Lowith

UVOD
Cilj knjige je odgovoriti na pitanje odreuje li se uope bitak i smisao povijesti iz nje same, i
iz ega drugog se odreuje ako ne iz nje?
ive generacije uvijek iznova moraju promiljati i istraivati povijest. Moramo se podsjetiti
iskonskih izvora naih promiljenih misaonih rezultata, a to se postie samo analitikom
redukcijom modernog kompozituma filozofija povijesti na njegove izvorne elemente.
Najvaniji element iz koga uope moe proizii tumaenje povijesti jest iskustvo nevolje i
patnje koje se raa u povijesnom djelovanju. Zapadni svijet dao je dva razliita odgovora na
smisao te patnje: mit o Prometeju i vjerovanje u Raspetog.
Grci su povijest shvaali kao vjeno vraanje istoga i nisu se zamarali njome, osim u politici,
a kamoli ju prouavali. idovi i krani povijest shvaaju kao dogaaje spasa, te je povijest
briga proroka.
Pretpostavka da povijest ima krajnji smisao anticipira konanu svrhu kao konani cilj koji
nadilazi stvarna zbivanja. Njegova vremenska dimenzija je eshatoloka budunost, koja za
nas postoji samo u oekivanju i nadi.
Grki historiar istrauje i pria povijesti koje su koncentrirane na velike politike dogaaje;
crkveni oci razvijaju teologiju povijesti iz idovskog prorotva i kranske eshatologije;
moderni ovjek je smislio jednu filozofiju povijesti poto je sekularizirao teoloke principe u
smislu napretka ka iskupljenju i primijenio ih na stalno rastui broj empirijskih znanja koja
dovode u pitanje jedinstvo svjetske povijesti kao i njen napredak.

Burckhardt
Burckhardtovo filozofsko negiranje filozofije povijesti
elio je usavriti povijesno znanje do mudrosti. Povijest je za njega izvjee o injenicama
vrijednim panje koje jedno doba otkriva drugom. Ovaj pristup ukljuuje izbor, akcentuiranje i
prosuivanje tih najbitnijih injenica.
Negira svako pozivanje na svjetskopovijesne ideje, a filozofija povijesti za njega je
besmislena budui da historija koordinira poglede, a filozofija ih podvrgava jednom principu.
Takoer odbacuje i teologiju povijesti. Suprotstavlja se Hegelu i kae da je rezon povijesti
nepristupaan naem znanju, poto mi nismo posveeni u ciljeve vjene mudrosti, a protiv
Augustina kae da se religiozno tumaenje nas ovdje ne tie. Historiar se ne mora brinuti ni
zbog prvih poetaka ni krajnjih ciljeva, o emu govore filozofija i teologija. Porie konani
smisao povijesti. Jedino je spoznatljiv kontinuitet povijesti koji je ope mjerilo za sva posebna
historijska vrednovanja.
Kontinuitet je neto vie od pukog trajanja, jer svjesno nastoji da sauva nae nasljee i da
ga obnovi, i manje od progresivnog razvoja jer se on ne zasniva na miljenju da je itav
povijesni tok bio svrhovit. Svjesni historijski kontinuitet stvara tradiciju i u isti mah oslobaa od
nje.
Znaaj kontinuiteta sastoji se u svjesnom nastavljanju povijesne predaje, a tradicija se mora
sauvati nasuprot revolucionarnom htijenju za neprekidnim novinama.
Ma koliko se veliki prevrati i razaranja mogli pokazati kao stvaralaki, zlo je ipak zlo i mi ne
moemo proniknuti i prozrijeti ekonomiju svjetske povijesti. Jedino to se moe nauiti iz
povijesti je trezvena spoznaja nae zbiljske situacije: borbe i patnje, prolazne slave i trajne
bijede. Ne treba se tjeiti nekim svjetskim planom nego treba promiljenije vrednovati nau
zemaljsku egzistenciju.
Na osnovi te tanke niti pukog kontinuiteta, bez poetka, napretka i kraja, ne moe se napraviti
nikakav sistem, a ipak je izmeu svih modernih pogleda na povijest Burckhardtov najblii
prirodi povijesti. Moderan je, ali mu je poznato da duh antike vie nije na i da nas od ranog
kranstva dijeli 18 stoljea, pa se tako kranska nada i vjera pretvaraju u prazne elje,
smrtne neprijatelje istinske spoznaje.
Stav prema kranstvu
Ljudi koji su u duhu civiliziranog barbarstva nakon ogromne unutranje borbe podlegli jednoj
dubokoj potrebi su junaci pustinje bez kojih crkva ne bi mogla odrati svoj integritet. Smatra
da smo obavezani crkvi tamnih vremena za njegovanje nadosjetilne spoznaje. Dakle, njegova
nada u budunost usmjerila se samo na asketske ljude, koji umjesto elje za napredovanjem
posjeduju odvanost odricanja i odustajanja. Smatrao je da u industrijskom drutvu ono novo
moe samo biti u obliku protivljenja moi, bogatstvu i radu. Budunost e jedino biti bolja zbog
prijetnje nadolazeeg zla im jednom dobra siromaenja i jednostavnosti okona materijalni
luksuz i rasipnost samo religija je u stanju da nas spasi skrnavljenja ljudske due jer nam
je potreban transcendentalni prodor koji e pobijediti vlast novca. Za to mu je uzor izvorno
kranstvo, koje je asketsko, religija patnje i odricanja, dok moderno kranstvo ivi od
kompromisa sa svijetom. Izgubilo je svoje natprirodne dogmatske temelje, vie nije religija.
Moral se odvaja od religije, moderni ljudi trae smisao ivota nezavisno od kranstva. Za
modernog ovjeka religija je samo korisni element svjetske civilizacije. Kranstvo je bilo na
svom vrhuncu upravo kad se suprotstavljalo svijetu: monoteizam vs politeizam,
transcendentalno vjerovanje u budue spasenje, protiv idola moderne civilizacije Moderno
kranstvo je proturjeje jer se zao duh modernog ivota (njegova tenja za stjecanjem i za
moi) suprotstavlja dobrovoljnom trpljenju i samoodricanju.

Marx
Historijski materijalizam
Povijest je reducirana na socijalno-ekonomski proces koji zavrava svjetskom revolucijom i
svjetskom obnovom. Htio je ubrzati konano dovrenje sveukupnog historijskog procesa.
Njegov historijski nazor pokazuje se u njegovoj filozofskoj disertaciji o Epikurovoj i
Demokritovoj filozofiji prirode gdje usporeuje antike filozofske kole. Preko njih izlae
historijski znaaj ovih jednostranih sekti kao nunu posljedicu prethodnog dovrenja jedne
obuhvatne filozofije iste kontemplacije. Kada jedna tradicija zavri, druga poinje od poetka.
Kada se shvati nunost revolucionarne promjene, moe se razumjeti zato su se nakon
Aristotela mogli pojaviti drugi filozofi i zato je nakon Hegela dolo do krajnje ogranienih
pokuaja novih filozofa. Dok je svijet s Hegelom postao filozofski, carstvo svjetovnog duha,
filozofija sada s Marxom mora postati politika ekonomija, marksizam.
To sada dijeli povijest na pretpovijest i buduu povijest. Diktatura proletarijata vodi iz carstva
nunosti u carstvo slobode, s onu stranu svih pretpovijesnih antagonizama. Graansko-
kapitalistiko drutvo je posljednja antagonistika forma koja zakljuuje pretpovijest ljudskog
drutva. Antagonizam izmeu moderne industrije i znanosti s jedne strane i bijede i
propadanja s druge je oigledna injenica naeg drutva. ovjek je ovladao prirodom pomou
maina, ali je sada ovjek ovjeku rob. Nove drutvene snage trebaju samo nove ljude da bi
izvrili veliko djelo Marx eli novi svijet preobraavanjem ovjeka. Zaetak tog svijeta bio bi
proleter, najotueniji od samog sebe poto se mora prodavati za nadnicu. On je instrument za
dostizanje eshatolokog cilja sve povijesti kroz svjetsku revoluciju. Proletarijat je totalno
otuen, ivi na rubu, ima totalne zahtjeve, te totalno odbija graanske privilegije klasa
IZVAN postojeeg drutva. Povijest itavog dosadanjeg drutva je povijest klasnih borbi.
Buroazija i napredak industrije je okonala sve patrijarhalne i ljudske odnose. Odnos izmeu
ljudi sveden je na goli interes, bezosjeajno plaanje u gotovom.
Povijest industrije i trgovine postaje sve vie povijest pobune modernih proizvodnih snaga
protiv drutvenih i ekonomskih proizvodnih odnosa. Razvija se epidemija hiperprodukcije, ne
moe se kontrolirati stvoreno bogatstvo. Oruja buroazije okreu se protiv njih, a glavno to
oruje je radnika klasa. Njihova klasna borba promijenit e cijeli tok povijesti. Proletarijat
spaava cijelo ljudsko drutvo jer u razliitim zemljama ostvaruje zajednike interese, tj
komunistike tenje radnike klase. Oni nee biti vladajua klasa, nego se njihovo drutvo biti
asocijacija, u kojoj slobodni razvoj svakoga treba biti uvjet za slobodni razvoj svih.
Revolucionarno otkrie komunistikog manifesta lei u materijalistikoj tezi da u svakoj
povijesnoj epohi vladajui ekonomski naini proizvodnje i prometa tvore bazu na kojoj se
izgrauje politika i duhovna povijest jedne epohe. Svijest ljudi ne odreuje njihov bitak, nego
njihov drutveni bitak odreuje njihovu svijest. Komunistiki manifest je u prvom redu profetski
dokument, jedno izricanje presude i poziv na akciju, a ne znanstvena analiza. Sva povijest je
povijest klasnih borbi samo u Marxovoj ideolokoj svijesti.
Kritika religije
Iako je komunistiko vjerovanje pseudomorfoza idovsko-kranskog mesijanizma, nedostaju
mu njegove osnove: prihvaanje ponienja i patnje kao pretpostavki trijumfa. Proletarijat eli
trijumf na osnovi zemaljske sree. Marx istie apsolutnu nepomirljivost svih normi svjetovnog
djelovanja s temeljnom naukom evanelja. Postojee kranstvo je religija kapitalizma koja
samo dokazuje da jo nisu rijeeni zbiljski problemi ivota putem promjene ekonomskih
odnosa. On eli osporiti ljudsku zavisnost od postojeeg poretka stvaranja, to je pretpostavka
materijalne svjetske revolucije.
Zadaa historijskog materijalizma sastoji se u tome da analizira posebna proturjeja i nevolje
u stvarnom svijetu, koje omoguavaju religiju. Religija je tvorevina ovjeka, ona je samosvijest
ovjeka koji sebe u svom samootuenju jo nije ponovno naao niti se snaao u svojim
svjetovnim odnosima. Religija je izokrenut svijet.
Materijalistika kritika religije ne sastoji se ni u pukom odbacivanju, ni u njenom prostom
humaniziranju, nego u pozitivnog zahtjevu da se stvore prilike koje e religiju liiti njenog
izvora i njene motivacione snage. Samo i jedino praktina kritika postojeeg drutva moe
zamijeniti kritiku religije.

Hegel
Opa misao, prva kategorija, koja se nadaje iz prizora mijene individuuma, naroda i drava,
koji neko vrijeme jesu.. a onda iezavaju, jest kategorija promjene. Izvori svega povijesnog
djelovanja i trpljenja su ljudski interesi, strasti i zadovoljenje sebinih elja, bez obzira na
zakon, pravo i moral.
Kada gledamo kroz povijest sva zla koja su proizala iz ovjeka, moemo samo osjeati alost
i traiti utjehu u tvrdnji da je to sve bila sudbina i da se nije moglo izbjei, a ak i kada gledamo
rtvovanja sree naroda, mudrosti drava i krepost individuuma, postavlja se pitanje kakvoj
su se krajnjoj svrsi prinosile te najvee rtve.
Hegel opisuje povijest kao neprekidnu mijenu unutar koje ivot i smrt uvijek iznova nastaju
jedno iz drugog. Prirodni ivot se prikazuje tako da samom sebi kao mitski feniks priprema
lomau i potom se unitava, da bi se iz njegovog pepela rodio novi ivot (orijentalna slika). Za
zapad povijest je povijest duha, ali duh se isto razara i pojavljuje uzvien i preobraen te tako
povijest napreduje. Jedina misao koju filozofija mora iznijeti pri razmatranju povijesti je
jednostavna misao uma da um (duh) vlada svijetom pri emu bi se povijesni proces razumio
po uzoru na budue ozbiljenje kraljevstva bojeg, a filozofija povijesti kao jedna vrsta
teodiceje.
Krani vjeruju u boju providnost, ali Hegel smatra da je providnost u filozofiji neprimjerena.
Ono je suvie usko i neodreeno da bi se moglo konkretno primijeniti na itav tok ljudske
povijesti. Taj pojam se mora dokazati u pojedinostima velikih povijesnih dogaaja.
Da bi pomirio svjetsku povijest sa svjetskih planom i putovima gospodnjim, slui se Hegel
milju o lukavstvu uma koje je djelatno preko i iza svojih agenata, ljudskih strasti. U biti
povijesti lei da su konani rezultati velikih povijesnih akcija uvijek razliiti od onoga to su
ljudi namjeravali. Cezar i Napoleon nisu znali to su uinili kad su uvrivali svoju vladavinu.
Oni su ispunjavali jedan opi cilj zapadne povijesti, pod prividnom slobodom svojih postupaka.
Lukavstvo uma bio bi racionalni pojam za providnost.
Narodi i individue ne znaju kuda zbilja idu, oni su samo orua u bojoj ruci, a posljedice
njihovih akcija uvijek su vei ili manji od namjera njihovih agenata. Svjetska povijest poinje
na istoku i zavrava na zapadu, a kraj povijesti je Europa. U tom kretanju se duh uozbiljuje i
dolazi do svijesti o slobodi.
Kranstvo je oslobodilo ovjeka od svih spoljnih autoriteta poto ga je dovelo do vlastitog
odnosa prema apsolutnom. Time je za Hegela svjetska povijest bitno prije i poslije Krista.
Posao povijesti je taj da religiju pokae kao ljudski um, da religiozni princip, koji je bitno u
ljudskom srcu proizvede kao svjetovnu slobodu. Nije bio svjestan duboke dvoznanosti svog
velikog pokuaja da teologiju pretvori u filozofiju i da svjetskopovijesno realizira kraljevstvo
boje. Hegelovo kranstvo preobraava boju volju u duh svijeta, u svjetski duh i u narodne
duhove.

Napredak nasuprot providnosti

Hegelovo naeo o svjetovnom ozbiljenju kranskog principa u liku ljudskog uma i slobode
zajedniko je svim prosvjetiteljskim filozofijama povijesti, ali on se razlikuje po tome to je u
prosvjetiteljsku vjeru u napredak unio teoloku tvrdnju o ispunjenju vremena posredstvom
Krista. Kod njega napredak nije revolucionaran, on smjera na izvedbu jednog po sebi ve
ostvarenog principa cijelog povijesnog toka, dok za tipine racionaliste napredak znai
neogranieno napredovanje jer vrijeme jo nije ispunjeno. Ta vjera u neogranieni napredak
sve vie zamjenjuje vjeru u providnost. Bio je problem mogu li se nadomjestiti osnovna uenja
i socijalni sistem kranske crkve. Uslijed izvorne zavisnosti ideje napretka od kranstva,
moderna je misao napretka dvoznana: po svom porijeklu je kranska, a po tradiciji
antikranska.
PROUDHON
Proudhon je najbolje shvatio antikranski i kranski sadraj moderne religije napretka. On
je teolog napretka i kao takav najradikalniji kritiar providnosti. Kranska providnost i
poganski fatum nespojiv je s vjerom u napredak. ovjek zamjenjuje boga, a vjera u ljudski
napredak zamjenjuje providnost. Boja providnost nije nita drugo nego kolektivni instinkt ili
univerzalni um ovjeka kao socijalnog bia. Bog povijesti je ovjekova vlastita tvorevina.
Povijest nije voena providnou, nego je naprijed tjeraju revolucionarne krize koje mijenjaju
poglede na pravednost. Prvu krizu izazvao je Isus kada je navijestio jednakost svih pred
bogom. Reformacija i Descartes pripremili su drugu, uspostavljajui jednakost pred savjeu
i razumom. Trea je zapoela s Francuskom revolucijom i ostvarila jednakost pred zakonom.
Budua revolucija dokrajit e vijek religije, aristokracije i buroazije jer je bog velika smetnja
napretku i veliki izvor svih apsolutizama ekonomske, politike i religiozne vrste.
Proudhon je radikalno antiteistian, smatra da se vjeni ivot zadobiva borbom protiv religije i
boga jer je bog zlo. Kranski bog kao stvoritelj oduzima ljudima vlastitu stvaralaku snagu i
mo predvianja. prva obaveza svakog inteligentnog i slobodnog ovjeka je da neprekidno
izbija iz glave pomisao na boga. ovjek nije stvoren na sliku boju, ve je bog stvoren kao
slika ljudskih slutnji i brige. Oduzimanjem boje providnosti bog postaje ljudskim. Mora se
dokazati da ovjeanstvo po svojoj sutini nije boansko i da je bog (ako postoji) neprijatelj
ovjeka. Proudhonova radikalna odluka je da palog anela prizna kao boga oca. On je u biti
bio vrlo obiljeen kranstvom unato svojoj blasfemiji. U modernim revolucijama je tragao za
tajnama njihovih sudbina, a na kraju je priznao da antinomija boga i ovjeka ne moe nai
konano rjeenje.
Kranstvo je izgradilo fundamente naeg drutva, posvetilo zakone, ujedinilo nacije i
plemenite due ispunilo udnjom za pravednou. Krizu 19.st shvatio je iz propadanja
kranskih osnova nae zapadne civilizacije. Bio je prilino pesimistian o budunosti Europe
predviajui masovna umorstva, ponienja, krvoprolia, ali i dalje poziva na pomaganje i borbu
za pravdu, to pokazuje da i dalje vjeruje u napredak. Pa ipak je ono to je dalo krila njegovoj
borbi protiv boga i providnosti u ime napretka, vjera u budue kraljevstvo boje.
COMTE
Pozitivno tumaenje povijesti
Poput Hegela, Comte je uvjeren da se nijedan fenomen ne moe shvatiti a da se ne shvati
povijesno utvrivanje njegovog vremenskog porijekla i odreenja, njegove funkcije i relativne
opravdanosti u ukupnom toku zbivanja. Bez takve vremenske sheme historijski kontinuitet ne
bi imao nikakvog oslonca. Ona omoguuje i povijesno-filozofsku teodiceju. Povijesni razvitak
ovjeanstva ima svoje jedinstveno i odreeno ishodite u bijeloj rasi kranskog Okcidenta.
Comte pokuava pozitivno objasniti kransku religiju fizikalnim, kemijskim i biolokim
osobinama bijele rase. Putem relativne moi poretka u kome se osvjetovljuje katolika
hijerarhija zahtijeva ponovno uvoenje elemenata stabiliteta u revolucionarni moderni
napredak.
Pozitivna filozofija relativizira sve pojmove koji su bili apsolutni. U svojoj koncepciji ona je
relativna i odreena u njenoj primjeni kao prirodni zakon evolucije i napretka. No to izgleda
proturjeno jer je Comte morao postaviti relativizam kao apsolutni princip.
Za njega ljudski duh sazrijeva u znanstvenom stadiju nae zapadne civilizacije. Izvodi veliki
fundamentalni zakon da svaki ogranak nae civilizacije i znanja prolazi jedan za drugim tri
razliita stadija: teoloki ili fiktivni (djetinjstvo), metafiziki ili apstraktni (mladost) i znanstveni
ili pozitivni (zrelo doba). Descartesovu raspravu o metodi mora se proiriti razradom
historijsko-socioloke metode koja filozofiju povijesti pretvara u znanost. Istraivanje uvijek
mora biti relativno i u odnosu na neto, za razliku od bezuvjetne spoznaje u teologiji.
Taj relativizam je najupadljiviji u biologiji i sociologiji. Fenomeni se objanjavaju pomou
uspostavljanja odnosa izmeu fenomena i zakona. Ideal bi bio objasniti sve injenice jednim
zakonom kao npr. Zakon gravitacije (nedostian ideal). Pozitivna filozofija bavi se samo onime
to je u naem domaaju.
Teoloka filozofija je nudila dobar podstrek, koji je bio nuan da bi ljudski duh navela na
mukotrpan rad, bez koga on ne bi mogao postii nikakav napredak. Smatra da teoloko,
metafiziko i literarno obrazovanje mora biti zamijenjeno pozitivnim obrazovanjem, koje
napreduje u istoj mjeri u kojoj starije forme nieg obrazovanja propadaju. Opi cilj njegove
univerzalne povijesti je otvorena mogunost napretka od primitivnih do razvijenih stadija, koji
se oituje vie na intelektualnom nego na moralnom podruju. Konani cilj je primjena
prirodnih znanosti na socijalnu fiziku ili sociologiju u svrhu nove drutvene preobrazbe.
Samo sistem koji sjedinjuje konzervativni poredak i revolucionalni napredak moe dovesti do
njegovog konanog i pozitivnog cilja, stanje koje je nakon raspada srednjovjekovnog poretka,
karakteristino za europsku povijest.
Comteova ocjena katolicizma i protestantizma
Srodnost katolikog i pozitivnog sistema temelji se na njihovom zajednikom cilju da stvore
premda na razliitim osnovama istinski socijalni organizam. Takoer, ujedinjuje ih zajednika
opozicija prema socijalnoj neplodnosti protestantske filozofije koja radikalno proturjei svakoj
zdravoj politikoj koncepciji. Srednji vijek on smatra savrenim, moramo se ugledati samo na
njega i ponovno izgraditi isti sistem na boljim osnovama. Rjeenje problema moi katolicizma
lei u razlikovanju katolikog uenja (osueno na propast) i katolike organizacije (budui
razvoj). On cijeni odvojenost duhovne i svjetovne moi. Comte opisuje najvanije rezultate
katolikog napretka na planu osobnog, porodinog i drutvenog morala. Samoubojstvo
postaje osueno, poboljao se socijalni poloaj ene poto je katolicizam ograniio ivot ene
uglavnom na porodinu sferu i posvetio neraskidivost braka. U reformaciji on vidi jedno
destruktivno kretanje koje kritiki ukida propadajui katoliki sistem, a da ne stvara pozitivan
nadomjestak za njegove odgojne i drutvene tekovine. Reformacija samo potvruje stanje
modernog drutva. Protestantizam je bio organ univerzalne duhovne emancipacije, a glavna
toka revolucionarnog kretanja je dogma neograniene slobode miljenja.
Degeneraciji eurposkog sistema lei u osnovi jedan uzrok; politiko unienje duhovne moi.
Kobna zabluda revolucionarnog protestantskog nauka sastojala se u tome to je ukinuo
politiku egzistenciju svake duhovne moi koja je bila nezavisna od svjetovne.
Uenje pozitivizma jest vjera u napredak ovjeanstva, za koju ovjenost ovjeka nije nikakav
problem.
CONDORCET I TURGOT
Condorcetova ideja napretka razlikuje se od Comteovog pozitivnog pojma napretka po
himerikim i apsurdnim oekivanjima vezanim za perfektibilnost ovjeka. Ali ba to i
pretjerana svjetovna vjera u napredak povezuje Condorceta s kranskom nadom u buduu
savrenost. Predmet njegovog istraivanja je razvoj ovjekovih sposobnosti u toku ljudske
povijesti. Prirodni cilj ovog postupnog napretka je usavravanje znanja i time postizanje sree.
Ljudi ubrzavaju i osiguravaju prirodni tok napretka. Perfektibilnost je neograniena, tj njena
jedina granica je trajanje nae planete i nepromjenljivost zakona univerzuma. Historija treba
postati egzaktna znanost posredstvom eksperimenata i prorauna, bez utjecaja praznovjerja,
predrasude i autoriteta.
Perfektibilnost ovjeka e utjecati i na prirodnu konstituciju ovjeka, pa e odgaati ili ukinuti
smrt. On je vjerovao da e znanost medicine i prehrana znatno produljiti trajanje ivota. No,
razdoblje najveih znanstvenih postignua istovremeno je i razdoblje najstranijih krvoprolia.
On je i dalje optimistian i kae da je ovjek prirodno dobar, a otkrie novog svijeta je bilo
okaljano predrasudama prema ne-kranskim uroenicima, te krivi krane za ubijanja, to
pobija popularno uenje o politikoj korisnosti religije.
U jeku napretka pokrenutog znanstvenim otkriima neki ljudi su slutili besmislenost
materijalnog napredovanja jer je izgledalo da sam napredak smjera gotovo nitavilu. Pregrt
svih znanja i otkria stvara labirint znanja itavo nae obrazovanje je beznadeno. Svijet
srlja u propast, jedini razlog za njegovo daljnje postojanje je njegova datost. Dokazat emo
neumoljivost zakona morala i postati njegova rtva, poto emo upravo propasti na tome to
nam je obeavalo ivot. Smatra suvinim istraivanje ostataka religije i njeno spominjanje, jer
da se netko jo mui da osporava boga na tom podruju je sablazan bez premca.
Turgotova filozofija povijesti svodi se na dva izlaganja, glavna tema oba predavanja je
napredak ljudskog roda i ljudskog duha i doprinos koji je tome dalo kranstvo. Tok povijesti,
premda prekidan povremenim periodima nazadovanja, odvijao se na osnovi prirodnog
principa napretka. ovjek je ivio u prirodnom stanju dok ga kranstvo, a kasnije filozofija,
nisu pouili opem bratstvu. ovjeanstvo u mijeni spokoja i uznemirenosti, dobra i zla,
neprestano i polagano marira prema veem savrenstvu. Taj proces inspiriran je duhom
kranstva. Turgot projicira svoje nade u injenice, a elje u misli, da bi posvuda vidio preokret
na bolje i da bi mogao konstruirati povijest na principu napretka. Kranska religija je postigla
to da se svi narodi pokazuju kao jednaki, to je bilo neophodno za svijest o prirodnim pravima.
Providnost zamjenjuje prirodnim zakonima napretka, ali nije sve povijesne putove vidio kao
isti napredak.

Voltaire
Izraz filozofija povijesti potjee od Voltairea. Na njenom poetku stoji oslobaanje od
teologije povijesti i antireligiozni motiv.
Voltaire svoj Essai poinje s Kinom, koja se u to vrijeme pojavila u vidokrugu kranskog
zapada putem misionara kojih se dojmila drevnost i razvijenost kineske kulture kao i
Konfucijeva etika. Dolo je do pitanja spajanja znanja o dalekom istoku i tradicionalnim
jedinstvom i aritem kranske povijesti. Najvei problem je bila biblijska kronologija i
astronomska kronologija Kineza. Voltaireovo prvo poglavlje o Kini ima namjeru da indirektno
diskreditira biblijsku povijest stvaranja. Naglaava nadmo kineske povijesti nad idovskom.
Dalje promatra civilizacije Indije, Perzije, sve do uspona kranstva, ali o njima govori kao
historiar, tj kao onaj koji zna to je ljudsko i koji odvaja sakralnu od profane povijesti. Dvije
velike prepreke napretka civilizacije su dogmatine religije i politiki ratovi. Uinak njegovog
Essaia je u tome to je historijski opravdao posebne ideale tadanje buroazije. Smisao i cilj
povijesti sastoji se u tome da polazei od uma popravi ljudske odnose, da ovjeka uini manje
nevjetim, boljim i sretnijim.
Njegov nazor o povijesti uslovljen je i u fizici. ovjek mora doi do mudrije teorije o vlastitom
znaaju i 18.st odgovara na to pitanje teorijom tegobnog stalnog napretka.
U Candidu posebno podvrgava satirinoj kritici kransko uenje o providnosti i Leibnizovu
tradiciju. Prirodni cilj postojanja je civilizacija ili kultura u naprimitivnijem smislu rijei: ovjek
treba kultivirati svoj vrt. To je jedini nain da uinimo ivot podnoljivim.
U svom Essaiu htio je dokazati dvije stvari: da Bossuetova univerzalna povijest nije
univerzalna, i drugo, da se providnost tokom povijesti nije pokazala. Univerzalna povijest koja
barem potencijalno saima itav tok dogaaja i usmjerena je k jednom cilju potjee iz
idovskog monoteizma i kranske eshatologije. Teko se od takvog shvaanja odvojiti, ali
Voltaire e pokuati kransku nadu poistovjetiti s oekivanjem boljeg svijeta i vjeru u
providnost s vjerom u ovjekovu sposobnost da se moe brino starati za vlastitu zemaljsku
sreu.
Vjerovao je u umjereni napredak, s periodima zaostajanja. Na pitanje je li kranstvo napredno
ili ne tvrdi da Pavlove opomene i evanelja nemaju nita zajedniko s modernim futurizmom.
Kranstvo je budunost anticipiralo i time produbilo i naglasilo ozbiljnost odluujueg
trenutka. Ideja stranog suda pretpostavlja da je povijest ve dosegla svoj cilj s Kristom. To je
odvojeno od politike, ekonomske povijesti; politiki dogaaji ne mogu utjecati na taj konani
sud.

Vico
Njegovo djelo je sistem fragmenata, nacrt jedne izvorne univerzalne povijesti u kojoj svaki dio
iznova poinje principima cjeline. Ono zato sadri ponavljanje i nejasnoe, ali takve vrste koja
pripada strasnom traganju jednog genijalnog istraivaa.
On je donio prvu empirijsku konstrukciju ljudske povijesti religije, drutva, oblika vladavine,
pravnih institucija i jezika iz filozofskih principa jednog vjenog zakona providencijalnog
razvitka, koji nije shvaen ni progresivno-historijski ni cikliko-kozmologijski.
Princip i metoda Nove znanosti
Nova znanost je 1) racionalna civilna teologija boje providnosti (razumni dokaz boje
providnosti u socijalnoj povijesti), 2) filozofija autoriteta, posebno porijekla vlasnitva, 3)
povijest ljudskih ideja, osobito najstarijih religioznih predodbi o nebu, 4) filozofska kritika
najstarijih religioznih tradicija, 5) idealna vjena povijest po kojoj se odvijaju svjetovne povijesti
svih naroda, 6) sistem prirodnog prava naroda, 7) znanost najstarijih i najtamnijih poetaka ili
principa profane svjetske povijesti poganskog svijeta. DAKLE nova znanost je u ukupnosti
umno zasnovana teologija jednog povijesnog svijeta. Ona naglaava primitivni herojski i
poetski religiozni duh.
Vico je doveo u pitanje kritiko mjerilo kartezijanske istine i to na temelju naela da je sve
zbiljsko znanje znanje uzroka, tj mi znamo istinito i temeljito samo ono to smo sami
prouzrokovali ili napravili. Istinito se mjeri na stvorenom. To je jedino izvjesno stajalite za
spoznaju istine od kojeg polazi nova znanost. O povijesti moemo znati neto izvjesno i
istinito. Nova znanost je filozofija i istodobno povijest ovjeanstva i mogua je poto je priroda
ljudi naroda sama po sebi ljudska i povijesna. On uzdie filologiju na rang filozofske znanosti.
Posredstvom kritike primata moderne prirodne znanosti uvodi primat filozofije duha, kako je
nazivamo od Hegela.
Fizika priroda je samo jedna i to manje znaajna polovina zbilje. Metafizika razmatra boga
preko poretka prirodnih stvari (ona slika sa bojim okom, enom koja je metafizika, i filozofom
koji prima providnost preko metafizike). Vico je htio pokazati da je povijesni svijet ovjeka
samo produkt njegove spontane stvaralake snage. Providnost ima posebni znaaj kao
metoda nove znanosti, zakonomjeran put na kome povijest dobiva svoj smjer i poredak.
Povijest ne moe biti graena na ateizmu. Sve civilizacije poivaju na obredima, nekoj formi
religije. Samo bojom providnou moe se ovjek obuzdati unutar poretka civilizacije i
ovjeanstva. Providnost iz ljudskih strasti stvara vrline i prirodno pravo naroda.
Providnost, prema Vicu, ipak djeluje na prirodan i jednostavan nain da je skoro identina sa
civilnim zakonima povijesnog razvitka. Ona razvija svoje poretke preko ljudskih prirodnih
nauka. No to mnogi kritiziraju i kau da kod te providnosti onda nema nieg svemonog niti
udesnog, ona kao da ne postoji onda. On je povezan s polemikom protiv stoikog i
epikurejskog vjerovanja u sudbinu i sluaj jer providnost dostie svoj univerzalni cilj putem
slobodne iako iskvarene ljudske volje.
Dijalektika povijesti
Povijest ne stvara bog, ve ovjek koji u slobodi stvara povijest i racionalni je individuum. S
obzirom na to providnost i sudbina postaju suvine i zbunjujue. No s obzirom da je kranski
pogled na povijest toliko nadmoan, racionalitetu se daje ime boga i providnosti. Takva
providnost ima dvostruku vrijednost: kritike individualistikih iluzija (kao da su individualni
interesi itav realitet povijesti) i kritike transcendencije boanskog. (to je sve Croceovo
stajalite)
Vico kae da je povijest kao jedan svijet koji je stvorio ovjek, no koji istodobno biva nadmaen
neim to je blie nunosti sudbine nego slobodnom izboru. Povijest nije samo slobodni in,
nego, i prije svega, zbivanje i dogaanje, pa je ona tako dvoznana. Svijet je nastao iz jednog
ljudskog duha kojeg je onda bog potinio svojim ciljevima i stalno ih koristio da bi odrao ljudski
rod.
Prava i lane relgijie
Kako bi primitivni ljudi shvatili providnost, ona se pokazivala kroz munje i gromove (Jupiter) i
tako stvarala lane religije jer ljudi nisu imali dovoljno razvijen duh da shvate pravu religiju.
Vico religiju izlae kao civilni, profani i povijesni fenomen. Svaki poganski narod ima svog
Jupitera i svog Herakla, svoje rituale i kultove. Kranska teologija za Vica je mjeavina
politike teologije teolokih pisaca starog vijeka i prirodne teologije metafiziara s najdublje
oitovanom religijom. On veinom iskljuuje bibliju kao historijski izvor, bez tete po svoja
nastojanja da njenu istinu dokae iz profanih izvora. Naglasak je posvuda na uzdizanju i
propadanju starog Rima kao na shemi svjetske povijesti i tipinom modelu drugog kurca u
povijesti srednjeg vijeka.
Napredovanje i nazadak povijesti
Tri razdoblja koja slijede nakon prethistorijskog doba giganata:
1. Vijek bogova, u kome su poganski ljudi ivjeli pod boanskom vlau i za svako svoje
poduzee obraali se auspicijama i prorotvima, najstarijim stvarima u povijesti
(teokratski vijek)
2. Vijek heroja, u kome su vladala aristokratska ureenja, zasnovana na ljudskoj,
plebejcima nadmonoj prirodi (mitologija)
3. Vijek ljudi u kome su svi uvjereni u jednakost svoje ljudske prirode i ive u slobodnim
monarhijama i republikama (racionalnost)
Prema njima razlikuje i tri vrste pisma i jezika: sveto, simboliko i profano. Sve ovo povezuje
boja providnost, no ovo nije napredovanja ka stalno civiliziranijim stanjima. Njegov zbiljski
telos je opadanje i propadanje, po kome napredak poinje nazadovati ka jednom novom
barbarstvu, koje je istovremeno ponovno nastajanje. Njegovo shvaanje proizlazi iz toga to
providnost shvaa u krunom toku prirodnog dogaanja.
Njegov pogled je prije antiki nego kranski, on se prvenstveno interesira za izvore i prastare
osnove, ali bez nade i vjere u budue ispunjenje. Povijest se ponavlja, ali s razliitim
varijacijama, a kruni tok nije beznadean, nego je prirodna i umna forma povijesnog razvitka.
Bossuet
Bossuetovo shvaanje povijesti stoji i pada s tezom da itavim tokom ljudske povijesti upravlja
providnost, tezom koju su ve u njegovo doba osporavali mislioci. On je bio uvjeren da je
uenje o providnosti najmonija prepreka nemoralu. Na poetku povijest gledamo kao
nepravednu, gdje vlada zlo, ali kada na nju gledamo oima vjere (ili oima uma po Hegelu)
onda vidimo skrivenu pravednost. Vjera u providnost izaziva dva uvstva u nama: da se ne
divimo nikakvoj zemaljskoj veliini i da se ne plaimo nikakve zemaljske bijede. Svijet je i dalje
u nepravednom poretku zbog toga to ovjek ima jo uvijek neto za oekivati iz budunosti,
tj vjenosti, a to je posljednji sud.
Njegovo djelo pokazuje vie historijskog razumijevanja za veliinu politike povijesti i jai
interes za pragmatiko povezivanje uzroka i posljedica, ali ono nije povijest drave boje, nego
povijest trijumfa crkve. Najoitija manifestacija boanske promisli u povijesti jednog naroda
jeste povijest izabranog naroda izabran je od boga kao poseban narod i stoga kao nijedan
drugi utjelovljuje religiozni smisao politike povijesti. Sva svjetska carstva sluila su religiji i
odravanju bojeg naroda. Ljudi mogu vidjeti padove i uspone u povijesti, ali kad bi mogli
sagledati iru sliku, znali bi da je to sve zbog nekog krajnjeg bojeg cilja.
Na primjeru Kristove smrti on pokazuje da obian ovjek u svojoj nevolji ne smije zahtijevati
ono to nije bilo dozvoljeno Kristu (izravni znak boanske zatite / providnosti). Upravo to
ukazuje na nunost vjerovanja u nevidljivo i to pobuuje vjeru. Kri je jedini znak slijeenja
Krista, ali ako je to tako, onda se ne moe oekivati da e ga svijet ikad slijediti. Svojet koji se
sam naziva kranskim je besmislen, a kransko razumijevanje svjetske povijesti moe se
utemeljiti samo na oprenosti kraljevstva bojeg i carstva ovog svijeta.

Joachim
Joachim je apokaliptine spekulacije i oekivanja kraja svijeta zamislio kao dosljedan sistem
historijsko-alegorijskog tumaenja, to je dovelo do estokih borbi miljenja unutar crkve.
Oznaka vjeno evanelje kod Joachima znai da u posljednjoj povijesnoj epohi crkva vie
nee biti svjetovna sveenika hijerarhija nego samostanska zajednica svetih po uzoru na
svetog Benedikta, s povijesnim odreenjem da konanim naporom spasi svijet zahvaen
propadanjem. Po rijeima Gerharda, Joachim je pripremio novu epohu kontemplativnog ivota
a duhovni sljedbenici svetog Franje trebali su biti organi i navjestitelji novog doba.
Providencijalni napredak ka povijesnom eshatonu
Poto je primijenio povijesnu logiku novog zavjeta na prolost i budunost on je shvatio likove,
figure i ivotinje u njihovom tajnovitom znaenju, shvatio je da su s njima zamiljene odreene
osobe i dogaaji koji za njegovo religiozno razumijevanje nisu bili nita drugo nego dogaanje
spasenja u povijesti. S time je bilo mogue konano razumijevanje povijesti. U svom spisu on
meu likovima apokalipse razlikuje one koji su ve ispunjeni od onih kod kojih to jo nije sluaj,
a tako je mogao profetski oznaiti budue stadije razvoja u itavom toku povijesti. Njegovo
vlastito stoljee radikalnog propadanja bilo je odluuje kao kriterij razlikovanja prolih i buduih
dogaaja.
Opa shema njegovog tumaenja zasniva se na uenju o trinitetu (otac, sin, duh sveti). idovi
su bili robovi potinjeni zakonu oca; krani su bili umni i slobodni (to je valjda doba sina), a
doba duha svetoga je ovo doba i razvija se u savrenu slobodu duha koju e okonati povratak
svetog Ilije. Prema njima postoje i povijesni poreci: poredak oenjenih koji se temelji na ocu;
poredak sveenika na sinu; poredak monaha na duhu i istini. Ti periodi se isprepliu pa tako
period duha imaju svoje uzore u prvoj i drugoj epohi. Pokuaj da se povijest objasni religiozno,
a ivanovo otkrivenje povijesno, vrlo je komplicirano. Tako skraeno, izlaganje povijesti nuno
postaje prorotvo a pravo razumijevanje prolosti poiva na ispravnom pogledu na budunost
u kojoj e se ostvariti prethodni znaci.

Augustin
Opovrgavanje antikog pogleda na svijet
Augustin je pokuao osporiti klasinu teoriju vremenskog kretanja jednom teologijom ljudske
povijesti kojom upravlja bog, i to na praktino moralno-teoloki nain. Bog je stvorio svijet,
upravlja njime, mi ga spoznajemo preko svetog pisma, itd itd. grka theoria je svjetonazor ili
kontemplacija vidljivog i zato se moe dokazivati, a vjera, pistis, pouzdanje ili bezuslovno
povjerenje u nevidljivo i stoga nedokazljivo. Ono se praktiki priznaje, a ne spoznaje. Boga
dokazuje kozmolokim argumentom, preko savrenstva svijeta. Istodobno sa svijetom je
stvoreno i vrijeme. Odluujui je argument protiv klasinog pojma vremena moralni: pogansko
uenje je lieno nade jer se nada i vjera po svojoj sutini odnose na budunost, a prave
budunosti ne moe biti ako su prola i budua vremena jednako vrijedne faze unutar ciklikog
vraanja bez poetak i kraja. Iskljuenje blaenstva je ono to vjeno vraanje istog ini
neprijateljskim kranskom vjerovanju.
Teologija povijesti
Drava boja je uzor svakog tumaenja povijesti koje se moe nazvati kranskim. Ona nije
filozofije povijesti nego dogmatino izlaganje kranstva u svjetskom zbivanju. On tumai
istinu kranskog uenja u svetoj i profanoj povijesti, ali sama svjetska povijest za njega nema
posebnog smisla jer to god se u njoj dogaalo, neznatno je u poreenju s alternativom
prihvaanja ili odbijanja kranske misije da iri jednu jedinu istinu. Vjera nadilazi sve
povijesne rezultate i krize. U povijesti se ne radi o veliini carstava nego o spasenju ili
prokletstvu u eshatolokoj budunosti. Cilj razumijevanja sadanjih i prolih dogaaja je
strani sud i uskrsnue. Pravo dogaanje u povijesti je borba izmeu boje drave i zemaljske
(civitas terrena?), tj izmeu vjerovanja i nevjerovanja. Znai, sve ovo slui samo da Augustin
opravda boga. Ideja napretka mu nije pretjerano zanimljiva jer krane zanima samo
napredovanje prema dijeljenju vjerovanja od nevjerovanja, krista od antikrista.

Orosius
Ugleda se na Augustina, ali su njegova djela bogatija historijskim sadraem i pridaje vei
znaaj usporeivanju sree i nesree u poganskim i kranskim vremenima. Povijest je
dogaanje spasenja jer je povijest grenog roda koji je svoju slobodu zloupotrijebio protiv
stvoritelja. Cilj njegove povijesne teologije je opisivanje patnji i kazne grenog ovjeka. Bog je
stvorio svijet i usmjerio povijesni proces prema jednom cilju, vodi ovjeka svom stvoritelju.
Patnje ovjeanstva dokazuju boju vladavinu. Trebaju se usporeivati dogaaji s
dogaajima, a ne nai trenutni doivljaji nesree s uljepanim izvjetajima o prolim
dogaajima (prije je bilo bolje, prije nije bilo tolko zla itd, ili obratno, prije je bilo puno gore).
Ljudi uvijek vjeruju u bolja vremena; jedni ih oekuju u budunosti, a drugi ih premjetaju u
prolost. Ta subjektivnost i egoizam ne doputa ljudima da vide stvari u njihovim pravim
razmjerima. Srea i nesrea variraju oito od osobe do osobe, od grada do grada, pa se
vremena teko mogu nazvati sretnima jer su uvijek za nekog bila nesretna. Sav je optimistian,
vjeruje u bolje sutra, ne vjeruje u antiki pesimizam i propadanje.
Biblijsko tumaenje povijesti
Pretkransko i postkransko poganstvo polazi u raunanju vremena od nekog presudnog
politikog dogaaja (npr osnivanje Rima). Kranskom raunanju vremena svojstveno je da
ga rauna polazei od jednog centralnog dogaaja koji se dogodio u trenutku kada je vrijeme
bilo ispunjeno. Za njih je spasenje dolazak boji koji se ve dogodio. Zato se vrijeme rauna
isto tako unaprijed kao i unatrag, a njegov centar je Krist. Sve se vrti oko boga; ljudi su zgrijeili
protiv boga, a bog je bio spreman i milostiv da otkupi ljude. Prema tome, povijest je kretanje
od otuenja do spasenja. Vrijeme izmeu je vrijeme osvjedoenja i odvajanja ita od kukolja.
Biblija se koncentrira na rijetke osobe i dogaaje koji povezuju providnost sa spasenjem,
jedinstvenom povijeu od bitnog znaaja. Moderna povijest se oslobodila kranskog
vjerovanja u jedan centralni dogaaj, ali se ona pridrava njenih pretpostavki i posljedica, tj
prolosti kao pripreme i budunosti kao ostvarenja. Kransko shvaanje povijesti nije stvar
teorije i dokazivanja, nego vjere. I budunost i prolost se sjedinjuju u Kristu, juer i danas i
isto tako u vjenost. To se ne moe prevesti u pojmove svjetske povijesti niti se moe
filozofski razviti.

Zakljuak
Povijest oito ima problema. Nema nikakav konani rezultat, konani smisao
Najznaajnija crta kranske tradicije je dualizam: u starom zavjetu izmeu izabranog naroda
i pogana, u novom izmeu bojeg kraljevstva i ovog svijeta. Prvi je dualizam u povijesti dok
drugi suprotstavlja svijet kraljevstvu bojem.
Moderno precjenjivanje povijesti, tumaenje svijeta kao povijesti, rezultat je naeg otuenja
od prirodne teologije antike i natprirodne teologije kranstva. Ono je strano i mudrosti i vjeri.
Povijest ovog svijeta gubi znaaj srazmjerno intenzitetu kojim se ovjek odnosi prema bogu i
samom sebi.
Javlja se udna situacija da se pokuaj jedne filozofije povijesti, istina, temelji na biblijskoj
tradiciji, ali da ba ta tradicija onemoguava filozofsko ekspliciranje bojeg djelovanja. Mora
se napraviti razlika izmeu povijesnog porijekla i njegovih moguih posljedica. Opet sve o
spasenju, povijest je grijeh i patnja a ne napredak, itd itd itd.
Nemogunost da se stvori jedan progresivni sistem profane povijesti na bazi vjerovanja ima
svoj pandan u nemogunosti da se na osnovi uma projicira jedan smisleni plan povijesti.
Vidimo injenice, ali ne i povijesne mogunosti koje su skrivene u faktorima. Oigledna
sluajnost povijesnih dogaaja ima beskonaan niz primjera.
Augustin je dobro povezao podudaranje poganskog i kranskog uvaavanja providnosti i
sudbine. Kranstvo i antika nisu znali za napredak i kategoriju profanog. Sva moralna i
duhovna, socijalna i politika povijest zapada je u izvjesnim granicama kranstva, pa ipak
podriva kranstvo upravo time to na svjetovne stvari primjenjuje kranska naela.

Nietzscheovo obnavljanje uenja o

vjenom vraanju
Njegovo uenje o vraanju istog je sablazan i ludost za one koji jo vjeruju u religiju napretka
ili progresivnog propadanja. Ona ponovno oivljava kontroverzu izmeu ranog kranstva i
klasinog poganstva.
Zato se ne drimo povijesti i prirodnih znanosti umjesto to se predajemo ispraznim
spekulacijama o kranskom i nekranskom smislu ivota? To je valjda u ljudskoj biti da
radije vjeruje u neku sudbinu to je odredio bog nego u puku sluajnost dogaaja povijesti.
Trebali bi zauzeti nadljudsko stajalite kako bi o ovome priali.
Utvruje antinomiju izmeu volje i fatuma. Ovaj problem bi se rijeio samo kada bi slobodna
volja bila najvia potencija fatuma. Svijet je onaj koji izbavlja nau sluajnu egzistenciju, poto
on kransko sopstvo ponovo uvlai u poredak kozmike nunosti.
Bog je mrtav: ovaj ivot koji ivi ivjet e jo puno puta i svaki put e ti se vratiti svaka bol i
svaka radost, sve po istom redu i slijedu. Ovo oznaava etiki imperativ: ivjeti tako kao da se
vjena klepsidra opstanka neprekidno obre da bi svaki na postupak opteretila teinom
neizbjene odgovornosti. (kasnije to oznaava kao metafiziku istinu)
U zaratustri je navijestio vjeno vraanje ivota u njegovoj dvostrukoj punoi stvaranja i
razaranja, radosti i patnje, dobra i zla. Dok je on jo ozdravljenik od bolesti na smrt, njegove
ivotinje mu govore: sve ide i sve se vraa, vjeno se okree kota bitka. Mirenjem sa svojom
sudbinom ovjek postaje natovjekom, pri emu neprijateljski fatum postaje njegova vlastita
sudbina.
Nespreman da svoj nazor razvije teorijski kao najvii poredak bitka svega postojeeg (bitak
koji krui), uvodi ga ponajprije kao etiki imperativ. Teorija vjenog vraanja je za njega postala
praktina hipoteza i orue koje e za ovjeka iskovati ideju apsolutne odgovornosti, koja treba
zamijeniti osjeaj dunosti koji je bio ivotan dokle god su ljudi ivjeli u nazonosti boga i u
oekivanju stranog suda.