Fenomen Javnosti Asad Nuhanovic PDF

FENOMEN JAVNOSTI – Asad Nuhanović
UVOD
Javno mnijenje (engl. Public Opinion) je mišljenje pripadnika pojedinih ili više
društvenih grupa o tome kako treba riješiti (problematična) pitanja bitna za grupu kao cjelinu
ili je u pitanju opći interes čitave zajednice. Pojedini članovi zajednice ili određenih grupacija
ne učestvuju podjednako u nastanku i formiranju javnog mnijenja. Zato se smatra da javno
mnijenje nije zbir individualnih mišljenja, već je u pitanju mišljenje koje izražavaju pojedinci,
ali kao pripadnici određenih socijalnih grupa. Javno mnijenje ne predstavlja mišljenje
pojedinih uskih ili privilegovanih grupa, već mišljenje većine pripadnika dotične grupe.
Pojam javno mnijenje danas je najprisutniji u sadržajima elektronskih medija vezano za
političku praksu određenog socijalnog miljea ili društvene zajednice. Obično se kaže da stav
vlade ima ili nema podršku javnog mnijenja vezano za određenu aktivnost. Ponekad je to
glasno i manifestujuće (mirni protesti različitog karaktera) protivljenje odluci vlade, a nekad
je to protajeno nezadovoljstvo koje se osjeća, ali se ne ispoljava na vidljiv i prepoznatljiv
način.
Javnost označava socijalni milje gdje posreduju privatna i javna sfera u kojima
individua (građanin) vrši određeni uticaj na one koji odlučuju.
Javno mnijenje sa sobom nosi razne otpore i spontane akcije, ali se propagandnom
aktivnošću na njega može toliko uticati da se njegovo djelovanje može uskladiti sa ciljevima
vladajućih struktura.
Grci su prvi razvili kult raspravljanja, vještinu govora i zaključivanja. Bili su poznati po
debati i besjedi. Ova praksa ima svoje ishodište i u rimskom forumu koji je bio mjesto za
sučeljavanje različitih mišljenja. Moderno vrijeme građanskog perioda liberalizma ponovo
reafirmiše javno mnijenje kao javno rezonovanje (raspravljanje) i odlučivanje o bitnim
pitanjima političke prakse. Rousseau ovaj fenomen povezuje sa pojmom „opća narodna
volja“, što je na neki način određivalo jedinstvo narodne volje i njenu suverenost.
Međutim, moderni teoretičari ukazuju na to da javno mnijenje nema smisao suverene
volje jednog naroda pošto je između rezonovanja građana i nosilaca vlasti stvoren jedan čitav
splet posrednika u vidu političkih stranaka, mas-medija i dr. Samim tim, javno mnijenje je
postalo objekat manipulativnog oblikovanja od strane medija putem propagandne aktivnosti.
Javno mnijenje u toku formiranja svog dominantnog stava polazi od mase pojedinaca
koji još ne komuniciraju, niti sučeljavaju svoja privatna mišljenja, niti ih iznose u javnost.
Tek kada neko mišljenje ima pretenziju da postane predmet društvene akcije, ono se tek tada
pretvara u jedan zajednički stav populacije određene socijalne zajednice. Povezanost
mišljenja i političke prakse uslovljava kristalizaciju javnog mnijenja.
Pokretanjem svih relevantnih preduslova konstituisanja javnog mnijenja (rezonovanja
javnosti) oko nekog pitanja, ne vodi bezuslovno u saglasnost u mišljenjima. Ono može da još
više istakne suprotnost i protivrječnosti u javnom mnijenju.
Nestabilnost koja se odražava ispoljavanjem javnog mnijenja odraz je individualnih
mišljenja koja se reflektuju neposrednim uticajem i interesima grupa i klasa, jer u početku
individue polaze od svog stanovišta da bi ga kasnije uskladili s mišljenjem i stavovima grupe
s kojom se najviše identifikuju.
JAVNO MNIJENJE I OBLICI DRUŠTVENE SVIJESTI

Javno mnijenje kao fenomen socijalnog života pripada onom redu društvenih pojava
koje stimulišu ponašanje ljudi u različitim sferama njihove aktivnosti. Posebno se to odnosi
na politički angažman koji predvodi politička javnost, utičući na taj način na tok društvenih
kretanja. Shodno ulozi i značaju javnog mnijenja i političke javnosti u praksi se osjećala
potreba zasnivanja teorijske discipline čiji bi predmet istraživanja bio fenomen javnog
1
mnijenja. U tom smislu, izučavanje javnog mnijenja kao pojave za sebe mora postati predmet
posebne teorijske discipline – teorije javnog mnijenja (Đorđević) Ovakav zaključak ne
isključuje mogućnost uzgrednog bavljenja ovim fenomenom mnogih teorijskih disciplina kao
što su: političke teorije-politologija, socijalne psihologije, sociologije saznanja i sve više
komunikologije.
Politologija javno mnijenje smatra neodvojivim dijelom političke prakse. Zato je neki
od teoretičara smatraju politološkom disciplinom sa jasno definiranim predmetom svoga
istraživanja. Pošto socijalno-psihološki mehanizmi predodređuju procese formiranja i
izražavanja javnog mnijenja, samim tim i socijalna psihologija pronalazi sopstveno polje
istraživanja. Posebno je to važno sa aspekta transformacije i formiranja grupne svijesti. Javno
mnijenje kao produkt kojim se izražava „kolektivni duh“ nosi sve moguće pretpostavke
grupnog ponašanja.
Sociologija saznanja, izučavajući faktore koji uslovljavaju nivo saznajnih vrijednosti
pojedinih oblika svijesti, otkriva i determinante koje određuju nivo saznajnih mogućnosti
javnog mnijenja. Pošto sociologija saznanja to izučava u globalnim odnosima, teorija javnog
mnijenja bi, koristeći se tim istraživanjima, tragala za tim razlozima na svom području
istraživanja.
Komunikologija sve više za svoj predmet veže pojam javnog mnijenja. Najvažniju
ulogu u tom komunikacijskom procesu zasigurno imaju mediji koji mogu „osigurati
principijelne mogućnosti komuniciranja među članovima javnosti.“ (Price)
Iz svega navedenog proističe da je zadatak teorije javnog mnijenja da tokom istraživanja
obezbijedi metodološko objedinjavanje svih uglova posmatranja pojave koja je njen predmet.
Javno mnijenje kao socio-psihološki fenomen nije samostalna društvena pojava već je
uslovljena razvijenošću zajednice, složenošću društveno-političkog sistema, tradicija...
Javno mnijenje u toku formiranja svog dominantnog stava polazi od mase pojedinaca
koji još ne komuniciraju.
Pokušavajući da definišu javno mnijenje, mnogi teoretičari su u svom pristupu ovom
fenomenu vršili upoređivanja sa drugim oblicima svijesti – naukom, ideologijom, tradicijom,
religijom i dr. Iz različitog poimanja funkcije javnog mnijenja proizilazila je ova veza sa
drugim oblicima društvene svijesti. Oni su javno mnijenje uzimali kao oblik svijesti čijim se
posredstvom ljudi izražavaju o političkim, moralnim i pravnim pitanjima.
U tom smislu John Locke je smatrao da se funkcija mnijenja iscrpljuje u moralnoj
praksi „čija je indirektna socijalna kontrola efikasnija od formalne cenzure sa prijetnjom
crkvenim ili državnim sankcijama“. On je izjednačavao javno mnijenje sa moralnom sviješću.
Smatrao je da su moralni zakoni dati da budu ograničenje pretjeranih želja koje, kad bi im se
pustio puni zamah, dovode ljude do uništenja svakog morala.
Hobbes je identifikujući svijest i savjest sa mnijenjem kazao da je savjest što i hiljadu
svjedoka jer „oduvijek se smatralo lošim djelom ako čovjek radi protiv svoje savjesti“.
Da bi uporedio javno mnijenje i religiju, naglašavajući pri tome da se mnijenje ponekad
pojavljuje i u formi svijesti kakva je religija, Ferdinand Tenies smatra da između javnog
mnijenja i religije postoji čvrsta veza, jer javno mnijenje, kao i religija, predstavlja jednu od
formi socijalne volje. Tenies razlikuje dva tipa čovjekove volje od kojih je jedan neracionalan
i potpuno zasnovan na osjećanjima, dok drugi predstavlja svjesnu i racionalno zasnovanu
volju. Ovaj drugi tip predstavlja zajednički osnov na kome postoje i javno mnijenje i religija.
Međutim, stanovište koje izražava sličnost između javnog mnijenja i religije je ipak
nepouzdano jer su ova dva oblika svijesti u objektivnoj stvarnosti najčešće protivrječni;
religija se formira na iluzornoj svijesti, a javnost teži da svoje mnijenje izvede iz objektivno
spoznate stvarnosti na naučnim osnovama.
Mnogi teoretičari su pravili ogromnu razliku između spoznaje javnosti i nauke. Jedan od
njih je Hegel prema kome javno mnijenje (kao „kolektivno suđenje“) nema karakter znanja.
2
Po njemu, javno mnijenje je stihijski, neorganizovan način izražavanja volje naroda jer se
ostvaruje mimo volje države, a narod je onaj dio članova države „koji ne zna šta hoće“. Hegel
ističe kako je javno mnijenje puno zabluda i predrasuda, ono je nepouzdan sud jer je
subjektivno i oslanja se na neprovjerene činjenice. Po Hegelu nema dodirnih tačaka između
nauke i javnog mnijenja.
U tom kontekstu bitna razlika između nauke i javnog mnijenja je slijedeća:
- Javno mnijenje nije fenomen svijesti čija je uloga na nivou spoznaje svijeta kojom
otkriva činjenično stanje. Nauka ima zadatak da utvrdi naučne istine. Tako se posredstvom
nauke uspostavlja veza između ljudi i stvarnosti. Nasuprot tome, posredovanjem javnog
mnijenja konstituiše se jedna druga veza između čovjeka i stvarnosti. Ljudi kao pripadnici
javnosti, suočeni sa objektivnim svijetom, razmjenjuju ideje, mnijenja o njemu i u tom
rasuđivanju suočavaju mišljenja, procjenjuju tuđe ideje, mnijenja i stavove.
Jedan od onih teoretičara koji su dovodili javno mnijenje u određeni odnos sa tradicijom
i iz te analogije pokušavali da izvedu specifične karakteristike mnijenja bio je Gabriel
Tarde. Tarde kaže da tradicija uvijek ostaje nacionalna, pritješnjena između utvrđenih
granica, ali stabilnija nego javno mnijenje koje je prolazno kao vjetar. Mnijenje je utoliko
jače ukoliko je tradicija manje snažna.
Tradicija je produkt mnijenja mrtvih koji prema Marksu opterećuju žive, utiču na
njihovu svijest, reakcije i ponašanja, pa samim tim i na njihova mnijenja. Tradicionalne
vrijednosti na taj način ostaju uzori i mjerila za procjenjivanje stvari i pojava objektivnog
svijeta, pa tako i mnijenja drugih.
Javno mnijenje je dugo tema teorijskih rasprava jer ono predstavlja važan aspekt
ponašanja ljudi. Javno mnijenje svrstavamo u one oblike svijesti koji izražavaju vrijednosni,
kritički odnos pojedinaca ili skupina prema datoj društvenoj realnosti. Ovaj odnos pojedinca
ili grupa prema aktuelnoj stvarnosti izražava se posredstvom javnog mnijenja, ali i ideologije
(prema Asadu, ideologija je vizionarska koncepcija budućnosti, koncept spoznaje) i njima
sličnim pojavama. Javno mnijenje je duboko utkano u svakidašnju ljudsku praksu, te samim
tim ono nema moć npr. ideologije jer se njegovim posredstvom izražava vrijednosno-kritički
odnos javnosti naspram društvenih problema.
Nasuprot tome, ideologija je univerzalniji oblik saznanja i zato se prema njenim
projekcijama svijet mora mijenjati temeljitije, dublje i trajnije. Samim tim ideološka
komponenta u strukturi ponašanja „mora biti prisutna u svim djelatnostima gdje su ljudski
kolektivi prinuđeni da zauzimaju ocjenjivački stav prema svijetu“, a javno mnijenje upravo
predstavlja formu ispoljavanja stavova javnosti prema aktuelno datoj političkoj stvarnosti.
Dakle, ideologija predstavlja formu za ponašanje ljudi, ali javno mnijenje nema snagu
ideologije. Ideologija je stimulativna toliko da ljudi često daju život za nju.
Pošto u društvu djeluju ideološki sistemi i njima odgovarajući sistemi vrijednosti,
prilikom formiranja javnog mnijenja dolazi do njegovog cijepanja na frakcije ili struje koje
rezultiraju diferencijacijom u političkoj praksi. Diferenciranost ideologija je odraz
struktuiranosti društva koje za rezultat imaju diferencirane grupe koje imaju različit odnos,
viđenje i projekciju svijeta. Tako ideologije predstavljaju način viđenja i osjećanja aktuelno
datog i budućeg sa stanovišta određene grupe. Projekcija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
proizilazi iz ideoloških stavova koji proističu iz pozicije grupe, čime je motivisan i njen
aktivitet. Vrh te političke aktivnosti predstavlja borba za vlast jer vršenjem vlasti ili uticajem
na nju mogu se zaštititi i očuvati interesi i pozicije određene grupe.
Ideologija i javno mnijenje svojim djelovanjem na ponašanje ljudi određuju njihovu
političku svijest. Jezgro te političke svijesti grupa jesu, prije svega, njihove ideologije. Pošto
su one sistem određenog pogleda na svijet iz kojeg se izvode stavovi i vrijednosni sudovi
kako pojedinaca tako i grupa, one predstavljaju idejni milje svih njihovih orijentacija, stavova
i mnijenja u odnosu na prezentirano zbivanje.
3
Javno mnijenje se kristališe kao izraz usaglašenih stavova o putevima i načinu

rješavanja problematične situacije (najizrazitiji primjeri koji kristaliziraju javno mnijenje su
narušene socijalne situacije koje ugrožavaju širu društvenu zajednicu).
MNIJENJE, VJEROVANJE, ZNANJE

Kada govorimo o mnijenju, prije svega mislimo na nesigurno i nedovoljno zasnovano
mišljenje. Već kod grčkih filozofa dolazi do diferencijacije između mnijenja i znanja
(Parmenid). Inače, mnijenje ima korijen od u grčkoj riječi „doxa“, dok moderni izraz u
engleskom i francuskom jeziku je preuzet od latinske riječi „opinio“.
Izraz doxa prvi je upotrijebio Ksenofan, a potpuniju analizu dao je njegov učenik
Protagora koji mnijenje, kao nepostojanu osjetilnu spoznaju, direktno suprotstavlja razumu,
kao odlučujućem kriteriju istine. Za sofiste mnijenje je proizvod osjetila i zbog toga je ono za
njih u prvom slučaju istinito (jer je mjerilo svih stvari) i pogrešno (jer ne može spoznati pravu
istinu). O spoznajnoj relativnosti mnijenja i njegovoj suprotstavljenosti razumu govore
atomisti (Demokrit), skeptici (Piron) i predstavnici ontološke filozofije (Platon, Aristotel)
dokazujući da se mnijenjem dopire do spoznaje promjenljivosti iskustvenog svijeta, ali ne i
do prave istine.
Sve do pojave djela Hobbesa, Lockea i Humea mnijenje je suprotstavljano „razumnom
prosuđivanju“. Tako Lock mnijenje tijesno povezuje sa narodnim tradicionalizmom
(običajima, navikama), te shodno tome mnijenje dobija značaj neformalne društvene kontrole.
Hobbes smatra da je mnijenje isto što i savjest, a „lanac mnijenja“ uključuje sve oblike
vjerovanja, rasuđivanja i pretpostavljanja. Svoje shvatanje mnijenja Hobbes naročito
povezuje sa sferom religioznih uvjerenja, dok Hume mnijenju daje ulogu socijalnog arbitra
jer „vrlina, ljepota i bogatstvo imaju mali uticaj kad nisu podržani mnijenjima“.
Drugi filozofi će razlikovati tri spoznajna stepena: mnijenje, vjerovanje i znanje. Po tom
shvatanju, mnijenje je mišljenje u koje nismo subjektivno potpuno uvjereni niti je dovoljno
objektivno zasnovano, dok se vjerovanje odlikuje subjektivnom uvjerenošću, ali nije
objektivno zasnovano. Za znanje je karakteristična puna subjektivna uvjerenost, a i
objektivno je dovoljno zasnovano (Kant).
Prema Kantu, mnijenje je mišljenje, sklono promjenama, u koje nismo potpuno
uvjereni, dok je vjerovanje obrnuto. Nauka ili znanje je puno subjektivne umjerenosti i
objektivno je zasnovana. Nauka mora ulaziti u nepoznato da bi došla do istine.
Moderno doba je doba naučnog saznanja u kojem nauka ima stav da je naša jedina nada
u znanju, a svo znanje dobijamo od nauke. No postoje pitanja unutar naučnog miljea na koja
nauka može odgovoriti samo nesigurnim hipotezama čime se „pretvara“ u vjerovanje u
smislu nižeg oblika znanja. Pored svog preimućstva koje nauka posjeduje u pogledu znanja,
ona čini svojevrsne ustupke religiji i filozofiji kada se nađe pred problemima koje ne može
riješiti. Pored nauke i filozofija pretenduje na znanje, a ne na vjerovanje, s tim što je nauka,
zabranjujući filozofskom mišljenju da se miješa u njene poslove, sklona „da sklopi pakt s
religijom“. U tom smislu, Kant je dobro razradio i izvršio podjelu između mnijenja, znanja i
vjere. On je to razradio u svom djelu Kritika čistog uma u kojem vjeru, mnijenje i znanje
smatra istinitim. Iz toga proističu tri stepena uvjerenja i to: mnijenje je držanje istinitim sa
sviješću da je kako subjektivno, tako i objektivno nedovoljno. Ako je držanje istinitim
dovoljno samo subjektivno i ako se ujedno drži objektivno nedovoljnim, ono se zove vjera.
Konačno, kako subjektivno tako i objektivno dovoljno držanje istinitim zove se znanje.
U Kritici moći suđenja Kant vrši selekciju svih stvari na spoznatljive i nespoznatljive
gdje spoznatljive stvari mogu biti trostruke: stvari mnijenja, činjenice i stvari vjerovanja. Na
prvom mjestu su stvari mnijenja kao vrsta spoznatljivih stvari, što bi protumačili kao objekte
u sferi moguće iskustvene spoznaje, ali shodno snazi koju posjedujemo za nas nespoznatljive
4
i nedostupne. Druga vrsta spoznatljivih stvari i činjenica jesu objekti čija se realnost može
dokazati. U trećoj grupi se nalaze predmeti (stvari vjerovanja) koji su najviše dobro na svijetu
koje treba proizvesti putem slobode. Kant je razgraničio sferu znanja od sfere vjerovanja
dajući im mogućnost koegzistencije bez sukoba. Po njemu, stvari vjerovanja ne mogu biti
predmet nauke (znanja), a činjenice koje su predmet znanja nisu predmet vjerovanja.Tako se
oni dopunjuju uz mogućnost nesmetanog razvoja, uz pretpostavku da ostaju u granicama
vlastitog miljea i da ne prelaze u ono suprotno.
Ovu diferencijaciju nije mogao prihvatiti Hegel jer mu je smetalo da se vjerovanju
prepusti široko polje beskonačnosti, a znanju samo ono što je konačno. Prema Hegelu,
filozofija je „misleće promatranje predmeta“. Jedino sredstvo putem kojeg možemo saznati
istinu i znanje jeste mišljenje. Treba istaći da vjerovanje (sa stanovišta čvrstine držanja
istinitim) nije na sredini između mnijenja i znanja, već je ono „često čvršće od znanja“.
Hegel je u svom sistemu znanja otvorio mjesto i mišljenju, gdje je spekulativno
mišljenje dobilo primat nad vjerovanjem. On je u obzir uzeo mišljenje koje bi vodilo do
razbijenja sistema. Predmet ovog mišljenja je revolucija koja predstavlja radikalan preobražaj
čovjeka i društva, koji ukida samootuđenje i stvara istinsko ljudsko društvo i ljudskog
čovjeka (prema Marxu).
Dakle, od mišljenja se očekuje neki rezultat, ono mora pružiti znanje o socijalnoj
stvarnosti, ali ako ono zbiljsko nije istinito, onda istina nastaje kao negacijatako shvaćene
stvarnosti, čime tražimo pribježište u vjeri, a ne u znanju. Iako smatramo da je mišljenje put
ka životnoj mudrosti i uputstvo za djelotvorno spoznajno djelovanje, ima upozorenja
(Heidegger) koja to shvaćaju na slijedeći način:
1. Mišljenje ne vodi nikakvom znanju kao nauke,
2. Mišljenje ne donosi nikakvu iskoristljivu životnu mudrost,
3. Mišljenje ne rješava nikakvu svjetsku zagonetku,
4. Mišljenje neposredno ne daje nikakve snage za djelovanje.
Iz navedenog vidljivo je da mišljenje nauke vodi naučnom znanju, dok filozofsko,
ukoliko ne želi da ostane tradicionalno nego traži puteve ka novom, sigurno ne vodi ka
takvom znanju jer ono ne dovodi ni do kakvog naučnog znanja i rezultata. Filozofsko
mišljenje se usmjerava na otvaranje mogućnosti novoga. Zadatak filozofskog mišljenja je da
stavi pod znak pitanja već date oblike života s njihovim predstavama o korisnosti i štetnosti.
Ipak, mi moramo prihvatiti činjenicu miroljubive saradnje između naučnog znanja i
vjerovanja jer mišljenje „budućnosti“ nije ni znanje ni vjerovanje, već ono mora da bude
istina socijalne datosti.
Izričući svoje istinite i neistinite sudove, čovjek izražava svoju „sposobnost za istinito i
neistinito bivstvovanje“. Jedinstvenost socijalne zbilje produkuje „jedinstvenost istinitog
suda“. Dakle, treba razlikovati istinu od spoznaje. Ovo načelo istine nam pomaže da
pronađemo izlaz iz teškoća koje nastaju da je istina samo jedna, ali sva mišljenja moraju biti
jednako poštovana, uvažavana i tolerisana. Ne može se prihvatiti kompromis u shvatanju da
je istina jedna. Istinu možemo postići samo slobodnim izražavanjem različitih mišljenja i
diskusijom.
O JAVNOM MNIJENJU – Kant, Hegel, Marx, J. S. Mill

Žan Žak Ruso je prvi mislilac koji je sintagmu javno mnijenje upotrijebio s jasnim
političkim konotacijama i prepoznatljivim obilježjima.
U svojim analizama javnog mnijenja Ruso je jasno naznačio njegovu socio-političku
ulogu, razlikujući pri tom „volju svih“ koju sačinjava zbir privatnih volja od „opće volje“
koja ima u vidu opći socijalni interes koga čine navike, moral, običaji i javno mnijenje.
5
Za Rusoa narod je jedna nedovoljno obrazovana masa jer „općoj volji“ pridaje samo
moralnu snagu, oduzimajući joj pravo da raspravlja i rezonuje na politički način. Ruso „volju
svih“ povezuje s društvenim ugledom, te javno mnijenje smatra faktorom socijalnih odnosa
date zbilje. Nastajanje i formiranje javnosti on veže za političku aktivnost na zborovima gdje
se aklamacijom odlučuje i donose zakoni.
Jeremy Bentham javnom mnijenju daje veći značaj i izrazitiju političku funkciju i
smatra da je javnost sposobna da „ utjelovljuje mudrost i pravičnost cijelog svijeta“, pa
shodno tome ona mora imati stalnu kontrolu nad predstavnicima vlasti.
Vrijeme Kanta je vrijeme kada se građanska lica konstituišu u publiku, kada se javnost
uključila u političke funkcije posredovanja države i društva. Zato Kant na javnost gleda kao
na princip koji garantuje saglasnost politike sa moralom kao jedinog pravnog poretka. To
svojevrsno oslobađanje čovjeka jeste prosvijećenost koja na individualnom planu znači
misliti samostalno, a na globalnom predstavlja težnju ka savršeno pravednom poretku. Po
Kantu ta prosvijećenost mora biti posredovana javnošću. Kant smatra da je prosvijećenost kao
javna upotreba uma privilegija učenih ljudi, prije svih filozofa.
Rasprava filozofa nije samo akademska borba mišljenja, ona mora biti javna kako bi
narod uputila da se služi vlastitim umom. Kant dodaje da se javnost ne realizuje samo u sferi
učenih ljudi već i u javnoj upotrebi uma svih onih koji su dorasli za to. Ti pojedinci moraju
prekoračiti granice svoje privatne sfere i putem spisa obratiti se publici da bi ona mogla nešto
rezonovati.
Za Kanta je publika svijet koji se konstituiše kroz čitateljstvo koje rezonuje i koje se u
njegovo vrijeme razvija u širokim građanskim slojevima. To je svijet literata i salona u
kojima „mješovita društva“ pored pričanja i šala gaje još jednu vrstu zabave – rezonovanje.
Zato kada je riječ o javnoj stvari, javnost sačinjavaju pojedinci koji se konstituišu u publiku
građana, čime se utemeljuje princip liberalne pravne države gdje se uspostavlja sfera privatne
autonomije. Da bi se stvorila saglasnost politike i morala gdje pravno stanje još ne postoji, tu
je potrebna ne samo individualna želja za zakonitošću, već kolektivno jedinstvo ujedinjene
volje. Svi moraju htjeti takvo stanje, zbog čega Kant smatra da se početak pravnog stanja
može realizovati preko političke vlasti.
Kant različito gleda na javnu i privatnu sferu, na svoj način (javna i privatna sloboda).
Javnu imaju oni sa zanatima, poslovima. Kant nema odgovora za ove druge. Velika je većina
onih koji ne mogu ući u javnu sferu (smatra da će putem obrazovanja ući u javnu sferu). Oni
koji su u njemu moraju javno raspravljati o problemima zajednice i na taj način educirati
neobrazovane mase.
Kant određuje neke sociološke pretpostavke javnosti (kapital) pokazujući da su one
čvrsto povezane sa socijalnim odnosima privatnika kapitalista. Prema njemu, privatna sfera se
konstituiše od publike koja politički rezonuje i u koju imaju pristup samo privatni vlasnici –
kapitalisti. Dok su radnici prinuđeni da kao jedinu robu daju svoju radnu snagu, kapitalisti su
svoji gospodari i samo oni trebaju da imaju pravo glasa. Ovakav odnos može stvoriti
nejednakost među pripadnicima zajednice. Prema tome, oni koji su van privatne sfere
(nevlasnici, radnici) isključeni su iz socijalnog miljea privatnih ljudi koji politički rezonuju.
Samim tim oni nisu građani, niti su lica sa istim pravima, jer u sferu javnosti mogu kročiti
kada pomoću talenta, marljivosti i sreće steknu bogatstvo i postanu vlasnici, jer do daljnjega
oni su pod okriljem zakona koji ne mogu da prave i donose.
U tom smislu Hegel s pravom ukazuje na neodrživost navedene osnove u kojoj se
privatna sfera nalazi u opasnosti da se raspadne usljed mogućih konflikata. Samim tim
javnost više ne može da posreduje politici i moralu, a u Hegelovom pojmu javnog mnijenja
ideja građanske javnosti se već označava kao ideologija. Građanska javnost predstavlja
odvojenost društva od države.
6
Procese koji se dešavaju prilikom rezonovanja privatnih ljudi Kant naziva „javnim
usaglašavanjem“, a Hegel „javnim mnijenjem“. Hegel funkciju javnosti definiše kao
racionalizaciju vladavine. Smatra da princip modernog svijeta zahtijeva da ono što svaki
pojedinac treba da prihvati mora biti pokazano pojedincu kao opravdano.
Dok je za Kanta javnost rezonovanja temeljni kamen istinitosti, na čemu se ona
dokazuje tako da važi za um svakog čovjeka, kod Hegela je javno mnijenje „jedna stvar ono
što čovjek zamišlja kod kuće, a druga ono što se dešava na jednom velikom skupu“. Pošto je
upotreba uma stvar učenih ljudi (Kant), nauka se za Hegela nalazi izvan domena javnog
mnijenja.
Ovakva kvalifikacija javnog mnijenja proističe iz Hegelovog pojma građanskog društva
koje on vidi podvojeno i nejednako s tim da se ona ne ukida već sve više diferencira i uzdiže
do nejednakosti. Proletarijat se određuje negativno kao kategorija staranja o sirotinji i to
ukazuje na sukob interesa. Javno mnijenje privatnih ljudi okupljenih u publiku više nema
osnove za svoje jedinstvo i svoju istinu i ono pada na nivo subjektivnog mišljenja mnogih.
Politička javnost (angažovanje privatnih ljudi) dovodi do „neorganskog mnijenja i puke
masovne vlasti protiv organske države“. Da bi se ovo izbjeglo Hegel poteže policijske mjere i
udruživanje u korporacije čime prelazi granice liberalizma.
Bez obzira što je javno mnijenje odraz zdravog ljudskog razuma ono je prisutno u
narodu u vidu predrasuda. Međutim, javnost nije ona neophodna snaga koja s pravom
kritikuje vlast i njene nosioce, jer ona putem njih dolazi u mogućnost spoznaje njene važnosti
kako bi je poštovala. Vlast je tako sredstvo za obrazovanje javnosti. Reducirana na „sredstvo
za obrazovanje“, javnost više nije u službi prosvijećivanja, niti je sfera u kojoj se um
ostvaruje. Ona je u službi integracije subjektivnog mišljenja u objektivitet „koji je duh sebi
dao u obliku države“. (Habermas)
Granice vlasti postavlja narodni duh, dok u sferi carstva prosvijećenosti taj isti duh sebe
spoznaje i prepoznaje u javnom mnijenju koje nema nikakve jurisdikcije već je naprotiv „bez
obaveznosti“. Tako Hegel odbacuje saglasnost politike sa moralom jer za njega opšta
dobrobit države ima sasvim drugo opravdanje nego dobrobit pojedinca. Ni građansko društvo
ne može bez vlasti; s obzirom na prirodnu tendenciju ka dezorganizaciji njemu je potrebna
integracija posredstvom političke vlasti. Hegel uviđa protivrječnosti građanskog društva svog
vremena što je kasnije prozreo Marx.
Marx je svjestan da su se staleži feudalnog društva pretočili u socijalne staleže i da se
njima ne može pripisati politička funkcija posredovanja države i i društva. Za njega je
prevashodno pitanje političke revolucije koje će stvoriti jedno građansko društvo.
Marx u kapitalizmu vidi otuđenost društva zbog postojanja dvije klase. On smatra da
kapitalizam iskorištava jeftinu radnu snagu pa se tu proizvodni odnosi javljaju kao odnosi
eksploatacije. Zato on traži novi odnos snaga, posebno između radnika i najamnika. Time se
ukida i mogućnost realizacije ideje građanske javnosti jer ljudi nemaju jednake šanse da
steknu bogatstvo svojom marljivošću i talentom. Tu ne može biti jednakosti sve dok
najamnici silom realizuju svoj interes. Ova sfera ne može biti polje slobodnih autonomnih
ljudi jer privatna svojina „stavlja svakog čovjeka u takvu situaciju da u drugom čovjeku ne
nalazi ostvarenje svoje slobode, već naprotiv njene granice“. Podvojenost države i društva
produkuje „razdvajanje čovjeka na javnog i privatnog čovjeka“. Razdvojenost privatne od
javne sfere onemogućava ideju građanske javnosti čime ona ostaje samo na nivou ideologije.
Građanska javnost je proistekla iz društva odvojenog od države gdje se konstituiše
socijalno kao zasebna sfera, pri čemu je ona dobila obrise privatnosti s jedne strane, a s druge
taj čitav privatni domen dobio je javni značaj. Sučeljavanje i komunikacija privatnih ljudi
okupljenih u publiku postaje javna stvar i oni javno traže političko funkcionisanje društva kao
privatne sfere.
7
U ovakvom stanju Mill uviđa da radnici, žene trebaju da imaju pravo glasa. Proširenje
tih političkih prava je jedini put za neposredan pristup (proletera) političkoj javnosti. Mill
zaključuje da princip javnosti koji je pripadao liberalizmu više nije princip poželjne javnosti.
Sada je milje političke javnosti narastao proširenjem publike iz različitih slojeva društva, što
je dovelo do pretvaranja javnog mnijenja u prinudu.
Smatra da javno mnijenje danas predstavlja moć masa koja više ne primaju mišljenja od
crkvenih ili državnih službenika, prividnih vođa, već njeno mišljenje stvaraju ljudi iz mase
govoreći u njeno ime. Javno mnijenje ima moć kojom može da obuzda silu i sa kojom može
predstavljati stub društvene kontrole uopšte. U demokratskim društvima javnost posjeduje
ogromnu moć i snažnim pritiskom može proizvesti masu gotovih mišljenja. Vjerujući
javnosti, mi gubimo identitet, moć rasuđivanja zbog prihvatanja stavova javnosti.
Mill se protivi usaglašavanju stavova i mišljenja jer smatra da ne treba dolaziti do
saglasnosti javnog mnijenja, jer različitost mišljenja daju svim stranama šansu na fer i
korektnu igru. On ne traži saglasnost, kritiku i borbu mišljenja, već toleranciju.
On dolazi u jednu koliziju sa samim sobom jer smatra da neobrazovana većina ne može
upravljati, odlučivati, odnosno da dolazi do tiranije većine. Prema Millu, nemaju svi pravo da
učestvuju u raspravi. Smatra da dio mase treba da odlučuje i donosi odluke za većinu
(prosječno oko 50% izlazaka na izborima, a vlast se formira na osnovu glasova manjine).
DEFINISANJE JAVNOG MNIJENJA

Iako ima preko 100 definicija javnog mnijenja, poseban problem predstavlja kako
definisati javno mnijenje. Javno mnijenje je logičko-spoznajna eksplikacija stavova i u svojoj
suštini je afektivne prirode. Zbog velike složenosti unutrašnje strukture javnog mnijenja, neki
teoretičari u tome vide glavne teškoće u pristupu njegovoj analizi. Zato oni težište svoje
analize javnog mnijenja, kao posebnog fenomena svijesti, prenose na njegovu strukturu, jer
kako ističu, javno mnijenje u sebi uključuje mnoštvo elemenata najrazličitijeg porijekla:
socijalnih, ideoloških, psiholoških i dr.
Neke od definicija javnog mnijenja

Ruso je prvi upotrijebio pojam javno mnijenje u modernom smislu riječi, ali ga nije prvi
definisao. On javnosti daje određenu moć, ali joj ne daje priliku da se ispoljava. On želi javno
mnijenje koje neće imati kritički odnos prema vlasti.
Pojam javno mnijenje se kristalizovao kroz predrevolucionarni period Francuske
između fiziokrata i onih koji su buržoasku revoluciju ideološki pripremali – prosvjetitelja.
Nakon francuske revolucije 1789. vlade više ne mogu da opstanu ukoliko ne poštuju javno
mnijenje, tvrdili su neki mislioci u Njemačkoj. Upravo tada Kristijan Garve pokušao je dati
definiciju javnog mnijenja u kojoj kaže da je to sporazum većine građana jedne države uz
poštovanje suda do koje je svaki pojedinac došao kao do ishodišta svog sopstvenog
razmišljanja.
Nasuprot njemu, Hegel ističe: Subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi imaju i
ispoljavaju svoje vlastite sudove, mnijenja i savjete o opštim poslovima javlja se u
zajedništvu koje se zove javno mnijenje. Ako postoji saglasnost o nekom problemu, onda to
nije javno mnijenje. Javno mnijenje dolazi kroz razgovore kada nadvladava jedna opcija, a ne
mora biti, onda je to javno mnijenje.
I veliki broj američkih teoretičara bavio se problemima određivanja prave prirode
javnog mnijenja. Tako W. Albig pored svoje, navodi i niz drugih definicija javnog mnijenja.
● Lovel: „Mnijenje može biti definisano kao oblik prihvatanja jednog između dva ili više
nesaglasnih gledišta koja racionalni um može prihvatiti kao istinu“.
8
● Albig: „Javno mnijenje tiče se onih tema koje su kontraverzne i diskutabilne u okviru
odgovarajuće javnosti, a ne odnose se na one aspekte umnog života koji su fiksirani“.
● F. Tenies je razlikovao javno mnijenje „kao konglomerat osjećanja, želja, namjera od
javnog mnijenja kao unificirane moći odnosno forme izražavanja jedne zajedničke volje“.
● W. Lapierre kaže da je mnijenje sud koji ispoljava jedan stav, odnosno jednu trajnu
dispoziciju, da se na određeni tip situacije reaguje izvjesnim tipom ponašanja. Ono je zavisno
od motivacija koje su izvedene iz individualne psihologije. Javno mnijenje je odraz
kolektivnih stavova i predstava.
● Uledov javno mnijenje definiše „kao jednodušno rasuđivanje naroda o pitanjima
socijalnog života koja se tiču opštih interesa i zahtijevaju praktično rješenje.“
Ovim definicijama dodajemo još dvije definicije koje potiču iz kruga srpskih teoretičara.
● J. Đorđević: „Javno mnijenje je kroz stavove i procjene izražen stav svih građana u
političkoj sferi države.
● T. Đorđević: „Javno mnijenje označava oblik kolektivnog rasuđivanja političke
javnosti o aktuelnim društvenim situacijama koje poprimaju vid problema bitnog za život i
praksu socijalnih zajednica.“
Ove definicije se odnose na sociološki diskurs koji kaže da je javno mnijenje kolektivni
duh koji nastaje kao posljedica rezonovanja ljudi.
● Blumer: „Javno mnijenje je kolektivni produkt koji reprezentuje cjelinu javnosti
mobiliziranu u akciji u vezi s nekim pitanjem i može biti različito od mnijenja bilo koje
pojedinačne javnosti.“
Teorije koje pri definisanju ovog fenomena polaze od psihološkog određenja shvaćaju
javno mnijenje na nivou individualnih pojava i procesa. Tako Price govori da se „pod javnim
mnijenjem danas najčešće podrazumijeva mnoštvo individualnih mnijenja ili ono što se
nastoji izmjeriti istraživanjima javnog mnijenja.“
Prvi koji je dao definiciju na tragu ovih promišljanja bio je Tarde koji tvrdi:“ Javno
mnijenje je trenutni, logički skup ocjena koje, pružajući odgovore na aktuelna postavljena
pitanja, bivaju reprodukovane u mnogo primjera, u osobama iz iste zemlje, istog vremena,
istog društva“.
Allport je poslije kritičkih primjedbi na definicije dotadašnjih teoretičara, ponudio
vlastitu koja jasno polazi od stanovišta „individualističkih orijentisanih istraživača“.
I promišljanje Moskovica je u duhu već pomenutih: „Javno mnijenje je više ili manje
koherentan skup mišljenja i odgovora na aktuelna pitanja“.
Hennessy, Doob, Kornhauser kao istraživači javnog mnijenja su pokušali da daju svoje
definicije. Tako se prema Doobu „javno mnijenje odnosi na stavove ljudi o nekim pitanjima
kad su oni članovi iste društvene grupe“, dok Hennessy javno mnijenje definiše kao
„kompleks vjerovanja značajnog broja osoba o pitanju od javne važnosti“. Prema ovim
teoretičarima, individualni i kolektivni aspekti javnog mnijenja se isprepliću, te smatraju da u
većini slučajeva ne postoji jasna i oštra granica između njih.
Moderni komunikološki procesi i istraživanja dovela su do određenih razmišljanja da se
fenomen javnog mnijenja pojmovno odredi shodno tim procesima. Tako Nimmo definiše
javno mnijenje kao „proces povezivanja vjerovanja, vrijednosti i namjera koje pojedinci
izražavaju u javnosti“. Ovaj proces ima tri faze:
- fazu personalne komunikacije u kojoj pojedinci razmišljaju o problemu,
- fazu socijalizacije ili kristalizacije izražavanja privatnih mnijenja
- fazu povezivanja mnijenja s aktivnošću nosilaca javne vlasti (izvršne, zakonodavne,
administrativne i sudske).
Nimmo ovaj čitav proces posmatra shodno Lasswellovoj formuli javne komunikacije:
Ko? Šta govori? Kojim kanalom? S kim? S kojim učinkom? Mas mediji imaju najvažniju
ulogu u formiranju javnog mnijenja jer omogućuju komunikaciju među članovima javnosti.
9
Dakle, zaključak je da postoje dva diskursa u definisanju javnog mnijenja: sociološki i socio-
psihološki. Ko želi da definiše javno mnijenje, prije svega mora utvrditi slijedeće:
1. predmet ili objekt javnog mnijenja (problem koji traži rješenje),
2. subjekt javnog mnijenja (prije svega politička javnost),
3. rezonovanje javnosti (suprotstavljanje različitih mišljenja),
4. preovlađujuće mnijenje kao produkt kristalizacije različitih struja mišljenja iz čega
proističe,
5. uslovljeno stimulisanje subjekta političke prakse na određeno ponašanje.
ODREĐENJE PREDMETA JAVNOSTI

Predmet javnog mnijenja je socijalno narušena situacija koja se može i vještački stvoriti.
Na primjer, Milošević je uspio da animira cjelokupnu srpsku javnost povodom insistiranja
međunarodne zajednice da se dugogodišnji spor na Kosovu riješava uz posredovanje
predstavnika međunarodne zajednice. On je na sebi svojstven način uspio izmanipulirati
srpsko javno mnijenje predstavljajući im taj zahtjev kao pitanje kojim se ugrožava suverenitet
Srbije. Jasno je da prisustvo predstavnika međunarodne zajednice ne bi ugrozilo suverenitet
Srbije, ali je podizanjem tenzija putem svih raspoloživih medija Milošević uspio stvoriti
jedinstveno mnijenje koje je danima izražavalo nezadovoljstvo shodno željama svog vođe. Na
koncu, Milošević je isposlovao da se o tome sprovede referendum. Na referendum je izašlo
73% građana, a 95% je podržalo Miloševića! Znači da je na vještački način stvoren predmet
javnog mnijenja.
Po logici stvari predmet (objekt) javnog mnijenja može biti sve. U tom smislu, Nelson
je pokušao da ograniči polja javnog mnijenja u četiri kategorije: (1) mnijenja u sferi
individualnih ideja, (2) u razrješavanju političkih pitanja, (3) mnijenja koja se tiču rada i (4)
mnijenja iz sfere religije. Ipak, Allport odbacuje svaku kvalifikaciju prema predmetu javnog
mnijenja. Po njemu, jedini plodan pristup mnijenjima jeste da se studiraju sa stanovišta
njihove forme. Kada analiziramo javno mnijenje sa aspekta njegove forme, onda to može biti
tačno ako imamo u vidu individualne misaone reakcije čovjeka na objektivni svijet. Ali kada
pristupimo mnijenju kao kolektivnom obliku svijesti, onda imamo drugačije manifestacije.
Dakle, neminovan je povod, postojanje problema da se kritički reaguje ili rezonuje o datoj
socijalnoj situaciji, izričući „mnijenja u formi vrijednosnih sudova“ (T. Đorđević) S druge
strane, neophodno je da se ti sudovi odnose na predmet koji svi poznajemo, jer ako nam taj
predmet nije poznat, on nema društveni značaj. (Moskovici)
Podijeljenost javnog mnijenja često je uzrokovana predrasudama. Ona se veže za II
svjetski rat i za SAD kada je javno mnijenje bilo podijeljeno na izolacioniste i na one koji su
smatrali da treba ući u rat protiv fašista. Ta podijeljenost je nestala kada su Japanci napali
SAD i kada je došlo do jedinstvenog javnog mnijenja koje je smatralo da treba ući u rat.
Drugi primjer podijeljenog javnog mnijenja predstavlja gradnja HE na Neretvi i Sani. Tada je
javnost u FBiH bila podijeljena između onih koji su bili protiv te gradnje (naučnici sa PMF-a
i eko pokreti) i onih koji su smatrali da je gradnja u interesu građana (predstavnici vlasti i
Elektroprivrede BiH). Međutim, krizne situacije uspijevaju izmiriti podijeljeno javno
mnijenje (ratovi) i tada dolazi do uspostavljanja jedinstvenog mišljenja. Kada se krizne
situacije prevaziđu, obično opet dolazi do podijeljenog javnog mnijenja.
Na kraju se postavljaju dva bitna pitanja na koja je potrebno odgovoriti. Prvo je da li se
svi pogledi koji se ispoljavaju u formi javnog mnijenja mogu izražavati o svemu i svačemu i
drugo, kako pronaći kriterije na osnovu kojih proizilazi da određena pojava postaje objektom
(predmetom) javnog mnijenja. U tom smislu mnogi autori smatraju da sve činjenice i pojave
objektivne realnosti i one tzv. „sublimirane“ (ideje, shvatanja, pogledi i vrijednosti) mogu biti
predmet javnog mnijenja. Oni smatraju da postoji objektivna ograničenost u saznanju svijeta
10
posredstvom javnog mnijenja jer „javno mnijenje nije utemeljeno na nivou naučnog saznanja,
već na nivou svakodnevne svijesti“. Samim tim, neke pojave će biti izvan sfere ovog saznanja
i neće se predstavljati u ulozi predmeta javnog mnijenja.
Postoji 6 kriterijuma koji određuju predmet javnog mnijenja:
(1) Granica dosegnutosti spoznaje pojava određuje „ne samo subjektivne faktore“ (obim
znanja kojim raspolažu ljudi, stepen njihove informiranosti o predmetu rasuđivanja), već i
„objektivni sadržaj samih pojava“. Javno mnijenje govori preko sudova, a ne preko
naučnih istraživanja. Postoje pojave i činjenice do kojih javnost ne može doći, ali će ona
nepogrešivo reagovati prema instinktu na datu situaciju, na primjer: uvođenje PDV-a i
povećanje cijena, pojava ptičijeg gripa, narod je bolje prepoznao fašizam nego
intelektualci... Zbog toga se javnost treba uvažavati i na nju bolje reagovati.
Granicu spoznaje političke javnosti s obzirom na njenu kulturu, obrazovanje, nivo
informiranosti i dr. utvrđuje granica spoznaje masa. Svako istraživanje bez utvrđivanja
granice spoznaje masa bilo bi neplodno.
(2) Stepen znatiželje političke javnosti. Shodno ovom kriteriju mjeri se društvena
zainteresiranost političke javnosti za određenu pojavu. Pored društvene postoji i
individualna zainteresiranost (znatiželja), pa iz toga proističe ona kritička distanca kada
individualna prerasta u društvenu, odnosno kada tačka interesa prelazi „iz privatne sfere u
polje javne zainteresiranosti“. Granica između individualnog i grupnog dovodi do pojave
javnog mnijenja. U polje društvenog interesa uglavnom ulaze pojave socijalne stvarnosti,
ali je zato neznatan krug fenomena prirodne stvarnosti (černobilska katastrofa). Znači ono
što interesuje individuu ne mora da zaokuplja društvenu pažnju i samim tim postane
predmet javnosti, na primjer: razvod brakova je pojava koja može izazvati pažnju
pojedinca u svakom trenutku (interes za razvode poznatih), ali će ona postati relevantna
za društvo kada ona svojom frekventnošću ugrozi porodicu kao osnovnu ćeliju društva.
(3) Stepen kontraverznosti pojava. Ukoliko je jedna pojava općeprihvaćena bez dijaloga ili
ima svoje naučno utemeljenje, ona ne može biti predmet javnog mnijenja. Uglavnom
problematične (kontraverzne) društvene situacije koje iziskuju rješenje zbog ugroženosti
zajednice mogu rezultirati sukobom mišljenja i time postati predmetom javnog mnijenja.
Znači, teme i situacije koje svojom kontraverznošću izazivaju različita mišljenja mogu
postati predmet javnog mnijenja. Na primjer tabu teme i kultovi ne podstiču na diskusiju,
jer se njihovo važenje ni jednog trenutka ne može dovesti u sumnju.
(4) Stepen osposobljenosti političke javnosti. Ovaj kriterij uslovljen je već pomenutim
kriterijumom tj. granicom spoznavanja pojava objektivne stvarnosti od strane političke
javnosti. Ovdje se radi o individuama i grupama koje slobodno i neobavezno rasuđuju o
ljudskoj zbilji. Samim tim stepen njihove osposobljenosti znači i mjeru kvalifikovanosti
političke javnosti da spozna stvarnost. Kvalifikovanost i stručnost daju određenim
naučnicima meritornost u istraživanju. Dakle, unaprijed su određeni oni naučnici koji su
kompetentni da izučavaju i donose sudove u određenoj oblasti. Kada je riječ o političkoj
stvarnosti to baš i nije slučaj, s obzirom na razlike među subjektima političke prakse.
Politička javnost sa sobom nosi urođenu onesposobljenost (nekompetentnost) da
prosuđuje o dubljim razlozima i odnosima među fenomenima socijalnog poretka koji čine
problematičnu situaciju. Srećom ova njena urođenost nekompetentnosti ima konstantu
promjenljive veličine jer je jasno da se kroz epohe osposobljenost javnosti povećava. Zato
je bitno stvoriti sve pretpostavke za povećanje nivoa obrazovanosti građana i na taj način
ga osposobiti da bolje misli i rasuđuje o javnim poslovima. (Mills)
Uz organsku nekompetentnost nadovezuje se i ona koja je uslovljena činiocima socijalnog
porijekla. „Organska“ nekompetentnost proizilazi iz zdravorazumskog odnosa prema
realnoj zbilji, dok je ova druga „neorganska“ uslovljena preprekama koje javnost ne može
da premosti zbog neobavještenosti, propagandne aktivnosti, političke manipulacije i dr.
11
Znači da se u drugom slučaju radi o vještački stvorenim preprekama koje javnost ne može
da prevaziđe. Međutim, problemi zajednice tjeraju sve da učestvuju u razrješenju
socijalno narušene situacije. Drastičan primjer je blokada Sarajeva u vrijeme agresije na
BiH kada je svako o njegovoj deblokadi davao svoj sud bez obzira na stepen
kompetentnosti da o tome meritorno rasuđuje. Ali ta nekompetentnost nameće potrebu da
se iz političke javnosti izdvoje „vođe mnijenja“ koji će svojom osposobljenošću i
kompetentnošću pomoći u razrješavanju nastalih protivrječnosti između javnosti
(organski nekompetentnih) i eksperata (kompetentnih).
(5) Stepen demokratizacije društvenih odnosa. Ovdje se misli na nivo razvijenosti
demokratizacije društvenih odnosa. Kada govorimo o demokratizaciji društvenih odnosa
kao pretpostavki za formiranje i nastanak javnog mnijenja, mislimo na politički
pluralizam. „Jednakost“ u socijalističkim sistemima održavana je posebnom moći državne
i partijske elite koje su bile izdvojene i suprotstavljene običnom narodu, oduzimajući mu
pravo da se kulturno i nacionalno ispoljava, što je izazvalo erupciju krvavih borbi za
nacionalni identitet i zahtjev za suverenitetom naroda i republika. Nagli raspad
socijalizma nije bitno izmijenio situaciju. Iako razvijaju nove oblike parlamentarne
demokratije, nove elite moći i vlasti svim sredstvima potiskuju opoziciju na marginu i
jednostavno je žele uništiti. Njihov smjer djelovanja ide ka koncentraciji moći i
sveukupne centralizacije.
Bez obzira koliko mi to željeli priznati, „totalne demokratije“ nema i neće je nikada ni
biti, ali kod čovjeka i dalje ostaje želja i borba za dobijanje slobode u svim sferama
socijalnog miljea. Bez te želje nema dalje demokratizacije, postojanja opozicije kao
jednog od bitnih preduslova opstanka i efikasnosti političkog sistema. Osvajanje slobode
uz postojanje opozicije ima svoj cilj i zadatke da prosvjećuje „duh naroda“ u borbi protiv
korupcije nosilaca vlasti.
Nije sva demokratija u višestranačju, već u relevantnoj opoziciji sa mogućnošću
razvijanja kritičkog rezonovanja političke javnosti. Bez demokratizacije društvenih
odnosa nema mogućnosti ispoljavanja javnog mnijenja na planu javne sfere, a samim tim
ni postojanja predmeta javnog mnijenja. Čak i kada je narušena socijalna situacija, koja
uslovljava postojanje predmeta javnog mnijenja, ako nema relevantnih i adekvatnih
mehanizama da se u socijalnom miljeu ispolji rezonovanje javnosti, onda kao i da ne
postoji predmet javnog mnijenja. U isto vrijeme on može modernom propagandom da se
podvede pod različit vid ideološke osnove čime će inicirati javno mnijenje, ali ne o
pravim uzrocima narušene situacije, na primjer: dešavanja na Kosovu u kojima ginu ljudi,
ekonomija propada, nezaposlenost i dr. nije dovoljno da se pokrene srpska javnost na ta
goruća pitanja, već se ona kazuje na referendumu koji ništa ne riješava, ali koji daje
mogućnost manipulatorima da svoj narod guraju u još veću bijedu.
Demokratija podrazumijeva socijalni milje suočavanja različitih alternativa, mišljenja i
stavova u kome učestvuju svi dijelovi civilnog društva.
(6) Stepen uticaja i komunikacijske povezanosti medija. Komunikacijski sistem je dio
društva i ovisan je od drugih socijalnih podsistema jer nije fenomen koji bi postojao sam
za sebe. Na taj način informisanje putem izgovorene riječi stvara mišljenja koja čine
javno mnijenje. Rezonovanje na javnoj sceni traži odgovornost nosilaca vlasti pred
javnošću. Da bi na scenu stupio predmet javnog mnijenja, mora se pretpostaviti slobodna
javnost kao bitan elemenat paradigme demokratskog komuniciranja. (Vreg)
Mediji su posrednici između javnosti i države. Oni pokreću mišljenje dajući mu objekt za
rezonovanje i vrše uticaj na pojedinačna mišljenja. (Carl I.Hovland) Ovdje treba
spomenuti i tezu o naglašenoj aktivnosti-pasivnosti konzumenata medija u određenim
vremenskim razdobljima, što ima za posljedicu da se pasivna publika prepušta medijima.
(Lazarsfeldova škola, anketa 1940) Tako su utvrđeni koncepti „vođa mnijenja“ i
12
„dvostepeni tok komunikacije“. Lazarsfeld je zaključio da konzument medija „prima k

znanju propagandu samo one strane s kojom se on već ionako slaže i da se ograđuje od
propagande koja bi mogla proturječiti njegovim nazorima“.
Razvijenost komunikacijskog sistema uslovljava formiranje javnosti i njeno uticanje na
donošenje odluka u sferi političkog odlučivanja. Na pokretanje i formiranje javnosti utiče
i brzina prenosa informacije, vjerodostojnost...I pored dobre informiranosti, a bez
adekvatnog obrazovanja javnost ne može ispravno reagovati; na primjer slučaj Srbije kada
Milošević uspijeva na način manipulacije da nedovoljno obrazovanu javnost (ali dobro
informiranu) ubijedi da joj on želi dobro i da moraju slijediti njegove ratničke aktivnosti
od prostora Slovenije do Kosova.
Dakle, socijalne situacije pretvorene u problem (i one koje to nisu, već su vještački
izazvane), te na neposredan ili posredan način tangiraju bilo koju socijalnu strukturu
predstavljaju predmet javnog mnijenja.
POLITIČKA JAVNOST – SUBJEKT JAVNOG MNIJENJA

Politička javnost je poseban oblik socijalnog grupisanja u angažmanu političke zbilje,
pa zbog toga ona jeste subjekt javnog mnijenja. Javno mnijenje je oblik rasuđivanja političke
javnosti.
Subjekt javnog mnijenja ne može biti pojedinac, nego samo grupacija ljudi. Ovo je u
suštini protivrječno saznanje, jer se pojedinac posredstvom političke javnosti ispoljava u toj
ulozi. Postavlja se pitanje kako se onda pojedinac može izraziti? Pojedinac kao individua se
jedino može izraziti na nivou kolektivne komunikacije. Pojedinac više teži da pripada nekoj
javnosti nego određenoj grupi (Moskovici). On u kolektivnoj socijalno-psihološkoj sprezi sa
drugima „žrtvuje“ svoj identitet i svrstava se u red neidentifikovanih individua. Ma kakva bila
priroda grupa na koje se dijeli jedno društvo, bilo da su one vjerskog, ekonomskog ili
nacionalnog karaktera, javnost je u izvjesnom smislu njihovo konačno stanje. Zato politička
javnost može da se ispoljava u svoj svojoj ulozi koja nadrasta sve druge podjele u društvu, te
da se posredstvom dominirajuće sile (javno mnijenje) u datom momentu pokazuje kao
specifična socijalna sila.
Vođe javnog mnijenja ne treba poistovjećivati sa političkom javnosti. Vođe javnog
mnijenja su novinari, političari, vjerska lica.I pored naglašene uloge koju posjeduje, pojedinac
se ne može ispoljavati kao subjekt javnog mnijenja jer ne raspolaže određenu socijalnu snagu.
Većina teoretičara smatra da je subjekt javnog mnijenja politička javnost, jer taj isti
subjekt nije prosti zbir individualnih mnijenja, već proizvod diskusionih procesa. U tim
diskusionim procesima subjekti su naravno, aktivniji pojedinci u političkoj praksi i to onda
kada se uključe u političku javnost. Svaki pojedinac uključivanjem u političku javnost pripada
jednom od oblika društvenosti i samim tim stiče mogućnost da se i lično ispolji u ulozi
subjekta političke prakse.
Globalna društvena zajednica struktuirana je socijalnim grupama koje predstavljaju
vrstu kolektiviteta sa sopstvenim zakonima održavanja i funkcionisanja. Grupa je u odnosu na
zajednicu ljudi zaseban entitet. Uključivanjem u grupu, pojedinci se u stvari individualiziraju,
odnosno izdvajaju iz mase u kojoj su depersonalizovani. U masi pojedinac gubi svoje
osnovne crte individualnosti, dok mu pripadnost grupi vraća svijest o svojoj ulozi i statusu.
Da bi se jasnije sagledala specifičnost političke javnosti, potrebno je iznijeti razlike
između pojedinih oblika grupisanja. U analizi se obično polazi od sfere materijalne
proizvodnje koja se odnosi na velike društvene grupe – klase, koje se od drugih grupa
razlikuju po svom položaju u društvu. Klasu čine svi oni pojedinci koji imaju istovjetne
životne šanse u raspodjeli materijalnog bogatstva. Po marksističkoj interpretaciji klase i
klasne razlike nisu postojale oduvijek, nisu prirodno obilježje ljudskog društva. Pojavom
13
viška proizvoda omogućeno je prisvajanje rezultata tuđeg rada. Tako imamo eksploatatorsku
i eksploatisanu klasu. Znači sam odnos eksploatacije proizilazi iz vlasništva nad sredstvima
za proizvodnju i tu nastaje borba interesa koju nazivamo klasna borba.
Međutim, ovdje je najvažnije istaći podjele u sferi političke prakse koje su rezultat
složenih socijalnih mehanizama iz procesa proizvodnje. Odnos onih koji vladaju i onih
kojima se vlada jeste bazični kriterij diferenciranja grupa u sferi političkog angažmana.
Političko grupisanje je direktni rezultat nužnosti da se pojedinac nađe u mogućnosti
rješavanja svoga odnosa prema društvu i to političkim sredstvima. Međutim, astrukturalne
grupe, bez obzira koliko snažno uticale na ponašanje struktura vlasti, nisu u mogućnosti da se
služe političkim sredstvima.
Astrukturalne grupe nisu čvrste, povezane su labavim interesnim vezama, nemaju
hijerarhiju niti nadređenih, zasnovane su na psihološkom nivou na kojem se održavaju. Za
razliku od njih, „čvršće“ grupe su povezane na jasno definisanoj hijerarhiji uloga, imaju
ustanovljene odnose među individuama kao pripadnicima grupe, određene su zakonskim
normama, imaju kodeks ponašanja unutar grupe. Čvrstinu koju može imati jedna politička
partija, nikada ne može imati astrukturalna grupa.
U okviru „čvrstih“ grupa poput političkih stranaka djeluju zakoni hijerarhijskih odnosa,
pa i zakoni subordinacije, dok u okviru političke javnosti djeluju mehanizmi recipročne
komunikacije. Ovome treba dodati da se pripadnici političke javnosti praktično ne mogu
personalno identifikovati. Naravno, to nije slučaj sa političkom strankom gdje u ime njenog
rukovodstva pojedinac može davati izjave.
U astrukturalne grupe spadaju masa, gomila, publika, javnost, a u čvrsto vezane
grupe spadaju interesne grupe, političke stranke, religijske skupine...
Masa je poseban oblik društvenosti koji čini mnoštvo individua. Ona je najlabaviji
oblik grupisanja. Bez obzira što nije organizaciono povezana, ona može u određenim kriznim
situacijama pokrenuti burne demonstrativne reakcije. Zbog straha od posljedica, vlade i
političari vrlo često ugađaju masama i manipulišu njihovim raspoloženjima. Mase su
kolektiviteti kojim se vrlo lagano može djelovati i uticati. Njome se najlakše vlada.
Moderna urbana masa je sastavljena od anonimnih pojedinaca među kojima postoji vrlo
mala interakcija, ali čija se aktivnost odvija po individualnom izboru. To su ljudi koji su
izgubili vezu s lokalnom zajednicom seoskog tipa i došli pod uticaj modernih komunikacija.
Pripadnici mase dolaze iz različitih slojeva društva među kojima postoji slaba, gotovo
nikakva komunikacija. Pojedinci koji sačinjavaju masu u njoj djeluju iz vlastitih interesa i
pobuda. Za razliku od političke javnosti, masa predstavlja jednu latentnu socijalnu silu. Masa
se može oblikovati sve do određenog stepena kada može da preraste u gomilu.
Gomila je skup ljudi na određenom prostoru koji pod uticajem iracionalnih i
emocionalnih faktora dolaze do naročitog uzbuđenja i akcije. Čovjek u gomili gubi kritičko
shvatanje i samokontrolu. Gomila se razlikuje od mase po tome što se na gomilu ne može
uticati, niti ju je moguće kontrolisati i usmjeravati, dok se mase mogu kanalisati
organizovanim intervencijama. U nekim slučajevima (revolucije) ona može imati pozitivnu
ulogu jer djeluje na osnovu racionalnih ciljeva.
Publika se takođe struktuira na labavim vezama. Stvorena je shodno interesima za
određeni medij (radio, TV, pozorište, šou programi). Ona nema veze sa realnom zbiljom jer
se kreće u svijetu imaginarnosti (Dizdarević) Publika je interesno okupljanje većeg broja ljudi
gdje se djeluje na emocionalni doživljaj. Publika se konstituiše izvan sfere političke prakse.
Javnost. Javnost ima kompetencije grupnog subjektiviteta čime postaje subjekt
političke prakse. Javnost je grupa ljudi u okviru koje se vodi rasprava o nekom problemu koji
iziskuje rješenje. Javnost može biti prilično čvrsto organizovana grupa (pripadnici nekog
mjesta, regiona ili nacionalne zajednice) i neorganizovana grupa koju teško identifikujemo,
koju na okupu drži određeni interes.
14
Javnost je uglavnom bezlična i ogromna i nju na okupu drže mediji. Ne postoji samo
jedna javnost. Jedna ista osoba može biti, shodno svom interesu, pripadnik više javnosti.
S druge strane, javnost se može definisati kao sfera javnog suočavanja političkih
stranaka odnosno subjekata političke prakse s jedne strane nasuprot nasuprot masi. Javnost je
zasebna zona i milje suočavanja subjekata političke prakse u kome slobodno cirkulišu ideje,
poruke svih vrsta i izražavaju moći.
Javnost definišemo kao milje komunikacijskog odnošenja unutar nekog društva. Da bi
bila nezavisna, javnost treba da razvija autonomne kriterije za vrednovanje mogućih
komunikacijskih procesa. Kriteriji će biti zadovoljeni u svojoj autonomnosti javnog
komuniciranja samo odgovornošću sudionika komunikacije. Kriterije za učešće u
komunikaciji mora garantovati država. Ti kriteriji su:
1. slobodno učešće svih pripadnika socijalne zajednice u sferi komuniciranja,
2. neograničeno pravo na sticanje kompetencije za učešće u javnoj komunikaciji,
3. slobodno i neograničeno učešće i pravo ne smiju biti formalno zagarantovani već realni
Javnost je termin koji pripada homonimima (riječi sa različitim značenjima). Postoje
četiri značenja javnosti (prva dva su bitna):
(1) Javnost je skup pojedinaca koji se grupišu svojim aktivnim angažmanom na
pitanjima od opšteg interesa,
(2) Javnost je sfera (socijalni milje) gdje se komunikacijom između pojedinaca i grupa
formira stav koji prihvataju mnogi (javno mnijenje),
(3) Javnost je organizacioni princip rada državnih organa koji vode brigu o pitanjima
općeg interesa,
(4) Dodatnu zbrku u objašnjavanju pojma javnosti unosi publicitet (nastao u suženom
značenju u francuskom i engleskom jeziku) čime se označavaju one djelatnosti koje
zaokupljaju pažnju publike.
Politička javnost se struktuira izdvajanjem više aktivnih pojedinaca u sferi političke
zbilje i angažmana. Zbog svoje fluidne strukture, politička javnost raspolaže sa daleko nižim
nivoom socijalne energije od bilo koje druge čvršće struktuirane društvene grupacije.
Međutim, politička javnost je za svakog političara partner u političkoj borbi jer posjeduje
materijalnu snagu kojom podstiče i stimuliše mase ljudi.
Politička javnost se od ostalih oblika javnosti razlikuje po tome što se u njenom
komunikacijskom miljeu stvaraju pretpostavke opšte volje društva.
Za postojanje političke javnosti neophodno je omogućiti:
1. slobodu pojedinačne volje da zastupa i iznosi stavove,
2. slobodu udruživanja kako bi se zastupali mogući interesi grupa,
3. kontrolu i javno vrednovanje istupa i namjera predstavnika društvene moći (vlasti) od
strane pojedinaca i grupa,
4. poštovanje procedure pod kojom pojedinačni i grupni interes mogu postati opća volja,
5. zaštitu procedure političke javnosti
6. da se ne podliježe sankcijama ako smo protiv vladajućih struktura i
7. da se sistem tajnosti ne formira kada to odgovara političkoj strukturi.
Politička komunikacija koja se temelji samo na kompetenciji ne može djelovati bez
odgovornosti jer će suziti prostor slobode. Tako i sama odgovornost bez kompetencije ne
može pružiti sferu slobodne komunikacije „jer odgovornost bez kompetencije završava u
neodgovornosti, tj. neslobodi.“ (Pupovac)
Tarde smatra političku javnost zadnjom stepenicom ljudskog grupisanja. Političke elite
se bore da prodube političku podijeljenost javnosti. Protiv su udruženja političkih javnosti.
Znači, politička javnost je poseban oblik socijalno-psihološki povezanih pojedinaca
koji komuniciraju u miljeu političkog života, sa tendencijom neprekidnog
komuniciranja u rješavanju bitnih pitanja svoje socijalne sredine.
15
SOCIO-PSIHOLOŠKA KOMPONENTA JAVNOG MNIJENJA

Pošto psihologija i logika istražuju mišljenje sa njegove unutrašnje strane, ovdje je riječ
o ulozi mišljenja i nivou njegove socijalne uslovljenosti. Ideje i mišljenja mogu veoma
snažno da stimulišu ponašanja, odnosno da predodređuju intenzitet angažovanosti čovjeka. U
psihologiji se ističu tri njena korijena (strukturalizam, funkcionalizam i geštalt psihologija) iz
kojih proizilaze danas poznati modeli u kojima su sadržani samostalni pogledi na ponašanje
čovjeka. Ovi modeli se prema nivou ljudskog ponašanja dijele na: individualni, grupni i
kolektivni nivo ponašanja. Socijalna psihologija nam daje saznanja o uticaju socijalnih
faktora na procese oblikovanja percepcija, stavova, uvjerenja, mnijenja i dr.
Naše ponašanje je podložno promjenama pod uticajem spoljnih (društvenih) faktora.
From smatra da ekonomski faktori imaju prvenstvo u određivanju našeg ponašanja. Ovo se
naslanja na Marksovu misao koja kaže da ljudi shodno svojim potrebama (na osnovu
ekonomskih faktora) stvaraju svoju historiju. Pomoću psihološke komponente javno mnijenje
je određeno kao psihološki fenomen, a svojom socijalnom komponentom određeni su
mehanizmi čijim se uticajem ono oblikuje kao kolektivna svijest.
Sociološka uslovljenost javnog mnijenja

Problem genetike je jedan dio uslovljenosti našeg ponašanja. Mi rođenjem nasljeđujemo
nešto. Prvo nas roditelji edukuju. Najprije učimo šta je dobro ili loše i takav kodeks ne
mijenjamo do kraja života. Pošto se čovjek ne ponaša samo na individualnom nivou teško je
predvidjeti ponašanja grupa iz čega nastaju problemi.
Sociološka uslovljenost se mjeri društvenom uslovljenošću. Različita socijalna
uslovljenost i karakter sredine snažno određuje našu percepciju i naše ponašanje.
Pod uticajem socijalnog faktora moguće je odrediti individualno ponašanje. Društveni
faktor je presudan na naše ponašanje što je jedna od sociopsiholoških teorija.
U grupi se trebaju potvrditi vlastite vrijednosti. U grupe se ulazi da bi ostvarili naše
interese. Čvrsto struktuirane grupe određuju ponašanje. U grupama često dolazi do sukoba
individualnih i društvenih vrijednosti. U društvu postoje grupacije koje određuju ponašanje
(vojska, policija). U grupama se oblikuje različito ponašanje. Pitanje je kako neko može
zaludjeti milione ljudi.
Ekonomski faktor je onaj faktor koji određuje naše ponašanje na nivou socijalne zbilje.
Da bi ga prihvatili u društvenoj zbilji, imamo institucije koje određuju naše ponašanje.
Ekonomski faktor je najdominantniji.
Događanja u socijalnom okruženju povlače za sobom i potpuno drugačija ponašanja.
Socijalno narušena situacija često nam nameće određena drugačija ponašanja (primjer rata).
Postoje situacije kada se mi iracionalno ponašamo, primjer: studenti se okupili zbog
Bolonjske deklaracije na demonstracijama; neko prvi počinje da razbija prozore pa sve više i
više. To su situacije kada se reaguje onako kako neko želi: emocionalno agresivno.
Pripadnost grupi, gomili dovodi do emocionalnog, iracionalnog ponašanja. Ipak, ljudski je
odreagovati emocionalno.
Socijalni faktor – primjer iz 1974. godine, prvi poznati slučaj u kojem je u Parizu žena
umrla od anoreksije. Pojavljuje se trend mršavosti, do bolesti je dovelo socijalno okruženje,
njena psiha je bila usredsređena da njena pojava odgovara onome što se od žene tada
tražilo...Ovaj slučaj ima socijalni uzrok, a ne fiziološki.
Romantičarski pojam ljubavi (brak nije nastao na romantičarskoj ljubavi već je brak
nastao iz interesa). Ovaj tip romantičarskog braka pojavio se u skorije vrijeme.
Romantičarski pojam ljubavi je produkt socijalnog faktora.
Nikada se ne može formirati javno mnijenje kao dominirajuće mišljenje, ako prije toga
ne dođe do komuniciranja različito uslovljenih mnijenja.
16
Događanja u socijalnom miljeu, značajna za opstanak zajednice u jednom momentu,

povlače ka zajedničkoj sintezi i najkontradiktornija opredjeljenja izražena kroz mnijenja kako
bi očuvali zajednicu (Nakon što su Predsjedništvo RBiH '92. napustili gotovo svi izabrani
članovi, pa i Fikret Abdić, u njegovom radu su učestvovali uglavnom predstavnici
opozicionih stranaka shodno izbornom rezultatu iz 1990. Svi novoizabrani članovi obrazlagali
su svoje učešće u radu patriotskim razlozima, a da politička razmimoilaženja mogu čekati
bolja vremena.) Krajnje kritične situacije su ključni razlog za stvaranje zajedničkog gledišta
onih koji u drugim okolnostima ostaju nepomirljivi.
U svakodnevnom životu čovjek često uočava različitost stavova i mišljenja u vezi sa
razrješenjem nekih životno važnih pitanja, pa se, shodno datoj situaciji, opredjeljuje za jedna,
zanemarujući ili odbacujući druga. Zato stoji konstatacija da „ako snop izraženih mišljenja
otvoreno dijeli na tri ili četiri bloka, teško je govoriti o javnom mnijenju“ (Sauvy) O struji
javnog mnijenja možemo govoriti kada jedan od dva tabora koji osjeća povoljniju struju
javno izraženih mnijenja „pojačava svoj glas, dok glas drugog tabora osjetno slabi“. Dakle,
jedan od „suprotstavljenih tabora“ sve više insistira na svojim stavovima, dok je drugi
prinuđen da odstupa od svojih prvobitnih zahtjeva (primjer situacija nastala početkom II
svjetskog rata kada je javnost u SAD-u bila podijeljena).
U kriznim situacijama rađaju se odgovarajući načini usaglašavanja u mišljenjima o
značajnim društvenim pitanjima. U društvu koje je izdijeljeno na suprotstavljene grupe,
određeni mehanizmi „iznutra“ eliminišu osnovicu različitosti u ponašanjima i mišljenjima.
Psihološka komponenta javnog mnijenja

Iako je ona socijalno uslovljena pojava, javno mnijenje je prije svega pojava psihičkog
porijekla, pa mu uz socijalnu treba pripisati i psihološku dimenziju. Psihološka dimenzija u
strukturi javnog mnijenja jeste ona komponenta čijim uticajem dolaze do izražaja psihički
determinizmi u fazi njegovog formiranja. Nivo uticaja djelovanja tih determinizama u
procesu nastajanja javnog mnijenja uglavnom je određen posredstvom stavova koji mogu
snažno da utiču na ponašanje pojedinaca i grupa.
Stavovima u sistemu psihičkih determinizama ili ljudskih motivacija pripada ključno
mjesto. Oni obilježavaju dublji psihički sloj u odnosu na mnijenja kao manifestaciju istog
porijekla. Javno mnijenje je produkt logičko-mentalne eksplikacije stavova pripadnika
političke javnosti o društvenoj zbilji. Tako se uticaji psihičkih determinanata na tok
formiranja javnog mnijenja realizuju putem socijalnih stavova pripadnika političke javnosti.
Iz toga se nameće zaključak da proces formiranja javnog mnijenja i proces formiranja stavova
teku uporedo i najčešće u odnosu na isti objekat – društveno događanje.
Socijalna psihologija je utvrdila tri nivoa društvenog ponašanja čovjeka:
-individualni (preovladavaju njegovi lični motivi u odnosu s drugim čovjekom),
-grupni (pojedinac se ponaša kao pripadnik čvrsto integrisane zajednice) i
-institucionalni (pojedinac reaguje kao član jedne organizovane društvene grupe ili kao
predstavnik društvenih normi i pravila).
Individualni nivo
Kod individualnog nivoa nas najviše zanimaju percepcije, sentimenti i pobude koje
pojedinca navode na određeni tip društvenog ponašanja. Posebno su interesantni motivi koji
uslovljavaju specifičnosti njegovog društvenog stava. Reakcije čovjeka u odnosu na svijet
uslovljene su emocionalnim, odnosno afektivno-voljnim procesima. Uzmimo primjer gomile
koja linčuje Crnca. Nas će zanimati motivi agresivnosti ove gomile. Pored antagonizma
prema Crncima, nema posebnog razloga za mržnju. Agresivnost se pojavila usljed nekih
životnih frustracija, usljed toga što su padom cijena svojih proizvoda nisu mogli nabaviti
17
dovoljnu količinu namirnica, pa je u njih ušao strah za održavanje vrste. Dakle razlozi:
ekonomski faktor, iracionalni faktor, emocionalni faktor.
Početak formiranja javnog mnijenja ipak počinje na grupnom nivou, jer je to socijalni
milje gdje se izražena mnijenja podvrgavaju kompleksnom djelovanju determinanata bilo
psihičkog, bilo socijalno-ekonomskog porijekla. Na tom nivou dejstva psihičkih
determinizama prožeta su društvenim mentalitetom uopšte. Mentalitet snagom materijalnih
faktora determiniše ponašanje pojedinaca, a posebno u okviru grupne akcije jer je kolektivni
milje pravo polje suočavanja pojedinaca sa složenim oblicima stvarnosti.
Iako je individualno ponašanje određeno socijalnom sredinom, i najenergičniji
kolektivni pritisci ostavljaju mogućnost individualnih različitosti koje, uprkos svemu,
opravdavaju efikasnost.
Grupni nivo
Grupa ima ogroman uticaj na svijest pojedinca. Ljudi se osvješćuju tek u sudaru sa
objektivnom realnošću.
Na grupnom nivou socijalno-ekonomski determinizmi imaju primat nad motivacijama
socijalno-psihološkog porijekla. Mnogi pojedinci u političkom procesu podređuju svoja
politička opredjeljenja normama ponašanja u grupi. Članstvo unutar religioznih grupacija
često određuje ponašanje njihovih pripadnika čak direktnije od ekonomskih faktora. Tako se
u Francuskoj vjernost katoličkoj crkvi pokazala kao jedan od najboljih kriterijuma za uvid u
opredjeljenja birača.
Određeni autori iznose tezu da psihološki faktori mogu snažnije da utiču na politička
opredjeljenja nego ekonomski faktor. Tako su izbori u Francuskoj 1962. potvrdili tezu „da je
veza između socijalno-ekonomskog statusa i političke orijentacije daleko od toga da bude
apsolutnog karaktera koji joj se generalno pripisuje. Tako su u mnogo zemalja frakcije
najsiromašnijih populacija često naklonjene partijama desnice nego partijama ljevice.
Institucionalni nivo
Ovaj nivo zahtijeva da u istraživanju otkrijemo koliko društvene ustanove, norme ili
vrijednosti, zajedno sa tradicijom i ideologijom, utiču na ponašanje pojedinaca ili grupa.
Institucionalni nivo djeluje na pojedince i grupe kroz čvrsto organizovane kolektivitete
odnosno zajednice. Grupe koje su institucionalizovane utiču velikom snagom na način i smjer
ponašanja ljudi.
U vezi s ispitivanjem javnog mnijenja postoji viđenje McLung Lee koji razlikuje
slijedeće nivoe socijalnih determinanti javnog mnijenja (institucionalni, grupni, personalni i
ego) koje predstavlja tabelarno.
Nivo društvene Oblici ili vrste Centralni oblici Vrsta uloge Institucionalna
organizacije individue funkcija
Konvencije – Čovjek kakav bi Institucije kakve
Institucionalni uključujući Moral trebao da bude bi trebalo da budu
mišljenja publike
Narodni običaji – Čovjek kakav je Institucije kakve
Grupni uključujući i Običaji obično jesu
mišljenje publike
Praksa – Čovjek kakav se Stvaranje,
Personalni uključujući lična (Sentimenti) pokazuje karijera, stvaralac
mišljenja i manipulator
Čovjek kakav Prilagodljivost na
Ego Stavovi Sentimenti jeste vlastite potrebe,
razumijevanje
18
Na institucionalnom nivou imamo konvencije koje su odraz tradicionalnog oblika

društvenog ponašanja, a na osnovu kojih dotično društvo postavlja norme i zahtjeve šta
čovjek treba, a šta ne treba da radi. Odgoj čovjeka od najranijih dana je uslovljen ovim
fenomenima i pokazuje najveću društvenu stabilnost.
Na grupnom nivou nalazimo običaje (norme) ponašanja pojedinih struktura ili grupacija
ljudi (napr. radnika) kako se odnose među sobom, prema novajlijama, pretpostavljenima,
prema poslu koji se nameću svakom novom članu kolektiva. Možemo ih smatrati „nepisanim
pravilima“ grupnog ponašanja. U sklopu ovih nepisanih pravila ponašanja, postoje i određene
vrste sankcija za one koji odstupaju od „zadatih“ normi. Na nivou globalnog društva,
institucije više izražavaju idealne norme, opšta pravila, dok su na grupnom planu bliže životu.
Na individualnom nivou pojedinac izražava svoja lična obilježja, sentimente i navike.
On iznosi svoja mišljenja o stilu života i ponašanja. Nerijetko pojedinac zbog svojih izraženih
ličnih osobina i sklonosti dolazi u sukob sa svojim društvenim ulogama. Često je to sukob
koji se dešava u vršenju određenih zvanja (slučaj Oppenheimer). Ponašanje u socijalnom
miljeu zavisi od sentimenata ili drugih svojstava koje je pojedinac usvojio tokom
socijalizacije svoje ličnosti.
Na ego-nivou ili vlastitom nivou radi se o projekciji slike koju ličnost ima o sebi.
Stavovi transcendiraju ego kojim pojedinac uz sentimente obično određuje sebe kao
čovjeka kakav je on sam. Pojedinac često izriče sud da ga drugi ne poznaju, ne razumiju, da
pogrešno tumače njegove postupke ili da ga nikad neće upoznati. Njegovo iskustvo mu
stimuliše i utvrđuje niz stavova koji mu uslovljavaju ponašanje kroz čitav život. To je ustvari
svijet njegove intime koji u biti može odražavati protivrječnost jer su stavovi i dio podsvijesti
koja ponekad determiniše naše nesvjesne postupke.
Uloga stavova je presudna za formiranje javnog mnijenja, kako na individualnom, tako i
na grupnom nivou. Njihovim posredovanjem mnijenja stiču vrijednosnu komponentu.
Međutim, vrlo rijetko se postiže potpuni sklad individualnih mnijenja sa kolektivnom
sviješću. Individualna ubjeđenja i mnijenja je teško uklopiti u kolektivna jer su ona, prije
svega, utemeljena na ličnim stvaovima koja teško mijenjamo.
Razlozi zbog kojih je veza između mnijenja i stavova „čvršća“ na individualnom nego
na grupnom nivou? Veza na individualnom nivou je mnogo neposrednija i pod većom je
kontrolom (uticajem) njegovih ličnih stavova. Pojedinac sa većim emotivnim nabojem brani
svoj ego i ličnost, prestiž i interes, dok interes grupe brani sa manjim intenzitetom
angažovanosti.
Grupni nivo ponašanja oblikuje stavove pojedinaca često u samoj praksi. Sve je
određeno ulogom koju pojedinac ima u grupi te će zato on najčešće reagovati na osnovu svoje
uloge, a rijetko ličnim željama i mogućnostima. Njegovo poistovjećivanje sa grupnim
interesima dijelom zavisi od ličnosti, strukture same grupe kojoj pripada i njegove uloge u
njoj.
Kada se govori o socijalnim stavovima, bilo da se misli na grupne stavove ili na stavove
pojedinaca, moramo imati u vidu da se oni formiraju unutar kolektiviteta, te otuda spoznaja
da se oni snažnije formiraju pod grupnom nego individualnom uslovljenošću.
Kada se govori o javnom mnijenju, onda su interesantni politički stavovi i način njihova
određenja. Politički stavovi su socijalni stavovi formirani u odnosu na političke situacije.
Politički stavovi su samo vrsta socijalnih stavova pojedinaca ili grupa. Njihovo kristaliziranje
uslovljeno je političkom situacijom koja je samo jedna od sfera aspekata svijeta individue.
Situacije koje iniciraju formiranje političkih stavova „postaju izuzetno složene i protivrječne
sa stanovišta iskustava koja u njima stiču ljudi kao pripadnici različitih socijalnih struktura“.
Pojedini teoretičari klasificiraju politička iskustva na slijedeći način:
-iskustva koja nastaju odnošenjem individua u procesima vršenja političke vlasti,
-iskustva koja nastaju ugroženošću socijalnih vrijednosti,
19
-iskustva koja se stiču u odnosu s društvom kao cjelinom odnosno sa političkim režimom
oličenim u institucijama i zakonima.
To su iskustva koja se stiču kroz angažman u profesionalnim ili interesnim grupama i
pripadnost njima donosi određena iskustva koja utiču na političko ponašanje pojedinca. Svaki
odnos na liniji pojedinac – bilo koja grupa rađa iskustva bez kojih nije moguće oformiti
političke stavove pojedinca. Posebna iskustva pojedinac stiče u političkim strankama.
Ovdje je riječ o iskustvima koja se stiču u socijalnom miljeu kao „socijalna“ iskustva, a
u vezi sa vršenjem političke vlasti. U političkoj sferi imamo velike sukobe interesa, pa u njoj
usaglašavanje političkih stavova u mnogo slučajeva teče veoma sporo i teško.
Svaki od oblika svijesti, pa i javno mnijenje, posredstvom afektivno-voljne dimenzije
stiče moć da uslovljava ljudska ponašanja, samim tim i ponašanja pripadnika političke
javnosti.
POJAVNI OBLICI JAVNOSTI

Politička javnost se javlja kada se društvo podjeli na privatnu i javnu sferu. Bez podjele
na javnu i privatnu sferu nema ni konstituisanja političke javnosti.
Fenomen političke javnosti se može pratiti još od pretkapitalističkih društava (antika,
Rim, srednji vijek). Javnost koju susrećemo u grčkom polisu ili Rimu (antička demokratija)
predstavlja „ideološki uzor političke javnosti“ (Habermas) koja će se tek u buržoaskom
društvu ispoljiti u svom klasičnom vidu. Konačno politička javnost (subjekt političkog života)
će se moći ispoljiti u državi građanskog društva (parlamentarna demokratija). U tom društvu
će se dovršiti podjela na javnu i privatnu sferu, a iz potrebe da se vrši njihovo posredovanje,
formiraće se politička javnost. Oblici političke javnosti su:
♣ Antička javnost – javna do privatne sfere
♣ Reprezentativna javnost – stopljena javna i privatna sfera
♣ Literarna javnost
♣ Građanska javnost – po prvi put se odvaja javna od privatne sfere
Najelementarniji oblik političkog društva je antička javnost (ideološki uzor političke
javnosti) koja se javlja u grčkim polisima. Kao primjer razvoja polisa uzima se Atena između
5. i 6. vijeka p.n.e. U polisu je sfera političkog angažmana bila odvojena od svake druge
nepolitičke djelatnosti.
Privatna sfera je ognjište, ono što se dešava oko kuće. Ovo je bila sfera neslobode
zasnovana na prinudi (održanju golog života) gdje je jedan čovjek u vlasništvu drugog
čovjeka (odnos roba i vlasnika). U njoj je jedino robovlasnik bio slobodan.
Javna sfera je bila sfera slobode. Grčki grad je sfera javnog, sfera slobode. Rob je u
javnoj sferi na trgu-agori bio slobodan. Slobodni građanin ima pravo izaći iz privatne i otići u
javnu sferu što mu omogućava robovlasnički sistem.
Grci su prije svega isticali svoj zahtjev za jednakošću, a ne zahtjev za upravljanjem.
Jednakost je njima bila važnija od slobode. Privlačila ih je mogućnost ravnopravnog učešća
svih građana u javnom životu, željeli su izjednačenje građanskih prava svih Grka. Međutim,
nijedan grčki državnik nije ozbiljno razmišljao o ukidanju društvenih razlika među ljudima.
U sferi privatnog (porodice) nije bilo slobode. Glava porodice je smatran za slobodnog
samo ako je mogao da napusti privatnu sferu i pređe u javnu sferu. Javni život se u Grčkoj
odvijao na trgu (agora) na kojem se raspravljalo o brojnim pitanjima. Agora je imala politički
karakter jer je utjecala na javnu akciju (praksis).
U sferi politike svi su bili ravnopravni i na bazi argumenata su raspravljali jer jedino
argument može dovesti do akcije čiji je ideal bio zajedničko dobro. Ideal kod Grka je bila
opća sreća, a ne korist pojedinca koji je u vlasti (za razliku od svih drugih država).
20
Ono što karakteriše odnose među sferama u antičkoj demokratiji jeste oštra ograda
javne od privatne sfere tako da one nisu mogle koegzistirati zajedno. Bez obzira što je
privatni život bio neslobodan, onaj koji se nije uključivao u domen javnog prestajao je da
bude čovjek – da se smatra ljudskim bićem. Za Grke je bio idiot onaj koji se ne bavi
političkim pitanjem.
Grci su veliku pažnju posvećivali slobodi govora. Tu se prije svega misli na slobodu da
se svakom može reći sve uz javnu raspravu (rezonovanje) o svemu što se tiče općeg dobra
bez straha od posljedica za izrečeno.
Zakonodavstvo je bilo u sferi javnog, dok je privatni domen bio van zakona i u
isključivoj jurisdikciji glave porodice.
Unutar polisa postojala je Narodna skupština koju su činili slobodni građani. Narodna
skupština je birala sva tijela. Postojao je i Veliki porotni sud od 6.000 ljudi kojem su se
građani polisa mogli žaliti. Vlast je bila podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Smatra se da je svaki građanin svake 4 godine bio na nekoj funkciji. Vršile su se
profesionalne i etičke provjere kandidata koji su se u toku mandata mogli smijeniti. Kandidat
nakon obavljenog mandata nije smio 30 dana napustiti polis.
Za Grke je demokratija vlada čitavog naroda u kojoj porijeklo i bogatstvo ne odlučuju o
čovjekovoj sudbini, gdje se pojedinac cijeni samo po svojim sposobnostima i koliko doprinosi
zajednici kojoj pripada. Loša strana antičke demokratije je što žene i robovi nisu imali pravo
glasa. Ipak, ovo je najbolji oblik demokratije jer je to neposredna demokratija.
Reprezentativna javnost je vezana za feudalno doba. Predstavnici, reprezenti ove

javnosti su feudalci. Reprezentativna javnost nije sfera javnosti, već ona ima obilježja statusa
(ona privatnu i javnu sferu pokazuje na način reprezentacije, statusa).
U srednjem vijeku su postojali sljedeći staleži: stalež aristokracije, sloj sveštenstva i
stalež slobodnih seljaka i kmetova.
Feudalac svoju reprezentativnu javnost izražava kao biće božanskog porijekla i statusa,
da bi napravio zid između sebe i svojih podanika. On predstavlja izvršnu i zakonodavnu vlast.
Obilježja njegovog statusa su: lični habitus (odijevanje, frizura), maniri (način pozdravljanja,
ponašanja) i retorika. Feudalac je radio sve javno, kralj je doručkovao javno čak mu se i žena
javno porađala.
Apsolutni vladari su tvrdili da samo oni imaju legitimno pravo odlučivanja u državnim
poslovima. Jedna od najkarakterističnijih izjava u tom pogledu pripisuje se Louisu XV kralju
Francuske koji kaže da „suverena moć postoji jedino u mojoj osobi“.
Obilježje reprezentativne javnosti je da su privatno i javno stopljeno (kadija te tuži,
kadija ti sudi). Odvajanje javne i privatne sfere doći će tek s propadanjem feudalizma.
Politička javnost se ovdje nije mogla razviti.
Literarna javnost, kao predoblik građanske javnosti, se nije mogla ispoljiti u

političkom funkcionisanju jer nije bilo javnog sučeljavanja. Svoj kritički angažman i
rezonovanje građanska javnost je stekla na tlu literarne javnosti. Međutim, literarna javnost
nije građanska.
Literarna javnost je bila kritički postavljena prema političkoj vlasti, a kroz kritičku
aktivnost koju je ispoljavala putem literarnih salona i klubova, konstituisala se građanska
javnost sa svim političkim atributima i kompetencijama. Aristokrati su se sastajali u salonima
i klubovima gdje su čitajući literarna djela analizirali kraljevu ulogu i njegovo djelovanje.
Njima se približava i kapitalistička klasa i mlađi stalež.
Već u feudalizmu između nosilaca javnih i privatnih ljudi dolazi do odnosa koji sve više
i više poprimaju karakter političke komunikacije.
21
Literarna javnost ima formu da se u njoj ljudi uče rezonovanju. Ona predstavlja prvi
oblik građanske javnosti.
Građanska javnost se razvija od XV do XVII vijeka i javlja se nakon 1789. godine

(Francuske buržoaske revolucije). Kapitalisti su se borili protiv opšteg prava glasa jer su
smatrali da, ako svi građani dobiju pravo glasa, shvatit će šta imaju u rukama i time srušiti
sistem. Osnovu građanske javnosti predstavlja odvojenost države od društva.
U građanskoj javnosti se po prvi put odvaja javna od privatne sfere. U privatnoj sferi su
privatnici i kapitalisti, a u javnoj sferi je aristokracija. Suprotstavljeni odnos javne i privatne
sfere jeste izražen zbog toga što privatnici-kapitalisti ostaju duboko uronjeni u svojim
proizvodnim ulogama, a nosioci javnih funkcija se izdvajaju u posebnu personalnu strukturu.
Taj izraženi sukob navedenih sfera jeste „naponsko polje“ (Habermas) između države i
društva, dok građanska javnost preuzima funkciju medijatora političkog odnosa pripadnika
privatne i javne sfere. Iz te osnovne funkcije građanske javnosti izvire javno mnijenje kao
oblik javnog rezonovanja.
Dublje protivrječnosti između javne i privatne sfere proizilaze iz pozicije koje one
zauzimaju. U jednom slučaju to je monopol nad sredstvima za proizvodnju, a u drugom to je
monopol nad političkim angažmanom.
Privatna sfera formiranjem političkih stranaka ulazi u javnu sferu. Samo time ona je
mogla da istupi na javnu scenu i da tako proklamuje svoje interese.
Demokratizacija političkog života će vremenom dovesti do toga da štampa postaje prvi
instrument građanske političke javnosti, a žurnalizam se pojavljuje kao nova profesija.
Postajući značajno sredstvo uticaja na ponašanje nosilaca javnih funkcija, za štampu se
počinju boriti socijalne snage iz različitih razloga, naročito opozicione stranke.
Državni aparat svojim intervencijama zadire u sferu privatno-kapitalističkih odnosa i
proizvodne prakse, a privatne korporacije stiču javne kompetencije.
Posljednju etapu u razvoju građanske javnosti imamo kada se privatna sfera počinje da
približava društvu putem odnosa sa javnošću (public relations). Preko odnosa s javnošću se
obavještava javnost o lošoj situaciji u kompaniji i nastoji iznuditi pomoć od države.
Odnosima sa javnošću diktiraju kapitalisti i na taj način smanjuju mogućnost realnog
izvještavanja medija. Public relations je izmišljen da se manipuliše javnošću (sa sociološke
strane). Međutim, on ima i svoje pozitivne strane jer propagira velike korporacije.
Sav problem građanske javnosti vezan je za građanina. Javnost ne može imati karakter
koji joj neko pripisuje. Problem predstavljaju mediji koji na adekvatan način ne slijede
javnost. Nosioci građanske javnosti su svedeni na publiku mas-medija i daleko su od toga da
budu politički subjekti.
Građanska javnost danas ima jednu bitnu ulogu u kojoj se ona može kristalizirati: odnos
pozicije, vlasti i opozicije. To je jedini način da se demokratija razvija. Opozicija je korektor
vlasti u demokratskom društvu. Gdje odnos nije ovakav, imamo problem sa demokratijom.
Da bi se formirala građanska javnost mora postojati pozicija i opozicija. Karakteristika
izbora je da bi oni trebali regulisati odnos pozicije i opozicije jer je to temelj za formiranje
građanske javnosti. Opozicija je neophodna poziciji, da bi je popravila i držala budnom.
POLITIČKA JAVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

Politička javnost kao subjekt političke prakse svoj dominantni i razvijeni oblik ispoljava
tek u društvu parlamentarne demokratije jer je to društvo socijalna zajednica sa jasno
izdiferenciranim sferama čovjekovog društvenog angažmana - privatnom i javnom.
Dok su narodi Evrope buržoaskim revolucijama stvarali nacionalne države u kojima se
javnost nije manifestovala samo kao nacionalna, vjerska nego i sociološka kategorija, javnost
22
kao kolektivni oblik svijesti u Bosni nije konstituisana kao univerzalna i zajednička cjelina,
već je uvijek bila parcijalizovana po etnosu. Javnost u BiH se stoljećima formirala pod
uticajem drugih jer građanin BiH nije bio u mogućnosti da se ispoljava u sferi javnosti kao
elementu slobode. Javnost se ovdje konstituirala kroz tri elementa, odnosno kroz tri
nacionalne zajednice. Više od II stoljeća će kasniti formiranje javnosti u BiH (početak XX
stoljeća).
Političke stranke u BiH u početku se povezuju ili osporavaju, dolaze u kontakt radi
razmjene ideja i moći.
Austro-Ugarski period
U prošlosti stanovništvo BiH je bilo podijeljeno prema religijskoj pripadnosti. Zato
javnost kao kolektivni oblik svijesti u Bosni nije bila jedinstvena cjelina, bila je podijeljena.
Nacionalni osjećaji se u početku počinju razvijati kroz crkvene zajednice.
Onemogućeno da svoje nacionalne ideje realizira na taj način, osobito za vrijeme Kallayeve
uprave, domaće stanovništvo preduzima inicijative okupljanja na konfesionalnoj osnovi,
organizujući udruženja, čitaonice, škole i sl.
Prema Habermasu, ova društva jesu organizovana „da se među licima nejednakog
staleža uspostavi jednakost i društvena veza sa ciljem očuvanja religijske tradicije i
dominantnog uticaja svećeničkog staleža“. Time je potvrđena teza da se nacionalizam u BiH
u početku razvijao pod okriljem religije, dok se parcijalizirana javnost formirala kroz sohbet
(turski naziv za razgovor). Sohbet je javnost čaršije i privatnih sijela (okupljanje uz halvu)
gdje se razgovaralo i čitalo. Vodio se razgovor o političkoj i svakoj drugoj zbilji, razgovor
vezan za aktuelni trenutak (sohbet halva). Sohbet halva je dobila naziv od turske riječi
razgovor sohbet i zbog toga što se na tim sijelima često dijelila halva.
Pojašnjenje sohbet halve – tu je dolazilo do okupljanja intelektualaca na sijelima (nije
karakteristična samo za Bošnjake). Pri tome se mnogo čitalo i raspravljalo o politici pa se
sohbet halva može smatrati i početkom literarne javnosti kod nas. Ovaj period karakteriše
nepostojanje sabora ili parlamenta, odnosno javne i privatne sfere.
Iako je Austro-Ugarska bila država sa pretežno katoličkim stanovništvom, ona je iz
političkih razloga suzbijala ideju hrvatstva u BiH. Iz tih razloga dolazi do buđenja hrvatske
nacionalne svijesti i stvaranja katoličkog klerikalnog programa od strane nadbiskupa dr Josipa
Štadlera koji je svoj program izložio 1900. godine na Prvom svehrvatskom kongresu u
Zagrebu. Bila je to politička djelatnost koja je bila nacionalna i politička i predstavljala je
miješanje u javni život tadašnje Bosne. Druga organizacija – Hrvatska narodna zajednica,
povezana s franjevcima, nastoji zastupati drugačije interese i ideološke koncepcije od
Štadlerove političke grupe.
U sjeni programskih ciljeva i borbe za vjersko-školsku samoupravu, Bošnjaci su tražili
uspostavu političke autonomije BiH pod suverenitetom sultana. Ovaj cilj Bošnjaci su nastojali
ostvariti u saradnji s rukovodstvom pokreta Srba za crkveno-školsku autonomiju.
Režimska vlast je kroz sistem školovanja nastojala da pridobije bh.muslimane i srbe.
Vlast je formirala bošnjačke klubove i kasnije je Austro-Ugarska na tim osnovama prva
formirala instituciju reis-uleme u Bosni koja je bila pod kontrolom Austro-Ugarske države.
Kod Bošnjaka dolazi do formiranja drugog pokreta sem uleme, bio je to sloj bošnjačkih
intelektualaca koji drugačije misle i koji u prvi plan stavljaju ekonomski razvoj zemlje. Zato
možemo reći da je do stvaranja političkih stranaka ustvari došlo usljed težnje ka većoj
samoupravi.
Srpsko građanstvo u Bosni je još prije okupacije pokazalo spremnost za saradnju sa
muslimanskim begovatom što je bilo suprotno interesima srpskog seljaštva. Srpsko
građanstvo koje je stajalo na čelu srpskog nacionalnog pokreta je željelo isto kao i seljaštvo,
rješenje agrarnog pitanja i sjedinjenje sa Srbijom. Sve do početka 20. stoljeća čitav javni život
23
Srba u BiH je bio ograničen na crkvu i školu. Sa rasplamsavanjem borbe za autonomiju

crkve, u Bosnu u sve većem broju počinju pristizati intelektualci koji se zalažu za stvaranje
organizacije sa širokim političkim programom koji treba da okupi sve narodne snage u borbi
za demokratizaciju političkog života u zemlji. U srpskoj građanskoj politici u Bosni (što je
bio slučaj i sa bošnjačkom i hrvatskom politikom) nacionalno-politički ciljevi imali su
prednost nad socijalnim pitanjima, što je dovelo do stvaranja nacionalnih političkih stranaka
koje su svoju političku aktivnost temeljile na vjersko-nacionalnoj osnovi. Karakteristika i
srpskog i bošnjačkog političkog tijela bila je konstantna podijeljenost.
Generalni štrajk radnika u Bosni 1906. i pojava socijaldemokratske opcije prisilio je
austrougarske vlasti da odobre osnivanje organizacije Glavnog radničkog saveza, preteče
SDP-a koja jedina nije razvijala program na vjersko-nacionalnoj osnovi, već na socijalnoj
osnovi, ukazujući na taj način da radnici svih nacionalnosti u Bosni svoje socijalne interese
mogu ostvariti jedino zajednički. Osnovni zadatak svih drugih stranaka je bio da njihov rad
uguše, kao i partiju u cjelosti.
Javnost je imale dvostruku ulogu posredništva, jednu prema neobrazovanom puku, a
drugu prema okupacijskoj vlasti. Revolucionarna javnost nije imala mogućnost da se realizira
jer nije imala uticaja na Austro-Ugarski parlament.
Sa pojavom štampe u Bosni javlja se literarna javnost koja prelazi okvire čaršije i ulazi
u privatnu sferu porodice. Ona preferira prosvjećenost (određene novine i časopise) kako bi
putem njih uticala na „osvješćenje“ svoga naroda. U Bosni se tada protežira propagandni rat
s ciljem nacionalnog buđenja Hrvata i Srba, odnosno pridobijanja bošnjačkog stanovništva za
svoju ideju. U svojoj agresivnoj propagandnoj djelatnosti i srpski i hrvatski lobiji nastoje
pridobiti nacionalno opredjeljenje Bošnjaka kroz tekstove u časopisima. Koristi se isti
leksikon sa početka XX stoljeća i sa njegovog kraja (slične metode-gotovo iste). U to vrijeme
pravaški list „Hrvatska“ preuzeo je dr Josip Franković koji je promijenio orijentaciju lista.
Ta promjena se, prije svega, ogledala u dosljednoj protivsrpskoj propagandi, želeći na taj
način da pridobije Bošnjake za svoje ideje, tj. nastojanje da prihvate hrvatstvo.
Tako, na primjer, list „Velika Srbija“ donosi članak pod naslovom „Red je na Bosnu“ u
kojem se kaže da Srbija ima puno pravo na Bosnu – 1890. godine “Srbija je prva zakonita
nasljednica Bosne“. Da bi na tu propagandu dao adekvatan odgovor, list „Bošnjak“ je uputio
snažan odgovor ovim idejama i istovremeno savjetuje Bošnjake da se u pogledu ovih
propagandnih poruka drže „starog amaneta“, tj. da ostanu „vjerni svojoj domovini i svojoj
bosanskoj narodnosti“.
Pored suparništva „pravoslavlja“ i „rimske propagande“ i neki drugi listovi („Glas
Hercegovca“) isticali su ideje slijedeći misli biskupa fra Paškala Buconjića koji je govorio o
pravu Hrvata za sjedinjenje Bosne s Hrvatskom. Svi ti listovi imali su naglašenu vjersku notu.
Stranke u Bosni su odgovarale tipu „narodnih organizacija“ jer se klasične političke
stranke nisu mogle razviti pošto zemlja u to vrijeme nije imala nikakvo predstavničko tijelo.
Mnogi su smatrali da bez predstavničkog tijela nema uslova za djelatnost klasičnih političkih
stranaka. U tom smislu, osnovni politički zadatak je borba za rješenje državnopravnog statusa
zemlje i stvaranje uslova za stranačku aktivnost. Svako stranačko diferenciranje je
nedopustivo i štetno u uslovima kada je potrebno nastupati složno da bi se postigli osnovni
nacionalno-politički ciljevi. To se ne može postići putem stranačkih nego samo uz pomoć
„nacionalnih“ organizacija. (Imamović)
Formiranje Bosanskog sabora 1910. je jedan od povoda transformacije. Ustav i njegovi
prateći zakoni su uveli u politički život zemlje tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i
Kotarsko vijeće. Karakteristika tog perioda je da su tri naroda koalirala da bi ostvarili svoj
nacionalni interes bez obzira na suprotstavljene stavove. To je bila bosanska politička scena u
periodu 1912-1914. godine kada imamo jačanje nacionalizma u BiH. Svi pravci političkog
djelovanja u Bosni prekinuti su sa prvim svjetskim ratom.
24
Bosna i Hercegovina između dva svjetska rata

Završetkom Prvog svjetskog rata došlo je do raspada Austro-Ugarskog carstva, nakon
čega je došlo do ujedinjenja južnoslavenskih država, tj. stvaranja zajedničke države. S
obzirom na kulturnu, etničku, tradicijsku različitost na Balkanu, bili su prisutni i različiti
interesi i namjere.
U to doba mudre glave pokazuju integralni jugoslovenski koncept, prvenstveno kroz
koncept intelektualne javnosti što je dovelo do stvaranja Kraljevine SHS - Države Srba,
Hrvata i Slovenaca. Dolazi do buđenja srpske nacionalne ideje koja se zalagala za
nesmetano pripajanje Bosne Srbiji. Bez obzira što se i tada vodilo računa o nacionalnom
ključu, prosrpska orijentacija u radu Vlade je bila naglašena. Srpski predstavnici u Narodnom
vijeću su svoj položaj koristili za ubrzavanje čina ujedinjenja.
Hrvatsku politiku u BiH su do 1917. vodili dr Štadler i Sunarić preko Hrvatske
katoličke udruge, odnosno Hrvatske narodne zajednice, čiji se rad temeljio na programu dr
Ante Starčevića, odnosno Majske deklaracije. Drugim riječima, politika hrvatskog korpusa u
BiH se još jedanput opredijelila za kurs koji je diktiran iz Zagreba, odnosno Hrvatske.
Hrvatski koncept države bila je liberalna država necentralistička. Srpski koncept bila je
centralistička država hegemonija kralja.
Političko okupljanje i pregrupisavanje građanskih političkih snaga nakon proglašenja
Kraljevine SHS 1. decembra 1918. godine, vršilo se pod snažnim uticajem tadašnjih
događaja. 1919. godine su bili prvi politički izbori. 1920. godine prvi parlament. Sve stranke
su svoje programe uglavnom bazirale na političkom okupljanju koje nosi nacionalno-vjersko
obilježje. Politička praksa okupljanja se vršila putem štampe, ali i oko pojedinih ličnosti iz
političkog života.
Najveći broj građanskih stranaka se jasno ne određuju prema radničkom pokretu koji
1919. stvara Socijalističku radničku partiju Jugoslavije. Ali u praksi stranke su činile sve da
reduciraju aktivnosti radničkog pokreta. Sve su kasnije bile protiv radničkih pokreta.
Karakteristika ovog perioda je formalno-pravna jednakost čovjeka. To su bili osnovni
uslovi da se politička javnost izrazi kao produkt ljudi. Prvi put na ovim prostorima se stvaraju
uslovi za reduciranu političku javnost (reducirana zbog srpskih i hrvatskih uticaja). Prvi put
dolazi do stvaranja građanske javnosti. Kralj je reducirao građansku javnost BiH oktroisanim
ustavom i svojim apsolutističkim težnjama.
Od II svjetskog rata do agresije na Bosnu i Hercegovinu

U Jugoslaviji i na Balkanu se 1939. nije optimistično gledalo na budućnost, budući da
su ova područja vojno, politički i ekonomski bila izložena milosti sila Osovine, naročito
Njemačke. Osvajajući prostore JI Evrope, Hitler je primjenjivao sve intenzivniji diplomatski,
politički i psihološki pritisak na jugoslovensku vladu. Nakon što je uvidjela da ne može dobiti
pomoć od SAD-a, Engleske, Rusije, ušla je u pregovore sa Njemačkom o nenapadanju,
odnosno da Jugoslavija priđe Osovini i pridruži se Trojnom paktu.
To je izazvalo burne reakcije u zemlji, osobito socijalističkih snaga, pa je na
demonstracijama 27.03.1941. srušena vlada Cvetkovića i formirana vlada generala Simovića.
Sve je to ubrzalo Hitlerovu odluku da napadne Jugoslaviju. Napad je izvršen 06.04.1941. i
zemlja je kapitulirala za 8 dana.
Civilnu upravu u novostvorenoj državi NDH Njemačka je prepustila ustašama. Ustaše
su propagirale da su bosanski Muslimani hrvatskog porijekla, dok su istovremeno istrebljivali
srpsko i jevrejsko stanovništvo. Među Hrvatima je vladala teza da su Muslimani najčišće
hrvatsko stanovništvo.
Narodnooslobodilački pokret na čelu sa KPJ vremenom je postao glavni vojni i politički
faktor u borbi protiv okupacionih snaga jer je svojim programom borbe protiv fašizma
pokrenuo nacionalno i socijalno oslobođenje svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Nakon
25
pobjede antifašističkih snaga pod vođstvom KPJ obnoviće se Jugoslavija kao federativna
republika sastavljena od šest republika i tri autonomne pokrajine.
Sa stanovišta BiH, ustanak protiv fašističkog okupatora pod vođstvom KPJ imao je
sljedeće efekte prema M.Filipoviću:
-ustanak je suzbio ustaške i četničke tendencije istrebljenja naroda što je donijelo spas
Muslimanima,
-ustanak je obnovio bosansku državu posebno dokumentima usvojenim na I i II
zasjedanju ZAVNOBIH-a (I u Mrkonjić Gradu 1943. i II u Sanskom Mostu 1944.)
Na Drugom zasjedanju donesena je i Deklaracija o pravima građana BiH kojom se
svima garantuju sva politička i nacionalno-kulturna prava. Tada je stvarno obnovljena
državnost Bosne i Hercegovine i to na demokratski način. Obnova državnosti BiH završava
se na III zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu 1945., dok je Ustav Republike BiH donesen
1946. godine. Između dva svjetska rata pokrenuto je 189 listova, ali pred II svjetski ratizlazilo
je samo 35. Kada je počeo rat obustavljeno je izdavanje gotovo svih listova.
U toku II svjetskog rata javna riječ je bila zvanična ustaška propaganda okrenuta ka
političkoj akciji dokazivanja hrvatstva Muslimana. Formulacija stavova ustaša prema
Muslimanima proizilazila je iz stavova koje je iznosio Mile Budak tvrdeći da su „bosanski
Muslimani najčišći Hrvati“.
Utvrđivanjem svoje vlasti, ustaše su zabranile izlaženje svih listova kako bi organizovali
svoju ustašku štampu. U cjelini gledano, ustaška propaganda nije imala puno uspjeha. U isto
vrijeme na tlu BiH je djelovala i partizanska štampa koja je odslikavala „osobitosti stepena
razvoja partizanske borbe“.
Kao i svaki rat, i ovaj je reducirao mogućnosti ispoljavanja javnosti. Reducirana javnost
postoji onoliko koliko je u duhu i po volji gospodara rata, što onemogućava ispoljavanje
javnosti. Socijalistički teoretičari utvrđuju postojanje „revolucionarne javnosti“ kao rezultat
osvajanja i vršenja političke vlasti na oslobođenoj teritoriji od strane Komunističke partije i
povezivanja NOP-a sa masama. Međutim, javnost se ni ovdje nije mogla do kraja iskristalisati
jer je ona produkt informativno-propagandne aktivnosti bez ikakve mogućnosti uticaja na
sferu odlučivanja. Određeni uslovi se stvaraju tek po završetku rata i inauguracije nove
socijalističke vlasti.
Stupanjem radničke klase u javni politički život u okviru društveno-ekonomske
formacije građanskog društva, stvaraju se uslovi za transformisanje građanske javnosti u
političku javnost. Radnička klasa je tako ušla u sferu građanske javnosti kao „publikum
privatnika“. Poduzetnici više nisu isključivi nosioci upravljačkih funkcija iz materijalno-
ekonomske produkcije, a radnička klasa je nastupila u ulozi subjekta političkih zbivanja. Sa
socijalističkom revolucijom u Jugoslaviji učvršćuje se vlast radničke klase, a država ima
monopol nad sredstvima za proizvodnju.
Samoupravna javnost je prošla nekoliko etapa – od revolucionarne, birokratske do
samoupravne. Kada je riječ o „revolucionarnoj javnosti“ nastaloj u toku socijalističke
revolucije (oružani dio), onda je riječ o političkoj javnosti masovnog političkog pokreta, čiji
se politički ciljevi razrješavaju prodorom masa u političku praksu. Jedan od oblika
povezivanja narodnooslobodilačkog pokreta sa masama ostvarivao se tako što su organi nove
revolucionarne vlasti vršili svoje funkcije pred javnošću ili u njeno ime. Riječ je o periodu
gotovo potpunog srastanja sfera društvenih aktivnosti – javno-političke i ekonomske – u
socijalni sklop jedinstvenog rukovođenja i upravljanja tim sferama socijalne prakse. To je
dovelo do naglog proširenja javne sfere, sve oblasti su došle pod udar javno-političkih
intervencija.
Prvi period nakon rata predstavlja birokratska politička javnost, samoupravljanje u
poljoprivredi, a kasnije u svim nivoima društva. 1945-1950. godine dolazi do centralizma i
vlasti birokratije koja reprezentuje javnost. Birokratija je poseban sloj koji na osnovu svojih
26
sredstava vrši (raspoređuje) vlast. Birokratija se poistovjećuje sa funkcijom države.

Centralistička vlast nema opozicije, konsultovanje sa ekspertima. Birokratska javnost je
sinonim za suženu javnost.
Poslije birokratizma se uvodi sistem samoupravljanja (samoupravni koncept),
samoupravljanje u proizvodnji. Samoupravna javnost predstavlja najrazvijeniji oblik političke
javnosti. 1949. godine osnovan prvi radnički savjet. Do tada su samo postojali upravni odbori.
Sada se formiraju radnički savjeti kojima je na čelu neki radnik.
Organizaciona šema u fabrici izgleda ovako:
1. Upravni odbor
2. Radnički savjeti
3. Zbor radnika
4. Savez komunista
5. Savez socijalističke omladine
6. Direktor sindikata
U svim sferama društva Savez komunista je razvio svoje organizacije, tijela (na
fakultetu, u policiji, u fabrici, u privredi). DPO aktiv se formira kao neformalno tijelo u kojem
su sjedili predstavnici svih ovih organa (vrlo važno). Svaka vrsta odluke morala je proći svoju
političku podobnost, prije konačnog donošenja u bilo kojoj sferi socijalne zbilje. Ono što je
usložnjavalo sferu odlučivanja i davalo privid demokratije jeste to da su svi državljani bili
politički subjekti u nekoliko uloga: kao članovi Saveza komunista, Savez sindikata, omladine,
delegati i dr. Hiperpolitizacija pojedinaca vodila je do apatije jer se razgovor vodio kroz tri
organa.
Prije dolaska na sastanak, Organizacija Saveza komunista je raspravljala o problemu
koji je predložen za dnevni red. Teme su često bile vezane za samodoprinose. Obično se
glavna tačka ostavljala za kraj da bi se utjecalo na one koji sudjeluju u raspravi odnosno da bi
se iskoristio njihov umor (psihološki momenat).
Savez komunista raspravlja o određenom pitanju unaprijed. Oni daju plan u kojem se
sjednica treba kretati (partijska direktiva). Ukoliko sjednica krene u nepoželjnom smjeru,
unaprijed je određeno ko će izaći pred govornicu i umiriti situaciju.
Socijalistički teoretičari tvrde da je to samoupravna demokratska javnost. Ona je
međutim totalna politička javnost jer je sve određeno unaprijed. Osnovne funkcije su
sukobljavanje, iznošenje svojih teza, a ovdje je sve unaprijed doneseno i određeno, a ljudi se
moraju samo privoliti za donošenje odluka. Samoupravna javnost nije najdemokratičniji oblik
javnosti.
Sistem komunikacije u socijalizmu nije bio u stanju da artikuliše brojne stavove i
interese socijalnih grupa. Sve je bilo podređeno društvenom interesu i cilju, pa nije bilo
mjesta za konkretnog čovjeka i njegovim potrebama i željama.
Partija je onemogućila stvaranje demokratske javnosti, ona je personificirala državu i
politički sistem. Zato je propast socijalizma nastupio kada je na dnevni red stavljeno pitanje
odnosa između politike i ekonomije. Suština je da se shvati da društvo i država ne mogu bez
konflikta što ukazuje na činjenicu da javnost u socijalizmu nije imala milje sučeljavanja
različitosti već „uputstva“ sveznajuće Partije. Tako se stvarao privid beskonfliktnog društva, a
kada je nastupila prva veća kriza, socijalizam se urušio bez argumentacije jer nije postojala
demokratska javnost koja bi amoritizovala sukobe i našla izlaz u mišljenju većine.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i vrijeme izbora '97.

Period agresije na Bosnu i Hercegovinu je karakterističan po tome što su postojala tri
odvojena medijska prostora. Agresija na BiH je prvo izvršena u medijima (bitka za
repetitore). Svaki medijski prostor okupljao je svoj narod i svoje medije. Postojao je i četvrti
medijski prostor (Oslobođenje).
27
Savremena historijska činjenica je da se ishod ratova na ovim prostorima ne može

riješiti bez uticaja vanjskih sila. Sve strane u BiH su dobro shvatile da je za konačan ishod
vrlo važno pridobiti javno mnijenje (političku javnost) zapadne Evrope i SAD. U tom smislu
neki ključni događaji u Bosni su uslijedili kao reakcija na medijske izvještaje (Markale, srpski
logori).
Bosna i hercegovina je bila poprište medijskog rata koji su vodile medijske institucije iz
Srbije, Hrvatske i one unutar same države. Srpski mediji u Bosni i Srbiji su uz pomoć
nečuvene propagande i dezinformacija nastojali opravdati rat protiv Muslimana i Hrvata. U
tome su uspjeli, što potvrđuju preživjeli iz srpskih konc-logora. Logoraši su tvrdili da su ih
njihovi čuvari optuživali da od Bosne žele napraviti islamsku fundamentalističku državu.
Hrvatski mediji su se također distancirali od istine i realnosti na terenu. Posebno tokom
1993. i 1994. hrvatski mediji su dosljedno opravdavali etničko čišćenje shodno politici HDZ-
a. Nakon prekida oružanih sukoba i potpisivanja Wašingtonskog sporazuma odnosi među
novinarima su izmijenjeni, a medijski sukobi izglađeni.
Iako zvanično nije bilo cenzure, stoji konstatacija da je SDA gospodarila televizijom, a
mediji su se kasnije podijelili na one koji su bili za suživot u Bosni i protiv njega.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma sve tri strane u Bosni su se obavezale da će
provoditi političku praksu prema ovom dokumentu. No, bošnjački, hrvatski i srpski nosioci
vlasti u BiH nisu se mogli usaglasiti bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice.
U atmosferi gdje jedni polaze od stanovišta da sve što miriše na Bosnu treba odbaciti, a drugi
zagovaraju nezavisnost i cjelovitost, nemoguće je doći do realizacije sfere političke javnosti
jer je ona pod direktnim uticajem vladajuće elite. Politička javnost se ne konstituiše, jer ne
postoji „političko neutralno okruženje“. Ovakav politički mozaik zapravo otvara vrata za
jačanje nacionalističkih i separatističkih snaga. Posebno to pokazuje situacija uoči izbora i
vrijeme nakon objavljivanja rezultata jer glasači su onemogućeni da glasaju drugačije od
onoga što je u skladu sa njihovom etničkom pripadnošću.
Uticaj i moć nacionalnih stranaka utemeljena NA etničkoj isključivosti i homogenizaciji
koju personificiraju SDA, HDZ i SDS, dovela je do potpune marginalizacije političke
javnosti. Ni do danas nisu napravljeni radikalni pomaci ka stvaranju „politički neutralnog
okruženja“ kao osnovnog uslova za slobodnu cirkulaciju ideja, mišljenja i prijedloga političke
javnosti. Izbori iz '96. i '97. godine zapravo pokazuju odraz nacionalnih koncepcija bh.
društva, jer kako drugačije objasniti činjenicu da stranke iz RS-a ne žele da učestvuju na
općinskim izborima u F BiH. Time srpska politika nedvosmisleno pokazuje da ne želi BiH,
već da je njen strateški interes u tome da zaokruži „srpsku državu u BiH“. S druge strane,
temeljni interes HDZ-a je bio da se na izborima zaokruži teritorijalni integritet Herceg-Bosne.
U predizbornoj kampanji Koalicija na čelu sa SDA koja predvodi bošnjački nacionalni
blok stalno je insistirala na tome da je njen najvažniji cilj uspostavljanje jedinstvene države.
Međutim, čini se da će povratak svih ljudi na svoje predstavljati ključni element
reintegracije BiH, a time i revitalizacije multietničke zajednice, te da će ponuditi perspektivu
ozbiljnog nagrizanja procesa nacionalne homogenizacije.
I pored toga što ima puno manjkavosti, Daytonski sporazum je proizveo normalniju
atmosferu i drugačiji ambijent od ranijeg. Sve vidljivije normalizovanje života, opadanje
konfliktnog naboja, postepeno uklanjanje ekstremista iz javnog života trebalo bi da rezultira
otvaranjem procesa oblikovanja samosvijesti kao pretpostavka adekvatnog rezonovanja
političke javnosti. Prema rezultatima izbora iz '97. godine može se konstatovati rast uticaja
opozicionih stranaka, a samim tim i mogućnost konstituisanja političke javnosti.
28
JAVNO MNIJENJE I PROPAGANDA

Da bi se objasnio proces formiranja javnog mnijenja, moramo ga raščlaniti na dva toka i
to primarni (neposredni) i medijski (posredni).
Primarni tok formiranja javnog mnijenja je nezamisliv bez primarnih grupa, autonomnih
socijalnih mikrostruktura. Tu se komunikacijske veze uspostavljaju putem dijaloga.
Uspostavljanje ovih veza služi za razmjenu poruka, mnijenja i ideja. U ovim grupama
unaprijed je određeno i poznato ko s kim i o čemu raspravlja. U isto vrijeme poznate su uloge
i odnosi među članovima grupe, pa se na taj način lakše rješavaju mnogi problemi.
Posebnu ulogu imaju vođe javnog mnijenja jer oni predstavljaju nosioce
komunikacijskih poruka. Komunikacijski odnosi u grupama su bitna pretpostavka od koje
zavisi proces formiranja javnog mnijenja.
Štampa, radio i TV smanjuju mogućnost za susret i raspravu. Oni ljude vraćaju iz
javnog u privatni život. Međutim, procesi formiranja javnog mnijenja su nezamislivi bez
medija. Zahvaljujući njima, ostvaruju se uticaji institucija političkog sistema koji teže da
inkorporiraju u mnijenjski proces svoj „ideološki koncept“ kojim osiguravaju podršku
političke javnosti. Komunikacionu podlogu procesa formiranja javnog mnijenja u kome
dominiraju institucionalno inspirisane mnijenjske struje predstavlja posredno komuniciranje.
Putem mas-medija se usporavaju začeta mnijenja kako bi se zadobila podrška građana za
svoje ciljeve, jer mas-mediji imaju univerzalno psihološko dejstvo na populaciju.
Propagandna djelatnost je od posebnog društvenog značaja jer se njome direktno utiče
na tok formiranja javnog mnijenja. Svaka propaganda teži da prodre do najdubljih slojeva
čovjekove psihe i da djeluje na segmente koji se najčešće ne mogu racionalno kontrolisati.
Propaganda je jednosmjerno orijentisana djelatnost koja teži da bude dominantna. Uz sve to
nedostaje joj elementarna kritička distanca prema sadržajima koje promoviše što je čini
političkom propagandom. Zato mnogi autori prigovaraju političkoj propagandi da svojom
prirodom odudara od demokratskih načela, jer može da formira „totalitarnog čovjeka sa
demokratskim ubjeđenjem“.
Politička propaganda je institucionalna aktivnost preko kojih vladajuće grupe utiču na
javno mnijenje. Politička propaganda je povezana sa postojanjem mas društva. Problem
novinara je gdje počinje, a gdje završava politička propaganda. Ljudsko ponašanje je najveći
interes propagande.
Propaganda je danas sve i prisutna svuda, ona se ispoljava kroz različite oblike i
simbole, kroz novac predstavlja znakove jednog naroda, kroz himnu, zastavu itd. Treba znati
prepoznati krajnji cilj određene propagande i odrediti se prema njemu. Propaganda se
najčešće obraća pojedincu. Propaganda nije ideologija, ona je manipulacija. Propaganda
varira između istine i laži. Moguća je podjela propagande na crnu, bijelu i sivu (istinitu)
propagandu.
Treba razlikovati informativnu od propagandne djelatnosti. Informativna djelatnost
je proces širenja informativnih sadržaja, obavještavanje javnog mnijenja o aktuelnim
zbivanjima, dok je propagandna djelatnost planski organizovano i sistematsko širenje
političkih, kulturnih i drugih ideja radi pridobijanja javnog mišljenja za ostvarenje svojih
ciljeva. Informativna djelatnost je širenje informacija bez komentara, dok je propagandna
djelatnost širenje ideja uz naglašavanje subjektivnosti.
Propagandna djelatnost ostvaruje slabije efekte na struktuisane društvene grupe u
odnosu na izolovane pojedince. U svojoj aktivnosti ona najprije pridobija „lidere“ grupa i
koristi njihovo posredovanje u komunikaciji. Možemo reći da bez propagande nema ni
moderne politike jer se putem propagande jedino može legalizovati svaka odluka vlasti.
Propagandu je moguće podijeliti na konzervativnu (tradicionalnu) i savremenu
(modernu) propagandu.
29
Tradicionalna (konzervativna) propaganda nastoji da vas pridobije na duži period za

svoje ciljeve. Savremena (moderna) propaganda nema vremena da se bavi našim stavovima i
željama, već odmah želi uticati na naše ponašanje. Ona ima namjenu da usmjeri naše
ponašanje. Ljudi djeluju onako kako im to mediji nalažu. Propaganda ne može da se na
racionalan način bavi čovjekom i njegovim ponašanjem. Svaka propagandna poruka pristupa
čovjeku lično (primjer iz knjige o emocionalnom djelovanju propagande). Bez obzira kakva
su naša ubjeđenja i stavovi, postoje situacije koje dovode do promjena čovjekovog stava.
Propaganda se zasniva na interesu.
U modernom svijetu propagandu je moguće kreirati, a da se pri tome isključe osnovni
postulati njenog stvaranja. Danas je moguće sve izfabrikovati zahvaljujući propagandi i
njenom uticaju. Propaganda ima za cilj da razvije spremnost na akciju i da zagospodari
domenom javnog rezonovanja. Čovjek bi trebao kritički gledati na propagandu.
Savremena propaganda obraća se individui samo ako je ona konstitutivni dio mase
pojedinaca. Ona se ne obraća svakom pojedincu ponaosob već mnoštvu, vodeći računa o
tome da je konstituišu organizovano i prostorno nepovezani ljudi. U svom djelovanju
propaganda vodi računa da kod pojedinca stvori iluziju da se obraća samo njemu. To se sve
radi jer se zna da će pojedinac prije prihvatiti određeni sadržaj namijenjen samo njemu.
Propaganda se zasniva na provociranju tzv. direktne akcije koja nije posredovana
idejama i vrijednostima (što je produkt čvrstih ideja i stavova), već se izvodi iz emocionalnih
naboja. Čovjek i kada nije svjestan propagandnih uticaja, biva prinuđen da radi
racionalizacije svog postupka počne da vjeruje u motive koje mu je ponudila propaganda i on
na osnovu njih objašnjava sebi svoj čin i djelo, te mu na taj način pribavlja određeni
legitimitet (primjer Borislava Heraka, pripadnika srpskih jedinica iz Vogošće koji je za sebe
kazao da je ratni zločinac i da su na to uticali njegovi pretpostavljeni koji su raspaljivali
strasti kod vojnika pričajući im o muslimanskim koncentracionim logorima za Srbe i slično,
iako je njegovo iskustvo bilo suprotno toj propagandi jer je odrastao u nacionalno
izmiješanom Sarajevu, ali je od starijih tokom agresije naučio da Muslimani predstavljaju
prijetnju Srbima jer žele proglasiti „islamsku državu“ što je bio jedan od razloga koji ga je
odveo u zločin).
Formiranje masovne publike nastaje djelovanjem medija. Mediji razaraju psihološke
veze kojima su ljudi povezani u primarnim grupama iz čega se stvara masa, pri čemu je svaki
pojedinac njen pripadnik, a istovremeno i usamljenik. Tako se pojedinac izolira iz primarne
grupe čime gubi identitet i potporu. Suočen sa djelovanjem medija, on gubi uporišta do kojih
je dolazio komunicirajući sa ljudima u svom okruženju. Medijske propagandne poruke prima
bez komentara što doprinosi gubljenju osjećaja sigurnosti koji je imao u interpersonalnoj
komunikaciji. Umjesto da ostane subjekt, pojedinac je postao objekt komunikacije.
Iako neki teoretičari smatraju da propaganda ide za lažima tek u krajnjoj nuždi, ona
uprkos tome i dalje ostaje deformisanje stvarnosti putem selektivne interpretacije. Osnovna
funkcija propagande je da isključi sve mogućnosti kontroverze, sukoba i rezonovanja u
mnijenjima i da svojim porukama kroz medije izazove iste reakcije na aktuelna društvena
dešavanja. Naime, propaganda se trudi i čini sve da naglasi jedan aspekt društvene zbilje, a
istovremeno zamagljuje aspekte koji tu situaciju odražavaju u punoj objektivizaciji. Tako se
kreira i oblikuje objekt javnog mnijenja.
Pojedinac je konstantno na udaru propagande. Ne postoji instrumentarij koji bi u
potpunosti istražio efekte propagande jer mnogi ljudi često nisu svjesni da su njihovi stavovi,
pogledi i uvjerenja nastali pod uticajem propagande.
30
ISTRAŽIVANJE JAVNOG MNIJENJA I POLITIČKI MARKETING

Istraživanje javnog mnijenja spada u domen primjenjenih istraživanja. Razni faktori
individualne i kolektivne prirode utiču na promjene u formiranju i nastanku javnog mnijenja.
Te promjene dugo ostaju ispod nivoa individualne svijesti. Javno mnijenje po pravilu najbolje
reaguje i uočava reakcije masa na neki događaj (socijalno narušenu situaciju) ili nagle
promjene u socijalnom okruženju (ekonomske krize, agresija na BiH). Ali reakcije na ove
„vidljive događaje“ ne moraju biti odlučujuće u nastajanju i formiranju javnog mnijenja.
Jasno je da javno mnijenje reaguje na svakodnevna zbivanja koja nisu isto što i historijska
zbivanja koja imaju svoju spoljašnju, dramatičnu stranu, ali zato imaju i latentnu i dublju
stranu. Kod istraživanja javnog mnijenja moraju se uzimati u obzir ovi historijski okviri „kao
nešto gotovo i nepokretno, i ne postavljamo pitanje mijenjaju li se ti okviri i na koji način“.
Obično kažemo da neki ljudi „površno“ sude o nekom događaju, dok neki to „dublje“
promatraju, što je posljedica toga da neko gleda na događaje u okviru trenutnih zbivanja, a
neko drugi kroz širi i duži vremenski period. To nas upućuje da tokom istraživanja društvenih
stavova „vodimo računa kako o društvenim tako i o vremenskim okvirima mišljenja“.
Individua se prilikom odgovora na postavljena pitanja identifikuje sa stavovima
društvene grupe kojoj pripada. Zadatak analitičara javnog mnijenja je da otkrije pod kojim
okolnostima će on izraziti jedno mišljenje, a pod kojima neko drugo. Sociologija smatra da je
nemoguće otkriti „motive“ pri zauzimanju stavova jer ih čovjek mijenja s obzirom na
okolnosti. Još je teže ustanoviti vremenske okvire pomoću kojih individua izražava svoja
mišljenja, jer je sistem vrijednosti i historijskih tokova koji mijenjaju te vrijednosti teže uočiti
i svjesno participirati. Posebno je teško uočiti pojedinačno sazrijevanje u zauzimanju
određenih stavova.
Ovome treba dodati i to da samo istraživanje javnog mnijenja i predočavanje rezultata
istih javnosti jeste sredstvo kristalizacije javnog mnijenja. U tom smislu, neki teoretičari
smatraju da iznošenje rezultata istraživanja u javnosti može doprinijeti stabilizaciji društva
„jer se njima otkriva opšte raspoloženje javnosti i omogućava odgovarajuća akcija“.
Istovremeno, istraživač mora biti svjestan da dobiveni rezultati nisu konačni sudovi i da
njegovo anketiranje javnog mnijenja jeste naučno oruđe koje traži konstantno provjeravanje i
kombinovanje sa drugim metodama istraživanja društvene stvarnosti. Rezultati istraživanja su
samo „odraz“ javnog mnijenja ili „trenutno mišljenje javnosti“.
Pošto je nemoguće (iz praktičnih i materijalnih razloga) ispitati čitavo stanovništvo do
čijeg nam je mišljenja stalo, onda se ispitivanje provodi na uzorcima date populacije.
Ovakvim istraživanjima se nastoje pronaći neke konstantne veze ili korelacije između socio-
demografskih obilježja društvenih grupa (ili čitave populacije) i stavova, čime bi pobliže
odredili:
- oblike javnog mišljenja (koji odgovaraju različitim socijalnim grupama) i
- načine ponašanja pojedinih grupa s obzirom na stavove koje zauzimaju.
Politička istraživanja su teža jer zavise od socijalnih i socio-psiholoških faktora.
Istraživanja javnog mnijenja se najviše koriste od strane pet grupa: mediji, političari,
poslovne kompanije, vladina posredništva i naučnici.
Rezultati istraživanja javnosti imaju u osnovi dvije mogućnosti primjene:
- ako su stavovi javnosti suprotni od programske i političke prakse nosilaca vlasti, onda
se ta praksa mora korigovati (pod korekcijom vlastite politike podrazumijeva se
prilagođavanje mijenju javnosti, odnosno uvažavanje javnosti kao činioca koji odlučujuće
određuje političke odnose i strukturu moći) i/ili
- da se ta razmimoilaženja otklone djelovanjem na javnost u smislu dobijanja njihove
podrške za svoje akcije.
31
George Gallup je bio „najvatreniji zagovornik istraživanja kao instrumenta demokratije“

zamišljajući ispitivanje javnog mnijenja kao konstantni plebiscit koji svakog trenutka daje
obavijest o klimi javnosti, omogućivši pri tom da se prilagode i donesu odluke shodno
raspoloženju i očekivanjima javnog mnijenja.
Kao što je poznato, rezultati istraživanja javnog mijenja danas su neraskidivi dio
političkog marketinga. Politički marketing jeste proces sučeljavanja i borbe za prihvatanje
nekog koncepta od strane društva. Pojam političkog marketinga podrazumijeva širok spektar
promotivnih (političkih) ideja, vrijednosti i doktrina pomoću kojih se političke stranke
predstavljaju.
Politički marketing se javlja u XX stoljeću kao sredstvo političkog komuniciranja u
savremenim demokratskim društvima. Prednost i kvalitet političkog marketinga nad
propagandom je u kreativnom odnosu prema sadržajima koji se promovišu i oblikuju prema
istraženim potrebama političke javnosti. Politički marketing je usmjeren na donošenje
političkih odluka. On pokušava da oblikuje politiku i političara prema izbornom tijelu kome
se obraća. Ovdje nije riječ o pomoći biraču, već da mu se nametne potreba koje ni sam nije
svjestan. Političar osluškuje javno mnijenje i pokušava realizovati njegove zahtjeve. Politički
marketing je djelatnost manipulativne prezentacije socijalne zbilje.
Činjenica je da politički marketing slijedi logiku marketinga u ekonomiji. „Marketing u
ekonomiji jer zbir tehnika koje imaju za cilj da prilagode proizvode prođi na tržištu, s njima
upoznaju potrošače, stvore razlike putem konkurencije i da sa najmanje sredstava
optimaliziraju profit od prodaje.“ S druge strane, „politički marketing je skup tehnika koje
imaju za cilj da pospješe podobnost jednog kandidata određenom izbornom potencijalu, da ga
približe što većem broju birača, da kod svakog od njih učine uočljivom razliku u odnosu na
druge kandidate ili protivnike i da s minimalnim sredstvima optimaliziraju broj glasova koji
je važan u toku kampanje.“ (Bongrand)
Razlike između političkog i ekonomskog marketinga (prema Slavujeviću)
Ekonomski marketing Politički marketing

Tržište Politička javnost
Proizvod Ideja, program, kandidat
Potrošač Birač
Razlikovanje Pozicioniranje
Prodaja Organizovano upoznavanje javnosti
Profit Rezultat izbora, podrška birača
U svojoj knjizi „Politički marketing“ Bongrand navodi da je zajednička karakteristika

političkog i ekonomskog marketinga u filozofiji čija je suština u postizanju optimalnog cilja
uz racionalno korištenje sredstava.
Vrste i strategije predizbornih istraživanja mogu biti:
a) godinu dana prije,
b) kasnije istraživanje ciljnih grupa,
c) dan-dva prije izbora,
d) na sam dan izbora.
Kritike prilikom istraživanja javnog mnijenja se odnose na razumijevanje metoda
istraživanja. Mnoge zemlje donose moratorij na rezultate istraživanja prije izbora.
Politički marketing je pozitivni uklon u odnosu na političku propagandu (profesor se ne
slaže). Prema Tomi Đorđeviću, politički marketing je politička propaganda. Njime se utiče na
javnost kako bi se lakše osvojila vlast. Politički marketing je skup tehnika koji ima zadatak da
pospješi izbor kandidata ili stranku.
32
Ako želimo istinska uvjerenja i stavove javnosti onda moramo težiti uspostavljanju
takvog sistema komunikacija koji će omogućiti spoznaju adekvatne informacije i znanje da je
donesena odluka djelotvorna. Mišljenja izražena u anketama i na izborima predstavljaju nizak
nivo ljudskog rezonovanja. Ljudi prije svega moraju biti dovoljno informisani da bi mogli
adekvatno da djeluju i donose odluke.
Propaganda spriječava prodor adekvatne informacije u javnost. U takvim slučajevima
umjesto rezonovanja javnosti, imamo konzumirajuću javnost (prisustvo manipulacije), što je
direktni produkt aktivnosti masovnih medija.
Demokratizacija odnosa u društvu i povećanje nivoa obrazovanosti vode formiranju
disciplinovanog i obaviještenog čovjeka koji ne može da bude dezorijentisan, već razuman
pojedinac koji neće pokleknuti pod teretom života u masovno organizovanom društvu. (Mills)
U protivnom, ako se ne uspostavi demokratizacija odnosa u društvu, vlast će uporno
manipulisati, rasplamsavati javne strasti, upućivati na neprijatelja, što je najsigurniji način da
se postane njen gospodar. Demokratija može postaviti branu takvoj tendenciji ako građanina
obrazuje, ako vrati razgovor u socijalni milje i time naći oružje za suprotstavljanje svakoj
manipulaciji i hegemoniji od strane svake vlasti.
DODATAK SA PREDAVANJA
SAVREMENE TEORIJE JAVNOG MNIJENJA

Savremene teorije javnog mnijenja se odnose na javnost i na manjine. Postoje dva
pristupa teorijama. Neki autori prave razliku između javne i privatne sfere. Neki postojanje
javnog mnijenja vežu za postojanje nekog problema, drugi postojanje manjina vežu za
postojanje nekog problema...
Prema sociološkom pristupu, javno mnijenje je fenomen koji nastaje kao produkt
interakcije pojedinaca. Sociološki ili individualistički pristup javnost shvata kao agregat
pojedinca, a javno mnijenje kao zbir pojedinačnih mnijenja.
Javnost je neformalni labavo organizirani kolektivitet koji nastaje u toku rasprave.
Obilježja javnosti:
1. Postojanje problema
2. Rasprava
3. Konstituisaje javnog mnijenja
Ovom modelu upućuju se kritike neopravdanog pojednostavljivanja analogije između
oblika rasprave u manjim i velikim grupama.
Primarne i sekundarne grupe

Mediji su oni koji oblikuju javno mnijenje prema masama (nema direktnog razgovora
masa). Individualistički model (jedan čovjek jedan glas)
Primarne grupe: Javno mnijenje nastaje kada imamo isti stav o nekom problemu, ali
može postojati i dio javnog mnijenja. Postoji i podijeljeno javno mnijenje (pitanje izgradnje
hidrocentrala na Neretvi).
Sekundarne grupe: Nastaju u razgovoru. Najveći problem mogu biti novinari.
Vođe javnog mnijenja su isti u obje grupe, ali nastanak ovih grupa nije isti.
Sociološko određenje ističe da je javno mnijenje kao kolektivni supraorganski entitet
koji nastaje u procesu diskusija o nekom spornom pitanju i vodi odgovarajućoj društvenoj
akciji.
Kao komunikološki pojam, javno mnijenje je proces povezivanja individualnih
ponašanja sa procesima na širem društvenom planu.
33
Pojam javnog mnijenja obuhvata sljedeće:

1. Pojam je društveno pitanje ili objekt javnog mnijenja
2. Subjekt javnog mnijenja je javnost
3. Komunikacijski procesi – interakcija unutar te javnosti
4. Mnijenje kao produkt komunikacijskog procesa
ISPITIVANJE JAVNOG MNIJENJA

Intervju je usmena anketa, dok je anketa pismena. Anketa i intervju se razlikuju u
načinu provođenja. Intervju se vodi s ciljem i prema određenom planu. Osobe nisu
ravnopravne, nisu na istom nivou. Instrumentima se mjeri sve. Problem je u sumi tačnih i
netačno dobijenih odgovora.
∑N
R = ∑ T (suma) ------ [formula za izračunavanje ispravnosti testa]
n–1
Anketa
Najteži dio u metodologiji je odabrati uzorak jer on mora odgovarati specifikaciji koju
istražujemo (obilježja). Traži se spol, demografska struktura.
U anketi se standardna greška izračunava iz formule:
Pxq
G = Q = √ (korijen) ----------
n–1
Pitanja u okviru ankete imaju dva smjera. Nacrt upitnika. Izgled upitnika. Cilj
istraživanja je predstavljen u obliku posebnih pitanja koji moraju dovesti ispitanika da saopći
svoje mišljenje. Izgled upitnika mora biti pregledan i jasan.
Najvažniji je slijed pitanja i postavlja se obično 35-40 pitanja. Svrha upitnika je da se
dođe do zaključaka, do znanja. Mora biti univerzalan i kompatibilan sa izučavanjima kasnije.
Izbor pitanja treba se odnositi na problem koji istražujemo.
Treba izbjegavati pitanja na koje možemo dobiti negativne odgovore. Posebna pažnja se
posvećuje pitanjima koja zadiru u privatni život. Što više vremena odgađamo anketu, to ona
nije validna i dobra. Nikad ne postavljati pitanja koja zahtijevaju više rada ispitanika.
Telefonska anketa je greška. Izbjegavati otvorena pitanja.
Formulacija pitanja mora biti jasna. Ne postavljati pitanja nejasnog značenja. Pitanjem
treba odrediti šta želimo. Pitanja koja se tiču stereotipa i predrasuda treba izbjegavati
(Primjer: Da li cigani kradu?). Pitanja koja se tiču predrasuda je teško postaviti i obično se ide
obilaznim putem. Ne treba unositi strane riječi u anketu jer ljudima neće biti jasno šta ih
pitamo. Ne postavljati pitanja čiji smisao nije moguće odmah uočiti (Primjer: Da li
podržavate metalni Zakon o metalima? – pitanje iz Time-a 1940. godine)
Psihološka strategija pitanja mora rasti. Ispitaniku je potrebno omogućiti prelaz sa
lakših na teža pitanja. Izbjeći da blokiramo ili ukrutimo ispitanika. Slijed pitanja postaviti u
obliku lijevka, od najlakših ka najtežim. Anketom se teži objektivnoj istini.
ODNOSI S JAVNOŠĆU
(više u knjizi Šemse Tucakovića na str. 286.)
34
DEMOKRATIJA, MEDIJI I JAVNOST

(tri fenomena današnjice)
Demokratija
Kada govorimo o demokratiji, obično se misli na posrednu i neposrednu demokratiju.
Problem demokratije: Kako doći do odlučivanja na bazi većine i na zadovoljstvo svih.
● Apatija – na izbore izlazi samo 50% stanovništva; novija istraživanja pokazuju da danas
ljudi imaju manje znanja nego prije u političkom smislu i da je to jedan od razloga apatije,
● Socijalizacija – porodica, škola, vršnjaci i razne grupe,
● Elite vlasti – grupe koje dominiraju i imaju neprikosnovenu vlast (prije svega u kapitalu).
Tri segmenta vezana za ljudsku djelatnost:
1. građanin 2. porodica 3. ...............
U zadnjih 30 godina uviđa se da sfera porodice nije razriješena. U toj sferi se događaju
ubistva i nasilje. Druga sfera koja je vezana za građanina je privredna sfera. Dok se ta sfera ne
napravi, ne može doći do istinske demokratije.
Kriteriji demokratije su sloboda i jednakost. Ova dva fenomena nisu kompatibilni jer
ako težite slobodi za sve ne možete postići jednakost. Nema demokratije bez jednakosti.
Manifestuje se na sljedeći način: kapitalisti kada dođu u krizu, smatraju da je njihov problem
opštedruštveni. Društva kao Amerika, Britanija, Kanada preferiraju slobodu, ali je to prije
svega sloboda tržišta (mnogi u ovim državama su obespravljeni...)
Jednakost na primjerima Španije i Italije. Da li je uredu tolerisati potpunu slobodu
kapitala? Japanski istočni model slobodne privrede 1970. godine (i u Njemačkoj) pokazao je
mogućnost da se dozvoli sloboda i jednakost u privrednom sektoru. U XX vijeku se pokušalo
odgovoriti socijalnom državom (na problem slobodnog kapitala). Oni koji ne mogu da žive
od svog rada za njih se izdvaja socijalni program. Jedino Sjeverna Evropa nije odstupila od
socijalnog programa. Kontekst socijalne države je nastao na ideji komunističkih i
socijalističkih država. U isto vrijeme kada se pojavljuje novi model u Japanu pojavljuje se
nova desnica koju predvode Regan i Margaret Tačer. Oni preferiraju krupni kapital i
odstupaju od koncepta socijalnog programa. U isto vrijeme pojavljuje se nova ljevica koja se
zalaže da, dok se ne razriješi problem jednakosti nema prosperiteta. Problem većinskog
demokratskog odnosa je i problem BiH. Ako provodimo većinsku vlast, ona će se sprovoditi
na štetu manjine ( u RS Bošnjaci, u Federaciji BiH Srbi...)
Mediji
Oficijelno postoje 4 teorije medija: Mc Luhan, Habermas, Tompson...Mediji jesu
korektor društva. Habermas vidi medije kao odnos javne i privatne sfere. Tomsonova sfera
ima tri nivoa interakcije.
Problem medija je što svaki pojedinac može putem medija prodati informaciju, može da
manipuliše i propagandno djeluje. Poznat je slučaj u Kaliforniji simuliranja ubistva koje je
bilo u medijima, a nije se dogodilo. Etički kodeks je problem istine i laži.
Problem vlasništva medija – U medijima je koncentrisana ogromna moć. Kako spriječiti
da pojedinac ima vlasništvo nad medijima u zemlji? (primjer Berluskonija i Murdocha) Takvi
pojedinci su najveći magnati i često fašistički orjentisani.
Ne može se zaustaviti razvoj medija, ali postoji opasnost da mali broj desničara dobije
vlast nad globalnim medijima. List Sun je u Britaniji doveo Blera na vlast, a prije toga
konzervativca (pisanje u Sunu odredilo izbore). Ako ga gledamo sa stanovišta slobode i
etičnosti, najviše se postavlja pitanje nekritičnosti.
Problem medija nije definiran. Ostaje pitanje šta je istina, a šta laž? U našim medijima
imamo tri istine. Postoji problem ličnog etičkog kodeksa, integriteta novinara jer novinari
35
često vole da koketiraju sa vlasti (primjer manipulacije Le Pena, francuskog desničara,

poznatog po paroli Francuska Francuzima, izmanipulisao medije po pitanju muslimana).
Pitanje javnosti – građanska javnost

U BiH nema kritičke javnosti, a i na zapadu je sve manje ima. Građanska javnost mora
biti osposobljena da utiče na vlast pogotovo preko opozicije.
Pitanje elitističke i plebejske javnosti – Habermas je iznio pojam medijske javnosti.
Elitistička javnost je mali dio političke javnosti. Plebejska javnost treba uticati na elitističku
javnost, ona treba da nosi kritičku misao.
Postavlja se pitanje javnog i tajnog. Vuče korijene iz apsolutističke vlasti monarha. Sve
ono što je vezano za tajno skriveno je od očiju javnosti. Tajno u modernom društvu preferira
određenu vlast. Na osnovu informacija posjedujemo moć odlučivanja. Današnji problem
informacije je u tome što svako može posjedovati informaciju i može sa njom da manipuliše.
Do danas nije riješen problem tajnosti u društvu. Svaka država ima svoj recidiv tajnosti:
vojna, politička, civilna...Ako to postoji nema potpune slobode javnosti. Drugi recidiv je,
prema Wrightu Millsu, osposobljenost javnosti (sve se čini da ljudi postanu indiferentni). Sve
je slabija socijalizacija ljudi, a sve je više činjenica koje govore u prilog tvrdnji da populacija
sve manje zna sa godinama. Danas ljudi malo znaju o politici. Sve je veća nezainteresovanost
javnosti.
Moć lobiranja pojedinih grupa danas je ogromna. Prvi primjer: penzioneri izlobirali da
se skrati škola da bi se finansirali zatvori u Kaliforniji što je imalo teške posljedice u
Kaliforniji i drugim dijelovima Amerike. Drugi primjer lobiranja za nošenje oružja: manja
grupacija bila je protiv toga, ali su slučajevi ubistava u školama doveli do toga da se ljudi
počinju zalagati za ukidanje nošenja oružja.
Zajedničko svim fenomenima današnjice je da su to procesi koji traju.
Ispitna pitanja:
1. Predmet i metod teorije javnog mnijenja
2. Javno mnijenje i oblici društvene svijesti
3. Mnijenje, vjerovanje i znanje
4. Definisanje javnog mnijenja
5. Šta može biti predmet i objekt javnog mnijenja (šta je to, kako se određuje i šta može biti
predmet objekt javnog mnijenja)
6. Kriteriji javnog mnijenja (sve ne može biti predmet javnog mnijenja – postojanje tabua)
7. Subjekti javnog mnijenja (mogu biti vještački)
8. Razlike između strukturalne i astrukturalne grupe...masa, gomila i publika
9. Pitanje javnosti i javnog mnijenja (homonimija)
10. Potrebno znati razliku između javnosti i javnog mnijenja
36

Fenomen Javnosti Asad Nuhanovic PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fenomen Javnosti Asad Nuhanovic PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FENOMEN JAVNOSTI – Asad Nuhanović

JAVNO MNIJENJE I OBLICI DRUŠTVENE SVIJESTI

Javno mnijenje se kristališe kao izraz usaglašenih stavova o putevima i načinu

MNIJENJE, VJEROVANJE, ZNANJE

O JAVNOM MNIJENJU – Kant, Hegel, Marx, J. S. Mill

DEFINISANJE JAVNOG MNIJENJA

Neke od definicija javnog mnijenja

ODREĐENJE PREDMETA JAVNOSTI

„dvostepeni tok komunikacije“. Lazarsfeld je zaključio da konzument medija „prima k

POLITIČKA JAVNOST – SUBJEKT JAVNOG MNIJENJA

SOCIO-PSIHOLOŠKA KOMPONENTA JAVNOG MNIJENJA

Sociološka uslovljenost javnog mnijenja

Događanja u socijalnom miljeu, značajna za opstanak zajednice u jednom momentu,

Psihološka komponenta javnog mnijenja

Na institucionalnom nivou imamo konvencije koje su odraz tradicionalnog oblika

POJAVNI OBLICI JAVNOSTI

Reprezentativna javnost je vezana za feudalno doba. Predstavnici, reprezenti ove

Literarna javnost, kao predoblik građanske javnosti, se nije mogla ispoljiti u

Građanska javnost se razvija od XV do XVII vijeka i javlja se nakon 1789. godine

POLITIČKA JAVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

Srba u BiH je bio ograničen na crkvu i školu. Sa rasplamsavanjem borbe za autonomiju

Bosna i Hercegovina između dva svjetska rata

Od II svjetskog rata do agresije na Bosnu i Hercegovinu

sredstava vrši (raspoređuje) vlast. Birokratija se poistovjećuje sa funkcijom države.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i vrijeme izbora '97.

Savremena historijska činjenica je da se ishod ratova na ovim prostorima ne može

JAVNO MNIJENJE I PROPAGANDA

Tradicionalna (konzervativna) propaganda nastoji da vas pridobije na duži period za

ISTRAŽIVANJE JAVNOG MNIJENJA I POLITIČKI MARKETING

George Gallup je bio „najvatreniji zagovornik istraživanja kao instrumenta demokratije“

Razlike između političkog i ekonomskog marketinga (prema Slavujeviću)

Ekonomski marketing Politički marketing

U svojoj knjizi „Politički marketing“ Bongrand navodi da je zajednička karakteristika

SAVREMENE TEORIJE JAVNOG MNIJENJA

Primarne i sekundarne grupe

Pojam javnog mnijenja obuhvata sljedeće:

ISPITIVANJE JAVNOG MNIJENJA

DEMOKRATIJA, MEDIJI I JAVNOST

često vole da koketiraju sa vlasti (primjer manipulacije Le Pena, francuskog desničara,

Pitanje javnosti – građanska javnost

You might also like