SABAA TAHIR

S engleskoga preveo
Marko Maras

Zagreb, 2016.
 Za Kashija,
koji me nauio da mi je duh jai od straha
Prvi dio

RACIJA
 PRVO POGLAVLJE

Laia

Moj stariji brat stigao je kui u mrane sate prije zore, kad poivaju
ak i duhovi. Mirisao je na elik, ugljen i kovanicu. Mirisao je na
neprijatelja.
Svoje je mravo tijelo provukao kroz prozor i bosim je nogama tiho
stao na rogoinu. Za njim je uao vrui pustinjski vjetar umei u
zavjesama. Biljenica za crtanje pala mu je na pod, a on ju je brzim
udarcem, kao da je zmija, gurnuo pod svoj krevet.
Gdje si bio, Darine? U mislima sam bila dovoljno hrabra da ga pitam,
a Darin mi je dovoljno vjerovao da mi odgovori. Zato stalno nestaje?
Zato, kad treba djedu i baki? Kad treba meni?
Zadnje sam ga dvije godine, svake noi, eljela to upitati. I svake mi
je noi ponestajalo hrabrosti. Ostao mi je samo jedan brat. Ne elim da se
i preda mnom zatvori kao to se zatvorio pred svima drugima.
Ali noas je drukije. Znam to mu je u biljenici. Znam to to znai.
- Trebala bi spavati. - Darinov me apat trgnuo iz misli. Slutio je
zamke kao maka, to je naslijedio od majke. Uspravila sam se na krevetu
kad je upalio svjetiljku. Nema smisla glumiti da spavam.
- Odzvonio je redarstveni sat, ve su prole tri strae. Brinula sam se.
- Znam izbjegavati vojnike, Laia. Dovoljno sam vjebao. - Naslonio je
bradu na moj krevet i nasmijeio se majinim slatkim osmijehom. Poznat
mi je taj pogled, tako me gleda kad se probudim iz none more ili kad
nam ponestane ita. Sve e biti u redu, govori taj pogled.
Uzeo je knjigu s mojeg kreveta. - Okupite se nou - proitao je naslov,
- Jezivo. to je to?
- Tek sam poela itati. Rije je o dinu.. 1 - No odmah sam umuknula.
Lukavo. Vrlo lukavo. Voli sluati prie kao to ih ja volim priati.

1
Dini (arap. al-jinn) - najstarija bia na Zemlji. Izgledaju poput ljudi, no vii su,
razvijeniji i bri, ali manjih intelektualnih sposobnosti. Poput ljudi, i oni jedu, piju,
mukog su ili enskog roda, sklapaju brakove, koluju se, no ne grade graevine niti
razvijaju ikakvu tehnologiju, gospodarstvo ili umjetnost. ivotni im je vijek izmeu tri i
etiri tisue godina. Postoji nekoliko vrsta dina: dini koji mogu brzo trati i visoko
skakati, krilati dini koji mogu letjeti, dini koji mogu dugo boraviti pod vodom i
 - Zaboravi. Gdje si bio? Djed je jutros imao deset bolesnika.
A ja sam uskoila umjesto tebe jer on ne moe vie sam. I zato je baka
morala sama puniti trgoveve staklenke marmeladom. I nije zavrila. Sad
nam trgovac nee platiti, ove emo zime gladovati, i zato tebe nije briga?
Sve sam to izgovorila u mislima. S Darinova je lica ve nestao
osmijeh.
- Nisam ja za lijeenje - kae. - Djed to zna.
eljela sam odustati, no sjetila sam se djedovih pogrbljenih ramena.
Sjetila sam se biljenice.
- Baka i djed raunaju na tebe. Barem razgovaraj s njima. Ve ih
mjesecima izbjegava.
ekala sam da mi kae da ne razumijem. Da ga trebam pustiti na
miru. Ali samo je odmahnuo glavom, bacio se na krevet i sklopio oi kao
da mu se uope ne da razgovarati.
- Vidjela sam tvoje crtee. - Rijei su mi se omakle, a Darin se istog
asa uspravio, ledena lica. - Nisam te uhodila - nastavila sam. - Jedna se
stranica istrgnula. Nala sam je kad sam jutros mijenjala rogoinu.
- Jesi li rekla baki i djedu? Jesu li vidjeli?
- Ne, ali...
- Laia, sluaj. - Svih mi demona, ne elim sluati. Ne elim uti
njegova opravdanja. - Vidjela si neto opasno - ree. - Nikome ne smije
govoriti o tome. Nikada. Nije samo moj ivot u opasnosti. Ima i drugih...
- Radi li za Carstvo, Darine? Radi li za Bojovnike?

duboko roniti te dini koji se mogu pretvoriti u ivotinje (najee u crnu zmiju, maku,
psa ili mia). Isto kao i ljudi, imaju sposobnost izbora izmeu dobra i zla, ali vie je onih
koji su zli. Dini se kao mitska bia javljaju u mitovima i legendama brojnih arapskih
naroda. Prema islamskom uenju, dini su stvoreni od vatre. Zemlju su nastanili prije
ljudi. Neko su vrijeme ivjeli u miru, no ubrzo je meu dinima nastupio rat. Podijelili
su se na one koji su uz Iblisa, oca dinova, i na one koji su protiv njegove apsolutne
vlasti. Sukobu se nije nazirao kraj i bilo je sve vie rtava, pa je Alah poslao brojno veu
vojsku meleka da sukob smiri po kratkom postupku. Tada je mnogo dinova ubijeno, a
meleci su Iblisa poveli sa sobom na nebo. Tamo je vrijeme provodio s njima, u celibatu,
te je uskoro postao melek, kada je Alah stvorio ovjeka, Adema. Naredio je svima da
Ademu uine seddu (da mu se naklone padajui niice pred njim). Meleci su to odmah
uinili, jer nisu sposobni proturjeiti Alahovoj volji, no Iblis je odbio to uiniti,
smatrajui se boljim od Adema, jer je on stvoren od vatre, a Adem od zemlje. Alah ga je
zato prokleo, pa se Iblis, otac svih dinova, pretvorio u ejtana. Njegova je posljednja
molba bila da do Sudnjega dana zavodi ljude na krivi put.
 Uutio je. Uinilo mi se da vidim odgovor u njegovim oima i odmah
me je obuzela munina. Moj je brat izdajnik svojeg naroda? Moj je brat
stao na stranu Carstva?
Da je skrivao ito, prodavao knjige ili uio djecu itati, razumjela bih.
Ponosila bih se njime jer radi ono za to ja nemam dovoljno hrabrosti.
Carstvo ide u racije, baca u tamnicu i ubija zbog takvih zloina, ali uiti
estogodinjakinju itati nije nikakvo zlo, barem ne za moj narod, narod
Uenjaka.
Ali Darin je uinio neto izopaeno. Izdao nas je.
- Carstvo nam je ubilo roditelje - apnem. - I sestru.
Najradije bih vikala na njega, ali rijei me gue. Bojovnici su osvojili
Zemlju Uenjaka prije petsto godina i od tada nas tlae i porobljavaju.
Neko je Uenjako Carstvo bilo dom najboljih sveuilita i knjinica na
svijetu. Sada veina naeg naroda ne zna razlikovati kolu od orunice.
- Kako si mogao stati na stranu Bojovnika? Kako, Darine?
- Nije ono to misli, Laia. Sve u ti objasniti, ali...
Zaustila sam elei zatraiti obeano objanjenje, no on je naglo
zastao, podigao ruku da me uutka, i okrenuo glavu prema prozoru.
Kroz tanke zidove ula sam djedovo hrkanje, baku kako se vrpolji u
snu, grlicu kako gue. Poznati zvuci. Zvuci doma.
Darin je uo neto drugo. Problijedio je kao krpa, a u oima mu je
zasjao strah. - Laia - ree - racija.
- Ali ako radi za Carstvo... - Ako radi za Carstvo, zato je racija kod
nas?
- Ne radim za njih. - Rekao je to mirno. Mirniji je od mene. - Sakrij
biljenicu. Nju ele. Doli su po nju.
Izaao je na vrata, a ja sam ostala sama. Moje su bose noge drhtale, a
ruke su mi odrvenjele. Pouri, Laia!
Carstvo obino ide u racije usred dnevne vruine. Vojnici ele da
uenjake majke i djeca gledaju. ele da oevi i braa vide porobljavanje
rude obitelji. Koliko god te racije bile gadne, none su jo gore. Nona
racija znai da Carstvo ne eli svjedoke.
Pitam se je li ovo stvarnost. Ili je nona mora? Stvarnost je, Laia.
Kreni.
Bacila sam biljenicu kroz prozor u ivicu. Loe skrovite, ali nemam
vremena. Baka dotetura u moju sobu. Njezine ruke, savreno mirne kad
mijea marmeladu u loncu ili plete moju kosu, sad drhte kao uplaene
ptice, oajniki me tjerajui da se pokrenem.
 Odvukla me u hodnik. Kod stranjih vrata stajali su Darin i djed.
Djedova je sijeda kosa raskutrana kao plast sijena i odjea mu je
zguvana, ali u dubokim borama na njegovu licu nema pospanosti. Neto
je promrmljao mojem bratu, a onda mu je dodao bakin najvei kuhinjski
no. Ne znam emu to. Kad udari u elik bojovnike otrice izraene u
naem gradu Serri, no e se raspasti.
- Ti i Darin poite kroz stranje dvorite - ree baka zvjerajui oima
s prozora na prozor. - Jo nisu opkolili kuu.
Ne. Ne. Ne. - Bako - apem i posrem dok me gura prema djedu.
- Sakrijte se na istonom kraju etvrti... - Zagrcnula se u pola
reenice gledajui prozor na proelju. Kroz otrcane zavjese bljesnulo je
lice od tekueg srebra. Stisne mi se eludac.
- To je krabulja - kae baka. - Doveli su krabulju. Laia, bjei dok nije
uao.
- A ti? A djed?
- Mi emo ih usporiti. - Djed me njeno gurnuo kroz vrata. - uvaj
svoje tajne, zlato. Sluaj Darina. On e se brinuti za tebe. Idite.
Darinova mrava sjena pala je na mene. Povukao me za ruku, a vrata
su se zatvorila za nama. Pognuo se kako bi se stopio s toplom noi,
neujno se kreui po pijesku dvorita sa samopouzdanjem koje meni
nedostaje. Iako imam sedamnaest godina i dovoljno sam stara da
suspregnem strah, stiem mu ruku kao da je to jedina vrsta stvar na
svijetu.
Ne radim za njih, rekao je Darin. Za koga onda radi? Nekako se uspio
dovoljno pribliiti serrskim kovanicama i detaljno nacrtati postupak
izrade najdragocjenije imovine Carstva: neslomljivih zakrivljenih sablja
koje mogu presjei trojicu odjednom.
Prije pola tisuljea Uenjaci su pokleknuli pred navalom Bojovnika
zato to su nae otrice pucale u sudaru s njihovim nenadmanim
elikom. Od tada nismo nauili nita o izradi elika. Bojovnici uvaju
svoje tajne kao to krtac uva zlato. Svatko koga zateknu u blizini
gradskih kovanica, bio on Uenjak ili Bojovnik, mogao bi ostati bez
glave.
Ako Darin nije na strani Carstva, kako se pribliio serrskim
kovanicama? Kako su Bojovnici doznali za njegovu biljenicu?
Na drugom kraju kue zaula se lupa na ulaznim vratima. Topot
izama, zveket elika. Unezvjereno se ogledavam, oekujui srebrene
oklope i crvene plateve carskih legionara, ali dvorite je mirno. Unato
svjeem nonom zraku, znoj mi se slijevao niz vrat. Iz daljine se zaulo
bubnjanje s Crne klisure, kole za obuku krabulja. Od tog zvuka moj se
strah pretvara u tvrdi iljak koji mi probija prsa. Carstvo ne alje ta
udovita sa srebrenim licem u bilo kakvu raciju.
Opet lupaju na vrata.
- U ime Carstva - kae neki ljutiti glas - zahtijevam da otvorite vrata.
Srce mi je stalo u grudima.
- Ne zvui kao krabulja - apnuo je Darin. Krabulje govore tiho, a
njihove rijei reu kao sablja. Krabulja bi i prije no to bi legionar
pokucao na vrata i izdao zapovijedi provalio u kuu i sjekao sve to bi mu
se nalo na putu.
Darin me pogledao u oi, i znala sam da oboje mislimo isto. Ako
krabulja nije s ostalim vojnicima na ulaznim vratima, gdje je onda?
- Ne boj se, Laia - kae Darin. - Ja u te braniti.
Rado bih mu vjerovala, ali strah mi zapljuskuje glenjeve kao plima,
vue me prema dnu. Sjeam se onog para koji je ivio u susjedstvu: racija,
zatvor, prodaja u roblje nakon tri tjedna. Krijumari knjiga, rekli su
Bojovnici. Pet dana nakon toga, jedan od najstarijih djedovih pacijenata,
ovjek od devedeset i tri godine koji je jedva hodao, smaknut je u
vlastitoj kui, grkljan mu je prerezan od uha do uha. Suraivao je s
pokretom otpora.
to e vojnici uiniti baki i djedu? Strpati ih u zatvor? Poslati ih u
roblje? Ubiti ih?
Domogli smo se stranjeg ulaza u dvorite. Darin stade na prste da
podigne zasun, ali zaustavlja ga um iz uliice s druge strane. Pokraj nas
puhne povjetarac, diui oblak praine u zrak.
Darin me gurne iza sebe. Prsti su mu pobijeljeli od stiskanja noa
dok su se velika ulazna vrata kripavo otvarala. Kraljenicom su mi
proli trnci uasa dok sam virila preko bratova ramena prema uliici.
Vani nema niega osim pijeska. Niega osim povremenog zapuha
vjetra i zakljuanih prozora naih zaspalih susjeda.
Uzdahnula sam s olakanjem i stala pokraj Darina.
A tada se iz mraka pojavi krabulja i ude na ulazna vrata.
 DRUGO POGLAVLJE

Elias

Dezerter e umrijeti prije zore.

Njegovi tragovi kriaju se u praini serrskih katakomba kao tragovi
ranjenog jelena. Tuneli su ga dokrajili. Vrui je zrak dolje preteak, a
vonj smrti i trulei pregust.
Kad sam ugledao tragove, bili su ve stariji od jednog sata. Straari
su nanjuili jadnu nitariju. Ako ima sree, umrijet e u potjeri. Ako
nema...
Ne misli na to. Sakrij naprtnjau. Odlazi odavde.
Lubanje su krkale dok sam gurao smotuljak hrane i vode u jednu
kriptu u zidu. Helena bi me izgrdila kad bi vidjela kako postupam prema
mrtvima. Ali kad bi Helena saznala zato sam uope siao ovamo,
najmanje bi se brinula zbog oskvrnua grobova.
Nee saznati. Sve dok ne bude prekasno. Imao sam grinju savjesti, ali
nisam se obazirao, Helena je najjaa osoba koju znam. Snai e se bez
mene.
Po stoti se put osvrem. Tunel je tih. Dezerter je odvukao vojnike u
suprotnom smjeru. Ali sigurnost je iluzija kojoj nikad ne vjerujem. Radio
sam brzo, gomilajui kosti u prednjem dijelu kripte kako bih prikrio trag,
nauljenih uiju da otkrijem bilo to sumnjivo.
Jo jedan dan ovako. Jo jedan dan paranoje, skrivanja i laganja.
Jedan dan do diplome. Onda u biti slobodan.
Dok sam slagao lubanje u kripti, vrui se zrak pomaknuo kao
medvjed koji se budi iz zimskog sna. Miris trave i snijega prodro je kroz
ustajali dah tunela. Imao sam samo tren da se odmaknem od kripte i
kleknem, prouavajui tlo kao da traim tragove. A onda je zaujem iza
lea.
- Elias! to radi ovdje?
- Nisi ula? Otkrili su dezertera. - I dalje sam piljio u pranjavi pod.
Ne moe mi vidjeti lice iza srebrene maske koja me pokriva od ela do
brade. Ali Helena Aquilla i ja proveli smo zajedno gotovo svaki dan
tijekom etrnaest godina obuke u vojnoj akademiji Crne klisure, dovoljno
da zna to mislim.
 utke je stala pred mene, a ja se zagledam u oi, plave i blijede kao
toplo more junih otoka. Moja maska, kruta i strana, skriva mi crte lica i
osjeaje. Ali Helina maska priljubljena je uz njezino lice kao srebrena
koa, i vidim kako se malo namrtila gledajui me. Smiri se, Elias, kaem u
sebi. Samo trai dezertera.
- Nije proao ovuda - kae Hel i zagladi kosu, koja je kao i uvijek
ispletena u gustu plavu pletenicu ovijenu oko glave. - Dex je uzeo
pomonu etu sa sjeverne kule i poveo ih u istoni ogranak tunela. Misli
da e ga uhvatiti?
Pomone trupe nisu tako dobro uvjebane kao legionari, a u
usporedbi s krabuljama bezvrijedne su, ali svejedno su nesmiljeni lovci. -
Naravno da e ga uhvatiti. - Ne uspijevam suspregnuti gorinu u glasu, a
Helena me otro pogleda. - Odvratna kukavica - dodam. - A zato si ti
budna? Jutros nisi bila na strai. - Ja sam se pobrinuo za to.
- Oni prokleti bubnjevi. - Helena se ogledala po tunelu. - Sve su nas
probudili.
Bubnjevi. Naravno. Dezerter, grmjeli su usred smjene u sitne none
sate. Sve djelatne jedinice na zidine. Helena se sigurno odluila pridruiti
lovu. Moj zamjenik Dex rekao joj je u kojem sam smjeru otiao, ne znajui
da me tako moe upropastiti.
- Mislio sam da je dezerter proao ovuda. - Okrenuo sam se od
skrivene naprtnjae i zagledao se u drugi tunel. - Valjda sam bio u krivu.
Trebao bih se pridruiti Dexu.
- Iako mi je to teko priznati, obino nisi u krivu. - Helena mi se
smjeka. Opet me zapekla savjest, udarivi me kao aka u trbuh. Helena
e se razbjesniti kad sazna to sam uinio. Nikad mi nee oprostiti. Nema
veze. Odluio si. Vie ne moe natrag.
Hel iskusnom rukom prijee preko traga u praini. - Jo nikad nisam
vidjela ovaj tunel.
Kapljica znoja curi mi niz vrat. Glumim mirnou.
- Vru je i smrdljiv - kaem. - Kao i sve drugo ovdje dolje. - A sad
idemo, najradije bih dodao. Ali bilo bi to kao da mi na elu pie radim
neto to ne smijem. No, samo sam utio prekrienih se ruku naslonivi
na zid katakomba.
Bojno polje je moj hram. U mislima sam ponavljao izreku koju me
nauio djed onog dana kad smo se prvi put vidjeli, kad sam imao est
godina. Djed je tvrdio da ta izreka izotrava duh kao to brusni kamen
otri metal. Ma je moj sveenik. Ples smrti moja je molitva. Smrtni udarac
moje je iskupljenje.
 Helena se zagledala u moje tragove na tlu i popratila ih pogledom
sve do kripte gdje sam spremio zaveljaj, do lubanja koje su tamo
nagomilane. Sumnjiava je, izmeu nas odjednom vlada napetost.
Stotinu mi demona!
Moram joj odvratiti panju. Pogledom je prelazila izmeu mene i
kripte, a ja sam lijeno odmjerio njezino tijelo. Visoka je metar i
sedamdeset osam centimetara, petnaestak je centimetara nia od mene.
Jedina je ena koja pohaa Crnu klisuru, a njezino snano i vitko tijelo u
uskom crnom kombinezonu uvijek privlai zadivljene poglede. No, ne i
moje. Predugo smo prijatelji.
No, daj, primijeti. Primijeti kako te gledam i razljuti se.
Kad je napokon primijetila moj pogled, gladan kao u mornara koji je
tek uplovio u luku, otvorila je usta kao da e me izruiti. No tad opet
pogleda prema kripti.
Ako ugleda zaveljaj i pogodi to sam uinio, gotov sam. Moda e joj
biti teko, ali carski zakon trai da me prijavi, a Helena nikad u ivotu
nije prekrila ni jedan zakon.
- Elias...
Pripremam la. Samo sam htio otii na nekoliko dana, Hel. Treba mi
vremena za razmiljanje. Nisam htio da se brine. DUM-DUM-dum-DUM.
Bubnjevi.
Bez razmiljanja prevodim udarce u poruku koju prenose. Dezerter
uhvaen. Svi polaznici neka odmah dou u sredinje dvorite.
Stisnuo mi se eludac. Naivno sam se nadao da e dezerter barem
uspjeti izai iz grada. - Nije dugo trajalo - kaem. - Moramo ii.
Uputio sam se prema glavnom tunelu. Helena me slijedila, u to
nisam ni sumnjao. Prije bi sebi iskopala oko nego se ogluila o izravnu
zapovijed. Helena je pravi Bojovnik, odanija Carstvu nego vlastitoj majci.
Kao svaki dobar pripravnik za krabulju, vrsto vjeruje u krilaticu Crne
klisure: Dunost prije svega, do smrti ako treba.
Pitam se to bi rekla kad bi znala to sam stvarno radio u tunelima.
Pitam se to bi rekla da zna za moju mrnju prema Carstvu.
Pitam se to bi uinila kad bi saznala da se njezin najbolji prijatelj
sprema dezertirati.
 TREE POGLAVLJE

Laia

Krabulja krupnih ruku oputenih uz tijelo uao je na velika ulazna

vrata. Neobian metal maske po kojoj su krabulje dobili naziv priljubio
mu se uz lice od ela do brade, kao srebrena boja, otkrivajui svaku crtu
lica od tankih obrva do otrih jagodica. Bakreni oklop oblikovao mu se uz
miie istiui njegovu snagu.
Vjetar mu je zaleprao crni plat, a krabulja se ogledao po dvoritu
kao da je doao na vrtnu zabavu. Pronaao me svojim blijedim oima i
preao mi hladnim, guterskim pogledom preko tijela zastajui na mojem
licu.
- Ba si mi zgodna - ree.
Povukla sam izlizani rub svoje spavaice eznui za svojom
neuglednom dnevnom haljinom koja mi dosee do glenjeva. Krabulja se
ne mie. Nita na tom licu ne odaje misli. Ali mogu ih pogoditi.
Darin stane pred mene bacivi pogled prema ogradi, kao da
procjenjuje koliko mu treba da stigne do nje.
- Nema nikoga osim mene, deko. - Krabulja se obrati Darinu
mrtvakim glasom. - Ostali su u vaoj kui. Moe pobjei ako hoe. -
Odmakne se od ulaznih vrata. - Ali traim da ostavi curu.
Darin podie no.
- Pravi kavalir - ree krabulja.
A onda udari - bljesak bakrene i srebrene munje iz vedra neba.
Nisam ni stigla kriknuti, a krabulja je ve gurnuo bratovo lice u pijesak i
koljenom mu pritisnuo ustrzalo tijelo. Bakin je no pao na do.
Iz mene izbije vrisak, osamljen zvuk u tihoj ljetnoj noi. Tren kasnije,
osjetila sam otricu sablje na vratu. Nisam ni vidjela kako je krabulja
isukao oruje.
- Tiho - kae. - Ruke u vis. Ulazi.
Jednom je rukom podigao Darina uhvativi ga oko vrata, a drugom je
drao sablju kojom me tjerao naprijed. Moj brat epa, krvava lica, tupih
oiju. Kad se pokuao iskoprcati, kao riba na udici, krabulja ga stisne jae.
Otvorila su se stranja vrata kue i izaao je legionar s crvenim
platom.
 - Zapovjednie, kua je osigurana.
Krabulja gurne Darina prema vojniku. - Vei ga. Jak je.
Onda me dohvati za kosu i povue me snano sve dok ne kriknem.
- Hmmm. - Nagnuo je glavu do mojeg uha, a ja sam se zgrila dok mi
je strava stiskala grkljan. - Oduvijek sam volio crnokose.
Pitala sam se ima li krabulja sestru, enu, djevojku. Ali ak i da ima,
to nita ne znai. Za tog ovjeka nisam neiji rod. Samo sam predmet koji
moe savladati, iskoristiti i odbaciti. Krabulja me vukao hodnikom do
dnevne sobe nehajno kao lovac koji vue lovinu. Bori se, govorila sam u
sebi. Bori se. Ali kao da je osjetio moju jadnu elju da budem hrabra, jae
me je povukao za kosu tako da mi je bol prostrijelila glavu. Klonula sam i
pustila ga da me vue.
U dnevnoj su sobi legionari stajali jedan do drugoga u kru
prevrnutog pokustva i razbijenih staklenki marmelade. Vie nemamo
nita za trgovca. Toliko dana potroenih nad kipuim loncima, toliko da
mi kosa i koa miriu na marelice i cimet. Tolike staklenke, oiene
parom i osuene, napunjene i zatvorene. Uzalud. Sve uzalud.
Svjetiljke gore, a baka i djed klee nasred sobe, ruku vezanih iza
lea. Vojnik koji je dovukao Darina gurnuo ga je na pod pokraj njih.
- Gospodine, da veem djevojku? - Drugi se vojnik maio za ue oko
pasa, ali krabulja me ostavi meu dva krupna legionara.
- Ona nee izazivati nevolje. - Prostrijelio me stranim pogledom.
- Zar ne? - Odmahnula sam glavom i skutrila se, mrzei samu sebe
to sam takva kukavica. Dodirnula sam majin stari amulet, omotan oko
nadlaktice, dodirujui poznati uzorak kako bih dobila snagu. No, nisam
dobila nita. Majka bi se borila. Radije bi umrla nego pretrpjela takvo
ponienje. Ali ja se ne mogu ni maknuti. Zarobio me strah.
Jedan legionar ude u sobu, vidljivo uznemiren. - Zapovjednie, nije
ovdje.
Krabulja pogleda mojeg brata. - Gdje je biljenica?
Darin gleda ravno pred sebe i uti. Die tiho i ravnomjerno, inilo mi
se da vie nije oamuen. Dapae, izgledao je gotovo pribrano.
Krabulja je dao znak pucnuvi prstima desne ruke. Jedan legionar
podigne baku za vrat i snano udari njezinim krhkim tijelom o zid. Baka
se ugrize za usnu, a plave joj oi zablistaju. Darin se pokua pridignuti, ali
drugi ga vojnik silom zadri.
Krabulja podigne krhotinu staklenke. Zapaluca jezikom kao zmija
dok kua marmeladu.
 - teta to je sve propalo. - Pomilovao je bakino lice rubom krhotine.
- Sigurno si nekad bila lijepa. Divne oi. - Okrenu se Darinu. - Da ih
iskopam?
- Hmmm. - Nagnuo je glavu do mojeg uha, a ja sam se zgrila dok mi
je strava stiskala grkljan. - Oduvijek sam volio crnokose.
Pitala sam se ima li krabulja sestru, enu, djevojku. Ali ak i da ima,
to nita ne znai. Za tog ovjeka nisam neiji rod. Samo sam predmet koji
moe savladati, iskoristiti i odbaciti. Krabulja me vukao hodnikom do
dnevne sobe nehajno kao lovac koji vue lovinu. Bori se, govorila sam u
sebi. Bori se. Ali kao da je osjetio moju jadnu elju da budem hrabra, jae
me je povukao za kosu tako da mi je bol prostrijelila glavu. Klonula sam i
pustila ga da me vue.
U dnevnoj su sobi legionari stajali jedan do drugoga u kru
prevrnutog pokustva i razbijenih staklenki marmelade. Vie nemamo
nita za trgovca. Toliko dana potroenih nad kipuim loncima, toliko da
mi kosa i koa miriu na marelice i cimet. Tolike staklenke, oiene
parom i osuene, napunjene i zatvorene. Uzalud. Sve uzalud.
Svjetiljke gore, a baka i djed klee nasred sobe, ruku vezanih iza
lea. Vojnik koji je dovukao Darina gurnuo ga je na pod pokraj njih.
- Gospodine, da veem djevojku? - Drugi se vojnik maio za ue oko
pasa, ali krabulja me ostavi meu dva krupna legionara.
- Ona nee izazivati nevolje. - Prostrijelio me stranim pogledom.
- Zar ne? - Odmahnula sam glavom i skutrila se, mrzei samu sebe
to sam takva kukavica. Dodirnula sam majin stari amulet, omotan oko
nadlaktice, dodirujui poznati uzorak kako bih dobila snagu. No, nisam
dobila nita. Majka bi se borila. Radije bi umrla nego pretrpjela takvo
ponienje. Ali ja se ne mogu ni maknuti. Zarobio me strah.
Jedan legionar ue u sobu, vidljivo uznemiren. - Zapovjednie, nije
ovdje.
Krabulja pogleda mojeg brata. - Gdje je biljenica?
Darin gleda ravno pred sebe i uti. Die tiho i ravnomjerno, inilo mi
se da vie nije oamuen. Dapae, izgledao je gotovo pribrano.
Krabulja je dao znak pucnuvi prstima desne ruke. Jedan legionar
podigne baku za vrat i snano udari njezinim krhkim tijelom o zid. Baka
se ugrize za usnu, a plave joj oi zablistaju. Darin se pokua pridignuti, ali
drugi ga vojnik silom zadri.
Krabulja podigne krhotinu staklenke. Zapaluca jezikom kao zmija
dok kua marmeladu.
 - teta to je sve propalo. - Pomilovao je bakino lice rubom krhotine.
- Sigurno si nekad bila lijepa. Divne oi. - Okrenu se Darinu. - Da ih
iskopam?
- Pod malim prozorom spavae sobe. U ivici. - Protisnula sam
aptom, no vojnici su me uli. Krabulja kimne, a jedan od legionara odlazi
hodnikom. Darin me ne gleda, ali osjeam da se zgraa. Zato si meni
rekao da je sakrijem, najradije bih viknula. Zato si tu prokletu stvar donio
kui?
Legionar se vratio s biljenicom. Prolaze beskrajni trenutci, uje se
samo listanje stranica nacrta koje pregledava krabulja. Ako je ostatak
biljenice nalik na onu stranicu koju sam nala, znam to e krabulja
vidjeti: bojovnike noeve, maeve, korice, kovanice, formule, upute -
ono to ni jedan Uenjak ne smije znati, a kamoli staviti na papir.
- Kako si se uvukao u etvrt oruara, deko? - krabulja podigne
pogled s biljenice. - Je li pokret otpora podmitio nekoga plebejskog
radnika da te uvede?
Priguila sam jecaj. Drago mi je to Darin nije izdajnik. Ali razjarilo
me to je takva budala. Suradnja s uenjakim pokretom otpora znai
smrtnu kaznu.
- Uao sam bez iije pomoi - ree moj brat. - Pokret otpora nije imao
veze s tim.
- Vien si kako sino nakon redarstvenog sata ulazi u katakombe -
krabulja zvui gotovo kao da se dosauje - u drutvu uenjakih
pobunjenika.
- Sino je doao kui mnogo prije redarstvenog sata - javio se djed;
udno je bilo sluati ga kako lae. Ali uzalud. Krabulja je promatrao samo
mojeg brata. Nije ni trepnuo dok je itao Darinovo lice kao to ja itam
knjigu.
- Ti su pobunjenici uhieni danas - ree krabulja. - Jedan je od njih
prije smrti izgovorio tvoje ime. to si radio s njima?
- Pratili su me. - Darin je zvuao potpuno mirno. Kao da je ovo ve
radio. Kao da se uope ne boji. - Tada sam ih prvi put vidio.
- Ali znali su za tvoju biljenicu. Rekli su mi sve o njoj. Kako su
saznali za nju? to su htjeli od tebe?
- Ne znam.
Krabulja pritisne krhotinu stakla duboko u meku kou ispod bakina
oka, a njezine se nosnice raire. Krv joj curi niz lice.
 Darin otro udahne odajui pod kolikim je pritiskom. - Htjeli su moju
biljenicu - ree. - Odbio sam ih. Kunem se.
- Gdje im je skrovite?
- Nisam ga vidio. Stavili su mi povez na oi. Bili smo u katakombama.
- Gdje u katakombama?
Nisam vidio. Povezali su mi oi. Krabulja je dugo utke gledao mojeg
brata. Ne znam kako Darin uspijeva ostati pribran pod tim pogledom.
- Pripremljen si za ovo. - U glasu krabulje jedva se ulo primjetno
iznenaenje. - Uspravna lea. Duboko disanje. Isti odgovori na razliita
pitanja. Tko te uvjebao, deko?
Darin nije odgovorio, a krabulja slegne ramenima. - Nekoliko tjedana
u zatvoru razvezat e ti jezik. - Baka i ja uplaeno se pogledamo. Ako
Darin zavri u bojovnikoj tamnici, vie ga nikad neemo vidjeti.
Tjednima e ga ispitivati, a zatim e ga prodati u roblje ili ubiti.
- On je samo djeak - polako progovori djed, kao da se obraa
ljutitom bolesniku. - Molim vas...
elik bljesne, a djed padne kao kamen. Krabulja se pomaknuo tako
brzo da nisam shvatila to se dogodilo. Ali onda baka srne naprijed i
ispusti otar krik, vrisak iste boli koji me bacio na koljena.
Djede! Nebesa, samo ne djeda! U glavi mi se niu obeanja. Neu biti
neposluna, neu biti zloesta, neu se aliti zbog posla, samo da djed ne
umre.
Ali baka upa kosu i vriti, a da je djed iv, ne bi je pustio da oajava.
Ne bi to mogao podnijeti. Darinova mirnoa kao da je presjeena
sabljom, lice mu je bijelo od uasa koji se i meni uvukao u kosti.
Baka se pridigne i zatetura prema krabulji. Krabulja prui ruku kao
da e je poloiti na njezino rame. Zadnje to sam vidjela u bakinim oima
bila je strava. Krabulja zamahne rukom u rukavici, a na bakinu grlu
pojavi se tanka crvena crta, koja postaje sve ira i crvenija kako baka
pada na tlo.
Tijelo joj je tresnulo o tlo, otvorenih oiju u kojima jo sjaje suze, a
krv joj iz grla potee na sag koji smo zajedno satkale prole zime.
- Zapovjednie - ree jedan legionar. - Jo jedan sat do zore.
- Odvedite deka. - Krabulja i ne pogleda baku. - A kuu spalite.
Zatim se okrene meni, a ja se elim stopiti sa zidom iza sebe i biti sjena.
elim to vie nego to sam ikad ita eljela, premda znam koliko je to
glupo. Vojnici pokraj mene cerekaju se jedan drugome dok krabulja
polako koraa prema meni. Gleda me u oi kao da njui moj strah, kao
kobra koja hipnotizira rtvu.
Ne, molim vas, ne. Nestati, elim nestati.
Krabulja trepne, a u oima mu ugledam neki osjeaj na koji nije
navikao - iznenaenje ili zaprepatenje, teko je rei. Nije vano. Jer u
istom asu Darin skae s poda. Dok sam se ja grila od straha, on je
olabavio konop. Ruke mu se pruaju kao pande dok se baca na krabulju
da ga zadavi. Gnjev mu daje lavovsku snagu, i na trenutak je isti kao
majka, sa sjajnom kosom boje meda, vatrenim oima i ustima koja
ivotinjski ree.
Krabulja je zagazio u lokvu krvi pokraj bakine glave, a Darin je
skoio na njega, sruio ga na pod i poeo ga udarati. Legionari su se
ukipili u nevjerici, ali odjednom dolaze k sebi i bacaju se prema njima,
viui i psujui. Darin je nekako uspio izvui no iz pojasa krabulje, no
tad su ga legionari bacili na pod.
- Laia! - vikne mi brat. - Bjei... Ne bjei, Laia. Pomozi mu. Bori se.
Ali sjeam se hladna pogleda krabulje, nasilja u njegovim oima.
Uvijek sam volio crnokose. Silovat e me. A onda e me ubiti.
Drui, povukla sam se u hodnik. Nitko me ne zaustavlja. Nitko nije
ni primijetio.
- Laia! - vie Darin. Jo ga nisam ula takvog. Bjesomunog. U klopci.
Rekao mi je da bjeim, ali da ja tako urlam, on bi se vratio. Nikad me ne bi
ostavio. Zastala sam.
Pomozi mu, Laia? zapovijeda neki glas u meni. Pokreni se. Ali tu je i
drugi glas, uporniji, jai. Ne moe ga spasiti. Posluaj ga. Bjei.
Krajikom oka ugledala sam plamen, nanjuila dim. Jedan od
legionara podmetnuo je poar. Kua e izgorjeti zaas.
- Dobro ga zaveite ovaj put. I vodite ga u eliju za ispitivanje. -
Krabulja se izvukao iz guve trljajui eljust. Ugledao me u hodniku, no
zastao je neobino miran. Nevoljko sam ga pogledala u oi, a on je
kimnuo.
- Bjei, djevojice - ree.
Moj se brat jo borio, a njegovi me krici probadaju. Znala sam da u
ih stalno sluati, da e mi odjekivati u uima svaki sat svakoga dana, sve
dok ne umrem ili se ne iskupim. Znala sam to.
Ali svejedno sam pobjegla.
Skuene ulice i pranjave trnice uenjake etvrti promicale su
pokraj mene kao krajolik u nonoj mori. Pri svakom koraku neto je u
meni vikalo da se okrenem, da se vratim, da pomognem Darinu. Pri
svakom koraku to je postajalo sve manje vjerojatno, sve dok u mojoj
glavi nije odjekivala samo jedna rije: bjei!
Vojnici su krenuli za mnom, ali odrasla sam meu niskim glinenim
kuicama ove etvrti, pa sam im brzo umaknula.
Svitala je zora, a moj se panian trk pretvorio u posrtanje dok sam
lutala od uliice do uliice. Kamo sam krenula? to da radim? Treba mi
plan, ali ne znam odakle poeti. Tko e mi ponuditi pomo ili utjehu?
Susjedi e me otjerati jer strahuju za vlastiti ivot. Obitelj mi je mrtva ili
zatoena. Moja najbolja prijateljica Zara nestala je u raciji prole godine,
a moji drugi prijatelji imaju vlastite brige.
Sama sam.
Gledala sam izlazak Sunca iz puste zgrade duboko u najstarijem
dijelu etvrti. Ruevina se skutrila kao ranjena ivotinja u labirintu
dotrajalih nastamba. U zraku se osjeao smrad smea.
uurila sam se u kutu sobe. Kosa mi se razvezala i zapetljano je
visjela. Rastrgao se crveni vez du ruba haljine, a arke su se niti objesile.
Baka ga je izvezla za moj sedamnaesti ljetogod kako bi uljepala moju
neuglednu odjeu. Bio je to jedan od rijetkih darova koje si je mogla
priutiti.
Sada je mrtva. Kao i djed. Kao i moji roditelji i sestra, jo odavno.
A Darin! Odveli su ga. Odvukli su ga u eliju za ispitivanje, a tko zna
to e mu Bojovnici ondje raditi.
ivot se sastoji od tolikih trenutaka koji nita ne znae. A onda
jednog dana doe jedan jedini trenutak koji odredi sve one nakon njega.
as kad je Darin povikao moje ime - to je bio takav trenutak. Bio je to
ispit hrabrosti i snage. A ja sam pala na ispitu.
Laia! Bjei!
Zato sam ga posluala? Trebala sam ostati. Trebala sam neto
poduzeti. Zajeala sam i uhvatila se za glavu. Stalno ga ujem. Gdje je
sada? Jesu li ga poeli ispitivati? On e se pitati to je sa mnom. Pitat e se
kako ga je sestra mogla ostaviti.
Neto se pomaknulo u sjenama privukavi mi pozornost. Sva sam se
najeila. takor? Vrana? Sjene se pomaknu, a u njima bijesnu dva
zloudna oka. Pridruuju im se novi parovi oiju, podli i opasni.
Privienja, zaula sam u sebi djedov glas kako izrie dijagnozu.
Simptom oka.
 Privienja ili ne, sjene su djelovale stvarno. Oi im gore kao mala
sunca, a uljaju se oko mene kao hijene, hrabrije sa svakim novim
krugom.
- Vidjeli smo - siku. - Znamo tvoju slabost. On e umrijeti zbog tebe.
- Ne - apnem. Ali sjene imaju pravo. Ostavila sam Darina. Napustila
sam ga. Nije vano to mi je rekao da odem. Kako sam mogla biti takva
kukavica?
Uhvatila sam majin amulet, 2 ali od toga mi je jo gore. Majka bi
nadmudrila krabulju. Nekako bi spasila Darina, baku i djeda.
ak je i baka bila hrabrija od mene. Baka krhkoga tijela i platnenih
oiju. S kraljenicom od elika. Bakinu je vatru naslijedila majka, a nakon
nje Darin.
Ali ja ne.
Bjei, djevojice.
Sjene su se polagano primicale, a ja sam sklopila oi nadajui se da
e nestati. Hvatala sam se za misli koje su mi divljale u glavi pokuavajui
ih zauzdati.
Iz daljine su se uli povici i topot izama. Ako me vojnici jo trae,
ovdje nisam na sigurnom.
Moda bih trebala pustiti da me nadu i ine sa mnom to ih je volja.
Napustila sam vlastitu krv. Zasluujem kaznu.
Ali isti nagon koji me natjerao da pobjegnem od krabulje sada. me
prisilio da ustanem. Krenula sam na ulicu i upala u sve guu jutarnju
guvu. Nekoliko mojih Uenjaka paljivo me odmjerilo, neki s oprezom,
drugi sa suuti. Ali veina uope nije gledala. Pitam se koliko sam puta i
ja na ulici prola pokraj nekoga tko je trao, nekoga kome se sruio cijeli
svijet.
Zastala sam da se odmorim u pokrajnjoj ulici, skliskoj od mokrae.
Gust crni dim povijao se na drugom kraju etvrti blijedei dok se dizao u
vrelo nebo. To gori moj dom. Bakine marmelade, djedovi lijekovi,
Darinovi crtei, moje knjige, sve je izgubljeno. Sve to sam ja. Izgubljeno.
Ne sve, Laia. Nije izgubljen Darin.

2
Amulet - talisman, hamajlija, predmet s urezanim ili upisanim maginim
znakovima ili maginom abecedom, koji se obino nosi uz tijelo i kojemu se
pripisuje da donosi sreu i titi od zla.
 Na tlu nasred uliice nalazila se reetka, samo metar od mene. Kao i
sve reetke u etvrti, vodila je u serrske katakombe: dom kostura,
duhova, takora, lopova... a moda i uenjakog pokreta otpora.
Je li Darin uhodio za njih? Je li ga pokret otpora poslao u etvrt
oruara? Unato onome to je moj brat rekao krabulji, jedino taj odgovor
ima smisla. Glasine kau da su borci pokreta otpora postali smioniji, da
ne novae samo Uenjake nego i Marince iz slobodne zemlje Marinn na
sjeveru, kao i Nomade, ija je pustinja carski protektorat. 3
Djed i baka nikad nisu preda mnom govorili o pokretu otpora. Ali
ponekad bih kasno nou sluala kako mrmljaju o pobunjenicima koji
oslobaaju zatoene Uenjake i napadaju Bojovnike. O borcima koji
pljakaju karavane bojovnikih trgovaca, merkatora, i ubijaju lanove
bojovnikog vieg stalea, uglednika. Samo se pobunjenici bore protiv
Bojovnika. Koliko god bili pritajeni, oni su jedino oruje Uenjaka. Ako se
itko moe pribliiti kovanicama, to su oni.
Pokret otpora mogao bi mi pomoi. Dom mi je spaljen do temelja,
obitelj mi je ubijena zato to su dva pobunjenika odali Darina Carstvu.
Ako pronaem pokret otpora i objasnim to se dogodilo, moda mi
pomognu da oslobodim Darina iz tamnice - ne samo zato to mi to
duguju nego i zato to ive po izatu, kodeksu asti starome koliko i narod
Uenjaka. Pobunjeniki su voe najbolji i najhrabriji Uenjaci. To su me
nauili roditelji prije nego to ih je Carstvo ubilo. Ako zatraim pomo,
pokret otpora nee me odbiti.
Krenula sam prema reetki.
Jo nikad nisam bila u serrskim katakombama. Vijugaju pod cijelim
gradom, stotine kilometara tunela i pilja, od kojih neke uvaju stoljea
kostiju. Vie se nitko ne koristi kriptama za pokapanje, a ak ni Carstvo
nije iscrtalo sve katakombe na svojim kartama. Ako mono Carstvo ne
moe odande istjerati pobunjenike, kako u ih ja nai?
Nee stati dok ih ne nae. Podigla sam reetku i zagledala se u crnu
rupu. Moram sii. Moram nai pokret otpora. Inae je moj brat gotov. Ako
ne naem borce i ne nagovorim ih da mi pomognu, vie nikad neu
vidjeti Darina.

3
Protektorat - oblik vlasti i dravnog administriranja ekonomski, politiki ili
vojno monije drave nad slabijom.
 ETVRTO POGLAVLJE

Elias

Dok smo Helena i ja stigli do zvonika Crne klisure, gotovo tri tisue
polaznika kole ve se bilo postrojilo. Zora e svanuti za jedan sat, ali
nisam vidio ni jedno pospano oko. Umjesto toga, gomila je uzbueno
zamorila. Posljednji pokuaj dezertiranja dogodio se jo dok je na tlu bilo
mraza.
Svaki polaznik znao je to se sprema. Stisnuo sam pesnice. Ne elim
to gledati. Kao i svi polaznici Crne klisure, doao sam u kolu sa est
godina, a sljedeih etrnaest godina gledao sam kanjavanje nekoliko
tisua puta. Moja vlastita lea odraavaju grubost ove kole. Ali
dezerterima je uvijek najgore.
Tijelo mi je napeto kao opruga, ali smirujem pogled i namjetam
bezizraajno lice. Centurioni, uitelji Crne klisure, promatrat e kaznu.
Bilo bi neoprostivo glupo navui njihov gnjev, sad kad sam tako blizu
bijega.
Helena i ja prolazimo pokraj najmlaih polaznika, etiri razreda
novaka bez maske, koji e najbolje vidjeti masakr. Najmanji meu njima
nemaju ni sedam godina. Oni najstariji navrit e jedanaest.
Novaci obaraju pogled dok prolazimo - mi smo stariji polaznici
kojima se ne smiju ni obratiti. Stoje uspravno kao stupovi, sablje im vise
na leima pod tono 45 stupnjeva, izme im se ljeskaju, lica su im
kamena. ak su i najmlai novaci ve izvukli osnovne pouke Crne klisure:
sluaj, prilagodi se i uti.
Iza novaka nalazio se prazan prostor u ast druge skupine polaznika
Crne klisure, koji se zovu petaci zato to mnogi umru u petoj godini
kolovanja. U dobi od jedanaest godina, centurioni nas izbacuju iz Crne
klisure u divljinu Carstva bez odjee, hrane i oruja, da preivimo kako
znamo i umijemo tijekom etiri godine. Oni petaci koji preive vraaju se
u Crnu klisuru, dobivaju maske i provode jo pet godina kao kadeti i dvije
kao lubanje. Hel i ja smo vie lubanje - zavravamo zadnju godinu obuke.
Ispod arkada koje okruuju dvorite stajali su centurioni i promatrali
nas s dlanovima na svojim bievima ekajui dolazak zapovjednika Crne
klisure. Stajali su nepomino kao kipovi, a maske su im se ve odavno
stopile s crtama lica pa je svaki izraz osjeaja bio samo daleka uspomena.
 Dodirnuo sam vlastitu masku eznui da je barem na trenutak
strgnem. Kao i moji vrnjaci, dobio sam masku na dan kad sam postao
kadet, s etrnaest godina. Za razliku od ostalih polaznika, i na veliko
Helenino razoaranje, glatko tekue srebro nije mi se stopilo s koom
kao to je trebalo. Vjerojatno zato to tu prokletu stvar skidam im
ostanem sam.
Mrzim tu masku od dana kad mi ju je jedan augur - carski sveenik -
predao u barunastoj kutiji. Mrzim kako se pripija uz mene kao kakav
nametnik. Mrzim kako mi pritie lice, kako se sljubljuje uz kou.
Jedini sam polaznik kojem se maska jo nije stopila s licem, to moji
neprijatelji vrlo rado istiu. Ali u zadnje vrijeme maska se poela buniti.
Silom se eljela stopiti pa je poela putati tanke pipke u moj zatiljak. Od
toga mi se jeila koa i osjeao sam se kao da gubim samog sebe. Kao da
vie nikad neu biti svoj.
- Veturius - zazvao me Helenin zamjenik, suhonjavi i plavokosi
Demetrius, dok zauzimamo svoja mjesta pokraj ostalih viih lubanja. -
Tko je dezerter?
- Ne znam. Doveo ga je Dex s pomonim odredom. - Pogledom sam
potraio svojeg zamjenika, ali jo nije stigao.
- Navodno je novak. - Demetrius je piljio u kolac koji je strao meu
kamenim ploama, smeima od krvi. Stup za bievanje. - Stariji. etvrta
godina.
Helena i ja se zgledamo. Demetriusov mlai brat takoer je pokuao
dezertirati na etvrtoj godini na Crnoj klisuri, kad je imao samo deset
godina. Izdrao je tri sata izvan gradskih vrata dok ga legionari nisu
doveli pred zapovjednicu - dulje nego veina.
- Moda je neka lubanja. - Helena je pregledavala redove starijih
polaznika provjeravajui nedostaje li tko.
- Moda je Marcus - nacerio se Faris, lan mojeg odreda. Bio je glavu
vii od ostalih, a plava mu se kosa dizala u neposluan uperak, - Ili Zak.
Na alost nije. Marcus, tamne koe i utih oiju, stajao je u prvom
redu nae skupine zajedno s bratom blizancem Zakom, koji je roen
kasnije, nii je i svjetliji, ali jednako je zao. Hel ih zove Zmijom i abom.
Zaku se maska jo nije sasvim zalijepila oko oiju, ali Marcusova se
vrsto uhvatila, toliko se stopila s njim da se pod njom jasno vide sve
njegove crte, ak i guste obrve. Kad bi Marcus sada pokuao skinuti
masku, otilo bi mu pola lica. I bolje bi izgledao.
 Kao da je osjetio njezin pogled, Marcus se okrene i odmjeri Helenu
grabeljivim i posjednikim pogledom zbog kojeg bih ga najradije
zadavio.
Ne istii se, podsjetio sam sam sebe. Nemoj privlaiti panju.
Prisilio sam se odvtatiti pogled. Napasti Marcusa pred cijelom
kolom svakako bi privuklo pozornost.
Helena je primijetila kako je Marcus gleda. Stisnula je pesnice da
Zmiju naui pameti, ali u dvorite ue narednik.
- POZOR!
Tri tisue tijela zanjie se naprijed, tri tisue parova izama lupne, tri
tisue kraljenica trzne se kao da ih je lutkarova ruka povukla na koncu.
Zavladao je takav tajac da bi se ula suza da kapne.
A ipak, nismo uli dolazak zapovjednice Vojne akademije Crne
klisure. No, osjetili smo ga, onako kako se osjea dolazak oluje. Kretala se
neujno, izaavi iz arkada kao plavokosa maka iz gutika dungle. Sva
je u crnom, od uske odore do izama okovanih elikom. Kao i uvijek,
plavu je kosu splela u vrstu pundu na zatiljku.
Ona je jedina ivua enska krabulja... barem do sutra, kad e Helena
diplomirati. Ali za razliku od Helene, zapovjednica zrai smrtonosnom
hladnoom, kao da su joj sive oi i otre crte lica izrezbarene od sri
ledenjaka.
- Dovedite optuenog - ree.
Dva legionara pojavljuju se iza ugla zvonika vukui malo nemono
tijelo. Pokraj mene se Demetrius ukipio. Glasine su bile istinite - dezerter
je s etvrte godine, ima najvie deset godina. Niz lice mu je curila krv,
upijajui se u ovratnik crnoga kombinezona. Vojnici su ga gurnuli pred
zapovjednicu, a on se ukipio. Zapovjedniino srebreno lice ne otkriva
nita dok gleda novaka. No, spustila je dlan na jahai bi sa iljcima koji
joj visi o pojasu. Ipak, nije ga izvukla. Jo nije.
- Falconiuse Barriuse, polaznie ervrte godine. - Glas joj se dobro
uo, premda je tih, gotovo blag. - Napustio si poloaj na Crnoj klisuri ne
namjeravajui se vratiti. Opravdaj se.
- Nemam opravdanja, zapovjednice. - Izgovorio je rijei koje smo svi
izrekli pred zapovjednicom stotinu puta, jedine rijei koje moete tei na
Crnoj klisuri kad ste do kraja zeznuli stvar.
Morao sam se pomuiti da mi lice ostane ravnoduno, da izbriem
osjeaje iz pogleda. Barrius e biti kanjen za zloin koji u ja poiniti za
manje od trideset i est sati. Za dva dana moda u ja biti tamo. Krvav.
Slomljen.
- Da ujemo ostale polaznike. - Zapovjednica svrne pogled prema
nama. Kao da nas je zapuhnuo leden planinski vjetar. - Je li novak Barrius
kriv za izdaju?
- Da, zapovjednice! - Dvorite se zatreslo od bjesomunog urlika.
- Legionari - ree zapovjednica. - Vodite ga do stupa.
Graja polaznika razbudila je Barriusa iz smuenosti, i dok ga
legionari veu za stup za bievanje, on se izvija i gri.
Njegovi vrnjaci, polaznici etvrte godine, isti oni djeaci s kojima se
borio, znojio i muio godinama, topou izmama po kamenu i mau
akama po zraku. U redu viih lubanja preda mnom, Marcus
odobravajui vie dok mu u pogledu svijetli demonska radost. Bulji u
zapovjednicu sa strahopotovanjem kao da je boanstvo.
Osjetio sam neiji pogled. Promatra me jedan od centuriona meni
slijeva. Ne istii se. Podiem pesnicu i kliem s ostalima, mrzei samoga
sebe.
Zapovjednica izvlai bi milujui ga kao ljubavnika. Zatim se bi sa
zvidukom obara na Barriusova lea. Hukne tako da je odjeknulo
dvoritem, i svi polaznici zamuknu, ujedinjeni u zajednikom, premda
kratkom, trenutku suuti. Crna klisura ima toliko pravila da je nemogue
ne prekriti ih barem nekoliko puta. Svi smo ve bili vezani za taj stup.
Svi smo osjetili ugriz njezina bia.
Tiina nije dugo trajala. Barrius vriti, a polaznici mu odgovaraju
glasnim ruganjem. Marcus je najglasniji, naginje se naprijed i pljuje od
uzbuenja. Faris odobrava svojim basom. ak i Demetrius uspijeva
povikati nekoliko puta, ali zelene su mu oi prazne i zamiljene kao da je
negdje drugdje. Helena pokraj mene klie, ali u izrazu joj nema radosti,
samo stroga tuga. Pravila Crne klisure trae da izrazi bijes zbog
dezerterove izdaje. Zato ga izraava.
Zapovjednica se ne osvre na buku jer se posvetila poslu. Ruka joj se
dizala i sputala s okretnou plesaa. etala je oko Barriusa dok mu se
gre mravi udovi, zastajui izmeu svakog udarca, oito razmiljajui
kako da sljedei udarac bude bolniji.
Nakon dvadeset i pet udaraca uhvatila ga je za pognuti vrat i
natjerala ga da podigne pogled. - Gledaj ih - kae. - Gledaj ljude koje si
izdao.
 Barriusove su oi moleivo zvjerale po dvoritu, traei nekoga tko
e mu ponuditi mrvicu samilosti. Kao da je ita mogao oekivati. Pogled
mu padne na tlo.
Klicanje se nastavlja, a bi udara opet. I opet. Barrius padne na bijelo
kamenje, a oko njega se brzo irila lokva krvi. Oi mu se trzaju. Nadam se
da vie nije pri svijesti. Nadam se da vie nita ne osjea.
Tjeram se gledati. Zbog ovoga odlazi, Elias. Da vie nikad ne
sudjeluje u ovome.
Iz Barriusovih usta ulo se drhtavo grgljanje. Zapovjednica spusti
ruku, a dvoritem zavlada tiina. Vidim dezertera kako udie. I izdie. A
onda vie nita. Nitko ne klie. Zora puca, Suneve zrake paraju nebo nad
zvonikom boje ebanovine kao krvavi prsti, bacajui jezivo crveno svjetlo
po svima nama.
Zapovjednica obrie bi o Barriusov kombinezon, a onda ga opet
zatakne za pojas. - Odnesite ga u pustinju - zapovjedi legionarima. - Za
strvinare. - Zatim se okrene prema nama.
- Dunost prije svega, do smrti. Ako izdate Carstvo, bit ete uhvaeni
i platit ete. Otpust!
Redovi polaznika se ratrkaju. Dex, koji je doveo dezertera, tiho se
iskrao s izrazom munine na tamnoputom i naoitom licu. Faris se gegao
za njim, jamano da pljesne Dexa po leima i posavjetuje ga da zaboravi
svoje brige u javnoj kui. Demetrius se oduljao da bude sam, a ja znam
da se sjea onog dana prije dvije godine kad je morao gledati svojeg brata
kako umire poput Barriusa. Satima mu nee biti do razgovora. Ostali
polaznici brzo naputaju dvorite, i dalje razgovarajui o bievanju.
- ... samo trideset udaraca, mlakonja...
- ... a uo si ga, uzdisao je kao curica...
- Elias. - Helenin je glas blag, poput dodira njezine ruke na mojoj. -
Doi. Vidjet e te zapovjednica.
Ima pravo. Svi odlaze, moram i ja. Ali ne mogu.
Nitko ne gleda Barriusovo krvavo truplo. On je izdajnik. On nije
nita. Ali netko bi morao ostati. Netko ga mora oplakivati, barem na
trenutak.
- Elias - kae Helena, sad ve uzrujano. - Kreni. Vidjet e te.
- Moram ostati na trenutak - odgovorio sam. - Ti kreni prva. Htjela bi
se prepirati sa mnom, ali ne eli upadati u oi, a ja se ne miem. Pri
odlasku se jo jedanput osvrnula. Kad je otila, podigao sam pogled i
shvatio da me zapovjednica gleda.
 Pogledi su nam se ukrstili preko dugog dvorita, i po stoti sam se put
zaudio koliko smo razliiti. Ja imam crnu kosu, ona plavu. Moja je koa
zlatnosmea, njezina je kredastobijela. Usta su joj uvijek iskrivljena u
strogu grimasu, a ja izgledam veselo ak i kad to nisam. Imam iroka
ramena i vie od metar i osamdeset, a ona je nia ak i od uenjake ene,
naoko krhke grae.
Ali tko god nas vidi kako stojimo jedno do drugoga znat e to mi je
ona. Majka mi je dala svoje visoke jagodice i blijedosive oi. Dala mi je
nemilosrdni nagon i brzinu zbog kojih sam najbolji polaznik kojeg je
Crna klisura vidjela u dva desetljea.
Majka. To nije prava rije. Majka doarava toplinu, ljubav i dragost. A
ne naputanje u Nomadskoj pustinji nekoliko sati nakon roenja. Ne
godine utnje i nesmiljene mrnje:
Svata me nauila ta ena koja me rodila. Nauila me i kontroli.
Guim svoj gnjev i gaenje, praznim se od svih osjeaja. Ona se mrti,
krivi usta i podie ruku prema vratu, prstima pratei vitice udne plave
tetovae koja joj viri iz ovratnika.
Mislio sam da e mi prii i pitati me zato sam jo ovdje, zato je
izazivam svojim pogledom. Ali nita od toga. Samo me je jo trenutak
gledala, a onda se okrenula i nestala meu arkadama.
Oglasio se zvonik: est sati. uju se bubnjevi. Svi polaznici u
blagovaonicu. U podnoju tornja, legionari su podigli ono to je ostalo od
Barriusa i odnijeli ga.
Dvorite je tiho i prazno. Samo sam ja stajao i zurio u lokvu krvi gdje
je maloprije stajao jedan djeak, i bilo mi je hladno od pomisli da u
zavriti kao on ako ne budem oprezan.
 PETO POGLAVLJE

Laia

Tiina katakomba jednako je golema kao no bez Mjeseca, i jednako

jeziva. To ne znai da su tuneli prazni - im sam uskoila kroz reetku,
takor mi je pretrao preko bosih nogu, a svijetli pauk velik poput ake
spustio se na niti nekoliko centimetara od mojeg lica. Ugrizla sam se za
ruku da ne vrisnem.
Spasi Darina. Nai pokret otpora. Spasi Darina. Nadi pokret otpora.
Ponekad apem te rijei. Uglavnom ih skandiram u glavi. Tjeraju me na
pokret kao arolija da potisnem strah to mi tutnji u glavi.
Zapravo nisam sigurna to trebam traiti. Tabor? Skrovite? Bilo
kakav trag ivota koji ne potjee od glodavaca?
Budui da je veina carskih postrojba smjetena istono od
Uenjake etvrti, uputila sam se na zapad. ak i u podzemlju, daleko od
neba, bez problema sam znala gdje Sunce izlazi i gdje zalazi, gdje je
Antium, carska prijestolnica na sjeveru, i Navium, glavna carska luka na
jugu. Taj osjeaj imala sam otkad znam za sebe. Kad sam bila dijete i
Serra mi je trebala izgledati nepregledno, uvijek sam se znala snai.
To mi ulijeva hrabrost - barem neu hodati u krug.
Neko su se vrijeme zrake Sunca probijale kroz reetke katakomba,
slabo osvjetljavajui pod. Drala sam se uza zidove naikane kriptama,
suspreui odvratnost zbog smrada trulih kostiju. Kripta je dobro mjesto
za skrivanje ako se previe priblii neka bojovnika ophodnja. Kosti su
samo kosti, govorila sam samoj sebi. Ophodnja e te ubiti.
Na danjem svjetlu, bilo je lake suzbiti sumnje i uvjeriti se da u nai
pokret otpora. No lutala sam satima, svjetlo je oslabilo, a no se spustila
kao zavjesa preko mojih oiju. S njom je doao i strah, koji mi provaljuje
u mozak kao rijeka koja je probila branu. Svaki je suanj kolja iz
bojovnike ete, a svaki cijuk pretvara se u hordu takora. Katakombe su
me progutale kao to udav guta mia. Drem znajui da ovdje dolje
imam jednako malo anse kao i mi.
Spasi Darina. Nai pokret otpora.
Glad mi se stisnula u eludcu kao vor, a grlo mi je gorjelo od ei. U
daljini sam ugledala palucanje baklje i poeljela sam krenuti prema njoj
kao noni leptir. Ali baklje obiljeavaju carski teritorij, a vojnici koji
dobivaju slubu u tunelu vjerojatno su plebejci, odnosno Bojovnici
najnieg roda. Ako me ovdje uhvati skupina plebejaca, ne elim ni
zamisliti to e mi uiniti.
Sad sam kao progonjena ivotinja, a i Carstvo me upravo tako vidi,
kao to vidi sve Uenjake. Car kae da smo slobodan narod koji ivi pod
njegovom blagonaklonom vlasti. Ali to je samo pria. Ne moemo
posjedovati imanja niti ii u kolu, a ak i najmanji prijestup kanjava se
ropstvom.
Nitko drugi ne trpi takvu strogost. Nomadi su zatieni pogodbom -
za vrijeme invazije prihvatili su bojovniku vlast u zamjenu za slobodno
kretanje svoga naroda. Marince titi zemljopis i golema koliina zaina,
mesa i eljeza kojom trguju.
U Carstvu se jedino prema Uenjacima postupa kao prema smeu.
Onda se suprotstavi Carstvu, Laia, ujem Darinov glas. Spasi me. Nadi
pokret otpora.
Mrak usporava moje korake, sve dok praktiki ne puem. Tunel je
sve ui, zidovi su sve blii. Niz lea mi curi znoj, a cijelo mi se tijelo trese -
mrzim uske prostore. ujem vlastiti izmoreni dah. Negdje ispred mene
osamljeno kaplje voda. Koliko duhova luta ovim mjestom? Koliko
osvetnikih sablasti prolazi ovim tunelima?
Prestani, Laia. Duhovi ne postoje. Kao djevojica provela sam sate i
sate sluajui nomadske pripovjedae kako pripovijedaju svoje legende o
mitskim vilama, o Mraitelju i njegovim prijateljima dinima, o
prikazama, avetima, sablastima i zlodusima.
Ponekad su te prie zavravale u mojim nonim morama. Kad bi se
to dogodilo, Darin je smirivao moje strahove. Za razliku od Nomada,
Uenjaci nisu praznovjerni, a Darin je uvijek imao korisni uenjaki
skepticizam. Ovdje nema duhova, Laia. U sebi sam ula njegov glas i
sklopila oi pretvarajui se da je uz mene i putajui da me umiri njegovo
spokojno drutvo. Nema zloduha. Ne postoje.
Ruka mi krene prema amuletu, kao i uvijek kad mi treba snaga.
Gotovo je pocrnio od patine, ali tako mi je drai jer manje privlai panju.
Prstom sam dodirnula rezbariju u srebru - niz povezanih krivulja koje
tako dobro poznajem da ih vidim u snu.
Majka mi je dala taj amulet kad sam je zadnji put vidjela. Imala sam
pet godina. To je jedna od mojih malobrojnih jasnih uspomena na majku:
kosa koja mirie na cimet, sjaj u oima poput olujnog mora.
- uvaj mi ga, mali moj cvrku. Samo jedan tjedan. Samo dok se ne
vratim.
 to bi sada rekla kad bi znala da sam sauvala amulet i izgubila
njezina sina jedinca? Da sam spasila vlastitu kou i rtvovala bratovu?
Ispravi to. Spasi Darina. Nadi pokret otpora. Pustila sam amulet i
teturala dalje.
Uskoro sam iza sebe zaula prve zvukove.
apat. Struganje izme o kamen. Da kripte nisu tako tihe, vjerojatno
ne bih primijetila, toliko su ti zvukovi tihi. Previe su tihi za vojnika
plebejca. Previe su tajnoviti za pokret otpora. Krabulja?
Srce mi bre zakuca i okreem se na mjestu buljei u mrak koji je crn
kao katran. Krabulje se mogu uljati po ovakvoj tami jednako lako kao da
su duhovi. Ukipila sam se i ekam, ali katakombe su opet tihe. Ne miem
se. Ne diem. Ne ujem nita.
takor. Samo takor. Moda jako veliki takor...
Kad sam se odvaila opet zakoraiti, osjetila sam miris stavljene
koe i dima - ljudske mirise. Pala sam na tlo i rukama potraila nekakvo
oruje - kamen, tap, kost - neto ime u se obraniti od svog
progonitelja. Tada se zauje udarac kremena, neto zaiti u zraku, i
odjednom se zapali baklja.
Ustala sam, titei lice rukama, a iza zatvorenih kapaka pulsirao mi
je sjaj baklje. Natjerala sam se otvoriti oi i nazrela pet-est zakukuljenih
likova u krugu oko sebe, a svi su napeli lukove i ciljaju mi u srce.
- Tko si? - upita jedan od likova i zakorai naprijed. Premda mu je
glas hladan i bezizraajan kao glas legionara, nema ni irinu ni visinu
Bojovnika. Gole ruke tvrde su od miia, a kree se lako i okretno. U
jednoj ruci dri no kao da mu je produetak tijela, a u drugoj baklju.
Pokuala sam mu vidjeti oi, ali skrivene su pod kukuljicom. - Govori.
- Ja... - nakon toliko tiine jedva sam uspjela procijediti. - Traim...
Zato nisam bolje razmislila o tome? Ne mogu im rei da traim pokret
otpora. Nitko s pola mozga ne bi priznao da trai pobunjenike.
- Pretrai je - kae ovjek dok ja utim.
Drugi lik, vitak i enstven, prebaci luk preko lea. Iza nje paluca
baklja i baca joj tamne sjene preko lica. Izgleda prenisko za Bojovnika, a
koa na rukama nije joj tamna kao Marincima. Vjerojatno je Uenjak ili
Nomad. Moda mogu razgovarati s njom.
- Molim vas - rekla sam. - Dajte da...
- Zaepi - obrecne se onaj ovjek. - Sana, ima li to?
Sana. Uenjako ime, kratko i jednostavno. Da je Bojovnik, zvala bi se
Agrippina Cassius ili Crysilla Aroman, ili neto jednako dugo i pompozno.
 Ali to to je Uenjak ne znai da sam sigurna. ula sam glasine o
uenjakim lopovima koji se uljaju katakombama i vire kroz reetke da
dograbe, opljakaju i obino ubiju svakoga tko je u blizini prije nego to
se vrate u brlog.
Sana prijee prstima po mojim nogama i rukama. - Ima amulet -
ree. - Moda srebro. Nisam sigurna.
- To ne dam! - Odskoila sam od nje, a lukovi lopova, koji su se u
meuvremenu malo spustili, opet se dignu prema meni. - Molim vas,
pustite me. Ja sam Uenjak kao i vi.
- Rijei to - rekao je ovjek i mahnuo ostalima, koji su se poeli
povlaiti natrag u tunele.
- Oprosti - uzdahne Sana sa isukanim noem. Uzmiem.
- Nemojte. Molim vas. - Ispreplela sam prste da se ne vidi kako dru.
- Dala mi ga je majka. To je jedino to mi je ostalo od obitelji.
Sana spusti no, no tada joj neto dovikne voa lopova. Vidjevi da
oklijeva, krene prema nama. Mahne mu jedan od njegovih ljudi. -
Keenane, pazi. Vojna ophodnja.
- U parove, razdvoji se. - Keenan spusti baklju. - Ako krenu za nama,
odvucite ih dalje od baze, inae ete mi odgovarati. Sana, uzmi curi
srebro i idemo.
- Ne moemo je ostaviti - ree Sana. - Nai e je. Zna to e onda.
- To nije na problem,
Sana se ne mie, a Keenan joj gurne baklju u ruke. Kad me uhvatio za
ruku, Sana se isprijei izmeu nas. - Treba nam srebro, da - ree. - Ali ne
od naih ljudi. Pusti je.
Prepoznatljivi odsjeni slogovi bojovnikih glasova odjekuju niz
tunel. Jo nisu vidjeli svjetlo baklje, ali za koji trenutak e ga vidjeti.
- O, nebesa, Sana. - Keenan pokua zaobii enu, ali ona ga odgurne
iznenaujue snano, a kukuljica joj spadne s glave. Kad joj je svjetlo
obasjalo lice, zastao mi je dah u grlu. Ne zato to je starija nego to sam
mislila ili zato to je tako ratoborna, nego zato to sam joj na vratu
ugledala tetovau stisnute ake s vatrom u pozadini. Ispod ake je rije
Izat.
- Vi... vi ste... - propentala sam. Keenan je opsovao, ugledavi
tetovau.
- Sad si uprskala - ree on Sani. - Ne moemo je ostaviti. Ako im kae
da nas je vidjela, eljat e tunele dok nas ne nau.
 Hitro je ugasio baklju, dohvatio me za ruku i povukao za sobom.
Zateturala sam i zabila se u njegova snana lea, a on je naglo okrenuo
glavu i naas sam ugledala bijesan sjaj u njegovim oima. Osjeam kako
otro mirie po dimu.
- Opros...
- Tiho, i pazi gdje gazi. - Blie je nego to sam mislila, na uhu
osjeam njegov topli dah. - Inae e dobiti po njuci i zavriti u kripti.
Kreni. - Ugrizla sam se za usnu i krenula za njim. Nisam eljela razmiljati
o njegovoj prijetnji, ve sam se usredotoila na Saninu tetovau.
Izat. To je stari rei, jezik koji su govorili Uenjaci prije nego to su
Bojovnici osvojili zemlju i natjerali sve da govore serrski. Izat znai
mnogo toga. Snagu, ast, ponos. Ali od prolog stoljea znai jo neto:
slobodu.
Ovo nije lopovska druina. Ovo je pokret otpora.
 ESTO POGLAVLJE

Elias

Satima me progone Barriusovi urlici. Vidim njegovo tijelo kako pada,

ujem njegov smrtni hropac, njuim njegovu krv na kamenju. Smrt
polaznika obino me nije toliko pogaala. Navikao sam - smrt nam je
stara prijateljica, i redovito je etala uz svakog od nas na Crnoj klisuri. Ali
bilo je drukije gledati Barriusovu smrt. Ostatak sam dana proveo
razdraljiv i rastresen.
Moje udno raspoloenje nije prolo neprimijeeno. Dok sam se
vukao na borilaku obuku s drugim viim lubanjama, odjednom sam
shvatio da mi Feris trei put postavlja isto pitanje.
- Izgleda kao da ti je omiljena kurva ougavila - ree nakon to sam
promrsio ispriku. - to ti je?
- Nita mi nije. - Prekasno shvaam da zvuim bijesno, nimalo nalik
na lubanju koja e uskoro dobiti masku. Trebao bih biti uzbuen, pucati
od iekivanja.
Faris i Dex sumnjiavo se zgledaju, a ja priguim kletvu.
- Jesi li siguran? - upita Dex. On slijedi pravila. Uvijek ih je slijedio.
Svaki put kad me pogleda, znam da se pita zato mi se maska jo nije
stopila s licem. Goni se, najradije bih mu rekao. Onda se podsjetim da Dex
ne njuka. Prijatelj mi je i iskreno se brine. - Jutros - zapoinje - na
bievanju, bio si...
- Ma pustite jadnog ovjeka na miru. - Helena nam se primaknula s
lea i nasmijeila se Dexu i Farisu te mi nehajno prebacila ruku preko
ramena na ulazu u orunicu. Kimnula je prema sabljama na stalku. - Uzmi
oruje, Elias. Izazivam te, na tri dobivena.
Dok sam se udaljavao, okrenula se prema ostalima i neto
promrmljala. Podigao sam otupljenu sablju za vjebanje i provjerio joj
ravnoteu. Trenutak poslije osjetio sam njezinu hladnokrvnu nazonost.
- to si im rekla?
- Da ti djed ne da mira.
Kimam, Najbolje lai zasnovane su na istini. Djed je krabulja, a kao i
veinu krabulja, ne zadovoljava ga nita osim savrenstva.
- Hvala, Hel.
 - Molim. Uzvrati mi tako da se pribere. - Namrtio sam se, a ona
prekrii ruke na prsima. - Dex je tvoj zamjenik, a nisi ga pohvalio nakon
to je uhvatio dezertera. Primijetio je to. Cijeli je odred primijetio. Na
bievanju nisi bio... s nama.
- Ako hoe rei da nisam slavio s ostalima traei krv
desetogodinjaka, ima pravo.
Samo na trenutak stisne vjee, no dovoljno da shvatim kako pomalo
dijeli moje miljenje, iako to nee nikada priznati.
- Marcus je vidio kako si se zadrao nakon bievanja. On i Zak govore
svima da smatra kako je kazna bila preotra.
Slegnuo sam ramenima. Nije me briga to Zmija i aba govore o
meni.
- Ne budi glup. Marcus bi jako volio upropastiti nasljednika roda
Veturiusvaca dan prije diplome. - Taj slubeni naslov odnosi se na moju
obitelj, jednu od najstarijih i najpotovanijih u Carstvu. - Praktiki te
optuuje za hukanje na pobunu.
- Svaki me tjedan optuuje za to.
- Ali ovaj si put neto uinio da opravda optubu.
Naglo sam je pogledao i na trenutak mi se inilo da je sve shvatila.
Ali u njezinu izrazu nema ni bijesa ni osude. Samo zabrinutost.
Na prstima broji moje grijehe. - Ti si voda odreda u straarskom
vodu, ali ne privodi Barija. Tvoj zamjenik to ini umjesto tebe, a ti ga ne
hvali. Jedva suspree zgraanje kad kanjavaju dezertera. Da i ne
govorim o tome kako je do diplome ostao samo jedan dan, a tebi se
maska tek poela stapati.
eka odgovot, a kad ga ne dobije, uzdahne.
- Ako nisi gluplji nego to izgleda, ak i tebi mora biti jasno kako to
izgleda, Elias. Ako te Marcus otkuca Crnoj strai, moda e imati dovoljno
dokaza da ti dou u goste.
Bocne me nelagoda. Crna straa ima zadatak odravanja vjernosti
vojske. Nose amblem ptice, a kad im se izabere novi voda, taj se odrie
svojeg imena i poznat je samo kao krvosljednik. On je careva desna ruka i
drugi najmoniji ovjek u Carstvu. Sadanji krvosljednik ima obiaj prvo
muiti, a tek onda ispitivati. Pononi posjet tih gadova u crnim oklopima
znaio bi nekoliko tjedana oporavka. Moj bi cijeli plan propao.
Trudio sam se sakriti svoj bijes od Helene. Sigurno je lijepo kad tako
gorljivo vjeruje u ono ime nas opa Carstvo. Zato ne mogu biti poput
nje - poput svih ostalih? Zato to me majka napustila? Zato to sam
proveo prvih est godina ivota s Nomadima koji su me nauili samilosti i
suuti umjesto grubosti i mrnji? Zato to sam se igrao s malim
Nomadima, Marincima i Uenjacima, a ne s drugim uglednicima?.
Hel mi doda sablju. - Uklopi se - kae. - Molim te, Elias. Samo na
jedan dan. Onda smo slobodni.
Ma nemoj. Slobodni da se prijavimo na dunost kao izuene sluge
Carstva, nakon ega emo voditi vojsku u smrt u vjenim pograninim
ratovima s Divljacima i Barbarima. Oni meu nama koji ne moraju na
granicu dobit e zaduenja u gradu, gdje emo progoniti borce pokreta
otpora ili uhode Marinaca. Da, bit emo slobodni. Slobodni da hvalimo
cara. Slobodni da silujemo i ubijamo.
udno je kako mi to ne nalikuje na slobodu.
utim. Helena ima pravo. Previe svraam pozornost na sebe, a za to
nema goreg mjesta od Crne klisure. Polaznici su kao izgladnjeli morski
psi kad je posrijedi pobuna. Ako je samo naslute, bacit e se na rtvu.
Ostatak dana proveo sam glumei da sam krabulja pred diplomom -
ohol, grub i nasilan. Kao da se maem blatom.
Kad sam se naveer vratio u svoju sobu nalik na eliju kako bih
uivao u dragocjenim trenutcima slobodnog vremena, strgnuo sam
masku i bacio je na leaj, uzdahnuvi kad je tekui metal popustio stisak.
Ugledavi svoj odraz u uglaanoj povrini maske, namrtio sam se s
gaenjem. Unato gustim crnim trepavicama kojima se Faris i Dex vole
rugati, oi mi toliko slie majinima da ih ne volim vidjeti. Ne znam tko
mi je otac i vie me nije briga, ali stoti put poelim da mi je barem dao
svoje oi.
Kad pobjegnem iz Carstva, to vie nee biti vano. Ljudi e vidjeti
moje oi i pomisliti Bojovnik, a ne zapovjednica. Mnogo je Bojovnika koji
lutaju jugom kao trgovci, plaenici i obrtnici. Bit u jedan meu
stotinama.
Vani je zvonik otkucao osam sati. Jo dvanaest sati do diplome.
Trinaest do zavretka ceremonije. Jo jedan sat druenja. Rod
Veturiusvaca je ugledna kua, djed e traiti da stisnem desetke ruku. Ali
na kraju u se oprostiti i onda...
Sloboda. Napokon.
Jo ni jedan polaznik nije dezertirao nakon diplome. Zato bi to
uinio? Polaznici bjee zbog pakla Crne klisure. Ali kad izaemo,
dobivamo svoja zapovjednitva, svoje zadatke. Dobivamo novac, ugled,
potovanje. ak i plebejac najniega roda moe se prieniti u uglednu
obitelj ako postane krabulja. Nitko pri zdravoj pameti ne bi tome
okrenuo lea, pogotovo nakon desedjea i pol obuke.
I upravo je zato sutra najbolji dan za bijeg. Dva dana nakon diplome
su ludnica - zabave, veere, balovi, gozbe. Ako nestanem, nitko me nee
traiti barem jedan dan. Pretpostavit e da sam treten pijan u kui
nekog prijatelja.
Na rubu mog vidnog polja pulsirao je prolaz koji vodi od mojeg
ognjita do katakomba Serre. Trebala su mi tri mjeseca da iskopam taj
prokleti tunel. I jo dva mjeseca da ga uvrstim i sakrijem od njukala iz
pomonih odreda. I jo dva da iscrtam put kroz katakombe koji e me
izvesti iz grada.
Sedam mjeseci besanih noi, nemirna osvrtanja i nervozne glume.
Ako uspijem pobjei, isplatit e se.
Zaulo se bubnjanje, to znai da poinje diplomska gozba. Trenutak
poslije netko je pokucao na moja vrata. Svih mi demona. Trebao sam se
nai s Helenom pred vojarnom, a jo se nisam ni obukao.
Helena opet kuca. - Elias, prestani uvijati trepavice i izlazi. Kasnimo.
- Samo malo - kaem. Strgnuo sam kombinezon sa sebe, a Helena
otvori vrata i ude. Zajapurila se vidjevi me razodjevenog i odvratila
pogled. Upitno sam izvio obrvu. Ve me najmanje deset puta vidjela golog
- kad sam bio ranjen, bolestan, ispaen na okrutnim vjebama snage koje
smilja zapovjednica. Dosad se trebala ve dovoljno naviknuti na taj
prizor, koji ne bi smio zasluivati nita vie od kolutanja oima.
- Pouri se, moe? - Nelagodno je prekinula tiinu. Dohvatio sam
sveanu odoru s vjealice i hitro je navukao, nervozan zbog njezine
zbunjenosti. - Deki su ve krenuli. Sauvat e nam mjesta.
Protrljala je tetovau Crne klisure na vratu - crni romb sa
zakrivljenim stranicama koji se tetovira svakom polazniku kad stigne u
kolu. Helena je bolje podnijela tetoviranje nego veina vrnjaka: stoiki
je gutala suze dok smo mi ostali cvilili.
Auguri nisu nikad objasnili zato za Crnu klisuru biraju samo jednu
djevojicu u svakom narataju. ak ni Heleni. Koji god bio razlog, oito je
da ne biraju nasumce. Helena je jedina djevojka, ali nije bez razloga trea
u naoj godini. Zbog istog su razloga silnici brzo nauili da je najbolje da
je puste na miru. Pametna je, brza i nesmiljena.
Sada, u crnoj odori, sa sjajnom pletenicom poput krune na glavi,
lijepa je kao prvi zimski snijeg. Dugim je prstima prela po zatiljku i
liznula usne. Kako bi bilo poljubiti ta usta, gurnuti je do prozora i
pritisnuti svoje tijelo na njezino, izvui joj ukosnice iz kose, osjetiti meke
vlasi meu prstima.
- Ovaj... Elias?
- Hmm... - Trgnuo sam se iz snatrenja. Mata o najboljoj prijateljici,
Elias. Jadno. - Oprosti. Samo sam umoran. Idemo.
udno me pogleda i kimnula prema mojoj maski, koja jo lei na
krevetu. - Moda ti zatreba.
- Da. - Pojavljivanje bez maske kanjava se bievanjem. Nisam vidio
ni jednu lubanju bez maske otkad smo navrili etrnaest godina. Osim
Helene, nitko od njih nije vidio moje lice.
Navukao sam masku i suspregnuo drhtaj zbog toga kako se eljno
spaja uz mene. Jo jedan dan. Onda u je skinuti zauvijek.
Veernji bubnjevi grme dok izlazimo iz vojarna. Plavo nebo tamni u
ljubiastu, hladi se vreli pustinjski zrak. Veernje sjene stapaju se s
tamnim kamenjem Crne klisure, pa ta zgrada poput bunkera izgleda
neprirodno veliko. Pogledom sam pretraivao sjene u potrazi za
opasnou, to je navika iz godina kad sam bio Petak. Naas mi se ini
kao da mi sjene uzvraaju pogled. Ali taj se dojam brzo gubi.
- Misli li da e auguri doi na sveanost? - upita Hel.
Ne, volio bih rei. Nai sveenici imaju pametnijeg posla, recimo da se
zakljuaju u neki podrum i itaju iz utrobe ovaca.
- Sumnjam - kaem umjesto toga.
- Valjda im dosadi nakon petsto godina. - Helena je to rekla bez
trunke ironije, no ja se lecnem pri samoj pomisli na to. Kako neka
pametna osoba poput Helene moe vjerovati da su auguri besmrtni?
No nije jedina. Bojovnici vjeruju da mo augura dolazi od toga to
ih opsjednu duhovi mrtvih. Krabulje pogotovu oboavaju augure, jer
auguri odluuju koja e bojovnika djeca pohaati Crnu klisuru. Auguri
nam daju maske. I svi uimo da su auguri prije pet stoljea podigli Crnu
klisuru u jednom danu.
Tih crvenokosih gadova ima samo etrnaest, ali u rijetkim
prigodama kad se pojave, svi se prema njima odnose s potovanjem.
Mnogi voe Carstva - generali, krvosljednik, ak i car - jednom godinje
hodoaste do planinske jazbine augura traei savjet o dravnim
pitanjima. Premda je svakome s mrvicom logike jasno da je to banda
arlatana, u cijelom ih Carstvu veliaju ne samo kao besmrtnike nego i
kao proroke i itae misli.
 Veina polaznika Crne klisure vidi augure samo dvaput u ivotu: kad
nas izaberu za Crnu klisuru i kada dobijemo maske. Ali Helenu su
oduvijek oaravali sveenici, pa nije ni udno to se nadala da e doi na
sveanost.
Potujem je, ali u ovome se ne slaemo. Bojovniki su mitovi jednako
uvjerljivi kao nomadske bajke o dinima i Mraitelju. 4
Djed je jedan od rijetkih meu krabuljama koji ne vjeruje u augurske
gluposti pa u glavi ponavljam njegovu formulu. Bojno polje je moj hram.
Ma je moj sveenik. Ples smrti je moja molitva. Smrtni udarac je moje
iskupljenje. Jedino mi je ta formula ikad i trebala.
Trebala mi je sva moja samokontrola kako bih drao jezik za zubima.
Helena to primjeuje.
- Elias - ree. - Ponosim se tobom. - Govorila je neobino sveano. -
Znam da si se namuio. Tvoja je majka... - Ogledala se i spustila glas.
Zapovjednica ima uhode posvuda. - Tvoja je majka bila stroa prema tebi
nego prema ikome od nas. Ali pokazao si joj. Marljivo si radio. Sve si
uinio kako treba.
Glas joj je tako iskren da me na trenutak pokolebala. Za dva dana
nee tako misliti. Za dva dana e me mrziti.
Sjeti se Barriusa. Sjeti se to se od tebe oekuje nakon diplome.
Okrznem je ramenom. - Sad e mi cmizdriti kao curica?
- Ma, pusti me, svinjo. - Tresnula me akom o rame. - Samo sam
htjela biti dobra.
Ja se smijem toboe veseo. Poslat e te da me lovi kad pobjegnem. I
tebe i ostale, one koje zovem braom.
Stigli smo do blagovaonice, gdje nas kakofonija udara kao val -
smijeh, razmetanje i buni razgovori tri tisue momaka pred dopust ili
diplomu. Nikad nije ovako buno kad je zapovjednica prisutna, pa se
malo opustim, zadovoljan to u je izbjei.
Hel me odvue do jednog od desetaka dugih stolova, gdje Faris
oduevljava ostale prijatelje priom o svojoj zadnjoj eskapadi u
bordelima na obali rijeke. Smjekao se ak i Demetrius, kojeg je i dalje
proganjao njegov mrtvi brat.
Faris se znakovito nacerio, gledajui nas dvoje. - Nije vam se urilo.

4
Mraitelj - kralj dina; prema egipatskoj mitologiji, Apep, zakleti neprijatelj
boga Ra, imao je mnoga oblija, a samim time i mnoga imena, jedno je od njih
Saatetta - Mraitelj Zemlje.
 - Veturius se lickao samo za tebe. - Hel odgurne Farisovo glomazno
tijelo, pa sjedamo. - Morala sam ga odvui od ogledala.
Ostali za stolom zagrajaju, a Leandar, jedan od Heleninih boraca,
dovikne Farisu da zavri priu. Pokraj mene, Dex je raspravljao s
Heleninim drugim zamjenikom Tristasom. To je gorljiv crnokos momak s
naoko nevinim pogledom velikih plavih oiju, a na nadlaktici je velikim
slovima istetovirao ime svoje zarunice: AELIA.
Tristas se nagne naprijed. - Car e navriti sedamdesetu, a nema
mukog potomka. Ova godina mogla bi biti ona prava. Godina kad auguri
biraju novog cara. Novu dinastiju. Ba sam o tome razgovarao s Aelijom...
- Svake godine netko misli da je to ta godina. - Dex zakoluta oima. - I
svake godine pogrijei. Elias, reci mu. Reci Tristasu da je idiot.
- Tristase, ti si idiot.
- Ali auguri kau...
Prezirno sam otpuhnuo i, premda sam bio tih, Helena me otro
pogledala. Zadri svoje sumnje za sebe, Elias. Da neto radim, natrpao sam
hranu na dva tanjura i dodao joj jedan. - Evo - kaem. - Malo napoja.
- to je to uope? - Hel prijee prstom po mjeavini i onjui ga. -
Balega?
- Bez cendranja - ree Faris punih usta. - Jadni petaci. Moraju se
vratiti ovome nakon to su etiri godine uivali pljakajui imanja.
- A jadni novaci? - odvrati mu Demetrius. - Moe li zamisliti jo
dvanaest godina? Trinaest?
Na drugom kraju blagovaonice veina se novaka smijala kao i svi
drugi. Ali neki nas gledaju onako kako pregladnjele lisice gledaju lava -
gladuju za onim to mi imamo.
Zamiljam da polovice njih nema, da je smijeh upola tii, da se
polovica tih tijela ohladila. Jer to e se dogoditi u godinama oskudice i
patnje koje ih ekaju. Suoit e se s njima tako to e preivjeti ili
umrijeti, prihvatiti ili posumnjati. Oni koji posumnjaju obino su oni koji
umru.
- ini se da im nije previe stalo do Barriusa. - Rijei su mi nehotice
izletjele. Helenino se tijelo pokraj mene ukipilo, kao voda koja se smrzne.
Dex se namrti, zausti da neto kae i ipak uuti, a za stolom zavlada
tajac.
- Zato bi se uzrujavali? - Oglasi se Marcus, koji sjedi za susjednim
stolom sa Zakom i njihovim prijateljima. - Taj je olo dobio ono to je
zasluio. Samo je teta to nije izdrao dulje, onda bi dulje i patio.
 - Zmijo, nitko te nije pitao za miljenje - ree Helena. - Mali je mrtav i
to je to.
- Sretnik. - Faris podigne vilicu punu hrane, pa je pusti da ljapne
natrag na elini tanjur. - Barem ne mora vie jesti ovaj napoj.
Stolom se proirio tihi hihot i razgovor se nastavio. Ali Marcus je
nanjuio krv, njegova se zla ud osjeala u zraku. Zak se zagledao u
Helenu i neto promrmljao bratu. Marcus se nije osvrnuo na njega, nego
me netremice promatrao kao hijena. - Jutros si se jako snudio zbog
izdajice, Veturius. Je li ti bio prijatelj?
- Marcus, goni se.
- I esto silazi u katakombe.
- to ti to znai? - Helena posegne za orujem, a Faris je uhvati za
ruku.
Marcus se ne obazire na nju. - Veturius, eli zbrisati?
Polako sam podigao glavu. On nagaa. Nita drugo. Nemogue je da
zna. Bio sam oprezan, a na Crnoj klisuri oprezan znai ono to bi veini
ljudi znailo paranoian.
Za mojim i Marcusvim stolom zavlada muk. Poreci to, Elias. ekaju da
neto kae.
- Jutros si bio voda odreda na strai, ne? - upita Marcus. - Trebao si
biti oduevljen kad su priveli izdajicu. Ti si ga trebao privesti. Veturius,
reci da je zasluio kaznu. Reci da je Barrius dobio to je zasluio.
Trebalo bi biti lako. Ja u to ne vjerujem, i to je jedino vano. Ali usta
mi se ne ele otvoriti. Rijei ne ele izai. Barrius nije zasluio bievanje
do smrti. Bio je dijete, djeak koji se toliko bojao ostanka na Crnoj klisuri
da je stavio sve na kocku kako bi pobjegao.
Val tiine irio se oko nas. Nekoliko centuriona za glavnim stolom
zagledalo se u nas. Marcus ustane, a raspoloenje se u dvorani promijeni
brzo poput poplave i pretvori se u znatielju i iekivanje.
Kurvin sin.
- Zbog toga se maska nije spojila s tobom? - ree Marcus. - Zato to
nisi jedan od nas? Reci, Veturius. Reci da je izdajnik dobio to je zasluio.
- Elias - apne Helena. Pogled joj je moleiv. Uklopi se. Samo jo jedan
dan.
- On... - Izgovori to, Elias. Nita se time ne mijenja. - On je to zasluio.
Hladnokrvno gledam Marcusa u oi, a on se ceri kao da zna koliko su me
stajale te rijei.
 - Je li to bilo tako teko, gade jedan?
Laknulo mi je zato to me uvrijedio. Sad imam izliku koja mi je jako
trebala. Skaem na njega stisnutih pesnica.
No moji su prijatelji to oekivali. Faris, Demetrius i Helena ve su na
nogama i zadravaju me - iritantni crnokosi i plavokosi zid koji mi ne
doputa da udarcima skinem onaj prokleti osmijeh s Marcusova lica.
- Ne, Elias - ree Helena. - Ako izazove tunjavu, zapovjednica e te
bievati. Marcus nije toga vrijedan.
- On je kopile...
- Zapravo si ti kopile - kae Marcus. - Ja barem znam tko mi je otac.
Mene nije odgojio opor Nomada koji se maze s devama.
- Ti plebejsko smee...
- Vie lubanje. - Centurion je stigao do naeg stola. - Neto nije u
redu?
- Sve je u redu, gospodine - odvrati Helena. - Idi, Elias - promrsi. - Idi
na zrak. Ja u ovo rijeiti.
Krv mi je jo kljuala, ali izaao sam iz blagovaonice i zatekao se u
dvoritu zvonika dok jo nisam ni odluio kamo u.
Nebesa, kako je Marcus shvatio da u dezertirati? Koliko zna? Ne
previe, inae bih ve dobio poziv u ured zapovjednice. A blizu sam,
proklet bio. Jako blizu.
Koraao sam dvoritem i pokuavao se smiriti. Pustinjska je vruina
popustila, a nisko nad obzorom je mlaak, tanak i crven kao ljudoderski
osmijeh. Kroz arkade se vide mutna svjetla Serre, desetci tisua uljenih
svjetiljaka u beskrajnoj tami okolne pustinje. Na jugu dimna zavjesa
zamuuje sjaj rijeke. Osjea se miris elika i kovanica, koji je uvijek
prisutan u gradu poznatom jedino po vojnicima i oruju.
Volio bih da sam mogao vidjeti Serru prije svega ovoga, kad je bila
prijestolnica Uenjakog Carstva. Pod Uenjacima su te velike zgrade bile
knjinice i sveuilita, a ne vojarne i dvorane za obuku. U Ulici
pripovjedaa sve je bilo puno pozornica i kazalita, a ne trnica oruja
gdje se priaju jedino prie o ratu i smrti.
To je glupa elja, kao da eli letjeti. Premda su svata znali o
astronomiji, arhitekturi i matematici, Uenjaci su pokleknuli pred
Carstvom. Ljepota Serre odavno je minula. Sada je to bojovniki grad.
Nada mnom se sjaje nebesa, svod je blijed od zvijezda. Neki odavno
zakopani dio mene razumije da je to ljepota, ali nisam u stanju diviti joj
se onako kako sam joj se divio kao djeak. Tada sam se verao na stabla
duriana 5 kako bih doao blie zvijezdama, uvjeren da e mi nekoliko
metara visine pomoi da ih vidim bolje. Tada mi se svijet sastojao od
pijeska, neba i ljubavi plemena Saif, koje me spasilo od smrti u pustinji.
Tada je sve bilo drukije.
- Sve se mijenja, Veturius. Vie nisi djeak nego mukarac, s mukim
teretom na pleima i mukim izborom pred sobom.
U rukama mi je no, iako se ne sjeam da sam ga isukao, i prislanjam
ga uz vrat zakukuljenog ovjeka pokraj sebe. Zbog godina obuke, ruka mi
je mirna kao stijena, ali u glavi mi je kaos. Odakle je doao taj ovjek?
Zakleo bih se na ivot svih u svojem odredu da trenutak ranije ovdje nije
bilo nikoga.
- Tko si?
On sputa kukuljicu i time mi daje odgovor. Augur.

5
Durian - stablo voke koje moe dosegnuti visinu i od 40 metara, iljastih i
sjajnih listova te ukusna ploda vrlo neugodna mirisa.
 SEDMO POGLAVLJE

Laia

Jurimo kroz katakombe - Keenan je ispred mene, a Sana mi je za

petama. Kad je bio siguran da smo dovoljno odmakli vojnicima, Keenan
uspori korak i zarei na Sanu da mi povee oi.
Lecnula sam se zbog grubosti u njegovu glasu. Je li se pokret otpora
izrodio u ovo? Ovu bandu silnika i lopova? Kako se to dogodilo? Prije
samo dvanaest godina pobunjenici su bili na vrhuncu moi, u savezu s
Nomadima i kraljem Marinaca. ivjeli su po svojem kodeksu asti izatu,
borei se za slobodu, branei nevine i veliajui odanost vlastitom
narodu iznad svega.
Sjea li se pokret otpora toga kodeksa? Ako ga se sluajno sjeaju,
hoe li mi pomoi? Mogu li mi pomoi?
Natjerat e ih da ti pomognu. Opet Darinov glas, samopouzdan i jak,
kao kad me uio da se penjem na stablo, kao kad me uio itati.
- Stigli smo - apnula je Sana, a meni se ini kao da su proli sati.
Zaula sam kucanje i kripu vrata.
Sana me povede za sobom, i odjednom me zapahne hladan zrak,
svje kao potok nakon smrada katakomba. Na rubovima poveza nazrela
sam svjetlo. Bogati zeleni miris duhana uvukao mi se u nos, i sjetila sam
se oca kako pui lulu dok mi crta zloduhe i vjetice. to bi rekao kad bi
me vidio u skrovitu pokreta otpora?
Glasovi mrmljaju i mrmore. Topli prsti mrse mi kosu i povez mi pada
s oiju. Keenan je odmah iza mene.
- Sana - ree. - Daj joj nimove listove 6 i izvedi je odavde. - Okrene se
drugom borcu, djevojci koja je nekoliko godina starija od mene i zacrveni
se kad joj se obraa. - Gdje je Mazen? Jesu li se javili Raj i Navid?
- to je nimov list? - upitala sam Sanu kad sam bila sigurna da
Keenan ne uje. Jo nikad nisam ula za to, a znam veinu ljekovitih
biljaka otkad sam radila s djedom.

6
Nimovi listovi (neem) - najpoznatija indijska biljaka koja se upotrebljava u
lijeenju vie od 5000 godina; u Indiji se smatra svetim drvom.
 - To je opijat. Zaboravit e posljednjih nekoliko sati. - Vidjevi kako
sam razrogaila oi, ona odmahne glavom. - Neu ti ih dati. Barem ne jo.
Sjedni. Izgleda strano.
Nalazimo se u tako mranoj dvorani da je teko rei kolika je.
Svjetiljke s plavom vatrom, koje se inae mogu nai samo u najboljim
uglednikim etvrtima, zapaljene su tu i tamo, a izmeu njih palucaju
baklje. Cisti noni zrak protjee kroz brojne rupe u kamenom stropu, a
nazirem ak i zvijezde. Sigurno sam u katakombama provela gotovo cijeli
dan.
- Propuh je. - Sana skine plat, a kratka crna kosa stri joj kao perje
zlovoljne ptice. - Ali to je na dom.
- Sana, vratila si se. - Priao nam je zdepasti smeokosi mukarac,
znatieljno me gledajui.
- Tariq - pozdravi ga Sana. - Naletjeli smo na ophodnju. Usput smo
pokupili nju. Nai joj neto hrane, molim te. - Tariq nestane, a Sana mi
pokae da sjednem na oblinju klupu, ne osvrui se na poglede desetaka
ljudi koji hodaju dvoranom.
Ovdje je jednak broj mukaraca i ena, uglavnom u tamnoj i uskoj
odjei. Gotovo su svi naoruani do zuba noevima i sabljama, kao da
svakog asa oekuju carski napad. Jedni otre oruje, a drugi nadziru
vatru na ognjitima. Nekolicina starijih mukaraca pui lule. Leajevi du
zidova dvorane puni su zaspalih tijela.
Dok se ogledavam, odmiem pramen kose s lica. Sana me paljivo
gleda. - Izgleda... poznato - kae.
Pustim kosu da mi opet padne preko lica. Sudei po njezinoj starosti,
Sana je vjerojatno ve dugo u pokretu otpora. Dovoljno dugo da se
upozna s mojim roditeljima.
- Prodavala sam bakine marmelade na trnici.
- Aha. - Jo je buljila u mene. - ivi u Uenjakoj etvrti? Zato si...
- Zato je ova jo tu? - Keenan, koji je neto radio sa skupinom
boraca u jednom kutu, sada nam prilazi i skida kukuljicu. Mnogo je mladi
nego to sam mislila, blii je mojoj dobi nego Saninoj, pa se moda zbog
toga tako nakostrijeila na njegov ton. Preko ela i oiju pada mu kosa
crvena kao vatra, a pri korijenu je tako tamna da je gotovo crna. Samo je
pet-est centimetara vii od mene, ali vitak je i snaan, s pravilnim i finim
uenjakim crtama lica. Na bradi mu niu crvenkaste dlaice, a na nosu
ima pjege. Poput ostalih boraca, nosi gotovo jednako mnogo oruja kao
krabulje.
 im sam shvatila da buljim, odvratila sam pogled dok mi se are
obrazi. Odjednom mi je jasno zato ga djevojke u dvorani onako gledaju.
- Ne moe ostati - kae on. - Odvedi je odavde, Sana. Odmah. Tariq se
vratio i, zauvi Keenana, glasno spusti tanjur s hranom na stol iza mene.
- Ne govori joj to da radi. Sana nije nekakva blesava novakinja nego
voda naeg tabora, a ti...
Sana spusti ruku na Tariqovu podlakticu da ga smiri, dobacivi
Keenanu pogled koji bi i kamen slomio. - Davala sam curi hranu. Htjela
sam saznati zato je dola u tunele.
- Traila sam vas - kaem. - Pokret otpora. Treba mi vaa pomo.
Juer su u prepadu odveli mojeg brata...
- Ne moemo pomoi - prekine me Keenan. - Ve imamo previe
toga.
-Ali...
- Ne mo-e-mo po-mo-i. - Srie mi kao da sam dijete. Moda bi me
prije racije uutkao njegov hladan pogled. Ali sada ne. Sada me Darin
treba.
- Ti ne vodi pokret otpora - kaem.
- Zamjenik sam vode.
Na viem je poloaju nego to sam mislila. Ali nije dovoljno visoko.
Odmahnula sam glavom da razmaknem kosu i ustala.
- Onda ne odluuje hou li ostati ili neu. Odluuje va voda. -
Trudila sam se govoriti vrstim glasom, ali ako mi se Keenan usprotivi,
ne znam to u. Moda u preklinjati.
Sanin je osmijeh otar kao no. - Cura ima pravo.
Keenan mi se primakne neugodno blizu. Mirie na limun, vjetar i na
neto poput dima, moda cedrovinu. Odmjerava me od glave do pete, i taj
bi pogled bio besraman da mu lice nije pomalo zbunjeno, kao da vidi
neto to ne razumije u potpunosti. Oi su mu mrana tajna, crne, plave
ili smee, ne mogu odrediti. Kao da gledaju ravno kroz mene u moju
slabu kukaviku duu. Prekriila sam ruke i odvratila pogled, neugodno
mi je zbog poderane haljine, prljavtine, posjekotina i rana.
- Neobian amulet. - Prui ruku da ga dotakne. Vrhom prsta okrzne
mi ruku, od ega mi iskra projuri po koi, i naglo se odmaknem. On ne
reagira. - Tako je potamnio da ga zamalo nisam primijetio. Srebro, ne?
- Nisam ga ukrala, dobro? - Boli me tijelo, vrti mi se u glavi, ali
stiem pesnice, istodobno uplaena i bijesna. - Ako ga eli, morat e...
morat e me ubiti da ga dobije.
 Hladnokrvno me gledao u oi, a ja sam se nadala kako nee shvatiti
da blefiram. Oboje znamo da ne bi bilo preteko ubiti me.
- A valjda bih morao - kae on. - Kako se zove?
- Laia. - Ne pita me za prezime jer ga Uenjaci rijetko imaju. Sana nas
je zbunjeno promatrala. - Idem po Mazena...
- Ne. - Keenan ve odlazi, - Ja u ga nai.
Opet sam sjela, a Sana me stalno pogledavala pokuavajui shvatiti
zato sam joj poznata. Da je vidjela Darina, odmah bi znala. On je pljunuta
majka, a majku nitko ne bi mogao zaboraviti. Otac je bio drukiji - uvijek
u pozadini, uvijek je crtao, planirao, razmiljao. Dao mi je svoju
razbaruenu kosu i zlatne oi, svoje visoke jagodice i pune ozbiljne usne.
U Uenjakoj etvrti nitko nije znao moje roditelje. Nitko nije
obraao pozornost na Darina i mene. Ali tabor je pokreta otpora drukiji.
To sam trebala znati.
Zatekla sam se kako piljim u Saninu tetovau, a utroba mi je
zadrhtala na prizor pesnice i plamena. Majka je imala istu takvu tetovau
iznad srca. Otac je proveo mjesece usavravajui sliku prije nego to ju je
utetovirao u majinu kou.
Sana primijeti moj pogled. - Kad sam dobila ovu tetovau, pokret
otpora bio je drukiji - objanjava ne ekajui moje pitanje. - Bili smo
bolji. No vremena se mijenjaju. Na voa Mazen rekao nam je da moramo
biti smioniji, prijei u napad. Veina mladih boraca, onih koje obuava
Mazen, slae se s njim.
Ali Sana oito nije zadovoljna. ekala sam da kae jo neto, ali na
drugom kraju dvorane otvorila su se vrata i uao je Keenan sa epavim
mukarcem srebrene kose.
- Laia - ree Keenan. - Ovo je Mazen, on je...
- Voda pokreta otpora. - Znam kako se zove zato to su moji roditelji
esto izgovarali njegovo ime kad sam bila mala. I znam mu lice zato to je
na tjeralicama diljem Serre.
- Znai, ti si nae dananje siroe. - Mukarac stane preda mnom i
mahne mi da sjednem kad sam se pridignula da ga pozdravim. Zubima je
stisnuo lulu, i dim mu prelazi preko unakaena lica. Tetovaa pokreta
otpora, izblijedjela ali, jo vidljiva, na koi mu je ispod vrata kao plavo-
zelena sjena. - to eli?
- Krabulja je odveo mojeg brata Darina. - Paljivo ga gledam da vidim
prepoznaje li bratovo ime, ali lice mu ostaje ravnoduno. - Sino, u raciji
u naoj kui. Treba mi vaa pomo da ga spasim.
 - Ne spaavamo prijestupnike. - Mazen se okrene Keenanu. - Ne zovi
me bez potrebe.
Nisam smjela dopustiti oaju da me svlada. - Darin nije prijestupnik.
Ne bi ni bio odveden da nije bilo vaih ljudi. Mazen se okrene. - Mojih
ljudi?
- Bojovnici su ispitivali dva vaa borca. Prije smrti odali su Darinovo
ime Carstvu.
Kad Mazen pogleda Keenana radi potvrde, momak se uzvrpolji.
- Raj i Navid - kae nakon stanke. - Novaci. Rekli su da rade na
neemu velikom. Eran je jutros naao njihova tijela na zapadnom kraju
Uenjake etvrti. uo sam to malo prije.
Mazen opsuje i opet mi se okrene. - Zato bi moji ljudi Carstvu odali
ime tvojeg brata? Odakle se oni znaju?
Ako Mazen ne zna za biljenicu, neu mu rei. Ni ja ne znam to
znai. - Ne znam - odgovorila sam. - Moda su htjeli da im se pridrui.
Moda su bili prijatelji. Koji god bio razlog, doveli su Carstvo do nas.
Kmbulja koji ih je ubio sino je doao po Darina. I onda je... - Gubim glas,
ali nakaljem se i s mukom nastavljam. - Onda je ubio mojeg djeda i baku.
Odveo je Darina u zatvor. Zbog vaih ljudi.
Mazen potegne dugi dim iz lule promatrajui me, a onda odmahne
glavom. - ao mi je zbog toga. Iskreno. Ali ne moemo ti pomoi.
- Vi... dugujete mi krvarinu. Vai su ljudi predali Darina...
- I platili ivotom. Ne moe traiti vie od toga. - Gubi se ono malo
zanimanja koje je Mazen imao za mene. - Kad bismo pomagali svakom
Uenjaku kojeg odvedu Bojovnici, od pokreta otpora ne bi ostalo nita.
Moda da si jedna od nas... - Slegne ramenima. - Ali nisi.
- A izat? - Uhvatim ga za ruku, a on se istrgne s bijesom u oima. -
Obvezuje vas kodeks. Da pomognete svakome tko...
- Kodeks vrijedi za nae. lanove pokreta otpora. Njihove obitelji.
One koji su dali sve da preivimo. Keenane, daj joj list.
Keenan me uhvati za ruku i vrsto me dri unato mojem otimanju.
- ekajte - rekla sam. - Ne moete ovako. - Drugi borac prilazi da me
uhvati. - Ne razumijete. Ako ga ne izvuem iz zatvora, muit e ga, a onda
prodati ili ubiti. On je sve to imam, jedino mi je on preostao!
Ali Mazen nastavi dalje.
 OSMO POGLAVLJE

Elias

Bjelooice Augurovih oiju demonski su crvene i arke oko arenica

crnih kao tinta. Koa mu se nategnula preko linih kostiju kao izmueno
tijelo na spravi za muenje. Osim oiju, u njemu nema boje ni koliko je
ima u blijedim paukovima koji vrebaju u katakombama Serre.
- Nervozan si, Elias? - Augur odmakne moj no od svojega grkljana. -
Zato? Ne mora me se bojati. Ja sam obian arlatan koji ivi u podrumu.
I itam iz utrobe ovaca.
Nebesa ti spalim! Kako zna da sam mislio o takvim stvarima? to jo
zna? Zato je uope ovdje?
- To je bila ala - kaem urno. - Jako glupa ala...
- I tvoj plan da dezertira je ala?
Grlo mi se stisnulo. Mislim samo: kako zna... tko mu je rekao... ubit u
ih...
- Sablasti naih prijestupa trae osvetu - ree augur. - Ali cijena e
biti visoka.
- Cijena... - Trebao mi je trenutak da shvatim. Natjerat e me da
platim za ono to sam namjeravao. Noni zrak odjednom je hladniji, i u
misli mi dolazi buka i smrad zatvora Kauf, kamo Carstvo alje otpadnike
da pate u akama nemilosrdnih istraitelja. Mislim na zapovjedniin bi i
na Barriusovu krv na kamenim ploama. Adrenalin mi je preplavio ile, a
moja mi je obuka rekla da napadnem augura, da se spasim. Ali zdrav
razum jai je od nagona. Auguri su toliko potovani da ne dolazi u obzir
da ubijem jednog od njih. S druge strane, ulizivanje bi moglo pomoi.
- Razumijem - rekao sam. - Ponizno u prihvatiti svaku kaznu koju
smatrate...
- Nisam ovdje da te kaznim. Ionako ti je budunost dovoljna kazna.
Reci mi, Elias, zato si ovdje? Zato si na Crnoj klisuri?
- Da vrim carevu volju. - Znam te rijei bolje nego vlastito ime,
toliko sam ih puta izgovorio. - Da uklanjam vanjske i unutarnje
opasnosti. Da branim Carstvo.
 Augur se okrene prema zvoniku poploanom rombovima. Rijei
urezane u cigle tornja toliko su mi dobro poznate da ih jedva
primjeujem.
Iz prekaljene mladei vinut e se Proreeni, najvei car, pokora naih
neprijatelja, zapovjednik najstranije vojske. I Carstvo e biti cjelovito.
- Prorotvo, Elias - ree augur. - Budunost koju auguri primaju u
vienjima. To je razlog gradnje ove kole. To je razlog tvoje nazonosti
ovdje. Zna li priu?
Pria o podrijetlu Crne klisure bila je prvo to sam nauio kao novak.
Prije petsto godina, divlji ratnik Taius ujedinio je rascjepkana bojovnika
plemena i navalio sa sjevera, nakon ega je zgazio Uenjako Carstvo i
osvojio vei dio kontinenta. Prozvao se carem i utemeljio svoju dinastiju.
Zvali su ga Zakrabuljeni zbog udne srebrene maske koju je nosio kako bi
neprijateljima utjerao strah u kosti.
No auguri, koje su ve tada smatrali svetima, u svojim su vizijama
vidjeli da e se Taiusova loza jednog dana ugasiti. Kad doe taj dan,
auguri e izabrati novog cara nizom tjelesnih i duevnih ispita poznatih
kao kunje. Jasno, Taius se nije obradovao tom prorotvu, ali auguri su
mu valjda zaprijetili da e ga udaviti ovjim crijevima pa nije ni pisnuo
kad su podigli Crnu klisuru i poeli obuavati polaznike.
I evo nas ovdje, pet stoljea kasnije, maskirani kao Taius Prvi
ekamo da se ugasi loza staroga vraga kako bi jedan od nas postao
blistavi novi car.
No, to je bila pusta nada. Mnogo je narataja krabulja vjebalo,
sluilo i umiralo a da se kunje nisu oglasile. Crna klisura osnovana je kao
mjesto za pripremu budueg cara, ali danas je to samo vjebalite za
najsmrtonosnije orue Carstva.
- Znam priu - odgovorim na augurovo pitanje. Ali ne vjerujem ni
rijei, jer to je mitska balega.
- Meutim, nije ni mit ni balega - hladnokrvno e augur. Odjednom
mi je teko disati. Tako dugo nisam osjetio strah da ga isprva uope ne
prepoznajem. - Ipak moete itati misli!
- Prejednostavne rijei za tako sloenu vjetinu. Ali da, moemo.
Onda znate sve. Moj plan bijega, moje nade, moju mrnju. Sve. Nitko me
nije izdao auguru. Izdao sam se sm.
- To je dobar plan, Elias - potvrdi augur. - Gotovo bez zamjerke. Ako
ga eli ostvariti, neu te zaustavljati.
PRIJEVARA! vriti mi duh. Ali gledam u augurove oi i ne vidim la.
Kakvu igru igra? Otkad auguri znaju da elim dezertirati?
 - Znamo mjesecima. Ali tek kad si jutros u tunelu sakrio namirnice,
shvatili smo da si se obvezao. Tada smo znali da moramo razgovarati s
tobom. - Augur kimne prema putu koji vodi do istone straarske kule.
- Proeimo se.
Toliko sam zbunjen pa ga pratim bez pogovora. Ako me augur ne eli
sprijeiti da dezertiram, to eli? to je mislio kad je rekao da mi je
budunost dovoljna kazna? eli li rei da u biti uhvaen?
Stigli smo do kule, na kojoj se straari okreu i odlaze kao da slijede
neku nijemu zapovijed. Augur i ja ostajemo sami i gledamo mrane
pjeane dine koje se proteu sve do Serrskoga gorja.
- Tvoje me misli podsjeaju na Taiusa Prvoga - ree augur. - Bio je
roeni vojnik, poput tebe. I poput tebe se borio s vlastitom sudbinom.
- Moj pogled pun nevjerice izmami mu osmijeh, - O, da. Poznavao
sam Taiusa. Znao sam i njegove pretke. Moji srodnici i ja hodamo ovom
zemljom ve tisuu godina, Elias. Izabrali smo Taiusa da stvorimo
Carstvo kao to smo nakon petsto godina izabrali tebe da mu slui.
Nemogue, uporan je moj logiki um.
Zaepi, logiki ume. Ako ovaj ovjek ita misli, zato ne bi sljedei
korak bila besmrtnost? Znai li to da su istinite sve one gluposti o
duhovima mrtvih koji ulaze u augure? Kad bi me Helena sada vidjela,
likovala bi.
Krajikom sam oka promatrao augura. Dok mu prouavam profil,
shvaam da mi je neobino poznat.
- Elias, zovem se Cain. Ja sam te doveo na Crnu klisuru. Ja sam te
izabrao.
Bolje reeno, osudio me. Pokuavao sam ne misliti na ono mrano
jutro kad me Carstvo uzelo pod svoje, ali jo mi je opsjedalo snove.
Vojnici su opkolili karavanu Saifa i izvukli me iz kreveta. Moja pomajka
Rila vritala je na njih sve dok je nisu odvukla njezina braa. Moj
polubrat Shan trljao je pospane oi, unezvjeren, i pitao kad u se vratiti. A
ovaj ovjek, ovaj stvor me odvukao do svojega konja i jedva da mi je ita
objasnio. Izabran si. Ide sa mnom.
U oima prestravljenog djeteta augur je izgledao vee, opasnije. Sada
mi je do ramena i izgleda kao da bi ga jai vjetar mogao otpuhati u grob.
- Pretpostavljam da ste izabrali tisue djece tijekom svih tih godina. -
Pazio sam da govorim s potovanjem. - To je va posao, zar ne?
 - Ali najbolje se sjeam tebe. Jer auguri sanjaju budunost: sve
posljedice, sve mogunosti. A ti si upleten u svaki san. Srebrena nit u
tapiseriji noi.
- A ja sam mislio da ste izvukli moje ime iz eira.
- Sluaj, Veturius. - Augur se nije obazirao na moje zadirkivanje, a
premda mu glas nije nita glasniji nego prije, rijei su mu okovane
eljezom, oteane sigurnou. - Prorotvo je istina. Istina s kojom e se
uskoro suoiti. eli pobjei. eli napustiti svoju dunost. Ali ne moe
pobjei od svoje sudbine.
- Sudbine? - gorko se nasmijem. - Kakve sudbine?
Ovdje je sve u krvi i nasilju. Nakon to sutra diplomiram, nita se
nee promijeniti. Zadatci u kojima u primjenjivati naueno zlo istroit e
me dok ne preostane nita od djeaka kojeg su auguri oteli prije
etrnaest godina. Moda je to nekakva sudbina. Ali ne bih je izabrao za
sebe.
- Ovaj ivot nije uvijek ono to mislimo da e biti - ree Cain. - Ti si
ar u pepelu, Veturius. Ti e iskriti i gorjeti, razarati i unitavati. Ne
moe to promijeniti. Ne moe to zaustaviti.
- Ne elim...
- Nije vano to eli. Sutra mora izabrati. Izmeu dezertiranja i
vrenja dunosti. Izmeu bijega od svoje sudbine i njezina prihvaanja.
Ako dezertira, auguri te nee zaustaviti. Pobjei e. Napustit e
Carstvo. ivjet e. Ali nee u tome nai nikakvo olakanje. Progonit e
te tvoji neprijatelji. U srcu e ti procvasti sjene i postat e sve to mrzi -
zao, nesmiljen, okrutan. Bit e okovan za mrak u sebi jednako sigurno
kao da si okovan za zidove zatvorske elije.
Primaknuo mi se, a crne su mu oi nemilosrdne. - No ako ostane,
ako izvri svoju dunost, imat e priliku zauvijek raskinuti vezu izmeu
sebe i Carstva. Imat e priliku za veliinu koju ne moe ni zamisliti.
Imat e priliku za pravu slobodu, i tijela i due.
- Kako to mislite, ako ostanem i izvrim dunost? Kakvu dunost?
- Znat e kada doe vrijeme, Elias. Mora mi vjerovati.
- Kako da vam vjerujem kad ne elite objasniti to to znai? Kakvu
dunost? Moj prvi zadatak? Ili drugi? Koliko Uenjaka moram muiti?
Koliko u zla poiniti prije nego to budem slobodan?
Cain me netremice gledao u oi dok je koraao unatrag: jedan korak,
zatim drugi.
 - Kad mogu napustiti Carstvo? Idui mjesec? Iduu godinu? Caine!
Nestao je brzo kao zvijezda u zoru. Pruio sam ruku da ga dohvatim, da
ga natjeram da ostane i odgovori mi. Ali zamahnuo sam u prazno.
 DEVETO POGLAVLJE

Laia

Keenan me vukao do jednih vrata u dvorani, a ja sam bila mlitava, bez

daha. Otvarao je usta, ali nisam ula to govori. ula sam samo Darinove
krike koji mi odjekuju u uima.
Vie nikad neu vidjeti brata. Ako ima sree, Bojovnici e ga prodati
u roblje, a ako nema, ubit e ga. Kako god bilo, ja tu ne mogu nita. Reci
im, Laia, ape mi Darin u glavi. Reci im tko si. Moda e me ubiti,
odgovaram. Ne znam mogu li im vjerovati. Ako im ne kae, ja u umrijeti,
kae Darinov glas. Nemoj me pustiti da umrem, Laia.
- Tetovaa na vaem vratu - viem Mazenu dok odlazi. - Pesnica i
plamen. Utetovirao ju je moj otac. Bili ste druga osoba koju je tetovirao,
odmah nakon moje majke.
Mazen zastane.
- Zvao se Jahan. Vi ste ga zvali Pobonikom. Moja se sestra zvala Lis.
Zvali ste je Malom Lavicom. Moja... - Naas gubim snagu, a Mazen se
okree dok mu u eljusti titra mii. Govori, Laia. ovjek te zbilja slua. -
Moja se majka zvala Mirra. Ali vi i svi drugi zvali ste je Lavicom. Vodom.
Duhom pokreta otpora.
Keenan me ispustio iz ruku kao da mi se koa pretvorila u led. Sana
glasno uzdahne u iznenadnoj tiini koja je zavladala u dvorani. Shvatila je
zato sam joj bila poznata.
S nelagodom gledam zapanjena lica oko sebe. Moje je roditelje izdao
netko u pokretu otpora. Baka i djed nikad nisu saznali tko. Mazen ne
govori nita.
Nadam se da on nije izdajnik. Nadam se da je na pravoj strani.
Da me baka vidi, dobila bih po glavi. Cijeli sam ivot tajila stvarni
identitet svojih roditelja. Sad kad sam ga odala, kao da sam uplja
iznutra. to e biti sada? Svi ti pobunjenici, od kojih su se mnogi borili
zajedno s mojim roditeljima, odjednom znaju ije sam dijete. eljet e da
budem neustraiva i karizmatina kao majka. eljet e da budem
genijalna i vedra kao otac.
Ali ja nisam nita od toga.
 - Dvadeset godina suraivali ste s mojim roditeljima - rekla sam
Mazenu. - U Marinnu i zatim ovdje u Serri. Pridruili ste se pokretu u isto
vrijeme kad i moja majka. Podigli ste se do vrha zajedno s njom i mojim
ocem. Bili ste trei u redu zapovjednitva.
Keenan naizmjence gleda Mazena i mene dok mu je ostatak lica
posve nepomian. Poslovi u dvorani se prekidaju, a borci se doaptavaju
okupljajui se oko nas.
- Mirra i Jahan imali su jedno dijete. - Mazen doepa do mene.
Pogledom prelazi s moje kose na oi i usne, sjeajui se, usporeujui.
Umrla je kad i oni.
- Ne. - Toliko sam dugo to drala u sebi da mi se ini kako nije u redu
to to govorim. Ali moram. To je jedino to mogu rei a da ima nekakva
utjecaja.
- Moji su roditelji napustili pokret otpora kad je Lis imala etiri
godine, neto prije Darinova roenja. Htjeli su da im djeca vode
normalan ivot. Nestali su. Ieznuli. Bez traga.
- Rodio se Darin. Dvije godine poslije rodila sam se ja. Ali Carstvo je
pritisnulo pokret otpora. Ruilo se sve za to su radili moji roditelji. Nisu
mogli samo sjediti i gledati. Htjeli su se boriti. Lis je bila dovoljno stara da
ide s njima. Ali Darin i ja bili smo premladi. Ostavili su nas kod majinih
roditelja. Darin je imao est godina. Ja etiri. Poginuli su godinu poslije.
- Pria dobru priu, djevojko - ree Mazen. - Ali Mirra nije imala
roditelja. Bila je siroe kao ja. Kao Jahan.
- Ne priam prie. - Sputam glas da mi ne bi zadrhtao. - Majka je
napustila roditeljski dom kad je imala esnaest godina. Baka i djed nisu
htjeli da ode. Nakon to ih je napustila, vie im se nije javljala. Nisu ak ni
znali je li iva dok im nije pokucala na vrata da ih zamoli da nas prime.
- Nisi nimalo poput nje.
Kao da me pljusnuo. Znam da nisam poput nje, htjela bih rei. Plakala
sam i grila se umjesto da ustanem i borim se. Napustila sam Darina
umjesto da umrem za njega. Slaba sam onako kako ona nikad nije bila.
- Mazen - apne Sana, kao da u nestati ako govori preglasno. -
Pogledaj je. Ima Jahanove oi, njegovu kosu. Svih mi demona, ima
njegovo lice.
- Kunem se da je to istina. Ovaj amulet... - Podigla sam ruku, a amulet
zasvjetluca. - Bio je njezin. Dala mi ga je tjedan prije nego to ju je
Carstvo uhvatilo.
 - Pitao sam se to je uinila s njim. - Mazenovo lice vie nije tvrdo, a u
oima mu sjaji svjetlo neke stare uspomene. - Jahan joj je dao amulet kad
su se vjenali. Nikad se nije odvajala od njega. Zato nam nisi dola
ranije? Zato nam se nisu javili tvoj djed i baka? Uvjebali bismo te onako
kako bi Mirra to eljela.
Odgovor mu se ukae na licu prije nego to ga stignem izgovoriti.
- Izdajnik - kae.
- Baka i djed nisu znali kome vjerovati. Odluili su da nee vjerovati
nikome.
- A sada su oni mrtvi, brat ti je u tamnici, a ti treba nau pomo. -
Mazen vrati lulu u usta.
- Moramo joj pomoi. - Sana stane pokraj mene i poloi ruku na moje
rame. - To nam je dunost. Ona je, kako kae, jedna od naih.
Tariq stane pokraj nje, a ostali su se borci podijelili u dvije skupine.
Oni koji podupiru Mazena blii su Keenanovoj dobi. Pobunjenici
okupljeni iza Sane su stariji. Ona je voda naeg tabora, rekao je Tariq. Sad
mi je jasno to je mislio: pokret otpora je podijeljen. Sana vodi starije
borce. I, kao to je prije natuknula, Mazen je voda onih mladih, kao i svih
boraca zajedno.
Mnogi stariji borci bulje u mene, moda traei tragove majke i oca
na mojem licu. Ne zamjeram im. Moji su roditelji bili najvei vode u
petstogodinjoj povijesti pokreta otpora.
Zatim su izdani. Uhvaeni. Mueni. Smaknuti zajedno s mojom
sestrom Lisom. Pokret otpora se uruio i vie se nikad nije oporavio.
- Ako je Laviin sin u nevolji, duni smo mu pomoi zbog nje - ree
Sana onima iza sebe. - Koliko je puta spasila tvoj ivot, Mazene? Koliko je
puta spasila sve nas?
Odjednom svi amore.
- ... Mirra i ja podmetnuli smo poar u carski garnizon...
- ... Lavica je pogledom prodirala do due...
- ... jedanput sam je vidio kako se bori protiv deset vojnika i nije se
uope bojala...
Imam i ja svoje prie. Htjela nas je ostaviti. Htjela je napustiti vlastitu
djecu zbog pokreta otpora, ali otac joj nije doputao. Kad bi se svaali, Lis
bi odvela mene i Darina u umu i pjevala kako ih ne bismo uli. To je moja
prva uspomena: Lis mi pjeva pjesmu dok Lavica rie nekoliko metara dalje.
 Nakon to su nas roditelji ostavili kod bake i djeda, trebalo mi je
nekoliko tjedana da vie ne budem na oprezu, da se naviknem na ivot s
dvoje ljudi koji su se ponaali kao da se zbilja vole.
Nisam progovorila, samo sam krila ruke dok su borci razgovarali.
Znam da ele da budem hrabra i arobna kao majka. ele da sluam, da
zbilja sluam, kao otac.
Ako saznaju kakva sam zbilja, izbacit e me bez oklijevanja. Pokret
otpora ne trpi slabie.
- Laia - oglasi se Mazen nad opim amorom i svi se stiaju. - Nismo
dovoljno jaki da provalimo u bojovniki zatvor. Previe bismo stavili na
kocku.
Ne stignem se pobuniti jer Sana progovara za mene.
- Lavica bi to uinila za tebe bez oklijevanja.
- Moramo sruiti Carstvo - javi se neki plavokosi iza Mazena - a ne
gubiti vrijeme na spaavanje nekakvog deka.
- Ne naputamo svoje!
- Mi emo se jedini boriti - zauje se drugi Mazenov ovjek u
pozadini gomile - dok ete vi starci sjediti i ubirati vrhnje.
Pokraj Sane se progura smrknuti Tariq. - Hoe rei, dok mi
planiramo i pripremamo akciju da vi, usijane glave, ne upadnete u
zasjedu...
- Dosta. Dosta! - Mazen podigne ruke. Sana povue Tariqa, a ostali
borci uute. - Neemo ovo rijeiti vikanjem. Keenane, potrai Haidera i
dovedi ga u moju radnu sobu. Sana, nadi Erana i pridrui nam se. Mi
emo odluiti.
Sana urno ode, ali Keenan ostane na mjestu. Pocrvenjela sam zbog
njegova pogleda, ne znajui to bih kazala. Oi su mu gotovo crne u
mutnom svjetlu dvorane.
- Sad i ja vidim - promrmljao je sebi u bradu. - Ne mogu vjerovati da
mi je promaklo.
Sigurno nije poznavao moje roditelje. Jedva da je neto stariji od
mene. Pitala sam se otkad je u pokretu otpora, ali prije nego to ga mogu
upitati, on nestaje u tunelima.
Nekoliko sati kasnije, nakon to sam se prisilila da neto pojedem i
glumila da spavam na leaju tvrdom poput kamena, nakon to su
zvijezde izblijedjele, a Sunce izalo, otvore se jedna od vrata dvorane.
Uao je Mazen, a za njim Keenan, Sana i dva mlada momka. Voda
pokreta otpora doepa do stola za kojim je sjedio Tariq i mahne mi da
priem. Nakon to sam im se pridruila, pokuala sam proniknuti Sanin
izraz lica, no ona nita nije eljela pokazati. Okupili su se i drugi borci,
koje je moja sudbina zanimala jednako kao i mene.
- Laia - ree Mazen - na Keenan misli da te ttebamo zadrati u
stoeru. Na sigurnom. - Mazenove su rijei pune prezira. Pokraj mene,
Tariq je gledao Keenana ispod oka.
- Ovdje e izazivati manje nevolja. - Oi riokosog ratnika bijesnu. -
Spaavanje njezina brata stajat e nas boraca... dobrih boraca... - Kad ga
Mazen pogleda, on zamukne. I premda ga jedva poznajem, boli me
njegovo estoko protivljenje. to sam mu skrivila?
- Da, stajat e nas dobrih boraca - kae Mazen. - I zato sam odluio da
nam Laia mora uzvratiti ako eli nau pomo. - Borci iz oba tabora
zagledaju se u svojeg vodu, a Mazen se okrene prema meni. - Pomoi
emo ti ako nam pomogne.
- to uope mogu uiniti za pokret otpora?
- Zna kuhati, ne? - upita Mazen. - I istiti? iati, peglati...
- Praviti sapun, prati posude, razmjenjivati robu... da. Upravo ste
opisali svaku slobodnjakinju u Uenjakoj etvrti.
- Zna i itati - ree Mazen. Zaustim da poreknem tu optubu, ali on
odmahne glavom. - Ovdje ne vrijede carska pravila. I zaboravlja da sam
znao tvoje roditelje.
- Kakve to ima veze s pomaganjem pokretu otpora?
- Izvui emo ti brata iz tamnice ako bude uhodila za nas.
Naas sam ostala bez rijei, ali bocka me znatielja. Nikako nisam
oekivala takvo to. - Koga trebam uhoditi?
- Zapovjednicu vojne akademije Crna klisura.
 DESETO POGLAVLJE

Elias

Ujutro nakon augurova posjeta teturao sam do blagovaonice kao kadet

s prvim mamurlukom, proklinjui Sunev sjaj. Neto sam malo odspavao,
ali san mi je kvarila stara nona mora - ona u kojoj lutam po smrdljivom
bojnom polju punom mrtvaca. U mojem snu vriskovi paraju zrak, a
nekako znam da sam ja kriv za svu tu patnju i bol, da su mrtvi pali od
moje ruke.
Nije najbolji nain da ovjek zapone dan. Pogotovo onaj dan kad
diplomira.
Naiao sam na Helenu, koja je izlazila iz blagovaonice s Dexom,
Farisom i Tristasom. U ruku mi utisne keks tvrd kao kamen, ne osvrui
se na moje prigovore, i odvue me dalje od blagovaonice.
- Kasnimo. - Jedva sam je uo zbog neprekidnog bubnjanja bubnjeva,
koji nalau svim diplomcima da podu u oruznicu kako bi uzeli sveanu
odoru: oklop prave krabulje. - Demetrius i Leandar ve su otili.
Helena je brbljala kako je uzbuena to e navui sveanu odoru.
Rastreseno sam je sluao, uz prikladno kimanje i uljudne usklike uenja.
Cijelo sam vrijeme razmiljao o onome to mi je sino rekao Cain. Pobjei
e. Napustit e Carstvo. ivjet e. Ali nee u tome nai nikakvo
olakanje.
Trebam li vjerovati auguru? Moda me eli zaustaviti, nada se da u
ostati krabulja dovoljno dugo da zakljuim kako je vojniki ivot bolji od
prognanikog. Ali znam kako zapovjednici sjaje oi kad biuje nekog
polaznika, kako se djed hvali brojem ljudi koje je pobio. Oni su mi rod,
njihova je krv moja krv. to ako dijelim njihovu e za ratom, slavom i
moi, a da to i ne znam? Mogu li nauiti uivati u tome to sam krabulja?
Augur mi je proitao misli. Vidi li u meni nekakvo zlo za koje sam slijep?
Ali, s druge strane, Cain je bio uvjeren da me eka ista sudbina i ako
dezertiram. U srcu e ti procvasti sjene i postat e sve to mrzi.
Znai, mogu birati: ili ostati i biti zao ili pobjei i biti zao. Divno.
Ve smo bili na pola puta do oruarnice kad je Hel napokon
primijetila moju utljivost, izguvanu odjeu i krvave oi.
- Jesi li dobro? - upita me. - Jesam.
 - Izgleda grozno.
- Teka no.
- to je b...
Faris, koji je hodao s Dexom i Tristasom, vrati se do nas. - Pusti ga na
miru, Aquilla. ovjek je iznemogao. Oduljao si se do luke da proslavi
unaprijed, ha, Veturius? - Pljesne me krupnim dlanom po ramenu i
nasmije se. - Mogao si pozvati druga.
- Ne budi odvratan - kae Helena.
- Ne budi istunka - odvraa Faris.
Uslijedi prava prepirka, u kojoj Heleninu osudu prostitucije estoko
opovrgne Faris, a Dex objasni da naputanje akademije radi odlaska u
javnu kuu nije strogo zabranjeno. Tristas pokae tetovau s imenom
zarunice i proglasi se suzdranim.
Izmjenjujui uvrede s prijateljima, Helena me ipak neprestano
pogledavala. Znala je da ne navraam u luku. Izbjegavao sam njezin
pogled. eljela je dobiti objanjenje, ali odakle da ponem? Pa, zna, Hel,
danas sam htio dezertirati, ali pojavio se onaj prokleti augur, i sada...
Stigavi do orunice, zatekli smo gomile polaznika koji su se gurali
na vratima, a Faris i Dex nestali su u vrevi. Jo nikad nisam vidio da su
vie lubanje tako... sretni. Do slobode je ostalo samo nekoliko trenutaka,
pa je svima osmijeh na usnama. Pozdravljaju me lubanje koje jedva
poznajem, tapu me po ramenu, ale se.
- Elias, Helena! - Doziva nas Leandar krivoga nosa koji je slomila
Helena. Pokraj njega stajao je Demetrius, mrgodan kao i uvijek. Pitao sam
se je li i on danas radostan. Moda mu je samo laknulo jer naputa mjesto
na kojem je gledao bratovu smrt.
Ugledavi Helenu, Leandar smeteno proe rukom kroz kovravu
kosu, koja stri na sve strane koliko je god kratko oiao. Prikrio sam
osmijeh. Odavno mu se svia, iako on glumi da nije tako. - Orunik vas je
ve prozvao. - Leandar kimne prema dvije hrpe oklopa i oruja iza sebe. -
Pokupili smo vam odore.
Helena se bacila na svoju odoru kao kradljivac dragulja na rubine,
diui titnike da ih razgleda, glasno se divei rombu Crne klisure koji je
glatko urezan na titu. Pripijeni oklop koji je iskovala telumanska
kovanica, jedna od najstarijih u Carstvu, dovoljno je vrst da ga ne
probija nita osim najbolje otrice. Posljednji dar Crne klisure.
Nakon to sam navukao oklop, opasujem se orujem: sabljama i
bodeima od serrskog elika, skladnima i otrima poput britve, za razliku
od tupoga rabljenog oruja kojim smo se sluili do sada. Zadnji je komad
crni plat zapet lancem. Kad sam zavrio, podiem glavu i vidim da
Helena zuri u mene.
- to je? - upitam. Gledala me tako pozorno da sam opet spustio
pogled, mislei da sam naopako stavio prsni oklop. Ali sve je na svojem
mjestu. Kad sam ponovno podigao pogled, stajala je preda mnom
namjetajui mi plat i dodirujui mi vrat dugim prstima.
- Bio je naheren. - Stavila je kacigu na glavu. - Kako izgledam? Ako su
auguri sastavili moj oklop da naglaava snagu mojega tijela,
Helenin su sastavili da naglasi njezinu ljepotu.
- Izgleda... - Kao ratnika boica. Kao zrani din koji je doletio da
nas sve baci na koljena. Nebesa, to mi je? - Kao krabulja - odgovorim.
Nasmijala se poput djevojice i otvoreno zavodljivo, to privue
pozornost drugih polaznika-Leandera, koji naglo okrene glavu i
pokunjeno protrlja krivi nos kad shvati da sam primijetio njegov pogled,
kao i Farisa, koji se nakesi i neto promrmlja zadovoljnom Dexu. Na
drugom kraju prostorije okrenuo se i Zak, s izrazom u kojem se mijeaju
enja i zbunjenost. Tada sam pokraj Zaka ugledao Marcusa, koji gleda
brata kako gleda Helenu.
- Gledajte, deki - ree Marcus. - Oklopljena kuja.
Napola sam isukao sablju, no Hel spusti dlan na moju ruku, sjajnih
oiju. Moja borba. Ne tvoja.
- Stotinu ti demona, Marcus. - Pronala je svoj plat malo dalje i
prebacila ga preko lea. Zmija se doetao do nje, plazei pogledom po
njezinu tijelu, tako da nema nikakve sumnje o emu razmilja.
- Oklop ti ne odgovara, Aquilla - ree Marcus. - Bila bi mi draa u
haljini. Ili bez iega. - Podigne ruku prema njezinoj kosi, njeno omota
jedan uvojak oko prsta, a onda ga snano potegne, tako da joj lice privue
do svojega.
Rezanje propara zrak, a ja sa zakanjenjem prepoznajem vlastiti
glas. Na korak sam od Marcusa, sa akama koje gladuju za njegovim
mesom, ali dva njegova slugana, Thaddius i Julius, hvataju me s lea i
zavru mi ruke. Zaas se pokraj mene nade Demetrius, otrim laktom
nasrui. na Thaddiusa, ali Julius ga udara nogom po leima i rui ga na
tlo.
U bljesku srebra, Helena prisloni jedan no na Marcusovo grlo, a
drugi na njegove prepone.
- Pusti mi kosu - ree - jer e ostati bez mukosti.
 Marcus ispusti svijetloplavi uvojak i neto joj apne u uho.
Odjednom se njezino samopouzdanje istopi, no sklizne s Marcusova
grla, a on uzme njezino lice u ruke i poljubi je.
Toliko mi je to odvratno da sam naas samo zinuo dok me hvatala
munina. Helena prigueno vrisne, a ja se istrgnem iz Thaddiusovih i
fuliusovih aka. U trenu im izmaknem, gurnem Marcusa od Helene i sa
zadovoljstvom ga udarim po licu.
Unato mojim udarcima, Marcus se smije dok Helena uzrujano brie
usta. Leandar me vue za ramena, bijesno traei da se i on izdovolji na
Zmiji.
Iza mene se Demetrius pridigao pa razmjenjuje udarce s Juliusom,
koji ga nadvladava i gura njegovu blijedu glavu prema zemlji. Iz gomile
izjuri Faris, svojim divovskim tijelom zabije se u Juliusa i srui ga kao bik
koji razvaljuje ogradu. Ugledao sam Tristasovu tetovau i Dexovu tamnu
kou, a onda je zavladao opi kaos.
Odjednom netko prosike Zapovjednica!. Faris i Julije s mukom se
pridiu, ja se odmanem od Marcusa, a Helena vie ne trlja lice. Zmija se
teturavo digao na noge, a oko oiju mu je sve potamnjelo od masnica.
Moja se majka probija kroz lubanje i ide ravno prema Heleni i meni.
- Veturius! Aquilla! - Ispljunula je naa imena kao trule plodove. -
Opravdanje?
- Nemamo opravdanja, zapovjednice - odgovaramo uglas Helena i ja.
Gledam preko nje u daljinu, kako sam uvjeban, a njezin hladan
pogled zariva se u mene s blagou tupog noa. Iza zapovjedniinih lea
Marcus se cereka, a ja stisnem zube. Ako Helena bude bievana zbog
njegove pohote, odgodit u dezertiranje samo da ga ubijem.
- Sad e se oglasiti osmo zvono. - Zapovjednica se okrene prema
ostalima u orunici. - Uredite se i poite u amfiteatar. Jo jedan ovakav
ispad i izgrednike istog asa aljemo u Kauf. Jasno?
- Da, zapovjednice!
Lubanje utke izau iz orunice. Svi smo kao petaci morali est
mjeseci straariti u zatvoru Kauf, daleko na sjeveru. Nitko ne eli riskirati
da ga onamo poalju zbog gluposti kao to je tunjava pred diplomu.
- Jesi li dobro? - upitao sam Helenu kad nas zapovjednica vie nije
mogla uti.
- Doe mi da istrgnem svoje lice i stavim novo, koje nije dodirnula
ona svinja.
 - Samo te treba poljubiti netko drugi - kaem, a onda shvatim kako
to zvui. - Nisam... ovaj... nisam mislio na sebe. Hou rei...
- Dobro, shvatila sam. - Helena zakoluta oima. Stisnula je zube, a
meni je krivo to sam uope spomenuo ljubljenje. - Inae, hvala ti to si
ga udario - dodaje.
- Da se nije pojavila zapovjednica, ubio bih ga.
Toplo me pogledala, a ja sam se ohrabrio upitati to joj je Marcus
doapnuo u uho, kad je pokraj nas proao Zak. Igrao se uvojcima svoje
smee kose i usporio, kao da eli neto rei. No dobacio sam mu ubojit
pogled, pa je odustao.
Trenutak zatim, Helena i ja pridruili smo se viim lubanjama koji su
se postrojili pred ulazom u amfiteatar, a kavga u orunici je ve
zaboravljena. Ulazimo u amfiteatar praeni pljeskom obitelji, polaznika,
gradskih dunosnika, carevih izaslanika i poasne strae od gotovo
dvjesta legionara.
Susreo sam Helenin pogled, u kojem se odraavalo moje
zaprepatenje. Nadrealno je stajati na poligonu umjesto da zavidno
gledam s tribina. Nad nama je blistavo i isto nebo, bez ijednog oblaka
du cijelog obzora. Rubovi amfiteatra okieni su zastavama -
crvenozlatni barjaci roda Taiusovaca lepraju pokraj crnih barjaka sa
znakom romba, zastava Crne klisure.
Moj djed, general Quin Veturius, poglavar roda Veturiusovaca, sjedio
je u loi pod strehom u prvom redu. Oko njega se rasporedilo pedesetak
njegovih najbliih roaka - brae, sestara, neakinja, neaka. I ne vidjevi
mu lice, znao sam da me odmjerava, da provjerava kut moje sablje, da
prouava kako mi stoji oklop.
Nakon to sam izabran za Crnu klisuru, djed me pogledao u oi i
odmah u njima prepoznao svoju ker. Doveo me je u svoj dom kad me je
majka odbila primiti u svoj. Svakako ju je razjarilo to sam preivio
nakon to je bila uvjerena da me se rijeila.
Svaki sam dopust provodio vjebajui s djedom, podnosei udarce i
otru stegu, ali zauzvrat dobivajui osjetnu prednost pred ostalim
polaznicima. Znao je da e mi trebati ta prednost. Rijetki su polaznici
Crne klisure kojima se ne znaju oba roditelja, a nikada ni jednoga nisu
odgojili Nomadi. Sve to privlailo je znatielju - i podsmijeh. No kad bi se
netko usudio zlostavljati me zbog mojeg podrijetla, djed bi mu pokazao
njegovo mjesto, i to obino otricom maa, a ubrzo je i mene poduio
tome. Zna biti jednako nemilosrdan kao njegova ki, ali u cijelom rodu
jedino se on prema meni ponaa kao da sam lan obitelji.
 Premda to nije u pravilniku, podigao sam ruku u znak pozdrava kad
sam proao pokraj njega te sam sa zadovoljstvom primijetio da je
kimnuo.
Nakon serije ratnikih vjebi, diplomci su odmarirali do drvenih
klupa u sredini poligona, isukali sablje i podigli ih u zrak. Zaula se
duboka grmljavina koja je postajala sve glasnija i glasnija, kao da se u
amfiteatru prolomila oluja. To su ostali polaznici Crne klisure, koji
udaraju nogama no kamenim sjedalima i urlaju s mjeavinom ponosa i
zavisti. Pokraj mene, Helena i Leandar ne mogu odoljeti a da se ne
osmjehnu.
Usred te buke, u mojoj je glavi potpuna tiina. udna tiina,
beskrajno mala, beskrajno velika, a ja sam zakljuan u njoj, hodam u
krug, okoliam oko pitanja. Da pobjegnem? Da dezertiram? Izdaleka,
poput glasa pod vodom, zapovjednica nam nalae da vratimo sablje u
korice i sjednemo. Odrala je kratak govor s podija, a kad je dolo
vrijeme da zaprisegnemo Carstvu, znao sam da moram ustati samo zato
to su ustali svi oko mene.
Ostati ili pobjei, pitam se. Ostati ili pobjei?
inilo mi se da otvaram usta zajedno sa svima ostalima dok
obeavaju svoju krv i meso Carstvu. Zapovjednica proglasi da smo
diplomirali, a klicanje novih krabulja, puno grubog olakanja, prene me iz
misli. Faris otrgne svoje kolske oznake i baci ih u zrak, a njegov su
primjer slijedili i ostali. Oznake su letjele zrakom i svjetlucale kao jato
srebrnih ptica.
Obitelji skandiraju prezimena svojih diplomaca. Helenini roditelji i
sestre kliu Aquilla! Farisova obitelj vie Candelan! ujem povike Vissan!
Tullius! Gallerius! A zatim sam zauo glas kako se prolama iznad svih
ostalih. Veturius! Veturius! Djed je stajao u svojoj loi, uz potporu ostatka
obitelji, i podsjeao sve nazone da je jedan od najmonijih rodova
Carstva danas dobio diplomca.
Uhvatio sam njegov pogled i prvi put nisam ugledao nikakvu kritiku,
nego samo estok ponos. Gledao me i cerio se kao vuk, s bijelim zubima
pod srebrom maske. Uzvratio sam mu osmijehom, no tad sam smeteno
oborio pogled. Nee se smijati ako dezertiram.
- Elias! - Helena me zagrlila, sjajnih oiju. - Uspjeli smo! Uspjeli...
Istog asa oboje ugledamo augure i ona me pusti. Jo nikad nisam
vidio svih etrnaest zajedno. Neto mi se stisnulo u eludcu. Zato su
ovdje? Zabaenih kukuljica, tako da im se vide neugodno otre crte lica,
pod vodstvom Caina kliznuli su preko travnjaka i stali u polukrug oko
zapovjedniina podija.
Klicanje publike prelo je u amor uenja. Moja ih je majka
promatrala, naslonivi dlan na drku sablje. Dok se Cain penjao na podij,
ona se odmaknula kao da ga je oekivala.
Cain podie ruku traei tiinu, a gomila istog asa zanijemi. S mojeg
mjesta na poligonu izgledao je kao udnovata sablast, toliko je krhak i
blijed. Ali kad je progovorio, glas mu je odjeknuo amfiteatrom snagom
zbog koje su svi naulili ui.
- Iz prekaljene mladei vinut e se Proreeni - rekao je. - Najvei car,
pokora naih neprijatelja, zapovjednik najstranije vojske. I Carstvo e
biti cjelovito.
- To su prorekli auguri prije petsto godina, kad smo iz uzdrhtale
zemlje podigli kamenje ove kole. Prorotvo e se ostvariti. Zamrijet e
loza cara Taiusa XXI.
Gomilom se razlegao gotovo buntovniki mrmor. Da je itko drugi
osim augura doveo u pitanje carevu lozu, ve bi ga posjekli. Legionari
poasne strae nakostrijeili su se i poloili ruke na oruje, ali jedan je
Cainov pogled bio dovoljan da ustuknu kao opor jedva pripitomljenih
pasa.
- Taius XXI. nee imati izravnog mukog nasljednika - nastavio je
Cain. - Nakon njegove smrti Carstvo e pasti ako se ne izabere novi car
ratnik.
- Taius Prvi, otac naeg Carstva i zaetnik roda Taiusovaca, bio je
najbolji borac svojega vremena. Bio je kaljen, elien i iskuavan prije
nego to je prosueno da moe vladati. Narod Carstva ne oekuje nita
manje od svojeg novog voe.
Nebesa u krvi i plamenu! Iza mene, Tristas likujui mune u rebra
zapanjenog Dexa. Svi smo znali to e Cain sada rei. Ali svejedno nisam
vjerovao vlastitim uima.
- Zato je dolo vrijeme za kunje.
Amfiteatar je eksplodirao. Barem se tako inilo jer nikada nisam uo
nita tako glasno. Tristas je urlao Dexu u lice, Rekao sam ti!, a Dex je
izgledao kao da ga je netko odalamio maljem po glavi. Leandar je vikao
Tko? tko? a Marcus se podrugljivo cerio, tako da bih ga najradije
zaklao. Helena je rukom pokrila usta i smijeno razrogaila oi traei
prave rijei.
Cain opet podigne ruku, a gomila zanijemi.
 - Dolo je vrijeme za kunje - ree. - Kako bi se osigurala budunost
Carstva, novi car mora biti na vrhuncu snage, kao Taius kad je sjeo na
prijestolje. Zato se okreemo naoj prekaljenoj mladei, naim novim
krabuljama. Ali nee se svi nadmetati za tu veliku ast. Samo su najvei
meu naim diplomcima to zasluili, samo oni najjai. Samo etvero. Od
ta etiri kandidata, jedan e biti imenovan Proreenim. Drugi e
prisegnuti na vjernost i sluiti kao krvosljednik. Ostali e se izgubiti kao
lie na vjetru. I to smo ve vidjeli. Krv mi je tukla u uima.
- Elias Veturius, Marcus Farrar, Helena Aquilla, Zacharias Farrar. -
Prozvao je imena prema poretku naeg ranga. - Ustanite i pridite.
Amfiteatar je mrtvaki tih. Ukoeno sam ustao, ne obazirui se na
poglede ostalih diplomaca, na Marcusovo likovanje, na Zakovu
neodlunost. Bojno polje je moj hram. Ma je moj sveenik...
Helenina su lea ravna kao stup, ali oi joj zvjeraju prema meni,
Cainu, zapovjednici. Isprva mi se inilo da je uplaena. A tada sam
primijetio sjaj u oima, polet u koraku.
Kad smo Hel i ja bili petaci, zarobila nas je jedna barbarska druina.
Mene su zavezali kao jarca za raanj, ali Heleni su samo konopom
sprijeda vezali ruke i posjeli je na konja, mislei da je bezopasna. Te je
noi konopom udavila tri naa tamniara i golim rukama slomila vrat
preostaloj trojici.
- Uvijek me podcjenjuju - rekla je poslije zbunjeno. Imala je pravo,
naravno. I meni se dogodi da je podcijenim. Sad mi je jasno da Hel nije
uplaena. Oduevljena je. Jedva eka.
Hodanje do podija traje prekratko. Zaas sam stajao pred Cainom
zajedno s ostalima.
- To to ste izabrani kao kandidati za kunje znai da vam je dana
najvea ast koju moe ponuditi Carstvo. - Cain nas gleda, svakoga
ponaosob, ali kao da mu pogled najdulje zastaje na meni. - U zamjenu za
taj veliki dar auguri zahtijevaju prisegu: da kao kandidati neete odustati
od kunja sve dok se ne imenuje novi car. Kazna za njezino krenje je
smrt.
- Prisegu ne smijete olako shvatiti - doda Cain. - Ako elite, moete se
sada okrenuti i napustiti podij. Ostat ete krabulja s ugledom i poastima
koji se dodjeljuju tom naslovu. Umjesto vas bit e izabran netko drugi. Vi
birate.
Vi birate. Te dvije rijei potresle su me do kostiju. Sutra mora
izabrati. Izmeu dezertiranja i vrenja dunosti. Izmeu bijega od svoje
sudbine i njezina prihvaanja.
 Cain nije mislio na to da vrim dunost kao krabulja. elio je da
izaberem izmeu kunja i dezertiranja.
Podli nitkove crvenih oiju. elim se osloboditi od Carstva. Ali kako
da naem slobodu ako krenem u kunje? Ako pobijedim i postanem car,
bit u zauvijek vezan za Carstvo. A ako prisegnem vjernost, bit u
prikovan uz Carstvo kao njegov drugi ovjek - krvosljednik.
Ili u biti list izgubljen na vjetru, to je samo lijep augurski nain da
se kae mrtav.
Odbij ga, Elias. Bjei. Sutra e biti miljama daleko.
Cain je promatrao Marcusa, nagnuvi glavu kao da oslukuje neto
nama nedokuivo.
- Marcus Farrar. Spreman si. - To nije pitanje. Marcus klekne i isue
ma, nudei ga auguru dok mu oi blistaju neobino slavodobitnim
arom, kao da je ve proglaen carem.
- Ponavljaj za mnom - ree Kain. - Ja, Marcus Farrar, zaklinjem se na
svoju krv i meso, na ast svoju i svojeg roda Farrarovih, da u se posvetiti
kunjama i da neu odustati od njih dok se ne imenuje car ili dok moje
hladno tijelo ne bude poivalo u grobnici.
Marcus ponavlja zavjet, a glas mu odjekuje u napetoj tiini
amfiteatra. Cain sklopi Marcusove ruke na otrici maa i stisne ih, dok
mu krv ne potee meu dlanovima. Zatim je Helena kleknula, predala
ma i ponovila zavjet glasom koji odzvanja preko poligona kao zvono u
zoru.
Augur se okrenuo prema Zaku, koji je dugo gledao brata, prije nego
to je kimnuo i izgovorio prisegu. I ve sam jedini od etvero kandidata
koji jo stoji, a Cain je preda mnom i eka moju odluku.
Oklijevao sam poput Zaka. U sebi sam uo Cainove rijei: Upleten si u
nae snove. Srebrena nit u tapiseriji noi. Je li mi sudbina da postanem
car? Kako takva sudbina moe donijeti slobodu? Ne elim vladati,
odbojna mi je i pomisao na to.
Ali ni sudbina dezertera nije nita privlanija. Postat e sve to mrzi
- zao, nesmiljen, okrutan.
Mogu li vjerovati Cainu da u nai slobodu ako krenem u kunje! U
Crnoj klisuri nauili smo razvrstavati ljude: civil, borac, neprijatelj,
saveznik, uhoda, prebjeg. Na temelju toga odluujemo o iduim
koracima. Ali ne razumijem augura. Ne znam njegove pobude ni elje.
Jedino to imam moj je nagon, koji mi kae da barem sada Cain ne lae.
Bez obzira na to je li njegovo predvianje istinito ili nije, on vjeruje da
jest. A budui da mi instinkt kae da mu vjerujem, premda nerado, samo
jedna odluka ima smisla.
Ne skidajui pogleda s Caina, pao sam na koljena, izvukao ma i
preao otricom po dlanu. Krv mi je kapala na podij.
- Ja, Elias Veturius, zaklinjem se na svoju krv i meso...
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Laia

Zapovjednica vojne akademije crna klisura. Mojeg je interesa netragom

nestalo. U Crnoj klisuri Carstvo obuava krabulje, poput onog koji mi je
pobio obitelj i oteo brata. kola se prostire po istonim obroncima Serre
kao divovski strvinar, gomila sumornih zgrada okruena crnim
granitnim zidom. Nitko ne zna to se dogaa iza tog zida, kako se
krabulje obuavaju, koliko ih ima, kako se biraju. Svake godine Crnu
klisuru naputa novi narataj krabulja, mlad, divlji i ubojit. Za Uenjaka, a
pogotovo za djevojku, Crna klisura je najopasnije mjesto u gradu.
Mazen je nastavio. - Izgubila je osobnu robinju...
- Cura se proli tjedan bacila sa stijene - napomenuo je Keenan
unato Mazenovu bijesnom pogledu. - Trea robinja koja je ove godine
umrla u zapovjedniinoj slubi.
- Tiho - ree Mazen. - Laia, neu ti lagati. ena je neugodna...
- Luda je - prekine ga Keenan. - Zovu je Kuja Crne klisure. Nee je
preivjeti. Zadatak nee uspjeti.
Mazen udari akom po stolu. Keenan i ne trepne.
- Ako ne moe drati jezik za zubima - zarei voda pokreta otpora -
onda odlazi.
Tariq je zinuo u udu gledajui njih dvojicu, a Sana se zamiljeno
zagledala u Keenana. I ostali su se vojnici poeli nelagodno mekoljiti pa
sam pretpostavila da se Keenan i Mazen vrlo rijetko svaaju. Keenan
odgurne stolicu i napusti stol te se progura kroz gomilu znatieljnika iza
Mazena.
- Laia, ti si savrena za taj posao - ree Mazen. - Ima sve vjetine
koje zapovjednica oekuje od kune robinje. Pretpostavit e da si
nepismena. A znamo i kako emo te dovesti.
- to ako me otkriju?
- Onda e umrijeti. - Mazen me gledao ravno u oi i unato gorini
cijenila sam njegovu iskrenost. - Svaka uhoda koju smo poslali u Crnu
klisuru bila je otkrivena i ubijena. Ovo nije zadatak za slabie.
Najradije bih se nasmijala. Nije mogao izabrati goru osobu. - Nije
vam ba neki oglas za posao.
 - Ne moram nita uljepavati za tebe - ree Mazen. - Mi moemo nai
tvojeg brata i izvui ga iz tamnice. Ti moe biti nae oi i ui u Crnoj
klisuri. Jednostavna razmjena.
- Kako to da mi vjerujete? - upitala sam. - Jedva da me poznajete.
- Znao sam tvoje roditelje. To mi je dovoljno.
- Mazene - oglasio se Tariq. - Premlada je. Valjda ne moramo...
- Pozvala se na izat - prekine ga Mazen. - Ali izat znai vie od
slobode. Vie od asti. Izat znai hrabrost. Znai da se mora dokazati.
- Ima pravo - rekla sam. Ako mi pokret otpora namjerava pomoi,
borci ne smiju pomisliti da sam slabi. Crvenkasti bljesak zapeo mi je za
oko, pa sam se okrenula prema drugom kraju dvorane, gdje se Keenan
naslonio na leaj i promatrao me, kose jarke kao vatra u svjetlosti baklje.
On ne eli da krenem na zadatak zato to ne eli ugroziti svoje ljude
spaavajui Darina. Dodirnula sam amulet. Budi hrabra.
Okrenula sam se Mazenu. - Ako to uinim, nai ete Darina? Izvui
ete ga?
- Dajem ti rije. Lako emo ga nai. Nije voda pokreta otpora, pa ga
valjda nee slati u Kauf. - Mazen prezirno otpuhne, ali mene prou
marci na spomen zloglasnoga sjevernog zatvora. Kaufovi istraitelji
imaju samo jedan zadatak: da utamnieni pate koliko je god mogue prije
nego to umru.
Moji su roditelji umrli u Kaufu. Tamo je umrla i moja sestra, a imala
je samo dvanaest godina.
- Kad poalje prvo izvjee - ree Mazen - znat u ti rei gdje se
nalazi Darin. Kad zavri zadatak, izbavit emo ga.
- A poslije?
- Razbit emo tvoje robovske okove i izvui te iz akademije. Moemo
srediti da izgleda kao samoubojstvo pa te nee progoniti. Moe nam se
pridruiti ako hoe. Ili moemo dogovoriti odlazak u Marinn za oboje.
Marinn. Slobodna zemlja. Sve bih dala da mogu pobjei onamo
zajedno s bratom, da ivimo u zemlji bez Bojovnika, bez krabulja, bez
Carstva.
Ali prvo moram preivjeti pijunski zadatak. Moram preivjeti Crnu
klisuru.
Na drugom kraju dvorane Keenan odmahne glavom. Ali borci oko
mene kimaju. Kao da hoe rei: to je izat. utjela sam kao da razmiljam,
ali odluila sam istog trenutka kad sam shvatila da je odlazak u Crnu
klisuru jedini nain da mi se vrati Darin.
 - Uinit u to.
- Dobro. - Mazen nije zvuao iznenaeno pa sam se upitala nije li
cijelo vrijeme znao da u pristati. On progovori glasnije. - Keenan e ti
biti veza.
Momak se jo vie smrkne, ako je to uope mogue. Stisnuo je usne
kao da se suzdrava da ne progovori.
- Ima porezotine na rukama i stopalima - dodao je Mazen. - Pobrini
se za njezine ozljede, Keenane, i reci joj to treba znati. Veeras ide u
Crnu klisuru.
Mazen ode u pratnji lanova svojeg tabora, a Tariq me pljesne po
ramenu i poeli mi sreu. Njegovi me saveznici zapljusnu savjetima:
Nikad ne zovi vezu na svoju ruku. Ne vjeruj nikome. eljeli su mi pomoi,
ali previe je toga odjednom, pa mi je zamalo laknulo kad se Keenan
probio kroz gomilu da me odvede.
Zamalo. Pokazao je glavom prema stolu u kutu dvorane i krenuo
onamo ne ekajui me.
Neto je svjetlucalo pokraj stola - potoi. Keenan napuni dvije
zdjele vodom i prakom koji prepoznajem kao crnovku, pastavi jednu
zdjelu na stol, a drugu na pod.
Ribala sam ruke i stopala dok me bockala crnovka koja mi je ulazila
u ogrebotine iz katakomba. Keenan me utke promatrao. Sramila sam se
jer je mogao vidjeti kako je voda brzo pocrnjela od prljavtine, a onda
sam se naljutila na samu sebe to me sram.
Kad sam zavrila, Keenan sjedne za stol nasuprot meni i uzme me za
ruke. Oekivala sam grubost, ali njegove su ruke... pa, nisu ba njene, ali
nisu ni grube. Dok je prouavao moje porezotine, palo mi je na pamet
desetak pitanja koja bih mu mogla postaviti, ali ni jedno od njih ne bi me
predstavilo kao snanu i sposobnu, nego kao djetinjastu i sitniavu
osobu. Zato se ponaa kao da me mrzi? to sam ti skrivila?
- Ne bi smjela ii. - Utrljavao je ljekovitu mast u jednu od dubljih
porezotina, ne skreui pogled s mojih ozljeda. - Na taj zadatak.
Ve si bio dovoljno jasan, glupane. - Ja neu ostaviti Mazena na
cjedilu. Uinit u to moram.
- To jest, pokuat e. - Pogodila me njegova otrina, iako bi mi ve
trebalo biti jasno da se nimalo ne uzda u mene. - Ta je ena divlja. Zadnja
osoba koju smo poslali...
- A ti misli da je elim uhoditi? - kaem bijesno. On me iznenaeno
pogleda. - Nemam izbora. Jer elim spasiti jedino to mi je ostalo od
obitelji. Zato samo... - Samo zaepi, najradije bih rekla. - Samo mi nemoj
oteavati.
Kao da se malo posramio, pa me pogledao s neto manje prezira. -
Oprosti. - Nevoljko je to izustio, ali nevoljka isprika bolja je od nikakve.
Grevito sam kimnula i primijetila da mu oi nisu ni plave ni zelene, nego
kestenjastosmee. Primijetila si mu oi. to znaci da bulji u njih. to znai
da mora prestati. Miris masti bockao mi je nosnice pa sam se namrtila.
- Jesi li u mast stavio eljevinu? - upitala sam. Slegnuo je ramenima,
a ja mu uzmem boicu iz ruke i onjuim je. - Idui put pokuaj s
klupinom. Barem ne vonja po brabonjcima.
Keenan izvije vatrene obrve i omota mi ruku gazom, - Razumije se u
ljekovito bilje. Korisna vjetina. Tvoji djed i baka bili su ljekarnici?
- Djed. - Zaboljelo me kad sam ga spomenula pa sam nastavila tek
nakon duge stanke. - Poeo me poduavati za ljekarnicu prije godinu i
pol. Do tada sam mu mijeala lijekove.
- Svia li ti se to?
- Zanat je dobra stvar. - Veina Uenjaka koji nisu robovi rade
neugledne poslove kao teaci, istai ili nosai - teak rad za koji
dobivaju bijednu plau. - Sretna sam to ga imam. Ali kad sam bila mala,
htjela sam biti kehani.
Na Keenanovim usnama zatitra smijeak. Jedva je primjetan, ali
preobraava mu cijelo lice, a meni je kamen na srcu neto laki.
- Nomadski pripovjeda? - ree. - Nemoj mi rei da vjeruje u bajke o
dinima, efritima 7 i zlodusima koji nou odnose djecu?
- Ne. - Sjetila sam se none racije. Krabulje. Moja vedrina nestane. -
Ne moram vjerovati u nadnaravno kad se nou uljaju i gora stvorenja.
Naglo se ukipio, a ja sam podigla glavu i pogledala ga u oi. Zastao mi
je dah zbog onoga to mi je razotkrio njegov pogled: muno znanje, gorko
razumijevanje boli koje mi je dobro poznato. On je ovjek koji je hodao
jednako mranim stazama kao i ja. Moda i mranijima.
Zatim mu lice postane hladno, a ruke se opet pokrenu.
- Dobro - kae. - Paljivo sluaj. Danas je u Crnoj klisuri bio
diplomski dan. Ali upravo smo saznali da je ovogodinja sveanost bila
drukija. Posebna.

7
Ejriti - dini vatre; snaniji, moniji i lukaviji dini koji ive pod zemljom.
Potpuno su otporni na oruje svake vrste, na njih djeluje jedino magija; mogu
biti dobri i zli.
 Pria mi o kunjama i etvero kandidata. Zatim mi daje zadatak.
- Trebaju nam informacije. Moramo znati to je svaka kunja, gdje se
odvija i kada. I moramo to znati prije poetka svake kunje, a ne poslije.
Imala sam mnogo pitanja, ali nisam ih postavila jer sam znala da e
misliti da sam blesava,
- Koliko u dugo biti u koli?
Keenan slegne ramenima i povee mi ruku do kraja. - O kunjama ne
znamo gotovo nita - ree. - Ali ne vjerujem da e trajati dulje od
nekoliko tjedana, najvie mjesec dana.
- Misli li... misli li da e Darin preivjeti do tada? Nije mi odgovorio.

* * *

Nekoliko sati nakon toga, u predveerje, stajala sam s Keenanom i

Sanom u kui u etvrti stranaca pred nekim starim Nomadom. Odjeven je
u iroke halje svojeg naroda, a izgledao je vie kao dobroudni stari ujak
nego kao lan pokreta otpora.
Kad mu je Sana objasnila to eli od njega, on baci jedan pogled na
mene i prekrii ruke na prsima.
- Ne dolazi u obzir - ree na loem serrskom. - Zapovjednica e je
ivu pojesti.
Keenan otro pogleda Sanu kao da eli rei: a to si oekivala?
- S potovanjem - ree Sana Nomadu - moemo li... - Pokae prema
reetkastoj drvenoj pregradi iza koje je druga prostorija. Zajedno su
otili iza pregrade. Sana je govorila pretiho da bih je razumjela, ali to
god govorila oito nije imalo uinka jer sam ak i kroz pregradu vidjela
kako Nomad odmahuje glavom.
- Ne pristaje - kaem.
Keenan se pokraj mene ravnoduno naslonio na zid. - Sana ga moe
uvjeriti. Nije bez razloga voda tabora.
- Da barem ja mogu neto uiniti.
- Moe izgledati hrabrije.
- Kao ti, recimo? - Namjestila sam posve ravnoduno lice, nehajno se
naslonila na zid i zagledala u daljinu. Keenan se ak i osmjehne, i u tom
asu lice mu izgleda godinama mlade.
Protrljala sam bosu nogu o hipnotike krivulje debeloga nomadskog
saga na podu. Po sagu su razbacani jastuci u koje su uivena sitna zrcala,
a sa stropa vise svjetiljke od raznobojnog stakla koje odraava posljednje
zrake Sunca.
- Darin i ja doli smo jedanput u ovakvu kuu da prodamo bakine
marmelade, - Pruila sam ruku da dodirnem jednu svjetiljku. - Pitala sam
ga zato Nomadi imaju posvuda zrcala, a on je rekao... - Uspomena je
jasna i otra, i u prsima me toliko zaboli zbog brata, zbog djeda i bake, da
vrsto stisnem usta.
Nomadi misle da zrcala odbijaju zlo, rekao je Darin. Dok smo ekali
nomadskog trgovca, izvukao je biljenicu i poeo crtati, biljeiti
zamrene uzorke pregrada i svjetiljaka kratkim, brzim potezima
ugljenom. Dini i zlodusi navodno ne trpe pogled na sebe.
Nakon toga odgovorio je na jo desetak mojih pitanja s uobiajenim
mirnim samopouzdanjem. Tada sam se pitala odakle mu sve to. Tek sada
razumijem - Darin je uvijek vie sluao nego govorio, uvijek je gledao i
uio. Po tome je bio kao djed.
Bol u prsima poela mi se iriti, odjednom su mi oi vrue.
- Bit e ti bolje - kae Keenan. Krajikom sam oka primijetila kako
mu preko lica naas prelazi tuga, koju gotovo istog trenutka zamjenjuje
dobro poznata hladnoa. - Nikad ih nee zaboraviti, ni nakon mnogo
godina. Ali jednog dana proi e cijela minuta a da ne osjeti bol. Pa jedan
sat. Pa jedan dan. Zapravo, to je sve emu se moe nadati. - Glas mu se
stiao. - Zalijeit e rane. Obeavam.
Odvratio je pogled i opet je na distanci, ali svejedno sam mu
zahvalna, jer sam prvi put nakon prepada manje osamljena. Trenutak
poslije vraaju se Sana i Nomad.
- Jesi li sigurna da to eli? - upita me Nomad. Kimam jer ne elim da
me izda glas.
On uzdahne. Onda dobro. - Okrene se Sani i Keenanu. - Pozdravite se.
Ako je povedem odmah, stignem je uvesti u akademiju prije mraka.
- Bit e dobro. - Sana me vrsto zagrlila, a ja se pitam eli li uvjeriti
mene ili sebe. - Ti si Laviina ki. A Lavica je znala preivjeti.
Sve dok nije umrla. Oborila sam pogled da Sana ne vidi moje
kolebanje. Uputila se prema vratima, a preda mnom se naao Keenan.
Prekriila sam ruke da ne pomisli kako mi treba i njegov zagrljaj.
Ali on me ne dira. Samo nakosi glavu i pritisne aku na srce -
pozdrav pokreta otpora.
- Smrt prije tiranije - kae. Zatim i on odlazi.
 Nakon pola sata nad Serrom se spustio suton, a ja sam urnim
korakom pratila Nomada kroz etvrt Merkator, u kojoj ive najbogatiji
lanovi trgovakog stalea Bojovnika. Stali smo pred raskonom
eljeznom ogradom robovlasnikog doma, a Nomad mi provjeri okove,
hodajui oko mene dok mu tamne halje tiho ute. Stisnula sam povezane
ruke da mi se vie ne tresu, ali Nomad mi blago rastvori prste.
- Robovlasnici hvataju lai kao to pauci hvataju muhe - ree. - Tvoj
je strah dobar. Pria ti je onda istinita. Zapamti: ne govori.
ustro sam kimnula. ak i kad bih htjela neto rei, previe sam se
bojala. Ovaj je trgovac robljem jedini dobavlja za Crnu klisuru, objasnio je
Keenan dok me vodio do Nomadove kue. Naem operativcu trebali su
mjeseci da stekne njegovo povjerenje. Ako te ne prihvati kao
zapovjedniinu robinju, tvoj je zadatak propao prije nego to je uope
poeo.
Uvode nas kroz dveri i trgovac robljem ve krui oko mene znojei
se na vruini. Jednako je visok kao Nomad, ali dvostruko iri, s trbuinom
koja napinje dugmad njegove koulje od zlatnog brokata.
- Nije loe. - Trgovac robljem pucne prstima, a iz dubina njegove vile
pojavi se robinja nosei pladanj s piima. On ispije jedan pehar ne nudei
Nomada. - Javne kue dobro e platiti za nju.
- Kao kurva nee donijeti vie od stotinu kuda - odvrati Nomad
svojim hipnotikim glasom, - Treba mi dvjesta.
Trgovac robljem prezirno otpuhne, a ja bih ga najradije zadavila. Po
sjenovitim ulicama njegove etvrti sve je puno ljeskavih fontana i
pogrbljenih uenjakih robova. Njegova je kua nakazna zbrka stupova,
lukova i dvorita. Dvjesta srebrnih kuda za njega je kap u moru.
Vjerojatno je vie platio za one gipsane lavove pred ulazom,
- Nadao sam se da u je prodati kao kunu robinju - nastavi Nomad. -
uo sam da trai takvu.
- Traim - potvrdi trgovac. - Zapovjednica me gnjavi ve danima. Ta
vjetica stalno ubija svoje cure. Ima temperament kao zmija otrovnica. -
Odmjeri me kao to bi stoar odmjeravao tele, a ja zadrim dah. Onda
odmahne glavom.
- Premala je, premlada, previe zgodna. Nee izdrati ni cijeli tjedan
u Crnoj klisuri, a ne elim se gnjaviti traei zamjenu. Dat u ti stotinu za
nju, kupit e je madam Mo u luci.
Kapljica znoja klizne niz smireno Nomadovo lice. Mazen mu je
zapovjedio da uini to god treba kako bi me uveo u Crnu klisuru. No ako
odjednom spusti cijenu, trgovac e posumnjati. Ako me proda kao kurvu,
pokret otpora morat e me izbaviti, a nitko ne jami da e to biti brzo.
Ako me uope ne proda, propast e moj pokuaj spaavanja Darina.
Uini neto, Laia. Opet Darin raspiruje moju hrabrost. Inae sam
mrtav.
- Dobro peglam, gospodaru. - Rijei su mi izletjele a da nisam ni
razmislila o njima. Nomad razjapi usta, a trgovac me pogleda kao da sam
takor koji je poeo onglirati.
- I, ovaj... znam kuhati. I istim i uredujem kosu. - Glas mi prelazi u
apat. - Bila bih... bila bih dobra sluavka.
Trgovac me otro gleda pa mi postane ao to nisam drala jezik za
zubima. Ali zatim mu u oima bljesne neka lukavost, gotovo zaigranost.
- Boji se kurvanja, curo? Ne znam zato, to je poten zanat. - Opet
me obie, a zatim mi naglo digne bradu tako da ga gledam u guterski
zelene oi. - Rekla si da zna ureivati kosu i peglati? Zna li se cjenkati i
kupovati na trnici?
- Da, gospodine.
- Ne zna itati, naravno. A zna li brojiti?
Naravno da znam brojiti. Znam i itati, svinjo s podvoljkom.
- Da, gospodine. Znam brojiti.
- Morat e nauiti drati jezik za zubima - ree trgovac robljem, -
Morat u snositi troak ienja. Ne mogu je poslati u Crnu klisuru kad
izgleda kao dimnjaar. - Razmislio je o ponudi. - Uzet u je za sto pedeset
srebrnih kuda.
- Na kraju krajeva, mogu je odvesti u neku ugledniku kuu - odvrati
mu Nomad. - Sad je prljava, ali zgodna je to cura. Sigurno bi dobro platili
za nju.
Trgovac se namrti. Pitala sam se nije li Mazenov ovjek pogrijeio
zato to se nastavio cjenkati. Daj, krtico, pomislim gledajui trgovca
robljem. Pljuni malo vie.
Trgovac izvue kesu srebrenjaka, a ja jedva skrivam olakanje.
- Dobro, sto osamdeset kuda. Ni bakrenjaka vie. Skini joj okove.
Nije proao ni jedan sat, a ve sam zakljuana u kolima duhova koja idu
prema Crnoj klisuri. Na oba zapea nosila sam iroke srebrene pruge
koje me obiljeavaju kao robinju, a na vratu eljezni ovratnik koji je
lancem spojen s reetkom u kolima. Koa mi je jo bridjela od toga kako
su me izribale dvije robinje, a glava me boljela od napete pune kojom su
mi ukrotili kosu. Haljina od crne svile s korzetom i kariranom suknjom
najfinija je stvar koju sam ikad nosila. Zamrzila sam je im sam je
ugledala.
Vrijeme sporo prolazi. U kolima je tako mrano da mi se ini kao da
sam slijepa. Carstvo u ovakva kola baca uenjaku djecu, ak i
trogodinjake koji vrite dok ih oduzimaju roditeljima. Tko zna gdje
zavravaju ta djeca. Kola duhova nose to ime zato to njihove putnike
vie nitko nikad ne vidi.
Ne misli na to, ape mi Darin. Misli na zadatak. Na moje spaavanje.
Dok sam razmiljala o Keenanovim uputama, kola su krenula uzbrdo
i jako usporila. Preplavila me vruina, gotovo me omamivi, no prizvala
sam uspomenu od prije tri dana da se razbudim: djed gura prst u
staklenku sa svjeom marmeladom i smije se dok mu baka daje packe
kuhaom.
Boljelo me to to ih nema. Nedostaju mi djedov promukli smijeh i
bakine prie. A Darin? Brat mi uasno nedostaje. Njegove ale, crtei,
mudrovanje o svemu i svaemu. ivot bez njega nije samo prazan nego i
straan. Toliko mi je dugo bio vodi, zatitnik i najbolji prijatelj da ne
znam to u bez njega. Bojim se da pati. Je li sada u eliji? Mue li ga?
U jednom kutu kriom se pomakne neto mrano.
Voljela bih da je to ivotinja - neki mi ili, nebesa, moe ak i takor.
Ali tada me stvorenje pogleda blistavim i grabeljivim oima. To je jedan
od onih stvorova. Jedna od sjena iz noi racije. Ludim. Sila sam s pameti.
Sklopila sam oi i snagom volje pokuala izbrisati stvora. Ali stvor ne
nestaje. Drhtavim rukama pokuavam ga otjerati.
- Laia...
- Odlazi. Ti ne postoji.
Stvor se polako primie. Ne vriti, govorim si dok grizem usnu. Ne
vriti.
- Brat ti pati, Laia. - Polako govori, kao da eli biti siguran da nisam
propustila ni rije. - Bojovnici ga s uitkom stavljaju na muke.
- Ne. Ti si u mojoj glavi.
Njegov je smijeh kao razbijeno staklo. - Stvaran sam kao smrt, mala
Laia. Stvaran kao smrskane kosti, izdajnike sestre i grozne krabulje.
- Ti si iluzija. Ti si moja... moja krivnja. - Uhvatila sam majin amulet.
Sjena se grabeljivo naceri i priblii se na manje od stope. Ali kola se
zaustave, a stvor mi dobaci zadnji zloudan pogled prije nego to
nestane, nezadovoljno sikui. Trenutak poslije spustila se pregrada na
kolima, a preda mnom se diu zidine Crne klisure ija mi golemost tjera
privienja iz glave.
- Obori oi. - Trgovac robljem skinuo je moj lanac s reetke, a ja sam
spustila pogled na poploanu ulicu. - Obraa se zapovjednici tek nakon
to se ona obrati tebi. Ne gledaj je u oi - bievala je robinje i zbog manjih
prijestupa. Kad ti da neki zadatak, obavi ga brzo i dobro. U prvih nekoliko
tjedana unakazit e te, ali na kraju e joj biti zahvalna: ako su oiljci
dovoljno strani, stariji polaznici nee te preesto silovati.
- Zadnja je robinja potrajala dva tjedna - nastavi trgovac ne
primjeujui moj rastui uas. - To se nije svidjelo zapovjednici. Ja sam
kriv, naravno, trebao sam bolje pripremiti curu. Navodno je enula kad ju
je zapovjednica igosala uarenim eljezom. Bacila se sa stijene. Nemoj i
ti.
- Strogo me gledao kao otac koji upozorava ivahno dijete da ne
odluta.
- Inae e zapovjednica pomisliti da joj isporuujem lou robu.
Trgovac robljem kimne u znak pozdrava straarima na ulazu i
povue moj lanac kao da sam pas. Vukla sam se za njim. Silovati...
unakaziti... igosati. Ne mogu, Darine. Ne mogu.
Preplavila me nagonska potreba da pobjegnem, tako snana da sam
usporila, stala i odmakla se od trgovca. Okree mi se eludac, muka mi je.
Ali trgovac jako potegne lanac, i ja posrnem naprijed.
Nemam kamo pobjei, shvatila sam dok smo prolazili ispod reetke
sa eljeznim iljcima i ulazili u slavnu akademiju. Nemam kamo. Nema
drugog naina da spasim Darina.
Sad sam tu. I nema povratka.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Elias

Nekoliko sati nakon to sam proglaen kandidatom, posluno sam

stajao pokraj djeda u njegovu prostranom predvorju kako bih
pozdravljao goste koji stiu na moju diplomsku zabavu. Premda Quin
Veturius ima sedamdeset i sedam godina, ene pocrvene kad ih gleda u
oi, a mukarci se lecnu kad se udostoji stisnuti im ruku. Svjetiljke daju
zlatnu boju njegovoj gustoj sijedoj grivi, a kad ga gledam kako nadvisuje
sve ostale i kima onima to mu ulaze u kuu, kao da vidim sokola koji
gleda svijet lebdei na vjetru.
Odzvanja osmo zvono, a kua je ve puna najveih uglednikih
obitelji, kao i najbogatijih merkatora. Plebejci su jedino u konjunici.
Moja majka nije pozvana.
- estitam, kandidate Veturius - govori neki brkonja (valjda roak)
dok objema rukama stie moju, koristei se naslovom koji su mi na
diplomi dodijelili auguri. - Ili bih trebao rei Vae Velianstvo? -
Usuuje se pogledati djeda u oi i udvorno se nasmijeiti. Djed se uope
ne obazire na njega.
Ovako to ide cijelu veer. Ljudi kojima ne znam ime ponaaju se kao
da sam njihov odavno izgubljeni sin, brat ili roak. Vjerojatno je svaki
drugi u rodu sa mnom, ali sve do sada ih nisam nimalo zanimao.
Osim ulizica tu su i prijatelji - Faris, Dex, Tristas, Leandar - ali
najnestrpljivije sam ekao Helenu. Nakon prisege, na poligon su
nahrupile obitelji diplomaca, a nju je odnijela plima roda Aquillovaca
prije nego to smo stigli razgovarati.
to ona misli o kunjama? Natjeemo li se jedno protiv drugoga za
carsku ast? Ili emo suraivati kao to smo suraivali od dolaska u Crnu
klisuru? Moja pitanja vode u nova pitanja, od kojih me najvie mui kako
u kao voa tog odbojnog Carstva postii pravu slobodu, i tijela i due.
Jedno je sigurno: koliko god elio pobjei iz Crne klisure, kola jo
nije zavrila sa mnom. Umjesto jednog mjeseca dopusta, dobili smo samo
dva dana. Auguri su zatraili da se tada u Crnu klisuru vrate svi polaznici
- ak i diplomci - kako bi svjedoili kunjama.
Kad je Helena u pratnji roditelja i sestara napokon stigla u djedovu
kuu, zaboravio sam da je moram pozdraviti. Previe sam zaokupljen
zurenjem. Pozdravila je djeda, vitka i sjajna u sveanoj odori, dok joj crni
plat blago lepra. Njezina kosa, srebrena u svjetlu svijea, sputa joj se
niz lea kao rijeka.
- Pazi, Aquilla - rekao sam joj kad mi se primaknula. - Izgleda
gotovo kao djevojka.
- A ti izgleda gotovo kao kandidat. - Ali osmijeh joj ne stie do oiju,
i ja istog asa znam da neto nije u redu. Njezino je prijanje oduevljenje
isparilo, a sada je nervozna, kakva je prije borbe kad misli da ne moe
pobijediti.
- to je? - upitao sam. Pokuala je proi pokraj mene, ali uhvatio sam
je za ruku i povukao natrag. U oima joj je oluja, ali prisilila se na osmijeh
i njeno izvukla prste iz mojih. - Sve je u redu. Gdje je hrana? Umirem od
gladi.
- Idem s tobom...
- Kandidate Veturius - zagrmi djed. - Guverner Leif Tanalius eli
razgovarati s tobom.
- Nemoj da te Quin mora ekati - ree Helena. - Izgleda odluno. -
Otila je, a ja sam krgutao zubima dok me djed silio na ukoenu
razmjenu miljenja s guvernerom. Jo jedan sat ponavljao sam isti
dosadni razgovor s desetak drugih uglednikih voa, dok se djed
napokon nije odmaknuo od beskrajne rijeke gostiju i povukao me na
stranu.
- Rastresen si kad ne bi smio biti - ree mi. - Ovi ljudi mogu biti vrlo
korisni.
- Mogu li oni proi kunje umjesto mene?
- Ne budi glup - odvrati djed s gaenjem. - Car nije otok. Potrebne su
tisue da Carstvo dobro funkcionira. Gradski guverneri bit e odgovorni
tebi, ali pritom e ti lagati i podvaljivati na svakom koraku, pa ti treba
mrea uhoda da ih dri na oku. Uenjaki pokret otpora, pogranini
hajduci i buntovnika plemena meu Nomadima iskoristit e promjenu
dinastije kao priliku za nerede. Trebat e ti puna potpora vojske kako bi
uguio svaku klicu ustanka. Ukratko, ovi ti ljudi trebaju - kao savjetnici,
ministri, diplomati, generali, agenti.
Rastreseno sam kimnuo. Jedna djevojka iz stalea merkatora u
zavodljivo oskudnoj haljini promatrala me s vrata koja vode u vrtnu
vrevu. Zgodna je. Stvarno zgodna. Smijeim joj se. Moda nakon to
naem Helenu...
Djed me zgrabi za rame i okrene me na suprotnu stranu od vrta,
prema kojem sam ve polako krenuo. - Obrati panju, djeae - ree. -
Bubnjevi su jutros caru prenijeli vijest o kunju Moje mi uhode javljaju da
je napustio glavni grad im je to uo. On i veina njegove kue bit e
ovdje za nekoliko tjedana, kao i krvosljednik, ako eli zadrati glavu na
ramenima. - Vidjevi moje iznenaenje, djed se prezirno nasmije. - Zar si
mislio da e rod Taiusovaca pasti bez borbe?
- Ali car zapravo oboava augure. Posjeuje ih svake godine. - Tako
je. A sada su se okrenuli protiv njega tako to prijete unitenjem njegove
loze. On e se boriti, moe raunati na to. - Djed se namrti. - Ako eli
pobijediti, mora se probuditi. Ve rasipam previe vremena na
rjeavanje tvojih skandala. Braa Farrar priaju na sve strane kako si
juer zamalo pustio dezertera da pobjegne i kako tvoj manjak vjernosti
odaje to to se maska nee stopiti s tobom. Ima sree to je krvosljednik
na sjeveru, inae bi te ve bacio u klade. Ovako je Crna straa odluila da
te nee ispitivati nakon to sam ih podsjetio na to da su Farrari plebejski
talog niska roda, dok ti dolazi iz najuglednije kue u Carstvu. Slua li ti
mene?
- Naravno da sluam. - Glumio sam da sam uvrijeen, ali kako sam
ispod oka pratio onu djevojku i traio Helenu po vrtu, djed mi nije
povjerovao. - Htio sam nai Hel...
- Da se nisi bavio Aquillom - ree djed. - Nije mi jasno kako je uspjela
upasti meu kandidate. enama nije mjesto u vojsci.
- Aquilla je meu najboljim borcima u koli. - uvi kako je branim,
djed udari rukom po antiknom stoliu tako snano da vaza padne sa stola
i razbije se. Djevojka zacii i pobjegne. Djed nije ni trepnuo.
- Gluposti - ree djed. - Nemoj mi rei da ti se svia ta cura.
- Djede...
- Ona pripada Carstvu. No ako te proglase carem, umjesto da je
postavi za krvosljednicu, mogli biste se vjenati. Ona je uglednica iz jake
loze pa ete barem imati opor nasljednika...
- Djede, nemoj vie. - Na vratu sam osjetio neugodnu vruinu na
pomisao da dobijem djecu s Helenom. - Ne zanima me na taj nain. Ona
je... ona je...
Djed izvije srebrene obrve, a ja zamucam kao budala. Muljam,
naravno. Polaznici Crne klisure slabo stoje sa enskim drutvom, osim
ako ne siluju robinju ili ne plate kurvu, to mene nikad nije privlailo.
Imao sam razne avanture za dopusta, ali dopust je samo jedanput
godinje. Helena je djevojka, zgodna djevojka s kojom provodim veinu
vremena. Naravno da me zanima na taj nain. Ali to nita ne znai.
 - Ona je drug po oruju, djede - kaem. - Jesi li volio nekog od svojih
ratnih drugova kao to si volio baku?
- Ni jedan od mojih ratnih drugova nije bio visoka plavua.
- Mogu li zavriti s ovim? Htio bih proslaviti svoju diplomu.
- Jo neto. - Djed ode i odmah se vrati s duguljastim smotuljkom
umotanim u crnu svilu. - Ovo je za tebe - ree. - Namjeravao sam ti ih dati
kad postane glavar roda Veturiusovaca. Ali bolje da ih uzme sada.
Otvorio sam smotuljak i zamalo ga ispustio od iznenaenja.
- Vatrenih mi demona! - Zurio sam u sablje u svojim rukama, dvije
blizanke sa zamrenim crnim rezbarijama kakve vjerojatno nemaju
premca u cijelom Carstvu. - Ovo su telumanske sablje.
- Izradio ih je djed sadanjeg Telumana. Dobar ovjek. Dobar
prijatelj.
Rod Telumana ve stoljeima daje najdarovitije kovae u Carstvu.
Sadanji telumanski kova svake godine provodi mjesece izraujui
oklope od serrskog elika za krabulje. Ali telumanska sablja - prava
telumanska sablja, koja moe prerezati pet tijela odjednom - kuje se
najvie jedanput u nekoliko godina. - Ne mogu ih uzeti.
elim mu ih vratiti, ali djed izvue moje vlastite sablje iz korica na
mojim leima i umjesto njih umetne telumanske sablje.
- Prikladan dar za cara - ree. - Pazi da ih bude dostojan. Uvijek
pobjednici.
- Uvijek pobjednici - ponovio sam krilaticu Veturiusovaca, a djed ode
natrag svojim gostima. Jo oamuen od njegova dara, uputio sam se do
atora s hranom u nadi da u vidjeti Helenu. Svakih nekoliko koraka
zaustavljali su me ljudi kako bi avrljali sa mnom. Netko mi u ruku gurne
tanjur zainjenih komadia prepeena mesa nabodenih na tanak tapi.
Netko mi drugi daje pie. Dvije starije krabulje jadikuju to se kunje nisu
odrale u njihovo doba, a skupina uglednikih generala tiho raspravlja o
caru Taiusu, kao da ih vrebaju uhode. Nitko ne spominje augure bez
dunog potovanja. Nitko se ne bi usudio.
Kad sam napokon umaknuo gomili, Helene nije bilo na vidiku,
premda sam vidio njezine sestre Hanu i Liviju kako oima gutaju Farisa,
kojem je oito dosadno.
- Veturius - progunda Faris, i drago mi je to ne pokazuje uliziko
oduevljenje kao svi drugi. - Mora me predstaviti. - Glavom pokae
prema skupini uglednikih djevojaka u svili i nakitu koje su virile kod
krila atora, a neke od njih gledale su me uznemirujue grabeljivim
pogledom. Nekolicinu sam poznavao dobro, zapravo predobro da bih
mogao pomisliti kako mi njihovo aputanje moe biti kompliment.
- Farise, ti si krabulja. Ne treba te predstavljati. Samo idi i razgovaraj
s njima. Ako si nervozan, pitaj Dexa ili Demetriusa da te prate. Jesi li vidio
Helenu?
Nije se osvrnuo na moje pitanje. - Demetrius nije doao. Vjerojatno
zato to mu njegova moralna pravila zabranjuju da se zabavlja. A Dex je
pijan. Opustio se jedanput u ivotu, hvala nebesima.
- A Trist...
- Prezauzet je, mora sliniti nad zarunicom. - Faris kimne prema
jednom stolu, gdje je Tristas sjedio s Aelijom, zgodnom crnkom. Cijelu
godinu nisam ga vidio tako sretnog. - A Leandar je izjavio ljubav Heleni...
- Opet?
- Opet. Rekla mu je da se goni dok mu nije razbila nos po drugi put, a
on je otiao traiti utjehu u vrtu s nekom riokosom. Ti si mi zadnja
nada. - Faris je pohotno promatrao uglednike djevojke. - Ako ih
podsjetimo da e biti car, kladim se da e svaki dobiti po dvije.
- Ima tu neto. - Naas me ak i zanimalo, no onda sam se sjetio
Helene. - Ali moram nai Aquillu.
U tom asu ona ude u ator i proe pokraj skupine djevojaka,
zastajui kad joj se jedna od njih obratila. Bacila je pogled prema meni i
neto apnula. Djevojka je zinula, a Helena se opet okrenula i izala iz
atora.
- Moram uhvatiti Helenu - rekao sam Farisu, koji je primijetio Hanu i
Liviju, pa im se zavodniki smijei dok gladi uvojak na elu. - Nemoj se
previe napiti - savjetujem mu. - I ako se ne eli probuditi bez mukosti,
dri se dalje od one dvije. To su Helenine mlae sestre.
Osmijeh iezne s Farisova lica, a on odluno izjuri iz atora. Pourio
sam za Helenom i naas sam ugledao plavu kosu kako prolazi kroz
djedove goleme vrtove prema tronoj ostavi iza kue. Svjetlo sveanih
atora ne dopire ovamo, pa se ravnam samo po zvijezdama. Bacio sam
pie i zadrao tanjur, a onda se jednom rukom podigao na ostavu i
uspentrao na kosi krov vile.
- Mogla si izabrati lake mjesto, Aquilla.
- Ovdje je mirno - ree iz mraka. - A vidi se sve do rijeke. Jesi li meni
to donio?
- Goni se. Sigurno si pojela dva tanjura dok sam se ja rukovao sa
svim onim utogljenim tipovima.
 - Mama kae da sam premrava. - Bodeom nabode pecivo na mojem
tanjuru. - Uostalom, zato ti je toliko trebalo da doe? Udvara se ergeli
udavaa?
To me podsjetilo na moj neugodni razgovor s djedom, pa je zavladao
napeti tajac. Helena i ja nikad ne razgovaramo o djevojkama. Zadirkuje
Farisa, Dexa i ostale zbog njihovih oijukanja, ali mene ne. Nikada.
- Ja... ovaj...
- Zamisli, Lavinia Tanalia imala je obraza pitati me jesi li je ikad
spominjao. Jedva sam se suzdrala da tapiem za meso ne probodem
one njezine napuhane sisurine. - U glasu joj se uje traak napetosti, a ja
se nakaljem.
- to si joj rekla?
- Rekla sam joj da si vikao njezino ime svaki put kad si posjeivao
luke cure. To ju je uutkalo.
Prasnuo sam u smijeh jer mi je sada postao jasan Lavinijin uasnuti
izraz lica. Helena se smjeka, ali oi su joj tune. Odjednom izgleda
osamijeno. Kad sam nagnuo glavu da joj uhvatim pogled, ona se okrene
na drugu stranu. Neto je mui, ali nije mi spremna rei to.
- to e uiniti ako postane carica? - upitam. - to e promijeniti?
- Ti e pobijediti, Elias. A ja u biti tvoja krvosljednica. - Govorila je s
toliko sigurnosti da se inilo kao da izgovara neku staru istinu, kao da mi
kae koje je boje nebo. Ali onda slegne ramenima i pogleda u daljinu.
- No kad bih ja pobijedila, promijenila bih sve. Proirila bih trgovinu
na jug, dovela ene u vojsku, uspostavila odnose s Marincima. I onda...
onda bih neto uinila s Uenjacima.
- Misli na pokret otpora?
- Ne. Mislim na ono to se dogaa u etvrti. Na racije. Ubojstva. To
nije... - Znam da eli rei da to nije u redu. Ali to su pobunjenike rijei.
- Moglo bi biti bolje - ree. Kad me je pogledala, lice joj je bilo
izazovno, a ja sam samo podigao obrve. Ne bih nikad rekao da je Helena
sklona Uenjacima. Ali zato mi je draa.
- A ti? - upita. - to bi ti uinio?
- Valjda isto to i ti. - Nisam joj mogao rei da me ne zanima niti e
me ikada zanimati vladanje. Ne bi razumjela. - Moda bih tebe pustio da
vodi poslove dok bih se ja izleavao u haremu.
- Budi ozbiljan.
 - Vrlo sam ozbiljan. - Vragolasto joj se nasmijeim. - Car ima harem,
zar ne? To je jedini razlog zbog kojeg sam prisegnuo... - Ona me tako
gurne da sam zamalo pao s krova pa sam je zamolio za milost.
- Nije smijeno. - Zvuala je kao centurion, a ja sam pokuao
namjestiti odgovarajue ozbiljan izraz lica. - Stavljamo ivot na kocku -
ree.
- Obeaj mi da e se boriti da pobijedi. Obeaj mi da e na
kunjama dati sve od sebe. - Uhvati me za kopu na oklopu. - Obeaj!
- Dobro, nebesa ti spalim! Samo sam se alio. Naravno da u se boriti
da pobijedim. Ne namjeravam umrijeti, to je sigurno. A ti? Ne eli biti
carica?
Odluno odmahne glavom. - Ja sam bolja za krvosljednika. I ne elim
se nadmetati s tobom, Elias. im krenemo raditi jedno protiv drugoga,
pobjeuju Marcus i Zak.
- Hel... - Htio bih je opet pitati to nije u redu jer se nadam da e mi
se povjeriti sad kad govori o naem zajednitvu. Ali ne da mi priliku za to.
- Veturius! - Razrogaila je oi jer je primijetila to nosim na leima. -
Jesu li to telumanske otrice?
Pokazao sam joj sablje, a ona je pokazala prigodnu ljubomoru.
Nakon roga, neko smo vrijeme utke gledali zvijezde nad nama i traili
glazbu u dalekim zvukovima koji dopiru iz kovanica.
Promatrao sam njezino mravo tijelo, njezin vitki profil. to bi
Helena bila da nije krabulja?. Ne mogu je zamisliti kao tipinu ugledniku
djevojku, koja trai dobru priliku, ide na zabave i doputa da je zavedu
mukarci prikladno visoka roda.
Valjda nije vano. to god smo mogli biti - lijenici ili politiari,
pravnici ili graevinari - izvueno je iz nas obukom, isisano u mrani
lijevak Crne klisure.
- to je s tobom, Hel? - upitam. - Ne vrijeaj me glumei da ne zna
o emu govorim.
- Samo sam nervozna zbog kunja. - Ne zastajkuje i ne muca. Gleda
me ravno u oi. Plave su joj arenice bistre i blage, a glavu je malo
nagnula. Svatko drugi povjerovao bi joj bez pogovora. Ali ja znam Helenu,
i istog asa u kostima osjetim da mi lae. U drugom bljesku spoznaje,
roenom iz svijesti koja se javlja tek duboko u no, kad ljudski duh
otvara udna vrata, razotktije mi se jo neto. Ovo nije mirna la. Nasilna
je i razorna.
Uzdahnula je, ugledavi moj izraz lica. - Neemo o tome, Elias.
 - Znai, ipak je neto...
- Dobro - prekinula me. - Rei u ti to me mui ako ti meni kae to
si juer ujutro stvarno radio u tunelima.
Ta je napomena tako neoekivana da sam morao odvratiti pogled. -
Rekao sam ti...
- Da. Rekao si da si traio dezertera. A ja kalem da me nita ne mui.
Sad je sve jasno i otvoreno. Jo je nisam vidio tako zajedljivu. - I nemamo
o emu vie razgovarati.
Gleda me u oi, a u pogledu joj je neki novi oprez. to skriva, Elias,
pita me njezin izraz.
Hel zna kako ieprkati tajne. Neto u njezinoj odanosti zdruenoj sa
strpljenjem stvara nevjerojatnu potrebu da se ovjek ispovjedi. Na
primjer, ona zna da krijumarim plahte novacima kako ih ne bi bievali
zbog mokrenja u krevet. Zna da svaki mjesec piem majici Rili i njezinu
sinu Shanu, kod kojih sam odrastao. Zna da sam jedanput istresao vjedro
balege na Marcusv krevet. Danima se hihotala zbog toga.
Ali sada ne zna za mnogo toga. Za moju mrnju prema Carstvu. Za
oajniku elju da ga se otarasim.
Vie nismo djeca koja se smiju zbog zajednikih tajna. Vie to nikad
neemo biti.
Ne dajem joj odgovor. Ni ona meni. Samo sjedimo bez rijei gledajui
grad, rijeku, daleku pustinju, dok nas pritiu nae tajne.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Laia

Iako me trgovac robljem upozorio da ne diem glavu, promatrala sam

kolu s muninom i uenjem. No se stapala sa sivilom kamenja, sve dok
vie nisam znala gdje zavravaju sjene i poinju zgrade Crne klisure. Pod
plavom vatrom svjetiljaka ak i golo, pjeskovito vjebalite izgleda
sablasno. U daljini, mjeseina treperi na stupovima i lukovima vrtoglavo
visokog amfiteatra.
Polaznici Crne klisure su na dopustu i kripanje mojih sandala jedini
je zvuk koji razbija zloslutnu tiinu. Svaka je ivica savreno podrezana,
svaka staza uredno poploana bez ijedne pukotine. Nema cvijea, nema
brljana na zgradama, nikakvih klupa za oputanje polaznika. - Gledaj
pred sebe - zalaje trgovac. - Obori oi! Idemo prema graevini koja ui
na rubu junih klisura kao crna aba. Izgraena je od istoga sumornoga
granita kao i ostatak kole. To je zapovjedniin dom. Pod klisurama se
protee more pjeanih dina, beivotno i nesmiljeno. Daleko onkraj
pustinje u obzorje se diu iljci Serrskoga gorja.
Siuna robinja otvori ulazna vrata kue. Prvo to sam zapazila je
povez preko oka. Unakazit e te u prvih nekoliko tjedana, rekao je trgovac.
Hoe li zapovjednica i meni iskopati oko?
Nije vano. Dodirujem amulet. To je za Darina. Sve za Darina.
Unutranjost kue sumrana je kao tamnica, s ratrkanim svijeama
koje slabo osvjetljavaju tamne kamene zidove. Ogledala sam se i
primijetila oskudno, gotovo tedovniko pokustvo u blagovaonici i
dnevnom boravku, a onda me trgovac robljem zgrabio za kosu i povukao
snano kao da e mi slomiti vrat. U ruci mu se pojavio no, i iljkom me
pomilovao po trepavicama. Robinja se lecnula.
- Jo jedanput podigni glavu - ree trgovac dok na licu osjeam
njegov smrdljivi dah - i iskopat u ti oi. Jasno?
Suze mi grunu na oi, i kad urno kimnem, on me pusti.
- Ne cmizdri - ree dok nas robinja vodi na kat. - Zapovjednica e te
radije proparati sabljom nego trpjeti tvoje suze, a ja nisam potroio sto
osamdeset kuda samo da bacim tvoje tijelo strvinarima.
 Robinja nas odvede do vrata na kraju hodnika, poravna svoju
besprijekorno ispeglanu crnu haljinu i tiho pokuca. Glas nam kae da
uemo.
Kad trgovac robljem otvori vrata, naas ugledam prozor s tekim
zavjesama, radni stol i zid s crteima lica. Ali odmah se sjetim trgoveva
noa i oborim pogled.
- Dugo ti je trebalo - pozdravi nas tihi glas.
- Oprostite, zapovjednice - ree trgovac. - Moj dobavlja...
- Tiina!
Trgovac se zagrcne. Ruke mu ute kao zmijske ljuske dok ih tare
jednu o drugu. Ja sam se ukipila. Moda me zapovjednica gleda.
Razgledava. Trudim se izgledati snudeno i krotko, jer znam da Bojovnici
vole da Uenjaci tako izgledaju.
Zapovjednica ve stoji preda mnom, a ja sam se lecnula od
iznenaenja to je tako beumno ustala i prila. Manja je nego to sam
oekivala - nia je od mene i mrava kao trstika. Gotovo krhka. Da nema
masku, izgledala bi kao dijete. Odora joj je savreno ispeglana, a hlae su
joj uvuene u crne izme koje se zrcale. Svako dugme njezine bjelokosne
koulje presijava se kao zmijske oi.
- Pogledaj me - ree. Natjerala sam se posluati, i istog asa
paralizirao me njezin pogled. Kad gledam njezino lice, kao da gledam
ravnu, glatku povrinu nadgrobnoga kamena. Nema ni traka ljudskosti u
njezinim sivim oima, kao ni znakova suuti na povrinama njezinih
zakrabuljenih crta lica. Spirala od izblijedjele plave tinte koluta joj po
lijevoj strani vrata - nekakva tetovaa.
- Kako se zove, curo?
- Laia.
Glava mi odleti na stranu i obraz mi je uaren dok jo nisam ni
shvatila da me udarila. Oi mi se napune suzama zbog snane pljuske, a
nokte zabodem u bedro kako ne bih pobjegla.
- Krivo - upozori me zapovjednica. - Ti nema imena. Nema
osobnosti. Ti si robinja i nita vie. I zauvijek e to biti. - Okrene se
trgovcu kako bi dogovorila isplatu. Lice mi jo bridi dok mi trgovac skida
okove. Prije izlaska on zastaje.
- Zapovjednice, smijem li vam estitati?
- Zbog ega?
Zbog imenovanja kandidata. Cijeli grad bruji o tome. Va sin...
 - Van - ree zapovjednica i okrene mu lea. Trgovac se hitro iskrade,
a ona se okrene prema meni. Ova stvar je neto izlegla? Kakvog je
zloduha rodila? Drhtala sam nadajui se da to neu nikada saznati.
Tajac traje, a ja ostajem nepomina kao stup, previe uplaena da
trepnem. Dvije minute sa zapovjednicom, a ve me zastraila.
- Robinjo - ree. - Pogledaj iza mene.
Podigla sam glavu i saznala kakva su to lica na mene pri ulasku
ostavila onako neobian dojam. Zid iza zapovjednice pokriven je
plakatima mukaraca i ena, starih i mladih, u drvenim okvirima. Ima ih
na desetke, red za redom.

TRAI SE:
POBUNJENIKI UHODA... UENJAKI LOPOVI...
LAN POKRETA OTPORA...
NAGRADA: 250 KUDA... 1000 KUDA.

- To su lica svih boraca pokreta otpora koje sam uhvatila, svih

Uenjaka koje sam utamniila i pogubila, veinu prije nego to sam
postala zapovjednica. Neke i poslije.
Groblje od papira. ena je bolesna. Odvratila sam pogled.
- Rei u ti isto to kaem svakoj robinji koju dovedu u Crnu klisuru.
Pokret otpora pokuao je prodrijeti u ovu kolu bezbroj puta. Otkrila sam
ih svaki put. Ako radi za pokret otpora, ako im se javi, ako im se misli
javiti, ja u saznati i unitit u te. Gledaj!
Posluala sam je, no nastojala sam ne obraati panju na lica. Pustit
u da se slike i rijei stope u mojem zamuenom pogledu.
Ali vidim dva lica koja ne mogu zamutiti. Dva lica koja unato loem
crteu ne mogu zanemariti. ok me trese polako, kao da se moje tijelo
bori protiv njega. Kao da ne elim vjerovati u ono to vidim.

MIRRA I JAHAN IZ SERRE

VOE POKRETA OTPORA
NAJVII PRIORITET
MRTVI ILI IVI
NAGRADA: 10 000 KUDA
 Baka i djed nisu mi nikad rekli tko je unitio moju obitelj. Krabulja,
rekli su. Je li vano koja? A evo je sada preda mnom. Ovo je ena koja je
svojim elinim potplatom zgazila moje roditelje, koja je bacila pokret
otpora na koljena tako to je ubila najvee vode koje je on ikada imao.
Kako je to uinila? Kako, kad su moji roditelji bili takvi majstori
skrivanja da su malobrojni znali kako izgledaju, a kamoli kako ih nai?
Izdajica. Netko tko je prisegnuo na odanost zapovjednici. Netko
kome su moji roditelji vjerovali.
Je li Mazen znao da me alje u jazbinu ubojice mojih roditelja? On je
strog ovjek, ali ne izgleda kao da je namjerno okrutan.
- Ako mi bude pravila probleme - zapovjednica me netremice gleda
- pridruit e se onim licima na zidu. Jasno?
S mukom odvrativi pogled od roditelja, uzdrhtalo sam kimnula
trudei se da tijelom ne odam svoje zaprepatenje. apat mi zapinje u
grlu.
- Jasno.
- Dobro. - Ode do vrata i povue uzicu. Zaas se pojavi ona jednooka
djevojka kako bi me odvela u prizemlje. Zapovjednica za mnom zatvara
vrata, a u meni se bijes die kao munina. Najradije bih se okrenula i
napala tu enu. elim vritati. Ubila si mi majku, koja je imala lavlje srce, i
sestru, koja se smijala kao kia, i oca, koji je hvatao istinu s nekoliko poteza
pera. Ti si mi ih oduzela. Uzela si ih s ovoga svijeta.
Ali ne okreem se. Vraa mi se Darinov glas. Spasi me, Laia. Sjeti se
zato si ovdje. Da uhodi.
Nebesa! U zapovjedniinu uredu nisam primijetila nita osim njezina
zida smrti. Kad idui put uem, moram bolje paziti. Ona nije svjesna da
znam itati. Mogla bih poneto doznati ve ako bacim pogled na papire
na njezinu stolu.
Tako sam zamiljena da jedva ujem apat djevojke tik uz sebe.
- Jesi li dobro?
Iako je samo nekoliko centimetara nia od mene, izgleda nekako
siuno, tijelo i udovi tanki poput tapia gube joj se u preirokoj haljini,
lice joj je napeto i uplaeno, kao da je pregladnjeli mi. Imam bolesnu
potrebu da je pitam kako je izgubila oko.
- Dobro sam - odvratila sam. - Ali mislim da mi nije sklona.
- Nije sklona nikome. Kratko i jasno. - Kako se zove?
- Ovaj... nikako - ree djevojka. - Nitko ovdje nema imena.
 Rukom je nesvjesno prela preko poveza na oku, a meni se smuilo.
Je li joj se to dogodilo? Nekome je rekla kako se zove i ostala bez oka?
- uvaj se - kae tiho. - Zapovjednica svata vidi. Zna i kad ne zna. -
Djevojka pouri preda mnom, kao da eli pobjei od rijei koje je upravo
izgovorila. - Doi, moram te odvesti kuharici.
Uputile smo se prema kuhinji, a im sam ula, osjeala sam se bolje.
Kuhinja je prostrana, topla i dobro osvijetljena, s divovskim ognjitem i
tednjakom u jednom kutu te velikim drvenim stolom na sredini
prostorije. Sa stropa vise uzice s osuenim paprikama i enjakom.
Cijelom duinom zida protee se polica sa zainima, a zrak je pun mirisa
limuna i kardamona. Da nije sve tako veliko, bilo bi mi kao da sam se
vratila u bakinu kuhinju.
U sudoperu je hrpa prljavog posuda, a na tednjaku se grije voda u
ajniku. Netko je na pladanj sloio kolaie i marmeladu. Za stolom je
okrenuta leima stajala sijeda enica u kariranoj haljini poput moje i
rezala luk. Iza nje su zastrta vrata koja vode van iz kue.
- Kuharice - ree djevojka - ovo je...
- Sudopero - prekine je ena ne okreui se. Glas joj je udan, hrapav,
kao da je bolesna. - Ve sam ti rekla da opere posue. - Sudopera zine da
odgovori. - Prestani ljenariti, na posao - otrese se ena. - Inae e
spavati prazna eludca, a mene nee pei savjest.
Djevojka uzme pregau, kuharica se okrene od stola, a ja se
zagrcnem i skrenem pogled, pokuavajui ne buljiti u njezino izbrazdano
lice. iroke i crvene brazgotine protezale su joj se od ela preko obraza,
usana i brade, sve do visokog ovratnika crne haljine. Kao da ju je divlja
zvijer rastrgala pandama, a ona je nekom nesreom preivjela.
Nedirnute su joj jedino oi, tamnoplave kao agat.
- Tko... - Ukipila se dok me odmjerava. A onda se bez objanjenja
okrene i epajui izae na stranja vrata.
Pogledala sam sudoperu traei pomo. - Nisam htjela buljiti.
- Kuharice? - Sudopera bojaljivo prie vratima i odkrine ih. -
Kuharice?
Ne dobivi odgovor, sudopera se oajniki osvrne oko sebe. ajnik
na tednjaku zapiti.
- Jo malo do devetog zvona. - Krila je ruke. - Tada zapovjednica pije
veernji aj. Mora joj ga odnijeti gore, ali ako zakasni... zapovjednica...
ona e...
- to e?
 - Bit e... bit e ljuta. - Na djevojinu se licu ukae sttava, prava
ivotinjska strava.
- Aha - kaem. Sudoperin je strah zarazan pa urno ulijem vodu iz
ajnika u alicu na pladnju. - Kalio ga pije? Sa eerom? S mlijekom?
- S mlijekom. - Djevojka pouri do kredenca i izvue pokriveno
vjedro, ali prolije neto mlijeka. - O!
- Daj. - Uzmem joj vjedro i liicom prenesem neto mlijeka u
zdjelicu trudei se ostati mirna. - Vidi? Sve rijeeno, samo u oistiti...
- Nema vremena. - Djevojka mi doda pladanj i gurne me prema
hodniku. - Molim te, pouri se. Sad e...
Oglase se zvona.
- Kreni - kae djevojka. - Mora stii prije zadnjeg zvona!
Stube su visoke, a ja hodam prebrzo. Pladanj se nagne i u zadnji as
hvatam zdjelicu s mlijekom, a liica mi padne i zvekne. Zvono otkuca
deveti put i sve se stia.
Smiri se. Ovo je smijeno. Zapovjednica vjerojatno nee ni primijetiti
da kasnim pet minuta, ali primijetit e neuredan posluavnik. Jednom
sam rukom uhvatila pladanj, drugom uzela liicu i poravnala stvari na
pladnju, a onda sam prila vratima.
Vtata se naglo otvore u trenu kad sam podigla ruku da pokucam.
Pladanj mi ispadne iz ruku, a alica vrueg aja proleti mi pokraj glave i
razbije se o zid iza mene.
Jo sam bila ukipljena od prepasti kad me zapovjednica povukla u
svoj ured.
- Okreni se.
Cijelo mi je tijelo drhtalo dok sam se okretala prema zatvorenim
vratima. Zaula sam fijuk drva tek kad me njezin jahai tap opalio po
leima. To me tako potreslo da sam pala na koljena. Stap udari jo triput,
a onda sam osjetila njezine ruke u svojoj kosi. Zacvilila sam dok me vukla
tako da smo licem u lice, a srebro njezine maske gotovo mi je dodirnulo
obraz. Stisnula sam zube kako bih otrpila bol i suspregla suze jer sam se
sjetila to je rekla robinja. Zapovjednica e te radije proburaziti sabljom
nego trpjeti tvoje suze.
- Ne trpim kanjenje - kae s jezivo mirnim pogledom. - To se nee
ponoviti.
- D-da, zapovjednice. - Moj apat nije glasniji od sudoperina. Govoriti
ista glasnije bilo bi previe bolno. ena me pusti.
- Oisti nered u hodniku. Doi sutra ujutro o estom zvonu.
 Zapovjednica me zaobie, a trenutak kasnije zaujem kako su se
zalupila ulazna vrata.
Srebrnina je zabrenala dok sam uzimala pladanj. Samo etiri udarca
tapom, a osjeala sam se kao da mi je koa razderana i posoljena. Krv mi
pod kouljom curi niz lea.
elim biti logina, praktina, kako me djed nauio da se postupa kod
ozljeda. Izrei koulju, curice moja. Oisti rane korilopsisom i pokrij ih
kurkumom. Onda ih previj i mijenjaj poveze dvaput dnevno.
Ali gdje u nai novu haljinu? Korilopsis? Kako u povezati rane kad
mi nitko nee pomoi?
Za Darina. Za Darina. Za Darina.
A to ako je mrtav, glas mi ape u glavi. to ako ga pokret otpora ne
nade? to ako u uzalud proi kroz pakao?
Ne. Ako se prepustim tim mislima, neu izdrati ni ovu no, a kamoli
tjedne, a moda i mjesece, koje moram provesti ovdje uhodei
zapovjednicu.
Dok stavljam krhotine keramike na pladanj, sa stubita zaujem neki
uanj. Grevito podignem glavu, u strahu da se vratila zapovjednica. Ali
to je samo sudopera. Kleknula je pokraj mene i utke krpom obrisala
proliveni aj.
Kad sam joj zahvalila, trgnula se kao uplaena kouta. Zavrila je s
brisanjem i urno se spustila stubitem.
Uavi u praznu kuhinju, stavila sam pladanj u sudoper i klonula na
plohu kuhinjskog stola s glavom u rukama. Previe sam obamrla za suze.
Palo mi je na pamet da su vrata njezina ureda vjerojatno jo otvorena, s
papirima rasutima po stolu i moe ih pogledati svatko tko skupi
hrabrosti.
Zapovjednica je izala, Laia. Idi gore i pogledaj moe li neto nai.
Darin bi to uinio. Njemu bi ovo bila savrena prilika da prikupi
informacije za pokret otpora.
Ali ja nisam Darin. U ovom trenutku ne mogu misliti na zadatak ili na
to da sam uhoda a ne robinja. Mogu misliti samo na boi u leima i krv
koju mi upija haljina.
Nee preivjeti zapovjednicu, rekao je Keenan. Zadatak nee uspjeti.
Spustila sam glavu na plohu kuhinjskog stola i stisnula oi od boli.
Imao je pravo. Nebesa, imao je pravo.
Drugi dio

KUNJE
 ETRNAESTO POGLAVLJE

Elias

Ostatak dopusta iscurio je zaas. Dok se u njegovoj koiji od ebanovine

kotrljamo prema Crnoj klisuri, djed me zasipa savjetima. Proveo je pola
mojeg dopusta predstavljajui me glavarima monih kua, a drugu
polovicu grdei me zato to ne sklapam dovoljno saveza. Kad sam mu
rekao da elim posjetiti Helenu, dobio je ivani napad.
- Ta ti je cura pomutila razum - bjesnio je. - Ne zna prepoznati
sirenu kad je vidi? - Morao sam se suzdrati da se ne nasmijem kad sam
se toga sjetio. Zamislio sam Helenino lice kad bi znala da je netko naziva
sirenom.
Pomalo mi je ao djeda. On je legenda, general koji je dobio toliko
bitaka da ih vie nitko i ne broji. Vojnici njegovih legija oboavali su ga,
ne samo zbog hrabrosti i lukavosti nego i zbog nevjerojatne sposobnosti
da izmakne smrti ak i kad je sve protiv njega.
Ali sad mu je sedamdeset sedam godina i ve je odavno prestao
voditi vojsku u pogranine ratove. Zbog toga se valjda toliko posvetio
kunjama.
Bez obzira na to, savjeti su mu razboriti. Istina je da se trebam
pripremiti za kunje, a najbolji je nain da skupim obavijesti o njima.
Nadao sam se da su auguri u prolosti imali opirnija prorotva, moda
ak i opisali to kandidati mogu oekivati. No premda sam proeljao
djedovu bogatu knjinicu, nisam naao nita.
- O, nebesa, sluaj me! - Djed me udari izmom s elinim potplatom,
a ja se uhvatim za sjedalo koije dok mi bol sijeva kroz nogu. - Jesi li uo
ijednu moju rije?
- Kunje su provjera moje sranosti. Iako ne znam to me eka,
moram svejedno biti spreman. Moram svladati svoje i iskoristiti
suparnike slabosti. A ponajprije ne smijem zaboraviti da su
Veturiusovci...
- Uvijek pobjednici. - Izgovaramo to uglas. Djed odobravajui kimne, a
ja se trudim prikriti svoje nestrpljenje.
Nove bitke. Nova nasilja. Samo elim pobjei od Carstva. A eto gdje
sam. Prava sloboda, i tijela i due. Za to se borim. Ne za vlast. Ne za mo.
Za slobodu.
 - Pitam se to o svemu ovome misli tvoja majka - zamiljeno e djed.
- Nee me favorizirati, to je sigurno.
- Sigurno nee - potvrdi djed. - Ali zna da ima najvee anse za
pobjedu. Keris mnogo dobiva ako stane iza pravoga kandidata. I mnogo
gubi ako stane iza krivoga. - Djed zamiljeno pogleda kroz prozor koije.
- Nauo sam udne glasine o svojoj keri. Nekad bih se samo
nasmijao na takve prie. Ona e uiniti sve to moe da ti onemogui
pobjedu. Ne oekuj nita manje.
Kad smo stigli do Crne klisure s desetak drugih koija, djed mi stisne
ruku strahovito snano.
- Nee razoarati rod Veturiusovaca - ree. - Nee razoarati mene.
- Lecnuo sam se zbog njegova stiska i upitao se hoe li moj stisak
ikada biti tako zastraujue jak.
Nakon to se djed odvezao, pridruila mi se Helena. - Budui da su se
svi vratili da gledaju kunje, novi narataj novaka nee doi sve dok
nadmetanje ne zavri. - Mahnula je Demetriusu, koji je izaao iz oeve
koije nekoliko metara dalje. - Jo smo u starim vojarnama. Imat emo
isti raspored nastave kao i prije, samo to emo umjesto retorike i
povijesti imati dodatnu strau na zidu.
- Iako smo ve krabulje?
- Nisam ja odredila pravila - odvrati Helena. - Doi, kasnimo na
maevanje.
Progurali smo se kroz masu polaznika prema glavnom ulazu u Crnu
klisuru. - Jesi li ita saznala o kunjama? - upitao sam Hel. Netko me
kucne po ramenu, ali ne osvrnem se. Vjerojatno neki nadobudni kadet
koji eli stii na nastavu na vrijeme.
- Nita - ree Hel. - A cijelu sam no provela u oevoj knjinici.
- Nita ni kod mene. - Svih mi demona! Njezin je otac pravnik, ija je
knjinica puna svega, od slabo poznatih pravnih knjiga do drevnih
uenjakih svezaka o matematici. On i djed zajedno imaju sve najvanije
knjige u Carstvu. Nema se gdje drugdje traiti. - Trebali bismo provjeriti...
Nebesa ti spalim, to je?
Kucanje po ramenu postalo je nesnosno, pa sam se okrenuo da
izruim kadeta. Ali preda mnom je neka robinja nevjerojatno dugih
trepavica.
Utrobu mi strese vrela munja zbog jasnoe njezinih tamnih zlatnih
oiju. Na trenutak sam zaboravio kako se zovem.
 Jo je nikad nisam vidio - da sam je vidio, zapamtio bih je. Ako se
zanemare teki srebreni okovi oko zapea i visoka, bolno zategnuta
puna, obiljeja svih podlonika u Crnoj klisuri, ni po emu ne izgleda
kao robinja. Crna haljina pristaje joj kao salivena, istie joj svaku oblinu
tako da se mnogo polaznika ve osvrnulo za njom. Njezine pune usne i
tanak ravan nos poeljela bi veina djevojaka, i to ne samo uenjakih.
Zabuljim se u nju, shvatim da buljim, pomislim da moram prestati buljiti,
a onda buljim dalje. Ponestaje mi daha, a moje tijelo, kao pravi izdajnik,
gura me naprijed dok se gotovo ne dodirujemo.
- Kankandidate Veturius.
Zbog naina na koji izgovara moje ime - kao da je neto zastraujue
- doao sam k sebi. Priberi se, Veturius. Ustuknuo sam i zgrozio se nad
samim sobom kad sam vidio kako je prestravljena.
- to je? - mirno sam upitao.
- Za-zapovjednica je zatraila da zajedno s kandidatkinjom Aquillom
doete u njezin ured pri... pri estom zvonu.
- esto zvono? - Helena krene prema zapovjedniinoj kui gurajui
se pokraj strae na ulazu i ispriavajui se dvojici novaka koje je sruila
na do. - Kasnimo. Zato nas nisi pozvala ranije?
Djevojka nas slijedi, previe uplaena da bi se pribliila. - Bilo je
mnogo ljudi, nisam vas mogla nai.
Helena odmahne na to objanjenje. - Ubit e nas. Sigurno je rije o
kunjama, Elias. Moda su joj auguri neto rekli. - Zurila je, gurajui se
preda mnom, oito u nadi da jo moemo stii do majina ureda na
vrijeme.
- Poinju kunje? - Djevojka pokrije usta rukama. - Oprostite - apne.
- Ja...
- U redu je. - Ne smijeim joj se. To bi je samo uplailo. Za robinju,
osmijeh krabulje obino ne sluti na dobro. - Zapravo se i ja to pitam. Kako
se zove?
- Ro-robinja.
Naravno. Majka joj je ve zatrla ime.
- Dobro. Radi za zapovjednicu?
Volio bih da kae ne. Volio bih da kae kako ju je moja majka
izvukla s druge dunosti. Volio bih da kae da radi u kuhinji ili ambulanti,
gdje robovi nisu nakazni ili kljasti.
 Ali djevojka kima umjesto odgovora. Nemoj da te moja majka slomi,
kaem joj u mislima. Djevojka me pogleda u oi i opet imam onaj osjeaj -
dubok, vru, estok. Ne budi slaba. Bori se. Pobjegni.
Zapuh vjetra izvue joj uvojak iz pune tako da joj zalepra preko
jagodice. Na licu joj bljesne prkos dok me gleda i na trenutak vidim
vlastitu elju za slobodom odraenu i pojaanu u njezinim oima. To je
neto to nikad nisam vidio u oima drugih polaznika, a kamoli u oima
uenjake robinje. U jednom neobinom trenutku osjeam se manje
osamljeno.
Ali ona obori pogled, a ja se udim vlastitoj naivnosti. Ona se ne
moe boriti. Ne moe pobjei. Ne iz Crne klisure. Neveselo se
osmjehnem: u tome mi je robinja slinija nego to sluti.
- Kad si poela raditi? - upitam je.
- Prije tri dana, gospodine... kandidate... ovaj... - Ona kri ruke.
- Moe me zvati Veturius.
Hodala je oprezno, bojaljivo - vjerojatno ju je zapovjednica nedavno
izbievala. Ipak, nije bila pogrbljena kao ostale robinje. Uspravno i
draesno dranje prialo je njezinu priu bolje od rijei. Okladio bih se na
svoje sablje da je prije bila slobodnjakinja. I nema pojma kako je zgodna,
kao ni kakve e joj nevolje donijeti ljepota na mjestu kao to je Crna
klisura. Vjetar joj se opet poigrava u kosi, a do mene dopire njezin miris...
na voe i eer.
- Mogu li ti neto savjetovati?
Podigla je glavu kao uplaena ivotinja. Barem je oprezna. - Ovako
e... - Privui pozornost svakog mujaka u krugu od jednog kilometra. -
Ovako e se previe isticati - nastavio sam. - Iako je vrue, trebala bi
nositi kukuljicu ili plat, neto u emu e se bolje uklopiti.
Kimnula je, ali vidio sam joj sumnju u oima. Obgrlila se rukama i
usporila. Vie joj se nisam obraao.
Kad smo stigli u majin ured, Marcus i Zak ve su sjedili u punoj
ratnoj spremi. im smo uli, svi zamuknu. Oito su razgovarali o nama.
Ne obazirui se na Helenu i mene, zapovjednica se okrene od
prozora kroz koji je gledala pjeane dine. Pokazuje robinji da prie, a
onda je pljusne zapeem, tako snano da joj krv prsne iz usta.
- Rekla sam na esto zvono.
Preplavio me bijes, a zapovjednica je to osjetila. - Da, Veturius? -
Napuila je usne i nagnula glavu kao da hoe tei: eli li se umijeati i
privui moj gnjev na sebe?
 Helena me mune u rebra, i ja razjareno zakripim zubima.
- Izlazi - ree majka uzdrhtaloj djevojci. - Aquilla, Veturius. Sjednite.
Marcus je gledao robinju dok je izlazila. Lice mu je tako pohotno da bih
najradije gurnuo djevojku da izae bre, a Zmiji iskopao oi. Zak se uope
nije osvrnuo na djevojku, nego je ispod oka promatrao Helenu. Njegovo
je etvrtasto lice blijedo, a pod oima ima ljubiaste sjene. Pitam se kako
su on i Marcus proveli dopust. Jesu li pomagali plebejskom ocu u
kovanici? Posjeivali rodbinu? Smiljali naine da ubiju mene i Helenu?
- Auguri imaju drugog posla - udan i nadmen osmijeh ukazao joj se
na licu - pa su zatraili da vam iznesem pojedinosti kunja u njihovo ime.
Evo. - Zapovjednica gurne list pergamenta preko stola, a mi se svi
nagnemo naprijed da ga proitamo.

etvero je njih, a etiri svojstva trebaju nama:

Hrabrost da podnesu najcrnji strah
Lukavost da nadmudre dumane
Snaga ruku, duha i srca
Odanost da se slomi dua.

- To je prorotvo. Saznat ete njegovo znaenje u danima koji slijede.

- Zapovjednica se opet okrene prema prozoru s rukama iza lea. Gledam
njezin odraz i ivciram se zbog samozadovoljstva koje izbija iz nje. -
Auguri e smisliti i suditi kunje. Ali kako ovo nadmetanje treba istrijebiti
slabe, predloila sam naim svetim ljudima da ostanete u Crnoj klisuri do
kraja kunja. Auguri su pristali.
Doe mi da se nasmijem. Naravno da su pristali. Znaju da je ovdje
pakao, a ele da kunje budu to tee.
- Zapovjedila sam centurionima da oteaju vau obuku u skladu s
vaim statusom kandidata. Nemam nikakva utjecaja na vae ponaanje u
nadmetanju. No izvan kunja jo ste podloni mojim pravilima. Mojim
kaznama. - Poela je etati po uredu i prostrijelila me oima, prijetei
bievanjem ili neim gorim.
- Kad pobijedite na jednoj kunji, dobit ete od augura. neki
simbolini predmet, kao nagradu. Ako proete kunju ali ne pobijedite, za
nagradu dobivate ivot. Ako padnete kunju, bit ete smaknuti. - Pustila
je da se slegne dojam te ugodne vijesti, a onda nastavila.
- Kandidat koji prvi pobijedi u dvije kunje bit e proglaen
pobjednikom. Tko god bude drugi, s jednom pobjedom, bit e postavljen
za krvosljednika. Ostali e umrijeti. Ne moe biti nerijeenog rezultata.
Auguri su mi rekli da naglasim kako za vrijeme kunja vrijede prihvaena
pravila potene igre. Ne smijete varati, podmetati ni podvaljivati.
Pogledao sam Marcusa. Ne varati njemu je isto to i ne disati.
- A car Taius? - upita on. - Krvosljednik? Crna straa? Rod Taiusovaca
nee nestati samo tako.
- Taius e uzvratiti udarac. - Zapovjednica proe iza mene, a vlasi na
zatiljku neugodno mi se nakostrijee. - Otiao je iz Antiuma sa svojim
rodom i napreduje prema jugu da sprijei kunje. Ali auguri su podijelili
jo jedno prorotvo: Spori brljan okrui i ugui hrast. Put se raisti tik
prije kraja.
- to to znai? - upita Marcus.
- To znai da carevi postupci nisu naa briga. to se tie krvosljednika
i Crne strae, oni su odani Carstvu, a ne Taiusu. Oni e prvi prisegnuti na
vjernost novoj dinastiji.
- Kad poinju kunje? - upita Helena.
- Mogu poeti bilo kada. - Majka napokon sjedne i sljubi dlanove sa
zamiljenim izrazom lica. - I mogu izgledati bilo kako. Od trenutka kad
izaete iz ovog ureda morate biti spremni.
- Ako mogu izgledati bilo kako - oglasi se Zak prvi put - kako emo se
pripremiti? Kako emo znati da su poele?
- Znat ete - ree zapovjednica. - Ali...
- Znat ete. - Ona pogleda Zaka, a on uuti. - Ima li jo pitanja? -
Zapovjednica nije ekala odgovor. - Moete ii.
Pozdravljamo i izlazimo. Ne elei okrenuti lea Zmiji i abi, pustio
sam ih da hodaju ispred mene, ali odmah sam poalio. U hladu kod
stubita stajala je robinja, a kad se Marcus naao pokraj nje, ispruio je
ruku i privukao je sebi. Zgrila se u njegovu stisku i pokuala izvui vrat,
koji joj je uhvatio kao klijetima. Nagnuo se k njoj i neto joj apnuo.
Posegnuo sam za sabljom, ali Helena me uhvati za ruku.
- Zapovjednica - upozori me. Iza nas je sve promatrala majka stojei
prekrienih ruku na vratima ureda. - To je njezina robinja - apne
Helena. - Bilo bi glupo umijeati se.
- Neete ga zaustaviti? - okrenuo sam se zapovjednici ne diui glas.
- Ona je robinja - odvrati zapovjednica, kao da je time sve objasnila. -
Dobit e deset udaraca biem zbog nesposobnosti. Ako joj namjerava
pomoi, moda eli preuzeti njezinu kaznu?
 - Naravno da ne, zapovjednice. - Zarinuvi nokte u moju ruku, Helena
govori u moje ime znajui da sam na rubu toga da zaradim bievanje.
Kimne mi da krenemo dalje hodnikom. - Pusti - ree. - Ne isplati se.
Ne mora objanjavati. Carstvo pazi na odanost svojih kmbulja. Crna
straa bacila bi se na mene im bi se proulo da sam bievan umjesto
uenjake robinje.
Preda mnom se Marcus naceri i pusti djevojku pa pode za Zakom
niza stube. Djevojka duboko udie dok joj se na vratu pojavljuju masnice.
Pomozi joj, Elias. Ali ne mogu. Hel ima pravo. Prijetnja kazne je
prevelika.
Helena se uputila niz hodnik otro me gledajui. Kreni.
Robinja se priljubila uza zid dok smo prolazili nastojei biti to
manja. Gadei se samome sebi, uope se ne osvrem na nju, kao da je
hrpa smea. Bezosjeajno je ostavljam da istrpi majinu kaznu. Osjeam
se kao krabulja.

* * *

Te sam se noi muio u snovima punim uma i apata. Vjetar mi je

oblijetao oko glave kao strvinar, a ruke su mi gorjele neprirodnom
vrelinom. Pokuavao sam se probuditi dok je nelagoda prelazila u nonu
moru, ali tonuo sam sve dublje, sve dok nije preostalo nita osim
zaguljivoga jarkog svjetla.
Kad sam otvorio oi, prvo to sam primijetio bilo je tvrdo pjeano
tlo poda mnom. Drugo je bila vruina tla. Toliko je vrue da je peklo kou.
Uzdrhtalom rukom zaklonio sam oi od sunca i razgledao
pustopoljinu oko sebe. Nekoliko metara dalje, samotno stablo duriana
dizalo se iz ispucale zemlje. Mnogo milja na zapad, nepregledna vodena
povrina titrala je kao fatamorgana. Zrak je odvratno vonjao po strvini,
trulim jajima i vojarnama kadeta usred ljeta. Zemlja je blijeda i gola, kao
da stojim na nekome dalekome mrtvom Mjesecu.
Miii me bole kao da ve satima leim u istom poloaju. Bol mi kae
da ovo nije san. Ustao sam posrui, osamljena silueta u golemoj
praznini.
Kako se ini, kunje su poele.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Laia

Zora je bila tek plava slutnja na obzoru kad sam se dovukla do

zapovjedniine spavae sobe. Sjedila je za toaletnim stoliem i gledala
svoj odraz u zrcalu. Krevet joj je izgledao nedirnuto, kao i svakog jutra.
Pitala sam se kada spava. Ako uope spava.
Odjevena je u iroku crnu halju koja je ublaila prijezir na njezinu
maskiranom licu. Prvi je put vidim bez odore. Halja joj sklizne s ramena i
vidim da su neobine vitice njezine tetovae dio kienog slova A, ija se
crna tinta jasno isticala na hladnom bljedilu njezine koe.
Prolo je deset dana otkad je poeo moj zadatak i premda nisam
nauila nita to bi mi pomoglo u Darinovu spaavanju, nauila sam kako
ispeglati odoru Crne klisure za tono pet minuta, kako nositi teak
posluavnik po stubitu s pet-est oiljaka na leima te kako biti toliko
tiha da ak i ja zaboravim da postojim.
Keenan mi je o zadatku rekao samo najosnovnije. Moram skupljati
informacije o kunjama., a na jednom od mojih izlazaka iz Crne klisure
radi kupovine javit e mi se pokret otpora. Moda nakon tri dana, rekao
je Keenan. Ili deset. Svaki put kad ide u grad, budi spremna dati izvjee.
Ali nikad nas ne trai.
Tada sam se suzdrala da mu ne postavim desetak pitanja. Recimo,
kako dobiti informacije koje im trebaju. Ili kako se pobrinuti da me
zapovjednica ne uhvati.
Sada plaam za to. Sada ne elim da me pokret otpora nade. Ne elim
da saznaju kako sam loa uhoda.
Iz nekog kutka mozga dolazi mi sve slabiji Darinov glas: Nai neto,
Laia. Neto to e me spasiti. Pouri.
Ne, kae drugi, glasniji dio mene. Pritaji se. Ne riskiraj s uhoenjem
dok ne bude sigurna da te nee uhvatiti.
Koji glas da sluam? Uhodu ili robinju? Borca ili kukavicu? Mislila
sam da e odgovori na takva pitanja biti jednostavni. Ali onda sam
nauila to je pravi strah.
Tiho sam zaobila zapovjednicu, poloila pladanj s dorukom, uzela
njezin aj od sino, ostavila joj ispeglanu odoru. Ne gledaj me. Ne gledaj
me. ini se da moje nijeme zamolbe djeluju. Zapovjednica se ponaala
kao da ne postojim.
Kad sam rairila zavjese, sobu je obasjala prva jutarnja svjetlost.
Zastala sam kod prozora gledajui pusto vani, milje i milje apueg
pijeska koji se u jutarnjem vjetru mreka poput valova. Na trenutak se
gubim u njihovoj ljepoti. A onda se oglase bubnjevi Crne klisure, budilica
za cijelu kolu i pola grada.
- Robinjo. - Njezino me nestrpljenje pokrenulo i prije no to sam ula
zapovijed. - Moja kosa.
Dok sam uzimala etku i ukosnice iz ladice stolia, krajikom sam se
oka ugledala u zrcalu. Modrice od mojega prolotjednog susreta s
kandidatom Marcusm poele su blijedjeti, a rane od deset udaraca biem
koje sam zatim primila ve su zarasle. U meuvremenu su ih zamijenile
druge rane. Tri udarca po nogama zbog pranjave mrlje na mojoj haljini.
etiri udarca po dlanovima jer nisam zavrila s krpanjem. Masnica na
oku od neraspoloenog lubanje.
Zapovjednica otvori pismo koje je bilo odloeno na toaletnom
stoliu. Ne mie glavu dok joj povlaim kosu unatrag i nimalo se ne
osvre na mene. Naas sam se ukipila i zapiljila u pergament koji ita. Ne
primjeuje me. Naravno. Uenjaci ne znaju itati, barem tako ona
pretpostavlja. Brzo joj etkam blijedu kosu.
Pogledaj ga, Laia. Darinov glas. Otkrij to pie.
Vidjet e. Kaznit e me.
Ne zna da ti zna itati. Mislit e da si glupa uenjaka cura koja bulji
u lijepe znakove.
Stisnulo mi se grlo. Trebala bih pogledati. Deset dana u Crnoj klisuri
bez ikakvih rezultata osim modrica i brazgotina ne dolazi u obzir. Kad
pokret otpora zatrai izvjee, neu imati nita za njih. A to e onda biti
s Darinom?
Virkala sam prema zrcalu kako bih bila sigurna da je zapovjednica
obuzeta pismom. Uvjerivi se u to, usudila sam se brzo spustiti pogled.
... preopasno na jugu, a zapovjednici se ne moe vjerovati. Savjetujem
da se vratite u Antium. Ako morate na jug, putujte s malo vojske...
Zapovjednica se pomakne, a ja odvratim pogled u strahu da sam se
odala. Ali ona ita dalje, a ja se usudim opet pogledati. Ve je okrenula
pergament na drugu stranu.
... saveznici naputaju rod Taiusovaca kao to takori bjee od poara.
Saznao sam da zapovjednica namjerava...
 No nisam otkrila to zapovjednica namjerava jer sam u tom asu
podigla pogled. Ona me promatra u zrcalu.
- Ti... ti su znakovi jako lijepi - propentala sam i ispustila ukosnicu.
Sagnula sam se da je pokupim pokuavajui u tih nekoliko dragocjenih
trenutaka prikriti paniku. Bievat e me zato to sam priitala neto to
nema smisla. Zato sam je pustila da me vidi? Zato nisam bila opreznija?
- Rijetko viam slova - dodala sam.
- Da. - Oi joj bijesnu i naas pomislim da mi se ruga. - itanje ne
treba ljudima tvojeg soja. - Pogledala je svoju frizuru. - Desna je strana
preniska. Sredi to.
Iako bih se najradije rasplakala od olakanja, pazila sam da mi lice
ostane bezizraajno i ugurala joj jo jednu ukosnicu u kosu.
- Robinjo, koliko si dugo ovdje?
- Deset dana, zapovjednice. - Jesi li se s kime sprijateljila?
To je pitanje tako groteskno u njezinim ustima da sam se zamalo
nasmijala. Prijatelji? U Crnoj klisuri? Sudopera je previe srameljiva da
bi razgovarala sa mnom, a kuharica mi se obraa samo kad zapovijeda.
Ostali robovi u Crnoj klisuri ive i rade u samoj akademiji. utljivi su i na
distanci - uvijek sami, uvijek oprezni.
- Curo, ovdje si doivotno - ree zapovjednica razgledavajui svoju
frizuru. - Moda bi se trebala upoznati s drugim robovima. Evo. - Preda
mi dva zapeaena pisma. - Ovo s crvenim peatom odnesi u ured
glasnika, a ovo s crnim odnesi Spiru Telumanu. Mora ti dati odgovor.
Nisam se usudila pitati tko je Spiro Teluman i kako u ga nai.
Zapovjednica se koristi boli kao kaznom za pitanja. Uzela sam pisma i
povukla se natrake do vrata kako bih izbjegla iznenadne napade. im
sam zatvorila vrata, duboko sam uzdahnula. Hvala nebesima to je ena
previe bahata da bi pomislila da njezina uenjaka robinja zna itati.
Prolazei hodnikom, bacila sam pogled na prvo pismo i zamalo ga
ispustila. Upueno je caru Taiusu.
O emu bi se mogla dopisivati s Taiusom? O kunjama? Gurnula sam
ispitivaki prst uz peat. Jo se nije stvrdnuo i lako se odljepljuje.
Iza sebe sam zaula struganje i pismo mi ispadne iz ruke dok se
panino okreem. Sve u meni vie zapovjednica! Ali hodnik je prazan.
Podigla sam pismo i utrpala ga u dep. Kao da je ivo, kao da sam uzela
zmiju ili pauka za ljubimca. Opet dodirnem peat, a onda brzo povuem
ruku. Preopasno.
Ali moram neto dati pokretu otpora. Svaki dan kad izaem iz Crne
klisure obavljati poslove za zapovjednicu, bojim se da e me Keenan
povui u stranu i zatraiti izvjee. Svaki dan bez toga dan je odgode. Na
kraju e mi istei vrijeme.
Morala sam uzeti plat pa sam otila u prostorije za sluinad u
otvorenom hodniku pred kuhinjom. Moja soba, poput sobe sudopere i
kuharice, vlana je rupa s niskim ulazom i otrcanom zavjesom umjesto
vrata. Unutra ima dovoljno mjesta samo za slamaricu i sanduk koji slui
kao stoli.
Kuharica i sudopera tiho su razgovarale. Sudopera je bila barem
neto srdanija od kuharice. Pomogla mi je u mojim dunostima vie
puta, a na kraju prvog dana, kad sam mislila da u se onesvijestiti od boli
zbog udaraca tapom, vidjela sam je kako se iskrada iz moje sobe. Unutra
sam zatekla ljekovitu mast i vr pun aja za smirenje bolova.
Njezina susretljivost ne ide dalje od toga. Postavljala sam pitanja njoj
i kuharici, govorila o vremenskim prilikama, alila se na zapovjednicu.
Nije bilo odgovora. Uvjerena sam da ne bi ni pisnule ak ni kad bih
uetala gola golcata u kuhinju i kukuriknula. Ne elim im opet pristupiti
samo kako bih se zabila u zid utnje, ali netko mi mora rei tko je Spiro
Teluman i kako u ga pronai.
Ula sam u kuhinju u kojoj su se njih dvije znojile pokraj
rasplamsalog ognjita. Ve se pee ruak. Sline mi cure, eznem za
bakinom hranom. Nikad nismo imali mnogo, ali to god smo imali, bilo je
pripremljeno s ljubavlju, a sada znam da ljubav pretvara obinu hranu u
gozbu. Ovdje jedemo ostatke nakon zapovjednice, i koliko god ja bila
gladna, imaju okus po piljevini.
Sudopera me pozdravila pogledom, a kuharica se uope ne obazire.
Starica se popela na rasklimanu klupicu da dohvati struak enjaka.
Izgledalo je da e pasti, ali kad sam ispruila ruku da je pridrim,
prostrijelila me ubojitim pogledom.
Spustila sam ruku i naas zbunjeno stajala.
- Moete... moete li mi rei gdje da naem Spiru Telumana? Tiina.
- ujte - rekla sam - znam da sam tek dola, ali zapovjednica mi je
rekla da potraim prijatelje. Mislila sam...
Kuharica se vrlo polako okrenula prema meni. Lice joj je sivo kao da
je bolesna.
- Prijatelje. - Prvi put mi je rekla neto to nije zapovijed. Odmahnula
je glavom i odnijela enjak do stola i stala ga s oiglednim bijesom
usitnjavati. Ne znam to sam rako strano uinila, ali ta mi nee pomoi.
Uzdahnula sam i izala iz kuhinje. Morat u za Spim Telumana pitati
nekoga drugoga.
 - On je maevalac - zaula sam tihi glas. Sudopera me pratila iz
kuhinje osvrui se u strahu da je ne uje kuharica. - Nai e ga uz rijeku,
u etvrti oruara. - Brzo se okrenula kako bi otila, i ba sam joj se zbog
toga obratila. Deset dana nisam vodila normalan razgovor, jedva da sam
izgovorila ita osim da, zapovjednice i ne, zapovjednice.
- Ja sam Laia.
Sudopera se ukipi. - Laia. - Isprobala je ime u ustima. - Ja sam... ja
sam Izzi.
Nasmijeila sam se prvi put od racije. Gotovo sam zaboravila zvuk
vlastita imena. Izzi pogleda prema zapovjedniinoj sobi.
- Zapovjednica eli da ima prijatelje kako bi ih iskoristila protiv
tebe - apne. - Zato se kuharica uzrujala.
Odmahnula sam glavom, nije mi bilo jasno.
- Tako nas dri u aci. - Izzi prijee rukom po povezu. - Zato kuharica
radi sve to ona trai. Zato svaki rob u Crnoj klisuri radi sve to ona trai.
Ako uini neto loe, nee uvijek kazniti tebe. Ponekad e kazniti one do
kojih ti je stalo. - Izzi je tako tiha da se moram nagnuti naprijed kako bih
je ula. - Ako... ako eli imati prijatelje, pazi da ona ne zna. Pazi da budu
tajni.
Pobjegla je natrag u kuhinju, brza kao maka u noi. Otila sam u
glasniki ured, neprestano razmiljajui o onome to mi je rekla. Ako je
zapovjednica toliko izopaena da iskoritava prijateljstva robova protiv
njih, nije ni udno da su Izzi i kuharica toliko suzdrane. Je li tako Izzi
izgubila oko? Je li tako kuharica dobila brazgotine?
Meni zapovjednica nije nanijela nikakvu nepopravljivu tetu. Ne jo,
ali to je samo pitanje vremena. Pismo za cara odjednom mi je teko u
depu. Spustila sam ruku na njega. Usuujem li se? to prije dobijem
informacije, to e prije pokret otpora spasiti Darina, a ja u se izvui iz
Crne klisure.
Kolebala sam se sve do izlaza iz akademije. Kad sam se pribliila,
pomoni vojnici u konim oklopima, koji inae uivaju u muenju
robinja, jedva su obratili pozornost na mene. Zagledali su se u dva
konjanika koji jau prema koli, a ja sam iskoristila priliku da se potiho
provuem pokraj njih.
Premda je jo rano, ve je zavladala pustinjska vruina, pa sam se
vrpoljila pod neudobnom teinom plata koji sam odnedavna nosila.
Svaki put kad bih ga prebacila preko lea, sjetila bih se kandidata
Veturiusa, one neskrivene vatre koja je gorjela u njemu kad me prvi put
pogledao, njegova mirisa kad se primaknuo, opojno ista i muevna.
Sjetila bih se njegovih rijei, izgovorenih gotovo brino. Mogu li ti neko
savjetovati?
Ne znam to sam oekivala od zapovjedniina sina. Nekoga poput
Marcusa Farrara, koji mi je ostavio ogrlicu od masnica to me boljela
danima? Nekoga poput Helene Aquilla, koja mi se obraala kao da sam
nitko i nita?
Ako nita drugo, mislila sam da e biti sliniji majci - plav, blijed i
leden. Ali on ima crnu kosu i zlatnu put, i premda su mu oi blijedosive
kao i zapovjednici, nema ni traga hladnoi svrdla koja obiljeava veinu
krabulja. Dapae, kad me u onom grevitom trenutku pogledao u oi,
vidjela sam kako iz njih probija ivot, kaotian i privlaan pod sjenom
maske. Vidjela sam vatru i elju, a srce mi je zakucalo bre.
A njegova maska? udno je to mu lei na licu kao neto zasebno. Je
li to znak slabosti? Nemogue, pa svi govore da je on najbolji borac Crne
klisure.
Dosta, Laia. Ne misli vie na njega. Ako je brian, iza toga se krije
podmuklost. Ako ima vatru u oima, to je e za nasiljem. On je krabulja.
Sve su krabulje iste.
Uputila sam se zavojitim putem s Crne klisure, iz etvrti uglednika
do Trga smaknua, gdje je najvea gradska trnica i jedan od samo dva
glasnika ureda. Stratite, koje je trgu dalo ime, stoji prazno. Ali dan je
tek poeo.
Darin je jedanput nacrtao stratite na Trgu smaknua zajedno s
tijelima na vjealima. Baka je vidjela tu sliku i zadrhtala. Spali je, rekla je.
Darin je kimnuo, ali kasnije te veeri vidjela sam ga kako dorauje sliku u
naoj sobi.
- Laia, to je podsjetnik - rekao je mirno kao i uvijek. - Ne bi bilo
dobro unititi je.
Gomila se vukla po trgu, zgromljena vruinom, pa sam se morala
gurati da se probijem. Pratilo me gunanje ljutitih trgovaca, a neki gadni
trgovac robovima udario me u prolazu. Provlaei se ispod nosiljke s
obiljejem jedne uglednike kue, primijetila sam glasniki ured deset
metara dalje. Usporila sam, a prsti su mi dodirivali pismo za cara. Ako ga
predam, nikad neu znati to je u njemu.
- Torbe i torbice! Svileni vez!
Trebala bih otvoriti pismo. Moram imati neto za pokret otpora. Ali
gdje da to uinim a da nitko ne primijeti? Iza neke tezge? U sjeni izmeu
dva atora?
- Koristimo najbolju kozu i alat!
 Peat e se lako podignuti, ali moram biti nasamo, ne u guvi. Ako se
pismo podere ili peat slomi, zapovjednica e mi vjerojatno odsjei ruku.
Ili glavu.
- Torbe i torbice! Svileni vez!
Prodava je tik iza mene, trebala bih ga otjerati. A onda osjetim miris
cedrovine i osvrnem se. Iza mene je Uenjak gol do pasa, s pocrnjelim i
znojnim miiavim tijelom. Plamenocrvena kosa viri mu ispod crne kape.
eludac mi se stisne od prepasti. To je Keenan.
Pogleda me smeim oima i dok nastavlja izvikivati svoju robu,
lagano kimne glavom prema jednoj uliici koja vodi s trga. Ruke mi se
znoje od nervoznog iekivanja dok ulazim u uliicu. to da mu kaem?
Nemam nita - ni tragova ni informacija. Keenan je od poetka sumnjao u
mene, a sada u dokazati da je imao pravo.
Na obje strane uliice uzdizale su se pranjave ciglene
etverokatnice, a buka s trnice slabije se ula. Keenanu nije bilo ni traga,
ali neka ena, sva u dronjcima, odmaknula se od zida i prila mi. Oprezno
sam je promatrala dok nije podigla glavu. Kroz prljavu neurednu kosu
prepoznala sam Sanu.
Doi, proitam joj s usana.
eljela sam je pitati za Darina, ali ve je krenula. Povela me kroz
labirint uliica, ne stajui sve dok se nismo primaknuli Postolarskom
putu kojeg od Trga smaknua dijeli vie od kilometra. Posvuda se ulo
brbljanje postolara, a osjeao se i snaan vonj koe, tanina i boje.
Izgledalo je kao da emo krenuti tim putem, ali Sana skrene u uzak
prostor izmeu dvije zgrade i uputi se podrumskim stubama koje su tako
prljave da izgledaju kao unutranjost dimnjaka.
Keenan otvori vrata na dnu stuba prije nego to Sana stigne
pokucati. Vie nije nosio torbe, nego je navukao crnu majicu i stavio
remen s noevima koji je nosio kad sam ga prvi put vidjela. Na lice mu
pada uvojak rie kose. Odmjerio me, a pogled mu zastane na mojim
modricama.
- Mislila sam da je netko moda slijedi - ree Sana skidajui plat i
periku. - Ali sve je isto.
- Mazen eka. - Keenan poloi ruku na moja lea kako bi me
potaknuo da krenem uskim hodnikom. Ja se lecnem i odmaknem - jo me
bole oiljci od tapa.
Otro me pogledao i inilo se kao da e neto rei, ali samo se
namrtio, smeteno spustio ruke i poveo nas hodnikom do nekih vrata. Iza
vrata je soba u kojoj Mazen sjedi za stolom dok mu unakaeno lice
osvjetljava osamljena svijea.
- Onda, Laia - on uzvine sijede obrve - to ima za mene?
- Moete li mi prvo rei to je s Darinom? - napokon sam izgovorila
pitanje koje me mui ve deset dana. - Je li dobro?
- Laia, tvoj je brat iv.
Duboko sam uzdahnula, kao da opet mogu disati.
- Ali ne mogu ti nita vie rei dok ti meni ne kae to ima.
Dogovor je dogovor.
- Neka barem sjedne. - Sana izvue stolac, no nisam ni sjela, a Mazen
se ve nagnuo naprijed.
- Nemamo mnogo vremena - ree. - Treba nam sve to ima.
- Kunje su poele p-pri-prije tjedan dana. - Razmiljala sam kako bih
povezala ono malo informacija koje mogu ponuditi. Nisam bila spremna
predati mu pismo - ne jo. Ako slomi peat ili podere papir, gotova sam. -
Tada su kandidati nestali. etvero ih je. Zovu se...
- Znamo sve to. - Mazen odmahne rukom na moje rijei. - Kamo su
odvedeni? Kada zavrava kunja? Kada je sljedea?
uli smo da se dvoje kandidata danas vratilo - ree Keenan. - Malo
prije. Moda prije pola sata.
Sjetila sam se kako su straari na vratima Crne klisure uzbueno
razgovarali dok su se dva konjanika primicala cestom. Laia, glupao! Da
sam sluala to govore pomone trupe, moda bih saznala koji su
kandidati preivjeli kunju. Moda bih mogla Mazenu rei neto korisno.
- Ne znam. Bilo je ja-ja-jako teko - odvratila sam. Sama sam sebi
zvuala jadno i to me je ljutilo. - Zapovjednica mi je ubila roditelje. Na
zidu ima plakate svih pobunjenika koje je uhvatila. Moji su roditelji na
tom zidu... njihova lica...
Sana je razrogaila oi, a ak je i Keenan izgledao kao da mu se
smuilo, na trenutak gubei onaj ravnoduan izraz. Pitam se zato to
govorim Mazenu. Moda zato to se pitam je li znao da mi je
zapovjednica ubila roditelje - je li to znao i svejedno me poslao u Crnu
klisuru.
- Nisam to znao - odgovori on na moje neizreeno pitanje. - Ali to je
dodatan razlog zbog kojeg ovaj zadatak mora uspjeti.
- elim uspjeti vie nego itko, ali ne mogu joj ui u ured. Nikad joj ne
dolaze gosti, pa ne mogu prislukivati...
 Mazen podigne ruku da me zaustavi. - to tono zna? U trenutku
panike pomislila sam da bih mogla lagati. Proitala sam stotine pria o
junacima i njihovim kunjama - zato ne bih izmislila jednu i ponudila je
kao istinu? Ali ne mogu se prisiliti na to. Pokret otpora se uzda u mene.
- Ovaj... nita. - Oborila sam pogled sramei se zbog nevjerice na
Mazenovu licu. Dodirnula sam pismo ne vadei ga iz depa. Preopasno.
Moda e ti dati jo jednu priliku. Moda moe pokuati ponovno.
- to si onda radila cijelo vrijeme?
- Izgleda da je preivljavala - ree Keenan. Gledao me svojim crnim
oima, a ja nisam sigurna je li to rekao da me obrani ili uvrijedi.
- Bio sam odan Lavici - kae Mazen. - Ali ne mogu gubiti vrijeme
pomaui nekome tko ne eli pomoi meni.
- Nebesa, Mazene - Sana je zvuala zgranuto. - Gle jadnu curu...
- Da. - Mazen pogleda masnice na mojem vratu. - Gledaj je. U rasulu
je. Ovaj je zadatak preteak. Laia, pogrijeio sam. Mislio sam da e
riskirati. Mislio sam da si slinija svojoj majci.
Ta me uvreda zaboljela vie nego zapovjedniin udarac. Naravno,
ima pravo. Uope nisam nalik na majku. Ona se ne bi ni dovela u ovakav
poloaj.
- Vidjet emo kako da te izvuemo. - Mazen slegne ramenima i
ustane. - S ovim smo zavrili.
- ekajte... - Mazen me ne moe sada napustiti. Inae je Darin
izgubljen. Nevoljko sam izvukla pismo. - Imam ovo. Zapovjednica pie
caru. Mislila sam vam dati da pogledate.
- Zato to nisi odmah rekla? - Uzeo je omotnicu, a ja sam mu eljela
tei da bude oprezan. No Sana mu dobaci upozorenje prije nego to sam
stigla i zaustiti. Mazen joj dobaci kratak zlovoljan pogled i njeno
podigne peat.
Trenutak poslije opet me uhvatio strah. Mazen baci pismo na stol. -
Beskorisno - ree. - Pogledaj.

Vae Carsko Velianstvo,

sredit u to.
Vaa vjerna slubenica,
zapovjednica Keris Veturia
 - Ne diite ruke od mene - rekla sam na Mazenovu ljutitu grimasu. -
Darinu nije preostao nitko drugi. Bili ste bliski s mojim roditeljima.
Molim vas, mislite na njih. Ne biste htjeli da im sin jedinac umre zato to
ste odbili pomoi.
- Pokuavam pomoi. - Mazen nije odustajao, a neto u njegovim
ramenima i eljeznim oima podsjetilo me na majku. Sad mi je jasno
zato je voda pokreta otpora. - No i ti mora pomoi meni. Taj spasilaki
zadatak stajat e vie od ljudskih ivota. Ugrozit emo cijeli pokret
otpora. Ako uhvate nae borce, riskiramo da e ispitivaima odati nae
tajne. Laia, stavljam sve na kocku kako bih ti pomogao. - On prekrii
ruke. - Pobrini se da mi se to isplati.
- Hou. Obeavam da hou. Dajte mi jo jednu priliku.
Naas me gledao kamenim pogledom, a onda se okrenuo Sani, koja
kimne, kao i Keenanu, koji neodreeno slegne ramenima.
- Jo jednu priliku - ree Mazen. - Iznevjeri me jo jedanput i gotovi
smo. Keenane, isprati je.
 ESNAESTO POGLAVLJE

Elias

Sedam dana prije

Ovo je Velika pustara. Ovdje su me ostavili auguri, u ovoj ravnici bijele

soli koja se protee stotinama milja, bez ikakvih obiljeja osim otrih
crnih pukotina i ratrkanih vornatih stabala duriana.
Blijedi obris Mjeseca stoji nada mnom kao zaboravljen predmet. Pri
kraju je prve etvrti, kao i juer, to znai da su me auguri u jednoj noi
nekako premjestili etiristo kilometara dalje od Serre. Juer u isto doba
sjedio sam u djedovoj koiji na putu u Crnu klisuru.
U sprenu zemlju pokraj drveta zaboden je moj bode kroz list
pergamenta. Ugurao sam oruje za pojas - ovdje je to razlika izmeu
ivota i smrti. Pergament je ispisan nepoznatom rukom.

Kunja hrabrosti:
Zvonik. Zalazak Sunca sedmoga dana.

Dovoljno je jasno. Ako se dananji dan rauna kao prvi, imam est
punih dana da stignem do zvonika, inae e me auguri ubiti jer nisam
proao kunju.
Zrak je tako suh da mi disanje pri nosnice. Liznuo sam usne - ve
sam edan - i sjeo u jadnu sjenu duriana kako bih razmislio o situaciji.
Smrad u zraku rekao mi je da je plavo svjetlucanje na zapadu jezero
Vitan. Njegovo je zaudaranje po sumporu legendarno, a to je jedini izvor
vode u pustari. Takoer je posve slano i posve beskorisno za mene.
Svakako, moj put ide na istok, kroz Serrsko gorje.
Dva dana da stignem do planina. Jo dva da doem do Klanca koraka,
jedinog naina da se proe. Jedan dan za prolazak kroz klanac i jedan dan
do Serre. Tono est punih dana ako sve bude po planu.
Previe lako.
 Kako je ono ilo prorotvo u zapovjedniinu uredu? Hrabrost da
podnesu najcrnji strah. Neki se moda boje pustinje. Ja ne spadam u
takve.
To znai da je ovdje jo neto. Neto to se jo nije ukazalo.
Otrgnuo sam komade tkanine s koulje i omotao stopala. Imam samo
ono u emu sam zaspao - kombinezon i bode. Odjednom mi je jako
drago to sam bio previe iscrpljen od bojne obuke da bih se svukao prije
spavanja. Putovati Velikom pustarom gol - to bi bila posebna vrsta pakla.
Sunce je uskoro zaronilo u divlje nebo zapada, a ja sam stajao na
zraku koji se brzo hladio. Vrijeme je za tranje. Krenuo sam umjerenim
trkom gledajui u daljinu. Nakon jednog kilometra osjetio sam povjetarac
i na trenutak nanjuio dim i smrt. Vonj se izgubio, ali izazvao je nelagodu.
to su moji strahovi? Kopao sam po mislima, ali niega se nisam
mogao sjetiti. Veina polaznika Crne klisure boji se ovoga ili onoga, ali
nikad dugo. Kad smo bili novaci, zapovjednica je naredila Heleni da se
sputa niz klisure na uetu, iznova i iznova, sve dok njezinu stravu pri
sputanju nisu odavali jedino stisnuti zubi. Iste je godine zapovjednica
natjerala Farisa da kao kunog ljubimca dri pustinjsku tarantulu koja
jede ptice, s napomenom da e u sluaju paukove smrti umrijeti i on.
Sigurno se neega bojim. Zatvorenih prostora? Mraka? Ako ne znam
svoje strahove, neu biti spreman za njih.
Pono je prola, a pustinja oko mene jo je tiha i prazna. Preao sam
vie od trideset kilometara, a grlo mi je suho kao zemlja. Polizao sam
znoj na rukama, znajui da e mi potreba za solju biti jednako snana kao
i za vodom. Vlaga pomae, ali samo nakratko. Natjerao sam se misliti na
bol u stopalima i nogama. Bol u otrpjeti. Ali od ei ovjek moe
poludjeti.
Ubrzo sam preao jednu uzviicu i pred sobom ugledao neto udno:
nekakvo svjetlucanje, kao mjeseina na jezeru. Ali ovdje nema jezera. S
bodeom u ruci usporio sam korak.
Zauo sam glas.
Ispoetka je tih - apat koji bi mogao biti vjetar, kripanje koje zvui
kao moji koraci na ispucaloj zemlji. Ali glas je sve blii i sve jasniji.
Elias.
Elias.
Preda mnom se nalazio breuljak, a kad sam se popeo na vrh, noni
se povjetarac zgusnuo, donosei poznati vonj rata - krv, izmet i trule.
Poda mnom je bojno polje - zapravo polje smrti jer tu se ne vodi nikakva
bitka. Svi su mrtvi. Mjeseina se ljeska na oklopima poginulih. Eto
svjetlucanja koje sam vidio s uzviice.
udno je to bojno polje, razlikuje se od svih na kojima sam bio. Nitko
ne jei i ne moli pomo. Barbari s granice lee pokraj bojovnikih vojnika.
Vidim nekoga tko izgleda kao nomadski trgovac, a pokraj njega manja
trupla - njegovu obitelj. to je ovo? Zato bi se Nomad borio protiv
Bojovnika i Barbara usred pustoi?
- Elias.
Srce mi iskoi iz grudi na zvuk mojega imena u mrtvakoj tiini, a
bode mi je prislonjen uz govornikov grkljan dok jo nisam ni razmislio.
To je barbarski djeak, ima najvie trinaest godina. Lice mu je obojeno
indigom, a tijelo mu je tamno od geometrijskih tetovaa koje su
svojstvene njegovu narodu. Mjeseina je dovoljna da ga prepoznam.
Prepoznao bih ga bilo gdje.
On je prvi ovjek kojeg sam ubio.
Pogled mi padne na otvorenu ranu u njegovu trbuhu, ranu koju sam
mu nanio prije devet godina. Ranu koju on ne primjeuje. Spustio sam
ruku i odmaknuo se. Nemogue.K.nj.i.g.o.t.e.k.a.
Djeak je mrtav. To znai da je sve ovo - bojno polje, smrad, pustara -
samo nona mora. Utipnuo sam se za ruku da se probudim. Djeak me
gleda. Opet se utipnem. Bodeom zareem vlastitu ruku. Krv kaplje na
zemlju.
Djeak je jo tu. Ne mogu se probuditi.
Hrabrost da podnesu najcrnji strah.
- Moja je majka vritala i upala kosu tri dana nakon to sam umro -
kae moja prva rtva. - Nakon toga nije progovorila pet godina. - Tiho
govori glasom adolescenta koji je netom dobio dublje tonove. - Bio sam
jedinac - dodaje kao objanjenje.
- Ja... oprosti...
Djeak slegne ramenima i uputi se prema bojnom polju pokazujui
mi da ga slijedim. Ne elim to, ali uhvati me ledenom rukom i neobino
me snano povue za sobom. Dok hodamo meu prvim tijelima, obaram
pogled. Muka mi je.
Prepoznajem ta lica. Sve sam ih ja ubio.
Dok prolazimo, u glavi ujem njihove glasove kako apu tajne: ena
mi je bila trudna... Bio sam uvjeren da u ja ubiti tebe... Moj se otac zakleo
na osvetu, ali umro je i nije stigao... Rukama pokrijem ui. Ali djeak to
vidi i njegovi hladni prsti neumoljivo razmiu moje.
 - Doi - ree. - Ima ih jo.
Odmahnem glavom. Tono znam koliko sam ljudi ubio, kad su umrli,
gdje i kako. Na ovom bojnom polju lei mnogo vie od dvadeset i jednog
ovjeka. Nisam mogao ubiti sve njih.
Ali hodamo dalje i nailazimo na lica koja su mi nepoznata. Malo mi je
laknulo, jer ta su lica tui grijesi, tua tama.
- Tvoje rtve - djeak mi prekine misli. - Svi su tvoji. Prolost.
Budunost. Sve je ovdje. Sve tvojom rukom.
Znoje mi se dlanovi, vrti mi se u glavi. - Ja... nisam... - Ovdje su gomile
mrtvaca. Ima ih vie od petsto. Kako mogu biti odgovoran za tolike
smrti? Zvjerao sam pogledom po tlu. Meni slijeva mrava je plavokosa
krabulja. Stisnuo mi se eludac jer ga poznajem. Demetrius.
- Ne! - Sagnem se i potresem ga. - Demetriuse, probudi se! Ustani!
- Ne uje te - ree moja prva rtva. - Nema ga vie.
Pokraj Demetriusa leao je Leandar, ije su kovre slijepljene od
krvi, koja mu kaplje niz slomljeni nos i bradu. A nekoliko metara dalje
leao je Ennis, jo jedan lan Helenina odreda. Neto dalje ugledao sam
sijedu grivu i snano tijelo. Djed?
- Ne, ne... - Nemam druge rijei za ono to vidim jer neto ovako
strano ne bi smjelo postojati. Sagnuo sam se pokraj jo jednog trupla -
robinje zlatnih oiju s kojom sam se tek upoznao. Preko grkljana joj
prelazi strana crvena pruga. Kosa joj je raupana, iri se poput vitica
oko njezine glave. Oi su joj otvorene, a njihovo blistavo zlato izblijedjelo
je kao mrtvo sunce. Sjeam se njezina opojna mirisa voa, eera i
topline. Okrenem se svojoj prvoj rtvi.
- To su moji prijatelji, moja obitelj. Ljudi koje znam. Ne bih im
naudio.
- Tvoje rtve - uporan je djeak, a u meni raste strava zbog njegova
samopouzdanja. Hou li postati ovakav? Masovni ubojica?
Elias, probudi se. Probudi se. Ali ne mogu se probuditi jer ne spavam.
Auguri su nekako oivjeli moju nonu moru i sada mi se dogaa pred
oima.
- Kako da ovo prestane? Mora prestati!
- Ve je gotovo - ree djeak. - Ovo je tvoja sudbina, zapisana je.
- Ne! - Progurao sam se pokraj njega. Bojite mora na kraju zavriti.
Proi u kroz njega, nastaviti kroz pustinju i otii odavde.
 Ali kad sam stigao do kraja klaonice, zemlja se zatrese i ispred mene
se opet prostire cijelo bojno polje. Onkraj bojita krajolik se promijenio -
i dalje idem na istok kroz pustinju.
- Moe hodati dalje - bestjelesni apat moje prve rtve okrzne mi
uho, a ja se naglo trgnem. - Moe ak i stii do planina. Ali dok ne
pobijedi svoj strah, mrtvi e ostati s tobom.
Ovo je opsjena, Elias. Augurska arolija. Samo hodaj dok ne nae
izlaz.
Natjerao sam se hodati prema sjenama Serrskoga gorja, ali svaki put
kad bih stigao do kraja bojnog polja, osjetio bih onaj trzaj i opet ugledao
mrtva tijela pred sobom. Svaki put kad bi se to dogodilo, postajalo je sve
tee ne osvrtati se na pokolj pod mojim nogama. Usporio sam korak,
moram paziti da se ne spotaknem. Stalno sam prolazio pokraj istih ljudi,
sve dok mi se njihova lica nisu urezala u pamenje.
Nebo je svjetlije, svie zora. Drugi dan, pomislio sam. Nastavi na
istok.
Bojno je polje sve vrelije i zaguljivije. Dolijeu oblaci muha i
strvinara. Viem i napadam ih bodeom, ali ne mogu ih otjerati. elim
umrijeti od ei ili gladi, ali vie ne eam niti gladujem. Izbrojio sam
539 tijela.
Neu ih ubiti toliko, govorim u sebi. Neu. Dok sam se pokuavao
uvjeriti u to, neki se podmukli glas u meni smijao. Ti si krabulja, govori
mi glas. Naravno da e ih ubiti toliko. I vie. Bjeao sam od tih misli
ulaui svu snagu da se oslobodim klaonice. No nisam mogao.
Nebo se mrai, Mjesec izlazi. Ne mogu otii. Opet danje svjetlo. Trei
je dan. Ta mi se pomisao javi u glavi, ali jedva da znam to znai. Ve sam
trebao neto uiniti. Negdje biti. Pogledao sam nadesno, prema
planinama. Tamo. Trebam ii tamo. Prisilio sam svoje tijelo da se okrene.
Ponekad razgovaram s onima koje sam ubio. U glavi ujem kako
apu odgovore - ne optube, nego svoje nade, svoje elje. Vie bih volio
da me proklinju. Nekako mi je gore sluati sve to bi imali da ih nisam
ubio.
Na istok. Elias, idi na istok. To je jedina logina misao koju mogu
misliti. Ali povremeno, izgubljen u uasu svoje budunosti, zaboravljam
da trebam na istok. Onda samo lutam od tijela do tijela i molim oprost od
svojih rtava.
Mrak. Svjetlo. etvrti dan. Ubrzo i peti. Ali zato brojim dane? Dani
nisu vani. U paklu sam. U paklu koji sam ja stvorio, zato to sam zao.
Jednako zao kao moja majka. Jednako zao kao svaki vojnik krabulja koji
cijeli ivot uiva u krvi i suzama svojih rtava.
Prema planinama, Elias, ape mi u glavi slabaan glas, zadnji
ostatak zdravog razuma. Prema planinama.
Tabani mi krvare, a lice mi je raspucalo od vjetra. Nebo je poda
mnom. Zemlja nada mnom. Stare uspomene prolijeu mi glavom -
pomajka Rila ui me kako napisati moje nomadsko ime; bol centurionova
bia koji mi prvi put para kou; sjedim s Helenom u divljinama sjevera i
gledam kako se na nebu kovitlaju nevjerojatne svjetlosne vrpce.
Spotaknem se preko jednog mrtvaca i padnem na zemlju. Od udarca
mi se neto oslobodi u glavi.
Planine. Istok. Kunja. Ovo je kunja.
Pomislivi to, uinilo mi se da se izvlaim iz ivog pijeska. Ovo je
kunja, moram je preivjeti. Veina tih ljudi na bojnom polju jo nije
mrtva, pa vidio sam ih ive neki dan. Ovo je ispit moje hrabrosti, moje
snage, to znai da moram uiniti neto odreeno kako bih se izvukao
odavde.
- Dok ne pobijedi svoj strah, mrtvi e ostati s tobom.
Zauo sam neki zvuk. Kao da ve danima nisam nita uo. Tamo,
titrajui kao fatamorgana na rubu bojita, stajao je neki lik. Opet moja
prva rtva? Teturao sam prema liku, ali pao sam na koljena kad mi je
ostalo samo nekoliko metara. Jer to nije moja prva rtva. To je Helena,
pokrivena krvlju i ogrebotinama, a srebrena joj je kosa sva raskutrana.
Gleda me praznim oima.
- Ne - zahripao sam. - Ne Helena. Ne Helena. Ne Helena. Ponavljao
sam to kao luak kojem su u glavi ostale samo dvije rijei.
Helenin se duh primie.
- Elias. - Nebesa, njezin glas. Promukao i jeziv. Tako stvaran. - Elias,
to sam ja. Helena.
Helena na mojem ukletom bojnom polju? Helena, jo jedna rtva?
Ne. Neu ubiti svoju najstariju i najbolju prijateljicu. To je injenica, a
ne elja. Neu je ubiti.
U tom asu shvatio sam da se ne mogu bojati neega to se ne moe
nikako dogoditi. Ta me spoznaja napokon oslobodi straha koji me izjedao
danima.
- Neu te ubiti - rekao sam. - Kunem se. Kunem se krvlju i mesom.
Neu ubiti ni druge. Neu.
 Bojno polje blijedi, smrad se gubi, mrtvaci nestaju kao da nikad nisu
ni postojali. Kao da su bili samo u mojoj glavi. Preda mnom, dovoljno
blizu da ih dodirnem, lee planine prema kojima sam teturao pet dana, a
po njima vijugaju kamenite staze kao nomadska kaligrafija.
- Elias?
Helenin duh nije nestao.
Naas mi nije jasno. Ona prui ruke prema mojem licu, a ja ustuknem
u strahu od hladnog dodira sablasti. Ali koa joj je topla.
- Helena?
Onda me privue blie, zagrli me, proape mi da sam iv, da je ona
iva, da smo oboje dobro, da me je pronala. Rukama je zagrlim oko pasa
i poloim lice na njezin trbuh. I prvi put nakon devet godina briznem u
pla.

* * *

- Imamo samo dva dana da se vratimo. - To su prve rijei koje je Hel

progovorila nakon to me napola odvukla s obronaka prema nekoj
planinskoj pilji.
Nita nisam rekao. Jo nisam spreman za rijei. Na vatri se pee
lisica, a meni sline cure na taj miris. Pala je no, izvan pilje odjekuje
grmljavina. Crni se oblaci valjaju iz pustare, a nebo se otvara i lije kiu
kroz munjama obasjane pukotine u oblacima.
- Vidjela sam te oko podneva. - Ona nabaci jo nekoliko grana na
vatru. - Ali trebala su mi dva sata da se spustim niz planinu do tebe. Prvo
sam mislila da si ivotinja. Onda ti je Sunce obasjalo masku. - Zagledala
se u pljusak. - Izgledao si loe.
- Kako si znala da nisam Marcus? - protisnuo sam. Grlo mi je suho pa
srknem jo vode iz spremnika koji je napravila od prua. - Ili Zak?
- Znam te razlikovati od ta dva gutera. Osim toga, Marcus se boji
vode. Auguri ga ne bi ostavili u pustinji. A Zak mrzi skuene prostore pa
je vjerojatno negdje pod zemljom. Evo, jedi.
Polako sam jeo, cijelo vrijeme promatrajui Helenu. Kosa joj je
potamnjela, izblijedio je onaj srebrenkasti odsjaj. Pokrivena je
ogrebotinama i skorenom krvlju.
- Elias, to si vidio? Iao si prema planinama, ali stalno si padao i
mahao rukama. Govorio si da me nee ubiti...
 Odmahnuo sam glavom. Kunja jo nije gotova, a ja moram
zaboraviti to sam vidio ako je elim preivjeti do kraja.
- Gdje su ostavili tebe? - upitam.
Ona se obgrli rukama i skutri se tako da joj se jedva vide oi. - Na
sjeverozapadu. U planinama. U gnijezdu vrtoglavih supova.
Prestajem jesti. Vrtoglavi supovi goleme su ptice s aporcima od
deset centimetara i rasponom krila od est metara. Jaja su im velika kao
ljudska glava, a tek izlegnuti ptii poznati su po krvoednosti. Ali za
Helenu je moralo biti najgore to to vrtoglavi supovi grade svoja gnijezda
iznad oblaka, na najnepristupanijim vrhovima.
Ne mora objanjavati zato joj glas podrhtava dok to govori. Nekad
se satima tresla nakon to bi je zapovjednica tjerala da se penje na
klisure, Auguri sve to znaju, naravno. Ubrali su to iz njezina uma kao to
lopov bere ljivu sa stabla.
- Kako si sila?
- ista srea. Starog supa nije bilo, a ptii su tek probijali ljusku. Ali
bili su opasni ak i napola izlegnuti.
Podigne koulju i pokae mi blijedu, napetu kou trbuha na kojoj se
vide krvavi tragovi.
- Skoila sam iz gnijezda i sletjela na izboinu tri metra nie. Nisam...
nisam znala koliko sam visoko. Ali to nije bilo najgore. Stalno sam
viala... - Odjednom zamukne, a ja shvatim da su je auguri natjerali da
gleda neko gadno privienje, neto jednako bojnom polju iz moje none
more. Kakvu je tamu nosila sa sobom na toj visini dok ju je od smrti
razdvajalo samo nekoliko centimetara kamena?
- Auguri su perverzni - rekao sam. - Ne mogu vjerovati da bi...
- Rade ono to moraju, Elias. Tjeraju nas da se suoimo sa svojim
strahovima. Moraju nai najjaega, sjea se? Najhrabrijega. Moramo im
vjerovati.
Ona drui sklopi oi, a ja prijeem prostor izmeu nas i poloim
svoje ruke na njezine kako bih je smirio. Kad me opet pogledala, osjetio
sam toplinu njezina tijela, a lice mi je tik do njezina. Ima predivne usne,
rastreseno sam primijetio, gornja joj je punija od donje. U jednom
beskrajnom trenutku bliskosti, gledamo se u oi. Ona nagne glavu prema
meni, usne joj se razdvajaju. Obuzima me jaka elja za njom, ali odmah
slijedi i zvono na uzbunu. Loa odluka. Grozna odluka. Ona ti je najbolja
prijateljica. Stani.
 urno spustim ruke i odmaknem se, ne elim gledati kako joj je
pocrvenio vrat. Helenine oi bijesnu - ne znam je li to bijes ili nelagoda.
- Uglavnom - ree - sino sam se spustila i krenula planinskom
stazom do Klanca koraka. Najbri put povratka. Na drugom je kraju
straarnica. Moemo nai amac da prijeemo rijeku, kao i opremu,
barem odjeu i izme. - Pokae svoj poderani i krvavi kombinezon. - Nije
da se alim.
Podigne glavu i pogleda me s pitanjem u oima. - Tebe su ostavili u
Velikoj pustari, ali... - Ali ti se ne boji pustinje. Odrastao si u njoj.
- Nema smisla razmiljati o tome - odgovorim.
Nakon toga smo utke sjedili, a kad je vatra dogorjela, Helena ree
da ide spavati. No iako je legla u hrpu lia, znao sam da nee zaspati. Jo
se dri za stijenu svoje planine, kao to ja jo lutam kroz svoje bojno
polje.

* * *

Idueg jutra oboje smo bili iscrpljeni, krvavih oiju, ali krenuli smo
prije zore. Moramo danas stii do Klanca koraka ako se elimo vratiti do
Crne klisure prije sutranjeg zalaska Sunca.
Ne razgovaramo jer ne moramo. Putovanje s Helenom je kao
oblaenje omiljene koulje. Cijelo razdoblje Petaka proveli smo zajedno,
pa se nagonski vraamo u navike iz onih dana: ja idem na elu, a Helena
uva zaelje.
Oluja je otila na sjever i za sobom ostavila plavo nebo i opranu,
blistavu zemlju. Ali ta ljepota skrivala je oborena stabla i isprane staze,
obronke na kojima prijete klizanje i odroni. U zraku se jasno osjeala
napetost. Kao i prije, imao sam dojam da neto vreba. Neto nepoznato.
Nismo se zaustavljali radi odmora. Oprezno smo se ogledavali oko
sebe da nas ne iznenade medvjedi, pume ili divlji lovci - bia kojima su
ove planine dom.
Popodne smo se zatekli na putu do Klanca koraka, poumljene pruge
od dvadeset i pet kilometara usred plaviastih vrhunaca Serrskoga gorja.
Klanac je izgledao gotovo blago, s drveem, breuljcima i povremenim
zlatnim bljeskom proplanka s divljim cvijeem. Nesigurno smo se
pogledali. Oboje to osjeamo. to god se sprema, pojavit e se uskoro.
 Kad smo uli u umu, osjeaj se opasnosti pojaao, i krajikom oka
primijetio sam da se neto ulja. Helena se okrene prema meni. I ona je
primijetila.
Cesto smo mijenjali smjer kretanja, ne drei se staza, to nas je
usporavalo, ali je oteavalo moguu zasjedu. Primie se sumrak, a jo
nismo izali iz klanca, pa smo bili prisiljeni vratiti se na stazu kako bismo
po mjeseini nastavili put.
Tek to je sunce zalo, u umi zavlada tajac. Povikao sam upozorenje
Heleni i jedva sam stigao isukati no kad iz ume iskoi tamna silueta.
Ne znam to sam oekivao. Vojsku mojih rtava koja trai osvetu?
Neko paklensko stvorenje koje su prizvali Augurti.
Neto to e mi utjerati strah u kosti. Neto to e iskuati moju
hrabrost.
Nisam oekivao krabulju. Nisam oekivao hladne Zakove oi.
Iza mene Helena vrisne, a potom zaujem kako dva tijela udaraju u
zemlju. Osvrnem se i shvatim da je napada Marcus. Lice joj se ukoilo od
uasa kad ga je ugledala, i nimalo se nije branila kad joj je pritisnnuo tuke
uz tlo smijui se kao onda kad ju je poljubio.
- Helena! - Na moj povik ona se trgne i udari Marcusa te se izmigolji
iz njegova stiska.
Zak se baci na mene i udari me po glavi i vratu. Borio se neoprezno,
gotovo bjesomuno, pa sam lako izmaknuo njegovu napadu. Za trenutak
sam mu se naao iza lea i zamahnuo bodeom. Izbjegao je napad i
skoio na mene, pokazujui zube kao pas. Sagnuo sam mu se ispod ruke i
zabio bode u njegov bok. Vrua krv zalila mi je ruku. Izvuem bode, a
Zak zastenje i zatetura unatrag. Drei se za bok, otri meu stabla
posrui i dozivajui brata blizanca.
Zmija Marcus mugne u umu za Zakom. Na bedru mu sjaji krv, zbog
ega sam vrlo zadovoljan. Hel ga je obiljeila. Pojurio sam za njim, dok je
u meni rastao ratniki bijes, zasljepljujui me. U daljini sam uo Helenin
glas. Preda mnom se Zmijina silueta pridruila Zakovoj, jure dalje ne
znajui koliko sam im blizu.
- Nebesa, Zak! - ree Marcus. - Zapovjednica nam je rekla da ih
sredimo prije izlaska iz klanca, a ti si pobjegao u umu kao uplaena
djevojica...
- Ranio me noem? - zadihano odgovori Zak. - I nije nam rekla da e
njih dvoje biti zajedno?
Elias!
 Jedva sam uo Helenin povik. Zapanjio me Marcusv i Zakov
razgovor. Ne udi me to je majka u dogovoru sa Zmijom i abom. Ali ne
shvaam kako je znala da emo Hel i ja prolaziti klancem.
- Moramo ih srediti. - Marcusva se silueta okrene, a ja podignem
ruku s bodeom. Ali Zak ga zaustavi.
- Moramo se izvui odavde - ree - inae neemo stii na vrijeme.
Pusti ih, idemo.
Najradije bih pojurio za Marcusm i Zakom da iz njih iscijedim
odgovore na svoja pitanja. Ali Helena me opet zove slabim glasom.
Moda je ozlijeena.
Vrativi se do istine, ugledao sam Hel na koljenima, s glavom na
prsima. Jedna joj je ruka nemono pala, dok se drugom dri za rame kako
bi zaustavila liptanje krvi iz rane.
U dva skoka naao sam se pokraj nje. Poderao sam ostatak svoje
koulje i pritisnuo je na ranu kao oblog. Ona zabaci glavu, a plava kosa
vezana u rep udari je po leima kad je zajaukala kao ivotinja.
- Bit e dobro, Hel - rekao sam. Ruke mi se tresu, neto mi vriti u
glavi da nee biti dobro, da e mi najbolja prijateljica umrijeti. Govorio
sam dalje. - Bit e dobro. Sredit emo to. - Podigao sam spremnik s
vodom. Moram oistiti i povezati ranu. - Da ujem. Reci mi to je bilo.
- Iznenadio me. Ukoila sam se. Ja... vidjela sam ga na planini. Bio je...
on i ja... - Drhtala je, a meni je odjednom jasno. Ja sam u pustinji vidio
slike rata i smrti. Helena je vidjela Marcusa. - Njegove ruke... posvuda. -
Stisnula je oi i skutrila se.
Ubit u ga, hladnokrvno sam pomislio. Donio sam tu odluku jednako
lako kao to ujutro biram odjeu. Ako ona umre, umrijet e i on.
- Ne smiju pobijediti. Ako pobijede... - propenta Helena. - Bori se,
Elias. Mora se boriti. Mora pobijediti.
Bodeom joj rasparam koulju i naas se lecnem dodirnuvi njenu
kou. Ve je pao mrak i jedva sam vidio ranu, ali pod prstima sam osjetio
toplinu krvi.
Helena me stisne drugom rukom kad sam izlio vodu po rani.
Povezao sam je ostatcima svoje koulje i poderotinama njezina
kombinezona. Trenutak zatim njezina se druga ruka opusti - pala je u
nesvijest.
Iako me sve boljelo od iscrpljenosti, natrgao sam brljan sa stabala
kako bih napravio nosiljku. Hel nije mogla hodati, pa je moram nositi do
Crne klisure. Cijelo vrijeme grozniavo sam razmiljao. Braa Farrar
napala su nas po zapovjedniinu nalogu. Nije ni udo da je prije kunje
jedva susprezala likovanje. Ve je isplanirala napad. Ali kako je saznala
gdje emo biti?
Zapravo nije ni bilo teko. Ako je znala da e auguri ostaviti mene u
Velikoj pustari, a Helenu kod vrtoglavih supova, znala je i da jedini put
natrag do Serre vodi kroz klanac. No ako je rekla Marcusu i Zaku, to znai
da su varali i podvalili nam, to su auguri izriito zabranili.
Auguri sigurno znaju to se dogodilo. Zato se nisu umijeali?
Dovrio sam nosiljku i paljivo smjestio Helenu u nju. Koa joj je
bijela kao kost, tresla se od hladnoe. Lagana je. Prelagana.
Auguri opet iskoritavaju neoekivan strah za koji nisam ni znao.
Helena umire. Nisam znao koliko je to strano jer jo nikad nije bila tako
blizu smrti.
Opsjele su me sumnje: neu se stii vratiti do Crne klisure prije
zalaska Sunca; lijenik je nee spasiti; umrijet e prije nego to stignem
do kole. Dosta, Elias. Kreni.
Nakon to nas je zapovjednica godinama tjerala na mareve kroz
pustinju, Helena mi nije nikakav teret. Premda je mrkli mrak, brzo sam
napredovao. Jo moram izai iz planina, uzeti amac u straarnici na
rijeci i odveslati do Serre. Ve sam izgubio nekoliko sati u izradi nosiljke,
pa Marcus i Zak sigurno imaju veliku prednost. ak i ako se ne budem
zaustavljao odavde do Serre, teko u stii do zvonika prije zalaska
Sunca.
Nebo je sve svjetlije, a otri vrhunci planina oko mene postaju tamne
siluete. Ve se posve razdanilo kad sam izaao iz klanca. U nizini se vidi
rijeka Rei, spora i vijugava kao udav koji probavlja. Na vodi su amci i
splavi, a neto dalje od istonih obala lei grad Serra, ije su tamne zidine
dojmljive ak i s ove udaljenosti.
Crni stup dima uzvijao se u nebo, i premda s ovog mjesta nisam
mogao vidjeti straarnicu, preplavila me zla slutnja da su Farrari stigli
prije mene. I da su spalili straarnicu zajedno sa spremitem za amce.
Potrao sam nizbrdo, ali umjesto straarnice doekala me samo
smrdljiva i aava ruevina. Od spremita za amce ostala je hrpa greda
koje se pue, bez traga od legionara zaduenih za strau - vjerojatno su
im Farrari zapovjedili da odu.
Spustio sam Helenu s lea. Drmusanje zbog silaska niz obronke
otvorilo joj je ranu. Lea su mi pokrivena njezinom krvlju.
 - Helena! - Kleknuo sam i njeno je pljusnuo po licu. - Helena! - Nita,
ni treptaja. Izgubljena je u sebi, a koa oko rane crvena je i vrua. Poela
je upala.
Piljio sam u straarnicu kao da u snagom volje stvoriti amac. Bilo
kakav amac. Splav. Prokleti izdubljeni balvan, nije me briga. Bilo to. Ali,
naravno, nema niega. Jo je ostao najvie jedan sat do zalaska Sunca.
Ako ne prijeemo rijeku, mrtvi smo.
udno, ali u glavi sam zauo majin glas, hladan i nemilosrdan. Nita
nije nemogue. To je rekla polaznicima stotinu puta - kad smo bili
iscrpljeni od neprestanih ratnih vjeba ili kad nismo spavali danima.
Uvijek je traila vie. Vie nego to smo mislili da moemo dati. Naite
nain da izvrite zadatke koje sam vam postavila, govorila je, ili umrite
pokuavajui. Izbor je va.
Iscrpljenost je privremena. Bol je privremena. Ali ako Helena umre
zato to ne znam kako je vratiti na vrijeme, to je trajno.
Ugledao sam opaljenu drvenu gredu koja je napola u vodi. Moe! S
mukom sam otkotrljao prokletu stvar u rijeku, sve dok opasno nije
zaronila pod vodu, a onda opet isplutala. Oprezno sam postavio Helenu
na gredu i privezao je da se ne mie. Zatim sam prebacio ruku preko
grede i zaplivao prema najbliem amcu kao da me ganjaju svi dini
zraka i vode.
Na rijeci u ovo doba uglavnom nije bilo mnogo splavi ni amaca, koje
vrve ujutro. Skrenuo sam prema trgovakom brodiu koji se ljuljao
nasred rijeke sa sputenim veslima. Mornari me nisu primijetili dok sam
se primicao, a kad sam se naao pokraj ljestava od ueta koje vode na
palubu, presjekao sam Helenine spone. Ona gotovo istog asa potone.
Jednom sam rukom uhvatio sklisko ue, a drugom Helenu, pa sam je
nekako prebacio preko ramena i uzverao se ljestvama na palubu.
Bojovnik sijede kose i vojnike grae - valjda kapetan - nadgledao je
skupinu plebejaca i uenjakih robova koji su slagali sanduke s tovarom.
- Ja sam kandidat Elias Veturius iz Crne klisure. - Savladao sam svoj
glas dok nije postao ravan kao paluba na kojoj stojim. - Privremeno
preuzimam ovaj brod.
ovjek trepne gledajui prizor pred sobom: dvije krabulje, od kojih
je jedan krvav kao da je bio na torturi, a drugi praktiki gol, sa
estodnevnom bradom, razbaruenom kosom i ludim oima.
Ali trgovac je oito odradio rok u bojovnikoj vojsci jer mu je trebao
samo trenutak da kimne.
- Stojim vam na raspolaganju, gospodaru Veturius.
 - Neka brod zaplovi prema Serri. Odmah.
Maui biem, kapetan vie zapovijedi posadi. Za manje od jedne
minute brod je zaplovio prema serrskoj luci. Mrko sam gledao Sunce na
zalasku kao da u ga tako usporiti. Preostalo mi je najvie pola sata, a jo
moram proi kroz luku guvu i uspeti se do Crne klisure.
Vremena je malo. Moda premalo.
Helena uzdahne, a ja je njeno spustim na palubu. Znojila se unato
svjeem rijenom povjetarcu, a koa joj je bila mrtvaki blijeda. Naas
otvori oi.
- Tako loe izgledam? - apne vidjevi moj izraz lica.
- Zapravo izgleda bolje. Dobro ti stoji gortaki stil. Osmjehne se -
slab i sladak osmijeh, koji brzo nestane.
- Elias, ne smije me pustiti da umrem. Ako umrem, ti e...
- Ne govori, Hel. Odmori se.
- Ne smijem umrijeti. Augur je rekao... rekao je, ako preivim, onda...
- ...
Oi joj se polako sklapaju, a ja bacim nestrpljiv pogled prema
molovima Serre, koji su jo kilometar daleko i na kojima su gomile
pomoraca, vojnika, konja i kola. Najradije bih rekao posadi da pouri, ali
vidim da robovi ve pomamno veslaju pod kapetanovim biem.
Prije nego to je brod dodirnuo mol, kapetan je ve spustio dasku,
dozvao legionara u ophodnji i preuzeo mu konja. Barem sam ovaj put
sretan to je bojovnika stega tako stroga.
- Sretno vam bilo, gospodaru Veturius - ree kapetan. Zahvalio sam
mu i stavio Hel na konja. Ona se nagne naprijed, ali nemam vremena za
namjetanje. Uzjahao sam i podbao konja, oima pratei Sunce koje je tik
nad obzorom.
U magli sam vidio kako prolazi grad - razjapljena usta plebejaca,
amor pomonih trupa, koloplet trgovaca i njihovih tezga. Jurim pokraj
svih njih, niz glavnu ulicu Serre, kroz prorijeenu gomilu na Trgu
smaknua te poploanim ulicama etvrti uglednika. Konj neumorno
galopira, a ja sam toliko izvan sebe da ne marim to sam sruio nekog
torbara i njegova kolica. Helen ina glava klima se naprijed-natrag kao
lutka na koncu.
- Dr se, Helena - apnem. - Jo malo.
Prolazimo kroz ugledniku trnicu i skrenemo za ugao dok robovi
bjee na sve strane. Crna klisura pojavi se pred nama tako naglo kao da je
izrasla iz zemlje. Lica straara na glavnom ulazu neraspoznatljiva su dok
galopiramo pokraj njih.
Sunce je zapalo jo nie. Ne jo, govorim mu. Ne jo.
- Idemo - podbadam konja. - Bre!
Prelazimo vjebalite, penjemo se brijegom, ulazimo u sredinje
dvorite. Preda mnom se die zvonik, jo samo nekoliko metara.
Zaustavim konja i sjaem.
Zapovjednica stoji kod podnoja tornja, a lice joj je napeto - ne znam
je li to zbog bijesa ili ivaca. Pokraj nje ekao je Kain s dva enska augura.
Gledaju me s nijemom znatieljom, kao da sam umjereno zabavna toka
u cirkusu.
Zrakom se prolomi vrisak. U dvoritu stoje stotine ljudi: polaznici,
centurioni i obitelji, pa i Helenina obitelj. Njezina majka pada na koljena,
zgromljena prizorom okrvavljene keri. Helenine sestre Hana i Livija
padaju na tlo pokraj majke dok otac Aquilla ostaje stajati kao da je od
kamena.
Pokraj njega stoji moj djed u punoj ratnoj spremi. Izgleda kao bik
koji se sprema nasrnuti, a sive mu se oi ponosno sjaje.
Podigao sam Helenu na ruke i uputio se prema zvoniku. Dvorite mi
se jo nikad nije inilo tako velikim, ak ni kad sam ga optrao stotinu
puta usred ljeta.
Tijelo mi se vue. Najradije bih pao na zemlju i spavao tjedan dana.
Ali prelazim tih zadnjih nekoliko koraka, spustim Helenu uza zvonik i
pruim ruku prema zidu. Trenutak nakon to sam poloio prste na
kamen, oglase se bubnjevi za zalazak Sunca.
Gomila klie. Nisam siguran tko je poeo. Faris? Dex? Moda ak
djed. Cijeli prostor odjekuje. Klicanje se valjda uje sve do grada.
- Veturius! Veturius! Veturius!
- Dovedi lijenika - zaurlao sam najbliem kadetu koji je klicao sa
svima ostalima. Ruke mu se ukoe usred pljeskanja i on se zablene u
mene. - Odmah! Kreni!
- Helena - apnem. - Drz se.
Mekana je kao lutka. Poloio sam tuku na njezin hladan obraz i
protrljao joj kou palcem. Ne mie se. Ne die. A kad sam spustio prste na
njezino grlo, gdje bi trebalo kucati bilo, nisam osjetio nita.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Laia

Sana i Mazen otili su unutarnjim stubitem, a mene je Keenan izveo iz

podruma. Oekivala sam da e pobjei to prije moe. No pokazao mi je
da ga pratim do oblinje uliice zarasle u brljan. Ulica je prazna, vidim
samo nekoliko derana koji su se okupili oko nekoga svojeg blaga, no
razbjeali su se im su nas ugledali.
Ispod oka pogledam riokosog borca i shvatim da me pozorno gleda,
od ega mi neto zatreperi u grudima.
- Zlostavljali su te.
- Dobro sam - odgovorim. Ne elim da pomisli da sam slaba. Ionako
sam na tankom ledu. - Jedino je Darin vaan. Sve je ostalo samo... -
Slegnem ramenima. Keenan me sumnjiavo pogleda i prijee prstom po
blijedim modricama na mojem vratu. Zatim me uzme za ruku i okrene mi
dlan tako da se vide bolni tragovi koje je ostavila zapovjednica. Ruke su
mu spore i blage kao plamen svijee, a meni se toplina iz utrobe iri po
kljunoj kosti sve do vrhova prstiju. Srce mi zakuca bre pa otresem
njegovu ruku, uzrujana zbog vlastite reakcije.
- Sve je to uinila zapovjednica?
- Ne mora se brinuti - kaem grublje nego to sam htjela. On se
smrkne zbog moje otrine pa ublaim ton. - Mogu ja to. Na kocki je
Darinov ivot. Samo bih voljela znati... - Je li u blizini? Je li dobro? Je li
zdrav?
- Darin je jo u Serri. uo sam uhodu koji je dao izvjee. - Keenan
me otprati niz ulicu. - Ali... nije dobro. Ne daju mu mira.
Bilo bi mi lake da me udario u trbuh. Ne moram pitati tko mu ne da
mita, ve znam. Istraitelji. Krabulje.
- Gle - ree Keenan - nema pojma o uhoenju. To je jasno. Evo ti
osnovne upute: brbljaj s drugim robinjama, saznat e gomilu stvari.
Stalno neto radi: krpaj, ribaj, nosi. to si zaposlenija, to je manje izgleda
da e te netko otjerati, gdje god bila. Ako uvreba priliku da se domogne
dobrih informacija, iskoristi je. Ali uvijek mora biti spremna ako to
pode po zlu. Dobar ti je taj plat, lake se uklapa. Ali hoda i ponaa se
kao slobodnjakinja. Ako sam ja to primijetio, i drugi e. uljaj se, zgrbi se.
Dri se pokunjeno, slomljeno.
 - Zato mi pomae? - upitam. - Nisi htio ugroavati svoje ljude kako
bi spasio mojeg brata.
Odjednom su ga poele zanimati cigle na zgradi preko puta. - I moji
su roditelji mrtvi - odvrati. - Zapravo, cijela obitelj. Bilo je to davno. -
Dobaci mi brz, gotovo ljutit pogled, i na trenutak ih vidim u njegovim
oima, vidim tu izgubljenu obitelj, bljeskove vatrene kose i pjegica na
licu. Je li imao brae? Sestara? Je li bio najstariji? Najmlai? Rado bih ga
pitala, ali lice mu je postalo ledeno.
- I dalje mislim da je taj zadatak loa zamisao - ree. - Ali to ne znai
da ne razumijem zato ga radi. I ne znai da elim da propadne. - Stavio
je aku na srce i pruio mi ruku. - Smrt prije tiranije - promrmlja.
- Smrt prije tiranije. - Uzela sam ga za ruku i osjetila svaki mii u
njegovim prstima.
Zadnjih deset dana dirali su me samo da bi me ozlijedili. Neki mi
dodiri jako nedostaju - bakino milovanje po kosi ili igranje eljezne ake
s Darinom, koji bi glumio da je slabiji, ili djedova ruka na ramenu prije
spavanja.
Ne elim da me Keenan pusti. Kao da je razumio, zadrao mi je ruku
trenutak dulje. Ali onda se okrenuo i otiao ostavljajui me samu u pustoj
ulici s trncima to su mi strujili prstima.

* * *

Nakon to sam u glasnikom uredu isporuila zapovjedniino prvo

pismo, krenula sam prema zadimljenim ulicama kod rijenog pristanita.
Serrska su ljeta uvijek vrela, ali vruina oruarske etvrti ima u sebi neku
ivotinjsku silinu.
etvrt bruji kao konica, a radnim je danom ovdje vea vreva nego
na veini trnica za vrijeme blagdana. Iskre sijevaju s ekia velikih kao
moja glava, vatre u peima sjaje crvenilom koje je dublje od krvi, a iz
svjee ohlaenih maeva posvuda izbijaju pamuni oblaci pare. Kovai
izvikuju zapovijedi, a naunici se guraju da ih izvre. A iznad sve te graje
uje se buka i itanje stotina mjehova, koji kripe kao pomorska flota u
oluji.
im sam ula u etvrt, zaustavio me odred legionara koji ele znati
to radim ovdje. Pokazala sam im zapovjedniino drugo pismo, a zatim se
deset munita raspravljalo o pitanju je li pismo krivotvoreno. Napokon me
nevoljko puste da poem dalje.
 Opet se pitam kako je Darin uspijevao ulaziti u etvrt - ne samo
jedanput, nego dan za danom.
Ne daju mu mira, rekao je Keenan. Koliko e Darin izdrati pod
torturom? Dulje od mene, to je sigurno. Kad je imao petnaest godina, pao
je sa stabla dok je crtao Uenjake kako rade u bojovnikom vonjaku.
Kad je doao kui, kost mu je strila iz ruke, a ja sam vrisnula i zamalo se
onesvijestila na taj prizor. U redu je, rekao mi je. Djed e to sloiti. Nai ga
i onda skokni po moju biljenicu. Ispala mi je, a ne elim da je netko uzme.
Moj brat ima majinu eljeznu volju. Ako itko moe preivjeti
bojovniko ispitivanje, to je on.
Dok sam prolazila etvrti, neto me potegne za haljinu. Spustila sam
pogled mislei da mi ju je netko nagazio. Ali ugledala sam samo sjenu
podmukla pogleda kako juri po kamenim ploama. Proli su me marci i
zaula sam tih i okrutan hihot. Najeila mi se koa - smijali su se meni.
Uvjerena sam u to.
Uznemirena, ubrzala sam korak i na kraju nagovorila nekoga starog
plebejca da mi pokae gdje je Telumanova kovanica. Nala sam je malo
dalje od glavne ulice, a oznaena je samo kienim eljeznim slovom T
zakucanim na vrata.
Za razliku od ostalih kovanica, ova je posve tiha. Pokucala sam, ali
nitko ne odgovara. to sad? Da otvorim vrata i moda razljutim kovaa
to nepozvana ulazim ili da se vratim zapovjednici bez odgovora iako ga
je izriito traila?
Nije mi teko izabrati.
Ulazna vrata vode u predsoblje. Pranjava tezga razdvaja prostoriju
nadvoje, a iza nje su desetci staklenih vitrina i druga, ua vrata. Sama
kovanica u veoj je prostoriji meni zdesna, hladnoj i praznoj, s ugaslom
pei. Na nakovnju je eki, ali ostali alati uredno vise na zidnim kukama.
Neto mi je u toj sobi neobino. Podsjea me na neku drugu, ali ne mogu
se sjetiti koju.
Slabo svjetlo prodire kroz red visokih prozora i osvjetljava prainu
koja se podigla s mojim ulaskom. Mjesto izgleda naputeno, a mene
obuzme gorina. Kako da se vratim s odgovorom kad kovaa nema?
Svjetlo se odbija od niza vitrina, a pogled mi privlai oruje u njima.
Vjeto je iskovano, svako je izraeno s istim sloenim, gotovo
manijakalnim pojedinostima, od drke do minuciozno izrezbarene
otrice. Oarana njihovom ljepotom, priem blie. Otrice me podsjeaju
na neto, kao i cijela kovanica - na neto vano, neto to bih trebala
znati.
 I odjednom mi je jasno. Zapovjedniino pismo ispadne mi iz obamrle
ruke, i ja znam. Darin je crtao ovo oruje. Nacrtao je ovu kovanicu.
Nacrtao je onaj eki i nakovanj. Provela sam toliko vremena smiljajui
kako da spasim brata da sam zamalo zaboravila crtee koji su ga uvalili u
nevolju. A sad mi je njihov predloak pred oima.
- to je, curo?
Bojovnik ue kroz uska stranja vrata. Nalikovao je vie na rijenoga
gusara nego na kovaa. Ima obrijanu glavu i gomile naunica - po est u
svakom uhu, jednu u nosu, jednu u obrvama i jednu u usni. Raznobojne
tetovae osmerokrakih zvijezda, lisnatog brljana, ekia i nakovnja,
ptice, enskih oiju, ljusaka, proteu mu se po rukama, od nadlanica sve
do crne konate pregae. Stariji je od mene najvie petnaest godina.
Visok je i miiav kao veina Bojovnika, ali je i mrav, bez mase koju bih
oekivala od kovaa.
Je li ovo ovjek kojeg je uhodio Darin?
- Tko ste vi? - Tako sam bila obuzeta mislima da sam zaboravila da je
Bojovnik.
ovjek uzvine obrve kao da hoe rei: Ja? Tko si ti, demoni te odnijeli?
- Ovo je moj duan - odvrati. - Ja sam Spiro Teluman.
Naravno da je to on, Laia, glupao. urno podignem zapovjedniino
pismo nadajui se da e kova misliti kako sam ono izvalila zato to sam
uenjaka glupaa. On utke proita poruku.
- Ovaj... traila je odgovor... gospodine.
- Ne zanima me. - Podigne glavu. - Porui joj da me ne zanima. - S tim
se rijeima vrati u stranju prostoriju.
U nedoumici sam promatrala kako odlazi. Zna li on da je moj brat
zatoen zato to je uhodio njegovu radnju? Je li kova vidio to je Darin
nacrtao? Je li njegova radnja uvijek ovako pusta? Je li se zato Darin uspio
toliko pribliiti? Jo sam pokuavala sve povezati kad mi je vratom
uspuzao neugodan osjeaj, kao pohlepan dodir sablasnih prstiju.
- Laia.
Kod podnoja vrata nagomilale su se sjene, crne kao prolivena tinta.
Sjene dobivaju oblik, oi im se cakle, a mene oblijeva znoj. Zato ovdje?
Zato sada? Kako ne mogu vladati stvorenjima koja je izrodio moj vlastiti
um? Zato ih ne mogu otjerati snagom volje?
- Laia. - Sjene se diu i pretvaraju u ljudski lik. Dobivaju oblik i boju,
a glas je jednako poznat i stvaran kao da moj brat stoji preda mnom.
- Laia, zato si me ostavila?
 - Darine... - Zaboravljam da je to privienje, da sam u bojovnikoj
kovanici na nekoliko metara od kovaa koji izgleda kao ubojica.
Privienje me pogleda ispod oka, to je Darinov obiaj. - Laia, mue
me.
To nije Darin. Nisam pri sebi. To je krivnja, strah. Glas se mijenja,
izobliava i umnoava kao da tri Darina govore u isti as. Svjetlost u
oima lanog Darina gubi se kao Sunce u oluji, a njegove zjenice potamne
u crne rupe, kao da mu je cijelo tijelo ispunjeno sjenama.
- Laia, neu preivjeti. Boli me.
Privienje isprui ruku da me dohvati, a mene prome hladnoa do
kostiju. Vrisnem jer se ne mogu suzdrati, a stvorenje me pusti. Osjetila
sam da mi je netko iza lea, osvrnula se i ugledala Spiru Telumana kako
dri najljepu sablju koju sam ikad vidjela. Mirno me odgurne u stranu
podiui sablju prema privienju.
Kao da vidi ta stvorenja. Kao da ih uje.
- Gubi se - ree.
Privienje se nadme, zahihoe, a onda se raspadne u hrpu
nasmijanih sjena, iji mi hihot pogaa ui kao krhotine lea.
- Sada imamo momka. Naa braa izjedaju mu duu. Ubrzo e biti lud i
zreo. Onda emo se gostiti.
Spiro zamahne sabljom. Sjene vrite, to zvui kao kripanje avala
po drvu. Provlae se ispod vrata kao opor takora koji bjei od poplave.
Vie ih nema.
- Vi... vi ih vidite - rekla sam. - Mislila sam da ih izmiljam. Mislila
sam da sam poludjela.
- Zovu se aveti - odvrati Teluman.
- Ali... - Sedamnaest godina uenjake trezvenosti buni se protiv
postojanja bia koja bi trebala biti obina bajka. - Ali aveti ne postoje.
- Postoje jednako kao ti i ja. Neko su davno napustile na svijet. Ali
sad se vraaju. Ne vidi ih svatko. Hrane se tugom, alou i vonjem krvi. -
Ogledao se po kovanici. - Svia im se ovdje.
Njegove blijedozelene oi gledaju u moje. Oprezne su i paljive. -
Predomislio sam se. Reci zapovjednici da u razmisliti o njezinu zahtjevu.
Reci joj da mi poalje upute. Reci joj da ih poalje po tebi.

* * *
 Na odlasku iz kovanice u glavi mi se vrtjelo od pitanja. Zato je
Darin crtao Telumanovu kovanicu? Kako je uao? Zato Teluman vidi
aveti? Je li i on vidio sjenu - Darina? Umire li Darin? Ako su aveti stvarne,
jesu li stvarni i dini?
Vrativi se u Crnu klisuru, bacila sam se na posao s punom
koncentracijom, ne mislei ni na to osim na ribanje podova i kupaonica
kako bih umaknula uraganu misli koji mi bjesni u glavi.
Veer odmie, a zapovjednica se jo nije vratila. Krenula sam u
kuhinju dok me pratio miris latila, a glava me boljela zbog tajanstvene
jeke bubnjeva Crne klisure, koji tutnje cijeli dan.
Slaui runike, Izzi kradom pogleda prema meni. Kad sam joj se
nasmijeila, uzvrati mi bojaljivim titrajem usana. Kuharica brie radne
stolove i ponaa se kao da ne postojim, kao i obino. Sjetila sam se
Keenanova savjeta: brbljaj, nadi posla. Uzela sam koaru za krpanje i
sjela za radni stol. Gledajui kuharicu i Izzi, odjednom sam se upitala nisu
li u rodu. Dre glavu na isti nain, obje su niske i svjetlokose. Dijele neko
nemuto prijateljstvo zbog kojeg eznem za bakom.
Na kraju kuharica ode spavati, a u kuhinji zavlada tiina. Negdje u
gradu moj brat trpi u bojovnikoj tamnici. Mora dobiti informacije, Laia.
Mora neto dati pokretu otpora. Izvuci neto iz Izzi.
- Legionari su vani digli graju - rekla sam ne diui glavu s posla. Izzi
neto proguna u znak potvrde. - Polaznici takoer. Pitam se zato. - Ona
ne odgovori, a ja se promekoljim i vidim da se osvrnula prema meni.
- Kunje. - Ona naas prestane slagati runike. - Jutros su se vratila
braa Farrar. Aquilla i Veturius stigli su u zadnji as. Da su se pojavili
trenutak poslije, bili bi ubijeni.
Jo mi nikad nije toliko toga rekla odjednom pa sam se morala
suzdrati da ne pokaem iznenaenje. - Odakle ti sve to? - upitam.
- Cijela kola govori o tome. - Izzi stia glas, a ja se malo pribliim. -
ak i robovi. Ovdje se nema o emu drugome razgovarati, osim ako ne
eli sjediti i usporeivati masnice.
Nasmijala sam se, to mi je udno i zamalo pogreno, kao da se alim
na sprovodu. No Izzi se smjeka pa se ne osjeam loe. Opet se oglase
bubnjevi, a premda Izzi ne prekida rad, vidim da oslukuje.
- Razumije bubnjeve.
- Uglavnom izdaju zapovijedi. Plavi odred neka se javi na strau. Svi
kadeti u orunicu. Takve stvari. Sada zapovijedaju provjeru istonih
tunela. - Spustila je pogled prema uredno poslaganim runicima. Uvojak
plave kose pao joj je preko lica pa izgleda vrlo mlado. - Nakon to ovdje
provede neko vrijeme, i ti e ih razlikovati.
Dok razmiljam o toj nemiloj najavi, zalupe se ulazna vrata. Izzi i ja
skoimo sa svojih mjesta.
- Robinjo! - To je zapovjednica. - Na kat!
Izzi i ja se zgledamo, a na moje uenje, srce mi kuca neugodno brzo.
Polagana jeza uvlai mi se u kosti sa svakim korakom na stubitu. Ne
znam zato. Zapovjednica me poziva svaku veer da uzmem njezinu
odjeu za pranje i uredim joj kosu za spavanje. Ni danas nee biti drukije.
Kad sam ula u sobu, stajala je pred toaletnim stoliem i dokono
provlaila bode kroz plamen svijee.
- Jesi li donijela odgovor od kovaa?
Prenijela sam joj Telumanov odgovor, a zapovjednica se okrene i
pogleda me s hladnim zanimanjem. Nikad nisam vidjela vie osjeaja na
njezinu licu.
- Spiro godinama nije prihvatio novu narudbu. Valjda si mu se
svidjela. - Kae to takvim glasom da sam se najeila. Iskua otricu noa
na kaiprstu, a onda obrie kapljicu krvi koja joj je izbila.
- Zato si ga otvorila?
- to, zapovjednice?
- Pismo. Otvorila si ga. Zato? - Stala je preda mnom, a kad bi bilo
ikakve koristi od tranja, zaas bih zbrisala. Rukama sam guvala tkaninu
haljine. Zapovjednica eka moj odgovor kao da je iskreno zanima, kao da
bih mogla rei neto to bi je zadovoljilo.
- Sluajno. Ruka mi je skliznula i... i slomila peat.
- Ne zna itati. Zato ne znam zato bi ga namjerno otvarala. Osim
ako nisi uhoda koja eli odati moje tajne pokretu otpora. - Usta joj se
iskrive u neto to bi bilo smijeak da sadrava imalo radosti.
- Nisam... ja... - Kako je saznala za pismo? Sjetim se kripanja koje
sam ula u hodniku kad sam jutros izala iz njezine sobe. Je li vidjela
kako diram pismo? Je li glasniki ured primijetio otvaran peat? Nije
vano.
Vraa mi se Izzino upozorenje na dan mojeg dolaska. Zapovjednica
vidi svata. Zna ono to ne bi smjela znati.
Na vratima se zauje kucanje, a kad zapovjednica odgovori, uu dva
legionara i salutiraju.
- Drite je - ree zapovjednica.
 Legionari me zgrabe. Muka mi je jer sam shvatila zato zapovjednica
dri no. - Ne... molim vas, ne...
- Tiina. - Tu rije izgovara polako i blago, kao ime ljubavnika.
Vojnici me silom posjednu na stolac. Njihove su oklopijene ruke teke
kao okovi, a koljenima su mi pritisnuli stopala. Lica su im posve
bezizraajna.
- Inae bih za takvu drskost uzela oko - razmiljala je naglas
zapovjednica. - Ili ruku. Ali vjerojatno ne bi toliko zanimala Spim
Telumana da si unakaena. Ima sree to mi treba telumanska otrica.
Ima sree to te on eli.
Bacila je pogled na moja prsa, na glatku kou nad srcem.
- Molim vas - rekla sam. - Sluajno sam pogrijeila.
Prila mi je toliko blizu da usnama gotovo dodiruje moje, a mrtvake
joj oi naas obasja strahoviti bijes.
- Glupa djevojko - apne. - Jo nisi nauila? Ja ne trpim pogreke.
Gurne mi krpu u usta, a onda njezin no pali, pri, ree stazu kroz moju
kou. Ona radi polako, vrlo polako. U nosnice mi se uvlai vonj opaljena
mesa i ujem samu sebe kako molim milost, onda jecam i, napokon,
vritim.
Darin. Darin. Misli na Darina.
Ali ne mogu misliti na brata. Izgubljena u boli, ne mogu se sjetiti ni
njegova lica.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Elias

Helena nije mrtva. Ne moe biti mrtva. Preivjela je inicijaciju, divljinu,

pogranine okraje, bievanja. Nezamislivo je da umre sada, i to zbog
hulje kao to je Marcus. Dijete u meni, za koje do ovog trenutka nisam ni
znao da postoji, urla od bijesa.
Gomila u dvoritu gura se naprijed. Polaznici izvijaju vrat kako bi
vidjeli Helenu. Majino lice, kao isklesano od leda, nestaje mi iz vida.
- Probudi se, Helena - vikao sam ne osvrui se na napasnu rulju. -
Daj!
Nema je vie. Ovo je bilo previe za nju. U jednom beskrajnom
trenutku drim je u rukama, utrnuo od te misli. Umrla je.
- Nebesa, miite se s puta. - Kao da djedov glas dolazi iz velike
daljine, ali za trenutak je pokraj mene. Potreseno sam se zagledao u
njega. Prije samo nekoliko dana vidio sam ga mrtvog na bojnom polju. Ali
evo ga sada, iv je i zdrav. Spustio je ruku na Helenin vrat. - Jo je iva -
kae. - Na rubu je. Raistite put! - Isukao je sablju pa se gomila razmie. -
Lijenika! Nosila! Idemo!
- Augur - propentao sam. - Gdje je auguri - Kao da sam ga dozvao
mislima, pojavi se Cain. Dodao sam Helenu djedu jedva se suzdravajui
da ne zadavim augura. zbog svega to nam je priutio.
- Imate mo iscjeljenja - procijedio sam. - Spasite je. Dok je jo iva.
- Razumijem tvoj gnjev, Elias. Osjea bol, tugu... - Njegove mi rijei
zvue kao graktanje vrana.
- Vaa su pravila da nema varanja. - Mir, Elias. Ne gubi prisebnost. Ne
sada. - Ali Farrari su varali. Znali su da dolazimo kroz klanac. Postavili su
nam zasjedu.
- Umovi augura. su povezani. Da je jedan od nas pomogao Marcusu i
Zaku, ostali bi znali. Va je poloaj bio skriven svima ostalima.
- ak i mojoj majci?
Cain znakovito zastaje. - ak i njoj.
- Jeste li joj proitali misli? - progovori djed pokraj mene. - Jeste li
posve sigurni da nije znala gdje je Elias?
- Generale, itanje misli nije kao itanje knjige. Potrebno je znanje...
 - Moete li je itati ili ne?
- Keris Veturia hoda mranim stazama. Mrak je zakriljuje skrivajui
je od naeg pogleda.
- Znai, niste - ree djed nezadovoljno.
- Ako je ne moete itati - dodao sam - kako znate da nije pomogla
Marcusu i Zaku u prijevari? Jeste li proitali njih?
- Smatramo da nema potrebe...
- Jeste li sigurni? - Ne smijem planuti. - Moja najbolja prijateljica
umite zato to su vas oni pasji sinovi zavarali.
- Cyreno - ree Kain jednoj od enskih augum - izvucite Aquillu iz
ivotne opasnosti i izolirajte Farrare. Nitko ih ne smije posjeivati. -
Okrenuo se prema meni. - Ako je istina ono to kae, onda je ravnotea
poremeena i moramo je vratiti. Iscijelit emo je. Aii ako ne moemo
dokazati da su Marcus i Zaharija varali, moramo prepustiti kandidatkinju
Aquillu njezinoj sudbini.
Samo sam kimnuo, ali u sebi sam urlao na Caina. Idiote! Glupi,
odbojni demonu! Puta te kretene da pobijede! Oprata im prevaru,
puta ih da se izvuku!
Djed, neobino utljiv, pratio me do ambulante. Kad smo stigli do
bolnikih vrata, ona se otvore i izae zapovjednica.
- Keris, jesi li upozorila svoje slugane? - Djed se stisnutih zubi nadvo
nad svojom keri.
- Ne razumijem.
- Izdala si svoj rod, curo - ree djed, jedini ovjek u Carstvu koji je
dovoljno hrabar da moju majku naziva curom. - Nemoj misliti da u to
zaboraviti.
- Generale, vi ste izabrali svojeg miljenika. - Majin pogled padne na
mene i u njemu primijetim razjareni bljesak. - A ja sam izabrala svojega.
Ostavila nas je na vratima ambulante. Djed je prati pogledom, a ja
bih volio znati to pritom misli. to vidi kad je gleda? Djevojicu koja je
nekad bila? Bezduno stvorenje u koje se pretvorila? Zna li zato je
postala takva? Je li gledao kako se mijenja?
- Elias, ne podcjenjuj je - ree djed. - Nije navikla gubiti.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Laia

Otvorila sam oi i ugledala niski strop svoje sobe. Ne sjeam se kada

sam izgubila svijest. Moda sam u nesvijesti bila nekoliko minuta, a
moda nekoliko sati. Kroz zastor na ulazu ugledala sam nebo koje jo nije
odluilo je li no ili jutro. Nalaktila sam se i priguila jecaj. Bol je sveopa,
toliko me proima da se ini kao da je oduvijek sa mnom.
Ne gledam ranu. I ne moram. Gledala sam kako mi je zapovjednica
nanosi - precizno i iroko slovo K, koje mi se protee od kljune kosti do
koe iznad srca. igosala me. Obiljeila me kao svoje vlasnitvo. Taj u
oiljak nositi do smrti.
Oisti ga. Povezi ga. Vrati se na posao. Nemoj joj dati izliku da te opet
kazni.
Zastor se razmakne. U sobu se uulja Izzi i sjedne na rub moje
slamarice. Dovoljno je niska da se ne mora saginjati zbog stropa.
- Skoro e zora. - Nesvjesno digne ruku prema povezu, a onda se
sabere i akom stisne koulju. - Sino su te donijeli legionari.
- Kako je ruan... - Ljutim se na sebe to to govorim. Slaba si, Laia.
Jako si slaba. Majka je na kuku imala oiljak od petnaest centimetara od
legionara koji ju je zamalo ubio. Otac je na leima imao tragove bia -
nikad nije rekao kako ih je dobio. Oboje su ponosno nosili svoje oiljke,
kao dokaze svoje sposobnosti da preive. Laia, budi jaka poput njih. Budi
hrabra.
Ali ja nisam jaka. Slaba sam i muka mi je od pretvaranja.
- Moglo je biti i gore. - Izzi podigne ruku prema povezu. - Ovo je bila
moja prva kazna.
- Kako... kada... - Nebesa, nema lijepog naina da se to pita.
Zamuknem.
- Jedan mjesec nakon naeg dolaska, kuharica je pokuala otrovati
zapovjednicu. - Izzi se igrala svojim povezom. - Mislim da sam imala pet
godina. Bilo je to prije vie od deset godina. Zapovjednica je nanjuila
otrov, krabulje to naue. Nije ni dirnula kuharicu, samo je krenula na
mene s usijanim araem i natjerala kuharicu da gleda. Sjeam se da sam
prije htjela da je netko... moja majka? moj otac?... da je netko zaustavi. Da
me netko odvede. A poslije... sjeam se da sam poslije htjela umrijeti.
Imala je pet godina. Prvi put shvaam da je Izzi robinja gotovo cijeli
ivot. Ono to sam ja trpjela jedanaest dana ona trpi godinama.
- Nakon toga me spasila kuharica. Poznaje ljekovito bilje. Sino ti je
eljela staviti zavoje, ali... nisi nam doputala da ti priemo.
Sjetila sam se legionara kako bacaju moje obamrlo tijelo u kuhinju.
Sjetila sam se blagih ruku, tihih glasova. Branila sam se posljednjom
snagom mislei da mi ele zlo.
Tajac prekidaju bubnjevi zore. Trenutak poslije hodnikom odjekne
kuhari in hrapavi glas. Pita Izzi jesam li ustala.
- Zapovjednica eli da joj donese pijesak s dina kako bi se okupala -
ree Izzi. - Onda eli da Spiru Telumanu odnese jedan spis. Ali prvo
pusti kuharicu da ti pomogne.
- Ne! - Moja je estina prenerazila Izzi. Ustala je hitro, a ja sam stiala
glas. Nakon toliko godina uza zapovjednicu i ja bih bila tako osjetljiva.
- Zapovjednica eli pijesak za jutarnju kupku. Ne elim biti kanjena
zbog kanjenja.
Izzi kimne, doda mi koaru za pijesak i urno ode. Kad sam ustala,
zavrtjelo mi se u glavi. Omotala sam rubac oko vrata da pokrijem K i
krenula iz sobe.
Svaki je korak bolan, svaki napor mi zatee ranu od ega me hvata
vrtoglavica i munina. U mislima se nevoljko vraam onoj panji s kojom
sam gledala njezino lice dok me rezala. Ona se razumije u bol kao to se
neki razumiju u vino. Nije urila i zbog toga je bilo mnogo gore.
Zbog bolova, beskrajno sam sporo hodala do stranjeg dijela kue.
Kad sam zakoraila na stazu meu klisurama koja vodi dolje u pustinju,
ve mi se treslo cijelo tijelo. Obuzelo me beznae. Kako da pomognem
Darinu kad ne mogu ni hodati? Kako da uhodim kad se svaki moj pokuaj
ovako kanjava?
Ne moe ga spasiti zato to nee jo dugo poivjeti pod
zapovjednicom. Moje dvojbe podmuklo tastu iz tla mojega uma kao
brljan koji sve gui. To e biti tvoja propast i propast tvoje obitelji. Bit
ete zgaeni i uniteni kao i drugi.
Staza vijuga u svim smjerovima, varljiva kao pustinjski pijesak. Vru
vjetar pue mi u lice i tjera mi suze na oi, tako da jedva vidim kamo
hodam. U podnoju klisura pala sam na pijesak. Moji jecaji odjekuju na
tom pustom mjestu, ali nije me briga. Nitko me ne uje.
 Moj ivot u uenjakoj etvrti nikad nije bio lak - ponekad je bio
grozan, kao kad su mi odveli najbolju prijateljicu Zaru, ili kad smo Darin i
ja ustajali i lijegali praznog eludca bolnoga od gladi. Kao i svi Uenjaci,
nauila sam obarati pogled pred Bojovnicima, ali barem nikad nisam
morala puzati pred njima. Barem mi je ivot bio slobodan od ove muke,
od ovog vjenog ekanja na novu bol. Imala sam baku i djeda, koji su me
titili mnogo vie nego to sam slutila. Imala sam Darina, koji je igrao
tako veliku ulogu u mojem ivotu da sam mislila da je besmrtan - kao
zvijezde.
Nema ih vie. Nema nikoga. Nema Lis nasmijanih oiju, koja je toliko
iva u mojim uspomenama da ne mogu vjerovati da je umrla prije
dvanaest godina. Nema mojih roditelja, koji su toliko eljeli osloboditi
Uenjake, ali uspjeli su samo poginuti. Nema ni njih ni drugih. Ostavili su
me ovdje samu.
Iz pijeska izranjaju sjene i okruuju me. Aveti. Hrane se tugom,
alou i vonjem krvi.
Jedna od njih vrisne, a ja od straha ispustim koaru. Taj mi je zvuk
jezivo poznat.
- Milost! - rugaju se mnogostrukim visokim glasom. - Molim vas,
imajte milosti!
Pokrila sam ui rukama prepoznajui u njihovim glasovima svoj glas,
svoje preklinjanje. Kako su znale? Kako su ule?
Sjene se hihou i krue oko mene. Jedna od njih, hrabrija od ostalih,
sjajnim zubima ugrize me za nogu. Kou mi probode ledena hladnoa i ja
kriknem.
- Dosta!
Aveti se kese i oponaaju moj krik. - Dosta! Dosta!
Kad bih barem imala sablju, no, neto da ih preplaim kao Spiro
Teluman. Ali nemam nita. Pokuala sam oteturati natrag, ali zabila sam
se u zid.
No ono za to sam mislila da je zid bio je ovjek. Visok, irokih
ramena i miiav kao planinski ris.
Ustuknula sam i izgubila ravnoteu, ali pridre me dvije velike ruke.
Podigla sam glavu i ukipila se ugledavi poznate blijedosive oi.
 DVADESETO POGLAVLJE

Elias

Jutro nakon kunje probudio sam se prije zore, omamljen napitkom za

spavanje kojeg se i ne sjeam. Lice mi je obrijano, ist sam, preodjeven u
novi kombinezon.
- Elias. - Iz sjena u mojoj sobi izroni Cain. Lice mu je mrko kao da je
bdio cijelu no. Podigne ruku im sam ga obasuo pitanjima. -
Kandidatkinja Aquilla je u vrlo sposobnim rukama lijenika Crne klisure -
ree mi. - Ako joj je sueno da preivi, preivjet e. Auguri se nee
mijeati jer nismo otkrili nita to bi upuivalo na to da su Farrari varali.
Marcusa smo proglasili pobjednikom prve kunje. Za nagradu je dobio
bode i...
- to?
- Vratio se prvi...
- Jer je varao!
Vrata se otvore i epajui ude Zak. Dograbio sam no koji mi je djed
ostavio pokraj uzglavlja. Prije nego to sam ga bacio na abu, Cain se
isprijei izmeu nas. Ustanem i brzo navuem izme - neu valjda leati u
krevetu kad je ovaj gad na tri metra od mene.
Cain sljubi svoje beskrvne prste i zagleda se u Zaka. - eli neto rei.
- Trebate je iscijeliti. - Zaku se napnu ile na vratu, trese glavom kao
mokri pas koji se otresa. - Prestanite! - ree augunx. - Ne pokuavajte mi
ui u glavu! Samo je iscijelite, dobro?
- Pee te savjest, huljo? - Pokuao sam zaobii Caina, ali augur me
zaustavi iznenaujue brzo.
- Ne kaem da smo varali. - Zak bljesne pogledom prema Cainu. -
Kaem da je trebate iscijeliti. Evo.
Cainovo se cijelo tijelo ukipi dok netremice promatra Zaka.
Atmosfera u sobi je oteala. Augur ga ita. Osjeam to.
- Ti i Marcus pronali ste jedan drugoga. - Cain se namrti. - Bili ste...
vodeni jedan do drugoga... ali nije vas vodio ni jedan augur. Ni
zapovjednica. - Augur sklopi oi kao da paljivo slua, a onda ih opet
otvori.
- Onda? - upitam. - to ste vidjeli?
 - Dovoljno da me uvjeri da auguri moraju iscijeliti kandidatkinju
Aquillu. Ali ne dovoljno da me uvjeri da su Farrari varali.
- Zato ne moete samo pogledati u Zakov um kao to gledate u sve
druge...
- Naa mo ima granice. Ne moemo prodrijeti u um onih koji su
nauili kako se zatititi.
Odmjerio sam Zaka. Nebesa ti spalim, kako je nauio drati augure
podalje od svojih misli?
- Obojica imate jedan sat da napustite podruje akademije - ree
Cain. - Obavijestit u zapovjednicu da sam vas razrijeio vaih dunosti
za danas. Idite u etnju, idite na trnicu, idite u javnu kuu. Nije me briga.
Ne vraajte se u akademiju do veeri i ne vraajte se u ambulantu. Jasno?
Zak se namrti. - Zato moramo otii?
- Zato to su tvoje misli ponor patnje, Zachariuse. A tvoje, Veturius,
odjekuju takvom zagluujuom osvetom da ne ujem nita drugo. Ni
jedan od vas nee mi dopustiti da uinim ono to moram kako bih
iscijelio kandidatkinju Aquillu. Zato odlazite. Odmah.
Cain se odmakne u stranu, a Zak i ja nevoljko izaemo. Zak se elio
to bre udaljiti od mene, ali meni trebaju odgovori i neu mu dopustiti
da se izmigolji. Sustignem ga.
- Kako si saznao gdje smo? Kako je znala zapovjednica?
- Ona ima svoje naine.
- Kakve naine? to si pokazao Cainu? Kako mu moe braniti ulaz u
svoje misli? Zak! - Povuem ga za rame tako da se suoi sa mnom. On
odgurne moju ruku ali ne ode.
- Sve one nomadske gluposti o dinima i efritima, avetima i
zlodusima... to nisu gluposti, Veturius. To nisu bajke. Stara bia postoje. I
ele nas. titi je. Samo za to i vrijedi.
- to se ti brine za nju? Tvoj je brat mui godinama, a ti nikad nisi
rekao ni rije da ga zaustavi.
Zak odvrati pogled prema pjeanom vjebalitu pustome u ovaj
rani sat.
- Zna to je najgore u svemu ovome? - tiho upita. - Zamalo sam ga
zauvijek ostavio. Zamalo sam ga se oslobodio.
Nisam to oekivao. Otkad smo doli u Crnu klisuru, Marcus i Zak bili
su nerazdvojni. Mladi Farrar blii je bratu nego Marcusova vlastita sjena.
 - Ako ga se eli osloboditi, zato slijedi svaki njegov hir? Zato mu
se ne suprotstavi?
- Predugo smo zajedno. - Zak odmahne glavom. Ne mogu
protumaiti njegov izraz tamo gdje se maska jo nije stopila s licem. - Ne
znam tko sam bez njega.
Krenuo je prema glavnom ulazu, ali nisam ga pratio. Moram
razbistriti misli. Uputio sam se do istone straarske kule, privezao se za
dizalo od remenja i spustio se niz klisuru do pustinje.
Oko mene se vrtloi pijesak. Misli su mi zbrkane. Polako hodam du
podnoja klisura i gledam kako se na obzoru pomalja blijedo svjetlo zore.
Vjetar je sve jai, vreo i napasan. Dok hodam, ini mi se kao da se u
pijesku pojavljuju oblici, likovi koji se vrte i pleu hranei se snagom
vjetra. Zrakom prolazi nekakav apat, ujem prodoran i divlji smijeh.
Stara bia postoje. I ele nas. Je li mi Zak htio neto poruiti o
sljedeoj kunji? Je li htio rei da se moja majka urotila sa zlodusima? Je li
tako pripremila zasjedu za mene i Hel? Ali to je smijeno. Vjerovati u mo
augura je jedno, ali vjerovati u dine vatre i osvete? U efrite vjetra, mora i
pijeska? Moda je Zak malo poludio od pritisaka prve kunje.
Moja pomajka Rila priala mi je o vilama. Bila je kehani naeg
nomadskog plemena, naa pripovjedaica, i cijele je svjetove znala
stvoriti glasom, pokretom ruke ili glave. Neke od tih pria pamtio sam
godinama - o Mraitelju i njegovoj mrnji prema Uenjacima. O vjetini
efrita da u ljudima pobude uspavanu magiju. O avetima gladnima dua,
koje se hrane patnjom kao strvinari truplima.
Ali to su samo prie.
Vjetar mi donese zlokoban zvuk jecanja. Isprva pomislim da mi se
privida i naljutim se to sam dopustio da Zakove prie o vilama utjeu na
mene. Ali zvuk je sve glasniji. Preda mnom se, u podnoju vijugave staze
koja vodi do zapovjedniine kue, skutrila neka mala spodoba.
To je ona robinja zlatnih oiju. Ona koju je Marcus zamalo udavio.
Ona koju sam vidio kako lei mrtva na mojemu bojnom polju.
Jednom rukom dri se za glavu, a drugom udara po zraku mrmljajui
kroz jecaje. Zatetura, padne na tlo, a onda se s mukom pridie. Oito joj
nije dobro, treba joj pomo. Usporio sam mislei da bih trebao otii. Misli
mi se vrate na bojno polje i na izjavu moje prve rtve: da e svi na tom
polju umrijeti od moje ruke.
Dalje od nje, Elias, upozori me plaljiv glas. Ne smije imati posla s
njom.
 Ali zato bih otiao? Bojno polje bilo je moja budunost u oima
augura. Moda bih trebao pokazati tim pasjim sinovima da u se boriti
protiv te budunosti. Da je neu samo tako prihvatiti.
Ve sam jedanput stajao kao budala pred tom curom. Gledao sam i
nisam maknuo prstom dok joj je Marcus ostavljao trag masnica na vratu.
Trebala joj je pomo, a ja joj nisam pomogao. Neu opet poiniti istu
pogreku. Bez oklijevanja krenem prema njoj.
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Laia

To je zapovjedniin sin. Veturius. Odakle je doao? Snano ga

odgurnem i istog asa zaalim. Obian polaznik Crne klisure istukao bi
me jer sam ga dodirnula bez doputenja - a on nije samo polaznik nego i
kandidat i njezin potomak. Moram otii odavde. Moram se vratiti u kuu.
Ali pritie me slabost koja me muila cijelo jutro pa sva u znoju i
shrvana muninom padnem na pijesak metar dalje od njega.
Upala. Poznati su mi znakovi. Trebala sam sino pustiti kuharicu da
mi previje ranu.
- Kome si se obraala? - upita Veturius.
- N-n-nikome, gospodaru kandidate. - Ne moe ih svatko vidjeti,
rekao je Teluman za aveti. Oito ih Veturius ne vidi.
- Izgleda grozno - ree. - Doi u hlad.
- Pijesak. Moram ga uzeti, inae e ona... ona...
- Sjedni. - To nije zahtjev. Uzeo mi je koaru i uhvatio me za ruku te
me odveo do hlada pod klisurama i smjestio na nisku stijenu.
Kad sam se napokon usudila pogledati ga, stajao je okrenut prema
obzoru, a jutarnje mu je svjetlo padalo na masku kao na vodu. ak i na
udaljenosti od jednog metra, sve na njemu izgleda nasilno, od kratke
crne kose do velikih ruku i smrtonosne snage svakog miia. Povoji koji
mu pokrivaju podlaktice, kao i ogrebotine na rukama i licu, ostavljaju jo
opasniji dojam.
Ima samo jedno oruje, bode za pojasom. Ali on je krabulja. Oruje
mu ne treba jer je on oruje, pogotovo pred robinjom koja mu je do
ramena. elim se odmaknuti, ali tijelo mi je preteko.
- Kako se zove? Nisi mi rekla. - Pijeskom puni koaru ne gledajui
me.
Zapovjednica mi je postavila isto pitanje i onda mi opalila pljusku
zbog iskrenog odgovora. - Ro-robinja.
On naas zauti. - Reci mi svoje pravo ime.
Premda je to rekao mirno, bila je to zapovijed. - Laia.
- Laia - ree - to ti je napravila?
 udno je da krabulja moe biti tako ljubazan, da njegov duboki
bariton moe ponuditi utjehu. Kad bih sklopila oi, ne bih ni znala da
razgovaram s krabuljom.
Ali ne mogu se pouzdati u njegov glas. On je njezin sin. Ako se brine,
sigurno ima razlog za to, i taj mi razlog sigurno ne ide u korist.
Polako sam razmaknula rubac. Kad je ugledao slovo K, smrknuo se
iza maske, a u oima mu se naas rasplamsala tuga i bijes. Lecnula sam se
kad je opet progovorio.
- Smijem li? - Podigne ruku, a ja jedva osjetim njegov dodir na koi
oko rane.
- Koa ti je vrua. - Podigne koaru s pijeskom. - Rana ti je upaljena.
Mora se lijeiti.
- Znam - kaem. - Zapovjednica je traila pijesak, a ja nisam imala
vremena za... za... - Veturiusvo mi lice zapliva pred oima i odjednom
osjetim neobinu lakou. Blizu mi je, dovoljno blizu da osjeam toplinu
njegova tijela. Osjeam miris klinia i kie. Sklopila sam oi da sprijeim
vrtoglavicu, ali nije pomoglo. Obgrlio me vrstim i njenim rukama i
podigao.
- Ne! - Vratilo mi se neto snage i pokuala sam se oteti. to to radi?
Kamo me nosi?
- A kako se drukije misli popeti na klisure? - upita me. Njegovi dugi
koraci brzo nas nose zavojitom stazom. - Jedva stoji.
Misli li on da sam tako glupa da u prihvatiti njegovu pomo? Ovu
je podvalu smislio zajedno s majkom. eka me neka nova kazna. Moram
mu pobjei.
Ali dok je hodao, obuzeo me je novi val vrtoglavice pa sam ga vrsto
zagrlila. Ako se dovoljno vrsto drim uz njegovo tijelo, ne moe me
baciti u pustinju. Pao bi zajedno sa mnom.
Pogled mi padne na njegove povezane ruke. Pa da, juer je zavrila
prva kunja.
Veturius primijeti kamo gledam. - Obine ogrebotine - rekao je. -
Auguri su me za prvu kunju ostavili usred Velike pustare. Nakon
nekoliko dana bez vode esto sam padao.
- Ostavili su vas u pustari? - Zadrhtala sam. Svi su uli za pustaru. U
usporedbi s njom, nomadska zemlja izgleda gotovo gostoljubivo. - I
preivjeli ste? Jesu li vas barem upozorili?
- Oni vole iznenaenja.
 Unato munini, shvatila sam to to znai za mene. Ako ni kandidati
ne znaju to ih eka na kunjama., kako bih ja to uope mogla saznati?
- A zapovjednica? Ni ona ne zna to vas eka? - Zato toliko
zapitkujem? Ne prilii mi. Valjda sam smetena zbog upale. No ako je
Veturiusu smetala moja znatielja, nije to pokazao.
- Moda zna. Nije vano. ak i da zna, ne bi mi rekla.
Njegova majka ne eli da on pobijedi? Pomalo se udim njihovu
odnosu. Ali onda se sjetim da su oni Bojovnici. Bojovnici su drukiji.
Veturius prijee vrh klisure i sagne se ispod odjee koja se sui na
uetu te krene prema hodniku za robove. Kad me unio u kuhinju i
poloio na klupu pokraj kuhinjskog stola, Izzi, koja je ribala pod, ispustila
je etku i zabuljila se u nas. Kuhatica pogleda moju ranu i odmahne
glavom.
- Sudopera - ree kuharica. - Odnesi pijesak na kat. Ako zapovjednica
pita za robinju, reci da joj nije dobro i da je lijeim kako bi se vratila na
posao,
Izzi utke uzme koaru s pijeskom i ode. Opet me spopao val
munine pa sam motala naas spustiti glavu izmeu nogu.
- Laina je rana upaljena - ree Veturius nakon to je Izzi otila. -
Imate li serum od krvavoga korijena?
Ako je kuharicu i iznenadilo to me zapovjedniin sin zove mojim
pravim imeom, nije to odala. - Krvavi korijen previe je dragocjen za
ljude kao to smo mi. Imam crnovku i aj od divljake.
Veturius se namrti dajui kuharici iste upute koje bi joj dao moj
djed. aj od divljake triput na dan, crnovka za ienje rane i nemojte
ranu povezati. Okrene se prema meni. - Nai u neto krvavog korijena i
donijeti ga sutra. Obeavam. Bit e bolje. Kuharica se razumije u
lijekove.
Kimnem ne znajui trebam li mu zahvaliti. ekala sam da otkrije
pravi razlog zbog kojeg mi pomae. Ali on nije nita rekao, dovoljno mu
je bilo moje kimanje. Gurnuo je ruke u depove i iziao na stranja vrata.
Kuharica je stala kopati po kredencu, a trenutak-dva poslije dala mi
je alicu vrueg aja. Nakon to sam ga ispila, sjela je preko puta mene,
toliko blizu da su joj brazgotine bile tik do mojeg lica. Gledam ih, ali vie
mi ne izgledaju groteskno. Moda zato to sam se navikla na njih? Ili zato
to sam i ja unakaena?
- Tko je Darin? - upita kuharica. Njezine safirne oi bijesnu i naas mi
se uine poznatima. - Dozivala si ga noas.
 aj mi je razbistrio misli. Malo se uspravim. - Moj brat. - Tako. -
Kuharica kapne ulje od crnovke na gazu i pone istiti ranu. Lecnem se
od boli i uhvatim za stolac. - Je li i on u pokretu otpora?
- Kako to... - Kako to znate, zamalo kaem, ali onda se priberem i
stisnem usne.
Kuharica je oito znala to sam htjela rei. - Nije teko pogoditi.
Vidjela sam stotine robova kako dolaze i odlaze. Borci pokreta otpora
uvijek su drukiji. Nikad nisu slomljeni. Barem nisu kad tek stignu.
Imaju... nade. - Napravila je grimasu kao da govori o koloniji gubavaca, a
ne o vlastitu narodu.
- Nisam pobunjenica. - Da barem nisam progovorila. Darin kae da
povisim glas kad god laem, a ini se da kuharica to primjeuje. Naravno,
prepredeno me gleda.
- Mala, ja nisam glupaa. Ima li pojma to radi? Zapovjednica e te
otkriti. Onda e te muiti i ubiti. Pa e kazniti sve koje smatra tvojim
prijateljima. To znai Izzi, sudoperu.
- Ne radim nita lo...
- Bila jednom jedna ena - naglo me prekinula. - Pridruila se
pokretu otpora. Nauila je mijeati prake i napitke koji su mogli
pretvoriti zrak u vatru i kamen u pijesak. Ali previe se uvalila. Za
pobunjenike je radila strane stvari, koje nikad nije ni sanjala.
Zapovjednica ju je uhvatila kao i mnoge druge. Dobro ju je razrezala i
unitila joj lice. Natjerala ju je da proguta eravicu i unitila joj glas. Onda
ju je uinila robinjom u svojoj kui. Ali prvo je ubila sve ljude koje je ta
ena znala. Sve koje je voljela.
O, ne! Uzrok kuhariinih oiljaka sada je muno jasan. Kimnula je,
mrko potvrujui uas na mojem licu.
- Izgubila sam sve, i obitelj i slobodu, sve zbog pokreta koji je od
poetka bio beznadan.
- Ali...
- Prije nego to si ti dola, pokret otpora poslao je jednog djeaka.
Zvao se Zain. Glumio je vrtlara. Jesu li ti priali o njemu?
Zamalo sam odmahnula glavom, no suzdrala sam se i prekriila
ruke na prsima. Nije reagirala na moju utnju. Ne nagaa tko sam. Ona
zna.
- Bilo je to prije dvije godine. Zapovjednica ga je uhvatila. Danima ga
je muila u tamnici akademije. Ponekad bismo ga nou uli kako vriti.
Kad je zavrila sa Zainom, okupila je sve robove u Crnoj klisuri. Htjela je
znati tko mu je bio prijatelj. Htjela nam je dati pouku jer nismo prijavili
izdajnika. - Kuharica me netremice gleda. - Ubila je tri roba dok nije
zakljuila da smo nauili. Sreom, upozorila sam Izzi da se dri podalje
od njega. Sreom, posluala me.
Kuharica pokupi svoje lijekove i vrati ih u ladicu. Uzme sjekiricu i
pone sjei komad mesa.
- Ne znam zato si pobjegla od obitelji i pridruila se onim
pobunjenikim gadovima. - Nabacuje se rijeima kao kamenjem. - I nije
me briga. Reci im da odustaje. Trai drugi zadatak, neki gdje nee
nikome nauditi. Jer ako to ne uini, umrijet e, a nebesa znaju kako
emo mi zavriti. - Uperila je sjekiricu u mene, a ja sam se uzvrpoljila na
stolcu. - To eli? - upita. - Umrijeti? eli da mue Izzi? - Iz usta joj je
pricala slina kada se nagnula prema meni. Drala je sjekiricu samo
nekoliko centimentara od moga lica. - To eli?
- Nisam pobjegla - izvalila sam. Djedovo tijelo, bakine prazne oi,
Darinovi zgreni udovi bijesnu mi pred oima. - Nisam im se htjela
pridruiti. Moj djed i baka... doao je krabuija...
Ugrizem se za jezik. uti! Mrtim se gledajui staricu i ne udim se
to mi ona jednako uzvraa.
- Reci mi zato si se pridruila pobunjenicima - ree - a ja u zatajiti
tvoju malu prljavu tajnu. Ako to ne uini, onoj hijeni ledena srca rei u
tko si. - Zabije sjekiricu u kuhinjski stol i sjedne na stolac pokraj mene.
ekala je.
Prokleta bila! Ako joj i kaem za raciju i sve to je zatim bilo,
svejedno bi me mogla odati. Ali ako ne kaem nita, uvjerena sam da e iz
ovih stopa otii zapovjednici. Dovoljno je luda da to uini.
Nemam izbora.
Dok joj govorim to se dogodilo one noi, ona hladnokrvno uti. Kad
sam zavrila, oi su mi suzne, ali unakaeno lice kuharice nije odavalo
ba nita.
Rukavom sam obrisala lice. - Darin je u tamnici. Samo je pitanje
vremena kad e ga muiti do smrti ili prodati u roblje. Moram ga izvui
prije toga. Ali ne mogu sama. Pobunjenici su rekli da e mi pomoi ako
uhodim za njih. - Uzdrhtalo sam ustala. - ak ni kad bi mi mogla uzeti
duu i dati je Mraitelju, ne bih se predomislila. Od cijele obitelji ostao mi
je samo Darin. Moram ga spasiti.
Kuharica je dugo utjela, sve dok nisam zakljuila da joj vie nije do
razgovora. Krenula sam prema vratima, no ona tada progovori.
 - Tvoja majka. Mirra. - Na zvuk majina imena naglo sam se
okrenula. Kuharica me paljivo promatrala. - Nisi joj slina.
Toliko sam bila iznenaena da nisam mogla ni rije izustiti. Kuharica
valjda ima sedamdeset i neto godina. Znai da je bila u ezdesetima kad
su moji roditelji vodili pokret otpora. Kako se zvala? to je radila? - Znali
ste moju majku?
- Jesam li? Da, znala sam je. Uvijek mi je t-t-tvoj otac bio drai. - Ona
se nakalje i ljutito odmahne glavom. udno. Jo nikad nije mucala. Dobar
ovjek. P-pametan. N-ne kao tvoja m-m-majka.
- Moja je majka bila Lavica...
- Tvoja majka... nije... vrijedna tvojih rijei. - Kuhariin glas prijee u
reanje. - Nikad... nikad nije sluala nita osim svoje sebinosti. Lavica. -
Izgovara tu rije s grimasom. - Ona je razlog... razlog... to sam ovdje. -
Teko die, kao da ima nekakav napad, ali govori dalje, odluna u namjeri
da mi kae sve to eli rei. - Lavica, pokret otpora i njihovi veliki
planovi. Izdajnici. Laljivci. B-budale. - Ustane i uzme sjekiricu. - Nemoj
im vjerovati.
- Nemam izbora - kaem. - Moram.
- Iskoristit e te. - Ruke joj drhte pa se uhvati za rub stola. Jedva
protisne zadnjih nekoliko rijei. - Oni uzimaju... uzimaju. A onda... onda te
bace vukovima. Upozorila sam te. Pazi. Upozorila sam te.
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Elias

Tono u pono vratio sam se u Crnu klisuru u punoj ratnoj spremi,

nakrcan orujem. Nakon kunje hrabrosti neu im dopustiti da me opet
ostave bosonoga s jednim bodeom.
Iako sam oajniki elio znati je li Hel dobro, odolio sam elji da
navratim u ambulantu. Cainove zapovijedi bile su jasne.
Proao sam pokraj straara na glavnom ulazu usrdno se nadajui da
neu naletjeti na majku. Mislim da bih podivljao kad bih je vidio. Znao
sam da su njezine spletke zamalo ubile Helenu, a jutros sam vidio to je
uinila robinji.
Kad sam vidio ono slovo urezano u djevojku, u Laiu, stisnuo sam
pesnice i u jednom divnom trenutku zamislio kako bi bilo nanijeti tu istu
bol zapovjednici. Da vidim kako se vjetici to svia. Istodobno sam poelio
posramljeno se maknuti od Laie. Jer ena koja je poinila to zlo moje je
krvi. Ja sam napola ona. To dokazuje moja vlastita reakcija - glad za
nasiljem.
Nisam kao ona.
Nisam li? Opet mi se vraa moje bojno polje. Petsto trideset devet
mrtvih tijela. ak bi se i zapovjednica morala potruditi da oduzme toliko
ivota. Ako auguri imaju pravo, zbilja nisam kao moja majka. Gori sam.
Postat e sve to mrzi, rekao je Cain kad sam razmiljao o
dezertiranju. Ali kako bi me odbacivanje maske moglo uiniti gorim od
onoga to sam vidio na bojnom polju?
Utonuo sam u misli i nisam primijetio nita udno u vojarni lubanja
kad sam stigao u sobu. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim.
Leandar ne hre, a Demetrius ne mumlja bratovo ime. Farisova vrata
nisu otvorena kao i uvijek.
Vojarna je naputena.
Isukao sam sablje. ulo se samo pucketanje uljanica uz crne cigle.
A onda, jedna po jedna, uljanice se ugase. Sivi dim provlai se ispod
vrata na jednom kraju dvorane i iri kao olujni oblak. Istog asa shvaam
to se dogaa.
Poela je druga kunja, kunja lukavosti.
 - Pazi! - povie netko iza mene. Helena - iva - pojavi se na vratima
iza mene, posve naoruana i spremna. Najradije bih je zagrlio, ali bacam
se na tlo dok metalne zvijezde, otre poput britve, lete tamo gdje je
trenutak prije bio moj vrat.
Za zvijezdama slijede tri napadaa koji nasru iz dima kao zmije.
Okretni su i brzi, a tijelo i lice umotano im je u pogrebne povoje od crne
tkanine. Jedva da sam se stigao pridignuti, a jedan od ubojica ve je
zamahnuo sabljom da mi odrubi glavu. Zavrtio sam se unatrag i
zamahnuo nogom da sruim napadaa, ali udario sam u prazno.
udno, sad je bio ovdje...
Pokraj mene bljesne Helenina sablja, titra kao iva u borbi s jednim
od ubojica pred kojim uzmie prema oblaku dima. - Dobra veer, Elias -
dovikne mi glasnije od zveketa sablja. Naas uhvati moj pogled i
osmjehne se od uha do uha. - Jesam li ti nedostajala?
Toliko sam zadihan da ne mogu odgovoriti. Druga dvojica skau na
mene, i premda se borim s obje sablje, ne mogu ih nadvladati. Moja lijeva
sablja napokon pogodi cilj i zabode se u protivnikova prsa. Obuzme me
krvoedno likovanje.
Ali napada zatreperi i nestane.
Ukipio sam se, ne vjerujui vlastitim oima. Drugi ubojica iskoristi
moju smetenost i gurne me natrag u dim.
Kao da sam pao u najmraniju, najcrnju pilju u Carstvu. Pokuao
sam napredovati naslijepo, ali udovi su mi olovni, pa moje tijelo pada kao
da je mrtvo. Zrakom proleti metalna zvijezda, a ja kao u magli osjetim da
mi je okrznula ruku. Moje sablje padaju na kameni pod hodnika, Helena
vriti. Zvukovi su prigueni kao da ih ujem kroz vodu.
Otrov. Ta me misao prene. Dim je otrovan.
Zadnjim ostatkom svijesti dohvatio sam sablje na tlu i ispuzao iz
tame. Nekoliko udisaja istog zraka bilo je dovoljno da se priberem, ali
Helena je nestala. Dok je traim kroz dim, pojavi se ubojica.
Sagnem se da izmaknem njegovoj sablji, podignem ruke da ga
obgrlim i bacim ga na tlo. No, kad je moja koa dodirnula njegovu,
probola me hladnoa, pa sam jeknuo i ustuknuo. Kao da sam gurnuo
ruku u vjedro snijega. Ubojica zatreperi i nestane, a onda se pojavi
nekoliko metara dalje.
To nisu ljudi, odjednom mi sine. Zakovo upozorenje odjekne mi
mislima. Stara bia postoje. I ele nas. Svih mi demona! A ja sam mislio da
je poludio. Kako je to mogue? Kako su auguri mogli...
 Ubojica mi je sve blii, treba zaboraviti pitanja. Nije vano kako se
ovo stvorenje uvuklo ovamo. Kako ga ubiti? - to me zanima.
Panju mi privue srebreni bljesak: Helenina ruka u rukavici kojom
se odupire o tlo dok se pokuava izvui iz dima. Izvuem je, no previe je
omamljena da ustane pa je prebacim preko ramena i bjeim niz hodnik.
Kad sam odmaknuo dovoljno daleko, bacio sam je na tlo i okrenuo se
prema neprijatelju.
Istog se asa na mene bace sva trojica, prebrzo da bih uzvratio. Za
pola minute imao sam ogrebotine po cijelom licu i porezotinu na lijevoj
ruci.
- Aquilla! - zaurlao sam. Ona se teturavo pridigne. - Moe pomo?
Ona isue sablju i baci se u bitku borei se s dva napadaa.
- To su utvare, Elias - povie. - Proklete utvare!
Svih mi demona! Krabulje vjebaju sa sabljama i golim rukama, na
konjima i brodovima, povezanih oiju i u okovima, bez sna, bez hrane. Ali
nikad nismo vjebali sukob s neim to ne bi smjelo postojati.
to je reklo ono prokleto prororvo? Lukavost da nadmudre
dumane. Mora postojati nain da se ubiju ova stvorenja. Moraju imati
neku slabost. Samo trebam otkriti koju.
Lemoklov napad. Izmislio ga je djed. Niz napada po cijelom tijelu kako
bi se otkrile boreve slabosti.
Napadam glavu, a zatim noge, ruke i trup. No koji bacim u prsa
utvare proe ravno kroz nju i zvekne na tlo. Ali utvara nije ni pokuala
zaustaviti no. Samo je podigla ruku da zatiti vrat.
Iza mene Helena trai pomo dok je druge dvije utvare estoko
napadaju. Jedna podigne bode da zamahne prema Heleninu srcu, ali
prije nego to ga stigne spustiti, okrenem sablju i probodem joj vrat.
Glava utvare padne na zemlju, a ja stisnem zube zbog neljudskog
vriska koji odjekuje hodnikom. Trenutak zatim nestane glava, kao i tijelo
kojem je pripadala.
- Pazi lijevo! - povie Hel. Zamahnem sabljom nalijevo bez gledanja.
Neka ruka me uhvati za podlakticu, a ledena hladnoa ukoi mi ruku do
ramena. Ali moja je sablja ve pogodila cilj, ruke vie nema, i prolomi se
jo jedan stravian vrisak.
Napad je stao, a zadnja nas utvara odmjerava.
- Trebao bi pobjei - ree Helena tom stvorenju. - Inae e umrijeti.
Utvara nas oboje pogleda, a onda nasrne na Helenu. Uvijek me
podcjenjuju. ak i utvare. Helena joj se sagne ispod ruke, okretna kao
plesaica, i odrubi joj glavu jednim brzim udarcem. Utvara nestane, dim
se raspline, a u vojarni zavlada tiina kao da se zadnjih petnaest minuta
nije nita dogodilo.
- Pa, to je bilo... - Helena razrogai oi. Bacio sam se u stranu a da mi
nije morala nita rei, osvrnuo se i stigao vidjeti no kako leti zrakom.
Zamalo me pogodio. Helena proleti pokraj mene kao plavo-srebrna
munja.
- Marcus - ree. - Imam ga!
- Ne srljaj! Moda je zamka!
Ali vrata se ve zatvaraju za njom i ujem kako vani sablja udara o
sablju, kako se pod udarcem ake lomi kost.
Izletio sam iz vojarne i ugledao Helenu kako napreduje prema
Marcusu koji se drao za svoj okrvavljeni nos. Helenine su se divlje oi
stanjile u dva proreza, i prvi put je vidim onako kako je valjda vide drugi
- ubojitu, nesmiljenu. Krabulju.
Iako sam joj elio pomoi, zastao sam i ogledao se po mranom
vjebalitu. Ako je Marcus ovdje, ni Zak nije daleko.
- Ozdravila si, Aquilla? - Marcus sabljom izvede lijevu fintu, a kad se
Helena obrani, on se nakesi. - S tobom imam nedovrena posla. -
Odmjerava je. - Zna to sam se uvijek pitao? Hou li te silovati ili u se
boriti s tobom. Svi ti napeti miii, ta pritajena snaga...
Helena ga udari nogom u lice, pao je nauznak, a krv mu je izbijala na
usta. Nagazila mu je desnu ruku i pritisnula mu otricu sablje na grlo.
- Prljavi kurvin sine - pljune na njega. - To to si u umi imao sree
ne znai da te ne mogu zaklati zatvorenih oiju.
Ali Marcus joj dobaci zloban osmijeh ne obazirui se na elik koji mu
pritie grkljan. - Moja si, Aquilla. Pripada mi, oboje to znamo. Auguri su
mi rekli. Pritedi sebi trud i pridrui mi se odmah.
Helena problijedi. U oima joj je crni, beznadni bijes, onakav bijes
kakav osjea kad ima vezane ruke i no prislonjen uz grlo.
Ali otricu dri Helena, a ne on. to joj je?
- Nikad. - Njezin glas ne odgovara snazi sablje u njezinoj aci, i kao da
je toga svjesna, ruka joj zadre. - Nikad, Marcus.
Krajikom oka primijetio sam svjetlucanje u sjenama iza vojarne.
Krenem onamo, a onda ugledam Zakovu svijetlosmeu kosu i bljesak
strijele koja para zrak.
- Na pod, Hel!
 Ona se baci na zemlju, a strijela joj bezopasno proleti iznad ramena.
Istog asa shvatio sam da nije ni bila u opasnosti, barem ne zbog Zaka.
ak ni oravi novak s usahlom rukom ne bi promaio tako lagan hitac.
Marcusu je bio dovoljan trenutak nepanje. Mislio sam da e napasti
Hel, ali on se otkotrlja i pobjegne u no, i dalje se cerei, sa Zakom za
petama.
- to ti je bilo? - povikao sam na Helenu. - Mogla si ga razrezati, a ti
se ukipila? to je ono buncao...
- Sada nije vrijeme za to. - Glas joj je napet. - Moramo se skloniti.
Auguri nas ele ubiti.
Kao da ne znam.
- Ne, to je kunja, Elias, to to nas auguri ele ubiti. Cain mi je to
rekao nakon to me iscijelio. Kunja e potrajati do zore. Moramo biti
dovoljno lukavi da umaknemo ubojicama, tko god ili to god bili.
- Onda nam treba baza - odvratio sam. - Ovdje vani svatko nas moe
ubiti strijelom. U katakombama neemo nita vidjeti, a vojarne su
previe skuene.
- Tamo. - Hel pokae prema istonoj kuli, koja gleda na pustinju. -
Legionari u kuli mogu postaviti strau na ulaz, a prostor je dobar za
borbu.
Uputili smo se prema kuli, skrivajui se u sjeni zidova. U ovo doba
vani nema ni polaznika ni centuriona. U Crnoj klisuri vlada tiina pa mi se
vlastiti glas ini nevjerojatno glasnim. Stoga sam apnuo: - Drago mi je da
si dobro.
- O, brinuo si se?
- Naravno da sam se brinuo. Mislio sam da si umrla. Da ti se neto
dogodilo... - Ne mogu ni misliti na to. Gledam je ravno u oi, ali ona mi
uzvrati pogled samo na trenutak, a onda okrene glavu.
- Pa i trebao si se brinuti. ula sam da si me krvavu vukao do
zvonika.
- Jesam. Nije bilo ugodno. A i smrdjela si.
- Duna sam ti, Veturius. - Pogled joj se smeka, ali u meni ui
oelieni polaznik Crne klisure koji odmahuje glavom. Ne smijem je
promatrati kao enu. - Cain mi je ispriao to si sve uinio za mene, od
trenutka kad je Matcus napao. elim da zna...
- I ti bi uinila isto - grubo je prekinem, zadovoljan to se zatvorila i
to su joj oi opet ledene. Bolje led nego toplina. Bolje snaga nego slabost.
 Izmeu Helene i mene pojavilo se neto neizreeno, neto to ima
veze s mojim dojmovima kad vidim njezinu golu kou i njezinu
zbunjenost kad joj kaem da se brinem zbog nje. Nakon toliko godina
otvorenog prijateljstva, ne znam to ti dojmovi znae. Ali znam da sada
nije vrijeme da mislim na to. Moramo preivjeti drugu kunju.
Sigurno je shvatila. Pokae mi da krenem na elo, a zatim utke
idemo do kule. Kad smo stigli do njezina podnoja, dopustio sam si da se
na trenutak opustim. Kula stoji na rubu klisure, gleda na pustinju na
istoku i na kolu na zapadu. Straarski zid Crne klisure protee se na
sjever i na jug. Kad budemo na vrhu kule, vidjet emo svaku opasnost
mnogo prije nego to stigne do nas.
No kad smo u kuli preli pola stubita, Helena uspori iza mene.
- Elias. - ujem upozorenje u njezinu glasu i izvuem obje sablje - i
samo me to spaava. Ispod nas zauje se povik, iznad nas jo jedan, i
odjednom u stubitu odjekuje zveket strijela i topot izama. Stubama se
sjuri odred legionara, i na trenutak sam zbunjen. A onda se bace na
mene.
- Legionari! - povie Helena. - Stanite... sta...
Ne mora troiti rijei. Nema sumnje da su auguri rekli legionarima
da smo noas mi neprijatelji i da nas moraju ubiti im nas vide. Nebesa!
Lukavost da nadmudre dumane. Trebali smo shvatiti da bilo tko - svatko
- moe biti neprijatelj.
- Lea, Hel!
Istog asa naslonila se leima o moja lea. Ukrstio sam sablju s
vojnicima koji se sputaju s vrha kule, a ona se borila s vojnicima koji su
nadirali iz prizemlja. U meni se probudilo ratno ludilo, ali suzdravam se,
udaram kako bih ranio, a ne ubio. Znam neke od tih vojnika. Ne mogu ih
samo tako poklati.
- Nebesa, Elias! - zaurla Hel. Jedan od legionara koje sam ranio
progurao se pokraj mene i okrznuo njezinu ruku s maem. - Bori se! To
su Bojovnici, a ne rulja barbarskih kukavica!
Hel se bori s tri vojnika ispod sebe i dva iznad sebe, no nadire ih jo.
Moram oistiti stubite kako bismo stigli do vrha kule. Inae smo gotovi!
Prepustio sam se ratnom ludilu i pojurio uza stube viajui
sabljama. Jednom legionaru rasporio sam utrobu, drugome sam prerezao
grkljan. Stubite nije dovoljno iroko za dvije sablje pa jednu vratim u
korice, izvuem bode i zabijem ga u bubreg treeg vojnika i u srce
etvrtoga. Prolaz je sada slobodan pa Helena i ja jurnemo gore. Stiemo
na vrh kule, ali tamo eka jo vojnika.
 Hoe li ih sve ubiti, Elias? Koliko e to biti novih rtava? Ve su
etvorica, moda jo deset? Petnaest? Kao tvoja majka. Brz kao ona.
Nemilosrdan kao ona.
Tijelo mi se ukoi, to mi se jo nikad nije dogodilo u borbi, jer je
moje budalasto srce preuzelo vlast. Helena vie, okree se, ubija, brani se,
a ja samo stojim. A onda je ve prekasno za borbu jer me sruio neki
grmalj s rukama poput balvana.
- Veturius! - klikne Helena. - Sa sjevera dolazi jo vojnika!
- Mrffggg... - Veliki mi je vojnik pritisnuo lice uza zid kule, a rukom
mi je stisnuo glavu s jasnom namjerom da je zdrobi. Priepio me je
koljenom tako da se ne mogu ni maknuti.
Naas se divim njegovoj domiljatosti. Zna da nije na razini mojih
ratnikih vjetina pa je iskoristio iznenaenje i svoju kolosalnu masu da
me svlada.
Divljenje nestane kad mi pred oima zatitraju zvjezdice. Lukavstvo!
Mora biti lukav! Mi prolo je vrijeme lukavstva. Nisam smio biti
rastresen. Trebao sam ga probosti sabljom prije nego to me dohvatio.
Helena odskoi od svojih napadaa da mi pomogne i povue me za
remen kao da me eli izvui ispod divovskog vojnika, ali on je odgurne.
Povukao me du zida do otvora u krunitu i gurnuo kroz otvor
drei me za vrat nad pustinjom kao to dijete dri krpenu lutku. Za noge
me vue dvjesta metara hladnog zraka. Iza mojega krvnika more je
legionara koje pokuava onesposobiti Helenu drei je dok se ona izvija i
sike kao maka u mrei.
Uvijek pobjednici. U glavi ujem djedov glas. Uvijek pobjednici. Zabio
sam prste u ile na divovim rukama kako bih se oslobodio.
- Kladio sam se u deset kuda da e se izvui. - Vojnik je zvuao kao
da mu je iskreno ao. - Ali zapovijed je zapovijed.
Zatim rairi prste i pusti me da padnem.
Pad traje cijelu vjenost i gotov je u trenutku. Srce mi se digne u grlo,
eludac me zapee, a onda, nakon trzaja koji mi potrese glavu, vie ne
padam. Ali nisam ni mrtav. Tijelo mi visi na uetu koje mi je privreno
za remen.
Helena me povukla za remen - znai, tada je vezala ue. Znai da je
ona na drugom kraju. Znai, ako je vojnici bace preko krunita, a ja jo
visim kao smueni pauk, oboje emo brzo otputovati na drugi svijet.
Zanjihao sam se prema klisuri kako bih se za neto uhvatio. Ue je
dugo deset metara, a kako sam blizu podnoja kule, klisura nije
prestrma. Na metar od mene, iz jednog procijepa stri granitna izboina.
Stanem na nju i u zadnji se as oduprem o stijenu.
Iznad mene zauje se vrisak, a onda vidim kako prolijee
plavosrebrena munja. Pripremim se i povuem ue to bre mogu, ali
svejedno me Helenina teina zamalo povue sa stijene.
- Imam te, Hel - povikao sam znajui da je prestravljena jer visi
nekoliko stotina metara iznad zemlje. - Ne daj se!
Kad sam je dovukao do izboine, pogled joj je bio unezvjeren i sva se
tresla. Na izboini jedva ima mjesta za oboje pa me uhvati za ramena da
ne padne.
- Dobro je, Hel. - izmom sam udario po izboini. - Vidi? Pod nama
je vrsta stijena. - Kimnula je na mojem ramenu i drala se za mene
plaljivo, nimalo nalik na Helenu.
ak i kroz nae oklope osjeam njezine obline, a eludac mi se udno
stisne. Ona se vrpolji, to nimalo ne pomae. Oito je i sama svjesna kako
su nam tijela blizu. Lice mi se zajapurilo zbog nenadane napetosti meu
nama. Koncentriraj se, Elias.
Odmaknuo sam se od nje upravo kad u stijenu pokraj nas udari
strijela - otkrili su nas.
- Ovdje smo lake mete - dobacim joj. - Evo! - Odveem ue kojim smo
bili spojeni i dodam joj ga. - Vei ga za strijelu. vrsto.
Dok ona vee, skinem luk s lea i zagledam se u klisuru traei
dizalo od remenja. Jedno visi pet metara dalje. Mogao bih ga pogoditi
sklopljenih oiju... kad ga legionari ne bi vukli natrag uz klisuru prema
kuli.
Helena mi doda strijelu, i prije nego to oni gore nastave gaati,
podignem luk, namjestim strijelu i odapnem.
I promaim.
- Svih mi demona! - Legionari su ve izvukli dizalo izvan dometa.
Povlae i ostala konata dizala, veu remenje oko sebe i poinju se
sputati niz kulu.
- Elias... - Helena zamalo padne s izboine izbjegavajui strijelu te se
uhvati za moju ruku. - Moramo odavde.
- To mi je jasno. - Jedva sam se izmaknuo drugoj strijeli. - Ako ima
genijalan plan, sluam.
Helena mi oduzme luk, napne strijelu s uetom i trenutak poslije
jedan od legionara koji se sputao niz kulu klone. Ona privue njegovo
mrtvo tijelo, skine mu remenje i iupa strijelu s uetom. Trudio sam se
ne sluati daleki udarac vojnikova tijela koje je palo na pijesak. Dohvatio
sam remenje dizala i privezao ga oko sebe - morat u je nositi dolje.
- Elias - apne kad shvati to motamo uiniti. - Ja... ne mogu...
- Moe. Neu te pustiti. Obeavam.
Isprobao sam vrstinu remenja snano ga trznuvi, nadajui se da e
izdrati teinu dvoje krabulja u punoj ratnoj spremi.
- Popni mi se na lea. Podigao sam joj bradu i natjerao je da me
pogleda u oi. - Vei nas zajedno kao prije. Obujmi me nogama. Ne putaj
dok ne dodirnemo pijesak.
Ona uini to joj kaem i zagnjuri glavu u moj vrat, a ja skoim s
izboine. Disanje joj je brzo i isprekidano.
- Nemoj pasti, nemoj pasti - uo sam kako mrmlja. - Nemoj pasti,
nemoj...
S kule su prema nama letjele strijele, a legionari koji su se sputali s
kule stigli su do nae razine. Isukali su sablje i njiu se prema nama. Ruka
mi sama posegne za orujem, ali suzdrao sam se - ne smijem pustiti
uad kako se ne bismo strovalili u pustinju.
- Hel, dri ih dalje od mene.
Njezine noge vre mi stisnu kukove, a njezin luk vibrira dok
odapinje strijelu za strijelom u nae progonitelje.
Tak! Tak! Tak!
Za jednim urlikom agonije slijedi drugi pa trei, dok Helena napinje i
gaa, brza kao munja. Strijele s kule prorjeuju se dok se sputamo i
bezopasno se odbijaju o nae oklope. Svaki mii u mojim rukama
napinje se kako bismo se sputali ravnomjerno. Jo malo... jo malo...
Tada mi lijevim bokom prostruji otra bol. U slobodnom smo padu
nekih petnaest metara jer sam ispustio uad. Helena me epa i zabaci
glavu vritei djevojakim vriskom koji joj neu smjeti nikada spomenuti.
- Svih mi demona, Veturius!
- Oprosti - procijedio sam kad sam opet dohvatio uad. - Pogodili su
me. Slijede li nas?
- Ne. - Helena izvije vrat i pogleda gore, uza strmu klisuru. - Vraaju
se gore.
Dlaice na zatiljku nakostrijeile su mi se u znak uzbune. Nema
razloga da vojnici prekinu napad. Osim ako znaju da e ga preuzeti netko
drugi. Spustio sam glavu prema pjeanim dinama, do kojih nam je ostalo
jo pedeset metara. Ne vidim ima li ikoga dolje.
 Iz pustinje zapue vjetar i snano nas tresne o klisuru, tako da sam
zamalo opet ispustio uad. Helena jekne i grevito me stisne. U nozi mi
plamti bol, ali ne obazirem se, to je samo povrinska rana.
Naas mi se ini da ujem dubok i podrugljiv smijeh.
- Elias. - Helena gleda prema pustinji, a ja ve znam to e rei. -
Tamo je neto...
Vjetar joj istrgne rijei iz usta, navaljujui iz pustinje s neprirodnom
snagom. Otpustim karabiner i sputamo se dalje. Ali ne dovoljno brzo.
Straan udar vjetra odbacio mi je ruke s karabinera i zaustavio nas.
Pijesak s dina podigne se oko nas kao lijevak. U nevjerici gledam kako se
pijesak povezuje i stapa u velika ljudska oblija s rupama umjesto oiju i
ispruenim rukama.
- to su ovi? - Helena uzalud mae sabljom u sve veoj panici. Nisu
ljudi i nisu nam skloni. Auguri su ve nahukali jedan nadnaravni uas na
nas. Moemo slobodno pretpostaviti da je i ovo njihovo maslo.
Uhvatio sam uad, ali previe je zapetljana. Bol u bedru odjednom je
nesnosna, a kad sam spustio glavu, shvatio sam da strijelu polako izvlai
pjeskovita ruka. Opet se razlegne smijeh, a ja urno odlomim vrh strijele
- doivotno e me osakatiti ako mi je provue kroz nogu.
Pijesak mi udara u lice i nagriza mi kou, a onda se stapa u novo
stvorenje. Ono se die nad nama kao planina u malom, i premda se
njegov izraz slabo nazire, vidim da se nacerilo kao vuk.
Priguio sam nevjericu i pokuao se sjetiti pria pomajke Rile. Ve
smo se borili s utvarama, ali ovo je bie veliko i nije nalik na aveti. Efriti
bi se trebali pritajiti, ali dini su zli i lukavi...
- To je dini - viem da nadglasam vjetar. Stvorenje od pijeska veselo
se smije kao da ongliram i priam viceve.
- Dini su mrtvi, mali kandidate. - Njegova je vika poput vjetra sa
sjevera. Zatim doleti blie i zlokobno me pogleda. Njegova braa okupe
se iza njega, pleui i vrtei se kao sajamski akrobati. - Davno ih je unitila
tvoja vrsta u velikom ratu. Ja sam Rowan Zlatomijeh, kralj pjeanih efrita.
Prisvojit u vae due.
- Zato ktalja efrita zanimaju obini ljudi? - Helena pokuava dobiti
na vremenu dok ja manijakalno raspetljavam uad na dizalu.
- Obini ljudi! - Efriti iza kralja pucaju od smijeha. - Vi ste kandidati.
Vai koraci odjekuju pijeskom i zvijezdama. Posjedovati due poput vaih
velika je ast. Dobro ete mi sluiti.
- to to govori? - tiho me upita Helena.
 - Nemam pojma - odgovorim. - Odvlai mu panju!
- Zato nas eli zarobiti? - upita Helena - Kad bismo ti... ovaj... sluili
dragovoljno?
- Glupao! U tim vreama mesa vae su due beskorisne. Moram ih
probuditi i ukrotiti. Tek mi onda moete sluiti. Tek onda...
Glas mu se gubi u huanju vjetra jer se opet sputamo. Efriti vrite i
jure za nama, okruuju nas, zasljepljuju nas, opet mi upaju ruke s uadi.
- Uhvatite ih - zarei Rowan na svoju pratnju. Helenin stisak popusti
jer se izmeu nas uvukao jedan efrit. Drugi joj izvue sablju iz ruke i
skine joj luk s ramena, razdragano vritei kad oruje padne u pustinju.
Trei efrit udari otrim kamenom po uetu. Izvuem sablju i
probodem stvorenje, okreui otricu u nadi da e elik ubiti tu kreaturu.
Efrit krii - moda od boli, moda od bijesa. Pokuao sam mu odrubiti
glavu, ali odletio mi je izvan dohvata, zlobno se hihoui.
Misli, Elias! Sjene-ubojice imale su slabu toku. Sigurno je imaju i
efriti. Pomajka Rila priala mi je o njima, znam da jest. Ali ne mogu se
sjetiti ni jedne njezine prie, stotinu tih demona!
- Aaa! - Helenine ruke odvoje se od mene, i sada se dri jedino
nogama. Efriti zavijaju i udvostrue svoje napore da je srue. Rowan joj
poloi dlanove na oba obraza i stisne, od ega je ispuni nadnaravno
zlatno svjetlo.
- Moja!- ree efrit. - Moja, moja, moja.
Ue se iskrzalo. Krv mi tee iz rane na bedru. Efriti otrgnu Helenu i u
tom trenutku ugledam procijep u klisuri koji se sputa sve do pustinjskih
dina. U mislima vidim lice pomajke Rile, obasjano logorskom vatrom dok
pjeva:

Efriti, efriti vjetra, probodi ih iglom od srebra.

Efriti, efriti mora, njima je vatra najgora.
Efriti, efriti pijeska, jedini spas je pjesma.

Bacim sablju na efrita koji je upravo prerezao ue i zanjiem se

naprijed iupavi Helenu efritima iz ruku. Gurnem je u procijep ne
osvrui se na njezin krik iznenaenja i ljutite ruke to me hvataju za
lea.
- Pjevaj, Hel! Pjevaj!
 Ona otvori usta da bi viknula ili zapjevala, ne znam, jer ue napokon
popusti i ja padam. Helenino blijedo lice nestaje u visini. A onda se svijet
utia i bljesne, i to je sve.
 DVADESET I TREE POGLAVLJE

Laia

Izzi me pronala u hodniku potresenu zbog kuhariina upozorenja.

Djevojka mi prui sveanj papira - zapovjedniine upute za Telumana. -
Rekla sam da ih ja mogu odnijeti - ree. - Ali nije... nije joj se to svidjelo.
Nitko se ne osvre na mene dok hodam Serrom prema Telumanovoj
kovanici. Nitko ne vidi bolno i krvavo slovo K ispod mojeg plata. Dok
hodam s mukom, primjeujem da nisam jedina ozlijeena robinja. Neke
uenjake robinje imaju modrice. Druge imaju oiljke od bia. A neke
hodaju kao da imaju unutarnje ozljede, pogrbljene su i epaju.
U uglednikoj etvrti prola sam pokraj velike vitrine sa sedlima i
uzdama pa sam naglo zastala zapanjena vlastitim odrazom, tom
uplaenom kreaturom praznih oiju koja mi uzvraa pogled. Oblio me
znoj, malo od groznice, malo od nesmiljene vruine. Haljina mi se
zalijepila za tijelo, a suknja mi se guva i petlja oko nogu.
Za Darina. Hodam dalje. Koliko god ti trpi, on trpi gore.
Promakavi pokraj etvrti oruara, usporila sam korak. Sjetila sam
se zapovjedniinih rijei od sino. Ima sree to mi treba telumanska
otrica. Ima sree to te on eli kuati. Dugo sam oklijevala pred vratima
kovanice dok napokon nisam ula. Sigurno mi se Teluman nee htjeti
pribliiti kad mi je koa boje sirutke i znoj se slijeva s mene.
Kovanica je tiha kao i prvi put kad sam dola, ali kova je ovdje.
Znam to. I, naravno, trenutak nakon to sam otvorila vrata, zaujem tihe
korake i na stranjim se vratima pojavi Teluman.
Ugledavi me, okrenuo se na peti i otiao pa se vratio s aom
punom hladne vode i stolcem. Sruila sam se na stolicu i naiskap ispila
vou ne brinui se nije li moda otrovana.
Kovanica je svjea, voda jo svjeija, i naas mi prestaje drhtavica. A
onda Spiro Teluman proe pokraj mene do vrata kovanice.
I zakljua ih.
Polako sam ustala, drei au kao dar, kao trampu, kao da u mu
vratiti au ako otkljua vrata i pusti me da odem nedirnuta. Uzme mi
au iz ruke, a meni postade krivo to je nisam zadrala i razbila da mi
poslui kao oruje.
 Zagledao se u au. - Koga si vidjela kad su dole aveti?
Pitanje je toliko nenadano da sam odmah izvalila istinu. - Vidjela
sam brata.
Paljivo me promatrao, mrtio se kao da o neemu razmilja, donosi
neku odluku. - Onda si ti njegova sestra - ree. - Laia. Darin te esto
spominjao.
- Spominjao me... - Zato bi Darin ovom ovjeku govorio o meni?
Zato bi uope razgovarao s njim?
- udno je to. - Teluman se nasloni na tezgu. - Carstvo mi je
godinama pokuavalo nametnuti naunike, ali nisam naao ni jednoga
dok nisam ulovio Darina kako me uhodi odande. - Otvoreni su kapci na
onom visokom nizu prozora pa se vidi balkon susjedne zgrade prepun
kutija. - Dovukao sam ga ovamo. Prvo sam ga mislio predati vojsci. A
onda sam vidio njegovu biljenicu. - Odmahne glavom znajui da ne mora
objanjavati. Darin je u svoje crtee unosio toliko ivota da se inilo kao
da moete ispruiti ruku i uzeti ih sa stranice.
- Nije crtao samo unutranjost moje kovanice. Crtao je i oruje.
Takve sam stvari vidio samo u snovima. Ponudio sam mu da mi bude
naunik istog asa jer sam se bojao da e pobjei i da ga vie nikad neu
vidjeti.
- Ali nije pobjegao - apnem. Darin ne bjei.
- Ne. Uao je u kovanicu i ogledao se. Bio je oprezan. Ali nije se
bojao. Nikad ga nisam vidio uplaenog. Bilo ga je strah, uvjeren sam u to.
Ali kao da nikad nije mislio na ono to bi moglo poi po zlu. Samo je
mislio na ono to bi moglo poi po dobru.
- Carstvo je mislilo da je lan pokreta otpora - rekla sam. - A on je
cijelo vrijeme radio za Bojovnike? Ako je tako, zato je jo u zatvoru?
Zato ga niste izvukli?
- Misli li da bi Carstvo dopustilo jednom Uenjaku da sazna njihove
tajne? Nije radio za Carstvo. Radio je za mene. A ja sam odavno raskrstio
s Carstvom. Radim dovoljno za njih da me ne gnjave. Uglavnom oklope.
Dok Darin nije doao, sedam godina nisam izradio pravu telumansku
sablju.
- Ali... u biljenici je imao crtee maeva...
- Ta prokleta biljenica... - proguna Spiro. - Rekao sam mu da je dri
ovdje, ali nije me sluao. Sada je u akama Carstva i vie je ne moemo
vratiti.
 - Unutra je zapisivao formule - dodala sam. - Upute koje... koje nije
trebao znati...
- Bio mi je naunik. Ja sam mu pokazao kako se izrauje oruje.
Dobro oruje. Telumansko oruje. Ali ne za Carstvo.
Nervozno sam se lecnula zbog znaenja tih rijei. Koliko god
uenjaki ustanci bili domiljati, na kraju se svedu na elik protiv elika,
a u tom srazu Bojovnici uvijek pobjeuju.
- Htjeli ste da izrauje oruje za Uenjake? - To bi bila izdaja.
Povrno je kimnuo, no nisam mu mogla vjerovati. Ovo je prijevara, kao i
ono jutros s Veturiusom. Neto to je Teluman dogovorio sa
zapovjednicom da provjeri jesam li odana.
- Ako ste zbilja radili s mojim bratom, netko bi vas vidio. Tu sigurno
rade i drugi ljudi. Robovi, pomonici...
- Ja sam telumanski kova. Osim naunika, radim sam kao moji
predci. Zato nikad nitko nije vidio tvojeg brata i mene zajedno. elim
pomoi Darinu. Ali ne mogu. Krabulja koji je odveo Darina prepoznao je
moj rad na njegovim crteima. Ve su me dvaput ispitivali zbog toga. Ako
Carstvo sazna da sam uzeo tvojeg brata kao naunika, ubit e ga. Onda e
ubiti i mene, a ja sam trenutano jedina nada Uenjacima da se oslobode
okova.
- Jeste li suraivali s pokretom otpora?
- Ne - ree Spiro. - Darin im nije vjerovao. Pokuao se drati podalje
od boraca. Ali ovamo je dolazio tunelima, a prije nekoliko tjedana dva su
ga pobunjenika vidjela kako izlazi iz etvrti oruara. Mislili su da
surauje s Bojovnicima. Morao im je pokazati svoju biljenicu da ga ne
ubiju. - Spiro uzdahne. - Onda su, naravno, htjeli da im se pridrui. Nisu
ga putali na miru. To je na kraju ispalo dobro. Njegova veza s pokretom
otpora jedini je razlog to smo on i ja jo na ivotu. Dokle god Carstvo
misli da on uva pobunjenike tajne, drat e ga u tamnici.
- Ali rekao im je da nije lan pokreta otpora kad je krabulja doao u
raciju.
- Tipian odgovor. Carstvo oekuje da pravi pobunjenici nijeu
lanstvo danima, ak i tjednima, dok se ne slome. Pripremili smo se za to.
Nauio sam ga kako da preivi ispitivanje i tamnicu. Dokle god je u Serri,
a ne u Kaufu, bit e dobro.
Koliko dugo, pitam se.
Bojim se prekinuti Telumana, ali jo se vie bojim pustiti ga da
govori. Ako govori istinu, to due sluam, to sam u veoj opasnosti. -
Zapovjednica oekuje odgovor. Poslat e me po njega za nekoliko dana.
Evo...
- Laia, ekaj...
Predala sam mu papire, odjurila do vrata i otkljuala ih. Lako me je
mogao sustii, no nije poao za mnom. Samo je gledao kako urno
odlazim ulicom. Dok sam skretala za ugao, mislim da sam ga ula kako
psuje.

* * *

Te sam se veeri nemirno prevrtala u svojoj sobici. Slamarica me

grebla po leima, a strop i zidovi bili su tako blizu da nisam mogla disati.
Rana me pekla, a u glavi sam opet ula Telumanove rijei.
Serrski je elik srce carske snage. Ni jedan Bojovnik ne bi odao
njegove tajne Uenjaku. A ipak, Telumanove rijei zvuale su istinito. Kad
je govorio o Darinu, savreno je opisao mojeg brata - njegove crtee i
njegov nain razmiljanja. A Darin mi je kao i Spiro rekao da nije ni s
Bojovnicima ni s pokretom otpora. Sve se slae.
Samo to Darina nije zanimao ustanak.
Ili...? Kroz glavu mi prolaze sjeanja: Darinova utnja kad nam je djed
rekao kako je ispravio kosti djetetu kojeg su istukli vojnici. Darinov ljutiti
odlazak kad su baka i djed razgovarali o zadnjim bojovnikim racijama.
Darinova zaokupljenost dok je crtao uenjake ene kako se tresu pred
krabuljama i djecu kako se tuku zbog trule jabuke u jarku.
Mislila sam da bratova utnja znai da se otuuje od nas. Ali moda
je u utnji nalazio olakanje. Moda se samo tako mogao boriti protiv
gnjeva zbog onoga to trpi njegov narod.
Kad sam na kraju ipak zaspala, u snove mi se uvuklo kuhariino
upozorenje o pokretu otpora. Vidjela sam zapovjednicu kako me ree po
cijelom tijelu. Lice joj se stalno mijenjalo - u Mazena, pa u Keenana, pa u
Telumana, pa u kuharicu.
Probudila sam se u zaguljivoj tami i jedva dola do daha
pokuavajui razmaknuti zidove svoje sobe. Izvukla sam se iz kreveta,
prola hodnikom i izala na stranje dvorite gutajui svje noni zrak.
Prola je pono, oblaci lete preko Mjeseca koji je zamalo pun. Za
nekoliko dana dolazi Mjeseev festival, uenjako ljetno slavlje najveeg
Mjeseca u godini. Baka i ja htjele smo ove godine dijeliti kolae i peciva.
Darin je htio plesati dok mu ne otpadnu noge.
 Na mjeseini su sumorne zgrade Crne klisure gotovo lijepe, tamni
granit zadobiva plaviastu nijansu. Akademija je jezivo tiha kao i uvijek.
Nikad se nisam bojala mraka, ak ni u djetinjstvu, ali no Crne klisure je
drukija, oteala od tiine zbog koje se ovjek osvre, tiine koja je iva
poput ovjeka.
Podigla sam glavu prema zvijezdama koje su nisko na nebu, i ini mi
se kao da gledam u beskraj. Ali pod njihovim hladnim pogledom osjeam
se malenom. Sva ljepota zvijezda ne znai nita kad je ivot na zemlji
ovako ruan.
Nekad nisam tako mislila. Darin i ja proveli smo nebrojene sate na
krovu bakine i djedove kue traei Veliku rijeku, Strijelca, Maevaoca.
Vrebali bismo zvijezde repatice i onaj tko bi neku od njih prvi vidio,
zadao bi neki izazov. Budui da je Darin imao oi sokolove, uvijek sam ja
morala krasti marelice od susjeda ili nalijevati hladnu vodu baki za vrat.
Darin sada ne vidi zvijezde. U nekoj je tamnici, izgubljen u labirintu
serrskih zatvora. Vie nikad nee vidjeti zvijezde, osim ako pokretu
otpora ne dam ono to im treba.
U zapovjedniinu uredu gori svjetlo, udim se to je jo na nogama.
Zavjese joj lepraju na vjetru, a kroz otvoreni prozor dopiru glasovi. Nije
sama.
Sjetim se Telumanovih rijei. Nikad nisam vidio da se tvoj brat boji.
Nikad nije mislio na ono to bi moglo poi po zlu. Uvijek je mislio samo na
ono to bi moglo poi po dobru.
Du zapovjedniina prozora prolazi istroena reetka pokrivena
suhim brljanom. Prodrmala sam reetku - klimava je, no mogla bih se
popeti.
Vjerojatno ionako ne govori nita korisno. Vjerojatno razgovara s
nekim polaznikom.
Ali zato bi se nalazila s polaznikom u pono? Zato ne danju?
Bievat e te, zaujem moleivi glas svojeg straha. Iskopat e ti oko.
Odrezati ruku.
Ali ve su me bievali, tukli, davili, i preivjela sam. Rezali su me
vrelim noem, i preivjela sam.
Darin nije doputao da njime zavlada strah. Ako ga elim spasiti, ni
ja to ne smijem dopustiti.
Znajui da neu vie biti tako hrabra budem li predugo razmiljala,
uhvatila sam se za reetku i poela se penjati. Glavom mi proe
Keenanov savjet. Uvijek mora imati plan za bijeg.
 Uzdahnem. Prekasno je za to.
Svako grebanje sandala zvui mi kao eksplozija. Kad se zauje jaa
kripa, srce mi stane, ali nakon trenutka ukipljenosti shvatim da to samo
reetka stenje pod mojom teinom.
Stigavi do vrha reetke, i dalje ne ujem zapovjednicu. Prozorska je
daska udaljena trideset centimetara nalijevo. Metar ispod daske odronio
se komad kamena i ostavio malo udubljenje za nogu. Duboko udahnem,
dohvatim prozorsku dasku i zanjiem se od reetke do prozora. U
jednom stravinom trenutku noge mi klize po ravnom zidu, a onda
pronaem udubinu.
Nemoj se odlomiti, molim kamen pod nogama. Nemoj se razbiti.
Opet mi se otvorila rana na prsima, ali neu se osvrtati na krv koja
mi curi po grudima. Glava mi je na razini prozora. Ako zapovjednica
proviri van, gotova sam.
Zaboravi, kae mi Darin. Sluaj. Odsjeni zvukovi zapovjedniina
glasa dopiru kroz prozor, i ja se nagnem naprijed.
- ... stii e s cijelom pratnjom, gospodaru Mraitelju. Dolaze svi:
njegovi savjetnici, krvosljednik, Crna straa, kao i glavnina roda
Taiusovaca. - Iznenadilo me strahopotovanje u njezinu glasu.
- Pobrini se za to, Keris. Taius mora stii nakon tree kunje, inae
na plan propada.
Gotovo sam pala od prepasti zauvi drugi glas. Dubok je i mek,
manje zvuk, a vie osjeaj. Kao oluja, vjetar i lie koje se kovitla u noi.
Kao korijenje koje sie duboko u zemlji i blijeda, slijepa stvorenja koja
ive ispod povrine. Ali u tom glasu neto nije u redu, neto je bolesno u
njegovoj sri.
Iako ga prvi put ujem, toliko me potresao da mi dolazi da skoim na
zemlju samo kako bih se udaljila. Laia, ujem Darina. Budi hrabra.
Provirila sam kroz zavjese i naas u kutu prostorije ugledala ljudski
lik zaogrnut tamom. Izgleda kao ovjek srednje visine u platu. Ali u
kostima osjeam da to nije obian ovjek. Pod nogama mu se skupljaju
sjene, uvijaju se kao da mu ele privui panju. Aveti. Kad se lik okrenuo
prema zapovjednici, lecnula sam se jer mrak ispod kukuljice nije mrak iz
ljudskog svijeta. Oi mu svijetle kao mala sunca ispunjena drevnim zlom.
Stvor se pokrene, a ja se odmaknem od prozora.
Mraitelj, viem u sebi. Nazvala ga je Mraiteljem.
 - Imamo drugi problem, gospodaru - nastavi zapovjednica. - Auguri
sumnjaju da sam se umijeala. Moja... orua nisu onako profinjena kao
to sam mislila.
- Neka sumnjaju - odvrati stvor. - Ako titi svoj um i ako nastavimo
poduavati Farrare kako da zatite svoj, auguri nee znati nita. Ipak,
pitam se jesi li izabrala prave kandidate, Keris. Uprskali su i drugu
zasjedu, iako sam im rekao sve to treba da dokraje Aquillu i Veturiusa.
- Farrari su nam jedini izbor. Veturius je previe svojeglav, a Aquilla
mu je previe odana.
- Onda Marcus mora pobijediti, a ja moram biti u stanju vladati njime
- ree sjenoviti.
- ak i ako bude netko od ostalih. - U njezinu glasu ulo se kolebanje
kakvo ne bih nikad oekivala od nje. - Veturius, na primjer. Moe ga
ubiti i uzeti njegov lik...
- Mijenjanje oblija nije lako. I nisam ubojica, zapovjednice, kojeg bi
ti iskoristila da likvidira one koji ti smetaju.
- Ne smeta mi...
- Ako eli ubiti sina, uini to sama. Ali nemoj da to nakodi zadatku
koji sam ti povjerio. Ako ne moe obaviti zadatak, na se dogovor
raskida.
- Jo su ostale dvije kunje, gospodaru Mraitelju. - Glas joj je dubok
od suspregnuta gnjeva. - Obje e se odrati ovdje, pa sam uvjerena da
mogu...
- Ostalo ti je malo vremena. - Trinaest je dana dovoljno...
- A to ako ne uspije omesti kunju snage? etvrta je kunja dan
kasnije. Bilo kako bilo, za dva tjedna, Keris, imat emo novog cara.
Pobrini se da to bude onaj pravi.
- Neu vas iznevjeriti, gospodaru.
- Naravno da nee, Keris. Nikad nisi. Kao znak povjerenja donio sam
ti jo jedan dar.
ukanje, trganje, a onda uzdah iznenaenja.
- Moe ga dodati tetovai - kae njezin gost. - Da ja to obavim?
- Ne - tiho ree zapovjednica. - Ne, ja u.
- Kako god hoe. Idemo. Otprati me do glavnog ulaza.
Tren kasnije, prozor se zalupi tako da sam zamalo pala, a svjetla se
ugase. U daljini su tresnula i vrata sobe, a onda zavlada tiina.
 Cijelo mi je tijelo drhtalo. Napokon, napokon imam neto korisno za
pokret otpora. To nije sve to ele znati. Ali moda e biti dovoljno da
zadovolji Mazena, da kupim jo vremena. Bila sam oduevljena, no dio
mene razmiljao je o stvoru kojeg je zapovjednica nazvala Mraiteljem.
to je on?
Uenjaci imaju naelo da ne vjeruju u nadnaravno. Skepsa je jedan
od rijetkih ostataka nae knjike prolosti, kojeg se vrsto dri veina
Uenjaka. Dini, efriti, aveti i prikaze pripadaju nomadskim mitovima i
legendama. Sjene koje oivljavaju optika su varka. Sjenoviti ovjek s
paklenim glasom - mora postojati objanjenje i za njega.
Samo to nema objanjenja. On je stvaran. Kao to su aveti stvarne.
Iz pustinje iznenada zapue vjetar, zatrese prozor i zamalo me srui.
to god onaj bio, to manje znam o njemu, to bolje. Jedino je vano da
sam dobila informacije koje su mi trebale.
Ispruila sam nogu da se vratim na reetku, ali hitro sam je povukla
kad naleti nov zapuh vjetra. Reetka zakripi, nagne se, i pred mojim
uasnutim pogledom srui se na poploano dvorite uza zagluujuu
buku. Svih mi demona! Lecnula sam se oekujui da e izai kuharica ili
Izzi i otkriti me.
Trenutak poslije zaulo se grebanje sandala na dvoritu. Kod
hodnika za sluinad pojavila se Izzi, ramena omotanih maramom.
Ugledala je reetku na podu i podigla glavu prema prozoru. Ugledavi
mene, iznenaeno otvori usta, ali onda samo podigne reetku i prieka
da se spustim.
Okrenula sam se prema njoj, uurbano smiljajui razna objanjenja,
od kojih ni jedno nema smisla. Ali ona progovori prva.
- elim ti rei da je hrabro to to radi. Jako hrabro. - Te rijei
izgovorila je urno, kao da ih je dugo uvala u sebi. - Znam za raciju, tvoju
obitelj i pokret otpora. Nisam te uhodila, kunem se. Ali kad sam jutros
odnijela pijesak, sjetila sam se da sam ostavila arae u tednjaku. Kad
sam se vratila po njih, ti si razgovarala s kuharicom pa vas nisam htjela
prekinuti. Uglavnom, mislim da... da ti mogu pomoi. Znam svata.
Oduvijek sam u Crnoj klisuri.
Naas sam ostala bez rijei. Da je molim da ne kae nikome
drugome? Da se naljutim zato to je prislukivala? Da ostanem ovako
zaprepatena jer nisam znala da moe ovoliko govoriti? Nemam pojma,
ali znam jedno: ne mogu prihvatiti njezinu pomo. Preopasno je.
Nisam stigla ni progovoriti, a ona je ve zavukla ruke pod svoju
maramu i odmahnula glavom.
 - Nema veze. - Izgledala je jako osamljeno, to je osamljenost koja
traje godinama, cijeli ivot. - Glupi prijedlog. Oprosti.
- Nije glup - odgovorim. - Ali je opasan. Ne elim da ti se dogodi
neto loe. Ako zapovjednica sazna, ubit e i mene i tebe.
- Moda bi to bilo bolje nego ivjeti ovako. Barem u umrijeti radei
neto korisno.
- Izzi, ne mogu ti to dopustiti. - Moje je odbijanje pogaa i uasno mi
je zbog toga. Ali nisam tako oajna da ugrozim i njezin ivot. - Oprosti.
- Da. - Opet se uvukla u sebe, - Nema veze. Samo... zaboravi. Donijela
sam ispravnu odluku. Znam to. Ali dok Izzi odlazi, osamljena i jadna, ne
mogu podnijeti da se tako osjea zbog mene.

* * *

Iako sam izmolila od kuharice da me pusti u kupovinu kako bih svaki

dan bila na trnici, pokret otpora se ne javlja.
Napokon, treeg dana nakon to sam prislukivala zapovjednicu, dok
se guram kroz guvu u glasnikom uredu, neka me ruka dohvati oko
pasa. Nagonski zamahnem laktom da udarim drznika. A onda me
zaustavi druga tuka.
- Laia - promrmlja mi pokraj uha tihi glas. Keenanov glas.
Koa mi se najeila zbog njegova poznatog mirisa. Pustio mi je ruku,
ali vre me stisnuo oko pasa. Najradije bih ga odgurnula i izgrdila to
me dira, ali s druge strane, prolaze me marci od te ruke.
- Ne okrei se - ree. - Zapovjednica ima ovjeka koji te prati. Upravo
se gura kroz gomilu. Sada se ne moemo sastati. Ima li to za nas?
Podigla sam zapovjedniino pismo pred lice i mahnula njime kao
lepezom, nadajui se da tako nitko nee vidjeti da govorim.
- Imam. - Ustreptala sam od uzbuenja, ali u Keenanu sam osjeala
samo napetost. Kad sam se okrenula da ga pogledam, snano me stisnuo
u znak upozorenja. No uspjela sam vidjeti koliko je smrknut.
Oduevljenje mi je isparilo. Neto nije u redu.
- Je li Darin dobro? - apnem. - Je li... - Nisam u stanju nastaviti.
Uutkao me strah.
- Nalazi se u eliji osuenika na smrt, ovdje u Serri, u Sredinjem
zatvoru. - Keenan govori tiho, onako kako je djed govorio kad je za
bolesnike imao najgore vijesti. - Odluili su ga smaknuti.
 Sav mi zrak pobjegne iz plua. Ne ujem vikanje inovnika, ne
osjeam ruke koje me guraju, ne njuim vonj gomile. Smaknuti. Ubiti.
Ubit e Darina.
- Jo ima vremena. - Iznenadila me iskrenost u njegovu glasu. I moji
su roditelji mrtvi, rekao je kad smo se zadnji put vidjeli. Zapravo, cijela
obitelj. Zna kako e na mene djelovati Darinovo smaknue. Moda je
jedini koji to zna.
- Smaknut e ga nakon imenovanja novog cara. Ima jo mnogo
vremena.
Krivo, pomislila sam.
Za dva tjedna, rekao je sjenoviti, imat ete novoga cara. Moj brat
nema mnogo vremena. Ima dva tjedna. Morala sam to rei Keenanu.
Okrenula sam se prema njemu da zaustim, no tad sam na ulazu u
glasniki ured ugledala legionara koji me promatrao. Taj me prati.
- Mazen sutra nee biti u gradu. - Keenan se sagne kao da mu je
neto ispalo. Svjesna da me onaj ovjek promatra, gledam nekamo pred
sebe. - Ali ako prekosutra moe izai i umaknuti uhodi...
- Ne - promtmljala sam hladei se pismom. - Noas. Izai u noas.
Kad ona spava. Nikad ne izlazi iz sobe prije zore. Iuljat u se. Nai u te.
- Noas e biti previe ophodnja. Mjeseev je festival...
- Ophodnje e paziti na bune skupine - prekinem ga. - Nee
primijetiti jednu robinju. Molim te, Keenane. Moram razgovarati s
Mazenom. Imam informacije. Ako mu ih kaem, izvui e Darina prije
smaknua.
- Dobro. - Keenan baci pogled na legionara. - Idi na festival. Tamo u
te nai.
Zaas je nestao. Predala sam pismo glasniku i platila naknadu. I ve
sam vani, gledam uurbane kupce na trnici. Hoe li moje informacije biti
dovoljne da mi spase brata? Hoe li biti dovoljne da nagovore Mazena da
odmah pode spasiti Darina?
Hoe, zakljuila sam. Moraju biti. Nisam stigla ovako daleko da bih
gledala brata kako umire. Noas u uvjeriti Mazena da izvue Darina.
Rei u mu da ostajem robinja dok ne saznam sve to ga zanima. Obeat
u se pokretu otpora. Uinit u to god moram.
Ali za poetak... kako da kriom napustim Crnu klisuru?
 DVADESET I ETVRTO POGLAVLJE

Elias

Pjevanje je kao rijeka koja vijuga kroz moje bolne snove, tiha i slatka, i
izvlai uspomene na ivot koji sam zamalo zaboravio, ivot prije Crne
klisure. Svilom ogrnuta karavana kotrlja se kroz nomadsku pustinju. Moji
se drugovi igraju u oazi, a smijeh im zvoni kao praporci.
Hodam u sjeni datulja s pomajkom Rilom, iji je glas odmjeren kao
ritam ivota u pustinji oko nas.
Ali kad pjevanje prestane, snovi izblijede, ja tonem u none more.
One se pretvaraju u crnu rupu bok, koja me proganja kao osvetoljubivi
blizanac. Iza mene otvaraju se vrata opasne tame, i neka me ruka hvata
za lea kako bi me odvukla kroz njih.
Tada se opet zauje pjevanje, ivotna nit u beskrajnom crnilu, a ja
poseem za njom i drim se to vre mogu.

* * *

Kad sam doao k sebi, vrtjelo mi se u glavi, kao da sam se vratio u

svoje tijelo nakon mnogo godina izbivanja. Premda sam oekivao bolove,
udovi mi se lako pokreu pa se uspravim.
Vani se pale veernje svjetiljke. Znam da sam u ambulanti jer je to
jedino mjesto u Crnoj klisuri koje ima bijele zidove. U prostoriji nema
niega osim kreveta u kojem leim, stolia i obinoga drvenog stolca na
kojoj drijema Helena. Izgleda grozno, lice joj je pokriveno masnicama i
ogrebotinama.
- Elias! - Naglo otvori oi im je ula kako se miem. - Hvala
nebesima! Bio si u nesvijesti dva dana.
- to je bilo? - graknuo sam suha grla i bolna ela. Neto se dogodilo
na klisuri. Neto udno...
Helena mi nalije vode iz vra na stoliu. U drugoj kunji napali su nas
efriti dok smo se sputali niz klisuru.
- Jedan je presjekao ue - sjeam se. - A onda...
- Onda si me gurnuo u onaj procijep ne mislei na sebe. - Helena me
ljutito gleda, ali ruke joj drhte dok mi dodaje au vode. - Pao si kao da si
od olova. Usput si udario glavom. Poginuo bi da te nije zaustavilo ue
kojim smo bili vezani. Pjevala sam iz petnih ila dok nije pobjegao i
zadnji efrit. Zatim sam te spustila na pjeanu dinu i odnijela te u piljicu
skrivenu u grmlju. Dobra mala utvrda. Lako sam se branila.
- Morala si se boriti? Opet?
- Auguri su nas pokuali ubiti jo etiri puta. korpioni nisu bili
problem, ali zmija otrovnica zamalo te ugrizla. Onda su doli vilenjaci - zli
mali gadovi, nisu kao u bajkama. Gadno ih je i ubiti, mora ih zgnjeiti
kao kukce. Ali najgori su bili legionari. - Helena problijedi i vie nije
podrugljiva. - Stalno su nasrtali. Ubila bih jednoga ili dvojicu, a etvorica
bi ih zamijenila. Htjeli su navaliti svi zajedno, ali ulaz u pilju bio je
preuzak.
- Koliko si ih ubila?
- Previe. Ali bilo je - ili mi, ili oni. Zato me ne pee savjest.
Ili mi, ili oni. Sjeam se ona etiri vojnika koje sam ubio na stubitu
kule. Mogu biti sretan to taj broj nije vei.
- U zoru - nastavila je - pojavio se augur, jedna ena. Zapovjedila je
legionarima da te odnesu u ambulantu. Rekla je da su Marcus i Zak
takoer ranjeni, i kako sam ja jedina neozlijeena, pobijedila sam u ovoj
kunji. Onda mi je dala ovo. - Spustila je ovratnik tunike pod kojom se
vidjela svjetlucava priljubljena potkoulja.
- Zato mi nisi rekla da si pobijedila? - Laknulo mi je. Da su pobijedili
Marcus ili Zak, razbio bih neto. - I dali su ti... potkoulju?
- Od ivog metala - ree Helena. - Iskovali su je auguri kao i nae
maske. Odbija svaku otricu, rekao je augur, ak i serrski elik. Trebat e
mi. Tko zna to nas eka.
Odmahnuo sam glavom. Prikaze, efriti i vilenjaci. Nomadske su bajke
oivjele. Nisam ni sanjao da je takvo to mogue. - Auguri ne odustaju,
ha?
- A to si mislio, Elias? - tiho upita Helena. - Biraju novoga cara. To
nije mala stvar. Ti... mi im moramo vjerovati. - Duboko udahne i onda
urno izgovori: - Kad sam vidjela kako pada, mislila sam da si mrtav. A
toliko sam ti toga htjela rei. - Kolebljivo prui ruku prema mojem licu, a
srameljive joj oi govore nepoznat jezik.
Nije ba nepoznat, Elias. Tako te gledala Lavinia Tanalia. I Ceres
Coran. A onda si ih poljubio.
 Ali ovo je drukije. Ovo je Helena. Pa to? eli vidjeti kako je to, zna
da eli. im sam to pomislio, zgadio sam se samome sebi. Helena nije
cura za jednu no. Najbolja mi je prijateljica. Zasluila je bolje.
- Elias... - Glas joj je blag kao ljetni povjetarac. Grize se za usnicu. Ne.
Nemoj joj to dopustiti.
Odmaknuo sam lice, a ona povue ruku kao da se opekla. Obrazi joj
planu.
- Helena...
- Ne brini. - Slegne ramenima glumei nehaj. - Samo mi je drago to
te vidim. Uglavnom, nisi mi ni rekao kako se osjea.
Tako je brzo prela preko toga da sam se iznenadio, ali mi je i
laknulo to sam izbjegao neugodan razgovor. Ja se takoer pretvaram da
nita nije bilo. - Boli me glava. Sve mi je... mutno. uo sam neko... neko
pjevanje. Zna li...?
- Valjda si sanjao. - Helena u nelagodi odvrati pogled, i premda se jo
nisam sabrao, znam da neto skriva. Otvore se vrata i ude lijenik, a ona
skoi sa stolca, sretna to je jo netko u sobi.
- A, Veturius - ree lijenik. - Napokon ste budni. - Nikad mi nije bio
drag. Koati i bahati glupan koji voli govoriti o svojim metodama
lijeenja dok mu se pacijenti previjaju od boli. Prie i skine mi povoje s
noge.
Ne mogu vjerovati. Oekivao sam krvavu ranu. Ali od ozljede je ostao
samo oiljak koji izgleda kao da je tu ve tjednima. Bridi kad ga
dodirnem, no inae ne osjeam nikakvu bol.
- Juna mast - ree lijenik. - Ja sam je izradio. Istina, upotrebljavao
sam je mnogo puta, ali kod vas sam savreno pogodio sastojke.
Skine mi povoje s glave. ak nisu ni okrvavljeni. Iza uha sam osjetio
tupu bol i napipao oiljak. Ako je istina ono to je rekla Helena, od takve
bih ozljede trebao leati tjednima. A zacijeljela je u nekoliko dana. udo.
Sumnjiavo sam se zagledao u lijenika. Preveliko udo da bi ga izvela
ova tata hrpa kostiju.
Primijetio sam da Helena izbjegava moj pogled.
- Je li navraao neki auguri - upitam lijenika.
- Auguri Ne. Samo ja i moji pomonici. I Aquilla, naravno. - Ljutito
pogleda Helenu. - Sjedila je ovdje i pjevala uspavanke kad god je mogla.
Izvadio je boicu iz depa. - Serum od krvavog korijena da ublai bol.
- Serum od krvavoga korijena. To me podsjea na neto, ali ne mogu se
sjetiti na to.
 - Kombinezon vam je u ormaru - ree lijenik. - Moete otii, ali
preporuujem da se ne napreete. Rekao sam zapovjednici da ne moete
na obuku ni strau do sutra.
im je lijenik otiao, okrenuo sam se Heleni. - Nikakva mast na
svijetu ne moe ovako viati rane. Ali nije me posjetio augur. Samo ti.
- Rane nisu bile tako teke kao to si mislio.
- Helena, priaj mi o svojem pjevanju.
Otvorila je usta kao da e neto rei, a onda je jurnula prema vratima
brzo kao munja. Meutim, to sam i oekivao.
Oi joj bijesnu kad sam je zgrabio za ruku, razmilja je o sljedeem
koraku. Da se borim protiv njega? Ima ti to smisla? Priekao sam, a ona
odustane, izvue se iz mojeg stiska i opet sjedne.
- Poelo je u pilji - ree. - Stalno si se trzao, kao da ima nekakav
napad. Kad sam pjevala da drim efrite podalje, smirio si se. Obrazi su ti
se zarumenjeli, a rana na glavi prestala ti je krvariti. Zato sam... zato sam
stalno pjevala. To me umaralo, oslabilo, kao da imam groznicu. - U oima
joj vidim paniku. - Ne znam to to znai. Nikad ne bih prizivala duhove
mrtvih. Nisam vjetica, Elias, kunem se...
- Znam, Hel. - Nebesa, to bi na to rekla moja majka? A Crna straa?
Nita dobro. Bojovnici vjeruju da nadnaravne moi potjeu od duhova
mrtvih i da ti duhovi ulaze samo u augure. Svatko drugi tko ima traak
takve moi proglaava se vjeticom i osuuje na smrt.
Veernje sjene prelaze preko Helenina lica, to me podsjeti na njezin
izgled kad ju je uhvatio Rowan Zlatomijeh i ispunio onim udnim sjajem.
- Moja pomajka Rila priala je prie - oprezno sam zapoeo. - Priala
je o ljudima s udnim moima koje bi probudio dodir s nadnaravnim.
Neki su znali prikupljati znatnu snagu, drugi su prizivali kiu. A neki su
lijeili svojim glasom.
- Nije mogue. Samo auguri imaju istinsku mo...
- Helena, preksino smo se borili protiv prikaza i efrita. Tko zna to
je mogue? Kad te onaj efrit dodirnuo, moda se u tebi neto probudilo.
- Neto udno. - Dodala mi je moj kombinezon. Uspio sam je dodatno
uznemiriti. - Neto neljudsko. Neto...
- Neto to mi je moda spasilo ivot.
Uhvatila me za rame i stisnula vitkim prstima. - Obeaj da nee
nikome rei. Neka svi misle da je lijenik udotvorac. Molim te. Moram...
prvo to moram razumjeti. Ako zapovjednica sazna, rei e Crnoj strai, a
oni...
 Oni e to htjeti izbiti iz tebe. - To je naa tajna - rekao sam. Malo joj je
laknulo.
Pri izlasku iz ambulante doekalo me klicanje. Faris, Dex, Tristas,
Demetrius i Leandar razdragano viu i tapu me.
- Znao sam da te gadovi ne mogu srediti... - Treba proslaviti, negdje
u nai bavicu...
- Odbijte - ree Helena. - Pustite ga da doe do daha. - Prekine je
bubnjanje.
Svi diplomci odmah na prvo vjebalite radi bojne obuke.
Poruka se ponovi, a drutvo zaguna nezadovoljno. - Elias, uini nam
uslugu - ree Faris. - Kad pobijedi i postane glavni ef, izvuci nas
odavde, moe?
- Hej - oglasi se Helena. - A ja? to ako ja pobijedim?
- Ako ti pobijedi, zatvorit e sve u luci i vie se nikad neemo
zabavljati - kae Leandar i namigne mi.
- Glupane, ne bih zatvorila dokove - naljuti se Helena. - To to ne
volim javne kue... - Leandar odmah ustukne i zatiti nos rukama.
- Oprosti mu, o, uzviena kandidatkinjo - zacvili Tristas dok mu se
plave oi cakle. - Suspregni sveti gnjev. On je puki sluga...
- Ma, gonite se svi skupa - otrese se Helena.
- Iza deset, Elias - dovikne Leandar na odlasku s ostalima. - U mojoj
sobi. Lijepo emo proslaviti. Aquilla, moe i ti, ali samo ako obea da mi
nee opet razbiti nos.
Rekao sam mu da u doi na proslavu, a nakon to su otili, Hel mi
prui boicu. - Zamalo si zaboravio serum od krvavoga korijena.
- Laia! - Sad znam to me kopkalo. Robinji sam obeao krvavi korijen
prije tri dana. Sigurno je strano boli rana. Je li ju njegovala? Je li ju
kuharica istila? Ili...
- Tko je Laia? - Helena mi prekine misli, a glas joj je opasno nehajan.
- Nitko. - Ne bi razumjela moje obeanje uenjakoj robinji. - to se
jo dogodilo dok sam bio u ambulanti? Neto zanimljivo?
Helena mi dobaci pogled, jasno mi dajui na znanje da doputa
promjenu teme. - Pokret otpora zaskoio je krabulju Daemona Cassiusa u
njegovoj kui. Krvi je bilo posvuda, kau. ena ga je pronala jutros. Nitko
nije nita uo. Gadovi su se osmjelili. I... ima jo neto. - Nastavlja tie: -
Moj je otac uo glasinu da je krvosljednik mrtav.
Gledam je u nevjerici. - Pokret otpora?
 Helena odmahne glavom. - Zna da je car na nekoliko tjedana od
Serre, a moda i blie. Poeo je planirati napad na Crnu klisuru, na nas,
kandidate.
Djed me ve upozorio. Ipak mi nije drago to to ujem,
- Kad je krvosljednik uo da se priprema napad, pokuao je odstupiti
s dunosti. Zato ga je Taius dao smaknuti.
- Krvosljednik ne moe dati ostavku. Slui do smrti. Svi to znaju.
- Zapravo - nadovee se Helena - krvosljednik moe dati ostavku, ali
samo ako se car sloi. To je slabo poznato, ula sam od oca da postoji
rupa u carskom zakonu. Uglavnom, ako je glasina istinita, onda je
krvosljednik bio lud to je to uope zatraio. Taius nee pustiti svoju
desnu ruku kad mu se klima dinastija.
Podigla je glavu oekujui odgovor, ali ja sam je zapanjeno gledao jer
mi je palo na pamet neto veliko, neto to sam razumio tek sada.
Ako izvri svoju dunost., rekao je augur, imat e priliku zauvijek
raskinuti vezu izmeu sebe i Carstva.
Znam kako to izvesti. Znam kako u se domoi slobode.
Ako pobijedim na kunji, postat u car. Nita osim smrti ne moe
cara razrijeiti dunosti voenja Carstva. Ali to ne vrijedi za
krvosljednika. Krvosljednik moe dati ostavku, ali samo ako se car sloi.
Na kunji ne smijem pobijediti ja. Mora pobijediti Helena. Jer ako ona
pobijedi, a ja postanem krvosljednik, ona me moe osloboditi.
Kao da sam istodobno dobio udarac u trbuh i poletio. Auguri su rekli
da e onaj tko prvi pobijedi u dvije kunje postati car. Marcus i Helena
imaju po jednu pobjedu. To znai da ja moram pobijediti u sljedeoj
kunji, a Helena u zadnjoj. A Marcus i Zak moraju umrijeti prije nego to
kunje zavre,
- Elias?
- Da - preglasno sam blebnuo. - Oprosti. - Zakolutala je oima.
- Misli na Laiu? - Ime uenjake robinje sudari se s mojim mislima.
Na trenutak sam ostao bez rijei, a Helena se narogui.
- Pa, ne obraaj panju na mene - ree. - Nije da sam provela dva
dana uz tvoje uzglavlje i pjevanjem te vratila u ivot.
Naas nisam znao to da kaem. Ova mi je Helena nepoznata. Ponaa
se kao prava djevojka. - Ne, Hel, nije to. Samo sam umoran...
- Zaboravi - odbrusi ona. - Ionako moram na strau.
 - Kandidate Veturius! - Dotri novak s porukom u ruci. Uzimam je,
govorei Heleni da prieka. Ali ona se ne osvrne ve ode i ne uvi to
sam joj elio rei.
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Laia

Proli su sati otkad sam rekla Keenanu da u se iskrasti iz Crne klisure

radi sastanka s njim, a osjeam se kao najvea glupaa na svijetu. Ve je
odzvonilo deset sati. Zapovjednica se povukla u sobu prije jednog sata.
Nee izai do zore, pogotovo zato to sam joj u aj stavila lie heba -
ljekovite trave bez mirisa i okusa koju je djed koristio kao sredstvo za
smirenje. Kuharica i Izzi spavaju u svojim sobama. Kua je tiha kao
mauzolej.
A ja jo sjedim u svojoj sobi i smiljam kako da se izvuem.
Ne mogu ovako kasno proi pokraj strae na glavnom ulazu. Loe
prolaze robovi koji su tako luaki smioni. Osim toga, prevelika bi bila
opasnost da zapovjednica sutra uje za moje nono lutanje.
No, zakljuila sam, mogu odvui panju straara i onda se provui.
Sjetila sam se ognja koji je progutao moju kuu na no racije. Nema bolje
diverzije od plamena.
Iskrala sam se iz sobe naoruana ognjilom 8 i kremenom. Lice mi
skriva iroka crna marama, a haljina s visokim ovratnikom i dugim
rukavima skriva robovske okove oko zapea i jo krastav i bolan
zapovjedniin ig.
Hodnik za sluinad je prazan. Tiho sam se provukla do drvenih
vrata to vode do akademije i polako ih otvorila.
Zakripala su kao svinja koju kolju.
Stisnula sam zube i pobjegla natrag u sobu da vidim hoe li netko
doi provjeriti buku. Nitko ne dolazi, pa se opet uljam iz sobe...
- Laia, kamo e?
Poskoim i ispustim kremen, jedva zadravi ognjilo u ruci.
- Izzi! Nebesa!
- Oprosti! - Podigne kremen i razrogai smee oi kad shvati to je
to. - eli se iskrasti.
- Ne elim - odgovorim, ali tako me pogleda da se uzvrpoljim. -
Dobro, istina je, ali...

8
Ognjilo - komad elika; udaranjem ognjila o kremen izbijaju iskre.
 - Mogu ti pomoi - apne. - Znam izlaz iz kole koji ne uvaju ak ni
legionari.
- Izzi, preopasno je.
- Da. Naravno. - Povue se, ali onda zastane krei ruke.
- Ako... ako si mislila podmetnuti vatru i iuljati se kroz glavni ulaz
dok straari nisu tamo, nee ti uspjeti. Legionari e poslati pomone
trupe da ugase vatru. Nikada ne naputaju ni jedan ulaz. Nikada.
im je to izgovorila, znala sam da ima pravo. I sama sam to mogla
shvatiti. - Moe li mi rei gdje je tvoj izlaz? - upitam je.
- To je skrivena staza - odgovara. - Kameniti put, jedva se vidi.
Oprosti, ali morala bih ti pokazati, to znai da moram s tobom. Ne smeta
mi.
To bi uinio svaki... svaki prijatelj. - Izgovara rije prijatelj kao da je
to neka tajna, njoj nepoznata. - Ne kaem da smo prijatelji - urno nastavi
- ali hou rei... ne znam. Nikad nisam ni imala...
Prijatelja. Zamalo je to izgovorila, ali u nelagodi se okrene na drugu
stranu.
- Izzi, moram se nai sa svojom vezom. Ako poe i ti, a zapovjednica
te uhvati...
- Kaznit e me. Moda i ubiti. Znam. Ali mogla bi to svejedno uiniti
ako joj zaboravim oistiti sobu ili je pogledam u oi. ivot sa
zapovjednicom je kao ivot sa smru. Uostalom, ima li izbora? Hou rei
- govori kao da se ispriava - kako bi inae izala odavde?
Ima pravo. Ne elim da joj se dogodi neto loe. Prole sam godine
izgubila sam Zaru zbog Bojovnika. Ne bih podnijela kad bi jo jedna
bliska osoba patila u njihovim akama.
Ali ne elim ni da umre Darin. Svaki trenutak koji gubim znai jo
jedan njegov trenutak u tamnici. I ne tjeram je na to. Izzi eli pomoi.
Glavom mi mariraju razne strane mogunosti. Sve ih tjeram od sebe. Za
Darina.
- Dobro - rekla sam Izzi. - Kamo vodi ta skrivena staza?
- Do pristanita. Ide li tamo?
Odmahnula sam glavom. - Moram doi u uenjaku etvrt, u kojoj se
odrava Mjeseev festival. Ali mogu onamo stii Iz pristanita. Izzi kimne.
- Ovuda.
Samo da joj se nita ne dogodi. Ona skokne u svoju sobu po plat, a
onda me uzme za ruku i odvue u stranji dio kue.
 DVADESET I ESTO POGLAVLJE

Elias

Tako me lijenik potedio obuke i strae, mojoj majci to nita nije

znailo. U poruci je bila njezina zapovijed da se javim na drugo
vjebalite radi borilakih vjetina. Spremio sam serum od krvavoga
korijena u dep - to e morati priekati - i proveo sljedea dva sata
branei se da me vjebeniki centurion ne prebije.
Kad sam napokon navukao isti kombinezon i otiao s vjebalita,
ve je odzvonilo deset sati, a mene je ekala zabava. Deki i Helena
ekaju.
Hodao sam s rukama u depovima. Valjda e se Hel malo opustiti,
barem dovoljno da zaboravi na svoju ljutnju. Ako elim da me oslobodi
Carstva, bolje da me ne zamrzi.
Prsti mi dodirnu boicu krvavoga korijena u depu. Rekao si Laiji da
e joj je odnijeti, prekorava me neki glas. Prije vie dana.
Ali rekao sam i da u otii na zabavu u vojarni. Helena se ve ljuti na
mene. Ako otkrije da usred noi posjeujem uenjake robinje, nee joj
biti drago.
Stao sam i razmislio. Ako budem brz, Hel nee ni znati da sam igdje
bio.
U zapovjedniinoj je kui bio mrak, no za svaki sam se sluaj drao
zidova. Robinje su u krevetu, ali ako majka spava, ja sam movarni din.
Douljao sam se do ulaza za sluinad kako bih ostavio boicu u kuhinji i
zauo glasove.
- Kamo vodi ta skrivena staza? - Prepoznajem to mrmljanje. Laia.
- Do pristanita. - To je kuhinjska robinja Izzi. - Ide li tamo? Nakon
jo malo oslukivanja, shvatio sam da namjeravaju ii opasnom
skrivenom stazom od akademije do Serre. Ta staza nije uvana samo zato
to nitko nije tako glup da se pokua iskrasti onuda. Demetrius i ja
okladili smo se prije est mjeseci da emo je proi bez uadi i zamalo
slomili vrat.
Djevojke e se gadno provesti ako krenu onuda. A bit e dvostruko
udo ako se vrate. Krenuo sam za njima kako bih im rekao da se ne
isplati rizik, ak ni zbog legendarnoga Mjeseeva festivala.
 Ali tada sam osjetio pokret i ukipio se. Nanjuio sam travu i snijeg.
- Tako znai - ree Helena iza mojih lea. - Laia je robinja. -
Odmahnula je glavom. - Mislila sam da si bolji od drugih, Elias. Nisam ni
sanjala da e spavati s robinjom.
- Krivo si razumjela. - Lecnuo sam se: zvuim kao tipini smeteni
mujak koji pred svojom djevojkom skriva nepodoptine. Ali Helena nije
moja djevojka. - Laia nije...
- Misli da sam glupa? Ili slijepa? - U Heleninim je oima neto
opasno. - Vidjela sam kako je gleda. Onoga dana kad nas je odvela do
zapovjednice prije prve kunje. Kao da je voda, a ti umire od ei. - Hel
se pribere. - Nije vano. Iz ovih stopa prijavit u zapovjednici i nju i
njezinu prijateljicu.
- Zbog ega? - Zapanjuje me koliko se Helena razgnjevila.
- Zbog iskradanja iz Crne klisure. - ujem li krgut zubi? - Zbog
prkoenja gospodarici, pokuaja da odu na zabranjeni festival...
- To su samo djevojke, Hel.
- To su robinje, Elias. Trebale bi misliti samo na zadovoljstvo svoje
gospodarice, a u ovom sluaju ti jamim da gospodarica nee biti
zadovoljna.
- Smiri se. - Ogledao sam se zbog straha da e nas netko uti. -
Helena, Laia je osoba. Neija ki ili sestra. Da smo ti ili ja roeni u nekoj
drugoj obitelji, moda bismo bili na njezinu mjestu.
- Kako to misli? Trebala bih saalijevati Uenjake? Trebala bih
misliti da su nam ravni? Pobijedili smo ih. Sada vladamo nad njima.
Takav je svijet.
- Nisu svi. pobijeeni narodi pretvoreni u robove. U Junoj zemlji,
jezerski narod pobijedio je Fene i prihvatio ih kao svoje...
- to je tebi? - Helena zuri u mene kao da mi je narasla jo jedna
glava. - Carstvo je pripojilo ovu zemlju jer je imalo pravo na nju. To je
naa zemlja. Borili smo se za nju, umirali za nju, a sada smo zadueni da
je uvamo. Ako to znai da Uenjaci moraju biti robovi, dobro. Pazi, Elias!
Da je itko drugi uo kako govori te gluposti, Crna straa strpala bi te
istog asa u Kauf.
- A tvoje prie o promjenama? - Njezino propovijedanje ide mi na
ivce. Mislio sam da je bolja. - One noi nakon diplome rekla si da e
pomoi Uenjacima...
 - Mislila sam na bolje ivotne uvjete! Nisam ih mislila osloboditi!
Elias, gledaj to ti gadovi rade. Pljakaju karavane, ubijaju nedune
uglednike u krevetu...
- Ne misli valjda da je Daemon Cassius nevin. On je krabulja...
- Ona je djevojka robinja - obrecne se Helena. - Zapovjednica mora
znati to joj robovi rade. Ako joj ne kaem, kao da pomaem neprijatelju.
Prijavit u ih.
- Ne - odgovorio sam. - Nee. - Majka je ve igosala Laiu. Izzi je
iskopala oko. Znam to e uiniti ako sazna da su se iskrale. Od njih nee
ostati dovoljno da se nahrane strvinari.
Helena prekrii ruke na prsima. - Kako me misli zaustaviti?
- Tvoja mo iscjeljivanja... - Mrzim to je ucjenjujem, ali znam da je to
jedino to e je natjerati da se povue. - Zapovjednicu bi jako zanimala,
zar ne?
Helena se ukipi. Na svjetlu utapa, prepast i bol na njezinu
maskiranom licu udari me kao pesnica. Ona ustukne kao da se boji da u
je zaraziti svojim idejama. Kao da su kuga.
- Ne mogu vjerovati - propenta. - Nakon... nakon svega. - Toliko je
bijesna da muca, ali onda se pribere i ukljui krabulju koja joj ivi u
nutrini. Glas joj postaje bezizraajan kao i lice.
- Ne elim vie imati posla s tobom - ree. - Ako eli biti izdajnik,
budi to sam. Dri se dalje od mene. Na obuci. Na strai. Na kunjama. to
dalje.
Nebesa! Veeras sam se trebao pomiriti s Helenom, a ne se nasmrt
posvaati.
- Hel, molim te... - Pruio sam ruku, ali ona nee ni uti. Odgurne me i
bijesno odmarira u mrak.
Snudeno sam gledao za njom. Ne misli ozbiljno, rekao sam sebi.
Samo se mora smiriti. Sutra e opet biti razborita pa u joj objasniti zato
nisam htio da prijavi djevojke. I ispriati se zbog ucjenjivanja tajnom koju
mi je povjerila. Namrtio sam se. Da, svakako u ekati do sutra. Kad bih
joj sada priao, valjda bi me ukopila.
Ali jo moram rijeiti Laiu i Izzi.
Stojim u mraku i razmiljam. Brini se za svoja posla, Elias, govori
jedan glas u meni. Prepusti te djevojke njihovoj sudbini. Idi na Leandrovu
zabavu. Napij se.
 Glupane, kae drugi glas. Idi za djevojkama i odgovori ih od tog ludila
dok ih nisu uhvatili i ubili. Kreni! Odmah! Posluat u drugi glas. Idem za
njima.
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Laia

Izzi i ja iskrademo se na dvorite, nervozno gledajui prema

zapovjedniinim prozorima. Unutra je mrak, nadam se da barem noas
spava.
- Reci - apne Izzi - jesi li se ikad popela na stablo?
- Naravno.
- Onda e ti ovo biti sitnica. Slino je.
Deset minuta poslije, nesigurno sam stajala na kamenu irokom
petnaest centimetara, dok je pustinja sto metara ispod mene, i bijesno
gledala Izzi. Ona cupka preda mnom, skaui s kamena na kamen kao
mala plava majmunica.
- Ovo nije sitnica - siknula sam. - Ovo nema veze s veranjem na
stabla!
Izzi zamiljeno pogleda dolje. - Ne bojim se visine.
Iznad nas je okrugao uti Mjesec na nebu osutom zvijezdama.
Predivna je ljetna no, topla, bez daka vjetra. Budui da smrt vreba na
korak od mene, ne mogu uivati u okoliu. Duboko sam udahnula i prela
jo nekoliko centimetara molei se da kamen ne popusti.
Izzi se osvrne. - Ne tamo. Ne tamo, ne...
- Jaooo! - Stopalo mi je skliznulo, no zastalo je na vrstom kamenu
nekoliko centimetara nie nego to sam oekivala,
- Zaepi! - Izzi mahne rukom. - Probudit e pola kole!
Klisura je naikana kamenim izbojima, od kojih se neki rue im ih
dodirnem. Postoji staza, ali vie bi odgovarala vjevericama nego ljudima.
Opet sam se okliznula na iduem odronu i morala sam se uhvatiti za
stijenu da me proe vrtoglavica. Zatim sam sluajno gurnula prst u brlog
nekoga bijesnog stvorenja s otrim klijetima koje mi je urno prelo
preko ruke. Ugrizla sam se za usnu da priguim krik i tako snano
zamahnula rukom da su mi se otvorile kraste iznad srca. Zacviljela sam
od nenadane boli.
- Idemo, Laia - dozove me Izzi. - Jo malo.
Tjeram se da napredujem i ne mislim na svu tu prazninu iza sebe.
Kad smo napokon stigle do irokog pojasa vrstog tla, najradije bih
poljubila zemlju. Rijeni valovi blago zapljuskuju oblinje molove, a
jarboli desetak brodica njiu se gore-dolje kao uma kopalja.
- Vidi? - ree Izzi. - Nije bilo tako strano.
- Jo se moramo vratiti.
Umjesto odgovora, Izzi se paljivo zagledala u sjene iza mene.
Osvrnula sam se i gledala zajedno s njom. Oslukivala sam. ula sam
jedino vodu kako zapljuskuje brodske trupove.
- Oprosti. - Ona odmahne glavom. - Mislila sam... Nije vano. Sad ti
vodi.
Molovi su puni nasmijanih pijanaca i mornara koji smrde na znoj i
sol. None dame namiguju svakom prolazniku, a oi su im poput
ugaenog ugljevlja.
Izzi znatieljno zastajkuje, ali ja je vuem za sobom. Drimo se
mranih mjesta, nastojei se stopiti s tamom, ne upadati u oi.
Ubrzo smo napustile pristanite. to smo dublje ulazile u Serru, to su
mi ulice bile poznatije, sve dok nismo prele nizak glineni zid i ule u
etvrt.
Moj dom.
Nikad dosad nisam cijenila miris etvrti: glina, zemlja, toplina
ivotinja koje ive zajedno. Prstom sam slijedila kovitlace praine u
zraku koji su plesali pod blagom mjeseinom. U blizini se prolomi smijeh,
zalupe se vrata, uje se djeja vika, a ispod svega toga bruje tihi
razgovori. Kakva razlika u odnosu na tiinu Crne klisure, koja je
nalikovala na mrtvaki pokrov!
Moj dom. Voljela bih da je to istina. Ali ovo vie nije dom. Moj je dom
nestao. Spalili su ga.
Uputile smo se prema trgu u sredini etvrti, u kojoj je Mjeseev
festival bio u punom jeku. Skinem rubac sa glave i raspletem punu.
Raspustila sam kosu kao i sve druge djevojke.
Izzino desno oko razrogailo se zbog prizora. - Jo nikad nisam
vidjela ovako neto - ree. - Predivno je... - Izvuem joj ukosnice iz plave
kose. Ona pocrveni i digne ruke do glave, ali ja ih spustim.
- Samo veeras - kaem joj. - Inae se neemo uklopiti. Doi.
Dok smo se probijale kroz veselu gomilu, pozdravljali su nas
osmijesi. Nude se pia, razmjenjuju se pozdravi, mrmljaju se
komplimenti, ponekad i glasno, tako da je Izzi neugodno.
Ne mogu a da se ne sjetim Darina i njegove ljubavi prema ovom
festivalu. Prije dvije godine odjenuo je najbolju odjeu i odvukao nas na
trg prerano. Bilo je to kad se jo smijao s bakom, kad su djedovi savjeti
bili zakon, kad nije imao nikakvih tajna preda mnom. Donio mi je hrpe
mjeseevih kolaa, okruglih i utih kao utap. Divio se nebeskim
lampionima koji su osvjetljavali ulice, tako dosjetljivo objeeni da je
izgledalo kao da lebde. Kad su se oglasile svirale i zabubnjali bubnjevi,
uhvatio je baku i s njom plesao po podijima dok se nije zagrcnula od
smijeha.
I ove je godine strana vreva, ali sad kad sam se sjetila Darina,
osjeam se uasno osamljeno. Nikad nisam mislila na sva prazna mjesta
na Mjeseevu festivalu, na sva mjesta gdje bi trebali biti oni koji su
nestali, umrli i izgubili se. to se dogaa mojem bratu u tamnici dok ja
stojim u ovoj radosnoj gomili? Kako da se smijem kad znam da on pati?
Bacila sam pogled na Izzi i ugledala joj uenje i veselje na licu pa
sam uzdahnula i otresla crne misli radi nje. Ovdje sigurno ima i drugih
koji su jednako osamljeni kao ja. Ali nitko se ne mrti, ne plae i ne ljuti
se. Svi imaju razloga za smijeh. Razloga za nadu.
Ugledala sam jednu od djedovih bivih pacijentica pa sam se hitro
okrenula od nje i stavila maramu preko lica. Tolika je guva da u lako
pobjei svim znancima, ali bolje je da me ne prepoznaju.
- Laia... - tiho progovori Izzi povukavi me za ruku. - to emo sad?
- to god hoemo - odgovorila sam. - Netko e mi pristupiti. Dok se to
ne dogodi, moemo razgledavati, plesati i jesti. Uklopit emo se. -
Okrenula sam se prema oblinjim kolima, u kojima je nasmijani par
okruen gomilom ispruenih ruku.
- Izzi, jesi li ikad kuala mjeseev kola?
Probila sam se kroz gomilu i odmah se vratila s dva vrua mjeseeva
kolaa s kojih curi hladna krema. Izzi polako zagrize, sklopi oko i
nasmijei se. Odetale smo do plesnih podija, na kojima su se natisnuli
parovi: muevi i ene, oevi i keri, roaci, prijatelji. Oslobodila sam se
robovskog uljanja na koje sam ve navikla i hodam kao nekada,
uspravne glave i ramena. Ispod haljine pee me rana, ali neu sada misliti
na to.
Izzi je pojela svoj mjeseev kola i tako se zabuljila u moj da sam joj
ga morala dati. Pronale smo klupu i gledale plesae sve dok me Izzi ne
mune u rebra.
- Ima oboavatelja. - Progutala je zadnji komad kolaa. - Tamo, kod
sviraa.
Okrenula sam se mislei da je to Keenan, ali ugledala sam nekog
zbunjenog mladia. Izgleda mi poznato, ali ne znam odakle.
 - Zna ga? - upita Izzi.
- Ne - kaem nakon to sam ga malo promotrila. - Mislim da ne.
Mladi je visok kao Bojovnik, irokih ramena i zlaanih ruku koje sjaje na
svjetlu lampiona. ak i s ove udaljenosti vidim mu obrise trbunih miia
ispod veste. Ukoso preko prsa vidjela se izboina remena naprtnjae.
Iako je pokrio glavu kukuljicom, koja mu prekriva dobar dio lica, vidim
visoke jagodice, ravan nos i pune usne. Markantan je, gotovo kao
uglednik, ali odjea i tamni sjaj u oima odaju Nomada.
Izzi je paljivo prouavala momka. - Jesi li sigurna da ga ne zna? Jer
on se dri kao da te zna.
- Ne, nikad ga nisam vidjela. - Mladi i ja pogledamo se u oi, a kad se
on osmjehne, ja pocrvenim. Odvratila sam pogled, ali njegove me oi
snano privlae, i za trenutak ga opet gledam. On nije skidao pogleda s
mene, a ruke je prekriio na prsima.
Meutim, neka ruka spusti mi se na rame, i osjetim miris cedra i
vjetra.
- Laia. - Zaboravila sam lijepog mladia kod pozornice i okrenula se
Keenanu. Praznim pogledom gledam njegove crne oi i riu kosu, no sve
dok se nije nakaljao, nisam primijetila da i on gleda mene.
Izzi se odmaknula od nas, znatieljno odmjeravajui Keenana. Rekla
sam joj da se pred lanovima pokreta otpora mora drati kao da me ne
poznaje. Mislim da im ne bi bilo drago to druga robinja zna sve o mojem
zadatku.
- Idemo - ree Keenan i krene se probijati pokraj plesnog podija i
izmeu dva atora. Pola sam za njim, a lzzi nas je pratila s odreene
udaljenosti.
- Snala si se - napomene Keenan.
- Bilo je... dovoljno lako.
- Ne vjerujem. Ali uspjela si, bravo. Izgleda... - Pogledom mi prijee
po licu, a onda po cijelom tijelu. Kad bi me drugi mukarac tako gledao,
zasluio bi pljusku, ali u Keenanovu je sluaju to znak potovanja, a ne
uvreda. Izraz mu nije hladnokrvan kao inae, nego odaje neto drugo -
iznenaenje? Divljenje? Smeteno sam mu se osmjehnula, a on lagano
odmahne glavom kao da mora razbistriti misli.
- Je li Sana ovdje? - upitam.
- U sjeditu je. - Ramena su mu napeta, oito ga neto mui. - Htjela
te vidjeti, ali Mazen nije elio da doe. Posvaali su se oko toga. Njezin
tabor nagovara Mazena da izvue Darina. Ali Mazen... - Nakalje se. Kao
da je rekao previe, samo kimne prema atoru pred nama. - Zaobiimo.
Sijeda nomadska ena sjedila je pred atorom i gledala u arobnu
kuglu dok su dvije uenjake djevojke sumnjiavo ekale to e im rei.
Desno od nje ongler je bacao baklje pred zadivljenom gomilom, a lijevo
je bila nomadska kebani iji se pripovjedaki glas dizao i sputao kao
ptica u letu.
- Pouri! - Zapanjila me Keenanova iznenadna grubost. - On eka.
Ula sam u ator, prekinuvi Mazenov razgovor s dva mukarca pokraj
njega. Prepoznala sam ih iz dvorane. To su njegovi drugi pobonici, vie
Keenanovi nego njegovi vrnjaci, utljivi i hladnokrvni poput Keenana.
Uspravila sam se. Nee me uplaiti.
- Jo si u jednom komadu - ree Mazen. - Impresivno. to nam nosi?
Ispriala sam mu sve to znam o kunjama i carevu dolasku. Nisam
odala kako sam to saznala, a Mazen nije pitao. Kad sam zavrila, ak je i
Keenan izgledao zgranuto.
- Bojovnici e imenovati novog cara za manje od dva tjedna - rekla
sam. - Zato sam rekla Keenanu da se moramo sastati veeras. Nije bilo
lako iskrasti se iz Crne klisure, znate. Riskirala sam jedino zato to sam
znala da vam moram ovo javiti. To nije sve to ste htjeli, ali dovoljno je da
vidite kako u obaviti zadatak. Sada moete izbaviti Darina - na te rijei,
Mazen se namrti, a ja urno dodam - a ja u ostati u Crnoj klisuri dokle
god bude potrebno.
Jedan od pobonika, krupni momak svijetle kose - mislim da se zove
Eran - neto apne Mazenu na uho. U oima starijeg mukarca naas
ugledam ljutnju.
- Djevojko, elije osuenika na smrt nisu kao glavna zatvorska
zgrada - ree Mazen. - Gotovo su neprobojne. Mislio sam da emo za
spaavanje tvojeg brata imati nekoliko tjedana. Zato sam i pristao. Za to
treba vremena. Treba nabaviti opremu i odore, podmititi straare. Manje
od dva tjedna... to nije nita.
- Mogue je - oglasi se Keenan iza mene. - O tome sam razgovarao s
Tariqom...
- Ako poelim uti tvoje ili Tariqovo miljenje - odvrati Mazen - pitat
u vas.
Keenan stisne zube kao da e neto odbrusiti. Ali samo kimne, a
Mazen nastavi.
- Nema vremena - zamiljeno doda. - Morali bismo zauzeti cijeli taj
prokleti zatvor. To se ne moe, osim ako... - Protrljao je bradu, duboko u
mislima, a onda kimnuo. - Imam novi zadatak za tebe: nadi kako da uem
u Crnu klisuru, nadi put za koji nitko ne zna. Ako to uini, ja ti mogu
spasiti brata.
- Postoji put! - Obuzelo me olakanje. - Skrivena staza kojom sam
dola ovamo.
- Ne. - Mazen ugasi moje oduevljenje jednako brzo kao to je
planulo. - Treba nam... neto drugo.
- Za prolazak velike skupine ljudi - nadovee se Eran.
- Katakombe prolaze ispod Crne klisure - ree Keenan Mazenu. -
Neki od tih tunela sigurno vode u akademiju.
- Moda. - Mazen se nakalje, - Ve smo traili po katakombama, ali
nismo nita nali. Laia, ti ima prednost jer moe traiti iz smjera Crne
klisure. - Spusti ake na stol i nagne se prema meni. - Treba nam neto, i
to brzo. Najvie za tjedan dana. Poslat u Keenana da ti javi toan datum.
Nemoj propustiti taj sastanak.
- Nai u vam ulaz - rekla sam. Moda Izzi neto zna. Neki od tunela
ispod Crne klisure sigurno nisu pod straom. Napokon sam dobila
zadatak koji je izvediv. - Ali kako e vam ulazak u Crnu klisuru pomoi da
izvuete Darina iz elije?
- Dobro pitanje - tiho ree Keenan. Zagledao se u Mazenove oi, a
mene iznenadi otvoreno neprijateljstvo u pogledu starijeg mukarca.
- Imam plan. To je sve to itko od vas treba znati. - Mazen kinine
Keenanu koji mi dodirne ruku i krene prema vratima atora, to znai da
moram za njim.
Prvi put nakon racije osjeala sam se poletno, kao da u moda
uspjeti ostvariti svoje namjere. ongler pred atorom i dalje je bacao
baklje, a u gomili sam vidjela Izzi kako pljee dok plamenovi obasjavaju
no. Gotovo mi se vrtjelo u glavi od nade, a onda sam primijetila da
Keenan namrteno gleda plesae.
- to je?
- Hoe li... ovaj... - Proe rukom kroz kosu. Mislim da nikad nije bio
tako uzrujan. - Hoe li plesati sa mnom?
Ne znam to sam oekivala, ali to nipoto. Zbunjeno sam kimnula, a
on me povede prema jednom podiju. Na drugom kraju onaj visoki naoiti
Nomad plee sa zgodnom nomadskom djevojkom, kojoj zubi bljete kad
se nasmije.
 Svirai zaponu brzu i burnu melodiju. Keenan poloi jednu ruku na
moj bok, a drugom dohvati moje prste. Na taj dodir, koa mi ivne kao da
ju je zagrijalo Sunce.
Malo je ukoen, ali dovoljno dobro poznaje korake. - Dobro ti ide -
kaem mu. Mene je baka nauila svim starim plesovima. Tko zna tko je
poduio Keenana.
- Tomu se udi?
Slegnem ramenima. - Ne izgleda mi kao plesaki tip.
- I nisam... inae. - Crnim oima prelazi mi preko lica kao da
pokuava neto shvatiti. - Mislio sam da nee preivjeti ni tjedan dana,
zna. Iznenadila si me. - Gleda me u oi. - Mene je teko iznenaditi.
Toplina njegova tijela obavija me kao plat. Ponestaje mi daha,
osjeam se divno. Ali on skrene pogled, a profinjene crte lica postadoe
hladne. Na koi osjetim neugodne trnce zbog njegova povlaenja, premda
pleemo i dalje.
On je tvoja vezu, Laia. Nita drugo. - Moda e ti biti drae ako zna
da sam i ja mislila da neu preivjeti tjedan dana. - Nasmijeim se, a on
zauzvrat trzne usnama. Odjednom mi je jasno: uva se sree. Ne vjeruje
joj. - I dalje misli da neu uspjeti? - upitam ga.
- Nisam to smio rei. - Dobacio mi je pogled pa hitro okrenuo glavu. -
Ali nisam htio ugroavati svoje ljude. Ni... ni tebe. - Zadnje je rijei
promrmljao, a ja sam ga pogledala u nevjerici.
- Mene? - upitam. - Kad si me prvi put vidio, zaprijetio si da e me
pokopati u kriptu.
Keenanu se zacrveni vrat. I dalje izbjegava moj pogled. - Oprosti. Bio
sam... ovaj...
- Blesav? - nadoveem se.
Ovaj se put iroko osmjehne. Osmijeh mu je divan, no kratko traje.
Kimne gotovo srameljivo, ali odmah se uozbilji.
- Kad sam rekao da nee uspjeti, htio sam te uplaiti. Nisam htio da
ide u Crnu klisuru.
- Zato?
- Jer sam znao tvojeg oca. Zapravo... - Odmahne glavom. - Jer sam
dunik tvojeg oca.
Zastala sam usred plesa i opet se pokrenula tek kad me gurnuo drugi
par pokraj nas.
 Keenan nastavi; - Pokupio me na ulici kao estogodinjaka. Bila je
zima, a ja sam prosio. Nije mi ba ilo. Za nekoliko sati bio bih mrtav. Tvoj
me otac doveo u sjedite pokreta, odjenuo me i nahranio. Dao mi je leaj.
Obitelj. Nikad neu zaboraviti njegovo lice, kao ni njegov glas kad me
pitao hou li poi s njim. Kao da ja njemu inim uslugu, a ne on meni.
Nasmijeila sam se. Da, takav je bio moj otac.
- Kad sam prvi put vidio tvoje lice na svjetlu, izgledala si mi poznato.
Nisam znao odakle, ali... znao sam te. Kad si nam rekla... - Slegne
ramenima.
- Rijetko kad se slaem s veteranima - nastavio je - ali slaem se da
ne smijemo ostaviti tvojeg brata u tamnici ako mu moemo pomoi,
pogotovo zato to je tamo zavrio zbog naih ljudi, i pogotovo zato to se
vaim roditeljima ne moemo dovoljno oduiti za sve to su uinili za
nas. Ali poslati te u Crnu klisuru... - Namrtio se. - Kakvo je to vraanje
duga? Znam zato je Mazen to uinio. Htio je da oba tabora budu
zadovoljna, a zadatak je bio najbolje rjeenje. Ali i dalje mislim da to nije
u redu.
Sad sam se ja zacrvenjela, zato to jo nikad nije toliko razgovarao sa
ranom, a lice mu je bilo neizdrljivo strastveno.
- Trudim se preivjeti - rekla sam nehajno. - Ne mora te pei savjest.
- Preivjet e - odgovori Keenan. - Svi su pobunjenici nekoga
izgubili. Zato se i bore. Ali ti i ja? Mi smo izgubili sve. Slini smo, Laia.
Zato mi moe vjerovati kad kaem da si jaka, bila ti toga svjesna ili ne.
Nai e onaj ulaz. Znam da hoe.
Odavno mi nitko nije govorio tako lijepe rijei. Opet se gledamo u
oi, ali ovaj put Keenan ne odvraa pogled. Ostatak svijeta nestaje dok se
vrtimo. utjela sam jer je naa tiina slatka i draga, sami smo je izabrali. I
premda ni on ne govori, crne oi tinjaju mu kao eravica i govore mi
neto to mi nije posve jasno. U utrobi mi se raspiruje potmula i
vrtoglava udnja. elim zadrati tu blizinu kao da je najvee blago. Ne
elim je ostaviti. Ali glazba prestane, a Keenan me pusti.
- elim ti sretan povratak. - Rekao je to formalno kao da se obraa
nekom od svojih boraca. Kao da me zalio ledenom vodom.
S tim se rijeima okrene i nestane u vrevi. Svirai zapoinju novu
melodiju, oko mene se opet zavrte plesai, a ja zurim u gomilu kao
budala i nadam se da e se vratiti iako znam da nee.
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Elias

Uvui se na Mjeseev festival djeja je igra. Gurnuo sam masku u dep -

moje je lice najbolja krinka - i ukrao jahau odjeu i naprtnjau iz
nomadske karavane. Nakon toga sam provalio u ljekarnu radi elebilja,
jedne od omiljenih ljekovitih biljaka, ije ulje dovoljno rairi zjenice da se
Bojovnik moe izdavati za Uenjaka ili Nomada nekih sat-dva.
Nema problema. Trenutak nakon to sam nakapao elebilje, plima
Uenjaka odnijela me u srce festivala. Nabrojao sam dvanaest izlaza i
dvadeset predmeta koji mogu posluiti kao oruje, a onda sam se
pribrao. Moram se opustiti.
Prolazio sam pokraj tezga s hranom i plesnih podija, onglera i
gutaa vatre, akrobata, kebana, pjevaa i sviraa. Sviraju lutnje i lire, a
vode ih slavljeniki udarci bubnjeva.
Izvuem se iz gomile, odjednom nesiguran. Toliko dugo nisam sluao
bubnjeve kao glazbu da sam nesvjesno pokuavao prevesti udarce u
zapovijedi, a kad nisam uspio, sav sam se smeo.
Kad sam napokon uspio otjerati bubnjanje iz misli, obuzele su me
boje, mirisi i iskrena radost oko mene. ak ni kao petak nisam nikad
vidio ovakvo to. Ni u Marinnu, ni u nomadskim pustinjama, ak ni
onkraj Carstva, gdje su namazani Barbari danima plesali pod zvijezdama
kao sumanuti.
Obuzeo me ugodan mir. Nitko me ne gleda s gaenjem i strahom. Ne
moram uvati lea ni drati se kao granitni kip. Osjeam se slobodno.
Nekoliko minuta samo sam lutao kroz gomilu, a onda sam se
primakao podijima, gdje sam primijetio Laiu i Izzi. Bilo ih je neobino
teko pratiti. Dok sam iao za njima po molovima, izgubio sam Laiu
nekoliko puta iz vida. Ali kad smo se nali u etvrti, pod jarkim svjetlima
nebeskih lampiona, lako sam ih naao.
Isprva sam im elio prii, odati im tko sam i nagovoriti ih da se vrate
u Crnu klisuru. Ali one izgledaju kao to se ja osjeam. Slobodno. Sretno.
Ne mogu im to pokvariti kad im je svakidanjica tako sumorna. Zato ih
samo gledam.
 Obje nose haljine od crne svile bez ukrasa, koje su izvrsne za uljanje
i skrivanje robovskih okova oko zapea, ali ne uklapaju se u dugine boje
ove gomile.
Izzi je pustila da joj plava kosa padne preko lica, ime je neobino
uspjeno prikrila povez preko oka. Sva se uvukla u sebe, jedva je
primjetna dok tako viri kroz zavjesu svoje kose.
S druge strane, Laia bi upadala u oi svugdje. Haljina s visokim
ovratnikom pripija joj se uz tijelo tako da ju je gotovo bolno gledati. Pod
svjetlom nebeskih lampiona koa joj sjaji bojom toplog meda. Visoko je
uzdigla glavu, a otmjenost njezina vrata naglaena je kosom, koja je crna
kao tinta.
elim dodirnuti tu kosu, mirisati je, proi rukama kroz nju, omotati
je oko prstiju i... svih ti demona, Veturius, priberi se! Dosta si buljio!
Kad sam napokon skinuo oi s nje, shvatio sam da nisam jedini
oaran. Mnogi mladii oko mene gledaju je ispod oka. ini se da to uope
ne primjeuje, zbog ega je jo privianija, naravno.
Opet bulji u nju, Elias, glupane! Ovaj put moja panja nije prola
neprimijeeno.
Izzi me gleda.
Cura ima samo jedno oko, ali uvjeren sam da vidi vie od veine
ljudi. Gubi se odavde, kaem sebi. Brzo, prije nego to shvati odakle si joj
poznat.
Izzi se nagne prema Lai i neto joj apne na uho. Ve sam odluio
otii kad me Laia pogleda.
Pogled joj je crna munja. Trebao bih se okrenuti. Trebao bih otii.
Shvatit e tko sam ako me bude gledala dovoljno dugo. Ali ne mogu se ni
maknuti. U jednom tekom i usijanom trenutku stojimo nepomino i
gledamo se. Nebesa, predivna je. Nasmijeim joj se, a zbog crvenila na
njezinu licu osjeam se neobino slavodobitno.
Htio bih je zamoliti za ples. Htio bih joj dodirnuti kou, razgovarati s
njom i glumiti da sam obian nomadski deko, a da je ona obina
uenjaka cura. Ne budi glup, upozori me neki glas. Prepoznat e te.
Pa to? to moe uiniti? Prijaviti me? Ne moe zapovjednici rei da
me ovdje vidjela a da istog asa ne optui samu sebe.
Ali dok se ja premiljam, s lea joj prie miiavi riokosi mladi.
Dodirne joj rame s posjednikim izrazom lica koji mi se ne svia. A Laia
zuri u njega kao da nitko drugi ne postoji na svijetu. Moda su se znali
prije nego to je postala robinja. Moda se iskrala zbog njega. Namrtio
sam se i odvratio pogled. Dobro, momak nije ruan, ali previe je
smrknut da bi bio zabavan.
I nii je od mene. Znatno nii. Barem petnaest centimetara.
Laia ode s riokosim. Izzi prieka jedan trenutak, a onda krene za
njima.
- ini se da je zauzeta. - Ptila mi je nomadska djevojka u
jarkozelenoj haljini pokrivenoj sitnim okruglim ogledalcima, crne kose
ispletene u stotine pletenica. Govori sadeki, nomadski jezik s kojim sam
odrastao. Na njezinu sutonskom licu bljeti zasljepljujui osmijeh pa joj
se nehotice nasmijeim. - Izgleda da e se morati zadovoljiti sa mnom -
ree.
Ne ekajui odgovor, povue me na plesni podij, to je iznimno
smiono za jednu nomadsku djevojku. Kad sam je paljivije pogledo, jasno
mi je da to nije djevojka nego mlada ena, moda nekoliko godina starija
od mene. Oprezno je gledam. Nomadske su ene uglavnom majke prije
dvadeset i pete godine.
- Nema mua koji e mi odrubiti glavu kad me vidi kako pleem s
tobom? - upitam na sadekom.
- Nemam. Zanima te brak? - Toplim prstom polako mi je prela po
koi na prsima i trbuhu, sve do remena. Pocrvenio sam prvi put nakon
deset godina. Na zapeu nema utetoviranu nomadsku pletenicu koja bi
je obiljeila kao udanu enu.
- Kako se zove i iz kojeg si plemena, deko? - upita me. Plesala je
spretno i lako, no uspijevao sam pratiti ritam pa me veselo gledala.
- Ilyaas. - Godinama nisam izgovorio svoje nomadsko ime. Djed ga je
pretvorio u bojovniko ime u roku od pet minuta nakon to me prvi put
vidio. - Ilyaas An-Saif. - Gim sam ga izgovorio, pitao sam se nisam li
pogrijeio. Pria o Rilinu posinku kojeg su odveli u Crnu klisuru nije
nadaleko poznata jer je Carstvo zapovjedilo plemenu Saifa da ute. Ali
Nomadi vole brbljati.
Ako je ena i prepoznala ime, niime to nije pokazala.
- Ja sam Afya Ara-Nur - rekla je.
- Sjene i svjetlost - preveo sam njezino ime i nomadsko prezime. -
arobna kombinacija.
- Uglavnom sjene, moram priznati. - Nagne se prema meni, a od sjaja
u njezinim smeim oima srce mi zakuca bre. - Ali neka to ostane meu
nama.
 U udu sam je promatrao. Nikad nisam vidio da je neka nomadska
ena tako zavodniki samopouzdana. ak ni kad je kebani. Afya mi dobaci
tajanstven osmijeh i postavi nekoliko uljudnih pitanja o plemenu Saifa.
Koliko smo imali vjenanja proli mjesec? Koliko poroaja? Hoemo li
putovati u Nur na jesenski sabor? Premda su to prirodna pitanja za
nomadsku enu, nije me zavarala. Te jednostavne rijei ne odgovaraju
otroj inteligenciji u njezinim oima. Gdje joj je obitelj? Tko je zapravo
ona?
Kao da je osjetila moju sumnjiavost, Afya mi pria o svojoj brai -
trgovcima tepisima koji ive u Nuru, a doli su ovamo prodavati svoju
robu prije nego to loe vrijeme zatvori planinske prijevoje. Dok ona
govori, kriom sam se ogledavao u potrazi za tom njezinom braom -
Nomadi su zloglasni po uvanju neudatih ena, a ja nisam elio kavgu. No
premda je u gomili mnogo Nomada, ni jedan ne baca ni pogled na Afyu.
Otplesali smo tri plesa. Kad je zavrio zadnji, Afya se nakloni i preda
mi drveni medaljon sa suncem na jednoj strani i oblacima na drugoj.
- Dar - ree. - Zato to si me poastio tako dobrim plesanjem, Ilyaase
An-Saife.
- Ne, ja sam poaen. - Opet me iznenadila. Nomadski medaljoni
obiljeavaju da se nekome duguje usluga. Ne nude se olako, a ene ih
daju rijetko.
Kao da je pogodila to mislim, Afya se podigne na prste. Tako je sitna
da se moram sagnuti kako bih je uo. - Ako nasljedniku roda
Veturiusovaca ikada zatreba usluga, Ilyaase, pleme Nura bit e poaeno
da ti poslui. - U meni zazvoni uzbuna, ali ona stavi dva prsta na usta, a to
je najjai nomadski zavjet. - Tvoja je tajna sigurna kod Afye Ara-Nur.
Izvio sam obrve. Ne znam je li prepoznala ime Ilyaas ili me je vidjela
u Serri pod maskom. Tko god bila ta Afya Ara-Nur, nije obina nomadska
ena. Potvrdno sam kimnuo, a njezini su bijeli zubi opet bljesnuli.
- Ilyaase... - Odmaknula se od mene i vie nije aptala. - Tvoja je
dama sada slobodna, vidi! - Osvrnem se. Laia je opet na podiju, gleda
kako riokosi odlazi. - Trebao bi je pozvati na ples - ree Afya. - No?
Njeno me gurne i nestane dok joj zveckaju praporci na glenju.
Naas sam zamiljeno pogledao medaljon i spremio ga u dep. A onda se
okrenem i krenem prema Lai.
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Laia

Smijem li?
Jo sam razmiljala o Keenanu pa se sam se lecnula ugledavi onog
nomadskog mladia tik pokraj sebe. Naas sam se tupo zagledala u njega.
- Smijem li vas pozvati na ples? - razjasni on i prui mi ruku. Niska
kukuljica pokriva mu oi, ali usne mu se razvuku u osmijeh.
- Ja... ovaj... - Predala sam izvjee pa bi se Izzi i ja trebale vratiti u
Crnu klisuru. Jo je ostalo nekoliko sati do zore, ali ne smijem riskirati da
me uhvate.
- A! - Mladi se osmjehne. - Riokosi. Tvoj... mu?
- to? Ne!
- Zarunik?
- Ne, nije...
- Ljubavnik? - Mladi zaigrano uzvine obrvu. Pocrvenjela sam. - On
mi je... prijatelj.
- Zato se onda brine? - Momak se vragolasto osmjehne, a ja mu
uzvratim smijekom. Osvrnula sam se prema Izzi, koja je razgovarala s
nekim zaarenim Uenjakom. Smije se neemu to je rekao, a ruka joj
prvi put ne bjei prema povezu na oku. Primijetila je da je promatram,
pogledala Nomada i namignula mi, a meni se zajapurilo lice. Jedan ples
nee mi koditi, a onda moemo otii.
Svirai su zasvirali neku ivahnu baladu. Kimnem, a momak me
samouvjereno uzme za ruke, kao da se oduvijek znamo. Iako je visok i
irokih ramena, vodio me s vjetinom koja je istodobno glatka i
senzualna. Pogledala sam ga krajikom oka i vidjela da bulji u mene
smijeei se. Zagrcnula sam se, pitajui se to bih mogla rei.
- Ne zvui kao Nomad. - Eto, to je dovoljno beznaajno. - Jedva da se
primjeuje. - Iako su mu oi tamne kao Uenjaku, lice mu je uglato i
tvrdo. - I ne izgleda kao Nomad.
- Mogu rei neto na sadekom ako hoe. - Primaknuo je usne
mojem uhu, a ja ugodno zadrhtim od zaina u njegovu dahu. - Menaya es
poolan dila dekanala.
 Pobjegao mi je uzdah. Nije ni udo da Nomadi znaju prodati bilo to.
Glas mu je topao i dubok, kao ljetni med koji kaplje u staklenku.
- to... - Glas mi je promukao pa se nakaljem. - to to znai? Opet
onaj osmijeh. - To se mora pokazati.
Evo opet i mojeg crvenila. - Jako si smion. - Sumnjiavo sam ga
pogledala. Stvarno, gdje sam ga ve vidjela? - ivi li u blizini? Izgleda mi
poznato.
- A meni kae da sam smion?
Odvratila sam pogled jer sam shvatila kako zvue moje rijei. On se
samo nasmije, duboko i toplo, a meni opet zastane dah. Odjednom mi je
ao djevojaka u njegovu plemenu.
- Nisam iz Serre - odgovori. - Onda, tko je rii?
- A tko je brineta? - uzvratim.
- Aha, uhodila si me, znai. To mi laska.
- Nisam... ja sam... I ti si uhodio!
- Sve je u redu - ree da me umiri. - Ne smeta mi to me gleda.
Brineta je Afya iz plemena Nura. Nova prijateljica.
- Samo prijateljica? Izgledala mi je kao neto vie.
- Moda. - On slegne ramenima. - Nisi mi odgovorila na pitanje o
riokosom.
- On je prijatelj. - Oponaala sam njegov zamiljeni ton. - Novi
prijatelj.
Momak zabaci glavu i nasmije se, a smijeh mu je drag i divlji kao
pustinjska kia. - ivi u etvrti? - zapita me.
Zastala sam. Ne mogu mu rei da sam robinja. Robovi ne smiju na
Mjeseev festival. To bi znao ak i doljak u Serri.
- Da - odvratim. - Godinama ivim u etvrti s djedom i bakom. I... s
bratom. Naa je kua u blizini.
Ne znam zato sam to rekla. Moda sam mislila da e izgovorene
rijei postati stvarnost, i da u se okrenuti i vidjeti Darina kako oijuka s
djevojkama, baku kako prodaje marmelade i djeda kako s neumornom
blagou razgovara s pacijentima.
Momak me zavrti, a onda me opet privue k sebi, blie nego prije.
Njegov miris, jak, vrtoglav i neobino poznat, tjera me da mu se pribliim,
da udiem. Osjeam otre bridove njegovih miia, a kad me okrznu
njegovi bokovi, zamalo se sapletem.
- I, kako provodi dane?
 - Djed je iscjelitelj. - Glas mi zadre zbog lai, ali kako mu ionako ne
mogu rei istinu, nastavim. - Moj brat ui njegov zanat. Baka i ja kuhamo
marmeladu. Uglavnom za Nomade.
- Aha. Pa i mislio sam da pravi marmeladu.
- Stvarno? Zato?
iroko se i grleno nasmijao. Izbliza su mu oi gotovo crne, pogotovo
zato to ih zasjenjuju duge trepavice. Trenutano u njima sjaji jedva
pritajeno veselje. - Zato to si tako slatka - kae podrugljivo eernim
glasom.
Zbog tih vragolastih oiju, u trenutku koji traje prekratko,
zaboravljam da sam robinja, da mi je brat u tamnici i da su umrli svi moji
mili i dragi. Smijeh prasne iz mene kao pjesma, a pogled mi se zamuti od
suza. Neto smijeha pobjegne mi kroz nos, na to se i moj plesni partner
nasmije, a moj se smijeh pojaa. Jedino sam se s Darinom ovako smijala.
Olakanje je udno i poznato, kao kad plaem, ali bez boli.
- Kako se zove? - upitam briui lice.
Ali umjesto da odgovori, on se ukoi i nagne glavu kao da oslukuje.
Kad sam zaustila da ga opet upitam, stavi mi prst na usta. Uozbiljio se.
- Moramo ii - ree. Da nije tako ozbiljan, pomislila bih da me
nagovara da navratim u njegovu karavanu. - Racija... bojovnika racija.
Oko nas se parovi veselo vrte. Nitko nije uo to je momak rekao.
Bubnjevi bubnjaju, djeca pleu i skau. Svi su vedri.
Ali tada on povie tako glasno da ga svi uju: - Racija! Bjeite! -
Njegov duboki glas razlegne se podijem kao vojna zapovijed. Svirai
stanu usred svirke, bubnjevi zamuknu. - Bojovnika racija! Svi kui! Brzo!
Tiinu prekine bljesak svjetla - prasnuo je jedan od nebeskih
lampiona... i drugi... i trei. Zrakom lete strijele, Bojovnici gaaju svjetla
kako bi festival ostao u mraku da nas lake sve pohvataju.
- Laia! - Izzi je pokraj mene, panino je razrogaila oi. - to je bilo?
- Nekad nam Bojovnici dopuste festival, nekad ne. Idemo. - Uhvatim
je za ruku mislei kako je nisam smjela povesti, kako sam trebala vie
misliti na njezinu sigurnost.
- Slijedite me. - Ne ekajui odgovor, momak me povue prema
oblinjoj ulici u koju jo nisu nahrupili ljudi. On tri uza zid, a ja ga pratim
u stopu vukui Izzi i nadajui se da nije prekasno za bijeg.
Kad smo stigli do sredine ulice, Nomad nas povue u usku uliicu
punu smea. Zrakom se razlijee vriska, vide se bljeskovi elika. Zatim
pokraj nas pokulja narod, a mnogi padaju, posjeeni u trku, kao ito pod
srpom.
- Moramo se izvui iz etvrti prije nego to je zatvore - ree Nomad. -
Svakoga koga uhvate na ulici bacit e u kola duhova. Trebat emo trati.
Moete li?
- Mi... ne moemo s tobom. - Izvukla sam svoju ruku iz njegove. On e
krenuti do svoje karavane, ali Izzi i ja neemo tamo biti na sigurnom. Kad
njegov narod vidi da smo robinje, predat e nas Bojovnicima, koji e nas
predati zapovjednici. A onda...
- Ne ivimo u etvrti. Oprosti to sam lagala. - Povuem se vukui Izzi
za sobom, znajui da moramo to prije krenuti svojim putem ako se
elimo izvui. Nomad skine kukuljicu i otkrije kratku crnu kosu.
- Znam - odgovori. I premda mu je glas isti, neto se u njemu
promijenilo. U njegovu tijelu osjea se prijetnja i snaga koje prije nije
bilo. Nagonski sam ustuknula. - Morate ii u Crnu klisuru - ree on.
Naas nisam mogla pojmiti njegove rijei. A kad sam shvatila,
koljena mi klecnu. On je uhoda. Je li vidio moje robovske okove? Je li uo
moj razgovor s Mazenom? Hoe li izruiti Izzi i mene?
Ali Izida promuca: - Ka-kandidat Veturius?
im je Izzi izgovorila njegovo ime, kao da je svjetlo obasjalo mranu
prostoriju. Njegove crte lica, njegova visina, njegova oputena okretnost -
sve sad ima smisla, a opet ga nema. to kandidat radi na Mjeseevu
festivalu? Zato je glumio Nomada? Gdje mu je ona prokleta maska?
- Tvoje oi... - Bile su crne, bjesomuno mislim. Sigurna sam da su bile
crne.
- elebilje - ree on. - Proiruje zjenice. uj, stvarno bismo morali...
- Uhodi me za zapovjednicu - uzviknula sam. To je jedino
objanjenje. Keris Veturia zapovjedila je sinu da me prati i otkrije to
znam. No ako je tako, sigurno je prislukivao kad sam razgovarala s
Mazenom i Keenanom. Ima sasvim dovoljno informacija da me izrui
zbog izdaje. Zato je plesao sa mnom? Zato se smijao i alio? Zato je
upozorio ostale na raciju?
- Ne bih uhodio za nju ni da mi ivot ovisi o tome.
- Onda zato si ovdje? Nema razloga...
- Ima, ali ne mogu sada objanjavati. - Veturius se osvrne prema ulici
i nadoda: - Ako hoe, moemo sada raspravljati. Ili moemo pobjei.
On je krabulja, trebala bih odvratiti pogled. Trebala bih biti pokorna.
Ali buljim i protiv volje. Njegovo me lice potresa. Malo prije mislila sam
da je prelijep. Mislila sam da su njegove sadeke rijei oaravajue.
Plesala sam s krabuljom. Prokletom krabuljom.
Veturius izviri iz uliice i odmahne glavom. - Dok se domognemo
nekog od ulaza u etvrt, legionari e ih ve sve zatvoriti. Morat emo
krenuti tunelima i nadati se da nisu zatvorili i njih. Samopouzdano krene
prema kanalizacijskoj reetki, kao da tono zna gdje se u etvrti
nalazimo.
Shvativi da ga ne pratim, ljutito otpuhne. - Sluaj, nisam u dogovoru
s njom - ree. - Dapae, ako otkrije da sam navratio ovamo, vjerojatno e
mi oderati kou. Malo-pomalo. Ali to nije nita u usporedbi s onim to e
uiniti vama ako vas uhvate u ovoj raciji ili ako ona u zoru otkrije da
niste u Crnoj klisuri. Ako elite ivjeti, morate mi vjerovati. A sada idemo.
Izzi ga poslua, a ja je nevoljko slijedim dok mi se cijelo tijelo buni
zbog pomisli da stavljam ivot u ruke jednog krabulje.
im smo se spustili u tunel, Veturius izvue kombinezon i izme iz
naprtnjae i pone svlaiti nomadsku odjeu. Lice mi gori, okrenem se na
drugu stranu, ali stigla sam vidjeti jezivu mreu srebrnih oiljaka na
njegovim leima.
Za trenutak je opet ispred nas, maskiran, i mae nam da ga slijedimo.
Izzi i ja trimo kako bismo sustigle njegove duge korake. Kree se tiho,
okretno kao maka, ali povremeno nas bodri da nastavimo.
Kroz katakombe smo se uputili na sjeveroistok, zaustavljajui se
samo da izbjegnemo bojovnike ophodnje. Veturius se uope ne koleba.
Kad smo stigli do hrpe lubanja koja je zatvarala prolaz pred nama, on ih
nekoliko makne i pomogne nam da se provuemo. Kad se tunel suzio i
zavrio sa zakljuanom reetkom, on mi izvue dvije ukosnice iz kose i
zaas otvori bravu. Izzi i ja se zgledamo. Ide mi na ivce njegova vjetina.
Nemam pojma koliko je vremena prolo. Barem dva sata. Skoro e
zora. Neemo stii. Zapovjednica e nas uhvatiti. Nebesa, nisam smjela
povesti Izzi. Nisam je smjela ovako ugroziti.
Rana mi se tare o haljinu sve dok ne prokrvari. Samo je nekoliko
dana stara, a upala jo nije posve nestala. Od boli i straha hvata me
vrtoglavica.
Veturius uspori i pogleda me. - Skoro smo stigli - ree. - Da te
ponesem?
Odluno sam odmahnula glavom. Neu mu se opet pribliiti. Ne
elim udisati njegov miris ni osjeati toplinu njegove koe.
Napokon smo stali. Iza ugla se ulo tiho mrmljanje, a palucanje
baklje pojaavalo je sjene tamo gdje svjetlo ne dopire.
 - Svi podzemni ulazi u Crnu klisuru su pod straom - apne Veturius.
- Ovaj ima etiri straara. Ako vas vide, podii e uzbunu, a ovi e
tuneli biti puni vojnika. - Pogledao nas je provjeravajui jesmo li
razumjele, a onda je nastavio. - Odvui u im panju. Kad kaem luka,
imat ete jednu minutu da proete iza ugla, uz ljestve i kroz reetku. Kad
kaem madam Mo, to znai da vam ponestaje vremena. Zatvorite reetku
za sobom. Nai ete se u glavnom podrumu Crne klisure. Tamo me
ekajte.
Veturius nestane u mraku tunela odmah iza nas. Nekoliko minuta
kasnije zaujemo nekakvo pijano pjevanje. Provirila sam iza ugla i
ugledala straare kako gurkaju jedan drugoga i smiju se. Dvojica idu
vidjeti to se dogaa. Veturius uvjerljivo bulazni, a onda se zauje glasan
tresak za kojim uslijedi psovka i glasan smijeh. Jedan od vojnika koji su
otili doziva preostalu dvojicu. I oni odlaze. Nagnem se naprijed,
spremna za trk. Idemo. Idemo.
Napokon kroz tunele dopre Veturiusov glas:
- ... pa dolje, zna, luka...
Izzi i ja pojurimo prema ljestvama i zaas smo stigle do reetke.
Sama sebi estitam na brzini kad iznad mene Izzi tiho krikne.
- Ne mogu je otvoriti!
Popnem se pokraj nje, uhvatam reetku i gurnem je prema gore. Ne
mie se.
Straari su sve blie. ujem jo jedan tresak, a onda se oglasi
Veturius:
- Najbolje cure ima madam Mo, one stvarno, e...
- Laia! - Izzi oajniki gleda prema svjetlu baklje koje se brzo
primie. Nebesa ti spalim! Prigueno zastenjavi, bacila sam se cijelim
tijelom na reetku, tresui se od boli koja mi razdire prsa. Reetka
nevoljko zakripi i otvori se, a ja gurnem Izzi, sama se popnem i zatvorim
reetku upravo kad se vojnici pojave u tunelu ispod nas.
Izzi se sakrije iza jedne bave, a ja joj se pridruim. Trenutak zatim
ugledale smo Veturiusa kako prolazi kroz reetku, pijano se hihoui. Izzi
i ja se opet pogledamo, i koliko god to bilo nevjerojatno, morale smo se
koncentrirati da ne prasnemo u smijeh.
- E, hvala, deki - dovikne Veturius u tunel. Zalupi reetku, primijeti
nas i nasloni prst na usta. Vojnici nas jo mogu uti kroz proreze u
reetki,
 - Kandidate Veturius - apne Izzi. - to e biti s vama ako
zapovjednica sazna da ste nam pomogli?
- Nee saznati - ree Veturius. - Osim ako joj ne mislite rei, to vam
ne preporuujem. Idemo, odvest u vas do vaih soba.
Oduljali smo se podrumskim stubama i izali u mrtvaki tihu Crnu
klisuru. Drhtala sam iako no nije bila hladna. Jo je mrak, ali nebo je na
istoku blijedilo. Veturius je ubrzao korak. Dok urimo po travi, ja
posrnem, a on se istog trena nae uza me i pridigne me. Njegova mi
toplina ulazi pod kou.
- Dobro si? - upita.
Bole me tabani, puca mi glava, a zapovjedniin ig gori kao vatra. Ali
jo su mi jai marci po cijelom tijelu zbog blizine krabulje. Opasnost,
vriti moja koa. On je opasan!
- Da. - Istrgnem mu se iz ruku. Dobro sam.
U hodu ga kriom gledam. S maskom na licu i zidinama Crne klisure
oko sebe, Veturius je pravi bojovniki vojnik. Ali ne mogu spojiti tu sliku
s onim otmjenim Nomadom s kojim sam plesala. Cijelo je vrijeme znao
tko sam. Znao je da laem o svojoj obitelji. I premda je glupo to me brine
miljenje jednog krabulje, sramim se tih lai.
Stigli smo do hodnika za sluinad. Izzi se odmakne od nas.
- Hvala - ree Veturiusu. Preplavila me grinja savjesti. Nikad mi
nee oprostiti nakon svega ovoga.
- Izzi. - Dodirnem joj ruku. - Oprosri. Da sam znala za raciju, ne bih...
- ali se? - ree Izzi. Pogled joj pobjegne prema Veturiusu koji je
stajao iza mene, i ona se nasmijei: sjajna bjelina koja me zapanji svojom
ljepotom. - Ne bih ovo mijenjala ni za to. Laku no, Laia.
Zapanjeno sam buljila za njom dok je odlazila hodnikom u svoju
sobu. Veturius se malo nakalje. Gledao me udnim pogledom, kao da se
eli ispriati.
- Ja... ovaj... imam neto za tebe. - Iz depa izvue boicu. - Oprosti to
ti je nisam dao ranije. Bio sam... nisam mogao. - Uzmem boicu, a kad
nam se prsti dodirnu, brzo se odmaknem. Serum od krvavoga korijena.
udim se to se sjetio.
- Samo u...
Hvala - rekla sam u isti as. Oboje zamuknemo. Veturius proe
rukom kroz kosu, ali onda se ukipi kao jelen koji je uo lovca.
- to... - dahnem, a on me odjednom snano obgrli. Pritisne me uza
zid dok mu iz ruku izbija vruina od koje me prolaze trnci, a srce mi
grozniavo kuca. Moja reakcija na njega, zbrkanost pomijeana s
vrtoglavom eljom, tako me zgrane da ne mogu ni pisnuti. to je tebi? A
onda mi njegove ruke pritisnu lea kao da me upozoravaju. On spusti
glavu do mojeg uha i progovori najtiim aptom.
- Radi to ti kaem i kad ti kaem. Inae si mrtva.
Znala sam. Kako sam mu mogla vjerovati? Bila sam glupa. Uasno
glupa.
- Odgurni me - ree. - Brani se. Ne mora mi rei, ionako se branim.
- Mii se...
- Ne budi takva. - Progovorio je glasnije, mirnim i prijeteim glasom
u kojem nema ni najmanje obzira. - A prije ti nije smetalo...
- Pusti je, vojnie - zauje se ravnoduan i hladan glas.
Krv mi se sledi. Izmigoljim se iz Veturiusova stiska, a na kuhinjskim
vratima, poput prikaze, ugledam zapovjednicu. Otkad nas gleda? Zato je
uope budna?
Zapovjednica zakorai u hodnik i ravnoduno me pogleda, ne
osvrui se na Veturiusa.
- Znai, ovdje si. - Nosi kuni haljetak, a svijetla joj se kosa rasula po
ramenima. - Upravo sam sila. Pozvonila sam da donese vodu prije pet
minuta.
- Ja... ja...
- Uostalom, bilo je to samo pitanje vremena. Zgodna si mala. - Ne
posee za tapom niti prijeti smru. ak i ne izgleda ljutito. Samo je
zlovoljna.
- Vojnie - nastavlja - natrag u vojarnu. Imao si je dovoljno dugo.
- Zapovjednice... - Veturius se naizgled nevoljko razdvaja od mene.
Pokuam se odmaknuti, ali rukom mi je napadno obujmio bokove. - Rekli
ste joj da vam noas vie ne treba. Mislio sam da mogu.
- Veturius? - Tek sada shvaam da ga zapovjednica nije prepoznala u
mraku. Nije dovoljno marila da ga bolje pogleda. Sada ga promatra u
nevjerici. - Ti? S robinjom?
- Bilo mi je dosadno. - Slegne ramenima. - Danima sam leao u
ambulanti.
Lice mi se zajapurilo. Sad mi je jasno zato me obgrlio, zato mi je
rekao da se branim. Pokuao me zatititi od zapovjednice. Sigurno je
osjetio njezinu nazonost. A ona ne moe dokazati da nisam provela
zadnjih nekoliko sati s Veturiusom. Budui da polaznici stalno siluju
robinje, ni on ni ja neemo biti kanjeni.
Svejedno je poniavajue.
- Misli li da ti vjerujem? - Zapovjednica ga sumnjiavo promatra.
Osjea la, nanjuila ju je. - Nikad u ivotu nisi dirnuo robinju.
- S dunim potovanjem, zapovjednice, to je zato to svakoj robinji
odmah iskopate oko. Veturius prstima nategne moje uvojke, a ja ciknem.
- Ili joj razreete lice. Ali ova... - Potegne moju glavu prema svojoj, a kad
me pogleda, u oima mu je upozorenje. - Ova je jo u jednom komadu,
recimo.
- Molim vas. - Stiala sam glas. Da bi ovo upalilo, moram igrati svoju
ulogu, koliko god bila odvratna. - Recite mu da me pusti na miru.
- Odlazi, Veturius. - Oi su joj se caklile. - Idui put uzmi neku
kuhinjsku robinju da te zabavlja. Ova je cura moja.
Veturius brzo salutira majci, ispusti me iz zagrljaja i nehajno ode ne
osvrui se.
Zapovjednica me paljivo gledala, kao da trai znakove onoga za to
misli da se upravo dogodilo. Podignula mi je glavu. Utipnem se za nogu
do krvi, tako da mi suze grunu na oi.
- Moda bi bilo bolje kad bih ti razrezala lice kao kuharici -
promrmljala je. - Ljepota je prokletstvo kad ivi meu mukarcima.
Moda bi mi poslije zahvaljivala.
Kaiprstom mi prijee preko obraza, a ja zadrhtim.
- No... - Pusti me i vrati se do kuhinjskih vrata s osmijehom, koji je
samo gorka grimasa na usnama bez imalo veselja. Mjeseina pada na
krivulje njezine udne tetovae. - Jo ima vremena za to.
 TRIDESETO POGLAVLJE

Elias

Prola su tri dana od Mjeseeva festivala, a Helena me je i nadalje

izbjegavala. Nije odgovarala na kucanje na vrata, izlazila bi iz
blagovaonice kad bi vidjela da ja ulazim, a kad bih joj priao, izmislila bi
neku ispriku. Kad bi vjebali u paru, napadala me je kao da sam Marcus.
Kad bih joj se obratio, odjednom bi ogluila.
Nisam joj zamjerao, ali nakon tri dana bilo mi je dosta. Idui prema
vjebalitu, smiljao sam plan kako u se suoiti s njom - plan u kojem su
glavni elementi stolac, ue i moda povez za usta ne bih li je prisilio da
me slua - no tada se pokraj mene pojavi Cain, naglo poput duha. Napola
sam isukao sablju prije nego to sam ga prepoznao.
- Nebesa, Caine! Nemojte to raditi.
- Pozdrav, kandidate Veturius. Divno vrijeme. - Augur zadivljeno
digne glavu prema vrelom plavom nebu.
- Da, ako ne vjebate s dvije sablje pod Suncem koje pri - progunao
sam. Nije ni podne, a ve sam se toliko oznojio da sam svukao koulju.
Kad bi Helena htjela razgovarati sa mnom, namrtila bi se i rekla da
krim pravila. Ali prevrue mi je da marim za to.
- Jesi li se oporavio od druge kunje? - upita Cain.
- Da, ali ne zahvaljujui vama. - Rijei su mi izletjele same, ali ne
kajem se. Viestruki pokuaji ubojstva upropastili su moj dobar odgoj.
- Elias, kunje nisu smiljene da budu lake. Zato se i zovu kunje.
- Nisam primijetio. - Ubrzam korak u nadi da e Cain odustati. Ali ne
odustaje.
- Nosim ti poruku. Sljedea e se kunja odrati za sedam dana.
Barem ovaj put neto znamo unaprijed. - to nas eka? Javno bievanje?
No u zakljuanoj krinji sa stotinu otrovnica?
- Borba s vrlo opasnim protivnikom - ree Cain. - Ali moe ti to.
- Kakvim protivnikom? U emu je trik? - Naravno da mi augur nee
rei to me eka i naravno da e izostaviti neto bitno. Borit emo se
protiv krda prikaza. Ili dina. Ili neke druge zvjerke koju su probudili iz
tame.
- Nismo nita probudili iz tame to ve nije bilo budno.
 Stisnuo sam zube. Ako mi opet proita misli, kunem se da u ga
probosti ovom otricom. Neka je augur, briga me.
- Elias, od toga ne bi bilo nikakve koristi. - Nasmijeio se gotovo
tuno, a onda je kimnuo prema terenu gdje je vjebala Hel. - Molim te da
prenese poruku kandidatkinji Aquilli.
- Budui da Aquilla ne razgovara sa mnom, to bi moglo biti teko.
- Uvjeren sam da e smisliti nain.
Mirno je otiao, a ja sam bio jo mrzovoljniji nego prije.
Kad se Hel i ja svaamo, obino se pomirimo za nekoliko sati, najvie
jedan dan. Tri je dana novi rekord. tovie, nikad nisam vidio da se
razjarila kao one noi. ak je i u borbi uvijek hladnokrvna i pribrana.
Ipak, zadnjih je nekoliko tjedana drukija. Znao sam to, ali budalasto
sam se pravio da ne vidim. Sad vie ne mogu zatvarati oi. Rije je o iskri
meu nama, o privlanosti. Ili emo je zgaziti ili prihvatiti. Ovo drugo bilo
bi ugodnije, ali donijelo bi nevolje koje ne trebaju ni meni ni njoj.
Kad se Helena promijenila? Uvijek je vladala svakim svojim
osjeajem, svakom eljom. Nikad se nije zanimala ni za jednog polaznika,
a osim Leandra, nitko nije bio tako glup da neto pokua.
Pa to se dogodilo meu nama da su se stvari promijenile? Sjeam se
kad sam prvi put primijetio da je udna: onog jutra kad me zatekla u
katakombama. Htio sam joj odvratiti panju tako to sam je pohotno
gledao. Uinio sam to brzopleto, htio sam da ne pronae moju
naprtnjau. Mislio sam da e to otpisati kao ispad mujaka.
Znai, to je uzrok? Onaj jedan pogled? Dri li se tako udno zato to
misli da je elim i da mi mora uzvratiti elju?
Ako je tako, moram odmah raistiti s njom. Rei u joj da se to
dogodilo sluajno. Da nisam mislio nita ozbiljno.
Hoe li prihvatiti moju ispriku? Jedino ako se dovoljno ulizuje.
Dobro. Vrijedno je toga. Ako elim slobodu, moram pobijediti na
sljedeoj kunji. Hel i ja preivjeli smo prve dvije zato to smo ovisili
jedno o drugome. Trea e vjerojatno biti jednaka. Trebam je na svojoj
strani.
Zatekao sam Hel na vjebalitu. Borila se s Tristasom pod budnim
okom centuriona. Zajedno s ostalim dekima zadirkivao sam Tristasa
zato to stalno plazi po svojoj zarunici, ali on je jedan od najboljih
maevalaca u Crnoj klisuri, lukav i brz poput make. eka da se Heleni
neto omakne i prati njezine udarce. Ali njezina je obrana jednako
neprobojna kao zidine Kaufa. Tek to sam stigao do vjebalita, ona
odbaci Tristasa i pogodi ga u srce.
- Pozdrav, sveti kandidate - uzvikne Tristas ugledavi me.
Primijetivi kako se Helena lecnula, pogleda nas oboje i odmah ode. Kao i
Faris i Dex,
Tristas je vie puta pokuao saznati kako smo se Helena i ja
posvaali one noi kad je bila zabava, na koju nismo doli ni ona ni ja. Ali
oboje smo utjeli pa su odustali i sada znakovito gunaju kad ona i ja na
vjebalitu nasremo jedno na drugo.
- Aquilla - doviknem joj dok vraa sablje u korice. - Moram ti neto
rei.
Tiina.
No, dobro. - Cain je rekao da ti prenesem da je sljedea kunja za
sedam dana.
Krenem prema orunici. Ne udi me to iza sebe ujem njezine
korake.
- Onda, to je? - Uhvati me za rame i okrene me. - to je kunja? Lice
joj je crveno, oi joj sijevaju. Nebesa, stvarno je zgodna kad se ljuti.
Iznenadila me ta pomisao, kao i divlja udnja koja je prati. To je Helena,
Elias. Helena.
- Borba - rekao sam. - eka nas vrlo opasan protivnik.
- Aha. Dobro. - Ne mie se, samo me bijesno gleda ne znajui da
uvojci koji su joj se izvukli iz pletenice ine taj pogled mnogo manje
stranim nego to bi htjela.
- uj, Hel, znam da se ljuti, ali...
- Daj, navuci koulju. - Okrenula se i otila gunajui o glupanima
koji kre pravila. Potisnuo sam potrebu da joj odbrusim. Zato je tako
svojeglava?
Na ulasku u orunicu naletio sam na Marcusa, koji me odgurne u
okvir vrata. Nekim udom nigdje nema Zaka.
- Tvoja kurva jo ne razgovara s tobom? - upita on. - I ne drui se s
tobom, ha? Izbjegava te... izbjegava druge deke... sama je... - Zamiljeno
se zagledao u Helenu, a ja posegem za sabljom. No Marcus mi je ve
prislonio no uz trbuh.
- Ona mi pripada, zna. Sanjao sam to. - Njegova me mirnoa
zabrinula vie od hvastanja. - Ovih u je dana pronai kad ti ne bude
blizu. I bit e moja.
 - Dri se dalje od nje. Ako joj se to dogodi, razrezat u te od grla do
tvoga jadnog...
- Uvijek samo prijeti - ree Marcus. - Nikad nita ne poduzima. Nije
ni udo za izdajnika kojem se maska jo nije ni zalijepila. - Primakne mi
se blie. - Maska zna da si slabi. Zna da ne pripada ovdje. Zato se jo
nije stopila s tobom. Zato bih te trebao ubiti.
Pritisnuo je no o moj trbuh, tako da mi je potekla krv. Jedan udarac,
jedan potez prema gore, i rasporit e me kao ribu. Tresao sam se od
bijesa. Bio sam mu izloen na milost i nemilost, i mrzio sam ga zbog toga.
- Ali centurioni gledaju. - Marcus baci pogled nalijevo, odakle je hitro
prilazio jedan od centuriona. - A radije bih te ubijao polako. - Lijeno se
odee salutirajui centurionu u prolazu.
Ljut na sebe, Helenu i Marcusa, otvorio sam vrata orunice i uputio
se ravno prema stalku s tekim orujem. Podigao sam trostrani topuz i
mahnuo njime po zraku glumei da Marcusu razbijam glavu.
Kad sam se vratio na vjebalite, centurion me upario s Helenom. Iz
mene je izbijao bijes obiljeavajui svaki moj pokret. Meutim, Helena je
svoj bijes usmjeravala u elinu efikasnost. Topuz 9 mi odleti iz ruke i
uskoro sam se morao predati. Prezirno je odmarirala kako bi se suoila
sa sljedeim protivnikom dok ja jo nisam ni ustao.
Na drugoj strani vjebalita stajao je Marcus i promatrao, ne mene
nego nju. Oi su mu se sjajile, a prsti milovali bode.
Faris mi pomogne da se pridignem, a onda pozovem Dexa i Tristasa
stiui zube zbog masnica kojima me je Helena nadarila. - Aquilla te jo
izbjegava?
Dex kimne. - Kao kugu.
- Drite je na oku. ak i ako ne eli biti s vama. Marcus zna da nas
ona izbjegava. Samo je pitanje vremena kad e napasti.
- Ali zna da e nas Helena ubiti ako nas uhvati kako glumimo pse
uvare - ree Faris.
- to ti je drae - upitam ga - ljutita Helena ili pretuena Helena?
Faris je problijedio, a on i Dex dali su mi rije da e paziti na nju pa su
otili s vjebalita mrko gledajui Marcusa.
- Elias. - Tristas nije otiao. Stajao je zabrinjavajue smeten. - Ako
hoe, moemo razgovarati... eh... - Poee se po tetovai. - Pa, zna, imao
sam boljih i gorih dana s Aelijom. I zato, ako eli razgovarati o Heleni...

9
Topuz - kraa toljaga s kuglom na jednom kraju.
 Aha. To je. - Helena i ja nismo... samo smo prijatelji. Tristas uzdahne.
- Zna da je zaljubljena u tebe, zar ne?
- Ona... ne... nije... - rijei mi zapnu u grlu pa zatvorim usta i gledam
ga nijemo i moleivo. Sad e se nasmijati i potapati me po ramenu. Rei
e: - alim se! Ha, Veturius, kakvo ti je to kiselo lice...
Evo, sad e.
- Vjeruj mi - ree Tristas. - Imam etiri starije sestre. I jedini sam
meu dekima koji je u vezi dulje od trideset dana. Vidim to svaki put
kad te pogleda. Zaljubljena je u tebe. Ve neko vrijeme.
- Ali to je Helena - tupavo sam izgovorio. - Hou rei... Ma daj, pa svi
smo sanjarili o Heleni. - Tristas poteno kimne. - Ali ona ne sanjari
o nama. Vidjela nas je u najgorem izdanju. - Sjeam se kunje hrabrosti i
svojih jecaja kad sam shvatio da ona nije privienje. - Zato bi...
- Tko zna, Elias. Moe ubiti ovjeka pokretom ruke, s maem je prava
vraica, ostaje trijezna dok deki padaju pod stol. I zbog svega toga
moda smo zaboravili da je cura.
- Ja nisam zaboravio da je Helena cura.
- Ne govorim o tijelu. Govorim o onome to joj je u glavi. Cure
razmiljaju o tim stvarima drukije nego mi. Zaljubila se u tebe. I sada
imate problema zbog toga. Jamim ti.
Nije istina, zauo sam estoki glas u glavi. To je samo elja. Nije
ljubav. Zaepi, glavo, kae mi srce. Poznajem Helenu kao to poznajem
borbu i ubijanje. Znam miris njezina straha i sjaj krvi na njezinoj koi.
Znam da malo rairi nosnice kad lae i da stavlja ruke meu koljena kad
spava. Znam ono lijepo. Znam ono runo.
Njezina ljutnja potjee iz dubokog izvora. Mranog izvora. Izvora
koji ni sama nije prihvatila. Onoga dana kad sam je onako besramno
pogledao pomislila je da moda i ja imam taj izvor. Da moda nije sama.
- Ona mi je najbolja prijateljica - odgovorio sam Tristasu. - Ne mogu s
njom krenuti tim putem.
- Ne, ne moe. - U njegovim je oima suut. Zna koliko mi ona znai.
- I u tome je nevolja.
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Laia

Spavala sam nemirno i kratko, proganjala me zapovjednica i njezina

prijetnja. Jo ima vremena za to. Probudila sam se prije zore, a u glavi sam
jo uvijek vidjela krhotine none more: svoje izrezano i igosano lice,
svojeg brata na vjealima i njegovu plavu kosu to vijori na vjetru.
Misli na neto drugo. Sklopila sam oi i vidjela Keenana, sjetivi se
kako me zamolio za ples, srameljiv i udan. Ona vatra u njegovim oima
dok me vrtio - mislila sam da neto znai. Ali otiao je tako naglo. Je li
dobro? Je li pobjegao od prepada? Je li uo Veturiusovo upozorenje?
Veturius. ula sam njegov smijeh i osjeala miris zaina koji se irio
oko njega, ali morala sam otjerati te dojmove i umjesto njih sjetiti se
istine. On je krabulja. On je neprijatelj.
Zato mi je pomogao? Zbog toga su ga mogli strpati u tamnicu - ili
neto gore, ako su istinite glasine o Crnoj strai i njihovim istkama. Ne
mogu vjerovati da je to uinio samo zbog mene. Je li to nekakav hir? Neka
izopaena bojovnika igra koju ne razumijem?
Nemoj ekati dok ne sazna, ape mi Darin u glavi. Izvuci me odavde.
Iz kuhinje dopire zvuk koraka - to kuharica priprema doruak. Ako
je starica ustala, uskoro e i Izzi. Brzo sam se odjenula u nadi da u je
vidjeti prije nego to nas kuharica poalje na nae dnevne dunosti. Izzi
e valjda znati za neki tajni ulaz u akademiju.
No ispada da je Izzi rano izala neto obaviti za kuharicu.
- Nee se vratiti do podneva - obavijestila me kuharica. - Ali tebe se
to ionako ne tie. - Starica pokae crni omot na stolu. - Zapovjednica kae
da te papire mora to prije odnijeti Spiru Telumanu, prije svih drugih
dunosti.
Suspregnula sam gunanje. Nita, razgovor s Izzi morat e priekati.
Uavi u Telumanovu radnju, iznenadila sam se ugledavi otvorena
vrata i vatru u pei. Znoj se slijevao niz kovaevo lice i kapao mu na
pregau punu rupa od vatre dok je ekiem mlatio po sjajnom komadu
elika. Pokraj njega stajala je nomadska djevojka u jednostavnoj halji
boje rue, obrubljenoj sitnim okruglim zrcalima. Djevojka je promrmljala
neto to nisam ula od udaraca ekia. Teluman mi kimne u znak
pozdrava i nastavi razgovor s djevojkom.
Promatrajuu ih, primijetila sam da je starija nego to sam mislila,
oko dvadeset i pet godina. Svilenkasta crna kosa s vatrenocrvenim
pramenovima upletena je u tanke i zamrene pletenice, a to lijepo lice
odnekud mi je bilo poznato. Brzo mi je sinulo: plesala je s Veturiusom na
Mjeseevu festivalu.
Nakon to se rukovala s Telumanom i pruila mu vreicu s novcem,
izala je na stranja vrata kovanice dobacivi mi paljiv pogled. Naas su
joj oi zastale na mojim robovskim okovima oko zapea, a ja sam
odvratila pogled.
- Zove se Afya Ara-Nur - ree Spiro Teluman nakon to je otila. -
Ona je jedina ena meu poglavicama plemena. Jedna od najopasnijih
ena koje e ikad vidjeti. I jedna od najpametnijih. Njezino pleme nosi
oruje marinskom ogranku uenjakog pokreta otpora.
- Zato mi to govorite? - to je njemu? Takve su informacije
smrtonosne.
Spiro slegne ramenima. - Tvoj je brat napravio veinu oruja koje
ona prenosi. Mislio sam da te zanima kamo to oruje ide.
- Ne, ne zanima me. - Kako ne razumije? - Ne elim imati nikakve
veze s... s onim to radite. Samo elim da sve bude kao prije. Prije nego
to ste mojeg brata uzeli za naunika. Prije nego to ga je Carstvo odvelo
zbog toga.
- Misli da e eljama izbrisati taj oiljak? - Teluman kimne prema
mjestu na kojem mi se plat malo razgrnuo i razotkrio zapovjedniin ig.
urno se zaogrnem.
- Nikad nee nita biti kao prije. - Klijetima okrene komad metala i
udara dalje. - Kad bi Carstvo sutra pustilo Darina, on bi doao ovamo i
opet izraivao oruje. Njegova je sudbina da ustane, da pomogne svojem
narodu da srui tlaitelja. A moja je sudbina da mu u tome pomognem.
Toliko me naljutila Telumanova preuzetnost da sam progovorila bez
razmiljanja. - Znai, sada ste vi spasitelj Uenjaka, nakon to ste
godinama kovali oruje koje nas je unitilo?
- Svaki dan ivim sa svojim grijesima. - On odbaci klijeta i okrene se
prema meni. - ivim s krivnjom. Ali postoje dvije vrste krivnje, djevojko:
krivnja koja te davi dok ne postane beskoristan i krivnja koja ti potie
duu na djelovanje. Onoga dana kad sam izradio zadnji komad oruja za
Carstvo povukao sam crtu. Da vie nikad neu napraviti bojovniku
otricu. Da vie nikad neu imati uenjaku krv na rukama. Neu prijei
tu crtu. Radije u umrijeti.
Rukom je stisnuo eki kao oruje, a vrsto mu je lice obasjao
suzdrani ar. Znai, zato je Darin pristao biti njegov naunik. estina
ovog ovjeka podsjea me na majku, a njegovo dranje podsjea me na
oca. Njegova je strast iskrena i zarazna. Kad govori, elim mu vjerovati.
Rastvorio je dlan. - Ima poruku?
Dodala sam mu omot s papirima. - Rekli ste da ete radije umrijeti
nego prijei tu crtu. A izraujete oruje za zapovjednicu.
- Ne. - Spiro prolista papire. - Glumim da izraujem oruje za nju
kako bi te i dalje slala s porukama. Dokle god misli da e dobiti
telumansku otricu zato to me zanima, nee ti nanijeti nepopravljivu
tetu. Moda je ak nagovorim da te proda meni. Onda u razbiti te
proklete stvari - pokae na moje robovske okove oko zapea - i
osloboditi te. - Odvratio je pogled kao da mu je neugodno. - To je
najmanje to mogu uiniti za tvojeg brata.
- Smaknut e ga - apnem. - Za tjedan dana.
- Smaknuti? Nemogue. Da ga ele smaknuti, jo bi bio u Sredinjem
zatvoru, a premjestili su ga. Jo ne znam kamo. - Sumnjiavo me pogleda.
- Kako si saznala da e ga smaknuti? Tko ti je rekao?
Nisam odgovorila. Darin je vjerovao kovau, ali ja mu jo nisam
vjerovala. Moda je Teluman zbilja revolucionar. Ili je vrlo uvjerljiva
uhoda.
- Moram ii - rekla sam. - Kuharica me eka.
- Laia, ekaj...
Ne putam ga da dovri. Ve sam izala.
Na povratku u Crnu klisuru mue me njegove rijei. Darin je
premjeten? Kada? Kamo? Zato Mazen to nije spomenuo?
Kako mi je brat? Trpi li? to ako su mu Bojovnici polomili kosti?
Nebesa, a prste? to ako...
Dosta. Baka je jedanput rekla da ivot u sebi uva nadu. Ako je Darin
iv, nita drugo nije vano. Ako ga mogu izvui, sve se drugo moe
popraviti.
Put me vodi preko Trga smaknua, gdje su vjeala zaudo prazna.
Ve danima nisu nikoga objesili. Keenan je rekao da Bojovnici uvaju
smaknua za novoga cara. Marcus i njegov brat uivat e u prizoru. to
ako pobijedi netko od drugo dvoje? Bi li se Aquilla smijeila dok se nevini
ljudi gre na kraju ueta? A Veturius?
 Preda mnom je gomila usporila i zastala jer je preko trga prelazila
nomadska karavana od dvadeset kola. Okrenula sam se da je zaobiem,
ali svi su na trgu imali istu zamisao pa sam upala u guvu ljudi koji psuju
i guraju se.
A onda u kaosu zaujem: - Dobro si.
Istog asa prepoznala sam mu glas. Nosio je nomadsku halju, ali
kukuljica mu nije uspjela sakriti pramen kose nalik na plameni jezik.
- Nakon prepada - ree Keenan - nisam bio siguran. Cijeli dan gledam
trg u nadi da e se pojaviti.
- I ti si se izvukao.
- Kao i ostali. U zadnji as. Bojovnici su sino zarobili vie od sto
Uenjaka. Tvoja je prijateljica uspjela pobjei?
Moja... eh... - Ako kaem da je Izzi dobro, zapravo priznajem da sam
je povela na predaju izvjetaja. Keenan me netremice gleda. Odmah e
prepoznati la.
- Da - kaem. - Pobjegla je.
- Zna da si uhoda.
- Pomogla mi je. Znam da joj nisam smjela dopustiti, ali...
- Ali dogodilo se. Laia, na kocki je ivot tvojeg brata. Razumijem. - Iza
nas izbije kavga, a Keenan poloi ruku na moja lea i okrene me tako da
stoji izmeu mene i tunjave. - Mazen je dogovorio sastanak za osam
dana. Ujutro, deseto zvono. Doi na ovaj trg. Ako me eli vidjeti prije
toga, stavi sivu maramu na glavu i ekaj na junoj strani trga. Netko e
paziti.
- Keenane. - Opet pomislim na ono to je Teluman rekao o Darinu. -
Jesi li siguran da mi je brat u Sredinjem zatvoru? Da e ga smaknuti?
ula sam da je premjeten...
- Imamo pouzdane uhode - ree Keenan. - Mazen bi znao da je
premjeten.
Najeila sam se. Neto nije u redu. - to mi nisi rekao?
Keenan protrlja kratku bradu, a ja postanem jo nemirnija. - Nita
zbog ega bi se morala brinuti.
Stotinu mi demona! Okrenem njegovo lice prema sebi kako bi me
pogledao u oi. - Ako bude utjecalo na Darinovu sudbinu, moram se
brinuti. Je li rije o Mazenu? Je li se predomislio?
 - Nije. - Keenanov glas nije zvuao nimalo umirujue. - Mislim da
nije. Ali u zadnje je vrijeme... udan. Nita ne govori o ovom zadatku.
Skriva izvjea uhoda.
Pokuala sam pronai opravdanje. Moda se Mazen brine da e
zadatak biti ugroen. Izgovorila sam naglas svoja opravdanja, no Keenan
odmahne glavom.
- Nije samo to - odvrati. - Ne mogu to potvrditi, ali mislim da planira
neto drugo. Neto veliko. Neto to nema veze s Darinom. Ali kako da
spasimo Darina uz drugi zadatak? Nemamo dovoljno ljudi.
- Pitaj ga. Njegov si drugi ovjek. On ti vjeruje.
- Ah - namrti se Keenan. - Ne ba.
Je li u nemilosti? Ne stiem ga pitati. Karavana pred nama otkotrlja
se dalje, a gomila jurne naprijed. U stisci mi se rastvori plat. Keenan
ugleda oiljak. Tako je velik, tako crven i gadan, pomislim snudeno.
Kako da ne pogleda?
- Nebesa, to je bilo?
- Zapovjednica me kaznila. Prije nekoliko dana.
- Laia, nisam znao. - Dok uti u oiljak, nestaje sva njegova hladnoa.
- Zato mi nisi rekla?
- To bi ti neto znailo? - Iznenaeno me pogledao. - Uglavnom, nije
to nita, moglo je biti i gore. Izzi je iskopala oko. A da vidi to je uinila
kuharici. Cijelo lice... - Zadrhtala sam. - Znam da je ovo runo... uasno...
- Ne. - Izgovorio je tu rije kao zapovijed. - Ne misli tako. Ovo znai
da si je preivjela. Da si hrabra.
Oko mene prolazi gomila. Ljudi nas guraju i ljute se. Ali sve to
iezava jer me je Keenan uzeo za ruku i gleda od mojih oiju prema
usnama i natrag do oiju. Ne treba objanjavati. Primjeujem savreno
okruglu pjegicu u kutu njegovih usana. Duboko u tijelu iri mi se
polagana toplina dok me on privlai k sebi.
A tada se pokraj nas progura Marinac u koi i razdvoji nas.
Keenanove se usne naas raire u tuan osmijeh. Stisne mi ruku. - Vidimo
se uskoro.
On nestane u gomili, a ja pourim u Crnu klisuru. Ako Izzi zna za neki
ulaz, jo imam vremena da ga vidim svojim oima i vratim se ovamo da
prenesem informaciju. Pokret otpora moe izvui Darina, a ja u zavriti
s ovim. S oiljcima i bievanjem. Sa stravom i uasom. I moda, kae neki
tihi glas u meni, moda dobijem malo vie vremena s Keenanom.
Zatekla sam Izzi u stranjem dvoritu kako pere plahte pokraj crpke.
 - Znam jedino za skrivenu stazu - odgovorila je na moje pitanje. - A
ak ni ona nije tajna. Samo je tako opasna da veina ljudi ne ide njome.
ustro sam crpila vodu kako bi kripanje metalne crpke prikrilo na
razgovor. Izzi grijei. Sigurno. - A tuneli? Ili... moda neki drugi rob neto
zna?
- Vidjela si kako je bilo sino. Prole smo kroz tunele samo zbog
Veturiusa. to se tie drugih robova, preopasno je. Neki od njih uhode za
zapovjednicu.
Ne, ne, ne! Ono to mi je samo trenutak prije izgledalo kao dovoljno
vremena - punih osam dana - vie nije nita. Izzi mi doda netom opranu
plahtu, a ja je nestrpljivo objesim na ue. - A karta? Negdje mora
postojati karta.
Izzi se razvedri. - Moda - napomene. - U zapovjedniinu uredu...
- Kartu Crne klisure nai ete samo na jednom mjestu - umijea se
hrapav glas - u zapovjedniinoj glavi. A bolje vam je da tamo ne kopate.
Zinem kao riba kad se kuharica, jednako tiha kao njezina
gospodarica, pojavi iza plahte koju sam upravo objesila.
Izzi se lecne zbog iznenadne pojave kuharice, ali onda na moje
zaprepatenje ustane i prekrii ruke. - Mora biti neto - ree starici. -
Kako je stavila kartu u glavu? Mora imati neto za provjeru.
- Kad je postala zapovjednica - ree kuharica - auguri su joj dali
kartu da je zapamti i spali. Tako se uvijek radilo u Crnoj klisuri. -
Prezirno otpuhne uoivi moje iznenaenje. - Kad sam bila mlaa i ak
gluplja od tebe, irom sam otvorila oi i naulila ui. Sad mi je glava puna
beskorisnog znanja koje nikome ne treba.
- Nije beskorisno - rekla sam. - Sigurno znate neki tajni ulaz u
akademiju...
- Ne znam. - Oiljci na kuhariinu licu bljei su od koe. - A kad bih
znala, ne bih ti rekla.
- Moj je brat u eliji osuenika na smrt u Sredinjem zatvoru.
Smaknut e ga za nekoliko dana, a ako ne naem tajni prolaz do Crne
klisure...
- Da te neto pitam, curo - ree kuharica. - Pokret otpora kae da ti je
brat u zatvoru i da e biti smaknut, je li? A kako oni to znaju? I kako ti
zna da govore istinu? Brat ti je moda mrtav. ak i ako je u eliji
osuenika na smrt u Sredinjem zatvoru, pokret otpora nikad ga nee
izvui. Toliko bi shvatio i slijepi, gluhi kamen.
 - Da je mrtav, rekli bi mi. - Zato mi ne eli pomoi? - Vjerujem im,
dobro? Moram im vjerovati. Osim toga, Mazen kae da ima plan...
- Ma! - podrugljivo e kuharica. - Kad idui put vidi tog Mazena,
pitaj ga gdje je tono tvoj brat. U kojoj eliji. Pitaj ga odakle mu to, od
kojih je uhoda to saznao. Pitaj ga kako e mu tajni prolaz do Crne klisure
pomoi da provali u najutvreniji juni zatvor. Nakon to ti odgovori,
vidjet emo vjeruje li jo tom gadu.
- Kuharice... - oglasi se Izzi, ali starica se okomi na nju.
- Nemoj mi samo ti poinjati. Nema pojma u to se uvaljuje. Nisam
je izruila zapovjednici - kuharica zamalo pljune na mene - samo zbog
tebe. Ne mogu se uzdati da ta robinja nee odati tebe kako bi
zapovjednica bila milostivija s njom.
- Izzi... - Pogledala sam prijateljicu. - to god zapovjednica uinila,
nikad neu...
- Misli da si zbog oiljka na srcu postala strunjak za bol? - upita
kuharica. - Curo, jesu li te ikada muili? Jesu li te ikad vezali za stol i
gurali ti eravicu u grlo? Jesu li ti ikad tupim noem rezali lice dok ti je
krabulja nalijevao slanu vodu u rane? Samo je gledam. Ionako zna
odgovor.
- Ne moe znati hoe li izdati Izzi - nastavi kuharica - jer ti nitko
nikad nije iskuao granice. Zapovjednica je izuila zanat u Kaufu. Kad ona
ispituje, izdaje se i vlastita majka.
- Majka mi je mrtva - odgovorila sam.
- Moe zahvaliti nebesima na tome. Tko zna kakvu bi --tetu
poinila sa svojim pobunjenicima da je jo... jo iva.
Gledam kuharicu ispod oka. Opet muca. I to kad spominje pokret
otpora.
- Kuharice. - Izzi je gledala staricu u oi, ali inila se viom nego
inae. - Molim te, pomozi joj. Nikad te nisam molila ni za to. Sada te
molim.
- A to e ti imati od toga? - Kuhariina se usta iskrive kao da je
kuala neto kiselo. - Je li ti obeala da e te izvui? Da e te spasiti?
Glupao. Pokret otpora nikada ne spaava nikoga koga moe ostaviti.
- Nije mi nita obeala - ree Izzi. - elim joj pomoi zato to mi je...
prijateljica.
Ja sam ti prijateljica, govore kuhariine tamne oi. Pitam se po stoti
put tko je ta ena i to joj je uinio pokret otpora zajedno s mojom
majkom da ima toliko mrnje i nepovjerenja prema njima.
 - Samo elim spasiti Darina - rekla sam. - Samo elim izai odavde.
- Curo, svi ele izai odavde. I ja. I Izzi. ak i prokleti polaznici ele
izai. Ako toliko eli izai, predlaem da ode svojem dragom pokretu
otpora i zatrai drugi zadatak. Neki na kojem nee poginuti.
Rekavi to, odepala je natrag u kuhinju. Trebala sam se ljutiti, no u
glavi su mi odzvanjale njezine rijei. ak i prokleti polaznici ele otii. ak
i prokleti polaznici ele otii.
- Izzi - okrenula sam se prijateljici - mislim da znam kako pronai
izlaz iz Crne klisure.

* * *

Nekoliko sati poslije, uei iza ivice kod vojarna Crne klisure,
pitam se nisam li pogrijeila. Veernji bubnjevi odbubnjali su svoje i
zamuknuli. Ovdje sam jedan sat, korijenje i kamenje zabijaju mi se u
koljena. Iz vojarne nije izaao ni jedan polaznik.
Ali u nekom trenutku netko e izai. Kao to je rekla kuharica, ak i
polaznici ele izai iz Crne klisure. Sigurno se nekako iskradaju. Kako bi
inae ili po krmama i javnim kuama? Neki valjda podmite straare na
vratima ili u tunelu, ali sigurno postoji i drugi izlaz.
Vrpoljim se i premjetam na mjestu, tako da me umjesto jedne grane
bode druga. Ne mogu jo dugo vrebati u sjeni ovoga grma. Izzi me
pokriva, ali ako me zapovjednica pozove, a ja se ne pojavim, bit u
kanjena. Ili jo gore: Izzi bi mogla biti kanjena.
Je li obeala da e te izvui? Da e te spasiti?
Nisam Izzi obeala nita slino, ali trebala bih. Nakon to je to
kuharica spomenula, stalno razmiljam o tome. to e biti s Izzi kad
odem? Pokret otpora rekao je da e moj iznenadni nestanak iz Crne
klisure izgledati kao samoubojstvo, ali zapovjednica e svejedno ispitati
Izzi, Teko je prevariti tu enu.
Ne mogu samo ostaviti Izzi da se suoi s ispitivanjem. Ona je moja
prva prava prijateljica nakon Zare. Ali kako da nagovorim pokret otpora
da je zatiti? Da nije bilo Sane, ne bi ni meni pomogli.
Mora postojati neki nain. Mogla bih povesti Izzi sa sobom kad
odem. Pokret otpora ne bi bio tako nemilosrdan da je vrati, pogotovo kad
bi znali to e joj se dogoditi. Zauzeta tim mislima, opet sam pogledala
prema zgradama s druge strane upravo kad su iz vojarne lubanja izronila
dva lika. Svjetlo se odbije od plave kose jednoga od njih, a ja prepoznam
grabeljivi hod drugoga. Marcus i Zak.
Blizanci skrenu s puta za glavni ulaz i prou pokraj reetke tunela
najbliih vojarnama, a onda krenu prema jednoj od zgrada kod
vjebalita.
Pratim ih. Dovoljno sam blizu da ujem razgovor, ali dovoljno daleko
da me ne primijete. Tko zna to bi uinili kad bi me otkrili?
- ... ne mogu to podnijeti - ula sam glas. - Osjeam se kao da mi
preuzima misli.
- Ne budi takva curica - odgovori Marcus. - On nas ui kako se
oduprijeti onim pijavicama od augura.. Trebao bi biti zahvalan.
Primaknem se blie, znatieljna protiv volje. Moda govore o onoj
spodobi iz zapovjedniine radne sobe?
- Kad god ga pogledam u oi - ree Zak - vidim svoju smrt.
- Barem e biti spreman.
- Ne - tiho odgovori Zak. - Mislim da neu.
Marcus ljutito zaguna. - Kao da se meni to svia. Ali moramo
pobijediti. Zato se priberi.
Uli su u zgradu za obuku, a ja sam uhvatila teka hrastova vrata dok
se nisu zalupila, pa sam zavirila unutra. Baklje plave vatre bacaju slabo
svjetlo na dvoranu, a njihovi koraci odjekuju meu stupovima na obje
strane. Blizu mjesta na kojem se prostorija iri i skree nestanu iza
jednog stupa. ulo se kripanje kamena, a onda je zavladala tiina.
Ula sam u zgradu i zastala oslukujui. U hodniku je bilo tiho kao u
grobu, ali to ne znai da Farrara nema. Uputila sam se do stupa iza kojeg
su nestali oekujui vrata neke prostorije.
Ali nema niega, samo kamen.
Otila sam do sljedee sobe. Prazna. I sljedee. Prazna. Mjeseina s
prozora daje svakoj sobi sablasnu plavobijelu nijansu, a sve su sobe
prazne. Farrari su nestali. Kako?
Tajni prolaz. Uvjerena sam u to. Uhvatila me vrtoglavica zbog
olakanja. Nala sam ga, nala sam ono to Mazenu treba. Ne jo, Laia.
Tek trebam otkriti kako blizanci ulaze i izlaze.
Sljedee veeri u isti kasni sat pritajila sam se u samoj zgradi,
nasuprot stupu iza kojeg su krabulje nestali. Prolaze minute. Pola sata.
Jedan sat. Njih nema.
 Na kraju sam se prisilila otii. Ne smijem propustiti zapovjedniin
poziv, preopasno je. Doe mi da viem od gorine. Farrari su moda
nestali u tajnom prolazu dok nisam ni dola do zgrade. Ili moda dou
kad legnem. Kako god bilo, treba mi vie vremena za promatranje.
- Sutra idem ja - rekla mi je Izzi kad me pronala u mojoj sobi na
zvuk jedanaestog zvona. - Zapovjednica je traila vodu. Kad sam joj je
odnijela, pitala je gdje si ti. Rekla sam joj da ti je kuharica dala neka
zaduenja, ali taj izgovor nee upaliti dvaput.
Nisam eljela pustiti Izzi da ide, ali znala sam da neu uspjeti bez nje.
Svaki put kad bi otila do zgrade za obuku, bila sam sve odlunija u
namjeri da je izvuem iz Crne klisure. Neu je ostaviti ovdje kad odem.
Ne mogu.
Ile smo naizmjence i sve smo stavile na kocku u nadi da emo opet
vidjeti Farrare. Izluivalo me to ih nema.
- Ako nita drugo ne uspije - ree Izzi veer prije nego to moram
dati izvjee - moe pitati kuharicu da te naui kako probiti rupu u
vanjskom zidu. Nekad je izraivala eksplozive za pokret otpora.
- Oni ele tajni prolaz - odgovorila sam, no morala sam se nasmijeiti
zamiljajui divovsku zadimljenu rupu u zidu Crne klisure.
Izzi ode vrebati Farrare, a ja ekam da me zapovjednica pozove. Ali
ne zove me, pa samo leim na slamarici, buljim u kamenje na stropu i
tjeram se da ne zamiljam Bojovnike kako mue Darina ve smiljam
kako Mazenu objasniti neuspjeh.
A tada, malo prije jedanaestog zvona, u sobu mi uleti Izzi.
- Laia, nala sam ga! Tunel kojim se koriste Farrari! Nala sam ga!
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Elias

Poeo sam gubiti borbe. Tristas je kriv. U glavu mi je usadio klicu da je

Helena zaljubljena u mene, a sada je ta klica narasla kao nakazni korov iz
pakla.
Na treningu sa sabljama Zak me napao neobino nemarno, ali
umjesto da ga razbijem, pustio sam ga da me srui na tlo jer sam
primijetio plavu kosu na drugom kraju vjebalita. Zato mi se u tom
asu stisnuo eludac?
Kad centurion zaduen za borbu golim rukama vie na mene zbog
moje loe tehnike borbe, jedva ga ujem jer razmiljam o tome kako
emo zavriti Hel i ja. Je li nae prijateljstvo uniteno? Ako joj ne
uzvratim ljubav, hoe li me mrziti? Kako da bude na mojoj strani za
vrijeme kunja. ako joj ne mogu dati ono to eli? Koliko glupih pitanja!
Razmiljaju li djevojke cijelo vrijeme ovako? Nije ni udo da me zbunjuju.
Trea kunja, kunja snage, poinje za dva dana. Znam da se moram
koncentrirati, pripremiti duh i tijelo. Moram pobijediti.
Ali osim Helene jo mi se netko vrzma mislima: Laia.
Danima sam pokuavao ne misliti na nju. Na kraju se vie nisam
odupirao. ivot je dovoljno teak i bez izbjegavanja tih zabranjenih misli.
Zamiljao sam kako joj pada kosa i sjaji koa. Smijeio sam se kad bih se
sjetio kako se smijala dok smo plesali, sa slobodom duha koja me
oduevljavala svojim mogunostima. Kako je sklopila oi kad sam joj
govorio na sadekom.
Ali nou, kad se iz mranih zakutaka mojega uma pomaljaju strahovi,
sjeam se njezina uasnuta lica kad je shvatila tko sam. Sjeam se njezine
odbojnosti kad sam je pokuao zatititi od zapovjednice. Sigurno me
mrzi to sam je podvrgnuo takvom ponienju. Ali jedino sam se toga
sjetio da je zatitim.
Proli sam tjedan mnogo puta zamalo otiao do njezine sobe da
vidim kako je. Ali dobrota prema robinji natovarit e mi na vrat Crnu
strau.
Laia i Helena: kakva razlika! Svia mi se to Laia izgovara ono to ne
oekujem, to govori gotovo formalno, kao da pria priu. Svia mi se to
je prkosila mojoj majci i otila na Mjeseev festival. Helena uvijek slua
zapovjednicu. Laia je divlji ples oko vatre u plemenskoj karavani, a
Helena je hladna plava vatra alkemiara.
No zato ih uope usporeujem? Laiu znam nekoliko tjedana, a
Helenu cijeli ivot. Helena nije prolazna atrakcija. Ona mi je obitelj. I vie.
Ona je dio mene.
Ali ne eli razgovarati sa mnom, ne eli me ni pogledati. Jo samo
nekoliko dana do tree kunje, a od nje dobivam samo mrke poglede i
progunane uvrede.
To opet priziva novu brigu. Raunao sam na Helenu u nadi da e
pobijediti u kunjama, imenovati me krvosljednikom i onda me razrijeiti
dunosti. Ne mogu to zamisliti ako me mrzi. To znai: ako pobijedim u
sljedeoj kunji i ako ona pobijedi u zadnjoj, mogla bi me natjerati da
ostanem krvosljednik protiv volje. Ako se to dogodi, morat u pobjei, a
ast e traiti da me ona proganja i ubije.
Osim toga, uo sam polaznike kako apu da je car na nekoliko dana
od Serre i da snuje osvetu protiv svih kandidata i onih koji su vezani uz
njih. Kadeti i lubanje glume da im glasine nita ne znae, ali novaci nisu
tako vjeti u prikrivanju straha. Oekivalo bi se da e zapovjednica
poduzeti mjere opreza protiv napada na Crnu klisuru, ali kao da ju nije
briga. Vjerojatno zato to nas eli sve vidjeti mrtve. Ili barem mene.
Uprskao si, Elias, kae mi cinian glas. Prihvati to. Trebao si pobjei
dok si jo mogao.
Moj spektakularan niz poraza nije proao neprimijeeno. Prijatelji se
brinu zbog mene, a Marcus trai svaku priliku da se sukobi sa mnom na
vjebalitu. Djed je poslao poruku s dvije rijei, zapisanu s toliko snage
da se pergament poderao. Uvijek pobjednici.
A Helena me cijelo vrijeme gleda i svaki je put sve ljua kad me
pobijedi u borbi ili vidi nekoga drugoga kako me pobjeuje. Najradije bi
mi neto rekla, ali svojeglavost joj ne doputa.
Sve dok ne zatekne Dexa i Tristasa kako je prate do vojarne dvije
noi prije tree kunje. Nakon to ih je ispitala, otila je do mene.
- to ti je, Veturius? - Uhvatila me za ruku izvan vojarna lubanje,
kamo sam krenuo da se malo odmorim prije none smjene na zidu. -
Misli da se ne mogu braniti? Misli da mi trebaju tjelesni uvari?
- Ne, samo sam...
- Ti si onaj kome treba zatita. Ti si onaj koji gubi svaku bitku.
Nebesa, pobijedila bi te krepana maka! Zato odmah ne preda Carstvo
Marcusu?
 Skupina novaka znatieljno je zurila u nas, pobjegavi tek kad je
Helena zareala na njih.
- Rastresen sam - odgovorio sam. - Brinem se zbog tebe.
- Ne mora se brinuti zbog mene. Znam se uvati. I ne treba mi
pratnja tvojih... tvojih ortaka.
- Helena, oni su ti prijatelji. Nee ti prestati biti prijatelji samo zato
to se ljuti na mene.
- Ne trebaju mi. Ne treba mi nitko od vas.
- Ne elim da Marcus...
- Daj, molim te! Marcusa bih zatukla lijevom rukom. Kao i tebe. Reci
im da me puste na miru.
- Neu.
Unijela mi se u lice, bijes je u valovima zraio iz nje. - Reci im da me
puste.
- Neu to uiniti.
Prekriila je ruke, ostavi mi neugodno blizu. - Izazivam te. Dvoboj,
tri borbe. Ako pobijedi, ostaju mi tjelesni uvari. Ako izgubi, putaju me
na miru.
- Dobro. - Znam da je mogu pobijediti. Ve sam je pobijedio tisuu
puta. - Kada?
- Odmah. Hou se rijeiti toga. - Otila je prema najblioj zgradi za
obuku, a ja sam je polako slijedio gledajui kako se kree: ljuta je, radije
koristi desnu nogu, valjda je lijevu ozlijedila na treningu, stalno stie
desnu aku jer me valjda eli odalamiti.
Bijes joj utjee na svaki pokret. Bijes koji nema veze s takozvanim
tjelesnim uvarima, nego sa mnom i s njom, s time kako smo oboje
zbrkani. Ovo e biti zanimljivo.
Helena je otila u najveu praznu dvoranu za vjebanje i napala me
im sam stupio preko praga. Kao to sam i oekivao, zamahnula je
desnicom i siknula kad sam se izmaknuo. Brza je i osvetoljubiva, pa sam
na trenutak pomislio da bi se moja serija poraza mogla nastaviti. Ali kad
sam pomislio na Marcusa koji se naslauje, na Marcusa koji sprema
zasjedu za Helenu, krv mi uzavre i krenem u neobranjiv napad.
Prvi sam dvoboj dobio ja, ali u drugome se Helena bolje snala, tako
je brza da mi je zamalo otkinula glavu. Kad sam se nakon dvadeset
minuta predao, ona nije gubila vrijeme ak ni na uivanje u pobjedi.
- Idemo - ree. - Vie se potrudi ovaj put.
 Odmjeravamo se kao oprezne make, a onda se bacim na nju
uzdignute sablje. Ne da se smesti, i otrice nam se sudare tako da frcaju
iskre.
Obuzelo me ratno ludilo. U ovakvoj borbi krije se nekakvo
savrenstvo. Sablja mi je produetak tijela, a kree se kao da ima vlastitu
volju. Borba je ples koji znam tako dobro da ne moram ni razmiljati.
Iako me oblijeva znoj, a miii mi gore traei odmor, osjeam se ivo,
besramno ivo.
Udarci nam se izmjenjuju kao u zrcalu, sve dok je ne uspijem udariti
po desnoj ruci. Pokuala se braniti drugom, ali sabljom sam je udario po
zapeu bre nego to me mogla sprijeiti. Sablja joj odleti, a ja je sruim
na tlo. Svijetloplava kosa izleti joj iz pune.
- Predaj se! - Pritisnem joj zapea, ali ona se batrga, oslobodi jednu
ruku i dohvati bode za pojasom. elik mi se zabode u rebra i trenutak
kasnije leim nauznak s otricom uz vrat.
- Aha! - Sagnula se prema meni, a njezina se kosa spusti oko nas kao
svjetlucava srebrena zavjesa. Grudi su joj uzdrhtale od zadihanosti,
oblivena je znojem, oi su joj potamnjele od boli... i svejedno je tako lijepa
da mi se neto stisne u grlu i strano je elim poljubiti.
Sigurno mi je to vidjela u oima, jer bol prelazi u smetenost dok se
gledamo. Znam da moram odluiti. A moja odluka moe promijeniti sve.
Poljubi je i bit e tvoja. Moe joj sve objasniti, razumjet e jer te voli.
Pobijedit e na kunjama, ti e biti krvosljednik, a kad zatrai slobodu,
dat e ti je.
No hoe li zbilja? Ako se spetljam s njom, nee li biti gore? elim li je
poljubiti zato to je volim ili zato to mi treba? Ili oboje?
Sve mi to proleti kroz glavu u sekundi. Idemo, viu moji nagoni.
Poljubi je!
Rukom proem kroz njezinu svilenkastu kosu. Ona zadri dah, a
onda se opusti. Tijelo joj je iznenada opojno i podatno.
A tada, dok ptivlaim njezino lice k sebi, dok sklapamo oi, prolomi
se vrisak.
 TRIDESET I TREE POGLAVLJE

Laia

kola se uglavnom stiala kad smo Izzi i ja izale iz robovskoga krila.

Nekoliko polaznika vraalo se u vojarne u malim skupinama, zgrbljeno
od umora.
- Jesi li vidjela Farrare kako ulaze? - upitam je na putu do zgrade za
obuku.
Odmahnula je glavom. - Sjedila sam i gledala one stupove, uasno se
dosaujui, a onda sam primijetila da je jedna cigla drukija, ulatena,
kao da je dirana vie od drugih. A onda... doi, pokazat u ti.
Ule smo u zgradu, gdje nas je doekao gotovo glazbeni zveket
ukrtenih sablja. Pred nama su otvorena vrata jedne dvorane za obuku i
zlatno svjetlo baklje obasjava hodnik. Unutra se bore dvije krabulje, a
svaki dri po dvije sjajne sablje.
- To su Veturius - ree Izzi - i Aquilla. Bore se ve odavno.
Dok ih gledam kako se bore, zastaje mi dah. Kreu se kao plesai,
vrte se po dvorani okretno, glatko i smrtonosno. Brzi su kao sjene na
povrini rijeke. Da ih ne gledam vlastitim oima, ne bih vjerovala da se
itko moe kretati tako brzo.
Veturius izbije sablju iz Aquilline ruke i baci se na nju, a tijela im se
isprepletu dok se hrvaju na podu u udnom, intimnom nasilju. On je
sazdan od miia i snage, ali u nainu borbe vidim da se suzdrava. Ne
eli na njoj iskaliti svu svoju snagu. Ipak, u njegovim je pokretima neka
ivotinjska sloboda, kontrolirani kaos zbog kojeg se zrak oko njega
usijao. Posve je drukiji od Keenana, koji je suzdrano ozbiljan i
hladnokrvno paljiv.
Zato ih uope usporeuje?
Okrenula sam se od kandidata. - Idemo, Izzi.
U zgradi nije bilo nikoga osim Veturiusa i Aquille, ali Izzi i ja smo se
oprezno uljale uza zid da ne bismo naletjele na nekog polaznika ili
centuriona. Skrenule smo iza ugla i prepoznala sam vrata kroz koja su
proli Farrari kad sam ih vidjela da ulaze prvi put, prije gotovo tjedan
dana.
 - Ovdje. - Izzi izviri iza jednog stupa i podigne ruku prema cigli koja
na prvi pogled izgleda kao sve ostale. Dodirne ciglu. S tihom se kripom
razmakne kamen i otkrije mrani prolaz. Svjetiljka obasjava usko
stubite koje se sputa. Zapiljila sam se dolje, jedva vjerujui svojim
oima, a onda sam zahvalno zagrlila Izzi.
- Izzi, uspjela si!
Nisam shvaala zato mi ne uzvraa osmijeh. Lice joj je bilo ukoeno
kada me zgrabila.
- - apne. - Sluaj!
Iz tunela se zauju priguene rijei nekog krabulje, a po stubitu
zaplee svjetlo baklje koja se primie.
- Zatvori! - ree Izzi. - Brzo, dok nisu vidjeli!
Spustila sam ruku na ciglu i manijakalno pokucala po njoj. Nita.
- ... glumi da ne vidi, ali vidi. - Dok sam lupala po cigli, iz stubita
se zauo poznat glas. - Oduvijek zna moje osjeaje. Zato je mui? Zato
je toliko mrzi?
- Ona je ugledniki snob. Ionako te ne bi htjela.
- Da si je pustio na miru, moda bih imao priliku.
- Zak, ona nam je neprijateljica. Umrijet e. Pomiri se s tim.
- Zato si joj onda rekao da treba biti s tobom? Zato mi se ini da
eli da ti bude krvosljednik umjesto mene?
- elim joj pomutiti misli, blesane. Tako mi dobro ide da sam ih
pomutio i tebi.
Sad znam tko su: Marcus i Zak. Izzi me odgurne i udari po cigli. Ulaz
ostane otvoren.
- Zaboravi! - ree Izzi. - Idemo!
Povue me za ruku, ali se na dnu stubita pojavi Marcusovo lice.
Primijetio me, skoio prema meni i sustigao me u dva koraka.
- Bjei! - povikala sam Izzi.
Marcus je pokua dohvatiti, ali ja je odgurnem. Njegova me ruka
uhvati za vrat tako da sam ostala bez zraka. Natjerao me da zabacim
glavu i pogledam u njegove blijedoute oi.
- to je ovo? Uhodi me, mala? Trai izlaz iz kole?
Izzi se ukipila u hodniku, razrogaivi oko u stravi. Ne smiju je
uhvatiti nakon svega to je uinila za mene.
- Bjei, Iz! - vrisnula sam. - Bjei!
 - Dr je, tupane - zaurlao je Marcus na brata, koji je upravo izaao iz
tunela. Zak nevoljko pokua dohvatiti Izzi, ali ona mu se istrgne i
pobjegne istim putem kojim smo dole.
- Daj, Marcus. - Zak je zvuao iscrpljeno i eznutljivo se zagledao
prema tekim hrastovim vratima koja vode van. - Pusti je. Moramo rano
ustati.
- Ne sjea se ove, Zak? - upita Marcus. Branila sam se, pokuavajui
ga udariti u osjetljivo mjesto izmeu stopala i glenja, ali on me podigne
sa zemlje. - To je cura koja radi za zapovjednicu.
- Ona me eka - protisnula sam.
- Nee ti zamjeriti ako malo zakasni. - Marcus se naceri kao akal. -
Sjea se da sam ti onog dana ispred ureda neto obeao? Rekao sam ti
da e jedne noi biti sama u mranom hodniku i da u te nai. Ja uvijek
drim obeanja.
Zak uzdahne. - Marcus...
- Braco, ako eli biti eunuh 10 - ree Marcus - goni se i ostavi me da
se zabavljam.
Zak se naas zagleda u brata blizanca. Onda opet uzdahne i ode. Ne!
Vrati se!
- Sami smo, ljepotice - apne mi Marcus u uho. estoko ga ugrizem za
ruku i pokuam se izmigoljiti, ali on me uhvati za vrat i gurne u stup.
- Nisi se smjela braniti, ne bih te ozlijedio. S druge strane, volim kad
ena ima duha. - Pesnica mu poleti prema mojem licu. Nakon beskrajnog
bijelog praska, zatiljak mi gadno udari u kamen i sve vidim dvostruko.
Bori se, Laia. Za Darina. Za Izzi. Za svakog Uenjaka kojeg je ova zvijer
zlostavljala. Bori se. Iz mene provali vrisak, noktima navalim na
Marcusovo lice, ali udarac u trbuh izbije mi zrak iz plua. Presamitila sam
se, hvatajui zrak, a njegovo koljeno udari me u elo. Hodnik se zavrti i
padnem na koljena. ula sam njegov smijeh, sadistiki hihot koji opet
raspiri moj prkos. Nezgrapno mu se bacim u noge. Sada nee biti kao
prije, kad sam u raciji pustila da me krabulja vue po mojoj vlastitoj kui
kao mrtvi predmet. Ovaj u se put boriti. Borit u se svim silama.
Marcus iznenaeno zaguna i izgubi ravnoteu, a ja se izvuem i
pokuam ustati. Ali on me dohvati za ruku i odvali mi pljusku. Glava mi
udari o pod, a on me mlatne nogama u glavu. Kad sam se prestala opirati,
opkorai me i pritisne mi ruke uz tlo.

10
Eunuh - ukopljenik, mukarac kojemu su kirurkim putem odstranjeni
testisi.
 Ispustila sam zadnji krik, koji se pretvorio u cvile kad mi je
pritisnuo prstom usta. Oi mi se sklapaju, zatvaraju se, toliko su natekle.
Nita ne vidim. Nita ne mislim. U daljini odzvanja jedanaest sati.
 TRIDESET I ETVRTO POGLAVLJE

Elias

Zauvi vrisak, izvukao sam se ispod Helene, skoio na noge i

zaboravio poljubac, a ona se svali na lea. Opet se prolomi vrisak, a ja
dohvatim sablju. Helena zgrabi svoju i krene za mnom u hodnik. Vani
odzvanja jedanaest sati. Prema nama tri plava robinja. Izzi.
- Pomo! - vikala je. - Molim vas... Marcus... on...
Ve trim mranim hodnikom, a slijede me Izzi i Helena. Ne moramo
ii daleko. im sam skrenuo za ugao, ugledao sam Marcusa kako se
nadvio nad tijelo, a lice mu se divlje iskesilo. Ne vidim tko je pod njim, ali
jasno mi je to namjerava.
Nije oekivao drutvo pa sam ga lako skinuo s robinje. Bacio sam ga
na tlo i obasuo udarcima, reei od zadovoljstva dok mi se pod pesnicom
lome kosti i krv prska po zidu. Kad mu je glava pala, ustao sam i izvukao
sablju pa naslonio otricu na njegov grudni ko, izmeu ploica oklopa.
Marcus se nekako pridigne i podigne ruke u vis. - Hoe me ubiti,
Veturius? - I dalje se cerio unato krvi koja mu je oblijevala lice. - Sabljom
za obuku?
- Moda e potrajati. - Pritisnem je jae na rebra. - Ali obavit e
posao.
- Zmijo, noas si na strai - ree Helena. - to radi u mranom
hodniku s robinjom?
- Vjebam za tebe, Aquilla. - Marcus lizne krv s usana, a onda se
okrene prema meni. - Robinja se bori ee od tebe, gade...
- Zaepi, Marcus - rekao sam. - Hel, provjeri kako je.
Helena se sagne nad rtvom da vidi die li. Ne bi bio prvi put da je
Marcus ubio robinju. Helena uzdahne.
- Elias...
- to? - Sve sam razjareniji, gotovo se nadam da e Marcus skoiti na
mene. Dobro bi mi dolo staromodno akanje do smrti. Iz sjena nas
promatra Izzi, previe uplaena da se pomakne.
- Pusti ga - ree Helena. Zapanjeno sam je pogledao, ali njezin izraz
lica nije odavao nita. - Odlazi - tee odsjeno Marcusu sputajui moj
ma. - Van odavde.
 Marcus se osmjehne Heleni. To je onaj podli smijeak zbog kojeg bih
ga ubio golim rukama. - Ti i ja, Aquilla - ree povlaei se zaarenih oiju.
- Znao sam da e i ti shvatiti.
- Svih mi demona, odlazi! - Helena baci no na njega i promai mu
uho za nekoliko centimetara. - Idi!
Zmija se izgubi, a ja se okrenem Heleni. - Reci mi da ima dobar
razlog za to.
- To je zapovjedniina robinja. Tvoja... prijateljica. Laia.
Ugledam oblak crne kose i zlatnu kou, to od Marcusova tijela prije
nisam primijetio. Spolala me munina kad sam unuo pokraj nje i
okrenuo je nauznak. Slomljeno joj je zapee, pod koom se vidi kako
stri kost. Na rukama i vratu ima masnice. Zastenjala je i pokuala se
pomaknuti. Kosa joj je ispala iz pune, a oba su joj oka crna i nateena.
- Ubit u Marcusa zbog ovoga - rekao sam mirnim glasom, iako
nisam bio nimalo miran. - Moramo je odnijeti u ambulantu.
- Robovi se ne smiju lijeiti u ambulanti - apne Izzi iza nas. Ve sam
zaboravio da je ovdje. - Ako ode, zapovjednica e je kazniti. I tebe. I
lijenika.
- Odvest emo je zapovjednici - ree Helena. - Djevojka joj pripada.
Ona mora odluiti to e s njom.
- Kuharica nam moe pomoi - doda Izzi.
Obje su imale pravo, no ipak mi nije bilo nimalo lake. Paljivo sam
podigao Laiu, pazei na njezine ozljede. Lagana je, naslonio sam joj glavu
na svoje rame.
- Bit e dobro - promrmljam. - Zna? Bit e dobro.
urno sam izaao iz dvorane ne ekajui Helenu i Izzi. to bi se
dogodilo da Helena i ja nismo bili u blizini? Marcus bi silovao Laiu, a ona
bi iskrvarila ostatak snage na onome hladnom kamenom podu. Ta mi
pomisao dodatno raspiri bijes.
Laia pomakne glavu i zastenje. - Proklet... bio...
- Prokletnik je zasluio najgore muenje - promrsim. Pitam se ima li
jo krvavi korijen koji sam joj dao. Ovo je previe za krvavi korijen, Elias.
- Tunel - rekla je. - Darin... Maz...
- - apnuo sam. - Ne govori.
- Svi su zli ovdje - bunca ona. - udovita. Mala udovita. I velika.
Stigli smo do zapovjedniine kue, a Izzi otvori vrata prema krilu za
sluinad. Ugledavi nas kroz pritvorena kuhinjska vrata, kuharica
ispusti vreu zaina i zgranuto se zagleda u Laiu.
- Idite po zapovjednicu - zapovjedim joj. - Recite joj da je njezina
robinja ozlijeena.
- Ovamo. - Izzi pokae prema niskim vratima pokrivenima zavjesom.
Polako polaem Laiu na slamaricu, paljivo joj sputajui ruke i noge.
Helena mi doda tanak pokriva kojim pokrijem djevojku iako znam da je
sve to skupa posve beskorisno. Pokriva joj nee pomoi.
- to je bilo? - Iza mene oglasi se zapovjednica. Helena i ja iziemo u
hodnik, u kojem je stajala zapovjednica s kuharicom i Izzi.
- Marcus ju je napao - rekao sam. - Zamalo ju je ubio...
- Nije smjela izlaziti u ovo doba. Zavrila je s poslom za veeras. Sve
te ozljede posljedica su njezine neopreznosti. Ostavite je. Noas
straarite na istonom zidu, ako se dobro sjeam.
- Hoete li pozvati lijenika? Da ja odem po njega? Zapovjednica me
je pogledala kao da sam lud.
- Kuharica e je njegovati - rekla je. - Ako preivi, dobro. Ako umre...
- Majka slegne ramenima. - To se tebe ne tie, Veturius. To to si
spavao s curom ne znai da je tvoja. Na strau! - Spusti ruku na bi. - Ako
zakasni, naplatit u svaku minutu na tvojoj koi. Ili - zamiljeno se
okrene - ili na koi robinje, ako ti je drae.
- Ali...
Helena me uhvati za ruku i povue niz hodnik.
- Pusti me!
- Nisi je uo? - ree Helena vukui me sve dalje od zapovjedniine
kue po pijesku vjebalita. - Ako zakasni na strau, bievat e te. Trea
je kunja za dva dana. Kako e preivjeti ako ne moe ni oklop navui?
- Mislio sam da te vie nije briga kako u zavriti - odvratim. - Mislio
sam da si digla ruke od mene.
- Na to je mislila - tiho upita Helena - kad je rekla da si spavao s tom
djevojkom?
- Ne zna to govori. Ja nisam takav, Helena, pa valjda me poznaje.
uj, moram nekako pomoi Lai. Na trenutak zaboravi da me mrzi i da
eli moju smrt. Kome bih je mogao odvesti? Moda ak u grad...
- Zapovjednica to nee dopustiti.
- Nee ni znati...
 - Saznat e. to je tebi? Ta cura nije ni Bojovnica. I pomae joj jedna
od njezinih. Ta je kuharica oduvijek ovdje. Znat e to treba uiniti.
Sjeam se Lainih rijei. Svi su zli ovdje. udovita. Mala udovita. I
velika. Ima pravo. to je Marcus ako nije najgore udovite? Pretukao je
Laiu s namjerom da je ubije, a nee biti ak ni kanjen. to je Helena kad
tako ovla odbija pomoi djevojci? to sam ja? Laia e umrijeti u onoj
mranoj sobici. A ja neu prstom maknuti da to sprijeim.
A to moe? upita praktian glas. Ako joj pokua pomoi,
zapovjednica e vas oboje kazniti, to e sigurno ubiti djevojku.
- Ti je moe iscijeliti. - To mi je odjednom palo na pamet. Zapanjen
sam to se toga nisam sjetio prije. - Kao to si iscijelila mene.
- Ne. - Helena hoda dalje, a cijelo joj se tijelo ukoilo. - Ne dolazi u
obzir.
Jurnem za njom. - Moe - uporan sam. - Samo priekaj pola sata.
Zapovjednica nee imati pojma. Ui u Lainu sobu i...
- Neu.
- Helena, molim te.
- Zato ti je to tako vano? Jesi li... jeste li...
- Pusti. Uini to za mene. Ne elim da umre! Pomozi joj! Znam da
moe.
- Ne, ne zna. Ni ja ne znam mogu li. Ono to se dogodilo s tobom
nakon kunje lukavosti bilo je udno... uvrnuto. Nikad to jo nisam
uinila. I neto sam izgubila zbog toga. Ne snagu, nego... ma, zaboravi.
Neu opet pokuati. Nikad vie.
- Umrijet e ako ne pokua.
- Elias, ona je robinja. Robovi stalno umiru.
Ja ustuknem. Svi su zli ovdje. udovita... - Ovo nije dobro.
- Marcus je ve ubijao...
- Ne samo djevojka. Ovo. - Ogledavam se. - Sve ovo.
Zidine Crne klisure diu se oko nas kao ravnoduni straari. Ne uje
se nita osim ritminog zveketa oklopa legionara koji straare na
bedemima. Od tiine ovog mjesta, od njegova zlokobnog pritiska,
najradije bih zaurlao. - Ova kola. Ljudi koje stvara. Ono to radimo. Nita
nije dobro.
- Umoran si. Ljut si. Elias, treba ti odmor. Kunje... - Pruila je ruku
prema mom ramenu, ali sam se strelovito izmaknuo. Muka mi je od
njezina dodira.
 - K vragu i kunje - rekao sam. - K vragu i Crna klisura. K vragu i ti.
Okrenuo sam joj lea i otiao na strau.
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Laia

Sve me boli - koa, kosti, nokti, ak i korijen kose. Kao da moje tijelo
vie nije moje. elim vritati. Ali samo stenjem. Gdje sam? to je bilo?
Vraaju mi se krhotine sjeanja. Tajni prolaz. Marcusove pesnice.
Onda povici i njene ruke. ist miris, poput kie u pustinji, i, srdaan glas.
Kandidat Veturius, koji me spaava od mojeg ubojice kako bih umrla na
robovskoj slamarici umjesto na kamenom podu.
Oko mene se glasovi diu i sputaju - Izzino zabrinuto aputanje i
kuhariino hripanje. ini mi se da ujem hihot aveti. Hihot se gubi kad mi
hladne ruke otvore usta i uliju neku tekuinu. Naas bol popusti. Ali jo je
u blizini, kao neprijatelj koji nestrpljivo koraa pred gradskim vratima.
Na kraju ih provaljuje i kree paliti i pljakati.
Godinama sam gledala djeda kako radi. Znam to znae ovakve
ozljede. Imam unutarnje krvarenje. Nema tog iscjelitelja koji e me
spasiti, koliko god bio vjet. Umrijet u.
To me vie boli od ozljeda jer ako umrem, umrijet e i Darin. Izzi e
zauvijek ostati u Crnoj klisuri. Nita se u Carstvu nee promijeniti. Samo
e novi Uenjaci zavriti na stratitu.
U meni divljaju oni ostatci duha koji se jo dre na ivotu. Treba mi
tunel za Mazena. Keenan eka izvjee. Moram mu neto rei.
Moj brat rauna na mene. Vidim ga u mislima kako se skutrio u
mranoj tamnici, lice mu je prazno, tijelo mu se trese. ivi, Laia, ujem ga.
ivi za mene.
Ne mogu, Darine. Bol je zvijer koja je preuzela vlast. Odjednom
osjeam led u kostima i opet ujem smijeh. Aveti. Brani se, Laia.
Obuzima me iscrpljenost. Preumorna sam za borbu. Barem e moja
obitelj opet biti zajedno. Nakon to umrem, pridruit e mi se Darin, pa
emo vidjeti mamu, tatu, Lis, baku i djeda. Moda i Zaru. I poslije Izzi.
Bol blijedi dok me preplavljuje velik i topao umor. Jako je ugodan,
kao da sam radila na suncu i vratila se kui da legnem u krevet od perja,
znajui da me nita nee ometati. Prihvaam ga. elim ga.
- Neu je ozlijediti.
 apat je otar kao staklo i duboko se zarezuje u moje snove, pa me
vraa u svijet, u bol. - Ali vas u ozlijediti ako ne izaete.
Glas mi je poznat. Zapovjednica? Ne. Mlada je.
- Ako ijedna od vas ikome kae ijednu rije o ovome, ubit u vas,
kunem se.
Svje noni zrak ulazi mi u sobu. S mukom otvorim oi i na vratima
ugledam siluetu kandidatkinje Aquille. Srebrena kosa vezana joj je u
punu, a umjesto oklopa nosi crni kombinezon. Na blijedoj koi na
rukama ima ogrebotine. Sagne se i ude u sobu, maskirano joj je lice
bezizraajno, a tijelo joj odaje nervoznu energiju.
- Kandidatkinja... Aquilla... - procijedila sam. Gleda me kao da
smrdim po trulom kupusu. Nisam joj draga, to je oito. Zato je dola?
- uti. - To nije rekla bahatim nego uzdrhtalim glasom. Klekne pokraj
moje slamarice. - Samo uti i... pusti me da razmislim.
O emu?
Jedini zvuk u sobi je moje teko disanje. Aquilla je jako tiha, kao da je
zaspala otvorenih oiju. Zuri u svoje dlanove. Svakih nekoliko minuta
otvori usta kao da e neto rei. Onda ih vrsto zatvori i kri ruke.
Preplavi me bol i natjera na kaalj. U ustima osjetim slanu krv i
pljunem je na pod. Previe me boli da bih se brinula to Aquilla misli.
Uzme me za ruku, prsti su joj hladni. Lecnem se mislei da mi eli
nauditi. Ali samo me mlako drala za ruku, onako kako biste uza samrtnu
postelju drali nepoznatog roaka do kojeg vam nije stalo.
Poela je pjevuiti.
Isprva sam se udila. Traila je melodiju kao to slijepac trai put.
Pjevuenje se die i sputa, ispipava, ponavlja. Onda se neto promijeni, a
pjevuenje prijee u pjesmu koja me obavije njeno kao majin zagrljaj.
Sklopila sam oi i uronila u zvuk. Pojavilo se majino lice, zatim
oevo. S rukom u ruci hodaju uz mene po obali velikog mora i ljuljaju me
meu sobom. Iznad nas blista nono nebo kao uglaano staklo, a
nebrojene se zvijezde odraavaju u neobino mirnoj vodi. Nonim
prstima dodirujem fini pijesak i ini mi se da letim.
Sad mi je jasno. Aquilla mi pjeva uspavanku smrti. To je prirodno,
ona je krabulja. Ali smrt je slatka. Da sam znala da je takva, ne bih se
toliko bojala.
Pjesma je sve snanija, premda Aquilla i dalje pjeva tiho, kao da ne
eli da je itko uje. U meni bljesne ista vatra i proe kroz mene od glave
do pete izbacujui me iz blaenstva morske obale. irom otvorim oi i
hvatam dah. Dola je smrt, pomislim. Ovo je zadnja bol prije kraja.
Aquilla me miluje po kosi, a toplina iz njezinih prstiju tee u moje
tijelo, kao kuhano vino na ledeno jutro. Kapci mi oteaju, opet sklopim
oi, a vatra se povlai.
Vraam se na plau. Ovaj put preda mnom tri Zara, kose plavocrne
to poput zastave sjaji u noi. Gledam njezine vitke udove i tamnoplave
oi. Nikad nisam vidjela toliko velianstvenog ivota. Zara, ne zna koliko
si mi nedostajala. Uzvrati mi pogled i otvori usta, a onda stalno iznova
pjeva istu rije. Ne znam koju.
Trebalo mi je vremena da shvatim. Vidim Zaru. Ali ujem Aquillu
kako pjeva, kako mi zapovijeda samo jednom rijeju koju ponavlja u
beskrajno sloenoj melodiji.
ivi, ivi, ivi, ivi, ivi...
Moji roditelji blijede - ne! Mama! Tata! Zara! elim im se vratiti,
gledati ih, dodirivati ih. elim hodati nonom obalom, sluati njihov glas,
diviti se njihovoj blizini. elim ih dohvatiti, ali otili su, i ostajemo samo
Aquilla i ja u mojoj zaguljivoj sobici. Konano mi je jasno da Aquilla ne
pjeva kako bi prizvala smrt.
Pjesmom me vraa u ivot.
 TRIDESET I ESTO POGLAVLJE

Elias

Sljedeeg jutra za dorukom sjedio sam sm. Ni s kim nisam

razgovarao. Hladna i tamna magla dokotrljala se iz pustinje i spustila nad
grad.
Dobro odgovara mojem mranom raspoloenju.
Zaboravio sam treu kunju, augure, Helenu. Mislio sam samo na
Laiu. Sjeao sam se onog nateenog lica, slomljenog tijela i razmiljao
kako da joj pomognem. Da podmitim glavnog lijenika? Ne, on nema
hrabrosti suprotstaviti se zapovjednici. Da kriom dovedem nekog
iscjelitelja? Tko bi se izloio zapovjedniinu gnjevu radi ivota jedne
robinje, ak i za aku zlatnika?
Je li uope jo iva? Moda joj ozljede nisu tako teke kao to sam
mislio. Moda je kuharica moe izlijeiti.
Da, moda make znaju letjeti.
Bezvoljno sam se igrao hranom kad je u blagovaonicu ula Helena.
Zapanjila me njezina neuredna kosa i tamni podonjaci. Ugledala me i
krenula prema meni. Ukoio sam se i ugurao licu punu hrane u usta, ne
elei je gledati.
- Robinji je bolje. - Govorila je tiho kako je ne bi uli oblinji
polaznici. - Ovaj... navratila sam u prolazu... Preivjela je no. Ja... eh...
ovaj...
eli se ispriati? Nakon to nije htjela pomoi nedunoj djevojci iji
je jedini grijeh to se rodila kao Uenjak, a ne Bojovnik?
- Bolje joj je, ha? - upitao sam. - Sigurno si oduevljena. - Ustao sam i
otiao. Helena je i dalje stajala na istome mjestu kao kip, oamuena kao
da sam je udario, a mene je ispunilo bijesno zadovoljstvo. Da, Aquilla. ja
nisam kao ti. Neu je zaboraviti samo zato to je robinja.
U sebi sam zahvalio kuharici. To je stariina zasluga. Da posjetim
Laiu? to da joj kaem? ao mi je to te Marcus zamalo silovao i ubio. Ali
ujem da ti je bolje.
Ne mogu je posjetiti. Nee me htjeti vidjeti. Ja sam krabulja. To je
dovoljan razlog da me mrzi.
 Ali moda mogu proi onuda. Kuharica e mi rei kako joj je. Mogu
joj neto odnijeti, neku sitnicu. Cvijee? Ogledao sam se po vjebalitu.
Crna klisura nema cvijea. Moda bode. Ima ih mnogo, a nebesa znaju
da joj treba oruje.
- Elias! - Helena me ipak pratila iz blagovaonice, ali magla mi je
pomogla pa sam joj umaknuo. Kriom uem u jednu od zgrada za obuku i
pogledam kroz prozor. Ona napokon odustane i ode svojim putem. Kako
se tebi svia kad te ignoriraju?
Noge me nose prema zapovjedniinoj kui. Samo kratak posjet. Samo
da vidim je li dobro.
- Ako tvoja majka uje za ovo, oderat e te ivog - ree kuharica s
vrata kuhinje kad sam uao u krilo za sluinad. - I nas jer smo te pustile
da ue.
- Je li dobro?
- Nije mrtva. Odlazi, kandidate. Ovo sa zapovjednicom nije ala. Kad
bi se neka robinja tako obratila Demetriusu ili Dexu, pljusnuli bi je da bi
sve zvonilo. Ali kuharica eli samo najbolje za Laiu. Zato sam je posluao.
Jedva da sam bio svjestan kako sam proveo ostatak dana: izgubljene
borbe, bezvoljni razgovori, bjeanje od Helene. Magla je tako gusta da
sam jedva vidio prst pred nosom pa je obuka bila tea nego inae. Kad su
se oglasili veernji bubnjevi, samo sam elio spavati. Mrtav umoran
krenuo sam prema vojarnama kad me je sustigla Helena.
- Kako je prola obuka? - Izronila je iz magle tiho kao prikaza, a ja
sam se nehotice lecnuo.
- Divno - kaem mrko. Naravno da nije bilo divno i Helena to zna.
Godinama se nisam tako loe borio. Nestalo je i ono malo koncentracije
to mi se vratilo zbog sinonje borbe s njom.
- Faris je rekao da si jutros propustio dvoboje sabljom. Rekao je da te
vidio kako ide prema zapovjedniinoj kui.
- Ti i Faris ogovarate kao curice. - Jesi li vidio djevojku?
- Kuharica me nije pustila. A djevojka se zove Laia.
- Elias... Izmeu vas dvoje ne moe nita biti.
Moj smijeh udno odjekne u magli. - Misli da sam budala? Naravno
da ne moe nita biti. Samo sam htio uti je li dobro. Pa to?
- Pa to? - Helena me uhvati za ruku i povue me da stanem. - Ti si
kandidat. Sutra ima kunju. Stavit e ivot na kocku, a misli samo na
neku uenjaku djevojku. - U meni se razbudi gnjev. Ona to osjeti i
duboko udahne.
 - Samo hou rei da bi trebao misliti na vanije stvari. Za nekoliko
dana dolazi car koji eli da svi umremo. Zapovjednica to ne zna ili ne
mari. Imam lo predosjeaj u vezi tree kunje. Moramo se nadati da e
Marcus biti eliminiran. Ne smije pobijediti, Elias. Ne smije. Ako pobijedi...
- Znam. - Polaem sve nade u te proklete kunje. - Vjeruj mi, znam. -
Demona mi svih! Bilo mi je bolje kad nije htjela razgovarati sa mnom.
- Ako zna, zato gubi na obuci? Kako moe pobijediti na kunji ako
nema samopouzdanja da pobijedi nekoga kao to je Zak? Razumije li
to je na kocki?
- Naravno.
- Da? Pogledaj se! Sav si zbrkan zbog te robinje...
- Nisam zbrkan zbog nje. Mui me milijun drugih stvari. Ovo... ovo
mjesto. Ono to radimo ovdje. I ti...
- Ja? - upitala je zbunjeno to me jo vie naljutilo. - to sam ja
uinila...?
- Zaljubila si se u mene! - Viem na nju zato to me ljuti njezina
ljubav, iako mi razum govori da sam okrutan i nepravedan. - A ja se
nisam zaljubio u tebe, i sad me mrzi zbog toga. Pustila si da to uniti
nae prijateljstvo.
Gleda me, a u pogledu joj raste iva rana. Zato se morala zaljubiti u
mene? Da je vladala osjeajima, ne bismo se posvaali u noi Mjeseeva
festivala. Zadnjih deset dana proveli bismo u pripremama za treu
kunju, a ne u meusobnom izbjegavanju.
- Zaljubila si se u mene - ponovio sam. - Ali ja se ne mogu zaljubiti u
tebe. Nikada. Ti si kao svaka druga krabulja. Bila si spremna pustiti Laiu
da umre samo zato to je robinja...
- Nisam je pustila da umre. - Glas joj je tih. - Sino sam otila k njoj i
iscijelila je. Zato je iva. Pjevala sam joj dok nisam ostala bez glasa, dok
nisam osjetila da ivot istjee iz mene. Pjevala sam dok nije ozdravila.
- Ti si je iscijelila? Ali...
- to je, mislio si da ne mogu uiniti dobro djelo za drugog ovjeka?
Nisam zla, Elias, to god ti rekao.
- Nisam rekao...
- O, jesi! - Ona govori sve glasnije. - Sad si rekao da sam kao svaka
druga krabulja. Rekao si da se ne moe nikad... nikad... - Okrene mi lea,
ali nakon samo nekoliko koraka opet se okrene i vrati. Za njom se kovitlaj
ti pramenovi magle kao sablasna haljina.
 - Misli da elim te osjeaje prema tebi? Mrzim ih, Elias. Gledam te
kako oijuka s uglednikim djevojkama, i spava s uenjakim
robinjama, i sve su ti dobre, sve osim mene! - Pobjegne joj jecaj, i to je
prvi put da je ujem lako plae. Odmah ga proguta. - Zaljubiti se u tebe
neto je najgore to mi se ikad dogodilo, gore od bievanja i od kunja. To
je muenje. - Uzdrhtalom rukom proe kroz kosu. - Ne zna kako je to.
Nema pojma od ega sam odustala zbog tebe, to sam sklopila...
- Kako to misli? to si sklopila? S kim? Zato?
Ne odgovara. Hoda, tri, bjei od mene. - Helena! - jurim za njom, i u
jednom trenutku prstima dodirujem njezino mokro lice. A onda je
proguta magla.
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Laia

Diite je, k vragu! - zapovjedniin glas presjekao je maglu u mojoj glavi

i prenuo me iz sna. - Nisam platila dvjesta kuda da bi ova spavala cijeli
dan.
U glavi mi bubnja. Tijelo mi probada tupa bol, ali dovoljno sam
svjesna da znam kako moram ustati sa slamarice ako mi je ivot mio. Dok
uzimam plat, Izzi razmie zavjesu u mojoj sobi.
- Budna si. - Oito joj je laknulo. - Zapovjednica je ljuta.
- Koji... koji je dan? - Drhtala sam. Hladno je, mnogo hladnije nego to
bi trebalo biti ljeti. Uhvatio me strah da sam tjednima bila bez svijesti, da
su kunje gotove, da je Darin mrtav.
- Marcus te napao sino - ree Izzi. - Kandidatkinja Aquilla... -
Razrogaila je svoje jedino oko, a meni sine da nisam sanjala Aquillin
posjet i to da me iscijelila. Magija. Nehotice sam se nasmijeila na tu
pomisao. Darin bi se nasmijao, ali nema drugog objanjenja. Uostalom,
ako naim svijetom hodaju aveti i prikaze, zato ne bi postojale i sile
dobra? Zato ne bi postojala djevojka koja lijei pjesmom?
- Moe li ustati? - upita Izzi. - Podne je prolo. Obavila sam tvoje
jutarnje poslove, a rijeila bih i ostalo, ali zapovjednica zahtijeva da ti...
- Prolo je podne? - Osmijeh mi iezne. - Nebesa... Izzi, trebala sam
prije dva sata biti na sastanku s pokretom otpora. Moram im rei za
tunel. Keenan moda jo eka...
- Laia, zapovjednica je dala zazidati tunel.
Ne. Ne! Taj je tunel jedino to stoji izmeu Darina i smrti.
- Ispitala je Marcusa sino nakon to te Veturius donio - snudeno e
Izzi, - Sigurno joj je rekao za tunel jer kad sam jutros prolazila onuda,
legionari su ga zatvarali ciglama.
- Je li ispitala i tebe?
Izzi kimne. - I kuharicu. Marcus je rekao zapovjednici da smo ga
uhodile nas dvije, ali ja sam... ovaj... - Uzvrpoljila se gledajui preko
ramena. - Ja sam lagala.
- Lagala si? Zbog mene? - Nebesa, kad zapovjednica sazna, ubit e
Izzi.
 Ne, kaem u sebi. Izzi nee umrijeti jer e pronai nain da je izvue
odavde prije toga.
- to si joj rekla? - upitam je.
- Rekla sam joj da nas je kuharica poslala u ostavu kod vojarne po
gavranovu travu i da nas je Marcus presreo na povratku.
- I vjerovala je tebi, a ne krabulji?
Izzi slegne ramenima. - Jo joj nikad nisam lagala. Kuharica je
potvrdila moju priu, rekla je da su je jako boljela lea i da joj je trebala
gavranova trava. Marcus me nazvao laljivicom, ali onda je zapovjednica
pozvala Zaka koji je priznao da je moda ostavio otvorena vrata tunela i
da smo sluajno prolazile. Nakon toga me zapovjednica pustila. - Izzi me
zabrinuto pogleda. - to e rei Mazenu?
Odmahnem glavom. Nemam pojma.

* * *

Kuharica me poslala u grad s hrpom pisama za glasnika, bez obzira

na to to sam sino izubijana.
- I pouri - rekla je starica kad sam se pojavila u kuhinji radi svojih
dunosti. - Dolazi gadna oluja pa ti i sudopera morate zabrtviti prozore.
Grad je neobino tih, poploane su ulice praznije nego inae,
tornjeve skriva nevjerojatno gusta magla. Mirisi kruha i ivotinja, dima i
elika prigueni su kao da ih je oslabila magla.
Svjesna da sam tek ozdravila, oprezno sam koraala. No ni nakon
pola sata hoda, nita me nije zaboljelo. Od udaraca koje sam primila
ostale su samo rune masnice i malo vie umora. Otila sam prvo do
glasnikog ureda na Trgu smaknua, nadajui se da me pokret otpora jo
eka. Pobunjenici me nisu iznevjerili. im sam stupila na trg, osjetila sam
miris cedrovine. Iz magle je izronio Keenan.
- Ovuda. - Nije spomenuo moje masnice, a mene je pogodila njegova
nebriga. Taman sam odluila da neu mariti za to kad me uzeo za ruku
kao da je to neto najprirodnije na svijetu i odveo u stranju prostoriju
skuene i naputene postolarske radionice.
Upalio je svjetiljku na zidu, a kad je plamen ojaao, okrenuo se i
paljivo me pogledao. Lice mu nije hladno. Naas se razotkrio i postane
mi jasno da iza ravnodunosti skriva osjeaje prema meni. Oi su mu
gotovo posve crne dok prouava masnice.
- Tko ti je to uinio?
 - Jedan kandidat. Zato sam propustila sastanak. Oprosti.
- Zato se ispriava? - upita u nevjerici. - Gledaj... gledaj to ti rade.
Nebesa... Da ti je otac iv i zna da sam ovo dopustio...
- Nisi to ti dopustio. - Spustila sam ruku na njegovu podlakticu.
Osjetila sam njegovu napetost, kao u vuka koji se sprema za borbu. -
Nitko nije kriv osim krabulje koji je to uinio. Osim toga, bolje mi je.
- Laia, ne mora biti hrabra - s naporom je izgovorio, a ja sam se
zbog neeg posramila. Podigne ruku i vrhom prsta polako mi prijee
preko oiju, usana, vrata.
- Danima mislim na tebe. - Svojim je toplim dlanom dodirnuo moje
lice, a ja sam se poeljela nasloniti na njega. - Nadao sam se da u te na
trgu vidjeti sa sivom maramom, tako da sve ovo zavri. Da ti se vrati brat.
A nakon toga bismo mogli... ti i ja...
On uuti. Disanje mi se ubrzalo, sva sam se najeila od nestrpljenja.
Primaknuo mi se blie i prikovao me pogledom. O, nebesa, poljubit e
me...
Iznenada se odmaknuo. Pogled mu je opet oprezan, a na licu mu
nema osjeaja, samo nekakva profesionalna ravnodunost. Koa mi gori
od sramote zbog njegova odbijanja. Ali odmah zatim sve mi postane
jasno.
- Tamo je - zauo se otar glas s vrata, a u sobu ude Mazen. Pogledam
Keenana, no na licu mu je titrao izraz ravnodunosti. Nisam mogla
vjerovati kako mu se oi u trenutku mogu ugasiti, kao svijee koje utrne
vjetar.
On je borac, kori me neki praktian glas. Zna to je vano. I ti bi
trebala. Misli na Darina.
- Laia, jutros si nam nedostajala. - Mazen primijeti moje modrice. - A
sad vidim i zato. Pa, djevojko, ima li to mi treba? Jesi li nala prolaz?
- Imam neki trag... - Zatekla me moja vlastita la, kao i lakoa s kojom
sam je izgovorila. - Ali treba mi jo vremena. - Mazen se iznenaeno
trgne, to mu se oito omaklo. Je li ga moja la uhvatila nespremnog? Ili
se zaudio zato to sam traila jo vremena? Ni jedno ni drugo, ree mi
moj nagon. Neto tree. Vrpoljila sam se, a onda sam se sjetila to mi je
rekla kuharica. Pitaj ga gdje je tono tvoj brat. U kojoj eliji.
Skupila sam hrabrost. - Ovaj... imam pitanje za vas. Znate li gdje je
Darin? U kojem zatvoru? U kojoj eliji?
- Naravno da znam gdje je. Da ne znam, ne bih troio vrijeme i snagu
na planiranje njegova bijega, zar ne?
 - Ali... Sredinji je zatvor dobro uvan. Kako ete...
- Jesi li nala prolaz do Crne klisure ili nisi?
- Zato vam treba? - izvalim. Nije mi odgovario na pitanje, no mene je
neka tvrdoglavost tjerala da izvuem odgovor iz njega. - Kako e vam
tajni prolaz do Crne klisure pomoi da izvuete mojeg brata iz
najsigurnijeg zatvora na jugu?
Mazenov pogled otvrdne. Vie nije bio umoran, bio je bijesan. - Darin
nije u Sredinjem zatvoru - odvratio je. - Prije Mjeseeva festivala
Bojovnici su ga premjestili u eliju osuenika na smrt u zatvoru Bekar.
Bekar alje pomone straare u Crnu klisuru. Kad s polovicom snaga
krenemo u iznenadni napad na Crnu klisuru, vojnici iz Bekara pojurit e
do akademije pa e ostatak naih snaga lako zauzeti zatvor.
- Aha. - Zbunjeno sam uutjela. Bekar je mali zatvor u uglednikoj
etvrti, blizu Crne klisure, ali to je sve to znam o njemu. Mazenov plan
ima smisla. I te kako ima smisla. Osjeam se kao glupaa.
- Nisam nita rekao ni tebi ni drugima - otro je pogledao Keenana -
jer to vie ljudi zna za neki plan, to je vea ansa da e propasti. Zato te
pitam posljednji put: ima li neto za mene?
- Postoji jedan tunel. - Mora dobiti na vremenu. Reci bilo to. - Ali jo
ne znam kamo vodi.
- To nije dovoljno - tee Mazen. - Ako nema nita, ovaj je zadatak
propao...
- Zapovjednie! - Naglo se otvore vrata i upadne Sana. Izgledala je
kao da danima nije spavala. Na njezinu licu nije bilo samozadovoljnoga
osmijeha to je resio lica dvojice mukaraca u njezinoj pratnji. Zgranula
se kada me je ugledala. - Laia... tvoje lice. - Pogled joj padne na moj
oujak. - to je bilo...?
- Sana - zarei Mazen. - Izvjee!
Sana se okrene vodi pokreta otpora. - Vrijeme je - ree. - Ako to
mislimo uiniti, moramo krenuti odmah.
Vrijeme za to? Gledam Mazena mislei da e im rei da malo
priekaju, da mora zavriti sa mnom. Ali on odepa do vrata kao da ja
vie ne postojim.
Sana i Keenan se zgledaju. Sana odmahne glavom kao da ga
upozorava, ali Keenan svejedno progovori: - Mazene, to emo s Laiom?
Mazen zastane i pogleda me, jedva prikrivajui zlovolju. - Treba ti jo
vremena - ree. - Ima ga. Daj mi neto do prekosutra u pono. Onda
emo ti izvui brata i sve e ovo zavriti.
 Mahnuo je Sani da ga slijedi i izaao tiho razgovarajui sa svojim
ljudima. Sana dobaci Keenanu tajanstven pogled i pouti za njima.
- Ne razumijem - rekla sam. - Malo prije je rekao da je propalo.
- Neto nije u redu. - Keenan je zurio u vrata. - A ja moram otkriti to.
- Keenane, hoe li odrati rije? Oslobodit e Darina?
- Sanin ga tabor tjera na to. Misle da ga je ve trebao osloboditi. Nee
mu dopustiti da se izvue. Ali... - Odmahne glavom. - Moram ii. uvaj se,
Laia.
Vani je tako gusta magla da sam morala ispruiti ruke da ne bih
udarila nosom u neto. Sredina je popodneva, ali nebo je svakog asa sve
mranije. Nad Serrom se valjaju gusti oblaci kao da prikupljaju snagu za
napad.
Vraajui se u Crnu klisuru, pokuavala sam shvatiti to se dogodilo.
eljela sam vjerovati da se mogu uzdati u Mazena, da e ispuniti svoj dio
pogodbe. Ali neto nije u redu. Danima se trudim dobiti na vremenu.
Nema smisla da mi ga sada daje tako olako.
Jo me neto uznemirilo. To kako je Mazen brzo zaboravio na mene
kad se pojavila Sana. I to kako me nije gledao u oi kad je obeao da e mi
spasiti brata.
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Elias

Ujutro me na dan kunje snage iz sna prenula grmljavina od koje su mi

se zatresle kosti pa sam dugo leao u mraku vojarne i sluao kako kia
bubnja po krovu. Netko mi je ispod vrata gurnuo list pergamenta s
rombom, augurskim peatom. Otvorio sam ga.
Samo kombinezoni. Bojni oklop je zabranjen. Ostani u sobi. Doi u po
tebe.
Cain.
Dok guvam pergament, na vratima se zauje tiho grebanje. Vani
stoji prestravljeni mali rob i nudi mi pladanj sa zgruanom kaom i
tvrdom pogaom. Prisilim se pojesti sve do posljednjeg zalogaja. Koliko
god ta hrana bila odvratna, treba mi sva mogua energija ako elim
pobijediti u borbi.
Navukao sam oruje: obje telumanske sablje na lea, red bodea
preko prsa i po jedan no u svakoj izmi. Zatim sam ekao.
Sati prolaze polako kao smjena u straarnici u tri ujutro. Vani vjetar
urla nosei grane i lie pokraj prozora. Pitam se je li Helena u svojoj
sobi. Je li Cain ve doao po nju?
Napokon, kasno popodne, netko mi pokuca na vrata. Toliko sam
nestrpljiv da bih trgao zidove golim rukama.
- Kandidate Veturius - ree Cain kad sam otvorio vrata. - Vrijeme je.
Vani mi hladnoa oduzme dah i probija mi tanku odjeu kao ledena kosa.
Kao da ne nosim nita na sebi. Serra nikad nije ovako hladna ljeti. ak je i
zimi rijetko ovako hladno. Ispod oka sam odmjerio Caina. Ovo je
nevrijeme sigurno stvorio on, zajedno sa sebi slinima. Od te se pomisli
jo vie smrknem. Postoji li ita to oni ne mogu?
- Da, Elias - odgovori mi Cain. - Ne moemo umrijeti.
Korice mojih sablja udaraju mi u vrat, hladne kao led, i unato
debelim izmama noge su mi promrzle. Pratim Caina u stopu, ne znajui
uope kamo idemo dok se pred nama ne pomole visoki lukovi amfiteatra.
Uli smo u oruarnicu, u kojoj je sve puno mukaraca u crvenom
konatom oklopu za obuku.
 Obrisao sam kiu iz oiju i s nevjericom ih pogledao. - Crveni odred?
- Tu su Dex i Faris, kao i ostalih dvadeset i sedam vojnika iz mojeg
borbenog odreda, ukljuujui Cyrila, zdepastog momka koji mrzi sve
zapovijedi osim mojih, i Dariena, koji ima pesnice poput ekia. Trebalo
bi me utjeiti to e mi oni pomagati na kunji, ali samo sam nervozan.
to nam Cain sprema?
Cyril mi doda oklop za obuku.
- Svi su na broju, zapovjednie - ree Dex. Gledao je ravno pred sebe,
ali glas mu je odavao uzrujanost. Dok sam navlaio oklop, procjenjivao
sam raspoloenje odreda. Iz njih izbija napetost, ali to je razumljivo.
Znaju sve pojedinosti o prve dvije kunje. Sigurno se pitaju kakvu su im
strahotu priredili duguri.
- Za koji trenutak - ree Cain - izai ete iz oruarnice i nai se na
poligonu amfiteatra. Tamo ete voditi borbu na ivot i smrt. Bojni su
oklopi zabranjeni i ve su vam oduzeti. Va je zadatak jednostavan:
morate ubiti to vie neprijatelja. Borba zavrava kad ti, kandidate
Veturius, pobijedi neprijateljskog vodu ili izgubi od njega. Upozoravam
vas: ako pokaete milosre, ako oklijevate kad treba ubiti, snosit ete
posljedice.
Posljedice, nego to. Na primjer, prerezat e nam grkljan oni to
ekaju vani.
- Jeste li spremni? - upita Cain.
Borba na ivot i smrt. To znai da bi neki od mojih vojnika - mojih
prijatelja - mogli danas umrijeti. Dex me naas pogleda u oi. Izgleda kao
ovjek u klopci, ovjek s tajnom koja ga izjeda. Uplaeno baci pogled na
Caina i obori oi.
Zatim primijetim da Farisu drhte ruke. Pokraj njega se Cyril
zabrinuto igra noem trljajui ga o prst. Darien udno bulji u mene. to
mu je u oima? Tuga? Strah?
Neka mrana spoznaja mui moje ljude, neto to mi ne ele rei.
Je li im Cain rekao neto zbog ega su posumnjali u pobjedu? Bijesno
pogledam augura. Sumnja i strah - izdajniki osjeaji pred bitku. Zajedno
se mogu uvui u duh dobrih vojnika i presuditi borbu prije nego to je
uope poela.
Pogledam prema vratima poligona. to god nas tamo eka, moramo
biti na razini, inae emo umrijeti.
- Spremni smo.
 Vrata se otvore, Cain kimne, a ja povedem svoj odred. Kia je
pomijeana sa susnjeicom, a ruke mi trnu i koe se. Grmljavina i
pljutanje kie po blatu priguuju zvuk naih koraka. Neprijatelji nee
uti kako prilazimo, ali neemo ni mi njih.
- Razdvojite se! - poviem Dexu znajui da u oluji jedva uje moje
rijei. - Ti pokrivaj lijevo krilo. Ako naete neprijatelja, javite. Ne ulazite
u borbu.
No prvi put otkad je postao moj pobonik, Dex ne slua zapovijed. Ne
mie se. Gleda nekamo iza mene, u maglu koja pokriva bojno polje.
Pratim njegov pogled i zapazim kretanje. Konati oklop. Bljesak sablje.
Je li koji od mojih vojnika krenuo naprijed kao izvia? Nije - brzo ih
prebrojim i vidim da su svi iza mene i ekaju zapovijedi.
Munja zapara nebo i u jednom kobnom trenutku obasja bojno polje.
Zatim se opet spusti magla, debela kao pokriva. Ali ne prije nego to
sam vidio protiv koga se borimo. I ne prije nego to mi prepast sledi krv i
okameni tijelo.
Uhvatio sam Dexov pogled. I vidim istinu u njegovim blijedim
tjeskobnim oima. I kod Farisa i kod Cyrila. Kod svakog vojnika. Svi
znaju.
U tom asu iz magle izleti spodoba odjevena u plavo. Srebrna
pletenica bijesnu u magli, a spodoba se prepoznatljivom okretnou
obrui na crveni odred kao zvijezda repatica.
Ugleda me i posustane razrogaivi oi.
- Elias?
Snaga ruku, duha i srca. Za ovo? Da ubijem najbolju prijateljicu? Da
ubijem njezin odred?
- Zapovjednice - dohvati me Dex. - Koje su zapovijedi?
Iz magle izrone Helenini ljudi s isukanim sabljama. Demetrius.
Leandar. Tristas. Ennis. Znam te ljude. Odrastao sam s njima, trpio sam s
njima, znojio sam se s njima. Neu zapovjediti da ih se ubije.
Dex me protrese. - Zapovijedi, Veturius. Trebaju nam zapovijedi.
Zapovijedi, naravno. Ja sam zapovjednik crvenog odreda. Moram
odluiti.
Ako pokaete milosre, ako ne ubijete neprijatelja, snosit ete
posljedice.
- Udarajte samo da ranite! - poviem. K vragu i posljedice. - Ne
ubijajte. Ne ubijajte!
 Jedva sam stigao izdati tu zapovijed, a plavi je odred ve navalio,
borei se divljaki kao da smo pleme pograninih pljakaa. ujem kako
Helena neto urla, ali ne razaznajem rijei u kakofoniji pljuska i sraza
maeva. Ona nestaje u kaosu.
Okrenem se da je potraim i ugledam Tristasa kako se probija
izmeu boraca i navaljuje ravno na mene. Bacio mi je u prsa nazubljeni
bode, koji sam jedva odbio sabljom. Isukao je vlastitu sablju i bacio se
na mene. Bacio sam se na tlo, a on me preskoi u punome naletu pa ga
sabljom plotimice udarim po listovima. Izgubio je ravnoteu, poskliznuo
se u debelom blatu i pao na lea izloena grla.
Spreman za klanje.
Okrenuo sam se, spreman razoruati novog neprijatelja. Ali u tom
asu Faris, koji je nadvladao drugog Helenina borca, zadrhti. Iskolaio je
oi, koplje mu ispadne iz mlohavih prstiju, a lice mu poplavi. Njegov
protivnik, utljiv momak po imenu Fortis, brie susnjeicu iz oiju i
zapanjeno gleda kako Faris pada na koljena, poseui prema neprijatelju
kojeg nitko drugi ne vidi.
to mu je? Jurnuo sam prema njemu uzrujano se pitajui to da
radim. Ali im sam mu se pribliio, tijelo mi odbaci nevidljiva ruka. Naas
mi se smrkne pred oima, ali svejedno se dignem, nadajui se da ni jedan
protivnik nee iskoristiti taj trenutak za napad. to je ovo? to je Farisu?
Tristas se teturavo pridigne s mjesta gdje sam ga ostavio, a lice mu je
zastraujue napeto kad me ugleda. Odluio mi je oduzeti ivot.
Farisov je kaalj sve slabiji. On umire.
Posljedice. Snosit ete posljedice.
Vrijeme tee usporeno. Sekunde se rasteu u sate dok gledam rasulo
na bojitu. Crveni odred slijedi moje zapovijedi da ne ubija - i zato
trpimo. Cyril je pao. I Darien. Svaki put kad neki od mojih ljudi udijeli
milost neprijatelju, jedan od njihovih drugova pada dok mu ivot cijedi
augurska vraja rabota.
Posljedice.
Naizmjence gledam Farisa i Tristasa. Doli su u Crnu klisuru kad i
Helena i ja. Tristas, crnokos djeak velikih oiju, prekriven je
ogrebotinama zbog surove inicijacije. Faris, izgladnio i boleljiv, niim
nije odavao humor i snagu koje e imati u iduim godinama. Helena i ja
sprijateljili smo se s njima ve prvi tjedan, i svi smo branili jedni druge
od drugih grabeljivih polaznika.
A sada e jedan od njih umrijeti. to god ja uinio.
 Tristas navali na mene dok mu suze klize po maski. Crna mu je kosa
blatnjava, a oi mu panino plamte kao ivotinji stjeranoj u kripac dok
gleda Farisa i mene.
- Oprosti, Elias.
On zakorai prema meni, ali odjednom mu se tijelo ukoi. Sablja mu
iz ruke padne u blato dok sputa pogled prema otrici koja mu stri iz
grudi. Zatim klizne na vlanu zemlju gledajui me u oi.
Iza njega je stajao Dex, zgroena lica dok gleda kako mu jedan od
najboljih prijatelja umire od njegove ruke.
Ne. Ne Tristas. Tristas, koji je od sedamnaeste godine zaruen za
svoju ljubav iz djetinjstva, koji mi je pomogao da razumijem Helenu, koji
ima etiri sestre koje ga oboavaju. Zurim u njegovo tijelo, u tetovau na
njegovoj ruci. Aelia.
Tristas je mrtav. Mrtav.
Faris se vie ne batrga. Kalje i nesigurno ustane, a onda zgranuto
pogleda Tristasovo mrtvo tijelo. Ali ima jednako malo vremena za
alovanje kao i ja. Izmakne se topuzu koji je bacio jedan od Heleninih
ljudi, a zatim je uvuen u drugu borbu, gdje bode i udara kao da as prije
nije teturao na rubu ponora.
Dex mi se opet unese u lice, a oi mu gore. - Moramo ih ubiti! Izdaj
zapovijed!
Ne elim oblikovati te rijei. Usne ih ne ele izgovoriti. Znam te
vojnike. A Helena? Ne mogu im dopustiti da ubiju Helenu. Opet mi se
vraa bojno polje iz moje none more - Demetrius, Leandar i Enis. Ne! Ne!
Ne!
Oko mene se rue moji vojnici, guei se jer ne ele ubiti prijatelje, ili
padajui pod nesmiljenim otricama plavog odreda.
- Elias, Darien je mrtav! - Dex me opet protrese. - I Cyril. Aquilla je
ve izdala zapovijed. Mora i ti, inae smo gotovi.
- Elias. - Tjera me da ga pogledam u oi. - Molim te. Nesposoban
progovoriti, diem ruke i dajem znak, a koa mi se jei dok se zapovijed
prenosi bojnim poljem od vojnika do vojnika. Zapovijed crvenog vode.
Bori se na smrt. Nema milosti.

* * *
 Nema psovanja, nema vike, nema blefiranja. Svi smo zapeli u malom
prostoru beskrajnog nasilja. Maevi se sudaraju i prijatelji umiru dok nas
bije susnjeica.
Kad sam ve izdao zapovijed, preuzeo sam vodstvo. Ne oklijevam,
inae e moji vojnici posustati. A ako posustanu, svi umiremo.
Zato ubijam. Po svemu je krv. Po mojem oklopu, koi, maski, kosi.
Krv mi kaplje s drka sablje, koji je sklizav pod rukom. Ja sam Smrt
glavom i predsjedam ovom klaonicom. Neke od mojih rtava sreom
umiru brzo, isputaju duu prije nego to im tijelo udari o tlo.
Drugima treba vie vremena,
U meni ui jadnik koji sve to eli obaviti kriom. Kliznuti iza njih i
zabosti sablju da ih ne moram gledati u oi. Ali bitka je gadnija od toga.
Tvrda. Okrutnija. Zurim u lica ljudi koje ubijam, i premda oluja priguuje
hropce, svaka mi se smrt urezuje u pamenje, svaka postaje rana koja
nikad nee zacijeljeti.
Smrt zamjenjuje sve drugo. Prijateljstvo, ljubav, vjernost. Lijepe
uspomene na te ljude - na neodoljiv smijeh, na dobivene oklade, na
neslane ale - sve je to ukradeno. Sjeam se samo najgorih, najmranijih
stvari.
Ennis, koji je u Heleninu naruju jecao poput djeteta kad mu je prije
est mjeseci umrla majka. Vrat mu puca kao granica pod mojim prstima.
Leandar, kojem Helena nikad nije uzvratila ljubav. Moja mu sablja
klizi kroz vrat kao ptica kroz vedro nebo. Lako. Bez napora.
Demetrius, koji je urlao od nemona gnjeva nakon to je gledao kako
mu desetogodinjeg brata zapovjednica biuje do smrti zato to je
dezertirao. Smijei se gledajui kako prilazim, baca oruje i eka, kao da
je moja otrica nekakav dar. to Demetrius vidi kad mu se svjetlo gasi u
oima? Mlaeg brata kako ga eka? Beskrajnu tamu?
Pokolj se nastavlja, a cijelo me vrijeme mui Cainov ultimatum.
Borba zavrava kad ti, kandidate Veturius, pobijedi neprijateljskog vou
ili izgubi od njega.
Pokuao sam nai Helenu i brzo zavriti sve ovo, no nisam je naao.
Kad je napokon ona pronala mene, osjeao sam se kao da sam se borio
danima, a zapravo je prolo samo pola sata.
- Elias! - Izviknula je moje ime, ali glas joj je slab i kolebljiv. Borba se
prekinula, nai vojnici vie ne napadaju jedni druge, a magla se dovoljno
raistila da nas mogu vidjeti. Polako se okupljaju oko nas u polukrug u
kojem ima puno praznih mjesta na kojima bi stajali nai suborci da su
ivi.
 Hel i ja gledamo jedno drugo, a ja bih volio imati augurovu mo
itanja misli. Plava joj je kosa puna krvi, blata i leda, a pletenica joj se
razvezala i neuredno joj visi niz lea. Grudi joj se zadihano diu i
sputaju.
Pitam se koliko je mojih ljudi ubila.
aka joj se zgri na drku sablje - zna da mi nee promaknuti to
upozorenje.
Odmah napada. Ja se okrenem i podiem sablju radi obrane, ali
utroba mi je paralizirana. Zaprepastila me njezina estina. Ali dijelom je
razumijem. eli da zavri ovo ludilo.
Isprva sam se samo nastojao braniti, ne elei krenuti u napad. Ali
desetljee nemilosrdnog bruenja nagona buni se protiv takve
pasivnosti. Ubrzo se zbilja borim, primjenjujem sve svoje trikove kako
bih preivio njezinu navalu.
U mislima vidim poloaje napada kojima me nauio djed, one koje
centurioni Crne klisure ne znaju. One od kojih se Helena nee znati
obraniti. Ne moe ubiti, Hel. Ne moe.
No imam li izbora? Jedno od nas mora ubiti drugo, inae kunja nee
zavriti.
Pusti je da te ubije. Pusti je da pobijedi.
Kao da je osjetila moju slabost, Helena stisne zube i nasrne, a blijede
su joj oi ledene, izazivaju me da uzvratim napad. Pusti nju, pusti nju,
pusti nju. Njezina sablja zaree mi vrat, a ja uzvratim brzim zamahom u
zadnji as dok mi nije odrubila glavu.
Prome me ratno ludilo i izbrie mi sve druge misli. Ona vie nije
Helena. Ona je neprijatelj koji me eli ubiti. Neprijatelj kojeg moram
preivjeti.
Bacim sablju u zrak i sa zadovoljstvom plaenika gledam kako
Helena die pogled kako bi pratila let oruja. Navaljujem na nju kao
krvnik. Udarim je koljenom u prsa i unato oluji ujem pucanje rebra i
iznenaeni izdisaj koji sam izbio iz nje.
Helena je poda mnom, njezine su oceanske oi prestravljene dok
pritiem njezinu ruku sa sabljom. Naa su tijela isprepletena, ali Helena
mi je sada neznanka, neshvatljiva kao nebo. Izvuem bode iz remena na
prsima, a krv mi rie kad prstima dodirnem hladni drak. Ona me udari
koljenom i uhvati sablju kako bi me dokrajila prije nego to ja dokrajim
nju. Bri sam. Visoko podiem bode, ratno ludilo mi je na vrhuncu,
treperi kao najvia nota planinske oluje.
A onda zamahnem.
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Laia

U mraku prije zore, oluja koja se spremala nad Serrom udarila je

bijesom osvajake vojske. Krilo za sluinad plivalo je u deset
centimetara kinice, a kuharica i ja mele smo vodu dok je Izzi neumorno
slagala vree pijeska. Kia mi je ibala lice kao ledeni prsti duha.
- Gadan dan za kunju! - dovikne mi Izzi kroz pljusak.
Ne znam kakva e biti trea kunja i nije me briga, ali nadam se da e
odvratiti panju svih ostalih polaznika da mogu potraiti tajni prolaz do
Crne klisure.
ini se da nitko drugi nije ravnoduan. U Serri se oklade na
pobjednika diu do astronomskih visina. Izzi mi je rekla da je favorit
postao Marcus, a ne Veturius.
Elias. apem njegovo ime. Sjeam se njegova lica bez maske i
dubokog, uzbudljiva glasa kojim mi je aptao u uho na Mjeseevu
festivalu. Sjeam se kako se kretao u borbi s Aquillom, kad mi je ona
senzualna ljepota oduzela dah. Sjeam se njegova nezaustavljiva bijesa
kad me je Marcus zamalo ubio.
Prestani. On je krabulja, a ja sam robinja, i misliti na njega na taj
nain toliko je pogreno da se na trenutak pitam nisu li mi Marcusovi
udarci pomutili razum.
- Ulazi, robinjo. - Kuharica mi uzme metlu, a kosa joj je divlja aureola
u oluji. - Zapovjednica zove.
Jurnula sam na kat, promoena i uzdrhtala. Zatekla sam
zapovjednicu razvezanih pletenica kako bijesno i energino koraa po
sobi.
- Moja kosa - ree kad sam uletjela u sobu. - Brzo, curo, ako ti je stalo
do koe.
im sam zavrila, ona izae uzimajui oruje sa zida. Ovaj put mi nije
izdiktirala uobiajenu seriju zapovijedi.
- Izjurila je kao vuica u lov - ree Izzi kad sam ula u kuhinju. -
Otila je ravno do amfiteatra. Valjda je tamo kunja. Pitam se...
 - Pita se ti i cijela akademija - ree kuharica. - Uskoro emo saznati.
Danas nemamo kamo. Zapovjednica je rekla da e svaki rob na
otvorenom biti odmah ubijen.
Izzi i ja se pogledamo. Sino nas je kuharica tjerala da se do ponoi
pripremamo za oluju pa sam danas namjeravala traiti tajni prolaz.
- Ne isplati se riskirati - upozori me Izzi kad se kuharica okrenula. -
Jo stigne sutra. Odmori mozak jedan dan, moda smisli rjeenje. -
Njezine rijei poprati grmljavina. Uzdahnem i kimnem. Nadam se da ima
pravo.
- Na posao, vas dvije. - Kuharica gurne krpu u Izzinu ruku. -
Sudopero, ti zavri srebrninu, uglaaj rukohvate, izribaj...
Izzi zakoluta oima i baci krpu na pod. - Oisti prainu s namjetaja,
objesi rublje, znam. Neka to prieka, kuharice. Zapovjednice nee biti
cijeli dan. Ne moemo barem malo uivati u tome? - Kuharica prijekorno
stisne usta, ali Izzi je pone moljakati. - Ispriaj nam priu. Neku stranu.
- Zadrhti od iekivanja, a kuharica se smije ili guna, teko je rei.
- ivot ti nije dovoljno straan, curo?
Tiho sam otila do stranjeg dijela stola kako bih ispeglala gomilu
odora za zapovjednicu. Odavno nisam ula dobru priu, a eznem da se
izgubim u njoj. Ali ako kuharica to shvati, vjerojatno e utjeti iz principa.
Starica se naizgled ne obazire na nas. Njezine male i njene ruke
uzimaju staklenke zaina za ruak to ga priprema.
- Ne odustaje, je li? - Prvo sam mislila da se kuharica obraa Izzi, ali
kad sam podigla glavu, shvatila sam da gleda mene. - Taj zadatak
spaavanja brata misli obaviti do kraja. Koliko god te stajao.
- Moram. - Oekivala sam novu tiradu protiv pokreta otpora. Ali ona
samo kimne bez uenja. - Onda imam priu za tebe - ree. - Nema
junaka ni junakinje. Nema sretan kraj. Ali to je pria koju mora uti.
Izzi izvine obrve i uzme krpu za latenje. Kuharica zatvori jednu
staklenku i otvori drugu. Zatim pone.
- Nekad davno, kad ljudi nisu znali za pohlepu, zavist ni pleme, dini
su hodali zemljom.
Kuhariin glas nimalo ne podsjea na nomadsku kebani: strog je, a
trebao bi biti blag, otar je, a trebao bi biti mek i zavojit. Ali njezin me
ritam ipak podsjea na Nomade pa me uvlai u priu.
- Dini su bili besmrtni. - Kuhariine su oi mirne, kao da se izgubila
u vlastitoj nutrini. - Stvoreni od bezgrene, bezdimne vatre. Jahali su
vjetrove i itali zvijezde, a njihova je ljepota bila ljepota divljine.
 Premda su dini mogli upravljati umom niih stvorenja, bih su asni,
odgajali potomke i uvali svoje tajne. Neke je oaravao sirovi ljudski rod.
Ali voda dina, Bezimeni Kralj, najstariji i najmudriji meu njima,
savjetovao je svojem narodu da izbjegava ljude. Tako su i uinili.
Prolazila su stoljea, a ljudi su ojaali. Sprijateljili su se s efritima,
rodom divljih elemenata. Nevini su efriti pokazali ljudima kako da budu
veliki, dajui im moi iscjeljivanja i borbe, brzine i proricanja. Sela su
postala gradovi. Gradovi su narasli u kraljevstva. Kraljevstva su pala i
stopila se u carstva.
Iz tog svijeta promjena izraslo je Uenjako carstvo, najjae meu
ljudima, posveeno njihovoj vjeri: Uzvienost kroz znanje. A tko je imao
vie znanja od dina, najstarijih bia na zemlji?
Kako bi nauili tajne dina, Uenjaci su poslali izaslanstva na
pregovore s Bezimenim Kraljem. Dobili su uljudan i odluan odgovor.
Mi smo dini. Mi smo svoji.
Ali Uenjaci nisu izgradili carstvo tako to su odustajali kad god bi ih
netko odbio. Poslali su lukave glasnike, uvjebane za razgovor kao to su
krabulje uvjebani za rat. Kad ni to nije uspjelo, poslali su mudrace i
umjetnike, arobnjake i politiare, uitelje i iscjelitelje, kraljeve i puane.
Odgovor je bio isti. Mi smo dini. Mi smo svoji,
Uenjako carstvo pogodile su nevolje. Glad i kuga pokosile su cijele
gradove. Uenjake ambicije prele su u gorinu. Car se Uenjaka
razljutio, vjerujui da bi se njegov narod opet uzvisio kad bi posjedovao
znanje dina. Okupio je najvee uenjake umove u Vijee i dao im
zadatak: stei vlast nad dinima.
Vijee je nalo mrane saveznike meu vilenjacima - piljske ejrite,
aveti, prikaze. Od tih izopaenih stvorenja Uenjaci su nauili kako
zarobiti dine pomou soli, elika i ljetne kie koja je jo topla od oblaka.
Muili su ta stara bia traei izvor njihove moi. Ali dini su uvali svoje
tajne.
Razjareno njihovom utnjom, Vijee nije vie marilo za tajne
vilenjaka. Samo je htjelo unititi dine. Efriti, aveti i prikaze napustili su
Uenjake jer su shvatili dokle see ovjekova e za moi. Ali bilo je
prekasno. Vilenjaci su podijelili svoje znanje slobodno i s povjerenjem, a
Vijee je iskoristilo to znanje da stvori oruje koje e zauvijek pokoriti
dine. Nazvali su ga zvijezdom.
Vilenjaci su bili uasnuti i htjeli zaustaviti nesreu kojoj su kumovali.
Ali zvijezda je ljudima dala neprirodnu mo, pa su nia bia pobjegla i
sakrila se u dubokim mjestima dok rat ne proe. Dini su se branili, ali
bilo ih je premalo. Vijee ih je stjeralo u kut i pomou zvijezde zauvijek ih
zakljualo u umu, u ivu rastuu tamnicu, jedino mjesto koje je dovoljno
mono da zaustavi takva bia.
Sila potrebna za utamnienje unitila je zvijezdu, kao i Vijee. Ali
Uenjaci su se radovah jer su dini bili pobijeeni. Svi osim najveega.
- Kralja - ree Izzi.
- Da. Bezimeni Kralj izmaknuo je tamnici. Ali nije uspio spasiti svoj
narod i zbog toga je poludio. To je ludilo nosio sa sobom kao zlokoban
oblak. Gdje god bi doao, pao bi mrak dublji od pononog oceana. Kralj je
na kraju dobio ime: Mraitelj.
Naglo sam podigla glavu. Gospodaru Mraitelju...
- Stotinama godina - nastavi kuharica - Mraitelj je muio
ovjeanstvo kako god je mogao. Ali nikad mu nije bilo dovoljno. Kad bi
doao, ljudi bi pobjegli u skrovita kao takori. im bi otiao, opet bi
izmilili kao takori. Zato se poeo pripremati. Udruio se sa starim
neprijateljima Uenjaka, Bojovnicima, okrutnim narodom koji je bio
prognan na sjever kontinenta. Doapnuo im je tajne elika i politike.
Nauio ih je da se vinu iznad svojih sirovih korijena. Onda je ekao.
Nakon nekoliko narataja Bojovnici su bili spremni. Krenuli su u
osvajaki pohod.
Uenjako carstvo palo je brzo, a narod je porobljen i slomljen. Ali i
dalje je ivio. Zato e Mraitelja za osvetom nije ugaena. On jo ivi u
sjenama, gdje mami i porobljava svoju niu brau - aveti, prikaze, piljske
ejrite - da ih kazni zbog njihove davne izdaje. Gleda i eka dok ne kucne
pravi as, dok se ne osveti do kraja.
Tek kad su kuhariine rijei zamrle, primijetila sam da drim peglu u
zraku. Izzi se zabuljila i posve zaboravila krtenje. Vani bljesne munja, a
zapuh vjetra zatrese prozore i vrata.
- Zato ja moram znati tu priu? - upitam.
- Ti reci meni, curo.
Duboko udahnem. - Zato to je istinita?
Kuharica mi dobaci svoj nakrivljeni osmijeh. - Znai, vidjela si
nonoga gosta kod zapovjednice.
Izzi nas je obje gledala. - Kojega gosta?
- On... on se nazvao Mraiteljem - rekla sam. - Ali nije mogue...
- On je upravo taj za kojeg se izdaje - prekine me kuharica. - Uenjaci
zatvaraju oi pred istinom. Aveti, prikaze, sablasti, dini, to su samo
prie. Nomadski mitovi. Bajke za djecu. Kakva bahatost! - Ona se naceri. -
Kakva oholost. Curo, nemoj pogrijeiti kao oni. Otvori oi, inae e
zavriti kao tvoja majka. Mraitelj je bio pred njom, a ona nije imala
pojma.
Spustim peglu. - to to znai?
Kuharica govori tiho, kao da se boji vlastitih rijei. - Uvukao se u
pokret otpora. Uzeo je ljudski lik i g-glumio b-borca. - Stisne zube i
otpuhne, a onda nastavi. - Bio je blizak s tvojom majkom. Iskoristio ju je. -
Kuharica opet zastane, a napeto joj lice problijedi. - T-tvoj je o-otac otkrio
istinu. M-Mraitelj je... imao... pomagaa. Iz-iz-izdajicu. Na-nad-mudrio je
Jahana i... i prodao tvoje roditelje Keris... ne... ja...
- Kuharice! - Izzi skoi na noge kad se starica jednom rukom uhvati
za glavu i jeei zatetura unatrag. - Kuharice!
- Mii se! - Starica gurne Izzi u prsa tako da zamalo padne. - Mii se!
Izzi podigne ruke i progovori kao da se obraa uplaenoj ivotinji. -
Kuharice, u redu je...
- Na posao! - Kuharica se uspravi. Onaj kratkotrajan mir u njezinim
oima sad je razbijen, a zamijenilo ga je neto nalik na ludilo. - Pustite me
na miru!
Izzi me hitro izvue iz kuhinje. - Ponekad je takva - ree kad nas
kuharica vie nije mogla uti. - Takva je kad govori o prolosti.
- Kako se zove?
- Nikad mi nije rekla. Valjda eli zaboraviti. Misli li da je to istina?
Ono to je rekla o Mraitelj u. I o tvojoj majci.
- Ne znam. Zato bi Mraitelj progonio moje roditelje? to su mu oni
skrivili? - Ali odgovor mi sine dok nisam ni zavrila pitanje. Ako Mraitelj
toliko mrzi Uenjake kao to kae kuharica, nije ni udno to je htio
unititi Lavicu i njezina pomonika. Njihov je pokret bio jedina nada koju
su Uenjaci ikad imali.
Izzi i ja utke smo se vratile svome poslu dok su nam glavom
prolazile aveti, prikaze i bezdimna vatra. Neprestano sam razmiljala o
kuharici.
Tko je ona? Koliko je dobro poznavala moje roditelje? Izraivala je
eksplozive za pokret otpora pa kako je onda postala robinja? Zato nije
digla zapovjednicu u zrak?
Neto mi odjednom padne na pamet, neto od ega sam se sledila.
to ako je kuharica izdajica?
 Ubijeni su svi koji su uhvaeni s mojim roditeljima, svi koji su ita
znali o izdaji. A kuharica mi je ispriala stvari iz prolosti koje nikad
nisam ula. Moe ih znati jedino ako je i ona bila tamo.
Ali zato bi bila robinja u Kerisinoj kui ako joj je predala njezin
najvei ulov?
- Moda netko u pokretu otpora zna tko je kuharica - rekla sam te
veeri dok sam se s Izzi penjala do zapovjedni ine spavae sobe s
kantama i perukama. - Moda se netko sjea.
- Trebala bi pitati svojeg riokosog borca - ree Izzi. - Izgleda bistro.
- Keenan? Moda...
- Znala sam - zapjevui Izzi. - Svia ti se. Znam po tome kako mu
izgovara ime. Keenan. - Ona se nakesi, a ja pocrvenim. - Zgodan je -
napomene - to si valjda i sama primijetila.
- Nemam vremena za to. Imam drugih briga.
- Ma, daj! Laia, ti si djevojka. Smije ti se sviati deko. ak se i
krabulje zaljubljuju. ak i ja...
Obje smo se ukupile kad se u prizemlju zatresu ulazna vrata.
Podigne se zasun, a vjetar puhne kroz kuu s vriskom od kojeg se lede
kosti.
- Robinjo! - oglasi se zapovjednica s podnoja stubita. - Dolazi
ovamo!
- Kreni! - gurne me Izzi. - Brzo!
S perukom u ruci jurnula sam niza stube, gdje me ekala
zapovjednica s dva legionara. Umjesto uobiajenog prijezira, na licu joj je
gotovo zamiljen izraz, kao da sam se preobrazila u neto to je
neoekivano oarava.
U sjenama iza legionara nalazila se etvrta osoba, spodoba kojoj su
koa i kosa bijele kao kosti izblijedjele na suncu. Augur.
- Onda - zapovjednica sumnjiavo pogleda augura - je li to ona?
Augur me gleda crnim oima koje plivaju u krvavocrvenom moru.
Govori se da auguri itaju misli, a u mojoj je glavi dovoljno toga da
odmah mogu zavriti na vjealima zbog izdaje. Silim se misliti na djeda,
baku i Darina. Velika i poznata tuga ispunjava mi osjetila. Sad mi itaj
misli. Gledam augura u oi. itaj bol koju su mi nanijeli tvoje krabulje.
-To je ona. - Augurme netremice gleda kao da je hipnotiziran mojim
bijesom. - Povedite je.
 - Kamo me vodite? - Legionari mi zaveu ruke. - to je bilo? - Saznali
su za uhoenje. to drugo?
- Tiho. - Augur navue kukuljicu, a mi krenemo za njim u oluju. Kad
sam vrisnula i pokuala se osloboditi, jedan mi je vojnik povezao usta i
oi. Mislila sam da e nam se pridruiti zapovjednica, ali ona je samo za
nama zalupila vratima. Barem nisu odveli Izzi. Ona je sigurna. Ali koliko
dugo?
Istog sam asa bila potpuno mokra. Batrgala sam se u rukama
legionara, no jedino to sam postigla bilo je to da sam razderala haljinu
tako da jedva mogu rei da sam pristojno odjevena. Kamo me nose? U
tamnicu, Laia. U tamnicu.
Zaujem kuhariin glas kako pria o uhodi pokreta otpora prije
mene. Zapovjednica ga je uhvatila. Danima ga je muila u tamnici
akademije. Ponekad bismo ga nou uli kako vriti.
to e uiniti meni? Hoe li odvesti i Izzi? Suze mi cure. Htjela sam je
spasiti. Htjela sam je izvui iz Crne klisure.
Nakon beskrajna hoda kroz oluju, zaustavljamo se. Otvore se neka
vrata, a ja poletim. Sletjela sam na tvrd i hladan kameni pod.
Pokuala sam ustati i vikati kroz povez, nateui ue oko zapea.
Pokuala sam nekako spustiti povez s oiju da barem vidim gdje sam.
Uzalud. Brava kljocne, koraci se udalje, a ja ostajem sama ekati
svoju sudbinu.
 ETRDESETO POGLAVLJE

Elias

Moja otrica prolazi kroz Helenin konati oklop, a neto u meni vie:
Elias, to si uinio? to si uinio? No bode se smrska i dok ga jo gledam u
nevjerici, snana me ruka zgrabi za rame i skine s Helene.
- Kandidatkinjo Aquilla. Cainov je glas hladan dok razmie gornji dio
Helenine tunike. Ispod svjetluca augurska potkoulja koju je Hel nosila
na kunji lukavosti. Ali, poput maske, priljubila joj se uz tijelo. Stopila se
kao nova koa, otporna na sablje. - Zar si zaboravila pravila kunje? Bojni
su oklopi zabranjeni. Diskvalificirana si.
U meni se gasi ratno ludilo, osjeam se kao da mi je utroba sva
izguljena. Znam da e me ovaj prizor zauvijek proganjati - Helenino
ukoeno lice ispod mene, susnjeica oko nas, urliui vjetar koji ne moe
priguiti zvuk smrti.
Zamalo si je ubio, Elias. Zamalo si ubio najbolju prijateljicu. Helena ne
govori. Bulji u mene i stavlja ruku na srce, kao da jo osjea udarac
bodea.
- Nije se sjetila svui je - zauo sam glas iza sebe. Iz magle se
pomolila mrava sjena: enski augur. Druge sjene stiu za njom i
okruuju Hel i mene.
- Nije uope mislila na to - ree enski augur. - Nosila ju je od dana
kad smo joj je dali. Stopila se s njom. Kao maska. Prirodna pogreka,
Caine.
- Ipak je pogrijeila. Diskvalificirana je. A ak i da nije... Svejedno bih
pobijedio. Jer bih je ubio.
Susnjeicu je zamijenila slaba kia. Magla se razilazi na bojnom polju
i razotkriva pokolj. Amfiteatar je neobino tih, a na tribinama vidim
polaznike i centurione, generale i politiare. U prvom redu sjedi moja
majka, neshvatljiva kao i uvijek. Djed je nekoliko redova iza nje, ruku je
zgrio na sablji. Jedva nazirem lica svojih suboraca. Tko je preivio? Tko
je umro?
Tristas, Demetrius, Leandar: mrtvi. Cyril, Darien, Fortis: mrtvi.
Padam na koljena pokraj Helene. Izgovaram njezino ime.
 Oprosti to sam te pokuao ubiti. Oprosti to sam dao zapovijed da se
pobije tvoj odred. Oprosti. Oprosti. Ne mogu to izgovoriti. Samo apem
njezino ime, ponavljam ga bezbroj puta u nadi da e uti, da e razumjeti.
Ona gleda u oblano nebo onkraj mene kao da ne postojim.
- Kandidate Veturius - ree Cain. - Ustani.
udovite, ubojico, huljo! Mrani i podli stvore! Mrzim te! Mrzim te!
Govorim li to auguru? Ili sebi? Ne znam. Ali znam da sloboda nije ovoga
vrijedna. Nita nije vrijedno ovoga.
Trebao sam pustiti Helenu da me ubije.
Cain ne komentira rasulo u mojoj glavi. Moda me ne uje na bojnom
polju prepunome izmuenih misli slomljenih ljudi.
- Kandidate Veturius, budui da je Aquilla diskvalificirana, a ti ima
najvie ivih vojnika meu svim kandidatima, mi auguri proglaavamo te
pobjednikom u kunji snage. estitam.
Pobjednik.
Ta rije pada na zemlju kao to sablja pada iz mrtve ruke.
Preivjelo je dvanaest ljudi iz mojeg odreda. Osamnaestorica lee u
stranjoj sobi ambulante, hladni pod bijelim plahtama. Helenin je odred
proao gore, preivjelo ih je samo deset. Marcus i Zak borili su se prije
nas, ali nitko ne zna nita o toj borbi.
Ljudi u odredima znali su tko e im biti neprijatelj. Svi su znali kakva
e biti kunja - svi osim kandidata. To mi je rekao Faris. Ili moda Dex.
Ne sjeam se kako sam doao u ambulantu. Unutra je vladao kaos,
glavni lijenik i bolniari bjesomuno su spaavali ranjenike. Nisu se
morali truditi. Nai su udarci zadali smrtne rane.
Vrlo brzo su to uvidjeli. Kad je pala no, ambulanta je ve bila tiha,
ostali su samo mrtvaci i duhovi.
Veina preivjelih, takoer nalik na sablasti, ve je otila. Helena je
smjetena u vlastitu sobu. ekao sam pred njezinim vratima, mrko
gledajui bolniare koji su me nagovarali da odem. Moram razgovarati s
njom. Moram provjeriti je li dobro.
- Nisi je ubio.
Marcus. Nisam izvukao oruje na zvuk njegova glasa, premda imam
deset otrica pri ruci. Ako me eli ubiti, neu maknuti prstom da ga
sprijeim. Ali ovaj put u njemu nema otrova. Oklop mu je poprskan krvlju
i blatom poput mojega, ali on izgleda drukije. Kao da se smanjio, kao da
mu je iupan dio ivota.
- Ne - odgovorim. - Nisam je ubio.
 - Bila ti je neprijateljica na bojnom polju. Nema pobjede dok ne
porazi neprijatelja. Tako su rekli auguri. Tako su rekli meni. Trebao si je
ubiti.
- Ali nisam,
- Umro je tako lako. - Marcusve su ute oi tjeskobne, bez imalo
zloe, tako da ga jedva prepoznajem. Pitam se vidi li mene ili vidi samo
tijelo, nekoga tko je iv, nekoga tko ga slua.
- Sablja... ga je probola - ree Marcus. - Htio sam je zaustaviti. Htio
sam, ali bila je prebrza. Njegova prva rije bila je moje ime, zna? I... i
posljednja. Rekao je na kraju. Rekao je Marcus.
Sad mi je jasno. Meu preivjelima nisam vidio Zaka. Nisam uo da
ga itko spominje.
- Ubio si ga - kaem tiho. - Ubio si brata.
- Rekli su da moram poraziti vodu neprijatelja. - Marcus me gleda u
oi. Unezvjeren je. - Svi su umirali. Nai prijatelji. Rekao mi je da zavrim
s tim. Molio me. Moj brat. Moj braco.
U meni se gorina nakuplja kao u. Godinama sam mrzio Marcusa,
smatrao ga zmijom. A sada ga mogu samo saalijevati, iako ni on ni ja
nismo zasluili saaljenje. Mi smo ubojice svojih vojnika, svoje krvi.
Nisam nita bolji od njega. Kad je Tristas umro, samo sam gledao. Ja sam
ubio Demetriusa, Ennisa, Leandra i mnoge druge. Da Helena nije nehotice
prekrila pravila kunje, ubio bih i nju.
Otvore se vrata Helenine sobe, a ja ustanem, ali lijenik odmahne
glavom.
- Ne, Veturius. - Blijed je i suzdran, bez trunke oholosti. - Nije
spremna za posjete. Idi, mladiu. Odmori se.
Doe mi da se nasmijem. Odmori se.
Kad sam se opet okrenuo prema Marcusu, vie ga nije bilo. Trebao
bih otii do svojih ljudi. Provjeriti kako su. Ali ne mogu se suoiti s njima.
A znam da ni oni ne ele vidjeti mene. Nikad neemo sebi oprostiti zbog
onoga to smo poinili danas.
- Moram vidjeti kandidata Veturiusa - zauje se ljutiti glas iz hodnika
ambulante. - On mi je unuk, moram provjeriti je li... Elias!
Djed se progura pokraj uplaenog bolniara i na vratima me
ambulante zagrli svojim snanim rukama. - Mislio sam da si mrtav,
djeae moj - ree privijajui moju glavu na prsa. - Aquilla je jaa nego to
sam mislio.
 - Zamalo sam je ubio. A druge jesam ubio. Mnogo njih. Nisam htio.
Ja...
Zlo mi je. Okrenem se od njega i stanem povraati na vratima
ambulante. Povraao sam sve dok vie nisam imao to izbaciti iz sebe.
Djed zatrai au vode. Ne skidajui mi ruku s ramena, utke je
ekao dok je nisam ispio.
- Djede - rekao sam. - Da bar...
- Mrtvi su mrtvi, djeae, ubijeni tvojom tukom. - Ne elim uti te
rijei, ali trebaju mi jer su istina. Barem ne vrijeaju ljude koje sam ubio.
- To se nee promijeniti, koliko god to elio. Od sada e vui sablasti za
sobom. Kao i svi mi.
Uzdahnem i pogledam svoje ruke. I dalje drhte. - Moram do vojarne.
Moram... moram se okupati.
- Idem s tobom...
- To nee biti potrebno. - Iz sjena se pojavi Cain, dobrodoao kao
kuga. - Doi, kandidate. elim razgovarati s tobom.
Teka sam srca krenuo za augurom. to da radim? to da kaem
stvorenju kojem nita ne znae odanost, prijateljstvo ni ivot?
- Teko mi je povjerovati - tiho sam rekao - da niste znali da Helena
nosi onaj oklop.
- Naravno da smo znali. to misli, zato smo joj ga dali? Kunje nisu
uvijek postupci. Ponekad je vana namjera. Nismo htjeli da ubije
kandidatkinju Aquillu. Samo smo htjeli vidjeti jesi li spreman na to. - On
baci pogled na moju ruku, koja mi je nesvjesno posegnula za sabljom. -
Ve sam ti rekao, kandidate. Mi ne moemo umrijeti. Uostalom, nije li ti
dovoljno smrti?
- Zak. I Marcus. - Jedva sam protisnuo te rijei. - Natjerao si ga da
ubije brata.
- A, Zacharias. - Na licu mu se ukae traak tuge, to me je jo vie
razbjesnilo. - Sa Zachariasom je bilo drukije, Elias. Zacharias je morao
umrijeti.
- Mogli ste kao protivnika izabrati bilo koga, bilo to. - Ne gledam ga.
Ne elim da mi opet bude zlo. - Efrite, prikaze. Barbare. Ali natjerali ste
nas da se borimo jedni protiv drugih. Zato?
- Nismo imali izbora, kandidate Veturius.
- Niste imali izbora. - Spopadne me uasan bijes, kao neka bolest. I
premda Cain ima pravo kad kae da mi je dosta smrti, samo elim isukati
sablju i probosti mu crno srce. - Vi ste sami stvorili kunje. Imali ste
izbora.
Cainove oi bijesnu. - Dijete, ne govori o stvarima koje ne razumije.
inimo ono to inimo zbog razloga koje ne moe shvatiti.
- Natjerali ste me da ubijem prijatelje. Zamalo sam ubio Helenu. A
Marcus... Marcus je ubio brata, svojeg brata blizanca, zbog vas.
- Ti e poiniti i gore stvari dok ovo ne zavri.
- Gore? Koliko gore moe biti? to me eka u etvrtoj kunji? Ubijanje
djece?
- Ne govorim o kunjama. Govorim o ratu. Naglo sam zastao. -
Kakvom ratu?
- Onom koji proganja nae snove. - Cain poe i mahne mi da ga
slijedim. - Okupljaju se sjene, Elias, i ne moemo ih zaustaviti. U srcu
Carstva raste tama, i jo e narasti, sve dok ne prekrije cijelu zemlju.
Dolazi rat. I mora doi. Jer mora se ispraviti velika nepravda, nepravda
koja raste sa svakim unitenim ivotom. Rat je jedini nain. A ti mora
biti spreman.
Zagonetke, ti auguri uvijek zadaju zagonetke. - Nepravda -
procijedim kroz stisnute zube. - Koja nepravda? Kada? Kako e je rat
ispraviti?
- Jednog dana, Elias Veturius, te e tajne biti razjanjene. Ali ne
danas.
Usporio je ulazei u vojarnu. Sva su vrata zatvorena. Ne ujem
kletve, jecanje, hrkanje, nita. Gdje su moji vojnici?
- Spavaju - ree Cain. - Noas nee sanjati. U snovima ih nee
proganjati mrtvaci. To je nagrada za njihovu hrabrost.
Jadna gesta. No nakon toga budit e se vritei. I u svim noima koje
slijede.
- Nisi pitao koja je tvoja nagrada za pobjedu na kunji.
- Ne elim nagradu. Ne za ovo.
- Svejedno - ree augur kad smo stigli do moje sobe - dobit e je.
Vrata e ti biti blokirana do zore. Nitko ti nee smetati. ak ni
zapovjednica. - On izae iz vojarne, a ja ga pratim pogledom i nemirno se
pitam to znae te rijei o ratu, sjenama i tami.
Previe sam iscrpljen da bih se dugo bavio time. Boli me cijelo tijelo.
Samo elim spavati i zaboraviti da se ovo dogodilo, barem na nekoliko
sati. Briem sva pitanja iz glave, otkljuam vrata i uem u svoju sobu.
 ETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Laia

Kad su se otvorila vrata moje elije, jurnula sam prema zvuku kako bih
izila u hodnik. Ali hladnoa elije prodrla mi je do kostiju. Udovi su mi
preteki pa meneija ruka s lakoom uhvati oko pasa.
- Augur je blokirao vrata. - Ruka me ispusti. - Ozlijedila bi se. Spadne
mi povez s oiju. Preda mnom stoji krabulja. Istog asa ga prepoznajem.
Veturius. Prstima mi okrzne zapea i vrat dok mi razvezuje ruke i skida
povez s usta. Na trenutak sam zbunjena. Toliko mi je puta spasio ivot.
Zato bi me sada ispitivao? Pritom shvaam da sam naivno prieljkivala
da je bolji od toga. Ne nuno dobar. Samo da nije zao. Znala si ovo, kori
me neki glas u meni. Znala si da igra izopaenu igru.
Veturius zbunjeno protrlja vrat, a tada primijetim da mu je oklop
pokriven krvlju i blatom. Ima posjekotine i masnice po cijelom tijelu, a
kombinezon mu je sav razderan. Spusti pogled na mene, u oima mu
naas bljesne straan bijes, a onda se smiri i prijee u neto drugo.
uenje? alost?
- Nita ti neu rei. - Glas mi je visok i slab pa stisnem zube. Budi kao
majka. Ne pokazuj strah. Stisnem amulet jednom rukom. - Nisam uinila
nita loe. Moe me muiti koliko hoe, ali bit e ti uzalud.
Veturius se nakalje. - Nisi zato ovdje. - Ukipio se i gledao me kao
zagonetku.
Ljutito ga gledam. - Zato me onaj... onaj crvenooki stvor doveo u
ovu eliju ako ne radi ispitivanja?
- Crvenooki stvor. - Kimne glavom. - Dobar opis. - Ogledao se po
prostoriji kao da je prvi put vidi. - Ovo nije elija. Ovo je moja soba.
Gledam uski leaj, stolac, hladno ognjite, zlokobnu crnu komodu,
kuke na zidovima - mislila sam da su za muenje. Vea je od moje sobe,
ali jednako oskudna. - Zato sam u tvojoj sobi?
Krabuija ode do komode i kopa po njoj. Na oprezu sam - to je
unutra?
- Ti si nagrada - ree. - Moja nagrada jer sam pobjednik tree kunje.
- Nagrada? Zato bih ja bila...
 Iznenada shvatim i odmahnem glavom - kao da to ita znai. Svjesna
sam koliko se mojeg tijela vidi kroz razderanu haljinu i pokuam se
zaogrnuti koliko mogu. Zakoraim unatrag i naslonim se na hladan i grub
kamen zida. To je najdalje to mogu, ali nije dovoljno daleko. Vidjela sam
Veturiusa kako se bori. On je prebrz, prevelik, prejak.
- Neu ti uiniti nita naao. - Okrenuo se od komode i pogledao me s
udnim saaljenjem. - ja nisam takav. - Prui mi isti crni plat. - Uzmi,
ovdje je ledeno.
Gledam plat. Jako mi je hladno. Hladno mi je ve satima, otkad me je
augur bacio ovamo. Ali ne mogu uzeti ono to nudi Veturius. Tu se krije
neka varka. Nema sumnje. Zato bi me izabrali za njegovu nagradu ako
ne zbog toga? On spusti plat na leaj. Iz Veturiusa izbija miris kie, kao i
neega mranijeg. Smrti.
On utke zapali vatru u ognjitu. Ruke mu drhte.
- Trese se - rekla sam.
- Hladno mi je.
Plamen zahvati drvo, a on ga strpljivo raspiruje, posve zaokupljen
tim poslom. Na leima su mu dvije sablje, samo metar od mene. Mogu
dohvatiti jednu od njih ako budem brza.
Uini to! Sad kad ne gleda! Nagnem se naprijed, ali upravo kad se
prignem da skoim, on se okrene. Ukoim se u toj smijenoj pozi.
- Radije uzmi ovaj. - Veturius izvue bode iz izme i dobaci mi ga, a
onda se opet okrene plamenu. - Barem je ist.
Topla teina bodea utjena mi je u ruci. Rubom palca iskuavam
otricu. Da, otar je. Opet se naslonim na zid i oprezno ga gledam.
Vatra pobjeuje hladnou sobe. Kad se rasplamsala, Veturius skine
remen sa sabljama i nasloni ih na zid, meni na dohvat ruke,
- Bit u tamo. - Kimne prema zatvorenim vratima u kutu sobe. Mislila
sam da vode u sobu za muenje. - Taj plat nee te ugristi, zna. Ionako
ne moe izai prije zore. Barem se opusti.
Otvorio je vrata i otiao u kupaonicu. Trenutak poslije zaula sam
kako se kada puni vodom.
Iz moje se svilene haljine poelo puiti od topline vatre. Ne skidajui
oiju s vrata kupaonice, pustila sam da me ispuni toplina ognjita.
Pogledala sam Veturiusov plat. Haljina mi je razderana do bedra, a
rukav koulje visi na jednoj niti. Na stezniku mi je ipka rastrgana i
otkriva previe toga. S nelagodom pogledam prema kupaonici. Uskoro e
zavriti.
 Na kraju sam se ipak zaogrnula platem. Izraen je od guste i fine
tkanine koja je meka na dodir nego to sam oekivala. Prepoznala sam
miris, njegov miris, zaine i kiu. Duboko sam udahnula, ali onda sam
naglo podigla glavu kad su se vrata otvorila i pojavio se Veturius s
okrvavljenim oklopom i orujem.
Izribao je blato s koe i presvukao se u isti kombinezon.
- Umorit e se ako cijelu no bude na nogama. Sjedni na krevet. Ili
na stolac. - Nisam se ni pomaknula. Uzdahnuo je. - Ne vjeruje mi, dobro.
Ali da sam ti htio uiniti naao, ve bih to uinio. Molim te, sjedni.
- Zadrat u no.
- Moe uzeti i sablju. Imam hrpu oruja koju vie nikad ne elim
vidjeti. Uzmi sve.
Zavali se na stolac i pone istiti knemide. 11 Ukoeno sam sjedila na
njegovu krevetu, spremna napasti ga noem, ako ustreba. Tako je blizu
da ga mogu dodirnuti.
Dugo je utio, a pokreti su mu bili teki i umorni. Pod sjenom maske
vidjela sam da su mu pune usne stisnute, da mu je eljust ukoena. Ali
sjeam se njegova lica s festivala. To je naoito lice, to ak ni maska ne
moe sakriti. Na zatiljku mu je tetovaa Crne klisure u obliku romba,
tamna sjena koja je posrebrena tamo gdje se metal maske uhvatio za
kou.
Podie glavu osjetivi moj pogled, a onda brzo pogleda na drugu
stranu. Ali stigla sam vidjeti da su mu oi natekle.
Moj stisak na nou poputa. to je moglo toliko uzrujati krabulju,
jednoga kandidata, da se rasplae?
- Ono to si mi rekla o ivotu u uenjakoj etvrti - ree prekidajui
tajac - ono o djedu, baki i bratu. To je nekad bila istina.
- Do prije nekoliko tjedana. Carstvo je poslalo krabulju u raciju. Ubili
su mi baku i djeda. Odveli brata.
- A tvoji roditelji?
- Mrtvi su. Odavno. Preostao mi je samo brat. Ali on je u zatvoru
Bekar, u eliji osuenika na smrt.
Veturius me pogleda. - U Bekaru nema osuenika na smrt.
Taj komentar, izreen ovla i toliko neoekivano, posve me
prenerazio. Veturius se vraa svojem poslu, ne znajui kako su njegove

11
Knemida - dio ratne opreme grkih ratnika koji je titio noge; nazuvak.
rijei djelovale na mene. - Tko ti je rekao da je osuen na smrt? I da je u
Bekaru?
- Ja... ula sam glasine. - Glupao. Nemoj pasti na trik. - Od... prijatelja.
- Tvoj je prijatelj pogrijeio. Ili je neto pomijeao. Serra ima elije za
osuenike na smrt jedino u Sredinjem zatvoru. Bekar je mnogo manji i
obino je pun merkatorskih varalica i plebejskih pijandura. Nije nimalo
nalik na Kauf, to je sigurno. Znam to govorim. Bio sam na strai u oba
zatvora.
- No ako, recimo, netko napadne Crnu klisuru... - Grozniavo sam
razmiljala o onome to mi je rekao Mazen. - Ne alje li vam Bekar...
zatitu?
Veturius se hladno nasmije. - Da Bekar titi Crnu klisuru? Nemoj da
te uje moja majka. Laia, Crna klisura ima tri tisue polaznika obuenih
za rat. Neki su vrlo mladi, ali ako nisu tek doli, opasni su. Akademiji ne
treba pomo, a kamoli da joj pomae opor lijenih pomonih trupa koje
provode dane uzimajui mito i kladei se na utrkama ohara.
Jesam li krivo razumjela Mazena? Ne, rekao je da je Darin u eliji
osuenika na smrt u Bekaru, kao i da zatvor daje zatitu Crnoj klisuri, a
sve je to Veturius upravo opovrgnuo. Je li Mazen dobio krive informacije
ili mi lae? Prije sam mu htjela vjerovati, ali optereuju me kuhariine
sumnje... i Keenanove... i moje. Zato bi Mazen lagao? Gdje je zapravo
Darin? Je li uope iv?
iv je. Mora biti iv. Znala bih da mi je brat mrtav. Osjetila bih to.
- Uzrujao sam te - ree Veturius. - Oprosti. Ali ako ti je brat u Bekaru,
uskoro e ga pustiti. Tamo nitko ne ostaje dulje od nekoliko tjedana.
- Naravno. - Nakaljem se i pokuam prikriti zbunjenost. Krabulje
znaju nanjuiti la. Znaju osjetiti prijevaru. Moram se drati to
prirodnije. - Bila je to obina glasina.
Brzo me pogleda, a ja zadrim dah mislei da me eli jo ispitivati.
Ali on samo kimne i podigne oiene konate knemide prema svjetlu, a
onda ih objesi na zidne kuke.
Eto emu slue kuke.
Je li mogue da mi Veturius nee nita? Toliko me puta spasio od
smrti. Zato bi to uinio da mi eli zlo?
- Zato si mi pomogao? - izvalim odjednom. - U pustinji nakon to me
zapovjednica igosala, i na Mjeseevu festivalu, i kad me Marcus napao...
Svaki put si se mogao okrenuti i otii. Zato nisi?
 On zamiljeno podigne glavu. - Prvi put mi je bilo neugodno. Pustio
sam da te Marcus ozlijedi onog dana kad smo se prvi put vidjeli, pred
zapovjedniinim uredom. Htio sam se iskupiti za to.
Iznenaeno uzdahnem. Nisam ni mislila da me primijetio tog dana.
- A poslije, na Mjeseevu festivalu i s Marcusom... - Slegne ramenima.
- Moja bi te majka ubila. Kao i Marcus. Nisam mogao dopustiti da umre.
- Mnogo je krabulja stajalo i gledalo kako Uenjaci umitu. Ti nisi.
- Ne uivam u tuoj patnji. Moda sam zato uvijek mrzio Crnu
klisuru. Htio sam dezertirati, zna. - Osmijeh mu je otar i hladan kao
sablja. - Sve sam isplanirao. Iskopao sam prolaz od ovog ognjita - i
pokae na ognjite pred nama - do ulaza u tunel prema zapadnom
ogranku. Jedini tajni prolaz u cijeloj Crnoj klisuri. Onda sam prouio
putove kroz katakombe. Namjeravao sam se koristiti tunelima za koje
Carstvo misli da su urueni ili poplavljeni. Krao sam hranu, odjeu i
opremu. Troio sam deparac da kupim sve to e mi trebati na putu.
Htio sam pobjei kroz nomadske krajeve i ukrcati se na brod juno od
Sadaha. Htio sam se osloboditi zapovjednice, Crne klisure, Carstva. Kakva
glupost! Kao da se ikad mogu osloboditi ovog mjesta.
Zastane mi dah na njegove rijei. Jedini tajni prolaz u cijeloj Crnoj
klisuri.
Elias Veturius upravo mi je ponudio Darinovu slobodu.
Pod uvjetom da Mazen govori istinu. Vie nisam sigurna u to. Doe
mi da se nasmijem zbog tog apsurda - Veturius mi daje kljueve bratove
slobode upravo kad sam shvatila da mi moda ne znae nita.
Predugo sam utjela. Reci neto.
- Mislila sam da je ast biti izabran za Crnu klisuru.
- Meni nije - odgovori. - Nisam doao u Crnu klisuru svojom voljom.
Auguri su me ovamo doveli kad sam imao est godina. - Uzme sablju i
polako je isti. Prepoznajem zamrene rezbarije na njoj - to je
telumanska otrica. - Do tada sam ivio s Nomadima. Nisam znao za
majku. Nisam uope uo ime Veturius.
- Ali kako... - Veturius kao dijete. Nisam nikad razmiljala o tome.
Nisam se pitala zna li on tko mu je otac i je li ga zapovjednica odgajala i
voljela. Nikad se nisam to pitala zato to je za mene uvijek bio samo
krabulja.
- Ja sam kopile - ree Veturius. - To je jedina pogreka koju je Keris
Veturia ikad poinila. Rodila me, a onda me ostavila u nomadskoj
pustinji. Tamo je bik po dunosti. Skapao bih da nije naila jedna
nomadska izvidnica. Nomadi smatraju da muka djeca nose sreu, ak i
nahoad. Posvojilo me pleme Saifa, odgojili su me kao da sam njihov.
Nauili su me svoj jezik i prie, odjenuli su me u svoju odjeu. ak su mi
dali ime. Ilyas. Moj ga je djed promijenio kad sam doao u Crnu klisuru.
Htio je neto to je prikladnije za potomka roda Veturiusovaca.
Sad mi je jasna ona napetost izmeu Veturiusa i njegove majke. Ta
ga ena nikad nije ni htjela. Zapanjuje me koliko je nemilosrdna. Pomogla
sam djedu da porodi desetke novoroenadi. Koji ovjek moe ostaviti
neto tako malo, tako dragocjeno, da umre od vruine i gladi?
Isti ovjek koji moe urezati svoj inicijal u djevojku zato to je otvorila
pismo. Isti ovjek koji moe petogodinjoj djevojici iskopati oko araem.
- ega se sjea iz tog vremena? - upitam ga. - Iz djetinjstva. Prije
Crne klisure.
Veturius se namrti i stavi ruku na elo. Maska udno zatitra na
njegov dodir, kao lokva koja se namreka zbog kapi kie.
- Sjeam se svega. Karavana je bila kao mali grad - pleme Saifa ima
na desetke obitelji. Mene je posvojila Rila, plemenska kehani.
Dugo je govorio, a njegove rijei isplele su jedan ivot pred mojim
oima, ivot crnokosog djeaka znatieljnih oiju, koji se iskradao s
poduke radi pustolovina i gorljivo ekao na rubu karavane da se
plemenski mukarci vrate s trgovakih putovanja. Djeaka koji se s
polubratom stalno tukao i smijao. Djeaka koji je bio neustraiv, sve dok
nisu doli auguri i bacili ga u svijet kojim vlada strah. Da nema augura, to
bi mogla biti pria o Darinu. Ili o meni.
Kad je zavrio, kao da je iz sobe isparila topla, zlaana izmaglica.
Vjet je pripovjeda, kao da je kebani. Bacila sam pogled na njega udei
se to ne vidim djeaka nego mukarca u kojeg se pretvorio. Krabulju.
Kandidata. Neprijatelja.
- Dosaujem ti - ree on.
- Ne, uope ne. Ti si... bio si kao ja. Bio si dijete. Normalno dijete.
Oduzeli su ti djetinjstvo.
- To te mui?
- Pa, sad je tee mrziti te.
- Vidjeti neprijatelja kao ljudsko bie. Nona mora svakoga generala.
- U Crnu klisuru doveli su te Auguri. Kako se to dogodilo?
Ovaj je put zavladala dulja stanka. Osjeala se teina uspomene koju
bi on najradije zaboravio.
 - Bila je jesen, a auguri uvijek dovode novi narataj novaka kad su
pustinjski vjetrovi najjai. One noi kad su doli u karavanu Saifa, pleme
je bilo sretno. Na se poglavica vratio s uspjenoga trgovakog puta pa
smo dobili novu odjeu, cipele, pa ak i knjige. Kuhari su zaklali dvije
koze i stavili ih na raanj. Bubnjevi su bubnjali, djevojke su pjevale, a
pomajka Rila satima je priala prie. Slavili smo do duboko u no, i na
kraju su svi zaspali. Svi osim mene. Satima me muio predosjeaj da se
primie nekakva tama. Vidio sam sjene izvan kola, sjene koje okruuju
karavanu. Provirio sam iz kola u kojima sam trebao spavati i ugledao
tog... ovjeka. Crna odjea, crvene oi i koa bez ikakve boje. Augur.
Izgovorio je moje ime. Sjeam se da sam pomislio kako je napola guter
jer mu je glas bio siktav. I to je to. Pao sam u okove Carstva. Bio sam
izabran.
- Jesi li se bojao?
- Bio sam prestravljen. Znao sam da je doao da me odvede. A nisam
znao ni kamo ni zato. Doveli su me u Crnu klisuru. Oiali su me, uzeli su
mi odjeu i stavili me u nekakav obor s ostalima da nas prorijede. Vojnici
su nam bacali pljesnivi kruh i suho meso jednom u danu, a onda sam bio
malen i nisam se mogao izboriti za hranu. Sredinom treeg dana bio sam
uvjeren da u umrijeti. Zato sam se iskrao iz obora i ukrao hranu od
straara. Podijelio sam je s curom koja mi je uvala lea. Zapravo... -
Podie glavu prisjeajui se. - Kaem da sam podijelio, a zapravo je ona
pojela veinu hrane. Uglavnom, nakon sedam dana auguri su otvorili
obor i rekli preivjelima: ako se dobro borite, bit ete uvari Carstva,
inae ete umrijeti.
Mogu to zamisliti. Mrava tijela preivjelih. Strah u njihovim oima.
Veturius kao uplaeni i pregladnjeli djeak koji je odluio da nee
umrijeti.
- I tako si preivio.
- Da bar nisam. Da si vidjela treu kunju... da zna to sam uinio... -
On neprestano lati isto mjesto na sablji.
- to je bilo? - upitam tiho. Toliko je dugo utio da mi se uinilo da
sam ga razljutila, prela neku granicu. A onda mi sve ispria. esto
zastaje. Glas mu je isprva potresen, a onda hladan. Stalno lati jednu te
istu sablju, a onda je otri na kamenu dok ne zablista.
Kad je zavrio priu, objesi sablju na kuku. Svjetlo vatre zablista na
potocima koji mu cure ispod maske, a meni je jasno zato se tresao kad je
uao, zato su mu oi tako unezvijerene.
 - Vidi - ree - ja sam kao krabulja koja ti je ubila djeda i baku. Kao
Marcus. I gori jer ljudi kao on misle da im je dunost ubijati. Ja ne mislim
tako, a svejedno sam to uinio.
- Auguri ti nisu dali izbora. Nisi mogao nai Aquillu kako bi kunja
zavrila, a da se nisi borio, umro bi.
- Trebao sam umrijeti.
- Baka je uvijek govorila da nada umire posljednja. Da si odbio izdati
zapovijed, tvoji bi borci bili mrtvi, ubili bi ih auguri ili otrice Aquillina
odreda. Ne zaboravi: ona je za sebe i svoje borce izabrala ivot. U svakom
bi sluaju krivio sebe. U svakom bi sluaju umrli ljudi do kojih ti je stalo.
- To nema veze.
- Ima! Naravno da ima. Jer ti nisi zao. - I meni je to otkrie, koje me
toliko potreslo da ga elim otkriti i njemu. - Ti nisi kao drugi. Ubijao si
kako bi spaavao. Mislio si na druge, a ne na sebe. Nisi... nisi kao ja.
Ne mogu ga gledati. - Kad je krabulja doao, ja sam pobjegla. - Rijei
mi poteku kao rijeka koju je predugo zaustavljala brana. - Djed i baka bili
su mrtvi. Krabulja je drao mojeg brata Darina. Darin mi je rekao da
pobjegnem, iako je trebao moju pomo. Trebala sam mu pomoi, ali
nisam mogla. Ne. - vrsto stisnem ake. - Nisam htjela. Odluila sam da u
pobjei kao kukavica. Jo to ne razumijem. Trebala sam ostati, ak i ako je
to znailo smrt.
Od sramote gledam u pod. Ali njegova mi ruka dodirne bradu i
podie mi lice. Osjeam njegov isti miris.
- Kao to si rekla - natjerao me da ga gledam u oi - nada umire
posljednja. Da nisi pobjegla, umrla bi. Kao i Darin. - Pustio me i opet sjeo.
- Krabulje ne vole prkos. Natjerao bi te da plati.
- Nije vano.
Veturius se osmjehne onim svojim osmijehom otrim poput noa. -
Vidi nas - ree. - Uenjaka robinja i krabulja pokuavaju uvjeriti jedno
drugo da nisu zli. Auguri ipak imaju smisla za alu, je li?
Prstima sam stisnula drku bodea koji mi je dao Veturius, a u meni
se budi vreli bijes zbog augura, koji su me naveli da pomislim da e me
ispitivati. Zbog zapovjednice, koja je ostavila vlastito dijete da umre u
mukama, i zbog Crne klisure, koja je odgojila to dijete da bude ubojica.
Zbog mojih roditelja jer su umrli i zbog mojeg brata jer je postao naunik
jednog Bojovnika. Zbog Mazena s njegovim zahtjevima i tajnama. Zbog
Carstva, koje eljeznom akom dri svaki djeli naega ivota.
 elim prkositi svima - Carstvu, zapovjednici, pokretu otpora. Pitam
se odakle mi taj prkos, a amulet mi je odjednom vru. Moda u sebi imam
vie od majke nego to sam mislila.
- Moda ne moramo biti uenjaka robinja i krabulja. - Ispustila sam
bode. - Moda noas moemo biti samo Laia i Elias.
Ohrabrena, pruim ruku i spustim rub njegove maske, koja nikad
nije izgledala kao dio njega. Maska se opire, ali ja elim da je nema. elim
vidjeti lice ovjeka s kojim sam razgovarala cijelu no, a ne krabulje
kakvim sam ga uvijek smatrala. Zato povuem jae, a maska mi itei
padne u ruke. Stranji je dio izvijen u otre bodlje vlane od krvi. Na
tetovai na njegovu zatiljku ljeska se desetak malih rana.
- Oprosti, molim te - rekla sam. - Nisam znala...
On me gledao u oi, a u njegovu pogledu gorjelo je neto nejasno,
neki bljesak osjeaja od kojeg na mojoj koi plane drukija vatra.
- Drago mi je to si je skinula.
Trebala bih odvratiti pogled. Ne mogu. Oi mu uope nisu kao
majine. Njezine su sive kao razbijeno staklo, a Eliasove, unutar prstena
tamnih trepavica, imaju dublju nijansu, kao gusto srce olujnog oblaka.
Privlae me, oaravaju me, ne ele me pustiti. Prstima bojaljivo
dodirnem njegovu kou. Pod dlanom osjeam ekinje na njegovu obrazu.
U mislima mi bljesne Keenanovo lice, ali odmah i nestane. On je
daleko, na distanci, posveen jedino pokretu otpora. Elias je ovdje, preda
mnom, topao, lijep i slomljen.
On je Bojovnik. Krabulja.
Ali ne ovdje. Ne noas u ovoj sobi. Ovdje, sada, on je samo Elias, ja
sam samo Laia, i oboje se utapamo.
- Laia...
Neto me moli glasom i oima. to to znai? Hoe li da se povuem?
Hoe li da mu priem blie?
Pridigla sam se na prste, a njegovo se lice u isti as spustilo. Usne su
mu meke, meke nego to bih zamislila, ali iza njih je teki oaj, potreba.
Taj poljubac mi govori. Preklinje me. Daj mi da zaboravim, zaboravim...
S mene spadne njegov plat, moje se tijelo prislanja na njegovo.
Privlai me na svoja prsa, rukama prelazi po mojim leima, hvata me za
bedro, privlai me blie, blie. Privijam se uz njega, uivam u njegovoj
snazi, vatri, alkemiji to nas izvija i mijesi dok ne postanemo zlato.
Ali on se odmakne i isprui ruke.
 - Oprosti - ree. - Oprosti. Nisam htio. Ja sam krabulja, ti si robinja,
nisam smio...
- Sve je u redu. - Usne mi gore. - Ja sam... poela.
Gledamo se, a on je tako zbunjen, tako ljut na samoga sebe, da se ja
osmjehnem dok me prozirniju tuga, smetenost i udnja. On podigne svoj
plat s poda i preda mi ga oborenih oiju.
- Hoe li sjesti? - upitam oprezno dok se ponovno zaogrem. - Sutra
u ja biti robinja, ti e biti krabulja, i opet se moemo mrziti. Ali sada...
Sjeo je pokraj mene no ostao je na sigurnoj udaljenosti. Alkemija
zavodi, poziva, izgara. Ali on je stisnuo zube, a ruke su mu spojene
pesnice, kao da jedna spaava drugu. Nevoljko se malo odmaknem.
- Priaj mi jo - kaem mu. - Kako ti je bilo kao Petaku? Jesi li bio
sretan to naputa Crnu klisuru?
On se malo opusti, a ja iz njega izvlaim uspomene kao to je djed
radio s uplaenim bolesnicima. No prolazi, ispunjena njegovim priama
o Crnoj klisuri i Nomadima, kao i mojim priama o bolesnicima i
uenjakoj etvrti. Vie ne spominjemo ni racije ni kunje. Ne
spominjemo poljubac ni iskre koje jo vrcaju meu nama.
Ne mogu vjerovati da je nebo ve svjetlije.
- Zora - ree on. - Vrijeme je da se opet zamrzimo.
Navue masku, lice mu se ukoi dok se ona zariva u njega, a onda mi
pomogne da ustanem. Gledam nae ruke, moje tanke prste isprepletene s
njegovima, gledam miie njegove podlaktice, krhke kosti mojeg zapea,
osjeam toplinu dodira. Nekako mi je to vano, ta moja ruka u njegovoj.
Dignem glavu prema njemu, iznenaena kako mi je blizu, kako mu
pogled gori, kako je iv, i srce mi zakuca bre. Ali on ispusti moju ruku i
odmakne se.
Ponudim mu plat i bode, ali on odmahne glavom.
- Zadri ih. Jo se mora vratiti do svoje sobe, a... - Pogled mu padne
na moju rastrganu haljinu, moju golu kou, ali odmah podigne glavu. -
Zadri i no. Uenjaka djevojka uvijek bi trebala nositi oruje, to god
kau pravila. - Iz komode izvue konati remen. - Bedrene korice. No e
ti biti na sigurnom i dobro skriven.
Opet ga gledam i napokon ga vidim onakvim kakav jest. - Kad bi
barem mogao biti onaj koji si ovdje - spustim dlan na njegovo srce - a ne
onaj u kojeg su te pretvorili, bio bi velik car. - Na prstima osjeam
otkucaje njegova srca. - Ali nee ti to dopustiti, zar ne? Nee te pustiti da
bude srdaan i samilostan. Nee ti dopustiti da zadri duu.
 - Moje due vie nema. - Odvratio je pogled. - Ubio sam je juer na
bojnom polju.
Pao mi je na pamet Spiro Teluman. I ono to mi je rekao kad smo se
zadnji put vidjeli. - Postoje dvije vrste krivnje - rekla sam tiho. - Ona koja
je teret i ona koja ti daje neku svrhu. Neka ti krivnja bude gorivo. Neka te
podsjea tko eli biti. Povuci crtu u svojem duhu. I nemoj je vie nikada
prijei. Ima duu. Oteena je, ali ivi. Nemoj im dopustiti da ti je
oduzmu, Elias.
Kad mu izgovorim ime, njegove oi susretnu moje, a ja rukom
dodirnem njegovu masku. Glatka je i topla, kao kamen koji je uglaala
voda, a Sunce zagrijalo.
Spustim ruku, izaem iz sobe i odem do vrata vojarne, gdje me
obasja izlazee Sunce.
 ETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

Elias

Nakon to su se za Laiom zatvorila vrata vojarne, i dalje sam osjeao

lagani dodir njezinih prstiju na licu. Vidim njezin pogled kad me
dodirnula: oprezan, znatieljan pogled od kojeg mi je zastao dah.
A onaj poljubac... Nebesa ti spalim, ono tijelo, ono privijanje uz mene,
njezina udnja! Nekoliko dragocjenih trenutaka slobode od onoga tko
jesam, to jesam. Sklopim oi, sjeam se, ali u mene se uvlae druga
sjeanja. Mranija sjeanja. Ona ih je nakratko priguila. Satima ih je
drala dalje od mene, a da nije ni bila svjesna toga. Ali sada su ovdje i
opet su glasna.
Poveo sam svoje borce u pokolj.
Ubijao sam prijatelje.
Zamalo sam ubio Helenu.
Helena. Moram je posjetiti. Moram se pomiriti s njom. Na je bijes
trajao predugo. Nakon ove none more koju smo sami izazvali moda
pronaemo neki zajedniki put. Sigurno je jednako uasnuta kao i ja.
Sigurno je i njoj muka kao i meni.
Skinem sablje sa zida. Kad pomislim to sam poinio, najradije bih ih
bacio u pustinju, bile one telumanske ili ne. Ali previe sam se navikao
nositi oruje na leima. Bez njih se osjeam golo.
Kad sam izaao iz vojarne, sunce je nesmiljeno sjalo na vedrom
nebu. Sve nekako izgleda trivijalno - isti svijet, topli zrak - kada desetci
mladia lee hladni u lijesu, ekajui da se vrate u zemlju.
Bubnjevi zore oglaavaju imena mrtvih. Svako ime priziva mi sliku u
glavi: lice, glas, oblik. Kao da oko mene ustaju moji pali drugovi, falanga
duhova.
Cyril Antonius. Silas Eburian. Tristas Equitius. Demetrius Galerius.
Ennis Medalus. Darien Titius. Leander Vissan.
Bubnjanje se nastavlja. Obitelji su valjda ve dole po tijela. Crna
klisura nema svoje groblje. Meu ovim zidinama, od palih preostaje samo
praznina gdje su nekad hodali, tiina gdje su se nekad razlijegali njihovi
glasovi.
 U dvoritu zvonika, kadeti se bore tapovima dok oko njih krui
centurion. Mogao sam misliti da zapovjednica nee prekinuti nastavu ak
ni u poast nekoliko desetaka poginulih polaznika.
Centurion mi kimne u prolazu, a mene zbuni njegova mirnoa. Zar ne
zna da sam ubojica? Nije li juer gledao?
Kako to moe zanemariti, najradije bih viknuo. Kako moe glumiti
da se to nije dogodilo?
Uputio sam se prema klisurama. Helena e biti dolje kod dina, gdje
smo uvijek alovali za svojim mrtvima. Na putu sam ugledao Farisa i
Dexa. Bez Tristasa, Demetriusa i Leandra izgledaju udno, kao ivotinja
bez nogu.
Oekivao sam da e samo proi pokraj mene. Ili da e me napasti jer
sam izdao zapovijed koja im je oduzela duu. Ali oni stanu pred mene,
nijemi i snudeni. Oi su im jednako podbuhle od plaa kao i moje.
Dex protrlja vrat, vrtei palcem po tetovai Crne klisure. - Stalno im
vidim lica - ree. - ujem ih.
Dugo tako stojimo u tiini. Ali ne mogu sebino dijeliti bol, ne mogu
se tjeiti time to oni mrze sebe jednako kao i ja. Ja sam uzrok njihove
nesree.
- Slijedili ste zapovijedi - rekao sam im. Mogu preuzeti barem taj
teret. - Zapovijedi koje sam izdao ja. Njihove smrti ne padaju na vau
glavu, nego na moju.
Faris me pogleda u oi. Izgleda kao sablast onog velikog i veselog
momka koji je nekad bio. - Oslobodili su se - ree. - Oslobodili su se
augura. Crne klisure. A mi smo jo tu.
Kad su Dex i Faris otili, siao sam do pustinje, gdje je sjedila Helena
prekrienih nogu u sjeni klisura zakopavi stopala do gleanja u vrui
pijesak. Kosa joj leluja na vjetru, sjajei se zlatnobijelo kao krivulja
obasjane dine. Prilazim joj kao to bi ovjek priao bijesnom konju.
- Ne mora biti tako oprezan - ree ona kad sam bio na metar od nje.
- Nisam naoruana.
Sjednem pokraj nje. - Jesi li dobro?
- iva sam.
- ao mi je zbog svega. Znam da mi ne moe oprostiti, ali...
- Stani. Nismo imah izbora, Elias. Da sam te svladala, ja bih ti uinila
isto. Ubila sam Cyrila. Ubila sam Silasa i Lyrisa. Zamalo sam ubila Dexa,
ali izvukao se i nisam ga vie mogla nai. - Srebreno joj lice izgleda kao da
je isklesano od mramora, toliko je bezosjeajno. Tko je ova osoba?- Da se
nismo htjeli boriti - ree ona - nai bi prijatelji umrli. to smo mogli?
- Ja sam ubio Demetriusa. - Traim joj na licu tragove bijesa. S
Demetriusom se zbliila nakon to mu je umro brat, jedina je znala to
mu treba rei. - I... i Leandra.
- Uinio si to si morao. Kao to sam ja uinila to sam morala. Kao i
Faris, Dex i svi drugi koji su preivjeli.
- Znam da su uinili to su morali, ali slijedili su moju zapovijed. A ja
sam trebao biti dovoljno jak da ne izdam tu zapovijed.
- Onda bi umro, Elias. - Ne gleda me. Jako se trudi uvjeriti samu sebe
da je sve u redu. Da smo uinili to je bilo nuno. - Tvoji bi borci umrli.
- Borba zavrava kad pobijedi neprijateljskog vodu ili izgubi od
njega. Da sam bio spreman umrijeti prvi, Tristas bi jo bio iv. I Leandar.
I Demetrius. Svi bi jo ivjeli. Zak je to znao, zato je preklinjao Marcusa
da ga ubije. Trebao sam postupiti kao on. Ti bi bila carica...
- Ili bi auguri imenovali Marcusa, a ja bih bila njegova... njegova
robinja...
- Mi smo rekli svojim borcima da ubijaju. - Kako ne razumije? Zato
se ne eli suoiti s tim? - Mi smo izdali zapovijed. I sami smo je slijedili.
To je neoprostivo.
- to si oekivao? - Helena se pridigne, a i ja ustanem. - Jesi li mislio
da e kunje postati lake? Nisi znao da e doi do ovoga? Natjerali su nas
da proivimo svoje najgore strahove. Pustili su nas na milost i nemilost
stvorenja koja ne bi smjela postojati. Onda su nas okrenuli jedne protiv
drugih. Snaga ruku, duha i srca. to se udi? Ti si naivina, eto to si. Ti si
budala.
- Hel, ne zna to govori. Zamalo sam te ubio...
- I hvala nebesima na tome! - Stajala je preda mnom, tako je blizu da
mi vlasi njezine duge kose dodiruju lice. - Uzvratio si. Nakon onoliko
poraza na obuci, nisam bila sigurna moe li to. Jako sam se bojala...
mislila sam da e umrijeti...
- Ti si bolesna - rekao sam i ustuknuo. - Nema kajanja? Grinje
savjesti? Nai su prijatelji poginuli od nae ruke.
- Oni su bili borci - ree Helena. - Carski vojnici koji su poginuli u
borbi, asno. Slavit u ih. Oplakivat u ih. Ali neu se kajati zbog svojih
postupaka. Uinila sam to za Carstvo. Za svoj narod. - Ona ustro koraa
naprijed-natrag. - Kako ti nije jasno, Elias? Kunje su vee od tebe i mene,
vee od nae krivnje i srama. Mi smo odgovor na pitanje staro petsto
godina. Kad Taiusova loza padne, tko e voditi Carstvo? Tko e jahati na
elu pola milijuna vojnika? Tko e voditi sudbinu etrdeset milijuna
dua?
- A naa sudbina? Naa dua?
- Elias, nama su odavno oduzeli duu.
- Ne, Hel. - Sjeam se Lainih rijei, rijei u koje elim vjerovati. Rijei
u koje moram vjerovati. Ima duu. Nemoj da ti je oduzmu. - U krivu si. Ne
mogu popraviti ono to sam uinio juer, ali kada doe etvrta kunja,
neu...
- Nemoj, Elias. - Helena stavi prste na moja usta, a njezin bijes prelazi
u neto nalik na oaj. - Nemoj se zaklinjati kad ne zna koliko e te to
stajati.
- Juer sam preao crtu. Neu je opet prijei.
- Ne govori tako. - Kosa joj lepra na sve strane, a oi su joj divlje. -
Kako moe postati car ako razmilja na taj nain? Kako moe
pobijediti na kunjama ako...
- Ne elim pobijediti - prekinem je. - Nikad nisam elio pobijediti na
kunjama. Uope nisam htio ii na kunje. Htio sam dezertirati, Helena.
Odmah nakon diplome, za vrijeme sveanosti kanio sam pobjei.
Odmahnula je glavom i podigla ruke kao da hoe odvratiti moje
rijei. Ali ja se ne zaustavljam. Mora ovo uti. Mora znati tko sam uistinu.
- Nisam pobjegao jer mi je Cain rekao da mogu biti istinski slobodan
jedino ako krenem na kunje. elim da ti pobijedi, Hel. elim postati
krvosljednik. A onda me moe osloboditi.
- Da te oslobodim? Oslobodim? Ovo je sloboda, Elias! Kad e to
razumjeti? Mi smo krabulje. Sueno nam je nasilje, mo i smrt. To smo
mi. Ako to ne prizna, kako e ikada biti slobodan?
Ona zavarava samu sebe. Dok sam pokuavao prihvatiti tu stranu
istinu, zauju se koraci. Hel ih je takoer ula pa se okrenemo i ugledamo
Caina kako dolazi stazom meu klisurama. S njim je odred od osam
legionara. Ne spominje svau izmeu Helene i mene, iako je barem neto
morao uti. - Idete s nama.
Legionari se razdvoje. etvorica hvataju mene, a etvorica Helenu.
- to je sad? - Pokuao sam se izvui, ali pravi su divovi pa se ne
mogu ni maknuti. - to je ovo?
- Kandidate Veturius, ovo je kunja odanosti.
 ETRDESET I TREE POGLAVLJE

Laia

im sam ula u kuhinju, Izzi pojuri prema meni. Ima podonjak ispod
jedinog oka, a plava joj je kosa ptije gnijezdo, kao da nije spavala cijelu
no.
- iva si! Ovdje si! Mislile smo...
- Curo, jesu li ti naudili? - Kuharica mi prie. Zapanjilo me to to je i
ona neuredna, i njoj su oi podbuhle. Uzme mi plat, a kad ugleda haljinu,
naredi Izzi da mi donese drugu. - Jesi li dobro?
- Dobro sam. - to da drugo kaem? Jo dolazim k sebi. S druge
strane, sjeam se to je Elias rekao o zatvoru Bekar i jasno mi je da
moram izai odavde i javiti se pokretu otpora. Moram otkriti gdje je
Darin i to se zapravo zbiva.
- Laia, kamo su te odveli? - Izzi se vrati s haljinom, a ja se brzo
presvueni krijui to bolje mogu bode na bedru. Nije mi do toga da im
priam to je bilo, ali neu im lagati, pogotovo zato to su provele cijelu
no strahujui zbog mene.
- Dali su me Veturiusu kao nagradu za pobjedu u treoj kunji. - Kad
me obje uasnuto pogledaju, urno dodam: - Ali nije mi uinio nita loe.
Nita nije bilo.
- Ma nemoj? - Zapovjedniin glas sledio mi je krv u ilama. Izzi,
kuharica i ja odmah se okrenemo prema vratima kuhinje.
- Nita nije bilo, kae. - Znatieljno me gleda. - Vrlo zanimljivo. Doi
sa mnom.
Teka srca pratim je do njezine radne sobe. Kad smo uli, pogled mi
pobjegne prema zidu s mrtvim borcima. Kao da sam u sobi duhova.
Zapovjednica zatvori vrata i pone obilaziti oko mene.
- Provela si no s kandidatom Veturiusom.
- Da, zapovjednice.
- Je li te silovao?
To odvratno pitanje postavlja nehajno, kao da pita kako se zovem ili
koliko mi je godina.
- Ne, zapovjednice.
 - A zato, kad je neku no izgledao kao da ga jako zanima? Nije
skidao ruku s tebe.
Govori o noi Mjeseeva festivala. Kao da je nanjuila moj strah, ona
zakorai prema meni.
- Ne... ne znam.
- Je li mogue da je deku stalo do tebe? Znam da ti je pomagao, da te
je nosio iz pustinje i da te je neku no spasio od Marcusa. - Ona zakorai
jo blie. - Ali ona no kad sam vas zatekla u hodniku, ta me no najvie
zanima. to ste radili zajedno? Je li se urotio s tobom? je li preao na
drugu stranu?
- Ja... ne znam to elite rei...
- Mislila si da me moe zavarati? Mislila si da ne znam? O, nebesa!
Samo to ne!
I ja imam uhode, robinjo. Medu Marincima, meu Nomadima. - Sad je
na nekoliko centimetara od mene, a osmijeh joj je kao oma oko mojeg
vrata. - ak i u pokretu otpora. Iznenadilo bi te koliko oiju gleda za
mene. Oni uenjaki takori znaju samo ono to elim da znaju. to su
spremali kad si ih zadnji put vidjela? Jesu li planirali neto vano? Neto
u emu e sudjelovati mnogo ljudi? Moda se pita to je to bilo. Ubrzo
e saznati.
Rukom mi stie vrat prije nego to sam i pomislila da se trebam
izmaknuti. Batrgam se, a ona stie jae. Iskoe joj miii na rukama, ali
oi su joj hladne i mrtve kao i uvijek.
- Zna li to radim uhodama?
- Ja... ne... nemojte... - Ne mogu disati. Ne mogu misliti.
- Nauim ih pameti. Kao i sve koji su se urotili s njima. Sudoperu, na
primjer. - Ne, ne Izzi, ne Izzi! Dok mi se magli pred oima, netko kuca na
vratima. Ona me pusti, a ja padnem na pod kao vrea. Mirno otvori vrata,
kao da nije zamalo ubila robinju.
- Zapovjednice. - Pred vratima je augur. Ovaj je put to mrava enica.
Oekujem da u opet vidjeti legionare, ali sama je. - Dola sam po
djevojku.
- Ne moe - odgovori zapovjednica. - Ona je zloinka i...
- Dola sam po djevojku. - Lice augura. se smrkne. Netremice se
gledaju, vode nijem i otar dvoboj volje. - Predajte mi je i doite. Moramo
do amfiteatra.
- Ona je uhoda...
 - I bit e primjereno kanjena. - Augur se okrene prema meni, a ja ne
mogu odvratiti pogled. U tamnom zdencu njezinih oiju naas vidim
samu sebe, ali zaustavljena srca, beivotna lica. Kao da mi je to znanje
usaeno u glavu, znam da me augur vodi u smrt, koja je jako blizu, blie
nego za vrijeme prepada, blie nego kad me Marcus tukao.
- Nemojte me predati njoj - nehotice molim zapovjednicu. - Molim
vas, nemojte...
Augur me prekine. - Keris Veturia, ne namei augurima svoju volju.
Nee uspjeti. Moe doi u amfiteatar dragovoljno ili te ja mogu
natjerati. Kako emo?
Zapovjednica oklijeva, a augur eka kao kamen u rijeci, strpljivo i
nepomino. Na kraju zapovjednica kimne i hitro izae. Drugi put istog
dana veu me, zatvaraju mi usta i stavljaju povez na oi. Zatim augur
krene za zapovjednicom vukui me za sobom.
 ETRDESET I ETVRTO POGLAVLJE

Elias

Poi u s vama - rekao sam dok su vojnici Heleni i meni vezali ruke i oi
- ali miite ruke s mene, prokleti bili! - Umjesto odgovora, jedan od njih
povee mi usta i oduzme mi sablje.
Legionari nas nose stazom kroz klisure i po zemljitu akademije.
Oko mene se uje topot izama, centurioni izvikuju zapovijedi, ujem
rijei amfiteatar i etvrta kunja. Cijelo mi se tijelo napregne. Ne elim se
vratiti tamo gdje sam ubio prijatelje. Ne elim tamo vie kroiti.
Cain je otok tiine preda mnom. ita li sada moje misli? I Helenine?
Nije vano. Pokuavam ga zaboraviti, razmiljati kao da ga nema.
Odanost da se slomi dua. Te me rijei podsjeaju na one Laine: Ima
duu. Ne dopusti da ti je oduzmu. I slutim da e upravo to pokuati auguri.
Zato povlaim crtu o kojoj je govorila Laia, duboku brazdu u zemlji mojeg
duha. Neu je prijei. Koja god bila cijena. Neu.
Osjeam Helenu pokraj sebe, osjeam kako njezin strah hladi zrak
oko nas i napinje mi ivce.
- Elias. - Legionari joj nisu povezali usta, vjerojatno zato to je bila
dovoljno razborita da uti. - Sluaj! to god auguri zatrae od tebe, uini
to, dobro? Tko god pobijedi u ovoj kunji, bit e car, auguri su rekli da ne
moe biti nerijeeno. Budi jak, Elias. Ako ne pobijedi, sve je izgubljeno.
U glasu joj je ustrina koja me zabrine, upozorenje koje ide onkraj
oiglednoga. ekam da kae jo neto, ali i njoj su stavili povez, ili ju je
Cain uutkao. Odjednom oko mene trepere stotine glasova, od kojih
zadrem od glave do pete. Stigli smo do amfiteatra.
Legionari me odvuku po nekakvim stubama, a onda me natjeraju na
koljena. Helenu spuste pokraj mene, a onda nam razveu ruke i skinu
poveze.
- Gade, vidim da si imao vale. teta to ih nisu ostavili.
Marcus klei uz drugi Helenin bok i gleda me s mrnjom koja mu
izbija iz svake pore. Tijelo mu je prignuto kao zmija spremna za napad.
Nema nikakvog oruja osim bodea za pojasom. Sva njegova skruenost
iz tree kunje preobrazila se u otrov. Zak se uvijek doimao kao slabiji
brat, ali barem je pokuavao zauzdati Zmiju. Bez svojega mirnog brata
Marcus je nalik na divlju zvijer.
Ne obazirem se na njega, pokuavam se oeliiti za ono to me eka.
Legionari su nas ostavili na podiju iza Caina, koji netremice gleda prema
ulazu u amfiteatar kao da neto eka. Jo je desetak augura. poredano
oko podija - olinjale sjene ija nazonost zamrauje amfiteatar. Brojim ih:
trinaest zajedno s Cainom. to znai da jedan nedostaje.
Ostatak je amfiteatra krcat. Vidim guvernera i ostale lanove
gradskog vijea. Djed je nekoliko redova iza zapovjedniina barjaka
okruen osobnom straom, i ne skida pogleda s mene.
- Zapovjednica kasni. - Hel kimne prema praznome mjestu moje
majke.
- Grijei, Aquilla - ree Marcus. - Dolazi tono na vrijeme. - Dok to
govori, moja majka ulazi na vrata amfiteatra. Za njom ide etrnaesti
augur, koji unato svojoj prividnoj krhkosti uspijeva za sobom vui
vezanu djevojku. Vidim rasputenu grivu teke crne kose i srce mi stane.
To je Laia. to radi ovdje? Zato je vezana?
Zapovjednica zauzme svoje mjesto, a augur ostavi Laiu na podij
pokraj Caina. Robinja pokuava progovoriti kroz povez, ali prevrsto je
vezan.
- Kandidati! - im je Cain progovorio, tribine zamuknu. Jato galebova
krijetei leti iznad amfiteatra. U gradu neki trgovac izvikuje robu iji
pjevuckavi glas dopire ak do nas.
- Zadnja kunja je kunja odanosti. Carstvo je odluilo da ova robinja
mora umrijeti. - Cain pokazuje prema Lai, a meni se eludac digne kao da
sam skoio s velike visine. Ne! Ona je nevina! Nije uinila nikakvo zlo!
Laia razrogai oi. Pokuava ustuknuti na koljenima. Isti augur koji
ju je donio do podija klekne iza nje i uhvati je u eljezni stisak, kao mesar
koji dri janje za klanje.
- Kad vam kaem da krenete - nastavi Cain mirno, kao da ne govori o
smrti sedamnaestogodinje djevojke - svi u isti as morate krenuti i
pokuati je smaknuti. Tko god izvri zapovijed, bit e proglaen
pobjednikom kunje.
- Ne moete, Caine - poviem. - Carstvo nema razloga ubiti je,
- Razlog nije vaan, kandidate Veturius. Samo odanost. Ako se
usprotivi zapovijedi, nisi proao kunju. A to se kanjava smru.
Sjeam se bojnog polja iz none more, a krv mi otea poput olova.
Leandar, Demetrius, Ennis - svi su oni bili na bojitu. Sve sam ih ubio.
 I Laia je bila tamo, prerezana grkljana, praznih oiju, kose poput
mokrog oblaka.
Ali jo to nisam uinio, oajniki razmiljam. Jo je nisam ubio.
Augur pogleda svakoga od nas, uzme sablju od legionara - jednu od
mojih - i poloi je na podij na jednakoj udaljenosti od Marcusa, Helene i
mene.
- Krenite.
Tijelo mi prije glave zna to mora uiniti pa se bacim pred Laiu. Ako
mogu stati izmeu nje i ostalih, moda preivi.
Jer nije me briga to sam vidio na onome bojnom polju. Neu je ubiti.
Neu ni drugima dopustiti da je ubiju.
Stiem do nje prije Helene i Marcusa te unem oekujui napad od
jednoga ili oboje. Ali umjesto da navali na Laiu, Helena skoi na Marcusa i
udari ga akom u sljepooicu. On padne kao kamen, oito nije oekivao
njezin napad. Ona ga baci s podija, a onda gurne moju sablju prema meni.
- Uini to, Elias - vikne - dok Marcus nije doao k sebi! Shvativi da
uvam djevojku umjesto da je pokuavam ubiti, ona ispusti udan zvuk,
kao da se zagrcnula. Tribine su nijeme, svi su zadrali dah.
- Nemoj, Elias - kae. - Ne sada. Jo samo malo. Bit e car. To je
proreeno. Molim te, Elias, sjeti se to moe uiniti za... za Carstvo...
- Rekao sam ti da postoji crta koju neu prijei. - Neobino sam
miran dok to izgovaram, mirniji nego to sam bio tjednima. Laia gleda
Helenu i mene naizmjence. - Ovo je ta crta. Neu je ubiti.
Helena uzme sablju. - Onda se makni. Ja u to uiniti. Bit u brza. -
Polako ide prema meni gledajui me u oi.
- Elias, ona e umrijeti kako god ti postupio. Carstvo je to odluilo.
Ako je ne ubijemo ti ili ja, ubit e je Marcus kad se probudi. Neemo
ekati na njega. Ako ona mora umrijeti, barem e neto dobro proizai iz
toga. Bit u carica. Ti e biti krvosljednik. - Prilazi mi korak blie.
- Znam da ne eli vlast - ree tiho - niti vodstvo nad Crnom straom.
Prije to nisam razumjela. Ali sada... sada razumijem. I zato, ako me pusti
da ovo rijeim, kunem se svojom krvlju da u te osloboditi tvojih prisega
Carstvu istog asa kad me proglase caricom. Moe otii kamo god hoe.
Raditi to god hoe. Nikome nee morati odgovarati. Bit e slobodan.
Gledao sam joj tijelo i ekao da joj se miii napnu pred napad, ali na
te rijei pogledam je u oi. Bit e slobodan. Moja jedina elja, a ona mi je
sada nudi na srebrnom pladnju, uz prisegu koju nee nikad prekriti,
znam to.
 Kolebam se u jednom kratkom i stranom trenutku. elim to vie od
iega na svijetu. Zamiljam se kako isplovljavam iz luke u Naviusu, kako
odlazim u juna kraljevstva, gdje nitko ne polae pravo na moje tijelo i
duu.
Odnosno, samo na moje tijelo. Jer ako pustim da Helena ubije Laiu,
neu imati duu.
- Ako je eli ubiti - rekao sam Heleni - prvo mora ubiti mene. Suza
joj curi niz lice, a ja naas vidim njezinim oima. Jako joj je stalo do ovoga,
ali ne moe to dobiti, i ne zbog neprijatelja. Zbog mene.
Mi smo jedno drugome sve. A eto, izdao sam je. Opet.
Zaujem udarac, poznati udarac elika koji probada meso. Iza mene
Laia tako naglo pada naprijed da augur pada s njom, i dalje drei
djevojine mlohave ruke. Kosa joj se uzvitlala tako da joj ne vidim lice, ne
vidim oi.
- Ne! Laia! - Kleknem pokraj nje, tresem je, pokuavam je okrenuti.
Ali ne mogu s nje maknuti prokletog augurz, tu uzdrhtalu prestravljenu
enu, jer joj se halja zapetljala u Lainu haljinu. Laia je nijema, a tijelo joj je
mlitavo kao da je krpena lutka.
Vidim drak bodea koji je pao na podij, sve veu lokvu krvi koja
istjee iz nje. Nitko ne moe izgubiti toliko krvi i preivjeti. Marcus.
Prekasno ga vidim kako stoji u pozadini pozornice. Prekasno
shvaam da smo ga Helena i ja trebali ubiti, da nismo smjeli dopustiti da
se probudi.
Potrese me gromoglasna graja. Tisue urlaju u isti glas. Djed rie
glasnije od ranjena bika.
Marcus skoi na podij, znam da ide na mene. To i elim. elim mu
iscijediti ivot zbog onoga to je uinio.
Na zapeu osjeam Cainovu ruku kako me suspree. A onda se
odjednom otvore vrata amfiteatra. Marcus se naglo okree, nijem od
iznenaenja, a u arenu upada zapjenjeni drijebac. Iz sedla iskoi
legionar i sleti na noge, a drijebac se propne.
- Car! - vie legionar. - Car je mrtav! Rod Taiusovaca je pao!
- Kada? - umijea se zapovjednica. Lice joj je posve mirno. - Kako?
- U napadu pokreta otpora. Ubijen je na putu u Serru, na samo jedan
dan od grada. On i cijela pratnja. ak i... ak i djeca.
Spori brljan okrui i ugui hrast. Put se raisti tik prije kraja. Tako je
glasilo prorotvo o kojem je govorila zapovjednica u svojem uredu prije
nekoliko tjedana, a sada odjednom ima smisla. Brljan je pokret otpora.
Hrast je car.
- Svjedoite, podanici Carstva, polaznici Crne klisure, kandidati! -
Cain ispusti moju ruku, a njegov glas tako gromko odjekne da zatrese
temelje amfiteatra i uutka paniku. - Eto kako augurska prorotva raaju
plodovima! Car je mrtav i mora se uzdii nova mo kako Carstvo ne bi
propalo.
- Kandidate Veturius - ree Cain. - Dobio si priliku da dokae svoju
odanost. Ali umjesto da ubije djevojku, ti si je branio. Umjesto da slijedi
moju zapovijed, ti si joj prkosio.
- Naravno da sam prkosio! - Ne mogu vjerovati. - Ovo nije bila kunja
odanosti ni za koga osim za mene! Samo je meni ona neto znaila. Ova je
kunja farsa...
- Ova nam je kunja rekla ono to smo htjeli znati: ti nisi pogodan za
cara. Oduzimam ti ime i in. Sutra u zoru bit e smaknut odrubljivanjem
glave pred zvonikom Crne klisure. Tvoji e vrnjaci posvjedoiti tvojoj
sramoti.
Dva augura veu mi ruke lancima. Prvi put primjeujem te lance.
Jesu li ih stvorili arolijom? Previe sam oamuen da se branim. enski
augur koji je drao Laiu podie s mukom djevojino tijelo i sie s podija.
- Kandidatkinjo Aquilla - ree Cain. - Bila si spremna posjei
neprijatelja. Ali posustala si pred Veturiusom i udovoljila njegovoj elji.
Takva odanost drugovima vrijedna je divljenja. Ali ne kod cara. Od sva tri
kandidata, jedino je kandidat Farrar krenuo izvriti moju zapovijed bez
pogovora i pokazao da je bezuvjetno odan Carstvu. Zato ga proglaavam
pobjednikom etvrte kunje.
Helenino je lice bijelo kao kost, a vidim da ni ona ne moe shvatiti
kakva se to farsa odvija pred naim oima.
- Kandidatkinjo Aquilla. - Cain izvue Heleninu sablju iz svoje halje. -
Sjea li se svoje prisege?
- Ne mislite valjda...
- Ja u odrati svoju prisegu, kandidatkinjo Aquilla. Hoe li ti odrati
svoju?
Gleda augura kao to se gleda izdajniki ljubavnik pa uzme sablju
koju joj je pruio. - Hou.
- Onda klekni i zakuni se na vjernost, jer mi auguri imenujemo
Marcusa Antoniusa Farrara carem, vrhovnim zapovjednikom bojovnike
vojske, Proreenim, imperator invictus, gospodarem zemlje. A tebe,
kandidatkinjo Aquilla, imenujemo njegovom krvosljednicom, njegovom
desnom rukom i maem koji izvrava njegovu volju. Tvoju pokornost
moe prekinuti jedino smrt. Zakuni se.
- Ne! - zaurlam. - Helena, nemoj!
Okrene se prema meni, a njezin je pogled no koji me probada.
Izabrao si, Elias, kau njezine blijede oi. Izabrao si nju.
- Sutra - ree Cain - nakon Veturiusova smaknua, okrunit emo
Proreenog. - Zatim pogleda Zmiju. - Carstvo je tvoje, Marcus.
Marcus se osvre sa smijekom, a ja iznenaeno prepoznajem onaj
isti pokret koji je uinio stotinu puta. Tako se osvrtao prema bratu kad bi
uvrijedio neprijatelja, pobijedio u borbi ili se openito naslaivao. Ali
osmijeh mu blijedi. Jer Zaka vie nema.
On pogleda Helenu smrknuta lica, bez oholosti i likovanja. Od
njegove bezosjeajnosti ledi mi se krv.
- Tvoja pokornost, Aquilla - ree jednolinim glasom. - Ja ekam.
- Caine - rekao sam. - On nije za cara. Znate da nije. On je lud. Unitit
e Carstvo.
Nitko me ne uje. Ni Cain, ni Helena, ak ni Marcus. Kad Helena
progovori, onakva je kakva bi krabulja trebala biti: mirna, sabrana,
hladnokrvna.
- Priseem na pokornost Marcusu Antoniusu Farraru - ree ona. -
Caru, Proreenome, vrhovnom zapovjedniku bojovnike vojske,
imperator invictus, gospodaru zemlje. Bit u njegova krvosljednica,
njegova desna ruka, ma koji izvrava njegovu volju, sve do smrti. Kunem
se.
Zatim se nakloni i preda svoj ma Zmiji.
 Trei dio

TIJELO I DUA
 ETRDESET I PETO POGLAVLJE

Laia

Ako eli ivjeti, djevojko, glumi da si mrtva.

Gomila je tako zagrajala da sam jedva ula zadihani apat augum.
Smetena time to mi bojovnika sveta ena eli pomoi, zgranuto sam
uutjela. Dok me tijelom pritie uz podij, ispadne bode koji joj je
Marcus zabio u bok. Krv tee po podiju, a ja drhtim jer me podsjea da je
baka umrla u istoj takvoj lokvi krvi.
- Ne mii se - ree augur - to god bilo.
Sluala sam je ak i kad je Elias uzviknuo moje ime i pokuao me
izvui. Glasnik je objavio carevu smrt, a Elias je osuen na smrt i baen u
okove. Sve sam to vrijeme ostala nepomina. Ali kad je augur po imenu
Cain objavio krunidbu, zamalo sam kriknula. Nakon krunidbe smaknut e
sve osuenike na smrt, to znai da pokret otpora mora odmah izvui
Darina iz zatvora, inae e ve sutra umrijeti.
Ili nee? Mazen je rekao da je Darin u eliji osuenika na smrt u
Bekaru. Elias mi je rekao da u Bekaru nema osuenika na smrt.
Dolo mi je da urlam od jada. Trebaju mi injenice. Njih mi moe dati
jedino Mazen, a njega mogu nai jedino ako se izvuem odavde. No ne
mogu samo ustati i odetati. Svi misle da sam mrtva. ak i kad bih mogla
otii, ne bih mogla napustiti Eliasa - upravo je rtvovao ivot za mene. Ne
mogu.
Beskorisno sam leala, ne znajui to bih, a onda augur odlui
umjesto mene. - Ako se makne, mrtva si - upozorila me ustajui. Dok svi
gledaju ceremoniju pokraj nas, ona me podigne i zatetura prema vratima
amfiteatra.
Mrtva. Mrtva. Praktiki ujem njezin glas u mislima. Glumi da si
mrtva. Udovi su mi objeeni, glava mi se njie. Oi su mi zatvorene, ali
kad augur nespretno zakorai i zamalo padne, oi mi se instinktivno
otvore. Nitko nije primijetio, no u tom kratkom trenutku dok je Aquilla
prisezala na pokornost ugledala sam Eliasovo lice. I premda sam vidjela
kako mi odvode brata i ubijaju baku i djeda, premda su me tukli i rezati,
premda sam posjetila none obale carstva smrti, znala sam da nikada
dosad nisam osjetila takvu osamljenost, takvu beznadnost kakvu sam
vidjela u Eliasovim oima.
 Augur se uspravi. Druga dva augura pridrue joj se sa svake strane,
kao braa koja tite mladu sestru u gomili. Njezina krv promoila mi je
odjeu, stopila se s crnom svilom. Izgubila je toliko krvi da ne shvaam
odakle joj snaga za hodanje.
- Auguri ne mogu umrijeti - rekla je kroza stisnute zube. - Ali mogu
krvariti.
Stiemo do vrata amfiteatra, a kad smo izali, augur me spusti na
noge u nekoj nii. Oekivala sam da e objasniti zato je primila udarac
bodea umjesto mene, ali ona samo odepa uz pomo svojih drugova.
Osvrnem se prema odkrinutim vratima amfiteatra i ugledam Eliasa
kako klei u okovima. Razum mi govori da mu ne mogu pomoi i da u
umrijeti ako pokuam. No ne mogu otii.
- Nisi ozlijeena. - Buna gomila nije primijetila da se Cain iuljao iz
krcatog amfiteatra. - Dobro. Za mnom. - Primijetivi da gledam Eliasa,
odmahnuo je glavom.
- Sad mu ne moe pomoi - ree. - Zapeatio je svoju sudbinu.
- Znai, gotov je? - Zapanjila me Cainova bezdunost. - Elias me nije
elio ubiti i zbog toga e umrijeti? Kaznit ete ga zbog milosra?
- Kunje imaju pravila - ree Cain. - Kandidat Veturius ih je prekrio.
- Vaa su pravila izopaena. Osim toga, Elias nije jedini prekrio vae
upute. Marcus me trebao ubiti, a nije. I svejedno ste ga proglasili carem.
- On misli da te ubio - odgovorio je Cain. - I uiva u tome. To je vano.
Idemo, mora otii iz akademije. Ako zapovjednica sazna da si preivjela,
moe se odmah oprostiti od ivota.
U sebi sam govorila da augur ima pravo, da ne mogu nita uiniti za
Eliasa. Ali tjeskobna sam. Ve sam to jedanput uinila. Ostavila sam
nekoga i onda se kajala svaki dan.
- Ako ne poe sa mnom, brat e ti zbilja umrijeti. - Augur je osjetio
moje kolebanje pa je nastavio u istome tonu. - To hoe?
Krenuo je prema vratima, a nakon stranog trenutka kolebanja,
okrenula sam lea Veturiusu i krenula za njim. Elias je dosjetljiv, moda
smisli kako izbjei smrti. Ali ja neu, Laia, ujem Darina. Osim ako mi ne
pomogne.
Legionari na vratima Crne klisure ne vide na odlazak pa se pitam
nije li ih Cain oarao augurskom magijom. Zato mi pomae? to eli
zauzvrat?
Ako zna za moje sumnje, ne odaje to, nego me brzo vodi kroz
ugledniku etvrt, duboko u zaguljive ulice Serre. Put kojim me vodi
toliko je zamren pa mi se isprva uini kako lutamo nasumce. Nitko se ne
obazire na nas. Osim toga, nitko ne spominje carevu smrt ni Marcusovu
krunidbu. Vijest se jo nije proirila.
Tiina izmeu Caina i mene toliko je oteala da mi se ini kao da e
pasti na tlo i razbiti se. Kako da mu umaknem i naem pokret otpora?
Izbacim tu misao iz glave da je augur ne proita, ali koja korist? Ve sam
je pomislila, znai da je prekasno. Gledam ga ispod oka. ita li sve to?
uje li svaku misao?
- Zapravo ne itam misli - promrmlja Cain, a ja se obgrlim i
odmaknem se od njega, iako znam da me to nee nimalo zatititi.
- Misli su sloene - objanjava - zbrkane. Zapetljane su kao lijane,
slojevite kao naslage u kanjonu. Mi moramo migoljiti kroz lijane, pratiti
naslage. Moramo prevoditi i deifrirati.
Svih mi demona! to zna o meni? Sve? Nita?
- Odakle da ponem, Laia? Znam da je svaka tvoja misao
usredotoena na nalaenje i spaavanje tvojeg brata. Znam da su ti
roditelji bili najmoniji voe u povijesti pokreta otpora. Znam da se
zaljubljuje u borca pokreta otpora po imenu Keenan i da ne vjeruje da
ti je ljubav uzvraena. Znam da si uhoda pokreta otpora.
- Ali ako znate da sam uhoda...
- Znam - nastavi Cain - ali to nije vano. - U oima mu bljesne drevna
tuga, kao da se sjea nekoga tko je davno umro. - Druge misli govore
jasnije tko si i to si u dubinama tvojeg srca. Nou te pritie tvoja
samoa kao da se nebo obruava grlei te svojim hladnim rukama...
- To nije... ja...
Ali Cain ne mari, crvene mu oi gledaju u prazno, glas mu je otar,
kao da govori vlastite najdublje tajne, a ne moje.
- Boji se da nikad nee biti hrabra kao majka. Boji se da e tvoje
kukavitvo unititi tvojeg brata. eli razumjeti zato su tvoji roditelji
izabrali pokret otpora umjesto vlastite djece. Tvoje srce eli Keenana, ali
tijelo ti plane kad je Elias Veturius u blizini. Ti...
- Dosta! - Nepodnoljivo je tako sluati o sebi od nekoga tko nisam ja.
- Ti si puna, Laia. Puna ivota, mraka, snage i duha. Ti si u naim
snovima. Gorjet e jer ti si ar u pepelu. To je tvoja sudbina. Uhoda
pokreta otpora - to je najmanji dio tebe. To je - nita.
Traim rijei, ali ne nalazim ih. Nije u redu da on zna toliko o meni, a
ja zauzvrat ne znam nita o njemu.
 - Nita u meni nije vrijedno, Laia - ree augur. - Ja sam pogreka. Ja
sam neuspjeh i zloba, pohlepa i mrnja. Ja sam kriv. Svi smo mi auguri
krivi. - Zbunjeno ga pogledam, a on uzdahne. Njegove crne oi susretnu
moje, a njegov opis samoga sebe i svojih drugova ispari mi iz glave kao
san nakon buenja.
- Stigli smo - ree.
Ogledam se u nedoumici. Preda mnom se protee mirna ulica s
redom jednakih kua na obje strane. Merkatorska etvrt? Ili moda etvrt
stranaca? Ne znam. Rijetki prolaznici predaleko su da bih bila sigurna.
- to... to radimo ovdje?
- Ako eli spasiti brata, mora razgovarati s pokretom otpora - ree
on. - Doveo sam te njima. - Kimne prema ulici. - Sedma kua na desno. U
podrumu. Vrata su otkljuana.
- Zato mi pomaete? - upitam ga. - Koja je varka...
- Nema varke, Laia. Ne mogu odgovoriti na tvoja pitanja, mogu ti
samo rei da se trenutano nai interesi podudaraju. Kunem ti se krvlju i
kostima da te sada ne varam. Kreni, brzo. Vrijeme ne eka, a bojim se da
ga ionako ima premalo.
Iako mu je lice mirno, osjetim urbu u njegovu glasu koja raspiri moj
vlastiti nemir. Naklonim se da mu zahvalim, zbunjena zbog doivljaja u
zadnjih nekoliko minuta, i odem.

* * *

Kao to je augur predvidio, stranja su vrata podruma bila

otkljuana. Tek to sam sila niz dvije stube, na vratu mi se nae sablja.
- Laia! - Sablja se spusti, a na svjetlo izae Keenan. Ria kosa strala
mu je na sve strane, a neuredan povoj oko nadlaktice umrljan je krvlju.
Pjegice mu se neprirodno istiu na bolesno blijedoj koi. - Kako si nas
pronala? Ne smije biti ovdje. Nije sigurno. Brzo - osvrne se - prije nego
to te vidi Mazen! Odlazi!
- Nala sam tajni prolaz u Crnu klisuru. Moram mu rei. I jo neto...
uhoda...
- Ne, Laia - ree Keenan. - Ne moe...
- Keenane, tko je doao? - ujem teke korake. Mazen zaviri u prolaz.
- A! Laia! Nala si nas. - On baci pogled na Keenana, kao da je on
odgovoran za to. - Dovedi je.
 Od tona njegova glasa nakostrijeila mi se kosa. Posegnem kroz
prorez u haljini i napipam no koji mi je dao Elias.
- Laia, sluaj - ape Keenan dok me vodi niza stube. - to god on
rekao, ja...
- No, doi - Mazen prekine Keenana kad smo uli u podrum. Nemam
vremena na bacanje. - Podrum je malen, u jednom su kutu sanduci robe,
a u sredini je okrugao stol. Za stolom sjede dva mukarca, mrka i hladnih
oiju: Eran i Haider.
Pitam se je li netko od njih dvojice zapovjedniin dounik.
Mazen nogom gurne klimavi stolac prema meni, to je oito poziv da
sjednem. Keenan stade odmah iza mene vrpoljei se kao nemirna
ivotinja. Pokuavam ga ne gledati.
- Onda, Laia - ree Mazen kad sam sjela. - to nam moe rei? Osim
injenice da je car mrtav.
- Kako znate...
- Znam jer sam ga ja ubio. Reci, jesu li ve imenovali novog cara?
- Jesu. - Maenje ubio cara? eljela sam uti vie, no znala sam da je
nestrpljiv. - Imenovali su Marcusa. Krunidba je sutra.
Mazen pogleda svoje ljude i ustane. - Eran, poalji glasnike. Haider,
pripremi ljude. Keenan, rijei curu.
- ekajte! - Ustanem zajedno s njima. - Imam jo: tajni prolaz do Crne
klisure. To je razlog mojeg dolaska. Da spasite Darina. I morate znati jo
neto... - elim mu rei za uhodu, ali on me prekine.
- Nema tajnog prolaza do Crne klisure, Laia. ak i da postoji, ne bih
bio toliko glup da napadnem akademiju krabulja.
- Kako onda...
- Kako? - ree zamiljeno. - Dobro pitanje. Kako se rijeiti djevojke
koja ti uleti u skrovite u najgorem trenutku tvrdei da je odavno
izgubljena Laviina ki? Kako smiriti kljuni tabor u pokretu otpora kad
taj tabor glupavo trai da se brat te djevojke spasi? Kako glumiti da joj
pomae dok zapravo nema ni vremena ni ljudi za to?
Usta su mi suha.
- Rei u ti kako - nastavi Mazen, - Da djevojci zadatak s kojeg se
nee vratiti. Poalje je u Crnu klisuru, gdje ivi ubojica njezinih roditelja.
Da joj nemogue zadatke kao to je uhoenje najopasnije ene u Carstvu
ili istraivanje o kunjama prije nego to se uope dogode.
- Vi... vi ste znali da je zapovjednica ubila...
 - Nije to bilo nita osobno. Sana je prijetila da e zbog tebe izai iz
pokreta otpora zajedno sa svojim ljudima. Ve je prije traila izgovor, a
dobila ga je kad si ti dola. Ali ona i njezini ljudi trebali su mi vie nego
ikad. Ve godinama gradim ono to je Carstvo sruilo kad ti je ubilo
majku. Nisam mogao dopustiti da uniti sve to. Mislio sam da e te
zapovjednica likvidirati nakon nekoliko dana, moda i sati. Ali ti si
preivjela. Kad si mi na Mjeseevu festivalu donijela informacije, i to
dobre informacije, moji su me ljudi upozorili da e Sana i njezini smatrati
da ti treba uzvratiti uslugu. Sana bi traila spaavanje tvojeg brata iz
Sredinjeg zatvora. Ali ti si mi javila upravo ono zbog ega nisam mogao
odvojiti ljude za to.
Prisjeam se. - Carev dolazak u Serru.
- Kad si mi to javila, znao sam da e nam svi borci pokreta otpora
trebati da ga ubijemo. Mnogo znaajniji zadatak od spaavanja tvojeg
brata, zar ne?
Padne mi na pamet neto to mi je rekla zapovjednica. Oni uenjaki
takori znaju samo ono to elim da znaju. to su spremali kad si ih zadnji
put vidjela? Jesu li planirali neto vano?
Ta me misao pogodi kao udarac. Pokret otpora nema pojma da plee
kako zapovjednica svira. Keris Veturia htjela je carevu smrt. Pokret
otpora ubio je cara i najvanije lanove njegove kue, Marcus je stupio na
njegovo mjesto, i sada nee biti graanskog rata, nee biti sukoba izmeu
roda Taiusovaca i Crne klisure.
Budalo, elim zaurlati. Uetao si u njezinu klopku!
- Trebao sam usreiti Sanin tabor - ree Mazen - i trebao sam te
drati podalje od njih. Zato sam te poslao u Crnu klisuru na zadatak koji
je posve nemogu: nai tajni prolaz u najbolje uvanu i najjae utvrenu
bojovniku utvrdu nakon zatvora Kauf. Rekao sam Sani da o tome ovisi
spaavanje tvojeg brata, ali da joj ne mogu rei pojedinosti da ne ugrozim
plan. A onda sam njoj i svim drugim borcima dao zadatak koji je vei od
budalaste djevojke i njezina brata: revoluciju.
Nagne se naprijed dok mu oi gorljivo blistaju. - Samo je pitanje
vremena kad e se rairiti vijest da je Taius mrtav. Kad se rairi, nastat e
kaos, nered. To smo ekali. Samo mi je ao to tvoja majka nee to vidjeti.
- Da se niste usudili govoriti o mojoj majci! - U gnjevu mu zaboravim
rei da ima uhodu. I da zapovjednica zna za njegov veliki plan. - Ona je
ivjela po izatu. A vi prodajete njezinu djecu. Nitkove! Jeste li prodali i
nju?
 Mazen zaobie stol. Iskoila mu je ila na vratu. - Lavicu bih slijedio i
u vatru. Slijedio bih je u pakao. Ali ti, Laia, nisi kao tvoja majka. Vie si
nalik na oca. A otac ti je bio slabi. to se tie izata... ti si dijete. Nema
pojma to to znai.
Isprekidano diem i drhtavom se rukom uhvatim za stol kako bih se
smirila. Osvrnem se prema Keenanu, koji obara pogled. Izdajnie! Je li
znao od poetka da Mazen ne eli pomoi? Je li gledao i smijao se dok je
budalasta djevojica izvravala nemogue zadatke?
Kuharica je cijelo vrijeme imala pravo. Od poetka nisam smjela
vjerovati Mazenu. Nisam smjela vjerovati nikome od njih. Darin je bio
pametniji. Htio je promjene, no znao je da ih ne moe ostvariti s
pokretom otpora. Shvatio je da nisu vrijedni njegova povjerenja.
- Moj brat - rekla sam Mazenu. - On nije u Bekaru, zar ne? Je li iv?
Mazen uzdahne. - Bojovnici su odveli tvojeg brata tamo gdje ga nitko ne
moe pratiti. Odustani. Ne moe ga spasiti.
Suze mi grunu na oi, ali suzbijem ih. - Samo mi recite gdje je. -
Trudim se da mi glas ostane priseban. - Je li u gradu? U Sredinjem
zatvoru? Vi znate. Recite mi.
- Keenan! Rijei se cure - zapovjedi Mazen. - Negdje drugdje - nadoda
usput. - U ovoj etvrti ne moe sakriti tijelo.
Osjeam se onako kako se valjda Elias osjeao malo prije. Izdano.
Osamljeno. Gue me strah i panika, no stisnula sam zube i krenula dalje.
Keenan me pokua uhvatiti za ruku, ali ja se izmaknem i izvuem
Eliasov bode. Mazenovi ljudi skoe, no ne dovoljno brzo. A i blia sam
vodi pokreta otpora. Zaas sam prislonila otricu na njegovo grlo.
- Natrag! - rekla sam borcima. Oni nevoljko spuste oruje. U uima
mi bruji, no ne bojim se, samo sam gnjevna zbog svega to mi je Mazen
priredio.
- Reci gdje mi je brat, laljivi kurvin sine. - Mazen uti, a ja pritisnem
bode. Pojave se i prve kapljice krvi. - Reci, inae u ti rasporiti grkljan.
- Rei u ti - zahriplje - iako je uzalud. U Kaufu je, curo. Odvezli su ga
onamo dan nakon Mjeseeva festivala.
Kauf. Kauf. Kauf. Ne mogu vjerovati. Ne mogu se suoiti s tim. Kauf,
gdje su mi roditelji i sestra mueni i smaknuti. Kauf, gdje se alju samo
najgori zloinci. Da pate, istrunu i umru.
Gotovo je. Sve ono to sam podnijela - bievanja, oiljke, udarce - sve
je bilo uzalud. Pokret otpora e me ubiti. Darin e umrijeti u tamnici. Ne
mogu to nikako promijeniti.
 No jo drim na Mazenovu vratu. - Platit e za ovo - rekla sam. -
Kunem se nebom i zvijezdama. Platit e.
- isto sumnjam. - Gleda nekamo iza mojeg ramena, a ja se
okrenem... prekasno. Naas vidim crvenu kosu i smee oi, a onda mi bol
probode sljepooicu i potom padnem u mrak.

* * *

Najprije sam osjetila olakanje to nisam mrtva. Zatim razulareni

bijes jer sam ugledala Keenanovo lice. Izdajnice! Varalice! Laljive!
- Hvala nebesima - rekao je. - Mislio sam da sam te udario prejako.
Ne... ekaj... - Gdje mi je no? Svaki trenutak svijesti ini me bistrijom i
krvoednijom. - Neu ti nita, Laia. Molim te, sluaj.
Ne mogu nai svoj no pa se unezvjereno ogledavam. Sad e me
ubiti. U nekakvoj smo velikoj ostavi. Sunce pada kroz pukotine meu
neravnim daskama, a na zidove je naslonjena gomila vrtlarske opreme.
Ako mu uspijem pobjei, mogu se pritajiti u gradu. Zapovjednica
misli da sam mrtva, mogu skinuti robovske okove i moda napustiti
Serru. A to onda? Idem li natrag u Crnu klisuru po Izzi, kako je
zapovjednica ne bi odvela i muila? Da pokuam pomoi Eliasu? Da
krenem prema Kaufu kako bih izvukla Darina? Do zatvora je vie od
tisuu kilometara. Nemam pojma kako stii onamo. Nemam vjetina
kojima bih preivjela zemlju u kojoj sve vrvi od bojovnikih ophodnja.
Ako nekim udom uspijem stii onamo, kako u ui? Kako u izai? Darin
e moda ve biti mrtav. Moda je ve mrtav.
Nije mrtav. Da je mrtav, znala bih.
Sve mi to proe kroz glavu u jednom trenutku. Skoim na noge kako
bih dohvatila grablje: sada je najvanije da pobjegnem od Keenana.
- Laia, ne! - Uhvati me za ruke i silom ih spusti. - Neu te ubiti.
Kunem se. Samo me posluaj.
Gledam u njegove crne oi i mrzim samu sebe jer se osjeam jadno i
glupo. - Znao si, Keenane. Znao si da mi Mazen ne eli pomoi. I rekao si
da mi je brat u eliji osuenika na smrt. Iskoristio si me...
- Nisam znao...
- Ako nisi znao, zato si me udario u onom podrumu? Zato se nisi
pobunio kad ti je Mazen zapovjedio da me ubije?
- Da nisam igrao njegovu igru, on bi te ubio vlastitim rukama. -
Sluala sam ga zbog tjeskobe u njegovim oima. Sad barem nita ne
skriva. - Mazen je zatvorio sve za koje misli da su protiv njega. On kae
da ih osigurava za njihovo dobro. Sana je pod straom. Nisam mogao
dopustiti da to uini i meni. Jedino sam ti tako mogao pomoi.
- Jesi li znao da je Darin poslan u Kauf?
- Nitko nije znao. Mazen je sve to bi saznao uvao samo za sebe.
Nikad nam nije doputao da sluamo izvjea njegovih uhoda iz tamnice.
Nikad nam nije govorio o pojedinostima svojeg plana da izvue Darina.
Zapovjedio mi je da ti kaem da je tvoj brat u eliji osuenika na smrt,
moda se nadao da e te tako navesti da previe riskira i pogine. -
Keenan me pusti. - Vjerovao sam mu, Laia. Vodio je pokret otpora cijelo
desetljee. Njegova vizija, njegova predanost: samo nas je to dralo na
okupu.
- To to je dobar voa ne znai da je dobar ovjek. Lagao ti je.
- A ja sam budala jer to nisam vidio. Sana je slutila da nam taji istinu.
Kad je shvatila da smo ti i ja... prijatelji, rekla mi je svoje sumnje. Bio sam
uvjeren da grijei. Ali na zadnjem sastanku Mazen je rekao da je tvoj brat
u Bekaru. To nije imalo smisla jer je Bekar lokalni zatvor. Da ti je brat
tamo, ve bismo odavno podmitili nekoga da ga pusti. Ne znam zato je
to rekao. Moda je mislio da neu primijetiti. Moda se uspaniio kad je
shvatio da mu ne vjeruje na rije.
Keenan mi obrie suzu s lica. - Prenio sam Sani ono to je Mazen
rekao o Bekaru, ali te noi odjahali smo u napad na cara. Tek se poslije
suoila s Mazenom, a meni je rekla da se ne mijeam. Sva srea. Mislila je
da e njezin tabor stati iza nje, ali napustili su je kad ih je Mazen uvjerio
da je ona zapreka revoluciji.
- Revolucija nee uspjeti. Zapovjednica je od poetka znala da sam
uhoda. Znala je da e pokret otpora napasti cara. Ima nekoga u pokretu
otpora tko joj sve javlja.
Keenan problijedi. - Znao sam da je napad na cara bio prelagan.
Pokuao sam to rei Mazenu, ali nije htio ni uti. Znai, zapovjednica je
od poetka htjela da napadnemo. Htjela se rijeiti Taiusa.
- Keenane, ona e biti spremna za Mazenovu revoluciju. Zgazit e
pokret otpora.
Keenan kopa po depovima traei neto. - Moram izvui Sanu.
Moram joj rei za uhodu. Ako uspije razgovarati s Tariqom i ostalim
vodama njezina tabora, moda ih zaustavi prije nego to ulete u klopku.
Ali prvo... - On izvue papirnati smotuljak i etvrtasti debeli komad koe
te mi ih preda. - Kiselina u prahu za okove. - Objasnio mi je kako se
upotrebljava i natjerao me da dvaput ponovim upute, - Ne smije
pogrijeiti, jedva da je ima dovoljno. Jako ju je teko nabaviti.
- Noas se pritaji - nastavio je. - Sutra ujutro, nakon etvrtog zvona,
idi na rijene molove. Nadi galiju Maketina. Reci im da ima poiljku
dragoga kamenja za draguljare iz Silasa. Nemoj govoriti ni svoje ni moje
ime, nita drugo. Sakrit e te u potpalublju. Plovit e uzvodno do Silasa,
putovanje traje tri tjedna. Tamo emo se sastati. I smislit emo to s
Darinom.
- Keenane, on e umrijeti u Kaufu. Moda ne preivi ni putovanje do
Kaufa.
- Preivjet e. Bojovnici znaju kako da ljudi ostanu na ivotu kad im
to odgovara. A zatvorenike vode u Kauf kako bi patili, a ne umrli. Veina
zatvorenika preivi nekoliko mjeseci, a neki ive godinama.
Nada umire posljednja, govorila je baka. I moja nada zasvijetli kao
svijea u mraku. Keenan e me izvui. Spasit e me od Crne klisure.
Pomoi e mi da spasim Darina.
- Moja prijateljica Izzi! Pomogla mi je. Ali zapovjednica zna da se
povjeravamo jedna drugoj. Moram je spasiti. Obeala sam samoj sebi da
u je spasiti.
- ao mi je, Laia, mogu izvui tebe i nikoga drugoga.
- Hvala - apnem. - Raunaj da si otplatio dug mojem ocu...
- Misli da to radim za njega? Njemu u spomen? - Keenan se nagne
prema meni, oi su mu gotovo crne od estine, lice mu je tako blizu da
osjeam njegov dah na obrazu. - Moda je tako poelo. Ali vie ne. Ti i ja,
Laia. Mi smo isti. Prvi put otkad znam za sebe, nisam vie sam. Zbog tebe.
Stalno... stalno mislim na tebe. Pokuao sam prestati. Htio sam te istjerati
iz misli...
Jednom rukom polako putuje po mojoj i stigne mi do lica. Drugom
rukom pratio je oblinu mojeg boka. Povue mi kosu unatrag i pogleda me
kao da vidi neto dragocjeno.
Pritisne me uza zid i obujmi me rukom. Ljubi me - gladan poljubac,
nezaustavljiv u svojoj udnji. Poljubac koji se uvao danima, poljubac koji
me nestrpljivo slijedio ekajui da se oslobodi.
Naas se ukipim, a mislima mi proe Eliasovo lice i augurov glas.
Tvoje srce eli Keenana, ali tijelo ti plane kad je Elias Veturius u blizini.
Tjeram te rijei od sebe. elim ovo. elim Keenana. I on eli da mu se
vratim. Hou se izgubiti u dodiru njegove ruke isprepletene s mojom, u
svili njegove kose meu mojim prstima. Ali u glavi stalno vidim Eliasa, a
kad se Keenan odmakne, ne mogu ga pogledati u oi.
 - Trebat e ti ovo. - Preda mi Eliasov bode. - Nai u te u Silasu. Nai
u put do Darina. Pobrinut u se za sve. Obeavam.
Silim se da kimnem pitajui se zato ne mogu progovoriti. On ode, a
ja gledam smotuljak s prahom koji mi je dao.
Moja budunost, moja sloboda - sve je tu, u tom smotuljku koji e
razbiti ove okove.
Koliko je stajao Keenana? Koliko je stajala plovidba? A kad Mazen
shvati da ga je izdala njegova biva desna ruka? Koliko e to stajati
Keenana?
Samo mi eli pomoi. Ali nimalo me ne tjee njegove rijei: Nai u te
u Silasu. Nai u put do Darina. Pobrinut u se za sve. Obeavam.
Nekad sam to htjela. Htjela sam da mi netko kae to da radim,
nekoga tko e sve srediti. Nekad sam htjela biti spaena.
Ali kamo me to odvelo? U izdaju. U neuspjeh. Nije dovoljno oekivati
od Keenana da mi prui sve odgovore. Jer tu je i Izzi koja moda upravo
sada pati u zapovjedniinim akama zato to je prijateljstvo stavila
ispred opreza. Tu je i Elias koji je dao ivot za mene.
Ostava odjednom postaje zaguljiva, vrua i skuena pa izlazim u
jednom skoku. Smiljam plan koji je dovoljno nepouzdan, bizaran i lud pa
bi mogao uspjeti. Prolazim gradom, idem preko Trga smaknua, prolazim
pristanite i ulazim u etvrt oruara. Idem do kovanica.
Moram do Spire Telumana.
 ETRDESET I ESTO POGLAVLJE

Elias

Prolaze sati. Moda i dani. Ne mogu to nikako znati. Zvona Crne klisure
ne dopiru do tamnice. Ne ujem ni bubnjeve. Granitni zidovi moje elije
bez prozora debeli su trideset centimetara, a eljezne su reetke iroke
pet centimetara. Nema straara. Nema potrebe za njima.
udno, preivio sam Veliku pustaru, borio sam se protiv
nadnaravnih bia, pao sam tako nisko da sam ubijao vlastite prijatelje,
sve to samo da bih sada umro u okovima, jo maskiran, bez imena,
igosan kao izdajnik. Osramoen, nepoeljno kopile, nezahvalni unuk,
ubojica. Nitko i nita. ovjek iji ivot nita ne znai.
Kako sam bio budalast kad sam se nadao da u jednog dana pobjei
od nasilja za koje sam obuen! Nakon godina bievanja, zlostavljanja i
krvi, mogao sam biti pametniji. Nisam smio sluati Caina. Trebao sam
dezertirati iz Crne klisure kad sam imao priliku. Moda bih bio izgubljen i
progonjen, ali barem bi Laia bila iva. Barem bi Demetrius, Leandar i
Tristas bili ivi.
Sad je prekasno. Laia je mrtva. Marcus je car. Helena je krvosljednica.
A ja u uskoro umrijeti. Izgubljen kao list na vjetru.
Znanje je zloduh koji mi nezasitno gloe mozak. Kako je dolo do
ovoga? Kako je Marcus - ludi i izopaeni Marcus - mogao postati vladar
Carstva? Vidim Caina kako ga imenuje carem, vidim Helenu kako klei
pred njim, prisee da e ga astiti kao gospodara, i udaram glavom o
reetke u uzaludnom i bolnom pokuaju da istjeram te slike iz glave.
Uspio je u onome u emu ti nisi. Pokazao je snagu kad si ti pokazao
slabost.
Jesam li trebao ubiti Laiu? Da sam je ubio, bio bih car. Na kraju je
ionako umrla. Hodam po eliji. Pet koraka u jednom smjeru, est u
drugom. Da bar nisam nosio Laiu uz klisuru nakon to ju je majka
igosala! Da bar nisam plesao i razgovarao s njom, da je bar nikad nisam
vidio! Da bar nisam dopustio svojem prokletom mozgu mujaka da
zapamti svaku sitnicu na njoj! Zato su je auguri primijetili, zato su je
izabrali kao nagradu za treu kunju i rtvu za etvrtu. Mrtva je zato to
sam je ja izabrao.
Toliko o uvanju vlastite due.
 Smijem se, a moj smijeh odjekuje tamnicom kao razbijeno staklo. to
sam oekivao? Cain je jasno rekao: tko god ubije djevojku, pobijedit e na
kunji. A ja nisam htio vjerovati da se vlast nad Carstvom moe svesti na
takvo nasilje. Ti si naivina, Elias. Ti si budala. Sjeam se to mi je Helena
rekla nekoliko sati prije toga.
Slaem se, Hel.
Pokuavam se odmoriti, ali vraa mi se san o bojnom polju. Leandar,
Ennis, Demetrius, Laia - posvuda mrtvaci, posvuda smrt. Moje rtve
imaju otvorene i prazne oi, a san je tako stvaran da mogu namirisati krv.
Dugo mi se ve ini da sam mrtav i da hodam nekim krugom pakla.
Prolaze sati ili minute, a onda se naglo budim. Odmah znam da imam
drutvo.
- Nona mora?
Pred elijom stoji moja majka. Pitam se otkad me gleda.
- I ja ih imam. - Rukom nehotice prijee preko tetovae na vratu.
- Tvoja tetovaa. - Godinama je elim pitati za te plave vitice, a kako
u ionako umrijeti, vie nemam to izgubiti. - to je to? - Ne oekujem
odgovor, ali na moje iznenaenje ona raskopa gornji dio odore i podigne
koulju tako da joj se vidi blijeda koa. Ono to sam smatrao arabeskom
zapravo su slova koja joj vijugaju po trupu kao vijenac neke otrovne
biljke: UVIJEK POBJE
Uzvinem obrve - ne bih oekivao da Keris Veturia tako ponosno nosi
krilaticu svoje kue, pogotovo s obzirom na njezine odnose s djedom.
Neka su slova novija. Slovo U je izblijedjelo kao da je urezano prije vie
godina. Ali J izgleda kao da je urezan prije nekoliko dana.
- Ponestalo ti je tinte? - upitam je. - Da.
Vie je nita ne pitam o tetovai, rekla je sve to je htjela. utke me
gleda. Pitam se o emu razmilja. Krabulje bi trebali moi proitati ljude,
razumjeti ih gledanjem. Znam jesu li neznanci ivani ili uplaeni, iskreni
ili laljivi, ako ih promatram nekoliko trenutaka. Ali moja vlastita majka
mi je tajna, lice joj je mrtvo i daleko kao zvijezda.
U glavi mi niu pitanja za koja sam mislio da mi vie nisu vana. Tko
mi je otac? Zato si me ostavila da umrem? Zato me nisi voljela? Sad je
prekasno da ih postavim. Prekasno je da odgovori ita znae.
- im sam shvatila da postoji - ree tiho - zamrzila sam te. Nehotice
je pogledam. Ne znam nita o svojem zaeu i poroaju.
 Pomajka Rila jedino mi je rekla da bih umro da me pleme Saifa nije
nalo ostavljenog u pustinji. Majka se uhvati za reetke moje elije. Ima
jako male ruke.
- Htjela sam te izbaciti iz sebe. Pila sam ajeve od ivomora,
beritama i deset drugih trava. Nita nije djelovalo. Rastao si i derao
moje zdravlje. Mjesecima sam bolovala. Ali uspjela sam nagovoriti svojeg
zapovjednika da me poalje samu na zadatak, da lovim nomadske
pobunjenike. Tako nitko nije znao. Nitko nije ni slutio. A ti si rastao i
rastao. Toliko si narastao da vie nisam mogla jahati, vitlati maem.
Nisam mogla spavati. Mogla sam jedino ekati da se rodi, da te ubijem i
rijeim se toga.
Nasloni elo na reetke, ali ne skida oiju s mene. - Nala sam
nomadsku babicu. Nakon to sam gledala kako poraa dvadeset ili
trideset puta, znala sam sve to mi je trebalo pa sam je otrovala.
- A onda, jednog zimskog jutra, osjetila sam trudove. Sve je bilo
spremno. Spilja. Vatra. Vrua voda, runici i krpe. Nisam se bojala. Dobro
sam poznavala patnju i krv. Samoa mi je bila stara prijateljica. Bijesom
sam se sluila da idem dalje. Prolo je nekoliko sati, ti si se pojavio, a ja te
nisam htjela dodirnuti. - Pusti reetke i koraa u krug pred mojom
elijom.
- Morala sam se pobrinuti za sebe, da budem sigurna kako nema
upale ni opasnosti. Nisam htjela da me ubije sin kad ve otac nije uspio.
Ali obuzela me neka slabost, neka drevna ivotinjska tenja. Nehotice
sam ti oistila lice i usta. Otvorio si oi i vidjela sam da su to moje oi. Nisi
plakao. Da si plakao, bilo bi lake. Slomila bih ti vrat kao to lomim vrat
kokoima ili Uenjacima. Ali ja sam te povila, uzela, nahranila. Drala sam
te u naruju i gledala kako spava. Bilo je gluho doba noi, ono doba koje
ne izgleda posve stvarno. Doba noi koje je poput sna.
- Proao je jo jedan dan - nastavi ona. - A onda, u zoru, kad sam
mogla hodati, uzjahala sam konja i odnijela te do najblie nomadske
karavane. Gledala sam ih neko vrijeme i vidjela enu koja mi se svidjela.
Dizala je djecu kao vree ita i nosila velik tap kamo god bi krenula. I
premda je bila mlada, inilo se da nema vlastite djece.
Pomajka Rila.
- ekala sam do noi. Ostavila sam te u njezinu atoru, na leaju.
Zatim sam odjahala. Ali nakon nekoliko sati krenula sam natrag. Morala
sam te pronai i ubiti. Nitko nije smio saznati za tebe. Bio si pogreka,
simbol mojeg neuspjeha. Kad sam se vratila, karavane vie nije bilo.
tovie, razdvojila se na nekoliko karavana. Bila sam slaba i iscrpljena,
nisam te mogla pratiti. Zato sam pustila da ode. Ve sam poinila jednu
pogreku, mislila sam tada, pa zato ne jo jednu? A onda, est godina
poslije, auguri su te doveli u Crnu klisuru. Otac mi je zapovjedio da se
vratim s nekog zadatka. Ah, Elias...
Lecnem se. Prvi je put izgovorila moje ime.
- Trebao si uti to mi je govorio. Kurvo! Droljo! Uliarko! to e rei
nai neprijatelji? A nai saveznici? Na kraju nisu rekli nita. On se
pobrinuo za to. Kad si preivio prvu godinu na akademiji, kad je vidio
vlastitu snagu u tebi, poeo je govoriti samo o tebi. Nakon godina
razoaranja, veliki Quinn Veturius imao je potomka kojim se moe
ponositi. Jesi li znao, sine, da sam bila najbolji polaznik u cijelom
narataju? Najbri. Najjai. Nakon diplome, sama sam uhvatila vie hulja
iz pokreta otpora nego svi moji vrnjaci zajedno. Sruila sam Lavicu
glavom. Moj otac nije mario za to. Ni prije nego to si se rodio. A jo
manje kad si stigao. Kad je dolo vrijeme da imenuje nasljednika, nije ni
mislio na mene. Imenovao je tebe. Kopile. Pogreku. Mrzila sam ga zbog
toga. I tebe, naravno. Ali jo sam vie mrzila sebe. Zato to sam bila slaba.
Zato to te nisam ubila kad sam mogla. Zaklela sam se da vie neu
ponoviti takvu pogreku. Da vie nikad neu pokazati slabost.
Vratila se do reetaka i otro me pogledala.
- Znam to ti je u glavi - ree. - Kajanje. Bijes. U mislima se vraa u
onaj trenutak i zamilja da ubija uenjaku djevojku kao to sam ja
zamiljala da ubijam tebe. Kajanje te pritie kao olovo u krvi: da si
barem to uinio! Da si barem imao snage! jedna pogreka i ivot ti je
propao. Nije li tako? Nije li to muenje?
Osjeam udnu mjeavinu gaenja i suuti pri pomisli da je ovo
najvea bliskost koju ona osjea prema meni. Moju utnju uzima kao
potvrdu. Prvi put u ivotu, a vjerojatno i zadnji put, vidim joj u oima
neto nalik na tugu.
- To je teka istina, ali nema povratka. Sutra e umrijeti. Nita to ne
moe zaustaviti. Niti ja, niti ti, ak ni moj neukrotivi otac, premda je
pokuao. Neka te tjei pomisao da e tvoja smrt donijeti mir tvojoj majci.
Da e krivnja koja me izjeda dvadeset godina biti ispravljena. Bit u
slobodna.
Naas ne znam to bih rekao. To je to? Odlazim u smrt, a ona je
spremna rei samo ono to ve znam? Da me mrzi. Da sam njezina
najvea pogreka.
 Ne, to nije istina. Rekla mi je da je nekad bila ljudsko bie. Da je u
sebi imala samilosti. Nije me ostavila u pustinji kao to su mi govorili.
Kad me ostavila kod pomajke Rile, htjela mi je dati ivot.
Ali kad je taj as milosra minuo, kad je poalila svoju ljudskost zbog
svojih elja, postala je ono to je danas. Bezosjeajna. Beutna.
udovina.
- Ako se zbog iega kajem - odgovorim - kajem se to nisam bio
spreman umrijeti ranije. to na treoj kunji nisam htio prerezati vlastiti
grkljan, nego sam ubijao ljude s kojima sam proveo godine. - Ustanem i
priem joj. - Ne kajem se to nisam ubio Laiu. Zbog toga se neu nikada
kajati.
Sjeam se to mi je Cain rekao one noi kad smo stajali na kuli i
gledali pustinju. Imat e priliku za pravu slobodu, i tijela i due.
Odjednom vie nisam zbunjen ni snuden. Cain je mislio na ovo. Na
slobodu da poem u smrt znajui da umirem zbog prave stvari. Slobodu
da svoju duu nazovem svojom. Slobodu da spasim neto malo dobrote
jer ne elim biti kao majka. Slobodu da umrem za neto za to vrijedi
umrijeti.
- Ne znam to se dogodilo tebi - rekao sam. - Ne znam tko mi je bio
otac ni zato ga toliko mrzi. Ali znam da te moja smrt nee osloboditi.
Nee ti dati mir. Ne ubija me ti. Ja biram smrt. Jer u radije umrijeti nego
da postanem kao ti. Radije u umrijeti nego ivjeti bez milosra, bez
asti, bez due.
Uhvatio sam se za reetke i pogledao je u oi. Na trenutak su
zbunjene, naas se vidi pukotina u njezinu oklopu. A onda joj je pogled
opet od elika. Nije vano. Sada za nju osjeam jedino samilost.
- Sutra u se osloboditi ja, a ne ti.
Pustio sam reetke i vratio se u kut elije, legao na pod i sklopio oi.
Ne vidim joj lice na odlasku. Ne ujem je. Nije me briga. Smrtni je udarac
moje iskupljenje. Smrt dolazi po mene. Smrt je zamalo stigla. Spreman
sam za nju.
 ETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Laia

Sotvorenih sam vrata dugo gledala Telumana kako radi pa sam

napokon skupila hrabrost i ula u njegovu radnju. ekiem je udarao po
komadu usijanog metala, paljivim i odmjerenim udarcima, dok su mu se
ruke pune svijetlih tetovaa znojile od napora.
- Darin je u Kaufu.
Zastao je usred zamaha i osvrnuo se. Uzrujanost u njegovu pogledu
neobino me utjeila. Barem postoji jo netko kome je kao i meni stalo do
sudbine mojeg brata.
- Poslali su ga onamo prije deset dana - nastavila sam. - Odmah
nakon Mjeseeva festivala. - Podigla sam svoje ruke u okovima. - Moram
za njim.
Zadrala sam dah dok je on razmiljao. Telumanova je pomo prva
karika u planu koji gotovo posve ovisi o tome da drugi ljudi trebaju
uiniti ono to zatraim od njih.
- Zakljuaj vrata - ree on.
Trebalo mu je gotovo tri sata da mi razbije okove, a cijelo vrijeme
gotovo da i nije govorio, osim to bi me povremeno upitao treba li mi
togod. Nakon to me oslobodio okova, ponudio mi je mast za nateena
zapea, a onda je otiao u stranju sobu. Vratio se s predivno ukraenom
sabljom - onom istom kojom je otjerao aveti kad smo se prvi put sreli.
- Ovo je prva prava telumanska otrica koju sam napravio s Darinom
- ree. - Odnesi je njemu. Kad ga oslobodi, reci mu da ga Spiro Teluman
eka u Slobodnim krajevima. Reci mu da nas eka posao.
- Bojim se - apnula sam. - Bojim se da neu uspjeti. Da e on
umrijeti. - Strah me prome kao da sam mu rijeima udahnula ivot.
Pokraj vrata skupljale su se sjene. Aveti.
Laia, govore one. Laia.
- Strah ti je neprijatelj jedino ako mu to dopusti. - Teluman mi
preda Darinovu otricu i kimne prema avetima. Okrenem se i prilazim im
dok Teluman govori.
- Ako ima previe straha, bit e paralizirana - ree. Aveti se jo nisu
uplaile. Podignem sablju. - Ako ga ima premalo, bit e bahata. -
Udarim po najblioj aveti. Ona sike i bjei pod vrata. Neki se njezini
drugovi povlae, ali drugi skau na mene. Silim se da ne ustuknem, da ih
doekam otricom. Ono malo hrabrih sada bjei bijesno itei. Osvrnem
se prema Telumanu. On me gleda u oi.
- Strah moe biti dobar, Laia. Moe te odrati na ivotu. Ali nemoj mu
dopustiti da upravlja tobom. Nemoj da u tebi posije sumnje. Kad strah
preuzme vlast, bori se protiv njega onime to je jedino monije i trajnije
od njega: svojim duhom. Svojim srcem.
Nebo je bilo mrano kad sam izala iz kovanice s Darinovom
sabljom skrivenom pod suknjom. Bojovnike ophodnje brojne su na
ulicama, ali lako sam ih izbjegavala u crnoj haljini, stopljena s mrakom
kao prikaza.
Sjetila sam se kako me Darin pokuao obraniti od krabulje za
vrijeme racije, ak i kad mu je krabulja dao priliku da pobjegne. Sjetila
sam se Izzi, male i uplaene, ali svejedno odlune da mi bude prijateljica,
iako je dobro znala koliko bi je to moglo stajati. Sjetila sam se i Eliasa,
koji je u ovom trenutku mogao biti jako daleko od Crne klisure, slobodan
kao to je oduvijek elio, samo da je pustio Aquillu da me ubije.
I Darinu, i Izzi, i Eliasu moja je sudbina bila vanija od njihove. Nitko
to od njih nije traio. Osjeali su to svojom dunou, znali su da je to
jedino ispravno. Jer, bez obzira znaju li to je izat, oni zbilja ive po
njemu. Oni su hrabri.
Na meni je red da postupim ispravno, kae neki glas u mojoj glavi. To
vie nisu Darinove rijei nego moje. Taj je glas oduvijek moj. Na meni je
red da ivim po izatu. Mazen je rekao da ne znam to to znai. Ali
razumijem izat bolje nego to e ga on ikad razumjeti.
Probila sam se kroz opasnosti skrivene staze i popela se do
zapovjedniina dvorita. Akademija je mirna i tiha. U zapovjedniinoj
radnoj sobi gori svjetlo, a kroz otvoren prozor dopiru glasovi koji su
pretihi da bih ih razumjela. To mi odgovara - ak ni zapovjednica ne
moe biti na dva mjesta u isto vrijeme.
Robovsko je krilo mrano, gori samo jedno svjetlo. ula sam
priguene jecaje. Hvala nebesima! Zapovjednica je jo nije odvela na
ispitivanje. Provirila sam kroz zastor u njezinu sobu. Nije sama.
- Izzi! Kuharice!
Zajedno su sjedile na leaj u, kuharica je rukom obgrlila Izzi. Prenule
su se zauvi me, blijede kao da vide duha. Kuharici su podbuhle oi, lice
joj je vlano, a kad me je ugledala, ciknula je. Izzi mi se baci u zagrljaj i
tako me stisne da sam se uplaila za svoja rebra.
 - Zato, curo? - Kuharica gotovo ljutito obrie suze. - Zato si se
vratila? Mogla si pobjei. Svi misle da si mrtva. Ovdje nema niega za
tebe.
- Ipak ima neega. - Ispriam kuharici i Izzi sve to se od jutros
dogaalo. Priam im istinu o Spiru Telumanu i Darinu, i o njihovim
planovima. Priam im o Mazenovoj izdaji. Zatim im ispriam svoj plan.
Kad sam zavrila, utke su sjedile. Izzi se igra s povezom preko oka.
Najradije bih je uhvatila za ramena i preklinjala da mi pomogne, ali ne
mogu je natjerati na ovo. Mora sama izabrati. Kao i kuharica.
- Ne znam, Laia. - Izzi odmahne glavom. - Opasno je...
- Znam - odgovorim. - Mnogo traim od vas. Ako nas zapovjednica
uhvati...
- Misli da je zapovjednica svemogua, curo - ree kuharica - ali nije.
Eto, podcijenila te je. Krivo je procijenila Spiru Telumana: on je mukarac
i zato je mislila da je sposoban samo za niske muke prohtjeve. Nije te
povezala s tvojim roditeljima. Ona grijei kao i svi drugi. Jedina je razlika
to ona nee ponoviti pogreku. Imaj to na umu i moda e je
nadmudriti.
Starica se naas zamisli. - U kolskoj oruarnici mogu nabaviti ono
to nam treba.. Dobro je opremljena. - Ona ustane, a kad je Izzi i ja
zapanjeno pogledamo, digne obrve.
- Sjelo drvo na drvo! Diite se, cure! - Udari me nogom, a ja ciknem. -
Idemo!

* * *

Nekoliko sati kasnije, probudila me kuhariina ruka na ramenu.

Sagnula se pokraj mene, a lice joj se jedva vidjelo u mraku praskozorja.
- Ustaj, curo.
Sjetila sam se druge zore, one kad su mi ubijeni djed i baka, kad je
odveden Darin. Onoga dana mislila sam da je kraj svijeta. Na neki nain
imala sam pravo. Sad je vrijeme da ponovno izgradim svoj svijet. Da
promijenim taj kraj. Dodirnula sam amulet. Ovaj put neu posustati.
Kuharica se nasloni na ulaz u moju sobu i prijee rukom preko oiju.
Budna je gotovo cijelu no, kao i ja. Nisam uope htjela spavati, ali ona je
to traila.
- Bez odmora nema ni pameti - rekla je kad me prije jednog sata
otjerala u krevet. - A trebat e ti sva pamet ako eli iva izai iz Serre.
 Uzdrhtalih ruku navukla sam bojne izme i kombinezon koje je Izzi
ukrala iz kolskih ormara sa zalihama. Umetnula sam Darinovu sablju u
pojas koji je kuharica negdje iskopala i preko svega navukla suknju.
Eliasov no ostaje mi vezan za bedro. Majin amulet skriva iroka tunika
dugih rukava. Isprva sam mislila staviti rubac kako bih sakrila
zapovjedniin ig, ali na kraju sam odluila da neu. Premda nekad nisam
mogla gledati taj oiljak, sada se pomalo ponosim njime. Kao to je rekao
Keenan, on znai da sam ju preivjela.
Ispod tunike, dijagonalno preko grudi, nosim meku konatu vreu s
bocom vode, pogaom, orasima i voem zamotanima u nepromoivu
tkaninu. U drugom zaveljaju nosim gazu, ljekovito bilje i mast za rane.
Ogrnula sam se Eliasovim platem.
- A Izzi? - upitam kuharicu, koja me utke gleda s vrata.
- Otila je.
- Neete se predomisliti? Neete s nama?
utnja je njezin odgovor. Gledam u njezine plave oi, koje su
istodobno i daleke i poznate. Toliko bih je toga pitala. Kako se zove? to
joj je pokret otpora napravio, to se to toliko strano dogodilo da o njima
ne moe govoriti a da ne muca i gubi prisebnost? Zato toliko mrzi moju
majku? Tko je ova ena, koja je zatvorenija ak i od zapovjednice? Ako je
ne pitam sada, nikad neu doznati odgovore. Ne vjerujem da u je ikada
vie vidjeti.
- Kuharice...
- Nemoj.
To je izgovorila tiho, no zvualo je kao da mi je pred nosom zalupila
vrata.
- Jesi li spremna? - upitala me.
Oglasi se zvonik. Za dva sata zabubnjat e bubnjevi zore.
- Nije vano jesam li spremna - odgovorim. - Vrijeme je.
 ETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Elias

Kad su zakripila vrata tamnice, najeila mi se koa, i nisam morao ni

otvoriti oi da bih znao tko me prati na stratite.
- Dobro jutro, Zmijo - pozdravio sam ga.
- Ustaj, gade - ree Marcus. - Zora svie, a ti ima sastanak.
Iza njega su stajala etvorica nepoznatih krabulja i odred legionara.
Marcus me gledao kao da sam ohar, ali za divno udo, to mi ne smeta.
Spavao sam duboko i bez snova pa sam leerno ustao i protegao se
gledajui Zmiju.
- Stavite mu okove - ree Marcus.
- Zar veliki car nema vanijeg posla od praenja obinog zloinca do
stratita? - upitam ga. Straari mi stave eljezni prsten oko vrata i okove
na glenjeve. - Ne bi li trebao plaiti malu djecu ili ubijati roake?
Marcus se smrkne, ali ne zagrize meku. 12 - Ne bih ovo propustio ni
za to. - ute mu se oi cakle. - Ja bih osobno podigao sjekiru, ali
zapovjednica to smatra neprilinim. Osim toga, radije u gledati svoju
krvosljednicu kako to rjeava.
Trebao mi je trenutak da shvatim kako je Heleni namijenio da me
ubije. Gleda me i eka grimasu, ali nita od toga. Pomisao da e mi Helena
oduzeti ivot neobino je utjena. Radije u umrijeti od njezine ruke nego
od nepoznatoga krvnika. Ona e to obaviti isto i brzo.
- Jo slua to ti kae moja stara, ha? - upitam ga. - Uvijek e joj biti
slugan.
Naas mu licem proe bijes, a ja se nasmijem. Znai, nevolje su ve
poele. Izvrsno.
- Zapovjednica je mudra - ree Marcus. - Sluam njezine savjete i
sluat u ih dokle god mi to odgovara. - Prestao se epiriti i primakao mi
se blie, a iz njega je izbijalo toliko samozadovoljstvo da bi me moglo
udaviti. - Pomagala mi je s kunjama od poetka. Tvoja mi je vlastita
majka govorila to se sprema, a auguri nisu imali pojma.

12
Meka - mamac za ribe u lovu udicom.
 - Drugim rijeima, varao si i svejedno jedva pobijedio. - Polako sam
pljeskao dok su mi zveckali lanci. - Bravo!
Marcus me uhvati za eljezni ovratnik i udari mojom glavom o zid.
Nehotice sam zastenjao, a osjeao sam se kao da mi je puklo neto u
glavi. Straari me stanu udarati akama u trbuh i ja padnem na koljena.
No kad su se odmaknuti, zadovoljni to su me nauili pameti, jurnuo sam
naprijed, uhvatio Marcusa oko pasa i sruio ga. Jo je dolazio do daha kad
sam izvukao bode iz njegova remena i pritisnuo mu ga na vrat.
etiri sablje isukane su iz korica, osam je lukova napeto, i svi su
upereni u mene.
- Neu te ubiti - rekao sam prislanjajui mu otricu na grlo. - Samo
sam htio da zna da sam mogao. A sada me vodi na smaknue, care.
Ispustio sam no. Ako moram umrijeti, umrijet u zato to nisam
htio ubiti djevojku, a ne zato to sam caru prerezao grkljan. Marcus me
odgurne krguui zubima.
- Diite ga, glupani - zaurla na straare. Smijem se i protiv volje, a on
izlazi iz elije pucajui od bijesa. Krabulje spuste sablje i podignu me na
noge. Sloboda, Elias. Jo malo i slobodan si.
Vani je kamenje Crne klisure smekala zora, a svje zrak brzo se
zagrijavao najavljujui vreli dan. Snani je vjetar letio kroz pustinju i
razbijao se o granit akademije. Kad umrem, nee mi nedostajati ove
zidine, ali nedostajat e mi vjetar i mirisi koje nosi, kao i daleka mjesta
gdje sloboda postoji u ivotu, a ne samo u smrti.
Stiemo do dvorita pred zvonikom, gdje je podignuta pozornica za
moje smaknue.
U dvoritu je najvie polaznika Crne klisure, ali ima i drugih lica.
Vidim Caina pokraj zapovjednice i guvernera Tanaliusa. Iza njih stoje
glavari serrskih uglednikih kua, rame uz rame s gradskim vojnim
glaveinama. Nema djeda, pitam se je li zapovjednica ve krenula protiv
njega. U nekom e trenutku krenuti. Ve godinama prieljkuje vlast nad
rodom Veturiusovaca.
Uspravio sam se i podigao glavu. Kada sjekira zamahne, umrijet u
onako kako bi djed elio: ponosno, kao pravi Veturius. Uvijek pobjednici.
Okrenem se prema podiju, gdje me eka smrt u obliku uglaane
sjekire koju dri moja najbolja prijateljica. Ona blista u sveanoj odori.
Slinija je carici nego krvosljednici.
Marcus skrene, a gomila se razmakne. Zauzeo je mjesto pokraj
zapovjednice. Ona etvorica krabulja prate me do stuba koje vode na
podij. Uinilo mi se da sam ispod stratita primijetio neki pokret, ali
nisam stigao provjeriti jer sam ve na podiju pokraj Helene. Rijetki
razgovori zamuknu kad me Hel okrene prema gledateljima.
- Pogledaj me - apnem jer odjednom elim vidjeti njezine oi.
Auguri su je natjerali da prisegne na pokornost Marcusu. To razumijem.
To je posljedica mojeg neuspjeha. Ali sada, kad me priprema za smrt, ima
hladan pogled i tvrdu ruku. Ni traga suzama. Zar se nikad nismo zajedno
smijali kao novaci? Nismo li nikad orujem krili put iz barbarskih
logora, ili radosno divljali nakon prve uspjene pljake imanja, ili
podupirali jedno drugo kad bismo bili preslabi da hodamo sami? Nismo li
se nikad voljeli?
Ona se ne obazire na moje rijei, a ja se silim ne gledati u nju nego u
gomilu. Marcus se nagne prema guverneru koji mu neto govori. udno
je vidjeti ga takvog, bez Zaka. Pitam se nedostaje li novopeenom caru
njegov brat blizanac. Pitam se hoe li se ikada upitati je li dolazak na
vlast bio vrijedan smrti jedinog ovjeka koji ga je ikad razumio.
Na drugoj strani dvorita stajao je Faris, vii i iri od svih drugih, a
oi su mu unezvjerene kao da je izgubljeno dijete. Pokraj njega je Dex.
udim se kapljici vode koja mu curi niz krutu eljust.
S druge strane, moja majka izgleda oputenije nego ikad. Zato ne?
Pobijedila je.
Pokraj nje stoji Cain i gleda me dok skida kukuljicu. Izgubit e se,
rekao je prije samo nekoliko tjedana, kao lie na vjetru. I ja sam
izgubljen. Neu mu oprostiti treu kunju. Ali mogu mu zahvaliti to mi je
pomogao razumjeti to je istinska sloboda. On kimne nakon to mi je
posljednji put proitao misli.
Helena mi skine metalni ovratnik. - Klekni - ree.
Duh mi se vraa na podij i ja se pokorim njezinoj zapovijedi.
- Znai, Helena, ovako e zavriti? - Iznenauje me koliko sam
uljudan, kao da je pitam za neki detalj iz knjige koju itam a koju je ona
proitala prije mene.
Oi su joj bljesnule. Znam da me je ula. Nita nije rekla, samo je
provjerila lance na mojim rukama i nogama, a onda kimnula
zapovjednici. Majka ita moju osudu, koju jedva sluam, i proglaava
kaznu, koju uope ne ujem. Smrt je smrt, kako god se dogodila.
Helena zakorai naprijed i podigne sjekiru. Bit e to glatki udarac
slijeva nadesno. Zrak. Vrat. Zrak. Elias je mrtav.
Tek sad me to potrese. Evo ga. To je kraj. Bojovnika tradicija kae
da vojnik koji dobro umre plee meu zvijezdama, zauvijek se borei
protiv neprijatelja. Zar me to eka? Ili u potonuti u beskrajnu tamu,
nesalomljiv i nijem?
Hvata me nelagoda, kao da je cijelo vrijeme ekala iza ugla i tek se
sada drznula pojaviti. Kamo da gledam? U gomilu? U nebo? Treba mi
utjeha. Znam da je neu dobiti.
Opet gledam Helenu. Koga drugoga? Samo je pola metra od mene,
ruke je poloila na drak sjekire.
Pogledaj me. Nemoj me sada ostaviti samoga.
Kao da je ula moje misli, pogleda me u oi, i ono poznato blijedo
plavetnilo ponudi mi olakanje u trenutku dok podie sjekiru. Sjeam se
kad sam prvi put pogledao u te oi. Bio sam napola smrznuti
estogodinjak kojeg su tukli u oboru. uvat u ti lea, rekla je s
ozbiljnou kadeta, ako ti meni uva lea. Preivjet emo ako se drimo
zajedno.
Sjea li se tog dana? Sjea li se svih dana nakon toga?
Neu to nikada saznati. Dok je gledam u oi, ona zamahuje sjekirom.
ujem fijuk i osjeam plamen elika koji mi grize vrat.
 ETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Laia

Dvorite pred zvonikom ispunjavalo se polako. Prvo je stigla skupina

mladih polaznika, potom kadeti, a zadnje dolaze lubanje. Staju u sredinu
dvorita, ravno ispred podija, kao to je kuharica predvidjela. Nekoliko je
novaka buljilo u podij za smaknue, uplaeno i oarano. Ali veina ga nije
gleda. Gledaju u zemlju ili u crne zidine oko sebe. Dok dolaze ugledniki
gradski oci, pitam se hoe li doi i auguri. - Bolje ti je da ne dou - rekla je
kuharica kad sam sino izgovorila tu brigu u ovom istom dvoritu. - Ako
te uju kako misli ono to misli, gotova si.
Kad su se oglasili bubnjevi zore, dvorite je ve bilo puno. Legionari
stoje uza zidove, nekoliko strijelaca viri po krovovima Crne klisure, no
nema mnogo straara.
Zapovjednica je dola s Aquillom nakon to su ve stigli gotovo svi
drugi te stala ispred gomile i pokraj guvernera. Lice joj je strogo na
sivom jutarnjem svjetlu. Ve sam se trebala naviknuti na njezinu
bezosjeajnost, ali i nehotice sam buljila u nju dok sam uila pod
podijem za smaknue. Nije joj stalo to e joj danas umrijeti sin?
Aquilla stoji na podiju, izgleda mirno i gotovo vedro - neobino za
djevojku koja dri sjekiru kojom e odrubiti glavu najboljem prijatelju.
Gledam je kroz procijep u daskama pod njezinim nogama. Je li joj
Veturius ikad bio drag? Je li njihovo prijateljstvo, koje je on toliko cijenio,
njoj ikad bilo stvarno? Ili ga je izdala kao to je Mazen izdao mene?
Bubnjevi zore zamuknu. Zauje se ritmiki topot izama koje se
primiu dvoritu zajedno sa zveketom lanaca. Gomila se razmakne dok
etiri nepoznata Krabulje prate Eliasa kroz dvorite. Marcus ih vodi, a
onda skrene kako bi stao pokraj zapovjednice. Zabadam nokte u dlan
gledajui zadovoljstvo na njegovu licu. Svinjo, dobit e svoje.
Unato okovima na rukama i negvama na glenjevima, Elias je
uspravan, ponosno dignute glave. Ne vidim mu lice. Je li uplaen? Ljutit?
Je li mu ao to me nije ubio? Sumnjam u to.
Krabulje ostave Eliasa na podiju, sidu i stanu iza podija. Nervozno ih
gledam - nisam oekivala da e ostati tako blizu. Jedan od njih izgleda mi
poznato.
Previe poznato.
 Kad sam bolje pogledala, stisnuo mi se eludac. To je krabulja koji je
vodio raciju na moj dom i spalio ga. Krabulja koji mi je ubio baku i djeda.
Nesvjesno se miem prema njoj, posegnuvi za sabljom pod
suknjom, a onda se zaustavim. Darin. Izzi. Elias. Imam vanijih briga od
osvete.
Po stoti put spustim pogled prema svijeama koje gore iza zastora
kod mojih nogu. Kuharica mi je dala etiri svijee, kremen i kresivo.
- Plamen se ne smije ugasiti - rekla je. - Ako se ugasi, gotova si.
ekajui, pitam se je li Izzi stigla do Maketine. Je li joj kiselina
rastopila okove? Je li zapamtila to treba rei? Je li ju posada prihvatila
bez zapitkivanja? to e rei Keenan kad ode u Silas i shvati da sam svoju
priliku za slobodu prepustila prijateljici?
Razumjet e. Znam da hoe. Ako ne razumije, Izzi e mu objasniti.
Smijeim se. ak i ako mi sve ostalo propadne, ovo nije bilo uzalud.
Izvukla sam Izzi. Spasila sam prijateljicu.
Zapovjednica ita Veturiusovu osudu. Sagnem se, spustim ruku nad
svijee. To je to.
- Mora pogoditi pravi as - rekla je kuharica sino. - Kad
zapovjednica pone itati osudu, gledaj sat na zvoniku. Ne skidaj oiju s
njega. to god se dogodilo, mora ekati znak. Kad ga vidi, kreni. Ni
trenutka ranije. Ni trenutka kasnije.
Kad mi je izdala tu zapovijed, mislila sam da u je lako posluati. Ali
sada sekunde prolaze, zapovjednica blebee, a ja sam nervozna. Buljim u
zvonik kroz mali procijep u temelju podija i nastojim ne treptati. to ako
neki od legionara uhvati kuharicu? to ako se ne moe sjetiti formule?
to ako pogrijei? to ako ja pogrijeim?
A onda ga ugledam. Bljesak svjetla to je preao preko sata bre od
kolibrievih krila. Uhvatim svijeu i prislonim je na stijenj u pozadini
podija.
Odmah se zapali, a gori s vie svjetla i buke nego to sam oekivala.
Krabulje e vidjeti. Ili uti.
Ali nitko se ne mie. Nitko ne gleda. Padne mi na pamet jo neto to
je rekla kuharica.
Ne zaboravi pobjei u zaklon ako ne eli ostati bez glave. Otrim do
kuta podija koji je najdalje od stijenja, unem, rukama pokrijem vrat i
glavu, i ekam. O ovome ovisi sve. Ako je kuharica krivo zapamtila
formulu, ako ne stigne do svojih stjenjeva na vrijeme, ako netko otkrije ili
ugasi moj stijenj, sve je gotovo. Nema rezervnog plana.
 Iznad mene podij zakripi. Stijenj zaiti.
A onda...
BUM! Podij je eksplodirao. Krhotine lete u zrak. Zabruji dublji
prasak, pa drugi i trei. Dvorite odjednom zamrae oblaci praine.
Eksplozije su posvuda i nigdje, presijecaju zrak kao tisuu krikova, a ja
sam naas ogluim.
Moraju biti bezopasne, ponovila sam kuharici tisuu puta. Moraju
samo smesti i zbuniti ljude. Moraju biti dovoljno jake da ih srue na tlo, no i
dovoljno slabe da nikoga ne ubiju. Ne elim da itko umre zbog mene.
Prepusti to meni, odgovorila je. Nemam namjeru ubijati djecu.
Provirila sam ispod podija, ali ne vidim od praine. Izgleda kao da su
prsnuli zidovi zvonika, ali praina zapravo dolazi od dvjesta vrea pijeska
koje smo Izzi i ja cijelu no punile i vozile u dvorite. Kuharica je na
svaku vreu stavila eksploziv i onda ih spojila. Rezultat je spektakularan.
Iza mene vie nema polovice podija, a krabulje lee u nesvijesti,
ukljuujui i onog koji mi je ubio obitelj. Legionari panino tre, viu,
pokuavaju pobjei. Polaznici naputaju dvorite, a stariji momci napola
vuku i napola nose novake. Neto dalje zauju se dublje eksplozije.
Blagovaonica, kao i nekoliko uionica koje su prazne u ovo doba,
vjerojatno se upravo rue. Zlurado se cerim. Kuharica nije nita
zaboravila.
Bubnjevi manijakalno bubnjaju, a ja ne moram razumjeti njihov
udan jezik da bih znala kako je rije o uzbuni zbog napada. Crna klisura
je isti kaos, gori nego to sam zamiljala. Vei nego to sam se nadala.
Savreno.
Ne sumnjam. Ne oklijevam. Laviina sam ki i imam snagu Lavice.
- Darine, dolazim po tebe - kaem vjetru i nadam se da e odnijeti
moju poruku. - Samo ostani iv. Dolazim i nita me nee zaustaviti.
Iskoim iz skrovita i popnem se na podij. Vrijeme je da oslobodim
Eliasa Veturiusa.
 PEDESETO POGLAVLJE

Elias

Dogaa li se ovo svakome tko umre? U jednom si trenutku iv, a u

drugom si mrtav i uje prasak BUM! od kojeg se rasprsne i sam zrak,
Mahnira dobrodolica na drugi svijet, ali barem sam na drugom svijetu.
Zauo sam vrisku. Otvorio sam oi i otkrio da ne leim na vjenim
panjacima nego ispod onog istog podija na kojem sam trebao umrijeti.
Zrak je pun dima i praine. Dodirnem vrat koji me jako pee. Gledam
ruke, tamne su od krvi. Znai li to da u na drugom svijetu imati
odrubljenu glavu, upitam se smueno. To nije ba poteno...
Nad glavom ugledam dva poznata zlatna oka.
- I ti si ovdje? - upitam. - Mislio sam da Uenjaci imaju svoj drugi
svijet.
- Nisi mrtav. Jo nisi. A nisam ni ja. Oslobaam te. Daj, sjedni. Zavukla
je ruke pod mene i pomogla mi da se pridignem. Nalazimo se ispod
podija za smaknua, kamo me valjda odvukla. Nestao je cijeli stranji dio
podija, a kroz prainu nazirem etiri krabulje kako nepomino lee. Dok
sve to gledam, polako mi svie da sam jo iv. Dogodila se eksplozija. Vie
njih. Dvorite je u rasulu, - Je li napao pokret otpora?
-Ja sam napala - odgovori Laia. - Auguri su svima podvalili da sam
juer umrla. Poslije u ti objasniti. Vano je da te oslobodim, ali to ima
svoju cijenu.
- Kakvu cijenu? - Na vratu osjetim elik i spustim pogled. Uz grlo mi
je prislonila no koji sam joj dao. Izvue dvije ukosnice iz kose i dri ih
tako da ih ne mogu dohvatiti.
- Ove su ukosnice tvoje. Moe otvoriti brave na okovima. Moe
iskoristiti guvu da se izvue odavde. Zauvijek napustiti Crnu klisuru
kao to si htio. Pod jednim uvjetom.
- A to je...
- Da izvue i mene. Da me odvede do zatvora Kauf. I da mi
pomogne osloboditi mojeg brata.
To su tri uvjeta. - Mislio sam da ti je brat u...
 - Nije. U Kaufu je, a ti si jedini ovjek za kojeg znam da je ikad bio
tamo. Ima vjetine koje e mi pomoi da preivim put na sjever. Nitko
ne zna za onaj tvoj prolaz. Njime emo pobjei.
Nebesa ti spalim! Naravno da me nee osloboditi samo tako. Po
kaosu oko nas jasno je da se prilino potrudila kako bi ovo izvela.
- Odlui se, Elias. - Oblaci praine koji nas skrivaju od pogleda polako
se razilaze. - Nema vremena.
Treba mi samo jedan trenutak. Ona mi nudi slobodu, a ne zna da mi
je dua ve slobodna ak i u lancima, ak i pred smaknue. Oslobodila se
kad sam odbacio majine izopaene misli. Oslobodila se kad sam
zakljuio da se isplati umrijeti za ono u to vjerujem.
Prava sloboda, i tijela i due.
Ono to se dogodilo u mojoj eliji bilo je osloboenje moje due. Ali
ovo - ovo je osloboenje mojeg tijela. Cain je odrao rije.
- Dobro rekao sam. - Pomoi u ti. - Ne znam kako, ali sada je to
nevana pojedinost. - Daj ukosnice. - Pruim ruku, ali ona ih odmakne.
- Zakuni se!
- Kunem se na svoju krv i na svoje kosti, ast i ime, da u ti pomoi
da pobjegne iz Crne klisure, da u ti pomoi da doe do Kaufa, i da u ti
pomoi da spasi brata. Ukosnice! Odmah!
Brzo sam se oslobodio okova na rukama. Zatim i negava na
glenjevima. Krabulje iza podija dolazile su k sebi. Helena je jo leala
potrbuke, ali je neto mrmljala i lagano se budila.
U dvoritu moja majka ustane i gleda prema podiju kroz prainu i
dim. Vjetica. ak i kad svijet leti u zrak, nju jedino zanima jesam li
mrtav. Ubrzo e za mnom poslati cijelu akademiju.
- Idemo! - Uhvatim Laiu za ruku i izvuem je na otvoreno.
Ona zastaje gledajui nepokretnoga krabulju, jednog od onih koji su
me pratili do dvorita. Izvue bode koji sam joj dao, a ruka joj se trese.
- Ovaj mi je ubio baku i djeda - ree. - I spalio kuu.
- Razumijem elju da probode ubojicu svoje obitelji - rekao sam
osvrui se prema majci. - Ali vjeruj mi, nita to je uinio nije ni blizu
patnje koja ga eka kad ga se domogne zapovjednica. Trebao me uvati.
Nije obavio zadatak. Moja majka to mrzi,
Laia naas bijesno zuri u krabulju, a onda mi ustro kimne. Dok se
provlaimo pod lukovima kod temelja zvonika, opet se osvrnem. eludac
mi se stisne. Helena je zurila ravno u mene. Pogledi su nam se naas sreli.
 A onda se okrenem i otvorim vrata jedne uionice. Polaznici jure
hodnicima, ali uglavnom su novaci, nitko ne obraa panju na nas. Zgrada
zloslutno kripi.
- Nevjerojatno. to si uinila?
- Postavila sam vree pijeska s eksplozivom po cijelom dvoritu. I... i
moglo bi biti jo eksploziva na drugim mjestima. Recimo, u blagovaonici.
I u amfiteatru. I u zapovjedniinoj kui - kae i brzo dodaje: - Sve je
prazno. Nisam htjela nikoga ubiti, nego samo odvratiti pozornost. I jo...
oprosti to sam ti prijetila noem. - Pomalo se zbuni. - Htjela sam biti
sigurna da e rei da.
- Ne ispriavaj se. - Ogledao sam se u potrazi za pristupanim
izlazom, ali uglavnom su ih pretrpali polaznici. - Jo e ti prijetiti noem
dok sve ovo ne zavri. Ali morat e vjebati. Mogao sam te razoruati...
- Elias?
To je Dex. Iza njega je zinuo Faris, zgranut to me vidi ivog, bez
okova, rukom pod ruku s uenjakom djevojkom. Naas pomislim da u
se morati boriti. Ali Faris dograbi Dexa i iskoristi njegovu masu da ga
okrene, gume u gomilu i krene za njim. Jo se jedanput osvrne, a meni se
uini da sam primijetio osmijeh.
Laia i ja izletimo iz zgrade i skliznemo niz travnatu padinu. Idem
prema vratima jedne zgrade za obuku, ali ona me povue natrag.
- Drugim putem! - Uspuhala se od tranja. - Ta zgrada...
Uhvati me za ruku dok nam se trese tlo pod nogama. Zgrada zadre
i srui se. Iz utrobe joj sukne vatra i stane slati oblake crnog dima u zrak.
- Nadam se da unutra nema nikoga - tekao sam.
- Nema ive due. - Pusti mi ruku. - Vrata su ranije zakljuana.
- Tko ti pomae? - Nije mogla sve ovo uiniti sama. Onaj rii s
Mjeseeva festivala? Izgledao je kao pobunjenik.
- Pusti sad to! - Trimo oko ostataka zgrade za obuku, a Laia pone
zaostajati. Nemilosrdno je vuem za sobom. Ne moemo sada usporiti.
Ne smijem misliti na to kako sam blizu slobode niti kako sam bio blizu
smrti. Mislim samo na sljedei korak, sljedei zaokret, sljedei potez.
Pred nama se diu vojarne lubanja i mi pojurimo unutra. Osvrnem
se: ni traga Heleni. - Ulazi. - Gurnem vrata svoje sobe i zakljuam ih za
nama,
- Povuci prema gore sredinji kamen ognjita - kaem Lai. - Ispod je
ulaz. Samo da uzmem nekoliko stvari.
 Nemam vremena za cijeli oklop, ali zakopam prsnik i navuem
zatitu za podlaktice. Zatim uzmem plat i priveem noeve. Izgubio sam
telumanske otrice, juer su ostale na podiju amfiteatra. ao mi je zbog
toga. Valjda ih je zapovjednica ve prisvojila.
Iz komode izvadim drveni medaljon koji mi je dala Afya Ara-Nur. To
je znak da mi duguje uslugu, a Lai i meni ubudue e trebati sve usluge
ovoga svijeta. Dok ga trpam u dep, netko zalupa na vrata.
- Elias! - Helenin je glas dubok. - Znam da si unutra! Otvori! Sama
sam!
Gledam u vrata. Prisegnula je na vjernost Marcusu. Prije nekoliko
minuta zamalo mi je odrubila glavu. I tako je brzo stigla da je oito jurila
za mnom kao pas za lisicom. Zato? Zato sam joj tako malo vaan nakon
svega to smo zajedno proli?
Laia je podigla kamen. Gleda prema meni, a onda prema vratima.
- Ne otvaraj. - Primijetila je moje kolebanje. - Nisi je vidio prije
smaknua. Bila je mirna. Kao... kao da je to htjela uiniti.
- Moram je pitati zato. - im sam to izgovorio, znao sam da je ovo za
mene pitanje ivota ili smrti. - Najstarija mi je prijateljica. Moram
razumjeti.
- Otvaraj! - Helena opet zalupa na vrata. - U ime cara...
- Cara? Naglo otvorim vrata s bodeom u ruci. - Misli na onog
seljakog silovatelja i koljaa koji nas tjednima pokuava ubiti?
- Ba na njega - ree Helena. Klizne mi ispod ruke i na moje
zaprepatenje preda mi telumanske otrice. - Zna, zvui kao tvoj djed.
ak i kad sam ga prokrijumarila iz ovoga prokletoga grada, govorio je
samo o tome da je Marcus plebejac.
Djeda je prokrijumarila iz grada? - Gdje je on sada? Odakle ti ove? -
Podignem sablje,
- Netko ih je sino ostavio u mojoj sobi. Vjerojatno neki augur. to se
tie tvojeg djeda, on je na sigurnom. Valjda upravo zagorava ivot
nekom krmaru. Htio je voditi napad na Crnu klisuru da te oslobodi, ali
nagovorila sam ga da se pritaji na neko vrijeme. Dovoljno je domiljat da
neko vrijeme zauzdava rod Veturiusovaca ak i dok se skriva. Zaboravi
na njega i sluaj. Moram objasniti...
U tom asu Laia se glasno nakalje, a Helena isue sablju.
- Mislila sam da je ova mrtva.
Laia vrsto stisne bode. - Ova je iva i zdrava, hvala lijepa. Ova ga je
oslobodila. to se ne moe rei za tebe. Elias, moramo ii.
 - Mi bjeimo. - Gledam Helenu u oi. - Zajedno.
- Ima nekoliko minuta - odgovorila je. - Poslala sam legionare na
drugu stranu.
- Poi s nama - rekao sam. - Prekri prisegu. Zajedno emo pobjei
od Marcusa. - Laia neto proguna, to joj nije u planu. Ali ja se ne
osvrnem. - Zajedno emo smisliti kako da ga sruimo.
- Voljela bih - ree Hel. - I ne zna koliko. Ali ne mogu. Nije stvar u
mojoj prisezi Marcusu. Imam jo jednu prisegu, drukiju, koju ne mogu
prekriti.
- Hel...
- Sluaj. Odmah nakon diplome priao mi je Cain. Rekao mi je da
smrt dolazi po tebe, Elias, ali da je ja mogu zaustaviti. Da se mogu
pobrinuti da preivi. Samo moram prisegnuti na pokornost onome tko
pobijedi na kunjama, tko god to bio, i odrati tu prisegu kakva god bila
cijena. To je znailo da, pobijedi li, priseem tebi. Ali...
- to bi bilo da si ti pobijedila?
- Znao je da neu pobijediti. Rekao je da mi pobjeda nije suena. A
Zak nikad nije bio dovoljno jak da se suprotstavi bratu. Od poetka ste
mogli pobijediti samo ti ili Marcus. - Ona zadre. - Elias, ja sanjam
Marcusa. Ve mjesecima. Misli da ga samo mrzim, ali... bojim ga se.
Bojim se na to e me natjerati sad kad mu ne mogu rei ne. Bojim se to
e uiniti Carstvu, Uenjacima, Nomadima.
- Zato sam pokuala natjerati Eliasa da te ubije na kunji odanosti. -
Hel pogleda Laiu. - I zato sam te zamalo ubila svojom rukom. Jedan ivot
nasuprot Marcusovoj mranoj vladavini.
Odjednom svi Helenini postupci u zadnjih nekoliko tjedana imaju
smisla. Oajniki je htjela da pobijedim jer je znala to e se inae
dogoditi: Marcus e se popeti na prijestolje i prekriti svijet svojim
ludilom, a ona e biti njegova robinja. Sjeam se kunje hrabrosti. Ne
smijem umrijeti, rekla je. Moram ivjeti. Kako bi spasila mene. Sjeam se
noi prije kunje snage. Nema pojma od ega sam odustala zbog tebe, to
sam sklopila.
- Zato, Helena? Zato mi nisi rekla?
- Misli li da bi mi auguri to dopustili? Uostalom, znam kakav si,
Elias. Ne bi je ubio ak ni da si znao.
- Nisi smjela prisegnuti - apnem. - Nisam toga vrijedan. Cain...
- Cain je odrao pogodbu. Rekao je da e preivjeti ako prisegnem
na pokornost i odrim prisegu. Marcus mi je zapovjedio da prisegnem na
pokornost, to sam i uinila. Zapovjedio mi je da zamahnem sjekirom na
tvoju glavu. I to sam uinila. I gle, jo si iv.
Dodirnem ranu na vratu. Jo nekoliko centimetara i umro bih. Toliko
se pouzdala u augure da im je prepustila sve - svoj ivot, moj ivot. Ali
takva je Helena: njezina je vjera nesalomljiva. I njezina odanost. I snaga.
Uvijek me podcjenjuju. A ja sam je podcijenio vie od svih.
Cain i ostali auguri vidjeli su sve. Kad mi je rekao da imam priliku za
slobodu tijela i due, znao je da e me prisiliti da izaberem hou li
zadrati duu ili je izgubiti. Vidio je to u uiniti, da e me Laia
osloboditi, da emo pobjei. I znao je da e Helena na kraju prisegnuti
Marcusu. Zapanjuje me irina njihova znanja. Prvi put nasluujem s
kakvim teretom ive auguri.
Sad nema vremena razmiljati o tome. uje se kripa vrata vojarne.
Netko izvikuje zapovijedi. Legionari su dobili zadatak da proeljaju
kolu.
- Nakon to pobjegnem - tekao sam. Onda moe prekriti zakletvu.
- Ne, Elias. Cain je odrao obeanje. I ja u odrati svoje.
- Elias - tiho me upozori Laia.
- Neto si zaboravio. - Helena podigne ruke i povue mi masku. Ona
se tvrdoglavo dri, kao da zna da me vie nikad nee imati ako se sada
skine. Hel je malo-pomalo istrgne derui mi kou na vratu sve dok metal
nije popustio. Krv mi curi niz lea. Jedva je primjeujem.
U hodniku se zauju koraci. U vrata udari oklopljena aka. A toliko
joj toga jo moram rei.
- Idi! - Gurne me prema Lai. - Ovo je zadnji put da te pokrivam. Od
sada pripadam njemu. Zapamti to, Elias. Od sada smo neprijatelji.
Marcus e je poslati za mnom. Moda ne odmah, moda tek nakon
to se dokae. Ali na kraju e je poslati. Oboje to znamo.
Laia se uvue u prolaz, a ja poem za njom. Helena posegne za
kamenom da ga spusti za mnom, a ja je uhvatim za ruku. elim joj
zahvaliti, ispriati joj se, zamoliti je da mi oprosti. elim je povui za
sobom.
- Pusti me, Elias. - Mekim prstima dodirne mi lice smijeei se
tunim, slatkim osmijehom koji je samo moj. - Pusti me.
- Ne zaboravi ovo, Helena - rekao sam, - Ne zaboravi nas. Nemoj
postati kao on.
Ona kimne, a ja se nadam da to znai obeanje. Zatim dohvati kamen
i zatvori ognjite.
 Preda mnom Laia polako napreduje pruajui ruku ispred sebe i
pipajui kroz mrak. A onda sa zaprepatenim krikom padne u
katakombe.
Za sada nas Helena moe pokrivati. Ali kad u Crnoj klisuri opet
zavlada red, serrske e se luke zatvoriti, legionari e zakraunati gradska
vrata, a ulice i tunele preplavit e vojnici. Bubnjevi e bubnjati odavde do
Antiusa upozoravajui svaku straarnicu i garnizon da sam pobjegao.
Ponudit e nagradu, okupit e odrede progonitelja, pretraivat e
brodove, kola i karavane. Znam Marcusa i svoju majku. Ni jedno od njih
nee stati dok ne dobije moju glavu.
- Elias? - Lain glas nije bio uplaen ve oprezan.
U katakombama je mrano kao u grobu, ali znam gdje smo: u
pogrebnoj komori kojom nitko nije proao godinama. Pred nama su tri
ulaza, od kojih su dva blokirana, a trei samo izgleda kao da je blokiran.
- Tu sam, Laia. - Uzmem je za ruku. Ona je vrsto stisne. Zakoraim, a
Laia je uz mene. Jo jedan korak. U glavi sam ve preao na sljedee
poteze: pobjei iz Serre. Preivjeti put na sjever. Provaliti u Kauf. Spasiti
Laina brata.
I mnogo toga u meuvremenu. Mnogo nesigurnosti. Ne znam
hoemo li preivjeti katakombe, a kamoli sve ostalo.
Ali nije vano. Za sada su dovoljni ovi koraci. Prvih nekoliko
dragocjenih koraka u mrak. U nepoznato.
U slobodu.
 Zahvale

Prije svega, kao i uvijek, arko zahvaljujem svojim roditeljima: svojoj

majci, svojoj zvijezdi Sjevernjaci, svojem utoitu, koja je suta
suprotnost zapovjednici, i svojem ocu, koji me nauio to znai upornost
i vjera, i koji nikad nije posumnjao u mene.
Moj mu Kashi najvei je moj branitelj i najhrabriji ovjek kojeg
znam. Hvala ti to si me nagovorio da se popnem na ovu planinu i to si
me nosio kad bih pala. Hvala vam na nadahnuu, djeaci moji: nadam se
da ete odrastanjem stei Eliasovu hrabrost, Lainu odlunost i Heleninu
mo ljubavi.
Haroon je kritelj novih putova i stvaralac dobre glazbe, kojem
zahvaljujem to mi je uvao lea kao nitko drugi i podsjeao me to znai
biti obitelj. Amer je moj osobni Gandalf i savreno ljudsko bie, kojem
zahvaljujem zbog tisuu stvari, ali najvie zato to me nauio vjerovati u
sebe.
Tko jo? Alexandra Machinist je agentica ninda koja je ubila svaku
sumnju i odgovorila na 32 101 pitanje, kojoj se divim i zahvaljujem zbog
nepomuene vjere u ovu knjigu. Cathy Yardley, tvoje mi je vodstvo
promijenilo ivot, i poaena sam to si mi uiteljica i prijateljica.
Stephanie Koven moj je neumorni meunarodni vitez. Hvala ti to si mi
pomogla da podijelim svoju knjigu sa svijetom. Kathleen Miller mi je dala
najdragocjeniji dar, svoje prijateljstvo.
Ne mogu zamisliti bolju izdavaku kuu od Penguina. Hvala ekipi, u
kojoj su Don Weisberg, Ben Schrank, Gillian Levinson (koja me voli ak i
onda kad joj poaljem etrnaest e-mailova u jednom danu), Shanta
Newlin, Erin Berger, Emily Romero, Felicia Frazier, Emily Osborne, Casey
McIntyre, Jessica Shoffel, Lindsay Boggs, kao i sjajnim ljudima u prodaji i
marketingu koji su oglaavali ovu knjigu.
I drugi su roaci imali neunitivu vjeru u mene: ujak i teta Tahir;
Heelah, Imaan i Armaan Saleem; Tala Abbasi; te Lilly, Zoey i Bobby.
Saul Jaeger, Stacey LaFreniere, Connor Nunley i Jason Roldan sluili
su svojoj domovini i pokazali mi to znai imati duu ratnika. Hvala i
njima.
Karte u ovoj knjizi izradio je Jonathan Roberts, izniman kartograf.
Hvala ti, Jonathane, to si tako lijepo oivio Crnu klisuru i Carstvo.
 I ovi ljudi zasluuju zahvalu zato to su me poticali i zato to su
openito divni: Andrea Walker, Sarah Balkin, Elizabeth Ward, Mark
Johnson, Holly Goldberg Sloan, Tom Williams, Sally Wilcox, Kathy
Wenner, Jeff Miller, Shannon Casey, Abigail Wen, Stacey Lee, Kelly Loy
Gilbert, Renee Ahdieh i zajednica Writer Unboxed.
Hvala vam, Angels and Airwaves za The Adventure, Sea Wolf za
Wicked Blood i M83 za Outro. Bez tih pjesama ova knjiga ne bi
postojala.
Na kraju (ali samo zato to znam da mi On nee zamjeriti),
zahvaljujem onomu tko je sa mnom od poetka. Posvuda traim tvoje
sedmice. Bez tebe, ja sam nita.