pre mnogo leta to bi - ivljae jednom devojka lepa po imenu Anabel Li - i samo joj jedno bee na umu: to da se volimo mi.
U carstvu na alu sinjega mora
deca smi bili mi, al volesmo se vie no iko ja i Anabel Li, - ljubavlju s koje su patili udno nebeski aneli svi.
I zato, u carstvu na morskom alu,
pradavno ovo se zbi: dunu silni vetar sa neba, sledi mi Anabel Li; i dooe od mene da je odnesu njezini roaci svi, u grob na morskom je spustie alu da veni sanak sni.
Anele je zavist morila to su
tek upola sreni ko mi: da! Zato samo (kao to znaju u onome carstvu svi) dunu vetar s neba i sledi i ubi mi Anabel Li.
Ali mi nadjaasmo ljubavlju one
to stariji behu no mi - to mudriji behu no mi - i slabi su aneli sve vasione i slabi su svi podvodni duhovi zli da ikad mi razdvoje duu od due prelepe Anabel Li: -
Jer veite snove, dok mesec sjaj toi,
snivam o Anabel Li; kad zvezde zaplove, svud viam ja oi prelepe Anabel Li; po svu no ja tako uz dragu poivam, uz nevest svoju, uz ivot svoj snivam, u grobu na alu, tu leimo mi, a more hui i vri.