Epistemologija

EPISTEMOLOGIJ
A
Mladen Mili, dipl. teol.
akovo, 2009.
EPISTEMOLOGIJA, Mladen Mili, dipl. teol.
Ljetni semestar, 2009.
LITERATURA
MACAN, Filozofija spoznaje, Zagreb 1997.

H. BOKOVI, Problemi spoznaje, Zagreb 1931.
J. DANCY, Uvod u suvremenu epistemologiju, zagreb 2001.
MACAN, Izbor tekstova za filozofiju spoznaje, zagreb 2006.
SUPEK, Teorija spoznaje, Zagreb 1974.
SUPEK, Filozofija znanosti i humanizam, Zagreb, 1979.
S. ZIMMERMANN, Nauka o spoznaji, Zagreb 1942.
UVOD
2
Je li uope sigurno to to spoznajemo? Naizgled nije problem to

spoznajemo. Pitamo se ako spoznajemo, spoznajemo li sigurno i istinito?
Ako istinito spoznajemo moemo li to priopiti drugima? Je su li to samo
moji osobni utisci? Vara li me spoznaja? Ova pitanja si postavlja i Gorgija.
Predmet spoznaje je istina! Ona danas dolazi u pitanje, relativna je. to u

konani znai istina? I Krist kae da dolazi radi istine. Pilat ga pita to je to
istina.
Quid est veritas? Vir, qui adest. ovjek koji je tu, prisutan.
Danas je naelo istine dovedeno u pitanje, bilo u fenomenolokom,
gnoseolokom ili etikom smislu. Danas se u modernoj kulturi vriti o
pravu na privatnost, a s druge strane imamo primjer gdje sve moramo rei
drugima pa ak i za novac (npr. Trenutak istine). Dananje vrijeme
relativizira spoznaju a time i istinu. U hramu u Delfima pie: Spoznaj
samog sebe! U grkom za spoznaju rabi se rije gnosis.
Tenja za znanjem karakteristina je za svakog ovjeka. Ta tenja je izrodila
mnoge izume jer znatielja tjera ovjeka prema naprijed. Prije su postojali
oni ljudi koji su znali sve a zvali su ih polihistori. ovjeku nije lako ni znati
to eli znati. Kant se pita to mogu zanti?. To je ujedno i glavno pitanje
svake spoznajne nauke. Spoznaja temeljnog javlja nova pitanja. A u
sreditu je pitanje istine.
Kritiki realizam otklanja mogunost nominalizma i nekih drugih teorija. Jer
nae rijei nisu samo prazni simboli nego izraavaju idealni sadraj u
svakom materijalnom biu kojeg pojedinano spoznajemo a do kojeg na
um dolazi procesom apstrakcije. Kao ljudi u spoznajnom procesu
apstrahiramo. Nita nije u umu to nije prolo kroz osjetila - tvrdi realizam
da nema toga tapkali bi u mraku. Empiristi tvrde da je materijalna
spoznaja nemogua, a ako je i mogua bez sadraja. Kau da je
spoznatljivo samo ono uvidom. A naelo provjerljivosti uzimaju kao jedini
kriterij za istinu.
U spoznaji prekoraujemo puko osjetljivo. Ona se ne odnosi na ono usko
vezano ovdje i sada, nego na prekoraenja . Zato imamo naelo uzronosti
i hipotetski sigurnost (npr. skok sa 17. kata. Neemo skoiti da vidimo je li
smrtonosno). ovjekov um ima sposobnost da moe spoznavati neovisno
od iskustva a priori. Ta spoznaja omoguava svaku drugu spoznaju. Kod
odnosa istine i slobode vidi se da je spoznaja istine i etiki problem.
Otvorenost za istinu u najveoj je moguoj slobodi.
Pitamo se, nadalje, je li spoznaja kod ovjeka beskonana? Konana je jer
je ovjek konano bie.
Wittgenstein kae kako ono o emu se ne moe govoriti treba o tome
utjeti.
Jedino ovjek ima mogunost spoznavati. Jedino ovjek posjeduje relacijsko

znanje, uoava odnose meu predmeta i nastoji ih dovesti u red a ne
ostavit ih u kaosu.
3
Specifinost ove filozofije je u tome da ona nudi odgovore. Svaka znanost

povremeno promatra jer znati je filozofski nuan preduvjet za svaku
znanost. Ona eli pruiti misaoni temelj svakoj znanosti.
Filozofija spoznaje je dio filozofije koji nudi njoj utemeljenje. Glavno pitanje
kojim se bavi je je li mogue doi do nesumnjivo istinite spoznaje? Je li u
matematici 2+2=4. U nekim znanostima se mora doi do istinitog. Lijenik
mora doi do nesumnjivo istinite spoznaje (dijagnoza). Mi smo uronjeni u
racionalnu znanstvenost. Je li SMS istinita komunikacija u 160 znakova. Ne!
POTEKOA ZA SPOZNAVANJE ISTINE

Ne moe postojati kao neovisan predmet ve jednostavno pretpostavlja tu
sposobnost kao preduvijet. Psiholog sakuplja podatke i gleda ih, u filozofiji
to nije mogue. Ve sposobnost spoznaje ima u sebi MOGUNOST.
Sredstvo za istraivanje spoznaje je SPOZNAJA! Spoznaja predstavlja samu
sebe. Utemeljena je u sebi samoj.
Je li mogue i na koji nain spontanu, prirodnu sigurnost pretvoriti u

znanstvenu tj. kritiki osiguranu izvjesnost? = To je pitanje kojim poinje
rasprava. U svakodnevnom ivotu mi se ne zamaramo spoznajom ali na
spoznajno-teoretskom planu se borimo tim pitanjima. To pitanje nije
starijeg datuma. Na neki nain tek nakon Imanuela Kanta koji stavlja
naglasak na subjekt spoznaje. Subjekt i objekt nisu isti. Njihov susret u
spoznaji time i postaje problematian. pitanje je to je spoznaja izvan
ovjeka. Kant kae da spoznaja iskljuivo ovisi o subjektu. Za nesigurnost
nisu kriva samo osjetila jer se ona mogu lako otkloniti. Sumnja ima druge
temelje. Ako se ovjek stavi u drugu sredinu, njegova se spoznaja mijenja.
SPOZNAJNA BAZA je razliita kod ljudi. Tamo gdje se radi o ljudskoj
egzistenciji nije esto mogue doi do slaganja pa se valja pomiriti sa
injenicom da postoje razliita miljenja pa se javlja mogunost u sumnju
spoznaje. I Kant kao i Aristotel govori kako postoji tenja za znanjem.
Teoretski ne mogu dokazati Boga ali ga moramo zahtijevati. ovjekove sile
su preslabe da na neka pitanja nau odgovor. Ovisno o njihovu odgovoru
mogua je metafizika. Ako nema odgovora emu onda neka znanost.
Descartes kae Jesam, ukoliko mislim. Danas nedostaje opipljiv kriterij za
dokazivanje. U filozofiji nema autoriteta. Prouavajui Tomu, Aristotela ili
nekog drugog mi se ne moramo povoditi za njima nego donijeti svoje
miljenje. U zauzimanju stavova igraju tradicija (drugaiju imaju Nietsche,
Kant i Hegel), ivotna situacija.
TO JE ZADATAK FILOZOFIJE SPOZNAJE?

- Nai zrnce istine koje se krije u svakom uvjerenju.
- uvati krajnosti od potpunih racionalista i iracionalistaya.
Racionalisti ele sve doakzati matematiki. Iracionalisti oduzimaju
razumu spoznajnu mogunost. Vano je da kritiko miljenje u
filozofiji ide za oblikovanjem zaokruenog pogleda ali uvijek svjesni
da je to ideal, Zadatak je filozofije spoznaje preskoiti potekoe na
tom putu, a ne cilj.
4
PREDMET filozofije spoznaje je spoznajni in i to pod filozofskim vidikom.

ZADAA filozofije spoznaje je prouavanje ljudske spoznaje u znaenju za
ovjeka. Treba imati na umu da je to proces koji traje.
SVRHA filozofije spoznaje ide za sveobuhvatnim, sustavnim i prokuanim
znanjem o ljudskoj spoznaji u njezinu znaenju za ovjeka. eli dati prikaz
znanja i potraivanja uvjeta za sigurnosti i istinu te spoznaje. Svrha
odgovara tenji za znanjem.
Nije lako iznai metodu za epistemologiju zbog pravaca. Ne bi se smjelo
polaziti od nedokazanih injenica, tvrdnja za utvrivanje teorija. Ljudska
spoznaja mora posjedovati temelj zato to je postavljen pomou umske
spoznaje. Moramo pronai temelje na kojima se ona zasniva i uiniti ih
vidljivima. Spoznajni problem ne dokazujemo nego razjanjavamo (lat.
declaratio).
Kao disciplina epistemologija je novijeg datuma. Poinje s Imanuelom
Kantom. Uvedena je nakon Kantove smrti i postaje sve zaotrenija.
Skolastika filozofija taj spoznajni problem stavlja u prvi plan.
RAZLIITI NAZIVI ZA FILOZOFIJU SPOZNAJE:

- Kritika
- Kriteriologija
- Epistemologija
- Noetika
- Gnosologija
- Logika maior
TERMIN SPOZNAJA
Rije spoznaja spada u PRIMORDIJALNE POJMOVE. Ne moe se definirati

jasnim izrazima, ali zato moemo taj pojam odrediti analizom samog
spoznavanja, procesa kojeg je svako ovjek vie ili manje svjestan.
Shema:
spoznajem
Ja --------------- neto
znam
spoznaja
Subjekt ----------------- objekt
znanje
Spoznajni proces ima kao rezultat spoznaja objekta i znanje o tom objektu.
Subjekt (S) ---- Noema (N)---------objekt (O)
5
Subjekt je osoba koja djeluje u prvom licu. Ne spoznajem u neije drugo

ime.
Objekt je stvarnost, ono o emu se misli.
Noema je samo miljenje, miljenje prema svojem sadraju (thought,
content, Denkinhalt). To je proces koji se u nama dogaa od samih
poetaka, roenja.
POTREBNA SU TRI ELEMENTA ZA SVAKU SPOZNAJU:

subjekt (subiectum)
objekt (res) stvarnost ili stvar koja se spoznaje. Koja ne mora uvijek
biti materijalne naravi
in spoznaje (actus) najvaniji je
Kritiki problem sastoji se u tome da vidi, pokae, dokae ili ne dokae,

promotri je li mogue poklapanje izmeu noeme tj. actusa i objekta.
Spoznavatelj je takve naravi da moe u sebi primiti i formu drugog bia.
Oblik ili slika spoznatog objekta nalazi se u mome umu, spoznavatelju s
time da Toma Akvinski za taj pojam slike koristi Species. On ne ulazi u
analizu. Izraz spoznaja i spoznajem ipak je jo uvijek neodreen. Pogotovo
su taj problem zaotrili anglosaksonski teolozi.
1. Spoznaja moe biti pojam koji oznaava da smo upoznati sa neim ili
nekim (poznajem) znanje poznanstva.
2. Engleski KNOWLEDGE znati odreenu radnju raditi ali i poznavati
nekoga. Potrebno je razlikovati znati i poznavati.
3. Znanje u dohvaanju nekih informacija spoznaja rabimo u tom
shvaanju. Prima formu neega, biva informiran. To je propozicionalno
znanje.
SPOZNAVATI ZNAI stupiti u dodir s neim na taj nain da taj predmet

postane nazoan u spoznavatelju (da ga on nosi u svome umu), da neto
zna o njemu i da to znanje izrie svojim tvrdnjama. Poklapanje sadraja
spoznaje sa stanjem stvari ili injenicom koja se izrie kaemo da je takva
spoznaja istinita ili valjana.
POVIJESNI PREDMET MILJENJA O DOMETU

LJUDSKE SPOZNAJE
Mi spoznajemo svoje vlastito ja, sebe, druge ljude, materijalni svijet,

duhovno podruje (principe, fil. misli, duhovno religiozne,). Kod spoznaje
drugih ljudi radi se o komunikativnom doivljaju, spoznavanju. Mi danas
vie komuniciramo neverbalno nego verbalno (komuniciramo ak i
odjeom). Kod spoznaje prirode najee se radi o racionalnom
spoznavanju i sistematiziranju. Duhovno podruje je intuitivno
spoznavanje metafizika stvarnost.
S obzirom na izvor i vrela ljudske spoznaje mi se susreemo sa dvije
oprene struje miljenja a to su: 1. Empirizam
6
2. Racionalizam
EMPIRISTI dre i tumae da je jedini izvor spoznaje osjetno iskustvo. F.
Bacon postavlja dva naela za spoznaju, a to su povratak na iskustvo i
ienje duha od predrasuda i varki. Zove ih idolima. On eli uvesti
empirizam u spoznaju. J. Locke, Berkley, Hume predstavnici su
klasinog empirizma te smatraju da iskustvo ima dva izvora: izvanjsko
iskustvo i unutarnje iskustvo. Ta dva izvora razumu pruaju ideje. One ne
dolaze od razuma nego od iskustva. Glavno naelo Locka je: nita nije u
intelektu to ve nije bilo u iskustvu. Berkley govori da je bitak percepcija,
prihvaanje, opaanje. Hume je najkonsekventiji empirist. Govori da je
supstancijalnost skup osjeaja i predodbi. Iz empirizma rastao je
pozitivizam.
NOMINALIZAM i glavni predstavnik B. Ockham poriu postojanje opih
pojmova. Njih smatra samo imenima a pojmovi su samo znakovi za
stvarne stvari u svijetu koje mi tako imenujemo ali ne moemo stvarno rei
je li to tako.
RACIONALIZAM vremenski se podudara sa engleskim empirizmom. Za

njih u prvom redu temelju spoznaje stoji miljenje, a ne osjetilno opaanje
dok su glavi izvor spoznaje su uroene ideje. Glavni predstavnik je Rene
Descartes. On dri da moe biti istinito jedino ono to se u mu pojavljuje
kako jasno i odjelito (clare et distincte). Njegov proces je proces
metodike sumnje. To znai posumnjati u sve postojanje i doi do
krajnjeg a to je moje vlastito ja. Ako posumnjam u vlastito ja i ako shvatim
da to ja nemam, onda ja ni ne postojim. Pa se pita onda tko u konanici
misli. Ne moete posumnjati u vlastito ja, u miljenje. A ako mislim onda
jesam. Posljednji jamac svake istine jest Bog kao bie koje ne moe varati.
Ideja Boga nam je uroena i kao takva je jasna i odjelita.
Spinoza u sredite stavlja supstanciju koja je sama u sebi, ona je nuna.
Spoznaja ju zove Bog ili priroda. Sustav mu se zove i monizam, ali mu je u
biti sustav panteistiki. kako kae osjetilne predodbe nisu adekvatne.
Najvii stupanj spoznaje je intuicija. Spoznavanje Boga kao najveeg
dobra.
Leibnitz MONANDE su duhovne jedinice, ne tjelesni centri. Najvia
monada je Bog. Nae predodbe za njega su virtualno uroene i nune su
istine razuma za spoznaju. ovjek je sposoban za spoznaju nunih i vjenih
istina.
Duhovni otac racionalizma je Platon koji je utro put teorijom idejama kao
prauzrokom stvarima i imaju prednost nad osjetilnom spoznajom.
PODJELA NA PITANJA O DOMETU NAE SPOZNAJE
Tu imamo dva oprena smjera:

Realizam
Idealizm
7
REALIZAM kae da postoji stvarnost izvan moje svijesti i neovisna od

moje svijesti ona postoji. Kae da je lako spoznavati. Kritiki realizam kae
da postoji stvarnost izvan moje svijesti ali ja kao subjekt moram djelovati i
potrebna je aktivnost subjekta da bi se otkrila bit onoga to se spoznaje.
Realistiki nazor odnosi se na Aristotela.
IDEALIZAM glavni predstavnik je Imanuel Kant. Najpoznatiji je oblik
imanentizma (mogunost spoznaje iz nutra). Kao idealizam je njegov
najpoznatiji oblik. Imanuel Kant je predstavnik. Zanimljivo je vidjeti da
Kant polazi od ljudskog iskustva. Ali se pita koji su neophodni uvjeti svakog
mogueg iskustva. Prema Kantu ti se uvjeti mogu utvrditi samo a priori. Za
njega dva su korijena ljudske spoznaje:
a) receptivnost osjetila jer ona mora primiti podraaje
b) spontanost razuma.
I jedan i drugi imaju a priorne preduvjete. Za osjetila su to forme
osjetilnosti: prostor i vrijeme. Za razum su apriorni isti pojmovi razuma u
12 kategorija. Time nam je omoguena spoznaja i iskustvo. Spoznaja mora
biti NUNO VALJANJA. Inae nema znanosti. Zato astrologija ne moe biti
znanost. Kad je to mogue? Sintetiki sudovi a priori su nuni i opi.
Sintetizam znai proirenje znanja. to e biti predmet spoznaje odluuje a
priorni dojmovi (uvjeti) iskustva. Stvarnost izvan nas u biti ostaje
nespoznatljivo. Transcedentalni idealizam vidimo kod Kanta. Njemu je
vana ta subjektivnost.
KONVENCIONALIZAM temeljno smatra da u empiristikim
znanostima temeljni stavovi moraju biti utvreni dogovorom. Kau da je
nemogue utvrditi ope fundamentalne dokaze. Naglaava slobodan izbor.
K. Popper kae da svaka teorija mora biti takva da ga iskustvo moe
oboriti. Ne moe postojati u prirodnim znanostima neto definitivno i
apsolutno jer bi to bilo neto nepromjenjivo. Nema nunosti.
FALIBILIZAM zastupa tvrdnju da se nijedno uvjerenje ne moe do kraja

utemeljiti. Sama rije falibilizam znai zabludivost. Ovakvi stavovi vode u
relativizam, u kojem je mogunost teorije ovisna o ovjeku koji razmilja.
Kada netko ima pravo znanje prema amerikim epistemologa:
1. Dotini koji spoznaje vjeruje u svoju tvrdnju
2. Njegovo vjerovanje mora biti opravdano
3. Tvrdnja mora biti istinita
Znanje se tako moe definirati kao opravdano, istinito vjerovanje. Neki
dodaju i 4 uvjet:
4. Da se opravdanje vjerovanja ne moe zasnivati na nekom
pogrenom argumentu.
KRITIKI PROBLEM U POVIJESTI FILOZOFIJE

SPOZNAJE
8
PREDSOKRATICI
Spoznaja je neto prirodno za objekt i subjekt. Protagora donosi
definiciju ovjeka u kojem kae da je ovjek mjera svih stvari
SOKRAT
Pozabavljen je etikom. Koristi majeutiku metodu. Kae da je vano
etiko ponaanje, ali i u tom trai ope stavove. Cilj mu je otkriti istinu.
PLATON
Temeljno pitanje kojim se bavi je U EMU SE SASTOJI AUTENTINO
DOBRO U POLISU i KAKO SE ONO OSTVARUJE? Sva istraivanja su mu
upuena ka tome kako ovjeka dovesti do prave istine. Nije sustavno
obradio filozofiju spoznaje. Veliki dio opusa su mu dijalozi, on u njima
trai zajedniku bit svega, a u dijalogu MENON ide korak dalje i kae da
kod svih razliitosti mora postojati ista bit. Nju naziva EIDOS. Platon
odgovara teorijom sjeanja ANAMNEZA. To poiva na preegzistenciji i
besmrtnosti due. Tu je u Menonu prvi puta izraena nauka o uroenim
idejama, kao pokuaju da se protumae a priorni elementi u naoj
spoznaji.
Platon valorizira Sokrate ali istovremeno i daje kritiku u dijalogu TEETET.
Kae da mi samo senzualno spoznajemo. Pobija Protagoru iako na
poetku govori da je u pravu. Protagora je govorio da je istinito ono to
se pojedincu ini istinitim. To Platon energino pobija. Protagora takoer
kae da se subjekt i objekt stalno mijenjaju s obzirom na vrijeme. Nikad
zapravo neto nije, nego samo nastaje. Sam pojam bitka je ralativiziran.
Platon to Protagori pobija. Protagora mora priznati da ak i tvrdnja koju
mu um odbacuje moe biti istinita.
Platon kae da nijekanje objektivnog karaktera istine je besmisleno jer
ono nastupa sa zahtjevom da se prizna kao istinito. On kae i da jezik
sadri iskaze o predmetima koji nisu dostupni nijednom osjetilnom
organu. Svaka spoznaja mora biti vrsta i nepogreiva, mora biti realna.
Platon govori da osjetna spoznaja ne moe biti predmet istinitog znanja.
Platon kae da spoznaja mora poivati na DUI. U dijalogu FEDON Platon

govori da se mi sluimo pojmovima koji nisu uzeti iz osjetilnog svijeta.
Bit spoznaje je gledao u a priornom elementu u IDEJI. Ideja se mora
nalaziti u svakoj naoj spoznaji. One su objektivni korelat naeg razuma i
one posjeduju bitak. Za razliku od osjetne spoznaje predmet prave
intelektualne spoznaje mora biti neto nepromjenjivo, a to je samo ideja.
IDEJE su jedini realni objekt naeg znanja. One su ono to samo po sebi
jest ono to jest. Ima puno dobrih ljudi, ali je samo jedna ideja sama po
sebi dobra. Npr. ne bi mogli rei da je netko lijep ako nemamo uroenu
ideju ljepotu. Ideja je jedinstvo onoga to postoji u mnotvu. Ideje ne
moemo nai u opaanom svijetu. Njegov idealizam je za njega realan.
Ideja lijepog je odijeljena od pojedinanog ovjeka. Platon je na vrh
stavio ideju dobra. Usporedio ju sa suncem. Ta ideja dobra ne pripada
ovome svijetu. Iz ideje dobra postaje svjetlo istine. Moramo se vrhovnoj
ideji okretati cijelom duom.
9
Poznate su tri Platonove prispodobe:

1. O crti
2. O pilji
3. O suncu
Najpoznatija je i najbitnija PRIA O CRTI u kojoj itava pria poiva na
injenici da postoje dva svijeta. Ta crta dijeli svijet na dva svijeta. U njima
su razliiti pristupi. Spoznajnim opaanjem svijet je samo miljenje. Dok je
kod druge spoznaja misaonog svijeta znanje. Na duh se penje od najnieg
ina opaanja pa sve do vjenih ideja.
1. Najnii stupanj je nagaanje a to su sjene.
2. Drugi stupanj je vjerovanje. Predmet tog svijeta su realne stvari oko
nas. Ne u teolokom smislu. Ovo je jo uvijek vidljiv svijet jer mi jo
ne znamo sigurno. Uspinjui se od 2. ka 3. stupnju ulazimo u misaoni
svijet.
3. Predmet treeg stupnja je matematika. Trei stupanj je razmiljanje.
4. Na etvrtom stupnju je znanje (noesis) u kojem se i sastoji znanost
(episteme). Tek ovim znanjem idemo do stvarnosti ideja. Znanje je
najvii stupanj. Svaki pojedinac koji ovo prolazi je samo odraz ideja.
Mi dolazimo do poela (arke). Doi do poela je snaga. Tu je znanost.
EPISTEME rezultat obuhvaenost

4.ZNANJE noesis znanje, znanost
crta razdvaja 3.RAZMILJANJE MISAONI SVIJET
dva svijeta
2.VJEROVANJE VIDLJIVI SVIJET
1.NAGAANJE miljenje
PRISPODOBA O PILJI
Slikovita je i Platon ju je sam objasnio. Zatvorenici u spilji okrenuti su
leima prema izvoru svjetlosti. Iza njih prolaze ljudi i oni vide samo sjenu.
To je taj poetak spoznaje. Mi vidimo sjenu. Ti zatvorenici predstavljaju
veinu ovjeanstva. Oni misle da su te sjene ljudi i njima je to dovoljno.
Oni ostaju na prvom stupnju spoznavanja, na stupnju sjena i slika. ovjek
se moram privikavati na danje svjetlo, na gledanje suneva svjetla.
Spoznajna pitanja, znanstveni uvidi ne mogu se dogoditi najednom kao to
ne moemo izii odjednom iz mraka u svijetlo, jer privremeno oslijepimo.
ovjeka uzdie i poma mu dijalektika metoda. Glavni pomonik
dijalektike je matematika. Ali jedino filozofija dolazi do potpune spoznajne,
jer znanosti postavljaju parcijalna pitanja o nekoj stvari. Prispodoba nam
eli pokazati put od spoznaje do najviih ideja ideje Dobra. Osjetno
opaanje ne moe spoznati cjelokupni stvarnost.
10
Druga faza vodi ovjeka izvan spilje, transcendira nadilazi podruje

osjetila. (prirodnih znanosti) i ulazimo u podruje matematike i vrhunac
jest filozofija i motrenje vjenih ideja, posebno ideje agaghona tj. dobra.
Platon govori da ta dva svijeta egzistiraju jedan pored drugog, a odnos jest
odnos partecipacije tj. sudjelovanja. Vidljivi svijet participira na svijetu
ideja. Predmeti vidljivoga svijeta su lijepi, dobri, veliki jedino kada
participiraju na ideji ljepoti, dobrote,S druge strane vidljivi svijet
participira, a s druge ideje su prisutne u konkretnim stvarima. Vjena ideja
ljepote prisutna je u lijepom konju. Vidljivim stvarima ideje su uzrok i ideal,
a same su stvari odsjaj i odraz tih ideja.
Platonova teorija spoznaje u mnogoemu je neodriv zbog razvoja
znanosti,njegovog uenika Aristotela ali on je prvi ustvrdio da je
mogue spoznati nepobitnu istinu koja se sastoji u spoznaji realnosti.
ovjek koji spoznaje tu realnost treba otkrivati, a ne stvarati u svojoj
mati. Realnost nije samo ono to nam predoavaju naa osjetila.
ARISTOTELOV REALIZAM
U prvoj knjizi o metafizici Aristotel govori kako svi ljudi tee prema
znanju. To je ono to istraujemo u jeziku. Kategorije misli izraene u
jeziku su subjektivni spoznaji rezultati koji odgovaraju objektivnim
datostima izvan naeg duha. U nainu razmiljanja aristotel je izraziti
realist.
Ljudska spoznaj za njega se travna prema predmetima izvan duha. I

mjeri se prema objektivnim stanjima stvari. Spoznaja se upravlja prema
neemu. I vana je ta intencionalnost. Ne mora biti upravljena
materijalnom. Za pravu znanost, po njemu, je potrebno:
a) da neto bude stalno i openito. Iskljuujemo ono akcidentalno,
nevano.
b) karakteristika znanstvenosti spoznaje je u traenju poela i uzorka
Imamo dvije vrste znanosti:
1. Teoretska znanost doi do istine
2. Praktina znanost doi do djela
Zato je vana logika. Prava znanstvena spoznaja nalazi se u DEDUKCIJI
zato je za znanstvenu spoznaju vano spoznavati uzrok (npr.
seizmologija bavi se uzrokom potresa)
Logika je vana da doemo di iskaza jer oni se verificiraju u stvarnosti.

Za spoznaju je vano poznavati uzrok. Spoznaja poinje od osjetila.
Spoznaja koja ide do osjetila je induktivna spoznaja. Naa poinje
osjetilima i to je induktivni put i idemo prema neem opem. Aristotel je
vidio da deduktivno zakljuivanje jest vanije, ali ideal je dedukcija. No
do dedukcije i gdje ju utemeljiti i na emu mora poivati bio je problem i
Aristotel je to jasno uvidio. Moemo li dedukciju utemeljiti na nekom
poelu? On je utemeljuje na prvim premisama koje moraju biti jasne.
Pita se gdje je prva premisa. Kae da moraju postojati principi da se ne
ide u nedogled. Prvi princip je naelo protuslovlja. Ono se ne moe
dokazivati. Jer je ono poelo. Ne moe neto istovremeno i biti i ne biti.
Aristotel tei za znanjem, a ono se sastoji od mudrosti. ovjek je mudar
11
kad u znaju ne trai korist, ve tei upoznati uzroke radi znanja samog.
Mi danas ne teimo mudrosti. Mi danas kapitaliziramo znanost, znanje i
uimo ono to nam treba. Najvia je znanost filozofija jer ona trai
potpuno znanje. U njoj je predmet boansko bie, a potpuno znanje
posjeduje samo Bog boansko bie.
Uzroke Aristotel nabraja u Metafizici, ali vie u djelu Fizika. Uzroci su:
supstancija ili bit stvari
materija ili subjekt
Izvor gibanja ili djelatni uzrok, samo dobro
svrni uzork - radi ega djelujem jer sve djeluje radi neke svrhe.
Omne agens agit propter finem
Aristotel smatra da mora postojati jedna supstancija koja je nepromjenjiva

i ona je izvor svake promjene. Kritizira Platona i kae da je univerzalni
pojam u duhu. Ideji dobrote mora odgovarati posebna bitnost u stvarnosti.
Za Aristotela ta stvarnost nije odijeljena. Aktivnost duha odjeljuje tu
stvarnost.
Nai opi pojmovi ne posjeduju neku objektivnu realnost izvan naeg duha.
Imaju stvaran temelj u stvarima. Pojam konj je subjektivna tvorevina naeg
duha ali ima temelj u svakom pojedinanom konju. Svaku individualnu
supstanciju gleda kao sastavljenu od dva dijela od materije i forme
(hilemorfizam). Ta dva elementa ne mogu jedan bez drugog. Prednost ima
forma (mi se od konja razlikujemo po formi). Tak zajednikim spojem daju
individualno bie. Bie koja prima novo odreenje pod utjecajem
izvanjskog uzroka prima aktualizaciju. Posljednja osnova svake promjene je
materija. Ona se aktualizira. Mora postojati mogunost.
Potentia i akt (svako bie jest i moe postati). Vana je potencijalnost jer
omoguava aktualizaciju. Individuum ne moe biti predmet spoznaje jer ne
moe biti potpuno spoznatljiv zato je za svaku znanost vana forma.
Biologija ne prouava Peru Peria nego ovjeka formu.
Postoje dvije spoznajne moi: osjetna i intelektivna. Kada se ovjek
susretne sa stvarnou prima prvo osjetne kvalitete ali paralelno djeluje i
razumska spoznajna mo.
U umu ih dematerijalizira. Forma ulazi u intelektualnu spoznaju.
Dematerijalizacija forme istovremeno znai njezinu deindividualizaciju.
Jedino je tako moe doi do ope ideje. Zato Aristotel kae da opi pojam
ne moe biti supstancija.
Aristotel razlikuje dvije teorije o opem pojmu:

1. Svaka naa spoznaja apsolutno afirmira svoj predmet afirmira
princip kontradikcije. Nemogue je da isto istome istovremeno i
pripada i ne pripada. Aristotel je naao srednji put izmeu Heraklita i
Parmenida (sve statino). Prihvaa vie stupnjeva bia. Mora
postojati princip ostvarenja aktualiacija.
2. Mora postojati actus primus koji sve pokree nepokrenuti pokreta
Bog koji je prvi urok i ide do krajnjih ciljeva. Tu se ostvaruju
12
stupnjevi bia koji su mogui predmeti nae spoznaje. Najtee je

spoznati prvi uzrok i krajnji cilj.
Phantasma slika koju stvaraju naa osjetila, dematerijalizirana je i u
konanici u naem umu prelazi u aktualnost. Ona je forma materijalnog
predmeta osloboenja njegove konkretnosti ali ona je zdruena sa
materijalnou.
Aristotel razlikuje dvije moi:
1. Trpni um u mogunosti za aktualnu spoznaju, a uloga djelatnog
uma da trpni um aktualizira. Susret naeg duha i materijalnog svijeta
odvija se u produetku osjetnog objekta. S jedne strane i u pasivnoj
moi duha s jedne strane. Aktivnou naeg intelekta dobiva sadraj
od osjetne slike tako da dematerijalizacijom odjeli materiju od forme.
Ta se forma utiskuje u pasivnu mo naeg uma u trpni um. I taj um
dobiva aktualnu spoznaju. Zato Aristotel kae da bez matovne slike
phantasme ne moemo nikada spoznavati. To je realizacija
imanentnog procesa. Izvanjski objekt kojim spoznajemo postaje
imanentan nama. Slika konja postaje u naem umu. Imanentna je
mojem umu. Taj proces se zove u biti APSTRAKCIJA. Ne moram
poznavati sve konje da bih spoznao.
POJAM ISTINE I NJEZIN KRITERIJ
ISTINA kao glavni termin filozofije spoznaje jedan je od bitnih termina u

samoj filozofiji. Aristotel kae da se filozofija zove s pravom nauk o istini.
Dolazi od gr. rijei aletheia ili lat. veritas to znai istina. Alos znai onaj
drugi, onaj koji dolazi izvana. Vir znai vrstinu. Istina dolazi od rijei
ashtm to znai ono to die, to je ivo. Slaveni poimaju istinu kao neto
ivotno. U romanskim jezicima istina je neto apstraktno dohvatljivo umu.
Istina nije samo u umu nego i u cjelokupnoj ovjekovoj zbilji i egzistenciji.
Aletheia trai, istrauje istinu. Heb. rije emeth. Skolastika filozofija bavi
se latinskim poimanjem.
Pojam istine nas provocira, da ga istraimo, pokuamo shvatiti. Zato se
razvijaju mnoge teorije o istini. Dva su naina uporabe samog termina.
1. Prvi nain je supstantivistiki = mislimo na odreeni unutarnji
sadraj, neku supstanciju koji taj termin izrie. To su tzv. istine u sebi.
One se mogu javiti u mnoini u pluralu. Moe postojati vie istina.
Istina je da je slika djelo nekog ovjeka i da je ona predmet koja visi
na zidu, umjetniko djelo, prikazuje neto (sve prikazuje njezinu bit)
2. Drugi je atributivni = kao pridjev a pridjev od rijei istina znai istinit
ili istinito. U atributivnoj uporabi pojam istina uvijek izrie neko
svojstvo onoga o emu se govori. U atributivnom smislu termin
istinit moe se upotrijebiti samo u singularu.
13
U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine koja

pripada svakom biu i samom bitku. Kada govorimo o ontolokoj istini
govorimo o istinitosti bitka i bia. istinito je ukoliko jest. Ontoloka istina
sastoji se u transcedentalnom svojstvu bia da je spoznatljivo. Istinito je
svako bie koje je otvoreno spoznaji. Istina i bie se podudaraju. Kada
govorimo o istini govorimo o teoretskoj istini i pojmu istine. U tom smislu u
devetom stoljeu nastala je izreka da je istina poklapanje uma i stvarnosti
- Adeqvatio intellectus et rei. Istina pripada iskljuivo sudovima,
tvrdnjama. To je skolastiko naelo da se istina izrie u sudu. U tom sluaju
govorimo o logikoj istini.
Moramo razluivati:
materijalni - je onaj kada istinu iskazujemo kada nam se iskaz
podudara sa miljenim stanjem stvarima.
formalni vid podudarnost miljenja i logikih zakonitosti. Ono to
smo zakljuili da je to istinito. Onda ovjek mora biti oprezan.
Egzistencijalna istina ono to je za mene istina! Moja istina.

Povijesna istina u historijskoj domeni.
Etika istina da se govor poklapa sa unutarnjim uvjerenjem. esto
istina ulazi u etiku domenu.
TEORIJE ISTINE
Nastaju zbog razliitih filozofskih utjecaja, a one su slijedee:
1. TEORIJE KOHERENCIJE
Zaetnik je Leibniz. Nije lako odrediti to se pod koherencijom
podrazumijeva. To je jedan strogi sustav stavova. U stvarnosti bi
trebao odgovarati strogi sustav. Vano je da su elementi meuovisni.
Koherencija je sklop propozicija takve naravi da nijedna od njih ne
moe biti neistinita, ako je itav sklop istinit. U cjelini ne moe biti da
je element neistinit. Nijedna propozicija ne smije bitineistinita. Ovo je
u stvarnosti neodrivo.
Slaba strane teorije: nema sigurne provjere jer trai da itav sustav
bude istiniti. Nema jedne skupine to je Russelov prigovor. Ona ne
eli definirati eli unijeti red razlikujui istinite od neistinitih
propozicija.
2. NEOPOZITIVISTIKA PRAGMATINA
Istinito je samo ono provjerljivo i to ima svrhu. Istinito je kad su
praktine konsekvence bolje za prihvatiti nego ne.
3. TEORIJE KONSENZUSA
Istina je samo ono oko ega se slae odreen broj ljudi. Konsenzus =
slaganje. Trebaju se sloiti oni koji su mjerodavni (npr. esto u pravu,
kriminalistici,). Ako se veina sloi to je pravo.
4. TEORIJA INTERPERSONALNE VERIFIKACIJE
Kada neku tvrdnju s pravom drimo istinitom ako je ta teorija
prihvaena od normalnih ljudi. Neku tvrdnju emo s pravom drati
14
istinitom ako bi tu tvrdnju prihvatio ovjek koji nije zlonamjeran.

Mora biti razborit ovjek.
5. TEORIJA EVIDENCIJE
Istina se nalazi u sudu ali je nemogue da se sadri u podudaranju
suda sa stvarnou. On zapravo zastupa empirijsko gledite.
Brentano on sam nije razjasnio pojam evidencije.
6. TEORIJA KORESPODENCIJE
Najstarija je teorija i oslanja se na Aristotela. Konstruira se na dva
naina:
a) Odnos propozicije prema stvarnosti
b) Kriterij
Neki je sud istinit ako postoji neka injenica ili stanje stvari. Npr. stol
je etvrtast to je istinito ako odgovara stanju stvari. Vano je
podudaranje uma i stvarnosti. Lako je primjenjivo na opaajnu
stvarnost. Ne funkcionira kod generalnih stavova, kod propozicija o
prolim dogaajima, problem vjerojatnosti.
Postoje tri oblika DEFINICIJE:

1. ONTOLOKA TEORIJA istina je podudarnost uma i stvarnosti jer
polazi od toga da je sva stvarnost spoznatljiva. Ontika istina je da je
svako bie istinito jer ima mogunost postojanja. Problem je to
suvremena filozofija polazi od tog da se Boga ne moe spoznati (od
Kanta na ovamo).
2. LOGIKA ISTINA je samo ona unutar ljudske spoznaje uz neke
preduvjete. Npr. zamislimo da imamo um a nemamo to spoznati.
a) Mora biti prikladan predmet spoznaje
b) Taj predmet mora za nas biti spoznatljiv
Tu obojenost daje ontika istina! Jer ono ega nema ne moemo spoznati.
Spoznaja je istinita kad se njezina misao podudara sa stanjem stvari.
Problem je taj da je ljudski um ogranien. Potpuna spoznaja je mogua
samo za savreno bie.
KRITERIJ ISTINE
Mora biti ono mjerilo koje ovjeku slui kao sredstvo za razlikovanje
istinitih i neistinitih sudova. Trai opi kriterij. Skolastika trai istinu u
evidenciji uma, a Descartes u jasnim i odjelitom, onom izraenom. Postoji
neposredna evidencija (npr. udarimo stol i vidimo da je stol, tj. iz svoga
iskustva), ali i posredna evidencija (stanje se pokazuje preko posrednika).
Kod posredne evidencije jasnoa ovisi o duljini lanca posrednika koji
evidenciju donose.
Kad kaemo da je evidencija kriterij istinitosti kae se da se ona mjeri

prema biima ukoliko se ona pokazuje naem duhu. To je istina. Tu se
moramo pozvati na razboritost i nepristranost subjekta, da ne bismo
donosili nerazborite sudove. Koliko je istina evidentna ovisi o subjektu.
Ljudska je istina u konanici nije mjerodavna za stvarnost. Zato? Jer za
nas ljude mi kao ljudi nemamo nad kriterij istine. Dovoljna je neka
15
neadekvatna spoznaja. Ukoliko se neka odreenja doista nalaze u

stvarnosti bia. Sigurnost spoznaje je vrst pristanak (psiholoka strana
sigurnosti) duha utemeljen na evidenciji (logika strana sigurnosti).
VRSTE SIGURNOSTI:
1. APSOLUTNA SIGURNOST s potpunim pristankom samo kada imamo
neposredan uvid u stvarnost stvari.
2. U drugim situacijama nemamo apsolutnu nego HIPOTETSKU
SIGURNOST (posredna). Budui da evidencija doputa i razliite
stupnjeve od neposredne do posredne,.zato imamo certitudo
necessaria (apsolutnu sigurnost) i certitudo libera (slobodnu
sigurnost). Uvid u stanje stvari kada je zamueno moramo odluiti i
na pristanak nas mora potaknuti volja i to je slobodna sigurnost.
Volja moe biti potaknuta raznim motivima. Imamo moralnu,
metafiziku sigurnost,
SAMOSVIJEST KAO TEMELJ SVAKE SOPZNAJE
Istinita spoznaja mora oitovati predmet kakav je on sam u sebi. A on je

takav neovisno da li ga netko spoznaje ili ne. Arostotel govori da stvarnost
postoji, a da nestavrnost ne postoji to je istina. Kako utvrditi da smo
svojom spoznajom dotakli stvarnost onakvu kakva ona jest. Pitamo se
mogu li spoznati bit stvari, a ne da je neto samo privid. Drugo gdje je
mogue spoznati svijet u objektivnom bitku, a da to nije subjektivno. Tu
nam se namee pitanje ili problem kojeg zovemo sumnja. Je li mogua
potpuna sumnja? Ne nije mogua jer je ona neodriv stav kao
argumentacija zato nam slui poziv na autoritete tj. Augustina i
Descartesa. Odgovor na ovo pitanje omoguuje ili onemoguuje bavljenje
filozofijom.
Augustin je uvidio problem taj u raspravi sa skepticistima. Augustinova
argumenacija postao je klasian tj. ako netko sumnja u sve i uvijek u jedno
bi se morao uvjeriti, a to je da i osoba sama sumnja i siguran je da on
sumnja. Mora posumnjati u samoga sebe. Ako se varam, onda jesam (Si
fallor, sum.).
Descartes shvatio je da filozofija nije mogla doi ni do jedne sigurne
istine. On ide putem metodike sumnje. Sve stavlja u pitanje. To je poetak
Descartesove metodike sumnje. Ta sumnja u sve i cjelokupnu stvarnost
dovodi do sigurnosti barem neke spoznaje. ovjeku koji misli jasno je da
nikakva sumnja nije mogua kada on ne bi imao vlastitu sigurnost. Budui
da mislim, onda jesam. Cogito ergo sum. Ako je sve sumnjivo onda je
jedno nesumnjivo tj. DA JESAM. Pitanje Boje opstojnosti vrhovna je ideja u
umu, a ako je u umu ja ga mogu zaobii.
U sumnji se otkriva bit spoznaje. Za Descartesa iskustvo je vano,

spoznaja nije neovisna od iskustva.
16
SUDOVI KAO TEMELJ SPOZNAJE
Kada naiemo na stvari mi stvaramo unutranji in. ini su prisutni u

nama.
SVIJEST
U filozofiji nemamo jednoznaan odgovor jer je svijest prvotna datost,
nesvodiva. Biti svjestan znai biti sebi prisutan s time da sebe nikada ne
doivljavamo izravno nego uvijek neizravnim inima koji usmjeruju na
neto to nismo. Spoznaja bez nekog objekta je nemogua. Spoznaja
stavlja subjekt u odnos prema objektu. Taj njihov odnos zove se
INTENCIONALNOST. Subjekt je uvijek u odnosu prema neemu. Predmet
spoznaje je nuno razlikovanje subjekta i objekta. Subjektu mora usmjeriti
pozornost prema objektu. Mora intendirati. To usmjerenje je praeno
svijeu. Subjekt se nikad ne izgubi u objektu, ostane u sebi.
IMAMO DVIJE VRSTE SVIJESTI:

1. U izravnom intendirani subjekt izlazi iz sebe i dolazi do objekta.
Glavna mu je pozornost usmjerena na objekt. Usmjerenje je
direktna ili pratea svijest.
2. Kad se pozornost ponovno vraa na sebe (na ja) poinje ponovno
reflektiranje. Onda je govor o refleksnoj svijesti. Sam in je
predmet promatranja. Spoznao sam npr. da je neto slika i onda
reflektiram na tim. Refleksija svijesti dovrava se u sudu. On izrie
ono iz prve svijesti. Ti ini u sudu su kao dio moje svijesti. U
sudovima se dogaa podudarnost stvarnosti i svog suda. U tom
smislu sudovi svijesti su uvijek istiniti. I toj spoznaji istine dajemo
istinitost ili pristanak.
JA KAO SUBJEKT SVOJIH INA
Nije svaka spoznaja jednaka. Kako moje ja sudjeluje u spoznaji. Predmeti

koje spoznajem su vrlo razliiti. Odnos sa stvarnou nam je svakojaki, no
nae ja ostaje isto.
JA je neto jedno i individualno, spoznajni subjekt, stalan, nepromjenjiv.

Tu stalnost Ja ne prihvaa empirizam (D. Hume). Ono to mi zovemo
duhom je samo skup percepcija. To shvaanje ja je pogreno za Humea. Ne
postoji nijedan trajan utisak. Hume kae da JA nije subjekt odijeljen od ina
nego skup mnotva ina.
Opreno miljenje je u NEOKANTOVSKOM IDEALIZMU primjeuju da Ja

istovremeno ne moe biti subjekt i objekt. Oni su protiv Humea, ali i
17
skolastiara. Govore o dva subjekta: jednom koji se moe objektivizirati, i

drugome koji ostaje uvijek subjekt.
Mi svoj JA ne moemo odijeliti od vlastitih ina. Mi ne doivljavamo JA

izolirano. Problem je u tome gdje je tu granica. Moje ja nije zbroj ina. to
je vei zbor moje je svjesno tone.
Ja je subjekt svojih ina. Kad oblikujemo sudove svijesti mi refleksivno
izraavamo ono to neposredno vidimo kao svjesnu realnost. Zato
moemo rei da je nae ja individualno. Subjektivni koji nam pripadaju a
oni su njegova akcidentalna odreenja.
Svoje ja sigurno doivljavamo kao realni subjekt ali ta realna svijest ne
daje dovoljno podataka da je moemo okarakterizirati. Zato treba
razlikovati realno ja i metafiziko ja.
JA je realni subjekt, nositelj spoznajnih ina, ali mi ne moemo

okarakterizirati njegovu narav (nemamo podataka).
REDITIO COMPLETA
Najvie je obradio Toma. Zove se vraanje samome sebi. Tu narav
spoznajni subjekt pojanjava vraanjem samome sebi. Glavni preduvjet
intelektualne spoznaje je mogunost reflektiranja po inima spoznaje. Za
razliku od objektivne intelektivna spoznaja ima mogunost vraanja. Na
temelju toga je nauka o hilemorfizmu. Mi u svijest stavljamo formu. to se
forma vie oslobaa materije, vie se vraa sebi. Npr. pas nema refleksije
o vlastitoj ugodi ili boli)
REDITIO INCOMPLETA
Kod djeteta je prisutna (ono nema tu refleksiju). ovjek je bie koje se ne
gubi u ???? Zato je ovjeku mogue vraanje od objekta ka subjektu. U
vraanju spoznaje svoju narav. Kad tog ne bi bilo ovjek ne bi mogao
napredovati. Vidimo da je samosvijest bitna za druge spoznaje.
REALNI TEMELJ POJMOVNE SPOZNAJE
Nekoliko sati istiemo da smo mi realisti. Aristotel Kae da ljudi koji ne

prihvaaju stanovitu sigurnost su biljke. No prihvaajui stvarnost oko nas
izvan mi jo nismo rijeili gnoseoloki problem. Prihvaati samo
samosvijest to nije dovoljno.
Mogue je spoznati predmet u realnosti. Govorimo da je stvarnost izvan

nas spoznatljiva i mi ju realno moemo spoznati jer objekti izvan nas
realno postoje. Predmeti su samostalni neovisno spoznajemo li ih mi ili ne.
Ako zanijeemo objektivnost predmeta svoje spoznaje mi se priklanjamo
pravcu koji se zove imanentizam (teorija koja porie, nijee da moemo
dohvatiti objektivnu stvarnost izvan sebe). Imamo nekoliko vrsta
imanentizma:
18
1. psihologistiki imanentizam odreeni filozofi i psiholozi kau da

je naa spoznaja plod filiolokih procesa u mozgu, neto to nam se
priinja i nikad ne moemo drati objektivnim neto to je izvan nae
svijesti.
2. Neki teoretiari tvrde da se u ovoj situaciji radi o djelovanju naeg
nesvjesnog djela. Taj nesvjesni dio oblikuje nau svijest (nesvjesno
upravlja svjesnim). Nama se samo ini da neto izvan nas egzistira.
Sve izvan nas je izmiljena pria nesvjesnog djela ona upravlja nama
. Naa svijest je rob onog nesvjesnog.
3. Kantov njemaki imanentizam spoznajna teorija. Kant
pretpostavlja postojanje trandscedentalnog ja. To je jedan zakon uma
koji je nadreen naoj svijesti koji ima forma miljenja i stvara svijet
sa osjetilima ili bez njih. ovjek moe spoznavati i bez osjetila. Taj
transcedentalni ja, kae Kant, stvara sve predmete naeg unutarnjeg
i vanjskog iskustva. Pita se to ako me zlobni duh vara neki genius
malignus? Kae da on stavlja pred moje oi neke varke. I ne mogu
spoznati realnu stvarnost. Descartes to samo pretpostavlja u nekom
trenutku.
4. Hegelova filozofija duh koji se u nama razvija je svjetski duh, koji
se u nama razvija kroz tri principa teza, antiteza i sinteza. Postoji
jedna svjetski duh koji se ostvaruje u ljudskom miljenju. Spoznata
istina je u biti duhovno ostvarenje svjetskog duha, a ne podudaranje
sa objektivnim bitkom.
PROBLEM UNIVERZALNIH POJMOVA
Bitna oznaka spoznajnog realizma je da opstojnost stvarnog svijeta bia

izvan nas je mogua. Realizam prihvaa opstojnost svijeta izvan nas. To
stvarno bie je objekt nae spoznaje. Tu elimo svratiti pozornost na
realnost. Pojam je oznaka za stvarnost, neko bie, naa logika ili misaona
oznaka. Pitamo se je li moja misaona oznaka identina sa predmetom
kojeg ja oznaavam i spoznajem. Glavno obiljeje ljudske spoznaje je da se
ovjek u spoznavanju ne gubi u svom objektu nego se vraa k sebi, a to se
zove povratak ili reditio completa ili samome seb. Osnovna znaajka opih
pojmova jest da su oni opi, univerzalni.
Univerzalnost pojmova sastoji se da savkom pojmu moemo pridjenuti
nekoj konkretnoj stvarnosti koja upada u opis. Sadraj pojam moe se
primijeniti mnogim biima. Nisu jedna te ista stvarnost. Opi pojam-vrijedi
za sve (npr. ovjek, konj,). Ne misli se na konkretnog pojma. U stvarnosti
ne postoje openita bia. Kada pridijevam nekome opi pojam to je
konkretizacija.
Srednji vijek je iznjedrio pitanje o univerzalijama tj. opim pojmovima. Ako
postoje kako ih zahvaamo svojom spoznajom Najradikalniji negativni
odgovor dao je filozofski pravac koji se zove nominalizam. Nominalizam
19
porie postojanje opih pojmova. Oni kau da injenica da mnogim

predmetima pridijevamo istu rije tumai se da se na tu rije gleda samo
kao na ime i to bez sadraja. Nominalisti ele openitosti naih ideja
protumaiti kao psihike predodbe. Ideja ovjeka blijeda je kopija naih
utisaka. Nita vie. To je najei nominalizam. Samo ime dobivamo od
osjetnih predodbi.
Blai oblik nominalizma zove se konceptualizam. Doputaju opstojnost
opih pojmova razliitih od osjetnih predodaba. Oni kau da oni postoje
ali njima ne moemo dati nikakav ontoloki sadraj, sadraj u stvarnosti jer
je stvarnost konkretna. Ne mogu spoznati opeg ovjeka ve konkretno. A
pojmovi su univerzalni. Opi pojam je produkt naega uma. Zaetnik
nominalizma je Wilim Occam. On smatra da je opi pojam znak za mnoge
stvari. I taj znak zastupa svaku pojedinanu stvar u naem miljenju. Opi
pojmovi su logina stvarnost koja nam pomae da odredimo neke stvari.
Taj znak zastupa pojedinanu stvar.
Kant i njegovi sljedbenici naglaavaju nunost i openitost pojmovne
spoznaje samo to ona nije utemeljena na stvarima nego na apriornim
funkcijama subjekta u koje smjetamo ono to spoznajemo. Postoji nunost
pojedinane spoznaje. Spoznaja nije konkretna. Openita je, ali ne dogaa
se na temelju izvanjskog iskustva nego subjektivnog iskustva. Kant ima
pred sobom dvanaest kategorija razuma u koje onda ovjek smjeta ono
to spoznaje.
Zato je nastao nominalizam: nastao je kao reakcija na pretjerani realizam
koji tvrdi da ono to mislimo u umu da to postoji i u stvarnosti na isti nain.
Treba imati na umu da se temeljan razlika izmeu pojma i bia sastoji u
tome da je pojam neto apstraktno u naem umu, a bie je neto
konkretno. Na temelju ega funkcionira openitost pojmova je apstrakcija
jer su pojmovi osloboeni konkretnosti i opaajnosti. Sadraj pojma je
osloboen tih konkretnosti i openito ga izraavamo. Kada kaem drvo
mislim na bilo koje drvo. Opi pojam kojeg pridijevamo stvarima zove se
direktni pojam. Openita tvorevina je naeg razuma i tu se slau i
nominalizam i realizam ali nominalizam govori da je to samo tvorevina
naeg razuma i nema vrijednosti u realnosti, dok realizam govori da on
postoji u stvarnosti.
20
ONTOLOKA VRIJEDNOST OPIH POJMOVA

I NAUK O APSTRAKCIJI
Taj pravac zove se umjereni realizam. Temeljit emo ga na Aristotelu i Tomi

Akvinskome. Ne postoji Platonovo carstvo ideja. Nai pojmovi nisu
iskljuivo proizvod nae svijesti. Ne postoji i ne prihvaamo Platonovu ideju
o carstvu ideja. Nominalizam kae da opi pojmovi ne postoje, a
platonizam i idealizam kae da je to carstvo ideja u kojem mi ulazimo.
Realizam kae ne (izmeu je) - stvarnost je konkretna, predmeti su
konkretni. Pojmovi plod su intelektualne djelatnosti, ali stvaran temelj je u
svakom pojedinanom predmetu.
I Aristotel i Toma Akvinski govore o dva poela: materijalnom i formalnom

poelu. Materijalna poela je osnova svake individualnosti, a formalno je
osnova za univerzalnost. Toma Ak. kae da nita nije toliko konkretno da u
sebi ne bi sadravalo barem neto openitoga to se moe izricati i za
druge ope vrste. Materijalno poelo nam tumai zato je neki predmet
upravo takav, taj. Materijalno poelo nam tumai zato je neki predmet
upravo taj predmet a ne neki drugi. Formalno poelo nam tumai zato se
neki predmet bitno razlikuje od drugih predmeta. Ono je konkretno, a
formalno nam tumai zato se ovjek razlikuje od katedrale. Naom
intelektivnom spoznajnom djelatnou moemo odjeliti ta dva poela.
Odijeliti materijalno od formalnog poela.
APSTRAHIRATI znai djelatnou naeg uma u njegovu susretu s

predmetima spoznaje izdvojiti odijeliti, odmisliti svaku pojedinanost
konkretnost, individualnost toga predmeta od onoga to se pri tom
predmetu moe misliti kao ope zajedniko univerzalno. Apstrakcija je
lienje svih nebitnih svojstava (primjer sa asnom i Ivanom) Plod
apstrakcije je pojam. ovjekova spoznaja nije savrena.
Na um se mora vraati na matovne slike. Dua nita ne misli bez
matovne slike. U toj slici ovjek iitava tu duhovnu stvarnost. Toma to
zove osvrtanje na matovne slike ili conversio ad phantasmata. Ono
najbitnije u spoznaji zove se quidditas ili tostvo. Da bi taj um mogao
spoznati mora se vratiti na te matovne slike. Pojam je po umjerenom
realizmu produkt ljudskog spoznavanja, ali realan jer svoj sadraj crpi iz
vidljivih predmeta. Zato su opi pojmovi utemeljeni u stvarnom svijetu.
Rezultat apstrakcije je opi pojam. Opi pojam je neto apstraktno i kao
takvo je siromano jer je naa spoznaja ograniena. Apstraktivna spoznaja
je u sebi nesavrena zato to je i nae spoznanje nesavreno. Apstrakcija
je i velika pobjeda ljudskih spoznajnih mogunosti vezanih uz istu
materijalnost, prolaznost. Nadziru se mogunost ulaska u sferu ovjekova
duha preko tjelesnih osjetila. ovjek ta osjetila nadilazi. Naa spoznaja
poiva na stvarnosti dostupna nam je u materijalnom iskustvu. Ti
pojmovi koje spoznajemo imaju metafiziku ontoloku vrijednost. To nas
nae apstraktno spoznavanje zove da prekoraimo granice vlastite svijesti.
21
PROBLEM JEZINOG PRIOPAVANJA (JEZIKA)
Ljudska se spoznaja, ne sastoji samo u povezivanju oblikovanju

univerzalnih pojmova. tovie prava se spoznaja dovrava tek u sudu.
pojmovi se oblikuju u sudove u smislene stvarnosti. Izraavanje sudova
mogue je jedino u jeziku. Teko je rei to je jezik. Jedna od bitnih oznaka
jezine komunikacije je da ovjek svoje spoznaje moe priopiti zvukom.
ovjek svoje spoznaje pokuava priopiti u 1 sustav znakova simbola.
Pokuava objektivizirati svoju spoznaju , pribliiti ju drugima.
U novovjekovnoj filozofiji se stvar zakomplicirala. pozornost se okree
prema usbjektu i problemi jezika postaju sve oitiji. U 18. st. javlja se
filozofija jezika - pomiriti ono to mislimo i kako emo to izgovoriti. U 20.
st. time se bavi analitika filozofija.
DEFINICIJA JEZIKA
Ponekad se svaka komunikacija i sve ono iz ega moemo dobiti neke
informacija zove jezik. U filozofiji, najopenitije, jezik je govorni materijalni
sustav rijei. U tom smislu ga i definiramo. JEZIK je sustav oblika
izraavanja koje je ovjek razvio i koje oituje da bi neto izrazio,
sporazumio se, da bi sredio i priopio svoje spoznaje i na razne
naine doao u dodir sa stvarnou. Jezik ovjeku nije uroen, zato
jezini znakovi ne spadaju u prirodne, nego u dogovorene znakove. Jezik je
sustav, njegovo je izraavanje sreeno i upotrebljava se prema pravilima u
odnosu na cjelinu.
FUNKCIJE JEZIKA
1. Izraavanje
2. Prikazivanje
3. Apeliranje (nazivanje)
Neki navode jo neke funkcije (imperativne, ).
JEZINI IZRAZ
Prirodne jedinice filozofskog istraivanja je REENICA. One ne mora uvijek
imati subjekt, predikat i objekt. Ona moe imati i samo jednu rije. Jezini
izraz uvijek ima vie odnosa:
prema onome koji govori
prema onome koji slua
prema kontekstu u uem ali i u irem smislu
Jezini izraz (reenica) stoji u odnosu prema zajednici u kojoj se taj jezik
dogaa.
JEZIK I ZNAENJE
22
Problem znaenja je sredinji pojam semantike. Za znaenje je vano da

ga netko zna jer rije stoji u odnosu prema nekome tko posjeduje to
znanje. Rije ima znaenje samo u nekom jezinom sustavu. Ona kada ima
znaenje uvijek neto zastupa. Rije u jeziku ima svoj intencionalni bitak
to je u rijei cilj njenog znaenja (npr. intencionalni bitak ima slika a on
podrazumijeva da je to neto to visi na zidu, djelo umjetnika,).
Rije je empirika provjerljiva datost, a materijal rijei je glasovan niz koji
moe biti izreen ili samo miljen. Glasovni niz postaje rije kada dobije
neko znaenje.
OSTVARIVANJE ZNAENJA
Fizikim znakovima znaenje ne pripada po naravi pa se moramo na druge
naina informirati za to ih moramo upotrebljavati. Takvo informiranje
zovemo UVOENJE RIJEI U JEZIK. Ono se moe sastojati u dogovoru ili
prijedlogu. Mogu se uvoditi i strane rijei u jezik. Potrebno je uvidjeti
kontekst uporabe odreene rijei.
Rijei uvodimo u jezik spontano. esto se znaenje predouje primjerima.
Znaenje ima i svoju openitost.
OPENITOST ZNAENJA
Stvarnost naeg ljudskog iskustva je jedinstvena. Mi ne moemo svaku
situaciju izolirano prouavati. Pokuavamo apstrakcijom doi do datosti
nekog iskustva. I u jeziku se javlja problem univerzalnih pojmova.
U naem iskustvu otkrivamo mnoge slinosti sa openitou te ih istiemo
time to im pridodajemo isti znak. Openitost se sastoji u tome to istom
rijeju oznaujemo sve to ima neku slinost. U svakidanjem jeziku teko
je odrediti u kriterij koji omoguuje da odreenu rije upotrijebimo za
odreenu datost. Granice su u jeziku samo nasluene, nikad potpuno
reflektirane i definirane. Mogu je granini sluaj ne znamo upotrijebiti
rije ili ne.
Znaenje nekih rijei moe se promijeniti. Jezik se mijenja, znaenje se
mijenja. jezik se proiruje a nekad i suava. Rijei se ne moraju uvijek
upotrebljavati s jednakim znaenjem nego i analogno s drugim
znaenjem tj. prenesenim. Analogija je jako vana u teologiji. Pojmovi
donekle moraju biti neodreeni da bi nam bilo lake sporazumijevati se.
Kad pojmovi ne bi bili neodreeni ne bi nam mogli posluiti za
razumijevanje. Koliko god ideal tonosti bio nedostiiv, s neodreenou
raste i mogunost nesporazuma u jeziku. Neodreenost je u jeziku
neophodna za definiciju. U uem smislu definicija je jezino
utvrivanje znaenja nekog izraza koji prije toga u jeziku nije imao
nikakvog znaenja. Definicija nam slui da dui izraz zamijenimo kraim,
da se odredi neodreeno podruje. Izraz kojeg trebamo definirati zove se
DEFINIENDUM. Izraz kojim definiramo zove se DEFINIENS. Definiens i
definiendum moraju biti u istom znaenju (istoznani) i moraju se
razumjeti. Realna definicija morala bi odrediti to je bit nekog predmeta.
23
Svakidanji govor nije tako precizan da bi se moglo odrediti ono to je

bitno, ali postoji stanovita ureenost pa se znaenja mogu povezati. To
zovemo IMPLIKACIJA. Bez analize jezika teko je sagledati jezinu
stvarnost u njezinoj cjelini.
SIGURNOST NADISKUSTVENIH I POSREDNIH

SPOZNAJA
Vrlo je teko doi do neposrednih iskustvenih spoznaja, a kada dolazimo do

njih one su rijetke i vrlo nebitne za na racionalni ivot, za ivot u
kontekstu bia koje promilja tj. ovjeka. Oslanjamo se vie i uronjeni smo
u jedan svijet posrednih nadiskustvenih spoznaja.
Rekli smo da nain na koji promiljamo priklanja se kritikom realizmu.

Oevidnost pozitivnih znanosti je toliko danas oita, ekstremna i agresivna
da kada govorimo o sigurnosti spoznaje oslanjamo se odmah na
znanstvenu spoznaju. Danas je teko rei i osloniti se na neto to je
nadiskustveno. Sve to nije znanstveno provjerljivo kae se danas da to ne
mora biti istinito. Jedino je eksperimentalna znanost ona koja moe dati
istinu te pozitivno znanstvena istina je danas relevantna za nas. Takav
nain osporavanja znanosti sam pada u vodu i to od strane same znanosti.
Za na svakodnevni ivot prirodni zakoni izgledaju nesumnjivi te da
nemamo razloga ne sumnjati u njih (u neke stvari bilo bi udno sumnjati,
kao npr. u zakon gravitacije). Spontana sigurnost nam se namee. Nuno
je da ima razlog i temelj, a ne moe ga imati u deduktivnom zakljuivanju
nego je potrebno potraiti neki drugi temelj i razlog sigurnosti. Traiti emo
je u oevidnosti opstojanja izvanjskog svijeta i prihvaanju povijesnih
spoznaja.
SPOZNAJA IZVANJSKOGA SVIJETA

Rekli smo da kritiki realizam smatra da imamo EVIDENCIJU O
IZVANJSKOM SVIJETU i da bar donekle moemo spoznati njegovu narav.
Prema kritikom realizmu ili umjerenom realizmu ljudska je spoznaja i
svijest otvorena prema materijalnom svijetu. Svijet ne spoznajem iz svoga
subjekta nego ga spoznajem kao subjekt (Kant eli rei obrnuto). Mi smo
otvoreni prema materijalnom svijetu koji postoji neovisno od nae
spoznajne svijesti. On postoji i bez mene.
24
ovjekova spoznajna djelatnost izvrava se u tijesnoj povezanosti s

osjetilima. Osjetila nam pomau da spoznamo konkretne datosti ne uvijek
adekvatne. Subjekt po Tomi Akvinskom je sve to se spoznaje na nain
spoznavatelja. Ona je i ljudska djelatnost.
Kritiki realizam je prava mjera odnosa spoznajnog odnosa subjekta i
realne objektivne materijalne stvarnosti. Materijalan stvarnost postoji
neovisno od subjekta. Svatko od nas spoznaje na svoj nain. Zauzeti
realistiki stav znai prihvatiti realnost materijalnog svijeta. To se naziva
kozmiki realizam. Taj realizam priznaje da ljudska svijest u nekom
stupnju dohvaa zasebnost tjelesnog svijeta. Te o tom svijetu moe
postii i odreenu znanstveno spoznaju. Kozmiki realizam jest i
empiristiki realizam jer se zasniva ne iskustvu. On je intelektualistiki
jer um reagira na materiju i intuicionistiki jer osjetilnu intuiciju subjekta
stavlja u neposredan odnos s objektom. Realizam je i kritiki. Jer ostavlja
mjesto za nesavrenosti subjekta i njegove svijesti.
Unutar govora o realizmu netko govori da je mogu samo posredni
realizam, a neki da je mogu i izravni i neposredni.
Belgijski filozof De Vries govoriti da je mogua samo posredna
evidencija izvanjskih predmeta. On kae da mi moemo spoznati
koliinu, kvalitetu (vidimo je li to ispravnog ili nepravilnog oblika ali
samim svojim osjetilima ne moemo spoznati da li on postoji i je li jest).
Ne mogu spoznati svojim okom, rukom, Za to nam je potreban razum.
Mi moramo spoznavati posredno. Osjetu je danja vanjtina i to nije isto
to i stvarna opstojnost tog predmeta. To se dogaa spontano.
Von enberger kae da se polako uvlai idealizam u spoznaju.
Devries kae da pretjerano iljenje nije potrebno. U tom se pitanju
oslanjamo na naravnu sigurnost. Realizam da i spoznaja materijalne
stvarnosti, ali i posrednom i neposrednom spoznajom.
TEMELJI POVIJESNE SPOZNAJE
Sva naa spoznaja O kojoj smo do sada govorili govori o neemu to se

sada dogaa. Naa spoznaja ne moe se ograditi na trenutno dogaanje.
Rekli smo da naa spoznaje nije potpuno subjektivna. Ona se protee i
preko granica izvanjskog svijeta. I to preko prostornih i vremenskih
granica.
U podruje nae spoznaje spadaju i kontingentne i jedinstvene i
neponovljive injenice koje su se dogodile. Na taj nain promiljamo i
govorimo jer je ovjek u svome prostornom i vremenskom iskustvu vrlo
ogranien. Zato spoznaja o mnogim injenicama ovisi o drugim ljudima.
Mnoge spoznaje ne stjeemo izravnim opaanjem nego uimo i od drugih.
Problem je u tome to se u prirodnim znanostima mogu ponoviti. Neke
povijesne injenice se ne mogu ponoviti (npr. kako shvatiti da je Napoleon
izgubio bitku kod Vaterloa???). injenice se ne daju obnoviti, a mi ne
moemo postati njihovi suvremenici.
25
Sve se znanosti ele baviti neim openitim, zakljucima, principima, a

ovdje imamo povijest koja se bavi konkretnim injenicama. Je li povijest
znanost i je li potrebna ta znanost? Povijest se ne bavi apstrakcijom,
Nijedan ovjek nije tako individualno bie da na njega ne utjeu neke
odrednice dugih ljudi ili vremena. Da na njegov ivot i razvoj ne utjei i
ostvarenja i djela drugih ljudi. injenica nije individualac. On egzistira sa
drugim ljudima i biima i tu aktivnu koezistenciju obogauje, ali i njome se
obogauje. Bez tih injenica ljudski ivot bi bio nezamisliv.
Bave se duhovnim ivotom i pokuavaju ga objektivirati. Tu govorimo o
jezinim znanostima, o umjetnosti i religiji. One su jednom rijeju kultura.
Kultura je sve ono to ovjek stvara da bi mu bilo dobro. Kultura je sve ono
to ovjek stvara. Rije kultura ima religioznu podlogu. Dolazi od rijei to
znai tovati. Sve to ovjek stvara dogaa se povijesno. Zato se mi u
duhovnim znanostima trudimo razumjeti povijest. Vana je i
hermeneutika disciplina koja se bavi razumijevanjem i interpretacijom
starih tekstova. ovjekova narav nalazi se u povijesti i prouava ju ali zbog
ogranienosti ljudske misli nemogue je potpuno objektivno spoznati i zato
ovjek grijei uvijek ponovno.
Jedini put da doemo do sigurnosti povijesnih spoznaja jesu svjedoanstva
drugih osoba. A ona se zasnivaju na izjavama i zapisima suvremenika. Tu
se postavlja kao problem izvjesnosti i sigurnosti naih spoznaja. Glavni je
problem takvog naina spoznavanja jer se svjedoanstvo odvija putem
niza posrednika. Hoe li se sadraj doista poklapati sa stvarnou to je
istina i to ovisi o vie imbenika i o istinoljubivosti svjedoka. Je i svjedok
elio rei ono u to je bio uvjeren. Ni vjerodostojnost svjedoka nije jamstvo
istinitosti. Poseban problem se javlja kod neizravnog svjedoka. Kod pisanja
povijesti vana je moralnost i potenje. Moralna komunikacija ili veza
izmeu izvanjske komunikacije svjedoka. Nitko ne lae bez neke koristi.
Malo je tee neto utvrditi kada imamo autentine svjedoke, a ako imamo
neautentine onda je najtee. Najlake je uz pomo pisanih svjedoka.
Temelj sigurnosti prilikom izvjesnih spoznaja jest slaganje svjedoanstva.
Slaganje svjedoanstava je teko ali nije nemogue. Donijeti neku
spoznajnu sigurnost.
Ta sigurnost ne poiva na neposrednoj evidenciji nego na konvergenciji.

tj. meusobnom slaganju mnogih faktora ili razloga koji govore njima u
prilog. Ti razlozi nisu sigurni nego vjerojatni. Svijet oko nas nije prisutan
odjednom u naoj svijesti zato spoznaja nije apsolutna nego je upuena na
iroki sklop prirodnog i povijesnog ambijenta i na tom sklopu odvijaju se
mnogi dogaaji i nae djelovanje. Mnoge nae spoznaje u tom kontekstu
utemeljene su u biti samo na indicijama. Na razlozima koji su samo
vjerojatni. Ali to nije razlog da mi u te spoznaje ne vjerujemo. Daju nam
materijala za obrazloenu i sigurnu spoznaju. To je vano za povijesnu
spoznaju. Sigurnost nam je vana jer da je nemamo pukli bismo kao ljudi,
ne bismo ostali normalni i ivjeli bismo u nesigurnosti. Kada bismo u sve
tvrdnje na temelju konvergencije htjeli sumnjati na bi ivot bio nemogu.
Fanatici i skeptici zastupaju ili apsolutnu sigurnost ili nesigurnost.
26
Uzima se naelo konvergencije ako je mogue da mnotvo meusobno

povezanih pojava protumaimo pretpostavkom opstojnosti nekog stanja
stvari kao uzroka povezanosti tih pojava. A s druge strane ne nalazimo
nijedan objektivan razlog za neko drugo tumaenje. Onda je razumno
prihvatiti prvo tumaenje kao nedvojbeno. Vano je naelo uzronosti i
naelo namjere ili svrhe. Svakako vano je naglasiti da je nemogue traiti
apsolutnu sigurnost. Mi u svom praktinom ivotu stalno moramo djelovati.
Nema onoga koji ne djeluje. Stalno moramo djelovati, a ono se odvija na
temelju nesavrene sigurnosti. Ta nesavrena sigurnost budui da je
nesavrena moe se preispitivati i moe rasti njezina nesigurnost i
moemo ju prihvatiti. Vano je tu pobiti skepticizam i relativizam.
Skepticizam odbacuje svaku sigurnost spoznaje i mogunost sigurne
spoznaje. Pa je zato mogue u sve sumnjati. Relativizam doputa samo
subjektivnost spoznaje. to je za jednog istina drugome ne mora biti.
Skolastika pobija skepticizam tako da govori da on u sebi sadri unutarnje
protuslovlje jer ako nita nije sigurno istinito onda je istinita tvrdnja da
nita nije sigurno istinito. To je u sebi protuslovlje. Neki logiari kau da to
nije dobar temelj argumentacije. Ovo vrijedi i za relativizam. on spoznaju
istine uvjetuje subjektivnom spoznajom ovisnom o raznim utjecajima
nasuprot tome skolastika kae da naa spoznaja ide kroz subjekt ali ima
temelj u realnosti. Temelj je objektivna stvarnost i do nje moemo doi.
Ekstremni relativizam vodi u skepticizam. Suma sumarum je opseg jasnih
spoznaja vrlo malen.
APRIORNE SPOZNAJE I UVID U NAELO

PROTUSLOVLJA
Grau Za svoje spoznaje crpimo iz osjetnog iskustva nita nije u razumu

to prije nije bilo i osjetilima. J. Lock ovjekov je um tabula raza uz
koju se pomou empirije utiskuje iskustva. isto empiristiki put se u
spoznaji njih odriu jer svi opi iskazi nadilaze empiristiku konstataciju.
Osim toga logina dosljednost nekog sustava pretpostavlja opu vrijednost
naela protuslovlja (i tu nam ista empirije nije dovoljna) Kako dolazimo do
umskih uvida principa, budui da do takvih spoznaja ne dolazimo
iskustvom nego neim to iskustvu prethodi, onda takvu spoznaju zovemo
apriorne spoznaje. ili spoznaja a priori. Taj se naziv posebno rabi nakon
Kanta.
27
POVIJESNI PREGLED
U povijesti filozofije veina je fil. doputala upravo takve spoznaje koje
nadilaze iskustvo, kojemu prethodi i koje se omoguuju. Nakon Kanta to se
zove a priorna spoznaja. Glavno obiljeje joj je da nastupa kao nuna
spoznajnom procesu. Razliiti filozofi su tu apriornu spoznaju opravdavali
na razliite naine. Ve Platon kae da ona stoji iznad osjetilnih spoznaja.
eli rei da ovjek i prije osjetilne spoznaje posjeduje vane uvide.
Platonova teorija spoznaje podreena je metafizici, a materijalne stvari su
samo odsjaj sjene ideja. Platonovo nasljedstvo batinjeno je u kranskoj
teologiji.
Prvi kranski teolozi su bili platonisti ali su ga korigirali tamo gdje nije bio
u skladu s kranstvom. SVETI AUGUSTIN uvjeren je da se ope i nune
spoznaje ne mogu provjeriti samo iskustvom. Posebnost njegove nauke
ini tvrdnja o Bojem prosvjetljenju teorija iluminacije iluminatio divina.
Dolazimo do uvida u vjene istine one su u Bojem umu. On rasvjetljuje
ovjeka. Augustin opravdava tu iluminaciju jer je ljudski duh propadljiv i
promjenjiv. A moe ga transcedentirati vjeno i nepromjenjivo - to je Bog.
Ono to nadilazi na duh spoznajemo pomou Boga. To svjetlo prosvjetljuje
nae istine i ini ga vidljivima naem duhu.
Apriorne spoznaje imaju veliku ulogu i u racionalizmu. LEIBNITZ kae da

sve misli naeg uma ne mogu proizii iz djelovanja osjetila. U naoj dui
postoje uroene ideje one su usaene od Boga kod naeg stvaranja bez tih
uroenih ideja ne moemo doi do ideja u znaku istine. Leibnitz i Kant
pokuavaju doi do neoborive spoznaje. Ono duhovno naglaavanje kod
racionalista izaziva empirizam. Naglaava samo osjetnu spoznaju
negirajui svaku neodreenost ideja.
Protiv Platonove nauke die se ARISTOTEL. On polazi od ljudskog iskustva

i zakljuuje da naa spoznaja ulazi u nau i tamo ostaje ba onako kako
pismo ulazi na plou na kojoj nita nije napisano. Odbacuje uroene ideje
zato to im nemamo nikakve svijesti o njima. Aristotelova ideja tabula
raza postaje omiljena kod empirista, no kod Aristotela je tek znanstvena
spoznaja prava spoznaja nastaje dedukcijom partikularnog iz
univerzalnog; odnosno odnosom uvjeta i uinka. Do spoznaje principa
dolazimo iskustvom. Aristotel polazi od pamenja, sjeanja iz kojega
proizlazi iskustvo, njime se formiraju opi pojmovi a preko njih um
spoznaje principe. Rezultat je uvid u bezuvjetno oite principe.
Aristotelov nauk usavruje TOMA AKVINSKI. Razlikuje dvije mogunosti:

1. neko pravilo moe biti jasno po sebi, ali ne za nas
2. moe biti jasno i po sebi i za nas
Postoje propozicije koje su jasne samo po sebi (gravitacija). Toma dri da
su principi ili sami po sebi jasni ili su jasni iz termina (teorije). Shvaanje
principa za ljudsku duu je prirodno. Toma to objanjava na primjeru dio i
cjelina ovjek nije odmah shvatio da je cjelina vea od svog dijela ali
kada je shvatio. Tu se vidi Tomin realizam. Ni spoznaja principa nije
neovisna od osjetilnog iskustva. Principi se ne mogu spoznati u osjetilima.
Ta tenja, habitus za spoznaju principa budi se kod ovjeka ve prvim
28
osjetilnim spoznajama. ovjekova spoznajna mo eli prodrijeti do same

biti stvari, eli se osloboditi materijalnih poela. Uvid u tu nunost naela
odvija se apriori (tu je potrebno iskustvo).
KANT smatra da su apriorni stavovi neovisni od iskustva. Glavne razlike od
skolastike je to Kant ostaje u svijetu fenomena pa se i apriorni stavovi
mogu protezati samo na temelju dvanaest kategorija. Ti stavovi koji se ne
mogu izvesti iz iskustva nisu metafiziki stavovi. Veina filo misli da moe
neki iskaz biti apriorni spoznat jedino ako je nuno istinit. Ako neki iskaz
moe biti neistinit onda treba potvrdu od osjetilnog iskustva. Apriorne
spoznaje nisu sasvim neupitne ali ih nitko ne porie. Svi se fil slau oko
spoznaje prvih principa.
PRINCIP KONTRADIKCIJE ILI NAELO PROTUSLOVLJA

To je tzv. prvi princip. Principijelno iz ega neto drugo na bilo koji nain
proizlazi (kae skolastika). Razluuju se realni principi - proizlazi sam bitak
stvari i razlikuje se principi u logikom redu. Proizlazi filozofska spoznaja.
Jo neki od principa su kontradikcija dovoljnog razloga, uzronosti,
identiteta,
Nemogue je da isto istome i prema istome istodobno i pripada i ne

pripada - Aristotel Postoje dvije formulacije tog naela. Neke skolastiari
kao prvi princip stavljaju naelo identiteta to jest jest. Naelo identiteta
se izvodi iz prvog naela. Naelom protuslovlja Aristotel je time htio izbjei
Parmenida i Heraklita (oni smatraju da su nebie i bitak u neprestanoj
promjeni) Npr. naelo protuslovlja izrie unutranju bit bitka on jest i ne
moe ne biti. Opstojanje bitka u sebi iskljuuje nepostojanje, nebitak (jer
ako bitak jest, ne moe da nije). Zato je naelo protuslovlja i logiki ali i
metafiziki pristup jer izraava stvarnost kako dokazati valjanost
protuslovlja.
Ne moe se dokazati, mogu se samo pretpostaviti. On predstavlja temelj
za svako drugo dokazivanje kad bi jo i njega htjeli dokazati samo bi se
vrtili u krug.
Svaki ljudski sud bio istinit ili ne, svaka tvrdnja nuno iskljuuje svoju
negaciju. Svaki onaj koji bi pokuao svojim sudovima oduzeti misaonost
oduzeo bi sebi mogunost miljenja (Aristotel kae da se s biljkom ne
moe zapoeti dijalog)
- De Vries usporeuje termine biti i nebiti. Termin biti znai realno

opstojati, to jest, to ima bitak. Ta bit u sebi iskljuuje svoju suprotnost
ne biti. Znaenje tog termina ne moe se odrediti jer nemamo
iskustvo u njem. Evidencija nekih spoznatih stvarnosti moe se
procijeniti vlastitim iskustvom.
Naelo protuslovlja ima objektivnu i univerzalnu vrijednost. Vrijedi za sve

svjetove i u svakodnevnom ivotu. Na naelo protuslovlja temelji se na
bitak. Objektivna vrijednost naela protuslovlja je da nas ne sili samo neka
psiholoka nunost nego ba logika i objektivna. Ako vrijedi to naelo
29
protuslovlja za na logini sud on vrijedi i na ontolokom polju ima svoju

vrijednost. Bie postoji, bitak nije samo miljen u naem umu.
Ako ovo naelo vrijedi u podruju miljenja onda mora jo vie vrijediti na
podruju stvarnosti. Kako dohvatiti univerzalnu vrijednost naela
protuslovlja? Bie u sebi ima bitak, univerzalnu vrijednost. Naelo
protuslovlja je u tome to bie participira na bitku ono postoji i ne moe
ne postojati. Gdje god se pojavi ta forma bia tu nuno mora vrijediti i
naelo protuslovlja. Ono je univerzalno naelo. Odnosi se na itavu
stvarnost. U tome smislu govorimo i o Bojoj opstojnosti a to naelo
protuslovlja ne moe promijeniti ni Bog jer bi to suzilo Boju svemo.
Kontradikcija sebe stavlja izvan dohvata Boje svemogunosti. Prednost

treba dati ontolokom, nad loginim naelom. Apriorna spoznaja neovisna
je o iskustvu, ali i samo principi imaju neku vezu sa stvarnou. Tu je vana
i apstrakcija. Nebie shvaamo samo pojmom, nema ga u stvarnosti i ne
moemo imati iskustvo nebia. Naelo protuslovlja ne iskljuuje svu
apriornost, neovisnost ljudske spoznaje o iskustvu.
EVIDENCIJA KAUZALOG PRINCIPA
Naelo uzronosti i kauzalni princip ubrajamo u apriorno podruje ljudske

spoznaje. Veza izmeu uzroka i posljedica u prirodnim znanostima mora se
tumaiti pretpostavkom strogo determinirajueg zakona. Mnoge stvari
funkcioniraju po principu uzroka i posljedice. Filozofija trai svim
pojmovima dovoljan razlog, a to je metafiziki kauzalni princip.
POVIJESNI PREGLED
Ve su antiki filozofi otkrili da postoji uzrok svih stvari. Tako pomou toga
principa predvia pomrainu sunca.
Leulup nita se ne dogaa besciljno nego se sve dogaa iz nunosti.

Nuno je da sve to nastaje nastane po nekom uzroku Platon.
Svojstveno je to da je kod Platona narav iznad onoga to nastaje. Kauzalni
princip se ne zadrava na materijalnim pojmovima, nego, kod Platona ve
dobiva metafiziko znaenje. Aristotel uzronost primjenjuje na kretanje
oznaeno je kao ozbiljenje (prijelaz iz potencije u akt). To znai da u
jednom biu nastaje novi bitak. Na temelju principa kauzalnosti Aristotel
promatra i nepokrenutog pokretaa. Kod njega je kauzalni princip
metafiziki princip. Uzrok je prvotniji od uzrokovanoga, ne i obratno.
Kranska filozofija je uvela neto novo, po principu uzronosti: nauk o
stvaranju (Grci i rimljani ne poznaju stvaranje kao takvo) nunost se
uzroka ne ograniava samo na promjene postojeih bia nego se mora
proiriti na itav bitak. Bie moe nastati iz niega, a da prije toga nije bilo.
Prema Augustinu promjenjive stvari ne opstaju potpuno jer u njima postoji
mogunost nestajanja, a jedino je u Bogu potpuno sada, jest, nema bilo je i
bit u.
30
Toma Akvinski svako bie koje nije Bog (apsolutno) mora nuno biti od
Boga, a razlika jest u tome to Bogu bitak pripada potpuno, pripada samo
po sebi. Drugim biima ono pripada tako da partecipiraju na vjenom
bitku. Ta partecipacija na bitku je mogua po uzrokovanosti na temelju
uzrokovanosti. Zato Toma kae bie koje jest po partecipaciji nuno je
uzrokovano i takva su bia kontingentna.
Racionalisti Descartes i Leibnitz za kauzalni princip prilagoavanju
uroenim idejama. Kau da je uzrok nekog bia uroena ideja. To govori
Leibnitz u okviru monadologije. Do kljunih se istina dolazi analizom na
jednostavnije ideje. Naglaava dovoljan razlog. Nune istine imaju taj
razlog u sebi, a ne nune uzrok. Po sebi razlog je Bog nuna supstancija.
Empiristi pokuavaju naelu kauzalnosti dati psihologijsko tumaenje.

Hume kauzalni princip svodi na vremenski slijed pojava. Za njega je uzrok
predmet za kojem slijedi drugi predmet. da nije bilo prvog ne bi bilo ni
drugog. Ideja uzorka nastaje na temelju nae navike, na temelju svoga
sjeanja. Kant nastoji posredovati izmeu racionalizma i empirizma. Princip
kauzalnosti je sintetiki suda apriori. Onda je kauzalni princip vezan uz
prostor i vrijeme uz osjetilnu. Zato on ne moe biti princip tumaenja za
metafiziku.
Pod Kantovim se utjecajem poeo raati prirodni determinizam - sva
zbivanja imaju uzroke unutar prirode.
METAFIZIKI I FIZIKI KAUZALNI PRINCIP

Treba ih razluiti (jer se kauzalni princip primjenjuje i u drugim znanostima,
a ne samo u metafizici). Vano ih je terminoloki odrediti i razgraniiti.
Najjednostavnije: fiziki kauzalni princip se odvija unutar materijalnog
podruja. U tom se smislu kauzalni princip uzima prirodnim znanostima
kao naelo kojeg omoguuje unaprijed podrediti ponaanje bia u prirodi.
Metafiziki se kauzalni princip ne ograniuje samo na podruje
materijalnog bia, nego vrijedi za sva kontingentna bia. On pogaa sam
bitak kontingentnog bia.
STUPANJ NUNOSTI
Fiziki kauzalni princip nije apsolutno nuan jer je materijalno bie krhko.
Zato neki vii uzrok moe zakoiti djelovanje. On moe biti promijenjen
zbog nekih dugih viih uzroka. Skolastika u stupnju nunosti vidi
mogunost Bojega zahvata u povijesti. Po stupnju nunosti metafiziki
kauzalni princip vrijedi apsolutno nita izvanjsko ne moe stvoriti takvu
situaciju da neko kontingentno bie postoji, a da nije uzrokovano. Svako ne
nuno bie mora imati uzrok.
Ovi se principi razlikuju s obzirom na svretak kauzalnog niza:
- kod fizikog nije nuno da se odmah uzrokuje prvi uzrok. Moe
postojati neprekinuti lanac uzroka i uinaka.
- Metafiziki kauzalni princip zahtjeva neki zavretak. Moramo doi do
prvog uzrokovanog uzorka (mi to zovemo Bogom). Prelazi u
transcendenciju.
31
UVID U KAUZALNI PRINCIP

Potrebno nam je dobro razumjeti terminologiju kontingencija i bie.
KONTINGENTAN jest metafiziki pojam. To znai da je mogue da
neko bie bude ali i da ne bude. Bitno je da moe biti ali i nebiti. Ovo se
odnosi na pripadanje da u jednom trenutku bie ne mora biti a u
drugom da moe biti. Prevodi se u hrv. sa kao prigodno ne nuno bie.
U tom smislu mi shvaamo kontingentno bie za takvo se bie kae
da ima bitak i da sudjeluje u bitku. To su sva bia osim Boga. Najoitiji
znak je njihov nastanak ili prestanak.
TERMIN BIA U vezi sa kauzalnim principom mislimo na ono koje
stvarno postoji. Kontingentno bie je injenica da neko doista opstoji.
Makar to bie po sebi moe a i ne mora opstojati. Stvarno bie onda
smatramo da ono ima izvan sebe uzrok i poelo izvan sebe koje mu
ulijeva bitak. Aristotel razlikuje 4 uzroka. Uloga djelatnog uzroka je da
moemo sve poistovjetiti sa naelom kauzalnosti. Uloge djelatnog
uzroka su svojim djelovanjem neto ostvariti. Djelatni uzrok najbolje
uoavamo kada gledamo vlastito djelovanje. Ni kauzalni princip ne
moemo dokazivati. Potrebno nam je refleksija i kauzalni princip nam
jednostavno tumae tu stalnost pojava i opstojnost subjektivnog
svijeta, prirodnih zakona. Sve to i prirodni zakoni i intersubjektivnost i
stalnost pojava. Sva nam to zadire u na ivot da bez kauzalnog
principa mi svoj ivot ne moemo protumaiti. Pretpostavka kauzalnog
principa je uvjet mogunosti naeg pravog ivota. Ta uzronost koja
uzrokuje taj svijet pojava moemo odgovoriti samo ako postoji neka
uzrona veza ili pojave. Mora postojati uzrona veza. Ona prva pojava
je svakoj drugoj djelatni uzrok.
Uvid u vrijednost kauzalnog principa temelji se na uvidu u nae vlastito

djelovanje vidimo da nismo samo oni koji promatraju odreene pojave
nego smo mi njihovi uzroci. Kontingentno bie ne opstoji samo po sebi jer
je ono pred puninom bitka bespomono za opstojanje mu je potreban
netko drugi. Pojam bia koje bi bilo samo od sebe uzrokovano nije mogue
unutar kontingentnog bia (cause sui).
Nemogue je proizvesti posljedicu prije uzroka. Ne moe neto egzistirati

bez razloga. Potreban je red da uzrok mora biti prije posljedice. Danas je
vano da je uvid u vrijednost kauzalnog principa aprioran, neovisan od
iskustva. Ako igdje postoji kontingentno bie moemo tvrditi da mora biti
uzorkovano od nekog ili neeg drugog, mora biti i uzrokovano. Bez
kauzalnog principa svijet je ivot bili bi neshvatljivi za na um. A u
realnosti bi bio kaos. A znanstvena spoznaja stvarnosti bila bi neshvatljiva.
ZAUZIMANJE STAVA - ODNOS ISTINE I SLOBODE
Moe li ovjek dobiti uvid u stanje stvari i je li potrebno na taj uvid dobiti
pristanak? Toma se pita prisiljava li spoznata istina na pristanak. Toma
32
kae da da, ali svakidanje iskustvo ne ide tome u prilog. Ako pristajemo
jesu li nam dovoljni samo racionalni razlozi ili su nam potrebni i psiholoki.
Radi se o tome kako pomiriti istinu i slobodu.
Imamo dva krajnja stava, a istina je u svakom:

1. racionalizam ako postoji logiki razlozi slobodan pristanak ima
smisla. Porie zauzimanju slobodnog stava.
2. iracionalizam negira znaenje logikog opravdanja kod slobodnog
zauzimanja stava.
Postoji udoredno (moralno, odgovorno) miljenje kojem je dunost truditi
se oko pronalaenja logikog obrazloenja istine. Razliiti su stavovi pred
spoznatom istinom ili neistinitosti odreenog suda, iskaza. Kad izriemo
neku tvrdnju s vrstim pristankom na njezinu istinitost onda kaemo da
zauzimamo stav o toj stvari. Kod ljudskog suda razlikujemo tri
momenta:
1. Svaki sud izraava neki iskaz ne tjera nas ni na kakvo zauzimanje
stava, samo iznoenje miljenja, spoj pojmova po Aristotelu.
2. spoznaja istine navedenog iskaza poklapa li se misao sa
stvarnou. Potrebno nam je odreeni stupanj evidencije.
3. pristanak i ne mora biti istovjetan sa spoznajom istine. Taj pristanak
doputa i stupnjeve. On moe biti:
vrst daje sigurnu spoznaju i iskljuuje svaku sumnju.
Privremen ima dozu sumnje.
definitivan
djelomian
suzdran
Stanje naeg duha u kojem nismo dali vrst pristanak zove se

miljenje. Kod sumnje, stav ostaje visiti u zraku. Kad smo skloni malo
jednoj vie nego drugoj strani, a imamo simpatije prema obe stvari
zovemo slutnja. Takvo stanje duha izriemo rijeju moda imamo dozu
sumnje i slutimo neto. Ne moemo donijeti svoj vrsti pristanak za neki
stav. Do zauzimanja stava dolazimo navoenjem razloga, navodimo
argumente. Postoje logiki razlozi i kad njih donesemo onda moemo
zauzeti vrsti stav. U ivotu se rijetko dogaa da baratamo samo logikim
razlozima, premda su ei prividni donosimo stav iako nismo 100%
sigurni. Pristanak na neki iskaz uz pomo samo prividnih razloga laki je
ako ima mnogo prividnih razloga. Ni sami nai stavovi ne javljaju se uvijek
na isti nain, u mnogim se sluajevima javljaju sami po sebi. Gdje nismo
zamijetili neku injenicu nije mogue zauzeti ni stav. Za svaki stav je
potrebno svratiti pozornost na ono to elimo izrei nekim iskazom. I to je
svraanje pozornosti povezano s istinom.
Stavovi nas uvijek tjeraju da teimo prema istini. ne moemo uvijek
zauzeti stav, davati pristanak jer nismo sigurni, jer imamo mnoge sumnje.
Pitanje je dajemo li svoj pristanak razumom ili voljom. Racionalisti kau da
je um uvijek u pravu, a volja nas dovodi u zabludu. Teko je nekada dati
svoj pristanak jer moemo pasti u zabludu.
33
Kada bi ovjek uskraivao svoj pristanak uvijek kad nema jasne i sigurne
spoznaje, ljudski bi ivot bio otean, ako ne i nemogu. Zato mi i govorimo
o neprebrodivom neznanju ili neprebrodivoj zabludi. S obzirom na miljenje
(neto povremeno) stvar stoji neto drukije jer se tu mora dati odreeni
pristanak. Ovisi o sklonosti volje za jednu stranu (netko voli klasiku, netko
rock,). Nai bi stavovi trebali biti promiljeni i voljom prihvaeni.
PITANJE OPRAVDANOSTI I NEOPRAVDANOSTI STAVOVA

Kod najobinijeg promatranja svijeta oko sebe o nama ovisi to emo mi
primijetiti a to e proi kraj nas nezapaeno. esto razlozi koji idu nama u
prilog dohvaaju u umu veu snagu, a ono to nam ne odgovara ne
trudimo se ni shvatiti. To svraanje pozornosti na jedno, a odvraanje od
drugog dogaa se nesvjesno. Vana obrana od tih i takvih samo obrane je
bezuvjetna tenja za istinom koja je ve jedan etiki ili moralni stav. Taj
moralni stav pretpostavlja slobodnu ovjekovu odluku. Zato tu i govorimo
o istinoljubivosti. Tu moemo ali i moramo apelirati na ljudsku savjest. U
naem intelektualnom traenju istine konaan stav bit e rezultat slobodne
odluke. ovjek nije odijeljeno bie (razum ne moe bez emocija). Slobodna
odluka dovrava stalno traenje jasnoe i kad ona prekine tu potrebu
traenja, raa se jedan stav, makar se moe zadrati i doza sumnje. Ta je
odluka jo oitija kod stvaranja stava miljenja miljenje se stvara
sklonou prema jednoj od nesigurnih strana.
Puno nas stvari u ivotu pozivaju da donesemo neke egzistencijalne

odluke. Tu veliku ulogu igra ivotno znaenje tih spoznaja (to u biti u
ivotu,)
SUMNJA I ZABLUDA
Moemo li pred spoznatom istinom ostati slobodni i prihvatiti ju ili odbaciti?
Ovo pitanje ima smisla samo kad ovjek ima slobodu, slobodnu volju. To
pitanje o prihvaanju istine ima smisla samo onda kada se ostvaruje
slobodan stav. Sumnja je tako dugo opravdana dokle god nemamo
evidencije. Nedostatak evidencije moe poivati i na naem nemiru u
traenju objektivne spoznaje. Nemar u traenju objektivne spoznaje ne
opravdava sumnju. Sumnja se moe i umjetno podgrijavati ako bi
donoenje neke odluke povlaila i mnoge posljedice. Ne mora svaka
sumnja znaiti i tenja za istinitom spoznajom. Tee je kad se radi o
donoenju miljenja. Nemamo prave evidencije i ovjek se izlae opasnosti
zablude.
ovjek je u pravoj zabludi kada daje vrst pristanak neistinitoj tvrdnji.

Tamo gdje se ne moe doi do potpunog uvida poeljno je zauzeti
privremeni stav, a nroito u trenucima neodgodivih odluka. ovjek mora
teiti prema istini zato to je stanje sumnje teko da ovjek bude u njoj. On
mora zauzeti stav, dati svoje miljenje. vrst pristanak je opravdan ako se
oslanja na evidentne razloge, ovjek ne smije biti fanatik evidencije,
dovoljna je posredna evidencija. Tek kad imamo jako malo razloga, a ipak
pristajemo uz sud onda smo u zabludi. Sumnja je neopravdana onda kada
34
imamo pred sobom toliko jasnih elemenata i rezultata da je praktino

miljenje konano izvreno a opet sumnjamo.
Nije za svakog ovjeka svako pitanje jednako vano, ali odluujui ivotna
pitanja takve su naravi da ih ovjek ne moe zanemariti. Miljenje moe
biti neopravdano ili kad ukljuuje neopravdanu sumnju ili kad se radi o
neopravdanom pristanku vez dovoljno razloga. vrst pristanak nije
opravdan kad nemamo vrste evidencije.
ODNOS ISTINE I SLOBODE

Taj odnos je u krajnjoj napetosti. Uvijek nam ostaje poziv da svoj um
otvorimo onim razlozima za koje smatramo da nam objektivno predouju
stvarnost. Taj stav da ovjek donosi rezultat je naeg ethosa
istine. On nije u svih jednako razvijen. Ethos istine nuno treba razvijati, a
filozofija spoznaje tomu pomae. Zato su kranski mislioci govorili o
mogunosti zablude jer jedino Bog zna punu istinu.
Metafiziki stavovi su oni za koje nemamo iskustveno empirijski

provjerljive dokaze (postoji li Bog, to je istina,). Metafizike su odluke
teoloke, filozofske odluke i zato za svakog iskrenog ovjeka metafizika
odluka znai
Teze:
1. metafiziki iskazi nisu sami po sebi provjerljivi
2. metafiziki iskazi nisu besmisleni, smisleni su
3. metafiziki iskazi su razumno utemeljene hipoteze
4. sadraj tih iskaza ne oituje se izravno a pristanak na njih je
slobodna odluka
5. slobodna odluka ne smije biti samovoljna. Metafizika pitanja
predstavljaju najveu tenju u traenju istine
6. metafiziki iskaz je razumski utemeljen onda kada ga onaj koji ju
prihvaa uzima za pravilo svog ivota
7. metafiziki stavovi moraju biti u skladu s ovjekovim iskustvom
35

Epistemologija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Epistemologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

EPISTEMOLOGIJ

MACAN, Filozofija spoznaje, Zagreb 1997.

Je li uope sigurno to to spoznajemo? Naizgled nije problem to

Predmet spoznaje je istina! Ona danas dolazi u pitanje, relativna je. to u

Jedino ovjek ima mogunost spoznavati. Jedino ovjek posjeduje relacijsko

Specifinost ove filozofije je u tome da ona nudi odgovore. Svaka znanost

POTEKOA ZA SPOZNAVANJE ISTINE

Je li mogue i na koji nain spontanu, prirodnu sigurnost pretvoriti u

TO JE ZADATAK FILOZOFIJE SPOZNAJE?

PREDMET filozofije spoznaje je spoznajni in i to pod filozofskim vidikom.

RAZLIITI NAZIVI ZA FILOZOFIJU SPOZNAJE:

Rije spoznaja spada u PRIMORDIJALNE POJMOVE. Ne moe se definirati

Subjekt (S) ---- Noema (N)---------objekt (O)

Subjekt je osoba koja djeluje u prvom licu. Ne spoznajem u neije drugo

POTREBNA SU TRI ELEMENTA ZA SVAKU SPOZNAJU:

Kritiki problem sastoji se u tome da vidi, pokae, dokae ili ne dokae,

SPOZNAVATI ZNAI stupiti u dodir s neim na taj nain da taj predmet

POVIJESNI PREDMET MILJENJA O DOMETU

Mi spoznajemo svoje vlastito ja, sebe, druge ljude, materijalni svijet,

RACIONALIZAM vremenski se podudara sa engleskim empirizmom. Za

PODJELA NA PITANJA O DOMETU NAE SPOZNAJE

Tu imamo dva oprena smjera:

REALIZAM kae da postoji stvarnost izvan moje svijesti i neovisna od

FALIBILIZAM zastupa tvrdnju da se nijedno uvjerenje ne moe do kraja

KRITIKI PROBLEM U POVIJESTI FILOZOFIJE

Platon kae da spoznaja mora poivati na DUI. U dijalogu FEDON Platon

Poznate su tri Platonove prispodobe:

EPISTEME rezultat obuhvaenost

Druga faza vodi ovjeka izvan spilje, transcendira nadilazi podruje

Ljudska spoznaj za njega se travna prema predmetima izvan duha. I

Logika je vana da doemo di iskaza jer oni se verificiraju u stvarnosti.

Aristotel smatra da mora postojati jedna supstancija koja je nepromjenjiva

Aristotel razlikuje dvije teorije o opem pojmu:

stupnjevi bia koji su mogui predmeti nae spoznaje. Najtee je

POJAM ISTINE I NJEZIN KRITERIJ

ISTINA kao glavni termin filozofije spoznaje jedan je od bitnih termina u

U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine koja

Egzistencijalna istina ono to je za mene istina! Moja istina.

istinitom ako bi tu tvrdnju prihvatio ovjek koji nije zlonamjeran.

Postoje tri oblika DEFINICIJE:

Kad kaemo da je evidencija kriterij istinitosti kae se da se ona mjeri

neadekvatna spoznaja. Ukoliko se neka odreenja doista nalaze u

SAMOSVIJEST KAO TEMELJ SVAKE SOPZNAJE

Istinita spoznaja mora oitovati predmet kakav je on sam u sebi. A on je

U sumnji se otkriva bit spoznaje. Za Descartesa iskustvo je vano,

SUDOVI KAO TEMELJ SPOZNAJE

Kada naiemo na stvari mi stvaramo unutranji in. ini su prisutni u

IMAMO DVIJE VRSTE SVIJESTI:

JA KAO SUBJEKT SVOJIH INA

Nije svaka spoznaja jednaka. Kako moje ja sudjeluje u spoznaji. Predmeti

JA je neto jedno i individualno, spoznajni subjekt, stalan, nepromjenjiv.

Opreno miljenje je u NEOKANTOVSKOM IDEALIZMU primjeuju da Ja

skolastiara. Govore o dva subjekta: jednom koji se moe objektivizirati, i

Mi svoj JA ne moemo odijeliti od vlastitih ina. Mi ne doivljavamo JA

JA je realni subjekt, nositelj spoznajnih ina, ali mi ne moemo

REALNI TEMELJ POJMOVNE SPOZNAJE

Nekoliko sati istiemo da smo mi realisti. Aristotel Kae da ljudi koji ne

Mogue je spoznati predmet u realnosti. Govorimo da je stvarnost izvan

1. psihologistiki imanentizam odreeni filozofi i psiholozi kau da

PROBLEM UNIVERZALNIH POJMOVA

Bitna oznaka spoznajnog realizma je da opstojnost stvarnog svijeta bia

porie postojanje opih pojmova. Oni kau da injenica da mnogim

ONTOLOKA VRIJEDNOST OPIH POJMOVA