Professional Documents
Culture Documents
Thomas S. Kuhn - Struktura Znastvenih Revolucija PDF
Thomas S. Kuhn - Struktura Znastvenih Revolucija PDF
REVOLUCIJA
Thomas S. Kuhn
DRUGO IZDANJE
Predgovor 7
I Uvod: Uloga za povijest 15
II Put ka normalnoj znanosti...................................................................23
III Priroda normalne znanosti....................................................................35
IV Normalna znanost kao rjeavanje zagonetki 47
V Prioritet paradigmi.................................................................55
VI Nepravilnosti i pojava znanstvenih otkria 63
VII Kriza i nastajanje znanstvenih teorija 77
VIII Odgovor na krizu 89
IX Priroda i nunost znanstvenih revolucija 103
X Revolucije kao promjene poimanja svijeta 121
XI Nevidljivost revolucija 145
XII Razrjeavanje revolucija 153
XIII Napredak kroz revolucije 169
Postscript - 1 9 6 9 183
7
Struktura znanstvenih revolucija
1
Anneliese Maier. Mnogo jasnije nego drugi znanstvenici tog vremena,
ta je skupina pokazala to je znailo misliti znanstveno u razdoblju
kada su se kanoni znanstvenog miljenja uvelike razlikovali od
dananjih. Iako sve vie dovodim u pitanje neke njihove povijesne
interpretacije, njihova su djela, zajedno s djelom Great Chain of
Being . . Lovejoya, uz izvorne materijale koji su bili primarni, bila
presudna za oblikovanje mog shvaanja tome to bi povijest
znanstvenih ideja mogla biti.
Znaajni dio svog vremena proveo sam, meutim, u istraivanju
podruja koja nisu imala oite veze s povijeu znanosti, ali u kojima
istraivanje sada otkriva probleme sline onima na koje mi je povijest
skrenula panju. Fusnota na koju sam sluajno naiao odvela me do
eksperimenata kojima je Jean Piaget osvijetlio razliite svjetove djeteta
koje raste kao i proces prijelaza iz jednog u drugi svijet.2 Jedan me
od mojih kolega naveo da itam predavanja iz psihologije percepcije,
posebno psihologa gestalt usmjerenja; drugi me je uveo u spekulacije
B. L. Whorfa utjecaju jezika na poimanje svijeta; W. V. O. Quine
otkrio mi je filozofske dvojbe oko razlikovanja analitikog i sintetikog.3
Tu vrstu istraivanja metodom sluajnog uzorka doputalo je Drutvo
znanstvenika i samo sam tako mogao naii na gotovo nepoznat rad
Ludwiga Flecka Entstehung und Entwicklung einer wissenschaftli
chen Tatsache (Basel, 1935.), ogled koji je anticipirao mnoge moje
vlastite ideje. Zajedno s primjedbama mog kolege Francisa X. Suttona,
Fleckov me rad potaknuo da shvatim da bi se te ideje mogle uklapati
1
Posebno utjecajni bili su Alexandre Koyr, Etudes Galilennes, 3 sveska, Paris
1939.; Emile Meyerson, Identity and Reality, u prijevodu Kate Loewenberg, New
York, 1930.; Hlne Metzger, Les doctrines chimiques en France du dbut du XVII e
e
la fin du XVIII sicle, Paris, 1923., te Newton, Stahl Boerhaave et la doctrine
chimique, Paris, 1930.; takoer i Anneliese Maier, Die Vorlufer Galileis im 14.
Jahrhundert ("Studien zur Naturphilosophie der Sptscholastik ; Rim, 1949.).
2
Budui da su prikazivali koncepte i procese koji takoer potjeu neposredno iz
povijesti znanosti, dva su se sklopa Piagetovih istraivanja pokazala posebno
vanima: The Childs Conception of Causality, u prijevodu Marjorie Gabain, Lon
don, 1930. i Les notions de mouvement et de vitesse chez l ' enfant, Paris, 1946.
3
Whorfova djela u meuvremenu je sabrao John . Carrol u izdanju Language,
Thought and Reality - Selected Writings of Benjamin Lee Whorf, New York,
1956. Quine je predstavio svoje stavove u djelu "Two Dogmas of Empiricism",
ponovo objavljenom u njegovu From a Logical Point of View, Cambridge, Mass.,
1953., str. 20-46.
8
Predgovor
9
Struktura znanstvenih revolucija
12
Predgovor
13
Struktura znanstvenih revolucija
se moj rad odvija i ohrabrivali moju privrenost tom radu. Svatko tko
se ikada hrvao s projektom poput mojeg, shvatit e koliko je taj projekt
povremeno stajao moje najblie. Ne znam kako im uope zahvaliti
na tome.
T. S. K.
Berkeley, California, veljaa 1962.
14
UVOD: U L O G A ZA POVIJEST
15
Struktura znanstvenih revolucija
16
Uvod: Uloga za povijest
17
Struktura znanstvenih revolucija
18
Uvod: Uloga za povijest
19
Struktura znanstvenih revolucija
20
Uvod: Uloga za povijest
21
Struktura znanstvenih revolucija
22
PUT KA NORMALNOJ ZNANOSTI
23
Struktura znanstvenih revolucija
3
Duane Roller i Duane H. D. Roller, The Development of the Concept of Electric
Charge: Electricity from the Greeks to Coulomb, "Harvard Case Histories in
Experimental Science", Case 8, Cambridge, Mass., 1954.; i I. B. Cohen, Franklin i
26
Put ka normalnoj znanosti
30
Put ka normalnoj znanosti
32
Put ka normalnoj znanosti
33
Struktura znanstvenih revolucija
12
Post-franklinovski razvoj ukljuuje ogromno poveanje osjetljivosti detektora
naboja, prve pouzdane i proirene tehnike za mjerenje naboja, evoluciju pojma
kapaciteta i njegov odnos prema novo usavrenom pojmu elektrinog napona,
kao i kvantifikaciju elektrostatike sile. svemu ovome vidi Roller i Roller, op.
cit.,str. 61-81; W. C. Walker: "The Detection and Estimation of Electric Charges
in the Eighteenth Century", Annals of Science, I, 1936., str. 66-100 i Edmund
Hoppe, Geschichte der Elektrizitt, Leipzig 1884., dio I, poglavlja III-IV.
34
III
35
Struktura znanstvenih revolucija
1
Bernard Barber, "Resistance by Scientists to Scientific Discovery", Science,
CXXXIV, str. 596-602.
36
Priroda normalne znanosti
37
Struktura znanstvenih revolucija
2
Jedina dugotrajnija toka provjere koja je jo uvijek ope priznata jest precesija
Merkurovog perihelija. Crveni pomak u svjetlosnom spektru s udaljenih zvijezda
moe se izvesti iz razmatranja elementarnijih od ope relativnosti, a isto je
mogue za skretanje zraka svjetlosti oko Sunca, to je trenutno donekle sporno.
U svakom sluaju, mjerenja ove druge pojave ostaju dvosmislena. Jedna dodatna
toka provjere moda je uspostavljena tek nedavno: gravitacijsko pomicanje
Mossbauerovog zraenja. Vjerojatno e uskoro biti i drugih toaka provjere u
ovom sada aktivnom podruju koje je dugo vremena bilo uspavano. Suvremeni
saeti pregled ovoga problema vidjeti u L. I. Schiff "A Report on the NASA
Conference on Experimental Tests of Theories of Relativity", Physics Today,
XIV, 1961., str. 42-48.
38
Priroda normalne znanosti
3
Dva paralaksna teleskopa vidi u Abraham Wolf, A History of Science, Technology
and Philosophy in the Eighteenth Century, drugo izdanje, London, 1952., str. 103-
105. Atwoodov stroj vidi u . R. Hanson, Patterns of Discovery, Cambridge,
1958., str. 100-102,207-208. Posljednja dva dijela posebnog ureaja vidi u M. L.
Foucault, "Mthode gnrale pour mesurer la vitesse de la lumire dans l'air et
les milieux transparents. Vitesses relatives de la lumire dans l'air et dans l'eau...",
Comptes rendus...de l'Acadmie des Sciences. XXX, 1850., str. 551-560; i C. L.
Cowan, Jr. et al. "Detection of the Free Neutrino: A Confirmation", Science,
CXXIV, 1956., str. 103-104.
4
J. H. P(oynting) prikazuje preko dvadeset mjerenja gravitacijske konstante izmeu
1741. i 1901. U "Gravitation Constant and Mean Density of the Earth",
Encyclopaedia Britanica, 11. izdanje, Cambridge, 1910-1911., XII, str. 385-389.
39
Struktura znanstvenih revolucija _ _ _ _
naboja elektrona i tako dalje. Malo bi koji od ovih obimnih napora bio
zamiljen, a nijedan ostvaren bez paradigmatike teorije koja definira
problem i jami postojanje stabilnog rjeenja.
Napori s ciljem artikulacije neke paradigme ne ograniavaju se,
meutim, na odreivanje univerzalnih konstanti. Ti napori mogu,
recimo, isto tako biti usmjereni na kvantitativne zakone: Boyleov
zakon koji povezuje tlak plina sa zapreminom, Coulombov zakon
elektrinog privlaenja i Jouleova formula koja povezuje proizvedenu
toplinu s elektrinim otporom i strujom, svi spadaju u ovu kategoriju.
Moda nije oito da paradigma predstavlja preduvjet za otkrivanje
takvih zakona kao to su ovi. esto ujemo da su takvi zakoni
pronaeni ispitivanjem mjerenja koja su bila poduzeta radi mjerenja,
a bez teorijskog angamana. Povijest, meutim, ne prua nikakvu
podrku tako ekstremno baconovskoj metodi. Boyleovi eksperimenti
nisu bili zamislivi (a da su bili zamiljeni dobili bi ili drugaiju ili uope
ne bi dobili interpretaciju), sve dok zrak nije shvaen kao elastini
fluid na koji se mogu primijeniti svi razraeni pojmovi hidrostatike. 5
Coulombov uspjeh zavisio je od njegovog konstruiranja posebnih
ureaja za mjerenje sile izmeu toaka naboja. (Oni koji su ranije
mjerili elektrine sile primjenom obinih pladnjeva vage ili sl., nisu
pronali nikakvu dosljednu ili jednostavnu nepravilnost.) No ta je
zamisao zavisila prethodnom prepoznavanju injenice da svaka
estica elektrinog fluida djeluje na svaku drugu na nekoj udaljenosti.
Upravo za takvom silom izmeu takvih estica - jednom silom za
koju se moglo sigurno pretpostaviti da je jednostavna funkcija
udaljenosti - tragao je Coulomb. 6 Jouleovi pokusi mogu se takoer
upotrijebiti kao ilustracija kako kvantitativni zakoni nastaju kroz
artikulaciju paradigme. Zapravo, veza izmeu kvalitativne paradigme
i kvantitativnog zakona tako je opa i bliska da se od vremena Galilea
do takvih zakona esto dolazilo korektnim nagaanjem uz pomo
5
Puna transplantacija hidrostatikih pojmova u pneumatiku, vidi u The Physical
Treatises of Pascal, prijevod I.H.B. Spiers i A.G.. Spiers, s uvodom i
primjedbama F. Barryja, New York, 1937. Torricellijevo izvorno uvoenje ovog
paralelizma ("ivimo uronjeni na dnu oceana elementa zraka"), javlja se na stranici
164. Njegov brzi razvoj izloen je u spomenutim dvjema glavnim raspravama.
6
Duane Roller i Duane H.D. Roller, The Development of the Concept of Electric
Charge: Electricity from the Greeks to Coulomb, "Harvard Case Histories in
Experimental Science", Case 8, Cambridge, Mass., 1954., str 66-68.
40
Priroda normalne znanosti
7
Za primjere vidi T. S. Kuhn "The Function of Measurement in Modern Physical
Science", Isis, LH, 1961., str. 161-193.
8
T. S. Kuhn "The Caloric Theory of Adiabatic Compression", Isis, XLIX, 1958.,
str. 132-140.
41
Struktura znanstvenih revolucija
42
Priroda normalne znanosti
9
C. Truesdell, "A Program toward Rediscovering the Rational Mechanics of the
Age of Reason", Archive for History of the Exact Sciences, I, I960., str. 3-36 i
"Reactions of Late Baroque Mechanics to Success, Conjecture, Error and Failure
in Newton's Principia", Texas Quarterly, X, 1967., str. 281-297, T. L. Hankins
"The Reception of Newton's Second Law of Motion in the Eighteenth Century",
Archives internationales d'histoire des sciences, XX, 1967., str. 42-65.
10
Wolf, op. cit., str. 75-81, 96-101; i William Whewell, History of the Inductive
Sciences, rev. izd., London, 1947., II str. 213-271.
43
Struktura znanstvenih revolucija
niti jedna druga teorija nije imala niti priblino tako dobar uinak.
Nitko od onih koji su dovodili u pitanje valjanost Newtonovog djela,
nije to inio zbog njegove ograniene suglasnosti s eksperimentom i
promatranjem. Ogranienja vezana uz suglasnost ostavila su, meu
tim, Newtonovim sljedbenicima mnoge privlane teorijske probleme.
Tako su, na primjer, za razmatranje kretanja vie od dva tijela koja se
istodobno privlae, kao i za istraivanje stabilnosti naruenih putanja,
bili nuni teorijski tehniki postupci. Problemi poput ovih privukli su
panju mnogih vrhunskih europskih matematiara tijekom osam
naestog i poetkom devetnaestog stoljea. Euler, Lagrange, Laplace
i Gauss, svi su oni napisali neka od svojih najbriljantnijih djela u vezi
s problemima koji su bili usmjereni na poboljanje podudaranja izmeu
Newtonove paradigme i promatranja nebeskog svoda. Mnogi od
navedenih znanstvenika istodobno su radili na tome da razviju onu
matematiku koja je potrebna za primjene koje ni Newton niti njemu
suvremena Kontinentalna kola mehanike nisu niti pokuali. Na primjer,
proizveli su ogroman opseg literature i neke vrlo mone matematike
tehnike postupke za hidrodinamiku i za problem trepereih ica.
Ovim problemima primjene treba zahvaliti za ono to predstavlja vje
rojatno najbriljantinu,i i najupotrebljiviji znanstveni rad osamnaestog
stoljea. Drugi primjeri mogu se otkriti ispitivanjem post-paradigma-
tikih razdoblja u razvoju termodinamike, valne teorije svjetlosti, elek
tromagnetske teorije ili bilo koje druge grane znanosti iji su osnovni
zakoni u potpunosti kvantitativni. U znanostima u kojima ima vie
matematike, vei je dio teorijskog rada ove vrste.
Meutim, nije sav rad te vrste. ak i u matematikim znanostima
ima teorijskih problema artikulacije paradigme; tijekom razdoblja u
kojemu je znanstveni razvoj preteito kvalitativan, takvi problemi pre
vladavaju. Neki od tih problema, kako u onim kvantitativnim tako i u
onim vie kvalitativnim znanostima, usmjereni su jednostavno na raz
janjavanje putem preformulacije. Principia se, na primjer, nije uvijek
pokazala kao djelo koje je lako primijeniti, djelomino i stoga to je
zadrala neke od nezgrapnosti koje se ne mogu izbjei kod prvog
pothvata, a djelomino zato to je tako mnogo znanstvenog znaenja
bilo samo implicitno u njezinim primjenama. U svakom sluaju, za
mnoge zemaljske primjene, jedan oito nevezani skup kontinentalnih
44
Priroda normalne znanosti
46
IV
RJEAVANJE ZAGONETKI
47
Struktura znanstvenih revolucija
48
Normalna znanost kao rjeavanje zagonetki
49
Normalna znanost kao rjeavanje zagonetki
49
Struktura znanstvenih revolucija
50
Normalna znanost kao rjeavanje zagonetki
9
James E. Meinhard, "Chromatography: A Perspective", Science, CX, 1949., str.
387-392.
10
Za korpuskularizam openito vidi u Marie Boas "The Establishment of the
Mechanical Philosophy", Osiris, X, 1952., str. 412-541. Za efekte korpuskularizma
na Boyleovu kemiju vidi T. S. Kuhn, "Robert Boyle and Structural Chemistry in
the Seventeenth Century", Isis, XLII1, 1952., str. 12-36.
53
Struktura znanstvenih revolucija
54
V
PRIORITET PARADIGMI
55
Struktura znanstvenih revolucija
56
Prioritet paradigmi
58
Prioritet paradigmi
59
Struktura znanstvenih revolucija
3
Za kemiju vidi u H. Metzger, Les doctrines chimiques en France du dbut du
XVII' la fin du XVIII sicle, Paris, 1923., str. 24-27, 146-149; Marie Boas
e
7
Rije je istraivau Jamesu K. Senioru, kojemu dugujem usmeni izvjetaj. Neka
srodna pitanja razmatrana su u njegovu lanku "The Vernacular of the Labora
tory", Philosophy of Science, XXV, 1958., str. 163-168.
62
VI
N E P R A V I L N O S T I I POJAVA
ZNANSTVENIH OTKRIA
63
Struktura znanstvenih revolucija
4
H. Metzger, La philosophie de la matire chez Lavoisier, Paris, 1935.; te Daumas,
op. cit. poglavlje VII.
66
Nepravilnosti i pojava znanstvenih otkria
5
Najautoritativniji opis porijekla Lavoisierovog nezadovoljstva vidi u Henry
Guerlac, Lavoisier - The Crucial Year: The Background and Origin of His First
Experiments on Combustion in 1772, Ithaca, N.Y., 1961.
67
Struktura znanstvenih revolucija
68
Nepravilnosti i pojava znanstvenih otkria
8
prijevarom. Iako nisu mogli sumnjati u dokaze, drugi su bili vidljivo
preneraeni. P r e m d a r o e n t g e n s k e zrake nisu bile zabranjene u n u t a r
ustanovljene teorije, oni su duboko zadirali u strogo kanalizirana oe
kivanja. Ta su oekivanja, po m o m miljenju, bila implicitna u zamisli
i u interpretaciji ustanovljenih laboratorijskih procedura. Do deve
desetih godina devetnaestog stoljea o p r e m a za k a t o d n o zraenje
bila je iroko primijenjivana u brojnim laboratorijima u Europi. A k o je
R o e n t g e n o v ureaj proizveo roentgenske zrake, o n d a je i j e d a n broj
drugih eksperimentatora m o r a o ve n e k o vrijeme i ne znajui pro
izvoditi te zrake. M o d a su te zrake, koje bi lako m o g l e imati i druge
n e p o z n a t e izvore, bile ukljuene u pojave koje su se ranije obja
njavale bez pozivanja na njih. U najmanju ruku nekoliko vrsta odavno
poznatih ureaja m o r a l o je od tada biti zatieno olovom. P r e t h o d n o
zavreni rad na n o r m a l n i m projektima m o r a o se n a k o n toga obavljati
ponovo, zato to su raniji znanstvenici propustili uvidjeti i kontrolirati
j e d n u relevantnu varijablu. R o e n t g e n s k e su zrake u s v a k o m sluaju
otvorile j e d n o n o v o podruje i tako doprinijele o n o m e to predstavlja
potencijalno polje n o r m a l n e znanosti. M e u t i m , one su isto tako, to
je j o vanije, unijele promjene u podruja koja su v e postojala. U
tom procesu oni su paradigmatikim tipovima instrumentacije osporili
p r a v o na taj naslov.
8
Silvanus P. Thompson, The Life of Sir William Thomson Baron Kelvin of Largs,
London, 1910., II.
70
Nepra vilnosti i poja va znanstvenih otkria
9
Conant, op. cit., str. 18-20.
10
K.K. Darrow "Nuclear Fission", Bell System Technical journal, XIX, 1940., str.
267-289. Jedan od dva glavna proizvod cijepanja, kripton, izgleda da nije bio
identificiran kemijskim sredstvima sve dok ta reakcija nije dobro shvaena. Drugi
proizvod, barij, gotovo je bio kemijski identificiran u kasnoj fazi istraivanja, jer
je, zapravo, taj element morao biti dodan radioaktivnoj otopini da bi se nataloio
onaj teki element za kojim su tragali nuklearni kemiari. Neuspjeh u izdvajanju
dodanog barij a iz radioaktivnog proizvoda na kraju je odveo - nakon to je ta
reakcija skoro pet godina bila u vie navrata istraivana - do slijedeeg izvjetaja:
"Kao kemiari trebali bismo - rukovoeni ovim istraivanjem - izmijeniti imena
u prethodnoj (reakcijskoj) shemi, pa tako pisati Ba, La, Ce, umjesto Ra, Ac, Th.
Ali, kao "nuklearni kemiari" koji su u bliskoj vezi s fizikom, ne moemo dovesti
sebe do ovog skoka koji bi proturjeio svom prethodnom iskustvu nuklearne
fizike. Mogue je da niz udnih sluajnosti uini nae rezultate varljivima". (Otto
Hahn i Fritz Strassman, "Ueber den Nachweis und das Verhalten der bei der
Bestrahlung des Urans mittels Neutronen entstehenden Erdalkalimetalle" , Die
Naturwissenschaften", XXVII, 1939., str. 15).
71
Struktura znanstvenih revolucija
72
Nepravilnosti i pojava znanstvenih otkria
11
Za razliite stupnjeve u razvoju Leydenske boce vidi I. B. Cohen, Franklin and
Newton: An Inquiry into Speculative Newtonian Experimental Science and Franklin's
Work in Electricity as an Example Thereof, Philadelphia, 1956., str. 385-386,400-
406, 432-467, 506-507. Posljednji stupanj opisao je Whittaker, str. 50-52.
12
J. S. Bruner i Leo Postman "On the Perception of Incongruity: A Paradigm",
Journal of Personality, XVIII, 1949., str. 206-232.
73
Struktura znanstvenih revolucija
Bilo kao metafora ili zato to odraava prirodu duha, ovaj psiholoki
eksperiment prua izvanredno jednostavnu i uvjerljivu shemu za pro
ces z n a n s t v e n o g otkria. U znanosti, k a o i k o d eksperimenata s igra
im kartama, noviteti se pojavljuju samo uz potekoe koje se opaaju
kao otpor koji poiva na podlozi koju stvara oekivanje. U prvi tren
doivljava se s a m o o n o to je anticipirano i uobiajeno ak i u o n i m
okolnostima gdje e kasnije biti primijeena nepravilnost. Blie u p o -
13
Ibid., str. 218. Moj kolega Postman kae mi da je za njega, iako je unaprijed znao
sve tom aparatu i izlaganju karata, gledanje tih neodgovarajuih karata bilo
doista neugodno.
74
Nepravilnosti i pojava znanstvenih otkria
75
Struktura znanstvenih revolucija
76
VII
K R I Z A I NASTAJANJE
ZNANSTVENIH TEORIJA
77
Struktura znanstvenih revolucija
1
A. R. Hall, The Scientific Revolution, 1500-1800, London, 1954., str. 16.
2
Marshall Clagett, The Science of Mechanics in the Middle Ages, Madison, Wis.,
1959., dio II-III. Koyr izlae odreeni broj srednjovjekovnih elemenata u
Galilejevom miljenju u svom djelu Etudes Galielennes, Paris, 1939., posebno
vol. 1.
3
Za Newtona vidi T. S. Kuhn "Newton's Optical Papers" u Isaac Newton s Papers
and Letters in Natural Philosophy, ur. I. B. Cohen, Cambridge, Mass., 1958., str.
27-45. Za uvod u valnu teoriju vidi E. T. Whittaker, A History of the Theories of
Aether and Electricity, I, drugo izdanje, London 1951., str. 94-109; te W. Whewell,
History of the Inductive Sciences, rev. izd., London, 1847., II, str. 396-466.
4
Za termodinamiku vidi Silvanus P. Thompson Life of William Thomson Baron
Kelvin ofLargs, London, 1910., I, str. 266-281. Za kvantnu teoriju vidi Fritz
Reiche, The Quantum Theory, prev. H. S. Hatfield i H. L. Brose, London, 1922.,
poglavlja I-II.
78
Kriza i nastajanje znanstvenih teorija
6
T. S. Kuhn, The Copernican Revolution, Cambridge, Mass., 1957., str. 135-143.
80
Kriza i nastajanje znanstvenih teorija
7
J.R. Partington, A Short History of Chemistry, 2. izdanje, London, 1951., str. 48-
51,73-85,90-120.
8
Iako se bave neto kasnijim razdobljem, dosta relevantnog materijala razasuto je
u J. R. Partington i Douglas McKie's "Historical Studies on the Phlogiston
Theory", Annals of Science, II, 1937., str. 361-404; III, 1938., str. 1-58,337-371;
i IV, 1939., str. 337-371.
81
Struktura znanstvenih revolucija
82
Kriza i nastajanje znanstvenih teorija
9
svijesti ovog kemiara postao je znaajna nerijeena zagonetka. M n o
go razliitih verzija teorije flogistona bilo je r a z r a e n o da bi se ta
zagonetka rijeila. K a o i problemi p n e u m a t i k e kemije, ovi problemi
dobivanja na teini uinili su objanjenje teorije flogistona sve
zamrenijim. Iako joj se j o uvijek vjerovalo i oslanjalo na nju kao na
r a d n o sredstvo, p a r a d i g m a kemije o s a m n a e s t o g stoljea p o s t u p n o je
gubila svoj j e d i n s t v e n i status. Istraivanje koje je bilo v o e n o t o m
p a r a d i g m o m sve je vie nalikovalo na ono koje je obavljano u vrijeme
k a d su vladale kole koje su se m e u s o b n o natjecale u preparadig-
m a t i k o m razdoblju, a to je j o j e d a n od tipinih efekata krize.
R a z m o t r i m o sada, kao trei i konani primjer, krizu u fizici krajem
devetnaestog stoljea koja je pripremila put za pojavu teorije relativ
nosti. Jedan od korijena te krize m o e se slijediti sve do k a s n o g
sedamnaestog stoljea, kad je odreeni broj prirodnih filozofa, u prvom
redu Leibniz, kritizirao Newtonovo zadravanje osuvremenjene verzije
klasine koncepcije a p s o l u t n o g prostora. 1 0 Oni su g o t o v o uspjeli -
iako n i k a d p o t p u n o - dokazati da su apsolutni poloaji i apsolutna
kretanja b e z funkcije u N e w t o n o v o m sustavu; uspjeli su u k a z a t i na
znaajnu estetsku privlanost koju e kasnije iskazati p o t p u n o n o v a
relativistika koncepcija prostora i kretanja. Ali, njihova je kritika
bila iskljuivo logika. K a o i rani kopernikanci koji su kritizirali Ari
stotelove d o k a z e zemaljske stabilnosti, nisu ni sanjali da prelazak na
relativistiki sustav m o e imati posljedice koje se m o g u p r o m a t r a t i .
Ni u jednoj toki nisu svoja stajalita povezivali s bilo kojim problemom
koji je nastao primjenom n e w t o n o v s k e teorije na prirodu. Z b o g toga
su njihova stajalita u m r l a zajedno s njima tijekom prvih desetljea
osamnaestog stoljea, da bi p o n o v o oivjela tek u posljednjim deset
ljeima devetnaestog stoljea, k a d je vladao sasvim drugaiji o d n o s
p r e m a bavljenju fizikom.
Tehniki problemi s kojima je relativistika filozofija prostora bila
prvotno povezana poeli su ulaziti u normalnu znanost s prihvaanjem
v a l n e teorije svjetlosti otprilike poslije 1815. godine, iako do 1890.
9
H. Guerlac, Lavoisier - the Crucial Year, Ithaca, N.Y., 1961. Cijela ova knjiga
dokumentira razvoj i prvo priznavanje krize. Za objanjenje situacije oko Lavoisiera
vidi str. 35.
10
Max Jammer, Concepts of Space: The History of Theories of Space in Physics,
Cambridge, Mass., 1954., str. 114-124.
83
Struktura znanstvenih revolucija
11
Joseph Larmor, Aether and Matter ...Including a Discussion of the Influence of
the Earth 's Motion on Optical Phenomena, Cambridge, 1900., str. 6-20,320-322.
12
R. T. Glazebrook, James Clerk Maxwell and Modern Physics, London, 1986.,
pog. IX. Za Maxwellov konani pristup vidi njegovu vlastitu knjigu A Treatise on
Electricity and Magnetism, 3. izdanje, Oxford, 1982., str. 470.
84
Kriza i nastajanje znanstvenih teorija
13
Za ulogu astronomije u razvoju mehanike vidi Kuhn, op. cit., poglavlje VII.
14
Whittaker, op. cit., I str. 386-410; i II, London, 1953., str. 27-40.
85
Struktura znanstvenih revolucija
15
Za Aristarhovo djelo vidi T. L. Heath, Aristarchus of Samos: The Ancient
Copernicus, Oxford, 1913, II dio. Za ekstremnu formulaciju tradicionalnog stava
zanemarivanju Aristarhovog dostignua vidi Arthur Koestler, The Sleepwalk
ers: A History of Man's Changing Vision of the Universe, London, 1959., str. 50.
16
Partington, op. cit. str. 78-85.
86
Kriza i nastajanje znanstvenih teorija
87
VIII
ODGOVOR NA KRIZU
2
T. S. Kuhn "The Essential Tension: Tradition and Innovation in Scientific Re
search", u The Third (1959.) University of Utah Research Conference on the
Identification of Creative Scientific Talent, ur. Calvin W. Taylor, Salt Lake City,
1959., str. 162-177. Za slinu pojavu meu umjetnicima vidi Frank Barron, "The
Psychology of Imagination", Scientific American, CXCIX, rujan 1958., str. 151-
156, posebno 160.
91
Struktura znanstvenih revolucija
3
W. Whewell, History of the Inductive Sciences, rev. izd., London 1847., II, str.
220-221.
4
Za brzinu zvuka vidi T. S. Kuhn "The Calorie Theory of Adiabatic Compres
sion",isis, XLIV, 1958., str. 136-137.Za stoljetno pomicanje Merkurovog perihela
vidi . T. Whittaker, "A History of the Theories of Aether and Electricty ", II,
London, 1953., str. 151, 179.
93
Struktura znanstvenih revolucija
94
Odgovor na krizu
5
NavedenouT. S.Kuhn, The Copernican Revolution, Cambridge,Mass., 1957.,str. 138.
6
Albert Einstein, "Autobiographical Note", u Albert Einstein: Philosopher-Scientist,
ur. P. A. Schilpp, Evanston, III., 1949., str. 45.
7
Ralph Kronig "The Turning Point", u Theoretical Physics in the Twentieth Cen
tury: A Memorial Volume to Wolfgang Pauli, ur. M. Fierz i V. F. Weisskopf, New
95
Struktura znanstvenih revolucija
York, 1960., str. 22,25-26. Vei dio ovoga lanka opisuje krizu u kvantnoj mehanici
neposredno prije 1925. godine.
96
Odgovor na krizu
8
Herbert Butterfield, The Origins of Modem Science, 1300-1800, London, 1949.,
str. 1-7.
9
Hanson, op. cit., poglavlje I.
97
Struktura znanstvenih revolucija
e s t o se n o v a p a r a d i g m a pojavljuje, b a r u z a m e t k u , prije n e g o
to je kriza uzela m a h a ili bila eksplicitno priznata. L a v o i s i e r e o v o
djelo m o e posluiti k a o primjer za to. Njegova z a p e a e n a biljeka
d e p o n i r a n a je u Francuskoj akademiji manje od godinu d a n a poslije
prvog temeljnijeg prouavanja o d n o s a teina u teoriji flogistona, a
prije nego to su Priestleyevi objavljeni radovi otkrili p u n opseg krize
u p n e u m a t s k o j kemiji. Takoer, prvi prikazi v a l n e teorije svjetlosti
T h o m a s a Younga pojavili su se na vrlo r a n o m stupnju razvoja krize
u optici, stupnju koji bi bio g o t o v o neprimjetan da nije - b e z Youn-
g o v o g sudjelovanja - tijekom j e d n o g desetljea n a k o n o je Y o u n g
prvi p u t pisao t o m e , p r e r a s t a o u razmjere m e u n a r o d n o g z n a n
stvenog skandala. U t a k v i m sluajevima m o e se rei s a m o to da
su m a l i s l o m p a r a d i g m e i p r v a zamagljivanja njenih pravila za nor
m a l n u znanost bili dovoljni da kod n e k o g izazovu n o v nain gledanja
na o d r e e n o podruje. O n o to se zbivalo i z m e u prvog z n a k a p o t e
koe i priznavanja neke dostupne zamjene m o r a da je velikim dijelom
bilo nesvjesno.
U drugim sluajevima, meutim, - kao to su Kopernikov, Einsteinov
ili suvremene nuklearne teorije - izmeu prve svijesti slomu i nastajanja
nove paradigme prolo je dosta vremena. Kada se to dogodi, povjesniar
m o e uhvatiti b a r e m neke naznake t o m e kako izgleda neuobiajena
znanost. S u o e n s o p e p r i z n a t o m f u n d a m e n t a l n o m nepravilnou u
teoriji, znanstvenik e esto usmjeriti svoj prvi n a p o r ka preciznijem
izoliranju i davanju strukture toj nepravilnosti. Iako je sada svjestan
da pravila normalne znanosti ne mogu biti sasvim tona, on e inzistirati
na njima vre n e g o ikada, da bi na podruju p o t e k o e vidio gdje i
u kojoj mjeri ta pravila mogu obavijati svoju funkciju. On e, istodobno,
tragati za n a i n i m a da taj slom uvelia, da ga uini oitijim, a m o d a
i sugestivnijim n e g o to je bio kada se p o k a z a o u e k s p e r i m e n t i m a za
iji se ishod mislilo da je unaprijed poznat. U o v o m posljednjem
naporu, vie n e g o i u j e d n o m d r u g o m dijelu post-paradigmatikog
razvoja znanosti, on e biti gotovo sasvim slian z n a n s t v e n i k u k a k o
ga najee zamiljamo. On e, prije svega, esto izgledati kao ovjek
koji n a s u m c e traga, obavljajui eksperimente s a m o da bi vidio to e
se dogoditi, oekujui efekt iju narav nije s p o s o b a n posve o d g o n e
tnuti. I s t o d o b n o , k a k o se niti j e d a n eksperiment ne m o e zamisliti
98
Odgovor na krizu
10
Za prikaz Keplerovog rada Marsu vidi J. L. E. Dreyer, A History of Astronomy
from Thaies to Kepler, drugo izdanje, New York, 1953., str. 380-393. Povremene
netonosti nisu sprijeile Dryera da nam u svom pregledu na raspolaganje prui
materijal koji nam je ovdje potreban. Za Priestleya vidi njegovo vlastito djelo,
posebno Experiments and Observations on Different Kinds ofAir, London, 1774-75.
99
Struktura znanstvenih revolucija
11
Za filozofski kontrapunkt koji je pratio mehaniku sedamnaestog stoljea vidi
Rene Dugas La mcanique au XVII sicle, Neuchatel, 1954., posebno poglavlje
XI. Za slinu epizodu u devetnaestom stoljeu vidi raniju knjigu istog autora
Histoire de la mcanique, Neuchatel, 1950., str. 419-443.
12
T. S. Kuhn, "A Function for Thought Experiments" u Melanges Alexandre
Koyr, ur. R. Taton i I. B. Cohen, Paris, 1963.
100
Odgovor na krizu
13
koji su o n e m o g u a v a l i da se vidi to z a p r a v o jesu. Na slian se
n a i n m o g u opisati viestruka otkria koja su od o k o 1895. G o d i n e
n e p r e k i d n o pratila nastajanje k v a n t n e m e h a n i k e .
N e u o b i a j e n o istraivanje m o r a da i m a j o i drugih manifestacija
i efekata, ali u o v o m p o d r u j u tek s m o zapoeli s otkrivanjem o n i h
pitanja koja treba postaviti. M o d a ipak, u o v o m e trenutku, nije ni
p o t r e b n o vie pitanja. P r e t h o d n e primjedbe trebale bi biti dovoljne da
p o k a u k a k o kriza istodobno labavi stereotipe i donosi o n e p o s t u p n o
uveavajue p o d a t k e n u n e z a fundamentalnu p r o m j e n u p a r a d i g m e .
P o n e k a d je oblik n o v e p a r a d i g m e nagovijeten u onoj strukturi koju
je neuobiajeno istraivanje dalo odreenoj nepravilnosti. Einstein je
pisao d a j e , prije n e g o to je doao do bilo kakve zamjene za klasinu
mehaniku, uvidio uzajamni odnos izmeu poznatih nepravilnosti radi
14
jacije crnog tijela, fotoelektrinog efekta i specifinih toplina. ee,
m e u t i m , takva se struktura svjesno ne vidi unaprijed. U m j e s t o toga
n o v a paradigma ili dovoljan nagovjetaj koji e dozvoliti kasniju arti
kulaciju nastaje odjednom, ponekad usred noi, u duhu ovjeka duboko
u t o n u l o g u krizu. K a k v a je p r i r o d a tog posljednjeg stupnja - k a k o
pojedinac smilja (ili utvruje da je smislio) n o v nain unoenja r e d a
u sve podatke koji su sada prikupljeni - mora ovdje, a m o d a i zauvijek,
ostati n e d o k u i v o . Primijetimo t o m e ovdje s a m o j e d n u stvar. Ljudi
koji postiu to fundamentalno otkrie nove paradigme, gotovo su uvijek
ili vrlo mladi ili novi u o n o m podruju iju su paradigmu promijenili. 1 5
M o d a ovo miljenje nije bilo n u n o eksplicirati, budui da su to oito
o n i ljudi za koje je - j e r su p r e t h o d n o m p r a k s o m slabo v e z a n i za
13
Za nova optika otkria openito, vidi V. Ronchi, Historie de l lumire, Paris,
1956., pog. VII. Za ranije objanjenje jednog od ovih efekata vidi J. Priestley, The
History and Present State of Discoveries Relating to Vision, Light and Colours,
London, 1772., str. 498-520.
14
Einstein, loc.cit.
15
Ovo uopavanje ulozi mladosti u fundamentalnom znanstvenom istraivanju
toliko je uobiajeno da je postalo cliche. tovie, pogled na gotovo svaki popis
fundamentalnih doprinosa znanstvenoj teoriji prua dojmljivu potvrdu. Pa ipak,
tome je uopavanju vie nego potrebno sustavno istraivanje. Harvey C. Lehman
{Age and Achievement, Princeton, 1953.) prua mnogo korisnih podataka; njegove
studije meutim ne pokuavaju izdvojiti priloge koji ukljuuju fundamentalnu
promjenu pojmova. Te studije takoer ne istrauju one posebne okolnosti, ako
postoje, koje mogu pratiti relativno kasnu produktivnost u znanostima.
101
Struktura znanstvenih revolucija
102
IX
PRIRODA I NUNOST
ZNANSTVENIH REVOLUCIJA
O v e n a m n a p o m e n e k o n a n o doputaju d a r a z m o t r i m o p r o b l e m e
z b o g kojih je ovaj ogled i d o b i o svoj naslov. to su z n a n s t v e n e
revolucije i kakva je njihova uloga u znanstvenom razvoju? Veliki dio
odgovora na ova pitanja anticipiranje u ranijim poglavljima. Prethodna
rasprava p o s e b n o je u k a z a l a na to da z n a n s t v e n e revolucije ovdje
s m a t r a m o n e k u m u l a t i v n i m razvojnim e p i z o d a m a u kojima je starija
paradigma potpuno ili djelomino zamijenjena n o v o m koja je nespojiva
sa starom. t o m e se j o dosta toga m o e rei, a v a a n dio toga
m o e se uvesti ako postavimo j e d n o daljnje pitanje. Zato bi promjenu
p a r a d i g m e trebalo zvati revolucijom? Imajui u vidu o g r o m n e i bitne
razlike i z m e u politikog i z n a n s t v e n o g razvoja, kakav paralelizam
m o e opravdati metaforu koja nalazi revolucije u j e d n o m i u drugom?
J e d a n o d a s p e k a t a o v o g p a r a l e l i z m a v e b i m o r a o biti oit.
Politike revolucije najavljuje rastui osjeaj, esto ogranien na j e d a n
s e g m e n t politike zajednice, da su postojee institucije prestale na
odgovarajui nain reagirati na one p r o b l e m e koje postavlja okolina,
koju su s a m e te institucije stvorile. Na vrlo slian n a i n z n a n s t v e n e
revolucije najavljuje rastui osjeaj, opet esto ogranien na usku
p o d s k u p i n u o d r e e n e z n a n s t v e n e zajednice, d a j e postojea para
digma prestala funkcionirati na odgovarajui nain u ispitivanju nekog
aspekta prirode p r e m a kojem j e s a m a t a p a r a d i g m a ranije p o k a z a l a
put. Osjeaj loeg funkcioniranja koji m o e voditi u krizu predstavlja
k a k o u politikom tako i u znanstvenom razvoju preduvjet revolucije.
tovie, iako to sigurno predstavlja rastezanje metafore, ovaj parale
lizam ne vrijedi s a m o za velike promjene p a r a d i g m e , k a o to su one
koje se pripisuju Koperniku i Lavoisieru, v e isto tako za o n e koje su
103
Struktura znanstvenih revolucija
104
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
105
Struktura znanstvenih revolucija
106
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
107
Struktura znanstvenih revolucija
1
Silvanus P. Thompson, Life of William Thomson Baron Kelvin of Largs, London,
1910., I, str. 266-281.
108
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
p r o m j e n a u uvjerenjima p r i r o d i . I a k o l o g i k a u k l j u i v o s t ostaje
d o p u t e n o stajalite o d n o s u i z m e u teorija koje slijede j e d n a iza
druge, o n o j e povijesno neprihvatljivo.
Mislim da bi prije stotinjak godina bilo m o g u e na ovoj toki pustiti
n a m i r u pitanje n u n o s t i revolucija. D a n a s s e t o , n a alost, n e m o e
uiniti, b u d u i da se gledite o v o m p r e d m e t u koje je p r e t h o d n o
elaborirano, ne m o e odrati ukoliko se prihvati najrasprostranjenija
suvremena interpretacija znanosti i uloge znanstvene teorije. Ta inter
pretacija, koja je blisko vezana s r a n i m logikim pozitivizmom, a nije
kategoriki o d b a e n a od s t r a n e o n i h koji su doli kasnije, t a k o bi
ograniila d o m e t i znaenje j e d n e prihvaene teorije, da n i k a k o ne bi
m o g l a doi u sukob s bilo kojom kasnijom teorijom koja predvia
iste p r i r o d n e pojave. Najpoznatija i najjaa o b r a n a o v e o g r a n i e n e
koncepcije z n a n s t v e n e teorije pojavljuje se u r a s p r a v a m a o d n o s u
izmeu suvremene Einsteinove dinamike i starijih jednadbi dinamike
koje potjeu iz N e w t o n o v o g djela Principia. S m o t r i t a o v o g ogleda
te su dvije teorije f u n d a m e n t a l n o nespojive u o n o m smislu koji je
ilustriran odnosom kopernikanske i ptolomejske astronomije: Einsteinova
teorija m o e s e prihvatiti s a m o u z uvjet uvianja d a j e N e w t o n o v a
teorija pogrena. D a n a s o v o gledite zastupa manjina. 2 M o r a m o stoga
ispitati koje mu se zamjerke najee upuuju.
Bit tih zamjerki m o e se obrazloiti na slijedei nain. Relativistika
dinamika nije mogla pokazati da je Newtonova dinamika bila pogrena,
budui da veina inenjera tu dinamiku primjenjuje s velikim uspjehom,
a m n o g i fiziari u izabranim sluajevima takoer. tovie, prikladnost
takve primjene starije teorije m o e se dokazati iz iste one teorije koja
j e , u drugim primjenama, zamijenila staru teoriju. Einsteinova teorija
m o e se iskoristiti kako bi se pokazalo da e predvianja iz Newtonovih
j e d n a d b i biti isto toliko d o b r a k a o i nai mjerni instrumenti u s v i m
p r i m j e n a m a koje zadovoljavaju j e d a n manji broj ograniavajuih
uvjeta. A k o N e w t o n o v a teorija, na primjer, treba pruiti priblino dobro
rjeenje, relativne brzine tijela koja su uzeta u obzir moraju biti malene
u u s p o r e d b i s b r z i n o m svjetlosti. Z a v i s n o o v o m e k a o i n e k o l i k o
drugih uvjeta, izgleda k a o da je N e w t o n o v u teoriju m o g u e izvesti iz
Einsteinove, iji je ona, dakle, p o s e b a n sluaj.
2
Vidi, npr., napomene P. P. Wenera u Filozofija znanosti, XXV, 1958., str. 298.
109
Struktura znanstvenih revolucija
3
James B. Conant, Overthrow of the Phlogiston Theory, Cambridge, Mass., 1950.,
str. 13-16; i J. R. Partington, A Short History of Chemistry, drugo izdanje, Lon
don, 1951., str. 85-88. Najpotpunije i s puno razumijevanja, pregled dostignua
teorije flogistona daje H. Metzger, Newton, Stahl, Boerhaave et la doctrine
chimique, Paris, 1930., dio II.
110
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
4
Usporedite zakljuke do kojih se dolo vrlo razliitom analizom koju daje R. B.
Braithwaite, Scientific Explanation, Cambridge, 1953., str. 50-87, posebno str. 76.
111
Struktura znanstvenih revolucija
112
Priroda nunost znanstvenih revolucija
113
Struktura znanstvenih revolucija
6
R. Dugas, La mechanique au XVII sicle, Neuchatel, 1954., str. 177-185,284-298,
345-356.
115
Struktura znanstvenih revolucija
7
1 . B. Cohen, Franklin and Newton: An Inquiry into Speculative Newtonian Ex
perimental Science and Franklin s Work in Electricity as an Example Thereof,
Philadelphia, 1956., poglavlja VI-VII.
116
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
8
Za elektricitet, vidi ibid., poglavlja VIII-IX. Za kemiju vidi Metzger, op. cit., dio I.
9
. Meyerson, Identity and Reality, New York, 1930., poglavlje .
117
Struktura znanstvenih revolucija
10
E. T. Whittaker, A History of the Theories of Aether and Electricty, II, London
1953., str. 28-30.
11
Za briljantan i posve suvremen pokuaj da se znanstveni razvoj smjesti u ovaj
Prokrustov krevet, vidi C.C. Gillispie, The Edge of Objectivity: An Essay in the
History of Scientific Ideas, Princeton, 1960.
118
Priroda i nunost znanstvenih revolucija
m e h a n i k e p r e o k r e n u o j e o n u m e t o d o l o k u z a b r a n u koja j e nastala
tijekom kemijske revolucije. Kemiari sada pokuavaju objasniti, i to
s velikim uspjehom, boju, agregatno stanje i druge kvalitete onih sup-
stanci koje upotrebljavaju i stvaraju u svojim laboratorijama. M o d a
je a k slian preokret u tijeku u elektromagnetskoj teoriji. Prostor u
suvremenoj fizici nije onaj intertni i h o m o g e n i supstrat koji je upotre
bljavan k a k o u N e w t o n o v o j , tako i u M a x w e l l o v o j teoriji; n e k a od
njegovih n o v i h svojstava ne razlikuju se od onih koja su n e k a d a bila
pripisivana eteru; m o d a e m o j e d n o g d a n a doi do spoznaje t o m e
stoje elektrino pranjenje.
P o m a k o m naglaska sa spoznajnih na n o r m a t i v n e funkcije para
digmi, navedeni primjeri uveavaju nae razumijevanje naina k a k o
paradigme daju oblik znanstvenom ivotu. Ranije s m o u g l a v n o m ispi
tivali ulogu p a r a d i g m e k a o sredstva za izgradnju znanstvene teorije.
U toj ulozi o n a funkcionira govorei znanstveniku o n i m entitetima
koje priroda sadri, o d n o s n o ne sadri, k a o i n a i n i m a k a k o se ti
entiteti ponaaju. Te informacije ine m a p u iji se detalji rasvjetljavaju
zrelim znanstvenim istraivanjem. Budui daje priroda previe sloena
i raznovrsna da bi se m o g l a istraivati p u t e m sluajnosti, m a p a je isto
toliko bitna za neprekidan razvoj znanosti kao i promatranje i eksperiment.
K r o z teorije koje ukljuuju, p a r a d i g m e se pokazuju konstitutivnima
za istraivaku aktivnost. O n e su, m e u t i m , konstitutivne za znanost
i u d r u g i m p o g l e d i m a i to je o n o na to s a d a elim ukazati. N a i
najnoviji primjeri p o s e b n o pokazuju da p a r a d i g m e z n a n s t v e n i c i m a
pruaju ne s a m o m a p u ve, isto tako, i n e k e u p u t e koje su bitne za
pravljenje m a p e . Usvajajui neku p a r a d i g m u znanstvenik stjee teo
riju, metode i standarde u isti mah, i to obino nerazdvojno povezane.
P r e m a t o m e , k a d a se p a r a d i g m e mijenjaju o b i n o i m a m o i znaajne
p o m a k e u o n i m kriterijima koji odreuju legitimnost p r o b l e m a i
predloenih rjeenja.
O v o n a s opaanje vraa na o n u toku od koje je o v o poglavlje
z a p o e l o , z b o g toga to n a m p r u a prvu eksplicitnu n a z n a k u t o m e
zato izbor izmeu suparnikih paradigmi, u pravilu, raa pitanja koja
se ne m o g u razrijeiti kriterijima n o r m a l n e znanosti. U onoj mjeri
(koliko znaajnoj toliko i nepotpunoj) u kojoj se dvije znanstvene kole
ne slau o k o toga s t o j e p r o b l e m , a s t o j e rjeenje, o n e se neizbjeno
119
Struktura znanstvenih revolucija
120
X
121
Struktura znanstvenih revolucija
1
Izvorne eksperimente izveo je George M. Stratton "Vision without Inversion of
the Retinal Image", Psychological Review, IV, 1987., str. 341-360, 463-481.
Suvremeniji prikaz pruio je Harvey A. Carr, An Introduction to Space Percep
tion, New York, 1935., str. 18-57.
122
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
2
Za primjere vidi Albert H. Hastorf "The Influence of Suggestion on the Relation
ship between Stimulus Size and Perceived Distance", Journal of Psychology,
XXIX, 1950., str. 195-217; i Jerome S. Bruner, Leo Postman i John Rodrigues
"Expectations and the Perception of Color", American Journal of Psychology,
LXIV, 1951., str. 216-227.
3
. R. Hanson, Patterns of Discovery, Cambridge, 1958., poglavlje 1.
123
Struktura znanstvenih revolucija
124
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
4
Peter Doig, A Concise History of Astronomy, London, 1950.; str. 115-116.
125
Struktura znanstvenih revolucija
5
Rudolph Wolf, Geschichte der Astronomie, Mnchen, 1877., str. 513-515, 683-
693. Primijetite posebno kako Wolfov opis oteava objanjavanje ovih otkria
kao posljedice Bodeovog zakona.
6
Joseph Needham, Science and Civilization in China, III, Cambridge, 1959., str.
423-429, 434-436
7
T. S. Kuhn, The Copernican Revolution, Cambridge, Mass., 1957., str. 206-209.
126
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
8
Duane Roller i Duane H. D. Roller, The Development of the Concept of Electric
Charge, Cambridge, Mass, 1954., str. 21-29.
127
Struktura znanstvenih revolucija
128
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
10
Galileo Galilei, Dialogues concerning Two New Sciences, prev. H. Crew i A. de
Salvio, Evanston, III., 1946., str. 80-81, 162-166.
11
Ibid., str. 91-94, 244.
12
M. Clagett, The Science of Mechanics in the Middle Ages, Madison, Wis., 1959.,
str. 537-538, 570.
129
Struktura znanstvenih revolucija
130
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
131
Struktura znanstvenih revolucija
13
(Jacques) Hadamard, Subconscient intuition et logique dans la recherche scientifique
(Confrence faite au Palais de la Dcouverte le 8 Dcembre 1945. / Alenon,
n.d.), str. 7-8. Potpuniji pregled, iako takav koji se oslanja iskljuivo na matematike
pronalaske, daje knjiga istoga autora The Psychology of Invention in the Math
ematical Field, Princeton, 1949.
132
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
14
T. S. Kuhn, "A Function for Thought Experiments" in Mlanges Alexandre
Koyr, ed. R. Taton i I. . Cohen, Paris, 1963.
15
A. Koyr, Etudes Galilennes, Paris, 1939., I, str. 46-51; te "Galileo and Plato",
Journal of the History of Ideas, IV, 1943., str. 400-428.
16
Kuhn, "A Function for Thought Experiments", u Mlanges Alexandre Koyr, ur.
R. Taton i I. B. Cohen, Paris, 1963.
133
Struktura znanstvenih revolucija
17
Koyr, Etudes..., II, str. 7-11.
18
Clagett, op. cit., poglavlja IV, VI i IX.
134
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
135
Struktura znanstvenih revolucija
to s e tie istog p r o m a t r a k o g j e z i k a , m o d a e n e k i t a k a v
j e z i k tek biti izumljen. M e u t i m , tri stoljea poslije Descartesa, nae
n a d e za n e t o t a k v o j o uvijek zavise iskljuivo teoriji opaanja i
teoriji d u h a . A m o d e r n o p s i h o l o k o e k s p e r i m e n t i r a n j e u b r z a n o
p r o i z v o d i f e n o m e n e s kojima se ta teorija teko m o e baviti. Sluaj
guska-zec p o k a z u j e da dva ovjeka s istim osjetima na m r e n i c i
m o g u vidjeti istu stvar. Psihologija p r u a i m n o g o drugih d o k a z a u
istom smislu, a sumnje koje iz toga proistjeu pojaava j o i povijest
pokuaja da se uspostavi aktualni jezik promatranja. Niti j e d a n suvre
m e n i pokuaj da se p o s t i g n e taj cilj nije se j o pribliio o p e primje
njivom jeziku istih opaaja. Oni pokuaji koji su najblie tome, dijele
osobinu koja snano potkrepljuje nekoliko glavnih teza ovog ogleda.
O n i n a i m e , o d p o e t k a pretpostavljaju j e d n u p a r a d i g m u , u z e t u bilo
iz vladajue z n a n s t v e n e teorije ili iz n e k o g o d l o m k a s v a k o d n e v n o g
miljenja, nastojei da iz nje eliminiraju sve nelogike i n e o p a a j n e
termine. Na nekoliko m i s a o n i h podruja taj je n a p o r dosta o d m a k a o ,
i to s i z n i m n i m r e z u l t a t i m a . Ne m o e se postavljati pitanje je li vri
j e d n o uputati se u takva nastojanja. M e u t i m , rezultat je j e z i k koji
- k a o i oni koji se upotrebljavaju u znanostima - sadri u sebi m n o g o
oekivanja u o d n o s u na prirodu i gubi svoju funkciju o n o g trenutka
k a d a t a oekivanja bivaju iznevjerena. N e l s o n G o o d m a n u k a z u j e
u p r a v o na taj m o m e n t k a d o v a k o opisuje ciljeve svoje knjige Struk
tura pojavljivanja: " S r e o m , nita ( o s i m p o j a v a za koje se z n a da
postoje) nije u pitanju; jer, pojam " m o g u i h " sluajeva koji ne postoje
ali s u m o g l i postojati, d a l e k o j e o d j a s n o g p o j m a . 1 9 O v a k o o g r a n i
en na izvjetavanje svijetu koji je unaprijed u p o t p u n o s t i p o z n a t ,
niti j e d a n j e z i k ne m o e donijeti s a m o neutralne i objektivne izvje-
taje o n o m e s t o j e d a n o . Filozofsko istraivanje nije j o p r u i l o
19
N. Goodman, The Structure of Appearance, Cambridge, Mass., 1951., str. 4-5.
To poglavlje teksta vrijedi i ire citirati: "Ako svi i samo oni stanovnici Wilmingtona
iz 1947. godine koji tee izmeu 87 i 90 kilograma imaju riu kosu, onda se
riokosi stanovnik Wilmingtona 1947. godine i stanovnik Wilmingtona 1947.
godine koji tei izmeu 87 i 90 kg mogu spojiti u jednu konstrukcijsku definiciju...
Pitanje tome bi li "mogao postojati netko" na koga bi se mogao primijeniti
jedan, ali ne i drugi od ovih predikata, nema nikakva znaaja...kad smo jednom
utvrdili da takova osoba ne postoji...srea je da nita vie nije u pitanju; jer, pojam
"moguih" sluajeva, sluajeva koji ne postoje ali su mogli postojati, daleko je od
jasnog.
136
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
137
Struktura znanstvenih revolucija
138
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
20
H. Metzger, Newton, Stahl, Boerhaave et la doctrine chimique, Paris, 1930., str.
34-68.
139
Struktura znanstvenih revolucija
21
Ibid., str. 124-129, 139-148. Za Daltona vidi Leonard . Nash, The Atomic-
Molecular Theory, "Harvard Case Histories in Experimental Science", Case 4,
Cambridge, Mass., 1950., str. 14-21.
140
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
22
J. R. Partington, A Short History of Chemistry, 2. izd. London, 1951., str. 161 -163.
23
. . Meldrum, "The Development of the Atomic Theory: (1) Berthollet's
Doctrine of Variable Proportions", Manchester Memoirs, LIV, 1910., str. 1-16.
141
Struktura znanstvenih revolucija
24
L. K. Nash, "The Origin of Dalton's Chemical Atomic Theory", Isis. XLVII,
1956., str. 101-116.
142
Revolucije kao promjene poimanja svijeta
25
A. N. Meldrum, "The Development of the Atomic Theory: (6) The Reception
Accorded to the Theory Advocated by Dalton", Manchester Memoirs, LV, 1911.,
str. 1-10.
26
Za Prousta vidi Meldrum, "Berthollet's Doctrine of Variable Proportions",
Manchester Memoirs, LIV, 1910., str. 8. Detaljna povijest postupnih promjena u
mjerenjima kemijskih spojeva i atomskih teina tek treba biti napisana, ali Partington,
op. cit., prua mnoge korisne uvodne napomene koje vode u tom smjeru.
143
XI
NEVIDLJIVOST REVOLUCIJA
145
Struktura znanstvenih revolucija
146
Nevidljivost revolucija
147
Struktura znanstvenih revolucija
1
L. K. Nash, "The Origins of Dalton's Chemical Atomic Theory", Isis, XLVII,
1956., str. 101-116.
2
Za Newtonovu primjedbu vidi Florian Cajori (ur.) Sir Isaac Newton 's Mathemati
cal Principles of Natural Philosophy and His System of the World, Berkeley,
California, 1946., str. 21. Ovaj bi odlomak trebalo usporediti sa Galileovom
vlastitom raspravom u njegovu djelu Dialogues Concerning Two New Sciences,
prev. H. Crew i . de Salvio, Evanston, III., 1946., str. 154-176.
148
Nevidljivost revolucija
149
Struktura znanstvenih revolucija
150
Nevidljivost revolucija
4
U svom djelu Robert Boyle and Seventeenth Century Chemistry, Cambridge, 1958.,
Marie Boas na vie mjesta raspravlja Boyleovim pozitivnim doprinosima
razvoju pojma kemijskog elementa.
152
XII
RAZRJEAVANJE REVOLUCIJA
153
Struktura znanstvenih revolucija
1
Za kratku skicu glavnih puteva do probabilistkih teorija verifikacije vidi Ernest
Nagel, Principles of the Theory of Probability, vol. I, No. 6, International
Encyclopedia of unified Science, str. 60-75.
154
Razrjeavanje revolucija
m n o g o od o n o g rjenika i a p a r a t a , k a k o k o n c e p t u a l n o g t a k o i
manipulativnog, kojima se ranije sluila tradicionalna paradigma. Ali,
nove se paradigme rijetko slue ovim posuenim elementima na sasvim
tradicionalni nain. U okviru nove paradigme, stari termini, pojmovi i
eksperimenti ulaze u nove meusobne odnose. K a o neizbjean rezultat
imamo ono to bismo morali nazvati, iako taj termin nije sasvim ispravan,
n e s p o r a z u m o m izmeu dviju suparnikih kola. Za laike koji su se
rugali Einsteinovoj opoj teoriji relativnosti zato to prostor ne m o e
biti "zakrivljen" - on nije takva vrsta stvari - ne m o e se j e d n o s t a v n o
rei da nisu bili u pravu ili da su pogrijeili. To se ne m o e rei ni za
matematiare, fiziare i filozofe koji su pokuali razviti euklidovsku
verziju Einsteinove teorije. 3 O n o to se ranije podrazumijevalo p o d
prostorom bilo je neto jednolino, h o m o g e n o , izotropno i netaknuto
prisutnou materije. Da nije bilo tako, N e w t o n o v a fizika ne bi m o g l a
funkcionirati. Da bi se prelo na Einsteinov svemir, itavo p o j m o v n o
tkivo, ija su vlakna prostor, vrijeme, materija, sila i tako dalje, moralo
je biti p o m a k n u t o i iznova postavljeno na cjelinu prirode. S a m o ljudi
koji su zajedniki proli ili nisu uspjeli proi kroz tu preobrazbu mogli
bi precizno otkriti u e m u su se sloili, a u e m u su se razili. K o m u
nikacija preko revolucionarne razdjelnice nuno je djelomina. Uzmite
primjer ljudi koji su Kopernika nazvali ludim zato s t o j e objavio da se
Zemlja kree. Za njih se ne m o e rei niti da j e d n o s t a v n o nisu bili u
pravu, niti da sasvim nisu bili u pravu. D i o onoga to su ti ljudi podra
zumijevali p o d " z e m l j o m " bio je utvreni poloaj. Njihova zemlja, u
najmanju ruku, nije mogla biti pokrenuta. U skladu s tim, Kopernikov
i z u m nije bio j e d n o s t a v n o u pokretanju zemlje. Prije bi se m o g l o rei
da se radilo p o t p u n o n o v o m nainu gledanja na p r o b l e m e fizike i
astronomije, koji je n u n o promijenio znaenje " z e m l j e " i "kretanja". 4
B e z takvih promjena koncept zemlje koja se kree bio je ludost. S
druge strane, k a d a su te promjene j e d n o m uinjene i shvaene i
3
Za laika reagiranja na koncept zakrivljenog prostora vidi Philipp Frank, Einstein,
His Life and Times, preveli i uredili G. Rosen i S. Kusaka, New York, 1947., str.
142-146. Za nekoliko pokuaja da se sauvaju gubici ope relativnosti unutar
euklidovskog prostora vidi C. Nordmann, Einstein and the Universe, prev. J.
McCabe, New York, 1922., pogl. IX.
4
T. S. Kuhn, The Copernican Revolution, Cambridge, Mass., 1957., poglavlja III,
IV i VII. Mjera u kojoj je heliocentrizam bio vie od striktno astronomskog
pitanja glavna je tema cijele te knjige.
158
Razrjeavanje revolucija
5
Max Jammer, Concepts of Space, Cambridge, Mass., 1954., str. 118-124.
6
I.B. Cohen, Franklin and Newton: An Inquiry into Speculative Newtonian Ex
perimental Science and Franklin s Work in Electricity as an Example Thereof,
Philadelphia, 1956., str. 93-94.
159
Struktura znanstvenih revolucija
9
Za ulogu oboavanja sunca u Keplerovoj misli vidi E. A. Burtt, The Metaphysical
Foundations of Modem Physical Science, rev. izd. New York, 1932., str. 44-49.
10
Za ulogu reputacije razmotrite slijedei dogaaj: Lord Rayleigh, u vrijeme kada je
njegova reputacija bila uspostavljena, podnio je Britanskom udruenju lanak
nekim paradoksima elektrodinamike. Njegovo je ime pogrekom bilo izostavljeno
kada je lanak prvi put poslan, tako da je u prvi mah bio odbijen kao djelo nekog
"tko u svemu vidi paradokse". Ubrzo nakon toga, s imenom autora na odgovarajuem
mjestu, lanak je prihvaen, uz duboke isprike (R. J. Strutt, 4 ,h Barona Rayleigh,
Johna William Strutt, Third Baron Rayleigh, New York, 1924., str. 228).
161
Struktura znanstvenih revolucija
11
Za probleme stvorene kvantnom teorijom vidi F. Reiche, The Quantum Theory,
London, 1922., poglavlja II, VI-IX. Za druge primjere u ovom poglavlju vidi
ranija pozivanja na literaturu u ovom poglavlju.
162
Struktura znanstvenih revolucija
11
Za probleme stvorene kvantnom teorijom vidi F. Reiche, The Quantum Theory,
London, 1922., poglavlja II, V1-IX. Za druge primjere u ovom poglavlju vidi
ranija pozivanja na literaturu u ovom poglavlju.
162
Razrjeavanje revolucija
12
Kuhn, op. cit. str. 219-225.
13
. T. Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity. 1,2. izdanje,
London, 1951., str. 108.
163
Struktura znanstvenih revolucija
164
Razrjeavanje revolucija
166
Razrjeavanje revolucija
167
XIII
N A P R E D A K KROZ REVOLUCIJE
169
Struktura znanstvenih revolucija
tada je ovaj rascjep, koji sada uzimamo kao priznat, dobio neto slino
dananjoj dubini. Pa ak i danas, da se jo jednom prebacimo iz
jednog podruja u drugo, dio nae tekoe u sagledavanju temeljnih
razlika izmeu znanosti i tehnologije mora se povezati s injenicom
da je napredak oigledno svojstvo oba ova podruja.
Uvianje da smo skloni kao znanost vidjeti svako ono podruje u
kojemu se dogaa napredak, moe, meutim, samo razjasniti, ali ne
i rijeiti nau sadanju potekou. Preostaje problem razumijevanja
zato bi karakteristika napretka bila tako vrijedna panje u odnosu
na pothvat koji se provodi onim tehnikama i ciljevima koji su opisani
u ovom ogledu. Pokazuje se, da ovo pitanje u sebi sadri vie razliitih
pitanja, pa emo ih morati razmotriti jedno po jedno. Meutim, u
svim sluajevima, osim u posljednjem, njihovo razrjeavanje djelomino
e zavisiti preokretu naeg normalnog gledanja na odnos izmeu
znanstvene aktivnosti i zajednice koja tu aktivnost prakticira. Moramo
nauiti da kao uzroke prepoznamo ono to je obino bilo smatrano
efektima. Ako to moemo, fraze kao to su "znanstveni napredak",
pa ak i "znanstvena objektivnost" mogu poeti izgledati djelomino
suvinima. Zapravo, jedan aspekt te zavisnosti ilustriranje maloprije.
Napreduje li neka znanost zato to je znanost ili je ona znanost zato
to napreduje?
Zapitajmo se sada zato bijedan takav pothvat kao to je normalna
znanost napredovao i ponimo od toga to emo se podsjetiti nekoliko
njenih najoitijih karakteristika. Prirodno je da lanovi jedne zrele
znanstvene zajednice u svom radu polaze od jedne jedine paradigme
ili od jednog blisko povezanog skupa paradigmi. Vrlo rijetko se dogaa
da razliite znanstvene zajednice istrauju iste probleme. U tim
izuzetnim sluajevima skupine dijele nekoliko osnovnih paradigmi.
Promatrano s aspekta svake pojedine zajednice, meutim, bez obzira
radi li se znanstvenicima ili neznanstvenicima, rezultat uspjenog
kreativnog rada jest napredak. Kako bi uope moglo biti neto drugo?
Mi smo, na primjer, primijetili slijedee: sve dok su umjetnici teili to
vjernijem prikazivanju kao svom idealu, i kritiari i povjesniari biljeili
su napredak na izgled jedinstvene skupine. Druge kreativne skupine
pokazuju napredak iste vrste. Onaj teolog koji formulira dogmu ili
onaj filozof koji usavri Kantove imperative doprinose napretku makar
171
Struktura znanstvenih revolucija
samo one skupine koja dijeli njegove premise. Niti jedna kreativna
kola ne priznaje kategoriju rada koji s jedne strane jest kreativni
uspjeh, ali s druge strane nije doprinos kolektivnom dostignuu te
skupine. Ukoliko sumnjamo, kao to mnogi ine, u to da neznanstvena
podruja napreduju, to ne moe biti zbog toga to pojedine kole ne
ine nikakav napredak. Prije bismo morali sumnjati zbog toga to
uvijek postoje suparnike kole, od kojih svaka neprekidno stavlja
pod znak pitanja same temelje svih drugih. ovjek koji tvrdi da, recimo,
filozofija nije uinila nikakav napredak, naglaava to da jo uvijek
postoje aristotelovci, a ne da aristotelijanstvo nije uspjelo napredovati.
Ove sumnje u napredak javljaju se, meutim, i u znanostima.
Tijekom pre-paradigmatikog razdoblja, kada postoji mnotvo supar
nikih kola, dokaze napretku, osim unutar kola, vrlo je teko
pronai. To je ono razdoblje koje je opisano u poglavlju II kao razdoblje
tijekom kojeg pojedinci prakticiraju znanost, ali rezultati njihovog
pothvata ne doprinose znanosti kakvu je mi poznajemo. I, opet, tijekom
razdoblja revolucije, kad su fundamentalni ciljevi jednog podruja jo
jednom dovedeni u pitanje, esto se izraavaju sumnje u samu
mogunost kontinuiranog napretka ako se usvoji jedna ili druga od
suprotnih paradigmi. Oni koji su odbacivali newtonijanstvo proglasili
su da bi njegovo vezivanje za imanentne sile vratilo znanost u mrano
doba. Oni koji su se suprotstavljali Lavoisierovoj kemiji smatrali su
da je odbacivanje kemijskih "naela" u korist laboratorijskih elemenata
predstavljalo odbacivanje postignutog kemijskog objanjenja od strane
onih koji bi se zaklanjali iza samoga imena. Slian osjeaj, iako
umjerenije izraen, izgleda da lei i u osnovi suprotstavljanja Einsteina,
Bohma i drugih onoj dominirajuoj probabilistikoj interpretaciji
kvantne mehanike. Ukratko, samo tijekom razdoblja normalne
znanosti napredak izgleda i oit i siguran. Tijekom tih razdoblja,
meutim, znanstvena zajednica i ne moe na drugi nain gledati na
plodove svog rada.
to se tie normalne znanosti, dakle, dio odgovora na problem
napretka lei jednostavno u oku promatraa. Kao vrsta, znanstveni
napredak ne razlikuje se od napretka u drugim podrujima, ali
odsutnost suparnikih kola koje najvei dio vremena uzajamno
stavljaju pod znak pitanja svoje ciljeve i standarde ini da se napredak
172
Napredak kroz revolucije
173
Struktura znanstvenih revolucija
174
Napredak kroz revolucije
175
Struktura znanstvenih revolucija
3
Povjesniari znanosti esto se susreu s ovim sljepilom u posebno upadljivom
obliku. Skupina studenata koji im dolaze iz raznih znanosti vrlo je esto skupina
kojoj predaju s najvie uspjeha. Ali, to je obino i najvie frustrirajua skupina na
poetku. Budui da studenti znanosti "znaju prave odgovore" posebno je teko
natjerati ih da analiziraju stariju znanost u njenim vlastitim terminima.
176
Napredak kroz revolucije
razvijeni isto toliko koliko i nai vlastiti. Ali, samo one civilizacije koje
potjeu od helenske Grke imale su ono to je nadilazilo najrudi-
mentarniju znanost. Najvei dio znanja predstavlja proizvod Europe
tijekom posljednja etiri stoljea. Ni najednom drugom mjestu ili
vremenu nisu se razvile posebne zajednice iz kojih je poteklo
znanstveno stvaralatvo.
Koje su bitne karakteristike ovih zajednica? Oito je da njih treba
daleko vie prouavati. Na ovom podruju mogua su samo probna
uopavanja. Pa ipak, jedan broj potrebnih karakteristika za lanstvo
u nekoj strunoj znanstvenoj skupini mora da je ve vie nego jasan.
Znanstvenik mora, na primjer, biti zainteresiran da rjeava probleme
vezane uz ponaanje prirode. Osim toga, iako njegovo bavljenje
prirodom moe po svom opsegu biti globalno, oni problemi na kojima
radi moraju se odnositi na detaljno. to je jo vanije, rjeenja koja ga
zadovoljavaju ne smiju biti isto osobna ve, naprotiv, moraju biti
prihvaena kao rjeenja od strane mnogih. Ona skupina koja dijeli ta
rjeenja ne mora, meutim, biti izvuena nasumce iz drutva kao
cjeline, ve je prije dobro definirana zajednica znanstvenikovih kolega
po struci. Iako moda jo nenapisano, jedno od najjaih pravila
znanstvenog ivota jest zabrana pozivanja na dravne poglavare ili
na iroku populacijsku masu kada se radi znanstvenim stvarima.
Priznavanje postojanja jedinstvene kompetentne profesionalne sku
pine i prihvaanje njezine uloge kao iskljuivog arbitra strunih
dostignua ima daljnje implikacije. lanovi te skupine, kao pojedinci,
na temelju svoje zajednike obuke i iskustva, moraju biti smatrani
jedinim posjednicima pravila igre li neke druge ekvivalentne osnove
za nedvosmisleno prosuivanje. Sumnjati u to da oni dijele neku takvu
osnovu za procjene bilo bi isto to i dopustiti postojanje nespojivih
standarda znanstvenog dostignua. To bi, meutim, neizbjeno dovelo
do pitanja moe li u znanostima postojati jedna istina.
Ovaj kratki popis karakteristika koje su zajednike znanstvenim
zajednicama izveden je u potpunosti, kao to i treba biti, iz prakse
normalne znanosti. To je ona aktivnost za koju je znanstvenik
svakodnevno obuavan. Uoite, meutim, da je ovaj popis, unato
svojoj kratkoi, ve dovoljan da se takve zajednice izdvoje iz svih
drugih profesionalnih skupina. Uoite, osim toga, da ovaj popis,
177
Struktura znanstvenih revolucija
178
Napredak kroz revolucije
a k t u a l n i m o r g a n i z m i m a koji s u prisutni, o d g o v o r n o j e z a p o s t u p n o
ali s i g u r n o nastajanje razraenijih, bolje a r t i k u l i r a n i h i d a l e k o
specijaliziranijih o r g a n i z a m a . a k i tako i z n i m n o adaptirani organi,
k a o to su ovjekovo o k o ili ruka - organi iji je plan ranije p r u a o
snane a r g u m e n t e u prilog postojanja v r h o v n o g majstora i prethodne
zamisli - bili su proizvod j e d n o g procesa koji se postojano kretao od
primitivnih poetaka ali ne prema bilo kakvom cilju. Uvjerenost da je
prirodni odabir, koji potjee iz p u k e b o r b e i z m e u o r g a n i z a m a za
opstanak, mogao stvoriti ovjeka, zajedno s viim ivotinjama i biljkama,
predstavljalo je najtei i najvie uznemirujui aspekt Darwinove teorije.
to m o g u znaiti "evolucija", " r a z v o j " i " n a p r e d a k " u odsutnosti spe
cificiranog cilja? Takvi termini su se m n o g i m a iznenada uinili protu
rjenima sami po sebi.
Analogija koja p o v e z u j e evoluciju o r g a n i z a m a s evolucijom
znanstvenih ideja lako m o e otii predaleko. Ali, vezano uz pitanja
kojima je rije u o v o m posljednjem poglavlju, ona je gotovo savrena.
Proces koji je u poglavlju XII bio opisan k a o razrjeavanje revolucija
jest i z b o r - kroz sukob unutar znanstvene zajednice - najprikladnijeg
n a i n a za prakticiranje b u d u e znanosti. ist rezultat niza takvih
revolucionarnih izbora, razdvojenih razdobljima normalnog istraivanja,
jest izvrsno prilagoen skup instrumenata koje n a z i v a m o m o d e r n i m
znanjem. Sukcesivni stupnjevi tog razvojnog p r o c e s a o z n a e n i su
poveavanjem artikulacije i specijalizacije. A itav taj proces m o g a o
se dogoditi, k a o to sada pretpostavljamo da se odigrala bioloka
evolucija, bez p o m o i n e k o g postavljenog cilja, neke trajno utvrene
znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju znanja predstavljao
sve bolji primjer.
Svi oni koji su do sada pratili moju raspravu ipak e osjetiti potrebu
da upitaju zato bi proces evolucije uope djelovao. Kakva bi priroda,
ukljuujui i ovjeka, m o r a l a biti da bi z n a n o s t u o p e bila m o g u a ?
Zato bi znanstvene zajednice trebale biti u stanju postii vrstu sugla
snost koja je na d r u g i m podrujima nedostina? Z a t o bi to slaganje
trajalo kroz uzastopne promjene paradigme? I zato bi promjena para
d i g m e n u n o stvarala neki instrument savreniji u bilo k o m smislu od
onih koji su prije toga bili poznati? Na o v a pitanja, o s i m na prvo, ve
je s j e d n e toke gledita o d g o v o r e n o . S druge, m e u t i m , o n a su isto
181
Struktura znanstvenih revolucija
182
Postscript - 1969.
P r o l o j e v e g o t o v o s e d a m g o d i n a o t k a k o j e o v a knjiga prvi p u t
objavljena. 1 Reagiranje kritiara i nastavak m o g r a d a pridonijeli su u
m e u v r e m e n u m o m razumijevanju o d r e e n o g broja p r o b l e m a koje
knjiga p o k r e e . to s e tie o s n o v n i h stvari, m o j e j e gledite g o t o v o
nepromijenjeno, iako sada u v i a m aspekte njegove prvobitne formu
lacije koji stvaraju b e z r a z l o n e t e k o e i n e s p o r a z u m e . K a k o su neki
o d ovih n e s p o r a z u m a bili moji vlastiti, njihova m i eliminacija o m o
guuje da d o e m do razloga koji bi k o n a n o t r e b a o pruiti o s n o v u za
n o v u verziju o v e knjige. 2 U o v o m asu p o z d r a v l j a m p r i g o d u koju
i m a m za skiciranje nunih prepravki, komentiranje nekih ponovljenih
kritika i p r i k a z p r a v a c a u k o j i m a se m o j a m i s a o sada razvija. 3
Nekoliko kljunih potekoa u m o m izvornom tekstu usredotoeno
je oko pojma paradigme, pa s tim i zapoinjem raspravu. 4 U pododlomku
koji slijedi iznijet u poeljnost izvlaenja tog koncepta iz pojma znan
stvene zajednice, ukazujui k a k o se to m o e uiniti, a raspravit u i
184
Postscript - 1969.
6
Eugene Garfield, The Use of Citation Data in Writing the History of Science,
Philadelphia, Institute of Scientific Information, 1964., M. M. Kessler "Com-
186
Postscript - 1969.
190
Postscript - 1969.
191
Struktura znanstvenih revolucija
193
Struktura znanstvenih revolucija
M n o g i m itateljima p r e t h o d n i h poglavlja o v a k a r a k t e r i s t i k a
djelovanja zajednikih vrijednosti izgledala je kao glavna slabost moje
pozicije. B u d u i da inzistiram na t o m e da o n o to je z n a n s t v e n i c i m a
zajedniko nije dovoljno da donese jedinstvenu suglasnost oko takvih
stvari kao to je izbor izmeu suparnikih teorija ili razlikovanje izmeu
obine nepravilnosti i nepravilnosti koja izaziva krizu, p o v r e m e n o me
optuuju da slavim subjektivnost, pa a k i iracionalnost. 9 Ali, takvo
reagiranje ne vodi r a u n a dvije karakteristike koje vrijednosne
p r o s u d b e iskazuju u n e k o m podruju. Prvo, zajedniki dijeljene
vrijednosti m o g u biti vane odrednice skupnog ponaanja, iako ih svi
lanovi o d r e e n e s k u p i n e ne primijenjuju na isti nain. ( D a to nije
9
Vidi posebno: Dudley Shapere, "Meaning and Scientific Change" in Mind and
Cosmos.Essays in Contemporary Science and Philosophy, The University of
Pittsburgh Series in the Philosophy of Science, III, Pittsburgh, 1966., str. 41-45;
Israel Scheffler, Science and Subjectivity, New York, 1967.; te oglede Sir Karl'
Poppera i Imre Lakatosa u Growth of Knowledge.
194
Postscript - 1969.
10
Vidi raspravu na poetku poglavlja XIII, gore.
195
Struktura znanstvenih revolucija
196
Postscript - 1969.
198
Postscript - 1969.
b r z i n i koju j e d o b i l a t i j e k o m t o g i n t e r v a l a . P o d i z a n j e t e i t a
pojedinanih estica moralo bi tada biti ekvivalentno sputanju teita
v o d e u rezervoaru i u slavini. Iz o v a k v o g gledanja na taj p r o b l e m
uslijedila je o d m a h d a v n o traena brzina istjecanja. 1 1
Ovaj bi primjer trebao poeti unositi j a s n o u u o n o to ja podra
zumijevam pod uenjem na problemima da se situacije vide kao sline
j e d n a drugoj, k a o subjekti za primjenu istog z n a n s t v e n o g z a k o n a ili
skice zakona. On bi, istodobno, trebao pokazati zato se p o z i v a m na
o n o posljedino znanje prirodi steeno tijekom uenja odnosa sli
nosti, a zatim u g r a e n o u nain gledanja na fizike situacije prije
nego u pravila ili zakone. Tri problema u m o m primjeru, sva tri ogled
ni primjeri za mehaniare osamnaestog stoljea, razvijaju s a m o j e d a n
z a k o n prirode. P o z n a t k a o n a e l o vis viva on se o b i n o iskazuje na
slijedei nain: "Stvarno opadanje j e d n a k o je potencijalnom u s p o n u " .
Bernoullijeva primjena ovog zakona trebala bi sugerirati koliko je on
bio vaan. Verbalni iskaz t o g zakona, m e u t i m , ako se u z m e s a m za
sebe, doista je n e m o a n . Prikaite ga s u v r e m e n o m studentu fizike
koji zna te rijei i m o e rijeiti sve te p r o b l e m e , ali sada se slui dru
gaijim sredstvima. Tada zamislite to su te rijei, iako sve d o b r o
p o z n a t e , m o g l e govoriti ovjeku koji a k nije p o z n a v a o niti te p r o
bleme. Za njega je to uopavanje m o g l o poeti funkcionirati tek onda
k a d je n a u i o da raspoznaje " s t v a r n o o p a d a n j e " i "potencijalni us
p o n " k a o sastavne dijelove prirode, to znai da prije s a m o g z a k o n a
saznaje neto situacijama koje priroda prikazuje ili ne prikazuje.
O v a vrsta spoznaje ne stjee se iskljuivo verbalnim sredstvima. Do
nje se prije dolazi tako da d o b i v a m o rijei zajedno s k o n k r e t n i m
primjerima k a k o one funkcioniraju u primjeni; priroda i rijei ue se
zajedno. P o s u d i m o j o j e d n o m korisnu frazu M i c h a e l a Polanyja -
o n o do ega dolazi u o v o m p r o c e s u je " p r e u t n o z n a n j e " koje se ui
bavljenjem z n a n o u prije n e g o usvajanjem pravila za to.
11
Za ovaj primjer vidi Ren Dugas, A History of Mechanics, prev. J. R. Maddox,
Neuchatel, 1955., str. 135-136,186-193, kao i Daniel Bernoulli, Hydrodynamica,
sive de viribus et motibus fluidorum, commentarii opus academicum, Strasbourg,
1738., Sec. III. Za opseg u kojem je mehanika putem modeliranja jednog rjeenja
problema u drugo napredovala tijekom prve polovice osamnaestog stoljea vidi
Clifford Truesdell, "Reactions of Late Baroque Mechanics to Success, Conjecture,
Error, and Failure in Newton's Principia ", Texas Quarterly, X, 1967., str. 238-258.
199
Struktura znanstvenih revolucija
201
Struktura znanstvenih revolucija
13
Moda ova poanta nikad ne bi bila potrebna da su svi zakoni kao Newtonovi, a
sva pravila kao Deset Bojih zapovjedi. U tom sluaju fraza "krenje zakona"
bila bi besmislena, a odbacivanje pravila ne bi naizgled impliciralo proces koji ne
podlijee zakonu. Na alost, prometni zakoni i slini proizvodi zakonodavne
djelatnosti mogu se kriti, to pridonosi zbrci.
202
Postscript - 1969.
203
Struktura znanstvenih revolucija
204
Postscript - 1969.
14
Za itatelje "Naknadnih misli" slijedee primjedbe sa skrivenim znaenjem mogu
pokazati put. Mogunost neposrednog prepoznavanja lanova prirodnih obitelji
zavisi postojanju, nakon nervnog procesuiranja, praznog percepcijskog prostora
izmeu obitelji koje treba razlikovati. Ako je, na primjer, postojao opaajni
kontinuum vodenih ptica od gusaka do labudova, trebali bismo biti prisiljeni
uvesti specifian kriterij za njihovo razlikovanje. Slina poanta moe se izvesti
za entitete koji nisu podloni promatranju. Ako neka fizika teorija ne priznaje
postojanje nieg drugog to bi bilo slino elektrinoj struji, onda e mali broj
kriterija koji se mogu znaajno razlikovati od sluaja do sluaja, biti dovoljan za
identificiranje struje iako nema sklopa pravila koja specificiraju nune i dovoljne
uvjete za tu identifikaciju. Ova poanta upuuje na vjerojatnu posljedicu koja
moe biti jo vanija. Kada postoji sklop nunih i dovoljnih uvjeta za identifikaciju
jednog teorijskog entiteta, taj entitet moe zamjenom biti uklonjen iz ontologije
neke teorije. U odsutnosti takvih pravila, meutim, ti se entiteti ne mogu ukloniti;
tada teorija zahtijeva njihovo postojanje.
205
Struktura znanstvenih revolucija
O n o t o j e u p r a v o r e e n o p r u a temelje z a razjanjavanje j o j e d n o g
aspekta o v e knjige: mojih n a p o m e n a neusporedivosti i posljedicama
te neusporedivosti za znanstvenike koji raspravljaju izboru i z m e u
teorija koje slijede j e d n a za d r u g o m . " U poglavljima X i XII tvrdio
s a m da sudionici u takvim raspravama n u n o razliito vide o d r e e n e
e k s p e r i m e n t a l n e ili p r o m a t r a k e situacije kojima obje strane pri
bjegavaju. B u d u i da se rjenici u kojima oni raspravljaju tim situ
acijama ipak sastoje uglavnom od istih termina, m o r a biti da sudionici
u r a s p r a v a m a n e k e od tih t e r m i n a razliito pripisuju prirodi, tako da
j e njihova komunikacija n u n o s a m o djelomina. Stoga superiornost
j e d n e teorije n a d d r u g o m predstavlja n e t o to s e n e m o e d o k a z a t i
raspravom. Ja sam, umjesto toga, inzistirao da svaki sudionik p o k u a
uvjeravanjem preobratiti drugog. Samo, filozofi su ozbiljno pogrijeili
15
Pitanjima koja slijede detaljnije se bavim u poglavljima V i VI "Refleksija" ("Re
flections").
206
Postscript - 1969.
208
Postscript - 1969.
209
Struktura znanstvenih revolucija
211
Struktura znanstvenih revolucija
6. REVOLUCIJE I RELATIVIZAM
18
Shapere, "Structure of Scientific Revolutions" i Popper u knjizi Growth of
Knowledge.
212
Postscript - 1969.
213
Struktura znanstvenih revolucija
214
Postscript - 1969.
7. PRIRODA ZNANOSTI
21
Za ovo pitanje, kao i za iru diskusiju tome to je to posebno za znanosti, vidi
T. S. Kuhn, "Comment (on the Relations of Science and Art)". Comparative
Studies in Philosophy and History, XI, 1969., 403-412.
216
Postscript - 1969.
217
Pogovor
219
Struktura znanstvenih revolucija
* * *
220
Pogovor
221
Struktura znanstvenih revolucija
222
Pogovor
223
Struktura znanstvenih revolucija
224
Pogovor
225
Struktura znanstvenih revolucija
226
Pogovor
227
Struktura znanstvenih revolucija
228
Pogovor
229
Struktura znanstvenih revolucija
230
Pogovor
* * *
231
Pogovor
* * *
231
Struktura znanstvenih revolucija
2
Douglas Lee Eckberg and Lester Hill: The Paradigm Concept and Sociology: A
Critical Review, American Sociological Review 1979., Vol. 44, str. 925-937.
233
Struktura znanstvenih revolucija
3
je najblie upotrebi pojma paradigme u smislu kodifikacije teorija , ali
se od tog shvaanja znaajno razlikuje po t o m e to " d i s c i p l i n a r n u
m a t r i c u " ipak ne treba shvatiti k a o j e d n o osvijeteno polazite koje
daje pravu teinu ulozi konceptualnih problema u izgradnji teorije, to
je znaenje p a r a d i g m e k a o o s n o v e za kodifikaciju teorija, v e prije
kao j e d a n splet preutno dogovorenih p r o b l e m a i m o g u i h solucija za
njihovo razrjeenje. Disciplinarne su matrice uvijek implicitne i nikada
posve artikulirane, to ih stavlja van mogunosti znanstvene rasprave
i o n e uvijek pripadaju o n o m e to K u h n o z n a a v a k a o k o h e r e n t n o s t
istraivake tradicije z n a n s t v e n e zajednice, ili intuitivno znanje
pravilima koje implicira n e k a paradigma.
U literaturi se vrlo esto ovoj implicitnoj vezi izmeu paradigme
i z n a n s t v e n e zajednice govori k a o s t r u k t u r a l n o m a s p e k t u p a r a
d i g m e . Z a razliku o d njenog k o g n i t i v n o g a s p e k t a koji s e o d n o s i n a
s a m e nivoe znaenja p o j m a paradigme, strukturalni aspekt se odnosi
n a s a m u socioloku b a z u K u h n o v e pozicije, istiui znaenje znan
s t v e n e zajednice i z n a e n j e z a j e d n i k i h vjerovanja njenih l a n o v a
kao ona strukturalna obiljeja koja vre permanentni pritisak u smjeru
n e g a t i v n e d e t e r m i n a c i j e ili o g r a n i a v a n j a z n a n s t v e n i k a na o k v i r e
p a r a d i g m e kojoj p r i p a d n o u b a toj zajednici p r i p a d a . N a a l o s t ,
K u h n nigdje p o s e b n o n e odreuje taj p o j a m zajednice definirajui
njegove granice, o d n o s n o kriterije koje neka skupina m o r a zadovoljiti
d a b i s e m o g l a tretirati k a o z n a n s t v e n a zajednica. T o j e r a z l o g d a
n e z n a m o d a l i j e t a z n a n s t v e n a zajednica o d r e e n a i v o t o m z n a n
stvenika u istom gradu, njihovim pripadanjem istoj jezinoj zajednici,
d r a v n i m g r a n i c a m a , ili n e i m d r u g i m . N o , b e z o b z i r a n a t o ,
n e s u m n j i v o je da je ideja "disciplinarne m a t r i c e k a o specifine sup-
kulture z n a n s t v e n e zajednice " z a n i m l j i v a sa sociolokog stanovita
i sigurno je da je zanimljivo pitati koliki su utjecaji o d r e e n o g p o d
neblja, j e z i n e zajednice, strunih drutava, o d r e e n e j e z i k o m i
vjerovanjima, o m e e n e znanstvene javnosti na vjerovanja pojedinog
z n a n s t v e n i k a . T a k o e r b i bilo zanimljivo saznati k a k o s u v r e m e n a
sredstva komunikacija, tisak, televizija, Internet, prevoenje knjiga,
sluajevi interdisciplinarnih istraivanja, vre utjecaj na o v a vjero
vanja. K a k o je n e s u m n j i v o da ti utjecaji postoje, pitanje je m o g u li
3
Robert . Merton: teorijskoj sociologiji, CDD, Zagreb, 1970.
234
Pogovor
s e t a vjerovanja s m a t r a t i d o t e mjere r i g i d n i m ( o t p o r n i m n a p r o
mjene) kako ih je Kuhn opisao.
Najrestriktivnija u p o t r e b a p o j m a p a r a d i g m e i o n o i m e joj je
stvarno pripisana rigidnost, rezervirana je m e u t i m za n i v o znaenja
p a r a d i g m e koji K u h n zove "primjer". P o d p o j m o m " p r i m j e r a " K u h n
misli na "inicirajui, konkretni p r o b l e m i njegovo rjeenje, koje stu
dent susree od s a m o g p o e t k a svog z n a n s t v e n o g obrazovanja, a
koje g a kasnije k a o z n a n s t v e n i k a n e p r e s t a n o u s m j e r a v a p r e k o
znanstvenih tekstova, istraivakih izvjea. To je ono preutno znanje
t o m e k a k o se neto radi, i to se radi k a d a se to neto radi. To je
o n o to b i s m o m o g l i razumjeti k a o ivot o d r e e n tradicijom, ali b e z
svijesti da se r a d i tradiciji, v e n a p r o s t o o d r e e n u djelovanju p r e
utnim znanjem t o m e " k a k o neto treba raditi". U p r a v o o b z i r o m
na tu o d r e e n o s t " t r a d i c i j o m " o v o znaenje p o j m a p a r a d i g m e uvr
uje rigidnost tog p o j m a sve do m e u s o b n e nesumjerljivosti ili
n e m o g u n o s t i komunikacije m e u p a r a d i g m a m a .
M e u t i m , o v o znaenje je i s t o v r e m e n o i najproblematinije od
sva tri navedena. Teko je, naime, vjerovati da je znanstveno nastojanje
m o g u e kao "rutina", odnosno vjerojatnije je da se znanstvenik p r e m a
"primjerima" kao konkretnim "inicirajuim problemima i anticipiranim
rjeenjima", o d n o s i stvarno k a o p r e m a tradiciji. O d n o s i t i s e p r e m a
n e k o m initelju ne n a p r o s t o tako da se " i n i k a o to se prije i n i l o "
v e k a o p r e m a tradiciji, znai zauzeti stav, osvijestiti u sebi da se to
upravo tako inilo kako se inilo, od preutnog znanja doi do svjesnog
znanja i kritikog odnosa. Po m o m miljenju primjena z n a n s t v e n e
m e t o d e zahtijeva kritiki o d n o s p r e m a vlastitim i t u i m p o j m o v i m a ,
p r e m a vlastitim i tuim instrumentima mjerenja i logikim s h e m a m a .
To z a p r a v o znai da znanstvenici uvijek iznova definiraju p o j m o v e ,
o d n o s n o konstruiraju mjerne instrumente. A a k o je to tako, o n d a
" p r i m j e r " ostaje znaajan za znanstveno nastojanje. On vri funkciju
usmjeravanja, ali ne slijepog i ne na " r u t i n u " , v e s a m o u smislu
rasvjetljavanja horizonta spoznatog kako bi se lake odreivale granice
i p r e p r e k e koje tek treba prijei. U k r a t k o , po m o m miljenju, a k o u
z n a n o s t i postoji t a k o n e t o k a o to j e K u h n o v o r a z u m i j e v a n j e
p a r a d i g m e k a o " p r i m j e r a " , o n o n a a z n a n s t v e n a nastojanja n e vodi
slijepo i " r u t i n s k i " , v e t u m a e i horizont z n a n o u o b u h v a e n o g
iskustva utjee na nae razumijevanje djelujui dakle, hermeneutiki.
235
Struktura znanstvenih revolucija
236
Pogovor
238
Pogovor
239
Struktura znanstvenih revolucija
8
H. Martins: The Kuhnian Revolution and Its Implication for Sociology, objavljeno
u T. J. Nossiter, A. H. H a n s e o n a n d S . Rokhan: Imagination and Precision in the
Social Science, Faber &Faber, London, 1972.
241
Struktura znanstvenih revolucija
itd.
9
Larry Laudan: Progress and Its Problems; Towards a Theory of Scientific Growth,
Routledge & Kegan Paul, London and Henley, 1977., str. 77.
242
Pogovor
243
Kazalo pojmova i imena
ad hoc 2 5 , 4 2 , 9 0 , 9 5 Einstein, A. 2 5 , 5 6 , 9 1 - 9 2 , 9 5 , 9 8 ,
Alfonso X 80 101-102, 109, 110, 112-113, 118,
Arhimed 28, 133 151, 158-159, 162, 172, 174, 189,
Aristarh 86 192,214
Aristotel 16, 23, 28, 36, 60, 78, 78-80, elektricitet 17,26-27,29,30-34,59,
83, 128-135, 129, 130, 131, 132, 134, 72-73,84,116-118,127-128,188
141,151,157,214 esencijalna napetost 91
ezoterini problemi 36
F
Bacon, Sir Francis 28, 31,179
Black, J. 28, 81 flogiston 64-71,81-83,91,97,110-111,
Boyle, R. 2 8 , 4 0 , 5 3 , 150-152 113,117,131,165
Brahe, Tycho 38, 165 Franklin, . 23, 26, 27, 30, 32, 73,
128, 131
C
G
Clairaut 93
Coulomb, C. 3 3 , 4 0 - 4 1 , 4 5 , 4 7 , 4 8 Galilei, Galileo 17,43,60,78,128-134,
141,148-149,198
Geologija 23, 34,60
gestalt prebacivanje 97, 121-125,127,
D
130, 132
Dalton, J. (i/ili Daltonova kemija) 90, godinja stelarna paralaksa 38
117,138-143,148,150,189,201
Darwin 180
Darwin, C. 32, 160, 180, 189 H
De Broglie,L. 167
Descartes, R. 53, 60, 115,130, 136, Hutton, J. 28
157, 158, 203
245
Struktura znanstvenih revolucija
Quine.W.V. O. 8
napredak 31-32,49, 169-217
nepravilnosti 73-75, 78, 89, 90, 93-94,
94,111, 132,194-195
neuobiajena znanost 94-101
neusporedivost 114,122,157,159,
razliiti svjetovi 128,159
206-212
revolucije u znanosti 19-22, 103-109
neutrino 3 8 , 9 9
111-113
Newton, Sir Isaac 20,23,24-26,38-40, rjeavanje zagonetki 48-51
246
Kazalo pojmova i i mena
Roentgen, W. 6 8 , 6 9 , 104
roentgenske zrake 68, 69, 70, 72, 104
S
Scheele,C.W. 6 4 , 6 6 , 8 1
slaganje 24,28
slaganje/konsenzus 162,170,181-182
udbenici 145-147
Uran (planet) 125-127
Wittgenstein, L. 5 6 , 5 7
247
P o s e b n o izdanje
Izdava
Naklada Jesenski i Turk
Z a izdavaa
Mio Nejami
Urednik izdanja
Vjekoslav Afri
Prijevod i lektura
Mirna Zeli
G r a f i k i urednik
Mario Ostoji
Izrada o m o t a
Boesauvaj
Tisak
Zrinski d.d., akovec
ISBN 953-222-068-2
UDK 1:001/001.38
KUHN, Thomas Samuel
Struktura znanstvenih revolucija / Thomas S. Kuhn ; < prijevod
Mirna Zeli>. - 2. izd. - Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2002.
(Posebno izdanje)
Prijevod djela : The structure of scientific revolutions. - Bibliografske
biljeke uz tekst.- Kazalo.
ISBN 953-222-068-2
I. Znanost - Filozofsko gledite
420711031