Skripta2017 18 PDF

VJEŽBE IZ FIZIKALNE KEMIJE
SKRIPTA ZA STUDENTE 3. GODINE SMJERA BIOTEHNOLOGIJA I ISTRAŽIVANJE LIJEKOVA
SVEUČILIŠTA U RIJECI
Doc. dr. sc. Duško Čakara
Sveučilište u Rijeci
Odjel za biotehnologiju
2018.
Vježbe iz fizikalne kemije Dr. sc. Duško Čakara, 2016.
Upute za korištenje skripte
Ovo je radna verzija skripte, koja se mijenja ovisno o potrebama za korekcijama. Studenti su
zamoljeni da prije svake vježbe isprintaju skripta samo za onu vježbu za koju se pripremaju. U
suprotnom se može desiti da ne raspolažu najnovijom verzijom rukopisa. Pažnja: redoslijed vježbi
i njihova brojčana oznaka u ovoj skripti ne odgovaraju oznakama u rasporedu!
Upute za pisanje referata
Referati su kratki i sažeti izvještaji o izvedenoj vježbi, koji sadrže slijedeće informacije:
 informacije o proučavanom fenomenu - o kojem se fenomenu radi i koje fizikalne zakone

odn. principe provjeravamo eksperimentom
 sve infomacije koje bi čitatelju bile potrebne za ponavljanje izvedenog eksperimenta
 zaključak o proučavanom fenomenu te jesu li pretpostavljeni zakoni odn. principi
primijenjivi, što mora proizaći iz numeričkih rezultata vježbe te biti poduprto njihovom
statističkom pouzdanošću.
Kako bi referati na što sažetiji način prikazivali navedene informacije, njihova struktura mora
logički slijediti izvedbu vježbe te je zadana i jasno je vidljiva iz podnaslova referata:
1. Cilj vježbe. Općenita svrha vježbe – ukratko (1-2 rečenice) navesti proučavani fenomen
odn. fizikalne zakone i općenite principe, eksperimentalnu tehniku te metodu koje u tu
svrhu koristimo.
Primjer: Cilj vježbe: Upoznati se s eksperimentom kojim možemo odrediti površinsku
koncentraciju adsorbiranih molekula, te Langmuirovim i Freundlichovim modelima
adsorpcijske izoterme.
2. Zadatak vježbe. Navodimo fizikalne veličine koje će izravno mjerene u eksperimentu
(mjerne veličine), te veličine koje će biti određene obradom podataka. Znači, navodimo
koji su eksperimentalni rezultati potrebni da bi ostvarili cilj vježbe. Ukoliko student na
početku vježbe dobiva poseban zadatak od strane asistenta koji nije naveden u skripti,
potrebno ga je ovdje navesti. Važno je da svaki student u grupi navede koje zadatke
ispunjava sam, a koje (ukoliko postoje) na temelju rezultata cijele grupe.
Primjer: 1. Odrediti površinsku napetost otopine natrij-dodecilsulfata u ovisnosti o
koncentraciji
2. Odrediti kritičnu koncentraciju micelizacije natrij-dodecilsulfata u vodi pri 298 K.
3. Eksperimentalni dio. Sadrži kratak opis (a) mjerne tehnike, (b) aparature (ne prepisivati
iz skripte, već student sam zaključuje što je bitno naglasiti za pojedinu tehniku), te (c)
mjerne metode (načelno, mjerna tehnika se veže uz aparaturu koju koristimo, npr.
"adijabatska kalorimetrija pri konstantnom tlaku", dok je mjerna metoda vezana uz
veličinu koju određujemo, npr. određujemo reakcijsku entalpiju metodom mjerenja
temperaturnog skoka). Eksperimentalni dio mora sadržavati i kratak opis postupka, odn.
one informacije koje bi bile nužne za ponavljanje tog pokusa, te dobivanje sličnog
rezultata (pisati u prošlom svršenom vremenu jer valja opisati tijek eksperimenta onako
kako je izveden, a ne kako je trebao biti izveden prema propisu). Svakako treba navesti
eventualne postupke koji su poduzeti u dogovoru s asistentom, a koji odstupaju od
propisa iz ove skripte.
UPUTE 2
4. Obrada podataka. Sadrži izmjerene podatke u obliku tablica, grafova, te postupak

izračuna traženih veličina. Prilikom računskih postupaka, dovoljno je navesti samo jedan
primjer izračuna, dakle bez ponavljanja formula, dok se izračunate vrijednosti (ukoliko ih
ima više), navode u tablicama. Obrada podataka (račun) se izvodi ‘ručno’ pomoću
kalkulatora, a grafovi iscrtavaju na milimetarskom papiru, osim u vježbama gdje se koristi
osobno računalo i program MS Excel, što je izričito naglašeno u skripti ili je dogovoreno s
voditeljem (potrebno je osnovno poznavanje tabličnog računa s unosom formula i izrade
grafova). Pri pisanju referata je važno da se studenti počinju upoznavati sa strukturom
pisanja znanstvenih izvještaja, za koje su uvriježena osnovna pravila:
 naslovi tablica (npr. ‘Tablica 1. tekst naslova tablice’) se unose iznad tablica, a naslovi
grafova ili slika (npr. ‘Slika 2. tekst naslova grafa’) ispod slike ili grafa.
 Naslovi tablica i slika moraju sadržavati dovoljan opis podataka (koja veličina i kako je
izmjerena – mjerna tehnika i/ili metoda) koji su prikazani (kao npr. točke u grafu), te
uvjete za koje su ti podaci izmjereni. Primjer: "Izmjerena elektromotorna sila
potenciometrijskog članka staklena elektroda||AgCl(aq, 3M) |AgCl(s)|Ag, pri različitim
pH vrijednostima i T=298,15 K".
Kao primjer pisanja naslova tablica i slika mogu poslužiti tablice i slike iz ove skripte.
5. Rezultat – numerička vrijednost veličine koju određujemo, kako je navedeno u zadatku

vježbe, te njena statistička pouzdanost (izražena kao npr. st. devijacija, koeficijent
korelacije ili sl.)
6. Zaključak. Sadrži odgovor u odnosu na cilj(eve) i zadatke vježbe, upućujući čitatelja na
numeričke rezultate eksperimenta, iz kojih je taj zaključak izveden. Važno je navesti koji
su ciljevi ostvareni, te ukoliko neki nisu ostvareni – zbog čega? Također je potrebno kratko
komentirati pouzdanost metode na temelju statističke pouzdanosti rezultata, te uputiti
čitatelja na najvjerojatnije izvore pogreške. Eksperimentalno dobivene rezultate treba
usporediti s literaturnim vrijednostima, ili veličinama pretpostavljenim na temelju nekog
modela ili teorije (teorijska vrijednost, npr. približnu površinu koju jedna molekula
zauzima u adsorbiranom stanju moguće je usporediti s površinom izračunatom na temelju
duljine veza u molekuli), te izvesti zaključak o točnosti rezultata. Ukoliko je uočeno
značajno odstupanje rezultata ("netočnost") ili nepouzdanost metode, navesti mogući
uzrok na koje upućuju izmjereni podaci.
Stil. Prilikom pisanja dijelova koji prethode izvedbi eksperimenta (cilj, zadatak), potrebno je
odabrati glagolske oblike koji naglašavaju da se radi o očekivanju odn. planu rada, dakle koristiti
infinitiv ("izmjeriti ovisnost…", "odrediti nepoznatu vrijednost…") ili pak pasivni oblik futura ("biti
će izmjerena ovisnost…", "biti će određena nepoznata vrijednost…"). Pogodan glagolski oblik za
pisanje eksperimentalnog dijela, koji čitatelja informira o tijeku provedenog eksperimenta, je
pasiv prošlog vremena (svršeno ili nesvršeno, npr. "spojena je aparatura…", "mjerena je
elektromotorna sila…", "učinjena je pogreška u očitanju…"). Prilikom pisanja zaključka moguće je
koristiti pasiv perfekta (npr. "određena je vrijednost pKa…") ili infinitiv ("moguće je zaključiti…").
Referati se pišu u bilježnicu A4 formata, tijekom i/ili odmah po završetku vježbe, a studenti ga
predaju asistentu ili voditelju na pregled i ocjenu, najkasnije na početku slijedeće vježbe. Rezultati
mjerenja moraju biti predani na pregled i potpis asistenta ili voditelja unutar istog termina u kojem
je vježba izvedena.
UPUTE 3
Upute za pripremu za vježbe (ulazni kolokvij)
Od studenata se traži da na vježbe dolaze pripremljeni, kako bi mogli što samostalnije i kvalitetnije
izvesti vježbu. Za pripremu služi u prvom redu ova skripta, a mogu se koristiti i drugi izvori
(literatura navedena u silabusu, www). Voditelj provjerava pripremljenost svakog studenta za
vježbu kratkim usmenim kolokvijem na samom početku turnusa. Ukoliko voditelj procijeni da
student nije dovoljno pripremljen, neće mu dozvoliti izvođenje vježbe unutar istog turnusa.
Potreban pribor
Kuta, krpa, zaštitne naočale, bilježnica A4 formata (poželjno s kvadratićima), kalkulator, blok s
milimetarskim papirom, tanki marker za pisanje po staklu.
Skripta je posvećena akademiku Nikoli Kallayu (1942.-2015.), profesoru na PMF-u Sveučilišta u

Zagrebu.
UPUTE 4
VJEŽBA 1. VISKOZIMETRIJA
Cilj vježbe
Upoznavanje s Ostwaldovim viskozimetrom. Određivanje ovisnosti viskoziteta otopine

makromolekule o koncentraciji i molekulskoj masi.
Zadatak
1. Spojiti aparaturu prema slici 1.

2. Pripremiti otopine različitih koncentracija, ali iste molekulske mase PEG.
3. Odrediti relativni viskozitet otopina pod a) i b)
4. Odrediti ovisnost relativnog viskoziteta otopine makromolekule PEG o koncentraciji i
molekulskoj masi. Iz ovisnosti viskoziteta o koncentraciji izračunati intrinsički viskozitet
otopine PEG.
Uvod
Viskozitet je otpor tekućine prema protjecanju. Možemo zamisliti da se tekućina pod utjecajem
sile (npr. sile teže) kreće kroz cijev laminarno, tj. da se slojevi tekućine (kojih ima beskonačno)
posmiču jedan naspram drugog, a da se posmaku opire sila trenja (slika 2). Sila posmaka koja
djeluje na tekućinu, po jedinici površine sloja, naziva se posmično naprezanje (također naprezanje
na odrez):
F

A
Deformacija tekućine je definirana kao pomak sloja tekućine u smjeru toka x, po jedinici debljine
sloja y:
dx

dy
Viskozitet () je definiran kao omjer posmičnog naprezanja i prve derivacije deformacije po
vremenu:


 d 
 
 dt 
Drugi (možda intuitivniji) način da definiramo viskozitet je preko sile unutarnjeg trenja (trenje
unutar tekućine), koja se opire protjecanju tekućine. Sila trenja koja se opire gibanju je
proporcionalna promjeni brzine gibanja dv po jedinici debljine sloja dx, te površini sloja A, dok je
koeficijent proporcionalnosti upravo viskozitet:
VJEŽBA 1. VISKOZIMETRIJA 5
dv
Ftr   A
dx
SI jedinica za viskozitet je [Pa∙s]=[kg∙m-1s-1]. Nadalje, možemo zamisliti da postoji prvi sloj tekućine
uz stijenku koji miruje, a da brzina slijedećih slojeva prema sredini cijevi naglo raste, te da vrlo
brzo dosiže stalnu brzinu protjecanja (slika 2). Tom brzinom se, dakle, giba najveći dio tekućine u
cijevi. Ukoliko tekućina teče na ovaj način, dakle stalnom brzinom, prema 1. Newton-ovom zakonu
je sila posmicanja izjednačena sili teži, te za takvu tekućino kažemo da se radi o Newton-ovoj
tekućini.
Viskozitet tekućina naglo pada s porastom temperature (vrlo točna mjerenja se zato moraju
provoditi u termostatu), a bitno ovisi i o prirodi molekula. Tekućine kod kojih postoje privlačne
sile među molekulama, te koje zbog toga asociraju, imaju znatno veći viskozitet od Newton-ovih
tekućina, među čijim molekulama ne vladaju interakcije. Viskozitet otopina makromolekula je
općenito znatno veći od viskoziteta malih molekula. Nadalje, viskozitet otopina lančastih i
razgranatih makromolekula (npr. proteina ili polisaharida) je znatno veći od viskoziteta kuglasith
makromolekula (npr. globularnih proteina).
Kod otopina, viskozitet ovisi i o koncentraciji otopljene tvari. Tu ovisnost možemo predočiti
redom:
   * 1 in c  ... (1)

gdje je c koncentracija, * je viskozitet čistog otapala, a in tzv. intrinsički viskozitet, koji ima
jedinicu recipročne koncentracije. U ograničenom rasponu koncentracija in ovisi samo o prirodi
tvari i temperaturi, u kojem dakle ne ovisi o koncentraciji.
Fg
vx
Slika 1. Aparatura za određivanje viskoznosti Slika 2. Profil toka tekućine u kapilari.
po Ostwald-u.
Metoda
Jedan od načina mjerenja viskoziteta je pomoću Ostwald-ovog viskozimetra, koji je prikazan na

slici 3. To je u biti jedna U-cijev, u čiju je lijevu granu ugrađen balon, iznad i ispod kojeg je kapilarni
dio, koji je označen dvjema markama. Balon omogućuje akumulaciju većeg volumena tekućine,
što povećava preciznost mjerenja. U desnu granu je također ugrađen nešto veći balon, koji
omogućuje da je razina tekućine prilikom istjecanja iz lijeve u desnu granu, približno stalna, što
smanjuje pogrešku zbog razlike tlakova u dvjema granama.
Princip određivanja viskoziteta mjerenjem vremena protjecanja kroz kapilare zasniva se na

Poiseuille-ovom zakonu. Taj zakon govori da je volumen tekućine V, koja protječe kroz kapilaru,
proporcionalan vremenu protjecanja t, tlaku p, i četvrtoj potenciji radijusa kapilare r4, a obrnuto
je proporcionalan duljini kapilare l i viskozitetu:
 t  r4  p
V
8   l
Preuređenjem gornje jednadžbe, dobivamo za viskozitet:
 t  r4  p

8 V  l

Mjerimo li uvijek istim viskozimetrom, onda   r 4  8 V  l  možemo zamijeniti konstantom
viskozimetra A, pa je onda
  A p t
Iz gornje jednadžbe proizlazi da je, pri konstantnom tlaku tekućine, viskozitet proporcionalan
vremenu protjecanja. Tlak se mijenja s visinom stupca tekućine i njenom gustoćom. Ako se
međutim uzima uvijek ista početna visina stupca tekućine, onda je razlika tlakova kod dviju
različitih tekućina, ovisna jedino o razlici gustoća, te vrijede omjeri:
1 A  p1  t1 1  t1
rel    (2)
2 A  p2  t2 2  t2
gdje su 1 i 2 gustoće dviju tekućina koje uspoređujemo. Znači pomoću Ostwald-ovog
viskozimetra možemo odrediti samo relativni viskozitet rel.
PEG (PEO)
Poli(etilenglikol) (PEG)1 je lančasta makromolekula opće formule HO[C2H4O]nH, molekulske mase

monomera 44 g/mol. Struktura molekule je prikazana na slici 4. Dakle, radi se o polieteru koji je
zbog velikog udjela kisika i njegove elektronegativnosti, dobro topljiv u vodi. S obzirom da nije
toksičan, koristi se u za modifikaciju površina koje njegovim vezanjem možemo učiniti
biokompatibilnima. PEG svojom lančastom strukturom podsjeća na mnoge biološki važne
makromolekule (biopolimere), kao što su polisaharidi (npr. celuloza, škrob, hitozan itd.) ili izduženi
proteini. Po odnosima strukture i reoloških svojstava (svojstva 'tečenja' u koje spadaju viskozitet i
smična elastičnost materijala), postoji velika sličnost otopina PEG s otopinama tih molekula.
1
Poli(etilenglikol) (PEG) i poli(etilenoksid) (PEO) su sinonimi za spoj kemijske formule HO[C2H4O]nH.
Tradicionalno se poli(etilenoksid) molekulske mase manje od 20000 g/mol naziva poli(etilenglikol).
marke
Slika 3. Viskozimetar po Ostwald-u. Slika 4. poli(etilenglikol) - PEG
Izvedba eksperimenta
Na stolu su pripremljene matiče otopine PEG različitih molekulskih masa, a masenog udjela
w = 5 %:
a) uzorak 1, srednje mol. mase, <Mw> ≈ 1500 Da (1 Dalton = 1 Da =1 g/mol)

b) uzorak 2, srednje mol. mase, <Mw> ≈ 6000 Da
Razrjeđenjem pripremimo pet otopina mase oko 10 g (volumen oko 10 mL), u rasponu masenog
udjela PEG od 1 do 5 %:
a) uzorka 1 (radi student 1)

b) uzorka 2 (radi student 2)
Prvo u čaši od 50 mL izvažemo potrebnu količinu matične otopine PEG, kojoj dodajemo vodu do
približno 10 g (vagu tarirati s menzurom!). Iz dobivenih vrijednosti izračunamo točan maseni udio
PEG u uzorku, kojem nadalje određujemo viskozitet (uzorak zadržati u menzuri).
Kroz desnu cijev viskozimetra ulijemo kapaljkom za sva mjerenja uvijek isti volumen tekućine (6
do 10 ml). Za svaki uzorak valja koristiti uvijek istu kapaljku, te paziti da ih ne zamijenimo.
Pripremimo štopericu za mjerenje vremena protjecanja. Spojimo propipetu na lijevu granu, te
usišemo tekućinu da dosegne razinu iznad gornje marke. Pustimo da tekućina ističe iz lijeve u
desnu granu, a pritom mjerimo vrijeme potrebno da se meniskus tekućine spusti od gornje do
donje marke. Mjerenje ponavljamo barem tri puta za svaki uzorak, iz kojih podataka izračunamo
srednju vrijednost.
Kao referentnu tekućinu koristimo čistu destiliranu vodu, čiji viskozitet pri 25 C iznosi približno
0.9 mPa∙s, pa je prvo potrebno izmjeriti vrijeme protjecanja vode.
Potrebni materijali
Ostwald-ov viskozimetar
Gumeno crijevo
Štoperica
Otopine PEG, w = 5 %
Prikaz i obrada mjernih podataka
Studenti nakon mjerenja izmjenjuju podatke, kako bi mogli u referatu grafički prikazati podatke
za obje molekule PEG.
Za oba uzorka a) i b), relativni viskozitet se izračunava prema jednadžbi (2).
Intrinsički viskozitet valja izračunati iz jednadžbe pravca dobivene iz izmjerenih podataka

metodom najmanjih kvadrata, prema jednadžbi (1)2.
Ovisnost izmjerenih podataka prikazati tabelarno (za onaj eksperiment kojeg je pojedini student
izveo) i grafički na milimetarskom papiru (za oba eksperimenta), npr:
Tablica 1. Ostwald-ovim viskozimetrom izmjereno vrijeme prolaska, za otopine PEG

(Mw=500 kDa) različitih masenih udjela, te čistu vodu, pri 298 K.
t /s H2O w=1 % w=2 % w=3 % w=4 % w=5 %
t /s
2
Formule za izračunavanje parametara pravca metodom najmanjih kvadrata nalaze se na kraju skripte
18
16
14
relaticvni viskozitet
12
10
8
6
4
2
0
0 1 2 3 4 5 6
w (PEG) / %
Slika 2. Ovisnost relativne viskoznosti otopine PEG, Mw =1500 kDa te Mw =6000 kDa, o masenom
udjelu pri 293 K, (○) – PEG 1500, (●) – PEG 6000
VJEŽBA 2. ODREĐIVANJE POVRŠINSKE NAPETOSTI
Cilj vježbe
Upoznavanje s pojmom površinske napetosti, površinski aktivnim tvarima, micelizacijom te

tehnikom stalagmometrije. Određivanje kritične koncentracije micelizacije (CMC) natrij-
dodecilsulfata.
Zadatak
1) Izmjeriti ovisnost površinske napetosti o koncentraciji natrij dodecilsulfata (NaDS)

2) Odrediti kritičnu koncentraciju micelizacije za natrij dodecilsulfat (NaDS) i usporediti s
literaturnom vrijednošću te komentirati moguće uzroke odstupanja rezultata
Uvod
Površinska napetost je (pseudo-3) sila koja se opire povećanju dodirne površine tekućine i nekog
drugog medija ili faze, po jedinici duljine. Posljedica je privlačnih (Van der Waalsovih) sila među
česticama tekućeg medija, odn. težnje molekula medija da se okruže sebi jednakim molekulama4.
To znači da je za stvaranje međupovršine prema drugoj fazi (vrsti molekula), potrebno uložiti
dodatni rad. Zbog toga se čini kao da površina tekućine, na granici s plinovitom fazom (npr.
atmosferom) ima tanku opnu, koja može održavati neke lagane predmete (kao npr. pribadaču ili
kukca gazivodu) na površini. Po termodinamičkoj definiciji, površinska napetost je rad kojeg treba
uložiti pri promjeni površine sustava, odnosno prirast Gibbs-ove energije sustava s povećanjem
njegove površine (pri konstantnom tlaku, temperaturi i sastavu sustava):
G
 p ,T , ni .
A
Ova definicija je ekvivalentna (u prvoj rečenici) navedenoj mehaničkoj definiciji, do koje dolazimo
ako promatramo silu potrebnu za izvlačenje tankog filma tekućine duljine L (zamislimo da je u
tekućinu uronjena pločica tako da sječe površinu, te mjerimo silu koja je potrebna za njeno
okomito izvlačenje– vidi sliku 1):
F
 .
2L
3
S obzirom da ne postoji stvarna interakcija između čestica dviju faza
4
Ovdje se ponovo susrećemo s veličinom unutarnji tlak –parcijalnom derivacijom unutarnje energije po
volumenu. On je određen privlačnim silama u fluidu (u slučaju plina je zanemariv, osim u blizini točke
ukapljenja, dok za krutine možemo uzeti da imaju beskonačno velik unutarnji tlak te posljedično i površinsku
napetost)
VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 12

Prema ovoj definiciji, SI jedinica za površinsku napetost je [Nm1] no s obzirom da se radi o

relativno slaboj sili, češće se koristi [mN m1]. Dvojka u nazivniku gornje jednadžbe proizlazi iz
činjenice da se izvlačenjem stvaraju dvije površine tekućine, s obzirom da pločica ima dvije strane.
Većina tvari otopljenih u vodi, u većoj ili manjoj mjeri mijenjaju njenu površinsku napetost. Tvari
koje u znatnoj mjeri smanjuju površinsku napetost zovemo površinski aktivnim tvarima (odn.
tenzioatkivi, surfaktanti), kao što su npr. sapuni, deterdženti, ali i mnoge prirodne tvari kao npr.
humična i fulvična kiselina, koje nastaju biodegradacijom mrtvih organizama. Po topljivosti, sve
te tvari spadaju u tzv. amfifilne spojeve. Molekule amfifilnih tvari se sastoje od polarnog dijela
(tzv. glava) koji je topljiv u vodi, te nepolarnog dijela koji je najčešće dulji ugvljikovodični lanac
(tzv. rep). Primjer je molekula natrij-dodecilsulfata (vidi sliku 2), u kojoj sulfatna skupina čini
polarnu glavu, a dodekanski lanac rep.
U vodi se molekule tenzioaktiva orijentiraju tako da se polarni dijelovi orijentiraju prema

polarnom mediju (vodi), dok se repovi orijentiraju prema manje polarnom mediju (npr. zrak, ulje,
itd.), čime se smanjuje ukupna Gibbs-ova energija sustava (vidi sliku 2). Paralelno s procesom
vezanja tenzioaktiva na površine prema drugim fazama, molekule tenzioaktiva se u polarnom
mediju približavaju u nakupine koje nazivamo micele. Proces asocijacije molekula u micele se zove
micelizacija. Micele su, kao i površinski sloj molekula tenzioaktiva, u termodinamičkoj ravnoteži s
otopljenom fazom molekula tenzioaktiva. To znači da, ukoliko mijenjamo koncentraciju otopljenih
molekula, promijenit će se i množina molekula asociranih u micele. Krećemo li s čistom vodom te
u nju dodajemo molekule tenzioaktiva, povećavati će se koncentracija otopljenih molekula kao i
molekula asociranih u micele, a površinska napetost će padati. No, pri određenoj koncentraciji,
otopina će postati zasićena s obzirom na otopljene molekule, te će iznad te koncentracije sav višak
tenzioaktiva biti asociran u micele. Ta koncentracija se naziva kritičnom koncentracijom
micelizacije (CMC), a moguće ju je uočiti kao oštar pregib u funkcijskoj ovisnosti površinske
napetosti o ukupnoj koncentraciji dodanog tenzioaktiva, nakon koje površinska napetost više ne
ovisi o koncentraciji dodanog tenzioaktiva.
Ioni otopljenih anorganskih soli imaju težnju da na sebe vežu molekule vode (hidratacija), čime je
voda još jače privučena u unutrašnjost faze. Ova pojava ima za posljedicu povećanje površinske
napetosti, dakle obratan (ali znatno manji) efekt od djelovanja tenzioaktiva. Zanimljiva je pojava
da neki ioni imaju veću tendenciju vezanja vode od drugih. Promatramo li npr. ione u nizu
F>Cl>Br>I, koji svi pripadaju grupi halogenih elemenata, uočit ćemo da se efekt povećanja
površinske napetosti smanjuje u tom nizu, koji prati njihov slijed unutar grupe u periodnom
sustavu. Flouridni anion dakle jače veže molekule vode od npr. iodidnog, te ga možemo smatrati
hidrofilnijim. Ukoliko otopina sadrži makromolekule (npr. proteine), koji imaju hidrofobne
domene, ioni će se raspodijeliti tako da hidrofobniji ioni, poput joda, uđu unutar hidrofobne
domene makomolekule, istjerujući pritom hidrofilne ione. Ovaj fenomen je otkrio Hofmeister
početkom 20. st., a koristi nam za regulaciju topljivosti (odnosno precipitaciju) proteina tzv.
isoljavanjem, kao i regulaciju njihove nabubrenosti (odn. denaturacije) u vodi. Slično se ponašaju
i transportni proteini unutar stanične membrane, koji selektivno propuštaju određene tvari i ione,
ovisno o ionskom okruženju. Kompletan ionski niz, s obzirom na njihov utjecaj na topljivost
proteina, ali istovremeno i na povećanje površinske napetosti vodene otopine, zove se liotropni,
ili Hofmeister-ov niz.

glava
O
rep
O S ONa+
H3C
O
Natrij dodecilsulfat
|F| > 2L sila izvlačenja CH3(CH2 )10 CH2 OSO3 Na
|F| = 2L pov. napetost zrak
površinski sloj
L
otopljeno
micela
H2O
Slika 1. Djelovanje sile površinske napetosti Slika 2. Struktura natrij dodecilsulfata i

na pločicu koju izvlačimo iz tekućine. njegova raspodjela u vodi.
a) otapanje
odvajanje iz otopine
protein u ot. KF protein u ot. KI
nativna forma denaturirana forma

b)
H2O+KF+KI
I
F
jako veže vodu slabo ve že vodu
CMC c (NaDS) hidratizirani ioni
Slika 3. Ovisnost površinske napetosti Slika 4. Utjecaj iona soluta na strukturu i

vodene otopine tenzioaktiva o ukupnoj topljivost proteina (a) te površinsku
koncentraciji. napetost (b).

2r
Slika 5. Aparatura za mjerenje površinske Slika 6. Profil viseće kapljice (odnos po-
napetosti metodom brojanja kapi vršine i volumena prema Tate-ovom
(stalagmometrija). zakonu).
Metoda
Za određivanje apsolutne površinske napetosti razvijeno je nekoliko metoda, od kojih su

najpoznatije metoda mjerenja povišenja razine tekućine u kapilari te vage s Wilhelmijevom
pločicom (slika 1). Iako manje precizna, vrlo jednostavna metoda za određivanje površinske
napetosti sastoji se od brojanja kapi koje kapaju iz kapilare, prilikom istjecanja poznatog voumena
tekućine poznate gustoće. Ova metoda se temelji na Tate-ovom zakonu, a za njenu izvedbu nam
služi aparat stalagmometar (slika 5). Naime, točno u momentu odvajanja kapi, težina viseće
kaplijce je u mehaničkoj ravnoteži sa silom površinske napetosti
F  2r
gdje r označava radijus površine koja spaja kapljicu s površinom stalagmometra (slika 6).
Izjednačimo li dakle silu površinske napetosti s težinom kapljice, dovivamo Tate-ov zakon:
F  2r  mk g  Vk    g (1)

gdje su mk i Vk masa, odnosno volumen kapljice. Osnovna pretpostavka ove metode mjerenja je
da radijus r ne ovisi o volumenu kapljice, pa iz gornjeg izraza možemo zaključiti da je površinska
napetost proporcionalna volumenu kapljice. Broj kapi koje se odvoje s površine stalagmometra, a
ukupno sačinjavaju neki izmjereni volumen V, umnožak je volumena jedne kapi, Vk, i njihovog
broja u tom volumenu, N:
N Vk  V (2)
Dakle, možemo na temelju izraza (1) i (2) zaključiti da vrijedi:
V
2r  g
N
Ukoliko mjerimo uvijek isti volumen koji istječe iz kapilare stalagmometra, a za r pretpostavimo
da se ne mijenja, površinske napetosti dviju tekućina 1 i 2 odnosit će se kao njihove gustoće,
podijeljene s brojem kapi u volumenu V:
 1 N 2 1
 (3)
 2 N12
Za otopine se obično kao referentna tekućina uzima čisto otapalo, dakle u ovom slučaju voda, čija
je površinska napetost pri 298 K jednaka 72,8 mN m-1 (vrijednost za čistu vodu), pa dobivamo
relativnu površinsku napetost otopine kao:
N H2O 
 rel  (4)
N H2O
a apsolutnu površinsku napetost možemo izraziti kao:
   rel   H O
2
(5)
Spojiti aparaturu za stalagmometriju prema slici 2.
Pripremiti:
Osam otopina različitih koncentracija natrij-dodecilsulfata (NaDS), u koncentracijskom rasponu 4

– 11 mmol∙dm3. Paziti pritom da se pokrije cijelo koncentracijsko područje.
S obzirom da se radi o relativno velikom razrjeđenju, gustoća otopina NaDS se vrlo malo razlikuje
od gustoće vode.
Zatim pomoću stalagmometra izmjeriti broj kapi u volumenu označenom markama za svaku
otopinu te za čistu vodu.

Potrebni materijali
Stalagmometar, te:
8 x odmjerna tikvica od 50 mL
8 x čaša od 100 mL
Graduirana pipeta
Ishodna otopina NaDS, c = 0,05 moldm-3
Rezultate treba prikazati tabelarno i grafički na milimetarskom papiru. Iz trendova izmjerenih

podataka izvesti zaključak o iznosu kritične koncentracije micelizacije za NaDS.
Provjerite svoje razumijevanje:
 Objasnite koje termodinamičke ravnoteže utječu na kritičnu koncentraciju micelizacije?

VJEŽBA 3. ADSORPCIJA
Cilj vježbe
Određivanje i interpretacija ravnotežnih adsorpcijskih izotermi. Razmatranje adsorpcijske

ravnoteže.
Zadatak
1. Pripremiti otopine različitih koncentracija octene kiseline (CH3COOH).

2. Eksperimentalno odrediti ravnotežne koncentracije octene kiseline na površini aktivnog
ugljena te u matičnici, te odrediti adsorpcijsku izotermu.
3. Iz eksperimentalne adsorpcijske izoterme odrediti konstantu adsorpcijske ravnoteže i
površinu koju zauziuma jedna molekula primjenom Langmuir-ove izoterme.
4. Iz eksperimentalne adsorpcijske izoterme odrediti vrijednost koeficijenata c1 i c2
primjenom Freundlich-ove izoterme.
Uvod
Adsorpcija je vezanje neke tvari iz plinske ili tekuće faze (npr. otopine) na površinu čvrste faze.
Ovaj proces se uvelike koristi za pročišćavanje vode i plinova (npr. filteri s aktivnim ugljenom se
nalaze u ventilacijskim uređajima te u postrojenjima za dobivanje pitke vode, adsorbensi se
koriste sanaciju zagađenih područja itd.), a ima velik značaj i u biološkim sustavima (npr.
adsorpcija molekula na staničnoj membrani, adsorpcija kolesterola na stijenke krvnih žila…) . Tvar
koja se adsorbira se naziva adsorbendom, dok je čvrsta tvar na čijoj površini dolazi do adsorpcije,
adsorbens. Adsorbensi su tvari izuzetno velike površine po jedinici mase, kao što su npr. aktivni
ugljen, zeoliti (mineralni i sintetski anorganski materijali šupljikave strukture), čvrste nanočestice
itd. Općenito, ukoliko je adsorpcija ravnotežni proces, ona se može prikazati kemijskom
jednadžbom

B(aq)  
K
ads
 B(ads) (1)
kojoj je pridijeljena odgovarajuća konstanta adsorpcijske ravnoteže, Kads. U promatranom sustavu

koji se sastoji od tekuće faze, odnosno otopine adsorbenda B, te čvrste faze adsorbensa, sastav
otopine se obično izražava množinskom koncentracijom cB, dok se sastav površine izražava
površinskom koncentracijom:
n  adsorbirane tvari B 
Β  (2)
Auk
gdje je Auk ukupna površina adsorbensa.
Postoji veći broj teorijskih modela koji opisuju proces adsorpcije. Najjednostavniji model je uveo
Langmuir u prvoj polovici 20. st., koji pretpostavlja da se a) adsorbend veže u jednom sloju, te b)
da svaka molekula adsorbenda zauzima jednaku površinu adosrbensa. Dakle, tim pristupom se
VJEŽBA 3. ADSORPCIJA 18
pretpostavlja da na površini adsorbensa postoje “vezna mjesta” P čija površina odgovara

(zamišljenoj) površini jedne molekule adsorbenda. U tom slučaju se na svako vezno mjesto može
vezati po jedna molekula adsorbenda. Kažemo da postoji 1:1 stehiometrijski omjer molekula
adsorbenda B i veznih mjesta P, pa adsorpciju možemo prikazati kemijskom jednadžbom

B(aq)+P  
ads
 B(ads)
K
(3)
Konstantu ravnoteže Kads definiramo kao
B
 ads  (4)
cB,eq   P
gdje je cB,eq ravnotežna koncentracija adsorbenda u otopini. Naravno, jednadžba (4) vrijedi samo
za Langmuirov model. Uočimo da zbroj površinske koncentracije slobodnih veznih mjesta, P, te
površinske koncentracije adsorbirane tvari, B, mora biti jednak ukupnoj površinskoj koncentraciji
veznih mjesta P,uk, odnosno
 B   P   P,uk (5)
Izražavanjem P iz prethodne jedbadžbe i uvrštavanjem u (4) dobivamo izraz za Langmuirovu
adsorpcijsku izotermu5:
 P,0  cB,eq  Kads

B  (6)
1  cB,eq  Kads
ili kao linearnu funkciju recipročne ravnotežne koncentracije cB,eq:
1 1 1 1
   . (7)
B  P,uk  P,uk  Kads cB,eq
Nadalje, uočimo da ukupnu površinsku koncentraciju veznih mjesta možemo izraziti preko
površine koju zauzima jedna molekula adsorbenda, AB, kao
nP,0 N P,0 1
 P,uk    (8)
A L  A L  AB
gdje je L Avogadrova konstanta.
Iako se Langmuir-ov model temelji na vrlo jednostavnom geometrijskom razmatranju ravnoteže

adsorpcije, primjenjiv je u velikom broju slučajeva. Odstupanja mogu nastati, na primjer, uslijed
afiniteta molekula adsorbenda da se vežu jedne na druge, odnosno asociraju. U tom slučaju slika
vezanja na površinu u jednom sloju i stehiometrijskom omjeru B:P=1:1 više ne vrijedi, pa je bilo
potrebno razviti i drugačije izraze za adsorpcijsku izotermu. Jedan od pristupa, koji pretpostavlja
5
Općenito, adsorpcijska izoterma je funkcijska ovisnost  B  cB,eq 
da je (negativna) entalpija vezanja molekula u prvom sloju znatno veća od entalpije vezanja u
slijedećim slojevima, dovodi do tzv. Freundlich-ove izoterme:
 B  c1  cB,eq moldm3 
1 c2
(9)
S obzirom da ova izoterma uključuje dva parametra c1 i c2 koji se moraju eksperimentalno

odrediti, možemo je u stvari smatrati empirijskom izotermom. Ipak, c1 i c2 imaju i fizikalno
značenje, prvi je povezan s konstantom adsorpcijske ravnoteže, dok drugi govori o broju jedinki
koje asociraju. Linearni oblik Freundlich-ove izoterme, iz kojeg možemo odrediti c1 (odsječak
pravca) i c2 (recipročni nagib pravca) dobivamo logaritmiranjem gornjeg izraza:
lg   B mol m2   lg  c1 mol m2   lg  cB,eq mol dm3  .

1
(10)
c2
Freundlich-ova izoterma vrijedi samo za male pokrivenosti (B /P,0 << 1).
Metoda
Eksperimentalno određivanje adsorpcijske izoterme se temelji na određivanju sastava tekuće

faze, dakle matičnice u adsorpcijskoj ravnoteži. Površinska koncentracija adsorbirane tvari se
izračuna iz ravnotežne i početne koncentracije matičnice.
1. dio (dan). Iz ishodne otopine octene kiseline koncentracije cca 1 mol dm-3, treba pripremiti šest
otopina volumena 25 cm3 različitih koncentracija octene kiseline, u koncentracijskom rasponu
0,05 do 1 mol dm-3. Pri tom treba prethodno izračunati koncentracije, tako da se ravnomjerno
pokrije cijeli raspon. S obzirom da ne raspolažemo odmjernim posuđem s preciznošću većom od
0,1 cm3, a da bi se postigla zadovoljavajuća preciznost koncentracija navedenih otopina, valja ih
pripremati vaganjem dodataka ishodne otopine (pri tom nam je važan podatak da gustoća 1 M
otopine CH3COOH iznosi 0,9996 gcm-3). Za to je potrebno tarirati vagu s tikvicom i u nju pipetom
dodati potrebnu količinu ishodne otopine, a masu pažljivo očitati i zabilježiti.
U odvaganim epruvetama precizno izvažemo približno 0,5 g aktivnog ugljena, te u njih (na vagi)
dodajemo kapaljkom približno 20 cm3 pripremljenih otopina octene kiseline. Očitavamo i
bilježimo u tablicu sve odvagane mase (prazna epruveta, epruveta s ugljenom, epruveta s
ugljenom i octenom kis.). Epruvete se nakon vaganja začepe i potom miješaju ‘okretanjem
naopako’, najmanje pola sata. Titracijom s KOH poznate koncentracije, uz fenolftalein kao
indikator, odredimo se točnu koncentraciju ishodne otopine octene kiseline.
2.dio (dan). Oko 15 cm3 matičnice iz uzoraka profiltrirati preko naboranog filter papira u
prethodno odvaganu Erlenmeyerovu tikvicu. Izvagati alikvot matičnice kojem potom dodamo
nešto vode (proizvoljno, do cca 50 cm3), te titriramo s KOH poznate koncentracije uz fenolftalein
kao indikator.
Potrebni materijali i kemikalije
Epruvete (6 kom)
Odmjerne tikvice 25 cm3 (6 kom)
Erlenmeyerove tikvice 250 cm3
Bireta na stalku
Lijevak, prsten
Naborani filter papir
Otopina CH3COOH, 1 M
Otopina KOH, ca 0,5 M
Aktivni ugljen
Množina adsorbirane octene kiseline se izračuna oduzimanjem koncentracije octene kiseline u

matičnici nakon adsorpcije, od početne koncentracije (prije adsorpcije):
 c  KOH  V  KOH  
n  adsorbirane CH3COOH   V  c  CH3COOH, početna    (11)
 V  alikvot matičnice  
Specifična površina aktivnog ugljena iznosi a = 540 m2g-1. Površinska koncentracija adsorbirane
octene kiseline se izračunava prema jednadžbi (2).
Rezultati se prikazuju tabelarno i grafički. Primjeri tablica i slika:
Tablica 1. Sastav uzoraka te podaci za izradu izoterme prema Langmuir-u, eksperimentalno

određeni za adsorpciju octene kiseline na aktivni ugljen pri 298 K.
(CH3C
br. m (akt. c(CH3COOH, V(KOH,
V(alikvot) c(CH3COOH, 1/[ceq / OOH, 1/[(CH3COOH,
uzork ugljena) početna) / 0,1 M) /
/ cm3 eq) / mol dm-3 mol dm-3] eq) / eq) / mol m-2]
a /g mol dm-3 cm3
mol m-2
a) b)
1/ [ (CH 3COOH,eq)/molm -2]

(CH3COOH,eq)/molm -2
y=a x+b; R2=...
c(CH 3COOH,eq)/moldm -3 1/[c(CH 3COOH,eq)/moldm -3]
Slika 1. a) Eksperimentalna izoterma adsorpcije octene kiseline na aktivni ugljen, izmjerena pri 293
K (prikaz prema Langmuir-ovom modelu adsorpcije). Podaci su dani u Tablici 1. b) Linearni prikaz
iste izoterme.
Tablica 2. Podaci za izradu izoterme prema Freundlich-u, eksperimentalno određeni za adsorpciju

octene kiseline na aktivni ugljen pri 298 K.
br.
uzork lg[c(CH3COOH, eq) / mol dm-3] lg[(CH3COOH, eq) / mol m-2]
a
Lg[ (CH3COOH,eq)/molm -2]
y=a x+b; R2=...
Lg[c(CH 3COOH,eq)/moldm -3 ]
Slika 2. Linearni prikaz Freundlich-ove izoterme za adsorpciju octene kiseline na aktivni ugljen,
izmjerenu pri 293 K. Podaci su dani u Tablici 1.
Iz jednadžbi pravaca dobivenih iz eksperimentalnih podataka metodom najmanjih kvadrata,

potrebno je izračunati za promatranu adsorpciju:
a) Iz Langmuir-ovog modela: ukupnu površinsku koncentraciju aktivnih mjesta, P,uk,

površinu koju zauzima jedna molekula octene kiseline, te adsorpcijsku konstantu
ravnoteže (vidi jednadžbe 7 i 8).
b) Koeficijente c1 i c2 iz Freundlich-ove izoterme (vidi jednadžbu 10).
Pitanja:
 Pokažite kako možemo doći do formule (11)?

 Što možemo zaključiti o dobivenoj vrijednosti površine koju zauzima jedna molekula octene
kiseline na aktivnom ugljenu? Je li ta vrijednost realistična (probajte usporediti s dimenzijama
molekule octene kiseline, koje možete zaključiti prema vašem dosadašnjem znanju o
dimenzijama kemijskih veza)?
 Bismo li mogli adsorbirati i veću množinu octene kiseline na aktivni ugljen od najveće
postignute u ovom eksperimentu (jesmo li uspjeli zasititi površinu aktivnog ugljena octenom
kiselinom)?
VJEŽBA 4. POTENCIOMETRIJA
Cilj vježbe
Baždarenje potenciometrijskog članka za mjerenje pH otopine. Upoznavanje s izvedbom i

načinom rada potenciometrijskog članka ("pH-metra"6). Određivanje značajki staklene elektrode.
Zadatak
1. U diskusiji s asistentom se upoznati s potenciometrijskim člankom i mjerenjem

elektromotorne sile.
2. Pripremiti puferske otopine poznatih pH vrijednosti u rasponu 3 < pH < 10.
3. Izmjeriti elektromotornu silu potenciometrijskog članka u ovisnosti o pH otopine pufera.
4. Prikazati baždarni pravac za potenciometrijski članak, te pomoću njega odrediti pH
otopine nepoznate pH vrijednosti.
5. Odrediti standardni elektrodni potencijal (E) i vrijednost E/pH za staklenu elektrodu.
Usporediti vrijednost E/pH s nagibom Nernstovog pravca.
Uvod
pH otopine je mjera za njenu kiselost. Načelno, postoje dvije definicije pH vrjiednosti:
1. Po termodinamičkoj definiciji, pH je negativni logaritam relativnog aktiviteta vodikovih

iona u otopini:
pH   lg aH (1)
2. Praktična skala pH vrijednosti definirana je otopinama standardnih pufera pri 298,15 K,

koji se pripremaju iz soli koje zadovoljavaju svojstva primarnih standarda7.
pH otopine je moguće izmjeriti elektrokemijskom metodom potenciometrijom, koja se sastoji od

mjerenja elektromotorne sile potenciometrijskog članka (EMF). EMF je definirana kao maksimalan
električni rad kojeg članak može izvršiti, te ovisi o dosegu elektrodnih reakcija (odn. vrijednostima
aktiviteta redoks specija ili potencijal-odredbenih iona), a može biti izmjeren kao razlika
električnog potencijala između dviju elektroda kad je članak u stanju reverzibilnosti. To može biti
postignuto tako da se pomoću nekog vanjskog izvora, na elektrodama narine potencijal koji je po
iznosu jednak, a po predznaku suprotan razlici elektrodnih potencijala za neko termodinamičko
stanje elektrodnih reakcija. Stoga, potenciometrijski članak se u najjednostavnijoj izvedbi može
sastojati od ion-selektivne elektrode, referentne elektrode, milivoltmetra, promijenjivog
otpornika i ampermetra (slika 1), no aparatura koju koristimo u vježbi uključuje elektroničko
pojačalo koje zamjenjuje promijenjivi otpornik i ampermetar. Otpor se podešava tako da strujnim
krugom ne teče (točnije, teče samo zanemariva) struja, pa je uz taj uvjet članak u stanju
reverzibilnosti, a razlika potencijala koju očitavamo milivoltmetrom odgovara EMF. U slučaju
mjerenja pH, ion selektivna elektroda je staklena elektroda, osjetljiva na samo na koncentraciju
6
Općenito, instrumenti se nazivaju prema veličinama koje pokazuju, pa se pH metrom naziva
potenciometrijski članak koji na zaslonu pokazuje pH vrijednost. No, za to on mora imati u memoriji
pohranjen baždarni pravac, pomoću kojeg stvarno mjerenu veličinu (tj. EMF) preračunava u pH.
7
Podaci o primarnim pH standardima se mogu naći u literaturi.
VJEŽBA 4. POTENCIOMETRIJA 25
vodikovih iona. Prema Nernstovom zakonu, u takvom će članku EMF biti proporcionalna logaritmu
aktiviteta vodikovih iona u otopini:
RT 1
EMF  E   Eref  ln (2)
F aH 
odnosno
RT
EMF  E   Eref  2,303 pH (3)
F
gdje je E standardni elektrodni potencijal ion-selektivne elektrode, Eref standardni elektrodni
potencijal referentne elektrode, R opća plinska konstanta, T termodinamička temperatura a F
Faradayeva konstanta. Koeficijent smjera Nernst-ovog pravca (3) ovisi o temperaturi, te za čanak
koji se sastoji od staklene i Ag/AgCl referentne elektrode iznosi -59, 2 mV pri 298,15 K, no može
biti i manji, ovisno o stanju i kvaliteti površine staklene elektrode.
Kako bi bili u stanju preračunati izmjerenu elektromotornu silu članka u pH, potrebno je članak
prethodno baždariti pomoću otopina pufera poznate pH vrijednosti, što znači izmjeriti i odrediti
ovisnost EMF o pH. S obzirom da je priprema otopina primarnih standarda za pH skalu ponešto
zahtjevna, te da nam u vježbi nije potrebna apsolutna preciznot pH skale, koristit ćemo otopine
acetatnih i hidrogenfosfatnih pufera koji nisu primarni standard. pH vrijednost otopine pufera
može se izračunati iz konstante disocijacije kisele komponente (octena kis./acetatni anion,
dihidrogenfosfatna kis./hidrogenfosfatni anion):
a H+ cA a + c 2
K ; odn. K  H HA (3)
cHA cH A
2
Za izračunavanje pH vrijednosti, ovsino o koncentracijskom odnosu kiseline i konjugirane baze,

odnosno HA i A, rabimo Henderson-Hasselbalch-ovu jednadžbu:
cA
pH  pK  log (4)
c0  cA
u kojoj koncentraciju acetatnog aniona možemo zamijeniti koncentracijom dodanog natrij

acetata.
+
R (GW)
A mV
ref. ISE
Slika 1. Shema potenciometrijskog članka.
Metoda
Vidi uvod.
U odmjernim tikvicama od 50 mL pripremiti puferske otopine prema tablici 18:
Tablica 1. Volumeni octene kiseline (c = 0,1 moldm3), natrij acetata (c = 0,1 moldm3), natrij
hidrogenfosfata ( =14,2 gdm3), HCl (c = 0,1 moldm3) te NaOH (c = 0,1 moldm3) koje je
potrebno dodati za pripremu 50 mL pufera zadanih (cjelobrojnih) pH vrijednosti.
pH V(CH3COOH) / mL V(CH3COONa) / mL V(Na2HPO4) / mL V(HCl) / mL V(NaOH) / mL

3 49,115 0,885
4 42,35 7,65
5 17,85 32,15
6 1,05 48,95
7 37,8 12,2
8 47,76 2,24
9 50
10 48,32 1,68
Pripremljenim puferskim otopinama izmjeriti elektromotornu silu i uz pomoć računala izraditi

baždarni pravac. Izmjeriti elektromotornu silu za otopinu nepoznate pH vrijednosti. Iz baždarnog
pravca očitati pH vrijednost te otopine. Dijagram specijacije za fosfatnu kiselinu je prikazan na slici
2. Područja pH najvećeg puferskog kapaciteta nalaze se u blizini pKa, a moguće je prepoznati i
točke ekvivalencije (koncentracija dodanog NaOH jednaka je n∙c0, gdje je n stupanj disocijacije).
Zadatak prilikom upoznavanja s vježbom: povezati vrijednosti navedene u tablici 1. s dijagramom
specijacije (prepoznati točke u dijagramu koje odgovaraju vrijednostima u tablici). Isto učinite i za
acetatne pufere.
8
Prilikom priprema uzoraka za fizikalno-kemijska mjerenja, nije nužno (a najčešće niti moguće) odvagati
točnu vrijednost mase ishodne otopine. Stoga je važno zapisati točnu masu koja je odvagana, te računom
razrjeđenja doći do konačne koncentracije. U ovoj vježbi, uvrštavanjem točne koncentracije u Henderson-
Hasselbalchovu jednadžbu možemo doći do točnog pH pufera, koji ne mora nužno biti jednak onom
prikazanom u tablici 1. (već samo probližan).
1.0 0.0
- 2- 3-
H2PO4 HPO4 PO4
-0.5
stupanj protonacije 0.8
H3PO4
-1.0
naboj (q/e)
0.6 krivulja
protonacije
-1.5
krivulja
0.4 naboja
-2.0
0.2
-2.5
0.0
0 2 4 6 8 10 12 14
pH
Slika 2. Dijagram specijacije za fosfatnu kiselinu pri T=298 K. Koncentracija pojedinih specija je
prikazana na lijevoj ordinati, a koncentracija vezanih protona (titracijska krivulja) na desnoj.
Potrebni materijali
Potenciometrijski članak za mjerenje pH vrijednosti (uključuje staklenu i referentnu Ag/AgCl

elektrodu)
Otopine:
CH3COOH, c = 0,1 moldm3

CH3COONa, c = 0,1 moldm3
Na2HPO4, c = 14,2 gdm3
HCl, c = 0,1 moldm3
NaOH, c = 0,1 moldm3
Računalo
Tabelarno i grafički prikazati podatke baždarnog dijagrama. Metodom najmanjih kvadrata

izračunati nagib i odsječak baždarnog pravca, te iz tih vrijednosti izračunati elektrodni potencijal
staklene elektrode i nagib E/pH. Standardni elektrodni potencijal referentne Ag/AgCl elektrode
pri 298 K i tlaku 101,325 kPa iznosi 120,5 mV. Nagib baždarnog pravca usporediti s teorijskom
vrijednošću (iz Nernstove jednadžbe).
VJEŽBA 5. POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA
Cilj vježbe
Potenciometrijsko određivanje titracijske krivulje za titraciju jake i slabe kiseline jakom bazom.
Zadatak
1. Baždariti pH-metar (pomoću 3 pufera)

2. Izmjeriti titracijsku krivulju EMF(VKOH) za:
a) otopinu HCl (radi student 1)
b) otopinu CH3COOH (radi student 2)
3. Odrediti točku ekvivalencije iz titracijskih krivulja, te odrediti koncentracije titriranih
otopina.
4. Za titraciju jake kiseline prikazati titracijsku krivulju po Gran-u, te odrediti točku
ekvivalencije i konstantu ravnoteže disocijacije vode. Usporediti dobiveni rezultat s
literaturnom vrijednošću.
5. Odrediti konstantu ravnoteže disocijacije slabe kiseline i usporediti s lit. vrijednošću (pKa
za CH3COOH pri T=298,15 K i ionskoj jakosti 0,1 M iznosi 4,75).
Uvod
U otopini kiseline događa se reakcija disocijacije:

HA  H+ +A
Ka
kojoj pripada konstanta ravnoteže disocijacije Ka
a H+ aA
Ka  (1)
aHA
Za jake kiseline, Ka > 1, dok je za slabe kiseline Ka << 1. Voda također disocira, a njena konstanta
ravnoteže disocijacije jest
 H +  OH  

K w  a H+ aOH   +  (2)
mol2dm6 H OH
gdje a označava relativni aktivitet iona, a  koeficijent aktiviteta. Pri 298,15 K, Kw =1014, što vodu
svrstava u vrlo slabo disocirane spojeve. Po Arrhenius-u, kiseline su spojevi koje otopljene u vodi
povećavaju koncentraciju hidronijevih iona (možemo ih zamijeniti vodikovim), pa je donja granica
za konstantu ravnoteže disocijacije kiseline 107 (spojeve s manjom konstantom disocijacije ne
možemo smatrati kiselinama, ali to mogu biti tzv. konjugirane kiseline).
Prilikom titracije kiseline (bilo jake, ili slabe) jakom bazom, anione A iz kiseline neutraliziramo
dodavanjem kationa iz baze, npr. otopine KOH (baza je u potpunosti disocirana, kation je K+). U
VJEŽBA 5. POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA 30

svim točkama titracije, kao i u točki ekvivalencije, vrijedi da su anioni neutralizirani kationima9, pa
su njihove koncentracije jednake
n  K+ , titrant  =n  A  ; prije i u točki ekvivalencije (3)
U svakoj točki titracije mora vrijediti zakon elektroneutralnosti otopine. Na primjer, u slučaju
titracije HCl s KOH (jaka kiselina i jaka baza) uvijek vrijedi:
n  K+   n  H+   n  OH   n  Cl   0 (4)
gdje n označava množinu iona prisutnih u otopini. S obzirom da ioni K+ i Cl ne reagiraju s vodom
u reakciji hidrolize ("jaki ioni", potječu iz jake baze odn. kiseline), njihova koncentracija je jednaka
koncentraciji dodane KOH odn. HCl. Stoga u točki ekvivalencije za titraciju jake kiseline jakom
bazom također vrijedi:
n  H+   n  OH  ; u točki ekvivalencije jake kiseline! (5)
te uvrštavanjem u jednadžbu (2) dobivamo da pH iznosi pKw/2. Množinu iona Cl možemo izraziti
preko koncentracije lužine s kojom titriramo, te ekvivalentnog volumena ve
n  Cl   c(KOH)  ve . (6)
dok množinu K+ možemo izraziti kao
n  K    c(KOH)  v (7)
gdje v označava volumen dodatka lužine. Prema tome, u slučaju kad je KOH titrant, te prije točke
ekvivalencije gdje imamo suvišak H+ iona u odnosu na OH (pH< pKw/2), vrijedi
v v v v
H   c(KOH)  e ; odnosno pH   lg cKOH  lg e (8)
Vuk Vuk
gdje je Vuk ukupni volumen titrirane otopine (zajedno s dodatkom lužine, dakle Vuk=V0+v). U
gornjem izrazu desno smo upotrijebili koncentracijsku definiciju pH=log[H+]. Nakon točke
ekvivalencije više u otopini nemamo H+ ione, već su OH u znatnom suvišku, pa možemo pisati
K w v  ve v  ve
 OH    c(KOH)  
; odnosno pH   lg K w  lg cKOH  lg (9)
 H 

Vuk Vuk
Jednadžbe (8) i (9) upućuju na to da će titracijska krivulja imati nagli skok u točki ekvivalencije
(v=ve), pa se ta točka može lako i “vizualno“ odrediti (slika 1). Međutim, postoje i druge, grafičke
te suvremene numeričke metode za određivanje točke ekvivalencije. Gran-ova metoda
omogućuje grafičko određivanje točke ekvivalencije. Prema jednadžbi (7), dakle za v<ve vrijedi
9
jer je sol jakog kationa i konjugirane baze slabe kiseline, u potpunosti disocirana, što također vrijedi i u
slučaju soli jake kiseline i jake baze

c(KOH) c(KOH)
10 pH  ve  v (10)
Vuk Vuk
pa se ve može odrediti iz prikaza 10pH prema v kao odsječak na apscisi (vidi sliku 1), jer je za
10pH=0, v=ve. Prema jednadžbi (8), za v>ve
c(KOH) c(KOH)
10pH   
ve  v (11)
K wVuk K w Vuk
pa se volumen u točki ekvivalencije može po istom ključu odrediti iz odsječka na apscisi prikaza
10pH prema v. U praksi se rade oba prikaza, a ako su mjerenja točna, sjecište pravaca opisanih
jednadžbama (9) i (10) odgovara volumenu u točki ekvivalencije, kod 10pH=10pH=0.
Nagib pravca za v<ve je
10 pH c(KOH)
  (12)
v Vuk
a za v>ve je
10pH c(KOH)
  (13)
v K w Vuk
Termodinamička konstanta disocijacije vode Kw izračuna se iz omjera tih nagiba

K w   (14)


300 14
200 12
100 10
EMF / mV
0 8
0 5 10 15 20
pH
-100 6
-200 4
-300 2
-400 0
v(KOH) / mL
Slika 1. Titracijska krivulje jake kiseline (npr. HCl, c0=0,01 moldm3) jakom bazom. Na lijevoj
ordinati je prikazano očitanje elektromotorne sile (u mV) dok je na desnoj ordinati prikazano isto
očitanje preračunato u pH10.
3.5E+11 8.E-03
7.E-03
3.0E+11
6.E-03
2.5E+11
5.E-03
2.0E+11
10pH
10pH
4.E-03
1.5E+11
3.E-03
1.0E+11
2.E-03
5.0E+10
1.E-03
0.0E+00 0.E+00
0 2 4 6 8 10 12 14 16 18
v (KOH) / mL
Slika 2. Granov prikaz titracijske krivulje jake kiseline jakom bazom.
10
U referatima nije potrebno prikazivati obje osi, već samo pH na lijevoj ordinati

Za titraciju slabo disocirane kiseline jakom bazom, prije točke ekvivalencije (T.E.) te u njoj, je
množina aniona (npr. acetatnih) jednaka množini dodanih kationa jako disocirane baze
(titranta)11. U samoj točki ekvivalencije množinu ishodne otopine octene kiseline možemo
izračunati iz ekvivalentnog volumena KOH, jer vrijedi
n  CH3COO   nishodna CH3COOH   n  K T.E.  c(KOH,titrant)  ve (16)
Strogi matematički izrazi za tritracijsku krivulju slabe kiseline jakom bazom su polinomi, a za
jednoprotonsku kiselinu se temelje na Henderson-Hasselbalch-ovoj jednadžbi (vidi vježbu 4,
jednadžba (4). Ukoliko koncentracija kiseline nije iznimno mala (c0(HA)>106 moldm3) u točki
ekvivalencije će također doći do naglog skoka pH vrijednosti, koja je uočljiva te se može očitati iz
same titracijske krivulje. Monoprotonska kiselina će imati jedan skok, diprotonska dva, a
triprotonska tri skoka. Ako se radi o slaboj monoprotonskoj kiselini, kakva je npr. octena kiselina,
iz H-H jednadžbe proizlazi da je je kiselina polovično protonirana ([A]=[HA]=[HA]0/2) pri pH=pKa,
što je u dijagramu specijacije uočljivo kao sjecište krivulja protonirane i deprotonirane forme12.
Imajući na umu jednadžbu (3), možemo krivulju koja prikazuje konc. deprotonirane forme u spec.
dijagramu, poistovjetiti s krivuljom koja prikazuje [K+]. Znači, pri pH=pKa vrijedi
c  K+ T.E. c(KOH, titrant)  ve

c A 
  c K +
   , (17)
pH pKa pH pKa 2 2 V0  ve 
gdje V0 označava početni volumen titrirane octene kiseline. Ukoliko titriramo s koncentriranom
KOH, dodaci titranta (v) su zanemarivi u odnosu na V0, te proizlazi da je koncentracija K+
proporcionalna volumenu titranta. Stoga za točku u titracijskoj krivulji, koja prikazuje pH u
ovisnosti o v(KOH), pri kojoj vrijedi pH=pKa, možemo pisati
c  K+ T.E. c(KOH, titrant)  ve

c K +
 pH  pKa
  (18)
2 2V0
Drugim riječima, za v=ve/2 vrijedi (u toj točci pH označimo s pH1/2)
pH1 2  pKa odn.

 pH1 2
Ka moldm3  H  1 2  10 (19)
Stoga, pKa vrijednost možemo očitati iz titracijske krivulje kao pH vrijednost u v=ve/213.
11
vidi jedn. (3)
12
ponoviti iz predavanja i seminara!
13
Ukoliko nemamo očitanje pH pri točno toj vrijednosti, precizno ćemo ju izračunati interpolacijom iz pravca
koji prolazi kroz dvije susjedne eksp. točke. Perciznost je još veća ukoliko je izračunamo iz jednadžbe
titracijske krivulje dobivene metodom najmanjih kvadrata (nelinearna regresija)

Tehnika
pH metar je instrument koji se sastoji od potenciometrijskog članka (vidi u vježbi

'Potenciometrija'), u koji je spojen tzv. kombinirana pH-elektroda. To je u stvari elektrodni par koji
je izrađen u jednom staklenom tijelu. Vanjski plašt je referentna elektroda Ag/AgCl, koja kontakt
s otopinom ostvaruje putem elektrolitnog mosta (keramički čepić pri dnu elektrode), dok se
staklena elektroda, selektivna na H+ ione14, nalazi pri samom dnu elektrode (staklena membrana
ostvaruje kontakt s otopinom). Prilikom pozicioniranja elektrode u otopini, treba paziti da
elektrolitni most bude uronjen.
Na početku je potrebno izvesti baždarenje pH-metra. Zatim u titracijsku posudu (čašu od 250 mL)
se doda alikvot od oko 20 mL HCl (a) ili CH3COOH (b) nepoznate koncentracije, te se doda oko 100
mL vode. Ova otopina se titrira standardiziranom otopinom KOH u bireti, poznate koncentracije
(konzultirati se s tehničarem ili asistentom). Prije početka titracije potrebno je uključiti magnetsku
mješalicu. Titracija se vrši tako da se iz birete dodaju mali volumeni KOH (0.1 mL < v < 1 mL), te
se nakon svakog dodatka mjeri pH. Za svako očitanje je potrebno pričekati da se vrijednost pH
stabilizira (do cca 3 min). Ukoliko je unaprijed otprilike poznata koncentracija titrirane otopine, u
prvom i zadnjem dijelu titracije (otprilike za ve-2 mL < v > ve+2 mL) može se dodavati nešto veće
volumene KOH (npr. 1 mL), kako bi se brže približili točki ekvivalencije. Ukoliko nam je to moguće,
pokušavamo nastojati prilagoditi volumene dodataka KOH tako da održavamo približno jednaku
razliku pH između titracijskih točaka (prilikom titracije jake kiseline s jakom bazom će to biti
otežano zbog grubosti skale birete).
Potrebni materijali
KOH, c=0,500 moldm3
pH-metar
Bireta 50 mL
Titracijska posuda (čaša od 250 mL)
Magnetska miješalica
Izmjereni podaci za titracijske krivulje se prikazuju tablično i grafički (npr. Excel). Za obje titracije
se prikazuje titracijska krivulja pH(v), a za titraciju jake kiseline jakom bazom (a) također i Gran-ov
prikaz. U oba slučaja se određuje ve te koncentracija titrirane otopine. U slučaju (a) se ve odredi iz
Gran-ovog prikaza kao i Kw (iz nagiba pravaca određenih metodom najmanjih kvadrata, vidi jedn.
14
To znači da, u idealnom slučaju, njen elektrodni potencijal ovisi samo o koncentraciji H + iona, te niti jednih
drugih. Niti jedna ion selektivna elektroda nije u svim uvjetima u potpunosti selektivna – pri većim
koncentracijama iona koji konkuriraju H + ionima za vezanje na površinu stakla (npr. Na + ioni, c(Na+) > ca.
102 moldm3), te malim koncentracijama H+ iona, elektrodni potencijal staklene elektrode počinje zavisiti i
o koncentraciji konkurentnih iona.

13), a u slučaju (b) se ve odredi iz skoka krivulje. Konstanta disocijacije octene kiseline se odredi iz
jednadžbe (16).

VJEŽBA 6. KALORIMETRIJA
Cilj vježbe
Upoznavanje s jednostavnim adijabatskim reakcijskim kalorimetrom. Određivanje entalpije

neutralizacije.
Zadatak
1. Upoznati se s metodom adijabatskog reakcijskog kalorimetra pri konst. tlaku
2. Izmjeriti termogram za neutralizaciju otopine HCl s KOH
3. Izmjeriti baždarni termogram, odrediti kalorimetrijsku konstantu, te vrijednost usporediti

s očekivanom (npr. uz pretpostavku da najveći doprinos toplinskom kapacitetu
kalorimetra možemo pripisati vodi)
4. Izračunati entalpiju neutralizacije te molarnu entalpiju neutralizacije jake kiseline jakom

bazom, i usporediti potonju s literaturnom vrijednošću.
Uvod
Reakcijska kalorimetrija je metoda kojom određujemo izmijenjenu toplinu prilikom neke kemijske
reakcije. S obzirom na uvjete u kojima se provodi kemijska reakcija razlikujemo različite tipova
kalorimetara – kosnt. volumena, pri konst. tlaku, adijabatski, izotermni. Ukoliko je prilikom
reakcije konstantan tlak, izmjerena toplina odgovara reakcijskoj promjeni entalpije.
Najjednostavnij primjer kalorimetra je adijabatski kalorimetar pri konstantnom tlaku, prikazan na
slici 1. Sastoji se od adijabatske reakcijske posude, termistorskog termometra, električne grijalice,
izvora struje s instrumentom za mjerenje otpora termistora, te magnetske miješalice. Termistor
je elektronički termometar koji radi na principu mjerenja otpora, i u principu mora biti prethodno
baždaren, što je za termistor koji se koristi u ovoj vježbi već učinjeno.
Metoda
Mjerenje se sastoji od dva koraka: prvo mjerimo vremensku ovisnost temperature za promatranu
reakciju neutralizacije, a potom baždarimo kalorimetar, odnosno mjerimo prirast temperature za
poznati iznos topline koju dovodimo sustavu pomoću električne grijalice. Za drugi korak je nužno
poznavanje el. rada kojeg grijalica pretvara u toplinu kojeg možemo izračunati kao W=U∙I∙t, gdje
je U pad napona na grijalici, a I struja koja protječe strujnom krugom u vremenu t. Dakle, nužno
je da izvor struje pruža poznat iznos struje i pri poznatom naponu. Konstanta kalorimetra C
izračuna se kao omjer topline i temperaturnog prirasta za baždarni korak:
Qbažd W U  I  t
C   el .  (1)
Tbažd Tbažd Tbažd
Ukoliko bi toplina bila prenesena samo na reakcijski sustav, tad bi kalibracijsku konstantu mogli
poistovjetiti s toplinskim kapacitetom reakcijskog sustava. Međutim, s obzirom da se toplina
prenosi na sve dijelove uronjene u reakcijski sustav (staklene stijenke, cijev termometra,
VJEŽBA 6. KALORIMETRIJA 37
miješač…), možemo govoriti o toplinskom kapacitetu cijelog kalorimetra, odn. već spomenutoj
kalorimetrijskoj konstanti.
Reakcijsku entalpiju izračunavamo iz prirasta temperature:
 r H  qp  C  T (2)
Reakcijski kalorimetar spojiti prema slici 1. U reakcijsku (adijabatsku) posudu uliti oko 200 cm3
vode15 te dodati 8 cm3 otopine HCl koncentracije 1 moldm-3. Zatim u cilindar injekcije za dodavanje
reagensa uvučemo 10 cm3 otopine KOH, koncentracije 1 M. Pri tom valja prvo, dok je vrh cilindra
uronjen u otopinu, nekoliko puta uvući malu količinu otopine i istisnuti je nazad, kako bismo iz
cjevčice na vrhu ispuhnuli sav zrak. Nakon što uvučemo točno 10 cm3 otopine, valja u cjevčicu na
dnu cilindra uvući mali mjehurić zraka, kako reagens kojeg dodajemo ne bi došao u kontakt s
otopinom u posudi prije željenog trenutka početka reakcije neutralizacije. Cilindar s reagensom
pažljivo namjestimo u utor u poklopcu posude.
Uključimo magnetsku miješalicu, te pokrenemo praćenje temperature na računalu:
1. Pokrenuti program termogram2.pxp (svi potrebni programi nalaze se u mapi

"kalorimetrija" na desktop-u)
2. Pokrenuti program RS232 Data logger
3. Pokrenuti program RS232data_logger_Igor_patch.exe
Na ekranu pratimo razvoj termograma (točke su prikupljane učestalošću jednom u sekundi)

nekoliko minuta prije početka reakcije, nakon čega istisnemo sav reagens u posudu s otopinom
HCl. Uočavamo porast temperature, te nastavimo pratiti razvoj termograma nekoliko minuta, dok
se ponovo temperatura ne ustali (lagani linearni porast temperature je normalna pojava, no
razmislite o njenom uzroku). Nakon toga upalimo grijalicu te pratimo termogram nekoliko minuta,
dok temperatura ne poraste otprilike za jednak iznos kao i prilikom izvedene reakcije
neutralizacije. Također pratimo razvoj termograma i nekoliko minuta nakon što ugasimo grijalicu.
15
Po mogućnosti dodati što više vode kako bi grijalica bila što više uronjena te se spriječio gubitak topline
na grijanje zraka iznad površine reakcijskog sustava, no ipak ostaviti dovoljno volumena za dodatak reagensa
LED
(pokazuje je li uključena grijalica)
utičnica za termometar prekidač grijalice
utičnice za grijalicu
+ -
PC, USB
potenciometar
(podešavanje snage grijalice)
termometar grijalica
cilindar za
dodavanje reagensa
adijabatska posuda
magnetska
miješalica
Slika 1. Adijabatski reakcijski kalorimetar pri konstantnom tlaku.
Potrebni materijali
Reakcijski kalorimetar
Trbušasta pipeta 25 mL, graduirana pipeta 10 ml
Magnetska miješalica
Otopina HCl, 1M
Izmjereni podaci se prikazuju tablično i grafički, za što koristimo MS Excel. Termogram je prikaz
ovisnosti temperature o proteklom vremenu T(t). Podatke o temperaturi treba prenijeti iz tablice
u programu termogram1.pxp u novu Excel tablicu (copy-paste), te izraditi termogram na kojem su
jasno uočljivi prirasti temperature kako za reakciju, tako i za baždarenje. Svaka točka odgovara
jednoj sekundi. Primjer termograma prikazan je na slici 2. Kako bismo oduzeli utjecaj miješalice,
te ostalih efekata grijanja ili hlađenja koji utječu na prirast temperature a ne pripisuju se procesa
od interesa (utječu samo na tzv. baznu liniju), temperaturne skokove T određujemo tako da
pravce porasta temperature prije i nakon reakcije (ili grijanja) ekstrapoliramo, te računamo razliku
temperature iz jednadžbi dvaju pravaca u točki t temperaturnog skoka, koju određujemo tako da
povučemo okomicu na t koja određuje dva trokuta na grafu približno jednakih površina (vidi sliku
2). Na taj način u vremenu skoka oduzimamo baznu liniju. Prilikom određivanja jednadžbi pravaca
paziti na format broja za nagib i odsječak na T: s obzirom da su pravci polegnuti, nagib je vrlo mali
broj, dok je odsječak na T puno veći broj. Potrebno je za oba parametra imati dovoljnu preciznost
prikaza broja (decimale) da bi bilo moguće izračunati temperaturni skok na drugu decimalu
temperature.
Nakon što iz temperaturnog prirasta za baždarni korak izračunamo kalorimetrijsku konstantu

prema jednadžbi (1), valja izračunati prirast entalpije za izvedenu reakciju neutralizacije i prikazati
ga kao molarnu entalpiju koju izračunavamo dijeljenjem izmjerene entalpije s maksimalnim
dosegom reakcije, u ovom slučaju množinom reagiralih molekula kiseline i baze:
r H
r H m  (3)
n
295.6
295.4
295.2 =
T(baždarenje)
T/K
295
294.8
T(reakcija)
294.6
294.4
0 100 200 300 400 500 600 700 800 900
t/s
Slika 2. Termogram za reakciju neutralizacije 0,008 mol HCl (c=0,5 moldm-3) s 0,01 mol
KOH, te baždarni termogram za adijabatski reakcijski kalorimetar.
VJEŽBA 7. KONDUKTOMETRIJA
Cilj vježbe
Upoznavanje s mjerenjima provodnosti ionskih vodenih otopina pomoću laboratorijskog

konduktometra. Određivanje ovisnosti molarne provodnosti jakog i slabog elektrolita o
koncentraciji, te usporedba s Kohlrausch-ovim zakonom.
Zadatak
1. Upoznati se s laboratorijskim konduktometrom
2. Izmjeriti ovisnost provodnosti otopine o koncentraciji KCl
3. Izmjeriti ovisnost provodnosti otopine o koncentraciji CH3COOH
4. Odrediti Kohlrausch-ovu konstantu K te provodnost pri beskonačnom razrjeđenju ∞ za

vodenu otopinu KCl
5. Odrediti konstantu ravnoteže disocijacije octene kiseline i provodnost pri beskonačnom

razrjeđenju ∞
Uvod
Električna vodljivost otopina (odn. bilo kojeg makroskopskog tijela) G je definirana kao recipročni
otpor kojeg otopina pruža prolasku struje
S  
1 1
G , (1)
R  W 
a mjeri se u jedinicama Siemens. Proporcionalna je površini, a obrnuto proporcionalna
međusobnoj udaljenosti elektroda ćelije kojom mjerimo otpor u strujnom krugu
(konduktometrijska ćelija)
A
G (2)
l
dok se konstanta proporcionalnosti  naziva provodnošću (mjeri se u jedinicama Scm1).
Provodnost otopina elektrolita ovisi o koncentraciji iona, koji su prisutni zbog disocijacije
molekula otopljene tvari (npr. soli u vodi). Stoga je, da bi mogli uspoređivati provodnosti otopina
različitih tvari, potrebno definirati molarnu provodnost
 c
 c  , Scm2 mol 1  (3)
c0
gdje c0 predstavlja ukupnu koncentraciju otopljene tvari, koja uključuje kako disocirane tako i
nedisocirane molekule. Molarna provodnost je funkcija koncentracije. Ukoliko se otopina nađe u
električnom polju, njeni ioni se gibaju prema elektrodama suprotnog predznaka. No, s obzirom da
među raznoimenim ionima postoje privlačne, a među istoimenim odbojne elektrostatske sile, ioni
su u otopini raspoređeni tako da se minimiziraju odbojne, a maksimaliziraju privlačne interakcije,
VJEŽBA 7. KONDUKTOMETRIJA 41
što rezultira rasporedom u kojem se kationi nalaze u okruženju u kojem prevladavaju anioni, i
obratno. Ovo umanjuje utjecaj električnog polja na njihovo gibanje, jer se za usmjereno gibanje
kationa i aniona u suprotnim smjerovima, taj raspored mora narušiti. Drugim riječima, dio
potencijalne energije koju ioni imaju u električnom polju se ne pretvara u kinetičku energiju
usmjerenog gibanja, već se ulaže u preraspodjelu iona. Efekt usporavanja usmjerenog gibanja iona
zbog njihovih međusobnih interakcija se naziva retardacija. Zbog efekta retardacije, molarna
provodnost otopina opada s porastom koncentracije, dok provodnost raste, ali sa sve većim
negativnim odstupanjem od pravca, što je u 19. st. na temelju eksperimenata zaključio F.
Kohlrausch te opisao semiempirijskom jednadžbom koju zovemo po njemu:
  c0     K c0 (4)
gdje je c0 koncentracija elektrolita (ukoliko se radi o u potpunosti disociranom spoju), K

semiempirijska (Kohlrausch-ova) konstanta koja se mora odrediti za svaki elektrolit, a ovisi o
stehiometrijskoj formuli spoja (1:1, 1:2, 2:2…) više nego o sastavnim ionima. Pri beskonačnom
razrjeđenju otopine, ioni se nalaze na prevelikim udaljenostima jedni od drugih da bi efekt
retardacije bio primjetljiv, pa u tim uvjetima molarna provodnost otopine pri beskonačnom
razrjeđenju, ∞, postaje zbroj pojedinačnih molarnih provodnosti prisutnih ionskih vrsta, odnosno
vrijedi zakon neovisnog gibanja iona:
    i i (5)
i
gdje je i stehiometrijski koeficijent iona i u reakciji disocijacije molekule, a i njegova molarna

provodnost. U približenju beskonačnog razrjeđenja, molarna provodnost prestaje ovisiti o
koncentraciji, dok provodnost otopine postaje proporcionalna koncentraciji.
Jaki elektroliti
Za jake elektrolite vrijedi da je ravnoteža reakcije disocijacije pomaknuta u potpunosti u desnu

stranu. Primjeri su KCl ili MgCl2:
KCl  K+  Cl 
(6)
MgCl2  Mg2+  2Cl 
U gornjim slučajevima je molarna provodnost zbroj
   KCl    (K+ )   (Cl  )

(7)
   MgCl2    (Mg2+ )  2 (Cl  )
Za jake elektrolite, Kohlrauschova jednadžba je izražena na način kako je prikazana gore

(jednadžba 4).
Slabi elektroliti
Molekule koje u vodi nisu u potpunosti disocirane na ione zovemo slabim elektrolitima, a njihova
provodnost ovisi o stupnju disocijacije . Primjer je octena kiselina:

Ka
CH3COOH   H +  CH 3COO
 (8)
Stupanj disocijacije je omjer koncentracije disocirane forme i ishodne koncentracije, a s obzirom

da je octena kiselina dovoljno jaka da u čistoj otopini možemo zanemariti H+ ione koji nastaju
disocijacijom vode, možemo pisati:
CH 3COO   H + 
 = (10)
c0 c0
Koncentracijsku konstantu disocijacije Ka,c možemo pisati kao (Henderson-Hasselbalchova j.):
CH3COO   H    2c0
Ka ,c  CH3COOH    . (11)
CH3COOH 1
Molarna provodnost otopine slabog elektrolita je proporcionalna stupnju disocijacije:
  ' (12)
gdje ' označava molarnu provodnost za slučaj kad bi spoj bio u potpunosti disociran.
Razrijeđenjem slabe kiseline raste stupanj disocijacije , pa u približenju beskonačnog razrijeđenja
molarna provodnost više ne ovisi o koncentraciji, te možemo pisati:
     (13)
Uvrštavanjem (13) u (11) te sređivanjem dobivamo Ostwaldov zakon razrjeđenja, koji opisuje
ovisnost molarne provodnosti o koncentraciji spoja, za male koncentracije otopljenog slabog
elektrolita
1 1 c0 1 
    (14)
  Ka   Ka 2
2
Metoda
Za mjerenje provodnosti otopina koristimo laboratorijski konduktometar, koji se sastoji od

konduktometrijske ćelije i instrumenta koji mjeri električni otpor u strujnom krugu. Da bi električni
otpor R mogao biti preračunat u provodnost , potrebno je baždariti instrument mjerenjem
provodnosti otopina poznatih provodnosti, što je u slučaju instrumenta kojeg rabimo, već
učinjeno.
Izvedba pokusa
Iz matičnih otopina (c(KCL)=101 moldm3; c(CH3COOH)=103 moldm3) pripremiti pet otopina KCl
u koncentracijskom području od 103 do 101 moldm3 (student 1) te pet otopina octene kiseline
u koncentracijskom području 104 do 103 moldm3 (student 2). Za čistu destiliranu vodu, te za
svaku pripremljenu otopinu izmjeriti provodnost, za što je potrebno otopine iz odmjernih tikvica
prenijeti u čaše. Između mjerenja je potrebno isprati i papirom osušiti ćeliju. Mjerenja se vrše u
nizu počevši od najmanje koncentracije prema većima, kako bi se zagađenje uzoraka svelo na
minimum. Nakon završetka mjerenja isprati ćeliju.
Potrebni materijali
Laboratorijski konduktometar, konduktometrijska ćelija
Matična otopina KCl, c=0,1 moldm3
Matična otopina CH3COOH, c=0,001 moldm3
Prikaz i obrada mjernih podataka (rade oba studenta – razmjena podataka)
Izmjereni podaci se prikazuju tablično i grafički na milimetarskom papiru. Za provjeru Kohlrausch-

ovog zakon je potrebno podatke prikazati na grafu kao ovisnost 𝛬(√𝑐0 (𝐾𝐶𝑙)). Za provjeru
Ostwald-ovog zakon razrjeđenja (CH3COOH), potrebno je prikazati podatke na grafu kao ovisnost
1
𝛬
(𝜅). Mjerena provodnost uključuje, osim provodnosti elektrolita, i provodnost otapala (voda).
Na primjer, u vodenim otopinama soli jakih kiselina i baza (npr. KCl), prisutni su H+ i OH ioni koji
nastaju disocijacijom vode, a koncentracija H+ može biti bitno veća od 107 moldm3 ukoliko u vodi
ima otopljenog CO2 (nastaje ugljična kiselina). Zbog toga je od izmjerenih provodnosti nužno
oduzeti provodnost izmjerenu za vodu. Za izračun  je potrebno izmjerene provodnosti 
podijeliti s koncentracijom. Iz jednadžbi pravaca 𝛬(√𝑐0 (𝐾𝐶𝑙)) za KCl te 1/Λ(κ) za
CH3COOH,dobivenih metodom najmanjih kvadrata (izračunati iz formula), odrediti parametre u
Kohlrausch-ovoj jednadžbi (∞(KCl), K) te Ostwald-ovom zakonu razrjeđenja (∞(CH3COOH),
Ka(CH3COOH)).
VJEŽBA 8. SPEKTROFOTOMETRIJA U UV/VIS PODRUČJU SPEKTRA
Cilj vježbe
Upoznavanje s instrumentom – spektrofotometrom za mjerenja u UV i vidljivom području spektra

elektromagnetskog zračenja. Određivanje apsorpcijskog spektra za smjesu soli NiCl2∙6H2O i
CoCl2∙6H2O, te njihovih koncentracija u otopini (eksperiment 1). Izrada eksperimentalnog
specijacijskog dijagrama za indikator metiloranž, te njegove pK vrijednosti. Upoznavanje s
pojavom i značenjem izozbestne točke u spektrima.
Zadaci:
Zadaci zajednički za eksperiment 1 i 2:

1. Ponoviti gradivo iz analitičke kemije o spektrima i spektrofotometriji – što je SPEKTAR?
2. Upoznati se s načinom rada spektrofotometra (UV/VIS Agilent Cary 60) – mjerenje optičke
transmisije i izračun apsorbance
Eksperiment 1:
3. Pripremiti otopine NiCl2 i CoCl2, u koncentracijskom rasponu 5-25 mmoldm3 (po 5 otopina za
svaku sol) i izmjeriti spektre u primjerenom području valne duljine
4. Odrediti baždarne dijagrame za NiCl2 i CoCl2 pri valnim duljinama maksimalne apsorbance
5. Pripremiti 3 smjese otopina NiCl2 i CoCl2, ukupne koncentracije c(Ni2+) + c(Co2+) = 20 mmoldm3, s
različitim množinskim omjerima Ni/Co (0.25/0.75, 0.50/0.50, 0.75/0.25), te izmjeriti spektre
6. Izmjeriti spektar za smjesu NiCl2 i CoCl2 nepoznate koncentracije, te odrediti koncentracije
pojedinih komponenti. Provjeriti točnost koncentracija pripremljenih otopina na temelju zbroja
koncentracija komponenti, određenih iz baždarnih pravaca
Eksperiment 2:
3. Pripremiti otopine indikatora metiloranž u vodi, u koncentracijskom rasponu 0-0,1 mmoldm-3 (5
otopina + čisto otapalo)
4. Izmjeriti spektre za sve pripremljene otopine indikatora pri pH vrijednostima za koje je on u
potpunosti deprotoniran, te protoniran (lit. vrijednost pK za metiloranž u vodi pri 25 C iznosi 3,40).
Odrediti valnu duljinu maksimalne apsorbance (max) za obje forme indikatora.
5. Iz izmjerenih spektara izraditi baždarni dijagram ovisnosti apsorbance pri max o koncentraciji
indikatora, za obje forme indikatora.
6. Izmjeriti spektre otopine indikatora pri variranim vrijednostima pH, u rasponu 2-5, te odrediti
izozbestnu točku.
7. Pomoću baždarnog dijagrama, odrediti koncentracije obje forme indikatora u ovisnosti o pH, te ih
prkazati kao specijacijski dijagram. Iz specijacijskog dijagrama odrediti pK vrijednost indikatora
Uvod
Spektrofotometrija u UV/VIS području je najčešće rabljena metoda za određivanje koncentracije

otopljenih tvari u obojenim otopinama. Temelji se na Beer-Lambert-ovom zakonu, koji opisuje
odnos između intenziteta upadnog i propuštenog (transmitiranog) EM zračenja koje prolazi nekim
poluprozirnim uzorkom (sl. 1).
VJEŽBA 8. SPEKTROFOTOMETRIJA 45
n2 n3 n1
I0 I
detektor
Slika 1. Skica kivete s poluprozirnim uzorkom (otopina analita), te zrake koja prolazi kroz nju od
izovra do detektora. Indeksi loma n1, n2, n3 označavaju faze kroz koje prolazi zraka. Na granicama
faza može doći do refleksije i rasapa (ne dolazi do loma jer je upadni kut 90°). Unutar faze dolazi
do apsorpcije i rasapa.
Intenzitet zračenja, kako upadnog tako i transmitiranog, možemo izmjeriti detektorom. Tip
detektora ovisi o valnoj duljini EM zračenja, a za UV-VIS dio spektra to može biti
fotomultiplikatorska cijev, tzv. CCD-charge coupled device (površina s matricom poluvodičkih
tranzistora), običan foto-film... Izmjereni signal je proporcionalan broju fotona koji se sudaraju s
površinom detektora, i najčešće je mjeren kao jakost el. struje (u slučaju fotomultiplikatorske
cijevi), koji se pomoću kalibracijskog dijagrama za detektor, preračunava u veličinu
proporcionalnu broju fotona, odnosno intezitet I16. Prilikom prolaska zrake kroz takav uzorak mora
vrijediti zakon očuvanja energije, kojeg u slučaju da je moguća interakcija između fotona zračenja
i elektrona u atomima i kemijskim vezama tvari uzorka17, možemo izraziti kao:
I0  I  I A  I R (1)
gdje I0 označava intenzitet upadne zrake, IA intenzitet apsorbiranog, a IR intenzitet reflektiranog i

raspršenog zračenja. Beer-Lambert-ov zakon se temelji na činjenici da se izmjena energije između
fotona zračenja i atoma, iona ili molekula analita, dešava prilikom njihovih sudara. Broj čestica
analita koje se nalaze u stanjima u kojima mogu stupiti u interakciju sa zračenjem, je dan
Boltzmann-ovim raspodjelom. Stoga je IA proporcionalna exp(∙ c∙l), gdje c označava koncentraciju
analita, l duljinu puta prolaska zrake kroz uzorak a  zovemo ekstinkcijski koeficijent ili
apsorptivnost, te ovisi o valnoj duljini zračenja. Beer-Lamber-ov zakon se izražava kao:
I  1
log     ( )  l  c, odn. A  log     ( )  l  c (2)
 I0  T 
gdje se veličine A i T nazivaju apsorbanca odn. transmitanca te nemaju jedinicu, dok jedinica za 
ovisi o tome kako je izražena koncentracija. Ukoliko je koncentracija izražena kao množinska
koncentracija, tad ekstincijski koeficijent mora biti normiran prema množini (znači podijeljen s
množinom), te ga nazivamo molarnim ekstinkcijskim koeficijentom (uz jedinicu npr. cm2/mol).
16
Većina instrumenata izračunavaju intenzitet u a.u. – "arbitrary unit", jedinici za veličinu koja je u odnosu sa snagom
zračenja preko kalibracijske jednadžbe za detektor.
17
podsjetite se što ste naučili o interakcijama atoma i molekula s EM zračenjem u UV i vidljivom dijelu spektra.
Dakle, intenzitet apsorbiranog zračenja ovisi o valnoj duljini, a to je također slučaj i s intenzitetom
reflektiranog te raspršenog zračenja (IR), pa posljedično i intenzitetom transmitiranog zračenja I.
Ovisnost apsorbance i transmitance o valnoj duljini nazivamo apsorpcijskim odn. transmisijskim
spektrom, koji je karakterističan za određenu otopljenu tvar (analit), a ovisi i o otapalu te
temperaturi. Valja napomenuti da je apsorbanca veličina koja se može izračunati kao razlika
intenziteta I A  I 0  I  I R , no većina instrumenata (pogotovo onih prostupačnijih po cijeni)
nema mogućnost mjerenja IR, te se doprinos refleksije na granicama faza, te rasapa unutar faza,
zanemaruje. Stoga se za kivete nastoji izabrati materijale za koje je refleksija na granicama faza
n2/n3 i n3/n1 (zrak/kiveta, kiveta/otopina, sl. 1) svedena na minimum. Za mjerenja s vodenim
otopinama se koriste staklene ili kvarcne kivete, no vrlo često i plastične, za koje se indeks loma
nalazi između n1 i n2 (odn. zraka i vode). Upadni kut zrake je točno 90° zbog čega ne dolazi do
loma zrake, pa put prolaska kroz uzorak odgovara širini kivete, bez obzira na odnos triju indeksa
loma. S druge strane, stijenka kivete, kao i molekule otapala, mogu apsorbirati zračenje u
određenom dijelu spektra, pa i to treba uzeti u obzir prilikom izračuna apsorbance za sam analit
(vidi dolje, metoda).
Izozbestna točka
U slučaju kad se analit sastoji od dviju komponenti koje apsorbiraju zračenje, te imaju maksimum
apsorpcije u različitim dijelovima spektra, najjednostavnije je pretpostaviti da dvije komponente
neovisno apsorbiraju zračenje. U tom slučaju vrijedi
A     A1     A2     l  1    c1   2    c2  (3)
gdje su 1 i 2 odn. c1 i c2, ekstinkcijski koeficijenti odn. koncentracije dviju komponenti. Pod tim
uvjetom, ukoliko mjerimo spektre za varirane koncentracije c1 i c2, no tako da njihov zbroj (c1+c2)
ostane očuvan, uočit ćemo tzv. izozbestnu točku. To je točka u kojoj se sijeku svi spektri za različite
odnose koncentracija c1 i c2, znači pri valnoj duljini pri kojoj su ekstinkcijski koeficijenti za obje
komponente jednaki (obje komponente jednako apsorbiraju). Prisutnost izozbestne točke nam
dakle govori o dvije činjenice: 1) Analit 1 i analit 2 apsorbiraju zračenje neovisno, što ne mora
uvijek biti slučaj. Na primjer, ukoliko dolazi do vezanja analita 1 na analit 2, pri čemu dolazi do
perturbacije elektronskih stanja (nastajanje veze) te posljedično promjene spektra u odnosu na
čiste komponente, neće vrijediti gornja jednadžba. 2) Odnos koncentracija dviju komponenti u
analitu mijenja se na način da je zbroj tih koncentracija očuvan. To npr. mora vrijediti za sve
reakcije reakcija tipa A B (A je analit 1 a B analit 2), A+B  AB (A ili B je analit 1, AB je analit 2).
Primjeri su: protonacija slabih kiselina ili baza s promjenom pH ili stvaranje kompleksa enzim-
supstrat (vidi dolje). Znači, ukoliko mjerimo vremensku ovisnost spektara za takve reakcijske
smjese, uočit ćemo izozbestnu točku. Za otopine indikatora, gdje protonirana i deprotonirana
froma daju različite spektre, također ćemo uočiti izozbestnu točku za spektre izmjerene pri
različitim pH.
Metoda
Metoda spektrofotometrijskog određivanja koncentracije analita u otopini se svodi na dva koraka:

u prvom se mjere spektri otopina poznatih koncentracija te se na temelju njih izrađuje baždarni
pravac, a u drugom se izmjeri spektar otopine analita nepoznate koncentracije. Od svih spektara
izmjerenih za otopine, oduzima se spektar izmjeren za kivetu s otapalom, tzv. bazna linija. Softver
većine suvremenih spektrofotometara korisniku omogućuju automatsko oduzimanje bazne linije
na temelju spektra izmjerenog za kivetu s otapalom, pa je stoga najlogičnije prvo izmjeriti upravo
taj spektar. Po tom se izmjere spektri za otopine analita poznatih koncentracija iz kojih se izradi
baždarni dijagram, tako da se odredi valna duljina maskimalne apsorbance (max), te se očitava
apsorbanca pri max za uzorke poznatih koncentracija analita. Dobiveni baždarni dijagram
prikazuje ovisnost apsorbance o koncentraciji analita pri max, te se iz tih podataka metodom
linearne regresije odredi jednadžba pravca koji je opisan Beer-Lamber-ovim zakonom. Nakon toga
je moguće odrediti koncentraciju nepoznatog uzorka iz očitanja apsorbance pri max. Ukoliko se
radi o smjesi više analita, potrebno je odrediti baždarni pravac za svaki analit zasebno. Iz spektra
izmjerenog za smjesu, očitavaju se apsorbance pri max za pojedini analit, te se iz baždarnog pravca
odrede koncentracije. Ovaj postupak je valjan uz gore opisan uvjet neovisnosti interakcije spojeva
u smjesi s elektromagnetskim zračenjem.
POLUPROPUSNO
ZRCALO I DET. INTENZITETA
UPADNE ZRAKE
SABIRNA
ZRCALA
KIVETA (UZORAK)
OPTIČKA
REŠETKA
DETEKTOR
TRANSMITIRANE
ZRAKE
IZVOR ZRAČENJA
(Xe lampa)
Slika 2. Shema spektrofotometra Agilent Cary 60.
Eksperiment 1) Pripremiti po 5 otopina NiCl2 (student 1) i CoCl2 (student 2) u koncentracijskom

rasponu 0-25 mmoldm3. Upoznati se s radom spektrofotometra Agilent Cary 60 (sl. 2) uz vodstvo
asistenta ili demonstratora (nikako ne započinjati radom s instrumentom prije toga). Prvo izmjeriti
spektar u vidljivom području za kivetu s čistom vodom (otapalo), te taj spektar pohraniti kao baznu
liniju. Izmjeriti spektar u vidljivom području spektra (valna duljina 400-800 nm) za pripremljene
otopine. Prenijeti podatke u Excel tablicu i izraditi baždarni dijagram, te odrediti jednadžbu
baždarnog pravca metodom linearne regresije. Uz pomoć vage i kapaljki, u kivetama pripremiti 3
smjese otopina NiCl2 i CoCl2, ukupne koncentracije c(Ni2+) + c(Co2+) = 20 mmoldm3, s različitim
množinskim omjerima Ni/Co (0.25/0.75, 0.50/0.50, 0.75/0.25), te izmjeriti spektre za te otopine
(studenti rade zajedno).
Eksperiment 2) U čašicama od 80 ml pripremiti po 40 mL 6 otopina indikatora metiloranž u

koncentracijskom rasponu 0-0,025 mmoldm3. Malim dodacima (1-2 kapi) otopina HCl i KOH
(c=0,1 moldm3), svim pripremljenim otopinama podesiti pH≈6, pri čemu valja koristiti pH-metar
s kombiniranom pH elektrodom. Prethodno, mjerenjem pH pufera poznatih vrijednosti u rasponu
3-6, provjeriti je li potrebno baždariti pH-metar. Upoznati se s radom spektrofotometra Agilent
Cary 60 (sl. 2) uz vodstvo asistenta ili demonstratora (nikako ne započinjati radom s instrumentom
prije toga). Prvo izmjeriti spektar u vidljivom području za kivetu s čistom vodom (otapalo), te taj
spektar pohraniti kao baznu liniju. Zatim izmjeriti spektre u vidljivom području za pripremljene
uzorke metiloranž pri pH≈6 (podesiti automatsko oduzimanje bazne linije). Nakon toga dodacima
otopine HCl podesiti pH≈3 te ponoviti mjerenje spektara za svih 5 otopina. Spektre prikazati u
jednom grafu te izraditi baždarni dijagram ovisnosti apsorbance o koncentraciji deprotonirane i
protonirane forme indikatora. Metiloranž je pri pH≈6 je u potpunosti deprotoniran, a pri pH≈3 u
potpunosti protoniran. Zatim u jednu od otopina po izboru, dodati vode do cca. 50 mL, te
izračunati njenu koncentraciju. Izmjeriti što više (min. 6, a može i 10) spektara za tu otopinu u
rasponu pH vrijednosti 3-6 (npr. 3, 3.5, 4, 4.5, 5, 5.5, 6), pri čemu se pH podešava malim dodacima
KOH, te valja nastojati postići jednake razmake između pH vrijednosti otopina (ukoliko vrijednost
pH premaši željenu, možemo titrirati u suprotnom smjeru dodatkom HCl). Dobivene spektre
prikazati u jednom grafu, te iz svakog spektra (pri svakoj pH vrijednosti) očitati vrijednost
apsorbance pri valnoj duljini maksimalne apsorbance (max) za svaku formu indikatora. Očitane
vrijednosti apsorbance valja preračunati u koncentracije protonirne i deprotonirane forme,
pomoću baždarnih pravaca dobivenih u prvom dijelu ovog eksperimenta. Vrijednosti
koncentracija u ovisnosti o pH, prikazati kao dijagram sepcijacije za indikator metiloranž, te iz
njega odrediti pK vrijednost ove molekule.
Potrebni materijali
Eksperiment 1:
Soli NiCl2x6H2O i CoCl2x6H2O.
Plastične kivete, l=1 cm
Analitička vaga, kapaljke
Eksperiment 2:
Otopina metiloranž, c=0,1 mmoldm3
Otopine HCl i KOH, c=0,1 mmoldm3 te c=0,01 mmoldm3
6 plastčnih čaša od 80 mL
Plastične kivete, l=1 cm
Analitička vaga, kapaljke
Prikaz i obrada podataka
Eksperiment 1) Izmjerene spektre iz kojih izrađujemo baždarni dijagram za svaki analit prikazati
na zasebnom grafu. Zatim očitati vrijednosti apsorbance pri max pri variranim koncentracijama
analita, prikazati tablično i grafički u baždarnom dijagramu (MS Excel). Odrediti jednadžbe
baždarnih pravaca metodom linearne regresije. Zatim prikazati spektar za smjesu te uzorak
nepoznate smjese (koncentracije komponenti), te očitati vrijednosti tih koncentracija iz
odgovarajućeg baždarnog pravca. Na spektru za smjesu obilježiti izozbestnu točku, te odrediti
valnu duljinu pri kojoj obje komponente jednako apsorbiraju zračenje. Izračunati koncentracije
obje komponente u smjesi iz baždarnih pravaca. Provjeriti odgovara li zbroj koncentracija
komponenti očekivanom zbroju (20 mM), iz čega je moguće zaključiti jesu li točne koncentracije
pripremljenih otopina. Svi studenti prikazuju sve grafove.
Eksperiment 2) Izmjerene spektre iz kojih izrađujemo baždarni dijagram za protoniranu i

deprotoniranu formu prikazati na istom grafu. Zatim očitati vrijednosti apsorbance pri max za
svaku formu, pri variranim koncentracijama indikatora, te ih prikazati tablično i grafički u (jednom)
baždarnom dijagramu (MS Excel). Odrediti jednadžbe baždarnih pravaca metodom linearne
regresije. Zatim prikazati spektre za otopine indikatora pri različitim pH vrijednostima, te odrediti
izozbestnu točku, te očitati vrijednosti apsorbanci protonirane i deprotonirane forme. Iz
jednadžbe odgovarajućeg baždarnog pravca, izračunati njihove koncentracije i prikazati ih u
dijagramu specijacije (koncentracija u ovisnosti o pH). Iz dijagrama specijacije očitati pK vrijednost
indikatora metiloranž kao sjecište dviju krivulja.
PRILOZI
1. Periodni sustav elemenata
2. Statističke formule:
N
1
 srednja vrijednost: x 
N
x
i 1
i (min. N=3)
 x  x 
N
1
 varijanca: v  i (min. N=3)
N i 1
 standardna devijacija:   v 
1 N
 x  xi
N i 1
  (min. N=3)
 metoda najmanjih kvadrata: y=ax+b
N  xi yi   xi  yi x  y x y x
2
i i i i i
a i i i
2 ; b i i i i
2
   
N  x    xi 
2
i N  xi2    xi 
i  i  i  i 
VJEŽBA 8. PRILOZI 52
 koeficijent određenosti (http://en.wikipedia.org/wiki/Coefficient_of_determination)
 y  y  x 
2
i i
R2  1  i
 y  y 
2
i
i
 y  y   y  y  x  
2 2
i i i
i i
VJEŽBA 8. PRILOZI 53

Skripta2017 18 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Skripta2017 18 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

VJEŽBE IZ FIZIKALNE KEMIJE

SKRIPTA ZA STUDENTE 3. GODINE SMJERA BIOTEHNOLOGIJA I ISTRAŽIVANJE LIJEKOVA

Doc. dr. sc. Duško Čakara

Upute za korištenje skripte

Upute za pisanje referata

 informacije o proučavanom fenomenu - o kojem se fenomenu radi i koje fizikalne zakone

4. Obrada podataka. Sadrži izmjerene podatke u obliku tablica, grafova, te postupak

5. Rezultat – numerička vrijednost veličine koju određujemo, kako je navedeno u zadatku

Upute za pripremu za vježbe (ulazni kolokvij)

Skripta je posvećena akademiku Nikoli Kallayu (1942.-2015.), profesoru na PMF-u Sveučilišta u

Upoznavanje s Ostwaldovim viskozimetrom. Određivanje ovisnosti viskoziteta otopine

1. Spojiti aparaturu prema slici 1.

   * 1 in c  ... (1)

Slika 1. Aparatura za određivanje viskoznosti Slika 2. Profil toka tekućine u kapilari.

Jedan od načina mjerenja viskoziteta je pomoću Ostwald-ovog viskozimetra, koji je prikazan na

Princip određivanja viskoziteta mjerenjem vremena protjecanja kroz kapilare zasniva se na

Poli(etilenglikol) (PEG)1 je lančasta makromolekula opće formule HO[C2H4O]nH, molekulske mase

Slika 3. Viskozimetar po Ostwald-u. Slika 4. poli(etilenglikol) - PEG

a) uzorak 1, srednje mol. mase, <Mw> ≈ 1500 Da (1 Dalton = 1 Da =1 g/mol)

a) uzorka 1 (radi student 1)

Prikaz i obrada mjernih podataka

Za oba uzorka a) i b), relativni viskozitet se izračunava prema jednadžbi (2).

Intrinsički viskozitet valja izračunati iz jednadžbe pravca dobivene iz izmjerenih podataka

Tablica 1. Ostwald-ovim viskozimetrom izmjereno vrijeme prolaska, za otopine PEG

t /s H2O w=1 % w=2 % w=3 % w=4 % w=5 %

VJEŽBA 2. ODREĐIVANJE POVRŠINSKE NAPETOSTI

Upoznavanje s pojmom površinske napetosti, površinski aktivnim tvarima, micelizacijom te

1) Izmjeriti ovisnost površinske napetosti o koncentraciji natrij dodecilsulfata (NaDS)

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 12

Prema ovoj definiciji, SI jedinica za površinsku napetost je [Nm1] no s obzirom da se radi o

U vodi se molekule tenzioaktiva orijentiraju tako da se polarni dijelovi orijentiraju prema

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 13

|F| = 2L pov. napetost zrak

Slika 1. Djelovanje sile površinske napetosti Slika 2. Struktura natrij dodecilsulfata i

Slika 3. Ovisnost površinske napetosti Slika 4. Utjecaj iona soluta na strukturu i

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 14

Za određivanje apsolutne površinske napetosti razvijeno je nekoliko metoda, od kojih su

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 15

Dakle, možemo na temelju izraza (1) i (2) zaključiti da vrijedi:

a apsolutnu površinsku napetost možemo izraziti kao:

Spojiti aparaturu za stalagmometriju prema slici 2.

Osam otopina različitih koncentracija natrij-dodecilsulfata (NaDS), u koncentracijskom rasponu 4

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 16

Ishodna otopina NaDS, c = 0,05 moldm-3

Prikaz i obrada mjernih podataka

Rezultate treba prikazati tabelarno i grafički na milimetarskom papiru. Iz trendova izmjerenih

Provjerite svoje razumijevanje:

 Objasnite koje termodinamičke ravnoteže utječu na kritičnu koncentraciju micelizacije?

VJEŽBA 2. POVRŠINSKA NAPETOST 17

Određivanje i interpretacija ravnotežnih adsorpcijskih izotermi. Razmatranje adsorpcijske

1. Pripremiti otopine različitih koncentracija octene kiseline (CH3COOH).

kojoj je pridijeljena odgovarajuća konstanta adsorpcijske ravnoteže, Kads. U promatranom sustavu

gdje je Auk ukupna površina adsorbensa.

pretpostavlja da na površini adsorbensa postoje “vezna mjesta” P čija površina odgovara

Konstantu ravnoteže Kads definiramo kao

 P,0  cB,eq  Kads

ili kao linearnu funkciju recipročne ravnotežne koncentracije cB,eq:

gdje je L Avogadrova konstanta.

Iako se Langmuir-ov model temelji na vrlo jednostavnom geometrijskom razmatranju ravnoteže

S obzirom da ova izoterma uključuje dva parametra c1 i c2 koji se moraju eksperimentalno

lg   B mol m2   lg  c1 mol m2   lg  cB,eq mol dm3  .

Eksperimentalno određivanje adsorpcijske izoterme se temelji na određivanju sastava tekuće

Potrebni materijali i kemikalije