Anelko Vuleti

DAN HAPENJA VILEVUKAS

Brzinom iskoenog, sjevero-istonog vjetra, pronijela se - tim dijelom

Sarajeva, prislonjenim uza padine i podnoja blagih planinskih grebena -
i raula, vijest da se desilo veliko zlo.
Mada se u tom predgrau oduvijek ivjelo bez skrleta, i po isti-lahu, ljudi
su u tim kasnim posljepodnevnim satima skoili na noge, jer su i oni po
kafanama i oni po prostirkama na travi po ljivicima, uz mirni, tihi
lagahni eglen - podjednako bili odvojeni od svojih domova, i pobojali se,
u prvi mah, za svoje blinje, pa je nastalo nervozno, gromoglasno,
isprekidano dozivanje i trka da se to prije stigne kui, i da se eljad
izbroje, te da se, tako, sa olakanjem ude u no koja se ve dobrano
sputala sa okolnih, mrkih i strmih uzvienja.
Kako je policija, u rekordnom roku, stigla na mjesto dogaaja, blokirala
nekolike kue, ispitivala, sasluavala, i, bez ikakvih odlaganja, hapsila -
bar zakratko - sve one koje je tu zatekla, pravih podataka, ni potpune
istine nije moglo biti. Tek, od kue do kue, od prozora do prozora, od
uha do uha irio se, u pola glasa, apat: atentat... svadba ... veselje ...
enska. Ali: kakvo veselje, kakav atentat, kakva enska, i u kakvoj ulozi
- to niko nije mogao dokuiti ni objasniti.
Da, upravo tih dana, nad Sarajevom, nisu padale - nekoliko noi
uzastopce - crvene kie, svijet bi, kako-tako, otiao bez optereenja na
poinak. Meutim, otkako su stare ene i stare, zabrinute majke, po
bijelom rublju koje se suilo po balkonima, po prozorskim oknima, po
cvijeu, po zidovima - konano: i po ulici i po krovovima automobila -
ugledale crvene, aavoute i ljudskom oku neugodne mrlje, koje,
neumitno, podsjeaju na krv, svako je ivio u onom starinskom uvjerenju
i ovovremenoj psihozi da se neki avo mora desiti i daje negdje pala
ili e uskoro pasti krv. Nisu pomogla ni
viekratna upozorenja, vrlo ozbiljna i razlona, da je posrijedi obina
atmosferska pojava, talog poslije kie, padavina, pa ak ni ona podrobna
objanjenja: kako krene pustinjski vjetar, kako uzvitla oblake sitnog
saharskog pijeska, kako se stvore kini oblaci, kako se to deava i u
drugim krajevima, kako su ljetopisci zabiljeili da se to u ovom gradu
deavalo i ranije, konkretno prije 213 godina, i kako svu nevolju treba
vidjeti jedino u tome to ponovo valja oprati rublje, obrisati prozore,
oprati automobile - njegova stvar.
Ali, poto ni sutradan, ni tri, ni devet dana kasnije, ne procuri u javnost
nikakva detaljnija ni podrobnija informacija, ovom dijelu grada, ovom
sjevernom poloenom predgrau Sarajeva ostade da valja jezikom one
tri-etiri, ve same po sebi dovoljno uznemirujue rijei: veselje, enska,
atentat, svadba, i da, prema njima i po domaaju svoje vlastite mate - a
isto toliko i: straha - stvara svoju predstavu tog velikog zla, i da takvo
svoje vienje prenosi i namee drugima.
Pa, kako je poznata injenica da je na puk, po tradiciji - koju je ponekad
tee i munije pokretati nego brda i planine - uzbunljiv, te prialatvom i
izmiljotinama nadaren (da mu tu ravnog nema), ispriajmo - ali: od
poetka i do najmanje sitnice - ovaj istiniti dogaaj.
Ako nita drugo, kad uje pravu istinu, ovjek bar moe mirno zaspati.
Hitajui prema jugu, prema Jadranskom moru, njemake kolone nisu
imale nikakvog jaeg razloga ni da se zaustavljaju, ni da se zadravaju
na Sarajevskoj visoravni. Mada smjeteno na onom voritu odakle se
granaju putevi na sve etiri strane svijeta, ovo razasuto i na stari bosanski
nain ratrkano naselje, ponad Sarajeva, nije moglo niim privlaiti
stranca ni prolaznika, izuzev svojim udesnim, kosim pogledom na grad
u okolini Miljacke, i jo dalje, niz rijeku, dokle god ima gradskih
nastambi, sve do vrela Bosne, do podnoja Igmana. Ali - to je vie bio
poziv da se Sarajevska visoravan to prije napusti i da se krene dolje,
prema gradu i kotlini, gdje nou bljete svjetiljke ili se u rana jutra
motaju gusta runa magle, a u rijetkim sunanim danima vitki minareti
podupiru mlado nebo.
Tako, straarei nad gradom i njegovom okolicom, Sarajevska visoravan
nije oko svojih kua, ni oko svojih vonjaka i livada zadravala ni strae
ni putnike.
Ono to je ostalo iza njemakih motociklista, kamiona pretrpanih
zelenkastim ljemovima, zastava i topova, bili su oblaci praine.
A u toj praini, kao u pomrini, poeli su se gubiti ljudi.
Praina nije mogla da se slegne ni drugi, ni trei dan ... A to je bilo
dovoljno da se u njenom pramenju, u njenim, kuinama, u njenoj upljoj
utrobi ponu gubiti koraci, glasovi, due. Niko vie nije osjeao da je na
vlastitim nogama; tlo se poelo ljuljati a sunce gra-njivati kasnije a
zalaziti kao nikad do tada ranije. Meu svim saznanjima, koja su tih dana
pritiskala ljude sa Sarajevske visoravni, dva su bila od presudnog
znaaja: da tuin gazi kud hoe i kako hoe, i da vie nema vlasti.
Ovo je drugo bilo daleko tee.
Da nema vie vlasti znailo je da je pao teret sa lea - ali, pravo na srce:
nije se znalo ta nosi no ni ta nosi dan; od tog prividnog rastereenja
zavladao je strah na sve strane. Pogotovu kad za nekoliko dana nije vie
bilo nita, i nikoga, da se pojavi i da proputuje Sarajevskom visoravni.
Rat je otiao nekud daleko, bar za ovo kratko vrijeme. Zavladala je
pusto, meu ljudima, meu pticama, meu umama.
Samoa i beskraj.
Ljudi preputeni iskoni, neizvjesnosti. Dolje, u udolini: grad, tamo - iza
lea: nepregledne ume, planine, rijeke sve do stare slavenske domovine,
i pomisao da je to moda povratak u dubinu stoljea, tamo, gdje se,
nekad davno, ivjelo i kako se ivjelo, u pra-postojbinu. Da nema vie
vlasti - ista je spoznaja kao i ona da je vladarsko ezlo svakom,
ponaosob, potajno, poklonjeno.
I, tako su, iz dana u dan, okolnim selima, pa i Sarajevskom visoravni,
poele skitnje, krae, paljevine, ucjene.
Starom slavenskom porivu za lutalatvom i neradom malo ko je mogao
odoljeti. Pjesniko i razbojniko udruilo se i likovalo u ljudima.
Pjevanije i pijanstva, ruilatvo i smjeh, zdravina i bolest - kao da su ili
ruku pod ruku.
Pucnjave i naricanja, zebnje i suze radosnice, popijevke i naricaljke - bili
su istodobni gosti i grobova i domova. Kraa i pljaka postali su i
potreba, i obijest, i zanat, i zanos.
Svako je nastojao da se bar pred sobom, dokae: i star, i bolestan, i nejak
i nemoan.
Do prolaska njemake kolone, stari Kulin Vukas jedva da je ustajao sa
postelje. Okruen djecom i vrijednom, krhkom ali kotu-njavom enom
Rusmilom, gotovo da se nije ni micao od kue, a sad - kao da je dobio
krila: umijeao se u neku gomilu koja tumara po okolici i ve due
vremena ne dolazi na svoje ognjite. Moda je on jedan od rijetkih koji
od tog lutalatva nema ama ba nikakve koristi, jer niti je sposoban
poskoiti ni porobiti kao oni sa kojima se
udruio, ali - ne mari: grom je udario u narod, vojska je protutnjala ovim
stranama, sve je pomjereno iz svog leita, pa je i njega zahvatio drevni
slavenski poriv koji su preci donijeli iz donskih i dnjepar-skih uma i
movara.
A kad je jednog dana - umoran, bolestan ili, jednostavno, odbaen od
svoje druine - svratio da vidi vlastito ognjite, imao se ta i nagledati:
po dvoritu kr i lomljavina, okolo cika djece, nepoznati ili
neprepoznatljivi ljudi na gomili; neto malo dalje, na samom kunom
pragu, pod ogromnom, zakrabuljenom tjelesinom izdie spljoteno tijelo
njegove ene.
Bilo je jutro, izmaglica, tek se raao dan; Kulin je trljao oi, ne zato to
nije vidio nego vie zato to nije mogao vjerovati u ono to vidi; saginjao
se, sjedao, ustajao, hvatao se za glavu kao da mu je najednom oteala,
ali - uzalud, prizor pred njegovim oima, sve stvarnije, postajao je uas.
ena je izdisala u hropcu, djeca su ciala, a po dvoritu se smucala
polupijana, sanjiva i razdrljena grupa nasilnika i skitaa, tako da je
Kulin, konano, shvatio da tu nema ale.
Kad je osjetio svoju potpunu nemo u namjeri da ma ta uini, Kulin je
kriknuo kao ranjena zvijer. Jauk je bio estok: fijuknuo je iznad dvorita
i seoskih kua poput puanog zrna.
Onda je neko prestraen, povikao:
Bjeimo, eto gavrana!
U tom momentu sudarila su se dva straha: onaj koji je zavladao
Kulinom, jer nije razabrao da se taj povik i ono gavran odnosi na
njega, i strah koji zahvata svaku nepominu rulju kad je neto ne-nadno
prekine na pljakakom poslu.
Kulin se naglo okrenuo, pogurio i, brzim koracima, nestao tamo odakle
je i doao. Isto tako, iz dvorita su se pokupili pijani nonici, preskoili
ograde i puteve i otili za svojim poslom za kojim su se dali otkako je
nestalo svake vlasti, pa i one njegove.
Na Sarajevskoj visoravni, pred kuom na osami, leala su dva spljotena,
dva umorna, dva sumorna tijela. Rat je progrmio nad ovim malim
predjelom, ali - im se niko ne pojavljuje iz grada, im nema nikakve
vojske, ni pote, ni putnika i trgovaca da prolaze dru-
mom u redu i miru bojem - to znai da poar jo plamti, da se vatra
prenijela dolje, na jug, prema moru, i da joj se jo ne vidi kraja.
Selom je odjekivao lave pasa, koji su, uznemireni i razdraeni,
nagovjetavali da se ne treba nadati dobru, jer je stara istina i da zlo
meu ljudima najprije predosjete ivotinje, pogotovu one koje su im do
juer vjerno sluile.
Gavrana vie nije bilo, ni u liku ptice, ni u liku starog Kulina, ali su
nebo, tek to se malo razdanilo, napuivali oblaci, tmasti i tamni,
bremeniti kiom. Pred oblacima, kao njihove prethodnice, javljale su se
vrane, letei ukoso, kao to lete kad ih nosi snaan vjetar, ali -ovog puta:
vjetra nije bilo.
Dva ljudska tijela polako su se odvajala jedno od drugog, i tek sad se
primjeivalo da je, pored njih, prignjeeno lealo i malodobno dijete,
svijetle, njene, plavkaste boje kose.
Kad je polupijani ovjek nasrnuo na enu, dijete je bilo na grudima, nije
se dalo odvojiti od majke. Moda je u tom hrvanju dijete moglo biti i
ugueno ili zanijemjeti od straha jer je prepad morao izazvati bar
trenutnu ako ve ne trajnu obamrlost ula.
uje se, izdaleka, grmljavina, oblaci se sve vie gomilaju ponad
Sarajevske visoravni; u ovom planinskom predjelu ne treba dugo ekati
da ulije kia. I, sad, pred oluju, u dvoritu ove osamljene kue, kao
razbacane i pozaboravljene stvari, ute u nemoi, sva ova ljudska bia: i
silovana ena, i razbojnik, koji je moda sve do juer bio njen tihi i dragi
susjed, ili ak i bliski rod; ute, bez glasa, i djeca koja nisu ni svjesna ta
se sve zbivalo sa njihovom majkom, uti i cijeli predio, a tek to su neki
dan, kao da je juer bilo, protutnjale ovuda njemake uniforme, u svom
pohodu prema jugu.
Prvi glas koji se uo, nakon duge utnje, bila je psovka, i to estoka,
gadna.
Da ti majku krvavu! Boe, Boe, razbojnice stari, kud si navalio s kiom!
- zavikao je ovjek, izvalio se na lea, uzdahnuo, i -kao da se oslobodio
velikog tereta - zahrkao, i tonuo sve vie u san. I nije trebalo dugo ekati:
dok se ena starog Kulina, krhka i kotu-njava Rusmila povremeno trzala
i grila, ovjek je zaspao snom pravednika. Njegovo disanje sliilo je na
klokotanje. U njegova plua zrak se stropatavao kao u provaliju - toliko
su bila snana i umorna. Grgotanje njegovih snanih grudi prenulo je
Rusmilu, otvorila je lijevo oko, na desno zamurila, i zovnula:
Jovice! o Javice ... Zatim je tiho zavapila: - Jaho, uje li me ti?
Meutim, nisu se odazvali, ni Jovica ni Jaho.
Rusmila se okrenula na drugu stranu, i, kao i prije, trzala svojim tankim,
pomodrjelim udovima.
Svud unaokolo, po obroncima brda iznad Sarajevske visoravni, udarale
su munje i prile drvee, i javljale su se prve, krupne kapi kie.
Raao se dan, a smrkavalo se.
asovnici su ili naprijed, sve ostalo - nazad. U no.
Rusmila se ponovo oglasila, iskidanim glasom: - Harno, Hamice ... doi.
Tek to je to izgovorila, nestao joj je svaki znak ivota, okrenula se k
zemlji - i licem i srcem - i tako, bez glasa, umirala, kao i njeno najmlae
dijete, zlataste kose, prignjeeno tijelom i pomamom ovjeka koji sad -
ponovo da kaem spava mirnim snom bojeg pravednika.
Djeca ovog puta nisu ostala u muku i utnji, naprotiv: ve su bila ustala
na noge i - brinula se o ovjeku koga je obhrvao san.
Kako je prokapalo nebo, tako je udaralo i iz zemlje. Da kako drugaije
objasniti daje lice zaspalog ovjeka bilo oroeno krupnim gracima
znoja. I djeca su pohrlila da ga briu rukama, krpama, kouljicama.
Brisali su ga od znoja i pokrivali, i po licu i po tijelu, kao da je on
najnjenije i najkrhkije stvorenje kome je u ovom asu potrebna pomo, i
to ba: njihovih ruku.
Ali, tek to su djeje ruke njeno obrisale lice i grudi zaspalog ovjeka i
pokrile ga po razdrljenom i golom tijelu, doao je prvi nalet kie, zatim
drugi, i trei, pa sve kao ogromni nebeski valovi, dok u potocima nije
leglo cijelo dvorite, sve dok se i zaspali ovjek i Rusmila koja se
predavala zemlji na posljednji poinak nisu trgnuli, probudili, i stali na
noge. Dodue, s naporom, sa velikom mukom, ali -ustali, makar i
teturajui.
Mada se kia mlazevima slijevala niz njegovo tijelo, niz elo, niz nos i
usne, niz grudi, ovjek je halapljivo, mljackajui ustima, zapitao:
Ima li igdje aa vode? Kakva je ovo kua? edan sam. Niko mu nita
nije odgovorio, bacio je pogledom oko sebe: sve
je bilo oboreno i polomljeno, i nije mu preostalo nita drugo do da zabaci
glavu unazad i da se, tako, iroko razjapljenih usta, poji iz bojeg kabla.
Dok je on tako sklapao kap po kap, i mlaz po mlaz, djeca su se radoznalo
podsmjehivala. Rusmila se drala za glavu, kao da je u njoj sav teret
ovog svijeta. No, niko nije opaao da ona, ispod oka, u strahu, motri da li
se njeno najmlae dijete mie pod udarima kie, da li e mlazevi iz neba
i njega oiviti.
ovjek je odahnuo, nakon dugog gutanja, oito nemoan da ostane u tom
poloaju najpogodnijem za napajanje osuenih usta, i - zapitao, sa
prijekorom, pogledom traei krivca:
A gdje su ostali? -Gdje i ti!
Gdje sam ja?
U pljaki.
Okretao se oko sebe i nije mogao da razabere govori li to sam sa sobom
ili sa Rusmilom. Nije ga to mnogo ni zanimalo. Odmahnuo je nekoliko
puta glavom, pritegao i prikupio prnje na sebi, maio se oruja, opalio
nekoliko puta, podjednako iz oholosti koliko i iz straha koji ga zahvatao,
i, pljunuvi, opsovao, valjda kiu:
Lijevaj, lijevaj, mlijeko ti majino! Rusmila se stresla ne na te pucnje ve
na te rijei, i zaridala nad uprljanom zlatastom kosom svoje izmrcvarene
keri.
Kupila je djecu oko sebe i nareivala:
Jovice, zatvori vrata!
Hamice, doi ovamo.
Jako, nemoj plakati.
12
Nikice, pomozi mami.
Sad je bila tia, a inae znala je uvijek meu njima uspostaviti pravi
vojniki red, i prozivati djecu kao vojnike u stroju. A stroj je, i red je, i
mir je - daleka prolost. Ne zna na koju stranu udara. Zla-tokoso dijete,
najmlae dijete, njena Radovila ne daje glasa od sebe.
ovjek koga je iz sna trgla kia odlazi, nepovratno.
Rusmila gleda za njim mutnim oima, i pita se: da li je to jedan od njenih
dragih susjeda ili ko zna ko i sa koje strane svijeta?
Podie Radovilu iz blata, uzima je na grudi kao i prije, i stoji zajedno sa
njom izmeu ivota i smrti. Ima li lijeka? Ima, ako med i bijeli luk mogu
pomoi.
Treba pokuati. To je jedino to joj preostaje. I - samoa. Za oaj -
vremena nema. Kia ne prestaje.
ovjek koji je, pod udarom kie, ustao iz sna ne osvre se za sobom.
Zamakao je, daleko.
2.
Prije nego to e se skrasiti na padinama Sarajevske visoravni, u kui na
osami, u braku sa Kulinom Butmirom, odnosno Vukasom, Rusmila je
prokrstarila Bosnom uzdu i poprijeko. Otac joj je bio drvosjea; u
mladim danima, iao je od planine do planine, od pilane do pilane, i za
svakidanji zalogaj kruha obarao stoljetna bosanska debla, a kad mu je
ponestalo snage i kad su godine poele da se gomilaju, i padaju na
njegova plea kao kamenje, potraio je neto lakeg i sigurnijeg posla:
zaustavio se u Vareu, zatim u Kak-nju, u rudnicima.
Ali, taj silazak pod zemlju umjesto dosadanjeg pentranja po njenim
visovima i gudurama - ostala je puka varka jednog od ivota razdrtog
ovjeka. Istina, sklonio se u utrobu zemlje, pobjegao od kia, vjetrova i
oluja - da bi nabasao na jo vee nedae otrovne praine, otrovnih
plinova, iznenadnih eksplozija i svakodnevnih izgi-bija.
Zato je Kulin, mada onako gorostasan, stamen, kao gromada, vrlo rano
poeo pobolijevati, kaljati i gubiti i snagu i volju za ivotom. U toj
svojoj bolesti i nesrei vie je izazivao smijeh nego saaljenje: ogromna
ljudeskara, kao zid, ali bez trunke ara, energije, poleta. ak i kad bi
hodao - a to nije bio hod nego gmizanje - djeca bi se pela uz njega kao uz
zidove oborene kue, i tako ga izvrgavala ruglu. Pa, kad im ni to ne bi
bilo dovoljno za svoje nestaluke, vjeala bi o njegova ramena, o
depove, o ruke, o ui razne starudije, lonce, kotlove, eire, stare krpe,
zvona i klepetuu, i on bi to, sve, s udesnim mirom nosio, i - podnosio.
Naprotiv, od malih nogu Rusmila je bila sasvim drugaija: malog rasta u
usporeenju sa svojim vrnjakinjama, sitna, kao palac, ali: estoka, hitra
u pokretu, u reakciji, u pobuni, koja i jest bila jedini vid njenog ivota.
Udala se - stoje roditelje, pogotovu oca, potpuno dotuklo ve u
petnaestoj godini, i to: za andarma. I to - jo na koji nain! Onako kako
to niko nije mogao oekivati.
Naime, andarmi su doli da isljeuju i hapse oca u povodu jednog
trajka u Vareu, i bili su u tom poslu suvie revnosni i okrutni, tako da je
i mala Rusmila, to pile od ovjeka, smatrala potrebnim, i sebe
sposobnom, da se umijea u tu guvu, ali ne ba iz iste elje da brani
oca, koliko iz neke neodoljive potrebe da se predstavi odraslom, i
odgovornom. andarmi su je odveli, batinali, a onda i - silovali. Nakon
toga, uslijedile su nove istrage i ispitivanja; i onaj glavni meu
andarima zavrio je tako to je morao oeniti Rusmilu i napustiti slubu,
svakako - ne zadugo, tek dok se sve to zaboravi i dok mu se ne omogui
premjetaj. Ali Rusmila je znala da tu nema ta mnogo da oekuje:
epala je Jovicu i pobjegla, da bi ubrzo, u Cazinskoj Krajini, nala
novog mua, prvo stvorenje koje je sliilo njoj samoj: krhko, njeno - za
sve osim za rakiju, koja ga i pretrgla. Sa dvoje djece sad, i odatle je
morala dalje.
Ponadala se da je sa samodopadnim sinom livanjskog trgovca Merkade
konano pronala mir za svoju duu, ali i to potraj a kratko, jer joj je novi
mu nestao netragom. Ubijen je negdje, na putu, a da se nikad nije
saznalo: ni kako ni zato. Sve to joj je iz tog braka i iz te ljubavi ostalo
bio je mali Jahiel, nekako najdrae dijete.
Otisnula se onda u Posavinu a da bi se tako sa troje djece na vratu to
lake prebacila u bogatiju Slavoniju - ali, mada je bila radina, vrijedna,
snalaljiva, djeca su bila teret i prepreka za njen svakidanji kruh i za
njenu eventualno bolju budunost, i udaju. Okrenula je, onda, nazad,
prema Vareu i Kaknju, odakle je i potekla, i dovrludala do Sarajeva,
gdje je, ve na eljeznikoj stanici, upoznala Stipu Tamburicu. A taj,
Stipica, Tamburica nije imao ama ba nikakve veze ni sa tamburicom ni
sa ma kakvom muzikom, osim to se pomalo druio sa bogatim i neto
nastranim muzikantom Fra-nom ehovinom, koji je stalno sanjao kako
e mu se vratiti strina
Austro-Ugarska i kako e u njoj biti jo bogatiji. Stipe Tamburica je
tabanao po kafanama i svratitima, mnogo priao a malo radio, mnogo
htio a malo mogao, bavio se filatelijom, i stalno ponavljao, i danju i
nou, do besvijesti: jedna markica, jedna nadnica. Kako nije mogao
raspoznati ni zapamtiti djecu svoje ene, lijepio im je potanske marke
na elo ili zatiljak, pa ljudi nisu - s obzirom na njegovo zanimanje - znali
ta mu je svetije: djeca ili markice. A kad mu je Rus-mila dobila sina,
zvao ga, dugo vremena, markica - Nikica, moja markica - moj Nikica.
Ta filatelija i taj nerad doli su ga glave. Kako je bio lakoum, go-vorljiv,
povran i povodljiv, neko ga, u ali, prepao kako mu je policija na tragu,
kako zna sve to on radi, kako e doi koliko noas da mu pretrese stan,
kako je sve te marke pokrao, i on je, ne razmiljajui, otrao kui,
pograbio sve te papirie, masne, ljepljive, prljave i -namah ih progutao,
usljed ega je nastalo trovanje, zaepljenje, i -kraj.
Sa Nikicom, sinom filateliste, i ostalom svojom djeurlijom, po dobru
glasu ali po lou putu, Rusmila se obrela u kui starog Kulina Butmira,
zvanog i Vukas, koji je takoer imao neto slian put kao i njegova
sadanja ena. Iz loze nekadanjih sarajevskih bogataa, sa poljskim
imanjima na Ilidi, Butmiru, Crepoljskom, poslije razdiobe i obiteljskih
razmirica jo Kulinov otac se, osiromaen, poseljaio i povukao na
padine Sarajevske visoravni.
Odavde su Butmiri motrili na grad, i na svoju daleku prolost, i, pored
puteva koji iz Sarajeva vode na sve strane, propadali u siromatvu, to se
niim nije dalo zaustaviti.
3.
Mala Radovila postaje sad Rusmili jedina briga: ve je davno bila poela
sricati prve rijei, a poslije svega ovog to se desilo ne moe ni toliko.
Pokuava neto rei, napregne sve svoje snage oi joj se zamute, zagrca,
lice se iskrivi, i - nita. Umjesto rijei - mumlanje, onda cika, pa sitan
pla. Ali Rusmila se nada, i vjeruje, daje to samo trenutni zastoj, da e,
kad nestane tragova oka, i Radovilin govor i kretnje rukama ii na bolje.
Dok mae Radovilom u svom naruju, i dok joj tepa, ljubei je: Vila, vila
- Radovila, ne prestaje da se pita: ko bi onaj ovjek, odakle je? da li ga
dobro zapamtila? hoe li joj se ikad vie ukazati prilika da se sretnu? da
li je to zaista jedan od susjeda?
Vila, moja Vila! Sad e ti mami lijepo zapjevati! - prislonila bi Rusmila
svoje lice na nijeme djetinje usne i zazivala one u to ni sama nije
vjerovala. - Hajde, zapjevaj mami kao vila iz gore!
Ali, Radovila je ostajala nijema, zabezeknuta, sa uplaenim oima.
Grevi su joj povremeno proimali tijelo, i to je bilo sve, to je bilo jedino
ime je ona mogla odgovoriti na materine izazove njenosti.
Rusmila je uporno ponavljala:
Vila. Vila, ne bi li i na taj nain podstakla i nemogue, no djetinji glas se
nije uo.
Taman kad je Rusmila iz punog grla zapjevala - zapjevala ili zacviljela? -
dozivajui vile iz gore da probude i rasane njenu Rado-vilu, pue glas iz
podnoja jednog gaja, gore, na putu koji od Sarajevske visoravni vodi
prema istoku:
17
O Rusmila, zna li gdje ti je Kulin?
Ne znam ni gdje mi je glava! - odgovorila je, sva predana maloj
Radovili.
Glava se i ne vidi ... sva je od krvi i zemlje.
Ne znam ko me zove!
Zove te mrtva glava.
Jo se ja drim, ivim za ovo dijete.
Evo ti Kulina ukraj ume ...
Evo i mene ovdje pa neka doe!
I proao je cijeli dan a da Rusmila nije bila svjesna toga to je ula, ko je
govorio i ta je govorio.
Tek pred no, kao da su joj se misli poele razbistravati, ili je moda tek
tad dolo vrijeme za pravu slutnju. Prikupila je svu svoju djecu, Radovilu
nije ni isputala iz naruja, i pola prema gaju. Ponovo je, po nekoliko
puta, sama, u sebi, izgovorila ono to je prije ula: htjela je da, konano,
razlui istinu od privienja.
Sluaj, ptice pjevaju ... Hajde i ti, moja Vilo! - ljuljala je svoju Radovilu
u naruju, ali uzalud - njenim licem pleli su se grevi i gospodario strah.
Kad su zali u umu, mrak je postao jo gui, tmast, a puteljak kojim su
gazili jedini vodi i jedina orijentacija. Zaudo, i u ovom momentu, kad
joj privienje u vezi sa Kulinom postaje stvarnost, Rusmila jo uvijek, i
daleko vie, misli na svoju Radovilu: hoe li dati glasa od sebe? hoe li
poeti sricati rijei kao prije?
Njeni sinovi, Nikica, Jovica, Hamica i Jaho, nisu bili u stanju slijediti
misli i muke svoje majke, nije im bila jasna ni sudbina male sestre ni
svog nestalog oca, odnosno pooima; ili su pored majke utrkujui se,
kao da su se zaputili na neki neoekivani izlet.
Pa, kad su u tom trkaranju prvi naili na mrtvo tijelo, jedva da su na to
obratili panju. - To je va otac! - kazala je Rusmila, ali i ona bez vidnog
uzbuenja.
Pa, neka spava!
Neemo ga ni buditi.
Zato nije doao kui?
Hoemo li ga pokriti, u umi je hladno! Rusmila nije nita odgovorila
svojoj djeci, uzdahnula je, prigla se zemlji poela kupiti suvo granje,
travu, komade zemlje, kamenje, i - sve to bacati po mrtvacu.
Radovila se ni tad nije oglasila.
Zatim je svako dijete - to je Rusmila naredila - skinulo po jedan komad
odjee, i onda su i tim prekrili kamenje i zemlju na mrtvacu. Rusmila se
dva-tri puta sruila na zemlju, ali bez jauka. Kad se ponovo, i sigurno,
osovila na noge, vratili su se kui, istim putem, u istom muku.
Vjerovala je da je sa svojom nejakom i nemonom djecom uinila sve
to je mogla, i sve to je u ovakvoj prilici trebalo.
Svi smo mi zemlja, i njena tama! - kazala je Rusmila u pola glasa.
Djeca su odutjela kao da nita nisu ula. A, u stvari, nita nisu
razumjela.
Tek neto kasnije, kad su stigli pred svoju kuu, Jahiel je rekao:
Nisi sama.
Nita drugo do zemlja, i njena tama! - uzdahnula je Rusmila, kao da nije
ni ula svoje dijete.
Nisi ... sama! - govorio je Jahiel.
Tama! Samo zemlja i njena ... tama. Niti je Jahiel uo svoju majku
Rusmilu ni ona svog sina Jahiela.
I meu njima je vladala tama. Dom im se zvao strahom.
4.
Tih dana, u poetku bijae strah a strah bijae od Boga:
od svega boji to je,
strah sa svih strana,
iz neba,
i iz zemlje,
strah
od gladi i od rata,
od kuge i od smrti,
od brata i od tuina,
strah
od vojske i poara i anela
od mrkle ume i gladne djece,
strah
od prazne kue i prazne ake,
od prazne glave i od prazne puke,
strah u kui na osami,
i u kui pod nebom,
strah
i od smrknuta ovjeka
i od crknuta gavrana,
strah od zla glasa
i zla glasnika,
strah
od putnika i prolaznika,
od zvijezde i svjetiljke,
strah od noa i osmijeha,
od ponora i pomora,
strah od vlastitog doma i od vlastitog groba.
No sve bijae dobro i podnoljivo dok leleci stvarnou, tijelom ne
postae.
Najprije djeca poee, iz dana u dan pobolijevati, zarastati u kraste po
usnama, po uima, po koljenima. A i to bijae ala, dok ne udari zaraza
od prljavtine, neishranjenosti, zagaene vode, nepro-kuhanog jela i dok
ne skolie stomane bolesti, to su lanano zahva-tale svu djecu. Dok je
Rusmila bila na nogama, dok je ona mogla dvoriti i salijetati i nijemu
Radovilu i etiri sina u vrisci i plau kao u poaru, sve se nekako i dalo
izdrati.
Ali, prava nevolja nasta onog asa kad i Rusmila klonu: ukoi joj se
najprije vrat, i cijela teina glave obori se na lijevu stranu, desna noga
poe da tanca, dok ne doe suha kao grana, a oi natekoe i zaokruie se
kao veliki fildani; sva voda iz tijela kao da stade otje-cati kroz oi, ali
uta, sluzava; ni suze od plaa, ni gnoj iz rana, jednostavno: ena bila pa
je vie nema.
Tako, kua Kulina Butmira postade dom plaa i leleka, gladi i umiranja.
Kako su Rusmili natjecale i krupnjale oi, i iz njih se puila magla i
nevidjelica, tako je sve vie zamjenjivala svoje sinove i raspoznavala ih
po odjei i dodirom ruku. Ali, to djeci nije ilo u glavu -to sljepilo koje
zahvata njihovu majku - pa, umjesto da je saalije-vaju, na sav glas su se
- naglo prelazei iz plaa - smijali, kad bi Rusmila pomilovala Jovicu, a
govorila: Moj Hamice, moja rano, moj Hamice ...
No, u tim trenucima kad bi se, po svim pravilima i zakonima ivota i
smrti, moralo oekivati potpuno klonue, Rusmila Butmir kao da se
najednom ozari energijom i nesluenom snagom: ne toliko da se odupre
sudbini, da spasi svoju kou, da se izvue iz sunovrata kamo su je nedae
bacile, nego vie u snanoj volji da se za taj dan, za taj in hrabro, i
hladno, pripremi.
Jednostavno, okupila bi djecu, i, sveanim glasom, uz topli blagi
osmijeh, zapoela:
A sad, sluajte dobro ... Ja u ubrzo morati na put... Vi ete ostati sami ...
Neemo!
1 mi emo na put.
Biemo gladni.
Ne damo ti da ide.
Svako bi od djece poneto reklo, jedino je Radovila ostajala, kao i prije,
uplaenog pogleda i nijemih usana.
Sluajte, sve u vam ispriati ... Dugo u ja putovati, ii u daleko, da
zaradim dosta para i da vam donesem to god zaelite ... Radovilu
uvajte, i zovite je od sada samo: Vila, Vila.
Spremajui se, zaista, na definitivni odlazak, Rusmila je svu svoju
panju i svu svoju ljubav usredsredila na Radovilu. Kada bi progovorila
iz najdublje nutrine - i kad bi to to osjea imala snage i da iskae -
moda bi na jednu stranu stavila Vilu, a na drugu etiri svoja sina. ta se
u njoj prelomilo? I kad?
Da li u onom momentu kad je shvatila daje silovanje vie pogodilo njenu
Radovilu nego nju samu? Da zlo ne pogaa uvijek naivne, nego upravo
najnevinije? Ili da e Radovila od tog prepada, od tog oka zauvijek
ostati nijema, i da e je ta njena sudbina stalno podsjeati na prolost
koja ne prolazi?
Ima li, konano, u toj tunoj i nemonoj ljubavi prema Radovili i onog
starinskog osjeanja i roditeljskog ponosa: najmlae - najdrae? A sad
valja dodati i ispraviti: najnesrenije!
Pa, ako se ikad i utvrdi otkuda ta i takva ljubav, hoe li mala Radovila
ikada imati praktine koristi od toga? Hoe li prohodati, bar onoliko
koliko je mogla stajati na svoje noge prije nego to se desilo to sa
njenom majkom? Hoe li ikad ponovo poeti sricati tek onoliko koliko je
znala, i mogla, prije nego to su joj majku silovali, i prije nego to se
majka pretvorila u vrisak i ridanje.
Danima se, uporno i savjesno, Rusmila pripremala za odlazak, ali - znaka
ni poziva za pokret niotkud nije bilo.
Koliko god da ju je ivot sa svim to joj se desilo gurnuo na samu ivicu
provalije, ono najjednostavnije - taj pad - nije mogao da se izvede. Smrt
je jo nije htjela. Prozvana, i pozvana jest bila, ali je ekala na samom
ulazu. Zato? Cijela sudbina Rusmile Butmir mogla se oznaiti upravo
tom jednom jedinom rijei: zato.
I, dok je ova ena stajala, tako, na niijoj zemlji, i u niijoj vlasti, iz
susjednih sela, istono od Sarajevske visoravni, poee nagle bjeanije
prema jugu i zapadu. Usplahireni vie no uplaeni, bjegunci - jedva da
znadoe objasniti o emu se radi.
Jesu li Nijemci? - pitali su ih.
Ko jesu Nijemci, a nisu Nijemci.
Nose li uniforme?
Ko nose uniforme, a kao da nisu vojska.
Nisu vojska? Kako to?
Ne pucaju na ljude, nego ... na ...
... vrane?
Jok, bolan na vrane! Nego potamanie kokoi i povaljae enske.
Kad ve koliko sutradan upadoe Talijani na Sarajevsku visoravan, ali ne
kao vojska, kao Nijemci, u strogim, prijeteim i smrknutim kolonama,
nego u grupama i grupicama, pjevuckajui i brbljajui, nikoga u selu ne
zatekoe osim Rusmile Butmir i njene nejake eljadi. Ne zatekoe ni
ljudi, ni ena, ni hrane, ni pljake. Ni asti ni slasti!
Puste kue, gladno selo - doek kome se nisu nadali. Kad su bahnuli u
kuu Kulina Butmira, ta su imali vidjeti: ena iskrivljenvrata, naduvenih
oiju, osuene noge, zemljanog lica - grob. A oko nje jato golotrbe djece.
Galamili su, grajali, vikali. Nisu znali ocijeniti je li sve ovo sluajno ili
im se to ovo selo, i ovaj narod, na ovakav nain, ovim doekom izruguje.
I uniava ih. I kao vojsku, i kao ljude, i kao pobjednike.
Rastjerali su najprije djecu, ne iz stida da ih tu ne gledaju, nego da im idu
traiti i hvatati kokoi, ptice, make, pse - to se god moglo zaklati,
oerupati i pojesti. Ali - djeca ih nisu shvatala: ta ele. Onda su im
Talijani, kukuriui, kokodaui, frkui, mlatarajui rukama kao da e
poletjeti, objasnili ta trae.
Sinovi Rusmile Butmir nisu ni krenuli u potragu za ivinom, a vojnici su
se ve sloili po njihovoj materi, koja je vie sliila na priliku koja dolazi
iz groba nego na ivo stvorenje koje prolazi ivotom.
Nisu se, zaudo, svaali oko toga ija je, ko e prvi, ko je najzasluniji;
nije meu njima bilo gloenja, ni prepirke, ni sujete. Bili su zadovoljni
malim. Grobnim. ak bi se moglo rei: skromni. Tek puki sluaj je
izabrao onog koji se cijelim tijelom prostro po alosnom enskom tijelu,
tijelu u raspadanju i nemoi; drugi su, sasvim skrueno, katoliki
ponizno, dohvatali ono to ih je zapadalo, to im je preostalo: samo ruku,
samo komad odjee, pramen kose, dodir koljena, ramena, sitno, malo,
tek toliko da ostanu ivi, da se posvete na ovom paganskom grobu, da se
ljubavno prieste, da se pomole pred ovim oltarom, pred crknutim
enskim tijelom, kao pred bogomoljom, upravo onako kako i ui, kako ih
je i nauila njihova matera, i sveta matera, crkva.
Kad se obred zavrio, ustajali su sa ponosom, ali gadljivo istei svoje
uniforme, lako pjevuei kao namissi italiani, ili pred jutarnjim
ogledalom, i odlazili su ostavljajui raskreenu enu koja nije davala
znake ivota.
Psovali su, opet pjevuei:
Kurvu gospu, kurvu gospu!
Tek kad su neto odmakli, onaj elni je zastao, okrenuo se prema
ostalima, lupio dlanom o dlan, pa onda i po elu, kazavi:
Pa, bogamu, momci! Ne valja ovako. Ta, nismo ivotinje. I vratili su se
nalijevokrug.
Ponovo su se sjatili oko ene, kao strvine. utjeli su. Pogledivali se. A
onda se javio opet onaj to je rekao da nisu ivotinje, i poeo naglas,
sam, da bi ga odmah slijedili svi ostali, u horu:
Sancta Maria, ora pro nobis, Sancta Maria, ora pro nobis... pe-
catoribus ... pecatoribus ... pecatoribus.
Dugo su molili i dugo se tukli u grudi. Odsutno, mehaniki, na broj, tek
toliko da provedu obiaj. Kad je molitva bila gotova (da li i usliena?),
istili su se iznutra: pljuvali su. Po mrtvoj eni kropila je kia.
Polako su se udaljavali.
Jedan pak zaosta, povrati se, i pokua da se prisloni i nalegne na ensko
tijelo. Prignu koljena, ali ustuknu: neeg se pobojao. Naljuti se, i opsova,
estoko, onu koju je domaloas molio: Kurvu Gospu. Ne zna to ga
sprijeilo da uini to je bio naumio.
Grabio je za ostalima, i udio se:
Boe blagi, Boe blagi, kakva je ova divljina. Divljina! Skrhano,
smodeno, silovano, starako ensko tijelo - lealo je
na roenoj zemlji, pred roenim pragom, pod roenim nebom i...
postajalo zemlja, ta opa patnja.
Opet su to vidjele - ako su gledale - samo oi male Radovile.
Kad su se braa i sinovi vratili iz lova, kamo su se bili ratrkali po
zapovijesti Talijana, s larmom su uli u dvorite, i zastali pred
nepominom, ugaslom enskom duom. Pred majkom.
Ubrzo, njihovu graju zamijenio je pla. Strah od toga to se zbilo i alost
za materom. Strah je bio jai.
Tako su i plakali, ne toliko od tuge koliko iz snane, ivotne potrebe da
se odbrane, da odagnaju strah. Jedino, Radovila nije mogla ni toliko.
Ve natopljena djejim plaem, Rusmila se, kad to ni najmanje nisu
oekivali, najprije poela griti, skupljati udove i jecati, a onda je, naglo,
pokuala ustati, ali - bez uspjeha.
Sruila se prije nego je zavikala: - iva sam! iva ...
I obina rije bila je za nju preteka, toliko joj je tijelo bilo izmodeno.
6.
Prvi mjeseci rata i potpunog bezvlaa brzo su proli. Jest da je upravo
tada, i to meu svojima, moda: i od svojih, Rusmila Butmir nagrena i
osakaena za sva vremena, i da se njeno propadanje niim nije moglo
zaustaviti, ali ipak slijedee ratne godine donose takve nedae iz kojih se
nee moi iupati.
Poslije Talijana dolaze i odlaze vojske, domae izdajice i strane
kukavice, vlasti se smjenjuju jedna za drugom, u svojim pohodima
prema sjeveru ili jugu, prema zapadu ili istoku; Sarajevskom visoravni
protjeu vojske, poluvojske, nevojske, nevojnike skupine, pljakai i
koljai, probisvijeti i jadnici, razbojnici i silnici, sa zastavama i bez
zastava, sa krievima na elu a sa provalijama u dui, s noevima u ruci i
s nosevima u srcu, s dugom kosom kao pramenje i sa oblacima u oima
kao pravim znamenjem; kao mutne i krvave vode protjeu ovim
stranama sve boje i sve nitarije koje je u svom petogodinjem poaru
Evropa zapamtila.
Za Talijanima projuri, pustoei za sobom, Crna Legija, za Crnom
Legijom etnici, za etnicima Nijemci, za Nijemcima muslimanska
milicija, za milicijom bugarske jedinice, pa onda erkezi, ruski
antiboljeviki korpusi - stari: vrangelovci, i novi: vlasovci, neke letee
madarske i rumunske jedinice, balisti sa Kosova, planinski odredi
slovenake bijele garde, uvena Handar-divizija i njena sestra, po zlu
jo uvenija, Vraja-divizija, i svaija vlast potraja dan-dva, a tri najvie,
ali za svima tragovi ostae, i po putevima, i po naseljima, i po drveu, i
po ljudskim licima.
Jedna od tih mutnih voda, donese i povrati na svojim valovima i starog
Kulina Butmira, zvanog Vukas, ali kakva korist od tog njegovog
uskrsnua, jer zapravo ono u umi, u onom mraku i nije bila ni njegova
pogibija ni njegov pogreb, kad je, umjesto slavlja, u svom vlastitom
domu morao opsluivati tuince koje tu niko nije zvao i koji su doli da
pljakaju i siluju.
Prvo silovanje Rusmila je podnijela kao ponienje i sramotu, drugo kao
fiziku bol i patnju, tree kao uas i nesreu koje sa sobom, neminovno,
donose sve vojske, a ono kasnije to se sa njom deavalo - to je ve bila
duboka nesvijest iz koje nije bilo povratka.
Naime, to se najbolje vidjelo po ponaanju njenog mua, Kulina.
U poetku, on je sa njom saosjeao i branio je koliko je mogao, a kasnije
se i sam okretao protiv nje. Kako? Svim svojim snagama. A kad je sila
prevrivala svaku ljudsku mo i svaki ljudski razum, i Ku-lin je klonuo.
Spustio bi nemono ruke niz ramena, i - koliko god to bilo neobino za
stara ovjeka - ridao.
Ali, situacija se, ubrzo, okrenula na gore, jo gore.
Rusmilu je zahvatila depresija, pa oajanje, pa bunilo, dok se potpuno
nije ispametila. Ne birajui ni vrijeme, ni prilike, ne obazirui se ni na
svoju roenu djecu, ni na prolaznike, pela se na visoko drvee, na
krovove kua, i tu se vijala i lelekala po cijele dane i noi, zovui, viui
na sav glas:
Ima li iodakle, iodakle ...?
eno, ta ti je? - pitao je Kulin.
Ima li ikoga, ikoga, ikoga ...?
O eno, napasti boja.
Hoe li ikad ... ikad?
Nema nikoga gore, ta ti je.
Koliko ekam, koliko ekam ...?
ekae dok si iva? - grmio je Kulin.
Ima li ikoga?
Ima groma koji e te pravo u glavu.
Ide li ikakva ... ikakva ... ide li?
Ide, da ima ludih ko i ti! - odgovarao je Kulin.
Ispod drveta ili ispred kue, zurei u svoju majku, koja vie nije pri
istoj, djeca su se as smijala, as ciala od gladi.
Ali Rusmila nije silazila. Mrmljala je, razgovarala, dozivala, klela,
plakala, pjevuila, upravljala glavu, jo vie, gore, prema oblacima, i sa
nekim se, odozdo gledano, sasvim nepoznatim saapta-vala. S nebom ili
avolom - ko bi to znao, ako nije kao i ona.
Stari Kulin je pokuavao na sve naine da je natjera na silazak, daje
urazumi, jer je osjetio da im i djeca pomalo gube ravnoteu, da se i sama
izluuju.
Boe, ima li iotkud ... ima li... ?
Ima li u tvojoj glavi ... ima li ita? - oajavao je Kulin.
Nigdje nikoga ... nikoga!
E, ludo, ko e ti doi gore.
Boe moj, ima li iotkud ... ima li puste ...
Jesi li gladna?
... puste ima li ...
Jesi li edna, koji li ti je vrag?
... ima li puste vojske? Vojske!
Vojske? - udio se Kulin.
Vojske? Ima li iotkud vojske? Koliko je ve dana nema. Ne mogu ivjeti.
Nesretnice boja, nesretnice! - ridao je Kulin. - Ti si poludjela.
I vie nije obraao panju na nju niti na njene dozive - sklanjao je djecu
da ne gledaju taj prizor.
Pa kad bi se desilo i da sie s drveta ili kue, Rusmila se nije dala
obuzdati. Onako naduvene oi i gotovo sakata noga, i, nadasve, potpuno
krhko tijelo - sve se pretvaralo u plamen. Bjesnila je i sve lomila oko
sebe. Kikot joj je smjenjivao suze. Iza potpune nemoi navaljivala je
snaga. Kakvu god bi ludost naumila, zaas bi je i ostvarila. Ako bi i
nastupali trenuci smirenja i prosvjetljenja, to bi bilo jedino onda kad bi
stala licem u lice sa malom Radovilom. Vila, Vila - to ne bi zaboravila
rei.
I iz najveeg pomraenja kad se vraala, znala bi sasuti vatru na Kulina
ili na sinove, ako bi rekli: Radovila.
Vila, ona je moja Vila. Hou da je tako zovete: Vila.
No, sa svojima je nekako i ilo; i mu i sinovi, mada s ne-skrivenom
zaviu, pristali su i navikli novim - zapravo: skraenim -imenom zvati
svoju kerku i svoju sestru, ali prave potekoe i smijene zgode poee
se deavati u susretima sa tuinskim vojnicima. Ako se ne bi pela na
drvee, na visoke zidove, na kue, na stogove slame, Rusmila bi ietala
ak tamo do nakraj Sarajevske visoravni, nosei Radovilu na rukama,
tepajui joj, pjevuei, i, usput, grdei sav svijet, i, istodobno, oekujui
da se pojave kakvi prolaznici, vojska, izgubljenici koji e udovoljiti
njenoj nastranosti.
A kako je rat sve dalje odmicao u dubinu, u nepovrat, niko vie nije bio u
stanju spomenuti jezik koji se govori u evropskim prostranstvima, a da se
njegov zvuk nije prelomio nad stijenama ponad Sarajevske visoravni.
Kad u drugoj godini ratnog pustoenja u ovim krajevima za-noie, i -
nakon desetak dana stradae engleski avijatiari, a godinu dana kasnije i
ameriki - poslije povratka sa bombardiranja naftonosnih polja i
postrojenja u Rumuniji - Sarajevskoj visoravni kao da postade uska
Evropa, pa se proiri na otoje, na Atlantik, a zatim i na Picifik, na
Ameriku.
Prije nego je lijegala pred vojnike - ili pod vojnike - Rusmila je uvijek
osjeala potrebu da predstavi svoju kerku i da neznanca naui, i natjera,
da pomiluje njeno dijete i da, naglas, izgovori njeno ime
Bila Radovila, a sad je zovem: Vila.
Tuinac bi obino slijegao ramenima, ili neodreeno klimao glavom, ali
to nije bilo dovoljno, to nije bilo ono to bi Rusmila traila pod broj
jedan.
Hajde, kai glasno! Mlad si, ima snage! tapala bi vojnika po ramenima.
Ali, vojnik je u nedoumici gledao i enu i dijete, ne znajui ta da ini.
Bila Radovila, a sad je zovem: Vila! - Vila! - promrmljao bi stranac.
Vila! - ljutila bi se Rusmila. - Vila... Vile ti oi iskopale kad si tako
nijem!
Tobro! Topro ...
Nije dobro, bolesna. Ne moe da progovori, muca ...
To-pro.
Nikako. Nikako. Ne moe ni da hoda. Polomili su joj noge. Doljak se ne
bi snalazio. Gledao bi kako da se rijei napasne
ene.
Upropastili je, za cijeli ivot... Razbojnici, kao to si i ti, vidi. I, tada bi
mahala djetetom u naruju, da, to je mogue jae,
pokae svoju tugu i nesreu. Zatim, kao da broji, kao da odbrojava, iz
stisnute ake odvajala bi prst, po prst, sriui: - Bila - Radovila, a - sad -
je - zovem - Vila. Hajde! - gledala bi, drsko, pravo u lice tuinca. -
Ponovi za mnom, polako: Bila Radovila ... -PilaRatofiila...
... vidi, tako, tako: a sad je zovem ...
... a sat je sofem: Fila.
Hajd' nos'te ejtan, nema u tebi ni vojnika ni ovjeka!
I onda bi se sama skidala i obarala ovjeka u uniformi na sebe. I plakala,
uz povremene praske smijeha.
Vojnici su odlazili, a Rusmila ostajala, bez izgleda da e joj se stanje -
njene Vile i njeno vlastito - ikada promijeniti, nabolje.
Za razliku od tih okupatorskih kolona koje su projezdile Sarajevskom
visoravni, i koje su bile nemone da naue ili izgovore i jednu jedinu
rije zemlje i naroda kroz koji su gazili, Rusmila je od svakoga od tih
divljaka zapamtila bar ime, ili bar ono dovienja. I to je bilo sve.
Spomene li se injenica da su, pred kraj rata, bjeei iz razbijenih
njemakih formacija, u dva-tri maha i ruski zarobljenici projurili preko
Sarajevske visoravni, onda je jasno daje Rusmili ostalo u sjeanju
desetak, i vie, evropskih jezika, bar desetak imena, na desetine, i vie,
silovanja, koja su, pred kraj rata, sliila vie na ludilo ili potpuno
pomraenje, pomraenje i svijeta u dui jedne oboljele ene, i svijeta iz
koga su njegovi sinovi, poput crnih glasnika, stizali na Sarajevsku
visoravan.
Bilo da je zapamtila imena - stvarna ili lana - onih vojnika koji su padali
po njenom tijelu, bilo daje zapamtila neto iz svakidanjeg ratnikog
rjenika, Rusmila je od tih rijei zamijesila kau u svojoj glavi, i tim
tijestom je zaljepljivala koga god je stigla.
Ila je preko Sarajevske visoravni - nije birala vrijeme ni sago-vornike - i
sipala kao iz rukava, ne, bljuvala, ne ni to, nego: odapi-njala iz svojih
grudi vojnika imena, povike, nazive, strane drave i tue gradove, to je
ponekad sliilo na prijetnju, ponekad na opo-minjuu naredbu, a
ponekad na bajanje i zazivanje duhova.
Nije to bio ni znak ponosa, ni elja da se pohvali svojim prolaznim
ljubavima, ni pokuaj da se tom nepojamnom brojanicom od tuih imena
i znakova tuih jezika izdigne iznad ostalih, nego upravo neto suprotno:
samomuenje, samouniavanje samo: saaljenje.
Ali, na njenu nesreu, niko to u njenom kraju nije tako primao. Sve to to
je radila mnogi su tumaili jedino posljedicom njihovih meusobnih,
branih odnosa. Jer, svi su bili svjedoci njenih umobolnih istupa, onih
kad je sama, svojim ponaanjem, navlaila vojsku na sebe, a malo je bilo
onih, gotovo niko, koji su vidjeli, i upamtili, kako se njena sudbina
zaoijala, kako joj je ivot krenuo naopako, i kako su prva nasilja nad
njom ostavila tragove koji se niim nisu dali izbrisati. U prvim danima
rata, kad je nastupilo bezvlae, kao da je grom udario meu ljude:
pljake, otimaine, silovanja, kako se Rusmila tad mogla spasiti, kome se
poaliti, u ta, u koga vjerovati kad su u tom zlu, moda, prednjaili prvi
susjedi. I, kad su to ponovili, jednom, drugi, trei, i ko zna koji puta, i
tuinski vojnici, na koji nain se onda nesrea dala zaustaviti?
Ta, nije je samo jedanput, nakon orgija sa polupijanim vojnii-nama u
vlastitom domu, stari Kulin molio i preklinjao da se toga okani, da
okrene list, da prodaju to malo jadnog imanja i da umaknu nekud sa
Sarajevske visoravni, ma kuda, makar i sa zaveljajem preko lea i sa
kljenovim tapom u ruci, poput najveih siromaaka, ali samo da odu, da
se sklone sa ove vjetrometine, da ne budu mea svakoj nesrei i
prokletini, da se sve zaboravi, da se pone novi ivot, da se spase djeca
- ali, ni govora, Rusmila ni da uje.
Naprotiv, koliko god da je Kulin navaljivao, pourivao, molio -da idu,
ona je sve vie pokazivala otpora i oajnike upornosti da upravo tu, na
Sarajevskoj visoravni istraju, i ostanu, kao da su do grla u toj zemlji
ukopani.
Narkotizirana okovima nakon prvih silovanja, potresena boleu male
Vile kao i svojim vlastitim boletinama, ona je sve vie, koliko su joj to
duhovne i fizike snage dozvoljavale, iznalazila nove razloge i nove
puteve da to vie posrne, i to i jest udo - u tome je vidjela i jedini
nain da preivi.
Likovala je. Bjesnjela. Od krhke i nemone ene izrastalo je vratvo.
Kome se nije mogao sagledati kraj.
U svemu tome Kulin nije mogao da se snae, i jedina misao mu je bila:
kako da izie iz ovog stanja, kako da iskoi iz svoje vlastite koe? Put do
samoubistva bio je kratak, ali - na onoj drugoj obali. Samo korak, gotovo
nadohvat ruke, a Kulin se i jest ruio upravo tu na prvom koraku.
Pokuao je da se oslijepi! Mislio je da e tako biti jednostavnije: da ivi a
da nita do njega ne dopire. Nita?
Nita osim glasova, koraka i poudnih psovki vojnika koji lijeu po
njegovoj eni.
Ali, kao i kosti, izdrae i oi u Kulina Butmira. Zasuzie, za-maglie se,
ali - svijet osta u njima onakav kakvim ga i prije gledao i pamtio.
Rusmila za to nije hajala. Ovrsnula je, ogrubjela. Jest: ogluila je, i
neto i sama obnevidjela, ali joj se, zauzvrat, tijelo pomladilo.
A to znai da se sad nije ruila i padala nakon svakog treeg koraka,
nego tek nakon sedmog. Pa, i to je za nju bila velika pobjeda, veliko i
neoekivano boje danje.
to se, znai, desilo?
Ono to se zdravom razumu uvijek otima: pomjeranje unutarnjih snaga!
Naime, koliko god je gubila na jednoj, isto toliko je dobijala na drugoj
strani. Kako bi narod rekao: to izgubi na mostu, to dobije na upriji.
Izvjesno poboljanje njenog tjelesnog zdravlja - predstavljalo je
nadoknadu za njen potpuni duevni sumrak.
7.
Gladan, pogorio, izmoden zaraznim bolestima, iziao je ovaj svijet iz
rata, pa tako i Sarajevska visoravan. Oni koji su se vraali na spaljene
domove i koji su izgubili svoje najdrae, nisu uvijek mogli -to je
potpuno i razumljivo - da se suzdre, da se, koliko je to mogue,
pravino odnose prema drugima. Pomjereni i iznutra, nisu ni mogli biti
svjesni injenice da im gorina i osvetoljubivost zasjenjuju razum.
Sama injenica da su se oko Kulinove kue, iz dana u dan, motali tui
vojnici, da su se tu naslaivali, opijali i orgijali, daje u svemu tome - u
poetku: silom, a kasnije: milom - sudjelovala i Rusmila, zapravo: vodila
kolo u tim razuzdanim vojnikim pohlepama i pohotama, dok su drugi
gorjeli zajedno sa svojim domovima i obiteljima ili ubijani na stratitima
- bilo je vie nego dovoljno da se njihovo ime stavi pod ig srama i
izdaje.
Naravno, niti je ko ispitivao, niti je ko slutio to se sve deavalo sa tom
enom, dok nije poremetila umom, i, tako, u istoj nesvijesti, sasvim
pomraena, radila ono to je radila.
Jeste - ne treba ni to zaboraviti - i ona sama je, kad je sve ve bilo
krenulo nizbrdo, umjesto roenim imenima dozivala svoje sinove po
imenima onih vojniina sa kojima je orgijala i kojih se, iz ovih ili onih
razloga, najsnanije sjeala. Ali je svakom ivom, ko je imalo bolje
poznavao njenu ivotnu stazu, bilo jasno da su to njena djeca, bosanska
djeurlija, i po ocu i po majci, i po roenju, i da su, svi do jednog, roena
bar nekolike godine prije rata.
Meutim, rat nije prestao onog dana kad je izbio mir.
Kad su i umukli topovi i ohladile se puane cijevi, gorina u ljudskim
duama nije mogla da se utia. Naprotiv, u aru i zanosu opeg slavlja,
pojedinac se osjeao izgubljenim, prikraenim pa - u nekim sluajevima
- i: prevarenim. Po njegovim vlastitim raunicama: prevarenim! Druga je
stvar to to, realno gledano, nije imalo neke naroite veze sa stvarnim
injenicama.
Nije, onda, nikakvo udo, i nema u tome nita neobino, to je Kulinova
kua, ama ba: cijela kua - i ena, i djeca, i on sam, postala predmetom
mrnje i osvete, olienje i primjer saradnje sa neprijateljima na najnii,
na najprljaviji, na najbjedniji nain.
Pa, dok se to jo nije bilo poelo javno govoriti i otvoreno iznositi,
goludrave glave njihovih sinova postae za nita. Jeftinije od glavice
kupusa!
Ubij Nijemca!
Ne tedi ni Talijana!
Ne oprataj ni Bugaru!
Skini erkeza!
To su bila ohrabrenja i obrazloenja kad su samozvani pojedinci - videi
sami sebe u ulozi vrhunskih djelilaca pravde - iza plotova, iza zidova, iza
drvea nianili u djecu koja su, sigurno, vie nego te niandije iznijela iz
rata ogrebotina i poderotina na dui.
Na te nevjeste, ili jo ee: kukavike, pucnje, Kulinova bi se djeca
samo plahnula kao jato ptica, i nastavljala bi svoju igru, svoj posao, svoj
hod, svoj smijeh, ne slutei nikakvog zla, jer su na puane kurume
ionako bili navikli.
Preturi Nijemca!
Obori Talijana!
Pokosi Bugara!
Prosviraj erkeza! Kroz mozak.
Sad to vie nije bila prijetnja, nego ijujukanje i podvikivanje, ne samo u
prolazu pored Kulinove kue, nego i kad se kolo igralo ili kad se u
zanosu i pijanstvu nazdravljalo.
Da su glave Kulinovih i Rusmilinih sinova, Jovice, Hamice, Jahe i
Nikice, ipak ostale uzgor, treba zahvaliti pukom sluaju, a moda i
injenici da su bili poeli pobolijevati, da ih je otac zatvarao u kuu, ili
da su ruke i oi niandija bile samo osvetoljubive, ne i ratniki hrabre i
odvane.
A moda i injenici da se naao neko pametan, pa je otro odsjekao:
nema ubijanja kako ko hoe! Suenje!
Suditi, pa onda ubijati. I, tako i bi.
Mada i taj to to izjavi nije bio ba odvie pametan, niti je ma koga
predstavljao do samog sebe, i opet neki svoj vlastiti izum, i ko zna kakvu
namjeru.
Ali, kad se svijet poe iskupljati pod kruku, na jednoj prostranoj ledini,
bi, konano, jasno daje i to bolje nego da se na ljude puca po linom hiru
i nahoenju.
Iako je u ovom kraju bilo pojedinaca i sluajeva koji bi - i da je do u
tanine istina sve ono to se Kulinu i njegovoj obitelji stavlja na duu -
morali daleko prije sjesti na otpueniku klupu, niko se svemu ovom nije
protivio, jer je sve i sliilo na samovolju i ludost, jer niti je ko odozgo
naredio da se ovakva suenja obavljaju, niti je tu, na Sarajevskoj
visoravni, u onim prvim poratnim mirnodopskim danima bilo razboritih i
razumnih ljudi za jedan ovakav in.
Konano, i poetak i kraj rata imaju u sebi, u nekim momentima, veoma
mnogo zajednikog.
Tako, niko se ne bi smio usuditi i staviti ruku u vatru da onaj to je
sazvao ovo suenje pod krukom nije jedan od onih to su izvrili prvu
pljaku, kad je izbio rat, i silovanje Kulinove ene. Tim prije, to
nareenje za ovaj proces ne dolazi ni od kakve institucije, ni od kakve
vlasti, ni od kakve vojne komande. Kad bi se, kojim sluajem, na brzinu
presluali svi oni koji sad hrle pod kruku, i oni koji e suditi, i oni koji
e suenje odobravati, i izvriti presudu - zapitali: a ko sve ovo radi, i u
ime koga? po kom zakonu? - niko iv ne bi znao odgovoriti.
A, eto, svi su.
Ne: da su poli! Prosto: hrle. Nose ih: stihija i znatielja.
Vedar, sunan dan. Proljee u punom jeku, kruka u punom cvatu.
Livada u cvijeu. A ovaj narod, ovaj ljudski rod, ovaj mravinjak - u
punom zamahu pravde, i istine.
Veliki, i jedini, svjedok: sunce. Pri po ovim planinskim stranama, pri i
po ovom bosom i polugolom mnotvu.
Bliilo se podne, ali i kraj strpljenja svjetine koja se tiskala, gra-jala,
brbljala, kikotala, prijetila, oekujui rasplet i olakanje.
Onaj to je bio pametan, i to je, najvjerovatnije, rekao da treba raditi po
zakonu: suditi pa ubijati, mahnuo je zgrenom lijevom rukom, desne do
lakta nije ni imao, zakiljio na jedno oko (drugo je prekrivala crna traka,
crn zavoj koji je sezao sve do potiljka, gdje je bio zavezan u vor), kao
da se brani od prejakog sunca ili kao da ispitivaki motri po svjetini,
popeo se na jedan manji hambar koji je sluio kao postolje pod krukom,
i zapoeo govor:
Narode, i brao moja, rat je gotov. E, vala, pravo da reem dugo je i
trajao, je 1' tako ili nije? Neprijatelj nas je opljakao, popalio i
poubijao ...
Na to mu je neko, u pola glasa, dobacio: -1 tebe su poubijali, ali si ipak
ostao iv ...
iv, brao moja, jata nego iv, je 1' vako il' nije? I kad smo toliko, rijet
emo, popljakani, popaljeni i poubijani, a ostali smo ivi, zafalimo
Svevinjem, slava mu i milost...
Evo, i tebi i njemu, od ake do lakta! - zakripao je jedan zarali glas, ali
to do govornika nije doprlo. On je nastavljao:
Sluajte me dobro, narode moj, ljudi i komije, moje kud god okrene i ta
god radi, ovjek jopet doe pred Boga, i tako je i sad, crko ja ako nije
tako ... poklani smo ko stoka, i jopet se nismo dali, evo nas tu ima koliko
oe, Bog da nas podari... ali, rijet emo kazati, ima u naem rodu i
onijek koji su zlo i sramotu radili i mi jim ne moremo to propustiti, jer bi
oni, kako u kazat, i sutra, ta ti ga ja znam, i jo gore zlo, razno-razne
opaine inili, je 1' ovako ili nije? eto vas tu svijek pa kaite po dui,
laem li vas ja ili ne laem? ... i vi svi znate da ima u Boga pravde i da
kazna ide, ide, ide ko spu, ali doie, jednom doe ... vrag doe po svoje
danaske ili noaske, njemu je isto ... Nemo ja ni druge ruke ako vas
laem ... Alah je velik, to svak zna, i Bogu se molit ovako il' onako, jerbo
je avo skoio meu ljude ko vuk meu ovce, Boe mi oprosti, Gospodi
pomiluj, to sam vam io jo da reem kad sam se jovde popeo, ne
znam ni
ta mi je bilo, kad me niko nije zvao ni poiljio ode, ali doo je dan, ne
more se drugaije, treba izi pred narod i pred Boga, je 1' ovako il' nije?
jes, da kako je ... treba ivjet al treba i sudit, ne mere se drugaije, sakat
ja zemljom hodo ako tako nije ...
Sakat si se i rodio! -javio se glas iz gomile.
... nego narode moj lini i meni vazda moj, ja sam tu, Bog je gorika a vi
dolika, pa uz pomo Boju da reemo, kazau vako, i boju i narodnu, da
ponemo suenje, je 1 ovako, ako vas laem, ne bio ja vie tu sa vama.
Niko te oe nije ni zvao!
Zalud ete me i zvati, neu se vie vrnut, ako jednom odem, niko mene
za ovo ne plaa, ja sam, lino i politiki, pomaem narodu, ko svoj
svome, to e rei: iz iste ljubavi, a ne za plau, je 1 istina il nije, ako vas
laem slago i mene i Bog i Alah, i ajde br'te, vrijeme je poet, nije se sa
suenjem alit, u pitanju su, rijet u ovako, ljudske glave a ne volovske, i
treba dobro promislit i dobre sudije izabrat, i pravedno, po dui i po
zakonu sudit, je 1 ovako ili nije? A da kako je? Bog mi je svjedok, a vi
ste mi ovce!
Govorniku je, u tom momentu, ponestalo snage, namjetao je kapu koja
mu je prekrivala onu duplju i koja se stalno pomjerala usljed jakih trzaja
glavom, peklo je sunce, znojio se, zatraio je vode, ali ga niko nije
usluio, niti je za to mario; naprotiv svi su - mada s pogledima uprtim u
njega - oekivali razrjeenje sa neke druge strane.
No i govornik je, u svom zanosu, vie sliio na jednog od svih tih
izgubljenika u masi, bez obzira to je stajao na elu gomile i to je
govorio kao da su ga tajanstvene nebeske sile tu izaslale.
Zautio je, nekoliko puta, unakrsno, mahnuo svojom zgrenom rukom
preko svjetine, a onda sveanim, dostojanstvenim, strogim glasom
naredio:
Suenje mora poet. emu je vrijeme - vrijeme je. Neka izie pred narod
Kulin Butmir, zvani Vukas, i cijela njegova familija!
Nastalo je komeanje, izduivanje vratova, propinjanje na prste, agor,
psovke, tihe i nerazgovjetne, gunanja; uglavnom odobravanja i aplauzi,
uz nekoliko mlakih i neodreenih protesta.
Bez opiranja, potpuno sabrano, jedno za drugim, s tim to je i sad
Rusmila nosila svoju malu Vilu u naruju - mada, po godinama, nije vie
bila dijete za majino krilo - izlazila je Kulinova obitelj pred narod, pred
sud, na postolje, na hambar pod krukom.
Kako su se peli na podijum sudnice, tako su se i postrojavali: Kulin, ena
sa djetetom u naruju, pa etiri sina jedan za drugim, i -poto ovo nije
trenutak za umilno tepanje, nego suenje nazovimo ih pravim imenom:
Jovan, Muhamed, Nikola i Jahiel.
Ponestalo je prostora na postolju pod krukom, na hambaru za suenje, i,
pomiui se u stranu, ali tako da i dalje ostane isturen pred oima
svjetine, govornik zamalo da se ne srui, u masu.
Nekako se, maui cijelim tijelom, ljuljajui se, ipak odra i na nogama i
na postolju, samo to se desi neto drugo, moda gore nego da je
organizator suenja pao: svjetina ne zadra kikotanje i podrugivanje.
Tako ti i treba kad sudi pod krukom! srdito zavika jedan ovjek to se
kroz gomilu, uglavnom enskog svijeta, probijao prema optuenima i
prema govorniku, gdje se i nae za tili as i nastavi: -Ako emo sudit,
nemojmo se zajebavat! Ko je vidio ovako suenje? Oe li nam se smijati
cijeli svijet! Ako smo ljudi, sudimo kako Bog zapovijeda.
Ja zapovijedam! - zakiljio je na jedno oko govornik. - A Bog samo
kontrolie to mi radimo.
Ne valja suditi na ovakav nain!
Narod, sudi, ne sudim ja!
Ne valja ti sudnica.
Osueni su pod ...
Optueni su pod krukom.
Jata, bolan. U hladu, pod granama.
E, to kvari suenje.
Koje, rijet emo kazati?
To to sam kazao.
to su u hladu? Jata e bolje, da ih ne ubije ega, da se ne srue prije
vremena.
Sruie ti se sud, jerbo ...
... jerbo?
Jerbo je pod krukom.
Govornik se podboi zgrenom rukom, otpljunu, zavrtje glavom, estoko
lupnu nogom o hambar, o postolje sudnice, i zasikta:
Jeb'te mi mater, ljudi, ako ovaj ovo nije pao s kruke.
To ti i ou rijet, gospodine sudijo: sve ti je ovo onako kao da si pao s
kruke!
Govornika je to presjeklo. Nije znao to da odgovori. Obrazi se naduli u
vrisak, a oi se iroko otvorile, kao da e iskoiti.
Taj trenutak pometnje iskoristila je masa i zaas se zaljuljala kao zrelo
klasje na vjetru. Govornik je gutao uvredu, i to je trajalo dugo.
Nije mogao da se pribere.
Jadan ne bio, kad pametni ljudi neto rade, onda to rade pod hrastom, a
ne pod krukom, to vam je!
To je bio prijekor koji je sudija - sad malo povrijeen i izgubljen -
uvaio.
Naredio je da optueni siu sa postolja, da se hambar prenese pod hrast,
koji je rastao na drugom kraju livade, tamo gdje i prilii njegovom soju:
u strani, gdje se izdie kamenita i breuljkasta glavica.
Dok je mnotvo teklo prema hrastu, neko je uzdahnuo:
Da je pameti do kadije kao od kadije!
Ta, i budala zna daje hrast sveto i junako drvo, a ne kruka.
Kad pada ... kad ve pada, budali je lake skoiti s kruke nego sa hrasta.
Meutim, vrijeme je teklo - suenje kasnilo. Strpljenje poputalo.
A hrast je bio visok.
I, mada je to bilo sve to ga - bar u oima ovog mnotva - diilo, i mada
su se peli uz strmu stranu da dou pod njegovo deblo, osjeali su
olakanje.
Da li im je, i kakvo, povjerenje ulijevalo visoko deblo ovog drveta?
Ovdje: oskudne, prozrane grane, pa kroz njih bije sunce svom silinom;
tamo, pod krukom: hlad od irokih i gustih grana.
Hrast je hrlio u nebo. Oi su mu gledale daleko, iza oblaka.
Optueni su stajali, skrueno, posramljeno, na postolju za suenje, s
pogledom oborenim u zemlju.
Govornik je vrio smotru: poluokrenut prema svjetini, bez jedne ruke do
lakta, s drugom ukoenom, prigrenom, polako je koraao ispred
postrojene obitelji Kulina Butmira, zastajkujui ispred svakog eljadeta,
pogledajui ga otro, ispitivaki, sa onim prezirom koji vie prelazi u
saaljenje, i - kad je doao do kraja, jer je na elu stajao otac a na zaelju
majka sa Radovilom u naruju - zavikao je:
Zlo init, a dobru se nadat - ne more bit, je 1 vako kako ja kaem il nije?
A to je i Bog reko; i reko mi je da vam to kaem.
Izgovorivi tu prijetnju, vie je gledao u mnotvo nego u optuene.
No, odobravanja nije bilo. Prisutni su ekali njegov sljedei korak.
Govornik je, meutim, taj korak uinio nazad, ne naprijed.
Ne okrenuvi se nalijevokrug, iao je nazad, od zaelja prema elu, na
lea, ali neto ustrijim i duim korakom. I, kako nije imao oko na
potiljku, a duinu hambara, odnosno postolja za suenje, nije dobro
odmjerio, posljednji korak bio je i pad: sruio se niz ivicu drvenog
podijuma, na zemlju.
Ugruhao se dobrano, ali je to, po svaku cijenu, nastojao prikriti: samo je
kripao zubima.
Kad su mu pritekli u pomo, i poeli ga podizati, zagalamio je:
Ko me obori, majku li mu boju?
Istinu bijae teko rei, i ljudi, radije, ostae u muku.
Posaivali su ga na noge, a onda pokuae i na postolje koje zamjenjuje
sudbeni stol.
Govornik ne samo da nije bio zadovoljan, i zahvalan, nego se tome i
usprotivio:
Imam ja svoje noge i svoje ruke!
Ali, prije nego je to, do kraja, izgovorio, opet se sruio. Gomila je to
pomno motrila, i sa strahom i sa zluradou, istodobno.
Umjesto da se od optuenih pretvore u izvritelje pravde, u progonitelje
ili pak sudije, umjesto da svi, kao jedan, skoe sa sudbenog postolja, i,
svojim tijelima, poklope ovjeka koji je leao na zemlji, Kulinova su se
eljad sve vie panino pogledala, pribijala jedno uz drugo, drhtala kao
da je u pitanju njihov spasilac.
A mnotvu se vie na licima oitavao strah nego podsmijeh.
Zato se niko i nije odluio da priskoi u pomo, i, ponovo, podigne
govornika.
Konja! - zavapio je on sam, kad je vidio da ostaje - sam.
Tako je, ljudi. Ubijte konja! - uo se glas iz dubine mnotva, i to je bio
nesporazum, koji se nastavio ponavljati:
Konja, konja! - jecao je govornik.
Ubiti konja, ubiti konja! - odjekivalo je iz dna gomile. Kulin je micao
nijeme usne i mahao rukom: htio je upozoriti na
nesporazum.
Kad u tome nije uspio, proaptao je, tako da su ga i oni u prvim
redovima jedva uli:
Konja ... konja ... za jahanje.
I posluali su ga. A on je pomislio da se spasio. Doveli su konja. I oni su
mislili da pruaju pomo pravom ovjeku: posadili su ga u sedlo. Pred
masom nije vie stajao sakat, skrhan ovjek, nego konjanik.
im su ga posadili na konjska plea, ozdravio je, zapjevao. Po-vilenio!
Hitro je zaigrao konja, i jo hitrije nekoliko puta, ukrug, zavrio
ophodnju.
Masa se sve vie stiskala, zbijala u grudvu. Konano, govornik je
pritjerao konja uz samo postolje, tik do samog Kulina. Konj je frktao, a
jaha ga tapao i milovao po vratu, po grivi, po glavi.
Ne silazei iz sedla, konjanik se obratio svjetini:
Ima 1 jo ko da zna jahati konja? Bezbeli da nema! Jata nego nema, je 1
vako il nije? Pogledao je u prve redove, zadrao se pogledom na jednom
ovjeku, a onda mu naredio: - Deder ti, ljudino, izii!
Iziao sam.
Danu-der, pripazi na konja ... da mu se to ne desi. Jes uo il nisi?
Jesam.
Otvori etvere oi, konj je, zna ti, rijet emo kazati, domaa, narodna,
nosea ivotinja ... Je 1 tako Bog naredio il nije?
Jes, vala.
E, pametna si ti glava. I velika si ti glava. - Da ta je, nego velika ... Via
nego u konja! - umijeao se glas iz mase.
Ali konjanik to nije uo, ili nije shvatio. Nastavio je svoj posao. Suenje.
Biva, po dui da reknem, vi ste svi jedna vamelja?
Jedna! - odgovorio je Kulin. - I ena i sinovi ... i?
Moji, fala Bogu.
A zna li ti gradit sinove?
Eto, znam, biva.
A moe li ti gradit sinove?
Vala, mogu.
Jesi li uvijek imao japije?
Da Bog pomgne, jesam.
Odakle ti japija?
Boje danje.
Aha, aha ... Boje danje.
A je li ti to izgorjelo, u ratu ...?
... izgorjelo?
Mislim: od japije? -Jok.
Jesu li vas poubijali Nijemci? Kulin je tu zapeo. Konjanik se obratio
svjetini:
Jesu li vas poubijali Nijemci?
Blenula je gomila, blenuo je ispitiva. Zavikao je da im pomogne:
Jata, bolan ... jata, vas su poubijali Nijemci.
Potapao je konja kao da mu daje znak da bude strpljiv, i upro prstom u
Kulina:
Jesu li vas poubijali Talijani?
Kulin je, umjesto odgovora, pogledao u enu, oekujui od nje savjet ili
odgovor.
Konjanik je ponovio pitanje. Kulin se snebivao.
Molim, sudija, mogu li ja? - podigla se jedna ruka.
Evo, nek narod govori!
Nisu ih poubijali, nego su ih... po- po- po- je- je- bali! Konjanik je
zaprijetio, maui glavom: - Vidite, narodu se nita
ne da sakriti. Kulin se usprotivio, zaustio je da neto kae, ali ga ena
presjekla:
Ako emo govorit istinu, tako je.
Jesi li poludjela? - zagrmio je na nju Kulin. Gomila je likovala:
Znala je baba to joj treba.
U to ti je stajalo, kad su u te zasipali?
Imala si slasti i masti do grla!
Ala su te preorali.
Usladile se babi vojnike kurine.
Treba je objesiti ...
... tebi i meni o vrat.
A gledaj joj sinova!
Vidi se da su ih stranci gradili.
Od dobrog su materijala, a!?
Skidaj baba gae ...
Da je srea i od Boga daa, ne bi ene ni nosile gaa!
Ne diraj u njeno glavno oruje.
Ratna kurva!
Konjanik je podigao napola zgrenu ruku, i kazao:
Dok smo mi poubijani, vi ste se obogatili: stekli ste imanje, pare,
bogatstvo, i, na koncu, etiri sina, je 1 vako il nije, i jo prie, to dijete
to ga ova kurva dri u naruju. Vaa famelja se obogatila, i to oho-ho,
rijet emo kazati. A nas osramotila, jerbo dok smo mi svi koji smo, da
tako reem, poteni, i koji smo od neprijatelja poklani i ubijeni, vi ste ...
Tu je izgubio dah, okrenuo se prema puku pogledom, drei ruku
uperenu u Kulinovu eljad:
Vi ste...
Gomila je dovrila:
... jebeni, a mi smo ...
... mi smo zaklani i ubijeni! - podviknuo je govornik. - E, niste vi za
ivjet, je 1 ovako il nije, i to da duimo kad sve znamo! Ratne
dobitnike, a pogotovu ratne kuravije, nek stigne narodna kazna, je 1
govorim po dui il ne govorim?
Rusmila je klimnula glavom, na to je Kulin zaciao od bijesa, i oaja.
I tako se nastavio do u nedogled: pomjerena ena priznavala je, i
potvrivala, sve to su od nje traili. Kulin se uzalud trzao. Nije je
mogao zaustaviti.
A ona se nije ni nadala da e joj bilo kakvo izvrdavanje spasiti glavu.
Kikotala se i cmizdrila naizmjenino, kad je pred naroguenom i
osvetoljubivom svjetinom do u detalje opisivala kako je navlaila
soldaine na sebe, kako je to Kulin mirno i nemono posmatrao, i kako
je u svemu tome luckasto uivala.
No, konana je presuda bila neoekivana: kazna je stigla samo Kulina,
kao glavu porodice.
Za Rusmilu je bio dovoljan ig sramote, i: petero djece na vratu, od tuih
vojnika - tako se vjerovalo.
8.
Kad je doao veliki dan pravde i taj trenutak izvrenja narodne volje -
Kulin je objeen u umi, pod istom vrstom drveta, pod hrastom, gdje mu
je i sueno, zajedno sa cijelom obitelji. S jednom velikom razlikom:
ovog puta, taj hrast, to deblo za vjeanje, nije sezao u nebo; bio je,
izgleda, nekad davno, u svojoj mladosti, pogoen gromom - u visinu nije
mogao, grane su mu se rascvjetale, iskrivile, umjesto gore, prema nebu,
rasle su vodoravno ili pak oborene prema zemlji, jednom rijei - odavale
su drvo koje je osakaeno a da to niim, nikakvom krivicom, ni prema
ljudima ni prema oblacima, nije zasluilo.
Ili moda upravo zato: to ni za to nije bilo krivo.
0 jednoj krivoj i vornovatoj grani njihao se sad stari Kulin. Ne, nije vie
zabuna kao prije, u onom umarku, kad su ga oplakali i pokopali, a on,
kasnije, bahnuo meu ljude, u svoju porodicu.
1 Rusmila je, zajedno sa djecom, prisustvovala tom posljednjem obredu,
mada nije morala, ali je, valjda, htjela da se uvjeri svojim oima, da ne
ivi u zabludi, da zna na emu ostaje.
Ali, Rusmila nije zaplakala. Drala je u naruju malu Radovilu i neto joj
njeno pjevuila, kao da se Kulin penje na merdevine da dohvati kola.
Ni ostala djeca nisu alila oca - sve im je to sliio na dosadnu,
nezanimljivu igru. A za njih, one su, igre, meu starijima uvijek i bile
dosadne i nezanimljive. Pogotovu to na hrastu nije bilo nikakvog
zanimljivog ploda koji bi vrijedilo krasti, pa je neko od djece u jednom
momentu zavikalo: stari, jesi li lud, ta e gore, slomit e se, nije to
kruka!
Pa, ipak - i kad se sve uzme u obzir, sve to to se deavalo, i kako se
deavalo, a posebno zdravstveno stanje jedne ene koja vie nije bila
sposobna da upravlja svojim postupcima - ne bi se moglo rei da nije
postojao bar jedan razlog da se Rusmila ne rasplae. Ne zato to gubi
mua, oslonac kue, glavu porodice, hranitelja, to gubi, konano,
ovjeka, ne ak ni kao supruga, nego obino ljudsko bie koje nestaje
pred njenim oima, tu, pod hrastom - gotovo da se kae: nigdje - ni
pticama ni ljudima. Ne, nikako iz tih razloga. Nego iz ovog, jednog
jedinog: kako se to obavlja, i ko to obavlja. ene!
Kulina su vjeale ene.
Njega su u smrt ispratile babe. A mogli su puani kurumi.
Ne, nisu mogli, to bi onda bila pjesma, to bi mu bila velika poast, otiao
bi kao mukarina, kao ljudina.
Eto, ni takav ispraaj - kako se obino kae: posljednjih ostataka - nije
Rusmili natjerao suze na oi. ak, onaj ko je cijeli taj ritual posmatrao sa
strane mogao bi zakljuiti da je i ona - koliko god to pokuavala prikriti -
suosjeala vie sa babama koje vjeaju ovjeka, nego sa ovjekom, i to:
svojim, roenim ovjekom, suprugom.
Dodue, ona je na suenju govorila sve suprotno od onog to je Kulin
izjavljivao ili elio da bude izjavljeno, ali to je radila na isti onaj nain
kao i kad se pohotljivo - suprotno svim oekivanjima -podavala
vojskama i probisvijetima koji su srljali preko Sarajevske visoravni.
Da li ju je povukla stihija kad je vidjela da Kulina na gubilite odvode
sve same enske ruke? Je li u tome vidjela in svog iskupljenja za sva
ona pustona orgijanja?
Uostalom, s Rusmilom ili bez nje, zato su to, to pogubljenje, prepustili
suknjama? Jeste, iz rata je izilo malo mukih glava, malo ih je bilo i na
suenju pod hrastom, ali i da ih je je ostalo jedva i onoliko koliko se na
prste moe izbrojati, opet bi ih se nalo tri-etiri za taj posao na stratitu.
Uzrok je, meutim, na drugoj strani.
Kad je konjanik sveano, gromoglasno, kao da iz njega progovara glas
sudbine, obznanio kaznu, i kad je strogo izgovorio:
Smrt, vjeanjem! i ono to je bilo mukih glava, pogledale su preda se,
nie, u zemlju.
Mislei da je to samo trenutak klonua, konjanik je, nagonei konja u
propanj, opet, sveano izgovorio:
Smrt, vjeanjem!
Glave, muke, to su bile klonule, nisu iz tog klonua ustajale, ve su
padale jo dublje, padale su niice, kao da se survavaju u ponor.
Ako je, tog asa, i postojalo muko stvorenje koje je, nakon presude,
ostalo uzgor, ponosno i mrko, onda je to bio samo Kulin But-mir.
Da li je time izazvao gnjev ena, majki, sestara, supruga i keri? Ili se
tad bjelodano potvrivala od davnina znana pria o nadmoi enskog
soja nad mukim? Ili su se, kanjavajui Kulina, osveivale Rusmili?
Bilo kako bilo, tek kad je kucnuo as sudbine nad suprugom ratne kurve,
ene su bile te koje su se prve, i jedine, odazvale pozivu, i pohrlile na
gubilite kao na svadbu, kao na seosko slavlje.
Nakon treeg oglaenja sudbenog stola na hambaru pod visokim
hrastom, i nakon treeg - uzaludnog! - izazova muke odvanosti, ene
su zagrajale odobravanjem.
Hor ena je zavikao, a moglo bi se rei zapjevao:
Na vjeala!
Dajte ga nama u ruke!
Mi emo mu odrijeti kou.
Gomilu kamenja na njega.
Nek visi, glavom prema zemlji.
Sva sramota sa njim nek otee!
Skinuti, pa gola o hrastovo granje!
Za muda, pa oderati kao jarca.
Od svih ovih prijetnji i izljeva bijesa i ogorenja, jedna je (prijetnja) bila
nepotrebna, ona: Dajte ga nama u ruke!
Potpuno nepotrebna, jer je Kulin sam poao na svoj posljednji hod,
mirno, bez ikakve elje da se brani ili da bjei, i nije bilo potrebe da bude
u njihovim rukama; bio je, ve tada, u: Bojim.
Potrebno je bilo jedino da se izvrioci zakona, pravde i istine, dogovore -
jer to nigdje nije bilo precizirano - osim u njihovim
ogorenjima kako da objese Kulina: naga ili obuena, ili umotana u
bijelu plahtu, za vrat ili za spolovilo, s glavom prema zemlji ili prema
nebu?
Umjesto dogovora, nastala je prepirka:
Glavu gore, noge dolje?
Zato bismo ga onda vjeali?
Noge gore, a glavu u nebo?
Poletjee! Pobjei.
Glavu gore ...
Prema nebu?
I za glavu i za noge!
I, neka se stalno njie.
Mrtvi se mogu i probudit.
Pa, nestat!
Pa ti, kao vampiri, doi u kuu. -1 onda e on objesiti tebe!
Ne! Najprije e ti popiti mozak.
Ili ti zapaliti kuu!
Pa onda ti pjevaj.
Zna kako je, kad ustane mrtvac!
Kukala jadna, kako ne bih znala. Ta, nije se to jedanput desilo.
E, e, vidi ta nam se moe desit.
Objesit pa vezat za drvo!
Vezat!
To je jedino pametno.
1 mrtvaca treba vezat. Ko zna to se u njemu moe probudit.
Vezat!
To je bila posljednja odluka na zboru i dogovoru razjarenog enskog
svijeta. I, to je odobreno krgutom zuba i lupanjem nogu.
Gurnule su Kulina, pritjerale su Kulina Butmira tik uz samo drvo.
Naredile su mu da stane mirno.
Stao je.
Sasluavale su ga.
Uz svako pitanje slijedio je i udarac: rukom, nogom, srpom, bilo im, to
god im se nalo pri ruci. Pljuvanje i ne raunamo.
Kad si roen?
Nizato.
Mi pitamo: kad si roen?
Ja sam odgovorio.
Koliko ima godina?
Vie nego to mi je trebalo.
Koliko ima djece?
Jedno.
ija su ostala?
Moja.
A ko ih je napravio?
Narod.
Lae.
Ljudi.
Opet lae.
Nisu valjda ene?
Vojska. Tua vojska.
Nisam sluio vojsku.
Nisi sluio vojsku. Da, ali sluio si vojsci: Nijemcima, Talijanima,
erkezima, Bugarima.
Proturao sam se kako sam znao.
Poturao si im enu. Svoju enu.
To kau ene!
To je rekao sud.
Taman kad ga htjedoe popeti da primi omu, jedna od ena istupi:
Imam ja jo jedno pitanje.
to je? - pitale su.
Neka nam oda tajnu.
Koju?
Najveu.
Kako se zove?
Ne, nego, najveu tajnu: gdje je zakopao novac?
Kulin Butmir, zvani Vukas, smogao je jo toliko snage da se zaudi:
Koji novac?
Ratni dobitnik zna gdje je sakrio novac.
Pitajte ratnog dobitnika, ja ne znam. ene su zaciktale:
Ruga nam se.
Ima na to pravo.
To mu je posljednja elja. Kulinu se lice svezalo u vor:
Nije to moja posljednja elja.
Da koja je?
Da se najedem. ene su se zacerekale:
Zna ratni dobitnik to valja, i to mu treba.
Pa dobro: da ga nahranimo.
Jednom, za sva vremena.
Nek crkne jedui.
Jedna grupa se poizmakla, uurila se, i neto se, apatom, dogovarala,
da bi, na kraju, zakljuila:
Na to ima pravo. Nek se najede, nesretnik.
Mi smo poten svijet.
Mi hranimo i mrtve, odmah poslije pogreba. Moemo i osuenike.
Nahranimo ovjeka!
Opet se izdvojila grupica ena, kesila se, cerekala. Lica su im se
presijavala od zluradosti. Kulin je razmiljao drugaije: prvi put za ovih
etiri-pet ratnih godina osjetie to znai sitost. Najesti se, pa: umrijeti.
Vrijedne enske, starake, bablje ruke hitro su, unaokolo, prikupile
busenje suhe trave i osuene crne zemlje, i, polagano, sveanim hodom i
sveanim kretnjama prinijele hranu osuenikim ustima.
Diui glavu gore, prema visinama, Kulin Butmir nije ni obraao panju
na to to mu donose. im je zagrizao, prelomio se u pasu, zakaljao,
zahripao, i - otpljunuo.
Gadi se zemlje! - zaciale su babe.
Svoje roene zemlje.
Zemlje koja ga othranila.
Kulin je pljuvao na sve strane oko sebe, ali u tome nije bilo nimalo
njegove svjesne elje, ili potrebe da tako postupi. Organizam se - koliko
je mogao - sam branio. Poslije kalja i pljuvake, iz njegovih usta
izbijala je crvenkasta pjena.
Babe su se razjarile.
Dograbile su ovjeka pod vjealima, skolile ga sa svih strana, i pitale ga
kao bolesno, zlohranjeno dijete. vrsto su ga stezale svojim nemonim,
kotunjavim, starakim rukama.
Na silu su mu pomicale usne, na silu su mu otvarale usta, na silu su mu
razvaljivale eljusti i gurale u utrobu: rahlu zemlju, kamenje i travu.
Kako se osuenik poeo daviti i guiti od zemljutine, travutine i sitnih
kamentina, vjete i vrijedne enske ruke, uz pomo svojih pametnih
glava, i jo pametnijih glavetina, i jo i jo pametnijih glavica, pourile
su, i pobrinule se da ga to prije popnu na vjeala, da im se ne desi peh,
da im se ovaj sveti in ne izjalovi, pa da ratni dobitnik umre na zemlji,
prije nego i dodirne omu, prije nego to mu trik zaustavi slobodan hod
krvi vratnim ilama.
Objesile su ga, tako, presitog, a gladnog.
Tek to se pod krivim hrastovim deblom zanjihalo razdrto tijelo -
nemone, starake noge kao da su dobile krila: zaigrale su nijemo kolo.
Ni zemlji nije bilo lako: kad udaraju o tlo starake noge, s njima,
istodobno, udara i sav onaj jad i oaj koji im je ivot udahnuo.
Osvetniki, krvniki, tuklo je po gluhoj zemlji veselo starako kolo.
Veselje na sve strane, a glasa niotkud. Poskakuju starake, bablje noge,
savijaju se u pasu lomne kosti, pa ako se ipak, bar i u emu, naruava
ova, iskonska, tiina i utnja, ovaj sveani pozdrav jednoj smrti, onda je
to samo kripa - povremena, ali neugodna po umu -kripa dotrajalih
zglobova u koljenima, u ramenima, u kukovima.
Ali, babe i ne pomiljaju na umor, na predaju. Tiho, tihano vija se na
blagom planinskom povjetarcu izdueno tijelo o granama hrasta koji su
saegle munje, a udari i topoti enskih stopala uvjeravaju zemlju - i to,
ko zna: po koji put da snaga i silina ivota ne poiva ni u olujama, ni u
poarima, ni u ratovima, ni u vojskama. Nego negdje na drugoj strani.
Gdje - vrag zna, ako na to pitanje najbolje ne odgovaraju i jeke, i
lomljavina, i gruhanje o zemlju ovih iznemoglih starakih, potkislih,
otpalih, krljavih, krastavih babljih tabana.
Jedna sitna, krljava ali okretna i ivahna baba pokuala je oskr-naviti
Kulinovo tijelo: srpom je parala odjeu, komad po komad, i bila se
domogla spolovila, i zapjevala na sav glas - im ga se dotakla.
Meutim, odmah su joj ostale zavezale usta, i ugurale je u kolo, koje se
kidalo, lomilo, krivilo, pomjeralo, rastezalo kao crijevo - ali: trajalo,
odolijevalo.
Konano u kolo se uhvatila i Rusmila.
Ona je svojom hitrinom, svojom lakoom i svojim ludostima unijela u
kolo svjeinu i gipkost: reklo bi se da joj tabani nisu ni dodirivali zemlju.
Tek sa prvim sumrakom, doao je i prvi umor. Jeste, babe su poele
padati kao snoplje. I padale su i dahtale. I crkavale. Ali se brzo i
okrepljivale. I skakale na noge. Ponovo. Kao da se tek sad raaju.
Kolo oko debla, na kome visi mrtav ovjek, ratni dobitnik Kulin Butmir,
bilo je njihova ivotna pjesma.
To estoko, ubitano iscrpljujue, nijemo kolo. Od koga se zemlja
prolamala, a koje su, sve do jedne, vodile i igrale sve same babe.
Uprkos svemu stoje dosad preturila preko svojih slabanih lea, Rusmila
se tek sad suoavala sa ivotom.
to su djeca, Jovan, Muhamed, Nikica, Jaho i Radovila, postajala vea, i
glad njihovih utroba postajala je vea. Trebalo je prehranjivati estora
usta!
Sa est strana - est gladi, a jedne ruke. I to: enske, ruke.
Mada se tijelom raskrupnjavala i, u pravom smislu, razrastala -Radovila
je s mukom stajala na noge, a jo munije sricala rijei. A najgore je bilo
to se u djeteta osjeao veliki, uzaludni, oajniki napor da to uini.
Svaka izgovorena rije - kaem: izgovorena, ali to nije tako kotala ju je
nadimanja, crvenila, suza.
Oi se raire, obrazi nadmu, grudi zacie, a od rijei ispadne - i to jedva -
njena smijena slika i prilika. Obeshrabrena, Radovila onda, poslije
tolikih pokuaja, zauti, i samo gleda, gleda zuri u neko mrtvilo iz kojeg
se ne da dozvati.
Slino se deavalo i sa njenim pokuajima da se osovi na noge. Svoje
noge.
Rusmila je, nosei dijete u naruju, odlazila, zaobilazno, juno od
Sarajeva, pa se opet zaobilazno i vraala, izbjegavajui grad, uvjerena da
e samo u malim ljudskim nastambama i naseljima, gdje i najsitniji
dogaaj pada u oi, i gdje svako o svakome - s dobrim ili ravim
namjerama - vodi rauna, naii na puno razumijevanje.
Nije vie bilo razloga da na Sarajevskoj visoravni bilo kome povjerava
svoje tegobe i svoje nesree, pa se, tako, po vie dana otiskivala u lutanja
i potragu za lijekom, i keri i sebi.
Odlazila je kod baba, kod vraara, kod pustinjaka, kod seoskih vjetica,
pokazivala svoje dijete, i, zajedniki, sa tim, ponekad zabrinutim i
dobrodunim, a ponekad i pakosnim i tue nesree eljnim svijetom,
viala bolesti male Radovile.
Pobogu, eno! - prekorila ju je jedna od tih ljekarua. - Kako e ti dijete
progovoriti kad to ne zna ni ti!
Kako ne znam?
Odakle ja znam: kako ne zna? Nemoj mene pitati.
Jadna babo, vidi da govorim.
Govori?
Zar me ne uje?
Zar me ne uje?
E, e, zar ti mene ne uje?
Hajd, noste vrag, luda babo!
Izgleda da sam kod vraga i dola! - promrmljala je Rusmila.
Dola si kod prave likarice, ali ti, jerbo, istinu da ti reem, ko pametan
ovik ludom oviku, ti ne zna govorit.
Jadna eno, hoe li da govorim glasnije?
asnije?
Glasnije?
Dosta je glasa, al nema spasa!
Nema mi ga odavno.
A gdje ti je nestao? Jadan ovjek.
Ne govorim o ovjeku.
Ti govori, a ja hou da razgovaramo. Hou da razgovaramo. Ja samo
tako lijeim. A ti me ne slua.
Sluam te, due mi.
E, onda uj dobro. Ima li duu?
ta ja znam: imam li.
A ko e onda znat?
Znae vrag! A ko drugi?
E, e, vrag je doo po svoje.
Jesi li ti bila duna?
Kome?
Ikome?
Nisam.
Pa, to je onda vrag doao po svoje?
Ne treba mu propusnica! Lako mu je doi.
Lako je i tebi izlijeit' dijete.
Rusmila je uzdahnula i jedva se uzdrala da ne brine u pla:
Po drugi bih se put rodila.
Ima li svete vode?
Gdje u nai svete vode?
Na izvoru. Svaki je izvor sveta voda. A izvora je puna uma ... Porani
prije zore, umij sebe, okreni se prema nebu, pa onda umivaj dijete, cijelo
tijelo, sve dok se ne zarumeni, pa e vidit: i progovorit e i prohodat e.
To ti ja kaem.
Ali, ena koju je na ovaj put tjerala velika nevolja - nije znala da se
zaustavi niti da poslua savjet i preporuke jedne likarice, nego je ila kao
od nemila do nedraga, tako da bi joj se sve pomijealo u glavi, pa nije
znala kome da povjeruje! to bi jedna preporuila, to bi joj druga
opovrgavala. Onamo to bi joj jedna savjetovala, druga bi se
podsmjehivala, i tako se stvaralo vrzino kolo iz koga Rusmila nije znala
izii.
Kako ti je ime djetetu? - i to ju je pitala neka ena.
Radovila!
Radovila? To je u redu. Jo samo korak, i sve je u redu. Rusmila je
zakoraila.
Kud si pola? - udila se ena.
Rekla si: korak!
Da, da: korak, ali kakav? Rusmila je onda muki zakoraila. ena se na
to nasmijala:
Ostavi korak, misli na dijete. Rusmila je priljubila Radovilu uz obraze.
Opet se ena zaudila:
Razabire li ti ta govorim? Rusmila je stajala zbunjena.
Promijeni ime djetetu!
Kako?
Ime joj je Radovila?
Tako je zovemo.
Neka povileni!
Vila?
Rusmila je odutjela, i zatajila - ko zna iz kojih razloga, a najprije,
vjerovatno, iz straha da je ona ve tako zove. I da joj ve dugo tepa: Vila,
Vila ...
Vila! - objasnila je starica. - Ali, ako se ikad prevari, pa je zovne
drugim imenom, od ozdravljenja nee biti nita.
Tumarajui po selima u okolici Sarajeva, tragajui za iscjeljenjem koje
e -vjerovala je nai u ljekovitim travama i ljekovitim vodama, Rusmila
je poela, polako, zaboravljati na svoj dom. Ne samo zato to u njemu
vie nije bilo odrasle muke glave, nego jo vie to je ig sramote ostao
neizbrisiv: ratni dobitnik, ratna kurva! Sve to ima - a tu se u prvom redu
misli na djecu - stekla je, dobila, zasluila u ratu. I to: na najsramotniji
nain.
Kad bi se, poslije dugog izbivanja, vraala na Sarajevsku visoravan, i
kad bi je ugledali kako ide na elu kolone od petero-estero djece, ni
najobazriviji nisu mogli da se suzdre od uvreda i podsmje-hivanja:
Eto ratne prethodnice.
Sklanjajte se, eto neke vojske.
Na elu kolone: ena! Komandant!
Vojska, kradom, ulazi u selo!
Dolazi kaznena ekspedicija.
Kud ovi prou ni trava vie nee rasti!
Najdrskiji, meutim, bivao je seoski telal koji bi - ba u momentu kad
ena sa djecom ulazi u selo - izvikivao na sav glas, pravei se to je
mogue slubenijim i ozbiljnijim:
Narode, snago moja, i stoko dravna! narode, ne spavaj, nego digni glave
i otvori oi, tua vojska je navalila na nas. Poklae nas na spavanju.
Narode, svojski i dravski, ustaj na noge i brani se. Narode, kukala ti
strina, a zakuka e ti i aa, ako ne skoi ko jedan ...
Rusmila nije mogla ni naprijed ni nazad. Skamenjena, gledala je samo
odakle e je poeti gaati drvljem i kamenjem. to bi bilo najmanje od
svega onog to joj se moe desiti.
Kao izmeu dva naleta oluje, ugrabila bi trenutak, i, u strahu, zajedno s
djecom, utrala u kuu.
Kako bi ulazili, tako bi padali, slagali se na hrpu, i plakali.
Po cijelu bi no jeali i plakali, u gomili, u horu.
Glad bi dolazila kasnije.
Na prvo buenje, na prvo ustajanje iz plaa, bila je, i dolazila, samo
jedna misao: lijek. Kako pronai taj lijek?
Ali, istodobno, i: kako izii iz kue? - Jovice, proviri: ima li koga?
Dijete bi pomolilo glavu, i, poneseno strahom, prije bi se vratilo nego to
bi otilo da pogleda.
Pogledaj i ti, Muhamede!
I to bi se dijete brzo vratilo iz izvianja.
Pa, kad bi se, koliko-toliko, uvjerili da ih niko nee saekati i umlatiti na
kunjem pragu, izvukli bi se, kao da izlaze u mrklu no, sa oima
naduvenim od straha.
Gdje traiti lijeka?
Na kojoj strani svijeta, i kako vjerovati da joj neko, umjesto lijeka, nee,
namjerno, podvaliti otrov?
Treba ii to dalje od susjeda, od onih koji je poznaju, to dalje od
Sarajevske visoravni. Opet su u koloni, ena sa ve odraslim djetetom u
naruju. Kreu se teko, sporo, oprezno. Ali - ni to im ne pomae da
izbjegnu zasjede, koje ih ekaju nakraj sela, iza nekog drveta, na zavoju
puta, svuda gdje se ljudska zluradost i mrnja moe pritajiti.
Eto, taman kad su pomislili da su izbjegli klopku, udarili su ih, u lea,
glasovi, poput noeva:
Jarabi, udna vakta i zemana.
Jes, vala!
Istjerasmo Nijemce iz zemlje.
Jakako!
Ali: ne istjerasmo iz - ene.
Jes, na moju duu.
Bezbeli, tako je: istjerasmo iz zemlje, ali ne istjerasmo iz ene.
ensko je za sto vragova! I sto repova.
Bilo i ostalo.
A zato je s Nijemcima? -1 Talijanima?
De, hajde to pogodi.
Neka joj pogode oni.
Pogodili su joj! Ba meu noge. Tu su se svi zagrcnuli od smijeha.
Pogodili su joj. Tamo gdje treba. -1 to: zna koliko?
Sedam puta.
Ba pravo u sredinu.
U sred srijede!
A koliko su puta promaili?
Koliko i ti, budalo boja.
Jarabi, jarabi, udna pitanja: nema muka koje ne promai.
Jedan pogodak - sto promaaja. -1 jopet se isplati.
Jata, nego isplati.
Ako ti upali, pa ispali?
Njoj ti ispali, ne meni.
Ispalio joj je vabo. Sva je izreetana. Drugi put, opet, deavala su se jo
gora ponienja i uvrede.
Kada bi majka zovnula sina:
O Jovane! vraao bi joj se odjek:
O Johane, o Johane!
Pa, ma koliko se trudila da izbjegava i ui i oi svojih susjeda, ne bi
prolo dugo vremena do sljedeeg nagrivanja i pljuvanja. Koliko god da
se uvala, ipak se moralo desiti da kae negdje na putu, na kunjem
pragu, na prozoru, ono to i kae ljudsko bie jedno drugom, pogotovu
ako su srodnici. Bilo da pomiluje svoje dijete, bilo da ga opomene da ne
ini nestaluke, da ga zovne na sav glas ako se udalji od kue, ili ma ta
da mu prozbori! Uvijek isto: onaj glas ljudske brige ili njenosti, a njeni
susjedi njoj himbu i klevetu.
Pouri, Muhamede! - kazala bi.
Pouri, Musolini! - odjekivalo je sa druge strane. - Poteci, Talijaniu!
Djeca su se, u poetku, na to smijala, jer im je sve sliilo na igru i
dopadljivu zavrzlamu, a majka je - svjesna do kraja tih kleveta i
podmetanja - padala u muk, te bi se - koliko je god bilo mogue
-suzdravala da, poimenice, oslovljava svoje sinove.
Govorila je: ti, ili oni, ili vi, ili on.
A kad je htjela, imenom, narediti svima da odu, da dou ili da, svi, neto
urade, kazala bi:
Ti i ti, on i on.
Djecu je i to, ta materina muka, jo vie zabavljala. Zapitkivala su se i
zadirkivala meu sobno.
Idemo li svi?
Ne idemo svi, nego ti i ti, on i on.
Ti i ti, on i on - ko je onda konj?
On i on, ti i ti - to su etiri.
On i ti, ti i on - sad se pita: ko je konj?
On i ja - to su dva, i jo ti - to su tri, jo i ti...
... jo i ti - to su etiri.
On, i on, i on, i on - niko nije konj.
Ti, i ti, i ti, i ti - to smo, braa, mi!
Ali, Rusmila nije pridavala nikakvog znaenja djejim pitalicama i
brojanicama.
Zagledana u onaj daleki dan - u dan koji, usprkos svemu, mora doi - kad
e pronai lijek, i kad e njena Vila, konano, stati na svoje vlastite noge,
kad vie nee optereivati ionako krhke ruke svoje majke, kad e jasno i
razgovijetno progovoriti, smijati se, pjevati i brbljati radosno i radoznalo
kao i njene vrnjakinje, ena je -svjesna da vodi kolonu u neizvjesnost a
za koju odgovara i pred nebom i pred zemljom smiljala: kako proivjeti
no? I ta joj je bolje: zanoiti u nepoznatom selu, gdje opet neko u
njenoj djeci moe prepoznati Johana i Musolinija, ili se, na prvom
zastanku, oboriti pored puta, i zaspati?
I napiti se sna!
Kao ledene izvorske vode. Ta, to je bar nita ne staje.
Uokolo su se vijali orlovi, i obruivali se nedaleko, iza jednog gaja
borove ume. Oni su tragali za leinama, Rusmilina eta za iscjeljenjem.
Svako je iao svojim putem.
Tek to je skrenula sa glavnog pravca, Rusmila je pala na zemlju, kao u
kolijevku. Zaspala je to bi dlanom o dlan udario.
Rusmila je, i sama, zemljom postajala.
Nju zemlja sebi, ona svoju Vilu - i tu je, u tom spletu, bio kraj.
Duboki san. San ili potpuni povratak svom ishoditu.
Muhamed, Jovan, Nikica i Jaho - nisu bili etiri strae oko njih. Nosila ih
je radoznalost, i uenje.
Privukli su ih orlovi, to tretanje unaokolo. Cika, slijetanja, i ponovni
uspon u nebo. Upirali su poglede as gore, prema oblacima, as tamo, iza
gaja, na orlovsko sletite.
Djeca, moda, nisu ni morala znati zato te mrke ptice hrle u oblake, ta
ih gore zove? Moda su u svojim malim mozgovima stvarala sto i jednu
predstavu o tome ta je to to ih tjera u visine, i moda je jedna od tih
pretpostavki i bila tana, ali - sigurno im nikakva matovitost nije bila
dovoljna da zakljue da te sure ptice iz nebeskih bezdana padaju pravo
na leine i crkotine.
Hrabro - kakvi mogu biti samo naivni i bezazleni - sjurili su se prema
orlovskom logoru, na orlovsko sletite.
Ugledali su orlove na gomili. Prva pomisao: i meu pticama izbijaju
kavge. Orlovi su se guvali, lepetali krilima, polijetali pravo uvis, i otro
se stropotavali. Leina - ta kost o koju su se otimali, pretvorila se u
brlog: izrovana zemlja i crn kostur - konjska rebra i konjska lubanja.
Daje sad tu onaj govornik stoje sudio Kulinu i njegovoj obitelji, imao bi
jo jedan primjer vie kako se postaje ratni dobitnik. Jer, ta leina koju su
orlovi spopali, ta ivotinja koja je do maloas mirno koraala ili tumarala
ovim proplancima, mora da je zaostala iza neke od onih silnih vojski
koje su u toku rata projurile Sarajevskom visoravni. A moda je i naa, tu
iz naih tala, sa naih livada, a tue je vojske sasjekle i oborile pored
puta.
Sad, svejedno.
Orlovi za to nikog ne pitaju. Gozba traje. ak i onda kad vie nije ostalo
nita doli crne kosti. A sinovi objeenog Kulina Butmira i u san zapale
Rusmile motre to irokim, zauenim oima: rado bi priali sa tim
pticama, rado bi se sa njima udruili.
Jahiel je bio najradoznaliji:
Hajdemo ih jahati!
Orlove? - pitao je Jovo.
Treba ih osedlati - kazao je Muhamed.
Mene je strah! - drhtao je Nikica.
Jahau na krilima! - odgovorio je Jahiel.
A ko e ti drati krila?
Kako e spavati?
Ko e ti donositi vode?
Padae kia! - pomislio je Jaho.
Orlu e pokisnuti krila.
Paete oba na zemlju.
I tad e biti lom.
Uhvatiu se za drugog orla. Muhamed, Jovo i Nikica su mu se smijali.
Ali, Jahiel se sve vie pribliavao gomili orlova. Brau je obuzimala
zebnja. Odvraali su ga. Jahiel ih vie nije uo. Kad se ve jednom
odvaio da uzjae orla, nije se dao zbuniti: sad je bio nadohvat ruke do
lepeta snanih ptijih krila. Sve novi i novi orlovi, to su slijetali iz neba,
nisu vie padali po leini - nju su, ako je ita od nje jo i ostalo, prekrili
oni prethodni, oni to su bili bri. Posljednjima nisu - na ovoj umskoj
gozbi - ostale ni kosti. Svojim gladnim kandama, zinulim na plijen,
trgali su krila svoje leinarske sabrae. Do crkotine su bila tri sloja
orlovskih glava, tri sloja orlovskih kandi. A i glad je bila orlovska.
Jahiel je pruao ruke kao da e hranom namamiti ptice. Ali Jahielovi
dlanovi su bili prazni, a ptiji vid odve - otar.
Od prevare nije bilo nita.
Jahiel se i dalje pribliavao i pokazivao svoje ruke. Brai je za-stajao
dah.
Orlovi su erupali - ne vie crkotinu do koje su samo rijetki stigli, nego
jedni druge, ili bilo ta i bilo koga na njihovom dohvatu.
Jahiel je nudio svoje krhke ruke. Da li je to bio znak elje za
prijateljstvom, za drugovanjem ili isprika za siromatvo? Jer, Jahiel je
htio u oblake, zajedno sa orlom, a zauzvrat mu nije imao to ponuditi.
Leinarska se gungula poela osipati. Rasprivati.
Najprije je gomila poela gubiti visinu, pa onaj lijepi, pravilni oblik
kupe, i oko gomile, po strani, iz asa u as, umorni i iznemogli,
odustajali su od trke za hranom, naprazno se lickali i nervozno sklapali
svojim gladnim kljunovima.
Toranj orlova, koji je bila sazdala neutaiva glad i nesmiljena borba da se
doe do zalogaja mesa od krepale ivotinje, sad kao da se uruio u sebe,
kao da je pao pljotimice, i prosuo svoju grau, svoje opeke - tjelesine
mrkih ptiurina.
Razmetnuta gomila i neutaena glad pretvarale su se u ostrvlje-nost.
Ptice su se zalijetale i u prazno. Ozlojeene, prevarene.
Jahiel je uporno nudio svoje prijateljstvo: pruao je prazne ruke i
dozivao ih - punim glasom. elio je savez.
Gladna i obnevidjela od bijesa, jedna ptica se ustremila na Ja-hiela. Nije
se uplaio, ni uzmakao - zakoraio joj je u susret. Tu ga je i nestalo, u
zagrljaju.
Braa su se poradovala. Orao je zakliktao.
Prije nego e se sa orluinom vinuti u nebo, Jahiel je jednom rukom
mahao Jovanu, Muhamedu i Nikici. Oni su mu otpozdravljali, viui:
Brzo se vrati. - Mama nas eka!
Nemoj dugo jahati.
Dri se dobro, za krila!
A da se Jahielova ruka klatila, ve moda pretrgnuta u ramenu, i da je to
bio njen nemoni oprotaj - to im nije padalo na pamet.
Dotrali su, ozareni, i naivni. Da objave udo. Razdragani djeji glasovi
budili su enu koja je potonula u utrobu zemlje.
Koja je poivala u utrobi svoje pramajke. A umorno sunce tiho je
pjevuilo.
Sunce je naginjalo zapadu. Od istoka udarao je vjetar.
ena se s mukom odvajala od zemlje.
Tamo iza zelenog gaja, klepetala su krila gladnih orluina. Onaj to je
napravio parabolu, to se vinuo pod oblake sa Jahielom, davno se
obruio iza onog visokog stijenja.
ena je trljala oi: ruke su joj sliile na suhe grane to rastu iz zemlje.
Sinovi su agorili, nestrpljivi u elji da to prije objave podvig svog
brata.
ena je stajala na noge, a boni, istoni vjetar udarao je sve jae: nema
snage da mu odoli. Gore je, iznad njihovih glava, kruila lei-narska
ptiurina. Vjetar joj nije mogao nita. Moda tek toliko: da joj hladi
gladnu utrobu.
Ne diui ruku sa oiju, ena je - po obiaju - postrojavala sinove, i
prebrojavala ih:
Hamice, Jovice, Jaho, Nikice ...
Umjesto odzivima, zasuli su je sitnim djejim smijehom. Rusmila
Butmir se ljutnula.
Zalazak sunca, istoni vjetar, a ona sama, i to: na golom putu. Ponovo je
postrojavala, i prozivala, sinove. Jahiel se nije odazvao.
Gdje je Jaho? - pitala je hladno i mirno, ne slutei ta se moglo zbiti.
Uzjahao je orla!
Otiao je u oblake!
Sutra e se vratiti!
ena je na to zagrmjela, u elji da presijee svaki djeji ne-staluk:
Gdje mi je dijete ... gdje je Jaho? Sinovi su odgovorili isto to i prije.
Rusmila Butmir nita nije shvatala.
Onda su sinovi poveli majku do orlovskog brloga na kome se cerila hrpa
polomljenih kostiju. Poneki se leinar jo uvijek tu motao. Kosti
oglodane i bijele kao da su ih kie saprale.
iji je bio konj kome su pripadale te snane kosti koje ni orlovi nisu
mogli dokrajiti? Sinovi su uporno tvrdili daje njihov brat uzjahao orla.
I, ta su objanjavali vie pokretom, pogledom, rukama, nego rijeima.
Rusmila Butmir je bila na domaku istine.
Ma koliko da u to nije htjela vjerovati, morala je znati sve to se u toj
situaciji moe znati, i oekivati.
Meutim, zaplakala nije.
Prepustivi sinovima da misle ba tako kako misle, kako je jedan djeak
uzjahao orla i kako e se, moda, ve sutra vratiti, Rusmila Butmir je, u
zalazak sunca, okrenula nazad, prema Sarajevskoj visoravni, bez Jahiela,
bez lijeka za nedae i patnje svoje Vile.
Sve do napomol Sarajevske visoravni ili su tiho, nijemo.
Moda je i to, taj hod u muku i tiini, bilo dovoljno da se na skroman
nain oproste od Jahiela.
Kao i ranije, i ovog puta ulazak u selo, u svoj vlastiti dom, bio je onaj
najmuniji korak. Puni zebnje i iekivanja, pribliavali su se kui
gotovo i ne dotiui zemlju.
Jovica je iao naprijed.
Johane! O Johane! - doekao ih je povik.
Udri po Nijemcu, ne ali!
Pucaj, niko te nee pitati.
Navali na ratnu kopilad.
U logor Nijemce, pa na vjeala!
Uzmakli su, svi, osim Jovice koji je nehajno iao, kao da ga se nita ne
tie.
ena je zapomagala:
Jovice, bolan! Jovice!
Odgovor joj je stigao istog asa, ali - od onih koje nije zvala, kojima se
nije obraala:
Naprijed, Johane!
Gazi, Johane!
Bravo, vabo.
Koraaj, koraaj ...
... kurvin sine!
Prii, da ti razbijemo tintaru!
Ha Johane, kopilane ...
Najednom, psovke su prestale. Tiina je potrajala samo trenutak.
Zatim su odjeknula tri-etiri pucnja. I dijete se sruilo. ena je uzalud
zvala:
O Jovice, o Jovice ... uje li me? O Jovice. Jovica je, meutim, nije uo,
niti e je vie ikad uti.
estoko je udario boni, istoni vjetar, i brisao preko Sarajevske
visoravni. Sunce je, ve davno, potonulo s onu drugu stranu zemaljske
kugle.
Oni to su pucali, nisu se vie oglasivali ni uvredama ni pucnjima.
Nestali su kao da ih nigdje nije ni bilo, kao da su nianili iz zemlje, iz
ponora.
Bez plaa, majka je stajala nagnuta, nad jo jednim oprotajem.
Mnogo kasnije, u dubokoj noi, iao je selom telal i udarao u bubanj:
ujte i poujte, ali nikom ne kazujte ... ujte i poujte, ali nikom ne
kazujte! I posljednji Nijemac je pao. I posljednji Nijemac na Balkanu
mortus. Mortus! Fajront, bezbeli fajront!
65
9.
Gubei mua, Rusmila Butmir je, istodobno, gubila i mo zdravog
rasuivanja, pa i vie od toga: u nekim momentima - kao to je bio
vjeanje - i sama je, svejedno iz kojih razloga sudjelovala u pojedinim
dogaajima koji su direktno bili upereni protiv njenog ivota i opstanka.
Kad je poela gubiti sinove, pamet joj se razbistravala. To pro-svjetljenje
se ogledalo i u injenici da ni za Jahom ni za Jovicom suzu nije pustila.
Kao da nije vjerovala u te gubitke.
Stanjivala se, suila, ovrnjavala: kremen, vatra. Da li je mogue da su
joj te smrti povratile duevno zdravlje? Ilije bila dola do zida, pa se, po
svim pravilima koja u ovakvim prilikama vae, odbila.
Nazad! U ivot.
Oko nje se okree svijet naopako, a ona, irom otvorenih oiju, gleda
kako smrti zavaljuju njen kuni prag.
Zato u prvom planu nije vie bio lijek za malu Radovilu. Neka se desi i
najgore da nikad ne ozdravi, ali - makar e uvijek imati toplinu njenog
zagrljaja. Moda e zacjeljenje, jednog dana, doi samo od sebe.
Na Sarajevskoj visoravni ipak za nju vie nije bilo ivota. U najtie doba
noi iskrala se, kao da je lopov, i neujno, sa zebnjom, napustila svoju
kuu.
Sa zaveljajima i ostatkom svoje djece, sputala se prema Sarajevu.
Ispred Buloga sustigla je kolonu Roma; prihvatili su joj djecu, stavili ih
na konje i tako joj olakali put u grad, u neizvjesnost.
Dok je kaldrmom odjekivao zveket orme i topot kopita, sitnih, krljavih,
neuhranjenih, boletinama pritisnutih kljusadi, na misao joj doe onaj
govornik ispod kruke.
Ko je bio taj konjanik?
Da li e se vie ikad sa njim suoiti? iji je on bio ovjek? I ije
poslanje? Otkuda je doao? I - zata su ga svi onako zamaijano sluali?
Onaj konjanik ...?
Stari Rom je, puei na ogromnu lulu, jahao na kljusetu koje se pod njim
uvijalo do zemlje. Prosto: kljuse je hripalo, stenjalo.
kripala su i plua konjanikova.
Domaine, sipljivo ti je konje - rekla je Rusmila.
Sipljivo? Oho-ho ...
Posre ... sruie se.
Ne posre od juer!
ao mi je ivotinje.
A nije ti ao mog ivota?
Ti si konjanik!
Konjuar?
Konjanik!
avo na vragu.
ovjek na konju?
1 gore od toga. Nekad bih se i promijenio.
Promijenio ...
... s konjem! Nosio bih ja njega. Znao bih bar zato ...
... putuje?
... zato ivim! I gdje u crknuti.
Sramota je pasti s konja?
U nedoba ... kad godine navale. Godine padaju po ovjeku, ovjek po
konju, konj - kud e nego na zemlju. To je sramota.
Ali, sad ... sad si ti konjanik! - Rusmili se stalno vraala ta pomisao:
konjanik. Od svih Roma, jedino ju je i privukao ovaj to je sjedio u
sedlu.
Na to ju je mogao podsjeati? Staje izviralo iz nekog kutka njenog
sjeanja? Njenog zapamenja? I, to ba ovdje, pod Bulozima, na putu za
Sarajevo?
Konjanik! - Sad sam ja komad zemlje. Nek samo udari kia ili puhne
sjeverac, od mene ni traga nee ostati.
Ostae zemlja!
Zemlja na zemlji. -1 ti. Putnik.
I kljuse sa mnom. I lula duhana.
Ima li sinova?
Imao sam. I sve ih je avo odnio.
Nestali?
Poenili se i otili. Ne znam ni ja za njih ni oni za mene.
S kim su sad?
Ni s kim. Ovo je tua vojska.
Vojska?
Tua porodica. Ja sam im na teretu.
Ali, i na pomoi.
Slaboj pomoi. Loim vatre. uvam erge. Pazim konje. Nekoliko puta
Rusmila Butmir je primjerala da zapodjene razgovor o svom ivotu, ali
je uvijek odustala.
Pribliavali su se Kozjoj upriji.
Silazili su u gradsku kotlinu, dolje, sve nie, sve tamnije - a, po okolnim
obroncima i vrcima crnogorinog drvea, tek su se poele gasiti
sunane zrake. Gore sunce, jo dan, a dolje, kamo se sputaju, ve
nevidjelica. Jedino odsjaj tanke i prljavoute Miljacke udara u oi i
pothranjuje nadu da kroz ovu, sarajevsku, no, s kraja na kraj, tee
neprekidna nit planinske svjeine.
Ono to je najvanije: nigdje se nije zauo pucanj. A valjda i ovdje, u
ovom gradu, ima ratnih dobitnika i ratne kopiladi?
Izrovanim drumom, kojim ve stoljeima, od istoka na zapad, i sa zapada
na istok, klopou konji i konjanici, vojske i ratnici, a koji niko ne
odrava i ne popravlja, sad se kotrlja sanjiva, razbaruena, gladna i u
sebe zaogrnuta ciganska druina, u kojoj je i Rusmila Butmir nala
utoite.
Meu svima, izdvaja se posijedjela, staraka glava koja se ljulja na
ispalim rebrima oronulog bosanskog konjia.
Na usnama konjanika klati se lula iz koje se pue prljavi oblaci dima.
10.
Prve zalogaje kruha Rusmila je poela zaraivati u porodici Eli-asa
Elezovia, stoje imao kuu, visoku, bijelu i prostranu, u ljiviku, ponad
Miljacke. Samo su dani za vrijeme nesnosne ljetne ege, to naglo
provali u sarajevsku kotlinu, bili prijatni tu, pored tihe, ubo-rave i
otanale rjeice. Ostalo je bilo jad i belaj. Podignuta pri strani, strmo,
nad vodom, u njoj se - i kad je sve izgledalo u najboljem redu - ivjelo
ukoso, na svoju ruku. Kad zapadnu snjegovi a rijeku prekrije tanki led,
sva veza sa svijetom - mada je grad na domaku -ostaje samo prozorsko
okno. Gledati i - ivjeti!
Ona prorijeena crnogorina uma to raste, gore u strani, izmeu
Miljacke i nekadanje pruge za Viegrad, nije mogla biti dovoljna zatita
od vjetrova to bi udarali dolinom rijeke, a put - izrovan i zaputen -
prema Alifakovcu nije nikoga odvodio u Sarajevo, ni otuda dobavljao.
Ali - sve te nedae s poloajem kue Eliasa Elezovia na jednu stranu, a
bolest njegovog sina - na drugu. Od roenja slijep, Sindbad je izrastao u
brdo od ovjeka. Kao stijena: visok: pleat, snaan, i lijep. Pomalo prijek
i prgav u naravi, jednako i sa svojim ukuanima kao i sa komilukom.
Stari Elias je poduzimao sve stoje bilo u granicama njegovih moi da
sina ukroti, da ga urazumi, da mu pomogne da svoj nevid zalijei na taj
nain to e mu izmiljati i prireivati darove i poklone, putovanja,
obeanja - sve ono to je nadmaivalo novane i materijalne prihode
uope jednog srednjestojeeg Sarajlije sa periferije. Sindbad je ustajao
onako kako je i lijegao: bunovan i razmaeno buntovan.
69
Otac je - skruen i tih ovjek - bez rijei podnosio te prohtjeve, te hirove,
ta muenja, i - skrhan svojom vlastitom mukom koju je malo kome
pokazivao - do u sitnice je izvravao svaki sinov zahtjev. Ali - malo-
pomalo, Sindbadovi zahtjevi pretvorie se u prohtjeve; i zapoinjali su
od onog najbezazlenijeg, recimo - da ga otac vodi u etnju, u kafanu, na
fudbalsku utakmicu, pa sve do nemogueg: da mu kupi automobil, da ga
ui voziti, da ide sa njim jedan dan na gradske zabave, a drugi dan na
seoske teferie.
Gotovo gladan kruha i edan vode, u najdoslovnijem smislu te rijei -
Elias se guio u dugovima i u neimatini, ali je svom sinu pokorno i
slijepo izvravao i ispunjavao svaku elju.
Jo kad mu se keri poudae, a stariji sin oeni - protivno oevoj volji - i
ode a da se vie nikad ne javi, kao da je u zemlju propao, Eli-asa je
jednako pritiskala osamljenost, nemo da odrava to malo zemlje i to
nekoliko vonjaka, kao i Sindbadova neuviavnost i ras-pusnost preko
svake mjere.
Rusmila Butmir sa dva sina i bolesnom Vilom nae sebi u toj kui krov
nad glavom, pribjeite bar za neko vrijeme, ali nae i jo jednu nesreu
i natovari je - za male pare - sebi na vrat.
Bilo da je radila po kui sa Eliasovom enom, bilo da je kao vodi
trebalo da se brine o Sindbadu, da slua njegove zamorne prie, njegove
planove o putovanjima, njegova drska dobacivanja, pa nerijetko i tue sa
polupijanim i dokonim svijetom po kafanama, Rusmila je to svoje novo
ognjite i novi kruh koji je jela u tuoj kui -zaista skupo plaala. Tim
prije, to je - jo od poetka - osjeala da bi se Eliasova kua vidno
obradovala kada bi se Rusmila nekako rijeila svog vlastitog tereta, svoje
djece, svojih inae utljivih i stidljivih sinova i fiziki jedva primjetne
Vile.
Jeste, u Eliasovom domu ona je stranac, nije dola preko poznanstva ni
preko preporuka, nije dola ni iz rodbine; sueno joj je da crni, da vue,
da tegli, i - da uti, jer moe biti i gore - ali, ona je s tolikom ljubavlju i
suosjeanjem prionula na posao, sva se posvetila raspoluenom i
raspusnom Sindbadu a svoju djecu prepustila da im bude kako im bude,
da gladuju i da samuju, da lijepu rije oekuju s druge, ne s materine
strane - i: ime joj se sve to vraa?
Osjea se - po onom to ini, po radu i znoju koji izvlai iz sebe
-potpunim robom. A suvina!
ta bi, konano, Elias Elezovi i njegova kua jo htjeli od nje? Da se
odrekne svoje djece, da ih zapusti, zaboravi, preda na uvanje i odgajanje
nekome drugome? Uostalom, moe li neka druga ena, ma za kakve
pare, ma za kakvu ljubav, uzeti na svoja lea jednu sudbinu kakva je
Sindbadova, a da prije toga nije prokuburila ono stoje i Rusmila, i -
onako kao i Rusmila?
Samo s pomislima na svoju Vilu - a ne za plau ili pribjeite -ena je
sate i sate mogla sjediti sa pijanim, razgaljenim i neugodnim Sindbadom
po sarajevskim kafanama. Koliko je aa puklo o njenu glavu! A onda -
osim to je kupila staklo, i osim to je osjeala stid i pogruenje kao da je
sama tome uzrokom - nije davala nikakvog drugog znaka od sebe.
Tako, duboka je ve no, a ona sjedi sa Sindbadom u nekoj natiskanoj i
zadimljenoj kafanini, kakvih je - hvala Bogu - napretek du Miljacke,
od Kozje uprije na vrh Sarajeva do starih rimskih mostova na
Ilidanskoj cesti, i - aica za aicom, dobacivanje za dobacivanjem,
uvreda za uvredom.
Ima li ko da se potue? - ustaje Sindbad, gleda u plafon umjesto u one
koje izaziva, odstoji tako, podugo, pa, kad mu niko ne odgovori, ne sjeda
- nego pada na stolicu, kao da ga neko baca, zakripi zubima, i - zacvili.
Eto, vidite, nikome nije stalo do mene, niko ne odgovara na moj izazov,
ba nita ne znaim! Rusmila ga povlai za ruke, neto mu ape, miluje
ga, i - opet ga moli da odu.
Tu u noiti - iz cvilea Sindbad ustaje zaas preporoen. A kafana mu se
izruguje:
uj lafa!
Pogledaj klipestine.
Sjedi drvo na drvo, pa pij u guzicu, a ne u glavu!
Konobar, molim - izbacite ovu bitangu napolje.
Sarajevo se napunilo protuha i nasilnika.
Kafane i jesu za siledije!
A ne za pedere.
S glavom zadignutom prema nebu, zapravo prema plafonu, Sindbad
skae kao oinut, uvjeren da su ove posljednje rijei, njemu upuene,
odve uvredljive:
ta je, bolan, frajeru? Ponovi to jo jednom! Rusmila Butmir zapomae:
Sindbade, Sindbade! Sjedi lijepo, sjedi, molim te!
Pred Sindbadom prazno, nevidjelica. To ga jo vie podstie na
izazivanje.
ta je, bolan, frajeru! Doi blie da te dobro vidim!
I, prije nego je tu prijetnju dovrio, jo jedna aa je smrskana. ovjek
iza susjednog stola, jezika zavezanog i izgorjelog od pia, ne kae nego
valja jezikom i koluta oima:
te ba freru! teee baaa freeruu?
Onaj drugi to sjedi do njega, neto prisebniji, prevodi i objanjava:
ta je, bolan, frajeru? uje li kako ti to ovjek lijepo kae? Razumije
li?
A onaj to ga treba razumjeti, i to ne prevoenje, ponovo je zakripao
zubima:
t'e b'a fr'eru?
Kasni sati, duboka no, Sindbad kree tijelom, grudima, akama i - udara
na izazivako-izazovne stolove da ih porui, da ih polomi. Rusmila
Butmir padne nie, na pod, na kr polomljenog stakla i baenih
predmeta, pa moli, istodobno, i Sindbada i protiv njega naroguenu
druinu da se pomire, da sjednu za sto, pa makar otuda i pljuvali i
vrijeali do mile volje, samo - da ne pucaju glave, da se ne lome zubi, da
se ne izbijaju oi.
Kud si nadro, cvikerau!
Ako te zviznem po nosu, kupie i naoari i komade nosa po podu!
Stavio naoari ko da je profesor ili doktor. -1 to crne ... Da mu se prije
smrkne!
Taj uvod u kafansku tuu slii na svau i prepirku dva gluhaa, jer niko
niije argumente ne zarezuje: kao to kafana jo ne primjeuje daje
Sindbad slijep, tako ni on nikako da shvati i da uvidi da je i njih, cijelu tu
natreskanu druinu, zahvatilo jedno drugo sljepilo, nimalo podnoljivije
od njegovog.
Kad krene u juri preko stolova - ne na stolove! -jer Sindbad poleti kao
da dobije krila pa nasrne nestedimice, obarajui sve pred sobom, i ljude,
i natoena pia, i konobare, i stolove, i uvara reda, i lustere koji se klate,
sve zanijemi - ali, tu ne bude kraj. Tek: poetak.
Onda se povaljani, ispreturani i licem prema zemlji oboreni, posrnuli
ljudi priberu, stute se nemilice na Sindbada, pa ga, najprije, vrate na
polazni poloaj, a onda izgaze, izubijaju, okrvave, i po licu i po ostalim
dijelovima tijela, ne primjeujui ni tad, od silne alkoholne estine, da je
izgrednik slijep, bez obzira to mu naoari odmah spadnu i to se ukazu
zatvorene one duplje, i - izmode ga, tako da krv udari na sve strane.
I, da im snagu umnogome ne rastoi alkohol - koji je, dodue, dobrano
pripomogao u otpoinjanju ovog loma i rusvaja - ljudi se ne bi znali
zaustaviti.
Rusmila upne sve svoje snage da Sindbada urazumi, pribere, prikuje za
sto za kojim sjedi, ali kad vidi da nee uspjeti - onda trkara iz jednog
kraja krme u drugi, rukama zaklanja oi, staklo prti na sve strane, bjei
od jednog do drugog stola, plae, zapomae, i - obino nastrada gore
nego da je i sama sudjelovala u tui, jer njena enska nespretnost, u
nastojanju da izbjegne udarac, gurne je ba tamo gdje e dobiti - tri.
Pa, kad doe fajront, i pijanevanju i razbojnitvu, u toj zaputenoj
sarajevskoj sabirnici kasnih i, uglavnom, nesretnih gosta i protuha,
Rusmila Butmir brie i isti od krvi Sindbada, a Sindbad nju.
Ali, dok taj posao ena radi vjeto i svojski, kao daje njegovateljica ili
medicinska sestra, Sindbadu to - iz razumljivih razloga - ne ide za
rukom, pa mu polumrtva Rusmila govori i objanjava na kom dijelu
tijela treba da je oisti - to, sve, izaziva polusmijeh, polurop-tanje
ispremlaenih pijanica:
Nije ti matera, pipni je bolje!
Poduhvati dobro, ima za to i uhvatiti.
Na ruke je, glavane, pa ponesi.
Moe je u dep staviti.
Krevet vam i ne treba.
Nala slika priliku!
Tako, tako, lijepo je okupaj pa u krevet. Negdje ispod stola, puzei i
padajui, naizmjenino, javi se i onaj jo iz poetka znani glas:
Vid' fr'era, vid' fr'era t' j' glanca ko ist' kon'dre na stan'ci! A Sindbad
Elezovi niti je istio, niti je glancao: jednostavno -
on je, naslijepo, povlaio svojom ogromnom, jakom rukom po krhkom
Rusmilinom tijelu. Ni tada pijanci nisu zamjeivali njegove prazne one
duplje.
Drei se jedno za drugo - Rusmila za Sindbadovo snano tijelo, a on za
njen vid, po kome se i upravljao, odlaze iz krem zakrene sarajevske
kafane.
Za njima ostaje kreevo a pred njima, i oko njih sad, hladna no,
klizavica, teturanje i uzajamno optuivanje i prebijanje rauna. Put do
Sindbadove kue, na lijevoj strani Miljacke, izmeu Bentbae i Kozje
uprije, i nije tako dalek, ali - po ovoj poledici i estokoj sarajevskoj
zimi, ovoj hladnoi to sipi sa Romanije i Igmana, teko da e je se i u
svanue domoi.
Stari Elias Elezovi bdi u svojoj kui, prebira po sebi, po prolosti, trai
razloge sinovoj sljepoi, trai i naine da prodre do uda, do izljeenja,
ali se na vidiku nita ne javlja.
Pokuava, opet - ni sam ne zna: po koji put - da Sindbada privoli na neki
lak, zabavan, zanimljiv posao, ne toliko iz razloga da mu sin koliko-
toliko privreuje, da bar osigura svoje vlastite izdatke od kafane do
kafane, nego tek da neto radi, da se neim zavarava, da mu lake i bre
prolazi vrijeme - ali, od svega toga ostaje mu ono to i prije: svakidanja,
bolje rei: svakonona prepirka sa sinom. Kao i sad, kad u mrkloj,
zaguljivoj, smogom zasutoj sarajevskoj noi pogledaju kroz prozor: ima
li iotkud Sindbada sa svojim vodiem? Kako ih ova no ne mori i ne
satjera u sklonite?
Pa, sve tako: iz noi u no. A Sindbadu se nije znalo: kad poinje dan, a
kad zavrava no.
Sve to je znao - i sve to mu se znalo - jeste da nesmiljeno nasre na oca
i da od njega zahtijeva sve to god mu padne na pamet. Dodue, ponekad
bi Sindbad stao na prag kue i nikom ne bi dao izii dok mu se ono to je
traio ne obea ili ne donese i preda u ruke kao djetetu igraka, a ve
sutradan bi na to zaboravio, kao da mu nikad nije ni padalo na pamet.
Drugi put, i kad bi mu otac - popustljiv, i nemoan, i ojaen udovoljavao
u njegovim udnim i smijenim naumima, pa mu kupio, nabavio i, uz
blaen osmijeh i rastereenje, predao to to je zahtijevao, Sindbad bi to
samo - utnuo nogom, otpljunuo i mrzovoljno okrenuo glavu. A ako bi i
prihvatio traeni i s mukom pribavljeni poklon, brzo bi mu iziao iz
volje.
Elias Elezovi imao je u ostavi pune sanduke i sepete raznih, uglavnom
nepotrebnih predmeta i igraki koje je - pod prijetnjom i raznim vrstama
ultimatuma - kupovao svom sinu a koje je Sindbad za dan-dva, ili ak i
ne dotakavi ih svojom rukom, bacao kud bilo.
Poslije nekoliko uzastopnih kafanskih tua po raznim sarajevskim
lokalima, pogotovu poslije one u klubu knjievnih radnika i neradnika u
ulici B. Gorjanina br. 99. kad su ga neki nadobudni mladci i piije
premlatili na mrtvo ime, Sindbad je bio uporan i kategorian da se mora
zatititi bolje nego do sada.
ivim ko pravi slijepac. Tue me ko god stigne. Kao niije pseto. Treba
progledati jednom. Elias je, zbunjeno ali ozareno, promrmljao, za sebe:
Progledati? Sindbad je nastavljao:
Hou zatitu!
Jo jednog pratioca?
Kakvog pratioca! - okosio se na oca.
Jo jednog vodia?
Nemam ni jednog.
Eliasu se lice nabralo, spremno da primi suze:
A Rusmila?
Nisam o njoj ni govorio. Treba mi zatita! Boga mu materina, znam i ja
neto! Neu cijelog ivota ... Progledao sam ...
Pri sijevanju tih rijei, podizao je glavu u nebo, i sve jae je zabacivao,
kao da e se popeti u visine, a kad se vraao iz tog nenormalnog
poloaja, iao je u drugu krajnost: prema zemlji, sve dok je licem ne bi
takao.
Hou zatitu! - vikao je na sav glas, i, u toj molbi, u tom traenju, stekli
su se, istodobno, i samilost i surovost.
Rusmila je to primala kao prijekor, i odmah bi ostavljala djecu da se
pojavi na popritu izmeu oca i sina, i da se opravda za nezadovoljstvo i
za nepovjerenje koje joj Sindbad iskazuje. Ve je i pomiljala na koju
stranu da se djene ako je stari Elias izbaci iz kue s obrazloenjem: da ne
izvrava svoje obaveze, da je nesposobna za ivot, da nije u stanju ak ni
toliko - da prati slijepca.
Sindbad je zapomagao:
Oruje! oruje! oruje!
Jedna od tih rijei je odjekivala kao tiha molba za milostinju, druga kao
bezobzirna psovka, a trea kao vojniko nareenje ije se izvrenje niim
nije moglo odloiti.
Kakvo oruje? - Elias je bio svjestan scene koja nastupa, ali je tim
zauenim pitanjem elio dobiti na vremenu.
Evo, ovo! - pokazao je Sindbad na voruge po svojoj glavi.
Oruje? oruje? - aptao je sam sebi u bradu, i zapitkivao sam sebe Elias,
i hitao da sredi misli i pripremi Sindbadu odgovor.
E, e, oruje. Evo, vidi ... ovo po mojoj glavi!
Otkud to? Otkad je to?
Iz ulice B. Gorjanina 99! Tukli su me po glavi. Mogli su mi i oi izbiti.
Ba orujem?
Sindbad je zajektao da se ulo u sedmu mahalu:
Da im su, nisu valjda kurcem!
A pametni ljudi! - zblanuo se Elias.
Zna moja glava kako su pametni.
Na to je u razgovor uskoila Rusmila i potvrdila da su ga mlatili, pored
ostalog, i nekim eljezom, koje su izvukli iz depa, a ta je to bilo da
ona, uistinu, nije sigurna.
Ta vidio sam svojim oima! - planuo je Sindbad.
Vidio si... ? Boe, ako jesi, uj ovo! - uzdisao je i preznojavao se Elias.
Zvonilo je i klepetalo kad su ga tukli... i ja sam pobjegla, ali... Sindbad ju
je ljutito prekinuo: ^
Hajd', ut', babo. ta ti zna ta je oruje. I da ti ga u piku zdrma, ne bi
znala ta je ... Ti zna ta je oruje.
Onda znaju slijepci... ako je ne znam odvratila je Rusmila, ali tiho, kao
prijekor samoj sebi, kivna na sebe to je, im je sila u Sarajevo,
natrapala ba na kuu Elezovia.
Moj Sindbade, moj Sindbade! - uzdisao je Elias i brisao krupne kapi
znoja to su mu, od muke, tekle niz elo.
Da sam ja tvoj... da sam ja tvoj sin ... mucao je od bijesa mladi:
Da iji si?
Ja tebe pitam: iji sam?
Moj i boji!
La. I dosta je vie te lai.
Sin ... Sindbade moj!
Ne zanimaju me lai. Hou istinu!
Kakvu istinu? Ti si moj.
Ja sam niiji ...
Sindbade?
... i neka sam. Zato me svako i mlati ko niije pseto. A otac... -... a otac?
Tvoj otac? - Elias je ekao rije iz sina kao strijelu.
A otac nee da mi pomogne. Ja sam svom ocu teret. Moj otac bi se mene
najradije rijeio. Sve bi dao, i sve bi uinio, da me nestane. Prodao bi me
za najbjedniju paru. I jo gore ...
Elias je, dotuen nezahvalnou, samo klimao glavom:
Rekao si: i jo gore?
Nisam rekao, ali mogu i to!
Zar za mene postoji neto gore od ovog to si nabrojao? Zar ima jo blata
da baci na mene?
Sam ga baca! Ponavljam: jo sve nisam rekao.
Ono to je najgore? Kai ga!
Sindbad je najprije pokazao, zapravo: napipao poderotine, voruge,
posjekotine na glavi, a onda razdrljio koulju:
Vidi li? Jesi li ti slijep, ili sam ja slijep? - Preklinjao sam te da se okani
kafana i pijanevanja. A ti me nisi posluao.
Ali su te posluali ... oni!
Posluali? Oni? - Elias je pokuao povezati misli.
Razbojnici i probisvijeti! Ta, to je i slijepcu jasno, a nekmoli meni.
Sindbade! - zacvilio je otac.
Dosadio sam ti. Pa si... poeo hukati olo na mene. Ne bi li me tako
nestalo.
Sindbad je rafalom sipao optube protiv svog oca, i nije se znao
zaustaviti, a uplakani Elias je samo grcao:
Sindbade, Sindbade!
Ali, ja se ne dam. Ne dam se huljama. Ne dam se ni tebi. Ne dam se
nikome na ovom svijetu. A znam da su svi protiv mene. Sav propali
svijet, sve krme, sve sarajevske kafane, cijeli klub u ulici B. Gorjanina
br. 99, sve sarajevske protuhe. Ali, sad znam da si i ti. I ti! I ti si sa njima.
Podgovara ih. Potplauje ih ... A oni jedva doekali. Smiju ti se.
Preziru te.
Pijanice! - tulio je Elias.
Pijanice govore istinu Nije njima stalo do lai. Njima je svejedno: ivjeli
dan ili sto i jednu godinu. Zato i hoe ubiti. Kao od ale. Kao muhu. -
Sindbade?
Koliko si im platio? Mnogo? A nisi morao. Prevario si se. Ali neka si:
platio! Ne dam se ja. Nisam lud. Vidim ja ta se radi, ta - nisam valjda
slijep. Vidim ja kud to smjera. Ali - evo vam, svima! Od ake do lakta.
Elias je, ustajui iz plaa, ipak smogao snage, obuhvatio je rukama svog
sina i stao ga ljubiti. - Izdao si me! Prodao si me! Ja sam sam.
Ja nikog nemam. Ni u ta ne vjerujem, i - nikome ne vjerujem. Ne
zanimaju me suze ni poljupci... ja imam samo jednog prijatelja ... u koga
vjerujem.
Sindbad se smorio, rijei su mu sustizale jedna drugu, guvale se,
praskale na sve strane. Kad je spomenuo samo jednog prijatelja, Elias se
obazirao oko sebe da vidi: nije li tu negdje u blizini majka, i nee li je sin
oznaiti kao jedino stvorenje u koje vjeruje - ali: promaio je, jer je
Sindbad iz promuklog grla na sav glas, kao da doziva nekog sa dalekog
brda, zavikao:
Pitolj!
Pa onda tri puta: pitolj, pitolj, pitolj!
Na te rijei, Rusmila je istrala iz kue, iz zaklona, da vidi ta se deava.
Pogledala je oko sebe: na dva kraja dvorita Sindbad i Elias kao dva
pusta i nepristupana otoka.
Neu! - vrisnula je.
Pa, i ne mora - procijedio je Sindbad, odsutno, ne pitajui je ta nee.
Neu ja nositi pitolj, pa makar crkla od gladi. Sindbad se, najednom,
raskravio i zacerekao:
Hi, hi, babo! Ne dii prainu!
Rekla sam: neu nositi oruje! Pokupiu djecu, i otii za svojim poslom.
Neu nositi oruje.
Ni pod pazuhom? - pitao je Sindbad.
Ni pod pazuhom, ni pod suknjom.
Onda nee nita ni imati: ni pod pazuhom, ni pod suknjom!
Ali, Rusmila je panino vikala: da nee oruje. Sindbad ju je umirio:
Hi, eno! Ko bi ti ga i dao? Ja u nositi oruje.
A ko e pucati? - Rusmila je htjela da zna na emu je, i ta je eka, kao
pratioca.
Onaj kome pukne ... pred oima. Sindbad se nasmijao i dodao:
Pa, pobogu, eno: ja, ja! Ja u nositi. I ja u pucati. U koga, to je druga
stvar.
Eliasu je laknulo kad je vidio da se teite razgovora pomjera: sa najteih
optubi na jedan piljivi pitolj. I, nimalo nije vie protivrje-io sinu.
ak: jedva je doekao, samo da Sindbad ne potee uvrede i izmiljotine
o navodnoj oevoj zavjeri.
Olako je pristao da sinu nabavi pitolj. Ali, Sindbad je bio nepovjerljiv i
nestrpljiv:
Kada?
Odmah. to prije?!
Taan datum? Za koliko dana? Elias je rairio ruke:
Sine dragi, ima tu posla.
Kakvog posla? - otresao je glavom Sindbad. - ta izmilja opet neke
zavjere?
Kunem ti se!
Ne kuni se, nego: pitolj - na srijedu!
Ima tu posla i belaja.
Koliko?
Oho-ho ... ovako: treba izvaditi paso, to je sedam dana, otii u Trst i
vratiti se, put tamo i vamo i dva dana boravka, jer ne moe doi na
eljezniku ili autobusnu stanicu i u prvoj trafici rei: dajte mi jedan
pitolj ... Treba, dakle, jedno petnaest dana. Opasan je to posao. verc!
Orujem.
Glave zabaene prema nebu, Sindbad ga mirno sluao, i od zadovoljstva
stalno lupko prstima po koljenu, micao usnama kao da i sam neto
rauna, a onda odjeknuo:
Mnogo! Mogu ja dotle ve biti na onom svijetu. Petnaest dana je -
mnogo!
Elias se snudio:
Ja ne vidim naina da taj posao zavrim prije.
Vidim ja! - odvratio je Sindbad. I nastavio: - Jesi ikad bio na pijaci? Jesi.
E, pa sad ti je sve jasno.
Nema kod nas te pijace.
Ima obina pijaca, a na njoj se i to to mi traimo moe nai. Treba samo
otvoriti oi. Taman je to, ta zbrka, to nagaanje i pogaanje oko
kupovine dobro dolo Rusmili da predahne, te da se - pored poslova koje
je obavljala u kui Eliasa Elezovia - posveti, koliko-toliko, i svojoj
djeci, posebno Vili.
A Sindbadov vodi i pratilac postao je sad i to: sa potpunom predanou,
kao nikad do ovih dana - njegov otac.
80
Obilazili su pijace, trgovine, sastajalita danguba i sitnih depa-roa,
zalazili u one kafane koje su u Sarajevu bile poznate kao svra-tita
kriminalaca i vercera, s jednim jedinim ciljem: da nabave pitolj.
Neko ih je bio nasanjkao da odu u Hercegovinu ili u Krajinu i da e to
kupiti za bagatelu, i tek to su sjeli u autobus i povjerili, u razgovoru,
jednom ovjeku kud putuju i zato, on se grohotom nasmijao: na prvom
odmoru, kad se vozilo zaustavilo da putnici popiju kafu a vozno osoblje
da prezalogaji, Sindbad i Elias nisu se mogli nauditi:
Malo ste vi zakasnili, dragovii moji! Kakva Hercegovina? Kakvi pitolji
- kakvi bakrai? - to je nekad bilo. Pametan je to svijet. to e pitolj
konobaru? Da je u pitanju neki odistinski verc: strana valuta,
pornografske slike, pornografski filmovi, te stvari oko seksa i jebaina -
bili biste na dobrom putu, ovako ... nikakve f ajde!
Elias i Sindbad se odmah pokolebae i vratie, prvim autobusom, nazad
u Sarajevo.
Ali - od namjere ne odustae, nego se, naprotiv, zduno, jo odlunije
bacie na posao. Pooe opet istim stopama, po istim u-mezima i
zabitima, dok ih nekakva budala - a u silnoj elji da se to prije domognu
pitolja postae i lakomi i lakovjerni kao djeca - ne naputi gore, prema
planini, u pravcu Foe, jer da tamo ima i sad onih to ive izmeu dva
straha: od medvjeda i od puke.
Niste udarili na prava vrata! - odvratie im. - To se nama Sarajlije rugaju.
Ko, misle, niko nije ko mi u eheru! Nego, ako je vama stalo da nabavite
kakve kubure, poite vi jo malo, tamo, prema Sandaku, pa ete,
morebit, neto i ufatit.
Poneseni tom suludom nakanom, nisu vie ni gledali na koja vrata
udaraju - udarali su na svaka! - pa su ih ljudi tjerali kako su znali i
umjeli, videi u njima, u prvom redu, bogalje i prosjake, a nikako tamo
neke obijesne pitoljdije.
Tumarali su od sela do sela, od seoske krme do seoske svadbe,
raspitivali se, onako izokola, nevjesto, naivno, molili, dosaivali,
pristajali za siledijama i veselnicima, za pijanicama i vercerima
duhanom to su se, preko Gacka i emerna prebacivali, odozdo, sa
juga, i dovijali se, da kamionima, osobnim kolima, linim prtljagom, pod
pazuhom, pod suknjom, u izmama, u rukavima zimskih kaputa i u
raznim odedama, prebace u ovaj priljivi gortaki kraj koji kilogram
utog zlata, i da se tako - manje na lak, a vie na zabranjen nain -
domognu ake novaca.
Zaustavili su se i zanoili u jednoj drumskoj mehani, nadomak Blatnog
Polja, pili, jeli, plaali, aavali, obeavali, sluali napere-nih uiju
komentare i ispravke (to je la, to je sprdnja sa nama, ko danas
vjeruje novinama?) u povodu novinskog lanka koji se ba tih dana
pojavio u jednom beogradskom listu o tome kako prolost dugo traje i
kako svaki drugi stanovnik u ovom kraju i danas, u miru, eli da ima
'livor' o pojasu, o emu govori i injenica da na ve odobrenih 4.793
komada raznog vatrenog oruja ima jo vie od 986 nerijeenih zahtjeva
za nabavku oruja, a da ukupni broj stanovnika ne premauje cifru od
13.900, to znai da noenje pucaljki postaje ne samo potreba nego i
zabava, enluk - ali, ono za im su potekli iz Sarajeva nikako da im
naleti. Shvatili su da ta birtija stoji kao kapija na ulazu i izlazu iz gradia,
pa su odluili da se tu uane i zalogoruju. Sav na mukama i na granici
strpljenja i nade da e posao obaviti na najbolji nain, Elias Elezovi je
venuo u licu, i samo sagorijevao - ne: puio, nego sagorijevao - cigaru za
cigarom, a Sindbad je postajao meta i predmet zabave i zadirkivanja
dokonom, besposlenom i polupijanom kafanskom svijetu. Tim prije to
ni On sam, uprkos oevim estim upozorenjima, nije mogao da se
suzdri, pa da ne izlane to za to su doli, to trae, i to ih zanima.
Jezik za zube, i uti ko zemlja! - opominjao ga otac kad bi u kafani ostali
sami, ili kad bi u opoj birtijskoj halabuci uhvatio pogodan trenutak.
A srce u pete? - pitao je uvredljivo Sindbad.
Pamet u glavu! - rekao bi Elias.
Daj ti meni pitolj, eto tebi pameti!
Sindbade!
Bez pameti se stigne daleko, a bez oiju u Sandak!
A treba se znati vratiti.
Kuda?
Kui!
to e mi kua? Jezik za zube, srce u pete - jebe ti takav ivot. Bolje bi
bilo da sam slijep! Pa da me vodaju ko budalu po svijetu.
I da nisu nahrupili na vrata novi gosti, Elias mu ne bi znao na to nita
odgovoriti. Doli su sa sreom! Te galamdije to im se preko usana
cijedio alkohol. U dobri as, taman kad je trebalo da prekinu. A Sindbad
je odmah skakao na noge, jer je znao da nastupa period duge utnje.
Navikao je bio, i nauio brzo, raspored stolova, put prema vratima, izlaz,
hodnik, i ostale prepreke i zaobilaze, pa je odlazio u kratko protezanje,
lupkanje nogama, izvijanje glavom, zije-vanje, i: psovanje - to to ga
stalno pratilo kad god su ga okruivali ljudi pred kojima nije mogao, ili
nije smio, da se do kraja otvori.
Ljudima, meutim, nije promaklo to da je mladi slijep.
Onako, usput, sluajno, obazrivo, da ne nanesu uvredu, pitali su Eliasa:
Dugo je tako?
Od roenja.
Dobro se snalazi? Sam ide?
Kako kad.
Jesi li iao kod travara?
Jesam, svukud.
to e, da mu nije sueno da se mui i pati, ovjek bi bio gori od
ivotinje.
A, ova ... to ste vamo poli? - Da dijete vidi malo svijeta. -Pobogu,
kakav svijet?
Da mladi prui noge, da izie u svijet.
Elias se, grevito, susprezao, i nastojao sakriti prave razloge dolaska, a
kafanski ljudi, dokoni, nametljivi i radoznali, nisu ga ostavljali na miru:
Kakav ti je ovo svijet? Ovo je - vjerovao mi ti ili ne vjerovao -dupe u
svijet! Budak iz koga bjei i oravo i sakato, a nemoli zdrav i kail oek.
Dupe od svijet je ovo, ja ti velju. A ti kako 'o. O ostat, o oti.
Ali, Elias je to sluao, krajikom svog uha, i jedva - muilo ga ono
glavno: kako da otvori karte, i da kae, bar u etiri oka, ono to ga
zanima, a da ne pokvari posao.
Smiljao je i premiljao, a onda - prelomio. Obratio se gazdi, prethodno,
kriom, pokazavi sveanj novanica:
Sluaj, jesi li ovjek? - To to vidi!
Dugo mi gledamo, i nije da ne vidimo ... umijeao se Sindbad.
Ti svoj posao, a mi emo as! - upozorio ga otac.
U redu - kazao Sindbad - sve ja dobro vidim, bolje nego vi, ali se samo
tako pravim ... kao da ne vidim ...
O emu se radi? - pitao je birtija. - Evo, pare su tu. Nema prevare!
Kai, otvoreno!
Potreba mi je, nije iz obijesti.
Jedi koliko hoe, platie. Ne sekiraj se. Ljudi smo.
Nije to u pitanju.
Da koji je dehenem?
Govorim li s ljudetom?
Da to sam. Nisam, bezbeli, kutor. Elias je ukoio pogled:
Rekli su mi ... da ima pucaljku.
Imam. Pa ta? To policija zna.
Neu ja nikom kazati, ljudi smo.
Kai kome god hoe. Ne bojim se ja ni Boga.
Bezbeli, kad ima tu kuburu. -I zasluio sam je!
Zasluio sam je i ja, ali ne mogu da doem do nje.
Plati!
Elias je lupio akom po koljenu:
Platio bih.
Plati, plati, plati. Tri puta: plati, a dva puta: dodaj.
Ti ne bi prodo?
Prodo bih prije au. Kad mi nije pod jastukam, ne mogu ni zaspati ko
ovjek, nego se prevrem po cijelu no. Nego, ako si muterija ...
Elias je poskoio, obradovan:
Ko ispod ekia! Prava muterija.
Sluaj, ima jedan provesor ... samo ne znam moe li se jo to kod njega
nai.
Moe se nai vraga. Zna se ta se moe nai kod profesora.
Oe li ti sluat mene, ili ...
Sluam te, ali mi ne ide u glavu. Zato to je profesor.
E, nisam ti ja kriv. Kod nas ti je tako: ako e kupiti dobar, vrijedan,
duretan sahat ili kakvu zgodnu pucaljku, trai nekoga od tih tele ... tele ...
ktualaca.
to su Elias i krmar i uinili.
A Sindbad je sve to nijemo posmatrao. Jeste: posmatrao. Jer, da ga ma ko
upitao: ta on tu, kao trei, radi, odgovorio bi: da to on sve dobro vidi, i
bolje nego oni, ali zna svoj posao jezik za zube.
Kad je prodava ubrzo stigao, Elias ga s nevjericom zapitkivao:
Ti si, veli, onaj to prodaje knjige? Profesor se, ne bez prezira,
nasmijao:
Onaj to predaje! - naglasivi: - to predaje o knjigama.
De, vidi ti uda! - pravdao se Elias. - Predavati knjige, a prodavati
pitolje! Bogami, to je za veliku falu?!
Prodava se pravio kao daje to preuo, i nastavljao svoju misao: -1 ak
tavie: piem ik. Evo, vidi, moj gospodine: uvijek mi je pisaljka za
ukom, a knjiga pod pazukom. Nek samo muka zazuji vazdukom, ja to
turim u stik, i - da vi knjige i pjevanije, moj gospodine. Ko sepet, ne
mogu je dva vola povui.
Ne mogu nekad ni tri povui to jedan nadrlja! - umijeao se Sindbad.
asti mi, tako je. To je grdan poso: sprim drugda vreu du-kana dok
iaram podlanicu hartije, avoli je vrgli!
Sindbad je gurao, potajno, Eliasa: da ve pone prelaziti na stvar, na
pogaanje.
No, Eliasa je trecalo sa svih strana: kupuje oruje, vercuje, ne zna ni s
kim, ni od koga, i to je najgore - moe mu se desiti da ga policija epa
za vrat netom odrijei svoju kesu, pa e ostati i bez pucaljke i bez novca!
A toliki trud uloio!
Jesmo li ljudi? - bojaljivo je krenuo Elias u zavrnicu.
Jesmo, svi... samo sam ja provesor - odgovorio je prodava. Preko
kafanskog stola prolomilo se, zatim, utanje novanica, a
potom zveket sitnea i - zveket pucaljke.
Zadovoljni, ali jo uvijek nepovjerljivi, izili su iz kafane i zaputili se
prema umarku, izvan naselja gdje je trebalo da provjere ispravnost
oruja.
Sindbad je navalio da prvi puca, a otac nije elio da profesoru otkrije
tajnu: u koju svrhu kupuje pitolj.
Pogledavi, drsko i prezrivo, u Sindbada, prodava je zapitao:
U koga bi ti pucao? U mene ili u oca? Eliasu je bilo neugodno, i pokuao
ga opravdati:
Mlad je, i djetinjast.
Dobro uvaj ovu pucaljku, nemoj da doe u njegove ruke. Od-nijee
onda vrag nekoga. Vi' kakav je. Okle on zna u ta e pucati?
Sindbad se narogui:
Kad se puca, treba gledati, a ne znati.
Treba zamuriti ... na jedno oko, a ti muri - na oba!
Ta uvreda je razjarila Sindbada; zadrhtao je, zapjenio, zasukao rukave, i -
zamalo da nije, bez oruja, golim akama sravnio profesora sa zemljom.
Elias je stao izmeu njih, i, moleivim glasom, sprijeio tuu.
Onda su pucali, repetirali i punili naizmjenino kupac i prodava.
Nije bilo prevare, sve je bilo u najboljem redu, osim staje deblo jednog
jasena ostalo - ni krivo ni duno - izbueno. im zasvira neto jai
sjeverac, prelomie ga u pasu, i - skrhati na zemlju.
I, istruhnue, tu, meu svojima, ne proivjevi vijek koji mu je Bog
odredio.
Je li poteno? - pitao je prodava.
Poteno, bogami! - odvratio je Elias, stiskajui pitolj pod pazuhom, i da
ga to bolje sakrije i da ga to bolje - ugrije. Kao pravo edo.
Na rastanku se rukovae, i izljubie: sa sreom, i u tuu glavu.
Prodava dodade:
Sve to imadok, u Sarajevo, prodadok ... Prodadok mlogo stikova, a sad
eto i pucaljku ... Sa sreom, sa sreom. Neka vi je Gospod na putu, i
sveti Vasilije.
Gospod, meutim, nije bio ni sa njima, a ni blizu njih, dok su hrlili
prema Sarajevu.
Radost je bila uzela Sindbada pod svoje, i on vie nije sliio na mladia
iju je duu okovalo kabasto tijelo, ni na ogroman toranj bez prozora, bez
pogleda.
Onako bez vida, bez uvida u ono to ga eka naprijed, to je pred njim,
to iza njega - on nije samo gurao i pourivao svog oca da gazi to
hitrije, nego je -jednostavno kazano: srljao.
Elias je zazivao u pomo i nebo i zemlju, ne bi li mu pritekli u pomo da
urazumi i ukroti svog roenog sina, koji hrupi, stenje, pjevui, psuje,
zaskae, pada i lomi se - i: prijeti.
Kao da tek sad, od njega, od ovog dana, poinje svijet.
Kao da je umjesto pitolja stekao krila!
to moda i jeste bila istina. Ali ako su mu ta krila i pomagala da leti,
ona su vie bila i uzrokom njegovih sve eih razbijanja o zemlju nego
oekivanih uzleta.
Osim to se na nekoliko mjesta zaustavio, kraj puta, u dubini ume, da,
uz pomo oca, bar u najosnovnijim potezima isproba svoju pucaljku,
Sindbad nije mario za odmor, za svoje noge, za svoje stameno tijelo koje
se, tim brdovitim predjelima, teturalo kao kua zakovanih - i prozora i
vrata.
Ali je stalno, sa uenjem, ponavljao: - Staje ovo? Kakav je ovo kraj? ^
0 umovit i kamenit, ali lijep, sine moj! odvraao je Elias Ele-zovi.
Nigdje ni ovjeka ni ptice. - to e ljudi na putu?
to i mi.
Ljudi rade, mue se.
Je 1 ko i mi? -1 gore!
Ali nikoga da sretnemo. Kakva je ovo pustinja? Elias je odmahnuo
rukom:
Bilo je ...
... koga: ljudi?
Sretali smo ih. Prolazili su.
Nikoga nisam primijetio.
Tu je otac zaustio da mu kae - onako, na najgrublji nain, jer vie nije
mogao podnositi njegove ludorije - da ih nikad nee ni vidjeti, ali se
suzdra, pa dodade:
Nisi ni obraao panju.
Obraao je pitolj!
ta govori, ta ti je?
Stalno mi je potezao ruku, a ruka se branila.
Sindbade!
Kao je! Pucaljka mi se stalno mie, epuri, nadima - hoe da iskoi iz
ruke, pa velim: ko prvi naie ...
Otac je odutio koji trenutak, duboko uzdahnuo da se ne ugui, a onda,
nemono, odvratio:
Naii e vrag, izgleda ...
Sindbad je bio naperio ui, ali ne da uje to otac kae, nego da bolje
osluhne, negdje gore, u strani, zvono na mravoj kravi.
... koji e nas i odnijeti, u dehenem ... i tebe i mene.
Stani, neko odozgo dolazi! - opomenuo ga Sindbad.
Jest, dolazi ... stoka! I odovud i odonud. Kazavi to, Elias je upro prstom
najprije u njih dvojicu, a onda u krave.
A Sindbad je i dalje napinjao ui. Rekao je mrzovoljno:
Ono nije bilo nita.
Elias nije mogao dokuiti tu njegovu misao, ni shvatiti na to se odnosi
to nita:
Ono to smo platili za pitolj?
Ne. Nego, kad smo pucali u umi. Drvo je ostalo, uzgor. Nita nismo
oborili, sramota.
Nema ni potrebe!
Treba proslaviti kupovinu.
Skrivati, i sakriti, a ne: udarati u talambase! I uma ima oi. -1 ivotinje,
slaem se. Ali ... nita ne svalismo na zemlju! Krava s jedne, a njih dva s
druge strane - sve vie se pribliavae.
Ko goni kravu? - pitao je Sindbad.
Glad - ko e drugi?
Nema nikog uza nju?
Ne vidim volova. A ni gonia.
Nianio bih, pa to bude!
Bie to i prije: jedan metak manje.
Ako pogodim ...
Krava je halapljivo motala travu; pod teretom ogromnog trbuha i
izduenog vimena kima joj se savijala k zemlji; hrbat joj je bio otar i
visok tako da su ga opsjedale ptice u potrazi za sladokusnim parazitima
to se gnijezde po mravom ivotinjskom tijelu.
Sindbad je kazao:
Ja u nianit, a ti mi govori.
Ui se! Niani sam, to u ti ja.
Da ne promaim ...
Tie, poplaie ptice.
Gdje su ptice?
Eno ih na kravi, na hrptu.
Hou u kravu, ta imam od ptiurina!
Od ptica meso, kad se dobro ispee, a od krave nita.
Hou da se neto, snano, srui kad opalim! -1 ptica se rui.
Nema od tog nita. Ko e to vidjeti? I dokle e se to uti ... Hou da se
zauje lom, padanje. Hropac!
Tek sad je Elias shvatio da se Sindbadovu naumu nee oduprijeti. Mahao
je rukama prema kravi: bjei, bjei!
Ali krava nije ni muknula. Naprotiv; svojim gladnim jezikom, jo
halapljivije, ruila je navojke trave.
Ako ne pogodim, ne treba ni da ivim.
Ne treba ni ja da ivim.
E, e, tako i mislim. Jedan od nas dva ne treba da ivi, ako ne pogodim. Ti
ili ja.
Elias nije vie imao to da bira. Brzo je odluio. I, priskoio sinu u
pomo.
A ivotinja je urno ali mirno pasla, i gledala svoja posla.
Koliko smo daleko? - zapitao je Sindbad.
Sto pedeset metara! - odgovorio je otac, otirui hladan znoj, i pucajui od
muke.
Nisi dobro odmjerio!
Nisam ni mjerio, ta - vidim svojim oima: nema vie od sto pedeset.
Ima.
Koliko?
Ako sam dobro odmjerio, sto pedeset i tri!
Onda, niani. Vidi bolje nego ja.
Kako je Sindbad zabacio glavu u nebo, a ruka mu, kruto, stajala
prigrena uz tijelo, cijev pitolja je zinula u oblake.
Malo spusti! - nareivao je otac.
Ali umjesto da isprui ruku i spusti cijev, Sindbad se ugnuo u koljenima.
Mogu li opalit?
Saekaj, dobro naniani. Pogledaj!
Pucam!
Istog asa, odjeknuo je pucanj. Krava se malo plahnula, a tane je
odzvidalo gore, visoko, iznad ume.
Vidi! Znao sam! - niandija se poradovao, prije vremena. -Nije ni
jauknula! Sruila se bez glasa.
Meutim, bez glasa je ostao Elias: nije mogao ni da se poraduje ni da se
namrti. Nije mogao da se odlui ta mu je gore: ili to to je sin promaio
ili da se neduna ivotinja sloila na zemlju.
Jedva je procijedio, i slagao: - Odbio se metak!
Nee u kravu?
Izgleda da se krava nas ne boji!
Kad ne zna nianiti! - odbijao je Sindbad krivicu od sebe.
Ti si gaao! - svaljivao je otac na sina. Optube i protiv-optube
protegoe se u nedogled. Ne saglasie se oko greke i propusta. Krivca
ne pronaoe.
Ali se sve svri dobro, jer se ne pohvatae za vratove, i jer ne izbi tua, i
jer ne pruie priliku jedan drugom da nad njima, dvojicom, likuje -
stoka.
Poee iznova. Svesrdno se bacie na posao. Pokuae precizno
nanisaniti. Ali izbie dvije potekoe: Sindbad nikako da se ukipi, da
stane uspravno, da bi tako i ruka s pitoljem dola u vodoravan poloaj, a
to se krave tie - ona se stalno pomicala gore-dolje, desno-lijevo.
Uostalom, i najvidovitijem strijelcu nije ba lako gaati u pokretnu metu.
Makar se i tako sporo kretala kao krava koju ionako obaraju trbusi a
mlijeno se vime vue po zemlji.
Elias je trkarao od krave do Sindbada, nianio i premjerao od ivotinje
na sina, i od sina na ivotinju, i tek kad mu se uinilo da ovjek ak ni u
mrkloj noi i zavezanih oiju ne moe promaiti, zavikao je strijelcu:
Pali!
Kurum se zario negdje izmeu rebara i hrpta goveeta, koje se samo
zatreslo, pomaklo, i nastavilo pasti. Kao da se nita nije ni desilo.
Meutim, Sindbad je ostao ukoen, sa ispruenom rukom u kojoj je
podrhtavalo oruje, i tiho cvilio, kao da je ranjen.
Opet sam promaio? - pitao je snudeno.
Kako zna?
Zna i budala. Nita se nije ulo. Nikakav tresak.
Nee se ni uti! - osorno je odvratio otac.
Ti pravi slijepca od mene?
I od sebe! - otpljunuo je Elias.
Krava se nije sruila?
To nije ni vano.
Tebi nita nije vano kad sam ja u pitanju. Sindbad se, sam, sloio na
zemlju i zaplakao. Kad mu je priao otac, i stao ga tjeiti, Sindbad je jo
jae zaridao.
Nema razloga! - prekorio ga Elias.
Sinje naglo ustao i poeo bjeati. Ali, to nije bilo bjeanje, nego
posrtanje i lomljenje preko bunova i kamenja. Otac je pohitao za njim i
nije mu bilo teko ni da ga stigne, ni da ga uzme pod ruku, i povede
nazad.
Zaustavili su se pred kravom koja je mukala i hroptala, i prestala pasti.
Niz njeno najdue rebro klizio je - i puio se na suncu -tanak, zagasitocrn
mlaz krvi. Poto se ivotinja oglasila svojim bolom, Sindbad je pao u
bijes:
Nita joj nije bilo?!
Kako zna?
Vidi li? vidi li? Nisi orav. Mue i ruga nam se.
Daj ruku, prii! - zagalamio je otac.
Nije moja ruka kriva ako sam promaio.
Prii blie! - povukao ga je otac za ruku, i stavio mu je na kravlja rebra.
Osjea li?
Vidim: ranio sam je! A to nije nita!
Ubio si je! estitam! Sindbad je to primio s nevjericom:
Ti me zavarava?
Ne vara te krv! Lizni je malo.
Strijelac je razmazao krv po dlanovima, a onda po licu: tuga ga polako
poputala, lice se arilo.
teta, majku mu. teta.
Kakva teta?
Velika.
ta ti je, jesi li pri istoj?
teta to je nisam svalio na zemlju!
Pobogu, zar to nisi znao: ak i kad crkava, govee ostaje na nogama!
Kao i drvo. Krepavajui stojei.
Na tu tvrdnju, Sindbad se trecnu kao da ga neto tresnulo po potiljku. A
onda i jauknu i zavitla orujem u ispruenoj ruci.
Krenuli su, zagrljeni, s pjesmom na usnama, koju niko nije uo:
obruavala se u njihovu vlastitu nutrinu, u provaliju.
Do Sarajeva nigdje se nisu zaustavljali. Poslije burnog, ali mutnog
radovanja, nastupala je duga utnja.
Prvo to je Sindbad izgovorio, bilo je sumnjiavo pitanje:
ta misli: da li se ve sruila?
ekaj! - presjekao ga otac. - Stoka se tako brzo ne predaje.
Prola su dva sata?
Proi e i dva dana!
Znai, prije emo mi u Sarajevo, nego ... krava u grob?
Kakav grob? Rastrgae je i proderati orluine. Leinari! Jo tri puta
prije nego e stii u svoj dom, Sindbad je zapitkivao
Eliasa da li se krava ve oborila, da bi mu laknulo, i da se uludo ne
raduje.
11.
Nekoliko dana kua Eliasa Elezovia ostala je bez odraslih mukih
glava, i to je bilo dovoljno da krene nazad: sve to se u njoj zbivalo, u
svakidanjem ivotu, zaas se poremetilo.
Dok je Eliasova ena, sa strepnjom, oekivala ta e se desiti na tako
dugom, neizvjesnom i blesavom putu na koji su krenuli njen sin i njen
mu, dotle je Rusmila taj kratak predah iskoristila da, umjesto Sindbada,
voda po gradu svoju Vilu.
U kui Eliasa Elezovia ona je bila spremna da radi svaki posao, da vue
i crni, ali onako ropski, bez roptanja, kao to su nae, bosanske ene i
nauile, ali da e joj pasti u dug da prati i kroti neobuzdanog Sindbada -
to nije mogla ni slutiti. Lutala je, sad, gradom, s Vilom u naruju, s
potajnom nadom da e neki dom, neka kua, neka obitelj prema njoj biti
gostoljubivija, obazrivija i da e joj dodijeliti kakav enski posao,
podnoljiv a koristan. Ali, u kue se teko ulazilo, pogotovo sa
bremenom kakvo je na svojim leima vukla Rusmila, sa Vilom.
Meutim, uspjela je, pravim udom, prodrijeti do nekih poznatih
lijenika, pa i da same bolnike postelje - to je za nju kao enu sa golog
puta bio pravi podvig - ali: bez ikakvih rezultata. Sve do ega je dola,
sve stoje uspjela saznati, bile su hladne, rutinske utjehe i nemono
slijeganje ramenima:
ao nam je, pogotovu to je dijete ensko.
Uinili smo sve to se danas moe.
Navratite kad god hoete, ali ...
To se i nama doktorima deava ... to, tako neto sa djecom.
Govor se ne moe poboljati, pretrpjela je, izgleda, velik strah. Svaki ok
ostavi posljedice.
Ako imate jo djece, posvetite se njima. - Doktori mogu mnogo, ali ipak
nisu Bogovi.
Ovako ili onako, trpjeti se mora ...
To, da se mora trpjeti - Rusmila je podobro znala, i te su joj rijei zvuale
prazno, i gadile su joj se.
Konano, opet na istom! Kao da nikud nije ni ila, kao da nita nije ni
poduzimala.
Meutim, ako bi se moglo govoriti makar i o trenucima ozraja u svim
tim njenim potucanjima od bolnice do bolnice, onda je to pria jednog
postarijeg specijaliste koji je tvrdio da nema razlike izmeu lijeenog i
lijenika.
ula si priu o onom mostarskom ljekaru?
Nisam.
E, evo, uj sad: jedna od onih saobraajnih nesrea, usred grada, na ulici,
Mostarski napraiti i napreiti vozai i mostarska djeurlija, trka za
loptom, pa pravo - pod tokove automobila, voza je uinio sve to se
moglo uiniti, kola su se, prosto, zbog naglog koenja okrenula za vie
od sto osamdeset stepeni, ali nesrea se nije izbjegla, dijete su pokupili,
odmah prebacili u bolnicu, na otori-nu, sjatilo se deurno osoblje, hitno
se tu naao i kirurg, poznat, uven, potovan, i prihvatio se posla, a onda
- obehrabren tekim stanjem unesreenog djeteta - uzviknuo: da je sluaj
beznadan, i - digao ruke. Neto kasnije - ko zna kakva ga sumnja potakla
- zapitao je: A ije je ono bilo dijete? Iz koje ulice? -Tvoje doktore! -
odgovorili su mu bez ustezanja, iz te i te ulice, evo tu su podaci. Doktor
je pao u nesvijest ... Vidite, zar mislite da je njemu lake nego tebi?
Ne znam! - tupo je zurila Rusmila.
Znam! ja - odvratio je sagovornik. - Znam ja: tee mu je nego tebi, i to tri
puta. Jer, ti bar nikad nisi ni bila pri pomisli da neto moe uiniti u
takvoj situaciji, a on jeste. Vjerovao je u sebe, vjerovali su i drugi u njega
- to nije ni udo. To mu je zanat... A to e mu? Kad mu pomoi ne
moe!
Rusmila je to sluala s dunom panjom, i sve joj je izgledalo istinito i
uvjerljivo - ali, iz njene je dubine - i njoj samoj nepojamne -progovarala
majka: zar, zaista, da njena Vila nikad ne prohoda i ne progovori kao i
druge djevojice? I ko moe da je u tu misao utopi? Da digne ruke od
svega?
Naprotiv, to su je uveni specijalisti kao i razni - izvikani, ali nepriznati
- vidari uvjeravali da je sudbina njene kerke: ljepota i nesrea, ona je
postajala sve sumnjiavija, sve nepovjerljivija, sve ogorenija, sve
snanija, i sve - odlunija da ide do kraja. Da se ne predaje!
Nita je nije moglo sprijeiti da se, nakon mjesec-dva dana, pre-rui, da
izmisli neke druge podatke, i da, ponovo, krene istim redom, od lijenika
do lijenika, od bolnice do bolnice, i da bolest svoje Vile potanko
objanjava, kao da nikad nije bila pred doktorskim vratima.
Naravno, u guvi i hitnji, u onim smutnjama i kuknjavama kakve se
obino vide u predvorjima naih bolnikih ustanova, Rusmilina
predstava je uvijek imala velike izglede na uspjeh, ali je, na alost,
odgovor ostajao isti: da nema pomoi. Jo kad bi medicinsko osoblje
izmeu sebe, saaptavanjem - propratilo taj njen sluaj - kolika ljepota,
tolika nesrea! - Rusmila se ne bi suzdrala a da ne napravi scenu: da
grubo, osvetniki, zalupi vratima, da opsuje, a, nerijetko, i da pljune:
Nitarije ... i neznalice! Ne moete da izlijeite jedno dijete, a hoete da
lijeite cijeli jedan narod!
Meutim, pravi skandal je izbio onda kad ju je jedna medicinska sestra,
stoje radila kod uvenog sarajevskog specijaliste, prepoznala - usprkos
preruavanju i izmiljanju lanih podataka.
Oprostite, ali vi ste ve bili kod doktora? Rusmila joj je, odmah, skoila
za oi:
Ko? Je 1 ja? Ja bila? to je tebi?
Smirite se!
Smiri se ti. Ako ima ko da te moe smiriti?
Ja znam va sluaj ... vi ste bili ...?
Nigdje ja nisam bila!
Taj sluaj ...
to sluaj? Kakav sluaj? Ja traim lijeka za svoje dijete.
Ali, zar vam doktor nije rekao? Rusmila ju je gledala, pravo i drsko, u
oi:
Kad mi je rekao?
I sve tako dok se nisu na tipino enski, nemoan, nain poupale i
pohvatale za vratove. A kad je i doktor potvrdio ono to je njegova
pomonica govorila, Rusmila je iskoila iz koe: oroena krupnim
gracima znoja, zakrvavljenih oiju i sa pljuvakom to je curila u
iskidanim koncima preko usana, padala je na zemlju kao pokoena i,
naglo, ustajala, estoko, ogorena, kao da je nevidljiva ruka obara i
podie.
Vila bi sve to posmatrala nijemim oima. A kako se, u nesporazumu i
svai, ilo dalje, kako se sukob rasplamsavao, i kako je sve vie uviala
da ta prepirka bjesni zbog nje i njene bolesti, postajalo bi joj teko,
spopadala ju je munina: ta sam ja? ta sam ba ja toliko Bogu skrivila
da se zbog mene ljudi pljuju i vrijeaju?
To ne bi upitala, jer - i daje mogla progovoriti, glas bi joj se survao u
nutrinu usljed materine vuje razbjenjelosti i doktorove hladne
razlonosti. U nekim trenucima, Vila bi ak radije udarila protiv svoje
majke nego u njenu obranu.
I, umjesto otvorene podrke onima protiv kojih se njena roditelj-ka
upinje svim silama, Vila je, hramljui, poskoila, zacvilila i odgurnula
Rusmilu.
Promucala je:
Bbbbiiia, bil-la-la ...
Eto, vidi, i djevojica se sjea. I ona kae da je ovdje bila.
Ne zna ona govoriti!
Zzzznnnaamm, zzznammm ... - nije uspjela razgovijetno izgovoriti to to
je eljela, ali je bilo vie nego jasno da se Rusmila mora povui. I
povukla se.
Psovala je i pljuvala u pravcu doktorovih vrata. Grizla se u sebi. Nije
izgubila dvoboj sa lijenikom, nego sa vlastitom utrobom. Sva
zapjenjena, zavriskala je i zagalamila na Vilu:
Nesreo moja!
A odmah zatim, koliko to ni zrak u pluima nije izmijenila, po-milovala
je djevojicu:
Hajdemo, sreo moja! Sreo ... materina. Eto, samo u dva sijeva, dva
proloma svog neutaivog oaja ena je, na ovaj nain, iskazala svoje
stanje i svoj bezizlaz.
A sa Vilom nije imala kud na drugu stranu, nego - u dom Eliasa
Elezovia, kojim su jektali ili svae ili optuivanja, ili prigueni pla po
kome se nije moglo zakljuiti ko se kome navadio na kosti.
Plakao je Sindbadov otac, plakala je Vilina majka.
Sve dok ih ridanje ne bi izmodilo.
Ili dok Sindbad ne bi poeo praviti rusvaj po kui.
Cmizdrite kao slijepe babe! A bez potrebe! - zalupio bi svom snagom
vratima i pojurio ma kuda, lomei se i preturajui se.
Elias i Rusmila sami. Zidovi oko njih. Zidovi i dalje, kud god pogledaju.
Elias:
Hvala Bogu, kako je - tako je, ali - ensko je. Lake je to trpjeti. A to se
tie ostalog ... Glavno: da su oi u glavi, i da zna gdje e stati nogom, ta
e dohvatiti rukom ... ta god bolovao, ako vidi -ovjek je svoj gospodar.
To mogu rei i ja tebi.
Kai!
Kae ti se i samo ... Zamisli da je kao i drugi, zdrav, ko bi s njim iziao
na kraj!
On, sam ... sam sa sobom.
Ne vjerujem. Bio bi jo mahnitiji. Moda bi ve negdje i zaglavio. U
kafanskoj tui, ili na ulici. Ovako, ljudi imaju razumijevanja.
Nemaju! Tuku ga kao pseto. Zato sam ga i naoruao.
Naoruao? i - Naoruao!
U zao as ... Ko e sad sa njim!
Ti! Nee padati u oi.
Ispale su mi oi, danas!
Rekao sam: niko nee posumnjati u tebe, ensko si, i godine su tu, lake
je - i sigurnije da ti nosi oruje.
Kakvo oruje?
Pitolj.
Kome?
Sindbadu.
to u mu ga nositi?
Da puca kad zatreba.
U koga e pucati?
Ko naleti.
Uvijek e neko naletjeti!
Ko ga napadne, enska glavo. Ko nasrne na njega! Ko ga pone tui.
ena je dobro znala - osjetila je to na svojoj krhkoj koi - dokle moe ii:
tua kua trai utnju i poslunost. A Eliasov dom nije bio samo
sklonite za enu sa dvoje djece, koje i danas, moda, iz zasjede vreba
puana cijev i povik: Ubij Nijemca!
I da nije tako kako jeste, ena ne progovara u ovim balkanskim
predjelima. A nemoli tu gdje joj tua ruka prua zalogaje. Muk i trpnja!
To je zakon, ak i da nije - noena jadom i nevoljom - bah-nula u ovaj
dom.
I, Rusmila je - pripasala pitolj! Ono to nikad nije ni sanjala. Ne, samo
ga pripasala da oproba, proetala, tuno se osmjehnula, sama sebi: ta
sam doekala? Zatim, skinula pucaljku, i strpala u neuglednu, pohabanu
tanu. Niko nee posumnjati, niko ga tu nee ni nai, ni traiti.
Sindbad je svu tu paradu mirno pratio, davao savjete, ispravljao: tako,
tako, to je u redu, ne, ne, to ne valja.
Nita nije smetalo stoje bilo ba kako treba, onda kad je slijepac govorio
da ne valja, i to je bilo loe i smijeno onda kad je on govorio da je u
redu. Ali - vrlo vano: on je htio da bude u toku, da bude u igri, da se
pita, i da se pravi kao da mu je sve dostupno i kao da se u * sve razumije,
pa ak i ono to je slijepom ovjeku nemogue.
Ve sutradan Sindbad je, prituljen uz Rusmilu, poao u svoja svakidanja
pijanenja i pustolovine: u tuu, kafane, pijanke i guve.
Svoju utljivu Vilu ena je zamijenila orujem. Brinost prema mucavom
i sakatom djetetu zamijenila je baratanjem, i skrivanjem, pitolja.
Ponesen uspjenim pogocima u deblo, gore, u brdima, kad se vraao sa
ocem iz Crnog Polja, lakovjeran i lakom nakon to je vlastitom rukom
osjetio kako se niz kravlja rebra slijeva govea krv, Sindbad se
zaboravio, pa se, i po sarajevskim kafanama i svratitima, stao ponaati
oholo, nepromiljeno, brzopleto, kao daje grad pao u njegovo vlasnitvo.
Obino je sam, iz ista mira, ni zvan ni izazvan, mrgodno i goropadno
upadao u kafanu i, lomei sve do ega stigne, vritao:
Ko je ovdje protiv mene?
Nastalo bi samo uenje. A ono nije odgovaralo.
to me tako gledate? Ljudi i dalje ute i pijuckaju.
Evo me, tu sam, ko hoe da se tue? Opet se niko ne obazire na doljaka.
Hajde, kukavice, ta ekate? Tiina, muk.
Zato me gledate tako, ko kurvino kopile? Sindbad ve nasre na
stolove:
Udrite, to namigujete jedni na druge?
A kad bi izbio pravi rusvaj, kad bi se sve zaguvalo do ubitanog
krkljanca, Sindbad bi, psujui i omalovaavajui, dozivao u pomo
Rusmilu:
Daj pitolj, babo. Boga ti oravog!
Rusmila Butmir ne stigla ni da se oglasi, a slijepac bi grmio:
Glupao enska, koja te budala sveza za mene. Meutim, Sindbadov
bijes nije imao osnova jer bi Rusmila, im
bi se pojavili prvi znaci kavge, izvukla oruje i pruila ga slijepcu, ali -
od toga nije fajde, ni njoj ni njemu.
Od naroguenih i alkoholom natopljenih tijela posaenih oko Sindbada,
Rusmila ne bi uspjela da se probije do slijepca i da mu tutne pitolj u
ruke, a, s druge strane, skoljen, epan krvniki, i za guu i za muda, sin
Eliasa Elezovia - ak i daje to bio vidovit - ne bi mogao dohvatiti
pucaljku.
Tek kad bi se, izgaen i zdrobljen, Sindbad posadio na noge, a kafanski
se gosti razbjeali ili, zadovoljni, otpuhivali ili puili prve cigarete pred
kafanom, Rusmila bi mu tutnula pitolj u ruke, a on bi bjesomuno pucao
na sve strane oko sebe po praznoj kafani, u gole zidove.
Umjesto jauka i tupih padova, i jauka tijela koja se obaraju, mogao je
sluati hihote i podsmjehivanja:
Opali, oro! Ne ali.
Udri jo jae po tim muhama na zidu. - Oei po furuni!
Pade jo jedna muha, kukala joj majka! Ismijan, ispremlaen, okrvavljen
i osramoen, Sindbad bi se, uz pomo zbunjene Rusmile, povukao, i -
nestao, teturajui od ulice do ulice, od krme do krme, dok se ne bi, sav
iznemogao, naao u svom domu.
A tada bi sva svoja ogorenja izruio na svog vlastitog oca. Nije se
mogao pomiriti s injenicom daje za sve svoje poraze, sve batine, sve
udarce, sve krvave amare - kriv on, sam, a ne neko drugi.
Ko zna po koji put, poinjali su prijekori od kojih se otac nije znao
braniti. A Sindbad nije mogao da se zaustavi. Kao da se trudio da sve
udarce koje je primao po kafanama vrati svom ocu, a ne onima koji su ga
nemilosrdno mlatili!
Uostalom, uvijek je smatrao da mu je roditelj za sve kriv - to je jedna
stvar, a druga: on mu je, jedini, bio stalno tu, nadohvat ruke.
Danas sam doao okrvavljen, a sutra u doi ...
... pametniji! - dopunio bi ga Elias.
U komadima! Doi u u vrei, u komadima...
Gledaj ta radi!
Gledaj ti. Dao si mi ovu babu! I slijepa i sakata. Niti ta moe, niti ta
vidi. Sljepica!
Dri se Rusmile, pa se ne boj.
Dro sam se! I zamalo nisam platio glavom. - Otvori oi! Gledaj ta
radi! - nervozno je ponavljao Elias.
Nije baba za kafanske tue!
Nisam ni ja.
To od tebe i ne traim.
Sve sam ti dao ...
... sve si mi dao, a sprema mi pogreb. Kao da sam ja budala. Ti plaa
one bitange da me mlate. Ti! Niko drugi. Tebi sam ja dojadio! Prodao bi
me za paru. Samo da me skine s vrata. Ja sam tebi teret, a ne sin. Teret!
uje li? Ali ... i meni e jednom svanuti.
1 meni bi! - usklikuno je otac. -ta?
Svanulo.
Ne moe obojici.
Mislim na tebe, vie nego na sebe. -La!
Ja sam otac.
Ti si moj krvnik! Elias se sruio, u pla.
Sindbada to nije smekalo, ni raznjeilo. Divlja, slijepa snaga izbijala je
iz njega - a, nije gledala kud udara.
Ili Rusmilu ili sanduk!
Kakav sanduk? - promrmljao je otac.
Mrtvaki!
Sindbade?
enturaa da me vodi, i da mi nosi oruje!
Ja ne mogu!
I ne mora. Znam ja ko e.
Sindbadov izbor pao je na Muhameda, i svi su se sa tim sloili, i svima je
-bar: prividno laknulo. ak i Rusmili, jer se ponadala da e imati vie
vremena da se posveti svojoj vili.
Jeste, brinula se da joj sina Muhameda ne tresne kakva budala flaom po
glavi, ili da mu ne zadrhti pitolj u ruci kad ga bude dodavao Sindbadu -
ali: tee - pretee. A to je, u ovom sluaju, Vila. Ona je njeno breme.
K tome jo Sindbad izjavi da je spoznao da jo i sad ima propusta, da
nije stasao u vrsnog strijelca, i da po kafanama stalno
izvlai batine zato to nije ovladao tehnikom gaanja i to mu je
baratanje orujem jo uvijek slaba strana, i da e - zbog svih tih stvari
-poduzeti seriju odlazaka na teren i pucanja u umi.
Pitolj, Muhamed i Sindbad zaputili su se: pravo na Trebevi. Jednom,
drugi, i trei put. I ba su ili tim redom: oruje, vodi, strijelac. Pitolj,
Muhamed, Sindbad.
Kao pratilac nemonog lica, Muhamed je svuda imao pravo prvenstva,
pa i na uspinjai. Drao se Sindbadu za komadi kaputa.
U prvi mah ne bi se lako moglo zakljuiti ko je iji vodi. Mada ve
poodrastao, Muhamed je uz gorostasnog Sindbada sitan, pa i taj nesklad
odmah pada u oi.
Dan vedar, sunan, svean. Kao da nije sarajevski. Bez trunke oblaka,
bez pramena smoga. Tiina kao pokrov, razapeta po dimnjacima i
stoljetnim kopljima to biju iz damija kao skamenjeni mlazevi.
Sarajevska kotlina u neprirodnom odsjaju: uska uvala, tanjuna rijeka, a
sa svih strana, jedan na drugog, najahali oblakoderi i sive zgradurine.
ovjeku doe da pljune prije nego se mrzovoljno zapita: pa zar je ovo
jedino mjesto pod nebeskom saksijom gdje ljudske due mogu obitavati?
Zato se ba tu moraju gomilati i tornjati, kao u zbjegu, ovoliki ljudski
mravinjaci?
A tolike puste ume i prazne doline! Kome ih vragu ovjek preputa?
Dodue, o njima - o tim pustolinama i pustoima bez ljudskog traga -
snatri sad Sindbadovo srce, zakovano u nezgrapno, snano i nesmirljivo
tijelo kao sahat u visoki toranj - ali, nije valjda nesrea ime ovom svijetu,
i nema valjda pod ovom kapom nebeskom napretek domova kakav je
ovaj Eliasa Elezovia?
Pa i da ima, uostalom, nije valjda svaija tegoba progovorila kroz cijev
pitolja? Nije valjda svaki slijepac, nemonik ili nesretnik, pokuao na
slian nain izii iz svoje koe? Ima valjda i drugih puteva, i osim onih
koji iz jedne nesree vode u drugu, jo veu?
Sindbad i Muhamed, slijepac i njegov vodi, imaju pravo prvenstva
svuda, pa i na ulazu kao i na izlazu iz kabine na trebevikoj iari - ali,
slaba korist od toga, nema pravog oduka kad im se ne prua prilika da,
svom silinom svojih potisnutih nagona, ne sloe kurum za kurumom u
neije tijelo, makar i u kravlje.
Preko reda su uli u kabinu, preko reda su izabrali sjedita, preko reda su
otvarali i prozori, preko reda su i izili - samo, kad su se nali pred
mrakom i dubinom crnogorine ume, nije bilo nikakvog reda da ga
preskoe.
Jednostavno, trebalo je zakoraiti u mrklinu i izgubiti se medu deblima.
Kad su pronali proplanak, sjenovit od visoke gore i pogodan za gaanje,
preplaili su nekolike ptice i jedan zaneseni ljubavni par, zapleten i go
kao da je tek roen.
Sindbad je pitao Muhameda:
ta im bi?
Neko ih je skinuo.
Zato pobjegoe?
Pa, goli su.
Kako mogu bjeati kad su goli?
Svojim nogama.
Vide li?
Vide, kao i mi. Sve im se bilo pomrailo.
Odoe u svanue.
Eno, probudili su se! -ree Muhamed. Ali, dok je to nabrajao, Sindbad je
radio svoj pravi posao: stajao je uz jedno borovo deblo, i onako ga,
naslijepo, premjerao.
Ispruao je ruku do iznad glave, pa do vrata, pa do koljena.
Pazi! - obratio se Muhamedu. - Najprije gaamo gore u glavu, pa onda u
grudi, pa u stomak.
Koga gaamo? - udio se djeak.
U ovjeka!
U tebe?
U ljudsku priliku!
Pa, mi smo sami.
Sami emo i ostati. A pucaemo u glavu!
U iju?
Sluaj to ja govorim! - zavikao je ljutito Sindbad, i jedva je zadrao
pravi odgovor: - u Eliasovu.
to god ti naredi.
Oznaili su na drvetu visinu glave, izmakli se dvadesetak metara i
dogovorili se kako e najsigurnije ubiti ovjeka. Bar tako je zamiljao
Sindbad: u glavu, u vrat, u stomak.
I, slijepac nije dangubio: ve je nianio.
Jesam li pravo gdje treba? - pitao je Muhameda.
Ti najbolje zna gdje treba.
Ja znam, a ti vidi. Govori!
Pucaj!
Bojim se da ne promaim.
Koga?
ovjeka.
Pa, vidi li: pred tobom je drvo?
To i hou: u drvo gaam, a na eljade mislim!
Nakon kratke prepirke, objanjenja i pomjeranja ispruene ruke, Sindbad
je potrefio tano u eljeno mjesto. Muhamed se glasno smijao, a strijelac
pravio mrko i ozbiljno lice. Kao daje tako neto i oekivao.
Zato su i nastavili taj svoj posao, zduno, i: bez daha.
Slijepac je kljocao orujem, a djeak pomjerao, gore-dolje, njegovu
snanu i nezgrapnu ruku. I, kad god bi prasnuo kurum, Sind-badovo bi
lice namah prelio mlaz vedrine, olakanja i pune radosti.
Kad digne ruku, jesi li vii od ovjeka?
Taman.
Ako je dobro podigne i popne se na prste, jesi li kolik Elias?
Jesam.
E, hajde podigni.
Djeak je, podrugljivo, i smijeei se tom naumu, stao uz drvo.
U svojoj dubokoj tami, u dui, Sindbad je mislio na ovjeka u ka-fani, na
razbojnika u tui, na neki pijani rusvaj u polumranoj sarajevskoj krmi,
na svog roditelja u svom vlastitom roditeljskom domu, a nianio je u
deblo, povrh Muhamedove ruke.
Prvi pucanj djeak je ispratio osmijehom. Drugi - kikotanjem. Trei -
mrzovoljom; ve mu je bilo dosadilo stajati umjesto mete. Nakon
etvrtog kuruma, djeak se vie nije oglasio. Sindbad je zvao:
Muhamede, podigni ruku, jo!
Tek poto se zasigurno uvjerio da mu iva meta vie nikad nee biti pri
ruci kad bude pucao, slijepac se glasno poradovao. Prvo to je pomislio
bilo je: sposoban sam! I, tako se i dalje hrabrio.
Makar da je to bilo i sluajno, to to je oborio ovjeka, ne, ne: ovjeka,
nego djeaka, dijete, dosta je i toliko da se osnai, i osjeti ravnim
drugima. I, da se zakikoe.
Pritisnut dvjema sljepoama: onom stoje izbijala iz one duplje, i onom
to se pojavljivala navratima due, Sindbad je gorolomno hitao prema
Sarajevu.
ak i onda kad je padao, kad je koljenima, grudima, rebrima ili elom
udarao o tvrdu zemlju, nije se okanjivao prijetnje i - pjesme.
Kome je prijetio, ako ne cijelom svijetu? Kome li je trebala njegova
pjesma? Kome, ako ne njegovom vlastitom, neizljeivom strahu, i
nesigurnosti?
Kad je uz njega vodi, na slijepca vrebaju sve znane i neznane opasnosti
ovog nesmiljenog svijeta, a kad je sam, kad bez igdje ikoga gazi po
nevidjelici - i more mu je do koljena.
Za sve vrijeme dok se pentrao i lomio, idui s Trebevia, misao mu je
poput strijele bila usmjerena na oca: najprije e svom roditelju pokazati
ko je, i dokle je dogurao, njegov Sindbad koga bi se on najradije rijeio,
samo da ima naina.
I, tek to je - onako izubijan, okrvavljen, slinav i zadihan -udario na prag
svoje kue, zatulio je, zagalamio, zavriskao na oca:
A ti prema meni onako?
O Boe moj, opet... su te ... !
Ja, ja sam tvoj, a ne Bog! A ti meni onako...?
Opet su te tukli? Boe, kakav je ovo svijet? - Mene tukli? Ko e mene
tui?
Lako je na sirotinju i bijedu ...
O emu govori? Zna li da sam ja tukao? A ti mi podvaljuje!
Kako? to? - muio se Elias da ugodi svom djetetu u nesrei, i da sa njim
sauestvuje.
Kravu!
Eliasa su ve bile orosile krupne kapi znoja, onog ledenog, a sad su mu
namah potekle i suze, i nije mogao da se snae:
Misli li na enidbu?
I to bi mi spakovao! ?
Tvoj otac?
Kad bi mogao ... Ali, ja vie ne pucam u kravu. Znam pogoditi koga god
hou. I to: da ne omaim! Ni da mi ruka zadrhti. I ti e to osjetiti: doi
e red i na tebe.
Onda je, rije po rije, do u sitnice ispriao kobni izlet na Tre-bevi. S
tim, to u njegovoj odve matovitoj i hvalisavoj prii nije bilo ni
spomena o ma kakvoj kobi ili nesrei, samo jedno: ponos i likovanje.
Stari Elezovi i njegova kuna slukinja Rusmila Butmir, zvana Vukas,
sluali su tu okrutnu priu bez daha. I bez jauka.
Tek kad je slijepac - i po drugi, i po trei put - stao ponavljati svoju
trebeviku priu, njima se - istodobno i ocu i slugi - oteo prodoran jauk,
koji se, malo zatim, zagluio u plau. Bili su naisto da Sindbad govori,
u osnovi, istinu.
Sutradan su se u to jo jednom uvjerili, jer ih je Sindbad - ne prestajui
se hvalisati i pjevuckati - odveo na mjesto dogaaja.
12.
epavi dvoje djece za ruke, kao da ih spaava od poara, Rus-mila je
pobjegla iz Elezovia doma glavom bez obzira.
Doekale su je pusta ulica, hladan grad, i zatvorena vrata.
Ali, to joj nije bilo prvi put, i nije joj moglo ni biti nita izuzetno ni
neobino.
Jedno dijete s jedne - a drugo s druge strane, ve poodrasli, zbunjeni i
snudeni, hodali su obalom Miljacke, uz rijeku - niz rijeku, od dvorita
do dvorita, s jednim jedinim ciljem: da ne sretnu nikoga od porodice
Elezovia.
Mada je - onako oniska, izmodena i ve s jednom nogom u grobu -vie
sliila na prosjakinju ili sasvim onemoalu staricu, Rus-mila je, u tim
prvotnim lutanjima gradom, nastojala da joj se ne ponovi prethodna
greka, da opet ne zapadne u kakvu situaciju koja e oko nje sijati smrti.
Borila se s milju: zato joj se sve to tako deava? Kako se otrgnuti od
zle kobi? Kako sauvati ovo dvoje, od petoro, preostale djece? Borila se i
s onom milju koju ni sebi samoj nije eljela priznati, koja ju je opsjedala
i koju je uporno tjerala od sebe: kad je ve tako sudbina potresla estoko
i surovo, zato ne ide drugim redom? To, drugim redom, znailo je: zato
joj uze, redom, one zdrave i snane djeake, njen oslonac i njenu nadu, a
ostavi joj tugu i nevolju? Zato to? ija je to volja?
I zar bi se ita u cijelom svijetu promijenilo da ju je nesrea udarala
obrnutim redom?
Ali, stresala se od unutarnje jeze i na samu pomisao o mogunostima
takvih rasuivanja. I zatomljivala je u sebe svoju sudbinu.
Ila je gradom, vodei dvoje djece za ruke, a svako bi se iv kladio, po
to hoe, da jedna hroma djevojica i jo jedan utljivi djeak vuku
ulicom paraliziranu staricu!
No, prva prilika da se uvjere u suprotno ukazala se prolaznicima na
onom malom trgu u velikom parku gdje se skupljaju pijanci, beskunici,
prosjaci i probisvijeti.
Rusmila Butmir se tud proklatila sa svojom djecom - i vie puta, ne
jednom - ali, koji je bio pravi razlog da se sad tu zaustavi, ni sama ne bi
umjela na to odgovoriti. Nije moglo biti spora o ivotnom prostoru, o
milostinji, jer su prolaznici prohodili, u stvari, svojim ivotom a ne
grodom, i - malo ko da se i osvrtao na tu gomilu nevoljnika. Nije im ni
sunce zaklanjala, jer ta nebeska zvijezda i ne dolazi nad Sarajevo da bi
nekog ogrijala - zimi je zastru prljavocrni, kuni oblaci a njen ljetni
dolazak ni za koga i ne znai pohod nego: pogrom, jer ne donese toplinu,
vedrinu i blagost, kao to se to oekuje od nebeske kraljice, ve na
garom i prljavtinom premazan grad saspe svoju vatru, pa se sarajevski
karakazan dimi i zaudara, i - tako bajno ljeto proe.
Nije im mogla ni naruiti san u tim turobnim - odnosno: arobnim, kako
neke piije krste sarajevsku zadimljenost i kafansko ispa-ravanje.
ta onda? Koji je vrag bio posrijedi?
Oni isti ljudi to su domaloas bogoradili, cmizdrili, moljakali i previjali
se kao samrtnici, ispruajui ruke, jednako kao i poglede, za milostinju,
sad su se, najednom, razgoropadili i nasrnuli na enu to je stajala
objeena meu rukama svoje dvoje djece.
Ustali su, svi, kao jedan, prosjaci, sakatai slijepci, grbacvi, ru-tavci, i svi
drugi oajnici i sruili se na Rusmilu Butmir, koja je, u poetku, donekle
i odolijevala sudarima i udarcima, a onda pala po zemlji, smanjila se,
skupila, kao da si aku stisnuo, i pomirila se sa sudbinom - da po njoj
pljute take, ake, flae i kundure.
Kerka Vila, iako i sama sakata i mucava, usprotivila se ee nego brat
Nikica, i isprsila se , u odbranu svoje majke. Ali su je presjekli povici:
Ovo je na teren, majku vam lopovsku!
Treba poteno zaraivati svoju koru kruha.
Sramota, tako mladi, a hoe dabaluine!
Od ega e odistinska sirotinja ivjeti?
A tek ste koliko juer ljegli iz Sandaka!
Ili se spustili s ovih brda ...
... u grad, a nee radit!
A ja sam, tu, penziju doekao.
I poteno sam zaraivao, ko ovjek!
Na stanicu, pa kofer na lea ...
Za svakog ima posla!
Ako je ovo gaenje i preivjela, nije znailo da se i spasila - to je
Rusmila znala. Dok se osovljavala na noge, odzvanjalo joj je u uima: da
za svakoga ima posla. To je, takoer, znala i prije ali, njoj se nametalo
drugo pitanje: ima li ivota? To to se bila zgrudvala u zgrenu aku, i
to je itala poput jea ijem je ivotu zaprijetila smrtna opasnost - nije
joj pomoglo. Snagu joj je dalo ono to je prvi put u svom ivotu vidjela:
to kako se njeno sakato i polunijemo dijete gua sa svojm sabraom -
mutavcima, prosjacima i drugim nevoljnicima.
Ima u njoj nekog uda! - kazala je sipljivim glasom. - Moja Vila e
izdrati! Ima u njoj snage vie nego to se pretpostaviti moe.
I, tad se - takoer: prvi put - pokajala i zgrozila od one pomisli: to
sudbina nije udarila obrnutim redom! Ne, sad vidi daje - ma koliko bilo
sluajno - ovako bolje.
Neka moje Vile! - ula je glas u sebi. Neka Boga i moje Vile. Sad se ja
nikoga ne bojim. Jo kad mi Vila potpuno ozdravi!
Umjesto u sinove, majka je, sad, polagala sve svoje nade u svoju hromu
ker. Samo, da jo sasvim stane na svoje noge, da se osovi, uzgor, kao
snano i visoko drvo!
Na svom putu, na svojim vlastitim nogama, bez iije pomoi.
Ne ta - kao oluja nadola i prola - tua sa nesretnicima sa sarajevskog
trga, ne sinovi koje smrt uzima netedimice, nego njena mala Vila! Ta je
tuga opet ophrvala Rusmilu Vukas. Bez obzira to bi joj to dijete - ak i
da mu nade lijeka - za godinu-dvije odlepralo, u tue ruke. Tamo gdje i
spada, ensko.
Pa, uvjerena da vie nema onih saaljenja dostojnih razbojnika sa malih
sarajevskih trgova, kao ni porodica poput one Eliasa Elezo-via, predala
se, sasvim, svom gradu, tumarajui od ulice do ulice, od noi do noi, od
jutra do jutra, od sagovornika koji je slua sa zabrinutou do onog koji,
dok ona pria svoju sudbinu, zijeva od samoivosti i dosade.
Najbolji sagovornici, ipak, bile su joj izgubljene starice. Izgubljene, i od
ljudi i od vremena. ene iz prolog stoljea!
Takva je bila nadaleko poznata Ruska Sunaruka.
Da bi bila uvena nadaleko, bilo je dovoljno da je znaju u Sarajevu, a
im je na glasu u tom gradu, bie i u cijeloj Bosni, jer - govorila je ne
samo ona - Sarajevo je svijet, a Bosna je tek jedna od njegovih pokrajina.
Iz loze uvenih franjevaca, advokata, pjesnika, lijenika, politiara - sve
do jednog propalih i neuspjelih, Rusku Sunaruku su sinovi izgnali, i
prepustili je sprdnji i ruglu svijeta, to jest Sarajeva.
A Ruska je neumorno obijala pragove uboita i ljeilita, svetita i
smetljita. Sijedih vlasi, pogrbljena, ali visoka, vie se smijala i sebi i
svom ivotu no to se alila na svoju sudbinu.
Ve sama vedrina to je izbijala iz njenih rijei, bila je dovoljna da
pobudi nade i da ohrabri Rusmilu.
Ne daj se hri - to je prvo! - kazala joj je Ruska Sunaruka.
Ne dam se nikome! - odvratila je ena oslonjena na hromu ker i
utljivog sina.
Ehe, he ... ne moe tako! Nekome mora. - Dosta sam davala!
Jopet, daj. Zna: ovjeku i vragu uvijek je malo.
Meni je dolo dovde! - pokazala je Rusmila na svoje grlo, i dva-tri puta
prela rukom tamo-vamo. - Samo to nisam preklana!
Noem?
Nesreom! Pogledaj mi ovo dijete. Dolo je vrijeme udaje, a jo niti
progovara kako treba ni da se uspravi na svojim nogama.
Predaj sve u ruke boje! I nita vie ne brini. Sve je u bojim rukama.
1 u vrajim, isto toliko.
im je to izustila, dua joj je odahnula. Smirila se. I, poela je pomnije
sluati staru Sunaruku, koja joj je vezla priu o starim bosanskim
vremenima, o ratovima i stradanjima, o usponu i propasti bosanskih
velikaa i kraljeva, o gladnima i ednima to su u neprekidnim
kolonama, kao rijeka bez izvora i ua, tekle i protjecale bosanskim
stranama, o travnikim vezirima i sarajevskim trgovcima, o svetim
vodama i vrajim gorama, o hajducima i robinjama, o bunama i
ustancima, o gubavcima i udotvorcima, o bolestima i poastima ... sve
dok se nije zaplela u priu o onoj stranoj kugi u Sarajevu.
Sve je pokosila. Ni ive due nije ostalo! udarila je Ruska Su-naruka
dlanom o dlan.
Cijeli grad? - pitala je Rusmila Vukas.
Do temelja.
Kuga?
I sve one boletine koje sa njom dolaze.
A pogledaj danas grada!
Poast dotutnji i protutnji, a boja stvorenja se plode.
Jest, ako su zdrava! - odvratila je Rusmila.
Ako su i bolesna, ak i vie ... bolest ovjeka tjera da se odri.
Drim se i ja, ali e me boletine oboriti.
Ali e i ustati.
Kada? Na onom svijetu?
Dri se ovog, a onaj ti ne gine!
Konano, sloile su se u jednom: Vila je pred udajom, treba uiniti sve
to je u granicama njihovih moi, koje - na alost - nisu velike. A samim
tim ni Viline anse da ozdravi.
Ruska Sunaruka je pobrojala sve ljekovite vode, sva ljeilita, i znala
puteve do njih.
Za godinu dana obile su cijelu Bosnu, uzdu i poprijeko - ali: bez
rezultata. Vila je mucala kako je mucala, i hodala kako je hodala.
Rusmilinom ogorenju nije bilo kraja, jer je u njenim oima stanje
izgledalo jo tee: vrijeme prolazi, a zdravlje ne dolazi!
Iz dana u dan, hroma djevojka prelazi svoj zenit, i treba jo samo malo
pa e od nje postati antava enturaa. Sutra: hroma baba. A
majke Rusmile tada nee biti, i sad je jednom nogom u grobu. ta e biti
sa njenim djetetom? Kome ga ostavlja? Gradu Sarajevu? Podsmijehu
obijesnih i oholih?
Rusmila Vukas se stutila na svoju znanicu:
Stara vjetice! Nije ni udo to su te sinovi prognali.
Jo seja ne dam. Ni sinovima, ni tebi, ni cijeloj Bosni! - smijala se
objeenjaki Ruska Sunaruka.
Izmamila si mi pare, a nikakve koristi!
Nisi me sluala.
Sve to si traila. A traila si mi i duu.
Traila sam da odemo u Tukleke.
U onaj samostan?
Svetite: doe slijep - ode otvorenih oiju, doe hrom - ode ko hrast...
Rusmila odmahuje rukom:
Doe jadan, ode alostan.
Iz cijelog svijeta dolaze. Nije to prazna pria.
Ali treba pun dep.
Ni pare. Samo se pokloniti.
Pokloniti se? Pasti na koljena?
To je svetite!
A ja sam Rusmila.
Ruska Sunaruka je ostala bez odgovora; odutjela je, uzdahnula, i, kad
je vidjela kako majka nemono zuri u svoju ojaenu kerku, dodala je,
klimajui glavom:
A Vila je gotovo nijema, i hroma.
Tu je razgovor prekinut, ali ne i druenje i nastojanje da se, udruenim
snagama - pazite: snagama dviju baba to vie nad grobom - prokri put
do Vilinog ozdravljenja.
I babe su se, ko zna po koji put, raalostile nad sudbinom hrome
djevojke, i zaklele se da - izdre do kraja. Zato to su se zaklele, njihovo
ponovno potucanje po Bosni i preostalim dijelovima svijeta, to njihovo
uporno kruenje, tu njihovu hodnju, te pohode i ophode, moemo mirne
due, suprotno pjesnicima, nazvati - zakletim krugom.
Pa, kako ni u tom krugu nije bilo oslonca, kako su prolazili dani
ispunjeni jedva tek zebnjom i oekivanjima, a ne i nekim stvarnim
nadama, Rusmila je - na izmaku snaga i na izmaku onog neiscrpnog
materinskog strpljenja - opet epala Rusku Sunaruku za oi:
Dole su vile pred oi! ta sad?
Jaka je Vila. Izdrae!
To i ja govorim cijelog ivota. Ne moe dijete ostati samo na ovom
svijetu.
Mi smo u Sarajevu, a svijet je daleko! pokuala se naaliti stara
Sunaruka, rijeima koje su izbijale vie iz oiju nego sa usana.
Ne nasjedaj mi na muku!
To je i moja muka. Rusmila Vukas je planula:
Niija! Niija. Moja, samo moja. Ja sam rodila ovo dijete, ja stradam sa
njom, a ne ti.
A ja s tobom ... Stradam!
Druguje, ne strada.
Muim se. I muiu se sve dok se ti ne dozove pameti.
ta govori?
Ono to nam jedino preostaje.
Dva metra zemlje. Dva metra tebi, dva metra meni. A moemo i zajedno.
Da oprobamo i to! Nije kasno.
Ko jo proba svoj grob? Jesi li pri svijesti?
Govorim o svetitu!
Koje jo nismo pohodile?
Tukleke! Da odemo u svetilite u Tuklekama.
Rusmila Rutmir ne samo da nije pristala, nego se zgrozila i stresla od
onog unutarnjeg gaenja, za koje ne mora ni da postoje neki jasni
razlozi, i - zakripala zubima:
Obogaljie mi Vilu!
Ko? - ustala je Ruska Sunaruka. Rusmila je buljila nekud neodreeno,
daleko:
Nemam pojma. Ne znam.
Ali, ono stoje znala, ono stoje sama priznala, jeste injenica: da se vie
nema kamo - kud, da su dole vile pred oi.
A Vila joj nije bila - jo od malih nogu nita drugo do grdan kamen na
vratu, svakim danom sve tei i tei.
Sve je to znala, sve je to vidjela, sve je to ako nikom drugom a ono
samoj sebi priznala.
Priznala. Pa, pristala.
I, zaputile su se u Tukleke.
estim zastajanjem, provjeravanjem, nepotrebnim zadravanjima,
Rusmila je - ionako sva sazdana od straha i neizvjesnosti - nastojala da
dobije u vremenu, da odgodi nevoljni dolazak u te proklete Tukleke.
Zahtijevala je da zanoe i prije nego to padne no, da predane pod
nekim drvetom, u hladu, pored rijeke, i na tim za-stancima, ponovo je u
sebi premjeravala eventualne koristi i tete od odlaska u to izvikano i
nadaleko poznato utoite onih kojima nikakva medicina nije pomogla.
A u Tuklekama su ih ekala samo tri uda: sveta peina, sveti izvor i
sveto drvo.
Tu je - ako je vjerovati ne samo bljedolikoj djevojici nego i tolikim
ozdravljenjima - ba tu, podno Tukleka, gdje ispod planinskog vijenca
izbija snano vrelo, nebeska kraljica odluila da se ukae bosanskoj
sirotici, i da je izlijei od oduzetosti.
Zato ba tu? - pitali su sumnjiavi.
A zato ba ovaj izvor ovdje? Tek to se pojavi, namah nestane, i
stropota se u utrobu zemlje! - odgovarali su pravovjerni.
Jo su, likujui, dodavali:
Kraljica iz neba, izvor iz zemlje!
Kraljica u nebo, izvor u zemlju.
Svako svom domu! U svoju postojbinu.
A taj izvor, snagom svojih estokim mlazeva, ne samo da je sebi prokrio
put, nego je, unaokolo, izrovao zemljite i stijenje, tako da je tu nastalo
ogromno udubljenje, u koje su se u gladne i ratne godine sklanjali
hajduci, a u mirnim vremenima divlji golubovi i pokisli i prozebli pastiri.
Nadnesen donjim granama nad izvor, a samim vrhom mlaznuo visoko
iznad gornjeg dijela, iznad krova peine, gordio se stoljetni hrast. I, to je
cijela pria o svetitu pod Tuklekama.
Sto su kasnije tu pohrlili misionari i Boji namjesnici, oiviili posne
livade, sagradili hramove i stanita za isposnike, a za njima nagrnule
vojske bolesnika i nesretnika - druga je, i duga, pria.
Meutim, tri dana pijenja, umivanja, ispiranja usta, gackanja po
potocima tog nadasve hladnog izvora - nisu ni najmanje ohrabrili majku
Rusmilu, poto je - shvativi ovo ljeilite jedino onako kako ga i mogla
shvatiti, kako ga legenda preporuivala: udotvornim -oekivala
ozdravljenje tako brzo koliko da se otpuhne pepeo sa dlana. Tim prije to
je, iz razloga samo njoj poznatih, teka srca pristala da jo i ovo,
posljednje, Tukleke pokua.
U poetku, okruena mnotvom jadnika i patnika, zasuta uzdasima,
jecajima i molitvama, zaklinjanjem na pokornost, odanost i sluenje
jednom jedinom Bogu, stvoritelju svijeta, a zatim, kako je vrijeme
odmicalo, i svim ostalim, dalekim i neznanim Bojim slugama, anelima
uvarima i anelima vjesnicima, Vila je, ozarena lica, kao i svaki
stradalnik, ispirala svoje tijelo, od zore do mraka, i - tiho, tihano, da
samo kraljica nebesa uje, pjevuila.
Ali, krhko tijelo u kome je dua, uklijetena i pritisnuta neprolaznim
tegobama i runoama, bitisala sasvim otueno ... ali, to kao trska
lomljivo tijelo poe postepeno crvenjeti. Pa plavjeti, pa zelenjeti.
I, Vila se stade iz temelja tresti i drhtati. Cvokot zuba i naprasna groznica
zaljuljae je i skrhae na zemlju.
Kad je tek dola, sliila je na krivo, izubijano drvo, nahereno i oboreno
prema zemlji.
Sad moe, jedino, uzdisati i zatim: oito, stvari kreu kako ne valja -
nagore.
Rusmila Butmir-Vukas je bjesnila:
Navratila si me na zlo!
Ovo je sveto mjesto! - branila se Ruska Sunaruka.
Ovo je izgibija!
Nema nigdje izljeenja preko noi. Samo je Isus lijeio namah, i ustajao
mrtvace iz groba neto im ime spomene. Treba biti strpljiv.
Treba biti jadan! Jadan i alostan, pa ovdje doi. I ko mi je sad kriv?
Ako ti, sama, ne vjeruje u izljeenje, nee ni Bog vjerovati.
Vidi li mi dijete! Pogledaj moje Vile. Sva je pomodrila. Gledaj kako
cvokoe. Na duu moju, smrt e je prekinuti prije nego se vratimo.
Ruska Sunaruka je bila uporna u tvrdnji da i boje danje ima svoj rok,
svoj hod, i da, prema tome, ni Vila ne moe ni progovoriti ni prohodati
prije nego je nebeskim zakonima odreeno.
Kada? - oinula ju je Rusmila samo jednom rijei. Sunaruka je, hladno,
slegla ramenima:
Kad Bog da.
Znai: nikad? - zakljuila je Rusmila ne skidajui pogleda s Vile.
Kako vjeruje - tako e ti i biti!
Ali, ona vie nije obraala panju na ono to Sunaruka govori. Lice joj
je bilo blijedo od ogorenja.
Pozvala je svoju Vilu, pokuavi je posaditi na noge:
Moe li, sine moj?
Mogu! - kazala je, zaudo - sasvim razgovijetno Vila. Meutim, tek to
je majka ovlano stavila ruke na njena ramena, djevojka se - sruila, i to:
naglo, kao da ju je neko odozgo potisnuo velikom snagom.
Kad su je podigli i izili na put, Vila se bila toliko iskrivila, tako da je
svaki njen korak ako se uope tako moe nazvati njeno klae-nje izmeu
dvije starice - zahtijevao i odgovarajui hod njenih pratilja.
Ozlojeene, posvaene, zamukle i povrijeene, svaka na svoj nain,
drumom su se ljuljale tri enske prilike. Po njihovom izgledu, po
njihovom hodu, po njihovom zajednikom oaju, teko bi se moglo
zakljuiti: ko su? i odakle su? i kakva ih je ludost ili nevolja na ovo
natjerala?
Odmah unaokolo, a pogotovo du puteva to vode prema Tuk-lekama,
iznikli su atori, nadstrenice i tezge gdje galanteri i kutori - uvijek
umijeani u poslu, a beutni u nevolji - prodaju za velike pare svoje
sitne, bezvrijedne slatkie, ogledalca, noie, svete sliice, sviraljke,
igrake i ostale drangulije. Pa, kako se Rusmila i Suna-ruka klate sa
promrzlom i drhtavicom zahvaenom Vilom, tako se ti prodavci, tu,
nadomak tog svetog mjesta, izruguju tuim nesreama:
Ha, ha, tako, tako, podigni je! - dovikuju oni, dok se ene upinju da
zadre Vilu uzgor. - Podigni joj ga ti, ta eka!
Podigao sam ga ja noas, a kad e ti?
Uvijek tri puta vie nego ti!
O ne lai, sestri ti ga nabijem.
Nabij ga ti onim babama, pa e se imat ime pohvalit!
Poslije tih uzajamnih aavanja i hvalisanja, zaori se gromoglasno
roktanje i podvikivanje, a zatim reklamiranje svoje vlastite robe, tih
nitarija, uz pogrdne psovke, kakve se ne bi mogle uti ni na stonim
pijacama, i to kad bi konji prozborili.
Naravno, mogli su ti drumski polutrgovci urlati bez prestanka, nevoljnice
na njih niti bi mogle niti bi imale kad obraati poglede. Njima je svetite
udaralo na nos, i one su hitale da odmaknu to dalje, ne bi li im tek tad
laknulo.
I, taman kad su pomislile da jeste, da ih vie niko nee zasretati na putu,
iza jedne ivice, zamiljena lica i saaljiva pogleda, istra preda njih
nekoliko zaglaenih i ulickanih djeaka i djevojica. Pri-oe enama,
zagledae se u Vilu, i veoma uspjeno, na djetinje razoran nain,
odglumie zainteresiranost za nevolju ovih ena to se klate kao da ih je
neko povezao u jedno tijelo koje se tom zdruenju opire.
Najprije je progovorila jedna djevojica, dragim, njenim, saa-ljivim
glasom:
Bakice, jeste se umorile?
Jesmo, kerce draga! - jecala je Rusmila.
Odakle putujete?
Izdaleka, tamo, eno tamo.
A gdje ste ile?
Ile smo nikud. U Tukleke!
I taj mali zastoj loe je djelovao na Vilu. Kao da je ona jedina
predosjeala da toj mangupariji nije do tuih nevolja, i da tek zbivaju
alu sa njima, videi ih, same, na putu.
Zato je Vila gurala i potezala materu da krenu, da se miu odatle.
A djeca su - valjda ve ispraksana u ovakvim prizorima - navaljivala:
Jeste li sve bolesne?
Sve, sine moj.
A boli li vas jako?
Boli, dijete drago.
A kud ste se sad zaputile?
Doma. Svojoj kui.
Ruska Sunaruka je pridravala Vilu, a razgovor sa djeurlijom
prepustila Rusmili.
Napadna, ali i dalje zabrinuta lica i usana svezanih u gr od sudjelovanja
u bolu ovih triju ena, djeurlija kao da su bila svjesna da su hodoasnice
ispameene i da sad zaboravljaju to su maloprije rekle, pa su krenula iz
poetka:
Gdje ste rekle da ste ile? -U Tukleke!
U Tukleke?
Jedan djearac je dao znak, kazavi:
Pop io po zidu!
Ali ene se nisu dosjetile svojoj muci, pa su objanjavale:
E, e, dijete drago: u Tukleke. Ne daj ti Boe tamo ikad ii.
Kuda?
Tamo gdje smo mi ile.
A vi ste ile?
Pa, rekla sam: u Tukleke. Djeca su zagalamila u jedan glas:
U Tukleke, pa poklekle! U Tukleke, pa poklekle! Kroz noge vam vode
tekle!
Nastavljajui, u stilu onih starijih, onih polutrgovaca, obasipati ene
uvredama i pogrdama, po komandi, kao da ih je neko pripremao za ovu
scenu:
Pop io po zidu! Popio po zidu.
Da mu guzu vidu! Damu guzu vidu!
Bilo je kasno, ali tek sad se enama otvorilo ono pravo udo pred oima.
Uvrijeene, izigrane, nasamarene, povukle su svoje teke noge
neizvjesnim drumom.
Prva pomisao koja je kao eki odjekivala sljepoonicama - nije vie bila
okrenuta onom to se desilo nego onom to ih tek eka, to e tek doi. A
na ovakvom putu, na povratku iz svetita, moglo ih je zadesiti isto ono
to i Rusmilu u prvim danima ratnog metea.
Oh, samo to, samo to ne! Jer, ma kakvi nasilnici bili, ne bi im valjda
meta bila dva iva enska lesa, dva groba koja putuju, nego ovo dijete,
ovo stvorenje koje je, i ovakvo kakvo jeste, kanjeno za cijeli ivot.
Kakav ivot? Za tri ivota, kad bi ih imala.
Zamicale su, sporo i sve sporije. Strah ih je pratio u stopu.
Drska, surova i bezduna, pratila ih je djeja pjevanija, kao neko divlje
bogosluenje:
Ile babe u Tukleke, u Tukleke, pa poklekle!
Ile babe u Tukleke: nevolje ih tu zatekle,
Kroz noge im vode tekle. U Tukleke, pa poklekle!
120
13.
Pred ulazom u WC, u podrumu araj evskag hotela Evropa, Rusmila je
gladila kosu svog sina, oito tjeei ga, nakon to ga is-tukla zbog nekog
sitnog nestasluka, mada je ve bio prevrio godine i za takve prestupe i
za takva majinska milovanja.
Vila je sjedila pored njih, odsutna, s tupim pogledom, preko puta, u
praznu vjealicu. Pored njih su prolazili, ulazili i izlazili hotelski gosti.
Svaki izlazak bio je propraen metalnim zvukom, a Rusmila ne bi
zaboravila da uvijek pogleda koliko ko daje.
Gospodine, vi ste zaboravili... - zastala je ena na pola reenice, kad
pored nje proe postariji, prosijed, ugojen, bubuljiav ovjek.
ta sam zaboravio? - brecnuo se on.
Platiti!
Njegove krupne, vodnjikavoplave oi naglo se rairie, a stomak, ionako
ve odve zaobljen, iskoi naprijed:
Ah, dugo nisam bio ovdje ... ta je ovo ... vi ste? Plaa se?
Svaki rad se plaa! - otro je odbrusila Rusmila, ne prestajui zaglaivati
kosu svog sina.
Ako je poten?
Nisam ja kriva to tu radim.
Krupni, plavi, namirisani, besprijekorno obueni gospodin izvadio je
krupnu novanicu.
Nemam sitnia! - ljutnula se Rusmila, mislei da gospodin, sav u plavo-
bijelom, eli izbjei da plati tu jadnu sitnicu.
Sve je ovo za vas. Ne treba sitno.
Rusmila se udila, a neznanac nije odlazio. Gledali su jedno u drugo, kao
u onim situacijama kad preostaje jedino da se kae ono otrcano, ali
spasonosno: ini mi se, ako se ne varam, da se odnekud poznajemo?
ena je sve jae stezala djecu oko sebe.
Bolesni? - pitao je neznanac.
Moji!
to rade?
to i ja.
Zarada vama je ovdje dobra?
Nikakva.
Ko vas je ovdje preporuio, ko vas je doveo?
Glad.
Neznanac je zabacio glavu, raskoraio se, popritegao pantalone,
zakaljao se, i kazao:
I ja sam tako poeo! A daleko sam stigao ...
Kad ste poeli?
Kao mlad ovjek.
A ja sam baba. Pred vratima groba. ovjek se vano klatio, popravljao
svoju kravatu, zatezao koulju i, stalno pogledavajui des-no-lijevo,
slijedio svoju misao:
... kao mlad ovjek. A doao sam u Sarajevo u koferu, davno je to bilo, i
poeo sam od nita, a do pred sami rat bio sam gazda, sve je ovo bilo
moje ... a onda je vrag doao po svoje.
S vragom dolo, s vragom polo! - pripomogla mu je Rusmila.
Ne! Nikako! - cupnuo je stopalima u glatki pod: - S Bogom je dolo ...
Bog je to dao ... e, eh, nikad vie stare Austrije, ni starog ivota, ni onih
ljudi, ni one ljubavi meu ljudima, ni onog potovanja ...
Svijet se iskvario! - rekla je Rusmila.
E, e, tako. Ba tako. Ali, dolaze dobra i draga djeca, ovi slatki momii,
je li tako, moj fini deko?
Jo otprije ugojeni ovjek u plavom, i kad se direktno obraao eni, vie
je gledao u njenog sina nego u nju. Zato su sad dvije ruke -jedna enska
a druga muka - gladile djeakovu kosu. Vila je to sve motrila s
nepovjerenjem, i uvlaila se u sebe.
Ja, tako je to! ivot, gospoo moja, ivot! - zavrtio je glavom neznanac,
naglo prekinuo razgovor, i otiao. Rusmila je potrala za njim da mu
vrati krupnu novanicu, ali je on odbio.
Sutradan je, meutim, opet bio tu - pred ulazom u WC.
Dan-dva kasnije Rusmila je, sa sinom i kerkom, bila u prostranom,
ukusno namjetenom, prozranom, starinskom stanu Karla Juraja
ehovina.
Imam ti, enska glavo, sto imena. A nije ni udo. Ne mogu rei da sam se
tu rodio, ali tu sam odrastao. - Poeao se iza uha, odbio dim-dva
duhana, otpljucnuo, i nastavio: - Ma, slaba fajda. Odrastao, ali nisam se -
srastao. Staru domovinu izgubio, a novu nisam stekao. Odazivam se,
kako rekoh, na sto imena: ehovin, eh, ek, ef, pa ak i: eg ili ek.
Ma, ne znaju ljudi izgovoriti, pa to ti je. A, ja se ne bunim. ta u? Nek
zovu kako im na pamet padne.
Samo nek ne udaraju! - upala je Rusmila.
Jes', jes\ Lonac je bio u pravu kad je kazao: zovi me kako ti drago, samo
me nemoj razbiti. A mene su mnogi htjeli, ba to: razbiti. Na svijet je
neobuzdan, a i moje mjesto, to gdje sam radio, nije za pofalit. Svata
tamo doe. Doe krema, ali doe i smetlja. I treba to sve ravnat, i treba
svakom udovoljit. Lake je nekad biti ambasador nego konobar! A biti
kelner - to je veliki zanat. Prije pedeset godina niko to u Bosni nije znao
radit. Kad je moj otac doao ovdje, zatekao je u Sarajevu samo tri
konobara; nekog Ivicu iz Kreeva, nekog Jozu iz Travnika-, i fra Grgu iz
Sarajeva. Taj Grgo je stvarno bio jedno vrijeme u mantiji, ali mu je ime
ostalo kako je i prije bilo. Nije ni udo: ostao ovjek, ostalo i ime. A
uvijek je bio pijan ko zemlja. Kau: ostalo mu to od loze, od starine, bio
je odnekud iz Hercegovine, a tamo ako nije vercer, dandar, fratar ili
laov - ne zna se ni ta je. Jes', jes', draga gospoo, konobarski zanat
svezan je sa sto i jednim vragom. Zato bjei iz hotela. Hoteli su uvijek
puni pijunae i prostitucije. A zato ih vlasti i dre. Vie su Austriji
valjale razne restauracije, kafane, krme, pa i drumske mehane, i
poglavito konobari, nego sva vojska i dandarmerija. U hotelima se
kuha, ne mislim na hranu, a u vojsci se uti ... Eto, ostani ovdje, kod
mene.
Ne znam ja ni hodat po ovom bogatstvu! odvratila je Rusmila, zauena
tom ponudom, ali se ni za dlaku nije smjela pomaknuti, kao da je tu
prikovana.
Ne alite se, gospoo? Kakvo bogatstva! Ovo je da se sastavi kraj s
krajem. ta sam ja sve bio stekao - ali, pusto, propade. A zaludu uzdisao
je pri tim rijeima - govorio mi je otac: kad sam ja bio budala, ne budi ti.
Da ne bude konobar?
Jok. Nego: da bjeim iz Bosne, iz ove divljine. Od ovih divljaka, iju
glavu ni dimnjakom ne bi razbio da u nju kulturu ulije.
Kuda?
U Ameriku. Kud i ostali pametan svijet. to mene tu dri? Jes', jes', kau
da mi se otac polakomio na laku zaradu u Bosni, kad je ovamo doao.
Jes', vraga! Kao da je on, po svojoj volji, izabrao Sarajevo. On je bio
carski inovnik, i uivao je povjerenje, i iao je tamo gdje je bilo
potrebno. A gdje je bilo potrebnije nego u Bosni? Nego, kog sam se ja
Boga tu zaleao? Jedni mi kau: eh, drugi: Cef, a trei: ek, a nisam
nijedno, ni drugo, ni tree. ek nisam, jer nemam para, ef nisam, jer ne
ivim po svojoj volji, nego kako drugi hoe, a pogotovu nisam nikakav
eh. Otac mi je Austrijanac, majka Poljakinja, druga ena moga oca,
moja maeha, koja me odgojila, Maarica. I gdje je sad tu eh? Austrija
je podjednako voljela sve narode, bez izuzetka, samo nek su katolici,
osim onih iz Bosne. To je glavno, a ne neke izmiljene nacije koje
zakrvljuju ljude. Samo za pravo rei, ovi su bosanski katolici dosta
potvrd i priglup svijet, na jednu ruku i na jednu nogu, i uvijek im je neko
kriv. A dobro je govorio moj otac Franc Jozef: Bosnie katolik niks
ovjek, das ist marva!
Od mrava? - preula je Rusmila i tiho se oglasila. ehovin se nasmijao:
Jes, vraga. Od mrava? Kamo sree da je. Stoka, i to ona to se kae: bez
repa.
Ustao je i, zamiljen, kao da je rekao posljednju rije, etkao, gore-dolje.
U stanu je vladao muk. Kroz onaj prozor to gleda na Trebevi, kroz
magliaste zastore jedva se zamjeivala promjena na sarajevskom nebu:
preko plavetnila su se gomilali oblaci. Dolazili su sa juga. Da je to palo u
oi Karlu Juraju ehovinu, zakripao bi zubima: pa, da naravno - iz
Hercegovine, jeste, da okle e!
Ali njega sad nisu zanimali ni nebesa ni oblaci, bio je konobarski
skroman - motrio je u dvije take: u onaj portret na zidu i u Rusmili-nog
sina to je amio u materinom zagrljaju.
Evo, vidite: kako se nekad ivjelo, ak i u Sarajevu, onda kad su Ivica,
Jozo i fra Grgo bili glavni potrkai i posluivai u velikom gradu. Ovo
ovdje na slici je moj djed. Loza mu je vukla korijene iz Flandrije. Kud
god je iao, pratio ga je i slikar.
A zzzaatto jje tta-kko rru-uan? - bubnula je Vila kao iz sna,
mucajui.
uti, ta ti zna! - bubnula je i nju matera po glavi, prije nego se ehovin
snaao.
Ovo je slika, a ne fotografija, drago dijete! - odgovorio je domain
maznim glasom. - Doi da pogledate. Hajde, to se bojite! Malo je i
praina popadala, a uljane boje pa i djed izgleda neto stariji, smrknutiji.
Hajde, pogledajte! - govorio je svima, a za rukuje pokuao povui jedino
Rusmilinog sina Nikicu. Gosti su - ako se tako mogu nazvati - upinjali
oi, istezali vratove, ali su zadnjicama vrsto upirali u svoja sjedita,
puni straha i osjeanja da e prvim i najmanjim pomicanjem neto
polomiti.
Vidimo i odavde! - branila je majka i sebe i svoju djecu, i sve vre
urastala u sjedalo.
Hou da vidite da nije moj djed ruan. Hajde, podignite se! Uinite mi tu
ljubav.
Rusmila se mrtila na Vilu zbog onog njenog mucanja, a ehovin je
uzalud potezao momka Nikicu. Koliko god je on navaljivao da ustanu a
izgleda da mu je vie bilo stalo da ih, ko zna iz kakvih razloga, vidi kako
hodaju i kako pri tom izgledaju - toliko su se, i jo vie, oni branili,
tvrdoglavi, zbunjeni, kao da su im noge od stakla i kao da e se odmah
sasuti im zakorae.
ehovin poziva, moli, vue, udi se, a njih dvoje se jo upornije odupiru,
zbijajui svoje jadne odbrambene redove, i sami neuvjereni u konani
ishod - kao ovce, u grumenu, kad se, instinktivno, pred klanje uuruju,
jedna uz drugu.
Treba da pogledate svoj posao. Ove slike ... Rusmila je, ne podiui
glave, pogledala u djecu:
Na posao?
Ove slike ...
Da ih mi slikamo?
Naslikane su.
Pa ta emo im mi raditi?
Uljepati. Svaki ih dan uljepavati.
Poto ena ni dalje nije mogla skopati o emu se radi, ehovin je,
etkajui po svom prostranom i prozranom stanu, objanjavao daje on
dugo razmiljao, da mu se saalilo, da on zna staje sirotinja, pogotovu
ovdje, u Sarajevu, gdje se fukara raa zajedno sa suncem, ali da sa
suncem ne zalazi nego ilavo traje i koti se i nikakvo je bogatstvo ni
reforma ni drutvo ne mogu obuzdati, da je ionako sam cijelog ivota, i
da e tako i ostati, pa kad mu se ve drugaije ne pie, da e, eto, uzeti na
duu i na ruke ove stradalnike da se ne raspadaju pred WC u
evropskom podrumu, i da e nai svakom od njih odgovarajui posao,
da e tako rijeiti i svoju samou i njihovu neimatinu, pa ako Boga ima,
a mora da ga ima, dok se danas dogaaju uda kao nikad dotle, da e on,
to jest: Bog, suditi kad bude trebalo: ko je inio dobro a ko zlo, da e
enske dobiti enski posao, a da e Nikica, tek stasao u momka, morati i
da se malo potrudi da ne ostane slijep kod oiju, da izui neki zanat, a
koji - to neka ostane na njima dvojici da odlue, a Karlo Juraj ehovin
nema mu to drugo biti do otac ...
I, stvarno: kako je dogovoreno, tako je i uinjeno.
ehovin je uzeo mladia pod svoje, a Rusmila i Vila i kuu na lea.
Trebalo je da sve blista, da se med sa poda lie, da ljudima za-bljete oi
kad se penju ili silaze niz stepenice.
Tako, tako! - stajao je, u prvim danima, stari evropski konobar nad
enskima, i nadzirao njihov rad. - Neka sve bude ko staklo. Nek se sjaji.
Jes', jes' ... Austrija je davno propala, ali njen sjaj je vjean. Nek se to
vidi!
Zatim bi objasnio na to sve, pri spremanju, treba pripaziti, kako paljivo
treba brisati slike: suhom, lakom krpom kao golubijim perom, nekad i
samo mahnuti maramicom ispred svakog platna da se praina uplai - ba
tako: da se uplai, ponavljao je ehovin, jer daje praina navjetaj
starenja, propadanja i smrti, te da se isto tako prozori otvaraju samo u
jednom pravcu - oni prema Trebeviu, odakle bije ist zrak i planinska
svjeina, zatim kako da se nahrane golubovi kad dolaze pod prozore, ali
da ih u kuu ne puta, jer su to, koliko god umiljate i draesne ptice,
istovremeno i lukava stvorenjca koja te mogu iznenaditi svojim
podvalama pa ih je, stoga, bolje drati na odstojanju.
Uza sve to, ehovin nije zaboravio ni utjeiti enu sa hromim i mucavim
djetetom:
To e biti i moja briga. Znam ja to je roditelj, pogotovu kad je u pitanju
ensko dijete, i kad se izbroje godine, a Vila vie nije djevojica, udaja je
na pragu.
Nesrea je na pragu! - procijedila je majka. - Na mladom tijelu - staje to?
Nita. Sitnica! Poznajem najbolje strunjake, specijaliste.
U Sarajevu?
U Europi.
Vidjela sam to je Evropa! - klonula je pogledom. ehovin se
nasmijao, sa osjeanjem ovjeka koji situaciju dri u
svojim rukama:
Mislim na Austriju, Njemaku, Francusku, a ne na hotel! to danas
medicina nije u stanju iupa srce iz ovjeka i ugradi ga drugom, a ne ...
Vila. to je kod Vile - nita, malo nakrivo hoda i zapinje kad govori. Sve
e se to ispraviti.
U zemlji! - zasuzila je majka.
U inostranstvu! - ispravio ju je ehovin.
Pod zemljom, u ilovai! - odsjekla je.
A ehovina posjekla: zautio je, izreio oi, nije se mogao snai! Zatekla
ga baba, i oinula svojim argumentima. Prikupljao je snagu, pribirao se.
Konano, odluio se, i prozborio, ispodtiha, bojaljivo, da enu opet ne
zagrebe po ranama: - Sve danas rjeava novac.
Danas? A kad nije?
U moje doba. Onda kad je vladalo potenje. Kad bivi vlasnik hotela nije
zavravao na ulici. - Kad si svrio na ulici?
Cehovinu su se naduli obrazi: izmeu psovke i nesuzdranog smijeha.
Stroga, smrknuta, potonula u oaj, ena nije slutila da je nezgodno
pecnula starog evropskog konobara, pa je nastavila:
Kako si svrio na ulici? Kako to moe rei? Eto te i danas ko gospodin
ovjek.
Gospodin jesam, ali - posljednji. Bar u Sarajevu.
Ali ja bih bila prva ...
Kada? to treba?
... da mi ovo dijete prohoda i progovori, ko ovjek. Koliko god da je
Cehovin obeavao, i uvjeravao, i dokazivao,
Rusmila je jo vie pokazivala lice kome je sve to uzaludno.
Ali - zakljuila je u sebi - bolje i ovdje nego u zahodu.
Od tada, nastupilo je bar ono prividno smirenje: ivot mora tei.
Cehovin je nastojao da na svakom koraku pokae svoju ekonomsku mo:
plaao je, aavao, darivao, nadmetao se u svakoj prilici; niko ga nije
smio pretei u galantnosti, gdje god bi doli, sve je tralo na noge,
napojnice su pljutale, hvalisanja, busanja, nek se zna koga posluuju,
imaju i zato imaju i koga. Sve je dolazilo u pitanje, ali novac - nikad.
Kako je posao bio podijeljen: enske u kui, a muki kad im prahne na
pamet, malo su se i viali, pa je ta podjela - ma koliko normalna -
pomalo onespokojavala Rusmilu. Jer, prou dani i dani a da se ne vidi sa
sinom. Kad je sumnja narasla dotle da se vie nije dala izdrati, ena je,
otvoreno, negodovala:
Ne znam ni ta mi bi pa da pustim svoje dijete?
To je ve momina, a ne dijete!
Zaelim ga se.
Odvikavaj se! Bolje e biti i tebi i njemu.
Meni je teko, a njemu ne znam.
Debelo, masno, bubuljiavo ehovinovo lice, sivo i sparueno kao da je
preljeveno riim sarajevskim pivom, stee se u gr:
Njemu je dobro.
A koje mu je to dobro?
Ono osnovno: ui se ivotu.
Gdje? Kod koga?
Kod ljudi. Kod pravih ljudi, i majstora.
Koji zanat?
Onaj koji sam i ja imao. I nee se pokajati, i nee zaaliti. Zna li ti ta je
konobar?
Jok. Okle u znati?
Konobari - to su ti ui i oi cijelog svijeta, a ne sluge kao to se obino
misli. Znam ja taj zanat. Meu konobarima nema sirotinje.
Ima pijanica!
1 enskara. To je tano. Pijanica i enskara! Slaem se. Ali - od neega
treba ivjeti. Cehovin je saekao da vidi da li je otklonio svaku sumnju,
traei trzaje na licu onespokojene ene. Kad je pomislio da je sve u
redu, da je babu prefarbao na najbezbolniji nain, potvrdno je zaklimao
glavom, kao da zakucava u zemlju misao koju je prethodno izrekao:
A od neega treba i umrijeti.
Ali: poteno.
Potiteno? Uspravno!
Rekla sam: poteno.
Ah, moje ui! - nasmijao se, na silu. Vidite da odavno vie nisam
evropski konobar.
Da iji?
Svoj. Privatni. Svoj gazda. A takav e biti i...
... moj sin?
Ako bude dobar.
Kao i dosad?
Dosad je bez greke. Zlatan mladi. Pogledaj ga samo kad se uredi. Kako
je obuen. Kako hoda!
Daje ehovin rasipao novac, daje dijelio kapom i akom, pogotovu kad
se nalazio u drutvu mladia Nikice - nema dvojbe.
Ali je bila, isto tako, istina da je Rusmilin sin postao utljiv, razdraljiv,
zatvoren u sebe, osoran - naroito prema majci, koja je sve to
objanjavala naglim skokom iz siromatva u rasko, iz praine u sjaj, iz
predvorja WC u luksuzne ehovinove odaje. A kad se tome pribroje jo
esta putovanja, i druga izbivanja iz Sarajeva, taj, kako je gazda znao
rei: izlazak u svijet iz ove bosanske vukojebine, odlazak meu ljude, na
prozraenje, bijeg iz ove sarajevske medvjee klime, i medvjeih
meuljudskih odnosa, ta besposlena puteestvija i etuckanja po skupim
metropolama - onda joj je dranje, i ponaanje, svog roenog sina
postajalo sve jasnije.
Pa, bilo bi ak i potpuno jasno da nije onog prokletog potpisivanja: a za
ije babe zdravlje sve to? Zato? Staje moj sin ehovinu, to li je
ehovin njemu?
Zakljuila je da je, ipak, najbolje da se obrati na pravu adresu, ehovinu,
kad su ve razmiljanja i sumnje postali glasni:
Hoe li moj sin, stvarno, jednog dana postati ovjek?
Moe i to. Ali mu ne preporuujem.
Hoe li - pitala sam?
To zavisi od njega.
Mlad je i zelen.
Takvo se drvo i savija.
Rusmila Vukas je stala, zamislila se, i, uzdahnuvi, kazala:
Savija? Ali: na koju stranu?
Neka izabere. Ja u mu pomoi.
Nema njemu - sve se bojim rei: pomoi. On je moj sin.
Ne da ga od sebe!
Niko me i ne pita. upaju mi djecu iz naruja kao drvee iz zemlje.
Zar nije doao kraj?
Koji kraj?
Tome upanju, odnoenju?
Jedan dan vjerujem - tri ne vjerujem. Pa opet tako, sve ispoetka.
Ali, tvoj sin je pri kraju ... da postane ...
... ono to eli?
Ako eli? To on zna.
Da porazgovaramo sa njima? Da ga pitamo. Ali - prije toga, o emu je
rije?
O onom to bi bilo presudno u njegovom ivotu. to bi ga iz temelja
promijenilo.
Da se oeni?
Gluposti! - planuo je ehovin.
Da se upropasti!
Mislila sam: da se skui.
O tome se i radi. I to da postane vlasnik.
Kad se skui ... vlasnik svoje ene?
Kue! Vlasnik kue! - vikao je kao da se svaa.
Nee ta srea na moga sina.
Srea ne dolazi sama. Treba joj poi u susret! Nita ne dolazi preko noi.
ehovin je to izgovorio kao daje stavio taku. A ena je ostala i dalje u
nedoumici: nije znala na emu je. Sav joj je ovaj razgovor bio nedovren
i svaalaki. Nesposobna je i nenavikla da se ukljui u ehovinov tok
misli, a, uostalom, i u tuoj je kui: jo ne zna ni hodati po ovom
bogatstvu, koljena klecaju, ruka je nesigurna, oi trepu kao da pipaju
ispred sebe - sve je to njoj tuina. I to to je pitala, i to to je odgovarala
sve je bilo samo puka odbrana. U svojoj koi, a u tuoj kui. Koa iz
koje ne moe, kua koja zijeva kao ponor, prijeti.
Ta, bar ona zna to je tua kua!
Nije imala namjeru pitati, dosta je bilo to je pitala samu sebe, to se
presliavala, ali - rije je sama izletjela:
Vlasnik kue? A ije?
Moje! Ove ovdje. Vidi koliko je ovo?
Ba zato i ne vjerujem.
Vidi li? - pitao je glasno i zapovjedniki, mada je ve uo odgovor.
Vidim, pa zato i ne vjerujem! - ponovila je ena svoju sumnju.
Vjeruje tvoj sin.
Na mlaima svijet ostaje.
Vlasnitvo! - zacerekao se ehovin.
Nee meni jabuka u ruku, nego ...
...nego? - podsmjehivao se traei hitan odgovor.
U glavu! Ako me i pogodi, ubit e me. I koja mi korist?
Kua nije jabuka.
1 nije. Nego jo gore. Past e mi krov na glavu. Bolje daje nikad nisam
ni imala.
Glave?
Kue!
Bie prepisana na tvog sina.
Mrtvo slovo na papiru.
ehovin je zagalamio, prodrmao Rusmilu Vukas za rame, a sebe, zatim,
lupio po elu:
Pa, s kirnja govorim? Sam sa sobom! to ja govorim? Pa, zna li ti ta je
sud?
Ko danas vjeruje sudu?
Oh, oprosti, draga eno. Jedino je jo sud to nam, sigurno, ostaje.
Strani sud?
Strano govno. Govorimo li o praktinim stvarima. O kui koju u
prepisati na tvog sina! Kad postane ovjek.
Rusmili se javio tik na licu, a usne se same razvukle u bojaljiv osmijeh:
Tad e ga vrag i odnijeti!
Kada?
Kad postane to o emu govori.
Vlasnik?
ovjek.
Gotovo je, postao je.
Onda: jao meni!
Mada je imao i te kako jake razloge, ipak je mnogo rijei potroio stari
sarajevski, odnosno evropski konobar ehovin da razuvjeri majku
svog ljubimca, svog - kako je tvrdio: budueg nasljednika, da nema zbog
ega da joj bude jao, nego, naprotiv, da moe -kad sve karte stavi na sto -
mirne due turiti prst u uho, pa zapjevati.
I ona je to i uinila. Zapjevala je. Starakim, kripavim, zahr-alim
glasom. Ali, ne zato to joj se zaista pjevalo ili to je, stvarno, bila
obradovana. Ne, nikako. Htjela je jednostavno pokazati eho-vinu da ta
nevjerica ne istjee iz njene nutrine, nego iz ivota koji ju je - takvu
kakva jeste - izvajao.
Za Rusmilu je zapjevao i tmasti, kao ir pretili ef. Nadimale su mu se
vratne ile, nabirale usne, a okrugli stomak poigravao kao nogometna
lopta ogromnih razmjera.
Tako su proslavili dan - bolje rei: nareeni dan - kad je Nikica postao
ovjek, to jest: vlasnik. A moda je najtanije, ako se kae: dan u koji je
sve to najavljeno i zagarantirano.
Od tada je bilo lake i materi i skrbniku njenog sina: svako se okrenuo
svom vlastitom problemu. Jer, Vilina nevolja nije prestajala pritiskati, i
to je staricu odvlailo na drugu stranu, poto jo sve nade nisu bile
izgubljene. Nikad nisu izgubljene! Bar onda kad ih majka svija nad
svojim djetetom.
A, s druge strane, evropski konobar iz Sarajeva dobio je priliku da se
razmae, da saziva sastanke i pijanke, da se pokae u svoj svojoj moi,
upravo sad, kad svi njegovi vrnjaci, drugovi i poznanici - nita drugo
nego: privode lau kraju.
Za sve ovo vrijeme Rusmila Butmir, zvana Vukas, nije gubila vezu sa
Ruskom Sunaruskom, mada ju je ona svojim nagovorom za odlazak u
Tukleke ozlojedila a Vilu bacila u potitenost, tako da sad pada sve
dublje i dublje.
Bilo je dana kad joj se inilo da bi se to sa svetitem sve nekako bolje i
zavrilo da su bar za dlaku bile pametnije. Ali, gdje je bio pravi
promaaj? Kad je nastupio taj kobni momenat u kome je pamet zakazala
- nije mogla odgonetnuti. Ta kolebljivost ju je sve vie potkopavala.
Koliko je samo puta proklela, i to: na najcrnji, tipino enski nain - i sva
svetita, i udotvorna vrela, i hodoaa, a ve sutradan bi, odluno,
zakoraila na jednu od onih staza to vode u sveto mjesto, u ozdravljenje
i spas. Ali bi stigla samo na pola puta. Klonula, poupala bi sebi kose, i
opet se vratila tamo odakle je i pola. I, sve tako za redom. I, sve tako
ukrug.
A Ruska Sunaruka nikad nije znala da joj se energino suprotstavi. ak
bi se moglo rei da je Rusmila, mada sa teretom na pleima kao i na
dui, donosila razumnije odluke. Ruska Sunaruka se samo povijala, i
povinovala.
Kada bi Rusmila, onako skrhana i slomljena od gledanja u mucavu i
antavu Vilu, udarila akom o sto i kazala: Idem! pa crkla ili krepala!
idem, bolje krepati na putu nego u krevetu, Ruska Sunaruka ju je
izdano obasipala rijeima ohrabrenja, i dodavala jo i neke svoje
razloge da pou u potragu za lijekom. A kad bi za dan-dva, ili jo i prije,
Rusmila zaprla nasred puta ili, kako se ne jednom desilo, na samom cilju
i Ruska Sunaruka bi stala u glas zapomagati i jeati kako je taj poduhvat
ista ludost, gubljenje vremena, izvrgavanje ruglu, ako ne i ono najgore -
prava izgibija.
I, onda su udarale nazad. Pa ni tada daleko ne bi stigle. Jer, vie nisu
znale razluiti put koji vodi naprijed, u traganje za izljeenjem od onog
koji vodi natrag, u bijeg od prvotne nakane.
U toj vrtoglavici, Rusmila Vukas i Ruska Sunaruka hvatale su se jedna
za drugu, Vila za njih obje, a sve tri zajedno - za svaku slamku, za svako
privienje, za svaku priu - ma koliko bila prazna beznadna. Zato se vie
nije ni moglo rei: Rusmila i Vila su se vratile kui, nego da su natrapale
na svoj dom - toliko su se bile izgubile u odlascima, povratcima,
prekidima i odustajanjima, da se nije znalo: gdje im je polazna taka, a
gdje cilj kome su hitale.
Ako im se sve i nije bilo okrenulo naopake, a ono je sigurno to vrzino
kolo bio jasan znak da e prije Vila izlijeiti njih nego oni Vilu. Ali:
kako? Onim posljednjim, kad vam je sve svejedno: is-pameenjem.
Nekoliko puta su tri ene potrefile na dom starog ehovina, zatekle tu
udnu paradu i gungulu od ljudi, posumnjale da su zalutale, i - izgubile
se. Nije pomoglo ni to to im se uinilo da su meu tim ljudima lijepog
ponaanja i blagih osmijeha zamijetile mladia kome je bivi sarajevski
konobar, ef - po jednom od nadimaka, kad mu se to efnulo namijenio
veliko nasljedstvo.
Pobjegle su. Majka od sina, sestra od brata, i, sa Ruskom Suna-rukom,
nastavljale svoje potucanje s kraja na kraj Bosne. Ponekad im se uinilo
da neko od tih ljudi tri za njima i da ih poziva da se vrate, da su pred
svojom kuom, da nisu, valjda, ostale bez oiju, pa ne prepoznaju svog
gazdu i svog sina, miljenika njegovog.
Ali - uzalud. Ni Rusmila Vukas, ni Ruska Sunaruka nisu vie imale ula
za orijentaciju; Vilu ne treba tu ni brojiti. Sa njima dvjema ona je bila
tree tijelo, ali ne: i trea dua.
Pa, kad su se jednog dana vraale - a moglo bi se rei i: bjeale -sa
ehitluka, tamo negdje izmeu Bihaa i Cazina, od nekog hode
Bajrama Tute, koji je pravio zapise, propisivao, lijeio - i mimo svoje
vjere i mirno svog zakona - ehovinov stan je, bar spolja gledano, bio
tih, pa prazan, bez ovjeka.
to ih je i navelo da uu bez oklijevanja.
Iz one najvee gazdine odaje izbijao je agor, izbijao je dim, alkoholna
para, zapah ustajalog zraka, tih agor, nejasni glasovi. ene su se
pobojale da provalnici nisu iskoristili odsustvo stanara, pa su ustukle.
Ali, nije prolo dugo vremena, iz velike, najljepe, najsveanije sobe, iz
konobarovog salona, pojavio se Nikica. Iziao, proao, prohodao po
stanu, i opet se, bez rijei, kao da nikoga nije ni zamijetio, vratio, i uao
u istu prostoriju iz koje je i izmilio. Da, izmilio!
Kad se najprije pojavio na vratima, bio je sav u bunilu, teturav, sa
crvenim, nadutim oima, razdrljen, razbaruen, polunag. Padao je, i s
mukom se podizao. Ali, uspio je ipak toliko: prohodati po stanu. Da li ga
hvatala munina? Ili je gubio zrak? Ili moda ne zna ni kud je bio poao?
Malo zatim pojavio se i ehovin, ali priseban, na nogama, jak, pun sebe.
Stigle ste u nedoba! - prekorio je Rusmilu. - Nita nismo znale.
Eto, sad znate.
Hoete li vi dugo?
To se ne pita.
Ali se vidi.
Ko vidi neka ne vidi!
Treba li vam pomoi?
Ne treba. Sami se ispomaemo.
I, ene su se povukle, i ne naslutivi to se sve tamo zbiva.
Sutradan su, opet, odjurile kod Bajrama Tute, i put im nije bio nimalo
lak: ti cazinski ehitluci su nakraj svijeta, hoda nerazgovor-ljiv a suvie
ponosan i siguran u svoje preporuke, osoran prema nepoznatom
bolesniku, nekako ravast, jer mu sve tegobe ovog svijeta izgledaju
nitavne, pa tako i govori kad mu se potuite na svoje nevolje: nita,
nita, sve je to nita! niste zbog toga trebale ni dolaziti, to je sitnica, a
Bog je, to jest: ivot - vjean!
Rusmili Vukas bi preostalo da ga smireno odslua, jer - mislila je - koga
je moliti nije ga ljutiti, a onda bi zapis u njedra, a Vilu za ruku, pa natrag,
odakle je i dola, ogorena, nezadovoljna svim svojim putovanjima pa i
ovim, svim svojim susretima sa svetitima, pa i ovim, ili tek s jednim
malim, neznatnim olakanjem, vie u mislima nego u injenicama: daje,
eto, uinila jo i to, to stoje bilo ostalo, to je moda i posljednje!
Sin kao da joj je sve vie izmicao ispred oiju i ispod srca - i, kad ga
sretala, zaticala ga u tim polupijanim stanjima, tako da niti je
prepoznavao, niti mario za svojim roditeljem.
Kada se poalila ehovinu da joj s djetetom nije sve u najboljem redu,
dobila je odgovor kao s nokta:
Treba njega dugo tesati.
Onako pijanog?
Kad je bio pijan?
Kad god sam ga vidjela u posljednje vrijeme!
Privida ti se. Mladi ne pije. Jo ui.
ta se deava u onim odajama?
Sastanci. Sa punim dnevnim redom.
Sa golim ljudima?
Ko je, i kada, bio go? - odsjekao je ehovin.
Moj sin! Vie puta.
Preznojava se. Od rada! Koji mu dobro ide.
Na sastanku?
Na poslovnom i radnom sastanku nae udrube.
Vae druine?
Nae udrube! Rekao sam: udrube. Starih, finih sarajevskih
gospodina ... na elu sa gospodinom Fulekom iz Zagreba. On je na
dirigent. Ah, kakav ovjek! To se vie ne rada.
Zar ga vie nema?
Ima, ali nee dugo. Sve se vremenom osipa, i gubi. Nestaje! Pa, i naa
udruba ...
... kuevlasnika? - dovijala se Rusmila.
Moe i tako. U svakom sluaju: fini ljudi. Kakvih je sve manje.
Zlatan mladi. Ali: tek egrt. Ui. Dugo e jo uiti. Ako bude ustrajan.
Dugo, jo dugo. Te vjeto namjetene proroke rijei konobara ehovina
trebalo je da odagnaju svaku sumnju. I odagnale su: Rusmila je - kad je
bila u pitanju budunost njenog sina - postala spokojna. Samo, jo ili da
uda ili osovi uzgor svoju Vilu, pa e sretna umrijeti.
Meutim, jedne zadimljene, aave sarajevske noi, onda kad se i
elektrine svjetiljke gue u smogu, jednako kao i plua prolaznika u ovoj
udolini pod otvorenim nebom, iz koga ne kaplju zrake nego mrake, tri
ene su odahnule kad su se uhvatile vrata ehovino-vog doma. Kud god
je ila, Rusmila je nosila kljueve, pa se nerijetko time i hvalila: dvori
moga sina! Ako je pravog gazdu i pre-utjela, nije mnogo grijeila - njen
sin postaje vlasnik, pitanje je samo dana.
Pokucale su, to je red! Da se udruba ne iznenadi ili ne omete u svom
radu. Niko nije odgovorio.
Ponovile su, ali ponovilo se isto: nita. Niko. Onda su gurnule klju u
vrata. Pogrijeile su: nije bilo potrebe. Vrata su bila otkljuana. Stanje
zaudarao kao kafana u kasne sate. Na sve strane ispre-metane i razbacane
stvari. Kr. Kao da su protutnjale vojske.
Protutnjale i jesu, ali - gdje su ti nonici i noobdije? Kud su se djeli?
Udruba se raspala? Ne!
Dva po dva, jedan uz drugog, jedan na drugom, mazili su se i pekmezili
lanovi udrube, po poluosvijetljenim uglovima, po lea-jevima, gdje je
estoka strast natjerala cara do duvara.
Okretale su glave i bjeale - ali, stigle su do vrata velike odaje, i ule su
naglo, mislei da se spaavaju. A pale su, elom, na tri skupljena,
zgrena, zapletena, gotovo umirua tijela.
Ta tijela su dozivala u pomo. A tek je bila prola pono. Ne, nisu zvali
ljudi. Zvala su tijela. Ali: kakvu pomo? iju pomo? To ene nisu znale.
Pogledivale su se, jedna drugu, i traile odgovor.
No, vrijeme je protjecalo: tijela su se grila, skupljala, trzala.
Pomo mora biti hitna, i to efikasnija.
Dok se klupko od tri ljudske tjelesine kotrljalo, majka je prepoznala svog
nesuenog kuevlasnika. On je najjae ridao i molio za pomo: bio je
izmeu dvojice -jedan od njih sliio je na ehovina.
Tijela su bila pomodrjela, izobliena, lica u znoju, preko usana pjena.
Izgleda da im pomoi nije bilo. Dojurila su kola hitne pomoi. Kad su ih
unosili na lealjkama, trei se odlomio, odrijeio, otkinuo od spleta.
ehovin i njegov miljenik, nesueni kuevlasnik, meutim, ostae vrsto
u zagrljaju, u snopu. Ve trei ili etvrti dan evropski konobar se
nekako iskobelja. A njegov ljubimac, i ljubavnik, nikad.
Rusmila pokopa i etvrtog sina.
14.
Nekoliko dana nad Sarajevom se nije vidjelo nebo. Toili su se, cijedili
oblaci.
Nije bilo granice izmeu dana i noi.
Kie su se obruavale, ne sa junih nego sa sjevero-istonih strana,
odozgo, gdje su planinska uzvienja najotrija, gdje se niz gola planinska
lea, zimi, dok drugi gradovi spokojno drijemaju, na Sarajevo obaraju
snjene lavine, koje nose pred sobom i drvee i ljude.
Ali - to nisu bili estoki naleti koji iskape nebo, saperu prljave ulice,
utihnu i povuku se, da bi onda ledeni vjetrovi doli da pometu krhotine i
obrisu lice grada, nego uporno i dosadno kapuckanje kad, istodobno,
udare znoj iz zemlje, mokraa iz kao glina utih oblaka i iskaljavanje
tvornikih dimnjaka.
Ta, sarajevska kia, nije ono to i druge, jer od nje kiobran ne spaava, i
moete ga nositi koliko hoete, ipak e vas prljava voda orositi po licu,
po vratu, po kosi - i, da ste prvi put u ovoj nepogodi, upitali biste se:
odakle ova vlaga, iz vlastitog tijela ili odozgo?
A poto je odozgo zatita, ovakva ili onakva, poto ste prilino
prekriveni nepromoivim kapama, ostaje vam da se, zateeni, obratite -
kome drugom do sebi samom: ko se ovo, zapravo, rastae, zemlja ili
tijelo?
Rusmila Vukas se ve davno bila saivjela sa tim sarajevskim iz-
mokricama, tim neugodnim preznojavanjima i kue i drvea, tako da je,
u rano predveerje, mirno hodila stazom kraj groblja, tamo prema
koevskom stadionu. Toliko je bilo pretumbavanja u njenoj dui da ova
to su dolazila spolja nije ni zamjeivala.
139
Ila je, rairenih ruku, klatei se.
Desnom rukom dodirivala je ogradu groblja, lijevom - nita. Bez
oslonca. Kao da joj je ta lijeva - slijepa, pa ne moe da napipa nita za
to bi se uhvatila. Vila je tupkala korak-dva iza nje. Iznemogla Ruska
Sunaruka slijedila ih je na velikom odstojanju, jer razgovora izmeu
njih, sad, nije bilo; jedna nije znala to namjerava druga. Ako se, poslije
odlaska i etvrtog sina, ikako moglo i govoriti o Rusmilinim smjeranjima
i namjerama.
U prvi mah, kao i svaki ljudski stvor, u ovakvoj situaciji, i Rus-mila je
imala samo dva izbora: ili dii ruku na sebe, ili dii ruke od svega. A ona
nije uinila ni jedno.
Digla je sebe na - rukama!
I bacila je sebe, gore, u zrak, kao daje sva sila u grudvu zemlje koja
svakome zlu zastane u grlu. Rusmila je rijeila: trajati, ne klonuti.
Svaki njen korak je predstavljao potez iznad njenih moi. Osim u ovom
asu kad se jednom rukom pridravala za ve istrulu ogradu starog
groblja. Groblja koje je dotrajalo! iji je ivot proao, ije je vrijeme
minulo. Pa ga sad, to vjeno stanite, treba preseljavati. Pretjerati kao
suvian teret na drugu stranu grada - nek se tamo snalazi kako zna, i nek
tamo otpoine novi ivot.
Ove stare ograde uz koje hodi Rusmila odavno su se naherile i zakukale:
umiru! Rairio se ovjek u gradu, pa sad, i prije skonanja, trai prostora
meu onima koji su davno otili, Bogu na razgovor. A Rusmila se osjea
kao stvorenje, kao ena koja ni od koga taj razgovor ne oekuje. Pa ni
sad kad premilja na koju stranu da se nagne, da se zauvijek obori.
Meutim, tamo gdje prestaje groblje pucaju prostrane poljane i ledine. U
kasne veernje sate tamo se naikaju ljubavnici u automobilima, i
zakre svaki prolaz, a danju, sve do predveerja, te ledine, kao cvjetovi,
poklope razbaruene djeje glavice u jurnjavi za loptom.
A sad nije nijedno ni drugo doba, nego onaj predah, ona stanka kad jedna
vrsta igre preputa teren i vrijeme drugoj. Zato se Rusmila i iznenadila
kad je na toj prainom i ljakom posutoj poljani, tom pomonom - i
pononom! - igralitu, ugledala grupu djeaka u veseloj ali i unoj
prepirci. Prva pomisao joj je bila: kakva srea i ljepota, toliko djece! I ta
pomisao nije mogla ostati u njoj, izbila joj je sama preko usana: kao moji
sinovi! I dolo joj je teko: najprije gr, pa hladan znoj, pa munina na
povraanje.
Primicala im se oprezno, tiho, blaeno, kao svom vlastitom grobu,
onome to je nekad imala, a sad sve netragom nestalo. Ali, hodei na
prstima, bez glasa, sve vie je ukopavala ta je razlog te bune svae, te
razdraljive galame u ove veernje sate.
Djeaci nisu ni zamijetili kad im se ena pribliila na korak.
Tek to im se douljala, zaeljela je - ta je elja bila nejasna ali uporna i
slijepa - da ih sve pomiluje i izljubi.
No, naglo se trgla: djeca su se svaala oko stonoge. Bila su ih etvorica, i
svaki je drao otar rez i otar ubod u ruci. Stogona je bila iva, postavili
su je na jednu kartonsku kutiju, i gmizavac se motao, skupljao, irio,
hodio u namjeri da se spasi, ali - im bi doao na ivicu, djeaci bi ga
vraali natrag, u centar, i - sve tako redom, dok ga, konano, nisu skolili
u centru, a onda, jednom drugom iodom, proboli, po sredini, i naas
uivali u propnjima i kolutima koji ivotinja pravi, pokuavajui se
iskobeljati i osloboditi proboda kojim je fiksirana.
Tada, je, meutim, nastala najglasnija svaa, jer je trebalo da se
dogovore kako da izvre razdiobu. Kome e glava, kome rep, kome
sredina, to jest srce, kome vie a kome manje nogu, i kako to izbrojiti.
Pa, da im se stonoga ne bi praakala ili svijala u spiralu oko duge iode
kojom je privrena, ili pak da se, usljed jakih trzaja, ne bi otrgla, i,
prije vremena, prepolovila, dogovorie se da je pribodu sa jo dvije
iode. Kad to uinie, onda nasta mala zavrzlama oko toga koje joj je
glava a koje rep, jer su se svi - po starom, drevnom obiaju predaka i
otaca - jagmili za glavu, po onom nepisanom zakonu: glavu - glavi, plea
- harambai, a fukara moe i rebara!
Ali, tako kako se sad sluilo, sa tri uboda, u sredinu i na dva kraja,
podijeliti naetvoro bilo je nezgodno. Kud nije na tri, ili na dva - pa da
bude: ist raun - pa makar i kratka ljubav. Djeaka su etiri. etiri elje,
etiri tatine. A i elja i tatina premauju njihov uzrast, u nesrazmjeri su.
To se, pored ostalog, vidjelo i po komadima brijaa i drugih otrica
kojima su vitlali svojim njenim, toplim, nevinim rukama.
Sporili su se, pljuvali, nagrivali psovkama, obino je jedan drugog
sladostrasno i ljupko slao tamo odakle je i doao na svijet, u materinu, s
tim to onaj poslani nije ostajao duan, naprotiv - dodavao je, strogo i
iskustveno, svom kolegi da ide i on sto i jednom tamo odakle je i pao na
zemlju, a kad mu je drugari uzvraao, istom mjerom, dakle sto i jedan
put i jo sto i jednom, svaalica sa suprotne strane mu je odvraao da ide
i on isto toliko i jo jednom vie.
Ali, svaa se polako razblaivala i prelazila u zadirkivanje, i, konano,
ostao je glavni dio posla: da na etiri, jednaka, dijela razrezu stonogu.
Reckali su, rezali, presijecali, mjerili jedan komad drugim, brojali noge i
prljenove - ali, uz velike potekoe, i svjesni da se nepravda ne da
izbjei, jer je refleks u ivotinjici - i iskidanoj i ispresijecanoj, u
komadima -jo radio, i dijelovi stonoge su se grili, savijali, trzali, pa je
bilo teka izvriti podjelu onako kako su nas stari - nai stari, i nai stari
spisi - uili: po pravdi Boga istinoga.
Uglavnom, svako je dobio svoj dio rasjeene baje, duina je, svakako,
bila tu - nekako priblina, a da se broje noice i da se naklapa o
pravinosti - ostalo je za sutra, kad grane - ako grane - nad Sarajevom
vedar dan.
Kad je Rusmila - zblanuta nad tom djeakom igrom kao da su je uili u
kasapnici povjerovala da e se grupa mladih i bezazlenih leinara
rasturiti, i poi kuama da se, svojim ulovom, pohvale svojim
mamicama, oni hladno - kao da prelaze na drugu taku dnevnog reda -
izvrnue kartonsku kutiju u koju je sarajevska tvornica okolade Zora
pakovala svoje delikatesne proizvode za poklone ro-endancima i
svadbenicima, ispod nje se protegnu i zacvilje polu-smlaena maka -
ali, ne pobjee! Jer su joj sve etiri noge bile prebijene a glava
okrvavljena. Rusmila pomisli: nema divljaka kao to su vozai! Poto joj
se uini da je maku pregazio jedan od onih bahatih taksista ili dripaca
koji je epao tatina kola - ukoliko mu ih tatica ve nije davno poklonio
za jedva, i to uz dobro podmazivanje i vezu, poloeni neki razred neke
kole u kojoj predaju nekakvi, a najee nikakvi nastavnici.
Ali - ne! Ta umiljata, ta vjerna, ta ukrasna, ta draesna kuna ivotinja
bila je pretuena i smlavljena obinim, runim radom.
Da li su je djeaci namamili u neku vreu, u neku kutiju ili u neku
najlonsku mreu, pa se uveseljavali i iivljavali nad uhape-nikom, sve
dok ga definitivno nisu onesposobili za bijeg? Ili su je na obinom
poljanetu namamili na hranu, a onda umlatili motkama?
Svejedno, to ivine, taj objekat ljubavi, laske, milovanja, i prestia, u
mnogim domovima naih gradova i sela, sad je samrtniki zamjaukala
ispod kartonske kutije, i - poslije stonoge, ona je ovim ljupkim, uredno
podianim, uhranjenim, pedantno obuenim, kao med cakanim
djeacima - druga taka dnevnog reda, odnosno sum-ranog a ne
dnevnog reda, jer je suton ve padao i ruio se odozgo sa Trebevia i
potapao i sarajevske ulice i krhke sarajevske svjetiljke.
Kako je stonoga ve bila razrezana i podijeljena, sad su duge ubode
mogli upotrijebiti u druge, i vanije, svrhe - akupunktirali su maku - ali,
uglavnom u tanjunu lobanju, i - taj ukras od domaih ivotinja nije vie
ni mjauknuo. Samo se, s vremena na vrijeme, trzao, tako da su se
nekolike akupunkturne igle nakrivile ili ispale. Naravno, djeacima nije
bilo ni na kraj pameti da ivotinji ublae bol ili da je bace u besvjesno
stanje, jer je nisu ni pripremali ni za kakvu operaciju, nego - po svemu
sudei - da nastave posao koji su zavrili na stonogi, pa su - svjesni da
maka grebe i kad se umiljava, a pogotovu kad joj je ansa za opstanak
svedena na nulu - zabili otre igle u njenu glavu da bi je sasvim
onesposobili i da bi njen otpor uinili nitavnim.
Kad su uspjeno izvrili te predradnje, sjea ljupke i mazne domae
ivotinje mogla je poeti. Ali - za razliku od razdiobe stonoge - prava
guva tek se zamee. Stonoga je bila jednolinijsko, puzavo, gmizavo,
ljigavo stvorenje, i, s koje je god strane okrene i presijee, teko da se
moe uoiti bitnija razlika, tim prije to je broj nogu na svakom dijelu
bar priblian. Nema, dakle, razloga za uzbunu ni za surevnjivost i kavgu
meu malianima. Ali - maka je druga stvar: glava je jasno izvajana, rep
je rep i pokriva zadnjicu, a ni kande na hitrim nogama nisu ba sasvim
podudarne.
Neka vraja razlika postoji izmeu prednjih i zadnjih nogu. Sa prednjima
se baca na plijen, zarobljava ga i usmruje, a zadnje su poluga za odskok
i za snaan kraj u akciji ili u bijegu.
Maliani su savjesno drali svoje otrice, i, mada mladi i nevini -i
nevjesti! - bar u ovakvim poslovima - svako se borio za svoj vlastiti nasrt
rasporenja, deranja i podjele ove umiljate kune ljubimice.
Ipak, u jednom su se sloili: da treba najprije otfikariti glavu, pa onda
oguliti kou, i to na taj nain to e jednim dugim, pravilnim rezom
povui po hrptu a drugim, malo krivudavim, trbuhom, podnojem
trbuha, od preklanog grla pa izmeu nogu, prednjih i zadnjih do pod rep.
Kad obave taj veoma teak i za njihove godine riskantan posao, onda e
na jednoj jedinoj hrpi pred sobom, u kartonskoj kutiji, imati toliko
privlanih dijelova kao da su razmontirali najskupocjeniju igraku. Koju
vie ne mogu vratiti u prvobitan poloaj, ili zato to ne znaju, ili zato
stoje bila zajednika, i sad je, poteno, treba razdijeliti.
No, prije nego su ta bezazlena djeca, koja ne misle nikakvo zlo -osim to
ih neka udna sila tjera i priprema za takvo neto, za kasnije - poela da
se dapaju oko toga kome e to, ko je zasluio ovo a ko ono, to je
pravda a to nije, Rusmila je, s rukama preko oiju - koje joj nisu
pomogle da bilo to sakrije, jer je no uvelike sipila, pa je bilo svejedno -
nestala s lica mjesta.
Nestala je, uasnuta tim prizorima, ali nije ni pomislila da nestane i sa
lica zemlje.
Naprotiv! Jo jae su joj proradili unutarnji damari, koji su je uvjeravali:
da nije sama, da nije jedina.
Da joj taj prizor, vien u predveerje jednog dana, na razdrtim poljanama
pred ulazom u koevski stadion, daje jo vie snage da izdri, da se ne
preda.
I, ne samo da nije digla ruku na sebe, kao to se moglo oekivati poslije
onog neoekivanog sluaja u stanu oholog i hvalisavog Karla Juraja
ehovina, nego je zakripala zubima, ne, nije ih ni imala do koji
krnjatak, i zapitala iz dubine utrobe:
Ba hou da ivim. Zainad! Cijelom svijetu zainad!
To ta se zarekla - i ispunila je.
Odrala je rije, mada o tome nije imala kome polagati raune do sebi
samoj. A moda to, u krajnjoj liniji, nije ni trebalo shvatiti kao obeanje,
ni kao zakletvu. Prije bi se moglo zakljuiti da je tom enom pustoio
oaj, kome se ona nije dala. Ili prkos koji joj nije samo pothranjivao
nade, nego je - doslovno kazano - odravao u ivotu.
Eto, sad bi se moglo rei da je tek stala pred ivot, da je tek prohodala.
Da sve treba poeti iznova.
Ali - staje to novo? Ljudi? Zemlja? Zaviaj? Bosna? Sarajevo?
Na koju god je stranu pomislila da se okrene - na isto joj se iznosilo.
Sarajevo ve poznaje, ne po dobru, kao svoj dep, cijelu Bosnu je
obigrala, ophodila i prokrstarila, sa Vilom na leima. Ostaje jo samo
zaviaj, Sarajevska visoravan: ima li tamo povratka? Tim prije to je Vila
- da moe stati na noge i progovoriti rije- dvije poput svojih vrnjakinja
- djevojka za zaruke, ne za dangubu. Moda je ak upravo u godinama
kad je sveukupnost njena - i njena enskost i njena ivotnost - na
vrhuncu, i - kako budu dolazili dani, poee padati, uruavati se, venuti
kao i najzdravije ensko eljade.
Na koju stranu svijeta da se okrene?
To nije pitanje koje se preda nju ispreuje kao zid. Tolika je pitanja
razmrsivala - neka i razmrsila, makar i sa varljivim uspjehom -i tolika je
raskra smiono pregazila, a sad, to ide dalje, to vie stari, to postaje
usamljenija, izgubivi svoje najmilije, i odluke postaju tee.
Hoe li nestati netragom? Zaputiti se u svijet? Moe, i hoe -ali: kakav
svijet? Po emu bi se taj svijet razlikovao od ovog koji poznaje, od
Sarajeva, od Bosne? I po emu? Po daljini ili po nutrini?
Ne, nee. Gdje se rodio, ovjek tu treba i da skapa. Odupirati se, muiti
se, upravo meu svojima! Sto i jednom je, u samo jednom danu, znala
sama sebi apnuti, da bi se ohrabrila: ko ti iskopa oko? -brat, - zato ti je
tako duboko! I to joj nije izlazilo iz glave.
Da joj se ma koja nesrea - od svih koje je nosila na svojim leima i na
svojoj dui - desila u nekoj divljini, u tuem i nepoznatom svijetu, lake
bi disala, lake bi zemljom hodila.
Kao to - po onoj staroj mudrosti - nema vee planine od ku-njeg praga,
tako bi isto Rusmila Butmir mogla rei da nema vee nevolje od one
koja te moe strefiti pred vratima roenog doma.
Pa, koliko god da je izgibiju mukih glava u svojoj obitelji primala ne
ba mirno, pomirljivo i nemono, kao da je u sve to bio upleten prst boji
ili jo neto strasnije - izvrenje nekad davno navijetene sudbine, sad je
pomiljala da - zaredom, i neopozivo -krene u osvetu. S tim to je bila
svjesna da bi joj za to trebala bar etiri ivota, i to: etiri ivota na startu,
a ne ovo to ona ima: jedan, koji se moe smatrati nijednim, uz to na
kraju, na zalasku; teret koji predstavlja Vila da se i ne spominje.
Nita! Ne mari, ustuknuti nee. Dok ivi, nek ivi kako carski valja i
trebuje. Nek skona tu gdje i svi njeni u koje je, poslije onog silovanja,
ne, onog pogroma u bezvlau na poetku rata, polagala sve nade kao u
oslonce - i kue i starih roditelja. I tjeitelja hrome i mucave sestre.
Jedine sestre!
Dakle: radie, rintae. Ako za te poslove koji je spadaju nema fizike
snage, a ono bar ima otrova koji se u njoj pali-gasi, koji je pokree, i koji
e je pokositi. Pa kad to ve tako treba da bude, neka je kad udari u
hodu, na nogama, u radu, u trci.
A u Sarajevu, gdje, ima pola stoljea, nije proao dan a da sa okolnih
brda, pa i najudaljenijih planina, nije ljegla regimenta ili podobar
bataljon brana i ojkaa koji misle da se u gradu ivi samo od
izleavanja, guslanja i teferiovanja, a oni domai, pitomi, daje dolo
zlo vrijeme divljih i da se to vie treba pribijati uz meze sa enskim
butinama i eglene o pustom prolom, u takvom gradu nije bilo teko
nai posla. Dodue: tekog - ali: posla. to znai: kruha, da se vee kraj s
krajem. A Rusmili Vukas vie nije ni trebalo.
istila je i mela najprije po eljeznikoj stanici: perone, ekaonice, WC-
a, putnike vagone, zatim je radila, po pogodbi od sata ili dana, po
tvornikim dvoritima, hodnicima, dvoranama. Ribala je stepenice i
hodnike velikih zdanja, upravnih zgrada, bolnica, nebo- dera, kasarni,
akih domova, studentskih restorana. Prsti su joj se ledili, ruke oticale,
kima se sve vie herila i klimala. U meuvremenu, imala je ponuda i da
slui i rilja po privatnim kuama, ali -oparena onim tunim sluajevima -
dugo je to, i uporno, odbijala.
No, hladnoa i nitavna plaa, reumatini zglobovi i hripava plua
opominjali su je da trai kakav izlaz, da se pobrine za svoje ionako
urueno zdravlje, ako i ne zbog sebe a ono zbog stalno oekivane pomoi
koju bi, ukoliko jo pozivi, mogla pruiti svojoj Vili.
Pa, kad je ipak pristala - teka srca, dodue - da se sa betonskih hodnika
eljeznikih stanica i tvornikih holova prebaci u privatne kue, kazala je
sebi - ne kazala! - zaprijetila: pamet u glavu. to je znailo: kud god ona,
i Vila sa njom. Ona na posao, i Vila sa njom. Vila u zahod, i ona za njom!
Jest da joj antava i polunijema, a, uz to, pogruena i u razliitim
sredinama neprilagodljiva djevojka nije mogla biti od bogzna kakve
koristi, ali - u redu, neka je tu, uz mene, onda sam sigurna. Pa, ako to
bude, neka bude. Zajedno! I meni i njoj. Jer, kako bi izgledalo da jedna
od nas skona prije? Kome ostaje ona druga? Ni Bogu ni vragu. Nego
onom gorem i opasnijem od obojice: ovjeku u kome ui ili razbojnik
ili podlac i smutljivac.
Dopala je - takva joj sudbina, mislila je u stan jednog poznatog arhitekta,
Zagrepanina, koji je priao, i tajno i javno, i pred najbliim prijateljima,
i u krugu ireg, polupijanog drutva koje je bar dva puta nedjeljno
sazivao, da njega nita drugo ne zanima do da se u Bosni namlati para i
da onda digne sidra, jer da on tu gdje svakog dana, odozgo, sa planina
silaze, zajedno, i medvjedi i ljudi, nema zbog ega da se pesti i natee sa
nekim arhitektonskim rjeenjima, u koje se primitivac i ovako ne
razumije, pri emu nije prestajao priati, po stoti put, onu zgodu kad su
neki Kalinoviani, tek to su uselili u neboder, napravili pravi kokoinjac
na balkonu, i to na etrnaestom katu, a u kuhinji cijepali bukova drva, jer
da im je elektrika suvie skupa a i opasna, poto moe eksplodirati ili
izazvati poar. ena je bila roena Dubrovkinja; tepali su joj i laskali:
poletjele bijele vile, bijele vile Dubrovkinje - i ona nije mnogo marila za
mueva naklapanja, osim za njegove pare i njena poklapanja sa bo-
sanerosima, kako je ona iz milja nazivala svoje sarajevske dan-
gube i ljubavnike, to je sve Rusmili stvaralo velike neprijatnosti, jer
1 taman to bi ena koja je radila sve to iv rob raditi moe, poela
raspremati po kui, Dubrovkinja bi mahnula rukom prema Rusmili:
Bjei, eto grmalja!
Kakav grmalj?
Moj, a moda i jo iji.
Kud da bjeim?
Izgubi se na sat-dva.
Ko ti je ovaj? Hoe li on raditi umjesto mene ?
Mjesto arhitekte - ne mjesto tebe.
To je gospodin inenjer?
Dubrovkinja bi prila Rusmili i apnula na uho, jer je u nju imala
povjerenja:
Gospodin ... jeba!
Nezaposlena, utonula u dosadu, navikla da se sve oko nje okree,
dovoljno lijepa i privlana da bude isto toliko, i jo vie, pokvarena, nije
se libila da pred gladnom i utuenom Rusmilom Vukas, satima, pria
svoje povijesti, svoje ludosti, svoje pohote.
A kad bi istekla ta dva sata koje bi Rusmila provela uei na
stepenicama ili u dvoritu, u stanu poznatog arhitekte poinjalo je veliko
spremanje. Dubrovkinja je samo hoduchala, pijuckala katu, puila i
nareivala svom robu ta da radi, kako da radi, i na to da obrati panju.
Ovog puta Rusmilu je - Vila je samo nijemo slijedila majku, bez rijei -
iznenadilo to su po postelji popali gobleni na kojima su bili uraeni
mostovi iz grada nad gradovima, jedrenjaci -znak stare ali neprolazne
slave, olujno more, dubrovaki velikai i velikani, te filigranski izvezene
i obrubljene zastave na svili, iz davnina, moda jo sa kineskih puta i
poloda dalekim morima.
Boe, kakav vjetar! - udila se Rusmila.
Gdje je vjetar? Vjetar je u tvojoj glavi.
Kako se ovo oborilo?
Kao i ja. Kao to bi se i ti oborila da ti moe bit!
Kako je ovo palo sa zida?
Oborila ga ljubav! Hej, babo. Ljubav!
Vi ste se posvaali?
Nisam luda. Ne pada mi ni na pamet.
Ove skupocjenosti ... zguvane?
Zguvane? Posveene! Pogledaj malo bolje!
Nema to gledati. Nije im ovdje mjesto.
Ponekad. Kad ih treba posvetiti.
ime si ih posvetila?
Spermom! Spavali smo na njima.
Te starine? te svetinje? te zastave?
Ja sam zastava, a onaj moj jeba - zastavnik.
Rusmila je - snudeno, i s nevjericom - gledala u stara, slavna, nadaleko
uvena znamenja, i nije znala za to da prihvati, odakle da pone
sreivati kuu.
Zna - objasnila joj je arhitektovica u poetku je bilo drugaije. On je
inio sve to sam ja zahtijevala. A sad je obratno: to god trai, makar
neta i najudnije, ja preputam bumbaru.
Bumbaru?
Da, bumbaru, odnosno jebau. Ima glavu da mu je bumbar za tri dana ne
bi mogao obletjeti.
Ko je on?
Taj moj grmalj ... ?
Zar mu je tako ime?
Boljeg nema. To mu najbolje pristaje. Gejaina bosanska. Par-don:
bileko-gataka! Ali, ne treba uzalud gubiti due, treba biti pravedan: alal
mu vjera!
Pa, kako su odnosi u ovoj inenjerskoj obitelji stalno varirali, a najee
bili na ivici gdje ni dubrovaka ekvilibristika ne pomae, tako je
Rusmilina dnevna nafaka bila u neizvjesnosti.
Nije joj bilo teko raditi ma ta, ma kakav posao, ali je Dubrovkinja
postala rasipnica i raspusnica, tako da je inenjer sve, enske, jednako,
optuivao za bacanje novca. Naravno, nije nikakvo udo to je slukinja
sa kerkom Vilom prva dola pod udar, to je kao kofer izbaena kroz
prozor, i to je opet morala ispoetka, kao i prije: po javnim zahodima,
po skladitima, magacinima, ulicama, dok je sluajno neko ne unajmi za
zlu i mravu paru.
Taman kad je prebrajala, u sebi, kakav jo posao nije radila - a to uistinu
i nisu bili poslovi nego poniavanja, i po postupcima prema njoj, i po
plai, i po preziru, i po uvredama koje je podnosila -kad joj je jedan
tapetar u starom dijelu grada ponudio da doe kod njega mlatiti vunu.
Rusmila je i to primila kao isto izrugivanje njenoj neimatini i njenom
nezavidnom stanju, pa je priupitala:
Mlatiti slamu?
Vunu! vunu! - ispravljao ju je majstor.
Sve sam radila u svom ivotu, ali to, vala ... jok!
Jesi ti ensko? - pitao ju je majstor podrugljivo.
Da koji sam vrag, ovjee?
Hoe li ti radit?
Moram ivjet od neeg.
Ima li ruke? Ima. Zna li eljat vunu? Zna. Zna li ijat pamuk?
Sijat pamuk?
ijat! Raeljavat. Jesi li gluha?
Gladna sam. Pa me i sluh izdaje.
E, e! - zacerekao se majstor. - Ne kae narod uzalud: pitae te starost
gdje ti je bila mladost!
Rusmila je uzdahnula, pokunjila se, pravei se pred tim oholim
ovjekom i krivom i grenom jer je i tako bolje nego da mu pria svoj
ivot, i pristala je da kod tog tapetara na Baariji pretresa starudije od
dronjavih fotelja, kaua, kreveta, siceva, filceva ... Radila je bez
gunanja, i ona i Vila, i to se majstoru dopalo, jer se - mislio je u sebi -
dokopao vrijednih ruku, jeftine radne snage, koju ne mora ni prijavljivati
socijalnom, ni porez plaati, ni socijalno plaati.
Majstor je trljao dlanove i sitno pjevuio. No, tek to se ta jeftina i
krijumarska radna snaga uvela u posao, donese vrag tapetaru na vrata
jednog nadobudnog profesora; bio, kae, u Berlinu, na specijalizaciji iz
termodinamike, sa enom Ruskinjom, i njoj se u nekoj starinarnici
dopala stara, stilska fotelja, vie kau no fotelja, ne znam iz kog
vremena, koga kralja, koje epohe, i oni tu skupocjenu staru-
diju - eto ti seljako-skorojevike pameti! - dopeljaju u Sarajevo, ali -
vrijeme uinilo svoje, taj vrag od namjetaja raskliman, poderan, ne dri
se kraj s krajem, i sad navalio da mu to majstor iskrpi, izvajsuje, zamae
- ponovi.
Ne mere, i ne mere! Reko sam jednom, gospodin profesor! -vie majstor.
Majstore, ako Boga zna, ne smijem eni na oi! Platiu koliko trai.
Gospodin profesor? - pita majstor. - Jeste li vi zbilja profesor?
Na visokoj politehnikoj koli, majstore! sluga kao s nokta.
Pa, znate vi kako se u Bosni kae? ... Jeste li vi Bosanac?
Jok! - poskoio je kao guterica.
Mi Bosanci kaemo: od govna pita ne mere bit!
Ali - moja ena, znate ...
Ne znam je? A odakle je? vabica?
Sram vas bilo! Kako to moete pomisliti?
Nije valjda iz Japana?
Pogodili ste.
A vi ste promaili!
Profesor se uutio kad ga majstor, neoekivano, zgodio u nebranjeno
mjesto. Ali, majstor se nije okanjivao:
Promaili ta. Minda je u svake ista, ja sam to probao. A sad vam jo
navalila ovu fotelju, kau - ta li je ovo, na vrat. Ona vama, a vi meni.
Majstor se razgalio, raspriao:
Ne, ne. Nema tu profesora kad ti ide po mindu preko devet drava. Ne
kae narod u Bosni uzalud: beri zelje u svom vrtu! Pa ti nee udarit na
nos - to ti ja kaem. I tako ti je. A Bosna ti je ira od cijele Evrope: ima u
njoj insana kakvog god hoe.
Ali, nije samo taj umiljeni, lani profesor, da bi eni ugodio starom,
okrpljenom foteljom, umjesto da joj pogodi ime i ostali muevi, i tamo
gdje treba, opsjedao majstora traei od njega ono to ni drevni
sarajevski arobnjak ne bi znao.
Isto tako, majstor je imao velikih okapanja sa jednim vercerom iz
Listie koji je zanat izuio u Zagrebu, tamo ga i usavrio, isprak-
150
151

sao, i sad se navadio u Sarajevo, mislei da mu je pala sjekira u med i da

e tu harati kako mu dua eli. Dolazio je svaki as kod tapetara i pitao i
pripitivao majstora: te, moe li ovo? te, moe li ono? da li se to i to moe
presvui? kojim platnom? poto? kako? za koje pare? -ali da se ne vidi
kako je prije bilo, jer bi zlo proao.
Majstor je pokazivao zavidno strpljenje i ugaao je muteriji sve dok od
svog susjeda nije doznao da se taj vercer bavi naveliko svojim lakim
poslom i olakim zaradama, i onda ga jednostavno unuo i utnuo nogom
i otjerao iz svoje radnje, kao i profesora koji mu je bio dojadio, priajui
i cmizdrei o svojoj eni kojoj mora ugoditi, a ugo-die joj ako iskrpi,
izlijepi i dovede u upotrebljivo stanje tu staru berlinsku fotelju na kojoj
je grijao zadnjicu neki debeli njemaki barun.
Ali, litikom prevarantu je bilo svejedno: kad je uvidio da mu gori pod
nogama, da je provaljen zato to je u svom poslu bio nezajaljiv i
nesmotren, jednostavno je promijenio fah umjesto ver-covanja starim
namjetajem, starim satovima i ukrasnim narodnim nonjama, prebacio
se na jo unosniji posao - onaj to je kao groznica zahvatao svako mjesto,
pogotovu omanje gdje su skorojevii skakali iz automobila u automobil
kao iz kundure u kunduru.
No, nevolja je bila sa profesorom jer su ga studenti prozvali: berlinska
fotelja, poto je majstor o profesorovoj napasti i napra-sitnosti njegove
ene priao po svim sarajevskim kafanama, a pogotovu po onim, u
najnovije vrijeme moderno ureenim staklenja-cima pa Baariji.
Profesor ne samo da vie nije izlazio na ulicu, nego se ni za vrijeme
predavanja ne bi usuivao sjesti za katedrom, jer su iz posljednjih redova
uvijek ukali: pazi, sad e fotelja sjesti na stolicu, to bi i on sam uo,
pa bi od te namjene odustajao, te bi -mada dustabanlija i ovjek mljackav
i mlitav kao daje iz guterice ispao, i s kilom zbog koje je i pokuao
izbjei sluenje vojnog roka -odstajao na nogama cijelo vrijeme, to
znai sat, a ponekad i dva.
Ne bi ova dva sluaja bila vrijedna ni lule duhana da se nisu prelamali -
kao i ostali koje nema razloga ni spominjati - kroz Rusmili-nu duu, jer
je ona bila svjedokom svakidanjih prepirki, pogaanja, cjenjkanja,
naroguenih i napadnih ljudskih naravi koje su od jednog obinog
tapetara zahtijevale ne samo da im sredi stolice, fotelje i
152
krevete, nego ponekad - uz burna negodovanja - i ono to sami treba da
rade u krevetu, sa enom.
No, dok je bilo normalne klijentele, i najamnici Rusmili Vukas je bilo
potaman: eljala je, razvlaila, ijala, sortirala - vunu, vatu, krpe,
navlake; brisala prainu, udisala prainu, gutala gorinu jedui kruh iz
tuih - uz to: i obijesnih - ruku, i osiguravala dan i nafaku, sebi i svojoj
Vili, nesposobnoj za ma kakav posao i, to je najgore, nesamostalnoj u
bilo kakvoj radnji, sve od jutarnjeg ustajanja, umivanja i oblaenja pa do
odlaska u WC. Ta stalna napetost i uzru-janost baarijskog majstora,
pojaana njegovim povremenim uvianjem da on postaje sve znaajnija
linost u gradu, da ga poinju uvaavati i fudbaleri i profesori, i
profesorove ene ponaosob, to znai u ariji biti ono pravo, dakle: ono,
a ne on, jer on je kriv i herav kao hercegovako drvo s koje ga god strane
pogleda, biti traen, biti marka - pa je svojom nabusitou stao udarati
po ljudima kao po lopti koju sam nije platio, a moglo mu je i biti, jer je
mogao i birati to hoe a to nee, pa kad bi se sporjekao s kakvim
nadobudnim gospodinom ili damom koja je juer izila iz opanaka,
namah bi im pred nosom zatvorio radnju, zalupivsi vratima da se sve
trese a malter otpada, zakljuao, i osvetniki, cinino, zaprijetio:
Eto, sad! ekaj me tu. Neu se vratiti za etrnaest dana. More mi bit!
Prave gazde nikad nisu radile. A ako mi se efne, otii u u Italiju, na
odmor, i nema me ni za mjesec dana. Sta mi ko moe? Moja roba moj
duan - kome hou tome dam. Aladumi!
Dami koja je prekjuer izila iz opanaka, a juer iz bolnice za kono-
venerine bolesti, gdje se due vremena lijeila od tri-pera, od kojih je
jedno moralo biti veliko i otro kao sablja, ostade, jedino, da zaguna:
Ovo Sarajevo ...! Ovog primitivizma nadaleko nema. - Zatim, da se
okrene, otpljune, hrakne, i, ponovo, opsuje, koliko god je bijelo i tanko
grlo nosi: - Da mu tri pike ... lijepe ... materine! Koga je on naao
zajebavati, u zdrav mozak!
Dama je imala puno pravo da se esti, pa bi ak i njena psovka bila na
pravom mjestu, da ne doda i ono u zdrav mozak, jer je teko
povjerovati da gonorea isto kao i sifilis ne udaraju, istodobno, i meu
noge i meu oi, to jest: u mozak.
153
r
A to se vidi i po tome to sarajevski deki oni iz (kako bi se u prola
vremena kazalo) boljih kua, ali to sad ne mora znaiti da su im oevi
juer izili iz opanaka, jer je i toliko, ponegdje, predstavljalo isti luksuz
- ono go no rea prevode, dodue slobodno: ii ne kraljice, ili: nema ii
kraljice, ili: kad te to epa, sjedi kod kue, lijei se, ne mii nogama,
draga djevojko. A, si filis: da, da, sine! Tako, dakle, keri? Ako, ako,
sine!
No, sve je ovo, ovaj otri duel majstora i njegavih pakundirenih
muterija, plaala ropkinja Rusmila sa antavom Vilom, ni kriva ni
duna.
Jer, majstor bi, zaista, zamandalio vrata, otpirjao bogatipitaj kamo, a
Rusmila bi, poput prave ali davne Marksove vunarice iz leske tkaonice,
utke, tonula u sebe, ni rije ne bi smjela prozboriti, ijala bi vunu,
brisala radnju, zurila u prazno, gladovala, tjeila Vilu, oekujui da se
razbjenjeli majstor vrati. to se, obino, tako i deavalo; nekad nakon
dva sata, nekad nakon sedam sati, a nerijetko nakon i dvadeset i etiri
sata.
I, Rusmila je, kao nedouena i obespravljena tkalja iz 1848, sve to
podnosila ropski, bez roptanja.
Ali, kad se majstoru u nekolika maha efnulo da zalupi vratima, da,
zatim, odmagli, da ga svi vragovi ne bi mogli pronai, nesuena vunarica
se stidljivo, da majstor ne bi napravio rusvaj, poalila:
U poetku smo trpjele ...
.. trpjeete i na kraju! - nije joj majstor dozvolio da dovri.
... zatvorene i gladne ...
Da nisi bila gladna, ne bi ni dola kod mene.
... ali dijete mi je bolesno ...
Bolesno mora i biti, kad mu je i matera bolesna u glavi!
... i pone cvokotati, koliko od gladi, jo vie od straha, pa ni meni nije
lako.
Sto smeta ako cvokoe? To je znak dobrog zdravlja. Rastu joj zubi. Od
elika!
... pa onda pone plakati, a zatvorene, u tuoj kui!
Kakva kua? Ovo je radnja. Radionica! Ovdje treba da se radi. Vidite
koliko navaljuju na mene. Sa svih strana. Kao da ja, jedini, u Sarajevu
imam ruke, i kao da su mi zlatne.
154
m
Nije bilo na Rusmili da ocijeni: jesu li majstorove ruke zlatne ili nisu -
moda su od svega mogueg bile jedino gramzive - jer je njena sudbina
ve davno trasirala stazu po kojoj se ova udovica, htjela ili ne, morala
kretati: pogled preda se, svoju nesreu na se!
Tako se sluilo i kod majstora tapetara: uti, ijaj vunu, gutaj prainu,
krpi dan za danom.
Ali, kad je i sama shvatila da gazdinoj osionosti nema kraja, da mu se
moe okrenuti buba u glavi, pa da se u radnji ne pojavi i po deset dana,
Rusmila je glatko rijeila: bolje crknuti na ulici od gladi, nego skapati,
zatvorena, u radionici nekog siledije. Ako nita, sa ulice e je neko
gurnuti u jarak, u stranu, daje ne gaze prolaznici, a u smrdljivoj radionici
istrunue kao u grobu - i: niko to znati nee.
Zato je iskoristila jednu priliku kad je radnja bila puna muterija - i
pobjegla, raunajui da joj, osim tu prisutnih kupaca i naruilaca, drugi
svjedoci nisu ni potrebni, u sluaju da neto vrijedno nestane iz
radionice. A to bi moglo i nestati? Neka bezvrijedna sitnica - to e joj?
Da natovari fotelju, kau ili tome neto slino na lea? Za koga vraga?
Bjei, dakle - i mirna je, bar s te strane.
Odlazi - kud na drugu stranu nego u pronju. Ali nije zaboravila prosjake
i probisvijete: onakve tue, kao to je bila ona na trgu, nikad nije vidjela.
Ila je od vrata do vrata, ali - prag niiji nije prekoraila. Nisu pomogla
ni Sunarukina nagovaranja: da ue pod neiji krov. Ne, odluna je -
samo do praga i, ako ko ta da - dobro i jest, ako ne da -to se tu moe.
Svijet je irok, a Rusmili nije jo duga vijeka. Vili jo manje. Pregrmjee
se nekako.
Nema vie iznenaenja, ne moe joj se desiti nita neoekivano, nita to
ve nije, nita tako strano a da nekad nije bilo jo strasnije. Nije se
uputala ni u razgovore, ni u ispovijesti. A dolazila je u iskuenja,
posebice prije podne kad je u kuama zatjecala same ene, babe, starice,
kune pomonice. Pomonice? Nemonice! Kao to je i sama.
Sve je to, takvo njeno dranje, trajalo dugo ali: nije trajalo beskrajno.
Rusmilinoj upornosti, tvrdoglavosti, njenim strahovanjima bio je doao
kraj.
155
Progovorila je!
Nala se neka fina, njena, topla, srdana, ispaena nana, kakve mogu
biti starinske Bosanke, sa onim pogledom istodobno nemonim i
energinim, pa je izvukla rije iz Rusmile. I, razgovor je potekao, onako
na stepenicama, s nogu, uz povjerenje, uz apate. Kako je krenuo
razgovor, tako su se i prie odmotavale. I, potvrdilo se ono staro pravilo:
da ni vrag u eni ne moe zatomiti rije. A valjda je silina ivota, i sve to
to se sa Rusmilom deavalo, istjerala iz nje sve zle duhove. Ostala je
samo ena, ili - ako hoete - postala je: ena. Kakva - to samo ona zna.
Dina ti - kazala je nana - ne budi zamjerke, a odakle si ti?
Odozgo.
Rusmila je neodreeno klimala glavom, kao da joj to pitanje nije bilo po
volji.
A ova curica? ija je? Tvoja?
Bog mi je dao.
Da ko e nego dragi Bog. A imate li ikoga?
Gdje?
Gore. Odakle rekoste da ste?
Odozgo. Sa visoravni.
Aha, aha ... Lijepo mjesto.
Nikakvo.
Kau da je fino. Vidi se Sarajevo ko na tepsiji. Je li onaj trafikant
odozgo?
Koji trafikant?
Onaj faldija, enskar, ve je u godinama, trista je vragova u njemu.
Slae, ha zine! Ali, kau daje gore na visoravni dobar narod.
Nema niko rogova.
Bome, trafikant ... ekaj, ekaj, kako se ono zove? Zna da se pofali i
svata pria ... Kao da je, za vrijeme rata, bilo dosta i zla.
A gdje nije? ,_---'
Na moju duu, tako sam ula.
156
Ali, Rusmili je to bilo dovoljno. U gradu gdje je osuena na prosjaki
tap ivi i neko njen. Neko sa Sarajevske visoravni. Odahnula je: hvala
Bogu, i meni e jednom svanuti.
Zahvalila se staroj eni na lijepom prijemu, na lijepoj rijei, a najvie na
podacima o ovjeku koji bi joj mogao biti od pomoi, koji bi joj mogao
pruiti ruku u nevolji. Te prie i naklapanja kako je hvalisavac i enskar -
idu u vjetar. Pa i da jest, koga od toga moe zaboljeti glava? Godine su
izbrojane, i godine su uinile svoje. Dostaje i to stoje trafikant. Zna se
ija su to zanimanja: djuturumi, invalidi, krepalci. Ljudi koji su jednom
nogom zakoraili s onu stranu - tamo odakle se vie niko ne vraa.
Zasad, Rusmili je bila dovoljna i sama injenica - makar i gola i za nju
bez ikakvog efekta - da tu, u blizini, u nekoj ulici kojom prolazi moda i
svaki dan, postoji eljade koje se spustilo u Sarajevo, vjerovatno tjerano
istom nevoljom kao i ona sama.
ovjek sa Sarajevske visoravni? Ko bi to mogao biti?
Pomiljala je da se povrati kod one stare ene pa da je priupita
pojedinosti, ali - nije imala snage. Bojala se da joj ena ne kae: eto ti ga
tu i tu, radi tada i tada, otii pa e ga nai. A Rusmila se ba toga bojala
- da ga nae. Ili se sramila da kao ena u godinama -jo gore: izbrojanih
godina, stane pred muku glavu i kae: eto, ja sam, znate, ovaj... kako da
kaem? Mi smo, izgleda, iz istog mjesta, samo se ne poznajemo. A to
ako joj on na to odbrusi, kao to to esto biva: daj nosi mi se s one stvari!
sjai, daba ti kirija! da mi treba, ne bi me traila i slino?
I, jo da je proipita: a ko je ta antava curetina to je vue sa sobom? I
gdje joj je mu? Ili ga nikad nije ni imala? Napumpala je neka oferina i
adiomare!
Ne, ne, nikako. Nee pitati enu o pojedinostima. Stresala se, jednako i
od straha i od stida na takve pomisli. Ako pozivi, ako je ne proguta jedna
od onih ledenih sarajevskih noi, lako joj je - ako joj se bude uinilo
korisnim - doi na ista vrata i zamoliti za poblia objanjenja: koja
trafika? gdje? kakav ovjek? ime i ostalo to bi je dovelo do svog - u zlu
ne trebalo - zemljaka.
Ali, suprotno njenoj elji, sve se razjasni, samo od sebe.
157
Naime, tamo na obali Miljacke, ispred starog evangelistikog hrama, na
malom cementnom platou, pred nekadanjim ulazom u bogomolju,
sarajevski kockari - kockari posebne fele: prevaranti i bezone gulikoe,
ibiari - odravali su svoju seansu; isprobavali nove finte i tosove,
zaklonjeni od milicijskog pogleda, s jedne strane rijekom i rjenim
podzidom - s druge velikim blokom oronulih zdanja, i smatrali su - po
onim dobro znanim pravilima podzemlja -daje to njihov teren, u koji se
samo nasilno moe prodrijeti, to Rus-mila nije znala kad se tu sklonila s
Vilom da bogoradi.
Pa, pomislivi da je starica namontirala, jo kod kue, noge svojoj
kerci, da ju je, po propisu, naherila i iskrivila, kockari su nasrnuli i na
jednu i na drugu: da se gube kud znaju ili e ih baciti u rijeku. enska
stvorenja su se nemuto zgledala, ne slutei nikakav incident.
Ali - kockari nisu oklijevali: kao neku vrstu artiljerijske pripreme pred
juri, osuli su kiu psovki i uvreda na dvije zalutale ene. Zalutale u tuu
zabran!
Da su imale kud, zbrisale bi im im je puklo pred oima, meutim -
naoe se opkoljene. Moda su sarajevski kockari - koji na ovoj igri
zarauju najluksuznija kola i najmodernije ugostiteljske radnje, pogotovu
kad stanu harati po vozovima u vrijeme turistike sezone ili pred
novogodinje i boine praznike, kad se na svijet vraa sa rada iz
evropskih zemalja - posumnjali da su Rusmila i njena Vila policijske
uhode, jer je poznato da se ova sarajevska vjetina u lopovluku dugo nije
ni na kakav nain dala suzbiti. Pa su zbog toga onako bezobrazno
nasrnuli na ene? Ili su tako provodili svoj svakidanji trening? Tek,
udarci su pljutali, mada nisu imali po emu - pljutati. Ali - dvije krhke
enske glave su to muki podnosile.
Muki - jer su u toj trpnji nadmaivale muku izdrljivost, i snagu.
No, najtee im je bilo kad su - uvjereni da se ene pretvaraju i izigravaju
prosjake - poeli istezati Vilinu zgrenu nogu, i vui je za jezik mislei
da je njena nemutost, takoer, puko foliranje.
Tad je Rusmila zavapila. Tad joj se tek srce poelo cijepati, i zvala je u
pomo.
158
Svjetina je stigla prije nego pomo. Svjetina se slegla, a Vilu je to
istezanje noge boljelo vie u dui nego u koljenu i miiima. Zar jo i
jedno ovako podsjeanje da zauvijek mora ostati kljasta?
Milicionaru je trebalo poprilino vremena da rastjera radoznalce i
gledae. Dotle su kockari bili ve na sigurnom mjestu, na drugom dijelu
grada.
Milicionar je uredno uzimao podatke, ali polako, po istilahu, kao
medicinski strunjak koji ne eli da ga i jedna sitnica zezne.
Sarajevska visoravan? - zaudio se on, dok mu je baba sricala svoje
generalije.
Pa je, nekoliko puta, priupitao. Oito, nije mu se to dalo povjerovati.
Okle vas toliko ima, Bog vas grebo! - nasmijao se brkat, mlad, potih i
krivonog ovjek u uniformi.
Bog dao, da ko e! - dobacio je jedan gleda.
Ako ne da pika, nee Bog - ne boj se. Ima on i drugog posla! - odvratio
mu je drugi, takoer gleda.
Milicionar je uzeo podatke, i prije nego e se odgegati dalje, za svojim
poslom, hladno, rutinski naredio:
A sad gotovo! Hajte kui! Starka ga snudeno pogledala: - Na visoravan?
Kui! Brez upatica! - odvratio je.
ena se nala zateena: onu kuu na Sarajevskoj visoravni davno je ve
izgubila, a novu, drugu, u gradu nije stekla. Od svih prisutnih, to su tu
stajali kao radoznala gomila, moda nije postojao ni jedan jedini koji je
iz obzira pristojnosti ili ljubavi prema blinjem motrio na enu u nevolji.
Sve je to bila puka radoznalost, elja i nagon za prizorom - onim koji
udara po tuim pleima.
Ala ste vi odozgo, sa visoravni, baksuzi da vam ravnih nema! Gdje god
je neki belaj, tu ste i vi. Kao da vas je Bog obiljeio! - upi-rao je pogled
jedan od radoznalaca u enu koja nije znala ta bi sa sobom.
Koji sa visoravni? - pitala je.
Pa, eto: ti, pa: ta enska s tobom ... ih, ko e vas sve nabrojati. Pa onaj
trafikant iz Koeva.
159
Trafikant?
Lija Gregor! Ko ne zna Liju? Plati mu jednu ljivu, odmah ti zapjeva
pjesmu.
Nikad nisam ula za tog ovjeka.
To mu je nadimak. A zove se drugaije. Ali, znam: on je sa visoravni. I
kad radi i kad ne radi, eno ti ga pred Pionirskom Dolinom.
Za babu - to je bio znak za uzbunu.
Toliko se zlopati u ovom gradu i toliko se potuca sa Vilom od nemila do
nedraga, a tu nadomak sjedi ovjek, iz njenog kraja, moda njen prvi
susjed, i nije vrag da joj - kao to je to od starina obiaj i nepisano
pravilo - ne bi pruio ruku kad su je, bez njene krivice, pritisle tolike
nedae!
Krenulo je - kao santa leda niz vodu. Ko bi joj, ako ne taj zemljak,
mogao izmijeniti bar jedan jedini dan u ivotu? Potraie ga, poalie
mu se, ispriati kao svoj svome.
im se enturaa s curetinom pomakla, i svjetina se razmetnula, kao daje
tu nikad nije ni bilo. Mada su mnogi zaalili, jer im je nagli odlazak te
dvije ene, to se vjeaju jedna o drugu kao ranjenici, pokvario ulini
spektakl i osobni uitak. Treba i njima neto za duu. A to neto gdje e
nai? Treba i njima - toj znatieljnoj gomili -priutiti, svakodnevno, neki
dogaaj da znaju zato ive. Ili da im se ivot bar malo uljepa i ispuni
dogaajima.
Taj rastanak - pao je, dakle, i njima teko koliko i babetinama. Nije
daleko od pameti da i oni nose neki teret - na srcu ili na pameti i da se sa
njim treba hrvati. Kako ko zna i kako ko umije.
160
15.
Rusmila Vukas nije asila ni asa. Kao da ju je vjetar donio, laka i brza
kao i svako stvorenje koje goni nevolja, i to ona za koju se kae: ljuta,
brzo se nala u Koevu, pred stadionom. Trebalo je jo samo trista
metara pa da se nae pred ulazom u Pionirsku Dolinu, pred prodavnicom
novina, duhana, razglednica, upaljaa, balona, vakaih guma, ileta,
olovaka ...
Mucala je - eto, sad i ona! - dok je nabrajala u sebi sve te sitne stvarice,
sve to ime je ukraena prodavnica novina kojoj gore, na elu, stoji
krupan natpis Osloboenje, a u kojoj se ba taj list najmanje prodaje.
Kao da i za listove, dnevne, informativne, politike, privredne i
knjievne, vai ona davna, biblijska o proroku i zaviaju!
Ali, sav je taj inventar bio daleko i od njenih misli i od njenih oiju. Njen
unutarnji registar zaustavio se, munjevito, kod stavke: brija. Noi za
brijanje! Moda bi joj to ovog asa predstavljalo najvee blago: jedan ili
dva kratka reza, kao kad se ovjek poreze kuhinjskim noem, i to: na
kruhu. Trenutak-dva trpnje, i onda -vjeni mir? Rastanak za tili as? to
ima aliti? Koga ima aliti? Ah, da: Vila. Pa, u redu, nek odu zajedno,
kao to su se, zajedno, ivotom i batrgale. emu to beskrajno muenje i
poniavanje, to neduno gacanje iz krivice u krivicu?
Eto, as posla ju je dijelilo i od prodavnice, i od ovjeka iz njenog
zaviaja, i od eventualne spremnosti da otrpi bol trenutka za raun
konanog smiraja. as posla, i trista metara!
Iz jedne pronje - u drugu? - kazala je kandidatkinja smrti sama sebi, i
sama odgovorila:
161
r
Ne. Radije oma o vrat!
I, tako, zaprije, i ne prijee bez velikih okapanja tih ciglih trista metara.
Potraja to vie od desetak dana, jer odlui da oproba i ono posljednje: da
ode kod onog hercegovakog pustinjaka o kome je i ranije sluala prie i
pohvale: da lijei i nemogue.
Ako nita drugo - pomislila je i pravdala se niti me zna, ni pozna! U
gomili hodoasnika, odnosno nevoljnika, niti e mi upamtiti ime, ni lice,
ni sudbinu. Jedna ena - dola i prola! A kako je bolest najednom dola -
tako moe i otii.
Preturala je sve obzire, premetala sve razloge i preteglo je na onu stranu
koja pokazuje - put. Moda bi ve i prije okuala i taj lijek da je ljudi po
Sarajevu nisu odvraali priama i protiv-priama da se ne mora muiti i
troiti uzalud, jer taj pustinjak, taj samotnjak, taj vidar niti je jedno, ni
drugo, ni tree, nego ono to i svi ljudi iz tog kraja: domiljato prialo i
lezihljebovi, i to na raun koga - nego ovih tupavih i preglupih
bonjaina kojima je - ko zna koji vrag -utuvio u glavu da su svi ti
doljaci odozdo, sa juga, mudraci i spo-sobnjakovii! Sposobnjakovii -
da, jer eto ih tuda, po Sarajevu, tusta i trna, sve pametniji od pametnijeg i
sve zasluniji od zaslunijeg, i to: ne od juer, nego od vremena oeva,
djedova i pradjedova, od poetka buna i ustanaka i od zaetka pismenosti
i svih moguih pjevanija - ali, tu ni kamena na kamenu od istine nema,
do gola la i poslovina dinarska dovitljivost. Tanije reeno: arena laza
da se vrijednom i radinom bonjakom svijetu zamau oi. Jer, dok ovaj
svijet vue, tegli, ljaka kao crnac, dotle oni tamo gude i pjevue, i
gledaju gdje e to maznuti, ali - ne radom, uljevima, nego: jezikom i
govorancijom.
Hajde - govorili su joj oni to su pokuavali da je odvrate od puta - zai
po njihovim kuama, po stanovima, a svuda su oni, ne boj se, uhvatili
one najbolje komade, pa e vidjeti kako im davorije vise o zidu, i kad ga
upita -pardon: ko ga smije upitati? svi su oni bude i neke veliine, pa
makar i u svojim vlastitim oima - dakle, kad bi ga upitala: a to e mu ta
tandrkaljka tu, u kui punoj elektrike i elektronike, uz skupocjene slike u
koje se on razumije kao tele u arena vrata, i pored golih ena i golih
mukaraca koje njihovi
sinovi, keri i njihove supruge lijepe po zidovima kao svetinje, oni e
vam spremno odgovoriti: neka se nae, u zlu ne trebalo! A to to treba da
znai? to to hoe rei? To, da im lelekanje ne izlazi iz krvi, i da je to
drndanje njihov najsigurniji oslonac, a ne rad, pamet, znanje, junatvo.
Pa, ako mi laemo, enska glavo, ako ti misli da mi imamo neto protiv
njih, jer su nam zauzeli sve poloaje - i leaje, ali ne: bolesnike, nego
one tamo gdje se dime enske zadnjice - eno ti, otii na Krbavicu, imaju
ak i guslarsko akademsko-umjetniko drutvo Hajduk S. Ti Vueti,
a voditelj mu je i glavni gusla jedan profesor, i jo doktor, i jo
akademac, i jo knjievnik.
Ali, miljenica nesree i smrti nije imala snage da razabere to je istina, a
to nadgovnjavanje u tim, tipino seljakim, znaenjima i preganjanjima
izmeu bosanskih i hercegovakih podrugljivaca i aljivdija, ija se
zafrkavanja mogu prispodobiti onima koja vladaju izmeu gornje i donje
mahale, a u jednom istom selu. Nju je nevolja na svata gonila, pa je i
ovo ovoliko, dosadanje opiranje bilo dovoljno da izrazi sve sumnje u
tog - kako su ga zvali - hercegovakog arlatana to slijepcima vraa vid
a gluhima sluh.
No, sad razum vie nije bio tamo gdje mu je mjesto: na elnoj poziciji.
Odgurnut je u stranu kao starudija, ili se istopio poput sapunice. Ono to
kau zezandije, i sjedne i s druge strane Ivan-planine: kad upre sila ili
nevolja, prdi pamet!
I, Rusmila je, drei Vilu za ruku, bacila put pod noge - pravac:
Hercegovina!
Raspitala se za vidara koga su svi zvali Hodidjed, jer je stolovao visoko
u kru, u orlovom gnijezdu, u starom stanitu kraljeva i hercega. Bez
okolianja, potuila mu se, kao da se pravda:
Znam da se mora patiti i umrijeti, ali mi je ovo dijete ... i sam vidi.
Hodidjed je mudro i znaajno motrio, lupkao svojom lulom i gladio
bradu, koja - po svemu sudei - nije ni bila njegova, nego jarea, i
nareivao eni da hoda, gore-dolje, sa Vilom, i da to jae udahnjuje i -
doziva dijete po imenu.
Majka i kerka su posluno izvravale sva nareenja dok ih snaga nije
izdala. Kad su pale s nogu, Hodidjed je zavikao:
Ne smijete se umoriti!
To ne zavisi od nas! - branile su se.
Sve je u vaim rukama.
Evo, prazne su! - pokazala je baba starake dlanove.
Zato to je glava prazna!
Rusmila Vukas se namrtila i htjela zbrisati, svjesna da su svi njeni
napori ravni nuli, ali je Hodidjed umiri naizgled beznaajnim pitanjem:
Kako ti je ime djevojci? Koliko ima kila? Kog mjeseca je roena? Ima li
pranje? Hodidjed je bio zadovoljan svim odgovorima, osim jednim
jedinim: zato joj je ime Vila? Kad mu je to Rusmila objasnila, lupio je
akom o sto:
Vuk! vuk! Kakva Vila?
Bila je Radovila, pa sam je od milja, od nesree, prozvala Vila.
Vuk! - grmio je Hodidjed.
ensko je, ovjee!
Svejedno: Vuk! To e je spasiti.
Kako u ensko eljade zvati: Vuk?
Drugi nek je tako zovu, i nek je se boje!
Koji drugi?
Zli dusi! Svijet je pun zlih ...
Onda je Hodidjed salio strahinje i molio za Vilu, i izgubio mnogo
vremena da objasni eni kako treba njegovati i lijeiti bolesnicu. Ali,
majka to nije uzimala za ozbiljno, niti je mogla pomisliti da svojoj kerki
predjene ime u: Vuk. Koliko se ova tome protivila - toliko je Hodidjed na
tome inzistirao. Pa zamalo da se nisu razili bez ikakvog dogovora, tek s
prezirom, i s jedne i s druge strane. Hodidjed je ipak popustio:
Zovi je Vila Vuk ...
Ni govora! - odvratila je majka.
Zovi je Vuemila?
Roditeljka je odutjela, a Vila bespomono posmatrala njihov dvoboj. .
Zovi je Vukas.
Vila Vukas? - zaudila se Rusmila i nije znala emu da se preda: oaju ili
podsmijehu. Gledajui ga nijemo, upitala je sama sebe: otkud mu to
Vukas? Jesu li ile neke uhode ispred mene pa luaku dojavile moje ime
i prezime, ili je i Kulinova starina imala neku nesreu u svojoj kui, pa je
ovim imenom pokuala otjerati? Dotuena ovim udarom, ostala je bez
glasa: jedna dola mucava i nijema, a vratie se dvije. Gledala je tupo;
predavala se, i vie nije ni mislila ni kome ni emu.
Onda joj je naredio da ne smije smetnuti s uma da se njegovo lijeenje
temelji na rijei kao osnovnom medikamentu. Zato i inzisti-ra na
ovakvom dodatku imena. A sam tok ozdravljenja zavisie i od njihovog
vjerovanja i povjerenja. Predviao je, takoer, da e ozdravljenje ii
slijedeim pravcem: djevojci e se najprije povratiti glas, govor, rije e
se u nju useliti, a zatim snaga koja e joj omoguiti da prohoda.
Samo, to nee doi samo po sebi. Sa stvarima - nije, dakle, rekao sa
duhovima - treba stupiti u kontakt, i to na jednostavan nain: majka e
svoje rijei udahnjivati Vili, na usta, na ui. Kao to joj je i ivot
udahnula. A to to djevojka ne hoda kako treba i to je polunijema,
greka je materina, jer je bilo perioda u noenju, raanju i podizanju
djeteta kad su veze - ko zna iz kakvih razloga -bile prekinute.
Tu je klju. Sad to treba nadoknaditi. Kasno jest - ali, kad se o ovakvim
sluajevima radi takoer, i na vrijeme.
Zatim je Hodidjed, praktino, pokazao kako to treba initi, naglaavajui
da su rije i pjesma i u povijesti odigrale najznaajniju ulogu u spasu i
odranju naroda. Nipodatavao je uvene bojeve i junake, govorei da je
to sve ista la i da se vea bitka vodila u glavi nekog slijepca ili njegove
babe koji su smiljali, izmiljali i domiljali ono to narod u svom golom
ivotu nije bio kadar uiniti.
Kad je, meutim, pustinjak zalelekao, tako da su mu vratne ile pucale
od napora, Vila se uplaila, i - ionako ve naherena na jednu stranu
potpuno se sruila.
Majka se uhvatila za glavu i zaridala mislei da je s malom gotovo.
Nije to nita! Tako se ui ivotu! Samo nek pada! Doi e vrijeme kad e
samo ustajati. Skakati!
Mene tad nee biti! - kazala je majka.
Onda emo i tebe uiti ivotu.
Kad umrem?
Kad padne.
ena se pobojala da ne padne ve tu, zanosila je pri hodu, na-herivala se
kao i Vila, mada joj je i sama pomagala da se osovi na noge.
Kad ih je potanko uputio u taj nain lijeenja nijemosti, mucavosti i
epavosti, kad im je objasnio kako treba presaivati rije i kako treba
izvijati pjesmu u lelek i grmljavinu, kad je cijeli taj obred bio gotov i kad
je vjeti ovjek uzeo ono to ga spada, majka i ki su okrenule nazad, u
Sarajevo.
To nazad - znailo je naprijed, jer je trebalo da nastave svoje nastupanje
prema trafici u kojoj radi njihov zemljak Ilija - Lija Gre-gor.
166
16.
Dok su putovale, dok su se vraale na svoj zapoeti posao, skre-tale su u
umarke, u gajeve, daleko od ljudskih pogleda, i - kao i svaki davljenik
kad se hvata za slamku - vrile obred udahnjivanja rijei, to bi poinjale
tiho, blago, pobono, pa sve do pjevanije od koje je podrhtavalo i lako
lie na okolnom drveu.
Ali - promjene nisu osjetile.
Dodue, nisu je tako naglo ni oekivale. Vjerovale su da e se zdravlje
neto - bar neto, bar za dlaku! - popraviti kad stignu u Sarajevo i kad taj
postupak u lijeenju obnove jo jednom, jo jednom, i opet sve iznova.
Onih trista metara ih je ekalo, trafika se nije nikud izmicala, ekala ih je
kao ukleti svjetionik, majka je izdahnji-vala a ker udahnjivala rijei,
majka je izvijala pjesmu a ker za njom pokuavala ponavljati - ali, sve
je to liilo na guenje vodom: Vili su se nadimali obrazi, nabiralo elo,
suzile oi - nita! Bez rezultata.
Dvije ene padale su na hrpu i - plakale, svaka na svoj nain, svaka
prema svojim mogunostima - Rusmila na sav glas i razgovijetno, Vila:
jednolinim mumlavim cvileom.
Vila Vukas i njena majka tako spoznae da sav trud bi utaman.
Dakle: povratak na polaznu poziciju - polako, tegobno napredovanje
prema prodavnici u kojoj radi ovjek sa Sarajevske visoravni. Ali, kako
mu se otvoriti? kako se kazati? hoe li ih htjeti i pogledati? i kako mu
objasniti hromost i mucavost svoje Vile? Jo vie, kad kae svoje ime i
prezime, treba rei i ime svog djeteta koje vodi za ruku, a Gregor e
zapitati: kako si rekla? a ona e odgovoriti rekla sam tako i tako, a
zemljak e se zauditi: pa, zar ste vas dvije
167
majka i kerka? jesmo, kazae ona, a Lija Gregor e se zauditi: pa
nemate isto prezime, a Rusmila e odgovoriti... ta e odgovoriti?
Odgovorie: pa, eto, tako, desilo se. A zemljak e poskoiti: desilo se?
ta to znai? kome se desilo? tebi ili njoj? A Rusmila e odgovoriti ... Tu
je izgubila dah, izgubila i niti unutarnjih preplitanja mogueg razgovora
sa ovjekom od koga je hvata strah, pa je poela na-glas, kao da ui
napamet, sricati zamiljeni razgovor sa Gregorom:
Kako ti se to desilo?
Naopako! Zna ta je ensko. Nesrea.
Kada?
Davno. Da sad ne priam.
I, mala se zove Vila Vukas?
Malo drugaije nego ja.
Nisi se vjenavala?
Jesam.
Otac joj se zvao Vukas?
Nije. Nego, ... tako.
Je li otac priznao da je njegova?
Nije trebalo.
Pa, to vam ja trebam? Kao otac?
U nevolji smo. Same smo. Gladne.
A gdje ti je Vukas?
Ne mogu ti to rei.
Je li meu ivima?
Nikad ga nisam vidjela.
Hoe li mu rei za Tukleke, za ehitluke, za Hodidjeda, za sve one
slamke za koje se uzaludno hvatala, ili e odutjeti?
A odstupiti ne smije. Jer, nema vie kamo nazad.
Polako su se pribliavale, stopu po stopu. I, ako ikad a ono sad -rijei su
im pomagale. Dok je glasno vodila razgovor s Gregorom, noge su
koraale, same od sebe, i im bi glasni dijalog sa zemljakom utihnuo, i
noge su se podsijecale.
Trafika se naginjala nad samu cestu, korak-dva do asfalta, vozila su
tandrkala i fijukala, to nije zavisilo tek od njihovih motora, tvornica,
godine proizvodnje, nego najvie od onih koji su sjedili za
upravljaem, a tamo ve zna se kakvi su ljudi: bogme, kao i u ratu, kao i
u ivotu, uostalom - treba dati, bar tu ako nigdje na drugom mjestu,
oduka svojoj dui. I, ljudi su ga uvelike davali: sav bijes i oholost onih
konjanika iz narodnih pria i pjesama, sve one hrabrosti koliko i gadosti
naeg hajdukog svijeta slegle su se sad na jednu krhku i nesigurnu taku
- na upalja automobila.
A to je od toga varljivije?
I, evo, taman kad su Rusmila i Vila Vukas bile u onom odsudnom
trenutku da se nau oi u oi sa svojim moguim spasiocem, jedan od
potomaka tih naih neukrotivih i neustraivih predaka konjanika to su,
pod zastavom, i kopljem, skakali uvis po sedamnaest metara a unapredak
po etrdeset i sedam, - pritisnuo je gas kao to je do juer pritiskao
Turina, sabljom - ili bijelo Latine spolovilom, veim od sablje, i
njegova stara raga, ta krntija od kola najahala je na starudiju ispred sebe,
a starudija je naletjela na potpuno nov, svijetao, svean, boanstven,
uglancan kao ogledalo, namirisan, nakinu-ren, nainan, ameriki
luksuzni ford, u kome je, zavaljen sad ete pomisliti: itajui novine,
ne, nego zavaljen stomainom, evapima dakle, sjedio - a ko drugi nego
taksist, dika i ponos naeg Sarajeva, kao to i kafanska pjesma kae -
ovjek bez straha i mahane i pameti lagahane.
Kad su kola kucnula, jedna u druga, druga u trea, nastala je nemila
scena, kao da su se, ivim ljudima, polupale staklenke srca.
Ako ima ita to je u naeg svijeta nepovratno ulo u krv, onda su to tue
i rusvaji prilikom prometnih udesa; i - ako ima ita po emu slobodno i
samouvjereno moemo izii na daske da poberemo aplauze cijelog
starog kontinenta, onda su to, ponajprije, ove nae predstave surovog i
primitivnog teatra, i komedije naposljetku - i o njima ne treba troiti
mnogo rijei. Silina i snaga nae narodne pjesme, neunitive i
spasonosne, dopiru daleko.
A ovi to su izazvali rusvaj pred trafikom u kojoj - moda kao invalid ili
penzioner? - radi Rusmilin zemljak, stii e, naprotiv, jedva do hitne
pomoi ili do hapsa.
Izgleda ne samo to se to desilo, tako rei, na njegovom pragu, nego vie
po svojoj prirodi da uskae u svaku vatru, i zvan i nezvan,
168
169
trafikant se meu prvima pojavio da ureuje i smiruje duhove. ta su
Vila Vukas i njena majka iskoristile i dole na korak do ovjeka koji ih je
privlaio, ne snagom magneta nego snagom neimatine i gladi.
Naoko stojei po strani, snudena ena i njena vilinska ki pomno su
pratile sve pokrete ovjeka koji je razdvajao i urazumljivo tuka-e i
tuene; koji je brisao, drugima, slomljene noseve iz kojih je liptala krv;
koji je rastjerivao svjetinu; koji je najglasnije vikao; koji je raskrivao
promet; koji je razmicao automobile; koji je vikao da milicije, opet,
nema tamo gdje treba ... i sve ono to ga naslikalo kao ovjeka koji
razgoni nasilnitvo, pometnju i strah koji zavladaju u ovakvim,
neeljenim prigodama. etiri enska oka, koja - i kad se desi zlo -bolje
vide nego dva, pogotovu to se lijepe, budne, krupne, umilne oi Vile
Vukas istiu i na trista metara dobrano su osmotrila ovjeka koji se
nametao svojom agilnou i spremnou da pomogne zaraenim
stranama i njihovim navijaima, i zamijetila njegove izbaene jagodice,
dug i otar nos, gustu, ekinjavu kosu, njegovu poprilinu starost koju
pojaavaju istruli zubi - to obino kau: sarajevska voda! -njegove
isturene grudi, blijede i duhanom natrackane usne, orlovsku povijenost u
vratu, kao daje i preko njega, nemilice, gazio ivot, i kri-pavglas koji se
naglo gasi, zastaje, pa opet bukne, stoje sve, zaista, govorilo da on i mora
biti odozgo, sa planine, gdje se i raaju ovakvi spretnjakovii, a ne i ove
nizinske Bosne kojm hode mali, goljavi, lji-vasti i od djetinjstva
rakijom zapahnuti ovjeuljci.
Kad su se iz daljine najavile sirene saobraajne milicije i kad se svjetina
polako poela razmetati, Rusmili se ukazala prava zgoda da uleti u
trafiku i zapodjene razgovor - ali, ona to nije uinila.
Naprotiv, ueprtljala se, dva-tri puta protutnjala tamo-ovamo, ispred
prodavaonice, i ispred nosa svog zemljaka, i - uurbano nestala u gomili.
Nije imala snage, ili se pobojala kakvog veeg zla i belaja kad je milicija
uzela stvar u svoje ruke? Ili je smatrala da to nikako nije pogodan as?
Nestala jest, ali - pobjegla nije.
Mada je nicala iz gomile, mada ju je puina istisnula iz sebe kao iz tube,
ali ne daje odbaci nego daje pokae kao neto svoje, iz njedara, iz utrobe,
ipak se, kao nikad, osjetila samom, bespomonom.
I, na koga e u tim trenucima okrenuti svoje misli ako ne na Rusku
Sunaruku?
Kazala je u sebi, naglo, kao da se sprema skoiti u vodu: jedan, dva, tri -
i dala se na posao. Premetnula je cijelo Sarajevo daje pronae.
Poteno se namuila i pronala Rusku Sunaruku.
Poto joj je, ispovijedno, do u sitnice, kao to i pria ena eni u
ovakvim sluajevima, otplakala sve to se desilo i kako se desilo, kazala
je:
uj, uini mi to.
Hou! - odgovorila je. - Tebi za ljubav.
Meni za duu. Za goli ivot!
Ve sutradan, naoruane opreznou i lukavou, Ruska Suna-ruka je
stala u red pred prodavnicu novina i duhana.
Pogledivala je iza sebe, i stalno odstupala da bi dola posljednja. Ne
kazujui se, zapoela je razgovor sa trafikantom. Gledala je da ne
pogrijei, da se ne upusti u priu sa onim koga Rusmila nije opisala, da
ne promai. Ali, dok su oni izmjenjivali prve rijei, neko je dobacio:
Eh, Lija, Lija! Stalno drutvo oko tebe. Na to je on odgovorio:
Jata u? Zapalo mi!
Ismijao se, tako da je otpuhivao listove novina ispred sebe.
Ne kazujui se, Sunaruka mu je ponudila usluge, i bila spremna i na jo
vee, kad je vidjela da je trafikant razgovorljiv, i aljivac. Otrala je do
samoposluge i kupila bocu hercegovake loze, na stoje Lija, otpljunuo:
Slaba fajda! Slaba... Sunaruka se zaudila:
Ne pije?
Ne dao Bog! Kako u bez pia? Od jutroske sam ih smazo es. Ali, ta ti
ne valja!
Sunaruka se branila:
Kau da je kao grom!
171
Kau - lau! Lau - da smau! Jadna ne bila, i grom te ne ubio, gdje e
u Hercegovca nai pie da valja. Nemaju kad napravit, samo se fale.
Bje', nos' to nazad.
Pokunjena, Sunaruka je opet otkleptala u prodavnicu - ali, zaboravila je
upitati Liju ta eli. Zaboravila ili se postidjela? No, ne znajui to da
radi, lupnula je pa to ispadne:
Promijeni mi za ljivu!
Prodavaica je pruila zmajevau, iz Gradaca, i srdito se okosila na
babu:
Drugi put promijeni glavu prije nego ovamo doe!
Lija je bio prilino zadovoljan, i obradovan, i odmah je poeo, onako
punom flaom, salijevati otrov niz grlo, otpuhujui povremeno:
E, dobra je, dobra. ee! Ko kre ee. Ma, jopet, nije je Bog na svijet
dao kao ona naa, onaj romanijski melem. uje, da ti se ne falim, da ti
ne slaem, mogu je ovako, samo nagnem, i da ne trep-nem ... mogu tri
litra, a da ne osjetim. Jes', malo ovjeka zgrije, i grlo mu proisti - a ta
je to? - nita!
Sunaruka je, mislei daje zavrila sve to treba, otklipsala, i, sva
zadihana, da novost saopi to prije, kazala:
Hoe popit!
1 nita vie? - zgranula se Rusmila.
A to jo treba?
Potopi ga. Nek se zadavi.
Sunaruka je razvukla tuan, ali blag osmijeh, onaj koji svjedoi nemo:
Eh, sestro moja. Daleko je more. A gdje smo mi? U ovim brdima, nigdje!
Iz male, siune, krhke, enice, smeurane babe Rusmile Vukas provalio
je bijes, jer je oekivala da e Sunaruka srediti stvar za as posla:
Nalij ga. Natakni mu flau na glavu. Da vidim je li mi komija. Ponizno i
posluno, Ruska Sunaruka je ponovo otila u pohode
trafikantu u Koevo. I, pogodila je u pravi as: taman je bilo vrijeme
smjene, dva sata poslije podne. Nije stigla ni da ga upita ta bi danas
popio. Ali, rije po rije, i zaustavili su se u oblinjoj kafani.
Razgovorljiv, lak na jeziku, trafikant je ve stigao da joj kae kako se
odavno tako poteno nije naljoskao kao juer, i da ga to jo dri, pa se
danas ba i ne usuuje da se mnogo primie ai, ali; eto, kad su ljudi
dobri i kad Bog da, kad se sve to potrefi u isto vrijeme, mere se trpjet, i
ne treba bjeat od sudbine, a sudbina nije u gori ni u vodi, ni u nebu,
nego sa ovjekom i uz ovjeka kao sjenka.
Poslije poetnog, laganog pijuckanja i zavrnog slijevanja alkohola kao u
bunar, Lija je, mljackajui usnama, valjajui jezikom i trckajui preko
usana, zapitao:
Reci mi, odistinski: oklena si?
Nemam ti ta lagat: iz Travnika.
Aha, poten svijet.
Jes', kad nema goreg.
Ali, to je bilo dovoljno za povjerenje, makar i pijansko, i Lica Gregor je
osuo vatru na svoj zaviaj, kako se tamo vie nikad ne vraa, kako niko i
ne zna za njega, jer misle da je odavno mrtav, kako je, za vrijeme rata,
mijenjao vojske kao koulje, i kako mu je uvijek bilo glavno da se
najede, dobro napije, pritisne kakvo ensko i sauva ivu glavu.
A jednom, fala ti Boe, za dlaku mi osta. Zamalo mi je ensko ne skinu!
Mada je bila napregla ui, Travnianka je preula:
Da ta e nego skinut ensko! Tako i treba. Dok te ima - nek te ima.
Nisam ja imao kad skinut. Nego, onako ... ko pijan ovjek, a mlad i
sposoban za enske. Ali, ae ona meni skinut ... Glavu! Ba: glavu.
Srpom, kojim li vragom, ne sjeam se ... Davno je to bilo. Uh, Bog ti
jadan, nikad vie kao tad ... Ne zna ti kako je u nas bilo. Ono, to se
kae, ba na starinsku: provali ti danas u moj, u avliju, a ja sutra u tvoju.
Bilo je zla i belaja. Bilo je sramote i nevaljalih stvari. A ta e, izbio rat,
pukla pusta sloboda ko smrt pred oi, pa eljade vie i ne zna ta radi. A
nije mu se ni udit! Zna da nee zadugo, pa svak ini raun: ovo Bog ne
daje svake godine, ni svakih deset go-
172
173
dina, a na svijet se raa, ivi i umire i go i bos, i gladan i edan ... i
vode, i hljeba, i enska, pa veli: to ne ufati ti, ufatie drugi, i bie ti
sutra ao. I, bogami je mnogima i bilo, jer nakon deset-dvadeset dana
jopet se poe zavodit neka vlas', pa kakva je takva je; nek je i vraija, ali
je vlas', pa ili je valja sluat ili se valja borit protiv nje, a pljake vie
nema ... to znai ni ivota. Za pravo re, valjalo mi je onih deset dana
to sam ih proivio po starinski, onako hajduki: evo nake ... evo brae,
sve jednog zanata, ubit, jebat i prolomit vrata. Kaem ti: dan ivota na
starinsku valja ko sto i jedan danaske. I, ko god kae: kad je rat, niko
nikom nije brat - lae. Lae, ja ti velju. Vala, to tad nas desetak
jaranismo i drugovasmo, ali u svemu podjednako - to niti je kad bilo, niti
e biti. Ja ti velju. I kad provalis-mo kod jednog komije, imao je enu
odneklen iz svijeta, iz Sarajeva, jednog komije, imao je enu odneklen
iz svijeta, i bila se udavala nekoliko puta, taman stvorena za pod
muko ... uh, i sad me mari pou, nita nema slae ko komijski plot
provaliti, pa ja 1 da ukrade, ja 1 da povalja ito, da mu bude manje u
hambaru nego u tebe, ja 1 da mu enu priepi da pisti as ko zmija, as
ko golubica, jata, jata; zna Bog - nije budala, kad narodu treba malo
popustit uzde, ne mere se cijeli ivot robovat... I, velike smo jade
napravili, ba u kui jednog komije, zvao se isto ko sarajevski
aerodrom, eto ti ... Mogu samo rijet: daj Boe rata, vazda i dovijek, ali
samo deset dana, ne vie. Potlje vie ne valja, ljudi se za nita zakrve, a
kue i njive opuste, pa ti je rat beskoristan, nema onog za im si udio,
nego samo crn dim i crn pla.
Zabezeknuta, Ruska Sunaruka jedva je stigla da priupita, odnosno da
malo bone pijanca:
A gdje je to bilo?
U vragu! - mlatarao je rukama Lija. - A gdje nije? Gore na visoravni, ne
zna ti gdje je to. Fala Bogu, fala jedinome: nema ivota ko po starinsku.
Ali, ae mi enska, srpom, skinut glavu ...
174
17.
Kada je baba Ruska Sunaruka podnijela pijunski izvjetaj Rusmili, taj
dugi, ubitani usmeni referat - da je znala i napisala bi, da ostane za
potomstvo, kao to to rade i ostale referatlije - dvije babe su, istodobno,
uskliknule, odobrile taj izvjetaj, izljubile se, potapale po ramenima, i
mada im nije bilo jasno ko je od njih dvije stariji, ko vaniji, ko
zasluniji, ko odgovorniji. Zatim su se raspriale, rasplakale - i,
naklapale dok nisu pocrkale od umora. Tako im i treba - rekla bi trea
baba - da ih je odnekud promatrala kad se uputaju u duge diskusije po
referatu, tim prije to su se njih dvije sloile, kao da su ih bile sto i
dvije, jer na svijet je ostao po starom adetu, odnosno: na starinsku, to
rekao Lija Gregor - to vie ljudi, to vea sloga; to manje ljudi, to
manja. Ne smeta nita to bi se moglo rei i ovako: to vie dua, to vea
malodunost i skruenost, to manje dua, to vea jagma i surevnjivost.
Ele, da ne duimo: ponekad i na bubama svijet ostaje, pa tako, sad, na
njenoj, astmatinoj, napola izdahloj Rusmili ostade da odlui, da ne
kaem: da zakljui sastanak i da da ne samo, zavrnu nego i - izvrnu
rije.
Rusmila se povukla u samou, to jest na vijeanje i - svijeanje. Naime,
da bi dola do pravog odgovora, palila je svijee, jednu, drugu, treu, i
tako redom, i tako: i naprijed i nazad, sve dok ne bi ostala samo jedna
jedina - za nju samu, za njenu vlastitu duu. Zatim je u glavi slagala
kockice, prebrojavala ovce i vukove, i opet je ispadalo isto: crno na
bijelom - ogromna bijela poljana, ili ploha ili dolina, a na njoj crna mrlja.
175
ena se, oprezno, kao da je u krai, okrenula na sve strane oko sebe, i,
kad je vidjela da je niko ne motri, proaptala:
avo je doao po svoje!
Eto, sad je stajala, tako rei, oi u oi sa ovjekom koji joj je gurnuo
ivot niz strminu. U redu. Ali: to joj je jo danas ostalo i od tog ivota, i
elje za njim, i, posebno, udnje za osvetom?
Nala se tamo gdje nikad nije ni pomiljala da e se nai. Smije li
odstupiti? A ime, i kako, naprijed - u osvetu?
Izgubila je cijeli dan da nae prikladan, dug, pojak, zakuast, zahrao
ekser, i jo jedan dan - da se odlui za drvo u mrkoj, crnogorinoj umi
ponad onih izboenih padina ha Trebeviu, trei - da nae lakat- dva
konopca za omu. Klekne pred drvo, pa mu se zarekla. I pomolila, onako
kako to etiri velike vjere rade. I, dobro zapamtila put, da se ne izgubi,
da ne zaluta kad doe as rastanka.
Kad je sila u Sarajevo, bila je sasvim naisto to joj se pie: pred njom
Lija Gregor - iza nje crno drvo u umi; staza je strogo odreena, nema
skretanja ni desno ni lijevo. A zna daje oronula, krepala babetina. Koju
niko nita ne pita, i koju svi, i blinji i dalji, ukaju nogom, i utiraju to
dalje od sebe, to dalje od puta, u kraj, u oak, da ne gadi pred
gospodom ruak, a pogotovu da ne gadi - ivot.
Ruska Sunaruka, eveljava u hodu i ishlapljela u glavi, predlagala joj je
stotinu naina da se rijei ove more.
Na kancu, poskoila je kao da je vjetar nosi:
Osveti se! Ako si ovjek.
Da sam ovjek, ne bih te ni pitala. No sam enturaa ko i ti.
Ako si ovjek u dui!
Nisam u snazi.
Raunaj i na moju pomo.
Dvije babe? Da se osvete? Taman da upropaste posao. Da nam Lija
Gregor pobjegne.
Gdje e pobjei? - usprotivila se Sunaruka. - Kud ima pobjei? U grob,
kud na drugu stranu. Pa, ako ga i tamo utjeramo, i to je pobjeda!
Idemo li u osvetu ili u pobjedu?
176
Da ga ubijemo! A kako emo to uiniti potpuno je svejedno.
to imamo od toga da ga ubijemo?
Nego? Da ga opljakamo.
Da ga ranimo. Pa onda da ga gledamo.
U mukama?
U krvi! U crvenoj, od krvi, dolami da ga vidimo ... kako mu se ivot
gasi, kap po kap. To je prava osveta.
Ali - to je nemogue?
Kome? Onome ko nema dovoljno elje za osvetom.
Starom eljadetu! Moe nam zadrhtati ruka. A moe se desiti i obratno!
Da mi ostanemo razbijene glave.
Pa, i to je neto!
Priae se o nama, i pjevati, loe, u pjesmi.
Kako su dvije babe ... ubile, iz osvete.
Kako su se ... posvetile!
A moe se desiti i ono: gdje je mnogo baba, ispadne kilavo dijete ...?
Pa da im zaista ovaj posao ne bi ispao suvie kilav, dvije babus-kare su
se dale u mozganje, i u najveoj tajnosti spremale osvetu ovjeku za
koga su bile uvjerene da je zasluio da mu se rame ne nanosi glave.
Imajui na umu da vie nije nikakva tajna ono to znaju dvije osobe,
odnosno da pravu ansu ima samo ona tajna koju zna samo jedan ovjek,
babe su budnim okom motrile na sve to se deava oko njih, pored njih, i
iznad njih, sve od kroanja drvea do krovova kua, do telegrafskih ica,
pa do oblaka. to god sune i gdje god sune, inilo im se: eto nekoga,
gotove smo! neki nas je vrag odao!
Po cijeli bogovetni dan nisu se odvajale jedna od druge, tako da je Vila
sasvim zapostavljena; bila je pala na treu poziciju, nije joj pomagalo ni
to to se zove Vukas, i sve vie je i njoj pucalo pred oima: njenu majku
je zahvatila pomama, i sad joj postaje vanija osveta, i plan oko te
osvete, nego ivotna sudbina njenog roenog djeteta. A ko nju to pita -
majka ima glavnu rije. Uvijek, a pogotovu sad kad joj je palo u dug da
prvi put u ivotu sprema osvetu, i to kakvih razmjera? - Krvavih!
177
Pored toga to im je zadatak broj jedan bio: da sve ostane u strogoj
tajnosti, da ih kakva nesmotrenost ne okrene u glavi, pa da, umjesto
trijumfa, dozive bruku i sramotu, babe su istakle kao svoj glavni cilj:
muenje Lije Gregora. Da trafikant umre, ne namah, da jekne i nestane,
nego na etape, malo-pomalo, na ivim mukama. Zatim, da one ostanu
neotkrivene, ne samo kad naleti prvi val racije i premetaine i potrage,
ve i kasnije, sve dok budu u ivotu, i, konano, da se po Sarajevu i
okolici, a pogotovu po Sarajevskoj visoravni, razglasi o njihovom
junatvu i lukavstvu, i da to bar za mjesec dana postane glavna tema u
sarajevskoj vali, od Romanije do Ivan-planine.
Da bi osigurale potpuni uspjeh, babe su radnim danom odlazile na
skrovita mjesta, obino gore, ponad grada, iza Sedam uma koje su
nedjeljom i praznicima prepune izletnika i etaa, i tamo po naputenim
stajama i kuitima vjebale osvetu.
Taj udar pravo u srce - govorile su - treba da bude, istodobno, i muki i
mueniki. Iz potaje, smrtonosno, ali - da krv tee, da curi bar dva dana.
Pa, ako hitna pomo i doe na vrijeme - da mu pomoi vie ne bude.
Kao to je Lija Gregor sladokusno priao Sunaruki o tome kako je na
Sarajevskoj visoravni bilo najbolje onih desetak dana pometnje, onih
prvih dana rata, kad je svaija dua odahnula, i kad se - makar i kratko -
ivjelo po starinsku, tako su i babe dumale da je najbolje ako svoj
bablji ali pakleni plan ostvare takoer po starinsku: kakvom dobrom
noinom. Ali: starinskom, ali dugom. Ali: zahralom.
A, ako mae srce u Gregoru, onda nee bijelo gr'oce. Bijela koa, bijelo
grlo, bijelo lice - to e zasjat kao jarko sunce, a onda po svemu tom
pjevakom uresu - tamnomodra skrama iz velike ile kucavice.
Meutim, jedna je stvar lijepa i arena pria, a druga je stvar -ovaj na
rogati ivot. Lako je bilo skovati plan, pa i prikupiti hrabrosti za sve - ali,
cilj je bio jo daleko, ak bi se reklo da se stalno izmicao.
Eto: no! Nekad je to bilo as posla. Jednostavno, zae u prvu
kovanicu ili prvu kuhinju, epa tu gvouinu, u torbu ili pod pa-
178
zuho - i ko-te-to-pita! Krene polako, umiljato, samilosno, pritulje-no -
za svojim poslom.
Tako su bile oplanile i ove dvije babe, Ruska i Rusmila - ali: jest vraga.
Tu im neto nije timalo, i prijetila je opasnost da im se naum sasvim
izjalovi.
Gdje god su se pojavile, gdje god su dole u traganju za orujem, svud
ista stvar: svijetlo, glatko, bljetavo! Noevi kao da su ih aneli na ovaj
svijet donijeli, i posijali! Sjaj i bljesak na sve strane.
Ta, nije valjda to za osvetu - pomislile su. I, stale se nositi milju da
stopiraju plan dok se ne doepaju pravih pomagala. No, ta misao ih nije
prijeila da se, nesmanjenim poletom i arom, bace u potragu za onim
emu ih je srce vuklo. Ali, nita im nije ilo na ruku. Naprotiv: to dalje -
sve gore!
Tako su jedne zvjezdane veeri - a to nije ba svakidanji dar boji nad
sarajevskom kotlinom - ba onda kad je sjajan mjesec na Trebevi sjeo i
kad mu je uveni kafanski pjeva naredio da, pod cijenu ivota, obasja
cijelo Sarajevo - babe vrile smotru noeva.
Uzimajui komad po komad iz razvezanog svenja, podiui ih sveano
uvis i vitlajui zrakom, sluale su tiho utanje i fijukanje zraka, ali
odgovora na svoje pitanje nisu dobile. A nisu ga dobile zato to su se
sjeiva presijavala na mjeseini, tako da se spektar boja svjetlosti koja se
lomila na glatkoj eljeznoj povrini i isijavala u prizore iz drevnih bajki -
javljao babama kao zlo predskazanje. Raunale su da, pri nonoj,
zvjezdanoj svjetlosti, svaki predmet, kao i svako bie, pokae svoje
pravo lice, pa i noevi.
I, u tome se nisu prevarile: noevi samo to nisu propjevali! A one hoe u
krv, hoe u osvetu. Njihov naum, pak, ne bi imao svu onu teinu i
ozbiljnost poduhvata velikih razmjera i ina dostojnog divljenja i
potovanja, da nisu pribrale sve svoje snage, saekale da mjesec optri
jednom, i drugi, i trei put, pa k tomu jo nekoliko sum-ranih dana i
maglovitih noi - i da ponovo sjedne - a one bi rekle: da se ustolii -
povrh samog Trebevia, i da, ne vjerujui ni nebu ni zemlji, kao i svako
ko o zlu, a iz potaje, radi, jo jednom provjere sjaj i bijedu dananjih
otrica.
I, sad su likovale: njihove ih bablje oi - mada je no - nisu izdale. Kako
su vidjele prije - tako su vidjele i sad. udesni pro-
179
If
plamsaji duginih boja javljali bi se odmah, netom bi bode izvukle i
njime uskovitlale zaspalu mjeseinu. Bile su, konano, naisto ime ne
mogu initi ono to im je sveta dunost - initi.
Jo kad im je starako oko, od bijesa, zasuzilo, i time im proistilo mrenu
na zjenici, pa kad su, polupismene, poluproitale a polu-naslutile da u
dnu sjeiva pie Rostfrei i Made in Sweden, babe su, nakon kratkog
plaa, pocrkale od smijeha: pa, zar emo se, ovdje, na Balkanu,
razraunavati noevima koje su nam kulturni narodi, osjetljivi na nae
nevolje i nae siromatvo, poslali da njima sijeemo kruh na svagdanji i
kruh na nasuni?
Tad se jedna od baba, Rusmila Butmir, sa neizmjernom tugom, sjetila
svojih nezaboravnih, divnih, sretnih: vojnikih dana, kad je nosila pitolj.
Srea ne samo da ne postoji, nego, kao varka, i upravo i slui samo da
ovjeka uini smijenim i nemonim. Eto, kad bi joj sad neko - a vie je
no sigurno da nee - povjerio slijepca da ga uva i voda po Sarajevu, a da
joj tutne pucaljku u njedra ili tanu, znala bi, sad - luda glava kako da ga
upotrijebi: trafikanta bi namah sravnila sa zemljom, pa nek se zapjeva
gradom:
Hej, nek se uje, nek se zna ...
kad je baba trafikanta zdrmala!
Ali, ko zna to se sve u meuvremenu desilo sa Sindbadom Ele-
zoviem? Ko zna koliko je promijenio vodia, koliko pucaljki i koliko je
zbog njega ostalo ucviljenih obitelji. Da je Rusmila Vukas znala da e je
ovo strefiti! Pa da iz Elezovia kue pobjegne sa pitoljem. Ali - puste
pameti nikad da dotekne.
Koliko god da su prevrtale po svojoj glavi, ni jedna ni druga baba nije
mogla da izmozga neto zadivljujue, pa da same sebi kau i uskliknu:
hop, tu smo! Sjetile smo se, pronale smo!
Ruska Sunaruka je bila, potpuno, u vlasti Viline majke - po emu i zbog
ega, ni sama ne bi znala odgovoriti. Zato to je bila u godinama? Ili to
je, kao isluena roditeljka, bila odgurnuta od svojih? Od svojih i tuih, ili
to je navikla da nekome slui?
Zato Rusmila i nije uinila nita neobino kad je tu babu, tu svoju
suputnicu i supatnicu, uhvatila za guu, i izderala se:
180
Oruje na srijedu!
Kakvo oruje? - zabezeimula se zgruhana baba. - Daleko mu lijepa kua.
Nisam ja dandar, enska glavo.
Budi, ako nisi!
Na moju duu, sve sam radila, i u svaki se posao petljala pa mogu i to.
Upetljaj se i ispetljaj! Zavui ruku ...
Potenja mi, samo lopov nisam.
Postani!
Ruska Sunaruka je zadrhtala:
Samo, nemoj da kradem!
Ba to! To hou. Dolo je vrijeme i za to.
Ovo je vrijeme nizato.
Nismo ti i ja. - Napasna babaje zagrlila drugu, zbunjenu babu, i samo to
nije zapjevala kao da kree u rat ili u svatove. -1 gora zelena. Ukradi, pa
bjei.
Dobro, dragi Boe. Ukradi - ali, gdje? -1 ja se pitam: gdje?
Stara, zgnjeena, smeurana, ali laka kao puce i uvijek spremna da
pomogne onima koji su u nevolji - a to je mogao biti ma ko, i njoj je to
bilo svejedno kad to ve nisu njeni sinovi otklapala je tamo prema
Bentbai, na onaj mali plato pored Miljacke gdje se u pred-veernje sate
skupljaju kune pomonice, sluge, slukinje, djevojke za kuu,
bedinerke, sluavke ili jednostavno djevojke, mada veina njih nema
nikakve veze ni sa djevojatvom ni sa djevovanjem, naprotiv - vie je tu
tuge i nevolje, izgubljenih ena, onemoalih starica, poluslijepe i sakate
eljadi koja je teka, i teret, i Bogu i narodu, i koja se ubija radei i
teglei po tuim kuama za neku sitnu crkavicu, tek da se prehrane i da,
koliko-toliko, vode nekakav samostalan - zamalo ne rekoh: ivot.
Za razliku od slinog sastajalita ovog emernog zanimanja u drugim
gradovima - kao, recimo, u Beogradu - ovo sarajevsko iskupljanje druga
i druica slii na veernji poj ugaslih ivota. Mada ih zovu najee
djevojkama, sa onim za kuu ili bez toga, tu
181
ako i ima pokoje mlae eljade, na njemu se uvelike vide tragovi neke
opake bolesti ili nesree.
Pa, kao to ih je sudbina gonila i mljela prije nego su se skrasile u nekoj
podobroj - da kaem podrobno: kmetoderskoj, imunijoj sarajevskoj
obitelji - tako ih sad nesmiljeno prati, u stopu, po tuim kuama gdje im
po rukama, po krilu, po ramenu seru i piaju budui sarajevski
lezihljebovii, budui homoseksualii, drutveni paraziti i zgubidani
svih vrsta i svih boja.
Te starice-djevojke koje je ovdje, u ovo posljednje od svih posljednjih
utoita, dotjerala neka provincijska obiteljska drama, ili endemska
bolest, ili silovanje - taj na narodni specijalitet po kome smo se
nadaleko prouli, sve do Pariza, ili neimatina to pritiska periferiju punu
poluseljaka i pridolica, ili bahatost i osionost mladih i novih skorojevia
koji su se enili po tri - najvie est puta, i kojima se samo od sebe
utuvilo u glavu da je roditelj isto to i privremena darka-radodarka, pa ga
mogu utnuti kad hoe - sve njih do jedne mui ista, zemaljska, misao:
kome se ispovjediti. Tek, toliko, koliko i uzdahnuti.
Dok ih, draesno se, i veselo, koprcajui, mladi nai lavovi - ast im i
slava i tako malenima - zasipaju fekalijama po trudnim i radnikim
ilama, one strepe od nabusitog gazde, koga boli neka stvar to je drug
Marks, zbog takvih stvari, ve odavno lupio akom po stolu, gazde i
gospodina druga koji e svakog asa hrupiti na vrata, i zagalamiti glasom
otrijim od bia: Govno jedno, kakav je ovo nered po kui! A usudi li
se neka od njih - neu rei: usprotiviti ili protivrjeiti, nego bilo to,
tihim glasom, objasniti, eka je noga u stranjicu: Mar tamo, lijentino?
ubre jedno oravo! Dola si ovdje da se nadere, izleava, i krade!
I, poslije takvog dana i takvog razgovora, to im preostaje drugo nego da
se saberu najednom mjestu i da jedna drugoj otvore razdrta njedra?
Onaj ijem oku nisu izmakla ovakva zborita po drugim gradovima,
priznae - i to: otprve da su i ovi derneci ogledala nae narodne due. Ali
i - naih narodnih gradova. Pogotovu to se iz dobro obavijetenih
krugova zna da ih nije zidao avo. Nego marni, marljivi, vrijedni,
poteni ovjek! Zduno i srano.
182
Meutim, jest ipak neki avo u tome to se na slinom zboritu, u
Beogradu, - obino nedjeljom poslije podne, u hladu i podnoju palate
Albanija, cicave i gizdave totice i okice epure kao pauni-ce i
zaluuju vojnike, i studente iz naih montanjarskih krajeva to nagrnu na
studije kao u obeanu zemlju nerada i lagodnog ivota, a ove nae
sarajevske starice - koje, po liniji prezira i sarkazma, nazivaju
djevojkama - skupe i uure u gomilu, mrmljaju a ne govore, mrckaju
a ne diu, strahujui da ih i odatle kakva bahatost ili obijest ne utne kao
mravinjak.
Meu svojim drugama i saalnicama, dvije babe, dva osvetnika
komandosa - osjeale su se kao kod svoje kue. Svoji meu svojima.
Raspitavi se - umjesto uvoda - o svemu i svaemu i izjadavi se, svako
na svoj nain i svako na svoju osobnu nevolju - a zajednika im se znala:
sluiti i crkavati - babe su ile od druice do druice i pitale, najprije
pritajeno, a onda otvoreno:
Traimo oruje. Plaamo poteno. Po dogovoru.
Mada sumnjiav, argrizav, nagluh i matuh, ovaj roj izgubljenih starica
rado je pristao da izie u susret svojim supatnicama, ali:
Kako?
Kako god znate. Hitno je.
Traiti oruje - to je traiti vraga. -Tri!
ta tri? Oruja?
Tri vraga! Tri. I nai ih.
Ruska Sunaruka je prebrojavala te babake djevojke, odnosno
djevojake babuskare, babetine, bapce i kljaste i orave usidjelice, ali
nije ustanovila da ijedna od njih radi u kasarni, u miliciji ili slinoj
ustanovi. Nije meu njima bilo ni onih koje bi radile u oficirskim
domovima ili magazinima i skladitima. A nije bilo prilike da e uskoro
pasti kakva enidba i svadba u kuama u kojima rintaju, pa da, kad sve
porui alkohol i svi pozaspe kao klade, drmnu nekom junoi ili svadbaru
pucaljku i - daldiu.
Rusmila je objasnila:
Gdje nema - nema. Gdje ima - ima. Babe su je doekale porugom:
183
ff
Dobar si govornik! Trrr ... prrr ... krrr! A sad nam reci to si nam rekla?
Rekla sam da pucaljku zdipimo tamo gdje je ima.
Ostala je tajna da lije ovaj optimizam proizlazio iz line nabusi-tosti i
nasrtljivosti ili je, moda, i ova zabaena ena proitala ili joj je dolo
do uiju ono to su tih dana pisale novine ... posljednjih mjeseci
povean broj nesretnih sluajeva zbog nekontrolisane upotrebe oruja.
Ima sluajeva da prilikom raznih enluka i proslava stradaju i neduna
djeca ... Sve ea su ubijstva na svadbama, vaarima i vjerskim
obredima, ispraaju regruta ili prilikom 'pro-slavljanja' sportskih
dogaaja. Puca se sve ee, posljedice su sve traginije. Poznat je sluaj
od prije nekoliko godina kada je na balkonu jedne zgrade od 'svatovskog'
pitolja poginula ena. Prije izvjesnog vremena, iz pravca Sahat-kule,
etiri kuruma su uletjela u stanove koji se nalaze u soliterima kod robne
kue 'Beograd'. ent-lui se i prilikom prenosa sportskih dogaaja.
Dovoljno je da ljubimac u kopakama 'zabije' gol protivnikom timu, pa
da no za-paraju pucnji iz mnogobrojnih pitolja, karabina, lovakih
puaka -pa i automata! Pucaju najee graani koji nose oruni list, ali i
'ilegalci' ... Nedavno se i ovo dogodilo: u jednoj ulici desila se laka
saobraajna nezgoda. I, dok je milicionar vrio uviaj, priao mu je
pijani graanin koji je 'ocijenio' da milicionar ne obavlja svoju dunost
kako treba i potegao revolver na njega ... Oigledno je, samo ira
drutvena akcija, preko Socijalistikog saveza i mjesnih zajednica, moe
uticati na suzbijanje ove opasne drutvene pojave.
Babe su, meutim, pogledale u nebo da nee to pasti odozgo, ali ih je
Rusmila, askom, spustila na zemlju, kazavi:
Gdje ima brana, ima i kubura, pa makar i onih iz turskog vakta. A u
Sarajevo su se slegli brani i obani, da koji je vrag, nisu, valjda,
muzikanti iz Bake i Banata!
Eh, tada je, najednom, babama laknulo, i onima to su molile i onima to
su bile umoljavane. Jedna od njih se odmah isprsila i obeala da e,
koliko sutra, stvoriti pucaljku, da joj to nije nikakav problem jer gazda
kod koga ona, s vremena na vrijeme, radi u kui, ima veliko skladite tih
starudija: jatagana, dimiskija, deferdara, handara, kubura,
kremenjaa ...
184
I, solidarnost meu izrabljivanim i uniavanim babama nije izostala.
Nije prolo ni tri dana a Rusmila je bila naoruana.
Nita je vie nije moglo sprijeiti da izvri svoj naum - da se, pred svoju
smrt, posveti, to jest da se: osveti.
Meutim, dok je ona, kao maak oko vrele kae, obilazila oko trafike u
Koevu, gdje je radio nareeni Lija Gregor, dok je osmatrala njegovo
kretanje, dolazak i odlazak sa posla, dok je baba, po svim vojnikim i
atentatorskim pravilima, uhodila trafikanta, iznenada pue pria kako se
u Sarajevu desila drska i nezapamena kraa, kako je starom
kolekcionaru starog, starijeg i najstarijeg oruja, ukraden zlatan pitolj i
kako je sumnja pala na malodobnu staricu, inae djevojku, K. evarliju,
oravu u jedno oko, a ako bude pravde i bojeg zakona, bie i u drugo.
Siromah kolekcionar, kao da je tom kraom pogoen ispod srca, i sam je
pridonio razbuktavanju te prie, jer ne samo da je dao vie oglasa u
novine, nego je, upanien, jurio gradom, alio se na provalu, na grad, na
ljude, i obeavao veliku novanu nagradu ko mu makar na koji nain
ukae na pobliu adresu njegove neka-. danje babe bez krvne veze,
odnosno njegove bive djevojke, ili na sadanjeg imavaoca i posjednika
moje najdrae uspomene.
Najgore je bilo to je, opet on sam, izazvao zabunu, tako da su prie
tekle u dva pravca: da je kolekcionara opljakala biva djevojka, to jest
ljubavnica, i - da ga porobila sluavka, odnosno baba. Pa je to sve
izazivalo ege i cirkuse.
Kasnije se ispostavilo da to nije bio nikakav kolekcionar nego neki pisar
koji se izdavao za pisca, a koga su prijatelji, oni koji su mu namjetali
enske - zvali: pidija. I, za vrijeme jednog takvog orgijanja, kad se,
pijan, oborio na pod i zaspao, hrui, frajeri su se sa njim naalili: isjekli
su i napravili od novina onu stvar i zalijepili mu je vrhom za nos. Bio je
nizak, pognut, ljuljao se u hodu zdesna nalijevo, kao da e se prevrnuti, a
u govoru otezao kao da zove, obanski, s brda na brdo, intonirajui
svaku rije dugouzlaznim akcentom, i nije dao za sebe rei daje
kolekcionar starudija nego daje: pi-saaac, sa beskrajno dugim a, to nije
bilo bez ikakve osnove jer je
185
kao ak trgovake akademije dobio treu nagradu u Vrdinoj Dari za
sastav Kako su seoski oci pogubili pau. Na tim reenim sjedelj-kama
fasovao je triper koji ni do danas nije izlijeio, ali je uvijek govorio za
Sarajevo: ljudi za udo - a grad zanito. A sad kad mu je orava evarlija
ornula zlatnu kuburu, okrenuo je urak naopako, psovao je Sarajlije na
pasja preskakala i na sav glas, gegajui se ulicom, vikao kako veih
lopova i deparoa svijet nije dao. I, gdje god je doao, prepriavao je
onaj vic sa bradom: kako se Pariz, iz aviona, prepozna po Ajfelovom
tornju, Rim po crkvi svetog Petra, a Sarajevo po tome to ti neko namah
drpne sat, netom kroz prozor izbaci lijevu ruku.
Akcija za izvrenje atentata na Liju Gregora ila je svojim tokom, a
halabuka po gradu o nestanku skupocjene kubure svojim -ali, nisu mogle
nikako da se mimoidu, da svaki nastavi svojim putem.
Dok je kolekcionar kukumakao i zapomagao kao da su mu, kradom,
iupali digericu, i dok je osipao drvlje i kamenje na gradske oce i
gradsku policiju da oni nemaju pojma to jatagan i kubure znae za nau
kulturnu prolost, dotle su babe vjeto, priljeno i atentatorski
konspirativno, i dalje izviale, trafikantovo radno mjesto, ophodile iri
teren, ispitivale, domiljale se, i ekale svojih pet minuta: pucanj!
Pogodak.
Meutim, prije nego e se desiti taj osvetniki, i prekretniki, pucanj,
babe su, vrlo muki, stavile prst na elo i mozgale: dobro, ukebale smo
recimo, taj trenutak i odjeknuo je pucanj s kojim e se iz nae utrobe
izliti - za sva vremena - sav taj otrov i jed i oaj koji nosimo; baciemo
pitolj u prvi grm ili ivicu ili u Koevski potok -ali, nije ni milicija jela
slamu! Lako e ustanoviti u ijim je rukama bio, i ko je njim baratao, pa
onda, kad se pone klupko odmotavati, bez po muke e utvrditi i to ko
nam je pomogao da se te vraje pucaljke doepamo - i: da vidi jada!
Nastae po Sarajevu strka za onim preostalim babama. Sve e se sirote,
babe, polomiti kad nastane ta luda jurnjava, jo ako se policiji pridrui i
taj imavalac i po-sjedovalac starinskog oruja, bie po Sarajevu kina i
kasina. Umjesto da se sjure u grob, gdje im - onako oronulim,
neuhranjenim i izmaltretiranim - put stoji irom otvoren, babe e
pohapsiti, i
186
zdekovati ih u buharu. Pa da vidi hala i belaja! Kad iza reetaka zacvile
stare narikae, i kad nas stanu proklinjati, i u devetom koljenu, to smo
ih namakle na kradu oruja, i sauesnitvo u ubijstvu. Istodobno sa
njihovim dumanjem, po gradu su, po kafanama, na ulici, po parkovima,
poeli mangupi na sav glas dobacivati starijim enama i kikotali se do
iznemoglosti. Dokoni studenti, neki propali piici, deparoi, i s njima
neizbjeni odbjegli mamini sinovi igrali su se - umjesto mure, zuce,
lopova i andara, ili na dva gola - baba i muibaba, babica i muibabia.
to im je jedno a to drugo - teko bi bilo objasniti, jer je ta igra ula u
modu i navadu otkako je kolekcionar rastelalio gradom da mu je
pokradeno silno oruje i da je za to kriva jedna malodobna starica,
odnosno djevojka - ali se, uglavnom, sve svodilo na egu i zavrzlamu:
da jedni jure a drugi bjee, da jedni gone a drugi se skrivaju i mjauu na
bablji nain, kli-makterino, senilno, otuno. A kad bi se sluilo da pored
takve hrpe rmpalija i hrkadija promine staro ensko eljade, onaj koji je
prvi zamijeti podrigne se i ifrirano nakalje, izvikujui:
U strijelce! Neprijatelj zdesna!
Zatim, kad vidi kako se ene zbunjuju i bojaljivo pogleduju oko sebe:
U zaklon! Neprijatelj i zdesna i slijeva! No, kad zezadije i besposliari
u koevskom parku, usred podne, presretoe Rusmilu i Su-naruku, kao
to su, danima, presretali i napastovali druge babe s povicima:
Hop! Dajte, babe! Nema vie vrdanja!
I kad ene uplaeno odgovorie, pripijajui, pri tom, Vilu uza se:
Nosi vas avo tamo, barabe jedne! Vidite li da nam je ovo dijete bolesno!
I kad mladii, bezono nasrnuvi, odvratie: - Od vas dvije traimo!
Davaj, babuka!
I, kad se jedva otrgoe, vukui preselendenu i usplahirenu Vilu, a frajeri
osue povicima:
Kakvu mindu! Ne mindu, kuburu dajte! - one se pobojae daje istraga
na pravom putu, i daje samo puka sluajnost to zatvorski mandal nije
klepnuo za njima.
187
Nije da im je ponestalo muke odvanosti, i atentatorske drskosti, ni da
su se uplaile za svoj goli ivot koji ionako nije vrijedio ni pet para - ali,
pomisao da e umrijeti - a to im je danas ili sutra - a da se nee osvetiti,
opominjala ih je, i upozoravala, na lukavost i strpljivost do izvrenja
nauma.
I, za as posla oslobodile su se starinskog oruja, koje i sad, zasigurno,
ubija. Bacile su ga u jedan vir u Koevskom potoku.
Na obali potoka - rastereene, ali istodobno i pred neotklonji-vim
znakom pitanja o nainu i putevima osvete - babe su zurile, nijemo,
jedna u drugu:
Taman sad da se objesimo! I, kukaviki je, bablji, ivot gotov! - javila se
Sunaruka. - Tek sad stajemo na noge! - uzdahnula je Rusmila.
Nikad ti ona nee stati na noge! - kazala je pomona baba, pogledavi u
Vilu.
Govorim za sebe. Ja sam stala! A kad ja stanem, i mrtvac e stati!
Ehe, he! - zaklapala je Sunaruka babljim krtnjacima. -Treba se
dokobeljati do toga.
Do ega?
Do toga o emu govorimo: do mrtvaca.
Ta, lako ti je krepati. Posrni na nos i kvit!
Ali, Lija Gregor nee da posrne! To je muka. Nema vie koga da se boji.
Ima! - planula je Rusmila. - Ubiu ga!
ime? Kako? Kada?
Opsjednuta osvetom i atentatorski zanesena, Rusmila Butmir je krila
prste, akala duge, crne nokte i kesila rijetke, rie, istrule ostatke svog
zubala:
Pogledima! uje me: pogledima: Otrovom! - Bona, ne budali! - kazala
je oprezna Sunaruka. - Nema ti vie ni piake u oima, a ne otrova.
Kao dva uvrijeena, ali nepokolebana i ostrvljena atentatora, babe su
ostale svaka pri svojoj. Baba pomonica, Sunaruka, slijedila je svoju
druicu i pomagala joj, ali se u dalje planove oko kovanja osvete nije
mijeala.
188
18.
Ima smrti i bez kuruma! - zarekla se Rusmila Vukas, uzela Vilu za ruku
i - pravo pred trafikanta.
Nee mu nita rei. Ako ima Boga i ljudske pameti, pa valjda e se
jednom sjetiti: ko stoji pred njim, i zato stoji. Konano, ne lae narod
kad tvrdi: zlo initi, a dobru se nadati - nikad! Iz nekog kutka
Gregorovog sjeanja mora izbiti slika davnog silovanja i orgijanja.
I, to e biti poetak njegovog umiranja.
Vila Vukas stane naprijed, a majka iza nje i, jednako nijemo, bulje u
trafikanta.
Gregor se, u poetku, snebiva: etvore enske oi zure u njega, od kojih
one mlae isijavaju ljepotu - tako udesnu - koju mora da su stvarali i
Bog i avo, zajedno. Pa, gleda i on u njih, sve dok ga netko od muterija,
surovo, ne prene: to blene u dijete! stara konji-na! moe joj otac, i
dvaput, biti.
Ali, to bude i proe. Psovka kresne, i nestane. A Vila Vukas, kao drvena
Marija, i majka iza nje, netremice gledaju u prodavca. Pa kad ih vie
zabole noge, ili upee sunce, ili ih gurnu prolaznici, Vila Vukas zamuca:
Jeee ... iii ... Jed-nn-nu i-i-bi-bi-cu.
A, ako se mucanje odui i Vila se pone daviti od nemoi da izgovori
cigle dvije rijei, matera joj priskoi u pomo:
ibicu, molim vas lijepo! - nasmije se umjesto izvinjavanja, i doda: -
Mala se zbunila. I, to je ilo tako iz dana u dan, sve dok se, sad, Lija
Gregor nije poeo zbunjivati. A netom je to osjetila, Rusmila je navalila
dolaziti sve ee, za sitnicu, za nita. Glavno joj je bilo da bude tu, pred
trafikom, s oima uprtim u Liju Gregora.
189
Kad se, pak, deavalo da nita ne zatrae, ama ba nikakvu sitnicu, a tuda
se motaju po cijeli dan, Gregor je ljubazno, usluno, mazno, umiljato,
govorio:
Ta, ve se dobro poznajemo! Uzmite ako vam neto treba. Pla-tiete
drugi put, uzmite. Trafikant je kopnio, a majka Vile Vukas mislila je u
sebi: jo se mi ne znamo, ali emo se upoznati, zaprave!
E, to da se upoznaju u pravom smislu te rijei - trebalo je dugo ekati.
Najprije zato to Gregor nije znao da se zaustavi u svojim izljevima
panje i ljubaznosti i nekih petljavina u svojoj obitelji, i drugo, zato stoje
mora sna pritiskala djevojaku majku. Nije se mogla odluiti: treba li
postupiti onako kako je snovi napucuju? Treba li vjerovati da san uvijek
ima dva lica, da je isto to i rukav - kad se izvrne da pokazuje drugo,
pravo lice: ivot?
Otkako se otarasila pitolja, uvelike se promijenila: nabujala je u njoj
snaga, postala je jo odlunija, prkosnija, smrknutija, ali -nevolja doe s
druge strane: san nije poputao. Kako se njega osloboditi?
A to, zapravo, i nije bio san, nego komarno dozivanje, svaa, kletva,
tuba. Ona bi poela jedno, san je govorio drugo. Ona bi poela graditi, a
san razgraivati.
Onda se ponudi da tu, preko puta trafikanta, u nekoj kui - kao to je i
navikla - mete stepenice, riba, kuha, tegli, vue za neko malo skrovite
na posljednjem katu koji je zbog prokinjavanja bio naputen i sluio kao
ostava. Ba lijepo, dobila je ono stoje traila: pucao je divan pogled - na
Liju Gregora. Sad vidi kako Vila odlazi i kako se vraa od te trafike koja
je pomalo i prodavnica i nekih drugih sitnurija i kinurija, za svaiju
duu i za svaije oi poneto.
Dok je djevojka hodala tamo-vamo, od potkrovlja do Grego-rove
prodavnice, Rusmili je na dno srca, u pono, u najveoj tajnosti, pao,
neujno, novi plan za osvetu, koji nikome nije saopavala, jer ga se,
jednostavno, uplaila.
A kad su joj se prizori iz ivota i iz nonih mora poeli javljati iz noi u
no, iz dana u dan, i zamrsivati i preplitati da vie nije znala to je iz sna,
to iz ivota, to je vienje a to privienje, to je njena puka elja za
osvetom a to silina ivljenja koja kroza san progovara,
190
odluila je izii pred svijet, na pozornicu, na neko postoljr slino onom
kao stoje bilo kad je sueno njenom muu, pred skup, pa sve ispriati,
rasteretiti se, a moda i javno ustuknuti pred dogaajima koje san
navjeuje, jer - koliko god da je osvetniki uivala u projekciji sna,
toliko se i pobojavala da se sve to ne izjalovi, poto je to sve bilo odve
savreno, onako kako to ni jedna atentatorska glava bolje nije znala
izmozgati i zamisliti a ruka izvriti, upravo po njenoj elji, a zna se: Bog
je laza, a san je istina!
Konano, kad bi neko na osami, u etiri oka, sa garancijom da se tome
nee izrugivati, zapitao Rusmilu: daj da budemo iskreni, reci zato ti je
toliko stalo da obznani svoj san, ona bi odgovorila: iz istih onih razloga
zbog kojih i ovjek pjeva nou kroz groblje, a do pjesme mu nije.
Kad ju je ta odluka o objavi sna toliko pritisnula da je dotjerala cara do
duvara, odlaganja vie nije moglo biti.
I, sad je, hitno, trebalo iznai mjesto.
Gdje e - nego na trg pred visoki sahat-toranj, ali - otuda su je, s noge na
nogu, otjerali mladi ljubavnici kojima je naruavala mir, i san. Vikali su i
psovali za njom:
Phi, crkotino! Kako bi se i ti na neto popela! A kad toga nema, onda na
govornicu! Phi, fuj, i babe, eto hoe da dre govore!
Ali, zapoeti san, a ne govor - to mladi svijet, zaslijepljen ljubavnim
nagonima, nije mogao shvatiti - ena nije prekidala: idui ulicom, i ne
obazirui se na to da li je ko slua ili ne, ona se, rije po rije, oslobaala
more.
Pa, kad je dola do kraja, uinilo joj se kao da nita nije ni poduzimala,
kao da nita nije ni uradila. Prazno. Gluho. Crno. Nema odjeka!
Unutarnja tegoba i napetost ne prestaje.
Munina; krv udara na nos.
Briui tanke, blijede, vodenaste kapce krvi snovala je o potenoj
obznani svog plana, svog sna, svoje odluke - konano: svog zloina! Jer,
vie nije moglo biti skrivanja tajne.
Ubila je!
I to: na kakav nain.
191
O tom inu osvete, o tom ubijstvu ne moe a da se ne sazna ve sutra, pa
ak i da nee nikad, svejedno. Nije to ni uinila da niko ne dozna.
Izvrila je svoju dunost. Uinila je ono to je morala. Ali -kako? Ali -
zato? Nek svijet zna, i neka joj sude kad pred sobom, kao na dlanu,
budu imali cijelu istinu.
Zato nee otii vlastima? Zato nee na sud? Ima za to objanjenje. Ali -
sad joj nedostaje jedino prava pozornica, pravo sudilite.
Najednom, pomisao: groblje! I ozarenje.
Sve to je imala - bilo je pod zemljom, s onu stranu ivota, i zato ju je
uvijek put nanosio i kad za to nije bilo stvarnog povoda - onom alejom
pored groblja. Tamo je odlazila kad vie nije znala na koju stranu da se
djene.
Tamo se i sad nala.
Uz ogradu groblja stajale su nabacane poluistrule daske, karoserije starih
kamiona, ormari koji su bili u modi prije sto godina, jo nedotrajali, jo
upotrebljivi, ali ih je iz stanova izbacila manija nove, seljake
urbanizacije - i tu se Rusmila zaustavila, ne prvi put, ali - sad: konano.
Sa te gomile starudija puca irok pogled na staro sarajevsko groblje, iza
groblja umi potok, ali nee dugo - poklopie ga asfaltna traka, iza
potoka bruji ila kucavica modernog grada: lampioni, elektrina mrea,
svjetlosti i sjenke neona, sredinom struu putnika kola i teki kamioni, s
desne i lijeve strane etai kojima se ne seta; oni se ponaaju kao da su tu
ispali iz vree.
Koliko je na ovoj gradskoj arteriji buno i zagluno - toliko je na groblju
utihlo.
Da nije Vile Vukas i Ruske Sunaruke, govornica bi morala iz dna grla
vikati da je tamo na glavnoj prometnici uju ivi ljudi.
Ali, ena je sad na daskama kao i onda kad joj je bilo sueno kao ratnoj
kurvi i kao ratnoj dobitnici; i njoj je svejedno s kime e uspostaviti vezu,
i otpoeti govor, odnosno razgovor, sa onima sa gradske ile kucavice, sa
tog savremenog ali i zavremenog prola-zita, ili sa onima sa vjenog
stanita, sa onima koji putuju ili sa onima koji su otputovali, sa onima
koji se umaraju ili sa onima koji su na odmoru, zauvijek.
192
Moda joj sluaoci nee nijednom zapljeskati, moda se ni ono
najtihanije ukanje ili agor nee zauti, ali to nita ne mari - ona pred
sobom vidi mnotvo, vidi punu sudnicu, vidi cijelo selo koje je sa
Sarajevske visoravni prelo na groblje, vidi cijeli grad koji se iskuplja da
glasno i jasno uje kako babi - da bi ubila - nije potrebno ni oruje, ni
otrov, ni no, ni snaga, ni sila - ono ega nikad nije ni imala.
Kad joj se uinilo da su se ak i panjevi, i drvee, i grmutine, i
posjeene crne ljivove grane, pretvorili u uho, najednom joj se stegne u
grlu i, umjesto kazivanja sna, na sav glas zaplae, i povue se u tamu,
gdje se smiri i - reklo bi se: nestane.
Zatim, kao probuena iz sna, naglo istri na daske starih ormar-ina,
zastane, pa krene prema publici koje nema - zaustavi se, neoekivano, na
rubu te, nikakve, pozornice, uasnuta kao na rubu ponora, zakloni lice
dlanovima, a onda se, naglo, korak po korak, povue do sredine te iste
prizornice, zavie (nerazgovijetno), srui se, pa upita, vie sebe nego
druge: kome da priam? za to da govorim? ja sam sad na svojem,
osvetila sam se, osamila ... a srcu ... srcu mi je sad lake ... diem punim
pluima (krene prema gledalitu, to jest: prema praznini), sve vas sad
mogu udahnuti (udie), a i izdah-nuti, ako elim (izdahne, na nain kao
da e pljunuti na njih), ali tama je na sve strane, ja nita ne vidim ... ne
vidim, ima li ikoga? nema! niko se ne javlja? tiina! samoa? eh, mir ...
ona druga obala ... ah, znai, vrijeme za ispovijed ...
Prolaze godine, prolaze dani, pa dani, pa opet godine, a ja gledam ono
svoje dijete: polunijemo, mucavo, hromo, pa hromo - pomoi nema,
obila sam sve bolnice, sve lijenike, ali pomoi nema -noga ostaje
zgrena, a hod moje Vile - poguren, kriv, nikakav; hod? a i nije hod,
nego eveljenje, i kraa i zgrena noga; ko e to izlijeiti? na koji nain?
ime? nas dvije, same, puste, ostavljene! da bar kakvo muko ivi s
nama! ili da se bavimo kakvim poslom! kad gledam Vilu kako posre, i
kako se mui da izgovori rije - na sve sam spremna, ali kako? a dolaze
one godine ... one tune godine -sve se njene vrnjakinje ili udaju ili -
(tuan poluosmijeh) daju.
... I dok gledam u radnju Lije Gregora, sve smiljam i premiljam kako
bi bilo ... ta bi bilo, pa ja poeh Vilu, i kad treba i kad ne
193
treba, slati u Gregorovu radnju: jedanput je poaljem da kupi ibica,
drugi put neku olovku, trei put neku beznaajnu sitnicu, etvrti put: ne
kaem joj nita ... tek tako velim: otii kod Lije Gregora, i osjeam od
prvog asa da drim konce u svojim rukama, a ne kaem nita ni
Gregoru ni Vili.
Kad posmatram sa prozora, i vidim: Liji Gregoru nije svejedno; im se
pojavi Vila, kolika god guva bila, on odmah nju usluuje, vidim: sav se
izgubi, nije mu svejedno, mada je uvijek u pitanju neka sitnica.
Jednog dana, kae Gregor Vili: veliki su ovdje poslovi, meni je neko
potreban, da mi pomae, ja sam ne mogu, nekoga u sigurno primiti;
pametna je tvoja mama, pitaj je odmah, a moe joj rei i da doe,
govoriu ja sa njom; danas je glavno zaraditi koru kruha pa kako bilo.
Kaem ja sebi: Ba dobro, to sam i oekivala, tako u bolje uspjeti i
ostvariti ono to sam naumila, ono zbog ega sam dola; odmah iza toga
ujem ja, kae mi enska pamet, i moja enska glava: nema to da misli,
oito je da je to zbog tebe; kao da on ne bi mogao zaposliti i drugu ...
znai, ti si u pitanju; ja kaem: ti misli ... da e on ... traiti od mene ...
Kae mi ona: Traie tebe! a ti budi pametna! A ja pitam: To znai da i ja
traim njega - dakako, iskoristi priliku, zaposli kerku; i ja tako uinim.
Doleti Lija Gregor kod mene, sve mu ispriam: ostala sam rano bez
mua a ovo dijete mije, da ne priani, hromo i gotovo nijemo.
Kae on: - to moemo, draga gospoo, tako je Bog dao.
Ja planem: - Dao je vrag! nije se rodila tako ... nego ... iz rata.
Pita on mene: - Mala je bila u ratu? Gledam preda se: - Rodila se, hou
rei: odrasla u ratu.
On se zaudi: -1, tako ostala hroma?
Jedva procijedih: -1 tako postala ... i tako postala; jedan ovjek, jedan
ovjek ... jo u ratu ... jedan vojnik.
Lija Gregor poskoi: - Neprijateljski?
Kaem: - Niiji, skoro iz obijesti ... polupijan ... zato i jesam nesretna u
nju, gledajui je ovaku.
194
A Gregor: - Eh, rat, rat, draga gospoo, to sam ja sve svojim oima
vidio i doivio!
A ja ga presijeem pogledom: - Svojim rukama?
Liju Gregora neto sjecnu pa ponovi ono to je rekao: - to sam sve
svojim oima vidio, ali pustimo to kraju, treba ivjeti od danas do sutra;
eto -ja u malu uzeti pa neka mi neto pomae, nee joj bili teko.
A ja njemu: - Iskreno da kaem, ja sam i dola s tom namjerom ovamo:
ne bih li malu nekako zaposlila; ak pomiljala sam, prije nego sam
dola, da je zaposlim ba kod vas.
Na to se Lija Gregor iznenadi: - Poznavala si me? Jo prije?
Kaem mu, sasvim neodreeno: - Tako, ali kad god sam silazila ovamo i
prolazila kraj tvoje radnje, radoznalo sam pogledivala, i eljela da se
sprijateljimo; evo, konano, hvala Bogu.
Ustanemo i u znak toga izljubimo se. Zovnem Vilu i kaem: -Evo, ovo je
tvoj gazda, treba da ga dobro slua.
A Gregor se ljutnu: - Otac, ne gazda, tako u je paziti: otac, gospoo!
A ja mislim u sebi: - Sve e se uti, i vidjeti ... jer, zlo initi, a dobru se
nadati ... nikad!
Od prvog asa, od prvog vriska djeteta u mom naruju, u oaju, u krvi,
pa za punih ovih skoro 20 godina, eljela sam samo jedno ... (kao da e
pasti, i zatetura, te nastavi, nestvarno, zaarenih oiju)... da se osvetim ...
da presudim ja.
Ali ne proe ni tri dana, sve se sazna i potee pria, i sumnje po-tekoe,
kao Gregor i ja neto petljamo, i Gregorova ena Tana pone histerino
vikati i napravi mu scenu:
Kad muko doe u godine ... poblesavi, poludi, gubi glavu, srlja bilo
kud, eh, kad muku prou godine, proe ga i pamet!
I pone ga lupati i mlatiti javno, naoigled svjetine, kao praznu vreu:
Vidi kako si orono! a udovica je udovica - taman i da joj je sto godina -
e koja e te unititi, do iskapi! I nije samo to u pitanju: kako e ostati
od naroda? misli da ti se nee rugati? sav svijet!
195
A Lija Gregor se stisnu, cvili kao pile: - Nikoga se ja danas ne bojim!
Na to Tana poe jo jae vritati i zapomagati: - ensko, ensko,
ensko ... ensko e te unititi! ... zna na koga mislim, ona udovica, ona
babetina, ne pravi se lud, svako o tome ve pria a priaju i tebi, nisi
gluh ni slijep; kako te nije strah Boga! vidi li daje i kruha gladna i vode
edna? udario si na sirotinju! na obraz, na tu i svoj obraz! gdje si ba
nju naao? jo je sva u crnini, a tebi svejedno, kako te nije stid djece? ta
e misliti o tebi? promijenio si se, i to zglave, iz temelja - glave ionako
nema a moda je nisi nikad ni imao; promijenio si se skroz-naskroz
otkada je ona udovica sa hromom kerkom dola ovdje, ne zna kud
udara, ne zna ta radi, ne zna kako da se ponaa, ona te stalno gleda
sa prozora, je li tako? daje ti znake, dogovarate se, razgovarate prstima,
zakazujete sastanke, a mala, njena kerka, dolazi u radnju i prenosi potu
- je li to tano? je li mala svaki dan u radnji i kad treba i kad ne treba -je
li to istina? a ta ti ima s njom? i ta ona radi kod tebe, ako ti ne donosi
pisma i poruke od svoje majke, udovice i babetine, ne donosi ti valjda
poklone, nemaju valjda toliko novca da svaki dan neto kupuju? Hoe
udovicu za svoju staraku utjehu? eto ti je, zaboga, vie ne mora ni da
se krije, slobodan si, uzmi je ispod ruke, pa je povedi u etnju, taman e
ti dobro pristajati - udovica je udovica, nee ti toliko niko ni zamjeriti ni
zavidjeti, i ona treba da ivi a nije ni kriva za svoju sudbinu ... ta olupina,
ta osuena grana, ta baba, ta grudva jada i plaa ... ah to sam doivjela:
sin - ta radi? samo to kljoca pitoljem, a mu - mami olinjale udovice
u svoju radnju!
Tome se lomu pridruio i Gregorov sin i, pokazujui pitolj, poeo
prijetiti: - Ja neu svijet da mi se ruga! ako je pukla pria, i ovo e
puknuti (pokazuje na pitolj); pukla je pria, puknue i neija glava.
I, tek to je mala poela raditi kod Lije Gregora (skrsti ruke, zanijemi,
umukne i kao da odsanja jedan trenutak), vidim dijete se poelo
mijenjati, osjeam neto bi mi htjela rei, ali stalno odlae; natjeram je, i
ona, uz moju pomo, promuca: - Gregor ... iz prodav-nice, hoe da ...
izae sa mnom, pa ...
196
Tu smo, znai!-poradujemseja, zagrizao je stan lisae. i pravim se pred
malom kao daje sve najnormalnije i kaem: l'a, iili. uli ako te zvao, to je
dobar ovjek a ti si djevojka, samo budi panici 11.1, nivaj se, nikakvih
gluposti, zna - ima granica, idi, idi... ali, pa/.i n.i sebe, sve dok ti ne
obea neto veliko.
Vila irom otvorila oi kao pravo dijete pa se udi: - Neto veliko? a to
je to? Zaudim se i ja, pa se uozbiljim i kaem:
Sreu ... budunost, to jest brak, a onda e sve biti u redu; to god on
kae, ti reci: slaem se, ali najprije - brak.
Na to Vila meni istim glasom, kao iz puke: - Ali, on je oenjen, ima i
djecu.
A ja doekam jo bre: - Pa, to mari! neka ih ostavi! ljubav je ljubav,
tee - pretee, ti budi pametna, ako bude volio tebe, ostavie istog asa i
enu i djecu, ljubav nema oiju, ni pameti; uostalom, pitaj ga otvoreno:
hoe li ili nee? jest, malo je postariji, ali... ni ti nisi za sve radove kao
druge ene - taman bi ti bio prikladan, ti malo hroma, on malo potar.
Eto ... tako, sine moj, idi, samo budi pametna, ne daj na sebe. (Rusmila
Vukas podigne i ruke i pogled prema nebu, zastane tako, ukoena,
trenutak, i naglo se srui, pa zacvili) Ah, Lija Gregor... koliko sam puta
prola ispred njegove prodavaonice i uzdahnula: eh, kad bih ba tu,
nasuprot njegovom pragu, imala svoj prag, pa da mu gledam u oi, u
lice, da gleda i on, i mene i Vilu, i da mu Bog ve jednom krene u srce i
da shvati to ja hou, to ja traim ... da shvati da se sve, i dobro i zlo, u
ivotu jednom mora vratiti ... i eto: led je krenuo! Gregorovo srce poelo
se polako otapati, krenulo je, bolje nego to sam mislila! Eto, Gregor e
se ak i zaljubiti a onda, ako se to desi, pobjeda je moja, i konana, ah,
Lija Gregor e se zaljubiti! bie moj zet!? a i zato ne bi? u godinama je
kad se ovjek neminovno eli podmladiti, i novu ljubav traiti, pod
svaku cijenu, to kaem, pod svaku cijenu? pa, naravno, to je muko,
nemirno, a on jo onako nezasitan kao to je i prije bio, sve e uiniti za
novu ljubav a ona e ga kotati poara u kui, ili pogibije; pogibije! eh -
to je ono! a on misli dobie Vilu za enu! ne! nikad on nju nee dobiti,
njena sudbina je zapeaena: i meni i njoj ostaje saaljenje, patnja, prezir
i ogovaranje, ali ...
197
poelo je, Gregor se zaljubljuje! eto vatre na kojoj e sagorjeti, eto
ponora u koji e sam sebe gurnuti. (Rusmila skoro da brine u pla, ali se
suzdri, grca, cvili vie nego to govori.) Neu aliti ni svoje roeno
dijete, njemu ivota vie ionako nema, ali neka nema ni Lije Gregora, ni
njegovih! poar u u njegovu obitelj, vatru u njegovu kuu, ljubav! sve
neka izgori! a ja ni prstom neu mrdnuti, stajau mirno i drati konce u
svojim rukama, sad u ja biti zapovjednik, glavni zapovjednik, i to: svom
nesuenom zetu, hm! (Zacereka se.) Vidjeete kako se rat vodi, i bez
noa i bez puke, a kakva se pusto ostavlja! gore nego to je ikad iko
inio, jer - ja sam ena, ja sam majka, ja sam dala ovjeka, ja sam mu
udahnula duu, i krv osnaila, i srce odnjihala, ja sam majka ... pa kako
sam ga dala, kako sam ga stvorila, mogu ga, isto tako, i unititi, u prah i
pepeo, ja sam mu udahnula srce, ja u mu ga i popiti, ena! ena! (Drhti,
trese se) Samo ... polako, neka se on zaljubi, u mene ili... do gue ... a ja
u tad, kao iza zida ... pa neka to bude opomena svima, ja sam ena, i
majka, ja znam voljeti, ali isto tako, ako treba i ako se to zaslui, mrziti!
sakato dijete, i to ensko, hraniti u svojoj kui, na svom krilu, na
majinom krilu, i kukati crnu kukavicu (Rusmila, svojim pokretima i
ponaanjima, kao i rijeima, ini bezumnosti) e-hej, znate li, vidite li
(okree se publici, svom mrtvom gledalitu), on e pasti kao posljednja
nitarija: zaljubie se! a nije ni udo, taman su to godine ... one godine
kad obino naie ludi val, kada se muko zaljubljuje, strasnije nego ikad,
i gubi glavu ... i izgubie je, a ja ... neu maknuti, sve e gorjeti, kao u
plamenu! ah, moja Vila, moja grdna rana, moja nesrea ... sve e gorjeti
kao u poaru ... jer, samo ja znam ta znai ensko dijete nijemo,
hromo ... (Rusmila se zanjie, posrne i strovali u muk. Kad ustane, ozari
se)
I onda, jednog dana, dotri Vila, sva usplahirena, zadihana, gotovo da se
zagui. I ta u, polih je hladnom vodom.
Pitam: - ta je?
A ona ne moe ni da otvori usta; konano, jedva otvori usta i promuca: -
Puucccaallii, pucali su!
Zgranem se: - Ko je pucao?
Kae: - Oni, Gregorov sin i ena.
198
Udarim se po grudima: - Pucali?
Vila kae, zapravo po pokretima njenih ruku, usana, cijelog tijela,
razumijem: - Na Gregora, nisu na mene, i tukli su ga, | u. ghivi i svuda
po tijelu, nogama i im god su stigli, sin je stalno prijetio, kljocao
pitoljem a majka mu je vritala: ta eka, skamenile ti se! mogao bi joj
otac biti, daj mi oruje, ja sam njegova ena, ja sam mu ljubav poklonila
i ivot svoj ... ja u mu to i oduzeti; jo je govorila: konju! glupane! ta si
sebi dozvolio u ovim godinama, jednom si nogom ve u grobu, konju, a
on se branio: nita ne zavisi od mene, ja tu nita ne mogu, desilo se! kao
grom iz vedra neba: ja sam se zaljubio.
Vidi, to sam oekivala (zastane, pogleda u jednu neodreenu taku, i
kao da u toj taki vidi nekoga pa mu se obraa). To sam eljela.
Nesreu svojoj keri? da pogine? da je ubiju?
Da ga unitim! da ja ... ja da ubijem, rekla sam: ja u drati konce, i, eto,
protiv Lije Gregora se okrenula njegova vlastita obitelj; da, njegova
vlastita obitelj, ak sam od jednog njihovog poznanika ula sve do u
detalje, kako su se tukli i svaali; pitali su Gre-gorovog sina: i, ti bi
udario na oca? hoe Vilu? a on kae: nisam rekao daje hou, ali ne dam
je njemu, a kad bi trebalo, i kad bi se o tome razgovaralo ozbiljno, onda
bih radije da je ja uzmem, nego otac... a oni njemu: ima ti vremena,
mlad si, nadoknadie, a otac? kad? smrt mu je ve dola pred oi! a sin
na to ironino: moda zato i pjeva? pred smrt? a oni ga gledaju udno:
kad je pjevao? a sin e na to: sprema se ve da se eni i da pjeva, i tad
nastane tua, ne zna se ko je koga udarao; Lija Gregor se izvue a
njegova ena i sin ostae u nesvijesti na podu.
Ali, iza ovoga kao daje preivjela neki ok. Iz dana u dan, iz noi u no, i
Vila poe buncati i govoriti, to jest: mucati sama sa sobom, u nekoj
udnoj vruici, u omami. Obino je prepriavala ono to joj se sa
Gregorom deavalo. Bez ikakvog povoda i razloga, kad je sama ili u
drutvu, kad to niko ne bi oekivao, poela bi prepriavati sve razgovore
i sukobe sa Gregorom. I, ja to sluam, sluam kako se dijete hrve sa
rijeima kao da guta jeeve: istodobno je spopada i
199
znoj, i vatra, i davljenje, i sline, a ja slaem njene nemute rijei i
izvlaim smisao: Ja sam mu rekla: nisam pitala mamu. A on je
odgovorio: ja sam za tebe mama, a ja sam mu rekla: ja imam samo
mamu, ja tate nemam, ja imam samo jednu nogu i pola druge ... a ruke ...
a Lija Gregor je kazao: ja sam tebi vei prijatelj ve mama, a ja sam
odgovorila: moja mama je najbolja na svijetu, jer ja imam samo moju
mamu i imam jednu nogu, a on je rekao: ti nee kod mene nita raditi, a
ja sam rekla: ja sam radila prije nego to smo prodali nae malo imanje,
prije nego to smo ovamo doli, jer je mama rekla da je tamo ivot teak
i da nas dvije imamo samo tri... i tri noge. A on je rekao ... da ja nita
neu raditi, a ja sam se na to naljutila i rekla: neu ni ivjeti ako neu
nita raditi, kako moe biti ovjek a da nita ne radi? ko e mi davati
kruha? a Gregor je na to odgovorio: ja, ja u ti davati, a ja sam se htjela
nasmijati, ali nisam mogla izvui maramicu da obriem suze, ostala mi je
u njedrima ... ali je nije bilo ni tamo ... ja sam mu rekla: ja se ne mogu
smijati, a ti ne moe raditi i zaraivati jer si star, iako ima obje ruke i
obje noge, a ja ... ja imam majku koja me voli, meni niko ne treba, ja
nikoga ne elim, ja se neu ni smijati ni udavati, a onda je Gregor rekao:
da e biti onako kako ja kaem, i on je spustio svoju ruku na moje rame,
i traio moju ruku, ali mu je ja nisam dala, zapravo nije je ni bilo, pa je
nije ni mogao nai, jer je spustio svoju ruku na moju ruku koje tamo
nema ... jer je moja desna ruka kao i moja desna noga ... kad sam bila
mala, zagrlila moju desnu ruku, i tako su stalno ostale zajedno ... i vie se
nisu odvajale, ja tako imam dvije ruke ... na jednoj strani, ali Gregor to
nije mogao vjerovati, on je samo govorio: da pijemo, da to vie
pijemo ...
Uzalud sam pokuavala zaustaviti i probuditi Vilu, otrijezniti je,
urazumiti. Kao daje priala i mucala po nekom unutarnjem nagonu,
onako kako je disala, kako se davila, van domaaja bilo kakve volje i
bilo kakve kontrole, kao da se njeno tijelo pretvorilo u bujicu, u vruicu.
Jedva sam sklapala njene rasturene rijei.
Ja sam svima, jo dok sam bila mala, govorila: ja imam mamu i moje
dvije ruke zajedno, ja neu nikud od mame, meni ne treba okolada, ja
nita ne volim; ne volim hodati, ne volim priati, ne vo-
200
lim se smijati, ne volim pjevati: ja samo volim drijemati i u snu hodati po
visokom drveu i po umama ... i bjeati po planinama, pa ustane, kao da
e zaplesati ali se srui i bunca: ne, srela sam, ne, sretna sam, nesretna,
srela sam sreu, ali neu vie nikoga da sretam i - srui se.
I, ba tog dana, kae meni jedna ena: - Ti krije, a zet ve gotova stvar.
A ja njoj odsutno: - Zaista, dugo ti krijem. Kae ona: - Nema vie
razloga, sve je gotovo: Lija Gregor se eni!... ako je ovjek voli, pa hvala
Bogu, i ene su danas vie nego slijepe ... ja znam ... ni tebi ni Vili nije
lako, ni svejedno, ali kad je hoe i eli, i srcem i duom, neka im sretno
bude; malo je postariji, a ona jo dijete ali sudbina je sudbina, ona
sama ... sudbina odabira, a nas i ne pita.
A ja njoj kaem: - Vidjee kako je odabrala, vidjee ... ja sam ga svuda
traila.
Koga? - pita ona.
A ja planem: - Njega! onoga koji mi je nekad sasjekao dijete dok sam ga
drala u naruju ... sudbina! zakucala na vrata sudbina! ah, osvetiti se.
Os-ve-ti-ti - se!... ko se ne osveti, taj se ne posveti.
Pita me ona vrlo strogo i zabrinuto: - A zar se ne boji Boga? Bog tako
ne nareuje?
A ja njoj otro: - Neka Bog radi svoj posao, a ja u svoj.
I, kako su Lija Gregor i Vila sve ee viani zajedno, napolju ili u
kafani, i, kako je Gregor otvoreno izjavljivao da se eni, to je u njegovoj
kui nastala prava ludnica, pa su mu ena i sin, nakon nekoliko
skandaloznih tua, pripremili pravi atentat. Gregor je ranjen na nekoliko
mjesta ali se brzo oporavio, a ena i sin uhapeni i osueni zbog
pokuaja ubistva. Poslije tog sluaja Gregor se gordio i razmetao: svi se
varaju! pa i moj sin, pas jedan! a ne moj sin, on misli pucati na mene, ali,
ja sam neunitiv! ja sam Ilija Lija Gregor. Ni metak mi ne moe nita ...
koliko sam ja do sada pozobao kuruma, pa to mi je bilo, ja sam Lija
Gregor, vri od stijene.
I, u takvom raspoloenju i zanosu, doleti on meni i predloi svadbu, to
prije, i kae: - to sam ja kriv? to sam se zaljubio ... i to odistinski, od
srca, to sam sreo svoje stvorenje koje je moje!
201
A ja ga prekinem: - Koje te ekalo!
A Lija Gregor jo poniznije: - Koje je moje! Ja na to smireno: -Svako
uzima to je njegovo.
Gregoru zablistaju oi: - to mu je sueno ... svi se mi zaletimo, pa se
udarno ili oenimo, pa isplaniramo, pa ponemo, i, kad duboko
zaronimo, zaronimo u sve to, vidimo da smo na pogrenom putu - da to
nismo mi, daje to la, daje to prevara, jalovo, tako sam i ja vidio, odmah,
im sam se prvi put sreo sa Vilom, da je ono sve to je bilo prije nje
glupo, prazno, promaeno, a da je ona prava; eto prvi put ...
Ja ga poduprem: - E, prvi put... to je uvijek ono najznaajnije: prvi put.
A Gregor na to: - Onda, da ne gubimo vrijeme? Da se dogovorimo za
svadbu? U kafani?
A ja prasnem od veselja: - U kafani! javno! nek crkne kome je krivo, ko
nas ne voli! ja imam jednu ker i udajem je, i udajem je jednom u ivotu.
I Lija Gregor mi prie i zagrli me: - Govori istinu.
A ja kaem: - Neka je sretno, i neka vas Bog uva!
Ugovorimo dan svadbe i jo neke sitnice.
Lija Gregor ode, ja ostanem sama, kao to sam uvijek bila, i otvorim
duu pred samom sobom. (Stane licem pred svijetom, pred grobljem,
zauti, onda stane polako hodati, pa sve bre, kao u kovitlac, kao
sumanuta, i, jedva odolijevajui prasku suhog smijeha, pone
poskakivati, pljeskati i igrati neko ludo kolo.) Hop! Hop! kako sam sada
mlada! svjea! laka! kako sam sretna i presretna! Udajem kerku,
epala sam ga, evo: ovako ... objema rukama za guu! to sam rekla: za
guu? - za duu! za duu! za duu sam ga ... kao klijetima! odatle nema
izlaza ... gotovo! a ena i sin na robiji... ej, pobijedila sam, ena je
pobijedila ... babetina je pobijedila ... majka ... stara enturaa je
pobijedila i rat, i oruje, i ratnika, i zloinca ... za guu sam ga epala ...
za njegovo volovsko ... medvjee srce ... dolijao je! zaljubio se! ono to
sam od prvog asa jedino i eljela! nikakva mu vojska nita nije mogla,
nikakva puana cijev, ni metak, ni no ... ni vlast, ni sud ... ni suenje ...
ni roeni sin s pitoljem ...
202
ni boja kazna ... ni ljudska pravda ... ali ja, ja sam pobijedila (kao da se
smiruje, kao da e ugasnuti), ja u uvijek pobjeivati... pobjeivati ... sve
dok je svijeta ... ja ... u ... po-bje-i-va-ti (vrisne) i onda kad se sve bitke
izgube! ah, kakvo e to biti slavlje: Lija Gregor eni moju Vilu! svijet
nije upamtio ovakvu svadbu ... toliko muke, stradanja, smrti, ubistava, a
mi na ... svadbu! kakvu svadbu! pobijedila sam, ja enetina (smiri se)...
majka sam ... i uvijek u pobjeivati. (Poskakuje) Hop! Hop! (krgue
zubima) i po-bje-i-va-u! (Poskoi, pa naglo klone)
I, kad je doao dan svadbe, dan veselja i radosti, kad je ve pie zagrijalo
ljudske due i tijela, i kad je svak odrao po jednu zdravicu, u stilu: dugo
nam ivjeli, ili: za ljubav mladih, ili: za vjenu ljubav meu mladencima,
ili: za branu sreu, preem otrim i nespokojnim pogledom preko cijele
gomile u veselju i pozovem zeta: - Gre-gore! ustani i ti, ovo je sveani
trenutak!
Tada i svi ostali poviu: - Ustani, ustani! Zastanem, kao da neto
oekujem, iroko otvorim oi pa kaem: - Ja sam majka.
Odmah zatim, sa svih strana, kao da su se dogovorili, poviu: -Svima si
ti nama majka! Na to Lija Gregor poe prema meni, posegne da me
zagrli, ali ga ja odgurnem.
Prisutni zaviu i zagalame: - Hoemo da te zet zagrli i poljubi!
hoemo ...
A ja, ne obazirui se na to, nastavim, gledajui Gregora otro u oi: -
Sluaj me, Lija Gregore ... sluajte me ...
Tu opet zastadoh, umirie se svi, pa i oni polupijani, zavlada grobna
tiina, i svi se prervorie u uho.
Nastavim: - Dugo sam ekala ovaj trenutak, koji za mene, kao majku
(naglaava svaku rije, teko i sporo izgovara, slog po slog), znai dan
velikog olakanja, konanog smirenja, konanog uspjeha ... jer, danas ...
ja sam konano uspjela ... da ... ono za im udim ... dvadeset i vie
godina ...
A Lija Gregor, ne slutei jo o emu se radi, blaen i sretan, izusti: -
Udaje kerku!
No ja ni tada ne obratili panju ni na ta oko sebe, zadrhtah i zakripah
zubima: - Dvadeset godina udim za istinom, za pravdom
203
(tiho, najtie), za osvetom ... za - os-ve-tom! (Glasno i prodorno) Za
istinom!
Svi me udno pogledaju, mislei da sam pijana i da mi se neto
poremetilo u pameti, a ja, klonulim glasom, produim: - Govorim iz srca,
iz due ... iz svoje nesretne due ... (Naglo se trgne) Gregore! Ti hoe
moju kerku Vilu! Gregore!
Lija Gregor na to krotko i suho: - Tako je, majko, hou.
Veselje je davno prestalo, zavladalo je uenje i nedoumica.
A ja prikupljam snagu, upinjem se iz petnih ila da se savladam, drim
kontrolu nad sobom da me ne obuzme oaj.
Pa uzdahnem i kaem: - A ti se nita ne sjea? ne sjea se Vile? kakvo
ima pamenje? moda se ne moe ni sjetiti.
Lija Gregor se ukoi: - Od kada?
A ja kao s noa: - Odavno!
Gregor (ne shvatajui): - Otkako ste ovdje doli?
Na to ja, mirno: - A otprije?
Gregor se nasmije: - Bila je dijete.
Meni se ve tada smrkne: - A ti? ... neovjek!
Kao gromom oinut, Lija Gregor zacvili: - Nisam je ni dohvatio, ona je
potpuno edna.
Ja ni tada ne izdrah, potekoe mi suze, i zaridah: - Ona je potpuno
nesretna ... kao i ja. (Vila se snudi i obori glavu)
Gregor zamuca: - Ja sam nesretan ... trebalo bi da ja budem nesretan ...
unitio sam cijelu svoju obitelj, zbog nje, zbog Vile.
I samo to mu suze nisu kanule niz lice.
A ja hladno, ak ledeno: - Polako, saberi se ... Lija Gregor ne dolazi k
sebi: - Izgubio sam porodicu, ali - ne alim; volim Vilu, vie nego to
sam ikada mogao slutiti da nekoga mogu voljeti...
Zove je: - Vila, Vila.
A ja ga presijeem: - Ne uri! polako ... jesi li ti ikada bio vojnik?
On snishodljivo procijedi: - Nosio sam puku ...
Ja ga na to doekah: - To je tano ... ti nikad nisi bio vojnik! ti si samo
nosio puku, a moja Vila ... ne moe ni hodati ni govoriti kako Bog
zapovijeda, a ne: nositi puku.
204
Lija'Gregor zamuca: - Ona je ensko ... i zato ...
Vila se uznemiri i padne u bunilo, muca: - ja mogu ... ja sam nosila ... ja
u opet nositi dvije ruke, ne, ne, nego dvije puke ... dvije ... ja mogu, jer
kad sam bila mala, onda sam zagrlila ovu ruku ... a moje noge su bile
zloeste, pa su se izmeu sebe potukle, moje zloeste noge.
Lija Gregor pokua da je smiri: - Ne treba da o tome sada govorimo,
meni se Vila i ovako svia, to za mene ne znai nita, ja sam presretan ...
volim je, i ja sam najsretniji ovjek na svijetu; ponavljam: majko, ja sam
najsretniji ovjek na svijetu, danas!
Ja podignem ruku i zaustim da neto kaem, ali me prekinue rijeima: -
Dobro je! gotovo je ... sve je sad u redu, sjedi, molimo te ... da se
veselimo ...
Meutim, u meni tek tada zaurla prava oluja, pa rekoh: - Tek sad poinje!
I, gledajui otro u Liju Gregora, zakripim zubima: - Gregore ... sluaj,
Gregore.
On meni ponizno: - Sluam ... reci, majko ...
Kaem mu: - Gledaj me u oi! pravo u oi, ne bjei, gledaj me u oi. Jesi
li ti ... - i tu zastanem.
A on, ne razmiljajui: - Jesam.
Na to ga ja upozorim i povisim glas: - Pazi, dobro ... jesi li ti? sjea li se
ti? pazi dobro ... Vila, ne shvatajui jo o emu se radi: -Nije, majko. - A
ja Liju Gregora opet oinem pogledom: - Budi iskren ... budi priseban ...
dobro se saberi... ostani miran ... da li se ti sjea? etrnaestog aprila?
1941?
Gregor se izgubi: - etrnaestog aprila? zato? Ja zadrhtim od gnjeva: -
Samo e ti se kazati.
Lija Gregor, sam sebi u bradu: - Bio sam negdje ... ako se dobro
sjeam ... negdje ...
Ja ciknem: - Bio si negdje ili nigdje.
Lija Gregor na to odsutno: - Bilo je davno ... davno...
Na to ga ja doekam kao sjeivom: - Bilo je juer! kao da je juer
bilo ... da li si ti tad bio vojnik?
205
T
Lija Gregor promrmlja: - Jesam.
Ja mu se unesem u lice: - U kakvoj vojsci? u kakvoj uniformi?
Lija Gregor drhti i odmahuje rukom, udi se: - Vojsci?
A ja ledeno: - To i nije bila vojska! bili ste pljakai ... bili ste rulja ...
naoruana!
Gregor blijedi, zeleni, klati se, prisjea: - Moda.
A ja mu ne dam da doe k sebi: - Naili ste kroz nae selo ... je li istina?
popalili ste nas ... je li i to istina? opljakali i mnoge, iz obi-jesti,
poubijali?
Nisam to ni zavrila a prisutni mi dobacie: Zaboravi..., oprosti! Rusmila
... zaboravi, Rusmila.
A ja da ih umirim, kaem: - Sve to zaboravljam, sve to opratam, nije to
ni vano; sve opratam, jer umjesto mrtvih i umjesto poruenih kua ...
danas je sve ... opet je ivot kao i prije, sve se pod-mladilo, sve
opratam!
Tada neko dobaci: - I Bog je rekao da treba opratati.
Na to ja kao s noa: - Neka Bog radi svoj posao, slava mu i milost, a mi
emo svoj ... na posao!
Umjesto uenja, zavlada agor, saaptavanje, zaprepaenje, muk ... pa
iekivanje.
Ja kao da dobih snagu i kao da se ozarih, krenuh u napad: - I, kad ste se
naubijali, napljakali, naizopijali, doao si mi ti u dvorite ... drala sam
ovo dijete u naruju (pokazuje na Vilu koja ve jeca, gotovo u nesvijesti)
... drala sam ovo dijete u naruju ... doao si mi ti u avliju, ba ti, ti, Lija
Gregore, uje li me ... bio si polupijan, je li istina? i pitao si me: bi li ti
malo dala ... nasrnuo si na mene, na ensko, na majku sa djetetom u
naruju, i traio si (tu klone glasom) ... da ti malo dam ... je li istina?
nosio si, onako polupijan, cijelu vinsku bavu na glavi! je li istina? bio si
se razmahao, raspojasao, razulario, sa uperenim orujem i isukanim
bodeom u rukama?
Kad to rekoh, nasta cvile, hropac, jauk, zaklinjanje, molitva za oprost.
Gregor se samo gasi, smanjuje, drhti, propada u zemlju.
A mene, naprotiv, obuze ar, kao da me sa svih strana obujmio plamen: -
Psovao si, prijetio i... evo vidi ta (pokazuje na Vilu)...
206
vidi Vilu ... oborio si me, i udario si mi tad ovo dijete puetinom a
zatim i noem ... po tijelu ... po alosnoj mojoj sudbini, i ostalo je gotovo
i bez noge, i bez glasa, i bez ruke ... ostalo je da te proklinje, a ti... ti...
hoe ... ti hoe ba njenu ljubav ... ja sam bila rijeila da te pronaem, i
kad sam saznala gdje se nalazi, odmah sam se bacila na posao i kovala
plan: kako da ti se osvetim! i jo da zna to sam sve poduzimala, dok do
ovog nije dolo! koliko sam planova izmijenila dok se nisam uselila u tu
straaru preko puta tvoje radnje, i slala svaki dan ovo svoje dijete da
neto, bez veze, kupuje ... i izvela cijelu ovu igru ne bi li se ti sjetio i
vidio ...
A Lija Gregor, slomljen: - Kako u se sjetiti da je to ona? (Odnekud
doleti povik: - Pokaj se!) A ja zagrmim, jecajui: - Ali, umjesto da se
pokaje, umjesto kazne i kajanja, htio si ljubav ... ljubav od svoje rtve ...
pa sam te ekala sve do ovog dana (estoko) ... pa sam te vodila sve do
ovog sloma ... da sve ostane pusto i iza tebe, kao to je i iza mene.
A onda se okrenem Vili i uzmem je za ruku: Ustani, sine! ko se ne
osveti... taj se ne posveti! no u ruke, ta eka?! no ...
Dajem joj no, ali Vila, okrenuvi se oko sebe, opet pade, sad s noem u
rukama.
Meutim, ja joj priskoim u pomo, podignem je i, drei je za ruku u
kojoj je no, kaem: Snagu u srce, Vila! zamahni! zakorai! stisni oi.
Tada se Lija Gregor srui, pa se nekako, opet, jedva, posadi na noge,
zatetura, i krenu - kao da e bjeati.
A ja vrisnem na Vilu: - Za njim!
Bjeei prema izlazu, Gregor se spotaknu, ili srui sam od sebe -ne
znam, a ja epam Vilinu ruku u kojoj je bio no, pa onako, gurnem i no
i Vilu i njenu ruku - sve na Liju Gregora.
Lija Gregor, ini mi se, i ne jauknu. Vie od njega ne bi glasa.
Sve kao da se razvedri. Ja prioh Vili, podigoh je, onako one-svijeenu:
- Idemo nazad, na zemlju, da sijemo ito, da prevremo kamenje, a
spavae s - vukom ili s hrastom ... idemo, nazad, na zemlju ... ta
mari ... ako ne bude ovjeka, spavae sa vukom ili hrastom.
207
A neko medu prisutnima zajeca: - Idemo nikud ... jao nama ... kako e se
ovako ivjeti, estoko i naopako!
Kad se oslobodila svog sna, bolje rei: kad je taj svoj plan o osveti
predala sarajevskoj noi i tiini groblja, mogla je, konano, odahnuti jer
niko od rijetkih i kasnih prolaznika, niti ko od onih to su prisustvovali
inu predaje sna, ni ma ko od mrtvih - ak ni onda kad su, kriom,
pogledavali ispod zemlje - nije imao nita protiv njenog nauma.
Taj san ne samo da ju je, estoko i naopako, iskalio i oeliio, nego ju je,
jo vie, uvjerio da u ivot tek treba zakoraiti.
Suprotno drugima, koje ivot pritiska i, svojim tjeskobama, povija u
snove i sunovrate, Rusmila Vukas je bila, sad, miljenica one sudbine koja
sjenovito snovienje pretvara u silinu i muninu ivljenja. U goli ivot!
Tako, dok je, cijelog svog vijeka, sanjala onako kako ivi, ono to ivi,
ovog puta je, najednom, nastao zaokret: ivotnu stazu odreivao joj je
san; morala je hodati ivotom onako kako je sanjala. I, vjerovala je da je
to ne samo pravi nego i jedini put.
Rusmila Vukas, s jednom nogom ve odavno u grobu, sparu-ena, krhka
i rasklimana - da udari jai vjetar, odnio bi je kao raspreni maslaak -
korak po korak, taku po taku, izvravala je, i izvrila, do kraja, sve, do
u tanine, ratni dug, vojniki zadatak - taj atentatorski nalog svog
vlastitog unutarnjeg damara. Svog sna.
Moda se, upravo zbog toga, zbog te ubitane preciznosti, nikada nee ni
saznati: iji je ona, u stvari, zatonik bila, ija ju je ruka vodila?
Ali, kad je svoj san pretakala u ivot, ta ruka je, neoekivano i
nepredvieno, zadrhtala, i kao to to esto biva - u odsudnom trenutku
klecnula. Izdala!
Eto, u onom momentu kad je Rusmila razdvajala Vilu od Gre-gora - jer
je hroma atentatorka, nijemo, bez glasa, predugo, ostala prigrljena uz
svoju rtvu kao da se naglo pokajala, kao da ali za uinjenim - ivot je,
vukodlaki, stupio na scenu i iznevjerio nacrte iz sanjanih i prosanjanih
planova. Kako je, snano i naprasno, povukla svoje antavo dijete sa
mrtvog tijela mladoenje Gregora, u
208
namjeri da zakorae u svanue, na povratak tamo odakle su i dole, na
Sarajevsku visoravan, na onu nareenu vjeridbu s vukom ili hrastom,
tako je - kad je to najmanje oekivla, munjevito - prosto reeno:
udahnula sjeivo, i pala - gotovo: u zagrljaj - sa svojom Vilom. Svadba je
tad bila zavrena, za sva vremena.
Da li je sama Vila, nakon pada Lije Gregora, u potpunom pomraenju,
zadala i smrt svojoj majci, ili je Rusmila Vukas podigla i upravila ruku
svoga djeteta i na sebe kao i na nesuenog enika -moda e ostati tajna.
Kad su, uz prodoran zvuk sirena, stigla kola organa gonjenja, nala su -
od cijelog tog veselja i svadbovanja - samo dva, ve gotova, groba, i
sakatu, zelenoblijedu i izbezumljenu djevojku koja je jo uvijek grevito
stezala svoje ake. ak da se kasnije i nisu javili svjedoci, ovaj i ovakav
prizor bio je dovoljno rjeit i pun dokaza za osnovanu sumnju i
hapenje Vile Vukas.
Dok su je podizali sa zemlje i vodili prema kolima za utamnienje, tri
puta se, na tom kratkom hodu, sruila. Kako bi se sloila po zemlji, tako
bije, svaki put, i utnuli. A ona je, poluzatvorenih oiju i ruku objeenih
niz tijelo, samo tiho, jedva ujno ciala.
Ostaje da se tek nagaa kako e joj biti tamo gdje je vode, i kako e
izgledati dugo, nono sasluavanje mucave, nijeme djevojke?
Moda e, bar u poetku - dok se stvar oko njene bolesti ne raisti -
svaki njen straan ali uzaludan napor da iscijedi jednu jedinu rije biti
doekan amarom preko oiju: - Glasnije! Govori glasnije! Imamo mi
lijeka i za tebe, nismo mi jeli slamu, znamo mi to je gluma i
izmotavanje. Hitac slijedi!
Onima koji kao i ja ive u zabludi da - bar zasad dok traje cijela pria -
stoje izvan ovog neravnopravnog duela izmeu naprasitog isljednika i u
grudvu nemono sklupane, nijeme zatvorenice, ostaje jedino da se
moda zapitaju: koje je ovo zatocenje Vile Vukas, prvo ili posljednje? I:
nije li ona jo u trenutku odvajanja od majine utrobe pala tamo odakle
se nikakvo izbavljenje nije vie naziralo? ili je to bilo onda kad je postala
svjedokom silovanja i loma u roditeljskom domu? ili u onaj dan kad je
izgubila svaku nadu da e izlijeiti svoju hromost i mucavost? ili ...
209
udna i nemogua pitanja!
Uostalom: kad bi ovjek znao dan hapenja, znao bi i dan spasenja.