Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe

1.
UVOD
Načelo znanosti, gotovo definicija, bila bi: Eksperiment je provjera svih znanja. Jedini sudac znan-
stvene istine je eksperiment. Ali što je izvor znanja? Odakle potječu zakoni koje je potrebno provjeriti? Sam
po sebi eksperiment pomaže stvaranju tih zakona u smislu da nam daje odgovore. Ali potrebna je i mašta kako
bi se od tih odgovora napravila značajna poopćenja i na temelju njih pretpostavili predivni, jednostavni, ali
vrlo neobični modeli, a potom opet eksperimentirati kako bi provjerili svoje pretpostavke.
Richard Feymann1

Razvojem prirodnih znanosti čovjek osmišljava zakoni-
tosti kojima pokušava razumjeti svijet Prirode, odnosno
fizikalni svemir kako bi, metodama fizike, kemije, biologije,
geologije i astronomije, odredio svoje mjesto u prirodnim
pojavama i procesima. Na temelju tih zakonitosti, čovjek
objašnjava atomske i molekularne procese, procese rasta,
razmnožavanja i umiranja, procese nastanka atoma i pro-
pasti zvijezda. Izučavanje temeljnih odnosa i zakona u pri-
rodi bitna je komponenta u razumijevanju fizikalnog sve-
mira i odnosa čovjeka prema fizikalnom svemiru.
Fizika je temeljna prirodna znanost u izučavanju pri-
rode, a može se definirati kao težnja k razumijevanju pri-
rode i njezinih procesa. Razumijevanje se postiže postav-
ljanjem općih zakona i principa koji stalno prolaze ekspe-
rimentalne provjere. Stoga je fizika i teorijska i eksperi-
mentalna znanost.
Znanstvena metoda pri izučavanju problema ili proce-
sa fizikalnog svijeta temelji se na načelu objektivnosti i
provjerljivosti te odbacivanja predrasuda i gotovo je kru-
žni proces čije se faze pojednostavljeno mogu opisati u
nekoliko koraka:
 promatranje fizikalnog prirodnog procesa i pre-
poznavanje problema;
 postavljanje hipoteze, najčešće, u obliku općeg
načela ili matematičkih relacija između fizikalnih
veličina koje su povezane s procesom;
 predviđanje (predikcija) rezultata na temelju pos-
tavljene hipoteze i rezultata srodnih fizikalnih
procesa;
 osmišljavanje (dizajniranje) i izvođenje eksperi-
menta za provjeru hipoteze;
 formuliranje teorije koja povezuje potvrđenu hi-
potezu s prijašnjim znanjima i teorijskim predvi-
đanjima.
Eksperiment je postupak kojim se promatra prirodna po-
java ili se izaziva radi opažanja, istraživanja i otkrivanja
zakonitosti. Fizikalna teorija se prihvaća kao uspješna ako
su teorijske pretpostavke u skladu s eksperimentalnim
podatcima.
Iz ponovljenih ciklusa znanstvene metode, kroz niz pro-
vjera i eksperimenata, preživljavaju samo one hipoteze
koje kao nepromjenjive istine postaju fizikalni zakon. Is-
todobno, takav prirodni zakon prolazi stalne provjere isti-
nitosti, primjenjivosti i valjanosti. Podrobnije prirodoz-
nanstveno razumijevanje prirode ukazuje da sve pojave u
prirodi slijede relativno mali broj načela. Svaki fizikalni
zakon izražava odnos između fizikalnih veličina u obliku
matematičke relacije.
Fizika je, istražujući temeljne zakone prirode i definira-
jući osnovna načela, znanstvene metode i pojmove, pos-
lužila za izgradnju svih drugih prirodnih i tehničkih zna-
nosti. U današnje vrijeme, napredak tehnike i tehnologije,
prije svega, proizlazi iz dosadašnjih znanstvenih istraživa-
nja u fizici i drugim prirodnim znanostima pa je bez razvo-
ja prirodnih znanosti nezamisliv i budući razvoj tehnike.
Izučavanje fizikalnih sadržaja pri obrazovanju inženjera
ima vrlo značajnu ulogu. Poznavanje zakonitosti po koji-
ma se odvijaju pojave u prirodi nužno je za razumijevanje
različitih tehničkih problema, a kroz nastavu fizike formira
se znanstveno-materijalistički pogled na svijet. Pritom,
fizikalni način razmišljanja omogućuje znanstveno-
istraživački pristup pri rješavanju različitih problema u
znanosti i tehnici.
1.1. Ciljevi laboratorijskih mjerenja u
nastavi fizike
Rad u laboratoriju ima jednu od ključnih uloga u nastavi
fizike. Laboratorij je, u stvari, studentska ˝radionica˝, tj. mjes-
to gdje studenti, koristeći različite eksperimentalne postupke
i rukujući različitim mjernim instrumentima ˝iz prve ruke˝
stječu znanja o značenju i primjeni fizikalnih načela. Primarni
ciljevi laboratorijskih mjerenja u okviru poučavanja opće
fizike razvijali su se tijekom stoljeća, a temelje se na promje-
nama u oblicima učenja studenata te najnovijim tehničkim i
tehnološkim postignućima.

1
R.P. Feynman, The Feynman Lectures on Physics (Adison-Wesley, Reading, MA, 1963), vol. I, Chap.1.

Ž. Mioković, Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe 11

Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
Neki od najvažnijih ciljeva laboratorijskih mjerenja u nas-
tavi fizike su:
Iskustvo eksperimentiranja:
Laboratorijska mjerenja trebaju pomoći studentima u
stjecanju nekih iskustava znanstvenih istraživanja kao što su
opažanje fizikalnih pojava i zapisivanje rezultata mjerenja.
Eksperimentalne i analitičke vještine:
Laboratorijska mjerenja bi trebala pomoći studentima
u razvijanju širokog područja temeljnih vještina i postu-
paka u eksperimentalnoj fizici i analizi podataka.
Tijekom rada u laboratoriju studenti stječu neka isku-
stva u rukovanju i podešavanju mjerne opreme, te u pri-
kupljanju podataka i razvijanju povjerenja u vlastite mo-
gućnosti izračunavanja pouzdanih rezultata mjerenja ili
određivanja valjanosti matematičkih relacija između mje-
renih fizikalnih veličina.
Konceptualno učenje:
Laboratorijska mjerenja trebala bi pomoći studentima
pri usvajanju temeljnih fizikalnih pojmova (koncepata).
Razumijevanje temeljnih znanja u fizici:
Rad u laboratoriju treba pomoći studentima pri razu-
mijevanju uloge izravnih opažanja u fizici, te razlikovanje
teorijskih rezultata i rezultata eksperimentalnih istraživa-
nja u fizici.
Pri tome laboratorijska mjerenja pomažu studentima
pri razumijevanju ograničenja i valjanosti (moći) eksperi-
mentiranja.
Razvoj suradničkih vještina pri učenju:
Rad u laboratoriju treba pomoći studentima u razvija-
nju suradničkih vještina pri učenju koje su presudne za
uspjeh u različitim životnim situacijama.
1.2. Odnos i odgovornost prema radu u
laboratoriju
Za što objektivnije ocjenjivanje studenata, jedan od
važnijih parametara ocjenjivanja je odnos i odgovornost
studenata prema odrađivanju laboratorijskih vježbi. Stoga
nastavnici, osim praćenja rada studenata na nastavi (pre-
davanja, seminari, auditorne vježbe), temeljito prate rad
studenata u laboratoriju i procjenjuju karakter studenta,
te odnos i odgovornost pojedinog studenta prema radu.
Prema tome,
laboratorij je mjesto ozbiljnog rada i istraživanja,
a sljedeći KORISNI SAVJETI trebali bi pomoći studentima
u ostvarivanju prethodno navedenih ciljeva:
a) Laboratorijske vježbe obvezne su i odrađuju se u ter-
minu naznačenom za svaku vježbu. Student je dužan
biti redovit i odrađivati laboratorijske vježbe isključivo
u skupini u koju je raspoređen. Samo u dogovoru s
voditeljem vježbi može odrađivati vježbe u nekoj dru-
goj skupini. Student može izostati samo s jedne labo-
ratorijske vježbe koju će nadoknaditi u s voditeljem
dogovorenom terminu.
12
b) Uvjet za pristup odradi vježbe je kvalitetna priprema
koju student izrađuje prije dolaska na laboratorijske
vježbe. Svaki student treba se temeljito pripremiti za
rad u laboratoriju. U sklopu pripreme, student treba
dobro proučiti tekst laboratorijske vježbe. Za pojaš-
njenje pojedinih teorijskih pojmova student može slu-
žiti i drugim izvorima kao što su udžbenici, zbirke za-
dataka, tablice, Internet, itd. Osobitu pozornost stu-
denti trebaju posvetiti pripremi za izvođenje eksperi-
menta.
c) Pri dolasku na laboratorijske vježbe studenti uvijek
trebaju imati:
 priručnik za laboratorijske vježbe,
 pribor za pisanje i crtanje
 džepno računalo.
d) Pri radu u laboratoriju studenti ne smiju biti jako bu-
čni, a koristeći pripremljenu laboratorijsku opremu,
mjerenja trebaju obaviti vrlo pažljivo i detaljno.
e) Pri laboratorijskim mjerenjima i zapisivanjima mjernih
podataka studenti moraju biti iskreni i pošteni. Naime,
upisani mjerni podatci moraju biti pokazatelj stvarnih
mjerenja s pripremljenom mjernom opremom, a ne
pokazatelj studentskih razmišljanja i pretpostavki.
f) Student ne smije prepisivati mjerne podatke, zaključke ili
proračune iz drugih izvora. Ukoliko su njegovi rezultati
očito izvan granica koje su pretpostavljene (predviđe-
ne) eksperimentalnim pogreškama, student treba pro-
vjeriti svoja mjerenja i proračune. Ako se i nakon ovog
postupka njegovi rezultati mjerenja ne poboljšaju, pre-
poruča se da student ponudi najbolje moguće objaš-
njenje za ovakvo odstupanje rezultata mjerenja.
g) Student treba detaljno organizirati svoje vrijeme mje-
renja u laboratoriju kako bi što racionalnije iskoristio
raspoloživo vrijeme rada u laboratoriju. Članovi jedne
skupine studenata trebaju međusobno surađivati kako
bi svaki od njih stekao iskustvo u radu s laboratorij-
skom opremom. Isto tako, za provjeru točnosti rada,
svaki student svoje rezultate mjerenja treba neovisno i
samostalno obrađivati.
h) Student sav svoj rad u laboratoriju treba obavljati uvi-
jek na svom radnom mjestu i s mjernom opremom ko-
ja je predviđena za njegov eksperiment. Ometanje os-
talih studenta pri radu i korištenje mjernih uređaja koji
nisu na njegovom laboratorijskom stolu moguće je je-
dino u dogovoru s voditeljem vježbi.
i) Student treba krajnje pažljivo i oprezno rukovati mjer-
nom opremom te pri tom uvažavati preporuke vodite-
lja vježbi o korištenju pojedinih mjernih uređaja. Poje-
dina mjerna oprema vrlo je osjetljiva i može se lako
pokvariti (ili pokidati).
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
1.3. Priprema za obavljanje laboratorijskih
mjerenja
Učinkovitost obavljanja laboratorijskih mjerenja ovisi,
uglavnom, o kvaliteti pripreme studenta koja je naprav-
ljena prije dolaska u laboratorij. Osobitu pozornost treba
posvetiti pripremi za izvođenje eksperimenta.
Laboratorijski eksperimenti obično su osmišljeni tako da
studenti mjerenjem pojedinih fizikalnih veličina otkrivaju
ovisnosti između njih, a pri tome često ne znaju kolike su
očekivane vrijednosti mjerenih veličina. Na početku labora-
torijskih mjerenja voditelj vježbi, najčešće, daje detaljniji opis
eksperimenata i upute za korištenje pojedinih mjernih in-
strumenata. Isto tako, voditelj vježbi ukazuje na neke mogu-
će tehnike mjerenja fizikalnih veličina koje omogućavaju
najbolje rezultate mjerenja. Ponekad, na početku laboratorij-
skih mjerenja, voditelj vježbi raspravlja sa studentima o teo-
rijskoj pozadini određenog eksperimenta, a na kraju labora-
torijskih mjerenja daje, u raspravi sa studentima, kratak osvrt
na dobivene rezultate mjerenja. U dijelu priručnika nazva-
nom "Postupak pri mjerenju" dani su detalji o obavljanju po-
jedinih eksperimenata u okviru laboratorijskih vježbi.
Provjera mjernih uređaja
U Priručniku je, za svaku laboratorijsku vježbu, dan
popis mjernih instrumenata koji se koriste u pojedinom
eksperimentu. Provjeru ispravnosti cjelokupne mjerne
opreme u laboratoriju, u pravilu, obavlja laborant, tj. oso-
ba koji vodi brigu o cjelokupnom funkcioniranju laborato-
rija. Međutim, neke mjerne instrumente trebaju provjeriti
sami studenti prije početka mjerenja.
Studenti su dužni, prema priloženom popisu mjerne
opreme za danu laboratorijsku vježbu, provjeriti raspola-
žu li svim potrebnim mjernim uređajima i jesu li svi uređa-
ji ispravni. Isto tako, studenti su dužni prijaviti voditelju
laboratorijskih vježbi ili laborantu svaku nepravilnost i
neispravnost mjernih instrumenata.
Nakon obavljenog laboratorijskog mjerenja, studenti
su dužni vratiti mjernu opremu u prvobitno stanje, tj. sta-
nje koje su zatekli prilikom pristupanja laboratorijskoj vje-
žbi. Isto tako, studenti su dužni održavati red i čistoću u
laboratoriju.
1.4. Obavljanje laboratorijskih mjerenja
Prije početka eksperimentalnog rada potrebno je pozorno
pročitati cjelokupni postupak pri mjerenju kako bi se što bolje
i racionalnije osmislilo daljnje mjerenje. Uvijek bi trebalo ras-
porediti i koristiti danu mjernu opremu na način da se pri mje-
renju dobiju što precizniji i detaljniji rezultati mjerenja.
Prilikom očitavanja mjernog podatka sa skale mjernog
instrumenta uvijek je potrebno zapisati rezultat mjerenja
s odgovarajućim brojem značajnih znamenki2 ovisno o
podjeli na skali mjernog instrumenta.
2
Detaljnija rasprava o zapisu mjernog podatka izložena je u pogl.2.
Očitane mjerne vrijednosti potrebno je upisati u odgova-
rajuće tablice. Ukoliko se pri mjerenju uočava da neki re-
zultati mjerenja značajno odstupaju, ovi mjerni podatci
mogu se odbaciti i zamijeniti s ispravno očitanim rezulta-
tima mjerenja.
Pri zapisivanju mjerenih vrijednosti ne smiju se izostavi-
ti mjerne jedinice odgovarajuće fizikalne veličine.
Tijekom obavljanja laboratorijskih mjerenja preporuča
se da se, bez oklijevanja, pojedini detalji oko izvođenja
eksperimenta rasprave s voditeljem vježbi. Ponekad stu-
denti, tijekom izvođenja eksperimenta, žele provjeriti neki
postupak mjerenja ili predložiti poboljšanje predloženog
postupka pri mjerenju. Uvijek treba imati na umu da:
"dobro pitanje može biti bitnije od dobrog odgovora"!
1.5. Izvješće o radu u laboratoriju
Izvješće o obavljenim laboratorijskim mjerenjima da-
no je, u ovom priručniku, u obliku radne bilježnice. Radna
bilježnica je, ustvari, treći (zadnji) dio svake od laboratorij-
skih vježbi koje su dane u ovom priručniku, a podijeljena
je na dva dijela:
I. Rad u laboratoriju
II. Analiza i rasprava rezultata mjerenja
Prvi dio (rad u laboratoriju) radne bilježnice studenti
popunjavaju tijekom izvođenja eksperimenata, a drugi
dio (analiza i rasprava rezultata mjerenja) nakon obavlje-
nih mjerenja. U radnoj bilježnici mjerni podatci trebaju se
uredno i čitljivo upisati u dane tablice. Svaki stupac (ili
redak) u tablici treba označiti odgovarajućom fizikalnom
veličinom i mjernom jedinicom. Ispod svake tablice pred-
viđen je prazan prostor u koji treba upisati proračune za-
određene fizikalne veličine koje ovise o ovim mjerenim
vrijednostima. Ukoliko neki eksperiment zahtijeva nekoli-
ko proračuna iste vrste, ispod tablica čitko i uredno treba
prikazati samo jedan od svake vrste proračuna.
Svaki eksperiment opisan u ovom priručniku predložen je
s određenim "ciljem". Imajući ovo u vidu, drugi dio radne bilje-
žnice u ovom priručniku odnosi se na analizu i raspravu rezul-
tata mjerenja. U ovom dijelu priručnika studenti trebaju od-
govoriti na sljedeće pitanje: "Do koje razine je ostvarena temelj-
na svrha danog eksperimenta?". Stoga studenti u ovom dijelu
radne bilježnice trebaju kratko i jasno prikazati svoje konačne
rezultate mjerenja i zaključke. Nakon detaljne statističke i gra-
fičke analize rezultata mjerenja, rasprava rezultata mjerenja
sastoji se od kritičkog osvrta na dobivene rezultate mjerenja.
Svi zaključci u raspravi rezultata mjerenja trebali bi biti potkri-
jepljeni dobivenim rezultatima mjerenja i opažanjima tijekom
laboratorijskih mjerenja. U raspravi rezultata mjerenja, svaka-
ko, treba izbjegavati beskorisna, isprazna i neutemeljena na-
gađanja o dobivenim rezultatima mjerenja.
Kako bi se studentima olakšala analiza i rasprava rezul-
tata mjerenja, u jednom dijelu radne bilježnice svake la-
boratorijske vježbe, u ovom priručniku, ponuđeno je ne-
koliko pitanja na koja studenti trebaju odgovoriti.
13
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
Ovaj dio radne bilježnice predstavlja jedan o ključnih
parametra pri vrjednovanju rada studenata u laboratoriju.
1.6. Procjena stečenih studentskih
vještina u laboratorijskom radu
Čimbenici koji se koriste za mjerenje (procjenu) stu-
dentskih vještina stečenih pri radu u laboratoriju mogu
se, općenito, podijeliti u dvije kategorije:
Izvođenje laboratorijskih mjerenja uključuje:
a) ponašanje svakog studenta u laboratoriju
14
b) odnos i odgovornost studenta prema mjernoj
opremi
c) mogućnost razumijevanja temeljnih fizikalnih
načela prikazanih u eksperimentima
Prezentacija eksperimentalnih rezultata uključuje:
a) odgovore na uvodna pitanja (ulazna provjera
znanja)
b) uredan, razumljiv i pregledan zapis rezultata
mjerenja i proračuna
c) interpretaciju eksperimentalnih podataka i
izvođenje zaključaka iz mjernih podataka
d) odgovore na postavljena pitanja (u okviru
analize i rasprave rezultata mjerenja)
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
2.
MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
˝…Kada ono o čemu govorite možete izmjeriti i izraziti brojevima tada znate nešto o tome; Kada to
Fizika kao prirodna znanost dijeli se na dvije grane: te-
orijsku i eksperimentalnu. Fizika kao teorijska znanost pro-
učava se na predavanjima, u udžbenicima i rješavajući
teorijske probleme iz zbirki zadataka, dok se eksperimen-
talni smisao fizike istražuje tijekom laboratorijskog rada.
Načini na koje ove dvije grane obrađuju brojčane podatke
značajno se razlikuju. Za ilustraciju navedenog može pos-
lužiti problem koji se često susreće u literaturi:
Čestica koja pada pod utjecajem sile teže ima
stalno ubrzanje g = 9,8 m/s 2 . Ako ...
Iako je ova rečenica potpuno prihvatljiva pri rješava-
nju zadataka iz zbirki zadataka, tj. pri učenju teorijske fizi-
ke, u eksperimentalnom pogledu ona je nepotpuna. Dak-
le, je li ubrzanje bliže 9,8 ili 9,9 ili 9,7? Je li ubrzanje bliže
9,80000 ili 9,80001 ili 9,79999? Odgovor često ovisi o sa-
držaju. Naime, poznato je da se ubrzanje tijela pod djelo-
vanjem sile teže mijenja od mjesta do mjesta na Zemljinoj
površini, a mijenja se, također, u ovisnosti o visini na kojoj
se nalazi tijelo s obzirom na površinu Zemlje. Stoga, svaka
fizikalna veličina (kao što je g) može se, isključivo, odrediti
eksperimentalno. Međutim, kako ne postoje dovoljno
savršeni mjerni uređaji, nemoguće je, u pravilu, potpuno
točno odrediti “pravu“ (“stvarnu“) vrijednost ubrzanja sile
teže g. Prema tome, u eksperimentalnom smislu, navede-
ni problem, trebao bi biti iskazan na sljedeći način:
Za lopticu mase 5 g koja pod utjecajem sile teže
pada 15. studenoga 2010. u Laboratoriju za fizi-
ku ETF-a u Osijeku s visine= h (1, 0 ± 0,1) m
iznad poda izmjerena je vrijednost ubrzanja sile
teže
= g ( 9,81 ± 0, 03 ) m/s 2 .
Na ovaj je način vrijednost ubrzanja sile teže dana s
mjernom nesigurnošću, tj. eksperimentalnom pogreškom
(± 0,03).
Eksperimentalna istraživanja u fizici uključuju mjerenja
fizikalnih veličina pa fizika, kao kvantitativna znanost, opi-
suje prirodu služeći se mjerljivim fizikalnim veličinama i
pokušava otkriti matematičke zakonitosti između ovih
fizikalnih veličina. Zbog različitih uzroka primijenjeni
mjerni postupci uvijek uključuju neke nesigurnosti ili eks-
perimentalne pogreške. Ne postoji savršeno točno i
precizno mjerenje neke fizikalne veličine. Ograničenja
u mjernoj opremi i ljudska osjetila uzrokuju neizbježna
odstupanja između mjerenih i “pravih“ vrijednosti fizikal-
nih veličina.
2. MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
ne možete izmjeriti tada je vaše znanje oskudno i nedovoljno…˝
William Thomson, lord KELVIN (1824-1907)
Odstupanja vrijednosti određenog mjerenja od
“prave“ vrijednosti naziva se pogreška tog mjerenja, a ana-
liza pogrešaka pri mjerenju proces je određivanja nesi-
gurnosti ili pogreške u mjernom rezultatu. Uvijek treba
imati na umu da je ispravan eksperiment onaj koji je
obavljen na pravilan način. Pogreška eksperimentalno
mjerene fizikalne veličine nikada se ne pronalazi uspo-
redbom s nekom vrijednošću fizikalne veličine koja se
može naći u udžbeniku ili na internet-stranicama.
2.1. Vrste pogrešaka pri mjerenju
Pogreške pri mjerenju mogu se podijeliti u dvije sku-
pine:
• sistematske (sustavske) pogreške
• slučajne pogreške
Ova podjela ovisi o načinu mjerenja. Naime, mjerni in-
strument je, u jednom slučaju, izvor slučajnih pogrešaka,
dok je, u drugom slučaju, izvor sistematskih pogrešaka.
Sistematske pogreške nastaju ukoliko postupak pri
mjerenju ili mjerni instrument sadrži stalni nedostatak.
Ove su pogreške ponovljive, a ponavljanjem mjerenja
javljaju se uvijek u istom smjeru i iznosu. Ako pri mjerenju
postoje sistematske pogreške, tada su izmjerene vrijed-
nosti stalno previsoke ili preniske. Primjeri sistematskih
pogrešaka pri mjerenju su:
• netočna kalibracija skale mjernih instrumenata (npr.
pomaknuti nulti položaji mjernih instrumenata);
• nepravilna uporaba mjernih instrumenata;
• starenje mjernih instrumenata;
• zanemarivanje različitih izvanjskih utjecaja na
mjerni sustav (npr. promjena dužine mjerne skale
na mjernom instrumentu zbog temperature okoli-
ne).
Identifikacija ove vrste pogrešaka pri mjerenju prilično
je složena i ne može se statistički analizirati. Za razliku od
slučajnih pogrešaka pri mjerenju, sistematske pogreške
pri mjerenju ne mogu se identificirati ili smanjiti poveća-
njem broja ponavljanja mjerenja, već se mogu otkloniti ili
smanjiti stalnom kontrolom mjernih instrumenata, po-
boljšanjem mjernih postupaka i edukacijom osoba koje
izvode mjerenja.
Ž. Mioković, Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe 15
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
Slučajne pogreške predstavljaju statistička odstupa-
nja rezultata mjerenja u oba smjera (pozitivnom i nega-
tivnom) čiji uzroci se ne mogu uvijek niti predvidjeti niti
ukloniti. Ove pogreške mogu se smanjivati, ali se ne mogu
potpuno izbjeći, jer su posljedica nestalnosti okoline i te-
hnoloških ograničenja mjernih uređaja. Slučajne pogreške
pri mjerenju mogu se smanjivati, do granica tehnoloških
mogućnosti, boljom izolacijom od okoline i savršenijom
mjernom opremom.
U svakom slučaju, slučajne pogreške mogu se odrediti
samo statističkom analizom rezultata mjerenja i smanjiti
usrednjavanjem preko velikog broja mjernih podataka.
Ove pogreške pri mjerenju razlikuju se unutar jedne serije
mjerenja po smjeru i iznosu i proizvoljno su raspršene oko
prave (stvarne) vrijednosti fizikalne veličine. Ponavljanjem
mjerenja one se mogu matematički obraditi i mogu im se
odrediti tražene granice unutar kojih se najvjerojatnije na-
lazi prava (stvarna) vrijednost mjerene fizikalne veličine3.
2.1.1. Opći izvori pogrešaka pri laboratorijskim mje-
renjima u fizici
Kako je prepoznavanje, a potom otklanjanje ili smanji-
vanje mogućih izvora pogrešaka pri mjerenju jedan od
temeljnih parametara pri procjeni kvalitete nekog ekspe-
rimentalnog postupka, u ovom odjeljku navedeni su neki
najčešći izvori pogrešaka pri provedbi eksperimentalnih
mjerenja u fizici.
Nepotpuna definicija (sistematska i slučajna pogreš-
ka) – Često nejasna definicija onemogućava dovoljno to-
čno izvođenje nekog mjerenja. Npr., ako dvoje ljudi neo-
visno mjere duljinu užeta, oni vjerojatno neće dobiti istu
izmjerenu vrijednost jer će svaki od njih različito rasteg-
nuti uže. Najbolji način za minimiziranje ovog izvora pog-
rešaka je pažljivo uzimanje u obzir specifičnih uvjeta koji
mogu utjecati na mjerenje.
Propusti pri uračunavanju pojedinih čimbenika ko-
ji utječu na mjerenje (sistematska pogreška) – Najiza-
zovniji dio izvođenja eksperimenta pokušaj je kontrole ili
tumačenja svih mogućih utjecaja na rezultate mjerenja.
Npr., zanemarivanje utjecaja otpora zraka pri mjerenju
ubrzanja slobodnog pada tijela; zanemarivanje utjecaja
Zemljinog magnetskog polja pri mjerenju magnetskog
polja malog magneta. Stoga, prije izvođenja eksperimen-
ta, mjeritelj bi morao biti svjestan svih mogućih čimbeni-
ka koji bi mogli utjecati na rezultat mjerenja. To je najbolji
način za otklanjanje ili objašnjenje ovakvih pogrešaka, jer
je često moguće osmisliti eksperiment kojim bi se uraču-
navali, odnosno zanemarivali ovakvi utjecaji.
Utjecaji okoline (sistematska i slučajna pogreška) – Pri
mjerenju uvijek treba poznavati uvjete radne okoline u ko-
jima se izvodi eksperiment. Potrebno je uzeti u obzir ili zaš-
tititi mjerne instrumente od vibracija, pomaka, tempera-
turnih promjena, elektronskog šuma i drugih utjecaja. Npr.,
mjerene vrijednosti struje stalno mogu biti preniske uslijed
pada napona u gradskoj mreži.
Razlučivanje mjernog instrumenta (slučajna pogreš-
ka) – Svi mjerni instrumenti imaju konačnu preciznost, što
3
U pogl. 3. bit će prikazana detaljna statistička analiza slučajnih pogrešaka pri mjerenju.
16
2. MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
ograničava njihovu moć razlučivanja malih razlika između
mjerenih vrijednosti.
Npr. mjernom vrpcom ne mogu se mjeriti duljine s pre-
ciznošću većom od polovice vrijednosti najmanje podjele
na mjernoj skali (u ovom slučaju 0,5 mm). Jedan od najbo-
ljih načina za dobivanje preciznijih mjerenja je primjena
postupka nulte razlike umjesto izravnog mjerenja fizikalne
veličine. Ovaj postupak uključuje korištenje mjernih in-
strumenata za mjerenje razlike između dviju sličnih fizikal-
nih veličina od kojih je jedna dovoljno točno poznata i pri-
lagodljiva. Referentna prilagodljiva fizikalna veličina mije-
nja se sve dok se razlika između nje i mjerene fizikalne veli-
čine ne smanji na nulu. Prema tome, ove dvije fizikalne ve-
ličine su u ravnoteži i vrijednost nepoznate veličine dobiva
se usporedbom s referentnom veličinom.
Ovakvim postupkom mogu se otkloniti problemi pri
mjerenju koji nastaju uslijed nestabilnosti i povećava se
osjetljivost mjernih instrumenata.
Loša kalibracija (ugođenost) mjernih uređaja (sis-
tematska pogreška) – Prije početka mjerenja potrebno je
provjeriti kalibraciju mjernih instrumenata. Loše ugođen
mjerni instrument je, npr., termometar koji pokazuje
102°C u kipućoj, a 2°C u zaleđenoj vodi pri normiranoj
vrijednosti atmosferskog tlaka ( po ≈ 1013 hPa ). Takav će
termometar stalno pokazivati previsoke mjerene vrijed-
nosti temperature. Točnost nekog mjernog uređaja može
se provjeriti usporedbom s drugim preciznijim mjernim
uređajem ili provjerom tehničkih podataka koje je dao
proizvođač uređaja. Isto tako, kada se pri mjerenju koriste
elektronski mjerni uređaji s analognom mjernom skalom,
uvijek je potrebno provjeriti nulti položaj kazaljke na skali
mjernog instrumenta. Ovu provjeru potrebno je povre-
meno obaviti i tijekom mjerenja.
Promjene fizikalnih uvjeta tijekom mjerenja (slučaj-
na pogreška) – Višestruka mjerenja neke fizikalne veličine
potrebno je obaviti u cjelokupnom istraživanom mjernom
području jer se tako mogu uočiti stvarne promjene fizikal-
nih veličina duž istraživanog područja mjerenja.
Paralaksa (sistematska i slučajna pogreška) – Ova po-
greška pojavljuje se ukoliko postoji udaljenost između
mjerne skale i mjeritelja tijekom mjerenja. Npr. kada se
očitava visina stupca tekućine u menzuri. Ako oko mjeri-
telja nije pod pravim (odgovarajućim) kutom u odnosu na
pokazivač ili mjernu skalu, očitani rezultat mjerenja može
biti previsok ili prenizak.
Pomak u skali mjernog instrumenta (sistematska po-
greška) – Očitanja sa skale većine mjernih instrumenata
pokazuju, tijekom vremena, određeni pomak. Ovaj pomak,
općenito, nije važan. Međutim, ponekad ovaj izvor siste-
matske pogreške pri mjerenju je značajan pa se svakako
treba uzeti u obzir u raspravi rezultata mjerenja.
Vrijeme zaostajanja (kašnjenja) (sistematska pogre-
ška) – Za pravilan rad nekih mjernih instrumenata potre-
bno je određeno vrijeme koje treba proći nakon uključi-
vanja mjernog instrumenta. Ukoliko se mjerenja obavljaju
s mjernim instrumentom koji nije postigao svoje stabilno
stanje za rad, rezultati mjerenja ovakvim mjerim instru-
mentom bit će preniski.
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
Međutim, pored sistematskih (sustavskih) i slučajnih
pogrešaka, često se pri mjerenjima mogu pojaviti i grube
pogreške koje nisu pod utjecajem prethodno navedenih
izvora pogrešaka. Grube (osobne) pogreške nastaju zbog
nemara opažača, loše tehnike ili nekog drugog grubog,
subjektivno uvjetovanog propusta u mjernom postupku.
Opažač može zabilježiti pogrešno izmjerenu vrijednost,
pogrešno očitati sa skale mjernog uređaja, zaboraviti
znamenku pri očitavanju sa skale instrumenta ili učiniti
drugi sličan propust. Ako je obavljeno više mjerenja, re-
zultati mjerenja s ovakvim pogreškama trebali bi vidljivo
odskakati od ostalih. Kada se otkriju grube osobne pogre-
ške, treba ih izbjegavati i ispraviti. Općenito, grube osob-
ne pogreške uvijek je potrebno isključiti iz analize rezulta-
ta mjerenja jer se pretpostavlja da su eksperimentalni re-
zultati dobiveni koristeći ispravan mjerni postupak. Stoga
je neizostavno potrebno, neposredno nakon obavljenih
mjerenja, izvršiti analizu dobivenih mjernih podataka.
Analiza nepravilnosti u mjernim podatcima
Nakon obavljenih mjerenja (čak i tijekom mjerenja) pot-
rebno je vrlo pažljivo analizirati dobivenu skupinu mjernih
podataka kako bi se otkrila moguća značajna odstupanja
(engl. ˝outliers˝) od predviđenih zakonitosti. Nepravilni
mjerni podatci koji se nalaze izvan područja mjerenja pre-
dviđenim fizikalnim zakonima mogu ukazivati na zanimlji-
ve pojave koje vode do novih zakonitosti između mjerenih
fizikalnih veličina, ali mogu biti i rezultat pogreške te slu-
čajnih nestabilnosti tijekom mjerenja. U svakom slučaju,
ova odstupanja pri mjerenju zahtijevaju detaljnije istraži-
vanje kako bi se odredio uzrok neočekivanih rezultata. Ek-
stremne vrijednosti mjerenih fizikalnih veličina ne bi treba-
lo nikada odbaciti bez jasnog objašnjenja jer bi se na taj
način mogao odbaciti značajni dio eksperimentalnog istra-
živanja. S druge strane, ako postoji jasan razlog za izbjega-
vanje i odbacivanje ekstremnih mjernih podataka, tada bi
ih trebalo isključiti iz analize rezultata mjerenja tako da sre-
dnja vrijednost mjerene fizikalne veličine ne odstupa zna-
čajno od stvarne (prihvaćene) vrijednosti te veličine.
2.2. Izražavanje eksperimentalne pogreš-
ke i nesigurnosti mjerenja
Bez obzira na preciznost korištenih mjernih instrumena-
ta, pri mjerenju neke fizikalne veličine uvijek postoji odre-
đena nesigurnost rezultata mjerenja. Stoga je jako važno
ovu nesigurnost mjerenja pravilno odrediti i objasniti.
Nesigurnost nekog mjerenja ograničena je preci-
znošću i točnošću mjernog instrumenta kao i
drugim čimbenicima koji mogu utjecati na spo-
sobnost mjeritelja pri mjerenju.
Npr., ako se koristi mjerna vrpca pri mjerenju promjera
teniske loptice, moguća nesigurnost mjerenja je ± 5 mm,
a korištenjem pomične mjerke moguća nesigurnost mog-
la bi se smanjiti na ± 2 mm. Ograničavajući čimbenik pri
mjerenju mjernom vrpcom je paralaksa, dok je mjerenje
pomičnom mjerkom ograničeno nejasnom definicijom
promjera. U oba slučaja, nesigurnost mjerenja veća je od
2. MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
najmanje podjele na skali korištenog mjernog instrumen-
ta (1 mm, odnosno 0,1 mm). Međutim, ne postoji opće
pravilo za određivanje nesigurnosti u svim mjerenjima.
Jedino mjeritelj može najbolje (kvantitativno) procijeniti
nesigurnost mjerenja na temelju svih mogućih faktora
koji utječu na rezultat mjerenja. Zbog toga, mjeritelj ima
obvezu napraviti najbolju prosudbu i na jasan način izra-
ziti nesigurnost mjerenja:
izmjerena standardna
Mjerenje = ( vrijednost
±
nesigurnost ) [mjerna jedinica]
gdje ˝± standardna nesigurnost˝ ukazuje da je približno
68% interval pouzdanosti danog rezultata mjerenja.. Npr.
d tenis.lopt. = ( 6,7 ± 0, 2 ) cm .
Općenito, zapis konačnog rezultata mjerenja je
x = ( x ± a )n [mjerna jedinica ] , (2-1)
gdje je x odgovarajuća oznaka mjerene fizikalne veličine
(npr. masa m, brzina v, visina h, period T, struja I, gustoća
ρ, …), x ( ili x ) srednja vrijednost mjerene fizikalne
veličine, a a nesigurnost rezultata mjerenja iskazana kao
∆x apsolutna, ili rx relativna pogreška, ili σ standardna
devijacija (detaljnije u pogl. 3.).
2.3. Točnost i preciznost mjerenja
Zadatak nekoga fizikalnog mjerenja je utvrđivanje broj-
čane vrijednosti neke fizikalne veličine. Međutim, svako je
mjerenje podložno mnogobrojnim, često nekontroliranim
izvanjskim utjecajima. Isto tako, zbog ograničenja u oštrini
ljudskog razlučivanja kao i u razlučivanju mjernih instru-
menata, pojedinačni rezultati nekog mjerenja uglavnom se
ne podudaraju. Ako je prava (stvarna) vrijednost mjerene
fizikalne veličine X p , tada rezultat pojedinog mjerenja x
odstupa od prave vrijednosti X p te veličine, a odstupanje
∆X p =x − X p (2-2)
se naziva pravom (stvarnom) pogreškom tog mjerenja.
Prema tome, točno mjerenje je mjerenje čija se vrijednost
najviše približava pravoj vrijednosti. S obzirom da se prava
vrijednost fizikalne veličine, uglavnom, ne može odrediti,
potrebno je otkloniti uzroke pogrešaka, ponavljati mjere-
nja te ih statistički obraditi. Stoga, cilj uzastopnih mjere-
nja neke fizikalne veličine i računa pogrešaka je što preci-
znije i pouzdanije određivanje prave vrijednosti fizikalne
veličine, odnosno određivanje intervala povjerenja (pou-
zdanosti) rezultata mjerenja, tj. granice pogreške unutar
kojih se najvjerojatnije nalazi prava vrijednost.
Svako iskazivanje rezultata mjerenja neke fizikalne
veličine, koje uz rezultat mjerenja ne daje podatak o
njegovoj točnosti i preciznosti, bezvrijedno je.
Točnost mjerenja odstupanje je rezultata mjerenja od
prave vrijednosti mjerene fizikalne veličine. Ukoliko nije
poznata prava vrijednost fizikalne veličine, ne može se
odrediti ni točnost pojedinog mjerenja. Međutim, statis-
tičkim postupcima može se odrediti interval u kojem se,
najvjerojatnije, nalazi prava vrijednost te fizikalne veličine
(interval povjerenja ili pouzdanosti rezultata mjerenja).
Točnost mjerenja izražava se pomoću relativne pogreške:
17
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
x - Xp
=
relativna pogreška ⋅100% ,
Xp
gdje je x izmjerena, a X p prava vrijednost fizikalne veličine.
Npr.
Ako je prava vrijednost za masu nekog tijela m = 80 g , a
mjerena vrijednost mase m = ( 75, 5 ± 0, 5 ) g , tada je rela-
tivna pogreška tog mjerenja:
75, 5 g - 80, 0 g
= -5, 6% .
80, 0 g
Napomena:
Predznak (-) ukazuje da je mjerena vrijednost manja od prave
vrijednosti mase tog tijela.
Preciznost mjernog uređaja najčešće je određena pod-
jelom na skali mjernog uređaja. Ako je, npr., najmanji pod-
jeljak skale termometra 1°C, preciznost termometra je
0,5°C. Ponekad se može procijeniti očitana vrijednost na
desetinku podjeljka skale pa je u tom slučaju preciznost
mjernog instrumenta 0,1 podjeljka skale.
Preciznost mjerenja govori o prosječnoj raspodjeli (ra-
sipanju) rezultata mjerenja. Ako se, npr., želi izmjeriti vodo-
staj rijeke mjernim instrumentom preciznosti 0,5 cm, mo-
guće je da će se, zbog utjecaja valova, rezultati mjerenja
razlikovati za nekoliko centimetara. Ova značajna razlika
nije posljedica nepreciznosti mjernog uređaja, već drugih
izvanjskih utjecaja (u ovom slučaju valova). Međutim, po-
navljanjem mjerenja može se statističkim postupcima od-
rediti preciznost mjerenja. Ako se ponavljanjem mjerenja
dobiva uvijek ista vrijednost mjerene fizikalne veličine, za
preciznost mjerenja uzima se preciznost mjernog uređaja.
Preciznost mjerenja izražava se, najčešće, pomoću re-
lativne nesigurnosti :
relativna nesigurnost
= × 100% . (2-4)
nesigurnost izmjerena vrijednost
Npr.
Izmjerena masa nekog tijela je m = ( 75, 5 ± 0, 5 ) g , a relativ-
0, 5g
na nesigurnost ovog mjerenja je ⋅ 100% = 0, 66% .
75, 5g
Pouzdanost mjerenja povezana je sa širinom intervala
unutar kojeg se nalazi prava vrijednost mjerene fizikalne
veličine. Uz pretpostavku da pri mjerenju postoje samo
slučajne pogreške, pouzdanost mjerenja može se povećati
višestrukim ponavljanjem mjerenja. Na ovaj način poveća-
va se vjerojatnost da se srednja vrijednost mjerene fizikalne
veličine nalazi u blizini prave vrijednosti. Na taj način može
se, uzastopnim ponavljanjem mjerenja, dobiti rezultat mje-
renja koji je pouzdaniji od preciznosti mjerenja.
Prema tome, pri analizi rezultata mjerenja, jako je važ-
no razumjeti razliku između točnosti i preciznosti mjere-
nja. Preciznost mjerenja pokazuje kvalitetu nekog mjer-
nog postupka, bez obzira je li neko mjerenje ispravno,
odnosno ono je mjera pouzdanosti i reproducibilnosti
mjerenja. S druge strane, točnost mjerenja pretpostavlja
18
2. MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
da postoji neka prava vrijednost mjerene fizikalne veličine
(2-3) i rezultat mjerenja uspoređuje s tom pravom vrijednošću
fizikalne veličine. Preciznost i točnost mjerenja izravno su
povezani sa slučajnim i sistematskim pogreškama pri mje-
renju. Prema analogiji s pogotcima u metu, sl.2.1. preds-
tavlja ilustraciju točnosti i preciznosti mjerenja.
Sl.2.1. Ilustracija točnosti i preciznosti mjerenja
Često se rezultati nekog eksperimenta žele usporediti
s rezultatima nekog drugog sličnog eksperimenta ili s teo-
rijskim predviđanjima rezultata. Svaka od ovih usporedbi
zahtijeva različitu vrstu analize čiji se rezultat izražava re-
lativnom razlikom, odnosno relativnom pogreškom. Us-
poredba rezultata mjerenja iste fizikalne veličine dobive-
ne pomoću dva različita mjerna postupka izražava se rela-
tivnom razlikom koja se izračunava prema relaciji,
E1 − E2
relativna razlika = ⋅100% , (2-5)
1
( E1 + E2 )
2
gdje su E1 , E2 rezultati mjerenja prema jednom, odnos-
no drugom eksperimentalnom postupku. Relativna pog-
reška, koja se izračunava prema relaciji,
T −E
=
relativna pogreška ⋅100% , (2-6)
T
primjenjuje se pri usporedbi eksperimentalnog rezultata
E s teorijskom ("pravom", prihvaćenom) T vrijednošću
mjerene fizikalne veličine.
2.4. Značajne znamenke u mjernom
podatku
Mjerenja fizikalnih veličina nikada nisu savršeno točna.
Točnost mjerenja ograničena je eksperimentalnim pos-
tupkom, korištenom mjernom opremom kao i sposobno-
šću mjeritelja. Izmjerene vrijednosti fizikalnih veličina uvi-
jek sadrže određenu nesigurnost. Međutim, pažljivim iz-
borom broja znamenki u mjernom podatku može se prib-
ližno ukazati na točnost obavljenog mjerenja.
Očitavajući vrijednost neke fizikalne veličine sa skale
mjernog instrumenta dobiveni mjerni podatak sadrži samo
određeni broj značajnih znamenki. Pored toga, sva mjere-
Fizika 1 - Priručnik za laboratorijske vježbe
nja obavljena s istim mjernim instrumentom trebala bi ima- 5.
ti jednak broj značajnih znamenki.
Značajne znamenke kojima se prikazuje
vrijednost mjerene fizikalne veličine svi su
brojevi koji su mogu izravno očitati s
mjerne skale instrumenta uključujući i je-
dan sumnjivi ili procijenjeni broj. Sumnjiva
ili procijenjena znamenka uvijek je zadnja
znamenka u mjernom podatku.
Npr., mjerna vrpca s milimetarskom podjelom može se
koristiti pri određivanju duljina fizikalnih objekata čije su
vrijednosti veće od jedne desetinke milimetra. Ukoliko je
izmjerena duljina 34,8 mm, prve dvije znamenke 3,4 su
sigurne, a znamenka 8 je procijenjena ili sumnjiva.
Često broj značajnih znamenki u mjernom podatku ne
odražava ispravno točnost mjerenja. Ako je duljina žice zapi-
sana kao 12,52 cm, tada se, na temelju broja značajnih zna-
menki, pretpostavlja da je točna vrijednost duljine između
12,51 i 12,53 cm. Međutim, što se događa ako se duljina žice
mjeri nekoliko puta i izmjereni podatci se nalaze između
12,49 i 12,55 cm? U ovom slučaju duljinu žice potrebno je
izraziti u obliku (12,52 ± 0,03) cm, gdje je 12,52 cm srednja
vrijednost izmjerene duljine, a 0,03 cm nesigurnost mjerenja.
Neka je srednja vrijednost mjerenja duljine nekog ob-
jekta pomoću mjerne vrpce 318,9811123 mm. Kako bi
ovo mjerenje bilo pouzdano potrebno je konačni rezultat
mjerenja duljine izraziti u obliku (319,0 ± 0,1) mm. Zna-
menka "nula" nakon decimalnog zareza označava zadnju
značajnu znamenku. Sve druge znamenke nakon deci-
malnog zareza beznačajne su i ne daju stvarnu informaci-
ju o obavljenom mjerenju. Prema tome, svaki mjerni po-
datak mora imati prikladan broj značajnih znamenki. Ne-
ma smisla bilježiti mnogo znamenki koje nisu značajne.
Stoga, pri zapisivanju mjernih podataka treba uzeti u
obzir sljedeća pravila o značajnim znamenkama:
1. Sve znamenke nekog broja, različite od nule, značajne
su. Npr., brojevi 123, 28,3 imaju 3 značajne znamenke.
2. Nule koje se nalaze između dvije znamenke različite
od nule značajne su znamenke. Npr. 109 ( tri značaj-
ne znamenke), 45007 (pet značajnih znamenki),…
3. Nule koje slijede nakon posljednje znamenke različi-
te od nule nisu značajne, jer najčešće, predstavljaju
samo red veličine. Npr. 234000 (tri značajne zna-
menke), 40000 (jedna značajna znamenka),…
4. Ako mjerni podatak sadrži decimalni zarez:
a) Nule koje se nalaze između decimalnog zare-
za i prve znamenke različite od nule nisu značaj-
ne, jer predstavljaju samo red veličine. Ovaj broj
ima onoliko značajnih znamenki koliko ih se na-
lazi od prve znamenke različite od nule pa dalje
udesno. Npr. 0,00456 (tri značajne znamenke),
0,0010057 (pet značajnih znamenki), 2,007 (četiri
značajne znamenke),…
b) Nule koje slijede nakon znamenke različite od
nule značajne su znamenke. Npr. 345,0 (četiri
značajne znamenke), 230,00 (pet značajnih zna-
menki),…
2. MJERENJE I POGREŠKE PRI MJERENJU
Brojevi kao što su π, e imaju beskonačan broj zna-
čajnih znamenki.
Znanstveni zapis brojeva
U znanstvenom zapisu brojeva, tj. zapis s potencijom
broja 10, sve znamenke u broju značajne su. Npr.,
2, 45 ⋅ 103 ( tri značajne znamenke), 1, 50 ⋅ 103 (tri značajne
znamenke), 2, 0500 ⋅ 10-3 (pet značajnih znamenki),…
Napomena:
Pri zapisivanju mjernih podataka koji imaju jako male ili jako
velike vrijednosti potrebno je, svakako, koristiti znanstveni zapis
broja, te oznaku za potenciju broja 10 danu u tablici (Prilog 3.).
Određivanje značajnih znamenki u konačnom
rezultatu mjerenja
Pri računskim operacijama (zbrajanje, oduzimanje,
množenje, dijeljenje) dvaju ili više mjernih podataka (fizi-
kalnih veličina), broj značajnih decimalnih, odnosno de-
kadskih mjesta u konačnom rezultatu mjerenja, ne može
biti veći od broja značajnih decimalnih i dekadskih mjesta
mjernog podatka s najmanjim brojem tih mjesta.
Npr.
0, 04 + 26,704 -18,7 = 8, 044 → 8, 0
89, 352 + 21,1= 110, 452 → 111
1, 34 ⋅ 10 4 + 2, 57 ⋅ 105 = 2,704 ⋅ 105 → 2,70 ⋅ 105
3, 6 ⋅ 3507 = 1, 2625 ⋅ 10 4 → 1, 3 ⋅ 10 4
0, 030 ⋅ 152
= 0, 3454545... → 0, 35
13, 20
Napomena:
U rezultatu mjerenja ne smiju decimalna mjesta biti samo
˝odrezana˝, već se pri zapisu rezultata treba uzeti u obzir pravilo
o zaokruživanju brojeva.
Ukoliko se računski postupak, pomoću kojeg se iz
mjernih podataka određuje konačni rezultat mjerenja,
sastoji od nekoliko koraka (što je najčešći slučaj) pri čemu
se dobiva nekoliko međurezultata, tada je u međurezulta-
tima potrebno zadržati sva decimalna mjesta, a postupak
˝rezanja˝ decimalnih mjesta i zaokruživanja brojeve obavi-
ti tek kod konačnog rezultata mjerenja i to u ovisnosti o
broju značajnih znamenki u ulaznim mjernim podatcima.
Na ovaj način smanjuje se nepouzdanost konačnog rezul-
tata mjerenja kao posljedica višestrukog zaokruživanja
brojeva tijekom računskog postupka.
Konačni rezultat mjerenja potrebno je izraziti pomoću
svih značajnih znamenki te još jedne sumnjive ili procije-
njene znamenke i, ako je moguće, zapisati ga u znanstve-
nom obliku. Srednja vrijednost i pripadna pogreška, koje
trebaju imati isti broj decimalnih mjesta, stavljaju se u
oble zagrade, a iza njih slijedi potencija broja 10 (red veli-
čine) i mjerna jedinica:
Npr.
r =( 3, 5 ± 0,1) ⋅ 10-2 m , I =( 2, 54 ± 0,12 ) ⋅ 10-3 A .
19