SVEUILITE U SPLITU

KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

FILOZOFSKO-TEOLOKI STUDIJ

OBVEZNI PREDMET

CRKVA KRISTOVA
dr. sc. don Edvard Punda

STUDENSKA SKRIPTA
(skraeno)

N.N.

SPLIT
2016
Skripta iz kolegija Crkva Kristova. Sadri predavanja + Zovki + pobudnica Evangelii
Gaudium. Skripta je sastavljena redosljedom po pitanjima koje je dao profesor don Edvard
Punda.

I. SMJETAJ KOLEGIJA CRKVA KRISTOVA UNUTAR SUSTAVNE TEOLOGIJE

1. Openito o ureenju teolokog studija i posebnost fundamentalne teologije: Sve su

teoloke discipline meusobno povezane i upuuju jedna na drugu. Posebnu ulogu o
ureenju teolokih studija ima apostolska konstitucija Sapientia Christiana pape Ivana Pavla
II. Cilj teolokog studija je da studenti mogu ostvariti osobnu sintezu i bili sposobni za
ispravno izlaganje svete nauke. Prema dokumentu teoloke discipline su: Sveto pismo,
fundamentalna teologija, dogmatska teologija, moralna teologija, pastoralna teologija,
liturgija, povijest Crkve, patrologija, arheologija i kanonsko pravo.

1.1. Narav i zadaa fundamentalne teologije: Objekt fundamentalne teologije je studij

dogaaja Boje objave. Podrazumijeva i studij ive Tradicije. Posebno se bavi osobnim
pristankom na objavu i nastoji na razumljiv nain prikazati vjerodostojnost kranske poruke.
Prema enciklici Fides et Ratio tri su temeljne zadae: obrazloiti vjeru, opravdati i razjasniti
odnos vjere i razuma te istraivati objavu i njenu vjerodostojnost. U kontekstu obrazloenja
vjere kljuan je tekst iz 1 Pt 3,15.

1.2. Crkva Kristova kao sastavni dio fundamentalne teologije: Fundamentalna teologija
redovito se dijeli na etiri znanstvene cjeline: znanost o religijama, kranska objava,
ekleziologija i teoloka epistemologija. Unutar tih cjelina razvijaju se kolegiji koji se studiraju
kao sastavni dio fundamentalne teologije. Crkva Kristova u okviru fundamentalne teologije
dijeli se na tri dijela koja karakteriziraju klasinu apologetiku: demonstratio religiosa,
christiana i catholica.

Demonstratio religiosa bavi se pitanjima filozofije religije, mogunosti Boje spoznaje. Time
je bliska teodiceji. Demonstratio christiana obrauje kransko shvaanje objave, objave u
Isusu Kristu, njezino tumaenje i ovjekov odgovor na nju. Demonstratio catholica iznosi
glavne znaajke Crkve, njenu zadau i poslanje u svijetu, a prije svega vjerodostojnost. U
klasinoj apologetici pitanje vjerodostojnosti i podrijetla rjeavalo se metodom via notarum
(dokazivanje podrijetla i vjerodostojnosti putem etiri konstitutivne oznake: jedna, sveta,
katolika i apostolska), via historica (poveznica Katolike Crkve s apostolima) i via
empirica (Katolika Crkva je ona koju je Isus htio).

Ekleziologija treba pomoi Crkvi da otkrije i razvije one elemente koji su u stanju konkretnom
ovjeku predstaviti istine vjere kao spasonosne. Ona treba biti uvijek spremna dati odgovor i
obrazloiti nadu koja je u njoj svakome koji od nje zatrai (1 Pt 3,15).

2. Crkva i objava. Povijesnost i otajstvenost Crkve: Crkva je shvaena kao dogaaj

objave i njen slijed. Crkva i objava su toliko povezana da jedno bez drugoga ne mogu
opstati. Ali Crkva je utemeljena na objavi i o njoj ovisi. Crkva ne postoji bez Boje povijesne
inicijative. Takoer, objava ovisi o Crkvi, ali samo na nain da se do stvarnosti objave moe
doi samo preko Crkve. Otajstvenost i povijesnost Crkve nikada se ne smiju smatrati
odvojeno. Crkva je povijesna datost i otajstvo vjere. Ona je otajstvo vjere u svojoj povijesnoj
datosti, a ne izvan nje. Duh se ne moe oitovati bez hijerarhije. Bog se oituje preko
povijesti. On non stop govori. Boja rije sinonim je za objavu. Sva je Crkva u slubi Boje
rijei, to znai da je u slubi objave.
3. Crkva kao sjedite svih otajstava Ekleziologija kao disciplina u kojoj se spaja
itava teologija: Ekleziologija je zaista teoloka jer pretpostavlja teologiju objave i Rijei
Boje. Ekleziologija se, za razliku od drugih teolokih disciplina, ne bavi iskljuivo jednim
posebnim podrujem iskustva vjere ili jednim objektom vjerovanja. Crkva je naravno podruje
u kojem se raa i u kojem se mie sva vjera u svim svojim aspektima. De Lubac kae da je
Crkva za nas kao sjedite svih otajstava. To je tono u smislu da se razvija uz pomo Pisma,
patristike, liturgije, tradicije i ivota vjernika. Ekleziologija tei k tome da sauva u jedinstvu
razliite elemente koji sainjavaju otajstvo Crkve. Ekleziologija je povezana sa drugim
teolokim disciplinama.

Povezana je sa liturgijom jer se otajstvo Crkve na najuzvieniji nain objavljuje i dogaa u

liturgiji. Povezana je sa kanonskim pravom jer je Lumen Gentium koji reflektira
ekleziologiju Katolike Crkve, teoloki temelj Codex Iuris Canonici. Povezana je sa
dogmatikom jer su dogme vane za spoznavanje Crkve. Povezana je sa fundamentalnom
teologijom jer ona istrauje porijeklo, vjerodostojnost, istinitost i razlonost Katolike Crkve.

4. Kontekst dananjeg govora o Crkvi: Dananji govor o Crkvi promatra se iz drutvenog

konteksta. Crkvu pogaa pitanje pluralizma, individualizacije, globalizacije, slabljenja
crkvenosti, visoki stupanj religijske nedoreenosti i slino. Iz toga proizlaze odreeni naglasci
koji imaju utjecaj na ekleziologiju i vjeru poput; prednosti antropolokog nad ekleziolokog
elementa, prednost utopijskog nad faktikog i kritikog nad dogmatikog elementa. Dananji
mentalitet je da se svi osjeaju pozvanim kritizirati Crkvu, a nitko ne eli uiti od Crkve. Drugi
kontekst govora o Crkvi je ekumenski, a zatim otvorenost meureligijskom dijalogu. etvrti
kontekst govora o Crkvi je papa Franjo. Poziva da iziemo na periferiju. On definira Crkvu
kao poljsku bolnicu, ona dolazi zaviti rane ovjeku. Najvea rana je grijeh.

II. RAZVOJ EKLEZIOLOGIJE KROZ POVIJEST

Govor o Crkvi otkriva nam otajstvo Boga i ovjeka. Iako ekleziologija, kao sustavna i cjelovita
teoloka disciplina, pripada relativno novijoj povijesti, ne znai da ekleziolokih promiljanja
nije bilo i ranije. Postoje etiri etape: patristika, srednji vijek, reformacija i obnova
ekleziologije. No, prvo razmotrimo kontekst povijesnog razvoja ekleziologije.

1. Razvoj ekleziologije kroz povijest: Teoloki traktat o Crkvi (ekleziologija) nastaje kroz
povijest kao odraz vjere i svijesti koju je Crkva o sebi imala u svijetlim i tamnim trenucima
svoga djelovanja. Ni Sveto pismo ni crkveni pisci prvih stoljea ne donose sistematsku nauku
o Crkvi. Ona je razbacana i uokvirena u problem vremena, pa je za ekleziologiju nuno
poznavanje dogaaja crkvene povijesti. Korijen sustavne i klasine ekleziologije nikao je u
doba reforme Grgura Velikoga (1073.-85.). Crkva se poinje shvaati kao vidljivo drutvo.
Raaju se tri osnovna obiljeja teoloke refleksije o Crkvi koja e se zadrati do konca 19.
stoljea:
Prvo, Crkva je kao neko kraljevstvo, a papa joj je glava i sredite. Drugo, papinski
teolozi nastoje opravdati reformatorske poteze pape te su u tu svrhu posezali za Svetim
pismom. I tree, Crkva na zapadu eli istisnuti mijeanje politikih vladara u crkvene poslove
i ivjeti slobodno po svojim zakonima.

1.1. Prvi traktati o Crkvi: Prvi teoloki traktat o Crkvi nikao je iz potrebe i elje da se pred
kranskim svijetom opravdaju reformatorski potezi papa i osvjetli uloga pape u Crkvi. Danas
se prvim takvim traktatom smatra djelo Jakoba iz Viterba De regimine christiano (Kransko
upravljanje), nastalo poetkom 14. stoljea. Povod mu je bio polemika pape Bonifacija VIII. i
francuskog kralja Filipa IV. lijepoga. Papa je u buli Unam sanctam (1302.) ustvrdio da ima
neogranienu i izravnu vlast nad kraljevima pozivajui se na naelo o dva maa (duhovni i
svjetovni). Novi zamah u ekleziologiji bila je pojava prosjakih redova u 13. stoljeu.
Redovnici ele djelovati u cijeloj Crkvi pod zatitom pape. Tu se suoavaju dvije
ekleziologije: ona o mjesnoj Crkvi kojoj presjeda biskup i ekleziologije o djelovanju redovnika
na korist sveope Crkve po crkvenim uilitima.

Traktati o Crkvi koji su nastali u doba sukoba pape i kranskih vladara zapravo su rasprave
o vlasti u Crkvi. U 14. i 15. stoljeu nastale su tzv. koncilijaristike teorije o premoi crkvenog
sabora nad papom. One su dokaz slabljenja papinstva u konkretnim povijesnim prilikama i u
teolokoj misli. Koncijalirizam je reakcija na nesposobnost pap da provedu reformu Crkve.

2. Patristiko razdoblje: Ve u evanelju vidimo ekleziologiju. U Djelima se zajednica voli

nazivati crkvom. Ekleziologija se kod Otaca razvija iz njihovog tumaenja pisamskih slika
koje na ovaj ili onaj nain govore o Crkvi. Ne postoji sustavni govor o Crvki. Za ovo razdoblje
specifina je tipologija, koja uglavnom postaje alegorija. Crkva se tako izraava kroz mnotvo
slika bogatog simbolizma. Tako je crkva arka, luka i slino. Posebno se inzistira euharistija i
Duh, zatim duhovno majinstvo cijele Crkve, ljubav i slonost meu lokalnim Crkvama,
kolegijalnost biskupa i vanost pape kao pastira ljubavi cijele Crkve. On je princip jedinstva

Tri su vana predstavnika ekleziologije: Irenej, Ciprijan i Augustin. Irenejevu ekleziologiju

saznajemo iz njegovog djela Adversus haeresis i Demonstratio praedictationis apostolicae.
Posebno razrauje apostolitet Crkve i apostolsko naslijee. Apostoli biskupima ostavljaju
Crkvu. To je kontinuitet koji je vaan za opstanak Crkve; biskupi su nasljednici. Tako kad bi
nestalo biskupa nestalo bi i Crkve. Za Ireneja posebnu ulogu ima Rimska Crkva jer je ona
utemeljena od Petra i Pavla. Na utemeljenje gleda teoloki, ne kronoloki. Crkva je za njega
u slubi istine, a temeljne su joj karakteristike vidljivost i povijesnost.

Ciprijan je napisao djelo De unitate ecclesiae. Kae da nitko ne moe imati Boga za oca ako
nema Crkvu za majku. Za njega prisustvo biskupa znai i prisustvo Crkve: gdje je biskup tu
je i Crkva. Tvrdi da se Crkva temelji na sv. Petru i ostvaruje u Euharistiji. Kao to je Bog
jedan, tako je i Crkva jedna.

Augustin se sukobljava protiv donatista. Oni su rigorozno zahtjevali istunstvo za krtenje.

Za Augustina Crkva je univerzalna i itava se Crkva sastoji od mnogih Crkava. Za Crkvu
koristi dvije posebne slike: tijelo Kristovo i zarunica Kristova. Te slike izraavaju istu ideju:
Krist i Crkva su dvoje u jednom tijelu. U svojoj borbi protiv donatista potvruje snagu
jedinstva Crkve i njen katolicitet.

3. Srednjovjekovna ekleziologija: S Konstantinom Crkva dobiva ravnopravnost.

Kristijanizacija obuhvaa cijelo carstvo. Stvara se simbioza izmeu vremenitog i duhovnog,
to e posebno doi do izraaja za vrijeme Karla Velikog. Kroz razdoblje srednjeg vijeka
ekleziologija je preteito apologija papinstva. Grgur VII htio je Crkvu osloboditi ropske
podinjenosti dravi, koja je i sama bila u raspadanju. U svom spisu Dictatus Papae Gregorii
VII istie papinsku mo i njegov autoritet naspram ostalih biskupa. Trai da se oformi niz
tekstova koji e govoriti o papinskoj moi. Crkva postaje vie juridistika, stvarnost Crkve
predstavlja se pravnim terminima. ini se kao ona koja je utemeljena na papinskoj moi. U
ovom razdoblju niu prvi eklezioloki traktati. Vidljiv je utjecaj Augustinove teologije, posebno
rasprava o Kristu kao glavi i o pripadnosti pojedinaca Tijelu Kristovu. U 13. stoljeu dolazi do
izraaja univerzalna ekleziologija, pod utjecajem prosjakih redova.
4. Reformacija i katoliki odgovor na reformaciju: Grgurova reforma utjecala je na
reformaciju. Uoi reformacije bila je tendencija da se Crkva gleda iskljuivo kao vidljiva
institucija. Uz to su krani Zapada slabo proivljavali duhovne vrednote koje u Crkvi uvijek
postoje. Zato je protestantska reforma u 16. stoljeu dovela u pitanje institucionalnu i vidljivu
Crkvu u ime unutarnjeg religioznog iskustva. Katolika ekleziologija nikad nije smetnula s
uma duhovnu stvarnost Crkve, ali je esto preko nje prelazila kao preko neega to se
razumije samo po sebi. Za Luthera je Crkva zajednica vjernika koja je poznata samo Bogu,
nikakvoj strukturi. Ona je duhovno-nutarnje kranstvo i tjelesno-izvanjsko kranstvo. Ovo
drugo je ljudska tvorevina. Reformacija poziva na podvrgavanje samo Bogu i autoritetu
njegove Rijei (sola scriptura). Glavni problem reformacije je zamiljanje otajstvenosti Crkve
kao stvarnosti izvan povijesnosti Crkve. Kao odgovor reformaciji bio je Tridentski koncil. Tu je
prisutna implicitna ekleziologija. Najoitiji odgovor dao je kardinal Belarmin koji definira Crkvu
kao vidljivu zajednicu ljudi koji ispovijedaju istu kransku vjeru, primaju iste sakramente i
podlau se vlasti zakonitih pastira, poglavito pape. Iz toga proizlazi da je vana ispovijed
vjere, zajednitvo sakramenata, poslunost pastirima, a prije svega papi. Reformacija je
imala veliku utjecaj na apologetsku usmjerenost ekleziologije i na razradu traktata De vera
Ecclesia.

4.1. Galikanizam i I. vatikanski sabor: Novu krizu u ekleziologiji izazvao je galikanizam od

16. do 19. stoljea. Galikanski su se teolozi opirali politikim implikacijama srednjovjekovnih
formula o vlasti pape i tzv. ultramontanistikim teolokim tendencijama koje su Crkvu svodile
na papu i prenaglaavale mo pape. Galikanizam se raspao nakon francuske revolucije, a
konano na I. vat. saboru kada je definiran papin primat i nezabludivost. Pozitivni doprinos
galikanizma je buenje povijesnog istraivanja o najstarijoj disciplini Crkve, te o odnosu
biskupa i pape.
U 19. stoljeu irok proces laicizacije zahvatio je drutvo. To je donijelo opiranje
autoritetu pape u politici. Moderni svijet je htio autonomiju od crkvene vlasti. Propadaju
monarhije i nastaju mlade europske republike. U tom kontekstu zbiva se I. vatikanski sabor.
Meu prvim pripravnim dokumentima o kojima su biskupi trebali raspravljati bila je i shema
konstitucije o Crkvi. Nova shema je trebala nadopuniti konstituciju Pastor aeternus, ali nikada
nije dola na dnevni red zbog naglog zavretka sabora. Konstitucija Pastor aeternus definira
kao dogmu vjere primat rimskog biskupa i njegovu nezabludivost kada govori ex cathedra. II.
vatikanski sabor e to nadopuniti i protumaiti da se ta nezabludivost protee samo onoliko
koliko se protee polog boanske objave koji treba sveto uvati i vjerno izlagati.
U drugoj polovici 19. stoljea ekleziologija se obnavlja, ali je u javnosti i dalje ostala
klasina ekleziologija. Pozitivni doprinos klasine ekleziologije:
Prvo, razvila je u svijest katolika istanan smisao za jedinstvo Crkve. Drugo,
pridonijela je ostvarivanju slobode Crkve u odnosu na druge tipove ljudske zajednice
(dravne, politike, nacionalne) i pokazala da je drugaije naravi i drugaija od svijeta u
kojem ivi i djeluje. I tree, vidjela je glavnu misiju Crkve u formiranju autonomne zajednice
vjere, ufanja i ljubavi.
Danas se uza sve pozitivnosti kritiki postavljamo prema klasinoj ekleziologiji. No,
valja imati na umu povijesne prilike iz kojih je ona rasla i pozitivne doprinose. Ipak, klasina
ekleziologija sadri i negativnih elemenata:
Prvo, izradila je traktat o Crkvi iskljuivo s gledita vlasti Crkve i u Crkvi, ime se
postavila kao centralistika i ekskluzivna u redu misli i djelovanja. Drugo, donosila je sa
sobom i opravdavala centralizaciju na poimanju jedinstva i zajednitva. Tree, nastajala je u
vremenu kad je Crkva bila slubeno priznata i privilegirana od drave pa je uglavnom branila
steena prava.

5. Obnova ekleziologije: u 19. i prvoj polovici 20. stoljea: Zaetnik obnove je njemaki
teolog Johann Adam Mohler (1796.-1838.), najvei katoliki predstavnik tubingenke
teoloke kole. Glavno mu je djelo Symbolik, zatim Jedinstvo u Crkvi. Za njega je Crkva
istovremeno ljudska i boanska. Kao to se u Kristu ljudsko i boansko razlikuje, tako i u
Crkvi, koja je produetak Krista kroz povijest, Krist je prisutan u njezinim zemaljskim i
ljudskim oblicima djelovanja. Temelj njegove ekleziologije jest injenica da je Sin Boji
postao ovjekom. Duh Sveti Crkvu ini jednom i danas je prisutan u njoj.
Njemaki isusovci, uenici Mohlera, u shemu De Ecclesia I. vat. sabora progurali su
izraz corpus Christi mysticum za Crkvu, ali su ga biskupi odbili kao nejasan i neuobiajen.
Pojam Crkve kao mistinog tijela Kristova bio je predmet rasprave ve prije u povijesti, a
rasprave su se posebno vodile oko znaenja rijei mistino. Papa Pio XII. izdao je 29. 6.
1943. encikliku Mistici corporis Christi, u kojoj upozorava na opasnost racionalizma i
naturalizma, i donosi sintezu nauke o Crkvi kao mistinom tijelu Kristovu. To predlae za
definiciju Crkve.
Promjene politikih i socijalnih struktura utjecale su na obnovu ekleziologije. Otkrilo se
pitanje aktivne uloge laika pri navijetanju i svjedoenju kranske poruke. Javila se svijest
da Crkva treba biti ovom i ovakvom svijetu znak i sredstvo spasenja. U obnovu ekleziologije
ulazi i otkrivanje mjesne Crkve, koje bi trebale biti oitovanje Crkve u konkretnoj sredini.
Liturgijska obnova donijela je svijest da je Crkva dogaaj spasenja. Snano je utjecao i
ekumenski pokret. On je otvorio put unutranjoj obnovi katolike zajednice radi promicanja
potpunog jedinstva svih krana. Na ekleziologiju je utjecalo i iskustvo Katolike crkve u
Americi. Tamo je Crkva postala suodgovorna u ostvarivanju zajednikih ljudskih ciljeva poput
mira, pravde, a nije traila sebi privilegirani poloaj. Najvei prilog obnovi ekleziologije je II.
vat. sabor, koju Crkvu promatra kao zajednicu Bojeg naroda, prisutnog u svijetu

5.1. Napredovanje Crkve u razumijevanju objave i same sebe: Kako u Crkvi raste
razumijevanje objave, tako raste i razumijevanje nje same. Ova svijest napretka, bez loma s
tradicijom, bila je uvijek prisutna u Crkvi. Posebno ju je naglasio II. vatikanski sabor u DV8.
Napredovanjem u razumijevanju darovane i zadane poruke spasenja u Kristu napreduje
Crkva i u razumijevanju same sebe, svoje biti, svojih struktura i svoga poslanja u svijetu koji
se razvija i mijenja. Krist je poslao Duha koji pomae Crkvi da sve dublje shvati samu sebe i
svoje poslanje. Stoga se u traganju za svojim identitetom Crkva mora oslanjati jedino na
njega, jer nas jedini Duh moe sve pouiti.

III. OTAJSTVO CRKVE U OTAJSTVU BOGA

Crkva, kao stvarnost prisutna u drutvu, izaziva mnoga pitanja. Sam kolegij Crkva Kristova
bavi se nekim pitanjima vezanim uz Crkvu. Neka od tih pitanja su i to je Crkva? Kako je
nastala? S kojim ciljem? to ona sama kae o tome?

1. Pojam Crkva: Otajstvo je hrvatski prijevod gr. mysterio, lat. sacramento. Ono ne znai
neku daleku tajnu, nego stvarnost koja nas nadilazi. Otajstvo oznaava Boji spasenjski
plan, promatranje Bojeg djelovanja. Govor o Crkvi kao otajstvu podrazumjeva Boji opi
plan spasenja u Isusu Kristu; zato je Crkva otajstvo. Crkva je otajstvo unutar svoje
povijesnosti.
Pojam Crkva ima dva najuestalija znaenja: prostor/graevina i institucija/zajednica. Danas
taj pojam aludira na instituciju. Malo je onih koji misle na Crkvu kao otajstvo, kao jedan Boji
izlazak. Etimoloki, pojam crkva dolazi od gr. kyriake kyrios + oikia -> kua Gospodnja.
Od te izvedenice nastao je naziv u eng. Church. U talijanskome se nalazi rije chiesa, a
dolazi od grk ekklesia zajednica izabranih. Grka rije ima korjen u heb. kahal skup,
izabrani. U Starom zavjetu taj pojam oznaava Jahvin narod. U Novome zavjetu ima
dvostruko znaenje: narod Boji okupljen oko Isusa Krista i zajednica. Za prve krane
pojam crkve oznaava liturgijsku zajednicu, razliite lokalne zajednice i zajednitvo krana
rairenih po cijelome svijetu. Ta su tri znaenja neodvojiva.

2. Boji naum o spasenju svih ljudi, poetni savez i Boji ustuk na grijeh ovjeka:
Povijest je vie od istog zbroja dogaaja. Ona je jedna cjelina koja upuuje jedno na drugo.
Povijest je razumljiva samo iz cjeline. Crkva kao povijesna stvarnost je dio velikog povijesno-
spasenjskog kontinuiteta. Crkva nije nita drugo nego dogaaj spasenjskog djelovanja i
potvrda Boje transcendentne i spasenjske prisutnosti u povijesti. KKC 770 kae da je Crkva
u povijesti, ali je nadilazi.

Crkva se ne raa sama od sebe. Ona je trinitarni projekt, projekt Trojstva. Kao takva,
posjeduje trinitarnu strukturu. Ona je Boji odgovor na ovjekovu nesposobnost za
komunikaciju. Bog nas zove na ivot sa sobom. Ljudska narav je po sebi sposobna za Boga.
Realizacija te ovjekove naravi je u zajednitvu s Bogom. Time ovjek postaje ono to jest.
Sudjelovanje na boanskom ivotu nije nametnuto, nego se nudi kao mogunost koja ima
svoje uvjete i na koju ovjek odgovara u slobodi. Povijest spasenja pokazuje da je grijeh
naruio komunikaciju ovjeka s Bogom. No Bog u svojoj vjernosti s Abrahamom poinje
iznova. Stoga je Crkva znak i trajno oitovanje Boje vjernosti ovjeku, a ne usputni dio
povijesti spasenja. Zato je Crkva odgovor Boga na ovjekovu potrebu Boga.

Jedno od osnovnih Bojih svojstava, prema Bibliji, je da Bog ivi i da je prisutan. Biblijski su
tekstovi krcati vjerom da se ljudska povijest ne odvija slijepo, nego da njome ravna Bog po
svome planu. Tema Bojeg nauma posebno je prisutna kod proroka. Evanelja prikazuju
kako je Isus svjestan da ga je Otac poslao da ispuni njegovu volju, da ispuni Pisma. Taj se
naum ponajvie ispunio njegovom smrom i uskrsnuem. Stoga se prva Crkva osjeala
poslanom navijetati spasenje u Kristu raspetom i uskrslom. Boji naum o spasenju svih ljudi
jest odluka Boga da ljude uvede u zajednitvo sa sobom. Crkveno je uiteljstvo od starine na
liniji Novog zavjeta uilo da je Krist Spasitelj svih ljudi te da Bog hoe spasenje svih. II. vat.
sabor istie da se Boji naum o spasenju protee na sve ljude i stoga su svi narodi i sve
religije na neki nain usmjerene prema Crkvi kao narodu Bojem. Taj naum ostvaruje se na
meusobnom povezanou svih ljudi, osobito u zajednici naroda Bojega. Novo je to ovaj
sabor poblie izlae utjecaj pashalnog misterija na sve ljude, te djelovanje Duha Svetoga
izvan slubenih struktura Crkve. Duh sveti prua svima mogunost da se, na nain koji je
samo Bogu poznat, pridrue pashalnom misteriju.

3. Posebnost razumijevanja Crkve u objavi Staroga i Novoga Zavjeta: Spisi Staroga i

Novoga zavjeta uvode nas u razumijevanje Crkve. Sveto pismo je skup spisa nastali kroz
mnogo godina u kojima se sadri razumijevanje Boga i ovjeka. Spisi Staroga zavjeta su
vezani uz jedan narod, a spisi Novoga zavjeta vezani su uz jednu zajednicu. Ona je
nadnacionalna. Rije koja se u Svetom pismu koristi za Crkvu nije dovoljna za dokuiti
stvarnost kojom se bavimo. Slike su manje precizne, ali sadrajno bogatije. Sve slike koje
koristimo za Crkvu su ive i opisuju njenu stvarnost. U skladu s istonjakim nainom
koritenja slika, neke slike mogu se uvesti kao modeli, o emu ekleziologija vodi rauna. Ona
mora iz Pisma crpiti slike koji e biti modeli za novi govor Crkve.

3.1. Priprava Crkve u Starom Zavjetu: Neki su oci govorili da je svijet stvoren u vidu Crkve.
Crkva je Boji govor ovjeanstvu. Priprava Crkve u Starome zavjetu je antropoloka. Bog
pripravlja Crkvu preko jednog naroda. Ona se razvija kroz povijest. Ne postoje dvije povijesti
u kojoj nema Boga i u kojoj Bog djeluje. Jednostavno, tko odvaja Crkvu od povijesti ne
poznaje Crkvu. Stoga sv. Pavao inzistira da se Kristom dolazi ispunjene vremena, a ne neko
novo vrijeme. Postoji samo jedna povijest u kojoj Bog oituje svoju egzistenciju kroz
djelovanje. Ali Bog uvijek ostaje transcendentan. Boje djelovanje konstituira njegovu bit. Isti
je sluaj sa Crkvom.

Neke karakteristike u kojima Bog pripravlja Crkvu u savezu s Izraelom: Izl 19, 3-6. Vjera je
temeljno iskustvo onoga to Bog ini za ovjeka, a ne ovjek za Boga. Druga toka je to
Bog zahtjeva od naroda: treba se pokoriti Bogu. Trea stvar je definicija naroda: pripada
Bogu. Izrael je Boji narod. Tako je i Crkva Boji narod. Boje djelovanje u narodu je vidljivo,
oituje se kroz mnoga djela: titi ga, vodi, pouava...

3.1.2. Posrednika uloga Izraela: Izrael je Boja svojina, Boji suradnik. Bog eli da Izrael
bude znak za sve narode. Stoga je izabran i podignut u Bojem spasenjskom planu za itavo
ovjeanstvo. Izrael je izabran da bi se po njemu oitovala Boja spasenjska volja. Zato
izmeu naroda vri ulogu posrednika: kao kraljevski narod (Boje kraljevstvo), kao proroki
narod (Izrael je poslanik kojeg alje Bog), kao sveeniki narod (Izrael je sveti narod koji vri
sveeniku slubu). Nadalje, budui da je povijest Izraela povijest milosti i grijeha, vjernosti i
nevjernosti Savezu, Bog po prorocima navjeuje novi Savez. Taj e savez doi s Isusom
Kristom koji utemeljuje Crkvu.

3.2. Utemeljenje Crkve u dogaaju Isusa Krista: Crkva je dio Bojeg spasenjskog plana.
U uem smislu ima porijeklo u dogaaju Isusa Krista (usp. LG 3). Crkva je utemeljena na
rijeima i djelima Isusa Krista (KKC 778). U evanelju su dva dogaaja povezana s time:
davanje imena Petru (Mk 3,16) i ustanova Euharistije (Mk 14,22, Mt 26,26...). No, dananja
ekleziologija ne inzistira na utemeljenje Crkve na neku posebnu Isusovu rije ili dogaaj. Sve
to je Isus inio i govorio, itav njegov ivot sainjava na odreeni nain korijen i temelj
Crkve. Ona je plod itave Kristove egzistencije. Gledati Crkvu znai gledati Isusa Krista.
Poseban dogaaj je pashalno otajstvo, ali na svaki pojedini dio Isusovog ivota vidi se
posebna dimenzija Boje ljubavi.

Elementi pripreme za ustanovljenje Crkve po Meunarodnoj teolokoj komisiji: starozavjetna

obeanja koja su dio Isusovog propovijedanja, Isusov poziv na obraenje, ustanovljenje
Dvanaestorice, davanje imena Petru, ustanova euharistije, ponovna izgradnja zajednice,
slanje Duha Svetoga, poslanje poganima, prekid izmeu istinskog Izraela i judaizma.

Isusove rijei i djela: Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit u Crkvu; vrata paklena nee
je nadvladati; tebi u dati kljueve kraljevstva nebeskoga; to god svee na zemlji bit e
svezano na nebesima (Mt 16, 18-19). Zatim, izbor uenika, poziv apostola. Oitovanje
Petrovog prvenstva: imune, ljubi li me? Pasi ovce moje (Iv 21, 15-17).

3.2.1. Stupnjevito nastajanje Crkve: Crkva je nastajala postepeno, paralelno s Isusovim

oitovanjem svijetu i svojim sljedbenicima. Prvi je stupanj prijelaz Isusa iz anonimnosti u
prorokog navjestitelja Bojeg kraljevstva. To se zbilo u trenutku krtenja na Jordanu. Tom
zgodon uo se glas s neba da je Isus ljubljeni Sin koji je po Oevoj volji i za kojim treba poi.
Isus je svojim djelima i rijeima pokazao da Boje kraljevstvo poinje biti prisutno. Oko njega
se okupila grupa uenika, a svrha zajednice bit e olakati ljudima ulazak u kraljevstvo
Boje. Meu uenicima posebnu panju dobivaju Dvanaestorica. Od Petrova priznanja kod
Cezareje Filipove Isus poblie upuuje Dvanaestoricu u smisao svog mesijanstva i sinovstva
koje e se ostvariti po tome to ima trpjeti, biti odbaen i uskrsnuti. Popis Dvanaestorice
donose sva etiri evanelja i Djela apostolska. Na svim popisima Petar je na prvom mjestu.
Njihov je broj simbolian i odreen prema dvanaest Izraelovih plemena. Meu Isusove
sljedbenike spadao je i Josip Arimatejac, koji je u znak potovanja sahranio Isusa u svoj
Grob. Osim njih, Isusa su iz Galileje pratile brojne ene koje su mu pomagale svojim
dobrima.

Daljnji korak u stupnjevitom osnivanju Crkve jest Isusova posljednja veera. Tu valja uoiti
razliku izmeu sinoptike i ivanovske tradicije. Prema sinopticima Isus slavi posljednju
veeru uoi Pashe, a umire na sam dan Pashe. Prema Ivanu veera nema pashalno
znaenje, a Isus umire uoi Pashe upravo u vrijeme kad su se u hramu prinosili pashalni
jaganjci. Crkva je namjerno zadrala ovu mnogostrukost Isusove posljednje veere da
pokae kako je slavljenje Gospodinove veere drugovanje sa samim Kristom te da se to ne
moe jednolinijski prikazati. Zadnja je veera povezana uz idovsku Pashu, koja je blagdan
osloboenja iz Egipta i svijesti pripadnitva Bojem narodu. Isus daje euharistiju o tom
blagdanu da ubudue aktualizira i uprisutnjuje novi oslobodilaki Boji zahvat koji je ostvario
po njegovoj muci i uskrsnuu. Prva Crkva vidi ostvarenje Jeremijovog proroanstva o novom
savezu i sebe doivljava kao zajednicu novoga saveza i novoga naroda.

Najodluniji korak za nastanak Crkve jest Kristova smrt i uskrsnue. Matej je s gledita
nastojanja Crkve najvie prikazao sukob izmeu Isusa i naroda. Vrhunac toga su rijei: Krv
njegova na nas i djecu nau. U smrti Krista rekapitulirani su svi drugi otkupiteljski ini
njegova ivota i time on daje smisao ostalim svojim djelima i rijeima. Isusova smrt
neodvojiva je od njegova uskrsnua kao sastavnog dijela jednog pashalnog misterija. U prvi
dan tjedna pronijela se vijest da je Isusov grob prazan, a istoga dana ukazuje se uenicima
kao iv i uskrsli. Od tada Isusovi uenici slave nedjelju kao dan Gospodnji. Isus alje
apostole da ine sve narode njegovim uenicima. Uskrsnue je ponovo sakupilo rasprene
uenike, probudilo u njima svijest da su zajednica Isusovih svjedoka, poslanih da navijetaju
spasenje po Isusu.

Silazak Duha Svetoga ojaao je uenike da se u javnosti pokau kao Isusova zajednica.
Duhovi su blagdan oitovanja Crkve. Sveti Luka u Djelima apostolskim posebno opisuje
silazak Duha Svetoga kao izvanredni dogaaj koji je vaan za poetak prve Crkve. Duh Sveti
je silazio i na one koji su prihvatili vjeru i krtenje. Prisutnost Duha u Crkvi pomae da
razumijemo kranstvo kao povijesno-eshatoloku pojavu. Po ljudskim zakonima jedna
vjestka sljedba teko bi se mogla tako brzo iriti Carstvom da u njoj nije bio djelotvoran Duh
Kristov.

Prva se Crkva na poetku okupljala oko Jeruzalema, u kojem je Isus izvrio svoje ivotno
poslanje. Pavao je na svojim misionarskim putovanjima kod novoosnovanih zajednica budio
svijest povezanosti s Crkvom Bojom u Jeruzalemu. Svaki je rast Crkve bio u dodiru s
maticom u Jeruzalemu, kojoj je presjedao Petar. Stoga za prvu Crkvu nije postojalo
individualno kranstvo: Isus i ja, nego Isus i mi. Propast idovskog naroda pokazuje da
kranstvo nije sekta unutar idovstva.
3.2.2. Djelovanje i struktura prve Crkve: ive zajednice, navijetanje Boje rijei, liturgija i
sakramenti, misijsko djelovanje, hijerarhijska struktura i rani katolicizam.

ive zajednice Djela apostolska prikazuju prvu Crkvu kao skup ivih zajednica okupljenih
oko apostola koji ine udesa u znak da se Isusova djela nastavljaju i postaju dostupna u
Isusovoj zajednici. Luka je shematizirao i idealizirao stanje prve Crkve, ali je to uinio s
uvjerenjem da je Gospodin prisutan u toj i takvoj Crkvi, te da Crkva apostoliskih vremena ima
biti uzor i norma Crkvi kasnijih vremena. Lomljene kruha bilo je vano ne samo za
jeruzalemsku zajednicu nego i za mlade zajednice koje je Pavao osnivao i pohaao po Maloj
Aziji. Okupljajui se na Veeru, krani su obnavljali spomen na Gospodina koji je umro i
uskrsnuo te ima opet doi. U prvoj je Crkvi bilo i nesloge, zbog ega je sazvan prvi sabor.
Apostolski je sabor protekao mnogo burnije negoli to Luka prikazuje. U Antiohiji se Isusovi
sljedbenici prvi put nazivaju kranima. Antiohija je bila misijska baza u kojoj su sazrela
misijska zvanja Pavla i suradnika. Djela apostolska opisuju jo kranske zajednice u
Korintu, Efezu, Miletu, itd. Svima je bilo zajedniko: vjera u Isusa; krtenje kao pritjelovljenje
Kristu i zajednici; okupljanje na euharistiju kao spomen-in Kristove smrti i uskrsnua;
sluanje apostolske propovijedi i pouke; meusobno pomaganje u materijalnim dobrima;
eshatonsko iekivanje Isusova ponovnog dolaska.

Navijetanje Boje rijei: Isus je kao Prorok i Uitelj navijestio evanelje o prisutnosti
Bojeg kraljevstva te povjerio svojim uenicima da nastave ovo navijetanje. Propovijedanje
su apostoli smatrali jednom od svojih bitnih dunosti. Za tu slubu Novi zavjet upotrebljava
izraze euangelizesthai i keryssein. Prvi glagol znai navijetati radosnu vijest, a drugi
oglaavati, javljati. Propovijedanje je bilo redovno za vrijeme liturgijskih sastanaka.
Propovijednici su se sluili citatima iz Staroga zavjeta. Posebna vrsta propovijednika bili su
tzv. proroci. Oni su bili karizmatiari koji su imali poseban dar tumaenja rijei Boje. O njima
svjedoe Djela apostolska.

Liturgija i sakramenti: Prva se Crkva kao molitvena zajednica u poetku nije razlikovala od
idovske molitvene zajednice. Prvi su se vjernici okupljali s apostolima u hramu na molitve.
esto su slavili lomljenje kruha, t ose odnosi na euharistijski sastanak. Sastojao se od
navijetanja rijei Boje, molitava i zajednike bratske veere. Sastanci su bili usmjereni
eshatoloki. Na liturgijskom okupljanju sva je Crkva doivljavala Isusovu prisutnost meu
vjernicima. Iz liturgije je prva Crkva dobivala snagu i poticaj za moralni ivot u skladu s
kranskim ivotnim pozivom. Prva je Crkva dijelila krtenje u ime Isusa Krista. Ono je
primalo osobu u zajednicu i bio znak obraenja i opratanja grijeha. S krtenjem je Duh Sveti
silazio na vjernike.

Misijsko djelovanje: Prva se Crkva osjeala poslanom da misijski djeluje najprije meu
idovima, a zatim meu poganima po cijelom svijetu. Isus je poslao uenike da mu budu
svjedoci i da u njegovo ime propovijedaju obraenje i oprotenje grijeha. Vaan korak u Crkvi
bio je prijelaz sa evangelizacije idova na pogane. Posebnu ulogu u tome ima koncil u
Jeruzalemu. Misijsko je djelovanje prva Crkva smatrala nunim da bi svi narodi dobili
mogunost spasenja koje je ponueno u Kristu. Kao zajednica spasenja, prva je Crkva bitno
misionarska.

Hijerarhijska struktura i rani katolicizam: Na elo zajednice u Jeruzalemu spominju se

Dvanaestorica, a na elu te zajednice stoji Jakov. Nije jasna njegova uloga u odnosu na
Petra. Uz apostole se na Jeruzalemskom koncilu spominju i prezbiteri, starjeine. Djela
apostolska spominju obred polaganja ruku na akove koji se time uvode u slubu
propovijedanja. Isti obred na sebe primaju Pavao i Barnaba pred polazak na prvo misijsko
putovanje. Unutranja se struktura Crkve razlikovala od ostalih drutvenih i religijskih
zajednica onoga vremena. Crkva je svjesna da je njezin vrhovni poglavar Krist. Luka istie
da je Gospodin pridruivao Crkvi nove lanove i uspjeh evangeliziranja pripisuje Gospodinu.
Pojmovi i slube akona, prezbitera, episkopa u prvoj Crkvi nisu bile strogo razgraniene.
Ipak se iz toga ne moe rei da u njoj nije bilo pastirske vlasti koje im je dao Gospodin.
Istaknuto mjesto zauzima apostol Petar. Prva je Crkva, kao hijerarhijski strukturirani Boji
narod na zemlji, prihvaala vodstvo vidljivih poglavara, uvjerena da Kristov Duh preko njih
vodi zajednicu Kristovih vjernika.

Posljednjih godina protestantske egzegete otkrili su tzv. rani katolicizam. Pod time misle na
poetke nauke o sakramentima, dogmama, tradiciji, hijerarhijskom ustrojstvu. Priznaju da je
to utemeljeno na kasnim spisima Novoga zavjeta, ali ne priznaju da su ti spisi za strukturu
Crkve jednako vani kao i Petrove poslanice.

3.3.3. Kraljevstvo Boje i Crkva (Kasper): Prema Postanku, Bog stvara ovjeka. Taj je
ovjek usmjeren na zajednitvo i komunikaciju. To dolazi do izraaja u oba izvjetaja o
stvaranju koja kazuju da je Bog stvorio ovjeka kao mukarca i enu. Prema biblijskom
razumijevanju, ovjek se razlikuje od stoke jezikom ivotinja je nijema, heb. behemah. No,
grijeh naruava komunikaciju i u svijet unosi otuenje. To se oituje u osjeaju golotinje
Adama i Eve, Kajinovom ubojstvu, a najjasnije u izgradnji babilonske kule. No, Bog ne
naputa ovjeka. S Abrahamom kree iznova. Abraham je kao pojedinac pozvan da bude
blagoslov za sve narode. Od tada Bog smjera na eshatoloko okupljanje svih naroda i
univerzalni mir.

Isusova poruka i njegovo djelovanje mogu se razumijeti samo u kontekstu tog univerzalnog
eshatolokog obeanja. Sredinja Isusova poruka dolazak kraljevstva Bojeg nastavlja
nadu Starog zavjeta u ivot u pravdi i miru. Tom porukom Isus zapoinje eshatoloko
okupljanje Bojeg naroda. On je dobar pastir koji ide za izgubljenim ovcama. Izabiranjem i
poslanjem dvanaestorice Isus zapoinje iznova. Ustanovljenjem euharistije postavlja osnove
za Boji narod Novoga saveza. Na kriu sve privlai k sebi, a izlijevanjem Duha Svetoga
ponitava babilonsku jezinu zbrku i omoguuje novu komunikaciju. Isusova poruka o
kraljevstvu Bojem i nastanak Crkve ine, dakle, jednu cjelinu.

3.3.4. Novozavjetni nazivi za kransku zajednicu: Nazivi koje su prvi krani

upotrebljavali za svoju zajednicu pokazuju nam u emu su prvi krani gledali bit Crkve. Oni
su elementi za nominalnu i stvarnu definiciju Crkve.
Crkva (ekklesia) i pozvani su naziv koji Novi zavjet preuzima iz Staroga i prenosi na
kransku zajednicu. Naziv potjee iz profanog grkog jezika gdje oznauje sveani skup
graana. U Novom zavjetu krani pojedine Crkve jesu pozvani: oni koji prihvaaju Krista
raspetoga. Naziv ekklesia najprije se koristi na kunu Crkvu ili grupu krana koji se u nekoj
kui sastaju na bogosluje, zatim mjesnu Crkvu u jednom gradu; te opu Crkvu, sastavljenu
od obraenih idova i pogana koji prihvaaju Isusa kao Gospodina. U Djelima se Crkvom
naziva ponajvie zajednica u Jeruzalemu, zatim zajednice po Palestini. Ona je jo i naziv za
liturgijsku zajednicu kad se okuplja na veeru Gospodnju. U evaneljima ekklesia se javlja
samo dva puta Mt 16, 18; Mt 18,16.
 Uenici (matheti) je izraz kojim Djela oznauju sve pripadnike kranske zajednice.
U evanelju se taj izraz koristi za uu grupu Isusovih sljedbenika. Isusovi su uenici oni koji
pristaju uz njegovu nauku.
Vjernici (pisteusantes). Vjera je osnovni uvjet za pristup zajednici. Za Luku su
krani oni koji su prigrlili vjeru.
Braa (adelphoi). U Djelima se krani esto nazivaju braom. Uskrsli je Krist
prvoroenac meu mnogom braom, a uz tu misao se vee i Pavlova tvrdnja da su krani
jedno tijelo s mnogo udova.
Sveti (hagioi). Pavlov omiljen naziv kojim oslovljava pripadnike mjesne Crkve na
poetku svojih poslanica. I Luka naziva krane svetima.
Krani (hristianoi). Naziv postoji svega tri puta u cijelom Novom zavjetu. Djela
biljee prvi put u Antiohiji, drugi put za vrijeme Pavlovog sasluanja u Cezareji, a tree
mjesto je Petrovo ohrabrenje upueno progonjenoj brai.
Narod Boji (laos Theu) starozavjetni je naziv koji izriito samo jednom Novi zavjet
primjenjuje za Crkvu (1 Pt 2,10). Cijela Pavlova nauka o kranskoj zajednici izgraena je na
uvjerenju da su krani batinici obeanja danih Abrahamu.
Sljedbenici puta. Djela na nekoliko mjesta nazivaju kranstvo putom (he Hodos).
To je jedan od izraza kojim su krani sebe oznaavali. Kranstvo kao put jest hod
odazvanih na spasenje, pribliavanje Bogu. Kranstvo kao Put ima eklezioloko znaenje:
navijetanje spasenja u Kristu i zajedniko ivljenje onih koji prihvaaju Krista kao Spasitelja.

Svi se ovi nazivi susreu u pojmu obraenja Isusu i odraavaju vjeru i svijest prve Crkve o
sebi.

4. Odnos Crkva-kraljevstvo Boje: Za razumijevanje Crkve u Novom zavjetu vane su

Isusove parabole o Kraljevstvu Bojem. Te parabole govore neto o Crkvi: prispodoba o
sijau, kvascu... Otajstvenost Bojeg kraljevstva na zemlji izraeno je u brojnim slikama. I
eshatoloki karakter oznaen je injenicom da su i dobri i loi upueni prema eshatologiji,
koraaju prema tome. Novi zavjet pokazuje veze koje postoje izmeu Crkve i Kraljevstva
Bojega, makar ne potvruje istu i jednostavnu identifikaciju. Crkva i Kraljevstvo Boje
razlikuju se, ali se ne mogu razdvojiti. Ustanova Crkve potvrda je da je Kraljevstvo Boje ve
risutno, makar e konano ostvarenje biti u eshatonu. Ustanovljenje Crkve ima za cilj initi
trajno prisutnim Boje spasenjsko djelovanje u Isusu Kristu. Ovakva perspektiva nije
novozavjetna novost. Bog od poetka spasenja bira ljude koje alje kako bi se po njima izlio
blagoslov na ljude i kako bi se narod oslobodio iz ropstva.
 Evangelii gaudium

1. Misijska preobrazba Crkve

Evangelizacija predstavlja odgovor na Isusov misijski nalog: Poite dakle i uinite mojim
uenicima sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga uei ih uvati sve to sam
vam zapovijedio! (Mt 28, 19-20). U tim se redcima predstavlja trenutak u kojem Uskrsli alje
svoje da propovijedaju evanelje u svakome vremenu i na svakome mjestu, tako da se vjera
u njega proiri po cijelome svijetu.

Crkva koja izlazi: U Bojoj se rijei neprestano javlja taj dinamizam izlaska koji Bog eli
izazvati u vjernicima. Abraham je prihvatio poziv da se uputi prema nepoznatoj zemlji, kao i
Mojsije za obeanu zemlju. Danas Isusov poziv odjekuje u novim okolnostima i izazovima
koji se postavljaju pred Crkvu i svi smo pozvani na novi misionarski izlazak. Misijska radost
koja ispunjava kranina je znak da je evanelje navijeteno i da daje ploda. Ona uvijek ima
snagu izlaska i dara. Boja rije ima u sebi skrivene mogunosti koje ne moemo predvidjeti.

Crkva koja izlazi zajednica je uenika misionara koji preuzimaju inicijativu, koji se ukljuuju,
koji prate, daju ploda i raduju se. Evangelizacijska zajednica doivljava da je Gospodin
preuzeo inicijativu. Zbog toga ona zna uiniti prvi korak, traiti one koji su daleko. Takva
zajednica osjea neiscrpnu elju da prui milosre, plod svoga vlastitog iskustva beskrajnog
Oeva milosra. Evangelizacijska se zajednica rijeima i djelima ukljuuje u svakodnevni
ivot drugih ljudi, spremna pratiti ljude na svakom koraku koji ine na svom putu.
Evangelizacijska je zajednica uvijek pozorna na plodove, jer Gospodin eli da bude plodna.
Brine se za zrno i ne uznemiruje se zbog kukolja. Konano, evangelizacijska zajednica zna
se uvijek radovati. To se pretae u ljepoti liturgije.

Iz srca evanelja: U dananjem svijetu, kojeg karakterizira brzina komunikacije, poruka koju
krani navijetaju vie nego ikad izloena je opasnosti da bude iskrivljena. Najvei problem
javlja se kada se poruka koja se navijeta poistovjeuje sa sporednim aspektima koji sami po
sebi ne prenose sr poruke Isusa Krista. Trebamo, dakle, biti realni i ne uzimati zdravo za
gotovo da nai sugovornici poznaju itavu pozadinu onoga to govorimo. Kada se prihvati
neki pastoralni cilj i nain pastoralnog djelovanja, navjetaj se usredotouje na ono bitno, na
ono privlanije i istodobno nunije.

Sve objavljene istine proizlaze iz istoga boanskog izvora i u njih se vjeruje istom vjerom, ali
neke su od njih vanije jer izravnije izraavaju samu sr evanelja. U toj temeljnoj sri blista
ljepota Boje spasiteljske ljubavi oitovane u Isusu Kristu umrlom i uskrslom. Djela ljubavi
prema blinjemu najsavrenije su izvanjsko oitovanje unutarnje milosti Duha. Zbog toga
sveti Toma Akvinski objanjava da je, kao izvanjsko djelovanje, milosre najvea od svih
krjeposti.

Vano je izvui pastoralne posljedice iz koncilskog uenja. U navijetanju je nuno sauvati

prikladan osjeaj za mjeru. To se oituje u uestalosti kojom se neke teme i naglasci stavljaju
u propovijedi. Valja paziti da u drugi plan ne padnu one krjeposti koje bi morale biti
najzastupljenije u propovijedi i katehezi.

Istina se ne smije nijekati. Ne smije se okrnjivati cjelovitost poruke evanelja. Kada je

propovijedanje vjerno evanelju, jasno dolazi do izraaja da neke istine zauzimaju sredinje
mjesto i postaje jasno da kranski moral nije popis grijeha ili stoika etika. Evanelje poziva
prije svega da se odgovori Bogu i taj se poziv nikada ne smije potamniti. Inae, izgubio bi se
miris evanelja .

Poslanje protkano ljudskim ogranienjima: Crkva ima potrebu rasti u svojem tumaenju
objavljene rijei i u shvaanju istine. Zadaa je egzegeta i teologa pomoi sudu Crkve
sazreti. Tu su i ostale znanosti koje pomau Crkvi u njenom rastu. Ta razliitost pomae
oitovati i bolje razloiti neke aspekte neiscrpnog bogatstva evanelja. Istodobno, velike i
brze kulturne promjene iziskuju od nas da neprestano traimo naine na koje emo onu
neprolaznu istinu izraziti jezikom koji omoguuje prepoznati njezinu trajnu novost. Ne
smijemo nikada zaboraviti da izraajni oblik istine moe biti mnogolian. To ima veliku
vanost u navijetanju evanelja.

No, vjera uvijek sadri jedan aspekt kria jer nee svi ljudi crkveno uenje odmah prihvatiti i
cijeniti. Zato moramo imati na umu da svako uenje doktrina mora nalaziti svoj odraz u
nainu ivota onoga koji ih nauava. U svojem stalnom razluivanju, Crkva moe uvidjeti da
se neki obiaji koji nisu izravno vezani uz sr evanelja vie ne shvaaju na prikladan nain.
Ne smijemo se bojati preispitati ih. Jo je Augustin iznio opaanje da Crkva treba biti
umjerena u inzistiranju na zapovijedima, da ne optereuju ivot vjernika. Ta je opomena
aktualna i danas i trebala bi biti jedan od kriterija u razmiljanju o obnovi Crkve.

S druge strane, i pastiri i vjernici ne smiju zaboraviti ono to ui Katekizam Katolike Crkve:
Ubrojivost i odgovornost za neki in mogu se umanjiti ili ponititi neznanjem, nepanjom,
nasiljem, strahom i drugim psihikim ili drutvenim imbenicima. Stoga je potrebno strpljivo i
s ljubavlju pratiti etape rasta osoba u njihovom postupnom razvoju. Dakle, evangelizacijska
se zadaa ostvaruje u granicama jezika i okolnosti. Ona neprestano nastoji sve plodonosnije
prenositi istinu evanelja u odreenom okruenju. Misijsko je srce svjesno ogranienju, ali se
nikada ne zatvara, nikada nije stroga i ne zauzima obrambeni stav. Zna da ono samo mora
rasti u razumijevanju evanelja i razluivanju putova Duha i initi ono dobro koje se da
uiniti.

Majka otvorena srca: Crkva izlaska je Crkva otvorenih vrata. Izii prema drugima da bi se
dolo do ljudskih periferija ne znai bezglavo i besciljno trati za svijetom. esto je bolje
jednostavno usporiti korak. Crkva je pozvana da uvijek bude Oev otvoren dom, poput oca
rasipnog sina. Postoje i druga vrata koja se takoer ne smiju zatvoriti. Rije je o sakramentu
krtenja. Euharistija nije nagrada za savrene, nego lijek i hrana za slabe. Crkva nije
carinarnica, ona je oev dom, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim ivotom.
Danas su siromani, kao i uvijek, povlateni primatelji evanelja. Stoga smo pozvani da
iziemo i pruimo svima ivot Isusa Krista. Draa je ona Crkva koja je doivjela nezgodu,
ranjena i prljava zato to je izila na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i
komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ako neto mora u nama probuditi sveti nemir i
zaokupiti nau savjest, onda je to injenica da naa braa ive bez snage, svjetla i utjehe
prijateljstva s Isusom Kristom. A Isus nam bez prestanka ponavlja: Podajte im vi jesti.