VELEUČILIŠTE U KARLOVCU

STRUČNI STUDIJ MEHATRONIKE

Damir Požar

MEMORIJSKI ELEMENTI

SEMINARSKI RAD

Kolegij: Građa računala

Mentor: dr. sc. Ljerka Luić

Karlovac, veljača, 2012.

0
SADRŽAJ

1. Uvod………………………………………………………………………….2

2. Povijest razvoja memorijskih elemenata…...……..................………….…….3

3. Bistabil.....…………………..……..…………..……………………….……..5

4. Unutarnje memorije…………….........……….…………………………..….6
4.1 Vrste unutarnjih memorija...........................................................................6
4.2 ROM memorije...........................................................................................6
4.3 RAM memorije............................................................................................7

5. FLASH memorija .............................................................................................7

6. Zaključak ..........................................................................................................8

7. Literatura...........................................................................................................9

1
 1. UVOD

Osnovna karakteristika rada računala je obrada podataka. Da bi se ti podaci mogli obraditi

potrebno ih je prvo negdje spremiti i tu sad nastupa važan element računala, memorija.
Memorija računala ima sposobnost pohranjivanja određene količine podataka (kapacitet
memorije). Najmanja veličina koja se može pohraniti u memorijskom elementu je jedan bit
odnosno jedno stanje 0 ili 1.

Jedinice za pohranu memorije :

1B (bajt) = 8 bitova

1kB (kilobajt) = 1024 B

1MB (megabajt) = 1024 kB = 1 048 576 B

1 GB (gigabajt) = 1 048 576 kB = 1 0

Vrijednost od 1.024 za "K" izabrana je zbog binarne naravi računala koja obrađuju binarne
podatke i jednaka je 210 (broj najbliži broju 1000 koji se može dobiti cjelobrojnim
potenciranjem broja 2). 73 741 824 B

Karakteristike memorija:

 kapacitet – pokazuje maksimalni broj pohranjenih podataka

 vrijeme pristupa – vrijeme da se pristupi do nekog podatka u memoriji
 cijena – cijena po jedinici kapaciteta
 brzina prijenosa podataka – koliko se bitova može prenijeti tijekom čitanja memorije
 trajnost podataka – vrijeme tijekom kojeg neće doći do brisanja podataka

Ako želimo podijeliti memoriju računala na dva dijela to bi bilo na unutarnju i

vanjsku. Unutarnja memorija računala bi uključivala RAM (Random Access Memory) i ROM
(Read only memory), a vanjska koja je u pravilu i trajna memorija uključuje: floppy disc
(disketa), hard disc (tvrdi disk), CD –ROM, DVD –ROM, USB flash memory.
Tema ovog seminarskog rada bit će unutarnja memorija.

2
 2. Povijest razvoja memorijskih elemenata

Memorija računala kao pojam seže daleko u prošlost još u doba mehaničkih
računala. Poznati engleski matematičar Charles Babbage dao je veliki doprinos u razvoju
računala zbog kojeg je nazivan ocem računala. On je postavio načela rada računala još u IX
st. a koje se vrijede i danas. Podijelio je funkcije računala u tri djela: pohrana, procesiranje i
kontrola, odnosno svako računalo mora se sastojat od memorije, jedinice za obradu podataka i
programa. On je prvi u mehanički stroj unio memorijske mogućnosti, tada su to bile kartice s
izbušenim rupicama. Daljnji razvoj kako memorije tako i računala tekao je usporedno s
razvojem elektroničkih elemenata. Prvo su to bila računala s elektronskim cijevima ( Colossus
1943 ) a nakon toga slijedi izum tranzistora (1947).. Elektronske cijevi odnosno tranzistori
mogu prepoznati samo dva stanja električnog impulsa: kad je on prisutan i kad nije. Zbog toga
je bio potreban prijelaz iz dekadskog sustava koji se je koristio u mehaničkim uređajima na
binarni sustav sa samo dvije znamenke 0 i 1, gdje nula označava nepostojanje, a jedinica
postojanje signala.
Prva generacija elektronskih računala su bila temeljena na elektronskim cijevima i bila
su ogromna, ENIAC ( 1946 ) težilo 30 tona imalo 17000 elektronskih cijevi, prvo
komercijalno računalo UNIVAC (1951god.) težilo 13 tona, trošilo 125 kWh i radilo na taktu
od 0,008 MHz i bio je opremljen s 0,9 kB memorije. Ta prva generacija računala ( 1950 –
1958 ) je koristila akustičnu memoriju. Podaci su se pamtili u obliku ultrazvučnog vala u
stupcu živinih para, na magnetostrikcijski pobuđenoj niklenoj žici, u piezoelektrički
pobuđenom posebno izbušenom kristalu kamena, a osnovni medij kao nosioc podataka bila je
bušena kartica.
Sljedeći korak u razvoju bio je izum
integriranog kruga ( 1959 god. ), komadić silicija
na kojem je povezano više tranzistora. Druga
generacija računala ( 1959 – 1964 ) temelji se na
poluvodičkim elementima. Samim time dolazi do
smanjenja dimenzija i potrošnje energije, dok se je
povećala sigurnost rada i brzina izvođenja
operacija. Takva računala su koristila magnetske
jezgrice.
Kapacitet tih memorija je bio 10 milijuna sl.1. Magnetske jezgrice
bitova. Podaci su bili spremani pomoću polarnosti

3
malih magneta, a s obzorom da su magneti zadržavali svoj magnetizam memorija je bila
postojana i nakon gašenja računala. U drugoj generaciji u velikoj upotrebi su bile memorije na
magnetskim trakama i bubnjevima
Treća generacije računala (1965 – 1971) se temelji na upotrebi integriranih krugova i
monolitne tehnike. Pojavljuju se integrirane poluvodičke memorije koje istiskuju magnetske
jezgrice kao vrstu memorije.
Četvrta generacija (1972 – do danas) računala koriste mikroprocesor kao osnovnu
tvornu jedinicu za izradu računala. Računala četvrte generacije imaju memoriju kapaciteta od
nekoliko desetaka milijuna bitova koje stanu na jednu tiskanu pločicu veličine pola stranice
papira. Programibilne memorije (ROM, PROM, EPROM) i vrlo sposobni
mikroprocesori promijenili su način izrade računala.
Daljnji razvoj je bio predvidljiv, kako što više tranzistora smjestiti na što manjem prostoru.
Povećanje broja tranzistora integriranih u čipu najbolje opisuje Moore-ov zakon koji predviđa
udvostručavanje broja tranzistora na čipu svakih 18 – 24 mjeseca.
Kapacitet DRAM-a ( podvrste RAM memorije ) približno se učetverostručivao svake tri
godine, tako se kapacitet memorijskog čipa sa 16Kb ( 1977.) povećao na 1Gb ( 2008.)
sl.2. Slikoviti prikaz razvoja memorije kroz četri
generacije računala

sl.3. Grafički prikaz povećanja kapaciteta memorije u razdoblju 1976 – 2008.

( y-os označava kapacitet jednog memorijskog čipa u kB )

3. Bistabil (eng. flip-flop)

4
 Za praćenje i manipuliranje binarnih brojeva u računalu potrebni su sklopovi
koji mogu bilježiti dva stanja. Bistabil predstavlja osnovni memorijski element u
digitalnom sklopu koji može zapamtiti podatak veličine jedan bit. Elektronički
razmatrano radi se o sklopu koji ima dva stabilna stanja (logičku 0 ili 1). Obično
imaju dva ili tri ulaza na koji se dovode ulazni impulsi koje u ovom sklopu nazivamo
okidni impulsi. Bistabil može imati jedan, dva ili ulaza i ima jedan ili dva izlaza. Ulazi
na bistabilu se označavaju ovisno o vrsti bistabila, dok se izlazi označavaju s Q
(predstavlja logičko stanje bistabila) i (logički komplement izlaza Q). Promjena iz
jednog stanja u drugo naziva se okidanje bistabila.

Bistabile dijelimo u dvije osnovne skupine i to na asinkrone i sinkrone bistabile.

Asinkroni bistabili imaju svojstvo reagiranja na promjenu impulsa čim se pojavi na
ulazu u sklop pa rezultat kad se ulazni impulsi ne dovode istovremeno na ulaz.
Bistabil koji ima dodatni ulaz na koji se dovode sinkronizacijski impulsi konstantne
frekvencije s ciljem promjene stanja bistabila na promjenu okidnog impulsa zove se
sinkroni bistabil.

Binarna vrijednost koja se želi pohraniti na bistabil dovodi se na priključak D, na

izlaznom priključku Q se očitava stanje bistabila i ulazni priključak POHRANITI se
dovodi poseban upravljački signal.

Postoji više varijanti bistabila koji se

razlikuju po načinu pobude za promjenu stanja
Sl.4. Bistabil za pamćenje jednog bita
(JS,JK,D,T). Za pohranu n bitova potrebno je n
bistabila koji se mogu posložiti jedan pored
drugoga u tvz. registar. Duljine registra određuju
broj bitova koji se mogu u njega zapisati i obično su jednake potencijama broja 2.

5
 4. Unutarnje memorije.

Unutarnja memorija predstavlja jedan od važnijih dijelova računalnog sustava. Njena je

uloga bilježiti i pamtiti binarne podatke koji se koriste tijekom izvođenja računalnih
programa. Imaju veliku brzinu rada u odnosu na vanjske memorije ali su manjeg kapaciteta,
skuplje za izradu i nisu u stanju pamtiti podatke po nestanku napajanja.

4.1 Vrste unutarnjih memorija

Digitalna računala posjeduju dvije vrste memorija: ROM i RAM memoriju.

ROM (Read Only Memory) – omogućava samo čitanje pohranjenih podataka

RAM (Random Acces Memory) – omogućava čitanje i pisanje podataka

4.2 ROM memorije

ROM memorije služe za pohranu programa i podataka koji se za vrijeme rada računalnog
sustava smiju samo čitati. Sadržaj ROM memorije je definiran pri proizvodnji računala tj.
nakon ugradnje ROM čipova u računalni sustav sadržaj memorije moguće je samo čitati.
Primjer takve memorije je BIOS memorija. Imamo tri vrste ROM memorije.

 Prave ROM memorije – njih je moguće samo čitati.

 PROM memorije (Programmable ROM) – moguće ih je programirati pomoću

posebnih uređaja (programatora), nakon programiranja ih je moguće samo
čitati kao prave ROM memorije.

 EPROM memorije (Erasable PROM, izbrisivi PROM ) – za razliku od PROM

memorija moguće ih je više puta programirati zahvaljujući mogućnosti brisanja
sadržaja.

 EEPROM (Electrical Erasable Programmable Read-Only Memory, električno

izbrisiva programibilna ispisna memorija) je vrsta ispisne memorije koja se
može brisati i ponovno programirati električnom strujom.

Mogućnost brisanja i pisanja kod PROM-a i EPROM-a je višestruko sporije i one nisu
predviđene za česte izmjene svog sadržaja. Čipovi ROM memorije se malog kapaciteta i
njihov sadržaj se ne gubi nestankom električnog naboja.

6
 4.3 RAM memorija

RAM memorija još se naziva i radna memorija – sadrži podatke aktivnih programa
računala i informacije potrebne za trenutačni rad operativnog sistema. Jedna od glavnih
karakteristika RAM-a je taj da se pristup svim memorijskim lokacijama izvodi u jednakom
vremenskom intervalu. RAM memorije dijelimo na dvije vrste:

 Statičku RAM memorija (SDRAM)

 Dinamička RAM memorija (DRAM)

SDRAM je statička poluvodička memorija u kojoj je svaki bit pohranjen u bistabilu, tj.
dva unakrsno spojena tranzistora, koji pamte zadnje stanje sve dok ne dođe vanjski signal koji
zahtjeva promjenu stanja bistabila. Za razliku od DRAM-a puno je brža, nije potrebno
periodički osvežavat upisane podatke, ali fizički je manja pa se koristi kao privremena radna
memorija (CACHE) – međumemorija koja ubrzava razmjenu podataka između procesora i
radne dinamičke memorije.

DRAM je dinamička RAM memorija koja pamti jedan bit na temelju postojanja
električnog naboja na kondenzatoru. Naboj na kondenzatoru se postepeno gubi, pa zbog
sprečavanja gubitka podataka naboj se mora periodički obnavljati. Memorije većeg kapaciteta
se više isplati realizirati kao dinamičke memorije jer relativno složen sklop za osvježavanje
naboja kompenzira se s daleko manjim brojem tranzistora. Sporije su od statičke memorije, ali
su puno većeg kapaciteta pa se koriste kao glavne radne memorije.

5. Flash memorija

Flash memorija je oblik EEPROM memorije koja omogućuje da se više memorijskih

lokacija izbriše ili zapiše jednom programskom operacijom u isto vrijeme. Poluvodički čip
u flash memoriji sadržava pohranjene podatke bez vanjskog izvora napajanja i kapcitet mu
je znatno veći nego u EEPROMA. Postoje trenutno dvije različite vrste Flash arhitekture:

 NAND-Flash - Tranzistori su serijski povezani, oko milijun ciklusa brisanja

 NOR-Flash - Tranzistori su paralelno povezani, između 10-100.000 ciklusa

brisanja

7
 6. Zaključak

Memorijski element je neizostavan elektroničkih računala. Razvijao se

usporedno s razvojem gradivnih elektroničkih elemenata. Razvoj je bio
ekspanzijski i još uvijek traje, danas usmjeren prema nanotehnologiji. Kapaciteti
memorije, brzina čitanja i pisanja vrtoglavo rastu, dok s druge strane volumen i
cijena memorijskih elemenata padaju. Tržište memorijskih elemenata
konstantno se mijenja, razvoj je ulaskom u nano tehnologiju dobiva novo
zamah u razvoju.. Unutarnja struktura se nije bitno mijenjala, razvoj je išao u
pravcu što više tranzistora na manjem prostoru dok su sa nanotehnologijom
moguće drugačije strukture izrade memorije, sve vodi prema tome kako bi RAM
memorija postala memorija s trajnom pohranom podataka što bi opet dovelo do
velikog pomaka kako u razvoju memorijskih elemenata tako i u razvoju
računalne tehnologije.

8
 7. Literatura.

1) Knjiga
Dr. Vitomir Grbavac 1990, Informatika – kompjuteri i primjena,
„Školska knjiga“,Zagreb

2) ostali izvori

http://www.inf.uniri.hr/~ivoi/ODT/skripta/poglavlje6.html

http://www.pmfst.hr/~lada/oi/pog4.pdf

http://info.biz.hr/Typo3/typo3_01/dummy-3.8.0/index.php?id=115

http://www.scribd.com/doc/47102746/69/Vrste-unutarnjih-memorija

http://www.scribd.com/doc/69260664/USB-Flash

http://en.wikipedia.org/wiki/Flash_memory

http://www.znanost.com/clanak/nanotehnologijom-do-super-brzih-racunala/