DOKAZ BEZ RIJEČI KAO METODA UVOĐENJA DOKAZA U

NASTAVU MATEMATIKE

Aleksandra Čižmešija i Dijana Marić, Zagreb

Razvoj matematičkih teorija temelji se na postavljanju raznih hipoteza o objektima

koji se proučavaju i njihovim svojstvima, te dokazivanju ili opovrgavanju formuliranih
pretpostavki. U procesu stvaranja novih znanstvenih dostignuća matematičari se u velikoj
mjeri oslanjaju na prethodno stvoreni skup matematičkih znanja, tj. na uvedene aksiome,
definicije i već poznate rezultate (teoreme), koristeći, naravno, pritom stvaralačko, kreativno,
logičko i analitičko mišljenje. Kako je poticanje i razvoj takvog rasuđivanja jedna od
ultimativnih funkcionalnih zadaća nastave matematike na svakoj razini obrazovanja,
neophodna kao pretpostavka za cjeloživotno učenje te uspješnost i kvalitetu radne snage u 21.
stoljeću, dokazivanje, odnosno utemeljeno obrazlaganje i opravdavanje istinitosti korištenih
matematičkih tvrdnji u nastavi matematike i više je nego poželjno.
No, s druge strane, nastavnici matematike svjesni su brojnih poteškoća prilikom
prakticiranja, a ponekad i samog spominjanja dokazivanja u svojoj učionici, te osjećaja
inferiornosti i otpora učenika prema takvom apstraktnom obliku rada. Čak će i među
učenicima, a često i studentima koji su imali prilike susresti se s matematičkim dokazima, u
manjini biti oni koji su razvili sposobnost samostalnog dokazivanja, a ne samo pukog
reproduciranja prethodno danih dokaza iz literature.
Zbog tog je razloga proces uvođenja i afirmacije dokaza i dokazivanja u nastavi
matematike metodički vrlo suptilan. On nipošto nije jednostavan te kratak i ne može teći
naglo, već je učenike potrebno postupno navikavati da za svaku iskazanu matematičku tvrdnju
treba postaviti pitanje zašto i pod kojim uvjetima ona vrijedi, te na ta pitanja pokušati
(dokazom) i odgovoriti.
Uočimo da se većina tvrdnji (teorema) iz redovnog programa matematike u osnovnoj i
srednjoj školi dokazuje tzv. direktnim dokazom, tj. konačnim nizom istinitih, na već stečenom
znanju utemeljenih implikacija koji vodi od postavljene pretpostavke do tvrdnje koju želimo
dokazati. Taj se put u nastavi najčešće prolazi heurističkim dijalogom nastavnika i učenika,
pri čemu nastavnik svaki korektan zaključak učenika, a ujedno i korak dokaza, pomno bilježi
na ploču (a učenici u svoje bilježnice).
Neosporivo, navođenje dijalogom nezamjenjiva je metoda poticanja učenika na
logičko mišljenje i dokazivanje, te artikulirano i korektno zapisivanje zaključaka, odnosno
dokaza. Međutim, u ovom tekstu pažnju ćemo skrenuti na još jedan mogući pristup, tj.
stepenicu u razvijanju sposobnosti učenika za samostalno provođenje dokaza, a to je upotreba
tzv. dokaza bez riječi.
Pojam dokaz bez riječi, tj. grafički dokaz, odnosi se na dokaze dane slikom ili nizom
slika. Iako takvi dokazi nisu precizno i detaljno matematički zapisani, oni imaju istaknutu
ulogu u matematičkom obrazovanju. Na slikama je, naime, jasno naznačena ideja i put
dokaza, iako on nije formalno proveden. Takav oblik zapisivanja dokaza učenicima može
poslužiti kao zoran putokaz kako da ga sami izvedu. Također, ovakvim se zapisom pažnja
učenika usmjerava na bitne elemente i ključna mjesta dokaza te postiže njihova puna
koncentracija, koja bi bila umanjena detaljnim raspisivanjem apsolutno svih tehničkih
dijelova i međukoraka. Naravno, učenike treba poticati da dijelove dokaza koji nisu naznačeni
na slici (ili slikama) provedu sami, tj. da zakrpaju namjerno ostavljene rupe u dokazu.
Pogodnim korištenjem dokaza bez riječi, uz ostale njegove prednosti, u punoj se mjeri
poštuje i afirmira jedno od najznačajnijih načela (osobito osnovnoškolske) nastave
matematike, a to je načelo zornosti i apstraktnosti.
No, premda se kaže da slika govori više od tisuću riječi, ona ponekad može i zavarati
ili pak prikriti sve moguće slučajeve koje je potrebno proučiti. Zbog toga je pri primjeni
dokaza bez riječi potrebno posebnu pozornost posvetiti detaljnoj analizi samog problema kako
bi dokaz bio proveden u potpunosti.
Iako se slike i crteži u nastavi matematike najčešće odnose na geometrijske sadržaje, i
ostali dijelovi gradiva često se mogu geometrizirati, tj. geometrijski interpretirati i kao takvi
prezentirati slikom. Kako bismo ilustrirali dokaze bez riječi i prednosti koje nude, u nastavku
dajemo nekoliko za školu primjerenih primjera takvih dokaza vezanih uz neke poznate
matematičke relacije - jednakosti i nejednakosti. Osim dokaza slikom (u kojima tekst slijedi
njenom analizom), za komparaciju navodimo i neke druge (manje očite) dokaze. U svima
njima posebnu pažnju posvećujemo tzv. rubnim slučajevima, tj. uvjetima pod kojima
nejednakost postaje jednakost.
Započinjemo primjerom iz redovnog gradiva osnovne škole, u kojem demonstriramo i
slučajeve koji se obično zaborave analizirati.

Primjer 1.
Neka je ABCD paralelogram i v duljina njegove visine na stranicu AB . Površina
paralelograma ABCD tada je jednaka
PABCD = AB ⋅ v .

2
Dokaz. Tipični dokaz bez riječi izraza za površinu paralelograma, kakav se provodi u redovnoj
nastavi matematike u osnovnoj školi, nalazi se na Slikama 2. i 3. Naravno, zbog njihove
sličnosti obično se obradi samo jedan od navedenih slučajeva. Iako naoko korektan, opisani
dokaz međutim nije potpun jer njime nisu obuhvaćeni svi mogući slučajevi paralelograma, što
ćemo pokazati u nastavku.
Neka je E nožište okomice iz vrha C, a točka F okomice iz vrha D na pravac AB. S
obzirom na položaj tih točaka u odnosu na dužinu AB razlikujemo sljedeća četiri slučaja.
(1) E=B i F=A, tj. paralelogam ABCD je pravokutnik (Slika 1).

D C

A B
Slika 1.

Tada je v = AD i PABCD = AB ⋅ AD = AB ⋅ v , što smo i tvrdili.

(2) E ∈ AB, E ≠ B . Očito, tada F ∉ AB , što se vidi na Slici 2.

F A E B
Slika 2.

Uočimo trokute EBC i FAD. Budući da je DF = CE = v , AD = BC i

∠DFA = ∠CEB = 90 ° , trokuti EBC i FAD su sukladni (poučak S > -S-K o sukladnosti trokuta)
pa imaju jednake površine. Uz to, četverokut FECD je pravokutnik površine
PFECD = FE ⋅ DF . S druge strane,

3
 PFECD = PFAD + PAECD = PEBC + PAECD = PABCD .

Dakle, PABCD = FE ⋅ DF . No, kako je FE = FA + AE = EB + AE = AB , imamo

PABCD = AB ⋅ v , što je i trebalo dokazati.

(3) F ∈ AB, F ≠ A . Naravno, E ∉ AB (Slika 3). Slično kao u slučaju (2) i ovdje su
trokuti AFD i BEC sukladni i
PABCD = PFECD = FE ⋅ DF = ( FB + BE )⋅ DF = ( FB + AF )⋅ DF = AB ⋅ DF = AB ⋅ v .

D C

A F B E
Slika 3.

(4) Niti točka E niti točka F ne nalaze se na stranici AB . Ovi su slučajevi prikazani na
Slici 4. i najčešće se u dokazivanju na njih zaboravlja.

D C
D C

A B F E E F A B

Slika 4.

Dokaz se u oba ova slučaja provodi svođenjem na slučajeve (2) ili (3), kao na Slici 5, tj.
rastavljanjem paralelograma na manje paralelograme na koje se mogu primijeniti prethodni
slučajevi.

4
 Slika 5.

Ovime smo razmotrili sve moguće slučajeve, pa tek sada možemo reći da je dokaz uistinu
gotov. ■

Slijedi niz dokaza, s naglaskom na one bez riječi, nekih poznatih nejednakosti.

Primjer 2.
Za svaki izbor a, b ∈ R, a,b ≥ 0 , vrijedi
a+b
≥ ab ,
2
s jednakošću ako i samo ako je a = b.

Dokaz 1. Dokažimo danu nejednakost najprije analitičkim sredstvima. Kako je

( )2
a − b ≥ 0 za svako a, b ∈ R, a , b ≥ 0 , s jednakošću ako i samo ako je a = b , odavde
naznačenim kvadriranjem slijedi
a − 2 ab + b ≥ 0 ,
tj.
a + b ≥ 2 ab ,
odakle je
a+b
≥ ab .
2

Naravno, jednakost će vrijediti samo za a = b . ■

Dokaz 2. Pogledajmo sada kako izgleda zorni dokaz ove nejednakosti. On je bez riječi dan
Slikom 6. Analizirajmo je, tj. dokaz koji sadrži zapišimo riječima i time sugerirajmo kako bi
to trebali učiniti učenici. Neka je S središte kružnice promjera a + b , a AB bilo koji njen

5
 a+b
dijametar. Tada je AS = SB = . Odaberimo na AB točku D tako da je AD = a i
2
DB = b i u njoj podignimo okomicu na AB . Neka ta okomica siječe navedenu kružnicu u

točki C (uzmimo bilo koju od dvije presječne točke). Prema Talesovom teoremu tada je
∠ACB = 90° (obodni kut nad promjerom kružnice je pravi), pa je trokut ABC pravokutan, s
a+b
pravim kutom pri vrhu C. Također je i CS = (C se nalazi na kružnici, a S je središte te
2
kružnice).

a+b
ab 2

A D S B
a b

Slika 6.

Budući da je CD visina iz vrha pravog kuta na hipotenuzu pravokutnog trokuta ABC,

a D njeno nožište, po Euklidovom teoremu vrijedi CD = ab (duljina visine na hipotenuzu

pravokutnog trokuta jednaka je geometrijskoj sredini duljina odsječaka na koje nožište te

visine dijeli hipotenuzu). Konačno, kako je DC kateta, a SC hipotenuza pravokutnog

trokuta DSC, imamo DC ≤ SC , tj.

a+b
ab ≤ .
2
Pri tome jednakost vrijedi ako i samo ako je D=S, tj. a=b. ■

Slijedi još jedan geometrijski dokaz nejednakost iz Primjera 2.

Dokaz 3. Pročitajmo što nam (bez riječi) govori Slika 7. Dan je kvadrat stranica duljine
a + b . Svaku stranicu tog kvadrata podijelimo na dijelove duljina a i b, kao na navedenoj
slici. Na taj način unutar danog kvadrata možemo sastaviti četiri sukladna pravokutnika, svaki

6
sa stranicama duljina a i b. Prema tome, kvadrat možemo pokriti s četiri sukladna
pravokutnika površina ab te kvadratom stranice duljine a − b .

a-b

a b
Slika 7.

Zato je površina polaznog kvadrata jednaka

(a + b)2 = 4ab + (a − b)2 ,
odakle je
(a + b)2 ≥ 4ab ,

tj.
(a + b) ≥ 2 ab ,
odnosno
a+b
≥ ab ,
2
s jednakošću jedino u slučaju a= b (tj. kada je (a − b ) = 0 ). ■
2

a+b
Za a, b ∈ R, a,b ≥ 0, broj G = ab zovemo geometrijska, a A = aritmetička
2
sredina brojeva a i b pa se upravo dokazana relacija naziva i AG – nejednakost, tj.
nejednakost aritmetičke i geometrijske sredine.

Osim aritmetičke i geometrijske, možemo promatrati i neke druge sredine pozitivnih

realnih brojeva a i b. Tako broj
2 2ab
H= =
1 1 a+b
+
a b
zovemo harmonijska, a broj

7
 a2 + b2
K=
2
kvadratna sredina tih brojeva. Pogledajmo u kojem su odnosu sredine A, G, H i K. Dokazat
ćemo da je H ≤ G ≤ A ≤ K , pri čemu jednakost vrijedi ako i samo ako je a=b. Pritom će
osobito važan biti dokaz bez riječi koji se nalazi na Slici 8.
Primjer 3.
Za svako a, b ∈ R, a , b > 0 , vrijedi

2ab a+b a2 + b2
≤ ab ≤ ≤ ,
a+b 2 2
pri čemu jednakost vrijedi ako i samo ako je a=b.

Dokaz 1. Prvo dajemo analitički dokaz GH i AK – nejednakosti, tj. nejednakosti geometrijske

i harmonijske, odnosno aritmetičke i kvadratne sredine. AG – nejednakost na ovaj smo način
već dokazali u prethodnom primjeru.

Za proizvoljne a, b ∈ R, a , b > 0 , vrijedi 0 ≤ (a − b ) , s jednakošću samo za a=b.

2

Izvršimo li naznačeno kvadriranje, dobijemo

0 ≤ a 2 − 2 ab + b 2 ,
odakle je pribrajanjem 4ab na obje strane ove nejednakosti dalje
4 ab ≤ a 2 + 2 ab + b 2 .
Budući da je a , b > 0 , ova je nejednakost ekvivalentna s

4a 2b 2 ≤ (a + b) ab
2

(prethodnu relaciju pomnožili smo s ab > 0). Korjenovanjem je sada

2ab ≤ (a + b ) ab ,
a odatle dalje
2ab
≤ ab ,
a+b
što smo i tvrdili. Uočimo da su uz uvjet a , b > 0 sve relacije u ovom dokazu međusobno
ekvivalentne, što znači da se jednakost u HG – nejednakosti postiže samo za a=b.

U nastavku analogno dokažimo i AK – nejednakost za brojeve a , b > 0 . I ovdje

polazimo od (a − b ) ≥ 0 . Izvršimo li naznačeno kvadriranje, odavde je 2 ab ≤ a 2 + b 2 . Sada

2

objema stranama ove relacije dodajemo a 2 + b 2 . Tada je

8
 a 2 + 2ab + b 2 ≤ 2(a + b ) ,
2

tj.
(a + b)2 ≤ 2(a 2 + b 2 ).
Dijeljenjem s 4 i korjenovanjem slijedi

a2 + b2
(a + b )2 ≤ ,
2
što je i trebalo dokazati. Uočimo da i ovdje jednakost vrijedi samo za a=b. ■

Dokaz 2. Sada ćemo ove relacije dokazati uz pomoć njihove geometrijske interpretacije. U tu
svrhu bez smanjenja općenitosti možemo pretpostaviti da je a>b>0. Promotrimo Sliku 8. i
zapišimo što na njoj uočavamo.

Neka je PM dužina duljine PM = a. Na toj dužini odaberimo točku Q tako da je

QM = b. Neka je točka A polovište dužine PQ . Tada vrijedi PQ = a − b , te je

a −b a+b
AP = AQ = i AM = AQ + QM = .
2 2

a-b ab
2
2ab
a+b
P M
A H Q
a+b
2
a-b
2 2 )/2
2 +b
(a

Slika 8.

a −b
Konstruirajmo sada kružnicu sa središtem u točki A i radijusom . Očito, dužina PQ
2
njezin je promjer. Povucimo iz točke M tangentu na tu kružnicu i njeno diralište označimo s G
(mogli smo uzeti bilo koju od dvije tangente). Budući da je ∠AGM = 90° , trokut AGM je

9
 a−b
pravokutan, s hipotenuzom AM . Kako je AG = (G leži na kružnici), primjenom
2
Pitagorinog teorema imamo
1
GM =
2
AM − AG =
2
(a + b )2 − 1 (a − b )2 = ab .
4 4
Budući da je kateta svakog pravokutnog trokuta kraća od njegove hipotenuze, imamo
GM ≤ AM , tj.

a+b
ab ≤ ,
2
čime je AG – nejednakost dokazana. Očito, jednakost će vrijediti samo ako je A=G, što je
a −b
moguće jedino kada nacrtana kružnica degenerira u točku, tj. ako joj je radijus = 0,
2
odnosno samo ako je a=b.

Neka je sada točka H nožište visine iz vrha G na hipotenuzu AM trokuta AMG.

Uočimo da su trokuti AMG i GMH slični ( ∠AMG im je zajednički i oba su pravokutna).
Zbog toga je
HM GM
= ,
GM AM

odnosno
2
GM ab 2ab
HM = = = .
AM a+b a+b
2

Kako je opet kateta HM kraća od hipotenuze GM , vrijedi

2ab
≤ ab ,
a+b
čime smo dokazali i GH – nejednakost. Uočimo opet da jednakost vrijedi samo ako je G=H,
tj. ako je a=b, kao i u prošlom slučaju.

Ostalo je dokazati još AK – nejednakost. U tu svrhu u točki A povucimo okomicu na

pravac PM. Neka ta okomica siječe kružnicu u točki R (uzimamo bilo koje od dva sjecišta
okomice i kružnice). Dakle, trokut ARM je pravokutan, s pravim kutom pri vrhu A. Zbog
a −b
AR = (R leži na kružnici), primjenom Pitagorinog teorema imamo
2

10
 2 2
a+b 2 ⎛ a +b⎞ ⎛ a −b⎞
2 a2 + b2
= AM ≤ RM = AM + AR = ⎜ ⎟ +⎜ ⎟ = ,
2 ⎝ 2 ⎠ ⎝ 2 ⎠ 2

čime je dokazana i preostala tražena nejednakost. Naravno, AM = RM ako i samo ako je

a −b
A=R, tj. radijus kružnice jednak je 0, što će vrijediti samo u slučaju kada je a=b. ■
2

Problem koji slijedi rješava se primjenom upravo dokaznih nejednakosti sredina, a

posebnu pažnju skrećemo na njegov dokaz bez riječi dan na Slici 9.

Primjer 4.
Za svaka tri realna broja a , b , c > 0 , koji zadovoljavaju jednakost a 2 + b 2 = c 2 , vrijedi

a+b ≤ c 2 .

Dokaz 1. Prije nego što damo zorni dokaz navedene nejednakosti, pokažimo kako ju možemo
dokazati analitički, odnosno korištenjem poznate nejednakosti aritmetičke i kvadratne sredine,
razmatrane u prethodnom primjeru.

Budući da je a 2 + b 2 = c 2 , AK – nejednakost za brojeve a i b izgleda ovako:

a+b a2 + b2 c2 2
≤ = =c ,
2 2 2 2

2
s jednakošću ako i samo ako je a = b = c . Tražena relacija sada lagano slijedi množenjem
2
prethodne nejednakosti s 2. ■

Dokaz 2. Nejednakost a + b ≤ c 2 mogli smo interpretirati i geometrijski, jer je uvjet

a 2 + b 2 = c 2 algebarski zapis Pitagorinog teorema za pravokutni trokut s katetama duljina a i
b te hipotenuzom duljine c. Njen geometrijski dokaz možemo dati i slikom, tj. predočiti ga
kao dokaz bez riječi (Slika 9). Napišimo dokaz temeljen na toj slici. U nastavi učenike
naprosto zamolimo da objasne slike u Slici 9.

Neka je ABCD kvadrat stranica duljine a + b . Podijelimo njegove stranice AB, BC ,

CD i DA redom na dijelove duljina a i b, kao na Slici 9. Djelišne točke označimo redom sa

E, F, G i H.

11
 D G C D G C

a c
a c
F
c 2 H c 2 F
H
b c
b c

A a E b B A a E b B

Slika 9.

Spojimo li ih dužinama, dobili smo četverokut EFGH. Budući da su trokuti HAE, EBF, FCG i
GDH pravokutni i s katetama a i b, oni su sukladni. Zato je

EF = FG = GH = HE = a 2 + b 2 = c

i
∠AEH + ∠BEF = ∠BFE + ∠GFC = ∠CGF + ∠HGD = ∠DHG + ∠AHE = 90 ° .
Odavde je ∠HEF = ∠EFG = ∠FGH = ∠GHE = 90° , te je četverokut EFGH kvadrat stranice

duljine c. Prema tome, njegova je dijagonala EG duljine EG = c 2 . Ta je dijagonala

svakako dulja od stranice AD kvadrata (nejednakost trokuta!), tj. vrijedi

a+b ≤ c 2 ,
a jednako su duge jedino kada je AD || EG . To je moguće jedino u slučaju a=b, tj. kada su
točke E, F, G i H redom polovišta stranica kvadrata ABCD. ■

I u sljedećem primjeru dokaz se očitava sa slike, konkretno, s dvije Slike 10.

Primjer 5.
Za svako a , b , x , y ∈ R vrijedi

ax + by ≤ a 2 + b 2 ⋅ x 2 + y 2 .

Dokaz. Dokaz ćemo provesti geometrijski, a bez smanjenja općenitosti možemo pretpostaviti
da je a , b, x , y > 0 . Nacrtajmo pravokutnik sa susjednim stranicama duljina a + y i x + b .
Stranice duljine a + y podijelimo na dijelove duljina a i y, a one duljine x + b na dijelove
duljina x i b, kao na Slici 10. (a). Taj pravokutnik sastoji se od dva pravokutna trokuta

12
 ab xy
površine (plavi trokuti na slici), dva pravokutna trokuta površine i paralelograma
2 2

(bijele boje) susjednih stranica duljina a 2 + b2 i x 2 + y 2 (Pitagorin teorem!). Površinu tog

paralelograma dobit ćemo tako da od površine polaznog pravokutnika oduzmemo površine

obojenih trokuta. Dakle,
ab xy
P = (a + y )( x + b ) − 2 − 2 = ax + by .
2 2

y a

x2+ y 2
x

2
a 2+ b
b

a y
(a ) S lik a 1 0 . (b )

S druge strane, od svih paralelograma sa susjednim stranicama duljina a 2 + b2 i

x 2 + y 2 najveću će površinu imati pravokutnik, tj. površina će biti najveća ako susjedne
stranice zatvaraju pravi kut, kao na Slici 10. (b). Tada će površina paralelograma (tj. u ovom

slučaju pravokutnika) biti a 2 + b 2 ⋅ x 2 + y 2 te je

ax + by ≤ a 2 + b 2 ⋅ x 2 + y 2 .
U slučaju da je neki od brojeva a, b, x ili y negativan, zamijenimo ga njegovom apsolutnom
vrijednošću. U svim slučajevima dobijemo

ax + by ≤ a 2 + b 2 ⋅ x 2 + y 2 ,

što je poznata nejednakost Schwartz – Cauchy – Bunjakovskog. ■

Tekst završavamo primjerom koji naoko nema veze s geometrijom, što demantiraju
zorni dokazi na Slikama 11, 12. i 13.
Primjer 6.
Za svako x ∈ R, x>0, vrijedi

13
 1
x+ ≥ 2,
x
s jednakošću ako i samo ako je x=1.

Dat ćemo nekoliko dokaza ove tvrdnje.

Dokaz 1. Za proizvoljno x>0 imamo (x − 1) ≥ 0 , s jednakošću samo za x=1. Izvršimo li

2

naznačeno kvadriranje, dobijemo

x2 + 1 ≥ 2x ,
odakle je dijeljenjem s x>0 dalje
1
x+ ≥ 2,
x
što smo i tvrdili. Naravno, jednakost se postiže samo za x = 1. ■

1 ⎛1⎞
Dokaz 2. Budući da za funkciju f : 0,+∞ → R, f ( x ) = x + , vrijedi da je f ( x ) = f ⎜ ⎟,
x ⎝ x⎠
x>0, bez smanjenja općenitosti možemo pretpostaviti da je x ≥ 1 . U ovom ćemo dokazu
koristiti površinu kvadrata i pravokutnika, i to na način koji smo već primijenili u Primjeru 2.
1
Neka je ABCD kvadrat stranice duljine x + . Redom na stranicama AB , BC , CD i DA
x
odaberimo točke E, F, G i H tako da je AE = BF = CG = DH = x . Naravno, tada je

1
EB = FC = GD = HA = . Sada kvadrat ABCD možemo podijeliti na pravokutnike i
x
kvadrate, kao na Slici 11.

D G C

x
K J F

H L I

1
x

A E B
x 1
x
Slika 11.

14
Neka su I, J, K i L točke u unutrašnjosti kvadrata ABCD, takve da su AEIH, EBFJ, KFCG i
HLGD pravokutnici. Tada je
1
LI = KJ = IJ = KL = x −
x
i ∠KLI = ∠LIJ = ∠IJK = ∠JKL = 90° , pa je IJKL kvadrat. Zato imamo
PABCD = PAEIH + PEBFJ + PKFCG + PHLGD + PIJKL

≥ PAEIH + PEBFJ + PKFCG + PHLGD ,

s jednakošću ako i samo ako je PIJKL = 0 . Uvrštavanjem duljina stranica ovih kvadrata i

pravokutnika slijedi da je
2
⎛ 1⎞ 1
⎜ x + ⎟ ≥ 4x ⋅ ,
⎝ x⎠ x
tj.
2
⎛ 1⎞
⎜ x + ⎟ ≥ 4,
⎝ x⎠
2
⎛ 1⎞ 1
uz jednakost samo kada je ⎜ x − ⎟ = 0 , odnosno x = , tj. x=1. Korjenovanjem se dobije
⎝ x⎠ x
1
x+ ≥ 2,
x
uz jednakost ako i samo ako je x=1. ■

Dokaz 3. Kao u Dokazu 2. pretpostavimo da je x ≥ 1 i pogledajmo Sliku 12. Neka je ABC

pravokutni trokut s pravim kutom pri vrhu C, takav da je AC = x i BC = 1 . Na kateti AC

odaberimo točku D tako da je CD = 1 , a točka E neka je četvrti vrh kvadrata BCDE (stranice

duljine 1). Također, sa F obilježimo presjek dužina AB i DE .

B 1 E

1
x
1 F

C D A
x
Slika 12.

15
Očito, trokuti ABC i AFD su slični (zapravo su homotetični s obzirom na homotetiju sa
središtem u točki A), te je
BC FD
= ,
AC DA

odnosno
1 FD
= ,
x x −1
1
odakle je FD = 1− , te
x
⎛ 1⎞ 1
EF = ED − FD = 1 − ⎜1 − ⎟ = .
⎝ x⎠ x
Kako je PCAFEB = PCDEB + PDAF , slijedi da je PCAFEB ≥ PCDEB . Zbog

1 1 1 1⎛ 1⎞
PCAFEB = P ABC + PBFE = x+ ⋅ = ⎜x+ ⎟
2 2 x 2⎝ x⎠
1⎛ 1⎞ 1
i PCDEB = 1 , imamo ⎜ x + ⎟ ≥ 1 , tj. x + ≥ 2 , što smo i tvrdili. Uočimo da će jednakost
2⎝ x⎠ x

⎛ 1⎞
vrijediti samo za PDAF = 0 , tj. ako je ( x − 1)⎜1 − ⎟ = 0 , odnosno x = 1. ■
⎝ x⎠

Dokaz 4. U ovom ćemo dokazu primijeniti geometrijsku definciju tangente. Promatramo

1
funkciju f : 0,+∞ → R, f ( x ) = .
x

T (1,1) 1
1 y= x

O 1 x
y=2-x

Slika 13.

Jednadžba tangente na graf Γ f ove funkcije u točki T(1,1) glasi y = 2 − x . Kako je funkcija f

2 1
konveksna ( f '' ( x ) = 3
> 0, x > 0 ), tangenta se nalazi ‘ispod’ grafa Γ f , tj. vrijedi ≥ 2 − x ,
x x

16
 1
uz jednakost samo za x=1. Dakle, x + ≥ 2 , s jednakošću samo za x = 1 , čime je dokaz
x
gotov. ■

Literatura
[1] B. Dakić, Zornost u nastavi matematike, Školske novine, Zagreb, 1993.
[2] Z. Kurnik, Dokaz, Matematika i škola, 9 (2001), 149 - 155.
[3] R.B. Nelsen, Proofs without Words I, The Mathematical Association of America,
Washington, 1993.
[4] R.B. Nelsen, Proofs without Words II, The Mathematical Association of America,
Washington, 2000.
[5] M. Vuković, Matematička logika u osnovnoj i srednjoj školi, Zbornik radova 4. susreta
nastavnika matematike, Zagreb, 2. - 4. srpnja 1998, (1998), 285 - 295.

17