Professional Documents
Culture Documents
Aleksandar Solzenycin - Rijeka Bez Ušća PDF
Aleksandar Solzenycin - Rijeka Bez Ušća PDF
Aleksandar Solzenycin - Rijeka Bez Ušća PDF
3. oujka 1955.
Draga Jelena Aleksandrovna i dragi Nikolaje Ivanoviu!
aljem vam zagonetku: pogodite ta je ovo i gdje je? Na prozorima su reetke
(istina, samo na prvom katu, protiv lopova, a i te su ukrasne nalik na zrake
koje se pruaju iz jednog kuta; nema ni brnjica!). Po sobama su leajevi s
posteljinom. Na svakom leaju uplaen, jadan ovjek. Izjutra obrok kruha,
eera,, aja (protupropisno je ve i to to imamo doruak). Ujutro je zlokobna
tiina, nitko ni s kim ne razgovara, ali zato predvee postaje buno i naveliko
i ivahno se raspravlja. Svaamo se oko toga hoemo li otvoriti ili zatvoriti
prozori, koga eka bolja a koga loija sudbina i koliko ima opeka u
samarkandskoj damiji. Preko dana nas 'vade' jednog po jednog radi razgovora
sa slubenim osobama, radi formalnosti ili sastanaka s rodbinom. ah, knjige.
Donose i pakete, a oni koji ih dobiju preprtljavaju ih amo--tamo. Netko dobiva i
dopunski obrok, ali to ovaj put nisu cinkaro-i (to mogu pouzdano tvrditi zato
to ga i ja dobivam). Nekada vre pretrese, oduzimaju osobne stvari, treba ih
skrivati, kao to se-treba i boriti, za pravo da se smije proetati. Kupanje je
najvei dogaaj, ali u isto vrijeme i nevolja: hoe li biti voda topla i hoe li
je biti dosta? Kakvo e rublje dobiti? Nema nita sm jesni je nego kad se
pojavi neki novajlija i pone postavljati najbesmisle--nija .pitanja i ne
slutei to ga zapravo eka ...
Onda, jeste li pogodili? ... Naravno, rei ete da sam pretjerao: otkud u
kaznionici posteljina? A ako je istrani zatvor, gdje su onda nona
presluavanja? Kako slutim da e ovo pismo prouiti na poti u U-Tereku, ne
uputam se u daljnje analogije.
Tako sam vam ja proivotario u Odjelu za rak ve pet sedmica. Ponekad mi se ini
da sam se vratio nekadanjem ivotu, kome vie nee biti kraja. Najmunije je
to u leati ovdje neodreeno vrijeme, sve do prekomande. (A od uprave sam
dobio dozvolu samo na tri sedmice, taj sam rok zapravo ve produio i mogli bi
me suditi kao bjegunca.) Uope mi ne govore kada e me pustiti.
217
i nita mi ne obeavaju. Po svojim profesionalnim obavezama oito moraju
iscijediti iz bolesnika sve to se dade iscijediti i otpustiti ga istom kad mu
krv posve presahne.
Da ujete kakav je rezultat: ono poboljanje, koje ste vi u prolom pismu
nazvali 'euforikim stanjem', koje me je obuzimalo u prvim danima poslije
dvosedminog lijeenja kada sam se naprosto sav sretan vraao u ivot sve je
to sad prolost, tome vie nema ni traga. Silno mi je ao to nisam onda uporno
traio da me puste. Sve to je bilo korisno u mome lijeenju sad je gotovo,
poinje samo tetno.
Opijaju me rendgenskim zrakama dva puta dnevno, svaki put po dvadeset minuta ili
tri stotine 'r' i sada vie ne.osjeam bolove u kojima sam napustio U-Terek,
ali sam upoznao muninu. Dragi moji, da vi znate kako je gadna munina od
redngena (a moda je izazivaju injekcije, to ide jedno s drugim)! Razdire mi
prsa i traje sate i sate! Prestao sam naravno puiti i to je nekako dolo samo
od sebe. Osjeam se uasno: ne mogu se etati, ne mogu sjedjeti, pronaao sam
jedan jedini ugodan poloaj (u tom poloaju vam i piem ovo pismo i zbog toga
piem olovkom i ovako neravno): nemam jastuka, leim nauznak, noge sam malo
podigao a glava mi ak visi s kreveta. Kad me pozovu na zraenje i kad uem u
kabinet gdje ionako snaan zadah rendgena, naprosto me je strah da ne ponem
povraati. Tu muninu donekle ublauju slani krastavci i usoljeni kupus, ali ni
u bolnici ni u cijelom bolnikom naselju ne moe ih naravno dobiti a napolje
bolesnike ne putaju. 'Neka vam', vele, 'donesu roaci!' Roaci! ... Nai roaci
"u krasnojarskoj tajgi tre unaokolo na etiri noge, to se bar zna! I to onda
preostaje jadnome zatvoreniku? Obujem cipele, stegnem enski ogrta vojnikim
remenom i oduljam se do onoga mjesta gdje je bolniki zid napola sruen.
Prepentram se, preeni eljezniku prugu i za pet minuta sam na trnici. Ni u
uliicama okotrnice, ni na samoj trnici nitko se ne udi niti smije mojoj
vanjtini. Vidim u tome duhovno zdravlje naeg naroda koji se navikao na sve. Po
trnici neko vrijeme hodam i mrzovoljno se cjen-kam, onako kako to umiju
zacijelo samo politiki kanjenici. (Kad vidim masnu bjelkastoutu koko,
prezirno u rei: 'I koliko ti trai tetie za to tvoje tuberkulozno pile?'
Moete misliti koliko imam rubalja, i kako da doem do njih ... Djed mi je
govorio: 'Kopjejka uva rubalj, a rubalj uva glavu.' Imao sam pametna djeda.)
Krastavci su mi jedini spas. Tek koji se u poetku lijeenja odjednom vratio,
sad ve nestaje. Isprva sam ak i debljao, od rendgena, ali sada mravim. Glava
mi je teka i jednom mi se poteno vrtjelo. Istina, pola tumora je nestalo, rub
mu je meki, jedva da ga mogu napipati. Ali dotle propada krv, hrane me
specijalnim lijekovima koji bi trebalo da poveaju broj leukocita (uz put se
mora neto i pokvariti!) i spremaju se, da bi izazvali 'provokaciju leukocita'
(tako to oni zovu, lijepa li jezika!) da mi daju i ... mlijene injekcije! E, to
je zbilja pravi barbarluk! Pa onda mi radije dajte alicu svjea mlijeka! Ni za
ivu glavu neu primiti te injekcije.
218
Prijete se jo da e mi davati transfuziju krvi. I to u odbiti. Jedino e me
spasiti to mi je grupa krvi broj 1, koju rijetko dobivaju.
Uope su moji odnosi sa efom Odjela vrlo napeti, posvadimo se pri svakom
susretu. efica je vrlo zadrta ena. Posljednji put me je pipala po grudima i
tvrdila da 'nema reakcije na svnoestro-lum', da izbjegavam injekcije i da je
varam. Prirodno je da sam se raestio (iako je zapravo zbilja i varam).
A s lijenicom terapeutom tee mi je biti tako tvrdoglav znate zato? Zato to
je ona vrlo obazriva. (Vi ste mi, Nikolaje Iva-noviu, jednom pokuali objasniti
znaenje izraza: 'njena rije kosti lomi'. Prisjetite me kad je to bilo, molim
vas.) Ne samo to nikada nee podviknuti na mene, nego se ne zna ni poteno na-
mrtiti. im mi prepie neto protiv moje volje, odmah obori pogled. I ja onda
poputam. Osim toga o nekim pojedinostima ne mogu s njom ni raspravljati: jo je
mlada, mlaa od mene i nekako mi je neugodno otvoreno ispitivati. Inae je ak i
ljepu-kasta, privlana ena. Tvrdila mi je da je udata, dobro se sjeam, ali
odjednom sam saznao da je toga mua izmislila. To to nije udata oito smatra za
ponienje, pa je zato i slagala.
kolniki je optereena, takoer nepokolebljivo vjeruje u prihvaene metode
lijeenja i ne mogu je natjerati da u njih posumnja. Uope, nikome ne pada na
pamet da o tim metodama poraz-govori sa mnom, nitko me ne smatra za razumna
sugovornika. Moram prislukivati razgovore lijenika, nasluivati, shvaati i
ono to nije reeno, truditi se da se dokopam medicinskih knjiga i da tako sam
sebi objasnim vlastito stanje.
Svejedno nikako da zakljuim: ta da radim, ta je za mene najbolje? esto me
pipaju ispod kljune kosti, i mene zanima kolika je mogunost da ondje upravo
otkriju metastaze? Zato me napajaju tim tisuama rendgenskih jedinica? Da li
zaista zbog toga da tumor ne pone ponovno rasti? Ili samo onako, za svaki
sluaj, iz peterostrukog ili deseterostrukog opreza kao pri gradnji mostova? Ili
samo da bi udovoljili bezosjeajnim, ravnodunim zahtjevima medicinske prakse,
kojih se ne mogu odrei da ne ostanu bez posla? Ali ja bih ipak mogao otii.
Mogao bih razbiti taj krug, samo kad bi mi rekli istinu! ... Ali oni nita ne
govore.
A ja zapravo i ne traim dug ivot! to bi i mogao od njega poeljeti? ... Ili
sam cijelo vrijeme ivio pod straarskom paskom, ili su me neprestano muili
bolovi sad bih htio da bar malko poivim i bez straara, i bez bolova, i bez
jednog i bez drugog to je sve o emu se usuujem matati. Nije meni ni do
Lenjingra-da, ni do Rio de Janeira, ja hou nae zabaeno selo, na kukavni U-
Terek. Ubrzo e ljeto, hou da to ljeto spavam pod zvijezdama na drvenom leaju
i da se, probudivi se nou, prema mjestu Labuda i Pegaza, dosjetim koliko je
sati. Eto, samo da mi je proivjeti to jedno jedino ljeto gledajui zvijezde i
da te zvijezde ne zasjenjuju logorski reflektori a poslije se vie ne moram ni
probuditi. Jest, htio bih jo, Nikolaje Ivanoviu, da se s vama (i s ukom,
naravno, i s Tobikom), kad oslabi omara, proetam stepskom stazom sve do rijeke
u i da na mjestu gdje je voda do ko-
219
ljena sjednem na pjeano dno, pustim noge u struju i tako dugo, dugo sjedim,
natjeui se u nepominosti s apljom na drugoj obali.
Naa u ne tee ni u kakvo more, ni u jezero, ni u kakvu veliku vodu. Rijeka
koja umire u pijesku! Rijeka koja nikamo ne utjee, koja je svoju najbolju vodu
i svoju najbolju snagu razdijelila tek onako uz put i sluajno prijateljima
zar to nije slika i prilika naih zatvorenikih ivota u kojima nam nije dano
bilo to uiniti, nego nam je sueno da neslavno usahnemo; sve nae najbolje i
jest taj tok gdje jo nismo presuili, i sve uspomene na nas mogu se skupiti u
dva dlana vode koje smo davali jedan drugome u obliku susreta, razgovora,
pomoi.
Rijeka koja nestaje u pijesku! A, eto, lijenici bi mi htjeli oduzeti i tu
posljednju tekuicu. Kojim pravom (njima ni ne pada na pamet da se sjete tog
prava) oni bez mene, a u moje ime, odluuju da nastave ili ponu takvo strano
lijeenje kao to je, na primjer, hormonoterapija. To je zapravo komadi
usijanog eljeza kojim te jedanput opre pa ostane invalid cijeloga ivota. I
kako to zvui svakidanje u svakidanjoj klinikoj praksi!
Ve sam se i prije pitao, a sad se osobito esto pitam: koja je ipak najvia
cijena ivota? Koliko moemo za nj platiti, a koliko je previe? U kolama djecu
pouavaju: 'Najvrednije to ima ovjek jest njegov ivot, dan mu je svega
jednom.' Znai da se treba poto-poto hvatati za taj ivot ... Mnogima od nas
logor je pomogao da zakljue kako su izdaja ili ubistvo dobrih i nemonih ljudi
previsoka cijena, via od vrijednosti naeg ivota. Ali to se tie
dodvoravanja, laskanja i laganja tu je miljenje u logoru ve bilo podijeljeno i
mnogi su govorili da je ta cijena prihvatljiva, a moda zbilja i jest. Ali
koliko stoji ovjeka ako, da bi sauvao ivot, mora rtvovati sve ono to tom
ivotu daje boju, miris i unosi u njega uzbuenje? ta vrijedi ivjeti samo s
probavnim sustavom, dinim organima, miiima i mozgom? ta vrijedi postati ivi
stroj? Nije li ta cijena malo previsoka? Ne zvui li podrugljivo? Treba li to
platiti? Nakon sedam godina vojske i sedam godina logora dva puta po sedam
godina, dva puta taj rok iz bajki ili biblije da se odrekne ak i sposobnosti
razlikovanja mukarca od ene? Nije li ta cijena odvie paprena?
Ne bih ni trenutak oklijevao i ve bih se odavno posvadio s njima i otputovao,
kad ne bih tako ostao bez njihove potvrde boginje Potvrde! a kako je samo
ona potrebna kanjeniku! Moda e sutra upravitelju ili pajkanu pasti na pamet
da me poalje jo tri stotine kilometara dublje u pustinju a ta e me potvrda
izvui: potreban mu je stalan lijeniki nadzor 'oprostite, molim vas lijepo,
graanine upravitelju!' Kako da se stari kanjenik odrekne lijenike potvrde?
To je nezamislivo.
Znai da se treba ponovo pretvarati, izvlaiti, varati, otezati a to mi je ve
dodijalo raditi cijeli ivot! (Uostalom, od tog silnog lukavstva hvata nas umor
i poinjemo grijeiti. Sam sam osobno zamutio s onim pismom laborantice iz Omska
koje sam traio da mi ga poaljete. Predao sam ga, zgrabili su ga, prisili uz
povijest bolesti, i kad je ve bilo kasno, shvatio sam da me je efica Odjela
nadmudrila: sad ona moe mirne due da mi daje hormonotera-piju, a da nije bilo
pisma, moda bi oklijevala.)
220
Da mi se vratiti u U-Terek, pa da tumor sluajno ne urodi negdje metastazama,
ja bih ga udesio korijenom s Isik-Kula. Ima neto dobro u snanom otrovu: otrov
nije neki tobonji nevini lijek, on se ne pretvara: ja sam otrov! uvaj se! Ili
ili! I ovjek bar zna u to se uputa.
Posljednjim pismom (putovalo je vrlo brzo, svega pet dana, a sva prijanja po
osam) vi ste me vrlo uzbudili: zar je mogue da se u naem kraju pojavila
geodetska ekspedicija? Kakvo bi to bilo veselje za mene da stanem za teodolit,
da bar godinicu dana radim kao ovjek! Bi li me uzeli u posao? Svakako bih morao
prelaziti odreene granice zatvorenikog podruja, a osim toga se ti poslovi
obavljaju vrlo tajnovito, uvijek je to bilo tako a ja sam kompromitiran
ovjek.
'Most Waterloo' i 'Rim, otvoreni grad', koje hvalite, ja sigurno nikad neu
vidjeti: u U-Tereku drugi put nee igrati, a ovdje, ako hou u kino, morao bih,
kad me otpuste iz bolnice, negdje prenoiti, ali samo gdje? Uostalom, tko zna da
ja neu i otpuzati iz bolnice?
Nudite se da mi dostavite koju paru. Hvala vam. Isprva sam htio odbiti: cijeli
ivot sam izbjegavao (i izbjegao) da budem u dugovima. Ali sam se prisjetio da
u poslije smrti ipak ostaviti neko nasljedstvo: moja bundica u U-Tereku je
ipak nekakva stvar od vrijednosti! A ono crno sukno koje je dugako dva metra i
slui kao pokriva? A pernati jastuk, dar Meljniukova? A tri sanduka od kojih
sam slupao krevet? A dvije tave? Logorska porcija? lica? I mali kabao! Ostatak
ogrjeva! Sjekira! Napokon i petrolejka! Ba sam bio lakouman to nisam sastavio
oporuku.
Znai, bit u vam zahvalan ako mi poaljete stotinu i pedeset rubalja (ne
vie!). Vau narudbu da pokuam nai hipermangana, sode i cimeta ozbiljno sam
shvatio. Prisjetite se i napiite mi to vam jo treba? Moda biste ipak ono
lagano glaalo? Ne ustruavajte se, ja u uiniti sve.
Iz vaeg meteorolokog izvjetaja, Nikolaje Ivanoviu, razabi-rem da je kod vas
jo prilino hladno, ni snijeg se nije otopio. A ovdje je ve takvo proljee da
je upravo udno i neshvatljivo.
Kad smo ve kod meteorolokog izvjetaja, pozdravite Inu trem ako je vidite.
Recite joj da ja ovdje esto nju ...
A moda je bolje da je i ne pozdravljate ...
Mue me neki neodreeni osjeaji i ne znam pravo to elim? to ja uope jo
imam prava poeljeti? Ali kad se sjetim nae velike utjeiteljke, nae velike
izreke: 'Bilo je i gore', odmah ivnem. Nisam ja taj koji e oboriti glavu! Jo
se ja mogu promigoljiti!
Jelena Aleksandrovna spominje da je u dvije veeri napisala deset pisama.
Pomislio sam kako se danas rijetko susree takvo suosjeanje i stalna panja
prema ljudima. Tko se danas tako sjea svojih dalekih i rtvuje im svako vee?
Meni je tako milo pisati vama dugaka pisma upravo zato to znam da ete ih
itati naglas, da ete ih preitavati, da ete svaku reenicu prouiti i da ete
na sve odgovoriti.
,
Da ste mi sretni i veseli, dragi moji prijatelji,
va
Oleg.
221
23
ZATO LOE IVJETI?
Petog oujka je osvanuo siv dan, sipila je hladna kiica a u bolesnikoj sobi je
bilo burno i promjenljivo: Demka se spremao da prijee u kirurki odjel jer je
bio juer potpisao pristanak na operaciju, a uz to su doveli i dvojicu
novajlija.
Prvi je novajlija dobio Demkin leaj u kutu, kraj vrata. Bijae to visok
ovjek ali vrlo pogrbljen, izvijenih lea, staraki svenula lica. Oi su mu bile
tako oteene, donji kapci su se toliko spustili da mu se okomiti oval, kakav
imaju svi ljudi, pretvorio u krunicu i u tom krugu bjeloonica je sjala
nezdravom crvenom bojom, a prsten arenice bio je boje svijetlog duhana i
takoer se inio veim nego to je obino zbog nisko sputenih kapaka. Reklo bi
se da je starac tim velikim okruglim oima promatrao sve nazone nekako otro i
uporno.
Demka je ve cijelu posljednju sedmicu bio izvan sebe: noga ga je bez prestanka
trgala i tipala, nije mogao vie ni spavati, niim se nije mogao baviti i jedva
se savladavao da ne vie i ne smeta susjede. Toliko ga je stislo da mu se noga
vie nije inila neophodna za ivot nego mu je bila nalik na prokleto breme
kojega se treba to jednostavnije i bre osloboditi. I ta operacija, koja mu se
prije mjesec dana inila kao kraj ivota, sad mu se priviala kao spas. Tako se,
eto, mijenjaju naa mjerila u ivotu.
Iako se Demka ve posavjetovao sa svima u sobi prije nego to je stavio potpis
na pristanak, on je i danas, spremajui zaveljaj i opratajui se, nastojao da
ga drugi umiruju i ponovo nagovaraju. Vadim je morao ponavljati sve ono to je
ve rekao: kako je Demka zapravo sretan to e se tako jeftino izvui i kako> bi
se on, Vadim, vrlo rado mijenjao s njim. Demka se ipak odupirao:
A kost, zamislite, pile pilom! Jednostavno pile, kao gredu. Kau da to
osjea pod bilo kakvom narkozom.
Ali Vadim nije znao niti je elio da ga dugo tjei:
Pa ta smeta, nisi ti prvi, kad su izdrali drugi, izdrat e i ti.
222
U ovome, kad i u svemu, on je bio pravedan i objektivan: nije ni za sebe traio
utjehu, niti bi je prihvatio. U svakoj utjehi. bilo je neto ljigavo,
religiozno.
Vadim je bio jednako pribran, ponosan i uljudan kao i za prvih dana koje je
ovdje proveo, samo je nestalo opaljene boje-njegova lica, koju je sad zamijenilo
utilo i neto ee su mu drhtale usnice od bola a elo mu se skupljalo od
srdbe ili nedoumice. Dok je jo govorio da mu ostaje svega osam mjeseci, a ipak
jo jahao, letio u Moskvu, sastao se s ernogorodcevom,. on je zapravo bio
uvjeren da e se izvui. Ali sad je ve proleao mjesec dana jedan mjesec od
onih osam, i to moda ne prvir nego ve trei ili etvrti mjesec. Svakog dana
sve ga je vie boljelo kad je hodao ve je bilo teko zamisliti da e uzjahati
konja i juriti po polju. Boljele su ga ve i prepone. Proitao je tri knjige od
onih est koje je bio donio sa sobom, ali vie nije bio onako siguran da se
rudaa moe pronai ispod vode odnosno da je to jedino vano na svijetu, pa
stoga vie nije onako marljivo itao, ni stavljao upitnike i usklinike. Vadim
je-uvijek smatrao da je ivot uspjean kad ti je dan prekratak da obavi posao.
Ali sad mu je dan bio nekako podugaak, a ivot sve krai. Popustile su opruge
njegove radne sposobnosti. Ujutro-se vie nije onako esto budio da bi u miru
itao nego je, tavie, ponekad naprosto leao, pokrivi se preko glave, i
padalo mu je na pamet da bi moda bilo jednostavnije predati se i klonuti nego
se boriti. Hvatala ga je muka od ovdanje beznaajne okoline, od glupavih
razgovora i, odriui se svog ishitrenog ponaanja, najradije bi poput zvijeri
zaurlao na gvozdenu stupicu:, Sluaj, dosta ale, putaj mi nogu!
Vadimova majka obila je etiri ugledne linosti, ali nije uspjela dobiti
koloidno zlato. Donijela je iz Rusije brezovu gubu, dogovorila se s bolnikom
sestrom da mu donosi rastvor svakoga dana, i opet se vratila u Moskvu da obija
pragove uglednika u potrazi za zlatom. Nije se mogla pomiriti s injenicom da
radioaktivno zlato negdje postoji a da e se sinu bez njega rairiti metastaze.
Demka prie Kostogutovu da mu kae posljednju rije ili da uje posljednju
rije. Kostogutov je leao koso na krevetu podigavi noge na ogradu a glava mu
je visila sa strunjae. Tako je bio obrnut u Demkinim oima a i on je Demku
vidio naopako. Pruio mu je ruku i tiho ga ispratio (bilo mu je ve teko glasno
govoriti jer ga je neto boljelo u pluima):
Ne trtari, Demka. Vidio sam da je stigao Lav Leonidovi. On e to brzo
urediti.
Je li? zanimalo je Demku. Vidio si ga svojim oima?
Jesam.
Ba dobro ... Ba dobro to sam dosada otezao.
Eto, tek to bi se u bolnikom hodniku pojavio taj klipan od kirurga, dugakih
ruku, to su mu padale uz tijelo, bolesnicima bi odmah porasla krila kao da im
je cijeli mjesec dana samo taj dugajlija nedostajao. Kad bi kirurge najprije
pokazivali bolesnicima da ih oni izaberu svi bi zacijelo ili na operaciju
Lavu
223.
-Leonidoviu. Lutao je ori-uvijek klinikom turobna izraza na licu, ali kad bi ga
i vidjeli turobna, bolesnici bi to tumaili tako to danas nije dan za
operacije.
Iako Demka nije imao nita protiv Jevgenije Ustinovne, iako je ta krhka
Jevgenija Ustinovna bila odlian kirurg, ipak e se Demka drugaije osjeati kad
legne pod one kosmate, majmunske ruke. Kako god ispadne, spasi li ga ili ne
spasi, sigurno nee pogrijeiti u to je Demka, tko zna zato, bio siguran.
U jednom kratkom razdoblju bolesnik postane blizak kirurgu, ali mu je tada
blii nego roenom ocu.
A je li on dobar kirurg? potmulo jeknu novajlija s biveg Demkinog
kreveta, u koga su oi bile onako podbule. inilo se kao da je nekako zateen,
izgubljen. Bilo mu je hladno i ak je u sobi preko pidame navukao ogrta od
parheta, koji nije opasao; i taj se stari ogledavao kao da ga je netko u
samotnoj kui iznenada probudio lupom o vrata, usred noi, a on siao s kreveta
ne znajui ta se dogaa.
M-m-m-m! proguna Demka sve zadovoljniji, sve zanosnije kao da je ve bar
pola operacije preturio. Lavina! Majstor i pol! Hoete li i vi na operaciju?
to vi imate?
Isto to kratko odvrati novajlija kao da nije uo cijelo pitanje. Na njegovu
licu nije bilo traga Demkinog olakanja, njegove krupne okrugle oi koje su
netremice motrile oko sebe nisu se promijenile inilo se da as prodorno pilje
a as da nita ne vide.
Demka je iziao, novajliju su smjestili, sjeo je na krevet, naslonio se na zid i
opet se utke zapiljio svojim krupnim oima. Zapravo nije pomicao oi, nego bi
ih naprosto upro u pojedinog bolesnika i dugo ga motrio. Tada bi okrenuo cijelu
glavu i zagledao se u drugoga. Ili ak mimo njega. Ne bi se pomaknuo ni kad bi
to unulo ili se pokrenulo u sobi. Nije govorio, nije odgovarao, nije
zapitkivao. Proao je ve cio sat a iz njega su jedino iscijedili da je iz
Fergane. I od sestre su saznali da se zove u-lubin.
Bio je to pravi uk, tako je Rusanov je odmah poznao te okrugle oi koje
nepomino i uporno bulje u druge. Ne samo to je inae bilo tuno u bolesnikoj
sobi, nego je jo trebalo da upadne i taj uk. Turobno je piljio u Rusanova i to
tako dugo da je Rusanovu postalo neugodno. Buljio je tako u sve njih redom, ba
kao da su mu neto skrivili. Sada njihov bolesniki ivot vie nije mogao tei
onim uhodanim, neusiljenim tokom.
Pavel Nikolajevi bio je dobio juer dvanaestu injekciju. Ve se priviknuo na
injekcije, podnosio ih je bez bunila, ali su ga poele muiti glavobolje i
slabost. to je glavno, postalo je jasno da mu smrt ne prijeti sve je to bila
samo obiteljska panika. Tumor se smanjio napola a onaj ostatak na vratu smekao
se i, premda mu je smetao, glava se sada ve mnogo lake okretala. Prema tome,
muila ga je jedino ta slabost. Ali slabost se ipak moe podnijeti, ima ak
neto ugodno u tome: lei, lei, ita Aganjok i Krokodil, pije sredstva
za jaanje, bira hranu; da mu je jo porazgovoriti s ugodnim ljudima i sluati
radio ali to e kad se vrati kui. Ne bi ni pomiljao ni na to osim na tu
slabost da ga Doncova nije sve ee i vre svakog dana, ba
224
kao da ga pritie tapom, pipala pod pazuhom. Traila je neto, a kako je tu
ve leao mjesec dana, pogaao je to trai: drugu, novu oteklinu. Zvala ga je i
u kabinet gdje bi ga polegla na stol i opipavala mu prepone isto onako bolno ga
pritiui.
Da se nee moda preseliti? zabrinuto je pitao Pavel Nikolajevi. Sve ono
veselje zbog smanjenog tumora naglo bi splasnulo.
Zato vas i lijeimo da se to ne dogodi! stresla bi Don-cova glavom. Samo
jo morate primiti mnogo injekcija.
Koliko? Rusanova je hvatao uas.
Vidjet emo.
(Lijenici nikad ne govore odreeno.)
Poslije dvanaeste injekcije ve je bio vrlo slab, ve su vrtjeli glavom
gledajui analizu njegove krvi a koliko ih je jo trebalo izdrati? Ovako ili
onako, bolest je uzimala svoje. Otok je postajao manji, ali se svejedno nije
mogao radovati kako treba. Pavel Nikolajevi je turobno provodio dane i najvie
je leao. Sreom se smirio i Muktoder, prestao je galamiti i vrijeati, i sad
je postalo jasno da se ne pretvara i da je bolest stisnula i njega. Sve ee bi
spustio glavu s kreveta i dugo tako leao stisnutih oiju. A Pavel Nikolajevi
je uzimao prake protiv glavobolje, kvasio elo mokrom krpom i zatvarao oi
zaklanjajui ih od svjetla. Tako su sad leali jedan pokraj drugoga posve mirni
i nisu se svaali cijele sate i sate.
Dotle su nad irokim odmoritem u stubitu (odakle su odnijeli u mrtvanicu
onoga malog bolesnika koji je cijelo vrijeme cuclao kisik) objesili parolu
pravu parolu ispisanu, kako treba, bijelim slovima na dugakom crvenom platnu:
Bolesnici! Ne razgovarajte meusobno o svojim bolestima!
Naravno na takvom crvenom platnu i na tako uoljivom mjestu bilo bi mnogo bolje
izvjesiti jednu od onih oktobarskih ili prvomajskih parola, ali u ovom ovdanjem
ivotu bilo je vano i ovo upozorenje, te je Pavel Nikolajevi, oslanjajui se
na njega, ve vie puta branio bolesnicima da jedan drugoga mue razgovorima.
(Zapravo, gledajui s dravnih pozicija, bilo bi pravilnije da se svi bolesnici
od raka ne stavljaju u istu bolnicu, nego da ih razmjeste u vie bolnica, gdje
ne bi jedan drugoga plaili i gdje bi im se moglo lake lagati to bi bilo
mnogo humanije.)
U bolesnikoj sobi su se mijenjali ljudi ali nikada nije bilo veselih; svi su
bili utueni, srvani. Jedino se Ahmadan, koji je ve odbacio taku i ekao da
ga otpuste, cerio svojim bijelim zubima, ali nije uspijevao nikoga drugoga
razveseliti osim to je moda izazivao zavist.
Ali danas, odjednom, dva sata poslije dolaska mrgodnog novajlije, usred sivog,
tmurnog dana, kad su svi leali u posteljama a kroz stakla se jedva probijalo
neto svjetla, tako da su ve prije ruka htjeli upaliti elektrino svjetlo
valjda da to prije doe vee, tko e znati u sobu upade, pretiui sestru,
brzim, juna-nim korakom onizak i neobino ivahan ovjek, ak nije ni uao,
nego je uletio i to tako brzo kao da su ovdje ve bili postrojeni ljudi koji
ga dugo ekaju pa su umorni od ekanja. Zastao
15 Odjel za rak
225
je kao da se udi zato svi tako klonulo lee po krevetima. ak je zazvidao. I
progovorio je vrlo ivo, otro ih prekor avaj ui:
Hej, brao, ta ste se tako snudili? to ste noge podvili
premda oni i nisu bili spremni na susret s njim, on ih je pozdravio
poluvojnikom kretnjom, kao da raportira: ali, Mak-sim Petrovi! Moje
potovanje! Volj-no!
Na njegovu licu nije bilo ni traga onoj iznurenosti od raka, titrao je siguran
smijeak pun ivotne radosti tako da su mu neki uzvratili osmijeh, a meu
njima i Pavel Nikolajevi. Prvi put se, za cijeli mjesec dana, meu tim
nikogoviima pojavio jedan pravi ovjek.
Tako dakle hitro uoi, a da nikog nije pitao, svoj leaj i snano zabata
prema njemu. Bio je to bivi krevet Mursalimova, kraj kreveta Pavela
Nikolajevia; pridolica prie leaju sa strane Pavela Nikolajevia. Sjede na
krevet, zanjie se tako da zakri-pae opruge. Zakljui: Opruge vrijede
ezdeset posto. Puca prsluk primarijusu.
I htjede da se rastereti iako zapravo nije imao nita da odloi: u ruci nita
nije donio, u jednom depu mu je bila britva a u drugoj kutija, ali ne kutija
cigareta, nego gotovo posve novih igraih karata. On izvadi pil, zapucketa
njime meu prstima i, objeenjaki pogledavi Pavela Nikolajevia, upita:
Bacate li i vi?
Ponekad dobroudno prizna Pavel Nikolajevi.
Preferans?
Rijetko. ee duraka.
To nije igra strogo e ali. A stoss? Whind? Poker?
Ma kakvi! zbunjeno e Rusanov. Nisam stigao nauiti.
Nauit ete ovdje, gdje ete ako ne ovdje? ivnu ali.
Kao to se kae: ako ne zna, nauit emo te, ako nee, prisi-lit emo te.
I nasmije se. Nos mu je bio velik, mekan, rumen. Ali ba zbog toga nosa lice mu
se doimalo dobroudno, srdano, otvoreno.
Nema bolje igre od pokera! autoritativno izjavi on. Osobito kad se
blefira.
I, poto je u Pavelu Nikolajeviu ve vidio partnera, pogledom potrai jo
kojega. Ali nitko od nazonih nije mu ulijevao ba nikakve nade.
Ja hou, ja hou da nauim! prodere se Ahmadan iza lea.
Odlino pohvali ga ali. Potrai neto to bismo mogli postaviti
izmeu kreveta.
Ogledao se jo jednom, primijetio obamrli pogled ulubina, zapazio jo jednom
Uzbeka u ruiastu turbanu, kome su tanani brci visili kao da su nainjeni od
srebrne niti; a tada upravo ue Nela s kabliem i krpom da bi, opet u krivo
vrijeme, oprala pod.
O-ho! pohvali je odmah ali. Kakva djevojka i pol! uj, gdje si ti prije
bila? Mogli smo se nas dvoje provozati na ljuljaki.
Nela napui debele usnice; tako se ona osmjehivala:
Kao da je i sad kasno. Ali ti si bolestan, ta ti moe?
226
Na psu rana na psu i zarasla raportira ali. Da se ti mene moda ne
boji?
Glavno da si jo muko! zadirkivala ga je Nela.
Za tebe u biti, nemaj brige odsijee ali. Hajde, hajde malo bre. Poni
prati pod da ti vidimo zaelje.
Samo gledaj, nita ne kota dobroduno e Nela i, uda-rivi mokrom krpom
pod prvi krevet, nagnu se da opere pod.
Moda taj ovjek nije uope bolestan? Izvana nije bilo ni traga bolesti a lice
nije odavalo ni unutranjih bolova. Ili se on moda samo tako odravao snagom
volje pruajui drugima primjer kakva nikad nisu vidjeli u bolesnikoj sobi, ali
kakav jedino i smije resiti naeg dananjeg ovjeka? Pavel Nikolajevi je
zavidno motrio aloga.
A ta vi imate? zapitat e on tiho, u etiri oka.
Ja? lecnu se ali. Polipe!
to su polipi nitko od bolesnika nije tano znao ali je te polipe imalo mnogo
bolesnika.
Pa zar vas ne boli?
im me je zaboljelo, odmah sam doao. Hoete li ih odrezati? Samo izvolite,
zato da oteemo.
A gdje su vam? priupita Rusanov osjeajui sve vie potovanja.
Bit e u elucu bezbrino odvrati ali i opet se nasmija. U svakom
sluaju, eludac e rasparati. Odrezat e tri etvrtine.
On dlanom plotimice povue preko trbuha i zakilji.
Pa kako ete? zapanji se Rusanov.
Nema veze, prila-godit-u-se! Glavno da prima votku!
Vi se zbilja sjajno drite!
Dragi prijatelju zaklima ali dobroudnom glavom na kojoj se isticahu
iskrene oi i zarumenjeni, krupni nos. Da izdri, ne smije gubiti glavu, to
manje pria, to manje jada. To i tebi savjetujem.
Ahmadan je ve naao plou od furnira. Smjestio ju je izmeu kreveta Rusanova i
aloga i stajala je sasvim dobro.
Ovako je malo kulturnije veselio se Ahmadan.
Treba upaliti svjetlo zapovjedi ali. Upalili su svjetlo. Postalo je jo
vedrije. No, gdje nam je etvrti?
etvrti nikako da se nae.
Ne smeta, prvo vi nama objasnite.
Rusanov se vrlo raspoloio. Sjedio je spustivi noge na pod, kao zdrav ovjek.
Kad bi okretao glavu bol u vratu bila je mnogo manja nego prije. Kakva god bila
ta ploica od furnira, za nj je sad to bio kartaki stoli osvijetljen snanim,
veselim svjetlom sa stropa. Otri, jasni, veseli znaci crvenih i crnih boja
isticali su se na pokoenoj bijeloj povrini karata. Moda bi se zaista posve
oslobodio bolesti kad bi se prema njoj odnosio kao ali? emu se gristi? emu
se neprestano kinjiti mranim mislima?
Da priekamo jo? zapita i Ahmadan.
Evo-o ga ali je brzinom filmske trake proputao cijeli pil karata kroz
vine prste: nepotrebne je stavljao na stranu, ostale preda se. Igramo
kartama od devetke do asa. Boje su
227
po vrijednosti: trefovi, zatim herc, pa karo, napokon pik. Pokazao je
Ahmadanu sve boje. Jesi li shvatio?
Shvatio sam! odvrati Ahmadan neobino sretan. Savijajui pil i
pucketajui njime, Maksim Petrovi ga je
polako mijeao i dalje objanjavao:
Dijeli se po pet karata, ostale ostaju u talonu. Sad jo da nauite koliko
vrijede pojedine kombinacije. Evo ovako idu kombinacije: ovo je par. On pokae
par. Dva para. Kenta, to je pet karata u nizu. Evo ga. A ovo, ovo je tris. Ovo
ful...
Tko je tu ali? upitae s vrata.
Ja sam!
Doite na izlaz, dola vam je ena.
A jeste li vidjeli da li je donijela koaru?... Nema veze, brao, prekinut
emo.
I hitro, bezbrino poe prema izlazu.
U sobi utihnu. Svjetiljke su gorjele kao da je vee. Ahmadan se vratio na svoj
krevet. Nela se brzo pomicala kroz sobu otirui pod mokrom krpom, i svi su
morali podii noge na krevet.
Legao je i Pavel Nikolajevi. Osjeao je kako ga onaj uk iz svog kuta napadno
promatra; bio je to stalan i prijekoran pritisak na glavu sa strane. I da bi
olakao taj pritisak, on upita:
A ta je vama, drue?
Ali mrgodni starac ak ni uljudnom kretnjom ne doeka ovo pitanje, ba kao da se
na njega i ne odnosi. Okruglim ogromnim oima boje crvena duhana promatrao ga je
negdje mimo glave. Pavel Nikolajevi ne saeka odgovor nego poe prebirati
pokoe-ne karte. I tada istom odjeknu potmulo:
Isto.
Kako isto? Prostak jedan!... Sad ga Pavel Nikolajevi ne pogleda, nego se
naprosto izvali na lea i ostade tako leati i razmiljati.
Zanio ga je ali i njegove karte a zapravo je ekao novine. Danas je bio vrlo
znaajan datum. Neobino vaan datum koji moe mnogo ta objasniti. Trebat e
zato danas mnogo toga pogoditi iz novina i naslutiti budunost. A budunost
zemlje je i tvoja budunost. Hoe li cijele novine biti u alosnom okviru? Ili
samo prva stranica? Hoe li slika biti preko cijelog stupca ili samo na jednoj
etvrtini? I kakvi e izrazi biti u naslovima i u uvodniku? Poslije smjenjivanja
u veljai sve je ovo neobino vano. U poslu bi Pavel Nikolajevi moda jo to i
mogao od koga ispipati ali ovdje mu jedino preostaju novine.
Meu krevetima se gurala i ritala Nela, ne zastajui ni na jednom mjestu. A
posao joj je brzo odmicao, ve je bila pri kraju i odmatala sag.
I tako, vraajui se sa zraenja i oprezno povlaei bolesnu nogu, proe Vadim
po sagu trzajui usnicom od bolova.
On je nosio novine.
Pavel Nikolajevi ga zovne:
Vadime! Doite ovamo, sjednite.
Vadim stane, porazmisli, skrenu prema Rusanovu, sjede pridravajui nogavicu da
ga ne grebe.
Bilo je oito da je Vadim ve otvarao novine, vidjelo se po tome kako su
sloene. Ve kad ih je uzimao u ruke, Pavel Niko-
228
lajevi je primijetio da crnog okvira oko stranice nema, kao ni slike na prvom
stupcu. Ali kad je brzo poeo prelistavati stranice, odmiui sve dalje i dalje,
shvatio je da nema nigdje slike, nigdje crnog okvira nije mogue da nema ak
uope nikakva lanka?
Nema? Nema nita? upita on Vadima uplaeno, ne spominjui zapravo ega
nema.
On gotovo nije poznavao Vadima. Iako je Vadim bio lan partije, bio je jo vrlo
mlad. I nije bio na rukovodeem poloaju, nego uski specijalist u svojoj struci,
ta se sve njemu pomijealo u glavi, to je bilo nemogue pogoditi. Ali jednom je
silno obradovao Pavela Nikolajevia: govorili su u sobi o protjeranim
narodnostima i Vadim je, dignuvi glavu sa svoje geologije, pogledao Rusanova,
slegnuo ramenima i tiho mu rekao: Znai da je neto bilo. Kod nas se tek onako
nikoga ne protjeruje ...
U toj vrlo tanoj opasci Vadim se pokazao kao pametan i nepokolebiv ovjek.
ini se da se Pavel Nikolajevi zbilja nije prevario! Ovaj put nije trebalo
Vadimu objanjavati o emu je rije, on je ve i sam potraio to u novinama. I
pokazao je Rusanovu lanak u dnu stranice, koji on u uzbuenju nije ni
primijetio.
Obini lanak. Nimalo izdvojen. Bez slike. Naprosto obian lanak akademika. I
to lanak koji uope ne govori o drugoj obljetnici! Ne spominje tugu cijeloga
naroda! Ne spominje onoga koji je iv i vjeno e ivjeti! Naslov je samo:
Staljin i pitanja komunistike izgradnje.
Zar je to sve? Samo to: i pitanja? Samo ta pitanja? Izgradnje? Zato:
izgradnje? Tako se moe pisati o zatitnim umskim pojasevima! A gdje su ratne
pobjede? A gdje je filozofski genije? A gdje je korifej nauka? A gdje je ljubav
cijeloga naroda?
Kroz naoale, nabravi elo, Pavel Nikolajevi se tuno zagleda u crnpurasto
Vadimovo lice.
Kako je to mogue, je li? preko ramena oprezno pogleda Kostogutova. Oleg je
oito spavao. Oi mu bijahu zatvorene a glava mu je jednako onako visila. Jo
prije dva mjeseca, to je bilo prije dva mjeseca, je li tako, vi ete se sjetiti,
bila je to sedamdeset i peta godinjica... Tada je sve bilo kao neko: ogromna
slika! Ogroman naslov: Veliki nastavlja ... Je li tako? ... Je li tako?
Rusanova nije toliko uplaila opasnost, opasnost koja je iz svega toga izbijala
za one koji ostaju na ivotu, njega je zapekla nezahvalnost ba kao da su
pljuvali i gazili po njegovim zaslugama, po njegovu neokaljanom liku. Ako je
slava, koja je grmjela vjekovima, alosno presuila ve druge godine, ako su
Najvoljenijeg i Najmudrijeg, onoga koga su sluali tvoji najodluniji
rukovodioci i rukovodioci tvojih rukovodilaca, zbacili i zaboravili u nepuna
dvadeset i etiri mjeseca ta onda tebi preostaje? Gdje ti je oslonac? Kako
onda da ovjek ozdravi?
Vidite vrlo tiho ree Vadim formalno je nedavno zakljueno da vie ne
treba obiljeavati godinjice smrti, nego samo godinjice roenja. Ali, jasno,
sudei prema ovome lanku ...
On tuno zavrti glavom.
I on je bio nekako uvrijeen. Ponajprije radi svoga oca. Sjeao se koliko je
otac volio Staljina svakako mnogo vie nego
229
samoga sebe (za sebe otac u ivotu nije nikada nita traio). Pa ak i vie nego
Lenjina. A svakako vie nego enu i sinove. O obitelji bi ponekad govorio mirno
ili bi se alio, ali kad bi spomenuo Staljina, glas bi mu zadrhtao. Jedna
Staljinova slika visila je u njegovoj sobi, druga u blagovaonici, a trea u
djejoj sobi. Dok su rasli, djeaci su neprestano nad sobom promatrali te guste
obrve, guste brkove, nepokolebivo lice na kojemu, ini se, nikada ne bi bilo
mjesta za strah ni za lakoumnu radost, lice, iji se cijeli izraaj usredotoio
u bljesku barunasto crnih oiju. Svaki Stalji-nov govor prvo bi sam proitao, a
onda bi pojedina mjesta itao i djeci, objanjavao, pokazivao pojedine duboke
misli, odline izraze i divan ruski jezik. Neto kasnije, kad je otac ve umro a
Vadim odrastao, njemu se inilo da je jezik u tim govorima nekako upalj, da
misli nisu nimalo saete i da bi ih se moglo izrei mnogo krae, a da bi ih, u
ovako dugaku govoru, moglo biti vie. Tako mu se inilo, ali to naglas nikada
ne bi rekao. Samo mu se to inilo, ali pravi, cjeloviti osjeaj ispunjao bi ga
tek kad bi se sjetio ushita koji je upio jo u djetinjstvu.
Jo je bila svjea uspomena na dan velike smrti. Plakali su i starci, i
omladina, i djeca. Djevojke su se guile u suzama a mladii su brisali oi. Te
suze bijahu tako obilne da se inilo kao da nije umro jedan ovjek nego kao da
se zaljuljao cijeli svijet. inilo se da e se taj dan, sve ako ga ovjeanstvo
i preivi, zauvijek pamtiti kao najcrnji dan u godini.
A eto, ve o drugoj obljetnici nisu ak htjeli potroiti ni tiskarsku boju za
crni okvir. Nisu se sjetili obinih, toplih rijei: Prije dvije godine je umro
... Onaj s ijim su imenom na usnama, kao s posljednjom ovozemaljskom rijeju,
padali i ginuli vojnici u velikom ratu.
Ne samo zbog toga to su tako odgajali Vadima nego i ve to je to zahtijevao
svaki zdrav razum, njemu je bilo jasno da velikog pokojnika treba tovati. On je
bio jasna zvijezda, iz njega je izbijala sigurnost da sutranji dan nee sii s
dananjeg kolosijeka. On je uzvisio nauku, uzvisio uenjake, oslobodio ih
malograanskih misli o plai i o stanu. I samoj nauci bila je potrebna Njegova
nepokolebivost, Njegova postojanost: da nee doi ni do kakvih potresa, da nee
prisiliti uenjake da se raspre na sve strane, da napuste najkorisnije poslove
od opeg interesa kako bi se bavili sitnicama kao to su izgradnja drutva,
odgoj nerazvijenih ili uvjeravanje glupana.
Tuno je Vadim smjestio bolesnu nogu na leaj.
U taj as se vratio ali vrlo zadovoljan, s punom torbom namirnica. Stavljajui
ih na noni ormari s druge strane kreveta Rusanova, on se smjerno smjekao:
Posljednjih dana treba jesti! Jer kad budem imao samo crijeva, tko zna kako
e to ii!
Rusanov se nije mogao nagledati aloga; kakav je to optimist, ovjek i pol!
Marinirane rajice... redao je ali. Izvadio je jednu iz boce, pojeo i
zakiljio. Ah, kako su dobre... i teletina je tu. Sona je, nije prepeena.
Dotaknuo ju je prstom i liznuo. Zlatne enske ruke.
230
I tada utke, skrivajui je tijelom od ostalog dijela sobe, ali tako da je
Rusanov vidio, stavi na noni ormari bocu od pola litre. I namigne Rusanovu:
Znai vi ste iz ovog kraja ree Pavel Nikolajevi.
Ni-isam. Dolazim povremeno. Na slubena putovanja.
A ena vam je ovdje?
Ali Cali vie nije sluao, nego je odnio praznu torbu.
Kad se vratio, otvorio je ormari, zakiljio, naciljao, izvukao jo jednu
rajicu, progutao je i opet zatvorio ormari. Zavrtio je glavom od zadovoljstva.
Gdje smo ono stali? Nastavljamo.
Ahmadan je dotle pronaao etvrtog partnera, mladog Kaza-ha sa stubita, i dok
mu je vatreno tumaio na ruskom, pomaui se rukama, kako su nai Rusi tukli
Turke (on je sino svratio u drugi odjel i ondje gledao film Pad Plevne),
obojica su prili ovamo, stavili opet plou izmeu kreveta, i ali je, jo
veseliji, brzim spretnim rukama prevrtao karte i pokazivao im vrijednosti:
Dakle, ovo je ful, je li tako? To je kad ima tris od jednih, i par od
drugih. Jesi li shvatio, emee?
Ja nisam emek otpovrnu Ahmadan ne uvrijedivi se. emek sam bio prije
vojske.
U redu-u. Ovo je opet boja, kad ima svih pet iste boje... Zatim poker:
etiri iste karte, a peta bilo koja. Poker moe biti mali, to ti je niz u jednoj
boji, od devetke do kralja... Evo ga, ovako ... Ili ovako ... A jo vredniji je
veliki poker...
Nije im ba isprva bilo jasno, ali je Maksim Petrovi tvrdio da e u igri ve
postati jasno. to je najvanije, govorio je tako duevnim, vedrim glasom da se
Pavelu Nikolajeviu ugrijalo srce. Nije se nadao da e sresti tako simpatina,
tako srdana ovjeka -u obinoj pukoj bolnici! Sjeli su zajedno, kao prisni
drugarski kolektiv, i tako e prolaziti sati za satima, svaki dan bi tako mogli
sjediti i zato da se onda misli o bolesti? I o drugim nezgodama? Zato? Ima
pravo Maksim Petrovi!
Tek to je Rusanov htio napomenuti da nee igrati za novce dok ne naue igru
kako treba, kad se odjednom s vrata razlegnu:
Tko je tu Cali?
Ja sam.
Na izlaz, ena ti je dola!
K vragu, kurva jedna! dobroudno se naljuti Maksim Petrovi a lijepo sam
joj rekao: ne dolazi u subotu, doi u nedjelju. Ba je sad navalila! Oprostite,
brao ...
I opet se razvrgla igra, otiao je Maksim Petrovi a Ahmadan i Kazah su
pokupili karte da bi ponavljali i vjebali se.
I opet se Pavel Nikolajevi sjetio tumora i 5. oujka, i opet je iz kuta piljio
u njega uporni, zlokobni ukov pogled ili, kad bi okrenuo glavu, otvorene
Muktoderove oi. Muktoder uope vie nije spavao.
Kostogutov nije spavao ni onda kada su Rusanov i Vadim prelistavali novine i
aputali, uo je svaku rije ali namjerno nije otvarao oi. Zanimalo ga je ta
e oni rei, ta e rei Vadim. On vie nije morao ni otvoriti novine, sve mu je
bilo jasno. Opet je unutra tuklo. Tuklo je srce. Udaralo je srce o elina vrata
231
koja nikada nije trebalo otvoriti a sad su odjednom kripala! I nekako
drhtala! I prva ra padala je sa arki.
Kostogutov nikako nije shvaao ono to je uo od ljudi na slobodi: da su prije
dvije godine onoga dana plakali starci i djevojke i da se inilo kao da je
svijet ostao bez oca. On to nije nikako mogao zamisliti zato to se sjeao kako
je to bilo kod njih. Jednog dana ih nisu izveli na posao, barake nisu otvarali i
drali su ih zakljuane. Iskljuili su i zvunik koji je uvijek tretao u krugu.
Osim toga je bilo oito da su se efovi izgubili, da ih je pritisla velika
nevolja. A kad su efovi u nevolji kanjenici se vesele! Ne ide na posao,
lei na leaju, svoju porciju dobiva. Najprvo su se naspavali do mile volje,
zatim se udili to li je posrijedi, onda malo svirali na gitari, na banduri,
hodali jedan drugome pokuavajui dokuiti to se dogodilo. Ma u ne znam kako
zabaeno mjesto da postavi kanjenike, istina e se svejedno uvijek onamo
probiti! Preko pekare, loionice, kuhinje... I procurila je, procurila je... Jo
nije posve sigurno ali, eto, ljudi ve govore hodajui po baraci ili sjedajui
na leaje: Hoj, momci! ini se da je ljudoder otegnuo ... Nije valjda???
Ne mogu vjerovati! Ja vjerujem! Ve je bilo vrijeme!! I svi prasnu u
smijeh! Glasnije od gitare, glasnije od balalajke! Dvadeset i etiri sata nisu
im otvorili barake. Sutra izjutra, kad je u Sibiru jo stezao mraz, postrojili
su cijeli logor na zbornom mjestu a na okupu su se nali i major, i oba
kapetana, i porunici. A4ajor, siv od tuge, poe govoriti:
S dubokim bolom ... juer u Moskvi...
Svi su se ozarili, samo to otvoreno nisu likovali, uivale su te izrovaene,
iljate, grube, crne kanjenike njuke. A major, kad primijeti da bi moglo doi
do smijeha, izbezumljeno zapovijedi:
Skidaj kape!
Na trenutak sve je visilo o jednoj niti, njihalo se na otrici: nemogue je bilo
ne skinuti kapu, a vrijealo ih je da skinu. Ali logorski lakrdija, roeni
humorist preduhitri sve, skine kapu staljinku od lana krzna i baci je u
zrak. Izvrio je zapovijest!
I stotine logoraa vidjelo je to je uinio! Svi su pobacali kape.
A major je to progutao ...
I nakon svega toga Kostogutovu sad priaju kako su plakali starci, kako su
plakale djevojke, kako je svijet ostao bez oca ...
ali se vratio jo veseliji opet s punom torbom namirnica, ali ovaj put s
drugom. Netko se osmjehnuo, a ali se i sam otvoreno smijao.
Ha, ta moe sa enama? Kad to njima ini zadovoljstvo ... Zato da im
ne ugodi, kome to kodi:
Kakva je cura da je, Najbolje da je ... !
I poeo se smijati zanosei i ostale sluaoce i maui rukama kao da bi se
izbavio od smijeha. Iskreno se nasmijao i Rusanov, toliko mu se svidjela
dosjetka Maksima Petrovia.
Dobro, koja ti je zapravo ena? crkavao je Ahmadan.
232
Ne priaj, brate uzdahne Maksim Petrovi prebacujui namirnice u noni
ormari. Treba provesti zakonodavnu reformu. Kod muslimana je to mnogo
humanije. Eto, od kolovoza su doputeni pobaaji to je vr-rlo pojednostavnilo
ivot! Zato da ena ivi sama? Bar da joj godinje jednom netko doe u posjete.
A i onima na slubenom putu je ljepe: u svakom gradu imaju sobu i tanjur juhe.
Opet se meu namirnicama pojavila tamna boca. ali zatvori vrataca i iznese
praznu torbicu. Prema ovoj eni oito nije bio osobito obazriv odmah se
vratio. Stao je usred onog prolaza meu krevetima, ba kao neko Jefrem, i,
zagledavi se u Rusanova, poeao se po kovrama na zatiljku (kosa mu je bila
gusta, boje negdje izmeu lana i zobi):
Da neto prigrizemo, susjede?
Pavel Nikolajevi se nasmijei s razumijevanjem. Ruak je nekako kasnio, a i
nije mu bilo do toga bolnikog ruka kad je vidio kako Maksim Petrovi s uitkom
slae svoje namirnice. Osim toga, u Maksimu Petroviu, u osmijehu njegovih
debelih usnica bilo je neto ugodno, poudno, neto to te je mamilo da sjedne
s njim za isti stol.
Doite pozove ga Rusanov za svoj ormari imam i ja neto ...
A aice? sagnu se ali prenosei ve vrlo spretno na ormari Rusanova
svoje boce i zamotuljke.
To se ne smije! zavrti Pavel Nikolajevi glavom ovakvim bolesnicima je to
strogo zabranjeno ...
U ovih mjesec dana nitko se u sobi nije ni usudio pomisliti na pie, a alome se
inilo da se bez njega ne moe.
Kako se zove? ve je sjedio u prolazu kraj kreveta Pavela Nikolajevia i
dodirivao ga koljenima.
Pavel Nikolajevi.
Paa! ali mu prijateljski stavi ruku na rame. Nemoj ti sluati
lijenike! Oni te lijee, ali te i strpaju u grob. A nama je do ivota i
uivancije!
U priglupom licu Maksima aloga, u tom licu rumena nosa i krupnih vlanih usnica
osjealo se samopouzdanje i prijateljska naklonost. Danas je bila subota i do
ponedjeljka ih nee lijeiti. Pred sve sivljim prozorom lijevala je kia
odvajajui Rusanova od njegove rodbine i prijatelja. A u novinama nije bilo
slike u crnom okviru, i trpki bijes pritiskao mu je duu. Jarko su sijale
svjetiljke najavljujui neto prerano beskrajnu veer i sad je bila prilika da
se s ovim iskrenim i ugodnim ovjekom neto popije, prigrize i zaigra poker.
(Bit e to novost i za prijatelje Pavela Nikolajevia kad ih bude uio poker!)
A taj objeenjak ali ve je strpao bocu pod jastuk. ep je izbacio prstom i
nalio svakome po pola ae drei ih uz koljena. Kucnue se.
Kao pravi Rus, Pavel Nikolajevi zaboravi na nedavni strah, na zabrane, na
zakletve i spopade ga jedino elja da ispere duu i osjeti toplinu.
ivjet emo! ivjet emo, Paa! uvjeravao ga je ali, i njegovo smijeno
lice postalo je strogo i ak nekako srdito. Nek crkava tko hoe, ali nas emo
dvojica ivjeti!
233
I popie. Rusanov je u tih mjesec dana vrlo oslabio, nita nije pio osim
razvodnjena crvena vina i sad ga je odmah uhvatilo, svakim asom sve ga je
vie ispunjalo uvjerenje da ne treba sagnuti glavu, da i u Odjelu za rak ljudi
ive i da i odavde izlaze.
A je li te jako bole... ti polipi? pitao je on.
Malko me bole. Ali ja se ne dam! Paa! Od votke ne moe biti gore, shvati!
Votka lijei od svih bolesti. Ja u i prije operacije popiti malo, nego ta...
Pogledaj, u toj boici... taj alkohol, njega odmah upije i ne ostane suvine
vode. Kirurg e rasparati eludac i nita nee nai sve je isto! A ja pijan!
... Pa bio si valjda i ti na frontu, zna: kad se ide u napad, treba votke...
Jesi li bio ranjen?
Nisam.
Imao si sree! ... A ja sam dvaput ranjen: ovdje, i evo ovdje.
Dotle je ve u svaku au ulio po novi decilitar.
Ne smijem vie neodluno se branio Pavel Nikolajevi. To je opasno.
Zato bi bilo opasno? Tko ti je utuvio u glavu da je opasno? Uzmi malo
rajica! Ah, ala su rajice!
Zaista, kakva je razlika popiti jedan decilitar ili dva, kad si se ve jednom
ogrijeio? Dva ili dva i pol, sasvim je svejedno kad je umro tako veliki ovjek,
a nitko ga ne spominje! Za sjeanje na njega, za sjeanje na velikog efa Pavel
Nikolajevi iskapi i drugu au. Iskapi kao da je na karminama. I usne mu se
alosno izvie. Gurao je kroz njih rajice. I, sjedei suelice Maksimu, sluao
ga je s mnogo razumijevanja.
Ah, ala su dobri! nastavljao je Maksim. Ovdje kilogram stoji rubalj a da
ih odveze u Karagandu trideset rubalja. I kako se samo otimaju za njih! A
zabranjeno je prevoziti ih. Nee ti uzeti kao prtljagu. Zato je zabranjeno?
Reci mi, zato je zabranjeno?
Maksim Petrovi se uzbudio, oi mu se rairile i vidjelo se u njima kako uzalud
nastoji dokuiti smisao. Smisao postojanja.
Doe efu stanice bijednik u starom kaputu: ivi li se, tebi, efe? Ovaj
odmah hvata telefon, misli da su ga doli ubiti... A ovjek njemu na stol tri
novanice. Zato nije doputeno? Zato ne bi bilo doputeno? Tebi se ivi, i
meni se ivi. Zapovjedi da moje koare prime kao prtljagu! I ivot
pobjeuje, Paa? Putuje vlak, zove se putniki, a zapravo je paradajzni, na
policama koare, pod klupama koare. Koju paru kondukteru, drugu opet
kontroloru, iza granice su opet drugi kontrolori, daj i njima neto ...
Rusanovu se malo vrtjelo u glavi, prilino se ugrijao i osjeao se sad jaim od
svoje bolesti. Ali ini se da je Maksim govorio neto to on nije mogao
prihvatiti... Nikako ... Neto to se kosilo ...
To se kosi... upade Pavel Nikolajevi. Zato tako? To nije u redu ...
Nije u redu? zaudio se ali. Samo ti uzmi krastavac! De, uzmi
kavijara... U Karagandi su kamenom uklesali u kamen: Ugalj je kruh.
Naime, to se tie industrije... A paradajza za ljude nema. I nee ih
dovesti prodavai... N-nee ih biti.
234
Razgrabe ih po dvadeset i pet rubalja kilogram i jo ti se zahvaljuju. Bar da
jednom vide svojim oima paradajz, inae ga nikad ne bi vidjeli. Kakvi su ti
mamlazi u Karagandi, ti to ne moe ni zamisliti! Unajmili su posebne uvare i,
umjesto da te ljude poalju po jabuke i da dovezu etrdeset vagona, rasporede ih
po svim stepskim cestama da zaplijene jabuke ako ih netko pokua dovesti u
Karagandu. Zabranjeno je, i gotovo! A bitange deuraju i paze ...
I ti si se time bavio? Ti razljuti se Pavel Nikolajevi.
Otkud ja? Ja ti, Paa, ne nosim koare. Ja putujem s aktovkom. S koveiem.
ak majori i potpukovnici uzalud lupaju po blagajni: zavrili su slubeni put, a
karata nema! Nema! Ali ja ne lupam, ja uvijek otputujem. Ja znam na svakoj
stanici ta treba: negdje treba prii prodavau tople vode, negdje svratiti u
garderobu. Upamti, Paa, ivot uvijek pobjeuje!
Dobro, ime se ti zapravo bavi?
Ja sam ti, Paa, tehniar. Iako tehnikum nisam zavrio. A radim i kao agent.
Radim tako da mi je uvijek dep pun. Kad negdje vie ne plaaju ja odande
odlazim. Jesi li shvatio?
Pavel Nikolajevi je nekako osjeao da razgovor ne ide u pravom smjeru, nego ak
skree ukrivo. Ali ovaj ovjek je bio tako dobar, tako veseo, prijazan prvi
takav u ovih mjesec dana. Nije imao srca da ga vrijea.
A je li to u redu? on se samo raspita.
Dobro je, dobro! umirivao ga je Maksim. Uzmi i teletine. Daj da maznemo
tvoga kompota. Paa! Jednom ivimo na svijetu, pa zato da ivimo loe? Treba
ivjeti dobro, Paa!
S time se Pavel Nikolajevi morao sloiti, istini za volju: jednom ivimo na
svijetu, pa zato da ivimo loe? Samo ipak...
Zna, Maksime, to mi osuujemo... oprezno pripomenu on.
Zna kako je, Paa jednako srdano odgovori Maksim hvatajui ga za rame.
Zna kako je, sve je to kako se uzme. Kako gdje.
U oku trunka
Pa te grebe,
A drugdje balvan,
I tko te...
kikotao je ali i kuckao Rusanova po koljenu, a Rusanov takoer nije mogao
izdrati nego se tresao od smijeha:
- E zbilja ti zna tih pjesmica! Ti si pravi pjesnik, Maksime!
A to si ti? Kojim se ti poslom bavi? zapitat e novi prijatelj.
Ma koliko da su ve prisno razgovarali, ipak se Pavel Nikolajevi i nehotice
dostojanstveno ukruti: na to ga je obavezivao njegov poloaj.
Pa tako, radim u kadrovskoj slubi...
* Bio je odvie skroman. Bio je, naravno, na viem poloaju.
A gdje?
Pavel Nikolajevi spomenu ime poduzea.
235
uj-der! obveseli se Maksim. Trebalo bi namjestiti jednog sjajnog
ovjeka! Pristupninu e dobiti kako spada, ne boj se!
ta ti pada na pamet! Kako si mogao i pomisliti! uvrijedi se Pavel
Nikolajevi.
ta sam pomislio? zaprepasti se Cali i u njegovim oima opet zadrhta onaj
isti izraz traenje ivotnog smisla, iako je sad bio malo mutniji od alkohola.
Pa kad kadrovici ne bi uzimali pristupninu od ega bi ivjeli? Kako bi djecu
podigli? Koliko ima djece?
Jesu li novine slobodne? zau se iznad njih potmuo i neugodan glas.
To se uk douljao iz kuta, onako zlih i podbulih oiju, rastvorena ogrtaa.
ini se, eto, da je Pavel Nikolajevi sjedio na novinama i zguvao ih.
Izvoli, izvoli! prihvati Cali izvlaei novine ispod Rusa-nova. Daj mu
ih, Paa! Uzmi, tata, ba mi je stalo do njih...
ulubin mrko uze novine i htjede poi ali ga zadra Kosto-gutov. Kako je ulubin
netremice i utke promatrao sve njih, tako se sad i Kostogutov zagledao u njega
kad mu se pribliio i kad ga je mogao dobro vidjeti.
Tko je mogao biti taj ovjek? Tako nesvakidanja lica? Bio je nalik na umorna
glumca poslije predstave, koji je upravo skinuo minku. Neusiljeno, kao na
sluajnim robijakim susretima gdje ve prvog trenutka moe svakoga upitati to
god hoe, Kostogutov iznenada upita iz svog leeeg, poluviseeg poloaja:
A gdje vi radite, tatice, je li?
ulubin okrenu prema Kostogutovu ne samo oi nego cijelu glavu. Zabuljio se u
njega ne trepui. Gledajui ga i dalje, nekako neobino zavrti vratom kao da ga
stie ovratnik, iako mu nikakav ovratnik nije smetao jer je bluza bila vrlo
iroka. Ali ipak ne uskrati odgovor:
Kao knjiniar.
A gdje? Kostogutov spremno postavi i drugo pitanje.
U agronomskom tehnikumu.
Tko zna zato, vjerojatno zbog njegova upornog pogleda, zbog te ukovske utnje
u kutu, Rusanov poeli da ga nekako ponizi i opomene. A moda se u njemu
javljala i votka, tako da on vrlo glasno, glasnije nego to je trebalo i
lakoumnije nego to je trebalo, podvikne:
Vanpartijac, naravno?
uk ga pogleda svojim duhanskim oima. Trepnu kao da ne vjeruje u takvo pitanje.
Trepnu jo jednom. I tada zinu:
Naprotiv.
I uputi se kroz sobu.
Hodao je nekako neprirodno. Negdje ga je neto pritiskalo ili bolo. Prije bi se
moglo rei da je teturao iroko raskrilivi skute ogrtaa, nespretno se nagnuo
pomalo nalik na veliku pticu pticu kojoj su nejednako podrezali krila tako da
ne bi mogla uzlet jeti.
236
24
UZ TRANSFUZIJU
Na vrelu sudcu, na kamenu, podno vrtne klupe sjedio je Kostogutov nespretno
podvivi noge obuvene u cipele i sljubivi koljena uza zemlju. A ruke su mu
visile do zemlje. Bio je golo-glav i oborio je glavu. Sjedio je i grijao se u
svom sivom ogrtau, iroko otvorenom bio je jednako nepomian i jednako
kvrgavih oblika kao taj sivi kamen. Crnokosa glava mu se usijala, pekla su ga
lea, a on je sjedio ne miui se, prihvaajui tu oujsku toplinu, nita ne
radei, ni o emu ne razmiljajui. Mogao bi tako sjediti besmisleno dugo
upijajui iz sunane topline ono to neko nije dobio u kruhu ili juhi.
Sa strane se ne bi uope vidjelo da mu se ramena diu i sputaju pri disanju.
Meutim, ipak se nije naginjao na stranu, nekako se drao.
Debela bolniarka iz prizemlja, gojazna ena koja ga je jednom htjela otjerati
iz hodnika da ga ne bi inficirao, koja je inae vrlo voljela sjemenke i sad ih
je krkala pribliujui se stazicom, prie mu i vaarski dobroudnim glasom
zovnu ga:
uj, ovjee! Hej, ovjee!
Kostogutov podie glavu i, namrtivi se zbog sunca, zagleda se u nju nakazno
mirei.
Doi u sobu za previjanje, zove te doTctorica.
On se tako usjedio i okamenio u ovoj toplini, tako mu se nije dalo pokrenuti,
ustati ba kao da ga eka neki mrzak posao!
Koja doktorica? obrecnu se on.
Zove te ona koja te treba! bolniarka povisi glas. Nije moj posao da vas
skupljam po vrtu. Hajde, jesi li razumio?
Ali meni nemaju ta previjati. Sigurno ne zovu mene tvrdoglavo e
Kostogutov.
Ba tebe! bolniarka je uz put pijuckala sjemenke. Kao da tebe, krakatog
drala, moe zamijeniti za nekoga drugoga? Samo jednog takvog imamo ovdje.
Kostogutov uzdahne, isprui noge i stenjui i oslanjajui se poe ustajati.
Bolniarka ga je srdito promatrala:
237
Previe si hodao pa sad nema snage. A trebalo je da lei.
On, sestro uzdahnu Kostogutov. to e, mlado-lu-do ...
I odgega se stazicom. Nije se vie opasivao remenom, vojniko dranje je
nestalo, lea se povila.
Iao je u sobu za previjanje u susret novim neugodnostima, spreman da se odupire
ne znajui jo ni sam emu.
U sobi za previjanje nije ga doekala Ela Rafailovna, koja je ve deset dana
zamjenjivala Veru Korniljevnu, nego mlada punana enica za koju bi malo bilo
rei da je rumena obrazi su joj od zdravlja bili naprosto grimizni. Vidio ju
je prvi put.
Kako se zovete? opali ona im je uao.
Iako mu sunce vie nije udaralo u oi Kostogutov je i dalje nezadovoljno
mirkao. Pokuavao je ocijeniti i shvatiti to mu se sprema, pa se nije urio da
odgovori. Nekad je bolje zatajiti prezime, nekada rei krivo. Nije znao to je
sada najbolje uiniti.
Dakle? Prezime? ispitivala je lijenica gojaznih ruku.
Kostogutov prizna on na silu.
Pa gdje ste tako dugo? Brzo se skinite! Ovamo, legnite na stol.
Sad je Kostogutov vidio, shvatio i sjetio se odjednom svega: transfuzija!
Zaboravio je da transfuzije daju u sobi za previjanje. Ali, ponajprije, on je i
dalje bio vrsto za svoj princip: tue krvi neu, svoje ne dam! Nadalje, ova
ustra enica, za koju bi se reklo da se i sama napila tue krvi, nije mu
ulijevala povjerenje. Vega je bila otputovala. Opet nova lijenica, nove navike,
nove greke i zato da se vrti, do avola, na tom kolu, kad u njemu nema
niega stalnoga?
Mrko skine ogrta traei kamo da ga objesi sestra mu je pokazala mjesto a
dotle je razmiljao za to bi se zakvaio i kako bi se odupro. Objesi ogrta.
Skine bluzu i objesi je. Odbaci cipele u kut. Krenu bos istim linoleumom da bi
legao na visok, presvuen stol. Nikako da smisli neki povod.
Na blistavu, elinu stalku kraj stola visila je naprava za transfuziju: gumene
cijevi i staklene posude u jednoj je bila voda. Na istom stalku nalazilo se i
nekoliko igala za ampule razliitih veliina: od pola litre, etvrt litre ili
jedne osmine. Pripremljena je bila ampula s osminom litre. Mrka krv u njoj nije
se djelomino vidjela od naljepnice na kojoj je bila ispisana krvna grupa,
prezime davaoca i datum kada je krv uzeta.
Iz navike da gleda i ono to ne treba, Kostogutov je, jo dok se namjetao na
stolu, ve bio proitao to pie i odmah, ne poloivi glavu na uzglavlje,
izjavio:
Oho! Dvadeset i osmi veljae! Krv je stara. Nema nita od transfuzije.
Kakva je to ideja! razljuti se lijenica. Stara ili nova, vi sigurno
nemate pojma o konzervaciji! Krv se moe uvati due od mjesec dana.
Na njenu grimiznu licu ljutnja postade boje maline. Ruke, gole do lakata, bile
su pune, ruiaste a koa najeurena, ali ne od hladnoe nego od pritia. I ba
su ti pristii potpuno uvjerili Kostogutova da ne smije popustiti.
238
Zavrnite rukav i slobodno pustite ruku! zapovijedila je lijenica.
Ve je drugu godinu radila na transfuziji i nije se sjeala ni jednog pacijenta
koji ne bi bio sumnjiav: svaki se ponaao kao da u njem tee grofovska krv, pa
se boji mjeavine. Bolesnici su obino tvrdili da boja nije kako treba, da grupa
nije prava, da je datum zastario, da je krv pretopla ili prehladna, ili se,
opet, ugru-ala; i tvrdoglavo su pitali: Znai, dajete nam lou krv? Zato
lou?! Pa na njoj pie: ne diraj. To je zato to smo bili odredili za
koga je ta krv, ali nam nije trebala. I napokon bolesnik pristaje na
transfuziju ali guna sebi u bradu: Dakle, zbilja krv nije u redu. Te glupe
sumnje mogue je bilo slomiti jedino odlunou. Osim toga, ona se uvijek urila
jer je broj propisanih transfuzija, koje je morala svakog dana obaviti na mnogim
mjestima, bio prilino velik.
Kostogutov je ve ovdje u bolnici imao prilike vidjeti i krvave otekline
hematom, koji nastaje kad igla proburazi venu ili kad je promai; vidio je kako
bolesnici dobivaju vruicu i groznicu zato to su se lijenici urili i nisu
prije obavili probu. Zato on sada nikako nije htio vjerovati tim ruiastim,
punakim rukama s pritiima. Njegova krv iskvarena od zraenja, njegova jadna
bolesna krv bila mu je ipak draa od ovog svjeeg dodatka. Njegova krv e se ve
nekako popraviti. A, osim toga, ako je krv loa, prije e te prestati lijeiti
utoliko bolje.
Neu mrko se on usprotivi, ne zasue rukav i ne prepusti ruku. Vaa je
krv stara, a i ja se danas loe osjeam.
Znao je da nikada ne treba spominjati odjednom dva razloga, ali mu se nekako
omaklo s jezika.
Ispitat emo krvni tlak nije se zbunjivala lijenica i sestra joj odmah
doda spravu.
Lijenica je bila posve nova a sestra je ve odavno radila u sobi za previjanje,
samo to Oleg dosada nije s njom imao nikakva posla. Bila je jo posve mlada
djevojka, ali prilino visoka, crnoputa i japanskog oblika oiju. Na glavi je
imala takvu sloenu graevinu od kose da je ni eiri, pa ak ni rubac ne bi
mogli pokriti svaki uperak te vlasate kule i svaki uvojak strpljivo-je
umatala u vrpce, to znai da je morala dolaziti na posao bar petnaest minuta
ranije da bi umotala cijelu kosu.
Sve to zapravo nije zanimalo Olega, ali on je ipak radoznalo motrio tu njenu
bijelu krunu pokuavajui zamisliti kakva bi bila djevojina frizura ispod tih
zavoja. Glavna osoba bijae ovdje lijenica i trebalo se boriti protiv nje, bez
zatezanja, usprotiviti joj se i odbijati transfuziju, a on je gubio tempo
promatrajui djevojku japanskih oiju. Kao i svaka mlada djevojka, ve zato to
je mlada, skrivala je u sebi neku zagonetku, nosila ju je u svakom koraaju i
isticala je svakim pokretom glave.
Dotle su ve Kostogutovu stegle ruku crnom zmijom i zakljuile da je tlak u
redu. On otvori usta da doda jo neki razlog zbog kojega ne pristaje na
transfuziju, ali s vrata pozvae lijenicu na telefon.
Trgla se i izila, sestra je odlagala crne cijevi u kutiju, a Oleg je jednako
leao na leima.
239
Odakle je ova lijenica, je l'te? zapita on.
Zvuk i melodija glasa takoer su u vezi s unutranjom zagonetkom djevojke, i ona
je to osjeala te je govorila paljivo sluajui svoj glas:
Iz stanice za transfuziju.
A zato donosi staru krv? htjede Oleg okuati svoje pitanje i na djevojci.
Krv nije stara jednomjerno zavrti djevojka glavom i ponese svoju krunu kroz
sobu.
Ta je djevojka bila potpuno sigurna da zna sve to joj je potrebno.
A moda je i znala.
Sunce je ve obasjavalo sobu za previjanje. Nije zapravo pro-diralo pravo u nju,
ali su dva prozora bila jarko obasjana a na jednom dijelu stropa nalazila se
velika svijetla pjega, odraz nekog predmeta. Bilo je vrlo svijetlo i osim toga
nekako isto, mirno.
Bilo je ugodno u sobi.
Otvorila su se vrata, koja Oleg nije mogao vidjeti, i ula je neka druga ena,
ne ona ista lijenica. Ula je gotovo i ne udarajui cipelama, ne zveckajui
potpeticama svoga ja.
I Oleg pogodi.
Nitko drugi nije tako hodao. Ba je ona nedostajala u ovoj sobi, samo ona.
Vega!
Da, to je bila ona. Nala se u njegovu vidokrugu. Ula je tako jednostavno kao
da je maloprije bila izila.
Ama gdje ste bili, Vera Korniljevna? smjekao se Oleg. Nije to zaviknuo,
zapitao je tiho, sretno. Nije ni pokuao sjesti iako nije bio privezan za stol.
U sobi je sad postalo posve mirno, svijetlo i udobno. A i Vega je, takoer sa
smijekom, imala spremno pitanje:
Bunite se?
Ali Oleg vie nije bio vrst u svojoj odluci da se protivi i ve je pomalo
uivao u tome to lei na stolu i to ga s njega nee tako lako otjerati:
Ja? Ni govora, ja sam se ve odbunio... Ali gdje ste vi bili? Vie od sedam
dana ...
Odmjereno, kao da nekom ogranienom stvorenju diktira nove rijei koje ono ne
pozna, ona odgovori:
Putovala sam da osnujem neke onkoloke ambulante. I da vodim propagandu
protiv raka.
Nekamo daleko?
Da.
Ali vie neete putovati?
Zasada neu. A kako ste vi, je li vam loe?
ta su kazivale te oi? Sporost. Panju. Prvu, jo neprovjerenu zabrinutost.
Prave lijenike oi.
Ali, osim toga, one su bile boje bijele kave. Kao kad se u alicu crne kave
uliju dva prsta mlijeka. Inae zapravo Oleg ve odavno nije pio kavu i zaboravio
joj je boju, ali za te oi je znao da su prijateljske, dobre, stare prijateljske
oi!
Ni govora, nema veze. Sigurno sam previe sjedio na suncu. Sjedio sam, sjedio
i skoro zaspao.'
240
r
A vi uope ne smijete na sunce! Zar niste ovdje shvatili da se tumori ne
smiju grijati?
Mislio sam da to vrijedi samo za grijalice.
Sunce je jo gore.
Onda ja ne bih smio na crnomorsku plau? Ona potvrdi glavom.
To ti je neki ivot! Kao da robiju zamijeni za Norilsk na dalekom Sjeveru.
Ona odignu ramena. Spusti ih. To ne samo to je prelazilo njenu snagu nego uope
nije mogla shvatiti.
Zato ste izdali?
to?
Na dogovor. Obeali ste da ete mi vi osobno davati transfuzije, da me
neete prepustiti nekom staistu.
Ona nije staist, naprotiv, ba je ona specijalist. Kad ona stigne, imi
nemamo prava da dajemo transfuziju. Ali sad je otputovala.
Kako: otputovala?
Pozvali su je!
0, to je ono kolo koje se okree! U samom tom kolu skrivao se i spas od kola.
Znai da ete to vi uraditi.
Hou. A gdje vam je ta stara krv? On pokae glavom.
Nije stara. Ali nije ni za vas. Vi ete dobiti dvije stotine i pedeset.
Vidite. Vera Korniljevna donese ampulu s drugog stolia i pokae mu.
itajte, uvjerite se sami.
Tako je, Vera Korniljevna, moj je ivot proklet: nikome ne moe vjerovati,
sve treba provjeriti. Mislite li da meni ne bi bilo drago kad ne bih morao
provjeravati.
Rekao je to tako umorno kao da izdie. Ali oi su mu bile naviknute da
provjerava, i on se toga nije mogao odrei. Proitale su: I grupa, I. L.
Jaroslavceva, 5. oujka.
Oh! 5. oujka, to mi odgovara! ivnu Oleg. To e mi koristiti.
Napokon ste shvatili da e vam to koristiti. A koliko ste se svaali!
Zapravo ona nije shvatila. Ali svejedno.
I on zasue bluzu iznad lakta i slobodno opusti desnicu niz tijelo.
Zaista, najvei uitak za njegovu vjenu sumnjiavost bilo je vjerovati i
prepustiti se povjerenju. Sada je znao da ta prijazna ena, tako lagana kao da
je jedva kondenzirana iz zraka, tiho se kreui i odmjeravajui svaki pokret
nee ni u emu pogrijeiti.
Leao je kao da se odmara.
Velika blijeda, ipkasta suneva pjega na stropu opisivala je nejednaki krug. I
ta pjega, za koju nije znao to je odraava, bila mu je sad takoer vrlo draga,
jer je krasila ovu istu i mirnu sobu.
A Vera Korniljevna mu je kriom izvukla iz vene neto krvi, zavrtjela centrifugu
i na tanjuriu podijelila krv na etiri dijela.
16 Odjel za rak
241
li I
Zato etiri? pitao je on samo zato to je cijela ivota naviknuo da pita.
Sad je ak bio i lijen da uope zapitkuje.
U jednom dijelu ispituje se podudarnost grupa a u ostala tri provjerava se
broj grupe. Za svaki sluaj.
Pa kad su grupe ve iste, to se onda jo treba podudarati?
Treba provjeriti da krv davaoca ne zgruava bolesnikov serum. To je rijetko,
ali se dogaa.
Tako. A zato vrtite?
Odvajamo eritrocite. Vi ba morate sve znati.
Nije morao sve znati. Oleg je promatrao pjegu na stropu koja je postajala sve
mutnija. Sve na svijetu ionako ne moe saznati. Ionako e umrijeti kao budala.
Sestra s bijelom krunom stavila je u drae stalka ampulu od 5. oujka,
okrenuvi je naopako. Zatim mu je gurnula jastui pod lakat. Crvenim gumenim
zavojem stegnula mu je ruku iznad lakta i polako ga stezala pratei japanskim
oima i provjeravajui koliko treba zategnuti.
udno je da je u toj djevojci primijetio neto zagonetno. Nema zagonetke.
Djevojka kao i sve druge.
Prie doktorica Ganhart sa trcaljkom. Bila je to obina trcaljka puna prozirne
tekuine, ali je igla bila neobina: zapravo cjevica a ne igla, cjevica sa
trokutnim vrkom. Sama po sebi cjevica nije bila strana kad je ne bi
utjerivali u ilu.
Vena vam se jasno vidi tjeila ga je Vera Korniljevna a sama je pomicala
jednu obrvu traei venu. I napokon je s naporom uz, kako se inilo, prasak
razderane koe utjerala gorostasnu iglu. Gotovo!
Jo mnogo toga bilo mu je nejasno: zato su ga stezali gumom iznad lakta? Zato
je u trcaljki tekuina nalik na vodu? Mogao je to i zapitati, a mogao je i sam
munuti glavom: zacijelo zato da zrak ne prodre u venu i da krv ne ispuni
trcaljku.
Dotle mu je igla stajala u veni, gumu su otpustili, skinuli, trcaljku spretno
odvrtjeli, a sestra je otresla nad zdjelicom vrh cijevi iz koje su kapnule prve
kapi krvi idueg trenutka Gan-hartova je taj vrh cijevi mjesto trcaljke
prinijela k igli i zadrala ga u tom poloaju odvrnuvi zavrtanj na vrhu ampule.
U staklenoj cijevi poeli su se polako, jedan po jedan, kroz providnu tekuinu
uspinjati providni mjehurii.
Jednako kao mjehurii navirala su i pitanja: emu tako iroka igla? emu treba
stresati krv? odakle ti mjehurii? Ali jedna budala moe postaviti toliko
pitanja da sto mudraca nee moi odgovoriti.
Kad je ve rije o pitanjima, bit e bolje pitati neto drugo.
Sve je u sobi bilo nekako sveano, a osobito ona bjeliasta sunana pjega na
stropu.
Igla e jo dugo stajati u veni. Razina krvi u ampuli gotovo uope nije padala.
Uope nije padala.
Trebam li vam jo, Vera Korniljevna? oprezno upita sestra Japanka
oslukujui svoj glas.
Ne, ne trebam vas mirno odgovori Ganhartova.
Ja bih skoila na jedno mjesto ... Na pola sata, mogu li?
Meni niste potrebni...
242
26
DOBAR POETAK
Kad se uzbuuje kirurg koji nije novajlija u poslu? Ne uzbuuje se za vrijeme
operacije. Za operacije on obavlja jasan, astan posao, zna ta je ta, i treba
samo paziti da sve ono to se ree odree poteno pa da mu poslije ne bude krivo
to nije dovrio posao. Meutim, ponekad izbiju komplikacije, navali krv, i
kirurg se prisjeti da je Rezerford umro kod operacije kile, ali kirurgovo
uzbuenje poinje najee nakon operacije kad se temperatura visoko podigne,
trbuh nee da splasne i kad se treba boriti s vremenom, bez noa, po sjeanju
ponovo otvoriti tijelo, pregledati ga, shvatiti i u mislima ispraviti greku.
Zato je Lav Leonidovi uobiajio da prije dnevnog sastanka svrati pacijentima
koje je upravo bio operirao i da ih bar malo pogleda. Kako ga je jo ekala
dugaka, zajednika vizita uoi operacionog dana, on nije mogao podnijeti da jo
sat i po ne sazna kako je eluanom bolesniku i kako je Demki. Svratio je
eluanom pacijentu sve je bilo u redu; rekao je sestri to da mu daje i
koliko. Zatim je svrnuo Demki u malu, uzanu sobicu sa svega dva kreveta. Drugi
bolesnik je ve prizdravljao i spremao se da ode, a Demka je leao siv u licu,
pokriven do brade. Buljio je u strop, ali nimalo mirno nego uzbueno,
napregnuvi sve miie oko oiju kao da nastoji primijetiti neku sitnicu na
stropu, ali nikako da je ugleda.
Lav Leonidovi utke zastade, malko razmaknu noge, stade porebarke do Demke i,
objesivi dugake ruke i odmaknuvi desnicu ak malko od tijela, zagleda se
ispod oka kao da se sprema da Demku odjednom udari desnom akom u eljust da
vidi to e biti.
Demka okrene glavu, primijeti ga i nasmije se.
Tada se i prijetei, strogi izraz kirurgova lica takoer razvue u osmijeh. Lav
Leonidovi namignu Demki jednim okom kao drugaru koji ga dobro shvaa:
Znai sve je u redu? Normalno.
Kako moe biti normalno? Demka bi imao na to da se poali. Ali ovako, oi
u oi s mukarcem, pravi mukarac nije mogao da se ali.
17 Odjel za rak
257
Trga li?
Aha.
Na istom mjestu?
Aha.
Jo e te dugo trgati, Demka. Jo e se i dogodine hvatati za mjesto gdje je
vie nema. Ali kada te trga, ti svejedno ne zaboravi: nema je! I bit e ti
lake. Najvanije je da e sada iv j eti, je li ti jasno? A noga neka
ide.
Lav Leonidovi je to rekao tako jednostavno! Zaista neka ide k vragu ta muna
napast! Lake je bez nje.
Doi u ti ja jo!
I on krenu na sastanak i doe posljednji, zakasnivi (Niza-mutdin nije volio da
se zakanjava), i uleti razmiui rukama zrak pred sobom. Ogrta mu je sprijeda
bio zatvoren i posve je obuhvaao prsa, ali odostraga obje polovice nikako se
nisu sas-tajale i prelazile su jedna preko druge. Kad je sam koraao kroz
kliniku, onda je uvijek iao brzo i preskakivao stepenice dugakim koracima
maui uz put rukama i te njegove iroke kretnje upravo su uvjeravale
bolesnike da on ne dangubi i da ne troi vrijeme na sebe samoga. Sastanak je
trajao pola sata. Nizamutdin je uao dostojanstveno (prema svome miljenju),
pozdravio i poeo na svoj ugodan nain (prema svome miljenju) polako voditi
sastanak. Bilo je oito da oslukuje svoj glas i da pri svakoj kretnji i okretu
glave promatra samoga sebe sa strane kako je savjestan, autoritativan,
inteligentan i pametan ovjek. U njegovu rodnom selu o njemu su kruile legende,
znali su za njega i u gradu i ak su ga ponekad spominjali u novinama.
Lav Leonidovi sjedio je podalje od stola, prekriivi dugake noge jednu preko
druge, a rairene prste gurnuo pod svitak bijeloga pojasa koji je bio zavezao
oko trbuha. kiljio je ispod svoje vojnike kapice, ali kako se on i inae drao
kiselo pred efovima, primarijus nije mogao ni pomisliti da se njemu pod-ruguje.
Primarijus nije shvaao svoj poloaj kao stalnu, neodloivu i zamornu obavezu,
nego kao stalnu priliku da se istakne, da bude nagraen i da upotrijebi cijelu
klavijaturu svojih prava. Bio je primarijus i mislio je da mu ta titula zaista
daje primarno znaenje u bolnici, da on sve shvaa bolje od ostalih lijenika,
no, recimo, ne ba moda do u svaku sitnicu, da on jasno sagledava kako su
njegovi podreeni sposobni u poslu i, upozoravajui ih i upravljajui njima,
uva ih od greaka. Zato je i morao tako dugo voditi sastanak koji je uostalom
oito svima ugodan. I budui da su prava primarijusa toliko znaajna i da tako
obilato prelaze njegove obaveze, on je na posao u kliniku vrlo lako primao
inovnike, lijenike ili sestre: one o kojima su mu telefonirali ili za koje su
iz ministarstva traili da ih namjesti (ili iz gradskog komiteta, ili s
fakulteta ondje se on, uostalor. spremao uskoro branti dizertaciju); ili
kojima je u dobar a;. uz veeru, obeao da e ih primiti; ili ako su moda
pripada!: istoj grani starog roda, iz koje je potjecao i on. A ako su mu efovi
odjela prigovarali da nova osoba nita ne zna o poslu, Niza-
258
mutdin Bahramovi udio bi se vie od njih: Pa nauite ih, drugovi! Zato ste
vi ovdje?
Ukraen sjedinama koje u odreenim godinama rese, kao neki ravnoduni i
plemeniti nimbus, podjednako glave genija i budala, portvovnih ljudi i laktaa,
radnika i lijenina, onako dostojanstven i miran kao da ga je priroda nagradila
zbog toga to se nije mnogo muio razmiljanjem, onako ravnomjerno zagasite puti
koja odlino pristaje uz sjedine. Nizamutdin Babr:imo->7, ? je tumaio svojim
medicinskim suradnicima to ne valja . njihovu poslu i kako e se uspjenije
boriti za dragocjene Iju \e. ivote. I dok je tako sjedio na dravnim divanima
ravnih naslona, po naslonjaima i stolicama, uza stolnjak koji je bio plav kao
paunovo perje, Nizamutdina su neobino paljivo sluali oni koje jo nije kanio
otpustiti, kao i oni koje je upravo primio u posao.
Lav Leonidovi je dobro imao na oku kovravog Halmuhame dova. On je bio nalik na
osobu iz ilustracija u Putovanjima kapetana Cooka i inilo se kao da je tek
iziao iz dungle: prava prauma rasla mu je na glavi, crne mrlje bile rasute po
bronanu licu, a divljaki, radostan osmijeh otkrivao je velike bijele zube i
jedino mu je nedostajao kolut u nosu koji bi mu veoma pristajao. Meutim, nije
bilo vano kakvo mu je oblije, pa ak ni to to ima pravu pravcatu fakultetsku
diplomu, nego to to nije mogao obaviti ni jednu jedinu operaciju a da pacijenta
ne poalje na drugi svijet. Lav Leonidovi mu je svega dva puta dopustio da
operira i oba puta se pokajao. A otpustiti ga nije mogao, jer bi to bio napad na
nacionalne kadrove. I tako je Halmuhamedov ve etvrtu godinu vodio brigu o
jednostavnijim povijestima bolesti, vano se drao na vizitama, pri previ-janju,
deurao (spavao) nou i ak u posljednje vrijeme primao plau i pol, premda je
esto odlazio s posla prije zavretka radnog vremena.
Bile su tu jo dvije ene koje su specijalizirale kirurgiju. Jedna se zvala
Pantehina, neobino puna ena etrdesetih godina, uvijek silno zabrinuta,
zabrinuta zbog toga to ima estero djece, od dva mua, a nema novaca, ni bilo
koga tko bi pripazio na djecu. Ta zabrinutost nije joj nikad nestajala s lica,
ak ni za radnog vremena, koje je radi plae morala provoditi u zgradi
dispanzera. Druga, Anelina, bila je mlada, tek prije dvije godine zavrila je
fakultet; ta sitna ria Ijepukasta ena zamrzila je Lava Leonidovia zbog toga
to nije obraao panju na nju i sad je u kirurkom odjelu najvie intrigirala
protiv njega. Ni jedna ni druga nisu mogle obavljati nita drugo osim
ambulantnih pregleda, nitko im ne bi smo povjeriti skalpel ali i tu su
postojali vani razlozi zbog kojih ih primarijus nikada ne bi mogao otpustiti.
Na broju je u odjelu bilo pet kirurga i raunalo se da svih petero operiraju, a
zapravo je radilo samo dvoje.
Na okupu su bile jo i bolniarke od kojih su neke bile iste kao i spomenute
lijenice, ali je i njih primio i branio Nizamutdin Bahramovi.
Ponekad bi se sve to tako smuilo Lavu Leonidoviu da je mislio kako vie nee
ni jedan dan izdrati na poslu, nego e se
259
otrgnuti i otii! Ali kamo da ode? U svakom drugom mjestu bit e opet jedan
primarijus, moda i gori od ovoga, i opet e biti razmetljivih neznalica a
radnici e raditi mjesto neradnika. Drugo bi bilo kad bi sam vodio kliniku i,
originalnosti radi, sve postavio na poslovnu osnovu: svi koji su na popisu
morali bi raditi, a radili bi samo oni koji su potrebni. Ali Lav Leonido-vi
nije bio taj kome bi dali kliniku ili bi mu je dali negdje vrlo daleko, a i
ovako je ve i te kako daleko od Moskve.
Osim toga, njemu samome nije bilo do efovania. Znao je da upraviteljski,
inovniki poloaj ne ostavlja slobodne ruke u poslu. Uz to je ve jednom
upoznao one koji su pali s poloaja i tako spoznao prolaznost vlasti: upoznao je
komandante divizija koji su sanjarili o tome da postanu ordonansi, a svoga
prvoga uitelja u praksi, kirurga Korjakova, izvukao je iz smetljita.
Gdjekad bi se sve smirilo, utihnulo, i Lavu Leonidoviu se inilo da moe
izdrati, da ne treba otii. Tada bi se, naprotiv, pribojavao da e istjerati i
njega, i Doncovu, i Ganhartovu, da sve okolnosti govore tome u prilog, da e
svake godine stanje biti sve tee i sloenije. A on vie nije lako podnosio
ivotne peripetije: bliila se etrdeseta i tijelu je ve trebalo udobnosti i
reda.
Inae, esto se dvoumio kad je trebalo donijeti neku presudnu odluku. Nije znao
treba li se odvaiti na junaki gest ili spokojno ploviti, kako veina plovi.
Njegova ozbiljna karijera nije poela ovdje, ni na ovakav nain poela je
naglo i blistavo. Jedne godine za vlas je dobio Staljinovu nagradu. Ali su
toliko forsirali i urili se, da je cijeli fakultet krahirao i ak je i
disertacija dola u pitanje. Zapravo ga je i Korjakov tako pouavao: Samo vi
radite, radite! A pisati ete jo dospjeti. Samo kada e dospjeti?
Ili moda treba poslati do avola i tu disertaciju?
Lav Leonidovi ipak nije odavao kako ne trpi primarijusa, nego se inilo, premda
je kiljio, da ipak slua. Morao je sluati ve i zbog toga to e idueg
mjeseca imati priliku da izvri operaciju grudnog koa.
Ali sve jednom zavri, pa je zavrio i sastanak! I, izlazei jedno po jedno iz
sobe za sastanke, kirurko osoblje se skupi na odmoritu gornjeg hodnika. I, ne
izvlaei prstiju iz pojasa na trbuhu, Lav Leonidovi, kao mrzovoljni rastreseni
vojskovoa, povede za sobom na veliku vizitu sijedu i trkljastu Jevgeniju
Ustinovnu, gusto obraslog Halmuhamedova, debelu Pantehinu, riu Anelinu i jo
dvije sestre.
Ponekad su vizite bile posve kratkotrajne, jer je trebalo pouriti na posao. I
danas bi trebalo uriti, ali je po propisu bila odreena velika opa vizita za
koje se ne smije mimoii ni jedan leaj kirurkog odjela. Sve sedmoro su polako
ulazili u svaku sobu, uranjajui u zrak umao od zaguljivih farmaceutskih
smjesa, od toga to se sobe malokad zrae i zadaha samih bolesnika, gurali se i
izmicali u uskim prolazima izmeu kreveta, proputajui jedno drugo i gledajui
jedno drugome preko ramena. Okruivi svaki krevet, morali su za jednu, tri ili
za pet minuta proniknuti u patnje toga bolesnika jednako kao to su uronili
II
260
u teki zrak sobe u njegove boli, njegove osjeaje, anamnezu, povijest
bolesti, tok lijeenja, njegovo dananje stanje i u sve ono to im teorija i
praksa doputaju da uine u budunosti.
I da ih je bilo manje, i da je svatko od njih najbolji u svom poslu a ne samo na
platnom spisku, i da ne otpada po trideset pacijenata na svakog lijenika, i da
ne razbijaju sebi glavu kako e najlake ispuniti povijest bolesti, tu
svojevrsnu optubu, i kad oni ne bi bili ljudi, to jest obini pojedinci sa
svojom koom i kostima, svojim sjeanjem i nakanama, koji osjeaju olakanje pri
spoznaji da njih ne mue isti bolovi onda moda i ne bi bilo lako smisliti
bolji izum nego to je takva jedna vizita.
Ali ti uvjeti nisu postojali, kao to je dobro znao Lav Leo-nidovi, a vizitu
ipak nisu smjeli ni odbaciti ni izmijeniti. Zato ih je on, po propisu, vodio
uokolo i, mirei vie na jedno oko, skrueno sluao priu svakog terapeuta o
pojedinom pacijentu (i to ne napamet, nego iz liste): odakle je, kada je doao u
bolnicu ( o starim pacijentima to su svi ve znali), zato je doao u bolnicu,
kakva je terapija, koje su doze, kakva mu je krv, je li ve odreena operacija
ili zato nije operiran, ili zato jo nisu odluili to e s njim. Sve bi to
sasluao, mnogima bi sjeo na krevet, neke bi zamolio da pokau bolesno mjesto,
pregledavao je, pipao, a zatim bi sam prebacivao pokriva na bolesnika ili bi
pozvao ostale lijenike da i oni opipaju.
One najtee sluajeve na ovakvoj viziti nisu mogli rjeavati; trebalo je
pojedinca posebno pozvati i posebno se njime pozabaviti. Na viziti se nije moglo
otvoreno rei kakvo je stanje i jasno se meusobno dogovoriti. Ovdje ak nije
mogao ni za koga rei da mu se stanje pogoralo, nego bi samo napomenuo da se
proces malo zaotrio. Sve je trebalo govoriti uvijeno, u sinonimima (ak i
dvostrukim) ili obratno od onoga kako je zaista bilo. Ne samo to nitko nije
spominjao rak ili sarkom, nego ak nisu spominjali ni sinonime koje su stari
bolesnici prilino dobro razumijevali: kancer, kancerom, c-r, s. Umjesto
toga spomenuli bi neto bezazleno: ir, gastritis, upala ili polip, a to je tko
od njih podrazumijevao pod tim nazivom, objasnili bi potanko istom nakon vizite.
Da bi ipak razumijevali jedno drugo, doputeno je bilo rei: proirena je
mediastijalna sjena, tim-ponit, sluaj nije resektabilan, nije iskljuen
letalni ishod (to je znailo: mogao bi umrijeti na stolu). Kad ne bi mogao
nai pravi izraz, Lav Leonidovi bi rekao:
Ostavite povijest bolesti.
I poli bi dalje. to su za vrijeme takve vizite manje mogli proniknuti u
bolest, shvatiti jedno drugo ili dogovoriti se, to je Lav Leonidovi drao da je
vanije osokoliti bolesnike. U tome je ak sve vie vidio glavnu svrhu ovakve
vizite.
Status idem rekli bi mu. (To je znailo: sve je po starome.)
Je li? obradovao bi se on. I kao da bi potvrdu toga htio uti iz usta same
bolesnice, brzo bi upitao: Nije li vam malo lake.
Mislim da jest sloila bi se i bolesnica malo zaueno. Ona, istina, nije
primijetila poboljanje, ali, ako su ga primijetili lijenici, onda joj je
zbilja bolje.
261
Eto vidite! Jo malo i ozdravit ete. Druga se bolesnica brinula:
ujte, zato me tako boli kima? Moda i ondje imam tumor?
Ni go-ovora otegnuo bi Lav Leonidovi nasmijeivi se. To je sekundarna
pojava.
(Rekao je istinu: metastaze i jesu sekundarna pojava.) Nad stranim starcem,
koji se sav uiljio i mrtvaki posivio
i koji je jedva micao usnama, odgovarali su mu na njegovo
pitanje:
Bolesnik dobiva sredstva za jaanje i umirenje.
To znai: tu je kraj, kasno je da se lijei, lijeka i nema i glavno je da to
manje pati.
Tada, skupivi guste obrve kao da neto nastoji tekom mukom objasniti, Lav
Leonidovi je tumaio:
Hajde, tatice, da govorimo otvoreno, bez uvijanja. To to vi osjeate nije
nita drugo nego reakcija na lijeenje. Samo nas nemojte pourivati,
leite mirno, i mi emo vas izlijeiti. Leite, vama se ini da
nita naroito ne poduzimamo, ali uz nau pomo va organizam jaa.
I samrtnik bi kimao glavom. Shvatio je da ta lijenikova otvorenost nije nimalo
ubitana tavie, davala je nade.
U zdjelinoj oblasti se vidi tumorozna izraslina ovakve vrsti
raportirali su Lavu Leonidoviu i pokazivali mu rendgensku snimku.
Promatrao je tamnu, mutnu, prozirnu rendgensku sliku prema svjetlu i zadovoljno
kimao glavom:
Vr-rlo dobra snimka! Odlina.
Bolesnica bi se obveselila: ne samo da je njoj dobro, nego ak i odlino.
A snimka je bila odlina zato to je nije trebalo ponavljati ona je jasno
pokazivala veliinu i granice tumora. Tako, cio taj sat i po, koliko je trajala
velika vizita, ef kirurkog odjela nije govorio ono to misli, trudio se da
njegov glas ne odraava njegove osjeaje, a da u isto vrijeme lijenici u
povijest bolesti pri-biljee ono to treba, u tu biljenicu polutvrdih listova,
koja se ispisuje rukom i u kojoj esto zapinje pero i na osnovu koje e svakome
od njih jednog dana moi suditi. Nijednom nije naglo okretao glavu, nijednom
nije zabrinuto pogledao, i po tom dobroudnom i dosadnom izrazu na licu Lava
Leonidovia, bolesnici su zakljuivali da su njihove bolesti vrlo jednostavne,
dobro prouene i da nisu nimalo ozbiljne.
Lav Leonidovi se umorio od te dugake glume koja je bila isprepletena sa
strunim prosuivanjem i sad je ovamo-onamo pomicao kou na elu.
Jedna starica se alila da je ve dugo nisu kuckali i on to uini.
A neki starac se javi:
ekajte da vam neto kaem!
I poe zbrkano tumaiti kako se, po njegovu miljenju, pojavila i razvijala
njegova bolest. Lav Leonidovi je strpljivo sluao i ak kimao glavom.
262
Sad vi meni recite neto dopusti mu starac. Kirurg se nasmijei:
ta da vam kaem? Nai se interesi podudaraju... Vi elite biti
zdrav, i mi elimo da budete zdrav. Najbolje je da i dalje zajedniki na tome
radimo.
S Uzbecima znao je, bar o onome najjednostavnijem, govoriti i na njihovu jeziku.
Onu enu s naoalima, koja je oito bila prava intelektualka i koju je ak
neugodno bilo vidjeti ovdje na krevetu i u onom ogrtau, nije uope htio javno
pregledati. Malom djeaku, koji je bio s majkom, ozbiljno je pruio ruku.
Sedmogoinjaka je kvrcnuo prstom po trbuhu, i obadvojica su se nasmijali.
Jedino uiteljici, koja je traila da konzultiraju i neuropato-ioga, nije ba
ljubezno odgovorio.
Napokon su izili i iz posljednje sobe. Bio je umoran kao poslije teke
operacije. Rekao je:
ik-pauza pet minuta.
On i Jevgenija Ustinovna pohlepno su povukli dim, kao da su za cijele vizite
samo na to i ekali (a bolesnicima su strogo govorili kako je duhan kancerogen i
apsolutno kontraindikati-van).
Svi su posjedali, neto kasnije, za zajedniki stol i ponovo su dola na red
ista prezimena, koja su spominjali na viziti, ali ona slika opeg poboljanja i
ozdravljenja kakva bi se mogla na viziti priiniti nekome promatrau sa strane,
sad je izblijedjela i nestala. Kod one status idem bolesnice sluaj je bio
neoperabilan, i rendgensku terapiju davali su joj tek da bi ublaili neposredne
bolove, bez ikakve nade da bi je mogli izlijeiti. Onaj djeai, kome je Lav
Leonidovi pruio ruku, bio je neizljeivi sluaj s procesom metastaza, i jedino
zbog toga to su to zahtijevali roditelji, zadrali su ga jo neko vrijeme u
bolnici. Za onu staricu koja je traila da je prekucka Lav Leonidovi je rekao:
Njoj je ezdeset i osam godina. Ako je budemo zraili, moda e doivjeti i
sedamdeset. A ako je operiramo, nee ivjeti ni godinu dana. ta velite,
Jevgenija Ustinovna?
Kad na no nije pomiljao toliki njegov pobornik koliki je bio Lav Leonidovi,
Jevgenija Ustinovna je pogotovo bila protiv operacije.
On zapravo nije bio pobornik noa. Ali je bio skeptik. Znao je da se nikakvim
spravama ne moe tako dobro vidjeti kao prostim okom. I niim se ne moe tako
temeljito oistiti kao noem.
Za onoga bolesnika, koji se nije mogao sam odluiti da pristane na operaciju,
nego je traio da se posavjetuje sa njegovom obitelji, Lav Leonidovi sada je
rekao:
Obitelj mu je tko zna gdje. Dok mi uspostavimo vezu s njima, dok oni stignu i
dok smisle to e i kako e on e umrijeti. Treba ga nagovoriti i staviti na
stol, ne ba sutra, ali idui put. Veliki rizik tu postoji, naravno. Otvorit
emo, pogledati i moda odmah zatvoriti.
A ako umre na stolu? znaajno upita Halmuhamedov, tako znaajno ba kao da
je to njegov rizik.
263
Lav Leonidovi pomaknu duge, srasle obrve neobina oblika.
To je jo uvijek samo 'ako', ali ako nita ne uinimo, onda je sigurno,
pomisli on. Kod nas je mali postotak smrtnosti, mi moemo i riskirati.
Svaki put bi zapitao:
Misli li tko drugaije'-
Ali bilo mu je vano jedino miljenje Jevgenije Ustinovne. Premda su bili
razliiti po iskustvu, godinama i pristupu poslu, njihovi su se sudovi obino
podudarali, to je najbolji dokaz da se razumni ljudi lako sporazumijevaju.
Zar zbilja ne moemo upita Lav Leonidovi niim pomoi onoj utokosoj,
Jevgenija Ustinovna? Moramo li zbilja rezati?
Svakako, moramo pomaknu Jevgenija Ustinovna svue izvijene i nacrvenjene
usne. I jo emo morati poslije toga dobro zraiti.
teta! uzdahnu Lav Leonidovi i spusti svoju slojevitu glavu pomaknuta
tjemena, sa smijenom kapicom na vrhu. Kao da pregledava svoje nokte, prelazei
velikim, vrlo velikim palcem preko etiri ostala prsta, on proguna: Sama je
ruka protiv toga da ree tako mlade. Ima osjeaj da radi protiv prirode.
Jo jednom vrhom kaiprsta pree obline velikog nokta. Zbilja nije bilo druge.
On podie glavu:
Tako je, drugovi, sigurno vam je jasno ta ima ulubin?
Cancer recti? ree Pantehina.
Jest, c-r recti, ali kako je to otkriveno? Po tome se vidi koliko vrijedi
naa onkoloka preventiva i nae onkoloke stanice. Dobro je rekao jednom
Oreenkov na konferenciji: onaj lijenik kojemu se gadi da stavi prst
bolesniku u debelo crijevo, nije uope lijenik! Kakav nemar vlada kod
nas! ulubin se potezao po razliitim ambulantama i alio se na uestalu
stolicu, na krvarenje, kasnije na bolove i na njemu su vrili svakakve
pretrage, osim one najjednostavnije da opipaju prstom! Lijeili su ga od
dizenterije, od hemoroida sve uzalud. Tek u jednoj ambulanti na plakatu s
temom borbe protiv raka on je, kao pismen ovjek, proitao to treba i
shvatio! Sam je sebi prstom napipao tumor! Nisu li to lijenici mogli
uiniti pola godine prije?
Je li duboko?
Nalazi se svega sedam centimetara duboko, odmah iza sfingtera.
Mogao se jo posve sauvati mii, i ovjek bi ostao normalan ovjek! Sad je ve
zahvatio sfingter, amputacija je zakanjela, to e rei da e stolice biti
nekontrolirane, anus emo mu otvoriti sa strane i kakav je to onda ivot?... A
tako je zgodan ovo ...
Poeli su sastavljati popis sutranjih operacija. Odreivali su koga bolesnika
treba ojaati lijekovima, koga treba okupati, koga kako pripremiti.
aloga gotovo uope ne treba ojaati ree Lav Leonidovi ima rak eluca a
tako je dobro raspoloen da je to pravo udo.
(Kad bi on znao da e ali sam sebe ujutro ojaati iz boce!)
264
Odredili su tko e kome asistirati, tko e se brinuti za krv. Opet je ispalo da
Lavu Leonidoviu asistira Anelina. Onda e opet sutra stajati suelice njemu, a
sa strane e se motati ope-raterka, i, mjesto da se bavi svojim poslom, Anelina
e cijelo vrijeme motriti kakvi su njegovi odnosi s operaterkom. A i ona je
psihopat, ne smije je ni zapitati jesu li konci zaista sterilni ili nisu a
tko drugi da to provjeri? Moda od toga zavisi cijela operacija... Proklete
ene! Ne znaju najobinije muko pravilo: posao je posao ...
Tupavi roditelji nazvali su djevojku Anelinom i ne pomiljajui u kakva e se
ona demona pretvoriti. Lav Leonidovi promatrao je ispod oka njenu zamamnu ali
lisiju njukicu i htio joj je najradije pomirljivo rei:
ujte, Anelina ili Anela, kako hoete! Vi niste nadareni. Kad ne biste sav
svoj dar troili u potrazi za muem, nego kad biste ga upotrijebili u kirurgiji
vi biste ve bili dobri u poslu, ujte, ne smijemo se svaati, nas
dvoje stojimo za istim operacionim stolom...
Ali ona b.i protumaila da ga je izmorila njena upornost i da se predaje.
Jo je h io malo potanje porazgovoriti o jueranjoj raspravi A Jevgeniji
Ustinovnoj tek je neto natuknuo dok su zajedno p.-ili, dok ostalim kolegicama
ak nije ni htio o tome priati.
Tek to su isplanirali sutranje operacije, Lav Leonidovi ustade, zapali i,
snano maui golemim rukama i razmiui zrak zalivenim, '-ijelim grudima,
brzim koracima skrenu u hodnik radiologa, HLio je sve to ispriati upravo Veri
Ganhart. U laboratoriju s aparatima za zraenje zatekao je Doncovu i nju za
istim stolom kako pregledavaju papire.
Vrijeme je da prekinete radi ruka! ree on. Dajte mi olicu.
'nmaknuvi stolicu, on sjede. Bio je veselo raspoloen i elio je drugarski
porazgovoriti, ali odjednom napomenu:
Zato ste tako neprijazne prema meni?
Doncova se nasmijei vrtei na prstu velike naoale od roga:
Naprotiv, ne znam kako bih vam se umilila. Hoete li me operirati?
Vas? Ni za ivu glavu!
Zato?
Zato to e svi rei, ako vas otpremim na drugi svijet, da sam to uinio iz
zavisti: jer je va odjel bio uspjeniji od moga.
Nemojte se aliti, Lave Leonidoviu, ozbiljno vas pitam. Istina, teko je
bilo zamisliti da se Ljudmila Afanasjevna
alila.
Vera je sjedila tuna i utuena, skupivi ramena, kao da joj je malo hladno.
Treba to prije pregledati Ljudmilu Afanasjevnu, Lave Leonidoviu.
Eto, ve je odavno boli eludac, a ona uti. To mi je neki onkolog!
I vi ste, jasno, izvukli iz toga ve sve dokaze da je posrijedi karcinom, je
li tako? Lav Leonidovi izvije svoje upave obrve koje su se protezale od
jedne sljepooice do druge. U naj-
265
obinijem razgovoru, u kome nije bilo nita smijeno, njegov najei izraz bio
je podrugljiv, iako se nije znalo kome se ruga.
Nisam jo sve odvrati Doncova.
Dobro, koje, na primjer? Ona mu ree.
Malo ih je! zakljui Lav Leonidovi. Neka Veroka napie dijagnozu,
onda moemo razgovarati. Uskoro u dobiti svoju kliniku i onda u uzeti
Veroku za dijagnostiara. Hoete li mi je dati?
Veroku ne dam nipoto! Uzmite neku drugu!
Neu nijednu drugu, osim Veroke. Ne bih vas inae operirao ...
inilo se da se ali dok ovako veselo avrlja i pui cigaretu dokraja, ali se
zapravo nije alio. Kako mu je uvijek govorio onaj Korjakov: dok si mlad nema
iskustva, kad si star nema snage. A Ganhartova je sad bila (ba kao i on) u
onoj vrhunskoj dobi kada se iskustvo ve pretvorilo u klas i kada je stabljika
snage jo uvijek vrsta. Naoigled se djevojka, internist, pretvorila u
pronicljiva dijagnostiara, tako da joj je vjerovao jednako kao i Doncovoj. Za
kirurga je boja blagodat, makar on bio i skeptik, imati takva dijagnostiara.
Samo kod ena to doba vrhunskog napona traje jo krae nego u mukaraca.
Ima li doruak? upita Veru. Ionako nee pojesti, odnijet e kui. Daj
da ja pojedem.
I zaista, ala ovamo ala onamo, ali iskrsnue sendvii sa sirom, i on poe
jesti nudei i njih:
Uzmite i vi! ... Eto, znate, juer sam bio na sudu, na raspravi, teta
to niste bili, vrlo je pouno! U kolskoj zgradi. Skupilo se oko etiri
stotine ljudi, vrlo zanimljivo! ... Okolnosti su ove: dijete su operirali zbog
kompliciranog zapletaja crijeva. Operacija je uspjela. Dijete je ivjelo
nekoliko dana, ak se i igralo. To je dokazano. Onda odjednom nastupa
djelomini zatvor i smrt. Osam mjeseci su nesretnome kirurgu prijetili
istragom moete misliti kako je on za to vrijeme operirao! I na sud vam dou
iz zdravstvene uprave, doe i glavni gradski kirurg, drutveni tuilac s
medicinskog fakulteta, razumijete li? I udri on: zloinaki nehat, kae! Kao
svjedoke doveli su roditelje ... E, to su lijepi svjedoci! Lupetali su o
nekakvom pokrivau koji nije stajao na krevetu kako treba... I takve sline
gluposti! A masa, nai graani, sjede i bulje, oi im ispale: pogledaj kakve
su ivotinje ti lijenici! Meu publikom smo i mi lijenici, i mi shvaamo kako
je to glupo i osjeamo da su te optube neizbjene: ta to optuuju i nas
osobno, danas tebe, a sutra e mene! I mi utimo, da nisam upravo doao iz
Moskve, utio bih i ja. Ali kako su mi jo u sjeanju ta dva mjeseca u Moskvi,
drugaije gledam na te odnose, eline reetke ine mi se sad drvene i gnjile. I
ja sam progovorio.
Dakle moglo se govoriti.
Pa, recimo da je to bila diskusija. Rekao sam: kako vas nije stid prirediti
ovakvu predstavu? (Jednostavno sam tresnuo! Prekidali su me: Oduzet emo mu
rije!) Mislite li vi da se na sudu ne moe isto tako lako pogrijeiti kao i u
medicini? O ovom
266
sluaju treba nauno raspravljati, a ne sudski! Trebalo je okupiti samo
lijenike i povesti kvalificiranu naunu diskusiju. Mi kirurzi svakog utorka i
petka hrabro riskiramo, izlazimo na minsko polje! I cio na posao poiva na
povjerenju, majka nama mora povjeriti svoje dijete a ne nastupiti kao svjedok na
sudskoj raspravi!
Lav Leonidovi se i sada uzrujao i glas mu je drhtao. Zaboravio je sendvi koji
je bio naeo i, kidajui polupraznu kutiju, izvue cigaretu i zapali je:
Ovdje je jo rije o ruskom kirurgu! A ta bi bilo da je Nijemac ili recimo
-idov otegnu on mekano i dugo napuivi pri tome usne trebalo bi ga
odmah objesiti, emu ekati?... Pljeskali su mi. Kako bi ovjek mogao utjeti?
Ako nam ve steu omu oko vrata, treba se otrgnuti, zato
da ekamo?
Vera je pratila cijelu priu alosno njiui glavom. Oi su joj bile
usredotoene i pametne, pune razumijevanja, i ba zato je Lav Leonidovi i elio
njoj sve ispriati. A Ljudmila Afanasjev-na je zbunjeno sasluala i stresla
velikom glavom s pepeljastom, potkresanom kosom.
Ja mislim drugaije! Kako se s nama, lijenicima, moe drugaije
razgovarati? Jednom zaiju ubrus u trbuh, naprosto ga zaborave! Nekome dadnu
fizioloki serum mjesto novokaina! Drugi put bolesniku obamre noga od
gipsa. Dadnu desetorostru-ko jau dozu. Koliko puta dajemo krivu krvnu grupu!
Izazivamo opekotine! Kako da se onda s nama razgovara? Treba nas vui za kosu
kao djecu.
Pa vi me ubijate u pojam, Ljudmila Afanasjevna! podie Lav Leonidovi svoju
aetinu kao da se eli zatititi. Kako moete tako govoriti i to vi?
Ovdje je rije o neemu to je izvan medicine! Vodi se borba za moralni lik
cijelog drutva.
Prestanite! Samo jo treba da se vi svaate! mirila ih je Ganhartova,
hvatajui oboje za ruke kojima su mahali. Treba, naravno, poveati
odgovornost lijenika, ali im u isto vrijeme treba sniziti norme dva puta, tri
puta! Devet bolesnika u jedan sat ambulantnog pregleda tko to moe sve drati
u glavi? Treba dati priliku da u miru razgovaramo s bolesnicima, da u miru
razmiljamo. Kad se ve operira, onda kirurg treba samo jednom dnevno operirati,
a ne tri puta!
Ali Ljudmila Afanasjevna i Lav Leonidovi i dalje su vikali jedno na drugo i
nikako se nisu mogli sloiti. Ipak ih je Vera smirila i napokon zapitala:
A kako je zavrilo?
Lav Leonidovi razmaknu obrve i nasmijei se:
Uspjeli smo! Osuda je pala u vodu, zakljueno je jedino da je neuredno voena
povijest bolesti. Ali, ekajte, to jo nije sve! Poslije presude javio se
naelnik za zdravstvo; kae on: loe odgajamo lijenike, loe odgajamo
bolesnike, premalo imamo sindikalnih sastanaka. A na kraju je uzeo rije
glavni gradski kirurg! ta mislite kakvi su bili njegovi zakljuci? Kako je on
sve to shvatio? Veli on: dobar je poetak to, drugovi, vrlo dobar
poetak to smo poeli suditi lijenicima...
267
27
TO KOGA ZANIMA
Bio je obian radni dan i obina vizita: Vera Korniljevna je sama obilazila
svoje rendgenae a u gornjem hodniku prikljuila joj se i sestra bolniarka.
Ta je sestra bila Zoja.
Zadrale su se malo kod Sigbatova, ali kako je o svakoj novoj mjeri tu mogla
odluiti samo Ljudmila Afanasjevna, nisu se dugo zadrale nego su odmah ule u
sobu.
Kao da su bile upravo jednake visine: na istoj visini bila su im usta, i oi, i
kapice. Ali kako je Zoja bila mnogo punija, inilo se da je i via. Moglo se
naslutiti da e ona za dvije godine, kad i sama postane lijenica, djelovati
autoritativni je od Vere Korniljevne.
Prole su ispred drugog reda, i Oleg je cijelo vrijeme gledao jedino njihova
lea i tamnu punicu ispod kapice Vere Korniljevne i zlaane uvojke ispod Zojine
kape.
Cijeli taj red bio je danas na zraenju i zato su one polako napredovale. Vera
Korniljevna sjela bi kraj svakog bolesnika, pregledala ga, razgovarala.
Ahmadanu je, poto mu je pogledala kou i prouila sve podatke u povijesti
bolesti, osobito posljednju analizu krvi, Vera Korniljevna rekla:
Dobro, skoro je gotovo sa zraenjem! Ide kui! Ahmadan bijesnu zubima.
A gdje ti ivi?
U Karabairu.
Onda, ti e na put...
Jesam li ozdravio? sijao je Ahmadan od zadovoljstva.
Ozdravio si.
Posve?
' ' Za sada posve.
Onda se vie ne vraam?
Svratiti e za pola godine.
Zato ako sam posve ozdravio?
Radi pregleda.
268
Prola je tako cijeli red nijednom se ne okrenuvi prema Olegu. A i Zoja je samo
jednom pogledala prema njegovu kutu. Kod Vadima se Vera Korniljevna dugo
zadrala. Gledala mu je nogu, pipala prepone s obje strane, zatim trbuh, predio
zdjelice i cijelo vrijeme ga zapitkivala kako se osjea; iznenadila ga je i
novim pitanjem: kako se osjea poslije jela, poslije razliitih vrsti jela.
Vadim je bio sabran, ona je tiho ispitivala, a on je tiho odgovarao. Kad ga je
poela neoekivano pipati u desnom predjelu zdjelice i zapitkivati o jelu,
upitao je:
Gledate li kako je s jetrom?
Sjeao se da ga je mama, prije nego to je krenuo na put, kao toboe sluajno,
opipala na tom istom mjestu.
Sve on mora znati zavrti glavom Vera Korniljevna bolesnici su postali
tako ueni da je najbolje da vam odmah dademo bijele ogrtae.
S bijeloga jastuka, onako crnokos, ukasto-crnpurast, ravno poloene glave,
Vadim je motrio lijenicu ozbiljno i prodorno kao djetence s ikone.
Znate, ja se razumijem tiho e on. itao sam, znam
0 emu je rije.
Rekao je to tako neusiljeno, bez elje da se Ganhartova s njime sloi ili da mu
odmah sve objasni, tako da se ona zbunila i, ne naavi prave rijei, sjela na
krevet kao da mu je neto skrivila. Bio je prilino zgodan i mlad, oito vrlo
sposoban i podsjeao ju je na jednog mladia iz obitelji koju su poznavali,
mladia koji je dugo umirao, svjestan da umire, i lijenici mu nikako nisu mogli
pomoi, pa je Vera ba zbog njega, jo dok je bila u osmom razredu, odluila da
ne postane inenjer, nego lijenik.
Ali, eto, ni ona mu nije mogla pomoi.
U posudi na Vadimovom prozoru stajala je mrka tekuina, rastvor brezove gube,
koju su drugi bolesnici promatrali neobino zavidno.
Pijete li ga?
Pijem.
Ganhartova zapravo nije vjerovala u tu gubu, naprosto o njoj nikada prije nije
bilo ni rijei, ali svakako je ona, za razliku od korijena sa Isik-Kula, bar
bila nekodljiva. A ako ve bolesnik vjeruje u nju, onda je ak i korisna.
Kako je s radioaktivnim zlatom? upitat e ona.
I dalje obeavaju. Moda uskoro dadnu jednako pribrano i sumorno odgovori
on. Ali ni onda ga, ini se, nee uruiti direktno, nego e ga poslati
slubenim putem. Recite on se uporno zagleda u oi doktorice Ganhart ako
poalju za... za dvije sedmice ... hoe li ve metastaze biti u jeku?
Ni govora, ta je vama! Naravno da nee! posve sigurno
1 spremno slae Ganhartova pa ga ak, ini se, i uvjeri. Ako ba hoete
znati, to traje mjesece i mjesece.
(Ali zato mu je onda opipavala zdjelino podruje? Zato ga je ispitivala kako
podnosi hranu?)
Vadim je bio spreman da joj vjeruje.
Tko povjeruje, lake mu je ...
Za to vrijeme, dok je Ganhartova sjedila na Vadimovu leaju, Zoja, kako nije
imala drugog posla, okrenula je glavu i pogledala
269
ispod oka Olegovu knjiicu na prozoru, zatim i njega i upitala ga neto oima.
Ali nije se znalo to. Njene upitne oi uzdignutih obrva gledale su vrlo milo, a
Oleg je piljio bez ikakva izraza, ne uzvraajui pogled. Na svakoj viziti ona bi
izabrala jedan takav trenutak, kad bi joj jedino on vidio oi, i tada mu je
slala, poput Morzeovih signala, kratke vesele titraje iz oiju, pozdrave u
titra-jima. Ali u posljednje vrijeme kao da titraja-crtica uope nije bilo, a
titraja-takica bivalo je sve manje.
Oleg se ljutio na Zoju, ljutio se zbog onih nekoliko dana kad je toliko
navaljivao na nju i zaklinjao je da popusti, a ona nikako nije poputala. Za
iduih njenih nonih deurstava, on je usnama i rukama ponavljao jedno te isto,
ali vie nije osjeao ono to je osjeao tih dana i njegovo vladanje je bilo
namjeteno. Onda je prestao odlaziti k njoj kad je deurala i ostao je da spava.
Sada nije mogao shvatiti emu je bila potrebna ta igra oima kad je sve prolo.
Svojim mirnim pogledom upravo joj je htio pokazati da ne shvaa. Kako bilo da
bilo, smatrao je da je on prestar za takvu igru.
Vidio je da je danas pregled vrlo temeljit pa se pripravio, skinuvi gornji dio
pidame i spremajui se da skine majicu.
Ali Vera Korniljevna kad je zavrila sa Zacirkom obrisala je ruke, okrenula se
licem prema njemu, ali ne samo da mu se nije nasmijeila, ne samo da nije
zatraila da joj potanko pria o svom stanju nego mu ak nije ni sjela na
krevet, niti ga je pogledala, osim na asak, tek toliko koliko je bilo potrebno
da bi najavila kako e se sada baviti njime. Meutim, i u tom kratkom pogledu
njenih oiju, Kostogutov je razabrao kako ga one gledaju strano. Ona naroita
svjetlost i radost koje su izbijale iz njih na dan transfuzije, pa ak i ona
nekadanja prijazna naklonost ili jo preanja brina suut sve je to sad
nestalo iz njih. Oi su se ispraznile.
Kostogutove poe Ganhartova gotovo vie promatrajui Rusanova lijeenje
ostaje isto. udno je i ona pogleda Zoju da je slabo izraena reakcija na
hormonoterapiju.
Zoja slegnu ramenima.
Moda je to osobitost organizma?
Oito joj se uinilo da se doktorica Ganhart konzultira s njom kao da joj je
kolegica a ne studentica pretposljednje godine.
Ne sasluavi pravo Zojinu napomenu, Ganhartova je upita, oito pokazujui da o
konzultaciji nema ni govora:
Prima li on redovno injekcije?
Zoja, koja je brzo shvaala, malko zabaci glavu, poneto rairi oi i zagleda se
tim uto-smeim oima, malo izbuljenim ali iskreno zauenim, netremice i
otvoreno pravo u lijenicu:
Kako moete sumnjati? Terapije se drim kako je propisano uvijek... Jo
malo i ona bi se posve ozbiljno uvrijedila. U svakom sluaju to se odnosi na
moja deurstva...
Jasno je da je nitko nije ni mogao pitati za tua deurstva. Ono u svakom
sluaju izgovorila je u jednom jedinom zviduku, i upravo ti brzi spojeni
zvukovi uvjerili su Ganhartovu da Zoja lae. im injekcije ne djeluju kako
treba, znai da ih netko moda i ne daje! Marija to sigurnome bi uinila. Ne bi
ni Olimpijada Vladislavnovna. A nou, kao to se zna, deura Zoja ...
270
Ali po drskom pogledu Zoje, koji je bio spreman da se usprotivi, Vera
Korniljevna je uvidjela da nee moi nita dokazati, jer je Zoja ve odluila:
nita joj nee dokazati! I Zojina odlunost da porie bila je tako snana, da
Vera Korniljevna ne izdri nego obori oi.
Ona bi uvijek oborila oi kad bi o nekome neto neugodno mislila.
Oborila je oi kao da je kriva, a Zoja ju je, poto je pobijedila, jo i
dalje promatrala uvrijeenim, otvorenim pogledom.
Zoja je pobijedila, ali je isto tako shvatila da vie ne moe riskirati: ta e
biti ako Doncova pokrene istragu, a netko od bolesnika, recimo Rusanov, potvrdi
da ona ne daje nikakve injekcije Kostogutovu mogli bi je otpustiti s klinike i
prijaviti na fakultet.
A zato bi i riskirala? Zar zbog igre, koja je sama sebi bila svrhom i u kojoj
vie nije bilo novih poteza, jer se kolo nije moglo dalje vrtjeti. A kad bi
krenula dalje od zakona u igri, kad bi pristala da ode u taj smijeni U-Terek,
da vee svoj ivot uz ovjeka koji... To je zvualo odvie besmisleno da bi Zoji
moglo pasti na pamet. I Zoja pogleda Olega pogledom koji je raskinuo njihov
dogovor da mu ne daje injekcije.
Oleg je ve dugo primjeivao da ga Vega ak ne eli ni pogledati, ali nikako
nije mogao shvatiti kako i zato, zato tako iznenada? inilo mu se da se nita
nije dogodilo. Nikakva prijelaza nije bilo. Juer mu je, istina, ve okrenula
lea u hodniku, ali je on mislio da je to sluajno.
To su te enske naravi, on ih je sasvim zaboravio! Uvijek je to tako kod njih:
puhne i nestane. Samo s momcima mogu potrajati dugaki jednolini normalni
odnosi.
Eto, i Zoja je, zatitravi trepavicama, oito neto zamjeravala. Uplaila se. A
ako mu bude davala injekcije, ta e onda jo ostati meu njima, kakva tajna?
Ali to zapravo eli Ganhartova? Da on poto-poto prima te injekcije? Ma to je
toliko navalila s njima? Nije li to prevelika cijena za njenu naklonost? ... Nek
ide kamo hoe!
A Vera Korniljevna je dotle vrlo brino i srdano razgovarala s Rusanovom. Ta
srdanost je najbolje pokazivala kako je bila otresita prema Olegu.
Ve ste se lijepo privikli na injekcije. Podnosite ih posve mirno i ne elite
valjda da ih prestanemo davati alila se ona.
(Zamisli kako se prenemae!)
Oekujui da mu lijenica prie, Rusanov je vidio i uo sukob Ganhartove i Zoje.
On je, jer je leao na susjednom krevetu, dobro znao da djevojka lae i da se
bila tako dogovorila s Mukto-derom. Da je tu samo bio Muktoder posrijedi,
Pavel Nikolajevi bi vjerojatno doapnuo lijenicima dobro, ne ba otvoreno na
viziti, ali, vjerojatno, u njihovu kabinetu. Meutim, udno je kako se nije
usuivao napakostiti Zojki: poto je proveo mjesec dana u bolnici, shvatio je da
i posljednja bolniarka moe i te kako nauditi i osvetiti se. Ovdje u bolnici
postojao je posebni sistem hijerarhije, i dok je on u njoj leao, nije bilo
pametno zakvaiti se ak ni s bolniarkom zbog neke gluposti koja ga se ne tie.
271
A ako je Muktoder,, zbog svoje gluposti, odbijao injekcije neka mu bude gore.
Me&e i crknuti to se njega tie.
Za sebe je Rusanov sada bio uvjeren da nee umrijeti. Oteklina je brzo opadala,
i on je zadovoljno svaki dan oekivao vizitu da bi mu to ponovili i lijenici. I
danas je Vera Kormljevna potvrdila da oteklina i dalje opada, da lijeenje dobro
napreduje a da e slabost i glavobolju on ve malo-pomalo savladati. Dat e mu i
transfuziju krvi.
Pavel Nikolajevi je sad neobino cijenio svjedoke, one bolesnike koji su njegov
tumor poznavali od samog poetka. Ako preskoi Muktodera, poznavao ga je i
Ahmadan pa i Federau, koji se upravo vratio s kirurkog odjela. Njemu je rana
dobro zacje-Ijivala za razliku od rane Podueva i, poslije svakog previjanja,
zavoji su postajali sve tanji i tanji. Federau se doselio na leaj aloga i sad
je bio drugi susjed Pavela Nikolajevia.
U sutini je to, naravno, bilo ponienje i podvala sudbine: da Rusanov lei
izmeu dva robijaa. Da je Pavel Nikolajevi onakav kakav je bio prije dolaska u
bolnicu, odmah bi na pravom mjestu postavio principijelno pitanje: da li je
dopustivo mijeati rukovodioce i mrane, drutveno-tetne elemente. Ali u ovih
pet sedmica, kroz koje ga je provukao tumor kao neka udica, Pavel Nikolajevi je
postao nekako bolji ili prostoduniji. Mukto-deru je mogao okrenuti lea, a
osim toga je on sad utihnuo i malo se kretao, neprestano je leao. A Federau,
kad bi ovjek bio trpeljiv prema njemu, vladao se podnoljivo. Ponajprije,
oduevljavao se time koliko se smanjila oteklina Pavela Nikolajevia na jednu
treinu od prijanje veliine i na zahtjev Pavela Nikolajevia, on ju je
opetovano morao gledati i ponovo priati o njenoj nekadanjoj veliini. Bio je
miran, nije bio drzak i nikada nije proturjeio, nego je spremno sluao sve to
mu je Pavel Nikolajevi priao. Zbog razumljivih razloga, Pavel Nikolajevi
0 svom poslu ba nije mogao mnogo govoriti, ali zato je mogao potanko priati o
svom stanu, koji je Pavel Nikolajevi oboavao
1 u koji e se ubrzo vratiti. Tu nije bilo nikakvih tajni, i Federau je,
naravno, rado sluao o tome kako neki ljudi dobro ive (kao to e jednom i svi
ivjeti). Kad ovjeku proe etrdeset godina, onda se njegov znaaj moe
potpuno ocijeniti prema njegovu stanu. I Pavel Nikolajevi je u vie navrata
priao kakav mu je raspored stana, kakav je namjetaj u jednoj, drugoj i treoj
sobi i kako je ureen balkon.
Pavel Nikolajevi je imao dobro pamenje, znao je za svaki ormar i divan gdje i
kada je kupljen, koliko je stajao i kakve su njegove znaajke. Jo je potanje
priao susjedu o svojoj kupaonici: kakve su ploice stavili na pod, kakve na
zidove, kakvo je keramiko podnoje kade, kakva je posuda za sapun, udubina za
glavu, zatim o toploj vodi, mjealici za tu i o spravi na kojoj vise runici.
To nisu bile ba samo sitnice, jer one su sainjavale svakidanji ivot, a taj
ivot utjee i na svijest, i zato on mora biti ugodan i lijep pa e se i svijest
pravilno razvijati. Kao to je rekao Gorki: u zdravu tijelu, zdrav duh.
I taj je plavi ili bezbojni Federau razjapljenih usta sluao prie Rusanova,
nikada ne proturjeivi i ak, koliko mu je doputao zavoj na vratu, kimao
glavom.
272
Premda je bio Nijemac i robija, taj povueni ovjek bio je, treba rei, posve
pristojan, nije bilo teko leati u njegovu susjedstvu, moglo se ak s njime i
sloiti. Formalno je on ak bio komunist. Otvoreno, kao i uvijek, Pavel
Nikolajevi mu dobaci:
Vas su poslali na robiju, Federau, zato to je to bila drutvena nunost.
Shvaate li?
Shvaam, shvaam kimao je Federau nepokretnim vratom.
Inae se tako ne bi postupilo.
Naravno, naravno.
Sve poduzete mjere treba pravilno tumaiti, pa, prema tome, i progon na
robiju. Osim toga, prosudite i sami: vas su tako rei zadrali u partiji.
Pa da, naravno ...
A ni prije niste imali partijskih zaduenja?
Ne, nisam.
Uvijek ste bili obini radnik?
Uvijek sam bio mehaniar.
I ja sam neko bio obian radnik, ali vidite koliko sam napredovao.
Govorili su potanko i o djeci te se ispostavilo da se kerka Federaua, Henrieta,
ve nalazi na drugoj godini pedagoke akademije.
Eto, vidite! uzviknu Pavel Nikolajevi naprosto dirnut. To treba dobro
upamtiti: vi ste robija, a ona zavrava pedagoku kolu! Tko bi o tome mogao
sanjati u carskoj Rusiji! Nikakvih zapreka, nikakvih ogranienja vie nema!
Fridrih Jakobovi se ovaj put ipak usprotivio:
Tek ove godine su prestala ogranienja. Ali je trebala dozvolu moje
kaznionike uprave ... Sve su kole vraale svjedodbe: nije, kau, prola na
ispitu. A ti provjeri ako moe ...
Ali, ipak, vidite da je vaa ki na drugoj godini!
Znate, ona vam dobro igra koarku. Zato su je uzeli.
Svejedno je zato su je uzeli, ali treba biti pravedan, Federau. Vidite, od
ove godine nema uope nikakvih ogranienja.
Federau je, napokon, bio poljoprivredni radnik, i Rusanovu, koji je radio u
industriji, bilo je prirodno da pred njim efuje.
A sada, poslije zakljuaka sijeanjskog plenuma, sve e u nas krenuti
nabolje dobronamjerno mu je objanjavao Pavel Nikolajevi.
Naravno, naravno ...
Zato to su obrazovane grupe instruktora pri auto-traktor-skim stanicama to
je garancija uspjeha. To e nas dii na noge.
Tako je, tako je.
Nije dosta rei tako je, treba to i shvatiti, i Pavel Nikolajevi je potanko
objanjavao razboritom susjedu kako e se auto--traktorske stanice, poto su
osnovane instruktorske grupe, pretvoriti u prave tvrave. Razglabao je s njim i
o pozivu centralnog komiteta Komsomola da se sadi kukuruz i o tome kako e se
ove godine omladina prihvatiti kukuruza, to e temeljito promijeniti sliku
poljoprivrede. U jueranjim novinama proitali su kako se mijenja i praksa u
poljoprivrednom planiranju. I sad su, uope, imali jo o mnogoemu razgovarati.
18 Odjel za rak
273
Sve u svemu, Federau se pokazao kao pozitivan susjed, i Pavel Nikolajevi mu je
ponekad ak itao naglas iz novina zanimajui se i za ono to moda i sam da
nije ove bolnike dokolice ne bi stigao prouiti: obavijest o tome zato se ne
moe zakljuiti mirovni ugovor s Austrijom prije nego se rijei njemako
pitanje; govor Rakocija u Budimpeti; o tome kako se razbuktala borba protiv
sramotnih parikih dogovora; o tome kako malokad i blago u Zapadnoj Njemakoj
sude onima koji su odgovorni za koncentracione logore. Ponekad je astio
Federaua jer Rusanov je uvijek imao dosta svojih namirnica jednim dijelom
svojih bolnikih obroka.
Ali, ma koliko da su tiho razgovarali, smetalo je to to njihov razgovor uvijek
prislukuje ulubin taj uk koji se nepomino i utke smjestio na treem
krevetu. Otkako se taj ovjek pojavio u sobi, nitko nije mogao zaboraviti da je
on tu, da promatra podbulim oima i da, oito, sve uje, a kad trepe, moda je
i protiv onoga to uje. Njegova nazonost sve je vie muila Pavela
Nikolajevia. Pavel Nikolajevi je pokuao od njega izmamiti to ga kinji ili
bar od ega boluje, ali bi ulubin izrekao svega nekoliko mrzovoljnih rijei i
ak nije drao da je vano spominjati svoj tumor.
ak kad je i sjedio, sjedio je u nekakvu napetu poloaju, za razliku od ostalih,
i nije se odmarao, nego se ak i tom prilikom muio a ta napeta sjedea poza
ulubina takoer je podsjeala na njegovu budnost. Nekad bi mu dodijalo da sjedi
i ustao bi ali ga je oito boljelo dok je hodao, teturao je i morao je
zastati; i stajao bi tako pola sata, ili ak sat, posve nepomino, to je
takoer bilo neobino i muno. Osim toga ulubin nije mogao stajati kraj svoga
kreveta jer bi zakrio vrata, a nije mogao stajati ni u prolazu izmeu kreveta,
i on je stoga izmislio i zavolio komadi zida izmeu Kostogutovljeva i Zacirkova
prozora. Odatle je on, kao neprijateljski straar, bdio nad svim onim to je
Pavel Nikolajevi jeo, radio ili govorio. Jedva bi se malo naslonio leima na
zid i tako beskonano stajao.
I danas je poslije vizite ovdje stajao. Stajao je izloen otrim pogledima Olega
i Vaima i strao iz zida kao neki reljef.
Oleg i Vadim, zbog poloaja svojih kreveta, esto bi pogledali jedan drugoga,
ali su malo razgovarali. U prvom redu, jednom i drugom je bilo muno i nije im
se dalo suvino govoriti; a u drugom redu, Vadim ih je ve odavno sve obuzdao
svojom napomenom:
Drugovi, da bismo zagrijali au vode govorom, trebalo bi tiho govoriti dvije
tisue godina, a kad bismo glasno vikali sedamdeset i pet godina. Naravno pod
uvjetom da toplina ne izlazi iz ae. E, pa sad, vidite kakva je korist od
brbljanja ...
Osim toga, i jedan i drugi su se koji put meusobno peckali, moda ak i
nehotice. Vadim je rekao Olegu: Trebalo se b o-riti! Ne shvaam zato se vi
niste borili.
(To je bilo istina. Ali se Oleg nije usudio otvoriti usta i rei da se oni i
jesu borili.) Mjesto toga je Oleg rekao Vadimu: Za koga oni uvaju to zlato?
Tvoj je otac dao ivot za domovinu pa zato tebi ne daju zlato?
274
I to je bilo tano, a Vadim je sam isto tako sve ee o tome razmiljao i
jednako se zapitkivao. Ali ga je vrijealo kad je uo isto pitanje sa strane.
Jo prije mjesec dana moda je smatrao majinu brigu za suvinu, a pogotovo mu
se inilo da je nezgodno sluiti se oevom uspomenom. Ali sada, kad mu je noga
bila u klopki, koprcao se, ekajui da mu mama poalje telegram s radosnom
vijesti i prieljkivao je: samo da mami uspije. inilo mu se da ne bi bilo
poteno kad bi mu pruili taj spas u ime oevih zasluga ali zato bi bilo
triput pravednije da ga spase u ime-njegove nadarenosti, o kojoj, na alost, oni
koji dijele zlato nita ne znaju. Nositi u sebi taj dar koji se jo nije objavio
a koji te razapinje to je velika muka i obaveza, a umrijeti s njime, prije
nego to je buknuo i doao do izraaja, mnogo je traginije za nj nego za
obinog jednostavnog ovjeka, nego za bilo kojeg u ovoj sobi.
Vadima je grzniavo uznemirivala samoa, ne zato to je bio daleko od mame i
Gale i to ga nitko nije posjeivao, nego zato to nitko od onih koji su oko
njega, nitko od onih koji ga lijee ili dre u rukama klju njegova spasa 'ne
znaju koliko je vanije da on ostane na ivotu nego svi ostali!
I to mu je neprestano udaralo u glavu, a on je zapadao as u nadu, as u
oajanje, te vie nije razumijevao to ita. Proitao bi cijelu stranicu i
primijetio da nita nije shvatio; nekako je oteao, nije vie mogao skakati po
tuim mislima kao divokoza po brdima. Obamro bi nad knjigom i neupuenom se
inilo kao da ita, a zapravo nije itao.
Noga je bila u gvozdenoj zamci i cijeli ivot s nogom.
Sjedio je tako a iznad njega, kraj zida, stajao je ulubin ispunjen svojom boli,
svojom utnjom. I Kostogutov je leao utke, objesivi glavu s kreveta.
Tako su njih trojica, kao tri aplje iz bajke, mogli dugo utjeti.
I bilo je udno da je upravo ulubin, najutljiviji od sve trojice, odjednom
zapitao Vadima:
Jeste li sigurni da vi ne upropatavate samoga sebe? ta e vam sve to?
Upravo to?
Vadim podie glavu. Mranim, tamnim, gotovo crnim oima pogleda starca kao da ne
vjeruje da je on izgovorio tako dugo pitanje, a vjerojatno se i udio sadraju
pitanja.
Ali, po svemu sudei, neobino pitanje izilo je iz starevih usta. Podbule
crvene oi starac je radoznalo svrnuo na Vadima.
Trebalo je odgovoriti. Znao je to treba rei, ali nekako nije osjeao onog
uobiajenog elastinog impulsa da odgovori. Odgovorio je kao da je neka opruga u
njemu popustila. Tiho, znaajno:
Ovo ovdje je zanimljivo. Ne znam nita zanimljivije na svijetu.
Ma koliko da se u sebi muio, ma koliko da ga je noga grizla, ma kako da je
osjeao protjecanje kobnih osam mjeseci, Vadim je svejedno uivao u tome da se
savladava kao da mu ne prijeti nikakva nevolja, ni njemu ni drugima, i kao da su
svi oni u sanatoriju, a ne u Odjelu za rak.
275
ulubin je oborene glave piljio u pod. Zatim je, ne pomak-nuvi tijelo, neobino
zavrtio glavom u krugu a vratom u spirali kao da eli osloboditi glavu a ne
moe. Tada ree:
To zanimljivo nije nikakav argument. I trgovina je zanimljiva. Gomilati
novce, brojati ih, stvarati imutak, bogatiti se, ivjeti u komforu sve je to
zanimljivo. Ali na taj nain nauka se ne moe izdii iznad cijelog niza
egoistinih i posve nemoralnih poslova.
udno gledite. Vadim slegnu ramenima:
Ali ako je to meni zbilja zanimljivo? Ako mi nita nije zanimljivije od
ovoga?
Ovdje, u bolnici? Ili openito?
Openito.
ulubin rairi prste na jednoj ruci, i oni pucnue sami od sebe.
Uz takva naela nikada neete stvoriti nita moralno. To je ve bila posve
udovina napomena.
Pa nauka i ne treba stvarati moralne vrijednosti napomene Vadim. Nauka
stvara materijalne vrijednosti, zato ona i postoji. A to vi zapravo smatrate
moralnim vrijednostima?
ulubin podue zakilji na jedno oko. Pa onda jo jednom. Javi se polagano:
One koje su usmjerene na to da osvijetle ljudske due.
I nauka ih osvjetljava nasmijei se Vadim.
Ne osvjetljava due! mahnu ulubin prstom. Vi kaete zanimljivo, a
jeste li kada na pet minuta svratili u peradarnik?
Nisam.
Zamislite dugaku nisku upu. Mrana je zato to su prozori uski kao pukotine
i prekriveni mreama da kokoi ne izlaze napolje. Na jednu radnicu otpada dvije
tisue i pet stotina kokoi. Pod je zemljan, kokoi neprestano eprkaju i u
zraku je takva praina da ti treba plinska maska. Osim toga su tu jo u otvorenu
kotliu i smrdljive srdele. Moete misliti kakav je to zadah. Smjene nema. Radni
dan ljeti traje od tri ujutro do mraka. Sa trideset godina ta se ena doima kao
da joj je pedeset. ta mislite, je li toj radnici zanimljivo?
Vadim se iznenadi i die obrve:
A zato bih ja muio sebe tim pitanjem? ulubin uperi prst u Vadima:
Isto tako razmilja i trgovac.
Radnica stradava upravo zbog toga to nauka nije razvijena pronae Vadim
snaan dokaz. im se razvije nauka, svi e peradarnici biti u redu ...
Ali dok se ne razvije, vi svejedno svako jutro razbijete u tavi po tri jaja,
je li tako? ulubin zatvori jedno oko ali zato jo neugodnije gledae onim
otvorenim. Dok se razvije, ne biste li vi moda malko radili u peradarniku?
Njemu to nije zanimljivo! javi se Kostogutov iz svog viseeg poloaja
grubim glasom.
276
Rusanov je ve prije primijetio da ulubin vrlo samouvjereno raspravlja o
poljoprivredi; Pavel Nikolajevic je neto tumaio o itaricama, a ulubin se
umijeao i ispravio ga. Zato sad Pavel Nikolajevic bonu ulubina:
Da vi niste moda diplomirali na Timirjazevoj akademiji? ulubin zadrhta i
okrene glavu prema Rusanovu.
Jesam, ba na toj akademiji zaueno potvrdi on.
I odjednom se nakostrijei, nadme, presavi i onim istim nespretnim pokretima,
kao u ptice kojoj su podrezali krila otetura na svoj leaj.
A zato onda radite kao knjiniar? slavodobitno do-viknu za njim Rusanov.
Ali ulubin kad bi jednom zautio, onda bi utio. Kao zaliven. Pavel Nikolajevic
nije cijenio takve ljude koji se u ivotu ne uspinju, nego padaju.
277
28
BEZ SVOGA PARA
im se Lav Leonidovi pojavio u klinici, Kostogutov je odmah zakljuio da je to
ovjek koji se razumije u svoj posao. U dokolici bi ga Oleg promatrao za vrijeme
vizite. Bilo je oito da onu kapicu na glavi nije nikada stavljao pred
ogledalom; zatim one podugake ruke, ake koje ponekad strpa u prednje depove
zatvorena ogrtaa; onaj pokret u kutu usnica kao da se sprema da zazvidi; onaj
njegov obiaj, usprkos snazi i strogosti, da se ali s bolesnicima sve je to
privlailo Kostogutova i htio je porazgovoriti s njim i poneto ga zapitati da
bi saznao ono to mu enski doktori nisu mogli ili nisu htjeli odgovoriti.
Ali nije stigao nikada da ga upita: na viziti Lav Leonidovi nije nikoga
primjeivao osim svojih pacijenata s kirurkog odjela, pokraj rendgenaa je
prolazio kao da ih nema; u hodnicima i na stepenitu on je lagano otpozdravljao
onima koji su ga pozdravljali, ali mu je lice uvijek bilo zabrinuto i vjeito se
urio.
Meutim, jednom prilikom, kad se govorilo o nekom bolesniku koji je neto
nijekao a zatim priznao, Lav Leonidovi se nasmijao i rekao: Ipak se odrijei
o! to se je jo jae dojmilo Olega. Zato to tu rije u tom smislu nije
znao, niti mogao upotrijebiti bilo tko.
Posljednje vrijeme Kostogutov nije tako esto lutao klinikom, pa je imao jo
manje prilike da susretne glavnoga kirurga. Ipak jednom je primijetio kako Lav
Leonidovi otkljuava vrata sobice pokraj operacione dvorane i ulazi u nju, to
je znailo da e sigurno unutra biti sam. Kostogutov je pokucao na staklena,
mutna vrata i otvorio ih.
Lav Leonidovi sjedio je samo na krajiku stolice, kao ljudi koji ne namjeravaju
dugo sjediti, ali je ve neto pisao.
Molim? podie on glavu kao da se i nije zaudio, ali je bilo oito da
razmilja jedino o onome to pie.
Nikada nitko nema vremena! Sudbinu cijeloga ivota uvijek treba odluiti u
jednom jedinom trenutku.
Oprostite, Lave Leonidoviu Kostogutov se trudio da bude uljudan koliko
god on to zna i umije. Znam da nemate
278
vremena, ali nemam koga drugoga pitati osim vas ... Hoete li mi udijeliti dvije
minute?
Kirurg kimnu glavom. Nema sumnje da je on mislio svoje misli.
Eto, meni daju hormonoterapiju zbog... zbog intramusku-larnih injekcija
svnoestroluma, u dozi od... (Kostogutov se ponosio svojom sposobnou da s
lijenicima razgovara njihovim jezikom i njihovom preciznou, nadajui se zbog
toga da e i oni biti iskreniji prema njemu.) A mene ovo zanima: je li
djelovanje hormonoterapije trajno ili nije?
Na cijeli taj uvod potroio je svega dvadeset sekundi od onih stotinu i dvadeset
koliko je zatraio. Preostale sekunde vie nisu o njemu ovisile, i on je stajao
utke, sloivi ruke na leima i gledajui odozgor na kirurga i nekako se
pogrbivi zbog svoje visine.
Lav Leonidovi nabra elo, nastojei se unijeti u ovo pitanje.
Ne mora biti, smatra se da ne mora biti odvrati on. Ali to nije zvualo kao
definitivan odgovor.
A ja nekako osjeam da je trajno nastojao je Kostogutov to vie saznati a
i zbog toga to nije posve vjerovao Lavu Leonidoviu.
Ne, ne mora biti odgovori kirurg jednako kategoriki, moda zbog toga to
to nije bilo njegovo podruje, ili zbog toga to se jo nije uspio ukljuiti u
razgovor.
Za mene je to vrlo vano Kostogutov ga je gledao i govorio kao da prijeti
hou li ja poslije te terapije postati posve nemoan ... mislim ... to se tie
ena? ... Ili je to samo za odreeno razdoblje? Hoe li nestati iz mog tijela ti
hormoni? Ili e zauvijek ostati? Ili se moda moe, poslije nekog vremena, tu
hormonoterapiju ponititi injekcijama suprotnog djelovanja?
E, to ne bih savjetovao. Ne bi valjalo ... Lav Leonidovi je promatrao
crnog, upavog bolesnika, ali je zapravo na njemu vidio jedino brazgotinu.
Zamiljao je tu ranu dok je bila svjea kad su ga doveli u kirurki odjel i
domiljao se to bi trebalo uiniti. to vas to zanima? Ne shvaam.
Kako ne shvaate? Kostogutov nije shvaao kako je mogue da netko to ne
shvaa. Ili on moda samo, dosljedan svom lijenikom pozivu, pokuava kao pravi
poslovan ovjek umiriti bolesnika? Ne shvaate?
Ovo je ve prelazilo i dvije minute i granice u odnosima izmeu bolesnika i
lijenika, ali Lav Leonidovi upravo onako smireno tu je smirenost Kostogutov
i bio zapazio u njemu i divio joj se odjednom ree kao starome drugu,
spustivi glas toliko da nije zvuao slubeno:
ujte, zar su te enske jedino to vrijedi u ivotu?... To vam uasno
dosadi... A samo smeta ovjeku da napravi neto ozbiljno.
Izgovorio je to potpuno iskreno, ak umorno. Sjeao se da mu je u najvanijem
trenutku ivota ponestalo upornosti moda ba zato to je potroio toliko snage
na ene.
Ali sad njega nije mogao shvatiti Kostogutov! Oleg sad nikako nije mogao
zamisliti da bi mu to moglo dodijati! Glava mu se njihala bezvezno slijeva
nadesno, a i oi su mu bezvezno piljile:
279
JI
Ali ja u ivotu nemam nita ozbiljnije.
Ovakav razgovor zbilja nisu predvidjeli propisi onkoloke klinike! Nije bilo
predvieno da se dijele savjeti o smislu ivota i da se jo konzultira lijenika
iz drugog odjela! Unutra zaviri i odmah, bez pitanja, ue sitna krhka lijenica
kirurg, na visokim potpeticama, koja se cijela lagano njihala u hodu. Ne
zaustavivi se, pola je prema Lavu Leonidoviu, sasvim mu se primakla, poloila
pred njega na stol laboratorijski izvjetaj i nadnijela se nad stol (Olegu se
izdaleka uinilo da je gotovo dotakla Lava Leoni-dovia) te, ne spominjui ni
imena ni titule, rekla:
Zamislite, Ovdijenko ima deset tisua leukocita. Lepravi rii oblaak njene
ispale kose lebdio je tik pred licem Lava Leonidovia.
Pa ta onda? slegnu ramenima Lav Leonidovic to jo ne pokazuje da je
leukocitoza dobra. Ima naprosto neki upalni proces i to e trebati zaustaviti
rendgenoterapijom.
A ona je nastavila govoriti (i zaista se ve ramenom naprosto naslanjala na ruku
Lava Leonidovia). Lav Leonidovic vie nije ni doticao papir a pero kojim je
poeo pisati sada se besposleno nakrivilo u ruci.
Bilo je oito da bi Oleg morao izii. To bi znailo prekinuti na
najzanimljivijem mjestu razgovor za kojim je odavno udio.
Anelina se okrenula, udei se zato je Kostogutov jo tu, ali iznad njene
glave pogleda ga i Lav Leonidovic i to nekako aljivo. Njegovo lice imalo je
neki neopisivi izraaj, to je Kosto-gutova nagnalo da se usudi nastaviti:
Htio sam vas jo zapitati, Lave Leonidoviu: jeste li vi uli to o brezovoj
gubi?
Jesam potvrdi lijenik prilino spremno.
I to vi mislite o njoj?
Teko je rei. Doputam da neki lokalni oblici tumora reagiraju na nju.
Na primjer, eluani. U Moskvi su sad ludi za njom. Kau da su u promjeru od
dvije stotine kilometara pokupili gljive po svim umama.
Anelina se odmakla od stola, uzela izvjetaj i s izrazom prezira, jednako
suvereno (ali vrlo privlano), izila njiui se u
hodu.
Ona je izila, ali je, na alost, njihov razgovor skrenuo s poetne teme:
kirurg je donekle odgovorio na pitanje a bilo bi nezgodno opet navraati na
problem to ene znae u ivotu.
Meutim taj lagani, veseli pogled, koji mu je uputio Lav Leonidovic, i njegovo
neusiljeno dranje ohrabrie Kostogutova da postavi i tree, pripravljeno
pitanje, koje takoer nije bilo beznaajno.
Lave Leonidoviu, oprostite mi to u biti tako drzak on nakrivi glavu.
Ako sam se prevario, zaboravimo to. Jeste li... i on spusti glas i zakilji
jednim okom jeste li vi... bili ondje gdje vjeno pleu i pjevaju?
Lav Leonidovic ivnu:
Jesam.
Ma nemojte obradova se Kostogutov. Sad su ve bili ravnopravni! Po kojem
paragrafu?
Ja nisam bio suen. Bio sam ondje na slobodi.
280
Ah, na slobo-odi! razoara se Kostogutov. Onda ipak nisu ravnopravni.
Kako ste samo pogodili? zanimalo je kirurga.
Po jednoj jedinoj rijei: odrijeio se. Ali ini mi se da ste jednom rekli
i ljaga.
Lav Nikolajevi se nasmije:
Te se rijei ne zaboravljaju.
Nije vano da li su bili posve ravnopravni, ali je injenica da su bili blii
nego maloprije.
Jeste li dugo bili ondje? bez sustezanja pitao je Kostogutov. ak se
uspravio i vie se nije inio onako klonuo.
Pa, dobre tri godine. Uputili su me onamo poslije vojske i nisam se vie
mogao izvui.
Mogao je to i ne dodati. Ali je dodao. Taj je posao estit i plemenit, pa zato
onda pristojni ljudi osjeaju potrebu da se opravdavaju? Negdje u ovjeku ipak
se skriva neunitivi indikator koji sve odaje.
I ta ste bili?
ef saniteta.
Oho! Isto to i gospoa Dubinska gospodar ivota i smrti. Ali ona ne bi
osjetila potrebu da se opravdava. A Lav Leonidovi nije izdrao, otiao je.
Onda ste vi jo prije rata zavrili medicinski fakultet hvatao se
Kostogutov kao iak za nova pitanja. Nije ak ni bilo vano da sazna odgovor,
nego je to bila obina robijaka navika: u nekoliko trenutaka, koliko treba da
se otvori i zatvori prozor-i na vratima, trebalo je upoznati cijeli ivot
sluajnog prolaznika. Koje je to bilo godine?
Poslije etvrte godine sam se dobrovoljno javio kao lijenik ustade Lav
Leonidovi zaboravivi na neispisani papir i radoznalo prie Olegu te prstima
poe prelaziti po njegovoj brazgotini i opipavati je. To vam je odande?
Aha.
Dobro su saili... dobro. Je li to radio zatvorski lijenik?
Aha.
Ne sjeate se kako se zvao? Da nije Korjakov?
Ne znam, bilo je to u usputnoj kaznionici. A po kojem je paragrafu sjedio
Korjakov? Oleg se sad ve hvatao i Korja-kova, nastojei i o njemu to vie
doznati.
On je sjedio zbog toga to mu je otac bio pukovnik u carskoj vojsci.
U taj trenutak ue sestra japanskih oiju s bijelom krunom na glavi i pozove
Lava Leonidovia u sobu za previjanje.
Kostogutov se opet pogrbi i odgega niz hodnik.
Jo jedna skica za biografiju. ak dvije. A sve ostalo se moe zamisliti u
mati. Razliiti su putevi koji vode onamo... Ali neto je drugo vano: lei u
sobi, ide hodnikom, eta u vrtu a prema tebi odjednom dolazi ovjek nalik na
sve druge, ni tebi ni njemu ne pada na pamet da zastane, da kae: Dajder,
okre-ni rever! A s druge strane je znak, tajno odlikovanje! To e rei, bio je
ondje, suraivao s tobom, sve zna! I koliko ima takvih? Ali svi poslije
zanijeme! I izvana ne moe ni po emu pogoditi. Duboko je zakopano u njima!
Kako je to glupo i besmisleno! Doivjeti trenutak da ti ene smetaju! Zar se
moe ovjek toliko zasititi? Teko je to i zamisliti.
Meutim, oito je da se nema emu veseliti. Njegovu prvu sumnju nije Lav
Leonidovi odbacio toliko sigurno da bi mu se moglo povjerovati.
Kao da su Kostogutovu smrtnu kaznu zamijenili za doivotnu robiju. Ostat e iv,
samo ne zna zato.
Trebalo je jednom shvatiti da je sve izgubljeno.
Sve... Zaboravivi kamo ide, zastao je u donjem hodniku i besciljno stajao.
A iz nekih vrata nedaleko od njega pomolio se neobino bijeli mali ogrta, silno
stegnut u pasu, ogrta koji tako dobro poznaje.
Vega!
Ila je ovamo! Bila bi posve blizu kad bi mogla ii ravno, ali je morala obii
dvije postelje ispred zida. Oleg nije poao u susret prola je jedna sekunda,
druga, i jo jedna sekunda razmiljao' je.
Sve od one vizite ve je trei dan hladna, poslovna, ni jednom ga nije
prijateljski pogledala.
Isprva je mislio: neka ide k vragu, i on e se tako vladati. Objasniti se s
njome i zauvijek pozdraviti...
Ali, bilo imu je teko! Teko mu je bilo da je uvrijedi. A i samoga sebe mu je
bilo ao. ta e sada biti: hoe li proi jedno mimo drugoga kao stranci?
Je li on kriv? Zapravo je ona kriva: prevarila ga je s onim injekcijama, eljela
mu je zlo. O n joj to ne moe oprostiti.
Ne gledajui ga (ali videi ga!), nala se kraj njega, i Oleg je, iako nije
namjeravao, zovnu glasom u kojem se osjeala tiha molba:
Vera Korniljevna ...
(Besmislen ton, ali njemu je bio ugodan.) Ona podie hladne oi i promotri ga.
(Zato on zapravo njoj oprata?)
... Vera Korniljevna... Ne biste li vi... da mi jo jednom date transfuziju?
(ini se da se poniava, ali mu je ugodno.)
Niste li vi bili protiv? gledala ga je jednako strogo, ne opratajui, ali
joj se u oima ipak pomolila neka nesigurnost. U tim dragim oima kavene boje.
(Neka, moe se uzeti i da ona nije kriva. Ne mogu u istoj klinici ivjeti kao
stranci.)
Ali mi se poslije svidjelo. Htio bih ponoviti. Smjekao se. Brazgotina mu se
izvijala, ali je bila kraa. (Sad e joj oprostiti a, jednom, drugi put e se
objasniti
s njom.)
U njenim oima ipak je neto zatitralo, neto kao kajanje.
Moda e sutra donijeti krv.
Cijelo vrijeme kao da se oslanjala na nekakav nevidljiv stoli a on se as
topio, as savijao pod njenom rukom.
Samo mi vi morate dati transfuziju! Svakako vi! gorljivo je molio Oleg.
Inae ne pristajem.
282
Nastojei izbjei objanjenje i nita vie ne vidjeti, ona zavr-tje glavom:
To emo jo vidjeti. I otila je.
Tako je draga, ipak mu je tako draga.
Samo: ta je on tu zapravo traio? ta je tu traio ovjek koji je doivotno
osuen?
Oleg je besciljno stajao u hodniku pokuavajui se sjetiti kamo je zapravo
poao.
Pa naravno, poao je da posjeti Demku!
Demka je leao u dvokrevetnoj sobici, ali su drugog bolesnika otpustili i ekali
da sutra prenesu novoga iz operacione dvorane. Za sada je Demka bio sam.
Prolo je ve sedam dana a bol u odrezanoj nozi jednako je plamtjela.
Operacija je ve pripadala prolosti, ali je noga svejedno ivjela i patila, kao
da i nije odsjeena, i Demka je ak pojedinano osjeao svaki prst amputirane
noge.
Demka se obradovao Olegu kao1 starijem bratu. Ti drugovi iz njegove bive sobe i
bili su mu zapravo kao roaci. Na nonom ormariu, ispod ubrusa, leali su
darovi koje su mu donosile ene. A izvana nitko nije mogao doi, ni bilo to mu
donijeti, jer nikog nije ni imao.
Demka je leao na leima odmarajui nogu ono to je ostalo od noge, ispod
bedra, i cijelu tu gomilu velikih zavoja. Ali je glavom i rukama slobodno micao.
Hej, zdravo, Oleg! prihvati on Olegovu ruku. De, sjedi, priaj, to ima
novo u sobi?
Gornja soba, koju je napustio, bijae zapravo njegov pravi svijet. Ovdje dolje i
staistice i bolniarke bile su druge, a i kuni red bio je drugaiji.
Neprestano su se svaale oko toga kome to spada u dunost.
U sobi kao u sobi Oleg je promatrao Demkino lice koje se oteglo i postalo
nekako alosni je. Obraze su mu izbrazdali lje-bovi, elo, nos i podbradak
nekako se stanjili i uiljili. Kao i obino.
Kadrovik je jo ondje?
Jest.
A Vadim?
Vadimu nije dobro. Zlato nikako da nabavi. Boji se metastaza.
Demka namrti elo razmiljajui o Vadimu kao o mlaem od sebe:
Jadnik!
Prema tome, Demka, moe biti sretan da su ti je na vrijeme odrezali.
Jo ja mogu dobiti metastaze.
Bome teko.
Nitko nije vidio, ni znao, ak ni lijenici da li su te usamljene elije, ti
desantni amci krenuli i zaplivali kroz mrak da siju smrt? I gdje li su
pristali?
Je li te zrae?
Voze me na kolicima.
283
Tvoj posao je sad jasan, drukane, treba da ozdravi, da se privikne na
taku.
Ne na jednu, dobit u dvije. Dvije.
Sirotan je sve promislio. I prije bi se on namrtio poput odrasla ovjeka, ali
sad je jo nekako vie odrastao.
Gdje e ti ih izraditi? Ovdje.
U ortopedskom odjelu.
Valjda besplatno?
Napisao sam izjavu. A ime bi ih platio?
Uzdahnuli su, pomalo vini da uzdiu kao svi ljudi koji dugo godina nisu
doivjeli nita veselo.
Kako e dogodine zavriti deseti razred?
Zavrit u ga, makar crkao.
A od ega e ivjeti? Svoj posao vie nee moi raditi.
Obeali su mi invalidninu. Ne znam hou li dobiti drugu ili treu grupu.
Kakva je ta trea? Kostogutov nije znao koliko ima tih invalidnina, kao to
uope nije poznavao graanske zakone.
Toliko da ima za kruh, ali za eer nema.
Sila je, ba je sve promislio taj Demka. Tumor ga je utapao, utapao, a on je
svejedno drao kormilo.
I onda na fakultet?
Pokuat u.
Na filozofski? Knjievnost?
Aha.
Sluaj, Demka, ozbiljno ti kaem da e se upropastiti. Prihvati se ti
radio-aparata, ivjet e mirno i zaraivat e.
Fuka se meni za radio-aparate obrecnu se Demka. Ja volim istinu.
Pa ti moe popravljati radio-aparate i govoriti istinu, budalo jedna!
Nisu se mogli nagoditi. Razgovarali su jo o kojeemu. Govorili su i o Olegovoj
sudbini. Demka je imao i tu osobinu, koja nije bila nimalo djeaka, da ga
zanimaju drugi. Mladost se inae bavi sama sobom. I Oleg mu je, kao odraslu
ovjeku, razloio svoj poloaj.
Oh, zagu-uljeno... zakuka Demka.
Mislim da se ne bi mijenjao sa mnom, je li?
-avo bi ga znao ...
Sve u svemu, Demka e se ovdje jo natezati sa zraenjem i takama oko mjesec i
pol dana, a uoi Prvog maja e ga pustiti.
Kamo e prvo poi?
Ravno u zooloki vrt! obveseli se Demka. O tom zoolokom vrtu on je Olegu
ve mnogo puta priao. Stajali bi jedan pored drugoga na ulazu u dispanzer, i
Demka je sasvim odreeno pokazivao kako se negdje tamo, iza rijeke i gusta
drvea, nalazi zooloki vrt. Toliko godina Demka je ve itao o razliitim
ivotinjama i sluao o njima na radiju a nikada na svoje oi nije vidio ni
lisice, ni medvjeda, a kamoli, recimo, tigra ili slona. On je ivio u kraju gdje
nije bilo ni zvjerinjaka, ni cirkusa, pa ni ume. I najradije je zamiljao u
mati kako e jednom upoznati sve te ivotinje; kako je rastao, ta elja nije
slabila. Od susreta sa ivotinjama oekivao je neto naroito. Onoga dana kad je
radi
284
bolesne noge doputovao ovamo da legne u bolnicu, najprije je krenuo u zooloki
vrt, ali je vrt toga dana bio zatvoren. Ali tebe e, Oleg, sigurno jo prije
pustiti? Oleg je sjedio pogrbljeno.
Vjerojatno. Krv mi propada. Munina me izjeda.
Ne bi li ti poao u zooloki vrt? Demka mu ne bi oprostio i mislio bi mnogo
gore o njemu kad Oleg ne bi onamo otiao.
Moda i odem.
Ti svakako mora otii! Molim te, otii! Zna ta: poslije e mi napisati
dopisnicu, hoe li? ta te to kota?... A mene e to tako veseliti! Napii mi
koje su sad ivotinje ondje, koja je najzanimljivija... Ha? Tako u znati
mjesec dana unaprijed! Hoe li mi pisati? Kau da tamo ima i krokodila, i
lavova...
Oleg obea.
On ode (da i sam legne), a Demka, leei sam samcat u sobiku, iza zatvorenih
vrata, jo dugo nije uzimao knjigu u ruku, piljio je u strop, gledao kroz prozor
i razmiljao. Kroz prozor nije mogao nita vidjeti: bio je prekriven reetkom a
gledao je u uzani prolaz izmeu zgrade i zida bolnikog naselja. Na zidu ak
sada nije bilo jarke sunane trake, ali nije bila ni posve priguena nego nekako
magliasta sunce je, prema tome, bilo u oblacima, ali ne sasvim prekriveno.
Zacijelo je vani bio onaj mlaki proljetni dan koji nije topao ni odvie vedar,
ali se osjea kako proljee polako i tiho osvaja.
Demka je nepomino leao i razmiljao o kojeem ugodnom: kako odrezanu nogu
malo-pomalo vie nee osjeati; kako e se nauiti da brzo i spretno hoda na
takama; kako e onaj dan uoi Prvog maja biti pravi ljetni dan i kako e on od
jutra pa do polaska veernjeg vlaka bazati po zoolokom vrtu; kako e od sada
imati mnogo vremena i kako e brzo i dobro svladati svu srednjokolsku grau i
proitati jo mnogo vanih knjiga, koje je dosada propustio. Vie nee znati za
one izgubljene veeri kada deki odlaze na ples a on se mui, ne znajui da li
da poe ili ne, jer ne zna plesati. Toga vie nee biti. Upalit e svjetiljku. I
uiti.
Netko zakuca na vrata.
Naprijed! ree Demka. (Rije naprijed zadovoljno je izgovarao.
Nikada on jo nije doivio da bi tko kucao na njegova vrata.)
Vrata se naglo otvorie i pomoli se As ja.
Asja je vie uletjela nego to je ula, kao da se uri, kao da je tko progoni,
ali kad je povukla za sobom vrata, ostala je stajati uz dovratak drei jednom
rukom kvaku a drugom revere ogrtaa.
To vie nije bila ona Asja koja je svratila na tri dana radi pretraga i koju
su ekali tih dana da se vrati na pistu zimskog stadiona. Uvela je, izblijedjela
i ak joj je plava kosa, koja se nije mogla tako brzo promijeniti, sada nekako
alosno padala.
Ogrta je bio onaj isti, neugledan, bez dugmadi, koji je bio na mnogim ramenima
i koji se kuhao tko zna u kakvim kotlovima. Sad joj je bolje pristajao nego
prije.
Asja je promatrala Demku a obrve su joj lagano drhturile: je li dola na pravo
mjesto? Nije li bolje da otri nekamo dalje?
285
Ali ovako iznurena vie nije bila starija od Demke za cijeli razred, za ona tri
daleka putovanja i za cijelo ivotno iskustvo, pa mu se inila sasvim bliska.
Obveselio joj se:
Asja! Sjedni! ... ta ti je?
U meuvremenu su vie puta eretali i raspravljali o njegovoj nozi (Asja ga je
uporno nagovarala da je ne da odrezati), a poslije operacije dvaput je svratila
i donijela jabuka i kolaa. Premda su ve one prve veeri bili posve otvoreni
jedno prema drugome, sad su bili jo otvoreniji. I ona mu je, ne odmah, ali
malo-pomalo priznala kakva je njena bolest: boli je desna dojka, pronali su u
njoj nekakve grudice, lijee je zraenjem i jo joj daju neke pilule koje
stavlja pod jezik.
Sjedi, Asja! Sjedi.
Pustila je kvaku i, povlaei za sobom ruku preko vrata i zida kao da se oslanja
ili pipa, prila stoliici kraj Demkina uzglavlja.
Sjela je.
Sjela je i zagledala se ne Demki u oi nego nekako mimo, u pokriva. Nije se
okrenula prema njemu, a on se nije mogao prevrnuti.
Ama to je tebi? ba mu treba da jo igra starijega! On ipak okrenu prema
njoj glavu, koja je leala na visoku jastuku, ali samo glavu, jer se inae nije
mogao pomaknuti.
Usnica joj je zadrhtala i kapci su zatreperili.
A-asenka! protisnu Demka (bilo mu je jako ao nje, inae se ne bi usudio
da je nazove Asenkom), a ona pade na njegov jastuk, glavom do njegove glave, i
snopi kose zakaklja ga u uhu.
Nemoj, Asenka! zaklinjao je i poeo pipati po ogrtau traei njenu ruku,
ali je nije mogao nai jer je nije vidio.
A ona je plakala u jastuk.
Ama ta ti je? Reci: ta ti je? Ali je gotovo i sam pogaao.
Od-re-zat e mi! ...
I plakala je, plakala. A zatim jeknu:
O-o-oj!
Demka nikada nije uo takav otegnuti glas alosti kao ovo strano o-o-oj.
Moda ipak nee? tjeio ju je on. Moda e moi drugaije...
Ali je osjeao da joj to o-o-oj nitko ne bi mogao olakati. I plakala je,
plakala u njegov jastuk. Ve je osjeao vlagu kraj sebe.
Demka joj napipa ruku i poe je milovati:
Asenka! Moda nee trebati...
Ho-o-oe ... Sve je spremno za petak ... I jeala je tako da se Demki kidala
dua.
Demka nije vidio njeno mokro lice, samo su mu mekane vlasi ulazile pravo u oi i
kakljale ga.
Demka je pokuavao togod smisliti ali mu nije uspijevalo. Zato joj je samo
vrsto, vrsto stezao ruku da bi prestala plakati. alio ju je vie nego sama
sebe.
286
Za-to da i-vim? jecala je ona. Za-to?
Na to pitanje bi Denika moda i pronaao neki odgovor iz svog dosadanjeg,
maglovitog iskustva, ali ga ne bi mogao tano uobliiti. A kad bi i znao, po
Asjinu plau shvaao je da ni on, ni bilo tko drugi, ni bilo to drugo ne bi
moglo djevojku utjeiti. Njeno iskustvo joj je govorilo da sada vie nema
smisla ivjeti.
Ko-me u ja sa-da bi-ti po-treb-na? ridala je ona i nije se mogla nikako
smiriti. Ko-me?
I opet je zarila glavu u jastuk i ve je smoila Demkin obraz.
De, nemoj upinjao se on stiui joj sve jae i jae ruku. Ti zna kako
se ljudi oene... zbog istih pogleda... sline naravi...
Ka-kva budala e te voljeti zbog tvoje naravi? zaurla ona srdito propinjui
se kao konj; istrgnu ruku i sada tek Demka ugleda njeno mokro, crveno, pjegavo,
jadno i ljutito lice. Kome treba ena bez pola grudi? Kome? I to kad joj je
tek sedamnaest godina! vikala je ona na njega kao da je on za sve kriv.
Nikako nije mogao nai prave rijei da je umiri.
Kako u samo doi na plau? uzviknu ona kad je ujede nova misao. Na
plau! Kako u se kupati?! ... I ona se nekako uvinu, ukruti a njeno tijelo i
glava, koju je obuhvatila rukama, svalie se nekamo u prazninu, prema podu,
izvan Dem-kina dohvata.
Asji je bilo nepodnoljivo zamiljati kupae kostime svih vrsti s naramenicama
i bez naramenica, jednodijelne i dvodijelne, one koji su danas u modi i koji e
sutra biti, narandaste i plave, crvene kao malina ili modre kao more,
jednobojne ili prugaste, ili porubljene, jo neisprobane, one koje nije vidjela
u zrcalu, sve one koje nikada nee kupiti, ni obui! I upravo taj dio njenog
budueg ivota, okolnost da se vie nikad nee moi pojaviti na plai, uinio
joj se najgroznijim i najsramotnijim. Ba zbog toga vie nije imalo nikakva
smisla ivjeti...
A Demka je sa svog visokog jastuka mrmonjio neto nespretno, neto to nije
odgovaralo trenutku:
Da zna, ako te nitko nee ... Dobro, ja shvaam, naravno, kakav sam ja
sad... Ali ja u se uvijek rado tobom oeniti, da zna...
Sluaj, Demka nju odjednom osinu nova misao te ustade, okrenu se prema
njemu i zagleda se u nj otvoreno, bez suza u oima. uj: ti si posljednji, ti
si posljednji koji je jo moe vidjeti i poljubiti! Nitko je nikada vie nee
poljubiti! Demka! Daj, bar je ti poljubi, bar ti!
Ona razdrlji ogrta, a ionako su mu se skutovi jedva preklapali, i, ini se,
ponovo plaui i ridajui, odmaknu raskopanu majicu iz koje ispadne njena
osuena, desna dojka.
Zablistala je kao sunce koje je sinulo u sobi! Cijela prostorija je blistala od
sjaja i svjetla! A ruiasta bradavica, krupnija nego to ju je Demka zamiljao,
izroni pred njim, tako da su mu oi jedva podnosile njenu ruiastu boju.
Asja se sasvim nadnese nad njega i ostane u tom poloaju.
Ljubi je! Ljubi! ekala je ona, zapovijedala.
287
. I, udiui tu prisnu toplinu koja mu je bila darovana, on poe cmakati kao
prai, zahvalno i ushieno, brzo upijajui usnama cijelu tu oblu izlivenu
povrinu koja je bila zadrala svoj stalni oblik i koja je bila skladnija i
ljepa nego to bi se ikada moglo naslikati ili isklesati.
Hoe li je pamtiti? Hoe li pamtiti da je postojala... i kakva je bila?
...
Asjine suze kapale su na njegovu oianu glavu.
Nije uzmicala, nije ga odbijala, i on se ponovo upijao u onu ruiastu boju i
njeno je sisao usnama onako kao to neko njeno budue dijete nikada vie nee
moi sisati. Nitko nije ulazio, i on je cjelivao tu ljepotu to je visila nad
njim.
Danas je jo ljepota, a sutra e zavriti u kanti.
288
29
\
GRUBA I NJENA RIJE
im se Jura vratio sa slubenog puta, odmah je svratio ocu da s njim provede
sat-dva. Prije toga je Pavel Nikolajevi telefonski potraio da mu Jura donese
tople cipele, ogrta i eir: dodijala mu je odvratna bolnika soba s tim
bukvanima po krevetima, glupavim razgovorima, a i predvorje mu se jednako
gadilo, tako da je Pavel Nikolajevi, ma koliko da je bio slab, jedva ekao da
izie na svjei zrak.
To su i uinili. Tumor su oprezno omotali alom: iako ga je osjeao kad bi
okretao glavu, sad je bio mnogo manji. Na stazama u vrtu medicinskog naselja
nitko nee sresti Rusanova, a ako ga i sretne u ovoj udnoj odjei, nee ga
poznati, tako da se Pavel Nikolajevi etao bez straha. Jura je vodio oca ispod
ruke. Pavel Nikolajevi se potpuno na njega oslanjao. Bilo je vrlo ugodno
koraati po istom, suhom asfaltu, i, to je najvanije, uz put osjeati da e
se uskoro vratiti u svijet najprije, da se odmori, u svoj voljeni stan, a
zatim svome voljenom poslu. Pavela Niko-lajevia nije izmuilo samo lijeenje,
nego i ta tupa, bolnika dokolica, injenica da vie nije bio prijeko potrebni i
vani kotai u velikom i vanom mehanizmu nego se osjeao kao da je izgubio svu
snagu i svako znaenje. elio je da se to prije vrati onamo gdje ga vole i gdje
ne mogu bez njega.
U posljednjih sedam dana bilo je i hladnoe i kie, ali od danas je opet
otoplilo. U sjeni zgrade bilo je svjee a zemlja je ondje jo bila vlana, ali
na suncu je bilo tako toplo da je Pavelu Nikolajeviu bilo vrue ak u
proljetnom ogrtau, pa ga je, dugme po dugme, otkopavao.
Osobito mu je bilo drago to e moi razlono porazgovoriti sa sinom: dananja
subota je zapravo posljednji dan njegova slubena puta, a njemu se nije urilo
na posao. Pavelu Nikolajeviu se pogotovo ovdje nije nikamo urilo. Osim toga,
oinsko srce je osjealo da sa sinom nije sve kako treba, da mu ak prijeti
opasnost. I sada, kad je doao ovamo, sinu savjest kao da nije bila ista,
neprestano je skretao pogled i nije gledao ocu u oi. U djetinjstvu se Jura nije
tako vladao, bio je otvoren djeak; tu je naviku stekao istom u doba studija, i
to osobito u odnosu
19 Odjel za rak
289
prema ocu. Pavela Nikolajevia je silno ljutilo to ga sin izbjegava ili ga se
stidi, ali je ponekad naprosto zaurlao: Hajde, gore glavu!
Danas je, meutim, odluio da ne bude grub i da razgovara posve oprezno. Zamolio
je Juru da potanko ispria kako je uspio u poslu i da li se proslavio kao
predstavnik republikog tuilatva u tim dalekim mjestima kamo su ga poslali.
Jura poe priati, ali prilino nevoljko. Ispria jedan sluaj, pa drugi,
svejednako izbjegavajui oev pogled.
Samo ti priaj, priaj!
Sjeli su na suhu klupu, na sunce. Jura je bio u konatu kapu-tiu i toploj
vunenoj kapi (nitko ga nije mogao natjerati da zavoli eir), naoko se inilo da
je ve ozbiljan mukarac, ali iznutra ga je izjedala slaboa.
Jo se dogodio onaj sluaj sa oferom... ree Jura piljei u
zemlju.
ta je bilo sa oferom?
Vozio ofer zimi namirnice u kamionu. Trebalo je da prevali sedamdeset
kilometara a nasred puta ga uhvati meava.
Snijeg je sve zatrpao, kotai ne hvataju, hladno je i nigdje nema nikoga. Dan i
no bjesnjela je meava. Vie nije izdrao u kabini, napustio je i kamion i
namirnice i otiao da potrai prenoite. Ujutro je meava jenjala, on se vratio
na traktoru i u kamionu je nedostajao jedan sanduk s tjesteninom.
A pratilac?
Sluajno je ofer sam krenuo na put, bez pratioca.
Kakva nedisciplina!
Istina.
Dakle, on se pomogao.
Tata, previe bi ga stajao taj sanduk! Jura ipak podie pogled. Nekakav zao
i tvrdoglav izraz pojavi mu se na licu. Za taj sanduk zaradio je pet godina. A
ne zaboravi da je ondje bilo i sanduka s piem, a nitko ih nije dirnuo.
Ne smije, Jura, biti tako naivan i toliko vjerovati ljudima. Tko bi drugi
mogao uzeti po takvoj meavi?
Pa, moda je tko naiao s konjima, to zna! Do jutra se svaki trag
zamete.
Pa da i nije ukrao, napustio je radno mjesto! Zar se smije samo
tako ostaviti dravnu imovinu i otii?
Sluaj je bio jasan kao sunce i osuda ista kao suza jo su mu malo odrapili!
ali Pavela Nikolajevia je uzrujalo, to to sinu nije jasno, nego mu treba
tumaiti. Inae je mekuac, a kad se uhvati za neku glupost, postane tvrdoglav
kao magarac.
Ali, tata, zamisli: meava je, deset stupnjeva ispod nule, pa kako da
prespava u kamionu? To ti je sigurna smrt!
to znai: smrt? to znai smrt?! A kako je straaru na strai?
Straara smijene za dva sata.
A ako ga ne smijene? Na fronti? Ljudi su, bez obzira na nevrijeme, ostajali
na strai i umirali, nisu se maknuli Pavel Nikolajevi ak pokaza prstom na
onu stranu gdje su ostajali na
290
strai i nisu se micali. Promisli malko to govori! Kad bi tome tvome
oprostili, svi bi oferi poeli naputati svoja mjesta i cijelu bi dravu
razvukli, kako ti to nije jasno?
Ne, Juri nije bilo jasno! Njegova tupa utnja pokazivala je da mu nije jasno.
Hajde, dobro, vidi se da je to tvoje djeako miljenje, mladost, moe
to jo nekome i rei, ali se nadam da to nisi pismeno saopio?
Sin poe micati ispucanim usnama.
Ja... napisao sam albu. Zaustavio sam pravomonost presude.
Zaustavio si? I ponovit e raspravu? Aj-aj-aj! Aj-aj-aj! Pavel Niko laj
evi prekrije polovicu lica. Toga se i bojao! Jurka je kodio i pravu, i sebi,
i na oca je bacao ljagu. Pavela Nikolaje-via spopadao je onaj nemoni oinski
bijes kad ne moe nikako utuviti svome sinu, mamlazu, ni svoju pamet, ni svoju
umjenost.
Ustao je a Jura za njim, i opet prohodae. Jura je i opet pokuavao drati oca
ispod ruke, ali su Pavelu Nikolajeviu bile premalo i dvije ruke da bi dokazao
sinu kakvu je pogreku uinio.
Isprva mu je protumaio to je to zakon, zakonitost, nepokolebivi temelji koje
se ne smije lakoumno poljuljati, osobito ako kani raditi u tuilatvu. Uzgred
je tvrdio da je svaka istina konkretna i da je, prema tome, zakon zakon, ali da
isto tako treba uzeti u obzir i konkretni trenutak, okolnosti ono to je u
danom, konkretnom trenutku prijeko potrebno uiniti. Osobito mu je nastojao
objasniti da postoji organska veza izmeu svih ustanova i svih ogranaka dravnog
aparata; i da se, prema tome, ak i u najzabaenijem kraju, u koji dolazi s
republikom punomoi, ne smije napuhavati, nego, naprotiv, mora biti vrlo
obazriv prema tamonjim uvjetima i ne smije se bez potrebe protiviti mjesnim
praktiarima, koji poznaju te uvjete i koji bolje od njega znaju to je ondje
korisno; prema tome, ako su ofera osudili na pet godina, to znai da je to
ondje bilo nuno uiniti.
I oni su tako ulazili i izlazili u sjene i iz sjena koje su bacale bolnike
zgrade, etali ravnim i zavojitim stazama i du rijeke. Jura je sluao oca, ali
je sam jedino upitao:
Jesi li se umorio, tata? Kako bi bilo da opet sjednemo? Drvo jedno bukovo! Od
svega toga on je zapamtio samo da je
bilo deset stupnjeva ispod nule u kabini kamiona.
Pavel Nikolajevi se, naravno, umorio i bilo mu je vrue u ogrtau, pa
obadvojica sjedoe na klupicu u gustom grmlju gusto je bilo zapravo samo
iblje, ali je sunce prodiralo kroz njega jer su se tek prvi vrci listia
pomaljali iz pupoljaka. Sunce je prilino grijalo. Pavel Nikolajevi se etao
bez naoala, odmaralo mu se lice, odmarale su mu se i oi. mirio je i utke
sjedio na suncu. Dolje, podno padine, umila je rijeka kao gorska brzica. Pavel
Nikolajevi je oslukivao, grijao se i mislio: kako je ugodno vraati se u
ivot, znati pouzdano da e se sve zazelenjeti, da e i ti doivjeti i idue
proljee.
Ali trebalo je ovo s Jurom izvesti naistac. Treba ga pritegnuti, ali ne ljutiti
se da ga ne bi zaplaio. Odmorivi se, otac ga zamoli da mu ispria jo koji
sluaj iz prakse.
291
Ma koliko da je Jura bio skuen, dobro je shvaao zbog ega e ga otac
pohvaliti, a zbog ega izgrditi. Zato je sada ispriao jedan sluaj koji se
Pavelu Nikolajeviu morao svidjeti. Meutim ga nije gledao u oi jer nije znao
lagati, i otac je shvatio da postoji jo neki sluaj koji je sin zatajio.
Reci mi sve, sve mi reci! Pa ja ti samo mogu pametno savjetovati, nita
drugo ... Pa ja ti elim dobro. Stalo mi je da ne grijei.
Jura uzdahnu i ispria novu pripovijest. Po dunosti je morao esto pregledavati
stare sudske knjige i dokumente, ak i one koji su bili stari i po pet godina.
Tako je zamijetio da na mnogim spisima gdje bi trebali stajati dravni biljei
od rublja ili od tri njih naprosto nema. Vidjeli su se tragovi, ali ih je
netko oito skinuo. Tko je to mogao uiniti? Jura se zamislio, prekopao spise
i primijetio da na novijim dokumentima biljei postoje, samo da su malko
ozlijeeni ili poderani. I tada je shvatio da jedna od dvije djevojke, Kaca ili
Nina, kojima su ti arhivi dostupni, lijepi stare biljege mjesto novih a od
stranaka uzima novac.
Pazi, molim te! samo zastenja i pljesnu rukama Pavel Nikolajevi. Koliko
ima tih trikova! Na koliko se naina potkrada drava! Ne bi ti ni na pamet palo!
A Jura je proveo istragu u tiini, ne obavijestivi nikoga. Htio je prvo
utvrditi koja od njih dvije krade i, da bi se uvjerio, isprva je poeo udvarati
Kaci, a onda Nini. I jednu i drugu je vodio u kino i svaku je posjetio kod kue:
kod koje vidi raskoan namjetaj i sagove ona krade.
Dobro si to smislio! pljesnu Pavel Nikolajevi dlanovima i nasmijei se.
Vrlo pametno! I zabavlja se, i radi svoj posao. Sjajno!
Meutim je Jura utvrdio da jedna i druga jedna je ivjela s roditeljima, druga
s malom sestrom ive vrlo skromno: ne samo to nije bilo sagova, nego nije
bilo ni mnogo toga bez ega, po Jurinom shvaanju, teko da se uope moe
ivjeti. Porazmislio je i sve ispriao sucu a u isto vrijeme ga zamolio da ne
pokree slubeni postupak, nego da opomene djevojke. Sudac je bio vrlo zahvalan
to je Jura odluio da se stvar zataka: da pukne bruka, i njemu bi kodilo.
Pozvae njih dvojica prvo jednu, a zatim drugu djevojku. Ispitivali su ih
nekoliko sati. Jedna i druga su priznale. Svaka je mjeseno uspijevala skupiti
stotinjak rubalja.
Trebalo im je suditi, ah, trebalo im je suditi! alio je Pavel Nikolajevi
kao da je on sam pogrijeio. Iako je dobro to Jura nije umijeao suca, u
toj prilici je zbilja bio taktian. Ali su bar morale nadoknaditi tetu.
Potkraj je Jura priao sve polake. Nikako nije mogao shvatiti smisao onoga to
se dogodilo. Kad je sucu predloio da se stvar zataka, znao je i osjeao da
postupa velikoduno i sam se pred sobom ponosio svojom odlukom. Zamiljao je
kako e se obje djevojke, poslije tog munog priznanja, silno obradovati kad
saznaju da nisu kanjene, nego da im je oproteno. Zato su on i sudac naizmjence
nastojali da ih posrame, tumaili im da se moraju stidjeti svojega podlog djela.
Uzgred je, strogo podiui glas, navodio primjere iz svog dvadeset i
trogodinjeg ivota, pri-
mjere njemu poznatih, potenih ljudi kojima se daju sve prilike da kradu, ali
oni ne kradu. Jura je ibao djevojke okrutnim rijeima, znajui da e te rijei
biti na kraju ublaene kad im oproste. Meutim, oprostie im, djevojke otioe,
a iduih dana nisu nimalo veselo susretale Juru i ne samo to nisu dole da mu
se zahvale na njegovu plemenitu postupku nego ga ak nisu namjerno ni
primjeivale. To ga je zaprepastilo, naprosto nije mogao shvatiti! Teko je bilo
zamisliti da one nisu shvatile kakvu su kaznu izbjegle ta radile su na sudu i
sve im je bilo dobro poznato. Nije izdrao nego je sam pristupio Nini i upitao
je da li joj je drago. Nina mu je odgovorila: Zato bi mi bilo drago? Moram
nai novi posao. Od mjesene plae se ne moe ivjeti. A Kaci, koja je bila
zgodnija, predloio je da jo jednom zajedno pou u kino. Kaca je odgovorila:
Hvala, kad se zabavljam, zabavljam se poteno, drugaije ne znam!
Vrativi se sa slubenog puta, on je ponio u sebi tu zagonetku i sada je
razmiljao o njoj. Duboko ga se kosnula nezahvalnost djevojaka. Znao je da je
ivot sloeniji nego to ga shvaa pravo-linijski i otvoreni, naivni otac ali
je morao priznati da je sloeniji nego to je i on mislio, to je trebalo da
Jura uini? Da ih kazni? Ili da nita ne kae, da ne primijeti one
upotrijebljene biljege? Ali kakva smisla onda uope ima njegovo zanimanje?
Otac vie nije zapitkivao, a Jura je bio sretan da uti.
I tako je otac iz ove nove priice, koju su zapetljale nespretne ruke,
definitivno zakljuio da ovjek, ako ve u djetinjstvu nema kime nema je ni
poslije. Teko se ljutiti na roenog sina, ali ga je alio i grizao se.
ini se da su predugo sjedili. Pavela Nikolajevia su zeble noge, a i krevet ga
je sve jae privlaio. Poturio je Juri obraz da ga poljubi i vratio se u sobu.
A u bolnikoj sobi se rasplamsao veliki razgovor. Glavni govornik je, istina,
bio bez glasa: onaj dobro upueni filozof, docent, koji im je bio navraao koji
put u sobu, u meuvremenu je bio na operaciji grla i upravo je preao iz
kirurkog odjela u radioloki. U prednji dio grla, na vrlo vidljivo mjesto,
stavili su mu neku napravu od metala, nalik na kopu na pionirskoj marami. Taj
je docent bio vrlo obrazovan i prijazan ovjek, pa je Pavel Nikolajevi nastojao
da ga nipoto ne povrijedi, da ne pokae kako je muno gledati tu cijev to viri
iz grla. Da bi mogao to izrei priguenim glasom, filozof je svakog asa morao
na nju stavljati prst. Ali je govoriti volio i govoru je bio vian, pa je sad,
poslije operacije, htio iskoristiti priliku koja mu se ponovo ukazala.
Stajao je sad nasred sobe i potmulo, malne apatom, priao:
I ega sve ondje samo nema! U jednoj sobi je najozbiljnije rasporedio
garnituru od blijedozlaana drveta, dok su nasloni, sjedala i prirucja
presvueni svijetloljubiastim barunom: etiri naslonjaa i otoman. Tko zna
odakle mu to, moda iz Louvra, tko zna? od srca se smijao filozof. U istoj
sobi je jo jedna garnitura: tvrda, visokih, crnih naslona. Pijanino je iz Bea.
Jedan stoli s kotanim inkrustacijama ba kao da je iz Goetheova Wei-mara, samo
to ga je on pokrio stolnjakom do poda, i to zlatno--plavim. Na drugom stolu
dri bronani kip: izvijena, gola dje-
293
i
'ojka s pregrti zublji u ruci ali zublje ne gore. U sobi je i jedan veliki
kip, gotovo sie do stropa, trebalo bi ga moda staviti u vrt... A satova koliko
ima: zidnih, stolnih, podnih, od ormaria do stropa, i uglavnom ne rade. Tu je i
neka ogromna muzejska vaza a u njoj svega jedna narana. Bio sam samo u dvije
sobe, ali sam nabrojao pet ogledala neki u izrezbarenom okviru od hrastovine,
neki s mramornim podnojem. I onda sve same slike: pogledi na more, brda,
talijanske ulice... smijao se filozof.
A otkuda mu sve to? udio se Sigbatov drei se, kao i uvijek, objema
rukama za pas.
Dijelom su to trofeji, a dijelom iz komisione radnje. Ondje se upoznao s
prodavaicom, koju je pozvao da mu doe procijeniti pokustvo i oenio se
njome. Poslije toga su njih dvoje zadrali sve vrijedno to bi dolo u radnju.
A gdje on radi? zanimalo je Ahmadana.
Nigdje. Umirovljen je s etrdeset i dvije godine. Inae bi glavom mogao drva
cijepati! S njim ivi i snaha, unuka, i da ujete kako s njima razgovara:
ja nareujem, ovdje sam ja gazda! Ovu sam kuu ja gradio! Ruku zavue pod
kabanicu i hoda kao feldmaral. Prema legitimaciji zove se Jemeljan,
ali, tko zna zato, zahtijeva da ga ukuani zovu samo S a i k. I
mislite li da je zadovoljan ivotom? Nije, nezadovoljan je: mui ga to u
Kislovodsku jedan njegov bivi komandant ima stan od deset soba, i loaa, i dva
automobila, a Saik to nije postigao.
Smijali su se.
Ali Pavelu Nikolajeviu ta pria nije bila smijena, nego neumjesna.
I ulubin se nije smijao. Promatrao je sve nazone kao da mu ne daju spavati.
Da je smijeno, jest javio se Kostogutov sa svoga niskog poloaja samo
ipak ...
A nedavno je bio lanak u lokalnim novinama sjeti se netko u sobi kako
je jedan sagradio vilu za dravne pare, ali su ga otkrili. I ta je bilo?
Priznao je svoju pogreku, dao ju je za neku djeju ustanovu i dobio je
opomenu. Nisu ga ni iz partije iskljuili.
Jest! sjeti se i Sibgatov. Zato opomenu? Zato mu nisu sudili?
Filozof nije itao taj lanak, pa nije nita pokuao tumaiti, ali Rusanov
objasni:
Drugovi! Ako se on pokajao, priznao i jo dao kuu za djeji vrti,
zato da se onda prema njemu postupa rigorozno? Humanost je osnovna crta naega
...
Da je smijeno, smijeno je tjerao je svoje Kostogutov. A kako ete vi
sve to filozofski objasniti: i Saika, i vilu?
Docent isprui jednu ruku (drugu je drao na grlu).
To su, na alost, ostaci buroaske svijesti.
A zato buroaske? proguna Kostogutov.
A koje druge? napne ui i Vadim. Ba je danas dobio volju da ita, a ovi su
digli takvu dreku u sobi.
Kostogutov se pridigne iz svog viseeg poloaja, uspue na jastuk da bi
bolje vidio Vadima i sve ostale.
294
To je vjena ljudska pohlepa, a ne buroaska svijest. I prije buroazije
bilo je gramzljivaca, a bit e ih i poslije.
Rusanov jo nije legao. Preko kreveta, svisoka strogo ree Kostogutovu:
Kad se u svim takvim sluajevima malo zagrebe ispod koe, utvrdi se da je
ovjek buroaskog socijalnog porijekla.
Kostogutov odmahnu glavom kao da e pljunuti:
To socijalno porijeklo je isto obina glupost.
Kako to mislite: obina glupost? Pavel Nikolajevi se uhvati za slabine,
gdje ga je neto bocnulo. Nije oekivao ak ni od Muktodera ovako drzak ispad.
Kako to mislite: glupost? podie i Vadim crne obrve u nedoumici.
Jednostavno promrmlja Kostogutov i jo se malo pridigne tako da je sad
ve gotovo sjedio. Napunili su vam glavu.
ta to znai: napunili? Jeste li vi svjesni svojih rijei? prodorno
viknu Rusanov, koliko god mu je snaga doputala.
I kome to nama? Vadim se ispravljao u krevetu ali je i dalje drao knjigu
na nozi.
Vama.
Mi nismo roboti! ozbiljno zavrtje glavom Vadim. Ne vjerujemo mi nita
na rije.
Tko ste to vi? zarei Kostogutov. uperak mu pade na elo.
Mi! Naa generacija!
A zato ste prihvatili tu priu o socijalnom podrijetlu? Pa to nije
marksizam, nego rasizam!
ta-a kaete?! gotovo zaurla Rusanov od bolova.
To to sam rekao-o! zaurla i Kostogutov odgovarajui mu.
Sluajte, sluajte vi ovo ak zatetura Rusanov pozivajui pokretima ruku
cijelu sobu da vidi ta se ovdje dogaa. Traim svjedoke! Traim svjedoke!
Ovo je ideoloka diverzija!
Dotle Kostogutov hitro spusti noge s kreveta, uperi oba lakta prema Rusanovu i,
zanjihavi ih, uini vrlo nepristojnu gestu, opsovavi jo najsonijom rijeju,
koja pie na svakom plotu:
Vi se sa svojom ideolokom diverzijom......! Navikli su
se, mater im....., da spomenu tu ideoloku diverziju im se
ovjek s njima malo ne slae!
Zapanjen i uvrijeen ovakvom banditskom drskou, prljavom gestom i psovkama,
Rusanov je jedva disao i popravljao naoale koje su mu spadale. A Kostogutov je
urlao tako da je odjekivala cijela soba, pa ak i hodnik (i Zoja je provirila
kroz vrata):
ta kreete kao vra: socijalno podrijetlo, socijalno podrijetlo? Znate
kako se govorilo dvadesetih godina? Pokaite svoje uljeve! Zato su vam
ruice tako bijele i punane? To je bio pravi marksizam.
Ja sam radio, ja sam radio! vikao je Rusanov, ali je jedva vidio svoga
sugovornika jer nikako nije uspijevao namjestiti naoale.
295
Vje-erujem! uasno je rikao Kostogutov. Vje-eru-jem! Vi ste na
jednoj subotnjoj akciji ak balvan podizali, samo to ste stajali u sredini! A
ja sam moda ak trgovaki sin iz tree gilde, a cijelog ivota dirinim, i
pogledajte kakve ja imam uljeve! ta kaete, jesam li ja buruj? Jesam li
dobio od tate neke posebne eritrocite ili leukocite? Ponovo vam kaem da vai
pogledi nisu klasni, nego rasni. Vi ste rasist!
Tko?? ta sam ja?!
Vi ste ra-asist! kresao mu je Kostogutov skoivi na noge i posve se
uspravivi.
Prodorno je kriao nepravedno povrijeeni Rusanov, brzo i uzbueno govorio
Vadim, ali on nije ustajao, njega nisu uli, dok je filozof prijekorno vrtio
krupnom velikom i brino zaeljanom glavom tko bi uo njegov slabani,
bolesni glas!
Meutim je filozof ipak priao Kostogutovu, posve blizu, i dok je Kostogutov
udisao zrak, uspio mu je proaptati:
Jeste li uli za izraz nasljedni proleter?
Ama, ako su mu i deset djedova bili proleteri, a on sad ne radi onda nije
proleter! grmio je Kostogutov. On je gramzljivac, a ne proleter! Samo
strepi hoe li dobiti izvanrednu penziju ili nee, uo sam ja! I
primijetivi da Rusanov otvara usta, on mu opet nastavi kresati u lice: Vi
ne volite domovinu, nego samo penziju! I to da vam je to prije, s etrdeset pet
godina! A ja sam, eto, ranjen kod Voronea i brus imam od toga, pokrpane izme
ali volim svoju domovinu! Meni osiguranje za ova dva mjeseca nee nita
platiti, ali svejedno volim domovinu!
I toliko je mahao dugakim rukama da je skoro dohvatio Rusanova. Oleg se bio
silno raspalio i upustio se u kreevo ove rasprave, kao to se desetak puta
uputao u kreeva zatvorskih rasprava, iz kojih su mu sada i padale na pamet
pojedine rijei i argumenti, to ih upotrijebie ljudi koji moda vie i nisu na
ivotu. U estini mu se moda ak i priinjalo da ova tijesna, zatvorena sobica,
krcata krevetima i ljudima nije nita drugo nego elija, pa je zato tako lako
psovao i ak bio spreman da se potue ako ustreba.
A Rusanov, osjetivi da bi ga Kostogutov kao od ale mogao udariti u lice, uuti
i ustukne pred njegovim bijesom i drskou. Ali oi su mu plamtjele od zlobe.
Meni ne treba penzija mirno je sad uzvikivao Kostogutov. Nemam ni
prebijene pare, i ponosim se tim! Ne nastojim nita stei! Ne treba mi velika
plaa ja je prezirem!
Pst, pst! obuzdavao ga je filozof. Socijalizam predvia diferencirani
platni sistem.
Idite do avola sa svojim diferenciranim sistemom! zagalami Kostogutov,
tvrdoglav kao mazga. To e rei da e se na putu u komunizam privilegije
jednih, na raun drugih, neprestano poveavati, je li tako? Je li to
dijalektika?
Vikao je, ali od vike ga je boljelo u gornjem dijelu eluca, i glas mu je
drhtao.
Vadim se nekoliko puta pokuao umijeati, ali je Kostogutov tako brzo odnekud
izvlaio i izvikivao nove argumente da im Vadim nije uspijevao izmai ba kao da
ga gaa keglama.
296
Oleg! pokuao ga je uutkati. Oleg! Najlake je kritizirati drutvo koje
tek nastaje. Treba se sjetiti da je njemu jedva etrdeset godina.
Nije ni meni vie! brzo uzvrati Kostogutov. I uvijek e mi biti manje
nego drutvu! Moram li zbog toga cijeloga ivota utjeti?
Obuzdavajui ga rukom, zaklinjui ga da ima obzira prema njegovu bolesnom grlu,
filozof je aputao umirujue reenice-o razliitim prilozima pojedinaca
drutvenoj stvari, onih koji peru pod u klinici i onih koji upravljaju
sanitetskom slubom.
I na tu bi napomenu Kostogutov uzvratio bezobrazno da se nije, odjednom, prema
njima uputio ulubin, koji je dotle stajao u svom kutu, kraj vrata. Na njega su
svi bili zaboravili. Nespretno prebirui nogama, teturao je prema njima, onako
razbaruen i neuredan, raskopana ogrtaa, kao da je naglo nou ustao iz
kreveta. Svi ga primijetie i zaudie se. A on stade pred filozofa, podie prst
i u opem muku zapita:
Poznajete li vi Lenjinove Travanjske teze?
Pa tko ih ne poznaje? nasmijei se filozof.
I moete li navesti sve take? potmulo priupita ulubin.
Ne treba ih navoditi, dragi moj. Travanjske teze govore o< pitanjima prelaza
buroasko-demokratske revolucije u socijalistiku. I u tom smislu ...
Dakle, ondje ima jedno mjesto ulubin pomaknu guste-obrve nad okruglim
velikim umornim crveno-duhanskim oima: Plaa inovnika ne smije biti via od
prosjeka plae dobroga, radnika! Na takvim osnovama smo poeli revoluciju.
Zbilja? zaudi se docent. Ne sjeam se.
Kad doete kui, provjerite. Prema tome, naelnik za zdravstvo ne
bi smio primiti veu plau od nae Nele.
I on filozofu pred licem prijetei zamae prstom. Zatim odepa u svoj kut.
Ha-ha! Ha-ha! obveselio se Kostogutov neoekivanoj podrci. Upravo mu
je jo nedostajao ovakav argument, spasio-ga je starac! Jeste li uli?
Filozof popravi cijev u grlu ne snalazei se.
E ba ta Nela neto vrijedi, molim vas lijepo.
Pa onda uzmimo onu bolniarku s naoalima. I jedna i druga imaju istu plau.
Rusanov napokon sjedne i okrene glavu: Kostogutova vie nije mogao iva vidjeti,
tresao se od mrnje (ali zbog njegovih dugakih ruetina nije se usudio
upotrijebiti administrativni put), a to se tie onog odvratnog uka u kutu,
Pavel Nikolajevi je imao pravo kad mu se nije svidio: nita pametnije nije
mogao smisliti nego da usporedi naelnika zdravstva s istaicom! Tu je zbilja
suvino raspravljati!
Svi se nekako rasprie, i Kostogutov nije znao s kime bi se vie prepirao. A
zapravo se i izgalamio, rekao je to je htio.. Od te vike boljela ga je
iznutrica i teko mu je bilo govoriti.
Meutim ga Vadim, ne ustavi iz kreveta, zovnu k sebi, ponudi da sjedne i poe
mu mirno tumaiti: ':
297
li !
Sramota je i stidi se, ali si mnogo mirniji. Kao da tua nevolja odnosi
i'ispire tvoju.
A jo prije nekoliko godina sjeti se Jelizaveta Anato-Ijevna iseljavali
su iz Lenjingrada plemie. Isto tako stotinjak tisua, sigurno i jesmo li mi
to primijetili? Kakvi su onda plemii preostali? Samo stari i posve mali,
nemoni. Mi smo znali, gledali smo i nita nismo poduzimali: glavno da nas
nisu dirali.
I onda su ve kupovali klavire.
Vjerojatno. Sigurno su ih kupovali.
Sad je Oleg jasno zapazio da ova ena nije imala ni pedeset godina. A u licu je
ve bila nalik na staricu. Ispod bijelog rupca visila joj je staraki ravna,
nemona kosa, koja se vie ne da ukovrati.
A kad su vas selili kakav je bio povod? to su naveli?
Zna se to: drutveno nepoeljni. Ili pak drutveno opasni
elementi. Po posebnoj odredbi, bez suda, tako je najlake ...
A ta je bio va mu?
Nita naroito. Svirao je flautu u filharmoniji. Kad bi se napio, volio je
diskutirati.
Oleg se sjetio svoje pokojne majke i ona je tako mlada ostarjela, i ona je
bila ovakva eprtljava intelektualka, bespomona bez mua.
Da ivi u istom gradu s ovom enom, mogao bi joj ve nekako pomoi. Odgojiti joj
sina.
Ali oni su kao pribodeni i odvojeni kukci imali svako svoju kutijicu.
Nai znanci dua koja je tako dugo utjela sad se otvorila i priala,
priala imali su odraslu djecu, sina i kerku, oboje su bili vatreni
komsomolci. Odjednom je zakljueno da se cijela obitelj iseli. Djeca su
odjurila u rajonski komsomolski komitet: Zatitite nas! Zatitit emo
vas, rekli su im ondje. Evo vam papir, piite: Molim da me od dananjeg datuma
ne smatrate sinom, odnosno kerkom tih i tih, odriem ih se kao drutveno
tetnih elemenata i obeavam da u budunosti neu imati nikakvih odnosa s njima,
niti u odravati veze.
Oleg se pogrbio, ispala mu koata ramena, glava mu klonula.
I mnogi su potpisali...
Jesu. Ali ovaj brat i sestra su rekli: razmislit emo. Vratili su se kui,
bacili u pe komsomolske iskaznice i poeli se spremati za progonstvo.
Sigbatov se poeo micati. Ustajao je sa svoje posude drei se za krevet.
Bolniarka priskoi da iznese posudu.
I Oleg ustade, ali prije nego e poi na poinak sie dolje niz ono neizbjeno
stepenite.
U prizemnom hodniku morao je proi mimo vrata Demki-ne sobe, u koju su nakon
operacije doveli jednog pacijenta, ali je on ve u ponedjeljak umro. Na njegovo
mjesto, takoer nakon operacije, stavili su sada ulubina.
348
ft
Ta su se vrata inae dobro zatvarala, sad su bila odkrinuta. Unutra je bilo
tamno. Iz mraka se ulo kako netko teko stenje. Nijedne sestre nije bilo u
blizini: ili su kod drugih bolesnika, ili spavaju.
Oleg jo ire otvori vrata i zaviri.
Demka je spavao, a ulubin je stenjao.
Oleg ue. Odkrinuta vrata proputala su iz hodnika neto svjetla.
Alekseje Filipoviu! Prestao je stenjati.
Alekseje Filipoviu! Je li vam zlo?
A? protenje on.
Je li vam zlo? Trebate li to? Da upalim svjetlo?
Tko je to? glas uplaeno prijee u kaalj a zatim bolesnik ponovo zastenja,
jer mu je kaalj sigurno smetao.
Kostogutov. Oleg. Stao je sasvim uz krevet, nagnuo se i na jastuku
ve polako poeo razabirati veliku ulubinovu glavu. to elite? Da zovnem
sestru?
Ni-ita dahnu ulubin.
Vie nije ni kaljao ni stenjao. Oleg je sve jasnije vidio u mraku, ak je
primjeivao uvojke na jastuku.
Neu cijeli umrijeti aptao je ulubin. Neu cijeli umrijeti.
Oito je buncao.
Kostogutov napipa vrelu ruku na pokrivau i lagano je stisnu...
Alekseje Filipoviu, preivjet ete! Ne dajte se, Alekseje Filipoviu.
Mrvica, je li? ... Mrvica? aptao je i dalje bolesnik. Tada Olegu sinu da
ulubin ne bunca, da ga je poznao i da
ga ak podsjea na njihov posljednji razgovor prije operacije. Tom prilikom je
rekao: Neki put tako jasno osjetim da ovo to je u meni nisam samo ja. Ima tu
i neto neunitivo, neto uzvieno! Mrvica svjetskoga duha. Vi to ne osjeate?
349
35
PRVI DAN SVIJETA
Rano ujutro, dok su jo svi spavali, Oleg je tiho ustao, uredno namjestio krevet
etiri puta preklopivi gornju plahtu i, hodajui na prstima u tekim cipelama,
iziao iz sobe.
Za stolom deurne bolniarke sjedeki je spavao Turgun poloivi crnu, gusto
obraslu glavu na prekriene ruke koje su poivale na otvorenom udbeniku.
Stara bolniarka iz prizemlja otkljuala je Olegu kupaonicu, i ondje se on
presvukao u svoje odijelo, koje mu se poslije ova dva mjeseca inilo nekako
tue: stare vojnike hlae, napuhnu-te kao jahae, poluvunena bluza, kabanica.
Dok je bio u logoru, sve je to lealo po skladitima i tako se sauvalo te nije
bilo posve iznoeno. Zimska kapa je bila civilna, i nju je kupio ve u U-
Tereku; samo je bila malena i tijesna. inilo se da e biti topao dan. Oleg je
odluio da uope ne stavlja kapu na glavu jer je u njoj bio nalik na strailo.
Remenom nije stegnuo kabanicu, nego bluzu ispod kabanice tako da je na ulici bio
nalik na slobodnjaka ili vojnika koji je pobjegao s policijske stanice. Kapu
strpa u teleak stari umaeni teleak koji je progorio na vatri i na kojem je
bila jedna zakrpana rupa od krhotine metka, teleak koji je tetka bila donijela
Olegu u zatvor on,, naime, nije u logor htio ponijeti nita vrijedno.
Ali poslije bolnike pidame, ak se i u ovakvoj odjei doimao naroito, bodro i
gotovo zdravo.
Kostogutov pouri da izie, da ga to ne bi zadralo. Stara bolniarka otkrauni
zasun ulaznih vrata i pusti ga.
Zastao je na ulaznom stepenitu. Udahnuo je: bio je to svje: zrak koji nita
jo nije poremetilo, ni zagadilo! Pogledao je oko sebe: mladi svijet koji se
poinje zelenjeti! Zadigao je glavu neto vie: ruiasta boja osvajala je nebo
jer se negdje pomaljalo sunce. Zadigao je glavu jo vie: vretenasti i
paperjasti oblaci, precizno izraeni u toku tolikih vjekova, ispunjali su cijelo
nebo zadrat e se moda tek nekoliko trenutaka da bi ih vidjeli samo oni koji
su podigli glavu, da bi ih vidio moda jedino, od svih ljudi u gradu, Oleg
Kostogutov.
350
A u prorezu, izmeu ipki, paperja i pjene tih oblaka jo se jasno vidio
svijetli, izdjelani lik mjeseeve lae u njenoj posljednjoj mijeni.
Bijae to jutro stvaranja! Svijet se ponovo stvarao samo zato da bi Oleg ponovo
uao u njega: doi! ivi!
Samo zrcalno ist mjesec nije bio mlad, niti onakav kakav treba zaljubljenima.
I dok mu se lice rastapalo od sree, i dok se neodreeno' smjekalo nebu i
drveu, ispunjen tom radou ranog proljea i ranog jutra, koja obuzima i starce
i bolesnike, Oleg se uputi poznatim stazama i nikoga ne sretne osim staroga
istaa.
Osvrnu se prema Odjelu za rak. Djelomino skrivena iza dugakih metli
piramidalnih topola, zgrada Odjela za rak izdizala se, izgraena od svijetlosive
opeke, naslagane jedna do druge, i inilo se da u ovih sedamdeset godina nije
postala starija.
Oleg je koraao i opratao se od drvea u bolnikom naselju. S klenova su ve
visile kitnjaste naunice i ljiva je ve procvala bijelim cvijetom, ali se od
zelenog lia inilo da je blije-dozelena.
Meutim, nije bilo ni jedne marelice. A rekli su mu da one ve cvatu. Mogao bi
ih pogledati u starom gradu.
Tko bi se mogao razumno vladati na prvi dan stvaranja svijeta: odbacivi sve
prijanje planove, Oleg smisli neto ludo: sad e odmah, u rano jutro, krenuti u
stari grad da pogleda kako cvatu marelice.
Proao je kroz kapiju, kroz koju prije nije smio prolaziti i ugledao poluprazan
trg s tramvajskim okretitem, trg s kojega je mokar od sijeanjske kie, klonuo
i obeshrabren, uao na ovu kapiju da umre u bolnici.
Nije li ovaj izlazak kraz vrata bolnice bio posve jednak izlasku iz zatvora?
U sijenju, kad je Oleg pokuavao stii do bolnice, dotukao ga je upravo ovaj
cvile tramvaja, truskavica i guva. A sad, sjedei kraj prozora, ak mu je i
tandrkanje tramvaja bilo ugodno. Voziti se u tramvaju i to je znailo ivjeti,
biti slobodan.
Tramvaj su uputio na most i preao rijeku. Dolje, u dubini, povijale su se vrbe
na svojim slabanim nogama i njihove grane, to su se sputale sve do ukasto-
smee brze vode, bile su ve ugodno zelene.
Zelenjelo se ve i drvee po plonicima, ali tek toliko da nije skrivalo kue
vrste kamene prizemnice koje su bez urbe gradili ljudi koji nisu znali za
urbu. Oleg je promatrao zavidno: ima dakle i takvih sretnika koji stanuju u tim
kuama. Zatim su dole one udesne etvrti: ogromni plonici i ogromni bulevari.
Nema grada koji ti se nee svidjeti ako ga promatra u rano, ruiasto jutro!
Malo-pomalo etvrti su se mijenjale: nestali bulevari, ulice se suzile, sve
ee nailazile kue sagraene na brzinu, koje ni po emu nisu bile lijepe ni
trajne i koje su, oito, podignute negdje uoi rata. Oleg proita ime ulice i
uini mu se poznato.
Sad zna odakle mu je poznato: u toj je ulici stanovala Zoja!
Izvadio je utavi papiri iz notesa i proitao broj kue. Ponovo se zagledao
kroz prozor i, kad je tramvaj usporio, ugle-
351
<iao je i kuu: bila je to jednokatnica razliitih prozora, na kojoj su vrata
bila irom otvorena ili su moda zauvijek iupana; vidjelo se da je jedan dio
zgrade i u dvoritu.
Negdje ovdje bi mogao sii.
U ovom gradu on vie nije bez krova nad glavom. Pozvali ^su ga ovamo, jedna
djevojka ga je pozvala!
Ali je i dalje sjedio, gotovo zadovoljno primajui udarce i truckanje. Tramvaj
je jo bio poluprazan. Suelice Olegu sjede neki stari Uzbek s naoalima, koji
oito nije bio seljak, jer mu je oblije bilo kao u drvena mudraca. A kad mu
kondukter ka dade kartu, mudrac je smota u cjevicu i zatakne za uho. I sad mu
je smotak ruiasta papira strao iza uha. Upravo je taj slobodni postupak
pomogao Olegu da se, na ulazu u stari grad, osjea jo veselije i lagodnije.
Ulice su se ponovo suzile, nailazile su kuice to su se doticale jedna druge, a
zatim je posve nestalo prozora, jer su izronili visoki zemljani, slijepi zidovi;
kad bi se iznad njih i pojavile kue, vidjeli bi se samo isto tako slijepi
glatki zidovi premazani ilovaom. U zidovima su ovdje-ondje bili prolazi, ali
tako niski da bi se on morao sagnuti kad bi ulazio. S tramvajske papue moglo se
jednim skokom nai na ploniku a sami plonici bili su iroki svega jedan korak.
Ulica se sputala pod tramvaj.
To je zacijelo bio taj stari grad kamo se Oleg uputio. Ali tu ne samo to nije
bilo marelica u cvatu nego po golim ulicama nije bilo uope nikakva drvea.
Nije trebalo dulje odgaati. Oleg sie.
I ovako je mogao sve razgledati, ali polako, korakom. Kad je ve odrndao dalje,
on zauje nekakav eljezni zvuk. Oleg ugleda Uzbeka u crno-bijeloj kapici, u
crnom proivenom pamunom ogrtau s ruiastim rupcem oko pasa. unuvi nasred
ulice, Uzbek je na tramvajskoj tranici jednosmjerne pruge ekiem brusio motiku
s dralom.
Oleg je, ganut, zastao: to ti je atomsko stoljee! Ovdje je, oito, kao i u U-
Tereku, metal toliko rijedak u kuanstvu da Uzbek nije naao boljeg mjesta za
svoj posao od tramvajske pruge. I nije mu se nimalo urilo, paljivo je kuckao,
a kada je naiao tramvaj i zazvonio, maknuo se ustranu za pola koraaj a,
priekao i ponovo unuo.
Oleg je promatrao strpljiva lea Uzbeka, njegov ruiasti rubac (u koji je sad
prela ruiasta boja neba to je postajalo sve plavlje). S tim Uzbekom ne bi on
mogao izmijeniti ni dvije rijei, ali ga je prihvaao kao brata-kuluara.
Otriti motiku u rano jutro? nije li to bilo isto kao i vratiti se u ivot?
Kako je lijepo ...
Koraao je polako udei se zato nema prozora na kuama. Poelio je da zaviri s
druge strane zida, unutra. Ali kapije su bile zatvorene pa bi bilo neugodno
ulaziti. Odjednom pred njim sinu jedan svijetao prolaz. Oleg se sagnu i kroz
vlaan tunel ue u dvorite. U dvoritu se jo nisu probudili, ali je bilo jasno
da se odvija cijeli ivot. Ispod drveta je bila ukopana klupa, stol, razbacane
djeje igrake, i to potpuno suvremene. I sisaljka
352
za vodu koja je napajala taj ivot. I korito za pranje rublja. Svi prozori
uokolo, s ove strane ih je bilo mnogo, gledali su u dvorite, a na ulicu
nijedan.
Krenuo je malo dalje i svratio u jo jedno dvorite kroz isti ovakav tuneli. I
ondje je bilo sve isto kao i u prvome, osim to se neka mlada Uzbekinja u
ljubaastu alu i s dugakim tankim crnim pletenicama, koje su joj padale sve do
bokova, natezala s djeurlijom. Olega je primijetila ali kao da ga nije
vidjela. On izie.
Ovo je posve odudaralo od ruskih obiaja. Po ruskim selima i gradovima svi
prozori dnevnih soba okrenuti su uvijek prema ulici i kroz cvijee na prozoru i
zastore, kao s lovake eke, pogledavaju domaice da vide tko nailazi ulicom,
tko kome dolazi i zato. Ali je Oleg sad odmah shvatio i prihvatio istonjaku
mudrost: nije me briga kako ti ivi, a i ti ne zaviruj u moju kuu!
Poslije logorakih dana i godina kada je uvijek bio pod paskom, kad su ga
vjeito pipali, pregledavali i uhodili kakav bi nain ivota sada taj bivi
zatvorenik mogao smatrati da je bolji od ovoga?
Sve mu se vie svialo u starom gradu. Ve prije je zapazio, u prolazu izmeu
dvije kue, jednu praznu ajanu u kojoj se ajdija upravo budio. Sad je naiao
na jednu slinu na verandi iznad ulice. Oleg se uspne onamo. Ve je sjedjelo na
okupu nekoliko mukaraca u arenim, crvenim i plavim kapicama, i jedan starac u
bijelu turbanu s raznobojnim vezom. Nije bilo ni jedne ene. Oleg se sjeti da i
nikada prije po ajanama nije viao ene. Nije bilo natpisa da je enama
zabranjen ulaz, ali ih, isto tako, nitko nije pozivao.
Oleg se zamisli. Ovaj prvi dan njegova novog ivota bio je pun novosti i sve je
to trebalo razumjeti. Kad se mukarci sami sastaju, nastoje li time istai da
najvaniji dio ivota provode bez ena.
Sjeo je uz ogradu. Odavde je mogao lijepo promatrati ulicu. Promet je oivio,
ali nije bilo one vrtoglave gradske jurnjave. Prolaznici su se kretali prilino
odmjereno. Gosti u ajani sjedje-li su mirno i beskrajno dugo.
Moglo bi se rei da je narednik Kostogutov, robija Kostogu-tov, koji je
odsluio i odgulio ono to su od njega zahtijevali ljudi, koji je otpatio ono
to je od njega traila bolest umro jo u sijenju. A sada, njiui se na
nesigurnim nogama, iziao je iz klinike neki novi Kostogutov, krhak, zvonak i
proziran, kao to se govorilo u logoru, iziao ne u cjeloviti potpuni ivot,
nego u neki dodatni ivot koji je, poput dodatnog obroka kruha bio priboden uz
osnovni hljeb borovom granicom: kao da pripada istom obroku, a ipak je poseban
komad.
Otpoinjui taj mali dodatni, udvostrueni ivot dananjim danom, Oleg je elio
da on ne bude nimalo nalik na onaj obini koji je dosad proivio. Htio je i
elio da od sada prestane grijeiti.
Ali je pogrijeio im je izabrao ajnik: nije smio mudrovati nego je naprosto
morao uzeti obini, crni, provjereni aj, a on
23 Odjel za rak
353
je, egzotike radi, uzeo zeleni. Nije ga ni krijepio, ni veselio, u njegovu okusu
nije bilo nita od aja a trunke ajeva lia, koje su se skupile u zdjelici,
najradije bi izbacio, mjesto da ih guta. U meuvremenu je dan sve vie osvajao,
sunce se dizalo. Oleg bi sad ak i neto pojeo ali u ovoj ajani nije bilo
niega osim dvije vrsti vrueg aja, i to bez eera.
Meutim, prihvaajui ovdanje beskrajno spore navike, nije ustao, nije iziao
da potrai hranu nego je ostao sjedjeti, pre-mjestivi samo stolicu. Sada je s
balkona ajane ugledao iznad susjednog natkrivenog dvorita neku vrstu prozirnog
ruiastog maslaka, samo to mu je promjer imao najmanje est metara bila je
to kao neka besteinska, zrana ruiasta kugla. Tako veliku i ruiastu nije
jo nikada vidio! To je dakle ta marelica?!
Olegu postane jasno da je tako nagraen zbog toga to mu se nije urilo. Prema
tome, nikada ne treba nekamo dalje juriti prije nego se ogleda oko sebe.
Priao je tik do ograde i odande se, odozgo, zagledao u prozirno ruiasto udo.
Poklonio ga je sam sebi na dan stvaranja svijeta.
Kao to na sjeveru u kui stoji okiena jela osvijetljena svijeama, tako je u
ovom dvoritu, koje je bilo okrueno glinenim zidovima i jedino otvoreno prema
nebu i u kojem se ivjelo kao u sobi, kao jedino drvo stajala ta rascvala
marelica a ispod nje su bauljala djeca i kopala ena u crnoj marami sa zelenim
cvjetovima.
Oleg je promatrao. Ruiasta boja bila je samo opi dojam onoga to je vidio.
Inae su se na marelici nalazili i tamnocrveni pupoljci, nalik na svijee, dok
su cvjetovi bili samo odozgo ruiasti, a tek to bi se otvorili posve bi se
zabijeljen, kao na jabuci ili vinji. Opi dojam ipak davala je ta nevjerojatna
njena ruiasta boja i Oleg je nastojao da je se dobro nagleda kako bi
poslije priao Kadminovima.
Nadao se udu i udo se dogodilo.
Jo ga je mnogo razliitih radosti ekalo danas u ovome svijetu koji se tek
rodio!
Mjeseeve lae vie nije bilo na nebu.
Oleg je siao niza stepenice na ulicu. Po goloj glavi ve ga je peklo sunce.
Trebalo bi da kupi etrdeset dekagrama crnog kruha i da ga proguta onako samoga,
bez iega, da bi zatim krenuo u centar. Nije znao da li se tako dobro osjea
zbog slobodnjake odjee, ali munina ga nije muila i on je hodao posve lako.
Odjednom Oleg ugleda malu prodavaonicu koja se bila sklonila u otvor na zidu
tako da nije remetila liniju ulice. Platneni krov bio je podignut kao tit na
kapi i poduprt dvjema kosim ipkama. Ispod tita izvijao se plaviasti dim. Oleg
je morao prlino sagnuti glavu da bi uao pod tit i ondje je stajao ne
ispravivi vrata.
Cijelu prostoriju ispunjao je dugaki eljezni rotilj. Na jednom mjestu gorjela
je vatra a sve uokolo bilo je puno bijelog
354
1
Brao,%istupite mi jedan tapi! Brao samo jedan tapi.
Jedan od ofera, preplanuli momak kose plave kao lan, klim-nu glavom:
De, uzmi.
Oni jo nisu bili platili, a zelenu novanicu koju je Oleg izvadio iz depa, to
je bio uvren pribadaom, prodava ak ne uze u ruke nego strese s tezge u
ladicu kao kakvu mrvicu ili smee.
Ali se Oleg domogao tapia! Odloivi vojniki teleak na prano tlo, on objema
rukama uze aluminijsku ipku i, prebro-javi komadie mesa bilo ih je pet
veih i jedan manji poe ih otkidati zubima sa tapia, ali ne odjednom cijele
komade, nego malo-pomalo. Jeo je paljivo kao pas koji svoj plijen skloni u
sigurni kutak i razmiljao o trae kako je lako raspiriti ljudsku elju, a kako
ju je teko utaiti. Koliko je godina koricu crnog kruha smatrao za
najvelicanstveniji zemaljski dar! Jo malo prije kanio je da kupi za doruak
komadi tog istoga crnog kruha, ali ga je, eto, privukao plaviasti dim peenja,
i tek to je Oleg glodao ovaj tapi, ve ga je obuzimao prezir prema kruhu.
oferi su smazali cijeli alik, upalili kamion i odvezli se a Oleg je jo
sisao svoje komadie mesa. Svaki je ispitivao usnama i jezikom: kako je teno
njeno meso, kako mirie, kako je dobro ispeeno i nimalo nije zagorjelo, koliko
jo sadri svog prirodnog soka koji se zadrao u svakom komadiu. I to se vie
bavio alikom i to je jae u njemu uivao, to se hladnije uobliavala spoznaja
da nee otii Zoji. Sad e ga tramvaj pro-Vesti mimo njene kue, a on nee sii.
Upravo uz ovaj tapi alika mu je to postalo posve jasno.
Tramvaj ga je odvezao istim putom natrag u sredite grada, samo to je sad bio
ve prepun. Oleg je poznao Zojinu stanicu, ali se odvezao jo dvije stanice
dalje. Nije znao na kojoj je stanici najbolje sii, a na kojoj ne bi trebalo
sii. Meutim, odjednom ugleda kroz tramvajski prozor enu koja je vani
prodavala novine i Oleg htjede da je pogleda od djetinjstva naime nije vidio
kolportera (sjetio se kad ga je vidio posljednji put: kada se ustrijelio
Majakovski i kada su djeaci raznosili po ulicama posebno izdanje). Bila je to
postarija Ruskinja, nimalo spretna, koja je teko pronalazila sitni, a ipak se
dobro dosjetila da stoji ovdje jer bi joj svaki novi tramvaj donio nekoliko
kupaca. Oleg je stajao i gledao kako to ona prodaje.
A milicija vas ne tjera? upita on.
Nisu se sjetili umrknu se ona.
On nije mogao vidjeti samoga sebe, pa je zaboravio kako se doima. Da je zapeo
milicionerima za oko, prije bi od njega traili dokumente nego od kolporterke.
Ulini elektrini sat pokazivao je da je tek devet sati, ali je dan ve bio tako
topao da je Oleg otkopao gornje kope kabanice. Nije se urio tako da su ga
prolaznici preticali i gurali; koraao je sunanom stranom ulice, mirkao i
smjekao se suncu.
Jo ga je mnogo radosti oekivalo toga dana.
356
Ovo je sunce pripadalo proljeu za koje je mislio da ga nee doivjeti. I premda
se nitko oko njega nije veselio Olegovu povratku u ivot, jer ga nitko ak nije
ni poznavao sunce je znalo da se vratio, i zato mu se Oleg osmjehivao. Makar i
ne bude idueg proljea, makar ovo bude njegovo posljednje proljee, ali i ono
je prekobrojno! Zahvalan je to ga je doivio!
Ni jedan prolaznik nije se veselio Olegu, a on se radovao svima! Bio je sretan
to im se vratio! to se vratio svemu ovome na ulici! U ovom novom svijetu koji
je danas stvoren nita mu se nije moglo uiniti nezanimljivim, runim ili
besmislenim. Cijeli mjeseci, cijele godine ivota nisu se mogle usporediti s
jednim jedinim, dananjim, uzvienim danom.
Prodavali su i sladoled u papirnatim aicama. Oleg je ve zaboravio kada je
posljednji put vidio takve aice. Jo rubalj i pol, neka ga! S progorjelim i
prostrijeljenim teleakom na leima, objema slobodnim rukama Oleg je drao
sladoled i, skidajui ledene slojeve liicom, kretao se jo sporije. Naiao je
u sjeni na fotografsku radnju s izlogom. Oleg se nalaktio na eljeznu ogradu i
dugo se zadrao promatrajui taj proieni ivot i uljepana lica koja su
stajala u izlogu ponajvie, naravno, djevojaka. Prvo i prvo, svaka bi
djevojka obukla svoju najbolju haljinu, zatim bi joj fotograf vrtio glavu ovamo-
onamo i deset puta premjetao svjetlo, tada bi je nekoliko puta snimio i izabrao
najbolji snimak, retuirao ga i, napokon, od deset takvih djevojaka odabrao samo
jednu: tako bi ispunio taj izlog, i to je Oleg dobro znao, ali ipak mu je bilo
ugodno gledati i vjerovati da je cijeli ivot ispunjen upravo takvim djevojkama.
Za sve svoje proputene godine i za sve one koje nee doivjeti, za sve ono ega
je zauvijek lien on je besramno i dugo pario oi.
Pojeo je sladoled i trebalo je da odbaci aicu, ali je ona bila tako ista i
glatka da se Oleg dosjetio kako e putem moi iz nje piti vodu. I spremio ju je
u teleak. Spremio je i liicu, moe mu i ona dobro doi.
Tada je naiao na ljekarnu. Ljekarna je takoer vrlo zanimljiva ustanova.
Kostogutov odmah svrati u nju. Te njene iste, etverouglaste tezge mogao bi,
jednu po jednu, razgledavati cijeli dan. Svi predmeti koji su ovdje bili
poredani bijahu prava udesa za logoraevo oko, cijela desetljea nitko ih nije
vidio u onome svijetu, a i one, koje je Oleg vidio neko na slobodi, zaboravio
je i sad se muio da se sjeti kako se zovu ili emu slue. Pun strahopotovanja,
kao neki divljak, promatrao je niklovane, staklene i plastine oblike. Tu su jo
bile razliite trave u paketiima na kojima je pisalo zato se upotrebljavaju. U
trave je Oleg silno vjerovao ali koja je od njih ona prava, koja?... Uz njih
su se protezale police s tabletama i bilo je neobino mnogo imena, novih imena,
za koja nikada u ivotu nije uo. Uope ve i ta ljekarna bila je sad za Olega
cijeli svemir koji se moe dugo promatrati i o kojem se moe razmiljati. Ali on
uzdahom proe mimo sve te lijekove i samo upita, prema narudbi Kad-minovih, za
toplomjer, sodu i hipermangan. Toplomjera nisu imali, sode nisu imali, a to se
tie hipermangana poslae ga da za nj uplati tri kopjejke na blagajni.
357
Zatim Kostogutov stade u rep receptnog odjela i prieka dvadesetak minuta,
skinuvi teleak s lea i teko prediui. Ipak se jo kolebao kako bi bilo da
moda uzme onaj lijek? Doda kroz prozori jedan od tri posve jednaka recepta
koje mu je juer bila uruila Vega. Nadao se da lijeka nee imati i da e tako
rijeiti problem. Ali su lijek imali. Neto su u prozoriu izraunavali i
napisali mu cijenu: pedeset osam rubalja i neto kopjejki.
Oleg se ak nasmija, kako mu je bilo odlanulo i izie. Nije se vie udio to
ga na svakom trenutku u ivotu progoni brojka pedeset i osam. Ali da za tri
recepta dadne stotinu sedamdeset i pet rubalja to je bilo previe. Za te pare
mogao bi se hraniti mjesec dana.
Htio je odmah poderati recepte i baciti ih u pljuvanicu, ali se prisjetio da bi
ih Vega mogla zatraiti, pa ih je strpao u dep.
Bilo mu je ao to naputa blistave predmete u ljekarni. Ali dan je svitao i
mamio ga, dan njegovih radosti!
Jo ga je mnogo radosti ekalo danas!
Koraao je polako. Iao je od izloga do izloga hvatajui se kao iak za sve to
mu se nalo na putu. Znao je da ga iznenaenja ekaju na svakom koraku.
I, uistinu, naao se pred potom gdje je na prozoru bila ispisana reklama:
aljite foto-telegrame! Fantastino! Ono o emu su prije deset godina pisali
samo u fantastinim romanima sad je ve bilo dostupno svakom prolazniku. Oleg
ue. Unutra je visio spisak: tridesetak gradova kamo se moglo poslati foto-
telegram. Oleg uze razmiljati kome bi ga i kamo poslao. Ali u svim tim velikim
gradovima, to su razbacani po estini naeg globusa, nije imao ni jednog
jedinog ovjeka koji bi se obradovao njegovu rukopisu.
Ali ipak, da bi se raspitao poblie, prie prozoriu i zamoli da mu pokau
uputnicu i objasne kako velika moraju biti slova.
Pokvario se odgovori mu ena. Ne radi.
Ah, ne radi! avo da ga nosi. Bolje tako. ovjek je nekako mirniji.
Poao je dalje i itao plakate. U gradu je bio cirkus i nekoliko kinematografa.
U svakome su i po danu davali poneku predstavu, ali on nije mogao na to gubiti
vrijeme, koje mu je darovano da bi razgledao cijeli svemir. Kad bi odista ostao
neko vrijeme u gradu, ne bi bilo grehota poi i u cirkus, jer on je sad kao i
dijete, tek to se rodio.
Ve je bilo toliko sati da sad vie ne bi bilo nezgodno svratiti Vegi.
Ako uope kani otii...
A zar bi mogao da ne ode? Ona mu je prijateljica. Iskreno ga je pozvala. I
zbunjeno. Ona mu je jedina bliska dua u cijelom gradu i kako da joj onda ne
ode?
U potaji je zapravo jedino elio otii k njoj. ak i da ne pregleda cijeli
gradski svemir glavno je da ode k njoj.
Ali neto ga je zadravalo, navodilo razloge zato ne moe otii: da nije jo
prerano? Moda se jo nije vratila ili se nije pripravila.
Kasnije e...
358
Na svakom raskru je zastajao i razmiljao: kako da pogodi koji je put
najbolji? Nikoga nita nije pitao i nasumce je izabirao ulice.
Natrapao je tako na vinariju ne na trgovinu s bocama nego na pravi podrum s
bavama: polumraan, prilino vlaan, s onim naroitim kiselkastim mirisom.
Neobine li krme! Vino su nalijevali iz baava u ae. Jedna aa je stajala
dva rublja, to je bilo jeftino. Poslije alika to mu se inilo kao da je
badava! I Kostogutov duboko iz depa izvue jo jednu deseticu da je promijeni.
Na jeziku nije osjetio nikakav osobiti okus, ali mu se u njegovoj slaboj glavi
poelo vrtjeti jo dok je pio. A kad je iziao iz vinarije i krenuo dalje, ivot
mu se uinio jo veselijim, iako je ve od jutros bio naklonjen prema njemu.
Osjeao se tako lagodno i ugodno da ga ini se nita vie nije moglo
oneraspoloiti. Jer sve loe u ivotu ve je jednom outio, preturio i moglo
ga je ekati samo neto bolje.
Danas je on oekivao jo mnoge radosti.
Da je naiao na jo jednu vinariju, moda bi popio jo jednu aicu.
Ali vinarije nije nigdje bilo.
Mjesto toga je mnotvo ljudi zakrilo cijeli plonik tako da ih je trebalo obii
po kolniku. Oleg je shvatio da se neto dogodilo na ulici. Ali nije bilo tako:
ljudi su stajali okrenuta lica prema stepenicama i velikom ulazu i neto ekali.
Kostogutov podie glavu i proita: Glavni magazin. Sad mu je bilo posve jasno:
zacijelo se neto vrijedno dijeli. Ali to? Zapitao je jednog, drugog, treeg,
ali su se svi samo gurali, nitko mu nita razumljivo nije odgovorio. Oleg je
jedino saznao da e se magazin uskoro otvoriti. Pa kad je ve tako, ugura se i
Oleg u gomilu.
Za nekoliko minuta dva mukarca otvorie iroka vrata i uplaenim pokretima
pokuae zadrati i obuzdati prvi red, ali skoie u stranu kao da je na njih
navalila konjica. Mukarci i ene koji su ekali vani, a osobito oni mlai iz
prvog reda, tako usrdno navalie na vrata i jurnue na prvi kat kao da bjee iz
te iste zgrade koju je uhvatio plamen. Progura se i drugi val mnotva, i svi,
ve prema godinama i svojoj snazi, utrcae uza stepenice. Jedan dio struje
skrenuo je i u prizemlje, ali glavnina je pokuljala na prvi kat. U tom juriu
bilo je nemogue polako se kretati i crni, kutravi Oleg, s teleakom na leima,
takoer potra (u guvi su ga psovali i nazivali vojnikom).
Gore se bujica dijelila: tralo se na tri strane, a trkai su oprezno skretali
na skliskome parketu. Oleg se morao odluiti u tren oka. Ali ta je on znao? On
pojuri nasumce za najrevnijim trkaima. I nae se u sve duljem repu pred odjelom
trikotae. Meutim, prodavaice u plavim kutama tako su mirno hodale i zijevale
kao da uope ne primjeuju guve i kao da ih oekuje dosadan dan bez muterija.
Poto je malko predahnuo, Oleg sazna da e se prodavati nekakve enske haljine
ili veste. Tiho opsuje i ode.
Nije mogao utvrditi kamo su otekle one druge dvije struje, nikako ih vie nije
mogao nai. Posvuda je bio mete, pred svakom tezgom kupci: pred jednom je bila
malo vea guva, i on
359
zakljui da moda treba onamo svratiti. Ovdje su ljudi oekivali da e se
prodavati jeftini duboki tanjuri. Ve su otvarali sanduke pune takvih tanjura.
To je vrijedilo uzeti! U U-Tereku nije bilo dubokih tanjura, a Kadminovi su
jeli ve iz okrnjenih. Vrijedilo bi odnijeti u U-Terek tuce takvih tanjura!
Samo to nita ne bi donio, osim krhotina.
Oleg se sada slobodno proeta kroz prizemlje i prvi kat magazina. Svrati i u
odjel s foto-aparatima. Prije rata bilo je nemogue nabaviti aparat, a sad su
ih, zajedno sa svim potreptinama, bile pune police izazovno su mamili novac.
Da se bavi fotografijom, bijae jo jedna djetinja i neostvarena Olegova elja.
Vrlo su mu se svidjeli muki ogrtai. Poslije rata je matao o tome kako e
kupiti civilni ogrta i inilo mu se da je to najljepi ukras na mukarcu. Ali
sad bi trebalo za nj dati trista i pedeset rubalja, to znai cijelu mjesenu
plau. Oleg krenu dalje.
Nigdje nita nije kupio a vladao se kao da mu je dep pun puncat novaca i da mu
zapravo nita ne treba. A vino mu se jo uvijek veselo isparavalo iz glave.
Tu su prodavali i najlonske koulje. Rije najlon bila je poznata Olegu: sve
bi ene u U-Tereku, tek to bi ule tu rije, pohitale u rajonski magazin. Oleg
pogleda koulje, opipa ih, svidjele su mu se. Jednu od njih, zelenu s bijelim
prugama, kupio je u mislima. (Stajala je ezdeset rubalja i on ne bi mogao
toliko dati.)
Dok se on zamislio nad kouljama, pristupi mukarac u lijepom ogrtau i, ne
zanimajui se za ove koulje, nego za svilene, ljubezno upita prodavaicu:
Recite, molim vas, imate li broj pedeset, ali s ovratnikom od trideset sedam?
Olega neto trecnu! Jo i gore, kao da mu je tko proao pilom po rebrima s obje
strane! Naglo se okrenu i promotri toga svjee obrijanog mukarca, bez ikakva
ivotna oiljka, u divnom mekanom eiru, s kravatom na bijeloj koulji,
promotri ga kao da ga je on maloprije udario po uhu i da je sad neminovno da
jedan od njih dvojice odleti niz stepenice.
Zar tako? Ljudi su kisnuli u rovovima, ljude su bacali u velike zajednike
grobove, u malene jame na polarnoj studeni, ljude su odvodili prvi put, drugi
ili trei put u logor, ljudi su obamirali na putu iz logora u logor, ljudi su
mukotrpno kopali pijukom zaraujui jedva toliko da su mogli kupiti pokrpanu
bluzu, a ovaj gizdelin ne samo to je znao koji broj koulje nosi nego je ak
znao i broj ovratnika!
I upravo taj broj ovratnika dotukao je Olega! Ne bi mu bilo ni na kraj pameti da
i ovratnik ima svoj posebni broj! Zatomivi u sebi ranjeniki jauk, on napusti
odjel s kouljama. Taj broj ovratnika! Zato je ivot tako sloen? emu da se
vrati u takav ivot? Ako ovjek pamti broj ovratnika, neto drugo mora
zaboraviti! Neto vanije od ovratnika!
Taj broj ovratnika naprosto ga je skrio ...
U domainskom odjelu Oleg se sjeti da je Jelena Aleksandrov-na matala o laganom
parnom glaalu iako ga nije zamolila da joj ga donese. Oleg se nadao da ga nee
biti u trgovini kao to nikad
360
nema ono to ti treba, a s ramena i sa srca bi mu bar pao teret odgovornosti.
Ali prodavaica mu pokaza na polici onakvo glaalo kakvo je traio.
A je li zbilja lagano, djevojko? Kostogutov je nepovjerljivo odmjeravao
glaalo u ruci.
A zato bih vam lagala? prodavaica izvi usta. Uope je gledala nekako
metafiziki, zaokupljena neim dalekim, kao da se ovdje pred njom ne motaju
stvarni kupci nego kao da samo promiu njihove neuhvatljive sjene.
Pa ne kaem da laete, ali moete pogrijeiti? raspravljao je Oleg.
Vraajui se preko volje ovozemaljskom ivotu i nevjerojatno se napreui da bi
donijela jedan stvarni, materijalni predmet, prodavaica stavi pred njega i
drugo glaalo. A sad vie nije imala snage da mu bilo to objanjava. Opet se
vratila u predjele metafizike.
Usporedbom ovjek doznaje istinu. Lake glaalo bilo je zaista lake za cijeli
kilogram. Bila mu je dunost da ga kupi.
Djevojka, koju je iscrpilo to je morala donijeti glaalo, sad je jo umornim
prstima morala ispisati raun i jedva ujno izustiti: Na kontrolu (kakva sad
jo kontrola? ta kontroliraju? Oleg je sve zaboravio; oh, kako je teko vraati
se u ovaj svijet!) i jo e morati, dodirujui pod nogama, odnijeti to lagano
glaalo i na kontrolu. Oleg se upravo osjeao krivim to je prodavaicu istrgnuo
iz njena snena razmiljanja.
Kad je stavio glaalo u teleak, teinu je odmah osjetio na ramenima. U kabanici
mu je ve bilo vrue i trebalo je da to prije izie iz magazina.
Ali tada se ugleda u ogromnom zrcalu koje se protezalo od poda do stropa. Iako
nije zgodno da mukarac sebe promatra u ogledalu, takva velikog ogledala nije
bilo u cijelom U-Tereku. Deset godina nije on sebe vidio u takvu ogledalu. I ne
marei mnogo to e o njemu pomisliti, poe sebe promatrati isprva izdaleka,
zatim blie, pa jo blie.
Niega vojnikog to je on prije sebi pripisivao nije vie bilo u njemu. Ta
kabanica jedva da je bila nalik na kabanicu, a cokule na cipele. Osim toga,
ramena su mu se ve davno pogrbila i nije uspijevao da se dri uspravno. A bez
kape i bez opasaa nije mogao biti vojnik, nego prije odbjegli kanjenik ili
seoski momak koji je doputovao u grad da togod kupi ili proda. Ali i za
seljaia bi trebalo biti malo krepiji, a Kostogutov se doimao iscrpljeno,
zahireno, zaputeno.
Bolje bi bilo da nije sebe ni vidio. Dok se nije gledao inilo mu se da je
krepak, snaan, prolaznike je promatrao prezirno a ene ravnopravno. A sada bi
mu, s ovim stranim teleakom na leima koji takoer ve odavno nije bio
vojniki nego, prije prosjaki, kad bi stao na ulici i pruio ruku, zacijelo
udijelili koju kopjejku.
A trebalo je da ide Vegi... Kako da ide ovakav?
Poe ipak dalje i nae se u odjelu galanterije i suvenira, gdje se, uglavnom,
prodavao enski nakit.
361
I taj ovjek s dugakom brazgotinom na dnu obraza, napola vojnik, napola
prosjak, stade meu ene, koje su eretale, uzimale robu, birale i vraale, i
ostade nepomino i tupo stajati gledajui preda se.
Prodavaica se nasmijeila: nije li neto elio kupiti svojoj seoskoj
odabranici? I samo je pazila da togod ne spremi u dep.
Ali on nije traio da mu bilo to pokae, nita nije doticao. Stajao je i tupo
gledao.
Taj odjel koji se blistao od stakla, kamenja, metala i plastike spustio se pred
njegovo oboreno bikovsko elo kao brklja premazana fosforom. Tu brklju
Kostogutov nije mogao slomiti.
Sve je shvatio. Shvatio je da je divno kupiti eni nakit' i privrstiti joj ga
na grudi, prebaciti oko vrata. Nije bio kriv to je na to zaboravio. Ali sada je
to tako jasno shvatio da od toga trenutka, inilo mu se, nije mogao otii Vegi a
da joj ne donese neki dar.
A zapravo joj nije mogao, nije smio nita darovati. Skupe stvari samo je uzalud
mogao gledati. A ta je znao o ovima jeftinima? Na primjer, ti broevi i nisu
bili broevi nego arene kope s iodama i kao da je bila, recimo, lijepa ova
esterokutna, posuta mnogobrojnim svjetlucavim stakalcima?
Tko zna, moda je posve bezvrijedna, neukusna, vaarska? Moda bi se ena koja
ima ukusa stidjela da je ak uzme u ruku? Moda se takve ve odavno ne nose,
moda su izile iz mode?... Otkuda bi on znao to se nosi a to se ne nosi?
A, uostalom, kako bi bilo kad bi i doao da prenoi i pruio, zamirui i
crvenei se od stida, nekakav bezvrijedni bro?
Kao kad se rue kegle, pogaala su ga pitanja na koja nije znao odgovor.
I pred njim se isprijeio cijeli ovaj sloeni svijet u kome treba poznavati
ensku modu, u kome treba znati izabrati enski nakit, u kome se treba pristojno
doimati u ogledalu i pamtiti broj svoga ovratnika... A Vega je ivjela upravo u
takvom svijetu, i sve je to znala, i dobro se u njemu osjeala.
Zbunio se i klonuo. Ako uope kani otii k njoj, onda je sada upravo bilo pravo
vrijeme, sada!
A nije mogao. Izgubio je pouzdanje. Bojao se.
Od nje ga je sada dijelio ovaj robni magazin...
I iz ovog prokletog poganskog hrama u koji je malo prije onako glupo i pohlepno
utrao, pokoravajui se trnim idolima, Oleg se iuljao posve utuen, satrven,
kao da je nakupovao robe za tisuu rubalja, kao da je u svakom odjelu neto
izabrao, kao da su mu svagdje poneto zamotali, pa je sad na pogrbljenim pleima
iznosio brda kovega i zamotaka.
A kupio je samo glaalo.
Tako se umorio kao da je ve nekoliko sati kupovao i kupovao, i to sve same
nevane stvari. Gdje je sad ono isto ruiasto jutro koje mu je obeavalo
iposve novi, divni ivot? Gdje su oni paperjasti oblaci koji su bili izraeni u
toku nekoliko vjekova? Gdje je mjeseeva laa koja je nekamo ronila?
Gdje je ostavio onu svoju cjelovitu, jutarnju duu? U robnom magazinu? ... Jo
prije ju je zapio u vinu. Jo prije ju je progutao sa alikom.
362
Trebalo je da samo pogleda rascvjetanu marelicu i da odmah pojuri Vegi...
Olegu se smuilo i ne samo da mu se vie nije dalo piljiti ti izloge i firme,
nego mu se nije dalo ni gurati po ulicama meu sve veim brojem zabrinutih ili
veselih ljudi. elio je lei u neki hlad pokraj rijeke i leati dok se ne
oisti. A u gradu vie nije imao nikamo otii osim u zooloki vrt, kao to ga je
Demka 1 zamolio.
ivotinjski svijet inio se Olegu, vjerojatno, nekako shvatiji-viji. Blii
njegovu ivotu.
Olega je muilo i to to mu je u kabanici bilo vrue, a nije htio da je skine i
nosi preko ruke. Raspitao se kako se dolazi do zoolokog vrta. I krenuo je onamo
lijepim ulicama irokim mirnim ulicama s kamenim plonicima i kronjatim
drveem. Tu nije bilo ni magazina, ni fotografa, ni kinematografa, ni vinarija.
I tramvaji su malo podalje tutnjeli. Ovdje je naprosto bio tih i sunan dan i
sunce je grijalo kroz drvee. Djevojice na ploniku igrale su se kole. Po
vrtovima su domaice neto sadile ili zabijale kolje za povijue.
Pred ulazom u zooloki vrt prualo se djeje carstvo: poeli su praznici i
lijepi dani.
Kad je uao u zooloki vrt, Oleg je prvo ugledao kozoroga. U njegovoj nastambi
izdizala se stijena sa strmim obroncima na obje strane. I na samom rubu strmine,
oslonivi se na prednje noge, nepomino i ponosno stajao je tankonogi ali snani
jarac neobinih rogova: dugih, povijenih, koji kao da su bili viticu po viticu
namotani od dugake kotane vrpce. Nije imao bradicu, nego pravu gustu grivu
koja mu je s obje strane glave visila do koljena kao vilinska kosa. Meutim,
jarac bijae tako dostojanstven da se zbog te kose nije doimao ni enstveno, ni
smijeno.
Poneki gledalac stajao je pred kozorogovim kavezom, izgubivi svaku nadu da e
on ikada svoja vrsta kopita pokrenuti po toj glatkoj stijeni. Stajao je tako
dugo, posve nalik na kip, gotovo kao nastavak same stijene; i kad nije bilo
vjetra i griva mu se nije pomicala, teko bi bilo ustvrditi da je iv i da nije
samo varka.
Oleg je priekao pet minuta i ushieno krenuo dalje: jarac se nije ni pomaknuo!
Kad ima takav karakter, lako je podnijeti ivot.
Uavi u drugu aleju, Oleg uoi kako se pred jednim kavezom guraju gledaoci,
osobito djeca. Unutra se neto praakalo, ali se praakalo na jednom mjestu.
Razabrao je ta je to: bila je to vjeverica u kotau. Ona ista vjeverica u
kotau iz ruske poslovice. Ali poslovice se mutno sjeao jer je teko bilo
utvrditi: zato ba vjeverica i zato u kotau? A sad je to vidio u stvarnosti.
Vjeverica je u kavezu imala i deblo, i razgranate grane kronje, ali kraj drveta
netko je podmuklo objesio i kota: bio je to zapravo bubanj, otvoren prema
gledaocima a s nutarnje strane, uokolo, bile su prikucane preke, tako da je
cijeli rub bio nalik na zatvoreno, beskrajno stepenite. I tako, zaboravivi na
deblo i na kronju, vjeverica se, tko zna zato, zavukla u kota iako je nitko
nije onamo tjerao ni mamio hranom privukla ju je onamo samo varljiva predodba
tobonjeg rada i tobonjeg kretanja. Za-
363
!i.
cijelo je isprva samo dodirnula preke, iz radoznalosti, ne znajui kakva je
surova i zarazna ala posrijedi (isprva nije znala a poslije je tisuostruko
znala, ali joj je bilo svejedno!). I tako se sad pomamno vrtjela u kotau!
Cijelo vretenasto tijelo vjeverice i plaviasto-rii rep vrtjeli su se uokolo
ludom brzinom, preke stepenita u kotau potpuno su se slivale ujedno, a
vjeverica je radila svom snagom, makar joj srce puklo ali njene prednje ape
nisu uspijevale uznapredovati ni za jednu stepenicu.
Svi koji su stajali oko Olega vidjeli su kako se vjeverica mui, a Oleg je
cijeli prizor, koji se nije mijenjao, promatrao nekoliko minuta. Nije bilo
nikakve vanjske sile koja bi mogla zaustaviti kota ili spasiti vjevericu, i
nije bilo razborite pameti koja bi joj doapnula: Prestani! To je besmisleno!
Postojao je samo jedan neizbjean i oit zavretak vjeveriina smrt. Ali to
nije htio doekati. I Oleg krenu dalje.
I tako su na ulazu u ovdanji zooloki vrt maleni i veliki posjetioci mogli
vidjeti ova dva znaajna primjera, jedan s desne, drugi s lijeve strane ulaza,
dva primjera kako se kroz ivot moe krenuti razliitim putovima.
Oleg je proao kraj srebrnog fazana, kraj zlatnog fazana, kraj crveno-plavog
fazana. Divio se neizrecivo lijepoj trikiznoj boji paunova vrata i njegovu
rairenu repu s ruiastim i zlatnim po-rubom. Poslije jednobojne robije i
jednobojne bolnice oi su naprosto uivale u bojama.
Ovdje nije bilo vrue: zooloki vrt bio je prostran, a drvee je ve bacalo prvu
sjenu. Sve lake diui, Oleg proe kroz cijelu ptiju farmu vidio je
andaluzijske kokoi, tuluske guske, holmogorske guske i uspeo se na breuljak
gdje su drali dra-love, jastrebove, kondore i gdje su, napokon, na stijeni to
je bila prekrivena krletkom, kao atorom, visoko iznad cijelog zoolokog vrta
ivjeli bjeloglavi supovi za koje bi ovjek pomislio, kad ne bi bilo ploice s
natpisom, da su orlovi. Smjestili su ih to su mogli vie, ali krov kaveza bio
je tik iznad stijene, tako da su se te velike, turobne ptice zalud muile,
irei krila i udarajui njima ali nisu imale prostora za let.
Videi kako se sup mui, Oleg i sam pomaknu lopatice kao da iri krila. (A moda
mu je glaalo pritiskalo lea?)
Sve je on morao protumaiti na svoj nain. Na kavezu je natpis: Bijele sove
teko podnose ivot u kavezu. Oni to dakle znaju! A ipak ih stavljaju u kavez!
Ima li takva izroda koji lako podnosi ivot u kavezu? Na drugoj ploici pie:
Dikobraz provodi noni ivot. I to nam je poznato. U devet i pol navee te
pozovu na presluanje, a u etiri ujutro te puste.
A jazavac ivi u dubokim i nepristupanim hodnicima. Ba kao i mi! Bravo
jazave, ta ti drugo preostaje? I njuka mu je prugasta kao strunjaa pravi
robija.
Oleg je tako i ovdje sve naopake prihvaao i zacijelo bi bilo bolje da nije
ovamo svratio, ba kao ni u robnu kuu.
Vrijeme je brzo proticalo, a obeanih radosti nikako nema, pa nema. Oleg doe do
medvjeda. Jedan crni medvjed s bijelom kravatom oko vrata stajao je pred
reetkom i gurao nos meu
364
ipke. Onda se odjednom uspravio i prednjim apama objesio o reetku. To zapravo
nije ni bila bijela kravata nego, prije, sveeniki lanac s velikim kriem.
Uspravio se i ostao visiti. A kako bi drugaije i mogao saopiti svoj oaj?
U susjednom kavezu nalazila se njegova medvjedica s medvjediem.
U drugom kavezu patio se suri medvjed. Neprestano je uzbueno tapkao na mjestu
hotei se proetati po kavezu, ali bi se jedva uspio okrenuti zato to od jedne
do druge strane nije bilo prostora ni za tri njegove irine.
S obzirom na medvjedov obujam to i nije bio kavez, nego elija.
Djeca koju je taj prizor privlaio meusobno su govorila:
uj, hajde da mu bacimo kamen, mislit e da su bomboni.
Oleg nije primjeivao kako djeca pilje i u njega. On je i sam bio ovdje kao
jedna ivotinja vie, za koju nije trebalo plaati, ali on nije vidio samoga
sebe.
Staza se sputala prema rijeci i ondje su drali bijele medvjede ali bar su
bili po dvoje zajedno. Prema njihovoj nastambi vodilo je nekoliko kanala i
slijevalo se u studeni bazen u koji su oni svakog asa skakali da bi se
osvjeili, a zatim izlazili na betonsku terasu, otresali apama vodu s njuke i
hodali, hodali i hodali po rubu terase, iznad vode. Kako je tim sjevernim
medvjedima bilo ovdje po ljeti kad je temperatura etrdeset stupnjeva? Isto kao
to je nama na Arktiku.
Najsloenije u ovoj ivotinjskoj robiji bilo je to to Oleg, kad bi se ve
opredijelio na njihovu stranu i kad bi imao toliko snage, ipak ne bi mogao
razbiti te kaveze i osloboditi ih. Zato to su ivotinje, izgubivi domovinu, u
isto vrijeme izgubile i predodbu o razumnom ivotu na slobodi. I kad bi ih tko
iznenada oslobodio, moda bi im bilo jo tee.
Ovako besmisleno razmiljao je Kostogutov. Mozak mu ve bijae tako izopaen da
nita nije mogao prihvaati naivno i izrijekom. to god bi sad vidio u ivotu,
sve bi za nj bilo popraeno sivim privienjima i podzemnom tutnjavom.
Oleg proe kraj tunog jelena kome je vie nego i jednoj drugoj ivotinji
nedostajao prostor da bi mogao potrati, kraj svetog indijskog zebua, kraj
zlatnog zeca i ponovo se uspne ovaj put do majmuna.
Pred kavezima su se gurala djeca i odrasli hranei majmune. Kostogutov je
prolazio ne osmjehujui se. Neoeljani, kao da su svi iani mainom, tuni,
obuzeti na svojim daskama osnovnim radostima i tugama, toliko su ga podsjeali
na neke znance, pojedince je ak poznavao i neki su od njih jo i danas sjedili
na robiji.
U jednom usamljenom zamiljenom impanzi podbulih oiju, koji je bio objesio
ruke izmeu koljena, Oleg, ini se, prepozna ulubina majmun je sjedio upravo
u njegovoj pozi.
A toga vedrog toplog dana ulubin se na svom leaju borio sa smru.
Slutei da kod majmuna nee vidjeti nita zanimljivo, Kostogutov je brzao mimo
njih i ak htio skrenuti poprijeko, kad na
365
jednom kavezu, malo podalje, primijeti neki posebni natpis pred kojim se skupilo
nekoliko ljudi i italo ga. Poe onamo. Kavez je bio prazan a na ploici je
pisalo: macacus irus. A pokraj toga na papiru, to je bio privren na plou,
netko je na brzinu napisao:
Majmun iz ovog kaveza oslijepio je zbog nevjerojatne surovosti jednoga
posjetioca. Neki zlikovac bacio je makaki duhan u oi.
Oleg se zapanjio! Dosad se on etao osmjehujui se kao dobronamjerni sveznalica,
a sad je odjednom poelio da zavice, da zaurla tako da ga uju svi u zoolokom
vrtu ba kao da su to njemu bacili duhan u oi!
I zato?! Naprosto tako? Zato? ... Neshvatljivo je zato?
Najvie ga je smetalo to je ta biljeka bila sastavljena tako djetinje naivno.
Za tog nepoznatog ovjeka koji je sretno umakao nisu rekli da je nehuman. Nisu
rekli da je agent amerikog imperijalizma. Rekli su samo da je zlikovac. A to
ga je upravo i zapanjilo: zato je on samo zlikovac? Djeco! Ne smijete postati
zlikovci kad odrastete! Djeco! Ne pakostite nemonima!
I odrasli i djeca ve su vie put proitali natpis na papiru, a jednako su
stajali i buljili u praznu krletku.
A Oleg ponese svoj umaeni, progorjeli i prostrijeljeni tele-ak s glaalom u
carstvo gmazova, otrovnica i grabljivica.
Ljuskavci su leali na pijesku kao kamenje u zmijastim kotlinama, naslonjeni
jedan na drugoga. Zar su se na slobodi bre kretali?
Tu je leao i ogromni kineski aligator, boje tamnog eljeza i spljotenih
eljusti, kome su noge bile iskrenute, kako se inilo, na krivu stranu. Kad je
toplo, pisalo je, on ne jede svaki dan meso.
Moda je njemu i prijao ovaj razumni red u zoolokom vrtu u kojem ga uvijek eka
spremna hrana?
Snani piton privio se uz drvo kao debela mrtva grana. Nije se uope micao i
samo mu je palucao otri jeziac.
Otrovna kobra sklupala se pod staklenim zvonom.
A obinih guja bilo je koliko hoe.
Ali nije nimalo elio da ih gleda. Nastojao je neprestano zamisliti lice
slijepoga makaka.
Ve se naao u stazi pred grabljivcima. Velianstveno, razlikujui se jedan od
drugoga raskonim krznom, nalazili su se tu i ris, i pantera, i pepeljasto-smea
puma i rii jaguar s crnim pjegama. I oni su bili robijai, i oni su patili za
slobodom, ali se Oleg prema njima odnosio kao prema obinim kriminalcima. Ipak
se u svijetu moglo ustanoviti tko je oito kriv. Tu je pisalo da jaguar za jedan
dan pojede stotinu i etrdeset kilograma mesa. To je bilo naprosto nezamislivo
pa cijeli logor na robiji ne bi toliko dobio za punih sedam dana! A jaguar za
jedan dan!
Oleg se sjeti onih jahaa, koji su se smjeli kretati bez uvara i koji su
potkradali svoje konje: jeli su njihovu zob i tako se prehranjivali.
Malo dalje je ugledao gospodina tigra. Krvoedni izraz usredotoio mu se u
brkovima, upravo u brkovima! A oi su mu bile ute... Olegu nastade zbrka u
glavi i on je stajao i s mrnjom piljio u tigra.
Jedan stari politiki robija, koji se neko vrijeme nalazio u Turuhanu a poslije
u logoru zajedno s Olegom, priao mu je da te oi nisu barunasto-crne nego
ute!
Obuzet mrnjom, Oleg je stajao pred tigrovim kavezom.
Naprosto tako, naprosto tako ali ipak zato? U glavi mu je bila zbrka. Bilo mu
je dosta zoolokog vrta. Htio je pobjei nekamo odavde. Nee vie ni pogledati
lavove. Nasumce je krenuo prema izlazu.
Uz put je ispod oka pogledao zebru.
I tada, odjednom, zastade pred ...
Pred udesnom duhovnom ljepotom koja je tako odudarala od krvoedne
grabijivosti, pred ljepotom antilope: bila je svijetlo-smea, na vitkim laganim
nogama, nauljenih uiju, ali se nimalo nije plaila, nego je stajala tik iza
mree i gledala Olega krupnim, povjerljivim i dragim, tako je, dragim oima!
Bile su tako nalik na one druge oi, da vie nije mogao izdrati! Nije skidala s
njega taj dragi i prijekorni pogled. Pitala je: Zato ne dolazi? Podne je ve
prolo, a ti jo ne dolazi.
Bilo je to kao halucinacija, kao telepatija jer ona je naprosto tu stajala i
ekala Olega i, tek to joj je pristupio, odmah ga je zapitala prijekornim
pogledom, ali pogledom koji je ipak opratao: Nee doi? Zbilja nee doi? A
ja sam te ekala...
Zato nije otiao? Zato nije otiao?! ...
Oleg se strese i krenu prema izlazu.
Moda e je jo zatei kod kue.
367
36
I POSLJEDNJI DAN
Sada nije pomiljao na nju ni poudno, ni bijesno, nego je uivao pri pomisli da
ode onamo i legne joj do nogu kao pas, kao pretueni, nesretni pas. Da legne na
pod i da dae pred njenim nogama kao pas. I to bi bila najvea srea od svih
koje je mogao zamisliti.
Ali taj obini ivotinjski poriv da ode i slobodno, niice legne do njenih
nogu nije naravno mogao sebi dopustiti. Morat e se uljudno ispriavati, i ona
e se njemu isto tako uljudno ispriavati, jer je to sve tako utvreno u
posljednjih tisuu i vie godina.
Jo je i sad jasno vidio ono njeno jueranje rumenilo u obrazima kad mu je
bila rekla: Znate, zapravo, mogli biste prenoiti i kod mene! To rumenilo
trebalo je sada iskupiti, izbrisati, zatakati alom, nikako ne bi smio
dopustiti da se ona jo jednom zbuni i zato je sad morao smiljati prve
reenice, koje e biti dovoljno uljudne i dovoljno aljive, koje e olakati
njihov neobini poloaj: ta on je doao svome lijeniku, mladoj i osamljenoj
eni kod koje e ak prenoiti. A sad bi ba tako elio da ne mora izmiljati
nikakve reenice, nego naprosto stati na vrata i zagledati se u nju. I svakako
je odmah nazvati Vegom: Vega! Doao sam!
Svejedno e to biti nezamisliva srea biti s njom, ali ne u bolesnikoj sobi,
ne u lijenikom kabinetu nego u obinu stanu i ondje, tko zna o emu
razgovarati. Zacijelo e grijeiti, rei e mnogo to neumjesno, jer on je posve
odvikao od ivota ljudskoga roda, ali e znati da joj oima priopi: Smiluj mi
se! uje li, smiluj mi se, bez tebe mi je tako teko!
Kako je samo mogao izgubiti toliko vremena! Kako da nije odmah, mnogo prije,
krenuo Vegi! Sad je vrsto koraao, ne oklijevajui, i bojei se samo da je ne
izgubi. Kako se ve pola dana etao gradom, znao je glavne smjerove ulica i znao
je kamo treba poi. I poao je.
Ako su oni jedno drugome simpatini, ako im je tako ugodno da budu zajedno i
razgovaraju, ako je ponekad moe uzeti za
368
ruke, zagrliti je i njeno, izbliza zagledati joj se u oi zar je t o zaista
premalo? Zar bi i neto vie od toga, zar bi i mnogo vie od toga bilo
premalo?
Sa Zojom bi, naravno, bilo premalo. Ali s Vegom? ... S antilopom?
Tek to je pomislio da moe uhvatiti njene ruke i ve su mu se u grudima napele
neke ice i silno se uzbudio pri pomisli da e se to ostvariti.
I zar je ipak premalo?
Pribliujui se njenoj kui, bio je sve nemirniji. Zapravo ga je obuzimao pravi
pravcati strah! Ali strah od sree, smiruju-a radost. Sad je ve bio sretan
ve i od toga straha! urio je itajui jedino imena ulica i vie uope nije
primjeivao trgovine, izloge, tramvaje i ljude; odjednom na jednom uglu u guvi
nije uspio brzo obii neku staricu, prenuo se i vidio da ona prodaje kitice
malog, plavog cvijea.
Nigdje, pa ak ni u najdubljem kutku njegova progonjena, preinaena, prilagoena
sjeanja nije se zadrala ak ni sjenka obiaja da eni, kad joj odlazi u
posjete, treba ponijeti cvijee. Taj je obiaj potpuno i temeljito zaboravio kao
da nikada nije postojao na zemlji! Mirno je koraao nosei svoj umaeni,
uprljani i poteki teleak i nikakve sumnje, nikakve slutnje nisu ga pokolebale
u njegovu hodu.
I sad je odjednom ugledao neko cvijee. I to je cvijee netko nekome, tko zna
zato, prodavao. Nabrao je elo. I, odupirui se, sjeanje mu se vraalo u
mozak, kao utopljenik koji izranja iz mutne vode. Tako je, jasno! U dalekom,
nevjerojatnom svijetu iz njegove mladosti postojao je obiaj da se enama
poklanja cvijee! ...
ta je to? stidljivo on upita prodavaicu.
ta je ljubiice! uvrijedi se ona. Kitica rubalj. Ljubiice?... To
su one pjesnike ljubiice?... Nekako ih
je drugaije zamiljao. Njihove stabljike bi morale biti vitkije, due, a
cvjetovi bi morali biti vie nalik na zvonie. Ali moda je on zaboravio. A
moda je to nekakva ovdanja vrst. U svakom sluaju, birati nije mogao. A kad je
jednom shvatio da ne samo to ne moe doi bez cvijea nego da bi to bilo i
sramotno nije mogao shvatiti kako je maloprije uope mogao krenuti bez njega.
Ali koliko treba kupiti? Jednu kiticu? inilo mu se da je premalo. Dvije? I to
je bijedno. Tri? etiri? Bit e preskupo. Logorsko lukavstvo kljocnulo mu je
negdje u glavi kao raunski stroj: moda bi dvije kitice mogao pogoditi za
rubalj i po ili pet kitica za etiri rublja, ali to jasno kljocanje kao da se
nije ticalo Olega. Izvukao je dva rublja i mirno ih dao.
I tako je uzeo dvije kitice. Cvijee je mirisalo. Ali nije mirisalo onako kako
su zacijelo mirisale ljubiice njegove mladosti, ljubiice pjesnika.
Ovako, dok ih je mirisao jo ih je nekako mogao nositi, ali u sputenoj ruci
bilo je neobino smijeno: demobilizirani bolesni vojnik bez kape, s teleakom i
s Ijubiicama. Nikako nije znao kamo bi s njima pa je zakljuio da ih je
najbolje zavui u rukav i tako neprimjetno nositi.
24 Odjel za rak
369
Ali, evo i broja Vegine kue!
Rekla mu je da se ulazi kroz dvorite. Uao je u dvorite. Skrenuo ulijevo.
(A u grudima mu je romonilo i romonilo!)
Iao je dugakom zajednikom betonskom verandom koja je bila otvorena, ali ipak
zaklonjena strehom i kosom reetkom ispod ograde. Preko ograde bijahu prebaeni,
da bi se izvjetrili, pokrivai, strunjae i jastuci, a na uzetima, od jednog
do drugog stupa, suilo se rublje.
Ne bi se reklo da ovdje stanuje Vega. Tako je nezgodan bio prilaz. Ali ta
smeta, nije ona za to kriva. Tamo podalje, iza tog rublja, bit e njena vrata a
iza tih vrata Vegin svijet.
On zaroni pod plahte i doe do vrata. Vrata kao vrata. Obojena svijetlosmeom
bojom koja se ponegdje Ijutila. Zelena potanska krinjica.
Oleg izvue ljubiice iz rukava kabanice. Popravi kosu. Bio je uzbuen i
veselio se svome uzbuenju.
Nikako nije mogao da je zamisli bez lijenikog ogrtaa, u kunim prilikama...
Ovih nekoliko blokova koje je proao od zoolokog vrta dovde nije prevalio
koraajui u svojim tekim cokulama on je naprosto klizio po nepreglednim
putovima zemlje, prevalivi odjednom dva puta po sedam godina i sada, napokon,
kao demobilizirani vojnik, naao se pred vratima iza kojih ga je punih etrnaest
godina nijemo ekala jedna ena.
I on zglobom srednjaka lagano pokuca na vrata. Meutim, jedva da ih je i
dodirnuo a vrata se poee otvarati (ona ga je ve vidjela? kroz prozor?), da
bi se posve otvorila i na njima se pojavio rumen momak iroka lica, zgnjeena i
plosnata nosa, koji je pravo na Olega gurao svijetlocrveni motocikl, to se u
ovim uzanim vratima inio ogroman. Nije ak ni zapitao koga Oleg trai, nego je
naprosto, nenaviknut da skree, gurao motocikl ravno pred sobom, tako da je Oleg
morao ustuknuti.
Oleg se skamenio i nikako nije mogao shvatiti ta je Vegi, koja je ivjela sama,
taj momak i zato on izlazi iz njena stana. Ta zar je on mogao, makar i za
toliko godina, zaboraviti da ljudi ne stanuju sami, nego da stanuju u
zajednikim stanovima! Nije mogao zaboraviti ali nije imao razloga ni da pamti.
Iz logorake barake sloboda se ini kao neto to je posve suprotno toj baraci i
to nije nimalo nalik na zajedniki stan. Pa ak i u U-Tereku ljudi su
stanovali zasebno, nisu znali to su to zajedniki stanovi.
Recite obrati se on momku. Ali momak je ve bio odgurao motocikl ispod
objeene plahte i sputao ga je niza stepenice tako da se ulo kako kotai muklo
udaraju.
Vrata nije ni zatvorio za sobom.
Oleg ue neodluno i polako. Duboko u neosvijetljenu hodniku primijetio je jo
jedna vrata, pa jo jedna, pa jo jedna koja su njena? U polutami, ne
zapalivi svjetlo, iskrsnu ena i odmah neprijateljski upita:
Koga traite?
Veru Korniljevnu izgovori Kostogutov vrlo stidljivo, onako kako on nikada
nije pitao.
'Nema je odluno i neprijazno odree ena i ne zavirivi kroz Verina vrata.
Krenula je ravno na Kostogutova tako da je morao uzmicati.
Bar pokucajte pribrao se Kostogutov. Tako se bio smek-ao, oekujui da e
vidjeti Vegu da nije stigao uzvratiti njenoj susjedi istom mjerom. Ona nije
danas na poslu.
Znam. Nema je. Bila je. Otila je. Ta ena otrih jabuica napadno ga je
promatrala.
Primijetila je ve i ljubiice. Bilo je prekasno da ih sakrije.
Da nije imao te ljubiice u ruci, sad bi bio ovjek mogao bi pokucati, odluno
razgovarati, biti uporan: je li dugo kako je otila, hoe li se brzo vratiti, je
li ostavila kakvo pisamce. (Moda ga je zbilja i ostavila? ...)
Ali te ljubiice pretvarale su ga u nekakva prosca, oboavatelja, zaljubljenu
budalu ...
I on je uzmaknuo na verandu kamo ga je ena zapravo istjerala, a ona je,
ustopice se pomiui za njim, i dalje motrila s bojnog polja. Ve se sad od
neega nabubrio teleak toga skitnice, pa treba pripaziti da i ovdje neto ne
digne.
Iz dvorita se, kao da pucaju puke, javljao motocikl bez priguivaa gasio
se, grmio i opet se gasio.
Oleg je oklijevao.
ena ga je bijesno promatrala.
Kako da nema Vege kad mu je obeala? Ali ona ga je prije ekala i sad je
nekamo otila. To ga je zapeklo! Ne da je bio nesretan ili bijesan, nego ga je
naprosto peklo!
Ruku u kojoj je drao ljubiice Oleg je zataknuo u rukav kabanice, kao da mu je
odrezana.
Recite da li e se vratiti ili je ve otila na posao?
Otila je odsijee ena. Ali to nije bio pravi odgovor.
Besmisleno je bilo ovako stajati pred njom i ekati. A motocikl je tretao,
kaljao, pucao i gasio se. Na ogradi su leali teki jastuci. Strunjae.
Pokrivai u life-rima. Stavili su ih da se izvjetre na suncu.
ta jo ekate, graanine?
Oleg se nije mogao sabrati ba zbog tih ogromnih utvrda od posteljine.
A ena otrih jabuica napadno ga je promatrala i nije mu doputala da
porazmisli.
Prokleti motocikl kidao je duu na komadie nikako da proradi.
I uzmaknu Oleg pred utvrdama od jastuka i spusti se istim putom odakle je doao
kao odbijeni neprijatelj.
Da bar nije bilo tih jastuka jedan ugao im je savijen, dva vise kao vime u
krave a etvrti se die u nebo kao obelisk da bar nije bilo tih jastuka on bi
se sabrao i na neto odluio. Nije smio samo tako napreac otii. Vega e se
sigurno vratiti! Brzo e se vratiti. I njoj e biti ao! Bit e joj ao.
Ali ti jastuci, strunjae, pokrivai u navlakama, ti barjaci od plahta skrivali
su u sebi trajno, prokuano, vjekovno iskustvo koje on sad nije mogao odbaciti,
jer nije imao snage. Nije imao prava.
371
Ba sada. I ba on ga nije imao.
Usamljeni mukarac moe spavati na cjepanicama i na daskama dok ga grije srce,
vjera ili tatina. Na golim daskama spava i robija koji nema drugog izbora. I
zatoenica koju su od njega silom odvojili. Ali kad su se ena i mukarac
dogovorili da ive zajedno doekat e ih ove podbule, mekane njuke znajui da
e pobijediti. Znajui da se nee prevariti.
I Oleg uzmaknu pred neosvojivom tvravom koja je bila jaa od njega, i pritisnut
glaalom na leima, odsjeene ruke, istetura kroz kapiju a utvrde od jastuka
veselo su ga obasipale mitraljeskom vatrom po leima.
Nikako da se upali, prokleta mrcina!
Vani, pred kapijom, nije se toliko ula pucnjava motocikla, pa je Oleg zastao da
jo malko prieka.
Jo bi mogao doekati Vegu. Ako se vrati, morat e ovuda proi. Nasmijeit e se
jedno drugome i obveseliti: Dobar dan! ... Da znate ... Kako je to smijeno
ispalo ...
I on e tada izvui iz rukava zgnjeene i uvele ljubiice.
Mogao bi je doekati i ponovo se vratiti u dvorite ali svejedno nee uspjeti
proi pokraj onih podbulih, samouvjerenih utvrda.
Nee ih pustiti udvoje.
Ako ne danas, onda zacijelo nekog drugog dana, i Vega, ta lakonoga, zanesena
Vega svijetlih kavenih oiju, koja je tako daleka od ovozemaljske praine, i ta
e Vega iznijeti na verandu svoju prozranu njenu i divnu posteljinu ali ipak
posteljinu.
Ptica ne moe ivjeti bez gnijezda, a ni ena bez postelje.
Bila ona trostruko nestvarna, bila trostruko uzviena ali to e uiniti kad
naveer proe onih neizbjenih osam sati?
to e uiniti protiv sna?
Protiv buenja?
Krenuo je, napokon je krenuo grimizni motocikl pucajui uz put po Kostogutovu, a
momak spljotena nosa slavodobitno je pojurio ulicom.
A Kostogutov je odlazio kao poraeni.
Izvadio je ljubiice iz rukava. Bili su to posljednji trenuci da ih se jo
nekome daruje.
U susret mu naioe dvije pionirke, Uzbekinje, s jednakim, crnim pletenicama to
bijahu spletene vre od elektrine ice. Objema rukama Oleg im prui dvije
kitice cvijea!
Uzmite, curice.
Zaudile su se. Pogledale jedna drugu. Pogledale njega. Neto rekle jedna drugoj
na uzbekom. Shvatile su da nije pijan i da nee biti dosadan. Moda su ak i
shvatile da im striek vojnik daje kite cvijea zato to je u nevolji!
Jedna prihvati kiticu i kimnu glavom.
Prihvati i druga i kimnu.
I brzo odoe dalje, eui se jedna drugoj o rame i ivahno razgovarajui.
A njemu je na pleima ostao umrljani, oznojeni teleak. Ponovo je trebalo
razmisliti gdje da prespava. U hotelu ne moe.
Kod Zoje ne moe.
372
Kod Vege ne moe.
Zapravo moe, moe. I bilo bi joj drago. I ne bi mu nita zamjerila.
Ali to ak nije bilo nemogue, nego nezamislivo.
Bez Vege cijeli ovaj divni, bogati, milijunski grad bio mu je kao teka vrea na
leima. I udio se kako mu se jo jutros grad toliko sviao da je u njemu elio
dugo ostati.
Jo je bilo udno: emu se on zapravo jutros onako radovao? Sad mu se odjednom
uinilo da nije nikakva osobita srea u tome to je prizdravio.
Ne odmaknuvi jo ni za cijeli blok, Oleg osjeti da je gladan, da ga uljaju
noge, da mu je cijelo tijelo umorno i da se onaj neunitivi tumor prevre u
ponutrici. Poeli da to prije otputuje.
Ali i povratak u U-Terek, koji mu je sad jedini preostao, takoer ga vie nije
privlaio. Oleg je shvaao da e ga ondje sada jo vie pritisnuti tuga.
Naprosto nije mogao zamisliti ni jedno mjesto, ni jednu stvar koja bi ga mogla
razveseliti.
Osim da se vrati Vegi.
Pao bi joj pred noge i zavapio: Ne tjeraj me, ne tjeraj me! Nisam ja kriv!
Ali to nije bilo samo nemogue, nego i nezamislivo.
Upita prvog namjernika koliko je sati. Tri sata. Treba neto poduzeti.
Ugledao je tramvaj s onim brojem koji je vozio prema Ispostavi. Pripazio je da
mu ne promakne stanica koja je najblia Ispostavi.
Zvonko kripei, osobito u zavojima, tramvaj ga je, kao da je i sam teak
bolesnik, vozio kroz kamene uske ulice. Drei se za konatu drku, Oleg se
sagibao da bi vidio kroz prozor. Ali vani su se beskrajno protezali ogoljeli
kuerci i Kaldrma, bez zelenila i bez bulevara. Na trenutak ugleda plakat koji
je pozivao na filmsku matineju pod otvorenim nebom. Bilo bi vrlo zanimljivo
pogledati kako su to uredili, samo da se sad nekako nije ugasio njegov interes
za novosti na ovome svijetu.
Bila je ponosna to je izdrala etrnaest godina u samoi. Ali ona i ne sluti
koliko bi moglo stajati svega to pola godine kad bi bili zajedno i ne bi bili
zajedno.
Poznao je stanicu i siao je. Sad je jo trebalo propjeaiti kilometar i po po
irokoj dosadnoj ulici industrijske etvrti. Po kaldrmi su u oba smjera tutnjali
kamioni i traktori a plonik se otegnuo kraj dugog kamenog zida, zatim preao
industrijski kolosijek, pa brdo ugljene praine i nastavio mimo prekopane
ledine, pa opet preko pruge, opet pokraj zida, sve tako do prizemnih drvenih
baraka koje su se slubeno vodile kao privremene civilne graevine, a ve
ovako stoje deset, dvadeset ili ak trideset godina.
Sad bar nije bilo onog blata, kao u sijenju kad je Kosto-gutov po kii prvi put
traio tu Ispostavu. I svejedno je bilo muno ovuda tako dugo koraati i nikako
nije mogao vjerovati da je ova ulica u istom gradu gdje su i kruni, zeleni
bulevari, neobuhvatni hrastovi, nedohvatne topole i udesne ruiaste marelice.
373
Ma koliko ona uvjeravala samu sebe da treba tako postupiti, da je to u redu, da
je to dobro toliko e poslije bolnije patiti.
U koju svrhu su Ispostavu, to upravlja sudbinama svih prognanika u ovome gradu,
smjestili u tako daleku i tajanstvenu etvrt? Ona se nalazila upravo ovdje, meu
barakama, prljavim prolazima, razbijenim prozorima, zabrtvljenim furnirom,
objeenim rubljem, rubljem, rubljem ...
Oleg se sjeao odvratnog izraza na licu onoga naelnika koji ak u radni dan
nije bio na poslu i koji ga je ovdje onako grubo primio, pa je sad i sam zastao
u hodniku naelnitva da bi mu lice poprimilo samostalniji i zatvoreniji izraz.
Kostogutov nikada ne bi dopustio sebi da se smijei svojim tamniarima, ak kad
bi se oni njemu i osmjehivali. Smatrao je za svoju dunost da im pokae kako se
svega sjea.
Pokucao je i uao. Prva soba bila je gola i prazna: svega dvije epave klupice
bez naslona i iza pregrade stol gdje se zacijelo dva puta mjeseno odvijao
tajnoviti obred registracije mjesnih prognanika.
U sobi nije bilo nikoga, a druga vrata, s natpisom naelnik, bila su otvorena.
Pomolivi se na vratima, Oleg ozbiljno upita:
Slobodno?
Izvolite, izvolite pozva ga vrlo ugodan i srdaan glas. to to znai?
Slian ton nikada Oleg nije uo u NKVD-u. Uao
je. U sobi je jedino za stolom sjedio naelnik. Ali to nije bio onaj prijanji
naelnik, ona tajanstvena budala dubokoumna izraza na licu, nego Armenac blaga,
ak inteligentna lica, nimalo nadmen i, mjesto u uniformi, u prikladnom civilnom
odijelu koje je odudaralo od ovakve okoline. Armenac ga je gledao tako veselo
kao da je njegov posao da rasporeuje kazaline karte, pa mu je drago to je
Oleg doao s tako velikom narudbom.
Nakon logorakog iskustva, Oleg ba nije mogao biti odvie sklon Armencima: u
logoru su se, premda ih nije bilo mnogo, zduno pomagali nastojei da se uvijek
najbolje smjeste ondje gdje se dijele odijela, kruh ili ak mast. Ali, istini
za volju, nije bilo razloga da se na njih ljuti: nisu oni izmislili te logore,
nisu oni izmislili Sibir i u ime kakve ideje ne bi smjeli pomagati jedan
drugome, u ime kakve ideje bi se morali odrei verca i kopati zemlju
pijukom?
A sada, kad je ugledao tog veselog Armenca, koji je bio, premda za dravnim
stolom, Ijubezan prema njemu, Oleg je sa simpatijama porazmislio o tome kako su
Armenci zapravo neslubeni i okretni.
Kad je uo kako se Oleg zove i kad je saznao da je on ovdje samo privremeno
registriran, naelnik je spremno i lagano ustao, iako je bio punaan, i u jednom
ormaru poeo prekapati po kartonima. U isto vrijeme, kao da nastoji razonoditi
Olega, govorio je neto naglas bilo beznaajne uzvike, bilo prezimena koja
prema strogim uputama nikako ne bi smio pred njim spominjati:
Ta-a-ako ... Da vidimo ... Kalifotidi... Konstantinidi... Sjednite, molim
vas ... Kulaev... Karanuriev. Oh, savio se vrh ...
J
Kazimagomaev... Kostogutov! i opet, mimo svih pravila u NKVD-u, mjesto da
upita, on sam spomenu njegovo ime: Oleg Filimonovi?
Da.
Ta-a-ako... Lijeili ste se u Onkolokom dispanzeru od 23. sijenja... I
on odie s papira ive, ljudske oi. Pa kako vam je? Je li vam bolje?
Oleg je osjeao da je ve naprosto ganut, da ga ak pomalo stie u grlu. Kako
malo toga treba: staviti za ovaj gadni stol humana ovjeka i ivot ti je ve
sasvim drugaiji. Zato sad i on ne odgovori sputano, nego slobodno:
Pa kako da vam kaem... U jednom smislu mi je bolje, u drugom gore... (Gore?
Kako je ovjek nezahvalan! ta je moglo biti gore nego leati na podu dispanzera
i eljeti smrt?) Zapravo mi je bolje.
E pa, odlino! obradova se naelnik. Ali zato ne sjednete?
Ipak je trebalo neto vremena da pripravi te kazaline karte! Ponegdje je
trebalo udariti ig, upisati crnilom datum, zapisati u neku debelu knjigu, a iz
druge neto prepisati. Sve to Armenac uradi veselo, bez napora, izda Olegu
dozvolu da moe slobodno otputovati, prui mu je i, znaajno ga gledajui, ree
sasvim neslubeno i malo tie:
Ne tugujte ... Ubrzo e svemu doi kraj.
ta je to sve? zaudi se Oleg.
Kako: ta je? Registracija. Progonstvo. Na-el-ni-ci! on se bezbrino
osmjehivao. (Oito je u priuvi ve imao neko ugodnije mjesto.)
Zbilja? Zar ve postoji... odredba? urio se Oleg da sazna pouzdane
vijesti.
Postojala ili ne postojala uzdahnu naelnik ali to se ve sluti. Pouzdano
vam kaem. Bit e tako! Drite se junaki i ozdravite vratit ete se meu
svijet.
Oleg se naceri:
Vratio sam se ja ve iz svijeta.
Koje ste vi struke?
Nikakve.
Jeste li oenjeni?
Nisam.
Odlino pouzdano ustvrdi naelnik. Robijai se kasnije obino rastave, i
to traje bez kraja i konca. A vi ete se, im budete slobodni, vratiti u svoj
zaviaj i oeniti.
Oeniti...
E pa, ako je tako, hvala vam ustade Oleg. Isprativi ga dobronamjernom
kretnjom glave, naelnik mu
ipak nije pruio ruku.
Prolazei kroz prvu i drugu sobu, Oleg je razmiljao: zato je taj naelnik
takav? Je li oduvijek takav ili je sad okrenuo kabanicu: je li odavno ovdje ili
privremeno? Ili sad namjerno postavljaju takve? Bilo bi vrlo vano kad bi to
mogao saznati, ali se sad vie nije mogao vratiti.
Opet je prolazio mimo barake, prelazio prugu, ugalj, hodao onom drugom
tvornikom ulicom, samo to je sad koraao us-
375
trije, brzo i odmjereno, ubrzo skinuvi kabanicu u kojoj mu je bilo vrue
postepeno ga je ispunjao onaj kabli radosti kojim ga je bio oblio naelnik.
Postepeno je sve ovo dolazilo do svijesti.
Postepeno zato to se Oleg bio odluio da vjeruje ljudima koji sjede za onakvim
stolovima. Kako da se ne sjea lai koju su namjerno irila slubena lica,
kapetani i majori, koji su u poslijeratnim godinama priali kako se priprema
velika amnestija za politike kanjenike? Kako su im vjerovali! Rekao mi je
osobno sam kapetan! A oficirima su naprosto zapovjedili: treba ohrabriti one
koji su klonuli duhom da bi izdrali, da bi ispunili normu, da bi bar zbog
neega eljeli ostati na ivotu!
Ako se moglo to odreenije rei o ovom Armencu, onda je to bila injenica da je
bio odvie obavijeten s obzirom na svoju funkciju. Meutim, zar i sam Oleg nije
iz onoga to bi proitao meu novinskim recima isto tako neto oekivao.
Boe moj, bilo je ve i vrijeme! Pa naravno, ve je odavno bilo vrijeme! ovjek
umire od tumora, pa kako onda moe ivjeti zemlja koja se raspada od logora i
prognanikih naselja?
Oleg je opet osjetio da je sretan. Napokon, on nije umro. Uskoro e, eto, moi
uzeti voznu kartu do Lenjingrada. Do Lenjin-grada!... Zar e zaista moi ondje
pomilovati stup na crkvi svetoga Isaakija? Srce e mu prepui! ...
Ma kakvoga Isaakija! Sad se njegov odnos s Vegom mijenja iz korijena!
Fantastino! Sada, ako zaista ... ako ozbiljno ... Ali to vie nije bila
fantazija! On e moi ivjeti ovdje, uz nju!
ivjeti s Vegom! ivjeti! Zajedno! Grudi e mu prsnuti ako pokua to tano
zamisliti.
Kako li e se ona obradovati ako sad ode k njoj i sve joj ispria! Zato joj ne
bi ispriao? Zato ne bi poao? A kome e na ovome svijetu ispriati, ako ne
njoj? Koga jo drugoga zanima njegova sloboda?
Ve se naao na tramvajskoj stanici. Trebalo je ui u broj koji vozi prema
stanici? Ili prema Vegi? I trebalo se pouriti, jer e inae ona opet otii.
Sunce je ve bilo prilino nisko.
Opet se uzbudio. Opet ga je neto silno vuklo Vegi! I nita nije ostalo od onih
vrstih odluka koje je u sebi nosio kad je iao naelniku.
Zato bi je on izbjegavao kao da je kriv, kao da je ukaljan? Uostalom, ta je
ona mislila kada ga je lijeila? Nije li utjela, nije li izila iz njegova
vidokruga kad se ljutio, kad je traio da ga prestane lijeiti?
Zato ne bi otiao k njoj? Zato se oni ne bi mogli uzdii? Zato ne bi mogli
biti neto vie? Nisu li oni ljudi? Bar Vega, bar Vega je to sigurno bila!
I on se ve probijao prema, ulazu u tramvaj. Koliko se ljudi skupilo na stanici
svi su navalili ba na ovaj broj! Svi su se ba onamo vozili! Oleg je u jednoj
ruci drao kabanicu, u drugoj teleak i nije se mogao uhvatiti za ruke tako
su ga pritisli, zavrtjeli i ugurali prvo na platformu, a onda i u kola.
Gurali su ga tako sa svih strana dok se nije naao iza dvije djevojke koje su,
vjerojatno, bile studentice. Obje jedna je bila plava a druga crna bile su
mu sad tako blizu da su zacijelo osjeale njegov dah. Rairenim rukama obuhvatio
je svaku po-
376
sebno tako da ne samo to nije mogao platiti kartu ljutitoj kondukter ki, nego
naprosto nije mogao izvui ni jednu ni drugu ruku. Ljevicom, kojom je drao
kabanicu, kao da je zagrlio crnku. Na plavuu su ga pritisnuli svom snagom tako
da ju je osjeao cijelim tijelom od koljena do brade, a i ona ga je zacijelo
morala osjetiti. Najsnanija strast ne bi ih mogla tako spojiti, kao to ih je
spojila ova gomila. Njen vrat, ui, pramenovi kose bili su mu nezamislivo blizu.
Kroz pohabano sukno strujala je njena toplina, i njenost, i mladost. Crnka joj
je neto priala o fakultetskim brigama, ali plavua vie nije odgovarala.
U U-Tereku nije bilo tramvaja. Tamo su se gurali neko jedino u crnim maricama.
Ali onda nisu bili uvijek zajedno sa enama. Ovaj osjeaj nije se obnavljao u
njemu, nije se podgrijavao cijela desetljea i ba zato je bio tako nov, tako
snaan.
Ali mu nije donosio sreu. Donosio je tugu. U tom osjeajii nazirala se granica
koju on nikada nee, ak ni u mislima, moi prekoraiti.
Da, upozoravali su ga da e ostati libido. Samo libido! ...
Vozili su se tako dvije stanice. Jo je bilo guve, ali ga nisu vie toliko
pritiskali da se ne bi mogao malo odmaknuti. Ali on to nije uinio: nije imao
snage da se odmakne i da prekine ovu blaenu muku. Toga trenutka nije traio
nita vie, samo da jo ovako neko vrijeme ostane. Makar ga tramvaj odvezao u
stari grad! Makar izbezumljen cvokotao i bez prestanka kruio uokolo! Makar se
odvaio da krene na put oko svijeta! Oleg nije elio da se prvi makne!
Produujui tu sreu ve je nije vie ni bio dostojan Oleg je zahvalno
pokuavao upamtiti uvojke na potiljku (a lica joj nije uope ni vidio).
Plavua se odvojila i krenula naprijed.
I, upravivi se na svojim klonulim, povijenim koljenima, Oleg shvati da ide k
Vegi u susret mukama i varci.
Ide da zatrai od nje veu rtvu nego od samoga sebe.
Tako su se plemenito sporazumjeli, tvrdei da je duhovni zavjet vredniji od bilo
kojega drugoga, ali je primijetio da se taj visoki most, koji je nastao od
njegovih i njenih ruku ve njie, jer se njegove ruke savijaju. Ide k njoj da je
odluno uvjerava u jedno, a da, u mukama, razmilja o drugome. I kad ona ode, a
on ostane u njenoj sobi sam, zavijat e nad njenom odjeom, nad. svakom
sitnicom, nad mirisavom maramicom.
Ne, on mora biti pametniji od djevojice. Mora otii na eljezniku stanicu.
I on se probije, ali ne naprijed, ne mimo one studentice, nego prema zadnjoj
platformi; iskoio je, i netko ga je uzgred opsovao.
A na tramvajskoj stanici ena je opet prodavala ljubiice__
Sunce je ve tonulo. Oleg obue kabanicu i poe prema stanici. U tramvaju koji
je vozio prema stanici nije bila onakva guva.
Proguravi se preko staninog trga, raspitujui se i sluajui neodreene
odgovore, napokon nae zgradu nalik na natkrivenu trnicu gdje su prodavali
karte za udaljena mjesta.
Bila su etiri altera i pred svakim je stajalo oko stotinu i pedeset do dvije
stotine ljudi. A netko je jo sigurno i otiao zadravi svoje mjesto u repu.
Taj prizor, stanini repovi koji se ne prekidaju po cijele dane i noi, Olegu je
bio toliko poznat kao da ga neprestano gleda. Mnogo toga se promijenilo u
svijetu druga moda, druge svjetiljke, druge navike omladine, ali repovi na
stanicama su bili oduvijek takvi, otkako je on znao za sebe: i etrdeset i
este, i trideset i devete, pa i trideset i etvrte i tridesete godine. Jo se
sjeao, u vrijeme NEP-a da su izlozi bili puni robe, ali nije mogao ak ni
zamisliti kolodvorsku blagajnu bez guve: samo oni koji su imali specijalne
knjiice ili specijalne izuzetne potvrde nisu znali kako je teko otputovati.
Sad je i on imao takvu potvrdu, ne ba tako zvunu ali ipak upotrebljivu.
Bilo je zaguljivo i njega je oblijevao znoj, ali, usprkos tome, izvadi jo i
tijesnu krznenu kapu iz teleaka i nabije je na glavu, kao na kalup da bi se
rastegla. Teleak objesi na jedno rame. Izraz na licu podesi kao da je jo jedva
prije dvije sedmice leao na operacionom stolu pod noem Lava Leonidovia i
tako, naoko malaksao, samrtnika pogleda, progura se izmeu redova pravo prema
alteru.
Bilo je tu jo takvih glumaca, ali nisu se usudili probiti prema alteru i
potui se, zato to je ondje stajao milicioner.
Oleg, toboe na jedvite jade, slabanom rukom izvue potvrdu iz kosog depa pod
skutom kabanice i ozbiljno je prui drugu milicioneru.
Milicioner, mlaahan, brkat Uzbek, nalik na mladog generala, ozbiljno proita
dozvolu i saopi onima na vrhu repa:
Ovoga emo uzeti. Iza operacije je.
I pokae mu gdje e stati: bio je sad trei od blagajne.
Pogledavi umorno nove kolege u repu, Oleg se ak ne pokua ugurati, nego ostade
sa strane i ne odie glave. Debeli postariji Uzbek kome je lice bilo zasjenjeno
bronanim odsjajem od mrkog barunastog eira s velikim obodima, nalik na
tanjur, sam ga ugura u rep.
Ugodno je stajati blizu blagajne: vidi prste blagajnice koja dodaje karte,
novce vlane od znoja, stisnute u putnikovoj ruci, koje je izvukao iz dubokog
depa ili iz pojasa, gdje su bili uive-ni, a da ih nije ni prebrojio, uje
kako putnik plaljivo zapitkuje, kako blagajnica odreito nijee i jasno ti je
da posao tee polako ali sigurno.
Doe red i na Olega da se sagne pred blagajnom.
Ja bih vas molio jednu do Han-Taua.
Dokle? priupita blagajnica.
Do Han-Taua.
Ne znam gdje je to slegne ona ramenima i poe listati debeli eljezniarski
prirunik.
A zato, duo, putuje treim razredom? smilio se on nekoj eni iz reda.
Poslije operacije si, a putuje treim razredom? Ako se popne gore, rasparat e
ti se avovi. Bolje da uzme rezervaciju.
378
Nemam novaca uzdahnu Oleg. To je bila istina.
Nema te stanice! uzviknu blagajnica zalupivi knjigu.
Uzmite kartu do neke druge.
Ma ne moe biti blago se osmjehnu Oleg. Ve godinu dana postoji. S nje
sam i krenuo ovamo. Da sam znao sauvao bih kartu da vam pokaem.
Nita ja ne znam! Ako nema u priruniku, onda je nema!
Ali vlakovi se ondje zaustavljaju! poe se svaati Oleg vatreni je nego
to bi priliilo pacijentu koga su tek nedavno operirali. I blagajna je
ondje.
Graanine, ako neete uzeti kartu, maknite se! Slijedei!
Tako je, zato da gubimo vrijeme? razlono su trubili odostrag. Uzmi do
koje ti dadnu! Poslije operacije je, a jo gnjavi...
Uh, kako bi se Oleg sad rado posvaao! Uh, kako bi rado potraio naelnika
putnike slube i efa stanice! Uh, kako je on volio udarati po tim tvrdim
glavama i dokazivati da ima pravo
bilo je to sitno, bijedno zadovoljstvo, ali ipak zadovoljstvo! Bar da u toj
upornosti osjeti kako si netko i neto.
Ali je nemilosrdan bio zakon ponude i potranje, nemilosrdan zakon planiranog
prijevoza! Ona dobroudna ena, koja ga je maloprije nagovarala da uzme kartu
vieg razreda, ve mu je, mimo ramena gurala ruku s novcem. Onaj isti
milicioner, koji ga je maloprije uveo u red, ve je podigao ruku da ga izvede.
Od ove stanice imam jo samo trideset kilometara, a od idue sedamdeset
alio se Oleg na alteru, ali je njegova molba zvuala logoraki, kao molba u
prazno. Stoga bre-bolje pristane. Dobro, dajte mi do stanice u.
Tu je stanicu blagajnica znala i napamet, znala je i koliko stoji karta i bilo
je jo karata preostalo je jo samo da se ovjek veseli. Ne odmaknuvi se od
altera, Oleg pregleda prema svjetlu rupu na karti, provjeri da li je u redu
broj vagona i cijena, prebroji kusur i polako se udalji.
to se vie udaljavao od onih koji su ga smatrali za tek operiranog pacijenta,
polako se ispravljao i, poto je skinuo tijesnu kapu, strpao je opet u teleak.
Do odlaska vlaka preostala su mu jo dva sata i bit e ih ugodno provesti
znajui da ti je karta u depu. Moda e se i pogostiti: pojesti sladoled koga u
U-Te-reku nee biti, popiti kvas (koga takoer nee biti). I treba kupiti crnog
kruha za put. Ne zaboraviti i eer. Polako naliti vode u bocu (velika je
prednost kad ima vodu sa sobom!). A slea ne smije ni okusiti. O, koliko je
ovako lagodnije, nego kad te prebacuju u logor pod straom! Nee te pretraiti
kad ue u vagon, nee te voziti u crnoj mariti, nee te posjesti na zemlju i
okruiti straarima i nee te dva dana i dvije noi muiti e-om! A ako jo
uspije da zauzme policu za prtljagu, da se na njoj protegne koliko je dug i
irok, da je ne podijeli s drugom dvojicom ili trojicom, nego da. bude sam!
Leat e i nee osjeati bol od tumora. Da, to je ipak bila srea! On je sretan
ovjek! Zar se smije na to potuiti?
A naelnik je u Ispostavi neto spomenuo amnestiju...
379
Dola je napokon ivotna srea za kojom je tako dugo hle-pio! A Oleg nekako kao
da je nije mogao prepoznati.
Napokon tu joj je i onaj Lav s kojim se tika. I jo e se netko nai. Koliko
mogunosti ima! ... U tren oka pojavi se neki ovjek u ivotu ene.
Kad je jutros gledao onaj mjesec, jo je vjerovao! Ali i mjesec je ve bio
naet...
Sad je jo trebalo izii na peron, izii mnogo prije nego to pone ukrcavanje u
vlak: kad budu dovozili praznu kompoziciju, treba odmah uoiti vagon, potrati i
stati u rep. Oleg poe da pogleda raspored vlakova. Uskoro e poeti ukrcavanje
u vlak broj sedamdeset i jedan, koji vozi u suprotnom smjeru. Tada, toboe se
uspuhavi, poe se gurati pred vratima, zapitkujui svakoga od reda, pa i
peronskog kontrolora (izmeu prstiju izvirivala mu je putna karta):
Je 1' ve se'mdeset i pet, je 1' ve se'mdeset i pet?... Silno se bojao da ne
zakasni na brpj sedamdeset i pet i, kontrolor, primijetivi taj sti'ah, ne
pogledavi karte, gurnu ga u oteali, nabrekli teleak na leima.
Po peronu se sad ve Oleg mirno etao da bi, napokon, stao i odloio teleak na
kamenu stepenicu. Sjetio se jo jedne takve smijene zgode u Staljingradu,
trideset i devete godine. Bili su to posljednji slobodni Olegovi dani: ve je
bio sklopljen ugovor s Ribbentropom, ali Molotov jo nije odrao onaj
svoj govor pa, prema tome, ni devetnaestogodinjaci nisu jo bili
mobilizirani. On i jedan njegov prijatelj su se ljeti spustili amcem niz Volgu,
u Staljingradu su amac prodali, i trebalo se vlakom vratiti kui i nastaviti
studije. A kako su putovali amcem, imali su mnogo stvari i sad su ih jedva
vukli i, osim toga, Olegov prijatelj je u nekom bijednom seoskom magazinu
kupio zvunik u Lenjingradu ga tada nije bilo mogue dobiti. Zvunik je bio
velik a njegova iroka opna bez navlake, tako da se prijatelj bojao da ga ne
ulupi kad se budu ukrcavali. Uli su u sta-Ijingradsku eljezniku stanicu i
nali se na kraju dugakog reda, koji je ispunio cijelu dvoranu, i to ne samo
ljudima, nego i drvenim kovezima, vreama, sanducima bilo je nemogue probiti
se prije vremena, to znai da im je prijetila opasnost da dvije noi ostanu bez
leaja. A na peron tada nisu nipoto putali. Olegu neto padne na pamet: Hoe
li ti moi sam nekako dovui sve stvari do vagona, makar doao i posljednji? A
on uze zvunik i lagano se uputi prema zatvorenom, slubenom izlazu. Kroz staklo
znaajno mahnu zvunikom deurnoj slubenici. Ona mu otvori. Samo da jo
ovaj postavim, pa sam gotov, ree Oleg. ena kimnu glavom da shvaa, kao da
je on cijeli dan postavljao zvunike. Dovukli su kompoziciju, uskoio je prvi,
prije svih, i zauzeo dvije police za prtljagu. U ovih esnaest godina nije se
nita promijenilo. Oleg je hodao po peronu i primjeivao da ima jednako lukavih
putnika kao to je i on: poli su, toboe, na neki drugi vlak i sad su sa
stvarima ekali. Bilo ih je dosta, ali svejedno na peronu nije bila takva guva
kao u staninoj zgradi i na trgu pred stanicom. Ovdje su se bezbrino gurali
putnici iz vlaka broj sedamdeset i pet, koji su bili dobro obueni i koji su
imali nu-
380
merirana mjesta, pa im ih nitko nije mogao preoteti. Bilo je tu i ena, kojima
su darivali bukete, mukaraca s pivskim boca-ma ponegdje su nekoga fotografirali
to je sve predstavljalo nepristupaan i gotovo neshvatljiv ivot. U ovoj
toploj proljetnoj veeri dugaki peron podsjeao ga je na neku junu uspomenu iz
djetinjstva moda na toplice. v
Oleg odjednom primijeti da na peron vode i vrata stamene pote, pa da se ak na
samom peronu nalazi etverostruki stoli
za pisanje. . xT
uji,
I neto ga zagolica. Mora to uiniti. Najbolje odmah dok
se to u njemu ne raspri, ne ugasi.
S teleakom na leima ugura se u potu, kupi kuvertu ne jednu nego dvije
kuverte s dva lista papira ne uzet ce jo i dopisnicu i ponovo se progura na
peron. Telecak s kruhom i glaalom poloi meu noge, nasloni se na kosi stol i
poe od onoga to mu je bilo najlake, od dopisnice:
Zdravo, Demka!
Bio sam ti u zoolokom vrtu! Mogu ti rei da to vrijedi! Tako neto jo nisam
vidio. Svakako otii pogledati. Imaju i bijele medvjede, razumije? Krokodile,
tigrove, lavove Raunaj da e razgledati cijeli dan, unutra prodaju i piroke.
Ne propusti pogledati kozoroga. Zastani malo dulje kod njega i porazmisli Isto
tako ako vidi antilopu... Majmuna je mnogo smijat e im se. Ali jednog nema:
makaku-irusu je neki zlikovac bacio duhan u oi, naprosto tako, bez razloga. I
majmun je oslijepio.
Uskoro mi dolazi vlak, pa se urim.
Ozdravi i budi ovjek! Uzdam se u tebe!
Alekseju Filipoviu poeli sve najbolje u moje ime! Nadam
se da e ozdraviti.
Srdano,
Oleg.
Pisao je lako, samo je dralo bilo prljavo, pera raskreena ili slomljena, tako
da su zapinjala za papir i kopala po njemu kao lopata, a u tintarnici je bilo
otpadaka tako da je pismo, ma koliko pazio, ispadalo strano:
Pelice, Zoenko!
Zahvalan sam Vam to ste mi dopustili da se ustima dotaknem pravoga ivota. Da
nije bilo onih nekoliko veeri osjeao bih se kao da sam nekako prikraen.
Bili ste razumniji od mene, i zato sad mogu otputovati bez grinje savjesti.
Pozvali ste me u svoj stan, ah nisam doao. Hvala Vam! Mislio sam ovako: neka
ostane meu nama ono sto je bilo, bolje da nita ne pokvarimo. Sa zahvalnou cu
se uvijek sjeati to ste za mene uinili.
Iskreno, od srca Vam elim da se sretno udate!
Oleg.
Bilo je to ba kao u istranom zatvoru: u dane kad je trebalo pisati izjave
dali bi ti ovakvu svinjariju u tintarnici, pero
381
poput ovoga, a papiri manji od dopisnice, i crnilo bi se razlijevalo i
probijalo kroz papir. A ti pii kome hoe i ta hoe. Oleg proita, preklopi,
htjede zalijepiti (iz djetinjstva se sjeao nekog kriminalnog romana gdje je sve
poelo od neke zbrke s kuvertama), ali to nije bilo lako! Samo malo tamniji rub
na poleini omotnice oznaavao je ono mjesto gdje bi, prema saveznom standardu
moralo biti ljepilo koga, naravno, nije bilo. Izabravi ponajbolje pero i
oistivi ga, Oleg se zamisli nad posljednjim pismom. Do sada je znao ta hoe i
ak se smjekao. A sad mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Bio je siguran da e
napisati Vera Korniljevna, a napisao je:
Draga Vega!
(Cijelo vrijeme sam elio da Vas tako nazovem, pa u bar sada.)
Mislim da Vam mogu pisati posve otvoreno, jer, iako o ovome nismo glasno
razgovarali, svejedno smo razmiljali, zar ne? Sigurno je, naime, da lijenik
nee ponuditi svoju sobu i krevet bilo kojem bolesniku, je li tako?
Nekoliko puta sam u toku dananjeg dana poao k Vama! Jednom sam i doao. Iao
sam k Vama uzbuen kao da mi je esnaest godina, kako moda i ne dolikuje vie
ovjeku s mojim ivotopisom. Uzrujavao sam se, stidio se, radovao se, bojao se.
Trebalo je prohujati toliko godina da bih mogao shvatiti: bog mi Vas je poslao.
Znate, Vega, da sam Vas zatekao kod kue moda bi meu nama poelo neto
namjeteno, neto nasilno izmiljeno! etao sam kasnije i mislio: dobro je to
Vas nisam zatekao. Sve ono to ste Vi do sada propatili i to sam ja do sada
propatio bar se moe spomenuti, saopiti! Ali ono to bi zapoelo meu nama, to
ak ne bismo mogli nikome ni priznati! Vi, ja, i meu nama ono nekakva siva
crknuta zmija koja ipak raste.
Stariji sam od Vas, ne toliko po godinama, koliko po ivotu. Zato mi vjerujte:
Vi imate pravo, u svemu, u svemu, u svemu ste Vi imali pravo to se tie Vae
prolosti i Vae sadanjosti, samo Vam nije dano da predvidite svoju budunost.
Moda se neete sloiti sa mnom, ali Vam svejedno proriem da ete jo prije
nego to uplovite u ravnodunu starost, blagoslivljati onaj dan kad se niste
prikljuili mojoj sudbini. (Ne mislim tu na progonstvo, jer se ak pria da e
ga ukinuti.) Pola svoga ivota priklali ste kao janje sauvajte drugu
polovicu!
Sada, kad ipak odlazim (a ako se ukine progonstvo, neu doi k Vama na kontrolu
i na lijeenje, to znai da se opratamo), moram Vam rei da ak i onda kad
smo govorili o najduhovnijim vrijednostima, kao to sam ja esto mislio i u to
sam vjerovao, ja cijelo to vrijeme, cijelo vrijeme nisam nita drugo elio nego
da Vas zagrlim i poljubim u usta! ta se moe.
I sad u ih bez pitanja, poljubiti.
Isto je bilo i s drugom kuvertom: tamni rub bez ljepila. Oleg je uvijek nekako
mislio da to nije sluajno.
A njemu iza lea oj-hoj, ode sav oprez i lukavstvo ve je stizala
kompozicija i ljudi su trali!
382