Dražen Kasalo

KONTROLA UMA
u
PRAVNOM
SISTEMU

Stobreč, 2016 god.

1
Ova knjiga je proširena i dopunjena verzija knjige „Strava u
ulici prava“ izdane 2015 god. u 200 primjeraka. Iako se
naslanja na tu knjigu ona je sveobuhvatnija, zaokružuje cijelu
ovu cjelinu ne ostavljajući nedorečenosti ili nekakva otvorena
pitanja. Iz tog razloga sam odlučio da ova knjiga bude potpuno
zasebna i dobije potpuno novi naslov prikladniji od ove prve. Iza
ove knjige krije se 20 godina promišljanja i rada, a pogotovo
intenzivnih zadnjih 3 i pol godina proučavanja pravnog sistema.
Ta proučavanja nisu samo moja već i drugih ljudi koji su tako
doprinijeli jasnoći ovih informacija. Ovim putem se zahvaljujem
svima njima, ali i onima koji nisu direktno sudjelovali u
proučavanju koliko su bili podrška, ispomoć i spremni
sudjelovati u ovom „projektu“ na bilo koji način. Svi se možete
prepoznati.

Hvala puno!

Autor

2
 Šta ima?

PREDGOVOR ....................................................................... 7
UPOZORENJE (Obavijest) ................................................... 9
1. poglavlje - Tko sam ja?
Dio 1 POČETCI................................................................... 12
Dio 2 OSOBA...................................................................... 20
Dio 3 EMOCIJE .................................................................. 31
Dio 4 ZNAKOVI/ZNAČENJA ........................................... 42
Dio 5 OSJETILNA PERCEPCIJA ...................................... 50
Dio 6 UM - KREATOR SVIJETA ...................................... 62
Dio 7 DUALIZAM I RELATIVIZAM ............................... 72
Dio 8 MISAO ...................................................................... 91
Dio 9 EGO ......................................................................... 102
Dio 10 VJEROVANJE, VJERA, IDEOLOGIJA .............. 114
Dio 11 DOGMA O AUTORITETU (vlasti) ...................... 126
2. poglavlje - Pravo
Dio 12 UVOD.................................................................... 136
Dio 13 PRAVO.................................................................. 142
Dio 14 JEZIK....................... Error! Bookmark not defined.
Dio 15 ČOVJEK .................. Error! Bookmark not defined.
Dio 16 FIZIČKA I PRAVNA OSOBAError! Bookmark
not defined.
Dio 17 IME i PREZIME ...... Error! Bookmark not defined.

3
 Dio 18 ROĐENJE ............... Error! Bookmark not defined.
Dio 19 KRALJEVSTVO ČOVJEKAError! Bookmark not
defined.
Dio 20 DRUŠTVO, NACIJA, NARODError! Bookmark
not defined.
Dio 21 VLASNIŠTVO i REGISTRACIJA ..................Error!
Bookmark not defined.
Dio 22 ZAKONI i UGOVORIError! Bookmark not
defined.
Dio 23 TRGOVAČKO PRAVOError! Bookmark not
defined.
Dio 24 DEAN CLIFFORD I TRUSTOVIError! Bookmark
not defined.
Dio 25 SUDOVI .................. Error! Bookmark not defined.
Dio 26 RIMO-KATOLIČKA CRKVA - Pravni dio ....Error!
Bookmark not defined.
Dio 27 BOŽANSKO PRAVOError! Bookmark not
defined.
3. poglavlje - Magija
Dio 28 KLETVA RIJEČI .... Error! Bookmark not defined.
Dio 29 MAGIJA .................. Error! Bookmark not defined.
Dio 30 OKOVI DUHOVNOG UGOVORA ................Error!
Bookmark not defined.
Dio 31 RIMO - KATOLIČKA CRKVA - Magijski dio
............................................. Error! Bookmark not defined.
Dio 32 KOMPANIJA ISUSOVA - JEZUITI ...............Error!
Bookmark not defined.

4
 Dio 33 VENECIJA, MORSKI GRAD - DRŽAVA .....Error!
Bookmark not defined.
Dio 34 EDUKACIJA I ZNANOSTError! Bookmark not
defined.
Dio 35 BANKE I NOVAC .. Error! Bookmark not defined.
Dio 36 KRAĐA ŽIVOTNE SILEError! Bookmark not
defined.
Dio 37 SVIJET ŽIVIH MRTVACA (Zombi - Land) .Error!
Bookmark not defined.
4. poglavlje - Izlazak iz robovlasništva
Dio 38 SVIJEST .................. Error! Bookmark not defined.
Dio 39 KARMA i REINKARNACIJAError! Bookmark
not defined.
Dio 40 NEUTRALNOST – PUT DO JEDNOTE ........Error!
Bookmark not defined.
5. poglavlje - Sloboda
Dio 41 RASKID UGOVORAError! Bookmark not
defined.
Dio 42 IZLAZAK IZ ROBOVLASNIŠTVA ...............Error!
Bookmark not defined.
Dio 43 “SAMO RADIM SVOJ POSAO”Error! Bookmark
not defined.
Dio 44 OBJAVA O NEPOSTOJANJU OSOBE I OPĆI
UVJETI POSLOVANJA ..... Error! Bookmark not defined.
Dio 45 ARBITRAŽNI SUD PRAVDEError! Bookmark
not defined.
Dio 46 KRAJ - POČETAK ............................................... 143

5
O AUTORU (MENI) ................................................................. 146

6
7
 P R E D G O VO R

„...nije impresivan broj stanica ljudskog mozga, iako se radi o

milijardama; impresivan je broj veza između njih...“

Tony Buzan, Mr. Brain -autor mentalnih mapa-

Zašto ovo spominjem kao uvod u predgovor ovoj knjizi? Pa

jednostavno iz razloga što je takva impresija i kad je u pitanju ova
knjiga. Uz impresivan broj tema obrađenih u knjizi, impresivan je i
broj detalja iznesenih u svakoj od tema...i to je u redu. Međutim
najimpresivnije od svega jest koliko su iznesene teme duboko i
suštinski između sebe povezane bezbrojnim vezama i taj način čine
jednu jedinstvenu cjelinu.
Teme obrađene ovom knjigom već neko vrijeme za mene nisu novost,
Draženovo pisanje i predavanja pratim već prilično dugo i...hahaha,
očito još ne dovoljno dugo...sad ozbiljno; ono što mene istinski
ostavlja bez riječi su dvije: - studiozna detaljnost Draženova pristupa
ama baš svakoj od pojedinih tema; baš po onoj: „...koliko je duboka
zečja rupa...“
- Rastvaračko djelovanje iznesenog na ideje, koncepte, sadržaje koje
nam „nudi“ svijet...ono koje nas stavlja u mogućnost sagledavanja
kolektivne iluzije u koju smo, kao čovječanstvo, „uronjeni“...ili kako
bi rekao veliki učitelj Echart Tolle: „stanje čovječanstva-ovisnost o
mišljenju“.
Odgovor na možda jedino istinski bitno pitanje za svakog čovjeka:

8
Tko sam zaista ja?, u ovoj knjizi baš i nećete pronaći. Taj se odgovor
ionako ne nalazi niti u jednoj knjizi. Ono što možda možete pronaći
jesu odgovori na pitanje: Što je to što nisam, a što mislim da jesam?
Tragajući za odgovorom na prvo pitanje, jedini odgovor koji je pružen
je, ne znam. I zaista je tako, ne znam. Ali vidi ovo; znam da jesam. I
to je dovoljno.
I znam što nisam...barem nešto od onog za što sam nekad mislio da
jesam, e u tu sam spoznaju „gurnut“ Draženom...kako?
Hahaha, valjda se omaklo, ne znam...možda se još kome dogodi, kad
dovrši čitanje ove knjige...
Vežite pojaseve, dobro ih vežite...vožnja počinje!!!
Brate Dražene, hvala Ti što jesi!
Gordan

9
 UPOZORENJE
( O b a v i j e st )

Autori ili govornici koji govore o pravu ili se dotiču u nekim

dijelovima pravne struke, a da pri tom sami nisu certificirani pravnici,
nalaze se u legalno-pravnoj opasnosti. Govorenje i tumačenje prava je
klerikalna (sveta) disciplina o kojoj samo inicirani i zavjetom zavezani
ljudi mogu govoriti, tumačiti ga, i savjetovati u vezi njega.
Oni koji to rade, a nisu inicirani i ovlašteni, mogu biti pravno
progonjeni radi zločina zvanog nadripravništvo. Najbolje objašnjenje
tog izraza jest - pravno šarlatanstvo. Da ne bi upao u probleme sa
kleričkim klanom, prosječan čovjek se često javno odriče svojih
govora, napisa, knjiga, pretvarajući sve izrečeno u nešto neozbiljno,
što nema težinu, „samo je njegovo mišljenje“. Nezaobilazni dio je onaj
u kojem ističe da ništa ne treba shvatiti kao pravni savjet, nego se za
pravne savjete obrati stručnoj osobi. Sada slijedi moja verzija te tzv.
„izjave o odricanju od odgovornosti.“ (vidjet ćete kasnije da ova izjava
najobičnije sranje, jer su zapravo pravnici najveći šarlatani, koji vrlo
rijetko odgovaraju za bilo što).
„Informacije pružene u ovoj knjizi su samo za potrebe učenja, i
predstavljaju osobna razmišljanja, odluke i radnje autora. Autor se
ne bavi pravom niti pravnim savjetovanjem.
Božesačuvaj!

10
Ove informacije nisu u bilo kojem smislu pravni savjeti. Moja namjera
kao autora ove knjige jest da se klonete i ako je moguće izađete iz
pravnog sustava, nikako da se njime bavite, niti da dozvolite da se on
bavi vama. Korištenje ovih informacija je na vlastitu odgovornost
čitatelja i svatko je pojedinačno odgovoran za sve vlastite odluke, kao
i za moguće posljedice korištenja ovih informacija u praksi.
Ukoliko želite izaći iz ove korumpirane igre u kojoj se manje-više svi
nalazimo morate početi vjerovati sebi i svojim instinktima.
Ne vjerujte slijepo onome što je ovdje napisano, ali još manje vjerujte
certificiranim pravnicima, jer većina njih nikada nije istraživala
pravo iz pozicije iz koje se to radi u ovoj knjizi. Informacije koje ćete
ovdje saznati većini pravnika su španska sela.1
Namjera koja stoji ispred ove knjige nije uvjeravanje čitatelja u
istinitost ili ispravnost napisanog. Mnoge se stvari kroz knjigu
ponavljaju u raznim oblicima, ali intencija tih ponavljanja nije
programiranje uma ili utiskivanje slika u um. Ponavljanje više služi
za de-programiranje ili kao čekić za razbijanje iluzije u kojoj je um
zaključan. Nažalost, latentna tendencija uma jest da se veže za
znakove i simbole i njihovo tumačenje. Stoga upozoravam sve čitatelje
da postoji mogućnost programiranja, ali da budu svjesni ovakvog
mogućeg ishoda. Smisao je uz čitanje knjige gledati u sebe i
promatrati misli i emocije koje se javljaju za vrijeme čitanja ovih
informacija. Ako postoji vezanost bitno je da je ona prepoznata na
svjesnoj razini.“
Dražen Kasalo

1 Ulični naziv za nešto potpuno nepoznato

11
 1. poglavlje
Tko sam ja?

„Ja sam“ je pozitivna identifikacija (uključuje), dok je

„Ja nisam“ negativna (isključuje). „Ja jesam“
uključuje obje opcije, a isključuje identifikaciju.“

12
 Dio 1.

POČETCI

Ako vam primarni temelj iz kojeg promatrate samog sebe i svijet

postanu; istina, ljubav, znanje i njime povezane vrednote, slika sebe,
ali i svijeta oko sebe drastično se počne mijenjati. On više nije
nedokučiv, nepoznat, prijeteći, postaje mnogo ljepši i lakši. Ja imam
to razumijevanje i iskustvo. Stoga je veliki dio cijele ove priče oko
isprva zvona istine, a sada kontrolauma.org i njegove filozofije
ponajprije vezan za znanje o tome tko sam ja. Nemoguće je pravilo
prepoznati sustav i svijet, a da pri tom o sebi ili barem o načinu na koji
um percipira svijet ne znaš baš ništa. Kako sam već naglasio da ova
knjiga pretendira biti sveobuhvatna, nužno je prvenstveno se dotaći
ove najbitnije teme, da bi ostatak temeljem tog znanja bio mnogo
jednostavniji.
Ovo nije poziv da hitno krenete na yogu, u crkvu ili na hodočašće, jer
to je opet odvraćanje od sebe i oslanjane na nekakve tehnike za koje
su drugi ljudi rekli da su dobre. Samo želim reći da Ti u svom svijetu
budeš počelo svega i jedini autoritet.
Nepremostiva (uglavnom) prepreka koja se javlja kad pokušaš nekom

13
objasniti spiritualnu prirodu čovjeka i njegovu neuvjetovanu ljepotu
izdanka božje slike, jest u vjerovanju da je život limitiran i ima čvrsta
pravila. Tako mnogi kad se spomenu spiritualne teme i njena nužnost
za sretan život odgovaraju: „Sve je to lijepo, ali ja trebam živit, platit
račune, kupit kruh, mlijeko, školovat djecu itd.“ Tako ideja da je život
limitiran i da se ne može živjeti bez hrane, novca, bez rada, često
odnosi pobjedu u srazu spiritualnih i materijalnih aspiracija čovjeka.
„Spiritualnost je super, ali time ću se baviti kad osiguram sve
materijalne obaveze“, mišljenje je mnogih ljudi, koje se nažalost
nikada ili jako rijetko realizira.
Zamka je to u koju svi upadamo, pa sam, naravno, upao i ja. Težnje su
bile spiritualne, a vezivale su me materijalne „obaveze“. (Nisu
obaveze, ja sam mislio da su obaveze).
Štoviše, frustracija je eksponencijalno rasla otkrivanjem da novac, rad,
ekonomija, hrana, zdravlje imaju svoje gospodare i bez obzira na tvoju
najčišću namjeru da osiguraš potrebito, ono ti uvijek na neki način
izmiče iz ruku. Ako i uspiješ osigurati sve, cijena takve sigurnosti
bude zaista previsoka. Neću mnogo trošiti riječi na objašnjavanje
iluzije o materijalnom blagostanju, jer mnogo ljudi imaju praktično
sve i žive visokim standardom, ali im to ne pričinjava veliko
zadovoljstvo. Svijet je pun obijesnih bogataša koji se drogiraju, piju,
prostituiraju, i „žive punim plućima“ dok ne odapnu zbog overdosea.2
Vrijeme da to shvatite je - sada.
Materijalne prilike su svakim danom sve teže, dugovi sve veći, posla
je sve manje, gospodarstvo propada, porezi rastu. Strah za život i
egzistenciju se sve više uvlači u psihu čovjeka, jer su dostupne opcije
i manevarski prostor prilično suženi. Gledajući ovim umom na
zamišljenu budućnost mladih ljudi u ekonomsko-materijalnom smislu
ona je sve, samo ne ružičasta. Kako realne mogućnosti materijalnog

2 Smrt uzrokovana prevelikom količinom opijata

14
prosperiteta postaju sve mizernije tako se trka za „preživljavanjem“
gotovo panično ubrzava, a želja za ispitivanjem svoje spiritualne
strane kopni. Neki koji su odustali od trke potražili su spas kod
spiritualnih učitelja, poglavito kod religioznih institucija. Tako danas
u Hrvatskoj mnogo ljudi utjehu traži u crkvi.
Što god i kako god da jest, meni je bilo sumnjivo, jer sam jako dugo
osjećao da u društvu, državi u kojoj živim nešto esencijalno smrdi.
Nešto je trulo u samim temeljima. Laži, manipulacije, prevare javnih
službi od najniže do najviše razne, koje bi trebale služiti čovjeku
poprimile su ogromne razmjere. Prava epidemija. Mnogo sam priča
čuo, u nekim događajima sam i sam prisustvovao gdje je nakarada
sustava službe bila neporeciva. Vjerujem da svatko zna za barem jedan
slučaj ili ima barem jedno iskustvo takve naravi. Lopovluk, krađa,
prevara, korupcija, zataškavanje kriminala je doseglo takvu razinu da
ljudi u nevjerici trljaju oči jer misle da sanjaju.
Odgovore na pitanja zašto je sustav takav ponudio mi je prije desetak
godina David Icke.3 Ideje iznesene u njegovim knjigama bile su
revolucionarne, i odmah sam osjetio privlačnost prema njima. Deset
godina tražim grešku njegovim knjigama i neku značajniju nisam
našao, s time da je i on sam evoluirao u tom razdoblju. Iako me odmah
osvojilo njegovo objašnjenje svijeta i sustava u kojem živimo nisam
to mogao spojiti sa učenjima svojih duhovnih autoriteta Sai Babom,
Oshom, Tollom, Ramanom, i s onim od kojeg sam najviše naučio -
Moojija. Slika svijeta sad je bila jasnija, ali njena duhovna strana te
način na koji je čovjek dospio u ovakvu situaciju još su bili mutni.
Slijedilo je još nekoliko godina proučavanja, a svijet je klizio u sve
veću krizu i probleme.
U takvim trenucima čovjek kao temeljni dio svega toga upada u
bespomoćnost, jer razmjeri korupcije prelaze njegove kapacitete

3 Britanski popularni istraživač i pisac

15
razumijevanja. Većina miroljubivih (kukavica) zakopava glavu u
pijesak i isture guzicu van pjevajući onu poznatu pjesmu „ne valja se
sa rogatim bosti.“
Postoji i druga, malobrojna kategorija, koja svim silama pokušava
promijeniti sustav i uvesti neki novi, istinitiji, sa poštenim ljudima.
Treća kategorija su oni koji od sveg ovog imaju korist i nikada neće ni
prstom maknuti za nekakvu promjenu. Četvrta, i najmalobrojnija
kategorija, koja se tek nedavno prijavila u svijesti, je ona koja je otkrila
izvor problema i način na koji ga je možda moguće razriješiti. Ja
pripadam toj kategoriji.
Svjesnost je počela rasti paralelno sa razumijevanjem načina rada uma
te povezivanja spiritualnih zakonitosti i svijeta. U jednom trenutku
sam se upoznao sa konceptom rada OPPT-a (One People Pubic Trust),
koji mi je bacio sasvim novo svjetlo na način rada sustava i kako ga
se eventualno može zaobići. Zajedno sa sada već prijateljem
Valterom, te Niarom, Jadrom, i kasnije sa Robertom i drugima radio
sam i proučavao sustav kroz OPPT alate dok ga nismo napustili
shvaćajući njegovu inferiornost. Sve o tome možete pronaći na web
stranici zvona istine4 iako sam ja napustio i tu stranicu i sada pišem na
drugoj.5 Takvu odluku smo donijeli nakon uvođenja spiritualnih
zakonitosti, potpuno zanemarujući zakonitosti sustava. Tako smo
kreirali, po meni, jedinstven način razumijevanja sustava, te je zbog
toga ova knjiga jedinstvena i originalna.
Četvrti put je put spiritualnosti i promatranja sustava kroz prizmu uma
i dalje od njega. Um kao ultimativni tumač i začetnik svijeta je
odgovoran za ono trulo u državi Danskoj6. Riječ je, naravno, o
korumpiranom umu, onom dogmatske prirode.

4 http://zvono-istine.org/
5 http://kontrolauma.org/
6 Čuvena Izreka iz Shakespearove drame „Hamlet“
16
U jednom momentu bio sam toliko zaokupljen ovim novostečenim
uvidima da sam odmah poželio potpuno napustiti sustav, jer su sve
maske spale i sve mi je bilo jasno. Tada sam na skype - sastangu sa
svojim učiteljem Moojijem iznio pred njega ova moja saznanja i
strahove koji su se počeli dizati odustajanjem od starih utabanih staza.
Mooji je rekao; „Da, istina je. Sve je to iluzija, san. Ali pazi da ti ne
dođe snena policija, stavi ti iluzorne lisice i postavi te u iluzorni
zatvor.“
Mudar je Mooji! Shvatio sam njegove riječi nakon što mi je rekao da
nastavim dalje sa onim gdje sam stao. Ma i da mi je rekao da
prestanem ja bih nastavio, ali izgleda da je i on prepoznao moju strast,
koja niti nakon tri godine pisanja, govorenja i istraživanja ne nestaje.
Uostalom i ova knjiga je rezultat te vatre.
Da bi došlo do promjena, um treba biti promijenjen, napušten, bolje
rečeno, postavljen na njegovu prirodnu poziciju sluge. Rješenje se
nalazi na razini iznad one na kojoj je nastao problem, dakle iznad uma.
Ovaj način razumijevanja sustava postavlja aspiranta na slobodu u
superiornu pravnu poziciju. Duh nikada nije bio dio nikakvog sustava,
pa je prema tome duhovna bit čovjeka superiorna njegovoj pravnoj
ulozi. U borbi duhovnosti protiv prava, duhovnost argumentirano
evidentno superiorno pobjeđuje, jer pravo nema nikakav razumski ni
istiniti temelj.
Još uvijek dok surfam po web-u i proučavam razne tekstove vidim da
mnogo ljudi imaju i vide informacije o zavjeri protiv čovjeka. Vidim
priče o kemtrejlovima, masonima, iluminatima, 9/11, Židovima,
bankama, Vatikanu, Londonu i drugim skrivenim čimbenicima koji su
igrali i igraju i dalje jako veliku ulogu u upravljanju svijetom. One
najbolje objašnjavaju stvarno stanje, mnogo bolje od službenih bajki
koje čujemo na televiziji ili sa oltara. I sam sam čitao i proučavao
mnoge zavjere i smatram da mnogo tih informacija drži vodu. Ali

17
umorio sam se od njihova proučavanja i više ne mogu pratiti tisuće
informacija koje kruže internetom, tim više što malo njih daju i
odgovor na pitanje šta da radimo sa njima. Dosta mi je teoretiziranja
i milijuna informacija, postoji li kakva praksa koja se može napraviti
iz tih informacija, a da ne vodi natrag u labirint.
Psihološko - duhovnim uvidima u stvarnost i informacijama na koji se
način „zatvor“ manifestirao u svijet, došao sam do zaključka da je
problem iluzoran, a rješenje krajnje jednostavno – nema rješenja.
Kako je problem iluzoran, tj. postoji jer vjerujem u njega, tako rješenje
postaje jednostavan prestanak vjerovanja. Priroda iluzije jest da gubi
svoju moć kad je razotkrivena. Dovoljno je vidjeti da je car gol i
vremenom će se ljudi vidjeti njegovu golotinju i nitko ga obući neće
moći. Najveća iluzija u koju je um povjerovao i koja je nevidljivi
zatvor unutar kojeg svi prebivamo zove se „pravni sustav“ ili „sustav
vladavine prava“. Pravo nam kroz zakone direktno kroji život,
određuje što možemo, što ne, kazne, posljedice i sl.
Međutim, postoje drugi ljudi koji vam ne dozvoljavaju da vi prestanete
vjerovati u sistem i počnete ga u potpunosti ignorirati. To su tzv.
poslušnici, ljudi koji su nesvjesni svojih čini. Objasnit ću vam u knjizi
kako se nositi sa takvom nesviješću.
Vidite i sami da su se vlada i ministarstva od sluga koji su izabrani da
služe postali viša društvena kasta, iz sluge se prometnuli u gospodara.
Pravni sustav se infiltrirao u ama baš sve pore života i kontrolira
zakonima i najmanje bitne događaje. Tako pravno pitanje postaje:
o ako udicom ulovim ribu veću od 5 kilograma,
o ako ne upalim svjetla na autu usred bijela dana,
o ako iznajmim sobu putniku namjerniku,
o ako ispečem više od deset litara rakije,
o ako posadim više od tri masline,
o ako nemam naljepnicu na vratima dućana itd…

18
Stvari usisane u crnu rupu pravno-administrativnog sustava postaju
potpuno iskrivljene tumačenjima, odredbama i količinom papirologije
za svako pojedino pravno pitanje.
Prosječnom čovjeku pravo izgleda kao špansko selo i ljudi često zaziru
od prava, iako je njegova priroda zapravo prilično jednostavna.
Čitanjem ove knjige shvatit će te na jednostavan način što je pravo.
Pokušaji raznih agenata sistema da naprave pravo, ekonomiju, religiju
i druge ustanove prevare kompleksnim mentalnim disciplinama
korištenjem mombo-jumbo7 jezika će nakon ove knjige i ostati samo
to – pokušaji.
Razumijevanje funkcioniranja uma potpuno rasvjetljava pravni
sustav. Put kroz ovu priču vodi nas u istinu, a tamo gdje je istina tamo
je i sloboda. Istina jest sloboda, sloboda je istina. Da ipak ne bih bio
pretenciozan moram napomenuti da se, kako ćemo dalje kroz ovu
knjigu vidjeti, istina ne može ispisati niti objasniti riječima tako ću i
ja preformulirati izjavu. Put kroz ovu priču rasvijetliti će nam laž i
neistinu. Da bismo lakše shvatili prirodu neistine krenimo od kralja i
nositelja neistine i laži, a to je UM.
U ovom dijelu pokušat ću objasniti funkciju i prirodu uma. Kako taj
nevidljivi entitet upravlja našim životima i zašto je tome tako. Kako
um od sluge postaje gospodar.
Koja je razlika između onoga što jest i onoga što mi mislimo da jest?
Ova i mnogobrojna druga pitanja predstavljaju izazov, ali i zamku.
Zamka leži u tome da pomislimo kako ipak možemo odgovoriti na
ultimativno pitanje „Što je istina?“

„Osnovna stvar - da ti nisi tijelo - mora ti sada biti jasna. Ti radiš u

svijetu i misliš da ti obavljaš taj posao, ali ono što se zapravo događa
je ovo: životna sila, kada se pojavi u obliku misli i riječi, postaje um,
tako da je ova energija uma, životna sila uma, ta koja je princip

7 Jezik koji više zbunjuje i nego što objašnjava - tzv. politički govor
19
djelovanja. Biće, svijest, je Bog koji svjedoči životnoj sili i djelovanju
uma. On se ne miješa, on samo svjedoči. Razlog tvoje nesreće je u
tome, što misliš da ti taj koji nešto radiš.“
Nisargadatta Maharaj8

8 Indijski filozof i učitelj (1897 – 1981)

20
 Dio 2

OSOBA

Danas se riječ „osoba“ često koristi u govoru. Većina ljudi ne zna što
ona znači, a u ezoteričnom smislu nije ju lako jednostavno objasniti.
Mnogi za sebe misle da su osobe, ali se varaju, jer se osoba ne može
biti, ona se može samo glumiti, tj. možeš samo biti u - ulozi osobe.
Kada sam po prvi puta pisao i govorio o pojmu i konceptu osobe, to
se uvijek odnosilo na osobu unutar pravnog sistema. Budući da je to
uglavnom zanimalo većinu ljudi mnogi su pomislili da samo u
pravnom smislu možeš biti osoba, što nije točno. Osoba je mnogo širi
pojam i pojavljuje se svaki put kad kažete „Ja sam …… nešto.“ Budući
da to znači da postojiš ti i nešto što ti jesi, postoji odnos između to
dvoje čime se stvara dualistički svijet. Osoba je stanovnik dualističkog
svijeta, jer postoji samo u relaciji, odnosu prema nečemu/nekome.
Više o tome kasnije.
Riječ „osoba“ dolazi od riječi „persona“, što je izraz za masku koju su
glumci nosili na licima u predstavama grčkog i rimskog teatra.
Persona je glumac u ulozi, onaj sa novim licem, osoba. Iako sam dobio
neke primjedbe da osoba ne znači to, već da je ispravna hrvatska riječ
„ličnost“ mislim da ima dovoljno elemenata da riječ „osoba“ dobije
21
prvenstvo korištenja u ovoj knjizi, ono barem zbog toga što se
„ličnost“ u našem jeziku dosta rijetko koristi. Na kraju, vidjet ćete,
riječi nisu uopće toliko bitne, već je bitno što one znače, a za potrebe
ove knjige osoba će biti sinonim za personu.
U gramatici postoji pojam „personifikacija“, koja opisuje način
izražavanja ili stilsku figuru kada se neživome daju osobine živog.
Sukladno tome najbolja definicija osobe bi bila: „Nešto neživo sa
prividom života.“
Hmmm, imam osjećaj da bi se ovo
trebalo razložiti na dijelove kako bi bilo
razumljivije, jer je bitno za cijelu ovu
knjigu.
Promatrajmo život kao rijeku, a životnu
energiju kao vodu u koritu ili kao tok
rijeke. Tom rijekom plove mnoge misli
i ideje. Većina njih jednostavno samo
pluta ili prolazi pokraj nas, a da ih
Slika 1: Primijetite
nismo niti primijetili. Međutim, neke
koliko lica imate !
misli i ideje su nam jako privlačne i
postoji intencija ili energetski potencijal da se takve misli zadrže.
Takvim energetskim potencijalom postavlja se brana u korito rijeke
koja se veže za misao ili ideju i ne dozvoljava joj da je rijeka odnese.
Energetski potencijal uložen u misao jednostavnije ćemo zvati
vjera/vjerovanje.
Energija vjere zarobljava se u kalup predefinirane misli i poprima
oblik i karakter misli. Stvara se jaka veza i prije bezoblična energija
poprima oblik. Pogledajte npr. vodu koja je bezoblična. Ako je ulijete
u čašu poprimi oblik čaše. (slika 2) Ako je ulijete u bokal poprimi
oblik bokala. Čaša je ideja, misao. Voda je životna sila, svijest. Vjera
je namjera/ruka koja je ulila vodu u čašu. Voda koja je poprimila oblik

22
 ideje u koju je povjerovala kaže: „Ja
sam čaša!“
Svijest ulivena u staklenu posudu može
postati jako mnogo toga i biti čaša,
krigla, bokal, vinska čaša, bićerin,
šalica ovisno o obliku i namjeni
staklene posude.
Promotrimo sebe na trenutak, i
probajmo uočiti sva naša vjerovanja,
misli i ideje koje kroje naš karakter i u
koje smo investirali izuzetno mnogo
energije i vremena. Promotrimo naše
Slika 2: Ideja je oblik
intencije, želje i ciljeve, odakle oni
posude, svijest voda, a
čaša osoba. dolaze i kako smo povjerovali njih.
Jesu li one doista naše, ili smo ih u
jednom momentu iz nekog razloga od nekog preuzeli?
Najveći dio naših vjerovanja nastalo je u nesvjesnom modu rada, pa
stoga ne mogu biti svjesno otkrivena. Kako svaka vjera veže određenu
količinu energije, ta velika količina nesvjesne energije je van
domašaja svijesti. Ako su nesvjesna vjerovanja prevladavajuća, takva
energija utječe na tok vode u riječnom koritu, odvodeći život u pravcu
kojeg određuje nesvijest. Bolje rečeno, u nama nepoznatu smjeru.
Često takva nesvjesno potisnuta energija može u jednom momentu
ruknuti na površinu. Tada čovjek ne zna što ga je snašlo niti odakle je
ta energija došla, još ako je povezana sa bijesom može imati razorne
posljedice. Često nakon toga čujemo: „On je bio jako dobar i fin,
pobožan čovjek, zaista ne znamo što ga je snašlo.“
Što se tad događa? Tamo gdje je, figurativno rečeno, voda poprimila
oblik iluzorne ideje, stvara se privid stvarnog oblika. Taj prividni oblik
je um. On ne postoji van misli i ideja, jer potpuno ovisi o njihovu

23
sadržaju. Usporedno sa umom stvara se i onaj koji ima um, tj. onaj
koji se poistovjećuje sa sadržajem uma, a to je OSOBA. Osoba je
ukalupljena u misao, ideju i vjerovanje u tu ideju. Zaboravila je da je
voda već je pomislila da je čaša i identificirala se sa tom idejom.
Osobu tako možemo zvati i vjernik (onaj koji vjeruje u određeni
mentalni sadržaj, informaciju). Obzirom na to da upravlja određenim
energetskim potencijalom, kroz identifikaciju, osoba je ona koja uvodi
ideju u stvarnost. Zastupajući ideju osoba tako izgleda stvarna, ali je
zapravo privid, iluzija isto kao i ideja.
Kako, privid? Tako, jer je njegovo postojanje u potpunosti povezano
sa vjerovanjem. Kada ta vjera u misao nestane ili, bolje rečeno,
nestane identifikacije sa idejom, nestaje i osoba. Ona je utvara koliko
i ideja. Jedino stvarno u
toj simbiozi jest svijest i
njen energetski
potencijal/energija.
Identifikacija sa idejom
ili nekim drugim
sadržajem stvara
identitet. Tako svaka
Slika 3: Osobna iskaznica ili Identity osoba mora imati
Card. Osoba bez identiteta nema identitet, jer je to njena
smisla osnova. (slika 3)
Identifikacija je primarna u dualističko – relativističkom pogledu na
svijet, jer da bi ona postojala moraju biti najmanje dvije stvari;
o Onaj koji se identificira
o Ono s čime se identificira
Identitet je tako uvjetovane prirode, jer ako se izgubi predmet
identifikacije gubi se i identitet onog koji se identificirao.
Osoba prestaje postojati. Ovo je samo jedan od dokaza o iluzornosti

24
osobe. Npr: Mnogo čitatelja ove knjige su, pretpostavljam, u jednom
momentu bili Jugoslaveni. Međutim taj objekt identifikacije je nestao
pa su tako nestali i Jugoslaveni. Oni koji se i danas poistovjećuju s tom
tvorevinom to čine samo u ideološkom smislu. Jugoslaveni po
ideologiji.
Identifikacijom se stvara identitet tj. postojanje iluzorne osobe
(mentalnog obrasca) koji vjeruje u svoje postojanje, istina, ograničeno
sadržajem i kvalitetom informacije. To je potpuno nesvjestan proces
koji proizlazi iz neznanja, (nesvijest = neznanje) kako i sam naziv id-
entitet kaže. Naime ID9 je urođeni dio osobnosti koji se u potpunosti
nalazi u nesvjesnom djelu psihe, a ujedno i sjedište nagona prema
utemeljitelju psihologije Sigmundu Freudu. Pojam entitet upravo
dolazi od latinske riječi ens, entitas, a znači biće. Entitet je prema
rječnicima ono što jest, cjelina nečega što postoji, značenje čega, ono
što je posebno u stvarnosti ili u svijesti, bit bića kao takva. Logikom
zaključujem da je onaj koji ima identitet nesvjesno biće ili bolje
rečeno biće, čija je primarna karakteristika neznanje/nesvijest.
Ako nema identitet - nije osoba. Mada, zbog neznanja o informaciji
za koje se um vezao (jer se vezivanje dogodilo nesvjesno), nekad
postoji privid da neke osobe nemaju identitet, ali to je samo radi toga,
jer je sadržaj identifikacije zaključan u podsvijesti. Interesantno je da
kad vam netko kaže da se identificirate, to zapravo znači da se
poistovjetite sa nekom idejom, sadržajem, imenom. Znate i sami kako
odgovarate kad vas netko pita tko ste ili da opišete sami sebe. Niste
obraćali pažnju? Mogu vam malo pomoći. Možda vam je sad teško
pronaći neke sadržaje sa kojima se identificirate pa probajte možda sa
ovima. Ja sam:
o ime i prezime,
o bračni status,

9 Drugo značenje Id dolazi od Latinskog „id“ što znači „ono“

25
 o starost,
o mjesto prebivanja,
o roditeljski status,
o školski status,
o poslovni status,
o nacionalni status,
o politički status,
o rasni status,
o fizički status,
o sportski status,
o religiozni status,
o glazbeni status,
o kulturno-umjetnički status...
o ideološki status,
o pogledi na svijet,
o emocionalni status,
o duhovni status,
o ostali intimni samo čovjeku znani statusi...........
Identifikacije su često skrivene i ne možete uvijek biti sigurni iz kojeg
prostora djelujete. Ako radite nešto što vam se ne sviđa, potpuno je
sigurno (100%) da to radite iz područja osobe i da postoji nekakva
identifikacija ili vjerovanje, iako ga možda trenutno ne vidite.
Osoba se može poistovjetiti sa tijelom, imenom, bilo kojim simbolom
kao mentalnom projekcijom. Generalno govoreći bilo kakva radnja
učinjena iz vjere ili nekog interesa podrazumijeva postojanje osobe.
Zamislimo jednog mladića koji je vani sa ekipom i vidi prekrasnu curu
kako izlazi iz crvenog BMW-a (i nekog bezveznog tipa sa njom).
Pojavljuje se misao, da ako bi htio imati ovakvu ljepoticu moraš voziti
BMW-a. Ta misao stvara stav i ako momak povjeruje u nju počet će
djelovati prema smjernicama te misli. Odjednom se rađa interes, jaka
želja da vozi BMW-a. Dodatni zaključak jest i da će vrijediti više i biti
poštovaniji u društvu i na kraju krajeva cure će se lijepiti za njega čim
26
kupi BMW-a. Može se dogoditi:
o da odmah odustane od te misli, ili
o da je proba ostvariti pa da odustane nakon nekog vremena ili,
o da utroši nekoliko godina života i uloži veliku količinu
energije da si kupi novi BMW.
Cijelo njegovo djelovanje zasnovano je na ideji i identifikaciji sa
mišlju koja se nakraju najčešće pokaže potpuno pogrešnom. On je
cijelo vrijeme, iako nema konkretnog naziva osobe, djelovao kao
osoba.
Vjerovanja i interesi mogu biti suptilni, prividno sakriveni:
o osoba će se popeti na Mount Everest jer tako dobiva dodatni
osjećaj snage i samopouzdanja,
o osoba će svaki dan ići na jogging jer vjeruje da je to zdravo,
o osoba će raditi humanitarno jer vjeruje da će tako dobiti
pohvalu,
o osoba će pomagati drugima jer stječe osjećaj korisnosti,
o osoba će stupiti u odnos sa drugima, jer se plaši samoće,
o osoba će se uljepšavati jer želi privući pažnju,
o osoba ide na put do prosvjetljenja, jer vjeruje da će tako
postati onaj koji je pronašao istinu,
o osoba će negirati samu sebe, jer vjeruje da se mora riješiti sam
sebe da bi se prosvijetlio.
Um se kao veliki lukavac skriva i na mjestima gdje mislimo da ne bi
trebao biti, u našim najsvetijim mislima i stremljenima. On će se
uhvatiti svega, bilo koje misli ne bi li kreirao neki oblik koji će ga
držati na životu.
Život vjernika je život osobe, jer vjernik po definiciji u nešto mora
vjerovati. Mora postojati nekakav sadržaj koji će uobličiti vjerovanje.
Svi religiozni ljudi unutar organiziranih religija djeluju u kapacitetu

27
 osobe. Najranija poistovjećivanja,
kad je svijest o samom sebi slabo
razvijena, postala su i ona koja
najtvrdokornije prianjaju za naše
biće, a to su identifikacije sa
tijelom i sa imenom. Kada je
dijete bilo jako malo čulo je glas
koji mu upućuju roditelji. Sa
ograničenom svjesnošću dijete je
greškom pomislilo: „Aha, to što
oni govore - to sam ja“ i tako se
Slika 4: Misao ili struktura za
koju se vjerom veže svijest. stvorila identifikacija sa imenom.
Tako nešto bezoblično i Svi danas govore: „Ja sam Ante,
bezgranično postaje nešto što Jozo, Marija, Gabriela, Srećko...“
ima oblik i granicu.
ali je zapravo mnogo ispravnije
kazati: „Zovu me Mate“ ili „Moj um se odaziva na ime Miranda.“ Ovo
je bitno uočiti. Zašto? Vidjet ćete kasnije.
Neke osobe za koje sigurno mislimo da nisu iluzorne mogu ipak biti
iluzorne. Npr: ako se rodi dijete, otac djeteta u skladu sa novim
događajem donosi slijedeći zaključak: „Ako sam sudjelovao u kreaciji
tog bića to znači da sam sada roditelj.“ I titulira sam sebe
ocem/roditeljem. Međutim, ako mu majka djeteta kojim slučajem
kaže da on nije otac djeteta već netko drugi, ta ideja se gubi i titula
nestaje. Možda je on prevaren od strane majke, ali to i nije bitno za
ovaj slučaj. Bitno je da „otac“ nema direktno iskustvo rađanja pa je
njegova titula čisti umni derivat, proizvod informacije, koja se gubi
kad u polje dođe druga informacija suprotnog sadržaja. Sa druge
strane, majka nije osoba, jer je njeno majčinstvo stvarno, proizvod
iskustva, a ne identifikacije sa informacijom. Majka je stvarno majka,
dok je otac otac, zato što misli da je otac.
Osobe imaju osobnosti. Do sada sam o osobi govorio u jednini, ali

28
zapravo u rijeku života je postavljeno mnogo brana koje formiraju
prividne osobe. Osoba sa svojim identitetima i osobnostima unutar
uma može biti mnogo. (slika 5) Neke osobe su jako snažne, dok su
neke slabašne. Neke se vežu za grandiozne altruističke ideje, a neke
za najsitnije osobne interese10. Neke su blage, neke otresite. Ogromna
konfuzija u životima ljudi javlja se zbog nepreglednog broja osoba,
osobnosti, interesa, vjerovanja koja su često potpuno suprotna jedna
drugima. To možete vidjeti i u životu. U nekim stvarima djelujete
sigurni i samouvjereni, i ništa vas ne može izbaciti iz takta. U isto
vrijeme na nekom drugom području života ste potpuni gubitaš,
stidljivo slabašno dijete
koje po svaku cijenu
zaobilazi takva područja.
Svi ste, vjerujem, čuli za
bipolarni poremećaj ili
znanstveno rečeno
disocijativni poremećaj
ličnosti. To je takav
psihološki poremećaj
kada u umu postoje dvije
ili možda i više potpuno
zasebnih ega, koji su
toliko odvojeni da uopće
ne znaju jedan za
Slika 5: Svijest koja je strukturirana drugoga. Jedno tijelo,
sa mnogo raznih uvjerenja. Svaka jedna duša, ali dvije
struktura ima svoju misao vodilju i osobe, tzv. alter-ego. Te
tvori jednu osobu. Ovaj gornji primjer
je primjer dobro strukturirane i čvrste osobe imaju potpuno
psihe koja je kompaktna. različite osobnosti, druga

10 Primijetite da se u jeziku uglavnom govori o „osobnim interesima“. To je

zato jer je osoba jedina koja ima interese.
29
imena, pa čak im i tijelo drugačije funkcionira. To je kao da na
kompjutoru imate dva operativna sustava koja nemaju nikakve veze
jedan sa drugim, osim što zauzimaju isti disk. U biti u jednom kućištu
djeluju kao dva kompjutora. Taj poremećaj je prilično rijedak, ali sam
ga prikazao da vidite način funkcioniranja osoba i osobnosti. U
„normalnim“ umovima postoji također velik broj osoba, ali su svi oni
manje više svjesni postojanja onog drugog. Normalni umovi imaju
samo jedan ego.
Skup svih osobnosti i osoba u psihološkom smislu se zove ego. Ego je
gospodar svih osoba i osobnosti koji za sebe kaže „Ja“. Tako ego kaže
„Ja sam Hrvat, volim sve što vole mladi, mrzim balet i obožavam
janjetinu.“
Tendencija ega jest da je uvijek okrenut prema slici o sebi, točnije
prema svojim interesima, pa se stoga za nekog sebičnog često kaže da
je egoističan. Drugi naziv za to je narcisoidan. Mada se neki možda
neće složiti, tvrdeći da je narcisoidnost nešto drugo, meni je priča o
narcisu jasna. On je vidio svoj odraz na površini vode i zaljubio se u
taj odraz. Odraz naravno ne postoji sam po sebi, već samo kao odraz
onog nad površinom vode. Tako je odraz samo privid, ideja, slika koju
narcis ima o samome sebi. Zaljubio se u sliku ili misao o samome sebi.
To je identično egoizmu, jer je ego također iluzoran, slika o samom
sebi. O egu više kasnije.
Svijest osobe, uvjetovanosti, granica, je svijest strukture, hijerarhije,
matematike. Odakle nam te granice i te strukture te kako je moguće da
je svijest, koja je sve što jest, ograničena? Na ta pitanja ćemo dokraja
ove knjige imati prilično smislen odgovor.
Sve što je rođeno mora i umrijeti prema kozmičkom zakonu. Kako je
tijelo rođeno, ono će zasigurno jednom i umrijeti, a ista stvar je i sa
umom, pa tako i sa osobom. Zapravo um umire svaki dan navečer i
rađa se ponovo ujutro, jer mu životna sila posuđuje svoju energiju.

30
Kako umire on umire i svijet. Kad se probudi javi se i svijet. Ne znam
to najbolje formulirati, ali u umu postoji neka svijest o njegovoj
prolaznosti i sigurnoj smrti. Ta svijest generira strah od smrti koji se
javlja kad svakog čovjeka uvelike poistovjećenog sa umom. Moguće
je da to nije instinkt, već program. Možda su instinkti programi. Strah
je strah od smrti tijela i uma, jer samo ako mislimo da smo mi to, onda
postoji i strah. Osoba je jedina koja može umrijeti, svjesnost ne može.
Mnogo osoba u našoj svijesti umire svaki dan, a mnogo njih se rađa.
Psiha je vječno promjenjiva i nikada nije ista. Promjene su
svakodnevne. Kad se ustoličimo u svjesnosti o svojoj pravoj prirodi
strah od smrti nestaje. Kada dvije energije različitih predznaka u kojim
postoji energija udare jedna u drugu javlja se emocija, a više o tome u
slijedećem dijelu.

JA NIJE „OSOBA“.

NIKAKVA IDENTIFIKACIJA SA BILO KAKVIM

UMNIM SADRŽAJEM, NE GOVORI O TOME
TKO JE JA.

JA NIJE NIKAKVA OSOBA BEZ OBZIRA

KAKO,GDJE I ŠTO RADI.

BILO KAKVE OSOBNOSTI I

KARAKTERISTIKE NE DOTIČU JA BIĆE.

SVE ŠTO JE ROĐENO I MOŽE UMRIJETI, JA

NIJE.

31
 Dio 3

EMOCIJE

Obzirom na to da identifikacije mogu biti jako suptilne, postavlja se

pitanje, kako ispravno percipirati da li djelujemo iz prostora istine ili
iz prostora osobe, iluzije? Da li postoji nekakav interes unutar
djelovanja i kako ga je najlakše otkriti?
Najlakše ga je otkriti preko emocija.
Kako sam već spomenuo, uz svaku osobu unutar prostora vjerovanja
veže se energetski potencijal. Ako je vjera u neku ideju velika i jaka,
tada će osoba/vjernik lakše ostvariti ideju u koju vjeruje. Osoba koja,
onako usputno, vjeruje u nešto ili brzo mijenja uvjerenja teško će
ostvariti zamišljeno. U praksi se pokazalo da zamišljene ideje nekada
nisu ostvarive, bez obzira na količinu uložene energije. Ukoliko je,
kroz vjeru, uložena neka energija, a ne realizira se, ili postoji opasnost
da se neće realizirati, javlja se emocionalna reakcija. Intenzitet
reakcije je upravo proporcionalan vjeri uloženoj u ideju. Fanatični
navijači nogometnog kluba će biti jako razočarani ako njihov klub
izgubi utakmicu, dok će oni prosječni imati manju reakciju nelagode
ili nešto slično tome. Onaj koji ne prati nogomet, neće imati nikakvu
reakciju, jer on ni ne zna da se igra utakmica. Nema nikakvog interesa.

32
Još jedan primjer. Majka očajnički želi da joj kćer završi medicinski
fakultet i postane liječnica. U tu ideju je investirala mnogo vjere,
vremena i truda. Kćer, sa druge strane, ide na medicinu samo da
udovolji majci, jer nju medicina baš i ne zanima. Zanima je umjetnost.
Ako kćer završi medicinu, majka će biti najsretnija osoba na svijetu.
Kćer će biti zadovoljna, jer je udovoljila majci, ali ne i sretna, jer je
medicina ne zanima.
Ako kćer napusti fakultet, majka će doživjeti emocionalni šok čija će
snaga biti jednaka energiji uloženoj u želju. Kćer će biti malo
nervozna, jer je iznevjerila majku, ali i zadovoljna, jer je napustila ono
što je ne zanima.
Ozbiljnost osobe je dobar pokazatelj da li djeluje kroz sadržaj uma.
Ukoliko netko nešto shvaća jako ozbiljno (red, rad i disciplina), taj
zasigurno djeluje kroz uvjerenje. Što je ono veće ozbiljnost je veća,
jer postoji strah od propadanja investicije. Svjesni čovjek je onaj koji
djeluje neuvjetovano i samim time lako, usuđujem se reći neozbiljno,
jer nije opterećen rezultatom djelovanja. Tko god vam kaže da život
nije zajebancija, i da ga treba shvatiti ozbiljno, govori to kao osoba tj.
iz prostora uvjerenja.
Svaki um ima jednu ili dvije dominantne osobnosti (osobine), na koje
se oslanja, jer u njih najviše vjeruje. Ukoliko ste dobar drvodjelac, ali
i super svirate trubu, ako vam propadne posao drvodjelca uvijek
možete nekakav uspjeh, ili barem samo preživljavanje ostvariti
sviranjem trube. Ukoliko i taj oslonac propadne identitet se remeti i
um gubi podlogu pod nogama. Kako u ničem drugom nije dobar i
nema vjere u sebe, može se desiti da se um potpuno poruši zbog
izgubljenog identiteta. To se može lako dogoditi kod ljudi sa
graničnim poremećajem osobnosti.
Staložene ljude je prilično teško oduševiti sa nečim, ali i uplašiti ih.
Oni imaju čvrst ego. Slabiji ego, bez samopouzdanja, ima mnogo veće

33
emocionalne oscilacije. Možda ste kao dijete imali dominantnog oca
(autoritet), koji je kažnjavao neposluh, i plašili ste ga se. Ako ste
konstantno indoktrinirani da se autoritet mora slušati, i da je hijerarhija
nužnost našeg svijeta, um tada formira generalni zaključak po kojem
su svi autoriteti dominantni i opasno je suprotstavljati im se. Štoviše,
prema umu, to postaje normalni svjetovni poredak. Kad se takav um
kasnije u životu susretne sa policajcem, sudcem ili
svećenikom(autoritetima), on se zbog straha neće suprotstaviti ničemu
što „autoritet“ od njega traži. Možda će malo negodovati, ali ne puno.
Ako uspije barem malo probiti strah i propitati autoritet policajca to
će za taj um biti euforičan uspjeh. Što je strah veći, to je euforija
savladavanja straha veća. Svaki put kad se poželite suprotstaviti bilo
kojem obrascu kojem robujete, javlja se strah, jer djelujete sviješću
koja je suprotna vašem vjerovanju. Događa se kolizija. Takva kolizija
uzrokuje strah od nestanka vjerovanja (vjernika), te se on automatski
brani strahom ili nekom drugom „nižom“ emocijom. Taj otpor uma u
obliku emocije je mehanička reakcija. Zbog nedostatka svijesti o
prirodi djelovanja emocije, potpuno je normalno da se ona autonomno
izvodi sve dok svijest ne preuzme upravljanje. Osim toga, svijest
identificirana sa umom ne dozvoljava ispitivanje autentičnosti uma i
emocijom pokušava blokirati svaku potragu za istinom.
U trenucima kada tražite istinu van uma, događaju vam se napadi. Što
vaši osobni, unutarnji, što ljudi izvana, koji osjećaju da želite izaći pa
tako aktivirate njihov strah. Emocije koje se javljaju u tim
trenucima nisu stvarne! Ako povjerujemo u njih ponovo se uvlačimo
nazad u svijet uma, borbe, osude, itd.
Da bi se konačno srušila iluzija osobe i njene emocionalnosti,
potrebno je skupiti hrabrost i ući u prostor nelagode.11 Bez obzira na
nelagodu, emocija ti ne može ništa, jer nema nikakvih dodira sa tvojim

11 Preporuča se postepeno ulaženje u taj prostor ili uz nadzor.

34
istinitim bićem.
Tako je na kraju svaki strah, zapravo strah od smrti. Strah je generiran
vjerom u osobu, jer osoba je jedino što može umrijeti. Da ne ispadne
da je sve crno spomenimo da od ovih emocija nisu isključene
pozitivne ili čak euforične emocije. Njih ima mnogo manje i kraće
traju. One se pojavljuju kad smo postigli željeno ili kad je naš interes
ispunjen. Što je interes veći zadovoljstvo je veće, ali i to se treba
prepoznati kao uvjetovana emocija, a ne istinski osjećaj zadovoljstva
i sreće. Lako ćete je prepoznati, jer prilično kratko traje.
Mnogo osoba percipira sebe kao emocionalna bića. Ne gledaju na sebe
kao mentalna bića, jer shvaćaju da je misao fluidna (i jest i nije), ali
zato emocije doživljavaju kao stvarne, jer postoji njihov tjelesni izraz.
To je točno, ali ono što oni ne znaju, jest da taj izraz u potpunosti ovisi
o vjerovanju, te je tako i on lažan jer ne postoji sam po sebi
(autonomno).
„...U tom procesu počinjemo razumjeti niz loših posljedica negativnih
emocija i senzacija. „Negativne emocije“ označavaju sve nasilne
depresivne osjećaje samosažaljenja, gnjev, sumnju, strah, zlovolju,
dosadu, nepovjerenje, ljubomoru itd. Ovakvo izražavanje negativnih
osjećaja se obično prihvaća kao nešto normalno i prirodno, pa čak i
neophodno. No moramo biti svjesni da je u pitanju uvjetovano stanje.
Stanje koje se stvara u nama iz vanjskih i unutarnjih čimbenika.
Najgore je što ovakve emocije nazivamo „iskrenošću“. Naravno to sa
iskrenošću nema nikakve veze. Ova paleta osjećaja je samo znak
čovjekove slabosti, loše naravi, nesposobnosti da svoje probleme
zadrži za sebe i da ih sam riješi. Čak je i pokazatelj namjernog ili
nenamjernog napajanja drugima kroz niz različitih reakcija, od
sažaljenja do navodne pomoći ili savjetovanja, koje naravno ništa ne
pomaže, jer su primarni negativni sadržaji zasnovani na fantaziji i

35
laganju koji su proizašli iz potpunog nepoznavanja sebe.“12
P.D. Ouspensky13
Iz ovog teksta Ouspenskog vidljivo je da i on govori o uvjetovanosti
emocije, te kako je normalno izražavanje negativnih emocija
uzrokovano potpunim neznanjem o sebi. Tako postaje jasno da su
emocije, također, iluzorni izražaj uma.
Um ima mnogo osobnosti tj. osoba koji se identificiraju sa svojim
sadržajem. Ego Ja, je multiplicirano fragmentiran i svaki dio ima neki
svoj interes. Vrlo je moguće da unutar jednog uma postoje dvije osobe
čiji su interesi u potpuno suprotnih predznaka.
Npr: Mladić se čvrsto identificirao sa religijom koju upražnjava.
Svake nedjelje pohađa vjerske obrede, i aktivan je u vjerskoj zajednici.
Kako to često biva u religiji vjernici su samodopadni i proglašavaju
svoju vjeru jedinom ispravnom, a sve druge krivovjercima, na ponos i
slavu svoje religiozne osobe. Ali, mladić upoznaje jednu djevojku i
zaljubljuje se u nju do ušiju. Lebdi na sedmom nebu, dok ne sazna da
je djevojka krivovjerka. Takva dva konfliktna interesa stvaraju jaku
emocionalnu tenziju, jer svaki oblik vuče energiju na drugu stranu.
Smrt je neizbježna, jer jedan od ova dva interesa neće preživjeti. Mora
doći do psihološkog razrješenja, jer bi kronična tenzija ova dva
interesa mogla izazvati čak i fizičku smrt. Mnoge tenzije i kronične
napetosti postoje u tijelu iz ovih razloga, a da ih ljudi nisu nimalo
svjesni. Mnoga uvjerenja su podsvjesne naravi, jer su donesena kad su
djeca bila mala i nesvjesna. Zbog toga je jako teško otkriti na što se
točno odnose tenzije.
Emocija je biokemijska reakcija tijela na um tj. na konflikt dvije li više
suprotno usmjerenih energija (uvjerenja). One se javljaju otprilike na

12 Izvor: http://matrixworldhr.com/
13 Petr Demjanovič Ouspensky (1878 -1947) - ruski filozof i metafizičar;
36
37
Slika 6: Emocija je mjesto gdje se energetski potencijal osobe dotiče tijela. Što je on veći to je
emocija izražajnija. Predznak emocije ovisi o pozitivnom ili negativnom ishodu interesa osobe u
datom trenutku. Što su emocije i zražajnije ego je krhkiji jer je više energetski rascjepkan.
mjestima u tijelu gdje se nalaze žlijezde za lučenje hormona. Njih ima
pet i strateški su raspoređeni od centra glave sve do dna trupa, dna
kičmenog stupa.
Mozak kao CPU (procesor) obrađuje podatke u skladu sa software-om
(umom) i izvršava naredbu da šalje signale u žlijezde koje luče
hormone, a koje onda uzrokuju biokemijsku reakciju koju zovemo
emocija. Eckhart Tolle cijeli ovaj sklop zove „tijelo boli.“14 Da
emocija potpuno ovisi o umu, dokaz je pijanstvo. Sviđa ti se cura, ali
postoji uvjerenje da nisi dovoljno dobar, pa tako nemaš ni
samopouzdanja. Svaki pokušaj da priđeš curi izaziva veliku
nervozu i strah. A onda se dobro opiješ. Alkohol djeluje tako da
upadaš u prostor ispod uma, u kojem programi/vjera gube svoju snagu.
Alkoholne pare utječu na mozak i on ne može ispravno provoditi
program. Pijanac osim što dobiva napade iskrenosti potpuno gubi
emocionalne otpore. Prići curi, u tom stanju, nije nikakav problem. I
samopouzdanje se vratilo. Zbog nestanka uma ovaj prostor postaje
izuzetno privlačan i mnogo ljudi, 100% uronjenih u um, često, ili
barem vikendom, oslobođenje od zuluma uma traže u alkoholu.
Naravno, kad bi se uma mogao riješiti na taj način, bilo bi to
prejednostavno, pa se on nakon kratkotrajnog stanja bez uma, ponovo
vraća u svom svojem sjaju i sadržaju.
Kako je um stanovnik stabla dobra i zla tako se i emocija ravna po tom
modelu. Ako je dobro, emocija je ugodna. Ako je loše, neugodna je.
Primjeri biokemijske uvjetovanosti emocije su pubertet kod dječaka
ili recimo, menstruacija kod žena. Dječaci, zbog nagle promjene rada
hormonalnih žlijezda mijenjaju svoju osobnost, ali i emociju, i često
znaju biti napeti, destruktivni, otresiti, agresivni. Žene koje su dobile
menstruaciju, ili samo što nisu, često su depresivne, ili čak agresivne,
emocije im variraju gore-dolje kao da su na vlaku smrti. To se sve

14 Vidi knjigu „Nova zemlja“ – Eckhart Tolle

38
događa bez ikakvog vidljivog razloga. Jedina promjena je u biokemiji.
Emocije se javljaju i na zamišljene situacije, što je još jedan dokaz o
njihovom automatskom djelovanju. Ako zamislite situaciju koja vam
se ne sviđa javit će se nelagoda i strah. Ako gledate film, koje dotakne
neki vaš unutarnji sadržaj, javi vam se emocija. Ako sanjate intenzivan
san, javlja se emocija. Sve su to pokazatelji o automatskom, gotovo
kompjuterskom, reagiranju uma, koji ne može prepoznati što je
stvarnost, a što iluzija. Um djeluje poput mehaničkog sklopa potpuno
odvojenog od stvarnosti, koji kao kompjutor reagira na bilo koju
informaciju bila stvarna ili umišljena.
„Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz dva dijela: suštine i ličnosti.
Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Ličnost u čovjeku je
ono što ‘nije njegovo’.' Nije njegovo' znači da je to došlo iz vani, što
je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija
ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i
pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja-
sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”
Georgij Ivanovič Gurdjieff15
Djelovanje emocija se može
prikazati u tri koraka:
Na slici 7. vidite svijest za
koju je vezana životna sila
koja se nalazi unutar jednog
oblika kojeg ćemo nazvati
mentalni koncept. Ova slika
predstavlja jednu osobu ili
vodu zatočenu u čaši. Kada Slika 7
na tu određenu svijest počne djelovati sila suprotnog predznaka (slika

15 (1877 – 1949) jedan od najpoznatijih ruskih metafizičara i učitelja

39
8) osoba utvrđuje svoje
granice zbog straha od smrti,
tj. gubitka identiteta. Zbog
velikog pritiska na svijest
unutar definiranog oblika
dolazi do snažne emocije
koja se očituje
uzburkavanjem svijesti
unutar zatvorene posude. Slika 8
Ukoliko kriza, podražaj, sila
koja djeluje na ovo uvjerenje
bude dovoljno snažna ili
osoba popusti u svojem
obrambenom stavu dolazi do
katarze, pročišćenja životne
sile, (slika 9) gubitka
identiteta te vraćanja
energije zarobljene u
okvirima uvjerenja nazad Slika 9
sebi.
Stoga mudri ljudi kažu da je kriza vrlo dobra jer ona protrese učmalu,
stagniranu energiju i vraća je ponovo u tekuće, fluidno stanje.
Emocije se mogu objasniti na još jedan način. Poznato – nepoznato.
Um vjeruje u bilo što, on nema nikakvog pojma jeli nešto u njegovu
„korist“ ili nije. Obrađuje sve moguće podatke koji mu se dostave.
Ako je roditelj jako tlačio dijete, zbog urođene instinktivne potrebe za
vezanjem, nastat će jaka povezanost sa onim koji te tlači.16 Kad
nestane povezanost sa tlačiteljem, javlja se osjećaj nesigurnosti, jer um
gubi poznati prostor te mora zakoračiti u nepoznato, neizvjesnost. To
je umu velika trauma, jer u nepoznatom možda neće postojati ništa za

16 U psihologiji tzv. „Stockholmski sindrom“

40
što se može vezati. Svi, pretpostavljam, znate za ljude koji su
nezadovoljni svojim poslom, jer ih šef omalovažava i malo plaća. Um
se konstantno žali, ali kad mu se ukaže prilika da ode na drugo radno
mjesto, on je propušta zbog straha od nepoznatog i misli da tamo
možda može biti još gore. Sigurnost je jedan od temelja normalnog
uma, ali i velika kočnica u njegovu razvoju. Takav um je konstantno
u stanju obrane, da ne bi slučajno izgubio svoje „prevažne“
identifikacije. Pitanje sigurnosti se konstantno ubacuje u čovjekov um,
koji ga tako tjera da kupuje razna osiguranja i da se obrani od mogućih
„nepredvidivih događaja“. Međutim, to stanje je pogubno za tijelo i
zdravlje. Prema Bruce Liptonu, genetičaru, stanica u tijelu postoji u
dva moguća stanja. Jedno je obrana(izvjesnost), a drugo razvoj
(neizvjesnost). Ako je obrana dominantna nema razvoja. Sigurnost će
nas doći glave, kad-tad.

„Kada strijelac gađa za ništa ima sve svoje sposobnosti.

Ako gađa za limenu kopču već je nervozan.
Ako gađa za nagradnu u zlatu postaje slijep ili vidi dvije mete,
on je u bezumlju!
Njegove vještine se nisu promijenile.
Ali ga je nagrada podijelila.
On mari/brine.
Više misli na pobjedu nego na gađanje
i potreba za pobjedom cijedi njegovu snagu.“

Chuang Tzu17

Stockholmski sindrom unutar kojeg se žrtva veže za nasilnika pa čak

i brani njegovu poziciju, je dokaz da je um „lud“, jer unutar njega ne
stoluje inteligencija, iako prividno izgleda pametan. Svaka emocija
bila ona intenzivna ili suptilna, pozitivna ili negativna, proizvod je

17 Kineski filozof iz 3. st.

41
identifikacije i identiteta. Ona je direktno ovisna o sadržaju uma i
nestat će kad nestane i sadržaj. Kad postoji interes, ovisno o gubitku
ili dobitku postoji i emocija.
Panični strahovi su potpuno podsvjesna poistovjećivanja nastala
uglavnom kroz traume u ranom djetinjstvu. Zbog tih trauma psiha je
jako oštećena i fragmentirana. Sa takvim iracionalnim strahovima se
može i treba raditi na terapiji. Potrebno je izgraditi zdravi dio ega koje
će vremenom steći hrabrosti i kapacitet da uđe u prostor straha.
Istinsko biće, suština čovjeka ne može biti prepoznata umom. Nikakav
sadržaj niti emocija vezana za sadržaj uma ne odražava suštinu
čovjeka, pa tako mogu kazati:

JA NIJE EMOCIJA, BILO NEGATIVNA ILI

BOŽANSKI POZITIVNA.

NIJEDNA EMOCIJA UNUTAR CIJELOG

SPEKTRA NE DODIRUJE U NIJEDNOM
TRENUTKU SUŠTINU MOG JA.

SVAKA OSOBA IMA ODREĐENI SVJESNI

ILI NESVJESNI INTERES, JA NEMA
INTERESE

42
 Dio 4

ZNAKOVI/ZNAČENJA

Uvijek, i sve unutar uma, mora imati značenje da bi moglo biti

prepoznato. Čim um nešto vidi, čuje ili registrira u svojem dosegu, on
traži značenje registriranog. Ako ga ne može pronaći, onda ga sam
određuje u skladu sa određenom prihvaćenom logikom ili
informacijama koje već posjeduje u svojoj memoriji.
Da bi nešto moglo imati nekakvo značenje, mora biti prezentirano
umu u obliku nekakvog znaka za kojeg bi um mogao vezati značenje.
Zamišljeni znakovi ili fluidna, apstraktna značenja u umu brzo
odumiru bez pravog uporišta. I najapstraktnije pojave mogu imati
značenje u umu samo ako su usidrene znakom ili simbolom. Takvi
znakovi i simboli predstavljaju značenje te apstraktne pojave.
Iz tih razloga religiozne i druge organizacije koje pričaju o, umu
apstraktnim stvarima, jednostavno moraju prikazati nekakve simbole,
znakove, kipove, slike kako bi um za njih mogao vezati značenja koja
su mu rečena. Religija se na kraju krajeva i obraća umu. Konstantnim
ponavljanjem i prikazivanjem znakova i simbola um je čvrsto is-
programiran. Tako vjerojatno svaki odrasli um na svijetu danas zna
što znači znak križa ili slika Majke sa djetetom u jaslicama. Religije

43
koje se obraćaju umu, a to su uglavnom sve, imaju tendenciju u-
programirati vjerovanje u um, i za to se koriste simboli.
Svaka ozbiljna tvrtka, danas u svijetu, mora imati prepoznatljiv logo,
ime, i nekakav slogan. Štoviše, te znakove kreira tim eksperata kako
bi oni bili što prijemčiviji umu, jer oni su prva linija prodaje, budući
da um velik broj značenja donosi samo iz znakova, bez ikakvog
dubinskog promišljanja.
Hodaš ulicom i zaustavi te čovjek. Pita te, kako si? Kako ti žena i
djeca? Zna ih sve po imenu. Sve pet, ali je problem to što se ti ne
možeš nikako sjetiti kako se zove čovjek i odakle se znate. Za lice tog
čovjeka nisi mogao/mogla povezati nikakvo značenje ili informaciju,
i um je postao pogubljen, bez sadržaja. U situacijama u kojima um
ostaje bez sadržaja, on se ponaša izgubljeno i javlja se često emocija
neugode. Zbog toga, neki umovi jednostavno ne mogu sebi dozvoliti
da nemaju informaciju, ili značenje za bilo koju situaciju u kojoj se
nalaze. Takvi umovi neće priznati na ulici: „Oprostite, ali odakle se
mi znamo?“, već će glumiti da znaju o kome se radi i gledati da što
prije umaknu i te situacije.
Kada imamo znak, iz njega možemo izvući značenje, ako ono
prethodno postoji. Takve informacije tretiramo kao znanje. Što više
informacija/značenja o bilo čemu imamo, znanje je veće. Problem
takvog znanja jest u tome što su sva značenja/informacije o određenoj
stvari uglavnom predodređena i um ih samo memorira. Taj proces
nazivamo učenjem. Logika tako zaključuje da je svo znanje naučeno,
usvojeno kroz edukaciju/trening. Zbog čega se cjelokupni obrazovni
sustav bazira na predodređenom značenju i memoriranju, a ne na
istraživanju i donošenju vlastitih značenja/zaključaka pitanje je na
koje nećemo odgovarati u ovom djelu.
Uz značenje (mentalnu informaciju), ruku pod ruku ide i emocionalno
značenje ili emocionalna reakcija. Tako funkcioniraju reklame. Roba

44
koja se prodaje se uvijek stavlja u prijateljsko ili obiteljsko okruženje.
Često se koriste i seksualne konotacije, pa se tako uz ono što se prodaje
veže osjećaj ugode, pripadnosti, sigurnosti, zabave, pozitivnog
uzbuđenja.
Hodaš ponovo ulicom i susrećeš ljude. Sve ih znaš jer imaš „znanje“
o njima, ali nemaš nikakve osjećaje/emocije o njima. Tada se
pojavljuje on(a). Prepoznaješ nju/njega (imaš znanje o njemu/njoj) i
dlake ti na cijelom tijelu zatitraju, srce prolupa, grlo stegne, osmijeh
razvuče. Ti si zaljubljen(a). Ali nažalost, odmah susrećete onog
kretenskog starkelju koji vam je prije 25 godina probio novi kožni
balun18, jer je upao u njegov vrt. Mrzite tog starog seronju i najradije
bi mu išarali auto ključem. Uz slikovni prikaz lica starkelje, um je
odmah iz memorije izvukao emociju ljutnje koja je nastala prije 25
godina i još uvijek je prisutna.
Vjera je u ovom prostoru nadređena vjerniku, kao ideologija ideologu.
To je normalno u svijetu osoba. Kad nestane osobnost nestane i osoba,
što je još jedan dokaz njene transparentnosti. Tako katolici ne mogu
postojati bez katoličanstva, državljani bez države, policajci bez
policije. Policajac je fiktivno biće koje djeluje unutar značenja riječi
„policija“, te djeluje u skladu sa policijskim kodom, bez uplitanja
svijesti, savjesti, duha. Taj čovjek je uložio svoju energiju u sadržaj
koji se krije u značenju riječi „policija“, te vjeruje da mora, ili treba
raditi to što radi. Um mu je opterećen određenim značenjima, ali i
teškim emocijama. Takav čovjek počinje se ponašati kao mašina. Sva
njegova svijest umetnuta je direktno u program „policijski kod“ i
djelovanje je ograničeno takvim programiranjem. Ne prepoznaje
nikakve ljudske slabosti, niti ima tolerancije (čast iznimkama). Ponaša
se kao obuzet, a što i jest. Obuzet je idejama i značenjima u koje je
svojom voljom, ili pod prisilom, povjerovao.

18 Dalmatinski dijalekt; lopta

45
Ovdje umjesto riječi „policajac“ možete staviti bilo koju drugu osobu,
pogotovo one iz administrativne sfere. Sve takve osobe, djeluju u
formi predstavnika zakona, jer oni nešto predstavljaju. Oni su
simboli/znakovi koji predstavljaju ono što ne postoji. Tko god djeluje
u kapacitetu predstavnika nekoga ili nečega djeluje kao osoba, jer
postojanje te osobe direktno ovisi o postojanju onog što ona
predstavlja. Osoba pred-stavlja osobnost.
Ako si ti čitatelju duhovni
aspirant, ovo je dobar način da
saznaš da li djeluješ kao
predstavnik umnog sadržaja.
Ako recimo ideš u bolnicu u
posjet nekom bolesnom
rođaku, primijeti da li to radiš
jer ti je rođak drag pa ga ideš
posjetiti, ili ga posjećuješ reda
radi. Ako ga posjećuješ reda
radi, u tvojem umu postoji
Znate li značenje ovog vjerovanje u pojam „red“ i sve
simbola? ono što tebi taj pojam znači.
Ako je vjera jaka, ona će osobu
natjerati da ide u bolnicu u kapacitetu osobnosti „onog koji vjeruje u
red“, iako će većina ljudi to detektirati kao ljubav i pažnju prema
drugom čovjeku, što je uvelike neistine.
Prisjeti se i vidi kako sve organizacije, a ponajviše religije imaju ime,
simbole, rituale, jednoobrazne građevine, pjesme, koje moraju
postojati kao sidra koja drže um privezan za ideju i značenja religije.
Isto je i sa državom. Primijeti da sve države svijeta imaju ime, zastavu,
grb i himnu. Kad ih ne bi imali, tko bi ikad znao ili mogao prepoznati
o kojoj se državi radi.
Bez znakova nema značenja – nema znanja. Osjećam da je to jedan od

46
razloga zbog čega tajna društva smišljaju mnogo simbola, jer oni
djeluju na podsvjesni um, ali i mnogi pametnjakovići se natječu da
odrede ili shvate značenje kakvog simbola kako bi se lakše is-
programirali. Glupo, zar ne?
Kolika je moć simbola i imena tj. njihova značenja, najbolje je izrazio
vlasnik tvrtke „La Costa“ rekavši da sva imovina tvrtke vrijedi 20%
dok ime i znak krokodila vrijede 80%. To je ono što um kupuje u
dućanu; ime i simbol, marku, odnosno kompletno značenje koje uz to
ime/simbol dolaze. U svijetu uma stvarna, opipljiva imovina koja
postoji vrijedi 20% dok koncept, ime, simbol, koji uopće ne postoje
osim kao uvjerenje, vrijede 80%. Ako želite nešto prodati samo trebate
uvjeriti um da je to za njega super. Da je značenje proizvoda njemu od
velike važnosti. To vjerovanje povežete sa nekim simbolom i imenom
i to u svijetu uma garantira uspjeh. Kvaliteta robe koja se kupuje je od
drugorazrednog značaja, marketing je prioritetnog.
Za znakove koji u umu tvore značenje jako je vezan jedan trgovački
fenomen koji se zove franšiza. Recimo da Dinamo kupi sve igrače
Hajduka, a Hajduk sve igrače Dinama. Za koga bi navijali tada
navijači. Naravno - za imena. Kad bi sve SDP-ovce zamijenili za
HZD-ovce i obrnuto, za koga bi glasali na slijedećim izborima. Za istu
stranku kao i prije. Koji su ljudi unutra potpuno je nebitno. Koji su
nogometaši u klubu potpuno je nebitno. Stoga vlasnici imena HDZ
(sigurno postoje), znaju da je to ime najveća vrijednost koju imaju, i
da se mogu promijeniti ljudi, ideje, prostori i sve živo, ali ako se
promjeni ime sve ide u 3PM.19 Postoji i jedan cijeli segment tržišta
koji se zove „brendiranje.“ Jedini posao tog segmenta je što bolje
promovirati i prodati ime. Dobro ga iz reklamirati, stvoriti vjeru u
umovima potrošača o njegovoj kvaliteti. Kad se um jednom zakači za
značenje tog imena stvar je gotova – programiranje uspješno

19 Tri pičke materine – sleng izraz za potpuno urušavanje

47
dovršeno.
Trgovac se bori za um „kupca“ i prodaje razno razne priče opetujući
ih bez prestanka na reklamama, sve dok um u nju ne povjeruje. Ta je
priča kao i većina njih jedna velika „bullshit story“ (sranje priča) kako
ih je smiješno opisao američki komičar George Carlin20 u svojim
skečevima.
„Niti najveći trgovac na svijetu ne može ti ništa prodati ukoliko ti ne
kupuješ.“

Mooji

Znam za slučajeve kad su ljudi prodavali zemlju i imali su sve dokaze

pa čak i svjedoke o tome da je zemljište njihovo. Jedino zbog pravno-
zakonske procedure iz nekog razloga kojem oni nisu bili krivi, nisu
mogli biti upisani u zemljišne knjige. Iako je zemljište bilo super i
daleko ispod cijene, nitko ga nije htio niti pogledati, a da ne govorimo
o kupnji. Pitate se što um kupuje; zemljište ili vlasnički list? I ja se
pitam.
Najčešći znakovi koji određuju značenje, su glasovi uobličeni u riječi.
Sa riječima se svakodnevno susrećemo. Postupnim odvajanjem ili
zaboravom na vezu sa kozmičkim umom, razina komunikacije je
devalvirala. Mogućnost komunikacije među umovima postala je
moguća samo određivanjem značenja određenih zvukova koji bi se
onda slagali u jedan jezik. Umovi bi odašiljali zvukove, ali ih i primali
te dekodirali u određeno značenje. Takvo programiranje danas
nazivamo govor ili jezik. On je istoznačan jeziku kompjutora, jer se
mora predodrediti značenje svake riječi da bi je um mogao pravilno
tumačiti. Ukoliko čuje neku riječ koju do sada nije čuo, i nema njeno
značenje u bazi podataka, ona će mu biti nepoznata tj. nerazumljiva.
Kad smo bili mali roditelji bi nas trenirali: „Ovo je stolica, sto-li-ca“,

20 http://en.wikipedia.org/wiki/George_Carlin
48
pokazujući prstom na nešto. Ta pojava je u stvarnosti sada imala svoj
glasovni simbol. Svaki put kad bi oko vidjelo tu pojavu ili stvar, glas
bi rekao „stolica“. Jezik je rođen. Možda dugo, dugo nakon toga se
rodilo pismo koje je služilo za komunikaciju na daljinu. Ne biste mogli
glasom priopćiti nekome svoja znanja, jer je daleko, pa se jezik
preobličio u slova, pisane znakove koji bi određivali značenje glasa.
Tako je glas stolica postao u pismu „S T O L I C A“. Kada vidimo taj
simbol, pod uvjetom da znamo točno što svako slovo znači, tada
znamo što je imao na umu onaj koji je taj znak napisao.
Problemi riješeni? Ne baš!
Iako su se ljudi, manje-više, dogovorili što koja riječ znači, ipak je
nebrojeno puta dokazano da komunikacija riječima i pismom dovodi
do nesporazuma i krivog tumačenja, što ćemo vidjeti poslije, da je
često izraženo u pravnom sustavu.
U znanosti naziva „semantika“, koja se bavi značenjima riječi jasno je
naznačeno da ime, tj. znak, ne može odraziti suštinu imenovanog,
označenog.

Slika 10: Ovo u knjizi nije

stablo, već slika stabla,
osim toga kompleksnost i
životnost i veličanstvenost
ovog bića ne može biti
prepoznata kroz jednu
jedinu riječ, skup glasova.
Dakle, ono što vidite u
parku u suštini nije stablo
Što jest stablo, ne može
biti ispisano ili nacrtano..

Tako niti um, koji se bavi samo imenima i značenjima, ne može

odraziti niti spoznati odgovor na najosnovnije pitanje „Tko sam ja?“
Odgovori koje um daje uvijek se vežu za nekakav sadržaj. Ime,

49
značenje, interes, status, titulu, tijelo, starost ili neke druge mentalne
koncepte. Semantički izraženo, čovjek (ja), je nešto iznad značenja,
znakova i imena.
„Pa što nije u redu sa jezikom, moramo se nekako sporazumijevati, pa
nećemo biti vajda mutavi?“, ono je što će te najčešće čuti kao
argument u ovakvim pričama. Iz ove perspektive gledano to je istina.
Ali gledano iz šire perspektive to je samo dio istine. Naime ljudi imaju
sposobnost komunicirati bez jezika i to je već i znanstveno dokazano.
Određeni ljudi imaju vidovite sposobnosti, komuniciranje na daljinu,
sposobnosti telepatije i telekineze i druge slične stvari. Neću se baviti
time, ali dovoljno je da znate da je jezik, za savršeno biće poput
čovjeka, prilično limitiran način komunikacije. Naše prirodne, sada
zaboravljene, u dogmi o beznačajnosti čovjeka utopljene, sposobnosti
su mnogo veće nego li mi to uopće slutimo.

„JA“ NE MOŽE BITI IZREČENO,

OBJAŠNJENO, OZNAČENO.

SVAKI POKUŠAJ UNAPRIJED JE PROMAŠEN,

IZGUBLJEN.

SVAKO IME, NAZIV, OZNAKA, SAMO JE

SIMBOLIČKE NARAVI PREMA TOME NIJE JA

JA NE MOŽE BITI SPOZNATO UMOM,

TOČKA.

50
 Dio 5

O S J E T I LN A
PERCEPCIJA

Svijet se uglavnom percipira preko osjetila. Pri tom mislim na pet

ljudskih osjetila: sluh, njuh, vid, okus i dodir (može i ravnoteža kao
šesti). Nadnaravna osjetila kao što su intuicija, uvidi ili telepatija ovdje
nećemo spominjati, jer su oni van domašaja uma, pa je o njima jako
teško nešto suvislo napisati. Osim toga, većina ljudi ih niti ne koristi,
jer uopće ne može doći u doticaj s tim svojim sposobnostima, stoga o
njima nekom drugom prilikom.
Um se uglavnom oslanja na informacije koje dobiva od pet osjetila.
Ona su, da odmah naglasim, prilično limitirana, jer ovise o
frekvencijskom rasponu unutar kojeg ti instrumenti rade ili su
kalibrirani. Ljudsko oko reagira samo na ograničeni raspon valnih
duljina, na vidljivu svjetlost. Oko u prosjeku može vidjeti svjetlost s
valnom duljinom u rasponu od 390 do 750 nm.21 Normalno ljudsko

21 http://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetlost
51
uho može čuti zvukove u frekvenciji od 16 Hz do 20 000 Hz. Sve
zvukove frekvencije ispod 16 Hz (infra-zvukove) i više od 20 000 Hz
(ultra-zvukove), ljudsko uho ne čuje (percipira).22 Slično je i sa
ostalim osjetilima, pa tako dodir ne može percipirati kvalitetu zraka,
okus ne zna ništa o drvetu ili kamenu i sl.

Slika 11: Gledajući na osjetila kao na prijamnike i odašiljače

električnog impulsa ne ma razlike između osjetila i perifernih
kompjutorskih jedinica.

Sva osjetila imaju senzore unutar živčanih stanica, koja rade na

principu prihvata električnih impulsa. Receptori hvataju signal koje
živci prenose dalje u mozak. Mozak dekodira signal, na kojeg zatim
um projicira nekakvo značenje koje je vezano uz tu određenu

22 http://hr.wikipedia.org/wiki/Zvuk
52
frekvenciju. Kad oko vidi bijelu razbacanu fleku na nebu, i tu svjetlost
dekodira mozak, um odmah na njega lijepi značenje koje se zove
„oblak“. Ne zato što je to na nebu doista oblak, već zato jer je um
educiran/naučen da uz taj el. signal veže glasovnu informaciju – zvuk
koji kaže: „oblak“. Kad bilo koji el. impuls dobije svoje značenje koje
je filtrirano kroz podatke iz uma, rađa se svijet koji se prvenstveno
gleda kroz njegovo označavanje i tumačenje tih oznaka. Doživljaj
svijeta postaje potpuno ovisan o znakovima i njegovim tumačenjima,
a ne o el. impulsu.
Kod ovakvog načina funkcioniranja, gdje viđeno potpuno ovisi o
vidiocu tj. o njegovoj interpretaciji viđenog, možemo reći da biološko
tijelo funkcionira kao jedan napredan kompjutor. Tijelo je hardware23
koji se sastoji od matične ploče (živčani sustav), mozga (procesora) ,
osjetila (perifernih jedinica). Um je operativni sustav koji upravlja
svim raznim programima i potprogramima, pa ću ga generalno nazvati
softwareom.24 Svijet oko nas je 3D ekran na kojem se očitava ova
hardversko-softverska simbioza. Kad se u hardware ubaci software,
on tek tada može dati nekakav rezultat u skladu sa programskom
interpretacijom signala. Ta interpretacija se pokazuje na ekranu.
Kompjutor koji nema nikakav software je beskoristan. On ne može
prikazati nikakav rezultat ili donijeti neki zaključak, jer ne postoji
program koji će obraditi el. impuls, te ga dekodirati za prikazivanje na
ekranu. Možda netko od čitatelja nije sklon kompjutorima pa ne zna
način funkcioniranja, stoga ću jednostavnim rječnikom pokušati
objasniti. Hardware je fizička komponenta kompjutora napravljena od
kućište i el. sklopova. Ukratko rečeno, sve što možete vidjeti i
dotaknuti. Software je, s druge strane, nevidljivi dio koji bez
hardwarea ne može postojati. Software se očitava samo kroz

23 Fizički dio računala, elektronski sklopovi

24 Virtualni dio računala – programski kod, naredbe koje upravljaju
sklopovima
53
hardware. Iako hardware bez softwarea nema smisla, on može
postojati i funkcionirati bez njega, ali se postojanje softwarea ne može
očitovati bez hardwarea. On je nešto eterično. Stoga hardware može
postojati bez softwarea, ali ne i obrnuto. Ali na kraju krajeva, oboje
njih bez struje, nemaju nikakvog smisla. U nekoj hijerarhiji rekli
bismo da je najbitnija struja, pa hardware, pa software.
Onaj koji razumije način rada kompjutora zna što su virusi. To su
programi koji invazivno djeluju na operativni sustav i mijenjaju
njegov način rada i čine ga „bolesnim“. Zanimljivo jest da i onaj
„pravi“ virus koji uzrokuje bolesti u tijelu, to čini na potpuno isti
način. Ja bih vas još zamolio da i misao promatrate kao virus. Jonathan
Adampants ovo kaže o virusima:
„Pa, virus stavi svoj DNA i enzimi u bakteriji pročitaju taj DNA i
započinje novi genetski slijed koji se stavi unutar bakterijske DNA, u
svoj genetski kod i stavi to unutar genetskog koda bakterije. I taj novi
genski slijed propiše proteinski toksin, otrov. Koji onda utječe na vas.
Više nije isti tip bakterije, što mislite što rade sa vama tijekom
vremena?
Čujete o ovome, zar ne. Čak i u religiji, korupcija DNA..., kako mislite
da su to napravili? Kako drugačije nego sa virusima? Virus nije živ
ljudi. Nema metabolizam. I pogledajte ga, ili je jedno ili dvoje nasukan
niz RNA ili DNA, i eto tako „slučajno“ ima savršeni vektor za
infekciju, proteinske kapsule koje se jednostavno sklope sa
receptorima i onda penetrira i ostavlja genetski materijal, i u pitanju
je kao program zato jer, virus vam ne može nauditi. Sam od sebe, ne
može se reproducirati sam od sebe – nije živ. Vaši enzimi ga trebaju
pročitati i stvoriti ono što im govori da stvore. Ako oni to ne rade, ne
može vam nauditi. Nano-tehnologija je.......
Uglavnom, virusi dodaju genetske sekvence, to je ono što mnoge vaše
infekcije koje vi smatrate prehladama ili gripama jesu, oni ustvari

54
mijenjaju vaš DNA. Da. Ali, kako se oduprijeti virusu? Jedna osoba
dobije virus i izražava simptome jednom i ne izražava ih ponovno i
druga osoba dobije to i izražava ih stalno, koja je razlika? Pa.. onaj
koji ih ne izražava je prokužio! 'ej! Ovo radi sve te stvari, nemojte
očitavati to!' Doslovno, i onda šalje tu informaciju kroz cijelo tijelo.
'Svi, slušajte! Ova genetska sekvenca, ne očitavajte ju! Radi ovo i ono..
ignorirajte ju!' I vidi stvar o virusu, ako ga vi ne očitavate, ako ne
slijedite upute, ne može vas povrijediti! To je činjenica.
Pa, ista stvar je i sa kontrolom uma. Ako dopustite da vam duh oživi
iz mrtvih, ako dozvolite ljubavi da se uzdigne i komandira egom, to
može prožeti vaš podsvjesni nivo čak i kada je vaš svjesni um
nesvjestan toga. Te time da ne čita „input” demona ili kontrole uma i
svih tih drugih stvari. Shvaćate li? Dakle, u što ulazim sada?
Doslovno, Zemlja i duh koji prožima zemlju se je primio u koštac sa
tom infekcijom. Što radi? Kako su ljudi pod tim transom? Što se
događa? Ljudi su korišteni da proždiru Zemlju, buše za naftu, kopaju
zlato, srebro, sve te minerale, kristale, i sve te komponente koje Zemlja
treba za svoje tijelo na svojoj vremenskoj skali. Ljudi proždiru živu
Zemlju. Ok? Zato jer su povezani na svijest koja radi to, baš kao što
stanice raka proždiru vaše tijelo.“25
Nevjerojatno! Virus je virus, program, isto se i nazivaju. I onaj u
kompjutoru i onaj u tijelu. Ali,... to znači da se svijest može
programirati. Uvođenjem transformatorskog sklopa (potpuno isto kao
i u elektronici) izvorna svijest se mijenja, u ovom slučaju
transformacijski sklop je virus, misao/vjerovanje:
Čovjek se uglavnom uvijek poistovjećuje sa tijelom i umom tj. sa
hard.-soft. kombinacijom, koja je dominantna u određivanju značenja,
ciljeva, želja, aspiracija, smisla života i neophodna je za „normalno“
življenje. Um tako postaje gospodar stvarnosti, jer viđeno nije bitno

25 www.galaksija.info – Jonatan Adampants

55
koliko je bitna interpretacija viđenog. U smislu: „To nije tako, sad ću
ti ja objasniti kako je! Moje mišljenje je bolje, jer ima više
argumenata.“ (informacija za koje veže značenje). Uglavnom, cijeli
svijet se bavi intelektualnim vratolomijama u objašnjavanju svojih
stavova i mišljenja o bilo čemu. Pogledajte razne emisije na TV-u i
tekstove u novinama. Ne znam jeste li primijetili, ali ovdje su stvari
malo izokrenute. Tako um kao software, gospodari nad tijelom
(hardwareom) i životnom silom (strujom). Onaj zadnji je postao prvi.

Slika 12: Recimo da ovako izgleda svijest u svojem izvornom

čistom obliku. Ima određenu frekvenciju, amplitudu, naboj i
drugo.

Slika 13: Elektroničke sheme – svaki sklop u shemi ima svoju

svrhu kojoj iskrivljuje, mijenja, povećava ili smanjuje sve ili
određene originalne karakteristike izvorne električne struje.

56
Svaka misao bi se simbolički mogla prikazati jednim el. sklopom koji
mijenja karakter struje i stvara nekakvo značenje. (slika 13) Značenje
ili misao o nečemu je najdominantniji način percipiranja stvarnosti.
Čovjek kroz ovakvu dinamiku interpretira čak i samog sebe. Ne zna
zapravo tko je i što je, ali ima neke generalne ideje s kojima se
povezao. Sve te ideje su softversko-eteričnog karaktera koje u
stvarnosti ne postoje, već se samo odražavaju kroz hardverski sklop
koje napaja struja ( tijelo – životna sila). Ovakvom samo-
identifikacijom, čovjek je zapravo sveo sebe na imaginarno/iluzorni
programski kod, vječno podložan promjeni i utjecaju bilo kojeg malo
boljeg programera.

Slika 14: Programska informacija koju svije st pročita mijenja

njenu strukturu, frekvenciju, naboj i druge karakteristike.
Općenito se vjeruje da više vjerovanja ili strukturalnih sklopova
umanjuje frekvenciju i amplitudu svijesti.

Život osobe je život kompjutora. Sve je označeno, adresirano,

mapirano. Svijet oko sebe smo mapirali i prema mapi se u prostoru
orijentiramo. U svijetu NLP-a26 postoji jedan pojam kojeg su uzeli kao
jednu od glavnih pretpostavki funkcioniranja ovog alata. Taj pojam
kaže da „mapa nije teritorij“. To jednostavno rečeno znači, da znak ne
može objasniti ili izreći suštinu označenog. Iako je zemlja jedna, mi je
mijenjamo promjenom interpretacije. Stoga se kaže da je zemlja jedna,
ali milijuni svjetova (interpretacija).

26 Neuro - Lingvističko Programiranje

57
Na žalost, ili na sreću, nemam pojma, programski kod je zbog svoje
eteričnosti jako krhko biće. Mijenja se iz sekunde u sekundu. Postoje
neki koji traju dulje, ali nijedan ne ostane i svojem izvornom obliku.
Osim toga, mnogo programa nisu usklađeni jedan s drugim. Kako
izgleda ta krhkost pokazat ću vam na slijedećem primjeru.
Prema jednom eksperimentu kojeg sam vidio na TV-u uveli su u
prostoriju šest ljudi i pokazivali im po dvije karte. Na jednoj karti su
bile tri različite linije, a na drugoj jedna linija koja je bila identična
jednoj od tri linije na prvoj karti. Zadatak učesnika je bio da na prvoj
karti odaberu jednu liniju koja je bila ista kao i ona na drugoj karti.
Zadatak je, ovako na prvu, bio prilično jednostavan, jer su točni
odgovori bili nekako očiti. Trik se sastojao u tome što je od tih šest
ljudi samo jedan bio autentičan, dok su ostali bili glumci koji su
unaprijed dobivali upute što će reći. Dakle, kod prvog primjera gdje je
očigledno točna linija bila broj dva, svi glumci su, jedan za drugim,
rekli broj jedan, na veliko čuđenje ovog jednog autentičnog, koji je
rekao dva. Nastavili su dalje bez obrazloženja o točnom ili krivom
odgovoru. Na drugom primjeru ponovo su svi glumci rekli krivi
odgovor, a onaj jedini autentični, sad već sa velikom sumnjom, točni.
Nakon tri ili četiri kruga ovaj jedini koji nije bio glumac potpuno se
podložio mišljenju skupine i odgovarao sve što god bi odgovorili i oni.
Odustao je od svoje istine i priklonio se gomili. Istina mu nije bila
toliko bitna koliko mu je bilo bitno uklapanje u društvo i socijalizacija.
„Možda sam u krivu i glup, ali ako sam ja, i svi ostali su u krivu i glupi.
Bolje biti glup u grupi, nego pametan i sam.“ Mentalitet stada.
Promotrite sami sebe. Bojite li se samoće? Bojite li se izreći mišljenje
potpuno suprotno uvriježenom? Ako ga i rečete, kad vukovi skoče,
povlačite li se ili ostajete pri svom ili uvažavate druge argumente?
Znajući za tendenciju uma da prihvaća mentalitet skupine, jer tako nije
izložen već siguran, moguće je uvesti bilo kakvu laž ili prevaru
promovirajući je kao mišljenje većine. Iako je laž o ovom primjeru

58
očigledna, umu to neće smetati, jer on ionako kao kompjuter prihvaća
sve što mu se servira. Kako je primarni instinkt sigurnost, odnosno
ono za što se um najranije veže, rijetko koji um će se izložiti
mišljenjem koje je suprotno društvenoj mentalnoj formaciji.
Skrenuli smo malo s teme. Dakle, tijelo prikuplja informacije, mozak
ih dekodira, a um određuje reakciju u skladu sa svojim vjerovanjem tj.
značenjem. Tako na primjer, ako stavite ruku na nešto vrelo, opržit
ćete se. Receptori u ruci će prikupiti informaciju o temperaturi, poslati
ih u mozak koji će informaciju obraditi, um će je interpretirati i javit
će se bol, a na mjestu receptora će iskočiti plik ili nastati rana. Ova
reakcija je potpuno nesvjesna reakcija. Automatska je, jer djeluje iz
podsvjesnog stanja uma, kada nema vremena za svjesnu odluku o
reakciji. Međutim, pretpostavljam da ste svi čuli za šetače po žeravci.
Nisu to nikakvi super heroji, već normalni ljudi kojih ima jako mnogo.
Ja ih znam dvoje. Iako su bosonogi prohodali po žeravici temperature
od oko 800°C, nije se pojavila nikakva bol, niti je na tijelu ostao
ikakav ožiljak kao posljedica tog djela. Kako je to moguće? Ako je
tijelo-um biološki kompjutor, onda je to jednostavno i jedino moguće
objasniti na slijedeći način: Šetači po žeravci su se u meditaciji
pripremali za ovaj poduhvat i ušli u stanje svijesti u kojem podsvjesni
program više nije funkcionirao. Zaobiđen je programski kod. Tako i
muslimanski sufiji mogu sebi bodežima probadati lice, kožu, bez
ikakvog bola ili krvarenja. O ovakvim stanjima „bez uma“ postoje
mnoge priče. Npr. kad je čovjek preskočio rijeku široku 13 metara jer
ga je gonio lav ili kad je majka jednom rukom odigla automobil od
poda da zaštiti svoje dijete. Na pitanje kako su to napravili, akteri
nemaju odgovora, jer su tada bili u stanjima u kojima identifikacija ne
postoji. Profesionalni sportaši jedan blaži oblik tog stanja zovu
„zona“. Pa kad ih krene kažu da su „in the zone“.27
Na takav način se mogu objasniti i zakoni fizike. U ovom stanju

27 http://en.wikipedia.org/wiki/Flow_%28psychology%29
59
svijesti oni su takvi kakvi jesu, ali prestaju važiti na kvantnoj razini.
Kvantna fizika stoga nema nikakvu matematičku formulu ili zakon
kojim može objasniti što se događa na razini molekula i atoma. To je
čisto stanje svijesti u kojem ne postoji umno programiranje čiji smo
mi pokusni kunići, stoga je i stvarnost tog svijeta nepodložna
programiranju. Kvantna fizika se više pretvorila u kvantnu psihologiju
i filozofiju.
Za razliku od anestezija u bolnicama kada vam anestetik isključi cijeli
ili barem djelomično tjelesno-živčani sklop, ova se anestezija radi na
softverskoj razini. Živci i tijelo i dalje normalno funkcioniraju,
Tijelo je moguće spojiti sa kompjutorom. Umjetne ruke ili noge sa
ugrađenim čipovima i električnim sklopovima povezani na živce
reagiraju na impulse iz mozga. Mozak pošalje el. impuls i prostetička
ruka se miče, kao da je prava. Istina, to je daleko od prave ruke, ali
princip rada je identičan.
„Čovjek je mašina, neobična mašina koja pod pravim okolnostima i
s pravim tretmanom može shvatiti da je mašina, i nakon što to shvati
naučit će načine da prestane biti mašina. Kao prvo, čovjek mora
shvatiti da ne posjeduje samo jedno ja, već mnoge ja u sebi, i da je to
ja ili ego nestalno i promjenjivo. Zbog toga imamo jako malo, ili
nimalo kontrole nad sobom. Nakon što se počnemo boriti protiv
mašine u nama, počet će nam se otkrivati percepcije koje su
objektivnije i realnije. Tek tada će nam se oči početi otvarati.“28
Može se još mnogo napisati o ovoj temi, ali to nije primarni cilj ove
knjige, ono što je ovdje bitno jest:

28 G. I. Gurdjieff
60
 JA NIJE UM NI TIJELO, NITI UMNO-
TJELESNI SKLOP.

JA NE OVISI O UMNOJ INTERPRETACIJI

ELEKTRIČNOG IMPULSA.

MOJA OSJETILA NISU JA, NITI MOGU

POJMITI IŠTA O NJEMU.

JA NE MOŽE BITI PERCIPIRANO. ONO JEST.

61
 Dio 6

U M - K R EATO R S V I J E TA

Sve što je čovjek ikad kreirao (oblikovao), u startu je uvijek bila samo
misao/ideja formirana u umu. Neke ideje zahtijevaju manji rad i manju
količinu energije, neke više. Moja ideja da napišem knjigu relativno je
lako izvodiva. Uzmeš papir, olovku, i prenosiš na bijelu podlogu u
obliku pisma misli koje imaš u umu. O kvaliteti sada nećemo pričati.
Ideja da sklepam pseću kućicu za mačku malo je kompliciranija. Ideja
da ispečem kolače još mi je teža, jer nemam dovoljno informacija kako
se to radi. Ideja da si sagradim kuću trokatnicu je prilično
komplicirana i mom umu gotovo nemoguća u ovom trenutku. Sve ovo
što sam nabrojao moja su osobna vjerovanja, jer tko kaže da je nešto
lakše, a nešto drugo teže. To je stvar uvjerenja.
Ideje u koje povjerujemo su uglavnom želje, kojima um namjerava
povećati svoju samo-vrijednost. Biti veći, važniji, bolji i slično. Snažni
umovi guraju svoje želje i zamisli do krajnjih granica, pod svaku
cijenu. Takvi umovi se uglavnom psihopatskog karaktera. Slabiji
umovi odustaju mnogo prije.

62
U svakom slučaju, smisao života uma jest ispunjavati svoje želje,
čežnje. Kad se jedna ispuni, zamjenjuje je druga, treća, četvrta. Svijet
postaje podređen željama uma. Svaka akcija, situacija, osoba, se
iskorištava i gleda kroz prizmu ispunjavanja želja. To djeluje
automatski, jer um kroz filter vjerovanja projicira svoj sadržaj na 3D
ekran svijeta.
Dijete kao malo donosi određene zaključke (stavove) o svijetu oko
sebe. Ti zaključci su nesvjesni i neispravni zbog nerazvijene svijesti
koja gleda na svijet u crno-bijeloj tehnici. Tek kasnije kad se svijest
ustoliči i razvije, vide se nijanse i boje i zaključci mu neće biti crno-
bijeli. Takvi rani zaključci generaliziraju stvari. Uz to se kao i na
kompjutoru vežu određene adrese. Neugodni ili ugodni osjećaji se
vežu za određene osobe, događaje ili slike.
Npr. ako je dijete kao malo palo niz stepenice, ono će vezati osjećaj
nelagode i straha za stepenice i sve će ih proglasiti opasnima i
izbjegavati. Kad u budućnosti odrasli čovjek bude gledao stepenice,
javit će mu se nejasan osjećaj nelagode. Slika stepenica projicirat će
nazad u um značenje koje je u umu i nastalo, a to je opasnost.
Neznanjem o načinu rada uma stvorit će se krivi zaključak da su sve
stepenice opasne.
Možemo još jedan malo kompliciraniji primjer. Živcira te kako ti je
partner neuredan. Javlja ti se nelagoda i ljutnja svaki put kad vidiš
njegovu robu razbacanu i osuđuješ njegov ne-red i usput mu lijepiš
etiketu „neurednog aljkavca“. Primijetite da nered uglavnom živcira
osobe koje su prilično uredne. Urednog ne živcira uredno, niti
neurednog živcira neuredno. To je program. Uredne osobe su učene ili
su se same profilirale kroz vjerovanje, da je urednost jako bitna. Takve
osobe ne dopuštaju sebi neurednost ni u kom slučaju. Rede se, drže
stvari na svojem mjestu, i neuredni (dječji) dio psihe potiskuju. Možda
u njima postoji tendencija da sve razbiju i porazbacaju, ali ne
dozvoljavaju tom „djetetu“ da izađe na površinu, već ga kao „ludog“

63
drže u lancima u podrumu, da ga slučajno susjedi ne vide. Iako bi
vjerojatno taj „luđak“ donio malo gušta, života i opuštanja, uredni dio
ne dopušta pojavljivanje neprihvatljivog dijela. Osoba se stidi svojeg
dijela psihe.
Kad takva osoba vidi drugu ne-urednu osobu, ona joj je odbojna, jer
u njoj prepoznaje svojeg „luđaka“ zaključanog u podrumu. Aktivira se
dio psihe koji je potisnut. Osoba ne mora i najčešće nije tog svjesna
pa optužuje drugog za neurednost, iako to s njom nema nikakve veze.
Vjerovanje u ideju da je neurednost loša određuje pogled na svijet
osobe. Neznanje o tom mehanizmu uzrokuje sukobe, jer se bez osnove
optužuje druga osoba da je kriva za emocionalnu reakciju prve.
Tako svijet oko nas, umu služi kao ogledalo, jer može kroz postupak
drugog vidjeti što se s njim događa. Ipak, 99% ljudi promatra svijet na
krivi način, ne znajući da stvari, osobe i događaji oko njih služe kao
prekidači koji pale njihove osobne ugodne ili neugodne osjećaje. Kad
vidite ljude koji se ponašaju kako vi sebi ne bi nikad dozvolili, to vas
ljuti. Kad vidite ljude koji rade i ponašaju se na način na koji bi vi
htjeli, ali se ne usuđujete, oni su vam heroji i glorificirate ih, divite im
se i maštate da i vi postanete jednom takvi. Zbog toga je na
političarima veliki fokus, jer ih jedni mrze zbog onog što rade, a drugi
im se dive jer bi i oni željeli imati to što imaju oni. Rijetko tko je
ravnodušan, a ključ svega leži u ravnodušnosti.
Sve oko nas nam reflektira ono u nama, i kroz emocionalnu reakciju
najbolje objašnjava kakav se sadržaj nalazi unutar psihološkog
prostora. Ako um ima neki interes, onda će primjećivati kod drugih taj
interes. Ako nema interesa onda se stvar može vidjeti objektivno,
onakva kakva ona jest.
Dogodi se da nam neki ljude koje prvi put vidimo djeluju odbojno ili
privlačno, iako o njima ne znamo baš ništa, barem na svjesnom nivou.
Masovnim informiranjem umovi su bombardirani informacijama o

64
lijepom i ružnom. Oni koji popuše takvo programiranje suditi će ljude
po tom kodu. Isto tako, ako smo kao mali imali pozitivna iskustva sa
nekom osobom (čovjekom), i u memoriji nam je ostalo lice tog
čovjeka, svako tko liči na njega će nam biti privlačan, jer je um vezao
pozitivan osjećaj za sliku tog lica.
Odnosi Ja-svijet se mogu u potpunosti objasniti na ovakav način.
Usuđujem se reći da svijet odbojnosti ili privlačnosti ne postoji

Slika 15: Svijest uronjena u potpunosti u strukturu i granicu

nikada neće vidjeti ništa osim onog u čemu se nalazi. Kako je
takva svijest matematički programirana i di gitalnog karaktera
ona ne može pojmiti apsolutno ništa što se nalazi izvan nje i
nije bazirano na strukturi .

neovisno od našeg uma. On je taj koji svemu daje značenje i određuje

dobro-loše karakteristike i kao takve ih prepoznaje oko sebe. Sve naše

65
želje, afiniteti, aspiracije, odluke pred-programirane su umom,
naučene, povjerovali smo u njih. U prostoru izvan uma, odbojnost i
privlačnosti ne postoje.
Ako dva različita uma žele istu stvar ne mogu ih oba ostvariti. U
maratonu sudjeluje stotine trkača, ali samo jedan ostvaruje svoju želju
za pobjedom. Moglo bi se reći da u takvim natjecanjima pobjeđuje
najjači um. Onaj koji je uložio najviše energije u svoju želju. Budući
da pojedinac kreira svoju stvarnost u skladu sa određenom količinom
energije kojom raspolaže, tako bi udruženi umovi mogli lakše doseći
željeno, ako imaju zajednički cilj. Oni se međusobno usklađuju i
stvaraju stvarnost lakše i brže, jer se količina energije multiplicira.
Takva društva umova mogu imati desetine, stotine, tisuće, ali i milione
umova upregnute u isti samar. One sa velikom izvjesnošću grade
zamišljenu stvarnost.
Teoretski govoreći, ideja u koju bi povjerovali svi umovi na planetu,
ili barem većina, lako bi se manifestirala kao stvarnost. Ako pet
milijardi ljudi povjeruje u ideju, što je 5/7 svih ljudi, ona bi se sigurno
materijalizirala zbog toga jer svijest ima mogućnost kreacije. Da bi se
to u praksi provelo potrebno je oblikovati ideju koja će biti prihvatljiva
većini umova. Ideja koja će promovirati istinu, ravnopravnost,
jednakost... nešto u obliku humanizma, vladavine naroda,
demokracije, slobode itd. Potrebno je imati i velik i jak razglas koji bi
konstantno propagirao tu „uzvišenu“ ideju, ističući njene evidentne
prednosti i potpuno zanemarujući mane. Onaj mali dio nepokorivih bi
se uništio, likvidirao, ignorirao ili jednostavno kupio papirom.
Eto, sad znate kako mali broj ljudi može upravljati cijelim svijetom.
Samo nam usade neka vjerovanja koja nama izgledaju privlačno i mi
ih progutamo kao riba udicu. Teorija ovdje iznesena jasno je vidljiva
u praksi. Promotrimo svijet oko sebe i vidjet ćemo da je on baš takav.

66
 Slika 16: Svijest kao najmoćnija energija u svemiru djeluje na
sve u skladu sa svojom frekvencijom. Ako je ona ograničavajuća
ili devijantna, tako će i djelovati. Izrazito rigidne strukture
svijesti vrlo negativno djeluju na ljudsko tijelo. Ovdje kroz ova
dvije slike (15 i 16) je vidljiva uzročno - posljedična veza
svijesti. Jer svijest je ona koja utječe na naše tijelo, emocije i
psihu i svijet oko nas, a ona je određena našim uvjerenjima i
identifikacijama.

Dvije stvari u koje ljudi najviše vjeruju i misle o njima (po meni) su
bog i novac. Takva vjerovanja kreirala su dvije najmoćnije i
najbogatije organizacije na svijetu. Jedna je vlasnik ideje o bogu –
Rimokatolička crkva, a druga je vlasnik svog financijskog svjetskog
sustava – banke. Budući da obije ove organizacije prodaju samo
maglu, razlog njihove moći ne leži ni u čemu drugom osim u energiji

67
koju smo kroz vjerovanje u njih investirali. Svijest je jedina koja ima
moć.
Medijski prostor služi onome tko je njegov vlasnik, a nikako onome
koga „in-formiraju“. Dakle, sve što čujete i vidite u medijskom
prostoru nije u našem interesu niti u našu korist. Točka. Upravljanje
se vrši kroz um, pa se zbog toga vlada naziva: govern-
ment29(engleski).
Potpunom kontrolom informacija, zapravo je jednostavno formirati
mišljenja i stavove po želji bilo kojeg naručitelja stvarnosti. Ljudi će
odraditi ostatak. Drevnu metodologiju je opisala Anastazija Ruska u
knjigama „Zvonki cedar ruski i Anastazija – Stvaranje 4. knjiga“30 ona
opisuje kako je se njen davni predak koristio znanjem o „slikama“:
- Da, da, naravno, ispričat ću ti o onom svom ocu, koji je bio u stanju
da osjeti i stvara jezgra živa, po snazi veća od sveg oružja sadašnjice
i budućnosti. Pored njih, umjetno ništa ne može opstati, oni su u stanju
svijet da mijenjaju zemaljski, da uništavaju galaksije ili sazdaju
svjetove druge.
- Savršeno. A gdje je ta stvarčica sada?
- Nju je u stanju svaki čovjek zemaljski da stvori, ako spozna, osjeti...
Egipatskim žrecima31 dio tajne je predao otac. Evo i sad. Danas
vladari zemaljski, državama upravljaju po shemi ustrojstvu tih žrêca,
sve manje razumijevajući smisao i mehanizam upravljanja. Nije se
usavršavao on, nego je degradirao kroz vjekove.
- Sačekaj, sačekaj, po tvome ispada, da današnji predsjednici
upravljaju zemljama po shemi ili ukazu drevnih žrečeva Egipta?

29 Government (engl): vlada; govern; upravljanje, ment: mental, intelekt, -

„ upravljanje intelektom“.
30 http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=16171
31 Žrec: vrač, poganski svećenik, a kasnije i predvodnik duhovne zajednice
68
- Od tih vremena, ništa suštinski shemi upravljanja nije pridonio nitko.
Osmišljenost ustrojstva upravljanja zajednicom ljudi, danas ne postoji
u državama zemaljskim.......
Anastazija IV - Stvaranje
Njenog praoca svećenici su ubili, i po njegovom nauku o stvaranju
preuzeli upravljanje Egiptom, a taj način, degradiran, se koristi i danas
od istih struktura.

Slika 17: Kako um gleda na stvarnost

Ego gleda na svijet (slika 17) i uoči jedan događaj u svojoj okolini (br
1), zatim projicira značenja ili predrasude koje ima o tom događaju iz
svjesnog ili nesvjesnog dijela (br 2), te pritom donese zaključak (br 3),
a na osnovu njega i akciju ili reakciju (br 4). Pojednostavljeno rečeno
to izgleda ovako: Stavite naočale sa rozim staklima na oči i promatrate
objekt u okolini. Nakon kratkog promatranja zaključujete da je objekt
roze boje i donosite odluku u skladu sa time. Ako su naočale vjera,
onda je vjera ta koja gleda na svijet i unaprijed zna i očekuje što će
vidjeti. Stoga ukoliko netko želi obojiti svijet u rozu nije mu potrebno
trošiti toliko puno boje već jednostavno neka stavi naočale sa rozim
staklima.
Um kao gospodar svijeta u psihologiji je priznat i kao gospodar tijela.

69
Sigmund Freud, otac moderne psihoanalize i psihoterapije primijetio
je da ljudi sa sličnim psihološkim problemima ili karakteristikama
imaju sličnu tjelesnu građu. On ih je nazvao karakternim obranama i
podijelio na pet struktura: to su šizoidna, oralna, mazohistična,
psihopatska i rigidna. Svaka od njih ima drugačije tjelesno držanje,
stav, izgled koji se iščitava iz psihološke podsvjesne uvjetovanosti.
Tako je Sigmund Freud mogao, samo po izgledu tijela, saznati jako
puno o psihološkoj strukturi uma.
Postoji još jedan rad čiji izvor sad ne znam navesti, koji navodno kaže
da djeca sliče na svoje roditelje, ne radi gena, nego radi kopiranja
umnih obrazaca. Dakle, fizička sličnost djeteta i roditelja temelji se na
istoj umnoj matrici, a ne na genima.
„Trenutak koji mi je promijenio život dogodio se kada sam čitao
studiju o mehanizmima kojima stanice upravljaju svojom fiziologijom
i ponašanjem. Iznenada sam shvatio da životom stanice upravljaju
njezin fizički i energetski okoliš, a ne geni. Geni su samo molekularni
nacrti koji se koriste u konstrukciji stanice tkiva i organa. Okoliš služi
kao ''građevinar'' koji čita te genetske nacrte i radi prema njima, te
koji je u konačnici odgovoran za prirodu staničnog života. Mehanizme
života ne pokreću stanični geni nego ''svjesnost'' svake pojedine
stanice o njezinom okolišu..... Nova spoznaja da mijenjanjem svojih
vjerovanja mogu promijeniti karakter svog života me oduševila.
Odmah sam bio galvaniziran, jer sam shvatio da postoji znanstveno
zasnovan put koji će me od moje uloge vječne ''žrtve'' dovesti do nove
uloge ''sukreatora'' vlastite sudbine.“

Biologija vjerovanja, znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom

– Bruce H. Lipton32

Um je gospodar materijalne stvarnosti što je ovom knjigom Bruce

Lipton objasnio barem što se tijela tiče. Sve naše bolesti dolaze iz uma

32 http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=22257
70
i njegovom neusklađenošću sa životom, ali isto tako i zdravlje tijela je
produkt zdravog duha. Mislim da nije obrnuto.
Znanstveno je dokazano da šizofrena osoba, ona sa podijeljenom
osobnošću, ima posve drugačiji tjelesni sklop u jednoj i u drugoj ulozi.
Tako se zna za slučaj kada je u jednoj ulozi osoba nosila prilično
debele naočale, dok je u drugoj ulozi imala perfektan vid. Drugi slučaj
je dijabetes. Jedna osoba ga je imala, dok je druga bila perfektno
zdrava. Bolesti su programi, zdravlje je prirodno stanje.
Svijet je sazdan vjerovanjima ljudi, a ta vjerovanja su velikom
većinom isprogramirana kroz indoktrinaciju, odgoj ili edukaciju u
naše psihološko tijelo.

SVIJET PROMATRAN BEZ IKAKVE

PROJEKCIJE ODRAŽAVA MOJE BIĆE.

ULTIMATIVNI PROMATRAČ MOŽE

PREPOZNATI SAMOG SEBE U SVIJETU, ŠTO
GOD DA VIDI.

ŽIVLJENJU U SVIJETU BEZ

INTERPRETACIJA I ZNAČENJA OTKRIVA RAJ
NA ZEMLJI.

SVIJET VIĐEN BEZ IKAKVOG FILTERA UMA

ODRAŽAVA ISTINU, JASNOĆU , LJUBAV, A
TO SAM JA.

71
 Dio 7

DUALIZAM i
R E L AT I V I Z A M

Sigurno ste do sada mnogo puta čuli za dualizam ili relativizam. I u

ovoj knjizi spominje se mnogo puta, ali možda niste uprezali moždane
vijuge u potpunije razumijevanje ovih pojmova. Sad ću vam ih
objasniti na najsiroviji mogući način.
Dualizam dolazi od riječi duo što znači dva. Relativizam dolazi od
riječi relacija, ili odnos. Relacija može postojati samo kad je nečega
najmanje dvoje, pa je stoga relativistički sistem ujedno i dualan. U
osnovi to je bilo kakav pojam koji uključuje dvoje nečega.
Matematički gledano dualistički sistem je recimo polje u kojem
postoje dvije točke. Dokle god u prostoru postoji samo točka ne
možemo o njoj ništa kazati. Zašto? Zato jer ne znamo jeli velika, mala,
gdje je smještena, ne znamo ništa o kvantitativno-kvalitativnim
osobinama te točke. Ali ako u polje uvedemo drugu točku, onda ovu
prvu možemo uspoređivati sa drugom i donijeti određeni sud u odnosu
na ovu drugu. Javio se jedan odnos – relacija između dviju točaka, pa
je tako unutar svih dualističkih sustava prisutan i relativizam kao
njegova osnovna komponenta. Relativizam je svijet odnosa, u kojem
72
se stvari prepoznaju kroz različitosti. Sav svijet prosudbe i
označavanja počiva na uspoređivanju i traženju razlika koje na kraju
jednadžbe dobiju nekakvu matematičku vrijednost. Tako razni epiteti
kao što su lijepo, ružno, veliko, malo, široko, debelo, usko, ispravno,
pošteno, nemoralno, dobro, ukusno, brzo, postoje samo u dualističkom
sistemu matematike. Matematika je u svojoj osnovi dualistička je radi
na principu jednadžbi ili odnosa između lijeve i desna strane
jednakosti. Car dualističkog svijeta je bez ikakve konkurencije um
(pri tom uglavnom mislim na um koji svijet prvenstveno gleda lijevom
moždanom polutkom). On jako voli taj svijet u kojem može donijeti
vrlo mnogo sudova i igrati se do vijeka matematičke igre
uspoređivanja. Tendencije uma su, kako je već spomenuto,
imenovanje, označavanje, mapiranje. Bez tog sadržaja, um ne može
ni postojati. Označavajući stvari i pojave, um ih uspoređuje i sortira
na ovakve i onakve, na mnogo kategorija, a ultimativno na dobre i
loše. U skladu sa memoriranim informacijama um postaje nadležni
tumač svijeta. Intelekt je vrhovni autoritet u označavanju onog što
(ne)valja, što (ni)je lijepo, što je (ne)uspjeh, što (ni)je smisao života,
što je dobro i zlo.
Dotakli smo se sada i te jako bitne riječi za cijelu ovu knjigu i
razumijevanje koncepta prava u kojem mentalno obitavamo. Ta riječ
je sud. Sud je proces donošenja zaključaka uspoređivanjem činjenica
ili nekakvih drugih informacija. Sud ne može postojati ako nema
usporedbe, pa je on u svojoj biti matematičke prirode i stanovnik
zemlje dualnosti. Iz ovoga možete zaključiti da je Božji sud kojim nas
plaše određene religije utopistička ideja. Bog je apsolutan pa nema na
osnovu čega donositi nikakve sudove. Ukoliko vas netko sudi nije
Bog, zapamtite to za poslije, jer je bitno.
Um je upoznao dobro i zlo, kako nam priča iz rajskog vrta govori. To
je bio onaj prvi, početni trenutak kad je čovjek zaboravio svoju suštinu
i određenje, a um preuzeo kontrolu nad životnom silom. Sad ćemo

73
napravit mali eksperiment. Uzmite bijeli komad papira koji je potpuno
prazan. Na njemu nema nikakvog sadržaja pa se um ne može očitovati.
Ako nacrtamo po sredini papira ravnu vertikalnu crtu javio se sadržaj,
a time i um koji će protumačiti taj sadržaj. Promatrajući crtu um
zaključuje da postoje dvije strane na papiru razgraničene crtom i
naziva ih „lijeva“ i „desna“ strana. Kad zarotirate papir za 90° crta
postaje horizontalna, a dva suprotstavljena dijela se sada nazivaju
„gore“ i „dolje“. Ako nacrtamo krug, um primjećuje da postoji
stvoreno crtom/granicom ono unutra i ono vani.
Ova „otkrića“ su začarala svijest. U oduševljenju um nastavlja crtati
linije razgraničenja na gotovo svakom području stvarajući mapu
svijeta. Da ne bi bilo zabune, kad kažem svijet mislim na psihološki
materijal unutar svakog pojedinog uma, a ni u kom slučaju na
zemaljsku kuglu (ili što li je već), na kojoj živimo. Na zemlji granice
ne postoje.
Kad definicijom odredimo neku stvar, u psihološkom smislu smo je
razgraničili. Ona određuje što neka stvar jest, a što nije. Što je neka
stvar označena sa više definicija/argumenata to je njen prostor
određeniji, a granica tvrđa i jača. Granice (definicije) svih stvari i
pojava stvaraju (samo prividno) svijet dualnosti. Taj svijet je u
potpunosti psihološki koncept uma i postoji samo kao takav. Ako
nema granica nema niti uma. Um i dualnost su međusobno ovisni. Jer
bez dualnosti nema uma, bez uma dualnosti. Oni su zapravo jedno.
Jedinstvo i jednakost, ne može biti viđeno umom jer ne postoji
određenje ili definicija, nema referentne točke iz koje bi jedinstvo
moglo biti viđeno.
Osim toga, dokazano je da su pojmovi vezani za dualnost potpuno
relativni, jer ovise samo o poziciji ili sadržaju kroz kojeg se
promatraju.
Na primjer: Idete večeras u kino se prijateljima gledati pretpremijeru

74
koju nestrpljivo čekate već šest mjeseci. Sredili ste se, ušminkali, idete
do auta i shvaćate da je guma probušena. Vadite iz gepeka drugu
gumu. I ona je probušena. Tražite po susjedstvu nekog da vam posudi
gumu. Nitko nema veličinu koja vama odgovara. Očajni ste jer
predstava počinje za 10 min. Već ste zakasnili. Autobusa sad nema,
da idete pješice daleko je, ne može vas nitko odbaciti. Zovete
prijatelje, nitko se ne javlja, biće su već ušli u dvoranu. Odustajete.
Vraćate se u kuću i skidate robu sa sebe. Kako se osjećate? Sjednete
tužni na kauč i proklinjete sebe i svoju bijednu sudbinu, ljuti, živčani.
Katastrofa, ne može biti gore!
Zvoni telefon. Vaš prijatelj. Pitate ga kakav je bio film. On kaže da ga
nisu niti gledali, jer je u kinu eksplodirala bomba. Nestalo je struje,
mnogo ljudi je ozlijeđeno. Oni su svi dobro, ali eto do sada su bili na
ispitivanju i zadržani u policiji. Rusvaj živi.
Kako se sada osjećate?
Nebitno je koliko je ova priča stvarna ili (ne)moguća. Ono što želim
kazati jest da um ne zna je li bomba eksplodirala. On je samo na račun
jedne informacije, potpuno promijenio pogled i emociju vezanu za tu
situaciju. Bio je očajan zbog značenja, a onda se nakon informacije
koja mu je dala drugo značenje, njegovo stanje potpuno promijenilo.
Ono što je maloprije bilo katastrofa, sad se transformiralo u
zadovoljstvo.
Referentna točka iz koje je um promatrao cijelu situaciju se je samo
jednom informacijom u potpunosti promijenila, a sa njome i cijeli
mentalno-emocionalni sklop. Iz ovog razloga se kaže da ljepota u oku
promatrača, ali ne samo ljepota već i sve ostalo.
Svijet relativizma idealna je podloga mnogim, što individualnim, što
kolektivnim umovima, za tumačenje što je dobro, a što zlo, uz
neizbježnu recepturu što i kako treba raditi da bi se prihvatilo dobro, a
izbjeglo zlo. Prosto je nevjerojatno koliko je vremena i energije
75
utrošeno danas u svijetu na borbu umova tko je u pravu u vezi ovog
najbitnijeg dualističkog pitanja. Potraga za ultimativnim dobrom koje
je Bog, raj, doseže vrhunac u borbi protiv zla (pakla, sotone).
U toj borbi „dobra i zla“ oni koji su na strani dobra su u istini, ispravni,
moralni, u pravu, a oni drugi nisu u pravu niti u istini. Rijetko se koji
mislilac ili učitelj pojavljivao da ljudima objasni kako koncepti dobra
i zla ne postoje u stvarnosti već samo u prostoru uma. Osim toga, ta
dva pojma se niti ne mogu odjeliti jedan od drugog, jer su
konceptualno vezani.

Slika 18: Svijet relativnosti

Kakva je priroda relativističkih sistema možemo najbolje prostudirati

prema gornjoj slici. Na njoj vidite tri osobe od kojih je „B“ najmanja,
a „C“ najveća. Osoba „A“ je ovdje interesantna, jer je ona veća od
osobe „B“, a manja od osobe „C“. Osoba „A“ je u isto vrijeme i veća
i manja ovisno o matematičkoj jednadžbi. Kvaliteta osobe „A“ je
relativna i ovisi o tumačenju ili usporedbi sudca koji tumači ili
uspoređuje. Stoga je jasno da je relativistički sistem subjektivni sistem

76
u kojem bilo koji rezultat ovisi o poziciji sudca. Dobro i zlo su
subjektivni pojmovi koji se ne mogu odjeliti o sudca koji donosi sud.
Iako kvantna fizika kaže da promatrač utječe na promatrano, ja ću se
sa time uvjetno složiti samo zbog terminologije. Promatrač je po
mojem razumijevanju onaj koji nema nikakvog interesa u
promatranom, pa nema sadržaj koji može utjecati na promatrano, niti
promatrač ikada donosi ikakav sud. Ako ga donosi - nije promatrač.
Onaj koji pokušava izvesti kakvo značenje iz promatranog nije
promatrač već sudac, ocjenjivač.
Tisuće knjiga kako izabrati dobro, a izbjeći zlo, su puko bacanje
papira, ali dobra zabava za um. Um nema dovoljno informacija, a i
one koje ima, upitno je koliko su točne, da bi donio ispravne sudove o
bilo čemu. U takvom svijetu argumentirana33 činjenica se proglašava
istinom, a ono što nije argumentirano neistinom. Um tako postaje i
gospodar istine.
Zamislite da se sada, momentalno, na zemlji pojavi istina u obliku koji
je prihvatljiv umu. Međutim jezik kojim govori istina umu je
nerazumljiv. Srcu je razumljiv, ali um je gospodar. Zbog nedostatka
argumenata um proglašava istinu neistinom i radi kršenja prava
temeljem zakona strpa istinu u zatvor na 10 godina. Istina, koja se
danas promovira, je subjektivan doživljaj ovisan o sadržaju uma. Ta
„istina“ je koncept koji um argumentirano brani. Sto umova – sto
istina.
Johnatan Adampants34 je u svojim govorima također spominjao kako
ljudi misle da ima mnogo istina tj. da svatko ima svoju istinu. Ali to
naravno nije točno, jer istina je jedna, ali iluzija ima milijune.

33 Engleski: argue; raspravljati se, ment; mentalni, intelektualni –

argument; „Intelektualna rasprava“
34 http://www.galaksija.com/planeta.htm Johnatan: Komunikacija i drugi
tekstovi;
77
Argument je „znanje“, informacija, memorirana u umu. Onaj um koji
ima više informacija i bolje brani svoj subjektivni stav je u pravu (po
novom u istini). Subjektivna istina (iluzija) dakle ovisi o znakovima
unutar uma i značenjima tih znakova. Znakovi kao sidra učvršćuju
koncept istine, i što ih više ima to istina izgleda „istinitija“, jasnija,
dohvatljivija. Ovakvom argumentacijom um postaje apsolutni
autoritet u tumačenju svijeta, istine, dobra i zla.
Ako gledate televiziju i čitate novine vidite i sami da se sva priča svodi
na to tko ima bolje argumente. Političari često imaju slabašne
argumente, ali političkim govorom (puno pričaju, ali ne kažu ništa),
ostavljaju dojam znanja i zbunjuju jednostavne umove, jer oni
uglavnom na političare gledaju kao na autoritete, i nisu spremni
preispitivati smisao onog što oni govore. U nedostatku kvalitetne
argumentacije, pojedini umovi pribjegavaju najnižim mogućim
oblicima komunikacije, vrijeđanju, čistoj fizičkoj sili ili nekim
drugom alatom (laž, manipulacija, prevara). To su takozvani pretežito
psihopatski umovi.
Um je rijetko, gotovo nikad u stanju neutralnosti. To je stanje kad ne
postoji nikakav sud ili mišljenje o nečemu. Ako ga neka tema nimalo
ne zanima, tj. nema nikakav interes u njoj, onda će on biti neutralan.
U predmetima koji su mu interesantni, u koje je svijest uložila
energiju/vjeru, on mjeri, važe i donosi sudove i na kraju zauzima stav.
Primijetite da je „stav“ nešto nepomično, tvrdo, ukopano.
„Važno je da shvatite da svaka osobnost u toku života, često čak i u
najranijem djetinjstvu, oblikuje određene utiske; utiske uzrokovane
faktorima i utjecajima njene okoline, ili iznenadnim neočekivanim
iskustvima. Ti utisci ili stavovi su obično zaključci koje je oblikovala
osobnost. Većinom su to pogrešni zaključci. … Svaki takav zaključak
mi nazivamo SLIKA, budući da mi duhovi cijeli misaoni proces vidimo
kao duhovni oblik – ili sliku. ….To je točno samo u nekoj mjeri, zato
jer tamo gdje nisu bile stvorene pogrešne slike, sve misli i osjećaji su

78
nestalni, dinamički i opušteni: oni su fleksibilni. Vi znate da je
cjelokupni svemir prožet velikim brojem božanskih sila, strujanja i
priliva. Misli, osjećaji i stavovi koji nisu povezani sa slikom, skladno
teku s tim božanskim silama i strujanjima, spontano se prilagođujući
trenutnoj potrebi, oni su predmet promjene u skladu s tekućim
potrebama. Ali su misaoni i osjećajni oblici koji potječu iz pogrešnih
slika statični i zakrčeni. Oni ne „doprinose” u skladu s različitim
događajima. Pa tako stvaraju nered. Čista strujanja koja teku kroz
ljudsku dušu postaju poremećena i iskrivljena. Mogao bih reći da tada
tako uspostavljate kratki spoj“.35
Stav ili slika kako ga zovu u pathworku, je nepomična energija
zarobljena u umni obrazac, koja ne teče. Protočnost i fluidnost energije
(što je zapravo, po meni i definicija života) se zaustavlja. Takvo,
gotovo zaustavljeno kretanje, negativno utječe na cijeli ljudski
energetski kompleks i ultimativno na tijelo. Ljudi koji imaju velik broj
tvrdih stavova su oni koji se rijetko mijenjaju. Oni ne usvajaju nove
stvari, imaju skučen pogled na svijet, sve shvaćaju ozbiljno, lakše
obolijevaju. Svi tvrdi stavovi su prema mojim iskustvima zasnovani
na dogmatskom načinu promišljanja. Čovjek koji je promišljao o
svojim vjerovanjima i stavovima i evoluirao u načinu poimanja sebe i
svijeta, zna da je se to poimanje mijenja i spreman je priznati da danas
misli drugačije nego jučer i nema pojma kako će misliti sutra.
Tvrdolinijaši su oni koji mijenjanje načina poimanja smatraju slabošću
i kukavičlukom. Ta kakav si ti to čovjek koji danas misli ovo, a sutra
ono? Gdje ti je dignitet, ponos, idealistički zanos, vjera u partiju i njene
ciljeve?
Postoje umovi koji se čvrsto drže svojih stavova pa makar i poginuli
za njih. Takvi su bili revolucionari, oni koji su zbog svojih uvjerenja
pokušavali mijenjati svijet, ali izgleda da su mijenjali krive stvari.

35 Pathwork; Vodič, kanalizirani materijal (1958 god.); „Slike“- lekcija 38;

http://pathwork.org/lectures/images/
79
Valjda je to razlog zašto postoji izreka da revolucija jede svoju djecu.
Mislim da i mi tome svjedočimo. Jedan stari vic još iz jugoslavenskih
vremena objašnjavao je pravu prirodu stavova. Na jednom sastanku u
nekom poduzeću pitali su jednog od učesnika ima li on stav u vezi
pitanja o kojem se raspravlja. „Imam“, odgovori ovaj, „ali se ne
slažem s njim, ja se slažem sa stavom druga direktora.“ Iako je
izvjesno da se tip ulizivao direktoru, ovaj vic dobro pokazuje,
prevrtljivost uma i čvrstoću bilo kojeg moralnog stava kada je interes
u pitanju. Možda je ulizica bio kasnije ljut na sebe jer je odustao od
svojeg stava zbog „viših ciljeva“. U umu je uvijek tako, ono čemu više
vjerujemo odnosi pobjedu. „Možda ću biti beskičmenjak , ali barem
ću imati dobar posao.“ Bio stav moralan ili nemoralan, on ipak tvori
zakrčenje u protoku života.
Za koga će navijati zadrti navijač Hajduka, ako na ulici nađe tiket za
dobitak 5000 kn ukoliko pobjedi Dinamo? Za Hajduk? Ili će to biti
samo na vani, a unutra će nešto navijati za pobjedu Dinama? Imate li
i vi ovakvih dilema?
Poimanje dobra i zla često je uzrok unutarnjem ratu u psihi čovjeka.
Ako postoje različiti interesi unutar uma, a jako često postoje, ne mogu
oba biti u pravu. Jedan je dobar, drugi loš. Bez obzira na to koji je koji,
jer smo do sada shvatili da je to samo iluzija, unutarnji rat nužno sa
sobom dovodi na pozornicu osobu sudca i kritičara koji simultano
osuđuju i kritiziraju sad jednu sad drugu stranu, stvarajući ogroman
konflikt koji može prerasti u kroničnu napetost, bijes, auto-
destrukciju, ali i depresiju. U konačnici ta se borba manifestira i na 3d
ekranu oko nas i rezultira agresijom, bijesom, destrukcijom prema
drugome, na kojeg smo projicirali svoj psihološki materijal.
Konstantni ratovi dokaz su velikih rascjepa u psihi čovjeka koji se bori
sam protiv sebe, bez razumijevanja da su svi ratovi u konačnici napadi
na samog sebe. Protiv koga god da se borite, taj netko je simbol, znak
lošeg/zla u vama kojeg se projicirali na drugog. Taj netko samo

80
simbolizira vašu mržnju prema nekim dijelovima sebe (osobama),
koje ne možete nikako prihvatiti. Točnije rečeno um ih ne može
prihvatiti i želi ih uništiti. To je nemoguće na takav način, pa su stoga
svi ratovi uzaludni.
Kako um svoje stavove projicira prema vani, bolje rečeno gleda svijet
kroz filter uma i njegova sadržaja, borba protiv ijednog drugog
entiteta, prividno drugačijeg, zapravo je unutarnja borba. Iluzorni
koncepti bore se za prevlast jedan protiv drugog, a najjadnije je to da
ti koncepti niti nisu naši, već su nam nametnuti društvom, okolinom i
drugim načinima. Potjera za dobrim (srećom) i izbjegavanjem lošeg
(nesrećom), je uzaludna i ne vodi nigdje. To je borba u kojoj nema
pobjednika, ali postoji poraženi, a to sam „ja“. Samo započinjanje
borbe podrazumijeva poraz, jer se boriš protiv samog sebe.
Da ne bilo krivog razumijevanja, neki ratovi se ne vode iz mržnje
prema neprijatelju ili onom što on predstavlja, već samo za zaštitu sebe
i svojeg života ili imovine. Taj rat u kojem ne mrziš svoje neprijatelje
niti projiciraš svoje psihološke dijelove na njih, je čista obrana, a ne
rat. Znam, znam, svi vode obrambene ratove, nitko ne napada!
Postoji i još jedna jako bitna stvar u određivanju dobro-loših odnosa,
a koju ama baš svi nosimo u sebi. Ono što um voli, u skladu sa svojim
stavovima, jest „niže“ frekvencije određivati zadano lošima, a one
„više“ dobrima. Niže frekvencije su one koje teže zadovoljavanju
svoju materijalne prirode, a više one koje zadovoljavaju emocionalno
– intelektualnu prirodu. Kako je niža priroda zadano loša, um je
zabranio njenu ekspresiju, pa su težnje (u se, na se, poda-se) postale
nedopustive ili barem društveno neprihvatljive. I svi drugi destruktivni
porivi nisu prihvatljivi. Ti stavovi su kao i svaki, doneseni na
konceptualnoj razini. Odmah u začetku razvoja uma i bića djeci se
zabranjuje „destruktivno“ ponašanje. Ne smiju razbijati igračke. Ne
smiju biti sebični. Ne smiju govoriti „ružne riječi“. Ne smiju glasno
govoriti. Ne smiju se suprotstavljati. Ne smiju divljati ili urlati. Ne

81
smiju izražavati destruktivne osjećaje. Ne smiju dirati „određene“
dijelove tijela i još mnogo toga ovisno u kakvoj obitelji se odgajaju.
Kako bi roditelji uglavnom kažnjavali ovakvo ponašanje, um je odmah
zaključio da je to „loše“ i da se ne smije tako ponašati. Dodatak takvoj
odluci je bio i strah od kazne. Međutim, time ništa nije riješeno već se
zapravo tek sad stvari zapetljavaju. Svoje niže instinktivne,
podsvjesne porive um jednostavno trpa pod tepih i stavlja na lice
masku prikazujući sebe „dobrim“. Energija koja je ostala pod tapetom
godinama će ključati i željeti izaći vani vapeći da je se vidi i osjeti.
U psihološkom rječniku prema Pathworku36 taj dio psihe naziva se
„niže ja“. To je djetinjasti dio psihe kad dječji um nema duhovno -
intelektualnih aspiracija već se uglavnom izražava tjelesno, spontano
– instinktivno, samozaštitnički, ljubomorno. Iz meni nepoznatih
razloga pojavila se misao da je takvo ponašanje neprihvatljivo, i da
dijete treba preodgojiti, kakvom god metodom. Odgojne metode su
djelovale tako da je dijete potisnulo svoje prirodno spontane instinkte
i počela djelovati proračunato, iz područja uma sakriveno u
novonastalom psihološkom prostoru kojeg nazivamo „maska“.
When I was young, it seemed that life was so wonderful,
Kad sam bio mali, činilo se da je život tako prekrasan
A miracle, oh it was beautiful, magical.
Čudo, bio je divan, magičan
And all the birds in the trees, well they'd be singing so happily,
Sve ptice na granama, pjevale su tako sretno
Joyfully, playfully watching me.
Radosno, razigrano me gledajući.
But then they send me away to teach me how to be sensible,
Ali tada su me odveli da me nauče kako biti razuman
Logical, responsible, practical.
Logičan, odgovoran, praktičan
And they showed me a world where I could be so dependable,

36 Vodič, „Više ja, niže ja, maska“- lekcija 14;

http://pathwork.org/lectures/the-higher-self-the-lower-self-and-the-mask/
82
 I pokazali su mi svijet gdje mogu biti tako pouzdan
Clinical, intellectual, cynical.
Analitičan, intelektualan, ciničan.
There are times when all the world's asleep,
Ima trenutaka kada cijeli svijet spava
The questions run too deep
A pitanja idu duboko
For such a simple man.
Za jednog jednostavnog čovjeka
Won't you please, please tell me what we've learned
Hoćete li mi molim vas reći što smo naučili
I know it sounds absurd
Znam da zvuči apsurdno
But please tell me who I am…….
Ali molim vas recite mi tko sam ja…….

Supertramp – Logical Song37

Maska je sinonim za neprirodno deformiranu energiju koja se krije u

ideji da uvijek moramo ostaviti dobar dojam i utisak. U ljubavi,
znanju, snazi. Zato i postoje maske ljubavi, znanja i moći koje
simuliraju tu izvornu životnu silu i njene aspekte. Maska je jedan
neprirodni proračunati svijet, matematički strukturiran gdje
spontanost i radost ustupaju mjesto, organizaciji i interesu, da ne
zaboravimo dojam, kredibilitet i izgled.
Da je um dopustio da se destruktivno-impulsno-spontani dio izrazi,
ovaj konflikt između maske i nižeg ja, nikada ne bi postojao. Dijete bi
do pubertetske dobi transformiralo svoje podsvjesne porive i postalo
odraslo stabilno biće koje je preraslo svoje djetinjaste slabosti. Ovako
se odrasli ljudi sa djetinjom psihom odaju piću, nasilju, kocki,
prostituciji, buntovništvu, drogama, egoizmu kako bi transformirali
ono što su trebali davno transformirati. Sudac i ovlašteni tumač dobra
i zla svojim osuđivanjem i određivanjem, stvorio je svijet ljudi

37 Američka rock grupa 70-80 godina prošlog stoljeća

83
odraslih u tijelu, a djece u umu, iako on nikad nije bio kvalificiran za
išta, pogotovo ne za određivanje što se smije, a što ne smije. Um je
zapravo sluga koji se na neobičan način, intervencijom zmije u
rajskom vrtu i slabošću čovjeka, prometnuo u gospodara. Ako
pogledate tko nam danas vodi svijet, vidjet ćete to jasno.
Good & Evil - Dobro i Zlo
God & Devil - Bog i Sotona
Bog je arhetipski prikaz oca i on je dobro, sve nasuprot njemu je zlo
odnosno sotona. Kao krajnji prikazi dualističkog svijeta, bog i sotona
su iluzorni koncepti neraskidivo vezani na stablu dobra i zla, što
pokazuje i njihov zajednički korijen. Devine–božanstvo; devil–
sotona.
Sličnost ovog koncepta vidljiva je u riječima deus (bog) i deuce
(đavo) koji se zapravo potpuno isto izgovaraju. Inače riječ deuce
etimološki dolazi od riječi duos (dva), a u prvotnom smislu je značila
đavo, loša sreća.38 Ovakav etimološki odnos pokazuje da su bog i đavo
u konceptualnom smislu (onako kako ga vidi um) dvije strane jedne
kovanice i da je nemoguće imati jednu bez druge.
„Sklonost ka razdvajanju parova suprotnosti i prianjanje uz pozitivne
polove je jedna od izrazitih crta progresivne zapadne civilizacije –
njene religije, nauke, medicine, industrije. Napredak je, na kraju
krajeva, kretanje prema pozitivnom, i udaljavanje od negativnog.
Ipak, usprkos očiglednim blagodatima suvremene medicine i
poljoprivrede, ne postoji ni trunka dokaza da je, nakon stoljeća
naglašavanja pozitivnog i nastojanja da se eliminira negativno,
čovječanstvo išta sretnije, zadovoljnije, ili više u miru sa sobom. U
stvari, raspolažemo dokazima koji ukazuju upravo na suprotno:
današnje doba je „doba nemira“, “straha od budućnosti“,

38 www.etymonline.com
84
posvemašnje frustriranosti i otuđenja, dosade usred bogatstva i
besmisla usred obilja.“39
Bilo koji um koji kaže da je u pravu ili „vjeruj meni, ja znam“, kako
često čujete danas sa svih strana, zapravo vas pokušava porobiti, jer
um ne može ništa znati. On može samo imati informacije.
Paradoksalno ovome učitelji koji kažu: „ne vjerujte mi ni riječ, već se
sami uvjerite“, ne pokušavaju nam prenijeti svoje psihološke stavove
i uvjetovanosti. Oni znaju da se znanje nalazi sa one strane uma i da
ne može biti izrečeno niti preneseno. Učenje bez učenja, bez
definicije, simbola, značenja, je zapravo otkrivanje i svi koji ga
promoviraju zaista su pravi autoriteti.
Kako smo već rekli, u ovakvim sistemima moraju postojati najmanje
dvije točke. Matematički gledano postoji determinirana formula koja
određuje koliko se pravaca može povući između točaka u ravnini ili u
prostoru.
Formula (n*(n-1))/2 gdje je „n“ broj točaka u prostoru vrijedi dok je
taj broj minimalno n=2(dva). Ukoliko je n=1 formula nema smisla.
Uostalom i sami znate da se kroz jednu točku može povući
beskonačno mnogo pravaca koji samim time ne mogu biti matematički
determinirani. Točka na osnovi koje se donosi sud o drugoj točki mora
biti statična ili definirana. Ukoliko je ona klizna rezultat neće moći biti
izražen. Stoga svako značenje u potpunosti ovisi o referentnoj točki
koja je predefinirana. Svaka predefinirana točka je statična i u svojoj
biti se smatra dogmom u matematici poznatije kao aksiom.
Takva predefinirana točka je izrazito ograničavajućeg karaktera jer
može dati samo onaj rezultat koji je u okvirima definicije sistema. Ovo
je vrlo važno. Ukoliko sudite svijet oko sebe u poziciji ste sudca. Svaki
sud se temelji na vašem predefinirano razumijevanju stvarnosti.
Ukoliko je vaše razumijevanje jako usko i stav vrlo čvrst, vaš sud o

39 Ken Wilber - „Bez granica“

85
stvarnosti će biti isti takav. Uzak i čvrst. Ukoliko je vaše
razumijevanje stvarnosti jako veliko i vrlo ste fleksibilni i gledate iz
jako mnogo točaka, vaš sud će biti istih takvih karakteristika.

Slika 19: Magarac je um, a stup je stav umetnut u s vijest.

Ukoliko magarac želi doseći već u travnatu površinu (svijest)
morat će se otkačiti od stupa. Njegov doseg ovisi direktno o
fleksibilnosti konopca ili tvrdoći stava(stupa)

Zamislite sad matematičku jednadžbu koja je postavljena kao

predefinirana unutar ovog sustava demokratskih slobodnih izbora.
„X“ je kandidat za kojeg vi glasujete, dok je „Y“ rezultat
„demokratskog“ izbora.
1+X⁰ =Y
je sasvim legitimna unutar matematike kakvu smo učili; jednadžba kao
i svaka druga. Caka ove jednadžbe je što za bilo koju varijablu X
rezultat (Y) je uvijek isti [Y=2]. Beskonačno mnogo iskorištenih

86
varijabli daju uvijek isti rezultat. Kontrolni broj 1, služi kao
usklađivač, ako je nekome potrebno da Y npr. bude =5 mijenja se
kontrolni broj. Podsjeća li vas to na nešto? X može biti bilo koji broj
unutar beskonačno mnogo brojeva ovog matematičkog sustava.
Sloboda izbora varijable „X“ je besmislena u ovoj jednadžbi. Možete
nekoliko života kalkulirati dok na kraju ne shvatite da ako želite Y≠2,
morate izaći iz ovog predefiniranog sustava. Ako promatrate slobodne
izbor kroz ovu formulu shvatit će te da izbori nemaju smisla, jer je
rezultat uvijek isti, bez obzira na stranku koja ih je osvojila.
Osim toga, matematika je izrazito ograničena svojim pravilima, jer u
njoj ne možete zbrajati kruške i jabuke. Npr. recimo: 2H +1O = 1H2O
Dva atoma vodika plus jedan atom kisika daju jednu molekulu vode
(2+1=1). Ovo je u matematici nemoguće jer izlazimo iz sistema, tri
atoma (niža svijest) tvore jednu molekulu (viša svijest). Iako je ovo u
stvarnosti tako, matematički je netočno jer ona funkcionira samo na
jednoj razini, dimenziju. Stoga je multidimenzionalnost svijesti i
svijeta nemoguće pojmiti matematikom, štoviše ona ograničava.
Zapamtite za kraj ovog dijela da je današnji svijet o kojem ćemo
govoriti u nastavku knjige zasnovan na dualističko – relativističkim
postulatima. Ističu se razlike i jasno postavlja prihvatljivo od
neprihvatljivog ili podnošljivo od nepodnošljivog. Život se prikazuje
plesom između dviju suprotnosti, kako se prikazuju dvije krajnosti
jedne kvalitete. Ono što vam se rijetko govori jest da te suprotnosti ne
mogu postojati razdvojeno jedna od druge te da je ispravnije kazati da
su suprotnosti dva izraza iste stvari te ih mnogo više stvari spaja nego
razdvaja.

„Kad ste znatiželjni - učite . Kad ste očajni – otkrivate“

Mooji

87
JA NE OVISI O NIKAKVIM NIŽIM ILI VIŠIM
PORIVIMA.

JA NEMA VEZE SA BOGOM ILI SOTONOM.

JA NEMA INTERESA U MATERIJALNIM,

EMOCIONALNIM NITI INTELEKTUALNIM
IZRAZIMA.

JA NEMA NIKAKVE VEZE SA DOBRIM ILI

ZLIM.

AKO JE DOBRO NIJE JA, AKO JE LOŠE NIJE

JA.

JA NEMA KVALITETA

88
 Dio 8

MISAO

Misao je neuhvatljiva. Jeste li ikada probali promatrati misao? Ja

jesam. I kad je idem promotriti ona nestane. Nedodirljiva je i svaki
pokušaj je unaprijed izgubljen. Kao kada pokušavaš preskočiti svoju
sjenu.
Sjetim se odmah priče o tome kako se tama žalila Bogu da je svjetlost
proganja i ne da joj mira. Kad je Bog pitao svjetlost zašto progoni
tamu, svjetlost je odgovorila: „Tama, što je to? Ja to nisam u životu
vidio, a kamoli da sam je proganjao.“
Ako je svjesna prisutnost svjetlo, misao je tama. Uronjenost svijesti u
bilo koju misao gubi se prisutnost, tako i svjetlo. Prevedeno na
jednostavniji izričaj, prisutnost i misao nikada ne mogu kročiti u isti
prostor. Ako si prisutan nema misli, ako si u mislima nisi prisutan,
barem nisi potpuno. I zato se misao ne može promatrati.
Svijest opsjednuta mišlju i razmišljanjem nije svjesna sadašnjeg
trenutka, pa je stog neprisutna ili bolje rečeno nesvjesna. Misaoni
procesi svjesnost pretvaraju u nesvjesnost, jer je odvode u zamišljene
prostore budućnosti i prožvakane prostore prošlosti. „Mislim dakle

91
nisam.“40„Prisutan - dakle jesam.“
Zamislimo misao kao udicu koja stoji u vodi ukrašena sa šarenim
bojama i doziva nas da se uhvatimo na nju. Kačimo se i ona nas vodi
bespućima povijesne i buduće zbiljnosti. Tko zna gdje nas vodi i
zašto? U jednom momentu odvajamo se od nje. Gledamo gdje se
nalazimo, nismo još prisutni potpuno, kao da smo se tek probudili.
Većina ljudi kad puste udicu misli, uhvate se za drugu ili ih privuče
neka treća pa moraju ići za njom, a onda se vraćaju na prvu i drugu
dok se u svijesti pojavljuju četvrta i peta.
Mjesečarenje dolinom misli može trajati mnoge života, a da svijest ni
u jednom momentu ne bude van domašaja misli i njihova sadržaja. To
kronično stanje postane normalno stanje. Bolest prelazi u „zdravlje“.
Ako slučajno svijest ostane u prostoru bez misli, možda zbog nekog
kvara automatskog pošiljatelja misaonih signala, odmah se javlja
nervoza, strah, anksioznost. U tim momentima svijest pod-hitno traži
preokupaciju kao što su TV, radio, kompjutor, knjiga, novine, internet,
jelo, piće, cigareta, kava, rad, što god, spasi Bože od dosade.
Ono što je mene posebno uvijek zanimalo, jest zašto ja ili netko drugi
mislim baš te misli. Zašto imam baš te želje, aspiracije, interese. Kako
svijest upravlja sa svime time. Svjesni um smatra da je on taj koji
rješava probleme i donosi odluke. Smatra da kontrolira ono što se
zbiva i ono što proživljavamo.
Međutim, u knjizi “User Illusion: Cutting Conscisiousness down to
size“41, znanstveni novinar Tor Norretranders prikazuje svjesni um u
potpuno drugačijem svjetlu, navodeći istraživanja koja dokazuju
da donosimo odluke prije nego što ih je intelekt svjestan. Kada su
odluke prezentirane intelektu, on je uvjeren da ih je upravo on
donio. Norretranders ujedno navodi istraživanja koja dokazuju da je

40 Izvrnuta teza, iz nekog razloga, čuvene izjave „Mislim dakle jesam“

41 Iluzija korisnika: svođenje svijesti na pravu mjeru
92
intelekt svjestan petnaest do dvadeset bitova informacija u sekundi,
dok mi istovremeno upijamo milijun bitova informacija, a da
toga nismo svjesni. Tko je odgovoran, ako ne svjesni um, intelekt?
Uvjerenja koja se ponavljaju u nama diktiraju doživljaje podsvjesnom
umu. Doživljaji podsvjesnog uma nisu autentično naši, jer podsvjesni
um samo ponavlja sadržaj uvjerenja. Ponaša se, vidi, osjeća i
odlučuje upravo onako kako mu uvjerenja nameću. Svjesni um,
intelekt, ponavlja podsvjesna uvjerenja i sudjeluje u tom procesu bez
da smo mi toga svjesni. Ono što se nama čini kao svjesni doživljaj
zapravo je uvjerenje nametnuto svjesnom umu.
„Prema William Irvin-u, u njegovoj knjizi, „Želja: Zašto želimo to što
želimo,“ eksperimentalno ukazuje na to da se naši izbori ne formiraju
na svjesni, racionalni način. Umjesto toga, oni izranjaju iz našeg
nesvjesnog uma, i kada konačno dospiju na površinu svijesti mi ih
preuzimamo. Svjesno se može kontrolirati samo njihova motorna
aktivnost.“
Drugim riječima, žurba da se uzme ova knjiga može se činiti kao da
potiče iz našeg svjesnog izbora, ali u stvarnosti naš mozak prvo šalje
signal za uzimanjem, a zatim naš svjesni um slijedi tu namjeru, nešto
kao, „Ova knjiga se čini zanimljivom. Mislim da ću je uzeti.“ Mogli
ste izabrati da je ne uzmete, što bi ste racionalizirali na drugi način,
ali niste u mogućnosti da kontrolirate porijeklo signala koji vas je
natjerao na tu aktivnost. Znam da je teško u to povjerovati. Prema
Claxton-u, „Nijedna namjera nikada nije bila pripremljena u svijesti;
nikakav plan tamo nikada nije ni postojao. To su slike koje bljeskaju
u uglovima svijesti, da ukažu što se može dogoditi.“
Izgleda da čista namjera, nije ništa više nego li čisti predosjećaj.“42
Prema ovim uvaženim znanstvenicima koji su eksperimentima to

42 Joe Vitale – Nulte Granice

93
potvrdili, svijest ni na koji način ne može upravljati mislima, pogotovo
sadržajem misli ili njenim oblikom. Štoviše, ne može niti upravljati
svojom namjerom, željama, aspiracijama, smjerom, niti ijednom
drugom akcijom kad je uronjen u polje misli koje svijest čine primarno
nesvjesnom. Otrežnjavajuća je činjenica kad ti netko kaže da cijeli tvoj
život i sve što si u životu gradio uopće nije tvoja želja niti misao, niti
ambicija. Ti si samo bio lutka na koncu nesvjesnih okolnosti, a da ne
bi ispalo da si ipak potpuno nemoćan, u tom automatskom procesu,
pobrinuo se tvoj ego koji je uzimao sve zasluge i kredite, ali i krivnju
za događaje u životu. Ego je ludi kralj kojeg su urotnici postavili kao
lutku na vlast. On u svojoj bahatosti i ludosti misli da on upravlja
kraljevstvom, a zapravo je samo dvorska luda bez ikakve moći ili
znanja. (Točno tako danas izgleda politički svijet)
Uostalom i logično je, kad nesvjesno stanje postane primarno, da
netko upravlja. Svijest sigurno nije, jer ona uopće nije svjesna svoje
nesvijesti. Misao o smislu života, cilju, stjecanju, problemima,
kemtrejlovima, zavjerama, obitelji, nogometu, državi, bogu,
najsvetijim ambicijama, prosvjetljenju samo su misli i one nisu naše
niti imamo ikakve kontrole nad njima. Zašto želite to što želite? Nije
li to društveno uvjetovano? Pogledajte malo. Svi žele novce, zdravlje,
kuću, auto, zgodnu ženu, bogatog muža i poslušnu djecu, i naravno da
postanu netko i nešto. Sve drugo može i ne mora, nebitno. I to je to?
Šta! Zar vam je to malo? Možda se pitate. Pitajte ljude, jer to je krajnji
domet života. Zašto svi želimo isto? Jeli moguće da postoji neki
kontrolni toranj koji šalje iste signale željnosti na koje smo svi
zakačeni? Izgleda da postoji. Svuda su oko nas. Pogledajte tko su nam
autoriteti i uzori. Govori li itko da slijedite sebe i svoje ideje o životu,
ili da budete poslušan, odgovoran, dobar građanin? Čemu služi
obrazovanje, odgoj, religija? Zašto je pokornost nužna za spasenje? Za
spasenje!? Čega, koga? Od čega/od koga?
„Crkva potiče sramežljivost pred autoritetom i prikuje djecu uz

94
njihove roditelje. Ovo rezultira s podjarmljivanjem autoritetu države
i kapitalističkom eksploatiranju kad odrastu. Paralizira intelektualnu
kritičku moć potlačenih masa, jer konzumira većinu njihove biološke
energije.
U konačnici paralizira rezolutni razvoj kreativnih sila i čini
nemogućim postignuće svih aspiracija za ljudsku slobodu. Na ovaj
način prevladavajući ekonomski sustav (u kojem pojedinci mogu lako
vladati masama) postaje ukorijenjen u psihičke strukture samih
potlačenih.“43
Eto zato svi mislimo isto, svi želimo isto, i svi smo upućeni na isto.
Upućeni smo na misao o kalupu, obrascu i o tome što je život. Pazi!
„Postoji misao koja objašnjava život i što bi život trebao biti i kako bi
trebao izgledati.“ Nevjerojatno! Zato kad gledate američke filmove
možete prepoznati naš način razmišljanja, kad vidite njihove probleme
i nedoumice izgledaju vam kao naše.
Bila je jedna priča o eksperimentu kojeg su proveli na jednom
sveučilištu u Engleskoj. Psiholog je razgovarao sa 15 studenata
svakim pojedinačno u kratkim seansama. Nakon toga sve ih je skupio
na jedno mjesto i svakome dao osobno pismo. Kad su studenti otvorili
pisma zabezeknuli su se, jer je u pismu točno opisana njihova
problematika, potpuni psihološki profil, ono, pogođeni su u centar.
Mnogi su bili ganuti, jer navodno nitko nikad nije ovako prodro u
njihovu dušu. Pitate se kako je psiholog uspio u kratko vrijeme
apsolvirati svih 15 studenata? Jednostavno, poslao im je svima
potpuno isto pismo.
Naši umovi često misle kako smo mi jedinstveni i da su problemi i
teškoće koje imamo jedinstveni. I pogled na svijet je jedinstven, u
smislu “Ja i moja priča smo potpuno jedinstveni, drugačiji od drugih.“
To je u psihološkom smislu potpuna besmislica. Ja sam pohađao dvije

43 Wilhelm Reich; (1897 – 1957) austrijski psiholog i znanstvenik

95
godine Centar za Integrativni Razvoj – školu koja se bavi samo-
razvojem.44 Na grupnim terapeutskim vježbama lako je uočljivo da svi
imamo slične obrasce. Gotovo svi imamo probleme sa nedostatkom
ljubavi i kontaktom, pa je tražimo uzduž i poprijeko. Svi imamo
probleme sa samo-vrednovanjem, osjećajem krivnje, autoritetima,
vlastitom snagom i sl. Nitko nije proradio te osnovne postulate zdrave
psihologije. Naravno netko jest više, netko manje, ali uzorci svih su
slični, da ne kažem isti. Naša jedinstvenost ne može biti izražena u
psihološkom smislu, jer je to program, ali jedinstvenost u smislu
svijesti bi sigurno bila nešto drugo. Mnogi ljudi to vide i pokušavaju
nešto napraviti po tom pitanju, ali...
„Pokušaj da postanete nešto je prva greška koju činite. Pokušaji da
prevladate, riješite svoje probleme je druga greška koju činite. Čak i
pokušaj da razumijete realnost je greška. Jedina stvar koje je ostala
za učiniti je otpustiti sve ostalo što imate, vaše strahove, vaše
frustracije, vaše koncepte, vaše ideje, vaš ego. Sve mora biti
otpušteno. Ne postoji apsolutno ništa što možete steći. Ne postoji ništa
što bi ste mogli dobiti, a da to već niste. Možda ćete sa pravom upitati:
„Misliš da ne bih trebao brinuti o svom poslu, svojoj obitelji, mojoj
ljubavi prema cvijeću ili planinama ili rijekama? Ne bih trebao brinuti
ni o čemu od tih stvari?“ Mentalno, ne bi trebao. Vaše tijelo će
nastaviti raditi ono što već radi, i osjećat će se bolje radeći to.
Otpuštanja svega su mentalna. Kada u mentalnom sve otpustite, vaše
programe, navike, stvari za koje ste se držali predugo, automatski će
se otpustiti sve kočnice, a ti ćeš pronaći slobodu.
Kada se predate, predali ste ego. Način na koji se to radi jest da
gledate svijet s poniznošću. Gledati na svijet sa ljubavlju i mirom.
Govoreći samom sebi:“ Nije moja volja nego tvoja.“ Osjećaj da više
nemate svoju volju. Nemate pitanja, nemate želja, nemate čežnja,
pustite ih da se rastope u vašem srcu. Ostavite ih na miru. Prestanite

44 www.cir-split.com
96
se brinuti, trošiti. Prestanite pokušavati postići nešto ili promijeniti
stvari. Razumijevanjem da postoji sila veća od vas, to je za vas
dostupno upravo sada. Čim to napravite otpuštate sve vaše želje,
potrebe, vaše strahove, svu prtljagu koju ste nosili sve ove godine.
Otpustite ih , predajte ih sve. Sve mora otići , sve.45

Slika 19: Misao kao udica dospijeva u polje naše svijesti. U

nesvjesnom stanju svijest se često uhvati za misao, ili mijenja
jednu za neku drugu. Tako se ograničava, ali dobiva identitet i
osobnost. Hrpa informacija ili simbola koji se stalno ubacuju u
polje naše svijesti služe samo za njeno ograničavanje. Misao je
virus koji mijenja našu strukturu svijesti ukoliko je pročitamo,
ukoliko ne, ona je sama po sebi nemoćna.

Prema Dr. Hue Lenu46 sve misli dolaze iz dva izvora. Jedan je
nesvjesni dio svijesti ili kako ga on naziva sjećanje. Drugi dio je
nadsvjesni dio tj. onaj kojeg naziva inspiracija. Nesvjesni dio je onaj

45 Robert Adams – Američki duhovni učitelj

46 Hooponopono metoda – „Nulte granice“ autor Joe Vitale
97
koji vrti konstantno iste obrasce, jer se u nesvjesnom dijelu nalaze
memorirana vezivanja za sve čemu je svijest dala pažnju dok je bila
nesvjesna. To su uglavnom dijelovi iz najranijeg djetinjstva ili iz
prošlih života. Ako je svijest u malog djeteta donijela nekakav
zaključak i vezala se uz neku ideju, ono će uvijek ostati u nesvjesnom,
jer vezivanje nije bilo svjesno. Tako mnogo naših aspiracija i
identifikacija stoje u nesvjesnom dijelu, jer su donesena dok je dijete
bilo primarno u neznanju. U psihološkom smislu ovakvi načini
vezivanja su poznati kao slike (image). Kako je svijest ili životna sila
kojom svijest upravlja uvijek fluidni i u konstantnom kretanju, ovakvo
psihološko najranije poistovjećivanje uzrokuje zamrznuće svijesti u
jedan nepokretni energetski blok koji se baš zbog te statičnosti naziva
slika. Slika je konstanta pa se stoga svi psihološki obrasci vezani za
nesvjesnu sliku ponavljaju u vječnom krugu.
„Netko vidi i doživljava nešto nesretno, jednu od neizbježnih životnih
poteškoća, i ta osoba onda na račun tih događaja poopćuje i tako
oblikuje određene prethodno zamišljene ideje. Zaključci koji
povremeno mogu biti oblikovani čak i u djetinjstvu, nisu promišljeni;
oni su više ono što bismo mogli zvati emocionalne reakcije i opći
stavovi u pogledu života u jednom ili u nekoliko područja. Oni nisu
potpuno lišeni određene vrste logike; logike svoje vlastite ograničene
i pogrešne vrste. I kako godine prolaze, ti zaključci i stavovi sve više i
više tonu u nesvjesno. Ali oni ipak do neke mjere oblikuju život osobe
u pitanju. Svaki takav zaključak mi nazivamo SLIKA.
Kako možete biti sigurni da takva slika postoji u vama? Kao prvo,
činjenica da ne možete prevladati određene mane, bez obzira koliko
mnogo to želite učiniti i koliko ste mnogo spoznali da su te mane
pogrešne i nepoželjne za vas, pokazatelj je takve slike.“47
Misli koje dolaze iz nesvijesti konstantno vas vrte u krug. Vežu vas za

47 Pathwork Lekcija 38
98
mjesto i postavljaju u poznate pozicije. Misli iz nesvjesnog dijela su
misli interesa, ego minijature, koje doprinose boljitku ili održanju
osobe i njenih primarnih ciljeva, ukratko nazvani; ego interesi. (Budite
svjesni da ego primarno ne postoji, pa se postavlja opravdano pitanje
čiji su interesi, ego interesi?). Sa druge strane misli iz nad-svjesnog ili
božanskog uma su više nekakvi osjećaji, bljeskovi ili nagle ideje pale
iz vedra neba.
(Najbolji primjer toga je Nikola Tesla sa svojim otkrićima koje je
dobivao potpuno gotove iz tog prostora. Svaka mašina koju je tako
napravio nepogrešivo je radila iz prve.)
Takva inspiracija često veže i jaku želju da se nešto uradi, iako nema
neke konkretne koristi od nje. Nitko nema nikakav interes, čak je sa
stanovišta uma glupa i nerazumna, jer troši vrijeme i novac, a ne
doprinosi „poboljšanju“ života. Ali ipak, ako nesvjesni dio nije previše
dominantan, svijest će pratiti ovu misao čisto iz znatiželje i ogromne
količine pozitivne energije koja je vezana za nju. To je nešto što
jednostavno želite, nemate pojma zašto, jer vam u osobnom smislu čak
više i šteti nego koristi.
Misao da uđem u cijelu priču oko OPPT-a, zvona istine i sada
kontrolauma.org u samom startu je iz pozicije mog uma, bila totalna
glupost. Tko bi se normalan želio suprotstavljati bankama, policiji,
sudovima, poreznicima. Javlja se ogromni osobni otpor, jer osoba tu
nema nikakav interes, već može samo nastradati. I okolina to namiriše
i strahovi počnu rasti. Svi te odgovaraju i vuku nazad u poznatu misao,
misao nesvijesti, sigurnog. Nitko ne zna da ja, jednostavno nisam imao
izbora. Da sam odustao od te misli tada, kad su pritisci bili najveći,
danas bi vjerojatno bio najmanje polumrtav, a ova knjiga ne bi nikad
ugledala svjetlo dana. I danas ne vidim kakve koristi moj ego ima od
svega ovog i zato znam da je put ispravan. Nadahnuće i volja za radom
u trenucima kad vas dotakne nad-svjesna misao je nešto s čime se ništa
ne može mjeriti. Radiš, a nemaš pojma zašto, koja korist, jedino što

99
znaš jest da to želiš. Nagrada, korist, nije me briga niti malo.
Često mladi ljudi imaju inspirativne ideje u, i o svojem životu, ali onda
dođu roditelji i društvo, i potpuno im sruše inspiraciju. A oni, budući
da su mladi i nesigurni, popuštaju. Oni malo tvrđi pružaju otpor, ali
riskiraju da budu izbačeni iz kuće, ugnjetavani, ponižavani. Stariji
konji poput mene koji „svoju zvizdu slide“48 su rijetkost. Već imaju
gomilu problema i porobljeni su hrpom koncepata, zdravlje im je
narušeno, i nemaju volje, teoretski gledano već su umrli. Meni se čini
kao da sam tek sad pronašao pravi razlog da živim.
Poanta jest, da mi nikad ne možemo birati koju ćemo misao misliti.
Niti znamo kako ćemo se osjećati sutra u 10:30 sati. Pomirimo se
unaprijed sa time da ne kontroliramo svoj život (zato jer se on niti ne
može kontrolirati). Ništa od toga. Jedini izbor kojeg imamo jest da
možemo izabrati koju ćemo misao slijediti. Hoćemo li slijediti „svoju“
volju, utabani poznati put do „uspjeha i slave“, pobjedu ega u borbi sa
životom. Nagrada za tu pobjedu je smrt ega i ponovno rođenje. Ili
ćemo slijediti svevolju, tokove života koji nas vode u potpuno
nepoznatom smjeru čiji rezultat je opet smrt ega, ali život vječni.
Nesvjesnost će odabrati ovu prvu, sigurnu opciju, svjesnost onu drugu.
Ono što je bitno za naglasiti jest, da u prostoru uma naizgled postoji
izbor. To je izbor između dobrog i lošeg, između raja i pakla. Ali
nemojte nasjedati na tu priču. To je priča dualizma koja je izvorni plod
stabla spoznaje dobra i zla. Sva tajna društva i crkva naglašavaju
bitnost ove borbe u crno - bijelom svijetu. Tu izbora, iako prividno
postoji, nema. Što god izaberete sa stabla dobra i zla rezultat će biti
isti. Izbor se nalazi u tome da li ćete jesti sa stabla života ili stabla
dobra i zla. To je jedini originalni izbor.
Razmislite o ideji da kompletan prostor uma u kojem se vrte milijuni

48 Pjesma Olivera Dragojevića; inače dalmatinskim dijalektom; ići svojim

putem
100
misli i pozivaju te da uložiš svoju energiju ima svojeg vlasnika. Taj
vlasnik naplaćuje svaku misao za koju se svijest zakači i on određuje
konačne smjernice svijesti sve dok se ona nalazi u tom nesvjesnom
prostoru. Na kraju krajeva, ako se misao promatra kao intelektualno
vlasništvo, onda je moguće da svaka misao ima svojeg vlasnika. Tako
stvari i funkcioniraju u pravnom svijetu. Ne možete koristiti misao
nekog uma, jer ona nije vaša. Ako je želite koristiti morate to platiti.
Cijena? Sitnica!
Ali o tome u drugom dijelu.
Ne bih izvlačio nikakve zaključke na kraju ovog dijela. Donesite si
sami svoje zaključke, a ja ću pustiti Robertu Adamsu da izgovori
umjesto mene.
„Što će se dogoditi, dogodit će se. Vaš posao nije da reagirate. Vaš
posao je da razumijete da je sve predodređeno. Ti si upravo na onom
mjestu na kojem bi trebao i biti. Ako postoji nešto što se pojavljuje u
tvom životu, a što ti se ne sviđa, pogrešno je pokušati to promijeniti.
Ispravno je ući u svoje biće i pronaći svoju istinu. Tada će se potrebne
promjene dogoditi same od sebe. Ne mijenjaj nikoga. Ne mijenjaj
ništa. Ne reagiraj ni na koga, ne reagiraj ni na što. Ne živi u prošlosti,
niti brini za budućnost. Ostani u vječnom sada, gdje je sve uredu. Ipak
ti si ja i ja sam ti. Nema razlike. Ne reagiraj na svijet. Ne reagiraj čak
niti na vlastito tijelo. Ne reagiraj niti na vlastite misli. Nauči kako
postati svjedok/promatrač. Nauči biti tih/miran.“
Robert Adams

101
 Dio 9

EGO

Kako biti promatrač, svjedok, biti miran? Kako upoznati svoju istinu,
svoj unutarnji mir, svoju ljubav? Na putu do toga nalazi se nekoliko
prepreka od kojih je najveća ego.
Već sam puno puta spomenuo ego, a sada ćemo ga podrobno
pročešljati na način na koji možda ne očekuješ. Za očekivati je da se
ega treba riješiti, jer je on prepreka. To jest tako, ali i nije tako.
Što je ego? Unutarnja snaga. Zato je ego vrlo važan. Ukoliko je ego
slab i čovjek je slab, ukoliko je snažan i ti si snažan. Slab ego podložan
je raspoloženjima najnižih stanja; nepokretnosti, slabosti, tromosti,
nejasnoće, bezvoljnosti. Takav čovjek (osoba) smatra nestvaran svijet
stvarnim, a stvaran irealnim. Posljedica toga su veliki problemi sa
istinom, jer su skloni laž smatrati istinom, a istinu laži. Ukoliko ste se
ikada našli u raspravi sa zakletim državistom o postojanju Republike
Hrvatske, u kojoj ovaj uporno ne vidi samo-evidentne stvari,
vjerojatno vam je jasnije o kakvoj se svijesti radi. Ja izbjegavam bilo
koje rasprave sa takvim osobama, jer su besmislene.
Ljubav osoba uronjenih u ovu svijest je ograničena na svoju djecu,

102
svoje potomke, svoj posjed, eventualno svoju naciju. Ograničenje
takve ljubavi na vrlo uski krug, odražava kao posljedicu jako mnogo
strahova koje ego generira.
Ako takav čovjek, igrom slučaja ili drugih okolnosti, postigne uspjeh,
njegov ego postaje jači. On tada uzima u ruke sve više toga, više ne
dozvoljava da mu život prolazi u pasivnosti, nego ga sam oblikuje.
Takve osobe su agresivne, svjesne svoje moći, aktivne, nemirne.
Njihovi snažni osjećaji često im blokiraju sposobnost razlučivanja, pa
su takve osobe sklone impulzivnosti i njome povezanom užurbanošću
to im u mnogome komplicira život.
Uravnotežen čovjek je onaj koji može biti i miran i aktivan, te ne
dozvoljava da njime vladaju unutrašnje prisile. On je slobodan, jer
njime ne vladaju moćne želje, već je on usmjeren na svoju pravo
sebstvo. Jasnoćom i opuštenošću postiže svoje ciljeve. Uravnoteženi
ljudi koji posjeduju istinsku ljubav i znanje, neustrašivi su poput
lavova.
Kako čovjek stiže od stanja užurbanosti, nemira, ambicioznog života
do stanja uravnoteženosti svih svojih dijelova, mira i života kojim ne
upravljaju želje ega.
Tako da zadržava snagu stečenu egom, ali odbacuje ego.
„Ego sebi trebaš predstaviti poput nekog motora. Primjerice, poput
motora koji u tlo gura cijev. Cijev prodire sve dublje u zemlju. Ako
motor iznenada prestane sa radom, tu će biti cijev za koju nitko neće
znati čemu služi. No ako motor nastavi sa radom, on gura cijev sve
dublje i kada ona naiđe na vodeni sloj, iznenada iz cijevi poteče voda.
Odjednom je svakom vidljiva korisnost cijevi, jer svatko zna čemu
služi bunar.
Zamisli, da motor i dalje radi. Što bi se dogodilo? Cijev bi probila
vodonosni sloj i voda bi prestala teći.

103
Upravo tako trebaš sebi zamisliti ulogu ega. Ako ga nema, odlučujući
proces se ne može odviti. To znači, cijev i vodena žila nemaju nikakvu
šansu da dođu u doticaj. Ukoliko ego prekine svoj rad prije no što je
cijev naišla na vodu, na izvor, cijeli je dosadašnji rad bio uzaludan.
Naiđe li cijev na vodenu žilu i iz nje potekne voda, motor treba odmah
prestati sa radom. Upravo to je zadatak ega. On je motor koji te snaži,
koji te čini aktivnim i njime možeš doseći svoj izvor. Kad si našao
izvor, motor treba smjesta prestati sa radom, inače će novi izvor biti
promašen i sve je uzalud.“49
Ego se formira od prvog dana rođenja na ovoj zemlji, ali i prije toga.
Iz mojih iskustava i proučavanja pitanja o egu najbitniji čimbenik u
formiranju ega je roditeljska (ne)svjesnost, spremnost za kontakt,
suočavanje sa dječjim frustracijama, prisutnost, energetski obrazac.
Drugi možda malo manje bitni čimbenici su temperament djeteta i
zodijak tj. astrologija. Znamo da iskusni astrolozi iz datuma rođenja
mogu iščitati mnoge karakterne osobine čovjeka sa prilično velikom
preciznošću.
Stoga je normalno djetinjstvo preduvjet za stvaranje zdravog ega.
Psiha se kao i bilo koji drugi dio tijela razvija i raste želeći doseći svoju
optimalnu granicu. Ukoliko joj netko ili nešto u tome smeta, ona će se
razvijati nakrivo, neuravnoteženo, deformirano. Gotovo je nemoguće
izbjeći krive zaključke ili slike koje um sam za sebe donosi, ali ono
što svaki roditelj mora izbjegavati jest stvaranje trauma kod djeteta.
Trauma je jako neugodan događaj koji je na određen način blokirao
razvoj psihološkog tijela ili čak, zbog jako velikog intenzivnog straha,
odcijepio taj dio psihe od ostataka tvoreći zasebno odvojeno
psihološko tijelo. Ovi događaji odvijaju u potpuno nesvjesnom načinu
rada.
Osoba sa tako ranjenim psihološkim tijelom ne može formirati zdravi

49 „Sai Baba govori o psihoterapiji“ – Stephan v. Stepski-Doliwa

104
ego, već djeluje kompenzirajući bolesne dijelove onima zdravima. Ti
i takvi „bolesni“ dijelovi generiraju iskrivljenu energiju životne sile
koja je manifestira kao strah. Strah je intenzivan osjećaj gubitka,
nestajanja, u svojoj biti je iracionalan te se manifestira iz nesvjesnog
djela, a djeluje refleksno. Nezdravi ego neće nikada steći hrabrost za
ulazak u ove iracionalne prostore kako bi razbio ovu nesvijest i iluziju,
preuzeo životnu silu koja se tu nalazi zarobljena i vratio je pod svoju
upravu. Osnovno oružje bilo kojeg manipulatora, mađioničara ili
iluzionista koji želi upravljati vašom životnom silom je kreiranje
takvih rupa u psihi u koju se zatoči određena količina energije.
Naravno da nitko ne može uzeti lopatu i iskopati rupu u vašoj psihi,
već se to radi suptilno kroz ubacivanje informacija u koje čovjek
povjeruje i svojom vjerom u informaciju50 tvori deformaciju. Postoje
i druge manje suptilne metode u kojima su određene „agencije“
doslovno lopatom kopali rupe u psihi, tvoreći razne programe kontrole
uma kroz snažne i jako intenzivne traume koje su provodili na svojim
žrtvama. Početak takvih eksperimenata je iz doba nacističke njemačke
dok su moderne agencije preuzele njihova znanja i rade to kroz razne
programe od kojih je najpoznatiji Mk-Ultra. Postoji mnogo ustanova
specijaliziranih za utjecaj na um i psihu, a najpoznatiji je Tavistock
Institut,51 ali i drugi manje poznati kultovi koji su kroz seksualno
zlostavljanje svojih članova od najmanjeg pa do odraslog uzrasta
praktički kao na traci proizvodili traumatične osobnosti. Sad znate
koliko je vaš um bitan i važan te kako se prilično jednostavno može
upravljati ljudima.
Opet sam malo skrenuo sa teme.

50 In-formacija: In-unutra, forma-cija, forma, oblik: „nešto što oblikuje

iznutra“
51 Neprofitna organizacija, Adresa: 30 Tabernacle St, London EC2A 4UE,
Velika Britanija, Osnovano: 1946.

105
 Kako se događa trauma:
U vrlo traumatičnom iskustvu ovisno o prethodnoj snazi i
temperamentu svijesti prostor u kojem se dogodila trauma postaje
toliko strašan da se svijest nikada više ne želi vratiti u taj prostor i on
kao da više ne postoji.

Slika 20: Jako fragmentirana psiha koja je takva uglavnom zbog

velikih trauma. Prostori koji se procjepi u psihi su mjesta velike
traume u koje se pažnja ne želi ni pod koju cijenu vratiti. Ova
svijest je obilježje graničnih poremećaja ega i emocija paničnih
strahova.

106
Možemo reći da se stvara rupa na psihi. Rupe u svijesti u koje ego
(svijest) ne želi ulaziti jer su preteške, previše bolne, srami ih se,
nepodnošljive su mu, utonule u podsvijest i oduzimaju ogromnu
količinu energije. Takvom intervencijom u psihu stvara se vrlo
nestabilan karakter.

Nestabilan karakter odlika je slabog ili krhkog ega. Stoga ljudi sa

slabim egom uglavnom imaju slijedeće karakteristike:
o Nesigurnost
o Otuđenost
o Trauma bilo kojeg oblika
o Nedostatak kontakta
o Emocionalno nestabilni
o Uvrjedljivi
o Ljubomorni
o Depresivni
o Sramežljivi
o Preuzimaju krivnje…
U ekstremnijim slučajevima bipolarnost, psihoza, paranoja, napadi
panike, opsesivno-kompulzivni poremećaji.
Ego inače nije sposoban za istinsku ljubav. To je posebno izraženo
kod slabog ega, koji zadano ne voli sam sebe, jer mu je to nemoguće,
s obzirom da mu se ne dopadaju svi njegovi dijelovi, a ego ljubav je
uvjetovana. Stoga svaka potraga ili put prema ljubavi počinje od
ljubavi prema sebi i to pogotovo prema dijelovima psihe koji nam se
ne sviđaju. Svi vole pločice na svojem trbuhu, a malo njih voli stomak
koji visi ili veliki podbradak. I svi ga se žele riješiti. Možda je primjer
glup, ali znate što sam htio reći.
Snažan ego, a pritom ne mislim na napuhani, je onaj koji može
pogledati u sve svoje dijelove, koji ima pribranost i snagu da ako treba
i kompenzira neke dijelove kako bi uspješno napravio zamišljeno.
Postoje i psihopatska ega koja imaju ogromnu snagu, i uspijevaju

107
napraviti voljom mnogo toga, ali takva ega teško ili nikako prihvaćaju
ikakvu kritiku, jer njihova snaga jako kopni kada se dira u njegovu
uzvišenu sliku o samom sebi. Psihopate su dobar primjer napuhanog
ega koji postaje žrtva vlastite ambicije i emocionalne hladnoće prema
svakome tko mu stane na put.
Dakle, probitačni, ambiciozni, političari, sportaši, glumci, pjevači,
biznismeni koji ne prihvaćaju ne kao odgovor i lome sve na svome
putu prema „uspjehu“ nisu snažna ega, jer si neuspjeh ne mogu nikako
prihvatiti niti ga žele iskusiti po cijenu smrti. Za njih neuspjeh ne
postoji i ako ne uspiju raspadaju se.
Ponavljam, snažan ego prihvaća sve svoje dijelove. Snažne i slabe,
potrebite i stabilne, pametne i glupe, lijepe i ružne, te ga nijedna
životna situacija bilo „uspjeh“ li „neuspjeh“ ne može izbaciti iz
ravnoteže.
Snažan ego je onaj koji je uspio integrirati svoje dijelove, tako što ih
je prihvatio. Možda ih nije u potpunosti zavolio, ali ne bježi niti se
skriva od njih. Svjestan ih je i radi na transformaciji.
Neke od karakteristika snažnog ega su:
o Siguran u sebe
o Suočava se sa strahovima
o Ugodnog karaktera
o Snažan, velike volje
o Nema velikih emocionalnih oscilacija
o Jasno određuje granicu
o Duhovit
o Ima jasne stavove
o Ne boji se kazati
o Spreman na samokritiku
U svijetu duhovnjaka i ljudi koji imaju intenciju znati više i proširiti
svijest postoji uvriježeno mišljenje da je ego neprijatelj kojeg se treba
po svaku cijenu riješiti. To je prevara, propaganda ljudi pretežito onih

108
iz New Age pokreta, ali i iz crkvenih krugova. Oni kažu da je samo
bitna ljubav i istina, pri tom apostrofirajući dobre, ugodne i
prihvatljive karakterne strane psihe, a osuđujući one koji nisu dostojni
boga. Oni kažu da se vi ne trebate suočiti sa svojim strahovima,
sumnjama, mržnjom, bijesom kojeg držite već da ih jednostavno
trebate ignorirati.

Slika 21:Snažan ego je kompaktan i čvrst. Ima manje i više

snažnih prostora u psihi, ali ništa zbog čega bi se ego struktura
mogla raspasti

109
Duhovna potraga raspadnutog ega (on je taj koji traga) je put u lažni
svijet u kojem je sve lijepo, cvijeće, svjetlo. Moj prijatelj je te i takve
nazvao „lovenlighterima“ Takvi tipovi se prilikom prve opasnosti ili
krizne situacije psihički raspadnu, te je stoga ona stara izreka „Tko
visoko leti nisko pada“ za ove tipove najprikladnija.
Prava Duhovna potraga je po meni moguća samo u ovoj poziciji.
Poziciji snage, gdje netko iz volje i ljubavi prema sebi želi više - sve
ostalo je izbjegavanje.
„Što je ego ako ne podređivanje kolektivnim utjecajima koji su stizali
od vaše stvarnosti, od prvog dana? To je ego.
Ova ideja o "demontaži ega" je kompletno pogrešna - ja svoj ego
koristim non stop! Ličnost je i dalje prisutna, nisam idiot, znam kako
ući u interakciju! Nećete izgubiti um osim ukoliko ste član nekog kulta
koji vam ispire mozak.
Kada kažem da je Ego problem, ono što mislim pod time je vjerovanje
da ste vi taj ego, jer vjerovanje da ste vi taj ego znači da ste dozvolili
društvu da vam govori što vi jeste, i to unutar zatvorskog sistema. Vaš
cilj, je da vi kažete tom društvu i vama samima što vi jeste, bez obzira
na ono što vam ono govori.
To je iskrenost. Kada izrazite sebe onako kako se zaista osjećate, ono
što zaista znate, bez obzira na vašu stvarnost. Vi niste ono gdje jeste,
niste vaše iskustvo, vi ste onaj koji iskustvo ima - ako dozvolite da vas
vaše iskustvo mijenja, da vam diktira tko ste, postajete to iskustvo i
tako bivate uhvaćeni u mrežu.
Ako konstantno bježite od bola i jurcate za zadovoljstvom, pri tome
misleći da je to nekako vaš identitet - vi ste u mreži. Ovo je vrlo bitno.
Vrlo bitno.
Ne možete promijeniti ono što vam se događa, u smislu da vaš ego
kreira vaš život ovdje - uslijed Zakona Karme i Zakona Privlačnosti,

110
koji su vam nametnuti usput rečeno. Nametnuto je! Pogrešno je.
Prestanite gledati Tajnu52, pogrešno je!“53
Na dijagramu (slika 22) prikazao sam kako se snaga ega odnosi prema
duhovnosti, ali i prema njegovoj dominaciji. Što je ego snažniji
njegova je dominacija manja. Kako? Povucimo jednu paralelu.
Zamislite da imate u kući dvoje djece. Jedno je konstantno bolesno,
uvijek nešto traži, želi, komentira, prosuđuje i valorizira, traži pažnju.
Drugo dijete se samo igra, ne zove vas, ne traži, s vremena na vrijeme
se pojavi i nešto pita, ali uglavnom je samodovoljno. Što mu treba
napravi sam. Tko od to dvoje djece više utječe na vaš život'? Moglo bi
se reći da razdražljivo, potrebito, bolesno dijete gotovo upravlja vašim
životom, dok je ono zdravo samo ugodan suputnik, pa čak i od koristi.

Slika 22: Ego karta

52 „Secret“ – knjiga i dokumentarac Rhonde Byrne

53 Jonathan Adampants – „Znanje“
111
Iz tog razloga ego se nikad ne odbaciva jer tko je taj koji bi ga
odbacio? Ego jednostavno sam od sebe nestane, rastopi se.
Ego koji je po snazi dosegao svoj vrhunac pretvara se u ništa i gubi
svoje značenje stapajući se sa univerzalnim jedinstvom. To su
pametniji i bliži razumijevanju ljudi od mene super lijepo napisali:
„Lonac za topljenje je riječ Božja. Ono što ona stvara, topi i stapa u
jedno, ne priznajući nikog kao vrijednog, ne odbacujući nikog kao
bezvrijednog. Posjedujući Duh Razumijevanja, ona sasvim dobro zna,
da su njena tvorevina i ona sama jedno; da odbaciti neki dio, znači
odbaciti cjelinu; i da odbaciti cjelinu, znači odbaciti sebe. Zbog toga
je ona zauvijek jedno svrhom i značenjem.
Dok je sito riječ čovjekova. Ono što ona stvara, huška na svađu. Ona
uvijek izabire ovo kao prijatelja, a odbacuje ono kao neprijatelja. I
samo prečesto njen jučerašnji prijatelj postaje današnji neprijatelj, i
današnji neprijatelj, sutrašnji prijatelj. Tako bijesni svirepi i
besplodni rat čovjekov protiv njega samoga. A sve to, jer čovjeku
nedostaje Duh Sveti, onaj koji ga jedini može natjerati da shvati, da
su on i njegova tvorevina ništa drugo doli jedno; da odbaciti
neprijatelja, znači odbaciti prijatelja. Jer su obje riječi, »neprijatelj«
i »prijatelj«, tvorevine njegove riječi - njegovog Ja.
Ono što ne volite i odbacujete kao zlo, zasigurno netko drugi, ili nešto
drugo, voli i prihvaća kao dobro. Može li jedna stvar biti istovremeno
dvije samo-iskljućujuće stvari? Niti je ova prva, niti je ova druga, osim
što je vaše Ja učini zlom; neko drugo Ja učini je dobrom.
Ne rekoh li, da ono što može stvoriti, može i uništiti? Kao što stvorite
neprijatelja, tako ga možete i uništiti, ili ga ponovo učiniti prijateljem.
Zato, vaše Ja neophodno mora biti lonac za topljenje. Za to vam je
potreban Duh Razumijevanja.

112
Stoga vam kažem: ako se i zašto molite, molite se najprije i najposlije
za Razumijevanje.
Nikada ne budite prosjaci, moji Suputnici. Jer riječ Božja je život, a
život je lonac za topljenje, u kojem je sve sjedinjeno u nedjeljivo
jedinstvo; sve je u savršenoj ravnoteži, i sve je dostojno svoga tvorca
- Svetoga Trojstva. Koliko to mora biti dostojnije vas?
Nikada ne budite prosijači, moji Suputnici, i uzrašćete tako
neizmjerno, tako sveprožimajući i tako sveobuhvaćajući, da neće biti
tih sita, koja bi vas zadržala. Nikada ne budite prosijači, moji
Suputnici. Tražite najprije znanje riječi, da biste mogli saznati svoju
vlastitu riječ. A kada saznate svoju riječ, predat ćete svoja sita vatri.
Jer vaša riječ i Božja su jedno, osim što je vaša još u velovima.“54

54 Mikhaïl Naimy – „Knjiga Mirdadova -svjetionik i luka“

113
 Dio 10

V J E R O VA N J E , V J ER A ,
IDEOLOGIJA

Do sada sam spominjao samo osobu kao nositelja iluzornog svijeta

ideja, misli. Za osobu se može reći da nije ona koja jest, već da ona
misli da jest. "Mislim dakle jesam!" je prema ovom mom shvaćanju
netočna izjava. Meni je sumnjiva samim time što je se jako mnogo
promovira. Čim se nešto puno promovira u ovom današnjem svijetu
ima neku svoju namjeru koja nije prosvjetljivanje narodnih masa. Isto
tako je i obrnuto. Sjećam se kad sam upoznao jednog gospodina koji
je bio vlasnik licence za proizvodnju zeolita. Pa mi je rekao, jednom,
da hitno mora nabaviti, mislim da je bio kordiceps, zbog svojih
ljekovitih svojstava. Kad sam ga pitao da li je to već probao ili tko je
probao, on je rekao da ne zna nikoga, ali zna da ga je Engleska
zdravstvena organizacije zabranila.
I ja sam blizak takvom načinu gledanja na sistem, jer ako ti sistem
nešto daje ili promovira nisam siguran koliko je to dobro za tebe.
Opet ja skrenuo sa teme. Misliti i biti nisu baš kompatibilni, stoga je

114
po meni čuvena filozofska gornja izjava netočna. Vjernik je također
osoba u punom smislu riječi, jedina je razlika. po meni, što se osoba
identificira sa idejama koje sa stvarnošću imaju više dodirnih točaka.
Osoba može biti i netko tko je logičkim promišljanjem i zaključcima
usvojio određena vjerovanja. Tipični vjernik, kao riječ koju uglavnom
koristimo da opišemo religioznu osobu koja vjeruje u hrpu dogmi i
doktrina koje sa stvarnošću nemaju, ili imaju malo veze, i to bez
ikakvog razumskog preispitivanja. Stoga se prema mojem viđenju
stvari vjerovanje može zasnivati na promišljanju i dogmi. Ako ste
dobro usvojili dio o dualizmu i relativizmu, onda vam ovo mogu
objasniti i na taj način. Vjernik koji preispituje informacije uspoređuje
ih sa svojim stavovima koje je otprije usvojio i tako kreira novi stav
ili poziciju. Koliko je ta pozicija istinita, trenutno nije bitno, dok
vjernik dogmatik preuzima stav kakav god mu se kaže da ga treba
imati (slično HDZ-ovim/SDP-ovim saborskim zastupnicima).
Biti dogmatik i nije velika sramota. To kažem, jer sam i ja do nedavno,
ma i sad sam, u nekim stvarima dogmatik. Ja tražim ljude kojima jako
dugo preispitujem i tražim im mane. Kad nakon nekog vremena u
potpunosti prihvatim da taj zna mnogo više od mene, prestanem ga
preispitivati i počnem vjerovati što god ovaj kaže pa makar se u
potpunosti kosilo sa mojim prijašnjim stavom. Ako su moj i njegov
različiti, onda vjerujem njemu.
Mnogo ljudi danas postavlja stvari na ovakav način, tamo i gdje to ne
bi trebalo. Bezrezervno vjeruju nekim ljudima, kojima je osobno ne
bih dao ovce da čuvaju, iako je to njihovo primarno zanimanje.
U redu je da postoji jedan ili dva lika na koje se oslanjate vjerujući im
što god da kažu, ali ako postoji cijela jedna ideologija ili doktrina koja
upravlja vašim stavovima, tada vam mogu reći da ste u banani. Vjera
u druge i vjera u sebe je uvijek obrnuto proporcionalna. Objasnit ću.
Što se događa kad odete liječniku i on vam kaže da ste jako bolesni i

115
da trebate liječenje? Iako se možda ne osjećate loše prihvatit ćete
liječenje, jer vjerujete liječniku. Ma i nije baš da mu vjerujete, već vi
u vezi toga ne znate ama baš ništa te stoga mislite/vjerujete da ovaj to
zna mnogo bolje.
Dakle stvar je neznanja, a vjerovanje je njegov stalni pratitelj. Osim
što o zdravlju/bolesti ne znate ništa nemate niti pojma što liječnik
uopće zna i koliko zna i kako i gdje je naučio to što zna. Vjerujemo da
oni znaju, jer je netko rekao da oni znaju. Ako bi mi mogli procijeniti
njihovo znanje onda da bi to značilo da i sami nešto znamo, ali onda
nam liječnik ne bi niti bio potreban u globalu – liječili bismo se sami.
Prema tome, ako gledamo na liječnika kao na profesiju koja zarađuje
novac na liječenju ljudi u njihovu je apsolutnom ekonomskom interesu
da mi znamo što je moguće manje o zdravlju, o tome kako tijelo
funkcionira i sl. Što manje znate tim je moć liječnika veća (obrnuto
proporcionalna).
Nemam namjeru baviti se pitanjima lječništva i zdravlja jer to nije moj
primarni interes. Ovo spominjem samo kao primjer, jer zapravo svi
dijelovi iluzije imaju potpuno isti interes, a taj je da budete glupi laici,
neznalice koji niti ulicu ne znaju prijeći ako im se ne kaže kako.
Tako se pravnici, ekonomisti, političari bave „velikim naukama“, a na
svako pitanje odgovaraju u smislu: ne znate vi to, niste se školovali.
Uvjeravaju nas u priču o tome kolike smo neznalice i da nam zapravo
trebaju te parazitske kaste persona kako bi vodili naš život u naše ime
pitaj boga u kojem pravcu. I nažalost, uvjerili su nas u tu priču.
Zato nitko ništa ne zna o pravoj prirodi pravnog sustava, ekonomiji,
gospodarstvu, politici. Čak i velika većina onih koji imaju tzv.
„diplome“ ne shvaćaju čime se bave pa tako i sami spadaju u laike.
Pravnici ne razumiju da su svećenstvo u civilu, da se bave bacanjem
uroka. Ekonomisti ne znaju kako novac ulazi u opticaj. Političari ne
kuže da država koju vode ne postoji, a „narod“ koji ih je izabrao samo

116
je hrpa utvara koji se zovu pravne osobe.
Možda se pitate kako sad? Zar bi trebalo sve znati i sve sam raditi ne
vjerujući nikome nikad.
Naravno da nitko ne zna sve i daje potpuno normalno vjerovati
nekome tko „zna“, samo koliko dugo. Koliko dugo ćete ići kod
liječnika koji vam nimalo ne pomaže ili tek minimalno. Koliko puta
ćete otići odvjetniku koji vam ništa ne riješi, samo zapetlja. Koliko
puta ćete izabrati HDZ/SDP prije nego shvatimo da su oni za kurac.
KOLIKO DUGO prije nego shvatimo da ti ljudi ili ne znaju ili nam ne
žele pomoći.
Nije sramota lupiti glavom u zid ako ne vidimo izlaz. Ali svakim
udarcem razumijemo gdje se izlaz ne nalazi, dok u jednom momentu
na pronađemo vrata i otvorimo ih. Udaranje u zid neprestano na istom
mjestu, definira ludost, jer jesno je da izlaz nije tu. Trebalo bi probati
na neku drugu stranu. Definicija ludosti/gluposti i jest ići svaki put u
istom pravcu, a očekivati da će se odredište promijeniti. Kako? Valjda
samo od sebe?
Osim što vjeruju svakome, samo zato jer sami pojma nemaju, ljudi
nikada ili vrlo rijetko vjeruju sebi, već samo šetaju od jednog do
drugog autoriteta, očekujući od njega da riješi ono što oni sami "ne
mogu/ne žele." Tu su, naravno, prvaci ljudi koji svaki dan ili svake
nedjelje idu u crkvu. Svećenstvo je posebna kasta hokus-pokus
stručnjaka koje ne smiješ niti pitati o smislu onog što oni rade jer to
nije za laike, već samo za klerike. Tvoje je samo da vjeruješ. Religija
je posebna vrsta dogmatski uvjetovanog vjerovanja gdje pravo znanje
niti ne postoji, jer to sve u svojoj biti je potpuna izmišljotina. Dogma
stvara sidro u svijesti i što duže stoji na tom mjestu više se ukopava u
svijest i teže ga je kasnije izvaditi. Znanstveno je dokazano da
konstantno ponavljanje i repeticija stvaraju neuronske putove u mozgu
koji djeluju automatski kroz hardversko-softverski sklop. I iako ljudi

117
više niti ne vjeruju političarima ili liječnicima i svećenicima
automatizam ih vodi tamo gdje je poznato – tamo gdje noge same idu.
SVIJEST JE NESTALA – MAŠINA SAMA RADI. OPERACIJA
USPJELA PACIJENT, ODAPEO.
Stoga je svijest vjernika koje neupitno vjeruje ideologiji koja mu je
implementirana u um, svijest zombija, mrtva svijest. Takvi ljudi se
nazivaju živim mrtvacima!
Vjera je dualistički koncept, i postavlja se pitanje: Tko je taj koji
vjeruje? I što je to u što on vjeruje? Što će se desiti ako njegova vjera
zakaže ili ako ne dobije ono što si je uvjerio da mu pripada. Dakle ako
te vjera spašava, onda te ona može i uništiti. To mi je sada tako jasno.
Ništa, ama baš ništa ne može biti temelj čovjekove opstojnosti,
nikakva vjera ili sumnja. Može biti temelj postojanju uma, što je već
mnogo puta u knjizi spomenuto. Ako nema vjere, uvjerenja, nema ni
uma ni ega. Ego se sastoji samo od toga. Vjerovanje egzistira u samoj
suštini čovjekove „ljudskosti“ (niže, lažne prirode). Ta lažna priroda,
um, doslovce sve naše tzv. znanje o svijetu (a samim tim i o sebi
samom) temelji isključivo na vjerovanju, odnosno na mišljenju da
znamo. Mi slijepo vjerujemo svom logičkom, racionalnom umu (iako
je on sve drugo samo ne „racionalan“!), i zbog toga, vjerujući njemu,
iluziju prihvaćamo kao stvarnost, a zabludu o istini smatramo
znanjem.
Vjerovati u nešto – znači vjerovati u istinitost svoje vlastite predstave
o tome. Iako to ne mora, kako sam već spomenuo, niti biti tvoja
predstava, možeš je jednostavno usvojiti i predstavljati kao svoju.
Tako je lakše, jer ne moraš promišljati niti kritički sagledavati.
Dolazimo sad do po meni ključnog dijela priče o slijepoj vjeri, a to je
ideologija. Ja ideologije nazivam „izmima“ - to su formulirane ideje
koje tvore jedan zatvoreni sklop s određenom logikom i smislom.
Tako imamo fašizme, nacionalizme, hinduizme, budizme,

118
kapitalizme, socijalizme, komunizme, katolicizme, državizme,
liberalizam, protestantizam, demokratizam, konzervatizam, itd....
Ti tzv. izmi su viši oblici kolektivne nesvijesti koje ja nazivam
kolektivna osoba. Ona prebiva u svijetu gdje živa ljudska noga nikad
nije kročila, a nikad i neće. Razumijem kad netko nekome vjeruje.
Upoznao si čovjeka, dotakao ga, čuo, osjetio, imaš neko puno
kompletnije iskustvo o njemu, i odlučio si da mu vjeruješ iako ne znaš
zašto, već jednostavno osjećaš da je to istina. To bih mogao usporediti
i sa vjerom u Boga. Onom vjerom kad je vjernik osjetio Boga u sebi i
vidi i osjeća njegovu prisutnost i posve mu se predaje i vjeruje.
Ali vjerovanje u
doktrine, ideologije i
brandove je posve druga
priča. To je čista
kontrola uma u kojoj
vjernik daje svoju
energiju iluzornoj ideji
koji slijedi kao
nedostižni ideal, u
maniri magarca koji
hoda za mrkvom. Slika 23: Mrkva je ideal, koji je po
svojoj definiciji nešto što je nedostižno
Sve ideologije postoje
na jedan potpuno jednak način. Postoji ili je postojao otac te i takve
ideologije i ljudi su mu zbog raznih razloga vjerovali. Tada je on umro,
a ostala je samo ideologija. Nitko ne može sjesti na to mjesto nikad
više, jer je ono rezervirano za sjećanje na umrlog, svetca, utemeljitelja,
oca domovine i svijeta. Njega više nema, ali ostale su ideje koje
vremenom blijede i pretvaraju se u antonime, što nije bitno jer ljubav
prema ocu vječno bukti i nikad je nitko ugasiti neće.
Zvuči li vam ovo poznato?

119
Postoji i jedna priča iz davnih vremena kad je u selo došao prorok,
kojeg su ljudi odmah prepoznali i postali njegovi sljedbenici. Kako su
poglavica i vrač naglo gubili na važnosti skovali su jedan plan. Ubili
su proroka i tvrdili da je uzašao direktno na nebo, a njegov štap su
postavili na oltar na kojem mu se ljudi i dan danas klanjaju.
Zbog čega, uopće, vjerujemo?
Uslijed razdvojenosti od istinskog znanja (svog pravog ja) mi ne
posjedujemo sposobnost istinskog razumijevanja onoga što jeste, i
zato, suočeni sa neizmjernošću života, uviđamo stravičnu prazninu
vlastite ništavnosti i nemoći… a od tog tamnog mikro kozmičkog
bezdana, obuzima nas samrtni podsvjesni strah. Automatski, paralelno
sa strahom je prisutna i snažna žudnja da taj strah eliminiramo – a to
nastojimo kreiranjem kojekakvih vlastitih predstava, čije bi nam
realizacija, po našem uvjerenju, donijela istinsko izbavljenje i
oslobodila nas straha i jada života koji ide sa njime u paketu. …Tako,
mi neprestano nastojimo pobjeći od samog sebe – i to upravo tjerani
željom da samog sebe spoznamo (!); no međutim, tog „suludog
mehanizma“ uopće nismo svjesni.

„Um stalno bježi od nepoznatog, ali ti si nepoznato.“55 - Mooji

Tim bijegom od „Neizvjesnosti“ mi podgrijavamo iluziju svoje sve

veće sigurnosti i izvjesnosti. Na tom putu se čvrsto vežemo za te
iluzije, brižno njegujući vlastitu ovisnost i postajući robovi svoga
sljepila za svjetlo istine. Na taj način, sama vjera („vjerovanje“), uzeta
kao cilj, kao „slamka spasa“, postaje uteg koji nas vuče na dno i to je
tamo gdje se danas uglavnom nalazimo. Vjera nas odvraća od nas
samih i potiče uvjetovanost i razdvojenost u svakom pogledu. Ona,
dakle, i postoji upravo zbog prisutnosti straha, i ima cilj da nas,
udaljavanjem od njega, približi spoznaji stanja ljubavi. … No, uistinu,

55 http://mooji.tv/freemedia/you-are-the-unknown/
120
cijeli taj put je samo iluzija, jer sve što je potrebno je već ovdje (i sada)
– samo trebamo toga postati svjesni.
Prema tome; vjera predstavlja „utočište“ od straha, a pošto je strah
posljedica neznanja, odnosno nerazumijevanja istine – samim tim,
sklanjajući se pod okrilje vjere odričemo se psihološke slobode, a time
i same mogućnosti raskrinkavanja iluzorne osnove straha i spoznaje
istinskog znanja. Tako, vjera uistinu jeste tamničar istinskog znanja!
Organizirana ideologija ima svoje rituale i procese i ako slijedimo bilo
kakav proces, mi time, zapravo, samo nastojimo „oplemeniti“ svoj
EGO – i time samo nasjedamo na podmukle trikove svoga uma.
Želimo biti bolji ljudi, mirniji, suosjećajniji, razumniji ukratko rečeno
savršenima. Problem je u tome što sve te kvalitete stoluju samo u
dualnom sistemu razlika i odvojenosti, te je stoga svaki pokušaj
oplemenjivanja svoje osobnosti samo dolijevanje ulja na vatru
neznanja i nesvijesti. Biti bolji, kao nedostižna ideja i ultimativni cilj
svakog umno kontroliranog vjernika je obična utopija, a čija
posljedica u sadašnjosti zapravo vrišti - "nisam dovoljno dobar, niti
savršen." Tako se stvaraju putovi ili staze. Put u bolje sutra, put nade,
put iscjeljenja i poboljšanja, put koji vodi do boga, koji na žalost ima
svoje naplatne kućice. Takav put je put odricanja, patnje, pokornosti,
poslušnosti, neupitne vjere, u kojeg se ne smije sumnjati. (slično kao
u lik i djelo Josipa Broza)
Dok god se trudim postati savršenim – ja sam, dakle, nesavršen.
Možete li vi obuhvatiti enormne implikacije ovakve kontrole uma
kroz ideologiju. Kužite li što ovo radi ljudskoj svijesti?
Razlog za to je taj što ljudi redovito koriste Boga kako bi pobjegli od
samih sebe. U stvarnosti vi možete pronaći Boga samo ako se vratite
nazad kući vašem stvarnom ja. Vi možete imati istinsku vjeru u Boga
jedino u onoj mjeri u kojoj imate vjeru u sebe. Ako nedostatak vjere u
sebe nadomjestite vjerom u Boga, Bog postaje parodija, opijat ili laž.

121
A vjera u same sebe je jedino moguća ako je vaše stvarno ja slobodno,
ako ste odstranili unutarnje sukobe isto kao i prividne štake koje je
vaša psiha izgradila kao nadomjestak za istinsko samopouzdanje, i ako
ste se oslobodili od stvarne, kao i od lažne krivnje. Ako vjera u Boga
ovisi o svim ovim neprepoznatim stavovima i uvjerenjima, ona nije
utemeljena i istinska.
Istinska vjera dolazi iz istinskog uvjerenja i unutarnjeg iskustva, dok
lažna vjera prikriva strah, nesigurnost i djetinjaste potrebe. Da biste
uspostavili istinsku vjeru morate odstraniti sve neistinite tvrdnje.
Morate ispitati čak i stvari koje vam se čine poželjne, bilo da li se radi
o vjeri u Boga, nesebičnosti ili ljubavi prema drugima. Sve od toga
može biti istinsko ili može biti izbjegavanje i privid pod kojim
drijemaju strah, nesigurnost i mnogi drugi negativni stavovi. Vi sve to
barem teoretski znate. Da li vam je toliko teško za shvatiti da biste
pronašli sami sebe da je nužno da sve preispitujete?
Um kao gospodar stvarnosti projicira u svijet ono u što on vjeruje. Ako
velika većina ljudi vjeruje da su nesavršeni, neznalice, ovce, koje
čoban treba voditi kroz život i zapovijedati im što da rade, kako da
žive i u što da vjeruju, bez prava na žalbu onda će svijet biti takav. A

Slika 24: Najveći vjernik svijeta - Papa, koji bezrezervno i bez

ikakve sumnje vjeruje u boga i njegovu providnost, "za svaki
slučaj" se vozi u blindiranom autu kojeg ni bomb a ne može
probiti. - kakva snažna i neupitna vjera!?!?

122
on i jest upravo takav.
Dakle, nekorisno je slijepo se pridržavati bilo kakvih pravila i
koncepata, pa čak i slušanja raznih propovijedi, ukoliko će nam to biti
samo „zabava za um“. Iako je umu to olakšanje. jer ima smisleni
posao za raditi i uvijek dostupno opravdanje za neuspjeh.
U vjeri u ideologiju nema mjesta sumnji, zar ne? Međutim, to i nije
baš tako, jer u dualizmu vjera i sumnja ne idu nikako jedno bez
drugoga, to ću dokazati. Ako vjeruješ u Katoličku crkvu, ne možeš u
isto vrijeme vjerovati u i budističku, je li tako? Tako je! Vjera
uključuje i nevjeru tj. sumnju, jer ti sumnjaš da je budistička crkva
prava, a vjeruješ da katolička jest. Vjeruješ u svog boga, ali sumnjaš u
njihovog. Šetnja između vjere i sumnje je interesna sfera uma u kojoj
on kalkulira u što će vjerovati, a u što sumnjati kako bi ostvario
sigurnost i zaradu. Tako, sumnjajući u jedno, mi se istovremeno čvrsto
držimo vjerovanja u drugo, a to za što se držimo su već oformljene
predrasude i uvjerenja, koje nam daju iluziju sigurnosti. Na taj način
„vjera“ sama po sebi postaje cilj – a tada je ona zaista leglo predrasuda
i izvor svakog zla i razdvajanja.
„Vjerovati“, zapravo, istovremeno znači i „sumnjati“ (suprotnosti su
jedna u drugoj sadržane!); zbog toga nam je neophodno potpuno
odsustvo i jednog i drugog. U ne-dualnom sistemu čovjek vjeruje u
jednog Boga, koji je sve, pa tako i vjeruje u sve, ali i u ništa. Vjera u
sve i u ništa se pretvara u znanje. Znanje da je sve moguće, a to znači
da „ne sumnjamo ni u što“ …ili, da sumnjamo u sve. Sve je takvo
kakvo je, ali ništa nije takvo. To je mjesto gdje se suprotnosti spajaju
u jedno i gube dotadašnji smisao. Stav „sumnje u sve“ ne znači sumnju
u svaku pojedi(nač)nost zasebno, već upravo: odsustvo sumnje prema
bilo čemu (bilo čemu posebno)! …To je stav apsolutne otvorenosti,
gdje nema „vjerovanja“ ni u što posebno, ali gdje, stoga također, nema
ni „sumnjanja“ ni u što posebno. To je stav: „SVE JE MOGUĆE“; jer
je zaista sve Promjena, a promjena jest ne-stalnost, ne-predvidivost i

123
ne-izvjesnost, i stoga ne podleže osobnim stavovima i ocjenama. Taj
stav otvorenosti zapravo nije „stav“ već je to upravo ono stanje što
ostaje prilikom odsustva svakog mogućeg stava; to je stanje koje, time,
eliminira mogućnost utjecaja iluzije i omogućava svjesnost istine.
Sve nas je do sad vodilo ovom trenutku razumijevanja da je um
prepreka jedinstvu i razumijevanju, zbog svoje dualne prirode. U
svijetu on funkcionira relativno dobro, ali onaj koji shvaća da nije
od ovog svijeta mora ga napustiti. Party tek tada započinje.
Ogroman je broj ljudi koji smatra (misli, vjeruje…) da se apsolutna
istina ni na koji način ne može iskusiti i da je njeno postojanje čista
iluzija. To su takozvani „ateisti“, koji su ustvari često veći vjernici od
mnogih „deklariranih“ vjernika – jer jedni vjeruju da „Bog“ postoji,
a drugi vjeruju da „Bog“ ne postoji; tako da se sva čvrstina njihovog
stava (i jednih i drugih) oslanja upravo na čvrstini vlastitog
„vjerovanja“! Pri tome, ateisti nisu ni približno svjesni koliko su
ustvari u pravu – jer ona, Apsolutna Istina, zaista ne postoji (obzirom
da ona jeste Postojanje) a „Bog“ je, zapravo, samo naša osobna
iluzija (predstava) u koju vjerujemo. No „vjernici“ toga nisu svjesni,
i zato je svo njihovo nastojanje da spoznaju Ideal („istinu“ u koju
vjeruju) zasnovano isključivo na „goloj“ VJERI. Njima, stoga, vjera
sama po sebi predstavlja cilj, a kreirane dogme predstavljaju šablone
van kojih se ne smije i o čijoj se ispravnosti i istinitosti „ne
raspravlja!“ (jer je to, navodno, „bogohuljenje“). Na taj način vjera
predstavlja uzročnik razdvajanja između čovjeka i čovjeka, čovjeka i
istine (čovjeka i Boga), i moćno sredstvo u službi ega, kojim su konci
manipulacije smješteni u ruke „Izabranih“ – a kojima je, tako, bogom-
data „ekskluziva“ na tumačenje istine i stvarnosti, odnosno onoga što
jeste. …Kako li je, samo, taj pristup pogodovao srednjevjekovnom,
moralno izvitoperenom i u dogmatske šablone okovanom, svećenstvu
– koje je, držeći se inkvizitorstva i strogo sljedeći bezumlje svog uma,
možda i zaista vjerovalo da čini ispravno i „u ime Boga“, ali je

124
zapravo, u svojoj općoj nesvjesnosti i zaluđenosti, najodanije služilo
upravo „onoj drugoj" strani (sotoni, *dodatak autora).
Tako shvaćena, vjera zapravo predstavlja ropstvo, a ne put u slobodu
– slobodu koja podrazumijeva slobodu čak i od same „ideje o Bogu“.
Takva sloboda jest prostranstvo apsolutne psihološke neovisnosti, pri
čemu svako sam sebi jest svjetlost – a to i jeste ono nužno, jer
apsolutnu istinu (suštinu) možemo spoznati samo, i isključivo, unutar
samoga sebe. Dok to ne realiziramo, svo naše „znanje“ će podlijegati
isključivo okvirima „vjerovanja“ i „nevjerovanja“ (sumnje), a
„vjernici“ i „ateisti“ će zauvijek imati materijala za svoje široko-
umne, i duboko-umne, rasprave…56
Dakle, krajnje precizno rečeno: Vjerovanje i nevjerovanje su samo
imaginacije uma kojima se on štiti od Istine.

56 Tekst nepoznatog autora preuzet sa interneta

125
 D i o 11

D O G M A O A U TO R I T E T U
(vlasti)

Um je zatrpan svakojakim vjerovanjima. Gajio ih je još od kad je

došao na ovaj svijet. Većina tih vjerovanja je dogmatskog porijekla.
Um povjerovao, a nema ni sam pojma zašto i kada je u to povjerovao.
Um koji je potpuno uronjen u vjeru po svojoj definiciji je dogmatske
osobnosti, jer do njega ne može doći nijedna informacija koja bi
eventualno mogla razbiti taj kalup. Umovima koji se dvoje moguće je
preciznim pitanjima poremetiti logiku i rezon, pa da se sami počnu
pitati i razbijati kalup. Ali postoje jako indoktrinirani umovi, koji
znaju da njihovo vjerovanje nema logike, niti smisla. Sa takvim
umovima koji su već potpuno isprani i na granici fanatizma nema niti
smisla razgovarati, jer su oni upozoreni od kontrolora da će ih sotona
preispitivati o njihovoj vjeri, i da ne smiju nikad posumnjati. Ako
posumnjaju završit će u pakao.
Koliko je dogma snažan alat, može se u zadnje vrijeme vidjeti na
internetu od strane ljudi koji počinju preispitivati teoriju o zemlji kao
planeti koja se okreće oko svoje osi. Kad izbacite automatsko

126
prihvaćanje i počnete sumnjati ili preispitivati, što je obilježje zdravog
razuma, tada uvidite koliko malo nekakvih činjenica ili dokaza o
zemlji kugli postoji. Čak i one koje se drže temeljima ove teorije mogu
biti objašnjene na potpuno drugim principima. Gotovo je nevjerojatno
da temeljni postulati razumijevanja svijeta i znanstvenih podloga leže
na teoriji koja ima milijun rupa. Počnete se pitati: „Ima li što istinito
ovdje?“
Matematički gledano; kriva premisa, ne može nikada donijeti točan
rezultat, ma koju matematičku disciplinu koristili. To zapravo znači,
da bez obzira što si fantastičan matematičar, ako imaš krive premise
tvoja sposobnost ne vrijedi ničemu. Kontrolor rezultata je onaj koji
određuje pretpostavke. Svaka predrasuda koju niste sami donijeli
logičkim promišljanjem i koju konstantno ne preispitujete, a na koju
se oslanjate, odvodi vas u smjeru „od sebe“ u pravcu kojeg je zacrtao
gospodar predrasude.
Najopasnija dogma koju gaji i zalijeva osoba u svojem umu je dogma
o autoritetu.
Kad se dijete rodi u svijet, ono je nemoćno i zavisno te je stoga
tendencija njegove psihe prvenstveno vezana za ideju o
preživljavanju. Iz tog razloga djetetu je potreban netko tko će osigurati
njegovu sigurnost i preživljavanje, jer ono to ne može. Na taj način se
dijete veže za svoje roditelje i u njima vidi autoritet. Svjesno je,
donekle, da ne može preživjeti bez roditelja. Takvo vezanje je u
psihološkom smislu potpuno zdravo i normalno, štoviše i poželjno.
Tako se stvara dogma o autoritetu. Dijete koje normalno raste, i kojem
roditelji ne priječe razvoj, izrasti će postepeno u samostalnog čovjeka
kome više neće trebati roditelji, već će sam sebi biti autoritet. To ne
znači da se on ne može osloniti na roditelje ili bilo kog drugog kad
treba, već to znači da se njegova psihološka struktura neće urušiti kad
podrške nema.

127
To u teoriji izgleda tako, ali u praksi je dosta drugačije. Roditelji koji
na silu zahtijevaju od djeteta poslušnost i pokornost samo iz razloga
jer su oni tako rekli, nisu niti sami sebi autoriteti, već su psihološki i
dogmatski kompromitirani, pa dijete ne može usvojiti zdravu
separaciju od roditelja, jer ni on sam nije još separiran od autoriteta.
Čovjek koji zahtjeva pokornost drugih u psihološkom smislu je
kompromitiran, jer njegova veličina i snaga ne ovisi o njemu samom,
već o količini i kvaliteti njegovih poslušnika. Čisti ego-trip. Bog koji
zahtjeva pokornost i poslušnost i prijeti ubojstvima, osvetom do
sedmog koljena kompromitiran je u psihološkom smislu, vjerojatno i
u nekim drugim smislovima, čisti ego manijak. Vjerojatno ga majka
nije dovoljno voljela i grlila, a možda ni dojila. Nije normalna niti
prirodna ikakva pokornost jednog živog bića prema drugom.
„Samo je socijalna psihologija mogla odgovoriti, primjerice, na
kontradikcije između ekonomskih teškoća radništva i nedostatka bunta
protiv takvog stanja. Reichovo objašnjenje proizlazilo je iz odnosa
obitelji i društva. Ljudi se odgajaju da budu pokorni roditeljima i
autoritarnim figurama kao takvima. Također, obitelj i potiskuje
seksualne impulse. Zato se kod odraslog čovjeka buntovništvo i
seksualni impulsi vežu uz tjeskobu. Strah od pobune, strah od
seksualnosti, ukorijenjeni su u karakternoj strukturi masa. Značajan
utjecaj u pervertiranju seksualnosti ima i religija. I tu leže odgovori
za psihičke probleme masa, iracionalnost koju pokazuju.“57
Takva ne prorađena psiha nije do kraja odbacila dogmu o autoritetu,
jer nije sigurna u sebe, pa traži od drugih da joj govore što i kako da
radi, ili psihološki gledano, uđe u drugu krajnost psihopatskog
karaktera i traži pokornost i moć nad drugim ljudima. Ili se sklanja iza
sigurnosti autoriteta, ili sigurnost traži u moći nad drugima.
U tom trenutku, po meni, je došlo do pada svijesti ili mitskog pada

57 Wilhelm Reich – Masovna psihologija fašizma

128
anđela. Ako želiš da te netko čuva, bude tvoj zaštitnik, moraš mu
vjerovati (opet ta riječ) i pokoriti se njegovom autoritetu. Čovjek,
veličanstveno biće, odrekao se svoje božanske volje i života
darovanog od Stvoritelja u zamjenu za sigurnost. Nije uspio prevladati
dječje bolesti i ostao je vezan za nižu svijest, svijest preživljavanja,
sigurnosti, borbe za opstanak. Sada znate i zašto se teorija evolucije
Charlesa Darwina i doktrina „Survival of the fitest“58, iako nema
podlogu u razumu i ljubavi gura na pijedestal znanosti. To je samo
sidro kontrole uma, ništa drugo.
Ljudi koji traže sigurnost, pa im je preživljavanje i produženje vrste
najbitnija životna smjernica, djeluju iz centra poznatijeg kao reptilski
mozak.59 Ne trebate se zamarati reptilima i shape - shifterima60, jer ako
čovjek djeluje iz reptilske svijesti preživljavanja i borbe za opstanak,
on u biti jest reptil.
Sigurnost je iluzija koju je stvorilo dijete u dječjem umu i kojeg nikada
više nije preraslo. Napisao sam o ovome jedan lijepi članak na kontroli
uma.61
Autoriteti su nam stoga nužno potrebni kako bi nam osigurali
sigurnost, ili bolje rečeno iluziju sigurnosti. Da bi netko bio autoritet
(gazda) moraju postojati neki koji ga slušaju. Eto ga, opet upadamo u
dualistički sistem relacija. Autoritet bez poslušnika nema smisla.
Jedan drugome daju značenje. Zamislite nekoga koji za sebe govori da
je autoritet, ali ga nitko ne doživljava niti sluša. Kakav je to autoritet?
Cijeli današnji sistem je sistem kompromitirane svijesti, bolesti. U
njemu se jedni veličaju na račun drugih i traže bespogovornu
poslušnost i pokornost. Mogu donekle razumjeti psihopatske persone

58 Preživljavanje najsposobnijih
59 Refleksni dio mozga koji upravlja porivima za preživljavanje
60 Teorija Davida Ickea po kojoj reptili upravljaju svijetom
61 http://kontrolauma.org/sigurnost/
129
željne moći i superiorne pozicije, ali teško mi je razumjeti ljude koji
žele biti pokorni i poslušni, koji žele imati onog koji će im govoriti što
da rade. Gotovo je nevjerojatno koliko ljudi priča i mašta o „velikom
vođi“ koji će voditi ljude u svjetlu budućnost, i jedino što rade je da
promatraju oko sebe tražeći takvog da bi ga mogli slijediti.
Na zvonu istine prilikom prošlogodišnjih izbora (2015), napisali smo
ja i Valter cijelu seriju članaka „Izbori specijal“ u kojima smo
objašnjavali ljudima što u duhu znači kad izađeš na izbore da daš svoj
glas „velikom vođi“ ili „velikoj ideji“, koja će te voditi kroz život
slijedeće četiri godine. To je unižavanje samog sebe na najmanje
moguće grane. Žalosno je što je sve čovjek sposoban učiniti pod
izlikom normalnosti.
„Pa mora biti neka vlast“, kažu, „jer da je nema mi bi se svi
međusobno poubijali.“ Mnogo puta sam u člancima objašnjavao da je
ova dogma namjerno puštena kako bio opravdala postojanje vlasti
iako ona nema nikakvo pokriće u stvarnosti. Tisućama godina
slobodni su ljudi živjeli bez ikakve vlasti i civilizacije i kao što vidite
nisu se poubijali, još uvijek su tu.
„Ne bojim se Maoa i Staljina i Hitlera. Bojim se tisuća i milijuna ljudi
koji haluciniraju za sebe da su „vlast“ i tako vješaju cijene, i plaćanje
za njihova carstva, i izvršavanje njihovih zapovjedi. Ne brine me što
postoji čudak sa smiješnim brkovima. On nije nikakva prijetnja ako
ljudi ne vjeruju u „autoritet vlasti.“62
Zamislite čovjeka koji vam dolazi i govori vam da mu morate platiti
iz nekog razloga 500kn ili će vas uhapsiti. Vjerojatno će te ga gledati
sa nevjericom, i pokušavati se sjetiti telefonskog broja hitne pomoći,
jer ovo je hitan slučaj za umobolnicu. Taman što ste to pomislili tip
vadi iz džepa značku na kojoj piše MUP RH.63

62 Larken Rose - Američki anarhist

63 Ministarstvo Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske
130
Što se sad dogodilo? Kako se sad osjećate? Da li taj tip naglo ima
autoritet ili ga još uvijek smatrate ludim? Ako ima je li onda on dolazi
od značke? Sigurno se ne klanjate znački? Čemu se onda klanjate?
Onome što značka znači? Što značka znači? NIŠTA, OSIM ONOGA
ŠTO VJERUJETE DA ZNAČI. Autoritet vlasti postoji samo jer vi
vjerujete da postoji, to je rezultat dugotrajne indoktrinacije i edukacije.
„Pokornost (Papi) je nužna za spasenje.“64
Upalite televiziju ili radio. Otvorite novine. O čemu se uvjerljivo
najviše piše i govori o vlasti, vladi, ministrima, političarima. Ne
možete ih ignorirati sve i da hoćete. Sveprisutni su, naglašavajući na
taj način svoju važnost, bitnost. Oni su ti koji moraju odobriti svaki
naš pokret, intenciju, namjeru. Iako će mnogi sada kazati, da im
političari nisu nikakvi autoriteti i da su svjesni njihovog lažnog morala
i korupcije, postoji jedan drugi autoritet koji je još prisutniji i čija
čistoća i moral nikada ne mogu biti ukaljani. To je REPUBLIKA
HRVATSKA. Cijele horde ljudi, starih i mladih, klanjaju se grbu,
zastavi, himni, ideji o autoritetu države. Umjesto Boga, ljudi u srcu
nose Hrvatsku.
Fantomske ideologije su uvijek najbolje za upravljanje ljudima. Jer
ako se stvori kult ličnosti prema nekom čovjeku ili političaru, njegova
snaga toliko raste da je moguće da odvede ljude u pravcu koji
gospodarima ne odgovara. Iz tog razloga je u novije doba stvoren kult
ideologije, jer je ona manje nepredvidiva i lakša za upravljanje.
REPUBLIKA HRVATSKA vas neće odvesti nigdje jer ona ne postoji,
a upravljana je od strane političara, (recimo to tako iako to nije istina),
pa mi je nejasno kako netko može voljeti Hrvatsku, a mrziti vladu ili
predsjednika koji je vodi. Ona je samo jedan brand koji vrijedi
određenu količinu novca isto kao Coca Cola ili Mercedes.
Dogma o nužnosti postojanja vlasti i autoriteta koji će upravljati našim

64 Božanska doktrina katoličke crkve za vjernike –laike (ovce)

131
tijelima, umovima i dušom je samo to - dogma. Njeno porijeklo leži u
nesigurnosti individue koja se spremna odreći svoje slobode kako bi
bila dio mase i skrivena iz kišobrana kolektivizma. Nije nikakav
problem biti dio kolektiva, ako je to slobodna odluka individue. Ali
kao što ćete vidjeti u nastavku knjige u ovom društvu takva slobodna
volja ne postoji.
Dogma o vlasti je psihološka bolest, virus koji je zarazio čovjeka u
pandemskim razmjerima. Svatko koji vam govori da morate biti dio
kolektiva i da tu nema izbora i ako vam se ne sviđa da odselite, je po
ovakvom viđenju stvari bolestan – u glavu. Vlast u prirodi nema
nikakvu podlogu. Tamo nema poreznika, carine, policije, sudova koji
u ime fantomskog entiteta kažnjavaju nepokoravanje autoritetima.
Ako pak mislite suprotno, krenimo istraživati dalje kroz ovu knjigu
da vidimo u čemu zapravo leži mogući autoritet nekoga nad nekim.
Poznati su nam oni koji sebe smatraju od vlasti, u vlasti, ili koji rade
za vlast, itd. Ono što je zaboravljeno u cijeloj priči jest da, prirodno, i
po samoj svojoj definiciji, vlast mora biti dana, proslijeđena, da bi
imala ikakav efekt.
Mora biti dana. Ne može biti samo „uzeta“ ili „pretpostavljena“, jer to
nije ono što ona jest. (autoritet/vlast uzeta kroz cijev pištolja je
kriminal, prijestup protiv suvereniteta individue). To je tako iz
jednostavnog razloga, jer ljudi djeluju slobodnom voljom. Da bi
djelovao u skladu sa „direktivama“ nekog drugog „autoriteta“, tada
čovjekova slobodna volja mora prihvaćati slobodnu volju nekog
drugog. To se može dogoditi samo kad čovjek odluči prihvatiti volju
nekog drugog.
Priznavanje i prihvaćanje volje nekog drugog je isto kao kad kažeš da
čovjek daje/produžava ovlasti na nekog drugog.
Ali, ako čovjek ima slobodnu volju, tada on ne mora davati
ovlasti/autoritet nikome, ako ne želi ili ako čovjek nema slobodnu
132
volju, tada on nije čovjek nego robot, ili rob.
Ono što se zapravo dogodilo je to da je pristup „ matematičke
vjerojatnosti“ utisnut u kolektivni nesvjesni um društva. Kao npr: „ako
budem činio sve što i drugi budu činili, tada neću biti na meti… ostavit
će me na miru.“
Što funkcionira dobro, do neke točke. Funkcionira dobro dotle dok te
ne stave na metu, iako si ti samo „radio što i svi drugi“.
I tada te uzimaju na pik, ali i sve ostale, jer si im dao/produžio prava,
ovlasti da to rade, dao si im prst, a oni su uzeli cijelu ruku. To je rizik
koji se uvijek mora uzimati u obzir kada se ovlasti daju nekom drugom
autoritetu ili drugom čovjeku. Priča o prstu i ruci je priča koja ide vrlo
polako (kao i žaba koja se kuha postepeno u vrućoj vodi).
Kada netko pretpostavljajući svoje ovlasti, ima mogućnost kreirati
određene zapovjedi (narudžbe), važno je zapamtiti da oni nemaju
nikakav autoritet nad tobom, osim ako im ga sam nisi predao.
Nažalost, ovo objašnjenje autoriteta i ovlasti, iako je vrlo jednostavno
nešto je što u pravnoj struci gotovo nitko ne razumije, a zašto nitko ne
vidi ono što je očigledno saznat ćemo u nastavku knjige.
„A najžalosnije je: suvremeno čovječanstvo počinje da gubi
sposobnost (moć) da logički misli. To nije samo tužna (žalosna)
činjenica, već, moguće, užasna epidemija, koja je u stanju da
preobrati suvremeno čovječanstvo u krdo (čopor, gomilu) lišenih
razuma (pameti, poludjelih) glodavaca, koji izjedaju jedan drugoga,
uništavajući vlastitu životnu sredinu (okolinu). Glodavci –
samoubojice.“ 65

65 Zvonki cedar Ruski - Anastazija

133
134
 2. poglavlje
Pravo

„Dužničko ropstvo je ropstvo dužnosti koje proizlazi iz

dobivenih prava. Odrecite se svih prava koje mislite da
imate ili da bi ih trebali imati, i nestat će dužničko
ropstvo.“

135
 Dio 12

U VO D

Kao duša željna slobode, brzo sam shvatio da postoji nešto što mi brani
slobodu. Neke stvari ne možeš napraviti, jer su zakonom zabranjene i
slijedi kazna, ako ih (ne)napraviš. Iako je dosta tih zakona uglavnom
normalnih, ima ih mnogo koji nemaju nikakvog smisla. Jako mnogo
njih zadire u potpuno privatne prostore. Mene je uvijek podbadalo
pitanje: Odakle nekome pravo da meni određuje što ja mogu, a što ne
mogu raditi? Takozvana sloboda koju svi unutar demokracije
uživamo, brzo pokaže svoje pravo lice kad pokušate nešto realizirati
ili djelovati. Hrpa obrazaca i milijun uvjeta koje morate ispuniti
natjeravaju i najupornije da odustanu od svojih namjera, svjesni da
papirologiju, i korupciju koja je prati, neće moći servisirati.
Osjećao sam se usamljen, jer na svako moje pitanje kako je moguće
da je to tako, svi su odmahivali glavom i govorili fraze tipa: „red mora
postojati“, „zakon se mora poštovati“, „nemoj se sa rogatim bosti“ i
razne druge automatizirane izgovore robovlasničkih mentalnih

136
sklopova. Država i pravni sustav su nekrunisani bogovi zemlje kojima
se svi, pa čak i oni koji nemaju nijednog drugog boga osim Isusa,
klanjaju. Država je oduvijek bila zamišljena kao servis živim ljudima,
i većina ljudi i danas misli da ona to jest. Ali jedno je misliti, a drugo
otvoriti oči i vidjeti. Javna služba i službenici postali su čudovište koje
se svom snagom obrušava ne leđa čovjeka. Od onog koji treba život
činiti lakšim, težina je jedini njen proizvod. I strah. Strah od policije,
suda, porezne uprave, banaka, komunalnih redarstava, inspekcija,
carine. Kazne su brze i drakonske, bez milosti, često i potpuno
nelegalne, nezakonite, čista otimačina. Represija na svakom koraku.
90% svih sudskih slučajeva se vodi u parnicama u kojima ne postoji
nikakva šteta, a to su prometni prekršaju, knjigovodstveni prekršaji,
pušenje trave, neplaćanje poreza, ne posjedovanje potrebnih dozvola,
kršenje propisa i još hrpa drugih prekršaja u kojima država trenira
strogoću. Znate li ako ne cijepite dijete da je kazna 2000 kn? Ako se
ne žalite i platite, sve je uredu, ne morate cijepiti dijete. Ako ne
odjavite automobilske tablice u roku 15 dana kazna je 700 kn. Ako sud
donese rješenje da ste krivi, platite kaznu i ne morate nikad odjaviti
tablice. Vi ste jednostavno platili kaznu, jer ste si uzeli pravo koje po
zakonu nemate. Dakle nije smisao zakona uvođenje reda, već je to
struktura u kojoj netko ima ova prava, netko ona, a pravo na kršenje
pravila se plaća.
Pravo je, kao i sve discipline bitne za održavanje statusa quo
društveno-političke strukture, namjerno prikazivano kompleksnim i
teško shvatljivim običnom laiku. Tako je laik (neznalica) brzo odustao
od ulaženja i pokušaja razumijevanja tog prostora. Kao posljedica tog
odustajanja jako malo ljudi razumije originalnu prirodu prava. Čak i
odvjetnici i neki sudci, kao pravni eksperti, ne vide pravo u njegovu
istinskom izgledu, već samo kao zbirku pravila i propisa u koje smo
svi uronjeni i koji su obavezni za svakoga.
Ja nisam nikad studirao pravo unutar obrazovnog sustava. Sve što

137
ovdje pišem rezultat je istraživanja i iskustava, kako mojih tako i
drugih ljudi. Možda je to nekome bez veze, jer nisam
certificiran/ovlašten za ovu temu, a nekome je možda super, jer nisam
uvjetovan nikakvim ugovorom ili zakletvom i možda mogu vidjeti
sustav iz pozicije koja je bliže istini. Iz pozicije van uma moguće je
gledati bilo što, ali ja sam se odlučio (ili je već prije odlučeno, ne zna
se) za pravni sustav, jer njega vidim kao najmoćniju i sveprisutnu
energiju zarobljavanja. Svi smo uronjeni u pravni sustav kroz sve
segmenta života. Borimo se sa gomilom papira i parazitskom
administracijom koja prijeti da će progutati našu dušu. Pravni sustav
se prometnuo u nevidljivog vladara stvarnosti, jer što god želite
napraviti ili uvesti u stvarnost morate pitati njeno veličanstvo pravni
sustav. Namjerno ovdje ne spominjem državu, jer iako svi misle da je
država nadređena pravnom sustavu i da ona određuje pravne norme,
to je sasvim pogrešno. Država je pravna osoba određenog karaktera i
nastala je pravnim aktom. Kroz pravo je država ušla u postojanje, ili
bolje rečeno, postala je pravni subjekt. Zašto je to bitno vidjet ćete
kasnije. Dakle, jasno je da je država pravni derivat, a ne obrnuto.
Pravni sustav je monstruozno velika matrica unutar koje se upravlja
zakonima, političkim, ekonomskim, gospodarskim, zdravstvenim,
obrazovnim, vojnim, trgovačkim, ugostiteljskim, industrijskim, i svim
mogućim drugim pitanjima na svijetu. Vladavina prava je religija i
dogma u svim novim „demokratskim“ državama. „Narod“ vlada kroz
pravni sustav, koji zakonima određuje što je dopušteno, a što nije i
koje su posljedice kršenja pravila.
Ljudi se danas uglavnom bune na državu, vladu, sabor, a ne znaju da
su ovima ruke vezane, jer su one samo kandidirane66 lutke67 na koncu

66 Nominee; Kandidirani : legal vidi lutka;

http://www.thefreedictionary.com/nominee
67 Lutka: a. Osoba ili pravna osoba koja je imenovana strankom u
transakciji, ali djeluje u ime druge osobe ili subjekta skriveno. Također se
138
pravih gospodara, onih koji upravljaju pravnim sustavom. Pravni
kontrolni mehanizmi dotiču se svih nas, kroz sve segmenata življenja.
Broj zakona u opticaju utrostručili su se u zadnjih 20 godina.
Deklarativno, zakoni vrijede jednako za sve iako to u praksi nije točno.
Zbog trenutnog osjećaja nemoći, ustanovljen je jedan brzorastući sport
– „pljuvanje po političarima i birokraciji“. Taj je sport, ovako na prvu,
interesantan kao ispušni ventil, ali je neću pljuvati nikoga, jer je to
nebitno i nikada nije donijelo nikakve rezultate. Integritet i suverenitet
političara ravan je nuli. Oni su odgovorni stranci i onima koji
financiraju tu stranku, a ne narodu. Narod je i tako fiktivna kategorija,
uobrazilja, dok je lova koju dobivaju od sponzora stvarna. S obzirom
na njihovu beznačajnost neću ih niti spominjati u knjizi.
Meni neke stvari nisu imale nikakve logike. Isto kao i crkvena priča,
sve je vrvilo kontradikcijama i nedostatkom smisla. Kako je moj um
izrazito logičan, nisam se smirio dok nisam skupio sve na jedno
mjesto, kako bih mogao prvenstveno sebi objasniti o čemu se ovdje
radi. Moje razumijevanje je sad toliko naraslo da evo pišem knjigu
kako bi i vi mogli vidjeti ono što ja vidim. Promatrajte pravo dok
budete čitali ove redove, kao nekakav paralelni svemir, koji ima svoja
pravila i nema nikakve veze sa ovim svemirom u kojem mi živi
živimo.
Istraživanja u vezi prava su muka ježeva, jer engleske stranice i njihovi
istraživači se uglavnom pozivaju na Common Law68. Njihove zemlje
imaju pravnu tradiciju dugačku 300-400 godina i neke zakone koji su
stariji više od 200 godina. Njihovi zakoni imaju pravne procedure
nepoznate našem pravnom sustavu. U njihovu sustavu svaki zakon

zove kandidat, slamnata osoba.

http://www.thefreedictionary.com/dummy
68 U nas preveden kao „Običajni zakon“, ali ne postoji kao pravna
kategorija, dok u njihovu zakonodavstvu postoji temeljem dokumenta naziva
„Magna Carta“ iz 1215 god.
139
ima pravnu povijest i promjene se mogu pratiti stoljećima unatrag.
U Hrvatskom pravnom prostoru sve je nekako nabacano zbrda-zdola.
Čak niti iskusni pravnici se ne mogu u potpunosti snaći u njemu.
Iskreni pravnik će vam reći da je za vrijeme Jugoslavije to sve bilo
mnogo, mnogo uređenije. U nas je pravni prostor zbog ogromnih
promjena i prilagođavanja postao sličan divljem zapadu, kao sinonimu
za nered.
Na internetu ne postoji niti jedan on-line pravni rječnik na hrvatskom
jeziku. Zakoni i procedure su prilično konfuzne i potpuno podložne
raznim tumačenjima. Ostavljen je jedan ogroman prostor za
manipulaciju, jer ništa nije do kraja definirano.
Ustav kao temeljni pravni dokument je prepun rupa. Kao da je
namjerno tako napravljen. U hrvatskom pravnom prostoru vlada
uglavnom korupcija i nepotizam. „Država“ tu ne može napraviti
mnogo, jer je to privatni prostor kojim vlada Komora69.
Mogućnosti oslobađanja od pravnog sustava kroz alate prava je
minimalna i gotovo nemoguća. Sustav nije ostavio alate pomoću kojih
možete na pravni način, propisanom procedurom napustiti igralište.
Nema nikakve šanse. Stoga mi se čini, da je svako djelovanje kroz
sustav gubljenje vremena.
Zajednički sa ekipom sa Zvona Istine, (pri čemu poglavito mislim na
Valtera),stvoren je jedan novi pogled na pravo, a samim time i pristup.
Ono po čemu je ovaj pristup jedinstven jest, mislim, to što je u cijelu
priču uvedena duhovnost. Ja volim duhovnost zvati znanošću o istini.
Ona je temeljna znanost, koja bi morala biti uključena u potragu za
bilo čime i jedini je vjerodostojni alat u potrazi.
U takvom omjeru snaga pravo u potpunosti gubi, jer nema nikakve
šanse. Prvi dio knjige opisuje duhovne postulate koje možete bez po

69 Hrvatska Odvjetnička Komora

140
muke primijeniti na promatranje sustava. Takvim očima sva bijeda i
iluzija (ne)viđenog izlazi na vidjelo.
Cijela ova knjiga je rezultat ezoterične potrage za samim sobom
ispričana kroz pravo. Neobično, ali vidjet ćete, zanimljivo. Stoga nije
potrebno biti nikakav pravnik, niti znati zakone. Slobodno krenite u
ovaj svijet on će vam brzo postati jasan.
Na internetu sam našao davno jednu definiciju o pravu koju nikako
nisam mogao potvrditi. Ona kaže:
„Pravo/legalitet se definira kao poništavanje Božjeg zakona“70
Iako sam dugo tražio potvrdu ovog navoda nisam ga eksplicitno našao.
Možda je to sreća, jer da sam ga odmah našao prihvatio bih definiciju,
vjerojatno bez pravog razumijevanja. Ovako sam istraživanjem i
proučavanjem pronašao mnogo drugih stvari koje u potpunosti
potvrđuju ovu definiciju i više od toga.
Moja intencija kao autora ove knjige je potpuna diskreditacija pravnog
prostora koji trenutno vlada. Kad uđete malo u dubine, kao šta sam ja
ušao, uvidite da to nije nikakav problem i da ne morate biti genijalac
da bi to napravili. Samo trebate spustiti stvari na najjednostavniju
moguću razinu. Ako ne znate što je cigla, blok ili beton, ne možete
pravilno percipirati što je to kuća, jer su svi nabrojeni njeni osnovni
dijelovi. Tako je i sa sistemom vladavine prava. Njegova
diskreditacija je vrlo jednostavna, jer već na prvom koraku
proučavanja njegove osnove, a koji je pravo, nailazimo na
nepremostive pukotine u logičnom smislu koje nikako ne mogu biti
razumno objašnjene. Štoviše svaki pokušaj objašnjavanja samo još
više razotkriva iluziju, širi rupu nelogičnosti i diskreditira sistem.

70 Enciklopedija Britannica (1893). Rječnik znanosti i umjetnosti

141
 Dio 13

P R AVO

Najbolji i najlakši mogući način za razumijevanje pravnog sistema i

njime povezane vladavine prava jest ispravno razumijevanje koncepta
prava. Da bi to postigli potrebno je odgovoriti na najprizemnije i
najosnovnije pitanje. Što je to pravo? Odakle to dolazi?
Znam da sam se dugo mučio sa ispravnim razumijevanjem ovog
koncepta. Sjećam se kad je George Carlin71 u svojem skeču izrekao da
prava ne postoje, da su ih ljudi izmislili, kao što su izmislili babarogu.
Osjećao sam da on zna šta govori, ali nikako mi nije lijegalo, kako to
može biti da prava ne postoje, a svi bruje o njima. George nije
objašnjavao dalje što pod time misli, tako da mi je trebalo još dosta
vremena dok nije sve leglo na svoje mjesto. Vi danas imate sreće, jer
ću podrobno, do u detalje, objasniti sve vezano za ovu riječ i na kraju
ovog dijela će vam biti jasno zašto je George Carlin rekao da prava ne
postoje. Imate li pravo šetati po planini? Imate. Tko vam je dao to
pravo?

71 George Carlin je bio američki glumac, komičar (1937-2008)

142
 Dio 46

K R A J - PO Č E TA K

Jedno od pravila božanskog razuma jest, ako mene pitate, ne

poštovanje zakona niti zakonskih norma koje nisu u skladu sa tvojom
savješću. Svako poštivanje ideološkog boga, ili nekakve druge
ideologije i idola jest po svojoj definiciji sotonizam. Društvo
vladavine prava u svojoj osnovi je sotonizam, jer mu se ljudi klanjaju
ne radi ljubavi i poštivanja nego čistog straha nametnutog od demona
koji jedino i mogu djelovati kroz tu frekvenciju. Strah je rezultat našeg
neznanja o životu i ideji da se isti može izgubiti, što je naravno
netočno. Jer tko želi zadobiti život vječni mora izgubiti ovaj.
IZ TOG RAZLOGA DRŽIM DA JE OVA KNJIGA DOKAZ
DA SU LJUBAV, ISTINA I ZNANJE ILEGALNI U OVOM
SVIJETU, TE DA JE IZJAVA „PRAVNI SISTEM KRŠI
BOŽANSKE ZAKONE“ TOČNA.
Zato, neću reći dužnost, ali nekakav pokazatelj zdrave svijesti je ne
pokoravanje, nepoštivanje niti klanjanje nikakvim ljudskim
autoritetima, ma kakvu god haljinu ti obukli, jer to je anti – duhovnost,
anti – život i se stvoriteljem nema nikakve veze. Posebno izbjegavajte
one koji kažu da je pokornost nužna….. Kako kaže Anastazija; „I
Bogu Ocu je muka kad vidi kome/čemu se njegovi sinovi klanjaju.“
Koliko god vam na kraju krajeva ova knjiga izgledala teška,

143
komplicirana ili oboje, ona je u biti vrlo jednostavna. Ona kaže da smo
mi svoji tamničari, ali i svoji osloboditelji, što je potpuno logično.
Onaj tko te zatvorio je jedini koji te može osloboditi.
Da! Postoji svijest koja nam potpomaže u tom utamničenju, ali ona
nije nikada napravila ništa, osim što nam je šaptala u uho da uđemo u
zatvor, zatvorimo ga za sobom, zaključamo i bacimo ključ.
Vjera nas spašava. Vjera nas uništava. Što je od ovo dvoje točno?
Oboje, ali naravno niti jedno. Vjera je koncept dualnog svijeta
bazirana na umom promišljanju ili ne promišljanju. Ograničenje uma
ne dozvoljava da promišljanje bude objektivno. Promišljanje uma
ovisi o granicama njegova dosega koje je nažalost vrlo usko.
Stoga trebamo postati kao dijete. Ono je neuvjetovano, ne zna (hvala
bogu) kako treba živjeti, što je život i koliko je on ozbiljan ili
neozbiljan. Nije programirano društvenim normama i može slobodno
skinuti gaće u sred parka da se popiša za stablo.
Takva svijest će uvijek pitati ako joj nešto ne leži, ili odbaciti odmah
ako joj se nešto ne sviđa. Neće vjerovati što god da joj odrasli kažu,
pogotovo ako odrasli to ne kažu kategoričkim tonom. Kako bi bilo
lijepo da me roditelji nisu nikad ništa učili da nešto moram, ili da je
nešto pristojno. Naše ideje o životu i svijetu su uglavnom krive, pa
bi stoga pravi uspjeh ove knjige bio kada bi odmah shvatili da
nište ne znamo i ništa nije onako kako mislimo da jest.
Kako jest? Ne znam, počnite istraživati, otkrivati, ali naravno na
jedinom mjestu na kojem je to moguće prave odgovore – u sebi!
Iako je sada ove knjige kraj, na ovom mjestu se može roditi jedan
predivan početak.

Kraj

144
Gotovo
Finito
The end

145
 O A U TO R U ( M E N I )

Neki kažu da nije bitno što je rečeno već

tko je to rekao. Ne bih se baš složio sa
ovom konstatacijom, jer ako ste otvoreni
možete nešto naučiti i od potpuno
nesvjesnih ljudi. Ali umu je uvijek drago
znati tko je taj koji je rekao izrečeno, stoga
je ovaj dio posvećen utaživanju žeđi
takvih umova.
Odazivam se na ime Dražen, a obiteljsko
ime mi je Kasalo. Rođen sam, kažu, prije 45 godina u Splitu, a u
Stobreču proveo cijeli život do današnjeg dana. Moji roditelji su
porijeklom Imoćani koji su doselili u Stobreč prije mog rođenja. Tako
sam po krvi Imoćanin, a po srcu sam Splićanin, Stobrečanin.
Oženjen, otac trojice sinova (tako mi žena kaže, a ja joj vjerujem) od
11, 18 i 19 godina. Završio srednju školu (MIOC) u Splitu 1990.
Fakultetski neobrazovan. Ratovao 1993 i 1995 god.
Oduvijek zainteresiran za duhovne teme i traženje smisla. Radoznalost
i ogromna želja da razumijem svijet u kojem obitavam me dovela na
ovo mjesto. Najprije duhovnost, pa psihologija, zatim pravo, dijelovi
su mojeg putovanja u pronalazak odgovora na pitanja koja se, na prvu
nespojiva, nakraju ipak materijaliziraju ovom knjigom.
Sada se osjećam mnogo mirniji, jer su pitanja a samim tim i potreba
za traženjem odgovora iščezli. Prisutan je osjećaj ispunjenja, a
otkrivanje stvari sada je mnogo prirodnije i bez napora.

146
Ne dozvoljavam nikakvo kopiranje, distribuiranje, dijeljenje, ili bilo
koje drugo svojatanje ove knjige ili nekog njenog dijela bez moje
dozvole. Dozvolu ili što god, možete zatražiti na:
www.kontrolauma.org
kontrolauma2016@gmail.com

147