A

1. Drutvene strukture (maiores, minores, plemstvo i puk, komunalno graanstvo)

2. Agrarna privreda (ad pastinandum, ad laborandum, ius ...)

3. Crna smrt 1347./1348. (pojava i irenje, narativni izvori, karantena i lazaret)

4. Kultura blagovanja (vrste namirnica, priprema hrane, kuhinjski i pribor za jelo)

5. Znaajke starohrvatskog graditeljstva (definicija pojma, tipovi crkava i skulpturalna

plastika- romanika

1. Hospitali (financiranje, zbrosnivanje, Domus Christi)

2. Diferencijacija neplemikog stanovnitva (puani, servi, ancile)

3. Trgovina solju kroz sva 3 razdoblja

4. Romanika (graditeljstvo, slikarstvo)

5. Odijevanje (statut, materijali, dijelovi, nakit)

PREDAVANJE (5.03.2014.) - Drutvena povijest i historija svakodnevnice

Drutvena povijest grana je povijesne znanosti koja prouava pojedine dogaaje i

procese koji su oblikovali drutvenu zbilju. Drutvena povijest istrauje pojedine drutvene
strukture i njihove meusobne odnose te svakodnevni nain ivota ljudi u prolosti. Zbog toga
govorimo ne samo o drutvenoj povijesti, ve i o povijesti ili historiji svakodnevnice koja ima
iroko terminoloko znaenje i nije nuno vezana za samo svakodnevni ivot ljudi. Naime,
pojam svakodnevnice znatno je iri, obuhvaa ne samo ljude i njihov nain ivota, ve sve
ono to ih okruuje. Dakle, povijest svakodnevnice istrauje kompletnu ljudsku zajednicu te
je prouava u irem kontekstu. Ona osim drutvenih struktura obuhvaa i gospodarske veze
drutava u prolosti, odnose prema crkvi i pojmove srednjovjekovne pobonosti, odnose
prema znanosti i pisanoj rijei, kolstvu, odnose prema zdravstvu, pravni sustav drutava u
prolosti, ak i osobne strahove ljudi u prolosti, pojmove pripadnosti i sigurnosti, povijest
sporta i igre, ukratko povijest svakodnevnice prouava kompletan ljudski ivot u prolosti.

1
 Ta se grana povijesne znanosti u historiografiji istrauje se ve gotovo cijelo stoljee,
od kraja 19. stoljea. Godine 1879. talijanski povjesniar Molmenti Pompeo izdaje djelo
Privatni ivot Mleana do pada Republike koje je postalo uzorom u istraivanjima ovakve
vrste. Tako se ve od poetka 20. stoljea, ali znaajnije od druge polovice 20. stoljea poeo
istraivati novi smjer historiografskog istraivanja, drutvena povijest, odnosno historija
svakodnevnice. U takvim su istraivanjima prije svega prednjaili francuski povjesniari
okupljeni oko asopisa Anali. Oni su prvi poeli govoriti o procesima dugog trajanja i o tome
kako se ta historiografska istraivanja poznatih povijesnih linosti, poznatih povijesnih
dogaaja i politikih ideologija treba zamijeniti istraivanjima iz procesa dugoga trajanja. Oni
su napustili svako biografsko istraivanje i lansirali su teze da povijest ne oblikuju politiki
dogaaji, ve drutvene strukture, a naglaavali su da se jedno ne moe prouavati bez
drugoga. Prvi su poeli koristiti naziv totalna historija ili nova historija, to je oznaavalo
vieslojno prouavanje ljudskih drutava u prolosti, a odnosio se da se odreeni problem ili
pojava u prolosti to obuhvatnije i to iscrpnije obuhvati i da mu se pristupi metodama i
alatima drugih znanstvenih disciplina koje se dotada nisu smatrale alatima povijesti. Dakle, u
povijesnu znanost polako se poela uvoditi interdisciplinarnost i historiari su sve vie poeli
koristiti alate i sociologa, i kulturnih antropologa, i etnologa, i drugih drutveno-
humanistikih znanosti. Dakle, tako se meu francuskim analistima poela raati ideja o
potrebi prouavanja tzv. procesa dugog trajanja i tzv. nove ili totalne historije. Znanstvenici
koji su prvi pokrenuli ovakve trendove u historiografskim istraivanjima, ali i u svom
nastavnom radu djelovali su unutar 6. sekcije Praktine kole za visoke studije u Parizu, a
njezini istaknuti profesori i osnivai asopisa Anali bili su Lucien Fabvre i Marc Bloch, iako
je ak poznatiji od njih bio njihov uenik i nastavlja Fernand Braudel, poznat po svom djelu
Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., koju je prvi put objavio 1949. godine i koje
je vano jer predstavlja prekretnicu u prouavanju totalne historije. Naime, Braudel prouava
Sredozemlje i sredozemni svijet na tri razine, geografskoj, drutvenoj i individualnoj te
meusobno preplitanje tih razina ini Braudelovu totalnu historiju. Osim tog djela, veliku je
meunarodnu raspravu izazvala i njegova trilogija Materijalna civilizacija, ekonomija i
kapitalizam od 15. do 18. stoljea u kojoj naputa dotada ustaljene principe ekonomske
povijesti, dakle, ne govori vie samo o agrarnoj privredi, stoarstvu, manufakturama,
poecima industrije, ve ekonomske pokazatelje trai u svakodnevnom ivotu ljudi, njihovoj
prehrani, odijevanju, stanovanju, oruu, novcu. Bile su to nove teme koje povjesniari nisu
dotada istraivali i koje su se smatrale temama drugih drutveno-humanistikih znanosti, ali

2
koritenjem njihovih alata, pristupa i paradigmi Braudel polako prvi uvodi interdisciplinarnost
u istraivanjima povijesne znanosti.

Sline je pristupe i paradigme zagovarao belgijski povjesniar Henri Pirenne, koji je

poznat po djelu Povijest Europe od seobe naroda do 16. stoljea. On se koristio metodama i
spoznajama sociologije, ali je istovremeno radio i na arhivskim vrelima te je prvi koji je
upozorio na vanost prouavanja arhivskih vrela razliite provenijencije. Naime, dotada su
povjesniari uglavnom prouavali javno-pravnu grau (spisi nekih javnih osoba, spisi koje je
izdavala neka suverena vlast kao to su kralj, car, papa, gradski zakonici, statuti, zapisnici s
gradskih vijea). Pirenne prvi upozorava da takva vrela odraavaju takvu stvarnost kakva se
vidi s vrha drutvene piramide, odnosno izraavaju takvu stvarnost kakvu vidi taj kralj ili car
koji je izdao taj dokument te Pirenne prvi upozorava da je vano u historiografskim
istraivanjima koristiti i privatno-pravnu grau koja moe dati iri kontekst od onoga na koji
upozorava javno-pravna graa. On takoer upozorava na vanost narativnih vrela, odnosno
vrela koja su pripovjedakog tipa kao to su kronike, anali, ljetopisi, hagiografije, koja
odraavaju onakvu drutvenu zbilju kakvu su je vidjeli njezini suvremenici, odnosno pisci
narativnih vrela. Stoga je Pirenne vaan jer u drugoj polovici 20. stoljea upozorava na
vanost razliitih vrsta povijesnih izvora.

Osim Pirennea, stopama francuskih analista nastavili su i drugi istraivai koji su u

povijesnu znanost unijeli nove pristupe i paradigme strukturalizma i serijalne historije.
Strukturalizam je novi pristup koji zagovara prouavanje drutvenih struktura i njihovih
meusobnih odnosa, a serijalna historija prouava povijesne injenice u serijama koje se
izdvajaju iz povijesnih izvora i koje su meusobno sline pa se mogu usporeivati,
kvantificirati i izdvajati. Dobar primjer serijalne historije su kune epidemije koje se javljaju
na podruju Europe od kobne sezone 1347./1348. kada je kuga, doavi s istoka iz Azije,
odnijela, smatra se, ak 2/3 ukupnog europskog stanovnitva, a nakon toga periodino i
cikliki javlja se svako nekoliko desetljea u Europi te e moriti europsko stanovnitvo do 19.
stoljea. Dakle, za istraivanje pojave crne smrti najbolji je pristup serijalne historije jer se iz
izvora izvlae serije podataka koje su meusobno sline i koje se mogu meusobno
usporeivati i kvantificirati.

Na tim se krilima strukturalizma i serijalne historije razvijaju i nove subdiscpiline

poput mikrohistorije, historijske demografije, kulturalne povijesti i historije mentaliteta. Jedan
od najznaajnijih predstavnika tih smjerova bio je francuski povjesniar Emmanuel Le Roy

3
Ladurie koji je 1975. godine objavio knjigu u malom selu u Pirenejima Montaillou i ta je
knjiga predstavljala prekretnicu u razvoju mikrohistorije jer je nainjena prema
mikrohistorijskim pristupima. Naime, Ladurie ne pie o povijesti maloga sela kronoloki, ve
onako kako ga vide njegovi stanovnici. Ipak, kritiari mu zamjeraju nekritian pristup
izvorima. Naime, on pie o tom selu na temelju inkvizicijskih dokumenata, a priznanja u tim
dokumentima nisu spontana, ve su nastala pod udnim okolnostima pa prema tome
kritiari smatraju da ti dokumenti nisu potpuno vjerodostojni, a na poetku ostaje nejasno i
koju bi to iru regiju ili drugu iru zajednicu trebalo predstavljati to malo selo Montaillou.
Ipak, Ladurieovo djelo je vano jer prvi put u povijesnu znanost uvodi principe
mikrohistorije.

Ipak, dva vana majstora historije mentaliteta su dva francuska povjesniara Georges
Duby i Jacques Le Goff. Duby je vaan zbog svog djela Tri reda i u kojem prvi put govori o
srednjovjekovnoj zbilji na nain koji je zamiljaju suvremenici. On kae da se
srednjovjekovno drutvo sastoji od tri reda, tri skupine ljudi, a to su oni koji rade, oni koji se
mole i oni koji ratuju, odnosno seljatvo, sveenstvo i vitetvo. On pria o doivljaju
srednjovjekovnog drutva na onaj nain kako ga vide suvremenici, odnosno ljudi u srednjem
vijeku. Jacques Le Goff zalae se za jednu drugu povijest, za jedan drugi srednji vijek na
temeljima istraivanja imaginarnog. Njegova knjiga Srednjovjekovni imaginarij polazi od
onoga to su ljudi u srednjem vijeku zamiljali i kako su suvremenici doivljavali
srednjovjekovnu stvarnost. U suprotnosti s tezama analista vraa se prouavanjima biografija,
ali istaknute pojedince predstavlja u irem drutvenom kontekstu iz kojeg konstruira ivot
svih drutvenih masa.

Danas se smatra da se u prouavanju drutva ne moe krenuti od samog vrha

drutvene piramide, ve da treba promijeniti pristup i krenuti od dna piramide, od samih
rubova drutva. Tako je nastala historija marginalnih grupa, a to su one drutvene skupine
koje ive na marginama drutva, na samim rubovima drutva. To su one drutvene grupe koje
su se na neki nain ogrijeile o drutvene norme i zbog toga su stale na sam rub drutvenog
ivota, no nisu jo napravile tolike prijestupe da bi bili potpuno iskljueni iz ivota drutvene
zajednice. Recimo, u srednjem vijeku to bi bili heretici, idovi, a od 16, stoljea i muslimani,
bolesni i siromani koji se ne mogu skrbiti o sebi, osobe nemoralnih zanimanja bez kojih
drutvo ne moe, ali ih na neki nain marginalizira kao to su prostitutke ili krvnici koji su
uvijek prisutni na rubovima srednjovjekovnih drutava. Dakle, historiografija razmatra
probleme postupanja prema takvim osobama i njihovim supkulturama.

4
 Osim historije marginalnih grupa i historije obiaja, koja obuhvaa, primjerice, kulturu
stanovanja, kulturu prehrane i blagovanja, kulturu odijevanja, u socijalnu povijest ubraja se i
historija tijela. Njezin je zaetnik Nijemac Norbert Elias, koji je jo u prvoj polovici 20.
stoljea objavio djelo Civilizacijski proces i koje je postalo popularnije iza Drugog svjetskog
rata, a u njemu se bavi promjenama ljudskog drutva u odnosu na vlastito tijelo nakon 16.
stoljea. Govori o spolnosti, srameljivosti, samodisciplini u pogledu fiziolokih funkcija i to
su teme koje europske historiare zanimaju od kraja 20. stoljea. Pored tih subdisciplina
europska historiografija u 20. stoljeu razvija i druga istraivaka usmjerenja kao to su
intelektualna povijest, historija okolia, psihohistorija i druge subdiscipline koje su danas sve
popularnije u istraivanjima svjetskih i europskih medievista.

Hrvatska historiografija u tom pogledu znatno zaostaje i zadnjih desetljea ta se

moderna europska strujanja odraavaju i na hrvatsku povijesnu znanost te se pie sve vie
doktorata koji su vezani uz drutvenu povijest i historiju svakodnevnice, meutim, u pogledu
koliinskog objavljivanja takvih djela hrvatska historiografija ipak zaostaje. Moe se rei,
kada se govori o socijalnoj historiji, da je kulturalna povijest kod nas najbolje obraena i to
zahvaljujui nekim starijim povjesniarima umjetnosti, primjerice, Ljubi Karamanu i Cviti
Fiskoviu, koji su napisali nekoliko kapitalnih djela iz nae povijesti umjetnosti srednjeg
vijeka. Oni su uglavnom orijentirali na povijest arhitekture, povijest skulpture, odnosno
kiparstva, povijest slikarstva, ali ima i neto djela o povijesti knjievnosti i povijesti glazbe
tako da je taj dio kulturalne povijesti najvie zastupljen u hrvatskoj medievistici. Prva osoba
koja je u hrvatsku medievistiku uvela nove pristupe i paradigme, koje su itavo stoljee
prisutni u europskoj historiografiji, bio je Tomislav Raukar, koji je 70-ih godina prolog
stoljea shvatio vanost privatno-pravne grae koja dotada nije bila u fokusu panje domaih
historiara. Privatno-pravna graa nekakvi su ugovori, spisi, dokumenti koji biljee bilo
kakvu privatnu ili poslovnu djelatnost privatnih poslova, dakle, malih, obinih ljudi. To su
ponajprije notarski ugovori i javnobiljeniki spisi, koji su biljeili, primjerice, prodaju
nekretnina, unajmljivanje nekretnina, udaja keri (ugovor o mirazu), uzimanje obrtnikih
naunika.

Raukar je prvi shvatio da takvi spisi odraavaju pravu stvarnosti, pravu drutvenu
zbilju, a ne nekakvi spisi javno-pravne prirode kao to su zapisnici sa sjednica gradskih tijela
vlasti ili spisi gradskih knezova, kancelara, komunalni statuti. Primjerice, prvi je shvatio da
komunalni statuti odraavaju samo namjeru zakonodavca da uredi novo stanje i da promijeni
postojee stanje. Svi nai komunalni statuti imaju mnotvo odredbi o higijeni i ureenju

5
grada. Splitski statut u svom najstarijem dijelu iz 14. stoljea ima niz odredbi koji brane
vrenje nude na ulici, pogotovo pred tuom kuom ili crkvom i nalau redovito ienje
izmeta s ulica. To je oito odredba koja je nastojala promijeniti postojee stanje jer da nije
bilo izmeta na ulicama zakonodavac ne bi naao svrsishodno unijeti takvu zakonsku odredbu
u statut. Raukar je naao neke primjere za svoje teze u notarskim izvorima. Primjer iz Trogira
u 13. stoljeu pokazuje nehigijensko stanje gradskih ulica. Naime, jedna benediktinka jednu
no nije mogla spavati jer su pod njenim prozorom galamili prolaznici te ih je odluila
potjerati zalivi ih sadrajem svoje none posude. Cijela je stvar zavrila na sudu, a kako su
zapisnici sa suda danas sauvani, tako smo i saznali za taj primjer. Dakle, u istraivanjima
zbilje srednjeg vijeka trebaju se koristiti i javni i privatni spisi. Naime, javni spisi odraavaju
nekakvo idealno stanje, odnosno namjeru zakonodavca da uredi drutvenu zbilju, a privatni
spisi odraavaju stvarno stanje, ono to nije ideal, ve ono to je zakonodavac pokuavao
promijeniti.

Nakon tih kapitalnih djela Tomislava Raukara iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljea
privatno-pravna graa poela se sve vie prouavati i u hrvatskoj medievistici. Sve veu
popularnost povijesti svakodnevnice oznailo je objavljivanje lanka Jakova Stipiia
Inventar zadarskog trgovca Mihovila iz arhiva svete Marije i njegovo znaenje za kulturnu
povijest Zadra, a o tom je inventaru objavio i knjigu 2000. godine. Taj je lanak oznaio
poetak prouavanja historije mentaliteta, kulture stanovanja i odijevanja u srednjem vijeku, a
na tom tragu bile su i dvije splitske povjesniarke Danica Boi-Buani (Privatni i
drutveni ivot Splita u 18. stoljeu) i Nevenka Bezi-Boani (Juditini dvori, Tragom
davnine), a prouavale su splitsku arhivsku grau. Obje su se bavile historijom
svakodnevnice, ali su se bavile ranim novim vijekom i 19. stoljeem. Tako je hrvatska
medievistika zala u polja drutvene povijesti, poele su se sve vie prouavati drutvene
strukture hrvatskog srednjovjekovlja i njihovi meusobni odnosi, a pritom se najvie panje
usmjeravalo plemikom sloju jer su oni, kao nositelji politike vlasti i drutvenog ivota,
najee bili zabiljeeni u povijesnim izvorima. Tek se u novije doba u zadnjih nekoliko
desetljea poela prouavati i puanska drutvena skupina, poelo se pisati o bratovtinama
kao oblicima puanskog okupljanja, obitelji kao temeljnoj jedinici srednjovjekovnog drutva
te posebno poloaj ena u srednjovjekovnoj obitelji pa se tako razvila i enska povijest. Neke
od najznaajnijih znanstvenica koje su se bavile tom granom povijesne znanosti su Zdenka
Janekovi Rmer, Zrinka Nikoli Jakus i Marija Mogorovi Crljenko.

6
 Teme iz svakodnevnog ivota sve su vie poele zanimati domae historiare te se
poela razvijati povijest medicine i povijest zdravstva u srednjem vijeku. Zaetnici su Mirko
Draen Grmek i Vladimir Bazala, a njihov rad danas nastavlja i povjesniarka medicine
Tatjana Buklija, a njezini su radovi o lepri i kugi, odnosno crnoj smrti u srednjem vijeku
oznaili prekretnicu u prouavanju razvoja zdravstvenih sustava u srednjem vijeku. Gordan
Ravani napisao je nekoliko kapitalnih djela o crnoj smrti u sezoni 1347./1348. Razvojem
kolstva u srednjem vijeku najvie su se bavili dominikanci Stjepan Krasi i Franjo anek jer
su dominikanci u srednjem vijeku zaetnici visokokolskog sustava i sveeniki red koji je
najvie doprinio razvoju obrazovanja i obrazovnog sustava u to vrijeme. Franjo anek jedan
je od najplodnijih hrvatskih medievista, bavi se crkvenom povijeu. Posebnu panju kod
domaih znanstvenika izaziva i gospodarska, odnosno ekonomska povijest, a to se posebice
odnosi na mletaku ekonomsku politiku u Dalmaciji u 15. stoljeu. Naime, hrvatska je
historiografija danas napustila stare stereotipe kako je Mletaka Republika namjerno
eksploatirala dalmatinske gradove i uzrokovala njihov ekonomski zastoj te kako je to sve bilo
dio smiljene politike te se priklonila suvremenim miljenjima kako je Mletaka Republika u
fokus svog interesa stavljala republiki centar, dakle, sam grad Veneciju, to je onda
uzrokovalo zanemarivanje njezinih rubnih podruja, njezina Stata da Mar, odnosno mletake
Istre i Dalmacije. Najznaajniji znanstvenici koji su pisali o ekonomskoj povijesti u srednjem
vijeku su Tomislav Raukar, Sabine Florence Fabijanec (trgovina u srednjem vijeku), ime
Perii (pomorstvo i ribarstvo u srednjem vijeku), Dragan Roller i Josip Lui koji su napisali
nekoliko kapitalnih djela o dalmatinskim srednjovjekovnim obrtima.

Osim standardnih tema iz srednjovjekovne svakodnevnice (gospodarstvo, kolstvo,

zdravstvo), u hrvatskoj historiografiji prouavaju se i manje popularne teme, primjerice,
historijska demografija (slika stanovnitva u srednjem vijeku) i migracijska povijest. U tom
polju su se posebice istaknuli Nenad Vekari i Lovorka orali, koja sustavno pie o
migracijama s istonojadranske obale u Veneciju. Meutim, neke teme vezane za
svakodnevni ivot, poput stanovanja, odijevanja, prehrane, drutveni nain ivota,
zabavljanje, povijest sporta i igre danas su u hrvatskoj historiografiji dosta zanemarene. Ima
neto sporadinih istraivanja koja su iskrsnula u nekim irim projektima, ali o tome se danas
ne pie mnogo, iako su u europskoj historiografiji prisutne ve vie od pola stoljea. To je

7
dosta iznenaujue jer postoji obilje izvora na kojima bi se mogle istraivati takve teme.
Naime, nai arhivi uvaju kilometre dune1 grae koje nitko nikada nije proitao.

Historiografija je pola veliki razvojni put od poetnog razmatranja politikih

dogaaja, politikih osoba i njihovih ideologija pa sve do danas kada se sve vie prouava
drutvena povijest i povijest svakodnevnice. U suvremeno vrijeme historiografija je dobila
nove metode, nove pristupe i paradigme, a one podrazumijevaju itav niz parametara koji se
koriste u historiografskim istraivanjima. Suvremeni metodoloki pristupi u prvom redu
podrazumijevaju definiranje istraivakog podruja i istraivakih pitanja. Naime, na poetku
svakog istraivanja mora se upoznati s postojeom literaturom i historiografskim spoznajama
i nakon toga krenuti u istraivanje arhivske grae. Danas vie ne postoje istraivanja u kojima
se ne koriste arhivska vrela.2 Arhivska vrela mogu biti razliite provenijencije, a dijele se na
diplomatika i narativna povijesna vrela. Diplomatika vrela uglavnom su dokumenti, spisi,
ugovori, zapisi te uglavnom se nalaze na jednom listu pergamene. Mogu biti privatno-pravna
graa (dokumenti koji se odnose na privatni posao privatne osobe kao to su notarski spisi,
kupoprodajni ugovori, ugovori o uzimanju obrtnikih naunika, ugovori o mirazima, oporuke)
i javno-pravna graa (dokumenti koje izdaje javna suverena vlast, primjerice, razni ugovori,
razne darovnice, razne grbovnice). Narativna vrela su pripovjedakog tipa (hagiografije, anali,
kronike, ljetopisi) i uglavnom su kodeksi. Moe se nadodati i trea kategorija koja ukljuuje
poluprivatnu, polujavnu grau, a to bi bila graa crkvenih arhiva, dakle, graa koju su
srednjem vijeku izdavale crkvene institucije, primjerice, kaptoli, nadbiskupija. Ona je
polujavna, poluprivatna graa jer su se i samostani u srednjem vijeku smatrali polujavnim,
poluprivatnim prostorom. Crkvenu grau prouavao je Toma Arhiakon, koji je bio kanonik,
za svoje djelo Historia Salonitana. On je kao klerik imao pristup crkvenoj grai dok drugi
ljudi nisu imali pa se zbog toga naziva poluprivatna, polujavna graa. Nakon to smo izabrali
grau koju emo prouavati moramo odabrati njezin kronoloki raspon i teritorijalni opseg
(ambitus i limites grae) kako bismo se tono usredotoili na neko odreeno razdoblje kako
ne bi istraivanje otilo previe u irinu. Nakon toga slijedi prouavanje i iitavanje
dokumenata, a da bismo ih mogli lake statistiki istraivati ti se podaci iz arhivske grae
obino unose u nekakvu digitalnu bazu podataka. Danas postoj automatski filteri pomou
kojih se mogu izvlaiti razne podatke, meusobno ih usporeivati, puno je laka izradnja
1
Kilometar duni - kada bi se svi arhivski dokumenti jedan do drugog posloili na policu to bi bio jedan
kilometar duni. Zadarski arhiv ima 7 kilometara dunih arhivske grae.

8
dijagrama, tablica, grafikona te je mogunost statistike pogreke manje nego da se radi
runo. Nakon to smo statistiki obradili podatke iz arhivskih spisa kree njihova kvalitativna
obrada i interpretacija u duhu vremena u kojem su nastali te naposljetku dolazi se do
zakljuaka na temelju arhivske grae. Svako moderno istraivanje obuhvaa upravo te
moderne pristupe koji se temelje na istraivanju grae razliite provenijencije.

PREDAVANJE (12.03.2014.) - Drutvene strukture srednjovjekovnih komuna na

istonom Jadranu

1. PROTOKOMUNALNO RAZDOBLJE

U protokomunalnom razdoblju od 9. do 11. stoljea dolazi do prvih oblika drutvenog

okupljanja. Istonojadranski gradovi ugledali su se na talijanske komune te njihov razvoj i
zakonodavni okvir. U tom je razdoblju proces drutvenog raslojavanja bio tek na poetku, a
stanovnitvo se zabiljeava kao populus (narod), bez pravnih ogranienja i raslojavanja prema
vani, bez razdiobe prema imovinskim kriterijima. Ova je faza bila pripremna faza prema
stalekom diferenciranju.

Od 11. stoljeu dolazi do prvotnog grupiranja populusa u labave i lako pokretljive

skupine maiores (ugledniji pripadnici drutva) i minores (imovno i drutveno skromniji
pripadnici drutva). Tako prema jednoj ispravi iz Zadra, koja potjee iz 1036. godine, graani
se oznaavaju kao magnates i minimi, isprava iz 1095. godine, takoer iz Zadra, biljei
graane kao velike i male osobe, a prema jednoj biogradskoj ispravi iz 1076. godine, graani
su zabiljeeni kao divites i inopes, odnosno bogati i siromani. Dakle, ovo je raslojavanje
drutva bilo na imovinskoj bazi. Izvori ne govore tko bili ti vei, a tko manji. Maiores su
predstavljali politiku elitu, meutim, minores sve do 11. stoljea pa ak i u 12. stoljeu nisu
bili iskljueni iz upravljanja gradom. Dakle, maiores jo nemaju formalno pravo vladanja te ih
se zbog toga naziva protopatricijatom i trae doputenje od minores, a potvrda odluka
donosila se na gradskim skuptinama rijeju fiat (neka bude). U izvorima iz 11. stoljea
protopatricijat se naziva nobiles (plemeniti). Takav primjer nalazimo u ispravi o osnivanju
benediktinskog samostana svetog Arnira u Splitu, koji se nalazi sjeverno od Zlatnih vrata.
Osniva samostana, splitski nadbiskup Lovro, poziva sve splitske plemie i kler, a plemie
naziva nobiles. Ne zna se koje su obitelji nazivane nobiles.

2. KOMUNALNO DOBA

9
 U razvijenom srednjem vijeku (12.-14. stoljee) sve je ubrzaniji i izraeniji proces
drutvenog raslojavanja. Formalnim izdvajanjem u plemiki stale nastaju zatvorene
drutvene skupine, odnosno stalei. Poetkom 14. stoljea dolazi do kodifikacije gradskog
prava te nastaju gradski statuti po uzoru na talijanske gradove.3 Prvi dalmatinski statuti
nastaju nastali su krajem 13. stoljea, a to su Korulanski i Dubrovaki statut. Splitski statut
dao je sastaviti Perceval iz Ferma, ali original nije sauvan. Moda je i prije postojao statut jer
Toma Arhiakon spominje da je Gargano de Arscindis u 40-im godinama 13. stoljea dao
sastaviti neki kapitular. Splitski statut sastoji se od Percevalovog statuta u 6 knjiga, Knjige
novog statuta i Knjige reformacija. Nakon stvaranja komunalnih statuta, sva vlast prelazi u
ruke plemstva te nastaju consilium generale. Po uzoru na mletaku Serratu iz 1299. godine,
do kraja 14. stoljea donose se statutarne reformacije i plemika vijea zatvaraju se za one
kojima preci nisu bili dio vijea te se onemoguava ulaz bogatijim puanima. Na elu komuna
stoji krug ljudi s usko odreenim poloajem, odnosno stvara se oligarhijski tip vladavine,
stvarna je vlast u rukama plemia. Protopatricijat postaje pravi patricijat, a takvo se stanje
odralo sve do 19. stoljea.

Poetkom 15. stoljea dolazi do diferencijacije neplemikog sloja. Godine 1409.

Ladislav Napuljski prodaje za 100 000 dukata Dalmaciju Veneciji, a od 1409. do 1420.
godine Mletaka Republika, to osvajanjem, to uvjeravanjem, zauzima Dalmaciju. Nova
vlast pozitivno djeluje na ekonomije gradova jer nudi ire trite te se u tim okolnostima
proizvodi dalmatinskih gradova plasiraju u sredinjicu, a dio imunijeg stanovnitva (trgovci,
obrtnici, poduzetnici) izdvojio se u cives, odnosno komunalno graanstvo. Taj se sloj
stanovnitva pribliio se plemiima po prihodima, ali nepripadnost plemikom sloju izdvajala
ih je od elite. To su bile obitelji koje su zakasnile ui u gradsko vijee prije njegova
zatvaranja. One su slijedile primjere plemia i obrasce njihova ivota i ponaanja (odijevanje,
prehrana, heraldiko znakovlje). Dobar primjer prua Ivan iz Umbrije, koji je kao trgovac i
prijevoznik otmjenih tkanina u 15. stoljeu doao u Dalmaciju i obogatio se. Bio je vlasnik
nekoliko jedrenjaka, financijer splitskih obrtnika. Na carskom kardu dao je izgraditi palau de
Augubio, izgraenu u stilu mletake cvjetne gotike, a u Bunetu portala stavio je obiteljski grb.
Mletaka vlada naelno je podravala taj sloj i koristila ga je u odravanju staleke ravnotee.
Mletaka Republika, da bi osigurala lojalnost, dodjeljivala je plemstvo (soprakomitske asti)
ponekim obiteljima, primjerice, trogirska obitelj Cipici (Koriolan Cipico, O azijskom ratu;
Alvise Cipico sudjelovao u bitki kod Lepanta 1571. godine), zadarska obitelj Detrici.

3
Prvi je gradski statut grada Pise iz 1161. godine.

10
Soprakomitske asti, koje oznaavaju dodjeljivanje zapovjednitva nad ratnim galijama,
ponekad su bile nasljedne.

3. PRAVNA KLASIFIKACIJA STANOVNITVA

Pravna klasifikacija stanovnitva ne mora slijediti staleku podjelu drutva. U

srednjovjekovnim komunama stanovnitvo se pravno klasificiralo kao civis, habitator i
forensis.

Civis, odnosno graanin bila je svaka osoba roena u gradu ili distriktu te je u njemu
posjedovala neku nekretninu. Posjedovanje civiteta donosilo je puna graanska prava poput
pravne zatite, povlastica u pravnom i kaznenom procesu, kupnji nekretnina, oslobaanja od
nekih poreza, ali je takoer nosilo sa sobom i neke obveze poput dranja none strae.
Najviu razinu prava imali su nobiles cives koji su imali mogunost upravljanja gradom.
Ostali su imali civitet, ali ne i pravo vladanja. Ipak, postojale su iznimke jer je u nekim
gradovima za vrijeme kuge plemstvo bilo desetkovano pa su u gradska vijea primani i bogati
puani kako bi vijee moglo raditi. Primjerice, u ibeniku je vijee bilo bez kvoruma te je 20
uglednih i bogatih graanskih obitelji primljeno u patricijski sloj. U ibeniku je svake godine
jedna puanska obitelj primljena u plemstvo, dakle, dolo je do stalekog promaknua.
Mletako veliko vijee nakon rata za Chioggiu primilo je zaslune puane u vijee.
enidbenim vezama nije se moglo postati lan vijea. Takoer, osiromaeni plemi nije
mogao oeniti bogatu puanki za obnovu bogatstva.

U kategoriju forensis spadali su doljaci u grad, stranci koji su se krae vrijeme

zadravali u gradu te nisu imali nikakve obveze i privilegije. Ako su se trajno naselili u gradu,
postajali su habitatores, a s vremenom su mogli postati graani uz neke uvjete. U Splitu je
obitelj morala stanovati 6 mjeseci u gradu i tada kupiti nekretninu, izai pred vijee i traiti
civitet. Ukoliko bi im gradsko vijee odobrilo civitet, upisivali su se u knjigu novopridolih
graana. Vidljivo je da je Split bio otvoren prema dolasku novih stanovnika. S druge strane,
ibenik je bio neto zatvoreniji prema pritoku novoga stanovnitva. Tamo je osoba morala
stanovati 12 godina u gradu te kupiti nekretninu. Komune su balansirale izmeu otvorenosti i
zatvorenosti prema strancima. U razdobljima depopulacije stanovnitva (epidemije kuge i
gladi) komune su bile otvorenije prema doljacima. Tako su neke apeninske komune nudile
svima graanstvo: Pisa je spustila obvezu stanovanja u gradu s 25 na 3 godine, Modena je za

11
100 libara prodavala civitet, a Sienna je nalagala distriktualcima preseljenje u grad.
Distriktualci su bili osobe koje su ivjele izvan grada u seoskim zajednicama. Pravni i
politiki poloaj ovisio je o dobivanju civiteta, a oni koji nisu mogli kupiti nekretninu, trajno
su ostajali u poloaju habitatoresa. Ipak, ne zna se pouzdano koliki je udio stanovnitva bio
civis.

U Italiji se u 13. stoljeu osnivaju puke kongrege ili skuptine, odnosno bratovtine, a
one su bile organizacije bogatih graana i puana. Najpoznatije dalmatinske bratovtine bile
su zadarska kola svetog Jakova, dubrovaka bratovtina svetog Antuna i trogirska
bratovtina svetog Duha. Bratovtine nisu bili pravi staleki organi te nisu imale nikakve
politike ovlasti, ve se preko njih iskazivalo bogatstvo i ugled. Mleani su podupirali
osnivanje takvih organizacije kao protuteu plemiima. Bile su neka vrsta obavjetajne slube
koja je izvjetavala Mleane u sluaju pobune protiv nove vlasti. U Dalmaciji su este bile
puanske urote protiv lokalnih plemikih vlasti. Najpoznatija je ona Matije Ivania na Hvaru
od 1510. do 1514. godine, a 1512. godine slini su ustanci izbili u Zadru, ibeniku i Splitu
(voa splitskog ustanka bio je Toma Niger). Mletaka vlast krvavo je uguila pobunu s ciljem
zadravanja postojeeg stanja jer je i sama bila aristokratska republika.

Najnii sloj stanovnitva inila je neslobodna radna snaga, servi i ancile. Oni su bili u
gotovo ropskom odnosu, ali od antikih robova razlikovalo ih je to da njihovi gospodari nisu
imali pravo odluivanja o ivotu i smrti. Servi i ancile radili su kao sluge u patricijskim
kuama i posjedima. Imali su pravo enidbe i raanja djece. Od 13. stoljea sve se vie
odupire kupovanju serva i ancila, a od 14. stoljea dolazi do procesa njihova oslobaanja te iz
1373. godine potjee odluka o zabrani uvoza i izvoza serva na gradskom podruju. Slobodna
radna snaga bili su famuli i famule. Radili su za smjetaj i hranu, a neki su dobivali i
financijsku naknadu za svoj rad. Ponekad su im gospodari oporuno ostavljali nekretnine.
Ipak, spomenute odredbe nisu dovele do nestanka serva i ancila. Primjerice, Ciprijan Zaninov,
splitski trgovac iz druge polovice 14. stoljea, obogatio se prodajom serva i ancila, koje je
kupovao u Bosni, transportirao u Split i dalje prema Italiji, gdje ih je prodavao. Od zaraenog
novca izgradio je palau Ciprianis na Trgu svetog Lovre, poslovnom sreditu grada.

Marginalne skupine bile su one skupine na rubu drutva. Marginalizirani su zbog

negativnog djelovanja (kraa, prostitucija, homoseksualizam), stanja na koja nisu mogli
osobno utjecati (bolest, siromatvo, izvanbrano podrijetlo). Potiskivani su na sam rub

12
drutva, ali zbog potrebe, koristi i socijalne osjetljivosti nisu trajno iskljueni. Ovaj je pojam u
hrvatsku medievistiku uveo Tomislav Raukar.

NOBILES

CIVES

POPULARES

FAMULI

MARGINALCI

Neki je pojedince i skupine drutvo trajno iskljuivalo zbog vjerskih, politikih ili
drutvenih razloga (heretici, Romi, idovi), drutvene nekorisnosti i nepotrebnosti (varalice,
skitnice, prosjaci). Vei broj takvih pojedinaca u dalmatinskim gradovima bio je prisutan
nakon pada Bosne 1463. godine. Drutvena iskljuivost prodire i u samo sredite drutva.
idovi su u dalmatinskim komunama bili tretirani bolje nego u drugim podrujima, ali
sam proces getoizacije oznaavao je iskljuivanje. Godine 1516. Venecija je osnovala prvi
idovski get kako bi ih lake nadzirala. idovi su u njemu imali sva prava, svoje sinagoge,
tijekom dana mogli su se slobodno kretati gradom te im se doputala trgovaka i poslovna
djelatnost. U Splitu je idovski get osnovan u drugoj polovici 16. stoljea u sjeverozapadnom
dijelu Dioklecijanove palae, a u Dubrovniku je osnovan 1546. godine. O skitnicama se
stvarala slika da su paraziti, a takvom su dojmu pridonijele i bosanske izbjeglice. Zbog sve
veeg broja doljaka u dalmatinske gradove, eljelo ih se eliminirati te ih se odvodilo na
zapadnu obalu Jadrana kao jeftinu radnu snagu. U Dubrovniku je etvorica osiromaenih
vlasteoskih mladia 1400. godine pokuala dignuti pobunu protiv dubrovake vlade jer nisu
mogli dobiti neke pozicije. Pobuna nije uspjela te su oni drutveno iskljueni. Slinih je
primjera bilo i zbog osobnog bankrota i izvanbrane trudnoe.

PREDAVANJE (19.03.2014.) - Obitelj i rodbinske veze u komunalnim drutvima

istonog Jadrana

Uvjeti za sklapanje braka:

13
Prvo, pristanak obitelji odnosno roditelja enika i nevjeste. U niim slojevima bilo je vie
slobode pri odabiru partnera, ali patricijske nikada nisu mogle slobodno birati mua. Takoer,
postojali su i tajni brakovi, koji nisu bili poeljni, ali su po kanonskom pravu bili valjani jer je
brak i duhovna kategorija.

Drugo, za sklapanje braka bilo je potrebno dosei odreenu dob ili ius conubi. Splitski statut
propisuje da ene moraju navriti 12, a mukarci 14 godina. Slina je situacija bila i u drugim
komunama.

Tree, trebao se osigurati miraz ili dos. Njegova vrijednost nije bila striktno odreena
zakonskim propisima, a najee se utvrivala prema drutvenim obiajima, odnosno statusu i
ugledu. U Dubrovniku postoji i ograniavanje vrijednosti miraza. Prvo takvo ogranienje
potjee iz 1235. godine i miraz ne smije prijei 200 perpera, a novo ogranienje doneseno je
1423. godine.

Sklapanje braka oznaavalo je izlazak ene iz oeve vlasti i podvrgavanje muevoj

vlasti. Mukarci su naslijedili svu imovinu (kue i zemljoposjede), a u puanskim obiteljima
obrtnike radnje i trgovine. Nain da se sauva ugled ene i obitelji bilo je izbjegavanje
vanbranih seksualnih odnosa. U oporukama vidljivo je da se imovina ostavljala voljenim
enama, ali u brakovima je bilo i verbalnog i fizikog nasilja, zbog ega su takvi suprunici
zavravali na sudu. enidbeni sporovi i parnice izvodile su se pred kanonskim, odnosno
crkvenim sudovima jer je brak bio duhovna kategorija.

Nakon sklapanja usmenog dogovora, slijedila je sponsalia, odnosno brani ugovor

pred javnim notarom kojim se dogovarao nain sklapanja i funkcioniranja brakova,
(potpisivali su ih enik i netko u nevjestino ime - otac, brat, stric), poslunost muu, dobro
ophoenje prema eni, vrijednost miraza. Ukoliko miraz nije bio odreen, sklapali su se
posebni ugovori ili instrumentum dotis. U ponekim statutima spominje se i zarunika kapara
ili pignora koja je bila jamstvo da e se brak sklopiti. Ona je najee bila u obliku novca ili
pokretnina.

Nakon utvrivanja pravnih odnosa, slijedilo je vjenanje. Od 11. stoljea i

gregorijanske reforme crkva je dobila pravo diobe sakramenata. Puani su se vjenavali i u
polju, gumnu, ak i u krevetu, a tako je bilo sve do Tridentskog koncila, otkada se vjenanja
obavljaju u crkvama uz prisustvo svjedoka. Iako su brak i obitelj bili duhovna kategorija,
drava se petljala u privatne ivote graana te je propisivala kazne za mukarce koji su imali

14
ljubavnice, ene preljubnice, a udovice su u splitskoj komuni gubile pravo na suprugovo
nasljedstvo ukoliko su imale ljubavnika.

ene su vodile glavnu rije u kuanstvu, gdje su imale autoritet i ovlatenja, donekle i
neovisnost o muu. Brinule su se za djecu dok su patricijke imale dojilje i dadilje te sluge i
slukinje za ienje. Samo se ienje nije smatralo niijom ulogom, vjerojatno se vie
vezivalo za ene iz praktinih razloga, a ne iz higijene. Naime, veinom se odnosilo na
povrinsko brisanje posua ili sklapanje stolova nakon ruka. ene su se bavile i predenjem,
tkanjem, vezenjem i krpanjem. Puanke su radile i izvan kue na agraru, u obrtnikim
radionicama, kao krmarice ili dojilje. Na takav su stil ivota bile naviknute ve od 7, 8
godine ivota kada su pomagale majkama, a ve su od 10 godine radile u bogatim kuama za
stan i hranu. Po isteku slube mogle su dobiti i financijsku naknadu. Veliku su ulogu imale u
suknarskom obrtu, koji je bio zajednika imovina mukarca i ene, gdje su sudjelovale u
tkanju i predenju. U Splitu je 1384. godine donesena odluka da sve ene koje su radile u polju
bez sluga imaju pravu na polovicu suprugove imovine. Nakon suprugove smrti u pravnom su
pogledu postajale procuratoria, odnosno upravljale su imovinom te su esto bile izvriteljice
oporuka ili commisariae testamenti i imale su dunost raspodjele imovine i plaanja dugova.

Kada se mukarcu i eni pridruilo dijete, nastajala je nuklearna obitelj. Smrtnost

novoroenadi bila je velika, posebice u puanskim obiteljima. Od 12. stoljea nastaju brojni
pedagoki prirunici o odgoju i prehrani djece. Sveenici su s oltara u propovijedima davali
savjete o prokuhavanju vode. Bilo je i pobaaja, edomorstava, planiranja obitelji raznim
kontracepcijskim sredstvima, primjerice od bilja poput goruice. Nakon roenja zdravog
djeteta, ono se dojilo. Dojile su samo puanke dok su patricijske angairale dojilje. U
srednjem vijeku vjerovalo se da dijete sisanjem mlijeka poprima karakterne osobine dojilje pa
im se pridavala velika vanost. Benedikt Kotruljevi opisuje ih da trebaju biti fine, dobre,
pristojne, blijeda tena, trijezne i ne smiju piti vino. Jedan toskanski trgovac ne preporua
nadomjetanje majinog mlijeka kozjim ili kravljim da se dijete ne bude bolesno. Dojilje su
dobivale naknadu za svako dijete koje bi ostavljale kod kue, a poneka su djeca bila emotivno
vezana za njih pa su ih putem oporuka obdarivali raznim legatima.

U odgoju djece sluale su se preporuke brojnih teoretiara koji su govorili i o potrebi

fizikog zlostavljanja djece. Dakle, te su se odgojne mjere smatrale normalnima i ulazile su u
nekakav okvir edukacijskih mjera koji su svi vie-manje slijedili. Fiziko kanjavanje djece
bilo je uobiajeno. Jedan engleski enciklopedist iz 13. stoljea Bartholomaeus Anglicus u

15
svom djelu De proprietatibus rerum kae to otac vie voli svoje dijete, to ga i vie tue.
Uglavnom su i dalmatinski statuti bili usklaeni u odgojnim mjerilima s opim pravilima
ponaanja. Naime, dalmatinski statuti kau da su djeca pod oinskom vlau koja praktiki
traje sve dok otac ne umre ili dok ne doe do formalnog osamostaljivanja djeteta od oca.
Danas nam jo nije jasno kako se to formalno osamostaljivanje odvijalo. Vjerojatno se
sklapala nekakva isprava o emancipaciji u kojoj otac priznaje da sin vie nije pod njegovom
vlau, no ukoliko do tog ina nije dolo sin je bio pod oevom vlau sve do oeve smrti. To
je znailo da roditelji smiju udariti svoju djecu pa ak i uz prolijevanje krvi, kako kae
Splitski statut, no djeca nikako nisu smjela tui roditelje, a u sluajevima smrti oca, djeci su se
dodjeljivali tutori, odnosno curatori koji su preuzimali oevu ulogu. To je mogla biti i majka,
posebice je to vrijedilo za djecu do 3 godine, ali i drugi lanovi obitelji i neke osobe koje nisu
krvno bile povezane s djetetom.

Komune se uglavnom nisu bitnije mijeale u odgoj djece, samo su regulirale

imovinsko-pravne odnose izmeu roditelja i djece, odnosno ureivale su statutarnim
odredbama cjelokupni sustav nasljeivanja. On se provodio kroz oporuke (testamentes,
volontates) kojima se pokojnikova imovina dodjeljivala prema njegovim eljama. Komuna je
sastavljala sva pravila o sastavljanju oporuka, a oporuke su sastavljali javni notari u tono
propisanoj formi, da bi je se sastavilo, trebalo je platiti odreenu javnobiljeniku tarifu, koju
je propisivala komuna svojim statutarnim odredbama, a regulirala je ak nasljeivanje onih
pokojnika koji bi umrli bez oporuke. Tako su djeca imali zakonsko pravo na nasljedstvo
svojih roditelja. Roditelji, naime, nisu smjeli razbatiniti svoju djecu, osim u iznimnim
sluajevima (ako bi im djeca nanijela nekakvu nepravdu, ako bi ih kazneno-pravno optuili).
Poseban teak prekraj, koji se navodi u Splitskom statutu, zbog kojeg je otac mogao
razbatiniti svog sina bilo je openje s njegovom zarunicom ili prilenicom, a keri su se
mogle razbatiniti zbog vanbranih seksualnih odnosa. U tim je sluajevima posebno dola do
izraaja briga komune za ugled obitelji. U sluajevima bezoporune smrti komune su nalagale
da djeci pripada tzv. nuni dio koji je bio odreen statutom i njegova je vrijednost varirala od
grada do grada. U Splitu je to bila treina od onog dijela koju bi sin imao kad bi otac umro
bez oporuke. Meutim, prema sauvanim oporukama vidi se da su djeca vie-manje uvijek
nasljeivala vie od tog nunog dijela. Sinovima se uglavnom ostavljalo nekretnine (kue,
zemljita) dok su keri uglavnom bile isplaivane mirazima. Naime, u srednjem vijeku
potomcima je vanost davao patrilinearni sustav kojim su lanovi obitelji bili povezani po
mukoj liniji i zbog toga je temeljni odnos u obitelji bio onaj izmeu oca i sina, a ne onaj

16
izmeu mukarca i ene. To je posebno vrijedilo za patricijske obitelji gdje su se muka djeca
oekivala kao nasljednici, nastavljai plemikog roda i obiteljskog poslovanja. Zbog toga su
sve obiteljske nekretnine da bi ostale u obitelji trebale pripasti mukim nasljednicima. S druge
strane, u tom kontekstu nasljeivanja obiteljskih nekretnina u poetku su u ranom srednjem
vijeku sudjelovale i ene, ali od 13. stoljea pa nadalje taj se koncept mijenja i posebice u
patricijskim obiteljima obiteljske nekretnine nasljeuju samo muka djeca dok se nasljedstvo
enske djece isplauje mirazima. Dakle, kerka kad bi dobila od oca miraz, prilikom
sklapanja braka zavravalo je svako njezino pravo na oevo nasljedstvo i od oca vie nita nije
mogla traiti.

Miraz je bio jedina imovina koju je ena u braku mogla posjedovati. To je bio skup
dobara koje bi ene dobile kad bi stupile u brak. Taj je miraz osiguravao njezin otac ili
skrbnik ili netko drugi u ime djevojke koja se udaje. Prema sauvanim ugovorima o mirazima
i predbranim ugovorima, kojima se utvrivala vrsta i vrijednost dote, izgleda da su se u
komunalnim drutvima uglavnom sastojali od gotova novca, od pokretnina, a ponekad i od
nekretnina. To je vrijedilo samo za puanske obitelji gdje se davanje obiteljskih nekretnina
kerima nije smatralo velikim gubitkom za obitelj, kao to je to bio sluaj s patricijskim
obiteljima. Vrijednosti novanih miraza nije bila niim striktno odreena, nikakvim
formalnim zakonskim odredbama, ve su se prilikom odreivanja visine miraza roditelji
povodili za postojeim drutvenim obiajima, za drutvenim statusom mladenke. Tako se
vrijednost miraza kretala od nekoliko stotina dukata u patricijskim obiteljima do nekoliko
libara u puanskim obiteljima. U kasnom srednjem vijeku odnos libra i dukata otprilike je 1:6.
Pokretnine, koje je djevojka dobivala u miraz, obino se konkretno ne nabrajaju u sauvanim
spisima, ve se kae samo res mobilia, dakle, pokretne stvari ili se navodi notarska formula iz
koje bi se moglo zakljuiti da se radi o nekakvoj krinji s posteljinom i rubljem koje su ene
donosile u suprugovu kuu. Takve se krinje redovito nalaze na popisima dobara umrlih
osoba. Nakon smrti neke osobe, uvijek se sastavlja inventar, popis svih dobara koje je ta
osoba posjedovala. Na tom se popisu svaki pojedini predmet pronaen u stambenom ili
poslovnom prostoru te osobe posebno navodio, a nekada i opisivao pa postoje opisi odjevnih
predmeta, kaputa, halja, njihovih boja, krojeva. Na tim se popisima dobara nalazi krinja s
posteljinom i odjeom to bi moglo znaiti da su to ene donosile u miraz.

Miraz je s vremenom mogao postati pravo optereenje za obitelj, posebno za one s

vie enske djece i one u puanskim obiteljima koje nisu imale toliko novca za opremu svojih
keri i njihova vjenanja. Stoga su se ponekad osnivali i posebni mirazi fondovi, a ak su i

17
pojedine bratovtine potpomagale svoje lanove prilikom udaje njihovih keri. Takoer nije
bila rijetkost da se miraz isplauje u ratama, posebno je bio sluaj kod visokih patricijskih
miraza, a u sauvanim izvorima ima i primjera da suprug dobije posljednju ratu miraza nakon
to je njegova ena ve umrla. Zbog toga su se siromanijih djevojaka u svojim oporukama
nerijetko sjeali prijatelji, daljnji roaci koji su im ostavljali ili novane legate ili pokretnine
koje su se upotrebljavali za njihove miraze.

Poseban problem pri nasljeivanju obiteljske imovine, time i miraza imala su

nezakonita djeca, tzv. bastardi kako se nazivaju u sauvanim izvorima. U srednjem se vijeku
nezakonito dijete smatra svako dijete roeno izvan braka ili vie od devet mjeseci nakon
prestanka braka ili ona djeca iji otac nije majin mu. Takva su djeca najee na svijet
dolazili kao produkti izvanbranih veza bogatih patricija i njihovih sluavki, a te su ene onda
esto bile izloene pritisku ili poruzi okoline i imale su znatno suene mogunosti za
pronalazak branih partnera. One su najee lakovjerno nasjedale na ulagivanja svojih
gospodara, kojima su ugaale na sve naine, pa i pruanjem vanbranih odnosa, a nije
iskljueno da su neke od njih bile prisiljene na takve odnose sa svojim gospodarima. U
globalu u srednjem vijeku se i nije van crkvenih okvira zaziralo od seksualnih odnosa izvan
okvira braka te je izvanbrano roditeljstvo bilo barem u nekoj mjeri prihvatljivo. Tako je u
kasnosrednjovjekovnom i renesansnom Dubrovniku zabiljeen velik broj izvanbranih veza, a
tomu jo i izvanbrane djece. Danas se ne zna koliko je bilo izvanbrane djece u gradovima
istonog Jadrana te koliko je mogao biti njihov udio u cjelokupnom stanovnitvu gradova, ali
jedno je istraivanje provedeno na dubrovakoj arhivskoj grai izmeu 13. i 15. stoljea i
rezultati kau da je u to doba bilo 94 nezakonite djece u 33 dubrovaka vlasteoska roda. Taj je
broj vjerojatno bio i vei jer veina patricija nije eljela priznati nezakonitu djecu, no, s druge
strane, dosta je vanbrane djece bilo priznato, a neki su ak nosili prezimena svojih roditelja.
U dubrovakim vrelima stoje podaci da su ak i sveenici imali nezakonitu djecu i pritom nisu
ni krili da su roditelji takve djece, a ak su redovito vodili brigu o svojim potomcima. O
nezakonitoj djeci brinule su se komune. Statutarnim odredbama branili su se pobaaji i
edomorstva, a za takve su prijestupe predviali velike kazne, a naputenoj su djeci
osiguravali ivot u nahoditima, to su bile jedne od prvih ustanova koje su pruale socijalnu
skrb. One su takoer nastojale regulirati imovinsko-pravna pitanja izmeu nezakonite i
nepriznate djece i njihovih roditelja, meutim, takvoj su se djeci, najvie pod utjecajem crkve,
ograniavala prava na nasljedstvo svojih oeva. Ako je otac imao zakonite djece ili ak
nasljednika u drugom ili treem koljenu (unuka, neaka, roaka), nezakonito dijete nije imalo

18
pravo na nikakvu imovinu, osim ako ga otac ne bi poimenice spomenuo u oporuci i ostavio
mu kakav oporuni legat. Dakle, nezakonita su djeca mogla naslijediti oevu imovinu, samo
ako je to njihov otac elio.

Rodbinske, odnosno kognatske veze u srednjem vijeku dijele lanovi proirene

obitelji. To je nuklearna obitelj kojoj su se jo pridruili potomci sinova i keri, odnosno
unuci i unuke glave obitelji. Rodbinu pojedinca ine njegovi preci ili potomci unazad dvije ili
vie generacija. Rodbina nije isto to i svojta. Njeguju se i veze sa svojtom, a to su oni
pojedinci s kojima osoba nije nuno u krvnoj vezi, primjerice suprugova ili suprugina obitelj,
dakle, nije krvno povezan, ve se preko enidbe povezao s tom obitelji. Njegovanje
rodbinskih veza karakteristino je prije svega za plemstvo koje je pripadanjem odreenom
plemikom rodu dokazivalo svoj nobilitet. Zbog toga je plemstvo davalo uvijek prednost ivot
u proirenim sloenim obiteljima, a takav su ivot esto suvremenici u svojim zapisima i
kronikama hvalili kao ideal ivota. ak je u nekim oporukama zabiljeeno da odreene osobe
savjetuju svojim potomcima ivot u proirenim, odnosno sloenim obiteljima. S druge strane,
puanske obitelji najee nisu stanovale u proirenim obiteljima, iako su i one pripadale
krugu srodstva unutar kojeg su bile povezane po mukoj liniji. Ti su savezi slijedili iste
interese koji su nadilazili razliite sudbine razliitih nukleusa u toj lozi, no i puanske su
obitelji, kako se moe sauvati iz sauvanih izvora, ipak njegovale pripadnost proirenoj
obitelji i rodbinskim vezama. Notarski izvori upuuju na takve odnose, ponajprije u
oporukama, gdje se nailazi na bogato oporuivanje srodnika u drugom ili treem koljenu,
dakle, roaka ili neaka. U srednjem se vijeku ljubav ne iskazuje samo rijeima, ve i
oporuivanjem vrijednih dobara na samrti pa su neki oporuitelji ostavljali takve legate
svojim srodnicima u drugom ili treem koljenu, ako s njima nisu bili bliski.

Ponekad su pojedinci u krvnom srodstvu stanovali zajedno to je pridonosilo jaanju

rodbinskih veza. To je bilo u prvom redu uobiajeno za patricijski stale, no sauvani izvori
pokazuju da je takvih primjera bilo i meu puanima. U notarskim knjigama moe se pronai
mnotvo ugovora kojim pojedine obitelji dogovaraju zajedniko stanovanje u istom
kuanstvu. To se nazivalo societas habitandi, doslovce zajednica stanovanja jer je ivot u
proirenim obiteljima pruao veu financijsku sigurnost i vei osjeaj obiteljske pripadnosti, a
u tekim ivotnim uvjetima ope neimatine u puanskom sloju takav je ivot bio i
najprikladniji i najlaki. Mogunost stanovanja u veem kuanstvu s ostatkom proirene
obitelji mogla je biti posebno pogodna za mlade ljude jer im je mogla omoguiti to prije
sklapanje braka jer se nije morao odgaati dok par ne stekne uvjete za zajedniki ivot i

19
osnivanje vlastitog kuanstva. Dakle, uzme li se u obzir lo standard ivota puanskog sloja,
ivot u proirenim obiteljima ini se logian i razumljiv.

Meutim, prosjeno srednjovjekovno puanstvo mogli su initi i oni lanovi koji nisu
nuno bili krvno povezani. Naime, esto se dogaalo da zajedno stanuju dvije obitelji koje
meusobno nisu bile u srodstvu, ali se bave istom ekonomskom djelatnou, istim poslom pa
im je zajedniko stanovanje lake. To je posebno bio sluaj s obrtnikim obiteljima jer su se
obrtnike radionice i duani uvijek nalazili su sklopu njihovih stambenih prostora pa je
zajednikim stanovanjem vie obrtnika u obitelji koji su se bavili istom djelatnou,
primjerice postolara ili kovaa, dijelili isti ivotni i radni prostor. Bilo je dovoljno imati samo
jednu radionicu ili jedan duan.

U srednjovjekovnom kuanstvu stanovale su razliite sluge i slukinje, obrtniki

naunici, pomona radna snaga. Ti su lanovi kuanstva podlijegali vlasti glavi obitelji iako
nisu nuno s njim bili u krvnom srodstvu, a s vremenom su se meu svim ukuanima mogle
razviti emocije i osjeaj zajednitva i pripadnosti. Posebno su se meu patricijskim
gospodarima i njihovim slukinjama mogle razviti posebne vrste emocionalnih veza koje su
mogle zavravati i nezakonitom djecom, no arhivska vrela svjedoe i da su se pojedini
obiteljski odnosi mogli razviti i izmeu obrtnikih majstora i njihovih naunika. Tako nije
bila rijetkost da obrtniki majstor svoju ker uda za svog obrtnikog naunika pa je naunik
na taj nain od obinog lana kuanstva postao i lan majstorove obitelji.

Obiteljski odnosi u srednjem vijeku nuno su bili formalni jer se drava na mnoge
naine uplitala u brak i brane odnose, no to ne znai da su oni morali biti i hladni. Neki su se
brakovi temeljili i na emocionalnim odnosima, a s druge strane, u nekim brakovima bile je i
fizikog i verbalnog nasilja o emu danas svjedoe zapisnici s kanonskih sudova pred kojima
su suprunici traili rjeenje svojih problema. Isto je vrijedilo za odnose meu roditeljima i
djecom. Autoritet oca i poslunost djece bile su glavne pretpostavke za dobar obiteljski ivot,
no to ne znai da meu roditeljima i djecom nije bilo ljubavi i drugih emocija. Odgojne mjere,
posebice mjere fizikog kanjavanja, nisu se u srednjem vijeku smatrale niim loim,
pogotovo ne izrazom loeg roditeljstva, o emu svjedoi i citat: ,,to otac vie tue svoje
dijete, to ga vie voli.

20
PREDAVANJE (26.03.2014.) - Srednjovjekovne ekonomije i komunalna drutva
(gospodarske grane)

Ekonomska povijest dosta je zastupljena u istraivanjima domaih historiara,

posebice medievista. Naime, jo je starija historiografija poetkom 20. stoljea pokazivala
veliko zanimanje za ekonomsku povijest Dalmacije, posebice za onu u 15. stoljeu koja se
automatski vee za mletaku gospodarsku politiku u Dalmaciji. Meutim, te gospodarske
teme prouavaju nove pristupe i nove metode. Danas su naputeni stari principi uestalog
ponavljanja mletakih trgovakih zabrana na istonom Jadranu i ne inzistira se toliko na tim
tezama o sustavnom mletakom eksploatiranju dalmatinskih gradova, ve se pokuavaju
novim metodama i novim izvorima opisati stvarni razmjeri mletake ekonomske politike u
Dalmaciji.

Gospodarski initelji odreuju ekonomski standard u srednjem vijeku, a ekonomski

standard utjee i na njihovu staleku pripadnost i socijalni status, profesije, obrazovanje,
odijevanje, prehranu, kulturu stanovanja. Glavne gospodarske grane u srednjem vijeku su:

1. agrarna privreda;
2. stoarstvo;
3. trgovina;
4. pomorstvo i brodogradnja;
5. obrti.

21
1. AGRARNA PRIVREDA

Agrarna privreda bila je temeljna privredna grana koja je osiguravala stanovnitvu

prehranu jer itarice su osnova prehrane srednjovjekovnog stanovnitva. U srednjovjekovnim
gradovima nema dovoljno prostora da se oranice, vinogradi i kukuruz podiu unutar gradskog
recinkta pa onda zemljine parcele uglavnom nastaju oko grada ili u njegovoj neposrednoj
blizini ili neto dalje na komunalnom distriktu, na distriktualnom prostoru komune.

Zadarski distrikt bio je povrinom znatno vei od splitskoga i koji je bogatiji

povrinama plodne zemlje. Prostirao se gotovo cijelim zadarskim zaleem: Astarea, odnosno
prvi dio koji je jo u ranom srednjem vijeku pripadao zadarskoj komuni, a onda se dalje irio
prema sjeveru i do 15. stoljea obuhvatio je itav prostor Ravnih kotara sve na sjeveru do
Velebitskog kanala; na istoku se prostirao od Petrana, od ninskog distrikta, do polovice
Vranskog jezera, dakle obuhvaao je i dio vranskog distrikta; prostirao se i na otoke Ugljan i
Paman jo od ranog srednjeg vijeka.

Splitski distrikt bio je znatno manji povrinom i siromaniji plodnim povrinama.

Problem je bio u geografskom poloaju jer su ga sa sjevera zatvarali Kozjak i Mosor.
Prostirao se na zapadu od Dilata, tono po polovici Katelanskog polja, koji je bio granica
izmeu splitskog i trogirskog distrikta, a na istoku do rijeke rnovnice. Splitski distrikt nije se
imao mjesta iriti prema sjeveru, a s jedne strane ograniavale su ga Poljica, a s druge strane
trogirski distrikt. Najplodniji dio tog distrikta bilo je Splitsko polje koje je povrinom bilo
veoma malo, prostiralo se od najistonije zida nekadanje Dioklecijanove palae, odnosno od
predjela Luac prema istoku i dananjim predjelima Bavicama, Firulama, Trsteniku, njanu i
Pazdigradu. Ovi su toponimi poznati pod dananjim imenima jo od srednjeg vijeka, tonije
od 13. stoljea kada se u Splitu razvija notarijat i od kada u Splitu potjeu prvi notarski
dokumenti. Otoni dio distrikta nije bio tako bogat kao zadarski, a Split je posjedovao samo
otok oltu i polovicu otoka iova, koji je dijelio s Trogiranima. Bra je cijeli srednji vijek
bila zasebna komuna koju su Spliani nastojali u nekoliko pokuaja uvrstiti u svoj komunalni
sastav, meutim, u tome nikako nisu uspijevali. ak su u doba anuvinske vlasti splitski
poslanici pisali kralju Ludoviku Anuvincu da uvrsti Bra u njihov komunalni distrikt, no to
se nikada nije dogodilo.

Agrarnom su se privredom u srednjem vijeku bavili svi drutveni slojevi, od najviih

do najniih. Siromani puani na poslovima na agraru sudjelovali su svakodnevno i
neposredno dok su vii drutveni slojevi, prije svega gradski patriciji i bogato komunalno

22
graanstvo te imuni klerici, svoje posjede davali u najam. Pri tom su svoj dio prihoda
dobivali u obliku naturalne rente ili ponekad u obliku novca. Vii drutveni slojevi gomilaju
zemljoposjede i kupuju velike zemljine parcele kao sredstvo reprezentacije i iskazivanja
svoje drutvene moi dok, s druge strane, siromani puani takoer nastoje stei
zemljoposjede. Oni su kupovali uglavnom malene zemljine parcele kako bi osigurali
osnovne egzistencijalne uvjete. Meutim, veina puana nije bila financijski sposobna
priutiti ak i tako mali zemljoposjed pa je vei dio puana unajmljivao zemlju, a ta je zemlja
bila najee u posjedu crkve ili gradskog patricijata.

Postoje dvije vrste zakupa zemlje, to se da zakljuiti na temelju sauvanih izvora.

Sauvan je veliki broj ugovora u notarskim knjigama kojima se pojedini puani, ne samo
teaci, ve i obrtnici, mornari, ribari, dakle, puani raznih zanimanja i profesija vezuju uz
zemlju ili im je to bio dodatni dio izvora prihoda ili hrane.

1. zakup ad pastinandum

Ova je vrsta zakupa pretpostavljala uzimanje prazne zemljine estice radi podizanja
odreenih poljoprivrednih kultura na njoj, radi podizanja nasada i daljnjeg obraivanja tih
nasada. Uvjeti obraivanja zemlje ovisili su o veliini zemljine estice. Naime, teak je jedne
mogao obraditi samo jedan dio zemlje, a druge godine drugi dio, zatim tree godine trei dio i
tako dok itava zemljina estica ne bude obraena, ali to je sve ovisilo o veliini zemljine
parcele. U nekim istraivanjima utvreno je da su dalmatinski teaci mogli zajedno sa svojim
obiteljima godinje obraditi ak pola hektara zemlje, otprilike oko 5000 metara kvadratnih. To
je bio zahtjevan fiziki posao jer tada nije bilo nikakvih poljoprivrednih poslova. Zbog toga je
teak, ako je odreeni broj godina obraivao te nasade koje je sam podignuo, stjecao tzv.
emfiteutsko pravo ili ius emphiteuticum. To je pravo obuhvaalo pravo vlasnitva nad
nasadima koje je teak sam svojim radom podignuo. Ti su nasadi i dalje bili na tuoj zemlji i
dalje je vlasniku zemlja morao plaati odreenu rentu, bilo u naturi, bilo u novcu, a ona je
ovisila o koliini uloenog. Najee je to bila naturalna renta u vidu 1/3 ili 1/4 prinosa sa
zemlje. Emfiteutskim pravom stjecao je pravo vlasnitva nad nasadima koje je sam podignuo i
koje je iz godine u godinu obraivao. Prema Splitskom statutu teak je morao ak 20 godina
obraivati nasade koje je sam podignuo kako bi stekao nad njima emfiteutsko pravo. To su
bili vie-manje teki uvjeti rada, ali dugorono takva je vrsta zakupa bila povoljna za teake
jer su stjecali pravo vlasnitva nad tom poljoprivrednom kulturom. Takva su prava vladala u
svim dalmatinskim komunama, a poneto su se razlikovala od grada do grada. Primjerice,

23
trogirski teaci bili su u neto povoljnijem poloaju jer su, osim vlasnitva nad nasadima,
stjecali pravo vlasnitva i nad polovinom zemlje. Tako je bilo i u Koruli. U Kotoru su pravo
vlasnitva stjecali nad treinom zemlje. U Splitu su stjecali samo poljoprivredne kulture, a
onda su vlasniku zemlje svake godine i dalje plaali rentu.

2. zakup ad laborandum

Takva se vrsta zakupa uzimala radi obraivanja ve podignutih nasada. Kratkorono je

bilo povoljno za teake jer su ve prve godine mogli ubirati prihode sa zemlje i tako plaati
rentu vlasniku te zemlje, ali u konanici nisu stjecali nikakvo pravo vlasnitva. Oni su samo
obraivali ve podignute nasade, plaali rentu vlasniku zemlje u vidu prinosa, a ostatak
zadravali za sebe. Takav se ugovor o obraivanju ve postojeih nasada uglavnom sklapao
na nekoliko godina, a teak je uvijek mogao prekinuti ugovor tako da bi jednostavno prestao
obraivati zemlju. Naime, komunalni statuti tono su propisivali koje su dunosti teaka koji
je uzeo zemlju u zakup pa se na primjer tono propisivalo kada se vinograd mora okopavati,
kada se mora obrezivati i sve ostale poslove raditi. Ako teak ne bi na vrijeme izvravao sve
svoje obveze koje su bile propisane statutarnim pravom, tada se prekidao ugovor, a teak je
gubio sve svoje prinose sa zemlje.

to se tie poljoprivrednih kultura, a to se moe zakljuiti iz sauvanih ugovora o

zakupu zemlje, ini se da su se najee podizali vinogradi (vineri), odnosno vinova loza iako
u ugovorima obino ne stoji o kojoj se kulturi radi, ali se kae da se unajmljuje vinograd,
oranica ili vrt. Stoga se moe samo pretpostaviti koje su se kulture podizale na zakupljenim
zemljama. Statuti potiu uzgajanje i drugih poljoprivrednih kultura, primjerice maslina. U
Splitskom statutu tono je propisana na koliko trsova vinove loze se mora posaditi koliko
stabala maslina. Tako je komuna poticala razvoj maslinarstva jer je ulje bilo jedno od vanih
proizvoda potrebnih ivotu komune, ali i za trgovinu i izvoz.

Stalna potreba dalmatinskih komuna za itom uvjetovala je i sadnju itarica. Problem

sa itaricama bio je to one zahtijevaju veu povrinu zemlje nego vinogradi. Nije ni svejedno
koje e se itarice posaditi jer jeam ima etiri puta vei prinos nego penica. Zbog toga je
jeam temelj prehrane siromanih stanovnika. Braudel kae u svojoj sintezi Strukture
svakidanjice da su se itom hranila samo malo djeca i gospoda. Dakle, temelj prehrane
stanovnitva niih drutvenih slojeva bio je jeam, razne jemene kae i razne zobene kae.
Te se itarice najvie spominju u statutima i najee su se sadile. Sadnja itarica ovisi o
veliini komunalnih distrikata. to je komunalni distrikt vei, ima vie mjesta za velike

24
oranice. Istraivanja su pokazala da se na zadarskom distriktu, neposredno oko grada u prvom
krugu zadarskog distrikta, uglavnom uzgajala vinova loza. Tu su nicali najee vinogradi i
eventualno vinogradi dok je drugi krug distrikta bio potpuno zasaen itaricama. S obzirom
da je taj dio bio dosta udaljen od komunalnog centra, onda su na tim oranicama ivjeli
kmetovi na kmetskim selitima koji su svakodnevno obraivali oranice. U Splitu to nije bio
sluaj jer je manji i jer nema toliko udaljenih mjesta distrikta koja se ne bi mogla
svakodnevno prevaliti. Splitski teak koji ivi u gradskom recinktu svakodnevno moe na
konju ili magarcu prevaliti udaljenost do njana gdje se nalazila njegova zemljina parcela ili
ak do nekih udaljenijih mjesta poput Dilata, na samom rubnom podruju koji granii s
trogirskim distriktom, ili do Vranjica. S obzirom da je taj distrikt dosta suen, to su sve
udaljenosti koje se mogu svakodnevno prevaliti. Stoga u splitskom distriktu nema kmetova
koji na kmetskim selitima obrauju oranice, ve teaci koji ive u gradskom recinktu ili
gradskim predgraima svakodnevno obrauju te zemljine povrine. U splitskom distriktu,
kada govorimo o rasprostranjenosti poljoprivrednih kultura, nema stroge podjele kao u Zadru
i na njemu se nalaze izmijeane zemljine parcele. Na nekima se uzgaja vinova loza, na
nekima itarice. Taj uzgoj itarica, ne samo u Splitu, ve i na povrinom znatno veem Zadru
nikada nije dovoljan. Stoga u dalmatinskim komunama vlada permanentna potreba za itom.
ito se stalno uvozi, a komune na sebe preuzimaju obvezu skladitenja tako da uvijek ima
odreena koliina hrane u gradu.

Vrtovi se uglavnom podiu u neposrednoj blizini grada i u gradskim predgraima, ali

ima ih ak i unutar gradskog recinkta. U sauvanim ugovorima o prodaji nekretnina da su se
prodavale kue s vrtovima. Ne moe se tono znati to se u tim vrtovima uzgajalo. Vjerojatno
su to bile mediteranske kulture, voe i povre koje je uzgajao sloj ljudi koji su se zvali
ortulani, to znai da je njihovo glavno zanimanje bio uzgoj voa i povra koje se kasnije
prodavalo na gradskim trnicama. U Splitu je trnica bila na glavnom gradskom trgu, Trgu
svetog Lovre, a druga vana trnica nalazila se pred vratima od Pisture. Postojao je i riblji trg,
ali ne moemo ga tono locirati. Moda se nalazio na dananjem Vonom trgu, u blizini
mletakog katela, jer je to bilo najpraktinije s obzirom na blizinu gradske luke koja se
prostirala uz juno proelje Dioklecijanove palae.

25
2. STOARSTVO

Stoarstvom se uglavnom bavilo distriktualno stanovnitvu komune iako su meso i

mesni proizvodi, dakle stoka openito, bili vani za itavo stanovnitvo komune. Prije svega
to se odnosi na meso i mesne preraevine kao dio prehrane stanovnitva, a o tome koliko je
meso bilo vano, svjedoe komunalni statuti koji redovito reguliraju prometovanje mesom i
ivom stokom. Primjerice, Splitski statut zabranjuje izvoz goveda, krava, svinja, ovnova i
bravi na otok Hvar u doba njihove najvee potranje, a to govori o trgovakim odnosima
Splita i Hvara u to doba. Osim u prehrani stanovnitva i trgovini, stoka, meso i mesno
preraevine imaju iru gospodarsku ulogu. Prije svega, stoarski proizvodi vani su u obrtima
jer su vane sirovine za koare, postolare, krznare. Takoer, velika je vanost stoke u
poljoprivredi gradova. Primjerice, teglea marva koja se koristi pri oranju, posebice volovi, a
odlazak teaka na vinograd ili oranicu ne moe se zamisliti bez magarca, koji prevozi i ljude i
opremu potrebnu pri radu. Proizvodnja sukna i bojenje tkanina ovise o stoarskom proizvodu,
vuni, a ona se uglavnom dobavljala od distriktualnog stanovnitva. Ako tome dodamo vanost
konja pri transportu ljudi ili obrani komune, onda je stoka jedno od glavnih resursa u
srednjem vijeku.

Struktura vlasnika stada stoke neraskidivo je povezana sa strukturom vlasnika

zemljinih posjeda jer ne moe se posjedovati stoka bez panjaka na kojima bi se stoka
prehranjivala. Moe se, dakle, zakljuiti da su vlasnici stoke bili uglavnom gradski patriciji,
plemstvo i crkva, koji u svojem posjedu imali i vei dio zemljinih estica. U tom udjelu neto
manje sudjeluju i puani, ali je jako malen, to pokazuju najnovija istraivanja. To nije udno
zbog specifinog naina uzgoja i odvoenja na ispau. Naime, jedna splitski teak u 14.
stoljeu, koji od jutra do mraka radi u svom vinogradu, jednostavno nema vremena baviti se
stoarstvom, isto kao i neki zadarski obrtnik u 13.stoljeu, koji po cijeli dan sjedi u svojoj
radionici i kuje maeve. Prema tome, bavljenje stoarstvom glavno je obiljeje distriktualnog
stanovnitvo, koje ukoliko ne moe sebi priutiti kupnju stada stoke, uzima stoku u najam, a
isto tako i panjake. Obradive povrine uglavnom su se koristile za uzgoj poljoprivrednih
kultura, tako da je panjaka u komunama bilo zaista malo i komune su u svojim statutima
regulirale kada e se, kako i gdje odvoditi stoku na ispau. Splitski statut odreuje da se stoka
moe odvoditi na ispau samo na brdo Marjan dok je itavo veliko podruje od rijeke Jadro
do rijeke rnovnice bilo rezervirano iskljuivo za uzgoj poljoprivrednih kultura koje su
sluile za prehranu stanovnitva.

26
 Stoke u gradovima gotovo da i nije bile. Komunalni statuti uglavnom su zabranjivali
dranje stoke u gradu. Ona se mogla dovoditi samo u sajmine dane, kada se plaala posebna
pristojba, odnosno carina za trgovinu stokom, a eventualno su komune dozvoljavale dranje
manjeg broja stoke u gradovima, uglavnom sitnije stoke. Zadarska je komuna zabranjivala
dranje svinja u gradu, ali su poseban status imale tzv. svinje svetoga Antuna, koje su izravno
povezane s hagiografijom toga sveca. Naime, prema hagiografiji, svetog Antuna Pustinjaka
opsjedali su razni demoni, koji su poprimali razne oblike, izmeu ostalog i oblik svinje.
Meutim, sveti Antun uspio je pobijediti tu svinju i vratiti joj miroljubljivu ud i zato su u
Zadru svinje svetog Antuna imale poseban status. Naime, one su ivjele na ulicama, gdje su
jele smee i tako istile grad, a u vrijeme kolinja ubijale su se i njihovo meso dijelilo se
sirotinji, a onda su se sljedee godine izabirale nove svinje svetog Antuna koje su obavljale
funkciju ienja grada. Osim svinja, ni krupnija se stoka nije smjela drati u gradu. Splitski
statut postupno je zabranio dranje goveda, a dozvoljavao je samo manji broj stoke u gradu
koji je sluio za poslove u polju. Zna se da je dio stanovnitvo dralo volove i drugu tegleu
marvu jer je komuna posebnim statutarnim odredbama regulirala iznajmljivanje takve stoke.
Dakle, ako se trebao obaviti neki poljoprivredni posao, a nema za to alata, odnosno
pripadajuu stoku, onda se moglo unajmiti vola za oranje.

Opskrba stanovnitva hranom obavljala se preko mesnica, koje su se nalazile pod

komunalnim nadzorom. Naime, trgovina mesom davala se u zakup, a zakupnik je morao
komuni platiti tzv. datio beccharie, odnosno dau mesnice, porez mesnice. Nakon to bi
komuna ubrala svoj dio prihoda, zakupnik je mogao trgovati mesom u komunalnoj mesnici, a
statuti su zabranjivali bilo kakvo drugo trgovanje na otvorenim prostorima, trnicama ili
tandovima. Zakupac je brinuo o itavom poslovanju mesnice, o njezinu inventaru, opskrbi
mesa, zapoljavanju mesara i njihovim plaama, ali je komuna nadzirala mesnice
nadzornicima koje je sama postavljala iz redova gradskog patricijata. Mesnica je ujedno bila i
klaonica. O tome nas podrobno izvjetavaju komunalni statuti. ak navode koje su se vrste
mesa prodavale: perad, govedina, svinjetina, jarevina, kozetina, ovetina i meso druge sitne
stoke, ak i divljai poput jelenjeg mesa, zeetine ili jarebice, a prodavalo se i usoljeno meso,
najee svinjetina i njezine preraevine. Meso se prodavalo po teini, vagano na posebnoj
vagi koja je bila badarena na komunalnim mjerama. U razdoblju komunalne autonomije
svaka je komuna imala svoje mjere za teinu, duljinu, povrinu, a u doba mletake uprave te
se mjere uglavnom uklapaju u mletaki mjerni sustav. Mjere su bile propisane statutarnim
odredbama. Splitski statut nalae da vaga mora biti smjetena dalje od mesarskog stola kako

27
bi kupac tono mogao vidjeti koliini izvaganog mesa i kako ne bi moglo biti nikakvih
prevara. Meutim, prevara je bilo, a o tome izvjetavaju komunalni statuti. Korulanski statut
navodi da se na otoku esto mjeri neispravnim vagama i odreuje kaznu o isplati dae u
dvostruko veem iznosu za zakupce koji mjere neispravnim vagama. Slino je bilo i u
Skradinu, gdje su prevarantski prodavai morali kupcima nadoknaditi gubitak dvostrukim
iznosom i opini platiti posebnu kaznu od 30 libara. Zbog toga su statuti nalagali da se meso
uvijek mora prodavati javno i samo u komunalnoj mesnici.

3. TRGOVINA

Druga najvanija privredna grana, poslije agrarne privrede, bila je trgovina. O trgovini
u razdoblju komunalne autonomije malo znamo. Vie je sauvanih izvora iz anuvinskog, a
jo vie iz mletakog razdoblja. Komune su uspostavljale prve trgovake veze jo u drugoj
polovici 12. stoljea i to ne samo meusobne trgovake veze, ve i s drugim gradovima na
Jadranu, prije svega s apeninskim komunama. Meutim, to je razdoblje dosta neistraeno jer u
razdoblju prije razvoja notarijata nema mnogo sauvanih izvora. Ono po emu bismo najvie
mogli istraivati opseg trgovine dalmatinskih komuna su bulete i contralitere. Bulete su popisi
izvoznih dozvola, a contralitere su potvrde da roba nije bila krijumarena. Kada bi brod
isplovljavao iz luke, nakon plaanja lukih pristojbi gradski je kancelar izdavao i buletu i
contraliteru. Ti podaci bi mogli najvie pomoi u odreivanju opsega trgovine pojedinih
gradova i iz njih se saznaje gdje su ti brodovi putovali i to se izvozilo. Ti podaci su sauvani
samo fragmentarno, nesustavno i samo za pojedine godine, te je njihovo istraivanje
nemogue.

Ekonomija gradova najvie je ovisila o uspostavljenim trgovakim vezama. Smjerovi

veza: prvi je iao uzdu istonojadranske obale od Albanije do Primorja, ak do Venecije;
drugi je bio okomit na prvi smjer plovidbe i iao je od dalmatinskih gradova prema zaleu (do
Hrvatske, srednjovjekovne Bosne, Rake) i preko dalmatinskih gradova do apeninskih
komuna. Trgovina je omoguavala uvoz proizvoda koje su komunama potrebne, ali i izvoz
proizvoda koje su komune imale kao vikove. Najvie se izvozila sol, stoka, sir, koa, vino, a
uvozile su se otmjene tkanine, fine mirodije, ito, eljezne rude, grubo sukno, vosak, loj.

Sol je bila najvaniji izvozni proizvod. Ona je bila dragocjena jer je bila zain, ali
ponajvie pri konzerviranju jela, koje je bilo jedini nain da se sauvaju namirnice i njihova

28
svjeina prilikom putovanja ili hodoaa. Konzervirala se riba, meso, ak i povre. Braudel
je naziva ,,naftom srednjeg vijeka, to govori o vanosti soli, ali i o njezinoj cijeni.
Dalmatinske su komune uglavnom imale dovoljno soli, a najvanije solane bile su na Pagu,
koje su u razdoblju do mletake vlasti bile u posjedu zadarskih patricija. Druge vane solane
nalazile su se u Stonu, a eksploatirala ih je dubrovaka vlada. Iz tih solana sol se trgovakim
karavanima prevozila u komunalne distrikte, a odatle u srednjovjekovnu Hrvatsku i dalje u
Bosnu, ak sve do Rake. Trgovina solju posebno je cvjetala u drugoj polovici 14. stoljea, u
anuvinskom razdoblju, a neto je bila zakoena u mletakom razdoblju, no nije ni tada
potpuno iezla.

U obrnutom pravca ila je trgovina proizvodima kojih je nedostajalo u dalmatinskim

komunama. To su bile eljezne rude, prije svega olovo, srebro i bakar, koje su se eksploatirale
iz zalea dalmatinskih komuna, ponajvie iz podruja Bosanskog kraljevstva. Poznato je da su
Dubrovani u drugoj polovici 14. stoljea, zahvaljujui svojoj diplomatskoj vjetini, uspjeli
isposlovati kod bosanskog kralja trgovake povlastice pa su imali ekskluzivno pravo na
eksploatiranja rudnika oko Srebrenice. Uvozili su srebro, koje je bilo vana sirovina brojnim
zanatima (oruari, maari, titari, zlatari). Tim je smjerom ilo u dalmatinske gradove ono to
je bio viak distriktualnom stanovnitvu, a o kojem je stanovnitvo u gradu egzistencijalno
ovisilo, prije svega su to bili agrarni i stoarski proizvodi. Osim stoke i mesnih preraevina,
vano uvozni proizvod bila je raa. To je grubo sukno od kojeg se krojila jeftina puanska
odjea. Sukno je uvijek izraeno od materijala ivotinjskog podrijetla, a platno od materijala
biljnog podrijetla (lan, pamuk, svila).

Svi su se uvozni i izvozni proizvodi prodavali na trnicama(statia, apoteca),

trgovakim radnjama, obrtnikim duanima, konobama (canova, canipa), ak i na tandovima
ispred trgovina iako su komune branile takav nain uzurpacije javnog prostora. Nije bilo
neuobiajeno izraditi nekakvu pomonu strukturu ili tand ispred duana, ali statutarnim
odredbama komuna je branila i sankcionirala novanim globama. Duani su radili svaki dan
od ranog jutra do naveer, najkasnije do treeg znaka zvona, kada su svi graani trebali biti u
svojim kuama. Nedjeljom i blagdanima nije se radilo i komune su strogo branile otvaranje
duana u nedjelju ili u doba crkvenih i gradskih blagdana. Svaka je komuna imala i odreene
sajmine dane kada se na glavnom gradskom trgu moglo trgovati stokom.

29
 Sva roba kupljena na malo prodavala se prema posebnim mjerama, koje su u doba
komunalne autonomije varirale od grada do grada. Prototipovi tih mjera uglavnom su
postavljani na javna mjesta, najee na glavne gradske trgove gdje je svatko mogao provjeriti
duinu ili teinu kupljene robe. Primjerice, u Dubrovniku je na dnu postolja Orlandova stupa
urezan lakat, mjera za duljinu u Dubrovniku koja je bila proporcionalna duljini Orlandova
lakta. Mjere za krupne tvari, poput ita i soli, dubile su se i postavljale na glavne gradske
trgove tako da je svaki stanovnik mogao provjeriti teinu kupljene vree ita. ito bi se
istreslo u mjericu i ukoliko je puna, trgovac je poteno obavio svoj posao. Galede su bile
mjere za vino. U Splitu se vino prodavalo na galede ili basele, odnosno vreve. Tono se
znalo koliko basela ide u jednu galedu. Mogla se kupiti cijela galeda, pola ili etvrtinu.

Osim trgovine na malo, za gospodarski razvoj bila je vana i trgovina na veliko, a

krupni trgovci koji su razgranali poslovanje izvan okvira komunalnog teritorija, obino su
ulagali viak kapitala u razna trgovaka drutva, s ciljem izvlaenja dobiti. Ulagai su bili
pripadnici svih drutvenih slojeva. Postoje dva tipa trgovakih udruenja koja su postojala u
srednjem vijeku, a koja pronalazimo u sauvanim ugovorima o osnivanju takvih drutava. Ta
su drutva:

1. kompanija (societas);
2. kolegancija (collegantia).
Notari ne razlikuju u ugovorima ta dva pojma, jedni koriste jedan naziv, a drugi notari
drugi naziv, meutim, iz odredbi ugovora moe se vidjeti razlika izmeu ta dva tipa
trgovakih drutava. U prvi tip drutva partneri ulau podjednako i svoj rad i svoj kapital.
Dakle, bitno je da oba lana drutva doprinose svojim radom. U drugi tip drutva jedan lan
ulae samo rad, a drugi partner ulae kapital. Dobit se u kompanijama dijeli po pola, a u
kolegancijama se dobit drukije raspodjeljuje, a vei dio, obino dvije treine, dobiva
vjerovnik, odnosno onaj koji ulae novac i kreditira cjelokupno poslovanje. U poetku su
osobe zaposlene u tim trgovakim drutvima bili u krvnom srodstvu, primjerice lanovi iste
obitelji, jer je bilo lake poslovati, raunalo se na povjerenje ili potivanje asti, ako nita
drugo onda na potivanje krvnih veza. S vremenom je drutvo trebalo dodatni kapital pa su se
poeli primati suradnici koji nisu bili u krvnom srodstvu s osnivaima te od 14. stoljea
primjeuje se da su u trgovakim drutvima sve vie sudjelovali stanovnici komuna iz raznih
drutvenih stalea, ali i spolova. U poetku su se samo patriciji ili bogati graani bavili
ovakvim nainom plaanja kapitala, uloili bi novac, netko drugi bi obavio sav posao, a oni bi

30
dobili svoj dio profita. Od kraja 14. stoljea, posebice u 15., svi drutveni slojevi sudjeluju u
ovakvom nainu trgovanja, ak i neki siromani obrtnici, sluge i slukinje pokuavaju svoj
skromni budet popuniti tim nainom poslovanja.

4. POMORSTVO I BRODOGRADNJA

Pomorstvo i brodogradnja bile su vane privredne grane u srednjem vijeku s obzirom

na usmjerenost komuna na more. O vanosti mora i pomorstva svjedoe brojne statutarne
odredbe koje reguliraju sve trgovako poslovanje u pomorstvo, ali ne i razvoj brodarstva.
Brodogradnja je vie spadala u obrte, a svi su se obrti u srednjem vijeku razvijali spontano i
stihijski, bez veeg utjecaja komune na njihov razvoj. To se na brodogradnju odnosi do
poetka 16. stoljea kada je mletaka vlada zabranila gradnju brodova velikih nosivosti pa je
to zakoilo razvoj brodogradnje i pomorstva na istonom Jadranu.

Jedan od najvanijih predjela svakoga grada bila je gradska luka. U Splitu su postojale
dvije gradske luke, najvanija je bila luka svetog Nikole, koja se protezala uz juno proelje
Dioklecijanove palae, gdje su pristajali brodovi nakrcani teretom, ali i oni koji su prevozili
ljude te manje barke za ribolov. Iz prijavnica za pomorsku carinu saznajemo da je u razdoblju
od 17 mjeseci za 1756. i 1757. godinu u Splitu je bilo prijavljeno ak 169 isplovljavanja,
pritom se ne raunaju krijumarski brodovi koji nisu plaali carinu i oni koji su bili
osloboeni od plaanja carinskih pristojbi, to sve ukazuje na veliku aktivnost i iv trgovaki
promet u splitskoj luci. S obzirom na tako veliko gospodarsko znaenje luka, komune su
obino statutarnim odredbama regulirale sve poslovanje u luci. Splitski statut kae da je u
luku zabranjeno bacati smee, kamenje i druge tetne tvari, a u sluaju nepotivanja tih
odredbi, luki nadglednici mogli su naplatiti kaznu. Luku je valjalo povremeno dupsti i
popravljati, a to se sve financiralo iz tih kazni i iz carina koji su brodovi plaali prilikom
trgovine u splitskoj luci. Visina carine nije se odreivala prema pojedinom predmetu, ve
prema nosivosti broda, koji su prilikom isplovljavanja dobivali buletu i contraliteru.

Osim gradske luke, za pomorstvo dalmatinskih gradova bili su vani i kverovi. U

srednjem vijeku ih je bilo posvuda po istonojadranskoj obali, no nijedan od naih kverova
nije bio tako dobro organiziran kao mletaki arsenal. Smatra se da je bio osnovan jo na
poetku 12. stoljea, u 14. stoljeu razvio je ivu aktivnost brodogradnje, a onda je u 16.
stoljeu doivio svoj vrhunac. Mletaki arsenal u 16. stoljeu brojio je 16 000 radnika koji su,

31
pripremajui se za lepantsku bitku, u 40-ak dana, od poetka veljae do poetka oujka 1570.
godine, uspjeli izgraditi ak 100 galija, dakle, vie od dvije galije dnevno. Kod nas nije bilo
tako velikih brodogradilita iako su i zadarski i dubrovaki arsenal pokazivali zavidnu razinu
tehnologije gradnje brodova. Primjerice, zadarski arsenal posebice se razvija poetkom 14.
stoljea, nakon to je mletaka vlada dozvolila Zadranima gradnju brodova, ali svojom
veliinom nije mogao konkurirati mletakom arsenalu iako je proizvodio kvalitetne brodove
koji su plovili po itavom Jadranskom moru, ak i do obala sjeverne Afrike. Vrhunac u
razvoju pomorstva i brodogradnje Zadar doivljava u anuvinskom razdoblju, a pod
mletakom upravom u 15. i jo vie u 16. stoljeu dolazi do naglog koenja pomorstva i
brodogradnje. Dubrovaki kver razvija se u 12. stoljeu i u poetku se nalazio u gradskoj
luci, a na kraju 15. stoljea premjeten je u Gru, gdje je bilo vie mjesta za irenje i sidrenje
brodova velike nosivosti. U 16. stoljeu dubrovaka brodogradnja doivljava veliki uspon,
koji e biti zakoen potresom iz 17. stoljea.

Domaa su brodogradilita uglavnom proizvodila brodove srednje nosivosti, no oni su

bili dovoljni za razmjere dalmatinske trgovine. Najee su to bili manji barkoziji i
marsilijanje, koji su spadali u red brodova srednje nosivosti, i bili su namijenjeni tzv. maloj
plovidbi, odnosno plovidbi uzdu jadranske obale. Takoer su se gradile i manje barke, koje
su sluile samo za transport ljudi ili ribolov. Najvei su brodovi bili nave i veliki barkoziji,
koji su spadali u skupinu jedrenjaka velike nosivosti, a bili su namijenjeni tzv. dugoj plovidbi,
odnosno prekojadranskoj plovidbi. Najcjenjenije su bile dubrovake nave koje su mogle
prevoziti terete tee od 1000 stara. Star je mletaka mjera za krute tvari i obuhvaala je
zapremninu od oko 83 litre, a mogle su ponijeti i vie od 60 tona te dosei vrijednost od
nekoliko stotina dukata. Prosjena nosivost broda do 19. stoljea bila je stotinjak tona. U
srednjem vijeku samo su najvee luke, poput Venecije ili Genove, imali brodove velike
nosivosti od 100 do 200 tona. Najvei mletaki brod zvao se Roccaforte i bio je nosivosti oko
500 tona i imao je stotinjak lanova posade, a iako je iao na trgovaka putovanja, bio je
opremljen orujem i vojnom posadom. Dubrovaki brodovi su poetkom 15. stoljea bili
manji, a iznimku je predstavljao samo jedan brod nosivosti vie od 2000 stara (gotovo 150
tona). Od druge polovice 15. i u 16. stoljeu dubrovaka brodogradnja znatno napreduje,
grade se veliki brodovi. Najvei je bio nosivosti 4500 stara (gotovo 280 tona) i vrijedio je vie
od 2000 zlatnih dukata. Taj e napredak Dubrovnika i itavo njegovo zlatno doba zaustaviti
veliki potres iz 1667. godine.

32
5. OBRTI

Uz agrarnu privrednu, obrt je bio jedina proizvodna grana srednjovjekovnih komuna.

Proizvodi obrtnika bili su vani za stanovnitvo u svakodnevnom ivotu, bili su od
egzistencijalne vanosti. Glavna osobina veine obrta njihova je tehnoloka nerazvijenost i
nemogunost plasiranja artikala na strana trita. Naime, u gradovima je djelovalo mnogo
obrtnika, mnogo majstora iste struke te je ta masovnost obrtnike proizvodnje uvjetovala da
proizvodi budu jeftini. Stoga neki obini kovai ili postolari nisu mogli skuplje prodavati
svoje proizvode te su veinom spadali u red siromanih puana.

S druge strane, neki obrti s blaom konkurencijom i veim tehnolokim dometima,

poput brodogradnje, suknarstva ili zlatarstva, spadali su u dosta profitabilne obrte. Naime, za
izuavanje tih obrta bilo je potrebno dulje obrazovanje, vei poetni kapital i vie poslovne
vjetine, a kako je konkurencija u tim djelatnostima bila mala, konana cijena tih proizvoda
bila je vea. Prema tome, majstori tih struka mogli su izvui vie profita iz svojih struka pa su
oni spadali u red bogatijih graana, za razliku od obrtnika u osnovnim proizvodnim
djelatnostima (postolari, krznari, koari, kovai).

Sve su dalmatinske komune pokuale razviti obrt proizvodnje tkanina i njezina

bojenja, ali samo je jedan od tih gradova uspio znaajnije pokrenuti obrt proizvodnje sukna
(ars lane) ili umijee proizvodnje sukna. To je bio Dubrovnik u koji je poetkom 15. stoljea
iz Italije doao Petar Pantela, koji je prenio nain proizvodnje sukna iz Italije u Dubrovnik, a
vanost tog obrta prepoznala je i dubrovaka vlada koja je u 15. stoljeu poduprla Pantelu
novcem i prostorom.

Osim profitabilnih zanata, kao to su brodogradnja i proizvodnja sukna, prisutni su bili

i umjetniki zanati. U srednjem vijeku umjetnici su bili obrtnici jer umjetnost ima svoju
funkciju. Ona nastaje da ukraava eksterijere ili interijere, uvijek ima neku svrhu, funkciju.
Prema tome, razni slikari, skulptori, zlatari, drvorezbari su obrtnici, a ne umjetnici. Da bi se
slagali ti umjetniki zanati, trebala je odreena koliina talenta i zato su ti obrtnici imali veu
mogunost plasiranja svojih proizvoda na strana trita, pogotovo oni koji su bili vrsni u
svojoj struci. Jedan od takvih primjera je Juraj Matijev Dalmatinac, rodom iz Zadra, svoj je
obrt izuio u Veneciji i kasnije je suvremene trendove u gradnji i klesanju prenio na istoni
Jadran. Dva poznata stranca koja su radila na istonom Jadranu (Splitu, ibeniku, Zadru) bili
su Andrija Alei iz Draa i njegov suradnik Nikola Firentinac iz Firence. Dakle, obrtnici

33
umjetnici imaju mogunost izvoza svojih proizvoda i to je ono to ih svrstava u red bogatijih
graana jer mogu izvui vie profita iz svoje djelatnosti.

Istonojadranska gospodarstva njegovala su iste grane koje su njegovale i druge

mediteranske komune. Meutim, razvijenost tih gospodarstva ovisila je prvenstveno o stupnju
drutvenog razvoja pojedinih gradova, ali i njihovim geoprivrednim znaajkama, primjerice,
veliina komunalnog distrikta bila je presudna u agrarnoj privredi. Takoer, na razvoj
gospodarstava utjecali su razni politiki imbenici. Od 14. stoljea to je anuvinska vlast, koja
uvjetuje daljnji prosperitet dalmatinskih komuna, a u 15. stoljeu situacija se mijenja te su
prisutna dva vana politika imbenika. Jedan je Mletaka Republika, koja je zaokupljena
republikim centrom i zapostavlja rubni dio drave Stato da Mar, a drugi je Osmansko
Carstvo, koje se pojavljuje u zaleu dalmatinskih gradova i koji dovodi itav niz izbjeglica u
gradove to koi njihov gospodarski razvoj.

PREDAVANJE (2.04.2014.) - Srednjovjekovne ekonomije i komunalna drutva

(gospodarski sustavi)

Dalmatinske su komune tijekom srednjovjekovlja prolazile kroz razliite gospodarske

sustave te shodno tome su se i privredne grane razliito razvijale unutar pojedinih politikih
sustava, odnosno pojedini politiki imbenici utjecali su na razvoj tih privrednih grana. U
srednjem vijeku razlikujemo tri vrste gospodarskih sustava kroz koje su prolazile dalmatinske
komune i koje su najvie ovisile o nositeljima politike vlasti u tim gradovima. Tako
razlikujemo:

1. komunalni gospodarski sustav (kraj 12. stoljea-1358.);

2. anuvinski gospodarski sustav (1358.-1409./1420.);
3. mletaki gospodarski sustav (od 1409., odnosno 1420. godine do kraja srednjeg vijeka,
odnosno kraj 15. i polovicu 16. stoljea).

34
1. KOMUNALNI GOSPODARSKI SUSTAV

U prvoj razvojnoj fazi sama komuna utjecala je na razvoj privrednih grana, negdje od
kraja 12. stoljea, kada su se komune poele i drutveno i teritorijalno oblikovati, do
uspostave anuvinske vlasti 1358. godine. U tom se vremenu briga komune za gospodarstvo
najvie pokazuje u opskrbi stanovnitva hranom. U tom je razdoblju dolo i do drutvenog
oblikovanja komuna. Drutvo se definitivno staleki ustrojilo i sva je vlast u gradu pripala
plemikim vijeima, nakon ijeg je zatvaranja pravo vladanja postala ekskluziva koja je
pripala samo gradskom patricijatu. Od tada gradski patricijat donosi sve odluke za drutveni,
upravni ivot grada pa tako i za gospodarski, a to se ponajprije oitovalo kroz osiguravanje
dovoljne koliine hrane u gradu. Temelj prehrane bile su razliite itarice te su dalmatinske
komune uvijek nastojale osigurati dovoljnu koliinu ita u gradu. U gradovima je vladala
permanentna potreba za itom. Naime, zbog krovitog terena nije bilo mogue uzgojiti
onoliko ita koliko je bilo dovoljno za prehranu stanovnitva pa su se pojedine komune
usmjerile na uvoz ita, koje se najvie prevozilo iz prekojadranskih, dakle apeninskih komuna
(talijanske pokrajine Marche, Apulija i Toskana). Tako su srednjovjekovni gradovi ve
krajem 12. stoljea poeli uspostavljati prve trgovake veze s prekojadranskim komunama.
Split je 1169. godine sklopio prvi trgovaki ugovor s Pisom, a krajem 12. stoljea sklopio je
slian ugovor s vladarom Rake Stefanom Nemanjom. Takvo je povezivanje komuna
trgovakim vezama, najprije s ciljem uvoza ita, karakteristino i za druge komune osim
Zadra koji je imao dovoljno zemlje da zadovolji svoje potrebe.

Postoji itav niz statutarnih odredbi o gospodarenju itom. Komuna se brinula da sve
ito proizvedeno na njezinu teritoriju tamo i ostane. Dakle, nije se smjelo izvoziti iz komune,
a svi su proizvoai morali prijaviti sve ito koje posjeduju i pohraniti ga u komunalna
skladita, koja su se obino nalazila u javnim zgradama, komunalnim prostorijama. U
Dubrovniku su, primjerice, bili izgraeni silosi za pohranu ita koje se proizvodilo na
teritoriju komune, ali i koje se uvozilo. Ti su silosi bili smjeteni ispod zemlje, a na vrhu
zemlje bile su izraene rupe kroz koje se ito ubacivalo u silose i po tome je itav jugoistoni
dio grada nazvan Rupe. U drugim komunama nije bilo takvog sustava. Pohranjeno ito
komuna je prodavala na malo prema potrebama stanovnitva. Prodaju su nadgledali posebni
komunalni slubenici koji su se nazivali plakariji, a njih su nadgledali jamci (iudecuores) koji
su jamili da se taj nadzor provodi prema zakonu i pravilima koje je propisivala komuna, a ta
su se pravila odnosila na nain prodaje ita, koji je uvijek trebao biti javan i odvijao se na
komunalnom trgu, ito se mjerilo na vagi izbadarenoj prema komunalnim mjerama, a sve su

35
to nadgledala dvojica uvara koja su pazila da stanovnici kupe one koliine koje su dovoljne
za svakodnevnu uporabu, da ne kupuju za druge i da ne gomilaju zalihe.

Osim na pobiranje ita, komuna je u prvoj fazi imala monopol nad mljevenjem ita.
Mlinice je davala u zakup uz pobiranje dae. Osoba koja je bila mlinar morala je zakupiti od
komune pravo na mljevenje ita. Mlinice splitske komune nalazile u Solinu na rijeci Jadro i
svi koji su proizveli neku koliinu ita, mogli su doi u solinske mlinice mljeti ito. Statutarne
odredbe propisivale su toan nain kako se to mora raditi. Mlinar je morao biti poten i mljeti
po redu i nikako prodavati samljeveno ito direktno u mlinicama, ve javno na komunalnom
trgu prema utvrenim komunalnim mjerama. Svi koji nisu potovali te komunalne propise,
bili su izloeni prijetnji plaanja velike novane globe. Promet itom jedno je od glavnih
zadataka komune, koji ona u potpunosti monopolizira i pobire visoke carine na mljevenje ita.

Druga unosna grana koju je komuna monopolizirala bio je promet solju, to nije udno
s obzirom na vanost soli u srednjem vijeku. To potvruje arhivska graa Trogira, Splita i
Dubrovnika dok je u Zadru situacija bila neto drugaija. Najstarije odredbe koje se odnose na
sol potjeu iz Trogira kraja 13. stoljea, tonije iz 1279. godine, no to ne znai da ve tada
Dubrovnik i Split nisu donijeli neke odredbe o soli, samo nam one danas nisu poznate.
Splitska notarska graa kree tek od polovice 14. stoljea pa iz itavog prethodnog razdoblja
nemamo nikakvih saznanja. U Trogiru su ve od kraja 13. stoljea omoguavalo zakupiti
komunalno pravo na pobiranje soli (forum salis) i pravo prodaje soli u gradu. Pritom je svim
ostalim graanima bilo zabranjeno prodavati sol na malo, a zakupac je davao dau komuni,
koja je tako dobivala svoj dio profita od trgovine soli. Vea koliina soli mogla se iz grada
izvesti samo morskim putem, ali se takoer plaala visoka izvozna carina pa je na taj nain
komuna dobivala svoj dio prihoda. Slino je bilo i u Splitu, gdje je prodaja soli na malo i
izvoz u zalee bio komunalni monopol, s tim da su postojale jo otrije statutarne odredbe o
prometovanju solju nego u Trogiru. Pripadnik splitske komune, koji eli izvesti odreenu
koliinu soli iz grada, duan je prvo sol ponuditi komuni, a tek ukoliko komuna ne bi eljela
otkupiti, mogao ju je izvesti iz grada morskim putem zbog visokih izvoznih carina koje je
komuna ubirala. Godine 1352. splitsko veliko vijee prihvatilo je molbu Franje Vuine da mu
se dopusti gradnja solana na Poljudu, ali uz obvezu da se itava prikupljena sol proda komuni
za etvrtinu jeftinije nego je to bilo uobiajeno. Tek ako komuna ne eli kupiti sol i
uskladititi je, tada se ta sol moe izvesti iz grada morskim putem i uz plaanje viske izvozne
carine splitskoj komuni. Slino je bilo i u Dubrovniku. Nitko nije mogao dovesti sol u grad
bez kneevog doputenja i prodati je nekom drugom, osim ukoliko to dubrovaka vlada

36
izriito ne dopusti. U razdoblju komunalne autonomije, monopolizirale su se najunosnije
privredne granu, trgovina solju (pravo zakupa soli na malo ili izvoz u zalee), a slobodno se
mogla izvoziti samo morskim putom uz plaanje visoke carine ime je komuna punila svoju
blagajnu.

U Zadru je situacija bila drukija zbog specifinih politikih okolnosti. Naime, sve su
druge komune od 13. stoljea prolazile razdoblje komunalne autonomije i same su odluivale
o politikom sustavu i gospodarenju u gradu dok je Zadar jedini, jo od poetka 13. stoljea
priznavao mletaku vlast. U kriarskoj vojni 1204. godine kriari su zauzeli Zadar kako bi
platili prijevoz mletakim brodovljem do Svete Zemlje. Zadrani su se ve od poetka 13.
stoljea obvezali plaati godinji danak Mleanima, s tim da su zadrali sve gradske poreze i
treinu lukih prihoda. U to je spadala i trgovina solju, koja je u tom razdoblju jo uvijek
pripadala komuni. Meutim, nakon ustanka iz 1345. i 1346. godine, o kojem govori kronika
Obsidio Jadrensis, kada je Ludovik Anuvinski zakasnio stii u pomo Zadranima i kada su
Mleani skrili zadarski otpor jo se vie stee obru mletake vlasti u Zadru i nameu
Zadranima novi porezni sustav. Tada su svi porezi u Zadru pripali mletakoj komori, a pravo
na slobodan izvoz soli iz grada bio je znatno ogranien. Bilo je odreeno da sva sol, koja se
proizvela u gradu, ukljuujui i onu iz pakih solana koje su pripadale zadarskim patricijima,
pripadne Mlecima, a u gradu je moglo ostati samo onoliko soli koliko je bilo potrebno za
svakodnevnu upotrebu graana. Na taj je nain trgovina solju bila potpuno podreena
Veneciji, a to potvruje sauvana arhivska graa.

Osim na itarice i sol, u razdoblju komunalne autonomije gradske vlasti imale su

monopol i nad drugim prehrambenim djelatnostima, prije svega nad mesarstvom i
pekarstvom, a takoer su regulirale i nadgledale svu prodaju vina na malo. Prodaja mesa
odvijala se samo u komunalnim mesnicama, a poslovanje je u tim mesnicama mogao vriti
samo zakupnik dae (datium beccharie) koji je svoj porez plaao komuni i time stjecao pravo
opskrbe graana mesom. Meso se moralo prodavati javno i prema vagi izbadarenoj
komunalnim mjerama i prema cijenama koje propisivala komuna prema statutarnim
odredbama. Stoka se uzgojena na podruju komune nije se smjela izvoziti i iskljuivo se klala
u komunalnoj mesnici. Splitski statut dozvoljava slobodno trgovanje stokom koja nije bila
uzgojena na podruju komune, a 10 % takve stoke treba ostati na podruju komune i biti
zaklano u komunalnoj mesnici, a ostatak se moe izvesti uz plaanje izvozne carine komuni.
Postojali su tono statutarno odreeni propisi za izradu i prodaju kruha koji su regulirali
kvalitetu i veliinu kao i kazne u vidu nadoknade tete kupcu i plaanje globe komuni za

37
njihovo krenje. Sline su se odredbe odnosile i na prodaju vina. Vino se na malo prodavalo
kroz sustav krmi (tzv. taberne) koje su nerijetko bile u posjedu bogatih graana, a u njima su
radili siromani puani, najee ene krmarice. Komune se titile domae proizvoae i
na podruju komune moglo se prodavati samo od loze koja je uzgojena na podruju komune,
ali Splitski statut dozvoljava uvoz vina ukoliko je potreban za zdravstvene svrhe. Domae se
vino izvozilo jer ga je bilo u izobilju u komunama. To pokazuju sauvani primjerci izvoznih
dozvola. U Splitu se u 14. stoljeu kao najvei izvoznik vina iz grada pojavljuje splitski
nadbiskup. Crkva je posjedovala mnotvo nekretnina koje je dobivala oporunim legatima, ali
ih je i sama kupovala. Te je velike zemljoposjede davala u najam splitskim teacima, ali i
drugima (ribarima, obrtnicima) i oni su pobirali prinos sa zemlje uz plaanje naturalne rente
vlasniku zemlje. Nije udno to je crkva raspolagala velikim koliinama vina koje je potom
izvozila i na tome dobro zaraivala. U 14. stoljeu bilo je uobiajeno u oporunim zapisima
za spas svoje due oporuivati crkvi novac, pokretnine, ak i nekretnine. Do 70-ih godina 14.
stoljea crkva je posjedovala ak treinu svih nekretnina u splitskoj komuni i nakon toga je
splitsko plemiko vijee donijelo statutarnu odredbu kojom je zabranjeno oporuno darivanje
crkve. Ta se zemlja mogla prodati, a crkvi ostaviti novac dok se nekretnine crkvi nisu smjele
ostavljati.

Komune su imale i monopol nad suknarskim obrtom (ars lane) i bojenjem tkanina (ars
tinctorie), odnosno umjetnost vune ili umijee izrade vune te umijee bojenja tkanine. Taj je
obrt jo od 14. stoljea bio razvijen u gradovima Apeninskog poluotoka te se pokuao
prenijeti na istonu obalu Jadrana, no jaeg je odjeka imao samo u Dubrovniku i Zadru. U
Zadru se pokuao iskopirati nain bojanja finih tkanina i uzgajati biljku gvado koja je
tkaninama davala finu i otmjenu indigo plavu boju. Lie te biljke se kuhalo u vodi, koja bi
potpuno poplavila, a onda su se tkanine namakale u vodi i tako bi se obojale u indigo plavu
boju. Meutim, taj nain uzgoja gvada nije bio poznat na istonoj obali Jadrana i zato se
trebao uvoziti sa zapadne obale Jadrana, to je bilo dosta skupo, tako da taj obrt bojenja
tkanina zahtijevao visoka ulaganja. U 15. stoljeu Zadar je imao dosta kapitala koji je dobivao
iz trgovine solju, meutim, kako je Venecija preuzela itav monopol nad trgovinom solju, taj
kapital Zadrani nisu mogli usmjeriti na razvoj obrta bojenja tkanina. Na taj je nain on zaivio
samo u Dubrovniku, gdje je bio toliko razvijen da je mogao ak konkurirati talijanskom i
flamanskom suknarstvu. Taj je obrt pokrenuo doljak s talijanskog podruja Petar Pantela iz
Piacenze. On je ve 20-ih godina 15. stoljea na dubrovakim Pilama izradio itav niz
suknarskih radionica gdje je doslovce postojala prava mala manufaktura u proizvodnji sukna,

38
dakle, s podjelom rada. Tono se znalo tko su prikupljai vune, tko su grebenari i eljari
vune, tko radi na tkanju, tko radi na konanoj izradi tkanina. To je bio veliki novitet u
dotadanjoj obrtnoj proizvodnje u kojoj nije bilo podjele rada. Dubrovaka je vlada shvatila
da suknarstvo moe biti dosta unosno za nju pa je nametala visoke izvozne carine na prodaju
finih tkanina i poduprla je izgradnju suknarskih radionica na Pilama te je dala Petru Panteli i
prostor i financijska sredstva, a kada se u drugoj polovici 15. stoljea poeo graditi suvremeni
vodovod u Dubrovniku, jedan je odvod vodovoda dubrovaka vlada skrenula prema Pilama
jer je za bojenje tkanina bila potrebna velika koliina vode. To je bio suvremeni nain dovoda
vode u grad jer se veina gradova napajala vodom iz bunara, to je bio veliki problem jer su ti
bunari esto znali biti zagaeni i u tim sluajevima stanovnitvu nije preostalo nita drugo
nego piti vino. druge strane, Dubrovnik je imao moderni vodovod kojim je dovodio vodovod
iz 12 kilometara udaljenog umeta u grad i to je bio vodovod koji je radio samo na principu
gravitacije. Dakle, voda se dovodila olovnim cijevima u grad, sputao se u grad na dva
okrajka Straduna, na vrhu je bila postavljena Velika Onofrijeva esma, a na dnu mala. Od
ezdesetih godina 15. stoljea u Dubrovniku cvjeta suknarstvo, a prosperira itav grad jer
dubrovaka vlada ubire visoke izvozne carine na izvoz otmjenih tkanina i tako puni dravnu
blagajnu.

2. ANUVINSKI GOSPODARSKI SUSTAV

Razdoblje od 1358. do 1409., odnosno 1420. godine vrijeme je anuvinske vlasti nad
dalmatinskim komunama, kada je najvanija solna politika koja doivljava temeljite
promjene. Naime, Ludovik Anuvinski tada je osmislio sasvim novu poreznu ustanovu koja
se zove Kraljevska komora soli i tridesetine (Camera regia salis et tricessime) koja je
monopolizirala itav promet solju i bavila se nadzorom itavog tog prometa. Ne zna se tono
kada je Ludovik uveo taj sustav nadzora u dalmatinske gradove. Pretpostavlja se da je to bilo
odmah nakon sklapanja Zadarskog mira 1358. godine. U svakom se gradu nalazila jedna
komora dok je vrhovna komora bila smjetena u Zadru, a zakupnik zadarske komore bio je
vrhovni zastupnik svih ostalih potkomora. On je bio vrhovni upravitelj (officialis generalis) i
vrhovni pobira (generalis exactor) koji je davao u podzakup komore u ostalim gradovima,
prikupljao je njihove poreze i nadgledao cjelokupno njihovo poslovanje. Djelatnost komore
bila je viestruka, nadgledala je sve vezano za promet solju: kupovala je i prodavala sol,
izvozila je u zalee, pobirala tridesetinu, ubirala carinu na sol koja se izvozila morskim
putem, dakle, monopolizirala je sve vezano za promet solju. Ludovik pri tome nije odreivao
obavezan otkup, dakle, nije odreivao da se sva sol mora prodati Komori. Proizvoa je i

39
dalje mogao izvoziti sol, ali samo morskim putom, pri emu je Kraljevska komora ubirala
visoku carinu i na taj nain punila svoju blagajnu. Kraljevska komora nabavljala je i sol jer ju
je i sama prodavala, ali ne moe se tono odrediti na koji je nain ona sebi osiguravala sol po
jeftinijim cijenama. Moda je otkupljivala sol od drugih potkomora, ali bez plaanja carine.
Komori su bile potrebne velike koliine soli jer je ona prodavala sol na malo graanima, ali je
takoer izvozila sol u zalee (srednjovjekovnu Hrvatsku, Bosnu, Raku). Vlasnici su mogli
sol izvesti jedino morskim putom, ali trebali su za to imati posebnu dozvolu komorskih
slubenika i potvrdu da su platili izvoznu carinu.

Teko je utvrditi koliki su bili prihodi Komore na temelju danas dostupnih podataka,
ali ipak su raena neka istraivanja u tom smjeru. Prema jednom od tih istraivanja, Ludovik
je iz dalmatinske trgovine solju godinje mogao izvui 10-15 tisua zlatnih dukata, to je bio
dobar poticaj njegovoj vanjskoj politici jer je imao ideju stvaranja velikog carstva od Baltika
do Jadranskog mora i u nekoliko je navrata ratovao s Mletakom Republikom i uspio ju je
poraziti na jadranskoj obali, ali ne i na mletakoj Terrafermi kada je u 80-im godinama 14.
stoljea pokuao zajedno s Genovom poraziti Mletaku Republiku, meutim, u tome nije
uspio. Svi su ratovi znaili i velike financijske izdatke i dobar dio udjela u financiranju tih
ratova sigurno je imala i dalmatinska trgovina solju.

Takoer, ne moe se sa sigurnou rei koliki su bili prihodi ostalih potkomora u

drugim dalmatinskim gradovima. Lucius navodi prilino vjerojatan podatak iz zapisnika
splitskog Velikog vijea da se prije 1366. godine splitska Komora mogla zakupiti za 12 tisua
florena godinje, a kasnije i za jo vii iznos. Prema tome, prihodi Kraljevske komore bili su
dosta veliki. Vrhovna komora oporezivala je prihode ostalih potkomora, a isplata se vrila
gotovim novcem, ali takoer i davanjem prava na izravno prikupljanje poreza na odreeni
broj godina. Na taj je nain Kraljevska komora pobirala poreze u svim gradovima na Jadranu,
osim u Dubrovniku, koji je unutar Ljudevitova kraljevstva imao poseban status, koji je
isposlovao Viegradskim ugovorom iz 1358. godine, kada je dogovoreno da e Dubrovnik
voditi vlastitu upravu, dakle, vodit e i samostalnu gospodarsku politiku uz plaanje godinjeg
danka Ludoviku Velikom. Moe se zakljuiti da je glavno obiljeje anuvinske solne politike
u Dalmaciji bio fiskalizam, odnosno nametanje poreza koji su se izravno slijevali u kraljevsku
dravnu blagajnu i iz ega su se financirali Ludovikovi ratovi. Usprkos visokim porezima,
trgovina solju u dalmatinskim gradovima nije bila zaustavljena, tovie, ona je napredovala i
to je razdoblje od nekih 50-ak godina svi dalmatinski gradovi doivljavaju prosperitet,
posebice oni s velikom proizvodnjom soli na svom podruju (Zadar, Dubrovnik), ali i ostali

40
gradovi u tim uvjetima opeg drutvenog i gospodarskog napretka takoer doivljavaju
prosperitet.

Druge proizvodne grane na koje je komuna u ranijem razdoblju imala monopol,

situacija je ostala ista. Prehrambene djelatnosti, poput pekarstva, mesarstva, prodaje vina, i
dalje su ostale u djelokrugu vlasti komuna te su njima potpuno upravljale ili su ih makar
nadgledale. Kada Ludovikov inovnik Baltazar Sorba odluuje 1366. godine u Zadar uvesti
strano vino, nailazi na veliki otpor jer je izravno ugroavalo zadarsko vinarstvo i
vinogradarstvo. Zemljina proizvodnja, a to vrijedi i za stoarstvo i ribarstvo, ostala veoma
vana u cjelokupnoj gradskoj privredi, inila je njezinu osnovicu, ali nije imala veeg udjela
da bi uvjetovala opi prosperitet grada, kojeg je, prije svega, uvjetovao promet solju.

Veih promjena nema u obrtnoj djelatnosti. I dalje su na niskom stupnju tehnolokog

razvoja, i dalje vlada velika zastupljenost majstora iste struke, a to uvjetuje masovnost
obrtnike proizvodnje i nisku cijenu njihovih proizvoda. Jedino je proizvodnja i bojenje
tkanina u Dubrovniku bila profitabilniji obrt koji je donosio dubrovakoj vladi veliki profit, a
nije ga mogao zakoiti ni Ludovikov fiskalizam jer su Dubrovani imali poseban status unutar
Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Tijekom 16. stoljea taj se obrt polako gasi, ali tada se sve
vie uzdie dubrovako pomorstvo i brodogradnja da ak preuzima i dio mletake trgovine na
Jadranu. To je zlatno doba Dubrovnika i traje do druge polovice 16. stoljea kada je uniteno
razornim potresom i jo vie poarom koji je uslijedio nakon.

Najvei razvoj u anuvinskom razdoblju doivljavaju djelatnosti prometovanja solju,

dakle, trgovako-pomorska djelatnosti, ali i financijski sektor, odnosno kreditna trgovina
(confesio se debitorem esse, quietatio). Osobito rast pokazuje Zadar, jedina komuna s velikom
proizvodnom osnovom i velikim prostorom Ravnih kotara, koje predstavlja pravu ekonomsku
snagu te komune, tako da su se ve zadarski trgovci u drugoj polovici 14. stoljea ukljuili u
veliku jadransko-balkansku trgovinu, to je slijevalo velike koliine kapitala u Zadar. Komune
s manjom proizvodnom osnovicom, poput Trogira i Splita, nemaju tako jako razvijen
financijski sektor, ali notarske knjige kriju veliki broj ugovora o davanju kredita, uzimanju
raznih zajmova, potvrda o vraanju tih kredita, a to upuuje na jaanje financijske djelatnosti
sektora u manjim komunama.

3. MLETAKI GOSPODARSKI SUSTAV

41
 U razdoblju od 1409. do 1420. godine sve su komune na istonom Jadranu, osim
Dubrovnika, potpale pod mletako vrhovnitvo. Venecija je u tom periodu, to uvjeravanjima,
to vojnim osvajanjem, uspostaviti svoju vlast na istonom Jadranu i uvrstiti ga u sastav
Mletake Republike kao njegov Stato da Mar. Bilo je to podruje stare steevine, koje e se u
narednih nekoliko stoljea, sve do poetka 18. stoljea, proiriti i na podruje nove i najnovije
steevine. Taj se najui pojas mletake steevine poetkom 15. stoljea potpuno uklopila
teritorijalno, upravno i ekonomski u sastav Mletake Republike. itav je teritorij bio
podijeljen na tri dijela: mletaka Istra, mletaka Dalmacija i mletaka Albanija. Svaki je od ta
tri dijela imao vrhovnog zapovjednika u vidu providura. Istarski je stolovao u Kopru,
dalmatinski u Zadru, a albanski u Kotoru te su svi bili podreeni zadarskom koji je bio
generalni providur za itav Stato da Mar. On je u svojim rukama imao svu vojnu, civilnu i
upravnu vlast, a onda je u svakom gradu bio postavljen mletaki knez i kapetan koji je imao
svu vlast na toj lokalnoj razini. Knez je jedini od tada imao pravo sazivanja plemikih vijea i
odobravanja njihovih odluka, ali u mletakoj fazi to je vie jedna farsa u kojoj mletaka strana
nastoji ouvati privid staleke ravnotee, jer je Venecija i sama aristokratska republika, a
plemii sudjeluju u tom igrokazu, sastaju se u plemikim vijeima iako nemaju nikakvih
ovlasti kako bi dokazali svoj nobilitet, plemiki status jer je pripadnost gradskom vijeu bila
ono to ih je odvajalo od ostatka stanovnitva. Plemika vijea od poetka 15. stoljea vie
nemaju nikakvih ovlasti, osim protokolarnih i ceremonijalnih, jer se sve odluke vane za
gospodarski i drutveni ivot gradova donose u republikom centru, u Veneciji.

Ekonomska povijest, posebice u razdoblju mletake vladavine istonim Jadranom,

jedno od najbolje prouenih podruja nae medievistike, no i ta istraivanja pokazuju
tematsku neujednaenost. Sva su ta istraivanja ila u smjeru trgovine na istonom Jadranu i
stalno su se ponavljale mletake trgovake zabrane dalmatinskim gradovima bez da su stariji
autori pokuali provjeriti koji su bili stvarni rezultati tih zabrana u arhivskoj grai. Uglavnom
su se koristili javno-pravnom graom, odlukama i proglasima mletakih knezova bez da su u
privatno-pravnoj grai provjeravali strane razmjere mletakih zabrana. Takve se metode
danas smatraju zastarjelima. Privatno-pravna graa, poglavito notarski spisi, glavni su izvori
istraivanja drutvene i gospodarske povijesti jer su to jedini dokumenti koji predstavljaju
stvarni odraz poslovne prakse u mletako doba.

Glavne ekonomske odredbe mletake vlade u Dalmaciji poetkom 15. stoljea odnose
se uglavnom na monopoliziranje itavim prometom solju. Meutim, to nije bila neka novina u
dosadanjoj mletakoj politici, to pokazuje postupanje Mleana prema Zadru jo u 14.

42
stoljeu. Ugovorom iz 1352. godine mletaka vlada pakim je proizvoaima soli oduzela
glavninu te soli, a u 15. stoljeu samo je nadogradila svoj sustav zabrana i monopoliziranja
prometovanja solju sustavom novih carina. Odredbom iz 1487. godine oduzela je vlasnicima
pakih solana 3/4 soli, a 1/4 su mogli prodavati po visokim cijenama. Glavno obiljeje
mletakog fiskalizma u domeni solne politike odnosi se na obavezan otkup i na visoke
izvozne carine. Mletaka je vlada nametala obavezan otkup ak 3/4 sve soli izravno mletakoj
komori, a slobodno se moglo trgovati samo s 1/4 te soli, uz visoku izvoznu carinu. Splitska je
komora u 15. stoljeu otkupljivala sol iz splitskih solana po cijeni od 25 libara za 100 kablova
(mjera za sitne krute tvari), a potom je tu sol prodavala u splitskom zaleu po cijeni od 100
libara za 100 kablova, dakle, uz trostruko veu cijenu. Prema tome, solni je monopol
Mletakoj Republici donosio visoke prihode, ali je istodobno i ograniavao proizvodnju soli
na podruju komuna jer emu uope proizvoditi sol ako ste duni 3/4 te soli prodati po niskim
otkupnim cijenama, a samo 1/4 soli moete slobodno prodati uz plaanje velikog poreza istoj
mletakoj komori. Kada je Venecija osvojila Pag 1409. godine, u pakim solanama
proizvodilo se ukupno oko 240-250 tisua modija soli (mletaka mjera za sol), a nakon 50-ak
godina proizvodnja je pala otprilike na 1/10 prijanje proizvodnju, iznosila je oko 25 tisua
modija, to je bio izravan utjecaj mletakog fiskalizma.

Mletaka Republika ograniavala je i brodogradnju. Naime, dok su razlozi za

ograniavanje prometa solju bili izrazito fiskalni, dakle, porezni, s druge strane, mletake
odredbe u brodogradnji odnose se na potpuno zatvaranje dalmatinskih brodogradilita.
Poetkom 16. stoljea mletaka vlada zabranjuje gradnju brodova velikih nosivosti (2000
stara, odnosno 120 tona) i posebno naglaava da eli da se to vei broj brodova gradi u
Veneciji. Dalmatinski kverovi postali su ispostave, filijale za popravak mletakih ratnih i
trgovakih brodova. Ne moe se pouzdano utvrditi koliko je ta zabrana mletake vlade imala
odjeka u domaoj brodogradnji jer zna se da su poetkom 16. stoljea Jadranom plovili
brodovi velike nosivosti, ak i do 300 tona. U Splitu je 1516. godine izgraena jedna velika
karavela nosivosti 2500 stara (oko 160 tona), to znai da se moda te odredbe i nisu tako
dosljedno provodile. Dalmatinsko brodarstvo je, bez obzira na mletake zabrane, uspjelo
zadrati svoje glavne proizvodne znaajke.

Mesarstvo i pekarstvo, te bojanje finih tkanina takoer su podvrgnuti nadzoru

mletake uprave ono to je prije bio komunalni monopol, sada je postao mletaki. Ostale
obrtne neprofitabilne djelatnosti nisu ulazile pod nadzor mletake uprave. U globalu utjecaj
mletake vlade na pojedine obrtne djelatnosti proporcionalan je njihovoj profitabilnosti.

43
 Sve druge vrste komunalne privrede u 15. stoljeu razvijale su se izvan mletakih
ogranienja. To se prvenstveno odnosi na agrarnu privredu na koju je mletaka vlada ak
poticajno utjecala jer se iri trite za plasman agrarnih proizvoda iz Dalmacije. Dalmatinski
teaci izvoze svoje proizvode (vino, suho groe, smokve, med) izravno u Veneciju, koja je
bilo znatno vee trite od domaih sredina na koje su dotad dalmatinski proizvoai plasirali
svoje proizvode. O izvoznoj trgovini u 15. stoljeu u svjedoi i jedan toponim, Riva degli
Schiavoni, koji je dio rive ispred Dudeve palae u Veneciji gdje su pristajale trgovake lae
iz Dalmacije, natrpane agrarnim proizvodima koji su se prodavali u Veneciji. Osim ovog,
postoji itav niz toponima o prisutnosti Dalmatinaca u Mlecima poetkom 15. stoljea., a o
tome svjedoe i arhivski spisi. Tada je u Veneciji postojala jaka dalmatinska iseljenika
zajednica koja se okupljala u bratovtini svetog Jurja i Tripuna. Vjerojatno je najpoznatiji
iseljenik u 15. stoljeu bio Juraj Balarin iz Splita, a nazivali su ga Balarin, odnosno plesa jer
je navodno bio epav. On je doao u 15. stoljeu iz Splita u Veneciju kako bi izuio staklarski
obrt. Postao je obrtniki naunik kod obitelji Barovier na Muranu, meutim, prema kaznenim
spisima ukrao im je kemijsku formulu za proizvodnju stakla i u meuvremenu je oenio
majstorovu ker i otvorio vlastitu radionicu za proizvodnju stakla na Muranu i postao jedan
od najveih proizvoaa stakla na tom venecijanskom otoku. Kasnije je ak postao
predstojnik staklarske bratovtine.

Mletaka vlada poetkom 15. stoljea donijela je niz zabrana kojima je koila neke
privredne grane dalmatinskih gradova, no one nisu izravno bile usmjerene protiv tih gradova,
ve su bile dio opih ekonomskih smjernica na itavu Republiku i nisu se uvijek samo
odnosile na dalmatinske gradove, nego na sve venecijanske Terre da Mar i na venecijansku
Terrafermu. Odredba iz 1462. godine o carinama na uvoz dubrovakih tkanina nije vrijedila
samo za dalmatinske gradove, ve za itavi mletaki Stato da Mar, od Osora pa do Krfa, a
isto tako odredba o usmjeravanju trgovakog prometa prema Veneciji iz 1519. godine
odnosila se na sve mletake posjede, od Zadra do Krfa i jo istonije do Kefalonije i Krete.
Prema tome, pri donoenju zakljuaka o utjecaju mletake politike prema Dalmaciji treba u
obzir uzeti i neke drutveno-politike okolnosti u kojima je mletaka vlada oblikovala tu
politiku. Naime, s mletakog stajalita dalmatinske su komune samo periferne postaje njezina
rubnog podruja, njezina Stato da Mar, a njezin je glavni zadatak da titi interese republikog
centra, odnosno Venecije. Tako se interesi perifernih podruja i interesi Venecije nisu nikako
mogli uskladiti. Mletaki posjedi poinju od Venecije, mletake lagune, obuhvaaju cijeli
prostor pokrajine Veneto, dio Lombardije i Friulli, zatim se sputaju niz istonojadransku

44
obalu (mletaka Istra, Dalmacija i Albanija) prema jugu sve do Krfa, ima posjede i na Moreji
(Peloponez), Kandiji (Kreti), Egejskom moru pa sve do Cipra i istono na Levantu do obala
Sirije. To je bila jedna velika drava i jasno je da se obzor mletake vlade koja sjedi na vrhu u
Veneciji ne moe toliko proiriti da ona vodi interese svih rubnih podruja svoje drave.

45
PREDAVANJE (9.04.2014.) - Crkva u svakodnevnom ivotu istonojadranskih komuna

Crkva je vana institucija u srednjem vijeku, koja kreira drutvenu zbilju u mnogim
segmentima. Srednjovjekovno drutvo daleko je od dananjeg poimanja civilnog drutva.
Crkva i religijske vrijednosti imaju velikog udjela i sastavni su dio ivota bilo koje osobe. Uz
molitve se raa i umire te svaki vaniji dogaaj u ivotu pojedinca obiljeavaju crkveni
dogaaji i vjerske sveanosti. ivi se po crkvenim normama koje su od malena usaene u
ivot pojedinca. Pritom se oni koji te norme kre grubo sankcioniraju, a oni najtei
prijestupnici se ponekad iskljuuju iz drutvene zajednice, to je u srednjem vijeku najtei
oblik kazne koji je mogao snai nekog od pripadnika komunalnih drutava. Upravo e crkveni
dostojanstvenici kreirati brojna podruja drutvene svakodnevnice, a po potrebi e biti
potpomognuti i svjetovnim vladarima. Upravo su te dvije vladarske instance, sakralna i
profana, odnosno svjetovna i duhovna, lansirale glavne kategorije za oblikovanje drutvene
stvarnosti, a po potrebi e ih i mijenjati kako im to bude odgovaralo. Naime, srednjovjekovno
drutvo veoma lako prihvaa nametnute obrasce ponaanja, pogotovo ako ih nameu ova,
meusobno suprotstavljena, ali i meusobno ovisna pola moi. Crkva je sveprisutna u
srednjovjekovnom drutvu i suptilnim mehanizmima redovnitva, vjerskih bratovtina i
karitativnih ustanova polako gradi utjecaj u srednjovjekovnom drutvu. Drugi pol te
upravljake moi su svjetovne vlasti i svaki pojedinac mora balansirati izmeu ta dva pola
moi kako bi ivio po nametnutim obrascima ponaanja i djelovanja.

1. BENEDIKTINCI

Ve u protokomunalno doba, crkva je odredila svoj utjecaj u drutvu, posebice nakon

osnivanja benediktinskog reda, koji je od 6. stoljea postao prvi sveeniki red u povijesti
crkve. Osnovao ga je Benedikt iz Nursije kada je sastavio Regulu monachorum, odnosno
Pravila reda koja su po prvi puta u povijesti crkve ustoliila nain ivota u samostanu, u
zajednici s ostalom braom. Dotada su redovnici ivjeli kao pustinjaci, askete na osamljenim
mjestima, kreposnim i isposnikim ivotom, daleko od gradova i urbanih zajednica. Meutim,
benediktinci ubrzo postaju prvi sveeniki red koji ivi u zajednici s braom, samostanskim
nainom ivota. Benediktinci su, posebice muki red, esto ivjeli na osamljenim mjestima,
udaljeni od urbanih sredita, ali ipak dovoljno blizu kako bi djeca mogla pohaati njihove
samostanske kole dok su ene benediktinke uglavnom naseljavale sama gradska sredita.

46
 Smatra se da su benediktinci vrlo rano doli na istoni Jadran. Iz sauvanih izvora prvi
je benediktinski samostan podignuo knez Trpimir polovicom 9. stoljea u Riinicama, a o
tome svjedoi ulomak natpisa s oltarne pregrade iz crkve koju je podignuo i koja biljei
njegovo ime i titulu. U isto je vrijeme vjerojatno podignut i samostan na otoiu Sera blizu
Istre. Krajem 9. stoljea poeli su nicati benediktinski samostani po itavom istonom
Jadranu, posebno na podruju rane hrvatske drave, u zaleu dalmatinskih gradova. O tome
svjedoe brojni natpisi s Branimirovim imenom, koji su najee dio crkvenog namjetaja u
kojima se javlja u ulozi donatora koji gradi odreenu crkvu. Jezik tih epigrafikih natpisa
upuuje na razdoblje karolinke renesanse (kraj 9. stoljea) to moe znaiti da su se, iako je
za vrijeme kneza Branimira dolo do formalnog osamostaljenja od Franake. Benediktinci su
se proirili u Hrvatskoj pod utjecajem Franaka, a u drugom valu njihova naseljavanja na
istonu obalu Jadrana dolaze uglvnom iz june Italije (Monte Cassino). U 10. stoljeu biljei
se porast broja samostana, a u 11. stoljeu pravi procvat benediktinskih samostana (Zadar -
muki samostan Svetog Krevana i enski samostan Svete Marije). Od 14. stoljea
benediktinstvo se polako gasi, a njih zamjenjuju prosjaki redovi franjevaca i dominikanaca.
U 19. stoljeu potpuno se gasi muki benediktinski red na naim prostorima i u Hrvatskoj
djeluju samo sestre benediktinke.

Benediktinski samostani u 11. stoljeu postaju pravi rasadnici kulture i pisane rijei.
Beneventana, latinsko pismo koje se razvija u Monte Cassinu i prenosi se kulturnim,
trgovakim i drugim vezama na istonu obalu Jadranu, gdje se onda u benediktinskim
skriptorijima, posebice u onom svetog Krevana u Zadru, razvio poseban tip beneventane, tzv.
obla ili dalmatinska beneventana kojom je napisan i najstariji kodeks Tomine Historie
Salonitane. Spomenika beneventane ima mnotvo na itavom istonom Jadranu, posebice
kartulara (Supetarski kartular, Rogovski kartular, Kartular svetog Stjepana pod Borovima).
Posebno su njegovali pisanu rije u svojim skriptorijima. Bavili su se prepisivanjem knjiga i
zahvaljujui njima sauvana su brojna djela grkih i rimskih pisaca. Benediktinske regule
nalagale su i svakodnevno itanje tako da je svaki benediktinski samostan imao i svoju
knjinicu, one su se opskrbljivale knjigama koje su nastajale u skriptorijima. Smatralo se da je
samostan bez knjiga kao tvrava bez oruja. Stoga je svaki benediktinski samostan morao
imati knjinicu. Benediktinski samostani imali su i kole, koje su bile otvorene i za djecu iz
oblinjih gradova. Benediktinske opatije imale su i arhive, posebice je bogat arhiv zadarskih
benediktinski svete Marije. U tom je arhivu pronaen inventar suknara Mihovila iz 14.
stoljea.

47
 Uz latinski jezik i latinsku pismenost, benediktinci su njegovali i narodni jezik i
narodno pismo. Od 12. stoljea biljei se pojava benediktinaca glagoljaa, koji su izazvali
dosta rasprave u hrvatskoj historiografiji iz kojih su se razvila dva stava o tome kako su
glagoljica i glagoljatvo prodrli u benediktinski red. Ivan Ostoji smatrao je da je glagoljatvo
unutar benediktinskog reda nastalo kao posljedica domaih ljudi koji su se prikljuili redu.
Oni se nisu eljeli odrei vlastitog jezika i pisma i tako su glagoljica i bogosluje na
narodnom jeziku prodrli u benediktinski red. Branko Fui smatrao je da je glagoljatvo u
benediktinske samostane prodrlo posredstvom bosanskog zalea, trgovakim i kulturnim
dodirima. Nijedna od tih dviju teza danas nije prihvaena i opepriznata, nijedna nije
neosporno odbaena ili dokazana. Brojni su paleografski i epigrafiki zapisi svjedoe o
prodoru zapadne irilice. Najstariji su glagoljski natpisi Valunska ploa, Plominski natpis,
Krki natpis i Baanska ploa, a najpoznatiji primjeri zapadne irilice su Povaljska listina i
Povaljski prag. Potonja dva spomenika svjedok su da je zapadna irilica prodrla duboko na
Jadran, ne samo u gradove, ve i na otoke.

Benediktinci su ostavili neizbrisiv trag, ne samo u irenju i ouvanju pismenosti, ve i

u graditeljstvu. Poznati su kao dobri graditelji predromanikih crkvica i benediktinskih
opatija. Njihovi samostani uglavnom niu na osamljenim mjestima, na sat vremena
udaljenosti od veih urbanih centara, uglavnom uz obale rijeka ili jezera jer su benediktinske
regule branile redovnicima jesti meso pa se njihova prehrana uglavnom sastojala od ribe i
povra. enski su redovi nastajali uvijek blie urbanim mjestima, ponekad ak i u samim
sreditima gradova. To se moe vidjeti na primjerima samostan svete Marije na zadarskom
forumu (zvonik je izgraen zaslugom opatice Vekenege, a novcem kralja Kolomana o emu
govori natpis na prednjoj fasadi zvonika s njegovim imenom i 1105. godinom, odnosno
godinom njegova ulaska u Zadar, a na prvom katu zvonika s unutarnje strane, na kapitelima
stupova uklesana su slova Kolomanova imena), samostan u Splitu s vanjske strane sjevernog
zida Dioklecijanove palae (imao je vlastite obrambene zidine jer svaka graevina u srednjem
vijeku, koja nije bila graena unutar gradskog recinkta, morala je imati vlastite fortifikacije;
uz samostan je bila i crkva svete Eufemije, a osnovao ga je nadbiskup Lovre polovinom 11.
stoljea; za vrijeme francuske uprave u 19. stoljeu stajala je vojna bolnica koja je unitena u
poaru; od itavog kompleksa sauvana je samo kapelica blaenog Arnira, a koju je isklesao
Juraj Dalmatinac sredinom 15. stoljea, odnosno isklesao je retabl iznad oltara, koji prikazuje
kamenovanje nadbiskupa Arnira) i otoi svete Marije na Mljetu sa starom benediktinskom

48
opatijom svete Marije, koju su izgradili muki benediktinci (primjer samostana koji je nastao
dalje od gradskog sredita).

2. FRANJEVCI

Za razliku od benediktinaca, prosjaki redovi svoje samostane uvijek grade u blizini

urbanih sredita. Prosjaki redovi bili su dominikanci, franjevci i klarise te je njihovo
pastoralno djelovanje usmjereno izravno na narod. Za razliku od benediktinaca, koji su
pustinjaki red i koji grade svoje samostane na udaljenijim mjestima. Oni ive uz narod i
dijele s njim svakodnevne probleme i zato se naseljavaju u gradskim sreditima. Oni po prvi
puta naputaju isposniki ivot, askeze, a nazivaju se prosjakim redovima jer im je jedno od
glavnih pravila bilo siromatvo i kreposni ivot. Prosjaki redovi nastaju kao odgovor crkve
na pojavu hereze u junoj Italiji i Francuskoj u 13. stoljeu. Prvo se zapoelo s grgurovskom
reformom u 11. stoljeu kada se nastojalo izbaciti simoniju i nemoralne pojave iz crkve, a to
nije upalilo pa se osnivaju prosjaki redovi koji moraju izravno narod poticati na kreposni
ivot u duhu crkvenih normi.

Franjevci se kao institucionalizirani red pojavljuju od poetka 13. stoljea, kada je

Franjo Asiki 1209. godine osnovao Ordo fratrum minorum (red male brae) i dobio papinsku
dozvolu. U Dalmaciju su doli jo za ivota Frane Asikog, a vezan je uz mnogobrojne
legende. Jedna od njih kae da je sam Frane Asiki boravio na Jadranu, kada ga je na
putovanju u Siriju, nevrijeme bacilo na nau obalu, a posebice se Split, Zadar i Dubrovnik
ponose legendama o njegovu boravku u njima. Najvie legendi vezano je za Zadar. Povijesno
je dokazano da su prvi fratri bili oni u Trogiru, iako se ne zna kada je osnovan samostan,
odnosno nije sauvana fundacijska listina o osnutku samostana. O tome dogaaju govore
sekundarni izvori. Pretpostavlja se da su izmeu 1217. i 1221. godine niknuli brojni
franjevaki samostani u Trogiru, Zadru, ibeniku, Splitu i Dubrovniku pa sve do Kvarnera i
Istre. Bili su prisutni i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, iako se tamo doseljavaju znatno
kasnije. Bili su organizirani u 4 kustodije, a od 15. stoljea razdvajaju se na konventualce i
observante te nakon toga niu brojni observantski samostani koji ak dobivaju samostalni
vikarijat. U 16. stoljeu pojavljuje se jo jedna grana franjevakog reda, kapucini. U Split
dolaze u 17. stoljeu, a od 18. stoljea naseljavaju se u Dubrovniku.

49
 Drugi franjevaki red bile su klarise, osnovane 1212. godine, a namijenjene su
enama. Nazivaju se klarisama po svojoj osnivaici, svetoj Klari, koja je pred svetim Franom
poloila svoje zavjete siromatva, kreposti i stroge odijeljenosti od svijeta. Zato kaemo da su
klarise kontemplativni red sa strogom klauzurom. Klauzura pretpostavlja odijeljenost od
svijeta, ali ne toliku da ne bi mogle izvravati svoju glavnu funkciju, opismenjivanje i
kolovanje enske djece. Prvi su samostan osnovale u Dubrovniku, vjerojatno u drugoj
polovici 13. stoljea, a onda su od 14. stoljea ire po istonom Jadranu (Zadar, ibenik, Split,
Kotor). Obino su nastanjivale naputene benediktinske opatije, s obzirom da su uvijek
tedjele novac.

Osim njih, franjevci su imali trei red za laike, odnosno oenjen mukarce i udane
ene koji su ostajali u vanjskom svijetu, ivjeli u svom zvanju, ali po nekim crkvenim
pravilima i normama ivjeli su uzornim kranskim ivotom.

3. DOMINIKANCI

Dominikanci ili Ordo fratrum praedicatorum (red brae propovjednika) bili su jo

jedan prosjaki red. Jedna od njihovih glavnih zadaa bilo je propovijedanje, a imali su i
druge zadae (uitelji, propovijednici, inkvizitori). Prema legendi prvi je dominikanski
samostan na istonoj obali Jadrana bio osnovan u Splitu 1217. godine, a naselili su se uz
Srebrna vrata Dioklecijanove palae, odnosno uz njezin istoni zid i posjedovali su itavo
podruje od crkve svetog Dominika (zapravo se zove crkva svete Katarine) sve do morske
obale. Taj se samostan vjerojatno nalazio nad itavim podrujem pazara, to su potvrdila i
arheoloka istraivanja. Sama crkva u 13. stoljeu bila je podignuta u romanikom stilu.
Samostan i crkva razrueni su za vrijeme mletako-osmanskih ratova jer nije imao vlastite
fortifikacije, a dananje zdanje je neoromanika graevina. Prema izvorima ini se da je prvi
samostan dominikanaca bio podignut u Dubrovniku 1228. godine, a nalazi se na istonom
ulazu u grad kraj Vrata od Ploa. U Zadar su doli neto kasnije, 40-ih godina 13. stoljea, jo
neto kasnije i u Trogir, a zatim su svoje samostane izgradili po itavom istonom Jadranu
(Kotor, Bol na Brau, ibenik, Pag, kvarnerski otoci, Senj, ak i do unutranjosti).

Glavna svrha njihova pastoralnog djelovanja bilo je propovijedanje (ars praedicandi,

odnosno umijee propovijedanja, vjetina propovijedanja). Ono se u 13. stoljeu razvilo u
sklopu retorike vjetine na temelju skolastike. Propovijedanje se uilo iz raznih prirunika i

50
udbenika, kojih je do kraja srednjeg vijeka bilo 600-tinjak. Oni su obuhvaali razne teoretske
traktate o propovijedanju, konkordancije Biblije razne zbirke propovijedi, tzv. prirunike
exempla s primjerima iz svakodnevnog ivota koji su sluili dominikancima u propovijedanju
i bogosluju. Temelj tih prirunika bilo je djelo Humberta de Romansa De eruditione
praedicatorum. On je bio general dominikanskog reda i uspostavio je naelo propovjednitva
meu dominikancima. Svrha njihovih propovijedi nije bila toliko analiziranje biblijskih
tekstova, ve izazivanje osjeajne reakcije koja e potaknuti puk na krepostan ivot u duhu
crkvenih normi. Jezik njihovih normi trebao je biti jednostavan i prikladan te su se zato
koristili prirunicima s primjerima iz svakodnevnog ivota i kako bi te propovijedi pribliili
puku te su im se ak obraali na narodnom jeziku, to je bilo neuobiajeno. Donosili su
jednoznane i uvjerljive primjere koji su bili vezani uz puku kulturu i zato su veoma brzo
stekli povjerenje naroda, koji se esto ukljuivao u njihove tree redove i vjerske bratovtine.
Trei red dominikanaca bile su dominikanke koje su pristajale uz pravila stroge
klauzure i odijeljenosti od vanjskog svijeta te su osnivale vjerske bratovtine kojima je glavni
cilj bilo opismenjivanje enske djece. Osnivali su i samostanske kole, a zaeli su i
visokokolski sustav. Osnovali su prvo hrvatsko sveuilite.

Trea njihova vana uloga, uz propovjednitvo i kolstvo, je inkvizitorska. Oni su bili

istraitelji heretike zloe, kako ih naziva papa Grgur IX. kada im je 1232. godine povjerio
inkvizitorsku zadau. Oni su se bavili istraivanjima hereze i krivovjerja na istonom Jadranu,
posebno su bili usmjereni protiv heterodoksnih pripadnika Crkve bosanske, odnosno
bosanskih krstjana, koji su se i doktrinarno razlikovali od katolika te su imali vlastitu crkvenu
organizaciju. Poetkom 13. stoljea Zadar je postao inkvizitorsko sredite za cijelu Dalmaciju,
a prvi inkvizitor bio je Pavao Dalmatinac, kojeg su navodno ubili heretici na splitskom
podruju 1255. godine. Njegov nasljednik bio je Andrija Dalmatinac, koji je uspio uvjeriti
veliki broj heretika u Skradinu da prijeu na katolianstvo. Nisu bili toliko brutalni prema
hereticima, a takve su naine dobivanja izjava optuenika preputali svjetovnim vlastima.
Teko je rei koliko su se torture i kazne provodile u istonojadranskim gradovima jer nema
sauvanih podataka, a sve to znamo saznajemo iz statuta koji su se dosta otro obruavali na
heretike. No koliko su se u praksi te kazne izvravale, ne moemo znati. Treba uzeti u obzir
da se hereze uglavnom usmjeravaju na bosanske krstjane i koliko god su komune naelno
odbijale heretike i predviale kazne za krivovjerja, ti su gradovi otvoreni prema zaleu u
smislu ekonomskog napretka te se praksa esto razlikovala od teorije (statutarnih odredbi), a
tako je zasigurno bilo i po pitanju krivovjerja. Pronaen je tek jedan sluaj spaljivanja

51
krivovjeraca na istonom Jadranu. Inkvizitorska uloga pojaala se u doba mletake uprave
kada su djelovali dravni mletaki inkvizitorski sudovi, ali vie su bili usmjereni na svoje
politike protivnike, nego na optuenike u smislu krivovjerja i hereza.

UTJECAJI NA SVAKODNEVNICU

1. Urbanizam-

Samim naseljavanjem u gradove, samostani prosjakih redova mijenjaju njihovu

vizuru. U prvom valu naseljavanja u 13. stoljeu preteno se smjetaju u gradska predgraa,
gdje je zemlja bila jeftinija, ili pored samih gradskih vrata. Splitski franjevci naseljavaju se u
zapadnom predgrau u crkvi svetog Feliksa, dananjoj crkvi svetog Frane, a dominikanci se
smjetaju uz istoni zid Dioklecijanove palae, na suprotnom dijelu grada, gdje grade crkvu
svete Katarine i pripadajui samostan. Slino je bilo i u Dubrovniku gdje se takoer franjevci
i dominikanci naseljavaju na suprotne dijelove grada. Na zapadnom ulazu u grad, pokraj
Vrata od Pila, smjeta se franjevaki samostan, a na istonom ulazu u grad, pokraj Vrata od
Ploa, smjeta se dominikanski samostan. To se moe objasniti njihovom netrpeljivou zbog
koje je papa Kliment IV. 1265. godine donio posebnu bulu kojom se zapovijeda najmanji
razmak u udaljenosti samostana prosjakih redova od 500 metara, a manji se razmak
dozvoljavao samo u gradovima s manjom povrinom (Trogir).

2. Politika

Prosjaki su redovi podupirali okupljanje i djelovanje bratovtina ustupajui im u

klaustrima svojih samostana prostor za okupljanje - te su vrili na njih znaajan utjecaj. Kako
je taj prostor kao crkveno vlasnitvo bio izuzeti od pravnog sustava komune i time od
politikih represalija pa su klaustri potencijalno opasna mjesta za pravni poredak komune jer
se u njima esto znalo raspravljati o drutvenim i politikim problemima u gradu te su se
mogle kovati urote protiv komunalnih vlasti.

3. Gospodarstvo-

Glavni moto prosjakih redova je siromatvo i uglavnom im se brani posjedovanje

privatne imovine. Meutim, to ne znai da su samostani bili siromani jer su oni posjedovali

52
zajedniku samostansku imovinu i crkva je u srednjem vijeku bila jedna od najbogatijih
institucija, posebice prosjaki redovi koji su bili popularni u narodu pa im je narod u svojim
oporukama dodjeljivao brojne pokretnine, ali i nekretnine. Te su nekretnine redovnici davali u
zakup, drugi su ih obraivali, a oni su dobivali svoj dio prihoda u rangu novanih sredstava ili
prinosa sa zemlje. Tako su raspolagali velikom koliinom novca. O tome koliko su bili
popularni svjedoi Splitski statut koji kae da su do 40-ih godina 14. stoljea samostani
prosjakih redova posjedovali treinu svih nekretnina u gradu to je zasigurno donosilo veliki
ekonomski profit i zbog toga Splitski statut zabranjuje oporuno ostavljanje zemlje crkvi, ve
se zemlja mogla prodati, a novac ostaviti crkvi. Ubrzo su ostale dalmatinske komune donijele
sline odredbe u svoje statute.

4. Drutvo-

Imaju velikog udjela u drutvenom ivotu dalmatinskih gradova. Osnivaju brojen

vjerske bratovtine kroz koje imaju izravno pastoralno djelovanje, omoguuju socijalnu skrb
svojim lanovima, a pojedine strukovne bratovtine djeluju kao svojevrsni sindikati u borbi za
ostvarenje prava svojih lanova.

5. kolstvo-

Dominikanci su bili uitelji, osnovali su prvo sveuilite na hrvatskom tlu.

6. Zdravstvo-

Franjevci su se vie istaknuli na podruju zdravstva te su osnivali prve hospitale,

ustanove koje su pruale zdravstvenu i socijalnu skrb svojim graanima. Imali su ak i prve
ljekarne, odnosno vrtove u kojima su uzgajali ljekovito bilje te proizvodili ljekovite pripravke
koje su nudili stanovnitvu kroz sustav apoteka.

Crkva je u srednjovjekovnom drutvu imala veliki utjecaj. Kanonskim pravom

propisivala je sve norme drutvenog ponaanja i regulirala sve aspekte komunalne
svakodnevnice. Kako time ne bi ugroavala postojei poredak komune i njezino staleko
ustrojstvo, komunalne vlasti nastojale su nadzirati crkvu kroz sustav statutarnih odredbi. Tu se

53
posebice isticala splitska komuna koja je skoro cijelu prvu knjigu Splitskog statuta posvetila
poloaju crkve. Njoj je bilo dozvoljeno sve, osloboena od svih javnih tereta, bilo kakvih
davanja, od besplatnih svjetovnih slubi, a prilikom dodjeljivanja crkvenih beneficija i
crkvenih ast, trebalo je voditi posebnog rauna o splitskim graanima, pripadnicima crkve,
redovnicima koji su u pravnom smislu posjedovali civitet. Odredbe su ojaale poloaj crkve u
Splitu pa ga je trebalo zauzdati te je 1347. godine donesena odredba o zabrani oporuivanja
nekretnina splitskoj crkvi. Svi srednjovjekovni statuti govore o poloaju crkve u komunalnom
drutvu, neki vie, a neki manje. Primjerice, Zadarski statut ne posveuje toliko panje crkvi
kao Splitski statut, ali i on osigurava desetinu, brani otuivanje crkvene imovine, meutim, ne
govori detaljnije o organizaciji, odabiru biskupa, prokuratora i drugih crkvenih
velikodostojnika.

Ono to je zajedniko svim komunalnim statutima su odredbe o slavljenju crkvenih

blagdana i blagdanima svetaca zatitnika. U svim su komunama nedjelje, Boi, Uskrs,
Velika Gospa i eventualno Svi sveti bili neradni dani, kada se trebalo pohoditi bogosluja, a u
pojedinim komunama posebno su slavljeni apostoli, evanelisti i neki sveci zatitnici. ibenik
je imao najvie neradnih dana (115), zatim Split (91), Trogir (81) i Zadar (64). Svaka je
komuna imala svoga patrona, odnosno sveca zatitnika koji se posebno tovao:

Zadar - sveti Krevan (anuvinsko razdoblje), sveta Stoija, sveti Marko Evanelista
(za vrijeme mletake uprave, 31.07.);
ibenik - sveti Mihovil;
Trogir - blaeni Ivan (14.11.), sveti Lovre;
Split - sveti Dujam (10.04./7.05.);
Dubrovnik - sveti Vlaho (3.02.).

Ti su sveci bili nain iskazivanja lokalnog identiteta te su se esto u likovnim

prikazima ili skulpturama prikazivali tako da u ruci nose model grada. Primjerice, drveni
poliptih iz crkve svetog Ante u Splitu koji prikazuje svetog Dujma koji nose model Splita, a
naslikao ga je mletaki slikar Girolamo de Santa Croce u 16. stoljeu. To se smatra
najstarijom splitskom vedutom, a pojedini autori spominju neke minijature iz Hrvojeva misala
koje mogu posluiti kao vizure Splita u srednjem vijeku ili prikaz zapadnih gradskih vrata
Dubrovnika (Vrata od Pila) i skulptura svetog Vlaha s modelom grada u ruci. Patroni gradova
prikazivani su kao izrazi identiteta grada i lokalnog izriaja. Pri odreivanju koji e svetac
zatitnik biti patron grada, presudnu vanost imale su relikvije. U srednjem vijeku tijekom

54
hodoaa znalo je biti grabei za relikvijama pa je ak postojalo i crno trite za relikvije.
Meu gradovima je znalo doi do konkurencije jer je svaki grad elio doi do dijela tijela
svoga patrona, a glavni cilj bio je dobiti ostatke cijelog tijela pojedinog patrona. Smatralo se
da one pridonose i drutveno-politikoj stabilnosti i gospodarskom prosperitetu grada i zato su
one morale biti pohranjene unutar grada, najee u prvostolnici (katedrali), a zatim bi se u
procesijama nosile po gradu u dane svetaca zatitnika.

Procesije su postale pravi znakovi identiteta komuna. Njihovi su sudionici eljeli da se

poruke u procesijama pamte te su se kretale glavnim gradskim ulicama, a obino su
zavravale na glavnom gradskom trgu gdje se obavlja jo kakav vjerski obred. Bratovtine su
imale posebnu ulogu u procesijama. Bratimi su stupali nosei svoje simbole, isticali su svoje
zastave, svetake slike, svijee obino su svi bili jednako obueni. Primjer takve bratovtine
moemo vidjeti iz oslikane naslovnice matrikule bratovtine svetog Duha u Trogiru, koju je
oslikao Bla Juraj Trogiranin, i sam lan te bratovtine koja je okupljala ugledne i bogate
trogirske graane. Matrikula je bratovtinski statut, kodeks u kojem su zapisana sva pravila
bratovtine, popisi lanova, popisi kada je tko uplatio koliku svotu lanarine. Imali su habite s
kukuljicama i istaknutu bratovtinsku zastavu.

U anuvinskom razdoblju u Zadru je posebice bio tovan sveti Krevan, a kako je

izgledalo slavljenje toga sveca izvjetava kronika Obsidio Jadrensis. Na blagdan svetog
Krevana zadarski biskup drao bi misu u istoimenoj crkvi i tijekom propovijedi bi
blagoslivljao anuvinski barjak, a nakon mise uslijedila bi procesija do glavnog gradskog trga,
gdje bi se barjak uzdizao na drveni stup kao pljuska mletakim vlastima.

U Splitu je slavljen sveti Dujam kao lokalni zatitnik. Zna se da je umro 10. travnja, o
emu svjedoi stela u Saloni s uklesanim datumom, a zbog preklapanja s korizmom i
Uskrsom, blagdan je prebaen na 7. svibnja. O tome kako je sveti Dujam postao zatitnik
Splita detaljno obavjetava Historia Salonitana Tome Arhiakona u poglavlju Translatio
Sancti Domni (Prijenos moi svetog Dujma) i kae da se u Saloni iz jednog sarkofaga irio
ugodan miris i kada je otvoren, pronaene su kosti svetoga Dujma odakle su prebaene u
splitsku prvostolnicu, gdje se navodno nalaze i danas iako povjesniari sumnjaju da se
dijelovi tih relikvija nalaze u Lateranskoj bazilici u Rimu. Na taj je nain sveti Dujam postao
izraz splitskog identiteta. Uz taj se blagdan posebice slavio i blagdan Velike Gospe.
Marijanski kult od 13. stoljea njegovali su prosjaki redovi, a u 15. stoljeu postao je

55
posebno popularan. Tada se navodno udotvorna slika Gospe od Pojiana u procesiji prenosila
od crkve Gospe od Pojiana do splitske katedrale, a pratilo je mnotvo klera i laika.

U Trogiru su patroni bili blaeni Ivan Trogirski, koji se poeo tovati jo od polovice
12. stoljea kada su njegove moi prenesene u katedralu, a nakon mletakog razaranja grada
70-ih godina 12. stoljea, Ivanova je desnica navodno otuena i odnesena u Veneciju, a potom
je udotvorno vraena u Trogir, kada je poelo njegovo stvarno tovanje, i sveti Lovre, po
kojem ime nosi trogirska katedrala.

U Dubrovniku je u Knjizi dubrovakih reformacija sadran popis blagdana koji su se

slavili u gradu, a posebna se sveanost odvijala na blagdan svetog Vlaha. Za organizaciju
procesije bila su zaduena etvorica vlastele. Dubrovaka vlada u vjerski je ceremonijal
unosila politike konotacije. Procesiju su predvodili trubai, zatim povorka od graana
podijeljenih po staleima u kojoj je svatko znao koje mu mjesto pripada u toj povorci i
hijerarhijskoj ljestvici drutva. Procesija je prolazila od gradskog trga pred komunalnim
institucijama vlasti do dubrovake katedrala i njome je dubrovako plemstvo odavalo svoj
nobilitet i svoje bogom dano pravo na vladanje. U 15. stoljeu sastavljen je jo jedan kalendar
festi, odnosno sveanosti slavljenih prema dubrovakim obiajima, a pridodani su jo neki
politiki, odnosno svjetovni blagdani.

Prilikom takvih sveanosti narod se uvijek zabavljao. Ta je zabava uvijek bila u skladu
s politikim ritualima, to je posebice dolo do izraaja u 15. stoljeu kada se Dalmacija
ukljuuje u sastav Mletake Republike. Mleani su nastojali uvijek odravati lokalne
blagdane i proslavljati lokalne svece zatitnike tamo gdje je politika situacija omoguavala.
U Zadru to nije bilo mogue, gdje je odredba o slavljenju blagdana svetog Krevana izbrisana
iz Zadarskog statuta zbog uzdizanja anuvinske zastave na drveni stup, a nadodana je nova o
slavljenju novog patrona grada, Marka Evaneliste, zatitnika itave Mletake Republike. Ta
se proslava odravala 31. srpnja, tono kada je mletaka vojska ula 1409. godine u Zadar.
Tada se odravao sveani ophod po gradu, nakon toga odvijala se sveana misa u katedrali
svete Stoije, a tjedan dana nakon toga odravala se trka pjeaka po gradu i konjska utrka s
vitekim nadmetanjem, a jo tjedan dana nakon toga na blagdan Velike Gospe bilo je
organizirano nadmetanje u napinjanju luka, sve u svrhu produljenja tih blagdana radi ulaska
mletake vojske u grad.

Uz gradske sveanosti odravale su se i razne viteke igre kojima se narod zabavljao.

Iz Trogira je poznata igra palija, odnosno igra nadmetanja strijelaca na konjima u kojima bi

56
pobjednik dobivao pobjedniki plat koji se nazivao palija. Iz izvora je poznata i igra biranja
kralja, gdje bi narod meusobno birao kralja i gospodu i posprdno glumio njihove uloge. U
takvoj je igri esto znalo doi do ozljeivanja pa je u jednom sluaju sve zavrilo na sudu.
Upravo nas ti sudski zapisnici s kraja 13. stoljea obavjetavaju o igri biranja kralja.
Najpoznatija igra je moreka, a prvi put se poela dogaati u Trogiru. Jedan zapis o igranju
moreke potjee iz trogirskog arhiva iz 1273. godine. Moreka je ples koji simbolizira borbu
pjeaka prsa o prsa, a nastao je u panjolskoj kao posljedica istjerivanja Maura s Pirinejskog
poluotoka. Odravao se u veini komuna na Mediteranu, a kod nas se u kontinuitetu od 15.
stoljea odrava u Koruli.

Koritenje oruja u svrhu zabave bilo je isticano u civilnim sveanostima, posebice za

vrijeme karnevala. U srednjem vijeku bio je poznat dubrovaki karneval. Tada je narodu bilo
dozvoljeno gotovo sve, upadati u tue stanove, zadirkivati susjede, pjevati razne pogrdne
pjesme, ak i gaati se jajima i naranama. O tome izvjetavaju kazneni spisi dubrovake
komune jer je u tim dogaajima esto dolazilo i do fizikog obrauna. Igrale su se i razne
drutvene (trilja, ah) i hazardne igre, iako su komune zakonski regulirale kockanje zbog
grabei novca. U Splitu je bilo potpuno zabranjeno kockati, a Statut je dozvoljavao jedino
kartanje. U Dubrovniku je bilo doputeno kockati samo u loi svetog Vlaha, pri emu je oito
zakonodavac raunao na potenje onih koji igraju u sakralnom ambijentu. U drugim je
gradovima kockanje bilo dozvoljeno, ali pod nadzorom slubenika koji su gledali i pazili da
nitko ne vara, a oni sami nisu smjeli igrati.

Crkva je imala velikog udjela u svim porama drutvene svakodnevnice (drutveno-

politiki, gospodarstvo, kolstvo, zdravstvo, zabava). Imala ja i neprikosnoven autoritet u
obiteljskim pitanjima. Naime, prema kanonskom pravu stupalo se u brak, stvaralo se i raalo
potomke, ak i umiralo (ars moriendi ili umijee dobrog umiranja da bi se zasluilo vjeno
spasenje). Zadiranje crkve u sve pore srednjovjekovnog drutva, naposljetku, smatralo se
loginim i prirodnim.

57
PREDAVANJE (16.04.2014.) - Zdravstvo i socijalna skrb u komunalnim drutvima
istonog Jadrana

Srednjovjekovni ovjek ivi u loim zdravstvenim uvjetima s nedostatkom osnovnih

higijenskih navika, poput pranja ruku, zubi i odjee te ienja ivotnog prostora. Takve
navike nisu postojale i nisu se smatrale nunim dijelom svakodnevnice. ovjek se u srednjem
vijeku prao samo dva puta u ivotu, jednom kad se rodi i jednom kada umre. To je sve
oteavalo zdravlje ovjeka pa je srednjovjekovni ovjek podloan raznim bolestima,
infekcijama i epidemijama, a i neki drugi initelji poput velike demografske gustoe, loih
klimatskih prilika, raznih prirodnih nepogoda, politikih imbenika, gladi i ratovi utjecali su
na zdravlje ovjeka u srednjem vijeku.

Veina je dalmatinskih komuna pripadala kategoriji malih ili srednje malih gradova, i
po povrini i po broju stanovnika. Srednjovjekovni Split prostirao se na 7,5 ha povrine, od
ega je podruje Dioklecijanove palae obuhvaalo oko 4 ha povrine, a podruje obzidanog
burgusa (zapadno predgrae, od 14. stoljea sastavni dio gradskog recinkta obuhvaalo je
otprilike 3,5 ha. Na tom podruju poetkom 14. stoljea procjenjuje se da je ivjelo 4 do 5
tisua stanovnika. Procjenjuje se da je na toj povrini gustoa naseljenosti mogla biti oko 530
stanovnika po hektaru, odnosno jedan ovjek na 2 metra kvadratna, to je zaista velika
demografska gustoa. Slina je situacija bila u srednjovjekovnom Trogiru, koji je povrinom
manji od Splita (3-4 % povrine, a procjenjuje se da je poetkom 14. stoljea na tom podruju
moglo ivjeti oko 1500 ljudi). Ovi se podaci o gustoi naseljenosti odnose samo na podruje
gradskog recinkta, a u gradskim predgraima gustoa naseljenosti vjerojatno je bila jo i vea.
Istraivanja na primjeru Trogira pokazala su malu parcelizaciju zemljita, dakle prodavale su
se male zemljine estice na kojima su podizane kue uglavnom malih povrina u kojima je
ivjelo mnogo lanova obitelji ili kuanstva. Ako se u obzir uzme i injenica da veina ljudi
ivi u drvenim kuama, koje su duboko podlone vlazi, ili oni bogatiji u kamenim kuama, u
kojima nema nikakvog sustava grijanja, vidljivo je da su ljudi ivjeli u loim egzistencijalnim
i zdravstvenima uvjetima.

Klimatski uvjeti i vremenske nepogode mogle su ozbiljno naruiti zdravlje ovjeka.

Bila je dovoljna jedna suna ili nerodna godina da zavlada glad u gradu, to je utjecalo i na
zdravlje ovjeka, pogotovo ako komune nisu uvozom uspjele osigurati dovoljne koliine ita
u gradu. Na nedostatak hrane mogli su utjecati i razni politiki imbenici, prije svega
osmanlijski pritisak koji od druge polovice 15. stoljea postaje sve jai na gradove istonog

58
Jadrana. Kada se tome doda i priljev izbjeglica iz osvojenih prostora bosanskog zalea,
demografska gustoa jo se vie poveava. U posljednjim desetljeima 15. stoljea neke
komune su zabranjivale ulazak doljaka u grad i zatvarale vrata pred izbjeglicama iz
bosanskog zalea.

Dosezi srednjovjekovne medicine na europskom zapadu nisu bili veoma visoki.

Naime, grko-rimski klasici medicine potpuno su zaboravljeni nakon pada Zapadnog
Rimskog Carstva, a higijenski uvjeti kasnoantikog ivota, koji su pretpostavljali
svakodnevno kupanje u termama ili razne vodovode i kanalizaciju, ieznuli su. U takvim
uvjetima zapadnjaka medicina stagnira, a arapska medicina na istoku znatno napreduje.
Arapi su poznavala klasine medicinske pisce, prevode ih na arapski jezik, prouavaju ih,
usavravaju njihove medicinske postupke. Zahvaljujui arapskim prijevodima danas
poznajemo neke od najpoznatijih grko-rimskih klasika medicine, kao to su Galen ili
Hipokrat. U razdoblju humanizma i renesanse s arapskog se ta djela prevode na latinski jezik.
Najpoznatiji arapski znanstvenik koji se u to doba bavio medicinom bi je Perzijanac Avicena
koji je u svom djelu Kanon medicine kodificirao itavo dotadanje grko, rimsko i arapsko
znanje iz medicine. Arapi su u to doba, za razliku od lijenika na zapadu, ak i provodili neke
manje operacijske zahvate. Poznavali su metode uspavljivanja opijumom (metoda anestezije)
zbog kojih su i mogli izvoditi takve operacije, to na zapadu nije bilo poznati i nije bilo uope
mogue zbog nekih crkvenih normi i praznovjerja. Takvo se stanje promijenilo polovicom 14.
stoljea kada se zapad Europe suoi s pandemijom crne smrti ili kuge. Kuga e se i kasnije
tijekom srednjeg vijeka esto pojavljivati.

Crna smrt najvie je od svih bolesti ugroavala srednjovjekovnog ovjeka. Ona se

pojavljivala u Europi i prije kobne sezone 1347./1348. godine. Dubrovaki kroniar Nika
Ranjina spominje kugu ve 901. i 1293. godine, ali one tada jo nisu poprimile pandemijski
oblik. Ona se prenijela u Europu trgovakim putovima s istoka, preko Urala. Jedan krak iao
je preko Crnog mora, ulazi je preko Bospora u Sredozemlje i dalje pomorskim putovima na
zapad Europe, sve do Pirenejskog poluotoka, a drugi su putovi ili preko trgovakih karavana,
preko Ugarske i sjevera Europe. Ve je do kraja 1347. godine cijela Europa bila zaraena
kunom pandemijom, a razmjeri kuge poprimili su zastraujui oblik. Procjenjuje se da je tada
umrlo od 1/4 do 2/3 itavog europskog stanovnitva, ovisno o regiji i gustoi naseljenosti, a
rtve su se brojile u milijunima ljudi. Poseban je problem bio to se u tom prvom naletu uope
nije shvaalo da je bolest zarazna i da ukoliko oboli samo jedan lan zajednice, bolest e se
najvjerojatnije proiriti i na ostatak zajednice. Tako je trgovakim putovima kuga dola i u

59
dalmatinske gradove, ve 1347. godine. Ona se na hrvatski povijesni prostor prenijela i
kopnenim i morskim putovima. Najizloenije su bile dalmatinske komune koje su u tom
razdoblju proivljavale svoju povijest komunalne autonomije, iji se prosperitet temeljio na
gospodarskim, trgovakim i pomorskim vezama. Tri su kraka kojima se kuga irila na
hrvatskom povijesnom prostoru:

1. Prvi je bio preko Dubrovnika, gdje su stizale trgovake karavane i kopnenim putem iz
zalea te morskim putovima;
2. Drugi je krak irenja iao preko srednje Dalmacije, gdje je pomorskim putom dola u
dalmatinske gradove, a onda se prenosila u zalee trgovakim karavanama, prvo na
podruje srednjovjekovne Hrvatske, a zatim i na podruje srednjovjekovne Bosne;
3. Trei je krak direktno dolazio na podruje kontinentalnog dijela hrvatskog povijesnog
prostora.

Zbog geoprivrednih znaajki nae je podruje bilo posebno izloeno prvom naletu crne
smrti. U 14. stoljeu dalmatinske gradove tri puta su pogodile kune epidemije (1348., 1378. i
1397.). Sve do 19. stoljea kuga se cikliki i periodino pojavljivala u gradovima istonog
Jadrana, ali je najtea situacija bila u 14. stoljeu, kada je posebno stradao ibenik i njegov
patricijski sloj zbog ega rad velikog vijea nije bio mogu jer je plemikom vijeu
nedostajao kvorum pa se sjednice vijea nisu mogle odravati. Tada je u ibeniku 20 obitelji
iz sloja bogatog i uglednog komunalnog graanstva primljeno u patricijski sloj kako bi
plemiko vijee moglo nastaviti s radom. Kune su se epidemije nastavile i u 15. i 16.
stoljeu, primjerice, u Zadru je izmeu 1418. i 1500. godine zabiljeeno ak 12 kunih
epidemija. Posebno je u Splitu bila teka sezona 1526. i 1527. godine kada ga je pogodila
teka kuna epidemija i kada je, prema izvjetajima mletakih sindika, bilo ak umrlo vie od
polovice gradskog stanovnitva.

Od 16. stoljea pojavljuju se podaci mletakih vlasti o broju stanovnika u gradovima,

koji su raeni zbog utvrivanja broja vojno sposobnih ljudi i eventualno broja civila koje je
potrebno nahraniti u sluaju opsade grada. Tako postoji mletaki izvjetaj iz 1534. godine koji
kae da je u Splitu nakon kune epidemije 1526./1527. godine ostalo samo 500 vojno
sposobnih ljudi. Zbog nedostatka demografskih podataka, ne moe se sa sigurnou utvrditi
koliki je bio broj rtava u tom prvom naletu iz polovice 14. stoljea. O tome slikovito govore
neki suvremenici i kroniari. Oni u toj opoj atmosferi straha i pod dojmom svakodnevnog
umiranja velikog broja ljudi esto preuveliavaju broj rtava. Dubrovaki kroniari Ranjina,

60
Rasti i Gunduli govore o 10 000 umrlih Dubrovana tijekom prve epidemije crne smrti, to
je nerealno veliki broj jer kada se uzmu u obzir svi demografski pokazatelji (povrina grada,
oblikovanje drutva, gospodarske mogunosti) u Dubrovniku nikako nije moglo ivjeti u to
doba 10 000 stanovnika. Njihovo preuveliavanje i iznoenje velikih brojki o rtvama moe
rei o dojmu koji je crna smrt ostavljana na srednjovjekovnog ovjeka.

Kada se govori o zapisima suvremenika, vano je spomenuti i splitsku kroniku koja

govori o tim dogaajima. Rije je o kronici koja se naziva A Cuthteis tabula nepoznatog
pripadnika ugledne splitske obitelji Cutheis, koja se kasnije prozvala Jeremija, zbog ega je i
samo kronika dobila ime. Kronika donosi apokaliptine opise crne smrti u Splitu u 14.
stoljeu. Cutheis kae da je ,,prije pomora zrak postao zaraen, sunce se zamrailo, a mjesec
nestao, veliki su potresi pogodili zemlju te se oganj nebeski pojavio iznad grada. Potom je
uslijedio pomor ivotinja te na koncu pomor ljudi. Ovi opisi govore o mentalitetu
srednjovjekovnog ovjeka koji je sve dogaaje, koje nije znao objasniti, pripisivao Bojem
gnjevu i Bojoj kazni. U kronici opisuje i neke naine borbe protiv zaraze. Kae da su
lijenici za prevenciju savjetovali vie mirovanja i manje boravka na otvorenom, noenje
slojevite odjee, a za oboljele su se pripravljali razni ljekoviti pripravci na bazi umbira i
papra. To nije pomagalo. Oboljela osoba od kuge pokazivala je simptome ope slabosti,
glavobolje, vruice, a najizraeniji simptom koji je upuivao na kugu bila je pojava kunih
bubona, odnosno velikih priteva, zapravo upaljenih limfnih vorova svugdje po tijelu.
Tadanja medicina nije se znala s time boriti, a ak nije bio poznat ni uzronik kuge. On je
otkriven u 19. stoljeu, a to je bakterija Yersinia pestis, koja je tako nazvana po svome
pronalazau. Prijenosnik bolesti bila je takorska buha, koja je prvo napadala takore, a
potom, nakon to bi uslijedio pomor glodavaca, prenosila se na ljude. To se u poetku nije
shvaalo pa se nije spaljivalo ni izoliralo mrtve ljude pa je zbog toga bolest poprimila
pandemijske oblike. Tu je znaajan i Cutheisov zapis da je pomoru ljudi prethodio pomor
ivotinja, to je on dobro zamijetio.

Iako se nije znalo kako izlijeiti kugu, ipak su postojale neke mjere kojima se
nastojalo ouvati zdravlje ljudi. Da je kuga zarazna bolest kojoj prethodi period inkubacije u
kojoj se bolest jo ne manifestira poznatim simptomima, prvi su shvatili Dubrovani u drugoj
polovici 14. stoljea te su napravili prvi korak u sprjeavanju irenja kuge. Nakon prolaska
prvog naleta kuge i drugi su gradovi ubrzo poeli shvaati da nakon to oboli jedan lan
zajednice da se bolest prenosi i na druge lanove pa je, primjerice, Venecija za vrijeme kuge
potpuno zabranjivala uplovljavanje brodova u venecijansku luku, a Milano je ak provodio

61
nekakve okrutne mjere zazidavanja ivih oboljelih ljudi kako se bolest ne bi irila.
Dubrovani su prvi shvatili da razvoju bolesti prethodi razdoblje inkubacije u kojem osoba
izgleda kao da je zdrava, a zapravo je zaraena i nakon nekoga vremena poet e se
manifestirati ve poznati simptomi. Zbog toga je dubrovako Veliko vijee 1377. godine
donijelo odluku kojom se ,,ni domai ni strani ljudi koji dolaze iz okuenih krajeva ne smiju
primiti u grad i na dubrovako zemljite dok ne izdre mjesec dana ienja na otoku Mrkanu
i Cavtatu.

Ta je odredba bila unijeta u dubrovaku knjigu zakona Liber viridis (Zelena knjiga) i
njome je ustanovljena prva karantena, odnosno period izolacije u kojem svi doljaci moraju
boraviti prije nego to uu u grad. Taj je period prvo trajao mjesec dana, a kasnije je povean
na 40 dana. Zgrada u kojoj se ta karantena provodila zove se lazaret, a obino su se podizali
van gradskih sredita kako doljaci ne bi morali ulaziti u grad prije nego to bi uli u
karantenu. U Dubrovniku je prva karantena bila organizirana u Cavtatu, zatim na otocima
Sveti Petar, Mrkan i Bobara, u 15. stoljeu lazaret se nalazio na Danama, a onda je u 16.
stoljeu premjeten u sjeverni dio luke, pokraj lukobrana Kae. Svi doljaci se nisu samo
izolirali, ve se iskuavala i njihova roba i stoka, a oni sami su se raskuivali ukoliko bi se
pojavila bolest. Bolesnik bi bio strogo izoliran i sve su osobe, ako bi izdrale period od 40
dana da se ne pojavi nikakva bolest, mogli napustiti lazarete te ui u grad. Dubrovani su
imali i dobro razvijenu slubu izviaa koji je, ako bi se u okolici zbog velike smrtnosti
posumnjalo na kugu, u ta mjesta slala dubrovaka vlada. To su bili razni barbiri, nadrilijenici
ili vojnici koji su znali prepoznati simptome kuge te o tome su odmah slali izvjetaje u grad.
Ako bi se posumnjalo na kugu, Dubrovani su zatvarali gradska vrata i vie nikome nije
doputeno ulaziti u grad niti izai iz grada sve dok opasnost ne bi prola.

U 15. stoljeu i Venecija je preuzela taj model karantene, meutim, na rubnim

podrujima svoje drave (Stato da Mar) provodila ju je samo tamo gdje su to zahtijevali
mletaki ekonomski interesi. Primjerice, u Zadru se prvi lazaret spominje ve polovicom 15.
stoljea, ali bio je na dosta neadekvatnom mjestu u samom centru grada, bio je slabo
financiran i organizira, a takoer je sporadino radio i to samo u vrijeme kada bi se u gradu
pojavila kuga. Jedan od bolje organiziranih lazareta bio je izgraen u 17. stoljeu na otoiu
Galovac, a potom i na otoiu Oljak u zadarskom arhipelagu, to je bilo znatno
funkcionalnije jer su karantene bile organizirane na nain da doljaci ne moraju prvo stizati u
grad da bi bili smjeteni u karantenu.

62
 Split je svoj lazaret dobio tek krajem 16. stoljea i ne zaslugom mletakih vlasti, ve
jednog splitskog idova Daniela Rodrige, koji je poznat kao dobrotvor i mecena i koji je u
Splitu krajem 16. stoljea organizirao veliku trgovaku skelu, to je Splitu donijelo
gospodarski procvat. Split se u to vrijeme moe ak mjeriti s dubrovakom trgovinom koja u
to doba proivljava svoje zlatno doba. Kako je u Split dolazilo sve vie trgovaca, koji su sa
sobom mogli donijeti razne epidemije, tako se pojavila i potreba gradnje lazareta. On je
izgraen ispred samog proelja Dioklecijanove palae, od polovice njezina junog zida do
prvog reda tandova na dananjem pazaru. To je bio povoljan poloaj jer svi brodovi koji su
uplovljavali u splitsku luku, izravno su pristajali ispred lazareta. Trgovci u prvu ulazili u
zgradu lazareta, gdje bi izdrali period karantene, a nakon toga, ako nisu razvili nikakvu
bolest, mogli su ulaziti dalje u grad i obavljati svoje poslove zbog kojih su doli u grad. U 19.
stoljeu u njima je izgraen zatvor, a jedno vrijeme u njima je bilo smjeteno malo drveno
kazalite. Zgrade lazareta u Splitu su postojale sve do prije 60 do 70 godina te su bile u
ruevnom stanju. Stradale su u saveznikom bombardiranju u Drugom svjetskom ratu i nakon
rata, kada je Konzervatorski ured za Dalmaciju istio sredite grada, uklonjeni su ostaci
nekadanjeg lazareta.

Druga neizljeiva bolest koja je ugroavala srednjovjekovnog ovjeka bila je lepra,

odnosno guba. U Europi se pojavila ve u antici. Smatra se da su je prenijeli vojnici
Aleksandra Velikog iz Indije i bila je prisutna u Europi sve do kraja srednjeg vijeka. Ono to
je razlikovalo oboljele od kuge i oboljele od lepre je injenica da se leproznima nije
pokuavalo pomoi. Naime, lepra se u srednjem vijeku doivljavala kao kazna Boja za
seksualne prijestupe. Smatralo se da su leprozni su na neki nain dobili ono to su zasluili.
Lijenici ih nisu pokuavali ni izlijeiti, ve su ih izolirali od zdrave zajednice. Zaraznost
leprom bila je takoer visoka. Uzronik je bila mikrobakterija lepre koja je napadala ivani
sustav ovjeka i bolest se manifestirala preko bijelih lezija, udubljenih bora na licu, dlanovima
i udovima. Na mjestima gdje su bile lezije ovjek nije osjeao bol jer je bakterija napadala
ivani sustav te su ljudi umirali od infekcije tih rana. Bolesni su se doivljavali kao seksualni
prijestupnici koji su sami krivi za svoje stanje i zbog toga su ih dalmatinska drutva izdvajala
iz svoje zajednice i smjetali su ih u ustanove koje se zovu leprozoriji.

Leprozoriji su bili uglavnom smjeteni izvan gradskih naselja, ali dovoljno blizu da bi
se oboljelima mogla pruati svakodnevna socijalna skrb, prije svega da im se svakodnevno
moe donositi hrana i pitka voda. U poetku su se nalazili blizu vanih prometnica, gdje bi
oboljeli prosili milostinju kod trgovaca koji bi prolazili tim prometnicama. Dubrovaki

63
leprozorij bio je smjeten pokraj Vrata od Ploa, pokraj istonog ulaza u grad i pokraj
prometnice koja je vodila dalje u bosansko zalee, gdje su svakodnevno prolazile trgovake
karavane. U Zadru se nalazio u blizini predgraa Varo, u tzv. Uvali gubavaca. Splitski
leprozorij nalazio se na Marjanu, na lokalitetu Uboge, koji je nazvan prema ubonici. Nosio je
ime svetog Lazara, a sama se bolest nazivala boleu svetoga Lazara jer se on po biblijskoj
tradiciji zvao zatitnikom gubavaca, a onda se oboljeli od lepre u arhivskim izvorima esto
nazivaju pauperes S. Lazari, poveri di S.Lazaro (siromasi svetoga Lazara, jadnici svetoga
Lazara). Oboljeli od lepre redovito su bili stigmatizirani, morali su nositi posebnu odjeu kako
bi se razlikovali od ostatka drutvene zajednice, izolirani su u leprozorijima, zabranjen im je
ulaz u grad, gube osnovna graanska prava (primjerice, ne mogu nasljeivati obiteljsku
imovinu). Meutim, u doba proslave svetaca zatitnika komune su bile senzibilizirane za
marginalizirane i iskljuene lanove drutva pa bi neki kanjenici, prognanici i bolesnici
mogli boraviti u gradu, a to se odnosilo i na leprozne. Splitski statut izriito dozvoljava
boravak dvojici gubavaca u dane svetog Dujma u gradu. Bez obzira na to, lepra je u srednjem
vijeku jedna stigma i prije svega moralna, a ne medicinska kategorija. Osim kuge i lepre,
dizenterija, velike boginje, razne reumatske i urinarne smetnje, razne crijevne bolesti,
infekcije, malarija (za koju zakonski spisi tvrde da je bila posebno proirena na podruju
Dubrovake Republike) zadavale su u srednjem vijeku velike probleme. Od 16. stoljea
pojavio se i sifilis, a tada se jo nije shvaalo kako se prenosi. Nakon to se shvatilo da se
prenosi spolnim putem, mijenja se i odnos prema srednjovjekovni odnos prema prostituciji i
prostitutkama, koji su se smatrale glavnim uzronicima i prijenosnicima bolesti, te su se
poele progoniti i sve se manje pojavljivala i ta bolest. Prostitucija je dotada bila, ako ne
odobravana, barem preuivana, posebice na podruju Dubrovake Republike.

Zbog svih tih zdravstvenih neprilika i bolesti koje su napadale srednjovjekovnog

ovjeka, gradske su vlasti nastojale organizirati primjerenu medicinsku skrb u komunama i
statutarnim odredbama odreivale su da svaki grad treba imati svoga komunalnog lijenika,
fizika i kirurga, dakle lijenika ope prakse, a kirurzi u srednjovjekovnom smislu nisu bavili
nikakvim ranama, ve su se bavili lijeenjem manjih rana, a s obzirom da nisu poznavali
nikakva antiseptika sredstva nisu bili uinkoviti. Splitski je statut odreivao da u gradu
uvijek mora biti komunalni lijenik sa stalnom plaom, koja mu se isplaivala iz komunalne
blagajne, a godinje je trebala iznositi 120 dukata. To nije bila pretjerana svota.4 Prvi imenom
poznati lijenik spominje se u Dubrovniku u 13. stoljeu. Bio je to neki Prvoslav, a u Splitu

4
U Veneciji se bogatom osobom smatrala ona koja je zaraivala vie od 300 dukata.

64
polovinom 14. stoljea spominju se lijenici, kirurg magistar Bla i fizici, magistri
Bonaventura i Benedikt. Sama titula magister ispred imena lijenika ukazuje na njegov status
u drutvu. U arhivskim spisima uvijek se dodaje ispred imena obrtnika. Dakle, lijenici su
imali status vie ili manje vanih obrtnika. U tom se svjetlu moe promatrati i njihova
godinja plaa, koja je sigurno bila vea od plae nekakvog krojaa ili postolara, ali ne tako
razmjerna njihovoj vanosti u drutvu. U Zadru je prvi lijenik bio Frano Stupi, a u ibeniku
neki Marko, koji je poetkom 15. stoljea dao isklesati svoj lik na gotikoj crkvi svete
Barbare, a ispod koje pie da je to lijenik Marko.

Osim medicinske skrbi, komune su svojim graanima nastojale pruiti i ljekarniku

skrb. Ljekarnitvo je u srednjem vijeku bilo odvojeno od lijenitva. Splitski je statut
zabranjivao odredbom udruivanje komunalnih lijenika i ljekarnika kako bi se sprijeilo
pekulantsko poslovanje i malverzacije na tritu lijekova. Dubrovaki statut zabranjuje
apotekarima upotrebu otrovnog bilja prilikom priprave raznih ljekovitih pripravaka. To
pokazuje da je i herbalizam bio dobro poznat i rairen. Najstarija ljekarna na istono Jadranu
bila je otvorena u Trogiru 1271. godine, a o tome saznajemo iz jednog dokumenta u kojem se
dvojica ljekarnika spore oko nekakvog duga koji je nastao zbog kupnje lijekova. Ljekarnici se
u izvorima obiljeavaju rijeju aromatarius (travar, ljekarnik). U ljekarnama su se uz
ljekovite pripravke prodavali i zaini potrebni prilikom kuhanja. Najpoznatija
srednjovjekovna ljekarna je dubrovaka ljekarna u okviru franjevakog samostana, koji se
nalazio pored Vrata od Pila, osnovana poetkom 14. stoljea. Ona i danas djeluje na istom
mjestu. Pripravci su se vjerojatno uvali u drvenim posudama ili amforama. Arhivski izvori
spominju razne kredence, to se moe prevesti kao police, a koje su bile izraene od drva.
Dalmatinske su komune ipak na nekakav nain pokuavale organizirati, kako medicinsku,
tako i ljekarniku slubu. Meutim, ti lijenici, usprkos tomu to su bili obrazovani na
prestinim talijanskim sveuilitima, ipak nisu, zbog dosega tadanje medicine, uspijevali
previe pomoi svojim pacijentima. U gradovima su djelovali i razliiti nadrilijenici,
odnosno travari, barbiri koji su se bavili putanjem krvi, vaenjem zubi, izvoenjem manjih
operacijskih zahvata koji su obino zavravali infekcijama. Ti lijenici nisu lijeili, ve su
samo registrirali postojee stanje zajedno s utvrivanjem predispozicija svake osobe da
razvije odreenu bolest sukladno njezinoj fizikoj konstituciji, nainu prehrane. Zato nije
udno da je ivotni vijek ovjeka u srednjem vijeku bio jako mali, tridesetak godina, a oni
koji su doivljavali etrdesetu ili su je prelazili smatrali su se mudrim starcima.

65
 Osim pomoi lijenika, ljekarnika i travara i barbira, ljudi su traili pomo i kod
svetaca zatitnika, to govori o duboko ukorijenjenoj religioznosti i sveprisutnosti crkve u
svakodnevnom ivotu. Tako danas po raznim crkvama, katedralama, samostanima prosjakih
redova moe se pronai itav niz motiva, odnosno zavjetnih darova koji su se poklanjali
crkvama kao zahvala za ozdravljenje. To su obino bile skulpture od drva u obliku tijela koji
je ozdravljen, u obliku male djece, bolesnika u krevetima. To ukazuje na injenicu da su ljudi
traili medicinsku pomo na razne naine.

Medicinska skrb po prvi se puta poela davati u hospitalima. To su bile prve ustanove
koje su provodile institucionaliziranu medicinsku skrb. U literaturi se neprimjereno koriste
termini hospital i hospicij. Hospital je ustanova koja u prvom redu prua medicinsku skrb
oboljelima, smjetaj, hranu, duhovnu obnovu, ali lijeenje ja glavna uloga hospitala. Hospicij
je prenoite, konaite, svratite, gostinjac. Rije dolazi od latinskog hospis, to u prijevodu
znai gost. Osnovna razlika izmeu tih dviju ustanova je u financiranju. Hospitale obino
osnivaju bogati pojedinci, bratovtine, komune, samostani prosjakih redova te tamo bolesnik
dobiva besplatnu njegu. Putnik koji svrati u hospicij mora sam platiti smjetaj i hranu.
Hospitali imaju religijsku komponentu. U srednjem vijeku lijeenje tijela povezuje se s
lijeenjem due i svatko, prije nego to ue u hospital, mora se ispovjediti kako bi na taj nain
izlijeio svoju duu, prije nego to pristupi lijeenju tijela. Tako su hospitali imali svoje
kapelane koji su svakodnevno drali mise, bili su opremljeni svetakim ikonama, a ak su
imali prijenosne oltare kako bi se misa mogla sluiti uz bolesnike postelje. Prve su hospitale
osnivali talijanski benediktinci, koji su u svojim skriptorijima prepisivali brojne klasike te su
shvatili vanost pruanja medicinske skrbi. U svojim su samostanima ureivali infirmarije,
dakle, to su bili prvi prostori za njegovanje bolesne brae, a lijeili su ih infirmariusi,
redovnici koji su bili zadueni za lijeenje. U prijevodu infirmarius znai onaj koji lijei
bolesne. Svaki je samostan imao i vrt s ljekovitim biljem od kojega su se pravili ljekoviti
pripravci, a s vremenom su dobili i posebne prostore za laike u koje su mogli doi siromani
laici, putnici i hodoasnici, koji su to dobivali adekvatnu medicinsku skrb.

Benediktinski samostani su se u 11. stoljeu proirili po istonom Jadranu, a tradicija

hospitala takoer se prenijela te se tada javljaju i prvi hospitali. U 11. stoljeu podignut jer
zadarski hospital svetog Martina, kasnije i hospital svetog Petra pokraj Nina, a prvi poimenice
poznat opat benediktinac koji se spominje u izvorima bio je Grgur, neak Petra Crnog koji je
u Sumpetru osnovao samostan. Osim samostanskih hospitala, postojali su i gradski hospitali
koji su se poeli vie osnivati u gradovima nakon 13. stoljea, nakon to su dominikanci i

66
franjevci doli na istonu obalu Jadrana. Njihova uloga nije bila samo skrb o bolesnima, ve
su lijeili i razne siromane, primali su naputenu djecu, udovice, nemone. Imali su ulogu
drutvene prevencije jer su nadgledali marginalne skupine koje su u pojedinim trenucima
mogle naruiti pravni poredak komuna. Na pojavu hospitala u gradovima najvie je utjecala
promjena tipa pobonosti. U ranom srednjem vijeku prevladava asketski tip pobonosti,
redovnici uglavnom ive kao pustinjaci na osamljenim mjestima, kao askete, a od 13. stoljea,
kada se ustanovljuju prosjaki redovi, razvija se tzv. socijalno kranstvo. Oni razvijaju tu
potrebu socijalnog djelovanja i pomaganja drugima te to utjee na smjetanje hospitala unutar
gradskih bedema. Prvi su se poeli osnivati na Apeninskom poluotoku, a posebno su bili
poznati hospitali Santa Maria della Nouve u Firenzi i Santa Maria della Scalla u Sienni, koji
su primali na stotine pacijenata i zapoljavali vlastite lijenike. S vremenom su se poeli
specijalizirali za posebne kategorije ljudi pa su primali samo starije, nemone osobe ili samo
naputenu djecu ili samo ene. Na istonoj obali Jadrana osnivali su ih samostani prosjakih
redova, komune i bogati pojedinci. Grgur Mrgani, zadarski bogati graanin, u 14. stoljeu
osniva hospital svetog Jakova, koji je zabiljeen kao jedan od prvih hospitala na tadanjem
Zadru. U Splitu i Trogiru bili su poznati hospitali svetoga Duha, koje su osnivale bratovtine
svetoga Duha, a gradske vlasti nisu bile tako jake da bi same mogle osnivati hospitale bez
upliva mletakih vlasti. Trogirski hospital svetog Duha spominje se polovinom 14. stoljea, a
podatke o splitskom hospitalu svetog Duha pronalazimo tek poetkom 15. stoljea, to ne
znai da nije postojao i prije, ali nije sauvano nita podataka koji o njemu govore. Splitski se
hospital nalazio uz crkvu svetoga Duha. U jednom dokumentu kae se da je hospital attacato
a chiesa (prislonjen uz crkvu). U Dubrovniku je u 16. stoljeu osnovan hospital koji je nazvan
Domus Christi i koji je pod tim nazivom poznat i danas. Smatra se da je u 14. stoljeu u
Dubrovniku djelovalo 8 hospitala, a komunalne su vlasti prvi eljele osnovati u doba prvog
naleta crne smrti polovicom 13. stoljea, ali kuga ih je zaustavila pa je otvoren nakon prolaska
kune epidemije. Godine 1540. pregraen je i preimenovan u Domus Christi, koja je poela
funkcionirati kao suvremena bolnica. Naime, hospital je imao pravu bolniku upravu na elu s
prokuraturom, odnosno upraviteljem, lijenike koji su dva puta dolazili u vizitu, kuhinju za
prehranu bolesnika, vrt s ljekovitim biljem i kapelicu u kojoj su se svakodnevno organizirale
mise.

Veoma vane ustanove koje su srednjem vijeku pruale socijalnu skrb bile su
nahodita. To su bile ustanove koje su pruale socijalnu skrb naputenoj djeci, najee djeci
roenoj iz nezakonitih veza, ali i siroadi, odnosno djeci kojoj su roditelji umrli. Prva su se

67
nahodita poela osnivati u talijanskim komunama ve u ranom srednjem vijeku, no ee u
13. stoljeu kada je papa Inocent III. naloio da se rimska bolnica Santo Spirito pretvori u
nahodite. Naime, u Rimu je tada oito postojao problem pobaaja i ubijanja novoroenadi te
je to papu nagnalo da se otvori nahodite. Nakon toga su se poela otvarati i u drugim
gradovima. Smatra se da ih je do 15. stoljea na istonojadranskoj obali bilo ukupno 6 i to u
Zadru, ibeniku, Splitu, Hvaru, Dubrovniku i Kotoru. Najpoznatije je bilo dubrovako
nahodite Ospidale della Misericordia (bolnica od milosra) koje su osnovale klarise 1432.
godine ,,za mala stvorenja koja su ljudi neovjeno odbacili. Tada je donesena i statutarna
odredba da se ne smije naputati djeca i bilo je zabranjeno zaustavljati enu koja je nosila
dijete u nahodite. Primopredaja djeteta ostvarivala se preko valjka ili rote. Taj je mehanizam
osiguravao tajnost identiteta majke. Dijete bi se poloilo na mehanizam s vanjske strane
nahodita na ulici, valjak bi se okrenuo, dijete bi se nalo s unutarnje strane nahodita, a
majka bi ostala vani. Postojala je pregrada i nitko nije vidio tko je poloio dijete, dakle bila je
zajamena tajnost identiteta majke. Smatra se da su nahodita sluila i kao rodilita za ene
koje su raale nezakonitu djecu, s tim da je tajnost identiteta majke bila zajamena. Postoje
zapisi koji kau da su majke raale s maskama na licu kako bi im se zatitio identitet i nakon
poroda naputale su nahodite, a dijete je ostajalo u njemu, bilo bi odmah krteno po
rimokatolikom obredu jer je smrtnost novoroenadi bila velika, ali majka se uvijek mogla
predomisliti i vratiti po dijete, osim u sluajevima idovskih majki jer su djeca bila ve
krtena po rimokatolikom obredu i nije ga bilo mogue vratiti u idovsku obitelj. Uvjeti
ivota u nahoditima bili su loi, a djeca su uglavnom boravila u prenatrpanim i prljavim
prostorijama, posebno je bila velika smrtnost novoroenadi, to pokazuje i nedostatak
dojilja. Prema jednom istraivanju stopa mortaliteta u nahoditima iznosila je ak 95 %. Bolja
je solucija bila dati dijete na usvajanje, koja su se davala siromanim distriktualcima uz
mjesene naknade ili dojiljama, koje su prema odredbama morale biti zakonski vjenane i
jednom su godinje morale dovoditi pred komisiju sastavljenu od lijenika i predstavnika
javne vlasti kako bi se vidio njihov odnos prema djeci. Po odrastanju naputena su djeca bila
preputena sama sebi, marginalizirana do te mjere da su nalazila ikakvo zaposlenje i branog
partnera, obino su zavravala na ulicama, djevojice su uglavnom radile kao prostitutke, a
oni s vie sree sluili su kao famuli u patricijskim kuama.

Srednjovjekovni ovjek uglavnom je bio izloen raznim bolestima i epidemijama,

prije svega zahvaljujui loim ivotnim uvjetima i kroninom nedostatku higijenskih navika.
Tek nakon pojave crne smrti polovicom 14. stoljea, poelo se vie panje pridavati zdravlju i

68
zdravstvu i tek su se tada poele sustavnije organizirati bilo kakve vrste medicinske skrbi u
dalmatinskim komunama. Statutarne odredbe o osnivanju hospitala, leprozorija i nahodita
svjedoe o koliko-toliko ureenoj legislativi i praksi ostvarivanja medicinske i socijalne skrbi,
a to se sve dogaalo, ne samo zbog brige vlasti za svoje drutvo, ve i za ekonomski
napredak. Primjerice, drutvena karantena prvi put osnovana je zbog toga to se dubrovaka
vlastela nije htjela odrei profitabilne trgovine s krajevima koji nisu bili zaraeni. Zbog toga
su i smislili period izolacije kako bi se nakon njega trgovina mogla naruiti i kako se ne bi
naruila ekonomska dinamika grada.

PREDAVANJE (23.04.2014.) - Pismenost i kolstvo u srednjovjekovnim komunama

istonog Jadrana

Usprkos to se misli da je crkva u srednjem vijeku koila razvoj znanosti, nije bilo
tako, pismenost se u ranom srednjem vijeku razvija u okviru crkve a i provedbu visokokolske
ustanove e osnivat dominikanci, koja je jedna crkvena institucija. Najstariji sauvani
srednjovjekovni spomenici pisani beneventanom kod nas nastali su na podruju starohrvatske
drave u 9.st. najstariji meu njima je Vieslavova krstionica, potom fragment oltarne
pregrade s natpisom kneza Trpimira iz Riinica, iznad Solina, podno Klisa, te natpisi kneza
Branimira. Nesumnjivo je da se beneventana u dalmatinskim gradovima i njihovim
benediktinskim skriptorijima koristila jo i ranije, no ti rukopisi nisu ostali sauvani. Postoji
nekoliko ranosrednjovjekovnih kodeksa koji nas upuuju na razvoj srednjovjekovnog
latiniteta, prvi od njih je Splitski evangelijar jedan od najstarijih srednjovjekovnih kodeksa,
koji se uva u riznici splitske katedrale, zajedno sa supetarskim kartularom i najstarijim
kodeksom Tomine Historije Salonitane. Za Evangelijar su vezane mnoge legende poput te da
je pronaen u sarkofagu svetog Dujma, prilikom prijenosa moi tog sveca iz Salone u splitsku
katedralu. Prema najnovijim istraivanjima ini se da on potjee sa poetka 9. stoljea te da je
nastao na talijanskom podruju, u nekom od talijanskih benediktinskih skriptorija, i da je
tijekom 9. stoljea prenesen na istonu jadransku obalu, te da je tako dospio u Split. Osnovni
tekst ovog evangelijara pisan je (polu) uncijalom-pismo naih ranosrednjovjekovnih kodeksa.
To su majuskulna i minuskulna pisma. Uncijala je majuskulno pismo-velika slova se mogu
zapisat izmeu dvije zamiljene vodoravne crte, a minuskulna slova su mala slova koje se
mogu zapisat izmeu 4 zamiljene vodoravne crte. Zanimljive marginalne biljeke koji su
razni sveenici, skriptori i pisari nadodavali po samim marginama kodeksa kojima su biljeili

69
koji se dio tog kodeksa ita o kojem blagdanu. Tako postoji marginalna biljeka In Sancti
Domnioni - O svetkovini svetog Dujma, ta marginalna biljeka upuuje na dio koji se ita na
dan sv. Dujma, kako je sv. Dujam u ranom srednjem vijeku postao zatitnik Splita, sama
biljeka nesumnjivo upuuje na to da je i ta biljeka nastala u Splitu od splitskih sveenika
kojima je to bilo potrebno tijekom liturgijskog bogosluja, tu je ve neki znak pismenosti u
Splitu u 9. St. zapisane su i neke minuskulne marginalne biljeke, minuskulnim slovima koje
nisu (polu)uncijala, nekakva individualna minuskula, to znai i da se to pismo koje se razvila
na zapadu prenijelo na istoni Jadran. To je jedno od rijetkih zapisa koji nam svjedoi o
pismenost u ranosrednjovjekovnim gradovima ve u 9. stoljeu

edadski evanelistar svjedoi o pismenosti na naim prostorima ve u 9. stoljeu

posebno je znaajan jer na marginama ovog kodeksa postoje zapisi koji svjedoe o imenu
kneza Trpimira i kneza Branimira koji pohodili talijanski hodoasniki centar Cividale.
Latinskom minuskulom su ispisana marginalne biljeke: Branimero Comiti i Petrus filius
dominus Trepimero, tj. Petar sin Trpimira, to znai da se to pismo ve prenosi u 9. stoljeu
na istoni Jadran.- te su nam biljeke, Splitskog evangelijara i edadskog evanelistara
veoma vani, jer svjedoe o poecima latinske pismenosti i poecima na istonom Jadranu
ve u 9. St. One su napisane nekom vrstom minuskule, to jo nije ona specifina karolinka
minuskula kojom je pisan Supetarski kartular, ali je udaljena od oble lijepe kalografirane
beneventane koja se razvija u talijanskim benediktinskim skriptorijima. Ve i u to vrijeme po
svojoj prilici na istonom Jadranu, postoje slini skriptoriji. Do njihova procvata dolazi u 11.
st., a to je razdoblje u kojem se ve pojavljuje i beneventana na naim podrujima za to je
dokaz to to su tada u drugoj polovici 11. st. nastali neki od naih najljepih kodeksa
ispisivani tim pismom - Osorski iz samostan sv. Nikole u Osoru na Cresu i Vekenegin
evanelistar iz skriptorija zadarskog samostana sv. Krevana. Na hrvatskom povijesnom
prostoru takoer egzistira glagoljska i irilina kultura iji su njegovatelji bili benediktinci
glagoljai. Smatra se da glagoljska kultura i pismo na istoni Jadran se prenijela djelovanjem
Metodovih uenika. Prve pouzdane vijesti o njegovanju glagoljice u pismu pape Ivana X. s
poetka 10. stoljea koje alje kralju Tomislavu i splitskim biskupima, prije sabora i time je
doputeno koritenje glagoljice i narodnog jezika u liturgiji. On u pismu spominje Metodovu
doktrinu, to je nesumnjivi znak da se glagoljatvo proirilo pod utjecajem Metodovih
uenika ve krajem 9. stoljea. Ta bitka za glagoljicu u liturgiji je trajala vie od tri stoljea
sve do 1248. godine kada je papa Inocent IV. konano dozvolio uporabu glagoljice u
bogosluju, ali samo u onim mjestima gdje nije bilo sveenika koji bi mogli izgovarati

70
liturgiju na latinskom jeziku. irilica se meu slavenskim krajevima irila u valovima, a u
razvijenom srednjem vijeku sa odrala na Brau gdje je u Povljima sauvan Povaljski prag
(nadvratnik uklesan irilinim pismom koji svjedoi o pregradnji ranokranske crkve u
Povljima) s kraja 12. stoljea i Povaljska listina s kraja 13. st. koja govori o vlasnitvu upe
nad nekim zemljitem, dok u pravnom nam smislu nije vaan koliko u paleografskom zbog
toga to je zapisana irilicom, sastavio ju je kanonik Ivan.

U razvijenom srednjem vijeku dolazi do promjena u drutvenom oblikovanju, to je

razdoblje stvaranja autonomnih komuna, taj ritam u gradovima postaje sve ubrzaniji, te
drutvene promjene su se odrazile i u pismenosti. Ubrzaniji ritam je traio promjene.
Beneventana nije vie bila povoljna za ispisivanje svakodnevnih poslova pismom i ubrzani
ivot je traio neko drugo rjeenje. Krajem 12. stoljea se razvija karolino-gotica, kao prijelaz
pisma s karolino-minuskule u goticu koja e svoj oblik poprimiti tek u 13. stoljeu s razvojem
dalmatinskog notarijata. Iznad slova karolino-gotice vodoravne crte, oznaavaju skraenice.
Srednjovjekovni notari su u brzini skraivali rijei. Prelo se s beneventane koja je bila uredno
pismo, na neurednije sa brojnim skraenicama. Isprave nisu nastale samo u skriptorijima,
nego na ulici i na gradskim trgovima i u trgovinama. U Splitu omiljeno mjesto sastavljanja
isprava ispod dvojih vrata ispod ure.

Na kraju srednjeg vijeka pomak s prepisivanja na tiskarski stroj. Tako je tridesetak

godina nakon Gutenbergovog otkria, nastao i prvi prvotisak. Misal po zakonu rimskog dvora
koji je otisnut na narodnom jeziku i na glagoljici. Tiskan je na papiru, a ne na pergameni.
Izgleda kao da je pisan rukom, ali je tiskan, glagoljicom, dvobojan, crvena i crna boja. Ve od
15. stoljea u notarskim kancelarijama papir zamjenjuje pergamenu. Knjige su postaju
pristupanije. One su polako ulazile u osobni svijet pojedinca. Prvi kodeksi u ranom srednjem
vijeku bili su kodeksi liturgijskog sadraja i oni su se uglavnom upotrebljavali u crkvama
tijekom bogosluja. Sada nakon pojave tiskarskog stroja i knjiga, knjiga postaje pristupanija,
ona se prodaje poput neke robe, takoer ulazi u nie slojeve drutva, u osobni svijet
pojedinca.

Iz druge polovice 14. stoljea ostao nam je sauvan poznati inventar suknara Mihovila
iz Zadra. Bio je pripadnik graanskog stalea, jedan od bogatijih zadarskih trgovaca suknom,
koji je sebi mogao priutiti osobnu knjinicu i to ak u doba prije izuma tiska tj. u drugoj
polovici 14. St. iz njegovog popisa dobara je zanimljivo, da je ve tada posjedovao Danteovu
Boanstvenu komediju ispisanu rukom na pergameni. Posjedovao je sve knjige medicinskog

71
sadraja i povijesnog sadraja, ak i beletristike, jedan srednjovjekovni roman Rumanac
trojski koji govori o antikom osvajanju Troje. To nam svjedoi kako se pisanost od
razvijenog srednjeg vijeka sve vie iri, knjige ulaze u osobni svijet pojedinca i kako sve
ee postaju privatnim vlasnitvom, za razliku od ranosrednjovjekovnih kodeksa koji su se
nalazili u crkvama.

Naslovnica Marulievog prvog izdanja Judite iz 1521. te iz 1522. koja najbolje ocrtava
promjene u tiskarstvu i umnaanju knjiga na nain tiskanja. Posebno su vane biljeke
nakladnika tiskara gdje moemo vidjeti gdje se ta knjiga moe kupiti. Moe se kupiti u
trgovini koja ima znak za knjigu. Drugo izdanje Marulieve Judite se moe kupiti u Zadru u
trgovini nakladnika Jerolima Mirkovia.

Prije izuma tiskarstva, kodeksi su bili vani izvori svih znanja. Najee su to bili
latinski misali koji su se upotrebljavali tijekom bogosluja. Bilo je i kodeksa svjetovnog
karaktera koji su sintetizirali sve dotadanje znanje iz pojedinih grana iz medicine, teologije,
filozofije, prava i sl. i koji su se koji su se upotrebljavali za poduku u prvim gradskim i
katedralnim kolama. Svaka je katedrala po treem dekretu Lateranskog koncila s kraja 12. St
morala imati vlastitu kolu s jednim uiteljem koji je trebao poduavati uenike gramatici, i
teologiji i kojeg je plaala izravno vlastita kurija a ne ta katedrala. Papinska kurija dodjeljivala
je prebende, odnosno to je vrsta crkvene naredbine kojom bi darivala tog uitelja jer ga
katedrala nije plaala vlastitim sredstvima. To srednjovjekovno naelo da intelektualni rad
treba biti besplatan, da je znanje neto to treba svima biti dostupno, to je boji dar, to se
treba prenositi prema bitnim ljudima. S kraja 12. St svugdje po Europi niu katedralne kole a
potom i gradske kole koje su najvii stupanj dosegle na francuskom i talijanskom podruju.
Veliku ulogu u osnivanju i djelovanju tih kola ima dominikanski red. Prema konstitucijama
sv. Dominika, osnivaa reda, svaki je dominikanski samostan trebao biti kola za izobrazbu
redovnika ali i takoer za laike koji su bili eljni znanja. Jedno od pravila reda kae da u
redovnici, odnosno sutdenti trebali uiti noi i danju i kod kue i na putu. Zato su oni bili
osloboeni svih redovnikih dunosti kako bi se mogli baviti intelektualnim radom, ak i
svakodnevna molitva ih nije smjela ometati u uenju i studiranju. Glavni cilj izobrazbe mladih
dominikanaca bilo je propovjednitvo. Godine 1228. su izradili vlastiti program vlastitog
studija ratio studiorum, po kojemu je svaki samostan trebao imati 12 redovnika i uitelja koji
je trebao posjedovati vlastitu licencu za poduavanje. Iz tog prvog programa vidimo da je
svaki samostan bio kola. Plan studija naglaava kako dijalektika i logika imaju za cilj
usmjeriti mladog ovjeka pravilnom razmiljanju, pravilnom raspravljanju i kritikom

72
razmiljanju, zatim spominje retorku, pjesnitvo i glazbu koji bi trebali senzibilizirati mladog
ovjeka za lijepo. U poetku bi mladi ljudi treblai uiti i o astronomiji kako bi im se na taj
nain nauilo prikazivati svijet. Na poetku 13. stoljea dominikanci su se ustrojili kao
sveuilini red, a u sljedeih pola stoljea e postati glavna intelektualna snaga u dosadanjoj
Europi. Smatra se da su od ranog srednjeg vijeka od 9. stoljea u gradovima koji su bili
biskupska sjedita postojale katedralne kole koje su njegovale pismenost gramatiku,
teologiju i da su djelovale sve do 13. stoljea do kad se nije ustanovila stalna sluba
komunalnih uitelja. Od kraja 13 i 14. stoljea, s razvojem komunalnih institucija vlasti,
ustanovljuje se stalna sluba komunalnog uitelja koji je poduavao klerike i laike. Tako
1382. Split dobiva stalnog uitelja kako je bilo odlueno odlukama splitskog velikog vijea i
bio je to magister Casalo. 1323 u Dubrovniku je zabiljeen prvi uitelj magister Nikola iz
Verone, poduavao je uenike podukama iz latinskog te raunanja. Vano je naglasiti da su te
poduke bile namijenjene visokom plemstvu i graanstvu, dok je najiri puanski slojevi ne
zna itati ni pisati niti poznaje latinski jezik, ve se slui narodnim jezikom. Neke odredbe
Dubrovakog velikog vijea iz 15. St spominju ak dvije vrste uenika, jedne kojima je
dovoljno bilo znati samo onoliko za voenje nekog trgovakog posla, trgovakih knjiga i
raunovodstvo i druge koji su eljeli znati vie i htjeli su temeljitiju poduku iz gramatike i
drugih znanosti. To je razdoblje 15. St, razdoblje renesanse i humanizma u Dubrovniku, gdje
se pojavila potreba za nekim znanjima i vjetinama koji nisu nuni u svakodnevnom ivotu.
Dubrovaki trgovci nisu bili zadovoljni osnovnim obrazovanjem pa su dubrovaki vijenici
uveli drugi kolski stupanj koji su povjerili humanistiki obrazovanim uiteljima. Tako je u
Dubrovnik stigao poznati talijanski humansit Filip Diversi koji je radio kao lektor i vodio tu
prvu humanistiku kolu. itavo obrazovanje se temeljilo na podukama 7 slobodnih vjetina
koje su se sastojale od triviuma i kvadriviuma. Trivium je bilo osnovno kolsko obrazovanje
koje je obuhvaalo gramatiku, retoriku, i dijalektiku, dijalektika je znanost koja nas ui
pravilnom razmiljanju, pravilnom argumentiranju svojih miljenja, pravilnom raspravljanju.
Zadaa triviuma je bila poduiti uenike kako se pravilno izraavati, kako razmiljati i kako te
stavove prenositi drugima. Nakon toga se prelazilo na kvadrivium koji je trebao poduiti
uenike realnim znanjima, odnosno obuhvaao je aritmetiku, astronomiju, geometriju, glazbu
i alkemiju. Dominikanci su izbacili alkemiju iz svog podruja obrazovanja-alkemija-pokuaj
pretvaranja obinih metala u plemenite.

Prvo sveuilite nastaje u Bologni, poetkom 12. St iako je svoje korijene vuklo s
kraja 11.st iz jedne samostanske kole, a za studente s istonog Jadrana su posebno bili

73
primamljivi u Parizu, Padovi i Bologni. Na parikom sveuilitu je posebno bio znaajan
studij teologije, dok su se pravne i medicinske znanosti najee se studirale u Bologni i
Padovi. Tu su studirali brojni studenti sa istone obale Jadrana, po povratku kui su prenosili
brojna znanja. Najpoznatiji student Herman Dalmatin iz Istre, smatra se jednim od
najznaajnih znanstvenika europskog podrijetla iz 12 st. u tridesetim godinama 12. St je
studirao u Parizu i Chatresu, kasnije je djelovao i u panjolskoj i u Toledu gdje se ukljuuje u
iroki projekt prijevoda klasinih djela s arapskog na latinski jezik. Sudjelovao je i u
prijevodu Kurana na latinski jezik, osim to se bavio prevodilakim radom pisao je i izvorne
znanstvene rasprave, napisao ih je 20-ak, najpoznatije desenzis O biti. tu iznosi vlastitu,
prirodnu filozofsku raspravu, jedinstven sustav kojem spaja zapadno-europsku i arapsku
filozofiju i prirodnu znanost. Postoji i niz studenata naeg podrijetla koji je studirao na
europskim sveuilitima. Dvadesetih godina 13. St Toma Arhiakon studira u Bologni, o
tome pie u Historiji Salonitani. U 14. St u Padovi studira i Nikola Matafaris, pripadnik
ugledne patricijske obitelji koji je kasnije postao zadarskim biskupom, pripisuje mu se i
pisanje kronike Obsidio Iadrensis, opsada Zadra, u kojoj pie o mletakoj opsadi Zadra,
polovinom 14. St kad je Ludovik Anuvinac zakasnio pomoi, te su jo desetak godina trebali
trpjeti mletaku vlast. U 15. St na padovanskom sveuilitu studira poznati dubrovaki
dominikanac Ivan Stojkovi, koji je imao sline ideje da se to sveuilite otvori u Dubrovniku,
zatim tu studira Juraj igori, ibenanin, te neki kasniji nai poznati humanisti i latinisti.
Marko Maruli i Federic Grisogno, Ivan Vitez od Sredne i Ivan esmiki koje je oko sebe
okupljao Matija Korvin na svome dvoru u Budimu.

Pojava prvog sveuilita na naem tlu je vezana uz crkvu odnosno, uz dominikanski

crkveni red.. Zadarski su dominikanci 1396. pokrenuli kolu koja se nazivala studium
solemne, bila je to visoka samostanska kola koja je stoljee kasnije, 1495, uzdignuta u rang
generalnih sveuilita i tada se nazivala studium generale. Taj je dominikanski studij osnovan
na samom koncu 15. St, i to je prvo sveuilite na hrvatskom tlu. Zadarsko je generalno
sveuilite imalo tri generalna stupnja lektorski (uenje latinske gramatike i logike), nii
bakalaureatski (podijeljen na nii filozofski i vii teoloki stupanj studija) i vii doktorski
(prijevod, analiza i tumaenje tekstova uz raspravu sa profesorom) stupanj koji su se poeli
dijeliti u 16. st. Kada je generalno uilite u Zadru dobilo status povlatenog sveuilita koji je
mogao dodjeljivati takve akademske titule. Prva titula je bila lektorat, druga je bila, a trea je
bila doktorat ili magisterij. Sauvan je i popis inventara te kole, na kojem se nalazi velik broj
knjiga iz ega su studenti uili uglavnom tipini skolastiki tekstovi. Nakon to je osnovan

74
studij dominkanaca u Zadru, nije mogao biti ukomporiran u neko drugo sveuilite jer
sveuilita na Jadranu nije bilo. Zbog toga studenti su odlazili na neka druga sveuilita
polagati ispite, ak su se i zavrni ispiti mogli polagati na drugim sveuilitima van sjedita
generalnog sveuilita. Kandidati koji su polagali doktorat, najee su bili pozivani u Rim,
da tamo polau taj ispit pred komisijom sastavljenom od starjeina dominikanskog reda. Neke
osobe su pri stjecanju doktorata imale vie od 50 godina i 10 godina iskustva rada u nastavi,
to znai da do tog naslova nije bilo lako doi. Ni profesori ni studenti tog sveuilita u Zadru
nisu morali nuno biti ljudi s tog podruja. Profesori stranci esto su bili pozivani da predaju u
Zadar. Poseban program se pojavio za vrijeme mletake uprave u Dalmaciji, centralna je
vlada u Veneciji je priznavala diplome steene u Zadru, ali je itav rad tog sveuilita
nadgledano preko posebnog tijela koje se zvalo Collegium. Sve diplome izdane u Zadru je
trebalo poslati u Veneciju da ih mletaki Collegium odobri i tek nakon toga su osobe stjecale
akademski stupanj koji su ispitom i poloili. To je generalno sveuilite u Zadru djelovalo do
poetka 19. stoljea kada su francuske vlasti u duhu francuskog prosvjetiteljstva ukinule ga.
Generalno sveuilite nije bilo jedini pokuaj da se osnuje na hrvatskom povijesnom prostoru.
Poznati dominikanac Ivan Stojkovi iz Dubrovnika, nastojao je da se slino ostvari i u
Dubrovniku, ak je u propovijedima pozivao dubrovaku vladu da otvori sveuilite, njegovi
apeli nisu bili usliani, a takav se studij osnovao krajem 15. stoljea u Zadru. Dominikanci su
dosta radili na pismenosti i izobrazbi lokalnog stanovnitva o emu jo svjedoi aktivna
knjinica dominikanskog samostana, koja se nalazi blizu istonog ulaza u grad, vrata od
ploa, samostan osnovan jo poetkom 13. St. sadrava veliki broj raznih rukopisa, ak i
klasinih grko-rimskih pisaca kasnije i humanista, ima veliki broj kodeksa i inkunabula i
zbog toga zauzima vano mjesto u kulturnom i znanstvenom mjestu djelovanja dubrovakih
dominikanaca u razdoblju humanizma i renesanse. Dominikanski red je dosta zatvoren, danas
je teko ui u tu knjinicu i neto znaajnije raditi, za razliku od franjevaca. Ova knjinica je
zaista vana, sadri veliki broj kodeksa, ima djela Platona, Cicerona, Vergilija, Horacija i
Senke, nekih znaajnijih djela humanista i erudita, posebno poznatim astronomima Iohannes
de Sacroboco. Knjinica je bila oteena u francuskom naletu poetkom 19. Stoljea kada je
ukinuta Dubrovaka republika, kada je ukradeno dosta srednjovjekovnih rukopisa iz nje.

75
PREDAVANJE (10.05.2014.) - Umjetniko stvaralatvo dalmatinskih komuna u
srednjem vijeku

Periodizacija

Kroz srednji vijek javljaju se 3 osnovna umjetnika stila predromanika, romanika i

gotika. Ta razdoblja se ne poklapaju sa umjetnikim stilom u Europi, kaskamo nekih
stotinjak godina za zapadnom Europom. Predromanika traje od 7. do kraja 11. stoljea. To je
razdoblje koje u europskoj umjetnosti odgovara karolinkoj umjetnosti, dok je kod nas
obiljeeno procvatom starohrvatskog graditeljstva i traje sve do kraja 11. i poetka 12.
stoljea. Omeeno je uspostavljanjem ugarsko-hrvatske drave na elu s Arpadoviima. Drugi
umjetniki pravac je romanika, koja se javlja od 12. stoljea i protee se kroz 13. stoljee u
onoj svojoj pravoj punini. Nakon toga u 14. stoljeu pojavljuje se gotika, a pravo razdoblje
gotike umjetnosti kod nas je u 15. stoljeu. Krajem 15. stoljeu pojavljuje se rana renesansa
koja se protee cijelo 16. stoljee kod nas. Kada je rije o predromanici radi se uglavnom
spomenicima o sakralnoj umjetnosti koji se nalaze uglavnom u gradovima istonog Jadrana
ali u njihovom neposrednom zaleu. Mali je broj najstarijih sakralnih oblika umjetnosti od 7.
do 9. stoljea. U principu gotovo da ih i nema, nego je rije o adaptacijama starijih
kasnoantikih graevina, to bi bila crkvica sv. Teodora u Splitu, kasnije je preimenovana u
crkvu Gospe od Zvonika, nalazi se iznad ure na splitskoj pjaci, ako ulazite od dananje Pjace
dekumanom prema peristilu ui e te u jedno unutarnje dvorite, dakle postoje dva dvorita.
Crkvica je vjerojatno bila podignuta u 7. stoljeu, posveena sv. Teodoru, to ukazuje na
bizantski utjecaj, jer je to vrijeme pripadnosti Dalmacije Bizantu, Dalmacija je tada bizantska
tema. Primjer kasnoantikih adaptacija crkvica sv. Martina, te dvije crkve su iznimke jer nisu
graene kao primjerci predromanike umjetnosti nego su nastale kao adaptacije nekih
kasnoantikih graevina. Iz razdoblja izmeu 9. i 11. stoljea postoji znatno vei broj
sakralnih objekata koji su raeni zaista u predromanici. Uglavnom se crkve uklapaju u dva
osnovna tipa: centralni (primjeri sv. Donat i predromanika crkva sv. Marije u Zadru, crkva
sv. Kria u Ninu) i longitudinalni tip kod kojeg razlikujemo 2 podtipa uzduni
longitudinalni (crkva Sv. Spas na vrelu Cetine) i trobrodni longitudinalni tip (Sveta Eufemija-
danas samo temelji, radi se o tipinom 3-b bazilikalnom tipu, koji je unutra bio ralanjen
stupovima u 3 broda, ima i transept-popreni brod iznad kojega se uzdie kupola. -klasian
longitudinalni tlocrt koji je izvana poduprt kontraforima, zvonik je bio veoma visok-to je
posebnost ove crkve, ostatak westwerka-prostorija uz zapadni dio crkve, obino na zvoniku
na prvom katu crkve, u tom je dijelu kralj pratio bogosluje sa svojom obitelji. Crkva

76
pokazuje karolinki utjecaj na predromaniku umjetnost i predromaniko graditeljstvo, to
pokazuje ekonomski i politiki utjecaj na ova podruja. Sve navedene crkve su bile bogato
ukraene, imale su ukraene portale, prozore, vijence, stupove, no unutranjost je bila veoma
skromno ukraena, to ovisi i o materijalnim mogunostima donatora, osobe koja je podizala
crkve. Crkve su se opremale kamenim namjetajem. Glavni dijelovi kamenog namjetaja su
oltarne pregrade i ciboriji. Oltarne ograde su dijelile prezbiterij, prostor za sveenike od
prostora za puk. Sastojale su se od arhitrava na kojeg se nastavljao zabat, postoje 2 tipa
zabata-trokutasti i obli tip, sastojale su se jo od grede i pluteja-oltarne ploe. Primjer pluteja
je Baanska ploa, na koju je uklesan tekst kralja Zvonimira. Ciborij je jedan balzahim, koji
se nalazio iznad oltara, 2 tipa-jedan tip je mogao zavravati krovom ili u vie trokutastih
zabata. Ciborij i oltarne pregrade bogato su bile ukraene ornamentalnom plastikom, raznim
biblijskim i ivotinjskim elementima, to je bilo karakteristino za predromaniko razdoblje.
Imperativ za bogatim ukraavanjem bio je povezan s Horor vacui-strahom od praznog
prostora i praznih ploha. Jedan plutej s imenom kralja Stjepana Drislava, a druga iz Vrlike
potjee vjerojatno iz 10.st sa motivom ptica. Sve su se oltarne ograde ukraavale bojama, no
nisu ostale sauvane. Grede su se ukraavale natpisima, na natpisima su se klesali imena
donatora crkve, osobe koje su investirale u gradnju crkve. Natpisi su vani kao epigrafiki
izvori, na njima nalazimo brojne titule hrv.vladara knezova i kraljeva. Trpimirovo uklesano
ime se povezuje sa darovnicom, do nas nije dola u originalu, nego kao prijepis iz 13. St,
sadrajnu tonost potvruje epigrafiki natpisa koji je sauvan fragmentarno. Slino se tako
spominje Muncimirovo i Branimirovo ime. Oltarne pregrade nisu sauvane u cijelosti samo
fragmentarno, pogotovo nisu sauvane in situ. Jedina oltarna pregrada sauvana in situ je
svetog Martina u Splitu, koja je smjetena u straarskom hodniku sjevernih vrata
Dioklecijanove palae. Radi se o uskom prolazu u hodniku, prezbiterij je odijeljen oltarnom
pregradom koja je danas lijepo rekonstruirana. Sve su crkve osim sv. Donata malenih
dimenzija, to je ovisilo o materijalnim sredstvima naruitelja npr. i hrv. knezovi su posuivali
novac od splitske crkve kako bi uredili svoje zadubine. Uglavnom je rije o privatnim
crkvama koje su se podizale za molitvu knezova i kraljeva za njihovu obitelj, te male
dimenzije odgovaraju namjeni i predromanikom razdoblju na podruju zapadne Europe.

Romanika-sve je moralo biti glomazno i velikih dimenzija. To je razdoblje

oblikovanja dalmatinskih komuna i komunalnih drutava, doba u kojem su komune na veem
stupnju ekonomskog razvoja, ima se vie fin. sredstava za ulaganja u graevinske pothvate.
Stoga, nije udno da u tom razdoblju nastaju neke velebne graevine na istonoj obali

77
Jadrana. Zvonik sv. Dujma podie se od 13. stoljea i itavo srednjovjekovlje, Spliani su
uredili katedralu u standardnim okvirima do nekadanjeg Dioklecijanovg mauzoleja. Zadnji
kat podignut krajem 14. stoljea. Takvo miljenje iznosi Tomislav Marasovi, a temelji na
nekim minijaturama Hrvojevog misala koji nastaje po.15.st-prikazan jedan kat nie nego to
ga danas vidimo, to je isto prikazano na kamenim grbovima na proelju stare gradske
vijenice u fragmentu u Muzeju Grada Splita. Postoje i dokumenti o radovima Nikole
Firentinca u 15. i 16. St na zvoniku, je li radio na zgradi zvonika ili popravcima to se ne moe
rei na temelju sauvane grae. Rekonstrukcija zvonika krajem 19. i poetkom 20. stoljea
kada je sagraen novi dodane su mu bifore - dvostruki prozori i malo je izduen i povien.
Ono to mi danas vidimo nije originalno nego rekonstruirano. Tipina romanika graevina-
ima oble prozor, obli luk glavno sredstvo dekoracije u romanici, bogato ureen vijencima
koji dijele svaki kat zvonika sa slijepim arkadicama. U 13. stoljeu Zadrani su pristupili
izgradnji katedrale, koja je postojala i ve ranije, to je bila katedrala svete Stoije, odnosno
svete Anastazije, postojala ve 9.st kad je biskup Donat navodno donio moi sv. Anastazije.
Kad je u vrijeme kriara oteena Zadrani su poeli graditi katedralu, velikih dimenzija 50*18
m. Tu do izraaja dolazi predimenzionalnost romanike. Tipina longitudinalna bazilika,
podijeljena u 3 broda arkadama u unutranjosti, svaki brod ima zasebni ulaz, ulaskom u crkvu
se dolazi do povienog prezbiterija, a crkva zavrava niom u kojoj je smjeten oltar. Zvonik
se u srednjem vijeku sastojao samo od prizemlja i prvog kata. Trogirska katedrala sv. Lovre
graena u nekoliko stilova ali najveim dijelom pripada romanici, gradnja zapoela poetkom
13. stoljea za vrijeme biskupovanja Treguana, osoba koja budi ranu renesansu, on prikuplja
sredstva za gradnju katedrale, u nekih 30-40 godina bio je podignut 1 kat, tipina romanika
graevina 3-b, u 15. stoljeu presvoena u gotikom stilu onda je i dovrena gradnja njegovog
zvonika. Na proelju katedrale nalazi se monumentalni portal, djelo majstora Radovana, koji
za sebe kae da je bio najbolji u toj djelatnosti, to je uklesano u luneti portala, a to je vano jer
veina srednjovjekovnih djela nisu potpisana. Obrtnici u srednjem vijeku kleu, slikaju,
drvorezbare tako da se oni uglavnom ne potpisuju ispod svojih djela. Radovan je uklesao
svoje ime i ime koje je zasluno za gradnju, biskupa Treguana i naglasio za sebe da je najbolji
u toj djelatnosti u Trogiru. Graen je u 2 faze, 1. Faza-obli romaniki luk bogato ukraen
skulpturalnom plastikom, scenama iz Kristovog ivota, najprepoznatljiva su 2 lava koji na
leima nose statue Adama i Eve, statua-vezana za podlogu a kip stoji samostalno u prostoru.
Drugi dio vjerojatno je graen u 15. St od drugih umjetnika. Portal se nalazi u portiku, a u
portiku su zamiljena bila 2 zvonika no to je bio skup pothvat i samo 1 zvonik se gradio u
razliitim stilovima. Na 1,2,3 katu se vidi mletaka kiena gotika, to vidimo po cvjetovima u

78
prozoru a zadnji kat podignut u maniristikom stilu. Buvinine vratnice, katedrala je bila
ureena u zadanim okvirima, vrata su od orahovine, 28 kaseta sa prikazima iz Kristova ivota
koji su uokvireni u ornamentiranim vijencima, likovi su prikazani zdepasti, nepropocionalni,
krutih pokreta. Korske klupe nalaze se iza oltara svetogDujma, vrijedni po tokarenoj mrei.
Motivi arkada doli su maurskim putem iz Sicilije i junie Italije, trgovakim i gospodarskim
putovima. Umjetnik je nepoznat u srednjem vijeku jer djela nisu potpisana, a za Buvinine
vratnice znamo jer o njima pie Toma Arhiakon.

Romaniko slikarstvo-u crkvi Gospe od Zvonika, nekada Teodorovoj crkvici, oltarna

pala je zapravo svetaka ikona na izrezbarenoj drvenoj podlozi, izrezbario Nikola Kmeli,
jedan od poznatijih drvorezbara i drvodjelaca, tipina romanika rezbarija jer vidimo glavna
obiljeja romanike - znaajan kolorit, likovi zdepasti i neproporcionalni, crveni krugovi na
obrazima lica. Jedno od obiljeja je plonost odnosno linearnost, nema trodimenzionalnosti,
raspela-Krist prikazan kao da je iv, nema emocija na licu, uglavnom otvorene oi,
neproporcionalnost lika, noge postavljene paraleno na kriu. Ukratko, za romaniku,
karakteristine velike katedrale, primjerice, sveta Stoija i sveti Lovre u Trogiru, glavno
obiljeje 3-b-bazilikalni tlocrti i obli luk kao arhitektonski element presvoenja i dekoracije.
Oltari i prozori se bogato ukraavaju skulpturalnom plastikom, primjerice, Radovanov portal i
splitska katedrala-drvorez Andrija Buvina. Slikarstvo vezano za slike, oslikavaju se drvene
podloge, drvene svetake ikone i raspela, glavno obiljeje jaki kolorit neproporcionalnost
likova, okrugli drveni obrazi te plonost, odnosno nepoznavanje 3 dimenzije koja je poznata
tek u renesansi.

GOTIKA-karakteristino za nae kasno srednjovjekovlje, pojavljuje je ve poetkom

14. stoljea, u svojoj punini se javlja tek u 15. stoljeu, povezuje se sa kulturnim, drutvenim,
gospodarskim utjecajima. U 15. stoljeu Dalmacija postaje sastavnim dijelom Mletake
Republike, iz Venecije kreu svi kulturno-umjetniki dodiri i veze sa Dalmacijom, gotika u
nau povijest umjetnosti ulazi i ranije, u 14. stoljeu u dekorativnim elementima pojedinih
graevina, izduenost i vitkost glavni su elementi gotike, a to moemo vidjeti na
propovjedaonici splitske katedrale koja je izgraena u tipinom romanikom stilu po oblim
lukovima, na nosaima 1.kata i slijepim arkadicama koji ukraavaju 1. kat i ona je odlikovana
izduenou i vitkou to moe biti 1 od prvih elemenata gotike. Glavna linost umjetnikog
gotikog kruga je Juraj Dalmatinac, obrtnik i umjetnik koji je radio na itavoj obali Jadrana,
on je sam sebe tako nazvao se u jednom od svojih radova, rodom Zadranin, po Splitu, Dub,
Zadru i Pagu je radio, najznaajnije djelo, ibenska katedrala, nije se ni poela ni zavrila

79
raditi u Dalmatinevo doba, graena cijelo st i vie, zapoela 30-ih 15. stoljea, dok je Juraj
Dalmatinac boravio u Veneciji, gdje je izuio svoj zanat, odakle je i prenio suvremene
trendove u gradnji, smatra se da je katedrala postojala i prije, vjerojatno od 13. St kad je
ibenik postao biskupsko sredite, no ona je vjervatno postala mala za funkciju i tako je
nastala potreba za katedralom. U 15. stoljeu se u cijeloj komuni pobirao porez za gradnju ove
katedrale a statutarnim odredbama je odreeno da svi sastavljai oporuka ostave neto za
gradnju katedrale. Kune epidemije su se pojavile u nekoliko navrata u 15. stoljeu u
ibeniku, u vrijeme kuge grad potpuno pustoi, pola pomre, pola pobjegne iz grada, tako je i
gradnja katedrale bila nekoliko puta zaustavljana, kad kaemo da je graena itavo st, to ne
znai da se cijelo st grade, nego se radi u kontinuitetu. U 1.fazi od 30-tih do 40-ih se gradila
pod vodstvom domaih i mletakih majstora, bila je podignuta kao jednostavna trobrodna
bazilika i ve tada joj je bio podignut portal na proelju katedrale, skulpture apostola
ukraavaju portal, srednjovjekovni motiv ukraavanja 12 apostola na elu s Bogom Ocem koji
predstavljaju posljednji sud i oko njih se nalaze aneli napuhanih obraza vjerojatno su puhali
trube koje danas vie ne postoje. Postoji i boni portal, slian Radovanovom, 2 lava sa
skulpturama Adama i Eve. Juraj radi od 40-ih 15. St do 70-ih. Do njega katedrala je bila
izgraena kao tipina 3-b bazilika a Dalmatinac joj daje popreni brod, tj. transept sa
uzdignutom kupolom na kriitu poprenosti brodova. Nie-njegov rad u originalu ukrasio ih
je vijencem glava, ima ih ukupno 74, prikazao ljude iz svoje okolice, Dalmatinev izvorni rad
je i krstionica-koja se nalazi s desne strane oltara, sputena zbog nagiba terena, smatra se
najljepom prostorijom srednjovjekovne gotike umj., impresivna, cijela je u mramoru, u
bijelom i u crvenom, svod-etverolisna osnova, bogato ukraena skulpturama debeljukstih
anela, a posebnost ove prostorije je njezino osvjetljenje, koje je dosta oskudno, svjetlo jedino
ulazi kroz lunetu portala, Mineta- sjeverozapadna kula, bila je podignuta dosta nie, mletaki
projektant, nakon pada Bosne Dalmatinac nadodao i unutranji dio kao prostorno ojaanje te
kule, Kneev dvor se obnavlja nekoliko puta u 15. St, u kneevom dvoru se nisu nalazile
samo kneeve odaje, tamnice i sudbene prostorije, oruarnice i barutana, barut je bio problem
jer je u 15, st dolazilo do eksplozija, poara tijekom kojega je i oteena ova prostorija,
Michelozzi je napravio projekt obnove ove graevine, to je dub. Vladi bilo preskupo, i vlada
se odluila za projekt Jurja Dalmatinca, koji je nadodao gornji kat kneevog dvora, u stilu
mletake kiene gotike, donji je kat obnovljen u renesansnom stilu-oble arkade, koje nose
stupovi korinskih kapitela, oltar i kapela svetog Staa u Splitu s lijeve strane Oltara svetog
Dujma, Bonino iz Milana prije njega podigao je oltar svetog Dujma, a Dalmatinac je dobio
zadatak da sagradi sarkofag i kapelicu, koji e biti posveeni svetom Stau, a da se uklapa u

80
ve postojei Boninov plan. Kapela blaenog Arnira u Svetoj Eufemiji u sklopu
benediktinskog, samostana, u 15. stoljeu po nalogu benediktinki izradio kapelicu u kojoj je
bilo poloeno tijelo biskupa Arnira, on je u 12. stoljeustradao u Poljicima, kamenovali su
ga,jer je pokuao proiriti zemljite splitske crkve. Dalmatinac je iznad sarkofaga izradio
retabl, na kojem je prikazan Arnir koji klei, a oko njega je svjetina koja ga kamenuje. Oko
lea su ljudi koji mirno stoje i svejedno im je, danas je kapelica potpuno zaputena. Gotiko
slikarstvo u slubi je funkcionalnosti, ukraava sakralne prostore, uvijek je vezana za drvo,
presvueno gipsom i onda se slika bojama, svaka slikarska kola ima svoj nain slikanja,
uglavnom pozadine zlatne boje, crvenom bojom-siromanije pozadine, motivi su religijski,
uglavnom je prikazana Bogorodica s djetetom u fazi umiljenja i na njima slikani likovi
izduenih proporcija koji su neproporcionalni, ali ne zdepasti kao u romanikom razdoblju.
Najpoznatiji poliptih naslikao je Girolama da Santa Croce u Splitu u 16. stoljeu, a nalazi se u
franjevakoj crkvi svetog Ante na Poljudu. Na njemu sveti Dujam u ruci dri model grada i to
je tipian poliptih podijeljen u nekoliko dijelova, drvorezbarskim radom koji se bojaju u
zlatno. U romanici Krist je iv, stopala paralelna kriu, zdepast, u gotici je prikazan mrtav,
zatvorenih oiju, bolnog lica, prekrienih stopala na kriu.

PREDAVANJE (14.05.2014.) - Osobine osjeajnosti pripadnika komunalnih drutava

na istonom Jadranu

O emocionalnosti, pobonosti i osobnim strahovima u srednjem vijeku u hrvatskoj

historiografiji poinje se pisati tek u posljednjim desetljeima. Razlog tomu je slojevitost
teme, koja se ne moe rekonstruirati prema podacima iz sauvanih arhivskih spisa, ve ona
zahtijeva temeljitu analizu izvora razliite provenijencije, ne samo diplomatikog gradiva,
nego istraivanjem narativnih vrela i materijalnih ostataka iz srednjovjekovlja. Obino se o
emotivnosti u srednjem vijeku, pobonostima i strahovima nikada izravno ne pie u
diplomatikom gradivu, ugovorima, spisima i slinim vrelima te je zadatak znanstvenika iz
tog turog jezika nekadanje administracije prodrijeti u skrivene podatke i donijeti zakljuke o
osobnim osjeajnostima glavnih protagonista sauvanih dokumenata. U tom su smislu
posebno dragocjeni spisi koji spominju privatni ivot pojedinaca, njegov osobni prostor,
njegove prijatelje, obitelj, njegove ivotne navike. Od tih su spisa najdragocjenije oporuke,
koje biljee intimne elje oporuitelja, njegovu posljednju volju, odnos prema obitelji i
prijateljima. Takoer, postoje i inventari dobara, dokumenti koji su se uvijek sastavljali nakon

81
neije smrti, biljeei svu imovinu pokojnika, bilo da je ona pronaena u njegovu poslovnom
ili privatnom prostoru. Dakle, oporuke i inventari dobara najdragocjeniji su spisi za
istraivanje osobnih elja, ivotnih navika i osobnih osjeajnosti u srednjem vijeku.

Oporuke su dokumenti koji su u srednjem vijeku bile vaan dio drutvene

svakodnevnice, ali i formalnog obiteljskog prava. Tim je dokumentima pojedinac biljeio
svoju posljednju volju i to je bio nain da se pojedinac pripremi za smrt, da prije smrti sredi
neke raune, podmiri dugovanja, prenese neka potraivanja na svoje blienje i upravlja
svojom imovinom nakon smrti. U poetku je to bio samo obrazac ponaanja karakteristian za
drutvenu elitu, vie slojeve komunalnog drutva, a od polovice 13. stoljea pojavljuje se
proces demokratizacije u biljeenju oporuka. To je proces u kojemu obiaj zapisivanja
oporuka prelazi na nie drutvene slojeve, gradske puane i komunalnih distriktualaca. Vie
ih nisu biljeili samo pripadnici patricijata, ve i drugih drutvenih slojeva. Od tog razdoblja
13. stoljea, kada se razvija institucija notarijata svugdje na istonom Jadranu, oporuke biljee
komunalni notari, dakle, slubenici komunalne administracije koji su inae sastavljali i
razliite druge dokumente, poput kupoprodajnih ugovora, ugovore o sklapanju poslova,
predbrane ugovore, ugovore o mirazima. Povjerenje u notarijat postalo je ope i kada je
notar sastavio oporuku ili neki drugi dokument, ta se isprava mogla koristiti kao dokaz na
sudu. Zapravo, to je i glavna svrha zapisivanja isprava, a prije su se poslovi sklapali na
temelju usmenog dogovora. Da bi isprava imala dokaznu mo na sudu, odnosno da bi bila
pravno vaea, morala je biti sastavljena prema svim pravilima struke. Srednjovjekovne
oporuke i drugi notarski dokumenti uvijek su se sastavljali prema standardiziranim
formularima, odnosno propisanim obrascima koji su jamili njezinu pravnu valjanost. Tako su
komune regulirale tu granu obiteljskog prava, na taj su nain isprave bile sastavljene po
ustaljenom principu, imale su pravnu vanost, ali su istovremeno izraavale intimne elje i
posljednju volju oporuitelja.

Razlozi za biljeenje oporuka mogli su biti razliiti, poevi od privatnih, osobnih

razloga do nekih opih, drutveno-politikih. Privatni razlozi bili su strah od smrti, bilo da se
radi o bolesti, rizinoj trudnoi, porodu, odlasku na putovanje, na hodoae, u rat, a
opedrutveni razlozi od 15. stoljea bile su nestabilne prilike osmanske vlasti, ali i osmanske
ugroze, koji od druge polovice 15. stoljea nalazi se u neposrednom zaleu dalmatinskih
gradova, a od posljednjih desetljea 15. stoljea gradovi i njihovi distrikti sve su vie izloeni
paljenju i pustoenju osmanskih postrojbi.

82
 Sauvane oporuke izraavaju pobonost i bogobojaznost. Crkva je sveprisutna u
srednjovjekovnoj svakodnevnici, ona propisuje odreene norme ponaanja, a onima koji te
norme potuju, obeava se ivot vjeni, a onima koji ih kre prijeti se sankcijama, prije svega
iskljuivanjem iz crkvene zajednice, to je u srednjem vijeku bila najvea kazna i najvei
strah svakog pojedinca. Kako srednjovjekovni ovjek ivi prema utvrenim pravilima, tako i
umire prema utvrenim pravilima. Naime, od posljednje etvrtine 15. stoljea poele su se
razvijati tzv. artes bene moriendi, odnosno umijee dobrog umiranja. To su bila pravila
dobrog umiranja koja su do najsitnijih detalja razraivale scene umiranja. Idealna smrt
podrazumijevala je osobu koja lei na samrtnikoj postelji, okruena lanovima obitelji i
prijateljima i smatralo se da u tom trenutku na jednom ramenu sjede aneli, a na drugom
avoli, a o nainu umiranja ovisi koja e strana prevagnuti. Razni su srednjovjekovni
uenjaci, mislioci i filozofi donose savjete za dobro umiranje. Marko Maruli poetkom 16.
stoljea pie o tome u djelu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1506.
godine) da osoba na samrti, kao i za ivota, treba ivjeti kreposno i pokorniki, pobono, a
kada doe smrtni trenutak treba prionuti na molitvu kako bi pomogla svojoj dui da prijee u
vjeni ivot. Opisuje i idealan trenutak smrti u kojem bi umirua osoba trebala izdahnuti
izgovarajui rijei ,,u ruke tvoje, Gospode, predajem duh svoj. Tako je bogobojaznost
postala jedna od glavnih emocija u ivotu svakog srednjovjekovnog ovjeka. Kazna Boja i
provoenje vjenog ivota u paklu bili su najvei strahovi srednjovjekovnog ovjeka. U 13.
stoljeu kategorija istilita sve vie dobiva na vanosti, iako ona u povijesti crkve postoji jo
od kasne antike. Sustavom oporuka od 13. stoljea i istilite je sve vanije u mentalitetu
srednjovjekovnog ovjeka. Ono postaje meusvijet u kojem dua provodi vrijeme okajanja
kako bi mogla prijei iz istilita dalje u raj. Jacques Le Goff tvrdi da su ljudi u istilitu
nastojali kupiti istu savjest. Okajanje se moglo ve unaprijed pripremiti pa su se u
oporukama najee ostavljali novani legati za kasniju molitvu i odravanje misa zadunica
u pojedinim crkvama. Na taj su nain ivui trebali pomoi duevno umrlima da prijeu iz
istilita u raj.

Drugi nain iskupljenja za grijehe za koji se vjerovalo da e ugodan Bogu bio je

odlazak na hodoae. Najpopularnija hodoasnika odredita bila su Rim, Jeruzalem i
Santiago de Compostella (svetite svetog Jakova), koje je postalo popularno polovicom 15.
stoljea. Uz njih su postojali i hodoasniki centri manje vanosti, kao to su talijanski
Recanati, Sinaj, Asizi i Aachen. Hodoaa su u ranom srednjem vijeku bila privilegija
drutvenih elita, kraljeva, knezova, njihovih obitelji i svite, a u razvijenom srednjem vijeku

83
proirio se na druge drutvene slojeve. Hrvatski su knezovi Trpimir i Branimir hodoastili, a o
emu svjedoe marginalni zapisi edadskog evanelistara koji spominju njihova imena.
Sauvana vrela svjedoe da od druge polovice 13. stoljea pa sve do kraja srednjeg vijeka
hodoaa postaju popularna i meu drugim stanovnicima srednjovjekovnih
drutava,posebice meu nekim bogatijim obrtnicima i trgovcima koji su uspjeli tijekom ivota
skupiti sredstva za tako skup i opasan put. Odlazak na hodoae predstavljao je veliki
izdatak, a o koliini uloenog novca ovisila je prije svega sigurnost hodoasnika na putu, ali i
njihova udobnost na brodu kojim su putovali ili hospiciju u kojem su bili smjeteni, zatim
vrsta i kakvoa hrane i vina koja im se nudila. Ipak, veina ljudi za ivota sebi nije uspjela
osigurati odlazak na hodoae pa se ustanovila institucija zamjenskih hodoaa, odnosno u
oporukama su pojedini pripadnici komunalnih drutava esto ostavljali novane legate koji su
se imali udijeliti nekom dobrom ovjeku koji bi potom otiao na zamjensko hodoae u ime
tog oporuitelja. Splitski kroja Ostoja Utienovi u svojoj oporuci iz 1450. godine odreuje
da se dva ovjeka poalju o njegovu troku na hodoae u Santiago de Compostellu pro
anima mea ili pro anima sua (za moju, odnosno njegovu duu). Splitski krznar Radan Milatov
u svojoj oporuci iz 1456. godine ostavlja sredstva kako bi se poslala dva ovjeka u Rim i
Santiago de Compostellu na hodoae za njegovu duu. Ovakvih primjera ima mnogo,
posebice u oporukama iz 15. stoljea. Ponekad je hodoae i razlog zato se oporuka
sastavlja pa notar u preambuli te oporuke navodi, primjerice, da putujui na opasan put u Rim
osoba sastavlja oporuku. Hodoaenje je u srednjem vijeku in intimne pobonosti usmjeren
u nadu za spas due, ali je jedan od razloga mogla biti i religiozna radoznalost, elja za
upoznavanjem svetakih likova i drugih kulturolokih sredina ili prikupljanje relikvija nekih
svetaca. Nisu svi smatrali da su hodoaa dobar nain iskazivanja pobonosti. Od kraja 15.
stoljea zbog najee delinkventnog ponaanja hodoasnika, kao to je skitnja, prostitucija,
trgovina lanim relikvijama, neki su srednjovjekovni mislioci i uenjaci smatrali da je
hodoae nepotreban i neprimjeren nain iskazivanja pobonosti. Meutim, to nije utjecalo
na smanjenje popularnosti hodoaenja u srednjem vijeku.

Iz oporuka se moe iitati da su pobonost i bogobojaznost bile snane emocije u

srednjem vijeku. Osim hodoaenjima, pobonost se mogla iskazivati i milosrdnim legatima.
To su legati ad pias causas, odnosno u pobone svrhe. Takvi su se legati ostavljali
marginaliziranim skupinama i pojedincima drutva, ali su se mogli ostavljati i institucijama
koje su skrbile za gradske marginalce (hospitali, leprozoriji, nahodita). Ta se socijalna svijest
i pobonost u komunalnim drutvima razvija od polovice 13. stoljea, kada se i biljei porast

84
broja samostana prosjakih redova. Oni donose novine u percepciji drutvene zbilje, novo
shvaanje kranske dobrohotnosti po kojoj je potrebno skrbiti se za potrebite. To je bilo tzv.
socijalno kranstvo koje se budi od polovice 13. stoljea te se u skladu s njim sve vie
oporuuju i milosrdni legati iz kojih se vidi da je i milosre bile jedna od temeljnih emocija
srednjovjekovnog ovjeka. Time su se, sukladno kranskom mentalitetu, nastojali ispraviti
grijesi i propusti iz prolosti i nadoknaditi nekakve eventualne nepravde. Marko Maruli u
svojoj De institutioni bene vivendi per exempla sanctorum kae da se ljudski grijesi i
prijestupi zakona mogu iskupiti milosrem prema siromasima. Poslije u Evanelistaru
ponavlja kako se milostinja treba davati jer se na taj nain iste grijesi i stjee ivot vjeni.
Takva su shvaanja srednjovjekovnih uenjaka i mislioca najvie, osim propovijedi franjevaca
i dominikanac, utjecala na porast kranskog milosra u razvijenom i kasnom srednjem
vijeku. U milosrdne svrhe oporuivali su se razliiti legati. Najee su bili financijske prirode
koji su mogli biti razliite vrijednosti, ovisno o financijskim mogunostima i stalekoj
pripadnosti oporuitelja. U sauvanim oporukama nalaze se razne vrijednosti novanih legata,
od nekoliko solida do desetina dukata. Splitski postrga sukna Lovre Pribanov 1447. godine
oporuno ostavlja splitskim siromasima 60 zlatnih dukata, a to je polovicom 15. stoljea bila
velika svota i za patricijske prilike.5 Postolar Ostoja Hrvatini u svojoj oporuci iz 1437.
godine ostavlja splitskim siromasima i bratovtinama svega 16 libara.6 Dakle, ovih 16 libara
bila bi oko 2,5 dukata. Analiza sauvanih oporuka pokazuje da su razliiti pripadnici
komunalnih drutava ostavljali razliite visine novanih legata, ovisno o svojim
mogunostima, a prema nekom teolokom i moralnom smislu svi su legati bili jednako vano
jer se smatralo da su podjednako ugodni Bogu.

Osim novanih legata, milosre se iskazivalo i drugim legatima, primjerice, poklanjala

se odjea, obua, svakodnevni uporabni predmeti, hrana, vino, ak i nekretnine. Splitski
kroja Juraj Jurgeni 1437. godine oporuuje hospitalu svetog Duha ak 20 stara 7 jema.
Splitski krznar Radan Milatov 1456. godine ostavlja splitskim gubavcima bavu vina godinje
iduih pet godina. Nerijetko su se u milosrdne svrhe ostavljale i tkanine koje su se trebale
utroiti za izradu odjee siromaha ili bolesnika, ak i zemljine estice na kojima su trebale
biti izgraene institucije poput hospitala i nahodita. Nerijetko su se ostavljale i obraene

5
Primjerice, za desetak dukata mogla se kupiti reprezentativna kamena kua u centru grada.
6
Libra ne postoji u fizikom smislu, ve je ona raunski novac i polovicom 15. stoljea 1 dukat sastoji se od 6
libara. U srednjovjekovnom Splitu novac se raunao u soldima, librima i dukatima. Soldi i dukati postoje kao
fiziki novac, a libre ne, ve su raunski novac. Polovicom 15. stoljea omjer libre i dukata je 6:1.
7
Mletaka mjera za krute tvari. Iznosila je oko 83 litre, a njome se izraavala mjera za ito, ponekad i soli, iako
se sol ee izraavala u modijima.

85
zemljine parcele od ijih su se prinosa trebali prehranjivati marginalizirane skupine. Dakle,
kransko milosre iskazivalo se na razliite naine i oporuke su dragocjeni izvori koje
pokazuju na koji su se nain iskazivale osjeajnosti u srednjem vijeku.

Najvanija emocija u srednjem vijeku bila je ljubav. Iako se iz turog jezika

administrativne prakse ne moe puno toga iitati o ljubavnim osjeajima komunalnih
drutava, to ne znai da ih nije bilo i ako se temeljitije prouavaju sauvane oporuke, iz njih
se mogu iitati ljubavi pojedinca prema vlastitoj obitelji, lanovima kuanstva s kojima nije
nuno morao biti u krvnom srodstvu te prema prijateljima. Veina je brakova unaprijed bila
dogovarana, ali to ne znai a priori da su odnosi meu lanovima srednjovjekovnih obitelji
bili formalni i hladni. Iz nekih oporuka da se iitati topla osjeajnost branih parova, esto se
navodi da testator ostavlja neto svojoj ljubljenoj, voljenoj supruzi (a mia amata molier).
Osim rijeima, ljubav se iskazivala oporunim legatima, dakle, dodjeljivanjem sredstava ili
predmeta osobi koja se voli, ak i nakon njezine smrti. Splitski kroja Pribil Petranovi u
svojoj oporuci iz 1437. dodjeljuje novana sredstva jednoj splitskoj crkvi kako bi se u njoj
molile mise za duu njegove pokojne supruge.

U oporukama se iskazivala i emotivnost prema vlastitoj djeci. Te su se emocije

najee ispoljavale ravnomjernom raspodjelom imovine meu svom djecom bez obzira na
spol. enska su djeca uglavnom nasljeivala opinsku imovinu preko miraza, koji im se
najee isplaivao u gotovu novcu ili pokretninama, a rijetko u nekretninama, to se odnosi
veinom na nie drutvene slojeve. U patricijskom staleu obiteljske nekretnine uvale su se
za muke potomke koji e nastaviti plemiki rod ili obiteljsko poslovanje. Uvijek se pazilo da
vrijednost naslijeene imovine, odnosno miraza bude podjednaka. Tako je bilo i u niim
drutvenim slojevima. Splitski crijepar Filip sa olte u svojoj oporuci iz 1437. godine svu
svoju imovinu ravnomjerno rasporeuje meu svojim sinom i kerima, ukljuujui i
supruginu ker iz prvog braka. Na taj se nain iskazivala ljubav prema vlastitoj djeci, a
dodjeljivanjem oporunih legata iskazivala se ljubav prema prijateljima, roacima i lanovima
kuanstva s kojima nisu bili u krvnom srodstvu. Splitski klesar Dujam, sin Ivana iz Splita,
1454. godine oporuuje svojoj slukinji Radoslavi haljinu u kojoj se imala dati za udaju. Iste
godine klesar Stjepan, sin pokojnog Cvitana Cvitania s otoka Braa, na samrti povjerava
brigu o svojoj udovici nauniku Mihovilu. To pokazuje da su i meu obrtnicima i naunicima
vladale emocije ili barem topao odnos koji je nadilazio odnos obrtnika i naunika.

86
 Privatni svijet pojedinca u srednjem vijeku bio je isprepleten mnotvom strahova.
Pitanje srednjovjekovnog straha problem je s kojim se europska historiografija susrela ve
prije nekoliko desetljea. Povod brojnim istraivanjima koja su provedena na tu temu bila je
knjiga Jeana Delemaua Strah na srednjovjekovnom zapadu, objavljena 70-ih godina 20.
stoljea. On u njoj opisuje mentalitet srednjovjekovnog ovjeka, njegove emocije i strahove.
Srednjovjekovno drutvo duboko je podlono strahu, boji se svega nepoznatog, a malo mu je
toga poznatog. Sve pojave koje odstupaju od neuobiajenog tumae se kao boja kazna, kao
neto nadnaravno (bolesti, glad, raanje bolesnog djeteta, mrtvoroene, osobni bankrot,
osiromaenje, gubljenje u pljaki ili gusarenju) jer je to jedini nain na koji ovjek moe
objasniti takve pojave. Najvea kazna koje se srednjovjekovni ovjek boji je
ekskomunikacija, odnosno iskljuenje iz crkvene zajednice. Toga je u srednjem vijeku bilo
mnogo. Postoje i primjeri kada je itav narod ekskomuniciran iz crkve zbog seksualnog
ponaanja svoga vladara. Najei rebeles ecclesie, odnosno otpadnici iz crkve, iskljuenici iz
crkve postajali su pripadnici crkvenih i sveenikih redova. Bilo je dovoljno da neki samostan
ne plati proviziju papinskom legatu ili ne ispotuje crkvenu proceduru pa da ga odmah papa
iskljui iz crkve, a nakon to bi se taj dug otplatio ili ispotovala odreena procedura, bio bi
vraen u okrilje crkve. Papa je ekskomunikacijom prijetio trogirskim graanima jer notari u
svojim datacijskim formulama u 14. stoljeu nisu eljeli spominjati ime Anuvinaca. U takvoj
su situaciji bili i 1357. godine kada je papinski legat Roletto elio izopiti trogirskog biskupa
jer nije Vatikanu platio godinju proviziju, a nakon to su ga Trogirani dokazima uvjerili da
jesu, Roletto nije odustajao od svoje namjere jer mu nisu eljeli platiti putne trokove od
Vatikana do Trogira te je ekskomunikacija proglaena na sveanoj misi u trogirskoj katedrali,
gdje su se gasile svijee tako da je crkva fiziki i simboliki tonula u mrak i taj je simboliki
nain trebao stvoriti predodbu kod Trogirana to e se dogoditi s njihovom duom ukoliko ne
budu potovali crkvene norme. Tako je crkva koristila sustav predodbi i simbolike kako bi
upravljala drutvenim masama te je u tome uspijevala.

Strah od Boga i crkve imaju velikog udjela u emocijama srednjovjekovnog ovjeka.

Ipak, to nije jedina vrsta straha u srednjem vijeku. Prisutan je strah od tame i noi koji je
toliko izraen da se moe iitati iz komunalnih statuta. Nakon zalaska sunca grad potpuno
tone u mrak. Mrak se smatra dobom dana kada je najlake initi nepotena i zlonamjerna
djela. Upravo zbog toga srednjovjekovna drutva strahuju od mraka te se tada zatvaraju
gradska vrata, a na gradske bedeme uspinje se nona straa koja ih uva. U doba noi svi
moraju biti u svojim kuama. To tono odreuju komunalni statuti koji kau da nakon treeg

87
zvuka zvona svi trebaju biti u svojim kuama. Splitski statut tono definira kada no poinje i
zavrava. To je od treeg znaka zvona s katedrale (tertium sonum campanum) i traje do mise
zornice u splitskoj katedrali. Svi obrtniki duani, trgovake radnje, krme i gostionice
moraju biti zatvorene, a ako netko sluajno eta po gradu zbog hitne situacije, sa sobom mora
imati izvor svjetlosti, ne da bi sebi osvijetlio put, ve da bi osvijetlio samoga sebe. Naime,
smatralo se da onaj koji gradom eta po noi sigurno neto skriva ili ima nekakve loe
namjere.

Sigurnost je u srednjem vijeku vrlo vaan osjeaj, duboko ukorijenjen u svijesti

svakoga pojedinca. Pojam securitas Toma Arhiakon spominje u 32. poglavlju svoga djela
Hisoria Salonitana, kada govori o nestabilnom stanju za vladavine kneza Grgura. Ta
sigurnost obuhvaa ponajprije fiziku sigurnost stanovnika koju je komuna nuna osigurati
svojim graanima te su zbog toga srednjovjekovni gradovi opasani bedemima, kulama i
utvrdama te ne predstavljaju fiziku ljepotu gradova, ve su potreba za sigurnou gradova. U
takvim se okolnostima razvija Tomin regimen latinorum, odnosno latinski nain upravljanja
gradom koji treba graanima osigurati socijalnu, ekonomsku i bioloku sigurnost. Usprkos
jakim fortifikacijama i komunalnim institucijama koje su graane titile u pravnom smislu,
pojedinca je mogao postati ekonomski ugroen. Ugroavale su ga razne bolesti, glad,
nehigijenski uvjeti ivota, lo ivotni standard i pojedinac je traio nekakav nain sigurnosti i
pripadnosti u srednjem vijeku. Te osjeaje pojedincu je pruao sustav veza kojim je bilo
isprepleteno srednjovjekovno drutvo, prije svega sustav obiteljskih veza kao najnia razina
drutvenog okupljanja i kasnije sustav stalekih veza.

Staleke veze ponajprije su se ogledale u bratovtinama (confraternitates), odnosno

organizacije vjerskog ili strukovnog tipa koje su se poele razvijati po uzoru na talijanske, ve
od kraja 12. stoljea, ali vie u 13. i 14. stoljeu. U njima je stanovnitvo trailo sigurnost od
socijalne i ekonomske ugroenosti. Osnivanje bratovtina na istonom Jadranu u uskoj je vezi
s pojavom prosjakih redova od 13. stoljea jer su samostani franjevaca i dominikanaca bila
glavna okupljalita bratima, a crkve su bile glavna sijela bratovtina. lanovima bratovtina
fratri su bili ispovjednici i savjetodavci, a zauzvrat su primali materijalnu naknadu od lanova
bratovtine. U religioznom smislu trebali su pripremiti bratime na nadolazeu smrt i poticati
im vjeru na vjeni ivot. Bratovtine su se najee nazivale prema svecima koje su najvie
tovale ili prema crkvama u kojima su se okupljale. Tako su najvee bratovtine nosile imena
svetaca zatitnika ili ak patrona stolnih crkava. Primjerice, u Splitu je postojala bratovtina
svetog Dujma, a u Dubrovniku bratovtina svetog Vlaha. Poznata je bratovtina naih

88
iseljenika u Mlecima, a nazivala se bratovtina svetog Jurja i Tripuna. Osim svetakih imena,
bratovtine su mogle nositi i druga religiozna imena, koja nisu nuno morala biti svetaka,
kao to su bratovtina svetog Duha, bratovtina svetog Kria, bratovtina Svih svetih.
Okupljali su se u nekoj crkvi, gdje su tovali kult sveca zatitnika ili su u nekoj crkvi imale
oltar posveen odreenom svecu. Posebno su proslavljali dan tog sveca zatitnika hodajui
gradom u procesijama, istiui svoje bratovtinske zastave i druge simbole i esto su znali
sveanim rukovima proslavljati blagdane svetaca zatitnika ili su odravali svoje godinje
skuptine na taj dan.

Osnovna svrha bratovtina bilo je karitativno djelovanje, odnosno pruanje socijalne

pomoi i ekonomske sigurnosti svojim lanovima. To je znailo materijalnu i financijsku
pomo, ali i pravnu ili zdravstvenu zatitu. Kada je u pitanju zdravstvena zatita posebnu su
bile popularne bratovtine svetoga Duha, koje su osnivane prvo na talijanskom podruju, a
zatim i na istonom Jadranu. One su uvijek osnivale hospitale i ve su polovicom 14. stoljea
u Trogiru osnovani bratovtina i hospital svetoga Duha, a mogue je ve tada i u Splitu, iako
se u arhivskim spisima tek od poetka 15. stoljea najranije spominju i bratovtina i hospital
svetoga Duha. U doba haranja kuge u Splitu su bile osnovane dvije bratovtine Gospe od
Zdravlja, koje su trebale pomagati svojim bolesnim lanovima.

Strukovne bratovtine su razvile da bi titile poslovne interese svojih lanova. Neki ih

usporeuju s cehovima ili gildama sa sjevera Europe, ali se od cehova razlikuju jer su imale
naboni, vjerski karakter te je jedan od njihovih ciljeva bilo karitativno djelovanje to nije bio
sluaj s cehovima i gildama. U strukovnom smislu odreivale su i strukturu lanstva i
popisivale uvjete rada, zabranjivale uvoz stranih proizvoda te poticala zdravu konkurenciju
meu lanovima iste struke. Vani izvori za prouavanje bratovtina su matrikule, odnosno
sauvana pravila, statuti bratovtina. Osim pravila, navode se i popisi lanova, a esto se uz
njih nalaze i raunske knjige, popisi imovine, uplate i isplate, stoga su vani i za prouavanje
financijske moi neke bratovtine. Uz strukovna obiljeja, svaka je bratovtina imala i vjerska
obiljeja pa su njegovala kult sveca zatitnika po kojem su nosile i ime. Primjerice, ibenski
postolari bili su okupljeni u bratovtini svetog Andrije, splitski mornari u bratovtini svetog
Nikole, a dubrovaki trgovci puani u bratovtinama svetog Duha i svetog Spasitelja.

Na taj su nain srednjovjekovne bratovtine prerasle u staleka predstavnika tijela

svojih lanova, ali samo neformalno jer je sva vlast, ak i u doba mletake vladavine,
pripadala gradskom patricijatu. Oni se okupljaju u predstavnikim tijelima vlasti, gdje donose

89
odluke vane za politiki i gospodarski ivot grada sve do 15. stoljea kada u tim tijelima
okupljaju vie kao nekakva predstava i farsa nego to imaju stvarne ovlasti. Puani su eljeli
sudjelovati u vlasti pa su se bogatiji puani okupljali u svojim bratovtinama koje su se razvile
kao pandan mletakim tijelima vlasti. Utjecajniji i imuniji graani Zadra okupljali su se u
kongregama kole svetog Jakova, u Dubrovniku su to bili antunini i lazarini, u Trogiru
bratovtina svetog Duha, kojoj su pripadali neki vani lanovi trogirskog drutva koji nisu
nuno bili plemii poput Blaa Jurjeva Trogiranina, jednog od poznatijih slikara koji je
naslikao i danas sauvanu naslovnicu matrikule bratovtine svetog Duha, kao i klesar Andrija
Alei iz Draa.

Te su bratovtine bile utjecajne u drutvenom smislu i plemika je vlast strahovala od

njih da ne bi naruile postojei drutveni i pravni poredak komune. Godine 1472. splitsko se
plemiko vijee tuilo mletakoj vladi na bratovtinu Gospe od Zvonika u ijoj su istoimenoj
crkvi graani drali neke sjednice koje mogu biti uzrok velikom zlu. Dakle, smetala im je
drutvena utjecajnost te splitske bratovtine pa su splitski plemii morali zatraiti pomo od
mletake vlade. Posebna je opasnost predstavljala to se crkva Gospe od Zvonika nalazila na
utvrdi iznad zapadnih vrata Dioklecijanove palae, na straarskom hodniku. Na taj su se nain
bratimi mogli utvrditi u toj crkvi i podii pobunu protiv plemike vlasti. Poetkom 16.
stoljea takve pobune nastaju svugdje po Dalmacije, a potaknute su bunom hvarskih puana.
Pobune nisu bile usmjerene protiv mletake vlasti, nego protiv plemike vlasti i nastaju u
opoj atmosferi zahtjeva za pravednijom raspodjelom vlasti u gradu. Puani ele sudjelovati u
obnaanju vlasti. Venecija se u poetku nekala i drala neutralno, meutim, kada su poele
izbijati bune po cijeloj Dalmaciji, odluila ih je uguiti u krvi. Venecija je i sama bila
oligarhijska republika na ijem je elu stajalo plemiko tijelo vlasti koje u svoj sastav nije
primalo osobe nieg drutvenog statusa.

Osim to su bratovtine bile drutveno utjecajne i mone, neke od njih bile su i

financijski mone, to je moglo predstavljati problem za plemiki stale u gradovima. esto
su raspolagale zemljinim esticama u gradu i distriktu, financirale su se uglavnom oporunim
legatima i darovnicama vjernika, a dio prihoda ubirala je i godinjim pristojbinama koje je
naplaivala od svojih lanova. Plaale su se i razne druge dae, primjerice, luminaria koja se
plaala kako bi bratovtina mogla kupovati svijee koje su uvijek trebale gorjeti na oltaru
sveca zatitnika. Najvee su takse plaali stranci koji su u gradu eljeli otvoriti obrt te su onda
trebali platiti taksu bratovtini koja je titila interese domaih obrtnika u toj struci. est je bio
i sluaj da su se plaale takse ako obrtnik nije imao naunika jer su statuti propisivali da

90
obrtnici moraju imati svoje naunike. Financijama je upravljao gastalt ili upan bratovtine
koji je osim toga radio i kao sudac bratimima u odreenim sudskim sporovima. Bratimi nisu
esto izlazili pred komunalni sud, ve su svoje sporove mogli rjeavati i vankurijalno,
odnosno putem nagodbe pred bratovtinskim tijelima vlasti i u tom je sluaj upan ili gastalt
djelovao kao sudac. To je izgledalo slino kao da su izali pred komunalni sud jer su se
bratovtine svojom organizacijom i pravilima ukapale u opu organizaciju komune s
odredbama gradskih statuta.

Dakle, uloga bratovtina bila je velika te je danas teko zakljuiti koliko je

stanovnitva bilo obuhvaeno sustavom bratovtina. Smatra se da je 2/3 ukupnog gradskog
stanovnitva pripadalo nekoj od bratovtina. One su svojim djelatnostima bile vezane i za
politiki, gospodarski i kulturni krug u srednjovjekovnim gradovima, ali je njihov socijalni
karakter bio najsnanije izraen te su svojim lanovima trebale pruati socijalnu i ekonomsku
sigurnost, a sigurnost je bila jedna od temeljnih emocija ljudi u srednjovjekovnom svijetu.

Emocije koje je proivljavao srednjovjekovni ovjek kretale su se od osobnih

strahova, kao to su bogobojaznost i strah od iskljuenja iz crkvene zajednice, preko
pobonosti i kranskog milosra, strahovi od iskljuenosti, udaljenosti, tame i noi.
Naposljetku, sigurnost je bila jedna od temeljnih emocija kojoj je teila svaka osoba u
srednjem vijeku.

PREDAVANJE (21.05.2014.) - Kultura stanovanja u komunalnim drutvima istonog

Jadrana

Kultura stanovanja tema je o kojoj se dosta pisalo u europskoj i svjetskoj

historiografiji, a ni hrvatska medievistika u tome ne zaostaje, ni opsegom ni kvalitetom.
Razlog tomu je veliki broj sauvanih dokumenata uz pomo kojih se moe rekonstruirati
srednjovjekovna kultura stanovanja, a i velik je broj sauvanih primjeraka stambenog
graditeljstva. Sauvan je veliki broj arhivskih isprava u kojima se spominju stambeni i
poslovni prostori pripadnika srednjovjekovnih komunalnih drutava.

U sauvanim se notarskim ispravama srednjovjekovne kue spominju esto i to

najee izraz domus, to je najopenitiji naziv za kuu, dom ili kuanstvo. Najee se
spominju u dokumentima o transferu nekretnina, kupoprodajnim ugovorima ili ugovorima o
najmu, ali i u ugovorima o mirazima, ukoliko neka osoba dobiva kuu za miraz, ili u

91
ugovorima o donacijama, o nasljeivanju, oporukama, inventarima, kreditnim zadunicama.
U tim se dokumentima obino i precizira lokacija neke kue u gradskom prostoru na nain da
se navode susjedi te nekretnine unutar grada, a ponekad ak i prema stranama svijeta. U
jednom splitskom kupoprodajnom ugovoru iz 1474. godine prodavatelja Dominica Robestija,
notar kae kako se toj kui s istoka (ab oriente) nalazila komunalna ulica, a s juga kua
krznara Radata, sa sjevera (ab orea) nalazila se jo jedna komunalna ulica, a sa zapada (ab
occidente) nalazila se kua postolara Ladislava. Jedini nain za poblie odreivanje poloaja
odreene kue u gradskom prostoru je ako notar navodi neki od fiksnih orijentira u prostoru, a
to su obino crkve ili samostani koji danas jo uvijek postoje, gradski bedemi, gradska vrata
ili glavni gradski trgovi. Unutranjosti stambenih prostora najee se rekonstruira uz pomo
sauvanih oporuka ili inventara. U oporukama se biljee razni predmeti koje testator ostavlja
svojim nasljednicima (uporabni predmeti, komadi namjetaja, orua, oruja), a inventari
biljee svaki pojedini predmet to je nakon smrti pokojnika pronaen u njegovu stambenom
ili poslovnom prostoru (komadi namjetaja, odjea, obua alat, obrtne sirovine).

Veina kua u istonojadranskim gradovima bila je drvena. Takva se kua naziva

domus de lignamine to su uglavnom bile potleuice odnosno jednokatnice koje se u
izvorima nazivaju domuncule (kuice) ili camarde (potleuice). Samo su neke od njih bile
podignute na kamenim temeljima pa se u dokumentima nazivaju fundamento di muro (kameni
temelj), a gore su bile izgraene od drva i takve su se kue u izvorima nazivale domus partem
de muro, partem di lignamine (dijelom kamena, dijelom drvena kua). Rijetke su kue bile
izgraene u potpunosti od kamena iako je komuna poticala kamenu gradnju zbog opasnosti od
poara. Splitski statut kae da kamena kua ima prednost pred drvenom. U izvorima se
nazivaju domus de muro. One su bile znatno skuplje od drvenih te su u njima uglavnom
stanovali pripadnici gradskog patricijata ili bogatog graanstva. U njihovu su vlasnitvu
ponekad bili ak i vei stambeni sklopovi koji su imali unutarnja dvorita i vrtove te se takav
tip stambenog objekta naziva domus cum curi et orto (kua s dvoritem i vrtom). Osim o
materijalu gradnje, cijena kue ovisila je o njezinoj lokaciji. Najskuplje su kue bile one
unutar gradskog recinkta, a znatno su jeftinije bile kue koje su se nalazile u gradskim
predgraima. One su bile manje jer su istraivanja pokazala da je parcelizacija zemljita u
gradskim predgraima bila mnogo manja, odnosno bila je gua naseljenost nego unutar
gradskih recinkata.

Drvene kue najee su bile izgraene na tuem zemljitu, a takve se kue nisu
smatrale trajnim strukturama, nego pominim objektima koje je vlasnik zemljita mogao

92
sruiti ukoliko vlasnik drvenog objekta ne bi plaao najamninu vlasniku zemljita. Posjedovne
odnose u takvim je sluajevima regulirala komuna svojim statutima, s tim da je uvijek titila
vlasnika kue ukoliko bi on potivao svoje ugovorom propisane odredbe o plaanju
najamnina. Osim da se kupi sam objekt, moglo se kupiti samo zemljite, koje se nazivalo
locus pa se u dokumentima obino pisalo locus vacuum (prazno zemljite) ukoliko iznad
njega nije bio podignut nikakav objekt. Splitski koar Marin 1466. godine kupuje dva
zemljita u Splitu, jedno prazno i drugo na kojem je bila podignuta drvena kua imuna
Pavia, nakon ega je imun trebao plaati Marinu najamninu za objekt koji je podignu na
njegovu zemljitu. Tko nije mogao kupiti drvenu kuu, obino je iznajmljivao stan u samo
jednom dijelu kue. Takve su se kue uglavnom dijelile vertikalno po katovima na nain da je
donji dio kue obino pripadao vlasniku cijeloga objekta, a u najam se davao cijeli gornji dio
kue ili samo jedan kat (pavimentum).

U sauvanim izvorima ima primjera zajednikog stanovanja vie obitelji, posebice

obitelji dvojice brae. Na taj su se nain lake podnosili ivotni trokovi jer je kuanstvo lake
funkcioniralo kao zajedniki gospodarski subjekt. ivotne su okolnosti tjerale pripadnike
komunalnih drutava da zajedniki stanuju. Puani su teili kreiranju malih, nuklearnih
obitelji dok patricijat uglavnom ivi u proirenim obiteljima te na taj nain njeguje pripadnost
odreenom plemikom rodu.

VANJSKI IZGLED I NAMJENA KUA

1. Romanike kue

Stambena se arhitektura romanikog stila odlikuje svojom funkcionalnou pr.

Palaa Ciprianis na istonoj strani nekadanjeg Trga svetog Lovre u Splitu. Smatra se da ju je
u romanikom stilu dao podii Ciprijan Zaninov, jedan od najbogatijih splitskih poduzetnika
toga vremena, koji se obogatio na trgovini servima i ancilama iz bosanskog zalea. Smatra se
da je prije toga imao palau na istonom zidu Dioklecijanove palae, u blizini Srebrnih vrata,
a obogativi se poetkom 14. stoljea, gradi reprezentativnu romaniku palau tono na
mjestu koje se u to doba poinje oblikovati kao glavno poslovno sredite Splita. To je tipina
romanika palaa koju odlikuje visina, dosta je uska zbog tednje prostora i uglavnom ima
samo jednu prostoriju na svakom katu. Na uglu palae nalazi se reljef za koji neki strunjaci

93
tvrde da je Ciprijan Zaninov dok neki tvrde da je to splitski nadbiskup. Fasada joj je
ralanjena romanikim heksaforama (obli otvori na prozorima).

Tipian primjer romanike puanske kue moe se pronai u Trogiru. Ona je

duguljasta i izduena, zbog male parcelizacije zemljita i male povrine pa su se kue
podizale u visinu. Najee su to bile dvokatnice ili trokatnice koje se vertikalno dijele na
katove, a u donjem se dijelu obino nalazi neki gospodarski prostor, trgovaka radnja,
obrtnika prodavaonica ili konoba, a na gornjim se katovima nalaze prostorije za stanovanje.
Uglavnom imaju otvore lunih okvira i najee su simetrino rasporeene po fasadi. Tim se
kuama moglo pristupati vanjskim kamenim stubitem te su se na taj nain dijelile
gospodarske od stambenih prostorija kua. Gdje to nije bilo mogue, gradila su se unutarnja
stubita te se prvo ulazilo u gospodarski prostor iz kojeg se penjalo u prostor za stanovanje.
Komuna je branila gradnju vanjskih stubita, tvrdei da se na taj nain uzurpira gradski
prostor, pa esto nije bilo ni mogue ih graditi, ali danas je dosta sauvanih primjeraka te se
moe zakljuiti da se te odredbe nisu uvijek potivale.

Fasade tih kua najee su bile izgraene od grubih klesanaca i manjih kamenih
blokova, a u razvijenom i kasnom srednjem vijeku povezivale su se bukom ili vapnom to je
pridonosilo vrstoi i stabilnosti kue. U fasade su se umetali ve gotovi otvori, odnosno
prozori i portali. Neki su obrtnici, poput klesara, ve u radionici ili na gradilitu izgradili itav
portal ili prozor i samo ga umetnuli u fasade. U razdoblju romanike uglavnom su okruglih
oblika, luni ili srpasti i simetrino su postavljeni po fasadama, a u kasnijem gotikom
razdoblju ti se simetrini romaniki prostori zazidavaju i otvaraju se novi, koji su iljastog
oblika. Dakle, oblik luk glavno je sredstvo dekoracije i presvoenja u romanici, a iljasti luk
glavno je obiljeje gotike. U srednjem vijeku prozori se nisu gotovo zatvarali. Bogatije su
kue izraivale drvene okvire u koje bi se umetale drvene ploe. Meutim, to je bilo dosta
nepraktino jer je, s jedne strane, titilo od hladnoe, a s druge strane, prijeilo je svjetlost te
se u zimskim mjesecima trebalo odrei svjetlosti ili topline. Iz sauvanih dokumenata moe se
iitati da su postojale fenestre de tela, tzv. prozori od tele, odnosno platna koja su se umetala
u kamene konzole s rupama. Tu bi se provukla drvena ipka, ispod nje bi se spustilo platno, a
konzole su se esto nalazile na dnu prozora gdje bi se dodavala jo jedna drvena ipka za koju
bi se zakaili zastori ili pokrivala za te otvore. Kamene konzole sluile su i za postavljanje,
primjerice, daske za gredice s cvijeem ili posude s voem, povrem ili ribom koja se ondje
suila. U lunetama portala, odnosno ulaza esto se nalazilo heraldiko znakovlje odreene

94
plemike obitelji, a puanske kue imale su simbole vlasnikova zanimanja. Vrata su se
privrivala za drvene vratnice i nadvratnik nekim eljeznim klinovima.

Fasade kue nosile su i balkone, koji su mogli biti izraeni od drva ili kamena. U
izvorima se nazivaju solarii. esto su se gradile i androne ili anditi, odnosno volti kojima su
vlasnici nekretnina s dvije strane ulice nastojali poveati svoj ivotni prostor povezivanjem tih
nekretnina. Takve su gradnje u srednjem vijeku bile ilegalne i komune su ih branile tvrdei da
se na taj nain uzurpira javni prostor, da se zaklanja svjetlo s ulica, a Splitski statut kae da se
s takvih streih objekata mogu prilijevati neistoe na ulicu ili bacati smee. S obzirom na
veliki broj sauvanih androna vidi se da se ta odredba nije uvijek potivala.

Krovovi siromanih kua uglavnom su se prekrivali kamenim ploama (tabulae) ili

slamom (palea). Bogatije kue krovove su uglavnom prekrivale crjepovima (cupe), a obrtnici
koji se bave izradom crjepova i postavljanjem crjepova na kue cuparii. Njih je u sauvanim
izvorima relativno malo te to znai da je taj malen broj crjepara mogao zadovoljavati sve
potrebe trita te da su malobrojne kue bile pokrivene crijepom. Smatra se da su neki od tih
krovova nosili i dimnjake iako o tome nema sauvanih zapisa, ali zna se da je veina kua
imala ognjite koje se uglavnom nalazilo na vrhu kua, na njemu se kuhalo te grijalo zimi.
Veina ih je bila otvorena, odnosno nisu imali nikakav sustav odvodnje dima, to znai da je
prilikom kuhanja cijela prostorija bila ispunjena dimom. Neki inventari biljee pei (conce) te
je vjerojatno postojao i nekakav sustav odvodnje dima pa su neki krovovi ipak imali
dimnjake, iako razmjerno rijetko.

Veina gradskih kua nije imala okunice jer je gustoa naseljenosti bila velika i nije
bilo mjesta unutar gradskog recinkta za njihovu gradnju. To se posebno odnosi na one
komune koje su bile povrinom manje, poput Splita ili Trogira, za razliku od Zadra ili
Dubrovnika koji su povrinom bili vei. Neki dokumenti spominju privatna dvorita (curtis ili
hortile) i koja su obino bila odvojena zidom tako da se ne bi vidjela s ulice te su u tom
sluaju to bila unutarnja dvorita. Tu je moglo biti vanjsko kameno stubite kojim bi se
ulazilo u kuu, ali bilo je i stubita s kojih se izravno s ulice ulazilo u kuu. Osim okunica,
gradske kue nisu imale ni vrtove (orti). Oni su se uglavnom nalazili u gradskim predgraima.
Unato velikoj gustoi naseljenosti uvijek se pazilo na razmak meu kuama. Iz komunalnih
se statuta vidi da se dosta pazilo na urbanistika rjeenja, gradnju te ih veina propisuje barem
uski prolaz meu kuama u koji su se vjerojatno izlijevale otpadne vode ili kia koja se
nakupljala iza kua ili septike jame (cloacae). Ipak, ne zna se gdje su se septike jame

95
nalazile. Statuti kau da ako su se nalazile na javnom putu da se moraju redovito istiti i
zatvarati. Dakle, vrlo je mogue da su se nalazile na javnim mjestima, odnosno ulici te u
prolazima izmeu kua.

2. Gotike kue

Za razliku od tih jednostavnih i vienamjenskih kua, plemii su stanovali u velikim,

raskonim palaama, kakve su, po uzoru na njih, gradili i pripadnici graanskog stalea. O
njima se danas zna dosta podataka jer ih je velik broj sauvanih na istonom Jadranu. U Splitu
su takve palae, primjerice, velika i mala Papalieva palaa, palaa d'Augubio, palaa Karepi
koja je izgraena u mjeavini gotikog i renesansnog stila, a sa zgradom gradske vijenice
povezana je tipinom gotikom andronom s prozorima iljastih oblika s elementima cvjetne
gotike. Te palae novi su tip stambenih prostora koje u Split donosi Juraj Dalmatinac
poetkom 15. stoljea. On je jedan od najznaajnijih graditelja, projektanata i klesara u 15.
stoljeu u Dalmaciji. Radio je po Splitu, ibeniku i Dubrovniku, a zanat je izuio u Veneciji
gdje je prihvatio novi stil mletake kiene gotike koju prenosi na istonojadransku obalu.

Velika Papalieva palaa prua primjer novog stambenog tipa plemike palae koju
donosi Juraj Dalmatinac. Glavni portal, koji u luneti nosi heraldino znakovlje, vodi u
unutarnje dvorite u kojem se nalazila unutarnja loa koja je sluila za odmor i relaksaciju
vlasnika palae. Pogotovo je bila vana za ene jer one, a to se posebice odnosilo na
plemkinje, nisu rado viene na javnim mjestima. U dvoritu se uvijek nalazila gustirna.
Obini puani napajali su se iz nekoliko javnih bunara. U Splitu je jedan takav bunar bio na
javnom trgu ispred dananjeg kazalita te je po tom bunaru cijeli kvart Dobri dobio ime. Uz
lou i bunar, unutarnje dvorite imalo je i kameno stubite balatorij (obino s bogato
ukraenom kamenom ogradom s elementima cvjetne gotike) koje je vodilo do prostorija na
prvome katu. Tu se ulazilo na prvi kat koji se rastvara reprezentativnim kamenim prozorima,
primjerice, biforama s gotikim elementima ili kvadriforama. U romanikom su razdoblju
palae bile izduene, visoke, jednoelijskog tipa, dakle, sa samo jednom prostorijom na
svakom katu, a sada se rastvaraju unutarnjim dvoritem i podiu se unutarnjim kamenim
stubitem, gdje se dolazi do prvoga kata. U gotikim palaama na svakom katu nalazimo vie
prostorija.

96
 Pripadnici bogatog komunalnog graanstva nastojali su svojim obrascima ponaanja
(obrazovanjem, stilom odijevanja, kulturom stanovanja) slijediti pripadnike gradskog
patricijata. Takav je bio sluaj s jednim splitskom trgovcem Ivanom iz Gubija, koji je bio
aktivan polovicom 15. stoljea i esto se njegovo ime nalazi u raznim dokumentima. On se
30-ih godina 15. stoljea doselio iz Gubija u Split, otvorio trgovaku radnju, razgranao svoje
poslovanje i stekao imetak koji se mogao mjeriti s plemikom imunou. Zbog toga on u
samome centru grada podie velebnu palau, u nekadanjem carskom kardu. ak je u lunetu
portala stavio obiteljski grb, iako su njega imali samo pripadnici plemstva, a podjela grba bila
je ekskluziva vladara. Ipak, on je sam smislio obiteljski grb te je ispod njega isklesao vlastito
ime Baptista de Augubio. Kada se ue kroz portal, dolazi se do unutarnjeg dvorita s vanjskim
kamenim stubitem koje vodi na prvi kat, otvorena loa, a prvi je kat kasnije pregraen u
renesansnom stilu (renesansni kameni balkon).

Osim plemikih palaa, u gradu je postojao itav niz drvenih kua u kojima su krajnje
skromno i jednostavno ivjeli siromani puani te su posjedovali samo najnunije stvari za
ivot. Razlike u udobnosti svakodnevnice mogu se iitati iz inventara. Plemiki su inventari
obino dugi te se nalaze na 4 ili 5 stranica u notarskoj knjiici dok su puanski inventari
obino zauzimali pola folija te se obino kae da posjeduju jednu drvenu kuu, nekoliko
odjevnih predmeta i nekoliko komada namjetaja. Te razlike u opremljenosti kua dosta
govore o kulturi stanovanja pojedinih drutvenih stalea.

97
UNUTRANJOST KUA

Unutranjost srednjovjekovnih kua bila je u potpunosti drvena jer je drvo bilo znatno
jeftinije od kamena, a od kamena su se gradili vanjski perimetralni zidovi kua jer je i sama
komuna poticala kamenu gradnju. Oni su se uglavnom gradili od ve formiranih blokova i
nekada su se ak u kamenolomima formirali, a to su obavljali petrarii, odnosno kamenari. Ti
su se gotovi kameni blokovi prevozili do gradilita, najee pomorskim putem jer je bilo
znatno jeftinije. U Splitu su se prevozili jedrenjacima iz kamenoloma u Brau (Puia,
Splitska), a jedan od bliih kopnenih kamenoloma bio je potkraj Trogira, ali prijevoz iz njega
bio je znatno skuplji od onih s Braa. Od drva su se gradila sva unutarnja stubita, svi
pregradni zidovi, to je utjecalo i na izolaciju i higijenu srednjovjekovnih kua. Podovi i
stropovi bili su izgraeni od drvenih greda, koje su se naslanjale na kamene konzole te bi se
po njima slagale grede jedna do druge te bi se tako podigao svod, odnosno pod gornje
prostorije. To je sve poveavalo opasnost od poara, posebice ako su se u donjim katovima
objekta nalazile obrtnike radionice koje su upotrebljavale otvoreni plamen, primjerice,
kovanice ili zlatarnice.

Na samom vrhu srednjovjekovnih kua nalazile su se kuhinje jer su poveavale

opasnost od poara. Uglavnom se kuhalo na otvorenim ognjitima, bez nekog posebnog
kamina i dimnjaka te su prostorije cijelo vrijeme bile ispunjene dimom, koji se mogao korisno
iskoristiti za suenje mesa, ribe ili povra. Iznad otvorenog ognjita su visile konotre,
odnosno lanci na koje su se postavljali bakreni kotlii za kuhanje. U sauvanim inventarima
pobrojani su svi predmeti koji su se nalazili u srednjovjekovnoj kuhinji: bakreni lonci
(ramini), kotlii (caldere), tave (frisore), zdjele (scudele), druge posude (padele) koje su
mogle biti poslagane po drvenoj posudi, za koje se doslovno kae kredenca, ili su mogle biti
natrpane u koare koje su se kaile o zidove. Kuhinja je sluila i kao praonica u kojima su se
nalazila vjedra za vodu, sapuni, koji su se uglavnom izraivali u kunoj radinosti, najee
kuhanjem svinjske masti i kaustine sode u puanskim kuama, a bogatija patricijska
kuanstva kupovala su uvozni panjolski sapun izraen na bazi maslinovog ulja. Odjea koja
se prala ispirala se u luiji, odnosno pepelu koji je sluio kao abrazivno sredstvo kojim su se
trljale mrlje, a nakon ribanja odjea se dugotrajno tukla i potom suila. Stoga je u kuhinjama
trebalo biti i dovoljno sunca da bi se odjea mogla osuiti.

U meuprostoru smjetenom izmeu gospodarskih prostorija u prizemlju i kuhinje na

vrhu kue nalazila se glavna prostorija za dnevni boravak i svakodnevne aktivnosti u kojoj se

98
sve radilo, jelo, spavalo, raalo i umiralo, dakle, glavni dio kue u kojem su se odvijale sve
obiteljske aktivnosti. Prema sauvanim inventarima moe se vidjeti da je taj dio bio opremljen
namjetajem, stolovima prekrivenima stolnjacima, stolcima, klupama za sjedenje. Gotiki
stolovi bili su rasklopni jer je, s obzirom da je cijela obitelj boravila u jednoj prostoriji, trebalo
biti dovoljno mjesta. Obino su imali pokretne stalke s daskama koji bi se odvojili nakon jela i
stol bi se sklanjao uza zid sobe kako bi bilo vie mjesta za druge aktivnosti. U sredinjoj
prostoriji bogatih kua vjerojatno se nalazio i krevet koji je vjerojatno bio nainjen od
madraca, s uzglavljem te je bio opremljen posteljinom, jastucima (cusini) s jastunicama
(entemele). U inventarima se uvijek nalazi na samo jedan krevet, to znai da je u njemu
spavalo vie lanova jedne obitelji. Splitski arhivski spisi iz 15. stoljea rijetko spominju
takve krevete, ali na europskom zapadu u 15. stoljeu bilo je karakteristino za sve drutvene
slojeve da spavaju u krevetima. Jedan bolonjski zidar u svojem je dnevniku zabiljeio ak i
grija kreveta, koji mu supruga stavlja meu posteljinu svake veeri, a to je vjerojatno bila
nekakva metalna posuda u koju se stavljala eravica kako bi se ugrijao krevet. Tijekom 16.
stoljeu taj se obiaj proirio na istonu obalu Jadrana. Dakle, u 15. stoljeu na istonom
Jadranu krevet je bio luksuz pa su neki spavali na pomonim leajevima, nogarima na koje se
stavljala sama, a veina je siromanih puana spavala na daskama ili drvenim krinjama,
obuena u svakodnevnu odjeu i prekrivena eventualno krznom. U tim se prostorijama
nalazila i krinja, koju je posjedovala gotovo svaka kua jer je to ena donosila u miraz. U
njima se posteljina, odjea. Razlog tomu je to u srednjem vijeku ne postoje ormari. U
razdoblju gotike postoje nie, odnosno udubljenja u zidovima, koje su se pregraivale
policama. Klasini ormari s vratima za zatvaranje pojavljuju se kasnije u renesansnim
kuama.

Prostorije za obavljanje nude i odravanje higijene u srednjovjekovnim kuama

gotovo i nije bilo. Takve su se potrebe obavljale ili u sredinjoj prostoriji kue ili negdje van
kue. U kasnom srednjem vijeku u bogatim se kuama pojavljuju zidni umivaonici, a najvie
ih je pronaeno na dubrovakom i korulanskom podruju te na Visu i Hvaru. Ipak, nisu bili
uestali jer su bili veoma skupi. Cijena im je bila dvostruko vea od cijene jednog prostora.
Zidni se umivaonik stavljao na zid, na kamenim policama stajali su lonci i v jedra za vodu, a
prilikom umivanja i pranja voda je otjecala kroz otvor, vjerojatno u neki kanal u podu
prostorije koji bi vodio do vanjskog perimetralnog zida gdje bi se voda slijevala na ulicu. Iz
zapisa dubrovakog mislioca Benedikta Kotruljevia moe se zakljuiti da su u opremljenim
kuama postojali nekakvi nunici s jamom ili rupe u koje se bacala neista voda i fekalije. On

99
kae da su se takve prostorije uvijek trebale nalaziti na zaelju kue ili ispod stuba. To se sve
odnosi na bogatije obitelji i dobro opremljene kue jer su obini puani po svoj prilici koristili
none posude koje su najvjerojatnije praznili na ulici, ak ne vodei rauna o tome hoe li
njihov sadraj pogoditi nekog u glavu. To se moe zakljuiti iz jednog trogirskog primjera s
kraja 13. stoljea. Jedna je trogirska benediktinka zalila ljude kroz prozor sadrajem svoje
none posude, to je dolo na sud, a iz zapisnika se vidi da su oni buili ispod njezina prostora
te da bi ih otjerala, odluila ih je politi fekalijama iz svoje none posude (u sudskom zapisu
pie urinea), a to znai da je bio rairen obiaj pranjenja nonih posuda na ulicu. To
potvruje i Splitski statut koji zabranjuje prolijevanje izmeta pred gradskim vratima, a oito
se nuda obavljala vani jer jedna statutarna odredba brani vrenje nude pred tuom kuom.
Takoer zabranjuje obavljanje nude u splitskim crkvama. Usprkos nedostatku higijenskih
navika i prostorija za obavljanje nude moe se zakljuiti da je interijer srednjovjekovnih
kua ipak bio funkcionalan, posebice plemikih obitelji koje su ivjele krajnje ugodno i
raskono za razliku od puana, koji su jedva imali najosnovnije potreptine. Inventar splitskog
kovaa Nikole Bilinia iz sredine 15. stoljea pokazatelj je puanske kulture stanovanja, a on
navodi krinju, bave za vino, par jastuka te nekoliko odjevnih predmeta.

Na dnu srednjovjekovnih kua nalazile su se gospodarske prostorije (trgovake radnje,

obrtnike radionice). Gospodarske su se prostorije morale nalaziti na samome dnu kue kako
bi im bio to laki pristup s ulice. Te su prostorije prepoznatljive po tzv. vratima na koljeno,
dakle, iroki ulazi koji su trebali proputati dovoljno svjetla u obrtniku radionicu. Kroz desni
se dio ulazilo unutar prostorije, a u lijevi je istureni dio obrtnik ili trgovac obino izlagao
svoje proizvode, dakle, bio je svojevrstan izlog. Taj je dio trebao biti dovoljno irok da se
prepusti dovoljno svjetlosti u prostoriju jer su neki obrtnici prema dnevnom svjetlu raunali
svoje radno vrijeme pa su zimi radili krae nego ljeti. Svi su obrtniki duani trebali biti
zatvoreni do treeg znaka zvona s katedrale jer je nakon toga bilo zabranjeno kretanje ulicom
pa su svi duani morali biti zatvoreni, a takoer se nije radilo ni nedjeljom ni blagdanom,
kako je bilo zajameno odredbama komunalnih statuta. Za svakog je obrtnika ili trgovca bilo
poeljno da ima svoju radnju u centru grada gdje je svakodnevno cirkuliralo najvie ljudi i
kapitala. Komunalni su statuti nalagali izmjetanje nekih obrtnikih radionica iz centra grada
koji su predstavljali potencijalnu smetnju ili opasnost za svoje susjede. Primjerice, kovanice
koje su upotrebljavale otvoreni plamen predstavljale su opasnost od poara, mesnice u kojima
se klala stoka i koje su proizvodile veliku buku i neistou, kako bi odvodnja otpadnih voda
bila to jednostavnija i laka. Slian je problem bio i s radionicama za tavljenje koe ili

100
radionicama za bojanje tkanina jer su u postupku obrade koe, odnosno tkanina upotrebljavale
razne kemijske postupke koji su irili neugodne mirise pa su komune i takve objekte micale iz
gradskih sredita. Koa i tkanina su se trebale suiti, za to je bilo potrebno dovoljno mjesta, a
u sama je gradska jezgra bila zgusnuta. Zbog toga su komune otvarale takve radionice van
gradskih sredita, a to mjesto gdje su nastale takve radionice nazivalo se udeka ili giudeca. U
Splitu se nalazila na zapadnom kraju splitske luke, negdje na podruju Matejuke ili ispred
crkve svetog Frane. Trogirski je statut 1322. godine zabranjivao prati i suiti tkaninu na oba
gradska mosta, to znai da je dotada takva praksa postojala. Zbog toga su se irili neugodni
mirisi, a 1443. godine u Trogiru je izbio veliki poar, koji su prouzrokovale kovanice, i to je
natjeralo trogirske komunalne vlasti da izmjeste takve problematine obrte van gradskog
recinkta, na sjeverozapadni dio trogirskog otoia uz kulu svetog Marka.

Unutranjost tih poslovnih prostora najvie je ovisila o vrsti posla kojim se vlasnik
bavio. Uglavnom se nalazila oprema za rad, radni alat obrtnika, sirovine. U radionicama
tekstilnih radnika inventari spominju razne komade koe, krzna, bale razliitih tkanina i
sukna. Kovai su radili s raznim metalima, ijim su taljenjem i mijeanjem dobivali razliite
kovine. Inventari spominju bakar i kositar. Zlatari su radili s plemenitim metalima, dragim i
poludragim kamenjem. Kao sirovine drvodjelaca inventari spominju razno drvo, najvie
mediteranskog tipa, poput bora, oraha, empresa i hrasta. Kada bi dobili na obradu sirovo
drvo, prvo su ga dugotrajno namakali u koru kako bi drvo pustilo sve svoje sokove i potom su
ga dugo morali suiti na suncu, ak i po nekoliko godina, te je tada drvo bilo spremno za
daljnju obradu. Kao glavna sirovina graditelja spominje se kamen, koji se obino na gradilite
dovozio u ve formiranim blokovima ili bi u klesarskim radionicama kamenari sirovi kamen
obraivali. Alat je ovisio o vrsti posla kojim se bavio obrtnik. Alat krojaa bio je veoma
jednostavan (igle, ila i kare) dok su graditelji i klesari imali mnogo sloeniji alat (ekii,
dlijeta, ravnala, estare, kutomjere, poluge, sjekire, alate za pripremne radove, kao to su
lopate, pijuke i motike). Inventar gospodarskih prostorija ovisio je o vrsti posla kojim se
vlasnik bavio, o njegovim materijalnim i financijskim mogunostima i stalekoj pripadnosti
vlasnika tog prostora.

Kultura stanovanja openito je ovisila o materijalnom stanju vlasnika stambenih i

poslovnih objekata. Pripadnici gradskog patricijata i komunalnog graanstva ivjeli su
raskono i udobno te se ne moe rei da je srednji vijek bio zadrto razdoblje ljudske povijesti
u kojemu su ba svi umirali od gladi. Dok je drutvena elita uivala u udobnosti

101
svakodnevnice i raskoi stanovanja, vei je dio stanovnitva, dakle, obini puani i
marginalizirane drutvene skupine, ivjelo zaista skromno i krajnje jednostavno.

REDAVANJE (28.05.2014.) - Odijevanje i prehrana u komunalnim drutvima istonog

Jadrana

U europskoj medievistici ove su teme prisutne itav niz desetljea, a u hrvatskoj se

historiografiji o njima poelo govoriti tek u posljednjih nekoliko godina. Vrela za njihovo
istraivanje zaista ima mnogo. Primarna vrela su notarski spisi, u prvom redu oporuke i
inventari koji navode svaki pojedini komad odjee to ga je posjedovao pokojnik, bilo da ga
oporuuje ili se nalazi na popisu njegovih dobara, a pritom notari navode koji su to komadi
odjee te njihove detaljne opise (boje, materijale, stupanj ouvanosti) te se moe precizno
odrediti nain odijevanja u srednjem vijeku na temelju tih dokumenata. Vani dokumenti za
prouavanje odijevanja u srednjem vijeku mogu posluiti i ugovori o mirazima gdje neka
nevjesta u miraz donosi odreene odjevne predmete ili trgovaki ugovori o nabavi odreenih
tkanina, koji govore od kojih su materijala bili izraeni ti odjevni predmeti. Odjea se ak
spominje i u ugovorima o uzimanju obrtnikih naunika jer su naunici esto po isteku slube,
uz financijsku naknadu za svoj rad, dobivali i odjeu. To svjedoi o tome koliko je odjea bila
vrijedna i vana u srednjem vijeku. U Splitu je u 15. stoljeu jedan naunik Radoje Radojevi
po isteku svoje slube kod majstora koara Ivana Rudice iz Splita trebao uz radni alat dobiti i
jedan par cipela, jedan postavljeni ogrta, tri koulje i troje hlaa.

U istraivanju prehrane nezaobilazna vrela su notarske oporuke i inventari. Oni esto

navode pojedinano uporabne predmete koji su se koristili i pri pripremi hrane i pri
blagovanju te se iz toga moe vidjeti neka kultura prehrane. Razni ugovori o sadnje nekih
poljoprivrednih kultura moe se vidjeti koje su se namirnice konzumirale. Za prouavanje ove
teme koristi se i javno-pravna graa, prije svega komunalni statuti koji su regulirali opskrbu
gradova hranom, ponajprije gospodarenje itaricama (u statutima se pojedinano navodi koje
su se itarice koristile), a kako su regulirali i cijene mesa, moe se vidjeti i kojim su mesom
bile opskrbljene komunalne mesnice.

102
ODIJEVANJE

Odijevanje je oduvijek bilo dijelom ljudske svakodnevnice pa tako i u srednjem

vijeku, samo to se percepcija odjee i nain odijevanja dosta promijenio od srednjeg vijeka
pa do danas. Naime, u srednjem je vijeku raskono odijevanje vie nego ikada bilo statusnim
simbolom i tomu su neki reprezentativni komadi odjee bili rezervirani samo za pripadnike
drutvene elite. Primjerice, neki skupi nakit i odjea izraena od otmjenih tkanina nosili su
samo pripadnici gradskog patricijata i eventualno pripadnici bogatog graanstva koji su ih po
svemu nastojali oponaati, pa tako i kulturom odijevanja te su se na taj nain na prvi pogled
razlikovali od svojih neuglednih sugraana koji su bili pripadnici puanskog stalea. Tako je
u srednjem vijeku vladalo ope miljenje da se svatko treba odijevati sukladno svojem
drutvenom poloaju, to se nazivalo costume politico. U srednjovjekovnoj Firenzi posebna
pravila o odijevanju razliitih drutvenih slojeva ila su toliko daleko da je ak vrijednost
nevjestina miraza odreivala kakvu vrstu odjee ona u braku kasnije mora nositi. Slino je
bilo i u Dubrovniku gdje je vlada donijela dokument koji se zove Ordo de dotibus et nuptiis
(popis dote i obiaja) i koji je ak detaljno navodio kakve haljine mlada plemkinja mora
donijeti u brak. Meutim, da bi se sprijeio pretjerani konzumerizam, komunalne su vlasti
ponekad ograniavale kupnju i noenje luksuzne odjee. Tako je Francuski zakon o raskonoj
odjei iz 1294. godine imao je dvojaku svrhu: s jedne strane, zabranjivao je puanima noenje
skupe odjee, a s druge strane, plemstvu je ograniavao broj skupih komada odjee koji se
moe godinje kupiti. Dakle, iz svega navedenoga vidljivo je da su postojale bitne razlike
izmeu pripadnika drutvenih elita i pripadnika puanskoga stalea, to je, naposljetku, bilo i
zakonski regulirano.

Komadi odjee pripadnika srednjovjekovnih elita nisu se previe razlikovali od odjee

pripadnika niih drutvenih slojeva u smislu da i jedni i drugi nose uske hlae i tunike ili
krae halje, a razlikuje ih materijal i boja. Odjea puana znatno je skromnija od one koju su
nosili pripadnici drutvenih elita. Odijevanje niih drutvenih slojeva prije svega trebalo je
biti veoma jednostavno i praktino. U zimskim mjesecima trebala je osiguravati toplinu tijela,
ali i to laganija kako ne bi smetala pri obavljanju svakodnevnih poslova. Odijevanje je
trebalo biti primjereno i dolino jer su odjevni predmeti, smatrala je crkva, sluili prikrivanju
ljudskoga tijela i odvoenju od poude i drugih napasti. Pri tome je crkva naroito nalagala
dolino odijevanje ena. Naime, udnju za raskonim odijevanje i pretjeranim kienjem crkva
je poistovjeivala s drugim oblicima udnje i pohlepe. Crkva je smatrala da bi neprimjereno
odijevanje ena kod mukaraca je trebalo prouzroiti i seksualnu udnju, to je u oima crkve

103
bio teak grijeh. Stoga je rasko bila neprijatelj ednosti, a putenost se nije smatrala vrlinom,
nego osobinom koju je trebalo prikrivati i staviti pod nadzor. Zbog toga je odijevanje
srednjovjekovnih ena trebalo biti dolino i primjereno.

U ranom i razvijenom srednjem vijeku nije bilo neke razlike izmeu odjevnih
predmeta mukaraca i ena. U kasnom srednjem vijeku, u drugoj polovici 14. i u 15. stoljeu,
odjea poinje naglaavati spolni identitet svojih vlasnika, odnosno poinju se razlikovati
muka i enska odjea. Tako hlae postaju iskljuivo rezervirane samo za mukarce. Tu
razliku izmeu mukih i enskih odjevnih predmeta naglaavaju i sauvani notarski spisi iz
kasnosrednjovjekovnog razdoblja.

MUKARCI ENE
hlae (serabule) suknje (gone)
koulje (camice, camisse) haljine (gonelle)
tunike (tunice, cuponie) halje (fostagne, fustagne)
poluduge halje (veste) kukuljice (cape da donne)
prsluci (zupaneli, zupponi) cipele (ochsubre, zoccole)
ogrtai (manteli) arape (calcette)
platevi (diplodi)
kape (barete)
cipele (calze)

Mukarci su se prvenstveno odijevali u hlae, koulje, tunike ili poluduge halje. Te su

veste takoer bile odjevni predmet koje su nosile ene, a mogle su biti sa ili bez rukava koji su
se potom prikopavali ili priivali na vestu. Kod pripadnika drutvenih elita bili su izraeni od
skupljih i otmjenijih materijala ili ukraeni perlama, ak i dragim kamenjem. Preko ramena
mukarci su najee prebacivali kratke prsluke, a ponekad i ogrtae ili postavljene plateve,
koji su se nosili u zimskim mjesecima. Glave su prekrivali kapama. Primjerice, barete se
mogu pronai i izrezbarene na Buvininim vratnicama splitske katedrale (postavljene su u
prvoj polovici 13. stoljea), a zasigurno ih je viao oko sebe te oblici tih kapa odgovaraju i
kapama koje nose glave na vijencu glava kojim je Juraj Dalmatinac ukrasio apside na
ibenskoj katedrali.

104
 Na temelju njih moe se rekonstruirati kako bi barete trebale izgledati u srednjem
vijeku. Iz izvora se moe zakljuiti da su krojevi odjee bili krojeni na uobiajen nain u
mletakoj Dalmaciji, ali neki su komadi bili dosta moderni. Notari kau da su bili krojeni po
turski. Splitski brija Antun Petrov sredinom 15. stoljea posjeduje jednu halju postavljenu
janjeim krznom i skrojenu po turski (gona turcina cum agneline sotto). Inventar postolara
Ostoje Hrvatinia iz 15. stoljea takoer biljei dva kaputa od kojih je jedan bio turcino. Ne
moe se tono znati jesu li ti komadi odjee bili uvezeni s turskog podruja, s obzirom da u
drugoj polovici 15. stoljea Osmansko Carstvo opasno se pribliili istonojadranskim
gradovima pa je i mogue da su komadi odjee bili uvezeni, ili su bili izraeni u Splitu po
modernim trendovima.

ene su nosile suknje i haljine, a preko njih su prebacivale duge halje u jednom
komadu. Nazivale su se po fustanu, odnosno pamunom materijalu koji se uvozio s turskog
podruja. Ramena su prekrivale enskim platevima s kukuljicama, a kako se moe zakljuiti
iz strane literature, takva se odjea nosila i na europskom zapadu tako da pripadnici
komunalnih drutava uglavnom nisu previe zaostajali za europskom modom. to se tie
donjeg rublja, u sauvanoj arhivskoj grai nailazi se na koulje, a osim toga ne spominje se
odjea za spavanje, pidame ili pravo donje rublje. Prvo donje rublje, tzv. tunica interior,
spominje se ve u antiko doba, a iz nekih izvora vidi se da ve u 13. stoljeu postoji tona
razlika izmeu finije odjee, koja se nosila direktno na kou, i grublje, koja je dolazila preko
nje. Neke oporuke ve u 13. stoljeu spominju mutandas, odnosno donje gae, meutim,
izgleda da su ih nosili samo mukarci dok ene ispod suknje najee nisu nosile nita.
Siromani puani vjerojatno su spavali u svojoj svakodnevnoj odjei, eventualno
upotpunjenoj krznom ili drugim pokrivalima koji su osiguravali toplinu leaja.

to se tie obue notarski izvori najee spominju calze za mukarce dok su ene na
noge navlaile ochusbre ili zoccole. Te su cipele najee bile izraene od janjee ili bivolske
koe, a posebno su bili cijenjeni cordovani. To su bili komadi koe uvoeni iz panjolske
Cordobe i koji su bili tretirani i obraeni posebnim kemijskim postupcima. Tako neki
inventari postolara biljee odreene postolarske drvene kalupe te se pretpostavlja da se koa
savijala preko nekog kalupa, potom se ivala i onda privrivala za potplat. Potplati su
vjerojatno bili izraeni od drva, to sugerira rije zoccoli, i to je bilo dosta praktino jer su u
srednjem vijeku samo glavne ulice bile poploane dok su ostale sporedne ulice bile pune blata
i mulja te je debeli drveni potplat bio najpraktiniji za hodanje takvim ulicama. Buvina je na
svojim vratnicama prikazao i obuu. Novi modni trend bila je izrada cipela s dugim iljcima

105
naprijed, a pojavljuju se u Londonu krajem 14. stoljea. Smatra se da je u 15. stoljeu mogao
stii na istonojadransku obalu.

Glavni elementi koji su razlikovali odjevne predmete plemia od onih niih drutvenih
slojeva. Materijali su se uglavnom kupovali iz uvoza, to se tie gradskog patricijata, i to u
Mlecima, eventualno kod mletakih trgovaca koji bi brodovima obilazili istonojadranske
gradove pa bi bogate patricijke kod njih kupovale skupe materijale. Puanke su uglavnom sve
potrebno za izradu odjee radile same, najee su prele kod kue vunu ili neki drugi
materijal. Samo se krzno, koje nije bilo mogue napraviti u kunoj radinosti, kupovalo kod
stoarskih distriktualaca. Tako se moglo kupiti ili sirovo krzno ili ve preparirano kod
obrtnika koji su se nazivali pilicares, odnosno krznari. Tim se krznom odjea ukraavala ili
uivala ispod odjee kako bi bila deblja i osiguravala toplinu tijela. Iz sauvanih inventara vidi
se koji su materijali bili u uporabi. Kada se govori o materijalima, potrebno je razlikovati
sukno i platno. Sukno je izraeno od niti ivotinjskog podrijetla (vuna), a platno je izraen od
niti biljnog podrijetla (fustan, pamuk, lan). Puanski su odjevni predmeti najee bili izraeni
od jeftinih i grubih materijala: raa (rassa) koja se uvozila iz bosanskog zalea, eventualno
vuna (lana) ili fustan (fustagno), a ono je grubo pamuno platno koje se uvozilo s turskog
podruja. Samo su skuplji komadi odjee bili izraeni od mekeg pamuka (pano) ili od tele
(tela) koja se takoer uvozila iz Turske. Najotmjeniji komadi odjee bili su izraeni od svile
(sirico).

Te su se tkanine mogle kupiti kod trgovaca suknom i platnom. To su bili draperii

(trgovci suknom) koji su imali svoje trgovake radnje u kojima su prodavali bale tih tkanina.
Meutim, iz sauvanih inventara vidi se i da su drugi obrtnici koristili odreene bale s
tkaninom. Primjerice, inventar splitskog bojadisara sukna Tvrdislava Vukasinovia iz 1436.
godine navodi ak 87 lakata grube rae i jo 2 lakta finije rae. Dakle, u svom je radu koristio
tu tkaninu za bojanje. Nakon smrti krznara Ratka Galkovia 1436. godine i u njegovoj je
radionici u Splitu pronaeno 29 lakata de tela grossa, odnosno deblje tele. Tela je bila
cijenjena jer inventar imunog brijaa Antuna Petrovog biljei 27 lakata de tela sotile,
odnosno meke, njenije tele, a inventar krznara Marina Radanovog jo 5 lakata te iste
tkanine. Znai, tkanine se nisu nuno morale kupovati samo kod krznara, nego i kod drugih
tekstilnih radnika (krznara, krojaa, bojadisara sukna).

106
 MATERIJALI BOJE NAKIT UKRASI
raa (rassa) crna (negra) prstenovi (aneli) pojasevi (cinguli)
vuna (lana) bijela (biancha) naunice (cercelli) vrpce (stropali)
fustan (fustagno) siva (beretina) lanci i kolajne rupci (fazoli, facoli)
(cadene)
pamuk (pano) plava (azzura) broevi i kope dugmad (botoni)
(fibule, axole)
tela (tela) zelena (verde) krzneni ovratnici
(pellice)
svila (sirico) krznena podstava
(fodena, fodenatura)

Notarski dokumenti najee biljee crnu boju, koja je bila meu najjeftinijima u
izradi pa je bila i najrasprostranjenija meu puanima. Puani su esto nosili bijelu i sivu
boju, dakle, prirodne boje materijala jer su obojane tkanine bile skuplje. To ne znai da se
puani nisu odijevali u razne boje. Splitski drvodjelac Dujam Petkovi u 15. stoljeu
posjeduje jedan stari zeleni ogrta, a slian ogrta, samo enski i plave boje, zabiljeen u isto
vrijeme u inventaru splitskog zlatara Zlatka Petkovog Stankovia. Inventari spominju i razne
crvene kape, ak i crnu odjeu s crvenim uzorcima. Dakle, onodobna moda voljela je boje i te
su suvremene trendove, osim plemikog i bogatog graanskog stalea, nastojali slijediti i
puani prema svojim financijskim mogunostima.

Pripadnici drutvenih elita nosili su skupocjeni nakit koji ih je na prvi pogled

razlikovao od puana. Inventari biljee prstenove, lance, kolajne, broeve, kope od zlata
srebra, dragog i poludragog kamenja. Nakit mukarca i ene razlikovao se izgledom, ali su i
jedni i drugi nosili iste komade nakita. Jedino su ene nosile naunice, koje se nazivaju
cercelli, i svugdje su po istonom Jadranu tim su se nazivom oznaavale naunice dok na
dubrovakom podruju nosili na gornjem dijelu uha koji je iao prema sljepoonici, zbog ega
se i nazivaju sljepooarke, i bile su konom vrpcom povezane za veo koji je stajao na glavi
ene i to je bila oznaka da je ena udata te su na taj nain dubrovake patricijke nastojale sebe
izdvojiti od ostalih udanih ena jer je vjenano prstenje vie-manje svatko nosio, ene iz svih
drutvenih stalea. Ukraene su tehnikom ukucavanja ili granulacijom. Od drugih ukrasa
odjea se ukraavala raznim pojasevima, vrpcama i rupcima koji su esto bili ukraeni svilom
i srebrom, a za odjevne predmete privrivali su se raznim kopama, odnosno fibulama, ak i
107
dugmadi, iako je dugmad vie imala ukrasnu funkciju nego funkciju zakljuavanja.
Primjerice, ukrasi europskih plemkinja imale su kolajne oko vrate, a i visoke frizure koje su
postale moderne u kasnom srednjem vijeku, krajem 14. i poetkom 15. stoljea, visoki eiri i
velovi koji su stajali iznad visokih frizura. Na nadgrobnoj ploi splitske patricijke Katarine
uvi, koja se nalazi u crkvi svetog Ante, vidi se kako je izgledala odjea jedne splitske
patricijke u isto vrijeme. Dakle, nije se previe razlikovala od odjee europskih plemkinja.
Imala je dugu halju s rukavima koji su bili nainjeni od nekog drugog materijala. Trend
visokih frizura nije tada jo dospio do Splita. Moe se pretpostaviti da, s obzirom da u
umjetnikim stilovima kaskamo za Europom stotinjak godina, je tako bilo i u modnim i
kulinarskim trendovima.

Iz svega navedenog moe se zakljuiti da su se i pripadnici puanskog i plemikog

stalea u srednjem vijeku voljeli dotjerivati, slijediti modne trendove sa zapada Europe iako
se svatko odijevao kako su mu dozvoljavale njegove financijske prilike i u skladu sa svojim
drutvenim poloajem. Dakle, odjea, ukrasi i nakit pripadnika puanskog stalea nikada nisu
dosegli vrijednost kakvi su imali odjevni predmeti pripadnika drutvenih elita, ali iz sauvanih
izvora vidljivo je i da su oni imali stanovitu kulturu odijevanja u srednjem vijeku. Odjea je
uvijek odraavala drutveni status vlasnika i njihove financijske i materijalne prilike.

PREHRANA

Prehrana je jedan vaan dio drutvene svakodnevnice, no za razliku od odijevanja to je

tema koja je nepravedno zapostavljena u istraivanjima hrvatske historiografije. Razlog tomu
je relativno mali broj sauvanih izvora ijom bi se analizom mogla rekonstruirati kultura
prehrane iako to ne znai da tih izvore nema. Bilo je nekoliko pokuaja rekonstrukcije
prehrambenih navika ljudi u prolosti, kao i openitih tekstova o opskrbi istonojadranskih
gradova itom, solju ili vinom. Konkretno o kulinarskim receptima, kulturi blagovanja i
prehrambenim namirnicama dosada se nije previe pisalo u hrvatskoj historiografiji.
Administrativni jezik notara ne donosi brojne odgovore na pitanja o prehrani, stoga se sva se
istraivanja nuno moraju zasnivati na pretpostavkama, analogijama s poznatim podacima
drugih srednjovjekovnih drutava, prije svega zapadnoeuropskih. U donoenju zakljuaka o
ishrani srednjovjekovnih drutava prije svega se treba osloniti na komunalne statute koji su
regulirali brojne pojedinosti o opskrbi gradova hranom, a kao vani izvori su i inventari i
oporuke koje navode uporabne predmete koji su se koristili prilikom konzumacije hrane.

108
 U srednjem vijeku vjerovalo se da svatko mora jesti ovisno o svom drutvenom
statusu. Postojala su uvjerenja da svatko mora jesti odreene namirnice koje su predodreene
za neke drutvene slojeve. Primjerice, krilate su se ivotnije smatrale plemenitima pa su perad
i divlja bile omiljena hrana plemstva dok su se prljava svinja koja ruje po blatu ili gomolj
mrkve koji raste pod zemljom bili su prikladna hrana za neuglaene puane. Srednjovjekovna
percepcija hrane kao statusnog simbola nije se odnosila samo na kvalitetu, ve i na kvantitetu
hrane. Tako su se drutvene elite svakodnevno prederavale ogromnim koliinama hrane.
Dokumenti koji opisuju ishranu vedskog kralja Erika u 16. stoljeu pokazali su da se na
njegovu dvoru u prosjeku dnevno konzumiralo 6500 kalorija dnevno, to je dvostruko vie
nego to je potrebno svakodnevnom ovjeku i taj pretjerani unos hrane sigurno je morao imati
nepovoljan uinak na zdravlje. Prema tome, dok su iroke puanske mase praktiki gladovale
i imale dosta neredovitu i neuravnoteenu prehranu, drutvene elite svakodnevno su se
degutantno prederavale hranom. Na taj je nain hrana u srednjem vijeku postala statusni
simbol i sredstvo reprezentacije politike moi i ugleda. S obzirom na razliite predodbe o
hrani u srednjem vijeku postoji i potpuno drugaija percepcija pretilosti u odnosu na dananju.
Pretili ljudi smatrali su se zdravima i jakima, a mraviji nejakima, sklonima oboljenjima, a to
je posebno bio problem sitnijih ena koje su zbog svoje slabe tjelesne konstitucije bile
smatrane loim radnicama, nerotkinjama, nesposobnima za obavljanje branih dunosti. Stoga
nije zauujue da su drutvene elite svakodnevno uivale u hrani.

U komunalnim statutima najvie odredaba koje se tiu prehrane i prehrambenih

namirnica odnose se na ito te su itarice bile osnova prehrane srednjovjekovnog ovjeka.
Statuti spominju penicu, jeam i proso, to znai da su se od tih itarica spremale razne kae
koje su se svakodnevno posluivale na stolovima puanskih obitelji. Od jemena brana ili
starog kruha natopljenog u mlijeku hranile su se bebe kao nadomjestak majinom mlijeku, to
i nije uvijek imalo povoljan ishod za bebe u to doba. U bogatijim kuama itarice su se obino
mljele u brano, to je bilo dosta skupo jer je trebalo odnijeti itarice do mlina, platiti mlinaru
mljevenje itarica, a kasnije od brana ispei kruh te pritom nabaviti kvasac. Dakle, kruh je u
srednjem vijeku bio luksuz koji si nije mogao svatko priutiti. U srednjovjekovnom Splitu
mlinice su se nalazile u Solinu na rijeci Jadro. ak je i suhi kruh bila poeljna hrana u
usporedbi s neukusnim i manje vrijednim itaricama.

109
 Pretpostavlja se da se uz itarice svakodnevno konzumiralo voe i povre koje se
uzgajalo u distriktualnim selima, ali vrtovima unutar gradskih recinkata. Uvijek je bilo groa
jer je vinova loza bila najrasprostranjenija poljoprivredna kultura. Svaki je teak sadio i
masline pa je u kuama bilo dovoljno ulja, kako za rasvjetu, tako i za pripremanje hrane.
Vjerojatno je bilo i drugog mediteranskog voa i povra: narane, jabuke, smokve, ljive,
blitva, kupus, salata. Marko Maruli u svojim zapisima s kraja 15. i poetka 16. stoljea
spominje sljedee namirnice: smokve krivice i zamorice, jabuke, dunje, slatke bademe,
orahe, kruke, ljenjake, kestene i ipke. Istie trpki i slatki sok vianja i treanja te kratko
trajanje bresaka za koje kae da brzo gnjiju. Takve su se poslastice sigurno svakodnevno
nalazile na stolu Marulievih i drugih splitskih patricijskih obitelji, no o takvoj uravnoteenoj
prehrani puani su mogli samo sanjati.

Na temelju komunalnih statuta esto se konzumirala riba. Ona je najee bila na

meniju ribara, koji je jedini nisu morali kupovati. Iz statuta se zakljuuje da je opskrba grada
ribom bila dobra. Splitski statut navodi cijene salpa, njura, tunjevine, skua i druge ribe. Jo
se neke vrste spominju u zapisima o pripremanju doeka pape Pija II. u Dubrovniku 1464.
godine: zubaci, veliki cipli, orade, oslii, murine, orhani, velike karpine, trlje i jegulje. Dakle,
vidljivo je da se riba esto konzumirala, no najvjerojatnije je ovisila o crkvenom kalendaru te
se najvie konzumirala u dane crkvenoga posta, barem to se tie plemikih menija jer
puanske obitelji ionako nisu svakodnevno jele meso pa nije bilo potrebno za njegovo
nadomjetanje ribom. Zapravo riba za puanske obitelji uope nije bila isplativa jer teko
zaustavljala glad u usporedbi s ugljikohidratima i kaama od itarica koje s bile neukusne, ali
su zaustavljale glad.

San svakoga gladnog ovjeka u srednjem vijeku bilo je meso. Braudel kae da se u
ranom i razvijenom srednjem vijeku meso zaista rijetko konzumiralo na stolovima puanskih
obitelji iako je ono u kasnom srednjem vijeku postalo dostupnije siromanim puanskim
obiteljima. Sredinom 14. stoljea pojavljuje se crna smrt, a kune epidemije nastavljaju se
kasnije kroz 15. i 16. stoljee te se cikliki i periodiki ponavljaju svako nekoliko desetljea te
su kune epidemije smanjile broj radno sposobnih ljudi te je podiglo cijenu rada pa je i meso
postalo dostupnije nekim siromanijim drutvenim staleima. Prodaju i cijene mesa regulirale
su komune, najee statutarnim odredbama, a meso se moglo prodavati iskljuivo u
komunalnoj mesnici po vagama koje su bile izbadarene po komunalnim mjerama. Plemii i
graanstvo najee su konzumirali perad i divlja dok su hranu puana inila mesa
svinjetina, govedina i junetina i uglavnom slabiji komadi (konzervirano meso, usoljeno meso

110
ili iznutrice), meutim, i to je bila rijetkost koja se nalazila na stolovima puana i to samo u
doba gradskih ili vjerskih sveanosti. Druge namirnice ivotinjskog podrijetla (sir, maslac,
jaja, mlijeko) svakodnevno su konzumirali samo pripadnici drutvenih elita.

S obzirom na te vrste namirnica jasno je da je srednjovjekovna prehrana puanskog

stalea bila daleko od onoga to se danas smatra uravnoteenom i zdravom prehranom. Na
puanskim stolovima nalazila se samo jedna vrsta hrane, dakle, jedna namirnica, bilo da se
radi o jemenoj kai ili o suhom kruhu. Vie se namirnica, njihova kombinacija ili vie
sljedova hrane posluivala samo u nekim iznimnim i sveanim prilikama. O tome svjedoe
zabiljeke u dnevniku splitske bratovtine Gospe od Poljuda iz 1566. godine. One donose
trokove za nabavu hrane koja se posluivala na sveanom ruku bratimima jednom godinje.
Prema tim zapisima bratimi su se na dan svoga sveca zatitnika gostili kruhom, govedinom,
tripicama, sirom, jajima, verzotom, salatom, perinom, crvenom rikulom, maslinama,
jabukama, vinjom maraskom i vinom. Na meniju prilikom bratovtinske proslave londonskih
zlatara iz 1497. godine nalazila se kuhana srnetina, peeni kopun, zec s piletinom, golublje
meso, pita od voa, krema od badema, jagode s tuenim vrhnjem, pili su crno vino, te
englesko svijetlo pivo.

Priprema hrane u srednjem vijeku bio je zadatak ene, a onaj tko si nije za ruak
mogao priutiti nita vie od suhog kruha nije gubio vrijeme na pripremu hrane, ali oni koji su
imali to skuhati, morali su obaviti itav niz predradnji (prikupiti drva, donijeti ih do kue,
potpaliti vatru, zagrijati vodu, odravati vatru, mijesiti kruh, usoliti meso, ukiseliti povre). S
obzirom na teke imovinske prilike veina je puana jela skromnu, posnu sirotinjsku hranu
koja je bila veoma jednostavno termiki obraena iako je razvijeni i kasni srednji vijek kada
ve u prvim samostanskim kuhinjama nastaju prvi suvremeni kulinarski recepti, koji se onda
ire na plemike stolove pa kasnije i na puanske stolove. Tako su se najskromnije namirnice
poele zainjavati pa je uz pomo zaina i najneukusnija hrana mogla postati ukusnija za jelo.
Zaini koji se pronalaze u sauvanim spisima i statutima su sol, ulje, enjak, perin,
rumarin, mauran, kadulja i drugo mediteransko bilje. U zapisima se vidi da se posebna
panja pridavala bademima, koji se nisu koristili u slasticama, ve su bili dodatak slanim
jelima. U gradovima istonoga Jadrana od 15. stoljea boravilo je mnotvo mletakih
trgovaca kod kojih se moglo nabaviti i orijentalnih zaina kao to su papar, afran i klinii.
Marko Maruli u svojim zapisima spominje afranjeno i papranjeno meso. Koliko se takve
hrane nalazilo na puanskim stolovima, danas se ne moe potpuno pouzdano rei. Sauvani
dokumenti uglavnom ne govore o nainima spremanja hrana i sve na temelju ega se mogu

111
donositi zakljuci su podaci o vrstama posuda iz kojih se moe zakljuiti na koji se nain
kuhalo. Neki inventari spominju rampigne de ferro, odnosno eljezne kuke na koje se vjealo
meso prilikom njegove obrade ili parceliranja, a povezano s tim spominju se i noevi,
odnosno curtelli. Inventari spominju razne bakrene kotlove, mjedene lonce i druge posude pa
se pretpostavlja da se hrana najee kuhala iako to ne znai da se nije pekla. Neki inventari
spominju reetke za rotilj (gradella da rostir) te ranjeve za nabadanje mesa (vespedo). Ipak,
peenje hrane vjerojatno se koristilo samo u bogatijim kuama ili eventualno u nekim
iznimnim, sveanijim prilikama. O drugim vrstama termike obrade hrane, poput pirjanja ili
dinstanja, nema obavijesti u izvorima iako u 15. stoljeu u renesansnoj Italiji nastaju prve
kuharice u kojima jela najee zapoinju dinstanjem luka ili enjaka.

Srednji je vijek razdoblje u kojem se izrazito cijenila pitka voda jer je do nje bilo jako
teko doi. Naime, s razdobljem antike zavrava razdoblje dostupnosti pitke vode koja se
dovodila do gradova suvremenim akveduktima i u srednjem vijeku stanovnitvo se napaja iz
javnih ili privatnih bunara. Sve su plemike palae iz razdoblja gotike u unutarnjim
dvoritima imala bunare iz kojih su se napajali vlasnici tih kua, a obini puani su se napajali
na javnim bunarima ili u doba mletake uprave grade se cisterne za skupljanje kinice.
Meutim, takva je voda esto mogla biti izvor zaraze to je bilo veliki problem za sve
stanovnike istonojadranskih gradova. Od svih gradova jedino je Dubrovnik imao suvremeni
vodovod koji je izgraen u prvoj polovici 15. stoljea, a izgradio ga je talijanski projektant i
graditelj Onofrio della Cava. On je doveo u Dubrovnik pitku vodu iz 12 km udaljenog umeta
u Rijeci Dubrovakoj i ta je akvedukt radio samo na principu gravitacije, dakle, olovnim
cijevima voda se sputala do grada i jedan je ogranak dolazi do jednog kraja Straduna gdje
zavravao Velikom Onofrijevom esmom na zapadnom dijelu Straduna, a na istonom dijelu
Straduna bila je postavljena Mala Onofrijeva esma.

Svi ostali gradovi nisu imali suvremeni dovod vode, ve su se koristili bunarima ili,
to je u srednjem vijeku bilo ee, vinom. Vino u srednjem vijeku piju svi drutveni slojevi i
to nije bila namirnica koja reprezentira drutveni status. S obzirom na vanost vina toenje i
prodaja vina u krmama bila je pod nadzorom komuna. Ona je statutarnim odredbama jamila
ispravne mjere, branila je vodnjenje vina, ak i pravljenje pjene prilikom toenja vina u
vreve. Domai su vinogradi davali dovoljno groa, odnosno vina pa je uvoz stranog vina u
gradove istonog Jadrana bio strogo zabranjen. Situacija se mijenja dolaskom mletake
uprave, kada se vino moglo izvoziti na nain da se prvo uvozi u Mletke, a onda dalje iz
Venecije u druge gradove. Znanstvenici su pokuali izraunati kolika je otprilike bila

112
potronja vina u gradovima istonoga Jadrana. Gordan Ravani pokuao je izraunati koliko
se vina svakodnevno konzumiralo u Dubrovniku polovicom 14. stoljea po glavi stanovnika
na nain da je pregledavao raunske knjige dubrovakih krmi i u prodaji vina pokuao
procijeniti prosjenu konzumaciju. Njegova procjena kae da su Dubrovani dnevno ispijali
oko 1.5 litara vina po glavi stanovnika. To je samo procjena jer demografskih podataka o
broju stanovnika nema. Meutim, ako se iz toga broja izuzmu djeca, bolesni i marginalizirane
drutvene skupine ta se koliina penje i do 2 litre po glavi stanovnika dnevno. Pretjerano
ispijanje vina svaki dan opravdavalo se eu, posebice nakon prehrane usoljenim mesom, ali
se takoer opravdavao potrebom da se upotpuni kalorijski unos hrane koji je, pogotovo kod
puana, bio zaista mali. Dakle, vidi se da je vino bilo zaista vana prehrambena namirnica
koja se svakodnevno nalazila ne samo na stolovima drutvenih elita, ve i na stolovima
puanskog stalea.

U notarskim inventarima stoje i podaci o kulturi blagovanja i koji opisuju nain

blagovanja. U svakom se od njih biljei stol sa stolnjakom na koji bi se postavljali ubrusi,
tanjuri, ae, vilice. lice i noevi rjee se spominju. lice su se uglavnom upotrebljavale
samo za kuhanje, a ne za konzumaciju hrane, dok su noevi vie imali funkciju nabadanja
hrane i njezina prinoenja ustima nego to se njima neto konkretno rezalo. Osnovno posue
na stolu koje se moglo nai tijekom blagovanja bile su zdjele, alice, pladnjevi, posude za
ulje, bavice za vino, vrevi za vodu, a u nekim se inventarima spominju i stolovi s kositrenim
pliticama u sredini na koje se vjerojatno stavljala vrua posuda s hranom, no to su mogli sebi
priutiti samo bogatija kuanstva. Sve je posue bilo zemljano ili od bronce, jedino su u
bogatijim kuama tanjuri i jedai pribor bili izraeni od plemenitih metala, najee od srebra.
Tek se kasnije u bogatijim kuama od poetka 16. stoljea pa nadalje poinje upotrebljavati
keramika.

PRIBOR ZA BLAGOVANJE KUHINJSKI PRIBOR

stol (tavola) zdjele (scudelle, pile)
stolnjak (tovaglia) alice (tace, tazze)
ubrusi (touagliol, tovaglie da mana) pladnjevi (piadene)
tanjuri (piati) posude za ulje (bochali de oio)
ae (calix) vrevi za vodu (bochal d'aqua)
vilice (pironi) bavice za vino (carateli per vinum)

113