju odvratite od njega.
462

Istiqa, uinili ste to za mladog Oria kojemu ste obeali spasiti Jadranku, ali - ali - vi niste ni mislili da
to radite samo za nju...
- uti, Videk! uti!
- Moram rei: znate da niste smjeli misliti na nju kad ste
dali Oriu rije, ali vi ipak Jadranku nosite u svojem srcu -
pa sruila se cijela ova gora od leda na mene!
Videku se ini: njegove rijei osvjetljuju Vjerana i on ga prozire itava. Ipak je to morao izrei. Umro bi da
ne kae. Ve se dugo spremao na to, neka se njegov siromani djeak isplae da mu odlane. Ali to e sad
odgovoriti?
eka, no odgovora nema. Vjeran se ne brani. On, dakle, zna kako je s njime - zadre Videk. Dakle, zna?
uti i oplakuje nesretnu svoju mladost.
Videk eka... U tiini se opet Vjeran sputa na leaj. Videk suspree dah ...
- Kako mu je teko! Udario sam ga u ranjeno srce.
Momku je bolno u dui. Njegove slutnje su ispunjene. Dokazane. Dakle, nema vie sumnje - njegov
Vjeran, progonjen sudbinom i samac na svijetu, nad kojim lebde austrijski bajuneti, tamnica, ludnica i
smrt - nema ni te sree da bi ljubio s nadom u sretan ivot s ljubljenom!
"Progovoriti ne moe od boli - ja sam mu ju je zadao. Eto, sad se i na mojem srcu otvara rana... O, kako bi
Jadranka bila dobra, draga, mila ena uz njega. Kako bih joj ja ugaao, kako bi je moja mama njegovala!
Zato taj moj dobri Vjeran nema sree na svijetu? Zato to ima previe zloe, vraje, paklene, u drugim
ljudima s kojima moramo ivjeti. A kako je to? Zato? I dokle e to tako biti na zemlji? Zar nee jednom
doi dobri ljudi na zemlju, onako dobri i plemeniti kao to su Vjeran, Jadranka i moja majka Ako nee -
zato onda ivimo?
Otkopao je duboku tajnu Vjeranova srca i sad je Videk ne-sretniji nego prije - ini mu se da je zarezao u
svoje vlastito srce.
ZAPORKA
Na susjednoj kamenoj visoravni prastari dvorac. Golema hrastova vea, okovana eljezom, otvara se. Ulazi
mukarac srednje dobi, tamne iljate bradice. Ide ravno u veliku, raskono ureenu sobu. Uz veliki
hrastov stol sjedi golobradi ugojeni gospodin. Onaj sa iljatom bradicom se prikae i kae:
- Obavijestili smo redarstvo grada Thuna da se na ovom jezeru sakriva mladi koji je pobjegao iz
austrijske provincije i nalazi se kod vas ve est tjedana sa svojim ortakom - lakajem.

- Monsieur, prije est tjedana nastanio se ovdje u susjedstvu

dvorca u Oberhofenu i podnio svoje dokumente. On je grof Vjeran
Keglevi, a kako eli ivjeti pod imenom Marcel Arden, knjigo
voa, ja sam, naravno, pristao na taj inkognito.
- Kada krivo ime uzimaju kraljevi i visoki dravnici, onda
je to inkognito - kad to ine obini ljudi, onda je - prevara.
- Monsieur, nai vicarski zakoni ne poznaju razlike izmeu
prava "visokih" i "malih" graana.
- Naglaavam da Keglevi kani poiniti atentat na Njegovo
velianstvo cara Franju Josipa, a ortaci su tog mladog gospodina
njegov lakaj i neka gospoica imenom Jadranka Maruj. I ona
je istodobno nestala.
- O gospoici tog imena ne znam nita, ali istraivati za
njome mogu samo ja, a nipoto austrijski agenti, to se tie su
mnje da gospodin Keglevi sprema atentat na okrunjenu osobu,
odmah sam zatraio od vaih agenata sliku traenog atentatora,
a opis koji su vai ljudi dali glasi: Keglevi je plavokosi, plavih
oiju, oniska stasa, debeljkast. A zapravo je Keglevi visok, vitak,
crnokos, crnih oiju. Prema tome, atentator je netko posve drugi,
a to je i prirodno jer onaj koji namjerava poiniti atentat na
austrijskog cara ne bi etao po vicarskoj. Osim toga, prijavitelj
govori o Austrijancu Kegleviu, a prema ispravama Keglevi nije
Austrijanac, nego Hrvat.
- U Austriji ima samo Austrijanaca!
- Oprostite monsieur, Keglevi mi je napisao ovako: "Hr
vatske narodnosti iz Zagreba" a u zaporci - Austrien.
- Austriju je stavio u zaporku? On je, evo, dokumentarno
poinio uvredu dravi i caru.
- Monsieur, kod nas nema zakona po kojem bi ta zaporka
bila uvreda drave i cara.
- Moj gospodine nadstojnie, vi ste tipini potomak svojih
prea koji su 1519. primili i uvaili tubu da su mievi poinili
veliku tetu na usjevima, a oblast je izdala osudu: "Svi mievi
imaju u roku od 14 dana ostaviti ovu zemlju i nikada se ne smiju
vratiti. Samo enkama koje radi toga to oekuju mladunad ne
mogu u tom roku otputovati, produljuje se boravak za novih
etrnaest dana".
- Monsieur, ova po Austrijancima zlonamjerno izmiljena
osuda pokazuje da su moji prei postupali prema tetoinjama
carstva ovjeanskije nego to danas postupaju mnoge mone
drave sa svojim dravljanima ...
- Ovo "ovjeanskije" - to je neto za dangube i propo
vjednike. Dravnici hoe red i mir, a vi ovdje zatiujete ovjeka
koji ugroava ivot monarha. Potuit u se vaoj vladi.
Nadstojnik se jedva malo nakloni i izae.
- E, pa dobro, mi emo Keglevia ve staviti u - zaporku
- naglasi ministar ironino, kad je otiao ef vicarskog grada.
464

- Ekselencijo, na tlu gdje se vlada s graanskim zakonima?

- Zakon je za kukavice. Odvani, poput mene, rade protiv
zakona ono isto to rade i kukavni sa zakonom u ruci. Sluajte:
dvojica naih agenata koji jo nisu bili u gradu pa ih nitko nije
vidio neka se odmah opreme i prijave kao gosti u dvorcu Ober-
hofen gdje je odsjeo Keglevi. Dajte im krivotvorene isprave da
su Belgijanci.
***
U starom dvorcu Oberhofen opet sjede Vjeran i Videk. Obojica su blijedi. Nakon Videkova otkria
probdjeli su no. Danas momak nee da spominje jueranji razgovor pa se razgledava po ledenjacima i
brdima.
- Dragi Vjerane, recite kako dugo emo ostati u ovom stra
nom kraju.
- Stranom? Reci radije - velianstvenom.
- To govore samo vaa usta, a srce bi vam radije gledalo
s June promenade na savsku dolinu ili s Alagovieva perivoja
na Zagrebaku goru.
- Moj Videk, drugo je to ovjek voli, a drugo emu se divi.
- Diviti? A emu se vi tu imate diviti. Tamo rukom dosegne
ledenjak, a ovdje na terasi sunce pee kao eravica. U noi nad
sobom vidim samo krpicu neba, a zvijezde mogu prebrojiti. Kako
samo smiju uena gospoda kazati da je nae Zagorje hrvatska
vica?! To je uvreda. Zagorje su brdine, zelene oranice, rijeke
kao srebro bijele, a nad svim brdima, dolinama, dvorcima i gra
dovima i selima otvoreno, iroko i daleko plavo nebo, posuto hilja
dama zlatnih zvjezdica. Nikad to nije slino Zagorju.
- Moj Videk, - ti tajno boluje za domovinom ...
- Vi bolujete za domovinom i za Jadrankom. Kakva bi to
bila srea - vi i ona!
- Videk, ovo ne smije izrei nikada vie. Jadranka pripada
Ljubomiru. On je duboko ljubi...
- I ona njega?
- I ona. Sama mi je kazala na Ksaveru da ga voli vie od
svih drugih mladia, dakle, e se udati za njega i biti vrlo sretna
i zatiena od Larsena.
- A hoete li vi biti sretni?
-- Videk, ti si mi zapravo jedini povjerljivi drug u ivotu pa te jo jednom molim: nemoj nikada govoriti o
Jadranki. Ovo je odlueno. Moja srea nije u ljubavi, nego u borbi za sreu - domovine. Uvijek mislim kad
e doi as da se oslobodi Austrije.
- Tada biste se vi vratili u domovinu?
- Tako je. No, gle, to je ono tamo? Bogati dvorac Chadeau
otvorio je kapke! Netko se tamo nastanio? Tko je taj na susjed?
Videka ne zanima dvorac ni susjed, ve gleda zlatokosu djevojku na prozoru njihove zgrade pa veli:
30

- Uvijek ona dolje na prozoru, toboe, ita, a uvijek samo

gleda vas. Vi joj se jako sviate ...
- to ti pada na um, Videk? Idi u grad, ima kupovati.
Vjeran ostane na terasi. Sva njegova panja posveena je
susjednom dvorcu Chadeau, a dolje, nasuprot, uz prozor, sjedi zlatokosa mlada ljepotica i od asa do asa
prati Vjeranove poglede, upravljene u dvor, ne slutei da su onamo juer stigli njegovi progonitelji u
novim linostima. Malo zatim Videk se iznenada vrati uzbuen:
- Ja na putu u grad, kad iz jednog hotela nedaleko odavle
izae gospodin. Stanem, a on e naim jezikom: "Jesi li ti to,
Videk?". "A jeste li to vi, gospodine nadvrtlaru?" Jest glavom,
gospodin Korbler i odmah mi je apnuo: "Ne treba mi nita
kazati, ako bi me gospodin mogao primiti, ekam te na ulici".
Ne moe Vjeran zatomiti strah od susreta s ovjekom, koji dolazi iz domovine ... "Zar se moda bojim uti
vijesti koje bi pokolebale moj mir? Ili je ova zebnja radost?"
Doskora Videk doprati snanog gospodina nadvrtlara. U putnom odijelu, svje, vedar pozdravlja. Vjeran
mu prui ruku i utei gleda ovjeka oko kojega mu se pokazuje slika Zagreba, male ulice, kuice, kurije,
kule, dvorci, tornjevi, uje amor grada, osjea njegovu blizinu.
- Ali recite kako dolazite u vicarsku? - pita Korblera.
- Kardinal Haulik uzgaja simentalsko rogato blago pa me
ve treu godinu alje u vicarsku da kupim nekoliko goveda za
uzgoj. A kako me put vodi kroz gradi Thun, uvijek putujem
ovim smjerom. Danas sam u podne stigao diliansom, a sutra
nastavljam.
- Je li nakon mojeg bijega kod vas bio Andra Fabijani?
- Naravno, doao je, da mi u etiri oka apne to je ono bilo
u umi na Medvednici i zamolio neka bih obavijestio Oriku,
Ljubomira i Matildu. U Zagrebu su svi prijatelji i znanci u prvim
danima strepili za vas, a onda smo svi slutili da ste umakli preko
granice. Nisam se ni u snu nadao nai vas u vicarskoj.
- Tu je najsigurnije. Nosim strano ime, govorim sa svima
francuski, a kad idem s Videkom ulicama, utimo da hrvatski
jezik ne bi pobudio pozornost, jer se njemakim neemo sluiti.
Videk posluuje malom zakuskom i kad Vjeran uuti, on pita:
- Oprostite, je li Larsen moda naao gospoicu Jadranku?
- Dao je gospoicu traiti na sve strane i proglasio je vele-
izdajicom, ali dok sam bio kod kue, prije etiri tjedna, jo uvijek
joj nije bilo traga.
- I nee - odvrati Vjeran. - Za to se pobrinuo plemeniti
ovjek.
- Najbolje bi bilo da Jadranka poe za Ljubomira, jer bi
tako bila zatiena. Oito znate da Ori djevojku voli, bio je
radi toga kod Haulika i mislim da je vjenanje ve sigurno.
.466

- Veoma se veselim tome - odvrati Vjeran. - Kad smo se

opratali, prije mojega polaska u Zagrebaku goru, poelio sam
sreu i Ljubomiru i gospoici. Onda e biti krah Larsenove moi.
Sa strane slua Videk pun tuge dok Vjeran raspravlja s Kor-blerom. Najzad, zanima ga i duh bijelog
fratra.
- Dva tjedna prije nego to sam otiao od kue pojavio se,
ali je sada udovite Zagreba iv ovjek - nepoznat stranac, a ini
udesa. Povukao se u kuu Pod zidom kod Dolca, ali kako sam
krenuo na put, ne znam o tome nita potanje.
Na svretku nadvrtlar obea Vjeranu da e se na povratku iz Simmentala zadrati cijeli dan kod njega i
odnijeti u Zagreb povjerljive vijesti.
"RASTJERAT E ZAGREB"
U tamnom odijelu najnovijeg parikog kroja ulazi austrijski poslanik na dvoru Napoleona Treega u salon
starog vicarskog dvorca, gdje ga eka sam ministar Bach.
- Tono je tako, vaa ekselencijo, vi ete biti najsjajniji
tuma mojih vijesti. Dakle, moram naglasiti da se u sjevernoj
Italiji skupljaju tajna drutva protiv nae vlade.
- Vjerujem, s mojim apsolutizmom ne mogu biti zadovoljni.
- Apsolutizam je jedini sistem kojim se moe drati red
i mir. Ali protiv tih tajnih drutava treba nastupati smrtnim kaz
nama. Ipak bi se neto moralo uiniti da se Talijani smire. Nada
lje sam konstatirao da bi Francuska bila sklona nama navijestiti
rat.
- To ona ne moe. O tome ne vodite rauna. Sa svima smo
tako povezani da Francuska nema odvanosti.
- Ba se u Parizu mnogo govori o nezadovoljstvu na jugu
- tamo preko Drave, u onoj nekoj zemlji...
- U Hrvatskoj? Ha-ha, Francuzi su komini: - u Hrvatskoj
se misli i osjea onako kao to se misli i osjea u Zagrebu - to
je, naime, grad na koji su jako ponosni - ali jo malo i ova tvra
va Hrvata e nestati s lica zemlje.
- Kako? Topovima ete ga razruiti?
- ak ni metka ni jedne puke ne trebam. Zagreb u rastje
rati po mudrosti jednog austrijskog mudraca. To je, uistinu, ne
to genijalno. Taj ovjek sjedi u Zagrebu, pa niti moja policija ne
zna kakva mu je svrha. Dakle, Zagreb je svrio - moe ga sma
trati razruenim. Ni traga ni glasa zamalo od njega. Ali, eto, -
prekidaju va izvjetaj - radi se o zlatnoj ili u Zagrebakoj
gori.
4*7
,30*

Poslanik Htibner sa zanimanjem ispituje o emu se radi i kad mu Bach saopi, Hiibner usklikne:
- Ako uistinu postoji zlatna ila u Zagrebakoj gori, rastru-
bit emo po svijetu o velikom nalazu zlata!
- Ve bi odavno svi znali o naem zlatu da se nije stariji
Metternichov neak zaljubio u neku hrvatsku ljepoticu. Taj je Me-
tternichov lopov imao mladia u akama i u strasti za djevojkom
poinio neoprostive propuste. Skandal! Skinut u ga s vodstva
tajnog redarstva.
- Zar postoji djevojka koja bi mogla omamiti tog prezasie
nog enskara?
- Pie mi drugi kneev neak Franz da je djevojka osobite
rase, crne kose, put joj je kao slonova kost, a oi zelenkastomodre.
Pie mi Franz: neto osebujno, neki kuriozitet u ljepoti.
- Onda je knezu odzvonilo kao i Zagrebu.
- Da, to je moj najdivniji pothvat, ideja, pronaae - pre
ko noi razjurit u ovu kulu hrvatstva koja je tvrava svega sla
venstva. Djelo e biti opet jedan moj pronalazak u vladi.
- A zlato u Zagrebakoj gori?
- Ve je u mom sefu.
Istodobno u susjednom dvorcu Oberhofenu nepoznati zagorski momak razbija sebi glavu kakve su to sile
koje bi mogle skinuti glavu tiranskoj moi ministra Bacha i njegove drave. Jo uvijek mu se ta
mogunost ini bajkom u koju se ne usuuje vjerovati.
"Da se to udo ipak dogodi, odmah bih strpao sve kovege i s Vjeranom otrao kui... A onda se Jadranka
ne bi udala za Or-ia, sigurno ne bi... Ja bih ispipao je li joj srce slobodno i onda bi se moglo dogoditi..."
Prepao se i naglo dignuo. U sobu stupi Vjeran koji je otpratio nadvrtlara.
- Preplaio si se mog dolaska?
- Naglo ste uli, a ja sam se jako zamislio. Mui me ono to
ste danas poslijepodne govorili o naim neprijateljima. Molim vas,
je li mogue da bismo se mogli osloboditi ovog carskog gospod
stva?
- Otkako su pisane knjige o dogaajima u svijetu znamo da
je uvijek bilo osvajaa koji su otimali i zagospodarili, ali uvijek
su se porobljeni oslobodili ili je dola pravda u kojem drugom ob
liku i nepravedno je gospodstvo propalo. Nau su zemlju osvajali
i njome gospodarili moni tuinci i svih njih vie nema, a mi smo
jo tu. Dakle, ne boj se, Videk. I ovom naem carskom gospoda
ru mora biti kraj.
- Bi li se to moglo dogoditi - brzo?
- Moglo bi biti za godinu, za dvije, najkasnije za tri.
Nakon duljeg objajavanja Vjeran ree:
- Videk, idem dolje u salon, moda naem nekog za karta
nje.

"Moda e se upoznati s tom plavom ljepoticom da bi zaboravio Jadranku" - razmilja Videk i pripravlja
veernje odijelo.
U velikom salonu dvorca Oberhofen veoma je ivo. Gosti se zabavljaju u grupama. Vjeran ulazi. Jedan
gospodin svira na klaviru, neke gospoe i gospoda kartaju. U jednom kutu sjedi zlato-kosa mlaahna
ljepotica s majkom i ocem, odijeljeni od drugih i itaju. Na trenutak djevojka pogleda Vjerana pa opet u
knjigu.
On sjedne. Slua glasoviraa. Onda dva uu gospodina i sjednu k njemu. Jo ih nije vidio meu gostima,
dakle, pridolice su. Govore francuski, zabavljaju se dosta zgodnim primjedbama.
- Kad bismo nali treega, mogli bismo kartati - primijeti
jedan od dvojice. To smjesta Vjeran prihvati i ponudi vrsnom
francutinom:
- Ako je gospodi drago, i ja bih kartao.
Nije bilo obaveze da se upoznaju i oni prihvate karte.
Partija je tekla vrlo zgodno. Dva gospodina izmeu kartanja pripovijedaju da su podvee prispjeli iz
Belgije i zadrat e se nekoliko dana radi izleta na ledenjake. I Vjeran, svaki put, kad silazi s ledenjaka,
donosi sebi mir i nalazi ravnoteu u svojoj dui. Ve osjea novu potrebu za brdinama. Zamalo su oba
Belgijanca s Vjeranom raspravljali samo o izletima na snjene vrhunce.
- Ako se gospodinu svia poi s nama, bili bismo mu veoma
zahvalni - veli jedan. - Mi smo ovdje sasvim strani.
Ugovorili su izlet za prekosutra u ranu zoru. Kad se Vjeran vratio, odredi Videku to e mu sve morati
prirediti za uspon na ledenjake.
- Opet idete gore, moete se okliznuti i pasti u ponor.
- Ako bi se i okliznuo, ne mogu pasti, jer me vodi privee
na ue i dri. Ne zna kakav je uitak uspon na vrhove. A sad
hajdemo spavati, mome.
PUT U "ZAPORKU"
Iz dvora Oberhofen izlaze etiri mukarca. Njihova odijela pokazuju da kreu u planine. Dva Belgijanca
idu naprijed. Vjeran i Videk za njima.
Rana je zora. Ledeni zrak piri oko njih. utei, ure uz obalu jezera do malog mosta gdje eka brodi. Na
palubi ima oko deset mukaraca. Oito im je put isti.
Brodi krene. Belgijanci sjede, ne razgovaraju. Videk i Vjeran ute i promatraju okolicu. Tamo dalje, uz
jezero, etverokutni stari toranj dvorca Oberhofen, a nasuprot dvor Chadeau, englesko--gotskog stila,
usred starinskog perivoja. Na dvorcu, je juer Vje-

ran vidio otvorene kapke. Sada su zatvoreni. Oito gosti to su tamo stigli jo spavaju. Belgijanci
promatraju drugu obalu, brda u pozadini planine, a sunano zlato obasjava ledenjake.
- Imat emo krasan put - veli mlai Belgijanac koga stari-
stariji zove bratom. Raspravljaju na koji bi se uspeli do bijelih
vrhunaca to su nanizani jedan do drugoga kao snjeni tornjevi.
Onda opaze nalijevo poluotoi. Na njemu mjestance. Tamo je
starinski "Zlatni dvorac", jedan gospodin tumai:
- Ovaj stari dvorac ima jednu sretnu i jednu nesretnu lju
bavnu prolost. Tu je kraj Rudolf Drugi od Burgundije proveo svo
je prve vjenane dane, a u trinaestom je stoljeu tamo ivio zna
meniti trubadur i uzalud pjevao svoje pjesme divnoj crnokosoj
ljepotici s plavim oima. Nije je mogao oeniti jer je pripadala
njegovu drugu, i trubadur umire od boli, osiromaen, osamljen i
zaboravljen.
"Moja sudbina? udno: zato ba cmokosa ljepotica i zato ba s plavim oima?" - misli Vjeran.
Ispitljivo gleda Videk Vjerana. Zna zato mu je lice postalo bljee, a na oi pala magla. Videk zna na to
Vjeran sada misli.
Brodi je stao. Svi se iskrcavaju. Mukarci i nekoliko ena krenu klancem izmeu brdina. Vjeran je
namjerice zaostao za svima da moe razgovarati s Videkom. Belgijanci se ure naprijed da ne bi nitko od
ostalih izletnika zamijetio kako apu njemaki.
- Pitao sam Keglevia tko je taj mladi to ide s njime pa je
rekao da je to bogati roak koji ga je uzeo sa sobom da mu bude
vodiem jer zna samo svoj - vedski jezik. Ne smije priznati da
je to njegov momak jer knjigovoa ne moe imati pratnju.
- Cim mi gore svrimo s Kegleviem, na e vodi odmah
tog "roaka" obavijestiti o nesrei i neka radi s truplom svojeg
gospodara to ga volja.
- Moramo paziti kamo namjeravaju pojedine skupine izlet
nika, tek onda emo Keglevia povesti na ono nae snjeno "br
dace".
- To e urediti na vodi - veli stariji 1 obazre se natrag.
Izletnici ih slijede. Jedan o" njih stigne ovu dvojicu pa tiho
primijeti:
- Vrlo dobro igrate svoje uloge. Nitko ne bi mogao sanjati
tko smo i kakva nas vodi namjera.
Pred njima se otvori mali uspon na lijepu visoravan. Pred kuom veseli izletnici koji su ovamo stigli ve
juer. I sunca ima na visoravni. To privlai putnike i svi su ubrzali korake.
Vlasnik kue doeka nove izletnike i uvede ih u blagovaonicu da se okrijepe.
Nakon jela izlaze pred kuu da jo uhvate sunca. Vjeran i Videk ostali su posljednji. Videi da su posve
sami. momak ree, apui:
- Jeste li vidjeli vani na trijemu prvog kata zlatokosu gos
poicu?
470

- Kako bi njezini doli ovamo?

- Juer ih nisam vidio u hotelu, znak da su poli na izlet.
Sve mi se ini: gospoica je ula da vi kanite danas ovamo pa je
nagovorila roditelje i oni su, evo, doli dan prije.
- Videk ne doputam da tako misli o gospoici. Sigurno
njezinu boleljivu ocu treba zraka!
Vani svi izletnici kao da upijaju tople zrake planinskoga sunca. Na trijemu kue sjedi zlatokosa djevojka i
njezina majka uz neto bljedolikog gospodina sa smeom bradom. Videk ne moe, a da ne pripazi hoe li
djevojka gledati na Vjerana. A kad je to ustanovio, ljuti se, gotovo je ljubomoran.
Za veerom nali su se svi u blagovaonici. Ulaze vodii i pita-ju:
- Tko treba sutra vodia?
Nastaje amor. Vjeran se okrene k Belgijancima koji su sjeli kraj njega. Stariji mu saopi:
- Ve sam se pobrinuo za vodia i uzeo najboljeg. Skuplji je
od ostalih, ali siguran. Ima krasna, jaka i posve nova ueta, ba
za trojicu. Cijenu vodia dijelimo u tri dijela. Je li vam pravo?
- Sporazuman sam.
Govore francuski pa Videk ne razumije i bavi se dalje time da uhodi poglede zlatokose djevojke. Ali sada
ni jednom nije pogledala Vjerana. Obitelj uti, samo kad> posluga nudi jelo, govore francuski.
Nakon veere svi odoe spavati. Kad su svi otili, Vjeran ree Videku:
- Budi miran! Vratit u se sutra prije mraka.
- Nikad mi nije veselo u dui kad odlazite na onaj snijeg i
led. Kakva je to zabava?!
- Tko ima mnogo misli i brige u glavi, mora ih se naas os
loboditi i estito se umoriti. A to mogu samo kad idem na ova br
da. Drugi put u i tebe uiti kako se uspinje na ledenjake.
- Hvala! Volim ja zelenu djetelinu! - A u sebi primijeti:
"Moj Vjeran nosi na ledenjak svoje srce ne bi li se Jadranka
u njemu pretvorila u led!"
Nebo je vedro. Sunce se uprlo u ledenu visoinu. Uz strminu polaze etiri mukarca. Svezani su zajedno.
Prvi ide vodi, upuuje i pomae trojici mukaraca da se uspnu. Zamrznuti snijeg roni se pod njihovim
nogama.
- Jo malo pa emo stii na terasu. Ako elite do vjenog le
da, onda morate prenoiti u kamenitoj hridini.
- Vidjet emo to e kazati ona dva gospodina iza mene -
odgovara prvi Belgijanac iza vodia. Iza njega je drugi, tobonji,
Belgijanac, a Vjeran posljednji. Oko njegova struka pojas od de-
AU.

bele koe. Za uspona biva u Vjeranovoj dui sve mirnije. Nema drugu misao, ve samo paljivo traiti
najzgodnije uporite stopalu. To oduzima i srcu sve terete.
Misli miruju, slike realnog ivota blijede. Grudi su tihe, bezbojne kao da i nema srca to nemilosrdno
natapa duu tajnim mukama. Dobro mu je, lagano, ak vedro. Zar na tom zraku idie svu nevolju to ga
je dolje meu ljudima titila?
Oko njega visoine i sunce. Godi mu ta beskrajna praznina, raskona vedrina, slatka pusto. Rasplinuo se
u njoj - nestao...
Tek sjetilom vida razabire Vjeran da je prvi Belgijanac gore. Onda drugi. Sada povukoe i njega. Nalaze se
na nekoliko metara irokom prostoru poput neke ledene terase.
- Neviena li krajobraza! - kliu dvojica njegovih pratila
ca. Trei uti.
- Sada u vam, gospodine, malo otkopati pojas - veli mu
vodi, - ovdje se moramo okrijepiti. - I on prie iza njegovih
lea i neto radi oko pojasa, dok ga drugi Belgijanac upozorava
na daleke vrhunce.
Vjeran se preputa vidiku, lagodnu dahu grudi, smirenu srcu, osjeaju osloboenja od ivotnih boli...
Onda neto strese njegovo tijelo... Rinut je preko ruba snje
ne terase... Sputa se u dubinu
Probudio se iz opojenosti. Srce mu zakuca, misli se bude i otkrivaju strahotu. Svezan na uetu visi niz
terasu. Oko njega snjene zidine, pod njim neprovidni ponor. Strava ga oblijeva, vikne:
- U pomo! Izvucite me! U pomo! Vucite!
Nastoji da bi vidio gore svoje pratioce. Razabire samo njihove glave. Polegli su da ga mogu bolje drati.
Njegove ruke opipaju ue. Vezano je vrsto. Nee pasti u ponor. Opet vie:
- ujete li? Vucite me gore!
- Jo - ne, mladi gospodine - imamo obraun!
Zar sanja? Sto oni gore rekoe?
- Vidite li, mladiu, pod sobom ponor iju dubinu jo nije
izmjerila ljudska ruka?
- Razbojnici! Hoete li moj novac?
- Neto malo vie...
- Sto traite? Plaam sve!
- Dajte nam vau batinu u pismu i nacrtima, gospodine -
Kegleviu!
Krv zakola bre i osvjei mu mozak. Bachovi andari! Zar su doli za njime? Otkriven? Predan njima?
- Tko ste
- Pogledajte, mladiu, u ponor i skratite raspravljanje.
- Sto hoete sa mnom!? Vucite gore da razgovaramo.
- Gdje ste pohranili svoje spise? Ne izmotavajte se! Mi zna
mo: kad biste ih imali u svojoj Sobi ili gdje u dvorcu Oberhofen,
472

ostavili biste lakaja kod kue. Kad bi on znao gdje su, ne biste ga putali da sam seta gradom. Vi znate da
bi on bio nadohvat tajnim uhodama to vas slijede i lako bi ga odvukli u peinu i muilima izvukli iz njega
istinu. Dakle, vi ste svoju batinu u ovoj zemlji predali u pohranu nekom novanom zavodu ili oblastima?
To moramo uti. Upamtite: mi moramo primiti od vas pismenu izjavu da su papiri nai i moemo ih
svakog asa dignuti u vae ime. A dok ih nemamo u ruci, ostajete ovdje. Dakle? Zatim se izmijenjaju
prijetnjama:
- Ne nadajte se da biste nas mogli zavarati. Drat emo vas
zatvorena ovdje u planini, na vrlo sigurnom mjestu, dotle dok ne
podignemo vau batinu.
- Znajte, ovdje nema nita drugo nego visoko nebo nad gla
vom i duboki ponor pod nogama. Dakle, izjasnite se! Izjavu smo
donijeli napisanu, imamo i crnilo i pero da nam date svoj potpis.
Hoete li rei gdje su spisi i potpisati da ih moemo podii?
- Ili e pripadati mojoj domovini ili nikome! ujete li, raz
bojnici ovjeanskog dostojanstva?! - rikne Vjeran.
- Je li to posljednja vaa rije?
- Posljednja - velim!
Odgovor uznemiri one gore. Jedan podsjeti:
- Ekselenciji su iz Zagreba pisali da im je obeao sam sebe
usmrtiti prije nego ga uhvate iva. To mi ree ministrov tajnik!
- Sada ne moe sam sebi oduzeti ivot kad visi na uetu.
- A ne moe se ni odvezati i skoiti u ponor.
Vjeran razabere da se meu bijelim snjenim stupovima sputa u bezdan. Nad jezivom dubinom kao da
vidi grebene to e svojim iljcima probuiti njegovo tijelo. U ovim ga dubinama eka sigurna smrt.
Gore su prestali da ga sputaju. Tijelo mu se stalo okretati izmeu glatkih smrznutih stijena nad
mranim ponorom. Nigdje se ne moe uhvatiti.
- Povucite me gore!
- Gdje ste poloili batinu?
ekaju dugo. Ne stie im odgovor. On ve i ne osjea svoje tijelo, ali ga snae misao to mu se narinula
negdje iz dubine mozga:
"Trubadur je umro osamljen, zaboravljen... Nije mogao oeniti ljepoticu crne kose i modrih oiju jer je
pripadala drugome. .."
- Govorite, mladiu! - vie gromko glas odozgo.
"I da bih mogao vjenati djevojku crne kose i modrih oiju, ni onda ne bih dao neprijatelju imovinu da
njome razori moju domovinu! Ne! Ni onda!"
Stee ga pojas, tijelo zebe, svi su mu udovi komadi leda.
- Gospodine Kegleviu, dokle ete ovako visjeti? Dok ne ka
ete ili ne izdahnete?
....... 473,

Samo njegove misli odgovaraju:

"Jadranko! U ovom asu smijem uzdahnuti za tobom! Zamalo moram izdahnuti na ledenom muilu to ga
je izmislila zloa krvnika svega ljudskoga dobra, avo Sto je udario svoj stan u mojoj domovini!..."
- Ovako ete visjeti dan i no! - viu mu odozgo. I opet ga
spuste neto nie.
"Ne mogu dulje. Svrit u, uzeti noi iz depa, prerezati ue i odletjeti u nepovrat!..."
Ova mu misao pomakne zamrzlu ruku i trai po depovima. Pred njegovim oima blijede oblici i boje. Sve
je bijelo, daleko, kao mrtvaka ipka, razapeta od neba do zemlje i sva posuta mo-drikastim zvjezdicama...
Glava mu klone na tu veliku bjelinu... Osjea da se sputa, sputa sve bre, bre, pada, a zatim nitavilo...
Gore na terasi stadoe vikati:
- Nemogue! Gledaj dobro!
- Nita se dolje ne vidi u tmini!
- Spopala nas je planinarska sljepoa u toj ledenoj bjelini.
Polegli su i samo njihove glave vire iznad ruba nad ponorom,
zure, trae.
- Ne vidim nita! A ue lagano! Vuci ga gore!
Povukoe ue gore.
- Prerezano!
Tri se glave diu, lica prestraena, gledaju se oajniki kao da ih je povaljala ledena lavina.
- Tko e sada ovo javiti ekselenciji? - pita prvi.
- Izvrili smo kako je on sve sam zamislio i naloio. Eto, ni
je htio vjerovati da bi Keglevi prije umro nego nam predao svo
ju batinu - iv. Ekselencija se na to smijala! A evo, on je ipak
radije odletio u ponor.
- Sada brzo kriomice u dvorac Chadeau!
ZLATO ZAGREBAKE GORE
Uzbueno koraa po raskonoj sobi ovjek koji odluuje o sudbinama milijuna i u samodopadnoj srei
govori poslaniku Hiibneru:
- Jeste, ja sam, uistinu, miljenik sree. U najzgodnijem asu
otvara mi sudbina Zagrebaku goru punu zlata.
- Uistinu, tebe srea mrzi.
- Sve sam postigao: cijelu tu podaniku bandu i nau i svih
drugih narodnosti obukao sam u koulje bezuvjetne pokornosti,
napravio idealan red u dravi da sve blista i sja, a uz to pada u
moju eljeznu ruku zlato, suho zlato.

I nasmije se radosno i pogleda na sat:

- Zamalo e moji ljudi donijeti oitovanje Keglevia kojim
daruje dravi svoju batinu - zlato Zagrebake gore.
- Mogao si Kegleviu batinu jednostavno izvlastiti.
- Kad on ne bi luakom drskou sakrivao pergamente i
nacrt o pronalasku zlatne ile. Ove u pergamente, preslikane, ob
javiti kao dokument. Razumije, dokument mora vidjeti svijet -
onda ne mogu zlobnici nijekati.
Vrati se tajnik i navijesti da su stigli ljudi s ledenjaka. Ministar skoi poput mladia. I poslanik ne moe
sjediti. Obojica idu u susret dvojici mukaraca u planinskim odorama. Ministar je pruio ruku kao
pohlepnik koji ne moe doekati da vidi na dlanu zlatnike.
- Najprije njegovo oitovanje.
- Ekselencijo, kad smo traili od njega priznanje i da pot
pie oitovanje, on je, zacijelo, depnim noiem, sam, prerezao
ue i nestao u ponoru...
Ekselencija se naas ukoi. Onda uini svojom malo ugla-tom glavom kretnju kao da nije dobro uo:
- Jo jednom recite, polaganije.
ovjek opetuje. Ministar asak razmilja. Onda pita snienim glasom:
- Iz ponora nema izlaza?
- Na- ovom svijetu nikako! On se negdje dolje razmrskao.
Nitko iv jo nije vidio dno tog ponora.
- Gdje je njegov lakaj?
- Ostao je u planinskoj kui.
- Svog lakaja nikako ne bi putao okolo da on to zna, to
liko je i on bio dosjetljiv. Ali sada, kad njega nema na ivotu, mo
emo od lakaja doznati neke potankosti da uemo u trag gdje
bi se mogla nalaziti potvrda kojom je uloio svoju batinu...
- Moda je spise dao sudu ili redarstvenom nadstojniku?
Ova vicarska purgerija redovito uzima na uvanje dragocjenosti
svojih gostiju.
- ekajte, ekajte! Odaberite meu naim ljudima zgodna
ovjeka, nauit u ga kako se ima prikazati i odmah zauzeti Ke-
gleviev stan u dvorcu Oberhofen. Odaberite ga i dovedite da u
je moje naloge za Oberhofen.
Izali su. Jo malo prije, razmahan od radosnog oekivanja, ministar se zagleda u pod:
- Taj se mladi usudio staviti cijelu Austriju u zaporku, a
zaporku koju sam ja postavio njemu - prerezati depnim noi
em.
- Propale su sve nae nade u senzaciju zlatnog brda.
- A kako Keglevi vie ne ivi, nitko nam ne moe dokazati
da zlatno brdo nismo pronali. Vjerojatna la uvijek djeluje na
ljude, bar tako kao bjelodana istina...

474

475

Po snjenoj bjelini palo je modrikasto predveerje. Kroz njegovu koprenu proviruju izletnici i ure se na
povratku u planinsku kuu. Na ogradi terase naslonjena zlatokosa djevojka gleda u daljinu. Iz kue izlazi
stasita vitka gospoa zrelih godina. Skladni uzrast odrazuje se u zagasitoj modroj haljini. Ispod rupca od
crnih ipaka tamne oi mirno gledaju mladu djevojku to promatra visine. Prilazei k njoj, gospoa e
glasom punim topline i prijekora:
- Ako se mladi knjigovoa Arden sada povrati, bit e prisi
ljen posumnjati da si ekala njega!
Zlatokosa se glava okrene prema gospoi, a Ijepuno mlaahno lice zarumeni se postieno:
- Ne izgleda tako umiljen.
- Ali tatici se ini da se ti neto odvie zanima za njega.
Tata se boji za tvoje srce i tvoj mir jer mladi je vrlo lijep.
- Sigurno se ne kanim zaljubiti. Meni nee drugo preostati
nego poveati broj starih gospoica.
- Juer sam o tome govorila ocu. Bio je malo ljutit. Veli:
kad se vratimo kui, sam e ti odabrati muko drutvo jer hoe
da vrlo dobro upozna onoga koji e tebe uzeti. A stranca nikako
ne eli! Ovaj Arden je iz vedske.
Videk je obilazio kuu nestrpljivo oekujui otkud e stii Vjeran. Izaao je na terasu upravo kad su
govorile o njemu. Tu se zaustavi i sav preneraen klikne u sebi:
"Ove ene sada najednom govore hrvatski!"
Nije se usudio maknuti i slua razgovor.
- Gledaj, majko, tamo nekoga nose - klikne djevojka.
- Valjda je netko pao sa snjenog brda.
Videk potri niz terasu gdje se kroz tamno plavetilo ve provlai sumrak. Ipak opaa znakove koji u njemu
pobuuju teke slutnje.
- Ostavite - zapovijedi mu neki nepoznati gospodin kad je
htio da pogleda nosiljku.
- Hou da vidim tko je! - otro e Videk i otkrije pokri
valo.
Na nosiljci lei Vjeran. Lice mu je krvavo. Videk klikne:
- Jao meni, svreno je s mojim ivotom.
- Ima li meu gostima kakav lijenik? - pita na francus
kom onaj koji prati nosiljku.
- Moj mu je lijenik - odgovori gospoa francuski. -
Ivanice, pozovi oca.
- Unesite ga u sobu - odredi nepoznati gospodin.
Videk dre. Brzo otvori vrata u prizemlju gdje su prole noi prospavali i pali veliku svjetiljku.
Ve ulazi pristao gospodin sa smeom bradom.
- Ja sam lijenik - ree on. - Da vidimo to je.
Govore francuski. Videk ne moe nita razumjeti i ba zato dre od uasa. Vjeran objanjava izmuenim
glasom:
476

- Nigdje ne osjeam boli, samo u nozi. Nisam mogao hodati

i prozebao sam. to je zapravo bilo sa mnom - ne znam. Nikad
nisam vidio gospodu koja su me donijela, a gdje su me nali ta
koer ne znam.
Lijenik ga pregleda, a onda mu opere lice i ruke.
- Vi ste porezali prste i tako okrvavili lice, i ozlijedili nogu.
Druge ozljede nemate.
- Eto, uje, Videk - ne oajavaj! - ree Vjeran hrvatskim
jezikom.
- Vi ste Hrvat? - zaudi se lijenik takoer na hrvatskom.
- I vi, gospodine doktore?
- I ja. To mi je dvostruko drago.
Uz pomo lijenika Videk premjesti Vjerana na postelju.
- Osjeam se vrlo dobro. Nosili su me jer nisam mogao ko
raati.
Lijenik mu povee nogu i ruku. Pri tom su razgovarali.
- Moja e vam supruga sama skuhati izvanredno pie koje
vas mora okrijepiti.
- Mogu li s gospodinom sada razgovarati o vanim stvari
ma? - pita lijenika Vjeranov neznani pratilac.
- Ako on eli govoriti, nemam nita protiv toga. Sasvim je
priseban.
I lijenik ode. Videk stoji pokraj postelje, jo blijed od straha. Dvojica koji su Vjerana donijeli izioe po
elji onoga koji im je zapovijedao. Zatim ovaj sjedne uz Vjerana. Mladi ga oslovi:
- Gospodine, molim vas razjasnite mi tko ste i kako sam
pao u vae ruke. Ne mogu se niega sjetiti, nego da sam pao u
dubinu i nita vie.
- Nije nikakav sretni sluaj da sada ne leite u ponoru. Ja
sam redarstvenik. Moj pretpostavljeni nadstojnik ovdanjeg re
darstva ispripovijedio mi je o svom razgovoru s nekom njemu
nepoznatom visokom osobom iz Austrije. Naredi mi: "Ovoga Keg-
levia - to jest Ardena - morate drati na oku i slijediti stalno
njegove korake. Ili on, uistinu, neto kuje protiv austrijskog cara,
ili ovi lau i smjeraju neto protiv neduna ovjeka, a na naem
tlu neu dopustiti ni jedno ni drugo."
- Ja da neto snujem protiv austrijskog cara? Vrlo glupo
izmiljeno! Ali, molim vas, to je to bilo sa mnom? Vi ste me
slijedili - recite gdje i kada.
- Juer cijeli dan. I tako sam saznao za va izlet i sa svo
jim mlaim drugovima detektivima poli smo s izletnicima. Kad
ste doli na brod mi smo ve bili tamo. Takvu slubu vrimo
ovdje esto ako nam se javi da je neka sumnjiva linost stigla u
na grad. Nitko od izletnika nije slutio tko sam.

- Ni ja nisam slutio s kakvim sam se to upoznao "Belgijan

cima!"
- Naravno, austrijski agenti tajnog redarstva vrlo su dobro
igrali svoje uloge kao i mi. Ujutro, kad su izletnici poli na visi-
477

ne, a vi s njima, krenuli smo jednostavno u skupini, im smo opazili da ste se vi sa svojim "Belgijancima"
udaljili i poli drugim smjerom, odluili smo vas i dalje slijediti, ali tako da ni vi ni oni ne zamijetite.
- A kako je to bilo mogue?
- im smo vidjeli kako vi idete, provukli smo se kroz pei
nu prema toj visoici da bi vam mogli iznenada doi u susret.
Naravno, nismo slutili da bi vas oni htjeli ubiti. Kad ste bili gore,
na onoj najvioj terasi, upravo smo izili kroz tunel peine ispod
one terase. Pogledali smo gore i odluili ekati dok se vi s terase
spustite opet natrag dolje. Najednom nad naom glavom netko
vie u pomo! Pomolili smo glave iz peine i na svoje zaprepa
tenje razabrali kako visite na uetu. Htjeli smo potrati gore da
im pomognemo spasiti vas, kadli dopru do nas njihovi povici ko
ji su nam smjesta razotkrili da vas oni na tom muilitu ele
iznuivati.
- Ja nisam nita i nikoga vidio pred sobom samo greben od
snijega!
- Razumljivo je da niste vidjeli jer smo mi bili meu snje
nim grebenima. U tom smo asu imali odluiti: javimo li se gore,
mogli bi se zlikovci prepasti i pustiti ue, a tada biste vi pali u
ponor. Bio sam odluio potrati na gornju terasu da uhvatim ue
iza njihovih lea, kad najednom opazim da vas sputaju nie. Ovo
je bilo dobro. Opet su vas zaustavili. Vi ste odluno odbijali da
Im izruite neka pisma, a dotle smo mi brzo spojili nae kvakaste
eljezne tapove i dobili dugu polugu, njome zakvaili ue na
kojem ste visjeli i brzo ga povukli k sebi.
- A ja nisam nita osjetio?
- Mi smo vas dvojica zgrabili, a trei je prerezao ue i tako
ste nam pali u ruke. Kad smo vas povukli u peinu, noga vam je
zapela i naravno da smo je grubo izvukli, stavivi na kocku da se
ozlijedi nego da nam ispadnete iz ruke. Bili ste potpuno bez svi
jesti.
- Dakle, redarstvenici su me oslobodili?
- To je bila naa dunost. Zatim smo brzo napravili nosiljku
od remenja to ga nosimo uvijek sa sobom na takve izvide za
sluaj da bismo morali kome pomoi. Tako smo vas iznijeli iz
peine. Ali vae pratioce nismo vie vidjeli, ostali su s one strane,
a mi smo sili tunelom koji vodi na posve suprotnu stranu. Tek
na podnoju brda mogli smo vas probuditi iz nesvijesti. Bili ste
omamljeni jer smo itavim putem u vas ulijevali rum. Tako smo
vas napokon donijeli u ovu kuu. Eto, vidite, mi smo vas redar
stveno nadzirali zbog prijave da spremate atentat na austrijskog
cara, a ispostavilo se da su oni spremali atentat na vas. Sada vas
molim da mi iskaete kakve su to htjeli papire od vas.
- Moju batinu. Radi nje me hvataju i zbog toga sam se sa
krio u vicarsku. Ali ja u radije umrijeti ili unititi papire nego
ih predati njima.
478

- Austrijski agenti trae jo i neku gospoicu koja da je vas

ortak?
- Glavni vodi hajke na mene divlje je zaljubljen u tu dje
vojku.
- No, lijepe stvari dolaze iz Austrije. Uistinu, nigdje ne ui
vaju simpatije. To ujemo od svih stranaca koji dolaze k nama.
Da ste nam vi pripovijedali to smo mi danas vidjeli i uli gore
na planinama, uistinu, ne bismo vam mogli povjerovati.
- Duan sam zahvalnost za svoj ivot i vama i vaem pret
postavljenom.
- Moda ba njima koji su vas prikazali tako strahovito
opasnim atentatorom i zaprijetili da e nadstojnika optuiti na
oj vladi. A nas je nadstojnik poten i savjestan pa je htio biti
nacistu tko ste vi i to je na stvari. Bre se to rjeilo nego to
smo oekivali. A sada idemo na veeru. Vi ete ostati u ovoj sobi,
sami, sa svojim momkom, jo uvijek pod naom paskom.
- Molim vas, gospodine, da moje pravo ime ne bi nigdje
izbilo na javu.
- Po nama nikako. Ali oni u dvoru Chadeau - znaju vas
dobro. Tamo sjede neke osobe koje su u ime austrijske vlade tra
ile vae uhienje.
- Tko bi to mogao biti?
- Budite oprezni! Ova eljad nema ba nimalo ovjeanske
savjesti kad nekoga ele opljakati.
Otiao je sa svojim drugovima u blagavaonicu, a Videk i Vjeran ostadoe sami. Vjeran priopi Videku to
mu je pripovijedao vicarski redarstvenik. Momak je sklapao ruke kliui:
- Kad pomislim da ste visjeli nad svojim grobom!
- Ali kako su saznali da sam ovdje - od koga i kako?
U sobu ulazi lijenik i s njime gospoa, nosei veliku au kuhanog vina. On prikae Vjerana svojoj eni.
Izrekao je svoje krivo ime kao i svakom drugom. Naloivi Vjeranu da pije, poeli su razgovor o domovini.
O sebi nije brani par govorio ni rijei, a ni Vjeran nije spominjao svoju okolinu i bio je sretan to ga ne
ispituju. Onda se gospoa digne:
- Moramo se oprostiti. Ivanica nas eka za veeru.
Oboje se oproste, a kad su izali, Videk spomene:
- Ona gospoica sa zlatnom kosom zove se Ivanica.
- Vrlo lijepo ime, zar ne? I pristaje joj.

- Da, lijepo ime - odgovori Videk kao da je sada neto

prijaznije raspoloen prema zlatokosoj djevojci. I stade pripovi
jedati da je danas u sumraku uo kako je majka opomenula gos
poicu da se otac ljuti to se ona kriomice zanima za "tog stran
ca".
- No, sada sigurno nee vie opominjati gospoicu kad zna
da ste njegov zemljak, a ne stranac.
- Neobino je to ih nikada nisam uo da govore hrvatski,
uvijek samo francuski, kao da nisu htjeli pobuditi pozornost...
479

- Ba kao i mi. Moda su i oni bjegunci.

- Nije iskljueno.
- Odmah sam opazio da ste vi gospoi jako simpatini. To
je ona rekla i na terasi svojoj Ivanici.
Donijeli su veeru, a Videk je nastavio govoriti o novim znancima. Malo kasnije vratili su se vicarski
redarstvenici i Vjeran upitao da li bi Videka slao sutra u dvorac Oberhofen ili ne.
- Ako ste dobro sakrili one papire, ne morate ga slati. Mogli
bi pokuati kakvu lopovtinu, ali vlasnik hotela ih" nee pustiti u
sobu, osim ako ga ime zavaraju. Sutra emo vidjeti hoe li se
pojaviti ti "Belgijanci" ili njihovi zamjenici. Nastojite da vam noga
to prije ozdravi pa emo krenuti kui.
Tokom veeri osjea Vjeran bol u cijelom tijelu. Naposljetku prekine Videka u njegovu ivom
pripovijedanju i naredi mu neka legne.
A Videkova dvia je puna patnja, osnova, nagaanja. Zavukao se pod pokriva pa iroko rastvorenim oima
gleda u tminu sobe i oslukuje Vjeranovo disanje. Spava li ili mu misli, kao i njegove, lutaju oko dogaaja
to su se netom odigrali? to e biti ako sluge andarskog ministra nastave i dalje tragati za njegovom
batinom? Jednom e mu ipak oduzeti imovinu i ivot. Premda su u zemlji gdje ga uvaju i redarstvenici,
ipak e zloinci jednom uspjeti. Moda je ba dobro da se Vjeran upoznao s tim doktorom. Izgleda
pametan. Mogao bi mu savjetovati. Ako bi se s tim zemljacima sprijateljio, nee vie lutati okolo sam.

- Prestanite! Poludjet u od te misM. Progoni me dan i no.

- Kad bi Jadranka bila lan obitelji Ori, onda Larsen po
zakonu ne bi mogao da je uhiti. Evo, gledajte, tajna naredba mi
nistarstva glasi: lanovi velikakih obitelji ne smiju se uhititi niti
pozvati na redarstvo ni u kojem sluaju, ve svaku prijavu ima
ministar unutranjih poslova dr Bach predloiti na rjeenje ci
jelom ministarstvu. Vidite, presvijetla, ta je naredba izdana na
dvoru je velikai nee dozvoliti da lanovima aristokracije sudi
obian advokat - Bach.
Nekoliko je sekunda grofica razmiljala, a zatim e odluno:
- Dakle, neka bude vjenanje, i to odmah!
- Spasili ste potenu djevojku.
- Moram joj napisati pismo da je elim imati za snahu, ina
e ne bi pristala, tako je ponosna. Ali ona e u nau obitelj do
nijeti vrijednu krv svog potenog oca koji je bio do groba pravi
domorodac. Idite odmah kardinalu Hauliku neka mi dade dispen-
ziju da je mogu vjenati negdje skriveno i bez ikakvih formalnos
ti oglaavanja.
Kueti je otiao da udovolji njezinu zahtjevu.
Kad se vratio, ve je bila spremila pismo i za nju i za groficu Erdodv koja je ve stigla u Zagreb s Mirtom
da sutradan prisustvuje sveanoj proslavi Ljubomirove punoljetnosti.
Poto su dogovorili potanko kako e raditi, otila je s njim u salon gdje su djevojke pod vodstvom Nede
triga spremale koncert. Orika je s Kuetiem odluila da tajnu kako se proslava nee odrati odri sve
do sutradan.

BURNO VJENANJE
Jednoga dana poslijepodne javio se Juliji Ori u zagrebakoj palai njezin odvjetnik Kueti s jo
povezanom rukom od dvoboja i saopi joj:
- Presvijetla, saznao sam da redarstvo dri stalno na strai
svoje ljude oko vae palae i svih vaih posjeda. Trae Jadranku
da je smjesta uhite.
- Zato me namjerno plaite?
- Samo vas pripravljam, kao va odvjetnik, na ono to Ja
dranku bezuslovno eka. Dolje sam razgovarao s Larsenovim tajni
kom i on je kazao da je sve bilo samo zamka pa i Olaf Kristijan.
Kad se Larsen zasiti djevojke, vratit e je presvijetloj. Kad sam ja
prosvjedovao, on mi jednostavno pokae zakon i veli: Jadranka je
samo egrt, a ne lan obitelji Ori, imamo pravo da idemo za
njom i u Orikinu kuu. Moram priznati, presvijetla, da niste
Jadranku slali u Be gdje je svaki visoki gospodin moe uzeti
kad mu se svidi, ne bi svega toga bilo, a taj Larsen je ba podiv-
ljao za njom. Uhitit e je i dovesti u svoju lonicu.
480

- Ustanite, gospodine de Grebenoviu - zove i drma ga

Larsenov agent Jarec.
Mladi otvori snene oi i sjedei slua novu naredbu.
- Njegovo visokoroe trai od vas velike usluge. Juer je
kod Orike bio Kueti, odlazio kardinalu, vraao se, a danas je
dva puta bio u Hollenbachovoj palai. Smjesta idite tamo i saz
najte to se dogaa.
Tamar se smjesta poeo odijevati. Primio je Jarecove upute, a zatim su se udaljili iz kue svaki zasebno.
U palai barunice Hollenbach, iji se prozori otvaraju na Junu promenadu, vlada veliko uzbuenje. Ne
smije za to saznati ni sluinad jer su se velikaice zatvorile u salon. Grofica Erdodv sa kerkom Mirtom
sjedi kao gost, nasuprot barunici Hollenbach, sa zgraanjem konstatira:
- Ne bi mi bilo stalo da je Ljubomir zamijenio Mirtu kojom
drugom djevojkom, nama ravnom, ali on se snizio do radnice.
Vie je nego sigurno da je to ona skrivila.
U razgovoru pokuca lakaj na vrata i saopi:
481
31 Jadnnka

- U salonu je gospodin Tamar de Grebenovi i veli da mora

svakako govoriti s mladom baronesom.
Grofica Erdodv se odjednom razvedrila:
- Ha, pa to je izvrsno! Taj brbljavac e nam po gradu raz
glasiti sve to mi elimo. Doite u salon.
U velikoj dvorani eka Tamar de Grebenovi. Veoma je napadno odjeven: modri kaput kroja fraka,
crvenobijeli prugasti prsluk i iroka vrpca omotana oko vrata. U zapuku kamelija. Sam je pa se gleda u
zrcalo i ini stanovite kretnje da vidi kako mu pristaju.
Iz druge sobe ulazi Mirta s majkom u pratnji Olive. Mladi se klanja ukoeno, duboko, propisno.
- emu imamo zahvaliti pjesnikov posjet? - pitaju gospoe.
- Vaa preuzvienosti, slobodan sam kontesu Mirtu i baro-
nesu Olivu, u znak dubokog potovanja, smjerno i ponizno zamo
liti da bi izvojevale primiti drugi dio mojih pjesama s posvetom
pjesnika.
- One e se tome veoma veseliti. Vae su najnovije pjesme
manje modernistike, vie romantine i osjeajnije nego prija
nje i zato se svima mnogo vie sviaju.
- Ove sam posljedne pjesme spjevao zato to su preuzvie-
ne gospoe izvoljele prigovarati mojem modernizmu upravo na
velikoj plesnoj veeri prije dva mjeseca. Uzeh sebi slobodu do
nijeti pjesme jer vrlo alim, danas uvee neu imati sree da vas
vidim na proslavi Ljubomira Oria.
- ini se, vi ste potpuno neupueni. Uope nee biti slave.
- Nee biti?
- Ne! Naime, uvijek sam mislila da se mladi Ori toliko
kree oko Mirte zato to prijateljski oboava lijepu djevojku.
Meutim, Ljubomir se u Mirtu zaljubio i pismeno me zamolio da
bi je smio na svoj roendan zaprositi. U velikoj neprilici dola
sam u Zagreb da Ljubomira uputim kako sam svoju ker ve
obeala drugome koji posjeduje Mirtino srce
- Ljubomir je oajan zbog toga to Mirta nee poi za nje
ga pa je sino rekao Kuetiu: "Dobro, kad ne mogu na roen
dan zaprositi Mirtu, vjenat u smjesta drugu da se osvetim!" I
poto nije naao drugu za ovu osvetu, siao je do posljednje -
do Jadranke.
- Presvijetla, ba taj korak pokazuje - naglasi Tamar -
da je Ljubomir smrtno pogoen jer je odabrao ba onu koju
redarstvo trai kao zloinku. Ali kako bi mogao nju vjenati, pa
ona je nestala? Ili zna gdje se skriva?
- Ja ne znam, a niti Orika, no posve dobro zna to Ljubo
mir. On je Kuetiu juer kazao: "Smjesta sutra putovati k njoj
i vjenati je!" Evo, moda ve sada putuje Ljubomir iz Bistre
gdje se nalazi ravno k Jadranki. Ali, dragi gospodine de Grebeno-
viu, ne kazuj te to nikome jer bi se moglo umijeati redarstvo
pa bi Jadranku uhitilo jo prije vjenanja, a onda je izgubljena.
482

- Ah, presvijetla, razumije se - valja utiti.

Pet asaka kasnije de Grebenovi se oprostio od Hollenbacho-vih koji su postigli svoju svrhu, ali ju je
postigao i on jer je ravno, bez potrebite opreznosti, otiao u hotel barunu Larsenu.
CRNI FRATAR
U kuu doktora Pisaia ulazi Ljubomir. Stari je iznenaen i sretan. Ori mu javlja o preokretu: majka
mu je dopustila da se vjena s Jadrankom. Sada ne mora uiniti nita protiv njezine volje i eli se smjesta
vjenati.
- Oh, dragi mladiu, stalno ivim u velikom strahu da oru-
nika postaja u Zlataru ne bi to doznala. Sad e mi sa srca pasti
teak teret. Dakle, elite se vjenati jo danas? To u odmah ja
viti upniku.
- Htio sam najprije vidjeti Jadranku.
- Nisam vam htio pisati - uvamo je na sigurnom mjestu.
K meni dolaze bolesni ljudi sa sela i lako bi je tko vidio pa sam
je dao svojim najvjernijim prijateljima. Odmah emo k njoj. To
je svega kilometar od nas. Eno, tamo, onaj stari dvorac rbinec,
u umici. Moj prijatelj Ki i njegova ena ive samotno. Osim
nas, nitko ne dolazi k njima. Jadranka moe barem uvee malo
u umu na zrak. Odmah emo s vama tamo. Samo, hoe li Jad
ranka vjerovati da vam je majka dopustila taj brak? To je jedini
uvjet koji Jadranka postavlja.
- Nosim joj pismo svoje majke.
- Onda je sve u redu.
Ulazi Pisaieva ena, jo lijepa, strojna gospoa, vedra i vesela. Kad je ula o emu se radi, poveseli se i
odmah e Ljubo-miru:
- Tamo u dvorcu ima Jadranka jednostavnu bijelu haljinu.
- Sve napadno je nepotrebno. Imam kardinalovo pismo za
sveenika koji e nas vjenati.
- Neka moj sin javi u upni dvor. Vas ne smije nitko vidjeti
dok ne poete u crkvu. Odvest emo se u posve zatvorenoj koiji.
- Mi ekamo potpuno organizirani - primijeti gospoa Pi-
sai i stade objanjavati Ljubomiru sve pripreme i mjere oprez
nosti koje su izvrili u dvorcu rbinec.
Visoko drvee puta grane na crni krov stare kue. Gotski stil graevine nosi u tekim zidinama napisanu
srednovjenu povijest, pria da su kroz ova vrata izlazili i ulazili nekadanji ok-lopljeni vitezovi i djevojke
koje su jo nosile raspletene kose.
483
JA*

Ispod drvea polagano kreu dva jahaa. Prvi je barun Lar-sen. Po njegovu sedlu pada crna fratarska
halja, oko struka bijeli fratarski pojas. Fratarska mu halja bezuslovno mora otvoriti svaija vrata. Pa i ova
gotska. Uvesti ga u sobe i probuditi povjerenje. Konja je pustio da koraa polagano da svi dobiju utisak
kako su konj i fratar doli izdaleka. Kraj njega, s lijeve strane, jai jo jedan "fratar" - u osobi Tamara de
Grebenovia. Dok je Larsenova brada prosijeda, Tamarova je tamnoplava i sabo bi svijetle oi mogle
razotkriti de Grebenovia. A Larsen je svojom prosijedom bradom i kukuljicom potpuno zakrinkao svoju
osobnost. Tamar mu ape zabrinuto:
- Sve mi se ini: vaem visokorou izgleda nevjerojatno da
nri je uspjelo saznati tako divne potankosti. Ali ja sam dan i no
slijedio mladog Oria. Sakrio se iz Zagreba u Bistru, a zatim u
seljakom odijelu poao u Zlatar. A ja znam sjajno glumiti, viso-
koroe, pa odem u Zlatar ravno u upni dvor. Kao putujui fra
tar prosjak, tamo jedem i spavam i inim se gluh, a druina sve
preda mnom govori. I tako sam doznao da se Jadranka skriva,
ne kod Pisaia - nego ba u ovom dvorcu kod njihovih prijate
lja. E, ba je bila lukava. Ovdje je ne bi ni vrag pakleni traiol
Nikad je ne biste vidjeli da nisam sve to uinio. Ali vi ne vjeruje
te da je sve to istina i da je Jadranka ovdje?
- Vjerujem - ape Larsen ispod kukljice. - Vjerujem da.
ete vi biti jedan od najslavnijih knjievnika Austrije. Takav za
pletaj ne bi mogao otkriti ni jedan policajac. Doivjet ete naj
sjajniju kritiku o svom drugom dijelu pjesama. Ako pronaem
ovdje Jadranku - poslat u vas ravno meu beke knjievnike,
to je najvea poast. A sada se povucite sa mnom da vama i mo
jem Jarecu odredim najvanije stvari, a onda u sam samcat a
dvorac. Sve je ovdje tiho, uma, mirno drvee, ak se ni sluin-
ad ne vidi. To e biti iznenaenje kad mi stigne tako stari si
romani fratar. A sada emo ugovoriti znakove i, ako je, uistinu,
naem u toj kui, onda, im primite moj znak, dovedite oruni-
ku strau u lovakom odijelu jer ne elim da mladi Ori smeta
mojoj svadbenoj noi. Z?r ne izgledam potpuno kao umorni fra
tar?
- Dranje vaeg visokoroa je sjajno - a prosijeda brada
genijalno smiljena. Kukuljica neka vam stalno pada na elo, ta
ko genijalno elo i tako divne oi nije lako sakriti - ni pod ku
kuljicom. Dakle, ekam na ugovorenu mjestu...
Tamar zaostaje, dok drugi pratilac u lovakoj odori, Jarec, preruen u crnokosog otmjenog lovca, slijedi
"fratra" kao neki usluni gospodin i veli mu pred vratima dvorca njemaki:
- A ovo je taj stari dvorac, asni oe. Moda naete nekoga
kod kue pa e vam dati podatke o starini.
S one strane zatvorenih kapaka sjedi u naslonjau Pisaiev prijatelj plemi Ki i drijema. Njegova ena
promatra Jadrankine prste kak.o spretno pletu lani od kose. Ali njezina je panja
484 ...

obuzeta drugim mislima pa, spazivi da mu drijema, apui se sagne k Jadranki:

- A ti nikada ne spominje groficu Ori, da se u nju zagle
dao onaj mladi Keglevi koga hvata redarstvo.
- Kuma je tako lijepa, duhovita i mlaahna, da bi bilo sa
svim prirodno kad bi se mladi u nju zaljubio. Svi je, mladi i stari,
oboavaju, a ona je, uistinu, vrijedna ljubavi.
- Sasvim se slaem, samo ne vjerujem da bi ona ime Ori
promijenila bilo s kojim imenom. A odvie je umna da ne bi
vidjela preveliku razliku u godinama...
- Svi e prije ostarjeti nego kuma Orika, ak i mladi Vje
ran Keglevi. Ako on kumu ljubi, onda je to znak da je visoko
kulturan.
- Da, on je ljubi od prvog dana kad ju je vidio. To je tako
razumljivo. Lijepa je i duhovita. Pristaje mu u svemu.
Stara sluavka otvori vrata i javi:
- Na vrata je zakucao putujui stari fratar. Otvorila sam
i zapitala to eli, ali ne razumijem jezik kojim govori.
- Evo, idem, treba fratra podvoriti toplim jelom.
Dok je to izrekla, na otvorenim se vratima pojavi fratar. Smea halja prepuna nabora sputa se do poda.
Glavu pokriva kukuljica, rubovi joj padaju do naoala. Iz tamnog okvira kukuljice viri prosijeda brada.
Fratar smjerno pozdravi i pokloni se gospodaru kue. Jadranka ustane, uzvrati pozdrav, a fratar, tihim,
hrapavim glasom oslovi gospodina Kia:
- Vaa milosti, fratar sam iz Koruke, putujem u znanstvene
svrhe. Prouavam stare dvorce, a kako je ovaj kraj bogat takvim
stvarima, pao mi je u oi neobini gotski stil vaeg dvorca. Smi
jem li se nadati da ete mi pokazati svoj dvorac?
- asni oe, samo se po sebi razumije. Ovo mi je ena i ki.
2eno, pobrini se za malu okrepu, a ti, djevojko, donesi sve stare
pergamente iz krinje da ih pokaem asnom ocu.
Dobro je raunao Larsen. Halja e mu otvoriti put, pa treba samo posegnuti za njome, ali prije se mora
osigurati da mu ne smetaju. Fratarska iroka kukuljica savreno je pokrila njegovu glavu, a tamne
naoale oi, dok mu prakom pobijeljena brada samo djelomino viri iz dva krila kukuljice. Nikad ne bi
Jadranka mogla u toj pojavi otkriti Larsena, a ni Kristijana, pa sasvim bezbrino izlazi iz sobe. Larsen je
jo veoma oprezan, stalno ima glavu smjerno sputenu, ne brine se ni za to, osim za staru zgradu.
Ispituje gospodara o graevini, a onda se ogleda po sobi:
- Oito su i druge sobe graene tako zanimljivo?
- Da - odgovori Ki - i otvori slijedea vrata da zadovolji
gostu. - Evo, izvolite pogledati. Sve su sobe prilino jednake,
sve je staro. Zasuni, umjesto kljueva, a i emu? U Zagorju i ne
poznaju zakljuana vrata. Svatko uva svoje, u tue ne dira, a
stranci ne dolaze.
dftS

Ponovo Larsen postavi domainu pitanje da bi mogao sabrati misli. Dru mu ivci od spoznaje da mu je
Jadranka tako iznenada potpuno pala u ruke, zato mora ostati gospodar tako nesluene situacije. Jo
mora doznati ima li koga u kui. I razgledava prostorije, pitajui:
- Sve su sobe krasno starinski graene i ugodne. A to je
potrebno velikoj obitelji.
- Nas je vrlo malo. Nas dvoje s kerkom. Roaci katkada
dou u posjete, a to je ujesen na berbu. Sada ste vidjeli sve. Tamo
je, naime, soba moje keri, a djevojaka se soba ne pokazuje
nikome.
- Hvala, dosta sam vidio. Sada sam znatieljan na stare
povelje koje ste zapovjedili donijeti.
- Onda izvolite natrag u salon.
Vraaju se. Fratar pogleda po zatvorenim kapcima i zamoli:
- Dolje imam pratioca lovca, bio je ljubazan i dopratio me.
Smijem li samo malo otvoriti prozor da mu iskaem zahvalu i ka
em da me ne treba ekati?
- Oh, izvolite - usluno e ljubazni domain pa mu otvori
prozor i kapke.
Meu drveem, podalje od kue, eka Jarec s dva konja i ogledava se na prozore. Spazivi u crnoj
kukuljici bijelu bradu, pohiti blie. Blagim glasom ree "fratar":
- Hvala vam na usluzi, primljen sam vrlo ljubazno, a neka
Antonius uva konje.
- Na slubu, asni oe.
Domain ponudi fratru:
- Mi emo nahraniti konje. Sada moemo ostaviti kapke
otvorene da bolje vidite itati povelje, asni oe.
- Hvala, odvie je vani vrue, vidim i ovako dobro. Moje
su naoale izvrsne - odgovori Larsen tiho, skromno, i zatvori
kapke.
Cuo je na hodniku korake mlaahna bia i utanje krobljenih sukanja. To mu prolazi tijelom kao srsi.
Ulazi Jadranka. U okviru svjetla to ga daju otvorena vrata vidi itavu njezinu po-, javu. Oko nje se rairila
ruiasta lagana suknja od poda do tanana struka, pa se uspinje prema njenim grudima, otkrivajui izrez
ispod vrata ponosno uspravljenog kao u labuda. Njezino je lice okrueno bujnim crnim pramovima. U
oima joj sada nema nikakva izraaja do djevojake prostodunosti. Jedva je pogledala u fratra i stavila na
stol pred njega povelje.
- Hvala, keri moja - veli domain. - Moe sada otii.
Mi emo itati i razgledavati povelje. Neka nam majka poalje
juinu.
Jadranka poe prema prozoru da pokupi svoj posao i odnese ga sa sobom. Dok je posezala za pletivom,
Larsenu se priini da
486

njezini prsti prelaze preko njegovih sljepooica. eka, zuri u vrata, kad e doi Jarec, sputa glavu nad
povelju. Domain, nita ne slutei, razlae, uvjeren da govori uenjaku:
- Ova kua rbinec sagraena je u srednjem vijeku i bila
je kraljevsko vlasnitvo. Kralj Matija Korvin darovao ju je s
dvorcima Rakovac i Graniari hrvatskom plemiu Buaniu, a go
dine 1600. dospije kao miraz u obitelj Ladislava Kia, naime, mo
joj obitelji. U prvo vrijeme srednjega vijeka ovaj je dvorac pri
padao redu templara. Valjda su ga oni i sagradili i zato ima tu
jo srednjovjekovnih ureaja ...
Iza lea osjeti Larsen lagani dodir Jadrankine iroke suknje - neku urnu kretnju, lagani zamah, kao da
su mu zatiljak hladili lepezom.
Okrenuo se. Ona mu stoji iza lea i domainu daje nekakav znak da dalje ne govori...
Domain se neto smeo, zapeo u pripovijedanju, a Larsen pita, toboe, toboe, hladno:
- Velite da ima srednjovjekovnih ureaja? Kakvih?
- Da. To su vrlo debele zidine, teki s boltama, svodovi, jo
jedan stari sauvani kamin, srednjovjekovni dimnjak - ali dalje
ne govori...
"Zato se stari smeo"? - pita se Larsen. U istom asu osjeti zvuk njezina zvonkog ljupkog glasa. Jadranka
je pozdravila i odlazila u pokrajnju sobu. On je prati u mislima kroz sve sobe u onu to mu ju je domain
oznaio kao djevojaku. Onda stari sluga otvori vrata i pusti ui Jareca. Ovaj se prikae kao gost grofa
Ottenfelsa koji je sluajno sastao fratra.
- Smijem li zamoliti plemenitu gospou da bi se potrudila
ovamo. Imao bih neka pitanja na koja bi znala najbolje odgovoriti
gospodarica kue - zamoli iznenada fratar.
Gospodar odmah odredi slugi da dozove gospou, a Larsenov agent stoji nijem i eka, dok njegov
gospodar gleda povelje. I Ki eka, ne slutei to e slijediti.
Ulazi gospoa. U tom trenutku Larsen izvue samokres i promrsi prigueno:
- Da se niste maknuli ni pisnuli!
Gospoa zastenje. .Domain, sjedei u stolcu, klone. Oboje pro-blijede, prestravljeni, zateeni.
- Zasuni vrata u hodniku! - zapovijeda Larsen agentu -
svezi eni i muu ruke i noge na stolice.
Brzo se obavljaju njegove zapovijedi, dok zaprepateni brani par tiho moli i uvjerava da e im predati sve
novce i dragocjenosti.
- Uzmite sve i ostavite nam ivote!
- Budete li utjeli, nee vam se nita dogoditi. Ako viknete,
bit e vam posljednje - obavijesti Larsen starce koji bespomono
doputaju da rade to ih volja, jer se ne mogu braniti.
-
- Potri dolje i naredi orunicima da pucaju u svakog tko
bi htio u kuu. Neka jedan potri k Vilimu s mojim nalogom:
ne treba uiniti drugo nego doi i drati dvorac opkoljen. Neka se
ispred dvorca nitko ne makne do sutra ujutro! Drite pripravne
puke! Odgovarate mi glavama!
- A neemo zaustaviti svadbenu povorku?
- Mladenka je ve na mojem sudu. Ovdje pod ovim krovom.
Zuri se!
Tek sada bude nesretnom branom paru jasno to se dogaa. Agent potri dolje. Orunici su ve izili iz
svog umskog skrovi-ta i stali pred kuom. Jedan sjedne na konje da javi ostalima veselu vijest.
Gospou je Ki ostavila svijest, a mu se pokuava silom osloboditi spona. Larsen mu zaprijeti
samokresom.
Redarstvenik ulazi i javlja da je izvrio sve naloge.
- Ostani ovdje, pazi na ovo dvoje i ekaj!
Onda baci samokres u ruke svom pomagau i usklikne: "Napokon"!
Svezani gospodar oajno gleda kako je Larsen skrenuo brzim koracima u druge sobe. Otvara posljednja
vrata, otro, bezobzirno. Jadranka uplaeno ustane. Fratar na pragu skida sa sebe fratarsku halju i
kukuljicu s glave. Premda je u sobi tamno, jer su kapci sputeni, Jadranka razabire njegovu tamnu kosu i
bjelilom posutu bradu i tamne naoale ... Sad ih skine ...
Varka joj se razotkriva strahovitom brzinom. Ali ve nakon prvih trenutaka zaprepatenja snalazi je ledeni
mir. Tako je sabrana da se Larsenu ini kao da ga se i ne boji.
- Moja si! Moja - Moja! - govore mu blijede usne i zjenice
to sijevaju. - Napokon moja!
- Kristijane! Vi? Kristijane?
Usklik to joj je pao s usana zadri Larsena na nekoliko ko-raaja. Znoj ga oblijeva, krv kipi, ipak ga taj
poklik zaustavlja. Zato? ini mu se da ima u njezinu glasu spoitavanja, razoaranja, neeg, to njegovoj
elji doarava one dane, prije dva mjeseca, kada se nadao uitku to ga je oekivao od njezine dragovoljne
predaje ... Zar ipak ona nije bjeala pred Kristijanom? Ona nita ne zna? Ne zna da je to krivo ime? Ona
moda eka Kristijana?
- Vi, Kristijane, dolazite ovamo varkom? - nastavlja ona
i osjea: barun se ne bi vladao tako kad ne bi iza njega bili u
zasjedi njegovi ljudi, a domain i domaica lieni slobode. Sve je
Jadranki tako jasno, vidljivo, i ona zna da se u ovom asu odlu
uje o njezinu ivotu.
- Nisam se nadala takvom nedostojnom inu od vas, Kristi
jane! Sto ste to uinili?!
- Umirao sam od elje da vas vidim! Morao sam doi, morao
sam - divlje te ljubim!...
488

Dok je to izgovorio, skoi s druge strane stola, tamo gdje stoji naslonja o koji se ona naslonila.
Umaknula je, ali on je u asu za njome i obujmi je. Njegove su grudi oganj, ruke klijeta. Njegove usne
trae njezine, ali je Jadranka velikom snagom okrenula glavu od njega.
- Moja si, nema ti pomoi! Orunici uvaju kuu! Iz mog
naruaja nema vie bijega! - izlane on da je pokori.
Sada mu je svejedno: neka zna, dri je zagrljenu. Ona se oti-mlje oajniki. On je jo vre grli. Uto se
Jadranka rui. Glava joj pada.
- Gubi svijest od mog ara? - i htjede joj pogledati u lice.
U tom su trenutku njegove ruke popustile. Kao da je to ekala,
ona se baci prema tamnom kutu sobe. Neto je udarilo i Jadranke
je nestalo.
Sto je to? Gdje je? Kamo se skriva u sobi, zasjenjenoj kapcima? Mrak ga smeta, otvori kapke. Suneva
vrela svjetlost pokae mu da Jadranke nema, ali u kutu gdje je nestala mala su niska tapetna vrata - oito
nedavno ugraena. I potri da ih otvori. Zasunuta! Ona je to uinila! Eh, ne moe utei iz kue! Ne moe,
jer su pred vratima i svuda oko kue orunici. Ipak se Larsen pouri u drugu sobu, odanle ima izlaz na
hodnik, ali nje nema... Pobjegla je u prizemlje?! Ludice!
Glasno zove svoga agenta. Ovaj se pojavi iz salona i javi:
- Stara je u nesvijesti, stari <e odmah za njome ...
- Djevojka je pobjegla! Potraimo je!
Oznojeni Larsen trai Jadranku u prizemlju.
- Sluga i kuharica su zatvoreni vani u staji, dakle, nikoga
u kui - javi redarstvenik Larsenu.
- Valjda nije umakla kroz prozor?
- Svuda su u prizemlju reetke. Nije iezla kroz zidine!
- Moda na tavan? Idi! Trai, donesi je...
Agent potri gore. Larsen sjedne na stube. Slomljen je, razbuen, razjaren. Odozgo mu dovikuje njegov
ovjek:
- Nigdje nita, vae visokoroe! Bit e, utekla je u podrum.
- Gdje je ulaz u podrumske prostorije?
I sam trai po mranom starodrevnom hodniku, ali nita. Otvorili su ulaz u kuu da bude svjetlije i
nastave potragu. Oru-nik javlja izvana:
- Ulaz u podrum je izvana, dakle, djevojka mora biti u
kui...
Obilaze kuteve, ogledavaju zidine. Redarstveni agent udara svojim samokresom po zidinama. Najednom
neto zazvei...
- Znam. Nije to podrum. Vrata su okreena jednako kao zid,
sigurno zato da se ne primijete. Tu e biti neko skrovite. Ba tu!
- Jest - dosjeti se Larsen, - u takvim zidinama uvaju
gospodari dvorova svoje dragocjenosti.
489

- Kako se to otvara, visokoroe?

- Ogledaj - ponuka Larsen pomonika, izgubivi snagu vida
i rasuivanja.
- Kako se otvara to nije lako pogoditi, ali vrata jesu. Uosta
lom, iznudit u tajnu gospodaru dvorca.
Larsen eka pred malim vratima kao pseto na plijen. Njegov se ovjek vraa:
- Stari veli da su vrata iz srednjeg vijeka i da ih nikad nije
otvarao. Veli, neka ga ubijem, on ne zna kako se otvaraju.
- Vrata iz srednjeg vijeka? - klikne Larsen. - ekaj! On
je neto spomenuo da tu ima srednjovjekovni ureaj, a ona mu
je dala znak neka uti. To u ja brzo pronai. Dakako! Takvi
sredovjeni dvorci imaju svoja skrovita i pod zemljom.
I stane prstima lako udarati po okreenom eljezu i osjeti cijele redove same dugmadi, bijelo okreene.
- Jedan od tih mora popustiti. Zato ih ima mnogo, da izgleda
kao ukras, a svi su okreeni. Svuda su u srednjem vijeku imali
jednake naprave. U svim zemljama bilo je to jednako.
- Evo ga! Vrata poputaju!
Larsen sike od radosti.
- Ali se ne daju otvoriti, visokoroe!

- Ne daju? Nemogue! - pa ih na sve strane ogledava, po

zove ispred ulaza orunika, ovaj pomae traiti to je krivo da
se vrata ne daju otvoriti. Naposlijetku pronae razlog, javi:
- Vrata su zasunuta iznutra. Evo, izmeu pukotine vidi se
eljezni zasun.
- Onda je netko iznutra zasunuo vrata. Da, tu je ona! Tu se
je sakrila! Zato se nije bojala. Zato je bila mirna. Brzo! Pitajte
slugu i djevojke ima li kakav drugi ulaz u ovo skrovite.
Otili su u staju, ispitali kuharicu i slugu. Ali i oni ne znaju da su tu neka vrata, nikad ih u ivotu nisu
vidjeli. Tre na sve strane, ak u podrum, sve ogledavaju, uzalud. Nigdje iz podruma ne nalaze nikakvu
vezu s ovim vratima.
- Da, jasno je - zadahtano e Larsen. - Gradili su dvor
u srednjem vijeku, dakle, nije bez podzemnog sklonita. Ona je
sve to znala. Sada mi je jasno zato je bila sakrivena u tom dvor
cu, a ne kod Pisaia. Oprezni su bili. Domiljati, tu je bila sigur
na i pripravna da se sakrije potrazi. Ona se zatvorila. Zapovje-
dam: ova se vrata imaju skinuti ili razbiti!
- Nai emo eljeznu polugu i zabiti je izmeu vrata i okvira.
I smjesta se dadoe na te ik posao da otvore eljezna vrata
iz srednjeg vijeka, iznutra zasi nuta jakim gvozdenim zasunom. Donijeli su teke eljezne poluge da ih
zariju u pukotinu izmeu vrata i okvira i silom otvore.
- Ii e! - vikne snaan orunik. - Ve poputajul
490

TEMPLARI
Nikad nije Jadranka mislila da bi se mogla nai u ovoj kui okom u oko s Larsenom koji joj se tako dugo
prikazivao pod krivim imenom. Onog dana, kad je doktor Pisai zamislio da je sakrije kod svojih
prijatelja u dvorcu rbinec, bio je uvjeren da bi u kuu mogle doi Larsenove uhode ili orunici i
pretraiti je itavu. A kako je znao za srednjovjekovnu gradnju dvorca, vrsto je vjerovao da tu tajnu, od
svih ljudi davno zaboravljenu, nitko ne moe otkriti. Kad je sa svojim prijateljima, gospodinom i
gospoom Ki, pregledavao sve sobe, odredili su Jadranki posljednju sobu, ali kako je imala ulaz samo u
njihove sobe, predloio im je Pisai da u toj posljednjoj sobi probue zid pa da se tamo smjeste mala
tapetna vrata. I kad bi uhode ili orunici doli da pregledaju kuu, ima Jadranka siguran izlaz na hodnik i
stube kojima e se spustiti u prizemlje, otvoriti eljezna vrata sa starom sredovjenom napravom i
sklonuti se, a da nitko ne bi mogao ni slutiti kamo.
Kad je Jadranka vidjela kako fratar na pragu bijesno skida sa sebe halju i kukuljicu, i razabrala da su mu
crne kose, a zatim uoila njegov obraz bez kukuljice, s uasom je prepoznala ovjeka koji dolazi sa
zloinakom namjerom da uniti njezin ivot. U tom strahovitom trenutku spoznala je to joj prijeti. I
premda ju je obuzeo uas, brzo se sabrala, sjetivi se da su tamo, u kutu tapetna vrata, a odatle joj je
otvoren put u zaklonite. Samo treba da bude mirna, da se domogne nekoliko asaka kako bi mogla
provesti svoj bijeg. Zato je Larsena oslovila Kristijanom i stala iza naslonjaa i tako onemoguila da opazi
kamo ona smjera. Sjeajui se uputa doktora Pisaia, kako u takvom asu treba da bude mirna, stekla je
potrebnu snagu da potri niz stube u prizemlje, otvori eljezna vrata, povue ih za sobom i rine teSki
eljezni zasun.
Zadahtana, nae se u tmini. Naslonila se da odahne od napora, vie duevnog nego tjelesnog. Jo sva
dre od pogleda u one njegove strane oi to su gorjele avolskim sjajem. Pomalo se u zaklonitu smiri.
Jo nikoga ne uje s one strane. Onda se sjeti da je u tom malom uskom prostoru sve spremljeno za sluaj
da bi se morala ovamo sklonuti. U tmini tapka po polici to su je smjestili ovamo i napipa svijeu i igice.
Zapali svjetlo. Odmah joj bude lake. Onda osluhne, ali ne uje nita. Zatim se vrati k polici. Tamo je
pletena koarica. Otvori je. U njoj nae dvopeka, suhih kolaa i bocu vina. Sve je to tamo dao smjestiti
briljivi Pisai, ako bi morala dulje boraviti ovdje. Sjea se da je Larsen govorio o orunicima. Hoe li oni
drati kuu opkoljenom? Ima dosta hrane, a i nekoliko svijea, dakle, valja ekati.
Nakon duljeg vremena s one strane vrata dopre do nje buka. uje glasove. Onda opet tiina. Sigurno je to
trae po prizemlju?
491

Ne vjeruje da nee nikako otkriti ova eljezna vrata. Slua kako Larsen viui alje svog izvidnika da
preslua slugu i kuharicu. Iz njihovih povika razabire da su ih zatvorili u staju, ali to su uinili s
njezinim domainima? Oito su ih zatvorili u salonu ili u njihovoj sobi, dakle, nikako nee moi javiti
Pisaiu u Batinu to se dogodilo.
Sto e sada biti? Hoe li tko opaziti da su dvorac opkolili orunici i to javiti u Zlatar, nekako, u dvorac
Batinu?
Prislonila se na eljezna vrata da uje to bolje o emu se govori i tko je sve s one strane. Povici je
zabrinjuju. Larsen govori neto o srednjovjekovnom dvorcu. To je opasno. On pozna takve graevine.
Najednom zazvee eljezna vrata na koja se prislonila. Udarac joj proe kroz tijelo. Otkrili su! Slua kako
kuckaju po vratima, trae napravu. Ovo je upozori da se pribliava opasnost. To je ponuka da uzme
koaricu s hranom. eka to e oni vani.
Larsen zapovijeda:
- Razbiti vrata!
Jadranka uzme svijeu i koaricu pa se uputi nekoliko koraka, najprije kroz mraan otvor. Tu poloi teret
na zemlju, zatim osvijetli prostor da pronae druga vrata, a ova, kako je Pisai naloio, zatvori. Polagano
ih povue i opet zasune eljeznim zasunom.
Prolaze asovi. Udaranje i nabijanje po eljezu razbuuje joj ivce. Ipak hoe da uje i zna je li im uspjelo
razbiti prva vrata. To mora znati, da uini sve ono drugo to joj je Pisai savjetovao.
Ve uje lupanje po drugim vratima to su od jo debljeg eljeza. Padaju kletve. I razabire glas
redarstvenika Jareca gdje razlae:
- Vae visokoroe, ovdje su druga vrata. Kao da ih je sam
vrag gradio od debela eljeza s polugama. Prava tvrava!
- Dalje! Samo dalje! Udarajte i razbijajte!
"Sada nema vie to ekati" - odlui Jadranka. "U Batini ne znaju nita. Nema im tko javiti. Izgubljena
sam ako ostanem tu".
I sagne se, uzme svijeu, koaricu i rasvijetli pred sobom. Ulazi u mraan otvor to se produuje pred
njome kao neki dugi, tamni grob. Polagano stupa naprijed. Kamen do kamena sainjava zid oko nje i niski
strop nad njom. Prolaz je nizak, pa se mora sagnuti. Zrak je zaguljiv. Teko je disati, a daleko pred njome
crni mrak. Iza sebe uje tutnjavu, kao da rue peinu.
Osjea: mora pouriti dalje kroz podzemni hodnik to su ga neko prokopali templari u dalekoj opasnoj
prolosti srednjega vijeka.
Premda je upuena u sve, ipak je u tome mraku ona tutnjava straga plai. Nada se: druga e vrata dulje
izdrati navalu. Svijetli pred sobom i poinje koraati sve bre. U tmini opazi obrise neke pojave. Ide
hrabro i sve bre. Ba u sredini pred njom sjedi neki kostur. Sablasno. Zna to je - a ipak ...
492

Dola je posve blizu. Jasno se razabire umjetno napravljeni kostur. Sa svake strane kotunjava ruka, oko
nje svezan lanac to se sputa na zemlju. Jadranka ga osvijetli i promatra kao da od toga neto oekuje.
Mie se? Zar je mogue da su mogli otvoriti ona druga vrata? Ako se mie lanac, onda je sve propalo!
Lanac se provlai daleko iza nje s jedne i s druge strane. O tome je govorio Pisai: ako se lanac poinje
micati, znak je da se tamo otvaraju i druga vrata. Sastanak ovdje, u tom podzemlju s onim ovjekom? Bilo
bi bolje da odmah umre. Ponovo osvijetli nakaznu napravu to se ceri kao pravi kostur. Pronae uski
prolaz pokraj nje s one druge strane. Sad je taj straar pun jezovi-tosti iza nje. Sam joj je Pisai kazao da
je svrha ovog kostura zaustaviti one koji bi ili u potjeru ako vlasnik dvorca bjei ovim srednjovjekovnim
hodnikom. Bude li Larsen opazio taj kostur u tmini, prestravit e se i zaostati, a ona e umaknuti...
Koliko god razmilja o tome i sve to zna, ipak joj svaki ivac dre u tom mraku, ispod zemlje, gdje ne
uje ljudskog glasa. Ponestaje zraka, a ona ide naprijed. Hvata je vrtoglavica. Ne moe disati. ini joj se,
ostavlja je svijest. Prisloni se na kameni zid. Zebe je, a plamen svijee u njezinoj ruci kao da biva sve
manji...
Odnekud muki glasovi, kroz maglicu uje svoje ime, zatim dodir. Netko je nosi? Kamo? Naprijed ili
natrag? Nita ne zna. Jadranki se ini da je u snu nose kroz golemi, daleki, neprovidni rov.
***
U dvoritu Pisaieva dvora Batina stoji velika upregnuta koija. Straga se na sjedalo smjeta najprije
gospoa, za njom mu. Njima nasuprot sjedaju njihov sin i Ljubomir, a mladi neak uz koijaa.
Izmeu vinorodnih zagorskih breuljaka tjera koija dva jaka siva konja to vuku koiju s krovom. Svi u
koiji ute. Hladan povjetarac piri s bregova, a ipak svi plamte od uzbuenja. Zabrinuti im pogledi
neprestano gledaju daleko naprijed po vijugavoj cesti. Zeleni vinogradi niu se jedan pokraj drugoga.
Usred zelenila zabijeli se po koja vinoilirska kuica.
- Je li jo daleko? - upita Ljubomir.
- Ne. Samo budite mirni, to je najravniji put do uspjeha.
- Javio sam gore po slugi u Srbinec da se uvaju, poto mi
je Francek govorio o fratru.
- Ali se sluga nije vratio - upadne gospoa Pisai - prem
da si mu naredio. Ili su ga uhvatili orunici i zatvorili ili se pre
straio i sakrio, a da i nije dospio u dvorac.
- Nita zato, glavno je kad znamo da su gore orunici i da
se netko od njih presvlaio u fratra. Tjeraj bre! - dovikne on
koijau.
.493

Uz jedan zdenac na cesti kola se zaustave.

- Tu smo - veli Pisai i prvi sie, zatim naredi koijau da odvede koiju u umicu pokraj ceste kroz
koju vodi kolni put.
Uu u vinograd. Pisai ide prvi. Iz kuice izae vincilir, pozdravi i javi:
- Danas nema ovdje nikoga od gospoda Kia.
- Dogovorili smo ovdje sastanak. Idemo gore do klijeti, tebe
ne trebamo.
Vincilir ostane pred svojom kuicom, gledajui za prijateljima vlasnika vinograda.
Usred vinograda zaustavili se pred nekom zgradicom. Temelji i prizemlje tvrde su zidine, samo gornji
neto povieni dio graen je od drva.
- Tako! Ti e, eno, ostati ovdje s neakom na strai. Ako
bi se tko pribliio, onda, mome, zna to ti je initi. Nas trojica
idemo sami.
Pisai se ogleda na sve strane. Vinova loza sakriva ih posve od znatieljnika sa ceste. Onda obie zgradu
i pred vratima segne u dep.
- Eto, vidite, - pokae on Ljubomiru klju - tako smo se
dogovorili pa su mi dali i kljueve. Sada skidajte s vrata eljeznu
polugu.
Brzo su Pisaiev sin i Ljubomir izvrili njegov nalog. Uu u podrum klijeti. Svuda bava do bave. One uz
stijenu visoke su do stropa. Zapalili su svjetiljku. Pisai se provue uskim prostorom izmeu baava i
zida i naredi:
- Sada zatvorite vrata klijeti, da nitko ne moe za nama.
On osvijetli vlani zid podruma, izvadi dva kljuia na laniu.
- Vidite - pokae Ljubomiru, - ovdje su vrataca. Ni avo
ih ne vidi, a tu nema nitko posla, osim gospodara.
Pisai rine neobini klju u dvije rupice i otvori zarala vrata, povue ih k sebi, pa zovne sina i
Ljubomira.
- Sada polagano za mnom. Stube su od kamena, ali ih je
vrijeme ve davno izglodalo. Runo je, hladno i zaguljivo, ali
valja imati u pripremi oruje. Nadam se da emo iz iznenaditi.
- Ako ve nisu Jadranku oteli. Mori me strana slutnja -
uzdahne Ljubomir.
- Ovdje nema mjesta slutnjama, ve brzom inu. Sva srea
da je moj Francek vidio fratra, to je odmah bilo sumnjivo. Ve
sam davno oekivao da e se andarske hulje preodjevene uvui
u dvorac.
- Pazite, oe! - apne sin. - Vidim malo svjetlo.
U crnom mraku pod zemljom tinja iak kao neka iskra u grobu.
- Moda ba ono to sam oekivao. Da, to je Jadranka -
konstatira Pisai. - Sve je u redu. Nosite je, Ljubomire!
Mladiu se ini da u naruju nosi mrtvu Jadranku, aK Pisai ga uvjerava da je to samo nesvjest od zraka.
494

Stigli su do kljeti. Bilo je teko je teko provui se kroz uski prostor izmeu dva zida, ali je stari, spretniji
od mladia, sve vodio i odreivao.
- Poloite je sada na stube da dobije zraka.
On se sagne k njoj, izvadi iz depa boicu i stade joj kvasiti elo i lice.
- Dao sam joj kapljice za sluaj da bi morala prolaziti pod
zemljem, ali je sigurno od straha na to zaboravila. Evo, vidite,
ve joj je bolje. Otvara oi. Srednjovjekovni templari nisu ni slu
tili kako e vrijednoj djevojci uiniti uslugu!
Otvorivi oi, Jadranka brzo digne glavu i pogleda oko sebe. Htjela je skoiti, ali je Pisai zadri:
- Polako, polako, pametna djevojice! Dobro si uinila. Mi
smo domai!
Razbijaju eljezna vrata - veli Jadranka, dok je Ljubomir i Pisai pridigoe.
- Razbijaju? Pronali su taj ulaz. Orunici nisu tako ueni
da bi se sjetili to se moe nai u srednjovjekovnom dvorcu.
Jadranka im saopi da je sam Larsen u dvorcu i kako je lukavo uao.
- Izmakla sam mu. Traio me po dvorcu, znali su da nisam
izala. Samo se bojim za gospou i gospodina Kia.
- Momcit sada emo brzo promijeniti moju osnovu! - veli
Pisai. - Ako su proli i razbijaju, dobro, ona druga vrata nee
moi razbiti bez pravog orua. Ali tko zna! Predlaem: ne smije
mo se nikako vratiti u Batinu. Smislit u do koije neto. Samo
me ostavite na miru. A siromani Ki je sigurno negdje zatvoren.
Tu nema pomoi!
Brzo su opet zakljuali vrata klijeti i dok je Ljubomir zajedno s Pisaiem ispod ruke vodio Jadranku,
njegov sin zatvori vrata i poloi poluge. Obili su klijet i doli do gospoe. Ona zagrli Jadranku. Pisai je
opomene:
- Ostavi to! Ogrni joj tvoj ipkasti al i stavi na glavu tvoj
eir da se ne vidi njezina kosa. Spusti joj preko lica koprenu.
Tako! Veoma dobro! A sada brzo drugim putem da nas ne vidi
vincilir.
Presjekli su put i izili iz vinograda s druge strane, na breuljak, te se spustili prema umici. Kad su
stigli do koije, gospodin posjedne Jadranku na svoje mjesto. Tada uputi sina kako ima otii u pomo
Kiu i njegovoj eni. A Oria i neaka smjesti nasuprot ene i Jadranki pa kae:
- Sada me ne pitajte nita, ve se pokoravajte mojim zapo
vijedima.
Sam je sjeo na koijaevo mjesto i potjera konje kroz umu. U njegovim rukama jurili su udvostruenom
brzinom.
Svi osjeaju opasnost iza sebe. Svatko misli samo na oruni-ke koji bi mogli zamijetiti koiju kako juri
kroz umu i zaustaviti je puanim cijevima. Samo Ljubomir ispituje Jadranku:
40S

- Jesi li se jako preplaila Larsena?

- U prvi as kad je na pragu moje sobe stao sa sebe derati
fratarsku halju. Nije ga bilo lako prepoznati jer je bradu pobije
lio, a kukuljica mu je padala na oi pokrivene naoalima.
- Kako je saznao da si tamo?
- Tko zna? - veli gospoa Pisai. - Sluga i kuharica gos
poe Ki nikako me nisu odali, oni su ve trideset godina u kui.
- A to si onda uinila? - pita Ljubomir.
- Sjetila sam se kakav su mi uzmak spremili gospoda Pisai
i Ki i udarila u bijeg.
Na Ljubomirovim usnama lebdi pitanje: je li se Larsen usudio da je ogrli ili poljubi, no ne ree nita, ve
upita gospou Pisai:
- Kamo nas gospodin vozi?
- To zna samo moj suprug. On je uvijek sabran i siguran,
u posljednjem asu uvijek smisli neto pametno. Najprije smo
namjeravali doi u dvorac i odvesti vas u crkvu dok orunici bu
du traili Jadranku u naem dvoru. Ali sada, kada moj suprug zna
da je tamo Larsen, ve se dosjetio drugome. Sve mi se ini da
smjera poi jednome od svojih prijatelja upnika. Svakako e vas
odvesti nekamo gdje bi se vjenanje moglo odrati jo danas.
Jadranka pogleda Ljubomira. On prihvati njezinu hladnu ruku i njeno je stisne.
- Ne boj se! Nosim ti pismo svoje majke. Ona jedva eka
da to prije postane njezina snaha. A sada te molim, nasloni se
na jastuk, izgleda veoma umorna.
Gospoa Pisai namjesti Jadranki jastuke i djevojka sklopi oi i nasloni glavu. Sve su joj snage
smalaksale. Gospoa joj poravna koprenu na licu da bude potpuno sakriveno.
A u dvorcu Srbinec uzalud se orunici i Larsen mue da razbiju druga vrata od tekog srednjovjekovnog
eljeza, posebice jo zatiena tekim okvirom koji se nije ni pomaknuo. Ve su slomili i poluge kojima su
razbili prva vrata. Neuspjeh razbjesni Larsena.
- Moramo neto saznati od vlasnika dvorca! - ljutito e on.
Brani par Ki je jo uvijek svezan, ali posve miran. Kao da
se nieg ne boje. Orunici sumnjiavo gledaju okolo. Onaj koji je prije na njih pazio pomogao je razbijati
vrata i sada ne znaju to je moglo brani par tako umiriti da su gotovo ravnoduni.
- ini se, vi ste sasvim hladnokrvni zato to mislite da vele-
izdajnicu ne moemo nikako izvui na svjetlo? - pita Larsen.
- Gospodin se vara. Djevojka nije mogla sudjelovati ni u
kakvom izdaj niko-politikom poslu - ree Ki.
- To emo ve mi ustanoviti. A sada kaite kako se otvara
ju ona druga vrata.
496

- S ove strane se ne mogu otvoriti. To je sasvim jasno jer

je negdje prije nekoliko stotina godina taj srednjovjekovni ure
aj tako sagraen da onaj tko iz dvorca bjei, mora iza sebe os
taviti zapreku da ga nitko ne moe slijediti.
- A kamo se bjegunac moe sakriti?
- Pod zemljom je tamna izba.
- Da nije podzemni hodnik?
- Nikada nismo imali razloga istraivati to je dolje jer
bismo mogli otkriti kakve mrtvake kosti ili to slino pa bi onda
druini i nama u kui stalno bilo neprijatno.
- Zar u poveljama ne pie, postoji li kakav hodnik? - i Lar
sen pogleda na stol na kome lee papiri.
- Nisam to nikada pronaao. Izvolite pogledati sami - mir
no e Ki. Znao je da je na Pisaiev savjet dobro sakrio nacrt
starog hodnika ispod dvorca.
Njegov mir ve unaprijed liava Larsena nade da bi mogao to nai. Doskora se i uvjeri da iz tih papira ne
moe nita saznati.
- Vae visokoroe - primijeti Jarec - ako ima izlaz, onda
je djevojka ve davno izala.
- To oni znaju, zato i jesu tako mirni. Bit e dobro da ih
malo stavite na muke. Uarite negdje eljezo pa emo izvui taj
nu iz njih.
- Ovaj gospodin vam je pravo rekao: ako je dolje hodnik,
onda je ona nala izlaz.
Povukli su se u drugu sobu na vijeanje to da uine, kad ih odozdo iznenadi vika. Pogledali su kroz
prozor. Neki je mladi, odjeven u graansko odijelo, htio u dvorac.
- Sto hoete? - zapita ga Jarec, videi da ga orunici ne
putaju u kuu. Nitko ne sluti da je to Pisaiev sin i dolazi kao
glasnik.
- Doao sam gospou i gospodina Kia pitati zato ne dola
ze u crkvu gdje e biti vjenanje.
- ije vjenanje?
- Gospodin Ki zna ije! Mladenka je ve dolje!
- Gospoica Jadranka?
- Razumije se!
- Dakle, izala je iz hodnika! - bijesno e Larsen. - Sada
brzo svi dolje. Vi ih vodite. Evo i mene!
Vie se ne brinu za nepoznata mladia, ni za kuu, ni za svezane gospodare dvorca. Obojica potre dolje.
Sve je zatutnjalo od topota konja to su nosili orunike da preko oranica i vrtova to prije stignu do crkve.
A pred dvorcem jo uvijek stoji mladi koji je javio da mladenka eka. Kad su orunici na elu s Larsenom
ve bili daleko, pouri on u dvorac gdje nae svezani brani par.
497
32 Jadranka

- Samo brzo! Moram vas odvesti u selo! Francek e vas

primiti u svoju kuu, dvor emo zatvoriti. I vaa druina neka
ide s nama.
- Dakle spaena je?
- Sve je dobro prolo. Kamo ih je otac odvezao, ne znam,
ali oni e se naekati mladenke! Postavio sam tamo neto drui
ne da, toboe eka najavljene mladence. I upnik je pristao da
ue u crkvu. Dotle moe otac s bjeguncima odmaknuti daleko, a
vi ste u selu zatieni.
- Dosta sam star - ree Ki - ali o takvim razbojnicima
u naem kraju nisam ni itao, a kamoli uo!
Brzo su napustili dvorac i s mladiem sili u selo. A Jarec s Larsenom i orunicima stigoe pred crkvu.
Nali su skupine ljudi. Druina Pisaieva sa seljanima eka pred crkvom. Njihova prisutnost okupila je
druge ljude iz mjesta pa i oni ekaju vjenanje. Opazivi orunike, domae i strane, pod vodstvom neke
gospode u lovakim odorama, ljudi se povuku dalje i apuu kletve na tuinca.
Francek se upravo podmetnuo Jarecu da bi ga opazio kako eka vjenanu povorku. Ve ide upnik u crkvu.
Jarec sie s konja i smjerno zapita za vjenanje. On mu odgovori da svatovi moraju stii jer su urekli
vjenanje u ovaj sat.
Vrijeme prolazi. Svatova jo nema. Larsen ve sumnja. Jarec prie druini.
- Rekli su mi u rbincu da je mladenka ve pred crkvom.
Kako to?
- Bila je, vidjeli smo je, ali je onda odjaila s nekakvim
mladim gospodinom.
- Kada je odjaila? Kamo?
- Prije jedan sat, tamo cestom, pred svoju kumu Oriku
koja dolazi na vjenanje. Onom cestom ila je u susret nekakvoj
grofici koja ima doi iz Zagreba. Svi smo je vidjeli, vrag zna to
rade da jo ne dolaze.
Sve to Larsena uznemiruje i on apne Jarecu:
- Ako vas taj seljak vara?
Svi okolo potvruju da su vidjeli djevojku i da je odjaila.
- Svi nas ovi ljudi mrze i varaju - primijeti Larsen. - Sva
lica odraavaju mrnju. Evo, k nama se uri zapovjednik mjesnih
orunika. Nosi vanu vijest.
Zapovjednik je dojaio u trku i javlja:
- Vidio sam s brijega kako prema Bistrici kree Pisaieva
koija, i to umom. Dvije enske sjede straga, dva mukarca na
suprot, a onda koija. Sam doktor tjera konje.
- Naprijed, za njima! - naredi Larsen. - S njima je vele-
izdajnica!
Orunici u odori i oni prerueni u lovaka odijela odjaili su s Larsenom i Jarecom.
Prola su dva dana. Barun Larsen lei u zagrebakom hotelu s povezanom nogom.
- To se, uistinu, nisam nadao, dragi bratiu - udi se Franz.
- Najprije su nam u selu pokazali put kojim je koija kre
nula, a onda se doznalo da u selu niti je bilo koije ni putnika, a
svi bulje u nas kao u udovita. Nai su redarstvenici vidjeli bje
gunce skrenuli u jedno selo u upnikovu kuu pa su ih sto puta
mogli dostii i sve uhititi, ba pred vjenanje. Tamo je poao
Jarec, a ja sam pao s konja i ozlijedio nogu. Ali imam joS nade
jer se Jarec nije vratio.
- Uvjeren sam - Jarec bi se ve vratio da nije uspio - tvr
di Franz.
Netko je stigao u hotel. Franz izale u uredsku sobu pa se opet vrati u Larsenovu spava "cu:
- Pravni zastupnik obitei.i Ori eli razgovarati s barunom
Larsenom.
- Idi, primi ga, neu da uie vidi lijena.
Franz dade uvesti iz salona odvjetnva Kuetia.
- to elite, gospodine doktore?

- Dolazim u ime mladog Oria kao njegov pravni zastup

nik da upozorim redarstvo neka bi izvoljevalo obustaviti svako
uznemirivanje kunog praga obitelji Ori. Meni je vrlo dobro
poznata povjerljiva odredba bekog ministarstva kojim ministar
unutranjih poslova gospodin Aleksandar Bach nema prava povri
jediti prag ni slobodu obitelji velikaa u kui bez dozvole itavog
ministarstva.
- Sasvim tono, ali obitelj Ori zatiuje neku naunicu ko
ja je optuena zbog veleizdaje. Zove se Jadranka Marui.
Kueti izvadi papir i preda ga Franzu.
Vijest zapravo ugodno iznenadi Franza. Sada smatra bratia spaenim od ludosti u koju je zapao. Ali izjavi
namrtenih obrva.
- Ipak to valja dokazati, jer protiv uje postoji prijava.
- Izvolite, vjenani list! Pisan je latinski pa ete moi usta
noviti bez tumaa. Izvolite ga prepisati.
Franz proita, a onda spis vrati:
- Nije potrebno. Redarstvo ima pravo predloiti stvar mi
nistarstvu.
- To je vae pravo, ali vie je ne moete uznemirivati nigdje
dok ministarstvo ne donese odluku.
Kueti spremi spis i ostavi sobu. Franz se smije od radosti. Kad je svladao navalu veselja, ue u
Larsenovu sobu.
- Dragi bratiu, pravni je zastupnik doao prosvjedovati pro
tiv svih pokuaja da uznemirujemo mladu groficu Jadranku Or
i. Proitao sam vjenani list. Preksino, dok si ti za njome jurio
po cestama itavu no i gotovo slomio nogu, ona je ve bila Ori-
eva ena!
Brati opazi da je Larsen pocrvenio do ela.

498

i*,.

32*

499

- Ali, bratiu? Valjda nisi zaljubljen u tu provincijalku? Ti

kojeg su opsjedale prve ene iz drutva? To mi se ini kao da si
se zaljubio u sobaricu kakve kneginje?!
Larsenove oi sijevaju. Lice mu odraava zlokobni bijes.
- Ostavi te primjedbe. Ako je, uistinu, tako neznatna djevoj
ka, ne bi je oenio Ori, a ne bih je poelio ni ja - sa svojim
ukusom! I tebi se sviala. Htio bih vidjeti enu koja bi me odbila
kad bih joj ponudio svoju ruku, kako sam ponudio njoj, makar
pod imenom Kristijana.
- To je razumljivo. Tvoja tatina ima pravo biti povrijeena.
Ipak te se ova vijest kosnula malo odvie, a da bismo smjeli tvo
je razoaranje nazvati samo mukom tatinom.
- Jest, pravo si rekao, a to u meni vapi za osvetom.
- Osvetom? Jo se kani osvetiti ljepotici?
- Prije toga njemu, Oriu! Meni oteti djevojku? Meni? Os
jeam kako me bocka krv u ilama od pomisli da on sada grli
nju koju sam elio svom strau. No, taj de Grebenovi je savre
ni glupan kad je tvrdio da Ori kani uzeti kontesu Mirtu. Ovo
u mu baciti u ono idiotsko lice.
- A sada izlijei nogu i srce da moe za Kegleviem.
Brati je vidio u Larsenovim oima avolski sjaj osvete.
NOVI PRIJATELJI U VICARSKOJ
Plavim jezerom plovi brodi prema gradu Thunu. Ve se pomolio dvorac Oberhofen, kome se zidovi s
jednog krila sputaju ravno na jezero. U kutu palube, daleko od drugih, sjedi drutvan-ce: doktor Perui,
njegova ena i djevojka Ivanica, s njima Vjeran.
- Molio bih vas gospodine Ardene - veli mu lijenik - go
vorit emo pred drugima i nadalje uvijek francuski. Ne smijete
misliti da se ja ne ponosim svojim jezikom, ali ovdje svuda ima
austrijskih uhoda.
- Ve sam vas to htio i ja zamoliti.
- Dakle slaemo se, i u tome. A kad zaelimo razgovarati o
svojoj domovini, sastat emo se posve sami u mojoj sobi u dvor
cu Oberhofen - bude li vam, naime, drago.
- Primam va poziv s mnogo veselja ako gospoa dopusti -
i Vjeran pogleda prema pristaloj eni uz koju sjedi zlatokosa
Ivanica.
- Bit ete nam veoma ugodan gost.
U blizini je Videk zadovoljno mirnuo desnim okom prema plavom jezeru. Veseli se to je lijenikova
obitelj u planiskoj kui pet dana neprestano provodila dane s Vjeranom.
500

Malo zatim Vjeran razabere da ga domai redarstvenik, kojemu ima zahvaliti ivot, zove k sebi s druge
strane palube. Oprosti se asak od svojih znanaca i poe k njemu. vicarac mu saopi:
- Vidim tamo na obali druga. Oito me eka, moda ima ne
to novo. Pripazite ako vam bude imao to saopiti.
- Hvala vam, gospodine, na dobroti.
- Zahvalite to svojoj simpatinoj osobi. Ako su svi vai zem
ljaci tako ugodni, nigdje na svijetu nee nai neprijatelja.
- Moji su zemljaci jo mnogo simpatiniji od mene. Samo
vas molim: ni lijenikova obitelj ne zna moje pravo ime, a to i
nije potrebno.
- Razumije se. Sada se moemo opet rastati.
Vjeran se vrati svojem drutvu pa sjedne pored djevojke.
- Ve sasvim dobro koraate - primijeti gospoa. Doskora
mogli biste i plesati.
- Ne volim plesati s nepoznatima.
- Evo Ivanice! Ona e to jedva doekati. Ovdje ivimo po
vueno.
Nastave raspravljati, a Ivanica samo slua, oito sretna to su roditelji sklopili prijateljstvo s Vjeranom.
- Eto obale! - upozori gospoa. - Sastat emo se jo da
nas u salonu nakon veere? - upita Vjerana.
- Bit u tamo aRo milostiva dopusti.
Brodi pristane. Svi izau. Vjeran pripazi na svog vicarca. On je razgovarao s nekim tko ga je doekao i
oito pratio Vjerana pogledom. Onda se pouri za njim. Odmah mu ispripovijedi to je uo od druga:
- Gospodine, vau su sobu uzeli neki stranci...
- Da sam poslao kui svoga Videka, ne bi se to dogodilo.
Zamolit u upravitelja dvorca neka mi vrati moje sobe.
- Dotle u ja s kolegom ostati dolje u predvorju, a vi idite
naprijed! - naredi vicarac kao da neto sumnja.
Poli su prema dvorcu. Na ulazu ih doeka zaprepatenje: vratar, posluitelji i svi namjetenici redom
nisu mogli vjerovati svojim oima da se Marcel Arden vraa iv. Najvie se iznenadio upravitelj dvorca i
stao se ispriavati to je njegov stan dao dvojici stranaca.
- Oni i ne izlaze. Jedan je bolestan i ne moe napustiti sobe,
a drugi ga njeguje.
- Pogodit u se s njima - uvjerava upravitelja Vjeran. -
Idemo odmah gore.
Videk je ve poao naprijed da bud(c) Vjeranu na usluzi. Na vratima svoje bive sobe Videk pokuca. Nitko
se ne odazove. Pokua otvoriti. Zatvoreno iznutra.
- Tko je? - upita iz sobe muki glas na francuskom.
- Ne znam va jezik. Ja sam roak gospodina Ardena -
ree Videk njemaki.
-
- Vrata se smjesta otvore. Dva mukarca stoje u sredini
sobe. Sa zidova su skinute skupocjene drvene rezbarije. Videk
ue zapanjen zbog skinutih stijena i stoji kraj vrata da ih nez
nanci ne bi zakljuali.
Obojica se mukaraca obraduje Videkovoj pojavi, a jedan ga brzo zapita:
- Pod kojom je ploom tvoj pokojni gospodar sakrio neke
spise?
- Ne znam. Preda mnom je sve skrivao.
- Kamo je odnio svoje nacrte? U banku, ili ih je dao spre
miti oblastima?
- Nisam ja njegov tajnik da bi mi odavao svoje stvari, ali
imao je neke pergamente.
- Reci brzo ako to dri do ivota - gdje su?
- Znam samo to da je neke spise stavio u eljeznu kutiju,
zalemio je i na dugom lancu spustio u jezero dolje kod zida.
Valjda mu je bilo jako vrijedno, to li, kad je to uinio...
- Zna gdje je spustio kutiju?
- Pogodit u jer sam gledao za njim. Kako me ne bi zanima
lo, kad neto sprema u jezero? To je s one strane kraj zida!
- Pazi! Ii e s nama naveer kad nema nikoga ovdje. Po
gledaj ovu cijev. Prosvirat e ti glavu, ne bude li naao ili mo
da zvao u pomo. Ako pak sve dobro izvri, nagrada ti nee ma
njkati.
- Nisam lud zvati. Samo pazite da vas ne zatee duh mla
dog gospodina! To bi vam se moglo dogoditi. Svi su gore u pla-
niskoj kui ovih dana govorili da njegov duh ide okolo i po bije
lom danu. A to vele ovdje i vratar i svi ostali.
- Ti si budala ili se pretvara?
- Ne, on veli istinu. Duh je, evo, tu! - Ja sam Marcel Ar-
den! - ree netko na vratima.
Dva su mukarca problijedila. Sto se dogodilo? Videk saopi Vjeranu hrvatski:
- Ova dva fina gospodina tata trae valu imovinu, gospodi
ne. Rekao sam im da ste je sakrili u jezero.
- I neka idu odmah tamo traiti! - doda Vjeran i sagne u
dep pa trgne na njih samokres.
- Mi nismo tati! Molim, pustite nas da ostavimo ovu sobu!
"Ali prije toga idete u jezero" - veli u sebi Videk i u asu
pograbi oko struka onoga koji je stajao kraj otvorena prozora i baci ga u jezero to oplakuje zidine dvorca.
- to radi, Videk? - vikne na njega Vjeran.
- Eh, nee on po suhom odavle dok sam ja sin Zagorja! -
i mladi pograbi svom snagom i drugoga i prebaci ga kroz pro
zor u vodu.
- Dobro kupanje, gospodo! - vikne im s prozora.
Iz dvorca su opazili dvojicu odjevenih ljudi u jezeru, dotrali i htjeli im pomoi malim amcem.

Agenti su izali iz vode. Odijela im se ljeskaju. Jedva su ko-raknuli, ve Ih vicarski redarstvenik ispituje
to se dogodilo. Oni optuuju:
- U nau je sobu provalio momak onoga koji je, navodno,
stradao u brdima. Htio nas je okrasti! A da mu to poe za ru
kom, bacio nas je u vodu. Zovnite redarstvo.
- Ja sam iz redarstva - veli vicarac. - Odmah emo vi
djeti to je.
Okupili se ljudi iz itavog dvorca. Ve je siao i Vjeran pa saopi kako je bilo i na kraju jo upozori ljude
oko sebe:
- Izvolite pogledati to su ova dvojica uinila od skupocje
nih drvenih zidova pa ih je moj roak bacio u vodu. To je jo
vrlo plemenita kazna za provalu.
- Zebemo, moramo se preodjenuti! - pouruju neznanci.
Kad ih vicarac nije putao, povuku ga na stranu pa mu iz
jave:
- Mi smo tajni detektivi Austrije. Onaj koji je, navodno,
poginuo u snjenim brdima, ukrao je dravnu imovinu i ovdje
je sakrio...
- Ili drava kani ukrasti moju imovinu! - upadne Vjeran.
- Recite svojim gospodarima da sam u mraku, kad ste me spus
tili, prerezao ue i skoio u jednu spilju i tako utekao umorstvu...
vicarski redarstvenik naloi da se iznese prtljaga dvojice kako bi mogli uzeti suho ruho.
- Zatim morate sa mnom k nadstojniku. On vas jedini ima
pravo opet pustiti.
Zebli su do kosti, a poto su se preodjenuli, odoe s redarstvenikom u sobe da se ustanovi teta koju su
poinili.
- Meni nisu nanijeli nikakvu tetu, niti su nali to su tra
ili - obavijesti Vjeran redarstvenika. - teta je nanesena vlas
niku hotela.
- Sve emo sami platiti da se opet uredi - rekoe austrij^
ski redarstvenici, a zatim odu sa vicarcem.
- Poslije e oni u dvorac Chadeau da prijave svojim gospo
darima to si uinio. Da mi nisi sam lutao po gradu jer ovu ti
kupelj nee oprostiti!
- Onda e ih vicarske ribe pojesti za doruak, ako sam ja
Videk - a ne uga!
Netko pokuca na njihovim vratima. Vjeran otvori:
- Izvolite, gospodine doktore - veselo ide u susret znancu.
- Nakon veere moja vas ena poziva u salon. Svojoj keri
ne doputam ovdje poznanstva sa strancima.

- Dobro inite gospodine doktore.

- Ali vas unaprijed molim: ne udvarajte mi djetetu! Obea-
jete li?
- Gospodine doktore, pouzdajte se u mene. Nikad ne bih
udvarao ni jednoj djevojci, a najmanje gospoici Ivanici, tako je
mila i draga.
-
- Tako? Ve vam se svia? Onda ne moete odrati rije...
- Hou jer se ne kanim nikada eniti! Nikada!
- Onda vas to srdanije primam. Znajte, uvijek me mui
misao: to bi bilo da se ovo mlado djevoje zaljubi u tako nje
noj dobi, njoj je tek esnaesta. Da mi niste tako simpatini, ne
bih vas pustio blizu, ali izgledate potenjak i neete joj udvarati.
- Ako elite, posve u se povui.
- To opet ne elimo, ni moja supruga, ni ja, i zato moramo
vjerovati vaoj rijei.
Otiao je. Videk se dotle bavio u spavaonici da ne bi lijenik mislio kako on prislukuje, a ipak je sluao.
Onda izie i ree Vjeranu:
- Neto ste se jako zamislili?
- Mislim o Austrijancima...

- Bogme niste mislili na njih, nego na Ivanicu. I nije to

.ala. Hoe da se s njome druite i da joj se ne svidite. To je ba
tako kao da bih rekao: sjedi gladan pred peenom puricom, a
ne eli je! A znate li vi, dragi gospodine, otkako ste ono u planin
skoj kui stekli ove znance, izgledate kao da ste se nanovo rodili.
Vidim ja. Da vam pripravim veernje odijelo pa da malo odete
k doktorovima u salon?
- Pozvali su me...
Austrijski poslanik na dvoru Napoleona III sjedi u radnoj sobi ministra Bacha u dvorcu Chadeau i
obrazlae:
- Nadam se da vam, ekselencijo, nee biti na teret to e
me posjetiti brati Schlaum-Linde. ena mu je zgodna, a pastor
ka ljepotica.
- Drava mi zadaje previe posla, a da bih dospio zabavljati
ene - dakle moraju se dame dosaivati. Ali, neka im prirede
najbolje sobe.
- Ostat e samo u maloj viziti, ne kanimo smetati. Oni su
u vicarskoj posjednici velikog dvorca i sjaja pa sam im se javio.
Za pol sata su ovdje.
Plemeniti Hiibner doekao je svoje roake u velikom salonu, a onda im saopi da se u dvorcu jo uvijek
nalazi ministar unutranjih poslova Austrije.
- Radi njega sam se i pourila - ree grofica. - elim od
njega saznati neto iz Hrvatske.
Zamalo ue ministar Bach, a Hiibner ga prikazuje.
- Ovo je moja pastorka Renata - veli grof Schlaum-Linde.
Ministar se ljubazno pokloni:
- Nije udo ako se toliko pjesnika posveuje ljepoti, kad
moe biti tako savrenih ljepotica.
- Da je Renati ovo priznanje izrekao odabranik - uzdie
grofica. - Ali taj je Austrijanac iz nekakvog ludog grada gdje
Joica Ottenfels ima imanje, i nema ukusa za ovu ljepotu.
504 ."^... ""..v...,^ , ,. , . : , ,.,.. ..... ",: ..,...,,.,,

Ministar zamoli groficu za potanje obavijesti.

- To je grof Vjeran Keglevi, otac mu je isti grof, ali maj
ka nije velikaica.
- Mogao bih vaoj presvijetlosti dati potankosti - ponudi
ministar i skrovitim pogledom dade Hiibneru znak, a grofici obe
a informacije pa se oprosti.
- Zato, Renato, nisi ostala kod Joice ako si htjela ba tog
mladia uzeti za mua? - pita je ouh.
- Prvu veer kod Orike stalno je gledao u mene, a ja sam
namjerice dozvala advokata Kuetia da me zabavlja kako bi izaz
vala Keglevievu ljubomoru. Nakon boravka kod grofice Erdodv
u Banjskim Dvorima, Keglevi je izazvao na dvoboj Kuetia, a
Joica mi je kazala da se je Keglevi pobio radi Orike jer ga je
ona zaokupila i zavela. Uvrijeena sam se vratila k tebi kako bih
o tom mladiu saznala neto potanje. Ako je u Zagrebu, pola bih
opet k Joici, ako je negdje drugdje, majka bi me poslala za nji
me.
- Dugo se ministar ne vraa, moda je zaprijeen - primi
jeti Hiibner. - Idem ga potraiti - i ostavi svoje goste da saop
i ministru zato su mu roaci doli u posjete.
Kad je Hiibner ulazio u Bachovu radnu sobu, nae tamo dvojicu redarstvenih prvaka, a ministar ih je
upravo obasuo grubim psovkama.
- Samo bi magarei mozak smio vjerovati neto takvo.
- Vaa ekselencija neka poalje u dvorac Oberhofen kon
trolu pa e ona svojim oima gledati Vjerana Keglevia iva i
zdrava.
- Pao mi je s ueta u ponor, a sad mi ga donose iva! Tu su u
igri neke tajne sile koje bezuvjetno ele donijeti Austriji tovar
zlata, a baronesi eljena mua. Dakle, sad mi prigovarajte, posla
nice, da sve gledam onako kako bih elio da bude.
- Priznajem, to je dvostruko vrijedno udo!
- Doi sa mnom u salon pa da uje to e biti.
Povrativi se u salon, smjerno podnosi izvjetaj grofici i Renati: ova je zasjala sreom i svi zajedno vjeruju
da su tajne sile izvrile udo za sve njihove interese.
U tom sretnom raspoloenju prihvaaju po ministru spretno spletenu osnovu kako e Keglevia domamiti
u dvorac Chadeau. Ministar konstatira:
- Budui da niste izali iz natovarene koije od Simmentala
do ovog dvorca, nije vas taj Keglevi mogao vidjeti - a to je te
melj naoj osnovi. Zato vas molim da do sutra ne izaete niti se
ne pojavljujete na prozoru. Jamim za uspjeh, baroneso, bit ete
grofica Keglevi kad god zaelite.
Svi su ushieni.

Sutradan poslijepodne gosti iz raznih dvoraca i hotela eu obalom jezera. Oko dvorca Oberhofen
dosauju se dva Bachova izvidnika, odjeveni u izletnika odijela kao neki novi gosti.
- Na novi ivot uskrsnuli Keglevi danas ne kani na sunce
- ape jedan od njih.
- Zar ne vidi: njegov, tobonji, roak iziao je s one strane
i eka. Napokon, eto i uskrslog. Idu zajedno, usporedo - kao
braa.
- Kamo e, na koju stranu? Ha - idu uz obalu jezera, na
redovitu etnju. Pouri javiti u dvorac Chadeau da je paun ietao.
Pratit u ga izdaleka.
Jedan od dvojice poe s druge strane, drveem obraslog prostora, i doskora nestane, dok se drugi umijea
meu etae ba tamo gdje ih ima najvie. Jasno mu je: Vjeran nije iziao s drugim ciljem, osim da se
proee. Uz njega hoda Videk u graanskom odijelu. Nekoliko se puta ogledao na dvorac Oberhofen. Od
njega se sve vie udaljuju. To ponuka uhodu da zaostane meu etaima.
- Sto se ogledava, Videk - pita ga Vjeran.
- Gospoa s gospoicom Ivanicom ve dva dana nije iza
la na etnju. Sigurno ih gospodin ne puta da budu odvie u va-
em drutvu. A teta je!
- Gosti bi u dvorcu poeli govorkati. Dosta smo zajedno kad
me pozovu k sebi u svoje sobe.
- A to bi bilo da se gospoica i vi zaljubite?
- Ti me stalno eni! Rekao sam ti da se neu eniti.
- Ali takva mala Ivanica ne bi vam kodila - pa da se
vratimo! Kako bi lijepo bilo u Zagrebu!
Sve ivlje spominje Videk Zagreb, staru Kazalinu ulicu, lijepi stari dvorac u kojemu gospodari njegova
majka Matilda. A Vjeranu je drago to mu momak avrljanjem doarava slike doma.
Iz dvorca Chadeau izili su grof i grofica Schlaum-Linde i Re-nata. Gospoa ide u sredini, zdesna joj mu,
a s lijeve strane Renata.
- Detektiv je rekao da poemo prema obali. Volim da nas
on odmah ne opazi. Bit e to senzacija! - veseli se Renata.
Setajui, idu tragom uhode koji ih je obavijestio da Vjeran ide uz obalu jezera i dok on sebi doarava
zagrebake stare ulice zgrade i crkvene tornjeve, Videk iznenada prekide svoje prianje, malo zakalja i
tiho upozori:
- Ako ono nije neakinja nae Joice Ottenfels, onda ja ni
sam Videk!
- Kako bi ona ovamo?
No, ve Vjeran opazi da im u susret dolazi Renata s pristalom gospoom etrdesetih i gospodinom
pedesetih godina. U prvom se asu stade ogledavati kamo bi se sklonio. Zdesna jezero, slijeva oni!

- Tu je bijeg nemogu! Valjda vas oni poznaju iz Bea?

- Nisam ih nikad vidio. Ba vrlo neugodno!
- Gle vraga kako vam se ona smijei. Tu ste sada kao ribi
ca u mrei.
- Ne znam emu imam zahvaliti tako ljubazno nasmijeene
poglede. Valjda me nee zaustaviti?
- Hoe, hoe, ve idu. Gotovi ste!
- Ali mi budi za petama, Videk, da mogu lake nai izliku
i oprostiti se...
Smjesta se Videk povue. Gospodin ide ravno prema Vjeranu. Ovaj skine klobuk na pozdrav. Grof mu prui
ruku kao da su stari znanci i veselo klikne:
- Vidi, kakav lijep momak! Nisam se nadao tom susretu.
Vjerana sve vie obuzima tjeskoba, to je moglo starog gos
podina potaknuti na takav doek?
- Mladiu moj, nema ni dva mjeseca to mi je pisala moja
sestra Joica Ottenfles, roena grofica Schlaum-Linde, da je dobi
la tienika. Naime, na preporuku dvorskog marala Griinea mora
mu biti savjetnica i druga majka. A ovih smo dana dobili pismo
u kojem ona javlja da ti boravi u vicarskoj! I eto, Renata, moja
pastorka, ovog mi asa iznenaena apne: "Evo, to je taj!" Ba
si krasan deko! Moja Joica nije pretjeravala kad mi je o svom
tieniku pisala da je veoma lijep mladi - veselo govori grof i,
naravno, po tradiciji, odmah ga oslovljuje s "ti".
Poput groma, osine Vjerana ovo otkrie. Sjea se da mu je Joica kod Orike govorila o preporuci iz Bea
i uzimala pod svoju zatitu kako bi ga otela Oriki. I sada mu Joica ovdje zakruje puteve. Ve je u
Zagrebu posve raskrstio s tim tieni-tvom jer ga je vrijeao Joiin prezir prema neplemiima i "ple-
bejcima", a sada ovdje u vicarskoj cijela Renatina obitelj pada kao lavina s ledenjaka na vrh glave sa
svom svojom ljubaznou.
Jedva se svladava da prikrije neugodan osjeaj. No, tu sada ne moe uiniti nita da ne bi izgledao
neuljudan. Dakle, prima ljubaznost Joiina brata i njegove ene, dok Renata spominje uspomene na
Zagreb.
- Hajdemo, ovdje je previe ljudi - ree grof. - Vi djeco,
naprijed, Renata skreni uz obalu!
Morao je primiti poast i pratiti Renatu. Grof i njegova supruga ili su straga i samo pogledom odavali
kako su zadovoljni vanjtinom Renatina odabranika. Djevojka ide s Vjeranom. On je oekivao da e mu
ona ipak spoitnuti to nije htio doi k Joici na imanje kad je ona bila kod nje ili e ga pitati zato je
nestao iz Zagreba. Umjesto ikakvih prigovora, ona draesno i ljubazno pria, ba kao one veeri kod
Orike kad su se prvi put upoznali. A on je tada vei dio veeri posvetio njoj i gledao je s takvim
ushienjem da su to svi opaali i ve tumaili na svoj nain.

Tu je okolnost Renata dotakla samo kao leptir cvijet i opet odleprala dalje. Kad su ve zalazili u drvored
krasnog perivoja dvorca Chadeau, ubuzme ona svu njegovu panju, rekavi:
- Dugujem vam ispriku za jedan svoj grijeh...
- Zbog ega biste se vi trebali ispriavati meni?
- Zbog onoga to se dogodilo u Banjskim Dvorima. To me
je uvijek muilo... Nisam vas kanila povrijediti...
- Mene? - upita mladi zaueno. - Vi me i niste povrije
dili.
- Razumijem. Kao ponosni kavalir tajite, ali ipak moram
to izrei. Naime, kad smo ono bili svi u Banjskim Dvorima, sta
novali ste s Oriima i Hollenbachovima u Opeki. Doli ste samo
na objed. Tada sam nehotice dala povoda dvoboju - i vrlo mi je
ao...
- Dvoboju? Zar se u Banjskim Dvorima netko pobio?
- Tamo ne, ali u Zagrebu. Da, vi tajite, ali rekla mi je Joi-
ca: "Evo, ti si natjerala Keglevia da se pobije jer si dopustila da
ti Kueti previe udvara". No, vjerujte Kueti mi je bio samo
razonoda, bili su mi oni dani - veoma dosadni. Vi ste vie zabav
ljali starije gospoe!
Takvim je tumaenjem Vjeran u prvi as zateen. Bila bi teka uvreda ako pone uvjeravati da Renata nije
bila povod dvoboju. Odmah se dosjeti odgovoru:
- Kueti i ja dali smo rije da emo utjeti...
- Ali ipak znam povod dvoboju, i svi su u Zagrebu pogodili
i tako tvrdili. Ne moete to zatajiti, jer drugoj kojoj gospoici
uope niste posveivali panju. Osjeala sam potrebu da kaem
koliko sam poalila to mi Kueti prikrauje dosadu.
- Nemate razloga nita aliti, a dvoboj je stvar Kuetieva i
moja!
Renata naglo okrene glavu k njemu i pogleda ga sjajnim oima:
- Meni je bilo mnogo stalo da svoju krivnju objasnim i po
alim - a sada smo na cilju...
Zaustavila se pred ulazom u dvorac Chadeau. To ga iznenadi i htjede zapitati ide li ovamo u posjete, kad
se uz njega nae grof i veselo ga uzme ispod lakta:
- Opratam te, mladiu, od propisanog posjeta sutra o pod
ne. 2elim uti kojeta o sestri udakinji, hajde, dakle, idemo gore.
U tvojem emo drutvu popiti popodnevnu okoladu.
I ne ekajui njegov odgovor, jednostavno ga povue preko vee.
Vjeran nije imao vremena ni mogunosti da se usprotivi. Naao se u situaciji iz koje se ne moe izvui, a
da ne bude grub ili da se ne pokae kukavica sam pred sobom. Znao je da u tom dvorcu stanuje netko od
njegovih progonitelja. Ipak, nije on pla-Ijivac, a ovi sigurno njegove progonitelje i ne poznaju.
508

Postrance je Vjeran pogledao onamo gdje izdaleka promatra Videk. Momak je ostao zapanjen, spaziv
kamo to ide mladi gospodin. Ali odlui ekati, uvjeren da e se Vjeran odmah vratiti.
U razgovoru povede grof mladia u prvi kat i u salon. Poto su se gospoe pole preodjenuti, uputi se grof
u ivi razgovor s Vjeranom i ispituje ga o lozici. Sve mu se ini: njima je ovdje dosadno pa su ga zato
objeruke povukli k sebi:
Doskora se grofica s Renatom vrati, bile su u sjajnim haljinama za poslijepodnevno primanje. Grofica
pozove Vjerana na juinu. Grof ponudi ruku svojoj eni, a Vjeran Renati, i ulaze u blagavaonicu. Tamo ih
eka gospodin poslanik vitez von Hubner. Domaica mu prikae Vjerana. Mladi se zaudi, uvi
poslaniko-vo ime, ali razabere iz razgovora da su gospoda bratii pa dalje
0 tome vie nije mislio.
Za juinom razgovarala je grofica s gospodom veoma ivo. Vjeran se osjeao nevoljko, ali je to znao
prikriti i smiljao kako e se uskoro oprostiti.
Tada se irom otvore vrata. Dva laka ja stoje sa svake strane
1 klanjaju se gospodinu koji ulazi u savrenom crnom odijelu,
potpuno obrijan, neto etverouglasta lica, unatrag poeljane ko
se, nasmijeenih oiju u kojima se skriva cinika okrutnost.
Grof Schlaum-Linde ree gospodinu:
- Dopustite da tvojoj ekselenciji prikazem tienika moje
sestre Keglevia. Vjerane, stoji pred njegovom ekselencijom mi
nistrom Bachom!
Vjeran se gotovo ukoi od iznenaenja, a ministar primijeti:
- Cuo sam o tvom mladiu. Vrlo me raduje - i odmah se
stane ispriavati grofici: Neka mi vaa presvijetlost oprosti to
sam zakasnio. Primio sam vaeg kurira iz Bea.
Zatim sjedne uz poslanika, vedar i nasmijeen, i vie ne pogleda Vjerana. Njemu se pak ini da sada ovdje
visi na uetu meu smrznutim snjenim grebenima. Ne zna se pretvarati, ali se ipak toliko svladao da
njegovo lice nije odrazilo nemile osjeaje. Ovo je malo odvie! Sjedi za stolom sa ovjekom koga cijela
domovina mrzi kao zloduha, sa ovjekom koji ga progoni od asa kad je Bardovi odao njegovu batinu
tajnom redarstvu. Sjedi za stolom sa svojim ubojicom. Prava je srea to mu drutveni propisi, kao
mladiu, zapovijedaju da uti i slua razgovor starijih. Tako se nada da e izdrati do svretka ove gorke
okolade, a onda e se oprostiti.
Mirno slua Vjeran dok ministar zapodijeva raspravu s poslanikom Hubnerom o vicarskom zraku, o
Thunskom jezeru i njegovim osobinama, o izletima. Ve se Vjeran poveselio da njega uope ne kane
uvoditi u razgovor, kad se uplete grof Schlaum--Linde:
- Nas smo dvoje, grofica i ja, odluili otii na Brijensko je
zero. Na njegovim obalama ima mnogo lijepih starinskih dvoraca.
A ba me veseli to sam ovdje naao tienika sestre Joice. Ba-
509

rem u imati vrsta vodia - jer dok sam ovdje, preuzimam ja dunost zatitnika nad mladiem. On je
zapravo i tienik dvorskog marala Griinea, - zar ne? - i pogleda Vjerana.
- Nikad ga nisam vidio, ali je bio znanac moje bake - doda
Vjeran, samo da ne prui prigodu za novo pitanje.
Dok je ministar pio svoju okoladu, inilo se da i ne slua.
Ali grofica Schlaum-Linde pourila se izjaviti da je juina svrila i da sada mogu gosti u salon da avrljaju.
Vjeran ustane, nakloni se i izjavi:
- Zahvaljujem vaoj presvijetloj i molim da me otpusti,
imam goste u Oberhofenu. Bila bi velika neuljudnost da me du
lje ekaju...
Ali mu grofica ne prui ruku na oprotaj, ve pogleda ministra. Ovaj se nasmijano okrene k Vjeranu:
- Izvolite sjesti - htio bih neto uti o Zagrebu.
Na te rijei svi odu u salon, a Vjeranu se ini: sada mu vjeala razapinje sam ministar. Osjea svu
opasnost, ali ba zato je odluio da bude miran i odvaan. Ministar mu pone govoriti prijazno,
nasmijeeno, kao da su stari znanci:
- Vi kanite zaprositi baronesu Renatu?
Pitanje je palo kao udarac ekiem u mozak. Vjeran ga jedva izdri i odgovori:
- Baronesa uistinu zasluuje drugog mua. Ja se uope ne
u eniti.
- Dakle ne ljubite je?
- Ona je arobna ljepotica, ali dosljedno svojoj namjeri da
ostanem neenja nisam dopustio da njezin ar u meni probudi
bilo kakav drugi osjeaj, osim divljenja.
- Hm - smjeka se ministar i gleda mu pozorno u oi, pa
upita dalje:
- Niste li se pobili i stavili na kocku svoj ivot - za nju?
To je vrlo vano za - vas!
- Mukarac se bije za djevojku po zapovijedi srca ili po
dunosti. S baronesom sam bio premalo u drutvu da bih dospio
u bilo koju od tih situacija.
- Jednom rijeju, vi ni izdaleka ne mislite na Renatu?
- Ne mislim uope na enidbu, dakle, nemam prava na lju
bav.
- Tko je ona ljepotica to je baruna Larsena omamila i va
ma odala njegove tajne? Moda je ona zapreka da ne mislite na
Renatu?
- Ne! Ta je gospoica daleko od toga da meni odaje kakve
Larsenove tajne koje uope nisu postojale. Larsenovi su se ljudi
javno u duanu prepirali o shodnosti i neshodnosti barunovih
nasilja prema nedunoj gospoici, dakle, imali su prilike to slu
ati i drugi ljudi u duanu. Uostalom, gospoica je sada ve vjen
ana s mladim grofom Oriem.
510

- Vjenana! No, lijepo! A Larsen je jo uvijek eli oteti za

sebe!
- A vaoj ekselenciji ne moe biti svejedno to se cijeli
Zagreb zgraa da barun Larsen smije progoniti, optuivati i pro
glaavati veleizdajnicom potenu siromanu djevojku, samo zato
to mu se prohtjelo uzeti je sebi za uitak. Sam se kardinal za
uzeo za nju, a prije osam dana doznao sam da je Orika svoje
mu sinu dopustila da vjena gospoicu Jadranku. To je danas ve
rijeeno.
- U tom sluaju, ona se i ne nalazi ovdje?
- Nikako! Naprotiv, ona je ostala u Hrvatskoj. Ba zato se
barun Larsen posluio svim orunicima vae ekselencije da je
trae po svim krajevima. To je neto prevelika zloupotreba drav
ne vlasti.
- U ovom sluaju priznajem to i ja! - I opet se nasmije
kao da se zapravo sa svojom vlau samo igra i zabavlja. - No,
poto smo ovo svrili, vidim da nikako ne elite uzeti za enu
baronesu Renatu.
- Niti koju drugu!
- Da, da, ali nikako Renatu. A kad biste je i eljeli, i onda
bi vam osobito smetao preveliki ponos njezine majke. Ona je po
prvom braku barunica, a po drugom grofica. Naravno da se ba
ronesa potpuno slae s majkom i ne smatra poeljnim to vaa
majka nije bila ak ni obina plemkinja. No, a sada ujte: unato
svemu - vi Renatu morate uzeti za enu!
Ministar to naglasi bez smijeka, strogo, zapovjedniki.
- Oprostite, ekselencijo, tko me moe prisiliti?
- Ja!
Vjeran zuri u svoga progonitelja i ne razumije kako mu nita ne govori o batini, ve, naprotiv, o enidbi. I
opet otklanja:
- Ne! To nee uspjeti. Ja se ne enim. To ne moe promije
niti ni vaa ekselencija!
- Mogu. Renatu morate vjenati u roku od pet dana!
- Nikada! Sasvim iskljueno!
Ministar se digne i metne ruku u dep prsluka. I Vjeran ustane.
Bach mu se priblii i stane aptati:
- Samo vas jedno moe spasiti ovoga braka koji lei u mojoj
ruci. Ne elite li baronesu za enu, ja vam odobravam, jer u toj
ete obitelji svakog dana sluati tri puta, u jutro, o podne i za
veeru, da vam je majka bila puanka. Dakle, sloimo se nas
dvojica. Oslobodit u vas tog braka ako se sa mnom lijepo, mirno
i razborito pogodite: izruite mi dokumente o zlatnoj ili u Za
grebakoj gori, a ja vam smjesta dajem dekret za sjajan poloaj
u ministarstvu ili na dvoru careve majke Sofije. To vrijedi vie
nego da ste carev pobonik!
511

- Sad razumijem zato ste mi nudili baronesu. Budui da

Larsenu u Zagrebu, a vaoj ekselenciji ovdje, nije uspjelo da me
ubijete i orobite, sada biste me prisilili nepoeljnom enidbom.
Ne! Nikada!
Umjesto da ga ukori, Bach se nasmije. Vjeran osjeti da je taj smijeh nalik siktanju otrovnice.
- Priznajem, vraki ste smioni, mladiu kad se usuujete
ovako otkresati oko u oko njegovoj ekselenciji Bachu, plebejcu
i gospodaru vaeg ivota - i gospodaru milijuna ljudi...
- Odluno prosvjedujem to vaa ekselencija i mene ubraja
meu one koji bi vam to rekli zato to niste velika ni plemi.
Obratno, ja potujem vae sposobnosti i duboko alim to ih niste
iskoristili na sreu dravljana.
- Sto je njihova srea, to mi nije vano. Nego sam znati
eljan u to vi mislite iskoristiti svoju batinu?
- Samo za svoju domovinu.
- A ja ju elim uzeti za svoju Austriju. Izvlastit u je milom
ili silom.
- Kad siromah ukrade komad kruha, onda je to kraa, a kad
vi hoete neto ukrasti, zovete to - izvlastiti...
- Jo vie! Ako na cesti netko nekoga ubije da ga orobi -
to je razbojstvo. A kad to inim - ja, onda je to zatita drave.
No? Jeste li zadovoljni?l
Snebivajui se nad njegovim cinizmom, Vjeran nije smogao rijei. A ministar nastavi:
- Ova zlatna ila u Zagrebakoj gori meni sada treba vie
nego ikad. Prema tome, moram vam je oduzeti...
- Zar razbojnika otimaina?
- Jo gore - smije se ministar. - Ja, to jest carska austrij
ska vlada, elim ovo zlatno brdo i uzet u ga. to sam vam po
nudio nagodbu, to je zato jer ste vrlo simpatian mladi, bez ob
zira na to da ste ludi idealist, a te ne trpim. Ako, dakle, ne pri
hvatite moju dobrotu ...
- To zovete dobrotom?
- Veledujem, mladiu. I ako ga ne prihvatite, evo: oenit
u vas s Renatom na silu. Ako pred oltarom kaete "ne", onda u
vas, umjesto u branu spavaonicu, odvesti u tamnicu.
- Ili u ludnicu?!
- Jo vie! Pripremit u sa svojim izvidnicima tobonji aten
tat na cara slijepim nabojima i odvesti vas na stratite. To nije
velika umjetnost Ve su je izmudrile prije mene mnoge druge
vlade. Ali izvlastit u vas svakako i spremiti na drugi svijet da
mi ovdje ne smetate svojom oporbom. No? Vidite li sada? Otkrio
sam vam sve to kanim.
- Zgraam se i velim: svoju u batinu prije unititi nego
je dati vama da moju domovinu unitavate njezinim zlatom.

- Ne, vi neete unititi batinu. Ne dobijem li u ruke doku

mente o tom gdje se nalazi ta zlatna ila, prekopat u Zagrebaku
goru i proglasiti da sam pronaao ilu. Hrvatska pripada nama,
dakle, i Zagrebaka gora!
- Neete to moi uiniti, jer u krilu gore lei Zagreb koji
e se oprijeti.
- Da, da, taj grad, vodi tajne oporbe protiv mene! Ali ja
u ga baciti na koljena i bit e posluan kao janje. Rastjerat u
taj grad, premjestit sve nae k vama, a vae zemljake k nama.
- Onda e biti veoma lo ivot vaim zemljacima kod nas...
- Ha - ha! to vi moete, upokorena manjina u naoj ze
mlji - nama?
- Jeste li kada vidjeli to moe uiniti mala eta krtica na
uzoranom polju? To moemo mi vama, i to emo uiniti, ako do-
spijete izvesti takvu, po vas vrlo nesretnu osnovu.
Ministar promatra lijepog stasitog mladia i zakima glavom:
- Sva srea to vaa domovina Hrvatska ima malo takvih!
A sve vie uviam kako je sjajno ono to sam poduzeo da poko
rim Zagreb, o emu vi i ne slutite.
- teta svakog napora! to nas vie progonite, to smo jai.
- Zato u sada, umjesto silom, poeti - lukavou.
- Ekselencijo, dopustite da vas podsjetim: na na mali
narod udarala su velika carstva i veliki narodi, poam od Avara,
Tatara, franakog i turskog carstva, svi su ti veliki nestali, raspali
se, a mi mali jo smo tu. Pa emo jo doivjeti i slom vae velike
habsburke carevine, a mi mali ivjet emo dalje!
- Due mi, vi ste odvani, ali mo se ne boji vaih proro
anstava. Meutim, vratimo se na nau stvar: elim imati zlato
Zagrebake gore, razumijete li?
- Ako ga nema?
- Ve su Zrinjski vadili zlato iz vae gore, to sam ustanovio
u bekoj biblioteci. Ali oito nisu znali pravu ilu, pa je zlata bilo
tako malo da im se posao nije isplatio. Va pradjed Keglevi je
sigurno naiao na pravu zlatnu ilu. Napravio je nacrt za sebe,-
ne slutei da bi mogao umrijeti prije nego se uzmogne posluiti
nalazom. Taj nacrt trebam, ne samo zato da otkrijem zlato, nego
da ga objelodanim na svjetskom novanom tritu. Dokument
elim imati! Original!
- Da podignete propali ugled svojim dravnim bezvrijednim
papirima i tako osigurate zajmove svojoj vladi!
- Vidite, kako se s vama moe lijepo raspravljati. Prema
tome, opetujem svoju ponudu: zauzvrat dobivate najvii poloaj
u dravi ili na dvoru, za sebe i vae potomke. Hoete li kakav
dvorac? Ili kneevski naslov? Nema cijene koju ne bih platio za
dokument. Razmislite i recite!
- Velim: nema cijene uz koju bih ga izruio!
Odgovor naas uutka ministra, ali njegove oi svjetlucaju i pilje u Vjerana. Onda upita:

512

- Od bake ste batinili imetak u gotovini. U to ste ga uloili?

- Htio sam kupiti gospodarstvo i obraivati zemlju, a kako
me gonite, evo, troim gotovinu. A ovdje austrijski novac slabo
vrijedi, dakle, troim batinu - vaom krivnjom, ekselencijo.
- I zato ete gotovinu brzo potroiti, a onda? Sto e mladi
gospodin kad u vicarskoj protue sav imetak?
- Onda u potraiti namjetenje knjigovoe, jer sam to nau
io. Ako ne naem, idem na zanatski posao, jer ja sam u Beu
izuio i jedan zanat. I radit u!
- Dakle, kad propadnete, onda ste pripravni poeti iznova?
Pa to je neiskorjenjiva rasa u vama, mladiu!
- Valjda smo se zato i odrali poto su se svi nai moni
ugnjetai raspali.
Ministar se zamislio ili snuje neto novo protiv njega. Budno mladi promatra njegove oi u kojima je
naas nestalo cinikog smijeka. to sada smjera? Cijeli jedan asak proao je u utnji, dovoljan da se
Bachov pogled nanovo ispuni smijekom, a glas mu bude samosvjestan i vedar.
- ini se, i niste svjesni da ste u mojoj vlasti?
- U ovoj zemlji nisam u vaoj vlasti.
- Ovo je moj stan, budui da sam ga ja iznajmio i prema
tome sada ete mi lijepo kazati gdje ste pohranili svoje nacrte
i ostat ete mojim, recimo, gostom. Vaa je budunost obasjana
suncem. Vi ste sada tienik Aleksandra Bacha, austrijskog mini
stra. Znate li to to znai?
- Vjeni prezir svih potenih.
- Onda u vas odvesti ve sutra u zoru iz ove zemlje kao
svoj koveg.
- I vi me kanite uspavati kao Larsenov dounik u Zagrebu?
- Samo neto bolje od njega. Ispod ovoga krova ne moete
vie napolje. Nikada! Nikako! Moj ste zarobljenik. Upamtite!
Vjeran osjeti: ovaj govori istinu. Odavle ne moe iv. Sto sada?
- Pozvali ste baronesu da me na prevaru dovede ovamo? -
prezirno pita Vjeran ministra.
- Sasvim razumljivo. Sada vas ja drim na uetu meu gre
benima, a tu nema, gospodine, nikakve spilje u koju biste se mogli
skloniti. Tu nema nieg i - nikoga do - mene. estitam vam!
- I ja vama. Jer, kad me odvedete u Austriju, moji e papiri
ostati u - ovoj zemlji. Ali kakva vam od toga korist?
- Osveta! Jer ja vas neu zatvoriti u tamnicu, nego u vam
dati doivotni stan u ludnici. Tamo spadaju tako idealni ljudi u
dananje doba kao to ste vi. Odmah u donijeti zakon da se
potamane svi koji su tako barbarski poteni.
- Onda mi nema pomoi!
- Predajete se?
- Na osvetu sam vam predan - na pogodbu - nikada!

Opet ga ministar promatra. Onda mu pogled pada na Vjera-nov kaput. Obim rukama posegne u mladieve
depove. Vjeran se smije:
- Vaa ekselencija je svoj najbri redarstvenik - ili neto
gore...
- Mislio sam da imate oruje pa se kanite ubiti prije nego
vas dotaknemo. Inae ne razumijem va mir.
- Nisam slutio da dolazim u razbojniku spilju, pa tako ni
sam uzeo oruja.
- Vaeg mi je otpora dostal
- Jo nisam sve iscrpio...
- Onda se urite da to uinite to prije. Imate jo svega sat
vremena da se predomislite.
Ministar poe k vratima od hodnika i otvori ih. Vani stoje dva redarstvenika. U ruci im samokresi.
- Dobro je! Ostanite i dalje ovdje. Nitko ne smije izai! -
naloi Bach.
Onda zatvori vrata i okrene se k Vjeranu. Kao da je to sad drugi ovjek: strogo lice, okrutan, prijetei
pogled, hladan stav ovjeka koji ima svu mo i nikakvu savjest.
- Sat vremena i nita vie! Sjednite i odluite! Pazite!
I uputi se u salon. Kad je otvarao vrata, vidio je Vjeran u salonu groficu, njezina mua, poslanika i Renatu
kako su podigli glave prema ministru. Onda se vrata zatvore. On je ostao sam.
"Da su to obini razbojnici, bilo bi lake. Sa slubenima svakako nema ale"! - ree mladi sam sebi...
"Njih ne moe nitko osloboditi, samo smrt..."
Malo prisluhne. Debela hrastova vrata ne proputaju glasove.
Ogleda se. Velika blagovaonica pusta. Pred njim dolje jezero u crvenom aru zapadaj ueg sunca. Obala
kojom je prije etao meu ljudima sada je pusta. Gdje je Videk? Sigurno je ostao ekati nedaleko od
dvorca. Gusto drvee perivoja zastire mu pogled. Momak sigurno jo eka, on nee otii. Dozivati ga nee.
"Ako je meni poginuti, neka to ne stigne Videka"!
Crveni ar biva bljei. Vrhovi gora nevidljivi. Dolje pod prozorom drvee. Gusto, granato, ali perivoj je
ograen zidom. Kad bi se mogao spustiti s te visine dolje, pao bi opet u ruke strai.
"Bolje je osloniti se na moju zlatnu cijev. Kad mi se priblie da mi dadu injekciju, poloit u ruke na prsa,
pritisnuti i cijev e uiniti svoje!..."
Otputi se od prozora i poe po sobi. Sjedne. Iz salona se otvore vrata. Ulazi Renata. Ona mu prie posve
blizu i apne:
- Tu se dogaa neto to ne razumijem...
- A ipak ste ministru pomogli u toj igri!
- Nisam nita znala - brani se ona i prie mu posve blizu,
apui: - Spasit u vas!
- Sto traite za uzvrat?
- Jo vam i dajem na dar: srce i ruku.
-

-
33* ....

515

- Vae srce i ruka prevelika su cijena za moj ivot.

- Volite poginuti nego uzeti za enu - mene?
- Velim - ni jednu!
- Zato to ljubite Oriku. Dakle, istina je. Tu staru zavo
dnicu?!
- Niti je stara, niti zavodnica.
- asovi su vam izbrojeni. Zar se kanite dati uhititi od ovog
plebejskog umiljenog ministra?
- Vi ste mu pruili pomo da mene namami u ovaj dvorac.
Osjeao sam: nije pametno da idem. Ali nisam htio biti kukavica.
Sada sam tu... uhien uz vau pomo, po najveem razbojniku
drave.
Ali ona ga i ne slua, odvie je preneraena. Ona, Renata, od svih oboavana, bogata, lijepa - odbijena -
prezrena? Ovo ju je tako ponizilo da je izila u salon. Nala je samo majku koja ju doeka upitnim
pogledom.
- Odbija sve! - ree djevojka tiho, a oi joj suzne od jada.
- Zar je lud? - upita tiho grofica. - Buntovnik, koga mi
nistar moe svakog asa baciti na stratite? Valjda ga ne kani
jos" i aliti?
- Obuzima me bijes, ljubomor i osveta. Takav tvrdoglavac,
a tako lijep - prelijep, snaan! Jedan njegov zagrljaj vrijedio bi
ivot!
- Ti si luda strast, razvratna, kao i tvoj pokojni otac. Suspre-
grri strast. Ne smije se poniziti!
- Htjela bih se osvetiti onoj zbog koje me odbija. Majko,
taj mora ljubiti arko, ognjeno.
- Srami se! Ovako ne govori mlada djevojka.
- Da sam sluajno udana, onda bih smjela govoriti jo sra
motnije. Ne smije ga ministar staviti u ludnicu. Ne smije! Ja lu
dujem za ovim mladiem.
- Renato, tvoja suparnica nije ena nego politika. Taj je
mladi sigurno dao svojim politikim ortacima u Hrvatskoj rije
da e rtvovati i sauvati zlatnu goru svojoj domovini. To su pri
mitivni idealisti. No, uvjeravam te, Renato, da e ga Bach uhvatiti
za vrat i baciti na koljena. Saopio nam je kako e s njim postu
pati. Ti e mladia dobiti samo nekoliko tjedana kasnije, a ekati
na ugodne stvari nije ba sasvim dosadno.
- Dakle, danas ga nee pustiti iz dvorca? - upita Renata.
- Ni koraka. Kao da ga je progutala zemlja do dana vjen
anja s tobom.
Odmah je Renata postala bolje raspoloena.
U blagovaonici je mladi sam. Okruuje ga tmina. Tada uu lakaji. Jedan nosi svijenjak s goruim
svijeama, drugi ljestve i popne se pa zapali veliku svjetiljku usred dvorane.
Iz salona dolazi ministar, nasmijan je i vedro pita:
- Dakle? Jeste li se predomislili?
- Nisam,

- Odabrali ste ludnicu?

- Svejedno mi je. Ekselencijo, varate se kad mislite da u
mojoj domovini nema vie takvih idealista kakav sam ja.
- Znam, ima ih po zakucima - ali kad ih vie ne bude?
to onda? Znajte: ja u ih sve unititi. Najprije u ih sve pokva
riti! Da - da! Ne gledajte me tako zaueno. Pokvarit u vas
redom. Sve! Vaem idealizmu iskopati movare. 0, znam to ui
niti veoma spretno. Svi e idealisti idealno ljubiti, ali ne slobodu,
domovinu, potenje, kako to inite sada vi - nego e ljubiti
idealno - novac, ast i poloaj, im jednom netko osjeti glad za
novcem - svreno je. Pripravan je na sve i sva, samo na jedno
ne - odrei se pune kese. Jadni mladiu! Zar ne vidite da je vaa
borba sa mnom ludost? Ja sam mo koja poiva na strahu i tre
petu milijuna.
- I opet je povijest dokazala da je svaka mo koja je poi
vala na strahu nestala im je nestalo straha ...
- Ali dok sam ja iv, ne moe i nee nestati straha.
- Moe i hoe! Za mene, evo, nema straha. Vaa je mo kod
mene ve prestala postojati.
- Kako? Vi ne strepite?
- Ne! To neete doekati!
- Onda imate neto stvarnije u svojim depovima. Odmah
vas moram pretraiti.
- Izvolite pregledati i moje unutranje depove, kao to ste
ve pregledali moje vanjske - ree Vjeran pa raskrili ruke, uvje
ren da ga nee pretraiti do koe.
A to ministra iznenadi. Svakako, nema nita uza se, kad mu nudi pregled. A ipak, mladi se ne boji. Ne
strepi! Zato?
- Renata vam je obeala spasenje? - upita ministar.
- Niti je obeala, niti bih to primio.
- to vam ulijeva drskost da se ne bojite? to vam daje
snage da ne strepite preda mnom? Imate li smionosti da me
slijedite?
- Imam i, evo, idem.
- Mislite li da je to tako jednostavno kao ono kad ste Austri
ju stavili u zaporku?
- Doi e vrijeme kad carska Austrija vie nee stati ni u
zaporku...
- Jer Hrvatska nee vie postojati.
- Ili e biti obratno.
- Vi ste, mladiu, jednostavno zalueni. Hoete li se spasiti?

- Po cijenu to mi nudite - ne!

Ministar krene prema vratima.
- Dobro. Bit e vam ao, ali sami ste tako eljeli.
- Ne! Ja nisam elio ono to vi kanite sa mnom, nego sam
elio ostati poten ovjek. A vi mi to osporavate i vrite nada
mnom nepravednu i ovjeka nedostojnu silu.
517

Sa smijekom okrene se ministar k njemu:

- Pa naravno je da provodim silu kad se ne pokoravate do
brovoljno. Nitko ne bi mogao rei da mu je sila nametnuta s nje
govim pristankom, jer kad se ne pokori, onda je prirodno da te
moram udariti.
- Vi ste roeni nasilnik. Otima! Ubojica!
- To je injenica, moj mladi gospodine, jednostavna inje
nica! Ako se ne pokori, moram te prisiliti da uini ono to ja
hou. Ili u te ukloniti. Jasno?
- Vaa je ekselencija nedostiiva u cinizmu. Sada mi je
mnogo toga razumljivo. S netaknutom savjeu ne bi se moglo
uiniti toliko zla na svijetu, ali s pokvarenom, naravno, moe se,
jer onda to vie nije savjest...
- Ne, to nije savjest. Samo stare babe i popovi govore o
savjesti. Da, da, moj mladiu! Ali da se vi usuujete sve to meni
sada govoriti, najbolji je dokaz da ste obraunali sa svojim mla
dim ivotom.
- U vaim rukama moe se raunati samo na jedno jedino:
- umrijeti, ili moralno - ili tjelesno. Ja sam odabrao ovo drugo.
- Vrlo dobro. Vi ste odabrali. Slaem se. Dakle, vama nije
ao ostaviti ivot i doi u mranu samicu ludnice?
- U takvoj pokvarenosti svijeta gdje se moe raditi ovako
ivot, uistinu, nema smisla ni uitka.
- Ima, za one, koji ne plivaju protiv struje kao vi, luae.
Primite to vam nudim, pa ete ivjeti i uivati. Zato to neete?
- Ne mogu, ne samo da neu. Jednostavno ne mogu!
- Ne moete? Zato ne moete? Razjasnite mi to udo.
- Zato to bih se svakog dana gadio sam sebe. Ovako se jo
mogu, dok se vama opirem, gaditi od vas i od drugih koji ste od
mene daleko. Ali da moram osjeati gaenje od sama sebe, koji
sam sebi tako blizu - ne - ne, to ne bih podnio. O, ni jedan as.
Radije inite sa mnom to vas je volja. Odmah!
- I moram. Takvi ljudi kao vi nisu prirodni. Oni su apsurdni,
neupotrebljivi, beskorisni. Takav je moral, gospodine, smijean,
starinski, djevianski, nesuvremen. udno je to: vaa je vanjtina
tako zdrava, a vaa dua tako jadno bolesna. Dakle, vi ste su-
viini!
- Onda svrimo!
- Bit ete slueni!
Ministar poe k vratima i posegne za kvakom. Vani je neka buka, rjekanje. Slua. Tko to vani tako glasno
govori? Onda otvori.
Na hodniku stoje neki ljudi. Dalje, na mramornom stubitu, razabire Hiibnera i grofa Lindea. Pogled mu
padne na mukarca koji mu je dobro poznat i poe prema njemu. Za njim idu etvorica u graanskom
odijelu. Doljak se pokloni pa e vrlo mirnim i smjernim glasom:
518

- Monsieur, vi me poznajete, ja sam Paul Morand, nadstoj

nik redarstva. Oprostite to smetam u to doba, ali imam slubeni
nalog.
- Da kod mene veerate?
Gospodine ne odgovara na tu alu, ve se okrene prema Vje-ranu i vrlo strogim glasom ree:
- Gospodine Marcele Ardene, prema slovu graanskog za
kona Republike vicarske, ja vas uhiujem!
Urnuknuli su oni vani i ovi u sobi. Ministru je zastala rije. Na takav udarac nije bio spreman. I grof von
Hiibner, utei eka Bachovu rije. Umjesto toga, iznenada zapita Vjeran:
- Smijem li saznati to sam sagrijeio?
- Naravno, imate pravo saznati, ali kad vas budem preslu
avao. Prekinite zabavu u tako otmjenom drutvu i odmah me
slijedite.
Ravnatelj redarstva je tako besprijekoran u svom nastupu da mu se ne moe prigovoriti. Ipak mu Bach ne
da svoga uhienika i nastupi vrlo odluno:
- Oprostite, gospodine ravnatelju redarstva, mladi je moj
gost.
- U prvom je redu gost moje redarstvene nadlenosti kojoj
je dao rije da e se besprijekorno vladati. Ipak, protiv njega po
stoji prijava.
- Da je kanio poiniti atentat protiv austrijskog cara? Sami
ste ustanovili da je atentator sasvim druga osoba. Moji su ljudi
dali krivi opis, dakle, prijavu povlaim - upada Bach.
- Monsieur, izvolijevate se varati. Ne radi se o prijavi vaih
ljudi, niti o prijavljivanju atentata na vaeg cara, nego se radi
o vrlo tekoj prijavi vicarskog graanina, o prestupku to ga je
ovaj gospodin poinio protiv naih zakona, o emu nisam duan
polagati rauna nijednom gostu Republike.

- Ali, gospodine, u vaoj se dravi valjda ne ulazi u iznaj

mljene stanove vaih gostiju kao to sve vi uinili.
- Pardon, monsieur, ako gost povrijedi vicarski zakon tako
velikim zloinom, onda nema iznimaka.
- Ja ovdje boravim pod obinim imenom, no ako vam kaem
kakvu ast obnaam, onda ete se predomisliti.
- Meni je braniti zakon i ne tiu me se niije asti... Ovaj
gospodin ima smjesta poi sa mnom. Ako pak monsieur obnaa
visoke asti u svojoj zemlji, onda e to prije razumjeti zato sam
naredio da redarstvo opkoli cijeli dvorac ...
- Prosvjedujem protiv takve povrede.
- Pardon, povredu moete poiniti samo vi, monsieur, ako se
mijeate u zakoniti postupak nae zemlje.
- To je nemogue. Ja u se oprijeti!
- Monsieur, dobio sam nalog da ovoga gospodina uhitim. To
je u vezi s boravkom jednog nama prijateljskog cara na jednom
vicarskom jezeru... Nije li vam to dosta?
519

To pobudi veliki dojam u Hiibnera. apne Bachu u uho:

- Ne luduj. To je car Napoleon Trei na jezeru Maggiore.
Vidi, rekao sam ti jo ujutro. Ova je vijest istinita. Nemoj se
ni asa odupirati, do vraga! Ovaj vicarski vol kao da jedva eka
da nam skuha kakvu poparu. Sigurno se Napoleon boji atentata.
U probitku je austrijske vanjske politike da se ne plete u to
uhienje.
Vjeran stoji blijed i eka.
- Prosvjedujem da me ne smeta u mom stanu - ree mini
star ponovo, ali mnogo blae. - A vi, mladi gospodine, niste marili
doi u ovo nae otmjeno, besprijekorno drutvo, a savjest vam je
optereena.
- Nisam doao u posjet, nego ste me dovukli...
- Slijedite me! - zapovijedi mu vicarac.
Vjeran se nijemo pokloni i u pratnji redarstvenih inovnika izie, pa se spusti niz stube. Njegovi pratioci
svijetle svjetiljkama i izlaze u perivoj bez rijei. Odmah se iza njih uputi jedan Bachov ovjek pa ih slijedi
u dostatnoj udaljenosti i oslukuje.
Gore su ostali grof brani par i Hiibner, vie zapanjeni nego ljutiti. Renata je zabrinuta:
- to li je mogao poiniti? Ovo je zbilja udnovato, to mi
sli ti? - upita Hiibnera.
- Protiv Napoleona Treeg je prole godine poinjen atentat.
Sada je car u vicarskoj. Oito taj Keglevi nalikuje kakvom
mladiu koji je bio u poznanstvu s Orsinijem, prologodinjim
atentatorom Napoleona ili to slino. Ili je ime Arden negdje po
znato u francuskom kriminalu. Tu moe biti bezbroj razloga.
- A kako je redarstvenik znao da se Keglevi nalazi kod
nas? - upita Renata.
- Ako je kriv, onda su ga redarstvenici slijedili ovamo i kad
nije iziao iz dvorca, uli su. To je najjednostavnija stvar. Jedno
se mora priznati: lopov ima sreu ...
- Ili mi imamo smolu - nasmije se Hiibner.
- To nije nipoto smijeno! - mrko e Bach. - Ti si
povran!
To uutka von Hubnera pa uzme ispod ruke ministra i odvede ga u blagovaonicu.
- Ne ljuti se. Pred Renatom moram stvar prikazati kao da
nije nita vano to je on poinio. Luduje za tim mladiem. A
sada sluaj. Tebi je taj Keglevi vaan, samo radi njegove batine
u Zagrebakoj gori?
- Drugo me ne zanima.
- Ta rekao si sam da e jednostavno proglasiti svijetu kako
je Austrija nala u toj. gori zlato koje e iskopavati. Uini to i
prepusti ga, do vraga, Renati!
- Razumije li da Austriji nee vjerovati ni na kakvu izjavu?
A kada ja uzmem staru povelju Tomaa Keglevia, pisanu arap
skim jezikom i previenu nacrtima to ih je risala njegova ruka,
520

pa sve te arapske biljeke, oznake i sve ostalo snimim na leu i objelodanim slike tih dokumenata po svim
poslanstvima, bankama, novinama u Parizu i po drugim dravama, onda tu ne moe biti nikakve sumnje.
Kad to vide, svjetski e novari otvoriti iroko svoje kese i uzajmiti nam toliko novaca da mogu opremiti i
tri velike vojske. To je razlog zato moram imati original tih dokumenata. To nam vrijedi koliko i zlatna
ila. Dokaz pred svjetskim novarima! Ako je cijela Zagrebaka gora jedan komad zlata, onda mi sada za
reklamu u svjetskom tritu vrijedi taj objelodanjeni dokument kao gotovo zlato! - Mi smo - velim ti - na
dnu svojih blagajna, u njima nema vie ni papira! Ako natiskamo novanice od milijarde, jo gore! A ovaj
mi prokleti mladi uzmie kao avo s tim dokazalom. Te mi isprave vrijede i onda ako u Zagrebakoj gori
nema ni zlatnog praka. Prokletstvo je to, pravo prokletstvo! Moram imati tu ispravu.
- Da, ima pravo. Ovaj bi stari spis meu novarima napra
vio senzaciju. Svi bi oni zinuli i dali nam zajmove. Ali opet, da
nisi danas dopustio uhienje Keglevia, redarstvo bi jurialo na
dvorac, vicarska bi vlada digla buku. Lijepog li zapleta za nas!
To nisam smio dopustiti ja kao poslanik na dvoru Napoleona.
- Samo to me je ponukalo da popustim. Ne smijemo otkriti
na sastanak ovdje. No, ja ti opet velim: za unutranjost Austrije
trebam kugle, a za svijet - Kegleviev spis o nalazu zlata.
- Prokleti mladi! to je morao poiniti da su ga uhitili?
- Saznat emo sutra. Ako ga puste, opet je u mrei naih
redarstvenika, a odavle nee umaknuti do smrti!
Poli su k veeri u najloijem raspoloenju.
ZAGORSKA REENICA
Ravnatelj redarstva izie iz perivoja i krene uz obalu. Tamno je. Samo se ljuljaju svjetiljke u rukama
redarstvenika. Idu utei. Vjeran je primio nalog da ne pita nita. Pokorava se zapovijedi, ide kroz mrak.
Ne zna kamo ga vode i to je zapravo uinio, to je to i tko je protiv njega podnio tako teku prijavu?
Dugo su prolazili nekakvim putevima, kad opazi da su stigli pred dvorac Oberhofen. To ga iznenadi.
- Provest emo premetainu u gospodinovu stanu - ree glasno ravnatelj i ue u dvorac.
U predvorju, punom svjetla, stoje neki gosti u razgovoru. Spa-zivi mladog knjigovou Ardena u pratnji
redarstva, iznenaeno se povuku na stranu, apui, gledaju za njim dok se redarstvenici uspinju prema
njegovoj sobi. Ravnatelj kucne dva puta. Zaueno gleda Vjeran kako se iznutra brzo otvaraju vrata i on
521

ue u rasvijetljenu sobu. Tu eka Videk. Za njim ulazi ravnatelj redarstva, dok su ona etvorica na njegov
znak ostali vani. Iza zatvorenih vrata okrene se vicarac k Vjeranu:
- Monsieur, vi ste nevjerojatno dijete! Kako ste smjeli poi
u onaj dvorac kad znate da su tamo vai progonitelji?
- Zbilja ne razumijem nita. Zar nisam uhien?
- To ste zasluili! Uli ste u mreu lijepe djevojke kao beza
zlena ribica. Pa to je ludost! Sva je srea da imate tako genijalnog
momka. ekao je na vas uzalud i dotrao k meni. Uz pomo tu
maa ispriao mi je o vaem sastanku i kako ste s ljepoticom
poli u dvorac. A znate li tko je onaj gospodin tamo?
- Da, sada znam. Da sam to samo slutio! Ali nisam htio biti
neuljudan, niti kukavica.
- Lijepo! Vidio sam da ste izgubljeni. Jedino ja znam tko je
onaj tamo - slavni barbar Austrije. I odmah sam razumio. Oni
su vas dovukli onamo, pomou te lijepe barunice, da na vama
poine zloin. Poslao sam vaeg momka kui, a ja otiao sa svo
jim ljudima da vas - uhitim.
- Gospodine! I ne slutite kakvu ste mi uinili dobrotu. Ve
drugi put u osam dana vi me otimljete ovim ubojicama.
- No, a trei put to vie ne bih mogao. Ako se ne kanite
sami uvati, bolje je da to prije odete odavde. Ova visoka gospo
da, dodue, odlaze sutra, toliko su me obavijestili moji tajni re
dari, ali moda e sada ostati...
- Kako sam zasluio toliku vau dobrotu? Recite - razja
snite - moli Vjeran kad su sjeli.
- Ponajprije titim zakone svoje zemlje i zato neu dopu
stiti da na ovom tlu bilo tko izvede zloin na bilo kome. U drugu
ruku vi ste - poten ovjek. To sam i ja! A poteni i ovjeni se
nau na cijeloj kugli zemaljskoj. Potenje i ovjenost nau svuda
domovinu i rodbinu. Sada sluajte. Vae uhienje mora za sada
ostati na snazi. Taj va ministar poslao je sigurno za nama svoja
njukala, to bi uinio svaki pravi redarstvenik. Dakle, vi ete
ove noi prospavati pod nadzorom mog detektiva, koji vas je
pratio na ledenjake. On e odmah doi. Ona etvorica vani i ne
slute da uhienje nije ozbiljno. I ne smije to nitko znati. Ne radi
mene, nego radi vaeg ministra. Naravno, gosti u Oberhofenu
malo e loe misliti o vama, ali to morate pretrpjeti. A do sutra
naveer ispostavit u vam svjedodbu da je prijava zabuna, jer
se radilo o Markusu Ardenu, a ne o Marcelu i sve e opet biti
u redu. Osim jedne jedine injenice, da ete svakako nastradati
ako ne posumnjate u svakog ovjeka koga sretnete ili vas pozove
u svoj stan.
- Zbilja sam lud. Neoprostivo lud!
- Opametite se i odsad smatrajte neprijateljem svakoga ko
ga ne poznate u duu. Vie vas, uistinu, nisam u stanju obraniti
od zloinaca. Oni po svaku cijenu ele izvlastiti vau batinu.
522

- Gospodine ravnatelju, sluat u va savjet. To to sam da

nas poslijepodne preivio, uinit e me najsumnjiavijim ovje
kom na svijetu.
- Ne vjerujem odvie u to, vi ste nevjerojatno bezazleni i
opasno uljudni, dakle, odbijte svakoga tko vam doe u susret.
Nadam se barem donekle da ete me posluati - nasmijei se
gospodin s crnom bradicom. - I ne uinite ni jednog koraka, a da
ne doete prije upitati mene. teta je svakog potenjaka. Nema ih
previe na svijetu, pa se moramo meusobno podupirati...
- Stotinu vam puta hvala! Takva se usluga moe uiniti sa
mo iz iste ovjenosti i potenja.
- Zato mi se smijete zahvaljivati, nego to primite kao moju
dunost prema potenom ovjeku. A tko zna gdje vam se moe
pruiti prilika da vi isto iskaete drugom potenjaku koga sretne
te. A sad uzmite do znanja da ete ostati pod mojom paskom, dok
su ondje Austrijanci.
- Jo bih vas molio savjet: imam u ovom dvorcu prijatelje
i zemljake, obitelj lijenika koji mi je pruio pomo u planinskoj
kui. Smijem li im javiti da ovo uhienje nije skopano ni s ka
kvom krivnjom?
- Moete pozvati lijenika i kazati mu da se ne osjeate kri
vim - ako vam je do njih stalo. Ali nikako mu ne smijete otkriti
istinu. A kad primite moju izjavu da je zabuna uslijedila radi
imena, ionako e nestati svake sumnje. Bio sam uvjeren da je
bolje malo stradati u oima gostiju u Oberhofenu, negoli biti
uhvaen u dvorcu Chadeau.
Doskora je stigao mladi detektiv koji je s ledenjaka donio Vjerana u planinsku kuu. Ravnatelj mu da
upute, a zatim prui Vjeranu ruku i ostavi sobu. Vjeran je odmah mladog redarstvenika udobno smjestio i
onda naruio veeru. Zatim prie k Videku.
- Moj mome, dugujem ti veliko priznanje.
- A ja vama ne! Vi samo mislite kako biste bili pristojniji.
Neka vrag odnese sva ta drutvena gospodska pravila! Zato niste
kazali: gospodina baronesa, vi ste lijepi, ali ja sam sebi jo ljepi
i drai i - sluga pokoran! Zato ste morali ii s njome?
- Ah, Videk, taj me je grof zaokupio sa stienitvom svoje
sestre, a onda me je iznenada poveo u dvorac, zapravo - povukao
i bilo me je ba stid kako sam se dao zavarati.
- Vama treba tutor! To ne smijem prisvajati sebi, ali dokto
ru u kazati!
- Ne smije nita kazati, onda bi mu morao otkriti tko sam,
ali idi k njima i zamoli gospodina doktora da doe samo naas
k meni, imam mu neto saopiti. Ako te upita zato me je vodilo
redarstvo, reci da nisam nikome nita skrivio. Idi odmah, ne bih
rado da o meni krivo misle.
Kad se Videk vratio, Vjeran opazi da je zle volje.

- Gospodin doktor neto sumnja u vas. Nije nita rekao, ali

primio me je hladno. Inae me uvijek veselo pita: "to mi nosi,
mome?" - a sada: "to elite"? A gledao je u mene kao da me
para noem uzdu i poprijeko, i kad sam ga molio da bi doao
k vama, odgovorio je da nema vremena, mora neto vano pisati.
Ba lijepo! Kao da njegove sobe nisu samo osam stuba nie.
- A gospoa i gospoica Ivanica?
- One su pogledale gospodina doktora malo zaueno, a go
spoa mu je rekla: "Moda bi ipak mogao sutra k njemu". A on?
Oinuo je gospou pogledom kao strijela i opetovao da ne moe
ii.
- Dakle, doktor misli o meni runo?! To mi je vrlo teko.
- Kad sam izlazio, gospoa je dola iza mene - sigurno vam
je htjela neto poruiti, ali doktor ju je pozvao natrag. A gospo
ica Ivanica me je gledala kao da sam ja - vi. Ali to sam mo
gao drugo nego pokloniti se i otii.
Dotle su donijeli veeru. Videk odmah preuzme jelo, a kada je domaa posluga otila, prostre Vjeran i
njegovu gostu da domaa druina ne vidi kako su uhieni i redarstvenik u velikom prijateljstvu.
Nakon veere je redarstvenik legao spavati, a Vjeran ostane s Videkom, u razgovoru. Ovaj mu ispripovjedi
kako se poslijepodne bojao za njega kada su prolazile ure, a njemu ni traga ni glasa. Onda mu je palo na
um da ide k onima koji su ga spasili od smrti na ledenjacima i naao je odmah pomo.
- Boli me to se doktor drao onako. Oni bi se bili s vama
tako prisno sprijateljili! Sigurno misli da ste skrivili tko zna to.
- Da, to je i meni ao. Jedva ekam sutranji dan, kad e
sve sigurno biti opet dobro.
- Znate li, gospodine, kako vele Zagorci kad im se dogodi
neto zlo? Oni kau: "Svako je zlo neemu na dobro!" Pa je
moda i ovo zlo, to vas je ovdje zateklo, ve dva puta u ovih
osam dana neemu na dobro.
- Ne znam emu bi to moglo biti dobro? - zamiljeno uzda
hne Vjeran.
- Moji Zagorci, to znaju, to - znaju. A tko zna nisu li znali
i vama pogoditi?!
Sutradan je Vjeran ustao umoran. Dugo u noi imao je o emu razmiljati pa je malo spavao. Kako je
redarstvenik odredio, nije smio izlaziti pa se stoga pripravi na kuni zatvor, dok njegovi zatitnici ne
odrede drukije. U dvorcu Oberhofen se znalo da je mladi lijepi veanin pod redarstvenom paskom, a
svatko se uzaludno zanimao zato se to dogodilo. Iz dvorca Chadeau doao je u lakaja preodjeveni
redarstvenik i kazao da ima poruku za gospodina Ardena, ali mladi Vjeranov uvar nije mu dopustio da
doe u blizinu uhienika.
524

Jedva to su u sobi dorukovali, donijee Vjeranu posjetnicu gospodina nadvrtlara Korblera. Poto je
vicarskom redarstveniku razjasnio tko je i zato dolazi, ovaj je dopustio gospodinu Kor-bleru da doe k
njemu, ali ujedno naloio Vjeranu da ga prikae svom zemljaku kao znanca.
Haulikov pouzdanik ue veselo i kad su sjeli, stade pripovijedati:
- Kupio sam krasno blago za zagrebako kardinalovo uzga
jalite, ali ve za jedan sat nastavljam put. Idem ravno u Zagreb.
Malo sam se dugo zadrao u Simmentalu, jer mi je grofica Joica
dala pismo za svog brata na simentalskom majuru, pa sam mu
morao pismo izruiti osobno i ekati na gospodina grofa.
- Zar on ima posjed u Simmentalu? - udi se Vjeran.
- Veliko uzgajalite iz koga rasprodaje blago za rasplod ci
jelome svijetu. Tamo sam i ja kupio za kardinala prekrasne pri
mjerke koje u otpremiti u Zagreb. Grof Schlaum-Linda ima jo
svojih dvoraca u vicarskoj. Obogatio se ba uzgojem blaga, im
sam predao pismo, putovali su nekamo k nekom roaku, a ja sam
zbog toga morao ekati diliansu dva dana. A sada - elite li
poslati kakvo pismo ili poruku u Zagreb, to u vam rado posluiti.
- Molim vas, gospodine - Vjeran e nadvrtlaru - uinite
mi dobrotu i izvijestite da ste me ovdje susreli samo i jedino
Haulika, obitelj Ori i Pisai i gospoicu Jadranku - to jest
ona je ve Ljubomirova ena. Sve ih pozdravljam, mladom paru
elim sreu, a njoj aljem svoju zahvalnost. Svima drugima kaite
da niste uli o meni...
Jo mu je Vjeran dao upute to e rei Videkovoj majci Matildi, a da joj ipak ne kae o mjestu njihova
boravka. Zatim se nadvrtlar oprosti da odmah nastavi put kui.
Nakon tog posjeta na Vjeranovu duu spustila se tuga. ini mu se da i njega mui ona bol za domovinom
koju je tako esto opaao na Videku. Zanijemio je i povukao se u spavaonicu. uvara u blagovaonici
pustio je da se preda itanju. A taj je gotovo ispijao knjige to ih je Vjeran sakupio u vicarskoj. Videk je
cijeli dan kruio hodnicima i predvorjem ne bi li gdje susreo doktorovu obitelj. Zelja mu se ispunila tek
poslijepodne, kad se obitelj vraala s uobiajene etnje. Doktor se uputio u salon da popije pivo, a
gospoe su krenule u svoje sobe. Na stubama su naile na Videka. On ih smjerno pozdravi, zaostane i
prieka. Gospoa ga oslovi:
- Veoma mi je ao to se gospodinu Ardenu dogodila takva
nezgoda. A to mu zapravo spoitavaju?
- On bi to htio sam obrazloiti vaoj milosti, ali gospodin
doktor ga sigurno osuuje.
- Vi ste roak gospodina Ardena i zato sluajte o emu se
radi. Gosti kau da se va roak drui s nekim tajnim redarima
iz Austrije koji se nalaze u ovom mjestu, a to mu doktor za
mjera ...
,525

- Ne, ne! Nije tako, ali ja nemani pravo govoriti o tome, on

e to sam razloiti.
- Mi emo prekosutra otputovati, pa neu imati prilike s
njime razgovarati - ree gospoa, uzme djevojku pod ruku i uda
lji se.
Brzo se Videk popne u Vjeranovu sobu:
- Sad, eto vraga na konju. Sve protiv vas! Doktor misli da
ste, valjda, austrijski uhoda. Jest, to se vidi iz onoga to mi je
kazala gospoa, a konac konca jest da preksutra odlaze. Prisegao
bih, zato da se maknu od vas. Tamo u dvorcu Chadeau otplivali
ste kao ribica u mreu, a ovdje se niste usudili povjeriti estitim
ljudima. Ne srdite se to se ja srdim na vas. Dok sam u graan
skom odijelu, uistinu, sebi utvaram da sam va roak!
- Pravo govori, Videk. Nita ti ne mogu spoinuti, ali, vidi,
nisam se povjerio zato to mi se inilo da to doktor nee. Budui
da uti o svemu to se tie njega - valjda je traio da to uinim
i ja.
- Onda ete dopustiti da odu i misle o vama zlo?
- Ne! Samo jo koji sat i dobit u svjedodbu redarstva. Vi
di, mladi redarstvenik upravo eka na spis. Samo da ve jednom
doe veer!
Brzo se njegova elja ispunila. Jo prije nego to je sunce bilo nad ledenjacima, ue u Oberhofen ravnatelj
redarstva. Svi su se ukuani trcali puni znatielje to e se dogoditi s lijepim, mladim Marcelom
Ardenom, u kojega su napola zaljubljene sve enske namjetenice dvorca.
Iza zatvorenih vrata ravnatelj javlja Vjeranu da su austrijski gosti odgodili svoje putovanje. To znai da i
dalje ostaje pod redarstvenom paskom, u kunom zatvoru, jer ga tako on ima pravo da nadzire. A kad
Austrijanci otputuju, tek onda e mu dati svjedodbu s isprikom, da je uhienje bilo zabuna.
- Gospodine, imam ovdje zemljake koji sumnjaju u mene.
Htio bih se pred njima opravdati jo danas. U ovome su dvorcu.
Oni odlaze jer misle, da sam austrijski uhoda. To ne mogu pod-
njeti, neu da me preziru!
- Dobro! Moete im kazati samo toliko koliko je potrebno,
ali nikako ne odavajte tko ste. Ja sam izjavio gospodinu grofu
SchJaum-Linde iz dvorca Chadeau, kad je danas doao k meni, da
ekam o vama vijesti to e stii tek za osam dana. Tako dugo
austrijski ministar ne moe ostati ovdje. Rekao sam grofu neka
ne rauna na to da biste ga vi mogli pratiti na izlete, jer mi je
o tome govorio. Sada emo dalje vidjeti.
Nakon ravnateljeva odlaska napie Vjeran pismo doktorovoj gospoi i poalje Videka. Kad se vratio,
saopi:
- Doktor je rekao "ne", ali gospoa se opirala tome, a i go
spoica je molila, uo sam prepirku. Onda je gospoa izala i
kazala: "Neka gospodin doe k nama poslije veere. Oekujemo
ga". Sve me znoj oblijevao.Taj doktor je tvrde glave.
m

Odmah se Vjeran dogovori sa svojim uvarom, a on ga opomene da se dri ravnateljeve odredbe.

U pol devet pokuca Vjeran na vrata svojih znanaca. Pokloni se, pozdravi, a gospoi poljubi ruku. Doktor
stoji kraj prozora, naslonjen na dasku, dakle, oito mu nije kanio pruiti ruke, dok ga je prije pozdravljao
s ispruenom desnicom. Ivanica nije prisutna. Sigurno su je nekamo poslali da ne slua taj razgovor.
Gospoa pokae Vjeranu na stolac i oslovi ga:
- Gospodine Arden, eljeli ste nam neto rei. Sluamo vas.
Doktor je utio, a Vjeran obori oi. I ona ga je nagovarala
prije sasvim drukije, pa ga njezine hladne rijei sada smetaju, ali se Vjeran sabere i pone:
- Vi ste me primili u svoje drutvo vrlo ljubazno od prvoga
asa one nezgode u planinskoj kui. Zato sam vam duan razja
njenje.
- Ne, niste duni nita objanjavati - hladno e doktor.
- Ali osjeam, gospodine doktore, da to moram uiniti, a vi
mi ne smijete uskratiti pravo na to. Evo: kad je umrla moja baka,
ostala mi je neka neobina batina. Moj jedini prijatelj me izne
vjerio i izdao Bachovu redarstvu da sam tu batinu odluio pre
dati za uskrsnue svoje domovine. Od tog me asa Bachovi ljudi
progone, hvataju, postavljaju zamke mome ivotu. Ona nezgoda
na ledenjaku bila je zasjeda ...
- A juer ste bili na juini u dvorcu Chadeau gdje stanuju
oni - dometne lijenik podrugljivo.
- Na moju nesreu vi juer niste poli na etnju. Da sam
bio u vaem drutvu, nikako me ne bi mogli odvesti. Ovako sam
bio izruen njima, jer iz Zagreba poznam baronesu Renatu i mo
rao sam je na poziv pratiti. Da su me sreli u vaem drutvu,
mogli bi me sto puta pozivati, ak se na posjet ne bih nikada
odluio. U dvorcu Chadeau stanuje glavom ministar Bach i nikad
me vie ne bi nitko vidio da me ovdanje redarstvo nije, toboe,
uhitilo!...
- A zato? - upita gospoa.
- Jer da snujem atentat na austrijskog cara. To su Austri
janci sami naveli protiv mene.
Doktor mu pogleda ispitljivo u oi i nasmijei se ironiki:
- Redarstvo grada Thuna se neobino brine, ili za austrij
skog cara, ili za - vas ...
- Razumijem vau ironiju, gospodine doktore. Ovdanje re
darstvo je to uinilo, ne da zatiti cara, nego zato to na svom
tlu ne doputa nikakvih politikih akcija, a ja sam morao bjeati
iz Hrvatske jer su me proglasili veleizdajnikom.
527

Lijenik se u njega zagleda neto dublje. Onda e:

- Rekli ste nam gore u planinskoj kui da niste veanin,
nego Hrvat. Ipak vam ime zvui sasvim vedski, to moe lako biti,
oito su vam roditelji bili iz tue zemlje?
- Mislim da bi to bilo premalo zanimljivo za vas. No, vje
rujte, redarstvo ovdje tono zna tko sam i zato me progone. Na
svoje su ui sluali kad su htjeli iznuditi od mene moju batinu ...
- ini se, dakle, da vi niste knjigovoa Arden?
- Ne ...
Lijenik ga pogleda jo pozornije. To Vjeranu ulijeva tjeskobu. Pogledi lijenika pokazuju mu jasno kako
je sumnjiav. Zar ga dre izrodom, kad mu nita ne vjeruju? Ni doktor, ni njegova ena. I Vjeran odlui
uraditi protiv savjeta redarstvenika.
- Gospodine doktore, moda inim neto protiv sama sebe,
ali moram vam rei vie nego sam htio, vie nego to su mi
savjetovali. Proivio sam veliku tragediju. Otac mi je prezreo
drutvene razlike - i oenio onu koju je ljubio - i zato...
Lijenik se uspravi, doe blie i pogleda mu otro u oi. Vjeranu se sledila krv. Taj je ovjek tek sada
pravo poeo sumnjati u njegove rijei? Doktor ga oito dri pustolovom, ako ne jo gorim... Ne moe
izdrati njegovo sumnjienje. Uvrijeeno potenje hoe da iznese pobjedu nad sumnjama i Vjeran
zaboravlja na sve savjete vicarskog redarstva, stupi izmeu doktora i njegove ene i ree:
- Imam pravo na to da mi vjerujete i gospoa i vi/svaku
rije to sam je izrekao!
- To ne ovisi o nama - veli doktor.
- O mojim dokazima?
- Da, - o dokazima.
- Rekao sam: otac mi je bio hrvatskoga roda svakome po
znatog, ali grof, a majka graanka. Zato su je prezirali i spremili
u grob ... A sada ujte ...
Na te se rijei doktor naglo okrene od njega, a Vjeranu se ini da eli otii i mladi povisi glas:
- Tako neemo, doktore. Izvolite mi okrenuti svoje lice i
uzmite ovo, itajte moje isprave!
Lijenik se okrene k njemu, posegne za papirom, krene po sobi. Sto je? Kamo nosi njegov spis? Zato ga
nosi? Korakne za njim. Sto se dogaa? Ali se doktor odmah vrati. Njegov ukoeni pogled poiva na
Vjeranovu licu. Dugo, udno dugo i nepomino zuri u mladia. Onda sav zapanjen pita:
- Vi ste - Vjeran Keglevi? ...
- Da, gospodine...
- A kako se zvala vaa majka?
- Bila je ki upravitelja imanja Kauia.
Doktor baci spis i potri k naslonjau. Tamo lei gospoa, blijeda, bez daha i bez svijesti... Smuen,
izgubljen u neizvjesno-

sti, stoji Vjeran i ne zna to da uini. Da li b iziao ili ostao? Ve je lijenik enu prenio na divan, a onda
potri k ormaru, uzme boicu.
Sve je ovo potrajalo dva-tri asa za koje se vrijeme lijenik i ne obazre na Vjerana.
Kad se mladi snaao, osjeti da bi morao izii i krene k vratima.
- Ostanite! - dovikne mu lijenik.
Ostao je na mjestu gdje ga je zatekao poziv.
- Odmah e se probuditi - nastavi doktor, gledajui enu.
Malo zatim opet se okrene Vjeranu:
- Povucite se tamo straga, da vas ne vidi odmah kad se pro
budi.
- Ja sam neto kriv?
Lijenik prie k njemu i apne:
- Moja je ena - sestra vae majke! ...
Skamenio se na mjestu.
- Trebao sam govoriti s vama nasamu, ali one nee i nee!
eljela je sama prisustvovati. Znate to mi je rekla odmah u po
etku kad smo doli ovamo: "Frane, ovaj mladi ima oi moje
pokojne sestre. Da nije veanin, poela bih ga ispitivati tko su
mu roditelji". Prozvao sam to enskom fantazijom. I vie nije o
tome bilo govora. Ah, pazite da vidimo!...
Sve se oko Vjerana zavrtjelo. Gospoa die sve dublje i jae. Otvara oi, gleda mua.
- No, duo, je li ti dobro? - pita je on njeno.
Malo zatim upita tiho mua:
- Sto je to rekao? Sto je rekao, Frane?
- Istinu je rekao. Imala si pravo! Oi su njezine!
- Vjeran! Mali Vjeran...
Kad je izgovorila te rijei, Vjeranovo srce napuni se ganuem. Pristupi k divanu:
- Je li to mogue doktore? Je li istina da sam naao sestru
svoje majke?
- Jest! To je ona, mladiu! No - toliko neprilika nije
trebalo!
Gospoa podigne glavu i gleda Vjeranu u oi. Spustio se k njoj na koljena. Ona mu ovije ruke oko vrata i
gleda ga:
- Ona je imala takve oi divne, crne kao njezin mali deko!
Posljednji put sam te vidjela, kad si imao tri ili etiri godine...
Moj mali - mali Vjerane!
- No, no, vie nije tako mali - aljivo e doktor da bi enu
ouvao od daljnjeg uzbuenja. - Sada je i odvie velik i lijep!
Donijet u vam odmah sve slike vaeg oca i majke.
Gospoa zaplae. Vjeran je potresen. Osjea da mu je toplo i dobro u blagom zagrljaju ove ene s kojom
ga vee uspomena

34

na pokojnu majku. I dugo je ostavio glavu u njezinu zagrljaju i doarao da ga to majka privija k sebi. Onda
se doktor vrati sa snopom slika, pisama i uspomena na obitelj.
- No, a sada ustani, mladiu, neka se tvoja tetia malo od
mori od plaa. Tako neto! Onesvijestiti se radi tog klipana! -
nastavi aljivo. - Ali ja sam ga sam izazvao na neoprezno pri
znanje. Nita nije moja Mirena eljela toliko nego vidjeti jedinca
svoje sestre. Pokojna ju je uvijek molila neka se brine za njega.
Ali stara ga je odvela u Be i svreno! Kao da je umro! Dakle,
jesmo li se sasvm oporavili? - opet e on eni. - Sada u mu
ja pripovijedati o svemu, a ti samo sluaj, neu da se uzbuuje.
Vjeran posjedne k stolu da gleda slike i pisma, a on pria toplo, kao da su ve odavno svoji.
- A sada sluaj, mome, kako je bilo. Ja sam Primorac, ne
zovem se Peruno - kako glasi moja putnica - nego Frane Peru-
5i, lijenik iz Istre. Saznat e zato. Kad sam jednog dana doao
u Zagreb, tu se razbolih. Stanovao sam kod roaka sv >je prve
ene koja je umrla prije deset godina, dok mi je ki Ivanica bila
jo mala. Tu sam se upoznao s Mirenom, svojom sadanjom su
prugom. Bila je roacima u posjetima i ve davno udovica. Za
dravala se u Zagrebu da bi neto saznala o malom Vjeranu. Nije
se javljala nikome u Kazalinu ulicu, tamo je barunica Kollen-
bach ne bi primila. Znala je samo to da ga baka ne puta ni korak
iz Bea. Kako sam teko obolio, dolazila je mlada udovica susje
dima u pomo, kako je to ve obiaj kod dobrih ljudi. A udovica
je tako vjeto njegovala moje bolesno tijelo, da je osvojila moju
duu... Iskreno sam je zavolio. Dugo se nije mogla odluiti -
uvijek je ekala da e se vratiti u Zagreb, da te ona odgaja po
elji tvoje pokojne majke. Uvijek se bojala da e tebe odgojiti
u nadutog besposliara. A kad je tvoja tetia ula da se ti nee
vratiti u Zagreb, tek se onda odluila prihvatiti moju istinsku
sklonost i djetinjsku privrenost moje djevojice. I tako smo se
vjenali, poli u Istru i osnovali sretni dom. A ti se nisi brinuo za
majinu sestru?
- Naprotiv, nisam mogao nai njezin trag. Kada sam pisao
u Zagorje, javili su da se udala u Maribor i postala udovica.
Govorili su i o nekoj keri.
- To je bila njezina pokerka koja se ve udala - razja
njava lijenik. - A sada dolazi ono vano. Prije pet mjeseci smo
morali u vicarsku. Vidi, mome, tebe gone Austrijanci, a mene
Austrijanci i Talijani. A zato? Nekoliko sam siromanih Hrvata
u Istri lijeio badava, pa su talijanske oblasti tvrdile da odravam
kod bolesnika politike sastanke. Mnogo sam zatvora propatio. A
kada me je ponovo imala stii tamnica, moja je supruga sve tako
dobro udesila da smo pobjegli u vicarsku s putnicom na drugo
ime. Sad zna kako mi je bilo kad se je pronijela vijest: "Mladi
Marcel Arden proveo cijelo poslijepodne u dvorcu Chadeau, gdje
konaci austrijsko tajno redarstvo"!...
530

L...

- I zato ste htjeli otii odavle?

- Naravno.
- Uvijek sam osjeala neku posebnu simpatiju za tog "ve
anina" - usklikne gospoa i zagrli Vjerana.
- A ja sam pogodila da on mora biti na! - veselo e netko
na drugim vratima.
Tek sada su opazili to se dogodilo: Ivanica, odvie znatieljna, dola je prije nego to su je roditelji
pozvali, sluala iza vrata i ve zna sve o emu se radi.
- Gospoice Ivanice!
- Kakva gospoica! Mi smo roaci! - ree lijenik. - Sada
je ona samo Ivanica koju moe povui za uho, ako ne bude
dobra i posluna, ali da joj vie ne udvara, jer to neu dopustiti!
- Nisam joj nikad udvarao, samo mi je bilo drago kad sam
je vidio."
- Vidi, muu, kako si ti htio smjesta otputovati. Ja sam te
zaustavila. Oh, ova primorska krv odmah uskipi. Mi smo Zagorci
neto mirniji, lukaviji i trijezniji. A to je onaj tvoj smeokosi?
Uistinu, roak?
- Je si li, tetie, moda ula o Matildi?
- Pokojna tvoja mama esto mi je govorila o njoj. Ona te
dojila, a ima, takoer, sina, s kojim si se igrao.
- To je taj. U"svojoj sam srei gotovo zaboravio na Videka.
On e ludovati od radosti kad sazna. I ba je on nastojao da se
naem i porazgovorim s vama!
- Odmah u ga pozvati - ree doktor Perui i pozvoni
sobarici - a onda emo jo malo sjesti i pripovijedati.
- Bio bih veoma sretan. Toliko toga imamo sebi rei!
Poto su sobaricu poslali po Videka, razgledavali su ponovo
slike i itali stara pisma Vjeranove majke. Ivanica e lukavo:
- No, sada me barem tata nee psovati to mi je dosadno
samoj i to gledam gospodina Ardena. A ja sam ga neprestano
gledala zato jer je mama rekla: "Ovaj mladi ima oi moje sestre"!
- Nee se dijeliti od nas, je li, Vjeran? - pita gospoa.
- Nita drugo nisam elio nego da naem svoju dragu tetiu,
pa da budem s njome zauvijek. Ova me je elja u Zagrebu gotovo
stajala glave. Pripovijedat e ti kako su mi poslali krivu tetku...
U sobu ue Videk.
- Videk, to je moja prava tetka! Sestra moje majke!
- Nali ste je ovdje, u tuem svijetu?
- Eto, vidi, tako se dogodilo!
- Gospodine - klikne Videk - nisam li rekao da Zagorci
imaju poslovicu: svako je zlo neemu na dobro. Ono zlo na le
denjaku, donijelo vam je da ste se upoznali s doktorovima, a ovo
drugo zlo da ste im se povjerili. I sada neka ljudi kau da Zagorci
nisu pametni!
Gospoa Perui veselo primi Videkovu izjavu, a onda ga ispituje o njegovoj majci.
531
,.34*

- Sada vaa milost zna - kae Videk - nisam roak mla

dog gospodina, ali...
- Ali brat po mlijeku! - upadne Vjeran. - I po dui isto
tako. Bez Videka ne bih mogao biti!
- A vi ste me branili! Znate, htjeli su me tui, jer sam raz
bio zdjelu i prolio mlijeko na majuru. Jo sada ujem kako mali
Vjeran vie: "Ne dam ga tui, on je siromah! Ne dam ga"! To je
ostalo tu - i on dotakne svoja jaka prsa. Ovo se duboko dojmi
gospoe Perui i njezina mua. Gospoa prui Videku ruku koju
on toplo poljubi, a Vjeran mu prui list papira:
- Sada odnesi ovu ceduljicu mojem vicarcu, neka se ne
brine za mene. Ja sam, naime, samo prividno uhien - okrene se
lijeniku - to u vam tek sada potanko ispripovijedati: Piem
svom uvaru neka legne, ja u se vratiti malo kasnije!
Videk ode raspjevane due, a obitelj je dugo u no ostala zajedno s Vjeranom.
Dvorac poiva u dubokom snu. Vjeran se tiho uspinje stubama. Gore1 u mraku opazi svijeu. Videk ga
eka na hodniku. Ulaze u sobu. Sa. stropa visi velika svjetiljka. U toj rasvjeti istrauje Videk Vjeranovo
lice koje odraava ganutljivu radost.
- Jo nisi legao, Videk?
- Da sam doma u Zagorju kopao i orao, onda bih bogme
zaspao i nakon ovog veselja to smo ga danas doivjeli! Ovako
cijelo vrijeme mislim kako su plave oi gospoice Ivanice bile
uvijek na prozoru kad ste se sunali na terasi. A ja sam se ba
ljutio. Bilo mi je ao da ete zaboraviti sve one gospoice doma.
A eto, sad je i zlatokosa Ivanica domaa! A, vidite, da vas nije
Renata odvukla u onaj dvorac, ne biste znali da vam je ona mila
gospoa - tetka. Da to moe saznati moja mama! Kakvo veseljel
POD ZIDOM
U maloj krmi na Dolcu skupljaju se graani i uzbueno priaju. Svima je na ustima nepoznati stranac o
kojemu se gradom ire uznemirujue prie. Najednom prekinu razgovor, a netko vikne:
- Ljudi! To melje mlin! Sada, blizu ponoi?
Mali ovjek progura se do praga i slua. Pozna on um svoga mlina. Jest, to je njegovo kolo. A tko ga je
potjerao u kasnu no?
- Mudrac! Taj dotepenac je potjerao kolo - optuuju pur
gari.
532

Ve izlaze Halper i Beloevi. Idu du potoka prema mlinu. Pod zidom otvaraju se prozori, pomaljaju
glave ena i mukaraca. Na stubama stoje uzbueni purgari i gledaju kako se okree veliko kolo, voda
umi i svjetluca na mjeseini. Kako je proradio mlin? Nitko jo nita ne kae. Ipak se to smatra
sumnjivim dogaajem. Onda netko glasno vikne:
- Ljudi, to je tamo Pod zidom?
Okreu se. Pogledi im zure u neka vrata. Kroz gornje staklo prizemnih vrata zeleno svjetlo, udno,
nevieno, kao zeleni sablasni oblak. Onda zeleno svjetlo nestaje, pretvara se u modro. Stoje svi na
stubama, nagurani jedni na druge, zapanjeni, bez daha i glasa.
Nikica Halper i Stef Beloevi ostave mlin i tre onamo gdje iz modrila nastaje crveno svjetlo. Onda se
pretvara u uto pa opet u zelenkasto. Ljudi sve glasnije izraavaju svoju sumnjiavost.
- Tu nam neka nesnaga pravi arolije i goni mlin u pola noi.
- ujete li ljudi? To neemo dopustiti! - vie nekoliko od-
lunijh graana.
Nikica Halper i tef Beloevi stoje, ute i sluaju, pa dre na oku dugoljast otvor odozdo na vratima kue,
odakle svaki asak prosijevaju drukija arena, tajanstvena svjetla.
- ekajte, ljudi - ree Nikica. - Najprije u vidjeti to je,
a onda odluite.
- Tako, tako! Halper je pravi ovjek!
Nikica stoji pred zatvorenim vratima i gleda kroz gornji otvor u malu prizemnu mranu prostoriju. U
sredini stol, na njemu posuda i udno svjetlo.
Ve za nekofiko asaka pojavi se redarstvenik Jarec sa etiri andara. Prisutnost redarstvenika promijeni
situaciju. Na koga se diu andari, tome bi ljudi sve oprostili. Jarec pokuca. Iz prizemlja mu se odazove
muki glas i vrata se otvaraju. Na pragu stoji mladi mukarac, odjeven u bijelu halju poput lijenika, na
glavi mu kapa. Zlovoljno pita latinski:
- Tko se to usuuje smetati mi u ovo doba noi?
- Redarstvo njegove ekselencije - odgovori Jarec, dok ne
znanac izlazi i pokazuje Jarecu neko pismo. Nikica proita preko
Jarecovih ramena i objasni purgarima da pismo zatiuje uenjaka
od svakog smetanja graana ili oblasti. Pismo je potpisao sam
ministar Aleksandar Bach. Ovo u trenutku upravi prema strancu
neprijateljstvo purgara. Na savjet Nikice Halpera i Stefa Belo-
evia ljudi se ipak razioe, dok je mlinar zaustavio svoje kolo.
Sutradan - sastaju se u palai Ori u Kapucinskoj ulici uzvanice na Ninkin roendan. Ali gosti su
zaokupljeni drugim dogaajima. Ponajprije ele neto saznati o Ljubomiru i Jadranki. Ova
533

je misao zavladala drutvom jer je ve prolo est tjedana od onog dana kad se imao proslaviti Ljubomirov
roendan, pa su oekivali njegove zaruke s kontesom Mirtom.
U velikom salonu domaica oekuje svoje goste s vedrim smijekom te im prikazuje mladog zagorskog
plemia Pisaia koji je stigao iz Zagorja. Pisaievo ime povezano je s Jadrankom i Ljubomirom pa se
nadaju saznati uzbudljive dogaaje o kojima se pria.
U velikoj dvorani palae stoje na okupu Ninkine prijateljice: Zorislava, Hijacinta, Orhida, Zlatana, Ljiljana
i Georgina Buba-novi. One s Nedom trigom sainjavaju "junaku gardu". Nema Mirte, Renate, Olive ni
Jadranke. Tu je jo samo Jadrankina prijateljica Tonica koja sa uiteljicom glazbe svira, umjesto Jadranke,
na klaviru u poast Ninki. Ali je i Tonica ve zaruena, Halper i Beloevi vode u dvoranu Ninku. Iza njih
povorka djevojaka koje sveano izraavaju Ninki svoje bune estitke.
Domaica pozove goste k veeri. Obuzima ih tajna radost. Glad njihove znatielje dosegao je vrhunac. Za
veerom se domaica ne moe oteti odgovorima na pitanja. Kod peenja grofica Ori osjeti kako se Joica
sprema namjestiti pitanje i zato da natoiti ae ampanjcem i digne au. Svi uute.
- Potovani i mili gosti, danas ste nazdravili i po starom na
em obiaju ispili ae u zdravlje moje jedine keri. A sada vas
jo pozivam da iskapite ovu au - u zdravlje mog sina i njegove
mlade supruge Jadranke.
- ivjeli! - kliknue gospoda, dok su gospoe jedva gutnule
od prezira prema nearistokratskoj Jadranki.
- Ovo je doista bilo preveliko iznenaenje za sve nas -
ree Joica - jer smo imali razloga predmnijevati da su Mirta i
Ljubomir budui par.
- Svi smo bili na krivu putu - odgovori Orika. - Mirta
je Ljubomiru ve ljetos kazala da se jo ne kani udati, a nitko
nema prava istraivati zato je tako odluila.
- Ali o samom vjenanju proirile su se po Zagorju razliite
prie, jedna pustolovnija od druge - veli Joica zlobno.
- Da ispravim nagaanja, kazat u vam kako se sve to
dogaalo.
I grofica Julija Ori ispripovjedi kako je Jadranka bila sakrivena, ali je neki pijun sve otkrio Larsenu.
Zatim ispria potanko o dogaaju u rbincu, a naposljetku doda:
- Kad je Pisai konano sretno doveo bjegunce u Bistricu,
u upni dvor, javili su da cestom iz daljine dolaze orunici na
konjima, a s njima i nekoliko drugih jahaa. Svima je bilo jasno:
sada moraju to bre umaknuti. Seljaci su omraenim orunicima
napravili zapreku i zato Larsenovi ljudi nisu nali mladi par. Vjen
anje je objavljeno preko granice, u Austriji, na imanju Ljubomi-
rova prijatelja iz Bea, a zatim su otili u junu Italiju."- To se
534

napokon sada ve smije znati - veli Orika - jer Jadranku vie ne mogu uhititi ni ovdje, a Pisaia i Kia
nije redarstvo do sada nigdje pronalo.
Domaica podsjeti da je ovo vee posveeno mladei i uvede je u plesni salon. Tu je priapnula mladom
Pisaiu:
- Priajte im sve - samo ne o vicarskoj. Neka redarstvo misli da su u Italiji!
U hotelu "K caru austrijanskome", u radnoj sobi baruna Lar-sena, vlada veliko uzbuenje. Barun i njegov
brati Franz itaju pismo to im je stiglo iz Bea. Od asa do asa se zaustavljaju, izmjenjujui
najkrupnije rijei nezadovoljstva. Najzad Larsen plane:
- Kakva se podla lija sakriva u toj ekselenciji! On naputa,
ne samo mene nego i tebe, Franz. To je njegova podlost!
Dijalog prekine dolazak efa policije baruna adeka. Larsen ga odmah oslovi strogo:
- Vama oito nije poznato da je u Zagrebu neki stranac koga
graani zovu "Mudrac pod zidom". Nou izvodi na prozoru od vrata
neka svjetla, a ljudi se do pola noi okupljaju oko njegova stana.
Vi ne znate da taj tip nastoji prodrijeti u zagrebake aristokratske,
imune i intelektualne krugove, pa ih poziva na neka arheoloka
istraivanja gdje da e im otkriti neku tajnu?
- To je i meni javio Tamar de- Grebenovi - odgovori ef
policije.
- Gle i vas je obvezao da mu tampate ukradene pjesme? Pre
ao je u vau slubu.
- Vae visokoroe pogaa.
- To je nitkov svoje vrsti - ali ostanimo kod mudraca. Taj
oito ima neke politike namjere protiv vlade njegove ekselencije.
- Obratno, on je u slubi ekselencije Bacha.
- A ja to ne bih znao? Ovo je uvreda.
- Oprostite, vae visokoroe. Taj mudrac Pod zidom ima
vlastorunu preporuku njegove ekselencije da ga imam pustiti
na miru.
- Falsifikat, a ne vlastorunu preporuku.
- S njime je ovdje njegovo blagoroe sekretar ureda njegove
ekselencije Hauer i vri njegove zapovijedi.
- A meni se nije najavio?
- Nalog glasi da vae visokoroe ne smije nita saznati jer
ima u krugovima aristokracije svoju ljubav pa biste ekselenciji
sve pokvarili... Oprostite, evo pismeni nalog njegove ekselencije.
Sef policije pokae Larsenu dva papira. Ovaj ih da Franzu.
- Stvar mi je jasna - ree ovaj adeku. ef se oprosti na
klonom i ostavi sobu. Dva se bratia gledaju zaprepateno.
535

- Pravo nam budi kad je naa slavna beka aristokracija dopustila da ministarstvo unutranjih poslova
prepusti ovjeku izvan aristokratskih krugova. To je neobino! On je zapravo sretan to si pao u takvu
luaku strast i dopustio da ti Keglevi odnese zlato Zagrebake gore preko granice. Sada ni ja vie ne
mogu nita ispraviti - ti si svoju ulogu odigrao, a s tobom i ja. Sada nam nema druge, nego to bre
otputovati iz Zagreba da nam graani ne ispjevaju rugalicu nad naim padom.
Jo iste veeri Larsen je s bratiem potajno krenuo u Be.
NEOEKIVANI GOSTI
U prostranoj sobi vicarskog hotela "Oberhofen" veselo zviduka Videk i slae knjige na policu. Iz druge
sobe polagano dolazi Vjeran.
- Tako, Videk, volim kad si veseo.
- Lako je sada biti veseo. Na ivot je sada krasan. Dokto
rovi dolaze k vama gore, a mi opet k njima i vraamo se vedri i
zadovoljni. Nismo ni sanjali da ete nai svoju pravu tetku.
- Samo mi je to trebalo u ivotu.
- Trebalo bi vam jo, recimo, ovakav, vraiak - kao to
je gospoica Ivanica... Sve mi se ini - ipak e iz toga biti
enidba. Roaci niste, kad je ona lijenikova ki iz prvog braka.
- uti, Videk, nas se dvoje volimo poput brae.
- Tako to poinje: najprije "braa", a onda - brak
- Neemo raspravljati o tome. Tetka me je pozvala neka
odmah poslije objeda doem k njima. rtvuje se za mene jer sam
u kunom zatvoru.
- Ivanicu ve nekoliko dana uim kartati da i ona moe
s vama igrati.
- Ti se, uistinu, njeno brine za Ivanicu.
- Samo za vas. 2elim da budete sretni...
-. Previe eli, Videk. Ljude kakav sam ja srea uvijek pot-
cjenjuje.
- Onda bi se i srea onepotenila. A to neu vjerovati, jo
ivi - pravica i jao srei ako postane... i Videk izree nepri
stojnu rije.
Kao i svakog dana, donese Vjeranu objed u sobu. Dolazi mladi vicarski redarstvenik i pripovijeda:
- Ministar Bach je odgodio svoj povratak kui. Moj nadstoj
nik misli da ova odgoda znai jo neku namjeru s vama. Zato
morate ostati u naem zatoenju.
- Vrlo se dobro osjeam - veselo e Vjeran.
536

Poslije objeda sie on Peruiu. Tetka i Ivanica zaposlene su vezivom. Namjetenik dvorca javlja da je
vani neki strani gospodin i da eli govoriti s gospodinom Marcelom Ardenom, ali nee kazati svoje ime.
Perui smatra to sumnjivo pa ode da pogleda posjetnika.
Ve zamalo vrati se doktor s mladiem, vrlo pristalim, srednjeg stasa, smee kose i smeih oiju.
- Ja sam Branislav Pisai, neak doktora Tome Pisaia.
Jo nije dovrio, kad mu Vjeran prui ruke i srdano ga
pozdravi:
- Da, nalikujete doktoru. To je veliko iznenaenje. Vaeg
sam strica silno zavolio u Opeki. Ali kako ste dospjeli ovamo i
otkud znate da sam ovdje pod tuim imenom? Ono to mi imate
kazati moete izrei pred ovim mojim najmilijim roacima.
- Onda mogu poeti - veli doljak - odmah s pustolovi
nom to se odigrala onog dana kad je Ori dojaio u Zlatar
mom stricu na vjenanje s Jadrankom.
Slikovito prikae on dogaaj u dvorcu Serbinec gdje su Jadranku zatekli u podzemnom hodniku.
Konano su mladi sretno preli granicu.
- Nije li va stric pomislio da e sada Larsen njega i Kia
zatvoriti u tamnicu i oduzeti im imanja?
- Odmah su o tom vijeali i Ori i stric i njegov prijatelj
austrijski barun i odluili ovo: Ori i moj stric putuju u Be
da uz pomo znanaca prikau kancelaru zato Larsen progoni
Jadranku, a onda e ishoditi pismenu odredbu ministarstva da se
Pisaia i Kia ne smije progoniti. A meni je grof Ori povjerio
teku zadau da s tetkom otpratimo mladu enu u vicarsku gdje
je najsigurnija.
- One su u vicarskoj? - upadne gospoa Perui.
- Ovdje, na Thunskom jezeru, stigli smo o podne i nastanili
se u ovom dvorcu.
- O, pa to je vrlo vesela vijest! - kliknu doktor.
- A kako ste doznali da je ovdje Keglevi? - pita gospoa.
- Na putnoj postaji gdje su se mijenjale dilianse, ona za
vicarsku s onom koja vozi iz vicarske, nali smo Haulikova
nadvrtlara Korblera. Upravo se vraao i saopi nam da ga je grof
Keglevi ovlastio neka javi obitelji Ori i Pisai gdje se nalazi
i pod kojim imenom. Samo se po sebi razumije - rekla je moja
strina - bilo bi ludo traiti koje drugo mjesto u vicarskoj kada
se tu nalazi na zemljak Keglevi. I evo - tu smo.
- A Ljubomir i va gospodin stric? - pita Vjeran.
- Dolaze za nama iz Bea. Odmah s putne postaje, prema
dogovoru sa stricom otposlan" smo pismo u Be da znaju gdje ih
ekamo.
- To je izvrsno - srdano usklikne gospoa Perui. - Nae
se drutvo poveava.
537

Sada su Branislavu saopili da je Vjeran u kunom zatvoru, a i objasnili zato pa gospoa Perui ponudi
da se gospoa Pisai i Jadranka odmah sastanu s njima.
- Dopustite da im odmah javim - vedro e Branislav i ostavi
salon.
- Je li mlada grofica Jadranka ljubazna? - pita Ivanica.
- Ti e joj se sigurno veoma svidjeti. Ivanice, kraj tvoje
milote i draesti - ree Vjeran.
- Ne udvaraj, Vjerane! - upadne lijenik. - Ve si ovu dje
vojicu razmazio pa e misliti da je, uistinu, neka ljepotica.
Vrata predsoblja se otvore. Ue pristala, obla i nasmijeena gospoa Pisai. Domaica je doeka
ljubazno i prikae joj svoju obitelj pa onda Vjerana. Zatim ue Jadranka s mladim Pisai-em. Peruievi
znatieljno upravljaju poglede u njezinu lijepu glavu, punu crne kovraste kose, u pravilne crte lica,
zelenkasto-modre oi oko kojih guste trepavice stvaraju gust okvir. Vjera-nov je pogled zapeo u njezinoj
kosi. Djevojaki pramovi ueljani su kako se eljaju samo mlade udate ene. I kroj odijela pokazuje da
je Jadranka udata ena. Tetka ide u susret goi i pozdravlja je. To je vrijeme bilo dovoljno da Vjeran
potpuno zagospodari sa sobom. Naklonio se Jadranki i pruenu mu ruku s potovanjem poljubio, a zatim
sabrano primijeti:
- Sretan sam to ste umakli, a Ljubomir postigao svoju sre
u. Dopustite da vam odmah kaem kako se u ovoj zemlji ispu
nila moja najtoplija elja - naao sam svoju tetku.
- Onda ste obilno nagraeni za pretrpljene nevolje - ree
Jadranka.
Njezin glas zvui meko, mirno i ljupko.
- Od srca vas pozdravljam - naglasi gospoa Perui. -
Vama zahvaljujem to moj Vjeran ivi jer vi ste mu otkrili stra
hovitu opasnost. Sve ve znamo.
Lijenik prikae Jadranki svoju ker. Lijepe, plave oi zlato-kose djevojke upravljene su plaho u stasitu
ponosnu ljepoticu. Jadranka joj prui ruku srdano, sa smijekom koji navijeta prijateljstvo. Peruika to
primi s velikim zadovoljstvom.
Gospoa Pisai i Vjeranova tetka povele su razgovor i odmah ustanovile da potjeu iz Zagorja, a to ih je
smjesta zbliilo. Uz Jadranku sjedi lijenik i potanko ispituje o bijegu pred Larsenom. Vjeran i Branislav
sjede s obje strane Ivanice. Razgovor biva sve topliji i srdaniji. Doktor je razjasnio i gospoama zato se
Vjeran nalazi pod redarstvenom paskom i poto su se dogovorili kako e se vladati prema strancima,
gospoa Pisai ustane da se oproste.
- Imala sam dobar nos kad sam u trenutku odluila da
idemo ovamo gdje je mladi prijatelj mog supruga iz Opeke - re
e Pisaika. - A kad stignu moj mu i Ori, bit e nam jo
ljepe. Do vienja!
538

Kad su ostali sami, gospoa Perui progovori prva:

- Iz tvojih rijei, Vjerane, nisam mogla naslutiti da je Ja
dranka tako izvanredna pojava. Neto neobino. Neprestano je
mora gledati.
- Sve one dane to sam ih proveo u Zagrebu bila je Jadran
ka pod sumnjom da slui redarstvu. Taj oblak bio je odvie crn,
a da bih mogao opaziti njezine prednosti. Ba onog dana, kad
mi je otkrila Larsenove namjere protiv mene, vidio sam je po
sljednji i jedini put u prijateljstvu. Dakle, nisam nikako imao
mogunosti da opazim ono to vidite vas troje... Ali moram gore,
eka me redarstvenik.
Meutim, Peruievi su otili na etnju. Kad se Vjeran vratio, upita Videka:
- to se dogodilo da si tako mraan?
- Ovog sam asa bio dolje kod jezera i malo da nisam pao
u rodu .,. Kraj mene je prolazila ...
- ... mlada Orika. Da, znam. Ve sam se s njome sastao
kod tetke.
- Vi ste veseli?
- Kakvo je to pitanje? Za koji dan dolazi i Ori. Doli su
ovamo jer su sreli putem gospodina Korblera, a ja sam nadvrtlaru
rekao da izvijesti Pisaia gdje sam. Malo je i-mene zabrinulo to
su doli ba sada kad je tu ministar Bach, ali ne boj se: nita im
on ne moe, pogotovu u ovoj zemlji. Ona je udata za Oria, a
titit e je i monsieur Morand.
Neko vrijeme Videk ne odgovara i nekako udno gleda Vjerana.
- O emu sada misli? Odmah reci. Nas dvojica moramo biti
uvijek iskreni.
- Bojim se da vam se opet ne otvori rana ...
- Sve je prolo - Jadranka pripada onome kome sam je na
mijenio i to me raduje. Kad se ne bih mogao radovati, onda bih bio
nepoten prijatelj.
- A to je rekla Ivanica? - pita Videk.
- Veselila se, a mlada je Orika bila s njome vrlo ljubazna.
Sigurno e se njih dvije sprijateljiti.
Iz druge sobe uo je njihov ivi razgovor redarstvenik i doao vidjeti to je. Vjeran ispripovjedi o
iznenadnom dolasku svojih znanaca, a Videk ode u predsoblje sa zabrinutim mislima ...
Tri ministrova pisara u dvorcu Chadeau neto piu. Tajnik u besprijekorno izglaanom odijelu obilazi ih,
savjetuje i ispravlja. Lakaj otvori vrata - ulazi ministar. Tajnik jo neto dovrava, a onda prua ministru
tri pisma:
.539,

- Dobro je - veli Bach - ali treba pisma zguvati kao da

ih je netko nosio po depovima. Tako... Sada je to savrena kri
votvorina. Ali eto, dolazi poslanik. Zanima ga to radi Bach. "To
e saznati kod veere" - odgovara mu Bach u mislima. - "To je
moja konana zamka Kegleviu" ...
Meutim, najave ministru kurira iz Bea. Stigao je s pismom. Bach razdere peate:
- Vi ste, dakle, Marko Bardovi koji nam je dao Keglevia
i batinu. Rekli su mi da dosta nalikujete na njega, ali to ne vidim.
- Ekselencijo, kada sam obrijan, nosim zaliske i brie, -
onda je na opis sasvim slian. Sada mi je njegovo visokoroe
naloilo pustiti bradu. Vaa ekselencijo, smijem li jo neto saop
iti to sam ovdje vidio?
Ministar ga ponuka.
- Kad sam prije jednog sata proao gradom, opazim kako
obalom prolazi ljepotica za kojom je barun Larsen poslao veliku
prtljagu, a sada je vjenana s grofom Oriem.
- Vrlo zanimljivo, a gdje stanuje?
- U dvorcu Oberhofen. S njome je neka gospoa i mladi gos
podin, ali taj nije Ori.
- Doli ste mi u horu, vodim vas sobom u Be. Sad idite.
Kad je ostao s"Hubnerom, nasmije se slavodobitno:
- Mene svuda prati srea, unato tome to je Keglevi ovu
sreu naas zaveo. Ali sad se pokajniki vraa k meni. I srei je
dosadno kraj takvih idealista, uza me je srei zabavnije. Sada u
odmah uputiti Renatu kako e i zato posjetiti mladu Oriku, a
tvoj brat i dva moja sekretara nai e Vjerana i Renatu u zagrljaju
a - to je sigurnije nego oma. Za ovo e mi posluiti mlada grofica
Ori za kojom je Larsen skrhao vrat.
Sutradan prijepodne otili su novi znanci zajedno na etnju obalom plavog jezera. Ivanica ide s
Jadrankom. Iza njih gospoe, a Perui i mladi Branislav za njima. Oito, svi se vrlo dobro slau.
Na etnji kraj jezera ve su se Ivanica i Jadranka vrlo zbliile. Branislav Pisai svojim pripovijedanjem
stekao je sklonost doktora Peruia, dok su gospoe ve potpuno povjerljive. Oko podne svi se vraaju
vrlo zadovoljni.
Poslije objeda sjela je gospoa Pisai s Jadrankom i Brani-slavom u salon, kad hotelski namjetenik
preda Jadranki posjetnicu. To ih iznenadi.
- Baronesa Renata - saopi Jadranka gospoi Pisai -
neakinja Joice Ottenfels, o kojoj vam je pripovijedao Keglevi,
eli govoriti sa mnom. eka me u mojoj sobi.
Svi se tome ude, ali se mora odazvati. Doktor otprati Jadran-ku i opet sie, uvjerivi se da nema u blizini
nijednog sumnjivog tipa, Bachovih agenata.
Renata prilazi Jadranki: 540

- Mi smo ovdje ve dulje vremena. Danas sam vas vidjela

s prozora i odluila da vas posjetim. Smijem li?
- Veoma ljubazno od vas - veli Jadranka i ponudi joj na
slonja.
- estitam vam i veselim se vaoj udaji. Gdje je gospodin
suprug?
- Radi vanih stvari morao je zaostati, no zamalo e biti
ovdje.
- Oh, kad se sjetim kako su vas zapostavljali, a sada vam se
moraju pokloniti! Sada dopustite da vam se obratim s jednom
molbom. Stvar se tie mene i vas jednako jer je Vjeran tienik
i vae kume kao i moje tetke Joice. Dakle, nas dvije imamo du
nost da mu pomognemo. Prijeti mu teka opasnost.
- Molim, objasnite mi otkud i kako? - mirno pita Jadranka.
- Stanujemo u dvorcu moga ujaka, a tamo je odsjeo mini
star Bach, pa sam ula kako se dogovara s grofom Hiibnerom.
Bila sam izvan sebe kad sam to ula. Onda sam vidjela na etnji
vas i uskliknula sam od sree. Vi ete mi pomoi - ali moji ne
smiju slutiti da sam ovdje kod vas. Oni misle da sam s guvernan
tom u gradu. Molim vas, pozovite ovamo Keglevia, ali tako kao
da biste vi eljeli s njime govoriti o neem vanom. Ne spominjite
nikako moje ime jer bi to za mene bilo opasno, a on bi moda
i sumnjao i moja mu pomo ne bi koristila.
- Pisat u mu da ga ekam zbog vana razgovora.
Renata tako uvjerljivo govori o opasnosti za Vjerana da Jad
ranka napie nekoliko rijei i po sobarici to alje Marcelu Ardenu.
- Vaa kuma i moja tetka Joica bit e zadovoljne to smo
od njihovog tienika otklonile veliko zlo... A sada, jo neto:
svi znamo da on ljubi vau kumu Oriku. Ovo inim za njega
radi tetke Joice pa vas molim budite tako ljubazni i izaite kad
on doe da o toj tajnoj zavjeri protiv njega govorim bez svjedoka.
- Samo se po sebi razumije. Odmah u se udaljiti.
- Draesni ste. Hvala vam!
Oslukuju i ekaju. Nakon deset asaka ulazi Vjeran. Iznenadio se, opazivi Renatu, a Jadranka bre
apne:
- Baronesa vam nosi vrlo vane vijesti. - I brzo nestane u
hodniku.
On stoji zaskoen. Jako ga je uznemirilo kad je od Jadranke primio pismo neka odmah doe k njoj. Bojao
se tog sastanka i uzbuen doao u sobu. Kad je Jadranka izala, gotovo mu je odla-nulo. Ali to hoe
Renata?
- Odabrala sam ovaj jedini put. Mogu vam otkriti teku
zavjeru protiv vas. Jo ste uvijek uvjereni da sam vas naumice
navukla u ovaj dvorac. Sada u vas razuvjeriti. Bach ima- pisma
koja su vam pisali neki vai znanci s kojima vi snujete atentat
protiv cara Franje Josipa.
541

- Oh, ve otrcana prijetnja! Meni nema tko pisati ni o

kakvoj uroti.
- Ali Bach e stvoriti te vae ortake. Vidjela sam ovdje ono
ga to je imao glumiti Keglevia u Zagrebu. Taj e zastupati vau
osobu pri tobonjem atentatu, a onda e ministar vicarske traiti
vae izruenje. Ne bih mogla ivjeti da vam to ne javim.
Gledajui ga arkim oima, ona se makne a on se nakloni:
- Neu zaboraviti koliku vam dugujem zahvalnost.
- Ne primam zahvalnost. Uinila sam to po nalogu svoga
srca, sa eljom da vam dokaem kako nisam bila kriva onom to
se zbilo u dvorcu Chadeau. Zar se smije smatrati nedostojnim
ako priznam da vas ljubim?
- Nisam vrijedan vae ljubavi. Od puke sebinosti zatvaram
oi pred vaom ljepotom i milotom.
- Ova je sebinost vrlo korisna. No, meni se uri, a vi raz
mislite kako ete izbjei Bachu koji za dan-dva putuje u Be da
provede prividni atentat na prazna dvorska kola s Bardoviem
- u vaoj ulozi.
Renata uini kretnju kao da odlazi, ali se opet vraa. Gleda mu u oi i pita:
- Vi me moda mrzite?
- Takvu ljepotu i draest ne moe mrziti nitko na svijetu.
- A ljubiti?
- Odgovaram na pitanja: imam cilj, a taj mi zapovijeda da se
udaljim od svake ljubavi...
"Sad e doi ouh sa svjedocima, dakle, naprijed!" - odlui ona. Vani se uju koraci. Ona zadre i baci se
Vjeranu na grudi s rijeima:
- Ja eznem za tobom ...
Zaprepaten je. Sto da uini? Nee je uvrijediti, ali niti uzvratiti zagrljaj. Pokuava je dovesti k svijesti
prijateljskim rijeima.
- Na alost, ne zasluujem vae osjeaje... Osvijestite se.
Kucaju - opomene je on.
Jo se vre privila uz njega. Ali sada je Vjeran odluno prihvati za ramena i pokua maknuti. No, tada -
naglo se vrata otvore. U sobu utri Jadranka. Zaustavi se kao munjom oinuta. U Vjeranovim je oima
zaprepatenje. Ruke mu poivaju na Rena-tinim ramenima. Ona ne die glave s njegovih grudi. Oboje
pruaju sliku zagrljenog para. Jadranka bi oito htjela neto rei. Vjeran pokua otkinuti od sebe Renatu.
Ona je uvjerena da su to njezini i sva se privija uz Vjerana pa eka ugovoreni prizor sablazni to e ga
prirediti njezin ouh. Ali je ula samo drhtave, poluglasne opomene Jadranke:
- Baroneso, izgubljeni ste. Va ouh dolazi s jednom damom
i dva gospodina. Sakrit u vas. Brzo... Doite, odmah sam pre
poznala vaeg ouha po slinosti s njegovom sestrom Joicom.
542

Renata se okrene k Jadranki. Vjeran se oslobodi neeljena zagrljaja.

- Sto ste doli? - vikne baronesa bijesno. - Sto hoete?
- Oprostite, vidjela sam dolje brata grofice Joice i potrala
da vas svojom prisutnou oslobodim sablazni...
- Da, da! ... Idite, zadrite ih, moda nee ovamo, molim
vas...
Renata hvata Jadrankine ruke, okree je k vratima i gura iz sobe.
- Ali, baroneso - prie Vjeran - ne gubite prisutnost duha.
Prava je srea za vas to je mlada gospoa ula, neka ostane.
Renata oajniki trai kako bi odstranila Jadranku i grubo se okosi:
- Ta idite. Vi ste nepristojni!
- Ja u otii i baronesa je spaena - upadne Vjeran.
- Prekasno! - apne Jadranka. - Dolaze. Idite tamo - i
pokae Vjeranu vrata to vode iz sobe za primanje u njezinu spa
vaonicu. - Odanle moete na hodnik ako oni uu ovamo.
Renata potri za Vjeranom rairenim rukama:
- Ta to je ludo. Ostanite! Zar ste kukavica?
On vie ne uje te rijei. Nestao je iza vrata to mu ih je pokazala Jadranka i povukao zasun.
- Skandal! Skrivate ga u svoju spavaonicu! - navali Rena
ta na Jadranku. - To e saznati va mu.
Ulazi grof Schlaum-Linde s Renatinom majkom, zatim guvernanta i oba Bachova tajnika. Jadranka se
priini da ne zna tko su.
- Oito su vaa gospodstva zamijenila vrata vaih soba? Si
gurno stanujete malo dalje od mene?
Grofa i groficu pitanje zapanjuje. Umjesto Renate i Vjerana u zagrljaju, nalaze tu mladu ljepoticu. Sto se
dogodilo? Dakle, doli su prerano, ali guvernanta im je javila da je mladi ve u sobi. Najprije se snae
grof. Okom u oko ljepotici ne moe biti grub ni neprijazan i nakloni se:
- Oprostite, ne stanujemo ovdje, ali nije bila zabuna. Cuo
sam da je ovdje moja pastorka, a nije zatraila dozvole od majke.
- Sastala sam baronesu na obali jezera i kako se poznamo
iz Zagreba, zamolila je da doe sa mnom u moju sobu na malo
avrljanje.
- Ah, onda je drugo...
Renati ne preostaje nita nego da ode. Vjeran vie nee doi. Njezina majka, neizmjerno ljutita, izree ocu
na francuskom da je ova ena zlobno sprijeila sastanak, a on pobjegao.
Zatvorili su vrata i odlaze. Jadranka slua jeku njihovih koraka, a zatim se obazre. Iz spavaonice ulazi
Vjeran.
- Oprostite to nisam izaao. Vani sam na hodniku vidio
dvojicu nepoznatih ljudi i smatrao da je bolje ekati. Smijem li
vam neto razjasniti? Vas je Renata zamolila da me pozovete u
ovu sobu kao da vi elite biti sa mnom? Molim oprotenje za nju
543

i sebe. Onaj prizor, kad ste uli u sobu, izgleda u najmanju ruku neukusan. Treba da znate: onih dana,
kada sam stigao u Zagreb, na prvi sam pogled bio oaran Renatinom ljepotom. Razumljivo, sada morate
predmijevati da sam, moda, ak u dogovoru s Rena-tom iskoristio vau dobrotu ...
- Ne elim vas pustiti u takvoj zabludi. Evo, priznajem:
svatko bi mogao misliti o vama ono to ste naveli, samo nikada
ja... Jer ja znam da nikada niste ni u snu pomislili sastajati se
s Renatom dok u srcu nosite - drugu ...
Miii njegova lica su se trznuli. Grudi mu dru. Jadranka nastavlja mirno:
- A vi niste jedan od onih koji svoje osjeaje mijenjaju tako
brzo. Dakle, ovo je dosta da vas uvjerim kako u mojim oima
prema vama ne moe biti nikakve ljage.
- Razumijem, ipak ...
Ne moe nastaviti. Otkud ona zna za njegove tajne osjeVje prema njoj? Ako ih zna, zato ih spominje
tako smjelo? uti i pita se: kojom bi rijeju mogao prikriti svoju uznemirenu duu? Ako ona zna za
njegove osjeaje, kako e dalje dolaziti u drutvo s njom i njezinim muem?
"- Vidim, gospodine, dirnula sam u naskrovitiju tajnu vaeg srca, a vi niste ni slutili da mi je poznata ...
- Zna li to i Ljubomir? - pita Vjeran bez daha.
- Ne. Nitko to nikada nee uti od mene. Nikada!
Vjeran gleda u zelenomodre oi. Zato su tako "mirne, a ipak
turobne? Neka kae, pa makar morao umrijeti od boli.
- Ne bih smio nastaviti, ali oprostite mi to vas molim:
gdje i kada ste uli u trag ovoj tajni?
- Duna sam priznati - inae bi meu nama leala teka
magla ...
"Nema vie sumnje, ona zna. Kako? Otkud?"
Vjeran strepi od onoga to e mu otkriti, ali je mora sluati kako bi se znao vladati prema njoj i
Ljubomiru. to bi se dogodilo kad bi mu prijatelj naknadno uao u trag da ljubi njegovu enu? Dakle,
mora znati kada i ime se odao da se toga uva i tako zauvijek pokopa sve tragove i nestane odavle.
Jadranka, meutim, mirno pria:
- Bilo je to u Opeki. Odluila sam kumi povjeriti da mi
Ljubomir nudi svoje srce i ruku. Dulje o tome utjeti smatrala
sam nezahvalnou prema onoj koja me je othranila. Toliko me
to titilo da sam odluila olakati savjest jo iste veeri kad sam
stigla u Opeku. Svi smo ve bili u svojim sobama. Krenem k njoj.
U dugom hodniku tiina i polumrak. Ila sam hodnikom tiho,
na prstima da ne smetam vama jer ste stanovali nasuprot mojoj
kumi. I doavi k vratima, htjedoh pokucati, ali ujem glasove.
Mislila sam; kuma razgovara s kljuaricom. Ta me misao pri
rodno ponuka da prislonim uho na vrata kako bi saznala mogu
li pokucati. Umjesto kljuarice, ula sam muki glas.
544

- Muki? iji?
- Va. Vi ste duboko i tronuto govorili mojoj kumi: ini mi
se, od asa kada sam vas prvi puta vidio - ja sam u vas -
zaljubljen" ... Prestraila sam se jer oslukujem tue tajne ...
i...
Neto je zablistalo u Vjeranovim grudima. I biva mu jasno: ona je u zabludi. To ga ohrabruje i odmah pita:
- A to je odgovorila kuma?
- Odgovorila je: "Vi ste draesno dijete koje moram..." -
ali brzo na prstima potrim u svoju sobu. to bi mislila ona i vi
da ste me uli? Meni je bilo razumljivo i prirodno da morate lju
biti tako krasnu, duhovitu enu. Onda mi je bila jasna vaa briga
i za Ljubomira, za sve to pripada kumi. Svaki va korak, in i mi
sao bili su posveeni onome to je pripadalo njoj. Radi nje poklo
nili ste svoju panju ak i meni kad su me htjeli oteti redarstve
nici baruna Larsena. Ljubav prema kumi vodila je vae ine da
raskrinkate lanog Kristijana. Tako sam one veeri posve nehotice
saznala o vaoj ljubavi. Nadam se da ste stekli uvjerenje kako
u mojim oima nema prema vama ljage. Vi sigurno niste Renati
dali povoda za ono to sam vidjela. Vae je ruke nisu grlile, to
sam ionako razabrala ...
- Sada sam, uistinu, posve miran da me ne osuujete. Samo
jedno alim: to one veeri niste dalje sluali, jer odgovor vae
kume, a sada svekrve, ima zanimljivi svretak. Rekla je: "Vi ste
draesno dijele koje moram estito ispraiti". Zatim je govorila
o svojoj odrasloj djeci. Nikad to nije povukla natrag.
Zatajio je Jadranki ostatak razgovora one veeri zato to eli da Jadranka i dalje vjeruje kako on ljubi
Oriku. Bit e mu to dobro zaklonite u njihovu saobraaju ...
U tom trenutku u sobu ulazi gospoa Pisai i predloi Jadranki etnju, a nakon toga e gospoi Perui
na kartanje.
Sve troje iziu zajedno. One su krenule niz stube, a Vjeran u svoju sobu i odmah sjedne pisati pismo.
Videk predobro opala kako je umoran i iscrpljen. Kad je svrio, obrati mu se:
- Idi do redarstvenog ravnatelja i predaj mu ovo nekoliko
napisanih rijei. Zatim e ostati u sobi i kad on doe ovamo,
odmah me pozovi. Bit u kod tetke.
Kad je Videk otiao, Vjeran sjedne, nasloni glavu i sklopi oi. Razbudi ga dogaaj iz Opeke. Na to ga je
nehotice podsjetila Jadranka. Zatvorenih oiju promatra prizor one noi kad je s Pisaiem bdio uz
Jadranku. Uspavana, osamljena leala je u postelji. Pred zoru je najednom maknula usnama. Pisai ga
zove, sagne se k Jadranki, a ona sve jasnije izgovara: "On ljubi nju". Onda ga je to iznenadilo, pa je kazao
posve glasno, da bi ga razumjela: "Varate se. Ljubomir ljubi samo vas". Stari Pisai mu je stao
razjanjavati: "Ne. To ona ne misli Ljubomira. Mora da je netko drugi" ... to mu je sve one noi govorio
Pisai? Ne moe se sjetiti. Zato ga sada tako uzbuuje sjeanje na Jadrankine
545
35 Jadranka

rijei: "On - ljubi - nju..." Zato ga ova uspomena plai kad je malo prije sjedio nasuprot Jadranki i bio
tako miran? Ne, mora izbrisati ovo sjeanje iz svojih misli. 2eli mira i radosti to je ona Ljubomirova
ena. Da, Ivanica! Kod nje e stei zaklo-nite od pogibelji to mu prijeti. Samo kod nje...
Onda se digne i poe k prozoru da svojim mislima da drugi smjer. Ali prvi pogled kroz prozor susree
opet Jadranku. Stoji na obali jezera i razgovara s nekim bradatim mukarcem u odijelu vodia za
ledenjake. Smjesta se povue. Saleti ga misao: "Kad sam uo da je stigla ovamo, spopala me strepnja. Ne
otvara li se preda mnom ponor u njezinom prisuu? Ako je istina, moram nestati. Otii. to prije.
Odmah!"
U tim ga mislima prekine dolazak nadstojnika Moranda i doktora Pisaia. vicarac slua Vjeranovo
prianje o Renatinu posjetu, a onda primijeti:
- Baronesa je zaljubljena u vas, mladiu. Zato e nastojati
da vas sauva za sebe - ili e pomagati vama protiv ministra, ili
ministru protiv vas, ako je ne posluate. Kad ste bili u onom
dvorcu, ministar je rekao to s vama kani jer je mislio da vie
ne moete izai na sunce. Poto sam vas ja uhitio, odluio se na
taj atentat. Ova posjetnica kojom sada Renata poziva mladu Ja
dranku Orievu na izlet na Briensko jezero, iskazuje da baronesa
eli i tu mladu enu iskoristiti u svoje svrhe.
Vjeran uti, a lice mu odaje da je zabrinut. Nakon nekoliko trenutaka nadstojnik nastavi:
- Moj je prijedlog, mladi prijatelju, da ostavite Thunsko
jezero.
- Da. Na to sam i ja mislio kad je otila Renata - prihvati
Vjeran.
- Ali iz svega toga to ste mi kazali izvire jo jedna stvar.
ini mi se da ministar vjeto iskoritava baronesu Renatu, jer
zato se baronesa pourila s pozivom? Zato to se ministru uri
kui... Tu se opet neto plete. To svakako za mladu Oriku
znai pogibelj. Zato je i treba izvesti odavle. Vi ste je duni upo
zoriti, gospodine Kegleviu. Ona je ena vaeg prijatelja, a kako
ste mi kazali, dugujete joj i zahvalnost. Dakle, valja je zatititi.
Nastavljaju vijeanje i konano redarstvenik iznese svoj prijedlog:
- Ispod gore Sv. Bernarda ima krasan gradi Sion. Tamo
je nadstojnik redarstva moj brat. Ponijet ete moje pismo za
njega pa putujte onamo sa cijelim drutvom mlade Orike. Ondje
vas ne mogu pronai ni za godinu dana. A kad ovamo stigne mu
mlade Orike, to u ja znati i odmah ga obavijestiti kamo treba
da ide za enom.
- Kako bih mogao otii odavle, a da to ne bi saznao ministar
Bach? - upita Vjeran.
- To je opet moja briga - veli vicarac.
546

- Razabirem: tu se za Vjerana i mladu Oriku rasplie

nova pogibelj, a to se mora izbjei. Sam u gospou Pisai
nagovoriti da poe s mladom enom i s nama - veli doktor
Perui.
- I ti si spreman putovati u Sion? - pita Vjeran Peruia.
- Misli li da bi tvoja tetka spavala i jednu no kad bi ti
otputovao bez nas? Mi se vie ne kanimo dijeliti, moj sinko.
Vidim: ovaj gospodin ima pravo, valja to prije otii na sigurno
mjesto.
- Putovanje u pripraviti ja, samo moram nai jednog od Bachovih ljudi koji e- mi pri tom posluiti
sasvim nehotice - predlae vicarac.
- Imam ga - predloi Vjeran. - Jadranka je rekla da je
na obali jezera prepoznala Bardovia, premda je obojio kosu i
bradu koju sad nosi. On sjedi dolje, toboe, kao vodi. Pitanje
je samo hoe li Jadranka privoljeti - spomene Vjeran, pogledavi
Peruia.
- To je moja briga. Sve u joj sam razloiti.
- Jo joj recite - uputi ga vicarac - neka baronesi po
prilici ree: da vrlo rado prima njezin poziv, ali sutra uvee oe
kuje dolazak supruga, pa e s njim zajedno poi na Briensko
jezero. Iz tog e ministar razabrati, ako ima namjere upoznati na
izletu ljepoticu, da e mu to biti nemogue i prihvatiti objeruke
ono to e mu donijeti Bardovi - a to je opet moja stupica.
Nadstojnik redarstva ustane da se oprosti.
- Kako da vam zahvalim na dobroti koju ste iskazali neaku
moje ene? - pita Perui.
- Zato sam to uinio? Najprije - mrzim Austriju. Mi smo
vicarci dosta stradali dok se nismo oslobodili njihove vlasti.
Znam, i to da se i vaa domovina eli osloboditi Austrije i to me
je pribliilo mladom gospodinu. Tree - znam da ga monarhija
kani orobiti, a kako sam ve jednom rekao - ja; poten ovjek,
naao sam potenjaka, a potenjaci nau svuda dom i roake.
Sutra u doi da vam donesem daljnje odredbe.
Sili su. Gospoe su ve u doktorovu stanu. Odmah je Jadranka vicarcu s prozora pokazala Bardovia,
neto je ovaj pourio dolje, a Perui saopi gospoama to je zakljueno.
- Meni u toj zemlji ne moe prijetiti nita. To je rekao
i Ljubomir - brani se Jadranka.
- Sada su nastale nove okolnosti i makar nisam redarstve
nik, vidim: moramo odavle. Gospodu Pisaia i Oria, kad stignu
iz Bea, obavijestit e nadstojnik kamo smo otputovali i zato -
uvjerava Perui.
- Svi emo lijepo nenadano spremiti svoje kovege i ekati
as odlaska - predlae doktor.
itave je veeri Vjeran bio zamiljen i rano se oprostio. U svojoj sobi mogao se dati razmiljanju. Danas,
nakon objeda, odluio je, poslije razgovora s Jadrankom, ostaviti ovo mjesto
.,..,,, &A1

da izbjegne njezinu blizinu. Njegov je vicarski prijatelj cijelu osnovu bacio naglavce. 1 sada, umjesto da
se povue daleko od opasnosti koju je zamijetio u svojoj dui, jo joj se pribliava. Ali mora prihvatiti
pomo prijatelja. Svi moraju zajedno. To se ne moe promijeniti. Tad izvue jednu vicarsku knjigu pa
istrauje gradi Sion u koji imaju poi. U mislima sklada raspored svog dnevnog ivota i biva sve mirniji.
Na svretku je ve vrsto odredio svoj stav: "Nisam nikakav slabi. Znat u se odrati na uzdi, a onda - tu
je Ivanica. Ona e biti moje zaklonite. Da, to sam ustanovio ve poslijepodne. Bit u samo s njome".

hvati uzde. Vozi ene koje su ve uvee sjele u kola. Neujno krene koija sporednom cestom kojom ure
Vjeran i drugovi, odjeveni u vicarske redarstvene uniforme. Zatiuju neznane putnike u koiji od
austrijskih znatieljnika.
Sutradan, kad su svi Bachovi ljudi ekali da Vjeran odjai u izgnanstvo, prema Bernu k ministru dotri
Bardovi i javlja:
- Ekselencijo, na obali sam naao vicarsku uhodu s kojim
sam se upoznao. On mi ree da se Arden vratio nakon sat vremena
i javio nadstojniku neka mu da dozvolu da putuje tamo gdje ipak
ima svojih znanaca. I tako je, po dozvoli, krenuo preko Unter-
waldena u - Austriju.
- Dobro mi doao! - klikne ministar, napie pismo Renati
i obea joj Vjerana za mua, pa onda otputuju u Be.
-

-
U radnoj sobi ministra Bacha zapalili su svijeu. Ulazi Bar-dovi, duboko se pokloni i referira:
- Vaa ekselencijo, vicarsko je redarstvo oslobodilo Vje-
rana Keglevia iz pritvora pod uvjetom da smjesta napusti vi
carsku. Nadstojnik mu je dao slobodu da odabere, pa je odluio
u Francusku, preko Berna, a po elji redarstva mora tono oznaiti
put. Onaj koji ga je uvao, odreen mu je za pratnju, ali samo
na podruju Thunskog jezera. Dalje Keglevi putuje bez redar
stvene pratnje, sa svojim momkom. Putuje jahaim konjima,
nadstojnik redarstva eli da to prije ode iz vicarske.
- To je sve odredio nadstojnik danas?
- Danas poslijepodne. To su saznali i moji drugovi.
- Je li vam govorio zbog ega je Keglevi bio uhvaen?
- To ne zna nitko. Vele: diplomatska tajna.
- Moe biti i varka, zato vaa panja mora biti stostruka.
Ministar nastavi da presluava sve agente. Najzad odredi
kako se ima sve pripraviti, a zatim odmah dade pozvati sebi poslanika Hiibnera i saopi mu preokret:
- Kako vidi, monarhija moe mirno spavati. Moje redarstvo
i u vicarskoj djeluje nepogreivo.
- Prema tome, ve e za dva dana u Be?
- A ti u Pariz. Nadam se, Napoleon Trei nije tako umiljen,
da bi to snovao protiv Austrije, a Zagrebaka gora e mu ipak
otvoriti kredit.
- Zaboravio si na Renatu?
"Sad je vie ne trebam" - odgovara Bach u mislima, ali veli glasno: - Ba na nju mislim najvie. Za koji
dan priredit u joj veselu svadbu. Neka samo mirno eka.
Iste noi, u gustom mraku, uniformirani redarstvenici u dvorcu Oberhofen izjahali su konje i nestali u
mraku. S druge strane dvorita priblii se prerueni nadstojnik Morand. Iz upe izlazi koija. On uzme
koijaku kapu sjedne na prednje sjedalo i pri-
548

PREVARA SUDBINE
itavo Vjeranovo drutvo stiglo je neopaeno u gradi Sion i po preporuci Paula Moranda nastanilo se u
vili "Grande". Svatko ima svoju sobu, a svi zajedno lijepu malu blagovaonicu. Kad su bili na okupu, doe,
im u posjet brat efa redarstva na Thunskom jezeru, pa je prema njima isto tako ljubazan i srdaan kao i
njegov stariji brat. Smjestio ih je po bratovoj elji, obeao im svu panju i sigurnost prema austrijskim
pijunima. A onda im Pierre Morand ponudi da e im pokazati gradi.
S oduevljenjem primaju ponudu i spreme se na odlazak. Naprijed Ivanica s Branislavom i Vjeranom,
dok su gospoe, Pierre Morand i doktor Perui poli za njima. Obilaze zanimljiv grad. Na peinama
promatraju ledenjake, strme humke, iljaste i kamenite, a na vrhovima srednjovjekovne dvorce.
Nadstojnik pokazuje Vjeranu:
- Vidite tamo gore, onaj dvorac sa zapada graen je u 13.
vijeku, a ovaj lijevo u 16. U sredini, ona klisura na kojoj je viso
ravan, bila je jo u rimsko doba tvrava kada se Sion zvao
Sedunum. Iz 9. vijeka potjee katedrala. Imat ete dosta prou
avati. Ako elite poi na osobito lijepi izlet - ponudi Pierre -
onda idite na brdo Sv. Bernarda. Ljetos je rijetko dobro vrijeme.
Kako vidite, jo je toplo. Na brdu Sv. Bernarda ima u jeseni
samo nekoliko lijepih dana, ali ove je godine gore samo 15 stup
njeva ispod nitice, dakle, potpuno izdrljivo. Imaju znamenitu
knjinicu. Moete ostati vie dana.
- Sutra bih mogao tamo - poveseli se Vjeran.
- A, tako? Lijepo. Sada sam ga uhvatila. Eto, ujte: gospodin
se Vjeran kani sutra popeti na brdo Sv. Bernarda, a mi emo
lijepo doma zijevati.
549

- to si rekla, Ivanice? - okreu se svi k njoj.

- Mladi gospodine, i mi emo gore - javi se Pisaika.
- ene ne mogu tako visoko - brani se Vjeran.
- Ali, monsieur - ispravlja ga Pierre Morand - tamo ete
nai vie ena nego mukaraca, tovie mnogo lijepih.
- Zato i hoe gospodin bez nas - prijeti u ali Pisaika -
ali mu to neemo priutiti.
- Moete svi dio puta prevaliti na mazgama - obrazloi im
vicarac.
- Izvrsno, krasno, zajedno emo.
- Vas e to, mlada gospoo, zanimati - razjasni Perui
Jadranki. - Va suprug ionako ne moe stii prije etiri-pet dana,
a dotle smo mi ve natrag.
Ivanica se najvie veseli i drai Vjerana:
- Pokvarit emo ti veselje da udvara ljepoticama na brdu.
- Kad sutra poemo, ti e biti uvijek sa mnom, da se uvje
ri kako nemam nikakvih namjera.
Vratili su se u vilu "Grande". Vjeran jedva doeka da se oprosti, pa ode u svoju sobu. Osjea se umoran i
skren. I Videk nije dobre volje, uti i eka da li e ga nagovoriti. Kad jo uvijek nita ne ree, momak se
oslobodi sam povesti razgovor:
- Nimalo se ne veselim to idete na tu goru, makar pripada
svecu. Nikad niste imali sreu u brdima. Najprije od Bacha - a
sad i ona...
- To je ludost. Kako dolazi na tu uporedbu?
- Tako. Mlada gospoa kao da ima neto na srcu, a vi opet
bjeite od nje. Kad je dola na Thunsko jezero, bila je prijazna
i ljubazna, alila se i zabavljala, a nakon onog poslijepodneva, kad
je dola Renata k njoj, kao da ste se neto posvaali.. .
- Sanja, Videk. Molim te, probudi se.
"Samo ako se nije neto drugo probudilo" - uzdie Videk.
Rano je i svjee jutro. Nebo se plavi. Na istoku, iza dalekih gora, javljaju se prvi znaci sunca. Na malom
trgu gradia Mar-tigny stoje opremljene mazge za polazak. Doktor Perui i njegovo drutvo redom su
sjeli i krenuli s trga prema brdima. Gospoa Perui i njezina zemljakinja Pisai idu zajedno. Za njima
su Jadranka i Ivanica. Onda slijede Perui s Vjeranom, Branisla-vom i Videkom. Sva se zemlja oko njih i
pred njima uzdigla u humke, brdine, gore i ledenjake. Slike se mijenjaju, brzo i udesno kao predodbe.
Vodi ide naprijed, pokazuje im po svojoj dunosti pojedine prelaze preko strmoglavih ponora, pripovijeda
o tragedijama to ih u toj divljoj samoi stvara priroda. Pokazuje vodopade to se bacaju u grdnom umu
niz hridine.
550

Preli su most pod kojim duboko dolje udara gorska rijeka, kao da e razbiti kamene klisuraste obale.
Tutnjava vodopada zagluuje svaku rije.
- to si se Vjerane, tako zamislio? - pita doktor mladia.
- Od tebe danas ni glasa.
- udno mi je u dui kad pomislim da sada ide s nama
zajedno na ovo brdo vjekovna povijest. Ovuda je negdje prolazio
Kartaanin Hanibal. Ve su se u staro doba estito prepirali
Polvbius i Livius kojim je putem preao ovo brdo. I Karlo Veliki
je prolazio ovuda, i Langobardi, i Franci, i Burgundi, Hungerezi
i Saraceni, cijele ete znamenitih plemena, a jo je svjea uspo
mena na Napoleona Prvoga i njegovu vojsku od trideset tisua
ljudi. Kau da su mu lijevo i desno padali u ponore konjanici
i nestajali bez glasa i traga. Moda je bio kanjen zato to su ga
zaklinjali neka ih ne vodi ovim smrtonosnim putem, ali je njegova
luaka volja zapovijedala jo okrutnije. ovjeka hvata jeza od
pomisli da su istim ovim putem polazili u smrt ljudi tjerani
slavohlepljem pojedinaca i drava.
- Eno, "Dolina smrti" - javi vodi.
Zaustavili se, okupili i gledaju duboko dolje. Ledeni zapuh dolazi odande. Vodi tumai:
- Ovo je najstranije mjesto u itavom brdu. Kad doe zima,
tu se ukrtavaju najei vjetrovi, prave oluje i meave. Ako takva
snjena oluja na tome mjestu zatekne putnike, svi moraju u tu
"Dolinu smrti". Tu je poginuo najvei dio vojnika svih vremena,
kada su ih vodili preko gore. Zato se i zove "Dolina smrti".
- Hajdemo dalje! - pozva ih gospoa Perui. - Neu
gledati ovu mrtvanicu.
U tom se asu okrenula Jadranka, a njezin se pogled susretne s Vjeranovim. Posve bez razloga i sasvim
bez njihove volje. Cijelim su putem daleko jedno od drugog, a sada, u tom asu, ovaj nijemi pogled tako se
neobino dojmio Vjerana. Kao da mu se duom prouljala neka strava. Jadranka se polagano okrene
prema gospoama, ide dalje. Vjeran nastavlja put uz Peruia i Bra-nislava. Jo uvijek osjea Jadrankin
pogled. Zato ga uznemiruje? Nije li u njezinim oima bilo neto novo, dosele neopaeno? Perui ga kori:
- Kad stignemo na brdo, ti e, Vjerane, sigurno postati
fratar u samostanu trapista. Oni ute cijeli ivot. Eto, vidi, Bra-
nislav je naao zabavu. Lijepo se prikljuio Ivanici. Mlade zna
da spada zajedno, a ti kao da si moj djed.
- To je samo asovito raspoloenje od dojmova.
- U tvojoj dobi i nad "Dolinom smrti", koju smo netom
vidjeli, sjaji sunce. Moramo se osloboditi melankolije.
Vodi ih zaustavi. Pred njima lei jaka kamena zgradica s natpisom "Gostionica Napoleona I".
- Ovdje moemo neto zaloiti -"upozori vodi - ako go
spoda ele.

Prihvatili su priliku i skrenuli u gostionu. Gostioniar donese suhog mesa, sira i mlijeka, a vodi
pripovijeda:
- Ba na ovom mjestu, u toj je zgradi, dorukovao Napoleon
kad je prolazio preko planine.
- Bit e da je ovo meso i ovaj sir ostao od njegova doruka
- apne gospoa Pisai - Po tvrdoi mesa i sira gotovo se
moe prisei na to!
Nailili su se na raun doruka, a zatim poli dalje pjeke.
Sunce grije i oni poskidali ogrtae. Gospoe su vesele. Vjeran i Perui im se pridruuju. Branislav s
Ivanicom i Jadrankom veselo avrljaju. I Jadranka se ali. Ivanica vedrim duhom, a Branislav alama
izazivaju jedni druge pa stvaraju veselu atmosferu usred sivih peina po kojima sunce razlijeva svoju
toplotu.
Tako se uspinju satima.
Proli su kroz uski prolaz izmeu dviju peina i onda se zaustave. Stigoe na vrh brda. Tu je visoravan. U
sredini jezero. Povrina mu je pokrivena lakim ledom. S jedne i druge strane uski putevi, a zatim opet
kamene klisure koje stvaraju kameni zid oko visoravni.
Gledaju i dive se. Posljednji iza njih je Videk. Cijelo se vrijeme zadravao sam u pozadini. Vjeranu je ao
to ga nije putem oslovljavao i prijazno ga pita:
- to je, Videk? Danas nema rijei? to veli na ovu
ljepotu?
- Ne vidim ja nigdje nikakve ljepote! Kamenje, led i snijeg
ne moe biti nita nego strahota! Bila bi to ljepota da je ovo
polje penice, kukuruza i krumpira!
Drutvo se nasmijalo.
- Nema on krivo! - veli Vjeran. - Ali ipak, sve ove brdine,
svi vodopadi, sve to tebi nije nita?
- Nita! Volim ja zagorski potoi nego ovdje cijelo jezero.
Svi ti izvori ovdje bijesni su kao pakleni avli! Opet velim: neka
mi smo tko moje Zagorje prispodobi sa vicarskom posvadit u
se s njime i potui na noeve!
- uvajmo se sada Videka - opomene gospoa Perui
drutvo - jer e biti zlo.
Onda vodi razjanjava:
- Evo tamo one dvije zgrade to je samostan Sv. Bernarda.
U veoj, trokatnici, je samostan i crkva i hotel odijeljen eljeznim
vratima od samostanskih prostorija. Ovdje ljeti i zimi dan i no
loe.
- A kako dopremaju drva i ive?
- Cijelo ljeto svakog dana nose mazge i voze kolica sve po
trebno za ivot. Svega ete nai.
- I to mi je ivljenje! Nikad zelene travice, ni djeteline, ni
ruice, ni motike, ni lopate! Sve oko tebe kost! Uh, ba nita!
- prigovara Videk, a svi se zabavljaju njegovim primjedbama.
552

Polagano dolaze drugi izletnici kraj jezera do samostana. Pred zgradom na obali jezera ima svakojakih
ljudi. Izletnika, jo vie trgovaca, to prenose svoju robu iz Italije u vicarsku, ili obratno. Ima tu i
radnika koji idu na posao ili se vraaju kuama i prelaze preko brda da skrate put za polovicu.
- Svakog dri samostan tri dana badava - tumai vodi.
- Siromane posve badava, a oni koji su imuni ostavljaju dobro
voljne darove. Samostan ne smije voditi hotel za novac - ali ga
prima dobrovoljno.
U razgovoru dolaze pred samostan. Pred vratima itav opor pasa, tamne dlake sa utim prugama.
Uspinju se kamenitim stepenicama do tekih drvenih vrata. Vodi zvoni. Zvuk odjekuje. S ljubaznim
smijekom prima ih augustinac u zreloj dobi i prikae se:
- Ja sam fratar domain Benedikt. - Vodi ih kroz iroki
hodnik u prvi kat.
- Imamo dosta slobodnih soba - veli. Sada vie nema na
vale. Imamo samo trideset izletnika koji e ovdje jo noiti.
U hodniku vrata do vrata, svagdje broj, kao u svratitu. Sobe prostiane, zapanjuju udobnou. Postelje s
baldahinom, na podu sagovi, stol, stolnjaci, naslonjai, umivaonik. Jedino raspelo na stijeni podsjea na
samostan.
- Mogu li vas ponuditi okrepom? - pita ih fratar. - Sigurno
ste gladni, a kod nas je veera tek u est sati.
Zaas pojave se samostanski momci i nose na pladnju svakojakih jela i vina.
- Ovo nisu Napoleonovi ostaci - veselo e Perui, prio-
nuvi slasno uz lijepo narezanu butinu i sir. Svi sjedoe oko stola
u njegovoj sobi.
- Nakon toga u vam pokazati sve to imamo. Dakako, osim
vidika, nema to osobito - veli Benedikt. - Za pol sata sve su
znamenitosti iscrpljene!
Poto su razgledali sve oko samostana, drutvo skrene prema jezeru. Fratar domain se oprata. Vjeran
ide s njime u zgradu.
- Da li bih mogao ovdje kod vas proboraviti nekoliko dana?
- Vrijeme je krasno, ali varavo. Nakon ovako krasnih dana
mogu preko noi zavitlati vjetrovi, kie i oluje. Ako ste odvani,
moete ostati.
govorili nikome a sutra, kad se
Vjeran i odlazi. Svi u njegovu
nego to je bio. eu oko jezera obukli ogrtae.
- Smijem li vas zamoliti da ne biste o tome od mojih suputnika? Protivili bi se mojoj odluci, oni vraaju,
stavit u ih pred gotov in - veli
551
Ve sama ova misao donosi mu olakanje, drutvu opaaju kako im dolazi u susret vedriji U veselom
avrljanju promatraju ljude to sjede i i pred samostanom. Doskora je zahladilo, pa su Onda se vraaju u
kuu.

- Fratar nas je pozvao u est sati dolje u veliku blagovaonicu

- najavi gospoa Perui. - Moramo malo urediti kosu, to trai
pristojnost!
- Gle, otkad je tatina postala pristojnou! - draka je
suprug. - Ali, dakako, nemam nita protiv toga da se malo
dotjera.
Neto prije est sati ulaze u blagovaonicu.
- Oh, kakva dvorana! Pa to je prekasno ureeno! Kao u ka
kvom dvorcu - veli Branislav.
Stijene du itave dvorane obloene su rezbarenim drvom to daje dvorani domau toplinu. Okolo vise
slike u skupocjenim okvirima. Nad svakom je slikom natpis darovatelja. Po sredini sobe dug stol od
tekog drva i stolice s visokim gotskim naslonima podsjeaju na dvorane starih vitezova. U kutovima po
nekoliko naslonjaa od isto takvog tamnog tekog drva. U jednom je kutu ormar pun boca s
najrazliitijim likerima i najznamenitijim vinima, poslasticama, ribama u ulju i drugim uicima.
- To je pravi muzej za eludac - upozori Perui.
- Poslije veere mi mukarci emo se malo bolje okrijepiti
piem.
- Gle, prekrasan glasovir znamenite marke. Ovo je, uistinu,
prvorazredni hotel - divi se gospoa Pisai.
Ulaze izletnici svake dobi. 2ene u izletnikoj odjei, mukarci u planinarskim odijelima od zelenog i
smeeg sukna. Mladi i stariji, parovi i pojedinci, samci, veinom mladi ljudi. Svako se drutvo okuplja za
sebe. Stol je prostrt bijelim stolnjakom. Posue od porculana, po stolu boce, juno voe i slastice.
- Sve to izgleda kao da smo pozvani na veeru nekom slado
kuscu - ustanovljuje Branislav.
Zatim ulazi fratar domain i ljubaznim rijeima pozove goste neka sjednu kako tko hoe. Samostanski
sluge dvore veerom, nose bakalar, ribe u ulju, meso, razne tjestenine, kolae. Nakon svakog jela toe
drugo vino.
- Kad bi znali tvoji Zagorci - apne Vjeran Videku - da
bi ovdje mogli tako sjajno veerati!
- Drai su njima kukuruzni ganci na lijepim naim zelenim
breuljcima.
Ivanica i Branislav ve su nali mnogo grae za svoje ale. Vjeran se veselo uputao u razgovor i s
Jadrankom. Sutra e napokon utei njezinoj blizini...
Poslije veere neki su se okupili oko glasovira i sluaju jednu damu kako svira. Perui predloi da se ide
na poinak. Svi su umorni od puta.
Videk doeka Vjerana u lijepoj prostranoj sobi. Pe iri ugodnu toplinu.
- Ti e biti od koristi mojoj tetki, a ja elim ostati jo dva
dana da vidim u knjinici znamenite knjige.
554

- Oprostite, rekao sam, oslobodite me naeg rodbinsi ra, jer

u inae razgovarati s vama kao nezahvalni roak. A sada u pot
punoj poniznosti molim - ne ostajte ovdje! Tu je kraj svijeta.
- elim ostati, Videk, i eto me za dva-tri dana.
- Prije ste rekli dva, a sada ve veli tri! Ne, ja ostajem
s vama!
Umor ih svlada i obojica su brzo usnuli.
Kucanje na vratima trgne Videka od sna. I Vjeran je digao glavu. Na vratima se pojavi fratar domain.
- Valja ustati na odlazak? - pita Vjeran.
- Zar nita ne ujete?
Mladi slua, jo uvijek u polusnu, dok mu fratar govori:
- Doao sam vam kazati, mladi gospodine, da vam ne treba
tako rano ustati. Svi moraju ostati kod nas.
- to se dogodilo?
- Prevarilo nas ono lijepo sunce. U noi se nakupili oblaci
i, eto, vani je oluja, meava.
- Pa to valjda nee dugo trajati? - pita Vjeran nemilo izne
naen.
- U to doba godine nastaju razdoblja kad nastaje i prava
meava, a onda se opet za nekoliko dana razvedri. To se esto
opetuje.
- A kako dugo traje takvo vrijeme?
- Mislim da ete ostati ovdje barem est do osam dana. Dok
to traje, ne moete ni prst pomoliti iz kue.
- Nemogue da emo tu ostati!
- Samo leite i spavajte! Drugo vam ne preostaje - umiruje
ga fratar i odlazi.
Nema mu vie sna i mira. Oluja to tutnji vani probuuje oluju u njegovoj dui.
- Sad vidite! - ree Videk. - Nema sree za vas im idete
na brda! Sad smo daleko - previe daleko! ovjek bi plakao
kamo smo to dospjeli! ...
- Nee trajati tako dugo kako fratar veli. No, bila bi to,
uistinu vrlo runa prevara sudbine.
Na prozore samostana udaraju kia, snijeg i vjetar. Na stolu, kraj pei, rasprostrti su stari pergamenti
puni blijedih slova i crtea. Vjeranova muevna glava sagiba se nad papire. Doktor Perui i Branislav
Pisai paljivo sluaju njegovo razlaganje. Crne mu oi odaju zanos. Sav se predao zamisli to
zaokupljuje njegovu duu. Ovdje, u samoi, otkriva on svojim povjerljivim drugovima tajnu svoje
historijske batine: u gori iznad grada Zagreba od prahistorije zlatna ruda. I kad je sve to prikazao,
dovrava:
.. ... 555

- Odonda, kad sam to naao, odgonetnuo ove nacrte i pro

itao pisma pradjeda Tomaa Keglevia, imam jednu jedinu mi
sao: da naem, tu, zlatnu ilu na Medvednici, koju je on otkrio.
Onda bih sve to poloio u krilo domovine. Stari su ljudi govorili:
tko posjeduje more, taj ima blagostanje. Hrvatska ima sve: plodne
ravnice, umovite gore, vinorodna brda, iroke rijeke i eto, i more.
Kad bismo rijeku Savu uinili plovnom i spojili je kanalom s
morem, tko bi mogao i smio u toj naoj zemlji oskudijevati? Tko
bi nam smio gospodariti?
Zamiljeno gleda Perui u spise i uzdahne.
- Sinko moj, kad te ovjek slua, ini mu se tvoja osnova
bojoslovnom priom. Da, naa zemlja nije siromana. Imamo sve
ga, svi nas kradu i pljakaju - svi nau zemlju muzu, a sada su
carevi odluili da nas pretope u sebe, upiju kao polipi. Kad bi se
ispunila tvoja nada, mogli bismo provalnike protjerati preko gra
nice. Da imamo zlata, imali bismo alata i mogli bi otjerati ove
habsburke sisavce!
Berislav klikne rumen od zanosa:
- Sve bi se due pretvorile u jedan jedini poklik kojim bis
mo ovu nesreu protjerali iz nae zemlje ...
- Mladiu moj, to se lijepo kae i ljepe slua i najslae
eli. Ali sada je to kao ono kad usred cie zime iznenada poeli
poljane zrelog zlatnog ita. Uzalud nam je u mraku zime eljeti
proljee koje bi nas primaklo k suncu. A naa zima traje ve ne
koliko godina, jer dok vuci stoluju u naem toru, nema nade pro
ljeu ...
- Ima, dragi Frane, ima! - naglasi Vjeran. - Jo sam na
Thunskom jezeru uo da se na sjeveru Italije bune protiv aus
trijske strahovlade, a Francuska jedva eka kako bi navalila.
- A dok se oni oko nas kolju tko e to vie prodrijeti nae
janjadi dotle valja utjeti i pripremati se, kako to veli gospodin
Vjeran - upadne Branislav.
- Pripremati! To je ono radi ega sam se s tolikim oduevlje
njem svraao u Zagreb nakon smrti svoje bake. Mislio sam oku-
biti oko sebe nekoliko domorodaca pod izlikom da stvaramo lo
vako drutvo koje bi odlazilo u Zagrebaku goru loviti divlja.
A mi bismo traili zlatnu ilu i, ako je naemo, onda bismo po
tajno sabirali i odnosili zlato u pohranu da ga ne nanjue Bacho-
vi lovaki psi. I spremili bismo se na onaj dan kad zatrubi trub
lja svretak. Ali Bardovi, moj jedini prijatelj, zarinuo mi u rebra
bode iz zasjede. No, kad dopru do mene prvi znaci proljea, osta
vit u sve i evo me opet u Zagrebakoj gori da kopam ...
- Gospodine Vjerane! - usklikne Branislav. Molim, ne za
boravite da sam s vama. Kad ste me poastili povjerenjem, onda
ete me poastiti i pozivom na rad!
- Svih ovih dana to smo zajedno, stalno sam mislio kako
bih vas obavijestio to smjeram i koliko u vama osjeam brata
svojim osnovama. Pristajete li, dakle, uz mene?
556

- Evo ruka, i rije!

- Samo jedno, Branislave: vi ste, dodue, punoljetan, ali sta
ri obiaji jo uvijek pruaju vaem ocu pravo da raspolae s va
ma.
- Znam, Vjerane, vi ste doivjeli stranu izdaju prijatelja ko
ji vam se nudio za saveznika. Zato vas molim: prije nego primite
rije, dopustite da vam razjasnim ije sam krvi pa ete onda biti
uvjereni da vas nikako ne mogu napustiti. Potjeem iz redova
seljake zadruge Pisai u mjestu Hienovac. Ta se seljaka zad
ruga spominje u raznim povijesnim spisima u 13. i 15. vijeku. S
kmetovima je postupala kao sa "svojom potovanom kunom dru
inom", to e kod nas u Zagrebu znaiti i rodbinu i brau. Stric
Tomo, koji je sada Larsenu oteo Jadranku, vatren je domorodac
iz doba Ilira. Kad je uveden apsolutizam, stric se zahvalio na slu
bi velikog suca, a kad je odluio da Jadranku otme carskom re
darstvu, rekao mi je: "Nosi slobodu i glavu u torbi, ako mi po-
mogne." Ja sam rekao: protiv tuina idem i u smrt! Stric moe
to posvjedoiti.
- Bio je u smrtnoj pogibelji da ga Jarec uhvati, ali ipak nas
je vodio dalje. On je bio na vodi, rekla mi je gospoa Pisai
- dodaje Perui.
- Pouzdajem se u tebe i smatram te svojim bratom i savez
nikom.
Nastavljaju raspravljati. Vjeran i Branislav s oduevljenjem mladosti, Perui staloenou starijega.
Mlade je zanos, on razbor. Podsjea ih na okolnosti, zapreke i navodi na stvarne osnove. Tada ulazi u
sobu otac Benedikt. Gledajui ih u raspravi, primjeuje:
- Vama je oluja najmanje neprilina. Dolazim vam u posjet
po dunosti domaina. Sve sam goste obiao, a jedino vas nalazim
u zadovoljnom razgovoru. Svima je gostima dosadno, osobito gos
poama.
- Naim gospoama, uistinu, ne moe biti zabavno kad ih
putamo cijelo prijepodne same - ree Perui, a fratar saopi:
- Samo ona lijepa crnka s neobinim oima nala je posao:
izrezala je neto od svoje kose i plete lani. Na joj je domain
kroja posudio potrebne igle. A sada moemo dolje, zamalo e
objed biti na stolu.
Perui ode po enu, a zatim svi zajedno silaze dugim hodnikom.
- Gdje ste ukonaili sve one ljude koji su juer bili pred
samostanom? - pita doktor fratra.
On otvori jedna vrata. Zavire u veliku sobu, gotovo dvoranu. Postelja do postelje. Na itavom prostoru
sjede ene, mukarci i djeca, zamotani u gunjeve i rupce, premda je velika pe topla. Kad su opet izali,
Jadranka primijeti:
- Mi imamo i ovdje svu udobnost, svaki krasnu sobu i pos
telju s baldahinom, a ovi su natrpani jedni na drugima.
557

- Vidite, takav je ivot - vele gospoe.

- Ne bih rekla. Zamislite kuanstvo gdje je gospodarica sve
uredila tako da svaki ukucan ima jednako: postelju, odijelo, kruh,
peenje ili krumpir i gance. A opet, zamislite kuu u kojoj gos
podari maeha. Tu njezini ljubimci dobivaju peenje, a pastor-
ad krumpir. Pa mislim, ovi tu u dvorani su pastorad maehe,
svejedno kakvim se ona imenom zove!
- Oh, pa onda bi cijeli svijet bio jedno maehinsko kuan
stvo! - klikne gospoa Perui.
- A zar ne bi trebalo i moglo biti drugaije? - pita Jadran-
ka.
- Gle, mlada je ena revolucionirana - veli Perui.
U blagavaonici ih doeka ugodna toplina. Gosti su na okupu. Otac Benedikt ih pozove k stolu. U prozore
udara vjetar. Razgovor oko stola nije veseo. Na mahove svi ute, oslukujui divljanje nevremena, alf
domain nastoji unijeti vedrinu i raspoloenje pa se ruga prirodi to ih je namamila po lijepom vremenu
na goru.
- Ona je odluila da vas bolje upozna sa svojom zlovoljom.
- Ba kao lijepe ene! - primijeti pristali gospodin u blizi
ni domaina.
- Gospodine markie, u vaoj krasnoj muevnoj dobi oito
niste doivjeli takva razoaranja?
- U ljubavi ne moe biti bez ovakvih oluja, inae ne bi bilo
zanimljivo - odgovori markiz. Alberta, starija mu sestra koju
fratar naziva madame Lucie de Loren.
Zamalo se svi uputaju u razgovor o ljubavi. Ta meunarodna graa raspravlja se sve veselije, uvijek u
granicama dunog potovanja prema prisutnim enama.
Nakon svrena jela mukarci su odluili slijediti poziv domaina i razgledati samostan kamo nemaju
pristup ene. Gospoa Pisai priapne Vjeranovoj tetki:
- Mi emo ostati ovdje. Kad svi odu, Jadranka e nam pje
vati da nam prikrati vrijeme.
Mukarci su otili. Od stranih goa ostalo je desetak ena, dok su druge otile u svoje sobe. Gospoa
Pisai pozove Jadran-ku glasoviru.
- Odsvirajte nam jednu pjesmu Lisinskoga. Neka na tom
vrhuncu usred oluje odjekne hrvatska pjesma!
Udarila je nekoliko akorda i tiho zapjevala. Stare gospoe kod stola prekinu razgovore i priklone panju
ljepotici kod glasovira. Sve vie se k njoj pribliavaju. Gospoa Lucie de Loren, udubljena u knjigu,
smjesta je odloi i polagano prie k Jadranki. Kad je svrila pjesmu, upita francuski.
- Oprostite, madame, to sebi uzimam slobodu da vas pitam
tko je skladao ovu divnu pjesmu?
Jadranka joj razjasni potanko, a zatim e s-meokosa Lucie iskrenim oduevljenjem:

- Da je taj skladatelj bio Francuz, poznavao bi ga cijeli svi

jet!
- Oh, gospoo - oduevi se Jadranka - tako i ja mislim. A
kad je ivio, smatrali su moji zemljaci, oni koji su ravnali glaz
benom umjetnou, da je on posve obini "ulini skladatelj" i ni
su mu dali mjesto na glazbenoj koli, nikako nije mogao tamo do
biti namjetenje do besplatnog pisara.
Jadrankina je utljivost prekinuta. Stala je govoriti o Lisin-skome, a lice joj se ari, dok se strane ene
dive ponovo otpjevanim pjesmama. Tada je Lucia de Loren oslovi:
- Va je glas, mlada grofice, prekrasan. Imali ste i dobrog
uitelja. Oito niste svjesni kakav dar posjedujete? Da se pojavite
na operi u Parizu, cijeli bi vas svijet slavio.
- Madame, odvie blagohotno procjenjujete moje skromno
grlo.
- Zar niste nikada nastupili barem u drutvenoj javnosti, da
vam to kau?
- U malim drutvima i u dobrotvorne svrhe nastupala sam
u svojoj domovini.
- Oprostite, madame - opet e Lucie - to sam vas preki
nula, i ako vam nije teko, bit u veoma sretna da nam otpjevate
jo koju pjesmu.
Ljubazna gospoa probudi sklonost u Jadranke i njezinim pratilicama, a kad je pjevala nove pjesme, ona
se jo vie oduevljava i pita:
- Vi ste Austrijanka?
- Ne, ja sam Hrvatica. Mi smo zarobljeni! Ali oito niste
upueni o mojoj domovini?
Jadranka razjasni u kakvom je odnosu njezina domovina prema Austriji. Lucie doda:
- Kako vidim, niste oduevljeni vladavinom koja vas gui,
a to je nova okolnost koja me privlai k vama! Ja sam Francus
kinja.
I opet moli Jadranku neka nastavi pjevati Lisinskijeve pjesme. Ponosna to se eni svia hrvatski
glazbenik, Jadranka se rado odaziva. Njezin zvonki, barunasti glas ispunjava dvoranu.
Hodnikom se vraaju mukarci s posjeta fratrima. U hodniku, iza eljeznih vrata to dijele prostorije
fratra od gostinskog dijela samostana - domain Benedikt zaueno upozori:
Kako? Imamo ovdje znamenitu pjevaicu? To nisam slutio.
Branislav tiho apne Peruiu:
- To pjeva Jadranka. Zar je nisi, Vjerane, uo? U Zagorju je
esto pjevala.
- Gospoe su je sigurno prisilile da pjeva.
- A zato i ne bi? - pita zaueno Perui - valjda ti nije
krivo, Vjerane?
- Ljubomir mi nije dao punomo da budem skrbnik njego
voj supruzi. Ja tu nemam nikakve rijei - veli on.
-
558

Ipak ga Perui promatra neto zaueno. ini se da Vjeranu nije drago uti kako Jadranka pjeva.
Gospoda se pourila u blagovaonicu. Domain polagano otvori vrata. Posljednji su zvui pjesme utihnuli i
oni udare u pljesak, a domain prie k Jadranki:
- Veoma sam vam zahvalan to ste pruili utamnienim iz
letnicima takav uitak. To je pravo dobrotvorstvo u ovoj situaciji.
Molim vas, usliajte moju molbu i priutite nam jo jednu pjes
mu.
Svatko prikovan na svom mjestu slua Jadranku. Kao da je sve ove ljude, koji su jedan drugome posve
strani, povezala tajna sila to govori duama jezikom melodije, dok samo njezini zemljaci razumiju rijei
pjesme:
"Na srce mi pada tuga" ... "Moje srce bez slobode" .. "Studen mi je cio svijet" ...
Posljednji stoji Vjeran. Dua mu nije s ostalima. Ne dijeli njihov uitak. Njega boli... Svaka rije pjesme
skida mu s rane srca briljivo omotani povez. Rana se otvara i pee... Opet u Jadrankinim ustima uzdie
pjesma: "Otkad, duo, ti mi ode, ne znam nigdje mira nai..."
Zar joj glas plae?... Ne! To Vjeran ne moe izdrati, ne moe podnijeti. Posljednji tihi uzdah, posljednji
zov ljubavne tuge ga slomi... Oarani sluaoci odaju potovanje neznanoj im pjesmi i neznanoj pjevaici.
Nitko se ne brine vie ni za to drugo, svi gledaju, okupljaju se, okruuju i slave onu koja im prua takav
uitak na visokom brdu u oluji i meavi. Svi su sretni. U asu odobravanja Vjeran izae na hodnik. Tu se
sukobi okom u oko s Videkom:
- Sto tu radi? - nemilo zaskoen pita ga nekako otrije
nego obino.
- Sluao sam radije ovdje vani, jer mi je bilo da plaem...
- Da! Vidim. Jo ti samo nedostaje suknja! ...
- Ba niste ni vi jako hrabri! I vama su oi vlane...
- Sto se sve ti, Videk, ne usuuje? - spoitne Vjeran, ne
zadovoljan to ga momak prozire, ali se brzo ispravi. - Oprosti
ti si mi roak - ima me pravo sasvim krivo suditi! Idi u dvora
nu. Vladaj se i pred drugima kao da si mi roak. Hajde tamo i
sluaj ... a ja idem gore, eka me u knjinici frater knjiniar.
Prevodit e mi vrlo znamenite knjige. Ako teta ili drugi pitaju za
mene, reci im neka me ne trae. Doi u k veeri.
Videk ulazi u dvoranu posve neopaen i sjedne na stolicu u kutu. Odavle mu se otvara vidik na goste.
Nitko ga ne vidi. Svaije su oi upravljene prema glasoviru gdje sjedi Jadranka, pjeva ili slua hvale ili
odgovara na pitanja. Kao da su sve ene u toj dvorani izgubile panju mukaraca koji su im dosele
udvarali. Sve ih obuzima Jadrankino grlo. Ali privlae i njezini odgovori na njihova pitanja, duhoviti,
daroviti. Njezina pjesma biva od asa do asa zanosnija. Videk razmilja i udi se.

"U Zagrebu je nisu pravo ni zapazili! Niti to da je mlada i lijepa. A da tako lijepo pjeva, nitko nije u
Zagrebu znao! A eto, ovi stranci, koji ne znaju hi tko je ni to je, zaguit e je svojim aenjem. Kako je
to ipak udno!"
Uz Jadranku sjedi gospoa Lucie. Tad se priblii pristali mukarac s tamnom bradom, dubokim oima i
nakloni se. Lucie ree Jadranki:
- Dopustite da vam prikazem svog brata, markiza de Bran-
cona. On me prati na mojem putovanju. rtvuje se. Neoenjen
mukarac u dobi kao Albert rnogao bi nai ljepu zabavu nego
li pratiti enu udovicu na oporavak.
- Bogato sam nagraen - nakloni se markiz Jadranki. -
Bio sam dionik sree to je prua uitak sluati vae pjevanje.
- Gospodine, udivljenje pripada hrvatskom glazbotvorcu ovih
pjesama, on je boli i enje tako duboko izrazio u samoj melodiji
da je zbilja nitko ne moe pjevati bez uspjeha - odgovori
Jadranka.
Upustili se u razgovor. Svi opaaju da im gospoa i mladi markiz odvie zaokupljaju pjevaicu, pa ih
nastoje od nje rastaviti. Na koncu se uplete domain otac Benedikt:
- Sada moramo naoj umjetnici dopustiti mali odmor. Sa
mo mi dozvolite jedno pitanje: da li ste pjevali i koju crkvenu
pjesmu?
- O da, pjevala sam u crkvi roenog mi grada Zagreba.
- U nedjelju u sedam sati bit e misa. Neizmjerno biste
me zaduili da nam pjevate.
Jadranka odmah pristane. Svi su odluili, da e poi na misu. Lucie ne odlazi od Jadranke. Mladi markiz
postojano slijedi svaki Jadrankin korak. Koncert se nastavlja cijelo poslijepodne.
Peruievo drutvo sjedi zajedno. Branislav ape Ivanici:
- Sad su nam je oteli!
- I vama e biti dosadno, gospodine Branislave?
- S vama, gospoice Ivanice, nije dosada imala nikad rod
binskih veza...
- Mislim da ni s vama nije pila bratimstvo! - vragoljasto
e djevojka.
- Kad sam s vama, gospoice, onda se ne bojim te nemani.
Hoete li, idemo pogledati k prozoru kako izgleda vani?
- Moj otac je odvie strog. Mislio bi da elim s vama
avrljati nasamo.
- Nikad nisam jo nikoga naao s kime bih se mogao tako
od srca smijati i tako lijepo avrljati kao s vama!
- No, ako i ja vama naprtim na lea tako puni ko laskanja,
onda bismo oboje postali trhonoe laskavosti!
- Bilo bi mi krivo kad biste moje rijei smatrali laskanjem.
to god velim vama, to je istina i bit e uvijek istina. Ali doite,
pogledajte kako vani bjesni meava. Va se ouh nee ljutiti.
Ustali su i poli k prozoru. Branislav pogleda u snijeg i vjetar.

36 Jadranka

561

- Kako je to udesno! Na snijegu i ledu, 2400 metar visoko,

procvala je lijepa, krasna, vesela, vedra - Ivanica...
Ona se vragoljasto smije:
- To je cvijet koji djevojke pitaju: "Ljubi li me on, ili ne
ljubi"?
- O; ne samo djevojke! I mi mukarci nismo manje znati
eljni. A tko vam je dao draesno ime Ivanica?
- Moj tata! Ivanica je njegov najmiliji cvijet.
- I moj. U naem vrtu u Zagorju oko dvorca sve je puno
ivanica. Moja ih majka goji meni na veselje. Kad cvatu, to vam
je divna slika. Sve je oko dvorca veselo, nasmijano, jer to je
cvijet vedrine i bezbrinog sunanog sjaja.
- Ja vie volim ciklame, ali one umske, tamnoruiaste boje.
- Ne, ne, ciklame su tune, meutim, ivanice i ciklame
dadu se saviti u divni struak? Zar ne?
- U takvoj divljoj oluji brzo bi ga vjetar rastrgao!
- Na svu sreu u dolini gdje ti cvjetovi imaju svoju domo
vinu, nema takvih oluja. Dakle, moemo smireno i veselo ivan
ice i ciklame savijati u struak ...
Izgovorio je ove rijei nekako znaajno, toplo. Ona se brzo okrene i primijeti:
- Molim vas, moda Videk zna kamo je nestao Vjeran? Otac
se ljuti to ga nema.
Branislav ide do Videka pa se odmah vrati s odgovorom:
- Otiao je u knjinicu. Tamo eli prelistati rieke knjige. Da
odem po njega?
- Ba bi se pristajalo da bude s nama, pa da i on bude
dvoranin nae slavne Jadranke. Kako je volim! Ona mi je kao
prijateljica. ini se, Vjeranu nije jako simpatina? Idite gore i zo
vite ga.
Branislav se neto malo zamisli. Kao da ga neto spreava otii. Ipak ode da izvri elju zlatokose
djevojke.
Nakon juine Jadranka se oprosti sa svojom novom znanicom i njezinim bratom, pa sa svojim gospoama
ostavi blagovaonicu. Otile su u svoje sobe.
Kad je Lucie ostala sama s bratom, jo se oduevljava:
- Ve davno nisam srela ensko bie koje bi me tako osvojilo.
- Jest, bilo bi divno kad bi se mogla s njome sprijateljiti.
Lijepi bi bili dani u njezinom drutvu!
- Pazi Alberte, nemoj se zaljubiti, jer ona je udata tek
mjesec dana.
Ostali gosti u dvorani jo uvijek raspravljaju o pjevanju strane ljepotice.
Branislav se vratio iz knjinice bez Vjerana i javio Ivanici:
- Ne moe doi, jer veli: nigdje ne bi mogao pronai takvih
knjiga, pa moli da mu oprostite.
- No, taj lijepi gospodii krasno se ponaa! Nikad nije
s nama!
562

Za veerom u blagovaonici domain zamoli Jadranku da im pjeva. Ona se odazivlje. Koncert se obnavlja.
Sada Vjeran ne moe bjeati u knjinicu. Mora s ostalim sluati. Obuzima ga teka slutnja. Neto se
skriva u njezinu pjevanju ega se on boji...
Meava plee divlje vrzino kolo oko samostana. Vjetar, poput nemani, urliui velikim krilima, udara o
krov i zapuhuje prozore valovima snijega. U oluji, poput peine, stoj kamenita zgrada. U njoj se oko vrelih
pei okupljaju izletnici zatoeni u samostanu. Gotovo su bezbrini. Prikrauju vrijeme kartanjem,
razgovorima, a poslije podne i nakon veere uivaju u Jadrankinom pjevanju, ne samo hrvatskih pjesama,
nego i na francuskom jeziku, to im priinjava veliku radost. Gospoa Lucie de Loren i njezin brat markiz
Albert ne dijele se od Jadranke. Raspravljaju s njome, a ona, ako ne svira ili pjeva, plete lani od kose
gospoi Lucie, kao i Ivanici. A djevojka se zabavlja s Branislavom ili oboje kartaju s Peruiem i
gospoama u njihovoj sobi.
Videk esto sjedi u kutu dvorane i nevoljko promatra marki-zovo pribliavanje Jadranki. Ve je tog stranca
zamrzio. I drugi mukarci gube poglede za ljepoticom kojoj duguju mnogo lijepe razonode. I ovu bi
mlade Videk zajedno s Albertom najradije bacio u oluju. Ne usuuje se nikome kazati koliko ga vrijea,
to je tako gledaju. Ve je htio o tome govoriti - Vjeranu. Ipak se suzdrava. Videk zna da je Vjeran vei
dio dana ne provodi u knjinici radi znamenitih knjiga koje je tamo pronaao. To vjeruje doktor i
Branislav i gospoe. Ali oni ne slute ono to jedino Videk zna. I zato on jedini osjea zato Vjeran dolazi
tetki samo onda kad Jadranka nije u njihovu drutvu. On jedini prozire Vjeranovo uljudno i povueno
vladanje kod stola, kad sjedi nasuprot Jadranki. Zna da Vjeran govori cijelo vrijeme s Ivanicom samo
zato da ne bi dospio u priliku zaplesti se u razgovor s tetkom i gospoom Perui, jer bi onda morao vie
razgovarati s Jadran-kom koja sjedi uz njih. A ovako je dosta da joj upravi nekoliko obinih drutvenih
rijei.
A kad nakon veere Vjeran ne moe pobjei u knjinicu, ve mora ostati s tetkom i cijelim drutvom u
blagovaonici? Kad Jadranka pjeva i svira? Jedini Videk zapaa da markizova prisutnost u blicini
Jadrankinoj Vjerana razdrauje.
Kad god bi markiz uzeo s glasovira samostanske note stranih pjesama i predloio ih Jadranki ili ih stao
okretati, Vjeranove se crne obrve nabiru. Videkovo bistro oko imalo je ve dosta prilike da to zapazi. Zato
mu vie ne govori o Jadranki ni onda kad su nasamu. Videk se nada: jednom e ovoj meavi biti kraj, a
onda se vraaju dolje u Sion. Markiz e poi svojim putem, a i
36*

oni drugi mladi ljudi to sada po Videkovu mnjenju preesto i pre-napadno posveuju svoje ushienje
lijepoj, darovitoj pjevaici Jadranki.
Uzalud eka Videk osloboenje. Meava traje ve pet dana. Katkad se ini da e popustiti, ali ve malo
zatim oluja kao da je samo uzela daha. Jadranku gosti stalno zadravaju u blagovaonici, stalno se
okupljaju oko nje. Lucie joj se sve vie priljubljuje, a markiz joj sve toplije udvara.
"Ne moe to dobro svriti, ako budemo jo koji dan ovako ivjeli" - ustanovi Videk zabrinuto, sjedei u
svom kutu.
Svatko dri Videka lanom Jadrankina drutva, ali kako ne zna francuski, nitko se za njega ne brine.
Nitko ne sluti da on svakog dana ovdje sjedi tako postojano da bi mogao promati-ati to se dogaa oko
Jadranke. Zapravo ne moe odoljeti, a da ne pazi kako se vlada prema njoj markiz na kojega Videk biva
svaki dan sve ljubomorniji.
Tako je meavi prolo pet dana. U subotu uvee objavi domain izletnicima da je lijepa pjevaica odrala
uz orgulje pokus, pa e je oni sutra u nedjelju imati prilike uti kako pjeva crkvene pjesme. Svi su to
pozdravili velikim veseljem.
Sutradan, za misom, ljudi se odaju uitku u ljepoti Jadrankina grla. Jedini je Vjeran oborio pogled do
zemlje. Iza suprotnog stupa kriomice ga promatra Videk i u sebi uzdie da bi to prije nestalo meave i
Vjeran bio osloboen ivota pod ovim krovom. Strepi Videkova dua u slutnji neega to osjea u zraku
ba tako velikom opasnou kao onu oluju vani.
Posljednji su z\uci utihnuli u brujanju orgulja. Sluatelji se okrenuli, jedan drugom izraavaju svoje
udivljenje.
Misa zavri. Prvi redovi izlaze. Videk ve ne vidi Vjerana. Perui i cijelo drutvo nau se na hodniku pred
blagovaonicom i ekaju Jadranku. Ona je okupljena gostima. estitaju joj. Lucie de Loren vodi je pod
ruku. Njezin brat Albert ide s druge strane.
- Mi neemo ni moi do nje - primijeti doktor. - Prilije
pili su se uz nju kao iki. Eh, pa imaju i zato.
Ulaze u blagovaonicu na doruak. Jadrankino je drutvo tek kod stola moglo sjesti s njome.
- Gdje je Vjeran? - pita Perui Videka.
- Ve sjedi u knjinici. Dorukovat e gore, a ja igram go-
spodiia roaka. Pokvarit u se do kime!
- Tako mlad, krasni mukarac, a nema elje da udvara lije
pim enama - prigovara gospoa Pisai. - Ako sam mu ja malo
prestara, to je razumljivo, ali. tu ima lijepih inozemki!
564

Smiju se. Samo Vjeranovoj tetki smijeh ne ide od srca. Njegovo vladanje u ovoj zgradi pobuuje je na
misli i nagaanja. Ipak se ne usuuje o tome nikome nita primijetiti, a Jadranka upravo pria:
- Sasvim sigurno ima ovdje znamenitih knjiga pa gospodinu
Vjeranu ne moete zamjeriti to se koristi tako povoljnom prili
kom.
- No, dobro - upada Ivanica - ali kakav je to dosad izlet,
kad nije .s nama? To me ljuti. Dobit e on svoje!
Branislav uuti. Prvi put to ne odgovara alama Ivanice. Jadranka odmah skrene razgovor na drugo.
Doruak se svri. Perui odlui s gospoama kartati, pa su zajedno s Ivanicom i Branislavom otili u
svoje sobe. Gospoa Lucie i Albert zaokupe Jadranku i povedu je glasoviru. Brat sjedi uz nju. Od asa do
asa joj neto tiho veli. Ostali gosti promatraju Jadranku, prilaze k njoj, apu svoje elje da bi je opet uli
pjevati.
- Poslijepodne vrlo rado. Sada imam malo posla - veli im
ona.
Zatim se ljubazno okrene k Videku koji opet sjedi u svome kutu, uti i promatra. Cim se Jadranka
okrenula k njemu, on ve zna da joj neto treba. Ustane i priblii se.
- Molim vas donesite mi iz moje sobe onaj rad to sam ga
zapoela juer.
Gore je Videk naao drutvo gospoa Perui i Pisai s doktorom kako veselo kartaju. Ivanica i
Branislav kartaju za sebe i ale se. Kad im Videk priopi Jadrankinu poruku.
- Zar nee doi k nama? - pita Vjeranova tetka.
- Ne, rekla je da joj pletivo donesem dolje.
- Sasvim se od nas odmetnula - veli doktor i mijea karte.
- A, napokon, ima pravo. Svi smo mi dosadni.
- O, tatice, molim, ne moe se potuiti na Branislava i me
ne - prosvjeduje Ivanica.
- Na tom ledenjaku samo su ivanice ostale svjee, a sve
drugo se smrzava - ree Branislav.
Gospoa se Pisai uozbilji:
- Uistinu, trebali bismo ipak o tome razgovarati. Zato smo
se mi ovdje u ovoj samoi tako ratrkali? Umjesto da smo jo
vie zajedno nego to smo bili kroz itavo to vrijeme i na Thun-
skom jezeru i putem do Siona. To je ipak malo neobino, ali mo
ram priznati - meni je to ao.
- Draga eno, to je zato to se tvoj neak zagnjurio u knjigu
kao stari zvjezdoznanac, a Jadranka se kao lastavica odselila u to
plije krajeve.
- Priznajmo svi istinu: sve nas alosti odsutnost mog neaka
- naglasi tetka Perui. - On trai knjige, ali zato se Jadranka
od nas otuuje?
565

- To vam je tako, gospoo. Jadranka je eljna drutva i za

bave to dosele nije imala - objanjava gospoa Pisai.
- U kui Orikinoj, u sreditu drutvenosti u Zagrebu, pa
da nije imala drutva?
- Ne, gospoo - odgovara Pisaika. - Bila je samo siro
tica, mladii se nisu na nju ni osvrtali niti joj se pribliavali,
nikad nije s njome nijedan zaplesao. A sada je najednom u ovom
drutvu postigla slavlje. Ne moemo joj zamjeriti to joj se to
svia. Tko se za njom otimao u Zagrebu? Nitko iv - osim pro
kletog Larsena.
- Mi smo je zavoljeli - veli doktor - pa smo sada ljubo
morni to je zapala u strano drutvo. Hajde, nastavimo kartati -
odluno prekine Perui razgovor.
A u dvorani okupili se gosti oko Jadranke i promatraju kako iz crne kose spretno i brzo plete lani. ude
se njezinoj vjetini.
- Oprostite, madame, otkako sam vas uo pjevati, ne mogu
shvatiti zato niste vie cijenili svoje grlo - oslovi je markiz.
- Vidite, malo prije sam razgovarao s onim gospodinom to uvi
jek sjedi blizu pei. On je ravnatelj opere u Firenzi i misli da
biste vi u Italiji doivjeli slavan uspjeh. On bi se odmah stavio
na raspoloenje, ako biste htjeli.
- Ne - veli Jadranka. - To ne moe biti cilj mog ivota.
- Jo ete se predomisliti - apne joj Lucie. - Vi ste
fenomen.
Na prozore udara snjena oluja. Vjetar zvidi oko zidova to su vrsti poput peine. Lucie opet progovori:
- Mi smo u vaoj blizini sasvim zaboravili na meavu. A
gdje je vae drutvo?
- Onaj gospodin sa crnim oima i s crnim briima i zali-
scima. Kakva muka ljepota! Ali oito je nepristupaan?
- Zanima ga knjinica - odvrati Jadranka, pletui dalje.
Kad Jadranka ne pjeva, gosti ostavljaju blagovaonicu i odlaze
u svoje sobe. Ostalo je samo nekoliko mladih mukaraca. Zabavljaju se i pomalo promatraju crnokosu
ljepoticu. Od vremena na vrijeme biva to gledanje i odvie napadno. Markiz Albert se digne i poe k stolu
za kojim sjede mladii. Pred njima je boca likera.
- ini mi se gospodo, liker je mak) odvie razdragao vae
raspoloenje.
- Ovdje je svakome slobodno biti veseo i razgovorljiv - od
govori jedan od njih.
- Ali nije dozvoljeno uzeti na nian damu koja nije dala
povoda tome, a nalazi se u mojem drutvu. I molim vas da se vla
date uljudno, inae bih morao da vas u tome pouim.
Zatim ih ostavi i sjedne uz Jadranku. Videk ne razumije to su razgovarali, ali po izraaju njihovih lica i
po ljutitom govoru markiza odmah je razabrao to se dogodilo.
566
Jo su nekoliko puta mlada gospoda pokuala da prkose svojim pogledima, ali je markiz opet ustao i
pogledao ih na takav nain da su mladii ostavili blagovaonicu.
Prizor je i odvie napadan da gosti to ne bi primijetili. Nastane utnja. Pojedini parovi, to su se smjestili
du dvorane, svaki za sebe, apu i pogledavaju tamo gdje markiz sjedi uz Jadranku i neprestano joj neto
pripovijeda.
I Videk izae. Zlovoljan je, nezadovoljan. Razmilja ... Onda se uspne na drugi kat i ue u knjinicu.
Vjeran je sam, zadubljen nad knjigom.
- Runo mi je kao nikad u ivotu. Mladoj grofici Ori dolje
udvara onaj markiz. Ve je to previe ...
Ni rijei odgovora. Vjeran kao da nije uo. Ali u Videku neto kopka. Ono to je vidio dolje, to ga odvie
vrijea. Taj mladi markiz se tu epiri kao branitelj Jadranke. To mu ne moe dopustiti i nastavlja:
- Taj markiz je pristao. A meni se ini da je on jedini od
svih vrlo sretan to nas je meava ovdje zatvorila. Nikome ljepe
od njega. Dan na dan sjedi uz Jadranku, pa ni brige ga za vjetar
i snijeg. Njemu je lijepo, a njoj - ne znam ...
Ponovo nema odgovora. Ali momak ne poputa.
- Mlada se gospoda napila likera i neuljudno pogledavala
u nau Jadranku. A on ustao kao bijesna zvijer, mislio sam da
e ih ispljuskati. Neto su grubo razgovarali. Mladii pocrvenjeli,
ali i on. Da li ih je pozvao na dvoboj ili nije, ne znam, ali neto
se dogodilo. Svi su gosti to gledali i stali aputati... Ba nije
pravo da je taj strani markiz brani kao da je on njezin kavalir
Vjeran odloi knjigu.
- Sto si rekao? Markiz ih je pozvao na dvoboj?
- Ne znam, ne razumijem njihov jezik, ali je bilo otrih
rijei. Pa svi su to vidjeli i sve e se enske raspripovijedati kako
je taj markiz branio Jadranku, a mi svi to gledamo.
- Je li to istina, Videk?
- Kako ne bi bila istina! Markiz sjedi cijele dane uz nju
kao pa uz kraljicu i gleda je kao cigan bijeli kruh ne bi li ga
ukrao. Uvijek je uz nju, a oni drugi se pogledavaju kako se markiz
razvaganio kao pobjednik, sjedi uz nju i ape joj. Koga vraga
ima on aptati naoj Jadranki!
Vjeran se digne. Lice mu poprimi ljutit izraaj.
- Gdje je sada taj markiz?
- U blagovaonici s Jadrankom.
Miice lica mu se trzaju. Gleda pred sebe. Videk primijeti kako je u njegovim oima sijevnulo.
"I neka je - misli momak - moj Vjeran ima pravo braniti Jadranku, a ne onaj markiz".
Ne rekavi nita, Vjeran pobrza iz knjinice i otro zatvori vrata. Ali Videk ide za njime. Kad je iziao,
razabire da Vjeran gotovo tri niz stube.
567

"Neka sada ape markiz ako bude imao odvanosti" - misli u sebi Videk i uri se dolje.
Neiskazani osjeaj goni Vjerana u blagovaonicu. Otvori vrata. Nedaleko od glasovira sjedi Jadranka i plete
lani. Uz nju sjedi markiz, smjeka se i neto joj tiho razlae. Ona pozorno slua.
Markiz spazi Vjerana. Blijed je kao da mu se neto dogodilo. 2estokim korakom ide prema njemu. Niti ga
pozdravi, niti ga pogleda, niti mu se prikae, ve stoji pred Jadrankom, nakloni se i ree joj francuskim
jezikom da bi markiz mogao razumjeti:
- Madame! Molim, dopustite da vas otpratim gore k vaem
drutvu.
Jadranka ga pogleda iznenaeno. Nikad ga nije vidjela takva. Nikad nije mogla oekivati da bi se mogao
vladati tako neuljudno. Ona ne prihvati ruku koju joj on nudi i veli mu blago:
- Hvala vam, elim ostati ovdje. ekam sestru gospodina
markiza.
- Meni je dunost da vas odvedem k vaem drutvu - na
glasi ponovo Vjeran. Njegovo vladanje uzbuuje Alberta. Ovaj
ustane i pita:
- Tko ste vi, gospodine, da se usuujete uplesti u moj raz
govor s gospoom, a da mi se niste predstavili?
- Zovem se Marcel Arden. A tko ste vi?
- Markiz Albert de Brancon.
- Sad smo naisto. Imam dunost gospou odvesti gore -
otro e Vjeran.
- Vi spadate u njezino drutvo? - udi se markiz. - To
nisam znao. No, ako madame eli k svojima, onda pripada meni
da je vodim - vas jo nisam vidio uz nju.
Odgovor udari Vjerana poput pljuske. Problijedi i jo otrije odgovori:
- Gospodine, izvolite me slijediti. Imam s vama razgovor
u etiri oka.
- I ja s vama! Ali prije dopustite da madame otpratim.
- Ne. Ja upravo elim ostati ovdje - veli ona. - Tamo sjedi
mladi gospodin iz naeg drutva - upozori Jadranka, opazivi
Videka koji je uao u sobu i opet sjeo u kut.
I Albert i Vjeran se naklone Jadranki, pa odu iz sobe. Cim su zatvorili vrata, Jadranka brzo ustane i
kretom ruke zovne k sebi Videka:
- Videk! Slijedite ih u stopu. Oslukujte i saopite mi.
- Ne znam jezik kojim e govoriti, ali kad se dvojica sva
aju, onda onda je to na svim jezicima jednako ...
- I ako bi grubo govorili, odmah mi javite. ekam vas!
Njezin nalog dolazi Videku u horu. Moe se iza njega zakriti
ako bi mu Vjeran prigovorio to ga slijedi.
urno se izvue u hodnik, dug i mraan. Svjetlo dopire tek kroz male visoke prozore. Ipak raspoznaje
obojicu kako stoje

jedan prema drugome i razabire grubi i otri naglasak koji Vjeran dobacuje markizu:
- Gospodine, vi ste prema gospoi iz mog drutva nametljivi!
- Ovaj izraz neu podnositi. Vi biste morali gospou tek
upitati da li sam joj nametljiv!
- to hoete time kazati? - izazovno e Vjeran.
- Samo to da ona ne dijeli vae mnjenje o mojoj nametlji-
vosti, jer bi mi ve davno pokazala put.
- To u uiniti ja!
- A ja se ne kanim maknuti na - vau elju!
- Onda u vas prisiliti samokresom.
- Stojim vam na raspolaganju. Uvijek u orujem braniti
mjesto uz lijepu madame Jadranku!
U Vjeranu uskipi. On brani svoje mjesto, uz Jadranku! On ima mjesto uz nju! On smije sebi prisvajati
pravo da je brani, uz nju sjedi i orujem brani to pravo!
- Gospodine markie, ako ste pripavni svoj poloaj uz ma
dame Jadranku sauvati samokresom u ruci, onda vam je sveje
dno - ivot ili smrt?
- Tako je, gospodine Arden.
- I gdje god?
- Da, gospodine.
- I smjesta? - upita Vjeran.
- I to - doslovce.
- Bez svjedoka, na ast vau i moju? - obezumljen marki-
zovom samosvjeu pita Vjeran.
- I to sam pripravan.
- Dakle, sporazumjeli smo se?
- Samokres imate? - pita markiz.
- Nosim ga u depu.
- Ja imam svoj u sobi.
- Onda budite ljubazni i potrudite se donijeti.
- Ormah se vraam. Ali pod samostanskim krovom ne mo
emo se tui.
- I neemo - odvrati Vjeran. - Vani, u meavi! Kavaliru
vaeg kova nee biti teka ova ledena rtva.
- Za takvo savreno ensko bie kao to je madame Jadranka,
uistinu, nita nije rtva. Odmah u donijeti oruje. Neka otvore
veu!
Markiz pohita stepenicama u prvi kat.
Vjeran potri u dubinu hodnika i pozvoni vrataru. To Videka zaudi. Sto on hoe? Zato je traio vratara?
Valjda ne kani van, u oluju? Momak potri u blagovaonicu. Jadranka eka kod vra-tiju. Videk joj apne:
- Vaa milosti, otro su se rjekali. Markiz je otiao gore,
a moj gospodin pozvonio vrataru.
- Onda ele izai u meavu. Doite sa mnom, Videk!
-
568

Izali su oboje u hodnik neujno i povukli se uza zid. Tamo, kod izlaza, sasvim u dubini hodnika uju
razgovor. Jadranka poe blie i slua.
- Oe vrataru, molim, otvorite nam!
- to vam pada na um? - zapanjeno e vratar.
- Zaeljeli smo osjetiti oluju. Samo na as, otvorite - odlu
no trai Vjeran.
Vratar uzalud razlae kako nije mogue izlaziti, ali Vjeran ostaje pri svojoj odluci.
Markiz stigne niz stepenice. I on se pridruuje zahtjevu.
- Gospodo, nemogue je koraati u takvom orkanu.
- Odmah emo se vratiti - otro e Vjeran. - Otvarajte!
Kljuevi zazvee. Ali se vrata ne mogu otvoriti. Oluja spre
ava.
- Mi emo vam pomoi, asni oe - ponudi se Vjeran.
Jadranki je jasno to se tu ima dogoditi. I potri hodnikom
prema njima. Dva mukarca uprla su svu snagu da rinu vrata.
- to radite, gospodo? - pita ona glasno.
- elimo se malo proetati - ironino e Vjeran.
- Odvratite ih od toga, gospoo - moli vratar. - Taj vjetar
<5e ih baciti u hridine. Oni to ne znaju. Ovdje se po takvom
vremenu ne izlazi.
- Jeste li uli, gospodo? Pokorite se propisima samostana.
Odavle se ne smije izlaziti bez dozvole domaina, je li tako? -
upita Jadranka fratra.
Jedva su malo maknuli vrata. Zapuh izvana udari takvom snagom da se Jadranka zaljulja i lako krikne.
Markiz pusti vrata, priskoi k njoj, obujmi je i zadri. To spazi Vjeran i pusti vrata. Ona zalupe svom
snagom.
- Gospodo, vidjeli ste, nije veliki uitak izlaziti, kad niste
kadri ni vrata zadrati - veli vratar.
Praznim hodnikom odjekne dubok, odluan Jadrankin glas:
- Molim, gospodo, doite sa mnom obojica.
- Oprostite, sad je to nemogue - odgovori Vjeran.
- Zar me silom elite poniziti u oima cijelog drutva to
se nalazi u ovoj kui?
- Ba to ne elim.
- Onda me povedite gore u knjinicu, ako ste tamo sami.
Ili poimo u moju sobu.
- U knjinici nema nikoga.
- Onda molim, slijedite me. Vi to morate uiniti za mene,
gospodine Vjerane ...
Markiz je mirno sluao i pokorio se.
Bez daha ulja se Videk za njima. Znoj mu je osuo elo. Osjea se krivim i strepi to e biti od svega toga.
Jadranka je stigla prva. Markiz potri naprijed i otvori joj vrata Njezino lice je blijedo i umorno.
570

- Gospodo, htjeli ste izai napolje. Nije mi teko pogoditi

to ste htjeli vani uiniti... Svakako, ne kanim vas pouavati,
ali dvoboj pod takvim uslovima - bez ikakvih svjedoka - nije
po propisu. Doista je malo udno...
Oni ute i stoje nepomino.
- Vidim, ovo zatoenje ne djeluje dobro na ivce. Na takvoj
je visini zrak rijedak, a vihor neizdrljiv. Ipak, vai se ivci ne bi
smjeli zabavljati tako da ugroze dobar glas tue ene...
Oba su mukarca spustili glave, osjeaju se pogoeni.
- Ne! Oprostite, to nisu uzbueni ivci - upadne nakon
kratke utnje Vjeran. - Meni je kao prijatelju vaeg mua du
nost zatititi va dobar glas.
- Na takav barbarski nain kanite zatititi moj dobar glas?
- Madam se izvolijeva varati - primijeti markiz. - Mi smo
odluili uiniti to protiv pravila, ali, svakako, viteki.
Jadranka e strogo:
- Da, viteki po zastarjelim drutvenim pojmovima. Po ma
jem mnjenju tui se akama, sabljom i samokresom, sasvim je
isto, samo je, toboe, neto otmjenija sablja od pesnice. Zato je
priroda dala ovjeku mozak ako ne moe opreke izravnati umom
nego tunjavom?
- To su filozofiranja koja ne pristaju ovom sluaju - upada
Vjeran.
- Onda dopustite da vas pitam: kojim pravom zaboravljate
na moj dobar glas? Svi bi govorili o tome, a znate i kako!
- Nitko ne bi doznao radi ega smo se pobili.
- Svi! Ono nekoliko gostiju koji su bili u blagovaonici, kad
je gospodin Arden doao po mene, imali su dosta vidjeti. U pomanj
kanju druge zabave oni e ispuniti dosadne asove svim moguim
prianjima. To nije lijepo, gospodo. To me duboko ponizuje...
Markiz se duboko nakloni.
- Madame, vi znate kako je bilo. Gospodin Arden je doao
protiv svih drutvenih obiaja, ne obazirui se na mene, i htio
vas odvesti. Kojim pravom?
- Pravom prijatelja mua ove gospoe.
- Ako ste imali od njega punomo tititi madame, onda je
bila vaa dunost ostati uz nju.
Jadranka mu brzo upada u rije.
- Gospodin markiz ima pravo da me zabavlja dok ja to do
putam, a gospodin Arden opet ima pravo doi po mene u ime
moje pratilice kojoj sam povjerena. Ali ni u jednom sluaju nije
smjelo doi do sukoba koji moram snositi, zapravo - ja. Tim
postupkom obojica vrijeate mene. U svojoj drutvenoj zabludi
dovodite u opasnost moje ime. Vi kao da to i ne vidite. Gospodine
markie, vi me oito potujete?
- Iz dna due, madame.
571

- Ako me potuje i prijatelj mog supruga, sada ete obojica

u moju korist smjesta izravnati ovu stvar preda mnom i dati mi
rije da ste odustali od svakog neprijateljstva.
- Mnogo traite madame - veli markiz.
- Za moj dobar glas je ovo mnogo? Gospodina Ardena pi
tam: da li e mu njegov prijatelj odobriti to je dao prilike sabla-
njivu prianju i nagaanju?
ute obojica. Markiz eka Vjerana. On je zapoeo izazov, na njemu je odluka.
- Izvolite odluiti hou li sada sii meu goste ili se zbog
vas moram sakriti u svoju sobu? - pita Jadranka.
Opet Vjeran ne moe odgovoriti. Njegova ljutina, ne samo da nije popustila, nego je i porasla. Smatra da
se Jadranka zauzima za markiza, a trai od njega da mu se on ispria to ga je povrijedio kad ju je htio
odvesti. Ba zato to zna da je krivnja na njemu, nee da se pokori. Ako pak to ne uini, povrijedit e nju.
Tvrdokorno uti. Iz te utnje trgne ga iznenada Jadrankina rije. Govori prijaznim glasom i smijekom, ali
svaka njezina rije bode za njegovo srce:
- Gospodin markiz mora uti i moje mnjenje o sukobu.
Vidite, ne mogu odvie zamjeriti gospodinu Ardenu ovaj ispad.
Vidjela sam dobro kako su se vladala ona mlada gospoda prema
meni. Vi ste ih, markie, estito opomenuli. To je smjesta saznao
gospodin Arden, jer je njegov roak odmah izaao iz dvorane,
dakle mu je rekao. To ga je moralo razbjesnuti, to se neuljudno
ponaaju prema meni, jer ja nosim prezime ene koja je na ovom
svijetu gospodinu Ardenu najdraa. Koju on ljubi! A toj eni, koju
on ljubi, dugujem veliku zahvalnost. Ona bi bila izvan sebe kad
bi doznala da je ime koje ona nosi bilo ovdje sredite jedne
sablazni... Dakle, zapravo, polovica krivnje nije na gospodinu
Ardenu, nego na meni, jer sam se odijelila od svog drutva, to
nisam smjela uiniti. Sigurno znam: gospodin Arden me nikad
ne bi pokuao odvesti iz dvorane da nije uo o vladanju onih mla
dia. Ali, kako rekoh, ne radi mene, nego radi obiteljskog imena
to ga nosi ena, koju Arden ljudi. A ja sam lakoumno to ime
zlorabila ...
- Molim, ne uzimajte krivnju na sebe. To bi me vrijealo
- prosvjeduje Vjeran.
- Molim - odluno e ona - ne stavljajte me u sumnju da
branim vas, jer samo razjanjavam markizu injenice. Ili valjda
neete porei da ja ne nosim obiteljsko ime one ugledne ene
koju vi - ljubite? ...
- Ne poriem - veli Vjeran hladno ...
- Onda molim, gospodo, izvolite uzet k znanju ono to sam
ve rekla - i time neka je ovo rijeeno za obojicu.
Markiz je oito zadovoljan, jer je znao da se Vjeran osorno vladao prema njemu iz ljubavi prema nekoj
sasvim drugoj eni. To ga odmah razorua pa se okrene k Vjeranu:
572

- Pripravan sam pokoriti se elji madame!

- A vi? - okrene se Jadranka Vjeranu.
- Pokoravam se - proape kako bi prekrio drhtanje glasa.
- Sada, molim, otpratite me obojica dolje, do moje sobe i
stvar je izbrisana, kao da se nije dogodilo.
Nisu odgovorili... Silaze s njome u prvi kat. Tu ona ulazi u svoju sobu.
Mukarci su se rastali, utei. Vjeran se vraa u knjinicu, a markiz potrai svoju sestru da joj sve iskae.
ZAGREB NA LEDENJAKU
U sobi doktora Peruia nisu raspoloeni. Prestali su kartati. Raspravljaju o Vjeranovoj povuenosti.
Najzad Perui odlui potraiti i ukoriti mladia to nije s njima. Gospou Pisai su poslali k Jadranki da
joj na lijep nain kae kako im je ao to toliko vremena posveuju drugima.
Peruika je ostala sama s Ivanicom i Branislavom. Njih se dvoje zabavlja kao djeca bacanjem kocke.
Svemu se smiju, sve ih veseli. Zamiljeno promatra gospoa Perui kerku svog mua. Nikada nije
mislila da bi otac, tako strog prema Ivanici, najednom dopustio da druguje s Branislavom kog poznaju
samo dva tjedna. Ni Vjeranu nije dopustio da udvara Ivanici i stalno ju je korio kad je na Thunskom
jezeru pogledavala na balkon mladog Keglevia.
Od dana, kada je nala Vjerana, gospoa se Perui u svojoj dui nada da e neaka oeniti s Ivanicom i
tako ga zauvijek zadrati u obitelji.
A sada joj se ini kao da se njezine nade razbijaju. Jo ne zna tko ih razbija i gdje, ali neto osjea. Zar se
Branislav zaljubio u Ivanicu? A ona? Jedino je tjei to vjeruje da Vjeran, uistinu, neto vana nalazi u
knjinici pa e se jednog dana vratiti u drutvo i potpuno zaokupiti lijepu zlatokosu djevojku. Napokon, u
drugovanju Ivanice i Branislava ne mora biti neto ozbiljno to bi je moglo zabrinjavati za srce mlade
djevojke.
Dok o tome razmilja, vraa se njezin mu s Vjeranom. Tetka istrauje njegovo lice i dranje. Neto je
blijed, izmuen, utuen. Tetka ga ne kori zbog odsutnosti, ali se Ivanica odmah zaletjela s nekoliko
bockalica:
- Je li moljac izletio iz knjinice?
- Dovrio sam svoje studije. Sada u opet biti s.vama -
i srdano poljubi svoju tetku u ruku i u lice:
- Nisi dobre volje, tetie? Vjerujem ti. Takva smola! Ba
nismo trebali doi gore. Znam, to sam kriv ja.
_ 573

Gospoa Pisai ulazi malo smuena. Svi to opaze i pitaju:

- Jadranku niste nali u svojoj sobi?
- Jesam! Ali je - zaplakana ...
Svi iznenaeno digoe glave. Samo Vjeran gleda kroz prozor.
- To je zaista udno! Nikad je nisam vidjela da plae. Ni
onda kad joj je prijetila strahovita nesrea od Larsena - udi
se gospoa Pisai.
Neto je palo na Vjeranovu duu kao teki mrak. Glava mu je teka. Jedva je dri. Kamen pritite grudi.
Olovna teina u itavu tijelu.
"Ona plae! Sto to znai? Zato plae? Sada, nakon onog suboka u knjinici, nakon razjanjenja i nakon
svega to im je tako ozbiljno i otro izgovorila - ona plae? Da! Plae to je daleko od Ljubomira!"
Doktor se gotovo razljuti na gospou Pisai i svoju enu.
- A to se vi tako udite? Kako ne bi mlada ena plakala
u ovoj pustoi, daleko od mladog novovjeanog mua? Pa zar to
nije razumljivo?
- Tko bi znao! - Opet e gospoa Pisai. - Pa napokon,
on e doi! To ona dobro zna. I zna da je voli. Ipak to me uzne
miruje, jer opet velim: nikad je nisam vidjela zaplakanu.
- A to je reMa? Zar nee doi k nama? - upita Vjeranova
tetka.
- Hoe - odgovara Pisaika - samo se mora urediti. Ne
pitajte zato je plakala. Ljutila bi se to sam vam to rekla. Ne bi
ona priznala suzu ni za to na svijetu. I meni je poricala: "to
vam pada na um?! Ne znam zato bih plakala! Malo me peku
oi."
Sluajui to, Ivanica se vrlo uozbilji. Nekako zamiljeno gleda pred sebe. to li mora tako duboko dirati
tako lijepu, netom vjenanu enu da ona plae? Zar se u srei moe plakati? Ili moda nije sretna?
Dok takva pitanja obuzimaju Ivanicu, ulazi Videk sa dvojicom konobara. Nose juinu: sira, mlijeka,
okolade, butine i vina. Kad su otili, Videk ih posluuje i glasno se ruga jelovniku na ledenjacima. Onda
se vrata otvore - ulazi Jadranka. Vjeran je okrenuo lice samo napola da ne mora Jadranki pogledati u oi.
Ona razabere da je svi susreu s neto iznenaenja, premda na njoj nema nita novo. Isto je tako
poeljana kao dosele, lice mirno i ozbiljno, s neto malo smijeka. I modra haljina od tople tkanine
sasvim je ista. Ipak, svi nalaze na njoj neku promjenu. Gospoa Pisai to ne moe preutjeti:
- Kako vam je ova haljina najednom postala preiroka! Ka
ko je to mogue. Omravjeli ste?
- Svi mi ovdje mravimo - upuuje doktor Pisai. - Nae
tijelo u ovo doba ne podnosi takvu zimu. Uostalom, moemo sebi
574

estitati to smo zdravi i otporni u promjeni koju nae tijelo proivljava, a to imamo zahvaliti i ovoj
obilatoj hrani. Umro bih da toliko jedem i pijem u nizini!
Ipak oni ne uvaavaju doktorovo miljenje. Promatraju Jadranku, pa istrauju njezine oi: ima li u njima
tragova suza, isplakanih tamo u njezinoj sobi? I zato su isplakane?
To pitanje jo uvijek lei na njihovim usnama, ali nitko ga se ne usuuje izrei. Gospoa Perui prihvati
Jadrankinu ruku i povede je k stolu.
- Uzmite neto jela. Vidite, moj suprug veli da ovdje mora
mo mnogo jesti i esto piti vino.
Zahvaljujui, Jadranka sjedne izmeu Pisaike i doktora. Uzela je malo vina i kriku butine. Oko nje se
vodi razgovor o kartanju, koliko je tko dobio ili izgubio. Vjeran slua i smjeka se prepirci kartaa.
Od asa do asa i Jadranka pogleda na prozor. Kroz etverostruka debela stakla nema vidika. Magla,
gusta i crna, valja se na vjetru to se snanim huktanjem upro u kamene zidine samostana.
- Uznemiruje vas, zar ne? - pita doktor, opazivi Jadrankin
pogled. - Ali moramo se tjeiti da e se ve jednom oluja
smiriti...
- Jo uvijek ne pokazuje umora. Cesto se i pojaava -
odgovori Jadranka. - Osjeam se ovdje do smrti slomljena.
- I jni - primjeuje doktor. - Ali srce je vae bolesno od
enje za muem.
- Da - odgovori Jadranka. - A tu, navrh gore, na zamrzlim
hridinama, odrezani od svijeta, svi smo kao otok u oblacima. Da
leko od domovine hvata me tjeskoba, plakala bih, ini mi se, kao
da nikada vie neu vidjeti svoj roeni grad ...
Lagano su zadrhtale rijei od suza zaostalih u grlu. Nitko ne odgovara... utnjom se pridruuju njezinom
uzdahu i obaraju oi. Moda bi plakali, ali se stide.
"Zar je ona zbog toga plakala?" - pita se Ivanica.
Vjeran ustane, ide k prozoru da sakrije ganue, to su ga pokrenule Jadrankine rijei. Samo njena,
zlatokosa Ivanica ne sakriva suze to su joj sada navrle na oi.
- Oh, da mi je vidjeti kako je sada u domovini! Sto sada
rade nai u Zagrebu? - ape djevojka.
Tuno gleda Jadranka kroz prozor u snjenu maglu i poluglasno im doarava sliku:
- U domovini je sada modro nebo, jesensko sunce, a dolje
zemlja puna ploda i teaka koji pod jarmom ne zaboravljaju
svoje stare pjesmice. Zagreb se sada, moja Ivanice, suna pod
plavim nebom i doziva nas - doma!
"Doma! Doma!" - apu im sve due jednim dahom, a Ivanica uzdahne glasno:
,. 575

- Da mi je sada proetati Junom promenadom i gledati na

Harmicu, pa na sajmite, na Ilicu i dolje daleko do Save i sluati
promenadni koncert ispod kule Lotraka. Oh, kako bi to bilo
lijepo!
- Vi ste roeni u Zagrebu, Ivanice? - pita Jadranka.
- Da, tata je ondje bio lijenik u bolnici. A vi, gdje ste
roeni?
- I ja sam roena tamo. Moja je ljubav prema Zagrebu bo
lovala za njime u djetinjstvu kad smo bili kod kue, na imanju
u Zagorju. Svi su uvijek govorili o Zagrebu, opisivali zagrebake
ulice i kue, priali o tornjevima i do neba visokim kulama. Tata
je u pjesnikom obliku govorio o kulama i kazao da one zausta
vljaju prolaznike i priaju im prie o staroj prolosti, o potenju,
plemenitosti, ovjenosti, o svemu lijepom i dobrom. To je sluao
djetinji mozak i kad me je majka vodila za ruku gradom, ja sam
stala uz kulu i govorila: "Meni pria kula". I ula sam u svojoj
predodbi i vjerovala da mi stara kula uistinu pria. Kasnije
sam uvijek naroito voljela kule Zagreba. One nisu znakovi rop
stva, nego slobode. Nae su kule sagradili na bedemima stari nai
puani, a ne vlastelini. Sagradili su ih da zatite sebe od provale
Tatara i te su kule obranile na grad od svih osvajaa.
- A danas su se ipak u njemu ugnijezdili carski andari -
primijeti Ivanica. - Ali nee dovijeka!
Ivanica i Jadranka govore poluglasno, kao da oni drugi nisu ni prisutni. Ipak oni oslukuju i svaka rije
ispunjava ih uspomenama na njihov grad.
Gospoe sjede kod stola. Perui u naslonjau, Branislav pokraj Ivanice, Videk stoji kraj pei. Vjeran
daleko od svih uz prozor. ute ...
- No, to je, Vjerane? - oglasi se najednom doktor. - Na
to ti misli?
- Kao da vidim male, tople ulice Zagreba u jesenskom suncu
i tako mi je turobno. Da mi je opet vidjeti onaj mali tornji!
Kako bih bio sretan!
Kod pei se neto pokrenulo. Videk ide prema vratima. Izlazi...
- Videk plae - apne Branislav.
Nitko ne odgovara. I oni bi plakali. Svatko od njih trai kamo bi upro pogled da oni drugi ne bi vidjeli
njegove suzne oi. Na vrhu velianstvene gore, usred svega obilja, svih udobnosti i raskoi, eznu oni za
domovinom punom bijede i nevolje.
Doktor Perui ih probudi:
- Moje gospoe i mladii! Svi izgledate kao na karminama.
Hajde, hoemo li prionuti uz karte ili emo igrati kakvu drutvenu
igru?
- Radije karte - ree Vjeran - ako smijem predlagati?
- Gle, boji se da ga u drutvenoj igri ne bi zapalo da poljubi
mene staru - podraka ga Pisaika. - Kako je lukav. - Ali ni
516

ja nemam volje za drutvene igre. Drae su mi karte. Od njih moda neto privrijedim, osobito kad imamo
takve suigrae - i nasmije se doktoru i njegovoj gospoi.
Jadranka je donijela sobom lani da plete, ali joj doktor ne dopusti da radi.
- to bi mi rekao va suprug kad bi znao da je tu lijenik,
a mlada enica plete, umjesto da se zabavlja. Kad se vratimo s
brda, Ljubomir e ve biti u Sionu.
- Sasvim sigurno - potvrdi gospoa Pisai. - Sto se tie
mog mua, on bi se jo jako rado zaletio u nekakve none zabavice
u Beu kad to njegova stara ne moe doznati! No, hvala budi
zaljubljenom mladom suprugu, nee mome starom pruiti takav
eljeni izlet, nego se pouriti za nama.
- Ti si s mladim Oriem u dubokom prijateljstvu - okrene
se gospoa Perui Vjeranu. - Tebi e sastanak s njim biti veliko
veselje.
- Neizmjerno teko ekam as naeg sastanka - odvrati
Vjeran s dubokom iskrenou. Uvjeren je da e Ljubomirov do
lazak uiniti kraj svemu to mu sada ovdje progoni duu. Onda
uzme karte i zapone igru.
U est sati odjekne hodnikom zvono to ih poziva k veeri.
- Ali, gospoe, ne bismo li odjenule sjajne veernje haljine?
- pita gospoa Pisaika aljivo pa se stadoe smijati.
- Jedino nam to nisu mogji pruiti nai domaini. Ali da
nisu fratri, sigurno bi i ovdje bilo i velja, frizera i sobarica.
Oko stola nalo se drutvo. Gospoa Lucie de Loren je sva izvan sebe od radosti to vidi Jadranku. Njezin
brat, neto povuen, istrauje Vjeranovo dranje. Da moda tog mladia nije ipak ljubav prema Jadranki
navela na takav ispad protiv njega? Ali gospoa Lucie je odluno uvjeravala brata da se mukarac koji
ljubi ne moe tako savreno ravnoduno vladati prema oboavanoj kako se Vjeran vlada prema Jadranki.
Zato vrsto vjeruje u ono to joj je priao brat da je Jadranka navela gore u knjinici kao uzrok vladanja. I
dok promatiaju Vjerana, gospoa potvruje bratu svoje prijanje tvrdnje.
- Sasvim sigurno je mlada razjasnila razlog! A ti, dragi bra
te, zna da je udata i potena.
Nakon veere cijelo drutvo, na elu s domainom Benedik-tom, dolazi k Jadranki i mole je da im ne
uskrati koncert.
- Tko zna, moda e nas sutra sunce liiti uitka da opet
jednom sluamo va glas - veli ravnatelj firentinske opere.
- To moe biti vjerojatno - dodaje Benedikt.
Ona sjeda uz glasovir. Svi se nastoje pribliiti da gledaju izbliza mlaahno stvorenje obdareno arobnim
grlom. U oekivanju njezine pjsme nitko ne opaa kako se Vjeran povukao u sjenu da mu nitko ne bi
mogao zaviriti u lice. Oko nje pobono
577
37 Jadranka

sluaju. Toplo, eznutljivo pjeva Jadranka pjesmu domovini: "Oj, Hrvatska, blago moje - u srcu e vjeno
cvasti mi - ime tvoje"...
Samo njezini razumiju rijei. Oni drugi uivaju u melodiji i Jadrankinu arobnom, barunastom glasu.
Onda im zapjeva, jednu na francuskom to poveava uitak gostiju. Opetovano je mole da nastavi. Prsti joj
prelete tipkama i skladaju zvukove udne tugaljivosti. Nitko ne pozna melodiju, nitko ne sluti to kani
pjevati, svatko eljno eka da se naslauje njezinim arobnim glasom.
Rijei pjesme izlaze s njezinih usana u bolnom ugoaju...
"On - ljubi nju. Samo nju. U bolu e kucati srce moje zauvijek" ...
Svaka rije ulazi Vjeranu u kosti... Probuuje mu uspomene od kojih trne ...
"On ljubi nju"? oajniki opetuje u mislima. Te je rijei uo iz Jadrankinih usta tamo u Opeki kad je bez
svijesti leala u dvorcu. Uz nju Pisai i on, bde cijelu no. Blijede joj se usne prema jutru stale micati. U
bunilu je taptala: "On - ljubi - nju!"
Uz glasovir bolno odjekuju rijei s Jadrankinih usana i zadaju kobne udarce Vjeranovu srcu.
"Kako joj dre suza u grlu? Kako to ona pjeva?"
Munjevitom brzinom Vjeranove misli lete, trae dogaaje, povezuju ih, probuuju strah. Zato ba sada
ova pjesma s istim rijeima one noi?
"Glup sam. U bunilu je govorila miljenice pjesme... To je barem prirodno. Pa to onda ako je ula to sam
govorio Oriki? To nije u vezi. Ne smije biti"!
Ne moe izdrati. Odvie je izmuen u stalnoj blizini s njome. Mora dobiti potvrdu da je to njezina pjesma
miljenica i samo je zato one noi u bunilu izgovarala iste rijei to ih sada pjeva.
Pogleda oko sebe. Posve blizu, u sjeni, opazi Branislava. Taj zna vie o njezinim pjesmama. On e skinuti
muku s njegova srca. Prvu je kiticu Jadranka dovrila, a buni akordi pratnje zabruje dvoranom.
Vjeran pristupi Branislavu i apne:
- Zar ne, ovo je njezina pjesma miljenica kad je tako lijepo
pjeva?
- Da. Uvijek ju je tako lijepo pjevala jer je sama pjesmu
ispjevala i uglazbila.
- Ne - nemogue!
- Velim ti, svi smo kod Pisaievih vidjeli kad je skladala
rijei i glazbu.
- Ali sigurno ve - vrlo davno?
- O, ne, tek prije est tjedana kad je boravila kod mog stri
ca Tome. Onda je pjesmu sastavila i uglazbila.
Na glasoviru su akordi utihnuli. Vjeran se povue k stijeni. Osjea potrebu da se nasloni. Pjesmu je
spjevala kod Pisaievih!
578

L-,

Tek prije nekoliko tjedana. Dakle, nakon one noi u dvorcu Opeka! Umjesto olakanja, kobno otkrie ...
"Zato sam to morao doznati?"
Nastavak pjesme probudi ga iz misli. Oslukuje... Jadranka pjeva dalje. Rijei kao da se otkidaju s ranjene
due. On sklopi oi, dok Jadranka nastavlja:
"On - ljubi - nju... samo nju - a ja pruam ruku drugo-gome - na ivot tuni" ...
Vjeranovo srce se gri... Mukom mu zamire dua ... Grudi
su mu pune jauka
"Izgubljen sam! Izgubljen!"
Ne zna kako e izdrati do zavretka pjesme. Otvaraju mu se skroviti vidici u Jadrankinu duu. Zato je,
dakle, izbjegavala njegovu blizinu! Zato je prihvatila drutvo Lucie de Loren i njezina brata da to manje
dolazi s njime u dodir pod tim krovom odakle nema, izlaza?
"Zar je ona danas plakala radi..." Nije se usudio dovriti misao...
I stisne zube i zaklopi oi da bar Jadranku ne mora gledati...
Dugo zamiru bolni zvui pjesme. Ljudi bez daha slijede njezin apat.
"Nitko ne sluti da je ovdje opjevana i moja crna tragedija! I nee slutiti! Ni ona! Nitko!"
Buna zahvalnost slualaca obaspe Jadranku. Hvale je. Ushi-uju se. Ona se odmara. Spustila je glavu.
Cas, dva pa ustane.
Vjeranu se ini da je pogledala okolo. Trai nekoga? On joj ne moe na oi. Sigurno je blijed. I skriva se.
Ivanica prilazi Ja-dranki:
- Tako mi je turobno u dui! ini se kao da ste ovdje opje
vali nekoga koga dobro poznate i veoma je nesretan.
- Vi ste sretni - odgovori joj i prima au ampanjca to
joj donosi markiz.
- Vi ste udo - oduevljava se Lucie. - Ostat u neko vrije
me u Sionu da vam budem blizu. Vae prijateljstvo meni je div
ni dobitak. Molim, zovite me samo Lucie, a ja u vas zvati samo
vaim imenom, ali ga moram tek nauiti...
Nekoliko puta pogledao je Albert prema Vjeranu. On sjedi okrenut leima i razgovara s Peruiem. Njega,
dakle, i ne zanima pjevanje ovog divnog stvorenja? To Alberta posve umiri. Mladi mukarac sam sebi
priznaje da se u njemu budi prevelika sklonost prema ovoj mladoj eni crne kose i zelenomodrih oiju.
Sada se ve primiruje i sam se uvjerava da Vjeran nije poinio ispad protiv njega zbog ljubomore, ve radi
neke druge koju on ljubi, a Jadranka nosi njezino ime. I to mu sada godi.
Nitko vie ne uje huku vjetra. Nitko ne misli na meavu. Ja-drankino grlo prua im uitke koji im
uljepavaju boravak u meavi.
579

U devet sati moraju samostanski sluge pospremati dvoranu i ugasiti svjetla. Momci ulaze. Jadranka zavri
pjesmu. Svi joj se zahvaljuju, zatvaraju glasovir i mole je za novi koncert sutra. Ona se oprosti pa s
drutvom odlazi gore u prvi kat. Doktor predlae da svi dou u njegovu sobu. Gospoe idu naprijed.
Ivanica je zaostala na stubama i oslovi Vjerana koji ide posljednji:
- U Sionu si me zamolio da ovdje gore budem uvijek s to
bom, a sada se zavlai u knjinicu...
- Oprosti mi, Ivanice, nisam ni slutio da u ovdje pronai
takvih knjiga.
- Ne moe se izgovoriti niim jer ja ve znam...
- to zna? Da ujem?
- Zaljubljen si!
- U tebe?
- Da si u mene zaljubljen, onda bi me i zabavljao, a ti bu
lji u knjige i bjei u samou. Mrav si, blijed, no ba izgleda
kao onaj frater Benedikt!
- A on sigurno nije zaljubljen, nego tako izgleda od ovog
podneblja.
Stigli su, a Ivanica nastavlja:
- U tom si podneblju naao neku lijepu gospou. Valjda
markizu Lucie?
- To je da se nasmijei
- Ona ti se, dakle, ne svia? Onda je neka druga?
- A zato te to zanima?
- Samo zato jer bih rado znala kako mora izgledati ona koju
bi ti mogao ljubiti.
- Danas jo nikako, moja lijepa, mala Ivanice, ali doi e
vrijeme...
- Ne vjerujem i velim opet: zaljubljen si u nekoga.
Gospoa Pisai slua njihov razgovor i uplete se:
- Sasvim pravo ima Ivanice. I meni se ini da je teko za
ljubljen.
- Kad me ve vi sumnjiite, onda u biti nevino osuen!
- Sto? Sto to veli? - pita od stola doktor Perui, postav
ljajui ae na pladanj i toi gusto crno vino.
Sjedaju, dok Pisaika dalje vodi razgovor i, umjesto Vjerana odgovara Peruiu:
- Htio bi se izvui, mladi gospodin, ali mu nee uspjeti.
Znatieljan o emu su se prepirali, doktor Perui ponovo pita:
- Zar mi ne smijemo znati ime vi to sumnjiite Vjerana?
- Ja i naa Ivanica tvrdimo da je gospodin Vjeran zaljub
ljen, a on se brani.
U asu Vjeran osjeti sve poglede na sebi. ini mu se i Jadranka ga gleda pa stade promatrati au s vinom
i digne je k svjetlu. I ta kretnja izazove veselu gospou Pisai na novu alu:
- Meni gledajte u oi, a ne u vino. Jeste li ga vidjeli? Nema
odvanosti stati ovjeku okom u oko.
cen

Ivanica se smije poput djeteta:

- Milostiva gospoo, moda mu ipak inite krivo? Moda
ipak ne ljubi gospou markizu Lucie de Loren?
- A - a - tako, dakle. To je znamenita knjiga koju on ne
moe nigdje nai nego samo pod krovom Sv. Bernarda, dvije ti
sue i etiri stotine metara nad morem? estitam - drai ga dok
tor i kucne se o njegovu au.
Vjeran samo okusi vino, ne moe ga progutati... Kao da mu se grlo stislo. Nasuprot mu sjedi Jadranka, a
Branislav e ivo:
- Vjerane, obrani se! Valjda ne kani dopustiti da ti nato
vare ljubav prema markizi Lucie?
Jadranka pogleda zaueno mladog Pisaia:
- Kako? Zar se vama Lucie ne svia, gospodine Branislave?
- Da mi se svia ena koja sigurno ima trideset i vie godi
na? Davno je prolo doba kad bi se mogla sviati.
-, Varate se - nastavi Jadranka mirno i s nekim blagim snu jekom - i nju se moe ljubiti...
- Moda kakav stariji gospodin, ali ne mladi mukarac.
- Kruto se varate, gospodine Branislave. ena s trideset i
vie godina moe izazvati iskrenu i vjernu ljubav posve mladog
mukarca - uvjerava Jadranka.
- Onda to ne moe biti prava ljubav!
- Ba prava, iskrena, idealna - dokazuje opet Jadranka.
A Vjeran osjea: Jadranka u markizi Lucie brani Juliju Or-i. Ova ga obrana zaboli, razbuuje njegove,
danas ionako teko iskuane ivce. Jo mu titraju u dui njezine rijei to ih je pjevala u blagovaonici.
Cijelo mu bie odjekuje jednom jedinom izrekom: "On - ljubi nju!..."
To to govori Jadranka nadmauje njegovu snagu. Da su sami, morao bi skoiti i viknuti: "Ne, nije istina,
to je zabluda! Ne ljubim Oriku - ljubim vas! ..."
Obrve mu se skupile od duevnog napora. Sto bi uinio da se oslobodi ove misli koja mu sada biva
teretom? Tamo na Thun-skom jezeru mogao joj je kazati istinu, ali nije htio. Sam ju je pustio u toj zabludi
jer je u tome nalazio sigurnost za svoj mir i snagu. Kad je danas sluao njezinu pjesmu, svaka mu je rije
raspaljivala elju da joj razotkrije istinu. Sada, kad ona brani Lucie, a misli na Oriku, zahvaa ga
vrtoglava volja da razbije zabludu to stoji izmeu njih. Ne pita da li e od toga nastati kobne posljedice,
ve trai da kae ono to ne moe vie podnositi.
U asu kad je Jadranka izrekla svoje uvjerenje da enu i s vie od trideset godina moe mladi mukarac
ljubiti iskreno i vjerno, Vjeran ulazi u raspravu:
- Oprostite to se pletem, ali drim da Branislav ima pravo!
- Kako? Vi to velite? - i Jadranka ga gleda okom u oko.
To ga gotovo izaziva na odgovor:
58 i

- Da! Branislav tvrdi da ljubav mladog mukarca prema

eni onih godina u kojima je Lucie ne moe biti prava ljubav. I
ja se s njime slaem da se tu radi o drugoj ljubavi...
- 0 kojoj drugoj? - pita Jadranka, a njezine se zelenkasto-
modre oi upiru u njega udnim sjajem.
- To bi vam mogao rastumaiti podrobnije, ako smijem -
veli on.
- Napokon emo jednom ipak uti kako mladi gospodin mis
li o ljubavi - veselo e gospoa Pisai - a pogotovo o enama
koje su mlade kao - ja...
Svi se nasmiju, samo Vjeran gleda u au i sprema se govoriti dok ga oko stola napeto promatraju kao da
e sada uti neko veliko otkrie. Polagano, ne dignuvi pogled s ae, Vjeran razjanjava:
- Rekao sam: razjasnit u. Da mi to lake poe za rukom,
navest u vam jedan sasvim - istinski primjer. Poznavao sam
mladia od dvadeset dvije-tri godine. Jednog je dana doao u ku
u neke udovice s odraslom djecom. Bila je lijepa, naobraena,
duhovita, posjedovala je neki posebni ar to osvaja, privlai. Tko
bi znao razjasniti to se to krije u eni, ime mnoga tako privue
mukarca da je gotovo zarobljen ...
U tome asu malo zastane, osjea da mu se kida dah u prsima, ali nastavlja:
- Moj je mladi znanac bio oaran enom ija su djeca ve
bila blizu udaje i enidbe. Ushien, jedva je ekao as da je opet
vidi, da moe promatrati njezine kretnje, ljepotu, i sluati njezin
duhovit govor. Osjeao je za nju pravo pravcato oduevljenje. Ona
mu je dva tri puta kazala: "Ne gledajte me tako kao da sam ova
ili ona djevojka". Sve uzalud! Jedne su veeri bili u drutvu. Ras
pravljalo se o ljubivi i enidbi... Tada je on rekao: ona koju on
ljubi odvie je daleko od njega, nikad je dostii ne moe i zato
nee ni jednu drugu povesti pred oltar. A u tom je asu pogledao
bal lijepu gospou ...
Naas pogleda Vjeran postrance Jadranku. Ona je pogled uprla u stol. Oito se vrlo dobro sjea sasvim
istovetnog razgovora u Opeki i zna o kome on to govori. Vjeran to osjea i gotovo s uitkom nastavlja,
potpuno u vlasti svoje strastvene elje, da njezinu zabludu razbije u nita...
- I to je bilo dalje? - pita ljubopitno Pisaika.
- Iste veeri pozvala je lijepa gospoa mladog znanca i rek
la: "elim vas izgrditi to izvrgavate opasnosti moj dobar glas.
Ludost je to ste govorili i pri tom pogledali mene". A on, ne zna
jui to drugo, izree rijei koje sam doslovce upamtio. Mladi
joj je rekao ovo: "Meni se ini da sam od prvog dana, kad sam
doao u vau kuu bio u vas zaljubljen..."
Srce mu estoko zakuca. ini mu se kao da se Jadranka maknula, ali se ne usuuje pogledati k njoj. Sad
ona sasvim pouzdano zna da on pripovijeda o sebi i o kumi Ori.
582

- A to je ona odgovorila? - postavlja Vjeran pitanje.

Svi se pogledi stapaju s njegovim, samo Jadranka gleda u stol.
- Ona mu je odgovorila ovako: "Vi ste draesno dijete koje
moram estito ispraiti..."
Vjeran strastveno eli slomiti bedem to stoji izmeu njega i Jadranke pa srlja dalje:
- Nakon toga mu je ova lijepa ena stala tumaiti:
"Vi ste, mladiu, ushieni i oarani enom koja ima trideset est godina, ali ne kao mukarac. Vi
oboavate mene kao to biste oboavali svoju majku kad bi bila iva, majku koja je lijepa, svima se svia i
slavi slavlje ljepotice oko koje se sve okuplja. Va je osjeaj prema meni samo osjeaj ushienog sina
prema svojoj lijepoj i od svih oboavanoj majci! I nita drugo, jer znajte i upamtite to u vam kazati..."
Vjeran uzima ponovo dah, pogleda sada svoju tetku i naglaava:
"Tek onda kad sretnete ensko bie za koje e vae srce trpjeti, muiti muku, u potaji plakati, kad ete
radi nje probdjeti noi u patnjama, tek onda smijete rei: "Ovo ljubim!"
Glas mu je pao i pogled je upravio opet u au jer nema im drugim zaposliti svoje oi. Prirodno bi ih
morao upraviti u Jadranku. I smjesta nadovee:
- Ovo to je rekla ta ena ini mi se jedino ispravno milje
nje o pravoj ljubavi. Za to imam i dokaza. Taj se moj mladi
znanac brzo uvjerio da je to istina. Dok ga je oaravala ova lijepa
ena - on je teko patio radi druge ...
Sruio je zabludu jakim udarcem. Sve u njemu trepti od napora. Sad je svreno! Sad ona zna! Neka se
dogodi to mu drago! Ona ga mora razumjeti...
Ne gleda je, a ipak je vidi... Svreno je. Svreno ...
Uto se javlja doktor Perui:
- Svakako je to bila vrlo umna ena, puna iskustva i spoz
naje. Sjeam se:, volio sam tvoju tetku, ali kad je ona najprije
odbila da poe za mene, bio sam utuen, alostan. inilo mi se:
osuen sam na vjeno samovanje. Patio sam ljuto. Nikako se to
ne stidim priznati! ...
- Takve rasprave u ovo kasno doba uzbuuju - upadne
gospoa Pisai. - ovjek se mora sjetiti mladosti i zaplakati za
njome. to mislite kako bi bilo divno znati da netko radi mene
trpi! ali i moj mu trpi, naravno, samo onda ako sam mu - blizu!
Sve ih je tim rijeima nasmijala. I Jadranka se okrene k njoj i smijei se, premda je njezin osmijeh nekako
odvie umoran.
- Ja sam mislila: to e biti neto veselo - razoarano e
Ivanica.
opet e doktor opet e Vjeran.
ncjca.
Perui
- Patnja je pravi
- Ljubav bi zapravo trebala biti vesela
ui - ali ni u prirodi ne sja uvijek sunce.
- Ona duhovita i lijepa ena ima pravo dokaz da se nekoga ljubi..
- Ona Hubnvita i liiona 7f"na ima T>T-O,,"

Sada se odvai i pogleda preko stola Jadranku. Lice joj je mirno, nepromijenjeno, kao isklesano od
slonove kosti. Samo ze-lenomodre oi pokrile su guste duge trepavice i zaklanjaju izraaj koji bi on elio
prozrijeti. Kao da zna to se dogaa u njemu, Jadranka svrne pogled s gospoi Pisa". Ovoj se uini da su
se Jadrankine oi smanjile od umora i opomene drutvo:
- Ne bismo li mi ipak otili na poinak? Takvi ozbiljni raz
govori nisu za nas. Ovdje, u toj tamnici, ovjek bi mogao postati
bjesomuan od toliko ozbiljnosti!
Perui se nasmije i ponudi je vinom.
- Izvolite popiti jo jednu au pa ete sigurno tvrdo zaspa
ti. Neete ak ni sanjati...
Nakon toga se oprataju. Jadranka uzme za ruku Ivanicu i zamoli tiho neka je prati. Nikome nije
Jadranka pruila ove veeri ruku na oprotaj... Zlatokosa djevojka provede Jadranku do njezine sobe gdje
se oprosti i zatvori vrata.
Vjeran ue u spavaonicu kao da je cijeli dan radio neki teki posao. Videk ga eka, pogleda ga i primijeti:
- Kako opet loe izgledate! Ako neemo skoro ispod ovog
krova, nestat e vas!
- I ti loe izgleda. Svi mi nismo privikli tome zraku.
- Kad bi barem bilo zraka. Ali eto, zatvoreni smo kao ptice
u gajbi.
- Daj mi, Videk, vina. Perui veli da se od toga dobro spa
va. Ali veliku au, inae ne bih mogao usnuti...
- No, barem jedna korist od ovog tamnovanja ovdje - na
glasi Videk. - Tu ete se barem priviknuti na vino - i momak
mu natoi veliku au gustog francuskog vina. Vjeran ponuka i
Videka da pije. Zamalo vino omami Vjerana toliko da je odmah
zaspao.
Drugog dana oluja nastavlja svoje luako kotrljanje. Vjeran je ustao rano i otiao opet u knjinicu.
Naslonjen nad velikom knjigom uzalud pokuava itati. Nita ne vidi. Slova mu se pretvaraju u jednu
izreku:
"On - ljubi - nju... Samo nju - a ja drugome pruam ruku na ivot tuni!..."
Mozak, sluh, dua i srce ispunjeni su tim rijeima. Ne moe ih se osloboditi niti onda kad na silu ita
knjigu na tuem jeziku. Strane rijei poprimaju oblik i smisao pjesme. Vie nema snage oteti se toj
predodbi. Zagospodarila je njegovim biem. Ne moe drugo, nego se pokoren predati. Zaboravlja
Ljubomira koji ga dijeli od Jadranke i doputa da ga misli nose k njoj, kao ova bura vani, snijeg... Tone u
sanjarijama to mu doaravaju u dui slike. Gleda Jadranku u Opeki na vratima sobe kako slua, a on
govori Oriki o svojoj ljubavi. Onda opet gleda Jadranku gdje lei na postelji i uje apat: "On - ljubi -
nju! ..."
"U tihom skrovitu, tamo u Zagorju, njezina dua misli na mene i sklada tu pjesmu?"
584

^Ate&k...

Srce mu se zaustavlja. Preputa se struji. Sklapa oi. Neka ga nosi!

Onda, kao da ga je podsjetio jedan val vjetra to se upro u prozore, trgne se, strese glavom i sam e sebi:
"Ludost je takva misao! Potpuna ludost. Kako bi ona mogla osjetiti neto za mene kad sam je od prvog
dana gonio sumnjama da slui tajnom redarstvu? Ja sam joj zadao najrunije, najstranije boli u ivotu.
Sramotom posuo njezinu ast, ja sam joj nanio najveu krivicu ..."
Onda ustanovi:
"Bilo bi neprirodno da me ona..." Ne usuuje se ni u mislima izgovoriti rije: ljubi.
"Da! Ja sam lud! Izgubio sam snagu prosuivanja. Smijean si, Vjerane, smijean"!
Neko vrijeme zuri u prozor i opet veli sam sebi:
"Ipak, ona bjei od mene. Zato? Ona plae. Zato?"
"Predao sam je Ljubomiru! Borio sam se da bude njegova! Moja se elja ispunila. to hou jo? Sada
nemam prava ni misliti na nju. Ne! Neu ..."
A ne moe misliti ni o emu drugome ...
0 podne sie u blagovaonicu. Naao ih je sve na okupu. Pozdravlja se sa svima. I s Jadrankom, a da joj nije
pogledao u oi.
Ve na poetku objeda fratar domain iznenadi drutvo objavom:
- Ima na ovom brdu kameni vrhunac Jupiter. Kad* se on
pojavi iz oblaka, znak je da e se doskora promijeniti vrijeme.
Danas sam Jupitera vidio ve dva puta. Ako se pokae i poslije
podne, moemo se za dan-dva nadati suncu.
To je jedini sadraj razgovora za vrijeme objeda. Svatko se veseli to e zavriti zatoenje u toj pustoi.
Ovu vijest smatra Vjeran svojim spasenjem. Kad izae ispod ovog krova, svemu e biti kraj. Cijeli mu je
svijet otvoren. Moe bjeati kud ga oi vode. Pod nekom e izlikom otputovati bilo kamo, samo daleko.
- Nakon objeda idemo na trei kat - predlae domain. -
Odozgo je bolji vidik na Jupiter. A onda emo zamoliti nau
umjetnicu da nam priredi mali koncert, pa da se jo nauijemo
njezina pjevanja prije rastanka.
Poslije objeda odoe gore. Klicanjem pozdravljaju otvoreni vidik na vrhunac to nosi lijepe dane.
Kod juine nali se svi u blagovaonici. im se pojavila Jadranka, polaze joj u susret.
- Sloili smo se u nekoliko pjesama - veli gospoa markiza
de Loren i saopuje joj redom to da im pjeva.
Osobito se svi zanimaju za jednu pjesmu, ali joj ne znaju naslov.
- Da, znam - vi elite pjesmu koju sam pjevala juer pos
ljednju, zar ne? - pita ona.
,585.

- Da, da, onu posljednju pjesmu. Tako divno ne pjevate ni

jednu kao onu.
Vjerana obuzme strah. Da pobjegne iz sobe? Bit e neuljudno. A sluati ponovo tu pjesmu? Ne moe!
Jadranka ve sjedi uz glasovir. Bude mu studeno u dui. To je muilite. Ovo nee podnijeti, sagne se tetki
i apne:
- Glava mi puca od boli. Idem malo na hodnik.
- Ali, Vjerane, to je zbilja uvredljivo ako sada ode. Mora
ekati dok otpjeva pjesmu. Zato si prema njoj takav?
Ve je Jadranka poela svirati. Uspravio se i razabire da pjeva neto na francuskom. Odlanulo mu je.
Zatim nastavlja s Lisinskijevim pjesmama.
Kad je svrila, svi je opet zaokupe i trae onu pjesmu o kojoj su ve govorili. Vjerana obuze neodoljiva
elja da sprijei Jadranku pjevati to oni ele. Ide ravno tamo gdje su oko Jadranke gosti sagradili itav
bedem. Neopaeno se progura njoj iza lea. Uz Jadranku sjedi Lucie, Markiz stoji.
- I vi imate elju za svoju pjesmu? - pita markiz Vjerana.
- Da, imam - odgovori on. - Dopustite da joj to kaem.
Sagne se k Jadranki pa u amoru onih to stoje oko nje polu
glasno zamoli:
- Molim vas od sve due, ne pjevajte danas tu pjesmu.
- Zato? - upita ona, a da ga nije pogledala.
- Zato to me ova pjesma sjea one noi kad ste vi u Opeki
leali bez svijesti i u bunilu aptali rijei: "On - ljubi nju"!
- Jao ja sam to govorila? - pita, a da se nije obazrela.
ini se da njezin glas malo dre.
- Da, govorili ste... Ne pjevajte ovu pjesmu u mojoj prisut
nosti - zaklinjem vas! ...
Ruka joj pade na tipke ... Disonanca zazvei...
Tek to je Vjeran izrekao, prepusti svoje mjesto jednoj gospoici to je nastojala da doe blie k Jadranki.
Njezin je razgovor s Vjeranom pomno pratio markiz Albert. Ne razumije jer su govorili hrvatski, no oito
se Albertu priini neka udna promjena na Jadranki i pita je:
- Madame, vi ste neugodno dirnuti? Zar vam je gospodin
rekao neto neugodna?
- Priopio mi je elju mojih zemljaka. I oni trae svoju
pjesmu. Pa sada zamislite kako da svima udovoljim? Mislim:
najbolje e biti odgoditi nastavak koncerta nakon veere. Zar ne?
- Moje gospoe i gospodo, naoj umjetnici moramo podije
liti odmor - predlae markiz gostima.
Svi su odmah spazili kako su nestrpljivi i stali se izvinjavati. Vjeran ve osjea da mu je on i molbu
ispunila. Jadranka ustane i priblii se Pisaiki i neujno apne:
- Gospoo, elim neopaeno nestati iz dvorane, da se odmo
rim od pjevanja i razgovora. Neka me zato nitko od vas ne prati
da se mogu udaljiti, da to nitko ne primijeti.
.586

Malo je pogledala prema gostima i spretno umaknula na vrata. Vjeran prati njezin odlazak. Iznenadi ga.
"Ona odlazi? Valjda je nisam povrijedio? Ili uznemirio?..."
Tek sada poinje razmiljati o onom to je uinio-
"Rekao sam joj vie nego to sam smio, vie nego to mi je bila namjera. Da, ja vie ne mogu drati sebe
na uzdi. Gubim nadzor nad sobom! Inae ne bih govorio o onoj noi u Opeki. Zato sam joj to spmenuo?
Ne, to nisam smio. Zbog toga je izala..."
"to mi je bilo? Kako sam smio to govoriti eni svog prijatelja? Ja, koji sam nastojao da steknem nju za -
njega? Spaavao sam je Lafsenovih zasjeda, ne na molbu Ljubomirovu, nego po vlastitoj volji? Uhodio sam
je na Ksaveru, oteo je iz dobro namjetene zasjede s Kristijanom, a ja sam joj to sve sada otkrio! Zakleo
sam se Ljubomiru spasiti djevojku za njega... Ja - ja sam je doveo njemu u naruaj, dao mu rije da neu
mirovati dok ne bude njegova ena, - a sada - to radim sada? Nepoteno je to - nepoteno!
"Ona je izala?... Bila je udno blijeda na odlasku. Upravo je pobjegla iz sobe!"
Promatra goste, a ne vidi nikoga.
"Zar sada kanim enu koju sam pomogao stei Ljubomiru otimati za sebe? Ja?"
"Ne, ne! To bi bilo sto puta nepoteno. Ja nisam nitkov! Ne!" - brani se oajno. - "Nisam nitkov! Neu to
da budem!"
Okrene se od drutva i zuri u mrak prozora. Sam sebe stavlja pred svoj sud.
"Ona se ne vraa? Znak da sam je povrijedio."
"Moramo to popraviti. Kazat u joj da sam bio malo pripit i ne znam to sam govorio, molit u je za
oprotenje! ..."
Ova mu se odluka ini vrlo dobrom, Jadranka zna da je on slab na vinu i vjerovat e da ne zna to govori.
Ali gdje da je nae? Ogledao se za Videkom. On sjedi na svom mjestu u kutu. Od asa, kad je sluao
Jadrankino pjevanje, napeto je promatrao guvu oko nje i opazio da se Vjeran pribliava Jadranki i neto
joj tiho govori. Onda se Vjeran povukao k prozoru u sjenu, a Jadranka brzo ostavila dvoranu. im je sada
opazio da Vjeran gleda uokolo, ustane i krene k njemu.
- Moda traite mene?
- Pogodio si, Videk. Sluaj. Obavi mi neto vrlo oprezno.
Moram neto rei Jadranki, ali bih htio da ni njoj, ni drugima ne
bude upadno. Zaustavi se na stubama pa uljudno kai da joj a
ljem molbu neka bi nala za mene malo vremena prije veere.
- elite li u knjinicu?
- Ne, ne, tu, dolje u ovoj dvorani. Ili moda bi se proetala
hodnikom? Reci joj - samo nekoliko asaka. elim je neto upo-
SS7

zoriti o pjevanju pred ovim strancima, zato neu da tko drugi uje i vidi. Idi i pazi: ako ne privoli, onda me
zovni. Ali tako da ni nai ne opaze. ekam te ovdje.
- Bit e kako elite - odgovori Videk i izlazi iz sobe.
"Siromani moj Vjeran!" - uzdee Videk putem - "Kako
samo izgleda blijed, izmuen. Otkako smo tu, sui se kao jesenski list".
U tim mislima ode prema stubama da se uspne u prvi kat. Lagani, brzi enski koraci s druge strane
hodnika ponukaju ga da se okrene. Tamo se uri ona, Jadranka.
"Kamo ide?" - udi se Videk. - "Odjenula je topli ogrta i glavu zamotala u vuneni al. Dakle, ve je bila u
svojoj sobi" - ustanovi Videk.
"Ali kamo ide tako odjevena? U samostanski dio zgrade ne moe. 2eljezna vrata su zatvorena. Valjda kani
etati hodnikom? Onda u je zaustaviti".
No, Jadranka se ne vraa, ve hodnikom okrene nalijevo.
"Gle! Tamo vodi uski mali hodnik u crkvicu" - razabere Videk i slijedi je.
Stigao je do malog mranog hodnika to okree prema crkvenim vratima, ali tu Jadranke nema.
"Otila je u crkvu. Moliti? Za mua? Za sebe? Za koga? Oh, zato se udala" - uzdie on. - Mogao bi
zaplakati. Eto da u naoj domovini ne gospodari onaj prokleti tuinac, ne bi ona sada bila ena drugoga!"
U alosti Videk koraa gore-dolje. I na njega je djelovalo zatoenje u ovom samostanu bez zraka i sunca. I
njega sve dira i ini alosnim, najvie to to Vjeran biva svakog dana sve bljei i mraviji.
"Ne od zraka, kako to misli Perui! Drugo njega mui! ..."
Sve tako razmilja, ee i eka...
U crkvi se Jadranka zavukla u drvenu klupu, nepomino, ukoeno, kao da se od neega skamenila. Do nje
dopire aptanje, neki tropot, zveckanje kljueva... to je? Ona digne glavu. Zar ve zatvaraju crkvu?
Ogleda se. Mrano je... Uski areni prozori ne proputaju nikakvo svjetlo. Samo crveno kandilo tinja u
mraku.
Sto je to opet? Ispod kora nekakvo ukanje... Ponovno se uspravi glavu i obazre se. Neki oprezni koraci,
aptanje, fenjer u mraku. uljanje - aptanje.
- Tiho! Tiho stupajte! - opominje netko u tami.
- Da barem nije oluja popustila, ne bi se uli nai koraci...
- utite i brzo da tko ne doe! ...
Iznenada Jadranka slua. Sitno svjetlo fenjera ne razotkriva ljude to se tamo vrzu. Ali to rade? Zar
kradu crkvi darove izletnika? Sto bi drugo radili kad se tako oprezno opominju?
Jadranka se digne. Njezina kretnja prouzroi tropot to buno odjekne pustom malom crkvom ...
58$

- Ah! - tiho krikne neki glas.

- Sto je bilo?
- ujete li? Koraci!
- Oni su ustali. Ustali su - idu za nama!
- Jao! Jao!
Tihi krikovi...
Zapanjena Jadranka ide naprijed, eli vidjeti to se dogaa. Ako su lopovi, vikat e i zvati. Kamo bi
odnijeli ukradeno kad ne mogu izai.
Kree odvano prema koru. U mraku trka, drhtanje, prepast nekih glasova, a onda, kao da je netko negdje
zatvorio vrata.
Odjek udaraca i ve je tiho i nijemo. Jadranka stigne pod kor. Tu svijetli fenjer na podu crkve... U
njegovim zrakama razabiru se neka mala tamna vrata to vode u samostanski hodnik. Ona je ula u crkvu
s druge strane hodnika, iz gostinjskog dijela samostana, s tim je nacistu, pa sada eka hoe li se opet tko
pojaviti.
Prolaze asovi. Nitko ne dolazi. Zar su kradljivci pobjegli u samostanski dio zgrade? udno. Svakako su
bili puni straha i ostavili fenjer. Moda su s njime zaboravili i ono to su ukrali? To e joj odati trag.
Polagano prilazi k fenjeru. Svijetiljka lei na kamenim stubama, uz malena eljezna vrataca u zidu. Zar
su ovdje spremljene dragocjenosti samostana, a provalnici su ih ponijeli? Malo jo eka. Nitko se ne
vraa. Digne fenjer, stupi na prvu stubu i svijetli pred sobom. Sto je to dolje?
Stubite bijelo, isto, zidine s obih strana okreene. Sasvim vedro izgleda ovdje. Ali kamo to vodi? U neku
prostoriju gdje samostanci imaju spremljeno neto dragocjeno? Vrata od eljeza tako svjedoe.
Najprije e pogledati to se tu zbilo, a onda pozvati samo-stance. Zar j"e netko od izletnika provalnik?
Drei pred sobom fenjer, osvjetljuje put. Tek je sila nekih deset stuba, ve stupa na kameni pod.
Razabire da je u nekom irokom prostoru, vrlo mranom. Digne fenjer i okree se na sve strane. Uini
nekoliko koraka pa e kao sama sebi:
- Tko je ovdje?
Prepala se od vlastitog glasa. Kako to zvui muklo? Jo vie digne fenjer. Svijetlost osvijetli ljudska
bia ...
- Ljudi, pa tu vam je hladno! - klikne Jadranka.
Nitko ne odgovara. Nitko se ne mie. Nitko ni da dahne...
"Zato ute? Zato ne odgovaraju?"
Ide blie, pred sobom nosi svijetlo, a zrake padaju po ljudima. Mrava lica, zelenkasto blijeda, oi
sklopljene kao da svi duboko spavaju ...
Sto radite ovdje u toj ledenoj zimi? Ta progovorite! .... Srce joj kuca jezom. Zato ute? Ili ovi vie - ne
ive? Dah je gui. Zuri u njih. Sagiblje se k njima. Obuzima je stre-pnja...
5S9

"Ovi ljudi nisu ivi! To su mrtvaci! Ali kao da su bili ivi jo juer - ili danas. Jao, kamo sam to zalutala?"
Dre fenjer u njezinoj ruci. Kamo bi, kojim je putem dola? Gdje su stube kojima je sila? Natrag!
Natrag!
Magla je oko nje... Od uasa kao da je ostavlja vid ... Ide - trai...
Ne nalazi stube. Gdje je? Tri okolo. Sto je to s njome? Tijelo kao da joj je obloeno ledom i gleda mrtve
ljude kroz koprenu ... Mrtve?
"Sto se to zbiva sa mnom"?
Slua. ini joj se da je ula neki udarac ... Neto je zatutnji-lo ... Zar nije netko zalupio vratima?
- Pomozite!
Okreu klju u bravi...
Potpuno budna svijest prima dojam da je gore netko zatvorio vrata kroz koja je ula i zakljuava ih.
- Otvorite! U pomo! ekajte! Ja sam tu!
Muklo odjeknu joj vlastiti glas. Usta kao da su joj puna leda. Gdje je? Kamo je zala?
Ogledava se, trai izlaz. Samo da doe na stepenice i da brzo stigne k vratima, lupat e, zvati u pomo.
Pred oima grobni mrak. Mrtvaka bezglasna ukruena nepo-minost... Uas joj sapinje prsi. Mora nai
izlaz na stepenice.
"Gdje su stepenice kojima sam sila?"
Ne moe ih nai. Die fenjer uvis, ali svijea u njemu kao da je samo iskrica ...
Noge su joj dva komada leda, bez ivota. Vue ih. Samo je jo svijest prisutna i goni je naprijed, gore, van
iz sablasnog groba. Ne osjea vie ni ruke ni tijelo, samo led - led - led...
Smrtni san sklapa joj oi...
Napokon! Uspeti se! Pue... Svijest joj razotkriva jezovitu sliku: lei na stepenicama grobnice. Nema vie
traka snage da se podigne na noge. Fenjer lei pokraj nje i svijetli udno uto, mrtvaki... U njoj se gasi
zadnja iskra toplote ...
Strpljivo Videk ee gore-dolje po uskom malom hodniku. Jadranka jo ne izlazi. Ne usuuje se ui u
crkvu i smetati je, pa poe u veliki hodnik da je tamo doeka.
Uzalud! Jo je uvijek nema. Onda krene u blagovaonicu gdje ga eka Vjeran. Svi su gosti otili, samo je on
tamo kod prozora i pita Videka:
- Hoe li doi?
- Nisam joj mogao rei, ba je ulazila u crkvu.
- A kad je izala? Zato onda nisi govorio?
- Jo je tamo.
- Od onda kad si otiao?
590

- Da i ne znam koliko sam ekao.

- ovjee cijeli je sat proao!
- Da idem za njome?
- Hajde, idi pogledaj. ekam te na hodniku.
Opet se Videk uri du velikog hodnika i okree u uzani mali. Polagano otvara vrata. Ulazi u crkvu.
Potpuni mrak. U sredini tinja crveno kandilo. Ogleda se. Pretrai sve klupe i stube pred velikim i malim
oltarom. Sve je pusto. Nigdje Jadranke. Zabrinut se vrati i zovne Vjerana. Pobrzao je, uvjeren - ona ga
eka na hodniku.
- Gospodine, nema je vie u crkvi.
- Onda je izala.
- Nemogue. Straario sam ovdje. Ni maknuo se nisam. A
da je izala dok sam poao u blagovaonicu, prola bi mimo nas ...
- Ali Videk, pa valjda ima iz crkve i drugi izlaz?
- Samo jedan za fratre u samostan. To sam vidio u nedelju,
i ovaj za nas.
Vjeran otvori vrata i prolazi crkvom. Pregleda sve to je mogao vidjeti u mraku. Nigdje nita. Onda glasno
zovne Jadranku, ali se nitko ne oglasi.
- Na ona vrata kroz koja izlaze fratri nije mogla izai. 2ene
ne smiju tamo. Ne bi je vratar pustio.
- Videk, potri gore, sigurno e je nai u sobi. Pogledaj
malo kod tetke, ekam te u hodniku.
I opet Videk tri preko stepenica, ali u Jadrankinoj sobi ne nae nikoga. Onda poe do gospoe Perui i
pita je za Jadranku.
- Bit e u svojoj sobi.
- Nema je tamo.
- Moda je kod gospoe Pisai? Ili je valjda otila gospoi
Lucie de Loren. Zato je trai?
- Jedna je gospoa trai! ...
Brzo izlazi Videk. Nee kazati da Vjeran eli s njome govoriti. Onda ide prema sobama gospoe Lucie i
njezina brata. Ne moe pitati jer ne zna njihov jezik. Zato osluhne da uje njihov govor. Otvaraju se vrata.
Iz sobe izlaze samo Lucie i brat. Dakle tu je nema.
I potri dolje k Vjeranu:
- Ne znam to je, ali nema je nigdje. Ni u njezinoj sobi, niti
kod markize, a ja u prisei da nije izala iz crKve. NiK.aa.0 nije.
Vjerujte mi!
Duboki mrak u hodniku. U tmini eka Videk odgovor. Umjesto toga estoko zazvei zvonce u
somostanskom djelu zgrade. Vratar otvori i osvijetli Vjeranovo lice:
- Sada je na molitvi, nije mi doputeno ii k njemu.
- Onda doite sa mnom u crkvu. Tamo je nestala jedna go
spoa.
591

Fratar zatvara eljezna vrata pa slijedi Vjerana i Videka kroz hodnik za opinstvo. Ulaze u crkvu. Tu vratar
osvjetljava sve okolo. Uzalud. Nigdje nikoga.
- A ova vrata, - upita Vjeran.
- Ovo su vrata za nau brau. Stalno su zakljuana. Ovamo
nije mogla ui. Zacijelo se varate da je nestala u crkvi.
- Ja znam da iz crkve nije izala. Glavu zalaeml - tvrdi
Videk sa strahom.
Vjeran ide okolo, ogledava pod korom zidine ne bi li naao kakav izlaz. Videk ga slijedi.
- Tu su jedna vrata! Sto je to?
I Vjeran i Videk su puni nade. Zaustavljaju se pred oniskim eljeznim vratima. Vratar je ravnoduan.
- Ah, tamo ne moe nitko. To je nae groblje.
- Ovdje pokapate mrtve? Nemogue!
- Na ovom je brdu zemlja tako smrznuta da ne moete ko
pati grobove. Mnogi putnici ostave tu svoje ivote. Nosimo ih do
lje ispod kapelice, polaemo sjedei jednog pokraj drugog, onako
u odijelu kako smo ih nali u meavi. Ledeni ih zrak tako ouva
da im se jo godinama mogu raspoznati crte lica. Kad doe njihova
rodbina, raspoznaju^ ih.
- Otvorite mi!
Videk osjea da je fratrova izjava probudila u Vjeranu neku slutnju, ali fratar uskrauje:
- Ne, mladi gospodine! Malo prije su dvojica naih slugu
uzeli potajice moje kljueve i otvorili nekim gostima ova vrata,
oito za dobru napojnicu, a kad su izlazili, inilo mi se da netko
koraa. Dakako, obuzeo ih strah da su se mrtvi probudili i doli
za njima i svu su zajedno banuli k nama. Tako smo ih uhvatili na
djelu. U strahu su ostavili i vrata otvorena. Sada je otac Benedikt
ljutit pa mi je zabranio da vie nikada ni jednom gostu ne otvorim
ova vrata. Ne mogu udovoljiti vaoj elji, ali u ga obavijestiti za
tu gospou i upitati.
- Rekli ste da su oni ljudi ostavili vrata otvorena.

- Od straha su ih ostavili, ak su i fenjer ostavili, ali ne zna

mo kamo je nestao.
- I fenjer je nestao?
- Ostavili su ga negdje u strahu.
- Smjesta ete mi otvoriti! - zapovijedi Vjeran.
- Nikako, dok otac Beenedikt ne odredi.
- Kljuevi su u vaim rukama, dakle u ih silom oteti!
- Takvo neto jo nisam doivio!
- ujte, oe: zar niste sami rekli da su vrata bila otvorena?
Zar ne bi ona gospoa to je bila u crkvi od znatielje mogla sii
dolje?
- Da je to uinila, ve bi sada bila smrznuta. Ali kako je ula
u crkvu? - pita vratar neto uplaen.
592

Umjesto odgovora. Vjeran tako vrsto zgrabi njegovu ruku da je odmah spustio kljueve.
- Sada to odmah moram javiti ocu Benediktu!
- Javite mu da sam silom uzeo kljueve. Dajte mi i fenjerJ
- i silom uzme vrataru svjetiljku.
- Videk, rekao sam da je ona mogla sii-dolje, ali ne vjeru
jem. Ostani tu, netko bi mogao za mnom zatvoriti vrata. ekaj
ovdje!
Drui Videk ne vidi nita, zebe ga u srcu. Vjeran silazi, drei pred sobom svjetlo.
Svaki mu je ivac pun slutnje. ini mu se tako prirodno da bi mogla sii i pogledati grobnicu ...
"Kamo je nestao fenjer to su ga ljudi ostavili?" - pita se silazei.
Na pola se puta zaustavio.
"Kakva je to gorua iskra u grobnom mraku? to to tamo tinja? Jao meni!"
Preskoi nekoliko stepenica prema maloj lui u mraku.
Zastane. Fenjer lei prevaljen. U njegovu svjetlu razabire malu ruku, prebaenu preko stuba.
Zazebe ga. Digne fenjer. Osvijetli drugu stranu stubita. Ja-dranka lei skutrena - nepomina... Srsi mu
obiu tijelom. Spusti tijelo na kamen, zatetura i padne na koljena, spustivi glavu k njoj. Uzima
prebaenu ruku sa stuba. Komad leda...
- Jadranka! Jadranka!
Srce mu prestaje kucati. Drma joj tijelom. Ne mie se...
- Svreno! Smiluj mi se! - gotovo jeca njegov glas.
Onda stade vikati suludo:
- Videk! Videk! Videk!
Zov dolazi gore k momku kao glas ovjeka razapeta na muila i on tri dolje prestravljene due.
- to vam je? - pita u trci.
- Moj samrtni as! Videk, jao meni!
Svaka rije puna strave pada u Videkovu duu. Siao je. Vjeran dri u naruju Jadrankino tijelo.
- Uzmi fenjer! Brzo za mnom! Ovdje je ledena smrt!
Nosi je gore. Koljena mu klecaju. ini mu se - sruit e se zajedno s njome u bezdan.
"Dolina smrti" - pada mu pred oi i najei mu se dua.
Put ovim stepenicama Vjeranu je strahovito dug. ini mu se kao da bi se u snu htio brzo uspeti, a umjesto
naprijed, svakog mu se asa noga oklizne natrag. Samo je nekoliko trenutaka stajao do izlaza, a njemu se
ini vjenost.
Izlazi u prostor pred korom.
- Svjetlo, Videk!
- Tu je klupa. Poloite je ovdje.
- Ne, ne! Daj svjetlo da vidim njezino lice!
593
3g Jadranka

Sjeo je na klupu, drei je u naruju kao dijete. Videk prinosi fenjer.

Jadrankino lice se ini kao da je od voska. Videk klikne:
- Jao, ako je mrtva?
- Onda ni meni nema ivota! ...
Vjeranove rijei padoe kao jecaj oajnika. Videka oblijevaju suze. Ipak ga podilazi nada.
- Moda joj se moe pomoi?
- Videk, zovi Peruia! Tri! Probudi doktora! Donijet u je
gore.
Momak u asu nestane.
A Vjeran poloi Jadranku na klupu, uzima fenjer, istrauje njezino blijedo lice. Sva mu dua hlepi da nae
traak ivota u njoj.
Poloi glavu na njezine grudi. Oslukuje: die li? Kuca li njezino srce?
uje samo silovito udaranje vlastita srca...
U strepnji opet joj prodrma tijelom. Strava mu lomi duh.
- Jadranka! Moja Jadranka!
Sputa glavu. Stenje ...
- Na glavi osjeti neije ruke ...
- to je, Videk? i digne glavu.
Ne! Nije on. Tko ga je to dirnuo? Tko? Nikoga nema. Onda zirne u njezino lice ... Ona gleda? ...
- Jadranka - zovne on sa suzama u grlu.
Onda ponovo izusti njezino ime ...
- Samo jednu rije, Jadranka! ujete li moj glas?
- ujem - apne ona poluotvorenih oiju.
U polusvjetlu fenjera ini se djevojka kao mrtvac koji je progovorio.
- I vidite me, Jadranka?
- Malo vidim ...
- Znate li tko sam?
- Vjeran ...
- Nosim vas doktoru.
Strah za"njezin ivot obraa se sada u poklik radosti: - Nije kasno!
I digne je s klupe i privine k sebi i nosi kao dijete. Na svojim grudima osjea njezinu glavu ... Smuenu
mu duu obilazi radost, milina, dragost...
Kao polupijan, zaboravlja sve oko sebe, bez misli i brige privi-ja je na grudi, vrsto, milo, drago...
- 2iva sam? ape ona dok je on nosi u hodnik.
- Umro bih da niste! Umro bih, Jadranka!...
Ona je iva na njegovim grudima!
- Umro bih, umro za vama! - ape on.
Onda se zaustavi, to je? Oko njegova se vrata neto savilo, omotalo - vrsto, odvie vrsto...
594

Kroz tijelo mu prolete munje ...

to je? Zar mu se uhvatila oko vrata da ne padne? Ana gubi svijest i hvata se njega da se odrva nesvjesti?
Da - da...
Pokua koraknuti. Ne moe. Na vrelom licu osjeti njezino...
Svejedno to je... On je osjea... Mora se poduprijeti o zid. Samo as...
Daha mu nestaje. Stoji. uti. Grudi mu odzvanjaju od udarca njegova srca. Da barem neto kae? Da neto
apne ... Da zna: boji li se pasti ili... Zato mu je ovila ruke oko vrata?
"Zato" - krikom pita mu dua.
Ni rijei, ni daha joj ne razabire. Samo njezine ruke, smotane oko svojeg vrata... Ne zna gdje je. Zato je
tu? to se dogodilo prije toga? Izginula mu je iz mozga posljednja sjenka prisebnosti..
Misli zamiru... Dri je na rukama, privija je k prsima ljubavlju opojene mladosti i ape bezbrinom
sreom:
- Ne, Jadranka! On ne ljubi nju!... Samo Jadranku ljubi!
Ljubi je smrtno - vjeno!
Oko vrata su ga stisle njezine ruke...
Gotovo je izdahnuo posljednji dah... i stade trati.
- Vjerane! Jesi li to ti? - uje Peruiev glas u mraku i tri.
- Da, ja sam!
- Gdje je Jadranka?
- Nosim je, evo, gore. Sva je kao komad leda.
- Samo brzo! Jo ne moe biti tako zlo. Nije mogla biti du
go dolje.
Vjeran tri mranim hodnikom s Jadrankom u naruju. Naao se na stubama. Jo uvijek su mu njezine
ruke svezane oko vrata, a njezino lice poiva na njegovu ... uje Videkov glas kako nekome govori:
- Evo! Moj Vjeran je ve nosi! Evo svjetla! ...
U trenutku se njezine ruke spuste s njegova vrata ...
Od toga oblije ga vruina. Ona je svjesno savila svoje ruke oko njegova vrata? Inae ih ne bi sada otkinula.
Znala je to ini! ...
"Znala je! Znala" - vie mu svaki ivac.
Ulazi u sobu punu svjetla. Poloi Jadranku na leaj i stoji i eka. Ne zna to. Jo uvijek osjea da je nosi, a
njezine su ruke obujmile njegov vrat... Stoji nepriseban. Onda ga doktor Perui probudi rijeima.
- Nije se smrznula. Nije bila dugo. Ve sam govorio s ocem
Benediktom. Odmah me je uvjeravao da nee biti zlo. On zna ko
liko treba vremena za takvu nesreu. Ve je dao staviti eravicu u
grijalo. Sada je spremite u postelju. A ti, Vjerane, idi dolje s Vide-
kom. Oni ve kuhaju jakog vina za nju, ali Videk ne zna francus
ki. Budi mu tuma, neka donese gore sve to sam naredio.
Nijemo primi Vjeran nalog i odlazi bez rijei. Videk ga slijedi. A kad su oni gore ostali sami s Jadrankom,
ukori je Perui:
- Kako vam je moglo pasti na um da idete dolje? Mogli ste
ostati u grobnici zauvijek!

Odjednom se svi preneraze.

Jadranku zahvati grevit pla.
Gospoe se preplaile. Doktor ih umiruje:
- Dobro je to! Neka se isplae. To je od straha. Nee biti te
ih posljedica.
Ugrijali su na pei jastuke i gunjeve. Samostanski sluga donosi okruglu zatvorenu posudu. Kroz rupice
poklopca sijeva eravica. Gospoa Pisai uzima posudu i grije postelju. Zatim brzo oprema Jadranku i
zatrpa je pokrivalima. Videk nosi vrelo vino i lijekove od domaina. Perui ih uzima:
- Oni imaju ljekarnu za takve stvari. Svakog asa desi se ov
dje kakav sluaj zamrzlosti. No, ovo je ipak prolo vrlo sretno.
Moramo joj dati da odmah zaloi. Domain je ve dao pripraviti
juhu od kosana mesa i jetara. Znaju oni to treba u takvoj prilici.
Svi se brinu oko Jadranke. Ivanica sjedi neprestano do njezina uzglavlja.
Gr jecanja poputa. Samo jo tihe suze klize Jadrankinim licem.
- A sada je nemojte nita ispitivati. Sve bi u njoj obnovilo
uspomenu na strane asove. Neka miruje. Ja u svakog asa doi
da vidim.
Vjeran ue u svoju sobu. Potpuno je iscrpljen. Studeno mu je. Prie k toploj pei. Prisloni se. Drhtavica
ga obuzima. iak svijee igra mu pred oima. Povue stolicu, sjedne i poloi glavu meu ruke. Oslukuje
sam sebe. Svaki mu ivac trepti. U glavi mu razbuene misli kao pele u konici kad im netko dirne u
gnijezdo pa se razlete na sve strane. Ne moe ih prikupiti. Krv mu je potekla ilama kao gorski potok niz
strminu. Vihor mu huji u prsima. Osjea se usred meave ...
Gori mu desna strana lica na koju je ona prislonila svoj obraz. Jo mu je u sjetilima slatka strava od tog
dodira. Sklopljenim oima svjesno obnavlja veliki dogaaj. Veliki, neoekivani, neizmjerni, proivljeni
kratkotrajni, trenutani san... Ali se Vjeran jo ne budi. Jo sanja dalje. Tako je slatko i drago, tako milo i
blaeno...
Sjedi nepomino sklopljenim oima, sav je u sanjama. Osjea njezino lice na svome, ruke ovijene oko
vrata, a on je privija na svoje prsi poput djeteta.
San nosi Vjerana, nosi ga kao vjetar snjene pahuljice.
Sanja, sanja ... i ne zna kraja tome snu na javi.
Probudili su ga Peruievi koraci.
- Kako joj je? - pita Vjeran.
- Dobro. Sasvim dobro. A ti? ini se, jo si bljei od nje...
- Zebem. Nisam imao ogrtaa kad sam otrao dolje...
- No, prekrasno! Zamalo, pa bi stradala. Da je dolje zaspa
la, nikad vie od nje glasa! Ali ona je uprla sve snage.
Od uasa Vjeran se ne mie i ne veli nita.

- Da je ti nisi dao traiti po Videku, ode ona! Srea to si

tako brzo opazio da je nema ...
- Ne ja, nego je Videk opazio i stao je traiti. A onda mi je
kazao da je u crkvi. I tako smo je pronali. Doista joj je sasvim
dobro?
- Kad velim, onda je tako. Istina, ivci su joj uzdrmani. Gr
evito je plakala.
Srce se Vjeranovo stislo. "Zato bi plakala?"
- To je uzbuenje. Nije mala stvar to je vidjela u toj grob
nici gdje ljudi sjede kao ivi. I sve se strava skupila u njoj, pogo
tovo onda kad nije pronala stepenice. Sve je to potreslo njezino
bie i provalio je grevit jecaj. To je vrlo dobro. Suze optereuju.
Sav e strah isplakati. Sutra neu dopustiti da ustane, a prekosutra
emo sigurno ve jednom izii iz tog zatvora.
- Jedva ekam as da se toga oslobodimo!
- Nismo, dragi moj, trebali ni dolaziti. Svemu si kriv ti!
- Jest! Ja sam kriv! Ja!
- A ene, naravno, moraju za tobom. Gdje bi one dozvolile
da odemo ti i ja sami?!
- Mogli smo sve to vidjeti i bez meave.
- E, to je ba ono to nismo vidjeli drugo nego jedan sat li
jepi vidik, a osam dana snijeg i maglu u oblacima.
- Ja bih, Frane, odavle utekao i u meavu.
- Mislim da ti je sada i knjinice dosta?
- Previe! Ne da se izdrati.
- Tko eli poiniti samoubojstvo, treba doi ovamo. I naj
jai ovjek moe ovdje izdrati jedva devet godina, a onda umre od
suice. Zato fratri nakon dvije-tri godine odlaze u nizinu i mijenja
ju se s drugima. Sada mora u blagovaonicu. Ostali su ve davno
veerali. Gosti uzalud ekaju Jadranku da im pjeva ...
- Ne idem dolje - veli Vjeran. - Popit u neto toplo i lei.
Jo uvijek zebem.
- Mora jesti! To je vano. Poslat u ti jela. Sada idem vidje
ti nau bolesnicu.
Vjeran ostaje sam, sputa glavu na ruke.
Ulazi samostanski sluga s velikim pladnjem, nosi toplo jelo i vino. Iza njega dolazi Videk. Sluga koji je
donio veeru okrene se k Vjeranu:
- Monsieur, oprostite, ja sam taj nesretnik koji je skrivio ci
jelu tu nezgodu.
- Kako - vi?
- Tako. Gosti bi uvijek htjeli vidjeti tu znamenitu grobnicu
u kojoj ljudi izgledaju kao ivi. I tako su me danas dva mladia
neprestano molili da im to pokaem pa sam s jednim svojim dru
gom ukrao kljueve i poao s njima dolje. Od straha su ona dvoji
ca jedva izlazila iz grobnice, kad ono gore nekakvi koraci, Eh, o
vjek je ovjek! Prestraili smo se da dusi idu za nama i ja ostavio
-
596

otvorena vrata i fenjer na stubama. Da nisam to zaboravio zakljuati, ne bi mlada dama mogla sii. Vrlo
mi je ao gospoe s tako krasnim grlom. No, hvala Bogu, dobro je prolo i molim za opro-tenje nju i -
vas!
- Mene? -trgnu se Vjeran, ali odmah se ispravi. - Da- uz
nemireni smo svi mi iz njezina drutva. No, nita, sve je ve dobro.
ovjek odlazi umiren.
"Tome ovjeku zahvaljujem najstraniji oaj i jedan jedini sretni san cijeloga ivota!"
Videk ga prekida u mislima.
- Sada gospoe hrane Jadranku. Jako je blijeda, ali se smi
rila. Probolo me je u srcu kako je strano plakala. A zato? Je li
to vama jasno?
- Kako ne bi bilo! - odgovori Vjeran namjeteno ravnodu
no. - To je od uasa to ga je osjetila dolje. A to ti misli?
- Znate, gospodine, gospoa tetka je rekla da je Jadranka
morala ve davno prije neto teko doivjeti ili nosi u dui nekak
vu tajnu - kad je tako plakala. Od straha ne moe plakati kad je
ve spaena. Neto je - veli gospoa - lealo u njoj prije.
- Lijenik veli drukije, a on bolje prosuuje od nas. No,
hajde, i ti mora zaloiti. Jedi.
Obojici ne ide veera u slast. Videku jo dru ruke i noge. Pogledao je i on u polumraku strane mrtve
ljude i ne moe se osloboditi ove slike.
- Neka samo jo jedanput gospoda kau: Zagorje nae je
hrvatska vica! Skoit u im na vrat kao ranjeni lisjak! Ni jedan
Zagorac ne bi vie ivio da je kod na" samo malo ovih prokletih
ledenjaka. I oblaci su od leda, ni na ognjenom suncu nema otop
ljene kapljice, a zemlja - jao meni - smrznuta je kao ledenjak
- ne moe mrtvom stvorenju ni grob iskopati. Smrznuti sjede
dolje mrtvi ljudi - jedan kraj drugoga - kao nai pastiri u polju
kad peku jaja. Uh, gospodine Vjerane, ne bih tu dolje posjeo ni
najveeg neprijatelja - nikad to zaboraviti neu.
Nakon veere Vjeran opet sjedne uz pe i alje momka:
- Idi, Videk, pitaj kako se osjea ...
Odmah skoi Videk i ostavi sobu, ali se smjesta vraa i javlja:
- Zaspala je omamljena od kuhana vina. Doktor veli da e
biti dobro, nema vruicu. Tetka e s gospoom Pisai naizmje-
nice bdjeti nou uz nju. Ali molim vas, nemojte se ljutiti, i ona
stara markiza sjedi tamo ...
- A zato bih se ljutio?
- Pa markiz vam nije ba drag, a bogme i ja imam na njega
zub. Ali ona mu je sestra i vrlo voli Jadranku pa je eljela biti uz
nju. Gospoe su zahvalile, ali su joj dopustile da malo sjedi kod
nje.
- Hvala ti, Videk. Sada znam sve - veli on. Oito eli da mu
vie ne pripovijeda.
m

Dugo uti Vjeran i oslukuje zviduk vjetra, a Vides prigovara:

- Dragi moj, rekao sam ve vie puta - ne prati vas srea
na ledenjacima.
Vjeran mu odgovori u mislima:
"Vara se mome, askom me je posjetila srea i nestala kao san! Hou li taj trenutak skupo platiti?"
Najednom mu padne na um to je govorio u grobnici pred svojim momkom. Jest, pred njim je kazao neto
veliko... Rekao je: "Ako je ona mrtva - onda ni meni nema ivota!..." To ga uznemiri. Ide blie k svome
Videku:
- Sluaj, kad sam je iznio iz one grobnice, naravno, buncao
sam u strahu da je mrtva. Zar ne, govorio sam. to?
- Nita nisam upamtio. Ba nita! Ni rijei!
Pogledali su se... Vjeran zna - Videk je sve dobro uo, ali sada porie. I prie mu blie, prui mu ruku, a
onda ga ogrli:
- Mi smo drugovi, Videk, kao ono u djetinjstvu!
- Jesmo, jesmo! - Pouzdajte se uvijek u mene.
Vjeran legne. Zagnjurivi glavu u jastuk, zaklopi oi. Opet osjea njezine ruke na svome vratu - i njezino
lice na svome. I sanja - sanja da ga nisu ostavile posljednje snage ...
BUENJE
Kad se ujutro probudio, nije zatekao Videka na njegovu lea-ju. To ga zabrine. Da nije Jadranki pozlilo?
Brzo se digne i odjene, kad Videk stupi na vrata:
- Ivanica me je ispitivala zato niste doli na veer k njima
i znam li to je s vama. Zato ste nezadovoljni sve ove dane. Re
kao sam da vas jako mui loe vrijeme. Znate - sve se bojim...
- Za koga?
- Tako. Molim vas, nije li gospoica Ivanica zaljubljena u
vas?
- Ah, Videk, ti uvijek bunca o ljubavi!
- Izgleda mi da je zaljubljena. Moda bi to bilo strano! Mo
lila me je neka vam ne kaem da se raspitivala o vama. ast njoj,
ali vama ne mogu nita preutjeti!
- Neka samo ovaj dan proe to bre, bre ...
- ekam to teko! Doktor je ve otiao na zajutrak. Jadranka
ne smije ustati, ali se dobro osjea.
Cijeli dan Vjeran nije vidio Jadranku. Najvie se zadravao u knjinici, sam samcat, preputajui se
uspomeni. Gospoe su boravile uz Jadranku. Lucie de Loren provela je s njome cijelo poslijepodne.
Perui je pozvao Branislava, Ivanicu i Vjerana da kartaju.

Uveer je Jadranka ostala u svojoj sobi s Lucie, a ostali su se nali zajedno u blagovaonici. Gosti veselo
gledaju kroz prozore, u isto nebo obasjano mjeseinom. Sutra e napokon krenuti dolje. Jedino ale to
na oprotaju ne mogu uti Jadrankinu pjesmu.
U jutro oprata se domain s gostima. Svi se okupili pred samostanom. Fratri i muki gosti iste putove
od snijega.
Kad je Jadranka izala pred vrata, svi goste srdano je pozdravljaju. Perui i njegovi su oko nje. Tog asa
Vjeran prvi put ugleda Jadranku nakon onog velikog dogaaja prekjuer. Odluno svlada nemir i veli joj:
- Veselim se od srca to vam je sasvim dobro.
- Ve sam juer bila oporavljena, ali brini doktor Perui
mi je zapovijedio da mirujem.
- Zato ete sada vrsto koraati - naglasi gospoa de Loren
vedro i uzima Jadranku pod ruku.
Dvadesetak ljudi oba spola silazi niz brdo. Svatko govori o meavi, o tekim danima i o lijepim asovima
kad je jedina zraka veselja bila Jadranka. Svi se okupljaju oko nje i svatko eli biti u njezinoj blizini.
Tako hodaju nekoliko sati i ve se sputaju u kraj obrastao drveem i grmljem. Neke gospoe sjedaju na
mazge, druge opet pjeae. Markiz Albert i njegova sestra su i dalje uz Jadranku. S njima su Ivanica i
Branislav. Ali ni izdaleka tako veseli kao pri usponu na goru. Neto im je ala zapela. Djevojka ide najvie
uz Jadranku, a Branislav uz Peruia.
Vjeran s Videkom zaostaje. Zna momak ime je zaokupljen njegov mladi. ita mu u oima, uprtim u
daljinu, vidi u pogledu, sumornom, punom misli. Zna Videk da je Vjeran cijelom duom i svim mislima u
onom dogaaju od prekjuer u samostanskoj crkvi. Istina, Videk ne zna sve to je bilo, ali je uo njegove
rijei kada ga je pitao je li mrtva, a Vjeran gotovo zastenjao: "Onda ni meni nema ivota!" Neto tee i
sudbonosnije nikad nije palo s Vjeranovih usta. Videk osjea svu teinu ove izjave i sve ono to Vjeranu
mora leati na dui.
A sada, kad se vraaju, to e biti sada od svega toga? Kakva se sprema muka njegovu Vjeranu kad mu
doe prijatelj, mu one za koju bi on umro?
"Rana se otvorila - uzdie Videk - razderala se. To sam mu ja ve unaprijed prorekao. A kad se rana
ponovo otvori - to je opasnije nego kad je zadobije."
Pognute glave hoda Videk i proklinje Larsena i Bacha i svu vladavinu koju smatra krivcem za ovu nesreu.
Ali kletva ga ne moe utjeiti. Rasplakao bi se da mu bude lake, a ne smije pokazati to mu je cijelim
putem u mislima i u srcu da to ne bi zamije-

tio Vjeran. On se osjea kao da je izaao iz tamnice na svjei zrak. Probudio se iz bolesna sna u kojem je
proveo jo jueranji dan i pola noi. Sada, na zraku, pod vedrim nebom, stjerao je sve misli i osjeaje pod
udar svoje volje. Dosegao je svoju snagu i stavlja se pred sredite razbora.
Zaprepaten je samim sobom. Svijest mu je uzvikivala i gromko odjeknula, optuila ga i osudila.
Okupljene misli stvaraju sudite njegovim inima.
"Zar sam sve to, uistinu, poinio ja - ja, tako vrst i odluan?
Skrivajui se, bjeei od njezine blizine, jo sam se vie pribliio k njoj, eni svog prijatelja, to je zapravo
bilo? Kakva je to bura zavladala mojim biem? to me obuzimalo gore u onoj zgradi kad sam mogao to
poiniti? Nju privinuti na svoje grudi, govoriti joj kako da pripada meni?
Meava me je s njome svezala! Nigdje sklonita. Stalno uz nju i s njome. Moe li meava sve to opravdati
pred mojom savjeu? Gdje su bile moje snage? Gdje je dunost? Potenje?
Bila je to oluja to je ponijela mene, kao onaj vjetar oblake. Markiz je upalio u meni ljubomor. Ali kojim
sam pravom planuo ljubomorom na nju? Od onog asa nisam vie bio priseban. Markiz je bacio ulje na
eravicu i ja sam razderao plat s tajne mog razgovora s Orikom u Opeki. Na Thunskom jezeru sam
ostavio Jadranku u zabludi da ljubim njezinu kumu. Zato nisam utio dalje? Da, markiz je raspalio u
meni prigueni plamen. Nisam vie vidio, samo nju. Nju!... Gore, na onom brdu, zahvatila me groznica.
Ludo sam jurnuo naprijed da joj to prije, to bre, otkrijem svoju ljubav, to to ima znaiti, Vjerane? Zar
su zli nagoni jai od tvoje elje da bude poten?
to sam se vie otimao, bivao sam slabiji. A moe li smrtnik podnijeti as kad sam je nosio napola mrtvu
na rukama, na grudima, u stravi i oajanju, pa da jo i to pregorim i ne privinem je k srcu? Ne! Ne, to ne
moe nitko! Ni ja to nisam mogao. Ali opravdavao se koliko mu drago, to mi to sve hasni. Kriv sam. A
nisam htio biti kriv ..."
Koraa polagano i gleda u zemlju. Ni asa ga ne zanima ono to je oko njega.
"Zna li ona da mi je ovila ruke oko vrata? Zna li? Ne, ona ne zna. Ne smije znati. Ne! Ne! Ona ljubi
Ljubomira. U to moram vjerovati. Ja sam bio lud, bjesomuan. Nije ona to znala. Rekla bi mi neto.
Izrekla bi rije. Ali je utjela. Ona nije nieg svjesna. Niega! Nikad vie nee misliti na taj as ..."
Dugo je vremena hodao, kad se najednom zaustavi, okrene gore prema brdu i tiho ree sam sebi:
"Zadajem sebi rije da nikada neu o tome misliti! Nikada! Ona nije uinila nita ime mi bi dala osjetiti
da... zna! Ja, ja sam nesretni luak!

600

Kako u samo pogledati Ljubomiru u oi? Ali to sarr uinio? Ni poljubio je nisam! Samo sam bio pijan od
blaenstva to je nosim na rukama ... A ona se prihvatila za moj vrat...
Strahoviti dani tamo gore vie se nee vratiti. Uzet u ja sam sebe u svoje ake. Ili sam potenjak ili
nitkov! Hajde da vidimo - ree sebi. "I jao tebi, Vjerane, ako ne bude hladan, miran, slijep i gluh za nju
dovijeka!"
Cijeli dan raspravlja sam sa sobom.
Tako su stigli u Mattignv da prenoe, a sutra e krenuti u Sion.
Drugo je jutro cijelo drutvo zajedno s Lucie de Loren i njezinim bratom Albertom sjelo u diliansu i
odvezlo se u Sion. Lucie je odluila ostati neko vrijeme u tom gradiu da bude blizu Ja-dranki. Putem
nisu mnogo razgovarale jer je bilo drugih stranaca. Govorilo se samo o uspomenama na samostan u
planinama. Vjeran je sjedio uz Ivanicu, dok se je Branislav drao neobino povueno.
Jo prije objeda stigli su u Sion i zaustavili kola pred hotelom. im su izali, Jadranka poe s gospoom
Lucie u kuu da joj bude pri ruci u izboru soba jer je udovica htjela da s bratom stanuje u istoj vili gdje i
Jadranka. Drugi krenue za njima, kad opaze nadstojnika redarstva Pierea Moranda kako ih
domahivanjem zaustavlja. Gospoe su znatieljne. Gospodin Pierre se priblii nasmijan i vedar.
- Dobili ste posjet. Stariji plemi s mladiem. Evo, tu su im
imena.
- Pisai i Ori! - klikne Perui, proitavi cedulju.
Vjeran u mislima usklikne: "Napokon, sada e biti kraj sve
mu. Sada u stei - mir, svoj mir! ..."
Jadranka je otila zajedno s madame Lucie. Odmah e joj javiti - veli gospoa Pisai.
- Nastanio sam ih ovdje kraj vas - javlja dalje vicarac -
Juer uveer je grof Ori odluio da e danas na brdo "Sv. Ber
nard". No, ja sam primio vijest da su izletnici ve krenuli dolje pa
smo ga zadrali. Proveo sam veer s vaim gostima. Ori izvrsno
govori francuski i vanredno je drag mladi.
- Bi li im mogli poi u susret?
- Ne znam kojim su smjerom otili. No, priekajte, doi e
na objed.
- Onda se idemo preodjenuti i urediti - upozori gospoa
Perui - da ih doekamo sveano. Osam dana nismo promijenili
odijela.
Videk ne razumije o emu oni govore francuski s nadstojnikom, ali kad je uo imena, naslutio je o emu
se radi. I postrance pogledava Vjerana. Njegovo lice Videka iznenadi. Gotovo je vedro, mirno kao to je
bilo prije nego to su krenuli na goru. Korak
602

mu je vrst, pogled sabran, u crtama urezana snaga volje. Videko-vo je oko u Vjeranu pronalo snanu
promjenu. Kao da je u planinama bio bolestan, a sada je ozdravio. To momka umiruje.
- Kad su stigli u sobu, pone Vjeran govoriti o dolasku Or-
ia i svome veselju to e se mladi par napokon nai. A Videk
saopi:
- Gospoa je Pisai rekla na stubama da e mladi sigurno
ve za koji dan otputovati na enevsko jezero. Tamo imaju nekog
daljnjeg roaka. Prema tome, ovdje e boraviti samo dan-dva.
- Pa naravno. Tamo ima mnogo zanimljivosti, bit e im li-
jepo!
Dok tako Vjeran raspreda razgovor, budno nadzire svoje ivce i gotovo se raduje kad ne osjea prijanja
uzbuenja.
- A mi emo se zabavljati s gospoicom Ivanicom - uhvati
Videk as da proslijedi svoje misli. - Onda sigurno naa Ivani
ca nee biti tako alosna kao posljednja dva dana gore na lede
njaku.
- Ivanica alosna? Nema razloga. No, ve u ja izvidjeti to
bi nau lijepu zlatokosu djevojku moglo razveseliti. Na onom brdu
je strano pa smo se svi osjeali kao u progonstvu. Ovdje Ivan
ica nee imati povoda da bude alosna.
- Svemu je zlu kriv onaj nesretni posjet baronese Renate.
Otkad je ona dola, kao da je zli duh pao meu nas na Thunskom
jezeru. Odonda ste se vi sasvim promijenili. I vi - i Jadranka.
- Jadranka nije tu zapravo nita kriva. Renata svakako ne
sluti gdje smo mi i nikad nee doznati pa se nadam da je vie ne
emo vidjeti. Sluaj, Videk, mora se pobrinuti da naemo vrlo
lijepu kitu cvijea za mladu gospou Ori kad bude putovala na
enevsko jezero. Zna da se za oprotaj pristoji dati na put cvi
jee. Mora otii k vrtljaru. "
- Dobit e mlada najljepe cvijee ovoga grada. I zasluila
je sreu koju je postigla. Druina u Orievoj kui uvijek ju je
nazivala da je "sirotinja prosjaka". Ali sada, bogme, morat e oni
njoj iskazati potovanje. Ne znam zato bi sirotinja bila manje
vrijedna, na primjer, od bogate Renate? Sam je vrag to tako
uredio!
- Ne uzrujavaj se Videk! Svemu e biti kraj, pa i toj neprav
di. A Jadranka ima za mua najdivnijeg mladia pod suncem, i
svekrvu umnu i dobru, i bit e sretna.
- I neka joj Bog da da bude veselija nego sada.
- Moj e joj Ljubomir pruiti pravu zadovoljtinu. To sam
uvjeren. Neizmjerno se veselim to je stigao. Sada emo dva do
tri dana biti veseli dok borave ovdje, a onda ostajemo sami s na
om Ivanicom i bit e nam tiho i lijepo.
- Da, kad oni odu, nama e ostati naa Ivanica.
- Moram jo danas govoriti s njome i raspriti joj svaku cr
nu misao. Zato bi ona bila alosna? Vrlo mi je draga.
- Ali vi joj to ovih sedam dana na brdu niste pokazivali.
-
- Nisam, da, ali najprije u mene je prava strast za knjige.
Onda srna bio sasvim izvan sebe. Onaj znak bi me uzbudio...
- Da, ne smijete vie polaziti ni na kakva brda. U Zagreba
koj gori ste zamalo izgubili slobodu. Na ovom ledenjaku kraj
Thunskog jezera gotovo ivot - a tu na ovom brdu ovih dana ne
znam to bih rekao ...
- Reci samo. Na tom smo brdu svi pomalo izgubili pamet,
ali doktor veli da to dolazi od prerijetkog zraka na Bernardovu
brdu.
- Pa, rekao sam ja - makar je brdo sveevo, nee biti dobro
za nas jer Bernard nijr na svetac, pa tako se nije ni brinuo za nas
Hrvate.
Vjeran se smije, a Videk klikne.
- Vidim s prozora mladog Oria, ulazi u vrt sa starim gos
podinom. Veseli su.
- Svi emo biti veseli, moj Videk. Poimo im u susret.
Sobarica javlja Vjeranu da su novi gosti u blagovaonici, a gospoe upravo silaze. Vjeran potri stubama da
dostigne Ivanicu i gospoe Perui i Pisai.
- Ne bi li me milostiva gospoica poastila i prihvatila ruku
svog oboavatelja? - aljivo e Vjeran zlatokosoj djevojci.
- No, hvala ti na takvom oboavatelju. Ali tata i Branislav
ve silaze. Jadranka se jo nije obukla. Od sree ne zna kako bi se
ljepe ukrasila pa je zakasnila.
Perui i Branislav dostignu ih i svi ulaze u blagovaonicu.
Bradati, sijedi gospodan Tomo Pisai ide u susret svojoj eni. Vjeran ve s vrata potri prema Ljubomiru.
Obojica se srdano zagrle.
- Tako sam sretan, Vjerane, to te vidim nakon toliko vre
mena!
- Svakog sam te dana nestrpljivo oekivao.
Ne lae. Zna: samo Ljubomirova prisutnost moe mu donijeti eljeni mir. To mu je bila jedina nada.
I, doista, kao da mu je Ljubomir izbrisao iz srca jo posljednju sjenu nemira i boli. Sada je tu, on kojemu
Jadranka pripada i njegova e prisutnost izbrisati sve, sve ...
Lica su im vesela i vedra. itavu sobu ispunjava radost, kao miris cvijea.
- A Jadranka? - pita Ljubomir. - Niste joj kazali da sam
tu?
- Bila je kod svoje znanice Lucie - razjanjava gospoa Pi
sai - pa sam joj tek sada mogla javiti. Odmah je potrala u
svoju sobu. Mora se preodjenuti i poeljati. Mi smo tek stigli iz
zarobljenitva. Valja se urediti.
- Naravno. I ona najprije misli na odijelo i na eljanje -
primjeuje Tomo Pisai. - Sve ste vi ene jednake.
604

- A vi mukarci ne trpite ukusno odjevenu i poeljanu enu?

- podrugljivo kori ena. - Dragi moj, i vi i mi, svi smo pod ko
om krvavi.
Ljubomir ponovo grli Vjerana:
Bio sam vrlo radostan kad sam primio pismo da je gospoa Pisai odabrala Thunsko jezero gdje se
nalazi moj vjerni, dobri Vjeran. Znao sam - ti e se najportvovnije brinuti za moju Ja-dranku i za
gospou Pisai. Ah, moj Vjerane! Nisam ni slutio da si naao svoju tako eljenu tetku. Sigurno ste se svi
zajedno ugod-on i lijepo proveli?
- Samo je vaa mlada bila uvijek zamiljena - primijeti Pe
rui. - Uzalud sam je tijeio: nee suprug ostati ni jednog dana
dulje nego to treba, ali mlada ena misli samo na svog mladog
mua. Sada vidim - imala je i na koga misliti. Tako pristala su
pruga ne nae se svakog dana.
Na te rijei Ljubomir ne odgovori, ve ispitljivo pogleda gospou Pisai pa e iznenaeno:
- Gospoo, zar oni - ne znaju?
- Uzeli ste nam asnu rije da se nikome nita ne kae.
- No, da, ali Vjeranu i njegovoj obitelji? Dakako, nisam on
da ni slutio s kim ete se sastati.
- Dragi moj, kad nam je na putnoj postaji kardinalov nad-
vrtlar Ceh Korbler rekao da na Thunskom jezeru boravi Keglevi,
odluila sam otii tamo. Mi smo onda odrali vijee i Branislav
je rekao da se imamo drati rijei, pa i Jadranka je rekla da sve
nas - osobito Branislava - vee rije i pred vlastitim ocem. Za
to smo utjeli.
"0 emu se oni to razjanjavaju?" - iznenaeno pita sam sebe Vjeran. Videk stoji kod prozora i nita ne
razumije, upire pogled, sad u Pisaiku, sad u Oria, koji stade gospou umirivati:
- Nita zato, gospoo Pisai, samo to e sada Vjeran i nje
gova potovana obitelj misliti da smo prema njima nepovjerljivi...
- Oprostite - uspravi se Branislav i prie k Ljubomiru: -
Vi ste od mene, koji sam gospoe pratio, traili potenu rije da
nikome na svijetu ne kaem istinu, pa kad smo se sastali s obitelji
Perui, ostao sam kod toga da odrim rije. Cak i prema Vjera
nu sam odrao vama zadanu rije, i onda kad me je on na Sv.
Bernardu poastio pobratimstvom. A sada je na vama da stvar
razjasnite. Ja sam svoju dunost vrio do ovoga asa, je li tako?
- pita on Oria.
Drutvo je iznenaeno. O emu se to oni ispriavaju i razjanjavaju? Ljubomir na to uzima rije uz laki
smijeak:
- Da, Branislave, imate pravo. Vama sam povjerio Jadranku
i vi ste izvrili svoju dunost, a sada u sve objasniti ja lino. Vi
ste svi zaueni, gospoe i gospodo. Dopustite, prije svega, mo
ram vam dokazati da se tu ne radi o nepovjerenju prema vama,
a pogotovu ne prema mome dragom Vjeranu. uli ste Branislava.
On je preuzeo dunost i izvrio je.

- O emu se tu radi? - pita Vjeran.

- Evo, o emu. Gospoa Pisai vam je sigurno ispripovijeda
la kako nas je njezin suprug uz pomo Branislava spasio od Lar-
senove potjere i kako smo doli preko granice do mog znanca,
vlastelina u Austriji.
- Da, to je sve rekla - potvrdie Peruievi i Vjeran.
- Ba u tome je stvar to nije rekla sve - nastavi Ljubomir.
- Ja sam Branislava obvezao potenom rijeju da svakome uti
i zataji pravu istinu. Naime, vi znate da smo bjeali, a doktor Pi
sai nas je htio, dovesti jednom prijatelju upniku da se tamo
vjenamo i putujemo dalje. Ali Larsenovi su nam ljudi presjekli
put, a mi udarili preko granice na austrijsko tlo gdje smo banuli
mojem prijatelju barunu Kessleru. Jedva sam dospio saopiti mu
zato smo doli, a on ree: "Kad je u pitanju Larsenova strast
prema eni koja mu se otima, onda e on dojuriti i u moju kuu
za vaom odabranicom. Zato valja smjesta nastaviti put i to u
vicarsku, a putnicu za nevjestu u ja na svoju rije smjesta do
biti kod kapetana orunika jer sam s njim u prijateljstvu. Ne na
e li Larsen Jadranku, on e u ludoj strasti staviti na muila i u
tamnicu cijele obitelji Pisai i Ki. Zato moramo smjesta u Be,
gdje sada nema Bacha, pa u po svojoj vezi zatititi te dvije obi
telji. Jedva smo imali vremena na brzu ruku pojesti neto hladno
i ve je bila spremna koija baruna Kesslera za Jadranku koju
sam povjerio Branislavu i gospoi Pisai. A pola sata kasnije
putovali smo sva trojica, Kessler, doktor Pisai i ja u Be.
- A to je onda zapravb zatajio Branislav? - upita Pisai.
- Pa to da nisam imao vremena ni mogunosti da se vjen
am s Jadrankom. Kako sam htio da Jadranka bude posve sigur
na, zatraio sam od Branislava asnu rije neka nikome ne kae
da nismo brani par i da podaci u putnici nisu istiniti...
- Nita, nita, samo smo iznenaeni - veli Perui, - jer
smo je oslovljavali groficom Ori. Bili smo uvjereni da ste vjen
ani.
- A ja vas molim za oprotenje. Branislav je morao odrati
svoju rije, a ja nikad nisam mogao slutiti da emo ovdje sastati
Vjerana.
- Ne samo da nema zamjere to ste odrali ovu tajnu nego
je to bilo i dobro - prihvati Perui - a od Branislava ispravno.
Znam da mu je bilo vrlo teko zatajiti to ba Vjeranu i meni, i to
u jednom stanovitom asu kada smo s njime na gori Sv. Bernarda
neto raspravljali. No, Branislav je dokazao da je momak i da
zna odrati rije, i to mu slui na ast.
- Da sam se mogao vjenati sa Jadrankom tamo preko gra
nice, bio bih je poveo sa mnom u Be. Ali mjesni upnik nije htio
ni uti da nas vjena prije zakonskog roka ozivanja jja mi je ba
run Kessler rekao:
606
"Idem predstojniku oblasti, on e vjerovati Sto ja potvrdim - i rijeju i napojnicom". Najvie me je molila
ba Jadranka neka se najprije pobrinem za sigurnost njezinih prijatelja. I da to nisam uinio, oni bi
stradali, kako smo se u Beu i uvjerili.
- Dakle, neto ste postigli u korist prijatelja? - pita Peru
i.
- Jesam. Bacha, naime, nije bilo u Beu, a u ministarstvu
su dva velikaa koji ga ne trpe. Oni su to radije iz prkosa izdali
zabranu da se bilo to uini naao gospodi Pisaiu i Kiu. A za
pravo bih danas ve davno bio vjenan da Larsen nije izdajom
doznao da idem na vjenanje i tako me slijedio sa svojim ljudima
i uao u trag Jadranki. Onda sam poruio majci i doktoru Kue-
tiu neka smjesta stvore ispravu da smo vjenani kako bi Larsen
morao tek traiti dozvolu da provede uhienje. Ovako su Jadran-
kini spasitelji zatieni, a ja sam s Jadrankom ugovorio da emo
odrati vjenanje kad se vratimo iz Bea.
Nakon prvog udarca tako nenadanog otkria Vjeran nalazi vremena da uvrsti svoje odluke za ono to bi
imalo doi.
- A sada mi dopustite - umijea se gospoa Pisai - da
pozovem Jadranku. Cim sam joj rekla da je Ljubomir ovdje, do
govorile smo se da ona ostane gore dok mi ovdje raistimo ovu
malu tajnu. Njoj je bilo vrlo neugodno. Mislila je da e gospoa
Perui i gospodin doktor moda biti povrijeeni to im je Bra
nislav zatajio istinu.
- Sada razumijem zato Jadranka ne dolazi - nasmijei se
Ljubomir. - Pa naravno, siroti je neprilino, ali tako je moralo
biti.
- Idem po nevjestu - javi se doktor Perui - da joj do-
kaem kako smo sve razumjeli i ne moemo nita zamjeriti.
I ode s gospoom Pisai u prvi kat.
Branislav pripovijeda i Ljubomiru kako mu je bilo esto vrlo teko zatajivati Vjeranu jer mu se inilo da bi
mu Ljubomir sigurno odmah rekao. Konano, time nije nikome nanesena teta - veli on, a gospoa ga
Perui uvjerava da je postupao ispravno. Ona se nimalo ne osjea povrijeena i to smatra rijeenim.
Tada se pojavi doktor Perui, vodei pod ruku Jadranku u jednostavnoj sivoj haljini s modrim ukrasom.
Ali kosu je ueljala u djevojake uvojke i svezala ih modrom vrpcom. Tu promjenu opazi njezino drutvo
na prvom koraku, ali prelaze preko toga.
Mladenakim arom priskoi joj Ljubomir i poljubi joj obje ruke. Toplo pita kako se osjea. Jadranka mu
odgovara vedro:
- Svi su me i odvie mazili, a vidim da si i ti dobro. A kako
je svrilo u Beu za nae prijatelje. To je naa prva dunost i bri
ga, zar ne, Ljubomire?
- Potpuno sam joj udovoljio, draga Jadranko, sve u ti re
dom prikazati.
-
I ostali su s interesom sluali, kako bi svi bili stradali da ih nisu sakrili seljaci, a barun Kessler Ljubomira
i Pisaia doveo pred odlunu linost u ministarstvu. Zatim su nastali oni priati Ljubomiru svoje
doivljaje u vicarskoj.
Uto se Ljubomir nakloni gospoi Perui:
- Molio bih gospou, gospodina doktora i gospoicu kerku
da nas poaste u svatovima. Ovu sveanost elim obaviti ovdje, u
ovom gradu, u prisutnosti svog jedinog vjernog prijatelja Vjera-
na. On je branio moju Jadranku, zapravo je oteo iz ruku nedostoj
nog Larsena.
Dok to govori, Ljubomir prilazi k Vjeranu:
- A sad e mi ti voditi nevjestu u crkvu da je primim iz
tvoje ruke kako sam to uvijek elio. On mi je prvi zaelio sreu
- kad jo nisam imao dozvolu od majke, a niti zakonsku puno
ljetnost.
U te rijei ulae Ljubomir svu toplinu svog srdanog bia, svu povjerljivost svoje bezbrine mladosti koja
jo nikad nije iskusila nikakvo razoaranje ni bol. Vjeran mu uzvraa:
- Pretjerava. Svi e misliti da sam uinio, ne znam to. Ne
moj mi pripisivati zasluge koje nemam.
- Dragi Vjerane, cijelo vrijeme to si boravio u Zagrebu ut
roio si samo na Jadranku dok se ja nisam smio maknuti da ne
doe do sloma izmeu majke i mene.
- A sada je sve to prolo. Nemoj o tome govoriti - i povu
e prijatelja za sobom k prozoru. Ne moe podnijeti da sve to slu
a i Jadranka...
- Mislim jo malo ostati ovdje - saopuje Ljubomir - da
se Jadranka nauije prirodnih ljepota vicarske.
- Meni se ini da za nju nema prirodnih ljepota nad domo
vinom. Toliko je uzdisala za Zagrebom da je sve prisilila na suze
- saopi mu Vjeran. - I mog je Videka rasplakala.
- Eh, vidi, takvi smo mi svi, veli moja majka. im stupimo
nogom na strano zemljite, ve su nam suze na oima za domom.
A moda je koji od Jadrankinih uzdisaja pripadao i meni. Vjera
ne, ne sluti kako sam bio sretan kad mi je Kueti donio maji
nu dozvolu. Raunao sam: im doem k Pisaiu, odmah u oba
viti vjenanje i povesti Jadranku na imanje u Bistru, a kad tamo,
morali smo je spaavati i bjeati. Da nije Pisai bio tako mudar
i sakrio je u trbincu gdje postoji srednjovjekovni hodnik, bilo
bi sve svrilo jezovito. Moe li, Vjerane, zamisliti: umjesto vjen
anja, mora ostaviti svoju ljubljenu i konanu sreu odgoditi. Ali
da nisam stigao na vrijeme u Be, sigurno bi Larsenova osveta
zadesila Pisaieve i Kieve. Sad je sve u najboljem redu. Izvrio
sam dunost i Jadrankinu elju da najprije zatitim njezine do
brotvore.
- Jesi li uo u Beu ta se tamo dogaa? - pita Vjeran da
skrene razgovor na drugo.
608 ~~^

- Rekoe mi da je ekselencija Bach veoma nezadovoljan s

Larsenom. Tvoj bijeg u inozemstvo smatra Bach posljedicom Lar-
senove krivnje pa vele da si samo zato mogao pobjei jer je Lar-
sen poludio za Jadrankom i u toj strasti propustio vane mjere.
- A tko ti je sve to priopio? - pita Vjeran.
- Neki mi je Zagrepanin u bekom ministarstvu dao proi
tati optubu koju je zagrebaki ravnatelj redarstva Schadek po
nio u Beu protiv Larsena.
- Dakle, uhode i svoje pouzdanike. A je li ta optuba uvae
na?
- Bach je jo prije nego to je krenuo u vicarsku predloio
da Larsena maknu s poloaja glavnog ravnatelja tajnog redarstva,
ali nije uspio. No, sada mu je ba stvar s Jadrankom skrhala vrat,
a ja sam, drui, ekao as da stignem za Jadrankom i to prije
vjenam. Ali ini mi se da je Jadranka neto slaba...
- Mu moje tetke, lijenik, tvrdi da je omravjela zbog pro
mjene podneblja.
. - Da, da, ona je jako oslabila. Vidio sam neku promjenu, ali nije mi bilo jasno to je posrijedi. Sluaj.
Odluili smo, Pisai i ja, da vjenanje bude u nedjelju. Moram ovdje sve urediti. Hoe li mi pomoi?
- Vrlo rado. Odmah u k Pierreu Morandu, nadstojniku re
darstva. On e nas u sve uputiti i pomoi u svakom pogledu.
Dok oni raspravljaju, kod stola sjedi Jadranka pokraj starog Pisaia i tiho mu ape:
- Dragi, dobri zatitnice, tek sada vidim to ste sve uinili
za mene. Koliko ste bacili na kocku i vi i Kiovi u rbincu!
- uti, djevojko! To sam uinio zato to me s tvojim rodite
ljima veu najljepe uspomene prijateljstva. A da mi nije Orika
uzela pravo na tebe, bila bi ti ostala u mojoj kui. Zbog toga sam
se ljutio na nju, ali sada je sve dobro.
- Bilo bi za mene mnogo vie sree da sam odgojena kod
vas...
- To veli danas, kao Ljubomirova vjerenica?
- Sami ste mi rekli jo u Opeki da bih bila sretnija u vaoj
jednostavnoj kui nego u velikakoj.
- Da, onda sam to rekao, ali sada e biti gospodarica u Or-
ievoj kui, a ne na milostinji kao prije. U nedjelju emo obavi
ti vjenanje. Treba sve spremiti.
Gospoa Pisai obrati se prema Vjeranu i Ljubomiru koji su podalje od stola u ivom razgovoru.
- to se vas dvojica ispovijedate?
Ljubomir se obazre i poe s Vjeranom k stolu.
- Upravo sam pitao Vjerana^to ste radili punih sedam dana
na onoj gori usred meave i oluje.
- Nije bilo tako strano - veli doktor Perui - Jadranka
je preuzela ulogu primadone.
609
39 Jadranka
39*
- Da, prireivala sam koncerte - ree Jadranka.
- I slavila je slavlje ak i pred jednim ravnateljem opere.
Jedva se markiza tako oduevila za Jadranku da je s bratom do
la u Sion i nastanila se u ovoj vili, samo da moe drugovati s njo
me.
- Malo e gospoici Jadranki sada preostati vremena za dru
govanje s gospoom markizom - nasmije se veselo Perui.
- A to ste vi drugi radili? - pita Ljubomir.
- Kartali. Vjeran je sjedio u fratarskoj knjinici. Gotovo ga
nismo vidjeli. Samo Ivanica i Branislav bili su uvijek zaposleni
alama. Gotovo su nas sve zabavljali.
Tek sada obrati drutvo panju lijepoj zlatokosoj djevojci. Sjedi tiho i samo slua. I Branislav uti i ne
uplee se u razgovor.
- Mislim da Ljubomiru ne smijemo preutjeti ni ovu nepo
godu to je zadesila Jadranku - predloi Perui i sam pone
pripovijedati kako je Jadranka zalutala u grobnicu.
S uasom slua Ljubomir.
- To je strahovito. Nisi smjela, Jadranka, otii dolje. Ali re
cite kako ste je nali?
- To je Vjeranova zasluga - odvraa, umje3to nje, Perui,
ali se Vjeran odmah brani.
- Nemoj, molim te, Frane, oduzimati Videku njegovu slavu.
Ne kanim se kititi perjem njegova djela. Da imamo sreu sada
ovdje s tvojom vjerenicom Jadrankom, to moramo zahvaliti samo
Videku - naglasi Vjeran, vrsto odluan da taj opasan dogaaj,
koji ga je slomio i uinio izdajnikom prijatelja, prikae u drugom
obliku, pa zato razlae Ljubomiru:
- Videk je opazio da mlade Orike nema - tako smo je
zvali - i stade je traiti svagdje po samostanu. Onda je pozvao
mene da mu pomognem u tome. Konano je pala Videku na um
misao da bi Jadranka mogla biti u onoj znamenitoj grobnici. I
tako smo je nali. Je li bilo tako, Videk? - pita Vjeran momka.
Smije se pohvaliti.
Zna zato njegov gospodar eli svu zaslugu svaliti na njega i pone ponosno pripovijedati kako je
Jadranku traio, a sve to je uinio Vjeran prisvaja sebi, tim vie to se njegov Vjeran tome veseli.
- Ali nije ba prijatno govoriti o tako neugodnom dogaaju
- - okona razgovor mudri Videk.
Ljubomir je prvi pristao uz njega i pone govoriti o Beu. Vjeran se teko suzdravao da za vrijeme objeda
ne pogleda Jadranku. Bojao se da se susretne s njezinim pogledom. Zato se stalno bavi Ivanicom koja
mu sjedi s desna. Uputa se s njom u razgovor, ne brinei se za ostalo, drutvo.
S druge strane Jadranka ape Ljubomiru:
- Nisi nita opazio kod Vjerana?
610

- Nisam. O emu se radi?

- Tako sam ula govoriti u obitelji Perui. Ja sam lijepa
plavoj ku vrlo zavoljela.
- Draesna je, lijepa, ali Vjeran mi je uvijek govorio da se
nee nikad eniti.
- Kada ti je to rekao?
- Bilo je to u Opeki...
- Svakako, onda je valjda tako osjeao, ali sada ga je oa
rala draga Ivanica. Njegova tetka silno eli taj brak jer bi ih to
sve udruilo zauvijek, ali zaruke jo nisu obavljene. Radije nita
ne pitaj Vjerana dok ti on sam ne kae.
- Onda smo ovdje zapravo dva zarunika para - apne
Ljubomir. Kako sam sretan uz tebe! Hoemo li u nedjelju odra
ti svatove?
- Dogovorit emo to s Pisaiem - sada se mora vie po
svetiti Peruievima. Bili su mi vrlo dobri.
- Pravo veli, gotovo sam neuljudan kad im pruam tako
malo panje.
Cim je objed zavren, svi su ustali i odluili se najprije za etnju. Jadranka odlui da ide svojoj prijateljici
markizi Lucie.
- Hoete li markizi kazati da niste vjenani? - zapita je
tiho Pisaika.
- Samo se po sebi razumije.
- Markiz e se veseliti. Ali uzalud. Uostalom, on se vlada
besprijekorno,
Podveer se sakupili mukarci u blagavaonici i ivo raspravljaju o vijestima to su ih Pisai i Ljubomir
donijeli iz Bea. U sobu ulazi Videk i apne Peruiu:
- Milostiva vas moli da odmah doete gore, ima vam neto
saopiti.
Nakon etvrt sata Perui se vrati.
- Gdje su gospoe? - pita Ljubomir.
- Odmah e biti ovdje. Samo Jadranka danas mora ostati
u sobi.
- Valjda nije bolesna? - uplai se Ljubomir.
- Samo je boli glava i malo zebe. Pravo je udo to je nije
ve prije treslo, nakon onog boravka u grobnici.
- Samo da ne bi bilo teih posljedica? - zastraeno e mla
di.
- Ne bojte se - umiruje ga lijenik. - U onoj je grobnici
takva zima da se mrtva tjelesa potpuno smrznu. Zrak ih u neku
ruku balzamira. Kad je Jadranka izala iva, ne moe joj se desiti
vie nita, ostat e iva i zdrava. Ovo malo to je boli glava, samo
je prolazno. Treba joj malo odmora u postelji. Sutra e ve biti
s nama na objedu.
611

- Da nam to ne bi poremetilo vjenanje? - zabrinjava se

Ljubomlr.
- Ni izdaleka - umiri ga Perui.
- Ivanica i Vjeran sigurno e biti brani par.
- Gle, nisam ni slutio...
Zbog te vijesti veer nije prolazila u takvom raspoloenju kao objed, unato tomu to je gospoa Pisai
svojim veselim nainom govora pruila drutvu dosta prilika da se smije. Ljubomir je razgovarao s
Vjeranom o pojedinostima vjenanja, a onda odo-e na poinak. Videk je bio cijeli dan i veer pun obzira
prema Vjeranu i uope nije navodio razgovor na Jadranku, to je Vje-ranu bilo veoma drago.
Vjeran je vei dio noi u postelji ispod pokrivaa vodio razgovor sa svojom savjeu. Svemu je kraj - odlui
on. - Vie nema uspomena na onaj dogaaj kad je Jadranku nosio na svojim rukama hodnikom samostana,
kad je izrekao one lude rijei, kad je pred njom skinuo povez s rane na svom srcu. Ne, tu je Ljubomir. On
je spaavao Jadranku za Ljubomira. ak mu je nudio zajam da je moe oeniti. "A to sada misli na nju, ti
luae" - kori sam sebe. "Ne, nije imao pravo Videk kad je rekao da sam spaavao Jadranku od Larsena po
sebinoj elji svog srca. To je bilo za prijatelja. Pa zato bih mu nudio zajam da se moe eniti? Ili valjda
nisam takav glupan pa u ono vrijeme nisam znao da je ljubim. Ne! Dva su momenta bila u meni razlogom
moje sadanje ljubavi: kad mi je kod Malinovih rekla da se obeala Kristi-janu zato da dokae svoju
nevinost od mojih sumnja - da to dokae - meni. I onda kad mi je dola javiti o razgovoru Jareca i
Larsenova tajnika... A opet - moda moj Videk ipak nema sasvim krivo? Neto sam osjeao i prije -
neto ... A sada? Otkad sam se s njome susreo, njezina pjesma "On ljubi nju" ... Zato je otila kad sam je
molio da tu pjesmu vie ne pjeva?" Da se pokaje zato to je krenula vjerom Ljubomiru? ... Zato mi je ovila
ruke oko vrata? Da se vre odri na mojim rukama. Ili u nesvijesti - ili je to eljela, i da je tako htjelo
njezino srce - tu vie nema nikakvih mogunosti. Da mi u lice kae da ljubi mene, rekao bih: "Madam, ali
ja ne ljubim vas". Ako sam to rekao, bilo je to u groznici od onog abnormalnog zraka o emu je tumaio
doktor. Mu moje tetke e mi pomoi, bude li trebalol Ali ne, Jadranka nikad ne bi uinila korak da mene
navede da pogazim rije prijatelju, da budem izdajica, lopov. Ja to neu biti, ne mogu biti - prije u u
"Dolinu smrti" ... Ili u biti poten ovjek na ovom svijetu ili u - "Dolinu smrti" ...
Tek pred zoru svlada ga nemirni san.

TEKA KUNJA
Jesenska kia pada o prozore blagavaonice. Vjetar zvidi oko kue, siva svjetlost navijeta rune, hladne
dane. Ipak je drutvo oko stola veselo. Jadranka je dola s gospoama k objedu ila i zdrava. Ljubomir se
pun sree smijei vjerenici i pripovijeda kako mu je juer Vjeran rekao da e sve sretno svriti. Gospoa
Perui je zadovoljna. Pisaika ih zabavlja svojim alama.
Vjeran se bavi Ivanicom, a Branislav je i danas povuen.
Tek to je objed svrio, javi Videk Jadranki tiho da ju gospoa Lucie moli neka bi joj nakon ruka posvetila
nekoliko a-saka. To Ljubomiru nije po volji.
- Bila si s njome prijepodne. Moda bi markiza mogla malo
priekati. Htio bih s tobom, s Vjeranom i naim prijateljima do
govoriti sve o vjenanju. Danas idemo upniku da sve uredimo
za nedjelju.
Jadranka odlui:
- Onda, Videk, javi markizi da u biti slobodna tek predve
er. Zamolila sam gospodina Pisaia - veli zatim tiho Ljubomi
ru - neka bi nakon objeda doao s tobom k meni. Ali samo vas
dvojica.
- Dobro, moemo poi odmah - pouruje Ljubomir. - Htio
bih to prije urediti nae stvari u upnom uredu.
Nakon nekoliko asaka dignu se Pisai, Jadranka i Ljubomir i krenu u prvi kat. Odmah je zatim ustao i
Vjeran i obrazloio tetki:
- Nadstojnik Pierre Morand mi javlja neka doem, ima mi
kazati neto vano.
- Vano? Valjda nisu tvoji progonitelji opet nanjuili gdje
boravi?
Ne sluti da je prijepodne Videk odnio nadstojniku pismo u kojem Vjeran moli neka ga doeka nakon
objeda. Odlui mu saopiti svoju namjeru kako bi se oslobodio da ne mora u nedjelju prisustvovati
vjenanju.
Vjeran se oprosti i ostavi drutvo. Sada e Jadranka, Ljubomir i Pisai ugovoriti svatove, a dotle se on
mora vratiti, siguran da se moe povui u tvravu. Tako bi zadaa Jadrankina djevera pala na Branislava.
U Jadrankinu sobu stigli su Ljubomir i Pisai. Ona im ponudi stolice, a zatim ode k ormaru.
- Dakle, to eli, pokerko? - nasmije se ljubazni Pisai
i okrene svoju prosijedu glavu za djevojkom koja neto uzima iz
ladice.
- 2eli da se dogovorimo o potankostima vjenanja - od
govori, umjesto nje, Ljubomir, a njegove tamne oi toplo gledaju
Jadranku kako uzima neko pismo pa se pribliava k njima.
-
- Molila sam vas, dragi moj tltnie, da budete prisutni to
me razgovoru vi koga smatram svojim drugim ocem.
- To mi je drago, eli li da napiemo enidbeni ugovor? Ili
eli neto kazati prije nego to ugovorimo svatove? Evo, na tvo
ju elju obojica smo ovdje.
Jadranka razmatra pismo.
Naas gleda u papir to ga dri razmotana u ruci, a onda poene govoriti:
- Vi se sjeate kako je Ljubomir doao po mene da se vjen
amo. Taj dan me je nala potjera u rbincu. Vi ste nas, dragi
moj titm"e, odvezli u Bistricu, a zatim preko granice. Jo
putem u kolima predao mi je Ljubomir pismo moje drage kume
i rekao kako u tom pismu ona javlja da me eli nazvati svojom
snahom.
- Da, da, tako je bilo - veli Ljubomir, a Pisai potvruje.
Ona gleda u pismo i nastavi:
- A kad je Ljubomir otiao u Be, sjetila sam se pisma to
mi ga je predao prigodom bijega u Bistricu.
Malo se zaustavila, to probudi njihovu pozornost. Ljubomir pita:
- Sigurno ti je pisala vrlo lijepo. Pismo nisam otvorio.
- Jest, vrlo lijepo. To pismo svjedoi da je moja kuma, ne
samo dobra, nego i plemenita i neizmjerno portvovana. ujte to
mi pie. Hoete li?
- Molim, vrlo rado, zar ne? - primijeti Pisai, a Ljubomir
potvrdi i obojica ljubopitno sluaju dok ona ita:
"Draga moja Jadranko,
Prolog sam mjeseca putovala u Banjske Dvore da ondje s groficom Erdodv ugovorim Ljubomirovu
enidbu s kontesom Mirtom. Drugog dana ujutro, kad si stigla k meni u dvorac Opeku, iznenadila si me u
mojoj sobi i kazala da tvoja dua ne bi-mogla mirno ivjeti pod mojim krovom ako bi i dalje nosila tajnu
koju si mi duna otkriti Rekla si mi kako ti je Ljubomir oitovao ljubav i ponudio svoju ruku, a ti si mu na
to odgovorila da ja neu nikada na to pristati jer sam Ljubomira namijenila drugoj. Zagrlila sam te od
sree kao nikad dosele jer si mi tako iskrena. Ugovorile smo tada da Ljubomir nee doznati to si mi
otkrila, a ti e ostati u Opeki, umjesto da ide na objed u Banjske Dvore, kako bi Ljubomir ostao sam s
Mirtom. Istog sam dana Veri Erdodv dala rije i ruku da emo Mirtu vjenati s Ljubomirom."
Jadranka uuti, a Ljubomir brzo pita:
- Ti si onda mojoj majci rekla sve?
- Da! Moja utnja bila bi nepotena. Znala sam da se ti us
truava uzeti Mirtu radi mene, pa mi je bila prva dunost otkri
ti to tvojoj majci.
- Da, ti si potena dua i sada mi je drago da se ona u to
uvjerila i zato e te vie ljubiti - kad te dovedem kui kao dragu
snahu.
614

- S tim se i ja slaem - veli Pisai.

- A sada, evo, kako pismo glasi dalje - veli Jadranka i bez
lruge primjedbe nastavi itati pismo svoje kume:
"Grofica Erdodv i ja dale smo sebi rije na taj savez koji je bio davna elja i moj san. Tebe je zaprosio kod
mene tobonji Norveanin Kristijan. Ne znajui za prevaru, ja sam mu, prema tvojoj elji, obeala tvoju
ruku. Tada sam doznala da taj Kristijan nije nitko drugi nego nitkov Larsen koji se na taj nain htio
domoi tebe. Kad mu to nije uspjelo silom - tada nije nitko toliko drhtao za tebe kao ja koja sam ti
zamijenila majku. Sada leb-di u stalnoj opasnosti da te taj razbojnik uhvati kao neku vele-izdajnicu, a
zapravo da te dovede sebi za nasladu. To ja nikada ne bih mogla podnijeti. Znam da te Larsen stalno trai
po svojim andarima, osjeam da e mu jednog dana ipak uspjeti da te uhvati, ah" znam i za povjerljivu
naredbu prema kojoj ni orunike ni tajne redarstvene oblasti ne mogu uredovati protiv velikaa ili
njihovih ena. Drago dijete, moja savjest ne bi mogla podnijeti da te zadesi ova strana sudbina. Zato sam
dopustila Ljubomiru da ti spasi ivot i ast. Primit u te za svoju snahu, Ljubomira usreiti, a svoju
savjest oteretiti strane sukrivnje da te Larsen uhvati. Cim se vjenate, vie on nema prava prijei prag
nae kue. 2elim da oboje budete sretni!"
- Vidi, Jadranka, kako te moja majka ljubi - ushieno e
Ljubomir.
- Znala sam to i uvijek u joj biti od sve due odana. Pismo
ima jo dodatak. Taj je napisan drugoga dana. Tako moja pleme
nita kuma sama veli. Taj dodatak glasi ovako:
"Grofica Erdodv mi je drugi dan nakon gornjeg pisma poruila po odvjetniku Kuetiu nekoliko tekih
uvreda. Izjavila je: "Ti si, Julijo, prekrila zadanu rije to jo nikad nije uinio nitko tko je nosio ime
Oria. Stoga ne bih ni htjela da svoju ker dadem u obitelj u kojoj ne znaju to je zadana rije." Utuena
sam i nesretna zbog te uvrede. Imala sam samo jedan izbor: prekriti rije ili prepustiti tebe Larsenu. Ovo
drugo ne bi podnijela moja savjest. Ti, koja nisi mogla iza mojih lea voditi ljubav s Ljubomirom, ve si mi
poteno rekla istinu, ti e razumjeti kako je velika ova moja rtva koju polaem za - tebe!"
utanje papira u Jadrankinoj ruci prene Ljubomira. Neto je uznemiren.
- Sto velite na ovo pismo? - okrene se Jadranka Pisaiu.
- Tvoja je kuma pisala iskreno i poteno kako je osjetila...
- Tako je! - potvrdi Jadranka. Kad sam ovo pismo proita
la, kruto sam poalila to to nisam uinila prije nego to je Lju
bomir krenuo u Be.
- Zato? - ape Ljubomir kao da je izgubio glas.
- Odmah u ti rei. Samo vas molim, dobri, dragi doktore,
prosudite sve to u kazati mirno, nepristrano. Molim vas.
615

Da sam proitala pismo prije nego to je Ljubomir otiao u Be, bila bih smjesta rekla ono to sam imala
prilike kazati tek danas. Zato, molim, sluajte paljivo ...
Iz tog pisma saznajem da je moja draga kuma dala rije majci kontese Mirte, ali kad je doznala to prijeti
meni, rtvovala je danu rije jer ne bi mogla podnijeti da me je Larsen dobio u svoje ruke. Time je ona
pridonijela - kako ona veli sama - golemu rtvu i podnijela radije i uvredu radi koje je ona vrlo nesretna,
nego da optereti svoju savjest.
Teko uzbuen pita Ljubomir:
- Sto hoe time rei?
- 2elim rei da je moja kuma, koja me je othranila u svojoj
kui, uinila za mene sve jer mi je jednoga dana dopustila da ui
ni plesti nakite kako bi mi dala mogunosti da radom svojih ru
ku mogu osigurati ivot. Uinila je za mene sve to je mogla. Ali
sada je ona prekrila i danu rije, odrekla se zasnovane enidbe i
podnijela, kako rekoh, uvredu radi koje trpi.
- To je vie nego jasno - potvrdi Pisai, a Ljubomir dodaje:
- Majka mora pridonijeti rtvu za sreu svoga sina.
- Da. Za tebe mora pridonijeti rtvu. Ali za mene je ta rtva
odvie.
- Ne razumijem, Jadranko, zato me mui takvim razlaga
njem.
- Dragi Ljubomire, nisam ti mogla kazati sve to prije jer si
bio u Beu. Kako rekoh, pismo nisam imala kada proitati u onoj
strahovitoj jurnjavi pred Larsenovom potjerom, a ve dva sata
nakon naeg sretnog dolaska iza granice ti si otputovao.
- A to bi mi rekla da si pismo onda proitala?
- Rekla bih ti ono to mi je dunost i to mi nalae osjeaj
da kaem sada.
- A to je?
- Da tako golemu rtvu tvoje majke prihvatiti - ne smi
jem ...
Kao gromom oinut skoi Ljubomir, problijedi, stoji na mjestu skamenjen, gleda u nju zaprepateno. I
Pisai je teko pogoen.
- Ti - moe ovako meni danas?...
Ne moe joj nita rei tako je potresen, a ona blago uhvati njegovu ruku:
- Budi miran, Ljubomire. Mi smo zajedno odrasli i poznam
te dobro. Sjedni i sluaj.
Ali on stoji i gleda je prepun sumnje. Ree druim glasom:
- Jadranko, ne igraj se s mojim srcem.
- Uzeo si krivu rije. To nije igra, nego izjava nakon to sam
imala dovoljno vremena razmiljati itavim putem u vicarsku i
za cijelog boravka ovdje. Opetovano sam itala pismo i konano
stekla uvjerenje.
616

- Da sam ja u kui tvoje majke od djetinjstva uivala dobro-

tvornost. Da imam zahvaliti kumi to mi je dopustila da budem
pletaica, a nije odredila da budem sobarica - premda je i to
estito zvanje.
- Ne govori, Jadranko, jezikom onih koji su ti to utuvili u
glavu u naoj kui.
- Ne, nitko mi to nije utuvio u glavu. To je mnjenje svih
koji su dolazili u kuu moje dobre kume. To je i stvarna injeni
ca. Ona me je mogla dati i za kljuaricu ili za guvernantu, a jedno
ni drugo ne bi odgovaralo meni da obijam pragove velikakih ili
plemikih obitelji i dijelim sudbinu djevojaka koje moraju igrati
ulogu kune gospoice: svatko im zapovijeda, a kome se od mu
kih prohtije, moe je uzeti na kratko vrijeme za ljubavnicu. Moja
kuma mi je dopustila da uim zanat jer je znala da siroti djevojci
nema udaje bez miraza. Rado sam uila i u tom sam zvanju bila
sretna, a na nesreu me u Beu uhvatila bolest za domom pa sara
se morala vratiti s gospoom Hajdi kui samo da naas vidim
Zagreb. Nesrea je htjela da mi je pao na put Larsen i gotovo sam
stradala. A sada, zar da ja, koja sam uivala u kui svoje kume
sve dobrote, natovarim na svoju savjest teret da sam razbila ku
mine obiteljske snove, otela joj jedinog sina kad ga je htjela oe
niti s djevojkom koja mu je ravna po rodu i imetku? I da navalim
na svoju kumu rtvu koja e vjeno stajati izmeu nas, izmeu
mene i nje, i pomutiti sreu izmeu nas dvoje? Odgovori mi na to!
Zapanjeno slua Pisai Jadrankino razlaganje. Otkud tako mladoj djevojci toliko razboritih misli?
Ljubomira su ove rijei pokosile. Smlavile. Ne moe kazati nita. ini mu se, mora kriknuti, proplakati -
zaridati.
I okrene se k Pisaiu kao da od njega trai zatitu, savjet ili rije kojom bi mogao Jadranku pobiti,
razoruati. Stari je gospodin shvatio njegov pogled pa se odazove:
- Jadranka je traila od mene nepristranost, a ja sam to obe
ao. Dopusti mi, djevojko, da te podsjetim: ti si se, dodue, vrlo
dugo branila poi za Ljubomira, ali konano si ipak privoljela?
- Kratila sam se, znajui da je jedina elja moje kume Ljubo
mira oeniti s Mirtom. Ali vi ste mi stalno govorili: "U tebi e
Orika dobiti snahu koja moe donijeti njezinoj obitelji neto
vrednije od imetka i imena jer si potena, pametna i- darovita.
Takva krv moe Orievu obitelj znatno oplemeniti. Tvoja umna
i glazbena nadarenost znai imetak za kulturni razvitak one obi
telji u koju dolazi". I jo ste rekli: "Potomak si vrijednog domo
roca koji je svoj imetak dao za ilirsko-hrvatski pokret - i ti pris-
taje u Orievu obitelj."
Tako ste mi govorili.
I tada sam naposlijetku rekla: ako bi moja kuma eljela da joj budem snaha, onda bih pola za Ljubomira
s kojim me vee cijelo moje djetinjstvo i prva mladost. Ljubomir mi je donio pismo i predao mi ga u asu
kad sam bjeala. Znam dobro, upravo
617

onda kad ste me iznijeli iz onog podzemnog hodnika, predao mi je pismo, a da ga nisam imala
mogunosti otvoriti, to sam prije ve rekla. No, iz dodatka tog pisma proizlazi da me moja kuma nije
eljela imati za snahu, nego je odluila pridonijeti rtvu kako bi oteretila svoju savjest da prepusti kume
Larsenovoj elji. Drugo je nekoga primiti rado, od srca - a drugo je pridonijeti rtvu kad ga primi.
Ljubomir je utuen. Pisai zapanjen. Jadranka dovrava:
- Ja sam eljela dobiti ljubav svoje budue svekrve, a ne
njezinu rtvu. Razlozi su veliki, nepobitni, neosporivi. Izvolite su
diti.
Pisai uzme Orikino pismo. Stade ga itati za sebe, Ljubomir skamenjen zuri u pljutavicu. Nema
snage da ita ree. Pisai se okrene k Jadranki:
- Ne moe se porei, kuma je pisala poteno, iskreno i rek
la je doista kako ti veli. A mogla je hiniti, preutjeti to misli i
to je boli. Moj dragi Ljubomire, moram biti nepristran - a teko
mi je oalostiti vae divno srce. Posve je naravno da Jadranka
mora doi do takvog zakljuka po rijei i po duhu onog dodatka
koji je pisan drugi dan - u asu iskrenosti.
Blijed, zaprepaten, okrene se Ljubomir k Pisaiu kao da sve ovisi o njemu.
- Dobro, ali - majka je to pisala u uzbuenju. Kueti mi je
pripovijedao kako je s njome razgovarao o mom braku s Jadran-
kom i ona mu je napisala to pismo. Drugi dan, kad se je Kueti
vratio od grofice Erdodv, donio je majci one neugodne, uvredlji
ve izjave. Onda je majka oito otvorila pismo i jo napisala taj
nesretni dodatak. Ali odatle se ne moe povui takav zakljuak,
takva strana odiuka.
Prekinula mu se rije. Zastala mu je u grudima. Okrenuo je lice od njih prema prozoru.
Zabrinuto gleda Pisai Jadranku. Kimne i pokae na Ljubo-mira. Ona je blijeda. U srcu joj alost, ali na
njezinom visokom, bijelom elu urezana je tvrda odluka. I ona izjavi:
- Vjerujte, odluka je sudbonosna i za mene.
Sad se Ljubomir okrene k Jadranki.
- Reci, barem, ljubi li me ili ie?

- Opetujem Ljubomire, ono to sam ti rekla onda na Junoj

promenadi, da te vrlo, vrlo volim. U danima, kad su svi sumnjali
u mene da sam Larsenov dounik, ti si jedini u mene vjerovao i
to nikada neu zaboraviti. To sam onda rekla. Danas velim isto.
I veruj da me moja odluka jako, jako boli, ali drukije ne mogu.
- Ako je istina da me voli i ne zaboravlja to sam ti bio
u najteim danima, onda zaboravi to pie moja majka.
- Ne mogu i ne smijem to zaboraviti. Zar da cijeli ivot no
sim rtvu tvoje majke i da na sebi iskuavam stalno posljedice
61S

te rtve? Zar da uvijek osjeam kako sam primljena iz milosti, uz teku rtvu a ne srcem? To ne bih mogla
podnijeti ni jedan jedini dan.
- Dobro, Jadranko. Pisat u majci neka to razjasni, neka ka
e pridonosi li, uistinu, samo rtvu ili te eli zato to si joj draga.
- Ti ne vjeruje da e majka zatajiti ono to osjea i kako
misli. Ona ne mijenja svoje osjeaje. Ona e pisati isto to i nee
nita popravljati.
- Onda e izmeu mene i majke biti kraj.
- A ja da snosim taj slom? Ta rekla sam ti u prvi as kad si
mi ponudio ruku: "Da te ne znam kako ljubim, nikada ovo ne bih
podnijela. Nikada".
- Ali netko drugi ti je drai? Reci! - vikne on.
Dok je to pita, gleda je okom u oko, blijed i pun bjesomune ljubomore.
Jadranka mirno izdri pogled, okrene se k Pisaiu. Naglaava svaku rije:
- Kad bih smrtno ljubila Ljubomira, i onda se to pismo ne
bi moglo tumaiti drukije nego onako kako je napisano: da nje
gova majka daje veliku, teku rtvu kad mene prima u svoju obi
telj, a ja bih prije svisnula od boli nego tu rtvu primila jer bih
od te rtve trpjela i umrla.
- Jadranko, ti me, dakle, neopozivo odbija?
- Ovo me pismo sili na to.
- Da nije bilo tog pisma?
- Vjenali bismo se.
- Jadranko, zar je to mogue nakon to sam ivio u sretnoj
obmani da u se vjenati im stignem ovamo, nakon to sam se
toliko nadao. Sada - najednom tako ...
- Tvoja e me majka blagoslivljati, a ti e jednom rei da
sam uinila mudro.
- A to onda bude li se u tome prevarila?
- Ljubomire, bolje je sada razoriti jedan lijepi san, negoli
cijeli ivot stenjati pod teretom jedne rtve - milostinje. Ti to
ne moe shvatiti.
- Ah, ostavi ve tu rtvu. Znam da e te majka primiti istin
ski. Pisala je to u asu uzbuenja i nita drugo.
- I sam ne vjeruje u to. Ona tako misli. Onog dana u Opeki,
kad sam joj otkrila tvoje namjere, onda me je zagrlila tako srda
no, tako od sve due, kao nikada. Znaj, tvoja me je majka tek on
da poela voljeti kad sam joj pruila mogunost da tebe odvrati
od enidbe koju ne eli. To sam shvatila tek nakon ovog pisma
To je injenica koju ni ja sama ne bih mogla pobiti ni izbrisati
kad bih to i kako htjela. Tvoja je majka mene zavoljela od sve du
e tek kada je znala da ti ja neu pruiti mogunosti da me uz
me za enu. Sve sam to imala kada razmisliti u ovo nekoliko tje
dana to si s Pisaiem otiao u Be.
-
Tada Ljubomir pita tiho, a da se nije okrenuo k Jadranki:
- Sto si nakanila?
- Posvetiti se svom zanatu, pletenju nakita. Time u osigu
rati svoj ivot.
Nastane duga utnja. Onda Ljubomir najednom ustane pa e neto hladno:
- Molim vas oboje - ne kazujte nikome od naeg drutva
nita.
- Kako to zatajiti - pita Pisai - kad smo odredili za ne
djelju ...

- Samo jo danas tajite dok razmislim kako e biti najbolje.

Onda ide prema vratima, ali se iznenada vrati k Jadranki:
- Razorila si moju sreu i ivot.
- Ni moj nee biti odvie ruiast - vjeruj.
- Ti si tako htjela. Ti!
- Ne ja, nego sudbina ili oni koji njome upravljaju...
Ljubomir se okrene i ostavi sobu. Jadranka stoji nepomino.

- Da nisi jednom pristala poi za njega, bilo bi bolje. Strah

od Larsena natjerao te je da primi njegovu ruku?
- Ne, nije bio strah.
- Kako? Nisi pristala od straha pred Larsenom? Onda ipak
ljubi Ljubomira?
- On mi je veoma drag, s njime sam odrasla, bio mi je jedi
ni oslon u djetinjstvu i jedini drug u prvoj mojoj mladosti i prvim
tekim asovima.
- Dijete moje, jesi li svjesna to e nastati iz ove tvoje od
luke? Propao je i na put ovamo i vae vjenanje. Sada se moram
vratiti, i ti s nama.
- Sve sam smislila. Ne kanim se vratiti u domovinu.
- Ti e ostati? Gdje?
- Markiza de Loren e mi dati zaklonite. Ona ima znanaca
na enevskom jezeru za koje u piesti nakit i zasluiti novaca.
Ona mi nudi ak da me dade na akademiju u Pariz, ali mene ne
privlai sumnjivi ivot pjevaica. One nisu neovisne od svojih di
rektora. Radije u piesti nakit, a jednom u se vratiti kui da
tamo otvorim radnju nakita od kose.
- Ti si markizi ve govorila da se nee udavati?
- Danas prije podne rekla sam joj sve to sam sada kazala
vama. Ona mi je vrlo dobra i obeala mi potporu da naem za
radu.
- Moje dijete, ne moe znati tko je zapravo ona i je li ono
za to se izdaje. Ne vara U te ona? Moda ima s tobom zle na
mjere?
- Razgovarajte s njom, molim vas. Uinit u sve to mi bu
dete savjetovali.
- Radije bih te ostavio Vjeranovoj tetki.
- Ne. Nikako. To ne bih htjela. Markiza ide na enevsko je
zero i ja u s njom.
620

- Reci u koje si vrijeme stvorila dananju odluku?

- Odmah kad sam proitala ono pismo.
- Dakle, jo tamo na austrijskoj granici, a ne tek u vicar
skoj?
-Ne. Pola sata nakon toga to sam proitala pismo, ila sam s vaom gospoom i Branislavom na put, ali u
svojoj sam dui nosila vrstu odluku. Uvjeravam vas da vie nemam to razmiljati. Moja odluka je
postojana, pa joj se ne moe nita dodati ni oduzeti.
- Ako Ljubomir ne eli da se danas kae ostalima to si od
luila, mora se drati jo vedra i vesela i kao da ste jo vjerenici.
- Uinit u sve da ispunim tu elju.
- Sada idem na kartanje. Kazat u da emo o vjenanju ko
nano odluiti sutra.
- Hvala vam. Ostat u u svojoj sobi. Recite da pletem nakit
nekome na dar.
- Siromano dijete! Ba te nevolja ne puta iz svojih kanda.
Od asa, kad su te kao dijete odveli u Zagreb, slutio sam: ako si
batinila nepokolebljiv znaaj svoga oca, ivot ti nee biti lagan. U
visokom drutvu ne bi nala sreu. To ti ne moe.
- Dakle, priznajete?
- Potpuno. U tebi je odvie darovitosti, odvie buntovnog
duha, da bi mogla igrati visoku damu, primati goste, prireivati
zabave i pozivati na okoladu. Ti si dijete duha, pokretnosti, rada.
Ti moe upravljati ivotom, a ne drutvenim salonima.
Stari Pisai krene dolje.
Ljubomir je, meutim, poao u svoju sobu i pokucao na Vje-ranovim vratima. Naao je samo Videka. Upita
za Vjerana.
- Otiao je do gospodina Moranda. Zvao ga je da odmah
doe.
- Kad se vrati, javi mi.
I opet se zatvori u sobu. Stoji kao ukoen pred nekom velikom grozotom to se iznenada pojavila, ivot
mu je bio uvijek vedar, bezbrian, draesna igra puna radosti. Tek, kad je majka poslala Jadranku u Be da
ui zanat, osjetio je prvu sjetu osam-ljenosti, prve besane noi, prvu bol. Kad je otila drugarica njegova
djetinjstva i prve mladosti, bilo mu je jasno da mu bez nje ivot ne moe biti i dalje tako vesela i vedra
igra. Nije ni slutio da bi je htio oeniti. Mislio je stalno o njoj i nedostajala mu je kad je htio da joj ispria
svoje doivljaje. Tek onih dana, kad je uo da je eli Olaf Kristijan, odnosno Larsen, iznenada je buknula u
njemu mrnja na drskog carevca, a tek onda Ljubomir na Norveanina. A tada je susreo Vjerana, idealnog
mladia puna odanosti koji je preuzeo na sebe svu brigu i skrb za Jadranku. On je dievniku otimao
Larsenovoj prevari, on ju je uhodio, slijedio
621

na svakom koraku, ulazio u trag zasjedama to ih je lukavi zloinac Larsen, omamljen strau, spremao za
djevojku. Vjeran je preuzeo borbu za nju, raskrinkao Larsena. On je oteo Jadranku za njega jer se on sam
nije smio maknuti. A nije li ba ta okolnost kriva to nije probudio njezinu ljubav? Bio je nepokretan,
dopustio-je drugome da radi za njegovu sreu. Nije li trebalo da se sam bori, da sve obara pred sobom i
ulazi u bitku i sam se bije? Sve je prepustio drugima i sve je prolazilo tako lagodno, bez ikakvih boli,
briga i napora. A kad je naposljetku i ona sama pristala da poe za njega, kada je Kueti sam uredio
imovinske neprilike, kad je sve bilo prebroeno i on dolazi k Jadranki pun sree i veselja - najednom
udari glavom o zid. Od tog ga udarca hvata omaglica, ini mu se da je sav slomljen. Zaprepaten od
nenadana neoekivana udarca, stoji izgubljen, beznadan. Takav svretak svih nada ne moe podnijeti.
Pokrije lice rukama, osjea kao da se mora uguiti u boli.
"Zato je to uinila?" - pita se on. Ne vjeruje sasvim njezinu razjanjavanju. Osjea ljubomorne ruke. Tko
je taj tko mu je oteo Jadranku? Ne moe predmnijevati da bi ga ostavila kad ne bi tu bio netko drugi.
- Tko? - ovo pitanje struji njegovom duom to plamti
gnjevom i osvetom. U tom muenju samoga sebe prolazi vrijeme.
Tada pokuca Vjeran.
- Cuo sam da si me traio, Ljubomire. Bio sam - adi uuti.
- Kako to izgleda, Ljubomire!
- Jo e me vidjeti u gorem stanju.
- Ljubomire, to je?
- Nee biti u nedjelju svatova!
- Odgodio si?
- Ona odgaa svatove zauvijek.
- Ona? - zaprepasti se Vjeran i osjea da mu je u grudi
uao metak.
- Ne vjeruje, a ipak je tako. Sluaj, sve ti moram kazati,
a onda sudi...
I pone pripovijedati to je odluila Jadranka i to je pisala njegova majka. Vjeranu nestaje daha, osjea
da blijedi.
- To ne moe biti tako. Pisat u tvojoj majci, ona to mora
ispraviti.
- Uzalud se trudi. Jadranka nju ne voli!
Vjeranu se ini: svi su se ledenjaci svijeta strovalili po njemu. to je to ona uinila? Zato? Zato?
- Bi li ti govorio s njome, Vjerane?
- Ja? to da govorim?
- Da dozna: ljubi li koga drugoga?
- O tome nema govora da bi koga ljubila.
- Sluaj. Ona je sama pristala da se uda za mene i bila mi
je sklona, ah" otkada je dola u vicarsku, sve se promijenilo.
622
To je no u Vjeranovo srce. elio bi odmah na mjestu poginuti.
- Vjerane, mora mi pomoi.
- Hou. Reci to da inim.
- Pronai onoga koji je to kriv. Onaj - drugi...
- Drugi da je kriv? Ne, Ljubomire. U to ne vjerujem. Nika
da ona ne bi tebe ostavila zbog nekog drugoga. Nikada. Sasvim je
prirodno, pa i sam veli da je i Pisai to potvrdio da je pismo
tvoje majke morala tumaiti tako da odustane od vjenanja. Re
kao si da i Pisai tako misli.
- Jest, ali ona se predomislila ovdje. Odonda otkako sam ja
bio u Beu. Sluaj, ti si bio s njome preko dana. to si opazio?
Rei iskreno.
Strava mu hvata srce. to moe rei? Zna li on zato je Jadranka odbila Ljubomira. Ne zna. Ali je doao
as kad sam sebe mora staviti pred sud i pitati se: "Jesi li moda svojim vladanjem tamo gore neto
skrivio"?
- Sluaj, Ljubomire. Rei u ti ono to si pitao. Vidio sam
je dnevno kad je stigla. Bila je vrlo ljubazna i povuena. Dolazili
smo zajedno samo poslijepodne u sobu moje tetke. Onda je nad
stojnik Morand opazio da je Renatin poziv na izlet opasan i upu
tio nas da otputujemo.
- A tamo na jezeru nije bila u drutvu stranaca?
- Ne, nikoga nije upoznala.
- A ovdje?
- Ni ovdje. Ni tamo na planini Sv. Bernard.
- Morao si opaziti da joj netko udvara.
- Zapravo sam vjeno sjedio u knjinici. Ali da joj je, uisti
nu, netko posebno udvarao, to bi opazila i gospoa Pisai i moja
tetka. A one su uvijek tvrdile da se Jadranka vlada izvanredno
povueno i skromno, premda je tamo slavila slavlje svojim pjeva
njem.
Da mu sad kae o svom sukobu s markizom Albertom? Bilo bi gore nego to preutjeti. emu baciti krivicu
na markiza kad se on vladao prema Jadranki korektno? Time bi samo prouzroio siguran nepotreban
dvoboj.
"Ako je na kome krivnja, onda bi morala biti na meni. Ali to je ludost, utvara, umiljenost, nita drugo" -
dovikuje sam sebi Vjeran u tekoj muci da bi sauvao prijatelja.
- Sigurno si na krivom putu. Ne ljubi drugoga. Ta zar nije
kao na dlanu jasno da je sve to skrivilo pismo tvoje majke? Htio
bih ga proitati.
- Idi k Jadranki, neka ti ga dade.
- Ne, danas ne. Sutra. Znam, i ona je izvan sebe.
Od straha da ne bi Ljubomir ponovo traio da ide k njoj, stade mu pripovijedati:
- Uvijek je Jadranka govorila o tebi s osjeajem. Jedino
sam opazio da je uvijek duboko zamiljena, a mcj Frane Perui
.- 623

uvijek ju je drakao da odvie misli na tebe. I vidi, mislila je uvijek o tebi kroz to pismo tvoje majke.
teta da si otiao u Be. Ona je ostala sama, nikome se nije povjeravala, uvijek samo mislila o rtvi o kojoj
pie tvoja majka. To je pismo probudilo u njoj uvjerenje da se tvoja majka rtvuje. Pisat u tvojoj majci.
- Ne tjei me, izgubio sam Jadrankino srce. A tko zna jesam
li ga ikad posjedovao?
Vjeran osjea kao da je Ljubomir pao na dno provalije. I on se nalazi tamo zajedno s njime. Ali vjeruje da
niim nije utjecao na Jadrankinu odluku. Onda opet strepi od straha da ipak on nosi krivnju za
prijateljeve patnje. Volio bi Vjeran da ga Jadranka mrzi nego da bude krivac.
Tiho kucanje prene obojicu.
- Slobodno - odazove se Ljubomir kao da mu je svejedno
tko e doi. Pojavio se Videk i irom otvorio vrata nekome tko
ulazi iz hodnika.
Preko praga ue Jadranka.
Mladii ustanu. Videk zatvori vrata i nestane u hodniku.
- Kruta je povreda drutvenih pravila to djevojka ulazi u
sobu mlade gospode. Ali imam jo neto rei - veli ona.
Vjeran se nakloni i krene prema vratima.
- Molim gospodina Keglevia neka ostane. Ba zato sam
dola jer mi je Videk kazao da ste obojica zajedno. Ono to u
kazati, to morate uti i vi - i pogleda Vjerana.
Nov udarac njegovoj dui... s uasom pita njegov pogled Jadranku to li e to kazati. Zar moda priznati
ono to se je dogodilo gore na brdu? Onda e priznati i on i - nestati s ove zemlje.
"Razotkriti prijatelju da sam bio nitkov kad sam je privinuo k sebi i oitovao svoju ljubav - znai - da sam
duan ispaliti sebi kuglu u glavu. Uinit u, smjesta!" - ree odluno sam sebi.
Ljubomir ponudi Jadranki naslonja i kao da se neemu poeo nadati upita:
- Sto mi ima kazati, Jadranko, da bi moglo smanjiti moju
nesreu.
Djevojka sjedne, sloi ruke u krilo i pogleda ga blago.
- Rekao si mi na odlasku iz moje sobe pred Pisaiem da
sam razorila tvoj ivot, Ljubomire. Takvu krivnju nije lako snositi
kroz itav ivot jer ti zna koliko si mi drag. Rekla sam: kad su
me svi ostavili obasutu sumnjom, ti si jedini vjerovao u mene.
- A sada ostavlja jedinog ovjeka koji ti je vjerovao - spo
itavajui veli Ljubomir. - Zato? Reci, pa bilo to? Bio tko mu
drago.
- Vidi, Ljubomire, to je razlog to sam odluila jo jednom
govoriti s tobom da ti bude jasno. A htjela sam govoriti pred
tvojim prijateljem jer on jedini zna sve - i pogleda Vjerana.
U dui mu je ledeno, osjea bljedilo svog lica i lupanje srca, ali i odluku da ispata svoj grijeh.
624

Jadranka svrne pogled opet Ljubomiru i pone mirnim glasom:

- Ovih dana u Zagrebu, kad je tvoj prijatelj Keglevi u pot
punom uvjerenju da sam Larsenova uhoda, slijedio trag svakog
mog koraka, ja sam u njegovoj prisutnosti obeala svoju ruku
ovjeku koga sam smatrala Kristijanom. Nakon toga je gospodin
Keglevi zatraio da sa mnom razgovara. Onda sam rekla: "Ne
ljubim Kristijana, za Ljubomira bih pola jer mi je vrlo drag."
Je li gospodine Kegleviu, da je tako bilo? - okrene se Jadranka
k Vjeranu.
- Jest - odgovori on suho, oekujui posljednji udarac.
Doslovce ste tako rekli.
- Recite sada vi o emu sam jo tada razgovarala s vama.
Sve recite.
- Kad sam vam tada rekao da Ljubomir opaa kod vas u
posljednje godine neku promjenu, da ste povueni, tihi, dok ste
prije bili vedri i veseli, a da to moe samo znaiti ljubav prema
Ljubomiru, vi ste mi odgovorili da ne znate za ljubav, ali za Lju
bomira biste poli jer vam je najdrai od svih. Ipak vas je dru
tveni poredak uvjerio da su odvie velike razlike izmeu vaeg
roda i poloaja.
- Vidi, Ljubomire - preuzme sada rije Jadranka - u
djetinjstvu jo nisam tako bolno osjetila kada su mi svi u kui i
izvan kue govorili: "Jadna beskunica, sirotinja pusta, kako mo
ra biti sretna da je dre iz milosti s grofovskom djecom, a mogli
su je uiniti poslugom". Tek prije dvije godine osjetila sam to
preteko i povlaila se od tebe i Ninke i od svih ostalih...
- Pitao sam te zato se povlai od nas, ali mi nisi odgovo
rila.
- Tako vana stvar se ne kae, a kako se za moje vladanje
nisi dalje brinuo, otkud bih znala da me ljubi?
- Onda to ni ja nisam znao.
- Dakle, svoje sam ponienje snosila sama za sebe. Tada mi
je kuma jednom rekla: "Ne mogu te udati jer djevojku bez mira
za nitko ne prosi." Nisam htjela postati guvernanta, radije sara
molila graanku Hajdiku da me ui svom zanatu.
- Zar je to u nekoj vezi s onim to si uinila sada?
- Jest, u velikoj vezi. Kad sam se spremala u Be, Ninka i ti,
napose ti, drakao si me kako u sada biti naunica pa onda kal
fa. Sjea li se?
- Da. Djetinjarija. alili smo se da te razveselimo. Nesret
nik, onda jo nisam bio svjestan svojih osjeaja prema tebi.
- Da. Ti i Ninka ste se alili jer sam bila vrlo nesretna na
oprotaju. Sjea li se toga?
Oborio je oi.
- Sjeam se, Jadranko. Moda je u tome ba moja krivnja
to sam bio odvie lakouman.
625
4Q Jadranka

40*
- Onog dana, kad sam naputala Zagreb i tvoje vesele ale,
nisam imala ni jedne due koja bi se sjetila: gle, zato ova sirota,
od svih zaputena, mora odlaziti u glavni grad naih andarskih
gospodara? Zato nitko s njome ne plae? Zato nema nikoga
tko je zatiuje? Ni ti, Ljubomire, nisi me tjeio nijednom rijeju.
- Nepunoljetan mladi nema u aristokraciji nikakva prava.
- Nikakav drutveni poredak ne spreava srce da suosjea,
da mi nasamu apne utjehu, prua nadu. Kako je to udno da se
u tvom srcu nije nalo nita drugo nego drakanje - i ni jedna
prijateljska rije.
- Drala si se povueno.
- Onih dana rastanka, kad ti je nedostajalo samo pet mje
seci do punoljetnosti, nisi pronaao ni jednog toplog osjeaja,
ak ni rijei utjehe. Da si mi onda rekao: "Ja te ljubim i ekam
samo punoljetnost" - kakva bi to bila za mene divna utjeha u
asu kad mi je bilo poi u omraenu tuinu. Nita mi nisi imao
rei do drakanja i aljivih opaski - ni jedne jedine rijei mla
dia s kojim sam odrasla. A zato sam se onda nakon etiri mje
seca tako naglo vratila? Od prevelike boli za onim to zovemo
domovinom. A to su i one sobe u tvojoj palai, ona kuhinja, dru-
inska soba, isto kao i saloni gdje sam imala ast svirati kad
drugi pleu. Kad mladi ljubi djevojku, kako ne osjeti elju da
s njome zaplee?
- Pa to bi smatrali kao sablazan ...
- Vrlo dobro - sablazan jer plee s djevojkom koju nisu
uinili poslugom, nego dopustili da svoj dar njeguje i onda svira
... A kako bi sada bilo? Aristokracija, kojoj pripadate i ti, Lju
bomire, i grof Keglevi, jednako bi se sablanjavala i okretala
glave, tovie ne bi se odazvala pozivu kuedomaina koji je vjen
ao djevojku to nije njemu ravna. Ne. Takvom sudbinom ne
smije mi zagoriti ivot. Drutveni poredak mi je pokazao da
pripadam onima koji ne ive od batine, nego od svog znanja i
umijea, a to je rad, bio kakav mu drago. O tome sam razmilja
la tek u Beu, meu veselim radnicima koje su imale svojih ra
zonoda - a ja ovdje u drutvu vae aristokracije, gospodo, nisam
nala ni jednog mladia koji bi se usudio da me i pogleda, a ka
moli da sa mnom zaplee. A to sam tako silno eljela - jest, to
sam eljela jednako kao i vae aristokratkinje i one radnice u
Beu koje su imale razonode i nikad nisu znale to je prezir aris
tokrata prema sirotoj graanki.
I svojoj ste druini doputali da me svakog dana ponizuje rijeima kako moram biti sretna to nisu od
mene napravili sluavku. To uzalud porie, Ljubomire. Svakog sam dana sluala ovu misao u raznim
varijacijama, poevi od kuhinje i staje sve do kljuarice i vaih lakaja. Sve se to u meni odraavalo
dvostruko u Beu. Meu onim radnicima ja sam osjetila dva ivota, dva svijeta i neprestano ih
usporeivala i sve vie osjeala da meni nema mjesta u vaem visokom drutvu.
626

Osjetila sam da mi je stupiti u graanski stale onih koji rade i zasluuju svoj kruh sami i ive skromno,
ne poznaju drutvene razlike i ne mjere ih mjerilom imustva, grbova i titula. Jo" vie, ja sam prema tom
drutvu osjetila neprijatan osjeaj ak i neku mrnju.
A kad sam onog dana u dvorcu kod Malinovih govorila s gospodinom Kegleviem, rekla sam mu: Ne elim
dijeliti sudbinu kakvu je drutvo priredilo njegovoj majci, prezirui je na svakom koraku. Da, ja sam
ispravno mislila. To dokazuje ovo pismo moje kume, a tvoje majke. A vi, gospodine Kegleviu, koji ste
najvie nastojali da tada pobijete ove moje dokaze i razloge, izvolite proitati to pismo i uvjeriti se da je
pismo peat mojim razlozima koje sam danas navela - i miljenju koje sam stekla.
Vjeranu bude lake. Jadrankino razlaganje dokazuje mu da on nije kriv i da je dna sada otkrila svoje
istinske osjeaje drutvenog buntovnika koji se ne daje poniziti.
Poto je proitao Orikino pismo, upita Jadranka:
- Nemam li pravo ako ne dopustim da grofica Ori prido
nese takvu rtvu, da potamni svoje slavno ime i poloaj?
- Pismo je napisano u veoma tekom asu - naglasi Vje
ran.
- U asu u kome dolaze do izraaja naj skrovitij i, najistin-
skiji osjeaji. Moja kuma zna da bih ja zauvijek i do smrti ostala
prezrena jer bi moj brak s Ljubomirom bio, takozvani, mjeoviti
brak izmeu dvije neravnopravne osobe, a vi znate, gospodine
Vjerane, tko je umro od toga...
Opet je nianila na Vjeranovu majku, ali kako Ljubomir uti, duboko potiten, Vjeran nastoji Jadranku
pobiti.
- Gospoice Jadranko, tako je bilo do godine etrdeset osme.
Sada je velikaki stale na zalazu svoje moi, dakle...
- Kad jedna sila osjeti da su joj asovi odbrojeni, onda je
okrutnija nego kad je na vrhuncu svoje moi. Sada vaa drutve
na vladavina ide nizbrdo i zato otvoreno grize sve oko sebe. Ja
ne dam od nje nagrizati svoj ivot i svoje dostojanstvo. Da nisam
nikad stupila meu priproste ljude, meu radnice, i nala kod
njih topline u asu kad sam se osjetila od svih ostavljena, da ni
sam pronala kako je lijepo i ponosno radom svojih ruku stei
kruh i potovanje - onda bih smjesta prihvatila tvoju ruku,
Ljubomire. To bi bila lijepa ivotna egzistencija. Sada znam da
je samo rad mojih ruku temelj moje budunosti i razlog mojoj
odluci... i nita drugo.
Ljubomir se uspravi:
- Ti misli da nisam zamijetio golemu promjenu to je nas
tala u tebi od onog dana kad sam se rastao s tobom tamo preko
granice i kada sam otiao u Be? Zar ne osjea da si sva druga?
Ove, to si ti uinila, ne moe prouzroiti pismo moje majke. Ne!
Nikada!
627

- Kad mi to ne bi vjerovao gospodin grof Keglevi, onda bi

to bilo razumljivo, - ali ti... -
- Zato razumljivo? - upadne Vjeran kad je ona naglasila
grof.
- Zato Sto ste vi vjerovali da imam veze s Larsenom, a mo
da i ljubavne, a Ljubomir me je drao nevinom i onda kad je
izgledalo da sam kriva. I duboko alim to mi ne vjeruje, uspr
kos tome to sam sada sve razjasnila. Ne vjeruje da su to pokre
ti mog ivota, a ne srca. Srce moe ljubiti koga mu drago, ali
znaj - Jadranka ne bi mogla poi ni za tebe - ni za bilo kojeg
mukarca vaih visokih plemikih krugova. To upamti. Ni onda
kad bi ga od srca ljubila!
Dok je ovo izgovarala, ruka joj uhvati kvaku, a onda se okrene:
- Upamtite, to velim: i da nikoga iz vaih aristokratskih
krugova smrtno ljubim, nikada ne bih bila njegova ena.
Svaku je rije posebno naglasila i onda zatvorila vrata za sobom. Vjeran stoji zapanjen. Te je rijei izrekla
i njemu. Da, on ih je dobro uo. Ali njega su ove rijei oslobodile krivnje. Te su rijei osloboenje od
sumnje da je njegovo priznanje ljubavi prema njoj bilo razlog to odbija Ljubomirovu ruku. Sve je istina
to je rekla. Nikad ne bi pola ni za kog aristokrata. Dakle, ni za njega koji nosi naslov grofa Keglevia.
On je sad smiren, ne snosi krivnju. Ona je ovog asa izrekla svoju odluku- i njemu - Vje-ranu.
Ljubomir je jo dublje poraen nego prije ovog prizora. Vjeran mu prie kako bi mu olakao bol.
- Jadrankina su razlaganja o dojmovima u onoj maloj rad
nikoj sobi u Beu veoma uvjerljiva. Tamo je nala druge jnisli.
To joj mora vjerovati...
- A ba tome sam ja kriv - prihvati Ljubomir. - Nisam
smio dopustiti da ide u zanat. Znam dobro, nisam smio - ali
nisam slutio da je ljubim. Tek, kada je otila, opazio sam to mi
je ona. Neto mi je slino rekao Stef Beloevi. I on je govorio:
Jadranka je udno bie. Ide pokraj tebe tako neopaeno, a onda
odjednom osjeti da ti je ula u srce. Tako je bilo i sa mnom.
Vjeran zna da je tako bilo i s njime. Sada ga jedino zanima to prijatelj kani uiniti. Nema odvanosti da
to zapita, a Ljubomir se predaje mislima i uti.
- Ne bismo li ili malo na etnju? - predloi Vjeran.
- Ne nikako to. Molim te, reci drutvu da me je spopala
groznica. Zovni mi doktora Pisaia. On e to vjerojatno potvrditi.
Ne elim da tvoji bilo to doznaju. Moram se odluiti. Moram se
odluiti kako bih otputovao s kakvim razlogom. Zovi mi, molim
te doktora Pisaia.
Vjeran odmah ode. Naao je drutvo kod karata. I Jadranka je s njima, napadno blijeda. Kad je ulazio u
blagovaonicu, nije ni digla oi s karata.

Malo zatim stari Pisai dolazi k Ljubomiru s dubokim sau-eem. Sam sebi ne vjeruje kako se u ovo
malo vremena mladi promijenio. Kao da je smrvljen nakon bolesti, sumornim glasom pita starog
gospodina:
- Dragi, dobri prijatelju, molim vas recite to sada kani
Jadranka.
- Nee se vratiti kui.
- Kako? Ostaje ovdje? Zato?
- Odluila je ovdje sluiti svoj kruh, kako ona veli, plete
njem nakita. U tome e joj pomoi markiza.
- A, tako, dakle! Ona! Ili - on?
- Ne smijete Jadranku sumnjiiti. U tome greite. Sve, ali
to ne. Moj mladiu, ako ste je htjeli zadrati u obitelji, nije smje
la otii u zanat i zaviriti u graanski krug. Ona mi je ve u Za
gorju govorila da nema sposobnost biti ena mua iz visokog dru
tva. Privlai je ona graanska jednostavnost i toplina to je ta
mo nalazi pa ne zna kako e se snai kao ena Oria. Mnogo je
spominjala.
- Ali je pristala od straha pred Larsenom - dakle, iz inte
resa.
- Nemojte tako!* Napokon, vi ste mladi, veoma mladi, u ovim
godinama ljubavno razoaranje raspiruje buru. Tu se ne misli,
ve samo osjea. I zato vas opominjem: govorite s groficom pa e
ona sve to u pismu povui. Sada mi nema druge nego preksutra
krenuti kui alosna srca. Hoete li sa mnom? To bi bilo naj
bolje.
- Jo ne znam. Onda, dakle, ostaje ovdje? To je peat na
moju osudu.
- Jo uvij"ek vjerujem da e to sve naa Orika najodlu
nije popraviti i vjenanje se jo moe obaviti. Ovo smatram sa
mo - odgodom.
- Ne sumnjam da e moja majka pokuati da sve popravi,
ali nee uspjeti. Molim vas, kaite naem drutvu da imam groz
nicu. Jadranka je malo prije bila ovdje, i Vjeran je bio prisutan.
Neka drugi nita ne saznaju. To vas molim.
- Dakle, vi im kanite zatajiti?
- Sve ete saznati sutra. Danas moram imati mira da se sna
em. I veerat u ovdje.
Pisai se oprosti. Vani na stubama eka ga Vjeran i pita to mu je sve Ljubomir rekao. Poto mu je
saopio, pogleda Pisai Vjerana znaajno i pita tiho:
- Sjeate se kad je Jadranka leala u dvoru Opeki i polu-
svjesno aptala: "On - ljubi - nju?"
- Sjeam se...
- Onda sam vam spomenuo da ona ne misli na Ljubomira.
Tako sam to osjetio. Ne moete ni zamisliti na koga se to moglo
odnositi?
-
628

- Bit e da je to pjesma.
- Ali nju je sastavila i uglazbila nakon toga kod mene...
- Gospodine doktore. Jadranka je uvjerljivo sve razjasnila.
Ona nee da se uda bilo za kog aristokrata, ne eli biti prezirana
kao neko moja majka. To joj vjerujem, i da nisam batinik moje
bake, mnogi bi mi spoitavali to mi majka nije bila plemkinja.
Siao je. Vjeran se vrati k prijatelju i odmah mu stade govoriti:
- Potpuno sam uvjeren da se tu radi o Jadrankinu ponosu.
To je ponos djevojke koja se uvijek osjeala zapostavljena. Pisa-
i e odnijeti i moje pismo tvojoj majci. A ti?
- Bolje je, Vjerane, da ne govorimo o tome. Moram smisliti
to u i kako i zato moram ostati sam sa sobom. Sada se moram
sabrati. Ponos mora i kod mene pobijediti. Ali ti mora sada otii
da se oporavim. Vjeruj, moja je elja da to podnesem.
Vjeran je otiao u svoju sobu. U spavaonici nae Videka. On jo5 nita ne zna, samo sluti da se neto
dogaa. Ispitljivo promatra Vjeranovo lice i opaa da je zabrinuto. Ne moe dugo izdrati njegovu utnju
pa stade priati:
- Sada mi pada na um kako je gospoica Jadranka dva
puta rekla Ivanici: "Ne zovite me groficom, nego samo imenom".
I meni je jednom rekla: "Roak gospodina Ardena ne bi trebao
svakoj desetoj rijei dodati "vaa milosti"! To Videku nije pot
rebno!" Sada vidim zato je to govorila. Bilo joj je neugodno pri
miti naslov koji jo nije bio zakonit. No, a sada e ga ipak nositi?
- Prestani ve jednom, Videk! Ne ljuti se, ali ti me mui
- Pa to rade svi roaci!
- Vladaj se kao da nita ne zna. Moram ti kazati istinu...
Velika je alost snala Ljubomira i - mene ... Gospoica se nee
vjenati. Oni drugi jo ne znaju. Dakle, uti i ne ispituj, molim
te, ne pitaj nita.
Tek sada spazi Videk da se tu, uistinu, ne moe nita pitati, ali lablenuto gleda u lijepu, visoku Vjeranovu
pojavu, u vrsta mu ravna mlada lea, u zatiljak lijepe crnokose glave koju je naslonio na staklo prozora.
I Videk nita ne pita. Odvie mu brzo lete glavom nagaanja, a sve su u vezi s ovim to je uo iz
Vjeranovih ustiju tamo na onoj gori, one veeri kad su nali Jadranku u grobnici...
Polagano odlazi momak iz sobe. Sada ne bi bilo lijepo od njega kad bi nastojao zagledati u Vjeranovo lice
i promatrati njegove kretnje.
Izlazi na hodnik. Neka Vjeran ostane sasvim sam i neka se kree po svojoj sobi, ni od koga ne vien. Da,
sada on mora biti sam, to Videk i predobro osjeta... Da ne bi o tome razmiljao, silazi u blagovaonicu.
Moda ga treba gospoa Perui. Naao ih je sve kod kartanja. Jadranka je jo s njima. I nju se Videk
usuuje pogledati. Tek postrance, malo, da ne bi svojim pogledima odao

kako mu je tajna poznata. Jasno mu je: Jadrankina je panja samo prividno posveena igri. Razabire dobro
da misli na sasvim druge stvari.
Meutim, kia je prestala pa su doktor Perui i Pisai predloili da se poe u etnju. Videk je potrao
da donese gospoama ogrtae i eire i pomogne im obui. Zatim je ostao sam u blagovaonici, pospremio
karte i onda stao razmiljati, sam sam-cat, sve do veeri...
Kad su donijeli veeru u blagovaonicu, sastalo se opet cijelo drutvo. I Vjeran je doao. Razgovor tee
glatko i veselo jer ostali ne znaju to se dogodilo, a Pisai, Vjeran i Jadranka vjeto skrivaju tragove
onoga to se odigralo nakon objeda.
Ve je dva puta poslijepodne Vjeran odlazio Ljubomiru i naao ga posve sabrana. Prije nego su poeli opet
kartati, otiao je ponovo k njemu, ali ga on zamoli:
- Nemoj, molim te, Vjerane, dolaziti. Kad te vidim, moram
misliti na ono. 2elim zaspati! Kad se dobro odmorim, bit u spo
soban stvoriti pravu odluku.
- Tako je dobro - potvrdi Vjeran i vrati se dolje i saopi
Pisaiu to mu je rekao. I on je time zadovoljan. Ipak je Vjeran
poslao Videka ako bi Ljubomir to trebao. Kad je momak odla
zio, zovne ga Vjeran jo natrag i apne mu:
- Zna, teko mu je. Pripazi iz nae sobe, ako bi bio jako
alostan - odmah doi po mene.
U Vjeranovoj sobi sjedi Videk sam samcat u potpunoj tmini i slua kako Ljubomir u svojoj sobi koraa
gore-dolje. U svakom onom koraku osjea Videk boli mladog ovjeka pa je prema njemu pun saaljenja.
Najednom dugo ne uje sasvim nita. Zatim utanje papira, to li on to radi? Pomakne se malo blie k
vratima i zamijeti es toko kripanje pera po papiru.
"On pie, ali to? Valjda svojoj majci. Onda se ne kani vratiti kui!"
Na vratima hodnika uje kucanje. Zatim posluga unosi veeru, tropot tanjurima dade mu mogunosti da
i on ustane pa ide na hodnik i odanle ulazi u Ljubomirovu sobu. Kao to je inio juer, tako i danas pita
moe li mu ime posluiti.
- Hvala, Videk, ne trebam nita. Reci grofu Kegleviu neka
se ne trudi danas k meni. Lei u odmah nakon veere.
Pozdravio je i ostavio sobu. Zatim ide hodnikom, sie i dade iz blagovaonice pozvati Vjerana. Saopi
Ljubomirovu poruku. Opet ga Vjeran alje natrag gore. Videk svue cipele pa se u arapama uputi u
drugu sobu. Tu e ostati bdjeti dok stigne Vjeran. Odvie ga uzbuuje Jadrankina odluka. S tom odlukom
momak neprestano povezuje Vjerana i ono to se dogodilo one veeri na brdu Sv. Bernarda. Jo uvijek
slua Vjeranov oajni poklik kad su nali Jadranku kao mrtvu: "Ako nije iva - nema ni meni ivota!"
,, Ali -.-,

"Da, tako je on rekao, tako on osjea. Znao sam. to se dalje moglo dogoditi? Jesu li se njih dvoje
sporazumjeli kad sam otiao? Nisu mogli. Donio je djevojku onesvijetenu. Ali zar i ona ljubi Vjerana?
Kako mu je pri srcu dok njegov prijatelj trpi radi njega!" Videka mui briga to e biti od Vjerana, to od
Ljubo-mira, to opet od Jadranke. Sve to prolazi kroz duu mladog momka. Kad se radi o Vjeranu, onda
Videk trpi i neprestano os-kikuje u drugu sobu. Nastoji se to vie pribliiti vratima, slua svim svojim
ivcima. Neto ga tamo vue, kao da se ondje odigrava sudbina njegova oboavanog Vjerana. I snalazi ga
pitanje: kome je to sada Ljubomir pisao?
Sjedi u mraku i tiini oslukuje. U onoj se sobi nita ne mie. Moda je Ljubomir ipak legao? Da spava?
Ne, to Videk ne vjeruje. Priini mu se da je Vjeran uao u svoju spavaonicu. Polagano i tiho odlazi k
njemu.
- Idi, Videk, spavati! Kanim jo malo itati.
Zna Videk da Vjeran ne moe spavati od teke muke i zato se izgovara itanjem. Ali ipak ide bez rijei u
drugu sobu. Neto neobino izazove Videkovu panju. Gibanje u Ljubomirovoj sobi. Koraanje amo-tamo
u cipelama, ali kao da stupa oprezno, na prstima. Zar se nekud ulja? Dakle nije legao - kad je obuven?
Onda se samo priinjao da spava kad je Vjeran kucao. Zato? Nervozna znatielja obuzme Videka. Da
pogleda kroz kljuanicu? Mora vidjeti to taj tamo radi. Oprezno ustane, ide do vrata koja vodi iz
Vjeranove sobe u Ljubomirovu, i prisloni oko na kljuanicu. U sobi velika svjetlost. Gori petokraki
svijenjak. U svjetlu opazi da Ljubomir otvara mali koveg s toaletnim priborom. U nj stavlja samokres,
zatvara koveg, uzima ga u ruku i hoe da tiho ostavi sobu. To probudi u Videka sumnju. Skoi, otvori
vrata, jur-ne na Ljubomira, uzima mu kovezi i silom ga povue na stolicu. Ljubomir teko die i ne
protivi se Videkovu postupku, ve tupo gleda u njega. Vinska boca je prazna, a kraj nje na stolu dva
pisma. Odmah Videk posegne za njim i spremi ih u dep, a dok to radi, poluglasno doziva Vjerana. Jo
posve odjeven, pohiti on u sobu. Momak mu apne:
- Htio je otii s kovegom u kojem je samokres. Ne znam
pravo kako da ovo razjasnim ali eto, - popio je sve i ini se da
nije priseban.
To je bilo jasno i Vjeranu pa ga obojica svuku i poloe u postelju. Onda Videk ode Pisaiu da mu da za
Ljubomira umiru jue sredstvo. Ljubomir nije prigovorio ni rijei kao da ne zna to se s njime dogaa, dok
Vjeran i Videk uz njega ute. Od praka je Ori zaspao. Vjeran ispituje svog .momka. Ovaj mu ispripo-
vjedi:
- Bilo mi je neto sumnjivo kad on hoe da bjei. Zato? e
mu nosi sobom revolver? Pa sam ga zaustavio.
- Mudri, moj dragi Videk, vie si mi nego brat, dobro si
uradio. Hotimice se opio i tko zna to mu je ilo po glavi.
632

Onda mu Videk pokae pisma. Jedno je naslovljeno na majku, a drugo na Vjerana. Ovo odmah raspeati i
proita.
- Ne, nita ne pie to je naumio. Dakle, jo nije onda po
pio vino. Ali mi javlja teku sumnju kao da mi je u srce rinuo
bode.
- Oh, slutim... - apne Videk.
Vjeran je teko uznemiren. Sam sebe pita: "Moda sam ipak ja kriv to Ljubomir trpi? Ba ja? Oh, zato je
potenje tako osjetljivo? Zato zamjeuje i najtanji dah savjesti? Ipak, tamo gdje lei savjest nije kod
mene sve u miru. Nije. To mi javljaju neznane zrake nepreglednih ponora due, tajne sile nikad otkrivenih
provalija."
"Sto sam kriv?" - pita se on i uspravi u sjedalu.
Misli su mu kao nategnute ice na guslama. Pogleda na Videka. Spava. Sat pokazuje pet sati ujutro. Jo
itava kua miruje. Vjeranu u depu zauti Ljubomirovo pismo. I ponovo ga stade itati:
"Ne mogu biti istiniti oni razlozi to ih je Jadranka navela poslijepodne. Razmatrao ja njezinu odluku s
koje mu god strane, svugdje i svagdje vidim sjenu drugoga. Vidim ga u njezinim oima, u glasu, u
rijeima, u svim ovim razlozima, svuda je on, samo on. Taj drugi - ivi u njoj, u svakom joj dahu, u svakoj
misli, u svakom treptaju, a ona govori o drugim razlozima da njega zataji, prikrije, sakrije, da mu ne bih
naao traga.
Tko je on? Tko? Moram ga pronai da ga ubijem jer je on ubio moju sreu. To u uiniti! Pomozi mi,
Vjerane, da naem tu prokletu sjenu drugoga i da je zdrobim."
Zaprepaten sjedi Vjeran nad pismom. Posljednje ga izreke udaraju kao pesnice u oi. Gotovo se ukoio.
Ovo mu pismo razara steeni mir i sva uvjerenja da na njemu nema krivnje. Savjest mu se digla optuena
zebe ga u dui, potpuno je slomljen, uniten. Najzad stvori odluku.
"Moram govoriti s njome. Moram znati jesam li ja ili tko drugi? Sto e na moja pitanja rei Jadranka?
Njezini odgovori moja su sudbina, moja osuda ili rjeenje od optube. Moram ih dobiti, uzeti, iznuditi."
Kad se probudio, Videk opazi Vjerana kako gleda na prozor i eka osvit zore. Odmah dade momku tiho
nalog da Jadranki isporui njegovu molbu neka bi mu dopustila s njome razgovor na-samu.
Zabijelio dan i sunce ogrijalo prozore Vjeranove sobe. Savladao je sve to je prole noi uzdrmalo njegovu
duu i tijelo. Jo je blijed, ali odluan i nepokolebljiv. Mora razotkriti ubojicu Lju-bomirove sree po
svaku cijenu. Nasuprot e hladno, nesmiljeno prema sebi i Jadranki. Ulazi Videk i donese vijest: Jadranka
ve eka u svojoj sobi
633

vrsta i sabrana duha pokuca i otvara vrata. Ako je kriv drugi, lake e podnijeti nego da je on. Srce mu
snano udara. Jad-ranka stoji pokraj prozora, u modroj je haljini graanske jednostavnosti. Gusta crna
kosa tvori tamni okvir oko njezina bijela lica i zelenomodrih oiju to pozorno, s nekim nejasnim
pitanjima gledaju u Vjeranovo sumorno lice. Stao je u sredinu sobe, poklonio se i tiho pozdravio. Onda
pone sigurnim glasom:
- Oprostite to sam vas molio za ovaj sastanak.
- Poslao vas je Ljubomir?
- Ne, dolazim po svojoj odluci. Brzo ete se uvjeriti da je
veoma potrebno razjanjenje. U neizvjesnosti se ne bi moglo iv
jeti.
- Moda e izvjesnost biti tea?
- Ali barem jasna.
Jadranka mu ponudi stolicu. Ali on je ostao stajati.
- Gospoice Jadranko, molim vas, ne uskratite mi odgovor
na nekoliko pitanja. Istinski odgovor.
- Kad elite, odgovorit u istinu.
Drhtaj mu prolazi tijelom, ali e mirnim glasom:
- Dopustite da vam prije mojih pitanja priopim nekoliko
Ljubomirovih izreka. Htio je otputovati nevien i napisao mi je
pismo u kojem veli: "Razmotrio je njezinu odluku s koje mu dra
go strane, svuda i svagdje vidim sjenu drugoga. U njezinim oi
ma, u srcu, u glasu, u rijeima, u svim onim razlozima, svuda je
on, on, on. On ivi u njoj, u svakom dahu, u svakom titraju, svu
da ga ona prikriva, sakriva."
Vjeran naglo pogleda u nju da bi joj s lica proitao ono to eli znati, ali je doznao vie nego to je elio.
Ona odgovara mirno.
- Ljubomir me u tome doista potpuno prozire.
U ruci mu je pismo zadrhtalo. Obrve mu se nabiru, oi smrae, mora ekati da stee toliko mira kako mu
se glas ne bi lomio. Vjeran stoji kao osuenik i zastraeno promuca:
- Sjena ... drugoga ... postoji?
- Obeala sam vam odgovoriti istinu.
- Tko je on - tko?
Vjeran gleda njezino lice. Ona sjedi i ne odgovara.
- Vaa utnja ubija! Govorite!
- Zar je potrebno govoriti?
Na to ona sada niani? Ovako ne moe saznati ono bez ega se ne moe ivjeti i gotovo grubo pita:
- Dakle, ipak, taj drugi je onda kriv da ste sada Ljubomiru
otkazali vjenanje?
- Obratno. Taj drugi je kriv da sam - pristala na vjena
nje...
- Ne razumijem. Ne mogu... Razjasnite - molim, da se ne
uguim...
m

- Znam to vas mui. Govorit u. Juer me je Pisai upitao:

zato sam pristala, a sada povlaim svoj pristanak. Odgovorila
sam mu da je to moj grijeh, moja tajna. Ali sada mogu ve mirno
govoriti o tome i - s vama.
Ve je poalio to od nje trai otkrie ove tajne, ali vie nema uzmaka. Ona mirnim glasom nastavlja:
- Kad sam se vratila u Zagreb i preivjela sve ono to vam
je dobro poznato - i kad ste vi otputovali - nala sam se sama
samcata sa svojim bolima u onoj stoljetnoj kui kamo me je sklo
nio Pisai. Nastalo je u mojoj dui neko udno talasanje, kao
neka oluja u kojoj su sve moje dobre i pametne odluke za ivot
potonule i najednom plane u meni i ja rekoh Pisaiu: "Da, poi
u za Ljubomira!" U svojoj sam dui mislila: "On ljubi moju ku
mu Oriku - on e se, dakle, opet vratiti." No, Ljubomir je
predlagao da se na putu nakon vjenanja u vicarskoj sastanemo.
Slutila sam - i Keglevi je tamo... Kad budem Ljubomirova e
na - svakako u ga vidjeti. Stupit u pred gospodina Vjerana i
okom u oko rei mu: "Borili ste se za mene da me dadete za enu
Ljubomiru. Evo! Ispunila se vaa najvrelija elja u ivotu!" Zato
sam pristala. Evo, zato sam pristala na vjenanje s Ljubomirom.
Osjeao se smrvljen, bez ivota.
- Ali onda, kad sam se dvadeset etiri sata nakon bijega iz
Zlatara nala preko granice, opet sam samcata i kad sam proita
la pismo svoje kume, probudila sam se iz onog ludog buncanja...
Orikino pismo opet me dozvalo k svijesti. I nestade oluje. Bila
sam ponovo svoja. Da Ljubomir nije otputovao u Be, bila bih
mu kazala. Ovako mi nije preostalo drugo nego svoju odluku za
tajiti pred gospoom Pisai i njezinim neakom. A kad smo se
na putnoj stanici sastali s nadvrtljarom gospodinom Korblerom,
odmah sam se sloila s Branislavom da on dri rije utnje i pred
vama. Evo, dakle: "sjena drugoga", koga nasluuje Ljubomir, ne
samo da nije pridonijela da sam povukla obeanje da u poi za
Ljubomira, nego obratno - on je bio razlog to sam to obeanje
dala. Na to se kunem uspomenom svojih roditelja.
- Oprostite mi moju sebinost - ja sam ovamo doao da
saznam, - da steem mir... a...
- Nisam li juer njemu i vama govorila da je moj ivot da
leko od svijeta u kojem ivite on i - vi? Vi ste obojica dionici
aristokracije koja je prezirom ubila vau majku.
Kao da ga je netko eljeznom rukom stisnuo oko vrata. Htio bi govoriti - govoriti - a nema daha. Dakle,
sve ono na onom ledenjaku u meavi nije imalo nikakva upliva na njezinu odluku, ba nita. Ve on
predugo uti. Ona ga pogleda. Taj ga pogled razrijei muke i, pristupivi blie, stade aptati:
- Oprostite mi to sam vam sagrijeio tamo gore. Onaj mar-
kiz uinio me bezglavim - a kad sam uo vau pjesmu - onu
pjesmu - i u meni provali oluja. Pripovijedao sam onu priu sa
mo da vi saznate kako vaa kuma nije ona koju "on ljubi?" Za-

boravio sam sve, i ast, i vjernost prijatelju - srljao sam u ponor dugo guenih osjeanja. Jadranko - bacio
sam se preko granice potenja kad sam u oajnom asu, dolje u grobnici, vidio da u vama jo nije ugasnuo
ivot... Nita nisam mislio - samo osjeao - govorio - privinuo vas na svoje grudi... Oprostite, nikad nisam
slutio da bih bio kadar toliko se zaboraviti i poiniti takav in...
- Ni ja nisam o sebi mogla slutiti...
- Jadranko, zar ste vi bili pri svijesti?
- ula sam sve to ste govorili s Videkom i to ste rekli
meni.
- A niste znali da su ove vae ruke...
Ne usuuje se izreci rijei - i prekine se. Ali ona nadovee tiho:
- Znala sam samo to da su moje ruke uinile ono to je
srce - eljelo...
Oi mu se sklope. Sav se ivot u njemu zaustavi, ini mi se, sruit se mora tu, pred njome, u besvjestici,
ali ona nastavlja reenicu i to ga probudi iz sna:
- Tek gore - kad su me poloili u postelju i kad su me
ogrijali - tek onda sam osjetila da sam se u onom asu dolje s
vama oprostila - zauvijek...
Opet je morao dotai elo - nova ga vrtoglavica spopade...
- Ono to sam juer poslijepodne govorila vama i Ljubo mi
ru nisu puste rijei. To je put moga ivota. Ja sam graanka, za
natlija, i to ostajem jer ne bih mogla biti sretna ni u kojem gos
podskom drutvu koje me ne moe osjetiti ravnopravnom sebi.
Ba sada, kad Ljubomir u mojem srcu nalazi prisutnost drugoga,
nikad ne bih smjela spaavati njegovu sreu - vjenanjem. To bi
bila nedostojna prevara. Tu se mora zatraiti savjet dragog prija
telja mog pokojnog oca, Pisaia. Sve u mu priznati i zamoliti
da mi dopusti poi to prije svojim putem.
- Uasna je pomisao da onaj koga Ljubomir trai sjedi kraj
njega, da je to njegov najvjerniji prijatelj, da je to onaj koga on
smatra sjenom drugoga, koga eli - ubiti I
- Taj drugi, iju sjenu Ljubomir trai, ostat e samo sjena
- mladenakog sna ...
Zadrhtao je. Izrekla je osudu. Vjeran zna da je Jadranka nee opozvati.
- Izmeu nas je cijela jedna visoka klasa drutva, grbova,
modre krvi, nazora, obiaja i duha, to se usjeklo izmeu elje
mog srca i mog duha.
Vjeran osjea da mora otii ako ne kani pred njome zajecatL Napola se okrene od nje i ape:
- Moja trenutana srea ostaje moja vjena patnja, moj
vjeni prijestup prema prijatelju.

Susreo se s njezinim pogledom. Kroz crne trepavice, gledaju ga zelenomodre oi. U njima ita svoje ime.
Nijemo se pokloni. Iziao je iz Jadrankine sobe sa zarinutim bodeom u srcu...
Oprezno ulazi u svoju spavaonicu da ga ne bi uo Videk. Najprije mora biti sam. Neka mu nitko ne
zagleda u oi. Ne eli vidjeti nikoga.
Spustio se u naslonja i sakrio lice u ruke. 0, da je barem dijete, pa da moe glasno plakati. Moda bi
popustio ono to mu ispunja srce. Tako mu je kao da su njegove grudi korito rijeke kojom divlja bujica
kida i razdire. Srce vie u oajnoj srei:
"Ona ljubi - ona ljubi mene - ja ljubim nju - a nikada ne smijem ni misliti na nju! Svaka bi misao bila
izdaja potenja, zadane rijei prijatelju! A ipak, ona me ljubi! Ona, za kojom umiru dani, noi, satovi,
asovi mog mladog ivota!"
Smijao bi se i plakao, kliktao i jaukao, ponosno digao glavu i zakopao se iv u zemlju.
"Sto je to da tako ljubim ba nju koju sam obasuo najteim sumnjama, ba nju, smatrao je sposobnom za
najlanije ine, ba nju koju sam drao ljubavnicom Larsena i njegovom dounicom?
Zar je neija osveta pala na mene za tu sumnju? Osveta pravice koja me kanjava najstranijim udarcem?
Sudbina kao da je rekla: "Sada je mora ljubiti, ljubiti, stradati od ljubavi, umirati, jecati, njezino srce
posjedovati, ali nikada ga uzeti jer si je krivo osudio potenu, pravednu.
Da, da, to je osveta za jade to sam ih nanio siromanoj djevojci, a drutvo je tamo u Zagrebu prihvatilo
sumnju. A kakvim su je prezirom gledali kad je uskratila primiti ruku koju sam joj ponudio da je uvedem
u onu plesnu dvoranu. A ona, da se opravda, obea sama sebe strancu koji ju je ucijenio, zavarao da je
norveki plemi. Uinila je to da dokae svoju nevinost - menil Kako me je ve onda ta izjava prestraila?
Osjetio sam to je to znailo. Sebe daje neljubljenom strancu da dokae meni kako joj inim krivo. Sebe
daje na ucjenu, sebe radi - mene. Je li ve onda njezino srce nesvjesno pripadalo meni ili - svjesno?
Svejedno? Svejedno. Trpjela je pod udarom moje sumnje! Jadranka, heroj potenja!
Vjeranu iskrsne pred oima slika kad su oko stola sjedile lijepe djevojke, a on im je tumaio hrvatsku
povijest. Sve su mlaahne djevojake oi uperene u njega, samo Jadrankine sputene na pletivo u bijelim
ledenim joj rukama.
"Svaku sam povijesnu izdaju prikazao rijeima koje su kao podmukle otrice bile uperene u nju, nesretnu,
nevinu, bespomonu. Nemilosrdno gaam svojim strelicama nju nevinu. I srce je njezino tada krvarilo,
osamljeno, bijedno srce. A ipak - ovo srce - koje sam ja gazio poklanja svoju ljubav meni koji sam je
ushieno predao drugome! Zar sam bio ba tako ushien? Znam li to ja? U onim sam asovima bio tako
zaokupljen svojom obra-

nom protiv Larsena i bekog redarstva da nisam o sebi uope vodio rauna. A sada, evo ti, Vjerane, idi,
pati, trpi, stenji, ispataj svoju zabludu!
Kad sam je onda poeo ljubiti? Kada? Zar u istom asu kad sam je udario sumnjama, ili kad sam je no i
dan po Videku uhodio? 0 da, moj je Videk imao pravo kad mi je rekao na Thun-skom jezeru nezaboravne
rijei: "Svaki dan bio vam je ispunjen samo Jadrankom. Jurili ste za njom, uhodili je, ali ne samo zato to
ste prijatelju obeali da ete je oteti Larsenu. Vi ste za njome trali po elji svojeg srca!" Rekao je: "Vi je
nosite u svome srcu pa sruila se i Zagrebaka gora" ...
Da, nosim je u srcu i sada znam kako je to teko, preteko. Sad me udara osveta one pravice to dijeli
zadovoljtine nepravedno osuenima i kanjava nepravedne suce. A sada? Skupi posljednje snage,
Vjerane, i nosi svoj teret."
Netko tiho odkrine vrata. Pred njim stoji Videk, gleda ga zabrinuto i veli:
- Ne, mladi moj gospodine, ne moe to tako vie ii dalje!
Ne moe! Vi morate odavle. Sve morate ostaviti. Pogledajte se u
zrcalo. Tko bi vas prepoznao? Zeleni ste, oi su vam kao ona mag
la na gori Sv. Bernarda. Ne zamjerite, vi ete oboljeti ili...
- Ili poludjeti - dodaje Vjeran. - Ima pravo, Videk. Mo
ram neto odluiti. Neto se mora prekinuti, samo ne znam kako
i to. Hou da idem, ve sam o tome razmiljao. A Ori? Jo
uvijek spava?
- Dva puta se probudio i opet usnuo. Gospodin doktor Pia-
i eli s vama govoriti. Tamo je kod njega.
- Neka radije doe ovamo k meni, a ti ostani kod Ljubomira.
GLAS BUDUNOSTI
Vjeran ustane da bi doekao starog prijatelja. Kad je stupio u sobu, znao je Vjeran da mu je Jadranka ve
sve rekla. I utei eka.
Simpatini doktor poravna prosijedu kosu, sjede i upre pogled u Vjerana:
- Znate li, moj mladiu, da sam ja ovo to sam sada uo od
Jadranke nasluivao one noi kad smo vi i ja sjedili u Opeki kraj
njezine postelje? Nasluivao sam tko je "on", koji "ljubi nju" -
naravno, nisam znao da to bolesnica misli Oriku. Zapitao sam
0 tome Jadranku kad je bila kod mene u onom starom dvorcu,
ali ona je uporno tajila. Ali sada da vam neto kaem. Morate
otii odavle. Jo danas, ako je mogue.
- Pierre Morand ima danas doi i javiti mu pred Peruiem
1 tetkom da ovamo dolaze Bachove uhode pa me stoga upuuje
638

da se odmah preselim gore, u staru tvravu grada, i da se odanle ne maknem. To sam ve juer s njime
ugovorio. Danas je to jo potrebnije. Ostat u tamo dok vi s Jadrankom ne odete.
- Ona e ostati s markizom. Idu na enevsko jezero. Tamo
ima gospoa markiza svu silu ena kojima bi Jadranka plela na-
nakite od kose. Tako ona sebi eli zasluiti kruh.
- Volio bih da Jadranka bude kod moje tetke, a ona bi to
od srca prihvatila.
- U to nisam sasvim uvjeren. Niste li moda obeali uzeti
Ivanicu?
- Ja? Nikada, premda sam doista katkad poelio da ona
bude moj zaborav, ali kad sam, eto, izdao prijatelja i sama sebe
za cijeli svoj ivot - nikada ne bih poinio jo i prevaru na Ivan
ici. Zapravo je sada Ljubomir va i moj veliki teret. Moramo ga
sretno prenijeti onkraj opasnosti.
- Eh, do vraga! - plane najednom Pisai. - Kazat u vam
neto to ete mi zamjeriti, ali moram govoriti istinu. Zamislite
apsurd: Jadranka ivi u dvorcu grofice Ori, raste s njezinom
djecom, onda joj Orika doputa da ui zanat, a i Ljubomir to
doputa jer ne zna to mu je Jadranka. K vragu, ja sam uvijek
znao odmah koja me je djevojka zakvaila - to su nekakve vae
nove psihologije. Ali kad je alje kuma u Be, na zanat, zato se
gospodii nije onda lecnuo i pitao: to, Jadranka e biti zanatli
ja? A ve etiri mjeseca nakon toga on luduje za njom? Jadranka
svira na zabavama u palai, a tko nju zabavlja? Tko s njome ple
e? Nitko, jer se ona ne smije mijeati meu baronese i kontese.
A zato nije nikad Ljubomir s Jadrankom javno plesao? A? Ne
kanim umanjiti ljubav vaeg prijatelja, ali jedno ne moete pobiti
ni vi. Najprije se ni vrag ne brine za Jadranku, alju je u zanat,
a kad se vraa, obasipaju djevojku sumnjama! Jest, tu ste vi kri
vi. Ali ekajte: tek kad se visokim drutvom pronijela ta sumnja,
kad su mlada gospoda ula da bi Jadranka mogla biti ljubavnica
jednom barunu iz Bea - najednom svi zinue u Jadranku. Svi
je ponu uvaavati i sada hoe najednom da za Jadranku svi um
ru. To je, vidite, to mirii meni vie po povrijeenom velikakom
ponosu nego po osjeaju mukaraca.
Izjava se Vjerana duboko dojmila. Sjedi potiten, uvuen u sebe. Dok je prije nekoliko puta htio upasti da
brani Ljubomira, sada uti.
- No, a to? Zato mi ne odgovarate? - pita doktor.
- Zato to ste, gospodine doktore, najzad i mene udarili sna
gom svoje kritike, ali zasluno. Udarajte! Svoje sam krivnje pot
puno svjestan. I pravo mi je to sada patim. No, to je zapravo
savrena stvar. Moja je zadaa danas samo jo da Ljubomira
sklonem nekamo gdje e zaboraviti. Ja u traiti i nai svoj zabo
rav u rodoljubnom radu. Imam svoj put, a povest u sa sobom i
Ljubomira. U takvim se ciljevima zaboravlja na svoje line boli
i nevolje.
639

- ast vama i vaoj odluci. Vjerujem da ete je provesti. U

vama ima svjee krvi koja raa plemenitim idealima. Zadovoljan
sam i oprosti mi, moj dragi mladiu, ako sam te moda povrije
dio.
Oslovio ga je intimno, rekavi mu "ti", to znai da ga prima pod svoje pokroviteljstvo.
- Sto puta vam hvala to ste mi sve to rekli. Trebalo je da
to bolje shvatim Jadranku i Ljubomira.
- Jadranka mi je kazala: "Osjeam da je ivot u radu naj
vea radost i ponos." A evo to Jadranka govori o srei u radu
danas, na izmaku 1858, ini mi se da u tim rijeima iz Jadranke
progovara novo pokoljenje, koje ne eli da se ljudi dijele prema
privilegijama, kad djevojka nee nositi sramotnu "partu" stare gos
poice zato to nema miraza, nego e njezin miraz biti znanje i
sposobnost. To je budunost!
- Hvala vam to ste me podsjetili na moju zadau. U brizi
za svoje sebine interese gotovo sam zaboravio: - evo, gledajte,
nadvrtljar Kobler pie mi" pismo pod tuim imenom: "U Zagrebu
vlada veliko uzbuenje u svim slojevima graanstva i aristokraci
je. Tamo se naao neki uenjak, zovu ga "Mudrac pod zidom".
Navodno vri nou istraivanje zemaljske dubine pa je razglasio
da Zagrebu prijeti neka nesrea. Taj uenjak stalno govori o ne
srei koja je sigurna, ali nee da kae kakva bi to imala biti nes
rea. Moete zamisliti da su ljudi uznemireni. udna je okolnost
da redarstvo nije prihvatilo nijednu prijavu kojom se graani tu-
"e na to uznemiravanje. Kad su ljudi opkolili kuu Pod zidom,
gdje on stanuje, redarstvo je s orunicima rastjeralo graane i
ake.

- Onda je taj mudrac Pod zidom dijete apsolutistike pod-

muklosti.
- Neto me u prvom asu, kad sam to proitao, podstreka-
valo da smjesta odem u Zagreb.
- Taj bi te korak stajao glave.
- Moji vicarski prijatelji redarstvenici znali bi me dobro
preruiti i opskrbiti dokumentima kao dravljana vicarske.
- To je, dakako, jamstvo da bi se mogao dobro sakriti -
ali ja ti ovo ne bih savjetovao.
- Sada je prvo da Ljubomir i ja nismo pod istim krovom s
Jadrankom. Morand mi je ve ponudio boravite gore u tvravi
i tamo u ostati dok se spremim za put i dok Ljubomir odlui
kamo da krene. A vas molim da obavijestite gospoe o neoeki
vanom preokretu i neka o tome uope ne raspravljaju.
- Saopit u ti o toj stvari to drugi ne znaju. Kad sam sti
gao ovamo i kad se cijela stvar drukije razvila nego to smo
namjeravali - poao sam tvom prijatelju nadstojniku Morandu
i zamolio ga da li zna neto potanje o markizi Lucie. A on mi
saopi da ona svake godine preko brda Sv. Bernarda dolazi na
enevsko jezero. Tamo ima roake i svoju vilu. Obitelj je bespri-
640

koma i umjetniki nastrojena. Prema tome, mogu joj mirne savjesti prepustiti Jadranku koja je ve prije
odluila da ide s njome. Markiz e je otpratiti k roacima, a on ide u Pariz. Ovo sam uinio jer me
Jadranka stavila pred gotovu odluku da ide s marki-zom. Sada sam posve miran u tom pogledu. Jadranka i
markiza su smatrale da bi Jadrankina prisutnost pod istim krovom - nakon svega toga - bila muka za sve
nas. A to potpuno odobravam. One su se spremile za put i dok mi ovdje sjedimo, ve su one ostavile ovaj
krov i oito ve putuju. Sve se dogodilo s mojom privolom.
- Vrlo razborito, dragi doktore, samo to e rei moja tetka
i drugi.
- Njih u ja lino obavijestiti da sam Jadranku morao sklo-
nuti u krug markizne ugledne obitelji jer su je u Sionu pronali
austrijski pijuni i prijavili da posjeduje krivu putnicu, a iz Bea
je trae kao veleizdajnicu. To su Peruievi znali ve prije - dak
le, stvar ima posve vjerojatno lice - i zato se Jadranka nije opros
tila ni s kim, jedino sa mnom. To mora kazati i Ljubomiru pa
ga nastoj sklonuti da ode u Be ili se vrati u Zagreb. Toboe, neka
tamo raspravi sa svojom majkom o njezinu pismu - iako znamo
da Jadranka svoje stanovite ne moe nikada promijeniti. Time
je ova stvar dovrena, a ti povedi Ljubomira na tvravu i tek mu
tamo saopi da je Jadranka morala ovako uiniti radi svoje si
gurnosti. Dakle, prepusti meni da sve uredim s tvojom tetkom i
njezinim muem, a ti svakako idi u tvravu radi tobonjih piju
na da ne mora s njima razgovarati o Jadranki. Ja u ba zato
ostati jo malo da im sprijeim takve razgovore.
- Hvala vam. Vi znate lijeiti i bolesne situacije.
- Ali ne i bolesna srca.
- Onda biste bili udovite, ali je najtea bol barem olak
ana!
Pisai se digne. Mudro lice, obrateno prosijedom bradom, ini se kao portet mira i mudrosti. Izrukovao
se s Vjeranom i poao k Peruievima da izvri svoju zadau. Vjeran tiho otvori vrata Ljubomirove sobe.
Naao ga je budna i ponudio mu da doe s njim u tvravu.
Dugo ga Ljubomir gleda, a onda odgovara s neto gorine:
- A to da ja radim gore uz tebe koga je zapala takva srea?
- Srea? Mene?
- Da. Ti si sretno zaljubljen.
Sva mu se dua prenerazila od tih rijei i opetuje prijateljevo pitanje da bi spremio odgovor.
- Valjda e poricati da ne ljubi i da nisi ljubljen?
- Zapravo, prijatelju, ne znam to ti misli...
- Ne zna ono, to znam ja?
Osjeam da mu je krv udarila u lice i udi se, toboe:
- A otkad ti zna o mojoj ljubavi?
- Rekla mi je
641
41 Jadranka

41*
- Ona? Tko?
- Jadranka. Zato taji kad ti ne stoji na putu kao meni?
Ali i ti ima takmaca. Tvoj je takmac Branislav. Jadranka mi je
rekla da ljubi Ivanicu i tvoja tetka eli taj brak, sve je ureeno.
Siromah Branislav! Zato? Zato to ljubi Ivanicu! On i ja mo
emo sebi pruiti ruke u naem udesu. Snilo mi se da si vodio
pred oltar Jadranku, a vjenao se s njome - Branislav.
- Ah, ostavi te misli i sne. Mi emo zajedno na tvravu, a
sada treba da jo spava jer praak jo djeluje.
Pola sata nakon toga najavi Videk Vjeranu Pierra Moranda. Videk ostane uz Ljubomira. Nadstojnik
redarstva sjeo je s Vje-ranom da izrauju osnovu. Vjeran ispria sadraj nadvrtljareva pisma, a zatim
raspravljaju o mogunostima kako bi se moglo prijei preko granice u Hrvatsku.
Meutim Pisai je obavijestio brani par Perui o dogaaju i onda ih ostavio nasamu. 2ena doktora
Peruia je duboko potresena i saopi muu:
- Bila sam uvjerena da e Vjeran ljubiti i uzeti Ivanicu.
Ali sam ba zato vidjela da Vjeran samo udvara tvojoj keri, a
ne misli na brak to sam toliko eljela.
- Vjerojatno bi mi to bilo drago jer krvnog rodbinstva ne
ma, ali ako se tu dogodilo neto drugo, onda, naravno, nema ni
ta od tih tvojih nada.
- Ako e Ivanica zbog toga trpjeti?
- Ona? Pa zabavlja se rado s Branislavom, dakle, nije za
ljubljena i u Vjerana.
- Da, zabavljala se, a ja sam se ve i pobojala da bi se mog
la u njega zaljubiti. Ali zna li ti da se ona promijenila od one
veeri kad je Vjeran donio gore Jadranku? Ivanica je odonda
zamiljena i alosna. U noi esto ne spava, ujutro ima nateene
oi i vie se ne zabavlja s Branislavom.
Tek sada kao da je Perui zagledao neto novo to nije ni slutio.
- Kako? Misli da je ona alosna zato to sluti da Vjeran
ljubi Jadranku?
Doktor je sjeo i podupro glavu. Razmilja, a njegova ena nastavlja:
- Jedva sam ekala da doe taj Ori. Kad se saznalo da
nisu vjenani, ve sam osjetila pogibelj.
- Ako Vjeran, uistinu, ljubi Jadranku, nikad nee uzeti Ivan
icu. A to ne bih niti dopustio. Samo, mislim da se ti, moda, ipak
vara da Ivanica ljubi Vjerana.
- Na alost, ne varam se. I prekjuer, odmah po dolasku s
naeg nesretnog izleta, kad se doznalo da Ori nije s Jadrankom
vjenan, svi smo bili iznenaeni, nismo se brinuli, nismo ni gledali
Ivanicu, a kasnije sam tek vidjela kako je ona blijeda i zami
ljena.
642

- Otkud bi Ivanica naslutila to je izmeu Jadranke i Vje

rana - ako uope neto jest, jer Pisai nije nita o tome govorio?
- Kako je Vjeran izgledao one veeri kad je donio Jadranku?
Bio je izvan sebe od straha za nju.
- Priznajem, nemam za to pogleda, ali je opet istina, kad
sam nakon toga doao k njemu u sobu, bio je smuen i rekao
da ga zebe, a moda ga je zeblo i srce.
- Odluila sam da nikako ne ostanemo ako Pisaievi kane
Jadranku ostaviti ovdje. Mi moramo otii. Jo danas odlazi Vje
ran na tvravu, a ja u ispitati Ivanicu i odluiti.
- Ima pravo. Ako je tako, onda sam i ja zato da odmah
odemo.
- Ali zbog toga se neu razdvojiti s Vjeranom. elim da i on
ide s nama.
- To s njime ti uredi.
Uto ulazi u sobu Ivanica. Otac odmah izie kako bi pruio svojoj eni mogunosti da razgovara s njome.
- Jesi li ula, Ivanice, naa gospoica Jadranka je odustala
od vjenanja, to veli na to?
- Sigurno zato to ljubi drugoga, a taj drugi ljubi nju.
- ini se da ti ve neto zna?
- Nisam nita znala, ali nikako mi nije izgledalo da je za
ljubljena u Oria.
- A to misli koga Jadranka ljubi?
- to ja znam! Njezine su to stvari - odgovori djevojka,
slegne ramenima i ide u svoju sobu. Takvo vladanje iznenadi Pe-
ruiku. Malo vremena razmilja, a onda otvori vrata i vikne:
- Dijete, vrijeme je k objedu.
- Samo idi, mama, moram se malo poeljati.
Ali gospoa nije otila, ve eka. Kada se Ivanica pojavila, njezine su oi bile zaplakane. v - Kako? Ti si
plakala? Reci to ti je na dui?
- Molim te, mama, ne pitaj me. Lijepo te molim, ostavi me.
- i djevojka istri na hodnik. Peruika potrai mua pa mu sa
opi prizor s Ivanicom.
- Pa to bi bilo strano. Ako su tvoje slutnje ispravne, onda
putujemo.
U blagavaonici su Pisaievi, Peruievi i Vjeran u tihom razgovoru.
- Ljubomir se probudio. Veoma je utuen, nee na objed u
blagovaonicu to je pametno, ali je odmah prihvatio moj poziv
da podvee idemo na tvravu. Rekao je da se ne kani vratiti kui
dok ne primi pismo od majke to je odluila u pogledu Jadranke.
- To je znak da jo uvijek ima nade da bi sve moglo biti
popravljeno - primijeti Perui. - Dakle, o tome neemo vie
raspravljati.
Nakon objeda poli su u vrt. Vjeran zamoli tetku da malo ostane s njime.
643

- Imam prijedlog na koji e ti sigurno pristati, tetie. Da

Jadranka ode s vama na enevsko jezero.
- Ne bi bilo lijepo da Ivanici bude svakog dana pred oi
ma djevojka koju ti ljubi.
- Ali, tetko, to je zabluda.
- Zar ti nije bilo jasno to se dogaa u srcu Ivanice?
- Ni jednog jedinog asa. Ne moe biti, ti se vara.
- Na alost, ne varam se. Kad sam joj rekla da je Jadran
ka otklonila vjenanje, jednostavno je izrekla da sigurno ljubi dru
gog i on ljubi nju. Nije se ni zaudila, nego je potajno plakala.
- To bi sada znailo da sam dvostruki nitkov?
Njoj bude teko i ona pristupi k Vjeranu:
- Vidim, mnogo trpi i radi svog prijatelja. Vidjela sam u
tvojim oima stravu kad je rekao da nisu vjenani. Sve sam ja
progledala majinskom brigom za tebe, a onda sam ujedno opa
zila to se dogaa s Ivanicom.
- Koliko sam elio i eznuo da mi Ivanica bude zaboravi
- Da nismo barem bili na onoj gori.
- Sto misli time rei?
- Ono to sam vidjela one veeri kad si je donio. Bila sam
ve sasvim nacistu kako je s tobom, a vjeruj, bila je s time nacis
tu i Ivanica. I ona ima oi. Od one veeri ona je duboko nes
retna.
- Najcrnja je vijest da bih imao na savjesti slomljeno srce
Ivanice. To ne bi bilo podnoljivo. Zato bi me sudbina tako ne
milo udarala? Molim te, idem na tvravu, a odanle ravno - svo
jim putem. Nesrea mi se objesila oko vrata - idem, idem!
"Znao sam, platit u kruto onaj asak sree kad mi je ona ovila ruke oko vrata", veli sam sebi oborene
glave.
Gospoa Perui zadrava pla:
-Tek to sam te nala, ve te gubim. A ivjela sam u nadi da e ostati u obitelji pa emo uivati tvoju
sreu s Ivanicom.
Nesretni je Vjeran potraio Pisaia i saopio mu svoj razgovor s tetkom.
- To je previe i za moju snagu. Kad bih znao to sam skri
vio da me sudbina tako progoni. Ja to ne mogu izdrati. Ne mogu
podnijeti. Ubit e me savjest - tui se starom prijatelju, a on ga
tjei:
- Tako osjeaju idealisti. Sebinjaci mogu podnijeti sve jer
ih nita ne boli. Oni nemaju savjesti, ive samo radi sebe, za sebe
i zbog sebe i gaze preko drugih. Trpe i pregaraju samo potenja
ci. A sada idi gore, uzmi svoje stvari koliko ti treba u tvravi, ov
dje u razmiljati ja, moda mi sine kakva misao da naemo izlaz.
U tamnoj oblanoj veeri izili su iz kue Ljubomir, Vjeran i Videk. S njima je nadstojnik redarstva Pierre
Morand. U vrtu ih doeka Branislav i zaustavi:
644

- Vjerane, ekaj! Mi smo na brdu gore sklopili dublje pri-

jateljustvo, nas je povezala velika ideja, a ti mi, eto, najednom izmi
e, odlazi kao da i nisam ovdje. Zato ne bih i ja poao s tobom?
- Pravo veli, Branislave. Zaokupilo me neto i otelo mojim
lijepim osnovama. Zamolit u Moranda da i tebi dade sobu u tvr
avi.
Smjesta je vicarski nadstojnik pristao, a Branislav se i ne javi stricu, ve poe s Vjeranom.
Tri dana i tri noi proveli su Vjeran i Branislav u raspravama o buduim koracima svog ivota i rada.
Ljubomir je bio uvijek nijem i zabavljen svojim mislima.
etvrtu veer, pod zatitom sumraka, iznenada su s tvrave stigli u vilu "Grande" Vjeran i Branislav u
pratnji Videka. Momak je odmah najavio doktoru Peruiu njihov dolazak. Branislav je potraio strica
Pisaia, a Vjeran ode Peruiu.
Nakon pola sata izae i naloi Videku tiho:
- Idi dolje i kai Ivanici da moram govoriti s njome nasa-
mu. Neka doe odmah!
Pourio se dolje i vratio s Ivanicom dok ih Vjeran eka na hodniku. Ona prijazno pozdravi mladia, a on
joj tiho saopi:
- elim govoriti s tobom o neemu vanom. Odabrao sam
Ljubomirovu sobu, tamo nas nitko ne moe smetati.
Odmah je pristala i oni uu. Vjeran joj ponudi naslonja i sjedne joj nasuprot.
- Htio sam s tobom govoriti prije nego to odem daleko.
- Bit ie pusto kad vi odete. Jadranka odlazi s markizom na
enevsko jezero. I markiz ide s njima. Vele da se i on zanima za
nju. Svi su mladi ljudi zaljubljeni u nju. Jesi li opazio?
- Nemani prilike...
- Zato to si i ti u nju zaljubljen.
- I ja? Odakle ti ta misao?
- Pa tako, u nju su zaljubljeni svi muikarci naeg drutva
- i Ljubomir, i markiz, i Branislav, pa i ti.
- Branislav. To je neto novo. Otkud to zna?
- Oh, davno, jo tamo s gore Sv. Bernarda. Sam je priznao.
- Priznao? Kome?
- Meni lino.
- Kada, kako ti je to rekao, molim te, zanima me...
- One veeri kada si Jadranku donio iz grobnice.
- Oh, daj, molim te, kai kojim je rijeima to kazao. Tono
ponovi rijei, ja te molim. Kakva je bila situacija?
- Ti si nosio Jadranku gore na rukama, ja sam dotrala na
hodnik. Uz mene je stajao Branislav pa sam mu rekla:
"Vidite, Vjeran nosi Jadranku na svojim rukama kao dijete". A on odgovori s uzdahom: "Blago njemu".
- Tako? A zatim?

- Zatim ga upitam zato bi to bilo tako veliko blaenstvo, a

on je odgovorio kao uvrijeen: "Vi, naravno, ne moete shvatiti
dublje osjeaje, vama je samo do djetinjih ala" - i ranislav
mi okrene lea pa ode.
- I ti misli da je to priznanje da ljubi Jadranku?
- Pa naravno. 2elio je da bude na tvom mjestu, da on nosi
Jadranku, pa je bio ljubomoran. Odonda se stalno drao uvrije
en, ali ni brige me.
- O tebi? Nita. Da, rekla sam samo da se veselim to je
Vjeran Jadranku naao jer bi inae bila nastradala. Meni bi je
ipak bik> ao.
- Ipak? Tako? Zato si rekla "ipak", a nakon one veeri bila
si stalno nevesela i prestala se aliti s Branislavom? Reci mi to,
Ivanice, prije nego odem. Moram znati istinu.
- Ne znam. Nemam nita rei.
- Ne govori istinu. Znam, kad ti je majka saopila da je
Jadranka otkazala Ljubomiru vjenanje, onda si ti odgovorila da
sigurno ona ]jubi nekoga drugoga - koji ljubi nju...
- Pa - to je razumljivo - jer ona ljubi njega, a on nju.
- Tko? Reci, tko je taj?
Ona obori oi i zarumeni se.
- Pa on. Mene se ne tie. Ba nita me se ne tie - ali u
grhi joj zadre zaustavljena suza.
Vjeran uzme njezinu ruku:
- Mora mi kazati sada, na rastanku, tko je taj.
- Nemoj - ja ne mogu ...
- Ali ja znam.
- uti - neu da ujem...
- Branislav? - pita Vjeran bez daha kao da o tom odgovo
ru ovisi njegov ivot.
-Ostavi me, neu ni uti - okrene se djevojka.
- Mora me sluati. Evo, ti si mislila da one rijei "Blago
njemu" znae da Branislav ljubi Jadranku. I one rijei: "Vi ne
moete shvatiti dubljeg osjeaja, vama je samo do djetinjaste a
le". Sve to dri ti dokazom ljubavi Branislava prema Jadranki?
Htjela je ustati da pobjegne, ali je on dri vrsto i gotovo dre od pokreta sree.
- ekaj, to se mora raistiti. Nije li on onim rijeima "Bla
go njemu" mislio kako bi bio blaen da moe ovako nositi onu
koju ljubi?
- Nju, da. To je mislio.
- Nju, da - ali ne Jadranku! Ne, on je time mislio tebe -
Ivanicu: "Oh, da mogu ja tako nositi svoju Ivanicu" - to je
mislio.
Modre su joj oi iroko rastvorene, a njezini se zlatni uvojci potresli kad je zanijekala glavom:
- Ne, nije istina. Nije mislio mene. Mene nikad!
646
- Uvijek samo tebe i o tebi je mislio. Ivanice moja, ti si
ludo dijete kad si one rijei tumaila drukije. Drugi dan si mu
kazala kad je pokuao s tobom razgovarati. "Dosta mi je vaih
ala, dosauju mi". Onda se povukao.
- Tko ti je to rekao?
- Kad sam vidio gore na tvravi njegovo tugovanje, dotle
sam ga ispitivao dok mi nije sve povjerio. On je nesretan i neu
tjean jer te ljubi, duboko te ljubi...
- Lae - lae - nije istina!
- Vidi da si razmaena ludica. On te neizmjerno ljubi, da
jem ti asnu rije. Da li vjeruje?
Djevojka gleda u njega kao u udo, a on brzo nastavi:
- Majci nisi kazala pravu istinu koga to ljubi. Nisi spome-
menula ime pa je mislila krivo.
- Mama me je htjela ispitivati pa sam pobjegla.
- Ivanice, volim te kao brat svoju sestru i ne bih mogao
otii dok si ti nesretna. Kunem ti se da te Branislav ljubi i da te
je vrijedan.
- Tako? A zato je onda otiao gore na tvravu i nije se ni
javio -ljuti se ona i porumeni, a oi su joj suzne.
- O, ti, drago, malo dijete, zar mu nisi sekla da ti dosau
je? Kad bi ti znala kako je on gore za tobom tugovao? Ti si sva
njegova srea i - nesrea, ako bi bio odbijen...
Mlada djevojka zajeca, dugo pritajena bol provali u suzama, Vjeran je tjei kao brat i miluje joj kosu, a
onda veli:
- ini mi se, tamo je Videk u drugoj sobi, maknut u ga da
ne slua - i otvori vrata u svoju sobu. *
Ali tamo sjedi Branislav, vrlo blijed i nestrpljiv. Vjeran prie k njemu i ape:
- Cuo si sve, vidi, dobro sam slutio. Idi k njoj, velim ti.
Njezino srce pripada tebi. Nesporazum je kriv, uri k njoj - gur
ne ga.
Zbunjen stoji Branislav na vratima to ih je Vjeran zatvorio. Ivanica obori glavu.
- Vrlo sam glupo govorio one veeri - ispriava se Branis
lav - ali sam htio iskoristiti onaj prizor da iskaem osjeaje pre
ma vama. Kad me niste shvatili, bio sam bijesan jer sam u tom
vaem odgovoru vidio da me odbijate. Drugi dan rekli ste da vam
dosaujem alama - to je" bio udarac u moje srce ...
Ona uti i sputa glavu sve nie. On se priblii k njoj:
- Zar niste shvatili moje rijei tamo gore o divnom cvijetu
ivanici koji najvie ljubim, a koji cvate u vrtu mog oca?
- Onda sam shvatila, ali one veeri, kad ste rekli ono ...
- Najdraa, najmilija, moje srce je venulo kao vaa zgaena
ciklama.
On njeno uhvati njezinu ruku:
647

- Moram putovati, a htio bih ^tupiti pred svoju majku i

kazati joj: "Evo, nosim ti u srcu najljepu ivanicu od svih ivan
ica ovoga svijeta da mi bude srea, svjetlost i sunce mojemu
ivotu! Hoe li me stii ova nagrada za patnje to sam ih podnio?
- A tko e mene nagraditi to sam pretrpjela - ja?
- Moja ljubav koja vam prua moj ivot.
Rasplakala se i pruila mu obje ruke.
- Sjeate li se svih onih draesnih malih ala? U svakoj sam
pokuao otkriti svoje srce, najmilija, najdraa Ivanice!
A Vjeran je utrao u sobu Peruia, naao tamo njega i tetku i baci joj se oko vrata.
- Tetkice, krivo si shvatila Ivanicu! Ne ljubi mene, ve
Branislava.
- Kako mi to sretno javlja - veli ona nemilo iznenaena,
ali Vjeran nastavlja da pripovijeda branom paru kako je Bra-
nislav prisilio da mu se otkrije, ponavlja njegove boli i svoj uspjeh
u priznanju Ivanice.
- No, pa dobro - veli gospoa Perui, - ali taj Branislav
nije ni izdaleka ono to sam ja eljela, zar ne, Franjo?
- Jasno da bih volio Vjerana za zeta, ali kad to ne moe biti,
onda priznajem, Branislav mi se vrlo svia - naglasi Perui.
- Ti si pristao na taj brak? - pita ena.
- Nisi se zanimala za njaga pa ti nisam ni pripovijedao. Mla
di plemenita i estita srca, ovjek na mjestu. Ako on, uistinu,
ljubi Ivanicu, a ona njega - ja pristajem.
- Velim vam, toliko je patio za Ivanicom - upada Vjeran
- da sam mislio: svisnut e, i zato sam krenuo s njime dolje jer
mi se sve neto inilo da Ivanica ipak njega ljubi. Oh, tetie, vi
ete biti zadovoljni. Taj je mladi divan. Napravit e uda u i
votu, a meni je lako u dui jer je ve izmeu njih sve razjanjeno.
- Dakle, ti si to"uinio i ne pitajui nas?
- Zar vam nee biti drago ako Ivanica bude opet vesela i
zadovoljna? Dajte, dopustite da je on zaprosi prije nego to ode.
Neka sa mnom putuje sretan.
- ekaj malo, Vjerane - zaustavlja ga Perui - mi moe
mo o tome razgovarati s njim, ali Ivanica je jo dijete od es
naest godina. Htio bih malo iskuati njihovu ljubav, dakle, mora
ekati najmanje godinu dana.
- Bit e blaen ako mu to kae. Smije li doi?
Njegova tetka uvia da je propala njezina osnova o braku Ivanice s Vjeranom i dopusti mu da pozove
prijatelja.
648

Kad je" malo poslije objavio Perui Branislavu svoju odluku da ima ekati i prije svega stei dozvolu svog
oca, on se zaari od sree:
- Za mene je to najljepi dan jer ste mi pruili mogunosti
da pokaem u budunosti jesam li vrijedan.
- Danas se ne kanim vratiti u tvravu - odlui Vjeran. -
Hou da uivam u srei svoje sestrice Ivanice i pobratima Bra
nislava.
Za veerom su svi veseli i vedri. Pisai je ve od Branislava saznao za ljubav svog neaka i obeao mu:
- Zagovarat u taj brak kod tvog oca. Obitelj u koju dolazi
potena je, besprijekorna i rodoljubna.
Odluili su da odlazak odgode za nekoliko dana. Tako je predlagao Vjeran da bi Ivanici i Branislavu
pruio asove steene sree i da se sam uije radosti saznanja kako za patnje draesne djevojke ne snosi
nikakvu krivnju. Ovo je toliko obuzelo njegove misli i osjeaje da su mu oi zasjale, a lice se zarumenjelo
pa je tetka Perui ponovo pokazala da se ne moe osloboditi elje da enidbom zadri Vjerana u obitelji.
Kad je to zamijetio njezin mu, pokuava je utjeiti:
- To je svrena stvar. Vjeran ima i ope ciljeve ivota. Da
nas stojimo pred zapletajem koji nam svakog asa moe donijeti
rat s Francuskom, a onda naa domovina treba da se oslobodi
carskih andara. Sada neemo Vjerana dugo vidjeti. Austrijski
pijuni - to si i sama vidjela - svuda ga trae. Dakle, mora se
udaljiti iz naeg drutva jer ga naa prisutnost odaje. Sakrit e
se za neko vrijeme na samotno mjesto, a Videka e ostaviti kod
nas da zavara potragu. Nadstojnik Morand s Thunskog jezera pie
bratu da ima mnogo sumnjivih Austrijanaca u vicarskoj. Na
dalje, Vjeran ima dunost da nesretnog Ljubomira odvede iz ove
zemlje i pomogne mu nai zaborav. To moda tebi nije jasno, aH
ja i Pisai smatramo da je sada Vjeranova prva i neodoglediva
dunost ostati vjeran svojem prijateljstvu prema Ljubomiru. On
to osjea duboko jer je on isto potenje. On je uzvieniji duh,
on je plemenitiji od prosjenih ljudi. Kao to ima u ivotu fizi
kih orijea koji nas zapanjuju svojom osebujnom snagom i pod
vizima, tako ima i duhovnih orijaa ija su svojstva obinim lju
dima udna i osebujna. Takav je, eto, Vjeran. Ali i Jadranka. Ja
znam sve. Tu nema mjesta kritici svakidanjice. To su pojave vi
ih spoznaja ovjeanske dunosti, plemenitijih kvaliteta ovje
jeg duha. Pred njima treba da stanemo i da se poklonimo.
- A svretak svega?
- Tko moe predskazati sa sigurnou da e dobre osnove
imati dobar svretak? Vjeran ima sjajno obraenu osnovu, ali on
je jo premlad, a da pitamo za svretak. Za sada je vano da o
tome ne raspravljamo.
Iste noi sjedio je Videk u sobi s Vjeranom i duboko oaloen prihvatio njegovu elju da ostane s
Peruievima u vicarskoj
649

U DOMOVINI
Nebo je vedro, ali nad Zagrebom magla potitenosti. Sunce toplo, a due grada zebu. Od davnine je
nedjelja bila Zagrebu dan razonode i veselja - danas je slika zamornog nemira. Na Junoj promenadi ista
slika. etai su isti kao i prije godinu dana. 2ene, njihove keri, muevi, mladii, a uz ogradu stoje
novoveki aci. Ali sva ta lica to su bila blistavi odraz prastare, uroene zagrebake vedrine, odlunosti i
snage, sada su stjecite mranih misli, nesigurnosti, neeg to nalikuje na izvjesno strahovanje. Skupina
pristalih mukaraca kao da je izgubila svaku aljivu notu koja bi im zasladi vala ovu etnju. U obrazima
mladia trzaju pozivi tajnog neizreenog otpora, ali u pogledu ne mogu sakriti neizvjesno drhtanje.
Djevojke prolaze s druge strane svojih majki, ni od koga opaene. Ali one, kao da svima itaju u obrazima
onu zabrinutost to je same nose u duama. Novoveki dai su opasno mirni, utljivi kao vojnici koji
ekaju da ih se pozove na smrtonosno bojite. Ilicom, na neizgraenom zemljitu, otoci graana
porazdijeljenih, zabrinutih. Na prozorima kua vire glave ljudi iji pogledi ustraeno pitaju. Na Harmici,
najirem tritu, na obalama potoka Manduevca, na trgu Dolac pred kuom Plemia, nigdje veselih
prolaznika, posjetnika, izletnika - svuda ljudi stoje u skupinama kao da ih je neka prirodna sila zaustavila
i ukopala u cestu, u plonik i ne mogu dalje. Samo glave su im pokretne. Kao da olujni vjetar vije liem
sve blie k stablu - tako oni svoje glave pribliavaju usnama iz kojih dolaze vijesti kao zapuh vjetra to
navijeta oluju razaranja.
Na obali potoka, to stotinama godina tee izmeu Gria i Kaptola, stoji do stotinu ljudi. Nijemi su kao da
su izgubili govor. Glave pognute k zidu. Tamo je pribijen neki etverouglasti papir. U sredini natpis na
njemakom: "Habt acht - Prozor. U nedjelju popodne u Alagovievu perivoju objavit e nauenjak Dionis
Farius svoja prouavanja na zagrebakom zemljitu - to e objaviti sudbinu grada."
- Sudbina grada! - opetuju ljudi u mislima. - to znai ta sudbina grada? Kao da su rijei "sudbina grada"
crno velo kojim uenjak prikriva neto nepovoljno. Moda ak i pogibeljno - za koga? Svatko osjea da se
to tie svakoga od njih i svega to im pripada. U prvi as nemaju to rei, a jo manje pitati. Svi su
pritajili svoju veliku brigu nad neizvjesnom sudbinom grada, samo gdjekoja se glava maknula, zanjihala,
okrenula, kao da svaije oko trai tamo iza lea andare. I nali su ih. eu vrstim, samosvjesnim
koracima Harmicom na drugoj obali potoka. Odore im se istiu modrom bojom, preko ramena ustoboila
se prijetea puka - a uz njezinu ubojitu djev svijetli se duga otra bajuneta, spremna u sekundi gurnuti
svoju otricu u svaija rebra.
650

Nad gordom bajunetom die se visoki slubeni klobuk, cilindar, a s kraja, iza vrpce, lepra zavijeno
zelenomodro perje pijetlova repa kao da se besramno ruga onima koji ga gledaju s poitanjem i strahom.
Gore-dolje eu andari u slubi i po nalogu, ne gledaju i ne vide skupine ljudstva, tako strahovito
preobraenog. Ne gledaju ni one to odlaze i ekaju ne bi li barem vidjeli uenjaka koji stanuje u ovoj
kui ulice Pod zidom. Moda se nae tkogod hrabriji da neto pita. Stoje, ekaju, satovi prolaze. Vlasnik
kue na kojoj je oglas pognute glave ide prema svom domu. Svi ga opaze, svi ga poznaju, svi uzdasima
pozdravljaju kao da je svjetlo-noa tmini njihove neizvjesnosti. Tiho mu se ugiblju i jo tie apu:
- to to - ovo gore - znai? Zna li ti, Zebec, dragi graa
nine na?
Graanin digne glavu, okrene im zamagljeni obraz i odmahne rukom kao znak da se i sam gui od tog
pitanja. Da sam sebi olaka duu, odvraa vrlo tiho:
- Ve dva tjedna govori mi uenjak da kopa u okolici nae
ga grada, istrauje, veli, uenjaki - a zato?
- Zato, emu, tko ga je poslao? - padaju pitanja.
- Znam li ja to je, tko je i tko ga je poslao? - ape Ze
bec. - On ide i kopa, kad ono juer dolazi kui i veli mi: "2alim
vas, to vam je ovdje kua. alim sve u ovom gradu - zlo vam
se pie."
- A to smo uinili - pitam ja, a uenjak odvraa:
- Vi nita, nego priroda, ona je gospodar, ona tako radi.
- A to radi, recite mi, istinu da znam.
- No, je li ti rekao? - zadrhti nekoliko apata, dok Zebec
odvraa:
- Meni nije htio odgovoriti, nego mi kazuje ovako:
"Oglasit u graanima, ako oni hoe da uju, kakva ih ne
volja eka, ali svakom pojedincu ne mogu pripovijedati i dokazi
vati, puklo bi mi grlo. Zato neka svi dou zajedno u "franzjoseph-
garten" i to poslijepodne u tri sata budue nedjelje." Danas je
izvjesio ovaj papir.
- Izgleda mi kao* osmrtnica gradu - ape netko u skupini,
a trzaji lica ostalih odrazuju istu crnu misao.
- Jao, osam dana ekati! - uzdiu tiho i poluglasno. Nitko
ne psuje, ne grdi, ne kune, svi tuguju kao za umiruim. Nitko se
i ne ogleda na dva fratra to idu ulicom - halje i odvie jasno
pokazuju da nisu lanovi ni jednog domaeg fratarskog reda. Ne
samo da im glavu pokriva tamna kapuca, nego se sputa preko
lica. Tijela im se gube u velikim gusto naboranim ogrtaima. Ko
raci nogu u debelim fratarskim cipelama su odmjereni kao u lju
di kojima je pjeaenje ivotno zanimanje.
Prolaze ispred Bakaeve kule i ulaze u gospodarski dio nadbiskupskog dvora. Posluga u hodnicima zapazi
dvojicu i najavi ih kod nad vrti jara Korblera.
651
- Sigurno su kakvi vai znanci, nose odoru redovnika Sv.
Bernarda, dakle, iz vicarske, i mole da ih primite - javlja mu
upravitelj dvora.
- Vrlo rado - prihvati uvijek ljubazni Korbler i pozove frat
re u svoju sobu. Jedan od njih oslovi domaina njemaki:
- Molimo vas, gospodine nadvrtljaru, odvedite nas njegovoj
uzoritosti, nosimo mu pismo od nae*g poglavara.
On im ponudi stolice, zatim proita pismo i obea da e im to prije prokriti put do kardinala.
Nakon izvjesnog vremena odvede ih u radnu sobu nadbiskupa. Iza pisaeg stola gleda ih ispitujue oko.
Obojica pozdrave samostanskim pozdravom, a jedan zamoli kardinala da im dopusti skinuti s lica
kukuljicu. Haulik odmah privoli i ponudi im stolice, ali oni ostanu stajati. Na vratima stoje dvojica od
znamenite Hau-likove uniformirane garde i kad je nadbiskup proitao pismo i stavio prvo pitanje, fratri
su pogledom pokazali na dvojicu gar-dita, nato Haulik pokretom ruke dade znak strai da ode i onda
upita:
- Zar je vaa trgovaka misija tajnovita?
- Jo vie nego tajnovita - odgovori njemaki jedan od frat
ra. - I molim, poklonite nam povjerenje jer me vaa uzoritost
pozna.
Visoka se kardinalova pojava uspravi, pronicave oi upru se u govornika s velikom panjom, pa ipak
slijee ramenima:
- Oprostite, zaboravio sam gdje smo se sreli.
- Na ovom vaem dvoru, u "Kui kamelija".
To izree fratar istim hrvatskim jezikom i posve drugim glasom. Haulik prie blie, gleda tamnom
bradom neuredno obraslo lice, ije oi sakrivaju naoale sa irokim okvirom. Fratar skine naoale,
smijei se, a zubi mu se zabijele izmeu rumenih usana, pokrivenih prema dolje poeljanim brcima.
Trebala je itava minuta dok se Haulik snaao i u udu rairio ruke:
- Ovo je savrenstvo maske, dragi Vjerane, upravo nedos-
tiivo.
- A moj drug je neak znamenitog lijenika Tome Pisaia.
Ovo je moj drugi prodor u dvore vae uzoritosti i, molim, opros
tite, htio sam vas zamoliti da nas preporuite kojem samostanu
gdje bi se sklonili.
Haulik zabrinuto gleda Vjerana:
- Moram vas opomenuti na pogibelj. Larsenu ste mogli ute
i jer ga je zahvatila strast prema enskom stvoru, ali u Beu ima
ministar ija je strast za vaim pergamentima svaki dan sve opas
nija. Umjesto Larsena, ekaju vas drugi. Nikica Halper mi ree
juer da ste mu naredili ako doe u opasnost ivota, neka vau
tajnu batinu nekome povjeri, i on je odabrao Korblera.
- Nikici prijeti smrt? Kako? Otkud?
- Znate li togod o nekom uenjaku Pod zidom?
652

- Dobio sam vijest i zato sam, evo, tu. Samo ne znam to

uenjak zapravo hoe.
- Nitko to ne zna, ali Korbler i ja slutimo neto vrlo pod
muklo i strahovito zlobno. A Nikica mi je saopio da jedne noi
kani pozvati graane na demostracije protiv mudraca. Drugo ne
znam nita i bolje da ne znam.
- Moram s Halperom jo danas govoriti.
- ujte me, mladiu. Po zvaninom poloaju pripadam dvo
ru, po svom duhu sam prijatelj vaem narodu kao roeni Slo
vak. Dakle, evo to mogu i smijem za vas uiniti. U odori vicar
skih fratara ovako savreno prerueni, nitko vas nee prepoznati,
a ni vaeg druga Pisaia. Donijeli ste originalne "Papirajne" kao
legitimacije i pismo poglavara koji mi nudi na prodaju samosta
nu poklonjenu vicarsku marvu. To su sve dokumenti koji ne mo
gu pobuditi sumnju, - dakle, moram fratre primiti. Ali da vaa
prisutnost bude jo bolje zatiena, evo, kako treba postupiti. Vi
ete biti gosti svog dobrog znanca iz vicarske nadvrtljara Korb
lera. On je, recimo, tamo noio kod vas -i sada ste njegovi gos
ti, a poto mu je obitelj brojna, to je razumljivo, nadbiskup mora
odstupiti fratrima za spavanje onu malu kuu za goste - tamo
vas je uveo za vaeg bijega iz Podsuseda Andra Fabijani. Vidi
te, veza je sjajna. Sad u sve saopiti svom vjernom pouzdaniku
nadvrtljaru. On e odmah potraiti Nikicu Halpera i dovesti ga,
ali ne ovamo, nego u drugi dio dvora gdje vas nitko ne moe vid
jeti. Dogovorite to hoete, ja nita ne znam, ali vas moram upozo
riti da budete oprezni. Javni istup doveo bi neminovno do krvo
prolia - a to ne bi imalo nikakve koristi. Ima, moda, u pozadi
ni dogaaja koje e va narod moi bolje iskoristiti.
- Razumijem - i to ekam.
Onda ih nadbiskup povede s druge strane dvora. Zatvori vrata i dade odmah pozvati nadvrtljara. Ovaj ulazi
u nenastanjene sobe dvora gdje ga je ekalo iznenaenje. Brzo su se sporazumjeli.
Proao je sat vremena, kad tiho i neopaeno ue u sobu Nikica Halper.
Premda upuen u masku fratra Sv. Bernarda, prepoznao je Vjerana tek poto je skinuo naoale, a
Branislav Pisaia nije nikada jo vidio.
- Ni o emu ne pitajte, dragi Nikica. Neemo troiti vrije
me, nego ga posvetiti onome to vas je natjeralo u ivotnu opas
nost. Razjasnite sve, Branislav je moj sudac.
- Sam ne znam to se zbiva, ali netko kao da nam sprema
katastrofu ... Evo, ve tjednima graani rogobore jer neki stranac
Pod zidom puta nou mlinove u pogon du cijelog Medveaka i
kroz prozor na vratima osvjetljuje ulicu udnim svjetlom. Jedne
noi prisustvovao sam prizoru kako lino Jarec ulazi u prizemlje
k tom ovjeku i trai njegove isprave. Poto su bile latinski pisa
ne, zamoli Jarec mene da ih prevedem i graanima saopim.
-
- Dopustite mi na ovo primijetiti - prekine Branislav: -
ili je to bilo ugovoreno izmeu redarstva i njega ili je moda ve
onda Larsen izgubio povjerenje u Beu pa je ovjek poslan od
Bachova ministarstva da pijunira gospodu u hotelu "K caru aus-
trijanskom"? Ne mislite li da mu je povjerena naroita pijunska
sluba?
- Mislim da je to za Hrvatsku neto jo gore - odgovori Ni-
kica. - Mi smo se, naime, udruili s "bijelim fratrom". Znate li
da su ovi "duhovi" bili voe naih novovekih aka?
- Naalost, to sam doznao tek one veeri kad sam odlazio na
Zagrebaku goru. A to ste ustanovili?
- Stef Beloevi i aci uro Deeli i Iva Tkali preodije-
vali su se i obilazili nou stan tog uenjaka. Ovaj je danju i nou
vodio sobom neke nama nepoznate mukarce u Ksaversku doli
nu ili prema Savi. Vozili su sobom na kolima neku builicu od
vie metara i buili zemlju, a uenjak je uzimao od iskopane zem
lje kamenje i nosio ga kui. Nakon mjesec dana pronio se glas da
gradu Zagrebu na toj zemlji prijeti opasnost.
- Tko je irio glasinu?
- Bit e da je glasonoa vlasnik kue u kojoj stanuje uen
jak. Graanin to ne taji. Naprotiv, veoma je uznemiren i u krma
ma jadikuje to li e uiniti ako se Zagrebu dogodi nesrea.
- A kakva nesrea, nije rekao?
- Dragi Vjerane, vi znate da nisam nedosjetljiv. Zvao sam
graanina Zebeca esto na vino i veeru i ba ga upuivao neka
uenjaka ispituje u svoju korist. Dobro vidim, vlasnik kue ve
je estito propao od straha pa mu ne ide u tek ni jelo. On je sa
mo nesvjesna trublja toga uenjaka. Sve to zna to je vidio kod
tog stranca. U hodniku, veli on, lei naslagana zemlja, bijelo, sivo
i crno kamenje, a on mu svakog dana, nakon to se vraa s bue
nja i kopanja, veli: "teta ovog grada, eka ga zla sudbina. teta
ovih starih kua!" Tako stalno stranac govori kuevlasniku, a ovaj
oajniki pria dalje i danas da Zagreb nije vie lav, vezan car
skim lancima, nego prestraeni kuni. Zatim sam naveo Zebeca
da pita uenjaka ne bi li htio kazati kakvo to zlo prijeti Zagrebu,
nato je uenjak odgovorio da je to uenjaka stvar i ne moe
svakome govoriti posebno, ve ako hoe da ljudi saznaju, neka se
sastanu jednu nedjelju iza veernje pred katedralom ili na Mar
kovu trgu pa e im svima objasniti i dokazati kakvo zlo prijeti
Zagrebu.
- Nije li ovo kao neka visoko ispletena zamka bekog mi
nistra?
- A ima posluiti najveemu dumaninu naeg naroda.
- Samo ne zna je li .uperena u glavu ili u srce naroda!
- Odluio sam pozvati graane da uenjaka istjeramo i si
lom odvedemo iz naeg grada u Austriju. Zato sam poao Korb-
654
leru da mu ispripovjedim tajnu vaih pergamenata jer me taj in moe stajati glave ili barem dugotrajne
tamnice. Ali poto ste vi stigli, mogli bismo sve dogovoriti jo bolje i odlunije.
- Dragi Nikice, ovaj mudrac Pod zidom je zakonito dijete
carsko - andarske vladavine. Imao bih osnovu kako da uenja
ka raskrinkamo - ali to prije. Kad smo prolazili ulicama grada,
zapanjeno sam gledao ljude i pitao se tko je Zagrepanima dragi
i mili umro da su tako potiteni. Tuno je bilo gledati njihov oaj,
a oslukivati se nismo usudili.
- Dakle, to predlaete?
- Trebalo bi uenjaka navesti da dobrovoljno iskae to to
prijeti Zagrebu. Ne smijemo dopustiti da govori narodu koji bi
ga napao i time izazvao andarske puke. Treba da govori jednom
krugu ljudi mirnih ivaca gdje bi se nala eta rodoljuba da on
da izvri to e biti momentalno potrebno i shodno. Samo gdje
bi se to provelo? Svakako u pouzdanoj kui kojeg rodoljuba.
- Prije dva tjedna pisao je taj stranac grofici Ori da bi se
osjetio poaen ako bi smio njoj i njezinim znancima prikazati
rezultate svojih arheolokih istraivanja. Ali je Orika dala javiti
da se nalazi na imanju gdje je zadravaju poslovi i mora odgoditi
njegov posjet. Meni je lino kazala da se ne usuuje primiti sum
njiva ovjeka.
- Onda vas molim: jo danas joj javite da odri u srijedu
svoj obini ur i pozove sve svoje znance, ali meu njima ne smi
je biti nitko od reimskih pijuna. Recite joj da svakako bude to
u srijedu jer je ovaj dan uvijek bio njezin. Tako e sve biti po
staroj navadi.
- Dobro, odjait u u Bistru.
- I bez nje se nemojte vratiti.
- Da joj saopim va dolazak?
- I moju molbu neka pie Fariusu da se vraa i njegov pri
jedlog rado prima. Zatim joj recite da u etvrtak ili petak dolazi
Ljubomir.
- S Jadrankom? Kako su? Sretni?
- Mnogo bismo potroili vremena da o tome priamo, Niki-
ca. A mi imamo zadau mnogo teu nego to je moemo zamisliti.
Moda spaavamo stotine ivota.
Halper se odmah vratio kui da odnese grofici Ori vijesti, a Vjeran nastavlja raspravljati s Korblerom i
Branislavom.
- Ako je, uistinu, nauenjak, koji je neto zanimljivo otkrio,
emu onda ova tajanstvenost? - pita nadvrtljar.
- Uenjak koga titi redarstvo. Nije li to apsurd?
- Moram priznati da sam u strahu - primijeti uvijek stvar
ni i praktini nadvrtljar. - A ba njegova tajanstvenost uzbuu
je graanstvo.
- Nije li mu svrha ljudi provocirati na uzbuenje?
- Ona ima taj ubojiti cilj da uzbuenom ljudstvu i neto
nametne ili podmetne - primijeti Vjeran.
-
- Neto zlo spremaju, s tim smo nacistu.
- Gospodine nadvrtljaru, vi ste pozivani Oriki. Za srijedu
vam mora poslati poziv, a vi ete je zamoliti neka vam dopusti
dovesti svoja dva vicarska gosta - fratre sv. Bernarda.
- Uinit u, samo vas molim, budite u pozadini.
- Bit emo iza kulisa - na strai.
NA CARSKOM REDARSTVU
Zagrebaki ef carskog redarstva Schadek, mrav, srednjeg stasa, plave kose i modrih oiju. Pred njim
stoji dounik, ravnatelj gimnazije profesor Premru. Sef okrene glavu k njemu i naglasi:
-Imam za vas vaan nalog.
- Vae blagoroe, pripravan sam dati za carsku vladu i svoj
ivot.
- Hvala. Mi trebamo samo vae uhodarenje, a ivot uvajte
za dobar zalogaj i slasnu kapljicu. Meu nama reeno, pronaao
sam da je zagorski puran s dalmatinskim vinom savrena kombi
nacija. Radi toga je vrijedno sauvati ivot, a va trbuh svjedoi
da ste ve odavna i previe sluili ovoj ideologiji, inae ne biste
zanemarivali svoj posao.
-> Zanemarivao? - zaprepasti se profesor.
- Da, da, tako je. Ja koji imam sreu i ast biti osobiti pouz
danik i predstavnik njegove ekselencije ministra Bacha u ovom
gradu, koji grad, pazite, daje temeljni ugoaj miljenju cijele Hr
vatske, opazio sam da sam postigao samo vanjski uspjeh. Kad se
vozim kroz grad, ljudi mi se ugiblju, ali ne zato da bih ja mogao
tjerati konje po miloj volji, nego se ugibaju da ih ne pregazim.
Kada prolazim ulicama, onda mi se klanjaju samo njihovi eiri,
a ne i njihovo uvjerenje. Kad se vozim, izlaze oni iz svojih dua
na da vide moje istokrvne konje, a ne mene, ravnatelja redar
stva, mene, pouzdanika njegove ekselencije.
- Vae blagoroe - plaho e Premru - ali oni su puni po
tovanja ...
- Prema mojim konjima! Vi ste pravi kolnik. Zagrepani
se pokoravaju mojim odredbama samo zato da ih ne udarim po
glavi, a ne zato to time ele sluiti naoj vladavini. Oni mrze ca-
revce jo i danas, nakon osam godina vladavine njegove ekselen
cije. Danas mrze vie nego u prvoj godini. A sada e platiti porez
na svoje osjeaje i na svoje misli, uperene protiv nae ekselen
cije - a vi ete biti jedan od ubiraa tog poreza.
Visoki ovjek spusti glavu, zgrbi lea i trbuh mu upada od podatnosti da primi nalog efa carskog
redarstva koji mu zapovijeda:
656

- Obiite sve krme i gostionice kao da nekoga traite. On

dje se morate zadrati toliko da u svakoj uzmognete barem jed
nom graaninu saopiti oglas uenjaka Dionisa Fariusa Pod zi
dom. Va kolega Tuar ima preuzeti sve ulaze iz crkve gdje se
narod sakuplja. Tu vam mogu posluiti vae ene. Ne smije osta
ti ni jedan ovjek da ne sana kako e mudrac otkriti veliku ne
sreu to prijeti ovom gradu.
- A - kad me pitaju kakva nesrea ...
- Zastaje vam lagodna profesorska rije u grlu. Ima i zato.
Naravno, da svoja otkria nije duan uenjak iznositi nikome
prije nego to nastupi pred narodom. Budue nedjelje saznat e
se sve. Moete otii.
Poklonivi se ponizno, Premru ostavi sobu. Schadek pozvoni. Dolazi sluga i javlja dolazak tajnih agenata.
Dva se ovjeka u graanskom odijelu poklone. Iza njih nastupa zapovjednik u sjajnoj andarskoj odori.
Schadek mu ponudi stolac.
- Kako izgledaju ulice?
- Kao predsoblja mrtvanice. Temperatura vatrenih domo
rodaca takoer opada brzo.
- Zar nikako Farius ne moe prodrijeti u aristokratske kru
gove?
- Svi se izgovaraju odsutnou. Oito su zaplaeni. Prenaglo
je dolo.
Novo kucanje na vratima. Ulazi novi agent i zamoli Schadeka da ga saslua. I kad mu ovaj dopusti, javlja
ponosno:
- Saznao sam da grofica Ori odrava opet svoju uobiaje
nu srijedu pa je pozvala svoje redovite znance i javlja uenjaku
Dionisu Fariusu da e se radovati ako uenjak uresi njezinu veer.
- Dobili smo! Aristokracija e se nai na okupu - klikne
zlonamjernim veseljem Schadek. - Njegova ekselencija je u po
sebnoj instrukciji naglasila da eli prije svega aristokraciju. Pa
oni su krema drutvenih salona
- Zato treba ministar ba aristokraciju za uenjake stvari?
- To pitanje moe razjasniti samo njegova ekselencija. Me
ni to nije ni usmeno povjerio, ve samo naredio da Fariusa ne
smijem ni o emu ispitivati, nego ga samo tititi i sluati njegove
naloge, naroito poslije otkria graanstvu, a to je idue nedjelje.
- Onda se moramo pokoriti nalogu njegove ekselencije.
- Jasno kao sunce. A t0 ima jo? Da li su stigli u hotele novi
stranci?
Jedan od agenata predloi sva imena i o svakoj osobi daje potanje podatke.
- Fratri? - prekide Schadek agente. - Sto bi fratri u ho
telu?
- Nisu u hotelu, vae visokoroe. Doli su s posebnim pis
mom za kardinala Haulika i2 vicarske a lanovi su reda sv. Ber
narda, prijatelji nadvrtlara Korblera. Kod njega obdjeduju i ve
eraju, a stanuju u nadbiskupskoj kui za goste.
42 Jadranka ^n
- Kad su stigli?
- Juer, u nedjelju. Zapovjednik andarske oblasti pregle
dao je njihove putne isprave.
- Da, oni su rodom iz njemakog dijela vicarske, a lanovi
znamenitog reda sv. Bernarda. Tu sam naao sve u redu.
Ali Schadek se dalje zanima:
- Kako dugo ostaju ovdje?
- U petak ujutro putuju natrag u vicarsku.
- Svakako pripazite da mi ne smetaju. Naime, ni jedan ino-
zemac neka ne ostane budue nedjelje u gradu. A dalje, ujte
kako glasi nalog njegove ekselencije: andare u graansko odije
lo. Opremite ih revolverima i mecima. Sve ulice neka nadzire tajno
redarstvo, svi domai pijuni neka se prerue i nadziru grad, sva
ki graanin ima da bude pod paskom, to e govoriti, kakvo ras
poloenje pokazivati, to e raditi kad uenjak objavi svoja otkri
a. Ako se netko usudi na njega navaliti, treba odmah masu umi
riti pucanjem u glavu, bezobzirno, nemilosrdno. Krvavom odmaz
dom treba odbiti i najmanji prodor prosvjeda ili napadanja na
uenjaka. Svaki i najmanji napadaj na njega ima se smatrati ve-
leizdajnikim gestom i pobunom, a svaki poinitelj, koji ometa ili
onemogui njegovo otkrie, bila to osoba i najvieg aristokrat
skog ili moda crkvenog stalea, ima se smatrati isto tako veleiz
dajnikom kao i bespravni seljak ili prosjak - dovri itanje ef
Schadek i objasni:
- To je ministar potpisao vlastoruno.
- Prisiem, izvrit u zapovijedi do posljednjeg slova - sve
ano obea zapovjednik andara.
- I ja - visoko uzdigne glas i glavu ef Schadek. - Da e
se graani buniti, to je jasno jer se ve odavna bune. Provalit e,
dakle, bilo kako, a ja vam velim na svoju ast: kad se uenjak
pojavi pred narodom i objavi svoje, posipat u kuglama glave
Zagrepana kao eerom komadie savijae. Cijeli e ovaj grad
biti poliven krvlju kao torta okoladom.
- A to e biti u srijedu kad je uenjak pozvan k Oriki na
okoladu?
- Javite Tamani de Grebenovi neka svakako ide na tu za
bavu.
- Samo, hoe li ga grofica pozvati? Otkako je raskrinkano
da je Olaf Kristijan zapravo Larsen i da je pao u nemilost, de
Grebenovia nikamo ne zovu, ak ni plemenitaica Tumpi.
- Javite de Grebenoviu neka ide bez poziva - sada je moj
pijun. Svakako elim da bude tamo - a ja u oko palae na
mjestiti svoje pijunske specijaliste pa me mora svaku uru izvi
jestiti to se dogaa u Orievoj palai.
- Javit u mu odmah.
- Dakle, pazite. Vai andari neka dou u srijedu ovamo k
meni, i tu u ih sakriti. Dvadesetorica su dovoljna, ionako se u
kui Ori ne moe nita takvo desiti. Tamo e biti na okupu aris-
658

tokracija kojoj njegova ekselencija naroito eli prirediti da prva slua otkrivanje - ministar zna zato to
ini. Sigurno e njegova ekselencija imati ba najveu korist od tog otkria aristokraciji, zato je to toliko
traio. Genijalni je duh naa ekselencija - to e on jo sve stvoriti! Meni je lino rekao samo ovo: "Kad
dadem po svom uenjaku objaviti aristokraciji otkrie, onda e je hvatati gr straha - a nipoto prigovora.
Jo e mi ruke i noge ljubiti to sam im uinio dobroinstvo."
- Onda nam je sluati, ekati i raditi po nalozima.
- Pokupite svo oruje jo danas i svakom naem ovjeku
izdaj te po stotinu metaka.
STRANA NO
Mrak je pokrio ulice i graane na tihom Griu. Stoje okupljeni, ne miu se, ute, ali u njihovim pogledima
viu oajnika pitanja prema palai Ori. U mraku se sjaju prozori kao gorue svijee na mranom boru.
Sve su im misli upravljene tamo, iza osvijetljenih zastora, iza kojih ima da padne crni zastor
neizvjesnosti. ekaju, stoje, nesigurni na zdravim nogama. Ne znaju, boje li se zemlje na kojoj stoje ili
zvijezda to sjaju na obzorju. Ili se moda davno zaboravljene poasti Gria bude u nov ivot da uzmu u
ruke kosu smrti. "Mudrac Pod zidom" pojavio se kao pradavni krvnik pod maskom, obnavlja ruevine
starovjenih strahota, iskapa ostatke prastarih praznovjerja. Munjevito nove, sve strasnije vijesti o
uenjakovim otkriima. Ljudi svih stalea nemaju mira, ivot im se ini ugroenim. Mjesec dana je
"mudrac Pod zidom" sablast Zagrepana. Najhrabriji i najoajniji nali se sada u toj maloj ulici da
doekaju objavu koju je danas Juliji Ori navijestio sam neznani uenjak.
Jo uvijek graani ute, jo uvijek se ne miu da bi mogli pratiti svaki pokret oko palae i uti svaki glas
to bi moda prodro kroz velike raskone prozore. Nijedan apat ne prodire kroz tminu, samo pogledi su
jezivo mirni. Tamo, ispred susjedne palae, i nasuprot, iza banskih dvora, svakog asa prolaze neki
mukarci, jedan brzo, drugi polagano, prolaze pokraj graana, htjeli bi im zagledati u lice, dobace im po
koju rije, pitanje, ali nema odgovora. Skupina ljudi je kao mrtva. Oito osjeaju ili im je poznato da su
svi ti prolaznici preodjeveni andari. Ali se nenadano cijela gomila graana pokrene blie prema vratima
palae. Koija je zadrhtala s Markova trga i zaustavila se pred palaom. Svjetlost s prozora omoguuje
ljudima da razaberu mukarca kako silazi s kola i skrene u veliku veu. Sav prostor unutra sveano je
rasvijetljen. Vratar u potpunoj narodnoj nonji stupa pred doljaka, klanja se:
42*

- Molim, vaa milosti, pozivnicu.

- Sto? Nikad se to nije trailo - grubo e doljak. Ve mu
je priao odvjetnik Kueti i svojim mirnim tonom posreduje:
- Gospodin Tamar de Grebenovi, neka mi oprosti, meu
dananjim uzvanicima nema vae pozivnice. Morali smo ovaj put
porazdijeliti uzvanike na dva dijela, na dva dana, jer nema mjesta
za sve. Dobit ete poziv za petak, morali smo ovog puta...
- Ovog puta e biti mjesta za mene, ne treba mi ni stolice.
- Oprostite, nemoguno ...
- Onda je Julija Ori priklonila svoje uho onim odrpanka-
ma Nedi trigi i Bubanovievima. 2elim to raistiti pa izjavlju
jem da u gore...
Na stubama stoji lakaj, uz njega veliko pseto - i dok Tamar hoe da krene uz stube, zaleti se pseto na
njega, uhvati ga za hlae i razdere ih gnjevom razbjenjela uvara kue. Tamar zalomi rukama, hoe da
udari, kad se pseto uspne do njegova napadno utog fraka, zagrabi zubima i pone trzati glavom amo-
tamo kao da je odluio iz fraka napraviti gomilu krpetina. Ovu je odluku izveo za nekoliko sekundi.
- Obrani, Miko, gospodina od pseta - zapovijedi Kueti.
Bilo je prekasno. Tamar de Grebenovi je, posve razderan,
psovao, prijetio sudom i zatvorom, ali ovako razderan nije mogao drugo nego skoiti u veu i jo je dospio
zovnuti natrag koiju da se odveze kui. A na stubama se pojavi tef Beloevi i pita:
- Jesmo li uspjeli?
- Platit emo gospodinu novo, jo ljepe odijelo - odvrati
Kueti.
- Ako se on kod kue preodjene i jo jedanput doe?
- Sad u to da uredim jer su ionako svi uzvanici gore.
Kueti povue na stranu lakaj a Mika i dade mu nalog:
- Zatvori veliku veu i klju uzmi k sebi. Doe li bilo tko,
reci da uenjak ne eli vie publike. Mogao bi doi netko od de
Grebenovievih novih gospodara da na prevaru uvede svog pi
juna.
- Ne bojte se, obeao sam grofici da taj ne moe prijei ni
prvu stubu, zato sam riskirao tom utom pijunu jedno odijelo.
Morate priznati, ba je s apetitom zagrizao hlae i frak - pohvali
se Miko i pogladi lijepo, veliko pseto.
- Sad, moj Miko, nemamo mnogo vremena. Ostani ovdje
i ako bi uo kakvu larmu kod nas gore, ili to drugo, ne mii se.
Tvoja prisebnost i tvoj pas uvaju nas od andarskih bajuneta.
Miko ode s psetom u vratarsku sobu.
Vani su ljudi opet utihnuli. Nisu mogli vidjeti ni uti to se zbilo na ulazu, jedino su uli muke glasove,
onda zov za odlazeom koijom i opet tiina. Odmaknuli se od palae jer je neulj udno prilijepiti se ispod
rairenih prozora i zuriti na ulaz i na stube. Opazili su kako se velika vea potiho zaklopila, ulaz je
zakljuan.
660

Nekoliko mukaraca ponovi svoju etnju. Jedan od njih pozvoni na vratima. Malo se drveno okance iza
reetki otvori.
- Tko je vani?
- Sluga iz hotela "K caru austrijanskom". Nosim hitnu poru
ku grofici od netom prispjelih gostiju iz inozemstva.
- Izvolite predati poruku meni - odgovori lakaj.
- Nareeno mi je da poruku izruim izravno grofici.
- Izvolite doi sutra - i prozori se zatvori. Ponovo zvo
njava. Onda netko zvono iskopa. Mukarac kuca uzalud. Nema
odgovora. Nekakva trojica se okupili, aptali i onda poli gore,
prema Markovu trgu.
Skupina graana stoji, uti i eka...
Gore iz prvog kata velike dvorane odzvanja etveronina svirka na glasoviru. Tamo gdje je uvijek sjedila
Jadranka, sada sjedi uiteljica. Ali ni Tonica vie ne sjedi kao pratilac, ve sama plee s vjerenikom
Lipoviem. Od jedanaest djevojaka to su skovale urotu protiv lijepe Renate i odluile da Vjerana
Keglevia osvoje za jednu domau ker - sada plee samo sedam. Poeli su plesati jo poslijepodne. U
blagovaonici sprema kuna druina ostatke iza velike juine. U kartakom salonu sjede uz vie stolova
redoviti kartaki parovi, muki i enski, ali tek su odigrali jednu ili dvije igre, i ve s kartama u ruci
izmjenjuju primjedbe, nagaanja, vijesti, koje takvom snagom obuzimaju stanovnitvo grada. Naas opet
utihnu, oslukuju, gledaju na vrata, gdje se naposljetku pojavljuje domaica. Uvijek vedroj i nasmijanoj,
danas joj nedostaje snage da posve sakrije koliko je proima neizvjesnost od onoga to oekuje ove veeri
pod svojim krovom. Svaki se pogled u salonu doekuje pitanjima, a ona ih ita oko sebe kao velike
naslove.
- Poslala sam po njega koiju s doktorom Kuetiem. Dovest
e ga Mesnikom ulicom i ulazom kroz vrt - vani na ulici ima
mnogo svijeta pa bi ga radoznalost sigurno smetala.
- Vrlo dobro - poluglasno odobravaju barun Kulan, Fod-
roczi, Dobrinovi i ostali. Orika ne moe sjesti od prevelike uz-
buenosti pa, hodajui oko stolova, saopava dalje:
- Mlade neka ostane s one strane na plesu. Mislim da se
slaete s tim da najmlae ostavimo odijeljene od nas iji su ivci
otporniji i prisebniji. Samo bih vas zamolila da sasluamo tog
gospodina tamo u salonu iznad vrata, ondje smo posve udaljeni
od djece i posluge. Dakle, sasvim sami s predavaem. inim to,
ne samo zbog uvaavanja i uljudnosti prema uenjaku, nego i
u naem interesu. Nitko nam ne moe smetati.
- To je izvrsno udeeno - pohvali barun Kulan i ustane
prvi, a drugi ga slijede.
Domaica ide naprijed i sama otvara lijep salon koji inae ne slui za goste. Sada su tu poredani
naslonjai za dvadesetoricu slualaca. Sa strane lijep, ipkama pokriven stol sa stolicom iji je naslon
visok, izrezbaren. Nasuprot vratima kroz koja ulaze
,661

gosti jo jedna vrata, ali se preko njih sputa debeli zastor na renesansnim karikama, zaklanja itava
vrata sve do poda i sainjava dragocjen ures salona.
- Odanle ne moe nitko doi da smeta, a ovdje u kasnije
postaviti svoju muku druinu da uenjak bude potpuno zatien
od prekidanja, i to e mu Kueti posebno objasniti.
Svi zadovoljno izraavaju svoje priznanje. Udaljenost ove sobe prikazuje im nauenjakovo otkrie jo
tajanstvenijim, vanijim nego to su to osjeali tamo u salonu za kartanje.
Razgovor naas zapne. Svi oekuju u nemirnom predosjeaju.
Na vratima kartakog salona kucanje. Na odgovor grofice Ori ulaze tri mlada mukarca: Beloevi,
Dobrinovi i Nikica Halper. Jo na pragu upravlja Beloevi molbu domaici:
- Oprostite, presvijetla gospoo, usuujemo se zamoliti vas
da nam dopustite u krajnjem kutu ovog salona sluati predavanje
uenjaka.
- Mislim da, uistinu, nitko ne moe nai pametniji odgovor
nego da nam je samo drago to nalazim i takve mlade ljude pod
mojih krovom koje zanima i uenjaki dio dananjeg mog prog
rama - veli domaica.
- Naravno, sasvim ispravno - potvruju stariji mukarci i
gospoe, a domaica hitro nadovee:
- Moda biste donijeli iz kartakog salona stolice jer na
vas nismo raunalu
Mala je stanka ispunjena brzim kretnjama mladia. Svaki nosi stolac i postavlja ga iza lea ostalog
drutva s obje strane skupocjenog goblena i time je svaki saobraaj kroz ta vrata zakren. Nitko ne misli
o tome, a jo manje sluti da iza ovog goblena vode vrata u stambene prostorije obitelji kroz koja su ula
dva vicarska fratra, sjeli na pripravljene stolice i sporazumijevaju se samo znakovima s nadvrtljarem
Korblerom koji im stoji u zaleu.
itavom palaom uje se tropot koije to je iz Mesnike ulice krenula ravno u dvorite zgrade i stala uz
stranji ulaz.
Vrata se kartakog salona irom otvore - visoki snani odvjetnik Kueti vodi stranca. Svaki se pogled
zaustavlja na njegovoj vanjtini. Visok, vitak, moda trideset i jo koju godinu, lice pravilnih crta, obraslo
kratko odrezanom njegovanom bradom, oi velike, sive, pogled udesno miran, produbljen, kao izgubljen
u neke daleke, drugim nedostupne tajne. Odjeven je u tamni frak, oko vrata krobljena ogrlica, svezana
vrpcom od crnog brokata. Nastup je neosporivo otmjen, nepobitno odaje mislioca. Kueti ga vodi k
domaici:
- Presvijetloj gospoi Juliji Ori imam ast prikazati ue
njaka, istraivaa arheologije, Dionisa Fariusa, s univerze u Bruxe-
Uesu.
Prikazani se duboko pokloni i poljubi Oriki ruku. Svi se s njime pozdravljaju naklonom. Kueti, kao
pravni zastupnik obi-

telji, u odsutnosti Ljubomira vri njegovu dunost. Povede ga k stolu, pripremljenom za njega, i ponudi
mu stolac. Ali on ostaje isprva stajati i pone govoriti diskretnim glasom profesora koji dri predavanje.
Uvodne mu rijei istinski i ljubazno iskazuju svoje uvaavanje okoline:
-* Imam mnogo razloga da trajno sauvam duboku zahvalnost presvijetloj grofici Ori ija mi je
otroumnost dopustila da rezultatima svog uenjakog rada poinim djelo dobrotvornosti prema ovom
lijepom gradu i tako velikom broju intelektualno visokih ljudi, kao i prema siromanom graanstvu.
"Djelo dobrotvornosti" - odzvanja svim duama. "Kao da nas spaava ili nam prua ruku dok padamo u
ponor."
Takve misli odraavaju se u mislima prisutnih. A uenjak svojim lijepim sivim oima gleda redom
svakoga. Pogled, dranje i glas ujedinjuju u sebi nepatvorenu, uroenu toplinu umna ovjeka.
- U ovom trenutku svog otkrivanja nisam samo sluga zna
nosti jer se s njome udruio ovjek prijatelj - ovjeku.
Ponovo mu pogled prijee svim licima, a onda uzima ispod fraka velike pisane papire, a s njima neke
male omote. Onima to sjede u naslonjaima ini se da su ta pisma osude, a omoti ivi meci da im
raznesu najskromnije ugodnosti ivota.
U asu se uenjakovo lice preobrazi. Nestaje ljubaznosti, svaka crta je prepuna ozbiljnosti, hladni pogled
pripada samo dubokim mislima to ih naglaava elo. Desnica poiva na prvoj stranici spisa sekundu-
dvije, zatim je digne, okrene i, kao da mu se itavo bie spustilo onamo - u papir i slova. U tiini uje se
dodir njegovih prstiju s bijelim papirom. Glas mu je sputen, miran i monoton.
- Znamo, ima povjesniara koji skupljaju i prouavaju pisa
na slova povijesti, a ima takvih koji itaju prolost nae zemlje u
njezinim dubinama to su sauvale ostatke razvitka i njegovih
promjena. Ovi ostaci su najsigurnije, najtonije napisane povijes
ne injenice prolosti. Ti nalazi bivaju esto, pukom sreom, pred-
skazivanja za daleku ili bliu budunost. Takvoj sam znanosti
posvetio o rane mladosti itav svoj rad i ivot. Putujem po stra
nim zemljama, sputajui se u dubine, skupljajui nijema slova
skrivena u zemlji. Pet je godina to su me neke pojave prisilile
da istraujem zemlju u Austriji. Sto dalje, to su me udni nalazi
vodili vie k jugu i neke vrlo vane pojave u dubinama uputile
me da skrenem posve na jug - u ovaj grad.
Osjetilo se da sluatelji to prate s uzbuenjem. Meutim, uenjak vie ne gleda nikoga ve
prosvemanjom predajom svojoj znanosti manifestira njezin duboki smisao:
- Trag se poveavao iz dana u dan dok nije pred mojim oi
ma iskresla iva slika tajne zemlje, to je ona skriva dobrim
pokrivaem stotine tisua godina. Zapravo se ne mogu pohvaliti
da sam tome otkriu pridonio ja, ve znakovi pronaeni u zemlji
koje je mogla pronai znanost jedino po meni, njezinom vjernom

662

slubeniku. I poto sam slijedio ove tragove neumorno i tvrdokorno, stekao sam udesnu nagradu: preda
mnom je dubina zemlje otkrila nesluenu istinu i svojoj veliini i strahoti...
I premda sam gledao svojim oima sve te dokaze, premda sam ih oslukivao svojim sluhom i provjeravao
objektivnim nepobitnim mjerilima znanosti, ipak sam dalje istraivao. Onda se uenjak sjetio - iako
pripada samo znanosti, njegova znanost nije kruta. Njegov osjeaj ima dunosti da progovori, da ljude
upozori na provaliju - svojem blinjem da pomogne barem rijeima da ne padne u sigurni ponor.
Svaka rije prijeti otkriem neke prijetee opasnosti. Snaga njegova djeluje kao trublja na opasnost.
- Tom se glasu savjesti odazivam i otkrivam ovu istinu. Ve
davno je arheoloka znanost konstatirala da je i ovaj va grad
prije mnogo stotina tisua godina pokrivalo more, a vaa gora u
zaleu je bila otok. Nakon to su nastala prirodna preustrojstva
i more se izlilo u dananje morske dubine, kopno se preobraa
valo, proklijalo, pozelenjelo, a svijet vie ne vodi rauna o tome
da li se od onog mora neto utajilo ili se otvorili veliki izvori u
sreditu zemlje. Nisam jo siguran o emu je rije, ali nesumnjivi
su dokazi u mojim rukama, dokazi, to sam ih otkrio pomou
znanosti, da...
Tu on zaustavi rije, lice mu poprimi tuan izraaj:
- ... da - izravno ispod ovog grada lei duboko jezero...
Nemirne kretnje, tihi usklici, zadrani krikovi straha ...
- Jest! Ovaj va grad lei na pokrovu tog dubokog jezera
kojemu krajeve jo nisam ustanovio - ali kue, palae ovog gra
da lee na zemaljskoj kori jezera. U ova dva mjeseca, to vrim
istraivanja, naao sam najvjerodostojnije znakove da voda ispod
grada iz nekog razloga ivlje raste ... I pokrov od zemlje biva sve
tanji tako da e voda provaliti jednog dana gore i sve to je na toj
zemlji - cijeli taj grad - povui u duoinu - sve progutati...
Podignuo je oi - sluatelji su na nogama, blijedi, uasnuti ... Barun Kulan uasnuto vie:
- Po-to-nut e Zagreb?
- Moda, ve za pola godine, moda, za koji mjesec vie -
odvraa predava tronutim glasom. - Ne bih bio ovjek da vam
to ne objavim jo za vremena.
Dvije se gospoe bore s nesvjesticom, mukarci izraavaju stravu ... Dvoranom putuje smrtna jeza ...
Beloevi prisloni usne k Halperovom uhu i ape ...
- To je hiljadu puta strasnije nego to smo oekivali. Naa
osnova potapa se u tom jezeru ...
- Ovoga ne moemo sada izbaciti iz kue kako smo namje
ravali - ape mladi Dobrinovi.
- To nije motiv da od njega Nikica napravi sramotni vrtu
ljak.
664

Neustraivog i uvijek prisebnog Halpera ostavlja snaga, misli mu se zaustavile i on se na svom sjedalu
okrene prema goblenu kao da tamo trai pomo svome slomu. Pokrene rukom i zaviri, ali iza goblena je
mrak i praznina.
- Mir! - vikne Kueti.
- Je li on to sve uo? - ape Halper Beloeviu. - Ne
vidim nikoga iza nas.
Ponovo uzvikne Kueti.
- Molim mir, da gospodin uenjak moe uti naa pitanja.
- Da - okrene se sada predava k visokoj pojavi odvjetni
ka, dok Orika veoma blijeda uti i upire znaajne poglede na
mladie ispred goblena.
- Gledajte, Orika je zaprepatena - apne Nikica u a
moru, a Beloevi primijeti tiho:
- Ovo djeluje tragino, taj ovjek ovdje kao da je sam du
boko dirnut svojim otkriem.
- Nisam gluh ni slijep - njegov svaki ivac kao da suosje
a za nas, ne protiv nas ...
- Pa to e onda biti, Stef?
- Propustimo to onome koji nas vodi - ape Nikica.
- Nigdje se ne pojavljuje.
- ekaj, jo nije gotovo...
- Morao je sve uti.
- Jo jednom molim prisutne da se umire - ponovo se jav
lja Kueti, a podupire ga i uvijek flegmatini, sada od uzbue
nja blijedi Kulan. - Ono to nam je mnogo potovani uenjak
ovdje kazao, golemo je otkrie i sainjava sudbinu grada i svih
koji ovdje ive. Jo vie - to znai katastrofu ...
2ene su pokrile lice rukama, mukarci se hvataju ela. Premda je veina davno prije odluila prezreti sve
to e taj "mudrac Pod zidom" rei, sada su potpuno pali u vlast njegova prikazivanja, svi su slika
saznanja o jezivoj propasti. Svakome se ini da pod njegovim nogama puca zemlja. Prastaro duboko
jezero kao golema zvijer otvorenih ralja guta kuu za kuom. Sablasna voda kojoj je dno u sreditu zemlje
vue u svoje valove zgrade i ljude. Nema vie palaa, crkava, kula, ulica, Gria i Kaptola - sve je posrkalo
staro, gladno jezero, potopilo je u sebe i Savu i valja da potopi i Zagrebaku goru. Nema vie niega od
crne povrine i smrtne dubine - vodeni grob grada i njegovih sinova...
Jezoviti trenutak nadvladao je misli, zaustavio svaiji kucaj srca i svaiju snagu mozga. Kueti jasno vidi
da su njegove rijei potjerale stravu do vrha. Njegov pogled skree k mladim ljudima uz goblenom zastrta
vrata, neto im, oito, kazuje, ali su odvie neprisebni, utueni. Odvjetnik Kueti odluno povisi glas kao
da eli sada zastupati svoju stranku pred vrhovnim suditem koje mu ne iskazuje potrebno uvaavanje jer
smatra da je parnicu izgubio. Ali on nastavlja ono to mu je naloeno i odri svoje obeanje.
665

LinllitMiUfiUtitlillii

- Molim da biste me posluali - naglasi povienim glasom

prema sluateljstvu. - Ako smo uli stranu prognozu potova
nog uenjaka, onda neka mi bude dozvoljeno da u nae ime ue
njak i podsjetim na njegov uvod. Izvolio je rei: Kad je bio svjes
tan sudbine ovoga grada, podsjetilo ga osjeanje da ima, osim
uenjakih, i ovjeanskih dunosti, a to ima da znai: mnogo
potovani uenjak zna, ili barem je doao do saznanja kako i na
koji bi nain mogao pomoi svojem blinjem. Dakle, kad nam je
otkrio provaliju, on nas moe savjetovati kako da spasimo svoje
ivote - ili jo vie ...
- Jeste, tako je, gospodine doktore - potvrdi Farius ozbilj
no, mirno, spreman da savjetuje, a pri tom njegovo lice izraava
najljudskiju i najistiju suut.
- Znao sam - naglasi Kueti - da se neu prevariti. I
sada u ime svih nas, i onih koji nisu uli vae otkrie, molim da
nam dobrostivo pomognete. Izvoljeli ste konstatirati da bi se ka
tastrofa mogla dogoditi ve za est mjeseci. To ipak znai, ako
su vaa istraivanja nepogreiva, da imamo neto vremena spasiti
barem ivote i pokretnu imovinu.
- Sasvim tono. To me je i navelo da svojim otkriem izi-
em pred vaa lica. Pozivam vas, gospodine doktore, i svu presvi-
jetlu gospodu, da me prate u mojim daljnjim koracima koji sada
znae: kontrolu nad jezerom koje pod nama ruje pa ete se uvje
riti da je evakuacija grada u roku od etiri-pet mjeseci neodgo
diva ...
- Strano! Grozovito! - padaju uzdasi, a uenjak potvrdi:
- Da, to je, uistinu, prava groza prirode kojom ona prijeti.
A da uzmognem precizno odgovoriti na vaa pitanja, evo nekoli
ko savjeta. Znam da e vas boljeti, ali protiv prirode se ne moe.
Dakle, oni koji imaju ovdje svoje kue, kuice i palae - spasit
e ove svoje domove ako ih oprezno porue i cijeli graevni mate
rijal odvezu u daleke krajeve. Mogu tono dokazati dokle dopire
prijetee jezero - svatko moe sebi odabrati mjesto daleko odav
de gdje treba podii novu kuu. Posljedica zagrebakih palaa
imaju zemljita na ladanju pa im je mnogo lake ponovo podii
svoje zgrade. A oni siromani nai e bilo gdje zaklonite da utek-
nu sigurnoj smrti. Osjeam kako vas to boli, ali smatram da mi
je sveta dunost smanjiti katastrofu.
- Prema tome bi trebalo - veli Kueti - cijeli na grad
u pravom smislu rijei razoriti?
- Moda preseliti. Ovo je tonija oznaka.
- Prokleto jezero, podvuklo se pod na grad koji postoji,
moda, ve hiljadu godina. Tu je nacija, tradicija, domorodna
ljubav, duhovne i obiteljske pripadnosti, tu je povijest naih bor
bi protiv raznih Tatara i Mongola - sve je to zapisano u starim
kulama i zidinama ovoga grada.
- Ba zbog toga sam bio tako duboko potiten kad su moja
istraivanja dovrena.
666

- Da poruimo zidine, da sami od sebe napravimo ruevine?

- potitenim e glasom Kulan.
- ovjek prinosi jo vee rtve da spasi svoj ivot i krov -
odvrati predava neiskazano tronutim glasom.
Iznenada se otvore vrata iz kartakog salona i lakaj pusti ui nadvrtaljara Korblera. U veernjem odijelu.
Ide hitro prema Juliji Ori:
- Presvijetla gospoo grofice, izvoljeli ste me poastiti po
zivom za devet sati uveer. Iskoristio sam tu slobodu, ali sam
morao dovesti vane kurire - i on pokae fratre reda sv. Ber
narda koji ulaze neujnim koracima. Jedan od njih ide prema
domaici i visoko digne zapeaeno pismo, poprativi ga istini
njemakim jezikom:
- Vaa presvjetlosti, ovo pismo donosim od grofa Ljubomi-
ra Oria i polaem po njegovoj elji u vae ruke.
Drugi fratar u trenutku prie uenjaku i usklikne: Slavni Otto Schmidt ovdje?
Predavaa kao da je netko udario u rebro, ali se smjesta pribere i odgovori hladno:
- Zamjenjujete me s nekim.
- Ali, slavni prijatelju ...
- Ne smetajte mi svojim privienjima.
Farius uzme listati po spisima na stolu.
- Na Sentbernardu vam nisam smetao kad je trebalo da vas
izvuem iz meave?
- Bilo je to pred osam mjeseci - upada brzo drugi fratar.
- Nemogue je zaboraviti ledenjak i njegove uvare.
- Brate Antonije, moda se ljuti to smetamo njegovoj pred
stavi.
Fratar oslovi drutvo:
- Ah - sve vae presvjetlosti molimo za oprotenje, nismo
slutili da sluate predstavu. Oprostite!
Svi zure u fratre ije im rijei kuckaju u glavama, zovui svijest utopljenu u strah. Domaica pokazuje
fratrima na Fariusa:
- Ovo je arheoloki nauenjak.
- Ah, nova uloga. Vrlo zgodno!
- Molim... - pokua Farius, ali ne dospije.
- Nama je u samostanu prikazao sjajne tipove raznih pri
kaza i nauenjaka. Klasian umjetnik - hvali drugi fratar.
- Prvak dvorskog kazalita mora da je klasik - naglasi
prvi.
- Ali, asni oe ...
- Nemojte se braniti, mi ne pravimo komplimente, samo
istiemo vau slavu.
- vicarske su vam novine dale veliku poast, gospodine
Schmidt.
Lica sluatelja slika su zablenutog zapanjenja, a fratri pouruju svoj dijalog munjevitom brzinom.
667

- Ah, zbilja smo omeli neku sjajnu solo scenu. Eto, i uloga
je na stolu. -
- Ali, dragi Schmidt, kako ste sa svojim slavnim talentom
zalutali u ovaj provincijski gradi? - udi se prvi fratar.
- Dopustite da...
- Znamo mi sve. Zar nisi vidio, Benedikte, njegovu oboava
nu Mercedes?
- Na Thunskom jezeru prije mjesec dana - da - ali...
- No, pa reci, on to sigurno sam najbolje zna.
- teta je pod rukom s onim svojim udvaraem koji je siro
manog Schmidta i na ledenjaku natjerao na lomau bjesnila.
- Pa, dakako, grof Lichtenstein dvorski ovjek, mlad, bo
gat...
- Zato ste se sklonuli ovamo, u ovaj gradi, siromani Sch
midt - jer je ona ostavila Be i vas, pa uzela Otona Lichtenste-
ina?
Rijei su letjele kao taneta u luaoce i u predavae. Dva su fratra kao iskuani provalnici razbijali sve
oko sebe. ene i mukarci diu se sa sjedala kao da hvataju zraka. S one strane, ispred njih u trenutku je
uenjaka nestalo. Na stol se rui neki mladi kome je u jednoj jedinoj sekundi palo s lica i itave pojave
savreno dostojanstvo uenjaka. Na stolu lee ostaci razderane maske - lei mlad mukarac ije je lice u
oaju izblijedilo, oi od boli zasuzile, tijelo se zgnjurilo, ivot se zamraio. Sada je slika bijednika ije
tijelo valjaju na svojem dnu podmukli valovi prastarog jezera. Oko njega urla zapanjenje nevjerojatne i
neoekivane preobrazbe, po njemu sudbonosno jezivo objavljenje, zagarantirane, sigurne, neminovne
katastrofe.
Kao da je sve bila stravina sugestija. Nitko od slualaca ne moe shvatiti, dosei progledati ni razloge
prijeteoj katastrofi, ni uzroke preokretu, uhvatiti smisao otkud, kako, zato. Razabi-ru samo vanjski
oblik koji prua nade..." Tek instruktivno osjeaju da je jezovito uenjako proroanstvo guva skrivenih
zasjeda to se natjeu kao podmukli virovi mutne rijeke iji postanak ima svoje gnijezdo u dubokom
kipuem dnu gdje se avli takmie u razaranju ljudskim sudbinama jer im je poslastica ivota plamtea
zlonamjernost...
Diu se ljudi kao spaeni utopljenici, trae kamo da naslone blizinom smrti isprebijena tijela. U njihovim
zjenicama dre svjetlost ivotne nade, probuuje svijest razmiljanja lanom uenjaku i po njemu padaju
pitanja:
- Zato sve to, gospodine?
- Razjanjenje ekamo ...
- Sto se je tu, zapravo, desilo?
- Udario nas je gromom.
- Sad lei pogoen - on.
- Ili opet gluma?
- Neka govori.
668

Pitanja bivaju sve otrije izgovorena, glasom na ivot probuenih.

- Rijeite smrtonosnu zagonetku.
Kulan se obrati fratrima:
- Molim vas, asni oci, vi poznate ovog gospodina?

- Slavni je glumac dvorskog kazalita. Bio je u naem sa

mostanu na vrhu Sentbernarda.
- Zato je tamo dolazio?
- Prelaze preko brda planinari svake vrsti, poslovni ljudi i
oni od zabave.
- Vidjeli smo ga glumiti prije osam mjeseci u Ziirichu, a u
samostanu nam je posebno prikazivao nekoliko svojih scena, i to
iz zahvalnosti to smo ga iskopali ispod meave.
- Zato ste doli ovamo glumiti uenjaka arheologa?
Zgnjureni ovjek ne odgovara to im prua svjedoanstvo o
njegovoj krivnji i sada ga ve glasno i otro izazivaju:
- Podzemno jezero u kojem se stapa na grad - to je to?
- To elimo uti, ali razjanjeno.
- Ako ne odgovori, onda... -
- ekajte, Nikice! - zaustavlja domaica Halpera. - Za
hvatila ga je neka boljetica. Kad se oporavi, kazat e nam zato
je govorio o katastrofi naega grada.
Prilazi mu fratar s oalima i pita blago:
- Dragi umjetnice, svijet je otvoren ovako velikim umjetni
cima ...
- Zarobila me je ljubav...
- Zato ste onda ovdje glumili katastrofalno otkrie:
- Glumio sam - zapovijed.
- iju? Barem nam recite istinu. Mladi ste i velim: sva vra
ta u svijet otvorena su, a ivot... -
- Trebam ga jo samo malo da se osvetim...
- Odmazdu traite? Pa dobro, mi emo vam pomoi - javi
se Kueti.
- Moete li mi zajamiti da u iv preko granice?
- Zadajem rije.
- Ali jo noas, ispod ovog krova?
- Ni kui Pod zidom ne smijete?
- U gradu je posebni ovjek iz Bea - moram mu dati re
ferat kako je danas sve uspjelo.
- To u urediti ja. Pravnik ima dosta mogunosti da vam ih
sve skine s vrata.
- Ali odmah danas, nakon predavanja, eka u ovom salonu
Tamar de Grebenovi da odnese prvu vijest.
- Nije pod ovim krovom. Napalo ga pseto i razderalo mu
frak.
- Uvui e se, prepredenjak.
- Sasvim nemogue. Mi emo poslati vau pismenu poruku.
669

i.i.i.i.llUiri".il.l;

Ne bi vjerovali. Drugu vijest imam dati pismeno kad se u

plesnoj dvorani otvore prozori za zraenje. Oni e biti dolje, treba da se naslonim i bacim pismo.
- S kakvim sadrajem?
- Samo jedna izreka "U pomo" - ili "Uspjeh je potpun".
- Dakle, ove posljednje rijei su najrealnija istina. Napiite
to ovdje.
Advokat mu dao pero i papir. Napisane rijei stavi u omot i pouri, umjesto njega, baciti poruku. Dok on
odlazi, biveg Fariu-sa svi zaokrue. ini im se da to uope nije onaj isti koji je prije sat vremena uao u
salon i samopouzdano, tvrdim glasom pota-pljao cijeli Zagreb u prastarom mranom jezeru. Ovdje sjedi
pred njima mladi mukarac. Beloevi i Dobrinovi se povlae u pozadinu po tefa, svog prijatelja, i
sumnjiavo se pitaju:
- Ne glumi li on i taj slom?
- Kako? Zato? Zar je mogue?
- Neka iskae zaista sve.
- Neemo ga pustiti dok ne saznamo sve dokraja. Idemo da
pitamo. Jo im se pridrui Nikica pa zasipaju pitanjima uenjaka:
- Vi ste glumac dvorskog kazalita?
- Jesam - Otto Schmidt.
- Dakle, niste uenjak arheolog Farius?
- Nikad nisam bio.
- Zato ste uzeli tu ulogu?
- Po nalogu - vi znate ...
- Po nalogu ekselencije...
- Da - zapovijedio mi je.
- A vae istraivanje?
- Lano, figurirano.
- U koju svrhu?
- Treba rastjerati ovaj grad i razruiti ga.
- Tko to eli?
- Njegova ekselencija.
- Zato mu se Zagreb zamjerio?
- Veli: ovaj je grad rasadnik svih ideja koje su uperene pro
tiv carske vladavine. Ovaj je grad uvar slavenstva protiv najezde
njemakog carstva.
- to jo smeta ekselenciji?
- Ovaj je grad, veli on, elina barikada navali habsburkog
carstva, dakle - kad razrui taj grad, cijela e Hrvatska pasti
pred carem na koljena.
- Tko vam je dao zamisao o arheologiji?
- Ministar je potraio savjeta kod pravih arheologa. Naj
prije su mi dali nalog da je u Zagrebakoj gori vulkan kao Vezuv
koji e grad unititi - a onda je drugi arheolog smislio podzem
no jezero.
- Lupe, moe, dakle, biti i znanost kad slui otimau - na
glasi Orika.
670 ..",,_.

- Kako ste primili upute o predavanju? - pita prvi fratar.

- Dali su mi tekst predavanja i uputili me neka u noi idem
s builicom u okolicu Zagreba.
- Tko vas je pratio?
- U seljako ruko odjeveni andari.
- Ministar vam je dao nalog kada i kako treba polagano ob
javljivati vae otkrie?
- Tono je. Njegov ovjek javljao je u Be o djelovanju vi
jesti na narod.
- A zato ste ponudili predavanje grofici Ori?
- Po zapovijedi ministra. Rekao je da u prvom redu treba
prestraiti aristokraciju koja posjeduje u Zagrebu palae, a onda
sve one koji imaju bilo kakve kue.
- A prijedlog da razrue svoje kue?""1
- Naloeno mi je da tako govorim - tono rije po rije.
Da odglumim svojim glumakim darom uenjaka koji slui zna
nosti i ali svog blinjeg. Zato i predlae da se ljudi spase rue
njem svojih kua.
- Presjajno ste to odglumili - primijeti domaica, a on spu
ta glavu i slomljeno odvraa:
- Glumio sam dobro dok nisu bernardinski fratri ispalili
svoje topove. Sada sam izdajica njegove ekselencije.
Prvi fratar brzo upadne:
- Mi emo vas povesti na na ledenjak.
- ivim samo jo za osvetu. im ste vi progovorili, odmah
sam naslutio. Prevara je razlog to mi Mercedes nije odgovarala
na moja pisma ve vie od est tjedana. im je asni otac spome
nuo da se ona ee s onim naikanim grofovskim fifiriem -
bilo je sve razumljivo.
Ali njegove muke ne zanimaju drutvo. Oni trae ponovo uvjerenje da je sve la to je govorio.
- Jezera, dakle, nema ispod Zagreba? Oni su ga izmislili?
- I zapovijedili mi da ga prikazem kao da prijeti provaliti.
Neka iskazujem suut - neka ponajprije govorim aristokraciji,
a zatim graanima, neka sugeriram nakon predavanja da se uje
um jezera.
- Kakva avolska zamisao! - usklikne Julija Ori.
- Kao to je i autor pravi - uroeni pakleni avo u svakom
svojem djelu, nastupa, zamisli i nareenjima. Nikad takvo neto
nije sebi mogla zamisliti itava Austrija. On je ovjek nedostiiv
u svojoj zloi.
- A ipak ste mu se poklonili? - pita fratar.
- Jer mi je bio ivot drag. Od ove veeri uvam ga samo jo
za osvetu.
- Dakle, sve je bilo fingirano, sve narueno zbog zaklete mr
nje prema naoj naciji?
671

Ali.
- Sve, od prve do posljednje rijei. A sada vas molim: kamo
da nestanem, to da govorim, kako da izmaknem doivotnoj tam
nici?
- Ne moete se vie vratiti u stan Pod zidom, to je jasno -
ree odvjetnik Kueti.
- Ve sutra ujutro imao bih dati referate o dananjoj veeri
nekom posebnom redarstveniku to je stigao iz Bea. On svakog
dana dolazi k meni i javlja o utiscima onih vijesti to su ih do
sele objavljivali redari u moje ime po gradu. Ovo od danas oe
kuje redarstvo vie od svega.
- Dogovorit emo sve da ispadne vjerojatno. Ponajprije, mo
lim, ovo - uzme rije Kueti. - Svi smo saznali pravo nalije
velike i tajne elje carske vlade. Vaa vlastita sigurnost zahtijeva
od nas da nikome kod kue o tome ne kaete ni jedne rijei, ni
meusobno ne govorite o tome nigdje. Sve bi nas moglo stajati
zatvora. Schadek nas mrzi toliko koliko i njegova ekselencija.
Obaveimo se zadrati za sebe ono to se je dogodilo poslije pre
davanja.
- To molim i ja, gospoe i gospodo, - javi se barun Ku-
lan. - Svatko neka ovdje zaloi svoju ast na utnju.
Svi podiu ruke u znak da to jame, nato zapita barun Ku-lan:
- A kad redarstvo konstatira - a to moe biti za dvadeset
etiri sata - da Fariusa nema u gradu?
- Ovo je glavni dio nae osnove. Svi mi, dou li nas pitati
ili nas pozove Schadek, kazat emo jednoduno: prije pola noi,
nakon zakuske, odvezao ga je doktor Kueti u njegov stan koi
jom. Sve to sada ima slijedit, moramo dogovoriti s njime na-
samu.
Domaica se odmah okrene gostima:
- Molim goste da bi izvoljeli u blagavaonicu na zakusku. I
pokazuje mladei koja tamo s one strane ni o emu ne sluti, ved
ra i vesela lica.
Izlazili su prepuni iznenadnih tekih dogaaja. ivci su im razbueni opasnostima pa nitko ne moe da u
tom poremeaju nae sam sebe, stee svoj pravi izraaj, ni vlast da se prikae vedrim.
Domaica ae u veliki plesni salon gdje je ostavila nekoliko "gardedama" da pripaze na vladanje mladei
kod plesa i drutvenih igara. Glasoviraice zaustave svirku, parovi ples, pa slijede poziv domaice u
blagovaonicu. Iako je mlade razigrana plesom i drutvenim propisima osuena da nikad nita ne pita od
sebe - ipak potajnim pogledom ispituje lica onih koji su bili na predavanju stranca. Uza sve to to svi
nastoje biti zabavni, mlade opaa u izraaju crta i pogledima neto neprijatno, a neobino djeluju oko
stola prazne stolice mladih uzvanika koji su oito
672

zbog neega negdje zaostali. Domaica je poela vedri razgovor i ne doputa nikome da slijedi njezine
misli. A ona obnavlja u duhu svoje dojmove o otkriu "mudraca Pod zidom".
On pak sjedi u najskromnijem salonu. Oko njega su Beloe-vi, Dobrinovi, Nikica, Kueti i dva
bernardinska fratra. Vjerni propisima, oni ne skidaju kukuljice i zadravaju skromni i tih nain vladanja i
govora. Nesretni mladi ovjek upire u njih svoje oi i rijei to bi i sada mogli smatrati dobrom glumom
kazalinog prvaka kad njegov poloaj ne bi ublaivao tu sumnju.
- asni oci, vi ste me razotkrili, ne slutei da mi skidate gla
vu ili me zatvarate u tamnicu ili ludnicu.
- Preuzimamo odgovornost.
- Opasnost za mene nije samo u nemilosti ekselencije nego
i interesu monog suparnika.
- Razumijemo, ovo je za vas podmuklo jezero, - naglasi Ku
eti, a fratar s naoalima pouri ga umiriti:
- Nas dvojica preuzimamo vas kao novaka za na bernardin-
ski red i vodimo vas u vicarsku.
- A putnicu - gdje da je uzmete?
- Evo, imamo sa sobom putnicu za treeg kojega smo htjeli
povesti sa sobom. Ali on moe ekati jer jo nema razloga bjeati
pa ete vi preuzeti njegovo ime. Zbog opisa vanjtine treba samo
malo vae kazaline vjetine.
- Zakunite se da me vodite ravno u vicarsku.
- Nemamo razloga varati vas - ali, eto, obojica se kunemo.
To ponovi i njegov fratarski drug.
- Onda bih mogao iv i zdrav preko granice, ali to prije.

- To je i u nau korist kad uzimamo za druga tolikim opas

nostima obdarena ovjeka.
- Mislim da sam ve rekao da sutra ujutro moram dati po
droban izvjetaj.
- Evo, piite efu redarstva Shadeku da ste nakon predava
nja u palai Ori nali kod kue pismo, poslano kurirom iz Bea,
da doete smjesta ekselenciji po nove vane podatke za predava
nje narodu. Niste mogli ni asa ekati pa ste odjaili do prve sta
nice.
- Doktor Kueti e nai naina da nae nekoga tko bi u
ovom vaem odijelu i maski oko pola noi mogao izvriti vau
ulogu.
- to u obui, kako se udesiti?
- Ve smo se pobrinuli, samo piite nadstojniku redarstva.
Odmah je sjeo i uzeo pisai pribor. Iza njegovih lea sporazumjeli se mukarci samo pogledima, a onda
zamoli fratar s velikim naoalima:
- Molio bih, doktore, s groficom u etiri oka samo dvije mi
nute.
43 Jadranka

^^

43*
Odmah se uputio u blagovaonicu:
- Presvijetla, u naem je interesu da izaete u salon za kar
te samo na nekoliko asaka. Molim da svi oproste za moju molbu.
Vrata se za njima zatvorila. Kueti se vrati k mladiima koji su uz tobonjeg predavaa, a Orika ostane
sama u salonu za kartanje s bernardinskim fratrom. Ovaj skine velike naoale i pomakne kukuljicu s lica.
- Nisam mogla prosuditi koji bi od vas dvojice mogao biti
Vjeran, a koji Branislav Pisai. I glas ste sjajno snizili i nain
govora. Ali sam se zapanjila. Kueti mi je rekao da e Nikica pri
siliti Fariusa vrtuljkom da izjavi da je la to je priao - ali va
udesni nastup zbunio je naeg advokata i sve promijenio.
- Kad smo sjedili iza goblena, udno me je dirnuo tako poz
nati glas govornika, a glasno preneraenje meu vama uvjerilo me
da nitko vie i ne vidi onaj ulaz s goblenom.
- Gledali ste u salon?
- Samo pogledao i bilo mi je jasno da je to slavni glumac
Schmidt.
- Poznajete ga, dakle, uistinu?
- Ba prvih dana mog dolaska u vicarsku gledao sam pred
stavu s nekoliko glumaca iz Bea.
- A Mercedes?
- iva istina.
- O kojoj juer niste znali?
- Juer je na glavni top bio vrtuljak Nikice Halpera. Ali dok
sam sluao taj Schmidtov zvonki glas, pade mi na um udesan slu
aj s ledenjaka.
- Tamo ste ga sreli?
- Nisam -* nego sam se za meave u samostanu bernardina-
ca potpuno predao studiju u knjinici. Tamo posluuju mladi, ne-
zareeni fratar koji zna priati biografije o raznim posjetiocima
samostana, pa kad se sjetio slavnog Otta Schmidta, ispripovijedao
mi o njegovu boravku, davno prije mene u samostanu. I stvarno je
bio meavom zasipan.
- A samostanci ga iskopali?
- Preuzeo sam ulogu njegova spasitelja, a ljubav prema lije
poj Mercedes nije tajio, kao ni opasno udvaranje Otona Lichten-
steina i strahovitu ljubomoru. Iza onog goblena moralo mi je u
mozgu oivjeti sjeanje.
Vidio sam je s grofom na Thunskom jezeru dok su tamo bili Austrijanci. Tamo sam s Branislavom odmah
ugovorio da emo poslati u bitku Mercedes. To mi se inilo najuspjelije oruje.
- Sad mi je sve jasno, a i mnogo drae nego nasilje.
- Nikad ne bi on priznao svu istinu, kao u asu ljubavnog
sloma. To sam predviao po prianju fratarskog novaka.
- A sada ostavlja s vama grad bez ikakve zasjede?
674

- Svaka je zasjeda iskljuena, dok njime vlada oaj preTare-

nog u ljubavi. Moram se oprostiti jer asovi su izbrojeni. Matildi
se ne usuujem javiti. Predajte joj od mene ovaj novac i isporui
te pozdrave od Videka i mene.
- Barem mi neto recite o Jadranki i Ljubomiru. ive li
sretno?
- Poruio sam da Ljubomir dolazi sutra - namjerice smo
putovali odijeljeno - a on e vam saopiti to god elite. Zurim,
ekaju na mene - jo imamo maskirati dvojicu.
- Gle, dolje, pored mojeg zida stoje na ulici graani, to e
kaju?
- Svatko zna da je uenjak u palai. Tim vie moram to
smjesta saopiti Kuetiu. Ostajte mi zdravi i do skora vienja.
- Vraate se?
- im Schmidta provedem preko granice. Dopustite da vam
poljubim ruku.
Tek to je to uinio, ve ulazi k ostalima i javi to je vidio na ulici.
- Uvijek se ljudi okupljaju da vide odijela Orievih gostiju,
ali danas su ostali predugo, ve je pola deset. Trebalo bi ljude od
straniti - u nau i njihovu korist.
Svi, osim stranca, priu k Vjeranu i upuuju:
- Uinit e to najbolje, najhitrije i bez opasnosti - duh "bi
jelog fratra."
- Tajno udruenje, vrlo lukavo, zar ne?
- Mi smo ih zamolili neka budu pripravljeni, bude li nam po
treban taj "duh". Oni ekaju.
- Vrlo dobro. Redarstvo ne smije nai nikakva razloga da
nam smeta u blizini palae.
- "Duh" neka proe Kazalinom ulicom oko jedanaest i pol,
dakle, blizu ponoi.
- Prije ionako ne moemo provesti nae namjere.
- Pismo za Schadeka lei na stolu, a Schmidt sjedi u naslo
njau. Njegovo lice i slomljeni pogled odaju ovjeka kome su pro-
strijeljene grudi. Priblie mu se fratri, a on ne sluti da su samo
preodjeveni. Prvi ga upita:
- Sluajte, gospodine Schmidt. Trebamo i va savjet o vaem
bijegu.
- Zanima me samo da doem iv i itav u vicarsku da os
vetim svoje srce.
- Nije sadraj ivota samo u ljubavi srca - naglasi Vjeran.
- Da, asni oe. Sadraj ivota bila mi je moja ljubav za
umjetnost - onda je dobila suparnicu u ljubavi prema toj eni
kojoj sam uzalud izmicao.
- udo je da ste se dali u slubu apsolutizma.
- Ona, i opet ona. Ona je sama pridonijela da su me tako
poastili i pozvali k ministru.
.675

- Da, vjerojatno joj se to inilo vrlo zgodno da vam pribavi

veliku nagradu - moda i titulu.
- Hi je eljela da me iz Bea makne ovamo. Znala je moje
sumnje protiv Lichtensteina i moju strastvenu ljubomoru.
- Glumac bi morao ba to da nadglumi.
- Upravo u tom sudbonosnom osjeaju okrenula mi je glu
maka sposobnost lea.
- Veliku vam je nanijela tetu.
- Osvetit u se dvostruko i nastupiti u ulozi koja mi daje u
ruke oruje da ubije. Ovaj u prizor odigrati Marcedes naoigled
publike.
Ovim je razgovorom Schmidt izbrisao svaku sjenu sumnjiavosti da ima neku tajnu misao utei im u ruke
redarstva. Poeli su brzo pripreme za bijeg. Nikica je uzeo konja da obavijesti u Novoj vesi "bijelog fratra"
kada treba da proe ispred graana da ih tako makne ispred zgrade zajedno s tajnim agentima ija su
shvaanja duboko proeta najteim praznovjerjem. A duh "bijelog fratra" ve se zaslugom tajnog drutva
posve uvukao u ivce i najokrutnijih andara, jednako kao i lukavih i budalastih pijuna.
Dok Halper odlazi u Novu ves da zaposli "duha", skupina graana strpljivo eka s june strane Orieve
palae i zuri u sjajno osvijetljene prozore.
Vea je vrsto zatvorena. U blagovaonici slue goste jelom i piem, a Julija Ori ih zabavlja priama o
Ljubomiru kog oekuje s mladom enom, premda o njima ne zna nita. Ali joj jedino ovom temom
uspijeva odrati zanimanje i odvratiti misli od pre-trpjelih asova i otkria u dvorinom salonu. Tamo je
Kueti zakljuao vrata u salonu za kartanje. Schmidt se preodijeva u crnog fratra i preudeava svoje lice
kao da se sprema na pozornicu. Ispod goblena netko zakuca. Beloevi otvara. Ulazi tiho lakaj Miko,
odjeven u sveano veernje odijelo, u kojem je doao odrati predavanje Farius. Schmidt mu obrijano lice
oblijepi krivom bradom i minkom ga pretvori u Dionisa Fariusa.
Ve se vratio i Nikica i najavi suradnju "bijelog fratra". Kueti je sam donio na velikom pladnju jela i pia
za bernardinske fratre i njihova crnog suputnika, a zatim savjetuje:
- Nikica, Beloevi i Dobrinovi, morate se oprostiti sa vi
carskim fratrima i njihovim tienikom Schmidtom pa otii u bla
govaonicu. Tamo opravdajte svoju predugu odsutnost time to ste
bili na pomo gospodinu Schmidtu poto mu je pozlilo. Zatim,
svatko kod stola mora uti da sam ja, Kueti glavom, otpratio
predavaa u njegov stan koijom, a nadvrtljar Korbler e ve sa
svoje strane priopiti gostima kak.) mu je ao to vicarski gosti
odlaze kui pa im je dao iz nadbiskupije koiju do prve stanice
dilianse. Kad svatko sazna sve to - onda je to jedinstveno napi
sani tekst za reiju nae osnove o vaem bijegu.
- Izvrit emo tono sve.
676 . .... " ,._._.: ........... ,.,..1.^...,.,..,,.,^^",.:... ,^..,^.,.. ,,.

- U pola dvanaest, kad proe "bijeli fratar", imat emo otvo

rene puteve. Jesi li, Miko, naredio da upregne grofiinu koiju i
onu u kojoj se dovezao gospodin Korbler?
- Obje koije ve su u dvoritu.
- Sada, mnogo sree na putu.
Kueti prui ruku Vjeranu i Branislavu pa onda i Schmidtu, s rijeima:
- elim da vam ova dananja jeziva no poslui sretnijim
danima ivota.
- To moe biti samo osveta.
- Osvetite se onda zavodniku, a ne zavedenoj.
Kueti s Beloeviem, Nikicom i Dobrinoviem ostavi salon, a Vjeran za njima zakljua vrata. Miko,
premda u sveanom fraku uzvanika, posluuje trojicu fratara kod veere. Svaki je od njih zaokupljen
mislima o prolim asovima ove veeri. Vjeran je jo i sada prepun sree to jeziva strava nije dotakla
njegov roeni grad.
Najednom je Schmidt skoio sa stolice i apnuo:
- to je to? Ne ujete li?
Osluhnuli su. S ulice doprli su do njih povici i strka.
- To su oni. Sad je pala no. Ne bojte se, Schmidte. Ljudi za
miljaju da je pred njima duh "bijelog fratra". To je pradavna
pria.
- uo sam. Ljudi vjeruju da on svojom pojavom navijeta
gradu neke velike dogaaje.
- Gotovo pogaaju. Nije li na grad spaen iz ralja prastarog
jezera?
- Samo ne vjerujem da ekselencija nee poslati na taj grad
i sredovjene orijae ili dovui crna mora. Neuveno je kako care
vi znaju mrziti. Nama Beanima nije svojstveno da nekog mrzimo
zato to postoji i voli svoje. Ne, nai graani nisu zli, a vai su
vrlo dobroudni i zaljubljeni u svoj grad. U tome se slaemo.
Na vratima je zakucalo. Ulazi Kueti.
- Miko, ti e sada sa mnom kao pravi Farius, a vas trojica
uite u Korblerovu koiju.
Proli su ispod goblena kroz vie soba, odanle hodnikom i spustili se u dvorite. Fratri ulaze u kola i
krenu Mesnikom pa onda desno Ilicom. Kueti vozi u koiji krivotvorenog Fariusa sve do Splavnice. Tu
preda Miku kljueve od Fariusova stana i dade mu upute gdje da ostavi njegovo pismo redarstvu i kako
se ima vratiti, ali prije neka dobro pripazi, ne nalazi li se negdje kakav pijun.
Odvjetnik je naumice ekao dok Miko ue u kuu. Bio je upuen to mu je raditi ako nekoga od tajnih
redara nae u stanu i kako se ima odmah javiti Kuetiu. Prolo je itavih pola sata - svjetlo je u sobi
Fariusa zapaljeno. Mikova se glava pojavila, dakle, sve je prolo najpovoljnije. Koija okrene opet natrag,
odvjetnik se vrati u palau i zadovoljno apne Oriki da je sve uspjelo.

Mlade je ve nastavila plesati, a i svi se stariji bacili na igre, zaokupili sve karte da bi odmorili misli i
ivce od jezivih doivljaja ove noi.
Te veeri primio je ef redarstva Schadek kroz prozor ubaenu Fariusovu ugovorenu vijest da je imao
"potpuni uspjeh". To mu prui opravdanje da priredi pijanku i zadovolji svoju bolest za dobrim jelom i
piem. Poslije ponoi bio je u najboljem raspoloenju, kad u blagovaonicu ue redarstveni posluitelj
Johan i najavi:
- Vani je gospodin Tamar de Grebenovi. Moli da primite
vrlo vanu vijest.
- U to doba? Moda ba ovo dokazuje vanost vijesti, premda
mi taj gospodin izgleda strano umiljen, a brblja do iznemoglosti.
Schadekovi gosti, zapovjednik andara Tettinged i posebni izaslanik za uvanje Fariusa, nastoje domaina
sklonuti da ipak ne odbije Grebenovia.
On privoli. Ulazi Tamar. Plava mu je kosa oito umjetno na-kovrana. Visoki bijeli okovratnik svezan
skupocjenom kravatom pokazuje da je veeras imao prisustvovati kao uzvanik, ali lice mu ne izraava
zadovoljstvo; pa se Schadek nasmije:
- Nisu vas estito pogostili u palai Ori, ali mene su zapra
vo oduevili toliko da ih moram proslaviti. Vae su vijesti prije
pola noi bile tako nedovoljne da sam stekao loe mnjenje o Larse-
novoj redarstvenoj sposobnosti kad vas je odabrao za svog dou
nika.
Bjeloputno Tamarovo lice prelije rumenilo uvrede ili ljutine. To se ne moe razabrati, ali on stoji uspravno
i mirno, samosvjesno odgovori:
- Vaa visokoroe, molim da u ime njegove ekselencije, ko
joj sluim, saslua moje doivljaju i konstatacije ove noi.
- Naredio sam da idete na predavanje Fariusa k Oriki.
- Poao sam, ali me najprije nisu pustili bez pozivnice u ku
u, a kad sam odgurnuo lakaje i ipak uao, onda me je zadralo
i sprijeilo, da budem prisutan, njezino pseto. Razderalo mi frak,
hlae...
- Trebali ste doi da vam uzajmim svoj frak, dakako, bez
moje znake. No, nije nikakva nesrsa. Farius je imao potpuni us
pjeh - sam je javio.
- Sam? On?
- Njegove crte pisma. tovie, ostao je na zakuski i vratio se
petnaest asaka prije dvanaest sati kui. 2alim to nemam vie
interesa za epizode kad je glavni nastup uenjaka znaio uspjeh.
Laku noi - i mahne mu rukom.
Ali Tamar de Grebenovi nije prihvatio ljubazni oprotaj. Oi mu sijevaju porazom, ponienjem. Digne
glavu i poinje govoriti kao da deklamira:
678

- Vae visokoroe! Sutra biste me morali i imati pravo baciti

u tamnicu kad bih vas sada posluao. To ne smijem uiniti, a da
se ne ogrijeim o svoju duboku lojalnost prema carskoj monarhi
ji i carskoj vladavini njegove ekselencije - pri tom se nakloni kao
da stoji pred visokim prijestoljem. Svi ostali su pogledali Schadeka.
Ovaj je kod prvih rijei o tamnici zahihotao, a kad Tamar zapo
ne jo u viem tonu deklamirati o lojalnosti, o monarhiji, i pri
tom se klanja, Schadek moda prvi put u ivotu, sam sebe oporie
- smijeh mu zapne kao da mu je netko akom stegao grlo. On
ustukne, osjea: ovaj ga ovjek poziva da pokloni vjeru njegovim
rijeima. Nikad ga vino ne bi tako svladalo da ne bi znao isplivati
iz pijanke u ozbiljnost. Namrti plave obrve, upre blijedoplave oi
u govornika, razabire da Tamar nije pijan. Ali ako jest, on ne bi
iskazao potovanje njegovim rijeima o dubokoj lojalnosti carskoj
monarhiji - ef smatra da bi poinio uvredu velianstva. I prijee
preko svog otklona da slua Tamarove doivljaje, pa izgovori vrlo
ozbiljno:
- Ovo je neto drugo. To je znak vaeg potovanja prema gos
podaru carevine u prisutstvu njegovih slugu - a to smo mi svi.
Dakle, priajte to ste opazili i doivjeli na korist i slavu nae
vlasti.
Tamar de Grebenovi osjea svaiji pogled na svojoj linosti, to mu prua tajno zadovoljstvo, i on
zapone:
- Vae visokoroe, poto sam svukao uniteno odijelo, znao
sam da me nitko nee pustiti u palau i odluim sluiti carevini
kao nikad dosele. Ponizio sam se pred jednom enom s kojom sam
ve davno prekinuo intimne odnose i poao te veeri, molim, k
njoj.
- U slavu carevine! - upadne ef ironiki.
- I u korist i slavu njezinu - povisi glas de Grebenovi. -
Ova ena stanuje u kui iz koje sam mogao promatrati tko izlazi
i ulazi u Orievu palau iz vee kao i s dvorita... Tu je moja
sluba bila dvostruke vrijednosti jer su opet graani bjeali pred
tobonjim duhom bijelog fratra, pa su se i vai tajni redari sklo-
nuli.
- To je la! Kleveete!
- Dakazat u.
- Doite sutra.
- Onda biste mi morali skinuti glavu to vam nisam ovog a
sa predloio referat o tajnim dogaajima, ove noi. Evo, to sam
gledao. Poto su sve ulice ostale puste, uo se tropot koija u Or
ievu dvoritu. Istrao sam u vrt svoje ljubavnice i odanle gledao
kako su dvije koije izale niz Mesniko brdo. Jedna koija krene
desno, niz Ilicu, druga lijevo uz Ilicu. Opazim da je jedna koija
pola Harmicom prema Splavnici i stala s ove strane obale. Tu je
dugo stajala. Onda se prozor uenjaka Fariusa najednom osvijetli
i opazim na prazoru muku glavu kao se okree prema koiji. Ko
ija se onda okrene i vrati se.
679

- Lijepo su postupali s Fariusom kad su ga dopratili kui

kolima.
- Onda mi neto ne da mira i krenem preko Potoka na Dolac,
sakrijem se u veu Plemieva dvora i gledam opet Fariusov dvo
rac. Nestane tmina. Najednom opazim da se nenadano otvaraju
vrata Pod zidom, a Farius izae, krene Dolcem brzim korakom na
Krvavi most i uspinje se na Gri. Naravno, ja ga slijedim. Tako je
hitio da sam jedva dospio svojim oima pratiti njegov ulaz u Ori-
evu palau. Do sada jo iz palae nije iziao!
- Priutite mu tamo ovu nonu pustolovinu nakon tolikog us
pjeha - dvolino e Schadek.
- I opet velim: visoki ef redarstva morao bi me sutra osu
diti na vjeala kad bih izvrio vau zapovijed.
- Do avola, to vi hoete? Sjesti na moje mjesto?
- Naprotiv, pomoi vam da ostanete na svom mjestu.
- Ah, do vraga, pa on je pio, a ja mu doputam da brblja.
- Ja sam pjesnik, mogu samo pjesnikovati.
- Onda nastavite pjesnikovati kod kue.
- Prije svega i prije svih, sluim vjerno njegovu ekselenciju,
upravljaa moje arko ljubljene carske monarhije. I kako njima
sluim, moram vam ovdje pred svjedocima predati ovo pismo.
Na stol irokom gestom poloi pismo upravljeno na Schadeka. Ovaj malo oklijeva, promatra svoje goste,
ali ipak kao da je malo izgubio od svog raspoloenja. Pogleda u Tamara i pita sumnjiavo:
- Otkud vam to pismo?
- Kad je Farius uao u palau Ori, vratim se do njegova
stara, lupam na prozor gospodaru kue i probudim ga. Naravno,
on zna moje otmjeno porijeklo i moju pjesniku slavu i vjerovao
mi da sam poslan od Fariusa da mu donesem neku knjigu. Otvorio
mi je uenjakovu sobu. Na prvi pogled razaberem da je stan u re
du, nigdje traga kakvu preodijevanju, ali na stolu lei ovo pismo.
Naravno, nisam se mogao osloboditi pitanja: zato on vama ostav
lja pismo u svom stanu i onda odlazi. Skinuo sam peat i proitao
pa, naravno, krenem k vaem visoanstvu - i nakloni se duboko.
Zapovjednik andara i drugi policajci nijemo zure u Schadeka dok on ita pismo, ali uti.
- Neto se dogodilo? - pita zapovjednik i ustane, a ovi osta
li zaokruie efa ije im dranje otkriva sakriveno zaprepate
nje. On jo uvijek ita, a onda saopi sadraj pisma:
- Uenjak mi javlja da mu je ministar poslao posebnog kuri
ra s pozivom neka odmah otputuje u Be po nove upute. Zato je
smjesta krenuo.
- A da se efu redarstva nije javio?
- Dao me je za male sitnice buditi jo kasnije.
- Ali on je napisao ovo pismo i vratio se u palau Ori. Sto
velite na to? - upozori de Grebenovi.
- Ovo je zapleteno, ali mi emo smjesta zapletaj rijeiti. Tko
je danas u slubi, neka se pripremi - idemo u palau Ori.
Trkom ostave efovi gozbu da potrae redare u zgradi dok je Schadek opet sjeo, podupro glavu, vie teku
od briga nego od pia. Tamar jo uvijek stoji na istom mjestu i eka. efov mrki pogled kao da ga i ne vidi.
- Neka mi vae visokoroe oprosti ako sam smetao u gozbi,
ali dunost moje lojalnosti carevini...
To podsjeti Schadeka da bi taj pijun mogao pokazati njegovo odbijanje da saslua vane vijesti. Sumnja
ga podigne na noge i nametne poitanje prema Tamaru de Grebenoviu. Izree mu napadno priznanje:
- Nikad me nisu upozorili na vae sposobnosti u redarstve
noj struci. Svi su bili uvjereni da vas Larsen treba za svoje pusto
lovine. A sada konstatiram da je vaa lojalnost carevini na istom
visokom stupnju s vaim redarstvenim sposobnostima. Zasluili
ste, ne samo pohvalu. Budite uvjereni - moja je prva zadaa od
gonetnuti to udesno pismo Fariusa, a drugi: izvriti ugodnu du
nost prema onome koji je onako zduno obavljao svoje obaveze
prema carstvu - i prui Tamaru ruku.
Ovaj govor obeavao je Tamani de Grebenoviu vie nego to bi se mogao nadati. Drei se i sada ponosno
nad svojim otkriem, prihvati raku i rije:
- Samo jedno bih se usudio savjetovati. Kad vae visoanstvo
ode u palau Ori, neka mene ostavi na Markovu trgu da vam
budem i dalje na usluzi. U palai bit e gosti, a nije zgodno da saz
naju kako bi morali na meni osvetiti neugodne posljedice.
- Sasvim prirodno, drite se u pozadini. Evo, moji ljudi do
laze!
Za nekoliko asaka ve su se svi zajedno, jaei, uspinjali prema Markovu trgu, a odavle skrenuli prema
palai Ori. Svi su prozori jo osvijetljeni. Sviranje glasovira dopre do njih. Na vei su pozvonili. Vratar
otvori prozori, pitajui, tko je.
- U ime zakona njegova velianstva cara, otvorite!
Lukavi je Kueti Mika, nakon njegova povratka s Dolca,
ostavio uz vratara i, umjesto ovog, odgovori bistri lakaj:
- Molim odmah, pravi vratar je otiao u kuhinju da neto
pojede, idem od njega uzeti klju.
uli su kako je potrao uz stepenice i poao odvjetniku. Saopi mu tko eli ui u palau. Neoekivanu
vijest primi odmah domaica i njezini gosti koji su sluali predavanje. Jedva su ljudi malo smirili ivce,
sada ih uznemiruje Schadek. Julija Ori"povjeri svome pravom zastupniku da zastupa obiteljski krov i on
sie s Mikom dolje. Putem se domilja to bi moglo redarstvo potraivati, ali Farius mu ni izdaleka ne
padne na pamet.
Odmah je sam otvorio veu, dok Miko, ve davno u svojem roenom obliju i lakajskom odijelu, dri
visoko fenjer i svijetli gospodi.
- Vae visokoree izvoljeva opet traiti Larsenove veleizdaj
nike? - zapita Kueti.

m..

- Ovaj put elim govoriti s najodabranijim poklonikom na

e carevine - odgovori Schadek, prijee prag pa se zaustavi.
- Molim vae visokoroe, vrijedno ime onoga koga izvoljeva-
te pozvati?
- Uenjak arheologije Farius neka odmah sie, moram mu
uruiti hitnu vijest arheologa iz Bea.
- Ah, vae visokoroe, on je jo prije ponoi ostavio palau.
Otpratio sam ga koijom kui.
- Istina, vi ste ga pratili, ali sat kasnije on je ostavio tiho i
tajno svoju kuu i ponovo se vratio ovamo.
- U ovu palau nikako.
- Moji su ga ljudi vidjeli.
- Sigurno su ga zamijenili s drugim. On je kod kue. Vidio
sam ga na prozoru pri okretu koije.
- I to se slae s obavijeu mog tajnog pijuna. Sve je to vi
dio, ali i njegov povratak. On je, dakle, ovdje!
- Vae visokoroe, prema svim zakonima carskog ministar
stva redarstvo moe povesti pretragu u "kui aristokracije samo uz
dozvolu itavog ministarstva. Ali ja, kao pravni savjetnik i zastup
nik obitelji, bez pitanja grofice Ori upravo vas pozivam da izvo
lite pretraiti itavu palau, presluati sve ivo pod ovim krovom.
Ponuda znatno obeskrepljuje uvjerenje efa redarstva. Ipak ne moe to odbiti, mogla bi to biti i lukava
podvala prokuanog pravnika. Zato svojim pratiocima naloi da ostanu na okupu, a sam slijedi Kuetia.
Ovaj ga uvede ravno u salon gdje je Farius drao predavanje.
- Izvolite ovdje presluati sve muke uesnike predavanja.
Mislim da bismo ene odvie uzrujali, ali bude li potrebno, stavit
emo na kocku i njihove slabe ivce.
Ulaze svi posebice. Schadek se dri strogo, ali uljudno, ispituje ih redom o predavanju i odlasku uenjaka.
Pri presluavanju Kueti posreduje kao osobito uljudni odvjetnik, a onda vodi Scha-deka u salone i sobe
domaice, s njime prelazi sve dvorane, sve sobe za poslugu, naposljetku ponudi da njegova pratnja potrai
sve tavanske i podrumske prostorije, dvorite, staju i suu. Dok oni obavljaju posao, Schadek pokuava
djelovati na odvjetnika:
- Vae velike pravnike sposobnosti vidno trae ire djelo-
kruge, recimo u ministarstvu pravde?
- Vae visokoroe, ve mi je trideset sedam godina. Kako
sam upravo zapao u dobru batinu, sva mi se glava predaje lije
nosti.
- teta je rasipati vae znanje. Vi ga ne znate cijeniti. Recite,
molim vas, nije li koja od danas ovdje prisutnih ena poremetila
arheoloku nauku?
- Ni izdaleka. Jedino smo konstatirali da mu je malo pozlilo,
ali od te malenkosti se odmah oporavio. Putem u koiji rasprav
ljali smo samo o njegovoj znanosti. Moda bi bilo najprirodnije
poi u njegov stan?

- Tamo ga nismo nali - veli redarstvenik i preuti naeno

pismo.
- Vae visokoroe, Farius je uenjak, ali i mukarac. Mislim,
nije s nae strane posve umjesno traiti mladog uenjaka u ovo
doba noi - i on se nasmije, ali Schadek ne prihvati tu promjenu
u razgovoru, ve naglasi:
- U prvom redu mora on biti pokorni podanik carevine. A u
drugom strogi uenjak, a tek u treem mukarac.
- to, dakle, da se radi?
- Molim vas, tko se odvezao iz ove palae Mesnikom ulicom
i okrenuo niz Ilicu?
- Ah, to je bilo poslije jedanaest sati kad je jo Farius bio
kod nas. Ali vrlo rado pruam o tome razjanjenje. Na predavanje
pozvala je grofica Haulikova nadvrtljara Korblera. Kako je imao
dva gosta iz vicarske, fratre reda sv. Bernarda, a ti su morali jo
ove veeri otputovati da stignu na prvu stanicu za diliansu - to
se nadvrtljar dovezao zajedno s njima u Haulikovoj koiji - dok
su se oni uputili u njoj dalje. Zato smo malo prije odvezli Kdrble-
ra kui u grofiinoj koiji. To je oito izmaklo vaem agentu.
- U to se doba ba nalazio kod mene, prema tome su fratri
otputovali u Korblerovoj koiji.
- Sasvim prirodno da e svojim prijateljima dati koiju kad
ga oni uvijek tako prijazno primaju u vicarskoj.
- Hvala vam, doktore! Palau moram drati na oku. Ne e
lim spreavati presvijetle uzvanike ove kue, nego samo ekati ne
bi li se gdje pojavio Farius.
- U tome u vam sam pomoi.
Schadek pozove svoje redarstvenike pa ode na Markov trg. Iza kipa izae visok ovjek i tiho pita:
- Je li otkriven?
- Nema mu traga. Nazoni gosti pripadaju i monim obitelji
ma u Beu pa nisam smio istjerati ljude i pretraiti ak i postelju
lijepe grofice - nasmije se dvolino. - Ali ne znaju nita o pismu.
- Razmiljao sam mnogo o Fariusovu povratku u palau -
preuzme ponovo rije Tamar de Grebenovi - i stvorio sam ova
kav zakljuak: kad su uli njegovo predavanje, naao se, moda,
meu njima ovjek koji mu nije vjerovao bilo iz kojeg razloga. Ne
znam sadraj predavanja, ali povratak Fariusa u palau je neobori
va injenica. Polaem na to svoju glavu - a razlog? Ili ena, to
je manje vano, - ili je podmien?

- to, to? Vi govorite o odabraniku njegove ekselencije kao

o nekom izdajniku? I kakve bi to imalo veze s njegovim povratkom
u palau?
- Ako Farius ode tajno iz grada, samim bijegom desavuira
svoja istraivanja, porie da postoji jezero, a netko je htio da po
stigne taj cilj i dobro mu platio.
-

-
682
. itit

- Otkud znate da je govorio o nekom jezeru kad ni ja nisam

o tome uo?
- Ostavio je na stolu pismeni izvjetaj svog predavanja, ali
mi se to onda jo nije inilo tako vanim kao njegov povratak u
palau.
- Ovo je, uistinu, pria od koje nas moe stresti groznica -
primijeti andarski zapovjednik, a ef, ve potpuno trijezan, osje
ti zebnju od posljedica koje bi morao snositi kad bi Farius bilo
kako nestao.
- Smjesta opkoliti i drati na oku palau, mi idemo ravno u
Fariusov stan da vidimo je li tamo. Presluat u ga sam.
Odjaili su prema Dolcu. U kui Pod Zidom pretraili su itav stan, presluali kuegazdu i onda otili na
redarstvo. Schadek dijeli zapovijedi:
- Neka se izaberu najbolji i najodmoreniji konji, a onda naj
prije do prve andarske stanice kod ulaza u grad.
Prizemna, za andare novosagraena kua, tamna je, straa bdi, kad im se priblie konjanici osvijetljeni
fenjerima, razaberu glavnog efa redarstva.
- Je li ove veeri prije pola noi tko izlazio iz grada?
Straa nabroji nekoliko seoskih kola i jahaa i opie ih u tan
ine.
- A dalje, moda, gospodski jahai ili koije?
- Nitko, samo je prola koija iz Haulikova dvorca - Kor-
blerovi ljudi.
- Tko je bio u koiji?
- Fratri iz vicarske u pratnji jednog naeg fratra.
- Imao je projahati i onaj na uenjak, ili se vozio u kolima?
- Ovuda nije proao.
- Niste ga prepoznali?
Poznamo ga vrlo dobro jer smo ga pratili na njegovim nonim prouavanjima.
- Je li vas netko zamjenjivao?
- Dosele nitko. U etiri ujutro dolazi zamjena.
- Moda je krenuo prema jugu - veli ef. On je, dodue, tri
jezan, ali mrtvo umoran kao i njegovi pratioci.
Tamar de Grebenovi pokazuje udesnu izdrljivost i dok Schadek polagano pokrene konja natrag, ubaci
Tamar strai pitanje:
- Kamo su putovali bernardski fratri?
- U vicarsku.
- Nitko ih nije pratio?
- Rekli smo: jedan na fratar.
- Do "Divlje make" ili dalje?
- Ide do vicarske, imao je putnicu.
- Potpisanu od efa redarstva?
- Putnica je bila pisana latinski, a potpisao ju je vicarski
684

kL

Ovo ispitivanje probada Schadekov mozak, podigne u pogon vinom zaliveno kriminalistiko znanje.
Njegov pijun die se nad njega, razgoliava njegove propuste i nepanju. Zar ga je Larsen uputio da ga
rui ili se netko drugi urotio protiv njegova visokog poloaja? Umiljeni pjesnik s nekoliko pitanja obara
sve njegove, da sada steene zasluge. Jedino ta okolnost ponuka Schadeka da uti. Slua pitanje i
odgovore, a ovi su ga vratili za nekoliko mjeseci unatrag kad je kriom primao zapovijedi od njegove
ekselenci-je mimo Larsena i dobio nalog da posveti naroitu panju Fariusu.
Obratio se strai i odredio:
- Otvorite nam vrata ureda.
Siavi s konja, pozove sve u kuu i posve preobraen razlae:
- Moj je plan bio dovren ve u palai Ori, ali tek sada vas
mogu obavijestiti: ako se Farius sutra prijepodne ne vrati, nije u
igri ena. Samo se po sebi razumije da je sa vicarcima bio trei
na fratar - porodila se u meni sumnja.
Namjerice bi htio pobuditi uvjerenje da ga na ovo nije dovelo Tamarovo ispitivanje i nastavi: - Istina je,
Tamar de Grebenovi je vidio kako Farius ulazi ponovo u palau tek kasno nakon ponoi, a vicarci su
otputovali prije - navodno, to naglaavam - u noi je lako pogrijeiti ure i minute. Ja sada uzimam stvar
kao da je Farius utekao. Da je poao ministru u Be, morao bi u prvom redu dobiti moj potpis. Takav sam
imao nalog. Oito, njegova ek-selencija zna neku Fariusovu slabost, pogreku, nepostojanost i zato mi je
izdan nalog da ne moe krenuti iz grada bez mog potpisa i ministrova poziva. A on mi kurira o kojem pie
nije poslao jer je nestao. Nareujem, dakle, oruanu ratnu potjeru za bjeguncem. Treba poi s jahaim
etama svim cestama, svim sporednim putovima i zaustaviti aristokrate, i fratre, inozemne i domae,
jednako. Zapovjednice, neka se probude svi kuriri i odnesu moje odredbe svim andarskim stanicama,
neka zaposjedu sve prilaze na cestama i stazama. Vi dobro znate: kad su Larsen i Jarec prolog proljea
hvatali grofa Vjerana Keglevia, nije im pao u ruke zato to je jaio sporednim stazama. Sada hvatamo
vicarske fratre i Fariusa, neka im budu zatvorene i najue stazice. Lozinka je moja: ni jedan putnik koji
ostavlja ovu zemlju i uope Austriju prema vicarskoj ne moe provui kroz moju frontu ni mali prst, a
kamo li ivu glavu. Tko bjei na poziv "stani" gubi glavu!
Bio je opet u svom elementu. Onda se okrene Tamani de Gre-benoviu:
- Vas eka zaslueno priznanje.
- Primam ga samo za svoje pjesme - i zatitu autorskog
prava.
- asti mi, ne razumijem vas.
- Jedna od Tumpievih neakinja, imenom Bubanovi, tvrdi
da Neda Striga deklamira njezine pjesme i da sam joj ih ja uzeo!
Zamislite, ovakve zaguljene hrvatske patriotkinje posve otvoreno
u drutvu psuju carsku vlast i da se meni osvete jer sam poklonik
685

i ,41.;, I

lil*,i.!.fr.!i.

te vlasti, izmislile su podvalu kao da sam ja ukrao pjesme toj savrenoj guski koja ne zna napisati ni jedno
estito pismo. Valja samo u mojim pjesmama napisati "Tamar de Grebenovi, originalni autor pjesama
tampanih u knjizi "Moje tajne". Neka to tampa u Beu "Press" - i ja sam presretan.
Schadek se zabezeknuo, premda se muio da to prikrije.
- To je najjeftiniji pijun kog sam ikad vidio!
Kad se ujutro grad probudio, naao se zaposjednut kao ratno poprite. Nitko, ni teak nije mogao na svoj
posao ako ga je ekao izvan grada. Sve ulice su pod straom. Gradom se prenose dogaaji ove noi u
raznim varijacijama. Na Dolcu i Pod zidom ima najvie prolaznika koji su ovuda udarili put kako bi se
osvjedoili je li Farius, uistinu, nestao ili e pak u nedjelju sluati njegov najavljeni govor o strahotama
koje oekuju grad. Jo se nije nita znalo o glumcu Schmidtu i njegovu priznanju i itav se grad naao u
udu kad je iz kue Pod zidom, pokraj stuba na Dolac, pronije-la kuegazdina vijest da itavu no
mudraca trai redarstvo.
I oko palae Ori strae su promatrale svakog gosta kad su zajedniki naputali kuu. Na savjet svih
uzvanika ostao je u palai odvjetnik Kueti da bude na pomoi domaici ako se ponovo pojavi Schadek sa
svojim ljudima. Julija Ori skinula je veernju haljinu i obukla kunu da joj bude udobnije sjediti. Lei
nije mogla, niti je san pokuao donijeti zaborav na prolu no i skratiti joj muke iekivanja redarstvene
hajke na nestalog Fariusa i njegove pratioce. U razgovoru s Kuetiem nalazi odaha:
- Nitko od mojih ljudi, nije nita znao o Schmidtu ni njegovu
putovanju. Nikoga nije bilo u blizini, a ipak su tako brzo saznali
i uzeli njegovo pismo. Kako je to mogue?
- pijuniranje je arolija duhovnih lupea koji su u tome
postigli svoj vrhunac. Netko je ove noi imao nakanu da zaslui
titulu ili neki fotelj u ministarstvu i kao da se u tu svrhu pretvorio
u no. Velim vam, presvijetla, nismo nali traga ivom stvoru.
A Schadek, nakon one Fariusove vijesti o njegovu uspjehu, nije imao razloga da dri u opsadi pijuna.
Svakako sam Schadeku oduzeo mnogo vremena kad sam mu otvorio sva vrata da pretrai cijelu palau pa
e doi ipak prekasno do granice.
- Bojim se da mi kanite samo olakati oekivanje uhienika.
- Moda i sebi. Raunali smo da e Fariusovo pismo dospjeti
u ruke efu redarstva tek sada ujutro ili poslijepodne. Nai su ima
li, prema tome, ravno sedam do osam sati vremena umaknuti da
leko, moda i preko granice jer su odluili putem kupiti konje i
odjaiti. A ve u dva i pol sata u noi poslana je potjera.
- Sada nema drugo nego utjeti i ekati, dogodilo se to mu
drago. A onda objavi narodu naega grada da je uenjak bio la-
686

an, kao i nevolje koje je objavio onim oglasom - da je sve bilo-izmiljeno. Inae e ljudi oajavati.
- O nestanku uenjaka ve se zna, a to potkapa namjeru ca-
revaca.
- Pogreku je poinio Miko. Prerano je ostavio Fariusov stan
i vratio se ravno u palau.
- Nije mogao izdrati, a nigdje nije vidio ive due. Ipak se
u danom asu sjetio da spali krivu bradu i brkove. Time smo pos
ve iskljueni od sumnje da smo sudionici bijega. Pravno, to je za
pravo glavna stvar.
U sobu utri Miko i javi:
- Ovog asa dojahao je mladi.
- Koji mladi?
- Mladi grof Ljubomir.
- Prestraio si me. Gdje je?.
- Ve u naruju svoje majke - izgovori Ljubomirov glas,
umjesto Mika, pa srdano ogrli Oriku i poljubi joj ruku, a onda
pozdravi Kuetia.
- Imamo poasnu Schadekovu strau - objanjava odvjet
nik svoju prisutnost. - Dopustite da malo prigledam kako se ta
carska garda ponaa.
Majka i sin ostali su sami. Ona ga gleda znatieljno i ispitljivo.
- A gdje si ostavio Jadranku?
- Nije ti Vjeran sve kazao?
- Govorili smo na brzinu, dvije minute. Na moje pitanje o
tebi i tvojoj eni nije stigao odgovoriti jer smo imali strahovito
burnu no pa je prepustio tebi da mi pripovijeda. Dakle, gdje je
Jadranka?
- U vicarskoj.
- I bolje je. Sad bi je uznemiravao i Schadek. Dodue, ima
mo krivotvoreni vjenani list kojim je Kueti dokazao Larsenu
da Jadranku ne moe uhititi bez dozvole ministarstva. Ali sigurno
nosi sobom original vjenanog lista, a"to je potrebno ako uhvate
Vjerana i "mudraca".
- Zar su u bijegu?
- Kazat e ti Kueti, ja se jedva drim na nogama. Spavati
ne mogu, ali lei moram. No, prije elim uti jesi li s Jadrankom
sretan?
- Zar ti Vjeran nije ba nita rekao o nama?
- Kad sazna to se je kod nas dogodilo, razumjet e da nije
imao ni minutu vremena ni za to na svijetu, osim da nas sve oslo
bodi teke kazne za sukrivnju. Ovdje smo razotkrili straan plan
onog carskog Mongola u ministarstvu. Reci mi kako se osjea u
braku. Nekako ne ostavlja dojam mladia koji uiva slast mede
nih dana.
- Majko, donio sam ovo pismo to si ga pisala Jadranki.
- Zato?
687

- Da ispravi dodatak u kom svoj pristanak na vjenanje na

ziva rtvom.
- Da rtva je to bila i ostaje...
- Nee ostati. Jadranka je pred doktorom Pisaiem odbiia
da tu rtvu prihvati.
- Odbila? Onda kao da niste...
- Jadranka nije htjela da se sa mnom vjena jer ne bi mogla
ivjeti dok bi je moja majka smatrala teretom rtve. I Pisai te
moli da to ispravi.
Grofica je ustala i pola do prozora kao da joj treba zraka. Ljubomirova vijest omamila je kao ampanjac, a
to bi htjela prikriti. Onda se okrene k njemu i sabrano raspravlja.
- Ti e napisati drugo pismo i povui smisao ovih rijei.
- Rekla je da ne prima moju rtvu? Spaavala sam Jadranki
ivot kad je bila u opasnosti. Opasnost je prola, nema vie razlo
ga da se rtvujem. Ona ne oekuje moj ispravak, dakle ...
- Ako se ipak nada?
- Onda me ne bi poznavala. Evo, velim ti istinski: primiti je
za snahu znai za ime i opstanak obitelji Ori rtvu koju ne mogu
podnijeti.
- Odvjetnik Kueti je uredio nae najtee neprilike.
- Iz svoje line batine. To on taji, ali ja to znam, i nisam
htjela spominjati dok se ti ne vrati i kao punoljetan preuzme sve
u svoje ruke. Treba da o tom s njime govori.
- Moja majka nema odvanosti za Kuetia? - zaueno e
Ljubomir.
- Nema. Prije esnaest godina bio je Kueti pomonik od
vjetnika Gavrania, naeg pravnog zastupnika i, umjesto njega,
radio je poslove mog mua. Zaljubio se u mene i to mi je, dodue,
na pristojan nain priznao, ali ja sam voljela tvog oca. Otjerala
sam grubo Kuetia i nije smio vie dolaziti. Njegova je majka me
ni spoitavala to joj se sin predao pustolovinama i nije joj htio
dovesti u kuu snahu. I on, da tebi omogui enidbu, isplauje na
e dugove. Ne elim, dakle, o toj stvari govoriti s njime. Njegov je
in prava osveta za moj postupak u mladosti. Na tebi je da odbi-
je njegovu pomo. Ako ti prizna, zahvali mu u ime pokojnog oca
i saopi rok u kojem e mu sve vratiti.
- Gdje u nai sredstva da vratim?
- U mirazu svoje ene.
- Nikada neu uzeti takvu enu.
- Jadranki si obeao ako ispravim rije "rtva" ...
- Nije to traila.
- Rijeima nije, ali lukavo te izazvala na takvo obeanje.
- Majko - ini joj teku nepravdu.
- Ti si zaljubljen, a ja znam ene.
- Jadranku odmah iskljui iz redova onih koje okrivljuje
lukavstvom. Zna li da je ona u inozemstvu kod ena i mueva
pobudila uenje? Na Sentbernardu slavila je pravo slavlje, ne sa-
638

mo ljepotom, nego i umjetnikim sposobnostima, duhovitim raz~ govorom, svojim umom, dok su joj pri
tom ruke stalno bile zaposlene njezinim zanatom. A sad uj jo neto. Tamo se naao jedan markiz iz
Pariza -" Branislav mi je pripovijedao. Taj je mladi mukarac pratio svoju sestru i ona se oduevila
Jadrankom, a kad je markievo udvaranje bivalo ozbiljno, Jadranka mu je rekla da nikada ne eli ui u
aristokratsko drutvo koje bi je smatralo na svakom koraku neravnopravnom, pa trudio se njezin
aristokratski mu koliko mu drago. I njegovi najblii uvijek bi smatrali da im nije ravna. To je ponovila
okom u oko Vjeranu i Pisaiu.
Julija Ori spustila se u naslonja i ostala asak utei, zamiljeno zagledana u prolost. Glas joj se
snizio.
689
- Moram povui svoju objedu. Jadranka, prema onom to ve-
li, uistinu stoji na osebujnom prijestolju. Njezino miljenje poka
zuje um pred kojim mora zapanjeno zaustaviti - njezin karak
ter nas pogaa usred ela. Pa to je, uistinu, naroito stvorenje. Za
pravo me snalaze sjeanja na neke neobine pojave. Ona je bila u
mojoj kui kao beskunica, a nisam od nje nainila kljuaricu ni
sobaricu jer sam nala da je kao dijete bila savren suigra za te
be i Ninku. Nikad nisam vidjela takvu sklonost i vedrinu kakvu
je ona unosila meu moju djecu kao trei sauesnik, a zapravo
neki nenametljivi voa igre. Kasnije je isto takva bila i na zabava
ma. Da, to sad vidim jasno. Pred dvije godine sam joj preporui
la da se pouava za guvernantu jer nema miraza. Ona je to odbila
i prihvatila se zanata. Sjeam se da je nakon mjesec - dva, kad je
Jadranka otila u Be, spominjala naa druina i kljuarica Slava:
"Neto je prazno, otkako nema Jadranke kao da netko u ovoj ku
i nedostaje." Stalno su opaali sitnim rijeima da je nema.
- I ja sam tek onda osjetio da je ljubim i da ivot bez nje
za mene biva pusto.
- esto sam razmiljala i pitala se: kako to da nitko nije opa
ao na Jadranki kakve osebujne sposobnosti, ni ar, ak ni njezinu
ljepotu nismo zapaali. A kad nije bila s nama, svatko je osjetio
da mu neto nedostaje. I kako god je Larsen bio nepoeljan, esto
sam se pitala kako je tako prokuani aristokrat enskar usred Be
a opazio naj graanski ju najobinije odjevenu djevojku. A sada
vidim da je u njoj utjelovljen neki novi, plemenitiji uzor enskog
tipa pred kojim se najednom zaustavlja zauen, prepun potova
nja. A zna li da je u tome neto slina i naem Vjeranu. I on ima
majku graanku pa mi to izgleda kao da priroda protee obinu
ljudsku krv, nasuprot nae aristokratske. I ja sam prije malo vre
mena mislila da e Jadranka unijeti u krv Orievih lijepa svoj
stva - sada je to iskljueno.
- Moda je Jadranku na to to je rekla da- nikako ne bi htje
la doi u aristokratsko drutvo naveo onaj njezin duboki, nama za
enu neshvatljiv ponos. Ako ti, majko, nae dobar razlog da svoj
zadatak o rtvi razjasni mudrim rijeima?
44 Jadrania

, I.,

.44*
- Danas ne mogu nita uiniti, odvie sam premorena. Htjela
bih o tome raspravljati s doktorom Pisaiem. Da li se vratio?
- Sa mnom. Kod njega sam se i zadrao. On ima pismenu
naredbu grofa Griinea, koji ne voli Bacha, da ga nitko ne smije
dirati. To isto imaju i Kievi. Donijeli smo to sobom iz Bea.
- Onda emo ga pozvati ovamo u Zagreb ili u Bistru.
- Ali ja nikako ne bih htio ostati u Zagrebu. to da odgova
ram na pitanja gdje mi je Jadranka?
- Sama sam objavila vae vjenanje i pozvala goste da piju
na sreu mladenaca.
Ljubomir teko uzdahne i tuno obori glavu.
- Da prizna ljudima da je ona odbila tvoju ponudu? Ne, ne,
to ne smijemo dopustiti. Orievo bi ime stradalo, a tebi bi se iz
rugivali. Nikako. elim svakako da se sastanem s Pisaiem i Ku-
etiem da o ovoj stvari promislimo. Ti nikako ne moe ostati u
Zagrebu dok tu stvar ne rijeimo. Najbolje e biti da ode u Ope
ku grofu Bombellesu.
- Tamo bih mogao susresti groficu Erdodv.
- Ona je u Beu, kupuje Marti opremu. Udaje se, oito, ve
za nekoliko mjeseci. No, evo Kuetia, preputam te njemu. Sada,
uistinu, moram lei.
Tog dana poslijepodne zapuio je ef redarstva cigaru, i to sa zlatnim prstenom u sredini, to je znailo da
opet neto slavi. Oito ga eka vaan posao pa se ne usuuje dodati cigari obilatu bocu vina. Redarstvenik
mu najavi odvjetnika Kuetia. On zadovoljno kimne i doeka pravnog zastupnika obitelji Ori uz
znaajan smijeak zadovoljstva. Mirno se doljak pokloni i odmah predloi elju:
- Vae visokoroe, mladi je grof Ori stigao u jutro, a sut
ra bi htjela grofica s njime u Opeku grofu Bombellesu..Ja u ih
pratiti, a po vaoj odredbi nitko ne smije iz grada bez pismene
dozvole, pa sam je doao zamoliti.
- Sutra trebate otputovati? Dotle u ove odredbe sam uki
nuti. Imam, naime, bjegunca.
- Pa to je udesno, oito nije ni bjeao?
- Sasvim sigurno je htio pobjei, ut u to je na stvari i
tko ga je nagovorio na taj lopovluk.
- Uenjaci nisu ba tako labavi.
- Sve mi je jo nejasno pa jedva ekam da ga presluam.
- Ve je na putu natrag? To je bilo brzo.
- Tome je pridonio Korblerov koija. On je vozio dva vi
carska fratra. Sa stanice "Divlja maka" vratili su koiju, a koi
ja nam ree da su tamo kupili tri konja i odjaili smjesta, a da
nisu nita jeli ni popili, i to ravno umskim putem.

- vicarski fratri su imali vodia zato to ure na stanicu Zi

dani Most?
- Naravno, trei je bio crni fratar. To jedino moe biti Farius.
- Njega sam otpratio kui poto su tri fratra otputovala.
- Vidjeli ste lice onom crnome koji je bio s njima?
- Bio sam i odvie pod dojmom stranog Fariusovog otkri
a, da bih se i ogledao na fratre. Ta nadvrtljar se dovezao s njima
i poslao ih dalje na put - ovo nikako ne pokazuje suvislost. Va
je noni agent vidio Fariusa kako izlazi iz kue i ulazi u palau
kasno u no.
- Kad presluam fratre, moi emo ustanoviti pravu istinu.
A moji su andari s najblie stanice smjesta poli u potjeru za fra
trima. Daleko ne mogu utei. Osjeam da su mi u depu.
- Ali uenjak Farius?
- Ako je on bijeg pripremio upravo uz pomo bernardinaca?
- Kakav bi razlog imao da bjei?
- U Zagrebu sjedi jedan ministrov izaslanik koji je, toboe,
veza s njime. Danas mi je priznao da je morao Fariusa slijediti
da ne ode tajno iz grada. Radi se o eni - dakle, jasno ...
U sobu utra andar, sav zapraen i uzbueno javlja:
- Uhvaena su tri fratra, vae visokoroe. Uhvatili su ih u
umi. Skrivali su se. Bilo je i bitke.
- S kim je bilo bitke?
- Izmeu andara i fratara.
- Fratri - s orujem u ruci?
- Bit e da je tako.
- Govori jasno. Jesu li fratri pucali?
- Nisam vidio ni uo. Zapovjednik je dojaio iz ume i ka
zao da pojurim andarskim preacem i javim da je bilo bitke s
fratrima i da su sva trojica uhvaeni.
- Kad e ih dovesti ovamo?
- Sigurno sutra.
- Neka se dignu sve iznimne mjere s gradskih ulica i na an
darskim stanicama. Vama, gospodine doktore Kuetiu, nije po
trebna dozvola. Oko palae ostat e samo civilni agenti da moda
ipak ne bi s fasade iziao kakav Fariusov dvojnik. To mi je danas
ujutro palo na um.
"Badava!" Policajski um je vrlo pronicav. Sa zanimanjem oekujem sutranji dan" - misli u sebi Kueti.
Kad se vratio u palau, povjerio je zle vijesti samo Ljubomi-miru.
- Doktore - usklikne mladi, - ono to ste mi danas ispri
ali, bilo je sve u tanine izvrsno provedeno. Nije li neprirodno
da su ih uhvatili tako brzo? I otkud su mogli saznati ve sino?
- Kao da je sam avo pratio nae koije i korake. Sad me
spopada udno pitanje: od juer od ovog asa nije se nita ulo
ni vidjelo od Tamara de Grebenovia. Moda se taj besramni pi-
.... 691

.U

jun zavukao u neku suprotnu kuu? Kad bih ga negdje naao na ulici - lupit u ga nasred obraza i neka
me zove na dvoboj. Doi u da taj njegov gnjili lopovski mozak ugleda svjetlost dana.
- Zandarske vijesti nisu uvijek tone.
- Rijetko se oni mogu pohvaliti ovim epitetom. Samo me za
brinjava: ako su fratri pucali, onda to mogu biti samo Vjeran i
Branislav, a s njima Schmidt jer smo i njemu dali oruje. Ali gro
fici ne recite ni rijei. Nas dvojica sami emo snositi muke, ekaju
i sutranji dan.
CRNI UVOJAK
S lijeve strane enevskog jezera podaleko od grada mala prizemna vila. Kroz velike prozore pada blistava
svjetlost dana na tamno pokustvo udobne, prostrane sobe. Uz mali okrugli stol sjedi Jadranka, sagnuta
nad vezivom raznobojnih niti kose. Markiza Lucie sjedi u naslonjau i ita Balzaca. Udarci starog sata, a
zatim tiha svirka kratke melodije navijeta est sati poslije podne.
Markiza Lucie odloi knjigu. Jadranka oito ne uje ni udarce ni svirku. Prijateljica je podsjeti.
- Vrijeme je za etnju, mila moja.
- Oh, radije bih ostala da dovrim ovo.
Markiza ustane i prie djevojci.

- Sluaj me. Sve vie razabirem da ti ivi samo svojim ru

kama, die samo po ovim nitima. Zbilja ne znam kani li radom
unititi sebe, zdravlje, proljetnu radost svoje mladosti?
- Obratno, draga Lucie.
- Radi cijeli dan. Pa to je samoubojstvo.
- Obrnuto, draga Lucie. To je oivljavanje ivota.
- Ovo nikako ne razumijem.
- Nisi nikad radila.
- Onda mi barem razjasni da mogu shvatiti tvoj unutranji
ivot. Razjasni to "obrnuto", to "obratno".
Spustila je posao na stol i gleda u zabrinuti pogled svoje nove tako odane prijateljice.
- Smatram rad dobrotvorom ivota. Odvojimo sada ekonom
sku korist rada - dobrotvorstvo je duhovno. Svaki drugi ovjek
ima u unutranjem ivotu neke boli, muke, bilo koje mu drago vrs
ti. A kad uzme u ruke posao, mora pri tom poslu biti prisutan i
njegov duh. Ne moe onaj zidar tamo, to gradi kuu, sve to obav
ljati samo svojim rukama, a da njegove misli plove amcem na
onom jezeru, je li tako?
- Po svoj prilici mora svoje misli imati uza se.

- U rukama svog posla - a to znai da je morao svoje boli

i muke odloiti poput kaputa jer mu treba u svakom radu duh,
misao, osjet. Dokle god traje taj dnevni rad, njegove su duhovne
boli iskopane, stavljene u stranu. One miruju, bez podraaja i u
tom mirovanju, na koje rad prisiljava, prirodno se bol uklanja
- poinje rana da zacjeljuje. Zato rad smatram naim dobrotvo
rom kog ne znamo cijeniti. Zato je rad iivljavanje itavog bia,
potreba. Kad ne bi bilo rada, ljudi bi sigurno poinjali strahovite
ispade. Ne bih nikad sudila zloince na smrt, nego na gubitak do
zvole da rade izmeu etiri zida. To bi popravilo i najcrnijeg zlo
inca.
- Ali, Jadranko, molim te gdje si nala te misli?
- U svom ivotu gdje se nitko nije pribliio onom pravom
u meni.
- Oprosti, ako se usuujem dirnuti ono o emu ne eli go
voriti. Ti se nada da e radom zacijeliti ranu svog srca.
- Moda barem ono to zna siromani bolesnik: ima negdje
u svijetu lijek koji bi ga izlijeio, ali ga ne moe dosei.
- Nee - ovo je toniji izraz.
- Djevojka koja bi danas bez imetka i plemikih povelja htje
la ui u aristokratskodrutvo nalikovala bi crncu koji ulazi meu
bijelce i trai ravnopravnost.
- udesna si, Jadranko. Tvoje su misli daleko naem dobu,
a osjeam da su ispravne.
- Opet sam te povukla u razmatranja, a obeala sam tvom
bratu da u te samo zabavljati. Hoe li da sviram, pjevam ili e
li na etnju?
- Sve troje elim, dakako, uzastopce. Pogledaj, molim te, oba
lom ee Videk kao uvijek.
- Ali je danas proao kraj nae kue barem est puta. Tri pu
ta se navratio i zapitao ne trebam li to da mi donese iz grada.
Neto ga uzbuuje, a ne moe mi kazati.
- to bi ga to moglo zastraiti, a da ne govori?
- Moda lakajska lukavost?
- Oh, Lucie, to je sasvim iskljueno. Videk je iz Zagorja, iz
onog kraja moje domovine gdje je duboka odanost uroeno svoj
stvo.
- Ali nije li ga pokvario grad u kojem je odrastao?
- Glavni grad moje domovine utemeljio je zapravo Zagorje.
Ono je smjeteno iza Zagrebake gore pa su oni i zapoeli na brdu
Gradec graditi svoje kue i najstariji pismeni zapisnici dokazuju
da su graani govorili zagorskim narjejem. Ono je toplo, a ima
u sebi neto objeenjake duhovne vedrine.
- Prema tome, inim krivo kad Videka usporeujem s poslu
gom kakva je inae?
- On je zapravo u bratskom odnosu sa svojim Kegleviem.
Naravno, kod Peruievih nema mnogo posla, dakle, mora utuci
vrijeme etnjom.
-
692

- Sada se vraa, gleda gore na prozor - neu da me opazi -

i Lucie zakloni glavu iza zavjese.
- Bilo bi mi ao da ti je nesimpatian.
- Samo zagonetan. Ovo sam sada rekla pravu istinu. Grof
Keglevi ostavio ga je u vicarskoj. Razumijem, svog mladog, dob
rog druga iz djetinjstva mora da titi jer su ga proglasili veleizdaj
nikom zbog mladog gospodina, a Videk je odabrao u cijeloj vicar
skoj ba enevsko jezero.
- Zato to je davno prije Keklevieva puta u domovinu nje
gova tetka odluila da stanuje ovdje, a razumije se da je Videk
ipak bolje zatien u obitelji. To smo znale otprije.
- Ali nismo znale da e Videk veu brigu posvetiti ovoj ma
loj vili, negoli onoj velikoj od koje nas dijeli samo pola tuceta
kua.
- Lucie, tebi je neto neprijatno?
- Zapravo jest. Nekoliko dana Videk seta suvie oko nae ku
e i teko pokriva neku nervozu.
- Nisam nita primijetila.
- Zato to cijeli dan ima ruke i misli u ovim nitima kose.
- Uini to isto pa nee opaati Videkovo uzbuenje.
- Ni svoje ne mogu zatajiti, a moda sam s Videkom na istoj
liniji straha i uzbuenja od loih vijesti.
- Treba izdrati.
- Samo ti to moe, a sada znam i tajnu tvoje izdrljivosti.
Ne bojim se za svoju Francusku. Kad plane rat s Austrijom, bit e
ova nadvladana, ali bojim se da mi naa pobjeda ne uzme za ucje
nu pravo na njega.
- Ja ekam objavu rata s nadom u osloboenje.
- Ako uzme za naplatu upravo - Vjerana?
- 2iv ili ne, za mene je jednako pokopan. Ipak bih htjela da
ivi.
- S drugom enom?
- Ne mislim uope o tome. On spada meu one ljude koji
uitak ivota nalaze u uzvienijim svrhama nego to su fizike po
trebe. Zapravo, samo one ljude smatram viim od ivotinja koji
osjeaju potrebu da se iivljavaju u lijepim osjeajima i viim ot
kriima naeg opstojanja.
- Vjerujem ti, ali znam posve sigurno: eli me pljuskom ri
jei skrenuti s opaanja da je moda Peruievima stigla kakva vi
jest iz domovine koju ne eli uti.
- Ako bi bila loa, priznajem.
- Zamisli, taj Vjeran se ukrcava na brod dok mu crno nebo
navijeta orkan. Trebala si to sprijeiti.
- Nikada. Ni - da je drukije ...
- Kad god s tobom raspravljam o njemu, dolazim do zaklju
ka da ste slinih - ne znam kako da to nazovem - karaktera ili
svojstava
- Ostavimo to, draga Lucie, idemo na etnju.

Sobarica ulazi i tiho saopi:

- Madame Perui moli da je primite.
- Evo me. Pazi, Jadranko, to neto znai. Valjda vijesti - i
brzo izlaze u predsoblje, prijateljski pozdravljaju gou i odvedu
je u dnevni salon.
- Dugo vas nisam vidjela, markizo, a ni vas, Jadranko - i
pogleda je pogledom koji istrauje. - Je li vam se javio grof
Ori?
- Ugovorili smo da ne pie jer je to sigurnije za one kod
kue.
- Ni ja nemam nikakvih vijesti ni od koga. Vjeranu sam da
la drugu adresu, a prolo je ve mjesec i pol, pa ni od Vjerana ni
ta, ni od Branislava Pisaia. A francuske novine pruaju mi ud
ne slutnje.
- Francuske novine? Sto piu - upadne ivo markiza. - Ja
nisam nala nita. Dakako, itam dvorske novine, a one ute o vanj
skoj politici.
- Moj mu je ve prije pet dana dobio od jednog Francuza
"Figaro". Tamo javlja, valjda neki tajni dopisnik da su u jednom
gradu Austrije, na Savi, dakle, sigurno u Zagrebu, austrijski an
dari pokrenuli pravu ratnu hajku na neke nezadovoljnike i da su
ak uhvatili neke vicarske fratre.
- Pa to je opasna vijest - usklikne markiza, ali ne pogleda
Jadranku od straha da je ne zbuni. No, ve sekundu zatim dopre
do nje mirni glas djevojke:
- Nisu svi vicarski fratri Branislav Pisai i Vjeran Kegle
vi.
- Moj mu me je gotovo isto tako tjeio pa ipak mi je neto
leglo na duu. vicarski fratri uhvaeni su od Austrijanaca, veli
list i grdi andare.
- Ratno raspoloenje moe diktirati i pretjerane vijesti - is
pravlja Jadranka gospou Perui.
- Kad bi se barem vae rijei obistinile. Sad bih vas neto
zamolila, gospoice, ako me sasluate.
- Izvolite, gospoo, rado.
- Moda i ne znate malo starinski familijarni obiaj. Kad se
netko dijeli od svojih i putuje, onda se meusobno darivaju
izrescima kose. To spremaju u album ili ako je vei komad, onda
izrade lani, pribadau ili neto slino. Htjela sam to naruiti u
jednoj ovdanjoj radnji, ali mi rekoe da je premalo kose. Ja sam,
naime, Vjeranu prije odlaska odrezala crni uvojak kose i spremila
ga. Htjela bih od toga imati neto takvo da nosim uza se pa sam
vas htjela zamoliti da me savjetujete jer ste u tome majstor.
Gospoa otvori kutijicu, uzme bijeli svileni papir i razmota ga. Markiza i Jadranka gledaju krasan uvojak
crne kose - svjee, svjetlucave, vrste, kao da svojim izraajem pokazuje mladog, lijepog crnokosog
mladia - punog snage, odvanosti, topline, dobrote i odanosti, ali i bezuslovne odlunosti u odmazdi
svakoj zloi i

694

bespravlju. Sve su tri uutjele, zanijemile kao prestraene od neke nevidljive sablasti to se sakrila u
mudroj boji vrpce kojom je uvojak svezan. Markiza ne moe progovoriti od pomisli to li moe sada ovaj
uvojak iskazati u Jadrankinoj dui. A i gospoa Peru-i, kojoj nije poznato nita, ipak se u ovom asu
dosjetila da ba nije bilo odvie zgodno donijeti taj uvojak zajedno s loim vijestima. Izgleda kao da ve
brine kako e obui crninu za neakom i ovjesiti o vrat pleteni nakit od njegove kose. Jadranka se nije ni
dotakla uvojka. Ostavila ga je u ruci gospoe Perui, samo se nagnula k njoj i rekla glasom u kojem je
jedino markiza znala osjetiti mali drhtaj:
- Milostiva gospoo, u radnji pletiva ne vole gubiti mnogo
vremena i zato odbijaju ako kosa nije vrlo duga i obilna. No, iz
ovog se uvojka da napraviti vrlo lijep privjesak za va zlatni sat
ili va lani oko vrata. Moda i mala pribadaa. Najbolje e biti
- crni privjesak na bijelu ogrlicu.
- Znala sam da ete to uvaiti. Takav majstor, kao vi, moe
dva puta vie nego svi ovdje.
- Ona radi po vlastitoj intuiciji i pronalazi uvijek i nepre
stano nove oblike. A ovaj rad, ovo pletivo kose uistinu je neki hir
sadanjosti - naglasi Lucie. - Gospoica Jadranka bi svojim zna
njem u Parizu stekla ime. Nastojim je sklonuti da doe sa mnom
k mojoj kui.
- Onda nas kani ostaviti?
- Svejedno je, jesam li u 2enevi ili u Parizu - odgovori dje
vojka. - Ionako moram ostati u inozemstvu dok mi ne skinu s
vrata optubu veleizdajnika. Mislim da emo putovati idui tjedan.
- Nismo slutili. Svakako e nam biti ao.
- 2elim stei vie znanja u pletenju kose.
- Vi ste, gospoo Perui, nekoliko puta pogledavali moju
glavu.
- Kose su vam spletene na udesan nain.
- To je Jadrankin pronalazak, njezino djelo. Zamislite to bi
dala francuska kraljica Eugenija kad bi joj netko upleo kose na
tako poseban nain. Pa to je prava umjetnost.
- Nastojat u u Parizu dosei neto vie umijea.
- Ovo je talent - upadne markiza.
- Oh, nerado sluam o vaem odlasku.
- Svrena odluka - mirno e Jadranka. - Ovdje imamo svo
je radne kutije.
Jadranka pokazuje gospoi na svoj radni stoli. U svakoj je kosa druge boje.
- Izvolite staviti va uvojak ovamo, evo, ova je kutija prazna.
- Oh, kakva je lijepa antiktna stvarca udnih oblika - udi
se gospoa, prie k stoliu i poloi Vjeranov crni uvojak u bijelu
papuu ispod pokrova. Jadranka obeava:
- Sutra u s-vriti ovaj lani i odmah se prihvatiti vaeg
posla.

Poto je gospoa Perui otila, markiza se vrati Jadranki:

- Nije li imala namjeru da s tobom razgovara o Vjeranu?
- Nikome se nisam razotkrila, osim tebi i Pisaiki. Bilo je
to u ono najtee doba u Sionu. Danas ne bih vie ni to uinila.
- Ni meni se ne bi povjerila, danas? Uostalom, razumijem te.
Glavno je da svri narudbe i da ih vie ne primi ni od koga.
- Dosta sam zasluila u ovo sedam tjedana ovdje, a Peru-
iki u to izraditi za uspomenu.
- Moda i vjenu. Ali idemo na etnju.
Obukle se i pole lijevom obalom podalje od grada i raspravljaju o lijepoj okolini. Kod povratka opaze da
im dolazi ususret Videk.
- ini mi se - upozori markiza - da je ovo nekoliko dana
sve bljei i mraviji.
- Cuo je valjda o pisanju francuskih novina.
- Ili zna neto vie. Ali ga neemo nita pitati. Najbolje je da
ne zaponemo razgovor o Vjeranu. Siromani momak je oajan,
a oni tamo u onoj vili sigurno i ne govore ni o emu nego o Vje
ranu i Branislavu. Jedva ekam da otputujemo u Pariz.
Sada im se pribliio Videk. Pozdravio ih je, a one malo po-razgovorile s njim.
- Muka vam je, Videk, ovako bez posla, je li? - pita Jadran
ka hrvatski.
- To je upravo umiranje, gospoice. Radije bih razbijao le
denjake nego sjedio na ovoj otvorenoj irini u lijepom gradu i otvo
renom jezeru. Ali razbija mi moju ludu glavu i briga.
- Zato ludu?
- Nisam ga trebao pustiti bez mene. Sad nemam mira ni po
danu ni po noi, osobito otkako su ono napisale novine, vi znate,
je li?
On joj gotovo ispija svojim pogledom lice hoe li zamijetiti kakvu promjenu. Ali se ona nasmijei, premda
ne sasvim prirodno.
- Ali Videk, to su samo politiki iskoritavane vijesti, ne vje
ruj nita. Navrati se k nama, gospoi markizi je hladno, pa mo
ram ii, - i ona mu prui ruku, a on osjeti da je vrlo hladna.
Uvee se markiza oprostila da po obiaju rano legne spavati, a Jadranka odjene bijelu kunu haljinu s
nakrobljenim rukavima, rasplete frizuru, a pletenice pokrije kapicom gospoe markize. Odlui ponovo
raditi pa povue svoj laki radni stoli k postelji, gdje na ormariu gori jako svjetlo, zasjenjeno prema
markizinoj spavaonici da ga ne moe zamijetiti, jer bi se probudila i po obiaju je odvraala od nonog
rada. A njoj je danas tako potrebno da svojim mislima postavi ograde. Zaokrui pogledom po stolu s
kutijama da izabere onu sa najhitnijom narudbom, kad joj pogled zastane kao prikovan na kutiji
antiknog oblika u kojoj lei Vjeranov crni uvojak. Taj nenadano zaustavljeni pogled potrese joj itavim
biem. U trenutku otkine pogled s kutije, ali osjeti da ju je neto zahvatilo jezivom snagom, kao neki
pritajeni zasjednik
A91

to se bacio k njoj, vrsto zarinuo svoje ake u nju i vue je, a ona se neprestano otima snanom
navalniku da bi izmakla. Brzom gestom ruke otisne sa stolia pogibeljnu kutiju uz prislonjeni krevet.
Pogled joj se oslobodio, samo ga jo treba osigurati da se ne bi u asu neopreza povratio k onoj opasnosti.
Uzme sa stola svilenu maramicu da kutiju pokrije - u istom asu kao da joj se kidaju noge. Mora se uprti
u postelju - zar joj zdravo tijelo prelazi u fiziku slabost bolesti? Ona pada sve vie na pokriva - nae
glavu u blizini kutije - drue ruke posiu za poklopcem - diu ga. Bijeli papir razgolitio se preko kutije,
a na dnu ugleda Vjeranov crni uvojak... Gui je u grudima, zahvaa joj itavo bie gr od neisplakanih
suza, neizdahnutih enji - gr velike ljubavi, pokopane u grobu odricanja ... Grob je provaljen, iz njega
uskrsuju silovito, nemilosrdno, slike proljetnih dana kad je prvi put gledala u oi ispod ovog uvojka - oi
to su se snanom sumnjom zabole u njezin duh, a mlade mu usne zapitale rijei to su joj zabole no
usred srca:
"Kako je carsko redarstvo moglo saznati da ete vi svjedoiti njemu u prilog?"
Nj"zin je odgovor bio neustraivi zamah, ali nije mogao ni do-tai, a kamoli ublaiti crnu sramotnu
sumnju da je ona pijun teroristike carske vlasti - pijun protiv svoje domovine. I sva ju je okolina zasula
sumnjom pijuna, najstranijeg stvora meu svim zloincima. Ne moe vie izvui ovaj bode, Jadranka ga
nosi u srcu, ide na sastanke s nepoznatim Larsenom i lanim Olafom Kristijanom. Djevojka ponosna na
svoju ast juri u rastvorenu zamku zloinakog Larsena, predaje se, ne marei to on eli uiniti s njome.
Ne mari mu dati ni svoje netaknuto djevojako tijelo da naplati dokaz kojim moe razotkriti istinu,
dokazati da nije pijun, dokazati njemu - Vieranu.
Kad je to njezino progonjeno srce zahvatila ljubav? Tako duboka, tako bezuvjetna, da je srce htjelo da
plati dokaz svoje asti
- obeaenjem.
Nita ona ne zna. Nita ne moe dokuiti, jedino to da je i ivotom otkupila dokaze svoje ljudske asti -
njemu. I da je nakon njegova odlaska iz domovine odluila poi za druga iz djetinjstva, jer onda mora
susresti Vjerana i kazati mu: "Izvrila sam i tu vau elju da budem ena Ljubomirova."
Prolazi no ... Jadranku stee bol kojoj jo nikada nije dopustila da joj zavitla srcem, podigne u grudima
oluju, potkapa njezinu snagu u odravanju prividnog mira. Nadvladana gleda ona crni uvojak u dnu
kutije, a u njemu vrstu, snanu pojavu lijepog crnoko-sog mladia. Crni se uvojak pretvara u ivog
Vjerana i prisili njezino srce da se u tom asu predaje.
Pred zoru zatekla se ovako u kunom haljetku uz crni uvojak
- vlana lica, izmuena tijela. Onda uzme kutiju i sakrije je du
boko u ormar, svue se i legne da nitko u kui ne primijeti njezi
nu budnu no.
698

PLAVI JADRAN
Dan za danom odgaala je uzeti u ruke crni uvojak da Peru iki splete privjesak. Markiza pogleda po
stoliu i ne nae antik nu kutiju.
- Moda bi ipak, prije nego otputujemo, izvrila molbu gospo
e Perui?
- Odluile smo putovati u etvrtak. Imam jo dva dana, a taj
mali posao ostavljam za srijedu.
- Nekako je moda nezgodno to ona ba tebi donosi da ple-
te. O tome razmiljam otkako je bila ovdje.
- Zato si zabrinuta, Lucie?
- Zbog neobine bljedoe tvog lica. itala si austrijske novi
ne to ih je donio Videk?
- Istini za volju, neu ni uti to se dogodilo s fratrima iz
vicarske.
" - Bolje je tako. Ve sam dala nalog sobarici, spremit e nam koveg do sutra.
- To bolje.
I nastavlja u radu glasno brojiti sitne karike od pletene kose. Na vratima se pojavi sobarica, iza nje ve
stoji doktor Perui.
- Oprostite, madame, najavljujem se odvie nasrtljivo.
- Ne mogu vam zamjeriti, francuske novine objavljuju odvi
e crno - ali se prekine, sjetivi se Jadrankine primjedbe i pone
govoriti o svom putu:
- Ve sam duhom na pola puta u Parizu!
- 2ao mi je da ste skratili svoj boravak ovdje. Ne elim vam
smetati u putnim pripravama, samo vam elim pokazati pismo to
sam ga primio iz domovine.
- Od koga?
- Od Branislava Pisaia.
- Ah, pa to je udesno ...
- Prevest u vam na francuski.
Kao da nema Jadranke, ita on i prevodi:
- Potovani gospodine doktore.
Ponajprije moram vam javiti da grof Vjeran Keglevi vie ne ivi. 2elim to razjasniti...
- Doktore, doktore! - vikne markiza i potri k radnom sto
liu. Skoio je za njome i uhvatio Jadranku u padu.
- Pomozite doktore! - moli Lucie,
- Videk, Videk! - povie Perui. Iz predsoblja prodre u so
bu Videk. Blijed je i dre.
- Sto je, doktore?
- Daj mi brzo kapljice!
Momak posegne u dep, Perui odnese djevojku na postelju. Lei blijeda, nepokretna, ledena.
- Sto je to, doktore?
AQQ ....

,. JkJ

- Bilo pokazuje nesvijest.

- Samo da ne bude gore.
Lucie sva dre od straha. Videk tri s receptom u ljekarnu.
- Doktore! - uzdie Lucie. - Strepim.
- Zar je bolovala?
- Nikako tjelesno.
- Recite, dakle, to je?
- Bolest srca, osjeaja - to ja znam. Nemam uope prava
govoriti.
- Ja sam ovdje sada lijenik.
- Onda, jest, neto ima u srcu - u dui. - A vi ste...
- Ja sam neto kriv?
- Priznali ste da je mrtav.
- Da, sad znam. Ali prije svega moramo se posluiti onim to
imamo u kui da je dozovemo k svijesti.
- Molim, to treba?
- Ve sam naloio sobarici. Moda biste se smirili u drugoj
sobi.
- Ne bih mogla disati a da je ne vidim probuenu.
- Onda promijenite ovaj oblog na glavi. Eto, i Videka natrag.
Ubacio se u sobu nijemo, pruivi doktoru dvije boice lije
kova.
- Gospodine doktore, hoe li biti dobro?
- Strpi se malo.
- Kriv sam, znam - dobro znam. Sve mi tue u glavi.
- Pazi da te ne ugleda kad otvori oi.
Nesvjestica je posve preobrazila Jadrankine crte lica. inilo se da joj srce samo nesvjesno udara. Ali ona
ve zna da lei na postelji. Brzo obreda sve dogaaje svog sloma. Perui razabire da je posve prisebna,
samo ne otvara oi.
- Kako se osjeate, gospoice?
- Predaleko je to ...
- Uzmite ovaj lijek, markiza vam ga prua.
Otvori oi, a licu lijeka prinosi joj Lucie usnama.
- Sada treba potpuno mirovati i spavati. Ostat u u kui
dok ne doe red na drugi lijek.
- Molim vas, ostanite dok ne naem lijenika da ostane u
noi ovdje.
- Dopustite mi preuzeti ovu dunost.
- Primam zahvalno.
- Imao bih vam neto objasniti, ali tek kad se odmorite od
ovog uzbuenja.
Cijelu no proveo je Perui uz Jadranku, a drugog dana uvjeravao je doktor markizu da put u Pariz mora
odgoditi na tjedan dana dok se Jadranka ne oporavi. Zatim joj da znak neka ga slijedi u predsoblju gdje su
sjeli, a Videk je stajao na izlazu.
- Nadam se da bi trebalo da s Jadrankom govorite samo vi
jer ste s njome zblieni.
700

- Onda vas molim, o emu se radi?

- Zapravo, krivac ove nesvjestice stoji pred vama. Naime,
Videk, a ja sam sukrivac.
- Ono pismo?
- Stiglo je ve prije vie dana.
- Dakle, gospodina Branislava nije stigla ista sudbina kao
Vjerana, ili je pisano prije uhienja i lutalo raznim potama?
- Dopustite da pismo ponovo prevedem pa ete uti i kraj.
- Danas sam ve dosta jaka.
- Onda nemam brige. Dakle, ovako poinje moj budui zet:
- Potovani gospodine doktore.
Ponajprije vam moram javiti da grof Vjeran Keglevi vie ne ivi. elim to razjasniti. Kad smo putovali u
Zagreb pone jednog dana moj prijatelj Vjeran neobian razgovor. Pokazujui mi jedan aristokratski
dvorac s velikim grbom, on mi ree:
"Evo, gledaj, Branislave, ovo je bio grofovski dvorac mog oca. Tamo su gospodarske zgrade, a meu njima
ona mala prizemna kua. Ondje je stanovao otac moje majke i upravljao cijelim imanjem. Moj otac, mladi
grof, osjeti duboku ljubav prema toj siroti, kerki svog slubenika. Svoj su istinski osjeaj platili mladim
ivotima. Ona je umrla od prezira kojim su je udarili svi u obitelji i u drutvu, a otac od alosti za njome.
Izgubio sam roditeljsku ljubav i dom zbog ivotne zablude stalea, titula, grbova. Ja, evo, stavljam na grob
roditelja svog grb i titulu."
Kad smo stigli u Zagreb, ve drugi dan preda on nadvrtljaru veliki arak papira i zamoli neka to poalje u
Be na ministarstvo kad na posao u Zagrebu bude dovren. Pitam ga to je pisao ministarstvu, a on mi
odgovori: "Pisao sam: grof Keglevi vie ne ivi. Samo je tu jo Vjeran Keglevi, obini graanin i
knjigovoa. Tako e ubudue historiografi nai u Hrvatskoj Keglevie koji nemaju nikakve titule,
jednostavno su ih odloili kao staromodni ponoeni kaput.
- Evo, madame, to se je odnosilo simboliki na poetak
pisma. Videk me je neprestano nagovarao neko to proitam pred
gospoicom Vjerana. Kako sam mu htio dokazati da nema nimalo
pravo, poinio sam ovu nesmotrenost.
- Zato je Videk bio s vama?
- Oprostite mi, ali ne znam kako bih mogao nai oprotenje
kod gospoice.
- Da joj damo proitati pismo?
- Poslije ovog pisma kako se Keglevi odrekao svoje titule,
pie jo mnogo toga o Ivanici. Ali mogu da razdvojim poetak
od nastavka.
- Kad bismo mogli doznati to se dogodilo s onim fratrima?
- Moda bi bilo previe iznenaenja za Jadrankine snage,
madame.
- Toliko ima jo dodataka?
70.1

- Danas joj dajte proitati samo poetak - to znai pob

jedu.
- iju pobjedu?
- Pobjedu ideje siromane djevojke koja je odbila tatu
obmanu da ue u aristokratski krug.
- To bi moglo dobro djelovati na njezino stanje?
- Bolje od svih lijekova na svijetu - jer grof je mrtav.
- A onaj drugi?
- Kani ivjeti i raditi.
- Francuske su novine onda pogreno pisale?
- Iskoristile su krivo postavljenu injenicu da napadnu aus
trijsku upravu koja se slui trikovima i protiv sebe. Molim, odne-
site joj ovo. Vi znate, Vjeran je neak moje ene, njegova sudbi
na ide usporedo s mojom.
Lucie nae Jadranku kako lei zatvorenih oiju, blijeda lica, kao bez ivota, ali prelazi preko njezine
bolesti pa joj ivo obrazlae drugog krivca.
- Nisam li ti esto spominjala da klima u ovoj zemlji ne
prija tvome organizmu? A sada, evo, dokaza - ovo je iznenadno
oboljenje posljedica toga. No, evo, Perui ti alje da proita ove
udesno dobre vijesti to ih alje Pisai. Divno svrava pismo.
Jadranka otvori oi i ugleda vedro lice svoje prijateljice. Uzme papir i leei ita - "onda opetuje, gotovo
upija svaku rije - teko se pouzdaje u svoje oi. Blijeda put lica biva ruiasta. Crte lica i oi izraavaju
veliki prodorni doivljaj njezina duha, a tijelo od te preobrazbe poprima nove snage. Ona podigne glavu i
pogled upre u Lucie:
- Onda je - on - iv?
- Jest, samo jo ne znam kako je utekao progoniteljima.
- Sad moemo putovati, Lucie, kamo hoe.
- Tvoje zdravlje trai odgodu od osam dana.
- Kako god hoe.
Blaga ugodnost due lei joj u zelenoplavim oima. Kao da je pregaeni cvijet pridigla sunana toplina i
svjeina vode.
Perui je zadovoljan doekao markizin izvjetaj o Jadranki-nu stanju i obeao dolaziti dva puta dnevno.
Videk je tiho kriknuo od radosti, sluajui vijesti o preokretu, a onda veselo aptao Peruiu:
- Slutio sam ja sve to. I ba mi je srea sjela u krilo kad
znam da ga ona voli.
Nakon tri dana Jadranka ustane. Govorili su s njome samo o loem uplivu klime, a nitko se ni jednom
rijei ne dotakne prava razloga njezine nesvjestioe. etvrti dan ve su joj lica procvala proljeem
mladosti, sjale. Lucie se gotovo zaprepasti od uda. Njezina prijateljica uzima iz ormara staru antiknu
kutiju, uzme iz nje svjei crni uvojak kose, gleda ga toplo, skine modru vrpcu,
702

uzima nit po nit kose iz uvojka i plete. Bez daha uti Lucie i promatra je. Njezina utnja izazove Jadrankin
pogled. Usne joj se nasmijee:
- Lucie, vidi, moram gospoi Perui izraditi ovu uspome
nu prije naeg odlaska. To mi je tako lak posao i - drag...
Sobarica prui markizi posjetnicu. Lucie se prepadne, ali ne od straha. Pogleda Jadranku i srdano moli:
- Dijete, zar ne, ti nee dopustiti maha uzbuenju?
- Obeajem. Tko se najavio?
Markiza joj prui posjetnicu, Na njoj je napisano: Vjeran Keglevi, knjigovoa u Thunu.
Gledale su malo asaka ovo udo od karte, a onda markiza apne sobarici:
- Kai mu da sam upravo u toaletnoj sobi, ali gospoica ga
oekuje.
I brzo se okrene k drugim vratima i odlazi u pokrajnu sobu. Sobarica otvara vrata gostu. Ulazi Vjeran u
tamnom odijelu. Zaustavi se u sredini sobe i pokloni. Blijed je i uti. Ne pouzdava se u svoj glas. itavo
bie dre. Ona je nala prvu rije:
- Dobro mi doli.
- Odvie plemenit doek za onoga koji vas je kod prvog sas
tanka udario najcrnijom sumnjom izdajstva.
- Mnogo sam razmiljala o tome - vrlo mnogo. Juer sam
o tome raspravljala i s Videkom - i -
- On se vara?
- Prozrijeva istu istinu s obje strane.
- Jadranko, priroda je sama otvorila sve moje puteve k va
ma - a ja -ja lino - po svojem ludovanju onih stranih dana
kad sam lebdio izmeu ludnice i smrti - ja sam onih dana gra
bio oko sebe da ove puteve zagradim barikadama potene rijei
zadane prijatelju - da u vas oteti svima i dovesti u njegov na
ruaj. Tek kad sam dospio zaviriti sam u sebe, spazio sam da ste
u mojem srcu - vi. Ali samo bi vam moje srce moglo prikazati
sve patnje straha tamo na onoj gori, a onda u gradu Sionu -
straha i strepnje od te barikade koja je dnevno bivala vea, jer
je Ljubomir oajavao osjeajui sjenu drugoga.
- Vidjela sam sve - a odrekla se ve davno svega jer ste
pripadali drutvu - nije potrebno ponavljati
- Danas stoji pred vama samo obini Vjeran Keglevi, ali i
potena rije prijatelju koji se jo nada da e grofica Ori ispra
viti "rtvu to je pridonosi kad vas uzima za snahu".
- Svaki bi ispravak bio samo falsifikat. To sam ve davno
rijeila, a markiza Lucie, koja me je prigrlila kao obina graan
ka, moe to potvrditi.

- Ovo sam eznuo uti - i - smijem li sada olakati svoje

srce vama?
- Onakvo kakvo osjeam. Moj ivot pripada domovini i ra
du - moja ljubav vama - i samo vama. A vi?
__. __..,,. ,.............. 7fl 1

- To su vam rekle bez rijei moje ruke kad su se bez moje

dozvole ovile oko vaeg vrata ...
inilo mu se da nee izdrati ovo priznanje - mora potrati da ove ruke osjete, njegove cjelove. Suzdralo
ga to to ona nastavlja:
- Tada sam se oprostila s vama zauvijek jer su onda bile
dvije barikade - vaa aristokracija i kao peina jaka vaa rije
Ljubomiru.
- Srea me je u tuini navela na onog nevjerojatnog Moran-
da, nadstojnika policije u Thunu, koji je zapravo istokrvni sve
enik religije potenja. Ovo je njegova religija koju sam ovdje
upoznao kao prirodni izraz gdje se moraju razvijati takvi osjea
ji jer tu ne raste dra rasne ni politike mrnje. A na ovim lede
njacima cvate savrena biljka Morandove vrste. Taj potenjak
spasio mi je ivot, a otkako sam se vratio, on mi neprestano tvrdi
ovo: "Va je mladi Ori simpatian, zgodan mladi, ali njegova
je ljubav provalila kao bujica - ona e se staloiti i on e jed
nog dana sam poruiti barikadu do vae sree". Nisam u to sas
vim uvjeren, ali bilo to mu drago - Jadranko - ako se to dogo
di - ili ne - zar bismo morali i dalje patiti? Srea moja bila bi
blistava kad bih vas mogao i dalje vidjeti, sluati va glas. Bio
bih zahvalan da mi se prui sreu u naem duhovnom ivotu...
- Da, to je i moja elja.
- Hvala - hvala ...
On prie k njoj, prihvati njezinu ruku i privine je toplo bez strasti na usne.
- A monsieur Morand tvrdi da e Ljubomir razvaliti zapre
ku sam svojim vjenanjem s kojom drugom.
- Morandovo mnjenje sam davno u Sionu smatrala svojim
uvjerenjem - ali onda je bila druga velika barikada.
- Koja je razvalila sreu i oduzela ivot mojoj majci. Sagra
dio sam joj spomenik.
- itala sam pismo Branislava Pisaia.
Pogledao je kako je proitala u njegovim oima da su mu rekli zato je prije etiri dana u njoj ugasnuo
ivot.
- Smrtonosni poetak razotkrio je tajnu mog srca.
- Teko sam se odluio Videkovoj vijesti - i sam sebi jo
ne vjerujem da u svojoj ruci drim vau - i elim je zadrati
vjeno.
Izbezumljen je od sree, a ipak se ne usuuje djevojku zagrliti, ini mu se da time kri svoju rije. I ona
ga podsjea na to i zadrava njegovu enju, naglaavajui:
- Moj Vjerane, vaa vas rije obvezuje... a ast nosimo u
sebi, ne samo u vanjskim inima. Evo, sada smo nas dvoje u po
loaju kao da mladi potenjak ljubi enu drugoga i eka dok je
se mu sam odrekne. Ali bilo bi uljudno da pozovemo sada Lucie,
ona teko eka to e biti s njenom prijateljicom.
- Samo jo asak. ujem da putujete u Pariz.
704

- Tako sam i ja eljela.

- Ne bi li to bila silom nametnuta ograda?
- Ali sada nepotrebna.
- Kako je to dobro! Kako lijepo!
I ponovo joj poljubi ruku, a onda sam otvori vrata u predsoblje i zamoli sobaricu da saopi gospodarici da
je eli vidjeti gost.
Lucie je morala napregnuti sve svoje snage da Vjeran ne opazi kako se boji saznati to je njih dvoje
utanailo. Jadranka odmah proita osjeaje svoje prijateljice i saopi joj bez uvoda to su odluili i to
oekuje Morand.
- To je divna dua - usklikne Lucie. - Ti onda ne kani u
Pariz?
- Draga Lucie - nasmijei se Jadranka tako vedro kako je
jo nitko nikada nije vidio. - Zna, ovdje se klima najednom pro
mijenila u korist mog srca, pa u ostati.
- Ti si trea u naem trijumviratu - bit e nam veoma
potrebna.
- Imam ve ponudu jedne firme da zamijenim knjigovou
u ovom gradu - najavi Vjeran.
- Htjela bih ipak saznati kako ste utekli, a ipak su novine
pisale o vaem uhienju - ispituje Lucie.
- Bio je to domiljat trik. Nikola Halper priredio nam je
izvan Zagreba jahae konje pa, poto smo proli andarsku stani
cu, odmah smo sili, a koijau naredili da koiju sakrije do prije
podne da je andari ne nau, a onda moe u grad i pripovijedati
kako smo bili kod "Divlje make", potukli se i pucali sa andari
ma po umi. A nas smo trojica poli onim istim nepoznatim pu
tem koji vodi lovitem Nauma Malina. Taj put me je spasio iz
ruku andara kad sam putovao u Zagreb. Tako smo doli pola
dana prije andarskih kurira na granicu Slovenije, kupili u Lju
bljani cilindre i druge ogrtae i tako zamijenili svoje fratarske
haljine, stalno mijenjali putem konje, kupujui najbolje rase, a
sam narod nas je podupirao im smo samo natuknuli da nas pro
gone andari. To je kod nas sigurna propusnica.
- A od kue nemate vijesti? - ispituje dalje Lucie.
- Branislav Pisai je morao otputovati sa mnom jer smo
im oteli "mudraca", a on ima za vicarsku ve prije ugovorenu
adresu da moe pisati Peruievima. Zar vam nije gospodin dok
tor rekao nita o Zagrebu?
- On obiava dati vijesti kao i kapljice - u propisno vri
jeme.
- Na prijatelj i suradnik u otkrivanju tog "uenjaka", o ko
jemu je Branislav izvijestio tetku, Nikola Halper javio je da se
Schadek, ef redarstva, naao u velikoj neprilici. Nakon nestanka
njihova "uenjaka", nastupio je, kako kae Nikica, na policiji vrlo
drsko pijun Tamar de Grebenovi. Schadek se preko noi sjetio
kako su ljudi ministra Bacha pijunirali Larsena da je moda taj
45 Jadnak* , ,. , , ,,. . . 705

L.J

domai pijun postavljen protiv njega. Zato je sam sebi poslao kurira da obavijesti kako su nas "uhitili".
Uveo je sve izvanredne mjere u gradu i irio vijest da su fratri uhieni pa e kao otmiari biti sueni. A
kako je taj Grebenovi nestao iz grada - poslao je Schadek svog ovjeka u Be da ga opravda. Kako se to
svrilo jo ne znam, ali graanima se ipak apui otkrilo tko je taj uenjak, a to je u cijeloj stvari
najvanije.
- A va prijatelj grof Ori?
- On se nalazi na imanju Opeka, jo nikome nije pisao ni
rijei.
Malo su trenutaka utjeli, a onda Jadranka prekine stanku:
- Sada ne trebam tako uriti s privjeskom gospoe Perui
pa za danas sebi podjeljujem dopust.
- Oh, prvi dopust to te poznajem, Jadranko! - klikne Lu-
cie i zagrli prijateljicu majinski pa se okrene Vjeranu:
- I vi uzmite dopust pa emo provesti ove asove kao svete
asove mira.
Tri su mjeseca prolazila u prelijepom susretanju Vjerana i Jadranke. Svugdje su sobom vodili Lucie. Cvala
je u podneblju proljetnog sunca, kako se esto izraava. Jednog dana doe Vjeran markizi vrlo blijed - ali
miran poput kamena.
- Htio bih vama i Jadranki neto proitati.
- Zar loa vijest iz domovine?
- ut ete, samo brzo, jer u meni sve dre.
Pozvala je Jadranku. Sjeli su, a on pokae pismo oslovljeno na njega. Izvadi ispisani papir i ita: "Dragi
Vjerane,
Mjesecima se zadravam u Opeki. Nemam odvanosti ljudima objanjavati svoj poraz kod Jadranke. Majka
je ve prve dane odluno odbijala ispraviti svoju rtvu o kojoj je pisala Jadranki. Sve mi se ini da je
unaprijed znala kako je ta djevojka neobino ponosna i da e svaku rtvu ponosno odbiti. Uzalud si troio
svoje dane da Jadranku spasi za mene. Majka je odluno odbila i tvoj zajam da se podmire nai dugovi.
Tako si mi htio i svojim sredstvima pomoi od sree. Sve je uzalud. I sam vidim da mi Jadranka nije
suena. Moda je ne bih ni zasluio, a sigurno ne mogu jo ni danas razumjeti zato je rekla da ne bi
pola za aristokrata da ga ljubi. A zapravo, ako je ljubi i vjena aristokrat, zar to ne znai da je k sebi
pridie?"
Tu Vjeran naas prekine, a Jadrankin i njegov pogled nali su se u nijemom govoru. Onda on, jo uzbuen
nastavlja:
"Sada je svemu kraj. Moram precrtati ovu svoju ljubav i uiniti ono to bi svaki dobar sin i posljednji
potomak svog imena morao uiniti. Ne vjerujem - ali odrei se moram i prihvatiti

lijepu, ljupku i, daleko, bogatu enu. Mirta Erdodv se vratila iz Bea. Svakog smo dana bili na jahaim
etnjama, tako sam pri-vikao da obnovim staro poznanstvo. Ljubav, jasno, nije na mojoj strani. Moda e
me osvojiti tokom godina. Sutra je moje vjenanje - a prije toga neto me goni da tebi, vjerni prijatelju,
objavim taj korak. Kad primi pismo, bit u ve suprug, a nadam se da u biti barem dobar i ljubazan.
Hvala Ti za prijateljske usluge, grli Te
Ljubomir"
Zavrio je glasom koji je drhtao i sloi pismo. Ne usuuje se podii pogled. Kao da se stidi priznati kako
sve u njemu poigrava od radosti. Prijateljevo pismo ne odaje da je odvie sretan, pa bi trebalo barem
poaliti nesretnog Ljubomira. Umjesto toga, sav trepti u svladavanju krika to mu prelazi itavom duom.
- Ljubomir je barikadu digao i razorio - progovori napo
kon Vjeran. - Jadranko, smijem li sada kao poten ovjek prui
ti ruku za svojom sreom?
- Ona te eka ...
Tjedan dana nakon toga objanjavao je Vjeran tetki i njezinu muu:
- Kako ste vidjeli i uli, svoj sam batinjeni novac utroio
u potene svrhe. Ponajprije trebalo je kupiti kuu i zemljite i
osigurati mali dohodak Andrau Fabijaniu i njegovoj djeci. On
mi je spasio ivot. Zatim sam kupio kuu i zemljite za Matildu,
moju dragu dojilju, a neto sam dao Videku. Kad se vrati u do
movinu, neka ima vlastiti krov i svoju zemlju. vicarska mi je
odnijela dio novaca jer sam ivio u neredu - a zatim treba da
spremim ovu posljednju batinu da mogu istraivati Zagrebaku
goru. To e biti, naravno, tek onda kad se oslobodimo. Pergamen
te uva sef jedne banke. Evo, sada sam izvrio tvoju elju, dokto
re, ivjet u od vrlo dobre plae, a kad bukne rat izmeu Austrije
i Francuske, idemo Jadranka i ja u domovinu da zajedniki podi
jelimo svoje dunosti u borbi protiv tuinaca okupatora. Mi smo
oboje ve davno sve dogovorili i podijelili zadae.
- A ona e dalje voditi svoj rad?
- Njezine su ruke moja svetinja i nitko im ne smije oduzeti
rad. To su ruke koje cjeliva sa srcem punim ljubavi i mislima
punim potovanja.
- Lijepo je to uti.
Mladi par otputovao je s Videkom na Thunsko jezero gdje ih je ekao prijatelj Morand zajedno s
markizom Lucie. Mladima je osigurao one iste sobe u kojima su se Vjeran i Jadranka prvi puta susreli u
vicarskoj gdje je on s njom prvi put govorio o njezinu tunu snu: "On ljubi - nju".

706

45*

707

U tim je sobama sada veselo drutvo. Videk pjeva kao lud od radosti, dok Vjeran govori:
- Da, on ljubi nju, samo nju, jer druga ne bi mogla probudi
ti takvu milu, dragu, veliku ljubav koja me potapa kao vjeno blis
tavo sunano jezero.
Nakon veere kod mladih novovjenanika otpratio je Morand markizu u njezin stan i zadovoljno
konstatirao:
- Oni su prekrasni par. Visoko su nad drugima, kao ovi le
denjaci to odolijevaju i oluji i meavi. Oni su sigurno pouzdanje
da ima i bit e takvih odabranih na svijetu.
- Moramo i mi pripomoi da ih svijet zapazi. I mi koji ne
stremimo tako visoko kao oni.
A Vjeran je ushien zagrlio svoju enu:
- O, Jadranko, vjeno draga Jadranko! Tvoja mi je ljubav
ono to su vjeno plavi valovi Jadrana naoj domovini.

ArGfST ClvSAKlvC ZAC.KIVH

Izdava
ITRO AUGUST CESAREC
OOUR Izdavaka djelatnost
Zagreb, Prilaz JA 57
Za izdavaa
DRAGAN MILKOVI
Likovna oprema
NENAD DOGAN
Tehniki urednik
FRANJO PROFETA
ISBN 86-393-0016-X
Tisak GP DELO, Titova cesta 35, Ljubljana