Professional Documents
Culture Documents
Bio je predsednik vlade i ministar inostranih dela u oba pobednička balkanska rata
(1912—1913), kao i za vreme Prvog svetskog rata kada je dovršeno, najviše
zaslugom Srbije, stvaranje jugoslovenske države. Pašić je bio za stvaranje
jugoslovenske države, ali kao državnik i diplomata odgovoran za sudbinu Srbije i
srpskog naroda, na čijem čelu je stajao, lično je bio sklon da se formulišu dvojni
ratni ciljevi. To se najbolje vidi iz načina kako je rukovodio formiranjem
Jugoslovenskog odbora 1914. godine: da se reši srpsko nacionalno pitanje
ujedinjenjem "Srbo-Hrvata" i da se uporedo vodi aktivna politika
internacionalizacije jugoslovenskog pitanja, gde su svoje mesto našli i Slovenci.
Nije pristajao na stvaranje "Velike Srbije", niti je taj termin tokom rata
upotrebljavao, čak ni u trenucima kada su mu Saveznici to zvaničnonudili (u leto
1915) zato što time ne bi bilo integralno rešeno srpsko nacionalno pitanje i što bi
se, po njemu, otvorio nerešiv problem "raznih iredenti" i slovenskih i neslovenskih
naroda. Po Pašićevom mišljenju "Velika Srbija" bi se u budućnosti vojno i
privredno iscrpljivala pomažući Srbe u rasejanju, boreći se protiv "jake hrvatske
iredente u Bosni i Hercegovini", šiptarskih ustanaka, opiranja velike nemačke i
mađarske manjine, itd.
Promene nastale stvaranjem novog evropskog poretka posle Prvog svetskog rata i
jugoslovenske države Pašić, već u poznim godinama, nije u dovoljnoj meri
razumevao. Njemu je bilo glavno da se "kuća sagradi" a nije pridavao dovoljan
značaj veštačkoj politici nacionalnog pomirenja, jakim regionalnim
specifičnostima i svesti građenoj vekovima na temeljima verske podele. Strani su
mu bili slovenački klerikalizam i autonomaštvo, ali je uz pomoć patera Antona
Korošeca uspostavljao ravnotežu s hrvatskim republikanskim seljačkim pokretom.
Isto se to odnosilo i na bosanske muslimane, turski Džemijet, itd. Oslanjajući se na
srpske intergaliste izvan Srbije, zapostavio je jedinstvo političkih snaga u Srbiji,
koje je vešto narušio regent i od 1921. godine kralj Aleksandar I. Upotrebom sile
lako je slomio komunistički pokret, ali je ista metoda bila politički neprihvatljiva u
borbi protiv Stjepana Radića, koji je stajao na čelu jednog seljačkog,
republikanskog i nacionalnog pokreta građanskog porekla. Vreme je radilo za ovog
drugog. Radić je, po oprobanoj taktici iz "hrvatske povijesti", bio čas u
parlamentarnoj opstrukciji, zatim u intervalima internacionalizacije "hrvatskog
pitanja", "sporazumaštva" i na kraju pristajanja na ustavni poredak i saradnju s
dinastijom Karađorđević! Pašić je time samo prividno dobio jednu bitku.
Pašić je bio ćutljiv i zatvoren čovek, oženjen u poznoj 45-oj godini Đurđinom
Duković iz bogate srpske porodice u Trstu (poreklom iz Kotora), otac troje dece —
Radomira, Darinke i Pave — prema kojima je bio bezmerno popustljiv. Zanimljivo
je napomenuti d se oženio kao predsednik Ministarskog saveta 26. maja 1891. i da
je venčanje obavljeno u ruskoj crkvi Santa Marija Novela u Firenci. U porodici je
vladao patrijarhalni duh. Bio je poštovan otac kome su ćerke u mladosti prilikom
njegovog dolaska kući ljubile ruku, dok se sinu, kao muškarcu, povlađivalo u meri
koja je kasnije (od 1914) pokazivala crte nedolične za oca koji je tada bio na
vrhuncu moći, kao veliki državnik i političar. U poslednjim godinama života Pašić
je bio neoprezno tolerantan, posebno u korupcionaškim aferama sina Radomira, što
mu je krnjilo ugled u narodu i umnožavalo protivnike oko kralja Aleksandra I. I
sama Pašićeva smrt vezuje se za netaktične prekore kralja Aleksandra I u vezi sa
sinom Radomirom u audijenciji 9. decembra 1926.
Vodio je umeren život, negujući pomno svoje inače dobro zdravlje čestim
letovanjima u tada poznatim austrougarskim letovalištima na moru — Abaciji
(Opatija) i Crikvenici i češkoj banji Marijanbad (Marijanske Lazne). Pokušavao je
da kapital koji je sticao obavljanjem državničkog posla umnoži kupovinom
nekretnina (kuća) i akcija u novoootkrivenim rudnicima, ali u tim poslovima nije
imao velikog uspeha. Posedovao je veliku radnu energiju. Omiljeno mesto za rad
bio mu je stari kabinet u Ministarstvu inostranih dela, gde je provodio po ceodan,
odlazeći samo po "nuždi" u predsedništvo Ministarskog saveta ili Poslanički klub
svoje stranke. Dolazio je kući kasno po podne, u svom čuvenom, pomalo
legendarnom i izlizanom plavom redengotu i posle lagane večere (ponekad samo
jabuka i čaša belog vina) odlazio bi u skromni radni kabinet. U tišini bogate
biblioteke, sekcija geografskih karata i geološke zbirke, nastojale bi njegove nove i
dobro promišljene ideje, taktički potezi u skupštini, ili bi škrtim rečima raspravljao
o najodanijim prijateljima.
Duga seda brada i bistre prodorne oči odavale su energičnog i autentičnog čoveka
balkanskog podneblja, pragmatičnog i utilitarnog političara i državnika, čije
praktične akcije do danas nisu nadmašene. Izuzetno dobro obavešten, kako o
prilikama u zemlji tako i o onim zemljamo od kojih je dolazila najveća opasnost,
Pašić je izgradio čitav jedan sistem delatnosti koje je odavao utisak da mu vreme i
događaji sami idu naruku. Uz kralja Aleksandra I bio je, svakako najpoštovaniji
srpski političar kod ostalih južnoslovenskih naroda, cenjen zbog istorijskih zaluga
za svoj narod i međunarodnu zajednicu u celoj Evorpi. U službenim razgovorima
malo je govorio, puštajući sagovornike da iznesu svoje utiske i argumente,
raspoloženja i gledišta, ako bi došao da što više obaveštenja. Nikada se nije
predavao prvim utiscima i saznanjima o važnim događajima. U Poslaničkom klubu
ili Glavnom odboru stranke govorio je ili prvi ili poslednji.
Pašić je vešto znao da izaziva događaje i stavlja protivnika pred svršen čin, ali je
znao i da prihvati poraz kao privremeno stanje koje će biti dobro iskorišćeno u
budućnosti! U poznim godinama je izneveravao neka osnovna načela
parlamentarizma, mada je bio uporan da njegovu fasadu očuva. Nije se ustručavao
da pravi sporazume s manjim strankama, potkupljivanjem njihovih prvaka i tajnim
dogovorima. Bio je slab govornik, ali nenadmašan u ophođenju s ljudima iz
naroda. Jake ličnosti i opasne protivnike u svojoj stranci bez milosti je odbacivao,
bilo iz ličnih, partijskih ili nacionalnih razloga. Treba se samo setiti koliko je
poznatih radikala stradalo posle Timočke bune, Ivanjdanskog atentata ili razalaza
sa Stojanom Protićem (prvim predsednikom jugoslovenske vlade) i Ljubom
Jovanovićem. U posleratnom razdoblju, suvereno je vladao političkom scenom
Srbije i Jugoslavije "mudrošću i praktičnom pameću", upornošću i određivanjem
jasnog cilja za srpski narod, kojeg je materijalizovao u "narodni ideal" svih
socijalnih struktura. Posebno se to odnosilo na ideju nacionalnog oslobođenja i
ujedinjenja.