Jack London

Zov divljine
 I.
U divljinu
Obiajem sputan, lance kida
Skitalaki nagon iz davnine;
Iz sna zimskog nanovo se budi
I opet se javlja zov divljine.

Buck nije itao novina, jer da ih je itao, znao bi da se nevolja sprema, ne samo za
njega nego i za svakoga primorskog psa, u kojega su snani miii i topla, duga dlaka, na
cijeloj obali od tjesnaca Pugeta do grada San Diega. Nevolja je dolazila odatle to su
ljudi, tumarajui po arktikoj tami, nali nekakvu utu kovinu, a parobrodska i prijevozna
drutva odravala vezu s nalazitem, te su tisue ljudi jurile na Sjever. A tim su ljudima
trebali psi, i to teki psi, jakih miia, da bi mogli vui, i toploga krzna, da ih titi od
hladnoe. Buck je ivio u velikoj kui, u sunanoj dolini Santa Clara. Kua je pripadala
sucu Milleru, pa su je po njem i zvali Millerovom kuom. Stajala je podalje od ceste, napol
skrivena meu drveem kroz koje se mogla nazrijeti prostrana hladovita terasa to se
sterala oko cijele zgrade, sa sve etiri strane. Kui se prilazilo kolskim putovima koji su,
posuti sitnim ljunkom, vijugali kroz tratinu to se daleko sterala ispod prepletenih grana
golemih topola. U pozadini kue stvari bijahu vee negoli u proelju. Ondje su se nalazile
prostrane konjunice, gdje je bualo dvanaestak konjuara i momaka, zatim se redali
nizovi kuica obavitih vinovom lozom, u kojima je stanovala posluga, potom beskrajan i
pravilan red pokrajnjih zgrada, duge sjenice s vinovom lozom, zeleni panjaci, vonjaci i
jagodnjaci. Ondje se nalazio i arteki studenac i bazen od cementa, gdje su se jutrom
kupali djeaci suca Millera, a rashlaivali za vruih popodneva.
Na tom prostranom posjedu vladao Buck. Tu je na svijet doao, tu proivio etiri
godine svog ivota. Bijae ondje, dodue, i drugih pasa - ta kako bi i bilo bez njih na
tolikom imanju! - ali se oni nisu brojili. Dolazili su i odlazili, stanovali u nabijenim
tenarama ili pak ivjeli nepoznati u kutovima kue, onako kako je ivio Toots, japanski
mops, ili Ysabel, meksikanska goliavka - udna stvorenja to su rijetko kad promilila nos
van ili nogom stala na zemlju. S druge strane, bijae ondje foksterijera, dvadesetak u
najmanju ruku, koji su strano tektali na Tootsa i na Ysabel kad bi ovo dvoje gledalo na
njih, kroz prozor, pod zatitom itave ete sobarica naoruanih metlama i pahalicama.
Ali Buck ne bijae ni sobni psi ni pas iz tenare. On je vladao na cijelom imanju.
Skakao je u bazen za plivanje ili iao u lov sa suevim sinovima; sueve keri, Mollie i
Alice, imahu u njemu pratioca na dugim etnjama za ljetnih smiraja i ranih jutara; za
zimskih noi leao bi do suevih nogu, u knjinici, pred kaminom u kojem vatra bukti;
nosio je sueve unuke na svojim leima ili se pak s njima valjao po travi i pratio im trag u
smjelim pothvatima dolje do zdenca u oboru, i jo dalje, tamo gdje su panjaci i
jagodnjaci. Ponosito je hodio meu foksterijerima, a Tootsa i Ysabele nije ni gledao, jer
on bijae kralj - kralj nad svim to mili, pue i leti u kui suca Millera, ubrajajui ovamo i
ljude.
Njegov otac, Elmo, golem bernardinac, bijae nerazdvojan suev drug, a Buck je
nagovjetavao da e poi stopama svoga oca. Nije Buck bio tako krupan - teio je svega
sto i etrdeset funti - jer njegova majka, Shep, bijae od kotskih ovarskih pasa. No ipak,
stotinu i etrdeset funti, i uz to dostojanstvo, to dolazi od dobra ivota i opeg
uvaavanja, omoguie mu da se dri onako kraljevski. U te etiri godine, od vremena
kad jo bijae malo tene, provodio je ivot sitog aristokrata; bijae divno ponosan, i
uvijek poneto sebian, kakvi ponekad postaju seoski plemii, zato to se nalaze u
izdvojenu poloaju. No on se spasio pogibelji da postane obian kuni pas, kojega maze i
tove. Lov i lovu sline zabave na slobodnu prostoru ouvae ga od sala i ovrstie mu
miie, a njegova ljubav prema vodi, kao u rasa to se kupaju u hladnu, bila mu okrepom
i uvala mu zdravlje.
Eto, takav pas bijae Buck ujesen 1897., kad je trajk u Klondikeu primamio ljude sa
svih strana na ledeni Sjever. No Buck nije itao novine niti je znao da je Manuel - jedan
od vrtlarovih pomonika - nepoeljan znanac. A Manuel sav zapao u porok: volio igrati na
kineskoj lutriji. I u kockanju sav zapao u slabost: vjerovao u neki sistem. I stoga njegovo
prokletstvo postade sigurno: za igru po sistemu treba novca, a nadnica vrtlarskog
pomonika ne pretjee preko potreba ene i brojnog potomstva.
Te znamenite noi Manuelove izdaje sudac se nalazio na sastanku Udruenja
proizvoaa suhvica, dok se djeaci bijahu zaposlili sastavljajui neki atletski klub. Nitko
nije vidio Manuela kad je s Buckom proao kroz vonjak; Buck je pak mislio da e samo
na etnju kad su stigli na malu signalnu postaju to se zvala College Park, nitko ih nije
vidio doli jedan osamljeni ovjek. Taj je ovjek razgovarao s Manuelom, i novac prijee iz
ruke u ruku.
Ba si mogao robu umotati, prije nego to je preda - zlovoljno e stranac, a Manuel
nato udvostrui komad debelog konopa Bucku oko vrata, ispod ogrljaka.
Stegni, pa e ga dovoljno priguiti - ree Manuel, a strani ovjek neto promrmlja u
znak potvrde.
Buck je konop doekao mirno, dostojanstveno. Bjee to, doista, neto to jo nije
doivio - ali je on navikao da ima povjerenja u ljude koje poznaje i da se pouzdaje u
njihovu mudrost, to je prelazila njegovu. No kad stranac krajeve konopa uze u svoje
ruke, Buck zarea prijetei. On je samo najavio svoje nezadovoljstvo; mislio je u svome
ponosu da najaviti znai i zapovjediti. Ali, na njegovo iznenaenje, konop mu se stee
oko vrata te mu poe dah zadravati. U nastupu bijesa skoi na ovjeka, koji ga
preduhitri, vrsto ga pograbi za guu i vjetim ga okretom baci na lea. Nato se konop
nemilosrdno stegao, a Buck se bijesno otimao, isplaena jezika, dok su mu se iroke grudi
neznatno nadimale. Nikad, za itava svog vijeka, nije doivio tako podla postupka, i
nikad, za itava svog vijeka, nije bio tako bijesan. No snaga mu jenjavala, oi mu se
prelijevale staklastim sjajem, tako da nita nije znao kad je dan znak da vlak kree, i kad
su ga dvojica ljudi bacila u vagon za prtljagu.
Prvo saznanje, to mu se mutno javilo u svijesti, bijae osjeaj da ga boli jezik i da se
drmusa u nekakvu prijevoznom sredstvu. Prodoran zviduk lokomotive, to je zapitala na
nekom prijelazu obavijesti ga gdje se nalazi. I odve je esto putovao sa sucem da ne bi
poznavao osjeaj vonje u prtljanim kolima. Otvori oi, a one zaiskrie neobuzdanim
gnjevom ugrabljenog kralja. ovjek skoi da ga za vrat epa, ali Buck bijae prebrz za
njega: njegove se eljusti sklopie na aci i ne popustie, sve dok mu osjetila ne bijahu
ponovno potisnuta.
- Jest, kadikad ga spopadne - objanjavae ovjek krijui ozlijeenu ruku pred
prtljanikom, koji se pojavio kad je uo natezanje. - Gospodar mi naredio da ga odvedem
u San Francisco; ondje je nekakav proslavljeni veterinar; misli da e ga on izlijeiti.
 O toj nonoj vonji i o svojim dogodovtinama ovjek se raspriao u maloj sui iza
neke gostionice na obali San Francisca.
- A za to dobivam svega pedeset - tuio se ovjek - ne bih drugi put ni za tisuu, u
gotovu.
aka mu bijae uvijena krvavim rupcem, a desna nogavica razdrta od koljena do
glenja.
- A koliko je zapalo onoga drugog? - upita gostioniar.
- Stotina - bijae odgovor. - Nije htio ni za paricu manje, svega mi?
- Onda je to stotinu i pedeset - izrauna gostioniar. - I vrijedi toliko, ili sam ja vabo.
Lupe odmota krvavi rubac i pogleda ozlijeenu ruku: - E, ako ja ne dobijem
hidrofobiju...
- Bit e to stoga to si roen za vjeala - doeka gostioniar smijui se te nadoveza: -
Deder mi malo pomozi, prije nego to te gore povuku.
Omamljen, podnosei stranu bol u grlu i u jeziku, napol uguen, Buck se pokuavao
oprijeti svojim muiteljima. Ali bijae baen na tlo, gdje su ga neprestano davili, dok mu
ne uspjee s vrata skinuti mjedeni ogrljak. Odvezae nato i konop pa ga onda strpae u
neki sanduk to bijae slian krletki.
U tom sanduku proleao je ostatak mune noi, tetoei svoj bijes i uvrijeeni ponos.
Nije mogao shvatiti to zapravo znai sve to. Zato su ga strpali u taj tijesni sanduk i
zato ga u njemu dre? Nije znao zato, ali se utio ugnjetenim: neodreeno je
predosjeao nesreu to nad njim lebdi. Vie se puta za te noi osovio na noge kad bi se
uza kripu otvorila vrata na sui; skoio bi na noge u nadi da e vidjeti suca, ili barem
djeake. No svaki put bilo to nabuhlo lice gostioniarevo, to bi k njemu zavirilo pri
slabanu svjetlu lojanice. I svaki se put radosni lave, to bi zadrhtao u Buckovu grlu,
pretvorio u bijesno reanje.
No gostioniar ga je pustio s mirom, a kad je zajutrilo, eto ti etvorice unutra: uoe i
podigoe sanduk. Novi muitelji, pomisli Buck. A i bijahu to stvorenja strana oblijem,
sva odrpana i razbaruena. On na njih usmjeri gnjev i stade bjesnjeti kroz preke na
sanduku. A oni se samo smijali i bockali ga tapovima, koje je on odmah zubima
doekivao, dok nije naposljetku razabrao da oni to i hoe. Zlovoljan se pruio pustivi da
sanduk podignu na kola. Zatim je sanduk, u kojem bijae zatvoren, poeo prolaziti kroz
mnoge ruke. eljezniki slubenici vodili su brigu o njemu; prevezli su ga na taljigama i
smjestili u drugi vagon; opet su ga na kolicima, s mnotvom drugih sanduka i prtljage,
prenijeli na parnu skelu; odatle ga pretovarie u neko veliko eljezniko skladite, a
naposljetku ga smjestie u vagon brzog vlaka.
Dva se dana i dvije noi vukao taj vagon na repu lokomotiva to su pitale; dva dana i
dvije noi Buck nije ni jeo ni pio. U svome je bijesu reanjem doekivao, kad bi mu se prvi
put pribliio koji eljezniki slubenik; oni pak uzvraahu drei ga. Kad bi naletio na
preke, drhtei i pjenei se, oni bi mu se smijali te ga bockali. Reali bi i lajali kao
odvratne psine, mjaukali, kloparali rukama i kukurikali. Sve to bjee veoma glupo, ta
znao je, no time se sve vie vrijeao njegov ponos, pa je stoga kiptio sve veim gnjevom.
Nije se toliko obazirao na glad, ali ga je strano muilo to nema vode, pa mu se stoga
jarost razbuktala do vrhunca groznice. Kako bijae napetih ivaca i veoma osjetljiv,
zlostavljanje ga je bacilo u groznicu, a oganj joj se podlagao paljenje osuenog jezika i
grla.
Jednim se ipak tjeio: konopa mu ne bijae na vratu. A konop o njegovu vratu davae
im neasnu prednost; sada, kad mu je smaknut, on e im ve pokazati. Nikad mu drugi
nee na vrat namaknuti. U tome je odluan. Dva dana i dvije noi nije ni jeo ni pio, a u ta
dva dana i dvije noi muke sabralo se u njem toliko gnjeva da je zlo ekalo svakoga onog
koji se usudi da mu se s podlou priblii. Oi mu se zakrvavie, i od njega postade
razbjesnjeli demon. Toliko se promijenio da ga ni sam sudac ne bi prepoznao; a
eljezniki slubenici odahnue kad su ga u Seattleu skinuli s vlaka.
etvorica ljudi polako iznesoe sanduk iz vagona te ga spustie u malenu dvoritu,
ograenu visokim zidom. Krupan ovjek u crvenom sviteru, to mu se dobrano otobolio
oko vrata, izie i potpisa dostavljau knjigu. Buck je slutio da je to sljedei muitelj, pa
stoga divlje nasrnu na preke. Lice se onom ovjeku razvue u straan osmijeh te on ode
i donese sjekiricu i toljagu.
- Ta valjda ga neete sada ispustiti? - upita dostavlja.
- Zato ne bih! - doeka onaj ovjek te sjekiricom zacijepi sanduk, da ga raskuje.
etvorica to su donijela sanduk odmah se rastrkae i posjedae na vrh zida, da
odande, sa sigurnog, promatraju prizor. Buck je nasrnuo na drvo to je pucalo, zabijao u
nj zube, vukao i trzao. Gdje god bi sjekirica zasjekla izvana, on bi se unutra usmjerio na
to mjesto, reei i bijesno navaljujui, u nakani da izie, dok ovjek u crvenom sviteru
bijae miran u svojoj nakani da ga pusti van.
- Eto ti, crvenooki vrae! - protisnu ovjek kad je nainio otvor dovoljno irok da se
Buck kroza nj provue. I u isti as odbaci sjekiricu, a desnom dohvati toljagu.
Buck zaista bijae crvenooki vrag kad se nakostrijeene dlake, zapjenjenih usta i
zakrvavljenih oiju, u kojima je zaiskrio luaki sjaj, spremao na skok. Ravno je na
ovjeka upravio svojih sto i etrdeset funti gnjeva, pojaana srdbom zbog muke to ju je
pretrpio u ona dva dana i dvije noi. Kad je skoio u vis i ba kad je htio eljustima
dohvatiti ovjeka, pogodi ga udarac od kojega je protrnuo cijelim tijelom i sklopio zube u
smrtni stisak. Okrenuo se u zraku i udario o zemlju poleice i postrance. Za sveg ivota
nije dobio udarca toljagom, pa nije mogao ni zamisliti to se to zbiva. Zarea, a reanje
mu bijae dijelom lajanje, a vie urlik, pa se opet osovi i zaskoi. I opet ga pogodi
udarac, koji ga baci na zemlju. Sad je znao da mu nevolja dolazi od toljage, ali njegov
bijes nije znao za oprez. Dvanaestak se puta ustremljivao, a svaki put doekala ga
toljaga i bacila ga na zemlju.
Poto ga je dohvatio jedan osobito estok udarac, jedva je poslije njega stao na noge:
bio je isuvie omamljen da bi opet mogao nasrnuti. Teturao je naokolo, krv mu tekla iz
nosa, usta i uiju, a krasno mu krzno bilo poprskano i umrljano krvavom slinom. ovjek
prie te ga namjerno zahvati estokim udarcem po njuci. Sva bol, to ju je podnio, ne
bijae nita kad se usporedi sa stranim samrtnim rvanjem to ga je izazvao taj udarac. S
urlikom, to bijae gotovo lavovski u svojoj podivljalosti, opet se usmjeri na ovjeka, ali
ga ovaj, poto je toljagu premetnuo iz desne u lijevu ruku, hladnokrvno pograbi za donju
eljust i u isti ga as potee dolje i nazad. Buck u zraku naini cijeli krug, i jo pola
drugoga, pa glavom i prsima udari o zemlju.
- Jo je posljednji put nasrnuo, a ovjek ga doeka podmuklim udarcem to ga je
dotad namjerno otezao: Buck se skvri i pade - od udarca je sasvim izgubio svijest.
- Taj zna kako se psi ukrouju, svega mi! - oduevi se jedan izmeu onih to bijahu na
zidu.
- Radije bih svaki dan krotio divlje indijanske konje - istisnu dostavlja penjui se na
kola, pa potjera svoje konje. Bucku se vratila svijest, ali ne i snaga. Leao je gdje je i
pao, i odande promatrao ovjeka u crvenom sviteru.
uje na ime Buck, kazivae ovjek sam sebi, ponavljajui rijei iz pisma u kojem ga
je krmar izvijestio o poiljci sanduka sa psom. Pa dobro, Buck, sokole, proslijedi
ovjek srdanim glasom, s naom je malom tunjavom gotovo, pa nam je sad najbolje
da je i zaboravimo. Sada eto znade gdje ti je mjesto, a ja znam svoje. Valja sluati, pa
e sve biti dobro, a toljaga daleko. Bude li zao, istjerat u ja buhe iz tebe. Jesi li
razumio?
Dok je govorio, mirno je, bez straha, tapao glavu, koju je prije onako ba bezduno
udarao. Buck je bez gunanja podnosio dodir te ruke, premda se i nehotice nakostrijeio.
Kad mu je ovjek donio vode, poudno je pio, a kasnije je pojeo dobran obrok sirova
mesa, komad po komad, uzimajui ga ovjeku iz ruke.
Bijae potuen - to je znao - ah ne i slomljen. Spoznao je, jednom za svagda, da se ne
moe mjeriti s ovjekom kojemu je toljaga u ruci. Dobio je lekciju, nauio je, i nikad je
vie za svoga ivota nije zaboravio. Ona toljaga bijae otkrie. Uvela ga je u vladavinu
iskonskog zakona, a on je tome uvoenju izaao u susret do pol puta. injenice iz ivota
pokazale su suroviji izgled; i dok je zauen gledao u taj njihov izgled, gledao ga je i s
potajnom lukavou svoje prirode to se probudila. Kako su prolazili dani, stizali su drugi
psi, u sanducima ili na uzici, neki posluno, a neki bjesnei i reei, kao to je i on bjesnio
i reao kad je ovamo stigao; i promatrao ih je jednoga po jednog kako potpadaju pod
vlast ovjeka u crvenom sviteru. Uvijek nanovo, gledajui surovi prizor, koji se pred njima
ponavljao, pamtio je pouak: ovjek s toljagom u ruci zakonodavac je i gospodar, kojega
treba sluati, premda se s njime ne mora i pomiriti. A to se tie pomirenja Buck nije
nikad zapao u tu greku, premda je imao prilike gledati isprebijane pse kako se
umiljavaju ovjeku, pred njim mau repom i ruku mu liu. Vidio je i jednoga psa, koji se
nije htio ni pomiriti ni pokoriti, gdje ostade ubijen u borbi za gospodarstvo.
Kadikad bi stizali ljudi, stranci, te uzrujano, ulagivajui se, i na sve naine razgovarali s
ovjekom u crvenom sviteru. A u takvim prigodama, kad bi novac prelazio iz ruke u ruku,
stranci bi sa sobom odvodili po jednoga izmeu pasa ili po vie njih. Buck se udio, kamo
to odlaze da se nikad ne vraaju; strah pred budunou bijae ga toliko proeo te se
svaki put radovao kad nije bio odabran za polazak. Naposljetku je i na njega doao red
kad se pojavio malen, suhonjav ovjek, koji je preklapao iskvarenim engleskim govorom i
u rijei mijeao mnoge neobine i nezgrapne uzvike to ih Buck nije mogao razumjeti.
- Sto mu gromova! - uzviknu kad mu je pogled pao na Bucka.
- Pas i po! Eh! A koliko novca?
- Tri stotine, a i to je gotovo darovano - brzo odgovori ovjek u crvenom sviteru. - I
kako je dravni novac posrijedi, nema se zato zgraati. Nije li tako, Perraulte?
Perrault se naceri. S obzirom na injenicu da je cijena psima silno porasla zbog
neobino velike potranje, bijae to pravedna cijena za tako valjanu ivotinju. Kanadska
vlada nee biti na gubitku niti e se njezini izvjetaji sporije otpremati. Perrault bijae
poznavatelj pasa, i kad je pogledao Bucka, znao je da je to jedan meu tisuu - jedan
meu deset tisua, rekao je u sebi.
Buck vidje gdje novac prijee iz ruke u ruku: nije se zaudio kad je mali suhonjavi
ovjek poveo njega i Rudu, dobroudnu njufaundlandericu. ovjeka u crvenom sviteru
vidio je tada posljednji put, a kad je s Rudom s palube parobroda Narwhal gledao kako
na obzorju nestaju Seattle, bijae to ujedno i posljednje to je vidio od toplog Juga.
Perrault povede njega i Rudu na palubu te ih preda tamnoputu divu koji se zvao Francois.
Perrault bijae crnomanjast francuski Kanaanin, a Franois melez, dvostruko tamniji. Ta
dvojica bijahu za Bucka nova vrsta ljudi (bjee mu sueno da se jo s mnogima upozna), i
mada prema njima nije osjeao nikakve ljubavi, ipak se navikao iskreno ih potivati.
Ubrzo je razabrao, da su Perrault i Franois valjani ljudi, hladnokrvni i nepristrani kada
treba dijeliti pravdu, i previe iskusni u stvarima to se tiu pasa, a da bi ih psi mogli
izigrati.
Na donjoj palubi broda Narwhal Buck i Ruda pridruie se dvojici drugih pasa. Od tih
jedan bijae golemi, snjenobijeli pas sa Spitsberkih otoka: odande ga je doveo
zapovjednik nekoga broda kitolovca, a kasnije je pratio neku geoloku ekspediciju u
Sjevernu Kanadu. On se vladao prijateljski, ali poneto izdajniki: s jedne se strane
smijeio u lice, a s druge pripremao potajno lupetvo - na primjer, kad je Bucku ukrao
neto hrane za prvog obroka. Kad je Buck skoio da ga kazni, Franois zapucketa biem,
koji najprije dohvati krivca; tako je Buck opet mogao doi do svoje kosti. Franois se
ponio kako treba, pomisli Buck, i tako je ugled melezov porastao u njegovim oima. Onaj
drugi pas nije nastojao uvrstiti poznanstvo, nije primao iskaze prijateljstva, a nije ni
pokuavao doljacima krasti hranu. Bijae to sjetan i neveseo pas, koji je i Rudi jasno
pokazao da ne eli nita drugo doli da ga puste sama, i kako e biti nevolje ako ga ne
ostave na miru. Zvao se on Dave, jeo je i spavao, kadikad bi zijevnuo, te ni za to nije
pokazivao zanimanja - ak ni onda kad je Narwhal proao kroz Tjesnac Kraljice Charlotte
pa se poeo ljuljati, dizati i sputati kao da ga avli nose. Kad su se Buck i Ruda uzbunili,
napol podivljali od straha, on samo podie glavu, nekako dokono, baci na njih nehajan
pogled, zijevnu pa nastavi spavati.
I dan i no brod je udarao u taktu s neumornim bilom vijka, i premda jedan dan bijae
kao i drugi, Bucku postade oito da vrijeme neprestano biva hladnije. Jednog jutra vijak
naposljetku stade, a Narwhal zahvati val uzbuenja. Buck je, ba kao i drugi psi, osjeao i
znao da se zbiva nekakva promjena. Franois ih odveza i odvede na palubu. Kad prvi put
stade na hladno tlo, Bucku ape utonue u neto bijelo i kaasto, veoma nalik na blato.
On frknu i doskoi nazad. Jo vie te bijele tvari padalo je odozgo. Stresao se, ali je na nj
i dalje padalo. Znatieljno onjui pa liznu jezikom. Ujedalo je poput vatre, a uas bi se
rastopilo. To ga je dovodilo u zabunu. Pokua jo jednom, a posljedak bijae isti. Oni koji
su ga gledali, buno se smijahu. Osjeti se postienim, ne znajui zato. Prvi put u svome
ivotu vidio je snijeg.
 II.
Zakon toljage i zuba
Buckov prvi dan na obali Dyea bijae poput more. Svaki je sat donosio novu prepast i
novo iznenaenje. Buck se naao iznenada otrgnut iz sri civilizacije i baen posred stvari
iz prapoetka. Ne bijae to vie dokoni ivot, suncem obasjan, u kome se dosaivalo i
dangubilo po miloj volji. Tu sad ne bijae ni mira ni poinka, niti je bilo sigurnosti ma i za
jedan asak. Sve se okrenulo u zbrku i radinost, i svakog trenutka ivot i udovi bijahu u
opasnosti. Neprestana smotrenost bijae tu neizbjena, jer ti psi i ljudi nisu gradski psi i
ljudi. I jedni su i drugi, do posljednjeg meu njima, sami divljaci, te ne znaju za drugi
zakon doli za zakon toljage i zuba.
Nikad jo nije vidio pse da se bore tako kako su se borili ti vuji stvorovi, i ve njegovo
prvo iskustvo s njima dalo mu je pouku koja se ne zaboravlja. Istina, bjee to iskustvo do
kojega je doao na tuoj koi - ta drugaije ne bi ostao na ivotu, da bi se njime mogao
koristiti. Ruda bijae rtva. Bijahu se utaborili kraj gomile posjeenih stabala; tu se Ruda,
onako sasvim prijateljski, pokuala pribliiti nekome eskimskom psu, to je bio velik
koliko sasvim odrasli vuk, premda ni u pol ne bijae njezine veliine. Nije tu bilo nikakva
upozorenja: samo skok naprijed, brz kao munja, metalno zvocanje zuba, skok nazad iste
brzine - i lice Rudino osta razderano od oka do gubice.
Zaskoiti pa odmah nazad, takav bijae vuji zakon borbe; ali to nije bilo sve:
spremalo se jo i gore. Jedno trideset-etrdeset eskimskih pasa dojuri na mjesto, gdje se
zapodjela borba; oko boraca sastavie krug, paljiv, bezglasan. Buck nije razumio te tihe
pomnje niti shvaao zato onako revno oblizuju gubice. Ruda je navalila na svog
protivnika, a ovaj je opet jurnuo pa odskoio. Prsima je doekao njezin sljedei napad, i
to nekako posebno, tako da joj se izmaklo tlo pod nogama. Nikad vie nije na njih stala.
Eskimski su psi to i ekali. Svi se sletjee na nju, reei i tekui, i nje nestade u skvici
samrtnog rvanja, pod mnotvom nakostrijeenih tjelesa.
Zbilo se to tako brzo i tako nenadano, da se Buck zaprepastio. Vidio je Spitza gdje je
isplazio grimizni jezik nekako na svoj nain, kao da se smije: vidio je Franoisa kako
razmahuje sjekirom i skae u gomilu pasa. Tri mu ovjeka s toljagama pomognu da ih
rastjera. Nije dugo potrajalo. Svega dvije minute poto je Ruda pala i posljednji njezin
napada bijae otjeran toljagom. No ona je leala ne miui se, bez znaka ivota u sebi,
na krvavu, izgaenu snijegu, gotovo doslovno raskidana na komade, a tamnoputi melez
stajae nad njom i sipae strane psovke. Taj je prizor Bucku esto dolazio na san i
pritiskao ga kao mora. Tako je to dakle. Nema potene borbe. Kad jednom padne,
gotovo je s tobom. E, pa dobro, gledat e da nikad ne padne. Spitz je isplazio jezik i opet
se smijao, i od tog asa Buck ga je zamrzio, planuo na nj stranom mrnjom.
Prije negoli se sabrao od udarca to mu ga je zadao strani Rudin svretak, ve ga
snae drugi udarac. Franois na nj nametnu nekakav splet remenja i pregljica. Bjee to
orma kakvu je kod kue vidio da sluge stavljaju konjima. I kao to je jednom gledao
konje u zaprezi, tako se sada sam u njoj naao: vukao je Franoisa na saonicama, u
umu na rubu doline, a odande se vraao s tovarom drveta za ogrjev. Premda mu
dostojanstvo bijae bolno povrijeeno injenicom da su ga snizili na ivotinju za vuu,
bijae i premudar, a da bi se tome opirao. Pokorio se i vukao to je mogao bolje, mada
mu sve bijae novo i neobino. Franois je bio neumoljiv, traio je da ga smjesta sluaju;
ta mu se poslunost smjesta ukazivala, jer je imao bi u ruci. Kako Dave bijae iskusan
u tegljenju, ujedao je Bucka u butove kad bi ovaj pogrijeio. Spitz bijae voa, isto tako
iskusan; premda nije uvijek mogao dosegnuti Bucka, ipak bi mu kadikad reanjem
dobacio otar prijekor, ili bi u zaprenom remenju vjeto premetnuo svoju teinu da bi
tako Bucka potjerao na put kojim trebaju ii. Buck je lako uio, te je pod zajednikim
uputama dvojice svojih drugova i Franoisa vrlo brzo napredovao. Prije nego to su se
vrnuli u tabor, ve se znao zaustaviti na povik ho i krenuti na povik gi, znao je
nairoko zaokrenuti na okukama i uvati se rudnjaka, kad bi im natovarene saonice na
nizbrdici jurile za nogama.
- Tri izvrsna psa! - ree Franois Perraultu. - Taj Buck vue k sam vrag. I sve brzo
naui.
Popodne se Perrault, kojemu se urilo na put s izvjetajima, vratio sa dva druga psa.
Zvao ih je Billee i Joe, a bijahu to dva brata, i oba pravi eskimski psi. Iako su potekli od
jedne majke, razlikovali su se meu sobom kao dan i no. Billee je imao manu, a ta mu
bijae u pretjeranoj dobroudnosti; Joe je bio sama suprotnost: bio je mrzovoljan i
uvuen u se, neprestano je reao, a zloudnost mu iz oiju kapala. Buck ih doeka
drugarski, Dave ih i ne pogleda, a Spitz najprije navali na jednoga pa onda na drugoga.
Billee je pomirljivo mahao repom, okrenuo je u bijeg kad je vidio da pomirljivost ne
koristi, i skviao (sveudilj pomirljivo) kad su ga Spitzovi otri zubi zareali s boka. Ali Joe
bijae neto drugo: ma kako da je Spitz obilazio oko njega, Joe se brzo okretao da ga
doeka, nakostrijeene dlake na vratu, unazad poleglih uaka, s gubicom to podrhtava i
rei, s eljustima to bi zvocnule kad god bi htio epati protivnika, dok su mu se oi
avolski iskrile; bjee to, rijeju, utjelovljenje ratobornog straha. Taj pas bijae tako
strana izgleda da se Spitz morao odrei pokuaja da ga podvrgne pod svoju vlast; i tako,
da bi prikrio svoj poraz, okrenuo se bezazlenom i plaljivom Billeeu pa ga potjerao do
nakraj tabora.
Uveer je Perrault imao jo jednoga psa: bijae to star eskimski pas, dug, suh i mrav,
kojemu na glavi bijahu tragovi bojeva, a u njoj svega jedno oko, ali se u njem, kao za
opomenu, iskrila neustraivost, to je ulijevala potovanje. Zvao se Sol-leks, a to e rei
Srditi. Kao ni Dave, ni on nije nita traio, nije nita davao, nije nita oekivao: i kad je
sporo i oprezno stupio u njihovu sredinu, ak ga je i Spitz pustio s mirom. Imao je on i
neto svoje svojstveno, a Bucka zapade nesrea da to otkrije. Doljak naime nije volio da
mu prilaze s one strane na koju ne vidi. Buck je nehotice poinio prijestup, a spoznao je
svoju nerazboritost kad se Sol-leks oborio na nj poput oluje i do kosti mu zaderao meso
na hrptu, u duini od tri palca. Uvijek se odonda Buck uvao njegove slijepe strane, i tako
do kraja njihova drugarstva ne bijae vie nikakve neprilike. Jedina mu elja ba kao i
Daveu, oito bijae u tome da ga puste na miru; ipak, a Buck je to tek kasnije saznao, i
jedan i drugi imali su i neku drugu, ivotniju ambiciju.
One noi Buck se naao pred velikim problemom: gdje i kako da spava? ator,
osvijetljen svijeom, toplo je sijao sred one bijele ravnice; kad je Buck, sasvim naravno,
uao unutra, i Perrault i Franois doekae ga psovkama i kuhinjskim predmetima, dok se
nije povratio od zaprepatenja i postien umakao u no i studen. Puhao je hladan vjetar,
to je prolazio kroz kosti, i poput guje otrovnice ujedao ga za ranjeni hrbat. Lee na
snijeg pokuavajui zaspati, ali ga mraz ubrzo prisili da cvokoui skoi na noge. Tuan i
alostan poe obilaziti izmeu mnogih atora, da bi saznao kako je na jednom mjestu
hladno ba kao i na drugom. Tu i tamo podivljali se psi usmjeravahu na nj, ali bi on
nakostrijeio dlaku na iji i reao (ta sve je brzo uio), te bi ga putali da ide s mirom,
svojim putem.
Naposljetku mu neto pade na um. Vratit e se i pogledati kako su se snali njegovi
drugovi iz zaprege. Zaprepasti se kad opazi da ih nigdje nema i da su nestali. Opet krenu
obilaziti velikim taboritem i traiti ih, i opet se vrati. Zar su pod atorom? Ne, ne moe
biti, jer da je tako, ne bi ni njega istjerali. Pa gdje bi onda mogli biti? Sputena repa i
uzdrhtala tijela, zaista naputen od sviju, besciljno je kruio oko atora. Najedanput mu
snijeg ulegnu pod prednjim apama, te on utonu. Neto se pomakne pod njegovim
nogama. On poskoi natrag, reei i kostrijeei se, pun straha pred nevienim i
nepoznatim. Ali se na prijateljsko kratko tektanje opet umiri, pa se vrati da pretrai. Dah
topla zraka doprije mu do nozdrva: dolje je, pod snijegom, savijen u meko klupko, leao
Billee. Procvilje, kao da moli, promekolji se uvijajui tijelom da bi pokazao svoju dobru
volju i iste namjere, te ak pokua, kao da daje mito za mir, Bucku liznuti lice svojim
toplim, vlanim jezikom.
Jo jedna pouka. Tako dakle spavaju? Buck po volji odabra mjesto, te veoma buno, i
suvino se napreui, poe kopati rupu za sebe. Zaas toplina s njegova tijela ispuni
skueni prostor, i on zaspa. Kako minuli dan bijae dug i naporan, Buck utonu u dubok
san, te je udobno spavao, premda je reao i lajao i borio se s munim snovima.
Nije ni oka otvorio, sve dok ga nije podigla buka tabora to se budio. U poetku nije
razabirao ni gdje se to nalazi. Kako je nou padao snijeg, bijae sasvim zatrpan. Snjeni
ga zidovi pritiskali sa svih strana - proe ga golem val straha: bjee to strah divljeg stvora
pred zamkom. Bjee to znak to ga je kroza svoj vlastiti ivot osluhnuo iz ivota svojih
predaka: ta bijae on civiliziran pas, suvie civiliziran pas, te iz svoga vlastitog iskustva
nije znao ni za kakve zamke, pa se prema tome sam po sebi nije mogao zamke bojati.
Miii itava mu tijela skupie se grevito i nagonski, dlaka mu se na iji i na hrptu
nakostrijei, te on u divljem urliku skoi pravo gore, u danju svjetlost, to zasljepljuje, a
snijeg se razletje oko njega u svjetlucavu oblaku. Prije nego to se i doekao na noge,
ugleda bijeli tabor kako se rasprostro pred njim; razabra gdje je, i sjeti se svega to se
zbilo od onog asa kad je s Manuelom poao u etnju, pa do rupe to ju je sino iskopao,
da bi u njoj spavao.
Kad se Buck pojavio, Franois to pozdravi uzvikom.
- Eh, nisam li ja rekao? - upitat e goni Perraulta. - Taj Buck vraki brzo ui!
Perrault ozbiljno kimnu glavom. Kao tekliu kanadske vlade, koji nosi vane izvjetaje,
bijae mu stalo da za sebe nabavi najbolje pse, pa se osobito radovao to je stekao
Bucka.
Zaprezi u jedan sat bijahu dodana jo tri eskimska psa, tako da ih ukupno bijae
devet; ne proe ni etvrt sata, i svi ve bijahu upregnuti u saonice, te su vozili po tragu
prema kanjonu Dyea. Buck se radovao to su uzeli put pod noge; premda posao nije bio
lak, nae da ga ba i ne mrzi. Zaudio se maru to je pokretao cijelom zapregom i to je i
na nj preao; ali se jo vie zaudio promjeni to se zbila u Daveu i u Sol-leksu. Zaprega
ih je sasvim izmijenila, bijahu to sada drugi psi. Na njima vie nije bilo ni traga nemaru i
nehaju. Oivjeli su i postali ili, bijae im stalo da posao tee kako treba, te su se estoko
ljutili na sve s ega bi se vonja zadravala ili usporavala. Rad u ormi, rad u zaprezi,
bijae kanda najvii izraz njihova bia, svrha njihova ivota, jedini izvor njihove radosti.
Dave bijae rudnjak, to jest pas to se nalazi tik pred saonicama; pred njim je vukao
Buck, a ispred Bucka iao je Sol-leks; ostatak zaprege redao se naprijed, sve jedan pas
ispred drugoga i tako u nizu do elnog mjesta, koje je zauzimao Spitz.
Bucka su namjerice stavili izmeu Davea i Sol-leksa, da bi od njih uio. On bijae
valjan uenik, a njih dvojica isto tako valjani uitelji; nikad ga nisu ostavljali da dugo
grijei, nego su pouak, to mu ga davahu, potkrepljivali svojim otrim zubima. Dave je
bio pravedan i mudar. Nikad nije ugrizao Bucka bez uzroka i nikad nije propustio da ga
ugrize kad je trebalo. A kako je pouku podupirao jo i Franoisov bi, Buck uvidje kako e
ga manje stajali da se popravi negoli da uitelju uzvraa jednakom mjerom. Jednom
prigodom, kad se bjahu nakratko zaustavili, Buck se zapleo u ormu i usporio odlazak, a na
to se Dave i Sol-leks oborie na nj te mu dadoe to ga spada, posljedica bijae to to se
Buck jo vie zapleo, ali je odonda budno pazio da orma bude u redu; jo prije nego to
je dan izmakao, Buck je tako znao svoj posao da su ga drugovi prestali ujedati. Prorijedilo
fijukanje Franoisova bia, a Perrault je ak Bucka poastio time to je podigao njegove
ape i brino ih pregledao.
Bijae to naporan dan puta, uz kanjon, kroz Sheep Camp, mimo Scalesa, pokraj uma,
preko ledenjaka i snjenih zameta, stotine stopa dubokih, pa preko razvoa Chilkoot, to
se nalazi izmeu slane i slatke vode te zlokobno titi tuni i samotni Sjever. Lijepo su
napredovali niz lanac jezera to ispunjuju kratere ugaslih vulkana, i u kasnu no stigoe u
golemi tabor pred jezerom Bennett, gdje su tisue trailaca zlata gradile amce da se
njima poslue kad na proljee popuca led. Buck iskopa rupu u snijegu i zaspa snom
izmorena pravednika, ali ga i suvie rano istjerae u hladnu tamu, te ga s njegovim
drugovima upregoe u saonice.
Toga su dana prevalili etrdeset milja, jer su ili prtinom; ali sutradan, i mnoge dane
poslije, valjalo im prtit vlastitu stazu, pa su tee i sporije odmicali. Perrault je redovito
iao naprijed, ispred zaprege, ili tabao snijeg svojom pletenom obuom da bi psima
olakao put. Franois upravljae za rukunicama; kadikad bi se s njime mijenjao, ali ne
esto. Perrault se urio, a bio je ponosan na svoje poznavanje leda; to je poznavanje leda
bilo i potrebno, jer je jesenji led veoma tanak, a gdje je voda brza, leda i nije bilo. Iz
dana u dan, u beskraj, Buck je teglio u zaprezi. Uvijek su s konaita kretali jo za mraka,
i cik zore zatjecao ih na putu, kad za njima ve bijahu milje i milje utrte staze. I uvijek bi
udarali tabor, tek poto bi se smrailo, pojeli bi svoj komad ribe pa se odvukli da spavaju
pod snijegom. Buck bijae gladan kao vuk. Funta i po suhog lososa, koliko je iznosio
njegov svagdanji obrok, bijae tek toliko da zavara eludac. Nikad nije imao dosta, muila
ga neprestana glad. A ostali psi, zato to su bili laki i bili roeni za onakav nain ivota,
dobivali su svega funtu ribe, pa ipak su s time izlazili na kraj i dobro se osjeali. Ubrzo
nestade obiljeja gospodstva to ga je resilo u njegovu prijanjem ivotu. Nekadanji
sladokusac, to se mogao prenemagati pri jelu, sad je spao na to da mu drugovi, to bi
svoje smazali prije nego on, otimaju od obroka to ga jo nije pojeo. A nije bilo naina da
se od toga obrani. Dok bi se on dohvatio s dvojicom-trojicom, jelo bi ve kliznulo niz
drijelo ostalih. Da bi tome stao na kraj jeo je brzo, kao i oni; a glad, usto, bijae takva
da nije prezao ni od onog to nije njemu pripadalo. Motrio je i uio. Kad je vidio Pikea
jednoga izmeu novih pasa, spretna glumca i lupea, kako vjeto krade kriku slanine,
dok je Perrault bio okrenut leima, Buck je sutradan podvostruio pothvat te umakao s
cijelim komadom. Nadigla se estoka graja, ali na njega ne posumnjae; za Buckovo
nedjelo izvue svoje Dub, nespretni tupan kojega bi uvijek ulovili. Ta prva kraa bijae
dokazom da je Buck sposoban za ivot u neprijateljskoj okolini na Sjeveru. Potvrdila je
njegovu mo prilagoavanja, njegovu sposobnost da se podvrgne promjenljivim uvjetima
ivota, a kad u njega ne bi bilo te sposobnosti, ekao bi ga brz svretak, strana smrt. Ta
je kraa, nadalje, znaila da se raspada njegova moralna priroda - ispraznost i zapreka u
surovoj borbi za opstanak. Lijepo je i divno na Jugu, gdje vlada zakon ljubavi i
drugarstva, potovati privatno vlasnitvo i osobne osjeaje; ali na Sjeveru, pod zakonom
toljage i zuba, lud je tko god se na takvo to osvre, i takav je, koliko je on mogao
vidjeti, osuen na neuspjeh.
Buck nije do toga doao razmiljanjem. On bijae sposoban, i to je sve: on se i
nesvjesno prilagodio novom nainu ivota.
I nikada za svega svog ivota, bez obzira na ishod, nikad nije ustuknuo pred borbom.
A ona toljaga u ruci ovjeka u crvenom sviteru ubila mu je u glavu temeljniji i primitivniji
zakonik. Civiliziran, kakav bijae, mogao je poginuti za volju kakva moralnog obzira, na
primjer: za obranu bia to ga je za jahanje nosio sudac Miller. A koliko se odmetnuo od
civilizacije svjedoila je sada njegova sposobnost da umakne od obrane moralnih obzira i
da tako sauva svoju kou. On nije krao iz nekakva zadovoljstva, nego naprosto zato to
mu je eludac zavijao. Nije krao otvoreno, nego potajice i lukavo, iz potovanja prema
toljagi i zubima. Rijeju, sva djela to ih je inio injae zato to ih bijae lake uiniti
negoli ih ne uiniti.
Napredak mu (ili zadatak) bijae brz. Miii mu ovrsnuli, da bijahu kao eljezo, a on
otvrdnuo prema obinom bolu. Proveo je na sebi krajnje paljivo gospodarenje izvana i
iznutra. Mogao je jesti sve, bez obzira na to koliko bijae odvratno i neprobavljivo; a kad
bi jednom pojeo, sokovi njegova eluca izvlaili bi iz zalogaja i najsitniju esticu
hranjivosti, koju bi onda njegova krv raznosila u najudaljenije dijelove njegova tijela,
gradei u njemu najilavija i najvra tkiva. Vid i njuh osobito mu se izotrio, a sluh mu
razvio takvu otrinu da je i u snu uo i najmanji uanj i znao najavljuje li mir ili pogibelj.
Nauio je da zubima kida led kad bi mu se skupio izmeu prstiju; kad bi ga muila e, a
na jami se s vodom uhvatila debela kora leda, on bi je razbio udarajui po njoj ukruenim
prednjim apama. Najvidljivija mu crta bijae sposobnost da nanjui vjetar i da ga
predvidi no unaprijed. Ma kako zrak bio miran, kad bi on sebi kopao leaj kraj drveta ili
uz obalu, uvijek bi ga vjetar, to bi kasnije zapuhao, neizbjeno nalazio u zavjetrini,
zaklonjena i dobro zatiena od nevremena.
I ne samo da je uio iz iskustva, nego mu oivjee i nagoni, davno umrtvljeni.
Oslobodio se nasljedstva pripitomljenih narataja. Neodreeno mu sjeanjem prolazila
davna mladost njegova roda, iz onog jo vremena kad su divlji psi u oporima prolazili
kroz prastare ume i klali divlja u istom trenu kad bi se na nju i okomili. Ne bijae mu
teko nauiti da se bori ujedanjem, razdiranjem i brzim vujim ugrizanjem. Tako su se
neko borili zaboravljeni preci. Oni u njemu probudie iskonski ivot, a stari zahvati i
vjetine, to ih oni utisnue u naslijee svome rodu, postadoe njegovom svojinom.
Izbie na povrinu ne iziskujui od njega nikakva napora ni otkrivanja, pojavie se kao da
oduvijek bijahu njegovi. I kada bi tako, za mirnih i hladnih noi, usmjerio njuku prema
kakvoj zvijezdi i poeo zavijati dugo i otegnuto, kao to vuci zavijaju, to bi se u njemu
javljali mrtvi i u prah pretvoreni preci podiui njuku prema zvijezdi i zavijajui kroza
stoljea i kroza nj. A njegovi glasokloni bijahu njihovi glasokloni - kadence, kojima se
glasao njihov bol i javljalo ono to njima bijae tiina, studen i tama.
I tako, kao u znak da je ivot pusta bijeda, stara pjesma odzvanjala u njemu, te on
opet nae sebe; naao je sebe zato to su ljudi nali neku utu kovinu na Sjeveru, i zato
to je Manuel bio vrtlarski pomonik, ija nadnica nije dostajala za potrebe njegove ene i
njegovih nekoliko maliana, to bijahu njegova vjerna slika i prilika.
 III.
Golema prazvijer
Golema prazvijer snano se razmahala u Bucku, a u surovim prilikama skitalakog
ivota sve je vie i vie rasla. Ali, taj rast bijae potajan: lukavost, to se sada u njemu
javila, omoguila je Bucku da bude uravnoteen i da vlada sobom. Bio je i odve
zabavljen time da se to prije prilagodi novom ivotu, a da bi njime mogao ovladati
nehaj, pa tako ne samo da nije zapodijevao svae, nego se nje klonio, kad god se moglo.
U njegovu se dranju opaala odreena promiljenost. Nije bio sklon nesmotrenosti i
prenagljenosti; ni u estokoj mrnji, to se isprijeila izmeu njega i Spitza, nije
pokazivao nestrpljivosti, nego se, naprotiv, klonio svakog izazova i napadaja.
S druge opet strane, moda zato to je u Bucku nasluivao opasna takmaca, Spitz
nikada nije proputao prilike da pokae zube. ak je namjerice zastraivao Bucka i
neprestano nastojao da zametne borbu, koja se mogla zavriti jedino tako da jedan ili
drugi u njoj pogine. Kad jo bijahu na poetku putovanja, to se moglo i desiti da se
sluajno nije zbio neobian dogaaj. Potkraj toga dana valjalo im zanoiti na jadnu i
vjetrovitu mjestu na obali jezera Le Barge. Tama, meava i vjetar, to je rezao poput
otrice, prisilie ih da potrae noite i da se utabore. Gore im ve nije moglo biti. Za
leima im se uzdizala stijena okomita poput zida, te Perrault i Franois nisu mogli drugo
nego da naloe vatru i da rasprostru posteljinu po ledu samog jezera. ator su ostavili u
Dyei, da im put bude laki. Neto malo plavnog drveta priskrbi im varu, to je utonula
kako se led pod njom topio tako su veerali u mraku.
Buck potrai zaklon tik uza stijenu, i tu sebi iskopa leaj. Tu mu bijae tako udobno i
toplo da mu se nije izlazilo kad je Franois dijelio ribu, koju je najprije na vatri otkravio.
Poto je pojeo svoj obrok Buck se vrati, a kad tamo - leaj mu zauzet. Reanje, kojim
bijae opomenut, objasni mu da mu je Spitz okrnjio pravo. Dotle se Buck uklanjao svakoj
zadjevici to bi je mogao imati sa svojim neprijateljem, ali se sad mjera prevrila. U njem
zaurla zvijer. Obori se na Spitza u estini koja ih iznenadi obojicu, osobito Spitza, jer
ovome je sve njegovo iskustvo to ga je imao s Buckom govorilo da je njegov suparnik
neobino plaljiv pas, koji se uspijeva odrati samo zato to je tako teak i golem.
Iznenadi se i Franois kad ih vidje kako su, uhvaeni u klupko, izletjeli iz razmetnutog
leaja. Odmah je pogodio uzrok tome sukobu.
- Eh - povika on Bucku. - Deder mu pokai, trista mu jada! Pokai tome prljavcu i
lupeu!
I Spitz se nazubio. Skviao je od same jarosti i jeda, dok je obilazio tamo-amo oko
Bucka, kako bi uhvatio priliku da zaskoi. Buck ne bijae nita manje nazubljen i oprezan,
dok je i sam isto onako obilazio oko svoga neprijatelja i vrebao zgodu za skok. A onda se
dogodi neto neoekivano, neto zbog ega se njihova borba za prevlast odgodila,
pomakla daleko u budunost, poslije mnogih i munih milja puta i truda.
Perrault istisnu kletvu, mlatnu toljaga po mravu tijelu, zau se prodorna skvika zbog
bolna udarca - i zapoe pakao. Odjednom se otkrilo da su mjestom, gdje su udarili tabor,
povrvjele dlakave spodobe to vrebaju - izgladnjeli eskimski psi, kakvih osamdeset do
stotinu njih, to su nanjuili taborite iz nekoga indijanskog sela. Priuljali su se, dok su
se Buck i Spitz borili, a kad su dvojica ljudi jurnula meu njih s vrstim toljagama, oni im
pokazae zube i poee uzvraati napad. Na miris jela sasvim su izludjeli. Perrault
zatekne jednoga kako je zagnjurio glavu u sanduk s hranom. Njegova toljaga teko pade
po mravim bedrima, a sanduk se prevali na tlo. U isti se taj as dvadesetak izgladnjelih
ivotinja obori na kruh i na slaninu. Toljage po njima zavitlae nemilice. Skviale su i
tulile pod pljuskom udaraca ali su se unato tome mahnito borile i nisu popustile, sve dok
nije otila i posljednja mrvica.
Meutim su zaprepateni zapreni psi jurnuli iz svojih skrovita - da i sami budu
napadnuti od bijesnih upadaa. Nikada Buck nije vidio takvih pasa. inilo se kao da e im
kosti probiti van kroz kou. Bijahu to sami kosturi, prevueni oputenom, uprljanom
koom, plamteih oiju i slinavih zubi. Ali kako su pomahnitali od gladi bijahu strani,
neodoljivi. Nije bilo naina da im se itko suprotstavi. Ve u prvom naletu zapreni psi
bijahu priklijeteni uza stijenu. Na Bucka su se oborila tri eskimska psa, i zaas mu se
glava i plea iarae ugrizima i zaderotinama. Dreka bijae zagluna, paklena. Billee je
skviao kao uvijek. Dave i Sol-leks, kojima je krv tekla iz dvadesetak rana, hrabro su se
borili jedan pokraj drugog. Joe je naokolo grizao, prometnuo se u zloduha. Jednom mu se
zubi sklopie na prednjoj nozi nekoga izmeu eskimskih pasa, i on je zdrobi u kotice.
Pike, glumac, jurnu na osakaenu ivotinju, pa joj brzim ujedom i trzajem prekide vratni
kraljeak. Buck je jednog protivnika, to se zapjenio, spopao za guu, i krv ga poprska
kad mu se zubi zarinue u vratnu ilu kucavicu. Kad je u ustima osjetio topli okus krvi, jo
je vie podivljao. Nasrnuo je na drugoga, a u isti onaj as osjeti da je i sam zaskoen i da
su se neki zubi zarinuli u njegov vrat. To ga je podmuklo, sa strane, napao Spitz.
Kad su Perrault i Franois raistili svoj dio taborita, pojurie da spase svoje zaprene
pse. Divlji val izgladnjelih pasa ustuknu pred njima, i Buck se oslobodi. No to potraj a
samo asak. Dvojica ljudi morala su nazad, spasiti zalihe hrane, a na to se eskimski psi
okrenu da se opet obore na zaprene pse. Billee, u kojem se od silnog strana pojavila
hrabrost, skoi kroz divlji obru i umakne preko leda. Pike i Dub jurnue za njim
uzastopce, a za njima potekoe i ostali zapreni psi. Kad se Buck skupio na skok, da i sam
za njima jurne, iskosa pogleda Spitza i opazi kako se ovaj zaletio na nj, oito u nakani da
ga obori. Izgubi li jednom tlo pod nogama, pa se nae pod tom gomilom eskimskih psa,
nema mu vie nade. I zato skupi snagu da bi izdrao teinu Spitzova naleta, pa onda
poe za druinom preko jezera.
Kasnije se skupilo svih devet zaprenih pasa i potrailo zaklona u umi. Premda ne
bijahu gonjeni, grdne su ih nevolje pritisle. Nije bilo ni jednoga meu njima da nije imao
etiri-pet rana, dok neki bijahu i teko ranjeni. Dub imae teku ozljedu na stranjoj nozi;
Dolly, posljednji eskimski pas pridodan zaprezi u Dyei, bijae na vratu gadno razdrt; Joe
je izgubio jedno oko, a dobroudni Billee, kojemu jedno uho bijae izgrieno i u trake
razdrto, zavijao je i skviao svu no. U zoru se oprezno dovukoe u tabor i vidjee da su
pljakai nestali, a dvojicu ljudi naoe do zla boga mrzovoljnu. Otila je polovica njihove
zalihe u hrani. Eskimski su psi izgrizli konope na saonicama i pokrivae od atorskog
platna. Ba nita nisu potedjeli, makar kako to bilo daleko od svakoga jela, izjeli su par
Perraultovih mokasina od sobove koe, dijelove zaprenog remenja, pa ak i vigar na
donjem kraju Franoisova bia u duini od dvije stope. Franois se prenuo od tunih misli
to su ga zaokupile zbog nastale tete, prenuo se da pogleda svoje ranjene pse.
- Eh, prijatelji - ree blago - moda e sada od vas postati bijesni psi nakon tolikih
ujeda. Moda ete, sto mu gromova, svi pobjesniti! to mislite, Perrault?
 Glasonoa kimnu glavom, kao da i sam sumnja. Teko bi podnio da meu psima izbije
bjesnilo kad ga jo itave etiri stotine milja puta dijele od Dawsona. Dva sata psovanja i
napora stavie opremu u red i zaprega krenu. Psi, to su se ukoili od rana, muili su se i
borili preko najgoreg odsjeka na koji su dosad na putu naili, pa to bijae najtei dio
njihova putovanja do Dawsona.
Thirty Mile River ili Rijeka Trideset Milja bijae slobodna od leda. Njezin je zahuktali
tok prkosio mrazu, pa se led uhvatio samo na dubljim i tihim mjestima. Trebalo je est
dana truda i muke da se prijee tih trideset stranih milja. A bijahu to strane milje, jer
se svaka stopa s tog odsjeka na putu krila uz ivotnu pogibelj po psa ili po ovjeka.
Pipajui stazu Perrault je dvanaestak puta propao kroz led, a spasio se dugakom
motkom, koju je nosio i drao tako da se uvijek isprijeila preko otvora to bi ga njegovo
tijelo u ledu provalilo. Kako je bila velika studen (termometar je pokazivao pedeset
stupnjeva ispod nitice!), to je svaki put kad bi se led pod njim provalio, morao, da ivot
ne dovede u pogibelj, naloiti vatru i suiti odjeu.
Niega se on nije bojao. I upravo stoga to se niega nije bojao, bio je izabran za
vladina teklia. Ulazio je u svaku pogibelj, odluno je, sa svojim sitnim suhonjavim licem,
gazio u studen i u borbu, od zore do mraka. Iao je rubom opasnih obala, po ledu to se
uhvatio s kraja i to se ugibao i pucao pod nogama, po ledu na kojem se nisu smjeli
zaustaviti. Jednom su saonice propale, s Daveom i Buckom, i oni su se napol smrzli i
malne utopili. Bijahu dobro prekriveni ledom, pa su ih dvojica ljudi gonili da tre oko
vatre, da se znoje i da se otkravljuju, a tako blizu da su se oprili na plamenu.
Drugom je zgodom propao Spitz i za sobom povukao cijelu zapregu sve do Bucka, koji
je iz sve snage upeo nazad, s prednjim apama na kliskom rubu, dok se led ugibao i
pucketao svuda naokolo. Ali iza Bucka nalazio se Dave, koji se isto tako odupro nazad, a
iza saonica bio Franois i svom snagom vukao sebi, da su mu ile pucale.
I opet se led na rubu provalio ispred njih i za njima, te se moglo umai jedino uza
stijenu. Perrault se pravim udom uzverao, dok se Franois molio da bi se to udo zbilo; i
tek poto su svaki remen i zapreni konop i posljednji komadi zaprene opreme povezali
i od toga nainili dugo ue, mogli su izvui pse, jednoga po jednog, na vrh strmeni.
Franois se uzvera posljednji, poslije saonica i tereta. Zatim potrae mjesto na koje e
sii, a kad su ga nali, spuste se pomou konopa. Omrkoe opet na rijeci, jer su toga
dana prevalili svega etvrt milje.
Kad su stigli do Hootalinque i domogli se dobrog leda, Buck bijae malaksao; ni s
ostalim psima nije bilo bolje: ali Perrault, da nadoknadi izgubljeno vrijeme, tjerao ih je od
zore do mraka. Prvog su dana preli trideset i pet milja do Big Salmona ili Velikog Lososa;
sutradan daljnjih trideset i pet, do Little Salmona ili Malog Lososa; treeg dana prevalie
etrdeset milja i tako se primakoe mjestu to se zove Five Fingers ili Pet Prstiju.
Buckova stopala nisu bila tako vrsta i tvrda kakva bijahu u eskimskih pasa. Njegova
su omekala kroz tolike narataje od onog dana kad je neki stanovnik iz pilje ili sa
sojenice pripitomio njegova posljednjeg pretka. Cio je dan epesao muei muke, a kad
su najposlije udarili tabor, legao je kao mrtav. Premda je bio gledan, nije htio ni da se
makne da bi dobio svoj obrok ribe, pa mu ga je Franois morao donijeti. Goni je pasa
takoer trljao Bucku noge po pol sata svake noi poslije veere, a rtvovao je gornji dio
svojih vlastitih mokasina da bi napravio etiri mokasine za Buckove ape. Bjee to veliko
olakanje, pa je Buck ak i suhonjavo lice Perraultovo natjerao da se iskrivi u osmijeh kad
je jedno jutro Franois zaboravio mokasine, a Buck legao poleice i maui svim etirima
u zraku, kao da moli, odbio krenuti bez svoje obue. Kasnije su mu stopala ovrsla za
vuu, pa su iznoenu obuu odbacili.
Jednog jutra, na rijeci Pelly, dok su zaprezali, Dolly, na kojoj se nije nita opaalo,
najedanput pobjesni. A javila je to dugim vujim zavijanjem, od kojega se srce kida i od
kojega svi psi u strahu nakostrijeie dlaku, a onda je skoila ravno prema Bucku. Nikad
nije vidio bijesna psa niti je imao ikakva razloga plaiti se bjesnoe a ipak je znao da u
tome ima strahote, pa je jurnuo odande u panian bijeg. Jurio je ravno naprijed, a svega
skok iza njega ndala Dolly, zadahtala i zapjenjena; nije ga mogla dostii - toliki bijae u
njega strah, a niti je se on mogao osloboditi - toliko u nje bijae bjesnilo. Proiao je kroz
umovitu unutranjost otoka, pojurio na donji kraj, preplivao stranji kanal pun
izlomljenog leda, izbio na drugi otok, dohvatio se treeg, zaokruio nazad prema glavnom
rijenom toku i u oaju zaplivao preko matice. A za sve to vrijeme, premda se nije
obazirao, mogao je uti njezino reanje svega jedan skok iza sebe. Franois ga dozva iz
udaljenosti od etvrt milje, i Buck pouri nazad; jo je uvijek bio jedan skok ispred svoje
progoniteljke, sav zasopljen, dok je svu nadu poloio u Franoisa, uvjeren da e ga on
izbaviti. Goni pasa drao je u ruci sjekiru, spreman da udari; im je Buck mimo nj
projurio poput zrna, sjekira pobjesnjelu Dolly pogodi u glavu. Buck se sloio pokraj
saonica, iscrpljen, zasopljen, bespomoan. Spitz ne propusti priliku: skoi na Bucka i
dvaput svoje zube zarinu u protivnika koji se nije branio; zubi zasjekoe u meso do
kostiju. Franoisov bi udari, a Buck je imao zadovoljstvo da vidi Spitza pod pljuskom
batina kakvih jo ni jedan zapreni pas nije izvukao.
- Vrag je taj Spitz - opazi Perrault. - Jednog e dana pregristi grkljan tome Bucku.
- A Buck je vrag i pol - odgovori Franois. - Promatram ja njega sve to vrijeme, pa
znam pouzdano. Jednog e ga dana, vjerujte, spopasti pakleni bijes, da e tome Spitzu
pokazati to ga ide. Rasut e mu crijeva po snijegu. Zaista. Znam to.
Odonda se otvori rat meu njima. Spitz, kao voa pasa i priznati gospodar u zaprezi,
osjeao je da je taj neobini junjaki pas zaprijetio njegovoj prevlasti. A neobinim se
inio Buck Spitzu, jer se izmeu tolikih pasa s Juga, to ih je vidio, jo ni jedan nije
pokazao dostojnim, bilo u taboru, bilo na putu. Svi su bili i odve slabi te su odreda ginuli
od napora, studeni ili gladi. Buck bijae iznimka. Samo je on sve izdrao i uspjeno se
natjecao s eskimskim psima u snazi, divljini i lukavosti. Zatim, bjee on gospodstven pas,
a postao je opasan poto je toljaga ovjeka u crvenom sviteru izbila iz njega svu slijepu
smionost i nepromiljenost to je dolazila iz njegove elje za gospodarenjem. Bjee on
veoma lukav pa je znao ekati svoj as, pokazujui u tome strpljivost koja bijae upravo
iskonska.
Do sukoba oko vodstva moralo je doi; taj sukob bijae neizbjean. Buck ga je i elio.
Htio ga je, jer je tako bilo u njegovoj prirodi i jer ga je silno ponio onaj bezimeni,
neshvatljivi ponos, to psa obuzima za putovanja i za tegljenja u zaprezi - onaj ponos to
pse dri i tjera ih da vuku do posljednjeg daha, mami ih da radosno ginu upregnuti u
saonice, a srce im razdire kad ih iz zaprege maknu. To bijae ponos u Daveu, kao psu
rudnjaku, i u Sol-leksu, dok je upinjao iz sve snage - ponos koji ih je proimao kad su
ostavljali tabor, i pretvarao ih iz zlovoljnih i sumornih zvijeri u marljiva, hitra i astoljubiva
stvorenja; ponos koji ih je poticao za cijelog dana, a obno ih, kad bi se utaborili,
ostavljao da opet padnu u zlovoljni nemir i u sumornost. Taj je ponos obuzimao Spitza i
tjerao ga da kanjava zaprene pse koji bi grijeili, zapletali remenje ili se krili izjutra, u
vrijeme kad se uprezalo. Od tog ponosa on se i bojao Bucka kao mogueg prvaka meu
psima. A taj ponos bijae i u Bucku.
Buck je otvoreno prijetio Spitzovu vodstvu. Upletao se izmeu Spitza i krivaca to ih je
ovaj imao kazniti. A upletao se navla. Jedne je noi snijeg osuo nemilice, a ujutro se
Pike, glumac, nije pojavio. Dobro se skrio u svome leaju, pokrivenu novim snijegom, to
bijae itavu stopu visok. Uzalud ga je Franois dozivao i traio. Spitz je divljao od bijesa.
Gnjevan je jurio tamo-amo po taboru, njukao i kopao na svakome mjestu gdje mu se
inilo da se Pike mogao skriti; tako je strahovito reao da je Pike, uvi ga, zadrhtao u
svome sklonitu.
No kad su ga naposljetku otkopali i kad je Spitz na nj jurnuo, da ga kazni, Buck poleti
jednako bijesan te se isprijei izmeu njih. Zbilo se to tako nenadano i toliko je lukavo
izveden nalet da je Spitz bio odbaen i preturen. Pikeu, koji je jadno drhturio, ta otvorena
pobuna uli snage, te on skoi na svoga oborenog vou. Buck, kojemu u taj as asna
borba bijae zaboravljen zakonik, i sam navali na Spitza. Ali Franois, premda se
nasmijao na taj dogaaj, bijae postojan u dijeljenju pravde, te iz sve snage spusti bi na
Bucka. Ovoga to nije otjeralo s njegova oborenog protivnika, tako da je drak bia morao
initi svoje. Napol omamljen udarcem, Buck bijae odbaen; vigar s bia dohvati ga
sveudilj dok je Spitz svojski kanjavao viestrukog krivca Pikea.
Sljedeih dana, dok su se sve vie pribliavali Dawsonu, Buck se i dalje ispreivao
izmeu Spitza i prestupnika, ali je to izvodio lukavo, kad Franois nije bio u blizini. S
prikrivenim Buckovim opiranjem izbijao je i rastao opi neposluh. Dave i Sol-leks ne
bijahu pod tim utjecajem, no ostali psi iz zaprege bivahu sve gori i gori. Nije vie bilo
kako valja. Neprestano se redahu svae i prepirke. Uvijek je dolazilo do kakve neprilike,
kojoj zaetnik bijae Buck. Franoisu, goniu pasa, valjalo je neprekidno paziti: znao je da
prije ili kasnije mora doi do borbe na ivot ili smrt izmeu Bucka i Spitza; i vie negoli
jedne noi, kad bi zauo lave i kavgu drugih pasa, valjalo mu se izvui iz postelje, jer je
strahovao da se to nisu dohvatila ona dvojica.
No zgoda im se nije nadala, te su stigli u Dawson jednoga alosnog dana, tako da je
strani sukob lebdio pred njima. Ondje bjee mnogo ljudi i bezbroj pasa: Buck ih je sve
zatekao u poslu. Kao da zakonom bijae odreeno da svi psi moraju raditi. Po cio su dan
u dugim zapregama vukli amo-tamo du glavne ulice, a i nou se jo ulo zvoncanje
njihovih praporaca. Vukli su debla i drvo za ogrjev, natovareno za rudnike, i radili sve one
poslove to ih konji rade u dolini Santa Clara. Tu i tamo Buck bi susreo kojega psa s Juga,
no uglavnom psi ondje bijahu divlji vujaci eskimske pasmine. Svake noi, redovito u
devet, u dvanaest, u tri, razlijegao se njihov noni poj, tajanstveno i stravino zavijanje,
kojemu se Buck s uitkom pridruivao.
Dok je sjeverna svjetlost hladno sjala odozgo, ili dok su zvijezde izvodile svoj ledeni
ples, a beutna i smrznuta zemlja poivala pod svojim snjenim pokrivaem, u taj poj
eskimskih pasa kao da se slijevao neki prkos ivotu, samo je bio u molu, s otegnutim
jadikovanjem i polujecajima, te vie bijae parba ivota, glasom izraena bol bitisanja.
Bjee to stara pjesma, stara kao sama rasa - jedna izmeu prvih pjesama ranog svijeta,
u dane kad pjesme bijahu tune. U nju se slio jad bezbrojnih pokoljenja, u tu tualjku to
je Bucka tako neobino uzbudila. I dok je stenjao i jecao, Buck je izraavao bol ivoga
stvora, bol, to su ga u davnini bolovali njegovi divlji preci, a strah i tajanstvenost, to ga
proimala pred hladnoom i tamom, bijae strah i tajanstvenost to je i njih u davnini
ispunjala. A to to ga je onaj poj uzbuivao, pokazivae kako je zapravo pomno
oslukivao unazad, u prolost, kroz tisuljea vatre i krova nad glavom, sve do surovih
poetaka ivota, u doba kad se zavijalo.
Tjedan dana poslije dolaska u Dawson spustie se niza strme padine pokraj Baraka,
stigoe na Yukonsku stazu i udarie put Dyee i Salt Watera ili Slane Vode. Perrault je
nosio izvjea, moda i prenija od onih to ih bjee donio. Osim toga, obuzeo ga ponos
glasonoe, te je kanio da te godine zabiljei rekord u putovanju. Vie mu je injenica u
tom pogledu ilo na ruku. Nakon odmora, to je trajao tjedan dana psi su se lijepo
oporavili te bijahu kako se samo poeljeti moe. Putnici to su nedavno onuda proli,
dobro su proprtili stazu. Nadalje redarstvena je sluba na dva-tri mjesta uredila skladita
hrane za ljude i pse, pa se sada putovalo bez suvinog tereta.
Prvog su dana stigli do ezdeset Milja, a to e rei da su preli put od pedeset milja;
drugi su dan uvelike grabili uz Yukon, na putu prema Pellyju. Ali tako divno putovanje nije
moglo proi bez velike neprilike i nevolje po Franoisa. Kovarna pobuna, to ju je poveo
Buck rasprila je uzajamnu odgovornost u zaprezi. Psi se u zaprezi nisu vie vladali kao
jedan pas. Pomo, to ju je Buck pruao pobunjenicima, hrabrila ih je da ine svakakve
sitne prekraje. Spitz vie ne bijae voa kojega se trebalo mnogo bojati. Stari je strah
ve iziao iz kostiju, i svi se podjednako opirahu Spitzovoj vlasti. Pike je Spitzu jedne noi
ugrabio polovicu ribe i smazao je pod Buckovom zatitom. Druge su se opet noi Dub i
Joe poklali sa Spitzom i primorali ga da se okani kazne, koju su zasluili. ak je i
dobroudni Billee postao manje dobroudan, te nije cvilio ni upol onako pomirljivo kao
prije. Nikad se Buck nije pribliio Spitzu, a da ne bi zareao ili se nakostrijeio prijetei.
Buck se zapravo drao kao nasilnik, a znao je i razmetljivo etati tamo-amo, ba pred
nosom Spitzu.
Slabljenje u redu i zaptu imalo je utjecaja na pse i to se tie njihovih meusobnih
odnosa. Meu njima je dolazilo do zadjevica i kavga vie nego ikad prije, tako da je tabor
ponekad bio pravi pakao. Jedino se Dave i Sol-leks nisu promijenili, premda su
neprestane kavge i njih dvojicu draile. Franois je nizao neobine barbarske kletve jednu
za drugom, od pusta bijesa udarao nogom po snijegu i upao kosu. Neprestano je
razmahivao biem meu psima, ali mala bijae korist od toga. Tek to bi se okrenuo
leima, sve bi iznova zapoelo. Poticao je Spitza svojim biem, a Buck poticae ostale
pse. Franois je znao, da je Buck izvor svih neprilika, a Buck je opet znao da je to
Franois znao; ali Buck bijae i odve spretan, a da bi pustio da ga ponovno zateknu na
djelu. Predano je vukao i teglio, jer mu rad bijae na radost; no jo mu je vea radost bila
izazvati klanje meu drugovima i zamrsiti zaprene konopce.
Na uu Tahkeene, jedne noi poslije veere, Dub je nanjuio planinskoga zeca,
usmjerio se na nj i promaio. U tren oka svi psi zatektae i jurnue. Jedno stotinu jardi
dalje nalazio se tabor Sjeverozapadne policije, s pedeset pasa, redom eskimskih, koji se
pridruie hajci. Zec je odmicao niz rijeku, zakrenuo uz neki mali pritok i dalje se
neprestano drao njegova zaleenog korita. Lako je jurio po snjenoj povrini, dok su psi
pluili kroza snijeg upinjui sve sile. Buck je vodio opor, u kojem bijae ezdeset pasa,
prelazio okuku za okukom, ali nije mogao zeca stii. Nisko je polegao i tako jurio poudno
kevui, a sjajno mu tijelo bljeskalo naprijed, skok po skok, u blijedoj mjeseni. Isto tako
skok po skok, kao neko blijedo, ledeno privienje, ispred opora brzao planinski zec.
Sve ono komeanje prastarih nagona, to u odreeno vrijeme goni ljude, te ovi
ostavljaju gradove i njihovu buku pa idu gorom i dolom, da kemijski tjeranim olovnim
kuglama ubijaju stvorove u prirodi - ona pouda za krvlju, ona radost u ubijanju, sve to
bijae u Bucku, ali neizmjerno iskrenije. Brzao je oporu na elu, progonio divlja, jurio za
ivom hranom, da bi mogao klati vlastitim zubima i da bi njuku do oiju umoio u toplu
krv.
Ima neki zanos koji obiljeava vrhunac ivota i iznad kojega se ivot vie ne moe
uzdii, i eto takav je paradoks ivljenja: taj zanos izbija onda kad je ovjek najivlji, a
dolazi kao potpuno zaboravljanje da ovjek ivi. Taj zanos, taj zaborav ivljenja, javlja se
umjetniku, kad ovoga ponese plamen stvaranja; javlja se vojniku, kad ovoga obuzme
ratna mahnitost na bojitu, te on ne tedi ivota; javio se i Bucku dok je, vodei opor,
zavijao kao vuk i jurio za mesom, to je bilo ivo i to je pred njim hitro bjealo u
mjeseni. Ispitivao je dubine svoje prirode, dubine dijelova svoga bitka, to bijahu dublji
od njega samoga, jer su vodili nazad u utrobu vremena. Njime je ovladalo golo bujanje
ivota, nabujali ivotni val, posvemanja radost svakoga pojedinog miia, zgloba i tetive,
jer sve to bijae opreka smrti, sve zaareno i bujno, sve se izraavalo u pokretu i u
klicanju jurilo ispod zvijezda i brzalo povrjem mrtve tvari, koja se ne kree.
A Spitz, hladan i proraunat i u najuzvienijim asovima, ostavi opor i okrene
poprijeko, kroz uzanu prevlaku gdje je pritok stvarao dugu okuku. Buck toga nije znao, pa
kad je obiao okuku, a ledeno privienje u obliku zeca sveudilj jurilo pred njim, on spazi
drugo, jo vee ledeno privienje, kako skae s obronka upravo pred zeca. Bjee to Spitz.
Zec se vie nije mogao okrenuti, i kad su mu bijeli zubi slomili hrptenjau u zraku, ciknuo
je prodorno, kao to bi ciknuo pogoen ovjek. Na taj cik, na taj krik ivota, to se sa
ivotnog vrhunca rui u zagrljaj Smrti, cio opor iza Bucka zaurla u paklenu zboru radosti.
Buck nije pustio glasa od sebe. Nije ni zastao, nego se ustremio na Spitza, rame uz
rame, tako estoko da je promaio vrat. Zavaljae se po snijegu sitnu poput praha. Spitz
se brzo osovio, gotovo kao da i nije bio oboren, ugrizao Bucka u plee i odmah odskoio.
Dvaput mu zubi zvocnue poput ocjelnih eljusti na stupici, dok je uzmicao, da bi zauzeo
bolji poloaj, a duga mu i zavraena gubica podrhtavala u reanju.
U tren oka Buck shvati. Kucnuo je as. Dolo je vrijeme borbe na ivot i smrt. I dok
obilaahu jedan oko drugoga, reei, poloenih uaka, i dok u napetoj panji vrebahu
priliku, prizor se Bucku inio poznatim. Bijae, kao da se svega toga sjea - bijelih uma, i
zemlje, i mjeseine, i borbene jeze. Posvud bjelina i mir, nad svime se rasprostrla
sablasna tiina. Nigdje ni najmanjeg daka u zraku - nita da bi se pomaklo, ni list da bi
zatreptao, samo vidljiv dah pasa, para, to se lagano, oklijevajui die u studeni zrak.
Brzo su bili gotovi sa umskim zecom ti psi, koji ne bijahu drugo doli loe pripitomljeni
vukovi; sada su se poredali naokrug i napeto iekivali. I oni su utihnuli, samo su im se
oi iskrile, a para se od njihova disanja polagano uzdizala uvis. Za Bucka ne bjee nita
novo ni udnovato u tom prizoru iz drevnih vremena. Bjee, kao da je oduvijek tako, kao
da je ve takav tijek stvari.
Spitz je bio iskusan borac. Od Spitsberga kroz Arktik, preko Kanade i Barrensa, on je
ustrajao meu svakovrsnim psima i uspio nad njima vladati. Ogoren u svome gnjevu, ali
nikad slijep. Obuzet strau da razdire i unitava, nikad nije zaboravljao da je i njegov
neprijatelj obuzet istom strau da razdire i unitava. Nikad nije navalio, dok nije bio
spreman da doeka navalu; nikad nije napao, dok nije najprije za taj napadaj spremio i
obranu.
Uzalud se Buck upinjao da zubima zadere u vrat toga velikoga bijelog psa. Gdje god bi
njegovi onjaci pogodili, u potrazi za mekim mesom, namjerili bi se na Spitzove onjake.
Zubi udarahu u zube, gubice bijahu rasjeene i krvave, ali Buck nije mogao prodrijeti kroz
obranu svog neprijatelja. Zatim je zapao u vatru i osuo Spitza vihorom nasrtaja. Toliko je
puta pokuao protivnika dohvatiti za snjenobijeli vrat, gdje je ivot kucao blizu same
povrine, ali je Spitz svaki put njemu nanio ugriz i odskoio. Onda Buck pokua navalu,
kao da mu je cilj protivnikov vrat, no iznenada uvue glavu i udari postrance, da bi
ramenom gurnuo protivnika u rame i tako ga oborio. No svaki je put sam bio zaderan po
ramenu, dok bi Spitz lako odskoio.
Spitz bijae neozlijeen, a Buck sav u krvi i teko je dahtao. Borba je postajala sve
oajnija, a za sve to vrijeme tihi vuji krug oko boraca ekao je da bi mogao zavriti s
onim koji padne. Buck se zasopio, a Spitz poeo napadati, ne dajui mu predaha. Jednom
Bucku izmaklo tlo pod nogama, a cio se krug od ezdeset pasa pokrenu; no on se, gotovo
u zraku, osovio, a krug se vrati u prijanji poloaj, da eka. Buck je imao jedno svojstvo
koje stvara veliinu - bijae u njega mate. Borio se kako mu je kazivao njegov nagon, ali
je znao da se bori i glavom. Nasrnuo je kao da e ponoviti varku s ramenom, ali je u
posljednji as polegao po snijegu i onda zahvatio. Zubi mu se sklopie na Spitzovoj lijevoj
prednjoj nozi. u se hrsak slomljene kosti, i bijeli pas doekivae ga na tri noge. Triput ga
je Buck pokuao oboriti, a onda ponovi varku te protivniku prebi i desnu nogu. Unato boli
i nemoi, Spitz se mahnito borio, da se odri. Vidio je nijemi krug oko sebe, vidio oi to
se iskre, isplaene jezike i srebrnasti dah, vidio ga kako se pribliava i kako se stie oko
njega, kao to je i prije, u prolosti, gledao sline krugove gdje se steu oko potuenih
protivnika. A ovaj put bijae on potueni.
Za nj vie nije bilo nade. Buck bijae neumoljiv. Milosre je neto to je pridrano za
blaa podneblja. Buck je spremao konani napadaj. Krug se suzio toliko da je napada
mogao osjetiti dah eskimskih pasa na svojim bedrima. Mogao ih je vidjeti, iza Spitza i na
obje svoje strane, kako su napol polegli, spremni za skok, a oiju uprtih u nj. Bijae kao
da je nastala stanka. Svaka se ivotinja zaustavila u pokretu, kao da se okamenila. Samo
je Spitz podrhtavao i kostrijeio dlaku, posrui naprijed i nazad, strano reei i prijetei,
kao da bi da zaplai smrt, to nad njim lebdi. Buck jurnu pa odskoi, i najposlije se rame
nae uz rame. Mrani se krug pretvori u neto sitno na snijegu obasjanu mjeseinom, i
Spitza nestade. Buck, borac pobjednik, golema prazvijer, koja je ubila protivnika i nala
da tako valja, stajao je ondje i promatrao prizor.
 IV.
Kome pripada vodstvo
- Eh, nisam li rekao? Istinu velim kad kaem da su svi vrazi u tome Bucku.
Tako se oglasi Franois kad je sutradan izjutra otkrio da je Spitza nestalo i da je Buck
sav prekriven ranama. Privue ga vatri i pokaza ih na njezinoj svjetlosti.
- Taj se Spitz vraki bori - prihvati Perrault gledajui strahovite ujede i derotine.
- A ovaj Buck jo vrakije - dometne Franois. - Sad e barem biti mir. Nema vie
Spitza, nema vie nevolje. To je sigurno.
Dok je Perrault kupio logorsku opremu i tovario je na saonice, goni je uprezao pse.
Buck u kasu stie na mjesto to bi ga Spitz zauzimao kao voa; ali Franois, ne opaajui
ga, dovede Sol-leksa na to zavidno mjesto. Smatrao je da je Sol-leks najbolji za elno
mjesto u zaprezi, kad nema Spitza. Buck mahnito skoi na Sol-leksa, gurnu ga nazad, a
sam zauze njegovo mjesto.
- Eh, eh - veselo e Franois, potapavi ga po bedrima. - Vidi ti njega! Zaklao je
Spitza, pa bi sad na njegovo mjesto! - Hoe li ii! - podviknu goni, ali Buck ni da se
makne. Nato ga uze za vrat i odvue u stranu, premda je pas prijetei reao, te na
njegovo mjesto opet dovede Sol-leksa. Starome se psu to nije svialo, te je jasno
pokazivao kako se boji Bucka. Franois nije poputao u svome, no kad se okrenuo, Buck
ponovno gurnu Sol-leksa, koji se rado uklonio.
Goni se razljuti:
- Svega mi, pokazat u ja tebi gdje ti je mjesto - uzviknu vraajui se s potekom
toljagom u ruci.
Buck se sjeti ovjeka u crvenom sviteru i polako stade uzmicati; nije vie ni pokuao
jurnuti kad se Sol-leks ponovno naao na elu. Ali je sve naokolo obilazio izmiui i ljuto
reei, ogoren zbog reda uvedena po zakonu toljage; a dok je obilazio, pazio je na
toljagu, da joj se ukloni, ako bi je Franois na njega bacio, jer se Buck umudrio u pogledu
toljage.
Goni se vratio svome poslu, te je pozvao Bucka, kad je dolo na red, da ga stavi na
njegovo staro mjesto ispred Davea. Buck uzmaknu za dva-tri koraka. Nato Franois poe
prema njemu on opet uzmaknu. Malo zatim Franois odbaci toljagu jer pomisli da se Buck
moda boji batina. No Buck bijae u otvorenoj pobuni. Nije on uzmicao da bi se uklonio
batinama, nego zato to je htio vodstvo. Njegovo po pravu i bijae. Zasluio ga je,
manjim se nee zadovoljiti. Umijeao se Perrault. On i vodi gonili su ga vie od po sata.
Bacali su na nj toljage, a on neprestano izmicao. Psovali su ga i njega i njegove pretke, i
sav njegov rod do najdaljih pokoljenja svaku dlaku na njegovu tijelu i svaku kap krvi u
njegovim ilama; a on im na psovke uzvraao reanjem i pazio da obojici bude izvan
dohvata. Nije on kuao da pobjegne, nego je izmicao naokolo taborom i upozoravao da
e doi i biti posluan kad mu elji udovolje. Franois sjede i poea se po glavi. Perrault
pogleda na uru ne prekidajui kletava. Vrijeme je jurilo - ta ve prije jednog sata trebalo
je da uzmu put pod noge. Goni se ponovno poea, pa onda kimnu glavom i u neprilici
se osmjehnu pogledavi glasonou, koji pak slee ramenima u znak da su pobijeeni.
Nato Franois ode onamo gdje je stajao Sol-leks i pozva Bucka. Ovaj se smijeio - kao to
se ve psi smijee, ali se drao na udaljenosti. Franois ispree Sol-leksa i odvede ga na
staro mjesto. Psi stajahu upregnuti u saonice, u neprekinutu nizu, spremni da krenu. Za
Bucka ne bijae drugog mjesta doli na elu. Franois ga i opet pozva, a Buck se opet
nasmijei, ali ne prie. - Odbacite tu toljagu! - viknu Perrault goniu.
Franois izvri zapovijed, a Buck nato dokasa, smijui se pobjedonosno, i zauze mjesto
na elu zaprega, Stavie mu remenje, saonice krenue i jurnue rijenom putu, dok su
dvojica ljudi trala za njima.
Iako je goni unaprijed cijenio Bucka i govorio da su vrazi u njemu, jo zarana onog
dana vidje da ga zapravo bijae podcijenio. U jednom skoku Buck je preuzeo dunosti
vodstva; i ondje gdje je bio potreban razbor, brzo miljenje i brza odluka, Buck se
pokazao jo boljim od Spitza, kojemu jo nikad nije vidio premca.
No Buck se osobito isticao nametanjem zakona i brigom da se njegovi drugovi dre
reda. Davea i Sol-leksa nije se ticala promjena u vodstvu. Nisu oni za to marili. Njihovo
bijae da tegle u zaprezi i to svojski. I sve dok ih u tome nije nita smetalo, nisu se brinuli
za ono to se dogaa. to se njih tie, mogao je voditi i dobroudni Billee, samo ako bi
drao red. Ostali pak psi bijahu se nekako raspustili za posljednjih Spitzovih dana, pa su
se uvelike iznenadili kad ih je Buck poeo tjerati na red.
Pike, koji je vukao iza Bucka i koji nikad nije ni unu svoje teine prenosio na prsni
remen vie nego to je morao, bijae vie puta prodrman zbog toga to slabo vue, pa je
tako, prije nego to je minuo taj prvi dan, teglio bolje negoli ikad u svome ivotu. Jo
prve veeri u logoru mrzovoljni je Joe izvukao dobranu kaznu - neto u emu Spitz nije
nikad imao uspjeha. Buck ga je svojom veom teinom naprosto oborio i grizao ga, sve
dok Joe nije prestao s otporom i poeo skviati molei milost. Odmah se meu zaprenim
psima popravilo to nije valjalo. Uspostavila se nekadanja solidarnost, te su se i opet
upinjali i teglili kao jedan pas. Kod brzice zvane Rink Rapids bijahu im pridodana jo dva
eskimska psa - Teek i Koona. Franois se zaprepastio kako ih je brzo Buck u red dotjerao.
- Nikad jo ne vidjeh psa kao to je taj Buck? - uzviknu goni.
- Nikad! Svega mi, vrijedi tisuu dolara! Eh, to kaete Perrault?
A Perrault kimnu glavom. Nalazio se ve pred rekordom i svednevice dobivae u
vremenu. Put bijae da ne moe biti bolji, smrznut i tvrd; nije po njem pao novi snijeg, s
kojim bi se trebalo boriti. A nije bilo ni suvie hladno. Temperatura je pala na pedeset
stupnjeva ispod nitice, i tako je ostalo za sveg puta. Ljudi su se naizmjenino vozili i
trali, a psi neprestano kaskali, zaustavljajui se samo kadikad.
Rijeka Thirty Mile bijae prilino ledom pokrivena, pa su u jedan dan prevaljivali,
koliko prije u deset. U jedan dan preli su ezdeset milja od jezera Le Barge do brzice
White Horse. Tako su brzo preletjeli Marsh, Tagish i Bennett (sedamdeset milja od
jezera), te se onome, na kome bijae red da tri, valjalo privezati konopom na kraju
saonica. Posljednje noi drugog tjedna preli su klanac White Pass te se spustili niz
primorsku kosinu, dok su im svjetla iz Skagwaya i s brodova svjetlucala u nizini.
Bijae to rekordna vonja. Kroz dva tjedna danomice su prelazili po etrdeset milja
prosjeno. Tri su se dana Perrault i Franois epurili glavnom ulicom Skagwaya, obasipani
pozivima na pie, a zapreni im psi bili sreditem panje i divljenja psara i gonia. Onda
tri-etiri zla zapadnjaka, kojima je na um palo da opljakaju grad, bijahu za kaznu
izreetani mecima kao poklopac na soljenki, tako da se panja graana okrenula drugim
idolima. Nato dooe slubeni nalozi. Franois pozva Bucka sebi, zagrli ga i zaplaka nad
njim. Otad Buck vie nikad ne vidje Franoisa ni Perraulta. I njih dvojica, ba kao i toliki
drugi, zauvijek nestadoe iz Buckova ivota.
Neki kotski mjeanac preuze brigu o njemu i o njegovim drugovima, i tako u drutvu s
dvanaestak drugih pseih zaprega, Buck krenu nazad dosadnom stazom u Dawson. Nije
to vie bilo lako tranje, niti postizanje rekorda, nego naporan posao iz dana u dan,
muno tegljenje tekog tereta: bjee to, naime, potanska zaprega, to je iz svijeta
donosila glasove ljudima koji su traili zlato pod sjenom Sjevernog pola.
Bucku to ne bijae po udi, ali je marljivo vrio svoju dunost, ponosan na nju kao i
Dave i Sol-leks, i trudio se da mu drugovi, ponosili se oni svojim ili ne, valjano obavljaju
svoj dio posla. Bijae to jednolian ivot, to je promicao pravilno poput kakva stroja.
Dan se od dana nije razlikovao. U odreeno bi se vrijeme svakog jutra pojavljivali kuhari,
loili vatre, spremao se i uzimao doruak. Zatim, dok bi jedni dizali tabor, drugi bi uprezali
pse, i polazilo se na put jo za mraka, itav sat prije zore. Nou se ponovno udarao tabor.
Jedni bi postavljali atore, drugi sjekli drvo za vatru i borove grane za leaje, dok bi neki
opet kuharima nosili vodu ili led. U to bi vrijeme i pse hranili. Bijae to psima najljepi dio
dana, premda je, poto bi pojeli ribu, bilo ugodno i to da jure naokolo, sat po prilici, s
drugim psima, kojih bijae vie od stotine. Bilo je meu ovima vatrenih boraca, ali iz tri
borbe, to ih je odrao s trojicom najeih, Buck je iziao pobjednikom i postao
gospodarom, tako da mu se micahu s puta svi odreda, kad bi se samo nakostrijeio ili
pokazao zube.
Moda najvie od svega Buck je volio leati pokraj vatre: stranje bi noge skupio poda
se, prednje ispruio, podigao glavu i sanjivo mirkao u plamen. Kadikad se spominjao
velike kue suca Millera u suncem obasjanoj dolini Santa Clara, sjeao se betonskog
bazena za plivanje, pred oi mu izlazila Ysabel, meksikanska goliavka, i Toots, japanska
pudlica; no jo ee sjeao se ovjeka u crvenom sviteru, Rudina svretka, velike borbe
sa Spitzom, lijepih stvari to ih je neko jeo ili bi ih rado jeo... Nije njega muila enja za
kuom. Sunana zemlja bijae daleko, u magli, takva sjeanja nisu njime ovladala.
Kudikamo snanije bijahu uspomene njegova naslijea: zbog njih su stvari, kojih nikad
nije vidio, bile nekako znane; instinkti (bjehu to samo uspomene njegovih predaka, to su
postale navike), ti nagoni, to bijahu u njemu zadrijemali, probudili su se i oivjeli.
Ponekad, dok bi tako leao i sanjivo mirkao u plamen, injae mu se da to liu
ognjeni jezici s neke druge vatre i da, dok lei kraj toga drugog ognja, vidi nekoga drugog
i drukijeg ovjeka, a ne toga kuhara mjeanca, to je pred njim. Taj drugi ovjek bjee
kraih nogu, a duljih ruku, s miicama, to prije bijahu ilave i vornate negoli zaobljene i
kao naduvene. U toga drugog kosa bijae duga i etinjava, a elo pod njom unazad
ukoeno, tako da pri dnu, kod oiju, bjee izboeno. Taj se glasao udnim glasovima, a
mnogo se vie, kanda, bojao mraka, u koji je neprestance zurio, te akom, to mu je
visjela nekako po sredini izmeu koljena i stopala, stezao toljagu, kojoj na jednom kraju
bijae privren poteak kamen. Bio je gotovo gol; samo dronjavo i na vatri opaljeno
krzno visjelo mu niz jedan dio lea, ali je po tijelu bio veoma kosmat. Ponegdje, poglavito
po prsima i ramenima, i s vanjske strane po rukama i bedrima, bijae pokriven gustim
etinama. Nije se drao uspravno, nego se u kukovima saginjao naprijed, a i noge mu
bijahu savijene u koljenima. Tijelo je drao tako da uvijek bijae poput opruge, uvijek
spreman na skok, gotovo kao maka, a svagda je bio na oprezu, kao netko tko ivi u
neprestanu strahu od stvari vienih i nevienih. Drugi put bi taj dlakom obrasli ovjek
uao kraj vatre te bi spavao drei glavu izmeu nogu. U takvoj prilici lakti bi mu poivali
na koljenima, a ake bi drao sklopljene nad glavom, kao da se kosmatim rukama eli
zatititi od kie. A podalje od ognja, u mraku, to se naokolo stisnuo, Buck mogae vidjeti
kako svjetluca mnotvo erave, a sve dvije i dvije, uvijek dvije i dvije: znao je da se to
krijese oi golemih grabeljivih zvijeri. Mogao je uti kako im tjelesa tropou kroza iblje,
mogao im uti umove u noi. I dok bi tako snatrio i drijemao tu na obali Yukona i lijeno
mirkao na vatru, od tih mu se umova i vienja iz drugog svijeta kostrijeila dlaka na
leima i na iji, i on bi zacvilio istiha, suzdrljivo, ili bi slabano zareao, a onaj bi ga
kuhar mjeanac prenuo povikom: Hej, Buck, probudi se! Nato bi se rasplinuo onaj drugi
svijet, a pred oi mu iziao pravi, te bi Buck ustao, zijevnuo i protegnuo se, kao da je
spavao.
Muan bijae to put, napor ih je sve izmirio. Kad su stigli u Dawson, bijahu jadni i
kukavni, svi izmravjeli, pa im je valjalo dati deset dana odmora, ili tjedan u najmanju
ruku. No nakon dva dana sioe niz obronke Yukona i spustie se pokraj Baraka,
natovareni potom za one vani. Psi bijahu umorni, gonii mrmljahu, a to je jo gore,
snijeg padao svednevice. To je znailo da e put biti mekan, dakle vee trenje salinaca,
psima napornije tegljenje. Uza sve to, gonii bijahu veoma obzirni, te su inili sve to
mogahu da bi pomogli ivotinjama.
Svake noi psi bijahu prvi zbrinuti: jeli su prije gonia, i nitko se nije maio svog
odijela za spavanje prije nego to bi pregledali noge psima iz svoje zaprege. A ipak im
snaga iz dana u dan jenjavae. Od poetka zime preli su tisuu i osam stotina milja
teglei saonice tolikom i munom daljinom; a tisua i osam stotina milja neizbjeno
urezuje svoj trag i u ivot najotpornijih. Buck se drao; tjerao je drugove na posao i
odravao poslunost meu njima, premda je i njega samog muio umor. Billee je
redovito, svake noi, cvilio i jecao u snu; Joe je utonuo u mrzovolju vie negoli ikad, a
Sol-leks postao nepristupaan i sa slijepe i sa zdrave strane.
No Dave je izmeu sviju trpio najvie. Neto je s njime zlo okrenulo. Postao je
mrzovoljast i razdraljiv; tek to bi udarili tabor, odmah bi sebi nainio leaj ondje gdje bi
ga goni nahranio. Kad ve jednom bijae ispregnut i u svome leaju, nije ustajao sve do
asa kada bi sutradan izjutra ponovno uprezali. Ponekad, kad bi se saonice iznenada
zaustavile te ga trgnule, ili kad bi upeo iz sve snage prilikom polaska, znao bi zacviliti od
boli. Goni ga je pregledao, ali nije mogao nita pronai. Svi se gonii poee zanimati za
njegov sluaj. Razgovarali su o tome za vrijeme jela i uz posljednju lulu prije odlaska na
poinak, a jedne noi i povijeae. Izvukoe ga iz njegova leaja, dovedoe do vatre, te
ga poee opipavati i bockati, dok nije nekoliko puta zacvilio. Neto unutra nije bilo u
redu, ali nisu mogli pronai da je ikakva kost slomljena, niti su ita otkrili.
Kad su dostigli Cassier Bar, Dave bijae tako iznemogao da je vie puta pao u zaprezi.
kotski mjeanac viknu psima da stanu, pa ispree Davea, a na njegovo mjesto stavi Sol-
leksa, sljedeeg psa. Htio je Daveu dati odmora tako to e ga pustiti da slobodan tri iza
saonica. Iako je bio slab. Dave se s tim nije pomirio, nego je lajao i reao dok su ga
isprezali, pa tuna srca zacvilje kad vidje Sol-leksa na poloaju to ga je on drao i na
njem toliko sluio.
Ta u njem bijae ponos zaprenog psa: premda na smrt bolestan, ne mogae podnijeti
da drugi pas obavlja njegov posao.
Kad saonice ponovno kliznue, on se poe s mukom probijati kroz meki snijeg du
utrte staze i zubima navaljivati na Sol-leksa, nasrui na nj u nakani da ga odgurne sa
staze, u meki snijeg na drugoj strani, a sve nastojei da skokne u zapregu i da se smjesti
izmeu nje i saonica; za sve je to vrijeme tektao, lajao i skviao od tuge i boli. Mjeanac
pokua da ga biem odagna, ali Dave nije mario za vigar, to bode, a ovjeku opet bilo
ao da ga jae dohvati. Nije Dave pristao mirno trati iza saonica, prtinom, gdje kretanje
nije bilo teko, nego se i dalje probijao sa strane, kroza snijeg, gdje kretanje bijae
najtee, sve dok nije malaksao. Naposljetku pade te osta gdje je i pao: okrenu u tuno
zavijanje, dok je dugi niz saonica klizio pokraj njega.
Skupivi posljednji ostatak svojih sila, uspio je nekako teturati iza povorke saonica do
drugoga zastanka, a kad su zastali, dovue se do svojih i ondje stade usporedo sa Sol-
leksom. Goni se asak zadrao pripaljujui lulu u ovjeka koji mu bijae za leima. Poto
je pripalio lulu, vratio se i viknuo psima da krenu. Ovi upadljivo lako jurnue, ali odmah
zabrinutu okrenue glave pa se zaueni zaustavie. Zaudio se i goni: saonice se nisu ni
za dlaku pomakle. Pozva drugove da vide prizor. Dave je pregrizao Sol-leksove obje
petlje te je pred saonicama stajao na svome pravom mjestu.
U oima mu se caklila molba, da ga tu ostave. Goni se smeo. Drugovi su mu
pripovijedali kako pas moe skapati od bola kad ga maknu s posla koji ga ubija;
spominjali su sluajeve njima poznate, da su psi, prestari za tegljenje ili pak ozlijeeni,
skapavali to bijahu maknuti iz zaprege. A kako je Dave ionako imao zavriti, gonii
drahu da mu se ukazuje milost puste li ga da dokraji u zaprezi, zadovoljan i spokojan. I
zato ga opet upregnue, a on je ponosno vukao kao i neko, premda je vie negoli
jednom i nehotice zacvilio od iganja, kad bi ga protisla unutarnja ozljeda.
Nekoliko je puta pao i bio vuen, a jednom su i saonice na nj naletjele, tako da je
poslije epesao na jednu od zadnjih nogu.
No on je izdrao, sve dok ne udarie tabor, a tada mu njegov goni naini mjesto kraj
vatre. Jutro ga zatee preslaba da bi mogao na put. Kad bijae vrijeme za uprezanje,
pokua se privui svome goniu. Grevito se napreui stade na noge, ali nije se mogao
odrati, nego pade. Onda se, polako puzei, dovue do mjesta gdje su mu drugove
uprezali. Pruao je prednje ape i vukao tijelo u nepravilnim pokretima kad god bi htio
ponovno ispruiti ape i pomaknuti se za nekoliko daljih palaca. Napustile ga sile, i
njegovi ga drugovi naposljetku vidjee gdje zasopljen lei u snijegu i enjivo gleda
prema njima. Mogli su ga uti gdje tuno zavija, sve dok ne izmakoe s vidika, iza pojasa
drvea uz rijeku.
Ondje se zaustavio niz saonica. kotski mjeanac polako upravi svoj korak prema
taboru, to su ga istom ostavili. Ljudi prestadoe razgovarati. Razlijee se pucanj iz
samokresa. ovjek se urno vrati. Zapucketae bievi, praporci veselo zazvonie - saonice
kliznue stazom; no Buck je znao, i svaki je pas znao, to se zbilo iza onog pojasa drvea
uz rijeku.
 V.
Strahote tegljenja i putovanja
Trideset dana po odlasku iz Dawsona pota s Buckom i njegovim drugovima na elu
stie u Skagway. Bijahu u jadnu stanju, iscrpljeni, iznureni. Buckovih stotinu i etrdeset
funti spalo je na sto i petnaest. Njegovi drugovi, od njega svi redom laki, razmjerno su u
teini izgubili vie negoli on. Pike, glumac, koji se esto za svoga prijetvornog razdoblja
uspjeno prikazivao kao da mu je ozlijeena noga, sada je zaista epao. I Sol-leks je
epao, a Duba je pak muila uganuta lopatica.
Svi su osjeali bol u nogama. U njih vie ne bijae ni skoka ni poskakivanja. ape im
se teko sputahu na stazu, u tijelu im sve kripalo, a umor se od dnevnog putovanja
udvostruavao. Nita im zapravo nije bilo, osim to bijahu pali od umora. Nisu oni pali od
onog umora to je posljedica kratka od pretjerana napora: od takve utrudnjenosti eto ti
oporavka ve nakon nekoliko sati; oni bijahu pali od umora to se javlja kao posljedica
polagana ali neprestana iznurivanja kroz mjesece naporna rada. Nije ostalo snage za
oporavak, nikakve zalihe u sili, da im bude pomo. Sve bijae iscrpljeno, do posljednjeg.
Svaki mii, svako vlakance, svaka stanica u tijelu - sve umorno, na smrt umorno. A nije
ni udo: ta za manje od pet mjeseci prevalili su dvije i po tisue milja, a za posljednjih
tisuu i osam stotina zapalo ih svega pet dana odmora. Kad su stigli u Skagway, bijae
im, to bi rekli, dua na jeziku. Jedva su mogli remenje drati zategnuto, a na nizbrdici
tek to su izmicali ispred saonica.
- Naprijed, jo malo, jadni moji psi - sokolio ih goni, dok su klimali niz glavnu ulicu
Skagwaya. - Ovo je posljednje. Onda emo se dobrano odmarati. Eh, zaista. Lijepo se i
dugo odmarati.
Gonii su se tvrdo nadali dugu odmoru. I sami su preli tisuu i dvije stotine milja sa
svega dva dana odmora, pa je bilo i pravo i zaslueno da malo besposliare. No toliko
ljudi bjee navrlo u Klondike, a toliko je bilo dragana, supruga i roaka, to nisu onamo
navrli, da se pota nagomilala u cijela brda; a bilo je i slubenih naloga. Nove su skupine
pasa iz Hudsonova zaljeva imale zamijeniti pse onesposobljene za tegljenje. Nesposobnih
se trebalo otresti, a kako psi vrijede malo prema dolarima, valjalo ih je dakle prodati.
Tri dana minue, i istom tada Buck i njegovi drugovi vidjee koliko su zapravo umorni i
slabi. A onda, etvrtog dana izjutra, eto ti dvojice ljudi iz Sjedinjenih Drava: kupie i njih,
i opremu, i sve ostalo, u bescjenje. Ona se dvojica obraahu jedan drugome nazivajui se
Hal i Charles. Charles bijae ovjek srednje dobi, plavokos, slabih i vodenastih oiju,
i brkova to su, snano usukani, divlje strili i tako odudarali od oputene usne, koju
skrivahu. Hal je bio mladac izmeu devetnaest i dvadeset, s velikim samokresom i
lovakim noem za pojasom, na kojem se nizao naboj do naboja. Taj pojas bijae
najistaknutija stvar na njemu. To je pokazivalo koliko je zapravo bio zelen, neizrecivo
zelen. Ni jedan od njih dvojice nije bio prikladan za to mjesto, a zato se takvi, kao to su
njih dvojica, uope poduhvaaju pustolovna ivota na Sjeveru, dio je tajne samog svijeta,
tajne koja prelazi poimanje.
Buck je uo pogaanje, vidio je gdje novac prelazi iz ruke u ruku izmeu ovjeka i
vladina slubenika, znao je da kotski mjeanac i gonii psee potanske zaprege nestaju
iz njegova ivota.
 Odlaze tragom Perraulta i Franoisa, i drugih koji su prije otili. Kada su ga s njegovim
drugovima otjerali u tabor novoga gospodara, Buck vidje neto jadno i kukavno, nae
nered, ator napol podignut, zdjele neoprane, sve naopako. Vidje i neku enu: ona je
dvojica zvahu Mercedes. Bjee to Charlesova ena, a Halova sestra - lijep obiteljski
krug.
Buck ih je u strepnji promatrao kad su se primili posla, da saviju ator i da natovare
saonice. U njihovu nainu rada bijae mnogo napora ali nikakve spretnosti. ator su
smotali u nezgrapan sveanj, triput vei nego to bi trebalo. Limeno posue upakirali
neoprano. Mercedes se neprestance motala tamo-amo smetajui onoj dvojici,
prigovarajui i dijelei savjete. Kad su na saonice na prednji kraj stavili vreu s odjeom,
ona ih savjetova da je natovare na stranji kraj; a kad je metnue ondje i pokrie drugim
svenjima, ona pronae neke predmete to ih bijahu zaboravili i to se, po njezinoj, ne
mogahu nigdje spraviti doli upravo u onu vreu - i tako im je valjalo opet skidati tovar.
Trojica ljudi iz nekoga susjednog atora izioe da promatraju prizor: sve se
smijuckahu i jedan drugome namigivahu.
- Mnogo je u vas tovara - rei e jedan izmeu njih - ne trebam se mijeati u va
posao, ali da sam na vaem mjestu, ne bih vukao taj ator.
- Boe sauvaj! - uzviknu Mercedes raskrilivi ruke kao da se zaprepastila. - Ta kako
bih bez atora!
- Proljee je, nee vie biti hladnoe - uzvrati ovjek. Ona odluno odmahnu glavom, a
Charles i Hal metnue posljednje sitnice na vrh tovara to se uzdigao kao brdo.
- Mislite li da e ii? - upitat e jedan izmeu one trojice promatraa.
- Zato ne bi? - doeka Charles prilino odsjeeno.
- U redu, u redu - pouri onaj dobroudno. - Samo tako upitah, nita vie. ini mi se da
je poneto preteko.
Charles okrenu lea i povue konope dolje to je mogao bolje, a to nikako nije valjalo.
- I psi e, dakako, moi cio dan tegliti s tim pronalaskom iza sebe - pritvrdi drugi
izmeu promatraa.
- Sigurno - odsijee Hal ledeno uljudno, pa jednom rukom primi rukunicu, a drugom
zamahnu biem. - Naprijed! - podviknu on. - Naprijed!
Psi potegoe upirui u grudnjak, upee za nekoliko asaka iz sve snage, a onda
popustie: ne mogahu saonica pokrenuti.
- Pokazat u ja vama, lijene mrcine! - prodera se Hal i ponovno ih oine biem.
No umijea se Mercedes viui:
- Oh, Hal, ne smije to! - i uhvati ga za ruku te mu iz nje uzme bi. - Jadne, drage
ivotinje! Mora mi obeati da prema njima nee biti surov za sveg puta, ili se ne miem
ni za korak odavde.
- Mnogo mi ti zna o psima! - doeka je brat podrugljivo. - Pusti me samo na miru.
Velim ti, oni su lijeni, pa ih valja biem eli li iz njih togod izbiti. Takvi su ti oni. Pitaj
koga hoe. Upitaj kojega od tih ljudi.
 Mercedes ih pogleda: u oima joj se itala molba, a na lijepom se njezinu licu vidjelo
koliko joj je neizrecivo odvratan taj bolni prizor.
- Slabi su kao sjenke, elite li znati - kaza jedan od promatraa.
- Oni su mrtvi umorni, iznureni. Eto, to je. Njima treba odmora.
- Odmorit e se, kad crknu! - protisnu Hal svojim osavim usnama, a eni se na te
rune rijei ote bolan uzdah: Oh!
No ona bijae stvorenje s jakom ljubavi prema svome plemenu, i zato smjesta krene
braniti brata:
- Ne vodi brige o tom to taj ovjek kazuje - odluno e ona;
- ti goni nae pse, pa moe s njima initi to smatra da je najbolje.
I opet Halov bi fijukne po psima. Oni se bacie na grudnjake, ukopae se nogama u
sabijeni snijeg, nagnue se nisko po njemu i upee iz sve snage. Saonice ni makac s
mjesta: kao da i nisu saonice, nego sidro to se vrsto zakvailo.
Poslije dva takva naporna pokuaja psi stadoe i tako mirno stajahu teko diui. Bi
je divlje zvidukao, i Mercedes se opet umijea. Bacila se na koljena pred Bucka i sa
suzama u oima ovila mu ruke oko vrata.
- Jadna, jadna stvorenja - govorila je suutno - zato jae ne povuete? Onda vas bi
ne bi dohvaao.
Ona se Bucku nije svidjela, ali se osjeao i odve jadnim da bi joj se usprotivio:
doekao je to kao dio nevolje to ga zapada u dnevnom radu.
Jedan od promatraa, to je stiskao zube da mu ne izmaknu krupne rijei, naposljetku
progovori:
- Nije mi stalo to e s vama biti, ali radi ovih pasa hou vam rei samo toliko da biste
im mnogo pomogli kad biste te saonice makli i oslobodili: ta salinci su se zaledili i tako
prikovali. Gurnite svom teinom ruku, maknite lijevo i desno, da ih oslobodite leda.
Pokualo se i trei put, ali je sada Hal, posluavi savjet, oslobodio salince to se
bijahu zaledili u snijegu. Pretovarene i nezgrapne saonice krenue s mjesta, a Buck i
njegovi drugovi poee pomamno juriti pod kiom udaraca. Kakvih stotinu jardi dalje
staza je zaokretala i strmo se sputala u glavnu ulicu. Bio bi potreban iskusan ovjek da
uspravnima odri one visoko natovarene saonice, a Hal ne bijae takav. Kad su jurnuli
okukom, saonice se izvrnue i polovica tovara poispada kroz labave konope. Psi nisu stali.
Olakane saonice postrance poskakivahu za njima. Psi bijahu ozlojeeni zbog loeg
postupka i nepravednog tovara. Buck je bjesnio. Okrenu u trk, a zaprega za njim. Stoj!
Stoj! vikae Hal, ali psi nisu marili. Buck se spotaknu, i tlo mu se izmae ispod nogu.
Prevrnute saonice prijeoe preko njega, a ostali psi jurnue dalje prosipajui ostatak
opreme glavnom ulicom, na veselje graana u Skagwayu.
Ljubazni mjetani uhvatie pse i skupie razbacane predmete. I svjetovalo je
drutvance: tovar prepoloviti, a broj pasa udvostruiti, ako im je elja da ikad stignu u
Dawson. Hal, njegova sestra i zet nevoljko sasluae, pa razapee ator i poee
pregledavati opremu. Kad su se pokazale limenke s konzerviranom hranom, ljudi
okrenue u smijeh, jer je to neto o emu se samo sanja na dugom putu na Sjever.
 - Pokrivaa za itav hotel! - napomenu neki izmeu ljudi to su se smijali i pomagali. -
I polovica toga ve je previe: oslobodite se suvinog tereta. Otarasite se atora. I svega
posua. Ta tko e vam ga prati? Boe mili, zar mislite da putujete Pullmanovim kolima?
I tako se nastavljalo neumitno odbacivanje svega to je suvino. Mercedes briznu u
pla kad su na tlo spustili vree s njezinom odjeom i poeli bacati jednu stvar za
drugom. Ona je uope plakala, a osobito za svakom odbaenom stvari. Stezala je pesti na
koljenima i slomljena srca njihala se naprijed i nazad. Tvrdila je da nee ni stopu dalje, ni
za cijeli tucet Charlesa. Pozivala se na svakoga i na svata, dok naposljetku ne otra oi i
ne poe sama bacati i odjeu koja joj bijae prijeko potrebna. A kad je bila gotova sa
svojom, u svojoj se estini poput vihora oborila na odjeu dvojice ljudi.
Kad se sve suvino odbacilo, oprema je, premda prepolovljena, sveudilj inila golemu
hrpu. Charles i Hal uveer izaoe i kupie est pasa, to ne bijahu domai. S njima, sa
estoricom pasa iz prvotne zaprege, s Teekom i Koonom - eskimskim psima to su
nabavljeni kod Rink Rapidsa, za rekordnog putovanja - zaprega je sada imala etrnaest
pasa. Ali novi psi, iako su se od samog dolaska nalazili u tom poslu, nisu mnogo vrijedili.
Trojica bijahu ptiari kratke dlake, jedan bijae njufaundlander, a ostala dvojica mjeanci
neodreene pasmine. inilo se da ti doljaci nita ne znaju. Buck i njegovi drugovi gledali
su ih gnuajui se; premda ih je Buck brzo nauio gdje im je mjesto i to ne smiju initi,
nije ih mogao nauiti to im valja raditi. Izuzevi onu dvojicu mjeanaca, svi bijahu u
udu i oaju zbog divlje okoline u koju su zapali, a lo postupak sasvim ih je slomio.
Dvojica mjeanaca uope nisu imala duha: samo su jo kosti u njima mogli slomiti.
S doljacima, koji bijahu jadni i oajni, i sa starom zapregom, koja bijae iznurena
nakon dvije tisue i pet stotina milja neprekidnog putovanja, izgledi nisu bili nimalo
sjajni. Dvojicom je ljudi, meutim, vladalo posvemanje veselje. Oni su se i ponosili,
ponosili se time kako valjano vre posao - sa zapregom od etrnaest pasa! Vidjeli su gdje
druge saonice prolaze kroz klanac na putu za Dawson, ili se vraaju odande, ali jo nikad
ne vidjee saonica u koje bi bilo upregnuto etrnaest pasa. Sama priroda arktikog
putovanja objanjavala je zato etrnaest pasa ne treba vui jedne saonice: ne valja tako
naprosto stoga to jedne saonice ne mogu nositi hranu za etrnaest pasa. No Charles i
Hal nisu to znali.
Oni su s olovkom u ruci napravili raun za itav put: toliko i toliko na jednog psa, toliko
pasa, toliko dana Q.E.D. 1 Mercedes im je gledala preko ramena i mudro odobravala
klimajui glavom - ta sve bijae tako jednostavno.
Kasno idueg jutra Buck je vodio dugu zapregu uz ulicu. Nigdje ni traga veselju, u
Bucka i njegovih drugova ni trunka ustrosti ili pak hitrine. Polazili su umorni, na smrt
umorni. etiri je puta Buck prevalio udaljenost izmeu Salt Watera i Dawsona, a sad se
pred njim, izmorenim i iznurenim, nalazio isti put jo jednom... Znao je to, i zato bijae
ogoren. Posao mu sad nije bio drag, a niti je bio po udi i jednome izmeu njegovih
drugova. Psi doljaci bijahu bojaljivi i zastraeni, a domai nisu imali povjerenja u svoje
gospodare. Buck je nekako neodreeno osjeao da se ne moe pouzdati u tu dvojicu ljudi
i u tu enu. Nita oni nisu znali, i dok dani promicahu, postajae sve oitije da nema ni
nade da bi to nauili. Bijahu nemarni i neuredni u svemu i bez ikakve discipline. Natezali
bi se do pol noi dok bi udarili tabor, jadan i kukavan, a jutro bi ve prepolovilo dok bi oni
stigli da dignu tabor i dok bi natovarili saonice, tako nemarno da bi ostatak dana provodili
zaustavljajui se i nanovo ureujui tovar. Bilo je dana kad ne bi prevalili ni deset milja. U
druge opet dane nisu uope mogli poi. A ni jednoga jedinog dana nisu uspjeli prevaliti
vie od polovice udaljenosti to su je dvojica ljudi u svom proraunu u pogledu prehrane
pasa postavila kao osnovu.
Neizbjeno je bilo da e im nestati hrane za pse. I oni su to jo i pospjeivali; hranili
su pse prekomjerno i tako se pribliavali danu kada e poeti nedovoljno hranjenje. Psi
doljaci, u kojih probava nije bila izvjebana dugotrajnim gladovanjem da bi od malog
inila veliko, bijahu prodrljivi, i kad su, pokraj toga, iznureni eskimski psi slabo teglili,
Hal je mislio da je odreeni obrok premalen, pa ga zato udvostrui. Kruna svemu bijae
kad je Mercedes - ne mogavi suzama u svojim lijepim oima i drhtavim glasom u grlu
navesti brata da im daje jo vie - poela kriom uzimati ribu iz vrea i potajice hraniti
pse. Ali Bucku i eskimskim psima nije trebalo hrane nego odmora. Iako su za puta sporo
napredovali, teki tovar, to su ga za sobom teglili strano im je snagu iscrpljivao.
Zatim doe nedovoljna ishrana. Hal se zaprepasti kad jednog dana vidje da je ve
otila polovica hrane za pse, a tek su za sobom ostavili etvrtinu puta; uz to, ni za kakve
se novce nije mogla naknadno kupiti hrana za pse. I tako je skresao odreeni obrok, a
gledao da se povea pruga prevaljena u jednom danu. U tome mu pomagahu sestra i zet,
ali se prevarie u nadi: zbog njihove teke opreme i zbog njihove nesposobnosti elja im
se izjalovi. Jednostavno je bilo da se psima daje manje hrane; ali nije bilo mogue
nagnati ih da idu bre kad gospodari nisu bili sposobni da izjutra polaze ranije: ta im je
nesposobnost oduzimala dragocjene sate. Nije bila nevolja samo u tome to nisu znali
upravljati psima: oni nisu znali ni kako bi sami sobom upravljali.
Prvom rtvom pade Dub. Taj jadnik i nespretni lupe, kojega bi uvijek ulovili i kaznili,
ipak bijae poten radnik. S ozlijeenom mu lopaticom, onako bez njege i odmora, bivae
sve gore, tako da ga je Hal naposljetku morao ubiti metkom iz velikoga Coltova
samokresa.2 Poslovicom je u onoj zemlji da drugi pas s obrokom jednoga eskimskog psa
crkava od gladi, pa je tako i est pasa doljaka, to ih je vodio Buck, s polovicom onakva
obroka moglo samo crknuti. Prvo je otiao njufaundlander, za njim podlegoe tri ptiara
kratke dlake, dok su se dva mjeanca jae uhvatila ivota, ali su najposlije i oni otili.
U putnika i u putnice nestade prijaznosti i uljudnosti junjake. Bez ari i romantike
Juga, arktiko im se putovanje prometnulo u zbilju, i odve krutu kako za njezinu
enstvenost, tako i za njihovu mukost. Mercedes nije vie plakala nad psima, jer nije
stizala od plaa nad samom sobom i od svae sa svojim muem i bratom. Svaa bjee
jedino u emu ne bi nikad posustali Njihova je osjetljivost dolazila od njihove nevolje, s
ovom je i rasla, njome se udvostruila, nju i pretekla. Divna strpljivost putovanja, tono
proima ljude koji teko rade i teko pate, te su puni uljudnosti i blagih rijei, ta se
strpljivost nije navratila onoj dvojici ljudi, nije se navrnula onoj eni. O takvoj strpljivosti
oni nisu ni slutili. Bili su kruti, trpjeli su; boljeli ih miii, boljele ih kosti, bol im i na srce
pala; stoga im govor postade otar, a teke im rijei bijahu prve na usnama izjutra, i
posljednje nou.
Charles i Hal zapadahu u zadjevice kad god bi im Mercedes za to pruila zgodu. I
jedan i drugi bijae tvrdo uvjeren da radi vie nego to ga zapada, i ni jedan ne
proputae ni jedne prilike da to svoje uvjerenje i izrazi.
Ponekad se Mercedes u takvim objanjavanjima nalazila uz mua, ponekad opet bila
na bratovoj strani. A posljedak bi bio divna porodina svaa bez kraja i konca. Prepirka bi
se poela oko toga tko e iscijepati neto drva za potpaljivanje vatre (prepirka koja se
ticala samo Charlesa i Hala), te bi odmah u prepirku umijeali rodbinu i svojtu, oeve,
majke, ujake i strieve, strievie - svijet to je tisuu milja daleko, eljad u kojoj bijae i
pokojnih. Neshvatljivo je kako Halovi pogledi na umjetnost, ili pak kazalini komadi to ih
je pisao njegov ujak, mogahu imati ikakve veze sa sitnjenjem trijea za vatru; a ipak je
svaa lako mogla poi tim pravcem, a isto tako i u pravcu Charlesovih politikih
predrasuda. I da dugaki jezik Charlesove sestre moe imati ita zajedniko s
podlaganjem vatre na obali rijeke Yukona, bijae neto to je mogla vidjeti samo
Mercedes, koja nije tedjela rijei da iznese svoje miljenje o tom predmetu a usput jo o
nekim drugim neugodnim znaajkama na pojedinim lanovima iz obitelji njezina mua. I
dok bi tako ilo, vatra se ne bi ni naloila, ator bi se tek napol podigao, a psi ostali
nenahranjeni.
Mercedes se jako alila zbog osobite jedne uvrede - uvrede njezina enskog roda. Bila
je lijepa i razmaena, i za sveg njezina ivota ljudi su se prema njoj odnosili udvorno. A
sadanje vladanje njezina mua i brata bijae sve drugo prije negoli viteko. U njezinoj je
navadi ve bilo da bude bespomona. Njih su se dvojica na to alili. I zbog toga njihova
aljenja na neto to je ona drala za najhitniju povlasticu svoga roda, inila im je ivot
nesnoljivim. Nije vie svraala pozornost na pse, a kako je bila osjetljiva i umorna, vozila
se ne silazei nikako sa saonica. Bila je lijepa i razmaena, ali je njezina teina iznosila
stotinu i dvadeset funti - ne ba laka posljednja slamica na tovaru, to su ga teglile
iznurene i izgladnjele ivotinje. Vozila se dane i dane, dok psi nisu popadali u zaprezi, a
saonice stale. Charles i Hal molili su je da sie i da ide pjeke, molili je i kumili, dok je
ona plakala i zazivala nebesa da vide njihovu okrutnost.
U nekoj je zgodi silom skinue sa saonica. I nikada vie nisu toga uinili. Omlitavila je
noge, kao da je kakvo rasputeno dijete, i sjela na stazu. Oni proslijedie svojim putem,
ali se ona i ne maknu. Poto su prevalili tri milje, oni skinue teret sa saonica, vratie se
po nju i opet je silom stavie na saonice.
Prevelika bijae njihova vlastita nevolja, pa su postali neosjetljivi za stradanje svojih
ivotinja. Halova teorija, to ju je on iskuavao na drugima, kazivae da ovjek mora
otvrdnuti. Poe da je propovijeda svojoj sestri i zetu. Kad je s njome u njih promaio,
toljagom ju je utuvljivao u glavu svojim psima. Kad su dosegli Five Fingers, hrane za pse
bijae nestalo, pa im nekakva stara krezuba Indijanka ponudila nekoliko funti smrznute
konjske koe u zamjenu za Coltov samokres, to je Halu o boku inio drutvo golemome
lovakom nou. Jadna je zamjena za hranu bila ta koa to su je stoari i prije est
mjeseci oderali s uginulih konja. Onako smrznuta, bijae vie nalik na ploe galvanovana
eljeza, i kad bi je pas s mukom progutao, u elucu mu se kravila u tanke i nehranjive
kone trake i u dlaku, mnogu i kratku, to je samo palila i nije se mogla svariti.
I kraj svega toga Buck je teturao na elu zaprege i probijao se naprijed kao u mori.
Teglio je kad je mogao; kad vie nije mogao, padao je na tlo i ondje leao, sve dok ga ne
bi digli udarci bia ili toljage. Nestalo je sve vrstine i sjaja s njegova neko divnog krzna.
Dlaka je visjela, oputena i zamazana, ili pak umrljana osuenom krvlju gdje bi mu
Halova toljaga ostavila ozljedu. Miii mu se pretvorili u vornata vlakna, miice spale i
nestale, svako rebro i svaka kost njegova kostura jasno se isticala kroz omlitavljelu kou
to se nabirala u prazninama. Bilo je to da ti srce pukne, samo Buckovo srce bijae
neslomljivo. Posvjedoio je to ovjek u crvenom sviteru.
Kako s Buckom, tako i s njegovim dugovima. Bijahu to ivi kosturi, njih estorica, s
Buckom sedmorica. U svojoj prevelikoj bijedi postali su neosjetljivi prema udarcima bia
to ujedaju, ili udarcima toljage to nanose ozljede. Bol od batina bijae mukao i dalek,
upravo kao to se muklima i dalekima injahu stvari to su ih njihove oi vidjele i njihove
ui ule. Malo je rei da su bili samo napol ivi, ili samo etvrtinom ivi: oni naprosto
bijahu vree kostiju, u kojima se ivot blijedo iskri. Kad bi se zaustavljali, padali bi u
zaprezi kao mrtvi, a iskra ivota blijedjela i nestajala - inilo se da gasne. I kad bi se na
njih spustio bi ili toljaga, iskra bi slabano zasvjetlucala, te bi na jedvite jade ustali i
teturali naprijed.
I onda jednog dana pade dobroudni Billee, pade i ne uzmoe dalje. Kako Hal bijae
zamijenio svoj samokres, sada dohvati sjekiru i njome Billeea mlatnu po glavi dok je
jadan jo leao upregnut; zatim oslobodi truplo iz zaprega i odvede ga u stranu. Vidje to
Buck, vidjee njegovi drugovi: znali su da i njih uskoro eka isto. Sutradan podlee Koona
- ostade ih svega pet: Joe, i odve iznuren da bi mogao biti zao; Pike, ozlijeen i epav,
samo napol svjestan, a nikako toliko da bi se i dalje mogao pretvarati; Sol-leks, orav, ali
sveudilj vjeran stazi i zaprezi, i alostan stoga to je malaksao te nema snage vui; Teek,
koji te zime nije prevalio toliki put i kojega su sada udarali vie negoli druge, jer bijae
svjeiji; i naposljetku Buck, uvijek zaprezi na elu, ali vie nije tjerao druge na posluh niti
ih je nastojao prisiliti, nego se napol obnevidio od slabosti, drao staze, kako se ukazivala
i kako ju je mogao nejasno napipati svojim apama.
Bjee krasno proljetno vrijeme, no ni psi ni ljudi nisu toga opaali. to koji dan dalje,
sunce se raalo sve ranije, a zapadalo sve kasnije. Zora bi prosivjela ve u tri izjutra, dok
bi suton trajao sve do devet u noi. Sunce je sjalo po cijeli boji dan. Sablasna je zimska
tiina ustukala pred velikim proljetnim uborom ivota, to se budio. ubor se uo sa svih
strana, dopirao iz cijele zemlje, ispunjen radou ivih. Dolazio je od stvari, to su
oivjele i opet se kretale, stvari koje bijahu zamrle te se nisu micale za dugih ledenih
mjeseci. Mezgra se dizala u borovima, propupale vrbe i jasike, povijue i grmovi zaodjeli
se svjeim zelenilom, popci cvrali u noi, a po danu sve to pue i mili ukalo na suncu.
Jarebice uzlijetale, une udarale u umi, vjeverice avrljale, ptice pjevale, a visoko gore
gakale divlje guske, to su na svom putu s juga letjele sijekui zrak u vjeto sastavljenim
klinovima.
Sa svakoga brijega tekla voda i romorila - glazba nevidljivih izvora. Sve kopnilo, sve se
kravilo, savijalo i napinjalo. Rijeka Yukon upinjala se da razbije led to ju je sapinjao: ona
ga rastakala ozdo sunce ozgo. Nainile se rupe sa zrakom, nastajale propukline, irile se i
rasprostirale, led se tanjio, list mu za listom padao u vodu. Sred tog pucanja, kidanja i
udaranja probuenoga ivota, pod blistavim suncem i uz blago arlijanje lahora, kao
putnici to putuju u smrt teturahu dvojica ljudi, ena i psi.
Psi su padali, Mercedes plakala na saonicama, Hal uzaludno opsova, Charlesove se
zamiljene oi rosile, i eto tako doteturae do logora Johna Thorntona, na uu White
Rivera ili Bijele Rijeke. Kad su se zaustavili, psi padoe kao mrtvi. Mercedes obrisa oi i
pogleda Johna Thorntona. Charles sjede na neki panj, da se odmori. Kako mu se sve
tijelo ukoilo, spustio se muno i polako. Hal uze da govori. John Thornton djeljao je
drak za sjekiru, nainjen od komada brezovine; u taj je as upravo dovravao posao.
Rezuckao je i sluao, odgovarao jednoslonim rijeima i dao svoj kratki savjet, kad se od
njega zatraio. Kako je znao s kime ima posla, dao je svoj savjet, a bio uvjeren da ga oni
nee posluati.
- Tamo nam rekoe da led poputa i da bismo najbolje uinili kad bismo sve odloili -
uzvrati Hal na Thorntonovu opomenu da se vie ne izvrgavaju pogibelji zbog tankog leda.
- Rekoe nam kako neemo stii ni do Bijele Rijeke, a evo nas tu. U tim Halovim
posljednjim rijeima bijae zajedljiva prizvuka pobjede.
 - Istinu su vam rekli - doeka Thornton. - Svakoga asa moe led krenuti. Jedino su
luaci, sa slijepom sreom luaka, mogli taj put prijei. Velim vam najiskrenije, ja se na
tom ledu ne bih izvrgnuo pogibli, ne bih ni za sve zlato Aljaske.
- Ne biste vi, valjda zato to niste ludi - procijedi Hal. - A mi emo ipak prema
Dawsonu!
I poto je odmotao bi, podviknu: Na noge, Buck! Ustaj tamo! Naprijed!
Thornton nastavi djeljati. Znao je da nema smisla stavljati se izmeu glupana i
njegove gluposti; dva-tri glupana vie ili manje, sve isto, stanje se u svijetu nee
izmijeniti.
Psi ne ustadoe na zapovijed. Oni su davno doli do onog stupnja kad su potrebni
udarci da bi se digli. Bi je fijukao dohvaajui na sve strane i nemilosrdno udarajui,
John Thornton stisnu usne. Sol-leks se prvi s mukom podie. Teek za njim. Poslije njih
Joe, tekui od boli. Pike se bolno naprezao; dvaput je pao, kad se napol digao, te je tek
nakon treeg pokuaja uspio stati na noge. Buck nije ni pokuao ustati; mirno je leao
gdje se i sloio. vigar je s bia sve nanovo po njem ibao, a on ni da zacvili ni da se
makne. Nekoliko je puta Thornton htio neto rei, ali je preutio. Oi mu se orosie. Kako
se ibanje nije prekinulo, on ustade i neodluan se ushoda gore-dolje.
Buck je eto prvi put iznevjerio - samo po sebi dovoljan razlog da Hala natjera u
bjesnilo. Odloi bi, a dohvati, po navadi, toljagu. Ali Buck se ne htjede ni maknuti,
premda su po njemu pljutali estoki udarci. I on bi, kao i njegovi drugovi, mogao s
mukom ustati, ali za razliku od njih, on je odluio da ne ustane. Nekako je nejasno
predosjeao da ih neto kobno eka. Taj je osjeaj njime ovladao im su izbili na obalu, i
vie ga nije ostavljao. Cijeli je taj dan pod nogama osjeao tanak ispucao led; inilo se da
predosjea blisku nesreu ba tamo, dalje na ledu, kamo ga je gospodar htio potjerati.
Odbio je krenuti. Toliko je podnio i tako bio iznuren da ga udarci vie nisu jako boljeli. I
dok su i dalje po njem pljutali, iskra je ivota u njemu trnula i gasnula. Jo malo pa bi se
sasvim ugasila. Proela ga udna neka zamrlost. Kao iz neke goleme udaljenosti, bijae
svjestan da ga tuku. Nestade i posljednjih osjeaja boli. Nita vie nije osjeao, premda
je sasvim potmulo mogao uti udarce toljage po svome tijelu. Ali to vie ne bijae
njegovo tijelo - tako se inilo dalekim.
A onda, sasvim iznenada, bez prethodne opomene, istisnuvi nerazgovjetan ivotinjski
krik, skoi John Thornton na ovjeka koji je razmahivao toljagom. Hal ustuknu, kao da se
oboreno stablo na nj ruilo. Mercedes vrisnu, Charles ogleda zamiljeno, obrisa ovlaene
oi, ali ne ustade, jer mu se noge bijahu ukoile od umora.
John Thornton stade iznad Bucka; borio se da se svlada, i odve obuzet bijesom da bi
mogao prozborit.
- Samo li jo jednom udari toga psa, ubit u te! - progovori naposljetku, a glas mu
bijae kao da se gui.
- Ovo je moj pas - odgovori Hal, briui krv s usta i vraajui se na staro mjesto. -
Ukloni mi se s puta ili e vidjeti svoje. Ja u u Dawson.
Thornton je stajao izmeu njega i Bucka ne pokazujui namjere da se ukloni. Hal
isuka svoj dugi lovaki no. Mercedes je u kaotinim nastupima histerije vritala, plakala i
smijala se. Thornton drkom sjekire udari Hala po zglobu, i no ispade. Udari ga jo
jednom kad je Hal pokuao da ga podigne s tla. Onda se sam prignu, uze no i u dva
poteza presjee Buckovo remenje.
Hala je napustila borbenost; osim toga, imao je pune ruke posla oko sestre, a to se
tie Bucka, taj bijae i suvie blizu smrti da bi mogao dalje biti od kakve koristi u zaprezi.
Nakon nekoliko asaka krenue s obale i pooe niz rijeku. Buck je uo kako odlaze, pa je
podigao glavu da vidi. Na elu zaprege nalazio se Pike, Sol-leks bijae rudnjak, a izmeu
njih dvojice ili su Joe i Teek. epali su i teturali. Mercedes se vozila na natovarenim
saonicama. Hal je upravljao kraj rukunice, a Charles klimao iza svih.
Dok je Buck gledao za njima, Thornton kleknu kraj njega i svojim otvrdlim ali blagim
rukama poe traiti nije li koja kost slomljena. Dok je on pregledavao - prijeloma nije
naao, ali je otkrio mnoge ozljede i strahovitu izgladnjelost - saonice bijahu odmakle
etvrtinu milje. Pas i ovjek gledahu kako saonice mile preko leda. Najedanput opazie
kako stranji kraj saonica nestade, kao da propade u neku rupu, a rukunica, s Halom, to
se za nju drao, iskoi uvis. Mercedes vrisnu, a vrisak doprije do njih. Vidjee Charlesa
gdje je zakoraio korak unazad da bi umakao propasti, a onda itava ploa leda popusti,
te i ljudi i psi nestadoe. Mogla se vidjeti samo rupa kako zjapi. Led je pucao. John
Thornton i Buck zgledahu se.
- Jadnie moj - ree John Thornton, a Buck mu liznu ruku.
 VI.
Od ljubavi prema ovjeku
Kad su se minulog prosinca Johnu Thorntonu smrzle noge, njegovi su ga drugovi
smjestili na sigurno, da se oporavi, a oni su krenuli uz rijeku, da bi u Dawson spustili
splav graevnog drveta. Jo je uvijek malo hramao kad je spasio Bucka, ali je i to iezlo
otkako je vrijeme otoplilo. I Bucku se malo pomalo vraala snaga dok je leao na obali
rijeke, za dugih proljetnih dana, gledao kako voda tee i lijeno sluao ptije cvrkutanje i
pjesmu prirode.
Nakon prevaljenih tri tisue milja odmor uvijek dobro dolazi, i Buck je, valja priznati,
lijepo ljenario i oporavljao se, dok su mu rane zacjeljivale, miii se nadimali, a meso se
opet javljalo i pokrivalo kosti. Uostalom, svi su oni besposliarili - Buck, John Thornton, i
Skeeta i Nig - ekajui splav kojom su se trebali spustiti u Dawson. Skeeta bijae irska
prepeliarka; odmah se sprijateljila s Buckom, koji, malne na umoru, nije mogao da se
odupre njezinu pribliavanju. U nje je bila neka vidarska crta to je imaju neki psi; i kao
to maka mije svoje maie, tako je i ona mila i istila Buckove rane. Svakog jutra
redovito, poto bi on bio gotov sa svojim dorukom, ona bi vrila dunost to ju je sama
sebi odredila, dok se nije navikao na njezine usluge i oekivao ih kao i Thorntonove. Nig,
isto prijateljski sklon, premda je to manje pokazivao, bijae golem crni pas, napol vile,
napol hrt, s oima, to su se smijeile, neizmjerno dobroudan.
Bucku na iznenaenje, ti psi nisu prema njemu pokazivali nimalo ljubomore; inilo se
da sudjeluju u Thorntonovoj ljubaznosti. Kako se Buck pridizao i jaao, mamili bi ga u
svakovrsne smijene igre, a ni sam Thornton nije mogao propustiti da u njima sudjeluje. I
tako je Buck kroza svoje oporavljanje preao u nov ivot. Ljubav, prava strasna ljubav,
prvi put ga eto proela. Toga nije nikad osjetio u kui suca Millera, dolje u suncem
obasjanoj dolini Santa Clara. To to je sa suevim sinovima iao u lov i s njima naokolo
obilazio, spadalo je u neku vrstu poslovnog zdruivanja; suevi mu unuci bijahu povjereni
kao u kakvo sjajno skrbnitvo; a sa samim sucem, nalazio se u nekom otmjenom i
dostojanstvenom prijateljstvu. Ali ljubav, grozniavu i arku, koja bijae oboavanje, koja
bijae ludilo, pobudio je u njemu jedino John Thornton.
Taj mu je ovjek spasio ivot, a to jest neto; nadalje, bio je gospodar kakav se samo
moe zamisliti. Drugi su se ljudi skrbili za svoje pse, iz osjeaja dunosti i iz poslovnih
potreba; a Thornton se o svojim brinuo, kao da su mu djeca, brinuo se za njih naprosto
zato to drukije nije mogao. I ne samo to. Nikad on ne bi propustio ljubazan pozdrav ili
veselu rije to sokoli, nije zaboravljao sjesti kraj njih i s njima lagano razgovarati
(nazivao je to preklapanjem), i u tome za nj bijae isto toliko radosti koliko i za njih.
Znao bi grubo staviti Buckovu glavu meu svoje dlanove i onda ga, prislonivi svoju glavu
uz njegovu, potresati tamo-amo obasipajui ga pogrdnim imenima, to za Bucka bijahu
puna ljubavi. Za Bucka nije bilo vee radosti od toga grubog zagrljaja i zvuka progunanih
onih rijei: svaki put kad bi ga dirnuo, Bucku se inilo da e mu srce iskoiti iz grudi - toliki
bjee njegov zanos. A kad bi isputen skoio na noge, onako nasmijane njuke, rjeitih
oiju, dok bi mu u grlu treperio neizueni glas, John bi Thornton zadivljen uskliknuo:
Gospode! Ti samo jo da progovori!
Buckovo izraavanje ljubavi bijae srodno ranjavanju. esto bi Thorntonovu aku
zahvatio ustima i tako je stisnuo da su se poslije na njoj jo neko vrijeme vidjeli otisci
njegovih zubi. I kao to je Buck poimao da su one rune rijei znak ljubavi, tako je i
ovjek razumijevao da je taj tobonji ujed zapravo milovanje.
Buckova se ljubav, meutim, ponajvie javljala u oboavanju. Dok je divljao od sree
kad bi ga Thornton pomilovao ili mu togod govorio, on tih znakova ljubavi nije traio. Za
razliku od Skeete kojoj bjee u navadi da tura njuku u Thorntonovu aku sve dok je on
ne pomiluje, i za razliku od Niga, koji je prilazio i svoju veliku glavu naslanjao Thorntonu
na krilo - Buck se zadovoljavao da oboava izdaljeg. Sate bi i sate znao leati do
Thorntonovih nogu, revan, budno motrei, pogleda uprta u njegovo lice, prouavajui ga i
s najveim zanimanjem pratei svaki asoviti izraaj, svaki pokret ili promjenu na crtama.
Dogaalo se te bi legao podalje, sa strane, i promatrao obrise ovjeka i trenutane
pokrete njegova tijela. A esto - takvo je bilo zajednitvo u kojem su ivjeli - snaga
Buckova pogleda bijae takva da bi Thornton okrenuo glavu i uzvratio mu pogled, bez
ijedne rijei, a u oima mu se iskrilo to srce osjea, kao to se iskrilo i u Buckovim.
Dugo poslije svog izbavljanja Buck nije volio da Johna Thorntona gubi s oiju. Od asa
kad bi ovaj izaao ispod atora, pa sve dok ponovno ne bi onamo uao, Buck ga je pratio
sustopice. Otkako je doao na Sjever, njegovi su se gospodari smjenjivali, i otud se u
njem rodila bojazan da nijedan gospodar nije stalan, nego da su svi prolazni. Bojao se da
e i Thornton nestati iz njegova ivota, kao to su nestali Perrault i Franois, kao to je
iezao kotski mjeanac... ak i nou, u snovima, progonio ga taj strah. Tada bi se trzao
oda sna i kroza studen se provlaio do atorskoga krila, gdje bi zastajao i oslukivao kako
mu gospodar die. No unato toj velikoj ljubavi to ju je osjeao prema Johnu Thorntonu,
a tono se inila da pokazuje blagi utjecaj civilizacije, zov divljine, to ga je Sjever u
njemu potaknuo, ostao je iv i djelatan. Vjernost i odanost, te osobine to su roene kraj
vatre i pod krovom, ivjele su u njemu; no uza sve to zadrao je divljinu i lukavost. Bijae
on plod divljine, iz divljine je i doao, da ui kraj Thorntonove vatre - bjee vie to negoli
pas s blagog Juga, pas u kojega je civilizacija urezivala svoj peat kroz pokoljenja i
pokoljenja. Zbog svoje istinske, velike ljubavi, nije mogao okradati toga ovjeka, ali je
krao od svakog drugog, u svakom drugom logoru, i ni aska se nije skanjivao; lukavstvo
mu je pomagalo da ga u krai nisu otkrivali.
I po glavi i po tijelu zareali su ga zubi mnogih pasa, a borio se estoko kao i uvijek, i
jo lukavije. Skeeta i Nig bijahu i odve dobroudni da bi se s njima zapodijevala kavga, a
osim toga pripadahu Johnu Thorntonu; ali strani pas, ma kakve bio pasmine i ma kako
hrabar, brzo je priznavao Buckovo prvenstvo, ili mu se valjalo sa stranim protivnikom
boriti na ivot i smrt. A Buck ne poznavae milosti. Dobro je nauio zakon toljage i zuba,
te nikad nije zanemario kakvu prednost niti je ustuknuo pred protivnikom s kojim se na
smrt zakvaio. Uio je on u Spitza i u prvih policijskih i potanskih pasa, koji su iskuali
borbu, te je znao da nema nikakva srednjeg puta: morao je ili biti gospodar, ili se pomiriti
s tim da drugi njime gospodari; a pokazati samilost - slabost je. Milosra nije bilo u
iskonskom ivotu. Ono se krivo uzima kao strah, i takve greke vode u smrt. Ubij ili e te
ubiti, pojedi ili e te pojesti - to je bio zakon; a toj zapovijedi iz davnine vremena Buck se
pokoravao.
Bio je stariji nego to to pokazuju dani, kojih je svjetlost vidio, i dasi, to ih je
udahnuo. On je vezivao prolost sa sadanjou, a vjenost, to bijae za njim, kucala je
kroza nj silno udarajui, u ritmu po kojem se on upravljao, kao to su se upravljale plime i
godinja doba. Sjedio je kraj Thorntonove vatre, on, pas irokih grudi, bijelih zubi i duge
dlake; ali iza njega bijahu sjene svih moguih pasa, poluvukova i divljih kurjaka, to
navaljuju i kuaju ukus mesa koje on jede, i eaju za vodom koju on pije, njue vjetar
zajedno s njime, oslukuju i kazuju mu umove, to ih proizvodi divlji ivot u umi,
odreuju mu ud i raspoloenje, upravljaju njegove korake, lijeu na poinak zajedno s
njime, snivaju s njime i bez njega, postaju i sami tvarju njegovih snova...
Tako su ga te sjene uporno dozivale da se sa svakim danom ljudi i njihovi zahtjevi
udaljavahu od njega. Duboko u umi odlijegao je neki zov, tajanstveno prodoran i
zamamljiv, tako da je Buck osjeao da mu valja okrenuti lea vatri, ostaviti utabanu
zemlju oko nje jurnuti u umu, i dalje, sve dalje, ne znajui ni sam kamo i zato; nije ni
bio rad znati kamo i zato, jer je zov odjekivao zapovjedno duboko u umi. No kad god je
stigao do meke i neugaene zemlje u umi i do zelenog hlada u njoj, ljubav prema Johnu
Thorntonu opet ga vraala vatri.
Samo ga je Thornton zadravao. Ostalo ovjeanstvo nije mu nita znailo. Putnici, to
bi sluajno onuda navratili, mogli su ga hvaliti ili milovati; on je to podnosio hladno, ali
kad bi ga tkogod vie tetoio, Buck bi ustao te se udaljio. Kad su Thorntonovi drugvi Haas
i Pete, stigli na dugo oekivanoj splavi, Buck ih ne htjede ni pogledati dok nije vidio da su
bliski Thorntonu; otad ih je nekako podnosio ne opirui se primajui njihovu milotu, kao
da je sam prema njima pokazuje time to je od njih prima. Bijahu to ljudi plemeniti kao i
Thornton, bliski zemlji, ljudi koji misle jednostavno, a vide jasno; jo prije nego to su se
na splavi spustili kraj pilane u Dawsonu, shvatili su Bucka i njegove postupke, te nisu bili
uporni u tome da s njime uspostave usrdno prijateljstvo, kakvo odravaju sa Skeetom i
Nigom.
Buckova ljubav prema Thorntonu kao da je sve vie rasla. Thornton, jedini izmeu
njih, mogao mu je staviti tovar na lea za ljetnog putovanja. Nita Bucku ne bijae
previe kad je Thornton zapovijedao. Jednog dana (bijahu se dogovorili da dobit od splavi
dijele sa zajmodavcem, pa su iz Dawsona poli put gornjeg toka rijeke Tanane) ljudi se i
psi nalaahu na vrhu strmeni to se trista stopa okomito ruila u kameno podnoje.
Thornton je sjedio blizu ruba, a Buck mu bio kraj ramena. Pade mu na um besmislen hir,
te Hansa i Petea upozori na pokus to ga je naumio.
- Skoi, Buck! - zapovjedi i mahnu rukom pa je isprui iznad prosjekline.
asak kasnije na samom se rubu rvao s Buckom, koji je poao da izvri zapovijed, dok
su ih Hans i Pete vukli nazad, u sigurnost.
- Strano! - izusti Pete poto je sve prolo i poto im se povratio dah.
Thornton odmahnu glavom i ree.
- Ne! To je divno, a i strano. Znate, ponekad se upravo bojim.
- Nisam rad niti bih se usudio na te ruku spustiti kad je on u blizini - zakljui Pete
pokazujui glavom prema Bucku.
- Ni ja, svega mi! - potvrdi Hans.
U Circle Cityju, jo prije nego to je godina minula, Peteovo se miljenje pokazalo
opravdanim. Burton, zvani Crni, ovjek zloudan i opak, zapodijevao je u krmi svau s
nekim doljakom nenaviklim na nevolje, a Thornton je dobroudno stao meu njih. Buck
je, kao i obino, leao u kutu, s glavom na apama, i promatrao svaki pokret svoga
gospodara. Burton ga bez ikakve opomene udari trgnuvi rukom ravno iz ramena.
Thornton zaglavinja, te bi i pao da se nije primio za ogradu na tezgi.
 Svi koji su se ondje nalazili ue neto, to ne bjee ni lave ni kevtanje, a najbolje bi
se moglo opisati kao rika; ue riku i vidjee kako je Buckovo tijelo skoilo uvis kad se
odbio od poda da Burtona epa za guu. ovjek je umakao smrti tako to se nagonski
zaklonio rukom, ali je bio baen na lea; strovalio se na pod, s Buckom na sebi. Buck
ispusti ruku, koju bijae zubima uklijetio, pa opet jurnu na grlo. Sad je ovjek uspio da
se samo djelomino zatiti, pa mu vrat ostade dobrano zaderan. Prisutni navalie na
Bucka te ga otjerae; no dok je lijenik zaustavljao krv; Buck je obilazio gore-dolje,
strahovito reei, nakan da opet jurne, sve dok ga ljudi, u bojnom redu, s toljagama u
rukama, ne prisilie da uzmakne.
Odmah se odrao rudarski sastanak na kojem se ustanovilo da je pas bio zaista
izazvan, pa su tako Bucka oslobodili. Ali je time Buck stekao glas, i odonda mu ime
spominjahu u svakome logoru na Aljaski.
Kasnije, te iste jeseni, spasio je Thorntonu ivot sasvim drukije. Trojica drugova
sputahu dug i uzak amac niz opasan odsjek na brzicama rijeke Forty Mile. Hans i Pete
iahu obalom i od stabla do stabla zadravahu amac lakim i vrstim konopom, dok je
Thornton ostao u njem te pomou aklje upravljao sputanjem i drugovima na obali
dovikivao upute. Buck je trao obalom usporedo s amcem, sav u tjeskobi i u sto muka, ni
za as ne skidajui oka sa svoga gospodara.
Na jednom osobito tekom odsjeku, gdje se podvodni greben pomolio na povrini,
Hans je otpustio konop i drei mu kraj u ruci potrao obalom da zaustavi amac, kad
ovaj proe mimo grebena. amac proe pokraj grebena i ve je jurio niz vodu maticom,
to je tekla brzo kao voda u mlinsikom jazu, kad ga je Hans zaustavio, ali prenaglo.
amac zatitra, prevrnu se, pa se onako izvrnut, s dnom okrenutim gore, poe primicati
obali, dok je Thorntona, izbaenog iz amca, matica povukla prema najgorem dijelu
brzaca, gdje se u mahnitom ruenju vode ni jedan pliva ne bi spasio.
Buck je istog aska skoio u vodu i poslije trista jarda, posred divljeg kovitlanja vode,
prestigao Thorntona. Kad je osjetio da mu se gospodar uhvatio za rep, Buck se okrene
obali plivajui svom svojom divnom snagom. No primicanje obali bijae sporo, a
odmicanje nizvodno zaudo brzo. Kobna huka dopirae odozdo, gdje je divlja matica
bivala jo mahnitija, i razbijala se u mlazeve i rasprskavala nadirui kroza stijene kao
kroza zupce kakva golemog elja. Voda se na poetku posljednjeg brzaca strahovito
slijevala; Thornton je znao da se ne moe dokopati obale. Stoga bijesno zagrebe preko
jedne stijene, ozlijedi se o drugu i snano udari o treu. Objema se uhvatio njezina
klizavog vrha, pustio Bucka pa mu iznad huke zapjenjene vode viknuo: - Bjei, Buck!
Bjei!
Buck nije mogao da se uhvati i zadri: struja ga povue, a on se oajno poe boriti, da
se otme, ali nije bilo mogue vratiti se. Kad je uo kako Thornton ponavlja zapovijed, on
dijelom iskoi iz vode i visoko podie glavu, kao da ga eli vidjeti jo posljednji put, a
onda posluno okrenu prema obali. Plivao je snano, te ga Pete i Hans izvukoe na obalu
upravo na onom mjestu gdje je prestajala mogunost plivanja, a poinjala propast.
Thorntonovi su drugovi znali da je vrijeme koliko se ovjek moe drati one klizave
stijene, a protiv onako silne struje samo stvar minuta, pa su pojurili uz obalu to su mogli
bre do mjesta podaleko iznad stijene, za koju se Thornton uhvatio. Konop, kojim su
usporavali kretanje amca, privezae Bucku oko vrata i ramena, oprezno, da ga ne bi
uguio i da mu u plivanju ne bi smetao, pa ga gurnue u rijeku. Buck hrabro zapliva, ali
nije dovoljno usmjerio u struju. Razabrao je greku kad ve bijae kasno: Thornton se
nalazio udaljen jo svega pet-est zamaha, a njega je, Bucka, voda nosila dalje i tu nije
nita mogao.
Hans je odmah pritegao konop, kao da je amac posrijedi. Kako se konop zategnuo
usred struje, Buck bijae povuen pod vodu i tako ostade ispod povrine, sve dok tijelom
nije naletio na obalu, gdje ga izvukoe. Bio se napol zaguio, pa Hans i Pete prionue da
iz njega izliju vodu i da mu povrate dah. Pokuao je ustati, ali je zateturao i pao.
Slabaan zvuk Thorntonova glasa dopre do njih; premda nisu mogli uhvatiti rijei, znali su
da je na izmaku snage. Na Bucka je glas njegova gospodara djelovao poput elektrinog
udara. Skoio je na noge i zagrabio uz obalu ispred ljudi, do mjesta s kojega je prvi put
poao.
Opet mu privezae konop pa ga pustie, a on i opet zapliva, ali sada ravno u maticu.
Jednom je krivo izraunao, nee greke ponoviti. Hans je popustio ue, ali je pazio da
vie ne bude onako olabavljeno, a Pete je vodio brigu o tome da se ne zamrsi. Buck je
plivao dok nije dostigao pravac u kojem se nalazio Thornton, a onda se okrenuo i poput
brzovlaka pojuri niz vodu prema njemu. Thornton ga je vidio gdje dolazi, i im je Buck
poput kakve bijae udario o nj, sa svom snagom matice iza sebe, on isprui ruke i objema
obujmi kudravi vrat. Hans je zategao konop omotavi ga oko drveta, a pas i njegov
gospodar bie povueni pod vodu. Duili su se i davili, sad jedan ozgor, sad opet drugi,
vueni po stjenovitu dnu i udarajui o kamenje i panjeve, dok ih ne izvukoe na obalu.
I Thorntona su dvojica drugova valjano trljala, poloivi ga, okrenuta elucem nanie,
preko nekoga debla to ga je voda nanijela. im je otvorio oi, najprije pogleda u Bucka,
nad ijim je oputenim i kanda beivotnim tijelom Nig poeo zavijati, a Skeeta mu lizati
mokro lice i sklopljene vjee. Thornton i sam bijae sav izubijan i pun ozljeda, ali je, kad
su ga poveli psu, pomno pregledao Buckovo tijelo te naao da su mu slomljena tri rebra.
- Odluka je tu - najavi on. - Upravo emo ovdje udariti tabor.
I utaborie se ondje, i ostadoe ondje, dok Bucku rebra nisu zarasla i dok se opet nije
za put osposobio.
Te zime, u Dawsonu, Buck bijae junak novog pothvata, moda i ne onako slavnog, ali
pothvata kojim mu se ime jo vie uznijelo na totemskom stupu aljaskanske slave. Taj je
pothvat bio na osobitu radost trojice ljudi; njima je naime trebala oprema, do koje su
tako doli, pa su se mogli otisnuti na odavno prieljkivan put na djevianski Istok, gdje se
kopai jo ne bijahu pojavili. Sve je nastalo tako to se u krmi Eldorado avrljalo i o
svaem preklapalo, pa su se neki razmetljivo hvalili svojim psima ljubimcima. Buck, o
kojem se glas svuda pronio, bijae im na nianu, pa je Thorntonu trebalo valjano ga
braniti. Nakon jedno po sata neki ovjek poe uvjeravati kako njegov pas moe povui
saonice sa pet stotina funti tereta i s njima poi dalje; drugi se hvalio da bi njegov pas
mogao krenuti sa est stotina; trei povisi teret na sedam stotina funti.
- Da velika mi uda! - prezirno e na to Thornton. - Buck moe krenuti s tisuu funti.
- I da pokrene zaleene saonice i da ih tegli stotinu jarda - priupita Matthewson, kopa
zlata koji se obogatio, onaj tono se hvalisao sa sedam stotina.
- I da pokrene zaleene saonice i da ih tegli stotinu jarda - hladno potvrdi John
Thornton.
- Dobro je - prihvati Matthewson polako i promiljeno, tako da ga svi mogahu uti; -
hajde u tisuu dolara da ne moe. Evo ih!
 To ree pa na stol baci vreicu zlatnih zrnaca, a bijae ona kao kakva povelika
kobasica.
Nitko ni da progovori. Thorntonovu hvalisanju, ako to bijae hvalisanje, baen je
izazov. utio je kako mu topla krv nadolazi u lice. Jezik ga je povukao. Nije zaista znao
moe li Buck povui tisuu funti tereta. Ta to je pol tone! Strahovitost toga tovara
prestravila ga. Njegova je vjera u Buckovu snagu bila velika; i esto je mislio da Buck
moe povui toliki tovar; ali se jo nikad nije naao naprama takvoj mogunosti, kao evo
sada, kad su u nj uprti pogledi kakve dvanaestorice ljudi, to nijemo ekaju. A po vrhu:
nije imao tisuu dolara; nisu ih imali ni Hans ni Pete.
- Moje su saonice vani; na njima je dvadeset vrea brana, svaka vrea pedeset funti -
proslijedi Matthewson surovo neposredno; - neka te dakle nita ne smeta.
Thornton ne uzvrati. Nije znao to bi odgovorio. Iao je pogledom od jednog lica do
drugoga, nesabrano, kao ovjek koga je ostavila mo miljenja i koji sada negdje trai
ono to bi ga opet pokrenulo. Pogled mu se zaustavi na licu Jima OBriena, koji bijae
jedan od kraljeva zlatnih rudnika i stari Thorntonov drug. To mu bijae mig i znak, koji ga
kanda pokrenu da uini neto to ni u snu ne bi pomislio.
- Moe li mi uzajmiti tisuu? - upita gotovo apui.
- Dakako! - odgovori OBrien i lupnu nabijenom vreicom pokraj Matthewsonove. I
nadoveza: - Eto ih, premda, Johne, ja malo vjerujem da ivotinja moe izvesti taj
pothvat.
Eldorado uas opustje: svi izioe na ulicu da gledaju taj pokus, ostavie stolove, a
trgovci i lugari stupie naprijed, da vide ishod oklade i da se i sami klade.
Neoliko stotina ljudi, u krznu i u rukavicama, natislo se oko saonica na maloj
udaljenosti. Matthewsonove saonice, natovarene s tisuu funti brana, stajahu vani ve
dva sata, pa su se na estokoj studeni (bijae ezdeset ispod nitice) salinci vrsto
zaledili za tvrdo ugaeni snijeg. Naokolo se nudile oklade od dva prema jedan da Buck
nee pokrenuti saonice. Nastade raspravljanje o tome to se ima razumjeti pod rijeju
pokrenuti. OBrien kazivae da Thornton ima pravo salince osloboditi leda, a onda Buck
treba pokrenuti saonice, maknuti ih s mrtve toke. Matthewson je tvrdio da se pod
onom rijeju podrazumijeva i oslobaanje salinca - sam ih pas mora osloboditi leda.
Veina ljudi, to su pribivali okladi, izjasni se u njihovu korist, a na to se oklade naokolo
popee na tri prema jedan protiv Bucka.
Nudile su se takve oklade, ali ih nitko nije prihvaao, jer nitko nije vjerovao da je Buck
kadar izvesti onaj pothvat. Thornton se zaletio kad je prihvatio tu okladu, pa je zapao u
sumnju. Sada kad je gledao teke saonice, tu golu zbilju pred oima, s potpunom
zapregom od deset pasa, savijenih u snijegu ispred saonica, Buckova mu se zadaa inila
jo nemogunijom. Matthewson se pobjedniki sjao.
- Tri prema jedan! - objavi on. - Domeem jo tisuu na okladu Thorntone. to veli?
Thorntonu se na licu odraavala sumnja, ali je u njemu bio izazvan borbeni duh -
borbeni duh, to se uzvija iznad svake nejednakosti, ne poznaje nemogunosti, ogluuje
se o sve osim o bojni poklik. On pozva Hansa i Peta. Njihove vreice bijahu tanke; trojica
drugova mogahu sastaviti svega dvije stotine dolara. To im je bio sav imutak, u to
vrijeme, kad ih srea nije sluila. Ali se nisu skanjivali da tih dvjesto dolara stave pokraj
Matthewsovih est stotina.
 Ispregoe onu desetoricu pasa, a na njihovo mjesto doe Buck, s vlastitom opremom.
Uzbuenost, to je sve obuzela, prela je i na njega; osjeao je da mu sad nekako valja
izvesti golem pothvat za Johna Thorntona. Romor divljenja poprati njegovu sjajnu pojavu.
Bijae sasvim io, ni unce suvina mesa, a stotinu i pedeset funti, koliko je sada teio,
bijahu stotinu i pedeset funti vrstine i snage. Krzno mu se prelijevalo sjajem, kao da je
svileno, napol nakostrijeena dlaka, niza iju i po pleima, podizala se kanda sa svakim
pokretom, te se inilo da svaka vlas naprosto oivljuje od obilja snage i jedrine. iroka
prsa i snane prednje noge bijahu u razmjeru s ostalim tijelom, na kojem se miii
ocrtavahu u vrstim klupcima ispod koe. Ljudi opipavahu te miie i kazivahu da su tvrdi
poput eljeza, i oklade protiv Bucka poee sa tri prema jedan padati na dva prema
jedan.
- Eh, svega mu, gospodine - poe jezikom zapletati neki lan najnovije dinastije, neki
kralj u trgovini psima. - Evo vam osam stotina za nj, gospodine; osam stotina, tako kako
stoji.
Thornton na to samo odmahnu glavom i stupi Bucku sa strane.
Treba da se makne od njega - stade prosvjedovati Matthewson.
- Poteno valja igrati, s dosta mjesta.
Mnotvo uutje; mogahu se uti jedino glasovi kartaa kako utaman nude dva
naprema jedan. Svatko je priznavao da je Buck divna ivotinja, no ipak - dvadeset vrea
brana, svaka po pedeset funti, previe je opsezalo u njihovim oima da bi odrijeili kese.
Thornton kleknu Bucku sa strane. Uze mu glavu meu dlanove i prisloni svoje lice uz
njegovo. Nije ga veselo zatresao, kako mu bijae u navadi, niti ga je karao odmila; ali mu
jest na uho aptao. Kao to me voli, Buck, kao to me voli - to mu je proaptao. Buck
zaskvia od suzdranog ara i odanosti.
Skupljeni gledaoci radoznalo promatrahu. Stvar postajae tajanstvenom. inila se kao
kakva arolija. Kad je Thornton ustao,
Buck mu eljustima uhvati ruku u rukavici, stisnu je zubima i polako pusti, napol
oklijevajui. Bjee to odgovor, izraen ne rijeima, nego ljubavlju. Thornton dobrano
koraknu nazad.
- Naprijed, Buck! - ree Thornton.
Buck zategnu konope, pa ih popusti za koji palac. Tako bijae navikao.
- Gi! - otro se razlijee Thorntonov glas u napetoj tiini. Buck zaokrenu desno i onda
se baci naprijed, na to se zatee konopac, a Buckovih se stotinu i pedeset funti zaustavi
u naglom trzaju. Tovar se na saonicama potrese, a ispod salinaca zau se hrskanje i
pucketanje.
- Lijevo, naprijed! - podviknu Thornton.
Buck ponovi manevar, ali sad ulijevo. Pucketanje prijee u pucanje, saonice se
zakrenue, a salinci kliznue i zadrmae nekoliko palaca u stranu. Saonice sad bijahu
osloboene leda. Gledaocima zastade dah, ali nisu toga bili svjesni.
- A sada mush!3
Thorntonova zapovijed odjeknu kao pucanj iz samokresa. Buck se bacio naprijed i
zategao konope naglim udarcem, od kojega sve zakripje. Cijelo mu se tijelo skupilo u
strahovit napor, miii se previjali i grili kao kakva iva stvorenja pod svilenastim
njegovim krznom. iroka mu prsa nisko polegla tlu, glavom zapeo toliko naprijed da i ona
bijae ponisko, noge mu mahnito grebale i noktima zadirale u tvrdo zaleeni snijeg,
ostavljajui u njemu usporedne brazde. Saonice se zanjihae i potresoe, napol
pokrenute. Jedna mu se noga okliznu, a jedan ovjek glasno uzdahnu. Onda saonice
krenue - inilo se da se pokreu u nizu brzih trzaja, premda vie nikako nisu sasvim
zastale... pol palca... palac... dva palca... Trzaji se oito umanjie; kako su saonice
dobivale pokretnu silu, Buck zape, dok se pomicanje najposlije ne pretvori u postojano
kretanje.
Gledaoci zinue i opet poee disati, i nesvjesni toga da im se na asak zaustavio dah.
Thornton je trao za saonicama i bodrio Bucka kratkim rijeima. Udaljenost bijae
izmjerena, i kad se Buck primicao hrpi ogrjevnog drva, to je oznaavala udaljenost od
stotinu jarda, radosni usklici postadoe sve ei i jai, dok se naposljetku ne prolomie u
ope klicanje, kad je Buck proao pokraj hrpe i na zapovijed stao. Svaki je ovjek buio
od veselja, ak i Matthewson. eiri i rukavice poletjee uvis. Ljudi se rukovahu, svejedno
tko s kime, sve kiptei od radosti to se pretvorila u opi amor. Thornton kleknu pokraj
Bucka. S glavom uz njegovu, poe ga tresti tamo-amo. Gledaoci, to su onamo pobrzali,
ue ga gdje Bucka kara dugo i arko, njeno i s mnogo ljubavi.
- Svega mu, gospodine, tako mu svega - zaplete jezikom onaj kralj u trgovini psima -
evo vam tisuu za njega, gospodine, tisuu, gospodine, tisuu i dvije stotine...
Thornton ustade. Oi mu se orosile, a suze, kojih nije krio, potekle mu niz obraze.
- Nipoto gospodine - ree on kralju. - Idite dovraga, gospodine. To je najbolje to
vam mogu kazati.
Buck uze meu zube Thorntonovu aku. Thornton ga drmae tamo-amo. Gledaoci, kao
da su svi nadahnuti istim poticajem uklonie se na pristojnu udaljenost; nisu vie bili
nepaljivi nisu vie htjeli smetati.
 VII.
Zov divljine
Kad je Buck u pet minuta Johnu Thorntonu donio tisuu i est stotina dolara, omoguio
je svome gospodaru da podmiri neke dugove i da s drugovima ode na Istok, da traga za
nekim izgubljenim rudnikom zlata, o kojem su se nametale prie, a povijest mu bila stara
koliko i povijest one zemlje. Mnogi su ili u potragu za onim rudnikom, ali ga je malo njih
nalo, a mnogi se nisu nikad vratili s onog pothvata.
Taj izgubljeni rudnik, oko kojega se zbilo mnogo tragedija, bijae obavijen tajnom.
Nitko nije nita znao o prvome ovjeku. Najstarija predaja zavravala se prije nego to je
stigla do njega. Od poetka bjee ondje neka prastara i trona koliba. Ljudi se na samrti
zaklinjahu njome i rudnikom, kojemu ona oznaavae poloaj, zaklinjahu se i u dokaz
pokazivahu guke zlata, to se razlikovahu od svake druge vrste na Sjeveru.
Nitko iv nije oplijenio onu riznicu, a mrtvi bijahu mrtvi; i zato John Thornton, Pete i
Hans, s Buckom i estoricom drugih pasa pooe na Istok, nepoznatim putom, da izvre
to nisu mogli psi i ljudi koji bijahu isto onako valjani. Ili su sedamdeset milja uz rijeku
Yukon, krenuli nalijevo, uz rijeku Stewart, preli Mayo i Mac Question, pa dalje; sve dok
se rijeka Stewart ne suzi u potoi, a onda udarili preko vrhova to su se koili i
oznaavali hrptenjau kontinenta.
Thornton malo zahtijevae od ovjeka ili od prirode. Nije se straio divljine. Sa akom
soli i s pukom mogao je zai u pusto i divljinu i kretati kamo hoe i koliko mu drago.
Kako mu se nije urilo, on je, na indijanski, lovio za veeru za samoga dnevnog
putovanja; nije li uspio, on je, ba kao Indijanac, putovao dalje, siguran u svome znanju
da e prije ili kasnije doi do hrane. I tako im se, na tom dugom putu na Istok, jelovnik
sastojao od divljai, streljivo i alat bijahu njima glavni tovar na saonicama, a knjiga
odlaska i dolaska bijae ispisana u neizmjernoj budunosti.
Na golemu radost bjee Bucku taj lov, to ribarenje i beskonano lutanje onim
neobinim krajevima. Kadto su tjedne i tjedne bez prekida ili naprijed, iz dana u dan, a
ponekad su opet tjedne i tjedne logorovali ovdje-ondje, psi bi besposliili, a ljudi,
vruinom vatara, pravili otvore u zamrznutoj trulei i u pijesku i ispirali bezbrojne lonce
blata na toplini ognja. Nekad bi gladovali, nekad bogato gozbovali, ve prema obilju
divljai i prema lovakoj srei. I ljeto je dolo pa su ljudi i psi nosili svoj tovar, splavarili
preko modrih gorskih jezera, ili se pak sputali ili uzlazili nepoznatim rijekama u lakim
unovima to bi ih nainili u oblinjoj umi.
Mjeseci dolazili i promicali, a oni ili tamo-amo kroz neznanu golemu prostranost, gdje
ne bijae ljudi, a gdje su ljudi ipak bili, hoemo li vjerovati prii o Izgubljenoj kolibi. Ili su
preko razvoda za ljetnih vijavica, drhtali pod pononim suncem, na golim vrletima izmeu
krajnje toke biljnog svijeta i podruja vjeitog snijega, sputah se u ljetne doline posred
rojeva i rojeva komaraca i muha, a u sjenci ledenjaka brali cvijee i jagode - cvijee tako
divno, a jagode tako zrele da bi se i Jug mogao njima ponositi.
U jesen te godine doprijee u neku tajanstvenu krajinu punu jezera, kraj sasvim
alostan i tih, u kojem neko bijae divljih gusaka i pataka, a sada ni traga ivotu: samo
su studeni vjetrovi kroza nj fijukali, led se hvatao po zaklonitima, a na pustim obalama
tuno uborili valovi.
Zaoe i u drugu zimu lutajui istrtim tragovima ljudi, koji su prije njih onuda proli. U
nekoj se prilici namjerie na stazu kroza umu, stari put obiljeen zarezima u drveu, i
Izgubljena koliba kao da bijae veoma blizu. Ali se toj stazi nije znao ni poetak ni
svretak, ostala je ona tajnom, kao to je tajnom ostao ovjek koji ju je nainio, i razlog
zato ju je nainio. Drugi put naioe na ostatke lovake kolibe, koju je vrijeme istroilo,
te izmeu odrpina sagnjilih biljaca Thornton nae dugu kremenjau. Znao je da je puka
proizvodnje Hudson Bay Company, iz ranih dana Sjeverozapada, kad je takva puka
vrijedila u dabrovini koliko je visoka kad se krzna naslau jedno na drugo. I to bjee sve -
ni traga ovjeku koji je davno sagradio tu kolibu i ostavio puku meu gunjevima.
I opet osvanu proljee, a oni na kraju svog lutanja otkrie ne Izgubljenu kolibu, nego
plitku naslagu u irokoj dolini, gdje se zlato na dnu posude za ispiranje utjelo poput
masla. Nisu dalje ni traili. Svaki dan rada donosio im je u zlatnom prahu i u gukama
tisue dolara, a radili su svednevice. Spravljali su zlato u vree od sobove koe, pedeset
funti u jednu, i slagali ih kraj kolibe od omorikova granja, slagali ih, kao to se slau
cjepanice. Radili su kao divovi, a dan jurio za danom susljedice, kao u snu, dok se blago
gomilalo.
Za pse ne bijae nikakva posla, osim to su kadikad dovlaili divlja to bi je Thornton
ubio; Buck je provodio duge sate snatrei kraj vatre. Utvara runjavog ovjeka kratkih
nogu izlazila mu ee pred oi sada kad je bilo malo posla; i esto, mirkajui tako
pokraj vatre, Buck lutae s njime onim drugim svijetom kojega se prisjeao.
Istaknuta crta onog svijeta kao da bjee strah. Kad je Buck gledao u onoga dlakom
obraslog ovjeka kako spava pokraj vatre, s glavom meu koljenima, a aka sklopljenih
nad njom, vidio je da taj ovjek spava nemirno, esto se trza i budi, pa sav u strahu bulji
u mrak i podlae vatru. Jesu li ili morskom obalom, po kojoj bi kosmati ovjek skupljao
koljkae i odmah ih jeo, oima bi strijeljao na sve strane traei skrivenu pogibelj, a
noge napinjao, da zagrebe i da pojuri poput vihora tek to bi se pogibao pojavila. Kroza
umu prolaahu bez ikakva unja, ovjek naprvo, Buck za njim. Obojica bijahu oprezni
do krajnosti, obojica su ulili ui i njima kao strigli, dok bi im nosnice podrhtavale, jer i u
ovjeka bijae sluh i njuh otar ko u Bucka. Kosmati se ovjek mogao penjati na drvee i
odmicati brzo, ba kao i po zemlji, bacajui se i hvatajui se rukama od grane do grane,
to bi ponekad bile i po dvanaest stopa jedna od druge; znao ih je putati i novih se
hvatati, a da nikad ne padne i nikad ne promai. Zaista se inilo da je na drveu jednako
vjet kao i na zemlji; Buck se prisjeao noi to ih je probdio pod drveem, dok se
kosmati ovjek, koji se gore uzverao, vrsto drao grane i tako spavao.
Vrlo srodan tim utvarama, u kojima se javljao dlakom obrasli ovjek, bijae zov, to je
sveudilj odzvanjao dubinama ume. Unosio je taj glas silni nemir u Bucka i svega ga
ispunjao neobinim udnjama. Od njega mu dolazae nejasna nekakva milina, te bijee
svjestan da ga neto pobuuje i da divlje ezne za neim - za im, to ni sam nije znao.
Ponekad je iao za tim zovom u umu, odlazio i traio ga, kao da je to neto to se moe
dodirnuti; pa je lajao blago ili prkosno, kako mu ve raspoloenje kazivae. Zavlaio bi
njuku u svjeu umsku mahovinu, ili u meku crnicu, iz koje niu druge trave, te bi na
miris masne zemlje frktao od radosti; ili pak, kao u skrovitu, uao iza oborenih stabala,
to bijahu gljivama prekrivena, te irom otvorenih oiju i dobro nauljenih uiju
promatrao i oslukivao sve to se oko njega kree ili od sebe daje glasa. Tko zna, moda
se, dok je tako leao, nosio nadom da e uloviti taj zov to ga on nije mogao razumjeti.
Ali nije znao zato se to ini. Morao je tako, pa o tome nije ni razmiljao.
Neodoljivi su ga nagoni obuzeli. Leao bi u logoru, drijemajui za danje topline, te bi
najedanput uzdigao glavu i naulio ui, paljivo oslukujui, a onda bi skoio na noge i
zagrebao u daljinu, jurio sve dalje i dalje, sate i sate tako, prolazio umom i irinom.
Volio je bjeati niza suha korita presahlih rijeka, uljati se za pticama i uhoditi im ivot u
umi. Po cio dan znao bi leati u kakvu ibljiku, gdje je mogao promatrati kako jarebice
lepeu krilima, slijeu i ulijeu. Osobito mu se omiljelo juriti u sumraju ljetnih ponoi i
sluati kako uma prigueno i sneno apue, odgonetati i itati znakove i glasanja, kao
to ovjek ita knjigu, i traiti ono neto tajnovito, to ga zove - zove ga, bio u snu ili
budan, svagda, zove ga da doe.
Jedne noi tre se od sna; iz oiju mu izbijala estina, njuka podrhtavala i njukala, a
ija mu se nakostrijeila. Iz ume dopirao zov (ili njegov preljev, jer taj glas imae mnogo
tonova), razgovijetan i odreen kao nikad prije - otegnuto zavijanje, slino zavijanju
eskimskih pasa, slino a ipak razliito. I razabra ga kao neto znano i blisko, poznade ga
kao glas koji je ve prije uo. Pojurio je kroz tabor, to je poivao u snu, proao kroza nj
brzo i tiho i nestao u umi. to se vie primicao onome zavijanju, sve je vie usporavao
hod, oprezan u svakome svom pokretu, i sve tako, dok se ne primaknu nekoj istini
izmeu drvea, gdje ugleda duga i mrava umskog vuka: sjedi vuk na stranjim nogama,
a njuku nebu podigao.
Buck nije ni unuo, a ipak vuk prestade zavijati te pokua nanjuiti njegov dolazak.
Buck izie na istinu, napol polegao, vrsto skupljena tijela, kruta i opruena repa, dok je
ape sputao neobino paljivo. Svaki mu pokret najavljivae istodobno i prijetnju i
ponudu prijateljstva. Bjee to primirje to prijeti, kakvo se ve javlja kad se susretnu
grabeljive zvijeri. Ali vuk utee, im ga opazi. Buck jurnu za njim, u divljim skokovima, u
pomamnoj elji da ga prestigne. Natjerao ga je u orsokak, suho korito nekakva presahla
potoka, gdje su oborena stabla prijeila dalji put. Vuk se vrtio naokolo, obrui se na
zadnjim nogama, kako bi se okretao Joe i svaki drugi eskimski pas u kripcu, reao je i
kostrijeio se, i neprestano brzo zvocao zubima.
Buck nije napadao, nego je oko njega obilazio i opkoljavao ga prijateljski mu se
pribliavajui. Ali vuk bijae sumnjiav i prestraen: ta Buck je teio koliko tri onakva
kurjaka, a u vuka je glava jedva dopirala Bucku do ramena. im je uhvatio zgodu, umae
ko strijela, i trka se nastavi. Vie puta bijae natjeran u tjesnac, pa se ponavljala stara
igra, premda je vuk bio u jadnu stanju; ta inae ga Buck ne bi mogao tako lako dostizati.
Jurio bi, dok mu Buckova glava ne bi dola izrebar, a onda bi se u nevolji brzo okrenuo,
da bi opet prvom prilikom umaknuo.
Naposljetku, Buckova upornost bijae nagraena: kad je vuk razabrao da mu nikakvo
zlo ne prijeti, na koncu se s njime onjui. Onda se sprijateljie, pa zaigrae naokolo,
straljivo i nesigurno, kako ve zvijeri prikrivaju svoju divljinu. Nakon nekog vremena vuk
krenu lakim kasom, jasno pokazujui da nekamo odlazi. I Bucku je dao znak da i njemu
valja poi, pa su kaskali usporedo, u sivom svitanju, koritom potoka, i tako do izvora, pa
onda preko sumornog razvoa, gdje poinje uspon.
S druge strane razvodnice sioe u ravan kraj, gdje su se sterale goleme ume i
vijugale mnoge rjeice; neprestano su trali tim prostranim krajem, sunce sve vie
odskakalo, a dan bivao toplijim. Buck je mahnitao od radosti. Znao je da se eto konano
odaziva onome zovu, tri eto usporedo sa svojim umskim bratom, ide onamo gdje je
sigurno izvir tome zovu. Brzo su ga obuzimale stare uspomene, pa se uzbudio kao to se
neko uzbuivao zbog stvarnosti, od koje su ostale te uspomene, to bijahu samo njezine
sjenke. Tako je s njime bilo davno neko, negdje u drugom svijetu, kojeg se nejasno
prisjeao, i s njime je evo opet tako: juri slobodan slobodnim prostranstvom, pod nogama
mu neutrta zemlja, a prostrano nebo nad njim.
Zaustavie se kraj potoka, da se napiju, i tu, zastavi, Buck se sjeti Johna Thorntona.
Sjede. Vuk usmjeri onamo, odakle je sigurno dolazio zov, ali se vrati njemu, onjui ga po
nosu, pa ga onda stade pokretima poticati. No Buck se okrenu i polako poe onamo
odakle je i doao. Vie od po sata divlji mu je brat trao sa strane i tiho cvilio. A onda
sjede, podie njuku uvis i poe zavijati. Bjee to tuno zavijanje, to se inilo sve slabije
i slabije kako je Buck sve vie odmicao, dok najposlije ne zamre u daljini.
John Thornton nalazio se za rukom kad je Buck munuo u tabor; kako stie, odmah
pojuri gospodaru i u svojoj ga ljubavi obori te se poe oko njega vrtjeti, jezikom cjelivati
lice i ruku mu zubima stiskati - kao da je poaavio, kako govorae Thornton drmajui
Bucka tamo-amo i karajui ga od milja.
Dva dana i dvije noi nije Buck odlazio iz tabora, niti je za asak putao Thorntona s
oiju. Slijedio je gospodara sustopice, dok je ovaj radio, pazio na nj za objeda, pratio ga
uveer na poinak, izjutra ga doekivao. No nakon dva dana zov iz ume poe dopirati
zapovjednije negoli ikad prije. Buck opet zapade u nemir, poee ga progoniti sjeanja na
divljeg brata, na ljupki kraj s onu stranu razvoa, na jurenje preko umskih daljina. I opet
poe da luta umama, ali divljeg brata vie ne bijae; premda je za dugih bdjenja pomno
oslukivao, nikad mu vie do uiju ne dopre ono tuno zavijanje.
Poeo je nou spavati vani, a ponekad je dane i dane izbivao izvan tabora; jednom je
preao razvoe, tamo gdje je izvirao potok, i siao u onaj kraj, to obiluje umom i
vodom tekuicom. itav je tjedan dana onuda lutao, uzalud tragajui za novim znakom
svoga divljeg brata i usput lovei divlja, i kaskao dugim, laganim kasom to kanda nikad
ne umara. Lovio je losose u nekoj irokoj rijeci, to se negdje u more izlijevala, i pored te
rijeke razderao je velikog mrkog medvjeda, kojega su golemi komarci oslijepili, pa je
bespomoan i straan bjesnio umom; zaklao ga je tu, kad se medvjed i sam nalazio u
ribolovu. Iako medvjed bijae slijep, borba nije bila laka, te je probudila i posljednje
skrivene ostatke Buckove divljine. A kada se nakon dva dana vratio do trupla i naao
dvanaestak vukolikih prodrljivaca kako se otimaju o plijen, rasprio ih je kao pljevu; iza
onih koji su umakli, ostala su dvojica to se vie nee otimati.
Obuzela ga krvoednost kakve prije nije znao. Klao je, prometnuo se u grabeljivca to
ivi od ivih stvorova, bez iije pomoi, sam, zahvaljujui svojoj snazi i neustraivosti,
pobjedonosno nadivljujui u neprijateljskoj okolini, gdje samo jaki nadivljuju. Sve je to
probudilo u njem silnu oholost, to je prela na cijelo njegovo bie i svega ga proela. Taj
se osjeaj pokazivao u svim njegovim pokretima, nalazio se u igri svakog miia, jasno
izbijao u njegovu dranju, te njegovo sjajno krzno inio jo sjajnijim, ako je to mogue.
Da nije imao mrke mrlje na njuci i povie oiju, i pruge bijele dlake sredinom prsa,
mogao bi se lako zamijeniti za kakva golema vuka, veeg i od najveeg u tom rodu. Od
svog oca bernardinca naslijedio je uzrast i teinu, ali je njegova mati, ovarski pas, tome
uzrastu i teini dala oblik. Njuka mu bjee velika vuja njuka, ali vea nego u ikojeg
vuka, a glava, neto ira, bjee vuja, ali tea i krupnija.
I lukavost mu bijae vuja, divlja lukavost, a njegovo shvaanje - shvaanje
ovarskoga psa i bernardinca; sve ga je to, uz iskustvo steeno u najsurovijoj koli, inilo
stranim, kao to je strana svaka druga zvijer to prolazi pustinjom. Mesoder, to se
hrani samo divljai, bijae on u punom cvijetu, na najvioj plimi svog ivota, te je pucao
od snage i krepkosti. Kad bi ga Thornton pomilovao po hrptu, za rukom bi mu sve
pucketalo, jer je od dodira svaka dlaka isputala magnetizam, to se u njoj nagomilao.
Svaki dio, tijelo i mozak, stanije i ivano tkivo, sve bijae nabijeno do vrhunca, sve
savreno napeto; a izmeu svih dijelova divna skladnost, potpuna uravnoteenost. im bi
to opazio ili uo, im bi se to dogodilo, a to trailo da se neto uini, odgovorio bi
munjevito brzo. I koliko god eskimski pas mogao brzo skoiti na obranu ili u napad, Buck
bi skoio dvaput bre. im bi opazio pokret ili uo uanj, ve bi na nj i odgovorio, i to u
kraem vremenu nego to je drugom psu trebalo dok okom uhvati pokret ili uhom zvuk. U
istom je trenutku opaaja donosio odluku i djelovao. Zapravo su te tri radnje - opaanje,
odluka, djelovanje - dolazile jedne za drugom, ali je vremenski razmak meu njima bio
tako neizmjerno sitan, te se inilo kao da se dogaaju istodobno. Miii mu bijahu puni
puncati ivotne snage, pa su otro poigravali, poput ocalnih pera. ivot je strujao kroza nj
u divnom izobilju, radostan i nabujao, te se inilo, sad e ga, od silnog zanosa, raznijeti
na komade i obilno potei svijetom.
- Nikad nije bilo takva psa - ree jednog dana John Thornton dok su drugovi gledali
Bucka kako dolazi iz tabora.
- Razbio se kalup poto su njega izlili - napomenuo je Pete.
- Svega mi, i ja bih to rekao - potvrdio je Hans.
Vidjeli su ga gdje odlazi iz tabora, ali nisu vidjeli kako se odmah strano preobrazio,
im se naao u tajnovitosti ume. Nije vie iao obinim korakom. S onih se stopa
prometnuo u zvijer; pa se tiho uljao, poput make, postao sjenka, to se javljala i
iezavala meu sjenkama. Znao je kako mu valja iskoristiti svaki zaklon, znao puzati na
trbuhu kao zmija, znao skoiti poput zmije i udariti. Mogao je skinuti snijenicu iz
gnijezda, zaklati zeca na spavanju, zgrabiti u zraku prugaste vjeverice, to bi samo
trenutak zakasnile da pobjegnu uz drvee. Ribe, na irim mjestima u rijeci, ne bijahu mu
prebrze, ni odve oprezni dabrovi dok bi popravljali svoje jazove. Ubijao je da jede, a ne
iz obijesti; ali je volio jesti ono to je sam ubio. U nekim mu pothvatima bijae prikrivene
ale; uivao je u tome da se priulja vjevericama: kad bi ih gotovo ve zgrabio, pustio bi
ih da nasmrt preplaene umaknu na drvee.
Jesen dola, sobovi se javljali u veem broju, polako silazili da doekaju zimu u niim i
blaim dolinama. Neko zalutalo, napol odraslo lane ve je palo rtvom Bucku; no ovaj je
htio domoi se krupnije i stranije divljai, pa je jednog dana na nju i naiao kod razvoa,
na izvoru potoka. Stado od dvadeset sobova prelo iz onoga umovitog i tekuicama
bogatog kraja, a voa u stadu bio neki veliki mujak. Bjee taj divlje udi, vie od est
stopa visok, strahovit protivnik, kakva je Buck mogao poeljeti. Velikim je lopatastim
rogovima razmahivao tamo-amo; na njima imae etrnaest paroaka, to su se od vrka
do vrka razgranali na sedam stopa. Sitne mu se oi opako i gnjevno krijesile, dok je
bijesno rikao gledajui Bucka. Iz sobova bedra virio vrak pernate strijele, a to bijae
razlogom njegove podivljalosti. Vodei se nagonom, to je potjecao iz prastarih dana
prvobitnog svijeta, Buck je iao za tim da sobu sprijei povratak u stado. Nije to bio lak
posao. Skakao je ispred soba i lajao, tek toliko udaljen da ga ne mogu zahvatiti njegovi
golemi rogovi i strahoviti raireni papci, koji bi mu ivot dokrajili jednim udarcem.
Nemoan da se otarasi zubate opasnosti i da okrene svojim putem, sob je zapadao u
najvee bjesnilo. U tim je asovima jurio na Bucka, koji se vjeto povlaio: gradio se kao
da ne moe pobjei i time mamio protivnika. A kad bi se sob odvojio od stada, na Bucka
bi navalila dva-tri mlaa mujaka i tako bi ranjenome omoguili da opet prie stadu.
Ima neko strpljenje divljine - tvrdokorno, neumorno, uporno kao i sam ivot -
strpljenje tono beskrajne sate dri pauka nepokretna u njegovoj mrei, zmiju smotanu u
klupko i panteru u zasjedi; to je strpljenje poglavito svojstveno ivotu kad ovaj lovi svoju
ivu hranu; njime bijae naoruan Buck kad se uhvatio stada, zadravajui ga u njegovu
napredovanju, izazivajui mlade mujake, zabrinjavajui enke s napol odraslom lanadi, a
ranjenog soba tjerajui u bjesnilo od nemonog gnjeva. To se nastavljalo pol dna. Buck
se nalazio svuda, napadao sa svake strane, obasipao stado vihorom prijetnja, odvajao
svoju rtvu im bi prila stadu, iscrpljivao strpljivost ivotinja na koje je navaljivao, jer je
znano da je manje strpljivosti u napadnutog negoli u onoga koji napada.
Dan se primicao kraju, sunce se spustilo na poinak na sjeverozapadu (tama se
vratila, a jesenske su noi trajale est sati); to je dan vie odmicao, mladi su mujaci
pokazivali sve manje volje da priskau u pomo svome voi. Bliska zima tjerala ih u nia
podruja a taj dosadni stvor, to ih zadrava u kretanju, toliko bijae nametljiv te se inilo
da se te napasti nikad nee rijeiti. Osim toga, u pogibli nije bio ivot stada ni mladih
mujaka; zahtijevao se ivot samo jednog lana, a taj nije bio toliko vaan koliko ivoti
itava ostalog stada, tako da naposljetku bijahu pripravni da plate danak.
U sumrak stajae stari sob oborene glave i gledae svoje drugove - enke, koje je
poznavao, lanad, koju je oinski volio, mlade mujake, koje je pouavao - gledao ih kako
brzo promiu kroza svjetlost to gasne. Nije mogao za njima, jer mu je pred nosom
skakala ta nemilosrdna zubata napast to ga nikako ne ostavlja. Teio je pol tone i jo tri
stotine funti, po vrhu; proivio je dug i snaan ivot, pun borbe i okraja, a sad eto ga
licem u lice sa smru, to mu prijeti od zubi nekoga stvora, kojega glava ne dosee ni
iznad njegovih velikih i koatih koljena.
Odonda ni obdan ni obno nije Buck naputao svoj plijen, nije mu davao ni aska
poinka, nije mu doputao da brsti lie s drvea ni izdanke mladih breza i vrba. Nije
ranjenom sobu ostavljao prilike da utai stranu e vodom iz potoia, to su ih prelazili.
esto bi se sob, oajan dao u trk i podugo bjeao. Buck ne bi ni pokuao da ga zaustavi,
nego je lagano kaskao za njim, zadovoljan takvom igrom, te bi legao kad bi sob zastao, a
estoko bi ga napao im bi pokuao da se hrani ili da pije.
Golema se glava obarala sve nie i nie pod spletom rogova, a nespretni kas bivao sve
slabiji. Od vremena do vremena znao bi sob podugo stajati, njuke priklonjene zemlji,
objeenih uiju, a Buck bi time dobivao sve vie vremena da se sam napoji i da poine. U
takvim asovima, daui, s isplaenim crvenim jezikom i s oima uprtim u golemog soba,
zastao bi Buck, a sve mu se priinjalo da svaka stvar mijenja lice. Mogao je osjetiti neko
novo gibanje na zemlji. Kao to su sobovi dolazili u onaj kraj, tako su dolazile i druge
vrste ivota. Od njihove nazonosti sve je brujalo: i uma, i voda, i zrak. Nije to saznao ni
vidom, ni sluhom, ni njuhom, nego drugim nekim osjetilom, koje bijae istananije. Nita
nije uo, nita vidio, a ipak je znao da se kraj nekako promijenio, da se u njem dogaaju
neobine stvari; i odluio je da to istrai, im zavri posao to ga je zapoeo.
Naposljetku, etvrtoga dana, oborio je golemoga soba. Dan i no ostao je pokraj
plijena, jedui i spavajui naizredice. A onda, odmoran, osvjeen i okrijepljen, okrenu
prema logoru i Johnu Thorntonu. Lagano je kaskao, sat za satom, neprestance iao, a
nikad nije bio neodluan ili u sumnji zbog zamrenog puta, uvijek grabio ravno prema
taboru, a tako siguran u pogledu pravca da bi se ovjek sa svojom magnetskom iglom
mogao postidjeti. I dok je tako brzao, postajao je sve vie svjestan novoga gibanja to je
ispunilo zemlju. ivot se tu razlikovao od ivota kakav bijae preko ljeta. Nije vie tu
injenicu osjeao nikakvim profinjenim ni tajanstvenim ulom: ptice su o tome cvrkutale,
vjeverice avrljale i sam lahor aputao. Zastao je vie puta i udisao svjei jutarnji zrak,
njukao i itao poruku, koja bi ga onda tjerala da poskoi i da bre grabi. Muan ga
osjeaj pritiskivao, slutio je da se nekakva nesrea zbiva, ako se ve nije dogodila; a kad
je za sobom ostavio posljednje razvoe i siao u dolinu prema taboru, pribliavao se
opreznije.
Preavi tri milje, namjeri se na svje trag, od kojeg mu se nakostrijeila dlaka na iji.
Trag je vodio ravno prema taboru i Johnu Thorntonu. Buck je jurio naprijed brzo, a
kriom, svaki mu ivac bio napregnut i napet u silnoj panji nad mnotvom pojedinosti to
su sastavljale i otkrivale cijelu priu - cijelu, jedino je jo svretak nedostajao. Njegov mu
njuh raznoliko opisivao prolazak ivota, za kojim je iao. Razabrao je da je uma utihnula,
a to ne bjee bez razloga. Pobjegle su ptice, posakrivale se vjeverice. Od potonjih vidje
samo jednu - okretno sivo stvorenjce, priljubljeno uza sivu suhu granu, tako da bijae kao
njezin dio, drvenasta izraslina na samome drvetu.
Dok je Buck prolazio dalje poput tamne sjene, to neujno klizi, nos mu najedanput
trgnu u stranu, kao da ga je povukla kakva opipljiva sila. Slijedio je novi trag do neke
gutare i ondje naiao na Niga. Leao je porebarce, uginuvi tu, dokle se dovukao,
naskroz proboden strijelom: s jedne strane tijela izvirio vrh, a s druge se vidjela pera.
Nekih stotinu jarda dalje Buck naie na jednoga od zaprenih pasa, to ih je Thornton
kupio u Dawsonu. Taj se pas trzao u samrtnoj borbi, ba na stazi; Buck ga zaobie ne
zastajui. Od tabora dopirae slabi um mnogih glasova, to su se dizali i sputali u
jednolinu pjevanju. Puui dovukao se do ruba istine, i ondje naao Hansa kako lei
niice, naikan perima mnogih strijela kao dikobraz. U isti as Buck upravi pogled onamo
gdje je stajala koliba od omorikova granja, i ugleda neto od ega mu se nakostrijeila
dlaka po vratu i po pleima. Zapljusnu ga val strahovita bijesa. Nije ni znao da je zaurlao,
a jest zaurlao prodorno, strahovito, divlje. Po posljednji put u svome ivotu dopustio je da
strast nadvlada nad lukavou i nad razborom, no to bjee od prevelike ljubavi to ju je
osjeao prema Johnu Thorntonu.
Jihati igrahu oko ostataka kolibe od omorikova granja, kad zaue strahovit urlik i
ugledae kako se na njih obara zvijer kakve jo nikad nisu vidjeli. Bjee to Buck, ivi vihor
bijesa, koji se bacio na njih u mahnitoj elji da unitava. Skoio je na najbliega (bio to
poglavica Jihata), pa mu razdro grlo irom, tako da je iz kucavice krv mlazom iknula.
Nije se zaustavljao da razdire rtvu, nego se pourio dalje, pa je u iduem skoku raskinuo
grlo drugom ovjeku. Ne bijae nikoga tko bi mu se mogao oduprijeti. Zapao je u samu
njihovu sredinu i razdirao, trgao, unitavao, u neprestanom i strahovitom pokretu,
prkosei strijelama to su ih na nj odapinjali. Neshvatljivo brzi bijahu mu pokreti, a
Indijanci toliko zbunjeni da su jedan na drugoga strijele odapinjali; neki mladi lovac,
potegavi kopljem na Bucka, pogodi njime grudi drugog lovca tako estokim udarcem da
je vrak koplja probio kroz kou na leima te izvirio van. Na to Jihate spopade takva
strava da su u silnu strahu umakli u ume i u bjeanju objavljivali dolazak Neastivog.
A Buck zaista bjee utjelovljeni avo, to je bjesnio iza njih, obarajui ih kao srne, dok
su bjeali izmeu drvea. Bjee to koban dan za Jihate. Rasprili se oni nadaleko i
nairoko onim krajem, i tek poslije tjedan dana u nekoj se dolini skupie preivjeli, pa
izbrojie gubitke. to se tie Bucka, on se, sit gonjenja, vratio u opustoeni tabor. Naao
je Petea, ondje gdje je bio ubijen, pod gunjevima, u prvom asu iznenaenja.
Thorntonova oajnika borba bijae svjee ispisana na zemlji, pa je Buck pronjuio svaku
pojedinost o njoj, sve do ruba dubokog vira. Tu na rubu, s glavom i prednjim nogama u
vodi, leala je Skeeta, vjerna do posljednjeg. A sam taj vir, kaljav i mutan zbog
zajazivanja, krio je ono to se u njem nalazilo - tijelo Johna Thorntona; Buck je naime
slijedio trag sve do vode, a ondje je trag prestajao.
Cio dan Buck je sjedio kraj vira i snatrio, ili je nemirno prolazio taborom. Smrt kao
prestanak kretanja, kao odlazak iz ivota ivih, Buck je poznavao, te je znao da je John
Thornton mrtav. To je u njemu ostavilo veliku prazninu - neto to bijae slino gladi, ali
to neprestano boli i to se ne moe hranom utoliti. Kadikad bi, zaustavivi se da
promatra mrtva tijela Jihata, zaboravljao tu bol, i tada bi osjeao jak ponos - ponos vei
od kojeg to ga je prije osjetio. Ta zaklao je ovjeka, najplemenitiju divlja, ubio ga
unato zakonu toljage i zuba. Radoznalo je prilazio da njui tjelesa. Kako li su lako otila
jedno za drugim! Tee bijae ubiti eskimskoga psa negoli njih. Ne bi bili za nj nikakvi
protivnici, da nije njihova strijela, koplja i toljaga. Odsad ih se nee bojati, osim kad u
rukama nose svoje strijele, koplja i toljage.
No su raskrili, a pun mjesec uzdie se na nebu, visoko iznad drvea, obasjavajui
zemlju, dok se sva ne okupa u njegovoj sablasnoj svjetlosti. Buck, koji je leao i tugovao
kraj vira, oivje kako no pade; outje gibanje novog ivota u umi, a taj se razlikovao od
ivota to ga Jihati bijahu donijeli. Buck ustade i poe oslukivati i njuiti. Iz daljine
dopirae slab odjek prodorna zavijanja, to ga je pratio itav zbor slinih glasova. to su
asovi vie promicali, glasovi bivahu blii i jai. Buck ih opet prepozna kao neto to je
uo na drugome svijetu, koji je postojano ivio u njegovu sjeanju. Primaknuo se na
sredinu istine i oslukivao. Bio je to onaj zov, onaj vieglasni zov, ali je mamio vie
negoli ikad prije, i upravo bijae kao da prisiljava. A Buck je vie negoli ikad prije bio
spreman da mu se odazove. Ta John Thornton bjee mrtav. I posljednja je veza bila
prekinuta. ovjek i njegovi zahtjevi nisu ga vie obvezivali.
Lovei svoju ivu hranu kako su je Jihati lovili, napadajui s bokova sobove, koji su se
selili u nie predjele, opor vukova naposljetku je preao iz onoga kraja, to je bogat
umom i vodom, te provalio u Buckovu dolinu. U istinu, polivenu mjeseinom, jurnue
poput srebrne bujice. Na sredini istine stajao Buck, nepokretan poput kakva kipa, stajao
oekujui im dolazak. Prestravie se, kako je stajao nepomian i golem, te asak nastade
stanka, dok najsmjeliji ne skoi ravno na nj. Buck udari poput munje i slomi mu iju.
Onda stade, ne miui se, ba kao i prije, dok se, iza njega, pogoeni vuk previjao u
samrtnim mukama. Jo trojica pokuae napasti, hitro jedan za drugim, pa su se i povukli
jedan za drugim, dok im je krv tekla iz vratova ili ramena.
To bijae dovoljno da cio opor pojuri naprijed, u neredu, zbijeni u gomilu, tako da su
nasrtali jedan na drugoga u pomami da obore plijen. Buckova zaudna brzina i okretnost
dobro mu pokoristi. Vrtei se na stranjim nogama, grizui i zasijecajui, bio je svuda u
isti as, inei frontu to kanda bijae neprobojna - toliko se brzo okretao i udarao s jedne
strane na drugu. Ali da bi ih sprijeio da mu dou s lea, valjalo mu se povui, dolje nie
vira pa u samo korito, dok se nije privukao uz neki visoki obronak od sitna ljunka.
Dokopao se pravog kuta u obronku to su ga ljudi nainili kad su tu kopali; tu se
isprijeio, zatien sa tri strane; ostalo mu da se bori samo na jednoj, sprijeda.
Tako se estoko borio da su se vukovi, poraeni, nakon po sata povukli. Svi su isplazili
jezike, a bijeli im se zubi koljai grozovito caklili na mjeseni. Neki leahu uzdignute glave
i naprijed naulenih uiju; drugi stajahu pazei na Bucka, a neki opet lokahu vodu na viru.
Jedan izmeu njih, dug i siv mronja, oprezno prie, nekako prijateljski, i Buck u njem
prepozna divljeg brata s kojim je trao jednu no i jedan dan. Vuk je kevtao, pa kad je i
Buck zakevetao, dodirnue se njukama.
Na to izie naprijed neki stari vuk, suh, pun oiljaka steenih u borbi. Buck iskesi zube,
kao da e zareati, no ipak onjuie noseve. Onda stari vuk sjede, podie njuku prema
mjesecu i poe zavijati, dugo, vuji. I ostali posjedae i okrenue zavijati. Sada zov doe
Bucku ist i razgovijetan. I on sjede pa stade zavijati. Poslije toga izie iz svoga kuta, a
opor se natisnu oko njega pa ga poe onjukavati, napol prijateljski, napol divlje. Vuci
predvodnici zakevtae i pojurie u umu, a za njima ostali vukovi, tekui i zboru. I Buck
je s njima kaskao, tekui i jurei usporedo sa svojim divljim bratom.

*
Tu bi se mogla zavriti pripovijest o Bucku. Nije mnogo godina prolo, a Jihati opazie
neku promjenu u pasmini umskih vukova; viali su naime neke vukove s mrkim mrljama
po glavi i njuki i s bijelom prugom na prsima. A to je jo udnovatije, Jihati
pripovijedahu o nekoj sablasti u spodobi psa, to juri oporu na elu. Strahuju od te
sablasti, jer je u nje vea lukavost negoli u njih; pustoi ona po njihovim taborima, kad
stegne zima, pljaka ih, kolje im pse, prkosi njihovim najboljim lovcima.
Priaju se jo i gore stvari. Dogaa se da ponekih od lovaca nema nazad u tabor; neke
su lovce njihovi suplemenici nali okrutno zaklane, a oko njih se u snijegu vidjeli vuji
tragovi vei od tragova ikakva vuka. Svake jeseni Jihati slijede kretanje sobova, ali ima
jedna dolina u koju nikad ne ulaze. Ima ena to se odmah rastue im se kraj vatre
zapone govor o tome kako je psea sablast nadola na to da ba onu dolinu izabere sebi
za nastan.
A onu dolinu svakog ljeta obilazi jedan posjetitelj, o kojem Jihati ne znaju. To je
golem vuk, s divnim krznom, slian svima drugim vukovima, a ipak razliit. Sam prelazi iz
nasmijanog, umom bogatog kraja, i silazi na istinu meu drveem. ut curak curi tu iz
sagnjilih vrea od sobove koe, tee i ponire u zemlju, obraslu visokom travom, dok biljni
nanos pada po njem i skriva ga od sunca; tude on, posjetilac, snatri neko vrijeme i zavija
otegnuto i tuno prije negoli ode.
No nije on svagda sam. Kad nadou duge zimske noi, te vukovi krenu za svojom
hranom u nie doline, eto ga gdje oporu na elu, po blijedoj mjeseni ili u svjetlucanju
sjeverne svjetlosti, u golemim skokovima skae ispred svojih drugova, a iz snanog mu se
grla izvija pjesma iz ranijeg svijeta, pjesma opora.
 Jack London: Biografija

J ACK LONDON poznati je ameriki knjievnik, kojeg su mnogi opisivali kao pjesnika
prirode, bunta te slavne i poduzetne linosti. Poznat je po tome to je u svojim
djelima traio junake koji se ne mire s okolnostima u kojima ive, ve svladavaju
prepreke borbom i snagom volje. U svom bogatom stvaralakom ivotu napisao je
velik broj romana, pripovjetki i novela.

Za etrdeset godina objavio je 50 knjiga od kojih se njih dvadeset odnosi na

zbirku pripovjedaka, dvadeset na romane, a sve ostalo na zbirke eseja i drame. Od
njegovih djela svakako treba izdvojiti: Zov divljine, Bijeli onjak, Jerry s otoka i
mnoga druga djela koja su se dijelila na drutvene probleme, prirodu te nesvrstana
djela.
Jack London rodio se 12. sijenja 1876. godine u San Franciscu u radnikoj
obitelji koja unato tome to nije oskudjevala, London se uglavnom sam kolovao.
Godine 1885. poeo se vie baviti knjigama, pa je tako naiao na knjige ija se
radnja vrtila uglavnom oko viktorijanskog razdoblja. Moemo rei kako je to bila
poetna toka njegove bogate knjievne karijere koja je kasnije dola.
Godine 1889 radio je u tvornici kada je traio izlaz iz svakodnevnice, pokuao je
nai neto drugo ime bi si okupirao svoju svakodnevnicu koja je tada bila borba za
opstanak. Nakon brojnih iskustava kao skitnica i slobodnjak vratio se u Oakland gdje
je pohaao srednju kolu te gdje je uspio objaviti nekoliko svojih lanaka.
Nakon srednje kole silno se trudio upisati na uveno Sveuilite Berkley. To mu i je uspjelo no naalost loa financijska
situacija prisilila ga je da napusti fakultet. Naalost zbog toga nije uspio diplomirati. Moemo zakljuiti kako je unato tekim
ivotnim okolnostima u ivotu uspio pronai svoj put.
Vjerojatno zbog brojnih iskustava koje je skupio tijekom ivota, dobio je dovoljno inspiracije da napie brojna djela koja
su na neki nain bila odraz njegova ivota.
Umro je 22. studenog 1916. godine.
 1. Q.E.D. Kratica za latinski quod erat demonstrandum, to je trebalo dokazati -
Prev.
2. Tip revolvera, nazvan tako po imenu izumitelja Samuela Colta. - Prev.
 3. Mush - povik kojim u kanadi i na Aljaski zapovijedaju psima, upregnutim u saonice,
da krenu. Bit e da dolazi od francuskog marche. - Prev.