Naslov originala JOHANNES MARIO SIMMEL

ALLE MENSCHEN WERDEN BRADER

© 1967 by Droemrschc Vcrkgsanstalt Th. Knaur Nachf., Munchen/Zttrich

Preveo OTO ŠOLC

Likovna oprema IRISLAV MEŠTROVIĆ

JOHANNES MARIO SIMMEL

SVI ĆE LJUDI BITI BRAĆA

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODUZEĆE

mladost

ZAGREB, 1976

Štamparski zavod „Ognjen Priča", Zagreb — 1976.

 Ta knjiga je roman, ali roman počiva na istinitim događajima. Riječ je o
veoma mnogim događajima u koje su bile upletene veoma mnoge osobe, i još
su upletene. Onaj tko piše roman mora mnoge događaje sažeti u tipične,
jednako tako mora postupiti kada je riječ o osobama. Prema tome sam sve
događaje, osobe, imena, mjesta, datume i institucije, i sve što se spominje u toj
knjizi — izuzevši dnevne ili povijesne činjenice — izmislio.

J. M. S.
Narav ljudska ne želi da postoji ma i jedan ljudski konflikt koji bi se zbivao
santo u jednom biću i da ostane ograničen samo na jednu osobu. Mi očito tako
sveobuhvatno ovisimo jedni o drugima da sve što se jednom čovjeku desi
dešava se na neki način i drugima... Riječi Kainove: »Zar da budem čuvar
brata svojega?« nije samo priprema na zapovijed o ljubavi prema svojemu
bližnjemu — to je potvrda činjenice, ja sam brat brata svojega te sam u dobru i
zlu povezan s njim.

Viktor Freiherr von Weizsacker, 1886—1957.

PRVI STAVAK

ALLEGRO MA NON TROPPO UN POCO MAESTOSO

Moj brat je pitao svoga ubojicu kako je namislio počiniti ubojstvo.

»Najpoštenije, časno«, odgovorio je Indijac. »Malajskim mačem. To je

najsigurnije i bit će najbrže. Dostatan je samo jedan udarac. Tako je bilo
uvijek.«

»Dobro«, rekao je moj brat. Razgovarali su engleski.

»Naravno, uvijek sam radio s ljudima koji su ležali u krevetu ili spavali.«

»Naravno«, odgovorio je moj brat Werner.

»To je pretpostavka«, rekao je njegov ubojica. »Duboki san. Toliko dubok

koliko je to samo moguće. Ponapiti ljudi mi olakšavaju posao. Također i sebi.«

»Uzet ću whisky«, obećavao je moj brat.

»Whisky je dobra stvar«, rekao je njegov ubojica. Na izgled je bio mnogo

stariji no što je to bilo uistinu: obrazi su mu bili upali, bio je iznuren. Crne oči
kao da su mu bile pune uzbuđenja, zubi su mu bili gotovo crni, a kad bi taj
Indijac ispljunuo, pljuvačka mu je bila crvena, često je pljuvao, žvakao je
betel. Uživaoci te droge imaju crne zube i crvenu pljuvačku. Tjelesno
propadanje i neprestana blaženost ubojice u manjoj su mjeri bili posljedice
uživanja te droge, takav je bio zacijelo dugogodišnjim i silnim uzimanjem
hašiša. Prodavalac hašiša u starom dijelu grada Kaira spojio je mog brata
Wernera s njegovim ubojicom. Dogodilo se to sinoć, a obojica su se u
potpunosti sporazumjeli. Danas su se sreli još jednoć kraj starog Nilomjera na
krajnjoj južnoj točki otoka Roda, u dvadeset i tri sata, u srijedu 14. prosinca
1966. Upravo je bilo nevjerojatno toplo za to doba godine i za prilike gdje su
uglavnom razlike u temperaturi ekstremne kada je riječ o danu i noći. Obojica
su imali na sebi lake ogrtače.

Veselo i zaneseno — on je uvijek govorio ponešto sanjarski i veselo —

nastavio je Indijac: »Idealno bi naravno, bilo pomiješati whisky s praškom za
spavanje. Ima ih veoma jakih.«

»Gdje da ga dobijem?« pitao je Werner. Bilo mu je četrdeset i osam godina, a

ja sam bio pet godina mlađi, ali usprkos toj razlici u godinama bili smo jedan
na drugoga veoma nalik. Obojica smo biH visoki i veoma jaki, u obojice je
kosa bila smeđa, oči također smeđe, čelo nam je bilo visoko, nos uzak, usne
puae sa širokim čeljustima.

»Mogu vam odmah dati kutiju«, rekao je ubojica moga brata. »Prašak se nalazi
u malim vrećicama. Brzo se topi i bez ikakva je okusa. Poslije deset minuta
već počinje djelovanje ... snažno.«

»Fino.«

»U kutiji ima deset vrećica. Uzmite tri vrećice na jednu bocu whiskyja. Ići
ćemo sasvim na sigurno.«

»Neka bude sasvim sigurno«, potvrdio je moj brat ozbiljno.

Ove noći nebo je bilo sasvim tamno. Zvijezde su sjale kao da se još uvijek
nalazimo u kolovozu. Svjetlo mjeseca bilo je sablasno zeleno. Jednako tako
zelena bila je rijeka, a zelen je bio i čitav Kairo. Zelene su bile jedrilice u
Staroj luci, lijevo, ispred vrha otoka, zelena je bila Sfinga i piramide iz Gize,
nadesno, prijeko, u pustinji. Stari Nilo-mjer, ispred kojega su stajali moj brat i
njegov ubojica, bio je opasan velikim vrtom. Ruže, karanfili i oleandri mirisali
su. Danju ovamo dolaze mnogi turisti, noću je vrt uvijek napušten. Mali
reflektori, postavljeni ispod grmlja, osvjetljavali su ga romantično,
obasjavajući ga žuto-zlatnom bojom iz daljine. Danas je bilo ponešto prizemne
sumaglice, pa je zeleni mjesec bio još vidljiviji. Boja svjetala odgovarala je
onoj koja nastaje kada bi se usula voda u pernod.

Vrt u kojem su rasle lepezaste palme i akacije po rubovima puteljaka bio je

zasađen niskim raslinstvom, bio je veoma pregledan. Ako bi čovjek stajao
sprijeda kraj Nilo-mjera mogao bi vidjeti svaki ljubavni par, svaku policijsku
ophodnju, svakog osamljenog šetača već izdaleka — također i noću. Za to su
se brinuli mnogi mali reflektori, a noćas također i mjesečevo svjetlo. Ako
čovjek ne bi želio da ga se primijeti, imao je mnogo vremena da se spusti po
stepenicama kraj obale što su se nalazile pet koraka od Nilomjera, kraj njih je
bilo mnogo udubljen ja i propusta, stepenice su se spuštale do podzemnih
kanala. Kanale su izgradili zbog toga kako bi čuvali otok, pogotovu vrh otoka
ako bi se Nil izlio iz korita. Tada su kanali i propusti sprečavali poplavu čak i
uništenje otoka Roda: bujice, što bi nailazile, odvodili bi, umanjivali bi
njihovu snagu i potom ih ispuštali mirno i bez snage rukavima koji su se
dobrim dijelom nalazili ispod otoka, sve bi to izlazilo u mirne i zaklonjene
uvale, u slobodu. Ako ne bi prijetila poplava Nila ovdje je bilo mnogo
mogućnosti da se čovjek sakrije i da naprosto nestane. To je bio razlog što je
Indijac pretpostavio uske propuste između Nilomjera i zida kako bi poveo
poslovni razgovor. Dobro je to bilo mjesto gdje će se voditi razgovor o
ubojstvu, razmišljao sam. Stajao sam u jednom udubljenju zida, pet metara
niže, ispod mjesta na kojem su se nalazili moj brat i njegov ubojica. Odista,
bila je to nevjerojatno topla noć. I ja sam na sebi imao sasvim laki kišni
ogrtač.

Naravno, Indijac je, prije no što će doći, pretražio okolicu nije li se možda
ovdje dolje netko sakrio. Moj mu je brat pri tome pomagao. Ubojica je imao
uza se jaku džepnu svjetiljku. Ja sam se već našao na svom mjestu dobrih pola
sata prije njih. Nisu me čuli kad sam se iz udubljenja, gdje sam čekao,
pomaknuo u unutrašnjost kanalizacione mreže i kad sam se sakrio u komoru u
kojoj se mjerio pritisak. Nosio sam lake cipele s gumenim đonom. Umireni
popeli su se ponovo, a ja sam se vratio bezglasno u svoje udubljenje. Valovi
su tiho oplakivali betonski zid. Nije bilo niti ćuna. Mogao sam čuti svaku riječ
što su je govorili o meni.

Moj brat je upitao svoga ubojicu užurbano: »Dakle, kada?«

Indijac se nasmijao. Često se smijao. I to je također bilo u vezi s uživanjem

hašiša i žvakanjem droge.

»Odista vam se veoma žuri«, rekao je Indijac.

Mom se bratu odista žurilo, znao sam to. A meni još i više. Ali on to nije znao.

Taj Nilomjer bio je star više od tisuću i stotinu godina. Jednom, na početku
osmog stoljeća, sagradio ga je kalif Soliman kako bi se u svako doba stanje
vode moglo obuzdati. Nisam ja osobito učen čovjek, bio sam već dvaput u
Kairu i nekako sam se snalazio u svemu tome, eto to je. Osim toga postoje i
putni vodiči. Prije nekoliko godina posjetio sam kanale i zaštitne hodnike
ispod otoka Roda, sjećao sam se koji su ponajbolji. A što se tiče tog
Nilomjera: prema visini vodostaja dugo su vremena određivali porez što ga je
svatko tko je imao zemlju ili ju je obrađivao morao plaćati, jer ta rijeka je bila
(a i jest) žila kucavica cijeloga Egipta. Voda te rijeke određivala je (i
određuje) dohodak čitave privrede i prema tome činila godine bogatim ili
siromašnim. Ako bi se voda spustila za sedam lakata bio je to već znak za
paniku, a pri stanju od petnaest lakata probijali bi kanale za navodnjavanje i
smatrali to velikom srećom slaveći to velikim svečanostima nekako oko
sredine kolovoza.

Nilomjer — već dugo nije bio u pogonu, već davno se služe modernim
vodomjerima — sastojao se od velikoga pravokutnog bunara u čijoj se sredini
nalazio osmerokutni stup sa staroarapskim mjerama. Na zidovima bunara
nalazila su se kufska pismena. Zid prema rijeci izgradili su nešto više od
ostala tri zida. S unutrašnje strane bilo je mnogo napisanih znakova. Na
vanjskoj strani zida stajali su moj brat i njegov ubojica. Naslanjali su se na
zid. Od vremena do vremena Indijac bi pljuvao crvenu pljuvačku; ili bi to
činio u bunar, ili bi pljuvao preko ruba obale. Pljuvačka bi tada padala pred
moje noge.

»Dakle, kada?« upitao je moj brat, sav je drhtao od nestrpljenja.

»Danas ne«, rekao je njegov ubojica. »Moram još učiniti neke predradnje.«

»Sutra?« Wernerov glas je navaljivao.

»Sutra u noći, jest.«

»U koliko sati?« Werner je zamuckivao pun uzbuđenja. »Ja moram ... moram ...
također učiniti neke predradnje, ja moram potom ...«

Ubojica je rekao: »Točno u jedan sat poslije ponoći doći ću. To je dovoljno
kasno, a ipak nije suviše kasno. U deset sati bit ćete gotovi s večerom. U
jedanaest ćete započeti whiskyjem. Potom vas mogu, dva sata poslije toga,
poslužiti na najbolji način.«

»Kako ćete ući u hotel? Kako ćete izaći?«

»Za vas to nije nimalo važno«, odgovorio mu je sretni Indijac i ponovo se
nasmijao.

»Ipak bih htio znati«, rekao je moj brat čudnovato agresivno.

I ja bih to htio znati, razmišljao sam u svojoj udubini.

»Zar mi to ne želite reći?«

»Zašto ne?« Indijac je pljuvao na rub obale. Točno pred moje cipele. »Doći ću
kroz podzemne garaže vašeg hotela.«

Mislio je na hotel 'Imperijal'.

Hotel 'Imperijal' nalazi se na Nile Cornicheu, na desnoj obali rijeke, nekih

dvije stotine metara iznad Semiramidi-nog mosta što vodi najsjevernijem i
najvećem otoku na Nilu sve do Gezireha. To je najotmjeniji i najelegantniji
predio u Kairu. Ispred Tmperijala' raslo je, na rubovima prekrasne ulice, koja
je podsjećala veoma na Croisettu u Can-nesu, mnogo velikih palma,
palisandra, bilo je tu i mnogo raskošnog i ukrasnog tropskog bilja sa šarenim
cvjetovima. Kad je čovjek stanovao u sobi na prednjoj strani hotela, tada bi
ugledao to bilje i ulicu Corniche zatim pristanište za velike staklom natkrivene
izletničke motorne čamce ispred obližnjeg 'Shephearda', a također i čitav
Gezireh: gore na sjeveru luksusne vile i parkove bogataša, u sredini Gezireh
— sporting-club s kupalištem, igralištem za golf, tenis, polo, kriket i hokej na
travi, ugledao bi hipodrom, a na jugu, nekako u visini 'Imperijala', fantastične
Andalu-zijske vrtove, američku bolnicu i jednu veoma lijepu omalenu palaču.
Ta palača je nekada pripadala masnom Faruku koji je ovdje čuvao na daleko
poznatu ogromnu zbirku pornografskih filmova, knjiga, fotografija, predmeta i
umjetnina i koji je ovdje priređivao svoje komplicirane zabave.

Stojeći u udubini obalnog zida otoka Roda, pet metara ispod moga brata i
njegova ubojice, ovako sam razmišljao one tople noći 14. prosinca: ako taj
Indijac noću između četvrtka i petka u jedan sat poslije ponoći odista dođe i
bude li odista sve išlo glatko moći ću već pola sata kasnije biti kod Lilian,
preko u Gezirehu, kraj Farukove palače. Ona će biti ondje, to je sigurno.

Bude li ubojica točan, posluži li moga brata odista ponajbolje, mogao bih, sa
svime što mi još preostaje, navri-jeme završiti. Naravno, pri tom bi se mogle
zbiti mnoge čudnovate stvari; ali na to nisam htio misliti. Moj plan je bio
utvrđen: posljednje što mi je ostalo.

»Zašto kroz podzemne garaže?« pitao je moj brat. Miris cigarete dopro je do
mene. Werner je neprestano pu-šio, činio je to uvijek kad je bio uzbuđen. Već
sam se čudio da sam do sada zamjećivao samo miris vode i povremeno
neodređen miris ruža, karanfila i bagrema.

»U podzemnoj garaži se dobro snalazim«, odgovorio je Indijac. Nije pušio.

Nije pušio zbog toga što je žvakao be-tel. Bio je sasvim miran.

»Ulaz i izlaz iz garaže također je i noću čuvan!« Moj brat je sada govorio
veoma ubrzano. »I mehaničari su ondje dolje, pa i ljudi koji peru vozila. Ja
sam to vidio!«

»Od garaže se uspinju zavojite stepenice sve do razizem-lja«, odgovarao je

Indijac sanjarski. »Odatle se uspinje mali lift.« To je bila istina. Lift je bio
namijenjen hotelskim gostima koji su ostavljali svoja vozila da ne moraju
izlaziti na ulicu žele li ući u 'Imperijal'. »Kraj lifta su vrata, što vode napolje.«

»Jest«, rekao je moj brat. »željezna vrata. Noću su zatvorena.«

»Sutra, tokom noći, neće biti zatvorena«, rekao je Indijac smijuljeći se.
»Poznam jednog perača kola.«

»Sad sam miran«, rekao je moj brat.

I ja, pomislio sam.

»Broj apartmana...«, započeo je Werner, a Indijac ga je prekinuo nestrpljivo:

»907. A kako apartman izgleda, već ste mi nacrtali. Ima li još što?«

»Ne. To bi, dakle, bilo sve«, mrmljao je moj brat nesigurno.

»Sve, riječ je samo o tri tisuće funti«, rekao je njegov ubojica, a počeo se
smijati kao da ga netko škaklja.

Werner se također smijao. Imao je on nekoliko načina za smijeh. Znao sam ih

sve. Sada je to bio smijeh pun straha, kratak, brzo se umirio, nastupila je
neugodna tišina. Odjednom je sve naokolo bilo puno mirisa cigarete, a i mene
je uhvatio strah. Moj brat, razmišljao sam, neće valjda promijeniti odluku? Što
će biti ako promijeni mišljenje o svemu tome? Ako ne bude poželio ubojicu?
Ako ga ne bude htio platiti? Tada će Werner ostati na životu. Tada je moja
posljednja zamisao propala. Tada ...

»Oprostite«, oglasio se moj brat ondje gore kod Nilomje-ra. »To sam sasvim
zaboravio. Sasvim je jasno da valja tu stvar urediti prije no što se narudžba
izvrši.«

»Qdje je novac, dragi prijatelju?« Glas Indijca zazvu-čao je odlučno.

»Ovdje«, odgovorio je moj brat.

»Hvala, dragi prijatelju«, rekao je njegov ubojica.

»Ali...«

»Što?«

»Vi ćete sasvim sigurno. .. mislim, sada kad imate novac, mogli biste naprosto
nestati. Ja nemam nikakvih garancija o vama. Ili da odem u policiju i da im
kažem: gospodo, moj ubojica me je napustio.«

Indijac se počeo grohotom smijati. Smijao se grcajući. Nešto užareno prelet

jelo je iznad mene. Sve do vode — bila je to cigareta mojeg brata. Odmah je
zapalio drugu.

»Doći ću«, rekao je ubojica. »Dajem vam riječ. Više ne mogu kazati.
Razjasnio sam vam sinoć kako uvijek čitav honorar tražim unaprijed, čovjek
nikada ne zna što se može dogoditi i kada je gotovo s poslom. Vi ste se time
suglasili.«

»Ja... ja se još i uvijek slažem«, mucao je moj brat.

»Poslovi poput ovoga«, objašnjavao je ubojica, »moraju naprosto počivati na

povjerenju. Ostavite kovčeg. Otvorite ga. U njemu se, dakle, nalaze novci.«
»Jest.«

»U novčanicama kao što sam tražio.«

»Jest.«

Indijac je tražio da mu novac bude isplaćen u egipatskim funtama. Novčanice

ne smiju biti nove, ni dvije ne smiju biti po brojevima nalik jedna drugoj.
Svaka novčanica mora imati svoj različiti broj. Za moga brata i njegove
prijatelje bio je to unosan dio posla, da dobiju tri tisuće novčanica ovako
odbrojanih. Bez pomoći jednog bankara to nikako ne bi bili kadri učiniti. U
prosincu, godine 1966. jedna egipatska funta vrijedila je 9,26 njemačkih
maraka. Moj je brat, dakle, plaćao svojem ubojici okruglo 28 000 njemačkih
maraka.

»Novčanice sam uredio kao što ste željeli«, rekao je Werner.

»Vidim. Neću ovdje i sada ispitivati brojke.« »Sada i ovdje? Kako biste to
mogli uraditi?« »Naravno da bih to mogao«, odgovorio je Indijac. »Trajalo bi
to sat ili više. Banknote ću kasnije pretražiti. Ako ima krivotvorenih ...«

»Sve su ispravne! Sve!« povikao je moj brat žustro. Nadajmo se, pomislio
sam, nadajmo se. »... tada ne biste smjeli sa mnom računati.« »Ja sam osobno
sve provjerio!« povikao je moj brat. Prokletstvo, pomislio sam, nadajmo se da
si to odista učinio, ti pseto.

Indijac je nastavio: »Vi sada pođite. Ja ću ostati ovdje još desetak minuta.«

»Do viđenja«, mucao je Werner. Glas mu je drhtao. Bio je veoma uzbuđen.

A i ja.

»Mi se više nikada nećemo vidjeti, prijatelju«, rekao je Indijac smijuljeći se.

Moj se brat udaljio bez riječi puteljkom.

Njegov ubojica pošao je za njim točno nakon deset minuta noseći u ruci
diplomatski kovčeg, a u njemu tri tisuće egipatskih funti.

Pošto je proteklo još deset minuta i ja sam pošao za ubojicom. Magla se iznad
cvijeća podigla, a također i iznad rijeke. Činilo se kao da čovjek hoda po
fluorescentnoj zelenoj vati, što mu doseže do koljena. Nikoga nisam susreo,
nikoga nije bilo na otoku, a također ni na mostu El-Malik--es-Salih.

Do kopna valjalo je prijeći dva kilometra, a meni se učinilo kao da ih je

dvadeset. Odjednom sam se osjećao strašno, naprosto strašno kad sam
razmišljao o tome kako će moj brat za okruglo dvadeset i pet sati biti mrtav
bude li sve išlo dobro.

Ti ne smiješ misliti na to kako bi se još nešto moglo dogoditi i on ostao na

životu, govorio sam sebi lutajući maglom, moraš sasvim čvrsto vjerovati u to
da će sve poći dobro, i da će tvoj brat iduće noći biti mrtav, mrtav. Tako sam,
dakle, čvrsto mislio o tome i idućeg trenutka više nisam bio toliko slomljen,
osjećao sam se izvanredno, naprosto izvanredno.

Kao djeca moj brat i ja dugi niz godina imali smo odgojiteljicu. Naši su
roditelji bili rastavljeni, krivicom oca, dakle, živjeli smo kod majke, a majka,
redaktorica u nekim jutarnjim novinama — u ono vrijeme još neuobičajeno
zanimanje za ženu — dolazila bi uvijek kasno kući. Moj brat, stariji i snažniji
od mene, nije osjećao nikakve potrebe za odgojiteljicom. Meni je, međutim,
bila potrebna i ja sam je veoma volio. Bila je rodom iz Gornje Šlezije, a zvala
se Sofija Kaczmarek. Kad bih se noću probudio iza ružna sna i kad bih kriknuo
od straha, jest, uvijek kad bih glasno zaplakao, pun straha, također i danju, a to
se događalo veoma često, dotrčala bi Sofija da me utješi. Ljuljala bi me na
svojim šiljatim koljenima i tvrdim rukama gladila po kosi govoreći svojim
tvrdim narječjem: »Sjeti se nečeg lijepog. Sjeti se anđela.«

Tako sam tada uvijek zamišljao lijepe stvari i odmah prevladavao svoj strah.

Toga sam se sjetio kad sam žurio maglom, upravo sam čuo Sofijin glas:
»Čovjek se mora sjetiti samo nečeg lijepog i strah će ga odmah proći.«

Ono najljepše na što sam ove prosinačke večeri bio kadar misliti bilo je kako
će moj brat u roku od dvadeset i pet sati biti ubijen.

Minutu poslije jednog sata poslije ponoći, noću 16. prosinca 1966, sasvim su
se polako i gotovo bez glasa otvorila oba krila ulaznih vrata apartmana 907 na
devetom katu hotela 'Imperijal'. Taj se apartman nalazio na prednjoj strani
kuće, gledao je na Nile Corniche. Teški zastori bili su navučeni, u salonu, a
također i u spavaćoj sobi. Iza spavaće sobe nalazila se kupaonica. Tu sam se
nalazio ja, u mrtvom uglu otvorenih vrata, sučelice golemom zrcalu što se
nalazilo iznad umivaonika, kraj kade. Zrcalo je bilo neosvijetljeno.

Čuo sam kako je netko vanjska vrata apartmana oprezno zaključao. Tada sam
začuo smijuljenje i pomislio: moj dobri brat Werner odista je točno ispitao
svaku novčanicu, a njegov ubojica je odista točan. Da unutarnja vrata
apartmana — na vanjskima uopće nije bilo brave — budu nezaključana, to je
moj brat dogovorio s Indijcem. Ovaj je sada nailazio iz predvorja u salon, išao
je gipko i brzo. Vrata spavaće sobe, što vode u salon, bila su otvorena, pa sam
tako mogao promatrati ubojicu u zrcalu, u ruci je imao jaku džepnu svjetiljku.
Na sebi je imao crn, do grla zakopčan ogrtač. Džepnom svjetiljkom osvijetlio
je salon i budući da je i u salonu bilo zrcala, što su odražavala svjetlo, sve
sam mogao vidjeti u svom zrcalu sasvim jasno. Lice mu je bilo bijelo,
čeljustima je pomicao, a oči su mu sjale pune suludog blaženstva. Zacijelo
radi ponajbolje kad je pun droge, razmišljao sam, a kad sam ugledao da uistinu
poigrava, otkočio sam za svaki slučaj osigurač automatskog policijskog
revolvera, što sam ga držao u lijevoj ruci. (Ja sam ljevoruk.) Na cijevi
revolvera imao sam dvadeset centimetara dug prigušivač. Odmah u početku
mislio sam kako mi neće biti potrebno oružje, ali nikada nisam bio posve
siguran, pa sam zbog toga tokom prošlog dana nabavio u nekog staretinara, u
nekoj prljavoj ulici blizu Ibn-Tulun--džamije, oružje s prigušivačem i osim
toga šest šaržera puna naboja. Iskušao sam revolver zajedno s prigušivačem u
podrumu te radnje. Nespretno otvoren čep boce šampanjca prouzrokuje veći
pucanj. Kad sam — u zrcalu kupaonice — promatrao taj mali balet Indijčev,
što ga je izvodio u salonu zajedno sa svojom džepnom svjetiljkom, revolver se
u mojoj lijevoj ruci činio nečim osobito radosnim. Čovjek nikada, napokon, ne
može znati što će nenadano pasti na um čeljadetu ovako punom droge, što će
uraditi, bude li se nenadano okrenuo; čovjek to nikako nije mogao pravo znati,
a sve to nije bilo nemoguće da se i moj brat, koji je tu odmah kraj mene ležao u
krevetu, koji je bio pun whiskyja i pun praha za spavanje — čovjek nije mogao
znati hoće li se probuditi, nitko nije mogao znati hoće li se možda ubojica dati
na traženje po čitavu apartmanu, pa tako zaviriti i u kupaonicu, pogledati čak i
iza vrata. Mnoge stvari s tim u vezi nitko nije mogao predvidjeti. Jedino što je
bilo sigurno bilo je to da prije izlaza sunca moram napustiti Egipat.
U zrcalu se pojavila garnitura za sjedenje u salonu, ubojica ju je upravo
osvijetlio svojom džepnom svjetiljkom. Između ugodnih naslonjača ugledao
sam praktičan okrugao stol koji se mogao okretati. Na stolu su se nalazile
mnoge pepeljare, cigarete, čaše, nekoliko boca whiskyja i sode i velika
srebrna termos-posuda u kojoj se nalazio led. Na stolu je vladao popriličan
nered. Pepeo je bio prosut po stolu, jedna čaša i jedna boca bile su prevaljene.
Vidio sam kako se ubojica nagnuo nad sve to i čuo kako se smijulji
promatrajući sve to. Bio je nevjerojatno sretno raspoložen.

Pošto je uživao u tom kaosu približio se plešući spavaćoj sobi. Budući da nije
palio električno svjetlo neprestance se služio džepnom svjetiljkom koja je
poigravala kako bi on plešući hodao. Njegov lik postajao je sve veći u zrcalu
kupaonice. Indijac mora da je sasvim dobro upamtio sve što mu je moj brat
nacrtao kada ga je upućivao u raspored apartmana, mora da je sve to sasvim
dobro imao u glavi, jer odmah je osvijetlio krevet. Tako sam i ja, kada bih se
podigao na prste, mogao sve vidjeti. Moj brat je ležao na leđima, odijelo mu
se nalazilo na stolici kraj postelje, također i rublje. Na sebi je imao žutu
pidžamu, sam sam ga svukao i odjenuo mu ovu pidžamu.

Učinilo se da se ubojici sviđa što je vidio. Ponovo se glasno smijuljio. Tada je

posegnuo u svoj ogrtač pri čemu sam prvi put ugledao da je na rukama imao
crne končane rukavice. Idućeg trenutka ubojica je u rukama imao poput zmije
savijenu oštricu mača. Džepnu je svjetiljku objesio o dugme na svom odijelu,
brzo je povukao pokrivač kako bi se zaštitio od krvi, povukao oštricu po vratu
moga brata, od desnog uha sve do lijevoga. Sa strane, i ukoso, i na sve strane
briznula je krv iz rane i uprljala zidove, krevet i pokrivač što ga je Indijac
sada odbacio. Neprestance se od srca smijao. Obrisao je mač u pokrivač,
potrčao brzo po salonu i odmah potom začuo sam kako su se vrata iza njega
tiho zatvorila. Pogledao sam na sat. Bio je jedan sat i devet minuta poslije
ponoći.

Sad sam se pojavio i ja iz kupaonice. Budući da su svi zastori bili navučeni

mogao sam mirno upaliti električno svjetlo u kupaonici. Uradio sam to i odmah
potom ugasio svjetlo. Krevet moga brata pretvorio se u međuvremenu u pravu
crvenu baru. Sa zidova kapala je krv, mnoštvo krvi, a s kreveta je naprosto
kapala na sag. Wernerov obraz bio je veoma bijel, činilo se da je veoma
zadovoljan. Odista, za sve to bio je potreban samo jedan rez. Indijac je odista
bio vrijedan onih 28 000 njemačkih maraka.

Prošao sam spavaćom sobom sve do salona i ovdje upalio električno svjetlo.
Iz predsoblja sam donio svoj debeli modri ogrtač od devine dlake, navukao
sam ga na sebe. Pokušao sam staviti u džep svoj revolver, ali s prigušivačem
je bio i suviše dug, odvio sam ga i potom stavio u džep hlača. Revolver sam
stavio u tobolac na prsima što sam ga navukao preko svoje košulje, nalazio se
ispod kaputa.

Otputio sam se do stola. Ovdje su se nalazile dvije boce whiskyja. Jedna je još
bila puna, u drugoj je nešto manjkalo. Otvorio sam načetu bocu whiskyja i
izvadio iz džepa kutijicu s prascima za spavanje što ju je Indijac prošle noći
bio dao mome bratu Werneru. U kutijici se nalazilo isprva deset malih
omotnica. Razmišljao sam koliko mi još valja omotnica otvoriti da sadržaj
njihov uspem u bocu. Tri je već moj brat usuo. Djelovanje sam mogao vidjeti
pošto je popio čašicu ovako zatvorenog whiskyja. Nešto tome slično morat će
se dogoditi još jednoč. Svoju žrtvu ni u kom slučaju nisam htio otrovati, ali
čitava stvar, drugi put, morat će se odvijati brže. Vrijeme me je gonilo. Moj
zrakoplov, boe-ing 720 B, Lufthanse, koji je dolazio iz Tokija, spustit će se u
tri sata četrdeset i pet na internacionalnu zrakoplovnu luku Kaira, što se nalazi
pored Novog Heliopolisa. Iz Kaira polijeće tek u 4 sata 40, ali do zrakoplovne
luke, što se nalazi sjeverno od Kaira, ima 25 kilometara, a mnogo još toga
moram uraditi. Taj zrakoplov svakako moram uhvatiti. Odabrao sam ga u
poslovnici Lufthanse što se nalazi u Rue Talaat Harp 9, osigurao sam sebi
jedno mjesto u tom zrakoplovu pošto sam točno znao kad je ubojica nakanio
doći. Namislio sam iz Rima poletjeti dalje u Ziirich jednim drugim
zrakoplovom Lufthanse, ovaj polijeće u šest sati trideset po rimskom vremenu.
Posjedovao sam mnogo novaca, nalazio se u nekoj švicarskoj banci. Kako bih
taj novac prebacio u Buenos Aires bilo je potrebno da se osobno pojavim u
banci koja je raspolagala mojim imetkom, jer veći dio novca uložio sam
dugoročno. Ako želim iznenada prekinuti vezu s tom bankom moram potpisati
osobno mnoge razne dokumente. Zrakoplov švicarske kompanije, a koji leti u
Buenos Aires, napušta Ziirich u dvanaest sati petnaest iz zrakoplovne luke
Kloten. Ti interkontinentalni zrakoplovi rijetko su ispunjeni do posljednjeg
mjesta. Tu sam morao poći na sreću. Tek u Ziirichu mogao sam obezbijediti
sebi mjesto. Imao sam vizu za Egipat, a također i za Argentinu, posjedovao
sam dva internacionalna pasoša gdje je stajalo da sam cijepljen protiv mnogih
bolesti. Kada je riječ o političkim deliktima, a to je moj slučaj, ni Argentina ni
Egipat ne izručuju takve ljude.

Samo ovaj zrakoplov, boeing 720 B, vlasništvo Lufthanse, napuštao je Kairo

tako rano, pa je prema tome dolazio u obzir, jer sam morao računati time da će
ubojstvo moga brata biti otkriveno ujutro, najkasnije do deset sati prije
podneva. Mog su brata budili svakoga dana u devet sati. Ne bude li se javio
pogledat će da li mu se nešto dogodilo. Prvi zrakoplov koji je napuštao Kairo,
poslije one Lufthansine, bila je karavela Air France. Taj je zrakoplov polijetao
u jedanaest sati i trideset, a to je za mene bilo i suviše kasno.

Već sam se spremao otvoriti još jednu omotnicu kad sam se sjetio kako pojma
nemam kakav je to zapravo prašak i da li će se uopće netko i probuditi ako je
ispio tri omotnice što su bile usute u bocu. Ako se ne probudi, budući da
nikoga nema u blizini da mu pomogne, tada — ne!

Ne. Ne. Ne. — To nije išlo.

Tako nešto nisam smio staviti na kocku. Morao sam još jednog čovjeka brzo i
temeljito onesvijestiti, tu se ništa nije moglo pomoći, ali ga ne smijem time
natjerati u smrt. Whiskyjem i ovim, meni nepoznatim, prahom to bi se lako
moglo dogoditi. Dakle, prašak je bio isključen. Razmislio sam kratko i tada se
sjetio druge mogućnosti. Stavio sam bocu iz koje je moj brat pio ponovo na
stol, spremio kutiju s prahom i uzeo novu bocu whiskyja s koje sam skinuo
zatvarač od staniola kako bih kasnije što lakše izvukao čep.

Neotvorena, uska i četvrtasta boca whiskyja stala je u desni džep moga

modrog ogrtača od devine dlake. Tada sam napustio apartman. Ključ je ostao u
bravi unutrašnjih vrata — težak, s velikim privjeskom od mjedi. Izvadio sam
ga, zaključao izvana vrata, zatvorio i druga, ključ sam turnuo u lijevi džep
ogrtača. Dizalo za podzemnu garažu nalazilo se na stražnjoj strani zgrade. Bio
je to dug put. Tiho sam psovao. Velika dizala, što su vodila u hodnike, nisam
htio koristiti. Ako bi me ugledao sada neki portir, ili namještenik kuće, moglo
bi to sve pokvariti. U dizalu, što vodi u garaže, mogao sam biti prilično
siguran, siguran u to da me nitko neće vidjeti, a kada bi me i vidio neki perač
kola ili onaj tko je otvorio ubojici željezna vrata, što vode na ulicu, a koji je
ključem ponovo u međuvremenu zaključao vrata — mogao bih se tim istim
ključem poslužiti da sebi otvorim vrata. Ti raskošno rasvijetljeni hodnici,
kojima sam sada morao prolaziti, bili su, prokletstvo, dugački. Bio je to
prokleto velik hotel. Ipak je sve do sada išlo sasvim dobro, razmišljao sam,
polazeći, neće se valjda i nadalje ništa desiti. Tako sam razmišljao, jer sam se
poslije smrti moga brata osjećao toliko lak, ali na sve to nisam se htio
podsjećati, nisam tako nešto htio misliti već iz praznovjerja. Jer, jedva bih se
nečega oslobodio, uvijek se događalo nešto drugo.

Odjednom sam začuo smijeh, glasove i glazbu. U jednom od apartmana, što su

se nalazili ispred mene, zacijelo se odvijala zabava. Buka je bila prigušena,
ali jasna. Nenadano se pojačala. Pet metara ispred mene otvorila su se jedna
vrata i neka mlada djevojka odjevena u srebrnu večernju haljinu teturala je
napolje. Vrata su se za njom zatvorila. Djevojka je bila visoka, gotovo visoka
kao i ja, imala je svjetlocrvenu kosu, što joj je padala preko leđa, i ljubičaste
oči. Bila je to veoma lijepa djevojka. A bila je, činilo mi se, jako pijana. Noć
puna whiskyja, pomislio sam. Pun whiskyja moj mrtvi brat. Whisky u mom
džepu ogrtača. Puna whiskyja i ova prelijepa djevojka — djevojka — mora da
je puna whiskyja, jer ništa drugo nisam osjetio kad mi je pala u naručaj, samo
whisky. Čovjek može popiti beskrajno mnogo scotcha a da se miris alkohola
jedva osjeti. Svi pijanci to znaju. Whisky je jedino piće od kojega se ne
zaudara deset metara daleko. Ta veoma lijepa djevojka mirisala je mladošću i
vrućom kožom. Nešto malo po whis-kvju, iako je bila jako pijana.

Moj debeli modri ogrtač od devine dlake nije imao dugmadi, samo širok
opasač što bi ga čovjek svezao oko sebe. Još ga nisam bio opasao. Veoma
lijepa djevojka pala je po meni obavivši svoje duge ruke čvrsto oko mojih
prsiju. Rukama me snažno udarala po leđima. U isto vrijeme ugurala mi je
jezik u grlo da sam se skoro ugušio privivsi se donjim dijelom tijela uza me.
Ta veoma lijepa djevojka sa crvenom kosom izvukla je jezik govoreći pijano
engleskim jezikom: »Sad te napokon imam. Sad mi se, nećeš izmigoljiti. Sad
ćeš me morati. Obećao si mi. Rekao si da me hoćeš. Hajde, hajde, učini to!«

Tu djevojku još nikada u životu nisam susreo, pojma nisam imao tko je.
Prostitutka nije, to se vidjelo. Bogata je, to se također vidjelo prema onom što
je imala na sebi. Ali pijana. Gospode bože, koliko je ta djevojka bila pijana.

»Dakle, hoćeš li ili nećeš?« upitala je glasno i divlje trljajući neprestance

donji dio tijela o mene. Iz apartmana, u kojemu se bučilo, začuo se glas Louisa
Armstronga: »... oh, how I long to bein that number, when the saints go march-
ing in ...«

To je bilo odista po život opasno. Morao sam odatle. Ta veoma lijepa djevojka
uzela je moje ruke i priljubila ih na svoje grudi. Bradavice su joj bile velike i
tvrde kao lješnjaci.

»Dakle?«

»Dobro«, rekao sam brzo, »dobro, Sweetie, učinit ću to, pa šta.«

U očima joj se ogledalo ludilo. Smatrala me nekim koji joj je bio obećao da će
to uraditi, a možda tome i nije bilo tako, pa je ta mlada dama bila naprosto
obezglavljena! ali sve to bilo je bez ikakva značenja. Ja sam morao odatle.

»Hajde«, rekao sam.

»Kamo?« Nije se pomicala. Ako iz tog apartmana netko izađe...

»U moju sobu.«

»Gurnut ćeš me u sobu, pa nestati. Nećeš me i po drugi put uvaliti!« Tim je

riječima zgrabila uski ovratnik mog ogrtača i snagom svog pijanstva razderala
ga toliko snažno da je desni dio ostao visjeti. Sad mi je ovratnik visio.
Najradije bih izudarao tu crvenokosu, ali to nije išlo.

»Jesi li poludjela?« zašištao sam ljutito.

»Žao mi je. Odista mi je žao. Kupit ću ti novi ogrtač samo kad mi ono uradiš.«

»Zar ovdje, na hodniku?«

»Ovdje, na hodniku. Jest. Zar nećeš? Zar da počnem vikati?« Otvorila je usta,
ali ovoga sam puta ja uvukao svoj jezik u njeno grlo, privio sam je snažno uza
se. Počela je stenjati, nekako se oslobodila mene i počela se baviti mojim
hlačama.

»Ah«, rekla je, a bila je pri tom sasvim bijela u licu, poput moga brata, »o
bože. Ah, darling, darling, darling! Je li to on?«
»Jest«, rekao sam nadajući se neprestance kako čitavu stvar neće moći izvesti i
pronaći, jer bio je to prigušivač s mog revolvera, što ju je toliko oduševilo.

»Ah, gospode ti bože«, oglasila se crvenokosa. »Ah, Marijo, Majko božja, je

li to odista istina? Zar je to odista on?«

»Jest«, rekao sam osjetivši kako me oblijeva znoj.

»Onesvijestit ću se«, govorila je crvenokosa. Kad bi to samo bilo, pomislio

sam. »Sasvim sigurno ću se onesvijestiti, ako mi to ne učiniš odmah sada.«

Rekla je odista 'provided'.

»Pođimo, dakle«, rekao sam povukavši je brutalno. Glavinjala je iza mene. Sat
je na hodniku pokazivao 1,24. Trčao sam s crvenokosom, čiju sam ruku poput
kliješta držao u svojoj. Slijedila me teturajući i glavinjajući. Bila je velika i
teška, neprestance sam morao paziti da me ne saplete. Kad bi nas sada netko
vidio, mogao sam ja glumiti pijanoga, pomislio sam. Nikoga nije bilo u
hodniku. Dohvatili smo hodnik, što se nalazio na stražnjoj strani hotela. Došli
smo do dizala, što vodi u podzemne garaže. Bilo je dolje. Zacijelo ga je dolje
ostavio ubojica. Pritisnuo sam dugme. Dizalo se pokrenulo.

»Kamo me vodiš?« upitala je veoma lijepa djevojka. Naslonila se na zid i

teško disala.

»U svoju sobu.«

Dizalo se pojavilo. Otvorio sam vrata, ubacio crvenokosu preda se, vrata su se
iza nas zatvorila, a ja sam prstom pritisnuo dugme, što je pokazivalo četvrti
kat. Primijetila je to.

»Zar stanuješ u četvrtom katu?«

»Jest.« Dizalo se spuštalo.

»Pokaži mi ga.«

»Odmah.«
»Želim ga odmah vidjeti.«

»Uskoro ćemo biti kod mene.«

»Ali...« dizalo se zaustavilo u četvrtom katu. Otvorio sam vrata, gurnuo lijepu
djevojku na hodnik, pala je tiho, zatvorio sam vrata i pritisnuo dugme za
podzemne garaže. Dizalo se ponovo pokrenulo. Slušao sam, ali nisam ništa
čuo, ni najmanji glas lijepe djevojke. Fino, pomislio sam, nažao joj zacijelo
ništa nisam učinio. Možda je zaspala gore na hodniku, spavat će sve do čistača
cipela, možda će je i prije netko naći. Dugo će potrajati. Ta veoma lijepa
djevojka odista je bila jako pijana.

Moj sat na ruci pokazivao je 1,27.

Dizalo se zaustavilo. Za svaki slučaj posegnuo sam lijevom rukom za držak

svog revolvera prije no što ću otvoriti vrata. Nikoga nije bilo. Ispod sebe čuo
sam glasove ljudi, udarce čekićem i mlazove vode. Jednim sam se skokom
našao kraj željeznih vrata. Ključ je bio u bravi.

U Kairu je bila prohladna noć.

Brzo i nisko plovili su crni oblaci nebom, vonjalo je po kiši, bilo je neugodno
vjetrovito. Stupio sam na Midan el--Tahrir, trg iza hotela, stavio dva prsta u
usta držeći ih u zraku, okrenuo sam ih spram istoka, znao sam gdje je istok.
Unutarnja strana prstiju bila je hladna poput leda. To me umirilo. Moj
zrakoplov, dakle, što dolazi s istoka imat će vjetar u leđa i bit će točan.

Nadajmo se.

1 sat 31.

Midan el-Tahrir je pravo čudovište od trga. Deset avenija slijeva se na taj trg,
naokolo se nalaze mnoga ministarstva, američko sveučilište, a na sjevernoj
strani 'Trga oslobođenja' znameniti Egipatski muzej. Nasred trga uzdiže se
spomenik slobodi, 'Tahrir'. Prolazio sam kraj hotelskog zida, kretao sam se
brzo prema muzeju. Bilo je tu mnogo jakih neonskih svjetiljaka, bile su
okrenute svojim snažnim svjetlima prema zgradi i spomeniku. Ogromni nasadi
s mnogim raznolikim cvijećem, plemenite sikomore, tamarisi i palme — sve se
to povijalo pred naletom vjetra, sve je to šumilo na vjetru.

Bilo je još i ljudi i automobila napolju, iako ne mnogo. Naokolo su se nalazili

mnogi mladići koje čovjek u svako doba dana i noći susreće kraj svakog
internacionalnog hotela u Kairu. Svi oni žele isto i mora da čine dobre poslove
inače se ne bi uvijek nalazili na tim mjestima.

Odmah mi je pritrčao jedan od tih momaka. Mali Arapin mora da je imao

najviše dvanaest godina, ali lice mu je bilo kao u ciničnog
četrdesetogodišnjaka, u njega su bile ljutite oči koje su odmjeravale. Cerio se
dok je pitao strašnim engleskim jezikom hoću li da me povede svojoj sestri.
Njoj je tek deset godina i još je djevica. Primijetio me kako izlazim iz hotela.
Straga se nalazio bar kraj kojega sam prošao i ispred kojega je još stajalo
nekoliko mladića. Bilo ih je posvuda, znali su točno da će prije ili kasnije
upecati svoju žrtvu.

Maknuo sam u stranu momčića, pokušao je da me spriječi u hodu, psovao sam

ga s ono malo arapskih riječi što sam ih znao. Dopuštao je da ga guram i
udaram i neprestance se nalazio kraj mene. Sad me upitao iskvarenom
francušti-nom hoću li da me povede svojim dvjema sestrama. Zamahnuo sam,
ali on se spretno izmaknuo, neprestance me slijedio. Približio sam se
Egipatskom muzeju, zaokrenuo sam nalijevo i nekom uskom pokrajnom ulicom
došao do Nile Corniche — našao sam se na Semiramidinom mostu, što vodi na
otok Gezireh, a tamo sam se i otputio. Ovdje je bilo sasvim jasno svjetlo.
Fasada 'Imperijala' bila je sva obasjana, a i sva su svjetla na Cornicheu bila
zapaljena. Prešao sam ulicu i ugledao dame u krznima i gospodu u večernjim
odijelima ispred ulaza u hotel. Automobili su odlazili i dolazili, a mladići su
se, naravno, nalazili u blizini. Policija ih nije uopće gonila.

Moj prijatelj me još uvijek uporno pratio. Dospio sam već do mosta s
njegovim mnogim svjetiljkama, a mali me Arapin upitao gotovo
besprijekornim njemačkim jezikom zanima li me možda njegov
jedanaestogodišnji brat. Ustremio sam se na nj, a on je ponovo spretno
izbjegao i nastavio dobrim njemačkim jezikom ako želim da mi i on stoji na
raspolaganju. Činilo se da je s Nijemcima pravio najbolje poslove, ali mene
očito nije smatrao Nijemcem.

Sada mi je bilo dosta. Uvidio sam kako udarcima i psovkama neću stići
daleko, pa sam tako povukao mladića za uho sasvim k sebi, učinio sam to da je
zajaukao i upravo kad sam počeo govoriti naišla su neka velika američka kola
s otoka i zakočila upravo kraj mene.

Neki je čovjek turio glavu kroz prozor na svojoj strani. U njega su bile vesele
oči, a kosa mu je bila sasvim kratko podšišana, bila je to sasvim propisna
američka frizura poput ježa.

»Got vourself into trouble with that little son-of-a-bitch, Mister?« upitao je
prijazno. Stajao sam ispod ulične svjetiljke na mostu, i ovdje je bilo veoma
svijetlo, i promatrao mladog Amerikanca sasvim točno. A i on mene.
Odgovorio sam mu ispočetka engleski, a nastavio njemačkim jezikom kako bi
me i onaj mladić razumio; rekao sam kako me napastuje i kako ga želim
odvesti u policiju. Amerikanac za upravljačem chevroleta mašio se sebi iza
leđa i smijući se otvorio druga vrata.

»Okay, Mister. Get that little bastard in there. I'w glady help you bring him to
the cops.«

To je bilo dosta.

Mladić se otrgnuo od mene i potrčao koliko su ga noge nosile prema

Cornicheu.

»Thanks«, rekao sam.

Gledali smo jedan drugoga smijući se. Tada je, primijetivši, priupitao:

»Hej! Što se to dogodilo vašem ogrtaču?«

»Kako?«

»No, ovratnik! Da li je to uradila ona mala žaba?«

Pogledao sam svoj ogrtač od devine dlake. Okovratnik, što ga je ona veoma
lijepa, veoma pijana djevojka u 'Impe-rijalu' ponešto snažno zahvatila, tužno je
visio. Ja sam na to bio sasvim zaboravio.

»Jest, mala žaba«, rekao sam brzo engleskim jezikom.

»Ali, mister, ne možete takav ići svijetom.«

»Zašto ne?«

»Ali zašto biste!« Amerikanac je već otvorio priručnu kutiju u svom

chevroletu. Tražio je. »Ovdje uvijek imam čitavo brdo drangulija... pričekajte,
pokušat ćemo time.« Otvorio je vrata i pristupio mi.

»Odista...«, počeo sam još jednoć, ali to nije imalo nikakva smisla.

»Trenutak, trenutak, odmah ćemo to uraditi«, rekao mi je mladi Amerikanac. U

ruci je već držao pet centimetara dugačku tanku žicu što ju je bio našao u
kolima. Smijući mi se i razoružavajući me već je bušio žicom unutarnju stranu
mog okovratnika i s nekoliko opreznih uboda zaista ga je pričvrstio. Stajali
smo gotovo naslonjeni jedan na drugoga.

Amerikanci su, nema sumnje, ljudi najspremniji da pomognu, pomislio sam.

Na čitavu im svijetu nema ravnih. Ali do vraga s takvim ljudima. Hajde,
Hajde!

Amerikanac, koji je bio jednako visok kao i ja, zavrnuo je žicu na gornjoj i
donjoj strani sukna kako se ne bih pozlijedio, pogledao me zadovoljno i rekao
nešto smiješno na što se morao nasmijati. I ja sam se spremno nasmijao. Pojma
nisam imao što je rekao. Ponovo sam mu se zahvalio.

»Don't mention it. Can I give you a lift?«

»You are driving in the other direction.«

»So what? I can tourn around.« Samo mi je još i to trebalo.

»I'd really rather walk. Thanks again.«

»That's ali right«, rekao je, uvukao se u svoj automobil i nastavio prema
Cornicheu. Ondje je zavio udesno. Vidio sam kako su kola promaknula kraj
portala 'Imperijala', tada su mi se izgubila.

Sad sam se požurio.

Nasred mosta — dugačak je tri stotine i petnaest metara, a istočnjak je žestoko
duvao — bacio sam ključ od apartmana i kutiju s praškom za spavanje u Nil.
Došavši na otok zaustavio sam se nakratko na ulazu u Andaluzijski vrt, napeto
sam slušao. Nitko me nije slijedio. Vrt mi je bio s desne strane. Okrenuo sam
se nalijevo i požurio duž romantično osvijetljene aleje pune palma prema
palači bivšeg monarha Faruka.

Bio je 1 sat 52.

Sad sam trčao, pri tom sam pazio da mi iz ogrtača ne ispadne boca s
whiskyjem. S ulice su se račvali ispred dvorca mnogi putovi ulazeći u šumicu
gdje je bilo mnogo grmlja. U alejama su gorjele mnoge romantične svjetiljke.
Sa strane na putovima bilo je tamno. Znao sam gdje me čeka Lilian — taj se
puteljak nalazi u blizini dvorca. Znao sam i to da ne smijem trčati tim putem,
jer ću prispjeti do kola s prednje strane. Zavio sam, dakle, nešto prije nadesno,
obišao sam grmlje i pošao na drugi put. Ondje sam ugledao neosvijetljeni crni
mercedes. Izvukao sam revolver iz navlake pod pazuhom, obavio džepnu
maramicu oko drška i ponovo stavio prigušivač na cijev. Tada sam se prišuljao
straga — ponovo sam imao na sebi svoje cipele s gumenim đonom — straga
sam prilazio mercedesu. Vjetar je hujao kroz grane, šumilo je lišće palma, a to
je bilo dobro.

Prije no što ću se približiti kolima spustio sam se na koljena i tako napredovao

na sve četiri, približavao sam se lijevim prednjim vratima od kola. Tada sam
sasvim polako i oprezno podigao glavu dok nisam ugledao Lilian. Sjedila je na
prednjem sjedalu i tupo buljila duž puta. Čekala je — točno kako smo se bili
dogovorili. Na sebi je imala ogrtač od leopardova krzna. Njene duge kose bile
su crne kao i njene oči s dugim trepavicama, čeljusti su joj bile izdužene, usta
su joj bila široka, usne pune i čulne, a ja sam razmišljao kako sam u čitavom
svom životu volio samo jednu jedinu ženu, odista sam je volio i uvijek ću je
voljeti, a to je bila ona, Lilian, koja sjedi ovdje i čeka. Držim da je još nikada
nisam toliko volio kao u trenutku kad sam se uspravio i otvorio vrata. S
potmulim krikom Lilian je okrenula glavu. U tami nije mogla mnogo vidjeti,
samo to da sam sjeo za upravljač. Rekla je bez daha: »Hvala bogu, dragi.
Dakle, sve je u redu. Već sam ...«

Dalje nije dospjela, jer sam je udario obavijenim drškom revolvera po glavi.
Nisam to uradio suviše jako, ali ipak toliko snažno, jer u tom trenutku nije mi
trebalo da se začuje ni krik, a niti da se zamijeti bilo kakva borba. Nisu mi bile
potrebne nikakve ogrebotine na mom obrazu. Prvi ju je udarac odbacio prema
naprijed. Glasno je zastenjala. Povukao sam je za kosu i udario još jednoć,
ovoga puta šakom u bradu. Revolver sam stavio na komandnu tablu
automobila. Sad sam se bacio preko Lilian i lijevom sam joj rukom držao
otvorena usta. Desnom sam rukom posegnuo za bocom whiskyja i izvukao čep.
Palcem i kažiprstom sam začepio Lilianine nosnice, uradio sam to lijevom
rukom, čvrsto, koliko mi je to bilo moguće. Tijelo joj se pomicalo i ona je
otvorila usta. Uzmanjkalo joj je zraka. Na to sam čekao.

Uvukao sam joj grljak boce u usta i povukao joj glavu sasvim unazad. Sad sam
klečao na njenom sjedalu, klečao sam između njenih raširenih bedara, ogrtač
od leopardova krzna se otvorio, njena zelena haljina bila se podigla. Pomicala
se, branila se rukama i nogama, divlje je klimala glavom, staklo joj je udaralo
o zube, ali ja sam bocu već bio podigao i whisky je počeo da teče, tekao je u
njeno grlo.

Naravno, tekućina je tekla i po bradi i po njenoj haljini, gušila se i pljuvala,

ponešto je tekućine i izbacila, ali tada je pila, pila, zdvojno počela piti u
paničnom strahu da uhvati što više zraka. Kad sam osjetio da je potpuno
onemoćala, brzo sam povukao bocu. Nije se smjela ugušiti. Napeto sam je
promatrao, promatrao sam kako panično hvata zrak, zrak, činila je to požudno
otvorenih usta i to iznureno lice njeno podsjećalo me na onaj trenutak, prvi put,
kada je ležala gola u mojim rukama jednako tako boreći se za zrak, bio je to
izraz kao da je netko zlostavlja, trenutak kad je došlo do vrhunca. Čitava
vječnost protekla je od tog trenutka, mnogo mnogo godina ima tome, a potom
uvijek iznova, uvijek iznova i uvijek ponovo je tako izgledala kao da
nevjerojatno pati kad je bila blažena, potpuno blažena...

Sad se ponešto uspravila. Odmah sam ponovo povukao njenu glavu unazad i
prinio bocu njenim ustima. Uzdišući i gušeći se započela je kašljati. Stisnuo
sam joj nos i još jednoć joj uvukao bocu u usta, iznenada sam čuo, kao u snu,
muziku i onaj čeznutljiv glas Doris Day: »When I hear that serenade in blue ...«

Bila je to naša pjesma, od prvog dana, a to je i ostala sve do danas, razmišljao

sam jesam li izgubio razum nakon svega što se dogodilo, a glas Doris Day,
violine i udaraljke — sve je to odzvanjalo u mojim ušima, tome se nisam
mogao oduprijeti.
When I hear that serenade in Blue, I'm somevvhere in another world alone with
you. Lilian se branila, ali mnogo slabije negoli prvi put, a ja sam joj ponovo
ulijevao whisky, a ona je pila, pila, pila. Sharing ali the joys we used to know
— many moons ago. Pobojao sam se da mi boca whis-kyja neće biti dovoljna.
Ali bila je. Lilian se nenadano okrenula nadesno prema prozoru kola. When I
hear that serenade in Blue. Pomaknuo sam se na sjedalu prema upravljaču,
odbacio sam praznu bocu i ponovo uzeo revolver za cijev. Lilianine oči su bile
otvorene, ali toliko iskolačene da sam vidio samo bjeloočnice. Bulaznila je.
Crvenilo na usnama razmazalo se, kosa joj je pala preko lica, ogrtač joj je bio
uprljan, poderana haljina mokra na vratu. Just like the theme of some forgotten
melodv, in the album of my memorv. Glas Doris Day u mojim ušima, violine,
udaraljke, truba puna čežnje. Nisam poludio. Nisam poludio. Slušao sam tek
pjesmu, jer sam volio Lilian, nju, nju, samo nju, govorio sam sebi i udario je
drškom revolvera po bradi, poslije toga je pala u nesvijest. Uvukla se sasvim
u sebe i više se nije micala. Bez sredstva za spavanje, ništa mi drugo nije
preostalo. Iz takve nesvjestice, poslije mnogo sati, kad velika doza whiskyja
popusti probudit će se sama bez ičije pomoći. Bila je ona navikla na piće. Nije
bilo bojazni da će se otrovati alkoholom. Ne, nije bilo potrebno sredstvo za
spavanje. Ova metoda bila je jedina i najsigurnija — za nju i za mene. It seems
like only yesterday, a small cafe, a crowded floor, and as we danced the night
away, I heard you say: Forewer more...

Stavio sam uho na lijevu stranu Lilianinih grudi i slušao udarce. U redu.
Razmišljao sam da li da spustim sjedalo i da je odvezem u ležećem stavu kako
bi joj što manje na-udio; ali sam primijetio kako su kola puna prtljage. To sam
zaboravio. Bilo je u mercedesu mnogo prtljage, također i u prtljažniku. Nisam
mogao spustiti sjedalo. Tako sam je svezao pojasom, čvrsto sam je obavio
kako ne bi pala u vožnji, a potom sam pričekao četvrt sata da vidim hoće li se
možda osvijestiti. Slušao sam pjesmu i glazbu za tih četvrt sata, razmišljao sam
o prošlosti, toliko je mnogo bilo da se razmišlja o prošlosti.

And then the song became a sight, forever more became good-bao. Nikakvih
sredstava za spavanje, Lilian. Probudit ćeš se. Nisam te ubio. Priča se da ljudi
uvijek ubijaju ono što vole. Ja ne, Lilian, ja ne. So teli me darling, is there still
a spark? Oh, only lonely ashes of the flame we knew. Izgubljen pepeo plamena
što smo ga poznavali. Should I go on vvhishing in the dark? Serenade in Blue.
Lilian se nije osvijestila. Alkohol je već počeo djelovati. Bila su 2 sata 17,
kad sam pognao motor, upalio svjetla i pošao. Bude li nas zaustavila policija,
svatko će odmah primijetiti kako je Lilian pijana. Reći ću da je vozim kući.
Glava joj se klatila sad ovamo sad onamo, dok sam se vraćao kroz aleju palma
na Semiramidin most. Samo je pijana.

Samo je pijana, moja Lilian. Kola su vonjala po whiskyju. Bila su unajmljena.

Ona ih je unajmila. And as we danced the night away, I heard you say: Forever
more... Zauvijek, zauvijek...

»Gospođe i gospodo, u ime našeg kapetana i njegove posade želim vam

srdačnu dobrodošlicu u našem boeingu 720 B. Putujemo na visini od 30 tisuća
stopa brzinom od devet stotina kilometara na sat. U pet sati i četrdeset pet
minuta po lokalnom vremenu sletjet ćemo u zrakoplovnu luku Leo-nardo da
Vinci u Rimu. Želimo vam ugodan let...«

Glas stjuardese oglasio se još jednoć na talijanskom i engleskom jeziku, tada

se i sama pojavila, smeđokosa, oči je imala kao srna. Naišla je iz cockpita. U
Kairu se promijenila čitava posada. Stjuardesa je bila još veoma mlada, bila
je odmorna i veoma se trudila. Uza se je imala listu putnika.

Letio sam prvim razredom. Nalazio se sprijeda, turistički razred, gotovo triput
toliko velik, straga; razrede je dijelila zavjesa. U prvom razredu bila su samo
četiri putnika: dvije postarije Japanke u skupocjenim kimonima, jedan
bjeloglavi crnački svećenik i ja. Ja sam ušao u Kairu kao jedini novi putnik
prvog razreda. Mlada stjuardesa pristupila mi je s listom putnika, zacijelo je
kanila pozdraviti sve nove putnike. U turističkom razredu bilo ih je mnogo.
Ovdje sprijeda bilo je veoma ugodno, bilo je mnogo mjesta. Japanke su bile
veoma umorne, sijedi crnački svećenik čitao je svoj brevijar. Crne smo oblake
probili gotovo okomito, sad smo letjeli iznad njih.

Stjuardesa mi je pristupila, nagnula se nada me, nasmiješena. »Gospodin

Peter Horneck, zar ne?«

»Odgonetnuli!«

»Ah, nije to bilo teško. Jedini ste Nijemac koji je u Kairu ušao u zrakoplov, to
morate znati. Vi ste Nijemac, zar ne?«
»Jesam.«

»Mogu li nešto za vas učiniti, gospodine Horneck?« Stjuardesa je mirisala po

svježini, po sapunu i parfemu. »Kavu? Gaj? Mlijeko?«

»Možda kasnije.«

»Mogu li vam donijeti nešto da pročitate?«

»Mnogo vam hvala«, rekao sam i pokazao novine što sam ih bio stavio na
tamnomodru putnu torbu. Torba se nalazila kraj mene na slobodnom sjedalu.
»Ponio sam novine.«

Kimnula mi je i nasmijala se i vratila se straga u turistički razred gdje su se

već nalazili njena kolegica i stjuard, a ja sam uzeo u ruke 'Stuttgarter
Allgemeine Zeitung' bio je to broj od prošle srijede, otvorio sam novine — a
te su novine bile moj znak raspoznavanja, valjalo je samo da čekam, čovjeka
iz internacionalne novinske agencije 'American Press Service', koji će mi
pristupiti i zapodjeti sa mnom razgovor. Tako sam se bio prije dva dana
dogovorio s ljudima iz kairskog biroa 'American Press Service' — uradio sam
to telefonski iz javne govornice, jer bilo bi to po život opasno sastati se s
nekim iz APS-a ili sam otići u Agenciju ili nazvati iz hotela. Telefonirati iz
javne govornice nije bilo opasno. U telefonskoj centrali APS-a u Kairu
postojao je neki mali aparat koji sve razgovore svakom trećem koji bi se
priključio u liniju onemogućuje da čuje.

Razgovarao sam s jednom ženom. Rekla mi je neka kupim 'Stuttgarter

Allgemeine Zeitung' i neka taj broj sačuvam kao znak raspoznavanja. Bilo je
mnogo njemačkih novina u 'Imperijalu', pa sam lako nabavio SAZ.

»Materijal, naravno, nam ne smije biti predan na teritoriju Egipta«, rekao je

ženski glas u centrali APS-a.

»Naravno, ne.«

»To će biti moguće tek onda kada budete izvan Egipta.«

»U zrakoplovu. Naš čovjek letjet će s vama. Sasvim je razumljivo da ćete nas

još jednoć nazvati i saopćiti nam koji ste zrakoplov uzeli. Naš čovjek će kao
svoj znak raspoznavanja imati uza se vašu partituru Devete simfonije od
Beethovena.«

»Moju partituru?«

»Koju ste dobili na dar s tako visoka mjesta, jest.«

»Ali... ali kako ste do toga došli?« upitao sam zapanjen. »Ja sam je...«

»... ostavio kod vašeg prijatelja Borisa Minskog, jest.«

»I?«

»Vaš prijatelj Minski predao ju je Homeru Barlovvu kad je čuo u kakvu ste
položaju, a Barlow ju je poslao nama. Vi svoju partituru sasvim dobro
poznajete. Barlow drži, kad naš čovjek ovako nešto bude imao u ruci kao znak
raspoznavanja, da ćete mu, nema sumnje, podariti vjeru.«

Boris Minski i Homer Barlow...

Ispunilo me to silnom radošću kad sam čuo njihova imena. Nisam sam — bila
je to moja prva misao. Nisam sam.

Poslije tog telefonskog razgovora ponovo sam skupio hrabrost i zaključio da

nastavim bitku. Borio sam se. Uspješno. Bio sam sasvim siguran da ću svoju
partituru odmah prepoznati: bila je to skupocjena, rijetka stvar — prvo izdanje
iz godine 1824, uvezano u kožu, s naslovnim listom gdje je bio nacrtan lik
njegova veličanstva kralja Friedricha Wilhelma III, Pruskog. Lako ću utvrditi
da li je riječ o upravo tom primjerku, što sam ga bio ostavio kod Borisa
Minskog, jer u tom primjerku desila se tiskaru nezgoda. Završni stihovi kora u
četvrtom stavku, a tekst je Schillero-va 'Oda radosti', glasi u prvom odjeljku, a
tako ga je i Beet-hoven upotrijebio:

Radosti, lijepa iskro bogova, Kćeri iz Elizijuma! Opijeni vatrom stupamo U

tvoje nebesko svetište! Tvoje čari spajaju ponovo, Ono što je svijet rastavio.
Svi će ljudi biti braća. Pod tvojim nježnim okriljem.

Ali u mojem primjerku, gdje se ovaj tekst, naravno, nalazi ispod nota, a bio je
pisan starinskim pravopisom — u mojem primjerku pri tiskanju desila se
nezgoda: u drugoj varijaciji radosne melodije ispao je stih 'Svi će ljudi biti
braća'. Znao sam gdje je to mjesto. Sve će biti sasvim jednostavno kada se
čovjek od APS-a bude pojavio i sjeo kraj mene. Bit će to sasvim jednostavno,
a ja ću ipak biti mnogo dalje, bit ću gotovo na cilju, jer sada će čovjek od
APS-a imati modru putničku torbu i ono što se nalazi u njoj a što zamalo nitko
nikada ne bi doznao, a sada će doznati za to čitav svijet, a to znači da sam ja
jednoč, jednoć! pobijedio svog brata. Njegovom smrću ja još nisam pobijedio.
Tek kad bude novinska agencija APS javila i bila kadra dokazati što se
dogodilo, bit će bjelodano da je moj prokleti brat izgubio bitku sa mnom —
izgubio ju je on, a ne ja. Ali čovjek se još nije pojavljivao. Morao sam čekati.
Japanke su spavale, glave su nagnule unatrag, a svećenik, Crnac s bijelom
kosom, čitao je u sebi, pomičući usnama, svoj brevijar. Oslonio sam se
laktovima na sjedalo i počeo čitati SAZ.

KIESINGER NAJAVLJUJE PROGRAM OŽIVLJAVANJA PRIVREDE I

STABILNOST.

Vladina najava u riječi novog njemačkog kancelara. Dobili smo novu vladu,
koalicioni kabinet, što su ga obrazovali CDU, CSU i SPD. Kada je započinjala
priča koju ću ovdje ispripovjediti — ako ta priča uopće ikada i počinje, a ja u
to sumnjam — dakle, rečeno bolje, kada je ta priča ulazila u akutan stadij, mi
još nismo imali nikakve nove vlade u Saveznoj Republici, ali imali smo izbore
za pokrajinsku vladu u Bavarskoj.

NPD, 'Nacionaldemokratska partija Njemačke' za tih izbora je igrajući se

nadmašila klauzulu o pet postotaka i ušla u pokrajinsku vladu odmah s petnaest
sjedišta. U pokrajini Hessen već je bila u vladi. Razmišljao sam o onoj noći
kad sam s Borisom Minskim razgovarao o tim izborima. Bilo je to u 'Stripu',
onom frankfurtskom noćnom klubu, što je pripadao nama obojici. Jednog jutra,
ranog jutra, a bilo je to 22. studenoga 1966, jednog utorka, razgovarali smo o
tome.

Bio je to 22. studenoga.

Prošlo je toliko malo vremena, toliko malo vremena. Sve ono što je prešlo
preko mog brata, Lilian, Minskog, preko mene, dogodilo se, dakle, za dvadeset
i četiri dana — a ja se točno toga sjećam, oh, jest, točno se svega sjećam, a
osobito se sjećam one noći, na trenutak, kada je došao telefonski poziv, sjećam
se svoje užasnutosti i bola što me prožeo u uredu našeg kluba kad sam stavio
slušalicu na uho. U tom se trenutku pojavila sva moja prošlost: moja i ostalih
ljudi, ljubavnika, onih koje mrze, sva prošlost, i prijatelja, i neprijatelja. Tada
se, onog prvog jutarnjeg sata, 22. studenoga, počela kotrljati prva snježna
lopta, odakle je neshvatljivom brzinom nastala lavina, nesreća, toliko mnogo
nesreća.

Tri tjedna i tri dana: a meni se činilo kao da čitav moj život počiva u trenucima
između tog 22. studenoga i današnjice, tog šesnaestog prosinca. U izvjesnom
smislu to i jest tako. Jer što sada ima da bude, bit će nov život, budem li imao
sreće, potpuno različit od onog, što sam ga živio do sada. Sve ono dosadašnje
bilo je mrtvo, ništa od svega toga neću, ne smijem uzeti sa sobom. Mnogo se
toga, i mnogo toga strašnog, dogodilo u tako kratko vrijeme, za tri tjedna i tri
dana.

KIESINGER OBJAŠNJAVA TRENUTNU FINANCIJSKU SITUACIJU

TAMNIM BOJAMA — POVIŠENJE POREZA JE STVAR NEIZBJE2IVA —
NJEMAČKI ĆE NAROD MORATI PODNIJETI ŽRTVE ...

Čitao sam uvodnik.

Deficit u iznosu od mnogo milijardi tišti gospodarsku situaciju zemlje.

Masovna otpuštanja u mnogim industrijama već se najavljuju, prisilni dopusti,
skraćeni rad, obustave u pogonima. 'Opel' je morao otpustiti tri tisuće radnika.
'Siemens' u Berlinu dvije tisuće. 'Volkswagen' sprema, za vrijeme što će
nastupiti, poslije Božića, također skraćeno poslovanje. Automobilska
industrija je u krizi. Sva prateća postrojenja također u krizi. Kriza drvnoj
industriji. Kriza u kemijskoj industriji. Najgora je situacija u industriji čelika
otkako je rat završio, čini se da nema ni jedne jedine industrije koja se ne
nalazi u opasnosti.

Nije li to možda svjesno stvaranje panike — kako bi se nepopularne mjere, što

ih je nova vlada morala uvesti, prikazale što nevinije? Ili je možda privredno
čudo odista bila već prošlost?

Tako se činilo.
Čitao sam i čitao.

Rudarstvo — okno za oknom se zatvaralo. Započete grad-¦?¦*?. Podzemne

željeznice, auto-putovi, stanovi za siromašnije, klinike i sveučilišta — sve je
to odjednom stalo. Povećanje poreza na automobile, porez na benzin, porez na
duhan, porez na žestoka pića. Premije štedišama zaustavljene. Osiguranja su
postala skuplja, također i živežne namirnice, stanarine. Jedva da je i postojalo
nešto što nije poskupilo. Amerikanci su gonili da se izjednači deviza, hoće
dvije milijarde od nas, ali pod uvjetom da kupimo oružje. Englezi traže novac
za svoju armiju na Rajni. Akcije na burzi padale su do najnižih točaka. Novine
su prestajale da izlaze. Učenjaci su prorokovali za siječanj 1967. besposlicu
za milijun ljudi. Milijun besposlenih već idućeg mjeseca.

Agregati na mlazni pogon pjevali su svoju pjesmu, a ja sam razmišljao: ako je

sve to odista istina i sve se bude i dalje tako odvijalo, tada će naša Njemačka
odista biti radosna bude li Ulbricht dopustio da se naši radnici bez posla nađu
u njegovoj Njemačkoj, u Njemačkoj koje nema, jer mi je ne priznajemo,
dopustit će da ondje nađu utočište i da se ondje zaposle i zasluže svoj hljeb.
Ne bude li Ulbricht to dopustio — kad će nastupiti dan da naša braća i sestre s
onu stranu zida, nama na zapadu, počnu slati pakete?

Nastavio sam razmišljati: Ja se ne mogu vratiti u Njemačku, ali nakon svega

što upravo započinje ovdje bilo bi prava ludost otići onamo.

Nastavio sam razmišljati: Ja se i ne želim vratiti u Njemačku. Ja hoću u

Argentinu. Svojim novcem iz Švicarske. Nije li to idealni trenutak smjestiti
svoj novac i sebe u sigurnost? Ne služi li me i ovdje opet sreća?

Nastavio sam razmišljati: Toliko bih te rado poveo sa sobom, Lilian. Ali to je
nemoguće.

Razmišljao sam o Lilian ...

Nitko nas nije zaustavio kad sam se s njome dovezao na otok Gezireh, kad sam
se dovezao onamo gore k Velikom trkalištu. Glava joj se klatila ovamo-onamo
i nenadano sam začuo kako je počela tiho hrkati. To me ganulo i umirilo i ja
sam razmišljao pun brige kako se moram oprostiti od ove žene koju toliko
volim, kako se moram oprostiti zauvijek.
Poznavao sam trkalište i staje u blizini, znao sam put. Postrance od staja i
postrance od male kuće u kojoj je živio čuvar sa svojom ženom nalazio se
golem sjenik. Osoblje Trkališta nije živjelo na otoku, konje nisu hranili prije
šest sati ujutro. Ovdje je sve bilo tiho. Odvezao sam mercedes s puta u neki
grm blizu sjenika, ugasio motor, ugasio sam također i svjetla. Svjetlo s glavne
ulice dopiralo je dovde, sasvim se dobro vidjelo.

Izašao sam iz kola i uzeo teški, topli pokrivač, iz prtljažnika sam uzeo dugačko
uže za vuču. Preko trave uputio sam se bezglasno prema sjeniku. Vrata su bila
zatvorena drvenim zasunom, u unutrašnjosti je vonjalo po slami i stočnoj hrani.
Bilo je toplo ovdje. Bacio sam uže i pokrivač na gomilu slame, vratio sam se
ka kolima i izvukao Lilian napolje. Bio je to veoma težak zadatak, a još mi je
teže bilo odnijeti Lilian od mercedesa do sjenika. Jako sam se znojio, morao
sam sjesti na trenutak dok sam Lilianino meko, omlitavljeno i teško tijelo
napokon postavio na onaj kup slame. Hrkala je jednakomjerno i tiho. Samo je
hrkala. Sasvim se izgubila u svom snu punom alkohola. Primijetila i osjetila
nije ništa__

Kad sam ponovo mogao mirno disati, ustao sam i svezao uzetom najprije
Lilianine noge u gležnjevima, poslije toga sam joj ruke stavio na leđa, pa i njih
svezao. Tako nije mogla odmrsiti uzao kad se bude probudila. Ali moći će
dozvati pomoć i tada će je čuvar pronaći. U sjeniku ima dosta zraka, ovdje je
odista bilo toplo, ne moram uopće biti zabrinut. Usprkos tome raširio sam još
jedan pokrivač iz kola preko Lilian i dobro je umotao u nj. Podigao sam njenu
glavu, koja je, ondje gdje ju je pogodio držak revolvera, bila natekla, ali nije
krvarila, podigao sam ovratnik njenog krznenog kaputa i stavio joj glavu kako
bi počivala meka-nije i udobnije. U sjeniku je bilo tamno, nisam osobito vidio,
ali nisam otvarao vrata. Kad sam završio s poslom slušao sam nekoliko
trenutaka to nježno hrkanje, napustio sam potom sjenik, zakračunao vrata
ponovo onim velikim drvenim zasunom i požurio po vlažnoj travi k mercedesu.
Pokrenuo sam ga, zaokrenuo prema Semiramidinu mostu i vratio se njime na
Nile Corniche. Morao sam na Glavni kolodvor, a u međuvremenu je već bilo 2
sata 46.

TUŽBA NPD PROTIV ČASOPISA 'SPIEGEL' ODBIJENA Oči su moje buljile

u taj naslov što je bio otisnut u SAZ, polako sam shvaćao smisao, polako je
nestajalo sjećanje na moj oproštaj s Lilian. Ogledao sam se po kabini
zrakoplova. Japanke su i nadalje spavale. Bjeloglavi crnački svećenik bio je
zadubljen u svoj brevijar, i dalje je bezglasno pomicao nabrekle usne.

Čekati.

Morao sam čekati na čovjeka iz APS-a, morao sam pokazivati svoje novine,
morao sam ih i dalje čitati.

TUŽBA NPD PROTIV ČASOPISA 'SPIEGEL' ODBIJENA

NPD je tužila, jer je ovaj časopis 'Nacionaldemokratsku Partiju Njemačke'

nazvao 'sakupljalištem bivših nacional-socijalista'. To je bilo dopušteno prema
sudu Trećeg civilnog zemaljskog suda Konstanze.

Novine, što sam ih čitao, u svom komentaru vjerovale su kako NPD nema
pravo na tužbu, jer ipak: zamjenik predsjednika NPD i zemaljski predsjednik
iz Baden-Wiirtenburga bio je od 1832. član nacionalsocijalističke partije, a
poslije 1945. funkcionar službe za denacifikaciju; predstavnik NPD —
predsjednik iz Hessena bio je pripadnik nacionalsocijalističke partije od
1931, a od 1949. do 1959. pripadnik njemačke skupštine — isprva je bio član
FDP, a potom njemačke partije; još jedan pripadnik predsjedništva NPD bio je
član nacionalsocijalističke partije od 1931, bio je visoki funkcionar u Istočnoj
Pruskoj, a poslije rata bio je funkcionar u njemačkoj partiji; još jedan
predstavnik predsjedništva NPD bio je član nacionalsocijalističke partije od
1930, istaknuti govornik, vođa, referent u pravnoj službi vodstva SA i
'obersturmbannfiihrer SA', a poslije rata bio je i on funkcionar njemačke
partije; treći predstavnik predsjedništva NPD bio je član
nacionalsocijalističke partije od 1929, posjedovao je zlatni znak partije, bio je
voditelj u 'njemačkoj radnoj službi', a poslije rata bio je član (zabranjene)
socijalističke partije i poslanik u drugom njemačkom parlamentu; glavni
urednik novina, glasila NPD, i član prezidi-juma NPD bio je pripadnik
nacionalsocijalističke partije od 1936, bio je, 'hauptsturmfiihrer SS', a poslije
rata funkcionar njemačke partije; pripadnik proširenog predsjedništva NPD
bio je član nacionalističke partije od 1930, bio je voditelj izobrazbe u odjelu
za tehniku, a poslije rata također funkcionar njemačke partije; pripadnik
predsjedništva NPD u Hamburgu bio je član nacionalsocijalističke partije od
1932, bio je 'hauptsturmfiihrer SS' i savjetnik u ministarstvu vanjskih poslova
u vrijeme Hitlera ...
Tako je to išlo unedogled.

Počeo sam brojiti i zbrajati koliko je bivših istaknutih nacionalsocijalista u

Adenauerovo i Erhardtovo vrijeme, a također i u trenutku ove koalicione
vlade, obnašalo visoke i najviše položaje, sjetio sam se mnogih slavnih imena.
Nakon izvjesnog vremena prestao sam brojiti, razmišljao sam kako je sve ono
bilo krivo, ono što su antifašisti i ino-zemci govorili i pisali o
nacionalsocijalizmu — kao i oni, mnogi, koji su vjerovali kako će sve to biti
kadri da objasne i da opravdaju nastajanje svega toga. Svi ti ljudi pojma nisu
imali ni o čemu. Nacionalsocijalizam bio je narodni pokret, najveći što ga je
njemački čovjek ikada doživio — i ja to u svoje vrijeme nisam odmah shvatio.
Sada sam znao. I zbog toga što je to bio pokret koji nas je pogađao u srž, u
meso, i duh, i u krv našu, mogao je izdržati također i izgubljeni rat, jad,
razdvojenu zemlju, kaos, glad i siromaštvo godina poslije 1945. Također i iz
ove trenutne krize znat će, kao i iz svih ostalih, pronaći nove i neslućene snage.

Svijet je to shvatio, i mnogi su se s pravom toga bojali, a mnogi drugi su

oponašali naš fašizam kako su najbolje znali i u mnogim zemljama — jao, ne
samo u Njemačkoj! — živjeli su najistaknutiji njemački nacionalsocijalisti,
bili su ugledni ljudi, poštovalo ih se, imali su uspjeha. Tako je bilo i u Buenos
Airesu, kamo sam sada letio.

Neki židovski bankar, bio je rodom iz Holandije, koji je u ono vrijeme

pobjegao pred Nijemcima u Buenos Aires i nakon teških godina dobrano se
obogatio, jednom je godišnje posjećivao Evropu navraćajući se uvijek u
Frankfurt gdje bi završavao svoje poslove. Tome su me čovjeku jednoć u
nekom društvu predstavili. On mi je mnogo govorio o Argentini i Buenos
Airesu, a pogotovo mi je pričao o njemačkoj koloniji ondje.

»Divni ljudi«, rekao je. »Stalno su kod mene. Mi priređujemo zabave,

trgujemo međusobno. Moja supruga i ja imamo mnogo dragih prijatelja među
pripadnicima njemačke kolonije. Čuo sam što sve radite ovdje u Frankfurtu. A
što vi radite? Mladi čovječe, mladi čovječe — da li je to posao za čovjeka
poput vas? Čuo sam što ste radili prije. Znam sve o vama. No, dobro, ovdje ne
možete raditi ništa drugo. Ali dođite k nama, dođite u Buenos Aires! Svi će
vam putovi biti otvoreni — svi!«

Eto, sada dolazim.

Čvrsto sam računao s time kako će me onaj bankar predstaviti mnogim svojim
prijateljima iz njemačke kolonije. Tako me čekala domovina i u stranom
svijetu, nisam se morao bojati da ću trpjeti od nostalgije za domovinom. Ta me
misao razvedrila i ja sam vedro razmišljao o Glavnom kolodvoru u Kairu. U 3
sata 15 zaustavio sam crni mercedes.

Požurio sam velikim predvorjem kolodvora ka čeličnim, visokim nizovima

pregrada, što su se pružale duž predvorja, ovdje su ljudi spremali prtljagu
kada bi garderoba, kao što je sada bio slučaj, bila zatvorena. Tome se mjestu
moglo uvijek prići. I čovjek bi se uvijek mogao njima poslužiti. Svaka
pregrada bila je dovoljno velika da primi ručni kovčeg, a baratalo se time
ovako: u bravu nezauzete pregrade valjalo je utaknuti kompliciran yale-ključ.
Pošto se ubaci novac u iznosu od 5 pjastera vrata se tog sefa mogu otvoriti.
Čovjek može pohraniti što god ga je volja, a potom opet zatvoriti vrata.
Podigne li se lako kvaka i pritisnu li se vrata, specijalna brava će se zatvoriti i
tek tada se može izvući ključ. Iznad pretinca se u tom slučaju zapali crvena
svjetiljčica, znak da je zauzeto. Poslije toga čovjek ima vremena 24 sata.
Poslije toga, ako se želi zadržati pretinac, valja ponovo ubaciti komad novca
— i tako dalje. Ako dulje od 24 sata ne bude ubačen nikakav novac, uprava
kolodvora otvara pretinac i sadržaj se pred svjedocima vadi i odnosi na drugo
mjesto na čuvanje. Vlasnik pretinca — na određenom mjestu — može svoje
vlasništvo ponovo dobiti.

Moj brat, naravno, nije smio dozvoliti da do toga dođe. Odmah po dolasku u
Novi Heliopolis dovezao se ovamo i pohranio modru putnu torbu u jedan
ovakav pretinac. Prije svega je bilo najvažnije to da materijal pohrani. Ako bi
torbu odnio u hotelski tresor ili je odnio u banku, trajalo bi i suviše dugo, a i
bilo bi i suviše opasno. Toliko se toga moglo dogoditi — između slijetanja i
kolodvora. Ništa se nije dogodilo. Bio sam siguran da je mojemu bratu pao
kamen sa srca kad je začuo kako se zatvara pretinac. Broj tog pretinca bio je
138.

Ovdje čitava ta stvar postaje ponešto groteskna, jer gdje se torba odista nalazi
saopćio mi je moj brat, trijumfirajući i oduševljen sam sobom, dok smo u
apartmanu 907 hotela 'Imperija!' pili whisky; uradio je to nepun sat prije svoje
nasilne smrti. Do tog trenutka pojma nisam imao o svemu tome, upustio sam se
u divlju igru slučaja — na kocku sam stavio svoj život i ljude od 'American
Press Servicea', kojima sam već obećao materijal, već sam im bio saopćio u
kojem ću zrakoplovu predati sve to jednom od njihovih ljudi.

Nema sumnje, dražio sam svoga brata veoma spretno prije no što će biti
ubijen. Nema sumnje, već je bio jako pijan, a ja sam veoma vješto glumio da
sam i ja pijan. Werner je bio siguran svoje stvari, beskrajno siguran. Nikada to
čovjek ne bi smio biti, danas to najbolje znam. Werner mi je čak pokazao i
ključ pretinca, smijao se pri tom podrugljivo, rekao je kako će ga zabavljati da
promatra mnoge moje uzaludne pokušaje da pronađem mjesto gdje se nalazi
torba.

»Nikada to nećeš saznati, braco«, grohotao je moj brat. »To je nemoguće,

sasvim nemoguće! Nikada se više nisam navraćao na kolodvor. Prijatelji... hik
... prijatelji moji neprestance su ubacivali novac. Glavicu čovjek mora imati,
znaj. No, nemoj se žalostiti zbog toga. Ne može baš svaki čovjek biti toliko
pametan.«

Samo sat vremena poslije toga on više glave nije imao • ili je imao glavu, što
mu je veoma loše počivala na vratu. Samo sat poslije toga ja sam imao ključ
od pretinca 138...

Otvorio sam, dakle, pretinac 138 i izvadio modru torbu. Požurio sam do
mercedesa i odvezao se iz grada otprilike pet kilometara daleko prema Novom
Heliopolisu. U euka-liptusovoj šumici sam se zaustavio. Vjetar je ovdje bio
veoma jak. Udarao je i šumio. U modroj torbi nalazio se jedan od onih malih
magnetofona kakve upotrebljavaju reporteri, a u crvenim kutijicama bilo je
osam traka. Bile su to trake tvrtke BASF, tipa PES 18, svaka traka bila je
dugačka 730 metara, snimati se moglo na obje strane i četiri kanala. Aparat se
mogao upotrebljavati ili s priključkom na struju, ali i na baterije. Sve je to bilo
moje, te sam trake ja ispunio. Na njima sam sve ispripovjedio, čak i predigru
onom zločinu u koji sam i sam bio upleten. Brzo sam otvorio magnetofon i
ispitao traku po traku. Morao sam znati je li moj brat, kome sam prije no što
smo došli u Egipat povjerio modru torbu s čitavim sadržajem — morao sam
znati jesu li trake izbrisane. Nisu bile. Sa svake trake začuo sam svoj glas.
Werner je, pomislio sam, mnogo još toga smislio. Tko ima te trake u njega je
ključ ka velikoj moći.

Spremio sam aparat i kutijice ponovo u putnu torbu. Navlaku od revolvera

bacio sam u šumicu. Tada sam se ponovo povezao. Vjetar je žestoko udarao u
kola. Ovdje je bilo veoma pusto i tamno. Prigušivač sa svog revolvera
odbacio sam nekih tri kilometra dalje od tog mjesta u neku rijeku, a revolver
nakon daljnjih tri kilometra u neku cisternu na rubu ceste, a magazine s mecima
razbacivao sam od vremena do vremena kroz prozor u polje. Ključ čeličnog
pretinca s kolodvora ostavio sam u bravi.

Nisam ja želio nikakvu moć, htio sam odatle, u Argentinu, u sigurnost, u novi
svijet, u nov život — ali htio sam jednoć — jednoć biti pobjednik nad svojim
bratom Wer-nerom. Zbog toga sam ponudio trake ljudima iz APS-a.

Naravno, oni su željeli taj materijal, bila je to prava senzacija. Ali na

egipatskom tlu nisu mi mogli, a ni smjeli, pomoći, tako mi je rekla ona žena iz
njihove kancelarije u Kairu s kojom sam telefonski razgovarao.

»Tek u zrakoplovu naš se čovjek može pojaviti, tek ondje se može razotkriti, to
morate shvatiti.«

»Shvaćam...«

»Kako ćete sve to unijeti u zrakoplov — kada je riječ o carini, mislim —

također je vaša stvar. Ali u tom slučaju mogu vam dati mali savjet.«

Rekla mi je taj svoj mali savjet i sve je išlo kao po loju, eto, ovdje sjedim,
kraj mene je modra torba, sjedim u udobnom sjedalu ovog Lufthansinog
zrakoplova, već davno smo napustili Kairo i sve se više približavamo Rimu, a
ja čekam čovjeka koji će se pojaviti s mojom partiturom Devete simfonije pod
miškom i koji će uzeti materijal — ali taj čovjek nije dolazio, a ja sam
postajao sve uznemireniji. Silno uznemiren čitao sam još uvijek svoje novine,
svoj znak raspoznavanja ...

»Samo se vi smijte. Prisjest će vam smijeh.« To je, čitao sam, predsjednik

NPD, tvorničar iz Bremena, Fritz Thielen, rekao u svom intervjuu. A njegov
zamjenik, Adolf von Thadden je rekao: »NPD je bila osnovana kad je situacija
sazrela.«

NPD, razmišljao sam, bila je osnovana tek 1964. Doživjela je za dvije godine
besprimjeran porast; ali to je tek bio početak, tako su govorili Thielen i von
Thadden. Ja sam također mislio kao i oni.

Japanke su se probudile, umjesto njih zaspao je crnački svećenik. Uputile su se

straga do umivaonika, uljudna stjuardesa, očiju poput srne, požurila je onamo,
žurila je sad ovamo sad onamo, čas je bila kod pilota i začas bi se vratila,
upitala me: »Želite li sada kavu?« a ja sam odgovorio: »Molim«, a ona je
nestala iza zastora u turističkoj klasi, sad ga je ostavila otvorena. Ogledao sam
se. Ljudi u tom dijelu zrakoplova bili su također budni, budili su se jedan za
drugim. Ustajali su i protezali se, motali se naokolo, bilo ih je veoma mnogo,
nisam ih sve mogao vidjeti, a u čitavu zrakoplovu zavonjala je kava ...

Na kairski aerodrom došao sam u 4 sata i 10. Mercedes sam bio ostavio na
velikom parkiralištu, a ključeve odbacio. Javio sam se na šalter Lufthanse.
Zrakoplov je točno doletio, rekli su mi, a točno će i poletjeti. Sad sam se
otputio do garderobe. Prije nekoliko dana bio sam ovdje pohranio kovčeg u
kojemu se nalazilo rublje, dva odijela, cipele i pribor za pranje — ničeg nije
bilo zabranjenog. Carinik koji je pregledao kovčeg kimnuo mi je glavom.
Modru torbu sam povjerio nosaču, našao sam ga ispred zgrade kad sam
dolazio. Na kapi je nosio broj 57. To mi je bila svjetovala ona žena iz APS-a u
Kairu. Uvijek je uzimala tog nosača kad je bila riječ o takvim stvarima, dobro
ga je nagrađivala.

Bilo je sasvim jasno da to nije bio pravi nosač broj 57 i da uopće nije bio
nosač, već netko drugi kome sam povjerio torbu — on je živ, tako se bar
nadam, i ne želim mu prirediti nikakvih neugodnosti.

S pomoću tog čovjeka čiji identitet ja ne mogu odati, torba se našla u boeingu,
a da je carina uopće nije vidjela. To je bilo glavno. Materijal je morao biti
ilegalno iznesen iz Egipta. Zbog toga ju je Amerikanac i prije već mogao uzeti
ako bi nam Egipćani bili na tragu. Carina nikada ne bi propustila torbu s tim
sadržajem, zaplijenila bi je tražeći moje hapšenje. UAR i Savezna Republika,
doduše, službeno su prekinuli diplomatske odnose, a upravo taj prekid
službenih odnosa bio je od osobite važnosti — za izvjesne krugove.

»Izvolite, gospodine Horneck!« Ljubazna stjuardesa nagnula se nada me.

Nosila je poslužavnik pun svega onoga što pripada obilnom doručku, i
zakvačila ga za naslonjač. Ponovo sam se ogledao prema turističkom razredu,
mogao sam vidjeti sve ljude ondje kroz otvoren zastor. Dva stjuarda i dvije
stjuardese posluživali su. Svi su bili veoma zaposleni.

»Hvala«, rekao sam. »Kad ćemo se spustiti u Rim?«

»Točni smo na minutu, gospodine Horneck. Za nekih četrdeset minuta.«

Stjuardesa je ulijevala vruću, jaku kavu u moju šalicu. Kimnula mi je i obratila
se Japankama, a poslije je pristupila svećeniku. U Kairu je istočnjačko
vrijeme, razlika prema rimskom vremenu iznosi jedan sat. Vratio sam svoj
ručni sat, kazaljke su već stajale na pet sati. Za četrdeset minuta bit ćemo u
Rimu. Moj čovjek još nije dolazio.

Već sam bio veoma nemiran, veoma nemirno sam pio svoju vruću kavu, pojeo
sam samo komadić kruha s maslacem i marmeladom — nisam više mogao.
Ostavio sam gotovo čitav doručak netaknut. Ulio sam sebi i drugu šalicu kave,
primijetio sam kako mi ruke drhte. Zar se možda nešto dogodilo...

Još trideset minuta do Rima.

Nešto kasnije ponovo se pojavila stjuardesa.

»Zar ste već gotovi?«

»Jesam«, rekao sam.

»Zar nemate apetita?«

»Nemam.«

»Jako mi je žao.«

Otkvačila je poslužavnik. U tom sam trenutku iza sebe začuo glasan govor.
Okrenuo sam se.

Na otvorenom prolazu turističkog razreda stajala su dvojica, razgovarali su

engleski. Jedan od njih bio je stjuard. Onaj drugi bio je visoki Amerikanac sa
svijetlom kosom, ošišanom na četku, imao je radosne oči, bio je to onaj čovjek
koji mi je noću na Semiramidinom mostu pomogao potjerati mladog Arapina
— bio je to onaj isti Amerikanac koji je komadićem žice pričvrstio poderani
okovratnik mog ogrtača. Taj Amerikanac je u ruci imao veliku, tanku, u kožu
uvezanu knjigu. Prepoznao sam je odmah i moje srce je zakucalo divlje, puno
olakšanja.

»Što je?« upitao sam glasno stjuarda.

»Ovaj gospodin želi ući u prvi razred. Govori mi kako vas je prepoznao i...«

»Naravno da me je prepoznao. Mi smo stari poznanici«, rekao sam, podigao

ruku i povikao: »Halo!«

»Halo!« odvratio mi je radosni Amerikanac mašući partiturom Beethovenove

simfonije. Stjuard je bio zbunjen. Obojica su došli do mene. Razgovarali smo
engleski.

»Zar vi ovdje?« upitao sam Amerikanca.

»Jest. Vidio sam vas sa svog mjesta i zaželio vam po-želiti dobar dan, ali
stjuard je mišljenja kako ne smijem u prvi razred. Strogi njemački zakoni.«

Stjuard mu se obratio uljudno: »Internacionalni zakoni, gospodine.« Obratio

mi se. »Nije to nikakav inat. Ali mi °dista moramo ... naravno, ako se
poznajete ...«

»Uostalom, mi ćemo se uskoro spustiti«, rekla je stjuardesa posrednički.

Mladi Amerikanac joj se smiješio. »Dakle, do spuštanja smijem se zabavljati

sa svojim prijateljem? Molim vas da mi oprostite na svemu tome«, rekao je
stjuardu. »Ja letim samo do Rima. Odmah ćete me se riješiti.«

»Ali, nemojte tako, gospodine«, rekao je stjuard. »Ja vas molim da mi

oprostite, znate, propisi...«

»Naravno«, odgovorio je Amerikanac. »Kamo bismo došli bez propisa?

Dakle, hvala vam, mnogo vam hvala.«

Uzeo sam novine i modru putničku torbu sa sjedala, sve sam to stavio na
koljena. Amerikanac je sjeo kraj mene. Stjuard i stjuardesa su se udaljili. Sada
su zatvorili zastor, učinili su to pošto su se već našli u turističkom razredu.
»Napokon«, rekao sam. Crnački svećenik je otišao sa svog mjesta, a obje
Japanke su žustro razgovarale.

Čovjek iz APS-a mi je pružio partituru. Rekao je: »Prokletstvo, ondje straga

sve je puno Egipćana. Čovjek nikada ne zna. Zbog toga sam morao toliko
čekati. Morao sam uzeti turistički razred, jer je prvi bio i suviše prazan.«

»Zar ste već u Kairu pripazili na mene?«

»Jasno!« Smijao se. »Ali neprimjetno. Nikakva bratimljenja! Morao sam znati
jeste li se u redu iskobeljali iz 'Imperijala'. Sve ostalo je također bilo u redu?«

»Jest«, rekao sam osjećajući kako se mojim tijelom pro-, vlači ugodna toplina.
Sreća, razmišljao sam. Ponovo sreća! Otvorio sam staru partituru i pri tom
razmišljao kako to zapravo ne bi trebalo uraditi, jer toliko je sve bilo jasno.
Potražio sam sasvim mehanički dok je Amerikanac počeo čitati novine.
Potražio sam četvrti stavak. Bio je to prijelaz u A-dur, a u kadenci je
najavljivao vokalnu partiju. Listao sam. Sad je nailazila grmljavina udaraljki,
nailazila je 'fanfara strave' prije početka finala: oštri fortisimo. A ovdje
započinje vokalni dio. Odmah poslije recitativa započinje pet varijacija
radosne melodije. Preletio sam drugu varijaciju. '... Ono što je svijet rastavio
...' i sada je zatajio tisak, ili je za vrijeme tiskanja ispao taj redak —
nedostajalo je mjesto 'Svi će ljudi biti braća', nastavljalo se: '... Pod tvojim
nježnim okriljem ...'

Jest, bila je to moja partitura.

»O kay?« upitao je Amerikanac.

»O kay«, rekao sam. Začuo se kapetanov glas koji je iz zvučnika zamolio neka
se prestane pušiti i neka se ljudi svezu poj asovima, jer ćemo odmah započeti
slijetanjem. Stjuardese su žurile i gledale jesu li ljudi poslušali. Čovjek od
APS-a i ja već smo se bili svezali, smiješili smo se obojica mladoj stjuardesi
koja je imala oči poput srne kad nam se približila. Odvratila nam je smiješkom
i nestala u odjeljku za pilote. Gurnuo sam modru putnu torbu mladom čovjeku
kraj sebe.

»Sad je i to završeno«, rekao sam.

Nasmijao se.

»Jeste li sada zadovoljni?«

»I te kako«, rekao sam i duboko udahnuo, u tom trenutku zrakoplov je naglo

počeo ponirati, a električno osvjetljenje je zatreperilo.

»Here we go«, rekao je čovjek kraj mene.

Nikada se nisam mogao priviknuti na to kako moderni mlažnjaci, prije no što

će sletjeti, nenadano poniru i potom se ustreme ka zemlji. Ono strmo
uspinjanje također nije baš ugodna stvar, ali pri slijetanju čovjek nikada
uistinu ne zna da li je to rušenje ili ne. Uletjeli smo u tamu crnih oblaka,
električno osvjetljenje u kabini još uvijek je bilo nemirno, uši su me zaboljele
iako sam neprestance žva-kao gumu za žvakanje, primijetio sam teške kapi na
prozoru sa svoje strane.

Vrijeme je u Rimu bilo odvratno. Padala je jaka kiša, ledeno hladni sjeverni
vjetar vijao je prostranstvom aerodroma, a ovdje je još vladala duboka noć.
Reflektori su se posvuda vidjeli, bili su crveni, zeleni, bijeli i modri s obje
strane ruba piste, a jake svjetiljke su se njihale na vjetru.

U susret nam je došao autobus s jakim svjetlima, zaustavio se točno ispred

ogromnog boeinga. Putnici iz prvog razreda izlazili su na prednja vrata, a svi
ostali na stražnja. Čovjek od APS-a, čim se zrakoplov zaustavio, požurio je u
turistički razred. Držeći modru torbu ispod miške još me jednoć potapšao po
ramenu i kimnuo glavom.

Sišao sam. Usprkos mojem teškom ogrtaču od devine dlake bilo mi je hladno,
a hladno je bilo i ostalim putnicima. Obje Japanke koje su iznad svojih kimona
navukle krznene ogrtače dobrano su se tresle od zime. Ulaz u autobus odvijao
se usprkos mnogim ljudima bez gužve i brzo. Putnike iz prvog razreda puštali
su prve, ali ja sam zaostao. Bolujem od blage vrsti straha pred prostorom, taj
me osjećaj prati čitav život. U gužvi se osjećam uvijek nelagodno i ma kamo
došao nastojim izbjeći mnoštvo koliko god mi je to moguće, ne volim niti
stajati, a ni sjediti s mnogim ljudima. Iz zrakoplova izlazim uvijek posljednji
bez obzira kako ću se kasnije smjestiti. Htio sam usprkos kiši i hladnoći radije
ući posljednji u vozilo, pa sam tako stajao, partituru sam stavio pod ogrtač,
ovratnik sam visoko podigao, promatrao sam dva taksi-zrakoplova koji su
prolazili po drugoj pisti u našoj blizini, promatrao sam transportne zrakoplove,
talijanske, američke i njemačke vojne sile, prije svega teške transportere.
Obasjavali su ih reflektori. Veliki te-retnjaci stajali su kraj tih zrakoplova i
ljudi u kišnim kabanicama, svi u kiši, radili su brzo, istovarivali su zrakoplove
ili ih punili — hranom, sanducima s medikamentima, pokrivačima, dijelovima
kreveta, ali utovarivali su također i džipove, gusjeničare i mnoge aparate. Sve
se to činilo kao da opremaju neku bolnicu. Nekoliko puta ugledao sam na
sanducima znak crvenoga križa. Palo mi je na um kako se u Firenzi, i u čitavom
području rijeke Po, dogodila najteža vremenska nepogoda za posljednjih
stotinu godina. Stotine tisuća ljudi borilo se s glađu, vodom, hladnoćom,
bolestima i smrću. Neprocjenjivo umjetničko blago bilo je razoreno i tisuće
kvadratnih kilometara zemlje bilo je poplavljeno, morskom vodom uništeno i
postalo neplodno.

Jedan je zrakoplov upravo polazio, bio je sasvim pun robe, polazio je na drugu
pistu. Očito će se spustiti u području katastrofe na neki NATO-aerodrom,
razmišljao sam. Žestok udarac vjetra gotovo da me oborio. Postariji prosjedi
čovjek koji je stajao na vratima autobusa još me na vrijeme zgrabio za ruku i
povukao u suhi prostor velikih kola u kojem su se — ja sam bio posljednji! —
sakupili putnici boeinga, trljali su ruke i kihali. Autobus se polako uputio k
udaljenoj pristanišnoj zgradi. Mnoge smo cisterne mimoilazili u vožnji.

Prosijedi čovjek, koji mi je pomogao da se uspnem u autobus, ugurao me u kut

pri izlazu. Ovdje smo bili sami. Gotovo stisnutih očiju promatrao me dok je iz
džepa vadio četverokutni komad celuloida. Bila je to legitimacija. Ovdje ie
pisalo da se taj prosijedi čovjek zove William S. Carpenter i da je šef rimske
ispostave 'American Press Servicea'. Na legitimaciji je bila i njegova
fotografija. Bila je to fotografija tog prosijedog čovjeka. Razotkrio sam svoj
ogrtač i pokazao Carpenteru partituru. Tužno mi je kimnuo glavom, nagnuo se
ponešto i rekao: »Ne bih smio biti u tom autobusu. Kad se budemo zaustavili,
odmah ću morati prijeći u drugi i poletjeti Alitalijom u Milano.«

Zurio sam u njega.

»Inače se uopće ne bih mogao probiti do mjesta polijetanja. Puštaju samo

putnike napolje, zar ne?« Govorio je engleski poput stanovnika New Yorka.
»Reći ću im da sam ušao u krivi autobus ...«
»Zašto ste uopće ovdje?«

»Sve je pošlo krivo«, rekao je očajno. »To vam moram odmah reći.«

»Što je ...«

»Ne tako glasno!«

»Što je to pošlo krivo? Torbu sam predao vašem čovjeku, upravo onako kako
smo se dogovorili.«

»Kako smo se dogovorili«, ponovio je Carpenter. »Ali to nije bio naš čovjek.«

Osjetio sam kako me prožela hladnoća. Autobus se naglo zaustavio.

»Naš čovjek je bio zaustavljen u svojim kolima kad se vozio iz Kaira u Novi
Heliopolis. Prokleti idiot je zaista stao, pomislio je da je nekome potrebna
pomoć. Gotovo da su ga zatukli. Eno ga, leži u Američkoj bolnici.«

Zubi su mi počeli cvokotati. Pokušao sam zaustaviti to cvokotanje, ali mi to

nije polazilo za rukom. Nije to bila hladnoća. Svjetiljke, što su se ljuljale na
vjetru, neprestance su se približavale. Autobus je upravo prolazio jednom
asfaltnom cestom. Uskoro ćemo stići. »Partituru su našem čovjeku, naravno,
oduzeli«, rekao je Carpenter. Obraz mu se zarumenio od ljutnje. »Da je upravo
to znak raspoznavanja svakom je kretenu jasno. Sve je bilo u najboljem redu.«
Brzo sam se okrenuo i počeo promatrati ljude u autobusu. Vidio sam one dvije
Japanke. Ugledao sam također i crnačkog svećenika koji mi je mahnuo rukom.
Svi su mi ostali bili nepoznati. Mladi Amerikanac svijetle kose podšišan na
četku nije se nalazio u autobusu.

»Onaj, kome ste predali torbu, odmah je pobjegao«, rekao je Carpenter gorko.

Upitno sam ga pogledao.

»Nestao je na uzletištu. Potrčao je prema transporterima, što ja znam. Braća

već poznaju jedan drugoga. Jedino ne shvaćam: odakle je znao što je vaš znak
raspoznavanja.«

Rekao sam polako: »Tog sam Amerikanca vidio već u Kairu...«

Carpenter se sav uvukao u sebe.

»Amerikanca? Gdje?«

Na brzinu sam mu sve ispripovjedio.

Carpenter je počeo strašno psovati.

»Sad mi je sve jasno«, rekao je. »Slijedili su vas. Od početka. Vjerojatno već
u 'Imperijalu'. Onaj mladi Arapin, vjerojatno je bio njuškalo. Zadatak mu je
bio da vas zadrži kada budete došli na most kako bi vas taj... taj Amerikanac
mogao što bolje upoznati. Kad je doznao tko ste, nije mu bilo potrebno da zna
što je vaš znak raspoznavanja. Most je zacijelo osvijetljen, zar ne?«

»Jako.«

»No, dakle.«

»Ali... ali odakle je znao onaj mladić tko sam?«

»Na vama mora da je bio neki znak...«

»Kakav znak... Ah!«

»Kako, ah?«

»Moj ovratnik na ogrtaču!« Pokazao sam Carpenteru komadić žice na

unutarnjoj strani ovratnika, a pri tom sam i ja sada počeo psovati, činio sam to
mnogo žešće negoli on.

»Dosta!« rekao je Carpenter oštro. »Kako se to dogodilo? Brzo! Pričajte!«

I tako sam mu još u brzini ispripovjedio priču o veoma lijepoj crvenokosoj

djevojci s ljubičastim očima koja me spopala na hodniku 'Imperijala' i koja se
pravila toliko pijana i kako mi je onaj Amerikanac pomogao komadićem žice i
pri tom me mogao sasvim točno osmotriti i dok sam sve to pripovijedao
osjećao sam kako u meni raste strah, hladan strah, osjećao sam kako raste i
raste.
»Izvanredna organizacija«, rekao je Carpenter. »Nemam riječi pokude za tu
braću. Još uvijek su najbolji.«

»Što je vaš ured zapravo poduzeo u Kairu?« upitao sam zdvojno.

»Pokušali su obavijestiti vaš zrakoplov i pravovremeno vam dostaviti

obavijest. Ništa se, međutim, nije moglo uraditi. Egipatske su vlasti to
zabranile. Pokušali su, nadalje, poslati vijest preko talijanskih stanica. Nisu
mogli uspostaviti vezu. Naši prijatelji bili su veoma marljivi. Egipćani su se
odmah također požalili američkoj ambasadi.«

»Zar posred noći?«

»Mislite li da ta stvar nije dovoljno važna?« škrgutao je zubima. »Dakle, tako.

Pravi službeni protest. Ovaj naš čovjek, taj, kojega su oni zgromili, napao je
jednog egipatskog diplomatskog teklića, tako su rekli. Rekli su, naravno, da je
nekolicina ovih naših ljudi napala diplomatskog teklića. U međuvremenu su
pohapsili čitav naš ured. Teklič je dohvatio jednog od napadača, naravno, u
samoobrani. Ostali razbojnici su pobjegli. To je njihova verzija. Poslanstvo u
Kairu odmah je o tome obavijestilo poslanstvo u Rimu. A oni mene. Ništa vi
ne možete zbog svega toga. Naša je to pogreška. Nismo smjeli dopustiti da
Tommy putuje sam. Sada nam ne preostaje drugo nego da molimo boga kako bi
naši ljudi bili tek protjerani, a ne...« Naglo je zašutio.

Upitao sam dršćući od straha: »Zašto mene nisu u Kairu odmah uredili kao
vašeg Tommvja i zašto mi nisu oduzeli trake.«

»To ne bi bilo dovoljno čisto.«

»Što?«

»Vi biste ili na vratu imali jednog teško ranjenog čovjeka ili mrtvog — ili
biste im pobjegli... bilo kamo. Ne, ne, tek u zrakoplovu kada više niste mogli
pobjeći tu su oni sve uradili! Vama je jasno što sve to za njih znači.«

Morao sam se žestoko prihvatiti držača u autobusu.

Jest, bilo mi je jasno što to za mene znači. Ako su već obavijestili američku
ambasadu, nema sumnje da su to uradili i sa mnogim ostalim mjestima. Znali
su moje ime. Znali su kako izgledam. Uzalud! Zdravo, švicarsko, zdravo,
Argentino. Zdravo, sigurnosti!

Rekao sam: »Ali vi...«

Carpenter me brzo prekinuo: »Mi! Mi bismo vam mogli pomoći samo u tom
slučaju kad bismo imali materijal. Ali to je prošlo. Moramo, dakle, svoje prste
držati daleko od vas. Mi vas više ne možemo štititi. Nitko to više ne može...
sada.«

Nenadano se započelo sve oko mene okretati, ljudi, svjetla, tama. Pao sam na
neko prazno mjesto kad se autobus zaustavio.

»Odista mi je žao«, rekao je Carpenter. Jednim skokom našao se na izlazu,

vrata su se automatski otvorila. Udarci vjetra ulazili su u unutrašnjost autobusa
dok je Carpenter skočio napolje i brzo potrčao na drugi autobus u kojem su se
već nalazili putnici.

Jedan je zrakoplov upravo polijetao. Buka motora probijala je kišu i vjetar.

Putnici su se počeli gurati oko mene. Mogao sam izaći prvi, ali se od straha
nisam mogao pomicati. Okrenuo sam glavu i promatrao autobus u koji je
Carpenter uskočio, upravo se bio otputio na polazište.

Gotovo. Sve je gotovo. Sve je bilo uzalud.

Ili mi je možda taj Carpenter lagao? Legitimacija je mogla biti krivotvorena.

Tko zna da li je sve to istina što mi je ovaj čovjek ispripovjedio? Možda je
upravo on bio jedan od onih drugih i...

Prestani, govorio sam sebi. Prestani. Odmah. Čovjek je bio pravi, bio je to
Carpenter, bio je šef rimskog ureda APS-a. Dokaz: onaj plavi mladić s
modrom torbom je nestao.

Jest, bio je to nedvouman dokaz.

Strašno sam drhtao.

Sjetio sam se svoje odgojiteljice, sjetio sam se Sofije Kaczmarek iz Gornje

Šlezije.

»Razmišljaj o nečem lijepom. Razmišljaj o anđelima...«

Pomislio sam: Ako je već ona djevojka iz 'Imperijala' radila za njih tada su
naravno znali sve što se bilo dogodilo u 'Imperijalu'. Sasvim je jasno da su
znali.

Poput nekog čuda iskobeljao sam se iz Kaira.

Zar čudo?

Možda su željeli da se izvučem — nešto tome slično rekao je i Carpenter.

Možda su me željeli negdje drugdje uništiti. Ali gdje? Svagdje. Ovdje, na kiši,
na tom vjetrovitom tamnom bespuću, na primjer. Odista, bezopasni su samo
mrtvi ljudi. Ljudi poput moga brata. Ja sam još bio živ. Trake što sam ih
ispunio govorenjem nestale su, u njih su. Ali ja još uvijek mogu govoriti, još
jednoć mogu sve ispri-povjediti, drugim ljudima — to što su trake u njih još je
uvijek za njih bez ikakve vrijednosti tako dugo dok ja živim i dok budem
mogao govoriti, tako dugo dok ću biti kadar ispripovjediti čitavu svoju priču.

Dakle, oni me moraju ubiti.

Jasno. Potpuno jasno.

Oni to moraju uraditi.

A oni će to i uraditi. Naravno. Zasigurno. Svakako.

Nisam znao tko će dobiti nalog za to. Svatko ovdje u zrakoplovnoj luci može
da bude taj, jest, svatko. A to mora biti učinjeno brzo, brzo me moraju ubiti,
prije no što budem kadar izustiti ma i jednu riječ, brzo, odmah. Tek sad sam
shvatio u potpunosti zašto mi je Carpenter pohitao u susret. Htio mi je dati još
jednu mogućnost, smiješnu mogućnost, gotovo nikakvu. Jer kako da živ odem
odatle, kako da napustim uzletište, ovaj autobus, ako moram umrijeti, ovoga
trena prije no što ću progovoriti...

Jedna me ruka dotaknula po ramenu.

Zatomljenim krikom ustao sam.

Ispred mene je stajao čvrst karabinijer. Primijetio sam da se autobus ispraznio.

U karabinijera je bilo široko, veliko seljačko lice.

Mahnuo mi je glavom.

»Prego, signore ...«

Možda je to on? Tako sam razmišljao panično.

Zašto ne? Možda je to on?

Nesmisao. Baš i nije nesmisao. Naravno da je nesmisao. Ispravio sam se

teturajući. Partitura Devete simfonije našla se na podu autobusa. Karabinijer ju
je podigao i pružio mi je smiješeći se.

Nisam se mogao pomaknuti, u mene nije bilo ni malo snage, nikakve snage.
Neka se sve to završi, brzo.

Ali samo ne smrt, ne smrt...

Teško sam pronalazio pokoju talijansku riječ i napokon bez daha upitao:
»Parla tedesco?«

Mahnuo je glavom.

»E ... e il padrone della polizia del aeroporto?«

»Si, signore.«

»Devo subito parlarlo«, rekao sam brzo.

Moram razgovarati s njime, moram razgovarati sa šefom policije na uzletištu,

odmah, što je najbrže moguće, želim li spasiti svoj život, jadan, upropašten
život.

Službujući šef policije na uzletištu bio je začudo veoma mlad za ovaj položaj.
U njega su bile bademaste oči, put mu je bila poput ebanovine, imao je dobro
njegovan brk. Na stropu njegova velikog ureda, na drugom katu tornja
osiguranja uzletišta gorjele su dugačke neonske svjetiljke. Bio je to moderno
uređen ured s pokućstvom od savijenog čelika, ormari za spise bili su također
od metala. Između dva takva ormara nalazila su se jedna vrata, bila su
sučeljena s golemim prozorom odakle se mogao vidjeti čitav prostor za
polijetanje. U tom prozoru ogledali smo se obojica, čitav se prostor ogledao u
staklu, a napolju su sjala svjetla i pomicale se sjene ljudi. U Rimu je još uvijek
bila noć, vjetar je još uvijek zavijao, još uvijek je udarala teška kiša po
prozorima.

Vrata kroz koja me uveo karabinijer nalazila su se nasuprot pisaćem stolu ovog
šefa policije. Službujući te noći zvao se Alfonso Geraldi, bio je major. To je
bilo napisano štampanim slovima na kartonu što se nalazio napolju na ulaznim
vratima. Još je pisalo: Dl SERVIZIO.

Iako je noć završavala, major je bio svjež i čio, uljudan i elegantan u svojoj
lijepoj uniformi. Sjedio je za golemim pisaćim stolom, a ja na stolici od
savijenog čelika.

»Što mogu uraditi za vas, gospodine Horneck?« upitao je uljudni major.

Govorio je izvanrednim njemačkim jezikom, naravno sa stranim naglaskom.
Moj je pasoš držao u ruci. Zamolio me da mu ga pružim kad sam utrčao moleći
ga za pomoć.

Odgovorio sam: »Moje ime nije Horneck. To je krivotvoreni pasoš. Zovem se

Richard Mark, i uprava policije u Wiesbadenu raspisala je tjeralicu za mnom
tražeći od svih država da me poslije identificiranja uhapse. Molim vas da me
odmah uhapsite i da o tome obavijestite državnog odvjetnika Paradina u
Frankfurtu.«

Major Alfonso Geraldi gladio je svoje brčiće promatrajući veliku ploču svog
pisaćeg stola. Preda mnom se nalazila partitura Devete simfonije, a pred njim,
otvorena, ali koricama okrenuta spram stropa, neka siva, debela knjiga koju je
upravo čitao prije no što sam bio ušao. Knjiga je bila tako postavljena da sam
mogao razaznati slova na koricama. Začudio sam se kad sam primijetio da je
mladi elegantni major čitao 'Tractatus politicus' od Spinoze — na latinskom.

Pošto je neko vrijeme promatrao pisaći stol pogledao me taj Geraldi i upitao:
»Dolazite li iz Kaira?«

»Jest.«

»Da li je to tjeralica Interpola?«

»Nije.«

»Traže vas, dakle, zbog nekog političkog zločina?«

»Jest.«

Nisam razumio što je rekao, jer neki se zrakoplov upravo spustio toliko iznad
zgrade da su zadrhtala sva stakla. Ponovio je: »Između Savezne Republike
Njemačke i Egipta ne postoje diplomatski odnosi. Ondje ste bili sigurni da vas
nitko neće izručiti. Zbog čega ste otišli iz Egipta?«

»Morao sam.«

»Aha.«

»Želio sam otići u Argentinu. U Buenos Aires. Preko Zii-richa. Zrakoplov za

Ziirich ...«

»... polazi za četvrt sata«, rekao je major. »Zašto niste ušli u nj?«

»Bojao sam se.«

»Čega?« upitao je gotovo sam sebe uljudno.

»Bojao sam se da će me ubiti.«

»Zar odista?«

»Molim vas, zatvorite me... odmah... sve dok ne dođu njemački organi i dok
me ne odvedu.«

Dok ne dođu njemački organi i dok me ne odvedu. Natrag u Njemačku. Natrag

u zemlju kamo se nikada više nisam namjeravao vratiti. Natrag ...
Primijetio sam kako me major promatra šuteći, kako me promatra smijući se
zagonetno. Naljutio sam se. Povikao sam: »Tražim da me odmah uzmete u
zaštitu.«

Major se smiješio, još uvijek je šutio.

»Ako mi ne vjerujete... ako me držite luđakom, ili varalicom ...«

»Ali ja to ne činim, gospodine Mark«, oglasio se major Geraldi.

»Ja govorim istinu.«

»Znam da govorite istinu, gospodine Mark.«

Sada sam se počeo znojiti, ruke su mi se orosile na dlanovima.

»Vi... znate.«

»Jest, gospodine Mark«, rekao je uljudni major.

»Odakle? Vi uopće niste pogledali u svoje dokumente o gonjenju kad sam vam
bio rekao da su njemačke vlasti ras-pisale tjeralicu.«

»Ipak sam to uradio.«

»Kada?«

»Sinoć«, odgovorio je major Geraldi.

»Kada?«

»Sinoć oko 19 sati kad sam razgovarao s gospodinom državnim odvjetnikom

Paradinom.«

»Vi ste ...?«

Kimnuo je glavom.

»Telefonom?«
»Osobno«, rekao je Geraldi. »Ovdje, u ovoj sobi. Sjedio je na stolici na kojoj
upravo vi sjedite, gospodine Mark.«

»Paradin je bio u Rimu ...«, mucao sam.

»On je još uvijek u Rimu.«

»Gdje?«

»Ovdje«, oglasio se državni odvjetnik doktor Walter Paradin. Vrata između

ormara su se otvorila. Paradin je ušao u sobu. Na sebi je imao tamno odijelo.
Uvijek je nosio tamna odijela. Za njim su ušla dvojica u sivim odijelima.
Ustao sam teturajući i čvrsto se pridržavajući ruba pisaćeg stola.

»Dobro jutro. Riki«, rekao je Walter Paradin. »Gdje je vaš brat Werner?«

Ne znam da li je to upitao namjerice, ali pretpostavljam, jer on je sasvim

dobro znao moj odnos prema bratu, time me pitanjem pogodio kao da me netko
teškom rukavicom udario u trbuh. Nisam bio kadar odmah bilo šta odgovoriti.
Usta su mi bila suha, srce mi je u grlu tuklo, a ja sam morao, nisam to htio,
naprosto sam morao pomišljati na ono mjesto iz Biblije što sam ga znao
naizust iz onih mojih davnih školskih dana ...

... i oglasi se Gospod Kainu: gdje je tvoj brat Abel? Ovaj odgovori: ne znam;
zar da budem čuvar brata svoga?«

Ponešto sam se sabrao i odgovorio: »Werner je mrtav.«

Paradin je zašutio, netremice je gledao u mene. Izdržao sam njegov pogled,

znao sam kako obojica mislimo na jedno — sjećamo se onog mjesta iz Prve
knjige Mojsijeve što sam ga znao naizust.

'Ali Gospodin upita: Što si to uradio? ...'

Paradin je upitao: »Je li vaš brat ubijen?«

»Jest«, odgovorio sam.

»Tako sam nešto i očekivao«, rekao je Paradin.

»Kako ste to mogli očekivati?«

'Glas krvi tvoga brata diže se k meni sa zemlje...'

»Da li biste inače pobjegli?« pitao je Paradin. »Da li biste sada bili ovdje?«

»Ne«, odgovorio sam.

»Dakle, tako«, rekao je Paradin. Svi su ostali šutjeli. Državni odvjetnik i ja

gledali smo još uvijek jedan drugoga čvrsto u oči.

'... I sada, da si proklet na zemlji koja je otvorila usta svoja da primi krv brata
tvojega iz ruke tvoje...'

Rekao sam brzo: »VVernera su ubili u hotelu 'Imperi-jal'. Leži u spavaćoj sobi
apartmana 907 na krevetu, razre-zali su mu grkljan. To će reći — ležao je
ondje kad sam ga posljednji put vidio prije nekoliko sati. U međuvremenu su
ga možda pronašli i odnijeli. Ja to, naravno, ne znam.«

»Naravno, ne«, oglasio se sijedi omaleni Paradin, čovjek nježnog tijela i

velike, lijepo oblikovane glave. »Nitko ne može znati sve, Riki.«

Mucao sam: »Kako ste ... kako ste vi ovdje? Tko je... odakle znate ...«

U Paradina su bile veoma nježne ruke i nježne noge, nosio je naočari sa

zlatnim obrubom što su mu neprestance padale niz nos, bilo mu je šezdeset i
četiri godine, znao sam to točno, poznavao sam ga veoma dobro i veoma dugo.
Bio je hrom. Jedna mu je noga bila kraća od druge. Nosio je specijalne cipele,
ali hramanje nije mogao sasvim sakriti.

Državni odvjetnik je nastavio: »Mi više nemamo poslanstva u Egiptu, ali

konzulat je još uvijek ondje. I dobri prijatelji. Naravno, Egipćane ne bismo
nikada privoljeli da vas izruče, Riki. Zbog toga su naši prijatelji pripazili na
vas i doznali ponešto od svega onoga što ste ondje doživjeli.« Paradin se
smiješio. Kad bi se smiješio, njegove modre oči bile su vesele kao u djeteta.
Razmišljao sam o tome koliko je to ljudi u Kairu pazilo na mene. »Mnogo toga
naši prijatelji nisu bili kadri saznati, ali su ipak saznali toliko da morate
napustiti Egipat.«
Bilo mi je veoma zlo, vrtjelo mi se u glavi, bio sam slab, a Paradinov glas
dopirao je do mene kao da dolazi iz velike daljine. I opet sam se sjetio onog
mjesta iz Biblije...

'... Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bit ćeš potukač i
bjegunac na zemlji...'

»Dakle, kad se našim prijateljima sve to objasnilo sjeli su nekolicina njih u

urede velikih zrakoplovnih kompanija, znali su da vam se žuri. Brodovi,
željeznice i zrakoplovne kompanije, što razvoze putnike po unutrašnjosti, sve
je to otpalo.«

'... A Kain reče Gospodinu: krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti.

Eto me tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i
potucam po zemlji...'

Paradinov glas dopirao je do mene sasvim tiho, usprkos tome što je on govorio
veoma glasno: »Mijenjali su se, naši prijatelji. Svi su uza se imali tjeralicu s
fotografijom. Jučer prije podne kad ste uzimali kartu Lufthanse jedan je bio
sretne ruke. Doznao je kada letite i kamo i pod kojim imenom.«

'... I Kain reče: pa će me ubiti tko me nađe ...'

»Naši su prijatelji poslali šifrirani radiogram. Kad sam primio vijest, odmah
sam doletio ovamo... s ovom gospodom.«

»Kriminalistička policija?«

Paradin je kimnuo glavom, a jedan od one dvojice koji su ga pratili pristupi

pokazavši mi dokumente koje jedva da sam bio kadar razaznati.

»S talijanskim vlastima je sve utanačeno«, rekao je ovaj činovnik. »Ovdje se

nalazi dopuštenje rimskog državnog odvjetnika, a ovdje ministarstva pravde
...«

'... A Gospodin mu reče: za to ko ubije Kaina, sedam će se puta pokajati. I

načini Gospodin znak na Kainu, da ga ne ubije ko ga nađe...'

»I vi ćete me odmah vratiti u Njemačku?« upitao sam Paradina.

»Tako je, Riki. Odmah. Ništa vam se neće dogoditi, budite bez brige.«
Popravio je sebi tamnomodru kravatu što ju je bio stavio uz tamnomodro
odijelo.

'... I otiđe Kain ispred Gospodina, i naseli se u zemlji Naitskoj na istoku prema
Edinu...'

Ah, naizust sam znao to mjesto, od riječi do riječi već toliko godina.

Hvala rekao sam Paradinu.

»Znate što vas očekuje u Njemačkoj?« upitao me drugi pripadnik

kriminalističke policije.

»Znam.«

»Usprkos tome nam se zahvaljujete?«

»Tako je«, rekao je Paradin prije no što sam ja mogao bilo što odgovoriti. »U
redu je, Riki, ništa ne morate objašnjavati. Ja znam zašto nam usprkos svemu
zahvaljujete. Nije samo zbog toga što smo vas spasili da ne budete ubijeni.«

»U pravu ste«, rekao sam tiho, »ne samo zbog toga.«

»Shvatili ste kako vaš brat sada i poslije svoje smrti neće više biti jači od
vas.«

»To mi se objasnilo«, odgovorio sam.

»Trake što ste ih ispunili govorom i svojim izlaganjima nestale su. Ali vi ćete
govoriti još jednom... u Frankfurtu. Još jednoć ćete sve ispripovjediti što mi
nikada ne bismo mogli doznati.« Paradinove su naočari počele ponovo kliziti
niz nos, on ih je turio unazad. »Govorit ćete istinu.«

»Hoću«, rekao sam.

»Čitavu istinu.«
»Ta istina nije lijepa«, rekao sam.

»Ja to znam«, odgovorio mi je Paradin.

Talijanski major i oba pripadnika kriminalističke policije šuteći su slušali.

Ponovo je jedan zrakoplov nadlijetao iznad nas.

»Znam da će se ponori otvoriti kada budete započeli svojim pričanjem, Riki«,

rekao je Paradin. »Ali vi morate sve ispripovjediti, jer ja moram upoznati
istinu, čitavu istinu. Moram je od vas saznati.«

»Od mene! Ja sam svinja«, rekao sam. »A i ponio sam se poput svinje.«

Paradin je kimnuo glavom.

»To je istina. Ali vi niste uvijek bili svinja. Nemojte mi proturječiti. Poznajem
vas već dvadeset godina. Ne, niste vi uvijek bili svinja. Postali ste to. To je
ono što me začuđuje. Jer vi niste jedini čovjek koji je doživio takav
preobražaj. Osim toga...«, nasmijao se i opet su u njega oči bile poput djeteta,
»...osim toga morali ste postati svinja.«

»Kako, molim?« upitao je talijanski major uljudno.

»Ljudima su potrebne svinje da bi pronašli jelen-gljivu«, odgovorio je

Paradin. »Veliku gljivu. Riki je našao sasvim lijep komad ...«

»Ah, sada razumijem«, rekao je major. Paradin je ushićeno pogledao prema

njemu i ponovo se obratio meni: »Major i ja, to smo utvrdili, volimo istog
filozofa.« Bradom je pokazao knjigu na pisaćem stolu. »Major je čak kadar
čitati na latinskom jeziku — zavidim mu na tome.«

»Svaki čovjek treba nešto što osobito voli, zar ne?« rekao je major čudnovato
zbunjen. »Vi, gospodine Mark, volite glazbu, kao što sam čuo ...«

»Glazbu vole i ostali ljudi«, rekao sam gorko. »Takav je također i gospodin
profesor Delacorte. Nikada nisam mogao razumjeti...«

»... da i on voli Devetu?« upitao je Paradin.

»Jest.«

»Ljudi su čudnovata bića«, rekao je državni odvjetnik. »Teško ih je razumjeti.

Dok smo vas čekali, pročitao mi je major jedno mjesto iz 'Tractatusa
politicusa'. Hoću reći: preveo mi je to mjesto. Uklapa se u naš razgovor. Ne
biste li nam još jednoć preveli to mjesto, majore?«

Talijan se naklonio još uvijek zbunjen, uzeo u ruku staru knjigu, prolistao je,
potražio mjesto i zaustio sasvim tečno: »Uvijek sam se osobito trudio da
ljudska djela ne ismijavam niti da ih oplakujem niti da ih prezirem, uvijek sam
ih želio shvatiti.« Odložio je knjigu ponovo na pisaći stol.

»Da bismo shvatili što čovjek danas radi«, rekao sam, »valja znati što je radio
jučer. A da bismo shvatili što danas misli i što danas jest, valja znati što je
mislio jučer i kakav je bio.«

»Sve ćete nam to ispripovjediti«, rekao je Paradin. »Toliko toga znate —

gotovo sve — o gotovo svim ljudima koji su sudjelovali u tom zločinu. Vi
znate ono jučer tih ljudi. I o tom jučer morate mi pripovijedati i pri tom ste
potpuno u pravu, jer sve će to oblikovati istinu.«

»Čut ćete je«, odgovorio sam.

I sada, eto, slijedi čitava istina za onoga koji je pozvan ili samo spreman suditi
o onome što se dogodilo.

Ukopčao sam gramofon s velikom osovinom, na njemu se moglo odsvirati

deset ploča za redom. Najdonja ploča pala je na tanjur što je kružio, držač za
iglu se pokrenuo, počeo se spuštati, a Vanessa je istodobno počela da radi čim
su se začuli prvi taktovi 'Coctalia for Two'. Bila je to long plej ploča Ackera
Bilka, Acker Bilk sa svojim klarinetom, Ben Fabric za glasovirom, uz njih
Leon Young string corale, dakle, mnogo violina. Sve ploče Ackera Bilka imali
smo, jer Vanessa je voljela njegovu glazbu, a čovjeku koji radi valja posao
učiniti koliko je to moguće lakšim i ugodnijim.

Prvi dio Vanessinog nastupa bila je obična priča: djevojku napada buha, a ona
je ne može uhvatiti; posvuda je traži i pri tom se sve više razodijeva. Senzacija
je tek drugi dio: 'Vanessin famous candle act'. Ali još dugo nismo stigli do te
točke. Naše su cijene uključivale trajanje, a mi smo se nalazili straga u
prostoriji s mnogo zrcala, svjetlo je bilo prigušeno, stolići su bili od crna
drveta, a stolice presvučene također u crnu kožu, davali smo ljudima mnogo
toga za njihov novac.

Pri 'Coctailu for Two' uspijevalo je Vanessi mnogim po-skakivanjima i

uvijanjima osloboditi se crne večernje haljine. Pri 'Sumersetu' oslobađala bi
se, tražeći buhu, rukavica što su bile crne kao i njena večernja haljina i
dopirale do lakata, ostajala bi u košuljici i započinjala potom otkapčati
steznik, gosti su joj pri tom pomagali, dolazila bi do njih sve do stolova za
kojima su sjedili.

Poskakivala bi kad bi je buha, koje naravno nije bilo, ponovno pecnula, sjela
bi na koljena mnogim damama i gospodi, svi su oni pomagali pri otkapčanju
steznika, a ona je uzdisala i trzala se. Bila je to naša najbolja točka, ta Va-
nessa, a bilo joj je dvadeset i dvije godine, prirodno je bila plava, vitka i
bujnih grudi. Pošto se prvorazredno obrazovala savladavala je izvanredno
posao, znala je zaneseno od-glumiti potpuno nevino dječje lice, a usta bi
napućila poput Brigitte Bardot, pri tom je kolutala svojim velikim modrim
očima.

'Strip' se nalazio u centru Frankfurta na Majni, u ulici Taunus. U velikom lokalu

bila su dva bara s mnogo visokih stolica, mnogim stolovima, nalazio se tu
odozdo osvijetljen prostor za ples i omalena pozornica za artiste i striptizete
— mnogo ih je ovdje nastupalo.

Svi su ti umjetnici bili izvanredni, ali senzacija je, naravno, bila Vanessa.
Boris ju je zadobio pod uvjetom da s njom sačini veoma skupi ekskluzivni
ugovor gdje su bile predviđene mnoge klauzule koje su štitile naše interese i
predviđale čitav niz svih mogućih kazna u slučaju da Vanessa i pokuša
napustiti posao.

»Neće ona pobjeći«, često sam govorio. »Napokon u ono si joj vrijeme toliko
pomogao, obojici nam je veoma zahvai-na.«

»Ako si nekome pomogao i ovaj ti zbog toga mora biti zahvalan, moraš
podvostručiti svoju opreznost«, uvijek bi na to odgovarao Boris.
Artiste raznih vrsta i ostale striptizete obavezivali bismo na izvjesno vrijeme,
trajalo bi to nekoliko tjedana, pa i dva mjeseca, jer sprijeda u baru veoma smo
često mijenjali program. A i glazbu. Kažem 'sprijeda u baru', jer je za onu
gospodu koja su imala duboke džepove još bilo mjesta u ovoj stražnjoj
prostoriji gdje su zidovi bili obloženi zrcalima i gdje je gorjelo crveno svjetlo
i gdje se pokazivala Vanessa. Ta je prostorija bila velika osam metara na
osam. Mi smo crno lakirane stolove i crne stolice, presvučene u kožu, nagurali
u veoma guste redove, pa je ovamo moglo doći prilično mnogo svijeta. Petkom
i subotom bilo je uvijek puno; danas, a bio je ponedjeljak, uvijek je to bila
najlošija noć u tjednu, ova prostorija sa zrcalima nije bila ispunjena do
posljednjeg mjesta. Ne bi se moglo reći da smo već osjećali veliku krizu.
Frankfurt je bio dobar grad za ovakav lokal. U tom gradu ima banaka, ima
industrije, posjećuju ga mnogi stranci, ima izložaba i sajmova. Bogami, dobro
smo prolazili ovim našim 'Stripom'.

U prostoriji sa zrcalima mogao se naći gost kojeg smo uveli ili Boris ili ja (ta
je prostorija imala vlastite zahode, prostorije za umivanje, vlastitu garderobu i
vlastit izlaz) ovdje se točio samo šampanjac ili whisky, a ostala pića po
izboru; ničim drugim se nismo bavili. Naravno, bilo je u nas stalnih gostiju
kao, na primjer, 'kraljica' po imenu Petra Schalke, milijunašica. Dolazila je
dvaput tjedno, većinom — kao danas — u pratnji modnog kreatora koji je
svoju kosu obojio sasvim svijetlo, ovaj je već bio ponešto ishlapio, na nosu su
mu sjedile intelektualističke crne naočari, a na ruci je nosio zlatni lančić.
Schalkeova je znala doći i u pratnji ostalih, normalnih prijatelja kakve su u
većini slučajeva i bile naše stalne mušterije, sa sasvim normalnim prijateljima,
ali u njenoj je pratnji znalo biti također i takvih koje su bile i na drugi način
osobene, jednostavno rečeno bilo ih je svakakvih.

Upravo se oglasila verzija 'Alley Cat' Ackera Bilka, a Vanessa je pretraživala

svoj grudnjak i mnogo mesa u njemu, a buha, koje nije bilo, zacijelo je
pobjegla u njene gaćice, ovdje ju je također tražila i pri 'What'll I do?',
dopuštala je da joj neki debeli gospodin u smokingu, koji je pio Veu-ve
Cliquot 1952, pretraži grudnjak, a svi koji su sjedili u blizini mogli su priviriti
nije li se možda buha sakrila među njene velike grudi s golemim ružičastim
bradavicama. Njihala se na koljenima tog postarijeg gospodina i pri tom
kolutala modrim očima. Bila je odista lijepa djevojka, svoj posao je radila
izvanredno, razmišljao sam, dok bi je gledao. Jedno od mnogih zrcala u
prostoriji bilo je upravljeno, naime, prema četverouglatoj prostoriji, velikoj
tri na dva metra i bilo je tako preparirano da sam kroza nj s mog mjesta mogao
promatrati šta se tamo zbiva, a da nas nitko ne vidi. Naš prostor: bila je to
naša kancelarija, nalazila se iza sobe sa zrcalima. U toj prostoriji bilo je to,
naravno, obično zrcalo. Ta nam je varka bila potrebna, jer za vrijeme
Vanessina nastupa morali smo znati kakva je atmosfera ondje prijeko kako
bismo na vrijeme mogli pozvati gorile ako bi nešto pošlo ukrivo. Veoma bi se
rijetko nešto nemilo dogodilo, samo katkada, ako bi se neki gospodin i suviše
po-napio, a njegova prijateljica se i suviše naljutila ili ako bi se poneka dama
i suviše raspustila. Budući da je Vanessa uvijek nastupala poslije barskog
programa, a bilo je to oko dva sata poslije ponoći, posmatrači su gotovo
uvijek bili ponešto ponapiti, jer pili su već u onoj prednjoj prostoriji. Nije
moglo biti drugačije, morali smo uvijek pripaziti. U našem poslu u krevet se
nikad nije odlazilo prije pet, a veoma često u sedam sati ujutro.

»Više od dvadeset i dva posto u Novom Jablonecu«, rekao je Minski. Počeo se

smijati. Sjedio je za svojim starinskim pisaćim stolom, preda se je stavio
golemu hrpu novina od utorka što su bile došle oko ponoći. Uvijek smo čitali
jutarnje novine dok bi Vanessa radila, ili smo ispitivali obračune i rješavali
poštu i bankovne izvještaje. Svake smo noći čitali novine. I ja sam u ovoj
kancelariji imao starinski pisaći stol, nalazio se kraj Borisovog, bio je
sučelice onom zrcalu. Iza nas nalazila se golema blagajna iz godine 1909.
Nalazio se također ovdje ugrađeni ormar s nekoliko boca i čaša, zatim olinjali
naslonjači kojima je koža na nekoliko mjesta već bila ispucala, nalazio se
ovdje odvratan okrugli stol i stolić sa pisaćom mašinom iz godine 1936. Na
pod smo razastrli izlizan tepih. Na drugome zidu nalazile su se mnoge
rasklimane police sa zakonima, poslovnim knjigama i mnoga izdanja iz
povijesti pogotovu o povijesti Trećega Reicha. Nov je bio samo gramofon sa
stereo-uređajem i velika diskoteka, nova su bila dva telefona što su se nalazila
na našim pisaćim stolovima — pošta ih je, nema tome dugo, zamijenila za
stare.

Ta naša kancelarija bila je velika četiri na pet metara, u njoj nije bilo prozora,
samo jak ventilator što se svakih deset minuta sam ukapčao i tako nam donosio
svjež zrak. Ventilator je brujao. Sa zidova su se ljuštile tapete s uzorcima
ljubica, ruža i potočnica. Bilo je vrijeme da sebi nabavimo novo pokućstvo i
nov tepih i da zidove oblijepimo novim tapetama. Već sam nekoliko puta
potakao tu stvar, ali Boris Minski je uvijek odgovarao: »Zašto?« u biti bio je
on u pravu. Odista nije to baš bila prijeka potreba tako dugo dok je napolju
sve bilo prvorazredno.

»Gdje je Novi Jablonec?« upitao sam razvezujući kravatu i otvarajući ovratnik

košulje, jer u kancelariji je bilo vruće. Centralno loženje katkada je grijalo kao
ludo, i to se moralo riješiti; ali nužno baš nije bilo. Ako je čovjeku i suviše
vruće, kao sada, on će skinuti kaput i otkopčati košulju. Boris je to već učinio.

»Kraj Kaufbeurena«, odgovorio je. »Grad je to u kojem žive mnogi Sudetski

Nijemci, bave se proizvodnjom nakita.« Boris Minski bio je čovjek srednjega
rasta i crnih očiju što su neprestance bile vlažne, imao je duge trepavice i
nikada se nisu smijale kad bi on usta rastegnuo u osmijeh. U Borisa je kosa
bila sjajno crna, obraz mu je bio blijed, imao je ispod očiju jake kesice i
golemi nos. Mirisao je na engleski sapun i yardley lavandu. Bile su mu pedeset
i četiri godine.

»U Novom Jablonecu, upravo čitam, od 971 birača 221 je glasao za NPD. U

međuvremenu već pune gaće i najradije bi sami sebe izlupali zbog toga.«

»Zašto?«

Ventilator se sam ukopčao, glasno je zujao. Boris to nije podnosio, ja nekako,

preduzeo sam sebi da ću tu prokletu spravu popraviti, već sutra makar i protiv
njegove volje.

»Jer su toliko poslušno glasali!« nadvikivao je Boris ventilator. Bio je on

ruski Židov. Došao je iz Kamenec-Podol-ska, sjeveroistočno od Černovica, taj
grad se nalazio blizu rumunjske granice. Govorio je tečno njemački, ali s
akcentom. »Oni tamo žive od svog nakita, zar ne? Sada, upravo čitam, rekoše
im neki izvoznici kako im više neće uzimati robu — navodno — i odmah je
izbila panika, svi se tuže kako strani kupci više neće dolaziti u Novi Jablonec
već će fućkati na Novi Jablonec i odilaziti u Hong-Kong i Japan da kupe robu.
Ondje je nakit jednako tako jeftin. Ovdje piše. Kako ti se to sviđa? Kakve li
nesreće za jadne stanovnike Novog Jabloneca.« Mrmljao je. »Primjer spontane
jačine vjerovanja. Ono što je spontano uvijek pođe ukrivo. Valjalo im je malo
misliti prije toga ...«
Kancelarija nam je bila izolirana od buke. Mogli smo uključiti zvučnik i čuti
sve što se napolju govori ako bismo to htjeli. Ali sve je bilo u redu. Ploče su
se kraj mene okretale, a ja sam sasvim tiho slušao glazbu koja se u prostoriji
sa zrcalima čula sasvim glasno. Pri "These Foolish Things' Vanessa je sjela na
krilo 'kraljice', one Petre Schalke, koja je imala mušku frizuru — Vanessa je
pri tom polako skidala čarape. 'Kraljica', noseći crni ogrtač od kanadske kune,
prebačen preko ramena, već je mjesecima bila beznadno zaljubljena u
Vanessu, posvuda ju je progonila — uzalud, prava tragedija — bila je već
zahvalna i time zato što je Vanessa sjela na njeno krilo. Svijetloplavi modni
kreator sa čipkastim orukvicama i zlatnim lančićem promatrao je svoje nokte
kad bi Vanessa svoje gole noge ispružila i igrala svoju ulogu dozvoljavajući
pri tom svojoj strastvenoj obožavateljici da joj otvara steznik.

Rekli smo Vanessi neka tako nešto ili tome slično dozvoljava uvijek toj
Schalkeovoj. Dovodila nam je mnoge ljude, a pila je samo najskuplja pića,
čovjek je morao u tim prilikama biti ljudsko biće. Nesretno zaljubljena
lezbijka — a bilo joj je oko 45 godina, a nalikovala je na tri muškarca—
čeprkala je po Vanessinom stezniku, od uzbuđenja bi uvijek uštinula poneki
prst, a to je boljelo. Modni krea-1 tor bi na to duvajući hladio njene ruke, a
potom bi 'kraljica' zašaptala nešto tvrdim, gladnim licem u Vanessino uho na
što bi se Vanessa zasmijala i zakolutala svojim modrim očima.

»Uostalom«, rekao je Minski, »od tebe dobivam tisuću maraka.«

Iz snopa stotinjarki, a nalazile su se u stražnjem džepu mojih hlača od

smokinga, odbrojao sam deset i pružio ih Borisu. Izgubio sam okladu, to se
pokazalo sada u dva sata poslije ponoći, 22. studenoga 1966, sada, kad smo
saznali postotak glasača za NPD u svim gradovima, okruzima i općinama
poslije izbora što su se održali u nedjelju, a o čemu je javila štampa. NPD će u
Bavarskoj doživjeti velik uspjeh, o tome smo bili nacistu. Dogovorili smo se
da će onaj dobiti okladu tko bude predskazao ishod izbora, što smo ga svaki za
sebe predskazali i o tome sačinili pismeni zapisnik. Pobijedit će onaj tko bude
bliži činjeničnom stanju. Bio je to Minski. Počelo je time da sam ja tipovao da
NPD u bavarskom parlamentu neće dobiti više od deset mjesta, on je
predskazao petnaest. NPD je dobila petnaest, točno petnaest mjesta.

Boris je brojio novčanice i rekao: »Točno!« Acker Bilk je sada svirao

'Handsome Gigolo', a Vanessa se trzala i tresla, bilo je jasno da se buha može
naći samo na onom dijelu tijela koji je još bio pokriven, osim cipela. Vanessa
je svoju točku izvodila beskrajno polako. Kad smo počeli s probama za tu
točku, rekao sam Vanessi da sa svlačenjem mora završiti tek onda kada se
jedna strana ploče odvrti. Dvije strane traju trideset minuta.

»Toliko mi i treba«, odgovorila je Vanessa. »Za trideset minuta tek ću ih

dovoljno zagrijati za 'Candle Act'. Pouzdaj se u mene. Riki. Nitko se neće
dosađivati. Ako išta mogu — mogu to.«

»Jest, srdašce, jest, ali...«

»Ostavi je na miru«, oglasio se Boris. »Mislim da je u pravu.«

Bila je u pravu. Obje strane jedne ploče savladala je bez muke i pri prvom
dijelu točke još smo i posluživali — činile su to veoma lijepe djevojke u
crnim mini-suknjama s bijelim pregačama i kapicama.

'Handsome Gigolo' bila je posljednja pjesma na strani I te ploče Ackera Bilka.

Glazba je utihnula, a poluga s iglom se podigla kako bi iduća ploča (također
Acker Bilk) mogla pasti na tanjur koji se okretao. Kada se poluga ponovo
spustila, a prošlo bi tako nekoliko sekundi, Vanessa je klizila prostorijom
naokolo poput zmije, promicala bi između gostiju trudeći se da ih po
mogućnosti što više dotakne. Pravi dar prirode.

Nova ploča je sada prilegla na tanjur, glazba se ponovo oglasila, a Vanessa je

nastavljala. Pri 'Bula too', zatim pri 'Blueberry Hill' i' Sweet Georgia Brown'
sklupčala bi se na malom ćilimu posred sobe sa zrcalima, pomicala bi se po
njemu i jaukala, jer ju je buha u gaćicama toliko mučila, a pri 'Big Crash From
China' puzala bi na sve četiri podižući pri tom stražnjicu kako bi muškarci i
žene mogli neprestance pokušavati skinuti joj crne gaćice, a što nikome ne bi
pošlo za rukom.

Za vrijeme sve te komedije približio sam se Minskijevom pisaćem stolu.

Ovdje su se nalazile novine, bankovni izvodi i ilustracije, na jednoj je
naslovnoj stranici ogromnim pismenima stajalo: JA, EMMA GOERING
KAZUJEM KAKO JE TO ONDA ODISTA BILO. Tu su seriju objavljivali već
dosta vremena, a gospođa Goering je govorila u tom listu kakav je brižni otac,
izvanredan suprug, prijatelj Židova, pacifist i zakleti neprijatelj Hitlera bio
ministar predsjednik i maršal Reicha, kako se uporno borio da ne dođe do rata
sa Sovjetskom Rusijom, kako on i njegova obitelj često nisu imali što da jedu,
kako su gospođa Goering i njena kći po svršetku rata gladovale i trpjele zimu i
kako se demokratski uspravno i antifašistički opredijeljeno njen muž borio sve
do kraja.

»Nemoj se tako glupo smijati, Riki«, rekao mi je Boris kad je započela ta

serija. »Tko pozna bolje svoga muža od žene koja ga je ljubila i živjela s
njime?«

Kraj jutarnjih novina s konačnim ishodom izbora na pisaćem stolu Minskoga

nalazile su se i naše cedulje na kojima smo ispisali svoja mišljenja o izborima
u Bavarskoj. Ja sam uvijek glasao ili suviše visoko ili suviše nisko, Minski je
samo jednom pogriješio u postotku, nije bila riječ o okrugu već samo o
velikim gradovima. Bilo je to upravo neugodno kako je pogađao ...

»Ja sam sve to sebi izračunao«, rekao je Boris primijetivši moj bijesni pogled.
»I ti si to mogao učiniti. Sasvim je to jednostavno. Pogledaj.« Uzeo je veliku
automobilsku kartu Zapadne Njemačke i raširio je. Uzeo je, nadalje, list
prozirnog papira na kojem je naknadno bila ucrtana Zapadna Njemačka i na
njoj pojedini dijelovi dvostruko ili trostruko iscrtkani, a gradovi su bili
označeni malim, većim ili sasvim velikim točkama. Prozirni papir stavio je
Minski na kartu zemlje dok je napolju u sobi sa zrcalima Vanessa pri odzvuku
'Red Sails In The Sunset1 sama skidala crne, male gaćice, pri tom se protezala
i ljuljala. Imala je gustu plavu dlaku, ondje, i pod pazuhom. (»Pazuha ostaju,
naravno neobrijana«, rekla je pri prvoj probi. »Djeluje mnogo animalnije.«)

»Držao sam se onoga«, objašnjavao je Boris samouvjereno, »kako se čitava

stvar odvijala u Schleswig-Holsteinu i u Hessenu. NPD je dobila u našem
lijepom Frankfurtu deset postotaka, zar možda nije?«

U svom zrcalu vidio sam kako Vanessa započinje igru sa g-žicom.

»Poslije toga«, nastavio je Boris, »ponešto sam čitao. Statistike. Poljakov-

Wulf, Shirer, Schnabel, Sonnemann... i tome slično.« Pogledao je one police
rasklimatane. Tamo je bila pohranjena čitava politička biblioteka. »Utvrdio
sam da je NSDAP, u vrijeme Weimarskih izbora, godine 1928, dobila samo
2,6 postotaka. Pri ovim izborima, sada, godine 1965. NPD je dobila 2
postotka.«

»Borise«, rekao sam, »NSDAP bila je osnovana godine 1920. Već je osam
godina trajala u vrijeme tih izbora. Stranka NPD traje tek dvije godine.«

»Uzeo sam u obzir.«

»Kako?«

»Uzeo sam u obzir mlazno razdoblje. Vrijeme je relativna stvar. Sve se odvija
brže, danas. Nadalje. Naša vlada je potpuno u ...«

»Stara. Trenutno. Dobit ćemo odmah novu.«

»I onda smo neprestance dobivali nove vlade. I onda je besposlica bila u

punom zamahu. Danas započinje, malena je, malena je još, ali sve se brže
razvija, Riki, sve brže. Mlazno je to razdoblje. Pa sam sebi rekao: sve će se
dogoditi kao i onda.«

Napolju se oglasila glazba 'Let's Put Out The Lights', a Vanessa je započela
beskrajno polagano skidati sa sebe još i g-žicu, ono posljednje što je još imala
na sebi.

Boris je poučavao: »Na svršetku sam pogledao statistike izbora godine 1930. i
napravio ovu kartu Zapadne Njemačke. Još dostaje Zapadna Njemačka. Ovog
trenutka. Svagdje gdje su nacisti godine 1930. dobili više od 10 postotaka
glasova ja sam područja iscrtkao. Ako je postotak bio veći, iscrtkao sam
dvostruko, a ako je bio još veći crta je također bilo više. U gradovima — mala
točka, veća i sasvim velika. Vidiš li?«

»Vidim.«

Nešto ga je zaokupilo, pogledao je kroz naše zrcalo.

»Tko su ona dva momka?«

»Gdje?«

»Ondje lijevo, iza Schalkeove i njenog pratioca.«

»Ah, oni.« Lijevo iza Schalkeove sjedila su dvojica od 'Special Effect Men'
bila je to neka velika američka filmska kompanija — upravo su snimali neki
film u okolici Frankfurta. Ti su ljudi bili veoma dobro plaćeni tehničari koji su
bili kadri izvesti naprosto svaki, pa i najluđi podvig. Promatrali su Vanessu
pravim strucnjackim zanimanjem. Rekao sam Borisu tko je omaleni
crnomanjasti čovjek, a tko golemi plavi i da sam ih ja pozvao nadajući se kako
će pri 'Can-dle Act' dospjeti u ekstazu i tako za nas napraviti veliku reklamu.

»Lijepo«, rekao je Boris, »lijepo. Riki. Obrat ćemo ovdje vrhnja koliko god
nam to bude moguće. Gdje sam ono stao? Ah, jest! Stavio sam prozirni papir
na kartu i tako bio kadar utvrditi kako je NPD pri izborima u Schlesvvig-
Holsteinu i Hessenu dobila upravo ondje većinu glasova gdje su i oni godine
1930. dobili također većinu! I tako sam imao podlogu za svoje predskazivanje
kada je bila riječ o Bavarskoj. Možeš me nazvati i kompjutorom. Ondje gdje
sam mnogo morao iscrtavati i gdje su točke osobito velike dobili su nacisti
godine 1930. također većinu glasova u Bavarskoj. I sada su ponovo ovdje
dobili najveći broj glasova.«

»Ali ne nacisti«, rekao sam. »NPD. A to je nešto sasvim drugo, prijatelju.«

»Naravno«, odgovorio je Boris. »Krivo sam se izrazio. Ali moram reći da sam
veoma zadovoljan sobom. Toliko glup kao ono prošli put nikada više neću
biti.«

»Bogami, ni ja«, rekao sam.

»Uvijek je lijepo slušati taticu«, rekao je Boris. Udario me blago po ruci i

nasmijao mi se, a njegove su crne, vlažne oči s dugim trepavicama ostale i
dalje smrtno ozbiljne, a ja sam ugledao kako je Vanessa prijeko sa sebe
skinula g-žicu. Napokon je uhvatila buhu, koje nije bilo, držala ju je visoko i
gnječila sa dva prsta.

Crveno je svjetlo postalo još zagasitije. (Čovjek je na hodniku upravljao

osvjetljenjem.) Gramofon je stao. Ono što je slijedilo bilo je točno
prostudirano. Dvije osobito lijepe poslužiteljice donijele su tigrovu kožu i
stavile je na sag. Bila je to velika koža odakle je stršala ispunjena glava
životinje, staklene oči su sjale tamnozelenim sjajem. Po-služiteljice su se
naklonile. Povele su Vanessu do kože i nestale pošto su se još jednoć
naklonile. Vanessa je polako kleknula, ponešto se uzdignula tako da je sada
čučala, raz-maknula je butine. Drugi dio njenog predstavljanja odvijao se bez
glazbe. Uvijek bi nastupila tišina kao u crkvi — kad se odbije kakve je sve
glasove Vanessa ispuštala. Napokon je to zvučalo uvijek onako kao što zvuči
kada u cirkusu Hagenbeck puštaju životinje iz kaveza.

U Frankfurtu ima mnogo noćnih lokala takve vrste, ali mi smo bili najžešći.
Moj prijatelj Boris Minski i ja, a konkurencija nas je mrzila i zavidila nam,
bili smo smatrani za najhladnokrvnije, najciničkije i najbezobzirnije pse u
našoj struci. Time smo se osobito ponosili, jer morali smo veoma teško raditi
kako bismo zadobili takve oznake. Prije nekoliko mjeseci, kada je ova stvar s
Vanessom upravo započinjala, pojavio se bio izaslanik Židovske općine,
pognut, postariji čovjek blijedog, izmučenog lica.

»Gospodine Minski«, rekao je taj čovjek, »vi znate da u Njemačkoj ima mnogo
barova i noćnih lokala kojima su vlasnici Židovi.«

»Samo trenutak«, odgovorio je Boris. Ja sam bio prisutan tom razgovoru.

»Ovaj noćni klub pripada samo s 50 postotaka Židovu. Drugih 50 postotaka
vlasnik je moj suradnik Richard Mark, a on je stopostotni kršćanin s visokim
ratnim odlikovanjima i što ti ja sve ne znam.«

»O tome nije riječ«, rekao je časni starac iz Židovske općine, »što vaš
suradnik čini neka to pravda pred svojima.«

»Ja sam to već učinio«, odgovorio sam.

»Vaša je to stvar. Uopće ne bih dolazio kad vaše najnovije otkriće ne bi bilo
toliko skandalozno.«

»Ako je sve to toliko skandalozno zašto me ne prijavite?« upitao je Minski

smijući se svojim tužnim očima.

»Vi to znate jednako dobro kao i ja«, rekao je gospodin iz Židovske općine.

»Vi biste mi mogli potpuno uništiti radnju.«

»Jest, i čitava bi zemlja imala o čemu da priča. Židovi protiv Židova.«

»Znao sam da se mogu na vas osloniti«, rekao je Minski. »Lijepo, dakle. Ono
što ja činim skandalozno je. Ali nije zabranjeno, što?«

»Na žalost, nije«, odgovorio je izaslanik Židovske općine.

Ako još niste znali: prikazivanje može biti zabranjeno, u ovom slučaju
Vanessino, samo onda ako bi djelo izazvalo 'javnu sablazan'. Da bi se tako
postupilo, netko mora otići u policiju i ondje iskazati kako se protivi takvu
prikazivanju. U tom bi slučaju čitava stvar postala neugodna. Prikazivanje
može biti otkazano, a sudionici, budu li slabe sreće, mogu završiti i u zatvoru.
Ali, kakva li čuda, Vanessa je već jedanaest mjeseci navaljivala na
čovječanstvo — a bila je odista snaga — a ni jedan se gost nije požalio.

»Što znači: na žalost?« upitao je Minski gospodina iz Židovske općine.

»Ostavite me na miru. Kome ja činim zlo?«

»Gospodine Minski, znate i sami kako se u Njemačkoj nalazi još točno 30 000
Židova; 20 000 su inozemci. Poput vas. Da nas ovdje ljube nećete upravo vi
ustvrditi.«

»Meni nije potrebna ljubav, potreban mi je novac. Mnogo novaca. Kako da ga

što lakše dobijem? Dakle!«

»Gospodine Minski, mora da vam bude jasno kako u ovoj zemlji ima mnogo
pristojnih ljudi koji su veoma ožalošćeni zbog svega onoga što vi i drugi
Židovi poput vas sebi dopuštaju. To je ono što pravi zlu krv, što izaziva novi
val antisemitizma.«

»Ja čujem samo ovo novi«, rekao je Boris.

»Dobro vi mene razumijete. Čuli ste za NPD. Ljudi u toj stranci govore kako
se Savezna Republika guši u moralnoj močvari, kako omladina nema ideala i
uzora, kako se narod sistematski demoralizira pozivom na najniže i
naprostačkije instinkte. Vidite i sami kakve uspjehe NPD doživljava takvim
parolama. Time što vi činite, gospodine Minski, nanosite židovskoj stvari
ovdje neprocjenjivu štetu.«

Moj prijatelj je odgovorio: »Kolike li strahote. Mogu se tek nadati da

frankfurtske prostitutke ne nanose također toliku štetu katoličkoj stvari.«

»Kako?«

»Devedeset posto svih prostitutki katoličke su vjere«, odgovorio je Boris

Mordehaj Minski.

Dana 21. lipnja 1942. žandarmerijski oficir Fritz Jacob pisao je generalu
Ouerneru, u pismu je stajalo: »Naravno, pošteno ćemo pročistiti, pogotovu
među Židovima. Ne spavamo mi ovdje. Tjedno 3—4 akcije. Jednom su to
Cigani, a drugi put Židovi, partizani i ostala gamad... Tako imamo od živućih
Židova ovdje u Kamenec-Podolsku još procenat nestalih koji se kreću
otprilike oko brojke 24 000. Oni Židovi koji žive u tom rajonu predmet su naše
osobite pažnje. Progonimo ih bez ikakve grižnje savjesti: '... valovi udaraju, a
svijet će imati mira'.«

Ne znam što je bilo s gospodom Jacobom i Quernerom. Prijepis pisma (pismo

postoji i u originalu) pronašao sam u knjizi 'Žuta zvijezda', što ju je napisao
Gerhard Schoen-berger, taj sam prijepis pokazao svome prijatelju Minskom,
jer je on bio podrijetlom iz Kamenec-Podolska.

»Jest«, rekao je Boris Mordehaj Minski, pošto je pročitao, »godine 1942, u

lipnju, već su gotovo bili potpuno završili s našim područjem. Već sam četiri
mjeseca bio u Majda-neku. Gdje se nalazila moja žena nisam, naravno, znao,
također nisam znao da li je još živa. Odmah pri hapšenju rastavili su nas.«

Njegova žena Rahela Minski nalazila se u to vrijeme već četiri mjeseca u

koncentracionom logoru Kolomia. Godine 1942. bile su joj dvadeset i četiri
godine, a bila je veoma lijepa žena. Boris Mordehaj Minski bio je star trideset
godina. U Kamenec-Podolskom predavao je prirodne znanosti na nekoj
visokoj školi. Njegov otac i djed bili su također nastavnici u Kamenec-
Podolskom. Porodica Minski je početkom 19. stoljeća, poslije osobito teškog
pogroma u Vinici, odakle je zapravo vukla svoje podrijetlo, promijenila
mjesto stanovanja. San Borisa Minskog bio je da se posveti proučavanju
leptira. Bio je uvjeren da bi na tom području mnogo toga mogao uraditi, a što
bi znanosti bilo od velike koristi; stotine tisuća raznih vrsta još ima među
leptirima, a o svemu tome se još tako malo zna.
Majdanek je bio takozvani logor uništenja. Minski je ostao živ. U srpnju 1944.
Crvena je armija oslobodila logor, ali je Minski već bio na putu u Oswienoim
kamo su u to vrijeme, pošto su saveznici sa zapada već prodrli u Francusku, a
njemačke se linije sve više raspadale, Nijemci vrlo marljivo dovodili gotovo
pola milijuna mađarskih Židova gdje su ih ubijali. Šest tjedana u tom su logoru
danju i noću gorjele sve peći. Minski je i u Oswiencimu ostao živ. Nijemci
nisu željeli da i jedan zatočenik logora padne u ruke saveznika. Ipak nisu
naprosto stigli poubijati sve zatočenike. »Radili su poput životinja«, pričao je
jednom Boris, »radili su i padali od umora. Ali nisu mogli završiti posao.
Zašto? Bilo nas je i suviše.«

Budući da nisu mogli završiti poslove, usprkos tome što su padali od umora,
usprkos tome što su radili kao životinje, zapovjedio im je Himmler da
zatočenike odvuku u Njemačku. Tako su evakuirali sve logore na istoku. U
veljači, po silnoj hladnoći, godine 1945, vozio se Minski, koji još uvijek
pojma nije imao gdje je njegova žena Rahela i koji pojma imao nije da li još
živi — vozio se po razorenim i na brzinu osposobljenim, i uvijek ponovo
razorenim šinjama razorene, opustošene zemlje — vozio se u otvorenom
teretnom vagonu bez pokrivača, bez ogrtača, zatvoren poput mar-ve s mnogim
ostalim zatočenicima. Spavali su stojeći, nuždu su obavljali stojeći, umirali su
stojeći. Bilo bi lako pobjeći; ali jedva da bi jedan pobjegao, jer bili su
izgladnjeli i sasvim iznureni i jedva da su mogli ispružiti nogu i učiniti korak,
ti zatočenici, u tim teretnim vagonima, i ostalih deset tisuća u drugim teretnim
vagonima. Prikačeni za pola tisuća lokomotiva vozili su se uzduž i poprijeko
po čitavoj Njemačkoj. Neprestance su se ti sablasni vlakovi pomicali od
jednog logora do drugog. Svi su ih odbijali, premještali, slali dalje. Borisov
put vodio je iz Oswiencima u Buchenwald, iz Buchenwalda u Dachau, iz
Dachaua u Flissenbiirg.

Vozili su se mnogo dana a da se nigdje nisu zaustavili. Ako bi se zaustavili

jednoć, otvorili bi rupe u vagonu, a mnogi su od njih već bili smrznuti
kompaktni leševi. Kvadrati leševa.

Na bojištima katastrofa se sve brže približavala. Trupe SS morale su i

posljednje logore očistiti najvećom mogućom brzinom. Tako su zatočenike
gonili već i po cestama. Tko nije mogao dalje toga bi odmah ubijali ili bi ga
živog spalili. Mladi ljudi u Njemačkoj pripovijedali su mi poslije rata kako se
još dobro sjećaju onih beskrajnih kolona strašnih likova koje su kao djeca
vidjeli kako se vuku cestama Schleswig-Holsteina, Mecklenburga, Thuringije i
Bavarske. Minski se obreo u Bergen-Belsenu. Ovdje ih je zahvatila epidemija
tifusa. Tko nije umro od gladi, tko ise nije smr-znuo, tko nije bio ubijen, umro
bi od tifusa. Minski je i u Bergen-Belsenu ostao živ. Svi pripadnici porodice
Minski bili su žilavi poput mačaka, govorio je jednom, teško ih je bilo ubiti.

Preživjele iz Bergen-Belsena oslobodili su Englezi. Minski, iako je bio žilav

poput mačke, ležao je na samrti. Obreo se u bolnici kraj Uelsena gdje se
upravo nevjerojatno brzo oporavio, a potom su ga smjestili u logor za
prizdravjele blizu Neustadta. Ovdje je proboravio oko pola godine. Još uvijek
pojma nije imao gdje je njegova žena. Otpustili su ga sasvim slučajno: u
zapovjedništvu logora nalazili su se pripadnici jedne poljske divizije koji su
došli s Britancima iz Engleske i samostalno sebi izborili put u Njemačku.
Jedan od tih vojnika bio je poručnik, a podrijetlom je bio iz Kamenec-
Podolska. Od njega je Minski dobio nove dokumente, novac, opskrbu i kartu i
—osobita pažnja — dozvolu da se unutar sve tri zapadne zone smije
nesmetano kretati.

Ovaj je oficir pomagao Minskomu gdje god je mogao. Pisao je pisma vlastima
iz tri zaposjednute zone na zapadu, upućivao je Minskog na prava mjesta gdje
su se nalazile postaje Crvenog križa.

Prvi trag je vodio u Hamburg. Mnogi su ljudi pripovijedali Minskom kako su

vidjeli njegovu ženu u logoru Ravvens-brueck, a zatočenici iz Ravvensbruecka
napokon su stigli u Hamburg. Zima, godine 1945, bila je veoma oštra. Pješke,
a ako je imao sreću velikim armijskim teretnim vozilima, otputio se
Minski u traženje, po kiši, po snježnoj vijavici, a znalo je biti i 30 stupnjeva
ispod nule. Pokazalo se da je prvi trag bio lažan. Uzalud je pošao sve do
Hamburga potucajući se od jedne vlasti do druge. Ipak, Minski je doznao da je
manji dio zatočenika iz Rawensbruecka — gdje su u posljednje vrijeme bili
sakupljeni zatočenici iz mnogih logora — došao ovamo; ali mnogo veća grupa,
pogotovu zatočenici s istoka, bili su otpremljeni u Bavarsku, a ondje su ih
često, čak još u njihovim vlakovima, oslobađali Amerikanci. Minski je također
utvrdio da su Rahelu ispočetka zatočili u logor Kolomia. Sada je, po svim
znacima, naravno, ako živi, negdje u bavarskim logorima za prizdravjele.
Boris Mordehaj Minski otputio se sada na jug. Po Bavarskoj se vozio ili
pješa-čio od jednog logora do drugoga, od jedne postaje Crvenog križa do
druge — uzalud. Budući da su pojedini logori već bili napušteni — već je
nastupilo proljeće godine 1946 — pokušavao je Minski u gradovima i selima,
tražio je svoju ženu u ustanovama i gradskim službama.

Boris Mordehaj Minski iz Kamenec-Podolskog, grada koji se nalazio

sjeveroistočno od Černovica, tražio je svoju ženu Rahelu sedamnaest mjeseci,
od listopada 1945. sve do travnja 1947. U travnju 1947. rekao mu je neki
činovnik u gradskom načelstvu Hofa da je neka Rahela Minski 11. studenoga
1945. umrla u logoru kraj ovoga grada i da su je pokopali na židovskom
groblju. Minski je pronašao obližnje groblje, pronašao je napola istrulo drvo s
usijanim željezom utisnutom Davidovom zvijezdom, na drvetu se još moglo
razgovijetno pročitati: RAHELA MINSKI, ROĐ. LITMAN 1. V 1918—11. XI
1945.

Dan rođenja bio je u redu, djevojačko ime također, prezime je također bilo u
redu. Minski je dugo stajao nepomičan ispred tog zapuštenog groba, ispred te
posivjele daske. Jednom mi je kasnije rekao: »Kako sam ovdje stajao i
razmišljao o tome kako se sada moram ubiti, naišlo je nenadano pet žutih
leptira, počeli su lijetati oko mene i oko groba. Upravo su plesali. Bili su
nježno žuti s crnim šarama po sebi. Ta se vrst zove papilio podalirius. A bio je
lijep sunčan dan, još nije izbilo podne, razumiješ li me?«

Nisam razumio, ali mi je on objasnio kako leptira još iz pradavnih vremena u

svih naroda smatraju simbolom besmrtne duše i kako leptir već prema boji i
dobu dana nagovješta dobro ili zlo. Svijetlim bojama obojeni leptiri s crnim
znakovima, ako ih vidiš jednog lijepog i sunčanog dana, prije no što će izbiti
podne, nagoviještaju dobro.

»Sve su to praznovjerice i tlapnje, naravno«, rekao je Boris. »Ali ja sam ti loš

Židov, uvijek sam bio praznovjeran, pa sam tako pomislio kako ne bi bilo
dobro da se ubijem kad su već naišli leptiri, a odmah ih je bilo pet ovog
lijepog dana i prije no što će izbiti dvanaest sati. Ako se ne ubijem moram od
nečega živjeti, razmišljao sam nadalje, i tako sam se sjetio kako neki moj
bratić živi u Miinchenu, u ulici Mohl i kako ondje ima neku radnju. Neki
američki vojnik uzeo me u svoje vozilo i poveo u Miinchen, a bratić me
zaposlio u svojoj radnji.«
Ulica Mohl u Miinchenu bila je poslije rata centar crne burze. Ovdje se mogao
probiti samo onaj čovjek u kojega nije bilo skrupula. Devet mjeseci u radnji
svoga bratića — a bila je to obična baraka od dasaka — i iz mekog,
sanjarskog nastavnika Borisa Mordehaja Minskog, koji je sanjao o tome da će
proučavati tajnoviti svijet leptira, postao je hladnokrvni spretni i osobito
uspješni krijumčar velikog stila, čovjek koga su tražili najokorjeliji krijumčari
dijelom zbog toga da im savjetuje, a dijelom i zbog toga da im taj opasan
čovjek bude prijatelj. S proljeća 1948. Minski je već bio samostalan gazda i
prilična imovinskog stanja.

Navrijeme su ga upozorili o predstojećim mjerama, pa mu je uspjelo svoj već

pogolemi imetak spasiti. Odmah je, pošto je počeo zarađivati, otišao u Hof,
činio je to dvaput mjesečno, da posjeti svoju Rahelu. Nabavio je velik, lijep
nadgrobni spomenik od granita, urezao je zlatna pismena; platio je također da
na Rahelinu grobu uvijek budu svježe ruže, nastojao je da taj grob bude
najljepši i najbolje njegovan na čitavom groblju. Nabavio je i klupu što će
stajati ispred groba. Tako je satima sjedio i pripovijedao svojoj mrtvoj ženi o
svojim poslovima. Pokušao je lijes i leš prenijeti na židovsko groblje u
Miinchen, ali su mu rekli da Rahela Minski ne počiva u lijesu, sahranili su je u
vreći od papira i da se zbog toga ne može prenositi. Minski je to uvidio. Već je
bio vlasnik dvosobnog stana u pristojnom dijelu grada u Miinchenu, bilo je to
blizu mjesta gdje je započinjao svoj poslijeratni posao — i nadalje se bavio
trgovinom. Sredinom kolovoza 1948. dobio je pismo iz bolnice i njegovališta
Hornstein, a to se mjesto nalazilo na sjeveru od grada Frankfurta na Majni,
između Seckbacha i Bad Vilbela, zapadno od državne ceste što vodi za
Friedberg. Javljali su Borisu Mordehaju Minskom da njegovu ženu Ra-helu
Minski, rođenu Litman, liječe u ovoj bolnici od 18. prosinca 1945. Pismo je
potpisao voditelj te ustanove, neki profesor dr Peter Mohn.

U prostoriji sa zrcalima skakutala je crnokosa djevojka koja je posluživala

Vanessu, naklonila se i predala joj, a Vanessa je čučala na tigrovoj koži, plitki
crni jastuk od svile posred kojega se nalazila crvena svijeća. Djevojka se
ponovo naklonila i odskakutala. Vanessa je jastuk i svijeću stavila kraj sebe.

Kroz naše lažno zrcalo promatrao sam kako je naša zlatna koka zažmirila i
kako se počela igrati svojim bradavicama na grudima. Zvučnik naš podesio
sam tako da smo mogli čuti šumove izvana, pa sam tako čuo Vanessu kako tiho
uzdiše, još je to bilo sasvim tiho. Poslije izvjesnog vremena desnu je ruku
stavila onamo i počela se igrati, a uzdisanje i stenjanje postajalo je sve jače. U
mene je fino uho, upitao sam: »Što joj je?«

»Hm?«

»Promukla je. Da li je opet...«

»Prehlađena je, jest«, odgovorio je Minski. »Ovoga puta prilično.«

»Nije ni čudo«, rekao sam. »Ovdje je upravo vruće, a na onom prokletom

hodniku napolju hladno je i duva, duva toliko da bi čovjeka moglo i oboriti, a
djevojka neprestance trči gola ovuda. Pravo je čudo što neprestance nije
prehlađena ili što još nije navukla upalu pluća pri tom ludom vremenu.«

Vrijeme je odista bilo sasvim poludjelo, ove kasne jeseni — danas sunce i
pravo proljetno toplo vrijeme, a sutra snježne vijavice, led i hladnoća.

»Odmah sam pozvao doktora Fellnera. Stoji me čitav imetak, ta djevojka, ali
tako mora biti. Neka nam bog pomogne pa da se ne razboli. Fellner kaže da
toga neće biti.«

»Čega neće biti?«

»Neće oboljeti od gripe. Danas mora spavati u svojoj garderobi, ne smije

napolje, sutra će doći ponovo. Ubrizgao joj je mnoge antibiotike i još ponešto,
kao i uvijek. Ta me djevojka stoji čitav imetak«, još jednoć je ponovio. »Ali
što da radim? Ne možemo neprestance pregrađivati. Taj hodnik naprosto nije
moguće izolirati. Morali bismo preseliti, a u tom je slučaju doktor Fellner ipak
jeftiniji.«

Stara kuća u kojoj se nalazio naš 'Strip' bila je jedna od rijetkih zgrada u ulici
Taunus što su bile pošteđene. Pošteđene su bile, ali naša je zgrada usprkos
tome stradala — a to se primjećivalo. Neprestance je nešto zatajilo,
neprestance smo je morali krpati, da odselimo, na to se nismo usudili ni
pomisliti. Ulica Taunus je upravo bila pogodna za naš posao. Minski, koji je
pazio na svaki groš, znao je gdje valja izdavati novac: na primjer da se
Vanessa izliječi svojih prehlada, a za to je podoban taj skupi liječnik.
»Vječno i ona neće raditi taj posao«, rekao sam. »Radit će ga tako dugo dok ne
postigne svoj cilj.«

»Dugo ga neće postići«, mrmljao je Minski kucnuvši tri puta o drvo.

Primijetio sam kako Vanessa diše sve nemirnije, njene teške grudi počele su se
uzdizati i spuštati. Gledaoci su sjedili kao da su hipnotizirani. Petra Schalke,
taj dragi stalni gost s muškom frizurom, turila je šaku u usta grizući prste.
Obojica od 'Special Effects Men' uzbuđeno su šapu-tali međusobno.

Telefon na Borisovom pisaćem stolu se oglasio.

Javio se burzovni mešetar iz New Yorka. U New Yorku je sada bilo osam sati
navečer. Boris i njegov mešetar u to su vrijeme uvijek razgovarali telefonom.
Stajalo je to, za dugih i mnogih razgovora, čitav imetak. (»Mešetara moram
imati, telefonirati također moram«, objašnjavao je Minski kad sam primijetio
koliki su nam troškovi za telefon. »Osim toga obavljam tvoje poslove pri tom
jednako kao i svoje.« Bio je u pravu. Uopće, uvijek je bio u pravu.)

Bili smo vlasnici američkih akcija. Otkako su se Amerikanci angažirali u

Vijetnamu bile su to akcije uložene u naoružanje. Boris je, sjećajući se rata u
Koreji i izračunavši navrijeme što bi se moglo dogoditi, dao da mu se nabave
akcije od Norris Thermador, United Aircrafta i Lockheeda uradio je to njegov
mešetar u pravi trenutak, pa su tako — uspoređujući ih s drugim akcijama, bile
još jeftine. Kupio je za sebe i za mene toliko akcija koliko smo samo mogli.
Čak smo se i zadužili.

Napolju, u prostoriji sa zrcalima, Vanessa je na svojoj tigrovoj koži sada bila

veoma nemirna, započela je kružiti bokovima, a njeni su se prsti pomicali sve
brže. Netko je sa stola srušio čašu. Cuo sam kako se rasprsnula na tlu, a čuo
sam i Minskijev glas kako telefonira, razmišljao sam o tome što mi je rekao
moj prijatelj kad smo kupovali američke akcije: »Ratom u Vijetnamu postat će
najbogatija zemlja na svijetu još bogatijom. To je lako izračunati, Riki. Poslije
toga će nastupiti recesija prema kojoj je crni petak ništa. Ali u međuvremenu
čovjek može zaraditi.«

Sve do današnjeg dana bio je u pravu što tako misli. Rat u Vijetnamu stajao je
Amerikance tri stotine milijuna maraka dnevno — ali ratna industrija zaradila
je dnevno najmanje pola milijuna dolara. Postoje 'vijetnamski mili-juneri':
nisu to samo tvorničari oružja, ima tu i financijaša, koji su navrijeme stavili
svoj novac u prave akcije. Mi nismo postali milijuneri, ali smo — ne, čast,
čast pripada njemu! Minski je — uložio novac u prave akcije, pravovremeno,
ranog ljeta, godine 1965.

Posjedovali smo knjigu, službenu američku brošuru, koja je hladno i statistički

dokazivala kako je rat u jugoistočnoj Aziji rat što donosi dobit, da će to biti
najveća dobit što ju je Amerika doživjela: 'In priče per enemy soldier killed
— Dollar 52 500,00' stajalo je u toj brošuri. Mrtav pripadnik Vietkonga stajao
je SAD 52 500 dolara.

Gledao sam kroz lažno zrcalo. Vanessa je sada čak škripala zubima. Čitave je
tjedne vježbala to. čovjeku je tako nešto prolazilo kroz kosti. Namjestio sam
zvučnik da bude tiši kako ne bih smetao Borisa pri telefonskom razgovoru s
New Yorkom. Vidio sam kako Vanessa poseže za crvenom svijećom, nalazila
se na crnom jastuku od svile, povukla je zatim ruku kao da se stidi, ponovo je
posegnula za njom, zagrizla je usnu, zastenjala je i neprestance je nastavljala
izvoditi tu svoju točku...

»Gospodarske posljedice eskalacije u Vijetnamu nama su slatko vrhnje na

kolaču.«

Tu je rečenicu izrekao neki veliki meneđer u Kaliforniji nekom reporteru

'Newsweeka', u tom su je listu objavili, a Boris ju je meni trijumfirajući
pročitao.

(»A on psuje moje telefonske razgovore!«)

Dobit tvrtke Norris Thermador koja svakog mjeseca u Vijetnam šalje 500 000
od 2,75 inča raketa i 40 000 bombi porasla je samo u posljednjih šest mjeseci
za više od 155 postotaka. United Aircraft najavili su za god. 1965. dobit veću
od 70 posto. A tvornica zrakoplova Lockheed postala je najznačajniji poslovni
partner Pentagonu u iznosu od 1,7 milijardi dolara. Vrijednost njihovih papira
penjala se u nebo.

Tko bi sada prodavao akcije naoružanja — naravno za ludu cijenu — bio bi

usprkos tome luđak, jer u Vijetnamu će čitava ta stvar još trajati godinama,
razmišljao sam, kad sam čuo Borisa gdje viče u telefonsku slušalicu: »Nemojte
mi držati nikakvih govorancija, Goldstein! Kažem, prodati! Sve, tako je!
Naravno, po najvišoj cijeni! Ali brzo! Do nove godine moramo se riješiti
svega! Novac prenesite odmah u Zurich!«

»Borise«, rekao sam malodušno. »Jesi li ti poludio?« »Jezik za zube!« Minski

mi je mahnuo nervozno rukom. Duvao je i uzdisao dok je mešetaru Goldsteinu
diktirao uvjete i brojke, napolju se u to vrijeme Vanessa divljim pokretom
odlučila i zgrabila crvenu svijeću stavivši je sebi onamo, pri tom je glasno
uzdisala. Glasno i promuklo. Samo da se ne razboli.

Ventilator se ponovo uključio, zveketao je. Boris je počeo vikati, kao i uvijek
kad bi se uključio ventilator, govorio Je Goldsteinu kako ne valja postavljati
glupa pitanja već mu je činiti ono za što ga Minski plaća.

»Prestanite već jednom protusloviti, vi živite ondje prijeko, a ja ovdje. Znam

veoma dobro što radim! Gotovo.

Laku noć, Goldstein.« Odložio je slušalicu i rekao: »Od glupog kršćanina

gluplji je samo glupi Židov. Potreban mi je drugi mešetar.«

»Ja sam glupi kršćanin«, rekao sam. »Ništa ne shvaćam. I upravo sada kad smo
do grla u masti sa tim američkim akcijama, a ti ih prodaješ.«

»Jest, upravo sada«, odgovorio mi je Minski ozbiljno i ustao. Pažljivo je

pritegnuo kravatu na svom smokingu, jer bio je običaj da se poslije 'Vanessa's
Famous Candle Act' obojica pojavimo u prostoriji sa zrcalima ili da
uznastojimo kako bi gosti što više pili ili da im ispričamo po koju priču o
Vanessi kako bismo ih što više zanijeli njome i kako bi opet došli i poveli
svoje prijatelje. I ja sam ustao i tako razgovarajući uređivali smo svoju
odjeću.

»Budžet Savezne Republike završio je u smeću, je li tako, Riki?« upitao je

Boris.

Kimnuo sam glavom.

»Nedostaju im čitave milijarde. I kreten sebi može izračunati što će se sada

dogoditi.«

»Povećanje poreza ...«, započeo sam.

Odmahnuo je rukom. »To će se ionako dogoditi. Riječ je o drugim stvarima! Za

nas mnogo opasnijima. Hajde, što je za nas najopasnije?«

»Što?«

U zvučniku, usprkos tome što sam ga prigušio, postalo je sada veoma živo.
Vanessa je bila u punoj igri. Izvodila je takvu predstavu da je svatko morao
pomisliti da će upravo doživjeti orgazam. Proizvodila je kratke, visoke
krikove. Ruka joj se pokretala. Valjalo se ponadati da baš sada neće kihnuti,
razmišljao sam.

»Devizne odredbe, to je za nas najopasnije«, poučavao me Minski. »Radikalne

devizne odredbe. A upravo to će se dogoditi brzo poput munje. Nijednu marku
više nećeš smjeti prenijeti u inozemstvo, a budeš li imao nešto deviza oduzet
će ti ih i platiti markama ...«

»Ako ne budu znali da imam deviza u inozemstvu?«

»Doznat će. Amerikanci će im pomoći pri tome. I njihovi će državni poslovi

otići također u šaš. I ondje spremaju povišenje poreza i zabranu iznošenja
deviza, a samo ...«

»Ali mi imamo mnoštvo deviza u Državama.«

»... a samo budeš li me pustio da izrečem, a samo ljudi koji budu mogli
dokazati, dokazati, Riki! kako im je novac uložen u internacionalne investicije,
samo tim se ljudima neće ništa dogoditi, a zašto?, jer te investicije ulaze u rast
zapadne veleindustrije. Jesi li, dakle, shvatio?«

Vanessa je napolju kričala: »Jest! Jest! Jest!« zavijala je kao kujica.

Boris je popravio moju kravatu svojom rukom umjetnika i nastavio: »Svi ćemo
se probuditi, Riki, bit će to tužno buđenje. I svi će pokušavati da spase ono što
se spasiti dade. Ali na taj trenutak ne bih htio čekati. Jednoć sam u svom životu
čekao tako dugo dok su se svi probudili. Godine 1969. bit će raspisani
slijedeći izbori.«

»Još uvijek, dakle, imamo tri godine vremena.«

»Gotovo tri godine!« Boris se uspravio. »Do tog vremena moramo nestati!
Davno! Davno već moramo biti u Švicarskoj.«

Ovo 'mi' značilo je za Minskoga četvero: njegova žena Rahela, ja, on i

profesor doktor Peter Mohn, šef u bolnici Hornstein što se nalazi sjeverno od
Frankfurta između Seck-bacha i kupališta Wilbel, zapadno od fridberške
državne ceste.

Dana 25. rujna 1940. čitao je upravitelj lječilišta Hornstein, godine 1898. u
Leipzigu rođeni psihijatar, profesor doktor Peter Mohn, u svojoj velikoj,
svijetloj radnoj sobi dvojici berlinskih liječnika, koji su na sebi imali odoru
SS, dva mjesta iz takozvane Hipokratove zakletve (nazvane po grčkom
liječniku Hipokratu koji se rodio godine 460. prije naše ere na otoku Kosu),
prvo je mjesto glasilo: »Posao što ga odabirem morat će služiti, a o tom ću
prosuditi svojim najboljim moćima, dobrobiti mojih pacijenata i nikada im
neće smjeti štetiti. Nikad neću nikome dati smrtno sredstvo, pa čak i onda kada
se to od mene bude tražilo. Niti ću bilo kojem čovjeku pomoći da do takva
sredstva dođe.«

Obojica liječnika, koji su bili odjeveni u odoru SS, pogledala su se, tada je
stariji upitao: »Vi ste pripadnik partije, gospodine profesore?«

»Jesam«, odgovorio je visoki, vitki Mohn mirno. U njega je bilo dugoljasto,

usko lice s veoma velikim smeđim očima.

»Od kada?« upitao je drugi liječnik odjeven u odoru SS.

»Od godine 1933.«

»Vi ste jedan od najmlađih upravitelja, jedan ste od najmlađih profesora u

Njemačkoj, zar ne?« upitao je stariji SS-liječnik.

Mohn je kimnuo glavom.

»Pretpostavljam li ispravno da tu vrtoglavu karijeru niste postigli zahvaljujući

samo okolnosti što ste dugi niz godina u partiji i što imate dobre veze s
visokim partijskim funk-cionerima.«

»Dobro pretpostavljate«, rekao je Mohn.

»Pristupili ste, dakle, partiji samo zbog toga da biste što prije napredovali?«

»Zapravo ne samo zbog toga! Moj otac — umro je prije dvije godine —
pripadnik je partije još od godine 1930. Ja sam istovremeno bio osvjedočen
kako će Hitler Njemačkoj donijeti spas. I kad sam već jednom bio u partiji
iskoristio sam, naravno, sve prednosti i prijatelje svoga oca kako bih se što
prije popeo što više«, objašnjavao je profesor Mohn. »Ne biste li i vi na
mome mjestu tako postupili?«

Stariji SS-liječnik odgovorio mu je zajedljivo: »I poslije svega toga vi se

usuđujete protusloviti zapovijedi našeg vođe. Vi to činite. Čini mi se da smo
vas pravilno razumjeli.«

»Jest, pravilno ste me razumjeli«, odgovorio je profesor Mohn. »Dopustite mi

da vam i drugo mjesto iz Hipokratove zakletve pročitam... čini se da ste ga
zaboravili, poštovana gospodo kolege.«

Posjetioci su pokušali protusloviti. Mohn ih je nakratko i čvrsto pogledao.

Zašutjeli su. A Mohn je pročitao drugo mjesto zakletve: »Svoje ću odredbe
donositi u korist bolesnika najbolje što budem mogao, po svom najboljem
nahođenju; čuvat ću ih od nevolje i namjernih nepravda.« Mohn se zaustavio u
čitanju i još glasnije ponovio: »od namjernih nepravda«.

»Vi se protivite tome da ispunite upitnik?«

»Ne samo tome. Neću dopustiti da ma i jednog mog pacijenta odavde odvedete
vi ili pripadnik bilo koje vaše organizacije, protivim se da ga čak i
pregledate«, odgovorio je profesor Mohn. Organizacija što ju je spomenuo
nastala je na temelju punomoć ja samog Hitlera, a glasilo je na partijskog
funkcionera Bouhlera i dra med. Brandta, tu je stajalo:

Partijski funkcioner Bouhler i dr med. Brandt

su pod odgovornošću ovlašteni da prošire odgovarajućim liječnicima
nadležnost kako bi se bolesnicima koji su neizlječivo oboljeli prema ljudskom
prosuđivanju njihova stanja oboljelosti podijelila smrt putem milosti.

Adolf Hitler

Punomoć, data pri izbijanju rata, ticala se doduše 'neizlječivo bolesnih',

općenito kazano, ali opunomoćeni su se prije svega bavili duševno oboljelima,
jer su se ovi nalazili skriveni u osamljenim zdravstvenim ustanovama. Tako je
čitava stvar pobuđivala manje pažnje.

Nastale su: 'Državne ustanove za liječenje i njegu', a liječnici, pripadnici tih

ustanova, odlučivali su o životu i smrti bolesnika; nadalje bila je tu
'Općekorisna zaklada za njegu', što je pribavljala sredstva za akciju ubijanja;
nadalje 'Opće društvo za transportiranje bolesnika soj', skraćeno Transbol',
koje je vlastitim autobusnim voznim parkom vozilo bolesnike na mjesta
ubijanja; i napokon po nalogu ministarstva unutarnjih poslova zapovjeđeno je
liječnicima u svim ustanovama da ispune upitnik 'U pogledu nužnosti planskog
gospodarenja i shvaćanja'.

Upitnici su pitali o stanju duševnog bolesnika, o trajanju i vrsti liječenja, pitali

su o izgledima ozdravljenja; zanimao ih je kriminalitet duševnih bolesnika, a
pitali su i za one koji nisu bili njemački državljani ili nisu bili njemačke ili
tome slične krvi.

Organizacija je odmah postala tajnom, svi pripadnici bili su obavezni na

strogu šutnju. Glavni stan im je bio u ulici Tiergarten broj 4 u Berlinu. Po
adresi te omalene vile program ubijanja je dobio nadimak 'T-4'.

Gospoda Bouhler, njegovi pomoćnici Brack i državni vođa zdravlja dr Conti

odabrali su kao najsvrsishodnije sredstvo za ubijanje plin ugljični monoksid.
Pri prvom pokusu u kaznionici Brandenburg na Havelu uspjelo je dru Augustu
Beckeru, kemičaru pri Državnom nadleštvu za kriminal, u prisutnosti navedene
gospode, u roku od točno 22 sekunde četiri pacijenta otpremiti u smrt. Od
veljače 1940. započelo se tim poslom u zavodima za trovanje plinom Hadamar
(Hessen), u zamku Grafeneck (Wurttemberg), obavljali su to i u zamku
Hartheim kod Linza, u Bernburgu (Anhalt) i u tvrđavi Sonnenschein u Pirni.
Liječnici u pojedinim ustanovama, budući da su im dali veoma malo vremena,
nisu mogli postaviti nikakvih ma i polovičnih dijagnoza i nisu ih unosili u
upitnike. Ni naredbodavci nisu također čitali te upitnike. Bavarski liječnički
nad-savjetnik dr Pfannmiiller, na primjer, riješio je u vremenu između 14.
studenoga i 1. prosinca 1940. 2190 upitnika, između 20. i 22. studenoga 258
upitnika, a između 28. i 30. studenoga 300.

U jednom za to predviđenom četverokutu, na tom listu papira, naredbodavci su

upisivali crvenom olovkom napisan znak plus ili modrom znak minus. Crveni
znak značio je smrt bolesnika, modri da su bolesnika ostavili na životu. Prema
upitnicima sekretarice bi u Berlinu sastavljale transportnu listu, dolazili su
autobusi Transbola' i odvozili pacijente. U ustanovama za ubijanje bolesnike
bi odmah uzimali u postupak. Oduzimanje života pomoću plina odvijalo se u
'prostoriji za dezinfekciju', a spaljivali bi trojicu ili šestoricu u jednoj peći već
prema broju bolesnika.

Mnogi su upravitelji bolnica pokušavali upitnike za svoje pacijente ispunjavati

što povoljnije. Kad su to primijetili u Berlinu, upućivali bi takozvane 'leteće
komisije'. Te komisije su bile osobito vrijedne. U bolnici Neuendettelsau, na
primjer, pod upravom nekog dr Steinmevera riješili su za nekoliko dana 1800
upitnika. Pregledan nije bio nijedan bolesnik, većinu ih nisu ni pogledali.

Do kolovoza 1941. poubijali su njemački liječnici tim plusovima i minusima

više od 100 000 bolesnika. Tada je Hitler zaustavio akciju T-4', jer su svijetom
počele kolati glasine: na bojištima su vojnici pripovijedali jedan drugome da
će onaj koji bude ranjen u glavu morati računati s time da će biti smaknut
plinom. To nije pozitivno djelovalo na borbeni duh vojnika. Umjesto akcije 'T-
4' započela je akcija '14 f 13', u koncentracionim logorima se brinula za
uništenje Poljaka, Cigana i Židova.

Većina se ljudi u Njemačkoj bez priziva predavala izvršavajući sve Hitlerove

zapovijedi. Mnogi ih nisu izvršavali. Onima koji ih nisu izvršavali valja
pribrojiti profesora dra Petera Mohna, koji je, kad se doznalo za njegovo
odbijanje da ispuni upitnike ili da bolesnike preda, morao primiti posjetu
dvojice uerlinskih SS-liječnika i kojima je pročitao ona dva mjesta
Hipokratove zakletve; pošto je to pročitao hladno se oprostio od njih.

Njegova žena Ana i svi njegovi suradnici zabrinuli su se za život profesora

Mohna, a i za njegovu egzistenciju.

»Osobito se baš nisam osjećao, naravno«, rekao je Mohn poslije rata kad su ga
ispitivali pred komisijom. (Bio je od godine 1933. pripadnik partije, a
obnašao je mnoge časti.)

»Jeste li se obratili za pomoć svojim poznanicima među funkcionerima

partije?« pitao ga je predsjednik komisije.

»Nikome se nisam obratio«, odgovorio je Mohn. »Nikoga nisam htio uvlačiti u

to.«

»Što vam se dogodilo?«

»Ništa«, rekao je Mohn.

»Zar vas nisu uhapsili?«

»Nisu. Nisu me uhapsili, niti preslušali, niti zatvorili, a niti su me smijenili,

niti ukorili. Mene i moje liječnike nisu dirali — a također i sve moje bolesnike
su poštedjeli«, odgovorio je profesor Mohn.

»Znate li za neki sličan slučaj ?«

»Znam«, odgovorio je vitki, visoki čovjek s velikim smeđim očima. »Znam ih

mnogo, mnogim upraviteljima bolnica, koji su uradili poput mene, nije se ništa
dogodilo. U najgorem slučaju bi ih premjestili na neku drugu kliniku gdje bi im
dali niže zaposlenje. Bivše njihove bolnice bile su pošteđene posjete 'leteće
komisije' — gotovo uvijek. Uostalom ...«

»Molim?«

Mohn je nastavio: »Uostalom, katkada je usprkos svemu bilo sve uzalud. Na

primjer u Bukenovvu. Ondje je jedan moj kolega branio svoju bolnicu...«
Liječnik je izvadio komad papira. »Zabilježio sam sebi brojke. Dana 1.
siječnja 1945. bilo je u lječilištu Bukenow još 2168 pacijenata. Na dan 1.
siječnja 1946. bilo ih je još samo 1213. U toku godine 1945. umrlo je od gladi
2006 bolesnika. Mohn je pogledao predsjednika. »Pristizali su, naravno,
neprestance novi bolesnici. Tako se i objašnjava taj visok broj.«
»To znači...«

»To znači«, nastavio je Mohn, »da je u kaosu prvih mjeseci poslije rata u
potpunosti zatajila njega bolesnika u bolnicama. Mnogi su pacijenti ostali živi
u vrijeme nacizma. Tek poslije rata morali su umrijeti. Ali rat smo započeli
mi.«

Istražna komisija je oslobodila profesora doktora Petera Mohna, bilo mu je

dopušteno da nastavi upravljanjem lječilišta Hornstein. Dana 14. kolovoza
1948. sjedio je, sada već pedesetogodišnjak, a djelovao je neobično
mladoliko, u svojoj svijetloj radnoj sobi sučelice trideset i šestogodišnjem
Mor-dehaju Minskom — obavještavao ga je kako se Minskijeva žena Rahela
od 18. prosinca 1945. nalazi kod njega na liječenju. Minski je sjedio na onoj
istoj stolici na kojoj je osam godina prije toga sjedio onaj stariji SS-liječnik.
Taj je, godine 1948, već dulje vremena vodio jedan ekskluzivni privatni
sanatorij u predgrađu Kaira.

»Vašu je ženu 17. prosinca 1945. uhvatila policija u Frankfurtu, gospodine

Minski«, govorio je profesor doktor Peter Mohn. »Na sebi je imala, usprkos
tome što je žestoko snje-žilo i bilo veoma hladno, samo tanku, poderanu
haljinu i neki stari ogrtač, na nogama je imala poderane cipele.« Mohn je
govorio razgovjetnim glasom, kretnje su mu bile odmjerene, nikada brze, a
pogled njegovih smeđih očiju privlačio bi pažnju svakog čovjeka koji bi
razgovarao s njim. Na pisaćem stolu nalazila se velika fotografija njegove
žene Ane, a ispred nje kita tulipana u zemljanoj vazi.

»Što je Rahela radila u Frankfurtu?« upitao je Minski.

»Prosjačila je. Tražila je kruha.«

Prozori velike sobe bili su otvoreni, u prostoriju je sjalo sunce, a Minski je

slušao žene kako pjevaju napolju. Vidio je, prije no što je sjeo, mnoge
pacijentice gdje rade u bolničkom vrtu, prozor je gledao u taj vrt. Na zidovima
liječnikove radne sobe visjelo je mnogo slika, izradili su ih pacijenti. Neke su
se Minskomu i svidjele.

»Tražila je kruha«, rekao je tiho.

»Neki američki vojnik doveo ju je napokon u policijsku stanicu. Vaša žena
imala je uza se logorske isprave, a glasile su na neku izvjesnu Ludmilu
Szydlowsky, Ruskinju, ali fotografija na toj ispravi pokazivala je neko sasvim
drugo lice, a kad su je upitali tko je ona odista — ona izvanredno govori
njemački, vaša žena, gospodine Minski...«

»Jest«, odgovorio je ovaj. »Rahela potječe iz bogate porodice, gospodine

profesore. Njemački i francuski jezik naučila je od privatnog učitelja. Bili su
bogati... Svi su mrtvi, tako mislim... Ispočetka su se mnogo uzrujavali, kako mi
je pričala, da se želi za me, siromaha, udati...« Minskijev glas postajao je sve
tiši.

Mohn je sasvim mirno nastavio: »... kad su je, dakle, upitali tko je ona
zapravo, tada se jako uzrujala, jer ona to nije znala.«

»Zar ona... što?«

»Nije znala tko je.« Mohn je pružio Minskome kutiju s cigaretama.

Minski je mahnuo glavom.

Mohn je uzeo cigaretu i zapalio je.

»Ugledao dječak ružicu«, pjevale su sada bolesnice u vrtu.

»Noću, u stanici, vaša je žena doživjela napad. Idućeg dana doveli su je k

meni.« Mohn je ustao i počeo po sobi šetati, polako, zamišljeno. Sve što smo
mi mogli utvrditi u pogledu identiteta bila je jedna tetovirana brojka na ručnom
zglobu, ali naravno to nam nije mnogo pomoglo.«

»Naravno, ne«, oglasio se Minski.

»Imamo mi takvih slučajeva. I žene bjegunaca. Kad bi došle označivali bismo

ih redom slovima iz abecede. Još prije dva tjedna vaša je žena za nas bila
gospođa E.«

»... bila je tako lijepa i mlada potrčao je da je vidi iz blizine. Gledao ju je s

mnogo veselja ...« dopirala je pjesma iz vrta obasjanog suncem.
»Ovu pjesmu vaša žena jako voli«, rekao je Mohn.

»Gospođa E«, ponovio je Minski izgubljeno. »Gospođa E ... još prije dva
tjedna ... Tri godine ništa ... odakle odjednom...«

Mohn je stao i gledao dolje u Minskog.

»S vašom sam se ženom mnogo bavio... Da budem pošten ispočetka je to bio

interes znanstvenika. Ali sada, poslije mnogih razgovora, došlo je do prvog
lakog prisjećanja. Gospođa Rahela prisjetila se kako se zvala i odakle je došla
i da je bila udata, znala je i vaše ime. Ostalo je dovršio Crveni križ. Išlo je sve
zbog toga tako brzo, jer ste se vi svojevremeno obratili mnogim postajama
Crvenog križa pitajući i tragajući za svojom ženom.«

»Ali... ali koga su onda ukopali u Hofu?« mucao je Minski.

»... Ružica, ružica, ružica crvena, Ružica na livadi...«

»Pokopali su onu Ruskinju Ludmilu Szydlowsku. U međuvremenu smo i to

razjasnili. U studenome 1945. nalazile su se obje žene u bolesničkom odjelu
logora za prizdravjele. I sami znate kako je to bilo 1945. Nije bilo liječnika,
nije bilo osoblja, nije bilo lijekova, nije bilo mjesta — a prava poplava
bolesnika! U kartoteci je sve bilo naopako. Liječnici su bili preopterećeni,
mnogi su od njih bili i sami bivši logoraši. Neuhranjeni i sami su se rušili od
umora. Vaša žena, danas to znamo, patila je u jesen 1945. od reumatizma.
Ležala je u sobi s dva kreveta — ah, što ja govorim soba, bila je to rupa gdje
su se nalazila dva poljska kreveta, američka kreveta — haljine su im visjele na
čavlu što su ga zakucali u zid. Na dan 11. studenoga preminula je ona Ludmila
Szydlowski, noću, u snu, klijenut srca.«

»Odakle to znate?«

»Crveni križ je našao umrlicu. Kao razlog smrti naveli su klijenut srca.«

»... Dječak reče: ubrat ću te, Ružice na livadi...«

»Što se svega ostaloga tiče oslanjamo se samo na nagađanja«, nastavio je

Mohn. »Može biti da je vaša žena — a ja to pretpostavljam — već tada bila
psihički bolesna, da je bila smušena i da je u nje nastupila panika kada je
doživjela smrt svoje drugarice. Navodno je htjela pobjeći. U tami te prostorije
uzela je tuđe haljine, bila je to haljina mrtve Ruskinje, u kojoj se nalazio onaj
logorski dokument, provukla se kroz prozor i otišla. Sve su to samo
nagađanja«, govorio je još mladoliki pedesetogodišnji profesor sa smeđim
očima, »ali tako ili nekako slično mora da je bilo. Liječnici koji su ujutro
pronašli mrtvu ženu i kraj nje prazan krevet pretpostavili su — a bila je to
danja smjena — da su onu pacijenticu, koje nema, predvečer otpustili. U
svakom slučaju nije bilo ni haljina. U onim haljinama koje su preostale
nalazile su se isprave bivše logorašice po imenu Rahela Minski, Židovka ...«

»U tim ispravama se nalazi fotografija.«

»Ne«, rekao je profesor Mohn. »Na žalost, ne. Ispravu su pronašli u općini
Hof. Nemaju sve isprave fotografiju. Ona vaše žene nije je imala. I tako su
pokopali umjesto nje drugu i njeno ime upisali na grobu. Toliko je mnogo ljudi
u to vrijeme umiralo, gospodine Minski, znate i sami. Bilo je toliko zabluda.«

»Jest, toliko ih je bilo«, mrmljao je Boris izgubljeno. Zurio je u fotografiju na

pisaćem stolu. »A kako je moja žena iz Hof a došla u Frankfurt?«

»To ona još i danas ne zna. Kad ju je policija ispitivala ona i sama nije znala
da se nalazi u Frankfurtu. Policajce je smatrala stražom u koncentracionom
logoru Kolomvja.«

»Gospode ti bože moj«, oglasio se Minski. »Hoće li ikada ...«

Mohn je na to odgovorio veoma obazrivo: »Još je uvijek veoma bolesna,

gospodine Minski.«

»...ružica je govorila. Ubost ću te, pa ćeš uvijek pomišljati na me. Jer ne želim
trpjeti...«

»Što je, zapravo, mojoj ženi?«

»Na to je veoma teško odgovoriti. Ali bolest nije neizlječiva, gospodine

Minski. Bolest je to o kojoj mi još ne znamo mnogo. Uskoro ćemo o svemu
tome znati mnogo više.«
Minskom su navrle suze u oči.

Mohn je šutio i pušio. Minski je uskoro obrisao suze i rekao: »Molim vas da
mi oprostite.«

Mohn je stavio svoju ruku na Minskijevo rame: »Vaša je žena uvijek ljubezna i
mirna. Nalazi se u otvorenom odjeljenju. Ona je naprosto ... dakle, ona ne zna
gdje je zapravo, ne zna tko su ljudi oko nje. Kada je o meni riječ drugačije je.
Mene smatra uvijek istim čovjekom.«

»Kako je to moguće?« upitao je Minski koji se osjećao jadno pri duši. »Ona
druge smatra svaki put drugima?«

»Tako je. A katkada uopće ne raspoznaje nikoga — čak ih i ne zamjenjuje.

Ipak, uvijek je ljubezna i mirna.«

»Ljubezna i mirna.«

»Mogla bi ona biti nemirna i zla, gospodine Minski. Uvijek postoji nesreća
koja može biti i gora.«

Minski je tiho zaustio: »Mora da je doživjela strašne stvari.«

»Nema sumnje. Vraćanje njene svijesti odvija se, na žalost, veoma polako.
Možda će sve to u gospođe Rahele trajati i dulje, jer njeno se stanje
neprestance mijenja. Morate biti strpljivi i u nas imati povjerenje. Hoćete li to
moći?«

»A što mi drugo preostaje, ako i ne budem mogao, gospodine profesore«,

rekao je Minski. Sjetio se nečega. »Vi ste jedini čovjek s kojim moja žena
razgovara i kojega smatra istim čovjekom?«

Mohn je kimnuo glavom.

»Što Rahela smatra, tko ste vi?«

»Po izgledu sam mlađi no što to u stvari jest. Smatra me SS-desetarom po

imenu Kleppke«, odgovorio je Mohn.
Minski se prepao.

»Taj Kleppke«, nastavio je profesor polako i umirujuće, kao i uvijek, »također

je bio u Kolomvji. Nikad nije mučio vašu ženu, već joj je čak i pomagao
usprkos tome što je to moglo biti veoma opasno po njega ako bi netko od
njegovih to primijetio i prijavio ga.«

»Odakle znate da je bio dobar mojoj ženi?«

»Sama je to rekla. Zahvaljuje mi se — dakle, meni — još uvijek«, nastavio je

Mohn govoriti nepromijenjenim licem gdje su sjale samo njegove velike
smeđe oči.

»Na čemu mu se zahvaljuje?«

»Zahvaljuje mu se na komadu kruha«, odgovorio je Mohn. »Ostali pripadnici

SS u svojim blokovima zabavljali su se da pred izgladnjelim zatvorenicima
dobacuju logorskim psima-čuvarima kruh i kobasicu. Vaša je žena jednoč
rekla: 'Ako sam išta željela, željela sam da budem pas. Jer gospoda od SS
toliko vole pse.' Dakle, taj Kleppke je čuo tu njenu želju i dao joj komad
kruha, učinio je to brzo i tajom, jer zacijelo se i sam bojao toliko svojih
pretpostavljenih kao što su se zatvorenici bojali njega.«

»... nestašni dječak slomio je ružicu na livadi...«

»No, pođimo«, rekao je Mohn. »Odvest ću vas dolje u vrt.« Uputio se k

pisaćem stolu, otvorio neku ladicu, uzeo nešto što Minski nije mogao
prepoznati. Taj predmet je stavio u džep svog liječničkog ogrtača. Minski je
pogledao još jednoč veliku fotografiju kad je ustao. »Bit ćemo veoma obzirni
kako se vaša žena ne bi prestrašila«, rekao je Mohn. »Objasnit ću vam kako
ćete se ponašati...«

Objašnjavao je Minskom idući dugačkim, svijetlim hodnicima ustanove.

Napokon je otvorio vrata što su vodila u veliku poluosvijetljenu dvoranu.

»Pođimo ovuda, kraći je put«, rekao je Mohn.

Pjevanje žena pratilo ih je dok su tako išli. Ružica se branila i ubola dječaka
kako bi uvijek morao misliti na to da je razorio jednu lijepu stvar; ali njega to
nije priječilo da je ipak ubere.

»Što je to ovdje?« upitao je Minski. U polumračnom prostoru penjale su se

amfiteatralno klupe, namjestili su ih u polukrugu oko nekog slobodnog
prostora.

»Danas je to dvorana za predavanje. Prije je to bila kapelica.«

»Velika je to bila kapelica«, rekao je Minski.

»Takva su bila vremena«, odgovorio je Mohn. »A i ustanova je bila prilično

velika.«

»Gospodine profesore ...«

»Molim?«

»Bojim se ...«

»Nemate se čega bojati. To je vaša žena. A vi je volite.«

»Jest«, odgovorio je Minski. »Veoma.« Oklijevao je. »Na vašem pisaćem

stolu... zar je to bila slika vaše žene?«

»Jest.«

»Zar i ona živi ovdje napolju s ostalima?«

»Živjela je ovdje. Rado je boravila na selu. Njeno omiljeno cvijeće bili su

tulipani«, rekao je Mohn. »Umrla je godine 1945, u prosincu. Upala pluća,
bila su to teška vremena ... prošla je mnogo uzrujavanja ... a i prije ... za
vrijeme ratnih godina jako je oslabila ... umrla je nekoliko dana prije no što su
nam doveli vašu ženu.« Mohn je brzo prolazio predavaonicom. Minski je
primijetio, u pročelju, visoko gore, izreku što je još preostala iz prošlih
vremena. Zlatnim pismenima napisano stajalo je:

SLAVA BOGU U VISINI

Rahela Minski šetala se vrtom gdje je raslo mnogo povrća, cvijeća, a bilo je i
voća. Išla je vrtnim puteljkom u pratnji njegovateljice, nailazila je pravo na
Minskog i Mohna. Liječnik je istupio pred nju obasjan suncem, Minski se
zadržao u sjeni kuće. Tako je to zaželio profesor.

Vrt je bio veoma prostran, u daljini je bio visok zid što ga je opasivao. Ovdje
su radile mnoge žene. Upravo su pjevale pjesmu o lipi. Vrt je bio prepun
raznih boja, bilo je ljeto, duboko ljeto.

Minski je ugledao mnoge leptire kako lijeću oko njegove žene, bilo ih je žutih i
sjajnih — gonepteryx rhamni i apa-tura iris razmišljao je mehanički čudeći se
veoma kako se još uvijek sjeća latinskih imena leptira. Tada se i Rahela
približila. Silno se prestrašio.

Rahela Minski, koju su oblijetali mnogi leptiri, izgledala je kao sablast:

mršava, mnogo manja od one žene koje se Minski sjećao, kosa joj je bila tanka
i nekako bijela, a lice joj je bilo kao u starice. A još joj nije bilo ni punih
trideset godina, i nekoć je bila najljepša djevojka u Kamenec-Podol-sku...

Primijetio je kako joj nedostaje nekoliko zubi. Na sebi je imala laku, prugastu
odjeću bolesnice. Minski se nenadano jako oznojio po čitavom tijelu. Htio je
potrčati svojoj ženi u susret, ali mu je Mohn stao na put. Mahnuo je glavom
njegovateljici neka produži.

Minskijevo srce žestoko je tuklo kada je primijetio kako se njegova žena

smiješi, ali je na svoju veliku žalost shvatio kome se to ona smiješi: liječniku.
Svoga muža činilo se uopće ne primjećuje.

Rahela Minski se zaustavila, podigla je desnu ruku i dobrim njemačkim

jezikom rekla: »Heil Hitler, gospodine desetaru!«

»Dobar dan, gospođo Minski«, odgovorio je profesor Mohn mirno. »Kako

vam je danas?«

Minski je užasnut primijetio kako je njegova nekada lijepa žena stala ukrutivši
se i odgovorila: »Dobro, gospodine desetaru.« Smijala se isprekidano, sablast
se smijala.
»No, što je?«

»Velika sreća«, odgovorila je Rahela Minski. »Neprestance moram misliti na

veliku sreću, gospodine desetaru. Iz Kolomvje su me odveli u neki drugi logor,
ovamo, tu sam se razboljela i došla u odjel — i koga nalazim ovdje?«

Mohn joj je kimao glavom, sav je blistao.

»Vas ponovo nalazim, gospodine desetaru! I vas su također premjestili i iz vas

učinili bolničara. U logoru, ovdje! Kakva li je to sreća! Uvijek moram samo na
to misliti.« Izraz divlje požude pojavio se u njenim ugaslim očima, zurila je u
liječnika. Šaptala je: »I danas, također?«

»I danas«, odgovorio je Mohn. »Ali zašto šapćete, gospođo Minski?«

»Slušaju nas vaša gospoda kolege ...«

»Neće nas odati. Dobri su to momci, ovdje, već sam vam to često rekao.
Mnogo bolji od onih u Kolomvji. Ovdje možemo mirno sasvim glasno
govoriti.« Mašio se džepa svog liječničkog ogrtača i izvadio komad peciva;
pružio je to Ra-heli. Dakle, pecivo je bio uzeo iz svog pisaćeg stola,
razmišljao je Minski promatrajući silnom žalošću lice svoje žene što se
nenadano preobrazilo. Sagnula se i poljubila Mohna u ruku.

»Ne!« rekao je ovaj ponešto strogo. »Koliko sam vam puta već rekao kako mi
ne smijete ljubiti ruku, gospođo Minski.«

»Ljubit ću vam ruku svaki put kad mi budete dali komad kruha«, odgovorila je
Rahela. »Budući da mi uvijek darujete komad kruha kada ste u službi, ja ću
vam sve do svoje smrti ljubiti ruku.«

Cvijeće je cvalo rumenim, modrim, bijelim, žutim, ljubičastim i zlatnim

cvjetovima, povrće se zelenjelo, a crvene bobice su rasle u grmovima, modri,
crveni i žuti plodovi nalazili su se na drveću, a žene su pjevale radeći, glasovi
su se uspinjali jasni i svijetli u taj jasni i svijetli zrak.

Rahela Minski jela je pecivo toliko halapljivo da su joj otpadali čitavi

komadići iz usta.
»Polaganije, gospođo Minski, polaganije«, govorio joj je liječnik.

Rahela je mahala glavom, a bila je to glava sablasti — a nekada je bila toliko

lijepa, toliko lijepa.

»Moram se žuriti«, objašnjavala je. »Netko će mi ga oteti, netko će primijetiti,

pa ću se naći u peći i sam bog zna što će s vama uraditi, gospodine desetaru.
To je strogo zabranjeno. Kad bi se vama nešto dogodilo, bilo bi to strašno, ja
bih ostala sasvim sama bez ijednog prijatelja ovdje u tom novom logoru.«

»Doveo sam danas prijatelja«, zaustio je Mohn oprezno. »Dobar je to momak.

To je moj najbolji prijatelj. Možete mu se sasvim povjeriti, gospođo Minski.
Zar vam još nisam nikada pripovijedao o svom starom prijatelju?«

Rahela je mahnula glavom.

»Baš je smiješno. Dakle, danas je ovdje i želio bih ga predstaviti, kako biste
znali da nemate samo jednog prijatelja, već, eto, najmanje dvojicu, jer moj
prijatelj je također i vaš prijatelj.«

Mohn je povukao Minskog koji je drhtao čitavim tijelom iz duboke sjene na

obasjano mjesto, povukao ga je sasvim do Rahele.

Ukočenim, praznim pogledom promatrala je ova žena svog muža. Raheline

zjene bile su sitne kao glavice gumbašnice. Još uvijek je žvakala svoje pecivo,
gutala ga, gutala je sve ono što je imala u ustima i ponovo podignula ruku.

»Heil Hitler!« rekla je Rahela Minski.

Boris Mordehaj Minski pogledao je drhteći liječnika, za-šaptao je: »Zar i ja

moram to isto reći?«

Liječnik je mahnuo glavom.

»Moj će prijatelj dolaziti često«, brzo je rekao.

»Šteta«, rekla je Rahela.

»Zašto to kažete?«
»Šteta je što vi nećete biti u službi ovdje u odjelu.«

»Ja sam uvijek u službi, gospođo Minski. Moj će prijatelj usprkos tome često
dolaziti. Zar vam se ne sviđa?«

»Ah, naravno«, odgovorila je Rahela uplašeno. »Zar će mi i on donijeti komad

kruha?«

»Hoće.«

»Ah, kako je to lijepo! Jako mi se dopada, odista!« rekla je Rahela. »Ali sada
se brzo moram vratiti na vanjsku službu, inače će to primijetiti, pa će me
kazniti.«

Liječnik je kimnuo glavom.

Rahela Minski je ponovo podigla svoju desnu ruku, nasmiješila se Mohnu, a

sada također i Minskom, okrenula se na peti i požurila puteljkom.

»Hajdemo«, rekao je Mohn. »Veoma se radujem da je sve prošlo tako dobro.«

»Vi to nazivate dobrim?«

»Znate li kako je to ružno moglo završiti?« upitao je Peter Mohn tiho. Uzeo je
Minskog za ruku. Ovaj je dopustio da ga liječnik povede nekoliko koraka do
nekog hodnika, tada je stao.

»Moja se žena nalazi u trećoj klasi...«

»Dakle ... naravno ... bila je bez sredstava ... sve to stoji novaca... a mi... vi to
morate razumjeti. Kad bi se mene pitalo ...«

Minski ga je prekinuo u riječi: »Treća klasa u prostoriji s ostalima ...«

»Zajedno sa dvadesetak žena, jest.«

»Želio bih da moja žena bude u prvom razredu«, rekao je Minski. »U lijepoj
sobi za samca. Ili možda to nije moguće? Da li bi to bilo loše po nju? Ili
možda ne smije biti sama?«
»Ona ne mora biti sama ... ali ona i ne bi bila sama, jer već dugo vremena ne
mora ležati u krevetu«, odgovorio je Mohn. »Mogla bi čitav dan, koliko god to
želi, biti s ostalima. Katkada će možda htjeti da bude sama, prije svega da
spava sama, prostorija s ostalima je, naravno podsjeća...«

»Razumijem. Dakle, prvi razred, samačka soba!«

»Ali to je veoma skupo, gospodine Minski...«

»Ništa zato, Ja imam novaca. Bude li i dugo potrajalo, novaca ću imati još i
više. A trajat će, to sam upravo vidio. Ništa mi ne morate pripovijedati,
gospodine profesore.«

Mohn je šutio.

»Ja znam raditi«, nastavio je Minski. »A ja ću raditi. Za svoju Rahelu. Još

samo za nju. Kako bi joj ovdje bilo ugodno koliko god je to moguće — ma što
to stajalo.«

»To će radovati upravu«, rekao je Mohn. »Uvijek nam je novac potreban,

toliko ga malo imamo. Ali to bi moglo... moglo bi to odista trajati mnogo
godina, sve to morate imati pred očima ...«

»Imam ja to u vidu«, rekao je Boris. »Nemajte straha. Minski će platiti. Točno,

Minski će preseliti u Frankfurt. Minski već zna što će raditi u Frankfurtu.«

Otvorio je — novcem što ga je imao, dobitkom od prodaje stana u Munchenu,

s pomoću prijatelja, koji su mu pomogli da dobije putne isprave i dozvolu
boravka, a potom i dozvolu da otvori ugostiteljski objekt; sve mu je to bilo
moguće, prije svega, silnom energijom što ga je ispunjala da otvori u
Frankfurtu bar za američke vojnike — naravno, nije to bio pravi Army-club,
ali bio je to privlačan lokal za G. I. kojima je bilo dosta finih radnja i
službenih klubova, kojima je bilo dosta pretpostavljenih, a i žena svojih
pretpostavljenih. Minski je svoj lokal nazvao 'G. I. Joe'. Doveo je glazbu i
nekoliko djevojaka koje su izvodile ono što se u to vrijeme nazivalo lijepim
plesovima', trgovao je dolarima, cigaretama, benzinom i čokoladom. Uskoro je
u Frankfurtu postao pojam — i kakav! Svi pripadnici općine uzdisali su kad bi
samo i pomislili na Borisa Mordehaja Minskog.
Mnogo puta je njegov 'G. I. Joe', koji se u to vrijeme već nalazio u onoj zgradi
u ulici Taunus, a gdje se kasnije smjestio naš 'Strip', često je taj njegov lokal
vojna komanda za američku vojsku proglasila OFF LIMITS. Ali Minski je
imao mnogo prijatelja u vojničkim krugovima s kojima je, a i oni s njime,
trgovao. Tako je njegov bar uvijek ponovo bio otvoren.

Točno na dan Minski je plaćao pristojbu za prvorazredan smještaj svoje žene u

lječilištu Hornstein.

Godine 1948. susreo sam Borisa Minskog prvi put kad sam s ophodnjom
militarv-police došao u 'G. I. Joe'. U to sam vrijeme radio za Amerikance —
kao prevodilac. Takve ophodnje pojavljivale su se često kod Minskog (a i u
svim ostalim lokalima takve vrsti) razgledali bi dokumente vojnika, a tražili su
i da im se pokažu 'gospođice'. 'Nonfraterni-sation' već dugo nije postojala,
iako su njemačke djevojke još uvijek imale nadimak 'Veronika Dajka'. V. D.
bila je skraćenica za taj nadimak, V. D. je također bila skraćenica i za
'Venereal Diseases' — spolne bolesti. Po zapovijedi šefa policije morao je
Minski u to vrijeme objesiti na ulazu velike, na drvenu tablu prikačene,
fotografije oboljelih genitalija i ispod svega toga table s opomenama poput
DON'T BE A SAP AND CACH THE CLAP ili DON'T GET A DRIP AND
MISS YOUR SHIP.

Sprijateljio sam se s Minskim. Ispočetka nisam znao za sudbinu njegovu i

njegove žene. Godine 1958, kad sam se udružio s Minskim i kad smo maleni
'G. I. Joe' pretvorili u veliki 'Strip', odavna sam znao sve. U godinama između
1948. i 1958, naravno, prevalio sam dobar dio svog života. O tome ću još
morati mnogo toga reći...

'Strip' se pokazao od samog početka pravim zlatnim rudnikom. Vojnici jedva

da su dolazili k nama. U njih nije bilo dovoljno novaca da uđu u 'Strip'. Naši
su gosti sada bili Nijemci. U njih je bilo dosta novaca. Privredno čudo je
cvalo. Devedeset i pet posto naših posjetilaca bili su napokon Nijemci ili
civili iz inozemstva. Svršetak čuda Minski je sebi izračuno, bile su to godine
prije no što je Ludwig Erhard moljakao neka se zadrži mjere, a i sam je
poduzeo potrebne korake...

Minskijeva žena, a liječio ju je profesor Mohn, kojega sam upoznao i kojega je

Minski smatrao najvećim liječnikom svih vremena — se osjećala sve
zdravijom. Polako joj se budio duh, polako joj je Minski postajao sve bliži —
i godine 1952. prepoznala ga je jednog dana, mirno bez ikakva uzbuđenja.

Odmah potom jako pogoršanje gotovo je uništilo taj veliki uspjeh liječenja.
Trebalo je da prođu dvije godine, pa da Mohn i njegovi liječnici povrate
Rahelu do one točke kakva je bila godine 1952. Godine 1956. prepoznala je
Rahela Minski svoga muža drugi put. Činilo se kao da liječenje ide sretnim
putem. Kad je Rahela napustila kliniku pokazalo se kako nije dorasla životu u
jurnjavi, buci, i stranom svijetu. Uskoro se pokazalo: Rahela Minski, živeći i
suviše dugo u svome mraku, nikada više neće smoći snage da se potvrđuje u
našem ludom vremenu. Njoj je bio potreban mir, odijeljenost od svega, i
tišina.

Profesor Mohn je već odavno ostario, bio je bjelokos i ponešto se tresao. Ali
nije napuštao svoj liječnički poziv, naprotiv: što su se više pokazivali trenuci
iznemoglosti to je on neumornije dolazio u kliniku.

Rahela Minski je Hornstein već davno napustila praktički izliječena iako joj je
neprestance bila potrebna njega, a mogla je sebi potražiti i najbolji sanatorij.
Minski je zarađivao dovoljno novaca.

Ali: »Ja želim ostati u Hornsteinu kod gospodina profesora!« molila je Rahela
neprestance. Ostala je. Tokom godina između Židovke ruskog podrijetla i
nekada osvjedočenog naciste razvila se velika simpatija. U međuvremenu je
profesor Peter Mohn, godine 1968 — a tada mu je bilo sedamdeset godina —
morao u penziju.

Minski je, opsjednut, poput Rahele, idejom kako njegova žena treba 'svog
profesora' i kako će ga uvijek trebati, prije mnogo vremena doznao, a što je
malo njih znalo: Mohn je posjedovao, a to su mu ostavili roditelji, malu kuću
na Lago Maggiore. Sa svojom ženom Anom sanjao je o tome kako će u toj kući
provesti posljednje godine svoga života. Liječnik je sada provodio ovdje,
sam, svoj dopust. Otkako je Minski znao za to, započeo je pripreme oko
preseljenja u Švicarsku. U Švicarskoj je ulagao svoj kapital, ondje je kanio
smjestiti i mali imetak Mohnov.

»Ja ne mogu samo tako odavde otići, gospodine Minski«, nećkao se Mohn kad
je Minski prvi put progovorio o tome.
»Liječnik nikada ne smije jednostavno otići i ostaviti svoje bolesnike.«

»Vi to i ne morate, gospodine profesore. Bože moj, tko da tako nešto i zatraži
od vas! Kada vam bude sedamdeset godina i kada budete otišli u penziju, tada
ćete morati ostaviti bolesnike. A tada, gospodine profesore, morate otići u
Švicarsku! To biste rado učinili, još uvijek, zar ne?«

»Rado, gospodine Minski. Ali ni u kom slučaju prije...«

»... no što vam bude sedamdeset. Naravno. Razumijem ja to. O svemu sam
razmislio i točno izračunao. Sve će ići.«

»Što?«

»S vremenom«, odgovorio je Minski. »Uspjet ćemo jedva, ali uspjet ćemo.

Želim reći: ja sa svojom Rahelom neću morati odavle prije godine 1968.« Tri
puta je oprezno udario o drvo. »Do tog vremena održat ćemo se, sudeći po
svemu. Kakva li čuda da ste već dovoljno stari... A sada mi dopustite da se ja
pobrinem o vašem novcu...«

Mohn mu je to dopustio. Znao je čime Minski zarađuje svoj novac — slegnuo

je ramenima kad su o tome s njime započeli razgovor. Taj je liječnik znao i o
meni mnogo, gotovo sve. Znao je da ću i ja, slijedeći njegov nepogrešivi
instinkt, poći za njima u Švicarsku prije no što se sve, što smo već jednoć
doživjeli, ponovi — možda u drugom obliku. A možda taj oblik i neće biti
mnogo drugačiji.

Mnogo je razloga bilo koji su uvjetovali taj odlazak — godine poslije 1945. i
sve ono što sam tada radio, sva moja prošlost, a koju je Minski nazivao mojom
'budućnošću'; jednom je rekao: »Riki, ti si čovjek koji je iza sebe ostavio
veliku budućnost.«

Na tigrovoj koži, napolju, Vanessa je radila postajući sve zanesenija, zavijala

je poput vučice: »Oooohhh!«

Pri prigušenoj svjetlosti gosti su se činili kao neki skup veoma crvenih leševa
izvučenih iz vode kojima se oči žare kao da žele iskočiti iz duplja. Bili su
upravo onakvi kakvima su se činili svi naši gosti kad bi Vanessa pošla u svoj
finale. Promukli prašumski zvukovi dopirali su kroz zvučnik do nas. Jednoć je
gotovo — kihnula. Nad sobom je provodila željeznu kontrolu. Dok je Minski
brižljivo očistio moj smoking, još jednom sam pogledao u novine što su se
nalazile preda mnom.

»Zakoni nužde«, rekao sam.

»Što?«

»Nova će vlada također energično nastaviti radom, stoji ovdje — naravno u

duhu demokracije. U slučaju neke nenadane nužde.«

»To je već poodavno tu«, rekao je Minski. »Hoćeš li i ti malo yardleya?

Nećeš? Najopasnija nužda u našoj demokraciji već je tu, to sam rekao.«

»Čuo sam. Što ti podrazumijevaš time?«

»Strašan manjak demokrata u našoj demokraciji«, rekao je Minski. »Šalim se.

Čovjek se mora nasmijati na sve to.«

»Ah, tako«, rekao sam. »Jasno ti je, Borise, da će nam dućan ovdje straga u
svakom slučaju zatvoriti budu li sa zakonima ma i korak pošli naprijed?«

»Naravno da mi je jasno«, odgovorio je Minski. »Oni nam moraju takve stvari

zabraniti, jer one ugrožavaju državu. Vrhovni zakoni u svakoj diktaturi, ili
demokraciji koja to želi biti, znače smrtnu kaznu i apsolutnu moralnu čistoću.
Nigdje nije bilo toliko čisto i moralno kao u vrijeme Hitle-rovo. Oni će nam,
tako mi se čini, neko vrijeme dopuštati da činimo ono što činimo, da
ostvarujemo neki sasvim pitomi program — jer im je potreban porez. Ali
upravo taj će toliko podići da ćemo godine 1968. morati da zatvorimo dućan.
Dakle, jesam li dobro uradio? Za to smo se dobro spremili! Naš imetak smo
osigurali — a što budemo sada još zaradili zadržat ćemo za porez kako bi nas
odmah mogli pustiti napolje.« Trljao je obraz yardleyejem.

Vanessa je na svojoj tigrovoj koži otvarala i zatvarala stegna, glava joj se

nadvijala nad grudi, plava joj je kosa padala preko lica, skičala je sada u
jednako visokom tonu. Tijelo joj se sve više uspravljalo, slobodnom je rukom
bubnjala po svom ravnom trbuhu ili je to činila po koži naokolo, a ventilator se
ponovo uključio i ja sam razmišljao o našem spasu, razmišljao sam o IIO.

'International Investor Organisation', bila je najjača organizacija na svijetu,

zastupala je dvije stotine investicionih fondova. Sjedište joj je bilo u Panami,
vodstvo se nalazilo u Genfu, a vrijednosni papiri i dionice fonda nalazili su se
u depou Bankers United u Londonu, a kao banka za gotov novac — uplata i
isplata — važila je Švicarska financijska banka u Ziirichu.

Dana 1. I 1955. Minski je onamo uplatio 25 000 dolara u gotovu, redovnu

godišnju uplatu od 2.500 dolara odbijao je i stavljao na otvoreni račun. Ulozi
pri IIO u posljednjih su deset godina četverostruko rasli. To je značilo: onaj
ulog Minskoga od 1. siječnja 1955. u iznosu od 25.000 dolara 31. prosinca
1964. vrijedio je već 97.325 dolara iako je Minski u razdoblju od deset
godina čitavu prethodnu svotu dobio u ratama. Praktički je, dakle, od ništice
postalo 100.000 dolara. To se sve čovjeku čini kao da je bajka, ali nikakva to
bajka nije. Svota od 25.000 dolara, koju je Minski ukupno oduzeo, dakle isti
iznos što ga je uplatio, pretvorio se u dividende i dobit te ogromne
organizacije. Prava kapitalistička renta.

Ali nije sve ostalo na tih prvih 25.000 dolara. U toku vremena Minski je
zaradio još jedan imetak. Ja sam učinio nešto slično: dana 1. I 1959, a također
i 1. I 1960, uložio sam i ja 25.000 dolara, jer u tom sam trenutku već imao i ja
dovoljno novaca. Sve što smo zgrnuli stavili smo tako na sigurno mjesto, a
tako je, također, Minski i mali imetak profesora Mohna uložio. Naravno, sa
sigurnošću se nije moglo predskazati da će se uplate u vremenu od deset
godina uvijek početverostručiti, sve se to moglo, bude li još nekoliko ratova,
kao onaj u Vijetnamu — sve će se to moći i vratiti u iznosu peterostrukom, pa i
šesterostrukom.

Umanjiti se sve to jedva moglo, jer kako je dosadašnji razvoj pokazivao, u

posljednje se vrijeme uvijek događao poneki rat, a tako će biti za ovu
generaciju i nadalje, a dođe li veliki atomski sukob koji bi zahvatio čitavu
zemlju — tek tada će nestati IIO. Ali, kao što je Minski primijetio: »U tom
slučaju ni u Švicarskoj nam neće biti potrebni nikakvi novci.« Nastupila bi
mala stanka, i tada: »Vjerojatno.«

Iz zvučnika su sada nailazili šumovi koji su bili upravo toliko internacionalni

kao i IIO, a koje svaki čovjek na svijetu razumije: Vanessa je glumila damama
i gospodi vrhunac. Jednoć bi iza glasa povikala, tada bi joj glas zanijemio sve
do mrmljanja, grabila bi zrak i padala grčeći se na tigrovu kožu.

»Kako izgledam?« upitao je Minski stupivši preda me.

»Izvanredno«, rekao sam.

»A pri tom mi je pedeset i četvrta«, primijetio je. »Jedanaest sam godina

stariji od tebe. Ti bi morao mnogo bolje izgledati. Ali uopće ne paziš na
sebe.«

»Umjesto mene to činiš ti.«

»I moram — jer moram misliti za sve vas. Moram paziti na svoje zdravlje,
moram mnogo voća uživati, ne smijem pušiti, ne smijem piti ni kapi alkohola.«

Vanessa se još uvijek nije pomicala. To je bio dio igre. Napokon je ustala.
Dvije poslužiteljice donijele su ogrtač od hermelina što je dopirao do koljena,
stavile su ga na Vanessi-na ramena i udaljile se uzevši svijeću, jastučić i
tigrovu kožu.

Vanessa bi se sada otputila — svjetlost se pojačala — išla je od jednog stola

ka drugome, njene okrugle modre oči bile su širom otvorene, od vremena do
vremena držala bi ruku na onom mjestu i potom je pokazivala gostima.

To je već bilo nešto što se ne može opisati.

To bi naprosto osvojilo sve. Svemu su se tome mogli samo čuditi. Nitko nije
bio kadar da izreče ma i jednu riječ. Sada su ona dvojica filmskih stručnjaka
žustro počeli raspravljati.

»Pogledaj kako smo ih još jednoć usrećili«, rekao je Minski.

»A kad čovjek pomisli — samo malo glume.«

»Zapravo je usrećiti ljude jednako tako lako kao i učiniti ih nesretnima«, rekao
je Minski, čovjek, koji je nekoć htio proučavali leptire.

Kad smo ušli u prostoriju sa zrcalima, Vanessa je upravo izlazila, koracala je

kao prava kraljica, u svom hermelinu, koji je zapravo bio krzno od kunića, ali
pri ovom osvjetljenju to nitko nije mogao primijetiti. Gledaoci su se upravo
budili iz svog sna. Žestoko su pljeskali.

»Nema mnogo glumaca koji dobivaju takav pljesak«, rekao je Minski.

Posvetili smo se gostima. Uputio sam se odmah k onoj dvojici od filma.

»Well, gentlemen?« rekao sam. Obojica su bili tako zadubljeni u razgovor da

me uopće i primijetili nisu. Sada je bilo veoma bučno ovdje, a bilo je to uvijek
poslije Vanessine predstave, poslužiteljice su se žurile sad ovamo, sad onamo,
donosile su piće i primale narudžbe. Pokušao sam još jednoć.

»Well, gentlemen, what do you say?«

Ništa se nije moglo učiniti.

Golemi plav čovjek govorio je omalenom crnomanjasto-me: »No, Charlie, no!

Believe you me. It's the only solution. She's got to have one! I couldn't do it any
other way for any kitten if they offered me a million dollars!«

Onaj manji me napokon primijetio.

»Fantastic gimmick«, reče manji. »Congratulations, Mr. Mark.«

»Thank you«, rekoh.

»Absolutely fantastic«, reče golemi. »And now dotell us. We'll keep it a
professional secret. She's got a sponge, eh?«

Ovaj golemi plavi čovjek, koji je već dobrano popio, zurio je u mene i
mrmljao uzbuđen: »You swear to God that's the holy truth?«

Prava istina, rekao sam, na to se mogu zakleti i pred bogom.

Pitao me želim li za sva vremena biti proklet zar se hoću pržiti u paklu zbog
toga što lažem.

»Sure«, odgovorio sam mu: ništa nisam morao stavljati na kocku. Proklet sam
već bio odavno, pržit ću se, nema sumnje, u paklu, ako ga ima i ako se ljudi
ondje prže. Odista na kocku se nije moralo stavljati ništa.

Nekako svečan i napit onaj golemi je objašnjavao: »If it is not a sponge, it is a

miracle.«

»Jest«, rekao sam ozbiljno, »to je pravo čudo.« Tada sam ponovo rekao kako
ću se odmah vratiti i popiti nešto s obojicom. Tako sam uvijek govorio pri
svakom stolu kad sam se namislio udaljiti. Gotovo se nikad nisam vraćao. I
suviše je bilo posla.

Naravno, Vanessa je imala spužvu, ali radije bih dopustio da mi skinu glavu
nego da to priznam. Dokučio je to, taj specijalist, razmišljao sam, zna on svoj
posao. Ali kad sam se zakleo živim bogom odmah mi je povjerovao i počeo
govoriti o čudu. Pijanci su skloni vjerovanju.

Pristupio sam još nekim stolovima, uljudno sam razgovarao i glumio radosnog
čovjeka videći kako naše poslužiteljice donose boce sa šampanjcem i čaše i k
tome pune boce scotcha. Kad sam otišao iz prostorije sa zrcalima da pogledom
gdje je Vanessa koju sam uvijek posjećivao poslije svakog njenog nastupa u
njenoj garderobi da je pohvalim (svi umjetnici trebaju podršku) začuo sam
kraj jednog stola kako Minski glasno govori: »Gospodine intendante, što da
radim? Zar da vam lažem? Jest, svaki put se uzbudi pri svemu tome. Pravi
fenomen, gospodine intendante. Što mislite, koliko me stoji ta djevojka?«

Na hodniku što je vodio u svlačionice artista i striptizeta, a njime se moglo

doći i do pojedinačnih garderoba, bilo je prokleto hladno, duvao je vjetar —
čovjek je ovdje odista mogao na se navući smrt. Zašto je, dovraga, upravo ta
stara, odvratna, pregrađena kuća morala biti pošteđena od bombi. Došao sam
do vrata Vanessine garderobe i htio upravo pokucati kad sam začuo glasove
unutra. Naravno, nisam pokucao već sam slušao.

»Odista, milostiva gospođo, meni je to strašno što vam ponovo moram reći —
ali to ne ide! Ja... ja... ja ipak imam svoju ljubav!« Bio je to Vanessin piskutavi
glas. Mi smo je tome naučili, i to je bio dio njene uloge.

»Vaša ljubav!« Začuo sam tvrdi i dubok glas Petre Schal-ke. »Taj Grk. A gdje
je on, taj Grk!«
»U Parizu, vi to već znate ...«

»Hajte, molim vas! Kad bi vas odista volio, dijete moje, bio bi ovdje, a ne u
Parizu!«

»On me odista voli«, čuo sam kako Vanessa govori. Njen piskutavi glas je
podrhtavao.

Jadna Vanessa, pomislio sam.

Taj Grk je odista postojao i bio je odista u Parizu i odista nikada nije mogao
doći u Frankfurt, jer Vanessa bi, čini se, bila veoma sretna kad bi je on volio.
Grk se zvao Panos Mitsotakis. Vanessu nam je zapravo on poklonio.

Jadna Vanessa.

Ako je Panos i ne voli, ona je to ionako mogla samo tvrditi — nije ga bilo
ovdje da to porekne i tako je svakom nasrtljivom posjetiocu govorila isto.
Velika ljubav bila je ono što još uvijek ispunja ganućem sve ljude. Upravo
stoga, jer je više nema i jer se o njoj samo pripovijeda, razmišljao sam.

A možda to i nisu baš svi ljudi? Ta Schalkeova nije se baš time dala ganuti.

»Taj Grk!« govorio je glas Petre Schalke pun prezira. »Prekrasan, divan Grk,
kojega, samo, nema. Taj izvanredan, divan čovjek. Prestanite mi govoriti o tim
svojim muškarcima! A što muškarac i može učiniti za djevojku?«

»On je može voljeti, može joj biti nježan i učiniti je sretnom...«

Vanessin piskutavi glas strašno je drhtao.

»Ja mogu neku djevojku učiniti mnogo sretnijom, mogu je ljubiti mnogo bolje i
nježnije od svakog muškarca«, nastavljala je Petra Schalke.

Zebao sam i trljao svoje ruke, ali sam i nadalje nastavio slušati. Petra Schalke
bila je vlasnica najveće tvrtke u Njemačkoj što se bavila izradom grudnjaka.
Naslijedila je tu tvrtku, godine 1960, od neke dugogodišnje prijateljice. U ono
je vrijeme ta prijateljica, a bila je prvoklasni pilot, posjedovala 'Bonanzu' i
vlastitog pilota iako je svojim aparatom najradije sama pilotirala (pilot je
provodio fin život!) u ono je vrijeme, dakle, ta prijateljica na putu do
frankfurtskog uzletišta pala poskliznuvši se na koru narandže, razbila je stražnji
dio glave i poslije dva dana bila mrtva. Sve što je na zemlji posjedovala
oporukom je ostavila dragoj Petri Schalke. Rodbine nije imala, dakle nije bilo
spora i tako je 'kraljica' naslijedila tvornicu grudnjaka, mnogo zemljišta, kuće,
vile, imetak, privatni avion, pilota, nakit, krzna i veliku jahtu.

Šest je godina lezbijka bila povučena u život iz snova — putovala je s

djevojkama u daleke zemlje. Za tvornicu su se brinuli namještenici. I tada je
nasljednica ugledala našu Vanessu. Zbogom snovi, započele su boli. Kratka je
čovjekova sreća na zemlji. I tako je, dakle, Petra Schalke počela patiti.

»Milostiva gospođo«, piskutala je Vanessa, a mi smo joj naročito preporučali

da bude krajnje uljudna s ovim našim skupim gostom, »sve ja to vjerujem...
nesretna sam zbog toga, što vas neprestance moram odbijati... ali ja... ja, meni
nije potrebna samo nježnost, potrebno mi je i ono čega nema žena, ja ...«

»Imam ja i to.« »Vi imate ...«

»Čitavo mnoštvo toga, dijete moje. Naći ćemo onoga koji će ti najviše
odgovarati, a ja ću biti tvoj mužjak koji te ljubi, tvoj divlji, najnježniji
mužjak... Možeš sebi poželjeti što god hoćeš... sve, sve ću ti dati... i ne
dopuštaj da te i dalje kumim. Gledaj, klečim pred tobom...«

Da li je to odista učinila, pomislio sam zebući.

»Ne! Molim vas, ustanite, milostiva gospođo.«

Učinila je to odista, pomislio sam. Čega sve nema...

»Dopusti mi...«

»Ne!«

»Ali samo jednom...«

»Ne!« povikala je Vanessa toliko glasno da sam se prestrašio. To mora da je

njena prehlada. Možda ima vrućicu. »Umirite se! Ustanite! I nemojte me
doticati! Maknite svoje ruke... ne budete li odmah maknuli svoje ruke povikat
ću da će se sjatiti čitava kuća!« Sada Vanessa više nije pisku-tala, vikala je.
Mora da je veoma uzrujana. Nije to bila samo prehlada, pomislio sam. Sjetio
sam se Rambouilleta i svega onoga što je Vanessa ondje doživjela. Čini se da
je sve to još uvijek veoma budno u njoj.

Schalkeova je jadikovala: »Draga... najdraža ... mi ćemo odletjeti kamo god

budeš željela... putovat ćemo brodom oko čitava svijeta ...«

»Napolje!«

»O, bože, kako jedna mlada djevojka može biti toliko zla«, čuo sam kako jeca
Petra Schalke. »Idem već... i ne smijem se nadati...«

»Ne! Ne! Ne!«

Sakrio sam se još na vrijeme u tamu prije no što su se otvorila vrata garderobe
i Schalkeova, napita i slijepa od suza, istrčala u hodnik. Vrata su se za njom
zalupila, a ona je nastavila teturati po hodniku vraćajući se u prostoriju sa
zrcalima.

Gledao sam za njom sve dok nije otišla, a obuzeo me nenadano neki smiješni
osjećaj kako će ta zdvojna žena još jednoč odigrati neku ulogu u mom životu.
Učinilo mi se to sasvim apsurdno. Dva tjedna kasnije Petra Schalke je zaigrala
tu ulogu.

I još kakvu!

Kad sam ušao Vanessa je sjedila umotana u debeo modri ogrtač ispred
dugačkog stola prislonjenog o zid skidajući šminku sa sebe. Primijetio sam da
je kauč, što se nalazio u garderobi, već preuređen u krevet. Zbog prehlade
trebalo je da Vanessa danas prespava ovdje.

Ta garderoba bila je najveća i ponajljepša. Prozor od mliječnog stakla s

rešetkama gledao je u dvorište, kapci su se u gornjem dijelu prozora mogli
otvoriti. Na zidovima je Vanessa imala reprodukcije i crteže Toulouse-
Lautreca, nalazila se ovdje i slavna, vulgarna La Goulue iz 'Moulin-Rou-gea';
bilo je tu, nadalje, francuskih, španjolskih i talijanskih kino-plakata, bilo je
velikih fotografija grčkih otoka, nalazila se tu fotografija pirejske luke i
Akropole, a mnoge su prikazivale stare četvrti Pariza, Montmartre, Champs
Elvsees i groblje Pere Lachaise. Bile su to lijepe snimke izrezane iz mnogih
knjiga posvećenih umjetnosti, iz časopisa 'Life' Vanessa je izrezala ogromne
fotografije u boji pojedinih razdoblja eksplozije jedne H-bombe, i to je
također pričvrstila na te stare zidove. Iznad kreveta, pričvršćena čavlićima,
nalazila se cedulja otrgnuta iz bilježnice. Na njoj je bilo malo riječi napisano
grčkim pismenima.

»Zdravo, Riki«, rekla je Vanessa kad me ugledala. Otirala je svoje lice vatom
i govorila sada normalnim glasom, nije se pravila djevojčicom i nije kolutala
svojim očima. Bila je izvan službe — mlada, lijepa djevojka, njegovana i
neprestance žalosna.

»Jako se radujem što te vidim«, rekla je Vanessa.

Poljubio sam je u čelo govoreći kako još nikada nije bila toliko dobra kao
danas i kako je naprosto očarala publiku. Zanijela ju je i porazila. To sam joj
već nema sumnje dvije stotine puta rekao, a uvijek bi se na to njeno
melankolično 'lice izvan službe' na trenutak ozarilo, a ona bi uvijek kao i
ovoga puta gotovo bez daha upitala: »Zar odista, Riki? Zar odista?«

Svi ljudi zvali su me Riki otkako sam ono godine 1946. započeo raditi za
Amerikance. Oni su me odmah tako nazvali i tako se to i zadržalo.

»Ali kad ti kažem«, odgovorio sam. »Još uvijek se ne mogu umiriti.«

»Jeste li vas dvojica gledali, ti i Boris?«

»Jesmo«, lagao sam. »Boris mi je rekao da te upitam jesi li među gostima

ponovo primijetila nekoga iz Hamburga, kad si bila toliko dobra.«

Njeno veselo lice sada se zamračilo.

»Ne, nikoga. A vi?«

»Nikoga koga bismo poznavali.« Brzo sam pripomenuo: »Ali ništa to ne znači.
Koga bismo mi poznavali u Hamburgu? Sasvim je lako moguće da su
Hamburžani i bili u nas.«
»Već dva tjedna nitko ne dolazi koga bih poznavala«, odgovorila je Vanessa
zureći u vatu prije no što će je baciti.

»Ali prije toga! Početkom studenoga! No? Petorica su dolazila dvije večeri
zaredom! I svi su bili poznanici tvoje porodice. Jednog ćeš dana uspjeti,
Vanessa, zasigurno!«

»Tako je«, rekla je, a lice joj se preobrazilo u masku mržnje. »Jednoga dana ću
ga udesiti.« Nasmijala se ljutito i grubo. »Sasvim sam pristojno napredovala u
tome, zar ne?«

»To bi se moglo reći. Ono što mi čujemo... tvoj otac je već sasvim pristojno
načet...«

»Jednoga dana«, nastavila je Vanessa gledajući me ponovo nasmijano, a bila

je lijepa kao anđeo, »bit će gotovo s njime, Riki, sasvim gotovo. To sam sebi
postavila za cilj!«

»Nadajmo se da svoj cilj još dugo neće ostvariti.« To je rekao Minski, sad
sam se toga sjetio, ali kimnuo sam joj glavom i žustro odgovorio: »Jasno mi
je, Vanessa, jasno.«

»Tada ću upriličiti pravu svečanost! Ah, kakva će to biti svečanost!« Smiješka

je nestalo sa lica. »Schalkeova je ponovo bila ovdje«, promrmljala je.

»Znam. Stajao sam pred vratima.«

»Radim odista sve što ste mi rekli! Ali to postaje nesnosno. Ta žena je ...
strašna.«

Rambouillet, pomislio sam. Šok iz Rambouilleta. Mržnja na žene, mržnja

prema ocu.

»Dobru si joj bukvicu očitala«, rekao sam, dok je ona nenadano triput kihnula.

»Evo ti ga na«, rekla je Vanessa.

»Nazdravlje!«
»Pri 'actu' tako me nemilo zagolicalo da sam već bila pomislila... ali sam se u
posljednjem trenutku savladala.«

»Primijetio sam. Dobra si ti djevojka. Još jedna ili dvije injekcije i sutra ćeš
navečer biti zdrava.«

»Što si ono rekao malo prije?«

»Nazdravlje!«

»A prije toga?«

»Prije toga? Ah, dakle, rekao sam kako si Schalkeovoj večeras održala dobru
bukvicu.«

»Ali koliko sam to već puta izvela?«

Bila je u pravu.

»Ponovo će se vratiti«, nastavila je Vanessa tužno. »Ona će se neprestance

vraćati. Njoj se sviđa što tako postupam s njome! Zapravo bih morala uraditi
jednoć nešto suprotno tome... ali ja to ne mogu. Ne mogu, Riki.«

»Smiri se. Sasvim se umiri! Bude li čitava ta stvar prešla mjeru, mi ćemo
razgovarati s njome.« Nisam se baš osobito osjećao kad sam to rekao, znao
sam kako mi s tom bogatom Petrom Schalke nikada ili gotovo nikada ozbiljno
nećemo razgovarati — takav tip čovjeka kadar je na nas nahuškati policiju.

Budući da nisam bio kadar izdržati Vanessin pogled započeo sam se šetati po
garderobi, pa sam tako primijetio roman što se nalazio na stoliću kraj njenog
kreveta. Bilo je tu inozemnih i domaćih novina, bilo je tu raznih publikacija i
popularnih knjiga o slici svijeta viđenoj očima moderne fizike — i taj roman.

ZAUSTAVI SE, JORDANE!

To je bio naslov romana, stajalo je to crnim velikim pismenima napisano na

bijeloj podlozi ovitka, stisnuo sam usne kad sam pročitao naslov.

Vanessa je ustala. Pristupila mi je.

»Što ti je?«

»Roman.«

»Htjela sam ga čitati kad budem legla.«

»Zašto?« rekao sam osjećajući kako me obuzima velika mržnja.

»To i sam znaš! To je moja omiljela knjiga.«

»Omiljela knjiga? To je govno od knjige!« rekao sam. Krv mi je navrla u

glavu.

»Ah, Riki...« Ponovo je kihnula, ali samo jednom.

»Prestani da neprestance govoriš taj svoj Ah, Riki!« rekao sam grubo. »Lažna
je to i govnarska knjiga. Lažno govno od govna! Kako ta knjiga uopće i dolazi
ovamo?«

Vanessa je odgovorila bespomoćno: »Ja imam sve tvoje romane...«

»Kod kuće, jest!«

»Kad sam... kad sam čula da ću noćas spavati ovdje, zbog toga što mi nije
dobro, uzela sam roman. Uvijek čitam tu knjigu kad mi nije dobro.«

»Od svega toga bit će ti još i gore! Prokletstvo, baci napokon te moje romane!
Koliko sam ti puta sve to već rekao? Gadi mi se da ih i gledam!«

»A kad si ih pisao?« pitala je Vanessa bojažljivo. »Kad si pisao 'Zaustavi se,

Jordane'... jesi li se i tada gadio svega toga?«

»Bila su to druga vremena«, rekao sam i stisnuo šake. »Tog vremena više
nema.«

»Možda se vrati.«

»Nikada! Ništa se ne može vratiti!« rekao sam. Već sam pogled na taj roman,
što sam ga napisao poslije rata, ispunjavao me mučninom.
»To nije istina«, rekla je Vanessa, stojeći kraj mene, jedva čujno. »Kakav bi to
bio svijet kada se nikada ne bi ponovilo nešto lijepo?«

Taj nenadani susret s mojim prvim romanom ponešto me dirnuo, tog trenutka
nisam bio kadar drugo već da mislim samo na sebe, nisam bio kadar uživjeti se
u druge, pa tako i Vanessu nisam sasvim dobro shvatio.

»To bi, dakle, trebalo da bude svijet u kojem živimo!« rekao sam. »Ništa ne
traje. Sve se neprestance mijenja. Vrijeme. Ljudi. Dobro se ne ponavlja — ne
daj bože! Zbog toga se ne može vratiti ništa dobro, ništa lijepo, a također i
ništa radosno...«

»Ali također i ništa loše ...«

»Loše! Naravno, i ništa loše. A i zašto bi? Svakim danom rađaju se loše stvari,
sve više i više, sve lošije i lošije, upravo onako kakav postaje ovaj svijet, dan
za danom ... lošiji, gori, hladniji. Ide to samo od sebe! Nijedan se put ne vraća.
Ništa se ne dešava što je već jednoć bilo...«

Razbjesnio sam se, nisam primjećivao Vanessin pogled što je molio, zurio sam
u roman, u moj prokleti prvi roman.

ZAUSTAVI SE, JORDANE!

Tako sam dao naslov tom romanu. Bio je to početak jedne crnačke duhovne
pjesme: 'Zaustavi se, Jordane...' U ono vrijeme, u ono davno vrijeme kad sam
pisao tu knjigu još sam se bio nadao da će to vrijeme, i sve u njemu, trajati;
bila je riječ o bratstvu, miru i pobjedi razuma u tom mom prvom romanu. Ali u
onoj duhovnoj pjesmi nalazio se i drugi stih što se neprestance ponavljao, što
ga nisam htio uzeti u obzir, trudio sam se da ga dovedem do apsurda u toj
svojoj knjizi.

'... but I cannot stay still!'

I taj drugi stih bio je u pravu, on, a ne ja.

ZAUSTAVI SE, JORDANE! — govnarija!

Zgrabio sam taj moj stari roman i iz sve ga snage bacio o zid. Primijetio sam
kako stenjem.

»Riki...«

Stenjao sam i šutio razmišljajući o svom životu, a postajalo mi je sve gore.

»Riki...«

»Jest?« Pogledao sam Vanessu. Bila je blijeda, usne su joj podrhtavale, činila
se toliko izgubljenom i samom, da sam, a upravo sam bio započeo kupati se u
sažaljenju sama sebe — da sam napokon shvatio čime sam je toliko pogodio,
shvatio sam što je zapravo htjela reći.

Vanessa je zaustila: »Ti... ti si nesretan, zbog toga tako govoriš...«

»Zar ja? Uopće nisam nesretan.«

Kako li ću se samo spasiti svega toga, prokletstvo.

Ako je itko bio nesretan, tada je to Vanessa — zbog njena života, njenog oca,
zbog onog grčkog mladića, zbog mene, jest, i zbog mene! Ma kako bila lijepa
— nikada nije imala sreće s muškarcima, tek za trenutak. Trajalo bi to samo
mali, mali trenutak.

Bila je i suviše pametna da sebi nešto umišlja. Znala je kako Panos neće doći,
znala je to već dugo vremena. Upustila se —od tuge, zahvalnosti, a i zbog toga
što svaki čovjek uvijek ponovo vjeruje kako mora postojati netko koji jest,
ovdje, što svaki čovjek uvijek ponovo vjeruje kako mu je netko drugi potreban
— upustila se ona i sa mnom. Spavali smo nekoliko puta zajedno i glumili da
smo zaljubljeni jedno u drugo, jer i ja sam se nalazio u vremenu kad sam
pomišljao da neću moći izdržati potpunu samoću.

Dakle, nije nam prijalo. Takve veze su nemoguće. Zar da slijepac slijepcu, zar
da izgubljena ovca pomaže drugoj pronaći zdrav svijet kojega nema? Nastavio
sam brzo, jer sam se jako sažalio na nju: »Sve je to nesmisao. Naravno, lijepe
će se stvari ponovo javiti. Pogotovu zaljubljenicima. Tvoj će Panos ...«

»Jest«, rekla je Vanessa gorko i brzo, »moj će se Panos vratiti i odvesti me u

Atenu kao svoju ženu; imat ćemo mnogo djece i sretno ćemo živjeti za sva
vremena, znam.«

»Vanessa, odista, vidjet ćeš.«

»Ako«, rekla je ponovno me prekidajući, a njen glas je postajao sve ciničniji,

»ako ga ti ne preduhitriš i zamoliš me za ruku. Jer i mi smo se ljubili, međutim,
nešto se u međuvremenu dogodilo, bili su to poslovni razlozi, kako mi se čini,
čovjek ne smije imati odnose s namještenicima, zar ne — ali ljubav će postati
sve jača također i u tebe, Riki, jednoga dana naprosto nećeš moći vladati
sobom, a što tada da radim? Ponos i ti? Toliko ljubavi, toliko mnogo pažnje,
ja...«

»Prestani!«

»... ja odista neću znati...«

»Moraš prestati!«

»... kako ću podnijeti toliku sreću, kako da se odlučim. Čini mi se da ću se

odlučiti za tebe, Riki...« Ponovo je kih-nula, zatim je to učinila još nekoliko
puta. Dodao sam joj svoju džepnu maramicu, a ona se žestoko useknula. Potom
je nastavila: »Jer ti si mudar. Riki, mudriji si od Panosa. Ono što si upravo
rekao ...«

»Nije bilo istina!«

Jadna Vanessa. Izbjegavali smo gdje god smo to mogli razgovarati o nama ili o
Panosu. Dugo se sve to sasvim dobro odvijalo. A sada — taj prokleti roman
bio je svemu kriv.

»Već sam se sabrala«, šaptala je Vanessa promuklo stavljajući mi ruku na

rame. »Nemoj se bojati, naravno da je istina ono što si rekao. Takav je svijet u
kojem živimo. Upravo takav. Zašto sve to ne napišeš? Zašto ne pišeš o tome u
novom romanu — zašto napokon ne napišeš ponovo jedan roman?«

Željela je biti ljubezna i srdačna, htjela me utješiti, ona, kojoj je samoj bila
potrebna utjeha, a niotkud je nije mogla dobiti i u svojoj bespomoćnosti još
jednoć se dotaknula područja što je bilo uzrokom tom razgovoru, a ja sam se
još jednoć naljutio.

»Prestani napokon s tim svojim trikovima.«

»Trikovima?«

»'Zaustavi se, Jordane' — roman si sasvim "nenamjerno stavila na stol, zar ne?
Sasvim nenamjerno ja pronalazim svoje stare romane u tebe, uvijek nanovo,
uvijek nanovo!« Nokte sam zario u svoje šake. Najradije bih tulio. »Ti znaš
zašto ja više ne pišem. Ti znaš zašto ja nikada više neću pisati!«

»Ja znam samo što ti sam sebi govoriš. Ali to nije istina. Riki.«

»Istina je!« povikao sam pošavši ka knjizi. »Ja više ne mogu pisati.«

»Nije tako«, rekla je tiho, podignula je moju knjigu držeći je brižno na prsima.

»Ako je išta istina na tom čudnovatom svijetu«, rekao sam, »tada je tome tako;
ja više ne mogu pisati! Već dugo to ne mogu! A ja i neću više nikada moći
pisati.«

Vrata su se iza nas naglo otvorila, prestrašili smo se. U vratima je stajao
Minski, bio je blijed i gotovo bez daha.

»Što je?« upitao sam.

»Telefon...« Bio je nervozan. »Za tebe. U kancelariji. Hajde, dođi! Pođi, nešto
se dogodilo.«

»Gdje?«

»Ne znam, gdje ...« Gurao me prema vratima. Vanessa je povikala promuklo i
prehlađeno: »Tko to zove Riki ja, sada?«

Minski je odgovorio zabrinut: »Lilian Lombard.«

Stajao sam nijemo kao idiot. Nisam bio kadar izustiti nijedne riječi, čuo sam
kako Vanessa frkće: »Što, njegova Lilian?«
»Nije to moja Lilian!« povikao sam nenadano kao luđak.

»Jojjojjoj«, oglasio se Minski. »Kad ovako urla odista je to još uvijek njegova
Lilian.«

»Nije, dovraga!« vikao sam i dalje gurajući ga. »Nije ona više moja Lilian!
Već dugo nije! Idi i kaži joj da me ne zanima što joj se dogodilo! Ne želim
znati ništa! Njoj se neprestance nešto dešava. Što se dogodilo ovaj put?«

»Počinila je samoubojstvo«, rekao je Minski.

Vanessa je ponovo kihnula.

»Ne bi li ti možda zatvorio vrata!« vikao sam. »Zar Vanessa nije dovoljno
prehlađena? Oduzela sebi život, to kažeš?«

Minski je stupio korak unatrag i zatvorio vrata nogom.

»Ne viči na mene!« rekao je Minski.

»Lilian je već jednoč sebi oduzimala život!« vikao sam.

»Dvaput!« oglasila se Vanessa.

I bilo je tako. Lilian Lombard je dvaput pokušala oduzeti sebi život. Vanessa je
znala mnogo toga o meni i o Lilian. Naravno, ne sve, ali mnogo. A i ja sam
mnogo znao o Vanessi.

»Dvaput, dovraga«, rekao je Minski nenadano i tiho. »Ali sada, kada je riječ o
trećem pokušaju, čini se da joj je uspjelo.«

»I sad mi telefonira, što?« Primijetio sam ogorčeno kako su mi se ruke počele

tresti.

»Nije kadra baš suvislo telefonirati«, rekao je Minski. »Nešto trabunja ...
nešto je progutala... otrov... jedva da sam nešto razumio ... u smrtnom je strahu
... pa te zove ...«

»Upravo mene!«
»Jest, tako se čini, ti si, usprkos svemu, jedini čovjek koji...«

»Zaveži!« rekao sam.

Spopala me žestoka ljutnja. U trenutku sam se sjetio svega što sam doživio s
Lilian. K vragu i ti Lilian, pomislio sam. Krepaj, napokon, tada ću uživati svoj
mir! A u istom trenutku kad sam to pomislio objasnilo mi se kako je Minski —
kao i uvijek — u pravu, spopala me žestoka briga za Lilian. Potrčao sam k
vratima, otvorio ih i potrčao hodnikom — u susret jednom telefonu i u susret
svojoj propasti.

»Ne... ne... ne idi, Riki! Borise, zaustavi ga!« vikala je Vanessa. »Riki! Molim
te, molim te, Riki, vrati se! Ta ti je žena donosila uvijek samo nesreću!«

Trčao sam hodnikom i nisam se okretao. Iza mene čuo sam brze korake, a
potom i Minskijev ljutit glas: »Ostani ovdje! Zar želiš na sebe navući smrt?«

»Riki!« vikala je Vanessa. »Molim te, ne idi! Pomisli što ti je ta žena sve
učinila!«

»Vidiš i sama što se s njime zbiva.« Minskijev je ljutit glas postajao sve
promukliji. »Saberi se, Vanessa! Budi pametna!« Vrata od garderobe su se
ponovo zalupila.

Hodnik je bio dug. Sasvim pri dnu zavijao je i vodio u prostoriju sa zrcalima,
zatim u našu kancelariju, što se nalazila sučelice, a prigradili su je na tu staru
zgradu. Nekoliko metara ispred mene nalazila su se neka vrata. Kroz ta vrata
ulazilo se u garderobu onih gostiju koji su ulazili u prostoriju sa zrcalima, a iz
garderobe u nju. Tako sam sebi skratio put. Žurno sam otvorio vrata i jurnuo
odmah potom između usko postavljenih stolova, brutalno sam sebi krčio put
kroz mnoštvo ljudi, glasno sam psovao, sve se to, to moje psovanje, ticalo
Lilian. Mržnja na Lilian i na sve što sam s njome doživio, ljutnja što sam
izgubio tolike godine, čitav moj prljav život počivao je u tim psovkama dok
sam jurio da dohvatim kroz tu prepunu prostoriju vrata naše kancelarije.

Mnogi su me gosti prestrašeno gledali. Mora da sam stravično izgledao.

Lilian. Lilian. Prokleta, lažljiva, prosta, ljubljena Lilian.

Strašno sam se uplašio za Lilian.

Većina gostiju još je bila ovdje. Ponapiti i uzbuđeni sjedili su, pipali su se i
ljubili bez ikakvih ograda, glasno su se smijali, glasno su razgovarali, još su
uvijek pili, mnogo su pili, dva osamljena para su plesala, čvrsto su se obgrlili
osvijetljeni crvenim svjetlom, plesali su na onome mjestu gdje je, nema tome
dugo, stajala tigrova koža. Iz zvučnika se čula glazba Raya Conniffa. Napunio
sam gramofon s njegovim pločama prije no što sam otišao iz kancelarije.
Ovdje je bilo upravo onako kao što je uvijek bivalo u to doba.

Svi su se ponašali kao da sutra nailazi smak svijeta, a vrijeme još valja
iskoristiti, ali ne baš osobito mudro, jer smo i suviše pijani, i suviše pijani.

Sjedila je ovdje još i Petra Schalke kraj svog svijetlo naličenog modnog
kreatora. Gurao sam se mimo njih. Ona je stavila glavu u dlanove i plakala u
svoju čašu punu šampanjca. Modni kreator ju je obavio rukom oko ramena,
vidio sam njegove bogato nabrane manšete i zlatni lančić na ručnom zglobu,
čuo sam kako govori posred ove vike: »Nemoj plakati, najdraža ... eto, takve
su žene... čovjek s njima ima samo petljaniju, uvijek... ja to najbolje znam,
jadni moj 'muškiću', znam ja to ...«

Muškić je, dakle, zovu, pomislio sam. Lilian, mislio sam dalje, molim te,
nemoj umrijeti.

»Pardon ...« Gurnuo sam modnog kreatora u stranu, jer nisam mogao dalje.

On to uopće nije primijetio.

»Bože moj«, nastavljao je ovaj, »kad bi ti samo mogla voljeti muškarce, jadni
moj muškiću ...«

Otvorio sam vrata naše kancelarije na kojima se nalazilo ono lažno zrcalo,
požurio sam ka svom pisaćem stolu na koji je Minski odložio slušalicu
telefona. Ploča na velikom gramofonu okretala se bez ikakva glasa, bez glasa
je igla klizila po ploči. Stavio sam slučalicu na uho i povikao: »Lilian!«

Nije bilo odgovora.

»Lilian!«

U tom trenutku ukopčao se ventilator, počeo je zujati, a ja sam ružno opsovao i

gotovo luđački vikao: »Lilian! Ovdje je Riki! Lilian!«

Iz slušalice dopirao je do mene samo šum otvorene linije.

»Govori! Reci nešto! Gdje si?«

Nenadano sam začuo stenjanje u slušalici. Nijednog čovjeka nisam poznavao

bolje no što poznam Lilian, ukoliko se nekog drugog čovjeka uopće i može
poznavati; bijah izvan sebe od straha: ti jecaji nisu bili plod histerije, nije to
bila gluma, ti jecaji su bili istinski, i sve je govorilo o smrti.

»Lilian!«

Neko krkljanje, ovoga puta, dugo i bolno, poslije toga je nešto prasnulo u
liniji, a ja sam pomislio: slušalica joj je ispala iz ruke.

Ventilator se zaustavio.

Požurio sam ka Minskijevu pisaćem stolu i dohvatio drugi telefon — na sreću

žica je bila dovoljno dugačka — i stavio ga kraj svog aparata. Ponovo sam
slušao. Jecaji su sada bili slabiji, udaljeniji. Pomislio sam: slušalica joj se
klati na žici. Samo da ne prekine vezu... ne dopusti joj, dragi bože, da smogne
toliko snage, pa da odloži slušalicu, molim te. Uradit ću sve što god želiš,
započet ću novim životom, ali, molim te, dragi bože, učini da sada ne odloži
slušalicu. I da ne umre ...

Eto, to su bile okolnosti kada sam se čak i bogu molio.

U međuvremenu sam nazvao obavijesti.

Sa vrpce sam začuo glas neke djevojke: »Obavijesti, molim vas čekajte ...
obavijesti, molim vas čekajte ... obavijesti, molim vas čekajte ...«

Na mom ručnom satu bilo je deset minuta poslije tri sata ujutro. U taj sat je
malo djevojaka na poslu koje daju obavijesti, razmišljao sam, stavio sam i
drugu slušalicu na uho i slušao kako Lilian stenje, tiho, stenjanje je neredovito,
a i to me je ispunjalo srećom.

Hvala ti, dragi bože. Nije prekinula vezu. Nije više kadra da to učini. I suviše
je slaba. Ona ...

»... obavijesti, molim vas če ...« Vrpca se isključila, a jedan drugi djevojački
glas se javio: »Obavijesti, osamnaesto mjesto, dobro jutro!« Glas je bio
veoma umoran.

»Dobro jutro! Gospođice, moj broj je 576432. A imam ovdje i još jedan broj,
431261.«

Bio je to broj mog aparata. Sad sam na ušima držao obje slušalice. Na svom
sam aparatu slušao Lilian kako stenje. »Nazvali su me na taj drugi broj. Imam
vezu, ali se korisnik na drugoj strani ne javlja. Bojim se da se nešto dogodilo.
Možete li utvrditi tko i odakle zove?«

»Vaš broj je 431262?« upitao je umorni djevojački glas.

»Nije 62! 61! Broj glasi 431261!« vikao sam.

»Bolje vas razumijem kad ne vičete, gospodine.«

»Oprostite mi...«

Stenjanje.

Idi dovraga, Lilian! Krepaj!

Pomozi, dragi bože, učini, da ostane na životu.

Lilian, Lilian, koliko smo samo bili sretni.

»Je li to naziv odavde ili iz inozemstva?«

»Ja to ne znam! Sada se može nazivati posvuda u inozemstvo.«

»Ne baš svagdje. Vi možete zvati Italiju, Austriju, ili Švicarsku, ili Francuski,
ili...«
»Gospođice, možete li utvrditi tko me nazvao?«

»Ako veza još postoji...«

Stenjanje iz druge slušalice.

»Veza postoji.«

»Molim vas, pričekajte, gospodine.«

Stenjanje. Tišina. Stenjanje. Tišina.

Gledao sam kroz ono lažno zrcalo. Sasvim priljubljeni sjedili su ondje napolju
ispod crvenog svjetla, milovali su se, ljubili jedno drugo i zadovoljavali se,
oba ona osamljena para plesala su još uvijek uz glazbu što je ja nisam mogao
čuti, Petra Schalke je još uvijek žalovala, vidio sam razjapljena usta, ljudi su
vikali, smijali se, grohotali, vidio sam znojna lica, promatrao sam kako se
ljudi bratime prepuni alkohola — gledao sam sve to, nisam čuo ništa i
nenadano sam pomislio kako se nalazimo u paklu, ako pakla ima, kako čovjek
u paklu možda neće izgorjeti već će se upravo ovako ponašati za vječna
vremena. To su, eto, bili trenuci kad bi me spopadale moralne skrupule. Onu
dvojicu od filma nisam više vidio. '

»Halo!« povikao sam. »Halo, gospođice!«

Nije bilo odgovora. Naravno, bilo joj je potrebno vrijeme, morala je potražiti
što sam je zamolio. Kako se to radi, gdje, tko sve?

Iz slušalice stenjanje ...

Druga vrata na ulazu u kancelariju, ona što su izlazila na hodnik, naglo su se

otvorila. Vanessa, u svom debelom kućnom ogrtaču s papučama s visokim
petama ušla je kišući, a za njom Minski.

»Nisam je mogao zadržati!« vikao je Minski.

»Ne želim da ta osoba ponovo unesreći Rikija.«

Vanessa se bacila na mene ne bi li mi iz ruke istrgla obje slušalice.

»Borise!« zaurlao sam.

Ovaj se bacio na Vanessu pridržavajući je da mi se ne približi. Pokušaj nije

uspio.

Vanessa se otimala, grebla je, kihala i neprestance vikala neka odložim

slušalicu, psovala je Lilian riječima što ih ne mogu napisati, jer ih nikada nitko
nije vidio štampane.

Iz telefonske slušalice Minskijeva aparata oglasila se gospođica iz obavijesti:

»Halo, jeste li ovdje?«

»Jesam...«

»Odloži slušalicu!« kriještala je Vanessa i ponovo se bacila na mene.

»Što se to dešava kod vas?« pitala je gospođica na obavijestima.

»Ništa... baš ništa... što ste mi ono htjeli reći?«

»Vaš telefon broj 431261 spojen je s telefonom 6633 u Treuwallu.«

»Kako se zove mjesto?« Turio sam slušalicu svog telefona u džep smokinga i
posegnuo za olovkom.

»Ah, Riki, Riki, ja... ja...« Vanessa je nenadano zate-turala i prije no što ju je
Minski mogao prihvatiti pala. Sjedila je sada na starom sagu, spopao ju je
pravi napadaj kihanja, gutala je, gušila se i potom počela povraćati. Borila se
da zadobije nešto zraka, povraćala je i ponovo se borila sa zrakom, kihala je i
ponovo povraćala, sve to kao da nikada neće završiti.

»Uzrujala se«, rekao je Minski koji se borio za Vanessu, držao joj glavu i
pomagao joj. »Strašno se uzrujala. Eto, pogledaj — zeleno, čista žuč. To je
zbog tebe, jer te voli.«

Vanessa se još nije predavala.

»Čujte me, 431261, što se to zbiva kod vas?«

»Ništa, ma baš ništa, gospođice... molim vas još jednoć ime mjesta ...«

Glas te gospođice postao je sada sumnjičav: »Držim, da bi bilo bolje nazvati

policiju ...«

»Nesmisao! Ovdje je nekome samo pozlilo. Zovem se Richard Mark. Govorim

iz svoje radnje, 'Strip'.«

»Ah«, oglasila se sada gospođica s obavijesti. Stvar je time, čini se, za nju
bila razjašnjena. Smijuljila se. Imali smo nevjerojatno dobar glas tim svojim
'Stripom' u Frankfurtu.

»Mjesto, molim ...«

»Treuwall.«

Pisao sam 'Treuwall'.

»Gdje je to?«

»U Liineburškoj ravni.«

I to sam zapisao.

»Dat ću vam pozivni broj«, rekla je gospođica s obavijesti, još uvijek se

smijuljila. Sada njen glas nije više bio umoran, probudila se, bio je prpošan i
znatiželjan.

»Mora da je sasvim ludo kod vas! Mi nikada ne dolazimo k vama ...«

»Gospođice, pozivni broj. Molim vas!«

Rekla mi je i to, a ja sam zapisao.

»Želite li adresu vlasnika telefona?«

»Naravno.«

»Treuwall, Šumski put 24. Vlasnik telefona se zove...«

»Lilian Lombard. Znam.«

»Jest, Lilian Lombard. Ali odakle znate ...«

»Hvala vam, gospođice.«

»Rado sam to učinila. Do vi...«

»Trenutak!«

»Jest?«

»Taj Treuwall... Ima li u tom mjestu bolnica?«

»Zašto vam to treba... ah, razumijem! Ne znam. Treu-wall je okružno mjesto,

zapravo bi ondje morala biti bolnica. Trenutak, molim ...«

Stavio sam drugu slušalicu ponovo na uho izvadivši je iz džepa smokinga.

Stenjanje i krkljanje još se čulo, ali razmaci su bili sve veći.

Pogledao sam Vanessu. Uprljana povraćanjem sjedila je još uvijek na starom

sagu. Minski ju je čvrsto držao. Lice joj je bilo sivo, usnice modre. Rekla je:
»Idiot. Najidiotskiji idiot!«

»Umiri se, umiri se«, govorio je Minski.

»Najidiotskiji idiot koji još može govoriti samo gluposti, a o glupostima i

razmišlja; sam sebi laže, laže drugima, idiot kojemu više nitko ne može
pomoći«, govorila je Va-nessa koja se opustila i pala u Minskijeve ruke.
Njegov smoking je također bio sav uprljan.

»Fino«, oglasio se Boris ljutito. »Izvanredno. Divno. Prehlađena je. Koliko

samo injekcija ima u tijelu. A sada još i to! Znaš li ti što to znači u
financijskom pogledu? Kada sutra, ne daj bože, ne nastupi? A možda i dulje?
Nisam se uzalud odmah toliko uzrujao. Znao sam kako ćeš se ponašati kada je
riječ o toj tvojoj Lilian. Čovjek je to odmah mogao znati.« Oprezno je pridizao
Vanessu. Teško mu je to bilo, jer djevojka je bila visoka, viša od njega. Odnio
ju je na staru klimavu sofu prekrivenu kožom, stavio je ondje; stavio joj je
jastuk pod glavu. Vanessa je sada bila toliko slaba da je još samo tiho bila
kadra nesuvislo mrmljati.

»Jest«, oglasio se Minski, »jest, draga moja, jest, dobra moja, sada moraš biti
mirna, sasvim mirna, meni za volju ...«

»Makni jastuk«, rekao sam.

»Što?«

»Rekao sam da makneš jastuk. Ako bi još jednoć počela. Makni jastuk. Okreni
je u stranu. Pripazi da ne proguta vlastiti jezik.«

Gledao me ljutito. Potom je uradio sve što sam mu zapovjedio. Vanessa je još
uvijek samo mrmljala, žuč je vonjala po čitavoj kancelariji.

Koliko samo treba onoj nespretnjakovićki da dozna ima li u Treuwallu

bolnica? Iz slušalice svog telefona čuo sam još samo slabo krkljanje.

»Gospođice!« vikao sam.

Nitko mi nije odgovarao.

Minski, koji je klečao kraj Vanesse i polako je gladio po kosi, rekao je nešto
na jidiš jeziku.

»Što?«

»Jadni, mali čovječac«, rekao je Minski.

Noću 2. listopada 1965. trčala je jedna gola plava djevojka glasno vičući
perivojem nekog omanjeg dvorca gradića Ram-bouillet. Taj otmjeni refugium
osobito uglednih i bogatih ljudi nalazi se oko 35 kilometara jugozapadno od
Pariza. Perivoj kroz koji je trčala djevojka vičući nalazio se izvan
Rambouilleta na cesti što vodi u glavni grad. Perivoj je bio opasan visokim
zidom, a povremeno je zid bio isprekidan jednako tako visokim željeznim
šipkama što su na vrhu bile zašiljene i vezane jedna s drugom — niz ukočenih
kopalja.

Kroz tu ogradu ugledao je vozač nekog taksija, upravo je išao u Pariz,

djevojku. Okrenuo je upravljač tako da su farovi njegova citroena obasjali
perivoj, zaustavio je vozilo i izašao iz kola. Pri tom je primijetio u blizini
omanjeg dvorca, u pozadini, mnogo ljudi, a među njima i dvije žene, teturale
su, odjednom su se, brzo, svi povukli. Jedna od tih žena držala je u ruci
razderanu krpu.

»Pomozite mi! Molim vas, pomozite mi!« vikala je gola djevojka. »Ne mogu
izaći odatle.«

»Ondje, sprijeda!« Mladi vozač trčao je komad puta, skočio je na stari i

pljesnivi zid na kojem su se već opeke bile razlabavile, morao je dobrano
poskočiti da bi se dohvatio tog mjesta. Na drugoj strani zida već je teturala
djevojka, zabola je nokte i prste u pukotine i rupe na zidu. Vozač, na sebi je
imao hlače od prugastog baršuna, pulover s ovratnikom, kratki haljetak od kože
i sportsku kapu, ležao je potrbuške, gore, na debelom zidu.

»Polako«, govorio je. »Oprezno, da se ne ozlijedite. Dajte mi ruku.« Oprezno

je vukao djevojku k sebi gore i potom joj pomagao da se spusti na cestu.

Djevojka je zadobila nekoliko ogrebotina na bedrima i po grudima. Krvarila

je. Mladi vozač potrčao je do spremišta u u kolima, izvadio je tekućinu joda iz
kutijice za prvu pomoć.

»Nemojte...«

»To je jako opasno. To se mora uraditi...« Mazao je oderana mjesta na njenom

tijelu smeđom tekućinom.

»Auuu!« oglasila se djevojka.

»Odmah će proći... ili želite li možda oboljeti od otrovanja krvi?«

»Naravno, shvaćam«, rekla je djevojka stojeći potpuno gola u svjetlosti

farova. »Što ste pomislili?«

Vozač je skinuo svoj kratki haljetak od kože i pružio ga djevojci. Navukla ga je

na sebe.

»A što sada?« upitao je vozač.

»Dalje ... samo dalje odavde.«

»Na policiju?«

»Ne, ne na policiju... ja sam strankinja... a Avignollovi su veoma poznata

porodica.«

Vozač je pogledao u dvorac.

»Jest«, nastavila je djevojka. »Oni.«

Bilo je hladno. Bilo je kasno. »Dakle, što sada?« upitao je vozač.

»Ne znam ... odista ne znam ...«

»Poslušajte me, rado ću vas uzeti sa sobom, a vi ćete mi sve ispričati, pa ćemo
razmisliti što da se uradi«, rekao je vozač. »Ali ja sam također stranac, Grk.
Neću valjda imati zbog vas neprilika? Jeste li što skrivili?«

»Nisam«, rekla je djevojka.

Vozač ju je promatrao zamišljeno. U njega su bile tamne oči, tamna kosa i

klasičan grčki nos.

»Zar mi ne vjerujete?« upitala je djevojka.

»Strankinja ... odakle?« upitao je vozač.

»Ja sam Njemica.«

Vozač je napućio usta i licem mu je prešla grimasa.

»Vi ne volite Nijemce, zar ne?«

»Nesmisao. Što vam na um pada?«

»Vi ste Grk. Shvaćam to. Shvaćam kako mnogi ljudi nas Nijemce ne vole.
Razumljivo je to poslije svega što se dogodilo.«
»Razumljivo i glupo«, rekao je vozač. »Kako da čovjek ne voli čitav narod?
Što ja znam o svakom pojedinom Nijemcu? I što ste vi krivi da ste Njemica?«

»Vidim da volite Nijemce. Vaše lice upravo sjaji istinskim sjajem.«

»Prestanite! Ja... ja nemam ništa protiv Nijemaca.«

»Pogotovu ako je to mlada djevojka i...«

»Do vraga«, rekao je vozač. »Ulazite!« Razmišljao je kako se odista idiotski

ponio, razmišljao je o svojoj idiotskoj grimasi, razmišljao je nadalje o svemu
što se dogodilo i što se to sada krije u njegovom haljetku od kože. »žao mi je«,
rekao je vozač pomažući djevojci da uđe u kola.

U vožnji joj je ponudio cigaretu. Oboje su pušili. Golo drveće drvoreda jurilo
im je u susret, obasjavali su ga farovima.

»Kakve li sreće da ste upravo ovuda prolazili«, oglasila se djevojka.

Razgovarali su francuskim jezikom i usprkos tome što su oboje bili stranci,
francuski jezik kojim su govorili bio je besprijekoran.

»Imao sam jednu veliku vožnju«, rekao je mladi vozač. »Sin nekakvog
petrolejskog šeika. I on ima neki dvorac ovdje. Toliko se opije u Parizu da nije
kadar pognati svoj jaguar. Jesu li vas htjeli silovati?«

»Jest«, rekla je djevojka. »Bile su dvije dame. Madame Avignolle i njena

prijateljica. Obje su bile pijane.«

»Viši krugovi žive ovdje.«

»U mojoj sobi.«

»Molim?«

»Obje su došle u moju sobu. Duboko sam spavala. Odjednom sam osjetila
kako netko leži kraj mene i kako me...«

»Zar vi uvijek tako razgovarate?«

»Kako?«

»Tako. Zbrda-zdola.«

»Ne, zapravo ne.«

»Dakle, uzrujani ste«, rekao je vozač. »Čovjeka ipak ne siluju svaki dan.«

»Bila je to madame Avignolle.«

»Aha.«

»Ta, što je već ležala kraj mene, to želim reći.«

»Naravno.«

»Njena prijateljica je također htjela ... ja odista ne mogu ništa za to.«

»Za što?«

»Što sam je udarila koljenom u zube. Kad sam se sabrala i sve to shvatila,
povukla sam noge i jednim je koljenom pogodila. Uostalom, bila je to moja
jedina mogućnost. Skočila sam iz kreveta i otrčala, a obje dame za mnom. Iz
kuće sam još izašla. Ali iz perivoja se ne bih iskobeljala bez vaše pomoći.«

»Rado sam to uradio«, rekao je mladi Grk. Vozio je brzo. Htio je što brže s
tom djevojkom doći u svoju sobu, a put je još bio dalek do hotela gdje je
unajmio sobu: bila je to bijedna soba u bijednom hotelu u nekoj bijednoj ulici
sučelice Gare du Nord. Bile je bučno ondje i prljavo, sve je vonjalo po
siromaštvu i prostim mirisima. Ali soba je bila jeftina. Hotel 'Le Toucan', bio
je to najjeftiniji hotel, izdavao je također sobe ne samo na sat već i na mjesec.

»Madame me u perivoju dohvatila«, nastavila je pričati djevojka. »Pri tom

sam izgubila spavaćicu. Zderala ju je s mog tijela. Je li to nov tip citroena?«

»Jest.«

»Morate znati, nisam ja ni u kom slučaju takva... s muškarcima, hoću reći...

Odista ne! Ali žene! Nikada još nisam s nekom ženom... a noćas ... strašno,
odista bilo je strašno.«

»Mogu sebi i da zamislim«, rekao je vozač. »U Njemačkoj ima, naravno,

toliko pristojnih ljudi kao i u svakoj drugoj zemlji na svijetu. To govori i
najobičniji matematički razum.«

»I vi pričate sasvim čudnovate stvari.«

»Ja sam ... i ja sam ponešto zbunjen«, odgovorio je mladi Grk.

»A pri tom toliko podmuklo«, nastavila je djevojka. »U snu! Popile su

najmanje tri boce šampanjca. Dogodilo bi se to sve još i u perivoju, ali naišli
su vrtlar i kuharica, a i sobarica. Moja vika ih je probudila. Sluga nije došao.
Naime, on je i vozač.«

»Hm.«

»Želim kazati: nije se pojavio, jer je monsieur Avignolle morao otići potkraj
tjedna u Marseille. Sa slugom.«

»Kao vozačem«, odgovorio joj je.

»Jest. Otišli su još jučer rano ujutro. Danas je subota, zar ne?«

»Jest«, odgovorio je Grk. »Kako se sada osjećate?«

»Ah, mnogo bolje. Naravno, onamo se ne mogu vratiti.«

»Uzet ću sutra vaše stvari.«

»Ah, odista? Ljubezno je to od vas.«

»Vi ste također ljubezna djevojka.«

»Jesam«, rekla je djevojka. »Zar ne? Ja sam ljubezna Njemica.«

»Ah, molim vas, prestanite. Kako ste uopće i došli do tih Avignollovih?«

»Nisam ja započela. Ondje sam se našla kao kućno čeljade. Vi znate za tako
nešto. Odlazi se u strane zemlje kako bi se jezik te zemlje odista dobro
naučio.« Djevojka se nasmijala. »Došla sam ovamo da naučim dobro
francuski. Smiješno, zar ne?«

»I baš u Rambouillet, i to je smiješno«, odgovorio je vozač.

»Zašto?«

»Postojala je nekoć markiza de Rambouillet, u prvoj polovici XVII stoljeća.«

Mladi Grk je pretekao brzo i spretno tri teško natovarena vozila povrćem što
su se kretala na tržnicu. »Markiza je imala palaču u Parizu. Hotel de
Rambouillet. Četrdeset godina je ondje davala svoje zabave. Za najotmjenije i
najpametnije glave Francuske. Bilo je veoma mnogo žena na tim zabavama.
Ono što je markiza sebi preduzela bilo je njegovanje najboljeg društva i
francuske kulture u takozvanom precioznom duhu.« »Odakle znate sve to?«

»Čuo sam to na satu općeg obrazovanja«, odgovorio je mladi Grk smijuljeći

se. »Gospoda — a osobito je bilo mnogo žena kao što sam rekao — nazivana
su 'les precieuses'. Ponašali su se sve gluplje i gluplje. Moliere je napisao
komediju o toj bratiji.« Vozač se glasno nasmijao. »I tri stotine godina poslije
toga u Rambouilletu... voila, besmrtne li Francuske!«

»Odakle znate sve to? Zar možda niste vozač?«

»Nisam. Ili ipak jesam. Samo noću.«

»A danju?«

»Studiram fiziku na Sorbonni«, odgovorio je Panos Mit-sotakis.

Panos Mitsotakis imao je sretno djetinjstvo. Trajalo je to tri godine.

Godine 1939. rodio se u Ateni kao dijete siromašnih roditelja. Otac mu je bio
sitni krojač, uvijek veseo, majka, lijepa žena, pomagala mu je u poslu i poput
njega bila uvijek dobre volje. Rado je pjevala. Panosovi roditelji voljeli su
jedno drugo od sveg srca.

Za politiku se otac nije nikada zanimao. Jedne tople večeri 28. lipnja 1942. još
jednoć se otputio od kuće da odnese popravljene hlače (tjedan dana prije toga
žandarmerijski upravnik Fritz Jacob javio je generalu Ouerneru pismeno kako
se u ruskom gradu Kamenec-Podolskom nalazi još neznatni postotak
Židovčića. Bračni par Rahela i Boris Mor-dehaj Minski već se nisu nalazili u
tom gradu.)

Otac Ahiles Mitsotakis dospio je, na svom putu, noseći popravljene hlače,
posred borbe između monarhističkih i komunističkih trupa. Također talijanski i
njemački vojnici pucali su po okolini. Zajedno s bugarskim vojnicima, napali
su i zaposjeli Grčku.

Grčka je još od godine 1936. trpjela teške unutrašnje nemire. Čak i diktatura
generala Metaksasa nije bila kadra svemu tome učiniti kraj, kao i put u London
kralja Georgea II, sve se to zbivalo prije dolaska njemačkih trupa sa svojim
saveznicima. Unutrašnja podvojenost zemlje pogodovala je napadačima.
Talijanska vojska, koja je u početku građanskog rata zaposjela zemlju, također
nije bila kadra zaustaviti nemire.

Krojač Ahiles Mitsotakis zadobio je mnogo rana mecima iz pušaka Talijana,

Nijemaca, Austrijanaca i Grka kad je želio u kuću, gdje su se sklonili
monarhisti, odnijeti hlače. Nosio ih je umotane u komad papira preko ruke.
Zaraćene strane pomislile su kako se u tom omotu nalazi neki opasan predmet.
Ahiles Mitsotakis bio je na mjestu mrtav.

Takve su se stvari u ono vrijeme događale gotovo dnevno u Ateni i u čitavoj

zemlji. Vojna komanda Nijemaca za nepunu godinu zavela je mir u tu zemlju, a
to nisu bili kadri učiniti Talijani. Poslije toga nastupio je izvjestan red, ali i
mnogo više mrtvih, a i glad je pokucala na vrata.

Mlada udovica Aglaja Mitsotakis spasila je svega toga svoga malog sina
Panosa, a i sebe, postavši ljubavnica njemačkog narednika koji je radio u
opskrbnom centru, njemačke vojne sile. Tom je naredniku bila dvadeset i jedna
godina, bio je iz Pforzheima. Dolazio je kad god mu je to bilo moguće, taj om,
i pun opreza. Za njega je to bilo veoma opasno što ima Grkinju za ljubavnicu.
Narednik nikada ne bi dolazio bez hrane. Igrao se malim Panosom koji je
poput sve djece naučio veoma brzo strani njemački jezik, naučio je to mnogo
brže od svoje majke.

Kralj Georg II obrazovao je u Londonu vladu u izgnanstvu i redovito držao

govore preko radija, činio je to posredstvom radio-mreže BBC. U tim je
govorima svečano izjavljivao kako će agresori biti uništeni, a njegov će
povratak biti kazna za sve one koji su surađivali s neprijateljem. U Londonu je
kralj Georg II imao uvijek dovoljno jela.

Između kolovoza i listopada 1944. morali su Nijemci napustiti Grčku.

Narednik iz Pforzheima napustio je Panosa i njegovu majku početkom rujna.
Četiri dana potom pao je nakon napadaja partizana. Majka i sin Mitsotakis
nikada nisu o tome nešto doznali. Rodbina narednikova u Pforz-heimu bila je o
tome obaviještena.

Georg II vratio se, u rujnu 1946, pola godine poslije svršetka rata, u svoju
zemlju gdje se u međuvremenu rasplamsao građanski rat, žešći negoli ikada
prije. Kralj je održao svoje londonsko obećanje. Odlikovao je, a i osudio,
mnoge svoje sunarodnjake, unapređivao ih i zatvarao ili strijeljao.

Odmah po odlasku Nijemaca Aglaja Mitsotakis se loše provela. Rodoljubi su

je ošišali, objesili joj veliki papir oko vrata i prisilili je da takva ide ulicama
Atene. Psovali su je, pljuvali po njoj i tukli je. Na papiru je stajalo:

Ja, Aglaja Mitsotakis, bila sam kurva njemačkim ubojicama.

Mali Panos je bespomoćno gledao kako muče njegovu majku. Već je znao da
čita. Nije još znao za riječ kurva. Tko su bili Nijemci znao je. Ali još uvijek
nije bio na čistu s time da su Nijemci bili i ubojice. Sada je i to doznao.
Svatko je mrzio Nijemce, tako je utvrdio. I Panos je mrzio Nijemce. Oni su
bili krivi što njegova majka sada pati. Jedan njemački ubojica došao je kao
prijatelj, od njemačkog su ubojice uzimali hranu! O tome je razmišljao i o
tome sanjao.

Panos nikada nije razgovarao s majkom o tim svojim mislima i snovima, jer je
vidio koliko pati, a njenu bol još nije htio pogoršavati. Dok je tako svoju brigu
pridržavao za sebe rasla je u njemu mržnja na sve Nijemce poprimajući
nečuvene razmjere.

Kralj Georg II je već poslije pola godine morao odstupiti. Kralj Pavle I ga je
naslijedio. Građanski rat je i dalje trajao. Na sjeveru, u planinama Gramosa,
završio je tek godine 1949. Bilo je mnogo bojeva i mnogo teških dana, bilo je
mnogo gladi kao i u vrijeme njemačke okupacije.

Kosa još uvijek veoma lijepe Aglaje Mitsotakis već odavno je narasla. Uselila
se u mali stan neke izgladnjele tetke u drugom kraju grada. Ovdje je nitko nije
poznavao i nitko nije znao da je bila kurva njemačkih ubojica. Aglaja
Mitsotakis radila je za tezgom nekog velikog bara gdje su se sastajali
zastupnici internacionalnih obavještajnih agencija koje su poslali u Atenu da
javljaju o građanskom ratu.

Opet je Aglaja Mitsotakis snabdijevala svoga sina i sebe braneći se od gladi

postavši ljubavnica dopisnika agencije France presse. Pošto se mali Panos
odista uvjerio kako nitko Francuze ne smatra ubojicama zavolio je novinara iz
Pariza jednako kao što je nekad zavolio narednika iz Pforzheima. Već dugo
njegova majka nije bila radosna, već dugo nije zapjevala. Sada je ponovo bila
radosna, a i znala je ponovo zapjevati. Njen francuski prijatelj volio je kad bi
pjevala i kad bi bila radosna.

U to vrijeme Panos je već išao u osnovnu školu, a učitelji su ga smatrali

pravim fenomenom: u drugoj školskoj godini već je savladao gradivo svih
razreda a da mu to nitko nije predavao, savladao je sve to naprosto pitajući,
razmišljajući i čitajući.

Čovjek iz AFP-a zadržao se dvije i pol godine u Grčkoj prije no što su ga

pozvali u Pariz. Za te dvije i pol godine Panos je naučio francuski.

Učitelji su kumili Aglaju Mitsotakis da svoga sina, budući je toliko nadaren, i

dalje školuje, ali ona nije imala sredstava da ga pošalje na više škole.

I tako su se dosjetili kako je njen muž Ahiles bio ubijen za vrijeme njemačke
okupacije, dali su joj počasnu povelju i malu rentu, a sinu su pribavili
stipendiju da pođe u gimnaziju. Godine 1959. pošto je maturirao s najvećom
mogućom ocjenom dodijelili su mu novu stipendiju da pođe na sveučilište u
Ateni. Htio je biti fizičar.

Zemlja se još uvijek nije smirila. Vlade, što su se neprestance smjenjivale,

vječito su zatvarale sveučilišta. Na taj način, zaključio je Panos, on nikada
neće moći na miru učiti. Bila mu je potrebna neka druga visoka škola.
Njemačko sveučilište nije želio posjećivati. U međuvremenu se već davno
uvjerio kako baš svi Nijemci i nisu bili ubojice, ali ga je mučilo sjećanje na
sve ono što se dogodilo. U Njemačkoj, bojao se, njegova bi mu majka
neprestance bila pred očima, ona s onim komadom papira na sebi što su joj ga
bili objesili oko vrata i usprkos tome što je neprestance sebi govorio kako je
sve to besmislica i nimalo vrijedno pravog učenjaka, odlučio je otići u Pariz,
na Sorbonnu. Nekadanji ljubavnik njegove majke, Charles Bernier iz AFP-a
hrabrio je Panosa u pismima i obećao mu da će se brinuti za nj koliko mu to
bude moguće. Bernier se dirljivo brinuo za Panosa kad se ovaj našao u Parizu;
ali to je trajalo samo nekoliko mjeseci, jer su ga poslali u Afriku gdje je
poslije pobune u Kongu izgubio život.

U to vrijeme profesori su na Sorbonni već primijetili Panosovu izvanrednu

nadarenost, pa je i tu zadobio stipendiju.

Svojoj majci, koju je Panos veoma volio i s kojom se redovito dopisivao, nije
mogao pasti na vrat, znao je to. Ništa mu nije mogla davati od svoje male
rente. Ipak, želja za znanjem i spoznanjima bila je u međuvremenu toliko jaka
da Panos svoj studij ni za što na svijetu nije htio prekinuti. Prije će umrijeti od
gladi. Gladovao je veoma mnogo u Parizu. Glad kao da je bila vječiti pratilac
u njegovu životu. Tada se namjestio kao vozač taksija. Sav novac koji mu je
bio potreban zadržavao bi, što bi preostalo — a uvijek bi nešto novca
preostalo — slao bi preko poznanika svojoj majci koja se time beskrajno
ponosila.

Panos je preuzeo noćnu službu pri poduzeću taksi-službe. Danju je morao

polaziti na sveučilište. Bio je on mlad čovjek, nije mu bilo teško raditi, a i sa
snom je nekako izlazio na kraj. Jeo je najjeftiniju hranu po menzama, a
stanovao je u jeftinoj sobi hotela 'Le Toucan' kraj Gare duNord. U listopadu
1965, kad je jedne noći sasvim neuobičajeno upoznao Britt Rending, bilo mu
je 26 godina.

Godine 1870. sagradio je neki August Wilhelm Petersen u Bilchstedtu,

predjelu Hamburga, a ovaj se nalazi u samoj luci, tvornicu; počeo je
proizvoditi riblje konzerve. Njegov sin Joachim Petersen povećao je tvornicu
podvostručivši je, uveo je moderne metode i mnoge specijalitete. PETERSEN-
-KONZERVE, a sadržavale su račiće, jastoge, haringe u pikantnim sosovima,
za kratko su se vrijeme pročule. Joachim Petersen je već bio veoma bogat
čovjek s lijepom vilom u Blankenesu. Žena mu je rodila kćerku, dali su joj ime
Elsbet. Bilo je to nervozno, neugledno dijete, kasnije nervozna, neugledna
mlada djevojka svijetle kose, blijedog lica, velikih i uvijek začuđenih modrih
očiju s veoma dugačkim tijelom. Ono što je muškarce u određenom smislu
privlačilo bilo je njeno ime i imetak njenog oca.

U takve se muškarce ubrajao izvjesni Tomas Francis Rending, izvanredni

gentlemen, iz stare hamburške patricijske porodice. Pripadnici te porodice
vukli su podrijetlo iz Engleske čime je objašnjavao Rending svoje drugo ime.
Rendingovi, u carsko vrijeme već milijuneri i vlasnici jednog od najvećih
brodogradilišta u Hamburgu, poslije inflacije i gospodarske krize bili su
potpuno osiromašili.

Tomas Francis Rending, odrastao u obilju i navikao na to, izvanredno je igrao

golf, tenis, kriket, a bio je i dobar jahač. Nikada se ozbiljno nije pozabavio
svojim životom, a tako je namislio i u budućnosti živjeti.

Na nekom prijemu u Prekomorskom klubu upoznala je blijeda, dosadna Elsbet

Petersen šarmantnog Tomasa Ren-dinga i odmah se zaljubila u nj. Rending je
morao izdržati kratak žestok boj sa samim sobom, a tada je pobijedio zdrav
razum i on se počeo udvarati Elsbeti Petersen. Bilo je to već ratno vrijeme, a
Rending kapetan, služio je u Hamburgu (imali su ljudi vezu); u svojoj
izvanredno sašivenoj uniformi izgledao je upravo zanosno. Deset je godina bio
mlađi od Elsbet, ali kad su jedno drugome priznali svoju ljubav, obećao je taj
patricijski sin zaneseno kako ta razlika u godinama nikada neće biti važna, a
Elsbet ništa radije nije slušala nego samo to.

Vjenčanje se obavilo u Crkvi svetog Mihajla, a prisutni su bili svi najviđeniji

krugovi Hamburga. I najbolje veze nisu mogle spriječiti da kapetan Rending ne
bude poslan na istočno bojište gdje mu se, doduše, nije dopalo usprkos tome
što je pokazivao emfatičnu čežnju za tim da oružjem u ruci brani i herojski se
bori za domovinu.

Silnim zračnih napadajima Engleza, što su uslijedili srpnja i kolovoza 1943,

bilo je uništeno 43 posto grada Hamburga i 60 posto luke. U rujnu 1943. dobio
je Rending zbog toga kraći izvanredni dopust. Kuću u Blankeneseu našao je
čitavu, a tvornice baš nisu bile jako oštećene. Svi njegovi dragi bili su zdravi i
čitavi — pripadnici njegove porodice nalazili su se na dobru Petersonovih u
Schwarzwaldu kamo ih je pozvala Elsbetina majka. Elsbet je bila ostala s
ocem u Hamburgu. Rending je začuđeno primijetio kako je slabašna i lijena
žena, a takva mu je ostala u sjećanju, postala^ tvrda i energična, pomagala je
ocu održavati tvornicu, ponašala se poput pravog muškarca.

Javilo se u njemu radosno čuđenje kada je bilo riječi o Elsbetinoj aktivnosti

oko tvornice konzerva; inače mu se ta preobrazba njegove bračne družice nije
osobito svidjela. Izvjesna zabrinuta zamišljenost činila ga je ponešto
nježnijim. Kad je već davno ponovo bio na istočnom bojištu, dobio je pismo.
Elsbet mu je javljala da je u drugom stanju. Kapetan je pomislio kako je bio u
pravu što je bio zamišljen i nježan kod kuće.

Njen otac, pisala je Elsbet, je mišljenja kako i ona sada mora otići u
Schwarzwald da ondje izvan opasnosti rodi svoje dijete.

Tako se Britt Rending, 28. svibnja 1944, rodila u privatnoj klinici kraj Baden-
Badena. (U to vrijeme se Boris Mordehaj Minski nalazio na putu u
koncentracioni logor Majdanek, a odatle u koncentracioni logor Osvviencim, a
devet dana poslije rođenja Britt Rending započela je invazija saveznika u
Normandiji.)

Nešto prije završetka rata vratila se Elsbet — dijete je ostavila u

Schwarzwaldu — u Hamburg. Brzojavom su joj javljali da je njen otac, koji
nikada nije napustio grad, poginuo u vrijeme jednog zračnog napada. Njena
majka od očaja zbog smrti supruga pala je u bolesničku postelju i preminula
šest mjeseci kasnije.

Iduće tri godine proživjela je Elsbet Rending u podrumu vile u Blankeneseu

koja je na nevjerojatan način ostala pošteđena — u gornjem dijelu zgrade
stanovali su britanski oficiri. Tri godine mučila se Elsbet Rending; tome su se
čudili svi, kako ta fragilna, beskrvna žena uopće sve to i može izdržati —
mučila se zajedno sa starim radnicima i namještenicima koji su ostali na životu
i koje je još mogla pronaći, unajmljivala je i mnoge nove ljude održavajući
pod najtežim uvjetima tvornicu konzerva, podižući je ponovo. Radila je sve do
ruba sloma. Godine 1948, s proljeća, proizvodnja se uhodala.

Poslije rata riba je u svakom vidu u Njemačkoj doživljavala osobitu potražnju,

PETERSEN-KONZERVE prodavale su se osobito dobro. Spretnim akcijama
spasila je Elsbet Rending kapital izbjegavši sve privredne reforme. Zahvaćena
vrućicom rada sebi nije dopuštala niti jednu slobodnu minutu. U osam sati
izjutra već je bila u tvornici, rijetko bi se dogodilo da bi napuštala kancelariju
prije osam sati na-veče. Nije poznavala ni svetka ni petka. Muž joj je još
uvijek bio u zarobljeništvu, a mala Britt u Schwarzwaldu. Britt je svoju majku
rijetko viđala, tek onda kad bi ova dolazila na kratki posjet; pozvali su je u
Hamburg tek kad se bivši kapetan Tomas Francis Rending, godine 1949,
napokon, vratio kući. Susret male Britt sa svojim ocem protekao je nesretno.
Kći je, puna straha, odbila svog oca, nikada ga još nije bila vidjela, i sva
zbunjena podarila je svoju ljubav i nagnuće majci. Otac je za nju bio stran,
neugodan muškarac. Sasvim polako, kasnije, Britt se ponešto približila ocu.

Tomas Francis Rending prihvatio je ponašanje svoje kćeri čas pun ljutnje a čas
poslije, tome uopće nije pridavao pažnju. Sad je on preuzeo vodstvo tvornice
konzerva, sada je on postao gospodar, a to su namještenici i radnici osjetili. Za
vrijeme petogodišnjeg zarobljeništva naučio je tko je gazda, naučio je tko je on
bio, tko je odista bio, a to tada nije htio znati, ali zahvaljujući svojoj
inteligenciji shvatio je: parazit, nitko i ništa, kukavica.

Znao je on to — ljudi s kojima je sada surađivao to nisu znali. Brutalnost i

vitalnost poslovnim su ljudima uvijek imponirala, a takav je Rending i bio,
sada kao i prije spretno je znao drugima naturiti svaki teški posao, ubrzo je
postao cijenjen i ugledan sudionik onog čarobnog kruga genija koji su
Njemačkoj poklonili ono što je čitav svijet nazivao 'čudom'.

Iz godine u godinu proizvodi tvornice postajali su bolji, tražili su ih, potražnja

je bila sve veća. Iz godine u godinu rastao je promet. Godine 1955. postao je
Rending jedan od prvih zapadnonjemačkih milijunaša i nosilaca
zapadnonjemačkog križa za zasluge prvoga reda.

Gospođa Elsbet, deset godina starija od svog muža, iznenada je postala kao da
joj je dvadeset godina više. Specijalisti su pronašli da boluje od srca — nema
sumnje bila je to posljedica strahova i udaraca rata, ali iznad svega prevelikih
napora pri ponovnom uspostavljanju tvornice čiji je svijetao predstavnik sada
bio Tomas Francis Rending.

»Nema razloga za ozbiljnu bojazan«, rekao je najznamenitiji specijalist što su

ga doveli Elsbeti Rending. »Budete li razumno živjeli, budete li izbjegavali
uzrujanja i prevelike napore, doživjet ćete svojom bolešću veliku starost,
milostiva gospođo!«

»Tako se ja i osjećam«, odgovorila je Elsbet Rending. »Osobito kad se sjetim

svoga muža. Toliko se napatio u zarobljeništvu ... često mi to pripovijeda ... a
kako je ostao mlad, kako zdrav... pravi mladić... a kraj njega stara žena...«

Liječnik je pokušao odvratiti Elsbet od zauzimanja takva stava. Nije mu to

uspjelo. Tada je shvatio kako je taj stav — još u podsvijesti — pokušaj
spašavanja sebe. U tom slučaju, razmišljao je liječnik, razvit će se stanje
gospođe Rinding, naravno, u negativnom pravcu. Spremao se na dugo liječenje
jedne osobito dobrostojeće pacijentice.

Muškarci su mu se divili, žene čeznule za njim, Tomas Rending je srčanu

bolest svoje žene primao samo jedno kratko vrijeme kao svoju ozbiljnu brigu,
odmah potom je shvatio u kakvoj je sada prednosti. Elsbet je, nema sumnje,
primijetila kako već dugo svoga muža ne zanima osobito, nije ga zanimala ni
psihički, a ni fizički. Takvo osvjedočenje postajalo je sve snažnije, postajalo
je njezino osvjedočenje kako ga nikada nije zanimala, njen je muž nije nikada
volio, uzeo ju je samo zbog novaca — a tako je i bilo. Elsbet je zaključila da
će svoga muža 'kazniti' praveći se nemoćnija i bolesnija no što je uistinu bila.

Rending je brzo prozreo svoju ženu. Nije počinio nijednu pogrešku u svom
daljnjem ponašanju, od rođenja je bio navikao da ide vlastitim najlakšim
putovima i da neprestance misli samo na vlastite probitke.

Elsbetini pokušaji da ga kazni nisu ga se ticali. Uspijevalo mu je pri tom

uvijek bez muke prikazivati se iskrenim, pravio se zabrinut kada je bila riječ o
njegovoj ženi, pravio se kako je i nadalje voli i kako je pun razumijevanja što
je ona, kao što je i sama govorila, i suviše slaba, bolesna, da mu stalno
pomaže u društvu za što je sada on bio obavezan. Neka joj oprosti, tako je
govorila Elsbet, i neka i nadalje čini sve što sam drži da je ispravno.

Rending joj je opraštao. Činio je što je držao ispravnim. Njegova mala kći ga
je smetala, još uvijek je (s pravom) smatrao kako ga Britt još uvijek odbija i
drži neprijateljem. I tako je Tomas Rending smatrao ispravnim da
desetogodišnju djevojčicu pošalje odmah nakon osnovne škole u najskuplji
internat u francuskom dijelu Švicarske.
»U našim je krugovima naprosto tako, i gotovo«, rekao je kad je Britt, sva u
suzama, molila neka je ostavi kraj ljubljene majke.

Majka je šutjela.

Iz udžbenika za odgojitelje mladeži:

»Prema internacionalnim statistikama oko osamdeset i pet posto djece koja u

starosti do dvanaest godina rastu u lošim brakovima i ostaju bez potrebnog
odgoja, podložna su nastranostima. Pri tom je sasvim svejedno jesu li ta djeca
podrijetlom bogata ili siromašna. Vrste nastranosti bezbrojne su, mogu biti
nastranosti asocijalnog ponašanja, kriminala, može doći do otvorenog ili
tajnog prostituiranja, alkoholizma, do poremećaja duševnog stanja, seksualnih
nastranosti i poroka raznih vrsta — u sasvim rijetkim slučajevima takav čovjek
je kadar smoći snage da se vrati u normalan život.«

U švicarskom internatu naišla je Britt Rending na skupinu djevojaka iz bogatih

kuća koje su prezirale ili mrzile svoje roditelje, ili jednog od roditelja, dok su
drugog zdvoj-no obožavale — sve su potiskivale to u sebi, ali ne voljom,
svoju su nevolju pokazivale cinizmom, snobizmom i pravom trkom za
seksualnim iskustvima.

Ma i najveći oprez vodstva zavoda nije bio kadar spriječiti da sve djevojke iz
te skupine imaju prijatelje u obližnjem gradu. Mladići tog grada još kao
sedamnaestogodišnja« bili su puni doživljaja. S osobitom su se ljubavlju
posvećivali mlađim djevojkama, jer ove, nesigurne i prestrašene, a prepune
žudnje, bilo je 'lakše dobiti'. Starije djevojke su se općenito upuštale s odraslij
im muškarcima i većinom su prezirale mladiće. U zatvorenom krugu bio je to
prvi i najvažniji predmet razgovora u toj skupini, razgovaralo se o tome koja u
muškaraca ima veće mogućnosti, tko je s kim nešto doživio, tko je najviše toga
doživio. Za idućih osam godina 'doživjela' je Britt Rending ovdje više negoli
ijedna djevojka prije nje.

S trinaest godina zaveo ju je jedan šesnaestogodišnji mladić, sa četrnaest je

ona zavela jednog šesnaestogodišnjaka, a sa petnaest je godina već imala dvije
afere iza sebe: s jednim mladim poštarom i jednim oženjenim bilježnikom. S
petnaest godina Britt je izgledala kao da joj je osamnaest. U nje je bila kosa
zlatno plava, imala je plave, ogromne oči svoje majke, čulne usne i puteno
tijelo. Sve je na njoj bilo erotično: način kako je govorila, hod, lijeni
smiješak.

Svaki muškarac koji bi ugledao Britt, pomišljao je samo na jedno, morao je

jednostavno misliti samo na jedno. A ona je bila po svojoj prirodi izvanredno
podatna, uzbuđivalo bi je da vidi kako uzbuđuje muškarce. Usprkos svojim
trijumfima na tom području ostajala bi neprestance melankolična i tužna.

Ta se njena priroda nije mijenjala ni onda kad bi se Britt vraćala u Hamburg, o

praznicima, ili za svetkovina, kad bi se vraćala svojoj ljubljenoj majci koja je
usprkos brizi liječnika sve više bila izjedana bolešću, osjećajući se
bespomoćnom, slabom — nije bila dorasla i najmanjem naporu ili uzbuđenju.

Djevojčin otac je u međuvremenu postao konzul neke južnoameričke države,

postao je izvanredno uspješan čovjek, pun života, iako se pri svemu tome
vladao veoma diskretno. U Hamburgu se govorilo o njegovim aferama, ali
samo u najvećoj tajnosti, jer Tomas Rending je bio bogat, moćan i po tome
opasan — a i nisu ga osobito kudili: što da radi čovjek, napokon, koji je
oženjen vječno bolesnom i toliko starijom ženom?

Naravno, Britt je uskoro doznala kakav život provodi njen otac. Njena mržnja
postajala je sve žešća. Nije smjela uzrujavati majku, svatko joj je to govorio, a
doživjela je pravo čudo kad je njena majka jedno poslije podne, kad je Britt
bila kod kuće, svojoj kćeri objasnila kako točno zna sve što njen muž radi.

Razgovarale su u vrtu iza vile u Blankeneseu. Majka je počivala u naslonjaču,

Britt je čučala kraj nje u travi napeto je gledajući.

»Ah, naravno da znam«, rekla je majka gledajući namre-škanu vodu Elbe.

»Dugo ja to znam, dijete moje.« Elsbet Rending govorila je to tihim glasom —
i to joj je postalo navika — uživala je u ulozi što ju je sama sebi namijenila.

»Kako dugo?« upitala je Britt.

»Već dugo i o mnogima... mnogim njegovim ženama i djevojkama. U ovom

trenutku samo je jedna, mislim da će tako i ostati, jer sasvim je lud za njom. To
je neka mala glumica. Ime joj je Yvonne Horn.« Majka je znala gdje stanuje ta
Yvonne Horn, pokazivala je koliko je dobro obaviještena. »Posjećuje tu
djevojku često ... veoma često ... naravno, oprezan je. Ali ne toliko da bi
izbjegao nadzoru privatnog detektiva.«

»Ali... zašto ...« djevojčin glas je zatajio.

Majka se nasmijala.

»Zašto to dopuštam, to želiš znati, zar ne?«

Britt je samo kimnula glavom. Usprkos svemu što je već bila doživjela,
osjećala se bespomoćna kao novorođenče.

»Ja to mogu sebi dopustiti«, objašnjavala je majka, »jer sam se odlučila živjeti
kao da ništa ne znam. Tvoj otac je osvjedočen čvrsto da je tome tako, moraš
mi se zakleti, na ovom ćeš se mjestu zakleti, da mu o svemu tome nećeš reći
niti riječi. Zakuni se!«

»Ja... zaklinjem se!«

»Svojim životom ...«

»Svojim životom ...«

»Dobro«, rekla je majka zadovoljno. »Vidiš, ne dopuštam da se ma što

primijeti. Tvoj otac je uljudan i ljubezan spram mene, uvijek, i tako neka
bude.«

»Tako neka bude?«

»Molim te. Ne tako glasno!« Mati je namrštila svoje lice. »Ne podnosim
glasan govor.«

»Oprosti«, rekla je Britt i kroz pravi zastor suza gledala je rascvjetani vrt,
gledala je sjajnu rijeku po kojoj su plovili crveni, modri i bijeli brodovi,
veliki i mali, odilazeći ka luci i potom u more.

»A ja ne podnosim uzbuđenja, to i sama znaš. Morala bih se uzrujati kad bih

povela razgovor s tvojim ocem o svemu tome. Ništa se ne bi promijenilo u
svemu što radi. Za mene bi to bilo zlo. Tvog oca usprkos svemu volim... a ja
volim i tebe, zlato moje ... jako te volim ...« Bezgranična sućut nad samom
sobom bila je uzrokom što joj je glas počeo drhtati. »Zbog toga, razumiješ li,
ne želim ništa znati... tako čuvam svoje srce ...«

Koliko ga samo mrzim, razmišljala je Britt, koliko ga mrzim.

»I mi smo imali svoje sretno razdoblje, o, da«, nastavila je majka. Bio je to

lijep dan jednog popodneva, osjećala se dobro kao što se davno nije osjećala.
»Jednoć sve prestane. Ali ja sam zadovoljna. Tako dugo dok me ne napusti, ja
sam zadovoljna...« Mnogo bi se toga promijenilo u daljnjem životu Britt da
nije osjetila taj trijumfirajući, neumitan ton koji je sve više rastao u majčinu
govoru. Ali ona toga nije bila svjesna. »... i nikada me neće ostaviti... nikada.
Zasigurno je to često pokušao. Ali kako da to uradi? Kakvom tvrdnjom? Zar da
sve prizna? Zar da zatraži rastavu? Da stavi na kocku to da je ja zatražim?
Tada bi on bio kriv za rastavu! Naše je tvornice, dijete moje, sagradio moj
djed, a zatim moj otac, ja sam ih ponovo podigla ovim svojim rukama, a moj
otac je bio toliko pametan da kod mog vjenčanja sklopi ugovor u kojem je sve
to utvrđeno. Riječ je o tome da bi tvoj otac izgubio svako pravo na te tvornice
rastane li se kao kriv i ako se utvrdi preljub ma u jednom jedinom slučaju.
Vidiš i sama, tako dugo dok živim Tomas će ostati moj muž... moj muž -
nijedna ga druga prije moje smrti neće dobiti... sada me mnogo bolje
razumiješ, zar ne?«

Britt je kimnula glavom. Drhtala je čitavim tijelom od ljutnje i mržnje na svog

oca i od boli nad svojom jadnom majkom.

Voda rijeke je sjala, na suncu su se sjali i brodovi, a bilo je to jednog

poslijepodneva, jednog ljetnog poslijepodneva, godine 1962.

Jednog poslijepodneva, ljeti, godine 1963. umrla je Elsbet Rending, rođena

Petersen.

U srpnju 1963. položila je Britt s odličnim uspjehom maturu i vratila se iz

Švicarske kući — bilo je to tjedan dana prije majčine smrti.

Kraj odra, što su ga postavili u vili, rekla je Britt svome ocu: »Ti je imaš na
svojoj savjesti.«
Veoma lijepa glumica Yvonne Horn postala je druga žena Tomasa Rendinga.
Udovac je čekao točno jednu godinu žalosti, potom je odveo smeđokosu,
zelenooku Yvonnu, kojoj je lice nalikovalo na mačku, svečano pred oltar stare
Crkve svetog Mihajla gdje se već jednoć bio ženio.

Veliko društvo probranih gostiju iz hamburških patricijskih porodica pozvao je

na vjenčanje.

Život neprestance teče, tako su svi filozofirali. Eto čovjeka koji se nije dao
savinuti. Hrabar je to čovjek, radin čovjek. Pravi demokrata! Milijunaš koji je
uzeo siromašnu djevojku.

Takva demokratičnost izazivala je u svim vremenima spontanu simpatiju za

takva čovjeka. Još nikada, a to je čudnovato, nisu siromašnu djevojku smatrali
demokratom što se udaje za milijunaša.

Britt nije prisustvovala vjenčanju — radi bolesti kako je rečeno. Kad je

društvo ušlo u vilu u Blankeneseu primila ih je potpuno zdrava, veoma lijepa i
veoma blijeda Britt Rending, tako je započeo otvoren rat između nje i njene
maćehe.

Bio je to rat u kojem će Britt na temelju životnih iskustava biti pobjednica.

Bilo joj je dvadeset godina, a Yvonni dvadeset i devet. Tomasu Rendingu
pedeset. Na svim primanjima što ih je priređivao Rending i na svim
primanjima kamo su pozivali gospodina, gospođu i gospođicu Rending jedini
predmet pažnje bila je izvanredno lijepa, duhovita i čulna Britt. Njenu maćehu
gotovo da nitko nije primjećivao, čim bi netko primijetio Yvonnu Rending, a
koja i nije bila ružna, pojavila bi se Britt — brzo poput munje. Zbunjeni
muškarci već nakon sata zabave sami sebi nisu bili kadri razjasniti što ih je to
zanimalo na gospođi Yvonni Rending.

Yvonna, od samog početka nesigurna, našavši se u neuobičajenom svijetu

bogatih, našavši se posred velikih porodica, postajala bi sve nesigurni ja. Britt
je to promatrala sa radošću. Sa radošću dovodila bi svoju maćehu u već
pripremljene neugodnosti.

Budući da je Yvonna na svim područjima svog novog života bila nesigurna, a

sva je prilika bila da će to i ostati, na jednom je području bila potpuno sigurna.
Znala je da svog dvadeset i jednu godinu starijeg muža, koji ju je volio
ljubomornom strašću, u potpunosti posjeduje. Yvonna je tražila Brittina oca da
svojoj kćeri kupi stan — Britt je studirala francuski jezik u nekoj specijalnoj
školi, željela je postati diplomirani tumač.

»Ili će kuću napustiti tvoja kći ili ja«, rekla je Yvonne.

Tomas Rending se ni trenutka nije dvoumio. Hladno je sapćio Britt, kojoj još
nije bilo ni dvadeset i jedna godina, da se vlastitom krivicom mora s time
pomiriti i napustiti zajedničku kuću. Pravni vid svega toga, naravno, ne dolazi
u pitanje.

Britt se također ni trenutak nije dvoumila.

Bilo joj je jasno da je izgubila bitku. Nije joj preostalo drugo već da svoju
maćehu i svog oca izvrgne ruglu ili da ih ponizi. Uselila je u prostranu
garsonijeru, završila je studij i dobila izvanrednu svjedodžbu — bilo je to baš
onoga dana kad je doznala da joj je maćeha rodila dječaka.

Dječaka!

Tomas Rending bio je izvan sebe od sreće! Sad se pojavio muški nasljednik,
on će nastaviti rad u tvornicama. Britt je odmah spoznala kako se pozicije
njene maćehe ničim više ne mogu poljuljati. Ma kako njena mržnja bila velika
— morala je živjeti s njome. Do daljnjega, u svakom slučaju...

Škola jezika omogućavala je svojim učenicima boravak u inozemstvu gdje će u

dobrostojećim porodicama budući prevodioci još bolje naučiti jezik određene
zemlje.

Britt je svome ocu javila pismom (već dugo su saobraćali pismima) da će otići
u Francusku u svojstvu kućnog čeljadeta i da će boraviti kod bračnog para po
imenu Avig-nolle. Bila joj je potrebna, usprkos tome što je bila gotovo
dvadeset i jednu godinu stara, očeva privola.

Monsieur Hercule Avignolle, pisala je, jedan je od najvećih trgovaca

umjetninama u Parizu, vlasnik je stana u Parizu i dvorca u obližnjem
Rambouilletu. Dobila je dozvolu od oca, učinio je to s najvećim veseljem i
najvećom žurbom. Britt je otišla u Pariz.

Bilo je tri i po sata izjutra 2. listopada 1965. kad je Britt Rending u pratnji
noćnog vozača taksija i studenta fizike na Sorbonni Panosa Mitsotakisa ušla u
njegovu sobu što se nalazila na drugom katu hotela 'Le Toucan'. Bilo joj je
hladno, skinula je sa sebe ogrtač od kože, što ga je na putu iz Rambouilleta
imala na sebi, nasmijala se Panosu i brzo se uvukla u stari krevet.

Mladi Grk je svoj citroen odvezao u obližnju centralu taksi-službe, zamolio ih

je da smije ranije završiti noćnom službom. Lagao je da ima proljev. Poznat
kao pouzdan i marljiv službenik odmah je bio zamijenjen.

Pazikuća kojega su susreli na ulazu u taj jeftini hotel, pogledao je Britt bez
ikakva začuđenja. Bio je i suviše umoran da se zapanji što vidi bosu djevojku
koja očito na sebi nije imala ništa drugo već samo ogrtač od kože. Osim toga,
pazikuća je osjećao osobito poštovanje prema marljivom i obrazovanom gostu.
I napokon valja reći: otkako je ovaj pazikuća radio u tom hotelu, pred
njegovim su se očima odvijale i druge osobite stvari.

Panos se neprestance ispričavao što mu je soba toliko oskudna i što ju je

ovamo morao dovesti.

»Zašto? Nalazim je ugodnom, ovdje mi je upravo romantično!« odgovorila

je Britt.

»Nesmisao«

»Časne mi riječi! Što to znači na njemačkom?« Pokazala je ceduljicu iz bloka

za zabilješke što je o nekom čavlu visio priboden o zid iznad klimavog stola
kraj prozora. Stol je bio pretrpan knjigama, bilješkama i brošurama. Na
ceduljici sa zida bilo je ispisano nekoliko grčkih riječi.

Panos je, još uvijek zbunjen, odgovorio: »Na njemačkom to znači: 'Čovjek
nema mnogo sreće'. Jednom je to izrekao Einstein.«

»Einstein je bio velik čovjek.«

»Jest«, rekao je Panos.

Na obližnjem Gare du Nord pomicali su se, dimeći, cvi-leći, pokretani
lokomotivom, vagoni, čitavi vlakovi. Tako je to bilo čitave noći. Od vremena
do vremena čuo se zvižduk sirene. Danju je to bilo još i gore. Soba je bila
okrečena vapnom, ali ta bjelina više nije postojala. Iza nekog prljavog zastora
nalazila se praonica gdje se kraj lavora nalazio bide, a na njemu daska. Na toj
dasci stajalo je plinsko kuhalo. Panos je sam priređivao male obroke, to su mu
dozvolili. U sobi su još bile tri stolice i otrcana baršunasta sofa. Bilo je tu još
golemo, zaprljano zrcalo, postavljeno na vanjskoj strani ormara, nalazilo se u
visini kreveta, postavljeno sučelice ležaju.

Panos je ugasio tužnu slabu svjetiljku na stropu, potom je upalio noćnu

svjetiljku, što je imala zeleni zaslon.

»Sad je u nas upravo raskošno«, rekla je Britt Rending. Uspravila se. Pokrivač
joj je spuznuo s tijela i razgolitio je. Britt se nije pomakla. Panos je zurio u
njene velike dojke od kojih je jedna bila umazana jodom. Nakašljao se,
okrenuo se, zapalio sebi cigaretu, ponovo je ugasio i nestao u odjeljku za
umivanje. Nakon nekog vremena vratio se, na se je navukao svoju staru
pidžamu. Uzeo je ogrtač od kože i otputio se ka sofi. Osjećao je kako ga Britt
neprestance gleda, njeni su ga pogledi prosto žegli po leđima. Za vrijeme
vožnje ispripovjedio joj je sav svoj život, a i ona njemu svoj.

Panos je mnogo toga znao o toj djevojci koju je sreo prije tako kratkog
vremena i koja sada leži u njegovu krevetu: to je bilo ono što ga je smetalo. Da
bar nije toliko o njoj znao ne bi osjećao smetnje u sebi. Bespomoćno je sjeo na
sofu što je zaškripala. Pogledi su im se susreli. Njen gornji dio tijela još je
uvijek bio nepokriven. Nasmijala se i rekla njemački: »Ne budi toliko
plah.«

Ustao je.

»Svući sa sebe pidžamu.«

Učinio je to.

»Panose, lijep si ti čovjek«, rekla je Britt Rending, a pokrivač je do kraja

spuznuo s nje. »Dođi k meni.«
Pošao je k njoj, a napolju su udarali vlakovi na Gare du Nord, teretni
automobili su drndali po napuštenim ulicama, počela je tiha kiša.

Panos se probudio. Bijela, jeftina budilica na noćnom ormariću pokazivala je

devet minuta poslije devet sati. Kroz prozor se kralo sivo svjetlo, kiša je
udarala o prozore. Panos je zurio u Britt koja je ležala kraj njega, sad je i ona
otvorila svoje velike modre oči. »Budilica«, rekao je Panos. »Zaboravio sam
je navinuti... Ja... morao sam... na prvo predavanje ...« Skočio je gol iz
kreveta.

»Danas nemaš predavanja«, rekla je Britt. Pogledom je silazila niz Panosovo

tijelo. Primijetio je kako mu se tijelo budi, pocrvenio je.

»Danas je subota«, rekla je Britt.

»Subota...«

»Jest. Čitav dan. Dođi k meni.«

»Ne bismo li... ne bih li ja... imam kave ovdje. Mogao bih brzo donijeti
svježeg peciva ...«

»Kasnije«, rekla je Britt.

Doručkovali su u 11 sati.

Oboje su bili radosni, nestašni, šalili su se, govorili su sad francuskim

jezikom, a sad opet njemačkim. Bilo im je sasvim smiješno što Britt nije mogla
napustiti sobu, jer je doslovno bila bez ikakve odjeće — prava zarobljenica
kako je to rekao Panos.

»Najsretnija zarobljenica na svijetu.«

Panos ju je pogledao.

»Zar si sretna?«

»Veoma. A ti?«
»I ja sam sretan«, odgovorio je Panos ozbiljno. »I ja sam jako sretan.«

»S jednom Njemicom.«

Jako se zarumenio: »Ne«, rekao je. »Ostavi to. Molim te. Ja... ja sam pravi
idiot... ali sve sam ti ispripovjedio kako je to bilo u Ateni, i...«

Stavila mu je ruku na usta.

Poljubio je njen dlan.

»Što ćeš sada raditi?«

»Što me bude volja«, odgovorila je Britt. »Meni je dvadeset i jedna. Nitko mi

ne može ništa reći. Sada mi je potreban odvjetnik.«

»Zašto?«

»Zaboravljaš da sam veoma bogata. Zlatna ribica! Sad ćemo pogledati koliko
novca mog oca meni pripada. A tada, tko zna, možda ću studirati... ovdje u
Parizu... ili ću se u Parizu zaposliti...«

»Zašto u Parizu?« upitao ju je tiho.

»Idiote«, odgovorila je Britt. »Ili si namislio prestati sa studijem na Sorbonni i

nastaviti u Bostonu? Dobro, pođimo u Boston ili u Princeton? Zapravo bi ti
morao poći u Prin-ceton. Einstein je također bio u Princetonu.«

»Ti si luda.«

»Naravno«, odgovorila je Britt. »Zar ti možda nisi? Nije li sve to ludo što nam
se dogodilo?«

Govorili su neprestance jednu rečenicu njemačkim jezikom, a drugu

francuskim, još su se uvijek smijali.

»Jest, sve«, rekao je Panos. »Sasvim ludo.«

»A danas je subota.«
»A danas je subota. Otići ću sada u garažu i zamoliti neka mi posude kola«,
nastavio je Panos. Zajedno sa svježim pecivom nabavio je i ostalu hranu.
»Odvest ću se u Rambou-illet i zatražiti ondje tvoje stvari. U međuvremenu
ćeš ti nešto skuhati. Uostalom, znaš li kuhati?«

»Ne znam. Učili su me tome u jednom od najboljih švicarskih internata.«

»Vraćam se za dva sata, najkasnije. A tada ...«

»Jest«, rekla je Britt. »A tada.«

Oglasila se lokomotiva. Neprestance su se čuli zvučnici s glasovima, čula se

tajnovita buka golemog mnoštva ljudi, a u kratkim razmacima čuli su se
prodavači novina i ljudi koji su raznosili svježe piće na peronu kolodvora.

»Večeras moram ponovo na vožnju«, rekao je Panos zabrinuto.

»Sutra je nedjelja«, rekla je Britt. »Čitav dan je nedjelja.«

»Danas ću se kasno vratiti«, rekao je Panos. »Veoma kasno. Ima neki čovjek
koji uvijek samo mene želi kad se nađe u Parizu.«

»Ali, čuj me!«

»Ne zna francuski, a ja znam francuski i njemački. Dolazi poslom, navraća

svakog osmog tjedna. Odsjeda uvijek u 'Scribeu'. Dolazi krajem tjedna. Tada
mu moram biti na raspolaganju čitavu subotnju noć i nedjelju. Koristi me i kao
prevodioca, razumiješ li?«

»Kakav je to čovjek?«

»Fin momak. Vlasnik je bara u Frankfurtu. Dolazi da bi u 'Ludom konju', i

ostalim takvim lokalima, vidio najnovije točke.«

»Striptiz?«

»Jest. Sve što ima novo. Sve što su djevojke izmislile. Njegov lokal mora biti
sasvim internacionalno održavan. Zapošljava djevojke. Ili krade njihove ideje.
Dobar momak. Veoma dobar momak, daje dobru napojnicu, a zove se
Minski...«

»U tri kovčega nalaze se svi predmeti što su pripadali gospođici Rending. Da

ste došli samo pola sata kasnije, predao bih sve to policiji i njoj prepustio sve
ostalo. Čekam od jedanaest sati.«

Čovjek koji je izgovarao te riječi bio je elegantno odjeven patuljak sijede

kose, na nosu je imao naočari s crnim okvirom, lice mu je bilo veoma rumeno,
upravo onakvo kakva su lica u pijanaca. Govorio je veoma brzo i oštro. Stajao
je posred biblioteke u prizemlju žuto obojenog malog dvorca porodice
Avignolle ispred Rambouilleta. U kaminu je gorjela vatra. Sobarica s
nepomičnim licem pustila je Panosa u kuću i odvela u biblioteku. Patuljak je
odmah gotovo dotrčao, ljutit, započeo je svoj govor prije no što je Panos
prozborio i jednu riječ.

»Zovem se Tissot. Jules Tissot. Odvjetnik.« Omalen čovjek držao je u ruci

francusku legitimaciju. Visoko ju je podigao.

Jules Tissott...

Panos se nenadano dosjetio gdje je već vidio tog gnoma: fotografije u

novinama! Tissot — jedan od prvih odvjetnika u Parizu. Rasprave na kojima
bi sudjelovao mogle su se uspoređivati samo sa najsenzacionalnijim
kazališnim premi-jerama. Jules Tissot...

U biblioteci je bilo tamno. Sve do stropa zidovi su bili ispunjeni redovima

knjiga, a u prozore je vjetar tjerao jaku kišu i mokro lišće.

»Gospodine Tissot... ali kako ... zašto spominjete policiju ...«

Jules Tissot je za nekoliko trenutaka za sebe oblikovao sliku Panosa

Mitsotakisa — slika je bila ispravna. Bio je on veliki poznavalac ljudi i po
tome njihov veliki preziratelj. Morao je brzo doći do cilja, znao je to. Teror i
agresija bila su njemu svojstvena sredstva da mladog, nesigurnog čovjeka, kao
što je bio Panos, natjera u paniku. Tissot je to odmah shvatio i tako se vladao.
Jednim je prstom počeo udarati Panosa po prsima.

»Sada govorim ja. Vidjeli ste moju legitimaciju. Gdje je vaša?« Napadao je:
»Dakle? Ne biste li bili toliko dobri... ili imate li vi uopće isprave?«

Tissotov je način bio uspješan.

Zbunjen i prestrašen Panos je izvadio svoj pasoš.

Ljudi, razmišljao je Tissot. A potom je počeo razmišljati o svom honoraru ...

Otvorio je pasoš i počeo se pretjerano smijuljiti.

»Također stranac, aha. Dozvola boravka ograničena. Čime se bavite u

Parizu?«

»Studiram na Sorbonni. Ne biste li me napokon...«

»Naravno, vi znate gdje se...» Tissot je gestom pokazivao odvratnost - »...

nalazi mlada žena.«

»Noću sam naišao svojim taksijem i vidio...«

»Taksi? Vi vozite taksi?« (Ne valja popuštati.)

»Jest.«

»Naravno, imate dozvolu da to radite?«

»čujte me, monsieur, ja...«

»šutite. Zahvalite bogu ako ta stvar za vas završi bez posljedica.«

Panos je zamucao: »Posljedice? Ako ovo što se ovdje dogodilo i bude bio
slučaj s posljedicama, tada će se one ticati madame Avignolle.«

Omaleni odvjetnik skinuo je naočari, počeo ih je čistiti i zatvorio oči. Dječak

se brani — ah, ali mucajući, razmišljao je Tissot.

»Kažite to još jednom!« zamolio je Tissot tiho.

»Dobro ste čuli. Gdje je madame Avignolle?«

»Otputovala.«

»To nije istina.«

»Mladiću, opominjem vas posljednji put. Ta mala njemačka kurva...«

Panos je stisnuo šake.

»To niste trebali reći. Prijavit ću vas.«

»Prijavu sam već ja podnio«, odgovorio je Tissot smireno i stavio ponovo

naočari na nos. Vatra je pucketala u kaminu. Panosu je odjednom postalo
hladno. Odvjetnik je to zadovoljno primijetio.

»Što ste uradili...?«

»U ime svojega klijenta madame Avignolle već sam podnio prijavu protiv te ...
protiv mademoiselle Rending. Učinio sam to ovdje u Rambouilletu, a i kod
policije za strance u Parizu. Još noćas. Mlada je žena gostoprimstvo moje
klijen-tice zloupotrijebila... dakle, patološki slučaj, nije ona kriva... ali baš da
takve stvari doživljavamo u Francuskoj?« Odvjetnik je ponovo dotaknuo
Panosova prsa svojim debelim kažiprstom. »Držite se vi po strani od toga. U
protivnom ću brzo poraditi na tome da i vi budete protjerani iz Francuske u
roku od 48 sati.«

»Da ja... što?«

»Kako biste to objasnili na Sorbonni, ili na bilo kojem drugom sveučilištu, ne

znam.«

»Zatražili ste izgon za mademoiselle Rending?«

»Od jutros je stvar već u toku. U tako jasnim slučajevima zloupotrebe našeg
gostoprimstva policija je veoma brza. Reći ćete mi gdje stanujete vi i gdje se
ta mlada žena sada nalazi — po svim znacima kod vas je — tada će je
policajac, koji čeka u kuhinji, odvesti u Pariz na Quai des Orfevres, ondje se
nalazi policija za strance. Pripadnik kriminalističke policije s nalogom za
izgon otpratit će je i brinuti se da gospođica«, tu riječ je rekao njemački —
»taj nalog i primi. Poslije toga će imati 48 sati vremena da nestane iz
Francuske. Ne bude li za to vrijeme napustila zemlju, raspisat će se za njom
tjeralica, uhvatit će je i silom izgnati.« Patuljak je uzdahnuo, ali Panos još
uvijek nije dospjevao da bilo što kaže. Tissot je govorio sve brže, govor mu je
nalikovao mitraljeskoj vatri. »Šutite! Ništa ja nemam protiv vas, monsieur.«
Ponovo je debli kažiprst udarao po Pa-nosovim prsima. »Još ništa! Čak sam
vam i naklon! Stoga vam savjetujem: držite se podalje od te... od te...«

»Čujte me, mademoiselle Rending je kći jednog od naj-viđenijih i najbogatijih

ljudi u Njemačkoj.«

»Što to znači?« lajao je Tissot. »Možda prijetnja?«

»Ja...«

»Odgovorite! Da li to treba da bude prijetnja?«

»Ne ... ja ... naravno ne ... ali...«

Ide sve mnogo lakše no što sam i mislio, razmišljao je Tissot puštajući Panosa
da muca. Ovaj se napokon uhvatio za glavu.

»0 čemu vi to govorite, zapravo? što se to zbiva?«

Dakle, napokon, razmišljao je Tissot. Hajde da dječaku napokon zasviram. I on

je stranac... kakve li sreće!

»S ocem suosjećam. Nitko sebi ne može odabirati djecu, to je jasno. Ali ono
što je njegova kći ovdje sebi u pijanom stanju dopustila bilo je toliko gnjusno,
da je činovnik, kojega sam, pošto me madame Avignolle nazvala, o tome
obavijestio ...«

»Britt nije bila pijana!« povikao je Panos. »Ni traga pijanstvu! I ako je netko
ovdje sebi nešto dopustio, tada...«

Kažiprst odvjetnikov toliko je snažno udario da je Panos zateturao. Tissot je

zaustio ledeno: »Još jednom nećete ovdje vikati, razumijete li me? Gospođica
je bila pijana do besvijesti. U takvu stanju gnjavila je madame Avignolle, a
ova je već bila u krevetu, dosađivala je ...«
»Ali to nije istina.«

»Nije istina? Na zapomaganje madame Avignolle probudila se čitava kuća.

Njena prijateljica, comtesse de la Tour-niere, vrtljar, kuharica, sobarica. Svi
su dali svoj zaprisegnuti iskaz koji se slaže s iskazom madame Avignolle.
Policija već ima te iskaze. Sve su to iskazi kod prisegom, svi su ti ljudi
Francuzi... hm.«

»Ti ljudi nisu mogli iskazati...«

Tissot je pošao ka telefonu.

»Sad mi je dosta. Dvoje stranaca pokušava ucjenom, kako? Odmah sam to sebi
pomislio. Bit će najbolje da vas odmah preporučim policiji za strance.«

Panosove su se misli uskovitlale.

Iskazi pod prisegom. Odvjetnik Tissotova kova. Sami Francuzi. Moj studij.
Izgon za Britt već predan. Na redu sam ja. To se ne smije dogoditi. Vrijeme.
Moram dobiti na vremenu. Tada ćemo vidjeti da li se što može učiniti. Samo
ne policija za strance. Samo ne ...

Jules Tissot je već okretao brojčanik na aparatu.

»Molim vas, odložite slušalicu«, rekao je Panos tiho.

Tissot se okrenuo i promatrao mladog Grka s visoko uzdignutim obrvama.

»Bit ćete pametni, eh?«

»Jest«, rekao je Panos, »bit ću pametan.«

»To vam je zadnji trenutak... ali ipak. Pretpostavljam da ste se dosjetili kakvu
ulogu porodica Avignolle igra u francuskom društvu. I o grofici de la Tournire
ste zacijelo već čuli. Zanimat će vas, a to još niste znali: grofičin otac je
poznati bankar, a njegov brat je još jednom pozvan u ministarstvo pravde ...
brza je to karijera...«

Panos je sjeo na jedan od tri velika kovčega.

»Što vam je?«

»Najradije bih povraćao.«

»Shvaćam to«, rekao je Tissot bijesno.

»Pozovite policajca neka se poveze sa mnom u Pariz.«

»Veoma je to mudro od vas, prijatelju.« Odvjetnik je stavio ruku na Panosovo

rame. Sada, kad je ovaj sjedio, bilo mu je to moguće.

»Nisam ja vaš prijatelj«, rekao je Panos Mitsotakis. »I maknite svoju ruku s

mog ramena.«

Jules Tissot ga je poslušao smijući se.

Fiat justitia, pomislio je pri tom. Pravda je odista uzvišena stvar.

Boris Minski nije bio tip bolećivog škrca, bio je tip ekonomičnog čovjeka.
Kako je izgledala naša kancelarija bilo mu je svejedno. Kad bih mu rekao, da
nam valja nabaviti novo pokućstvo, da valja dovesti tapetara, kako nam,
nadalje, valja uvesti novu klimatizaciju, pogledao bi me začuđeno i upitao ne
shvaćajući:

»Zašto?«

Stanovao sam u prvom katu, neke stare, lijepe kuće u tihoj Humperdinckovoj
ulici, u perivoju Luisa. Stanarina uopće nije bila visoka ako čovjek pomisli u
kakvom je dobrom stanju bio stan (s balkonom, garažom, grijanjem na ulje i
pravom korištenja vrta). Boris je stanovao u dvije unajmljene sobe, bile su
prava mora. Stanodavka je bila malograđanka, udova oficira, vjerovala je
kako je Minski konobar u nekom noćnom lokalu. Prije nekoliko godina, u vili
iz perivoja Luisa, bio je slobodan drugi kat. Rekao sam Minskom neka to uzme
za sebe.

»Zašto?« upitao je Minski.

Nije imao automobil, ali tri smokinga i izvanrednu garderobu. Posjećivao je

uvijek samo jednog od najboljih brijača u gradu, svoje bi poslove obavljao u
baru najboljeg frankfurtskog hotela, a kad bi putovao uvijek je uzimao prvi
razred — u željeznici, uvijek spavaća kola, ili bi putovao zrakoplovom,
stanovao je uvijek u dobrim hotelima i davao visoke napojnice. Zadržao sam
se jednom na njegovu obračunu kad se vratio s puta, priložio je bio sve to
poreznim dokumentima.

»Reprezentirati«, rekao je Minski, »Čovjek mora reprezentirati. To je sastavni

dio našeg posla. To je bumerang. Sve se uvijek vraća.«

Kad bi Minski odilazio u Pariz da potraži nove atrakcije uvijek je stanovao u

hotelu 'Scribe', davao je visoke napojnice i zbog toga su ga svi voljeli u svim
noćnim klubovima u kojima je brstio. Konac tjedna, 2. listopada 1965,
proboravio je ponovo u Parizu.

Ujutro, 3. listopada, oko devet sati, odsjela je gospođica Britt Rending,

elegantno je bila odjevena, bila je sigurna, prava bogatašica, također u hotelu
'Scribe'. Oko jedanaest sati nazvala je Minskog u njegovu sobu, rekla je tko je,
rekla mu je još da s njime mora svakako razgovarati. Neka izvoli doći k njoj.

»Za deset minuta bit će kod vas«, odgovorio je Minski.

Kad se pojavio na sebi je imao tamnosivo odijelo od mohaira, bijelu svilenu

košulju s monogramom i sivo^sre-brnu prugastu kravatu pribodenu iglom s
biserom koja je bila stavljena točno na jednu sivu prugu. Britt je na sebi imala
plameno crveni jutarnji haljetak od crepe george-tta sa crvenim čipkama,
ispod toga crveni grudnjak i crvene gaćice. Na nogama je imala crvene svilene
papuče s perjem od marabua. Bila je jako namazana.

Minski je rekao: »Vi ste gospođica Rending, o vama mi je vozač taksija ...«

»Jest«, rekla je Britt. »Sjednite, gospodine Minski.«

»Zna li Panos ...«

»Ne«, rekla je Britt. Glas joj je bio tvrd i odlučan.

Minski je brzo ustao.

»Pričekajte! Panos spava. Čitavu noć je bio naokolo s vama, vratio se kući oko
sedam sati ujutro. Bio je veoma umoran.«

»I ja sam još uvijek veoma umoran«, rekao je Minski. »Panos mi je ispričao

što vam se dogodilo.«

»Još danas moram otići iz Francuske.«

Panos svakako želi podnijeti prijavu protiv one žene u ... vi to znate gdje. 2eli
da ostanete kod njega. Želi...«

»Znam ja što on želi«, rekla je Britt. »Zbog toga sam i otišla dok je spavao.
Želite li konjak?« Donijela je bocu hennessvja iz svog napola otvorenog
kovčega što se nalazio u nekom kutu kraj vrata kupaonice.

»Nikada ne pijem alkohol, hvala.«

»Ja pijem. Na primjer, sada«, rekla je Britt, otvorila bocu i natočila sebi
čašicu što ju je uzela s neke komode, napunila ju je do polovice. Minski ju je
znatiželjno promatrao.

»U zdravlje«, rekao je.

»Hvala.« Britt je dobrano povukla. »Ovu sam bocu kupila jučer poslije podne.
Pomislila sam da će mi danas biti potrebna. A i stvari.«

»Kakve stvari?«

»Ovo, što imam na sebi. Ima ovdje prekrasnih dućana gdje čovjek može sebi
kupiti i najluđih stvari. Pričekala sam da Panos ode s vama na vožnju, pa sam
pošla u kupovinu. Zgodno, zar ne?

»Veoma zgodno.« Minski se naklonio sjedeći.

Britt je nastavila govoriti sasvim stvarno: »Odustajem ... kada je riječ o tim
Avignolleovima, i kada je riječ o porodici de la Tournieres, a pogotovo
odustajem od slavnog odvjetnika.«

»Ja to ne bih tako odlučno radio«, zaustio je Minski promatrajući neprestance

Britt. »Ima ovdje njemačko poslanstvo. Policija bi morala i vašu verziju čuti.
Tako to jednostavno, morate znati, ne ide.«

»Kada je riječ o izvjesnim ljudima, ipak ide«, rekla je Britt. »Kada je riječ o
ljudima kakav je Panos ili ja, na primjer. Odvjetnik je to odmah uočio.«

»Možda ste u pravu kada je riječ o Panosu. Ali vi...«

»Tako je kada je i o meni riječ«, rekla je Britt. »I na kraj pameti mi nije da

Panosu pričinjam ma kakvu teškoću. On je veoma dobar mladić, zar ne?«

»Veoma je dobar mladić!« Minski je promatrao veoma pažljivo djevojku.

»Dobar momak. I toliko darovit, tako bar čujem.«

»Zbog toga sam otišla dok je spavao. Njega valja ostaviti na miru. U
potpunome miru. On mora nastaviti studij. To je najvažnije.«

»Zaljubljeni?« upitao je Minski.

»Što je to?« upitala je Britt. Ponovo je pila. »Dakle, još uvijek niste ništa
našli?«

»Nisam«, odgovorio je Minski, kojega je Britt sve više počela zanimati.

»Samo neku Amerikanku u 'Chat noir'.«

»Ona koja to radi s dugačkim cigarlukom«, rekla je Britt. »Panos mi je pričao

o tome, ali ta je Amerikanka rasprodana sve do šezdeset osme, zar ne?«

»Na žalost.«

»Ja sam punoljetna. Ne biste li mene uzeli?«

»O tome razmišljam čitavo vrijeme«, odgovorio je Minski ozbiljno. »Da li to

mogu, želim reći.«

»Pretpostavili ste da želim doći k vama?«

»Oprostite... budući da ste me ovako primili? Ili pošto mi je Panos

ispripovjedio sve o vama i vašem ocu?«
»Naravno. Ili?«

»Otac«, nastavio je Minski. »Problem je u ocu. Naravno, vi biste za mene,

budući da ste kći toliko poznata oca, bili zanimljiviji od drugih. Mnogo
zanimljiviji. Ali i mnogo opasniji. Ne smijem ništa staviti na kocku kako mi
vaš otac ne bi počeo praviti neprilike, da me, recimo, tuži...«

»Sve to on nikada neće učiniti«, rekla je Britt. »Zar bi inače i došla ovamo?«

Minski je potvrdno kimnuo glavom. Nastavio je: »Vi, dakle, znate pouzdano da
nam vaš otac neće ništa uraditi budete li došli k meni i počeli nastupati?«

»Znam to pouzdano.«

»Sasvim pouzdano — pretpostavka«, rekao je Minski. »Vaši su roditelji pri

vjenčanju sačinili bračni ugovor. Psst... dopustite da kažem. Panos mi je i to
ispripovijedio. Kad ste se pojavili, ja sam sebi nešto izračunao. Dakle, u
ugovoru stoji da će vaš otac tvornice i sav imetak izgubiti bude li se rastao kao
kriv i ako mu bude ma i u jednom slučaju dokazna bračna nevjera. Jesam li
dobro upamtio?«

Britt je sjela.

»U potpunosti ste sve dobro upamtili.« Sad je ona počela gledati Minskoga
pažljivo.

»Ali u bračnom ugovoru mora da je još nešto stajalo. Samo to ne bi dostajalo.

Još nešto stoji u tom ugovoru, zar ne?«

»Tako je.«

»Naravno, čovjek to sebi može izračunati, što još stoji u njemu?«

Britt je rekla: »Oba paragrafa znam naizust. Prvo: kada suprug za vrijeme
braka počini preljub i kada mu ovaj bude dokazan brak se zbog toga može
razvrgnuti, a cjelokupna imovina, što ju je supruga donijela u brak pripast će
ovoj potonjoj pod određenim uvjetima. Suprug nema nikakvog prava niti na
nužni dio.« Minski je kimnuo. »Drugo«, nastavila je Britt, »stoji: isto vrijedi
ako bi se ista stvar dokazala ma u koje vrijeme, dakle svejedno je kada se to
bude doznalo, pa ma i poslije smrti supruge. I u tom slučaju suprugu ne pripada
niti nužni dio. To je važni paragraf.«

»Jest«, rekao je Minski, »to je važno. Odista glasi tako?« »Sasvim sigurno
tako glasi.«

»Hm. Vaša majka je mrtva. Vaš otac se nije rastao svojom krivnjom. Ali u
mnogo je slučajeva za vrijeme života svoje žene počinio preljub. Jesam li u
pravu?« »Tako je.«

»Među inim i sa svojom drugom ženom«, nastavio je Minski dotičući prstima

jedne ruke prste druge ruke. »Vaša gospođa majka je to znala. Ispripovjedila
vam je to. Rekla vam je kako ju je o tome obavijestio privatni detektiv. Taj
detektiv je donio obavijesti i fotografije i označio svjedoke. Svu
dokumentaciju predala vam je vaša majka nešto prije svoje smrti.«

»Odakle to znate?«

»Čovjek sebi i to može izračunati. Kad ne biste imali te podatke ne biste

sjedili ovdje.«

»Vi ste neugodan čovjek«, rekla je Britt. »Neugodan, a, bože moj«, rekao je
Minski. »Gdje su podaci?«

»U sefu jedne banke, u Hamburgu... Moj otac ne zna ništa o tome.«

»Naravno, ne zna.« »Zašto, naravno?«

»Nikada se ne bi ponio ovako prema vama kad bi to znao. Budete li, dakle,
otišli na sud i pokazali im podatke i kada se budu pojavili vaši svjedoci, i onaj
detektiv, i tako dalje, i tako dalje, tada možete dokazati da je vaš otac počinio
preljub, a time i povrijedio ženidbeni ugovor. U tom slučaju gubi tvornice, i
sve ostalo. Ja vjerujem da će pravda biti na vašoj strani.«

»I bit će tako«, rekla je Britt. »Pitala sam ja, nebrojeno puta, budite mirni.«

»Bit ću miran tek tada kada mi moj odvjetnik bude kazao da je tome tako«,
objašnjavao je Minski. »Vaša se ideja sastoji u tome: obavijestit ćete oca što
posjedujete protiv njega... i on vam ne može ništa, ako bilo šta poduzme, otići
ćete s čitavim materijalom pred sud i on je od danas do sutra siromašan
čovjek.«

»Upravo sam to tako sebi zamislila.«

»Na taj ste se način već davno mogli osvetiti. Zašto to niste uradili? Zašto i
sada to ne uradite već samo želite vašeg oca prisiliti na šutnju?«

Britt je nastavila promuklo: »Jer ga ta rasprava sama ne bi uništila. Opet bi se

on osovio na noge. Njegovi fini prijatelji znali su sve njegove dogodovštine.
Jesu li bilo što uradili? Jesu li ga sasjekli? Jesu li ga prozreli? Ni traga svemu
tome.« Njezini obrazi su se zažarili, kretnje su joj postale žestoke. »Takozvano
dobro društvo će mu pomoći, jer on je njihov! Ali bude li se sve više i više
govorkalo što to radi njegova kći — a on će morati da šuti — jednoga će dana
on za njih postati nepodnošljiv, za to čitavo dobro društvo. Nitko ga više neće
podržavati, nitko mu više neće pomoći...«

»Mnogo pijete«, oglasi se Minski.

»... tada će mome ocu okrenuti leđa, pustit će ga neka padne kao vruć krumpir.
Tek tada je, tek tada je on u potpunosti gotov ako dođe do suda. Tek tada sam
uspjela! Mnogo sam o tome razmišljala u kakvu situaciju moram dovesti svoga
oca kako bih ga odista mogla uništiti. Nisam se mogla domisliti. Sve do jučer.
Tek kad sam za vas čula! Odjednom mi je postalo jasno: sad je trenutak! Sad je
trenutak!« Djevojčine modre oči gotovo su pocrnjele. Grudi su joj se nadimale
i spuštale uzbuđeno. »K vama dolaze ljudi odasvud, zar ne?«

Minski je kimnuo glavom, napola je bio tužan, a napola ushićen.

»Dolaze također iz Hamburga, naravno.«

»Naravno...«

»Dakle! Ti će me ljudi vidjeti. I pričati. Pričati! A moj otac? On će šutjeti.

Morat će da šuti! Podatke vam mogu odmah pokazati kad dođem u Njemačku.
Vi sa tom stvari nemate ništa. Ja ću saopćiti gospodinu Rendingu čime se
bavim, gdje sam i što imam u ruci protiv njega.«
»Prije svega moj odvjednik mora...«

»Vaš će odvjetnik kazati isto što je rekao i moj. Hamburg je otmjen grad. Moj
otac nema ondje samo prijatelje. Budem li nastavila tim poslom, a on ne bude
ništa poduzimao tada ga dobro društvo mora sasjeći, tada ga mora... zašto me
tako gledate?«

»Razmišljam kako još uvijek odista ne znam koliko snažna može biti mržnja«,
odgovorio je Minski.

»Sad to znate«, rekla je Britt. »Ja to znam već mnoge godine. Još dok sam bila
dijete! Lijepa sam — ne nalazite li? Sve što ona djevojka može u 'Chat noiru',
zasigurno mogu i ja. Imate li cigarluk?«

»Ja ... ja nikada ne pušim ...«

Britt je otišla do nekog svijećnjaka i ondje uzela svijeću. Poslije toga se

razodjenula. »Vrata...«

»Zaključala sam ih kad ste ušli, gdje da... predstavljam?« »Na sagu«, rekao je
Minski tarući svoju bradu. Četvrt sata kasnije sjedila je Britt, ponovo se
odjenula, njemu sučelice. »Dakle?«

»Dakle«, rekao je Minski, »prije svega moj odvjetnik mora — nekoliko

odvjetnika mora — kazati da će vaš otac odista izgubiti parnicu. Bude li tako,
šutjet će, siguran sam u to. Ali to mora biti čvrsto kao stijena.« »Ja moram
odmah odavle.«

»Nisam rekao da ostanete ovdje. Ali tako dugo dok ja od odvjetnika ne budem
imao zeleno svjetlo ne mogu s vama započeti posao, shvaćate li?«

»Veoma ćete brzo imati zeleno svjetlo.« »Nadajmo se.«

»Neka vas ne more nikakve skrupule, gospodine Minski.« »Skrupule? Sada,

kad ste sami nadošli na sve to, vi ćete tako nešto uraditi u svakom slučaju —
ako ne u mene tada u konkurencije.« »Svakako.«

»U tom slučaju u mene! Nadalje: niste bili loši... hm, ne, niste bili loši...
umijete se kretati.«
»U internatu sam uzimala satove iz baleta«, rekla je Britt i nasmijala se.

»Usprkos tome ... nije to dosta ... morat ćete još mnogo toga naučiti, morat ćete
još mnogo raditi.« »Sa radošću.«

»Treće: preda mnom u običnoj hotelskoj sobi sve je to nekako drugačije no što
valja raditi u lokalu pred mnogo ljudi. Veliko je pitanje hoće li i ondje sve biti
tako dobro.«

»Neprestance ću misliti na mog dragog oca i moju dragu maćehu, tada ću

uspijevati i među mnogim ljudima. Dakle, pretpostavimo, vaši će odvjetnici
reći o kay, a ja ću sve dobro naučiti. Koliko plaćate? Spram novca sam
ravnodušna, ali do daljnjega jedva da ću moći računati s čekovima svoga oca,
a živjeti se mora.«

»Polako«, rekao je Minski, »polako. Kao četvrto moram vidjeti da li možemo

iz vas napraviti nešto veliko.«

»Kako mi?«

»Ja i Riki Mark, moj ortak.«

»Richard Mark?«

»Jest, tako se zove.«

»Postoji književnik, a zove se Richard Mark.«

»Ne, njegovo je ime Werner. On je književnik«, odgovorio je Minski brzo.

»Velik pisac. Werner Mark, na njega mislite, on je brat Rikijev.«

Britt ga je pogledala začuđeno.

»Ne govorim ja o njegovom bratu VVerneru! Naravno, poznam i njega. Čitala

sam nekoliko njegovih knjiga... ali roman o kojem govorim zove se 'Zaustavi
se, Jordane!', a tu knjigu je napisao Richard Mark. To je on napisao, vaš Riki.«

Minski je kimnuo glavom zbunjeno.

»No, dakle! Moja mi je majka poklonila tu knjigu — davno je tome.«

»... davno je tome što je Riki napisao neki roman.« Minski je navlačio svoj
ovratnik.

»Što vam je?«

»Ništa, zašto?«

»Nervozni ste.«

»Nisam.«

»Naravno, niste.« Britt je nabrala čelo. »Zašto Richard Mark više ne piše?«

»Zašto želite u mene plesati striptiz?« upitao je Minski.

»Ah!« rekla je Britt Rending. »I on ima razloga, zar ne? Upravo toliko dobar
razlog kao i ja.«

»Najmanje tako dobar«, odgovorio je Minski.

»Čini mi se da ću se s vašim ortakom veoma dobro razumjeti«, rekla je Britt

Rending.

Minski je podigao ruku. »Trenutak! Dakle, dobro, odvjetnici kažu da — tada

sam ja spreman da vas pošaljem na izobrazbu. Spreman sam plaćati izobrazbu
i vaše izdržavanje. Naravno, stanovat ćete u običnom hotelu, a ne u
'Frankfurter Hofu'...«

»To mi je svejedno.«

»Budemo li uvidjeli da odista nešto vrijedite, razgovarat ćemo o ugovoru.

Nemojte zaboraviti: vama se žuri više negoli meni. Dakle: da ili ne?«

»Naravno, da!«

Boris je ustao.
»Ja letim tek sutra u Njemačku. Kad vi želite otići?«

»Što prije.«

»Dobro.« Minski se uputio vratima.

»Što je?« upitala je Britt iznenađena.

»Što da bude?«

Britt je pogledala krevet, a tada Minskog.

»Pomislila sam da je običaj ...«

»U mene nije«, odgovorio je Minski.

»Jeste li bolesni?«

»Nisam.«

»Što je, dakle?«

»Imam ženu ...«

»Pa...?«

»Ona je bolesna«, rekao je Minski. »A ja sam praznovjeran.«

Britt Rending ugrizla se za usnicu. Potom je ispila svoju čašu i pogledala na

prozor. Još uvijek je kišilo.

»Kako dugo vam je žena bolesna?«

»Ah... mnogo godina. Ali stanje joj se jako poboljšalo.«

»I... i... i usprkos mnogim godinama vi niste nikada...«

»Rijetko«, odgovorio je Minski. »Veoma rijetko. Tek kad je prijeko potrebno

... muškarac je katkada ...«
»Ali kažete veoma rijetko.«

»Ja sam strašno praznovjeran, morate znati.«

»Vaša će žena zasigurno ozdraviti«, rekla je Britt.

»Kad bi samo bilo tako«, rekao je Minski, »samo da ne bude i gore. I time sam
već zadovoljan.« Žurilo mu se da ode. »Osigurat ću, dakle, mjesto za idući
zrakoplov prema Frankfurtu što ga još možete uhvatiti. Odmah ću nazvati
Rikija neka vas dočeka na uzletištu. Pričekajte da vas on nazove. Nalazit će se
kod šaltera za informacije.«

»Hvala vam, gospodine Minski«, rekla je Britt. »Mnogo ste mi pomogli.«

»To još ne znate«, odgovorio je Minski.

»Znam ja to već sada, sasvim točno. Hvala.«

Minski je upitao: »Što je s Panosom?«

»Napisala sam mu pismo«, odgovorila je Britt Rending i ponovo se zagledala

u jesenju kišu i na pust Boulevard de la Madeleine.

Najdraži moj,

sada duboko spavaš. Mogu, dakle, otići. Odlazim gospodinu Minskom. Ne ljuti
se na nj, i dalje nastavi da voziš gospodina Minskog, on daje dobre napojnice.
Tako si mi pripovijedao. Ništa on nije kriv.

Radit ću kod gospodina Minskog. On i sam još nije nacistu s time, ali
zasigurno će me uzeti. Pisat ću ti iz Frankfurta. Odmah. Morala sam u svakom
slučaju otići. Ti moraš nastaviti studij. Naravno, da se sada više ne možeš
baviti mnome. Ja nikada više neću dobiti takvu mogućnost, da udarim svog oca
i da osvetim svoju majku. Ti to nećeš moći da razumiješ. Reci sam sebi da sam
luda, da sam luda Šva-bica. Ne, ni u kom slučaju ne možeš se sada još baviti
mnome. Ali pisati mi možeš. Molim te, Panos! Pisat ću ti mnoga pisma. Moglo
je tako lijepo biti, zar ne?

Moja adresa nalazit će se u prvom pismu. Napiši mi, odista. Katkada. To te

ništa ne stoji. A mene ćeš razveseliti. Zahvaljujem ti — i sama ne znam na
čemu — zahvaljujem ti za sve.

Postani velik, dobar čovjek, Panose. Nikada se nisam molila bogu ni za koga
već samo za svoju majku. Sad ću to raditi za tebe. Grlim te.

Britt

P. S. Ceduljicu ispunjenu Einsteinovim riječima uzela sam. Nije to baš velika

krađa, ili jest? Sve ćeš to moći iznova napisati, znaš grčki. Ja ne. A grčki to
tako lijepo izgleda.

Panos Mitsotakis ispusti iz ruke pismo. Bilo je gotovo šesnaest sati, a on je

sjedio u svojoj staroj pidžami ispred raspremljenog radnog stola na kojem je
ležalo pismo. Oluja s kišom udarala je o prozore. Panos je sjedio i ne pomak-
nuvši se. Ispočetka je pomislio: to je zlo. Nije to trebalo da učini. Boljelo je.
Smiješno. Još nikada nije boljelo — ni s jednom djevojkom. Neka me đavo
odnese budem li još jednoć vozio tog Minskog. Naravno, nikada je više neću
vidjeti, zasigurno je već u Njemačkoj...

Skuhao je kavu na onom svom kuhalu, što je stajalo na bideu, posrkao je vruću
tekućinu, bila je gorka — nikada nije stavljao šećer, štedio je — i nakon
dvadeset minuta Panos Mitsotakis je ovako razmišljao: zašto, zapravo, da ne
vozim tog Minskog? On zaista daje dobre napojnice. Za sve to on nije kriv.
Njemice. Baš im pristaje njihov dobar glas. Pošto sam je tek, tu Britt,
poznavao dva sata, već je ležala sa mnom u krevetu. Njena priča? Možda je
sve to slagala. A ono što je pričala o Rambouilletu? Možda je i to izmislila.
Onaj odvjetnik je možda izrekao pravu istinu — a Britt je lagala! Onu
ceduljicu s Einsteinovim riječima — odista, uzela ju je. Mala kurva. Velika
kurva. Prava sreća da se sve to tako i dogodilo! Odista sam bio na putu da se
zaljubim. Spopala me luđačka namisao da joj pomognem i da odem na sud. A
tada? Odletio bih sa Sorbonne! Jadna moja majka! Prije no što odvezem
Minskog moram joj se javiti. Pišem joj svake nedjelje. Britt? Neka budem
proklet budem li joj ma i jednoć napisao pismo, proklet ako pročitam i jedno
njeno pismo. A ona i neće više pisati...

Panos Mitsotakis je pogledao otvorenu knjigu što se nalazila pred njim i dok je
polako srkao gorku kavu, dok je oluja udarala o prozor i gasila svjetlo, počeo
je razmišljati i čitati u isti mah.

'... ne može se, dakle, poreći da je dosad izložena provedba ideje o elektronu,
što poput vala ulazi u atom, nedostatna. Nimfomanka. De Broglie se zapravo
bavio optikom zraka, on je te valove puštao da teku poput savinutih zraka u
krug, savinute snagom — možda je frigidna, to bi objašnjavalo mnogo toga —
što je jezgra, nabijena elektricitetom, vrši na punjenje. Ali lijepa je. Jako je
lijepa. A ja sam odista ispočetka mislio... ali, to još nije prava mehanika
valova. 'Mehanika zraka', što se bavi korpuskulama, zaboravit ću je, ići će to
brzo, gospodska kurva, ako to i jest, što se kreću duž zraka moglo bi ih se u
atomskom pogledu zamijeniti valovima, što se, a da više ne govorimo o
zrakama, šire u cijelom prostoru koji okružuje jezgru. Što znači, zaboravit ću
je? Već sam je zaboravio. Zapravo više i ne znam kako izgleda. Frekvencija tih
valova...'

Panos je naslonio glavu na prekrižene ruke. Samo kad ne bi toliko boljelo,

razmišljao je.

Britt Rending odletjela je u Hamburg i izvadila sve dokumente iz svog

bankovnog pretinca. Minskijev odvjetnik s još dvojicom razmotrio je točno
sve što je donijela. Kad bi Britt sada ili bilo kada kasnije zapodjela parnicu sa
svojim ocem morala bi je dobiti, rekoše odvjetnici.

Britt je sada pisala ocu — opširno.

Odgovor je bio pismo puno preklinjanja neka ga ne uništi i neka mu dopusti

zasluženi mir.

Pismo ne samo da nas je osvjedočilo, osvjedočilo je i odvjetnike, kako

Rending neće poduzeti ništa kako bi spriječio nastupanje svoje kćeri. Tomas
Rending prepun je strep-nje gledao u svoju tamnu budućnost...

Sad je Minski dao djevojku u školu iskusnim striptize-tama. Radile su mnogo i

naporno. Britt je bila veoma ambiciozna. U prva četiri tjedna, što ih je provela
u Frankfurtu, napisala je Panosu Mitsotakisu pet pisama, zatim je odustala, jer
su se sva pisma vraćala neotvorena, a na žigu je stajalo DOSTAVA
NEMOGUĆA. Britt je bila veoma nesretna zbog toga. Pokušala je da se to ne
primijeti, ali navečer, kad bi sjedila sa mnom u našoj kancelariji iza prostorije
sa zrcalima, a gdje se u to vrijeme odvijala predstava s drugom djevojkom
koju je Britt mogla u tančine pratiti, za mnogih takvih večeri, što sam ih
provodio s njome, bila je veoma žalosna i mnogo je pila. Dopuštao sam joj da
pije i jedino je čuvao da joj to ne naškodi pri vježbanju svoje točke.

Za tih noći Britt mi je pripovijedala o sebi, a ja sam joj uzvraćao

pripovijedajući joj o svom životu. Naravno, željela je znati zašto nakon tolikih
godina nisam napisao više nijedne knjige i umjesto toga vodio s Minskim
'Strip', htjela je doznati sve o mom bratu Werneru, sve o Lilian Lombard i
uopće sve iz moga života. Nisam joj sve ispripovjedio, ali na kraju je znala,
kad smo je već bili angažirali, mnoštvo toga o meni.

Još uvijek je mislila na Panosa. Bila je jako osamljena. Budući da je bila sama
priljubila se meni. Sažalio sam se nad njom. Osigurao sam joj mali apartman u
novogradnji u Borkheimerskoj ulici, izvodio sam je, zajedno smo ručali,
večerali, plesali, zajedno smo išli u kino. Nekoliko puta smo i spavali zajedno,
jer upravo sam u to vrijeme i ja sama sebe beskrajno žalio.

Naravno, takva stanja nisu nikakva podloga za sretnu ljubav. A to ljubav i nije
bila. Napustili smo to zajedničko spavanje i nastavili biti dobri prijatelji.
Jadna Britt, nije imala sreće s muškarcima.

Počela me obožavati, jer sam nekoć pisao knjige, a danas znam kako će je to
obožavanje prometnuti u ljubomornog čovjeka — bit će ljubomorna na svaku
ženu koju sam poznavao, prije svega na Lilian, na Lilian Lombard, koju je Britt
smatrala krivom za sve što mi se dogodilo u životu, nju je krivila. Mrzila je
Lilian Lombard, veoma. Jadna Britt.

Njena točka je upalila odmah — kao nijedna prije toga. Sasvim brzo Britt je
postala duša 'Stripa'. Gosti su navirali. Naravno, bilo je tu ljudi i iz Hamburga,
a naravno i takvih koji su poznavali Britt, a to su uvijek onda bile njene slavne
večeri.

Tomas Rending nije poduzimao ništa kako bi spriječio njeno nastupanje.

(Općina je činila mnogo više!) Tomas Rending šutio je tako uporno, upravo
onako kao što smo mi i očekivali. Prolazili su tjedni, prolazili su mjeseci, a mi
smo iz Hamburga čuli kako se ondje gore veoma mnogo govori o milijunašu
koji proizvodi konzerove, čuli smo kako su se pojedine otmjene porodice u
tom gradu odvratile od njega, kako se njemu i njegovoj ženi sve češće okreću
leđa — u kazalištu, u restauracijama, u društvima. Navodno u ekskluzivnim
društvima bračni par Rending više nije dobro viđen. Sve su to bile samo
vijesti, ali mi smo ih naduvavali još i više kad bismo sve to pripovijedali
Britt, jer time smo je uvijek veoma obradovali, veoma obradovali.

»Vidite li«, uvijek bi govorila, »vidite li...« Naziv 'Candle-act' ona je

izmislila. Taj joj se izraz učinio smiješnim. Mi smo nalazili da je izvanredan.
Sada, budući da je Britt zarađivala mnogo novaca — dobro smo je plaćali —
kupila je sebi crveni dvosjed, mnogo haljina, ploča i jako mnogo knjiga,
beletristike, biografijske literature, mnogo svezaka o Grčkoj, i Parizu, kupila
je, nadalje, sve romane nekog izvjesnog Richarda Marka i popularno pisane
knjige o fizici što ih nije razumjela. Na zidove svoje garderobe prilijepila je
mnogo plakata, fotografija, što bi ih izrezivala iz američkih časopisa, bilo je tu
slika o Grčkoj i Parizu, a njih bi vadila iz umjetničkih monografija — a iznad
ležaja u garderobi prikačila je ceduljicu s Einsteinovim riječima napisanim
grčkim pismenima, onu ceduljicu, što je nekada visjela u Panosovom
siromašnom stanu:

NEMA ČOVJEK MNOGO SREĆE

Britt je bila pravi drugar. Minskom i meni brzo se uvukla u srce — postali smo
mala, čudnovata porodica koja drži zajedno u dobru i zlu. Kad bi se našla
među ljudima Britt se smijala i bila naoko radosna, ali kad je mislila da je
nitko ne gleda lice bi joj poprimilo melankoličan i zatvoren izraz, a takav joj
je izraz lica bio i kad je Britt bila sasvim mlada djevojka.

Pod svojim pravim imenom prijavila se na policiji. Vlasnici kuće, gdje se

nalazio njen apartman, smatrali su je dobro plaćenom noćnom pjevačicom.

Umjetničko ime joj je dao Minski.

Između mnogih leptira, što ih je volio, admiral mu je bio najmiliji, a latinsko

ime za tog leptira glasilo je Vanessa Atalanta.

»Nazvat ćemo je Vanessa, jadno djetešce«, rekao mi je Minski.

Dakle, one noći, u studenom, kad sam pokušavao doznati ima li, u meni
nepoznatom gradu, Treuwallu, bolnica i kad sam čekao da se telefonistica s
obavijesti javi i kad je Boris klečao kraj prehlađene Venesse koja je ležala na
prljavoj sofi od kože sva iscrpljena od povraćanja — te je noći izrekao
Minski one riječi još jednoć.

»Jadno djetešce ...«

Pritisnuo sam slušalice obaju aparata na svoje uši, a iz jedne bi od vremena do

vremena nailazilo stenjanje, a to me umirivalo, jer je govorilo kako Lilian
Lombard još živi, pogledavao sam ka Minskom, vidio na smrt blijedu Vanessu,
gledao napolje kroz ono neprozirno zrcalo, gledao sam naše goste kako se
smiju i kako piju i sklapaju pijana bratimstva.

»Halo«, oglasio se djevojčin glas, »čujete li me?«

»Čujem.«

»Ima u Tremvallu okružna bolnica. Broj je 2222 do 2225 sa svim brojevima

između toga.«

»Mnogo vam hvala«, rekao sam. »Mnogo vam hvala ...«

»Nadajmo se da će se još moći nešto učiniti«, rekla je djevojka s obavijesti.

Potom se veza prekinula.

Pogledao sam svoj blok, iz Minskijeva aparata pozvao jedan dugačak broj.

Odmah mi se javio muški glas: »Okružna bolnica Treu-

»Hitnu pomoć!«

»Trenutak.«

U vezi je nešto krenulo.

Jedan drugi muški glas se javio: »Hitna pomoć, doktor Hess.«

Moje su riječi bile isprekidane: »Doktore, zovem se Ri-ehard Mark. Govorim

iz Frankfurta.« Rekao sam svoju adresu i telefonski broj 'Stripa'. »Prije
nekoliko trenutaka nazvala me jedna dama ...«

»Dama!« oglasila se Vanessa koja je ležala sva umrljana na sofi, podigla se na

lakat i gorko me gledala.

»... stanuje u vašem gradu. Uzela je preveliku dozu praška za spavanje, ili
otrov, u svakom slučaju pokušala je oduzeti sebi život. Još jednoč se
osvijestila i nazvala ovamo. Molim vas pošaljite joj kola.«

»Adresa?«

»Lilian Lombard«, počeo sam govoriti i začuo kako je liječnik zadržao dah.

»Što je?«

»Ništa...«

»Poznatjete li ovu damu?«

»Ne ... hoću reći... šumski put 24, je li tako?«

Sad sam se ja zagrcnuo. »Odakle znate ...«

»Nemam vremena za objašnjenje. Odmah polazim. Hvala vam na obavijesti.«

»Trenutak!« povikao sam brzo. »I ja odmah polazim.«

Vanessa je pljunula spram mene. Nije me pogodila.

Minski se oglasio: »Ostavi ga, dijete. Ništa tu ne možeš uraditi. Je li ti bar

malo bolje?«

Vanessa je kimnula glavom, Boris je ustao, svukao sa sebe prljav kaput, bacio
ga na prljav pod i požurio ka svome pisaćem stolu.

U međuvremenu se oglasio liječnik: »Lijep je to komad puta od vas ovamo.«

»Imam brza kola.«

»Ne biste li možda pričekali dok vas nazovem?«

Odjednom sam bio kadar misliti samo na Lilian, vidio sam samo Lilian i
osjećao samo Lilian.

»Ne! Na auto-putu s nekog odmarališta smijem li ja vas nazvati?«

»Tako brzo ...«

»Nazvat ću.«

»Dobro. Završio sam.«

Time je prekinuta veza, a ja sam još jednoč slušao drugu slušalicu i još uvijek
čuo Lilianino stenjanje, stenjala je tiho, veoma tiho, tada sam obje slušalice
stavio u ležište, ustao sam da Minskijev aparat odnesem na svoje mjesto. Pri
tom sam morao proći kraj Vanesse. Njene su me modre oči promatrale sjajeći.
Tako bi izgledala kad bi govorila o svom ocu. Znao sam kako je besmisleno
ma što kazati, otišao sam do Minskog i stavio telefon na njegov pisaći stol.
Boris je u međuvremenu bio nagnut nad veliku kartu Njemačke, nalazila je kraj
prozirnog papira, bile su to njegove potrepštine pomoću kojih je sebi
izračunavao gdje će sve u Bavarskoj pobijediti NPD.

»Ovdje«, rekao je pokazujući palcem jedno mjesto na karti.

Malo sam se ohladio videći kako je taj Treuvvall odista veoma daleko.

Minskijev prst je prelazio kartom.

»Sjevernim auto-putom. Hersfeld, Kassel, Gottingen, Hil-desheim, Hannover.

Kod Hannovera desno. Auto-putom do Braunschvveiga, odatle pravo preko B-
4. To je najkraći put, već sam izračunao.«

»Najkraći put«, rekla je Vanessa, gotovo se gušila. »Četiri stotine, pet stotina
kilometara. Taj poludjeli pas.«

»Thunderbird igrajući prelazi 180 na sat«, rekao sam. »Nije baš loše.«

»Nije baš, loše«, ponovio je Minski. »Pada ko iz kabla, a gdje ima magle ne
znamo. Ali nije baš strašno.« Gledao je mimo mene i u mislima pokrivao
iscrtanim prozirnih papirom kartu Zemlje. Nisam se pomaknuo. Odista sam bio
pravo ludo pseto, razmišljao sam. Lilian Lombard — zar se nisam zahvalio
bogu kada je napokon, napokon, bilo sve završeno među nama? A sada?

»Vidi«, oglasio se Minski, »nailaziš u prekrasnu okolinu. Zaštićen prirodni

park. Izbori će se u tom kraju vršiti 4. lipnja 1967.« Primijetio sam da je
površina Donje Saksonije dvostruko iscrtkana, na mnogim mjestima i
trostruko. »Godine 1930. nacisti su posvuda dobili više od 20 posto glasova«,
rekao je Minski. »Ovdje, pa ovdje, ovdje, pa ovdje čak i više od 25 postotaka.
Smeđe su iscrtkana područja kamo ideš, smeđa su.«

»Znaš i sam da me možeš ...« rekao sam.

»Znam. Kad se odijevam, osjećam čežnju za tobom,« odgovorio je. »Eto, uzmi
auto-kartu.« Složio ju je. »U Treuvval-lu su tada dobili 25 postotaka«,
priklopio je.

Pogledao sam ga moleći.

»Borise, shvati...«

»Gubi se već jednom«, odgovorio je Minski. »Noćas ću ostati ovdje. Moram

se pobrinuti za Vanessu. Nazovi. S auto--ceste. Odozgo. Bit ću uvijek ovdje.«

Uzeo je moj teški modri ogrtač od devine dlake, nije na njemu bilo dugmadi
već samo širok opasač, uzeo ga je s klinčanice i pomogao mi da ga navučem.

»Hvala«, rekao sam. »Do viđenja, Borise. Do viđenja, Vanessa.«

»Ti... ti...«, započela je, ali Minski ju je ušutkao rukom.

»Umiri se. Šteta za svaku riječ. Ne može on drugačije. Duh bi htio, ali meso je
slabo. I on je samo jedan od naših ljudi! Trči, Riki, trči.«

Vanessa je kihnula, počela je vikati: »Jest, trči, idiote! Trči, koliko samo
možeš! Požuri u svoju nesreću! Potrči!«

Odjurio sam.
Ispred Kassela prestalo je kišiti, ali sve do Gottingena vozio sam se po magli.
Poslije Gottingena duvao je jaki sjevernjak koji je udarao o thunderbird. Vozio
sam — naravno kad nije bilo magle — neprestance 160 kilometara na sat.
Boljela su me leđa, a bilo mi je i hladno.

Dvaput sam u predahu nazvao bolnicu u Treuwallu.

»Ne mogu vam baš ništa reći«, objašnjavao mi je onaj doktor Hess iz hitne
pomoći.

»Što to znači baš ništa? Da li je ...«

»Ne. Tada bih vam mogao nešto reći. Još i ne znamo hoće 11 ostati na životu.
Razumijete li me?«

»Razumijem«, odgovorio sam i nazvao Frankfurt da o svemu obavijestim

Minskog. Tada sam nastavio, vozio sam se oko sat i pol, ponovo sam se
zaustavio na jednom odmaralištu i ponovo nazvao Treuwall. Glas dostora
Hessa sada je već bio ponešto razdražljiv: »Što vi to sebi zamišljate? Činimo
što možemo ... ništa se nije promijenilo. Gdje ste?«

»Kod Hannovera ...«

»Dođite ovamo. Ali nemojte me više zvati.«

Još jednoć sam nazvao 'Strip'.

Javila se Vanessa.

»Ti? Kako ti? Gdje je Boris?«

»Zaspao je. Pa što?«

»Ništa novo... vozit ću sada sve do Treuwallda i ponovo ću se javiti odande.«

Vanessa je rekla nešto što nisam razumio.

»Kako?« upitao sam.

Ona je jednostavno objesila slušalicu. Požurio sam ka kolima i nastavio trku.

Nad zemlju su se spustili crni oblaci.

Kad sam se napokon našao na cesti B-4 i ušao u područje grada Treuvvalla
počeo je snijeg — male, tvrde pahuljice, hvatao se zemlje.

Snijeg je postajao sve gušći. Bilo je nešto prije sedam sati ujutro. Cesta B-4
vodila je pravo na sjever. Takozvana Harz-Heide cesta bila je jedina u tom
prirodnom rezervatu kojom se uvijek moglo voziti, tako sam čitao na tablama.
Na tim tablama sam čitao kako se desno i lijevo od ceste B-4 nalaze vozna
vježbališta kojima se ne smije pristupiti.

Susretao sam mnoga teretna vozila. Na desnoj strani ceste protezala se gusta
šuma. Koliko sam mogao vidjeti u svjetlu farova ondje je bilo hrastova,
borova i bukava, a tu i tamo zabijeljela bi se po koja breza ili čitava skupina
breza sa svojim bijelim, tankim stablima. Na lijevoj strani ceste B-4 bilo je
grmlja i bodljikavog šikarja, a iza svega toga kaljuža, mnogo trske i močvare.
To, naravno, nisam mogao vidjeti, ali sve mi je to govorio miris. Bio je to
sasvim određeni vonj, volio sam takav vonj. Cesta se neprestance uspinjala i
spuštala. To me iznenadilo. Još nikada se nisam našao u tom području i
Luneburšku pustaru sam sebi drugačije predstavljao — nešto poput pješčane
stepe po kojoj se satima može trčati a da ne vidiš ni kuće ni stabla. Vidio sam
mnogo stablja, a također i mnogo kuća u gradovima Gifhorn i Uelzen. Već sam
vidio i ljude.

Stepa! Luneburška pustara nije baš bilo neko gorje, ali poslije osrednjih
uzvisina, kojima sam se popeo, taj krajolik mogao bi čovjek nazvati nižim
planinskim područjem. Pri jasnoj svjetlosti ovdje mora da je izgledalo upravo
kao na ravnijim dijelovima Harza ili Thurungije. Bez ikakvih litica. Litice još
nisam bio ugledao. Naravno, to ne znači da ih nije bilo. Upalo mi je u oči kako
u tom predjelu ima mnogo mogila i osamljena kamenja. Ali takvo kamenje još
nisu litice. Da li je Lilian već bila mrtva?

Poslije Jelnstorfa zavio sam nadesno. Poslije tri kilometra vožnje dohvatio
sam, dolazeći s juga, Treuvvall. Ovdje je jako snježilo. Malo sam tog jutra
vidio Treuvvalla. Sve su ulične svjetiljke još gorjele, stakla na mom
automobilu neprestance su se zamagljivala, brisači su letjeli amo-tamo, a moj
teški automobil je vrludao po cesti veoma često.
Začudio sam se kako je Treuvvall veliko mjesto. Ovdje mora da živi svakako
40 000 ili 50 000 ljudi. Uskoro sam ugledao prvi putokaz s natpisom
OKRUŽNA BOLNICA. U Treuwallu je bilo mnogo putokaza i tabla i
semafora. Morao sam proći čitavim gradom, jer klinika se nalazila na
sjeverozapadu. Dolje, na jugu, utisak o Treuvvallu bio je veoma skroman. Bilo
je ovdje ružnih kuća, prljavih tvornica. Neki stari most vodio je preko
nabujale rijeke. Zatim je grad postajao sve finiji. Bilo je ovdje mnogo
perivoja i starog drveća. Kroz snježnu mećavu i zahukana stakla vidio sam u
svjetlu uličnih svjetiljaka, što su se klatile na vjetru, prekrasne kuće s
balkonima, vidio sam dvije crkve s visokim tornjevima i veliku vijećnicu —
sve je to, činilo mi se, bilo sagrađeno u donjonjemačkoj gotici — ali bilo je tu
i mnogo novih modernih zgrada, među njima i kazalište.

Na sjeverozapadu Treuvvall je bio upravo otmjen. Bilo je tu starih vila posred

vrtova, novih bungalowa, bile su tu široke, tihe ulice. Vozio sam se po aleji
kestenova što sada nisu imali lišća i odjednom je sve postalo veoma svijetlo.
Preda mnom se prostiralo, jako osvijetljeno, veliko snijegom pokrito
parkiralište, a iza toga ogromna zgrada s bočnim krilima što su bila s glavnom
zgradom spojena visokim staklenim mostovima.

Znao sam da su mnogi okružni gradovi u posljednje vrijeme gradili vlastite

bolnice, sasvim moderno i skupo. Ta bolnica ovdje bila je osobito moderna,
mora da je stajala mnogo novaca.

Zaustavio sam svoj thunderbird, automobil je bio veoma prljav, i potrčao,

šiban ledenim vjetrom i snijegom, ka ulazu u kliniku, a potom u prostrano
predvorje gdje se nalazila uobičajena tabla s legendom čitave zgrade.
Razgledao sam je. Telefonska centrala, uprava, i hitna pomoć — sve se to
nalazilo u prizemlju. Pri tom je bolnica na jednoj strani primala muškarce, na
drugoj žene. U prvom i u drugom katu nalazilo se interno odjeljenje,
laboratoriji i sobe za preglede. U trećem i četvrtom katu nalazile su se
operacione sale i kirurške stanice, u petom su se katu na obje strane nalazili
odjeli za ženske bolesti i kružne dvorane. Sa strane se nalazila klinika za
djecu, očni odjel i zubna klinika. Sve su to sagradili, čitao sam, od 1957—
1960. U gornjem kraju velike table stajalo je:

OKRUŽNA BOLNICA TREUWALL PREDSTOJNIK: PROFESOR DR

CLEMENS KAMPLOH
Posvuda je gorjelo neonsko svjetlo.

Pošao sam u prvu stanicu hitne pomoći. Tu je sjedila postarija sestra s

naočarima kraj bijelog pisaćeg stola. Kad sam joj rekao kako se zovem, strogo
me odmjerila.

»Noćas ste dva put nazvali zbog gospođe Lombard, gospodine Mark.«

Mrtva je! pomislio sam nenadano. Lilian je mrtva. To će mi ovog časa reći ova
sestra.

Sestra je zaustila: »Doktor Hess vas očekuje.«

»Što je s gospođom Lombard?«

Sestra je popravila svoje naočari.

»Javit ću doktoru Hessu da ste ovdje. Trajat će to samo nekoliko trenutaka. U

međuvremenu pođite ovamo.« Pokazala mi je vrata iznad kojih je pisalo
ČEKAONICA.

»Sestro, molim vas, što je s gospođom Lombard?«

»Gospodine Mark«, odgovorila je sestra, »molim vas da pričekate ondje.

Pozvat ću doktora Hessa.« Posegnula je za telefonskom slušalicom.

»Sestro...«

Nije imalo smisla. Za nju više nisam postojao.

Otputio sam se u čekaonicu, što je bila sva u zelenoj boji, zeleno su bili
obojeni stolci i stolovi, zelen je bio i linoleum na podu, a i zidovi su bili
obojeni svijetlozelenom bojom. Zastori na prozorima, veoma živopisni, još su
bili navučeni. Zrak je bio veoma loš, neonsko svjetlo veoma jako. Ali to mi se,
naravno, tako učinilo, jer sam dugo vremena boravio u tami i snježnoj mećavi i
napokon se našao u tišini, na cilju. Kakav je to bio cilj?

Iznad ulaznih vrata visio je mali križ. Pogledao sam ga i pokušao izreći neku
molitvu, ali nije išlo. Dakle, rastvorio sam zastore, pokušao sam otvoriti
prozor kako bi u prostoriju došlo što više svježeg zraka, ali mi to nije uspjelo.

Svukao sam sa sebe ogrtač i bacio ga preko neke stolice. Zapalio sam cigaretu
i ponovo je ugasio, jer mi je od dima gotovo pozlilo. Boljela me glava.
Gledao sam kroz prozor snježnu mećavu, gledao sam veliko parkiralište kad su
se iza mene otvorila vrata.

Okrenuo sam se i htio poći u susret doktoru Hessu.

Nisam bio kadar učiniti ni koraka.

Čovjek koji je stajao preda mnom nije bio doktor Hess.

Bio je to moj brat Werner.

DRUGI STAVAK MOLTO VIVACE

Moj brat me gledao nepovjerljivo.

»Što hoćeš?«

»Podigni me na stolicu!«

»Zašto?«

»Jer se sam ne mogu uspeti.«

»A što ćeš na stolici?«

»Stajat ću gore«, rekao sam.

Moj brat je slegnuo ramenima i podigao me uvis.

»Hvala«, rekao sam. Zamahnuo sam potom iz sve snage i udario Wernera u
lice što god sam jače mogao. Iz nosa mu je potekla krv. Mnogo manji od njega,
nisam mogao doseći njegovo lice. Zbog toga sam ga zamolio neka me podigne
na stolicu.
Werneru, na svijet je došao godine 1918, iste godine kao i Rahela Minski,
rođena Litman, bilo je jedanaest godina. Meni tek šest, još sam imao plavu
kosu. Wernerova kosa je već bila smeđa. Obojica smo imali smeđe oči.

Poslije snažne zaušnice, što sam mu je opalio, moj je brat počeo jako vikati,
zateturao je, ali se sabrao, a njegovo se lice pretvorilo u brutalnu grimasu.
Udario me šakom u trbuh. Poletio sam sa stolice i začas se našao na podu
dnevne sobe, počeo sam se koturati, sad ovamo sad onamo, a ruke sam
priljubio ka tijelu. Sad sam bio ja taj koji je urlao od bola.

»Ti prijetvorna, prljava svinjo«, rekao je Werner i udario me nogom.

To su moja rana sjećanja iz djetinjstva.

Na moju viku dotrčala je Sofija Kazmarek, naša pjesti-nja iz Gornje Šleske, a

za njom je naišla moja majka. Sofija je kleknula kraj mene i prestrašeno
počela govoriti svojim dijalektom: »Isuse, Marijo i Josipe, što se dogodilo,
moj Ri-kardiću? što ti je učinio, taj Werner? Ne... ne... prestani plakati... već je
sve dobro ... opet je sve dobro ...« Pritisla bi moju glavu na svoje tvrde,
plosnate grudi, gladila me, a mirisala je finim sapunom i strahom božjim.

Moja majka je bila nepočešljana, nije se još bila nama-zala, a na sebi je imala
jutarnji haljetak. Po tom sudim kako se ta scena odigrala jednog nedjeljnog
prijepodneva, jer to je bio jedini dan u tjednu kad bi se moja majka, uvijek do
kasno u noć u redakciji novina zaposlena, mogla naspavati. Bila je, sasvim
jasno, ogorčena što je smetaju. Moj brat Werner, držeći džepnu maramicu na
krvavu nosu, plačući je pripovijedao što sam uradio. Izmorena poslom, i
suviše nervozna, otrgnuta od sna, moja majka je reagirala. Sofiju je s
Wernerom poslala u kupaonicu. (»Pobrinite se da se zaustavi krvarenje iz
nosa!«) Tada me ljutito podigla u zrak i povika: »Zašto si to uradio, ti gade?!«
Gledao sam je nijemo. Oteklim, od sna podbuhlim licem, očima slijepljenim
od sna, a bez naočara (majka je bila jako kratkovidna) zabrinuta i bez ikakva
sjaja, a ja sam je toliko volio i nikada joj to nisam bio kadar reći — majka je
takva stajala preda mnom.

»Odgovori!« povikala je.

Umjesto da odgovorim postavio sam dva pitanja: »Ti me ne voliš, mama, zar
ne? Ti me mrziš, zar ne?«

Bio sam spreman dati sve svoje igračke, čak i crveni vatrogasni auto, samo da
majka protuslovi tim pitanjima. Moguće je, da je, razljućena, što je smetaju u
njenom oskudnom miru, ogorčena na vječite svađe svojih sinova — mi smo se
neprestano svađali, a uvijek sam bio ja, mlađi, manji, onaj koji je posljednji
briznuo u plač — moguće je da uopće nije pravo i shvatila što je pitam.
Moguće je. Bilo bi to razumljivo. Ali, šteta. Mnogo toga bi se drugačije
odvijalo da je moja majka našla snage i bila sa mnom strpljivija i da se spram
mene ponijela s većom dobrohotnošću — uvijek. Nije u nje bilo te snage, ne
još i te. Morala je trošiti mnogo snage da obavi posao u redakciji, a što je
zapravo bio muški posao, da savlada bol i zabrinutost zbog svog propalog
braka, da nas podigne — ništa joj drugo nije pre-ostajalo. Bila je i šuplja i
prazna i sagorjela.

Naravno, kasnije sam mnogo toga pročitao na tu temu. Znam kako psiholozi
misle kako to nije najveća nesreća što pogađa čovjeka, već je vjerojatno
jedina prava nesreća ako čovjek nema dobru majku.

Nije moja majka bila loša, ne!

Bila je puna melankolije, nije više bila privlačna, ovisna sama o sebi, rano je
ostarjela. Nikada nije bila lijepa. Ishlapjela i iscrpljena neprestanom borbom
za naš opstanak. Otac ju je ostavio zbog druge — mlađe, ljepše — tri mjeseca
prije no što ću se ja roditi. Pola godine kasnije rastao se i uzeo drugu. Moja
majka, danas to znam, odrasla je u lošim prilikama, bez ikakve ljubavi. To
formira čovjeka. Moja majka bila je okružena tvrdoćom, a i sama se kao nekim
štitom zaklanjala u tvrdoću kako bi sakrila svoju ranjivost.

Kako li se samo sjećam još njenih maksima!

Ne treba biti bolestan. Ako ipak jednoč oboliš, o tome ne pripovijedaj. Uvijek
valja raditi ono što ti je dužnost. Nikada se ne jadaj. Tko ne radi rastužuje time
dragog boga. Neuspjeh ne postoji. Ako se pojavi o njemu ne valja
pripovijedati, poraz valja zatomiti. Valja se neprestance dokazivati.

Valja ... mora ... ne treba ... tko zna povijest moje majke, na njenom bi primjeru
bio kadar pokazati kako čovjek u ovakvim okolnostima, s ovakvim
opterećenjima, kako se čovjek nije mogao drugačije razviti. To bi se
izvanredno moglo prikazati — ali kakve koristi od toga?

Tog nedjeljnog prijepodneva rekla mi je majka: »Da te mrzim? Ti, histerični

klipane! Zar ja da tebe mrzim! Nema u mene... ali nastaviš li i dalje tako još
ćeš jednoga dana doživjeti, pa ću...« Prekinula se, ali meni je i to bilo dosta.

»Fino«, rekao sam. »Dakle, ipak je tako.« A zatomljene suze moj su glas
učinile agresivnim.

»Još si i drzak.« Blijede obraze moje majke podlila je rumen. »Ovog trenutka
ćeš mi reći zašto si tako podlo udario svoga brata.«

Šutio sam.

»Ovoga trenutka!« povikala je majka.

Osjetio sam kako mi se srce steže. Tako bih bio rado zagrlio majku, poljubio
je, isplakao se na njenom ramenu, rekao joj kako je volim. A ona me psovala.
Prijetila mi. Moj brat je bio u pravu onim što je pripovijedao, razmišljao sam
zdvojno.

»Ne želiš govoriti?« — ja sam prkosno mahao glavom.

Majka je podigla ruku da me udari. Još nikada to nije učinila! Bila je jako
uzbuđena tog nedjeljnog prijepodneva. Čim sam ugledao da se njena ruka
podigla, svoje sam obje ruke pritisnuo na obraze.

»Makni ruke!«

Nisam se pomaknuo.

»Makni ruke!« povikala je, ne, kriknula je majka strašnim glasom.

Slušao sam drhteći.

Odmah potom zažarilo se moje lice zbog udaraca. Stisnuo sam zube, gledao
majku užarenim pogledom i razmišljao kako bih radije umro nego da zaplačem
ma koliko me to strašno boljelo.
»Ti, tvrdoglavi, bezobrazni derane«, rekla je moja majka briznuvšu u plač. »U
sobu! Kažnjen si zatvorom! Danas i sutra. Jesi li razumio? Odgovori!«

Nisam odgovorio.

Okrenuo sam se i otišao ozbiljno. Trebalo je da se sve to završi herojski. Na

žalost, izgubio sam pri tom svoju po-lucipelu i morao sam se sagnuti da je
ponovo navučem. Bila je to stara, istrošena cipela moga brata. Kratke hlače i
košulja na meni bili su također njegovi. Neprestance sam bio užasnut time što
sam morao nositi njegovu staru odjeću. Nismo imali mnogo novaca. Bili smo
sasvim siromašni.

Zalupio sam vratima dječje sobe — stanovali smo u velikom i lijepom stanu u
otmjenom predjelu Frankfurta (»Čovjek treba da lijepo stanuje. Valja držati do
sebe i živjeti kulturno, ne kao zvijeri«) sobe su bile velike, iako je pokućstvo
bilo jako raznovrsno — zalupio sam vrata dječje sobe za sobom što sam
glasnije mogao i pri tom mislio, a toga se još točno sjećam: samo ti čekaj.
Jednoga dana... jednoga dana...

Nisam znao što ću uraditi jednoga dana, znao sam da ću jednoga dana uraditi
nešto strašno, ah, jest! Poput Shakes-peareova vojvode od Glostera, kasnije
kralja Rikarda III, onog sam nedjeljnog prijepodneva bio spreman da budem
neman.

Sofija, sa svojom sivom kosom, vonjajući neprestance po dobrom sapunu,

uvijek dobra i pobožna, došla bi u moju malu spavaću sobu donoseći mi ručak.

»Neću ništa!« povikao sam ležeći potrbuške na podu. »Neću uzeti ni zalogaja!
Otiđi, Sofijo! Ostavi me na miru! Ostavite me svi na miru!«

»Za mene«, rekla je Sofija. »Mene radi jesti ćeš, Rikardi-ću. Radi tvoje stare
Sofije, zar ne?«

»Neću!«

Posjela me za stol na kojem se nalazio poslužavnik — bila je tako jaka, a ja

malen — govorila mi je: »Vidi, poslije jela dobit ćeš kolač s mrvicama.
Donijela sam ga od pekara. Samo za tebe.«
Naravno, time bi me nadmudrila. Ako je ičega na svijetu bilo što sam volio
više od Sofije i majke, tada je to bio taj kolač. Brundao sam dok sam počinjao
jesti i vidio kako Sofija stavlja na moj šareno ispisani ormar svoju staru
golubicu od porculana, a ova je bila sasvim požutjela i ispucala. Uvijek bi to
činila kad bih ja bio kažnjen kućnim zatvorom. Bila je to golubica u naravnoj
veličini, jednoć, kad sam bio ljutit, odbio sam joj kljun. Oko vrata toj je ptici
visjela ogrlica na kojoj je Sofija crvenom masnom olovkom ispisala
štampanim pismenima:

SAMO RADOSNIMA CVATE DRVO ŽIVOTA!

Prokleta ta golubica uvijek bi se pojavila kad bi u kući bila svađa, dakle, bila
je prisutna neprestance, sjedila je na mojem ormaru dok se ne bismo smirili.

Sofija, sva koščata i licem punih bora, gledala me kako jedem i šutjela.

Upitao sam: »Gdje je moj brat?«

»Jedi juhu«, odgovorila je Sofija.

»Ionako znam«, rekao sam. »U kinu je. Dječja predstava u pola dva.
'Siegfried'. Ne laži, Sofijo. Gledao sam s prozora kako odlazi. To nije lijepo
od mame što njemu daje novac za kino, a meni zatvor. Jučer je obećala, da ću i
ja ići. Što čovjek obeća mora i izvršiti.«

»Jedi jetra«, govorila je Sofija.

»Fućkam ja na 'Siegfrieda'! Baš mi se i ne ide!«

»No!« rekla je Sofija. »Jedi i papriku. Hajde, možeš još.«

»Gdje je mama?«

»Ponovo je legla. Uzela je prašak. Spava. Nedjeljom je uvijek nasmrt umorna.

To i sam znaš.«

Jeo sam šuteći.

»Bila je to podlost, Rikardiću, što si uradio. Nije to bilo lijepo! Dopustiti da

te digne na stolicu i onda udariti. Wer-ner je jako krvario! Bila je čitava
kupaonica puna krvi.«

»Odista?« Jelo mi je odjednom počelo silno prijati. »Zar čitava kupaonica?«

Sofija je mahnula glavom. »Baš i ne. Ipak si ti dobar dečko. Ipak te ja mnogo
volim ...«

»Jest, ti«, rekao sam.

»Tvoja majka te također...«

»Govno ona mene voli! Ona mene mrzi!« povikao sam i pri tom bacio nož i
viljušku.

»Hajde, hajde, Rikardiću...«

Nitko me nije mogao zadržati: »Mrzila me još dok me i na svijetu nije bilo!
Htjela me se riješiti!«

»što je htjela?«

»Htjela se mene riješiti!«

»Što ... kako ... što to ima da znači?«

»I sam ne znam ... htjela me ubiti.«

»Tko to kaže?«

»Werner!«

»Werner ... jesi li ga zbog toga udario?«

»Jest! Ali i mene su istukli! Mama! 'Makni ruke!' rekla je. Dala mi je dvije
zaušnice. Kaznila me zatvorom. A Wer-ner ide u kino. 'Siegfried'!«

»Pripazi malo, sve ti pada s viljuške!«

Viljušku punu paprike ljuti to sam bacio na pod. Sofija je ustala, noge su je
boljele zbog uloga, sve je brzo pospremila. Povikao sam: »On je jedina sreća
mamina, i to je rekao!«

»To je glupost.«

»Nije to nikakva glupost! Mama mu je sama to rekla! Uvijek mu to govori.

Jednom sam i sam čuo! Znam da to mama govori! I ti to znaš.«

Sofija se teško podigla, krpu kojom je brisala pod turila je u džep, a imala ih
je u gornjem dijelu haljine mnogo, tu je haljinu uvijek imala na sebi. Sofija je
već bila kod nas kad sam se ja rodio. Započela je u nas raditi nešto prije
Wernerova rođenja, bila je pjestinja, kuharica i povjerljiva osoba moje majke.
Doživjela je i kraj braka. Sad je rekla: »Rikardiću, nije lako tvojoj majci.
Sama je s dvoje djece.«

»I s tobom!«

»Ali otišao je otac.«

»Možda je tati bila tako zla kakva je i prema meni! Možda je zbog toga otišao
od nas! On to nije mogao izdržati. I ja ću otići čim ponarastem! Ja također to
neću moći izdržati! Werner, Werner... uvijek Werner! Njega ona voli! Mene je
htjela ubiti! Jest, ubiti! To je htjela!«

»Nije!«

»Zakuni se! Toliko si pobožna, sa svojim dragim bogom i anđelima i svim

time! Zakuni se!«

»Neka ti bude dosta ako kažem kako to nije istina.«

»Istina je«, rekao sam. »Inače bi se zaklela.«

Sofija je bila sasvim zbunjena.

Nastavio sam, usta punih variva i mesa: »Ne moraš se zakleti. Znam ja što se
dogodilo. Ali usprkos tome radostan sam što sam odalamio svog brata, onu
svinju! Kao da sam ja kriv što sam došao na svijet kad se moji roditelji više
nisu voljeli. Zašto sam se uopće i rodio? Rekla si mi kako djeca dolaze samo u
tom slučaju ako se roditelji vole.«

Ah, jadne li Sofije Kazmarek! Uvijek bi uzbuđeno disala pri takvim

razgovorima, nije znala kamo će sa svojim velikim rukama i nogama, mucala
je mnogo tješeći me svojim glupostima, a ja sam joj uvijek govorio kako je to
besmisleno. Pa bi zašutjela.

»Kad ponarastem, bit ću muzičar kao i tata«, rekao sam dospjevši do kolača.
»Odlično mi prija, Sofijo. A znaš li zašto?«

»Zašto?« upitala je puna strave.

»Posljednji put, kad je tata bio ovdje, mama je vikala zajedno s njime... uvijek
su vikali jedno na drugo kad bi došao... posljednji put je vikala: »'Muzičar!
Muzičar' (oponašao sam majčin glas.) 'Zašto sam se uopće ikada upuštala s
muzičarem!'«

»Zar si prisluškivao?«

»Naravno. Ali vikali su toliko glasno da nije trebalo prisluškivati. 'Muzičari

sve ljude oko sebe unesrećuju', vikala je mama. 'Muzičari su najgori ljudi!' Ja
hoću da budem najgori! Ja ću sve ljude unesrećiti! Sve!«

»Rikardiću, Rikardiću! Tako ne valja govoriti! Budeš li tako govorio, otići ću i

nikada se vratiti neću«, rekla je Sofija, blijeda i užasnuta.

Gledao sam pun radosti kako sam je prestrašio. U to vrijeme bila mi je

najveća radost kada bih je prestrašio. Bila je najlakša žrtva. Znam da je bila
izvan sebe kad bih na primjer u kadi za kupanje zaronio praveći se 'mrtav'.
Tada bi mi uvijek pala na lijepak. Kad je riječ o majci, to se nisam usuđivao
činiti.

Otac je svirao violinu — bio je muzičar od zanata, svirao je u orkestru

Bavarske državne opere. Sa svojom mladom ženom živio je u Miinchenu.
Poslije rastave ostavljeno mu je da svoje sinove svaka dva mjeseca smije
vidjeti dva dana. Nije se uvijek pojavljivao u Frankfurtu makar mu je to bilo
dopušteno. Rad, vječna nestašica novca i povremene turneje orkestra
onemogućivale su mu da nas redovito posjećuje. Ipak, svaki posjet, do kojega
bi došlo, pretvarao se u pravu katastrofu. Uvijek bi dolazilo do teških
razmimoilaženja s mojom majkom. Neprestance mu je predbacivala što teško
mora raditi, kako njegovo davanje novca nedostaje u tim teškim vremenima,
uvijek nanovo napadala bi ga strašnom žestinom pred nama djecom.

»Pogledajte ga!« povikala bi, a ispod debelih stakala od naočari njezine bi se

oči gubile u suzama. »Pogledajte ga! Tako izgleda čovjek koji je svoju
porodicu ostavio na cjedilu, koji ju je unesrećio radi jedne mlade kurve.«

U to sam vrijeme još mislio da kurva znači vješala. To je dolazilo odatle što
mi je tako nešto Sofija čitala iz Biblije. Mjesta gdje se govorilo o kurvama,
naravno, ona je izostavljala. Naravno, poslije sam tražio ta mjesta. Već sam
znao čitati. Tako sam doznao iz Biblije kako teško griješi tko visi na kurvi.
Dakle, ovdje mora da je riječ samo o zločincu kojega su objesili — na kurvu,
na vješala ili nešto tome slično. Tako sam mislio. Zbog toga me zbunjivalo
dugo vremena kad bi majka očevu drugu ženu nazivala kurvom. Da pitam,
nisam se usuđivao, pogotovu ne svoju majku; pobožnu Sofiju također ne; svoga
oca nisam želio pozlijediti.

Bio je on mekan, slab čovjek — sam je to govorio za sebe.

Bio je sanjar, bespomoćan u životu i bez uspjeha, nije daleko dopro, to se

mora priznati, ali je bio ljubezan i drag čovjek, a kad bi mu to dopustili i
radostan — radostan poput djeteta. Zbog toga sam ga odista jako volio, a
dobro smo razumjeli jedan drugoga.

Napadaji moje majke pred nama djecom duboko su vrijeđali moga oca. Majka
je izgledala odvratno, kad bi tako vikala. Ne smijem suditi niti o njoj, a
također ni o mom ocu. Oboje su, nema sumnje, bili krivi što im brak nije uspio.
Oboje ih je valjalo žaliti. Nisu se nikada smjeli vjenčati.

Na majčinu radost moj se brat uvijek nećkao da s ocem ode u šetnju kad bi
ovaj došao da nas posjeti. Ja sam s njime uvijek izlazio — primijetio sam da
to majku boli, ali išao sam, jer sam se duboko divio tom meni stranom
čovjeku, koji je, dakle, bio moj otac. Za vrijeme ta dva dana uvijek je
odsjedao u hotelu, išao je sa mnom na ručak i u mnoge slastičarnice, išli smo
na klizalište, zimi, a na plivalište, ljeti. Ali najčešće smo posjećivali operne
predstave ili koncerte. Otac je bio taj koji me poveo u čudnovat svijet glazbe.
Humperdinckove, Mozartove, Puccinijeve, Verdijeve i Bizetove opere vidio
sam i čuo prvi put s njime; s njim sam prvi put čuo za glazbu Bacha, Brahmsa,
Haydna, Bruc-knera, Ravela, Schumanna, Gershwina, Beethovena. U svojim
sanjarenjima doživljavao sam uvijek sve što bih vidio i čuo, još jednoć. Kakva
su to bila divna sanjarenja, ispunjena s toliko blagozvučja, s toliko mnogo
ljepote!

Na moj sedmi rođendan poklonio mi je otac violinu. Imao sam je samo jedan
dan. Noću, poslije mog rođendana, čuo sam kako je majka došla u moju sobu
tražeći nešto u tami. Pretvarao sam se da spavam. Kad je majka otišla, zapalio
sam električno svjetlo i ogledao se. Violina je nestala. U stanu sam čuo
praskanje, i pucketanje drva što se lomi. Znao sam što to znači, ali i suviše
sam se prestrašio da ustanem. Toliko sam se bojao svoje majke, bojao sam se
da me ne ubije kao što je to htjela učiniti prije no što sam se i rodio, da i
jednoč spomenem nestalu violinu. Ocu sam rekao, kad nas je idući put
posjetio, da sam violinu izgubio u perivoju. Pogledao me tužno i samo kimnuo
glavom.

»Razumio sam«, rekao je tiho.

To se dogodilo godine 1930, one godine kada je otac profesora Petra Mohna,
predstojnika zdravstvene ustanove Hronstein, na sjeveru Frankfurta, iz
uvjerenja postao pripadnik partije, a jednako tako, potom, ušao je u partiju i
njegov sin, jer su obojica bili osvjedočeni kako je Adolf Hitler jedini čovjek
koji može Njemačku spasiti iz teške krize.

Moj otac se nije zanimao za politiku.

Običavao je govoriti kako to nije za siromašne ljude.

Moj brat je stajao u vratima čekaonice, točno ispod raspela. Jako neonsko
svjetlo, što je tog tamnog jutra sjalo po čitavoj bolnici, obasjavalo ga je.
Stravično je izgledao. Lice mu je bilo sivo, gotovo zeleno, obrazi su mu upali,
bio je neobrijan, ispod umornih očiju bili su mu tamni kolutovi, a usta su mu se
nervozno trzala. Na sebi je imao kratak krznom podstavljen kišni ogrtač.

»Ti...«, rekao sam promuklo. Očekivao sam liječnika, onog doktora Hessa, a
ne svog brata, sam bog zna ne njega, njega sam susreo prije dvije godine,
posljednji put, sasvim slučajno. Dvije godine — koliko se samo Werner za to
vrijeme promijenio. Snažnog, blistavog i naviknutog uspjesima, hom-me a
femmes, takva sam ga imao u sjećanju. Što se to s njime dogodilo? Što je
doživio za tih godina? Izašle su dvije knjige što ih je napisao, obje su bile
bestselleri. Nisam to shvaćao. Ili je samo danas tako izgledao? Ako je takav
danas što je uzrok tome? Lilian? Što je on znao o Lilian? Što je on mogao znati
o njoj? Što uopće radi ovdje?

»Zdravo, Riki«, rekao je Werner.

»Werneru ... kako dolaziš ovamo?«

»Svojim kolima«, rekao je i ustima napravio grimasu.

Zrak u toj zeleno obojenoj čekaonici sa zelenim linole-umom, zelenim

pokućstvom i šarenim zastorima bio je usta-jao i loš, ovdje je bilo vruće, zbog
toga sam, ali bez uspjeha, pokušavao otvoriti prozor ispred kojega je bješnjela
snježna vijavica, s kojega je svjetlo padalo na parkiralište okružne bolnice
Treuwall. Tako loš zrak ipak nije, razmišljao sam, da bi mi zbog toga moralo
biti zlo. Povraćalo mi se. Duboko sam nekoliko puta udahnuo, nikako mi to
nije uspijevalo. Naravno, to je obično uzrujavanje. Pitao sam sama sebe, da li
i sam ma imalo bolje izgledam od svog brata.

»Ostavimo se brbljarija«, rekao sam uzbuđeno. »Odakle znaš da je Lilian ...«

U Wernera je bio dubok, milozvučan glas. Gotovo uvijek je govorio trijezno, s

naglascima — kao da je na nekom predavanju. Danas je govorio mnogo brže i
ne tako odmjereno.

»Nazvali su me. Od tebe.«

»Od mene?«

»Iz tvog lokala. Nazvala je neka djevojka. Ona nova plesačica što je imate —
Va... Va ...«

»Vanessa?«
»Jest, ona.«

»Vanessa te nazvala u Bremen?«

»Zar više ne razumiješ njemački?«

»Ali kako je došla do...« prekinuo sam. Vanessa, prokletstvo, razmišljao sam.
Ta neman. Ta ljubomorna neman. Dakle, uradila je sve što je u njenoj moći
kako bi ovdje došlo do gužve. Uvijek bi dolazilo do gužve kad bismo se moj
brat i ja za vrijeme posljednjih deset godina sastali. Vanessa je to znala.
Telefonski broj mog brata u Bremenu veoma je lako pronašla.

»Toj djevojci zbog toga mnogo zahvaljujem«, rekao je Werner. Primijetio sam
kako mu drhte prsti dok je pripaljivao cigaretu. Dim cigarete ponovo me počeo
smetati.

»Kada?«

»Što?«

»Kada te obavijestila?«

»Tako, oko pet...«

Dakle, odmah pošto sam posljednji put razgovarao s njome telefonom. Dok je
Minski spavao. Proklete li beštije!

»Ispripovjedila mi je kako je Lilian nazvala tebe u Frankfurt, kako je pokušala

samoubojstvo...« Zastao je u riječi, otresao pepeo na tlo, dugo se protezao, bio
je veoma nervozan. Bogme, i ja. »Sve mi je ispripovjedila«, završio je
Werner.

»A to je tebe toliko uzrujalo, pa si odmah uskočio u kola i došao ovamo.«

»Zašto ne bih?« Glas mu se ljutito podigao.

»Kakve li dirljive pažnje ...«

»Nimalo nije dirljivija od tvoje. Ipak, s Lilian sam jednoć bio oženjen, ako se
još toga sjećaš.«

Da me je, kao u ono dječačko doba, udario u trbuh — ne bi me žešće

povrijedio. Jest, bio je on oženjen Lilianom. Moj brat Werner s mojom Lilian.
Mojom Lilian? Molim lijepo, ona je mene voljela! Jest, ali i njega! Zbog njega
je...

Otvorila su se vrata.

»Vidi, vidi«, oglasio se neki muški glas. »Dva posjetioca? Tko je od vas
gospodin Mark?«

Obojica smo se okrenula.

U vratima je stajao čovjek, ćelav, okrugle glave, na sebi je imao bijeli ogrtač,
a bilo mu je oko pedeset godina. Na nosu su mu sjedile naočari obrubljene
crnom kornjačevinom, bio je neispavan i blijed.

»Ja«, odgovorili smo jednovremeno moj brat i ja.

»Ja sam doktor Hess«, rekao je ćelavko. »Ali, kako?«

»Kako je gospođi Lombard, gospodine doktore«, upitao sam pristupajući mu.

»Kako se obojica zovete... ah, vi ste braća.«

»Jest«, rekao je Werner.

»Sa kime sam... sa kime sam telefonirao?« Liječnik je bio osobito uzbuđen.
Ne, pomislio sam, nije on uzbuđen. Prestrašen je i pokušava to sakriti. Zašto je
taj čovjek prestrašen? Gledao sam sitne kapi znoja na njegovoj gornjoj usnici.
Sljepoočice su mu upale. Doktor Hees je pritisnut jakim tjelesnim i duševnim
opterećenjima.

Zaustio sam: »Sa mnom ste razgovarali.«

»Mark ... Mark...«, započeo je tarući svoje čelo. »Književnik, zar ne?«

Uvijek mi se još i to moralo dogoditi. Naravno, Werner je nastavio marljivo

pisati.

»Nisam ja. Moj brat je književnik«, rekao sam.

»Ali i vi ste, ipak, također...«

Grubo sam ga prekinuo: »Upitao sam vas kako je gospođi Lombard, gospodine
doktore.«

Sav se uvukao u se. Što se to događalo s tim čovjekom? Što se to događa s

mojim bratom? Zašto je ovaj toliko nervozan? Zašto tako strašno izgleda? Što
se to zbiva ovdje?

»Na životu je«, odgovorio je liječnik.

»Ne biste li po mogućnosti bili malo opširniji?«

»Ne bih.«

Zurio sam u ćelavka s okruglom glavom.

»Što?«

»Smijem li vas zamoliti da pođete za mnom?« odgovorio je doktor Hess. Nije

bio kadar da nam pogleda u oči.

»Idemo li ka gospođi Lombard?« upitao sam.

»K njoj ne smije nitko«, odgovorio je Hess brzo. »Idemo k meni. U moju

sobu.«

»Što ćemo ondje?« To je rekao moj brat. Glas mu je bio ljutit. »Kakve su to
tajnovitosti oko jednog pokušaja samoubojstva?«

»Nije to bio pokušaj samoubojstva«, odgovorio je liječnik.

»Nije to samoubojstvo?« glas mog brata se prelomio, kri-ještao je. »Što

drugo?«
»To će vam reći gospodin Eilers. Čeka u mojoj sobi.«

»Tko je gospodin Eilers?« upitao sam.

»Komesar kriminalističke policije«, odgovorio je doktor Hess. »Dakle,

pođimo već jednom.«

Kuća gdje smo stanovali kao djeca imala je ravan krov sa zidom naokolo. Na
tom krovu rasla je breza. Vjetar je jednoč morao donijeti sjeme i ostaviti ga u
pukotini zida. Ispočetka je iz te pukotine provirilo nešto maleno, nježno,
zeleno. Moja majka, Sofija, Werner i ja bijasmo oduševljeni! Krov, što je
pripadao našem stanu i što smo ga jedino mi koristili, ljeti bi bio naše
omiljeno obitavalište, a to nešto zeleno postalo je, naravno, prava senzacija za
nas.

Iglama, noževima i škarama oprezno smo proširivali pukotinu, pravili je

većom, utiskivali smo zemlju u nju i zalijevali biljku koja je, tako njegovana,
brzo rasla i postajala sve veća. Začuđeni, primijetili smo uskoro kako ovdje
nije riječ o nekoj biljci, niti o grmečku, već je riječ o pravom stablu, riječ je o
brezi, našoj brezi! Poslije dvije godine već je bila visoka čitav metar, nježna i
vitka, deblo joj je bilo savijeno u obliku slova L, nije u nje bilo mnogo grana,
ali bila je prava breza. Darivali smo joj punu pažnju. Tada je jednog dana
došao novi dimnjačar. Ništa nije znao o našoj brezi. Stari dimnjačari su je
poznavali. Zaboravili smo novog upozoriti i zamoliti ga neka je sačuva. Strani
dimnjačar iščupao je brezu i bacio je na dvorište. Možda je pomislio da će
nam time učiniti ljubav. Nesreću smo otkrili tek pošto je otišao. Nikada se nije
vratio.

Svi smo bili žalosni, Sofija je čak i zaplakala.

Nadošla je jesen, poslije nje i zima, a idućeg proljeća dogodilo se malo čudo.
Ja sam ga otkrio kad sam se u ožujku popeo na krov. Iz pukotine u zidu raslo je
nešto maleno, nježno, zeleno. Naša se breza ponovo pojavila! Naravno, nije
bila ista — očito je ponovo sjeme dospjelo u pukotinu. Opet smo posjedovali
svoje stablo na krovu.

U to doba polazili smo moj brat i ja u obližnju realnu gimnaziju, moj otac je
bio već dvije godine mrtav, a moja majka je postala glavni urednik kulturne
rubrike u njenim novinama.

Klijenut srca prekratila je očev život, umro je za nekoliko trenutaka.

»Ja neću ići na sprovod«, objašnjavala je majka odlučno. »S onom ženom

ispred groba — nikada.«

»I ja također neću poći«, požurio se moj brat. Majka ga je pogladila po kosi.

Sofija je u to vrijeme baš bila nešto bolesna, prehladila se i imala vrućicu.

»Odvest ću se sam!« povikao sam glasno.

»Ostat ćeš lijepo ovdje, još uvijek odlučujem ja što ćeš raditi!« Majka se čak i
uzrujala.

»Nitko mi neće zabraniti da se odvezem k svome mrtvom ocu«, odgovorio

sam, a mora da sam to rekao toliko ljutito, toliko strastveno i toliko izazovno,
da je majka popustila. Bilo mi je tek dvanaest godina i pošto sam na taj način
hrabro navijestio svoje planove, da putujem, spopao me potom — kao i pri
mnogim takvim slučajevima, naravno, strah. Put je bio prava pustolovina,
obuzela me više i uzbuđivala me više negoli smrt i pogreb moga oca.

Sprovod je bio na munchenskom groblju. Stajao sam kraj njegove lijepe, u

crninu odjevene udovice, tiho je plakala. I ja bih rado zaplakao, ali suze mi
nisu dolazile na oči. Moj otac je iznad svega volio Beethovenovu Devetu
simfoniju, njegova je želja bila da gudački kvartet odsvira II stavak, 'adagio
molto e cantabile', a prijatelji iz orkestra državne opere ispunili su mu tu želju.
Devetu sam simfoniju nekoliko puta čuo, uvijek sa svojim ocem; i mene je
silno potresla, i meni je treći stavak, taj 'pjev zaljubljene duše', i meni se taj
stavak činio najljepšim.

Moj otac, nespretan, stidljiv, malorječiv i nevješt riječima uvijek bi se

promijenio kada bi govorio o muzici.

»Prvi stavak«, tako je jednoć u mojoj prisutnosti rekao jednom prijatelju,

»tragedija je sudbinskog propadanja na što se ljudi užasavaju — zdvojno i
uzaludno...« Tako je govorio, čitava života ponižavan, prikraćen, bolećiv i
čitava života sanjarski nastrojen čovjek. O bakanalijama drugog stavka, što su
slušaoca zanosile, također je govorio otac. »Ples! Divljina! Opojnost!«,
govorio bi on koji baš ništa divlje, opojno i raspojasano nije imao u sebi.
»Samozabo-ravljanje, prirodno divljanje — sve je to sadržano u drugom
stavku. Ali ta glazba nikada ne pokazuje ka izlazu iz svega onog teškog i
sudbonosnog... ah, a potom adagio! Adagio pokazuje put... ka sveobuhvatnosti
i općem opraštanju ka općem podnašanju svega... pokazuje put kroz ljubav i
dobrotu ka mudrosti odricanja...« Tako je on govorio, taj suhi, zatvoreni
čovjek kojega nikada nisam shvaćao i kojega se nije moglo shvatiti. Uzeo je
mladu, lijepu ženu, očito ga je voljela, bez ikakvih skrupula otišao je od nas,
ali činilo se da nije bio sretan u svom drugom braku, ne, nije bio sretan, što se
odigravalo u njemu? Još i danas se to pitam, pitam se što je to morao
podnositi, što je bila njegova sudbina na tom svijetu i da li je treći stavak
možda zbog toga volio budući da nikada nije u sebi posjedovao ljubav,
dobrotu i mudrost opraštanja, ali se zdvojno mučio da zadobije sve to. »To je
zadaća adagia: dušama ljudi koji pate donijeti oslobođenje i mir... mir! U smrti
izgledaju svi, ma koliko su mnogo patili i trpjeli, sretni i smireni, zar ne? Treći
stavak to je za mene... preobraženje«, (izrekao je tu riječ kao da se stidi)
»preobražena je to pjesma čovjekova, onog čovjeka koji je oslobođen svih
boli... možda je to, dakle, pjesma mrtvome ...«

Sada je otac bio oslobođen, za sva vremena, svih boli — još i danas mislim
pun naklonosti i ljubavi, pun žaljenja i napuštenosti na njega: I moja je majka
već davno mrtva. I nju sam volio, ipak kad zatvorim oči njeno lice sebi ne
mogu predstaviti. Lice mog oca odmah se pojavljuje pred mojim očima.

Nad otvorenim grobom, na tihom miinchenskom groblju, čula se glazba

gudačkog kvarteta. Mlada udovica uzela me za ruku. Govorila sa mnom nije ni
jedne jedine riječi, nikada. Bacio sam šaku zemlje na lijes kad su mi pružili
malu lopaticu, okrenuo sam se i otišao odatle, a u bijelom nebu punom bijelih
oblaka što se nadvilo nad gradom činilo mi se da prepoznajem lik svog oca,
sjećam se kako sam glasno govorio lutajući puteljcima između grobova ka
izlazu.

»Bit ću muzičar«, rekao sam podižući pogled ka nebu, »bit ću muzičar kao i ti,
obećajem ti.«

Glazba je bila najčudnovatija stvar na svijetu, moj otac je bio nema sumnje
 najčudnovatiji čovjek, svejedno što moja majka govori, svjedno što ona o
tome govori ja ću studirati glazbu poput njega, glazbu, jest.

Na kolodvoru sam kupio 'Miinchenske najnovije vijesti', a u vlaku sam listao,

bio sam tmuran, spopao me osjećaj ošamućenosti, listao sam po novinama, a
odjednom je moju pažnju privukao naslov i ime. Stajalo je:

NAŠA BREZA

NAPISAO WERNER MARK

Bila je to kratka pripovijetka. Napisao ju je moj brat. Pisao je o obje breze na

našem sunčanom krovu, o staroj i o novoj. Bila je to veoma poetična priča o
svršetku i početku, o rastanku i ponovnom viđenju, o životu koji neprestance
teče i nikada se neće završiti; dirljiva simbolička pripovijetka, a da Werner
ni sa jednom riječju nije isticao tu simboliku niti dirljivost. Uspio je u
najvećoj mjeri djelovati pomoću moderno-stvarnog opisa. Njegov omiljeli
autor nije bez razloga bio Hemingway kojega su knjige u to vrijeme u
Njemačkoj bile zabranjene, ali su usprkos tome stajale na regalima naše kućne
biblioteke.

Werner je napisao pripovijetku!

I tu pripovijetku su objavile miinchenske novine — nisu to bile novine moje

majke, ne, strani je to list objavio! Werner Mark. Velikim pismenima stajalo je
ovdje njegovo ime.

Bio sam se uzbudio ...

»Ti si, dakle, već pročitao«, rekla je moja majka kad sam se vratio kući s
novinama u džepu ogrtača.

»Jesam«, odgovorio sam, »oduševljen sam!« Pogledao sam svoga brata koji se
naglašeno pravio potpuno ravnodušnim. »Čestitam ti! Prekrasna pripovijetka.«

»Zar ne?« Moja majka bila je toliko uzbuđena da naprosto nije mogla biti na
miru. Trčala je i motala se po dnevnoj sobi, primijetio sam kako na stolu kraj
prozora ima nekoliko primjeraka tih novina. »Kakve li radosti i uzbuđenja, a
sve mi je to priredio Werner!« rekla je majka gla-deći snop novina. »I nikome
ni riječi, predstavi to sebi, Rikarde, nikome nije rekao da je priču poslao u
Munchen! Danas je došlo pismo ... neka pošalje još ... htjeli bi ga osobno
upoznati... bože moj, toliko sam sretna.«

Otac je mrtav, pomislio sam nenadano prestrašen, i nijedno od vas dvoje ne

pita što sam doživio na groblju.

»Werneru je tek sedamnaest godina, samo sedamnaest godina. I već mu

objavljuju prvu priču...« Moja majka, koja je tako mnogo i toliko teško morala
raditi kako bi nas prehranila, sjajila je od sreće. »Bit će on pisac, tvoj brat,
velik pisac.«

»Sprovod je bio veoma lijep«, započeo sam.

»Niti meni nije pokazao tu priču. Ne, ali jedna strana redakcija! Dobar mladić
je taj tvoj brat. Napokon ću i ja biti nagrađena za svu muku i trud...«

»Svirali su Devetu, treći stavak ...«

»Možda će napisati uskoro i svoj prvi roman, a možda će... ah, što kažem
možda, sigurno će to biti! ... bit će to dobar roman! Kupit će ga mnogi ljudi!
Tvoj će brat postati slavan, zarađivat će novac, mnogo novaca... a ja više neću
morati da radim ... iako to nije ono najvažnije... najvažnije je da će biti
umjetnik, tvoj brat, pravi umjetnik ...«

Rekao sam: »I ja ću biti umjetnik. Želim studirati glazbu, a potom ću

komponirati.«

»Čovječe, zaveži«, rekao je Werner brzo. Primijetio sam kako se lice moje
majke smračilo. Na tren joj se zgrčilo, pomislio sam da će zaplakati. Mojem
ocu, dakle, nije oprostila čak ni u smrti.

»Umoran si od puta, Rikarde«, rekla je bez ikakva naglaska. »Pođi u svoju

sobu, legni ondje.« Moj brat se smiješio.

Jutros su, razmišljao sam, sav lud od ljutnje, pošto sam se našao nekoliko
minuta kasnije u svojoj sobi, jutros su pokopali moga oca. Župnik je za svoj
nadgrobni govor upotrijebio jedno mjesto iz Evanđelja po Ivanu.

»Na ovome ste svijetu puni straha; budite utješeni: ja sam nadvladao taj
svijet...«

Uzeo sam svoju Bibliju kako bih pročitao to mjesto, jer osjećao sam čežnju za
svojim mrtvim ocem, odjednom mi je sve bilo tako tužno, tako tužno.

Sam, nisam čitao Evanđelje po Ivanu, čitao sam ono mjesto gdje se nalazila
svilena vrpca — već je dugo na tom mjestu. Čitao sam prvu knjigu Mojsijevu,
znao sam to mjesto naizust, već dosta vremena...

»... Gospodin je pogledao Abela i njegovu žrtvu što ju je prinio, ali na

Kainovu žrtvu nije svratio pogledom. Kain je bio veoma ljutit zbog toga i
njegov se obraz smračio...«

Sjećam se kako sam glasno sebi govorio: »Kain je bio veoma ljutit, a lice mu
se namrštilo.«

I moje je lice bilo mračno, a i ja sam bio ljutit.

Tog dana, a bilo je to 22. studenoga 1966. tama kao da se nije mogla razići. U
pola osam ujutro još je žestoko snježilo, a sada, u pola devet, kiša je padala u
gustim mlazovima, povlačili su se crni oblaci, nosio ih je naokolo silan vjetar,
nagonio ih je duboko na zemlju, a u službenoj sobi odebelog, okrugle glave
doktora Hessa gorjelo je neonsko svjetlo. Nevrijeme je treslo prozorima.

Komesar kriminalističke policije Ernest Eilers kojem nas je doveo doktor

Hess bio je visok, vitak čovjek uskog lica, plavih očiju i kestenjaste kose,
češljao se unatrag. Kad sam ga upoznao pomislio sam kako mora da je veoma
mlad za taj svoj položaj, ali kad sam ga pobliže promotrio upale su mi u oči
bore i nabori pri toj jarkoj, odvratnoj svjetlosti, primijetio sam kako te bore
nije lako primijetiti. Eilersu mora da je otprilike toliko godina kao i mom
bratu, razmišljao sam, promatrajući fine, koščate ruke sa požut-jelim vršcima
prstiju. Komesar se trudio da izgleda mladenački. Nema sumnje bio je revan i
premoren. Suviše je pušio, pa i sada. Jednu bi cigaretu palio na drugoj dok je
puštao da mu moj brat i ja pričamo kako smo i zbog čega došli. Oprezan,
mudar čovjek taj komesar, činio mi se simpatičan. Katkada se činilo da ga
spopada umor ili rezignacija, ponešto bi se tada uvukao u sebe, a lice bi mu
poprimalo nekako nesretan izraz. Kakva li mu je bila sudbina? Tko bi to
mogao znati osim njega samoga? Tko uopće može ma šta znati o nekom
drugome? Svi smo mi bili stranci jedni drugima — i što bismo se više
zbližavali, postajali bismo jedni drugima više tuđi. Nikoga na svijetu nije bilo
o kome sam manje znao, koji mi je bio više tuđ od mog brata...

Odložili smo ogrtače, sjedio sam ovdje u smokingu, Wer-ner je na sebi imao
elegantno plavo fresko odijelo. Sam sam se sebi učinio prljavim. Drhtale su mi
ruke. Werner je sklopio svoje prste i neprestance sam primjećivao u njega
nešto poput neprikladnosti, nešto nepojmljivo, a što se ticalo njegovog
raspoloženja; bilo je potpuno slično mojemu.

»Čujte me, gospodine komesaru«, rekao sam kad je Eilers prvi put zastao u
ispitivanju, trudio sam se da budem uljudan i miran, »čini mi se da smo vas
odista iscrpno obavijestili o svemu. Ne biste li nam sada rekli što se to ovdje
dogodilo?«

Napolju, na kiši, začuli smo zavijanje sirene bolničkih kola, kad su se sasvim
približila, sirena je zamuknula.

»Vaši će iskazi, naravno, biti provjereni«, rekao je Eilers. Čudnovato je bilo

to da je i on bio nervozan, neprestance je pogledom tražio doktora Hessa.

»Meni je sada dosta«, rekao je moj brat žestoko. »Što to znači: iskazi će biti
provjereni? Što znači to preslušavanje? Nismo mi nikakvi zločinci. Mi želimo
napokon...«

Telefon na pisaćem stolu liječnikovu je zazvonio. Podigao je slušalicu i javio

se. Lice mu je još više posivjelo, a debela donja usnica počela mu je drhtati.

»Ne«, rekao je. »Ne... ne... to sada ne ide... Ovdje su ... ovdje su naišla dva
gospodina ... ne ... poznanici gospođe Lombard... gospodin Rikard i gospodin
Werner Mark.« Nenadano je povikao: »Kažem vam, sada ne mogu!« Tim
riječima bacio je slušalicu u viljušku telefona i mrmljajući nešto opsovao.
Eilers ga je gledao melankolično. Mome se bratu obratio ovim riječima:
»Želite znati što se ovdje događa. To mi je sasvim shvatljivo. Ali, vi morate i
mene shvatiti. Ubojstvo je teška priča.« Poskočio sam.
»Kakvo ubojstvo? Tko je ubijen?«

»Sjednite, gospodine Mark. Nitko nije ubijen — bude li liječnicima uspjelo

izvući gospođu Lombard. Tada će to biti samo pokušaj ubojstva. Inače ...«

Oluja je udarala o prozore, kiša se slijevala niza stakla. Moj brat je izustio
tiho: »Pokušaj ubojstva.«

Jednako tako tiho odgovorio mi je komesar kriminalističke policije Eilers:

»Zbog toga sam ovdje.«

»Netko...« odvezao sam kravatu na smokingu i raskopčao proznojenu košulju,

»netko je pokušao ubiti gospođu Lombard?«

»U pravu ste«, rekao je okrugli liječnik. Uporno je izbjegavao moj pogled

tražeći komesarov.

»Tako? Čime?«

»Sa E 605«, odgovorio je Eilers, komesar kriminalističke policije.

Soba doktora Hessa bila je golema prostorija. Osim pisaćeg stola i nekoliko
stolica ovdje se još nalazio ormar i krevet. Na zid iznad kreveta liječnik je
pričvrstio neki veliki, veoma živ u boji, plakat, pozivao je ljude na
španjolskom jeziku neka dođu na tradicionalnu borbu s bikovima u Pamplonu.
Kraj toga se nalazila ona velika mješina od kože, što su je u tom dijelu zemlje
punili vinom. Kad sam gledao taj živopisni plakat, sjetio sam se kakve je
plakate Vanessa polijepila po zidovima svoje garderobe, razmišljao sam o tom
kako razni ljudi čine iste stvari, a i koliko se ljudi odista i razlikuju jedan od
drugoga.

Vijest da su pokušali ubiti Lilian pogodila me poput udarca sjekirom. Tek sam
s velikim naporom bio kadar razmišljati i slušati, užas me gotovo ukočio. Moj
brat je čak sjedio ovdje kao da je umro na stolici. Uopće se nije pomicao.

»Ne biste li gospodi možda ukratko nešto rekli, doktore«, rekao je Eilers. Hess
je ustao, grizao je nokat svog palca, učinio mi se ljutit. Činilo se kao da jako
zamjera komesaru što ga ovaj nagoni da nešto kaže.
»Dakle, hm, jest, dakle...«, započeo je odebeli liječnik pipajući svoje teške
naočari.

»No!« zaustio sam.

»Dakle...« Hess je ljuti to pogledao Eilersa; ovaj je pogledao u stranu i

nastavio pušiti. »Dakle, pošto ste nazvali odvezao sam se odmah u Šumski put
24, potražio sam onu adresu što ste mi je vi dali, a ondje ...«

»Trenutak«, rekao sam. »Kad sam vas nazvao nisam vam dao adresu, rekao
sam vam samo ime. Znali ste odmah gdje stanuje gospođa Lombard. Kako je
to, zapravo?«

»Što to znači?« upitao je Eilers pogledavši liječnika i naboravši čelo.

»Nisam ja ništa znao... on je rekao adresu!« povikao je Hess, problijedio je

nenadano.

»Rekao sam samo ime, a vi ste odmah kazali adresu! Začudio sam se tome.
Rekli ste mi kako nemate vremena ni za kakva razjašnjenja.«

»Je li to istina?« upitao je Eilers, ustao je i sasvim se približio liječniku koji

se nalazio iza pisaćeg stola. Na gornjoj usnici Hessovoj počele su se
oblikovati kapi znoja, klizile su mu u usta. »Jeste li to rekli?«

»Ni riječi, gospodine komesaru! Gospodin mora da se prevario...«

»Ja se ne varam«, rekao sam nježno i čvrsto pogledao Hessa u oči. On je

skrenuo pogled na plakat.

»Vi ste bili veoma uzbuđeni, gospodine Mark... osobito uzbuđeni... zacijelo
ste nešto pobrkali ovdje ...«

»Ništa ja nisam pobrkao.«

»Jedan od vas dvojice mora da je taj koji se vara«, oglasio se Eilers.

»Ja to nisam.«
»Ja također nisam«, povikao je liječnik.

Ponovo se oglasio telefon. Hess je ustao, nacerio se, potom je povikao u

slušalicu: »Gospode bože, zar ne možete shvatiti? Sada to nije moguće!
Nisam... vodim ovdje razgovor ... što? ... to mi je svejedno! Recite ... ah, što,
ostavite me na miru!« Upravo je bacio slušalicu, prešao je rukom preko čela i
kazao mlitavo: »Oprostite mi, gospodo, ali oni tamo vjeruju da sam
čarobnjak.«

»Tko?« upitao je Eilers ljubezno.

»Molim?«

»Tko vjeruje da ste čarobnjak, doktore?«

»Oni... ah, Interna jedan ... napad žuči. Već sam poslao onamo dvojicu kolega.
Ali oni svakako žele da i ja budem prisutan. Kao da svojom stražnjicom mogu
biti na dvije ...?

»Mislio sam da ste liječnik na hitnoj pomoći.«

»To i jesam, jest. Pa?«

»Zar radite i na Internom odjelu?«

»Čovjek je došao... hoću reći, žena je isprva došla na hitnu pomoć ... s
napadom... a tada ...«

»Ah, jest, naravno, razumijem«, rekao je Eilers. Ponovno je njegovo lice bilo
umorno, neljubezno. Obrativši se meni zaustio je: »Nema to nikakva smisla,
gospodine Mark. Zacijelo ste bili veoma uzbuđeni. Mora da ste nešto krivo
shvatili.«

Svojim tužnim očima čvrsto me gledao.

»Ako tome nije tako?«

»Tada je gospodin doktor nešto krivo razumio.«

»Aha«, rekao sam. »Dakle, lijepo. Molim. Prevario sam se. Oprostite mi,
gospodine doktore. Nastavite.«

Liječnik je sebi obrisao znoj s lica i ponovo nastavio: »Naišao sam, dakle, u
Šumski put 24. Morali smo provaliti vrata. Ključ se nalazio s nutarnje strane.«

»Zar nikoga nije bilo u kući?« upitao je moj brat.

Liječnik ga je pogledao gotovo moleći.

»Nije«, odgovorio je. »Gospođa Lombard je bila sasvim sama.« Počeo je

šetnju između plakata i mješine, izbjegavao je da bilo koga od nas pogleda.
Kiša je ponovo zamijenila snijeg. Napolju je bilo još tamnije i mračnije. Soba
se nalazila u prizemlju. »Gospođu Lombard smo našli u njenu krevetu. Na
noćnom se ormariću nalazio telefon. Slušalica je visjela. Konstatirao sam
krajnje otežano disanje, drhtanje, znojenje, cijanozu, grčeve i mnogo bijele
pjene što je navirala iz usta. Zamijetio sam jak vonj češnjaka. To i bijela pjena
navelo me da odmah pomislim na E 605.«

»Je li to tipičan simptom?« Moj brat je to pitao a da nije podigao glavu.

»To je već viši stadij trovanja, jest... Već se stvorila oteklina u predjelu pluća.
Gospođa Lombard mora da je uzela otrov dva do tri sata prije našeg dolaska...
prije no što je otišla u postelju. Zaspala je i probudila se, već su je bili
spopali grčevi... što vam je rekla telefonom?«

»Više nije bila kadra da išta kaže... samo je stenjala...«

»Pripovijedali ste mi o pokušaju samoubojstva sredstvima za spavanje!«

povikao je trijumfirajući.

»Jest... ja ... to je istina ...« Sad sam ja mucao. »Ja ... ja sam pomislio ... na
samoubojstvo ...«

»Zašto?« upitao je Eilers oštro.

»Jer... gospođa Lombard je već dvaput pokušala oduzeti sebi život...« Minski!
Minski je bio taj koji je govorio o samoubojstvu. Zar mu je Lilian nešto rekla?
Da li je bila kadra ma što reći kad je on razgovarao s njom? Kad bih sada to
znao. Samoubojstvo — bio sam osvjedočen da je tome tako. A sada se govori
o ubojstvu.

»Vaš me argument osvjedočio«, oglasio se Eilers. Brzo sam ga pogledao.

Smijao se svojim tankim usnama. »E 605. Znate li što je to?«

»To je sredstvo kojim se zaprašuju biljke.«

»Tako je. Fosforni preparat. Tim su sredstvom već počinjena mnoga ubojstva.
Osobito opasan otrov. Ubrizgao sam joj odmah atropin.« Hess je počeo trljati
svoje naočari.

»Atropin? I to je otrov.«

»U tom je slučaju protuotrov«, odgovorio je liječnik. »Od tog smo joj trenutka
ubrizgali veliku količinu, intravenozno ... Mora da smo joj do sada dali oko
stotinu i šezdeset do dvije stotine ampula. Tek su joj se onda otvorile pupile...«

»Zar ste toliko morali? ...«

»Jest, toliko. Po pupilama vidimo kada možemo prestati.«

»Kako će to dugo trajati?« upitao sam drhteći, jer ponovo me spopao strah,
strah za Lilian.

»Jedan dan, više dana«, rekao je Hess šećući se ispred onog sjajnog plakata i
izbjegavajući moj pogled. Ponovo je na nos natakao naočari.

»Ali rekli ste kako je gospođa Lombard izvan životne opasnosti.«

»Ovoga trenutka tome je tako. Ne nastupe li komplikacije ...«

»Komplikacij e ?«

»Prestani, Riki!« oglasio se moj brat glasno. Ustao je i pristupio Eilersu. »Da
li je gospođa Lombard nazvala policiju?«

»Nije.«
»Možda bolnicu?« Moj brat je prešao ka Hessu.

»Nije. Doznao sam tek pošto me nazvao vaš brat.«

»Nije li to čudnovato?« upitao je Werner. »Hoću reći: ako se netko otruje, ili
ako ga otruju, i posljednjim se snagama javi telefonom, tada valja pretpostaviti
da će to učiniti zovući policiju, ili bolnicu, ili bilo kojeg liječnika, zar nije
tako?«

»Tako bi to moralo biti«, oglasio se Eilers.

»Gospođa Lombard nazvala je moga brata. Da to učini morala je znati čitav

niz pozivnih brojeva, a tek zatim dugi broj.«

»Niste vi jedini koji time tare glavu, gospodine Mark«, rekao je Eilers.
Odjednom je poprimio tvrdoglav izraz. »Što vi o tome mislite?« upitao me.

»Ja... ja također ne razumijem ...«

»Rekli ste kako godinama niste vidjeli gospođu Lombard.«

»Nisam je vidio!« povikao sam.

»U redu, nemojte se uzrujavati. Odakle je gospođa Lombard znala vaš

telefonski broj ?«

»Mi... nazivala bi me ... katkada...«

»Kad vas je nazvala posljednji put?«

»Nemam pojma... ima tome zasigurno sedam, osam mjeseci...«

»Odakle vas je nazvala?«

»Iz Pariza ... bila je na dopustu ... poželjela mi je dobar dan.«

»Zar samo dobar dan?«

»Jest...«
»Da li je to bio običaj među vama? Želim kazati da li je to bilo uobičajeno, pa
da gospođa Lombard naprosto samo tako nazove ... bez razloga samo da bi
nekome rekla dobar dan?«

Osjetio sam kako mi krv navire u glavu. Lilian. Lilian. Sto te momke briga i što
ih se tiče naša ljubav, naša čudnovata ljubav? Što bi oni razumjeli kad bih
pokušao da im to razjasnim? Ništa.

»Jest«, rekao sam. »Nešto tome slično se dešavalo. Već dugo vremena smo
prijatelji...«

»Ali vi gospođu Lombard niste nikada nazivali, ili jeste?«

»Već dugo vremena ne znam gdje živi.«

»Niste znali da već dvije godine živi ovdje?«

»O tome nisam imao pojma.«

»A vi?« Eilers je pogledao Wernera.

»Ja sam to znao«, odgovorio je ovaj.

»Znao si da Lilian«, zaustio sam.

»Bremen nije jako daleko odavde. Ja bih ti to ispripo-vjedao, mali.« Sad je

Wernerov glas postao zloban. »Ali mi nisi dao priliku. Morate znati, gospodo,
da smo moj brat i ja iz sasvim osobnih razloga prekinuli svaki kontakt.«

Oglasio se komesar: »Veoma zanimljivo. To ćete mi objasniti na miru. Ne

sada. Imamo mi vremena. Pretpostavljam da ćete ovdje ostati neko vrijeme...
dok se gospođa Lombard ne bude oporavila, zar ne?«

»U to možete biti sigurni«, rekao sam.

»Jeste li bili oženjeni gospođom Lombard?«

»Nisam, ali...«
»Jest?«

»Dugo smo vremena živjeli zajedno ... mi... mi...«

»Mi smo se voljeli«, rekao je komesar bez ikakva naglaska.

Kimnuo sam glavom.

»Ali ta ljubav je već davno ...«

»Tako je«, rekao sam tiho. »Već davno.«

»Čudnovato«, rekao je Eilers i izvadio iz džepa tanak zlatan lančić sa zlatnim

medaljonom. Medaljon je bio velik kao komad od pet maraka u srebru.
Poznavao sam ga. Ja sam Lilian poklonio i lančić i medaljon.

»Otvorite to.«

Medaljon se na jednoj strani mogao otvarati. Ispod celofana nalazila se

fotografija mene s Lilian u trenutku kad sam joj poklonio taj nakit. Sada sam
ugledao fotografiju nekog čovjeka od najmanje pedeset i pet godina. Nosio je
naočari bez okvira, brk mu je bio svijetao, kose su mu bile svijetle, a preko
lijevog obraza imao je dugačku, nabreklu brazgotinu.

»Izvadite sliku«, rekao je Eilers.

Izvadio sam sliku.

»Okrenite je.«

Okrenuo sam je.

Na poleđini fotografije stajalo je: 0611/574632/431261/ /634155.

Broj 0611 bio je pozivni broj za Frankfurt. Brojevi 5746 32 i 431261 bili su
brojevi 'Stripa'. Broj 634155 bio je moj privatni telefon.

»Taj medaljon je imala uza se gospođa Lombard kad smo je našli«, oglasio se
doktor Hess. Bio je otvoren, fotografija je bila izvađena, telefonski brojevi su
bili vidljivi, nalazili su se kraj aparata na noćnom ormariću.«

»Sve je to čudnovato«, oglasio se komesar kriminalističke policije Eilers.

»Veoma čudnovato, gospodine Mark, zar ne?«

Ali ovoga puta gledao je moga brata, a ne mene. A moj je brat nenadano
odavao kao da se nečega panično boji, bio je blijed, lice mu je bilo potpuno
zapušteno. Zar se bojao samo radi Lilian?

Sa sedamnaest godina moj je brat Werner napisao svoju prvu kratku

pripovijetku. Kad mu je bilo devetnaest objavljen je prvi njegov roman —
godine 1937. Taj roman je doživio oduševljenje kritike i proslavio je svog
autora. Knjiga je dosegla ogromne naklade, neprestance je doživljavala nova
izdanja, a Werner je dobio mnogo novaca. Prikazivao je život i doživljaje
skupine ljudi, međusobno sasvim različitih, pri gradnji auto-puta. Naslov
romana: »Most«.

Želim ovdje reći samo istinu, čitavu istinu, kako bi se zločin, što se dogodio,
također shvatio s prave strane — to sam obećao državnom odvjetniku
Paradinu. Zbog toga ne kažem da je knjiga moga brata doživjela uspjeh zato što
je obrađivala nacistima dragu temu na nacistički način — pošto su gotovo svi
dobri pisci Njemačke već davno napustili zemlju, ili su bili zatvoreni, ili
ubijeni, i pošto ih je ostalo veoma malo koji su mogli pisati u miru; ne, roman
mog brata bio je odista dobar. Taj roman uopće nije bio napisan očijukajući s
novim vlastodršcima. Moj brat je uvijek bio izvanredan književnik, od samog
početka, a to je uvijek i ostao.

San moje majke se ostvario. Kad je Werner za »Most« dobio Kleistovu

nagradu, rekla je sa suzama u svojim kratkovidnim očima: »To je najsretniji
dan u mom životu.«

Stara Sofija Kazmarek mi je pri tom tajom došapnula: »Jutros sam bila u crkvi.
Nemoj to nikome reći, Rikardiću. Povjeravam se samo tebi. Pomolila sam se
za mladog gospodina.«

»Zašto?«

»Da mu se ne dogodi nikakvo zlo. Usnio mi se strašan san da će morati da

plati, strašno će morati da plati taj svoj velik uspjeh. Molila sam se
svemogućem neka to ne dopusti neka ga zaštiti i neka bude milostiv spram
njega. Pola godine pošto je roman izašao, izdavač SS časopisa 'Crni korpus'
pozvao je moga brata u Berlin i predložio mu da uđe u rukovodstvo lista. Uvjet
je bio, naravno, da Werner pristupi u odrede SS — ispočetka kao kandidat, a
kasnije kao redovit član. Ponudili su mome bratu mnogo novaca, mogućnost
mnogih putovanja i pisanja, što god bude poželio. Oduševljeno je pristao. Pun
oduševljenja vratio se u Frankfurt.

»'Crni korpus' danas je časopis elite«, rekao je. »Ovdje objavljuju najbolji
ljudi. 'Crni korpus' je neovisan od partijske malograđanštine. Veću čast nitko
ne može doživjeti.« »Još sam i to doživjela«, rekla je moja majka. »Više ne
moraš raditi«, odgovorio je Werner. »Sad zarađujem dovoljno. Napokon se
možeš odmoriti.«

Majka ga je na to poljubila, poljubila ga je nekoliko puta, a meni rekla: »Ima

još pravde. Kad već s tobom nemam takvih radosti, Rikarde — ne ljutim se ja
na tebe, nisi ti kriv što si pošao očevim stopama — nagrađena sam svojim
Wernerom, svojim dobrim Wernerom.«

Pola godine kasnije — ja sam još polazio realnu gimnaziju (loš đak u svim
predmetima, izuzetak je bio samo njemački i engleski jezik) — pojavio se moj
brat u elegantnoj crnoj uniformi, jahaćim hlačama, čizmama i crnom tanjura-
čom sa srebrnom mrtvačkom glavom.

Bilo je to u kolovozu 1939, upravo u ono vrijeme kad se u Ateni rodio Panos
Mitsotakis kao sin krojača Ahilesa Mit-sotakisa i njegove žene Aglaje, bili su
to siromašni ali sretni ljudi.

Komesar kriminalističke policije Eilers oduzeo mi je zlatni lančić sa zlatnim

medaljonom govoreći: »Molim gospodu da pođu sa mnom u stan gospođe
Lombard.«

Moj brat je naglo podigao glavu. »Zašto?« upitao je neprijateljski.

Eilers ga je pogledao bijesno. »Pokušaj...«

»Kakav pokušaj?« Moj brat je nabrao obrve.

»Unijeti svjetla u čitav slučaj«, rekao je Eilers. »Pretpostavljam da ćete vi ili
vaš brat, budući da ste poznavali dobro i dugo vremena gospođu Lombard,
ugledati ili naći nešto u njenu stanu što bi mi pomoglo ...«

»Ne znam što ...«, započeo je moj brat, ali ga je komesar grubo prekinuo:
»Želite li me sprečavati u mojoj istrazi, gospodine Mark?«

Moj brat je ljutito ustao.

»Zabranjujem vam taj ton! Potužit ću se vašim pretpostavljenima.«

»Werneru«, rekao sam iznenađen njegovim ispadom, »zar si poludio? Ja želim

da se taj slučaj razjasni... što je brže moguće. Što se to dešava s tobom?«

Moj me brat pogledao kao čovjek kojega su probudili poslije ružna sna. Bio je
veoma zbunjen.

»Oprostite mi«, rekao je gledajući Eilersa. »Uzbuđenje ... ipak, s gospođom

Lombard sam bio ...«

»Oženjen. Mi to već znamo.« Eilers je bio potpuno hladan. Podebeli liječnik

nervozno se igrao nogom povlačeći cipelu po tlu. »Zbog toga vam mora biti
stalo da u istrazi pođemo dalje, tako mi se bar čini.«

»I ja tako ... ja ... odista, potpuno sam zbunjen ... naravno, odvest ću se s vama
u stan ako to želite... oprostite mi na ispadu, molim vas.«

Eilers je hladno kimnuo glavom.

Oprostili smo se od podbuhlog doktora Hessa i stupili u hodnik. Neonsko

svjetlo je još uvijek gorjelo. Hodnik je sada bio nešto življi. Njegovatelji,
sestre, i bolesnici su nas susretali. Odjednom sam se zaustavio.

»Što je?« upitao je Eilers.

»Zaboravio sam svoj šal.« Rekavši to požurio sam u Hessovu sobu. Kad sam
se približio vratima, začuo sam liječnikov glas, bio je nejasan, uzbuđen: »...
zajedno s Eilersom ... voze se u stan ... ne, to više ne ide ... sad se mora nešto
dogoditi... brzo... vi to morate uraditi... vi ili...« Glas je umuknuo, začuo sam
šum brzih koraka, vrata su se otvorila. Doktor Hess mi je govorio u lice: »Što
želite?«

»Svoj šal«, odgovorio sam. »Zaboravio sam ga kod vas. Eto ga, na krevetu,
pogledajte.« Ušao sam u sobu. On je pošao za mnom. Na pisaćem stolu ležala
je telefonska slušalica. Čuo se glas iz nje.

»Vaš razgovor«, rekao sam.

Pogled mu je bio sjajan. Zatim je položio slušalicu na viljušku.

»Što ste čuli?«

»Znate valjda i sami što ste rekli.« Uzeo sam šal i pošao ka vratima. Ondje
sam se okrenuo. »Gospođa Lombard je izvan opasnosti — tako ste mi rekli.
Pripazite na nju. Imam prijatelje, to morate znati. Ako se gospođi Lombard
bilo što desi, posljedice bi bile veoma neugodne... za osobu s kojom ste
telefonirali. Naravno, i za vas.«

Bila je to čista izmišljotina. Pojma imao nisam kakvu ulogu ima doktor Hess u
toj priči. Pojma imao nisam što se to zapravo ovdje događa. Čista izmišljotina.
Ali je djelovala. Doktor Hess se srušio u bijelu stolicu iza bijelog pisaćeg
stoga buljeći u mene napola otvorenih usta. Izgledao je kao neka odvratna riba.

»No, jesi li pronašao svoj šal?« upitao me brat. Stajao je točno ispred vrata
što vode na hodnik. Sudario sam se s njime kad sam izašao iz liječnikove sobe.
Iza njega se nalazio Eilers. Vratili su se. Što su oni čuli?

Sad je opet kišilo, a leden vjetar hujao je preko velikog parkirališta kad smo
izašli napolje. Svjetlost napolju bila je olovno siva. Neonske svjetiljke su još
uvijek gorjele, a također i sve ulične svjetiljke su bile zapaljene. Oluja je
gonila mokro, teško lišće praveći divlje kovitlace, na stablima su bile
slomljene mnoge grane. Snijeg se topio praveći prljave mlakice. Ogledao sam
se i pogledao fasadu velike bolnice. Gotovo su svi prozori osvijetljeni. Gdje
je ležala Lilian? Da li je već došla k svijesti? Atropin, tako je rekao doktor
Hess. Mnogo atropina kao protuotrov. Koliko su već atropina dali Lilian? Što
su još učinili? Lilian. Srce me zaboljele
Komesar je nenadano rekao: »Prvi kat lijevo. Šesti prozor od kraja fasade.«

Pogledao sam ga. Smiješio se.

»Hvala«, rekao sam. Kroz gustu kišu gledao sam gore šesti prozor nalijevo u
prvom katu. I taj je prozor bio osvijetljen, zastori su bili navučeni. Iza onog
prozora, dakle ...

Primijetio sam kako je i moj brat isto tako podigao glavu, a osjetio sam u tom
trenutku ljubomoru i ljutnju, bilo je to sasvim besmisleno, jer ništa se od svega
onoga što se nekoć dogodilo ne može zamisliti kao da se nije dogodilo. Ništa.

Lilian sam upoznao godine 1946. Ima tome, dakle, dvadeset godina. Bilo je to
drugo vrijeme, drugi svijet, kad smo bili veoma siromašni i veoma sretni.
Nikada se to vrijeme neće vratiti, razmišljao sam, velika je to šteta. Kad bi se
još jednoć vratilo, ono vrijeme, odmah poslije rata, s glađu, neimaštinom,
hladnoćom. Koliko smo samo bili snažni svi tada, koliko hrabri. Kako li je
samo bilo lijepo ono vrijeme poslije sloma. Kako li smo se samo srdačno
znali smijati. Bože moj, kako li smo se samo smijali. Čega li se sve nismo
usudili. U što li sve nismo vjerovali. Kakva li sretnog vremena velike
neimaštine i još veće nade.

Prijateljstvo, razum, uviđavnost — svega je toga bilo tada, čak i poštenja. Sve
bi to idući put doživjeli ponovo, u razvalinama. Možda. Bude li u tim
razvalinama idući put još života. Po svim znacima nam se to nikada više neće
desiti.

»Gdje se nalazi tvoj auto?« upitao sam brata.

Pokazao je novi crni mercedes, parkirao ga je kraj mog thunderbirda.

»Poći ćemo službenim kolima«, rekao je Eilers. Pošao je ispred nas do zelene
BMW-limuzine. Za volanom je sjedio mlad čovjek u kišnom kaputu, čitao je
novine. Sad je izašao iz automobila i pozdravio. Eilers nas je upoznao. Plavi,
snažni vozač bio je pripadnik kriminalističke policije, zvao se Robert Lansing.

Na ulicama po kojima smo se vozili, bilo je nešto više ljudi no pri mojem
dolasku. Ljudi su se naginjali naprijed boreći se s olujom, ona ih je udarala u
leđa, trčali su, spoticali se. Svi automobili imali su prigušena svjetla, a straga
su im sjala crvena. Nismo napuštali ulice otmjene četvrti što se nalazila u
blizini bolnice. Ponovo sam promatrao lijepe vile posred velikih vrtova,
mnoge su se naslanjale na golu šumu što se sjajila mokra od kiše. Na cesti je
bilo mnogo uvelog lišća, stabla su se povijala šibana olujom i čim smo se
približili šumi začuli smo silan šum. Morali smo zaobilaziti i prijeći dvije
pokrajnje ulice, jer stablo je bilo palo na glavnu ulicu.

»Bude li se to i dalje tako odvijalo, taj orkan bi mogao i nas zahvatiti«, rekao
je Lansing vozeći. »Za noćas su ga najavili, pojavit će se na sjevernoj obali.
Devet je sati. Vijesti, čujmo.« Ukopčao je radio u automobilu. Začuli smo glas
najavljivača: » ... uspjeh desničarski nastrojene NPD u bavarskim izborima za
Parlament od nedjelje i ulazak te partije s petnaest poslanika u mimchenski
Parlament zapadni i istočni svijet primio je sa zabrinutošću...«

»Ali, ne! Vidi!« rekao je Lansing.

»... izborni uspjeh NPD glavne su vijesti u svjetskoj štampi. Velike američke
novine kao i sovjetski vladini organi govore o alarmantnim simptomima
utjecaja i porasta neofašizma u Saveznoj Republici Njemačkoj...«

»Kome da se od srca zahvalimo za to?« upitao je Lansing. »Našoj dragoj vladi

nam se valja zahvaliti od sveg srca za to. Radili su sve što su mogli samo da
pomognu neofašistima.«

»Prestanite, Lansing«, rekao je Eilers, rekao je to sasvim ravnodušno.

Pogledao sam svog brata. Lice mu je bilo prazno, buljio je ravnodušno u kišu
napolju.

»... dok se američka vlada«, čuli smo spikera kako govori, »prema vijestima
agencije libi da zauzme službeno stajalište, sovjetski političari se izjašnjavaju
i govore kako je NDP petnaest mjesta dobila u onoj državi gdje je nekada
Hitlerova partija također bila najjača — dvadeset godina poslije bezuvjetne
kapitulacije ...«

Lansing je ulazio u jedan zavoj.

»Samo dvadeset godina«, rekao je. »Našu je to vladu stajalo teškog posla, to!
Svaka od njih, svaka vlada, brinula se za stare naciste, brinula se o njima,
tetošila ih i pazila da im se ne bi ma što dogodilo.«

»Mi smo u službi. U službi ne smijete tjerati politiku«, mrmljao je Eilers

pospano, a cigareta mu je bila u ustima.

Lansing očito nije slušao što mu je Eilers, uostalom veoma blago, govorio.

»Konrad Adenauer! Što bi bili neofašisti bez njega, bez njegove očinske
brige? Nije li baš on uzimao najviđenije naciste u svoju partiju, tko god je htio
ući, kako bi on što sigurnije dobio na izborima?«

»Lansing...«

»Deset milijuna pripadnika partije! Mora da su se negdje našli, zar ne? I

ponovno glasaju, što? No, mora da imaju veliko povjerenje u tu novu partiju.
Ne biraju oni jednostavno svakoga, iskusna su to djeca. CDU — to je njima
bila garancija. Persil ostaje Persil!« Lansing je veoma loše promijenio brzinu,
u pogonu je zaškripalo. »I malo po malo, naravno, novi zakoni, kako bi
gospoda nacisti odista mogli biti rehabilitirani! I što vam se lijepo ovdje
događa? Pa smo tako dobili onaj ljupki zakon o stotinu trideset jedan. Pa i onaj
začajni o nošenju Hitlerovog ordenja. Pa zatim ono o prijemu pripadnika SS u
današnju armiju i o prijemu šefova gestapoa u tajnu policiju. Na svoja stara
mjesta naprijed marš! Dvadeset godina... Čovječe, naša se vlada uistinu
iskazala!«

Pogledao sam ponovo svoga brata. Lice mu je bilo prazno.

Bilo mi je jasno da je zabranjeno službeniku na dužnosti iskazivati svoja

politička uvjerenja, a bilo mi je također jasno i to da Lansing to govori upravo
pred Eilersom. Zašto? Možda želi vidjeti kako ćemo mi reagirati? Želi li
vidjeti hoćemo li mu davati za pravo? Hoćemo li protestirati? Jesmo li nacisti,
ili antinacisti? Prokletstvo, u kakvu sam ja to stvar upao? Što se to ovdje
zbiva? Odjednom mi se učinilo kao da čujem Minskijev glas: »... doći ćeš u
prekrasnu okolicu... prirodni rezervat... 1930. nacisti su u tom kraju dobili više
od dvadeset posto glasova... u Treu-vvallu čak dvadeset i pet posto.«
Je li Eilers bio nacist? Je li Lansing bio nacist?

Jesu li obojica bili antinacisti? Ili jedan od njih? Nenadano sam pomislio: da
to možda nije baš neki obični kriminalni slučaj? Ima li taj slučaj političku
pozadinu? Kakvu?

Lilian! Divlje sam osjetio kako mi krv navire u glavu i kako su mi sljepoočice
počele podrhtavati. Lilian je još uvijek lebdjela između smrti i života —
uvučena u te tamne, tamne stvari. 0 čemu je ovdje riječ, prokletstvo!

»... londonska štampa se pojavila s osobito uzbudljivim naslovima«,

nastavljao je najavljivač. »Daily Mirror odabrao je ovakav naslov 'Novi
nacisti jure u tim izborima ka trijumfu'...«

»Bilo je i vrijeme«, započeo je ponovo Lansing. »Poslije svih sastanaka što su

ih imali povratnici iz zarobljeništva, a pri čemu su naši hrabri ministri toliko
marljivo podgri-javali nacionalni nedjeljni ručak, a pri čemu su svi
propovijedali protiv svega što nije bilo dovoljno smeđe i pobožno i što se
nalazilo istočno od Odre.«

Moj brat ga je odjednom zapitao zašiljivši usnice: »Koliko vam je godina,

gospodine Lansing?« Sjedio je iza tog čovjeka što ga je upitao, a ja sam se
nalazio iza Eilersa kome su oči bile napola zatvorene. Zar je moj brat nasjeo?

»Dvadeset i osam mi je godina. Premlad sam da govorim, to mislite, zar ne?«

»Ništa ja ne mislim.« Ne, tako glup moj dragi brat ipak nije. »Zanima me samo
koliko vam je godina.«

»Ah, morate znati«, nastavio je Lansing, »ima ih mnogo koji su stariji no što im
to stoji u krsnom listu. Na primjer, ja sam taj.«

»Zašto?«

»Moga su oca objesili Poljaci. Kao SS ratnog zločinca. Zbog toga«, rekao je
Lansing. »Bilo mi je tada deset godina. Šteta što su izručili mog oca. Mogao je
i danas biti u Bonnu. Što to kažem, mogao je? Bio bi.«

Eilers je promatrao nokte na ruci. Nisu baš bili osobito čisti. Počeo ih je čistiti
šibicom.

»... Daily Telegraph piše: 'Neonacistički uspjeh u Bavarskoj', a Sun: 'Nacisti

marširaju ka pobjedi'. Evening Standard javlja na prvoj stranici: 'Nacističke
sablasti nastupaju' ...«

»Jasno je da nastupaju«, ponovo se oglasio Lansing. »A tko bi inače? Zar

možda KP? Njih smo zabranili. NDP nismo mogli zabraniti, kaže vlada. Nismo
mogli zabraniti sastanke SS-ovaca, a također ne i sastanke vojnika. Ma, hajde!

To se moralo događati! Neprestance se tim ljudima moralo govoriti kako nisu

bili sudionici u ogromnim zločinstvima, već da su samo radili svoju
domovinsku dužnost.«

»Sada, molim vas, zavežite!« oglasio se Eilers naglašeno. »Sve povlačite u

blato. Ipak u nas vlada demokracija.«

»Neprestance ja to čujem: demokracija, demokracija«, odgovorio je Lansing.

»Zar možda nije?« Eilers je patetično pokazao radio--aparat u automobilu.

»Eto! Najiscrpnije vijesti. Govore sve što inozemstvo govori o nama. Ništa se
ne prešućuje! A psuju vladu! Što vi zapravo želite! Zar to možda nije
demokratski! Dakle, sad je dosta!«

»Razumijem, šefe!« Lansing je sjedio ukočeno, a ja sam pomislio kako to

možda ipak nije bila provokacija, već nešto pravo i da su Poljaci možda odista
objesili Lansingova oca kao ratnog zločinca i pripadnika SS i kako je njegov
sin zaista žestok neprijatelj nacizma. Prokletstvo, da sam samo mogao znati
kakva se to igra igra ovdje i što je tu odigrano, a što pravo! Sam sam se sebi
učinio kao da se nalazim u kabinetu sa zrcalima, vi znate takve prostorije,
jedna polovica zrcala sve proširuje, a druga polovica produžuje. Pri tom sve
to drhti i pomiče se, pomiče se također i tlo pod nogama, čovjek biva zahvaćen
svim tim, gubi ravnotežu i svijest, glavinja... tako mi se sve to činilo. Od-
škrinuo sam prozor na svojoj strani. Zar ja to možda sve sanjam? Ne, ah, ne,
nisam sanjao. Bilo bi to i suviše lijepo.

»Zatvori prozor!« napao me brat. »Jesi li poludio? Ja sam potpuno mokar.«

Pogledao sam ga. Učinio mi se sasvim zbunjen, bio je još jadniji negoli prije.
Usnice su mu ponovo drhtale, pomislio sam: koliko si ti kriv tome svemu što
se dogodilo Lilian? Razmišljao sam: ako si ma i malo kriv, ako postoji ma i
najmanji trag tvoje krivnje za sve to, ubit ću te, tada ...

Savladao sam se i zatvorio prozor. U retrovizoru sam vidio Lansingov pogled

kako počiva na meni. Dakle, sve je to ipak bilo namjerno? Ipak su, dakle, htjeli
vidjeti tko će od nas dvojice prvi izgubiti strpljenje, tko od nas dvojice ima
lošije živce iz bilo kojeg razloga — ja ili moj brat.

Duboko sam uzdahnuo i oslonio se tako da mi Lansing nije mogao vidjeti lice u
retrovizoru.

Vijesti su se nastavile. Gotovo da je samo bilo riječi o izborima za parlament.

Sad smo šutjeli. Na koncu su govorili o vremenskoj prognozi. Kiša sa
snijegom i orkanskim vjetrovima sa sjeverozapada, u Sjevernoj Njemačkoj i
na obali sve bi se moglo pretvoriti i u pravu nepogodu. Oluju je valjalo
očekivati, oluju srednje jakosti, ali već su učinjene sve predradnje. Devet je
sati i deset minuta. Slušali smo treće jutarnje vijesti, a emitirao ih je radio
Hamburg.

»... moje dame i gospodo, sad vam dajemo glazbu iz svijeta, kao prvo koncert
u d-molu za violinu i orkestar od Jeana Sibeliusa. Izvodi ga Moskovska
državna filharmonija pod ravnanjem Kirila Kondrašina. Solist David Ojstrah.«

»Stigli smo«, rekao je Lansing i ugasio radio. Zaustavio se ispred vile koja se
nalazila duboko u vrtu. Dakle, to je Šumski put — tiha ulica s malo kuća što su
se smjestile u velikim razmacima jedna od druge. Ispred nas su se nalazila dva
automobila, parkirana — zacijelo su to bila policijska kola.

Izašli smo. Iza kuće, na kraju vrta, ponovo sam ugledao šumu, čuo sam oluju
kako huči poput orgulja kroza staba-lje. Kiša me počela močiti svojim ledom.
Cesta je bila prekrivena malim hrpicama smeća od gvalja mrtvog lišća. Čitav
vrt je bio ograđen željeznom ogradom posred ograde nalazila su se vrata, bila
su otvorena. Uputili smo se ka tim vratima. Kraj njih se nalazio kolni ulaz koji
je bio zaključan. Ovuda se ulazilo kolima. Vidio sam kako u svim sobama vile
gore svjetla. U kojoj je stanovala Lilian? Nije valjda nastavala čitavu kuću?
Ako je ovdje bilo više stanova — vila je bila dvokatna — kako to da je Lilian
noćas bila sasvim sama? Gdje su bili ostali stanari? I tko su bili ti ljudi? Kraj
ulaznih vrata nalazila su se dva betonska stupa. U jednom se nalazio mikrofon
u koji se moglo govoriti. Ispod dugmeta zvonca nalazila se tabla od mjedi.
Samo jedno ime je bilo napisano. Pristupio sam bliže, nagnuo se i pročitao:

PROFESOR DR CLEMENS KAMPLOH

»Kamploh?« Uspravio sam se i pogledao komesara, gledao me ravnodušno.

»Kako, Kamploh? Tko je... to sam ime već...« Tada sam se sjetio. »Šef
bolnice!«

»Mhm...«

Moj brat je pristupio Eilersu. Gledao me pažljivo, a ipak ravnodušno. Iza

njega je stajao Lansing promatrajući nas sve — također je bio potpuno
ravnodušan.

»Mislio sam da ćemo se odvesti u stan gospođe Lombard.«

»Gospođa Lombard stanuje ovdje«, odgovorio mi je Eilers, neprestance me

promatrao.

Udar vjetra pogodio me nenadano s toliko snage da sam se morao pridržati za

betonski stup.

»Što to znači, stanuje ovdje?«

»Profesor Kamploh joj je iznajmio drugi kat.«

»Zašto nema njenog imena ovdje? Zašto nema drugog zvonca?«

»To je mali grad... primjerice«, zaustio je Eilers. »Naravno, točno se zna.

Naravno, dosta je ljudi sebi izlizalo jezike ... pa onda razlika u godinama...
grad se zatim umirio... ali gospođa Lombard i profesor Kamploh žele svoj mir.
I tako je, policijski, ona prijavljena kao stanarka, imala je vlastiti telefon...«
Eilers je već ušao u vrt. »Sreća da je imala vlastiti telefon! Profesor je na
putu...«

Zgrabio sam komesara za ramena. »Treba li to da znači da je gospođa

Lombard ljubavnica profesora Kamploha?«
Eilers je kimnuo glavom.

»Otkada?«

»Ah, bit će tome uskoro dvije godine...« Zastao je i pažljivo me gledao. »Vi
odista ništa niste znali o tome?«

»Nisam.« Pogledao sam svoga brata. »A ti?« upitao sam. »Jesi li to znao?«

»Kako da ne, Riki«, odgovorio je moj brat Werner.

Moj brat Werner bio je jedan od velikih, sasvim velikih ratnih dopisnika u
odredima SS, ljubimac doktora Josepha Goebbelsa, čovjek osobito darovit da
izvrši svoju zadaću. Nije bilo ratišta na kojem on nije bio. Nije bilo nijednog
velikog vojničkog događaja o kojem on nije pisao. Već godine 1940. postao je
SS-sturmfuhrer. Njegove je izvještaje preštampavao 'Volkischer Beobacheter',
a za tim novinama gotovo sve novine Hitlerovog carstva, njegove su izvještaje
prenosile sve radio-stanice u zemlji. Werner Mark — u prvim danima rata to
je ime gotovo bilo narodna institucija.

Moj brat je bio sve prije negoli glupan. Znao je instinktivno mnoge stvari iz
psihologije, u svojim izvještajima znao je stvoriti napetu atmosferu
autentičnosti, pustolovinu, znao je biti pravičan i pravedan opisujući borbu (a
da, naravno, ne upotrijebi te dvije riječi) čini mi se da je besprimjerni uspjeh
njegovih članaka počivao u tome, jer je uvijek težište polagao kako najveći
događaji izmiču vidnom polju bezimenog pojedinca: onog malog običnog
vojnika, pilota, mornara, a također i radnika, namještenika, zanatlije, civila,
mladih i starih ljudi, građana i seljaka — neprestance je jednim okom gledao
majke, supruge, sestre, uopće žene, a nikada se nije obraćao intelektualcima.
Bio je toliko mudar da se od prvog trenutka nije obraćao onoj u osamdeset
posto slučajeva beskarakternoj masi, onoj masi građanskog ološa kojega je
prezirao kao što ga je prezirao njegov veliki šef, jer taj se ološ odista i moglo
samo prezirati i uopće ne uzimati u obzir.

Ljudi poput Seftona Delmera u svojim su memoarima spominjali Wernera i

isticali ga puni hvale i priznanja. Ispisujem to pun zavisti: moj brat je bio
prirodni talenat, bogomdani veliki pisac.
Kako li se samo ponosila moja majka! Sa milostivom ljubaznošću kraljice
primala je čestitke i prave himne oduševljenja poštenih, a dijelom prestrašenih
susjeda, poznanika i prijatelja. Takav će moj brat stajati i pred bogom,
zacijelo: ugodni su bogu oni koji na zemlji poštuju oca i majku, a više od
Wernera nijedan sin svojoj majci nije mogao učiniti. Prava suprotnost meni
koji sam joj priređivao, svojom lijenošću, neumješnošću, samo jad, i nisam
bio kadar oduševljavati se za rat, za veliku oslobodilačku borbu njemačkog
naroda, za novo vrijeme i njegove zastupnike, svojom upornom čežnjom za
glazbom i svojim tajnovitim studijama, a što je sve prestalo da bude tajna kad
je moj učitelj, neki stari gospodin pomislio da za sve to moja majka zna i tako
joj se obratio preklinjući je neka se pobrine da odustanem od glazbe. »Jer«,
tako je govorio onaj čovjek, »nije on lijen, milostiva gospođo, nije u njega
loša volja, naprosto je beznadno bez ikakva dara. Od njega nikada neće biti
ništa. Šteta za svaku paru, za svaku minutu što je provodi u učenju.«

Te je riječi moj učitelj glazbe još jednoć ponovio, potom, a na to ga je prisilila

majka preda mnom. Godinu dana poslije toga bio sam ratni izvjestitelj kao i
moj brat. Tu karijeru sam zahvaljivao potapljanju britanskog ratnog broda
'Hood', zatim bjesomučnom učitelju tjelovježbe po imenu Arminu Knobleinu,
mojem bratu Werneru i rodoljubnom pjesniku Hermanu Lonsu, koji je, kad se
slučaj hoće poigrati, stanovao u malom gradu Miidenu pola sata automobilske
vožnje od Treuvvalla.

»Danas ćemo pjevati jednu pjesmicu, pit ćemo hladno vino. Čaše neka
zazvone, jer danas se mora rastavljati.«

Trideset i dva maturanta — moj razred — ležala su na leđima, ruke raširili i

trudili se bez daha da naprave 'odboj unatrag' pri čemu je valjalo raširene noge
baciti preko glave sve dok noge ne bi dotaknule zemlju. Slika svega toga bila
je groteskna, jer ležali smo u dva reda jedni sučelice drugima i sve što sam
vidio bijahu butine i stražnjica dječaka na drugoj strani.

»Daj mi svoju ruku, svoju bijelu ruku, zbogom, zlato moje, zbogom, zlato
moje, zlato moje, zbogom, zbogom. Jer vozimo se, jer vozimo se, jer vozimo
se prema Engleskoj, Engleskoj, a hoj!«

Ta čudnovata vježba, koju odista nikada neću zaboraviti, odvijala se 25.

svibnja 1941. na vježbalištu realne gimnazije što sam je pohađao. Između oba
reda maturanata stupao je uspravna koraka hromi, mršavi Armin Knoblein. U
njega nije bilo obrva, kosa mu je bila crvenkasta, a imao je i crvene oči
albina. Najveća pohvala koju je bio kadar izreći bila je formulirana riječima a
la Hitler: »Vidim, dobre ste krvi!«

Odakle to da je toliko učitelja tjelovježbe bilo odano nacistima? Trebalo bi

priupitati psihologa. Armin Knoblein bio je najdivljiji nacist kojega sam ikada
susreo u svom životu. Dana 25. svibnja 1941. priredio je svečan sat. Na dan
24. njemački ratni brod 'Bismarck' potopio je britanski ratni brod 'Hood' u
danskom tjesnacu. To smo sada trebali proslaviti u znoju. Knoblein nam je
dopustio da odahnemo i da pri tom zapjevamo onu pjesmu kojoj je tekst
napisao profinjeni pjesnik ovog kraja Herman Lons.

»Zastava se naša vije. Naviješta moć naše domovine.«

Bedra su letjela, gimnastičke su se gaćice frkale, u moje vidno polje

dospijevale su stražnjice sve više razotkrivene. Još sam bio kadar savladati
navalu smijeha i nastavljao sam pjevanjem. »... jer nećemo dulje trpjeti da nam
se Englez smije! Daj mi svoju ruku, svoju bijelu ruku ...« I tako dalje.
Knoblein je stupao gore-dolje, sve je vonjalo po masti za pod i znoju.
Knoblein je dirigirao. »Dva, tri, dva, tri. Više, više!«

»Ako dođe vijest da sam pao«, urlao je razred sada već gotovo bez daha, »i da
spavam na dnu mora ne plači za mnom, zlato moje, misli: za otadžbinu potekla
je moja krv.«

I tada sam prasnuo u smijeh.

Bilo je to naprosto jače od mene. Dječak koji je vježbao ispred mene, sasvim
se razgolitio: Ugledao sam golemu bijelu stražnjicu. Dječak — zvao se Helmut
Gronke — imao je veoma debelu stražnjicu. Bio je odebeli, krupni momčić,
pjevao je, sav predan, punim glasom. Kad je došao do domovine za koju je
potekla rodoljubna krv Henmana Lonsa nije bio kadar suzdržati se, iz njegove
je stražnjice prasnu-lo. Suviše je snažno zabacio noge i one junačke riječi je
suviše jako izgovorio, pa mu se tako dogodilo da je, sasvim razgovijetno, još
nešto izašlo iz njega. Stražnjica mu se obojila smeđe. Gronkeov gromoviti
prdac, njegva gola stražnjica — sve je to bilo više no što sam bio kadar
izdržati. Naprosto sam se morao nasmijati, toliko glasno, da je čitav razred
zanijemio, a mršavi učitelj tjelovježbe Armin Knoblein spotakao se od užasa.

»Mark!« zaurlao je.

Ustao sam teturajući.

»Jeste li poludjeli? Odmah da ste se prestali smijati, vi nečasni lopove!«

Rado bih ja bio prestao. Ali nisam mogao. Debeli Gronke me je još uvijek
gledao svojom umazanom stražnjicom, mene je bio spopao pravi grč smijeha.

»Zločince!« brujao je Knoblein. »Komunističko pseto! Neprijatelju naroda!

Stavit ću vas pred sud! U tamnicu!«

Četvrt sata kasnije našao sam se pred direktorom, pola sata kasnije bio sam
izbačen iz škole, dva dana kasnije pojavio se neki gospodin iz našeg kvarta
kod moje majke saopćavajući joj što se dogodilo.

Poslije toga su odmah dozvali našeg starog kućnog liječnika dr. VVilmsa. Moja
majka se toliko uzrujala da je doživjela živčani slom. Wilms je majci dao
injekciju, tada se obratio meni. Znao je sve — Sofija mu je sve ispripovjedila.

»Čuj me«, rekao je, »takve ti stvari ne bih preporučio. U vlastitom interesu
ne... i radi tvoje majke. Ako tako nešto češće uradiš, ona neće izdržati. Zbog
tebe se neprestance uzrujava, tako mi govori Sofija. Iscrpljena je ona i slaba.
Srce i krvotok joj ne valjaju. Hoću reći kako to sebi mogu predstaviti — bilo
je to odista smiješno, i ja bih prasnuo u smijeh. A, eto, što sada imamo. Tvoju
ću majku izvući. A što će biti od tebe? Ne budeš li imao sreće...«

Pogledao sam ga i naravno jako se prestrašio.

»Mislite li?«

»Hajde, što ti je? Jest, sad si se ustrtario.«

»Što da radim, gospodine doktore?«

»Nazvat ćeš svoga brata, glupane. Gdje je, znaš li?«

»Trenutno je u Berlinu.«

»Hajde, nazovi. Odmah! Kad čovjek već ima takva bra> ta... to je jedino što ti
još sada može pomoći...«

»Ali moj brat i ja...«

»... se ne razumijemo, znam. Baš je to pravo vrijeme za borbu među braćom!

Dragi moj, sad je sve svejedno. Tvoj je brat velika zvjerka.«

»Jest. I ja da mu se sada uvučem u stražnjicu«, rekao sam i pri tom se sjetio

Helmuta Gronkea i usprkos strahu iz mene je ponovo provalio smijeh.

»Jasno je«, rekao je stari liječnik.

»Ali to je...«

»Što je to? Hej? Što je to? To je pametno!« rekao je Wilms. »VVerner je velika
zvjerka, a ti mala, sasvim mala. Gdje da bude mala zvjerka sigurnije sklonjena
negoli u stražnjici velike?«

Ta mi se rečenica jako svidjela.

Nazvao sam svog brata i sve mu ispripovjedio. Ispočetka je bio užasnut, ali
kad sam počeo jaukati i moljakati i kad sam mu rekao kako mi samo on može
pomoći to mu je laskalo.

»Doći ću još danas zrakoplovom«, objasnio je, on, veliki Mark, koji tako
jednostavno 'dolazi zrakoplovom'. »Sve ću to urediti... naravno, radi majke.
Ne radi tebe.«

»Naravno, ne radi mene«, rekao sam.

Werner je došao i uistinu idućeg dana čitavu stvar doveo u red. Služio se
trikom, kasnije mi ga je objasnio: »Pripovijedao sam direktoru i onim
bedacima tamo da si se ljutio na učitelja kojemu je pala na pamet glupa ideja
da pjevate. Smijao si se iz čista protesta! 'Hood'! Herman Lons! Engleska! A
ona nesreća vam zapovijeda da vježbate i pjevate! No, taj će dobiti svoje.
Uostalom, rekao sam mu kako ću te poslije mature i osnovne izobrazbe ja
preuzeti. To, navodno, da je naredba odozgo.«

»Preuzeti?... što to znači?« upitao sam, a gotovo da mi se zavrtjelo u glavi.

»Radit ćeš u propagandi. Ja volim svoju majku. Ne želim da s tobom

neprestance ima glavobolje. Jednim ću te okom odsada ja nadzirati.«

Tako mi boga jednim me okom nadzirao! Slijedio je, tako reći svaki moj korak
pošto su me uzeli u vojsku. Posvuda sam ga osjećao, štitio me već samim
svojim postojanjem. Đavo neka mog brata raskine na male komadiće i neka ga
ispeče na maloj vatri, bio je on loš, gadan čovjek — ali vjerojatno mi je
sačuvao život, jer bez njega bih bio u zatvoru, a potom bačen u kaznenu
jedinicu ili bih se našao u logoru. Moj prokleti brat pokazao mi je osnove
pisanja, redigirao je prve moje radove kao čovjeka iz propagande, a prve čak i
sam napisao — ovdje neka to bude rečeno po istini — prva moja dva
izvještaja napisao je, dakle, moj brat Werner. Naravno, bilo je to izvrsno i ja
sam bio gotov čovjek.

»Toliko se radujem što te tvoj dobri brat naveo na pravi put«, pisala mi je
moja majka na ratište. A stara Sofija mi

je također pisala: »Svakoga dana idem u crkvu i molim se za mladog

gospodina, kako se mladom gospodinu ne bi što dogodilo.«

Tako sam i ja počeo da pišem.

Položaj svog brata nisam nikada dosegao — ni izdaleka. Nisam ja junak,

nisam to ni htio biti, taj rat nije bio moj rat. Morao sam navući odoru vojnika,
morao sam uzeti u ruke pušku kao i milijuni drugih koji bi, jednako kao i ja,
radije ostali kod kuće, u njih nije bilo nikakve čežnje da osvajaju tuđu zemlju i
da uveličaju slavu 'fuhrera' i domovine. Poput tih milijuna ljudi koji nisu
svojevoljno srljali naokolo vičući hura i koji su širili oko sebe ratnu pustoš i
koji su ubijali, ubijali, osvajali, osvajali, poput milijuna koji su poput mene
bili i suviše mladi, i suviše glupi, i suviše lakovjerni, i suviše indolentni ili i
suviše kukavice da spriječe Adolfa Hitlera da dođe na vlast — poput tih
milijuna ljudi tako i ja nisam bio osobite sreće.

Vatreno krštenje moje kao čovjeka iz propagande doživio sam pri zauzeću
Sevastopolja. U Berlinu su bili zadovoljni izvještajem. Sad sam se mogao
nadati da će me povući iz prve borbene linije, znao sam da se mnogi izvještaji
s ratišta pišu u nekom glavnom stanu u Berlinu ili bilo gdje — daleko od hitaca
kako to radi moj brat i mnogi drugi. Znao sam da su se mnoge velike bitke u
'Tjedniku' snimale u stepama Poljske, u Pomeraniji ili u Mecklenburgu, čak i u
studijima u Beču. Zamišljao sam sebi kako ću dobiti neki lijepi posao u štampi
daleko, daleko u pozadini.

Nisam ga dobio.

I nadalje sam ostao u prvim borbenim linijama, neprestance su me slali onamo

gdje je odista bilo gusto — bilo na istoku ili na zapadu, bilo u Africi ili na
krajnjem sjeveru. Bio sam ranjen, dobio sam najviše odlikovanje, a moja
majka mi je pisala u poljsku bolnicu kako mi čestita i kako se ponosi mnome.
Jadna mama, u to sam vrijeme spoznao, zatečen, da sam je čitavog života
smatrao inteligentnom ženom.

Sofija mi je također čestitala. Njezina čestitka bila je spojena sa čudnovatim

traženjem da i nadalje »uvijek samo istinu« pišem, jer, tako je pisala Sofija, »u
Svetom pismu stoji: kakva pomoć čovjeku ako osvoji čitav svijet — a naškodi
svojoj duši? S poštovanjem vaša vjerna, stara S. Kaz-marek.«

S. Kazmarek.

Nikada ime nije ispisivala.

Došao sam i u Francusku. Ovdje sam ostao sve do invazije, pisao sam i o tome
sve do trenutka kad su me zapadno od Saint Loa zarobili.

Zamolio sam staru Sofiju neka ostane kod majke koja je neprestance
pobolijevala, a dobra Sofija čuvarica i tješi-teljica u mojem djetinjstvu koja bi
rado otišla kući k svojim ljudima u Gornju Šlesku da još nekoliko godina bude
'za sebe', S. Kazmarek, sa svojim tvrdim izgovorom i grudima kao daska, sa
svojim šiljatim koljenima — ostala je. Ostala je i umrla zajedno s mojom
majkom u vrijeme zračnog napada na Frankfurt, 12. kolovoza 1944, a bilo je
podne, kada je bomba pogodila našu kuću.

Smrt obje žene doznao sam tek poslije završetka rata — 12. kolovoza 1944,
nalazio sam se već u Camp Alvi u Okla-homi. 'Mauretanija' nas je iz Engleske
dovezla do New Yor-ka, a od New Yorka smo željeznicom otišli u Oklahomu.
Ovdje se nisam dugo zadržao. Prije nas su se već ovdje našli ratni zarobljenici
naše afričke armije i preuzeli upravu logorom. Amerikanci su bili oduševljeni
redom i disciplinom što je vladala u logoru. To, što su često nailazili na anti-
fašiste osuđene po tajnom sudu i zadavljene telefonskom žicom — to što su ih
ujutro nalazili takve — nije smetalo Amerikance pošto bi im vodstvo logora
objasnilo kako je uvijek samo riječ o komunističkim kriminalcima. Vodstvo
logora zavelo je pravi teror. Za tri mjeseca što sam ih proveo u Camp Alvi
ubili su četvoricu. Provodili su jutarnje nastupe, večernje sate obrazovanja,
pravu vojničku stegu i strogu cenzuru: nismo dobivali pisma, nijedan broj
Timea', 'Lifea', 'News Weeka' ili bilo kojih dnevnih novina što ih ne bi
pažljivo pregledali i bezbroj mjesta precrtali crnilom. Na sreću se napokon
prevario, jednom, neki pijani pripadnik afričke armije i zadavio, zajedno s
ostalim pijanim logorašima, umjesto Nijemca, Amerikanca koji je zaspao u
nekoj baraci.

Potom smo mi koji nismo pripadali eliti afričke armije, udaljeni iz Camp Alvi.
Nije mi pozato je li vodstvo logora makar i disciplinski bilo pozvano na red,
još i danas mi je žao onih jadnih vojnika koji su dospjeli u taj ugledni logor
poslije nas. Našao sam se u Camp Dermottu u Arkansasu. Tu sam brao pamuk.
Potom sam bio premješten u Idaho, u Camp Rupert. Tu sam brao šećernu repu i
krumpir. Logor se nalazio u blizini Yellowstonskog parka. U travnju 1946.
napokon nas je mali ratni brod po imenu 'Madawaskar' vratio u Evropu. Nije
bilo nijednog zarobljenika koji na toj orahovoj ljusci od broda nije ispovraćao
dušu iz svog tijela. Pristali smo u Le Havreu i još jednoć se nakratko našli u
logoru — a u svibnju 1946. stajao sam ispred razvalina naše kuće u Frankfurtu
odakle su u međuvremenu izvukli leševe moje majke, stare Sofije i ostalih
stanovnika i sahranili ih u skupnom grobu na obližnjem groblju.

Armin Knoblein, da ga se još jednom sjetim, preživio je Treći Reich, nastavio

je da živi u dobru zdravlju iako nikada nije postao sudionik u privrednom
čudu. Okušao se u mnogim zvanjima, na kraju je bio zastupnik neke tvrtke što
je proizvodila šampanjac. Kao takav jednoga se dana obreo i u 'Stripu'. Nije
me prepoznao, ali zato sam ja njega. Htio sam ga izbaciti napolje. Boris
Mordehaj Minski me spriječio, rekao je: »Zar želiš obračunavati sa svim tim
malim ribama?«
»Male ribe! Taj posranac me gotovo ima na savjesti!« povikao sam. »Sve sam
ti ispripovjedio ...«

»A tko sve mene ima na savjesti«, rekao je Minski. »Šampanjac, što ga

zastupa, dobar je. Cijenu ću još uspjeti da snizim, uzet ćemo veliku količinu.
Ako ga ne želiš vidjeti, pusti me da ja s njim razgovaram.«

I tako smo dio svoje zalihe šampanjca, još u jesen 1966, kupili u Armina
Knobleina, mog nekadašnjeg učitelja tjelovježbe, sada već postarijeg
gospodina koji me nikada nije prepoznao, a koji je, naprotiv, ovaj rat preživio,
a što nije bilo suđeno mojoj majci i S. Kazmarekovoj.

U ono vrijeme, u svibnju 1946, dali su mi činovnici broj skupnog groba gdje
su počivale moja majka i S. Kazmarek, dali su mi torbicu što ju je majka još u
smrti držala uza se.

U torbici sam našao veliki broj članaka što ih je pisao moj brat, nekoliko
izvještaja pisanih mojom rukom, bile su tu i majčine rezervne naočari. Torbica
je bila netaknuta kao i stara golubica od porculana što su je našli u jednom od
džepova mrtve S. Kazmarek, još su se održala pismena:

SAMO RADOSNIMA CVATE DRVO ŽIVOTA

Golubicu su mi također dali.

Papir novinskih članaka bio je požutio, gotovo se raspadao, ali većinu članaka
moglo se usprkos tome još uvijek čitati. Jednog toplog dana u svibnju sjedio
sam na obali Majne, blizu prljave vode, čitao sam pun čuđenja izvještaje
svoga brata, tog velikog književnika i velikog zavodnika ljudi koji je uspijevao
i iz najtežih poraza praviti sjajne pobjede. Znao sam da je Werner sve do kraja
rata pisao, pisao je za 'Oklopni medvjed' u opkoljenom Berlinu, znao sam da
je oduševljavao petnaestogodišnjake i sedamdesetogodišnjake neka Crvenoj
armiji još samo daju mali otpor sve dok ne bude upotrebijeno čudesno oružje,
jer, tako je pisao, a tako su mi kasnije pripovijedali, 'pobjeda je odista sasvim
blizu'.

Pripovijedali su mi kasnije takođe kako su milijuni čitajući Wernerove članke i

slušajući ih na bojištima, u domovini, još jednom u sebi pronalazili hrabrost,
još jednom su u sebi pronalazili zapretanu nadu. Tako je dobar pisac bio moj
brat! Za posljednjih šest mjeseci ovoga rata više je ljudi izgubilo živote negoli
za svih godina prije. Moj brat je svoj maleni, ali to teži dio pridonio svemu
tome.

U Berlinu su ga Rusi izvukli iz nekog bunkera blizu kancelarije Reicha. Znali

su što piše, bio je pojam, slušali su njegove izvještaje preko njemačkih radio-
stanica, te izvještaje, što sam ih jednog toplog dana, u svibnju 1946, zajedno sa
drugim izvještajima, jednom starom torbicom, debelim naočarima s čeličnim
okvirima i starom golubicom od porculana bacio u prljavu vodu Majne ...

Rusi su strpali Wernera u ogroman logor. Znali su oni cijeniti pravi talenat.
Werneru je bilo naređeno da počne izdavati logorske novine. A on je uvijek
znao kako da iskoristi svoj talenat: ono što je pisao bila je izvanredna
propaganda, pisana istom onom psihološkom rafiniranošću kao i njegovi članci
u vrijeme nacizma. Rusi su bili oduševljeni — i zbog toga je dugo trebalo da
Werner bude otpušten i da se vrati kući.

Jest, vratio se kući, a njegov je povratak za mene značio bol i nesreću, ne samo
za mene već i za druge — ali ne za mog brata Wernera! Moj brat Werner bio je
čovjek kome ništa nije moglo nauditi, nikakav strašan rat i nikakav poraz. Ni
zarobljeništvo ni nikakvo zlo, ni laž ni izdaja, ništa na svijetu; bio je on čovjek
koji je režirao svoj život sve do smrti, sam i isključivo tako kao što je on
mislio da je dobro, jest, režirao je i svoju smrt — jedne prosinačke noći,
godine 1966, u spavaćoj sobi apartmana 907 u hotelu 'Imperijal' što se nalazio
na Nile Cornicheu u Kairu.

Vila profesora Clemensa Kamploha imala je veliko predvorje odakle su široke

stepenice vodile ka prvom katu. Teški perzijski sagovi pokrivali su mramorni
pod, na zidovima su visjeli originali francuskih impresionista, bilo je tu
istočnoazijskih umjetnina, skulptura, rezbarija i statua. Ljudi su se počeli
ogledavati, namještenici kriminalističke policije počeli su tražiti tragove,
snimali su i preslušavali jednu energičnu odebelu ženu. Bilo joj je oko pedeset
godina. Kraj nje je stajao neki mladi namještenik kriminalističke policije i
stenografirao, a kraj njega jedan odebeli postariji čovjek s crvenom šijom
poput bika.

»Koliko puta da to još objasnim?« upitala je žena. »Ja ne stanujem ovdje u

kući. U kući stanuju samo profesor i gospođa Lombard. Dolazim svakog jutra u
devet — osim nedjelje — i odlazim u šest. U subotu u dva. Stanujem u blizini.
Ulica Kunvenal broj 2. Ne znam ništa.«

»Kada se profesor Kamploh odvezao?« upitao je čovjek sa šijom poput bika.

Glas mu se činio kao da je progutao papir za čišćenje noževa ili da u grlu ima
krhotine stakla.

»Jučer ujutro. Otišao je na predavanje u Miinchen.«

»Kolima?«

»Samo do Hannovera. Odatle će vlakom. Ne voli voziti auto. Predavanje je

bilo jučer navečer.«

»Zašto nije pošao avionom?«

»Ne leti rado. Gdje god je to moguće uzima spavaća kola.«

»Kad će se vratiti?«

»Sutra. Što je danas? Utorak? Jest, u srijedu će doći.«

»Gdje stanuje u Miinchenu?«

Bilo je devet sati i petnaest minuta. Gazdarica mora da je upravo stigla, još je
sjedila u ogrtaču.

»Hotel 'Četiri godišnja doba'.«

Komesar Eilers se nakašljao, čovjek s volovskom šijom se okrenuo. Kosa mu

je bila siva i rijetka, ispod lukavih, stisnutih očiju visjele su mu ljubičaste
kesice poput grožđa. To lice baš nije bilo ugodno. Bio je to glavni komesar
Fege-sack. Eilers nas je upoznao. Uskoro je došlo do zabune koja me
opsjedala već godinama.

»Mark? Književnik?« Fegesack me pogledao.

»Jest«, rekao je Eilers.

»Vi ste to?«

»Ne, to je moj brat.«

»Eilers, zašto kažete ...« Glavni komesar Fegesack nije izgledao nimalo
simpatičnije kad je bio zbunjen. Oči su mu se skupile poput crte. U njega su
bile oči lukave i malene kao u svinje.

»Nekoć sam i ja pisao«, rekao sam. Rutina. Sve je rutina. Već me nije boljelo.

»Vi ste također...? Poznati su mi samo neki romani vašeg brata, Wernera Marka
... Upravo se nalaze na bestseller listi časopisa 'Spiegel', zar ne? Redovito
čitam 'Spiegel'...« Tako, dakle, izgledaju čitaoci tog časopisa.

Moj brat je kimnuo glavom.

»Jest, upravo je izašla nova knjiga što sam je napisao.«

»A vi...« Fegesack me ponovo pogledao.

»Ja već dugo ne pišem.«

»A što ste vi pisali?«

»Romane. Ništa osobita.«

Eilers je nešto tiho šaptao svome pretpostavljenome. Ovaj je kimnuo glavom.

»U redu.«

»No, tada ćemo pogledati kuću«, rekao je Eilers. »Smijem li vas zamoliti,
gospodo...« Kretnjom nas je pozvao. Plavokosi Lansing mi se nasmijao sa
simpatijom. U četvero smo pošli uza stepenice na prvi kat. Ispred hladnog
kamina u predvorju Fegesack je nastavio razgovor sa domaćicom.

»Kad ste jučer napustili kuću?«

»Kao i uvijek, u šest. Što se zapravo dogodilo? Ne biste li mi rekli...?«

U prvom se katu nalazila blagovaonica, velika dnevna soba, spavaonica,
kupaonica, dvije sobe za goste, prostorija za presvlačenje, posvuda su bili
ugrađeni ormari sa zrcalima, a ovdje je još bila i knjižnica ispunjena do stropa
pretincima s knjigama. Sobe su imale goleme prozore, a neke i balkone.
Promatrao sam stabla u perivoju što ih je oluja udarala, promatrao sam ples
promoklog lišća što ga je vjetar vitlao, u daljini sam vidio crnu šumu.
Centralno grijanje je bilo prejako, bilo je vruće u sobama, a sve su bile
uređene s mnogo ukusa i pune skupocjenog pokućstva.

»Mora da je bogat čovjek taj profesor Kamploh«, rekao sam.

Moj brat je šutio. Natmurenim licem išao je kraj mene.

»Dobro zarađuje kao upravitelj bolnice. A ima i izvanrednu privatnu praksu u

gradu«, objasnio je Eilers. »Ljudi dolaze iz čitave okolice. Izvanredan je
liječnik. Internist.«

»Od kada je na čelu bolnice?«

»Novu bolnicu vodi otkako je otvorena. Godine 1960.«

»Zar je prije toga postojala i stara?«

»Jest. Nju je vodio od godine 1955. Od smrti profesora Wohlfahrta. Ovaj je

bio njegov predšasnik.«

»Koliko mu je godina?«

»Pedeset i devet.«

A Lilian je imala trideset i devet, razmišljao sam. Dvadeset godina mlađa. A

ljubavnica mu je. Lilian, ljubavnica gotovo šezdesetogodišnjaka. Moj brat je
dokučio, kao i mnogo puta ranije, o čemu sam razmišljao. Rekao je: »Lilian je
uvijek osjećala silnu težnju za sigurnošću. Zar se ne sjećaš?«

Pogledao sam ga ljutito.

»Zar to možda nije istina, Riki?« upitao je Werner zlobno.

»Naravno, istina je«

Išli smo iza Eilersa, ponovo smo se vratili u knjižnicu kamo smo bili
ponajprije stupili. Ovdje se nalazio veliki glasovir, a kraj njega skupocjeni
gramofon s uređajima za stereo slušanje i stereo-zvučnicima. Bio je ugrađen u
regale.

Čudnovato je bilo to što je gramofon bio otvoren, a poluga s iglom nije bila
fiksirana, počivala je u viljuški, ploča se nalazila na tanjuru, druga je bila
naslonjena na gornji dio aparata gdje se nalazio zvučnik.

Na zidu punom knjiga ugledao sam diskoteku. Na stotine ploča u omotima

položenim uspravno bilo je ovdje. Kartice s uputstvima nalazile su se u uskim
mjedenim okvirima. Vidio sam da Kamploh ima simfonije, glasovirska djela,
koncerte i komornu glazbu. Sve romance, sonate, gudačke i glasovirske
kvartete Ludvviga van Beethovena, mnoge te stvari u nekoliko izvedaba,
izvodili su ih razni orkestri s raznim dirigentima, i s raznim solistima — deset
sonata za violinu, na primjer, izvodili su Schneiderhan i Seemann, pa zatim
Grumiaux i Haskil, pa još jednom Ojstrah i Oborin, pa zatim Heifetz i Bay.

Oko diskoteke nalazile su se mnoge knjige s biografijama glazbenika, operni

vodiči, priručnici, leksikoni i zacijelo stotinu biografija, svesci s pismima,
bolestima, s nalazima i djelima kako da se interpretiraju Beethovenove
kompozicije — bila je to golema zbirka knjiga na njemačkom, engleskom,
francuskom i talijanskom jeziku. U najdonjem regalu nalazile su se partiture
uvezane u kožu.

»Pravi prijatelj glazbe«, rekao je Robert Lansing promatrajući me kako čitam

naslove pojedinih knjiga. Još se uvijek smiješio. »Beethoven forever.« Kraj
gramofona nalazio se tipični stari stolac za ljuljanje iz južnih država Amerike.
Na zatvorenom glasoviru nalazili su se ovici dviju ploča. Zacijelo su to bili
ovici onih ploča što su se nalazile na gramofonu, razmišljao sam gledajući ih.
Bile su to ploče 'Njemačkog društva za proizvodnju gramofona'. Na prvom
ovitku sam pročitao BEETHOVEN — IX SIMFONIJA — BERLINSKI
FILHARMONIČARI — HERBERT VON KARA-JAN. Na drugom ovitku
stajalo je: VIII SIMFONIJA I FINALE IX. Znao sam za te snimke, u lijevom
donjem uglu košuljice stajalo je 'Grand prix du disque Pariš', i ja sam imao te
ploče. Svidjela mi se ta tmurna knjižnica s knjigama i pločama, sagovima,
golemim globusom, što se nalazio na teškom postolju kraj pisaćeg stola,
svidjela mi se ta knjižnica u kojoj je još vonjalo po dimu lule i po koži.
Kulturan čovjek, taj profesor Kamploh...

Na zatvorenom glasoviru marke Bechstein nalazila se otvorena partitura, bila

je uvezana u staru kožu.

»Možete mirno dotaknuti sve što želite«, rekao je Lansing promatrajući me.
(Eilers je promatrao mog brata koji je zurio preda se, primijetio sam). »Ljudi
koji snimaju tragove već su bili ovdje. A vaši se otisci prstiju mogu u svako
doba identificirati.«

Stara partitura bila je otvorena posred drugog stavka.

Preda mnom se nalazio najstariji otisak tog djela što ga je moj otac toliko
volio. Pogledao sam naslovnu stranu. Kićenim slovima napisano stajalo je na
naslovnoj strani:

SIMFONIJA SA ZAVRŠNIM ZBOROM NA SCHILLEROVU

»ODU RADOSTI« ZA VELIKI ORKESTAR, 4 SOLISTA, 4 ZBORA

KOMPONIRANO I NJEGOVOM VELIČANSTVU KRALJU PRUSKE

FRIEDRICHU WILHELMU III NAJDUBLJIM POŠTOVANJEM

POSVEĆENO

OD LUDWIGA VAN BEETHOVENA

125. DJELO

VLASNIŠTVO IZDAVAČA

MAINZ I PARIZ

ANTWERPEN

1824
B. SCHOTT SINOVI

A. SCHOTT

Stranice su bile sasvim lake i požutjele. Prvi, drugi, treći stavak. Treći stavak
su svirali na grobu moga oca, a ja, dvanaestogodišnji dječak, stajao sam ispred
toga groba, a za ruku me držala jedna mlada žena. Oblaci što ih je nagonio
topli vjetar lebdjeli su na plavom nebu iznad Miinchena, topli je vjetar tiho
pomicao grane tužne vrbe...

Nastavio sam listati tim skupocjenim djelom profesora Kamploha, što ga je i

Beethoven volio, volio ga je i moj otac.

Četvrti stavak. U njemu se nalazila melodija radosti. Tu su se nalazile prve

riječi Schillerova teksta, stajale su ispod nota. 'Radosti, lijepa iskro bogova,
kćeri iz Elizijuma! Opijeni vatrom stupamo u tvoje nebesko svetište ...! 'Tada
sam se, gotovo prestrašen, zaustavio listajući, primijetio sam da je u drugoj
vokalnoj varijaciji radosne melodije ili zakazala tiskara ili je ispao redak — u
svakom slučaju nedostajale su ovdje riječi 'Svi će ljudi biti braća!'.

Onaj namještenik kriminalističke policije koji je, dolje, u ruci imao blok i
stenografirao, ušao je u sobu i komesaru Eilersu pokazao svoje zabilješke.
Ovaj ih je čitao, zazviždao kroza zube i pružio blok plavokosom Lansingu.
Ovaj je pre-letio pogledom nekoliko stranica, pogledao je Eilersa, podigao
obrve i počeo promatrati mene i mog brata vraćajući blok onom namješteniku
kriminalističke policije koji je napustio sobu. Moj brat se ljuti to bacio u
ljuljačku. Lansing je ušiljio usne i počeo zviždati Marseljezu.

»Vodite li sve svoje istrage ovako?« upitao je Werner.

Policijski su komesari šutjeli. Lansing je još uvijek zvi-ždio.

»Što znači to hodanje naokolo?«

»To sam vam već rekao«, odgovorio je Eilers ironično. »Nadam se da ćete
ovdje u kući nešto otkriti što bi nas odvelo dalje. Zar niste ništa otkrili?«

»Ne«, rekao je moj brat.

»A vi?« Eilers je sebi zapalio novu cigaretu.

»U partituri ovdje na glasoviru nedostaje u vokalnom dijelu četvrtog stavka

jedan stih.«

Eilers me ozbiljno pogledao.

Uputio se klaviru, počeo listati po partituri dok nije našao ono mjesto,
promatrao ga je, a učinio je to također i Lansing, dugo su gledali to mjesto, a
Lansing se potom oglasio: »Uistinu. Ima li još što?«

Slegnuo sam ramenima. »Kad bih bio toliko zaluđen glazbom, kao što se čini
da je profesor Kamploh, tada bih prije no što ću otputovati zatvorio gramofon i
obje ploče vratio u njihove ovitke. Partituru bih također spremio. To je veoma
skupocjena stvar.«

»Bravo«, rekao je Eilers. »Vidite li?« Obratio se Werneru. »Vaš brat je nešto
otkrio. Vas, čini se, ništa ne zanima ovdje. Ali još ćete se predomisliti.«

»Čujte me...«, započeo je Werner, ali Eilers ga je prekinuo kretnjom ruke.

»Čini se tako kao da je Kamploh slušao Devetu malo prije no što će

otputovati, zar ne?« upitao je Lansing.

»Tako je«, rekao sam.

»I nije više imao vremena vratiti ploče u košuljice i staviti ih na svoje mjesto,
nije imao vremena da zatvori aparat i tako dalje, zar ne?«

»Možda je zaboravio«, oglasio se moj brat.

»A zašto da zaboravi?« Eilers se počeo ogledavati po sobi. »Čini se da je to

veoma uredan čovjek.«

»Ne znam ja, zašto.«

»Da li biste htjeli znati?«

»Eh?«
»Upravo smo to doznali.«

»Što?« upitao sam.

»Zašto je profesor sve tako ostavio. Po svim znacima slušao je Devetu

prekjučer u noći. Dakle, noću od nedjelje na ponedjeljak. Oko dvadeset i tri
sata. U to ga je vrijeme netko nazvao iz Miinchena.«

»Kakav je to bio poziv?«

»Zvalo ga je Sveučilište. Neka odmah dođe.«

»Ne razumijem nijednu riječ«, oglasio se VVerner. Ponovo je bio veoma

nervozan, žestoko se njihao na svojoj stolici. Lansing i Eilers su sada počeli
govoriti naizmjence i brzo.

»Kamploh je trebao da održi neko predavanje. U društvu liječnika. Na

munchenskom sveučilištu. Nekakvo zasjedanje.«

»Ali nije trebalo da govori jučer navečer, već tek idućeg petka.«

»Razbolio se drugi predavač, i oni su promijenili program. Kamploh je morao

sinoć na brzinu otputovati da stigne na vrijeme. Dakle, noću je još morao
pakovati, spremiti predavanje i tako dalje i tako dalje. Tako su ploče i
partitura ostale nepospremljene.«

»Odakle to znate?« upitao sam.

»To nam je upravo ispripovjedila domaćica.«

»To ste pročitali u ...«

»Stenogramu, jest«, rekao je Eilers. »I nama je pao u oči nered ovdje kad smo
došli. Sad nam se to objasnilo.«

»Kamploh je noću od nedjelje na ponedjeljak poslije dvadeset i tri sata još

nazvao domaćicu i rekao joj da mora otputovati ujutro. Kad je došla u devet
sati, više ga nije bilo.«
»Zašto nije pospremila ovu sobu?« upitao sam.

»Bojala se da nešto ne učini krivo ili da nešto ošteti, kaže.«

»No, a Lilian...? hoću reći gospođa Lombard?« upitao je moj brat.

»Ona se vratila kući tek jučer navečer.«

»Kući?«

»Vratila se iz Tenerife.«

»Odakle?« upitao sam zapanjen.

»Tenerife. Bajamar. Kamploh ima ondje kuću. Naravno, to vi ne znate.«

»Ne«

»A vi?«

Usnice moga brata su ponovo počele podrhtavati.

»Dakle?«

»Znao sam da profesor ima ondje kuću... nisam znao da je gospođa Lombard
bila ondje.«

»Već je tri tjedna boravila ondje«, rekao je Lansing. »Jučer se vratila. I ona je
također telefonirala domaćici. Tako oko sedam sati navečer. Rekla je da se
vratila. Žao joj je što nije srela profesora. Htjela ga je iznenaditi.«

»Kako, iznenaditi?«

»Kamplohu je danas rođendan. Pedeset i deveti. Htjela ga je proslaviti s

njime. Tako je rekla domaćica. Gospođa Lombard je trebala da ostane u
Tenerifi, tako je bilo dogovoreno.«

»Kamploh je htio onamo odletjeti i s njome provesti praznike. Onamo je

morao letjeti. Usprkos strahu. I suviše je daleko.«
»Ondje su htjeli ostati sve do nove godine, tako kaže domaćica.«

»Gospođa Lombard se, međutim, vratila. Na sreću hrane je bilo u hladnjaku i u

podrumu. Tako nam kaže domaćica. Gospođa Lombard je rekla kako joj nije
potrebna pomoć, sama će sebi nešto skuhati. A tako je i učinila. U kuhinji još
ima prljavog posuđa«, rekao je Eilers. »U kući ima čitavo brdo zaliha. Sve je
ovdje.« Komesar se uputio ka jednom uglu knjižnice. U zidovima regala, među
knjigama, nalazila su se mala vrata. Eilers ih je otvorio. Skriveno se svjetlo
zapalilo. Ugledao sam mnogo čaša, srebrni shaker i mnogo boca. »Whisky,
votka, gin, vermut, konjak«, rekao je Eilers. »Sve sama žestoka pića, jedva
pokoji liker.«

»U kući se nalazi i sasvim lijepi podrum s vinom«, rekao je Lansing.

»Njemačka i francuska vina. Talijanska. Španjolska. Šampanjac. Samo vodeće

marke.« Eilers je pogledao mog brata. »A ima i armagnaca.«

»Pa što?« rekao je Werner.

Komesar je izvadio bocu iz tog zidnog ormara u kojoj se vidjelo još samo
ostatak pića.

»Veoma je to stari plemeniti armagnac«, rekao je promatrajući crno-zlatnu

etiketu. »Les trois clefs. Specijalno punjenje. Godina 1875. Rijetkost. Potječe
iz Gascogne, piše ovdje. Njemački izvoznik se zove Feddersen, iz Bremena. I
vi stanujete u Bremenu, zar ne, gospodine Mark?«

Moj brat je rekao uzbuđeno: »Jest. I?«

Eilers ga je upitao ironično. »Jeste li već jednoč čuli nešto o tvrtki

Feddersen?«

»Nikada!« povikao je moj brat.

»Tako je. To sam i sam mislio«, rekao je komesar. Vratio je bocu na mjesto.
»A sad ćemo se popeti do gospođe Lombard.«

Lilianin stan u drugome katu sastojao se od salona, dnevne sobe s pregradom

gdje se ručavalo odakle se jednim prolazom ulazilo u modernu kuhinju,
kupaonicu, taj stan je još imao prostoriju za presvlačenje, zatim gostinjsku
sobu i spavaonicu. Stan je bio sasvim moderno uređen, prevladavale su bijela
i crna boja. Tepisi su svi bili bijeli, a mnoge tapete crne. Poslije sasvim
antikno uređenog stana Kamp-lohova ovo je bio pravi šok za posjetioca
Lilianina stana. Sve je tu djelovalo veoma ženstveno — a sve je odavalo laki
nered. Časopisi i knjige nalazili su se posvuda, rublje, odjeća i cipele.
Mirisalo je po 'arpegeu', a s mirisom parfema vraćale su se slike i sjećanja,
toliko ih je bilo... Lilian je uvijek upotrebljavala 'arpege' — odmah na početku
našeg poznanstva kupovao sam joj taj parfem, na crnoj burzi, u ono vrijeme, u
onim prekrasnim siromašnim godinama prepunim sreće, smijeha, nade.

»Zar profesor nikada nije bio oženjen?« upitao sam dok smo prolazili kroz
Lilianin stan gdje su policajci snimali, posipali pokućstvo prašinom i rasipali
je po podu. Nitko se od njih nije brinuo za nas. Prozori su bili upravo zastrti
gustom kišom, napolju se uopće nije moglo ništa razabirati. U svim je sobama
gorjelo električno svjetlo. U svim je sobama mirisalo na Lilian, mirisao je
njen parfem, sve je mirisalo na nju, a meni je postajalo sve teže, što sam se
dulje ovdje zadržavao.

»Njegova žena je umrla prije mnogo godina«, čuo sam komesara gdje govori.
Učinilo mi se kao da govori iz velike udaljenosti. Kiša je udarala po staklu
prozora, oluja je bjesnjela.

Ovdje sam vidio Lilianinu čarapu, a ondje pak njenu cipelu. Sam sam sebe
zaticao kako zastajem i naprosto buljim u te stvari. Sad smo se nalazili u
salonu.

»Pogledajte«, oglasio se komesar. »Ovdje je utikač za telefon. Po tragovima na

čojanoj podlozi može se zaključiti da je većinom na ovom stoliću kraj prozora
stajao aparat. Mi smo ga, naprotiv, našli u spavaćoj sobi. Pođite sa mnom.« I
ne čekajući nas već je pošao.

U Lilianinoj sobi vladao je velik nered. Krevet je bio nepospremljen i prljav,

stolice su bile prevaljene, sadržaj komode nalazio se na podu, noćne košulje,
jutarnji halje-tak i papuče bile su naprosto bačene na tlo.

Komesar je nastavio: »Naši ljudi... pa zatim oni iz ambulante ... jako mi je žao
...«
Gledao sam prljav krevet. Ovdje je Lilian, puna bolova, s pjenom na ustima,
stenjući ležala. Još prije nekoliko sati, kad sam s njome telefonirao, kad je
mene nazvala prepuna smrtnog straha. Tu se nalazio telefon, bijel i moderan,
na noćnom ormariću. Slušalica je ponovno bila stavljena na aparat.

»I to je mala zagonetka«, oglasio se Eilers koji je primijetio moj pogled.

»Zašto se telefon nalazi ovdje, a ne ondje?«

Sad se javio moj brat: »Zašto da ne bude ovdje? I ovdje je utikač. Gospođa
Lombard je, nema sumnje, često uzimala aparat da joj bude pri ruci. Inače se
ovdje ne bi nalazio taj priključak.«

»Istina je. Ali kad je telefon uzimala u postelju činila je to zbog toga što je
željela noću telefonirati ili je očekivala da je netko nazove, zar ne?« rekao je
Eilers. »Sa kime je gospođa Lombard htjela razgovarati telefonom? Što je
čekala, tko da je nazove? Nije imala snage da govori, kad je nazvala
Frankfurt... dakle, sasvim je sigurno da u nje više nije bilo snage da telefon za
tu priliku donese ovamo. A bilo bi to i sasvim besmisleno. Kad bi tome i bilo
tako dovukla bi se do druge prostorije i odande nazvala. Dakle?«

»Dakle, što?« upitao je moj brat.

»Dakle, gospođa Lombard je aparat već navečer, svakako prije no što se

razboljela, stavila na noćni ormarić. Zašto?«

»Nemam pojma«, rekao je moj brat.

»šteta«, javio se Eilers. Ponovo me spopao osjećaj kao da on želi naprosto

provocirati Wernera. Ako je to htio uspijevalo mu je to odlično.

»Što znači 'šteta'?« prasnuo je Werner.

»Šteta, pomislio sam da biste vi mogli nešto znati o tome.«

»Kako ja? A zašto ne moj brat?«

»Vaš nam je brat kazao da već mjesecima nije telefonski razgovarao s

gospođom Lombard. A vi ste nam rekli kako povremeno još uvijek kontaktirate
s njom. Blizu je da se pretpostavi kako ste možda vi htjeli nazvati gospođu
Lombard ili ste je možda i nazvali...«

»Zabranjujem da mi tako nešto podmećete! Nisam nazvao, a nisam ni htio

nazvati!«

»... ili je gospođa Lombard vas nazvala ili htjela nazvati!«

»To ona nije učinila!«

»Zašto vičeš?« upitao sam svog brata. Nije me čuo. Sada je bio veoma
uzbuđen.

»Što ona nije nazvala, veoma je čudnovato«, oglasio se Lansing.

»Zašto?« > - ¦' 'i

»Čudnovato je što gospođa Lombard u svom smrtnom strahu nije vas nazvala,
jer vi stanujete mnogo bliže njoj negoli vaš brat i još uvijek ste s njome u vezi
— već je nazvala vašeg brata. Možete li nam to objasniti?«

Moj brat je divlje zaustio: »Nije ona nazvala niti policiju niti bolnicu niti bilo
kojeg liječnika! Imate li vi za to neko objašnjenje?«

Eilers je smijući se mahao glavom.

»Valja, dakle, pretpostaviti kako je gospođa Lombard telefonirajući radila bez

ikakvog predumišljanja, vodila ju je samo panika, bila je napola pri svijesti.«

»Ipak je u nje bilo još dovoljno energije da iz medaljona izvadi fotografiju,

pročita telefonske brojeve na poleđini i da pozove«, rekao je moj brat.

Nenadano sam na stoliću za češljanje, a na kojem se nalazilo trokrilno zrcalo,

ugledao veliku fotografiju u srebrnom okviru, bila je pod staklom. Pokazivala
je čovjeka iz medaljona; bila je to ista snimka, samo povećana na format 18 x
24. Približio sam se.

»Je li to Kamploh?« upitao sam.

»Jest.«
Razgledao sam pomnije sliku. Dakle, to je bio taj profesor Clemens Kamploh.
Duguljasta lubanja s visokim, širokim čelom. Gledao je pravo u kameru,
smiješio se. Iza stakla naočari bez okvira počivale su svijetle oči. Nisu se
smiješile. Razmišljao sam o Minskom i o tome kako se on smiješi. I njegove se
oči nisu smiješile. Usprkos tome izraz očiju tog profesora bio je drugačiji.
Jake svijetle obrve, svijetla prorijetka kosa, profesor Kamploh je imao
njegovan svijetao brk te jaku i dugačku brazgotinu — svakako je to bila
menzura — na lijevom obrazu. Bila je to brazgotina što se provlačila od brade
kraj kuta usana sve do lične kosti.

Ispod fotografije, jakim, lijepim rukopisom napisano, stajalo je

SVOJOJ LILIAN U LJUBAVI CLEMENS

Ta fotografija...

Nisam mogao prestati da je gledam. Kad sam je, malenu, promatrao u

medaljonu, bio sam i suviše uzbuđen, i suviše zbunjen, da zapitam tko je taj
čovjek, iako sam pri promatranju odmah u sebi osjetio ono čudnovato 'već sam
ga jednoć vidio'. Sad je taj osjećaj postao sasvim jak. Ja sam tog čovjeka već
jednoć vidio! Ali gdje? Gdje je to bilo? Gdje sam ga sreo, gdje sam s njime
razgovarao, gdje sam ga promatrao? Nisam se mogao dosjetiti. A ipak su me
blijede oči, blijeda kosa, zaobljeni gornji dio glave, široko čelo, a iznad svega
moćna, natekla brazgotina na tom čovjeku, kojeg sam poznavao, sreo se s
njime, razgovarao, vidio ga — sve me to podsjeća na nešto, gdje je to bilo?

»Još nam uvijek niste rekli kako se gospođa Lombard... unesrećila«, čuo sam
glas svoga brata. Podigao sam pogled.

»To je daljnja, čudnovata točka«, odgovorio je komesar. »Profesor je kupovao

svoj stari armagnac, to sam već rekao, posredstvom tvrtke Feddersen iz
Bremena. Uvijek su mu slali dva sanduka po dvanaest boca. Jučer su ponovo
došla dva sanduka, dva takva sanduka.«

»Odakle vi to znate?«

»Bila je to željeznička ekspresna pošiljka. Željeznica ovdje ima ugovor s

prevoznikom. Heisters i sin. Poslali su sanduke oko osam sati navečer teretnim
vozilom. Telefonski smo razgovarali s tom tvrtkom. Gospođa Lombard je
preuzela pošiljku i potpisala potvrdu primitka. Vozač je odvukao sanduke u
podrum. Kad smo ih našli, jedan je sanduk bio otvoren. Vozač to nije učinio.
Dakle, mora da je to bila gospođa Lombard... ili neki neznanac. Ja mislim da
neznanca nema. Mora da je to bila gospođa Lombard. Uzela je bocu i odnijela
je gore.«

»Što znači gore? Ovamo?«

»Jest. Popila je malu čašu... svakako, poslije večere.«

»Uvijek je rado pila armagnac«, rekao sam. Odjednom sam se toga sjetio.

»Veoma ste susretljivi«, rekao je Eilers.

»Vaš brat«, oglasio se Lansing obraćajući se provokantno VVerneru. »Vi to

niste. Na žalost. Vi, na žalost, uopće niste.«

»U baru knjižnice još je bilo sasvim malo armagnaca, kao što smo vidjeli.
Gospođa Lombard je, dakle, otvorila novu bocu. No, dobro, u tom novom
armagnacu nalazio se otrov«, rekao je komesar kriminalističke policije Eilers
tiho pogladivši se po smeđoj, unatrag počešljanoj kosi. Potom je za trenutak
postalo veoma bučno u Lilianinoj spavaćoj sobi. Kiša je udarala o staklo
prozora, oluja je bjesnjela. Dok smo razgovarali nije mi uopće dopiralo do
svijesti koliku buku prave kiša i oluja ovdje gore. »E 605«, rekao je napokon
Eilers. »U prahu. Rastopljen. Nije bio samo u jednoj boci. U sve dvadeset i
četiri boce. Velika smrtna količina. Da je gospođa Lombard popila nešto više
od jedne male čaše, nitko je ne bi mogao spasiti.«

»Vi želite reći kako je čitava pošiljka bila otrovana?«

»Ja to tvrdim«, odgovorio je komesar mome bratu. »Naravno, pripadnici naše

službe već se nalaze u tvrtki Fedder-sen. Ali čini se da su već utvrdili kako te
dvadeset i četiri boce nije poslala rečena tvrtka.«

»Rekli ste upravo ...« započeo je Werner.

»Rekao sam kako tvrtka Feddersen šalje već dugo vremena uvijek po dva
sanduka sa dvanaest boca. Nisam rekao da su ta dva posljednja sanduka oni
poslali. Mora da ste to prečuli, gospodine Mark.« Komesar je promatrao mog
brata.

»Ali tko da to ...«, započeo je ponovo.

»Sumnjate li na nekoga, gospodo?«

Moj brat i ja mahnuli smo glavama.

Rekao sam: »Odakle da u bilo koga posumnjamo? Profesora uopće ne

poznamo. Što se bar mene tiče«, priklopio sam zlovoljno.

»I ja ga ne poznajem«, oglasio se moj brat.

»Okus armagnaca pokrio je miris i okus otrova«, pripovijedao je komesar.

»Djelovanje E 605, odista katastrofalno djelovanje, pokazuje se dva do tri sata
poslije uzimanja.

Gospođa Lombard će, dakle, popiti čašu, otići u krevet i zaspati... Po prvim
nalazima policijskog liječnika mora da je uzela otrov između dvadeset i tri i
dvadeset i četiri sata.«

»To bi se moglo slagati... oko tri sata izjutra me nazvala ...«

Eilers je nastavio: »No, dakle. Kad se probudila, pokazali su se najteži

simptomi trovanja ...«

»Samo trenutak!« rekao sam brzo.

»Da?« Eilers me radoznalo pogledao.

Zurio sam ponovo u veliku fotografiju na stoliću za češljanje. Gdje sam već
vidio tog čovjeka? Odakle ga znam? Sjetit ću se, sada, osjećao sam, kako sam
sasvim blizu tome da se sjetim. Rekao sam polako... »U kući više nema
armagnaca. Profesor ga je volio. Došla su dva sanduka. Primila ih je gospođa
Lombard. Gospođa Lombard je otvorila jednu bocu i pila otro vani sadržaj.
Ali...«
»Da?« oglasio se Eilers, učinio je to veoma tiho. »Dalje, gospodine Mark...«

»Ali...« Ta slika. Taj čovjek. Poznavao sam ga. Odakle? »... Ali, gledajući
pravno, gospođa Lombard nije uopće mogla preuzeti sanduke! Ona je sve do
Nove godine morala biti na Tenerifi...« Podigao sam pogled i primijetio kako
me svi gledaju. »Vratila se sasvim neočekivano ... a profesor Kamploh je
sasvim neočekivano morao putovati u Miin-chen... ako je, dakle, ovdje
spremano ubojstvo, sve to, dakle, znači...«

»Da?« oglasio se ponovo Eilers. »Da, gospodine Mark? Nastavite!«

»Tada to svakako znači da je netko htio umoriti profesora ... a ne gospođu

Lombard.«

Lice moga brata postalo je prljavo sivo. Sjeo je na neku nisku stolicu bez
naslona.

»Bili smo radoznali koliko će vam biti potrebno da se tome dosjetite«, rekao
je Lansing. »Zanimalo nas je i to tko će od vas dvojice nadoći na to. Naravno,
nije trebalo da pogine gospođa Lombard već profesor Kamploh.«

Iznenada se oglasio telefon.

Eilers je podigao slušalicu i javio se.

»Jest«, rekao je potom. »Jest, on je ovdje...« Slušao je neko vrijeme.

Moj brat je okrenuo svoje lice i zurio u pod. Također su mi Eilers i Lansing
okrenuli leđa. Promatrao sam veliku fotografiju Kamploha na stoliću za
češljanje. Ponovo me počela mučiti misao. Ti poznaješ tog čovjeka. Znaš tko
je. Ovog se trenutka ne možeš sjetiti. Ali dosjetit ćeš se. Jednoć si ga već
vidio. I, nenadano, kao udar munje, spoznao sam: kad si tog čvjeka vidio, nije
se zvao Kamploh! Drugačije mu je bilo ime, sasvim drugačije, tada se zvao..
zvao se...

Ništa.

Ništa, mozak mi je toliko bio rasut. Nisam se dosjetio tko je taj čovjek koji se
sada zove Kamploh, kako se zvao kad sam ga prvi puta ugledao, to mi je bilo
apsolutno, ne-dvoumno jasno da ja tog čovjeka poznam.

Ponašao sam se kao da sam hipnotiziran. Bilo je ludo, bilo je sasvim

neshvatljivo što to ovdje činim. Svakoga trenutka me mogu otkriti. Nisam
uopće znao točno zašto to činim, u koju svrhu. Pokretala me samo jedna misao,
ti poznaješ tog čovjeka, koji sebe naziva Kamploh, a koji se ne zove Kamploh,
toga čovjeka, ljubavnika žene koju si ti volio kao nijednu drugu ženu u životu,
tog čovjeka, koji je trebao da umre, a umjesto kojega je gotovo umrla Lilian.

U trokrilnom zrcalu ugledao sam tri muškarca iza sebe, sva su mi trojica bila
okrenuta leđima. Pružio sam ruku. Ruka je zgrabila fotografiju.

Uzeo sam je...

U tom trenutku otvorila su se vrata spavaće sobe i glavni komesar volovskog

vrata sa svojim ljubičastim kesicama ispod očiju, ispod očiju što su nalikovale
na svinjske, ušao je u sobu. U zrcalu sam ugledao Fegesacka. Gledao me u
zrcalu. Vidio je kako sam sakrio fotografiju pod svoj debeli modri zimski
ogrtač. Imao sam duboke džepove na ogrtaču. Fotografija se izgubila u jednom
takvom džepu. Fegesack je to sasvim jasno vidio. Vidio sam da je to ugledao.
Oči su mu se skupile u crtu. Gotovo je, pomislio sam. Ali tada sam primijetio
kako su se Fegesackove natekle usnice razvukle u smiješak. Bio je to
zadovoljni smiješak. Okrenuo sam se i pogledao ga. Više se nije smiješio. Nije
me gledao. Promatrao je Eilersa koji je spustio slušalicu i upitao ga svojim
promuklim glasom: »Je li to klinika?« »Jest«, odgovorio je Eilers.

»Rekao sam Hessu neka nazove ovamo. Ponajprije je nazvao dolje.«

»Hess? Klinika?« Osjetio sam kako mi srce divlje kuca. »Što se dogodilo?«

»Moramo odmah u bolnicu«, rekao je Eilers.

»Lilian?« mucao sam.

»Ona želi žurno razgovarati s vama.«

»Je li ... da li umire?«

»Nesmisao! Dobro joj je, koliko se u tom trenutku to može kazati. Nenadano je
sasvim pri svijesti. Veoma je uzbuđena. Upitala je jesti li došli. Hess joj je to
potvrdio. Sada vas želi vidjeti, kaže, kako vas svakako želi vidjeti, želi
razgovarati s vama. Odmah.«

»Ali nemoguće je da ona već sada...«, zaustio je moj brat. Pogledao sam ga i
primijetio sam na sebi kako mi se oči sklapaju u crtu kao ono u komesara
Fegesacka. Ti stanuješ u Bremenu, razmišljao sam, iz Bremena dolazi
armagnac. Došao je i ovoga puta, otrovni armagnac. Stajao si u vezi s Lilian.
Sam sebe osumnjičuješ sve više i više...

»Hess misli kako je u vezi s tim nemirom prijeko potrebno da gospođa

Lombard vidi vašeg brata. On uzima na se svu odgovornost. U nje je jako srce.
Umirit će se bude li vidjela vašeg brata«, objašnjavao je Eilers.

»Što vas smeta, zapravo, pri svemu tome?« upitao je Lansing.

»Ništa ... samo sam zabrinut...«

»Nekako mi se čini da su vaše brige na mjestu«, rekao je Eilers grubo.

»što to ima da znači?«

»Odmah ću vam objasniti. I vi ćete poći.«

»U bolnicu?«

»Jest. Ondje ćemo se pozabaviti. U troje«, rekao je Eilers. Lansing je već

pošao ka vratima. Pri tom je prolazio pokraj stolića. Kratko ga je pogledao.
Potom je brzo pogledao mene i Eilersa. Ovaj je upravo prolazio kraj stolića.
Vidio je što to Lansing gleda — vidio je da nema fotografije. Obojica su se
pogledala. Potom su se nasmijali, upravo onako kako se nasmijao i glavni
komesar Fegesack, sasvim kratko, ali s razumijevanjem. Sada odista ja ništa
nisam razumio.

»Hajdemo!« obratio mi se Eilers.

Pošao sam. Fotografija je pritiskala moja prsa. U vratima sam se još jednoć
okrenuo. Fegesack se zaustavio. Ponovo se smiješio kao ono maloprije sa
stisnutim očima i nateklim usnama.
Bilo mi je hladno usprkos tome što sam na sebi imao zimski ogrtač.

Siva u licu, modro-crne kose, razbarušene i vlažne, upalih obraza i isturenih

kostiju lica, čulno nateklih usana što su bile upravo ljubičaste, zatvorenih
velikih očiju — takva je ležala u krevetu: Lilian Lombard, jedna od najljepših
žena koje sam poznavao. Ležala je ovdje i činila se poput strašne sablasti,
lijeva joj je ruka bila čvrsto zavezana za rub kreveta, u tu ruku su joj uboli
veliku iglu. Iz igle je vodila gumena cijev ka nekoj boci gore, bila je okrugla, a
visjela je na srebrnom stalku kraj kreveta. Leukoplastom su fiksirali iglu u
venu. Zastori u bolničkoj sobi bili su još uvijek navučeni, prigušena električna
svjetiljka je gorjela, u prostoriji je bilo polutamno.

»Lilian«, započeo sam glasno bez daha u tom trenutku kada sam s doktorom
Hessom stupio u sobu, ali odebeli liječnik me laktom gurnuo u slabine i stavio
prst na usta. Mladom pomoćniku i sestri koji su stajali kraj kreveta, dao je
znak. Nestali su. Doktor Hess je ostao u sobi. Sasvim se priljubio uza me.
Gola njegova lubanja zelenkasto je sjala u toj polutami. Vonjalo je po
lijekovima i češnjaku.

Sjeo sam na stolicu kraj „reveta i nagnuo svoje lice duboko ka Lilianinu licu.
Zašaptao sam još jednoć njeno ime.

Beskrvne izblijedjele njene usne razvukle su se u jeziv smiješak, ugledao sam

lijepe velike zube koji su, sada, kad je mučno počela govoriti, od vremena do
vremena cvokotali.

»Ja sam... toliko radosna ... što si ti... ovdje«

Stavio sam svoju ruku na njenu, a bila je hladna poput leda i malena.

»Došao si odmah ...«

»Naravno...«

»Ti si... ti si...«

Doktor Hess mi se približio toliko blizu da me dotakao svojim bijelim

ogrtačem. Pogledao sam ga ljutito. Odvratio mi je sasvim ravnodušno moj
pogled, pomakao se nije ni centimetar.

»Riki...«

»Jest?»

»Ja... moram... tebi nešto kazati...« Pomaknula je glavu. Njena crna kosa bila
je slijepljena znojem i raščupana. S mukom je otvorila oči i odmah ih ponovo
zatvorila ste-njući.

»Nemoj otvarati oči«, rekao sam brzo.

Lilianine oči!

Bile su modro-crne kao i njene kose. Nikada ponovo nisam vidio tako velikih,
prekrasnih očiju. Kao prvo zaljubio sam se u te oči, te ogromne oči, te
ljubljene, proklete oči. Proklete zbog toga što ih nikada nisam mogao
zaboraviti i što sam znao da ih nikada neću moći zaboraviti sve do smrti.
Toliko sam puta pokušavao zaboraviti Lilian — zauvijek. Nikada mi to nije
uspijevalo. Jer kad bih je katkada gotovo i zaboravio — njene oči sam još
uvijek vidio, na javi i u snu. Njene oči...

»Mi... nismo ... sami?«

»Doktor Hess je ovdje. Stoji kraj mene.«

»Neka ... ode__«

Pogledao sam liječnika.

Nije se micao.

»Zar niste čuli?« upitao sam ga.

Odgovorio mi je ledeno: »Ne mogu otići. Gospođa Lombard se nalazi još

uvijek u kritičnom stanju.«

»Zbog toga ste mi dozvolili da je vidim, što? Zbog toga ste rekli komesaru
kako nema opasnosti neka samo dođem.«
»Ja sam odgovoran.«

Kad sam ustao, rastvorio se moj zimski ogrtač. Hess je ugledao srebrni okvir
što se nalazio u unutarnjem džepu, bio je to okvir fotografije što je prikazivala
Kamploha, a što sam je ja ukrao. Naprosto je morao to vidjeti — kad je
pogledao na brzinu prema meni, jer sam je i ja vidio. Brzo sam skupio ogrtač i
podigao glavu. Ni trenuo nije. Govorio sam s njim gotovo dotičući se njegova
lica.

»Nestanite!«

»Samo trenutak, da?«

»Odmah da ste nestali odavde.«

»Čujte me, liječnik sam ja! Ako itko mora iz ovih stopa otići odatle, to ste vi.«

»Tako vi mislite. Komesar Eilers i moj brat se nalaze u vašoj sobi.«

»Pa što?«

»Ako me izbacite, otići ću onamo i ispripovjediti im što sam čuo da govorite u

telefon.« Na žalost veoma sam malo od tog razgovora čuo, ali on to nije znao.
Problijedio je.

»Telefonski razgovor? O čemu vi to govorite?«

»Samo nemojte time počinjati«, nastavio sam.

»Vi ste poludjeli.«

»Možda i jesam. Vidjet ćemo što će komesar na to.«

»Vi ćete reći jedno, a ja drugo.«

»Posrani lažljivče!« rekao sam glasno. Ako me sada ne izbaci duboko je,
duboko uvučen u čitavu tu priču, razmišljao sam. Nije me izbacio. Rekao je
mlako: »Pet minuta. Više vam ne mogu dopustiti. Za pet minuta morate...«
»Napolje!« rekao sam još jednoć, rekao sam to tiho, gotovo nježno. Odista je
napustio sobu.

Ponovo sam sjeo na stolicu i osjetio kako me okvir fotografije pritišće. Uzeo
sam Lilianinu hladnu desnu ruku, onu, koja se mogla pomicati.

»Sada smo sami«, rekao sam. »Što je s tvojim očima?«

»Jako me bole ... ne mogu ih otvoriti...« Kad je govorila, osjetio sam jaki
zadah češnjaka. »Riki...«

»Jest.«

»Ja ... ja sam zla... zla i nimalo vrijedna ... kurva...«

To je istina, razmišljao sam.

Dakle? Razmišljao sam.

Koga se to, prokletstvo, tiče, da li volim kurvu? A, osim toga, nije ona bila
uvijek takva. Svi mi nismo bili takvi, uvijek, takvi, kakvi smo sada, kakvi smo
dvadeset godina poslije rata.

»Nesmisao«, rekao sam. »Prestani time.«

»To je prava istina...« Kašljala je, a to ju je također boljelo, mogao sam to

primijetiti. Nemirno je disala. Nakon nekog vremena ponovo je zaustila. »Ali
ja... ja to ne mogu reći... a i zvuči tako... tako prostački i smiješno poslije
svega što se dogodilo ...«

»Kaži!«

»Ja...« tražila je riječi. »Žena ... može ona imati ne znam koliko muškaraca...
može ona biti ne znam kako velika kurva... u njenu će životu postojati samo
jedan muškarac ... jedan ... kojega odista voli... za kojim... neprestance žudi...
ona to ne može ... podnijeti ako njega nema kraj nje ... ako ga izgubi... s nekom
drugom.«

Pravi govor kurve, razmišljao sam. Prava mjera i pravi bezobrazluk jedne
kurve. Ali sve što je govorila, bila je istina, i to sam znao. Prava, bezobrazna
istina što me usrećivala, toliko usrećivala. Bio sam glupan. Bogom prokleti
glupan, bilo mi je to jasno. Trebalo je da pustim Lilianinu ruku i da pobjegnem
odatle, toliko brzo i toliko daleko koliko će me noge odnijeti. Pobjeći, pobjeći
od nje! Nije trebalo ostati. Ostao sam. Bio sam sretan. Bio sam lud. Ali nije li
svaki čovjek koji voli lud na svoj način?

»Nazvala si me«, rekao sam. »Mene ...«

»Imam još samo tebe... htio me ubiti, Riki... to još uvijek želi učiniti...«

Ukočio sam se. Ako moj brat odista ...

»... jer sam rekla da ću otići...«

Sumračna prostorija počela se okretati oko mene.

»Kome si to rekla?«

Šaptala je: »Dođi bliže ... moram biti oprezna ...«

Još sam niže spustio glavu.

»Clemensu«, šaptala je Lilian. »Bojim se ...«

»Bojiš se Kamploha?«

Kimnula je glavom i teško učinila jedan gutljaj.

»Bojim se ... jako se bojim ... otrov ... ako se izvučem, on će ponovo
pokušati... veoma je lukav ... ubit će me ... rekao je to ...«

Sklopio sam oči nadajući će da će se prostorija prestati da vrti oko mene, kad
sam ih ponovo otvorio sve se još uvijek okretalo.

»Kamploh ti je prijetio?«

»često...«
»Kad je to bilo posljednji put?«

»Prošlog petka... telefonom... bila sam u Bajamaru ... rekao je kako zna da u
Tenerifi imam ljubavnika... to nije istina, Riki ... to nije istina... kunem ti se...«

»Umiri se. Ne smiješ se uzrujavati. Dalje.«

»Rekao je...«

»Jest?«

»Neka se vratim... odmah... ako ne dođem, doći će on i ubiti me ... i tako sam
doletjela...«

»Zašto ga se toliko bojiš?«

»Neugodan je... on nešto zna__mnogi ljudi ovdje ga

se boje... političari... policija ... njegovi liječnici ... mnogi ljudi... on... on bi
me mogao u tom gradu ubiti, a njemu se ništa ne bi dogodilo... toliko je
moćan.« S Lilianinog čela tekao je znoj. Stenjala je. Morala je neko vrijeme
šutjeti. Nepomično sam sjedio. Srebrni okvir me pritiskivao, što je to ponovo?
Zar se promeće još jednoć sve, iznova, u svoju suprotnost?

»Lilian, znaš li točno što govoriš? Zar možda sebi nešto umišljaš?«

»Ja... ja sam ... sasvim bistra... vratila sam se, jer strah u sebi više nisam
mogla izdržati... htjela sam uzeti svoje stvari i otići... sve staviti na kocku, sve
što bi on bio kadar učiniti... nije ga bilo ovdje kad sam došla... znaš li koliko
sam bila sretna zbog toga?«

»Ali domaćica kaže, ti...«

»Domaćici sam, naravno, slagala.«

»Nije li danas njegov rođendan?«

»Jest... zbog toga mi je ostavio pismo ... kako će me nazvati, u toku noći,
kasno, poslije predavanja... oko ponoći ... zbog rođendana... htjela sam mu reći
telefonom kako me neće ovdje naći kad se bude vratio...«

»Zbog toga si telefon imala kraj postelje?«

»Jest, zbog toga. Ali on nije nazvao... ili sam i suviše duboko spavala pa nisam
čula... uzela sam sredstvo za spavanje, bila sam toliko uzbuđena.«

»Kamo si htjela otići?«

»K tebi«, rekla je.

»U Frankfurt?«

»Ja... ja više nisam znala, kamo... došla bih k tebi, Riki... ti... ti me ne bi
otjerao, zar ne?«

Upitao sam: »A što je s Wernerom?«

Otvorila je svoje ogromne oči, a zjenice su joj bile malene poput glavice
pribadače, vjeđe su joj podrhtavale, ali oči je držala otvorene ma koliko je to
boljelo.

»Werner... taj je neprestance pokušavao da se sretne sa mnom posljednjih

mjeseci...«

»Je li htio da mu se vratiš?«

»Jest... ali ja to nisam htjela... rekao je kako me još uvijek voli... ja mu ne

vjerujem... on... u njega su drugi razlozi da me neprestance ... da mi
neprestance dosađuje... ne lažem, Riki, odista ne lažem!«

»Tko to kaže? Zatvori oči.«

Sklopila je vjeđe i uzdahnula.

»Kad je netko toliko mnogo lagao kao ja... pogotovo lagao tebi...«

»Vjerujem ti«, rekao sam. Odista sam joj vjerovao — sada. Tako je to bilo
uvijek. Sumnje, nevjera, sve se to javljalo kasnije, sve bi to dolazilo kasnije.
Prekasno.

»Zašto misliš da je Werner uvijek ponovo želio s tobom stupiti u vezu?«

»Čini mi se zbog Clemensa ...«

»Zbog Kamploha?«

»Kažem ti, on je toliko neugodan ... ja više s njime nisam mogla izdržati... on
je... on je đavao... on ucjenjuje i prijeti, on muči ljude...«

»čime?«

»On nešto zna o njima.«

»Što?«

Mahnula je glavom.

»Nemam pojma__

»Zna li možda nešto i o Werneru?«

»Ne ... naprotiv ... Werner ... Werner nešto zna o njemu.«

»Što?«

»Nije mi rekao... ali osjećam samo... više se to nije moglo izdržati, Riki ...
znam što misliš.«

»Naime...«

»Kako sam mogla podnositi... s toliko starijim muškarcem ...«

»Nisam to mislio.« Upravo sam to mislio.

»Ja... opet sam jednoć bila sasvim na kraju kad me susreo... toliko na kraju kao
još nikada... nisam se usudila tebe ponovo zamoliti ... bila sam gotova...
sasvim gotova ... tada se pojavio on... bilo mi je sve svejedno, pa sam uzela
njega ... baš kao prava kurva... kao prava...«

»Ostavi to!« rekao sam jako glasno. Prestrašila se. »Dakle, on ti prijeti već
nekoliko mjeseci.«

»Nekoliko mjeseci... već nekoliko mjeseci živim u pravoj panici... oko mene
je samo panika... pobjegla sam na Tenerife... sve donde me progonio svojom
ljubomorom, svojim prijetnjama ... kad sam se vratila kući... nije ga bilo ... ali
armagnac ... tako ga rado pijem...«

»Znam.«

»Dobro je to smislio, zar ne?«

»Ne dovoljno dobro ... ti živiš ...«

Nenadano me svojom hladnom rukom toliko snažno stisnula da su joj nokti ušli
u moju kožu.

»Još živim. Kad se bude vratio... što će onda uraditi? Sada, kad mu je prvi
pokušaj propao ...«

Sve je to bila tlapnja. Kao prvo, morao sam Lilian umiriti. Tako dugo dok se
nalazi ovdje, ona je u sigurnosti. Kolika je ta sigurnost? Moram razgovarati s
Eilersom, pomislio sam. Policajci moraju čuvali Lilian. Morat će tu biti
policijski liječnici. Ali može li čovjek vjerovati policiji ovdje ako vjeruje
Lilian? Da li čovjek ikome ovdje može vjerovati? U tome gradu u kojemu se
toliko toga mora sakrivati, a što Kamploh zna?

»Gdje ... je ... Werner?«

»I on je ovdje«, rekao sam. »Loše je s njim.«

»Kako?«

»Policija ga sumnjiči...« Trebalo je da sebi pregrizem jezik. Bilo je već kasno.

Lilianine zatvorene oči su se ponovo otvorile.

»Oni vjeruju da me je on htio ubiti? 0, bože!« Stenjala je.

»Ne! Ne! Umiri se! Molim te... ima on alibi. Kad se Kamploh bude vratio, sve
će se razjasniti, istina će se pokazati ... sad sam ja ovdje ...«

»Ti... nećeš me više ostaviti?«

»Ne, Lilian, ne. Umiri se, molim te, umiri se...«

»Zakuni se da me sada više nećeš ostaviti samu.«

»Tako je.«

Uzela je moju ruku i odvukla je pod pokrivač stavivši je onamo.

»Kunem se«, rekao sam.

Dok je moja ruka bila ondje, nenadano sam u sebi začuo Vanessin krik: »Trči!
Trči ti samo u svoju nesreću!« Sjetio sam se Vanesse i Minskog, sjetio sam se
svega što sam sve doživio u tih dvadeset godina s Lilian i što sam sve prepatio
zbog nje. Sjetio sam se svega, svega. Uzela je moju ruku i povela je sada ka
svojim grudima. I tako sam sve, sve zaboravio i ničega se više nisam sjećao,
ne, ničega.

»Ja ... Riki... ja ... ja sam uvijek samo tebe voljela.«

Makar to bila i u nebo vapijuća laž, svejedno, svejedno!

»... uvijek samo tebe ... da li mi to vjeruješ?«

»Da«, rekao sam promuklo.

Šaptala je: »Natrag... ja želim k tebi... zauvijek ... hoćeš li me ... još i sada...
usprkos svemu?«

Osjećao sam toplinu njenih grudi i mislio: lagala si mi i varala me i

podvaljivala mi, iskorištavala si me, činila si me smiješnim, nagonila me u
očaj, toliko često — svejedno, svejedno.

»Da«, rekao sam.

»Ja hoću još samo k tebi... bojim se svih ljudi... svi su oni zli, i čine samo
zlo... ti nisi takav, Riki... ti me još uvijek voliš, zar ne?«

Da li bih inače kao luđak poletio kad me nazvala? Da li bih inače sjedio kraj
njena kreveta? A ona? Ako me odista voli? živimo u ludom svijetu. Zašto da ne
bude tako, kao što govori. Vjerujemo uvijek samo ono što želimo vjerovati.

»Riki... da li me ... da li me ... još uvijek ... voliš?«

»Da«, rekao sam.

Preko njenog sablasnog lica preletio je smiješak pun trijumfa.

»Ostat ćemo zajedno«, rekao sam. »Otići ćemo, oboje, daleko, daleko.« Kad
sam to govorio, i mislio sam tako. Razmišljao sam o Švicarskoj, o sigurnosti,
o miru i o sreći.

»Poljubi me«, šaptala je.

Stavio sam svoje usne na njene, nisam se gnušao niti vonja češnjaka niti vonja
lijekova.

»Sve će biti dobro«, rekao sam podigavši glavu.

»Jest, Riki, jest...«

Naravno, bilo je i drugih blaženstava.

Ovo je bilo moje.

Na tim stranicama moram ispisati samo istinu.

Ovdje je.

Vrata iza mojih leđa su se otvorila.

»Žao mi je, sada morate ići«, začuo sam glas doktora Hes-sa. Poljubio sam
Lilianinu hladnu ruku i rekao: »Uvijek ću biti u tvojoj blizini. Vratit ću se.
Sada...«, podigao sam glas, »sada ću se brinuti za tebe, budi sasvim mirna.«
»Sasvim sam mirna«, šaptala je. »Sada...«

Ispustio sam njenu ruku. Pala joj je na pokrivač. Vjeđe su joj drhtale, njeno se
lice zgrčilo, osjećala je boli. Pogladio sam je po čelu. Bilo joj je hladno i
vlažno od znoja. Okrenuo sam se i ugledao doktora Hessa kao sjenu u
otvorenim vratima. U hodniku napolju gorjelo je još uvijek neonsko svjetlo.

»No, što je? Dolazite li ili moram poslati nekoga po vas?« škrgutao je zubima
odebeli liječnik gole lubanje.

»Poslati?« Još jednoć sam pogledao Lilian koja je sada ležala potpuno mirna,
a tada sam se uputio Hessu. Pri tom sam primijetio orijaškog bolničara, nos mu
je bio spljošten, imao je debele usne, crnu kovrčavu kosu i negroidno, brutalno
lice. Pravi gorila. Stajao je kraj doktora Hessa, na sebi je imao bijeli kaputić,
a hlače su mu bile izblijedjele plave boje. Ruke su mu bile široke kao
pladnjevi. Smijuljio se gledajući me. Stupio sam u hodnik i vidio da na
hodniku nema nikoga.

Lilianina soba nalazila se u pokrajnjem krilu zgrade, hodnik je bio kratak i

završavao zidom. Sučelice Lilianinoj sobi vidio sam vrata dizala za bolesnike,
bila su to dvostruka vrata od bijelo oličenog metala. Kad sam stupio na
hodnik, otvorio je bolničar vrata velikog dizala za bolesnike u koje se moglo
ugurati i krevet i bolesnika. Pravo dizalo se nalazilo iza tih vrata. Sve se to
odigralo i suviše brzo da bih mogao čak i povikati. čuvar me zgrabio. Nisam
baš malen čovjek, podosta sam i težak, ali momak me podigao poput djeteta i
ugurao u dizalo. I jedva da smo bili unutra skočio je k nama i Hess, zatvorio je
vrata iznutra i pritisnuo dugme. Podrhtavajući i glasno brujeći to se ogromno
dizalo pokrenulo. Spuštali smo se.

Dok pišem ove riječi pada mi na um kako sam tri tjedna i tri dana poslije ove
vožnje dizalom doživio jednake neugodnosti o čemu sam već pripovijedao —
bilo je to u dizalu hotela 'Imperijal' u Kairu. Vožnja u okružnoj bolnici
Treuwall bila je mnogo neugodnija.

»Ruke«, rekao je Hess. Orijaš iza mene pritisnuo mi je ruke na leđa, a potom
ih je počeo podizati. Stenjao sam.

»Jedna kretnja i ja ću ti ih polomiti«, rekao je bolničar smijući se.

Hess mi je pristupio, želio je doći do džepa u kojem se nalazio okvir s
fotografijom što sam je ukrao. Odjednom mu se u ruci našla šprica za injekciju.
Morao sam brzo djelovati. Dok sam razmišljao o tome kako doživljavam
pravu moru, kako to naprosto nije moguće, kako to ne može biti istina, u brzini
sam podigao koljeno i pogodio Hessa ondje gdje najviše boli. Glasno je
zavikao i poletio ka zidu dizala. Bolničar je počeo toliko podizati moje ruke
da sam osjetio strašnu bol, pred očima su mi počeli plesati plamičci.

Dizalo se treslo i škripalo. Svjetlo je na stropu palucalo. Spuštali smo se sve

niže. Hess se ponovo ustremio na mene držeći špricu u ruci. Mora da ga je
prokleto boljelo, vidio sam kako se jednom rukom drži za određeno mjesto.
Pribojavao se mene, vidio sam to — iako se nije bojao toliko mene koliko ja
njegove šprice.

»Još jednom«, rekao je, »i igla će se naći u vašoj ruci.« Njegove oči kao u
žabe iza jakih stakala odavale su pravog luđaka. Izvukao je srebrni okvir iz
unutarnjeg džepa mog ogrtača. Tada je glasno uzdahnuo, a lice mu je bilo
bijelo kao i njegov ogrtač. Uši su mu se počele žariti.

»Što je?« upitao je bolničar držeći me poput kliješta.

Začuđenim licem Hess je okretao okvir. Fotografije čovjeka koji je sebe

nazivao Clemens Kamploh nije bilo. Ja jesam idiot. Ali potpuni idiot ipak
nisam.

Dizalo se zaustavilo naglo.

»Napolje!« rekao je Hess otvarajući vrata.

Bolničar me ugurao u veliki podrumski prostor sjajno osvijetljen neonskom

rasvjetom, sve je ovdje vonjalo po li-zolu. Podrum je bio sav obložen bijelim
pločicama, bilo je tu mnogo pipa od vodovoda, a u jednom zidu mnogo
zatvorenih metalnih vrata. Naokolo su vodile cijevi hladnjaka. Kad sam još
ugledao mramorne stolove sa odvodnim kanalima i gole mrtvace koji su
počivali na nekim stolovima, znao sam gdje se nalazim.

Bolničar mi je svukao ogrtač s tijela i bacio ga Hessu koji ga je još jednoć

pretražio. Dok je bio zabavljen time, bacio me negroidni bolničar na tlo.
Udario sam potiljkom o tlo. Hess je odbacio ogrtač na jedan od mramornih
stolova na kojem su se nalazili instrumenti za seciranje, kleknuo je kraj mene
dok me bolničar držao, započeo je velikom brzinom pretraživati moju odjeću.
Zacijelo je mislio kako mi se fotografija nalazi negdje na tijelu. Pedantno je
pretraživao. Još jednoć sam ga udario po vratu. Počeo je krvariti. Zakrvario je
moj smoking i moju košulju, a ja sam ležao na vlažnom tlu, sad sam i sam
smrdio po lizolu i razmišljao o tom kako je sve to fantastično, upravo
fantastično.

»Gdje je fotografija?« upitao je Hess.

Šutio sam.

»Hajde!« rekao je Hess.

Bolničar se nasmijao, zamahnuo je i udario me šakom u želudac tolikom

snagom da sam pomislio kako ću se ovdje složiti poput vreće. Gledao sam
debele, razjapljene usne, velike bijele zube bolničarove, gledao sam njegovu
crnu kovr-čavu kosu i dok sam se gušio i gušeći se borio za malo zraka —
pravo u tom trenutku palo mi je na um gdje sam vidio profesora Kamploha.
Nije to bilo osobno viđenje. Vidio sam fotografiju. I ne jednom, često.
Negroidni bolničar sa širokim smijehom doveo me do toga. Moj stari prijatelj
Homer Luther Barlow imao je fotografiju tog profesora Kamploha. Sad sam
također znao što me neprestance smetalo. Na Barlowljevoj fotografiji
Kamploh nije imao brkove. Bila je to starija fotografija. Brkove je pustio da
mu narastu. Imao je dobar razlog za to.

»Gdje je fotografija, pseto?« upitao je bolničar.

Šutio sam, a on je i drugi put udario, a prije no što ću izgubiti svijest (udarao
je i suviše snažno, bio je nespretan) još jednom sam se sjetio Homera Luthera
Barlowa, svog starog prijatelja.

Bariton u Berlinskoj njemačkoj operi bio je on. Bariton, a pjevao je talijanske

opere. Rigoletto, Jago i Papageno, to su bile njegove prve velike uloge, odmah
su ga proslavile.

Homer Luther Barlow imao je veoma sretnu mladost. Trajala je, kao ona Grka
Panosa Mitsotakisa, tri godine.

Poput Panosa i Homer je bio sin siromašnih ljudi — rođen u gradu

Birminghamu, u američkoj državi Alabami, gdje se nalazila velika industrija i
proizvodnja čelika zbog čega su Bermingham također nazivali 'Pittsburg
Juga'.

Kao i Panosov otac i Homerov je bio uvijek veseo, a kao i Panosova majka i
Homerova je bila lijepa žena i uvijek dobre volje. Voljela je svoga muža i
svog malog sina od srca, pjevala mu često lijepe crkvene pjesme, jer
Homerovi roditelji bili su pobožni, otac je radio kao služitelj u crkvi, bila je
to crkva za 'crne'. Homer i njegovi roditelji bili su Crnci.

Majka je svome dječaku, da ga uspava, pjevala duhovne pjesme što su imale

prekrasne naslove i tekstove, na primjer, 'What are they doing heaven today?',
'Wading through blood and water', T,ll fly away', 'Move in the room with the
Lord' i 'In the upper room'. Trajnu je uspomenu Homer zadržao na pjesme
'Nobody knows the trouble I see, nobody knows but Jesus' i 'Štand still,
Jordan!' Tu je pjesmu osobito slušao mali Homer kako je pjeva majka: 'Štand
still, Jordan! Štand still, Jordan! Štand still, Jordan! But I cannot štand still...«
O rijeci Jordan koja treba da se zaustavi pjevala je majka i 27. rujna 1930,
jedne nedjelje, oko deset sati prije podne u prepunoj baptističkoj crkvi u kojoj
je radio njen muž kad je eksplodirala tempirana bomba. Pri eksploziji bilo je
ranjeno osamdeset i sedam Crnaca, od toga dvadeset i osmero djece ispod
četrnaest godina. Pedeset i šest Crnaca bilo je ubijeno, od toga jedanaestoro
djece ispod četrnaest godina. Dvanaesto dijete ispod četrnaest godina nije
poginulo od eksplozije već od metka pripadnika policije. Bio je to neki
nervozni pripadnik policije, koji se lako uzbuđivao. Kad bi se uzbudio pucao
je. Crnci su bili uvijek razlog zbog kojega je gubio živce.

Bomba je ubila župnika, bomba je ubila majku i oca Homera Luthera Barlowa.
Godine 1924. rođeni Homer ostao je na životu — kašljao je nekoliko dana i
imao laku temperaturu i zbog toga nije prisustvovao službi.

Napadaj bombom, kao što je pokazala istraga, bio je smišljen i izveden od

tajne organizacije Ku-Kluks-Klan, jedne od terorističkih organizacija, koja je,
odmah poslije secesioni-stičkih ratova, osnovana u Tennesseeju i koja nikada
nije prestala svojim akcijama, naprotiv, poslije svršetka drugog svjetskog rata
ponovo ih je jače započela i u vrijeme kad te riječi pišem, bila je odgovorna
za veoma mnogo ubojstava i napadaja bombom na crkve, škole i stanove crnih
američkih građana.

Homer nije mogao prisustvovati pogrebu svojih roditelja, njegovo se stanje

pogoršavalo iz trenutka u trenutak, a jedan liječnik što su ga doveli konstatirao
je kod šestogodišnjeg dječaka tuberkulozu. Tako se Homer nije našao u domu
za crnačku siročad već su ga smjestili u državnu bolnicu u kojoj su se liječili
plućni bolesnici. Neko se vrijeme činilo kao da će umrijeti. Potom se učinilo
kao da će svoj život nastaviti kao invalid. A tada se dogodilo čudo. Iz mršavog
malog dječaka u malo godina razvio se pravi uzor snage i zdravlja, a to je
svakog čudilo. Sa četrnaest godina Homer je već bio visok 1.72, a bio težak 70
kilograma. Već je radio kraj visoke peći u 'National Steel'. Snaga je čudila
svakoga tko bi ga ugledao, a on je još nastavljao da raste i da biva sve jači —
sa sedamnaest godina bio je orijaš visok 1.95, težio je 99 kilograma, mišice su
mu bile od željeza. Neprestano je morao paziti da nikoga, kome bi stisnuo
ruku, ne povrijedi zdrobivši mu kosti.

Crnačka četvrt u Birminghamu bila je, a to je još i sada, bijedna močvara.

Kuća u kojoj je Homer stanovao bila je prljava i ruševna. Homerov oskudan
stan sjao je od čistoće. Sam ga je čistio, stan je sjao kao što je sjao i gospodar.
Homer je mrzio da se tuče — za njega je to bilo i suviše opasno. Kad je
udarao neprestance je postojala opasnost da će protivnik pasti i nikada više
neće ustati. Znali su to mnogi bijeli besposličari, pijanci i džeparoši u dijelu
grada, što graniči sa crnačkom četvrti, koji je jednako tako bio prljav, a u
kojem je živio bijeli ološ, 'white trach' koji je, kad ništa drugo nije mogao
smatrati svojim, posjedovao dvije stvari, a time se osobito dičio: prljavu
bijelu kožu i mržnju spram Crnaca. Onaj tko je stanovao u blizini Homera, onaj
tko je Homera poznavao bio je siguran od tog ološa i nije se morao bojati Ku-
Kluks-Klana.

Homer je uvijek ostao marljiv i veseo, uljudan i dobar. Crne djevojke uzdisale
su za njim, jer bio je također široke ruke i nježan, rado je pjevao i lijepo je to
činio — poput svoje majke. Djeca su za njim trčala: Homer je volio djecu,
neprestance ih je darivao gumom za žvakanje, bombonima, čokoladom,
igračkama i svescima u kojima je bilo mnogo slika.

Ponekom se činilo smiješno što su tog orijaša, tog mladog Crnca zvali Tiny', a
to ime je označavalo sitnog čovjeka, međutim, to ime od dragosti ostalo je
Homeru; zadržao ga je kad su ga pozvali u vojsku i poslali ga u Englesku da
odande prvim valom Anglo-Amerikanaca bude bačen na odsjek 'Omaha-
Beach' na obali Normandije da sa svojom skupinom u sastavu invazione
divizije obrazuje prvi mostobran na evropskom kopnu i da ga zadrži.

Na svom brodu-amfibiji, u tami prvog jutra dana D, ispod palube, stiješnjen s

mnogim drugovima, bijelim i crnim, koji su poput njega išli u susret mnogim
brigama i strahovima Tiny je pjevao 'Ole man River'.

U to vrijeme Boris Mordehaj Minski nalazio se na putu iz koncentracionog

logora Majdanek u koncentracioni logor Osvviencim; devet dana prije toga
hamburška patricijska kći Elsbet Rending rodila je u Baden-Badenu djevojčicu
i dala joj ime Britt koja je dvadeset i dvije godine kasnije pod imenom
Vanessa izvodila u našem noćnom lokaku 'Strip' svoj 'Famous Candle-Act';
mjesec dana poslije toga ja sam se našao u američkom zarobljeništvu; točno tri
mjeseca kasnije poginuo je onaj narednik iz Pforzheima koji je majci i sinu
Mitsotakis pomogao da ne umru od gladi, poginuo je zapadno od grada Atene
kad su mu jedinicu napali partizani; nešto kasnije od dva mjeseca poginule su
moja majka i S. Kazmarek prilikom zračnog napada na Frankfurt kad je jedna
bomba pogodila našu kuću, smrt su našle u podrumu kamo su se bile sklonile.
Jedan je to jedini svijet na kojem svi ljudi žive i svi su ljudi urasli u taj svijet.

Tinyjeva jedinica izborila je sebi put kroz Francusku, sudjelovala je u

oslobođenju Pariza, napredovala je preko Rajne u Njemačku. Tiny je došao
sve do Elbe. Ovdje je stisnuo ruku sovjetskim vojnicima i mnoge je u
pijankama spremio pod stol. Sovjetski su vojnici bili oduševljeni Tinvjem, a
Tiny oduševljen njima. Bilo je to vrijeme u kojem su Amerikanci i Sovjeti
zajednički vodili rat protiv fašizma i bili dobri prijatelji — u najmanju ruku
bili su to oni ljudi koji su se borili.

Za to kratko vrijeme što ga je Tiny proveo na Elbi sklopio je prisno

prijateljstvo s jednim ruskim vojnikom po imenu Sergej Golbov. Sergej je bio,
jednako kao i Tiny, narednik, jednako kao i Tiny iza sebe je imao dugi, dugi
put. Podrijetlom je bio iz Novosibirska. Obojica su neprestance bili zajedno.
Nijedan od njih nije znao jezik drugoga, ali su se u potpunosti razumjeli.
Sergej je imao prekrasan bas. Svojim basom pjevao je Sergej 'Poljuško polje',
Tiny je svojim baritonom pjevao 'Beale street blues'. Izmjenjivali su adrese i
revolvere, smijali su se i dobrano pili, pucali su u nebo i valjali se kao mladi
psi u travi. To se zbivalo upravo u trenutku kad je rat završio, a u Evropi
vladala neviđena neimaština. Bilo je prekrasno proljeće što se nastavilo
divnim ljetom. Stotine tisuća ljudi gladovalo je, a milijuni su puni nade čekali
novo vrijeme. Događalo se to neposredno prije onih dviju atomskih bombi što
su pale na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.

Tinvjeva jedinica dobila je zapovijed da se povuče prema zapadu. Amerikanci

su napustili velika područja što su ih bili osvojili i prema dogovoru svojih
političara ostavili ih Sovjetima.

Tiny i Sergej su do posljednjeg trenutka ostali zajedno. Od tuge su se žestoko

opili. Sad su stajali njišući se na nekom pomičnom mostu što je vodio preko
rijeke. Takva vrst mostova bila je tako konstruirana da se jedna ili čak obje
polovice mogu za devedeset stepeni pomicati kako bi brodovi mogli ploviti.
Tiny i Sergej bili su strašno pijani kad su stajali ovdje, posred Elbe na takvu
jednom pomičnom mostu, Tiny na zapadnoj strani, Sergej na istočnoj. Između
njih je bio prorez mosta. Nisu čuli što im drugovi viču s obale, nisu vidjeli
tegljač s mnogim brodićima koji je plovio uzvodno po Elbi. Bili su zagrljeni,
udarali su jedan drugoga po leđima, govorili su, svaki svojim jezikom, mnogo
su psovali da sakriju svoju tugu. Tada je nenadano Tiny osjetio kako mu se tlo
pomiče ispod nogu. Poskočio je prestrašeno korak unazad i primijetio kako se
dio mosta na kojem je stajao pomiče. Zapadni dio mosta se zaljuljao, istočni je
ostao da stoji, jer se tegljač sa brodovima približavao zapadnoj strani Elbe.
Tako je taj ogromni Crnac u snažnom luku i dosta brzo — pijan kao što je bio
morao se pridržavati ograde — bio gurnut od svog prijatelja Sergeja Golbova
prema obali. Tek sada je primijetio tegljač i brodove iza njega, tek sada je
shvatio što se dogodilo. Tiny je gledao drugove na obali koji su urlali od
smijeha, ali njemu nije bilo do smijeha. Gledao je svog prijatelja Sergeja
nedaleko mjesta rastanka na mostu, ovaj je stajao uspravan, nepomičan,
raširenih ruku. Nisu se više mogli rukovati.

Sada je sve bilo prekasno. Tiny je vikao i mahao, ali Sergej je stajao kao
skamenjen i dalje u svom pijanstvu na svom mjestu, ruka mu je bila ispružena u
prazno kad se Tinvjev dio mosta škripeći i stenjući postavio paralelno s
obalom. Homer Luther Barloiv tu scenu nikada nije mogao zaboraviti. Kad bi
se napio uvijek je pripovijedao o tom oproštaju na Elbi, pripovijedao je o
Sergejevoj ispruženoj ruci, ruci koja se ispružila u prazno.

Tinvjeva je jedinica bila raspuštena. Ljudi su se rasuli po drugim jedinicama,

a Tinyja je zapalo da postane pripadnik 765. Military Police Battaliona, Dog
Company, postao je pripadnik vojne policije u gradu Frankfurtu na Majni. Bio
je smješten sa svojim bataljonom u nekadanju SS-vojarnu u Darmštatskoj ulici
u gradskoj četvrti Sachsenhausen, služio je u mnogim Military-police
stanicama što su bile razasute po gradu. MP-stanica, a vodili su je vojnici D-
Company, nalazila se u Baselskoj ulici sasvim blizu katastrofalno razorenog
glavnog kolodvora. Ovdje, u toj MP-stanici, započeo sam poslije svog
povratka iz američkog zarobljeništva, u svibnju 1946, raditi kao tumač.

»Osvijesti se, svinjo«, govorio mi je neki glas.

Povraćalo mi se, u glavi je zujalo. Oprezno sam otvorio oči i gotovo se

onesvijestio kad sam osjetio ponovo vonj lizola. Još uvijek sam ležao na
popločanu podu podruma punog leševa. Onaj gorila od bolničara klečao je iza
mene i čvrsto me držao za ruke, doktor Hess je sjedio na mojim butinama. Krv
na njegovu vratu se još nije bila osušila, svjetlucala je na tom jakom,
odvratnom neonskom osvjetljenju.

»Fotografija«, rekao je Hess. »Gdje je fotografija?«

Šutio sam.

»Dobro. Naravno, ne možemo vječno ostati ovdje«, rekao je Hess. »Tome se

nadate, zar ne? Zaboravite to. Dat ću vam sada jednu malu injekciju. Kad se
budete probudili nastavit ćemo s našom zabavom na nekom mirnijem mjestu.
Bit će to mnogo mirnije mjesto. Pridržite ga čvrsto«, obratio se gorili i ustao s
mojih butina. Pljunuo sam mu sve što mi se skupilo u ustima pravo među oči.
Bilo je mnogo toga, jer neprestance sam se gušio. Nisam vodio računa o tome
kako će me isprebijati, ali ako se budemo morali tući neka to bude što
ekonomičnije makar i nedozvoljenim sredstvima. Taj trik pljuvanjem naučio
sam od Tinvja, prije mnogo godina. Djelovao je izvanredno. Kada tako nekom
momku pljunete među oči i dobro pogodite tada će on, vođen određenim
refleksom, podići ruke i zaštitili lice objema dlanovima. (Izrazit dokaz za
pravilnost nauke profesora Pavlova.) Kad bude podigao ruke to je vaš
trenutak. Sada valja brzo raditi. Uradio sam to brzo. Još jednoć sam pogodio
Hessa u ono određeno mjesto, učinio sam to s obje noge i punom snagom.
Poletio je unatrag, prevalio se, pri tom je izgubio naočari koje su se razbile na
tlu; u tren oka našao se kraj nekog mramornog stola. Bolničar je prestrašeno
kriknuo i na tren me pustio. To je i njega onemogućilo. Usprkos tome što su mi
hlače bile spale i sva moja odjeća bila razbacana, i tako me sprečavala, našao
sam se na nogama. Na obližnjem stolu nalazio se veliki čekić, bilo je tu i
dlijeto i dva noža za seciranje. Čekićem i tim dlijetom patolozi zacijelo
razbijaju lubanju, razmišljao sam, dok sam dohvaćao željezo. Podigao sam ga
visoko i zviznuo bolničara po glavi.

Glasno je uzdahnuo i sjeo na tlo, potom se složio kao proštac. Doktor Hess se
ponovo našao na nogama, ali se ponašao pipajući kao slijepac. Bio je jako
kratkovid, dobri moj doktor Hess. Još jednoć sam ga dobro udario, a on je
poletio prema zidu obloženom pločicama, dospjevši onamo, ponovo se složio
na tlo. Ovoga se puta nije digao.

Oglasilo se zvonce, a u otvorenom dizalu zasjala je crvena svjetiljka. Onima

gore potrebno je dizalo. Morao sam nestati odavde. Navukao sam hlače,
zakopčao sam ih, zakopčao sam zatim košulju i kaput koliko sam to brže
mogao, trčao sam već zgrabivši zimski ogrtač što je bio ostao na stolu iza
mene — njime su bili prekrili neku mrtvu staru ženu koja je bila veoma malena
i činilo se jako mrtva. S kravatom se, naravno, nisam mnogo bakćao, nju sam
stavio u džep. Prazan okvir sam ostavio. Boljelo me čitavo tijelo, trčao sam,
pognut, u trbuhu me boljelo kao da se sve unutra pretvorilo u kašu.

Ponovo se oglasilo zvonce.

Ugledao sam vrata iznad kojih je pisalo izlaz, otvorio sam ih. Iza njih se
ponovo nalazilo teretno dizalo, nalazilo se u grubo betoniranom predsoblju.
Tim dizalom zacijelo izvlače mrtvace. U tom predsoblju nalazili su se
jednostavni lijesovi. Leševi, s kojima bi patolozi završili, dospijevali su u te
lije-sove, zatim bi ih dizalom vukli gore. Znao sam da se takve stvari čine
uvijek noću. Većinom se takva mjesta nalaze na nekom tihom stražnjem krilu
bolnice. Nadajmo se da će to biti i ovdje, razmišljao sam kad sam ušao u to
teretno dizalo i kad sam zatvorio za sobom vrata i pritisnuo na jedino dugme.
Odista, dizalo se zaustavilo u prizemlju. Oteturao sam u neki kratki, prašnjavi
hodnik odakle su jedna nezaključana vrata direktno vodila u dvorište što se
nalazilo iza stražnjeg dijela bolnice. Golo stabalje, kante za smeće, sanduci
puni praznih boca i konzerva. Neki pospani momak sjedio je ovdje i upravo
doručkovao. Kad me ugledao poskočio je, potrčao i počeo vikati za mnom, ali
meni se izgubio svaki trag.

Trčao sam po drvoredu jablanova, tada sam se ponovo snašao. Drvored je

vodio iza klinike do nekog prljavog i nabujalog potoka. Trčao sam po nekom
polju oko goleme zgrade klinike, vraćao sam se ulaznoj strani. Moje lake
cipele zapadale su u blato na polju, osjećao sam kako mi u cipele prodire
vlaga i blato, vidio sam kako mi hlače postaju sve prljavije. Mora da sam
čudnovato izgledao, nedovoljno odjeven, prljave košulje, smrdio sam po
lizolu, bio sam neobri-jan. Hvalio sam bogu zbog tog strašnog vremena. U
polumraku toga dana, kad se zacijelo uopće neće pokazati vedrina — bilo je
već dvadeset minuta poslije deset prije podne — još uvijek su sjala sva
svjetla, ali u teškoj kiši jedva da se još išta moglo razaznati.

Dospio sam i do parkirališta.

Ovdje se nalazio zeleni BMW kriminalističke policije u kojem su Eilers i

Lansing mene i mog brata dovezli u bolnicu iz Kamplohove vile. Nije mi
promaklo kako je Lansing kola brižljivo zaključao kad smo se iskrcali. Svoja
sam vrata zalupio rekavši: »Zatvoreno!« Time se Lansing zadovoljio. Vrata su
bila zatvorena, ali ne i zaključana, dugme s unutrašnje strane prozora nisam
pritisnuo i tako su vrata lijepo ostala otključana. Bila su to stražnja desna
vrata. Ovdje sam naime sjedio, desno na stražnjem sjedalu.

Još u Kamplohovoj vili pritisnula me nužda i gospoda su mi morala dozvoliti

da potražim zahod. Zaključao sam se, povukao ručicu kako bi se čula buka,
izvadio sam fotografiju iz okvira i po duljini i širini je složio. Za okvir nisam
našao pravo sklonište, pa sam ga ponovo stavio u unutarnji džep ogrtača, jer,
računao sam time da će Eilers ili Lansing poći za mnom u zahod kad ga budem
napustio. (To su i učinili.) U vožnji mi je uspjelo presavijenu fotografiju turiti
u pukotinu između sjedala i naslona. Nisam htio sa slikom ući u kliniku. Doktor
Hess mi se nikako nije dopao. Glavni komesar Fegesack sa svojom volovskom
šijom, lukavim svinjećim očima i ljubičastim kesicama ispod očiju također mi
se nije sviđao — pogotovu poslije onog trenutka kad je on ušao u Lilianinu
spavaću sobu i smijući se promatrao kako kradem fotografiju. Hess je isprva
također telefonski razgovarao s Fegesackom, kao što je to ovaj i sam rekao.
Ako ga je Fegesack, pošto smo napustili kuću, odmah ponovo nazvao i ako mu
je saopćio da je fotografija u mene? Veoma je vjerojatno da je tako uradio.
Možda Hessu to baš i nije izrijekom kazao, možda je za tu obavijest iskoristio
nekog trećeg.

Tko zna koliko je ljudi bilo uvučeno u tu stvar? Ako je vjerovati Lilian, mnogi.
Ili su doktora Hessa obavijestili Lansing ili Eilers? Dok sam se bavio oko
Lilian, bilo je dosta vremena za njih. I oni su se smijali kad su primijetili kako
je nestala fotografija. Obojica su mi se učinila simpatičnijim od Fegesacka,
pogotovu Lansing. Mogli su mi i oduzeti fotografiju. Zapravo, zašto? Fegesack
također nije to učinio. Dakle! Jedan nije bio bolji od drugoga. Htjeli su samo
vidjeti što ću uraditi s fotografijom, odnosno, što će se meni dogoditi s tom
fotografijom.

»Svi su ljudi zli. I svi su kadri nekome učiniti zlo.«

Tako je nekako govorila Lilian.

To moram upamtiti. Po tome se moram ravnati. To je još bilo najzdravije

stanovište. Čovjek se ne može razočarati. Sasvim jednostavno dospio sam u
unakrsnu vatru raznih interesa. Čovjek ne mora biti osobito pametan pa da
primijeti kako ovdje upravo mnoštvo stvari smrdi do neba, to nisam dokučio
samo ja.

Otvorio sam stražnja vrata na automobilu, izvadio fotografiju iz one pukotine i

sakrio je ispod svoje košulje. Pogledao sam prema bolnici. Ljudi su ulazili i
izlazili, sve je bilo sasvim mirno. Koliko dugo još? Eilers, Lansing i moj brat
sjedili su u sobi doktora Hessa. Uskoro će me početi da traže, obojica smo i
suviše dugo izbivali. Sjetio sam se da prozor Hessove sobe gleda na
parkiralište, požurio sam.

BMW su parkirali između VVernerova crnog mercedesa i mog srebrnog

thunderbirda. Primijetio sam da u kolima mog brata vise odijela obješena na
vješalicu i da se na stražnjem sjedištu nalazi jedan kovčeg. To me začudilo.
Werner se, dakle, spremao na dulji boravak. Ili je htio otputovati? Kakva li
sretnog jutra, razmišljao sam, kad sam otvorio lijeva prednja vrata na
mercedesu. I ta vrata nisu bila zaključana. Uzeo sam kovčeg i dva odijela iz
kola i požurio time do svog automobila. Kovčeg i odijela bacio sam na
stražnje sjedište, učinio sam to i sa svojim zimskim ogrtačem, brzo sam ga
svukao, da ne poprimi suviše smrada po lizolu. Potom sam se uvukao za
upravljač i upalio motor, poletio sam tako da su zaškripali kotači.

Zid je bio u visini od dva metra uprljan krvlju. Bezbroj hitaca kao da je
pogodilo zid i vidjelo se mnogo rupa i kratera kao na krajoliku s Mjeseca. Krv
je već postala smeđa, crna i siva, bila je rumena poput rđe. Prije više od
dvadeset godina poprskali su je po zidu. Rupe od metaka također su bile iz
onog vremena.

Taj zid bio je jedan od četiri u Tinvjevu domaćem baru što se nalazio u
prizemlju njegove lijepe vile u Grunewaldu.

Tu je vilu kupio već godine 1956. upravo u trenutku kad je počeo uspijevati
kao operni pjevač. U to vrijeme još nije imao dovoljno novaca da obnovi
kuću. Kapital mu je dostajao tek da kupi vilu i komad zemlje. Tiny se zaljubio
u Berlin, pogotovo u Grunewald, a ta vila se nalazila u Bismarckovu drvoredu,
blizu Hagenova trga.

Kad ju je Tiny kupio, kuća je bila veoma trošna i valjalo ju je u velikim

vremenskim razmacima preuređivati, bila je to istrošena i prljava zgrada u
kojoj su živjeli mnogi stanari koji su se uvijek iseljavali. Nije se ovdje moglo
ugodno živjeti. Neprestance se nešto kvarilo: centralno grijanje, električni
kabel u što je moguće debljem zidu pa su ga morali rušiti, zatim strop što se
opasno savinuo. Posvuda je duvalo, prozori i vrata, razdrmani granatama i
bombama, sasvim su se istavili. Ta se kuća nalazila u istom stanju kao i kuća u
ulici Taunus u Frankfurtu u kojoj se nalazio 'Strip'. Razlika je bila ipak u tome
što je ova druga još i danas takva...

Nekoć je ta vila bila prekrasna rezidencija nekog židovskog bankara. Poslije

njega došli su na red mnogi nacistički glavešine, zatim neki šef privrede, zatim
je u toj zgradi bio Gestapo, potom ruski komandant, pa engleski — poslije toga
su se ponovo smjeli useliti Nijemci, a kuća je sve više propadala.

Židovski bankar je godine 1943. počinio u Rio de Janeiru samoubojstvo. Tiny

je kupio kuću od njegovih sinova, naturaliziranih Brazilijanaca koji su bili
odlučili da nikada više ne stupe nogom na njemačko tlo. Kuća je sada bila
prazna tako dugo dok Tiny nije počeo zarađivati, dok nije dobio mnoge ploče,
dok nije polazio na turneje, jednom riječju dok se nije proslavio. Tada je tu
vilu, prije no što će se useliti, od temelja preuredio — praktično je to bila
nova kuća. Nije bilo prozora, vrata, poda, nije bilo stepenica, električnih žica,
ničega nije bilo što nije bilo obnovljeno. Naravno, kuću su također ponovo
pokrili, očistili je i obojili izvana i iznutra, sve se promijenilo — jedino je
ono krvi, zatim zid s mecima Tiny ostavio upravo onako kao što je bio našao.
Nalazilo se sve to na najduljem zidu jednog modernog bara što ga je Tiny
ovdje dao načiniti, u tom baru je bilo mnogo boca s pićem, tezga, kamin,
visoke stolice i veoma udobni naslonjači.

Gosti, koji bi se prvi put našli u toj prostoriji, prestrašili bi se, naravno, kad su
ih znali dovesti iz njegovane kuće u taj bar gdje ih je jedan zid prošlošću tako
brutalno udarao u oči kao da im netko skače na vrat. Bio je to vrutak
neprestane zabave za Tinyja da promatra nove posjetioce i njihove reakcije.
Jedni su gledali taj okrvavljeni zid kao izvanrednu šalu, drugi bi zašutjeli
rastuženo; neki drugi opet postajali bi glasni i agresivni i započinjali bi duge
rasprave o zločinu nacista, Rusa, Poljaka, Francuza, Amerikanaca, Židova —
broj okrivljenih bio je neograničen. Kad bi novi gosti došli, u tom su se baru
uvijek razvijale žive rasprave. Tiny je odabirao svoje prijatelje po tome kako
bi se ponašali sučeljeni s tim starim, krvavim zidom.

Sučelice tome zidu postavio je drvenu ploču veličine dva puta dva metra,
naslonio ju je na zid i prilijepio na nju dvije stotine fotografija. Pokazivale su
muškarce, žene i djecu, civile i uniformirane ljude. Bili su to sve ljudi s
kojima je Tiny u toku svoje djelatnosti, kao pripadnik vojne policije,
doživljavao razne pustolovine — ružne i lijepe, zločinačke i groteskne,
radosne i tužne. Znao je još uvijek svako pojedino lice na tim mnogim slikama
i svaku priču vezanu uz to lice. Posred te drvene table prilijepio je fotografiju
čovjeka koji je sebe nazivao Clemens Kamploh i čiju sam fotografiju ja nosio
uza se.

Točno sam se sjećao te Tinyjeve fotografije toga kako je prilijepljena na

njegovu tablu. Vidio sam je mnogo puta, jer Tinyja bih uvijek posjetio kad god
bih se našao u Berlinu. Popili bismo koju čašicu u njegovu baru. Naravno,
pripovijedao mi je tko je bio onaj čovjek na onoj fotografiji i što je sve s
njime doživio. Bila je to ponešto luda priča, toga sam se dobro sjećao. Nešto
više nisam znao. Posljednji sam put vidio tu fotografiju zajedno s Borisom
Minskim. Boris je također već dugo poznavao Tinvja, gotovo toliko vremena
kao i ja, i on je znao biti njegov gost. Prije tri mjeseca smo bili u Berlinu.
Tražili smo nove plesačice, a i našli ih, jedna nam je bila potrebna za floor-
shovv u našem velikom baru, napolju, jedna je trebala da bude zamjena za
Vanessu u onim danima kad ova iz zdravstvenih razloga nije mogla raditi.
Umjetničko ime te djevojke glasilo je Corabelle, svašta je radila s udavom.

Jest, tada smo posljednji put bili kod Tinvja. Tada sam posljednji put vidio
onaj krvavi zid i tablu s fotografijama i na njoj sliku onog čovjeka koji je sebe
nazivao Kamploh, a koji se nije tako zvao, koji je na mojoj ukradenoj
fotografiji imao brkove, a na Tinvjevoj ne.

Morao sam, što je moguće brže, nazvati Tinvja i upitati ga tko je taj momak.
Tada će mi slika svega biti jasnija. Ali prije no što nazovem morat ću još nešto
učiniti. Nestati iz Treuvvalla, predbježno. Ovdje se nisam usuđivao
telefonirati, nisam se smio zadržavati niti minutu dulje no što je to prijeko
potrebno, sada, kad je fotografija ponovo bila u mene.

Debeli sivi zec čučao je u opreznoj udaljenosti u udolini ispod gustog grma
klekovine gledajući me kako se presvlačim. Uši je polegao na pleća, njegove
su oči sjale poput dugmadi. Thunderbird je stajao na čistini šume što je rasla
duž istočne strane državne ceste broj 4. Po nekoj kratkoj prljavoj stazi skrenuo
sam s glavnog puta. U šumi je bilo neugodno tiho. Stabla sa spletom svojeg
granja činila su gust i zapleten krov, čuvala su me od oluje i kiše. Na kola su
padale tek rijetke kapi, a oluju sam čuo iznad sebe, kao da slušam prigušeni
zvuk orgulja. Stabla su sva bila stara i veoma jaka. Usprkos tome bilo je
mnogo slomljenih grana. U kolima je bilo toplo. Stakla su bila zamagljena
usprkos tome što sam otvorio jedan prozor.

Prednje sjedalo sam potpuno pomakao unazad da dobijem mjesta, tada sam
svukao sa sebe smrdljivi smoking i rublje koje je bilo uprljano Hessovom
krvlju, sve sam to bacio kroz prozor. Debeli me zec promatrao nepomično.
Kraj mene se sada nalazio Wernerov otvoreni kovčeg. Bili smo jednako

visoki i jednaka stasa. Sve bi njegove stvari pristajale i meni. Odabrao sam
jedno sivo odijelo od flanela, bijelu košulju, modru kravatu i crne polucipele.
Moje su cipele također smrdjele, i njih sam bacio u šumu. Kovčeg je bio
sasvim pun. Koliko se moj brat kanio zadržati u Treuwallu? Ili je kanio
nestati? Možda odista nije bio umiješan u pokušaj umorstva. Lilian u to nije
vjerovala. I ja više nisam u to vjerovao pošto mi je sve ono ispripovi jedila o
Kamplohu. Vjerovao sam odista — nakon dugog vremena opet jednom — —
sve ono što mi je Lilian ispripovjedila. Bila je i suviše slaba i jadna da bi bila
kadra izmisliti neku zakučastiju laž.

Usprkos tome!

Nije bila, sasvim otvoreno govoreći, ovdje riječ samo o njoj. U prvom redu se
radilo o tom Kamplohu. Zar bi me inače napali? Zar bi se doktor Hess inače
onako ponio, a da mu sada ne preostaje drugo već da nestane? Prije svega
riječ je o profesoru dru Clemensu Kamplohu. I zbog toga, usprkos svim
prijetnjama, možda ipak nije on bio taj koji je pokušao otrovati Lilian, već su
drugi pokušali njega maknuti s puta, a Lilian je na nesreću upala u sve to.

Ako bi se vjerovalo Lilian, u Treuwallu je bilo mnogo potencijalnih ubojica

koji bi onog Kamploha, koji se ne zove Kamploh, rado vidjeli mrtvog, jer ih je
ucjenjivao, mučio ih, prijetio im, jer ih je držao u šaci — čime?

Morao sam nazvati Tinvja. Što je brže moguće. To je bilo najvažnije. Što ću
tada morati da uradim također mi je bilo jasno. Ali prvo razgovor sa...

Nenadano je u najbližoj blizini zaštektao teški mitraljez. Prestrašio sam se i

bio sav izvan sebe. Poslije događaja posljednjih sati dospio sam dotle da sam
u tom ludom trenutku odista pomislio kako netko mitraljezom puca po meni.
Tada je zaštektao drugi mitraljez, pomislio sam da sam izgubio razum kad je i
treći počeo štektati, a istovremeno sam začuo prvu seriju od šest granata.
Napola odjeven sagnuo sam se. Naišla je druga serija. Treća, četvrta.
Detonacije su postajale sve glasnije. Gledao sam prijeko debelog zeca, taj se
ni maknuo nije.

Iznad stabala začuo se helikopter kako bruji. Pomislio sam kako bi to bilo
veselo da je započeo treći svjetski rat. Koliko sam izgubio glavu vidljivo je,
što sam čak ukopčao radio u automobilu. Kaiserslautern, što sam ga ukopčao
još noćas, oglasio se glazbom. Sammy Daviš jr. je pjevao: »Bess, you are my
woman now ...«

Isključio sam radio.

Dakle, treći svjetski rat nije započeo. Dešava li se nešto sa mnom? Zec je
sjedio ovdje, njušio je i gledao me kao da ne čuje baš ništa. Bilo mi je
prokleto neugodno pri duši. Pokušavao sam drhtavom rukom provući dugme
košulje kroz rupicu. Nikako mi to nije uspijevalo.

I tada, napokon, prisjetio sam se velike table što sam je bio ugledao noću pri
nailasku ovamo: tabla je govorila kako se desno i lijevo od ceste B-4 nalaze
vojna vježbališta. Strogo ih je zabranjeno posjećivati! Snijeg je napola sakrio
slova i zbog toga nisam sve bio kadar točno pročitati.

»U samoću tu tog ludog vremena ne ulazi nikakav zvuk«, govorio je Theodor

Storm. Davno je bilo tome. Prirodni zabran Lineburške ravni — danas to znam
— ogromno je vojničko vježbalište, dobro ga čuvaju, prepuno je tajnih
skladišta nuklearnih atomskih glava, ima tu mnogo zrakoplovnih luka i baza za
starfightere. Sasvim blizu spomenika Herma-nnu Lonsu rasprostire se 'Gun
Position 2 BY\ Tu se prčka oko evropske rakete. Ovdje se neprestance igraju
rata bombarderima, nadzvučnim lovcima, tenkovima, raketama i
konvencionalnim oružjem.

Nevinost ravni...

Toga već više od četvrt stoljeća bilo nije. U toj ravni je Hitler zapovjedio da
se sagradi najveća zrakoplovna luka u Evropi — kraj mjesta FaBberg. Neki
urar iz Fafiberga pronašao je 'pušku kojom se može pucati oko ugla'. A na
nekoj romantičnoj ravni, montirana na opel blitz, nalazila se pokusna rampa za
V-l.

Jest, kad čovjek sve to zna!

Ja to nisam znao samo ovoga jutra.

Umirio me debeli zec koji je očito bio naviknut na tu buku. Napokon sam
provukao dugme kroz rupicu. U Wernerovu kovčegu pronašao sam veliku bocu
'prestigea'. Time sam natrljao sebi lice dok je buka bitke još trajala. Trljao
sam i svoj zimski ogrtač koji se, bogu budi hvala, našao na jednom stolu s
lesom i nije bio pao na smrdljivo tlo, pa je tako ipak ogrtač vonjao po lizolu i
parfemu, ali parfem je bio jači.
Priča u koju sam upao razvijala se sada brzo u odvratnu aferu iz koje se neću
uskoro iskopati. Potrebno je zbog toga na tome mjestu još nešto razjasniti:
mene nisu ni u kom slučaju vodile neke herojske ili idealističke namjere kad
sam pošao da doznam tko je odista profesor Clemens Kamploh. Mene je samo
vodila ljubav i briga oko Lilian. Nju sam želio zaštititi od čovjeka kojega sam
smatrao potencijalnim ubojicom. Htio sam zaštititi Lilian i to zapisujem još
jednoć. Bila je to moja privatna stvar. Djelo bezglavo zaljubljenog čovjeka.
Osim toga bojao sam se — poslije svega onoga što mi se dogodilo u podrumu
s leševima bolnice, poslije onoga što sam vidio i čuo. I iz tog razloga htio sam
uništiti Kamp-loha. Strah i ljubav, i ništa drugo. Lako bih sebe proizveo ovdje
u junaka, u viteza bez straha i mane, ali ja to ne želim učiniti. Želim
ispripovjediti istinu, i ništa drugo.

Sad sam se preodjenuo. Upalio sam motor i grijanje, jer bio sam otvorio dva
prozora, a na sebi nisam imao nikakav ogrtač. Neka se još malo zrači. Tako
sam pritisnuo papučicu gasa kako bih se natraške vratio na cestu. Buka bitke
zeca uopće nije smetala: ali kad sam motoru pridodao nešto gasa poskočio je
divljim skokovima.

Odvezao sam se do B-4 u smjeru juga na auto-cestu Helmstedt—Hannover.

Bio je to isti put kojim sam noću došao. Uvijek, kada se baš ne vozim kroz
naseljena mjesta, pritišćem gas do daske. Vozio sam se toliko brzo koliko mi je
to na skliskoj cesti bilo moguće. S nekog odmarališta htio sam nazvati Tinvja.

Stanica vojne policije u Baselskoj ulici u blizini frankfurtskog glavnog

kolodvora bila se smjestila u rekviriranoj prodavaonici namještaja. Kad su
bili došli, Amerikanci nisu našli nikakva pokućstva. Dvije trećine kuće bilo je
srušeno, prizemlje i prvi kat je još postojao, bila je to lijepa kuća u okolici
glavnog kolodvora, bila je ljepša od samog kolodvora, mnogo ljepša. 765.
Military Police Batalion brzo je osposobio stanicu koja je radila dvadeset i
četiri sata na dan. Stolove i stolice, ormare, poljske krevete i uredske
potrepštine bile su nabavljene, stakla razbijenih izloga zamijenjena novim,
obojali su ih zelenom bojom u visini 1.70 tako da nitko nije mogao viriti unutra
ako se ne približi sasvim blizu. Zidove prodavaonice i prvog skladišta također
su obojili zelenom bojom — ostala skladišta bila su razorena bombama, nije
ih se moglo upotrijebiti. Zelenom su bojom obojili pregradu u obliku slova L
što se protezala prostorijom, zelenom su bojom također obojili stolove i
stolice i golem, noću osvijetljeni znak što je visio iznad ulaznih vrata i
svakoga upozoravao da je ovdje stanica vojne policije. Kao posada takve
jedne stanice bili su takozvani 'Desk Sergeant', 'Assistant Desk Sergeant' (pri
čemu 'Sergeant' nema ničeg zajedničkog s odgovarajućim rangom u vojsci),
'Driver' staničnog džipa u kojem se nalazila radio-stanica i 'Interpreter',
prevodilac.

Dvadeset i četiri sata radile su tri takve posade: prva od ponoći do osam sati
ujutro, druga od osam sati do šesnaest i treća od šesnaest do dvadeset i četiri
sata. Prevodioci su se mogli dogovoriti međusobno kako će raditi. Nas je bilo
trojica. Ostala dvojica zvali su se Eugen Reck i dr Walter Paradin. Bio sam
najmlađi i tako sam uvijek imao noćnu službu, veoma često, kako bih shodno
tome bio slobodan danju, uzimao sam dvostruko radno vrijeme, od šesnaest
sati sve do osam sati ujutro idućeg dana.

Reck je nekoć bio jedan od vodećih namještenika u njemačko-američkoj

privatnoj banci. Nacisti su banku razjurili 1942. i gurnuli Recka u ratnu
industriju kao običnog radnika. Sada je taj visoko obrazovan i iskusan čovjek
čekao da se stara banka — kuća u kojoj se nalazila bila je razrušena —
ponovo uspostavi. Godine 1946. bilo mu je pedeset i dvije.

Sudbina Waltera Paradina i prošlost njegova — sve je to bilo mnogo

uzbudljivije, o tome ću još pripovijedati. Paradin, nekoć državni odvjetnik,
čekao je da se ponovo uspostavi njemačko sudstvo kako bi ponovo mogao biti
državni odvjetnik. Bio je on omalen čovjek, nježna tijela i velike, lijepo
oblikovane lubanje. U njega su ruke bile sasvim malene, a također i noge, na
nosu su mu sjedile zlatom uokvirene naočari što su mu neprestance padale i
klizile s nosa. Godine 1946. bilo mu je četrdeset i četiri, a kosa na glavi bila
mu je sasvim bijela. Bio je hrom. Jedna mu je noga bila kraća od druge, a kako
je do toga došlo, odmah ću ispri-povjediti. Nosio je ortopedske cipele, ali i
one nisu mogle sasvim sakriti njegovo hramanje. Čak i u najvećoj nevolji i
siromaštvu Paradinu je polazilo za rukom da uvijek bude korektno i čisto
odjeven. Nosio je samo tamna odijela — i danas je bio tako odjeven. U ono
vrijeme ih je imao četiri. Sam ih je čistio i četkao, redovito, sam je sebi čistio
cipele, prao svoje rublje i glačao ga.

U ono vrijeme, godine 1946, uopće nisam imao odijela. Kad sam prvi put
stupio u MP-stanicu da upitam treba li im možda prevodilac, na sebi sam još
imao uniformu američkog ratnog zarobljenika. Na kaputiću i hlačama bijelom
je bojom bilo napisano POW što je značilo 'Prisoner of War'.

Homer Luther Barlow bio je onaj čovjek koji me snabdio tamnomodrim

američkih vojničkim hlačama, košuljama, darovao mi je dva kaputića, zimski
ogrtač, mnogo čarapa, cipele i ostalog rublja. Tiny je bio također čovjek koji
mi je — a tako je i prije uradio s Paradinom — u kući nekog pobjeglog
glavešine, u aleji Richarda Straussa, našao sobu. Tako smo živjeli, Paradin i ja
— sa još dvadesetak 'displac-ed persons', Poljaka i Nijemaca sa čitavim
čoporom glasne djece. Bila je to golema kuća.

Tiny — poput mnogih Crnaca u armiji 'driver', dakle, vozač staničnog džipa —
dolazio bi nam često u posjete kad ne bi bio u službi. Donosio je djeci, a i
odraslima, slatkiše. Ah, kako je to prekrasno prijalo! Ima stvari koje ti se u
životu toliko usijeku u pamet da ih nikada ne možeš zaboraviti. Tako ja i danas
znam, poslije dvadeset godina, još uvijek, kako su se sve zvali mnogobrojni
oni slatkiši: Hershev. Bars. Bubble Gum. Doughnuts. Mint Creams. Pascal
Fruit Drops. Mashmallows. Super Acids. Butteschotch. Tabletts. Mint Mo-
lasses. Mackintosh's Toffees. White Heaters. Mixed Pastilles. Glacier Mints.
Dairvfudge Assorted ...

A Peanut-Butter! A Pop Corn! I naravno Chevving Gum, čokolada i voćni kruh!

Odraslima je Tiny donosio, osim živežnih namirnica, što bi hi dobivao u

kasarnskoj kuhinji, cigarete i duhan za lulu (naravno i sada se sjećam čitava
mnoštva imena) katkada je donosio čak i sapun i whisky. Ljudi su mi
pripovijedali kako je Tiny one teške zime 1945/46. krao čitave kamione
ugljena i donosio ga noću. Svi su oni voljeli Tinyja, a Tiny njih. U Njemačkoj
je bio sretan.

»Svi me ljudi vole«, neprestance je ponavljao, često je govorio i sam sebi,

kao da se uvijek iznova čudi tome, kao da to nije kadar vjerovati. »Svi su ljudi
ljubezni, nitko me ne naziva goddamned fucked-up black-ass son-of-a-bitching
nigger. Naravno, bilo je u Njemačkoj mnogo loših ljudi, ali kao narod niste vi
loši. Bili ste naprosto tiranizirani i prisiljeni da vodite rat.«

Tiny je govorio: »Svi se smiju čim me vide. Mala djeca trči mi u susret i ja se
smijem s njima igrati. U Birmingha-mu se nikad nisam smio igrati s bijelom
djecom. Mladiću, mladiću, što bi mi se tamo sve dogodilo!« Tiny je volio
djecu. Djeca su to osjećala. Bestidno su ga iskorištavala. Tiny je to također
primijetio. Bio je naprosto blažen zbog toga.

Tiny je govorio: »Ne želim se vratiti kući. Htio bih ostati ovdje, htio bih se
oženiti i imati djecu. To je zemlja za mene. Smijem u koji god hoću lokal, u
koje god hoću kino, u svaki tramvaj, svi su ljudi pristojni sa mnom. Mogu se
nastaniti u ma kojem hotelu, mogu ući u svaki bar i nitko me ne gleda prijekim
pogledom. Mogu voljeti i bijelu djevojku.

Volio je on jednu — bivšu zaručnicu nekog SS-ovca koji je bio poginuo, bila
je to dobra djevojka. Više nije imala roditelja, niti kuće, dvadeset dvogodišnja
Elen Herbst, imala je samo četverogodišnju kćerku po imenu Mihaela. Tiny ju
je, naravno, zvao Mickey.

Volio je on majku i kćerku, pobrinuo se da dobiju mali stan, a sve su

prijateljice zavidjele Eleni Herbst što ima svog crnog prijatelja koji se brine
za jelo i piće, odjeću i čarape, parfem, kozmetiku, koji se brine za ogrjev,
igračke — naprosto za sve i koji svojoj maloj Mickey pjeva tako lijepe, nježne
crnačke pjesme.

Tiny je bio odlučio da plavokosu, modrooku, nježnu bivšu SS-zaručnicu oženi

čim mu to zakon dopusti. Ispočetka zakon nije dopuštao, kad bi ga čovjek točno
slijedio, niti obično 'prijateljevanje' američkih vojnika s njemačkim
stanovništvom. Nitko taj zakon nije osobito zarezivao.

U stanici rugao se Tiny, inače je pazio na svoj jezik i nikada nije prostačio, toj
'non-fraternization' otprilike ovako: »Non-fraternization — shi-it; I had to fight
in this mother-fucking war. I don't want no cuck-sucking big brass to telime
what to do! They can take their funcking non-fraternization and stick it up their
fucked-up ass!«

Usprkos svojoj golemosti i težini Tiny se znao kretati toliko graciozno kao
neka plesačica. Specijalitet njegov bio je da bi se priljubio iza nekog čovjeka
tiho hodajući i tada upravo luđački visokim tankim glasom govorio
oponašajući Mickev-Mousea i ostale životinje Walta Disnevja. Tinyjevu
oduševljenju, kad bi se takva njegova žrtva prepala, nije bilo kraja.
Oduševljenje djece tim Tinyjevim majstorijama bilo je bezgranično. Tiny je
bio dobar anđeo polovici ondašnjeg Frankfurta, svatko ga je poznavao, svatko
ga je volio — a i on je volio sve ljude.

»Boy, o boy, am I happy over here!« neprestance bi ponavljao pokazujući pri

tom svoje ogromne bijele zube kad bi se široko nasmijao, kolutao je sjajnim
očima, a crno mu se lice sjalo od sreće.

Nakon dva mjeseca pošto sam se namjestio i započeo raditi kao prevodilac,
jedne smo noći, oko dva sata pred jutro, bili izaslani da uhapsimo nekog
partijskog glavešinu. Bila je to obična rutina. Praktički je u toj stanici uskoro
već sve — pa i najneobičnije stvari — bilo obična rutina. Morali smo se
baviti tučnjavama, morali smo objašnjavati kako je došlo do prometne
nesreće, morali smo prisustvovati pucnjavi (ne baš osobito ugodna stvar za
prevodioca koji nije smio nositi oružje, čak ni policijsku palicu) provodili
smo racije među krijumčarima i u njihovim lokalima, odvozili smo bremenite
žene, u posljednji trenutak, u rodilište, tražili smo izgubljenu djecu, pazili smo
na kretanje spolnih bolesti kod izvjesnih djevojaka i odvodili ih redovito na
preglede — imali smo ogromnu kartoteku — rješavali smo sukobe između
Nijemaca i sukobe između Amerikanaca, rješavali smo dvonacionalne sukobe,
nadzirali smo 'off limits'-lokale, vadili smo mačke iz žljebova, žurili bismo po
djevojku da je još u pravi trenutak spasimo pred generalovom suprugom koja
je neočekivano doputovala. Bio je to šašav život, a ipak rutina, ništa drugo do
rutina.

Onaj partijski glavešina tajom se vratio u svoj stan da iz svog tresora uzme
nakit i zlato što ga do sada nikakva Potraga nije bila pronašla. Bio je to
povelik trezor. Nacist je došao tajom, ali ipak ne toliko tajnovito za susjede.
Ovi su dotrčali odmah k nama i prijavili ga. I tako smo pošli, 'driver' Tiny za
upravljačem, neki dvadesetjednogodišnji student iz New Yorka, po imenu Jim
Clark, 'Desk Sergeant', i ja, 'Interpreter'. Tiny i ja smo se sprijateljili, podesio
je svoj ritam rada po mojemu, i on je gotovo uvijek radio noću, uhapsili smo
nacistu — 'automatic arrestee' — i poslali ga u zatvor vojničkoj upravi. Kad
smo se ponovo našli u stanici povukao me Tiny straga u skladište gdje su se
nalazili rasklopljeni vojnički kreveti i nekoliko stolica s jednim stolom. Na
stolu se nalazila gotovo nova pisaća mašina.

»Za tebe«, rekao je Tiny sjajeći u licu.

»Odakle?«

»I ona se nalazila u tresoru. Uzeo sam je. Nacist je više ne treba«, oglasio se
Tiny svojim tankim glasom poput Mickey-Mousea dok je svojim zelenim
plastičnim šljemom na kojem su se bijelim pismenima kočila dva slova MP
mahao, smijući mi se i kolutajući očima. »Potrebna ti je.«

»Zar meni?«

»No, ti si pisar. A pisarima je potrebna pisaća mašina. Ili kaniš pisati samo
rukom?« Smijao se mekećući poput koze. I to je znao. Znao je oponašati sve
životinjske glasove. »Vidio sam kako uvijek pišeš samo rukom kad nemaš
posla. Što će to biti? Knjiga?«

Slegnuo sam ramenima stidljivo. Bilo mi je neugodno da me Tiny promatra.

Nisam znao hoće li to što sam započeo ikada postati knjiga. Htio sam je
napisati. Zbog toga sam i uzeo noćnu službu. Ali ispisao sam tek dvadeset ili
trideset stranica, nalazio sam se odista sasvim na početku i bio strašno
nesiguran, svake sam noći želio sve to poderati i prestati da pišem.

»Knjiga, boy, o boy«, rekao je Tiny sa strahopoštovanjem. »Moj prijatelj Riki

piše knjigu!« Smijuljio se. »Papir ću zdipiti sutra u kasarni. Najbolji. Ne
ovakvo govno na kojem sada pišeš. Dobit ćeš od mene olovke i brisala i sve
— moraš mi samo reći. Isuse! Tko bi pomislio da ću ja ikada u životu upoznati
pravog pisara! Da to doživim morao sam doći sve do Frankfurta. Pravog
književnika!«

»Nisam ja uopće pravi književnik, Tiny.«

»Jasno mi je da jesi!«

»Nisam!«

»Shut up! Ti to jesi! Pisat ćeš ovdje! Svoju knjigu. Uvijek noću. Ja ću paziti.
Donosit ću ti ruk i coca-colu, donosit ću ti vrući kakao, donosit ću ti pivo,
najbolje, u limenkama, i sendviče... što god hoćeš. Ali moraš pisati. Što to
pišeš?«
»Ah, i sam ne znam... o ratu... i o ovim vremenima sada... o svemu...«

»Izvanredno, mladiću, izvanredno! Bit će to bestseller. Već sada to znam. Ja ti

poklanjam mašinu!« Tiny je bio uzrujan, uzbuđeniji od mene, kad smo iskušali
mašinu. Bila je izvanredna.

Iduće noći imao sam pet stotina araka lijepog bijelog papira, mekane olovke i
šiljilo, brisalo i papir za kopiranje, a Tiny je svim svojim prijateljima
pripovijedao kako pišem knjigu i svi su bili time dirnuti.

Te se noći ništa nije događalo, sjedio sam u stražnjoj sobi stanice, bivšeg
skladišta pokućstva, sjedio sam za stolom ispod male svjetiljke, a napolju je
radio svirao američku glazbu. Prenosio sam sve ono što sam do sada bio
napisao rukom u pisaću mašinu i slušao najavljivača kako čita vijesti. Tada se
pojavio Tiny.

»Oprosti mi što smetam, Riki...«

»Što je?«

Govorio je svojim običnim glasom, ali ja sam primijetio kako jedva suspreže
suze u očima.

»Tiny!«

Obrisao je lice svojom ogromnom nadlakticom.

»Upravo sam nešto čuo«, rekao je.

»Što?«

»Neki je učitelj svojim đacima dao zadatak«, rekao je Tiny. »Ovdje u

Frankfurtu. Osmogodišnjacima. Sasvim malima. Neka nešto napisu. Naslov
zadatka: 'Najlješi dan u mom životu!'«

»Pa?«

»A jedna djevojčica«, nastavio je Tiny, ogromni Tiny s dušom djeteta, »jedna

je djevojčica, dakle, napisala. Najljepši dan u mom životu bio je 12. veljače
1945, jer tada je umro moj brat Karl i ja sam dobila njegove cipele i njegov
ogrtač.« Tiny me pogledao. »Djeca, Riki!« rekao je. »Djeca!

Neka me bog prokune kakvo li je to posrano vrijeme u kojem djeca pišu takve
stvari! Što su djeca kriva?« Usuo je sebi punu šalicu ruma, šalici je nedostajao
držak, ispio jak gutljaj i nastavio: »I to napiši, Riki. Sve napiši, sve.« Sve sam
napisao, sve.

Pisao sam cijelo ljeto, cijelu zimu i cijelo iduće proljeće, uvijek noću, kada bi
mi to služba dozvoljavala. Spavati sam mogao danju — s vatom u ušima. Buka
odraslih ljudi i djece u kući bila je i suviše velika.

Pisao sam o svemu što sam doživio, što sam doživio i vidio i čuo — sve ono
što sam vidio i čuo, a bilo je toga mnoštvo, mnogo tužnih stvari, mnogo
smiješnih, pa je tako moja prva knjiga sve više poprimala oblik tragikomedije.

Polako su se gubile sumnje, nesigurnost, provale očajanja. Polako sam

počinjao i sam vjerovati u svoju knjigu. Tiny, koji je grozničavo učio
njemački, često je pokušavao da čita ono što sam napisao. Naravno, shvaćao
je tek mali dio, ali sve je to nalazio 'grand, just grand!'

Ona priča o domaćoj zadaći, što ju je napisala djevojčica, bila je moto mojoj
prvoj knjizi. Naslov knjizi bio je prvi stih duhovne pjesme, što mi ju je Tiny,
kao i mnoge druge duhovne pjesme, često pjevao, bile su to stare pjesme
njegove uvijek radosne majke. I tako je moj prvi roman zadobio naslov:
»Zaustavi se, Jordane!«

Ta je knjiga imala i posvetu, već dugo nemam nijednog primjerka, pokoji se

još može dobiti u antikvarijatima.

Posveta je glasila:

ZA TINYJA KOJI ZNA, ZAŠTO

U jesen 1946. zahvatila nas je epidemija gripe, bilo je mnogo mrtvih. Zimi su
se mnogi smrznuli, mnogo tisuća ljudi je poginulo od gladi, a u prekrasno
proljeće, što je nahrupilo u našu razrušenu zemlju, vratila se gripa još jednoć i
ljudi, iznureni, neishranjeni, izrabljeni, ponovo su umirali masovno.
Jednog lijepog dana, u travnju 1947, oko sedamnaest sati, sjalo je sunce jasno
i pozlaćeno, padalo je koso po zeleno obojenom dijelu stakla u izlogu što je
skrivao MP-stanicu. Davao sam upravo u 'Desk blotter' nešto kao izvještaj o
radu što smo ga svakog dana vodili i koji je morao biti poslan do ponoći,
izvještavao sam o progonu i hapšenju nekog crno-burzijanca koji je nastrijelio
jednog pripadnika naše službe. To se bilo dogodilo odmah poslije šesnaest
sati. Sudjelovao sam u lovu na tog momka, moji su osjećaji bili ponešto
smućeni, bio sam nenaoružan sve dok Tiny napokon nije jednim udarcem šake
sve dokrajčio. Upravo sam mijenjao ispisani formular u pisaćoj mašini kad se
napolju začulo zvonce bicikla. Netko je prislanjao kotač na kućni zid. Tiny,
koji je stajao do prozora, zazviždao je kroza zube.

»Što je?« upitao sam.

»Odmah ćeš vidjeti«, rekao je Tiny. »O, dragi moj maleni Isuse!«

Vrata su se otvorila.

Ušla je mlada žena. Na sebi je imala modru haljinu uskog gornjeg dijela i
nabrane široke suknje, nosila je bijele cipele s debelim petama od pluta i
bijelim modernim nakitom. Bila je srednje visine. Njena duga kosa, što joj je
padala u blagim valovima preko leđa, bila je modro-crna kao i njene ogromne
oči s dugim svilenim trepavicama. Usne su joj bile pune i čulne, jagodice su
joj bile smještene visoko i davale njenom licu slavenski karakter. Zubi su joj
bili lijepi, noge lijepe, a imala je velike, čvrste grudi, slobodno su joj
počivale u izrezu haljine. Plavom je vrpcom vezala svoje kose.

'Desk Sergeant' je s nogama na pisaćem stolu čitao upravo 'Hirošimu' od Johna

Herseyja. Odmah je poskočio, počeo popravljati smijući se svoju kravatu, bio
je on velik, lijep mladić. 'Assistant Desk Sergent', tog je dana bio corporal iz
Teksasa, opušten i polagan, jednako je tako brzo ustao smijući se. I ja sam
ustao i zaboravio svog krvoločnog crno-burzijanca. Tiny se duboko poklonio i
započeo svojim strašnim njemačkim jezikom: »Prekrasna djevojko!« Pokazao
je mene. »Prijevod tu. You lucky dog, You«, obratio mi se.

Tada se otputio iza naše posjetiteljice da se oglasi svojim piskavim glasom.

Mlada mi se žena obratila, a ja baš nisam bio osobito lijep u svojoj modroj
uniformi.

Mlada je žena rekla: »Zovem se Lilian Lombard.«

Morao sam voziti gotovo dvadeset kilometara po auto--stradi, u pravcu

Hannovera, prije no što sam našao kona-čište. Nalazilo se kod Meerburga, u
brežuljkastom, šumovitom kraju koji je, pokriven snijegom, u snježnoj vijavici
i u oskudnom osvjetljenju, toga dana obavijen maglom, djelovao neobično
tužno. Južno od auto-strade činilo se da ima vode i na vodi brodova,
neprestance sam slušao sirene kako se glasaju, tužno i prigušeno, čuo sam ih
kako se promuklo glasaju. Brodovi su plovili prema središnjem kanalu, danas
to znam.

Ispred konačišta bio je parkiran jedan mercedes. Kraj njega su se nalazila

četiri ogromna teretnjaka s prikolicama. Nikoga nije bilo na vidiku. Ušao sam
u konačište. Vozači su sjedili oko stola, jeli su i razgovarali. Za drugim stolom
sjedila su dvojica, učinili su mi se kao poslovni ljudi. Bili su pristojno
odjeveni, jedan je imao naočari s okvirom od roga, u drugoga je bila četvrtasta
glava, pušio je debelu cigaru. Ispred njih sam ugledao šalice s kavom i neke
papire na stolu. Bili su mi okrenuti leđima i nisu se okretali kad sam naišao.
Vozači onih teretnih vozila su me samo kratko pogledali. Imali su na sebi
majice, vozačke kape, haljetke od kože i hlače od baršuna.

»Molim?« Neka mlada, okruglasta konobarica mi je pristupila.

»Jedan Steinheger«, rekao sam, »i pivo.«

Konobarica je nakratkf frknula nosom kao da nešto njuši. Ogrtač sam ostavio
napolju u kolima. Očito sam vonjao jako po 'prestigeu'. Konobarica me, nema
sumnje, smatrala pederom. »Moram telefonirati«, rekao sam tiho. »S
Berlinom.«

Stajao sam prilično blizu one dvojice koji su izgledali kao poslovni ljudi. Još
uvijek se nisu okretali. Šutjeli su. Jednostavno su sjedili i zurili u svoje papire.

»Napolju je kabina«, rekla je konobarica. »Možete nazvati, ne zaboravite

0311.«
»Hvala.«

»Navit ću telefonski sat«, rekla je i brzo se izgubila iza tezge gdje se kraj zida
punog boca nalazio automatski brojač telefonskih razgovora, bio je u crnoj
kutijici sa satnim mehanizmom. Pomaknula je kazaljku na ništicu i pritisnula
neko dugme. Tada mi je kimnula.

Telefonska kabina nalazila se u hodniku što je vodio u toaletu, od stola za

kojim su sjedili oni šutljivci nije bila daleko. Vonjalo je sve po kuhinji.
Izvadio sam iz džepa svoju bilježnicu i potražio Tinvjev broj, tada sam počeo
okretati brojke. Znak da je telefon slobodan trajao je neko vrijeme, već sam se
pobojao da nikoga nema kod kuće kao se javio jedan ženski glas. »Barlovv.«

Bila je to Tinyjeva žena, nekadanja SS-zaručnica Elen Herbst, njegova velika

ljubav iz onih poslijeratnih frankfurtskih dana. Uzeo je Elen kao što je to
oduvijek namjeravao, a Mihaelu je adoptirao. Iz nje se u međuvremenu razvila
lijepa mlada dama od dvadeset i četiri godine. Studirala je germanistiku na
slobodnom sveučilištu u Berlinu.

»Elen, ovdje je Riki Mark.«

»Riki!« Elen je imala duboki glas koji je uvijek zvučao promuklo. To je

Tinvja, oponašatelja glasova, uvijek uzbuđivalo. Bilo je to i uzbudljivo odista
kada je riječ o toliko nježnoj modrookoj plavoj ci. »Gje si? U Berlinu?«

Rekao sam joj gdje sam.

Kroz staklo kabine pazio sam da se nitko ne približi. Obojica onih ozbiljnih
ljudi su sada žustro razgovarali. Naišla su još dvojica vozača u kožnatim
haljecima i hlačama od baršuna. Jedan je od njih ubacio novac u muzički
automat. Odmah potom začuo se glas Franka Sinatre. Pjevao je 'Strangers in
the night'. Razmišljao sam da li je moguće da netko prisluškuje moj razgovor, i
da li to možda čini ona konobarica. Naime, više je nisam vidio.

Na kamionu se nalazio civil svijetle kose, svjetlosivih očiju, na nosu su mu

sjedile naočari, a imao je i nabreklu brazgotinu na licu, vodila je od usta preko
lijevog obraza sve do jagodice. Civil je na sebi imao izgužvano odijelo, bilo
mu je mnogo preširoko, njegovo krhko tijelo bilo je obavljeno tim odijelom,
na sebi je imao poderanu košulju sa starom kravatom. Preko leđa prebacili su
mu debeli vojnički ogrtač, jer bilo je veoma hladno tog zimskog
poslijepodneva. Vojnici su na sebi imali krznena odijela i ogrtače također
podstavljene krznom.

Civil je premirao od zime. Na nogama je imao prastare polucipele. Ruke su

mu bile ukrštene i vezane čeličnim lancima, bile su rumene. Kroz prostor u
kamionu je duvalo. Kamion se tresao, naginjao, škripao i probijao se lošim
putem.

Homer Luther Barlovv za upravljačem istinski se trudio da kola zadrži na toj

klizavici. Kraj njega je sjedio još jedan Crnac. Na koljenima je držao dva
ručna mitraljeza. Četvorica Amerikanaca koji su prevozili svezanog Nijemca,
bijahu, pripadnici 765. bataljona vojne policije. Zadatak im je bio da
profesora dra Victora Delacortea prevezu iz zatvora u Frankfurtu u Niirnberg,
gdje je ovaj dva dana trebao da kao svjedok u procesu protiv glavnog ratnog
zločinca Ernsta Kaltenbrunnera svjedoči, odnosno ne svjedoči. Svjedok
Delacorte je bolovao, kako se činilo, od skoro potpune amnezije.

Sad su ga vraćali u Frankfurt. Već se dugo nalazio u zatvoru. Zajedno s

poljskom bolnicom, u kojoj su se nalazili teški ranjenici s ozljedama mozga,
bio je evakuiran u Dansku. Ovdje su ga pri svršetku rata uhvatili i internirali.
Napokon se Delacorte našao u Frankfurtu u Zemaljskom sudu. Uhićenik
Delacorte čekao je svoj proces, što će se godine 1947. — također u
Niirnbergu — povesti protiv njega i ostalih nacističkih liječnika.

Prvih godina poslije svršetka rata po auto-stradama su se kretala isključivo

vojnička kola. Na rubovima tih cesta stajala su ljeti i zimi, pri svakom
vremenu, od jutra do mraka, mala i veća djeca, u čoporima, pružala su ruke ili
ih dizala mašući, čekajući da im pobjednici, koji su se vozili ovuda, nešto
dobace, nekoliko komada ugljena, nešto krumpira, drva, živežnih namirnica,
cigareta.

Noću su vozila morala voziti u kolonama, jer mnoštvo dječjih bandi se

organizirano bacalo na kamione i ispražnji-valo ih u vožnji pri čemu su
naprosto sve, što bi našli, poba-cali iz vozila. Plijen je u tren oka nestajao s
ceste, u grmlju i iza stabalja, gdje su ih čekali saučesnici.
Homer Luther Barlovv je već čitavu svoju veliku zalihu slatkiša i voća
pobacao djeci s ruba ceste, Crnac na njegovoj strani također. Bilo je to strogo
zabranjeno, ali nisu se oni brinuli za zabranu. U visini Darmstadta bacila se
mala djevojčica s plavim kikicama iz neke rupe na cestu, potrčala je po cesti
pravo na kamion. Tiny je užasnut zaokrenuo upravljač. Kola su počela kliziti,
okrenula se se oko svoje osi, sletjela s ceste, i zaustavila se nekoliko
centimetara pred prestravljenim djetetom u grabi, potom se prevrnula i tako se
zaustavila.

Potom se sve dogodilo veoma brzo. Prije no što su se Tiny i njegov drug
oslobodili iz vozačke kabine začuli su iza sebe najprije psovke, viku i hice.
Uhićenik Delacorte prvi je došao k svijesti. Jedan njegov čuvar udario je
glavom o čeličnu pregradu na stropu i ostao bez svijesti. Drugog je Delacorte
svojom starom cipelom udario u obraz, potom se svom snagom bacio na
ceradu i probio je. Delacorte je poletio napolje, brzo ustao i potrčao po
tvrdom snijegu poljane, bio se sagnuo, trčao je krivudajući primičući se
obližnjoj šumici.

Vojnik kojega je udario u obraz, trčao je za njim, jako je krvario, pucao je

psujući na bjegunca, nije ga mogao pogoditi. I Tiny je sa svojim drugom pucao
čim su se oslobodili kabine. I oni nisu pogodili. Trčali su neko vrijeme
poljem. Delacorte je već nestao u golom stabalju šumice. Suton je poklopio
zemlju stvarajući maglu poput jantara, nebo je bilo crno i teško od snijega.

U kamionu se nalazila i radio-stanica. Tiny je alarmirao glavnu komandu vojne

policije u Frankfurtu. Odmah potom nastala je velika akcija u kojoj su
sudjelovali na stotine vojnika, terenskih vozila, bilo je tu i pasa tragača, čak su
i helikopteri bili uključeni. Područje Delacorteova bijega bilo je opkoljeno,
dva dana su sistematski pretraživali danju i noću čitav taj predio. Delacorte
kao da je u zemlju propao. Trećega su dana prekinuli traženje. Uhidbeni nalog
Zemaljskog suda u Frankfurtu na Majni obnavljali su sistematski svake druge
ili treće godine, Delacorte je bio nevidljiv.

Tiny i njegovi drugovi došli su i pred ratni sud. Sve su ih oslobodili. Bilo je to
dva mjeseca prije no što ću ja započeti da radim kao prevodilac. U to mi je
vrijeme Tiny ispri-povjedio sve o tom liječniku. Počeo je tako što je sakupio
fotografije svih ljudi s kojima je imao bilo kakvu avanturu kao pripadnik vojne
policije, pa je tako imao i fotografiju profesora doktora Victora Delacortea.
Trebalo ga je dovesti u isti zatvor u kojem je sjedio sve do onog prebacivanja
u Niirnberg: u istražni zatvor u ulici Rind. To je isti istražni zatvor u kojem
sada sjedim ja i pišem te retke.

Moja kanta danas smrdi, opet jednom, strašno. Pri tom sam je, odmah izjutra,
poslije doručka, dvaput očistio, drugi put čak kiselinom što mi ju je donio u
boci nadstražar Stalling. Ostao je kod mene razgovarajući sve dok nisam
završio pranje kante, tada mi je bocu ponovo oduzeo. Inače bih se mogao
napiti te tekućine i umrijeti. A tko bi tada dobio po glavi? Nadstražar Stalling.

Fin je to momak, taj moj nadstražar!

Pedeset i dvije su mu godine, kosa prosijeda, čvrst, taj čovjek je neprestance

bio dobar spram mene, pun pristojnosti, strpljenja i humora, iako je pun briga
za svoju bolesnu ženu, a i teškoće mu prave dvoje njegove djece.

Stalling, uvijek oran za brbljariju, pomaže mi gdje god to može, pomaže mi da

čistom držim svoju ćeliju. Čistim ja nju, i te kako! Poklopac na kanti upravo
sja, sve je prvoklasno očišćeno. Dvaput tjedno perem pod od cementa. Ter-
pentin i grafit dobivam od Stallinga. Hvaleći me on mi često govori: Svaka
čast, gospodine Mark! Pod se opet sjaji kao guzica u majmuna. Trebalo bi da
vidite druge ćelije, gdje također ima učene gospode. Nemaju oni veze sa
studijem ili obrazovanjem, kažem ja vama. To je pitanje karaktera! Ima ih
ovdje koji su živjeli u dvorcima i vidjeli čitav svijet i prevrnuli čitave
nvlijune. Trebalo bi da čovjek vjeruje kako i u njih ima nćšto kulture i dobrog
ponašanja.

Dobri ti moj bože! Pravi kotac je takva jedna ćelija, čovjek bi mogao
izbljuvati kavu kad stupi u takvu staju...«

Danas, 13. ožujka 1967, ponedjeljak je, tješio me nadstražar Stalling dok sam
čistio kantu.

»Nemojte se ljutiti, gospodine Mark. To moramo činiti kiselinom. Ta čak

izgriza i metal. Ali pri ovom prokletom vremenu uvijek kante smrde. A moja
dobra mamica ne može uhvatiti zraka. Uvijek joj kažem, mamice, tako joj
govorim, tri najčišća gospodina koja sam ikada poznavao — a ima tome već
dvadeset i šest godina što sam ovdje u službi — dakle, tri najčišća gospodina
su gospodin Mark, gospodin Karger i gospodin Jakovvski. Vi znate, onaj koji
dobiva vaše novine.«

Ja mogu dobivati novine. Istražni sudac doktor Heinz Hel-lweg i državni

odvjetnik doktor Walter Paradin su to dozvolili. Navečer, 16. prosinca 1966,
doveli su me ovamo. Tome je gotovo već tri mjeseca. Ispočetka mi nisu,
naravno, dozvoljavali da čitam novine. Ispočetka je sve bilo mnogo strože.
Dnevno su me mnogo sati preslušavali i razgovarali sa mnom, razgovore je
vodio istražni sudac, zatim Paradin, a i moj odvjetnik dr Wilhelm Hill. Tada su
vidjeli kako se moj slučaj razvija u ogromnu aferu o kojoj sve do danas nitko
ne može kazati do kakvih će se razmjera sve to razviti i prije svega nisu bili
kadri reći kad će čitava ta stvar napokon doći do suda. Zbog toga se Paradin
dosjetio, neka tjedne, koji će se svakako produžiti i u mjesece čekanja dok se
sve predradnje u toj aferi izvrše, a u koju, to sam bog zna, nisam samo ja
upleten, iskoristim u pisanju izvještaja — ali neka to ne činim normalnim
pisanjem već neka sve to stenografiram. Dobro sam znao stenografiju — sto
četrdeset znakova u minuti.

Paradin je dozvolio da mi moj odvjetnik redovito donosi olovke i šiljila i

blokove za stenogram velikog formata. Sve se to nalazi na stolu kod prozora.
Marljiv sam, dnevno pišem određenu zadaću — sve to iznosi oko dvadeset
stranica ispisanih pisaćom mašinom. Znam to, jer po iskustvu, što ga imam,
mogu prosuditi, kako ispisani blok što ga vraćam, upravo toliko iznosi, a
potreban je Paradinu, istražnom sucu i mojem odvjetniku.

Ta djelatnost me pridiže, dnevno me hrabri, dnevno mi daje novu snagu —

napredujem, sve dalje, i uvijek ponovo me obuzima osjećaj kako prvi put
pobjeđujem mog prokletog brata Wernera, pobjeđujem njega, koji je i u smrti
prijetio da bude jači od mene. Neće to više biti kada završim taj izvještaj.
Paradin mi često govori: »Što ćemo točnije poznavati istinu, to će nam više
pomoći... pomoći ćete time nama, a i sebi, Riki.«

Istina je ono što ovdje ispisujem, redovito, marljivo, čak i nedjeljom i

praznikom. Ispunio sam već mnogo blokova.

Nitko mi ne smije doći u posjetu. Ja to uviđam. To je i suviše teška stvar koja

se ovdje dogodila. Dali su mi dobru ćeliju — broj 311. Odista, ćelija je
besprijekorna. Velika je i visoka. Prozor se otvara željeznom šipkom. Kad
želim gledati napolje, moram stati na stol. Ali ne želim gledati napolje. Prozor
je to što gleda u dvorište. Vidim samo prozore s rešetkama. Imam dobar stolac
u ćeliji, veliki stol na kojemu radim, dobar krevet, širok ormar za odjeću,
odijela, košulje, rublje, i sve što trebam.

Naravno, tekuću vodu nemam, normalni zahod također ne. Bilo bi to i suviše.
Sasvim je jasno da u zgradi postoje pravi zahodi. Ali čuvari ne mogu čitav dan
trčati da nas pripuštaju i odvode, da nas čekaju, vraćaju i ponovo zaključavaju.
To svatko uviđa.

Jest, dobivao sam novine. Bio sam obaviješten. Prvih tjedana poslije mojeg
hapšenja, u novinama je mnogo toga bilo napisano o meni i o mojem slučaju i
tada mi još novine nisu mogli davati. U međuvremenu se sve to smirilo. U
krajnjem slučaju cenzor je izrezivao pokoji članak. Poslije tri mjeseca već sam
bio nezanimljiva tema za novine. Svijet je imao druge brige. I Njemačka
također. Hrabro smo se nosili u koaliciji. Usprkos predskazivanju, u siječnju
više nismo imali milijun nezaposlenih već samo sedam stotina tisuća.
Privreda, čitao sam, će se oporaviti, savladat ćemo krizu. Naravno, trajat će to
neko vrijeme, takva se stvar ne može przo prevladati, nova vlada, pisalo je,
naslijedila je teško nasljedstvo. Svi su veoma ljubazni spram nove vlade i
svi koji sjede u novoj vladi veoma su ljubazni jedan spram drugog. Tvrtka
Krupp više ne pripada gospodinu Kruppu. Kako bi se spriječilo da više od
stotinu tisuća radnika izgube svoj posao, tvrtka je mnogo milijuna maraka
morala uzeti od cijele Njemačke i banaka njemačkih zemalja. Zbog toga će ta
tvrtka, što je stotinu i pedeset godina bila u privatnom vlasništvu, do travnja
prijeći u dioničko društvo. Tako smo savladali krizu.

U NPD došlo je do sloma. Zemaljski predsjednik stranke Fritz Thielen

prošloga je tjedna svog zamjenika Thaddena i mnoge vodeće pripadnike
partije isključio iz stranke. U subotu je zemaljski savez Bremena sa svoje
strane proizvođača betona Thielena, zatim, isključio, pozvali su Thaddena i
izabrali Wilhelma Gutmanna, predsjednika NPD iz Baden Wiirtenberga da
bude službeni predsjednik. Idući izbori u Rheinland-Pfalzu, Schleswig-
Holsteinu i Donjoj Saskoj će pokazati da li je razmirica između Thielena i
Thaddena pravo rješenje kao što to misli zamjenik šefa štampe Ahlers ili je to,
kao što je Gutmann formulirao, 'oluja što čisti'.

Moj prijatelj Minski je već prije nekoliko mjeseci rekao: »Prije ili kasnije
doći će u NPD do velikog sloma, doći će do promjene u vodstvu, to je lako
izračunati.«

»Hoće li se pokret pri tom razbiti?« upitao sam ga tada.

»Koliko se mogu sjetiti i Hitler je čistio svoju partiju nekoliko puta, tako mi se
čini, i da li se, nebih, partija raspala? Ali«, rekao je Minski, »ako se NPD, dao
bog, raspadne — sa svime valja računati, Riki — to još ne znači da su nacisti,
koji su se uvukli u NPD, i mnogi, mnogi koji su njih izabrali nenadano
razbijeni i da ih više nema. Još uvijek su oni ovdje! Nastat će nova NPD ili
nešto tako lijepo. Lako čovjek to sebi može izračunati kako jedna partija koja
je doživjela toliko uspjeha ne može naprosto nestati u zraku.«

Ne samo u političkim događajima, već i u životu high societv mogao sam,

dozvolom da čitam novine, uzeti učešća. Neka lijepa aristokratkinja — njenom
slikom su ukrasili članak — izvještavala je prošlog tjedna o karnevalu u Riju.
Dama je tako ljupko čavrljala da sam sačuvao taj članak. U njemu je stajalo:

'Najljepši diner dao je ponovo naš dragi Arndt (Krupp pl. Bohlen i Halbach
— redakcija je porodično ime uvijek stavljala u zagrade). I roditelji Georgea
Guinlevja dali su skupocjenu večeru u svom prekrasnom stanu. George (bra-
zilijski playboy broj 1) još se uvijek trudi oko Gine (Lollo-brigide). Da li ima
uspjeha — to se ne može znati. Arndt je odista pravo zlato, a Johannes (princ
Thurn i Taxis), Hetti (princeza Auersperg) i Ruppi (princ Hohenlohe) odista su
vesela skupina. Najljepši su naši zajednički ručkovi u bazenu Palače hotela.
Dakle, moram reći: Rio je vrijedan da se otputuje onamo, vrijedan je napora,
čak i srčanog udara.'

Na toj stranici nalazio se članak o ratu u Vijetnamu, nalazio se odmah ispod

izvještaja lijepe aristokratkinje, u tom članku se govori kako je prošle godine u
Južnom Vijetnamu pobijeno oko stotinu i osam tisuća ljudi, od toga sedamdeset
i dvije tisuće civila. Te su se brojke za deset prvih mjeseci, u godini 1966,
gotovo podvostručile. Njegova svetost papa Pavle VI i generalni sekretar
Ujedinjenih nacija U Tant jako su zabrinuti.

I moj Stalling je veoma zabrinut za svoju mamicu koja u tom vlažnom i

prokletom rajnskom vremenu, kakvo nas upravo danas muči, nema zraka i
jedva diše. Neprestance mora zbog svoga srca odilaziti u bolnicu, a jadni
Stalling svaki puta drhti kako je s mamicom gotovo. Gotovo da je već nekoliko
puta i bilo tako. Gospođi Stalling su tek četrdeset i dvije godine, pokazao mi je
njenu fotografiju. Još prije pet godina bila je sasvim lijepa žena. Sada njen
izgled pokazuje da je gotovo posvećena smrti, blijeda je, mršava je, bez sjaja
u očima.

»Mamica se mnogo žalostila zbog djece«, rekao je nad-stražar Stalling danas

prije podne dok sam nalijevao kiselinu u kantu pokušavajući odstraniti smrdež.
»čovjek ih je podigao, izmučio se s njima do bolesti, mamica još uvijek
pomaže koliko može, čovjek je sve to uradio samo da djeci bude bolje, zar ne?
A i bolje im je, odista, ništa im ne treba. Ali žele li oni nešto bolje? Mislite li
da oni to hoće? Mislite li da Jochen posjeduje ma i najmanju ambiciju? Ništa
od toga! Po mogućnosti da mu je mnogo ploča, da leži na kauču i da sluša
gluposti, po čitav dan. Dvaput je već propao u školi...«

Jochenu je osamnaest godina, Stallingov monolog, što ga drži dok ja čistim

svoju ćeliju, od riječi do riječi je upravo takav.

»Osamnaest mu je godina, a on je još u šestom razredu! Sramota! Aljkavo je,

lijen i bezobrazan. Kad se skida — odijelo naprosto baca na tlo. Jest! Mislite
li da će ga dignuti? Ne čisti svoje cipele, govnar. Sve mora mamica. Do vraga,
kažem vam, čeznemo za danom kad će magarac poći u vojsku. Ti će njega
izbrusiti, više neće znati da li mu je stražnjica sprijeda ili straga. Oprostite mi,
gospodine Mark, ali to je odista da... Monika je ista, dnevno se moramo bojati
da će nam doći kući kao punjena ptica, tako se povlači naokolo...«

Moniki je, znam to, šesnaest i pol godina.

»Sada, kad smije, upravo je strašno. Noću na svoj šesnaesti rođendan izašla je
i što mislite što nam sve izvodi od tog dana! Njene momke uopće više ne
raspoznajemo. Tipovi! Erhard je bio u pravu! Šteta je što su ga izbacili. Velik
je to čovjek! Prokleti popišanci i mračnjaci! Govnari! U domaćinskoj školi,
Monika je, naravno, najgora. Mislite li da će ta posranka bar jednom
pospremiti stan? Ne, mora doći sestra mamičina, a njoj su noge pune vode.
Balavici je to svejedno. Satima stajati pred zrcalom, u kadi također, mazati
sebi oči, izgleda kao peterostruka kurva! Pulover — premalen joj je za tri
broja. Ponosi se svojim grudima kao da je jedina na svijetu koja ih ima.
Skratila je sve suknje. Ali kako! Ma kakva mini! Upravo je neukusno sve to...«
Uvijek se radujem kad se Stalling razbukta. Mnoge sate ne čujem ljudski glas.
Čovjek je zahvalan za sve.

»I kako se sve ne zovu one stvari što ih mora imati! Pop čizmice i tiffany
naočari, ogromne naušnice i ogrtač od umjetne kože... tko da to sve plati? Ne
znam odakle joj novac? Ona kaže da joj ga daju bogate prijateljice. Ja to
vjerujem od samog straha. Naušnice su lažne. Ona mora imati lančiće i
narukvice. Ta djevojka izgleda — ma strašno, kažem vam. Kakva li je to
generacija, gospodine Mark, kakva generacija! Ljenčariti, skitati se, lagati, ne
znati ništa, ne umjeti ništa! Glupa kao jaje i bezobrazna kao prava balavica!
Budite sretni što nemate djece. Sam bog zna, nikada nisam bio nacist, bio sam
sasvim mali pripadnik partije. Ali tako nešto se nije događalo u vrijeme
fiihrera. Bilo je strašnih zločinstava u ono vrijeme, istina je, ali ipak smo mi
imali svoje ideale, u ono vrijeme, zar ne? Prije svega omladina. Sve je bilo za
omladinu, htio je on najbolje, fiihrer, zar ne? A danas? Beatlesi. James Bond.
Playboy. Plavgirl, Lutalice. Kurve. Polujaki prijestupnici. Nikakva odgoja. A
zašto ga nema? Jer u njih nema više ideala. Nisam li možda u pravu?«

Naravno, u pravu je, uvijek sam mu povlađivao.

»Razgovaram ja i s gospodinom Jakowskim o svemu tome. On također misli

kao i mi.«

To me raduje.

»I gospodin Karger, također.«

I to me raduje.

Gospoda Karger i Jakovvski sjede već od kolovoza 1963. u ovdašnjem

istražnom zatvoru u ulici Rind. Svaki od njih dobio je u prvom velikom
Oswiencimskom suđenju, godine 1965, doživotno. Naravno, žalili su se. Tako
dugo dok žalba nije riješena ostaju u istražnom zatvoru. Zbog obimnosti te
osude, kaže mi Stalling, valja očekivati pravorijek o toj žalbi najranije koncem
godine 1967. Dakle, ljekarnik Ja-kowski i direktor osiguravajućeg društva
Karger vodit će još dugo sasvim lijep život — ali tko zna koliko dugo?

Pristojni, dobri ljudi su Jakowski i Karger, svatko to kaže ovdje. Sasvim

slučajno, budući da čitam mnoge novine znam ponešto o obojici, a znam i to
kakvi su im iskazi bili na suđenju.

Jakowski je, na primjer, bio optužen da je svojom rukom ubio stotinu i

dvadeset Četiri zatočenika. Jedna Židovka otrovala je sebe i svoju djecu kad
su joj zapovjedili da istupi pred blok da bude strijeljana. (Iz upravo pridošla
transporta pobjegla su dvojica, to je valjalo izvršiti primjera radi.) Muž ove
2idovke istupio je, kad ju je vidio mrtvu i kad je vidio svoju mrtvu djecu,
svojevoljno k onima koje će strijeljati. Jakowski je to prekasno primijetio. Na
suđenju ga je upitao predsjednik kako mu je bilo pri duši kad je morao utvrditi
da je ubio tog čovjeka. Jakowski je žustro odgovorio: »Naravno, bila je to
velika svinjarija. Čovjek je bio sasvim zdrav i izvrstan stručnjak.«

Što se Kargera tiče: ovaj je, kao i svi pripadnici SS u logoru, imao bič za psa.
Na dršku tog biča imao je svoje inicijale — srebrom ispisane. Karger
(optužba: ubojstvo i pomoć pri ubijanju u osamdeset tisuća slučajeva) čuvao je
taj svoj bič tako dugo dok se nije našao kao dokazni materijal na sučevu stolu.
Zašto je sačuvao bič želio je znati predsjednik.

»Za uspomenu«, odgovorio je Karger.

Jutros mi je nadstražar Stalling rekao: »Uistinu, nisam ja nacist, gospodine

Mark, nikada to nisam bio. Ali ja vidim što vidim: vi, Karger i Jakovvski. Ne
želim vas vrijeđati. Što ste vi uradili i što su oni uradili, naravno, različite su
stvari. To se uopće ne može uspoređivati! Ali oni su ipak također iz političkih
razloga ovdje... hoću reći: iz istih političkih razloga, zar ne? No, dakle. I kad
vas ja tako promatram, vašu dušu, vašu čistoću, dakle, već sam postao dobar
poznavalac ljudi za ovo dugo, dugo vrijeme, zar ne? Kažem vam: isti ste.
Očevidno, čovjek je ili takav ili nije. Čovjek ili ima u sebi reda ili ga nema.
To je pitanje karaktera. Zar nisam u pravu?«

Karger i Jakovvski su se dobrovoljno javili na posao u zgradi, učinili su to

odmah u rujnu 1965. Marljivi su, uljudni i neumorno rade. Čiste kuću, izdaju
hranu — izmjenjuju se svakog tjedna. Naravno, nisu oni jedini dobrovoljci, ali
su kod svakoga, bio to zatočenik ili osoblje, najomiljeniji.

Prema meni se odnose, otkako su doznali zbog čega sam ovdje, s osobitim
poštovanjem. Kad mi donose hranu, predaju mi je s poštovanjem, izražavaju
drugarsku povezanost i simpatiju. Jelo bismo dobivali u nekoj limenoj posudi.
Pružali bismo je kroz prozorčić na vratima što se otvarao izvana, napunjena
posuda se vraćala. Poznavao sam glasove Kargera i Jakowskog.

Karger uvijek kaže: »Želim vam od sveg srca dobar apetit, gospodine Mark!«

Jakovvski, uvijek: »Želim da dobro ručate, gospodine Mark!«

Što se jela tiče uvijek bih odgovarao: »Opskrba — dobra i bogata.«

Odista! Vagali su nas svakog tjedna. Otkako sam ovdje, dobio sam dvije i pol
kile.

Vrijeme ovog proljeća toliko je ludo, jednako je takva bila i zima. Zrak je
danas vlažan i pritište, nadstražar Stalling se oprostio o podne blijed i smućen.
Mora kući pošto je liječnik nazvao i saopćio mu da su njegovu mamicu nakon
srčanog napadaja morali odvesti u bolnicu.

»Pomolite se za moju jadnu mamicu, gospodine Mark«, rekao mi je siromašni

Stalling ...

. Preda mnom se nalazi mala srebrna uspomena — Ja-kowskijev dar. Nikada

neću doznati kako ga je uspio sačuvati kroza sve pregrade i pretrage tijela, tu
skupu uspomenu. Sasvim službeno su dozvolili da to zadržim, Paradin je to
dozvolio. Uopće nije pitao tko mi je to poklonio. Zacijelo zna. Jednoć, kad
smo u dvorištu pravili svoje krugove, približio mi se Jakowski poput lasice,
značajno me pogledao u oči i tada se našlo nešto u mojoj ruci, bilo je toplo i
vlažno od znoja. Osjećaj što ga Jakowski gaji za mene valja nazvati
strahopoštovanjem. Zbog toga mi je poklonio svoju najdražu stvar. Već čitav
tjedan, dok stavljam na papir te bilješke, ta stvar se nalazi preda mnom:
malena mrtvačka glava od srebra, amblem, što ga je svaki pripadnik SS-
jedinica nosio na svojoj crnoj kapitanjurači.

Nadstražar Stalling se od vremena do vremena divio mrtvačkoj glavi. Sjećao

se, naravno, profesora dra Victora Delacortea, točno se on njega sjećao!

»Kad su ga Amerikanci premjestili k nama«, pripovijedao mi je, »tek sam bio

četiri godine u službi. Dodijelili su me ovamo zbog moje bubrežne bolesti.
Naravno, odmah sam nastavio da radim. To me nije opterećivalo. Nikada ja
nisam bio nacist, već sam to rekao. Jest, pomislite, gospodine Mark, dakle, tog
gospodina profesora, njega su odmah po svršetku rata prvi put uhapsili u
Danskoj, zar ne? Izvukli su ga iz poljske bolnice. Zaplijenili su, naravno, i sve
što je imao uza se, tada. Što da vam kažem? Među njegovim stvarima nalazila
se prava mrtvačka lubanja! Imala je kožu i kosu na glavi. Bila je sasvim
malena. Smežurana glava, kažu za to, tako mi se čini. No, nju su odmah zdipili,
naravno. Uspomena! Baš bih htio znati gdje se danas nalazi. Talisman
gospodina profesora, zar ne? Amerikanci koji su doveli gospodina profesora k
nama, jedan od njih je bio iz Njemačke, Židov. On mi je to pripovijedao, to
s tom glavom. Uvijek kada sada gledam ovdje vašu srebrnu glavu moram se
sjetiti profesorove glave. Smiješno je da ste upravo i vi i gospodin profesor...
da ste se obojica našli kod mene ... jako je to smiješno ... zar ne mislite?«

Učini, dragi bože, da mamica Stalling preživi i taj srčani udar.

Amen.

U telefonskoj kabini vonjalo je po kelju, luku i masti.

»Riki... jesi li još ovdje?« začuo sam glas Elen Barlow.

»Jesam.«

»Što je s Delacorteom? Kaži nešto. Sva sam luda. Bojim se...«

I ja, pomislio sam, dok sam promatrao dvojicu onih ljudi prijeko za stolom
kako me netremice gledaju. Jedan je upravo nešto govorio drugome. Taj je
polako kimao glavom. Ostali su vozači jeli, pričali viceve i smijali se.
Napolju je ponovo počelo sniježiti, bila je prava vijavica. Stakla u malom
konačištu su se zahukala. »Nema potrebe da se bojiš«, odgovorio sam hrabreći
se. »Učini mi jednu ljubav. Pokušaj, u Londonu, razgovarati s Tinvjem. Reci
mu kako mislim da sam našao Delacortea.«

»Ti si...« čuo sam kako uzbuđeno diše.

»Tiny neka odmah nazove Frankfurt. Palaču pravde. Broj će mu dati služba
obavijesti. Neka zatraži spoj s državnim nadodvjetnikom Walterom Paradinom
...«

»Kako se zove?«

»Paradin. Tiny ga pozna. Taj čovjek je također bio prevodilac u našoj stanici.
Paradin će kazati Tinyju što mu je činiti. Potrebni su nam svjedoci. Hoćeš li
nazvati u London?«

»Naravno ... odmah ... možda će trajati neko vrijeme dok ga nađu... bože moj.
Riki, kad bih samo mogla uraditi nešto više... da ti pomognem ...«

»U redu je«, rekao sam. »Sad moram završiti. Mnogo ti hvala, Elen. Zdravo!«
Prekinuo sam vezu i pogledao iz kabine. Konobarica je stajala kraj stola
dvojice mrkih muževa, upravo su plaćali. Gledali su pravo u mene dok je
konobarica pisala račun. Okrenuo sam im leđa i promatrao zid kabine, još
uvijek sam držao slušalicu na uhu i pravio se kao da telefoniram. Ludo sam se
nadao da će momci poći, nadao sam se da su mi se ukazale sablasti, nadao sam
se kako se obojica ne zanimaju za mene. Otkrio sam na zidu kabine lijepim
pismom napisanu ovu poemu: 'Sunce pali, mušice grizu. Ležim u travi i ne
mogu čitati.'

Oprezno sam se okrenuo. Ljudi su ustali. Konobarica im je pomagala da se

uvuku u debele zimske ogrtače. Pošli su k izlazu. I ja sam izašao iz kabine. Za
tezgom sam popio steinheger i pivo.

»Platiti, molim!«

Konobarica je pogledala sat što registrira telefonske razgovore.

»Želim vam sretnu vožnju«, rekla je podrugljivo iako sam joj dao veliku
napojnicu. Nije se zahvalila. Bila je blijeda. Možda joj baš nije dobro.

Snježna oluja me gotovo oborila kad sam izašao napolje. Nagnut prema
naprijed probijao sam se do svojih kola. Sniježilo je tako gusto da se nije
vidjelo ni deset metara daleko. Moj uprljani automobil bio je gruda snijega. Iz
prtljažnika sam uzeo gumu kojom se čiste automobilska stakla, i počeo čistiti
kola, očistio sam ih koliko sara mogao. Vjetar je sada duvao pravo sa sjevera.
Bilo je jako hladno. U kanalu su još uvijek zavijale i glasale se sirene s
brodova. Bio sam sav zavit snijegom, smrzavao sam se dok sam se napokon
uvukao u kola. Na sebi čak nisam imao ni ogrtač. Ugurao sam ključ u bravu
kad sam začuo glas.

»Gdje je fotografija?«

Podigao sam pogled. Jedan od one dvojice koji su napustili konačište prije
mene, stajao je kraj spuštenog prozora na mojoj strani, uvukao je svoju
četvrtastu glavu u unutrašnjost kola. Onaj drugi s naočarima nalazio se ispred
hladnjaka. Sasvim se priljubio uz automobilski hladnjak. Podigao je ovratnik
svog ogrtača, navukao je šešir na čelo, obje je ruke turio u džepove.

»Dakle!« rekao je onaj s četvrtastom glavom. Vonjao je po cigarama. »Hajde,

gdje je fotografija?« Na parkiralištu smo bili sami. Kućica u kojoj sam
telefonirao od vijavice se nije mogla vidjeti, iako je bila udaljena od
parkirališta nekih pedeset metara.

Nisam rekao ni riječi, s obje sam se ruke držao za upravljač. Četvrtasta glava
je mahnula glavom onom s naočarima. Tada je posegao iza mojih leđa, otvorio
stražnja vrata i ušao. VVernerov kovčeg sam stavio u prtljažnik, stražnji dio
kola bio je prazan. Drugi se čovjek približio i sjeo kraj mene. Zatvorio je
vrata i nasmijao se.

»Dobar dan, gospodine Mark«, rekao mi je.

Mlada žena u modroj haljini mi je rekla: »Zovem se Li-lian Lombard.«

Njena duga kosa bila je modro-crvena, padala joj je po leđima u lakim

valovima, modro-crvene su joj bile ogromne oči s dugim, svilenim
trepavicama. Jagodice su joj bile visoke, usne su joj bile pune, rumene i čulne.
Lilian Lombard je imala lijepe zube, lijepe noge i velike, čvrste grudi što su
joj provirivale iz izreza na haljini. Modrom vrpcom skupila je kosu. Na sebi je
imala bijele cipele s petama od pluta i bijeli modni nakit. Bila je srednje
visine.

Trojica Amerikanaca koji su se sa mnom nalazili u stanici smijali su se. Desk

sergeant, lijep mladić, popravljao je sebi kravatu. Asistent desk sergeant, vitki
Teksašanin, rzao je od udivljenja, a ogromni Tiny već se šuljao iza mlade žene
kako bi upotrijebio svoj piskavi glas.

»Zovem se Mark«, rekao sam. »Što mogu za vas uraditi, gospođice Lombard?«

»Gospođa Lombard«, rekla je. Odmah potom se izbezumila od straha, jer Tiny
je iza nje započeo svojim najvišim Mic-key-Mouse glasom:

»Gospođa, not gospođica? What a shame, what a shame!«

Radio je u stanici — kao gotovo uvijek — bio ukopčan. Frankfurt je emitirao

laku glazbu. Pjevala je Doris Day.

»When I hear that serenade in blue ...«

»Što se to događa s njegovim glasom?« upitala je Lilian Lombard

prestravljena. Pogledom je čas gledala Tinyja, a čas mene. Tiny ju je
promatrao najnevinijim pogledom djeteta.

»On samo tako govori!« pijukao je on najvišim tonovima.

»... I'm somewhere in another world with yuo ...«, pjevala je Doris Day puna
nostalgije za rodnim krajem svojim sentimentalnim glasom. Ta pjesma je bila
šlager broj jedan američke hit-parade.

»Šala«, rekao sam, »on se samo šali.«

»Jest, šala«, rekao je Tiny, »da bi se lijepa dama smijala.« Lilian Lombard se
nasmijala zbunjeno.

»Wow!« oglasio se Tiny svojim normalnim glasom. »O boy, ain't she beutiful,
when she laughs?«

Lilian Lombard se ponovo obratila meni. Sunčana svjetlost napravila je male

zlatne točkice u njenim očima, a ja sam sama sebe vidio veoma malenog u tim
ogromnim tamnim očima.

»Radim kao sekretarica«, rekla je. »Arhitektonski biro Master. Možda znate.«

»Jest«, odgovorio sam. Znao sam odista za taj biro. Taj Master je bio
sposoban momak, mnogo je toga sagradio za Amerikance — klubove, kina i
snack-barove. Čuo sam da su u njega naručili izgradnju prve američke četvrti.

»Biro se nalazi u Ulici dobrih ljudi«, rekla je Lilian Lombard. »Odmah iza
ugla. Već sam odavna htjela doći ovamo poslije radnog vremena. Nisam se
usudila. Danas sam prisilila sama sebe da to uradim.«

»... sharing ali the joys we used to know — many moons ago«, pjevala je
Doris Day. Sunce je bilo zlatno i obasjavalo je prostoriju, zrak je bio blag,
nailazio je izvana, blag i pun prašine od ruševina. Mlada me žena još uvijek
gledala, a ja sam još uvijek piljio u njene oči, bila je lijepa, toliko lijepa da
sam naprosto teško disao gledajući je.

»Pri tom i ne znam da li mi možete pomoći. Pokušala sam već na mnogim

mjestima, što su dolazila u obzir, a i nisu.«

»Što ste to pokušali?« upitao sam. Amerikanci su još uvijek bili na nogama.
Zurili su u mladu ženu. To me smetalo iako sam i sam zurio u nju.

»Pokušavam naći muža«, rekla je Lilian Lombard.

»Vhat's that? She's got a husband?« kriještao je Tiny.

Kimnuo sam glavom.

»How awful«, rekao je Tiny nudeći Lilian bombonom, to će reći da joj je

pregršt bombona gurao u ruku. Davao joj je čitavu kutiju cigareta. »For your
husband«, rekao je.

»... it seems like only yesterday, a small cafe, crowded f loor...«

Violine i saksofon, pa zatim glasovir, slijedili su tu melodiju.

Stajao sam i gledao u Lilian. Bio sam kadar stajati vječno ovdje i gledati je.

»Vojnik?« upitao sam promuklo.

»Jest«, rekla je. »Nestao. Ne znam da li živi. Možete li mi pomoći?«

»Možemo pokušati«, rekao sam i posegnuo za blokom. Dvaput sam morao
posezati prije no što sam dohvatio. K nama su dolazile mnoge žene koje su
tražile muževe, braću, sinove. Nismo mogli mnogo uraditi. Obznanili bismo
potragu na jedno izvjesno mjesto u vojsci. Ali ponekoj bismo ženi i pomogli.
»Ime vašeg muža, molim«, rekao sam. »Posljednji čin. Rođen. Posljednje
javljanje.«

Doris Day je pjevala: »... and as we danced the night away, I heard you say:
For ever more ...«

Lilian Lombard je nakratko pogledala k radio-aparatu, tada se vratila

pogledom k meni. U očima joj je počivala tuga, činilo se kao da je ne napušta.
Nije to bila tuga, ne: izgubljenost, bespomoćnost, obeshrabrenost.

»Kurt Lombard«, rekla je.

Započeo sam ispisivati podatke u formular.

»Rođen 12. 10. 1922. Posljednji čin, podoficir.«

Pristupila je sasvim k meni.

»Broj vojne pošte 58753. Posljednje pismo dobila sam u srpnju 1944.
Nadnevak je bio 2. lipnja, pismo je bilo napisano u Gaceu. To je neko malo
mjesto u blizini Falaisea u Normandiji.«

Oči, razmišljao sam. Tko ih jednoć pogleda nikada ih neće zaboraviti. Nikada
ih neće zaboraviti, oči ove Lilian Lombard.

Rekao sam: »Znam gdje se nalazi Gaće.«

»Me too!« kriještao je Tiny.

»Vi to znate?« upitala je Lilian Lombard.

»Znam. Zarobili su me u Normandiji.«

»Uspravna biljka«, blebetao je Tiny. »Junačina. Zločesti Amerikanci, bum,

bum, Riki POW! Ali Riki ne pobijeđen. Riki, momci, pristupiti United States,
vratili se, pišu knjigu.«

»For Christ's šake, shut up«, rekao sam.

»Vi pišete knjigu?« upitala je Lilian.

Kimnuo sam glavom veoma zbunjen.

Desk sergeant se iskobeljao iza ograde, donio je stolac.

»Take a seat please, madame«, rekao je.

»Ah, hvala!« Lilian mu se nasmiješila i sjela.

»Je li to roman?«

»I to je bio posljednji znak da je živ?« upitao sam. O tim ću očima sanjati.

»... and then the song became a sigh, forever more became good bye...«

Na ulici napolju oglasio se auto, zatrubio je. Začuo sam korak i buku mnogih
ljudi, zrakoplov je bio nad gradom, čuo sam glasove iz zvučnika, zvižduk
lokomotiva i kretanje kotača, bilo je toliko zvukova, a mene je zapljusnuo
osjećaj, ludi osjećaj, kao da sam s Lilian sam na svijetu, sasvim sam, ona i ja,
jedini ljudi. Kasnije, mnogo kasnije, kad sam je držao zagrljenu, rekla je:
»Znaš li, još onda, u onoj MP-sta-nici... kad sam te prvi put vidjela, spopao
me osjećaj kao da smo sami, potpuno sami na svijetu, posljednji ljudi...«

»Odgovorite mi: jedan roman?«

»Yeah, a novel! In the back-room. At night. Ha-ha!« odgovorio joj je Tiny.

»Možda će to biti roman.« rekao sam.

Mladić iz Teksasa izvadio je pištolj iz ležišta, izvadio je zatim magazin,

oslobodio je cijev i počeo čistiti pištoljčinu. Teksašani imaju svoj način da se
uključe u scenu.

»Zar nikada ne dobivate spisak poginulih? Ili možda spisak o nestalima?«

»Nikada.«

»U Crvenom križu ...«

»Naravno, i ondje sam već bila.«

»Kako je vaše djevojačko ime?«

»Elsner.«

»Rođena?«

»Dana 21. lipnja 1927.«

»Tada vam je tek ...«

»Dvadeset, jest.«

»... so teli me, darling, is there still a spark...?

»Kad ste se udali?«

»Godine 1944. Na dan 7. siječnja.« Gledala je u mene nesigurno. »Uzeli smo

se, jer sam mislila da ću dobiti dijete. To se nije dogodilo.«

»Inače se ne biste udali?«

»Nikada«, rekla je Lilian Lombard poslovno. »Sedamnaest godina! Moj prvi...

moj prvi doživljaj. Bila sam mlada i glupa. Zajedno smo išli u školu. Kurt je
tada došao na dopust...«

»Razumijem.«

»Naravno, ne bih se nikad udala... da se nisam prestrašila ... i jer je ponovo

morao na ratište ...«

»Jasno«, rekao sam. »Potpuno jasno.«

»A sad sam udata«, rekla je Lilian. »Tako dugo dok ne znam je li moj muž
mrtav ne mogu se ponovo udati.«

Iznenada sam čuo napolju buku, bila je veoma jaka.

»Želite se ponovo ...«

»Jest. Udat ću se za jednog mladog arhitekta. Zaposlen je kod Mastera. Htjeli

bismo da to bude uskoro. Što brže. Ali to je tek moguće kad budem znala što je
s mojim mužem.«

»... oh, only lonely ashes of the flames we hnew ...«, pjevala je Doris Day.
Sunce je još uvijek zlatnim tracima obasjavalo stanicu, iskre su sjale u
Lilianinim očima, u njenim prekrasnim očima.

»Koliko će trajati dok nešto doznate?«

»Nadajmo se da ćemo nešto doznati. I sami ste rekli da ste pokušali na mnogim
mjestima... bez uspjeha.«

»Jest, na žalost.«

Htjela bih odmah čuti kako joj je prvi muž mrtav, htjela bi ona to imati
napismeno, kako bi se ponovo udala, razmišljao sam, nenadano ogorčen.

»Teško mi je reći koliko će to trajati«, odgovorio sam.

»U to vrijeme bih mogla navraćati i raspitati se.«

»Oh, yeah!« povikao je Tiny, počeo je pljeskati svojim golemim rukama.

Ja sam se rastužio.

»Budete li mi dali svoju adresu, obavijestit ću vas čim nešto saznamo.«

Pogledala me čudnovato.

»Stresemannova ulica 156«, rekla je potom. »To je kuća mojih roditelja. Mrtvi
su. Sada ondje stanuju američki oficiri. Dozvolili su mi da stanujem u
podrumu.« Rekla je to bez ikakva ogorčenja, sasvim poslovno, kao i sve što je
govorila ovdje. Žena s činjenicama. Pribilježio sam njenu adresu.

»Javit ću vam se«, rekao sam. Ma koliko bila lijepa, nenadano mi se više nije
sviđala. Hoću reći: još uvijek mi se sviđala, kada je riječ o njenu izgledu. Ali
nešto drugo na njoj mi se više nije sviđalo. Njeno biće.

»Hvala vam«, rekla je Lilian Lombard. Brzim je koracima otišla iz stanice a

da nikoga nije pogledala. Vrata su se za njom zatvorila. Cuo sam kako je uzela
bicikl i kako se od-vezla. Zvono je podrhtavalo.

»... should I go on wishing in the dark? Serenade in blue...«, pjevala je Doris

Day. Tada su glasovir i saksofon tu sentimentalnu melodiju priveli kraju.

Ta dva čovjeka sjela su u moja kola, gledali su me i smijuljili se. Onaj sa

šeširom na glavi i s naočarima, koji je sjedio kraj mene, pritisnuo je svojim
debelim prstom dugme na pretincu za rukavice. Bio je zaključan.

»Ovdje je, hej?«

Šutio sam.

Pod svoje sjedalo stavio sam polugu dizalice. Ali ne mogu je dohvatiti,
razmišljao sam. Nikako. Dvojica protiv jednoga. Bezizlazno. Sad me imaju.

Onaj sa šeširom na glavi posegnuo je za džepom na prsima i izvadio isprave.

»Inspektor Geyer«, rekao je. »Kriminalistička policija Treuwall. Pripadam

Eilersovoj skupini. Moj kolega Erichsen također. Pokaži gospodinu Marku
svoju ispravu, Paule.« Četvrtasta glava što je iza mene sjedila pokazala mi je
svoje isprave. Obje legitimacije imale su fotografiju, činilo se da su prave,
koliko ja to mogu prosuditi.

»Kako ste došli ovamo?« upitao sam.

Oluja je hučala oko kola.

»Poslao nas je komesar Eilers«, rekao je Erichsen. »Moramo vas držati na

oku. Kako bi fotografija bez zapreke došla do državnog odvjetnika Paradina.«
»Što vi znate o Paradinu?«

»Komesar i inspektor Lansing prilijepili su se za vašeg brata, u Okružnoj

bolnici, zar ne? Dopustili su mu da brblja. 0 sebi, o vama. Prošlost i tome
slično. Vaš brat je spomenuo kako poznajete nekog državnog odvjetnika
Paradina, već dugo. Odmah poslije rata ste ga upoznali. Je li to istina?«

Kimnuo sam glavom.

»Nije teško dokučiti da ste pobjegli kako bi fotografiju pokazali tom

gospodinu, ili možda ne?« rekao je Geyer. Nije skidao šešira s glave.

»Eilers bi htio da bude tako?«

»Jest.«

»Zašto?«

»To je teško pitanje«, rekao je Geyer i počeo se grepsti po šiji. »Pogledajte, u

Treuwallu ima mnogo ljudi koji znaju kako sa tim profesorom Kamplohom
nešto nije u redu. Ali svi drže jezik za zubima. Među njima ima i krupnih
zvjerka. Čvrsto drže jezik za zubima. Zacijelo imaju svoje razloge. Mi već
dugo pokušavamo doznati kakvi su razlozi tome.«

»I?«

»Ništa ne možemo.«

»Dakle, čujete me. Policiji ne bi smjelo biti teško da utvrdi kako stoji stvar s
jednim čovjekom.«

»Policiji je to i te kako prokleto teško, kad ona ne može raditi što želi. Nismo
mi bogovi odozgo. Također ni Eilers.«

»Da li to ima da znači...«, započeo sam.

»To ima da znači kako mi nikada nismo dobili mig, ni najmanji mig da se
pobrinemo za Kamploha«, nastavio je debeli Erichsen iza mene, izvadio je
novu cigaru, odgrizao joj je šiljak, ispljunuo ga na pod kola i zapalio šibicu.
Ponešto je otvorio prozor. U kola je nahrupio pravi sibirski zrak. Oluja je
postajala sve glasnija. »Imamo mi zakone. Svoje zakone. Svoje zakone i
propise. Mi smo samo mali činovnici. Tako veliku istragu ne možemo provesti
bez naređenja odozgo. Kad bismo i mogli... naravno, istraga o pokušaja
umorstva nam nije zabranjena. Ali, ako se tu nešto pokaže...«

»Jasno je da vam o svemu tome nismo rekli ni riječi«, rekao je Geyer. »To
vam govorim ako bi vam nešto palo na um pa da počnete brbljati. Nas smo
dvojica. A zakletva činovnika još uvijek je vrednija od zakletve civila, to
znate i sami. Po nalogu komesara Eilersa smo vas slijedili, jer ste pobjegli iz
bolnice, našli smo vas ovdje i vi ste nam rekli... što ste nam rekli?«

»Što sam vam rekao?«

»No, nešto ste namislili uraditi.«

»Jest.«

»Što?«

»Želim otići u Hannover.«

»Kamo, u Hannoveru?«

»U zračnu luku.«

»što ćete tamo raditi?«

»Telefonirat ću, a i još ću ponešto uraditi.«

»Nazvat ćete državnog odvjetnika Paradina?« »Jest.«

»Dobro. Pošto smo vas našli otišli smo s vama u Hannover. Nismo imali
razloga da spriječimo taj put. Dopustit ćemo vam da razgovarate s državnim
nadodvjetnikom Para-dinom.« Erichsen mi je dunuo dim u lice.

»To je vaše pravo. Niste osumnjičeni da ste počinili zločin ... tako misli naš
pretpostavljeni. Bude li nam državni nadodvjetnik Paradin dao bilo kakvu
naredbu morat ćemo ga poslušati. Kriminalistička policija je uvijek podređena
državnom nadodvjetniku. Takav je zakon.«

Kimnuo sam.

»Uvijek ima svakakvih ljudi u zemlji, morate znati«, rekao je Geyer. »Često se
čini kao da su nepobjedivi. Kao da im nitko ne može stati na rep. Prokleto
dugo se to čini. Tada se dogodi neki mali propust kao i onaj sa E-605, krivi
čovjek popije armagnac, netko drugi ukrade fotografiju, i znanac je s državnim
nadodvjetnikom, brat sama sebe optužuje, uhapsit će ga...«

»Uhapsili ste moga brata?«

»Hm«, oglasio se Geyer. »U bolnici.«

»Zbog čega? Kako glasi optužba?«

»Predbježno je nema. Dvadeset i četiri sata ga možemo držati bez optužbe. Za

to vrijeme valja podignuti optužnicu, ili uhićenog moramo pustiti. Želimo
vašeg brata maknuti u stranu u idućih dvadeset i četiri sata. Pogotovu sada, kad
se sve tako lijepo odvija i otkako je i doktor Hess nestao.«

»Zar je nestao?«

»Posvuda smo ga tražili. Uzalud. Kad se to utvrdilo...«

»Koga to smatrate, tko smo mi?«

»Dakle, Eilers i Lansing, mi i još neki.«

»Već ste se svi nalazili u bolnici?«

Erichsen se nasmijao i kimnuo glavom.

»Gdje ste bili?«

»U predsoblju profesora Kamploha. Preslušavali smo njegove tajnice i

asistente. Ništa nismo doznali.«

»U podrumu«, rekao sam. »Jeste li pogledali u podrum s leševima?«

Obojica su me gledala šuteći.

»Dakle! Jeste li ili niste?«

»Ne«, rekao je Geyer.

»Trebalo je pogledati«, rekao sam. »Možda je doktor Hess ondje. Prije tri
četvrt sata još je bio tamo.«

»Mogli biste otvoriti svoja usta, pa nam reći sve«, rekao je Geyer.

Sve sam im ispripovjedio.

Geyer je zazviždao kroza zube.

»Odmah moram nazvati Eilersa.«

»Trenutak!« rekao sam.

Već je bio uhvatio za vrata.

»Što je još?«

»Lilian ... gospođa Lombard ... u opasnosti je...«

»Već je čuvaju. Zapovjedio je to Eilers. Policijski liječnici je liječe. Bez

straha. Tko je Kamploh?«

Šutio sam.

»Ne želite reći?«

»Želim. Ali budete li sada razgovarali s Treuwallom, a netko se uključi?«

»U pravu ste.« Geyer je grizao svoje nokte.

»Imate li u kolima knjigu s potjernicama?«

»Imamo.«
»Pogledajte slovo D. Delacorte. Viktor. Profesor.«

»Delacorte?«

»Tako je. Traženi ratni zločinac. Kažite Eilersu broj stranice u knjizi s
potjernicama, ondje će ga naći. Uradite to neprimjetno, u bilo kojoj formi.
Znate vi kako se to radi. Tako nešto uvijek gledam na televiziji.«

»Drski ste«, rekao je Geyer smijući se. »Mali je drzak. Sviđa mi se.
Delacorte, zar ne? I on mi se sviđa. Lijepo ime. Ratni zločinac. Kako? Jako mi
se sviđa. No, pogledat ćemo.« Izvukao se iz kola, a ja sam vidio kako tetura
kroza snijeg do svog automobila, vidio sam kako nestaje u njemu, a zatim trči u
konačište.

»Debela riba, ha?« — rekao je Erichsen.

»Jako debela. Kako ste me našli?«

»Pošto ste nestali, a također i doktor Hess, Eilers je dao znak za uzbunu.
Dobili smo vaš opis i kakva kola vozite, dali su nam i broj vaših kola.«

»Zar je to zapamtio?«

»On ne. Lansing. Lansing je također upozorio na državnog nadodvjetnika.

Upravo smo izlazili iz bolnice kad ste pošli. Niste nas primijetili.«

»Nisam.«

»Vozili smo za vama. Odmah. Na B4 smo čekali na jednom odmaralištu i

gledali vas kako se presvlačite. Nije to bilo teško.«

»Što je bilo teško?«

»Doznati kamo telefonirate — prvi put. Da vas možemo upecati i

porazgovoriti se s vama.« »Kako vam je to uspjelo?«

»Kad ste sa B-4 došli na auto-stradu uzimali ste benzin, odmah ovdje u
Bienrode, zar ne?« »Jesam.«
»Upitali ste službenika za slijedeće konačište.« »Jesam...«

»Naišli smo kad ste se odvezli. Preslušali smo službenika. Na auto-stradi smo
vas pretekli, vi to uopće niste primijetili.«

»Tako je, nisam«, rekao sam.

»Niste oprezni«, rekao je Erichsen. »I suviše ste uzrujani i neoprezni. Morate

se sabrati. Još bi vam se moglo nešto i dogoditi, ne budete li pažljiviji.«

Odvojak za Peine. Odvojak za Vohrum. Odvojak za Ab-bensen. Vozili smo

prema Hannoveru. Sjedio sam za upravljačem thunderbirda, kraj mene je
sjedio Geyer, slijedio nas je u jednom tamnomodrom mercedesu Erichsen sa
svojom četvrtastom glavom. Obojica su se kratko dogovorili pošto se Geyer
vratio iz konačišta, potom je Erichsen otišao do mercedesa i ostavio Gevera
kraj mene.

Snijeg se prorijedio, mogao sam brže voziti. Sad smo se našli u

Hamererwaldu. Granje stabala, što su bila crna i gusto poredana, dosezalo je
sve do ruba ceste i tako je činilo tamnom. Upalio sam automobilska svjetla.
Nitko nam nije dolazio u susret, nitko nas nije preticao.

»Ondje sprijeda nalazi se parkiralište«, oglasio se Geyer odjednom. »Povežite

onamo. Moram pišati.«

Dao sam desni žmigavac i uputio kola na parkiralište. Na parkiralištu jedva da

je bilo snijega, stabalje je bilo toliko gusto. Bilo je polumračno. Jedva da sam
zaustavio kad sam u retrovizoru ugledao farove Erichsonovih kola što su se
naglo približavala. Geyer je izašao i udaljio se jedva dva koraka od kola. Iz
mercedesa se izvukao Erichsen.

»što je...«, započeo je, a tada smo obojica ugledali u Geverovoj ruci revolver.
Lice mu je bilo bijelo kao snijeg, oči kao da su mu iskočile iz duplje iza stakla
naočari, učinilo mi se kao da je lud.

»Napolje!« obrati se meni. »Napolje, ili ću okinuti. Ruke uvis, obojica.«

Tog se jutra sa mnom i previše toga zbivalo.

Sav smućen izašao sam iz kola. Na sebi sam ponovo imao svoj zimski ogrtač.

»Ključevi neka ostanu u kolima«, rekao je Geyer. »Obi-đite kola. Ruke i dalje
neka vam budu u zraku. I ti, Paule. Dođi bliže.«

»Ti si poludio«, rekao je onaj čovjek s golemom lubanjom. »Ti si izgubio

razum, čovječe! Što sve to ima da znači?«

»To znači da ste bijedne guzice, svi zajedno.« Geyer se nasmijao, poslušao je
malo i kad se sve naokolo umirilo opalio četiri puta u gume mercedesa.
Pogodio je tri. Eksplodirale su veoma glasno. »Tako«, rekao je Geyer. »To kao
prvo. Nikakva nasilja ako to ne mora biti. Neko ćete vrijeme ostati ovdje.
Kratko vrijeme. Potrebna mi je prednost. A i fotografija. Sad je imam. Veoma
se nadam.« Nagnuo se u stranu, otvorio je vrata i povukao ih držeći nas
obojicu revolverom u šahu izvlačeći potom ključeve iz mog automobila.
Ključevi su se nalazili na kolutu, na tom istom kolutu su bila obješena još i
druga dva ključa — jedan je otvarao vrata i prtljažnik, a drugi pretinac za
rukavice. Geyer je oba ključa pokušao upotrijebiti. Drugi je bio pravi.
Poklopac pretinca za rukavice se otvorio. Fotografija se nalazila u njemu.

U trenutku kad je Geyer posegnuo za fotografijom pala su dva ključa. Erichsen

je poput munje posegao u džep ogrtača i zapucao kroza nj. Pogodio je Geyera
u natkoljenicu. Čovjek s debelim naočarima zaurlao je poput zvijeri, potom se
složio na tanak, prljav snijeg. Iz hlača mu je tekla krv.

»Prokleta svinjo«, rekao je Erichsen izvukavši oružje iz džepa ogrtača. »Kako

dugo već radiš za ...«

Nije dospio rečenicu dovršiti kad je Geyer u ležećem položaju dvaput opalio.
Pogodio je Erichsena u grudi. Debeli čovjek je bio pogođen, gotovo čitav
metar poletio je zrakom i pao licem na tlo. Oko njega se zacrvenio snijeg.
Crvena mrlja je postajala sve veća. Stao sam Geyeru na ruku koliko sam žešće
mogao. Urlao je poput vuka i ispustio revolver. Brzo sam ga podigao i stavio u
džep. Potrčao sam potom do Erichsena i okrenuo ga na leđa. Oči su mu već
bile ugasle. Osjećao sam još njegov puls, rastvorio sam ogrtač i kaput i vidio
kako se košulja iznad srca ispunila krvlju. Krv je još uvijek tekla iz rane.
Erichsen je bio mrtav. Još prije pola sata me upozoravao kako moram biti
oprezniji inače bi mi se moglo još štošta dogoditi, a sad se upravo to njemu
dogodilo. S kolegom koji će ga izdati nije računao.

Ja također nešto takvo ne bih uzimao u obzir. Obojica su nalikovali jedan na

drugoga kao braća, pomislio sam.

Kao braća ...

Stavio sam u džep i Erichsenov revolver i vratio se Ge-yeru.

»Nisam to htio učiniti«, rekao je, u snijegu, stenjući i držeći se za koljeno.

Sada je sjedio.

Dobrano sam ga udario nogom u rame. Zaurlao je od bola i složio se nauznak.

Noge su mu bile iskrenute.

»Ne«, rekao sam. »Vi to niste htjeli učiniti. Samo ste učinili.«

»Prestanite ... prestanite ...«

Uzeo sam ključeve automobila i otputio se kolima.

»Morao sam raditi za njih ... nisam imao izbora ... ucjenjivali su me ...«

»Da, da«, rekao sam.

Bilo je nešto s nekim mladićem... malodobnik...« Naočari su Geyeru spale s

nosa, učinio mi se čudnovat, nekako gol i slijep. Razmislio sam trenutak, vratio
sam se do njega i čvrsto zgazio naočari. Okvir sa staklom se razletio.

»Sve ću priznati! Ako me i na robiju pošalju!«

»Prestanite s glupostima«, rekao sam. »Što još treba da priznate. Za ubojstvo

doći ćete u svakom slučaju na robiju.«

»Do vraga, on je prvi zapucao! Ipak nisam mogao dopustiti __«

»Naravno, niste«, rekao sam i ušao u svoj automobil.

»Ne možete me ostaviti ovdje! U govnu! Na toj hladnoći!«

»Mogu pokušati«, rekao sam.

»Smrznut ću se ovdje.«

Na to sam mu uskratio odgovor. Utaknuo sam ključ i pokrenuo motor.

Geyer je vikao: »Uhvatit će oni tebe, posranče! Uhvatit će oni tebe!« Tada je
počeo urlati. Pritisnuo sam spojku dodao gas i polako počeo otpuštati spojku,
jer ovdje je bilo tlo potpuno zamrznuto. Odmah potom dohvatio sam se auto-
strade. Poklopac pretinca s rukavicama još je bio otvoren. Izvadio sam
Delacorteovu fotografiju i turio je pod košulju. Pri tom sam primijetio kako su
mi zubi počeli cvokotati i kola se počela zanositi, jer su mi i ruke drhtale. U
čitavu svom životu još se nisam tako strašno bojao. Mimoišao sam mnoge
telefonske govornice i tri konačišta, ali se nigdje nisam zaustavljao, nisam
nazvao policiju, a niti prvu pomoć. Jednostavno sam se i suviše bojao.
Erichsen je bio mrtav, njemu više nitko ne može pomoći. A sa dva hica u nozi
čovjek neće tako brzo iskrvariti, razmišljao sam. Nadao sam se da neće. Ako
se to i dogodi, tada i Gevera nije služila sreća. Tada je to naprosto bila
njegova sudbina. Sada mi je svega bilo dosta. Znao sam kako čitava ta priča
još dugo neće biti za mene završena, znao sam i to kako više ne mogu natrag.
Znao sam da je sada riječ o mom životu. A do mog života mi je stalo. U toj
stvari sam ponešto smiješan.

»Riki? Što se dogodilo? Gdje ste?«

Duboko sam uzdahnuo. Imao sam sreću. Državni nad-odvjetnik doktor Walter
Paradin nalazio se u svom uredu u frankfurtskoj Palači pravde, nije otputovao,
ni na kakvoj raspravi nije bio, sjedio je u svom uredu, odmah su me spojili s
njime.

Nalazio sam se u telefonskoj kabini pošte u zgradi zrakoplovne luke Hannover.

Paradinov broj sam pronašao u telefonskoj knjizi grada Frankfurta, našao sam
je ovdje. U kabini su postavili govornicu s kovanim novcem, ubaciš nekoliko
komada kovanog novca. Imao sam novčanicu od dvadeset maraka, promijenio
sam je i dobio vezu. Iz kabine promatrao sam činovnika koji je rukovao
telefonima. Nije prisluškivao. Da li je Paradinov broj bio priključen na
prislušne aparate, naravno, nisam imao pojma. U Njemačkoj ima mnoštvo
telefona što ih prisluškuju, to zna i svako dijete. Telefonski se razgovori
prisluškuju kako bi se zaštitila naša mlada demokracija. Protiv toga sam bio
sasvim bespomoćan. Poslije svega što se dogodilo učinilo mi se sve svejedno,
hoće li netko taj razgovor slušati ili neće.

Ispripovjedio sam Paradinu sve točno i brzo koliko mi je to bilo moguće,

rekao sam mu sve što se dogodilo — usprkos tome dugo je to trajalo. Od
vremena do vremena morao sam umetati nove komade novca. Kao prvo sam
mu saopćio gdje se nalaze Geyer i mrtvi Erichsen. Na izlasku iz parkirališta
nalazio se miljokaz. Brojku na miljokazu sam upamtio. Čuo sam kako Paradin
još dok sam govorio neprestance izdaje naređenja. Napokon je upitao:
»Sasvim ste sigurni kako vam je gospođa Barlovv rekla da se dolje u Tinvjevu
baru nalazi Delacorteova slika?«

»Apsolutno sam siguran.«

»Ta fotografija se poklapa s vašom?«

»I u to sam siguran.«

»Tako i mora da bude, Riki. Jasno vam je što sve o tome ovisi.«

»Jasno mi je, doktore.«

»Dobro.« Glas mu je bio miran i hladan. Nikad ga nisam čuo da drugačije

govori. »Tjeralica za Delacorteom bit će pokrenuta, odmah. Uostalom, više se
ne nalazi u 'Četiri godišnja doba'«.

»Odakle znate?«

»Mislite li da ja ovdje spavam? Odmah sam provjerio čim ste mi rekli njegov
hotel. Već smo dobili odgovor. Dela-corte je napustio hotel prije dva sata.«

»Prokletstvo!« Ponovo sam ubacio novac. »Naravno, upozorili su ga.«

»Naravno.«

»Tko je to uradio?«

»Odgovorite sami sebi. Poslije svega što ste mi rekli osumnjičenih je veoma
mnogo.«

»Kamo se uputio? Je li u hotelu ostavio neku poruku?«

»Naravno, vraća se kući. Ako ga je poslužila sreća već je u Austriji, a možda i

dalje... zrakoplovom.«

Rekao sam idiotski: »On ne leti rado.«

»Možda je sebe nadvladao«, rekao je Paradin. »A možda se još nalazi na

teritoriju Savezne Republike, Ako je tome tako, neće se izvući. Tjeralica je
raspisana svim mogućim sredstvima ... dali smo podatke... sliku... iz tjeralice
... dali smo nalog za hapšenje... sve se to nalazi u svim graničnim postajama, u
svim zračnim lukama, a i pomorskim. Naravno, on može promijeniti svoj
izgled, obrijati brk i obojiti kosu, za trenutak može i nestati. Nije rečeno da
ćemo ga zgrabiti ako je i ostao u Njemačkoj. Radimo onoliko koliko možemo.
Jedan je od posljednjih od te gospode, to i sami znate.«

Znao sam. Trojica glavnih krivaca u organizaciji T-4' više nisu bili na životu.
Jednoga su otkrili u Argentini. Uhvatili su ga i u svojoj je ćeliji progutao otrov.
Sva je prilika bila da su mu ga dali.

Drugi — bio je omiljeli liječnik za ženske bolesti — se nešto prije svog

hapšenja u Hamburgu, godine 1959, ustrijelio. Sva je prilika bila da ga je
netko ubio.

Treći čovjek napokon otkriven je godine 1961. u Bavarskoj u nekom malom

mjestu blizu Niirnberga, radio je ondje kao liječnik opće prakse. Tog je
čovjeka Paradin doveo u Frankfurt u zatvor u ulici Rind, zapovjedio je da ga
osobito budno čuvaju. Kad su ga četvrtoga rujna 1961. vodili na preslušavanje
— pratila su ga dvojica — potrčao je k prozoru na trećem katu i skočio kroz
zatvorena stakla u dubinu. Pao je na betonsko tlo. I ta smrt nikada nije bila
razjašnjena. Ta dvojica, što su ga pratila, nestala su. Kaput mrtvog pronašli su
u jednom od zahoda na četvrtom katu, dakle, kat više. Liječničkim pregledom
ustanovljeno je kako je taj treći čovjek iz organizacije 'T-4' bio pun droge,
uopće nije bio pri svijesti i da je bio bačen kroz zatvoreni prozor. O, jest,
Paradin je imao mnogo razloga da bude zabrinut kako se i Delacorteu ne bi
nešto desilo ...
Dok smo razgovarali, neprestance sam čuo glasove koji su Paradinu nešto
govorili, čuo sam i njegove odgovore. Po svim znacima u njegovoj je sobi bilo
mnogo ljudi.

»Kad će Tiny nazvati?«

»Čim ga žena pronađe. Što da radim s fotografijom?«

»Trebam je ovdje. Što prije.« Paradinov glas je bio hladan, vladao je njime,
bio je miran. »Kada polijeće idući zrakoplov:

Žuta izreka pokazala se na staklu automata:

AKO GUBITE VEZU UBACITE NOVAC

Brzo sam ubacio novac. Natpis se izgubio.

U pošti se nalazila velika crna tabla. Bijelim pismenima izvještavali su o

dolasku i odlasku svih zrakoplova. Iz kabine sam mogao čitati što na tabli piše.
Iznad te table nalazio se električni sat.

»Sada je dvanaest sati i dvadeset«, rekao sam. »Idući zrakoplov za Frankfurt

polazi u 13 sati 10. PAA. Zrakoplov Lufthanse polazi u 13 sati 30.«

»Dobro. Odmah ćete me ponovo nazvati. Ponajprije otiđite do kioska i kupite

debelu omotnicu ...«

Kupio sam debelu omotnicu i smotak ljepivog papira, turio sam Delacorteovu
fotografiju u omotnicu točno onako kako mi je Paradin rekao, zalijepio sam
omotnicu i velikim pismenima napisao:

GOSPODINU DRŽAVNOM NADODVJETNIKU DRU WALTERU

PARADINU, PALAČA PRAVDE, FRANKFURT NA MAJNI — ZRAČNOM
POŠTOM — ŽURNO — NE SAVIJATI! — FOTOGRAFIJA! — PRI
PRISPJEČU BIT ĆE PODIGNUTO PO ZAPRISEGNUTOM LICU! — IZDATI
SAMO POSLIJE ISKAZA OPUNOMOĆENOM LEGITIMACIJOM!

Izmislio sam neko ime kao pošiljaoca, izmislio sam također i adresu.
Omotnicu sam ljepilom uredno zalijepio. Tada sam požurio k šalteru
zrakoplovne kompanije Pan American i ondje predao omotnicu. Bilo je krajnje
vrijeme, fotografija će biti otposlana zrakoplovom što polazi u 13 sati i 10.
Namještenik se zakleo na to dok je brzo ispunjavao papire. U normalnim
slučajevima omotnica se ne predaje na šalteru — to često smiju činiti samo
fotoreporteri i ljudi iz novina.

Platio sam 10 maraka i 20 i promatrao kako omotnica nestaje u velikoj vreći,

promatrao sam kako vreću stavljaju na kolica i voze je na polazište. Kad sam
se riješio te proklete fotografije osjećao sam se nešto bolje. Vratio sam se u
poštu, ponovo promijenio novčanicu od dvadeset maraka i nazvao Paradina.
Glas mu je bio miran i hladan kao i uvijek: »Urađeno?«

»Jest.«

»Imam novosti za vas, Riki. Policija je u međuvremenu pretražila sva

parkirališta u Hamererwaldu. Nisu našli ni vašeg prijatelja Geyera, a niti
vašeg prijatelja Erichsena.«

»Rekao sam istinu, ja ...« »Nemojte vikati. Mi vam vjerujemo.«

»To nije moguće! Oni još moraju biti ondje.«

»Zašto?«

»Što?«

»Zašto da budu ondje?« upitao je Paradinov hladni glas.

»Zar se niste dosjetili kako mnogi ljudi imaju svoje prste u toj stvari? Spremili
su obojicu policajaca... eh... na sigurno. Pogotovu Gevera. On je bio živ, zar
ne?«

»Jest. Čujte me ... na parkiralištu su morali ostati tragovi krvi... Mnogo tragova
... otisci automobilskih guma ... a također mercedes sa prostrijeljenim gumama
na kotačima.«

»Hajde da povjerujemo«, oglasio se Paradin. »Ničega nema. Policija nije

našla nikakvih čahura. Majstori su to svog zanata, ljudi s kojima se bavimo.
Rade oni brzo i odlično. Odajem im i priznanje.«
»Ali ako su sve bili kadri uraditi... kako su odvukli mercedes?«

»Ima kamiona, Riki, zatvorenih kamiona.«

»Ali to nije moguće u tako kratkom vremenu.«

»Imali su toliko vremena. Čim ste vi napustili parkiralište! Sasvim su sigurno

bili za vama... i sasvim su sigurno još uvijek u vašoj blizini.«

Ohladio sam se.

»Zbog toga morate što je brže moguće doći u Frankfurt. Moram s vama
razgovarati prije no što sagledamo što će se dogoditi. Uzet ćete Lufthansin
zrakoplov.«

»Možda dospijem još na Pan American.«

»Ne dva zrakoplova. Jedan se može srušiti. I dva također. Ali u to ne vjerujem.
Na kocku stavljamo polovicu. Ja trebam ili vas ili fotografiju. Ta fotografija je
jedina pristojna velika slika što je imamo na kojoj je on upravo takav kakav je
danas. Fotografije s tjeralica su stare dvadeset godina. Zbog toga su potrebna
dva zrakoplova.«

»Vrlo pažljivo.«

»Samo logično. Bit ću ja još mnogo pažljiviji. Dakle, poći ćete Lufthansom u
13 sati 30. U Frankfurtu ćemo vas dočekati.« Glas mu je odista postao
ozbiljan.

»Što vam je?«

Njegov se glas odmah promijenio, zvučao je kao i prije: »Ništa. Potrebni ste
mi sada ovdje, Riki... iz... iz mnogo razloga. Imate li oba revolvera onih
policajaca?«

»Imam. Onaj Geverov je prazan. U drugome se nalaze još četiri metka.«

»Dobro. Ne želim vam dati pratnju, mogli bi to biti policajci iz zrakoplovne

luke, ne želim...«

»Dosta mi je policijske pratnje!« povikao sam. »Do daljnjega najljepša hvala!

Snaći ću se.«

»Riki, govorimo pomoću opće veze. Komesar Eilers sluša sve. On vam želi
još nešto kazati.«

Začuo sam Eilersov glas: »Žao mi je zbog svega što vam se desilo, gospodine
Mark. Smatrao sam Erichsena i Gevera svojim najpovjerljivijim ljudima.«

»Erichsen je to i bio.«

Eilers je nastavio promuklo: »Ali Geyer... čovjek ne može više nikome

vjerovati... nikome ovdje.«

»Je li istina da je moj brat uhapšen?«

»Jest.«

»I da čuvate gospođu Lombard?«

»I to je istina. Jesu li vam to rekli ona dvojica?«

»Jest. Je li vas Geyer nazvao?«

»Kada?«

»Kad me zaustavio... iz konačišta.«

»Nije.«

»Ali otišao je još jednoć da telefonira.«

»Nema sumnje«, ubacio se Paradin. »Zacijelo to nije učinio s Eilersom.«

Javio se Eilers: »Poslije svega što se dogodilo lako nam se domisliti s kim je
telefonirao. Ako je telefonirao.«
»Telefonirao je on«, začuo sam Paradinov glas. »A Dela-corte ima sve
mogućnosti koje želi.«

»Zašto me Geyer htio, navodno, nazvati?«

»Zbog doktora Hessa. Ispripovjedio sam im što sam doživio s njime... zar vam
Paradin nije to rekao?«

»Rekao mi je.«

»Jeste li već sišli u podrum s leševima?«

»Jesmo.«

»I?«

»Našli smo doktora Hessa. Bolničara, o kojemu ste govorili, nismo.«

»Što kaže doktor?«

»Ništa«, odgovorio je Eilers. »Ništa on ne može govoriti. Mrtav je.«

»Što?«

»Ubod u srce. Jednim od onih noževa za seciranje. Prvoklasan posao.«

Čvrsto sam se pridržavao za aparat.

»Što se to događa s vama? Hej, Mark, što vam je?«

»Ništa«, rekao sam.

Pred mojim očima se počelo sve okretati. Erichsen ubijen. Hess proboden.
Nožem za seciranje. Bilo je mnogo noževa za seciranje ondje dolje, sjećam se.
Tko je to uradio? Bolničar? Bolničar je nestao, jednako kao i Geyer, nestao je
kao što je nestao i Erichsen. Zašto nisu maknuli mrtvoga Hessa?

»Bolničar!« rekao sam. »Opisao sam ga. Taj mulat. Zar nikoga nema u bolnici
koji je takav? Ili koji je bar tako izgledao.«
»Nema nikoga«, rekao je Eilers. »U međuvremenu smo raspisali tjeralicu po
vašem opisu. Ovdje je sve na nogama, to i sami možete zaključiti. Ali takvog
bolničara kao što ste ga opisali nikada nije bilo u bolnici. Ima ovdje oko
dvadesetak kršnih momaka — ali nijedan od njih baš nije ori-jaš. Osim toga
nijedan bolničar ne nosi svjetlomodre hlače, nijedan ne nalikuje gorili. I prije
svega: svi su na broju. Nije to bio bolničar iz ustanove. Ne vjerujem da je
uopće bio bolničar.«

»Ali, govorim vam.«

»Nemojte se uzrujavati.«

»Vjerujete li možda da sam ja doktora Hessa...?«

»Ne.«

»Što, ne?«

»Ne, ne vjerujem da ste vi izmislili bolničara i proboli doktora«, rekao je

Eilers. »Po svim znacima uopće ne. Samo su strani otisci prstiju nađeni na
nožu za seciranje, ne vaši.«

»Odakle to znate?«

»Usporedio sam ih s vašima.«

»Odakle imate moje otiske prstiju?«

»Uzeli ste u Kamplohovoj ... ah, Delacorteovoj biblioteci omotnicu od ploča u

ruke. Bila je to omotnica Devete, zar ne? Ne, vaši se otisci ne nalaze na nožu
za seciranje. Ali ni vašega brata.«

Započeo sam vikati: »Čujte me, toga mi je dosta! Dosta sam toga proživio! Ne
sviđa mi se kako sve to govorite.«

»Žao mi je«, rekao je Eilers uljudno. »Odista. Oprostite mi. Ja sam ponešto ...
ponešto nervozan.«

»Svi smo mi nervozni«, začuo sam Paradinov tihi glas. »Popijte nešto, Riki,
pošto osigurate sebi mjesto u zrakoplovu. Dođite ovamo. U miru ćemo se
porazgovoriti. Nemajte brige za gospođu Lombard. Odista je dobro čuvana.«

»Rade to moji najbolji ljudi«, oglasio se Eilers.

»Gevera ste također smatrali svojim najboljim čovjekom«, rekao sam gorko.

»Tako je«, rekao je. »Na žalost. Nikoga to ne žalosti kao mene. Ja... se
izmjenjujem s inspektorom Lansingom u bolnici, neprestance smo u blizini
gospođe Lombard... da li vas to umiruje?«

»Jest. Oprostite mi što sam vikao.«

»Mogu to razumjeti«, rekao je Eilers. »Htio bih vam se zahvaliti, gospodine

Mark, za sve što ste uradili i što radite.«

»I ja se tome pridružujem«, rekao je Paradin. »Zahvaljujemo vam se, Riki.

Dobar ste vi momak.«

Dobar momak — odista, tako je rekao.

Kada to sada ispisujem i kad se sjećam svega što sam poslije toga uradio, tada
sam kadar satima povraćati od gađenja nad samim sobom.

Dana 30. siječnja 1933. došli su nacisti poslije pada kabineta Schleicherova
Hitlerovim imenovanjem za kancelara na vlast. Iako su ispočetka imali samo
tri ministarska mjesta i na izborima od 5. ožujka 1933. osvojili samo 48%
glasova uspjelo im je u kratko vrijeme u potpunosti zadobiti Prevlast u državi.

Pridobili su tu vlast tako što su odmah pohapsili sve političke protivnike i

strpali ih u tamnice ili koncentracion logore, otpustili su sve politički
nepoćudne činovnike i nadomjestili ih pouzdanicima, podjarmili su pojedine
zemlje i strpali ih pod 'moć Reicha' zabranili su svim ostalim političkim
partijama rad i obrazovali takozvano 'jedinstvo partije i države'.

Trideset i jednogodišnjeg državnog odvjetnika doktora Waltera Paradina

nacisti su uhapsili već 5. veljače 1933. Radio je u Zemaljskom sudu u
Frankfurtu na Majni i zastupao optužbu protiv brojnih slučajeva
nacionalsocijalističkog nasilja. Sada je kucnuo čas obračuna. Omaleni Paradin
nježnih kostiju i silne radne snage dospio je napokon u koncentracioni logor
Buchenwald koji je još potpadao pod SA. Ovdje mu je Atila Hanselmevr,
mesar iz Tutzinga, Gornja Bavarska, raskolio lopatom kost desne potkoljenice.
Hanselmevr je bio sturmfiihrer i žučni bolesnik. Ta bolest je bila posljedica
kroničnog alkoholizma i prouzrokovala je stalnu nadraženost tog pripadnika
SA koji je zbog toga bio nazvan 'bijesni pas'. Walter Paradin, koji mu je
dopirao do prsiju, s ostalima je kopao u nekoj dubokoj jami koju su kad bi je
iskopali, ponovo morali zatrpavati. Bila je to jedna od metoda omekšavanja u
logoru Buchenvvald. Paradin je već kopao mnoge jame. Atili Hanselmevru se
nije dopalo toga dana način kako Paradin kopa, istrgnuo mu je iz ruke lopatu i
udario. Paradin je pao, odveli su ga u lazaret koji je napustio poslije deset
tjedana — s loše izliječenom kosti, šepao je, desna mu je noga bila kraća od
lijeve. Pripadnik SA bio je ukoren od pretpostavljenih, zabranili su mu da
zatočenike udara lopatom. Od sada ih je udarao željeznom šipkom. Osakaćene
ljude više nisu odvodili u lazaret poslije toga.

Paradin, kojemu je bilo jasno što ga očekuje, svoju je mladu ženu Claire —
roditelji su joj bili mrtvi — već 1. veljače 1933. poslao u Pariz. Sam je još
morao ostati, morao je čekati da mu se napravi krivi pasoš. Svojim pravim
nikada ne bi mogao prijeći granicu. Krivotvoritelj putnih isprava, na kojega se
bio obratio, bio je uhapšen. Nakon kraćeg mučenja otkrio je imena svojih
klijenata.

Mali, nježni Paradin hramao je sve do ljeta 1935. logorom Buchenwald. Još su
ga nekoliko puta izudarali, još je često puta za dlaku izmakao smrti. Dana 16.
kolovoza 1935. pobjegao je s još četvoricom zatočenika. Četvoricu su uhvatili
i objesili u logoru. Paradinu je bijeg uspio, obreo se u Švicarskoj, a potom u
Francuskoj. Pomogli su mu seljaci, radnici i njihove žene, a na švicarskoj
granici njemačke su straže pucale u zrak ne u njega koji je pred njihovim
očima preplivao malu neku rijeku.

Walter Paradin bio je izdanak jedne od najistaknutijih frankfurtskih porodica.

Otac mu je bio predsjednik senata i nosilac mnogih civilnih i vojnih
odlikovanja. Nacisti su Paradinovima oduzeli cjelokupno stanje, izopćili su i
njega i njegovu ženu.

U Francuskoj je Paradin pronašao Claire. S njom je preko španjolske

pobjegao u Portugal. Živio je u velikoj bijedi. Dobio je vizu za SAD. U New
Yorku je morao položiti ispit prije no što su mu dozvolili da se bavi svojim
poslom. Trebalo je da prođu dvije godine u tom pripremanju ispita. Za te dvije
godine žena mu je radila u tvornici rublja. Paradin je položio ispit s odličnim.
Na dan njegova imenovanja za odvjetnika umrla je njegova žena od izljeva
krvi u mozak. Paradin se nikada nije više ženio.

Stupio je u poduzeće što se bavilo odvjetništvom i zadivio kolege i sudove

briljancijom svojih pisanih dokumenata.

VValter Paradin je morao teško raditi. Ponovo se obogatio, postao je bogat

čovjek. Mnogo puta su mu ponudili američko državljanstvo. Isto toliko puta
Paradin je ljubez-no odbijao, činio je to uljudno, ali odrješito.

»Vratit ću se u Njemačku, kad se završi rat«, govorio bi. A tako je i učinio.

Zahvaljujući svojim vezama uspjelo mu je već zimi 1945. na 1946. da bude u
svojoj razorenoj domovini.

Nekoliko mjeseci kasnije upoznao sam ga — bio je prevodilac u MP-stanici u

Baselskoj ulici. Tiny nam je osvojio sobu u vili nekog pobjeglog nacističkog
glavešine, nalazila se u Aleji Richarda Straussa, sprijateljili smo se, Paradin
mi je sam ispripovjedio sve ono što sam ovdje napisao.

Budući da je odbio da postane američki državljanin, živio je kao 'displaced

persons' — s kartama za živežne namirnice, s kartama za odjevne predmete,
živio je od povremenih care-paketa i Tinvjevih poklona. Imetak predbježno
nije mogao prebaciti u Njemačku. Bio je siromašan kao što smo svi bili
siromašni u ono vrijeme.

Sjećam se još naših prvih razgovora u njegovoj sobi koja je, nema sumnje, bila
najčišća i najurednija soba u čitavoj kući. Sam ju je pospremao, strasno se
borio protiv prljav-štine i raspadanja. Uvijek su kod njega visjele svježe
oprane košulje, čarape i donje rublje, a kada bi vrijeme bilo lijepo sve se to
sušilo u vrtu. Za vrijeme razgovora, o kome govorim, stajao je Paradin
zaogrnut jutarnjim hal jetkom ispred daske za glačanje glačajući hlače svog
veoma tamnog odijela — činio je to oprezno, pokrivao ih je mokrom krpom, a
od vremena do vremena bi doticao željezo glačala navlaženim prstom.

»Zašto ste se vratili?« upitao sam ga, njega, koji je živio u bijedi kao i mi,
njega, koji se mogao vratiti kao pobjednik među pobjednicima i koji je
primjerice mogao u Niirnberškom procesu biti jedan od pravnika na američkoj
strani.

»Ja pripadam ovamo«, odgovorio je Paradin. U ono je vrijeme još nosio

naočari zlatom uokvirene, neprestance su mu klizile niz nos, a kad bi se smijao
oči su mu bile radosne kao u djeteta. Uvijek je imao rumene obraze. Sad se
smijao. »Ja sam pripadnik ove zemlje. Volim je. Zemlju i njene ljude. Zbog
toga sam i došao ovamo da mogu živjeti kao jedan među njima.«

»Ljude ove zemlje vi...«

»Prestanite«, rekao je, »ne možete osuditi čitav narod za ono što je uradio dio
tog naroda. Mi smo pri tom još i osobito skloni za... no, prema raznim
Hitlerima. Uvijek smo to bili i još smo. To mi je jasno, otkako sam se vratio.
Razgovarao sam s mnogim ljudima. To me zadivljuje. Zbog toga sam se vratio.
Moram biti u svojoj zemlji ako želim o njoj govoriti, ako želim pokušati da
shvatim zašto se sve ovdje tako dogodilo kao što se dogodilo i zbog čega je
ovdje uvijek sve toliko opasno ... a budućnost toliko tamna.«

»Je li tamna?«

»Bojim se, dragi moj, bojim se«, rekao je Paradin. »Nalazim da ovoga puta
moramo na vrijeme uraditi nešto protiv nesreće, prije no što smo to uradili
posljednji put, mnogo prije. Možda ćemo moći to spriječiti.«

»Zbog toga ste se, dakle, vratili?«

Kimnuo je glavom.

Djeca su bila glasna dolje, odrasli su nešto dovikivali jedan drugome u toj
kući. Govorili su poljski i njemački. Tri radio-aparata su glasno svirala, sve je
vonjalo po lošoj masti i po siromaštvu.

»Što možete uraditi kao prevodilac? Zašto već odavno niste u politici, ili u
pravosuđu?«

»Bit ću uskoro. Moja molba je u toku.«

»Kakva molba?«

»O vraćanju državljanstva«, odgovorio je Paradin popravljajući sebi naočari,

smijući se veselo.

Zurio sam u njega.

»No, dobro«, nastavio je Paradin, »nacisti su me izopćili. U trenutku nemam

nikakva državljanstva. Moram sebi pribaviti državljanstvo. Neće dugo trajati,
pa ću ga dobiti, tako se bar nadam.«

To me dotuklo.

»Vi morate podnijeti molbu da biste se vratili među pripadnike svoga

naroda?«

»Dopustili su mi da učinim takav zahtjev.« Kimnuo je glavom i smijao se,

hramao je po svojoj čistoj i siromašnoj sobi. Gotovo nikada nije sjedio.
Neprestance se micao. Običavao je govoriti kako je važno da čovjek bude
neprestance u pokretu.

Povikao sam: »Trećeg Reicha više nema... ali vaša izop-ćenost je još uvijek na
snazi!«

Smijuljio se. »Naravno, dragi moj.«

»To je ludo! Napokon niste vi podnijeli zahtjev za izopćenje! To je

ponižavajuće i uvredljivo da čovjek sada mora praviti molbu da ga se vrati
među državljane.«

»Kako to mislite?« upitao me žmirkajući.

»Nema nikakva razloga za nešto takvo.«

»Ima razloga, usijana glavo«, rekao je Paradin okrećući hlače. »Valja lijepo
razmisliti kako to ovdje rade vlasti. Vlasti su se dosjetile da bi ljudima koji su
već uzeli strano državljanstvo automatskim priznavanjem ili automatskim
vraćanjem u državljanstvo mogli učiniti mnoge teškoće. A to one ne žele.«
»Do vraga« rekao sam (ono je vrijeme još bilo razdoblje mog heroizma),
»izgon čovjeka, oduzimanje državljanstva najtvrđa je kazna što je država
može primijeniti. Država s automatskim priznavanjem državljanstva nema
nikakve veze! Vi, na primjer, vi niste nikada primili strano državljanstvo.«

»Nije riječ o meni ili o nekom pojedinačnom slučaju. Riječ je o principu.

Njemačke vlasti misle kako nijednog emigranta ne treba prisiljavati — a to bi
se radilo automatskim priznavanjem državljanstva — da ponovo postane
Nijemac.«

»Prokletstvo, tada svakom pojedinom emigrantu valja dokazivati hoće li

ponovo biti Nijemac ili ne!« Kao što sam rekao: moje herojsko razdoblje. Bio
sam još veoma mlad i pun entuzijazma, a pravednost je za mene bila riječ
pisana sa veliko P. »Automatskim priznavanjem državljanstva mogle bi nove
njemačke vlasti u najmanju ruku nešto od sramote__«

Paradinu se lice pretvorilo u grimasu.

»Prestanite, Riki. Sramota — kakve li riječi! Ima riječi koje naprosto ne mogu
čuti ili pročitati 'Sramota' na primjer. Ili 'čisto i bistro' ili ono novo 'mogu da
kažem', 'mogu da saopćim'. Naprosto mi postaje zlo. Dakle, molim vas,
nemojte.«

»Tada bismo mogli podlost izopćenja bar djelomično popraviti.«

»Popraviti. To će, mislim, biti riječ koju uskoro nitko u Njemačkoj neće moći
da čuje«, rekao je Paradin, oprezno glačajući.

»Valjalo bi emigrantima dopustiti da se odluče hoće li biti Nijemci ili ne, ali
državljanstvo bi im trebalo u svakom slučaju odmah dati na raspolaganje.
Koliko znam nije predviđeno da naši veliki ratni zločinci budu izopćeni.«

»Na tako nešto nikada oni neće pomisliti«, rekao je Paradin. »I to je, vidite li,
također razlog zašto sam se odmah vratio. Želim sudjelovati, ovoga puta, od
početka. Želim znati, napokon znati, kakvi su ljudi u nas. Možda to dokučim.
Želim znati... trenutno se ne mogu dosjetiti boljih riječi od engleskih ... želim
znati, what makes then tick.«
Taj Walter Paradin svidio mi se odmah od početka. Uskoro smo postali pravi
prijatelji. Upoznao sam jednog župnika koji je s Paradinom tamnovao u
Buchenvvaldu i koji je također preživio. Taj župnik, Helmut Matern, stanovao
je u podrumu jedne kuće što je također bila razrušena kao i crkva kraj nje od
koje su preostali samo vanjski zidovi. Crkva više nije imala krova, snježilo je
i kišilo unutra i nijedan se čovjek nije mogao zadržati u njoj, jer sve su klupe
bile izgorjele, a ono malo drveta, što je ostalo, pokrali su. Čovjek je mogao
sjesti na zemlju, ali u toj razrušenoj crkvi bilo je uvijek toliko ljudi da si jedva
stajao za vrijeme propovjedi župnika Materna. Ljudi su bili sabiti kao što su
haringe sabite u bačvi. Katkada bi se i onesvijestili i ako su bili te sreće da se
nađu posred mnoštva stajali su i onesviješteni, jer niti su ih mogli iznijeti, a
niti polegnuti. Ponovo bi se osvijestili, župnik Matern je bio izvanredan
govornik, ljudi su ga veoma voljeli.

A bio je prava ruina. Napola oporavljen od mučenja u logoru, odao se rakiji.

Nije on nikada propovijedao pijan. Ali supijan je bio uvijek, to mi je odmah
priznao sasvim otvoreno kad sam ga jednoga dana posjetio.

»Inače ne mogu govoriti«, rekao je u svojoj podrumskoj rupi gdje su od vlage

gljive rasle na zidovima. Bio je strašan izgledom, pravi skelet, koža i oči su
mu bile žute, a one modre — samo mu je glas bio pun i lijep. »Inače ne mogu
razaznati ljude.« Diskretno se podrignuo. »Oprostite. Ne, naprosto bez rakije
ne mogu. Neki američki vojni rabin mi je darovao ljute bombone, nitko neće
primijetiti... tako sam se nadao. Nećete me odati, dragi moj, zar ne, u svakom
slučaju tako dugo dok živim. Znam, vi ste književnik, a književnici su kadri
upotrijebiti sve što god im treba. I mene možete spaliti... ali molim vas tek
poslije moje smrti. Hoćete li mi to obećati?«

Obećao sam i održao obećanje. Taj župnik je već petnaest godina mrtav, umro
je godine 1956. u deliriju. Katkada sam sebi predstavljao kako bi to morala
biti moja zadaća da ljudima Njemačke u godini 1946. govorim o božjoj ljubavi
i božjem milosrđu, o njegovom proviđenju, i njegovoj milosti i o smislu koji
stoji iza svih njihovih patnja. Koji ih čisti. Kpji ih čini da budu vrijedni patnje.
Ja to nisam bio kadar učiniti, ni s kakvom rakijom na svijetu! Taj župnik činio
je za svog boga, kojemu je služio, ono što je mogao, sve do smrti. Nijedan
čovjek nije bio kadar učiniti za boga toliko koliko je uradio taj alkoholičar.

U ono smo vrijeme razgovarali i o Paradinu, a Matern mi je govorio kako mu

je u Buchenwaldu Paradin zapeo za oko, jer se, jednako kao i on, neprestance
brinuo za supatnike, zanimao se za ljude, pomagao im gdje god je to mogao.

»Zanimali su ga također i ljudi iz SA, zanimali su ga i nadzornici logora, sve

ga je u logoru zanimalo, bio je beskrajno radoznao...«

»U kojem smislu?«

»No, promatrao je sve reakcije, i zašto ljudi nešto rade ili propuštaju, zanimali
su ga mučitelji i njihove žrtve, sve je to registrirao pažnjom pravog učenjaka.
Satima je razgovarao sa mnom o nekom zatočeniku, o nekom pripadniku SA i o
tome zašto je taj uradio ovo ili ono i što mu je bio cilj. I potom bi me upitao
što ja o tome mislim...« Župnik je tražio riječ, »često mi se učinio ... kao ...
toliko je malen i nježan i nekako mladolik, vječno je mladolik, zar ne?, učinio
mi se često kao neki dječak koji je rastavio sat, jer želi znati...«

»Zašto tiktače.«

»Tako je«, rekao je Helmut Matern, »to sam mislio.«

Prošlo je deset minuta od tri sata kad sam s jednim pripadnikom

kriminalističke policije, koji me čekao na zračnoj luci, stupio u Palaču pravde
u Frankfurtu. Ovdje nije sni-ježilo, ali nebo je bilo tamno, gotovo da je bio
suton. Ulična rasvjeta i izlozi su već bili rasvijetljeni, a automobili i tramvaju
su već upalili svjetla; u Palači pravde sva su svjetla također gorjela.

Uspeli smo se u četvrti kat, išli nekim beskrajnim hodnikom i napokon se našli
pred vratima na kojima je pisalo:

DECERNAT D DRŽAVNI NADODVJETNIK DR WALTER PARADIN

PRIJAVA

U prostoriji iza ovih vrata radile su tri sekretarice. Bio je to veliki prostor,
zidovi su bili obloženi drvetom, čak je i strop bio obložen umjetnički
izrezbarenim drvetom. Već su nas čekali. Jedna sekretarica, postarija žena,
telefonski je obavijestila Paradina. On se odmah pojavio, hramajući, bio je
tamno odjeven, košulja mu je bila bijela, a kravata tamna, bio je nasmijan,
dočekao me ispruženih ruku.
»Halo, Riki!« Pružio mi je ruku, a drugom me potapšao po ramenu. Zahvalio
sam se pripadniku kriminalističke policije koji se zatim udaljio. Paradin mi je
rekao da ima fotografiju što ju je jedan od njegovih činovnika donio iz zračne
luke. Već ju je poslao da se umnoži kako bi bila pridodata potjernici. Sad je
upravo na sastanku s kriminalistima, istražnim sucima i ostalim državnim
odvjetnicima.

»Morate se nekoliko minuta strpjeti, Riki. Pođite ovamo. Očekujem još jednog
gosta. Neće trajati dulje od nekoliko minuta«, rekao je Paradin, uvijek u žurbi,
pun poleta dok je hramao u svoju sobu.

Nisam ga vidio gotovo tri godine. Taj čovjek kao da nije stario. Nijedan
čovjek ne bi vjerovao da je državnom nad-odvj etniku Walteru Paradinu već
šezdeset i četiri godine. Vrata njegove radne sobe su se zatvorila za njim.

Otvorio sam vrata čekaonice kamo me uputio Paradin. Unutra je sjedio Minski.

»Dobar dan, Borise«, rekao sam iznenađen.

»Htio bih znati što ima dobra u tom prokletom danu, ti glupo pseto«, odgovorio
mi je Boris Mordehaj Minski.

Mamica Stalling je preboljela svoj posljednji napadaj srca. Leži još uvijek u
bolnici, ali izvan opasnosti, uskoro će je otpustiti. Zbog toga je moj nadstražar
veoma sretan. Usprkos tome mi je rekao: »Sad se već bojim slijedećeg
napadaja. Zar će to uvijek tako trajati? Kakav.li je to život, gospodine Mark?
Ah, kad samo čovjeku ne bi bilo toliko stalo.«

Bilo bi lijepo, često sada tako mislim, dok punim svoj stenografski blok
pričom o svojoj krivici, bilo bi tako lijepo kad čovjeku ne bi bilo stalo. Tada
bi čovjek laka srca napustio ovaj svijet i nikada nikome ne bi teška vremena
bila na putu.

Nikada još Borisa Minskog nisam vidio toliko slomljenog. Kad sam ušao u
čekaonicu trčkarao je, govoreći preda se, između stolica presvučenih kožom i
malih stolića, po toj prostoriji koja je također bila obložena drvetom. Napokon
se zaustavio i gledao me svojim vlažnim crnim očima, otpuživao je.
»Htio bih znati kakvo je dobro u tom prokletom danu, ti ludo pseto«,
odgovorio je umjesto pozdrava. Lice mu je bilo blijedo, veliki podočnjaci bili
su ljubičasti i podsjećali me na glavnog komesara Fegesacka. Pomutnjom je
Minski na sebe nalio mnogo svog 'Yardleya' kao što sam ja namjerno sebe
namirisao 'prestigeom'. Obojica smo mirisali kao prava parfumerija.

»Jesi li poludio?« upitao sam ga. »Kako to govoriš sa mnom?«

Minski je podigao ruke.

»On mene pita jesam li ja lud, luđak jedan!« Htio sam nešto zaustiti, ali nije mi
dao do riječi, »šuti, ja znam sve. Tvoj prijatelj, nadodvjetnilc, sve mi je
ispripovjedio.«

»Zašto? Hoću reći: zašto si uopće ovdje?«

»On me nazvao i zamolio da dođem, tvoj prijatelj, državni nadodvjetnik.«

»Paradin te nazvao?«

»Zar više ne razumiješ svoj jezik? Jest, nazvao me! Kao tvog kompanjona.
Namislio je nešto, kaže, i zbog toga mora razgovarati sa mnom. Državno
odvjetništvo je nešto namislilo učiniti s nama.«

»Nemoj odmah puniti svoj tur!«

»Ti ne znaš što se dogodilo. O, bože. o, bože, to se ne može shvatiti. Kao da

nemamo dosta briga. Moj prijatelj, moj najbolji prijatelj! Inteligentan čovjek...
tako sam bar mislio. Meni da uradi tako nešto. Meni i sebi. Inteligentan čovjek,
nebih! Mogao bih te zatući!«

»Samo trenutak, da?« rekao sam ljutito. »Dakle, od mene je bilo ludo što sam
Paradina obavijestio o tom Delacorteu?«

»Ludo? To je samoubojstvo, ti, ti...«

»Kakvo samoubojstvo? Smiri se, još će te udariti kap.«

»To me ionako neće mimoići! Ali zbog toga ćeš ti gorjeti, kažem ja tebi! Sam
bog će ti spaliti ovu ludu glavu! U miru smo mogli živjeti i raditi, godinu, dvije
godine još. Samo se ne isticati. Biti mirni i dobri, kako nam nitko ništa ne bi
mogao uraditi, kako nam nitko ne bi mogao bacati klipove pod noge pa da nam
zatvori dućan. Htjeli smo u Švicarsku... sve su predradnje učinjene. Ali kako
ćemo u Švicarsku? Samo bez skandala, bez uzbuđenja, bez kazne i sudova,
samo tako da nam imena ne dođu u novine. A šta ti radiš, čovjek bez mozga i
pameti? Upropaštavaš sve.«

»Kako...«

»Danas, o podne«, jadikovao je Minski, »sjedim sam u kancelariji, zazvoni

telefon. Dignem slušalicu. Netko se javi. Glas je iskrenut, preko slušalice je
stavio maramicu, sasvim je jasno. Gospodin Minski? Da, kažem ja. Kaže on:
Ti posrana mala svinjo židovska, za tebe i za tvog finog kompanjona ćemo se
sada pobrinuti. Budi siguran u to. Vaš posrani dućan više nećete voditi niti
tjedan dana. Za tjedan dana ćete ti i tvoj kompanjon željeti da vas nema, ako
uopće budete još živi. Da ne budete, to vam od srca želimo.«

»To je običan telefonski poziv ...«

»Jedan? Bilo ih je pet! I uvijek drugi glas, uvijek druge prijetnje. Zapalit će
nam lokal. Stavit će bombu, u trenutku kad bude najpuniji. Ubit će nas. Vanessi
će baciti vitriol u lice. U jedan sat su već bacili prvu zapaljivu bombu. Kroz
ulaz, sprijeda, u veliki bar. Bio sam sam ... bogu budi hvala. Mogao sam stvar
sam urediti... pijeskom, onim pijeskom iz dvorišta. Ondje ima pijeska, ostavili
su ga radnici oni što opravljaju stari zid ...«

»Borise!«

»Drhtim još čitavim tijelom. Sam sam gasio požar. Policiji sam rekao da su
bili neki balavci. Tajim sve samo da ne pobudimo pažnju. Nikakvih prijava.«

»Ti nisi podnio prijavu?«

»Nisam ja blesav kao ti! Prijavu! Ako prijavim, ubit će nas, tako su mi rekli ti
momci.«

»Govno!«
»To je ispravno mišljenje, bravo, superman! Ti u to ne vjeruješ, zar ne?
Nikoga još nisu ubili, zar ne? Nije se dosad ništa dogodilo, hej!« Govorio je
on istinu. »Kako bismo dalje s lokalom, da sam prijavio? Zar da pajkani budu
u kući za vrijeme svake predstave? Candle-act za gospodu policajce? Da nam
zatvore lokal, a nas u ćorku? Meni je još sve na broju!«

»Svinje«, rekao sam, »proklete svinje!«

»Uopće nije vrijedno govora što su oni«, rekao je Minski. »Ne treba se s njima
vjenčati. Trebao si se držati podalje od svega. Moraš se držati podalje. Makar
te ja morao izbiti nasmrt zbog toga ... držat ćeš se ti podalje.«

»Ne viči! Ja to neću uraditi! Ne mogu! Za to je prekasno ...«

»Kako prekasno?«

»Lilian je u opasnosti! Ne mogu je sada ostaviti na cjedilu.«

»Ne, to je kadra uraditi samo ona, prokleta kurvetina.«

»Jezik za zube, Borise.«

»No, tko viče?«

Odista sam zaurlao. Smirio sam se.

»Žao mi je što sam i sebe i tebe doveo u takvu situaciju.«

»Njemu je žao. Kupit ću sebi nešto za to!« odgovorio je Minski gorko.

»Zna li Vanessa...«

»Nitko ne zna. Samo ti i ja. I oni... na telefonu. Čini mi se da je to dosta. Držat

ćeš se postrance, Riki, zar ne? Molim te? Postrance od svega toga.«

»Neću.«

Lice mu je postalo ljubičasto.

»Nećeš? Ne možeš? Hej?«

»Ne mogu, ne.«

»Ah! Junak! Veliki idiotski junak! Mora progoniti nacističkog ubojicu,

ljubavnika svoje stare ...«

»Zaveži, inače ću te opaliti po njušci.«

»Udari! Samo me udari, glupane!«

Sjeo sam i stisnuo šake. Mirno, samo mirno. Sve je to nesmisao, prava je
ludost što radimo. Rekao sam: »Dakle, ti, ti Delacortea ne bi prijavio, što?
Pustimo Lilian u stranu. Ti to ne bi uradio?«

»Ja? Ni za živu glavu! Ma koliko bio u govnima kao ti s Lilian i sa svim

ostalim ... radio bih samo na tome da izađem iz govna, trčao bih koliko bi me
noge mogle podnijeti, ništa ne bih vidio, ništa ne bih čuo, moje ime bi postalo
zec ... to bi bilo jedino mudro.«

»Dakle, to je ono mudro u tvojim očima?«

»To je mudro u očima svakog normalnog čovjeka u ovoj zemlji.«

»Borise! Taj Delacorte je jedan od najvećih ratnih zločinaca!«

»Tako je, pa što? Da li je to neka rijetkost, što? Rijetkost kao šljivov prelac!«

»Kao, što?«

»Leptir, ne pitaj tako glupo. To je jedini ratni zločinac koji se mota naokolo,
što? Ti glupo pseto jedno! Ima ih na tisuće naokolo! Godina 1969. godina je
kad zastarjeva ratni zločin — for good! Vidiš i sam koliko je naša država
pametna. Time se mora jednoć završiti kaže država. U pravu je. Ali ti? Moraš
prijaviti! Ti moraš prijaviti jednog ratnog zločinca? Glupane, najglupaviji! Da
si to učinio godine 1969. mogao bi tu prijavu sebi staviti za šešir! On bi
prijavio tebe zbog uvrede časti, jer si rekao kako je on zločinac, taj
Delacorte.«
»Mi ipak još nismo u godini 1969!«

»Nismo, ali imamo njemačku pravdu! Prevario si se za tri godine, i to je sve.

Krivnja tog Delacortea otkako je rat završio biva sve manja i manja. Sada
valja dočekati godinu 1969. i neće je biti. I zbog takve male krivnje dovodiš
nas u životnu opasnost! Shvaćaš li ti što radiš?«

Rekao sam divlje: »Shvaćam samo to da je Lilian zamalo umjesto tog čovjeka
bila ubijena, shvaćam i to da su zbog njega dva čovjeka izgubila živote.
Shvaćam i to da je taj gospodin jedan od najvećih ubojica koje Paradin traži! I
koje može kazniti! Još kazniti!«

»Do godine 1969!«

»Ne! Ako ih dohvati prije te godine dobit će punu kaznu.«

»Punu kaznu, nebih! Koliko? Ha? Koliko dobivaju ti veliki ubojice u nas?«
Omaleni Minski se protegnuo, digao se na prste, obraz mu je bio tamnorumen,
sav je sjao od znoja. Nastavio je divljim bijesom: »No? Kaži, koliko dobivaju
takvi kao on? Sedam godina? Devet godina? Tek jedan je dobio za sva
vremena petnaest godina. Uložio je priziv, naravno. Poslije dvije godine kazna
će mu biti smanjena. Sedam godina. U međuvremenu se razboli od šećerne
bolesti, jadnik, ili ga zaboli srce i prestaje biti sposoban za izdržavanje kazne,
pa lijepo kući. Tako to ide u nas! A za to čak ni Paradin nije kriv, ništa on tu ne
može uraditi niti mijenjati!« Duboko je uzdahnuo. »Jer tu se ništa ne može
promijeniti! Mislio sam da si to uvidio. Ova zemlja ne želi da išta zna o tim
stvarima! Nitko to ne želi! Nijedan sudac, nijedan zaprisegnuti... samo
nekoliko luđaka! Pogledaj samo Austriju! Upravo to! Stave oni jednoga pred
sud, a porotnici ga oslobode! Oslobode ga! Drugi ga porotnici ponovo stave
pred sud — osuda je opet oslobađajuća! Mora da znaš, nisu to pojedinačni
slučajevi! Narodu je dosta! A i jest dosta! Jednoć mora biti dosta! Pustimo da
na sve to izraste trava! Ali ne, kao neka deva ti moraš pogaziti sve što je već
izraslo!«

»Borise! Taj Delacorte je kriv za smrt stotine tisuća ljudi... a direktno je kriv
za smrt ne znam ni sam koliko ljudi.«

»Pa? Hoće li te stotine tisuća ljudi oživjeti ako ga Paradin sada zgrabi?«
»Kakav je to odgovor? Zar se ne stidiš?«

»Zašto da se stidim? Za nešto što je sasvim razumno? Hoće li jedan od te

stotine tisuća ljudi oživjeti?« Podigao je ruke. »Masa tih ljudi ti govori kako ti
nisi kadar da sudiš o tome, čovječe, masa tih ljudi! Možeš li ti sebi predstaviti
stotinu tisuća ubijenih? Ja ne. Jednoga, da! Malo dijete, na primjer, dijete koje
je majka ubila, i koju su osudili na petnaest godina nema tome ni dva tjedna.
Bilo je to potresno, svi su rekli, bravo! Zašto? Jer su to sebi mogli predstaviti
— tu bestijalnu majku, koja je svoje dijete, svoje vlastito dijete, malenog,
jadnog čovječuljka, ubila. Ali stotinu tisuća? Čovjek to sebi nije kadar
predstaviti! A to čovjek i ne želi da predstavi, to je... odvratno je sve to!«

Zašutio je stenjući, šutio sam i ja, razmišljao sam kako sam takve reakcije
često primjećivao u Židova: zašutjeli bi kad bi vidjeli neki antinacistički film
ili televizijsku dramu, također bi se tako ponijeli ako bi se našli kao svjedoci u
razgovoru gdje se ljudi gnušaju nad zločinima Trećega Re-icha. Bilo je to
razumljivo: živjeli su u Njemačkoj. Kako bi oni mogli živjeti u Njemačkoj,
kako bi smjeli ako se neprestance ne bi trudili da zaborave, da ne misle na sve
ono što se ovdje dogodilo?

Rekao sam: »Oprosti mi, Borise. Ja nisam Židov. Ne mogu ja na to gledati tako
kao što ti to vidiš. Ali morao sam uraditi ono što sam uradio.«

Odgovorio mi je žestoko: »Nema to nikakve veze s tim što sam ja Židov!«

»Ipak ima.«

»Nema! Vanessa misli jednako kao i ja.«

»Jest, zbog Lilian.«

»Ne, ona se boji za tebe! Jednako takav strah i ja imam i bojim se za tebe ... i
za sve nas.«

»Dakle, ipak: strah!«

Boris je tiho rekao: »Zar se ti ne bojiš, Riki? Odista se ne bojiš?«

»Ja?« odgovorio sam. »U mene je više straha no što ga oboje vas imate
zajedno.«

»I usprkos tome ...«

»Jest«, rekao sam, »usprkos tome. Što je s Vanessom? Je li ti to povjerovala

kad si joj pripovijedao o balavcima koji su podmetnuli zapaljivu bombu?«

»Ne znam. Pravi se kao da mi vjeruje. Sve je postavljeno na glavu. Sasvim je

smućena od noćas. Naravno, zbog tebe i Lilian... toliko se uzrujala da su joj
zbog toga došli njeni dani... čitav tjedan prerano.« Ponovo je brisao oznojeno
čelo. »Instinkt! Odmah pošto je tvoj državni odvjetnik nazvao, provalilo se.
Jedna djevojčica, pametnija je među nogama negoli ti u glavi!«

Za trenutak su u prvi red mojih razmišljanja došle misli o poslu: »Ako je tome
tako, tada ne može nastupati. Jesi li . . .«

» ... obavijestio Corabellu, jasno. Netko mora biti normalan. Ta se zacijelo

razveselila, mogu ti reći.«

»Kako?«

»Anamarija ima proljev.« Anamarija je Corabellin ogromni udav. »Već čitav

tjedan. Suviše je bila proždrljiva kad su joj dali njene štakore. Prizdravljuje,
ali još uvijek mora da leži u toplome, a daju joj još i tanalbin. Isključeno je,
rekla je Corabella, da Anamarija može nastupiti. Ili će usred točke imati
proljev, ili će je mučiti želudac, a to može biti zlo. Time se ne valja igrati.
Anamarija je veoma osjetljiva.«

»Prokletstvo, što da radimo?«

»Jest, sad si se zabrinuo, što? A sve je to mala riba! Posudila je ona sebi zmiju
od neke kolegice. Također udav. Vježba. Ne poznaju se, ipak... Mnogo ti hvala,
Riki, mnogo ti hvala.«

»Ne budi idiot!« povikao sam. »Zbog te posrane zmije ne moraš mi...«

»Ne govorim ja to zbog Anamarije«, odgovorio je Boris ozbiljno. »Razumiješ

ti dobro što ja mislim. Zdvojan sam, Riki, časna riječ. Znaš i sam kako sa
svojom općinom baš nisam u najboljim odnosima. Poznam nekoliko Židova
koji ondje rade i koji su mi pripovijedali kako neprestance k njima dolaze neki
momci govoreći da su bili pripadnici SS i da će za pedeset maraka ili za sto
maraka ili za pet stotina odati gdje se nalazi neki veliki nacistički glavešina.
Što rabi čini? Izbacuje ih napolje... sve, bez razlike! Iako je, kao što sam kaže,
zacijelo polovica onoga što govore istina. Rabi je najpametniji čovjek kojega
poznam! O tome je riječ... ne samo za nas Židove, za sve nas koji nismo bili
ubojice: dalje ruke od toga! Ali ja govorim gluhome. U tvom slučaju riječ je
još i o Lilian. Znao sam da će nam ona donijeti nesreću, znao sam čim je
nazvala. Sada smo posred prave nesreće.«

Vrata su se otvorila.

Neki čovjek u ogrtaču je ušao. Bio je veoma visok i vitak, u njega je bilo lice
usko, a oči su mu bile smeđe. Činilo se da je umoran, bijela kosa mu je
nepočešljana padala niz čelo. "^ Boris je hvatao zrak.

»Gospodine profesore!«

Profesor doktor Peter Mohn iz Zdravstvene ustanove Horstein je rekao:

»Državni nadodvjetnik Paradin zamolio me da dođem. Donosim vam mnogo
pozdrava od vaše žene, gospodine Minski. Halo, gospodine Mark!«

»Ja sam«, govorio je mali Walter Paradin hramajući u hodu ispred svog
velikog pisaćeg stola u svojoj radnoj sobi, »zamolio gospodina profesora da
dođe, jer je s profesorom Delacorteom studirao i dobro ga pozna. Veoma mi je
važno da nam ispripovjedi ponešto o Delacorteu ... bit će to važno za mene, a i
za vas, moja gospodo!« Pogledao je Borisa. »Jasno mi je, gospodine Minski,
da se veoma ljutite na Rikija...«

»Zar ja? Kako?«

»Vi mora da ste ljuti. To čovjek sebi može — ako se sjećam dobro vaših
omiljelih riječi — to čovjek sebi može izračunati! Poslije napadaja bombom
na vaš lokal...«

»Nije to bio napadaj, gospodine državni nadodvjetniče«, povikao je Minski

uzrujano. »Balavci! Ma, odmah sam to rekao policiji.«
»I vi i ja znamo veoma dobro kako to nisu bili nikakvi balavci, gospodine
Minski. Zbog toga sam vas zamolio da dođete ovamo.«

»Zbog čega?« Minski se pravio nevješt.

Paradin je rekao Ijubezno: »Rikija i vas, jest, i vas, nužno ću trebati u

budućnosti. Veoma nužno. Potrebna mi je vaša pomoć i vaša suradnja. Učinilo
mi se nužnim da vas uvjerim u to kako je Riki postupio pravilno, gospodine
Minski.« Paradin nas je sve pogledao, »činilo mi se nužnim da svi mi sasvim
na početku dobijemo pravu sliku o tom profesoru Delacorteu. Objektivnu,
jasnu sliku. Za mene je to najvažnije.«

Prošlo je deset minuta otkako se pojavio profesor Mohn. I Paradinova radna

soba bila je oblijepljena tamnim drve-tom, strop je bio izrezbaren, bili su tu
lijepi sagovi i mnogo regala gdje su se kočili hrptovi knjiga. Iz dubine se
prigušeno javljao promet, od vremena do vremena začuli bismo mlazove
zrakoplova prije no što će sletjeti, čuli smo ih i prije no što će poletjeti. U
Paradinovoj sobi bilo je toplo. Na pročelju zida, sučelice pisaćem stolu
visjela je tabla od crna drveta. Mjedenim slovima napisano na njoj je stajalo:

ČAST ČOVJEKA JE NEPOVREDIVA. ČUVATI JE I PAZITI ZADAĆA JE

SVIH DRŽAVNIH SNAGA. NJEMAČKI SE NAROD ZBOG TOGA
ODLUČUJE DA NEPOVREDIVA I NEOTUĐIVA LJUDSKA PRAVA
SMATRA TEMELJEM SVAKE LJUDSKE ZAJEDNICE, TEMELJEM MIRA I
PRAVDE NA SVIJETU.

ČLAN 1. OSNOVNOG ZAKONA SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE

Paradin, hramajući prema toj tabli ispred koje se nalazio stolić s vazom punom
žutih mimoza, nastavio je: »Da vas na brzinu obavijestim, gospodo: fotografija
Delacortea već je poslana na sve strane. Sve granične postaje, zrakoplovne
luke i pristaništa imaju je. Tiny — hoću reći gospodin Barlovv — nas je
nazvao iz Londona. On nam od sutra u svako doba stoji na raspolaganju kao
svjedok za identifikaciju. U svako doba i na svakome mjestu. Moji su ljudi
uzeli u Delacorteovoj vili otiske prstiju s omotnica s pločama Devete
simfonije, što su se nalazile na glasoviru u biblioteci, komesar Eilers je
mišljenja kako je Delacorte redovno također te omotnice imao u rukama. On i
vi, Riki, doticali ste rukama te omotnice. Dobili smo te otiske. S otiscima
Delacorteovim, što smo ih mi ovdje imali, poklapaju se. Nema nikakve sumnje
Riki je otkrio pravog čovjeka.« Zaustavio se preda mnom. »Gospođi Lombard
je bolje, poručuje vam Eilers. On je neprestance kraj nje. Od srca vas
pozdravlja.«

Minski je nešto rekao na jidišu, nije to bilo osobito Ijubezno.

»Vaš brat ostaje u zatvoru. Pokazalo se da je već jučer prije podne bio u
Treuwallu.«

»Što?«

»Dva su ga svjedoka vidjela i prepoznala.«

»Gdje su ga vidjeli?«

»Na Šumskom putu.«

»Znači li to ...«

»To ne znači baš ništa. Sumnjivo je što se vaš brat neć-kao da o svojoj
prisutnosti da bilo kakvo objašnjenje. Poriče čak da je bio ondje. Svjedoci
mora da se varaju, kaže. Možda će događaji, što će se zbiti idućih sati,
promijeniti njegovo stanovište.«

Lilian...

Morao sam ponovo misliti na Lilian.

Ima li moj brat neke veze s otrovanim armagnacom? Ima li on kakve veze s
Delacorteom? Što je odista htio od Lilian? Neka se ponovo uda za nj, neka mu
se vrati, neprestance ju je molio. Da li je to bila istina? Da li mi je Lilian
ispri-pripovijedala istinu? Ponašanje mog brata ovoga jutra govorilo je tome u
prilog.

Lilian, Lilian ...

Za slijedećih pola sata neprestance sam ponovo morao misliti na nju. Točno
sam slušao što je pripovijedao profesor Mohn, a usprkos tome sam
neprestance mislio o Lilian. Neprestance bih se nečega sjetio, nečega, što sam
bio doživio s Lilian, nekoć, u onim davnim vremenima. Ta bi mi se sjećanja u
sekundama javljala kao blijeskovi zvijezde, ili iskrenje krijesnice. U tim
trenucima javljala bi se sjećanja na sate, dane, godine sreće ...

»Delacorte je bio«, započeo je profesor Mohn svojim polaganim, dubokim

glasom, »to valja odmah na početku jasno istaći, nedvoumno jedan od
najdarovitijih i najmodernijih psihijatara svoje generacije. Ja sam devet
godina stariji od njega. Ja sam već radio kao stanični liječnik u psihijatrijskoj
i neurologijskoj klinici u Freiburgu kad je Delacorte ondje još slušao
predavanja profesora Alfreda Ericha Hochea. Bio je promoviran u Freiburgu,
radio je sa mnom na klinici. Podrijetlom je iz jedne stare protestantske
porodice. Otac mu je bio, koliko se mogu sjetiti, tvorničar u Duisburgu.«

»Istina je«, rekao je Paradin. »Tvornica je proizvodila mašine za rudnike.«

»Ako baš hoćete«, nastavio je Mohn, »za čitav životni put Delacorteov bilo je
odsudno upravo to što je posjećivao predavanja profesora Hochea. Kako biste
shvatili kako je to odista u životu: Hoche je bio jedan od malobrojnih
njemačkih profesora koji je godine 1933. svojevoljno napustio sveučilišnu
katedru iz protesta prema novim vlastodršcima. Hoche je bio osvjedočeni
antifašist. Istovremeno bio je u biti on taj čovjek koji je svojim mislima o
'manjevr i jednom životu' i traženjem da se ublaži zabrana ubijanja duševnih
bolesnika u njemačkoj medicini i u njemačkom pravu uti-rao putove za
eutanaziju. Što sam stariji«, nastavio je Mohn, »sve mi biva jasnije koliko je
beskrajno teško pravedno suditi o ljudima... o dobrima i zlima, čujete me kako
mucam i kako tražim riječi... jest, upravo taj apsolutno cjeloviti Hoche
naoružao je Delacortea za zločinstva što ih je ovaj počinio ...«

'Sloboda da se uništi manjevrijedan život — mjere i načini', tako je glasio

(profesor Mohn nam je to pripovijedao polako, bez ikakve strasti, trudio se da
bude uvjerljiv, u radnoj sobi državnog nadodvj etnika Paradina onog tmurnog
poslijepodneva u studenome 1966) naslov godine 1920. izašlog spisa što ga je
frajburški profesor psihijatrije Alfred Erich Hoche napisao zajedno sa u čitavu
svijetu poznatim lajpciškim pravnikom Karlom Bindingom. Obojica učenjaka
uživali su najveći ugled, bili su vođeni najboljim namjerama, bili su
karakterno besprijekorni ljudi. Tim spisom utjecali su na tok mišljenja čitave
jedne generacije.
Zauzeli su se za ublažavanje zabrane ubijanja. Naravno — za njih je to bilo
samo po sebi razumljivo — svako ubijanje treba uslijediti na temelju strogih
pravničkih istraživanja. Osim toga valja na svaki način, tako su pisali, biti
poštovana životna volja bolesnika i čovjeka što se na smrt pati.

Na raspravljanje su stavili dvije izuzetne situacije kada je ubijanje dolazilo u

pitanje.

Kada nasmrt oboljeli ili nasmrt ranjeni čovjek nije kadar izraziti svoju volju
valja mu u izvjesnim slučajevima podmetnuti želju da ga se oslobodi njegovih
patnja — na primjer, pri kakvom strašnom slučaju osakaćivanja onesvi-
ještenog kojemu se želi uštedjeti da takav dođe k svijesti. Bila je to jedna
izuzetna situacija.

Druga: duševno oboljeli koji su ispod razine životinje u kojih, dakle, tako su
pisali autori, ne može postojati volja za životom, a niti volja za smrću.

Profesor Hoche je zastupao to naziranje poslije smrti Bindingove — umro je

iste godine kad se i pojavio spis — a razradio ga s najvećim oprezom i s
uvijek novim ograničenjima. Na primjer, tražio je u svojim predavanjima, što
ih je posjećivao i mladi Viktor Delacorte: »Karakter nečeg stranog duhovno
mrtvog čovjeka u sklopu ljudskog društva mora svakako biti prepoznatljiv.«

To je slušao Delacorte. A slušao je i to: »Odlučno je da stanje mozga u

bolesnika ne dopušta nikakvu jasnu predstavu, osjećaj ili moć volje. To mora
apsolutno biti utvrđeno.« Jest, tako je to počelo: jednim velikim učenjakom
koji je predavao svoje razložito promišljene teze — i jednim i suviše
nadarenim učenikom po imenu Delacorte kojega su te teze oduševile i koji ih
je smatrao svojima, koje su točno odgovarale njegovim osjećajima, i njegovu
mišljenju ...

»Takvim nazorima i zahtjevima«, nastavio je profesor Mohn u radnoj sobi

državnog nadodvjetnika Paradina koji je tiho šetao hramajući ispred table s
prvim članom Osnovnog zakona Savezne Republike Njemačke dok je Minski
usredsre-đeno slušao spasioca svoje žene Rahele i neprestance ponovo mislio
na to kako je taj čovjek po imenu Viktor Delacorte već dvije godine bio
ljubavnik Lilianin, »takvim nazorima i zahtjevima približio se Hoche,
uostalom, i mišljenju Martina Luthera. Ovaj je govorio sredinom XVI stoljeća,
kao što proizlazi iz njegovih Govora za stolom, kako nekog
dvanaestogodišnjeg idiota valja ugušiti.« Mohn je izvukao iz džepa neku
cedulju: »To je moj običaj da uvijek tražim brojke ili citate«, rekao je.
»Mjesto iz tih Govora za stolom, koje se tiče onog idiota, glasi: 'On misli' —
dakle, Luther — 'i sasvim tako misli da su takva djeca samo komad mesa,
massa carnis, u njima nema duše, tako nešto mogu da urade samo đavli...'«
Mohn je spremio ceduljicu. »To je Luther izrekao stotine godina prije akcije
'T-4', rekao je polako. A ja sam razmišljao, za čitavo vrijeme tog razgovora,
usprkos tome što sam shvaćao svaku riječ i primao je u sebe, ja sam
razmišljao o Lilian, o Lilian, razmišljao sam o sjaju zvijezda, samo na
sekundu, spopalo me sjećanje na jednu prosinačku noć.

Bila je to noć od 24. prosinca 1947, noć prije Božića. Tiny i ja smo bili u
službi, posla nije bilo i dok je napolju snijeg pokrivao razrušeni Frankfurt, dok
je padao jednakomjerno, neprestance, već danima, čučali smo kraj okrugle
peći u stanici, bila je usijana, toliko smo je napunili, pili smo vrući kakao, a
Tiny me počeo dražiti.

»Znaš li ti zapravo«, započeo je, »kako uvijek počinješ nagvaždati o svojoj

slatkoj čim se napiješ.«

»O kakvoj to slatkoj govoriš?«

»Samo se nemoj praviti! O onoj s golemim očima govorim. Znaš ti točno. O

onoj koja je došla u proljeće. U modroj haljini, odmah si se u nju zaljubio. Ne
laži. Vidio sam.«

»Ah, tako«, rekao sam. »O njoj ti govoriš. Zaljubljen. Smiješno.«

Tiny je kolutao očima i smijući se pokazivao svoje ogromne zube. Migao je

desk-sergeantu i asistant desk-sergeantu koji su također sjedili kraj peći.

»Bila je prekrasna ... ili možda nije?«

»Hm.«

»Kaži da je bila prekrasna.«

»Hm.«

»Zar si izgubio dar govora?«

»Bila je prekrasna.«

»Zašto ne odeš k njoj? Znaš gdje stanuje.«

»Zašto da odem k njoj? Nikada se više nije pojavila

ovdje.«

»Ponosan i pun predrasuda«, rekao je Tiny. »Trebalo bi da se stidiš, Riki.«

»Ja se i stidim«, odgovorio sam. »Samo sam i suviše ponosan da to pokažem.«

Nismo pili samo kakao, te noći. Svi smo bili dobrano ponapiti.

Bila je to za mene godina puna rada, puna nemira i čežnje. Posred ljeta završio
sam svoj roman. Već prvi izdavač kome sam ga ponudio poslao mi je ugovor.
(Dali su mi slovima tisuću R-maraka predujma pri potpisu ugovora i još tisuću
kad se roman bude pojavio. Za tisuću R-maraka mogao sam na crnoj burzi
kupiti stotinu američkih cigareta.)

U listopadu sam već dobio prve otiske, naravno, na lošem papiru. Ali kad su
otisci došli Tiny i ja smo se strašno napili od uzbuđenja! U završenom
rukopisu lik sam jedne djevojke, bilo je to glavno lice, u potpunosti
promijenio. Bila je samo izvanjski nalik na Lilian. Nikad više nisam mogao
zaboraviti Lilianinu vanjštinu, gledao sam je na javi i u snu — katkada sam
potrčao za nekom ženom na ulici nagovorivši je jer sam pomislio da je to
Lilian, a to su uvijek bile druge žene pa sam se morao ispričavati. Lilian se
nikada više nije pojavila u stanici.

Dok su prolazili mjeseci ja sam postajao sve nemirniji. Često sam pomišljao
da odem u Stresemannovu ulicu, ali se nisam nikada usudio. Spavao sam s
jednom jedinom djevojkom čitavu godinu, ni imena joj se ne sjećam, ni kakva
je bila. Sjećam se samo kako je ljutito otrčala kad sam je jednoć, pijan,
neprestance nazivao Lilian. I u nje su kose bile tamne, a imala je također tamne
oči...
»Sutra je Božić«, rekao je Tiny koji je svoje duge noge ispružio prema
okrugloj peći. »U pravu si, Riki. Ta žena se nikada više nije pojavila. Ta žena
o nama ne želi ništa znati. Osim toga, već se davno udala.«

»Ne može se ona udavati!« povikao sam. »Već je udata. Nije došla nikakva
obavijest. Dok se ne utvrdi da joj je muž mrtav, mora čekati... a to traje do 8.
svibnja 1950! Takav je zakon! To je...« zastao sam u riječi jer sam primijetio
kako se svi naokolo smijulje. Tiny me uvukao u igru.

»You son of a bitch«, rekao sam mu.

»A young man in love is a sad affair«, odgovorio mi je Tiny. Ustao je. I ostali
su poustajali.

»Što se ovdje događa?«

»Dođi malo u stražnju sobu«, rekao je Tiny. Svi smo pošli u stražnju sobu, a
Tiny je ovdje svukao neki pokrivač s ovećeg sanduka što je bio sav ispunjen
konzervama, cigaretama i s nekoliko boca whiskyja.

»Zaključili smo da nadarimo tvoju djevojku«, rekao je Tiny.

»Moju djevojku — hajde!«

»Shut up. Desk-sergeant, ja i ti poći ćemo sada u patrolu, u area patrolu.

Asistant desk-sergeant držat će položaj«, pisao je Tiny. U ono smo vrijeme svi
već dugo bili dobri prijatelji, već davno smo bili zaboravili kako sam ja bio
pripadnik poražene strane, a oni pobjednici.

Branio sam se neko vrijeme, ali su mi strogo razjasnili kako sam obavezan
poći u area patrolu kao tumač i tako smo se odvezli, navukli smo na sebe
krznene kapute s kapuljačama, a na tlo džipa smo stavili sanduk s darovima.

Vozili smo se po praznom Frankfurtu, razvaline su se gubile u snijegu. Bilo je

kasno. Dohvatili smo most preko Majne, danas se taj most zove Most mira, a u
ono se vrijeme zvao VVilhelmov most. Samo jedan luk tog mosta pripadnici
SS-a su digli u zrak. Američki pioniri su odmah s proljeća 1945. sve
popravili.
U tihoj Stresemannovoj ulici bilo je nekoliko kuća što su ostale pošteđene od
bomba, nalazile su se posred ostataka drugih kuća čije su se razvaline kočile u
snijegu poput ogromnih prstiju.

Kuća s brojem 156 bila je dvokatna vila sagrađena u ju-gendstilu. U omalenom

vrtu ispred kuće Amerikanci, što su ovu kuću iznajmili, sačinili su božično
drvce na kojem su se sjale električne žaruljice. Čuli smo glasove i smijeh iza
osvijetljenih prozora. Prozori u prizemlju bili su zamračeni.

Tiny je stao. Sva smo trojica izvukli teški sanduk i odvukli ga po snijegu do
zaključanih ulaznih vrata. Tiny je osvijetlio zvonca džepnom lampom. Ugledali
smo tri američka imena, a sasvim dolje je stajalo LOMBARD. Tiny je
pozvonio. Htio sam se vratiti u džip, ali on me čvrsto držao.

»Bježiš, ha? Zar nisi pripadnik hrabrog njemačkog naroda. Sad ćeš lijepo biti
naš tumač. Mi želimo imati veseli Božić.«

U stubištu se zapalilo svjetlo. Začuli smo korake. Prije no što sam isto mogao
shvatiti, Tiny i desk-sergeant su već prašili kroza snijeg ka džipu, skočili su u
nj, a Tiny je pojurio kao lud.

»So long, Riki!« urlao je. Džip se udaljio poput vjetra. Još sam vidio kako
poigravaju crvena svjetla straga. Tada mi je srce počelo udarati, jer s onu
stranu mliječnih stakala, što su ih bili ugradili u vrata, začuo sam Lilianin glas:
»Tko je«?

»Richard Mark«, rekao sam zbunjeno. »Možda me se ne sjećate. Ja sam

prevodilac u MP-stanici u Baselskoj ulici. U travnju...«

Prozorčić se na vratima otvorio. U svjetlu električnih žaruljica s božičnog

stabla ugledao sam Lilian. Na sebi je imala kućnu haljinu s cvjetovima, crna
joj je kosa padala po čelu, oči su joj bile velike i sjajne — oči što sam ih
prošlih mjeseci neprestance gledao u sebi, u snu i na javi.

»Ima li što? Ima neka vijest o mojemu mužu?« Lilianin glas bio je oštar i
zlovoljan.

»Ne. Na žalost, ne. Ali ne biste smjeli gubiti hrabrost. Takve stvari katkada
dugo traju ...«

»Probudili ste me posred noći da mi to kažete?«

»Žao mi je što sam vas probudio. Moji su me prijatelji prevarili...«

»Vaši prijatelji? Gdje su?«

»Odvezli su se. U tome i jest stvar. Razumijete li me?«

»Čini mi se da razumijem«, rekla je, a glas joj je bio bezizražajan.

»Ipak ne! Htjeli smo vam za Božić... hoću reći Tiny je htio ...«

»Tko?«

»Ovaj veliki Crnac, morate ga se još sjećati! Dobro on misli... on ... mi... nešto
smo vam donijeli... darove ... jer ipak Božić je ... tužan Božić nama Nijemcima
... Možda biste ga mogli nekako uljepšati... s vašim zaručnikom ...« Posljednje
sam riječi progutao, jedva sam ih izbacio. »Otvorite mi za trenutak, kraj mene
je sanduk što vam ga moram predati...«

»Nemam ga više«, rekla je. »Što vi to nemate?« »Zaručnika.«

»Ali rekli ste mi da se hoćete ...«

»Jest, rekla sam to. U travnju.« Nasmijala se. Nije to bio lijep smijeh. »U
travnju sam još imala zaručnika. Stanovao je ovdje, u mene. Od svršetka rata.
Bilo je kao da smo oženjeni. Radio je u Masterovom birou, kao ja.«

»Kao arhitekt, znam. Pa?«

Rekla je promuklo: »Gospodin Master ima kćerku, dvije je godine mlađa od

mene. Znate i sami koliko je gospodin Master spretan, koliko toga gradi za
Amerikance, više no što se ikada gradilo ...«

»Znam.«

»Dakle, u svibnju mi je rekao moj ... moj zaručnik da me već pola godine vara
s gospođicom Master i da će uzeti nju, a ne mene. Rekao mi je to s toliko riječi
s koliko sada ja •vama govorim, a potom je otišao. Osam tjedana kasnije
oženio se s gospođicom Master. Sada je ortak njenom ocu. Laku noć,
gospodine Mark.«

»Trenutak! Pričekajte!« Pokušavao sam zadržati prozorčić, namjeravala ga je

zatvoriti. »Sanduk!«

»Odnesite ga.«

»Ali ja to ne mogu učiniti! I suviše je težak.«

»Molim vas, idite«, rekla je Lilian, a njene su se oči napola zatvorile.

»Odista, gospođo Lombard, ja...«

»Idite«, rekla je Lilian. »Lijepo smišljeno. U drugim prilikama smatrala bih to

i zabavnim. Kako sada stvari stoje ništa tu za mene nije zabavno.« Tim je
riječima zatvorila prozorčić. Čuo sam njene korake kako se udaljuju. Tada se
ugasilo svjetlo u stubištu. Stajao sam u snijegu i smrzavao se, počeo sam
udarati po sanduku i psovati. Napokon sam pozvonio na drugo zvonce. Iznad
mene se otvorio prozor i neki supijani Amerikanac turio je glavu kroza nj.

»What's tihe matter, bud?«

Rekao sam mu kako sam nešto donio gospođi Lombard, ali ona zacijelo spava.
Ne bi li bio toliko dobar da mi otvori vrata.

»Sure, boy, sure. Just a minute.«

Odmah se potom pojavio, u košulji i hlačama, first lieu-tenant. Pomogao mi je

teški sanduk unijeti do Lilianinih vrata u podrumu. Tada smo obojica pošli
gore. First lieute-nant mirisao je po bourbonu. Zahvalio sam se.

»Don't mention it. Niče kid, that Lombard girl, huh?«

»Mhm«, oglasio sam se.

»Well, so long. And a merry Christmas to you!« Zaključao je ulazna vrata, a

svjetlo u stubištu se odmah potom ugasilo i ja sam se našao kraj božičnog
drvca, iznenada sam se razveselio. Podigao sam glavu i promatrao bijeli
vrtlog pahuljica što su padale iz tamnog neba na tamnu zemlju. Pahuljice su me
udarale po obrazu, tiho, nježno, a ja sam umišljao da su to Lilianini poljupci,
nježni poljupci.

Polako sam se udaljio odatle i otputio se u stanicu. Neprestance sam podizao

glavu kako bi mi snježne pahuljice padale po licu.

»Ali Hoche se nije slagao samo s doktorom Martinom Lutherom«, govorio je

profesor Mohn, »već i s onim čovjekom koji je bio u neposrednom dodiru s
maloumnicima. Još godine 1920, odmah pošto se oko njegova spisa razbuktala
velika rasprava, razaslao je direktor Saskog zemaljskog njegovališta
GroJShennersdorf dvije stotine upitnika roditeljima maloumne djece...« Mohn
je ponovo izvadio neku ceduljicu iz džepa. »Prvo pitanje u tom upitniku glasilo
je: 'Biste li pristali u svakom slučaju na bezbolan završetak vašeg djeteta pošto
se stručno utvrdi da je neizlječivo maloumno?'«

»Pa?« Lice Borisa Minskog se trzalo. Izbjegavao je da me pogleda.

Neprestance je zurio u Mohna. »Kakvi su bili odgovori?«

Mohn je odvratio: »Od dvije stotine upitnika vratilo ih se 162. Jest, slažemo
se, reklo je 119 ljudi. Ne, ne slažemo se reklo je samo četrdeset i troje. A
između to četrdeset i troje ljudi koji su rekli ne, dvadeset i četiri ih je napisalo
kako bi se složili pod izvjesnim uvjetima da djeca budu ubijena.«

»Nikada ja to ne bih očekivao«, oglasio se Minski.

»Direktor te ustanove također ne«, nastavio je Mohn. »Bio je on neprijatelj

Hocheovih naziranja. Htio je sabrati materijal protiv njega, ali nakon tih
odgovora povukao se. Rekao je upravo ono što ste i vi rekli, gospodine
Minski. 'Nikada to ne bih očekivao. Očekivao sam upravo suprotno.'« Mohn je
uzdahnuo: »Rekao sam već, strašno je to teško, ovdje donositi odluku. Ne
mislim pri tom na nacističke odluke: one su bile nedvoumni zločin. Ali, a to i
jest ono tragično, najviši učenjaci poput Hochea stvorili su ljudima poput
Delacortea alibi, a masovni ubojice iz 'T-4' poput Delacortea bili su
najdarovitiji i najbolji njihovi učenici. Delacorte je, dnevno, u bolnicama
promatrao odista mnoge stotine idiotske djece, djece s vodenom glavom, i
svakakve strahote ... takvu jednu glavu ispunjenu vodom vi još niste vidjeli,
gospodo, nitko od vas, zar ne? Sve je to veoma, veoma teško ...« Mohnov glas
se ugasio.

Iz dubine se ponovo začuo saobraćaj. Pogledao sam Minskog. Glavu je

obujmio rukama. Pogledao sam Paradina. Stajao je prekriženih ruku ispred
table s onim temeljnim zakonom, naočari su mu se spustile na vrh nosa, dulja
lijeva noga bila mu je ispružena. Započeo je: »Nastavite, profesore! Moramo
čuti sve što bi išlo u prilog Delacorteu... prije no što vidimo što je protiv
njega. Tako ćemo ga možda moći da shvatimo kako bi u našim očima bio ono
što on odista jest. Ono što je bio, hoću reći.«

»No, dobro«, rekao je Mohn. »Pogledajte. Točna definicija duhovne smrti,

kako ju je Hoche iskazao i kako ju je predavao u svojim predavanjima ostalim
studentima i mladim liječnicima poput Delacortea, ta definicija ga je prisilila
da logično zaključi — čovjek tu može reći što god ga je volja — kako je to
izrazita suprotnost humanim zasadama eutanazije o lakoj i lijepoj smrti'. Hoche
nam je objašnjavao u svojim predavanjima: duhovno mrtvom samilost nije
ništa drugo nego neiskorjenjivo pogrešno mišljenje, to je vlastit osjećaj
projiciran na drugoga. Gdje nema patnje kao u tih 'duhovno mrtvih' predavao
je — a Delacorte je te riječi često slušao i one su ga zarobile! — gdje nema
patnje ondje nema ni samilosti.«

»Iz svega toga«, nastavio je pričati Mohn, »Hoche je izvlačio mnoštvo

socijalnih, ekonomskih, čak i nacionalnih razloga da se ukloni taj 'balast'. Time
je ali odista jedan velik učenjak uspostavio vezu s nacionaldarvinizmom, koji
je Hitlera i Rosenberga oduševljavao i poticao u njihovu grotesknom rasizmu,
dovodio ih do omiljele filozofije pogrešno shvaćenog Nietzschea, i njegovog
'prijezira spram slabih'. Upravo u protivniku nacizma, kakav je bio Hoche,
nalazili su argumente Delacorte i drugovi kad su se uputili u 'T-4' akciju.«

»Kraj ekonomskih, nacionalnih i socijalnih stanovišta«, nastavio je Mohn,

»Delacorte je bio toliko bezobrazan da pismeno i usmeno prisvoji također i
Hocheova humanitarna stanovišta da bi opravdao svoje zločine. I mnogi su
liječnici tako — bilo u jednoj ili drugoj funkciji — postali Delacorteovo
dobrovoljno oruđe pri njegovim ogromnim akcijama ubojstava. Mislim, na
primjer, na one liječnike koji su upitnike, što su im bili poslani, ispunjavali na
vrijeme i sa svom pažnjom što bi im kratko vrijeme nalagalo — ne mislim pri
tom na nesavjesne karijeriste.« Mohn je podigao ruku. »Vidite i sami kako su
nacisti izabrali đavolskom spretnošću prave ljude. Već sam rekao kako je
Delacorte bio jedan od najdarovitijih i najnaprednijih psihijatara u ondašnjoj
Njemačkoj ... a također i miljenik starog Hochea ...«

Vladala je grobna tišina.

Sada je Paradin uzeo riječ: »To bi, dakle, bilo sve što bi se moglo kazati tako
reći u Delacorteovu obranu.« Othramao je do svog pisaćeg stola na kojem su
se nalazili spisi. Potražio je nešto među njima. »Kao optužba moglo bi se reći
mnogo toga, to znamo. Mnogo više. Karijera mu je bila upravo tako vrtoglava
kao i vaša, profesore. A također i u partiji. Razvijao se u vatrenog nacistu.
Stupio je u odrede SS. Godine 1940. već je bio sturmbannfiihrer, 1943.
obersturm-bannfiihrer, 1944. standartenfuhrer. Doveli su ga već godine 1936. u
Berlin. Državni vođa Bouhler zadužio ga je već u ono vrijeme da u
koncentracionim logorima provodi takozvanu biološku istragu. To znači da je
već tada Delacorteu bilo dopušteno da ubija... a on je to i činio bez skrupula,
bez savjesti! O svojoj djelatnosti pisao je čak i svojoj ženi. Takva smo pisma
pronašli u nje. Već je davno mrtva.« Paradin je uzeo u ruku nekoliko
presavijenih papira, preletio je po njima pri čemu je pročitao nekoliko
rečenica: »Iz Miinchena, gdje je pročešljao koncentracioni logor u Dachauu:
'Ima još samo dvije tisuće ljudi s kojima ćemo uskoro biti gotovi,
pregledavamo ih kao na vrpci...'« Paradin je uzeo u ruku neko drugo pismo. »Iz
koncentracionog logora Buchenvvald kod Weimara — već sam bio pobjegao,
Delacortea ondje nisam vidio: 'Sedam sati i četrdeset. Polazimo u novi veseli
lov! ...'« Paradin je ponovo uzeo jedno pismo: »Iz Hiisten-berga: 'Jedanaest
sati i četrdeset. Hura! Završili sve upitnike ...'« Paradin je odložio pismo.
»Hura! A sve se to zbivalo i prije no što je Delacorte, kao jedan od vođa
akcije T-4,' započeo svojim silnim masovnim ubojstvima! Što se te djelatnosti
tiče čini se kao da je u tom trenutku bio zaboravio sve što ga je učio Hoche.«

Pogledao je Mohna, ovaj je uzeo u ruke mnoge ceduljice i polako rekao: »To
je potpuna istina. Uopće četvrtina svih žrtava eutanazije bili su slaboumnici,
idioti najtežeg tipa, a tih je bilo nešto manje od polovice, dakle, osmina.
Otprilike pedeset procenata ubijenih bili su navodno šizofreničari. Ostali su
bili duševni bolesnici, epileptičari, gluhonijemi, starci i alkoholičari.« Mohn
je podigao glas: »Danas smo u psihijatriji tako daleko da smo kadri, a to se
usuđujem reći, više od polovice svih tih pobijenih, kad bi još bili živi, liječiti;
čak bismo ih mogli i otpustiti iz bolnice.«

»Lijepo«, rekao je Paradin. »Nadalje. Jesu li svi ti odabranici trovani

ugljičnim monoksidom, profesore?«

»Nisu«, odgovorio je Mohn. Taj razgovor u svojoj stručnosti nešto je

najstrašnije što sam ikada doživio u svom životu. »Mnogi bolesnici naprosto
nisu dobivali hranu, umirali su polako zbog neishranjenosti, pogotovu djeca.
Drugima su davali luminal ili injekcije luminala ... također pretežno djeci.
Luminal su im davali u takvim dozama da to nije moglo biti smrtonosno.
Bolesnici su umirali, slabosti radi, od zapaljenja pluća, ili ostalih bolesti,
nakon duljeg vremena, a sve se to smatralo prirodnom smrću. Delacorteove
žrtve su trpjele nezamislive muke. Svi oni koje je on liječio — kraj svoje
djelatnosti kao voditelj akcije 'T-4'.«

»Kakvi su to bili ljudi?« upitao je Paradin.

»Delacorte je bio osobito revan kako bi se nacistima dokazao kao otkrivač

novih putova. Na to ga je potakao jedan razgovor s Himmlerom. Ovoga je
mučio jedan problem.

U koncentracionim logorima bilo je više milijuna zatočenika koji su bili

'neplodni' i 'rasno manjevrijedni'. Trebalo je da, doduše, rade u ratnoj
industriji Njemačke, ali da također i nestanu. Kako? Delacorte se oduševio za
svoju ideju rendgenske kastracije. Taj je postupak trebalo da bude ...« —
Mohn je pogledao jednu ceduljicu — »... jeftin, trebalo ga je prilagoditi
masovnoj upotrebi. 'Odgovarajući materijal su mi dali u koncentracionom
logoru Oswiencim', tako je Delacorte obavijestio Himmlera.«

U Osvviencimu (obavještavao je Mohn) eksperimentirao je Delacorte s

mladim Židovima. Ženski pacijenti bile su grčke djevojke između četrnaest i
osamnaest godina. Pod rendgenskim aparatom doživljavale bi tako teške
opekotine da su uskoro potom umirale. Nakon mjesec dana one koje su ostale
na životu operirali bi — za kontrolu. Delacorte je operirao i do deset
djevojaka na sat. Činio je to nesteriliziranim instrumentima i bez narkoze. Po
iskazima logorskih liječnika ti su eksperimenti bili nešto najstrašnije što se i
pomisliti moglo.
»Delacorte je u svom izvještaju Himmleru hvalio sama sebe kako mu je
potrebno uvijek samo šest minuta za zahvat«, čitao je Mohn s neke svoje
ceduljice.

Minski je stenjao.

»Ali uspjeh kojemu se nadao ipak nije Delacortea zadesio. Zaključio je da je

kastracija muškarca ovako izvedena — citiram — 'gotovo isključena ili
zahtijeva postupak koji se ne isplati'. Citat zaključen. Tko bi preživio sve
torture, toga su napokon ugušili u plinskoj komori.«

Paradin je upitao: »Je li istina da su plinske komore zatvorili kad se pučanstvo

uznemirilo, profesore?«

»Nije. U koncentracionim logorima nastavilo se time još i u većoj mjeri. Inače

su u većini slučajeva prestajali time, ali nikada u potpunosti. Slaboumnu djecu
ubijali su sve do godine 1945, a u mnogim ustanovama postojale su takozvane
kuće glada gdje bi preostale slaboumne bolesnike ostavljali i po dvije godine
bez ikakve njege, u ovoj im kući ne bi davali niti mesa niti masti. Takve su se
stvari zbivale, na primjer, u bolnici Eglfing-Haar kraj Miinchena. Poslije
završetka rata ti bi ljudi u prosjeku težili još četrdeset kilograma. Godine
1945. na životu ih je još bilo devedeset i pet.

Spominjem Eglfing-Haar, jer su Amerikanci skupinu njemačkih liječnika, a

među njima i mene, odveli onamo i pokazali nam te ljude koji su bili izbjegli
Delacortea. Živi leševi...«

Boris je rekao potresen: »I vi ste bili učenik tog Hochea, gospodine profesore.
Nećkali ste se da predate svoje beznadne bolesnike letećim komisijama.«

Mohn je zbunjeno kimnuo glavom.

Minski je samog sebe mučio svojim riječima: »Kako je to moguće? Imali ste
istog učitelja, obojica ste osobito nadareni. Obojica ste slušali ispočetka
ozbiljne i razumne riječi predavanja. Obojica ste imali dobre političke
početne pozicije. Jedan od vas brani svoje bolesnike do te mjere da na kocku
stavlja život... a drugi trpa u plinsku komoru i do stotinu tisuća ljudi. Kako je
to moguće? Kako je to moguće? Obojica ste ljudi... svi smo mi ljudi... želim
kazati... kako je to moguće da jedan čovjek ovako, a drugi...« Minski je zastao
u riječi, zašutio je sasvim nesretan.

»Razumijem ja što vas tišti«, rekao je Paradin. »To tišti i mene. Prije sam
vjerovao kako većina ljudi nisu drugo do lutke koje se navijanjem može
dovesti da učine bilo koji pokret a da sve što čine i svi drugi vide tako da se
odmah zna gdje valja zahvatiti. Ali što više ljudi poznajem mislim kako to nije
istina.«

»To i nije istina«, javio se Mohn. »Ljudi nisu lutke. Oni su nešto poput
automata... u svakoga je ugrađen neki osobiti mehanizam u njegovoj
unutrašnjosti koji sasvim određeno vodi čovjeka drugim putovima.«

»Kakav je to mehanizam? Zašto je put svakog čovjeka drugačiji? Zašto je tome

tako?« upitao je Paradin.

»Ne znam vam na to odgovoriti«, rekao je Mohn. »Znam samo kako je u

koncentracionom logoru Kolomvja u kojem se nalazila vaša žena, gospodine
Minski, postojao narednik trupa SS po imenu Klepke, koji je vašoj ženi
poklonio komad kruha iako ga je to moglo stajati glave. A znam što je bečki
psihijatar profesor Frankl pisao u svojoj 'Psihologiji i psihijatriji u
koncentracionim logorima'. Frankl je i sam bio mnogo godina u
koncentracionom logoru. U toj radnji spominje nadzornika logora, u kojem je
boravio na kraju i iz kojega su ga oslobodili.« Mohn je podigao svoja ramena i
ponovo ih spustio. »Taj komandant bio je pripadnik trupa SS. Poslije
oslobođenja iz logora, piše Frankl, pokazalo se ono što je do tog vremena znao
samo logorski liječnik — i sam zatočenik: — komandant logora je iz vlastitoga
džepa davao velike sume novca kako bi iz apoteke, što se nalazila u blizini
logora, mogao nabaviti medikamente za svoje logoraše.« Mohn je govorio
polako i veoma razgovijetno, kao i uvijek. Slušali smo ga bez glasa. Iz dubine
čuli smo šum poslijepodnevnog prometa. »A jedan od najstarijih logoraša u
tom koncentracionom logoru, dakle zatočenik«, piše Frankl, »bio je oštriji
negoli svi pripadnici SS u tom logoru! Tukao je logoraše gdje god bi stigao i
kad god je to mogao. Komandant logora, po Franklovom pisanju, nikad nije
digao ruku ni na jednog zatočenika. Frankl piše: riječ je o ljudima. Ono što je u
ono vrijeme ostajalo, piše on, uvijek je bio samo čovjek... ali što je čovjek?
Ima li on dušu?«
»Govorili ste o nekom mehanizmu«, oglasio se Paradin. »Jest«, rekao je Mohn,
»to sam rekao.« »Zašto ste izbjegli da upotrijebite riječ duša?« »Ta mi je riječ
u mom pozivu neugodna«, rekao je Mohn. »A tko određuje ima li netko dušu...
mehanizam... sotone u sebi ili mehanizam dobrog čovjeka? Tko?« povikao je
Boris.

»Ja to ne znam, gospodine Minski«, rekao je Mohn. »Nitko to ne zna.«

Paradin je hramao sad ovamo sad onamo.

»Ali to se mora znati... znat će... jednoga dana znat će se«, rekao je.

»Tko zna«, rekao je profesor Mohn.

A ponovo, to zvuči gotovo smiješno, kada to ispisujem, zvuči to odbojno i

perverzno, ali istina je, a na ovim stranicama valja mi da pišem samo istinu, ja
sam ponovo morao, kao u trenutku udara munje, misliti na Lilian.

Bio sam jako umoran. Noć sam proveo budan, prevalio sam dug put, mnogo
sam toga doživio, pobjegao sam — u toplini ove sobe osjetio sam kako me
nadvladava slaboća. Sve sam još jasno i razgovijetno upamtio, ali misli su mi
se polako gubile i odlazile onamo, k Lilian ...

Padao je snijeg, finim, tvrdim pahuljama u izgorjelu, ogoljelu crkvu župnika

Helmuta Materna. Sve svijeće, što bi ih ljudi zapalili, odmah bi se gasile na
vjetru ili bi ih pogađale pahuljice snijega i tako je ovdje postojao samo
razrušeni oltar, grubo sadjelan križ i mršavi, lako ponapiti župnik obasjan sa
dva mala reflektora. Velika crkvena lađa što je još uvijek vonjala po izgorjelu
drvetu, ohladnjelu kamenu i hladnom metalu bila je sva u tami. Tko bi se našao
u pozadini, kao sada Lilian Lombard i ja, između sebe i župnika ugledao bi
bezbrojne ljudske glave. Tog ponoćnog sata crkva je bila puna kao šipak
koštica. Lilian je na sebi imala neko staro krzno, a ja modri ogrtač američkog
vojnika. Stajali smo sabiti u gomilu, držali smo se za ruke. Iz naših usta i iz
usta sviju ljudi vijala se para sve do potamnjela neba odakle je padao bijeli
snijeg. One noći bilo je veoma hladno.

Prije podne 24. prosinca, dvanaest sati pošto sam joj donio sanduk pun
živežnih namirnica, pojavila se Lilian u MP-stanici. Moje razdoblje završilo
se u osam sati ujutro, spavao sam kod kuće u svojoj sobi vile u aleji Richarda
Straussa, jer te večeri morao sam ponovno u službu, bila je to dvostruka služba
umjesto Paradina i našeg trećeg prevodioca, nekadanjeg bankara Eugena
Recka. Obojica su bili pozvani Reckovoj sestri. Tako je, dakle, Lilian
razgovarala s Paradinom. Rekla mu je kako joj je žao što je bila gruba sa
mnom i kako bi me rado pozvala na večeru. Paradin je uvijek bio dobar drug.
Pripovijedao sam mu o Lilian. Ni sa jednom riječju nije spomenuo da je i sam
pozvan na večeru već joj je obećao da će me svakako obavijestiti. Kad je to
učinio nije dopustio da mu proturječim.

»Nesmisao! Ja ću biti dvostruki obrok u službi. Idem li Reckovoj sestri ili ne

odista mi je svejedno. Sasvim pošteno kazano radije sam u stanici. Tiny je u
službi. Bit će nam jako lijepo. Ni riječi, Riki! Poći ćete k svojoj Lilian.«

I tako sam se pojavio u dvadeset sati, 24. prosinca 1947, kod Lilian. Paradin
je očistio moju obojenu uniformu, izgla-čao ju je, na sebi sam imao novu
košulju i novu kravatu, a Tiny mi je nabavio par mekanih cipela — njegov dar
za Božić.

Lilian je na sebi imala večernju haljinu od zlatnog lamea, niti je bila nova a ni
moderna, ali bila je veoma lijepa, toliko lijepa da sam je neprestance morao
gledati. Njen maleni stan nalazio se kraj podruma u kojem se nalazio kotao od
centralnog grijanja, u nje je bilo veoma toplo, jer američki oficiri su
izvanredno ložili. Iznad nas je bilo mnogo vike, napili su se, a imali su goste,
čuli smo ih gdje viču i kako se smiju, djevojke su kriještale, čaše su se
razbijale, a orila se strašna jazz glazba.

Lilianin stan je imao dvije male sobe, omalenu spavaću sobu — pregrađen
prostor podruma — kuhinju, kraj koje se nalazila kupaonica, prije je to bila
praonica rublja. Ostatak svog pokućstva stavila je Lilian ovamo, bili su to
tanini ormari i škrinje, izrezbarene stolice i teški okrugli stol što ga je svečano
postavila. Posvuda su sjale svijeće u srebrnim svijećnjacima.

»To su još svijeće što smo ih upotrebljavali za vrijeme uzbuna. Mnoštvo ih je

ostalo ... jedine stvari koje su preostale u nas«, rekla je Lilian. Napravila je
izvrsnu večeru od konzerva što su se nalazile u sanduku, sjedili smo sučelice
jedno drugome za lijepo postavljenim stolom i jeli kao da se nalazimo za
kraljevskom trpezom.
Poslije jela otvorila je Lilian bocu whiskyja, a ja sam otišao do američkih
oficira gdje sam dobio led i sodu, pili smo ponešto i na radio-aparatu našli
američku vojničku stanicu koja je svirala plesnu muziku. Plesali smo između
tamnog pokućstva u svjetlu drhtavih svijeća, a potom smo sjeli jedno drugome
nasuprot i gledali se i jedva kazali poneku riječ.

»Htjela bih poći na ponoćku«, rekla je Lilian napokon. »Posljednji put sam
bila prije... već se i ne sjećam kad sam bila na ponoćki. Ćini mi se da tome
ima zasigurno deset godina.«

»Ja nisam bio i dulje«, rekao sam pijući whisky.

»Jeste li katolik?«

»Protestant. Ali meni je to svejedno. A vi?«

»I sama ne znam što sam ... krštena katolički... ali inače ...«

»Poznam to.«

»Jest, znate za tako nešto?« Kimnuo sam glavom. »Molim vas pružite mi još
malo pića.«

Napunio sam joj čašu.

»U čast čega pijemo?«

»Dragom Tinyju u čast«, rekla je.

»Ja pijem u zdravlje Lilian«, rekao sam ja.

»Za dragog Tinvja!«

»Lijepo«, rekao sam, »za dragoga Tinvja i za Lilian.«

»Hoćete li poći sa mnom na misu?«

»Ako je to vaša izričita želja ...«

»Zar ne želite?«

»Ali ipak ... sigurno ... ako je vama do toga ...«

»Jest«, rekla je Lilian. »Želim to. Znate li za neku crkvu u koju biste rado ušli?
Ja ne znam nijednu.«

»Ja je znam«, odgovorio sam. I tako sam poveo Lilian po tamnim, razrušenim
ulicama po snježnoj vijavici do izgorjele crkve siromašnog župnika Helmuta
Materna, koraci su naši bili nečujni.

Služba je već bila započela kad smo došli i zbog toga smo se nalazili sasvim
straga, a ja se još točno sjećam kako je Matern — propovijedi su mu bile
uvijek neuobičajene — sjećam se kako je pročitao pismo nekog
jugoslavenskog partizana.

»U mene je jedno pismo ...« Ljuljao se, jedva primjetlji-vo, zacijelo sam to
samo ja primijetio, jer ja sam bio taj koji je u njegovu glasu primijetio
povremene zastanke — bilo mi je to moguće, jer mi je on sam povjerio svoju
tajnu. »... to će reći prijevod je to jednog pisma. Mlada jugoslavenska majka
koja sa svojim malim djetetom živi još ovdje kod nas u Frankfurtu dala mi je
taj prijevod. Pismo je njena muža... posljednje. Taj čovjek je napisao to pismo
kad su ga Nijemci uhvatili znajući da će idućeg dana biti strijeljan. Predao ga
je nekom njemačkom vojniku, a ovaj je pismo donio ženi koju su bili pozvali
na prisilni rad i koja je svoje dijete rodila u Njemačkoj ...« župnik se ponovo
zaljuljao, bio je strašna izgleda, iznuren, požutio, odjeća mu je bila uprljana,
jasno se to vidjelo u sjaju reflektora, ali ljudi su ga napeto slušali, po nama je
padao snijeg, bezglasno i uporno, mnogo snijega ...

»... Svojem nerođenom djetetu onaj jugoslavenski vojnik je pisao ove riječi:
'Dijete moje, još spavaš u tami i sabireš snage za borbu što te čeka pri porodu:
želim ti svako dobro. Još se nisi oblikovalo, još ne dišeš, dijete moje, slijepo
si. Ali kada bude došlo tvoje vrijeme, tvoje vrijeme i vrijeme tvoje majke koju
volim od sveg srca tada ćeš pronaći snagu i borit ćeš se za zrak i svjetlost. To
je tvoja sudbina da se boriš za zrak i svjetlost, da izdržiš, zato si predodređen,
od žene rođen a da i sam ne znaš zašto ...'«

Mnoštvo je stajalo nepomično, Lilian je čvršće zgrabila moju hladnu ruku, a ja

sam razmišljao kako čitava ta scena nalikuje na veliku filmsku dekoraciju.

»'Sačuvaj ...'«, čitao je župnik Matern lako zastajkujući, »'... sačuvaj ljubav
spram životu, ali odbaci od sebe strah pred smrću. Valja voljeti život, inače je
izgubljen, ali ga ne valja i suviše voljeti...'«

Padao je snijeg, padao je po svima nama, svima nama koji smo stajali ovdje
mirni slušajući sve u toj razrušenoj crkvi.

»'Sačuvaj'«, čitao je župnik Matern, »'u svom srcu glad za novim spoznanjima,
sačuvaj u sebi mržnju na svaku laž, sačuvaj u sebi moć da prezreš sve što je
zlo. Znam kako moram umrijeti, a ti moraš biti rođen da staneš na gomilu
razvalina svih mojih zabluda. Stidim se, što tebi ostavljam neuredan i
neudoban svijet. U mislima ljubim tvoje čelo i posljednji put te blagosiljam.
Neka ti je laka noć, dijete moje — dobro jutro i neka ti bude svijetlo buđenje
...'«

Ljudi su započeli da pjevaju, Lilian me pogledala i mi smo se udaljili. Pošli

smo po razrušenim ulicama, oko nas su bile same ruševine bez ulica, ruševine
je posvuda pokrivao snijeg kao neka ogromna plahta. Naišli smo na neki most,
bio je to pješački most što je premošćivao neki kolosijek, nasred mosta smo se
zaustavili i poljubili. Lilianin dah bio je svjež kao mlijeko, a dok smo se
ljubili ispod nas je prolazila lokomotiva, zavila nas je u dim.

Začuli smo zatim nekog čovjeka koji je lošim njemačkim jezikom pozivao u
pomoć. Prošlo je neko vrijeme dok smo ga našli. Udaljili smo se od grada,
nalazili smo se na periferiji, ovdje nije bilo mnogo kuća, čovjek je klečao na
rubu neke široke ulice kraj skvrčene žene.

»Pomoći, molim«, rekao je. Oboje su bili oskudno odjeveni. »Pomoći.« Mora
da je to neki Jugoslaven, pomislio sam, ili Bugarin.

»Što je?«

»Žena ... dobiti dijete ... htjeli u bolnicu ... razumjeli? Na putu ... nema auto ...
uopće nema ... živimo napolju, u logoru ...«

Žena je stenjala.
»Ne mogu dalje ... možda ti potraži auto.«

»Ostajem ovdje«, rekla je Lilian, kleknula je kraj mlade žene koja je stenjala.
»Vidi možeš li naći telefon, Riki.«

Bilo je to prvi put da me oslovila sa ti.

Dugo sam trčao i napokon naišao na kuću. Probudio sam ljutite ljude iz sna.
Imali su telefon. Pozvao sam MP-stanicu i zatražio neka mi dadu Tinvja
kojemu sam saopćio sve i zamolio ga neka odmah dođe. I sam znao nisam gdje
se nalazim, rekao sam mu samo ime ulice, ali Tiny se u Frankfurtu snalazio
sasvim dobro. Nakon četvrt sata dojurio je svojim džipom. Čekao sam ga pred
kućom. Odvezli smo se k onom muškarcu i ženi, a i k Lilian, podigli smo
noseću ženu veoma oprezno u džip. Savila je rubac oko glave, bila je veoma
mlada i mršava. Muškarac nam je rekao kako ćemo doći do bolnice, a Tiny je
sada pazio i zaobilazio sve rupe i kamenje, a mlada žena, kojoj je glava
počivala u Lilianinu krilu, neprestance je stenjala.

Njen muž i ja sjedili smo kraz Tinvja.

»Logor ne dobar«, govorio je čovjek. »Hladno. Mnogo ljudi. Prljavo.

Razumi?« i »Jest«, rekao je Tiny.

i Kad smo dohvatili bolnicu pobrinuli su se liječnici i sestre za ženu. Njen muž
je morao pričekati u hodniku. Neko smo još vrijeme ostali kraj njega.
Lilian, Tiny i ja.

Lilian ga je upitala: »Kako se zovete?«

»Vlasek«, odgovorio je. »A ime?«

»Žarko.«

»A vaša žena?«

»Olga«, odgovorio je čovjek čudeći se. »Zašto?«

»Htjela sam znati«, rekla je Lilian.

»Laku noć«, rekao je. »Želim vam sreću. Mnogo sreće«.

»Mi to vama želimo«, rekla je Lilian. »Vama i vašoj ženi i vašem djetetu, laku
noć!«

»Good night«, piskutavo je rekao Tiny podavši tom čovjeku kutiju s

cigaretama.

Vratili smo se u džip, a ja sam s Lilian sjeo straga. Odmah je zaspala na mom
ramenu i kad smo se našli ponovo u Stresemannovoj ulici spavala je tako
duboko da se uopće probudila nije. Iz njenog sam ogrtača oprezno izvadio
ključeve kuće i stana, odnio sam je zajedno s Tinyjem u podrum. Mrmljala je
nešto u snu, ali nisam razumio što. Svukli smo s nje krzneni ogrtač i cipele i
položili je u krevet pokrivši je. Na prstima smo otišli iz njena stana. Kad smo
se vraćali u stanicu Tiny je upravo luđački jurio. Džip je poskakivao i klizio
po cesti, a Tiny je pjevao iz sveg glasa: »Zaustavi se, Jordane...«

»Opasnost za metodu koje se ovdje pridržavamo da une-semo nešto svjetla što

se to odista zbivalo s Delacorteom prije no što će započeti svojim
zločinstvima,« rekao je Walter Paradin, »bjelodana je. Ja sam bio taj koji je na
taj način htio unijeti nešto jasnoće u sve to... uvijek to želim i uvijek tako
radim. Ali želim sada nešto razjasniti: čitav svijet što ga poznajemo sastoji se
od nekih stotinu raznih kamenčića, temeljnih sastojaka koje nazivamo
elementima. Gotovo sve na tom svijetu, ljudi, životinje, cvijeće, planine, mora,
spojevi su tih elemenata. Sve se može analizirati, sve ono veliko i sve maleno,
lijepo i odvratno, vrijedno i bezvrijedno, prekrasno i ružno. U takvoj jednoj
analizi čovjek može otići veoma daleko. Elementi se sastoje iz molekula,
molekule iz atoma. Atomi se sastoje od atomske jezgre oko koje kruže
elektroni. Ako čovjek nešto, tako reći, razdrobi do elektrona kako bi doznao
odašta je to stvoreno ostaju još samo elektroni, ne više ono što istražujemo.
Svi su elektroni jedni drugima nalik. Drugim riječima: pokušali smo analizirati
Delacortea ... veoma duboko. Budemo li išli još i dalje, postat će čovjek,
Delacorte, i ono što je on radio, nevidljiv... preostat će svi ostali ljudi, dobri i
loši, prapočeci koji niti su dobri niti zli, već su najmanji kamenčići u
univerzumu. Na taj način mogu razmatrati i najružnije, najsmrdljivije,
najodvratnije fekalije. Mogu utvrditi dijelove i sve to razbiti do najmanjih
dijelova, pa će se tada, akademski govoreno, lju-bezno, bez ikakve strasti,
pokazati kako hrpa fekalija naprosto mora biti nešto odvratno, mora smrdjeti,
mora biti nešto gadno — ta hrpa ne može ništa zbog svega toga. Tako, sve to
promatramo, ta hrpa fekalija, više nije nešto odvratno, više i ne smrdi,
satvorena je od trilijuna neznatnih, neutralnih kamenčića odakle potječu i
orhideje, sveta vodica, nebeska rosa i zvjezdana prašina, mirisna ruža i zlatan
grozd, najljepša žena i najbolji muškarac. To je zločinačka opasnost takve
analitičke metode, ako zaboravimo odakle valja poći, ako zaboravimo kakve
je stvari činio predmet koji analiziramo. Kako to ne bi bilo zaboravljeno
moram vam pokazati još nešto.

Paradin se otputio nekoj zidnoj tabli, pritisnuo je na neko dugme. Dio drvene
oplate kraj table s onim članom 1. Temeljnog zakona počela je kliziti u stranu,
pokazalo se srebrnasto omaleno filmsko platno. Paradin je othramao do nekog
regala na zidu, ondje je otvorio jedna mala vrata. Tu se nalazio aparat kojim su
se mogli prikazivati filmovi od 16 mm. Paradin je ukopčao aparat govoreći:
»Delacorte je na svim svojim službenim putovanjima kraj sebe imao i
snimatelja. Kad su ga potkraj rata uhvatili našli su u njega mnoge filmove. Eto
jednoga što smo ga sačinili iz mnogih rola. Morate ga vidjeti.«

Na platnu se pokazala slijepa slika, a potom je mali aparat počeo brujati.

Paradin je ugasio svjetlo. Prve slike su se pokazale. Na slici se vidio
nasmijani Delacorte u sivoj uniformi SS-ovca, preko sebe je prebacio bijeli
liječnički ogrtač, stajao je nasmijan u krugu svojih sumišljenika. Nalazili su se
u dvorištu. Dvorište je bilo opasano visokim zidom. Ispred njih se protezala
beskrajna zmija iznurenih likova, svi su bili odjeveni u prugastu odjeću.
Kamera je pokazivala velike snimke, na licima se tih ljudi ogledao smrtni
strah. Zatim ponovo Delacorte — nasmijan, udarao je jahaćim bičem po čizmi,
zapovijedao je, odabirao. Delacorte na jednoj paradi, Delacorte kako svira
glasovir, Delacorte s ovčarskim psom. Snimatelj mora da je imao dobre živce,
bolje od mene u svakom slučaju. Snimao je odabiranje, transporte u
omnibusima, dolazak u ustanove za ubijanje, nastup ljudi posvećenih smrti,
odlaganje odjeće, odlazak u 'kupaonice', a snimao je i kroz okance na vratima i
ono što se zbivalo u 'kupaonicama' kad su pustili plin.

Izdržao sam pet minuta. Potom sam ustao, oteturao do vrata, i jedva da sam se
dokopao predsoblja i zahoda. Počeo sam strašno povraćati.

Poslije toga sam bio veoma slab, ispirao sam dugo usta i lice hladnom vodom.
Vratio sam se na hodnik i gledao kroz prozor što sam ga otvorio, udisao sam
svjež zrak. Ugledao sam preko rubova krova komadić tmurnog, naoblačenog
neba, zdvojno sam se trudio da mislim na nešto drugo, a ne na one strašne slike
što sam ih upravo bio gledao. Sjetio sam se jednog drugog filma, što sam ga
jednoć gledao, gledao sam ga zajedno s Lilian, a tome je davno.

'Heidi' se zvao taj film — snimili su ga po istoimenom slavnom romanu za

djecu što ga je napisala Johanna Spyri. Gledao sam ga zajedno s Lilian, bila je
poslijepodnevna projekcija. Tiny nam je kazao kako taj film svakako moramo
vidjeti. Poslije one božične noći sastajali bismo se gotovo dnevno, Lilian i ja
svaki dan, bar na kratko, jer morao sam mnogo raditi, Paradin se bio razbolio
od gripe. Tek kad je ponovo bio kadar preuzeti službu bio sam slobodan čitav
dan i čitavu noć, pa sam mogao poći s Lilian u kino.

'Heidi' je bio švicarski film njemačkim jezikom snimljen, Tiny je sasvim

sigurno mali dio dijaloga razumio.

»Najljepši film na svijetu!« objašnjavao mi je. Gledao ga je, zajedno s malom

Mickev, već tri puta.

Bila je istina to što je Tiny govorio. Sve do danas sjećam se malo filmova koji
su me više potresli od ovog snimljenog po tom staromodnom romanu. Autor,
režiser i glumci majstorski su ga napravili. Bio je to film za djecu, ali ne samo
za djecu, o ne! Iz sentimentalnog romana nastao je nesentimentalni i pri tom
veoma dirljiv film koji smo svi mi posjetioci te predstave duboko osjetili,
orosile su nam se oči, djeci i odraslima, meni kao i Lilian. Pri tom je to bio
veoma veseo film. Humor tog filma bio je dobrodušan i tih. Nitko nije urlao od
smijeha. Svi su se smiješili. Orošenih očiju.

Tvorci tog filma umjeli su 'Heidi' modernizirati, a da ni najmanje nisu razorili

patinu, prošlost na prijelazu stoljeća. Još i danas, dvadeset godina poslije,
sjećam se scena koje su mi zauvijek ostale u sjećanju.

Prije svega to je početak filma — nešto najljepše što sam ikada vidio. Mala
Heidi i njen mali prijatelj uspinju se na visoko brdo u Heidinoj domovini.
Prijatelj pokazuje Heidi kako će jeka s drugog brijega vratiti njegov glas. Ali
tada, kad je povikao silan niz dječjih svinjarija kako bi se napravio važan pred
Heidi, jeka je izostala. Nepristojnosti bregovi nisu vraćali, a dječak se jako
posramio. Ali naveče, kad je Heidi kod svog djeda svojim tankim glasom
zapjevala pjesmicu, oglasila se jeka kao tisućuglasni koral, sva brda čitave
zemlje vraćala su njen glas.

Ili priča o zemički.

Prije no što će se odvesti u veliki grad Heidi je obećala svojim prijateljima u

brdima bijelo pecivo, jer toga oni nisu imali. Došavši u grad sjela je pri svom
prvom doručku sučelice kotarice pune tih svijetlih, rskavih dragocjenosti.
Ukrala je nekoliko zemička — za svoje prijatelje. I u idućoj sceni učinila je to.
Tada se ta priča o zemički neko vrijeme izgubi iz vida, jer sada film
pripovijeda o Heidinoj velikoj žalosti i sve većoj tuzi za zavičajem, za brdima
i za domom. Napokon, kao vrhunac te tuge i čežnje, netko otvara njen ormar i
kao rijeka suza počinju navirati stotine starih, osušenih žemičaka iz ormara.

I tada...

Toliko se tih scena još sjećam, toliko.

Kad se predstava završila Lilian je uzela moju ruku, izišli smo iz kina na
slobodu idući večernjim ulicama; dugo smo šutjeli.

»Jednom«, oglasio sam se napokon, »jednom bih htio napisati scenarij za

ovakav film ... nešto tako lijepo, tako potpuno ...«

»Jednom hoćeš«, rekla je Lilian, »napisat ćeš prekrasan film, Riki.«

Rekla je to sasvim osvjedočeno, točno se još sjećam. I tako je došlo vrijeme,

pa sam napisao knjigu za film koji je dobio mnogo nagrada. Bio je to dobar
film, svidio se u čitavu svijetu — tim sam filmom zapečatio svoju sudbinu ...

Došli smo do Mosta mira.

Lilian je rekla: »Želim da danas ostaneš kod mene.«

Mnogi su se ljudi žurili kraj nas, gurali su nas. Mi to nismo primijetili.

»Zaljubila sam se u tebe, Riki«, rekla je Lilian. »Strašno sam se zaljubila.

Dođi, dođi sada brzo ...«
Te sam noći ostao kod nje. Spavali nismo niti puni sat. Ljubili smo se. Spavao
sam ja s mnogim djevojkama prije Lilian, s mnogima i poslije nje. Ni sa
jednom nije bilo tako, ni sa jednom nikada više neće biti tako.

Ništa nismo pili, ali vjerovao sam da sam pijan. Naše ruke i usne, naša tijela i
jezici su se pomicali sami od sebe, činilo se kao da smo stvoreni jedno za
drugo. Ljubili smo se, a u trenutku vrhunca Lilianino se lice uvijek bolno
zamračilo, prvi put kad sam to ugledao, prestrašio sam se. Ležali smo jedno
kraj drugoga i pušili i tiho razgovarali, a kada se ponovo javila strast valovi
mora su nas zapljuskivali uvijek iznova, uvijek iznova. Napokon, zasivilo je
jutro, mi smo zaspali. Tijelo do tijela, ruka do ruke. Probudio me Lilianin glas,
govorila je napola budna, napola u snu.

»zemičke«, rekla je. »Krast ću zemičke. Napunit ću njima ormar. Sve će biti za
tebe. Za moj dom...«

Kad sam se vratio u Paradinov radni kabinet svjetlo u sobi je ponovo gorjelo,
ploča na zidu bila je ponovo na svome mjestu. Minski i Mohn sjedili su blijedi
kao zid. Kad me ugledao Boris je rekao: »Žao mi je, Riki što sam vikao na
tebe. U pravu si. A rabi, mudrac, nije u pravu. Ne treba zatvarati oči i
pričinjati se kao da ništa ne vidiš, ne treba zatvarati uši i pričinjati se kao da
ništa ne čuješ. Svi su to činili, svi u toj zemlji od početka i što se desilo?
Mržnja i jad, uvijek novi jad, uvijek nova mržnja. Vratit će se, uvijek ponovo,
vratit će se prokleta prošlost sve dok s njima odista ne završimo. Vratit će se
kao što se sada vratila tim Delacor-teom. Ako ih ne počistimo nas radi —
moramo to učiniti djece naše radi. Uviđam to. Već sam rekao gospodinu
državnom nadodvjetniku sve što želi od mene... uradit ću.«

»Zahvaljujem vam, gospodine Minski«, odgovorio mu je Paradin.

Boris je kretnjom ruke pokazao Paradinu neka zašuti.

»Moja žena«, rekao je. »Moram samo to sebi predstaviti kako je gospodin
profesor Mohn rekao da je moja Rahela vjerojatno već u logoru bila bolesna.
Kad samo pomislim na to da ju je Delacorte mogao ugledati... dosta mi je da
se sjetim kako je mnoge druge u logorima gledao. Na mene možete računati,
gospodine državni nadodvjetniče. Stidim se kako sam se ponio. Ja sam kukavni
Židov.«
»Nemojte govoriti besmislice«, oglasio se Paradin oštro. »Niste vi kukavica!
Hrabri ste kao i svaki drugi. Samo ste mudriji. To je katkada dvosjeklost. Ali
sad ste to spoznali. Budite bez brige, gospodine Minski. Pripazit ćemo na vas i
na sve vaše namještenike, na vaš lokal.«

»Ajme!«

»Ne tako, kao što se bojite. Nećemo vas opterećivati. Svakoga ćemo staviti
pod lupu koji će podnijeti protiv vas bilo kakvu prijavu. Uostalom, ne
vjerujem da će to uraditi.«

»I ja ne vjerujem«, rekao je Minski smijuljeći se nenadano. »U najmanju ruku

tjedan dana toga neće biti.« Obratio se meni: »Sam bog je na našoj strani,
Riki! Da li bi inače Va-nessa tjedan dana ranije dobila svoje stvari. Corabella
i Ana-marija sasvim su nevina stvar. Njih nitko ne može zabraniti. A tko zna
što će se dogoditi u razdoblju od jednog tjedna ...«

Te rečenice ću se još sjećati.

»Dakle, hvala vam na čuvanju«, rekao je Minski i naklonio se sjedeći

Paradinu.

Ovaj mu je odvratio naklonom i potom se obratio meni.

»Vi ćete odletjeti u Treuvvall, zar ne?«

»Hoću«, odgovorio sam. »što je moguće brže.«

»Riki, možete letjeti kad god vas je volja. Jasno vam je što radite?«

»Jest.«

»Mi vas možemo pričuvati i u Treuwallu. Eilers i Lansing su dobri ljudi. Znam
ih obojicu kad su radili na nekom drugom slučaju. Ukoliko vas ondje uopće i
možemo dobro čuvati ...«

»Ja moram do Lilian«, rekao sam.

»Jest«, rekao je Minski sada sasvim ozbiljno, »moraš do nje, Riki. Uviđam.
Ostani ondje dok se ne osovi na noge. Ja ću već sam voditi posao za to vrijeme
dok te ne bude. Ali ondje gore, ondje đavolji ples tek počinje! A ti si posred
svega.« Minskijev glas se podigao, započeo je brže govoriti: »Ondje gore
Delacorte nije sam, ima ih još s putrom na glavi. Toliko dugo je i mogao biti
ondje, jer su mnogi u najmanju ruku na glavi imali toliko putra kao i on! Jesam
li u pravu, gospodine državni nadodvjetniče?«

Paradin je kimnuo glavom.

»Tako kako je Delacorte u ratu svojom beskrupuloznošću pravio karijeru«,

rekao je, »jednako je tako u poslijeratnoj Njemačkoj mogao da se brine za
svoju karijeru, jer je na sjeveru, kamo nije pobjegao bez razloga, poznavao
mnoge ljude ... a i znao mnogo o tim ljudima... mnogo znao ...«

Slušao sam Lilianin glas u svojim ušima: »On je tako neugodan ... on nešto zna
... mnogi ga se ljudi ovdje boje ... političari ... policija ... njegovi liječnici ...
tako mnogo ljudi... u tom bi me gradu lako mogao ubiti i ništa mu se ne bi
dogodilo ... toliko je moćan.«

Paradin je rekao: »Držim da bismo se odmah od početka morali nečega

pridržavati. Delacorteovi najuži suradnici, ona tri gospodina, ubijeni su, kako
ništa ne bi mogli iskazati. Sasvim sam siguran da su ubijeni po nalogu 'Pauka',
to su uradili njihovi specijalisti.«

»što je to 'Pauk'?« upitao je Minski.

»Najveća i najsnažnija nacistička organizacija na svijetu koja radi iz

podzemlja. Praktički na svemu svijetu ima svoja uporišta, izvore novca,
agente, skloništa, zrakoplovne luke, imaju svoje brodovlje, radio-stanice,
klinike. Ta organizacija premrežila je čitavu zemaljsku kuglu. Ispočetka je
pomagala samo ratnim zločincima iz Njemačke. Potom se protegnula u Austriju
i Italiju, napokon je započela djelovati u čitavoj Evropi. Poslije toga je 'Pauk'
počeo da na svoj način tjera pravdu. Tko se toj organizaciji nije dopao toga su
ubili... bili su to često i njihovi vlastiti ljudi, veliki ljudi, koji su predstavljali
opasnost za ostale velike ljude od jučer... kad su, naime, počeli pripovijedati
sve što su znali.«

»A vi vjerujete kako je ta stvar s konjakom također djelo 'Pauka'«, započeo je

Boris.

»Ne«, rekao je Paradin. »Držim da je sve to ovdje započelo bez učešća

'Pauka'. Nije bilo razloga da se bilo što poduzme protiv Delacortea. On se
izgubio u ilegalnosti, šutio je. Čini mi se da je pokušaj ubojstva zamišljen od
ovdašnjih ljudi, a bilo bi to zajedničko smišljeno umorstvo ljudi koji nisu
mogli podnositi da Ih Delacorte ucjenjuje... bili su to građani Treuvvalla i
okolice. Tek potom, kad je pokušaj umorstva propao i kad je sve poprimilo
neželjene razmjere, uplela se organizacija 'Pauk'. Nije sasvim sigurno da li je
doktor Hess već žrtva 'Pauka'. Njegova smrt bi se mogla još pripisati
zavjerenicima iz Treuwalla. Erichsen je već žrtva 'Pauka'. Geyer je pripadnik
te organizacije, o tome sam osvjedočen. 'Pauk' je taj koji pokušava da vas
omekša terorom, gospodine Minski. Moramo, kao što vidite, u obzir uzimati
dvije skupine ljudi, koje će se počupati međusobno kada budemo imali
Delacortea. I tu ste mi vi potrebni, gospodine Minski, a i vi, Riki. Naravno o
vas se neće vješati bilo kakve tajne. Ali vi ste, a da to uopće niste željeli,
dospjeli u sredinu orkana, usred sredine ste čitave te priče. Sve što će vam se
desiti nas zanima. Pomoći ćete nam budete li nam odmah uvijek javljali...
svaki doživljaj ma kako vam se on činio neznatan. Hoćete li to uraditi?«

»Hoću«, odgovorio je Minski. »Sve ću uraditi, sve, kako bismo tu prljavu staju
ondje gore počistili.«

»A vi, Riki?«

»I ja.«

»Hvala vam«, javio se ponovo Paradin. »U pravu ste, gospodine Minski,

prljava je to staja... još ne znamo da li je toliko velika kao čitav Treuwall. Ta
staja bi mogla biti i veća.« Paradin je ponovo šepesao sad ovamo sad onamo.
Mašio se svojih naočari. »Ispočetka ćemo zaboraviti one koji su Delacorteu
poslije njegova bijega pomogli i nastavili mu pomagati u ono prvo vrijeme:
zaboravit ćemo liječnike, pravnike, činovnike ... jednostavno sve koji su u ono
vrijeme bili mišljenja kako valja učiniti kraj s prošlošću. Zaboravit ćemo ih
iako su zacijelo mnogi od njih već na startu Delacorteovu da započne svoju
drugu karijeru bili veoma aktivni. Ali do tako visokih časti, do položaja
upravitelja klinike mogao je doći samo time što je upravo te ljude imao u šaci.
Razmislite sada tko sve dolazi u obzir. Kakvo je vaše mišljenje, profesore?«
Javio se Mohn: »Kada je riječ o takvu položaju kao što ga je zauzimao
Delacorte praktički su to svi mogući ljudi na veoma visokim položajima. U
pravdi. U upravi. U zdravstvu ... pa sve do ministarstva.«

Paradin je kimnuo glavom.

»Sve do ministarstva, a i više«, ponovio je. »Morate neprestance imati pred

očima kako je Delacorte odmah pošto je pobjegao bio unesen u sve moguće
tjeralice. Stajalo je njegovo ime i u saveznom kriminalističkom albumu!
Osoban opis i slika. Traže ga zbog ubojstva. Ako ga sada zgrabimo ... nadajmo
se tome ... neće to biti zbog toga što je naša kriminalistička policija tako
vrijedna ili što nam je neki upućeni pokazao trag. Vidite i sami kako smo tek na
početku? Sasvim na početku jedne velike i zle priče.«

Na početku jedne sasvim velike i sasvim zle priče. A posred svega toga
nalazila se Lilian ...

U siječnju 1948. preselio sam se iz vile u aleji Richarda Straussa u Lilianin

podrumski stan. Sada više nisam uzimao samo noćnu službu — Lilian ne bih, a
bila je sada zaposlena kao sekretarica u nekog odvjetnika, uopće mogao viđati.
Ne, Reck i Paradin su sada morali sa mnom zamjenjivati i činiti pravilan
turnus tako da smo u jednakoj mjeri bili zaposleni i noću.

Pisao sam danju ako sam noću bio slobodan, a noću kad sam bio u službi.
Pisaća mašina onog nacističkog glavešine, što ju je Tiny zdipio, neprestance je
bila na putu između Stresemannove ulice i Baselske. Ako sam danju bio
slobodan otpratio sam Lilian ujutro u njenu kancelariju prije no što sam
započeo pisati. Pisao sam već svoj drugi roman prije no što je prvi i bio
objavljen. Drugi se roman zvao 'Nitko nije otok'.

Ako bi mi služba završavala u 16 sati tada bi Lilian poslije završetka svoga

rada, a bilo je to u 17 sati uvijek nailazila u stanicu. Već sam bio na prozoru
ako baš ne bih morao nešto raditi, čekao sam katkada i po pola sata da se
smijući mi se i mašući pojavi. Svi vojnici u stanici su je već u međuvremenu
upoznali, bilo im je drago da je vide a i Lilian je, naravno, smatrala Tinvja
našim najboljim prijateljem, a to je on odista i bio. Ako sam bio u noćnoj
službi tada bismo veoma često Tiny i ja, 'posudivši' džip na brzinu skočili do
Lilian, donosili smo joj sendviče, vruć kakao i doughnuts. Kad bi se ujutro
vratio kući Lilian je već bila u poslu. Kad bih legao u našu zajedničku
postelju, da se malo naspavam, uvijek sam u njoj nalazio mnoge mrvice ...

Lilian je uvijek poslije podne dolazila po mene, odilazili bismo kući, uvijek
smo išli pod ruku, kretali bismo se po razorenu gradu i razorenim ulicama gdje
su radile 'žene-čis-tilice', navečer sam čitao Liliani što sam napisao. Veoma
često mi je znala dati pokoju ideju, ili joj se nešto ne bi svidjelo — uvijek sam
to mogao primijetiti u njenim velikim, tamnim očima koje bi se zamutile.
Držao sam mnogo do njena suda. Popravljao sam što joj se ne bi svidjelo,
preuzimao sam ako se pak meni svidjela neka njena misao i te sate čitanja još i
danas, poslije toliko godina, smatram najsretnijim vremenom.

U rujnu 1947. bio je objavljen moj roman 'Zaustavi se, Jordane!'.

Još i danas nisam kadar objasniti što je bilo uzrokom da ta knjiga uspije.
Usuđujem se pretpostaviti kako je taj roman dirnuo mnoge ljude, jer je u toj
knjizi bila riječ o mnogim stvarima što su ih mnogi ljudi doživjeli. Ali
vjerojatno sam ja bio te sreće da budem prvi mladi njemački autor koji je
poslije rata objavio knjigu — u trenutku kad su sve knjige, koje su bile tiskane,
morale imati dozvolu vojničkih vlasti. 'Zaustavi se, Jordane!' postao je
'bestseller' bila je to riječ koju u ono vrijeme u Njemačkoj još nitko nije znao.
Prodali smo u vremenskom razdoblju od dvije godine 110 tisuća primjeraka
originalnog izdanja, knjiga se pojavila na 11 jezika, dramatizirali su je za
radio, taj mi je roman donio mnogo novaca, a malen dio tog novca je već imao
izvjesnu vrijednost — jer su mi poslije vrijednosne reforme već plaćali D-
mar-kama. Lilian je nastavila raditi kao sekretarica, a ja kao prevodilac, jer
toliko mnogo novaca ipak nismo imali.

O sudbini Lilianina muža nismo ništa saznali, a to je bilo zlo, jer mi bismo se
veoma rado bili uzeli. Gotovo da smo bili sigurni kako više nije na životu.
Ako živi, Lilian bi se od njega rastala. Nismo znali ništa i zbog toga smo
morali čekati — do 8. svibnja 1950.

O svom bratu doznao sam od povratnika kako Werner sjedi u ruskom

zarobljeništvu i kako se ne smije javljati kući. Nisam ga žalio. Bio mi je
ravnodušniji od ma kojeg stranog čovjeka, a tako neka i ostane.

Tako sam bar mislio.

Godine 1948. upoznao sam Borisa Minskog, Minskog i njegov pustolovni
lokal 'G.I. Joe', neprestance su ga zatvarali i uvijek ponovo oslobađali —
zahvaljujući tamnim vezama Minskijevim s vojnom komandom. Često, kad
bismo — Lilian i ja — odilazili s posla, posjećivali bismo Minskijev bar koji
bi u rane večeri još bio prazan. Minski je već u lokalu imao 'juke-box',
ogromnu mašinu s četrdeset i pet ploča koje bi neprestance zamjenjivao za
najnovije hitove. Odakle je dobivao ploče nikada nisam mogao doznati.
(»Prijatelji«, govorio je Minski.)

Također nikada nisam mogao doznati odakle mu mnogo dobrih alkoholnih pića
— konjak, whisky, mnoga vina, čiste rakije, pivo. (»Prijatelji«, govorio je
Minski.)

Mene je odmah zavolio. Kad je bila riječ o Lilian, trajalo je to dulje. Uvijek je
bio uljudan, ali veoma suzdržljiv. Upitao sam ga jednoć ima li nešto protiv
Lilian.

»Vi«, zaustio je — još smo jedan drugome govorili 'vi' usprkos tome što smo
jedan drugog zvali po imenu — »vi volite otrovne žene, Riki, zar ne? Veoma
lijepe, uzbudljive žene ... takve kakva je Lilian.«

»Tako je, Borise. Uvijek je to isti tip žene. Ali što znači otrovne?«

»Tip. Sve takva tipa su otrovne«, rekao je Minski. »Ništa vi pri tom ne možete.
Ne znam također da li je otrovan prava riječ. Rekao sam to samo tako. Ima
orhideja, tako čujem, najljepše su, koje također mogu biti otrovne. Ako
razumijete što želim kazati...«

Nekoliko tjedana kasnije kad smo opet jednoč došli k njemu, poveo me u
stranu i šapnuo: »Prevario sam se, mislim. Nije ona od onih otrovnih. U redu
je.«

Kad smo potom sjedili za našim omiljelim stolom, a svaki je od nas pred
sobom imao čašu whiskyja, pristupio je Minski muzičkom ormariću i ubacio
kovani novac u nj. Zasjala su svjetla, ploča je pala na tanjur, a začuo se glas
Doris Day:

»When I hear that serenade in blue ...«

Pogledao sam. Minski je mahao rukama. Pokazao je na Lilian, ova se
smiješila.

»Od tebe?« upitao sam.

Kimnula je glavom i stavila svoju ruku na moju.

»Ali odakle?«

»Tiny«, odgovorila je. »Dobri Tiny. Zamolila sam ga neka mi nabavi ploču.
Bila je to pjesma što ste je onda kad sam prvi put ušla u tvoju stanicu ...«

»... I'm somewhere in another world with you«, pjevala je Doris Day.

»Naša pjesma«, rekla je Lilian.

»... just like the theme of some forgotten melody, in the album of my memory...«

»Tako je«, rekao sam. »Naša pjesma. Zdravo, Lilian!«

»Zdravo, Riki. Ja sam veoma, veoma sretna s tobom.«

»Pedeset pfeniga«, rekao sam strogo.

Lilian mi je bez pogovora dala pedeset pfeniga. Bila je to naša igra. Toliko
smo puta tu riječ kazali da je Lilian jednoga dana ustvrdila: »Tu riječ, taj kič
ne mogu više slušati. Tko je bude izustio, platit će pedeset pfeniga kazne.«

Od tog vremena oboje plaćamo kazne — veoma često.

Pogledali smo jedno drugo, pili smo whisky malim gutljajima i slušali svoju
pjesmu, a blijedi Minski s teškim podočnjacima ispod tamnih, vlažnih očiju,
Minski, kojem se nikada nisu smijale te oči usprkos tome što bi mu se usta
smijala, stajao je kraj muzičkog automata smiješeći se ustima, a napolju je
postajalo sve tamnije. Whisky me grijao, uzeo sam Liliaininu ruku i poljubio
je, potom sam se mašio džepa i izvadio sav novac što sam ga našao, stavljajući
ga na stol pred Lilian.

»... and as we danced the night away, I heard you say: 'Forever more'«, pjevala
je Doris Day.

»Forever more«, rekla je Lilian tiho i ponovo podignula čašu.

Zauvijek...

Lufthansin zrakoplov koji će me odnijeti u Hannover polazio je u 18 sati 30.

Prije no što ću se odvesti do zrakoplovne luke odvezao me Minski taksijem u
moj stan u Humperdin-ckovoj ulici. U brzini sam spakovao kovčeg, uzeo sam i
vreću s odijelima. Minski mi je pomogao. Jedva da smo progovorili nekoliko
riječi. Praznovjeran sam poput svih koji ni u šta ne vjeruju, već sam to rekao.
Kad sam ostavljao svoj stan u kom se nalazilo sve što sam posjedovao, knjige,
lule, mali Utrillo, ploče, kad sam napuštao taj tihi stan spopao me osjećaj:
pitanje je, veliko je pitanje hoćeš li ikada nastaviti da stanuješ ovdje.

Minski me otpratio do zrakoplovne luke.

»Moraš vidjeti Corabellu.«

»Vanessa će je pogledati. Ja sam telefonski razgovarao s njom i sve joj

ispripovjedio«, rekao je Minski.

Kad smo došli u zrakoplovnu luku nisano imali više mnogo vremena. Otišli
smo u blagovaonicu. Popio sam dvostruki whisky i razmišljao, bio sam umoran
i grozničav, razmišljao sam o tom kako ću danas popiti još nekoliko whiskyja.
Boris, koji alkohol uopće nije pio, popio je čašu soka kad se odjednom pred
nama pojavila Vanessa — na sebi je imala zeleni kostim, ogrtač od kune, i
kapu od kune je imala na glavi, ispod kape virile su njene plave kose. Bila je
veoma lijepa, sjala je.

Prije no što smo mogli otvoriti usta zagrlila nas je i poljubila obojicu.

»No!« brundao je Minski. »Zar si i ti postala mešuge?« »Što se zbilo,

Vanessa?« upitao sam je.

»Što je s Corabellom?« pitao je Minski. »Tko je u radnji?« Vanessa je

izvadila iz torbice od krokodilske kože savijen arak papira. Rasklopila ga je.
Ugledao sam žalobnu obavijest, bila je obrubljena crnim okvirom.
»Ah, bože, koliko sam sretna ...«, mucala je Vanessa. Njene velike grudi dizale
su se i spuštale ispod zelenog kostima. »Ovdje!« Pružila mi je komad papira.

Čitao sam: 'Le coeur bien groš je vous annonce que ma mere cherie Aglava
Mitsotakis, nee Chvranos ...

»Panosova majka?« pogledao sam je.

»Jest!« Vanessa je kimnula glavom. »Umrla je! Poslije teške, kratke bolesti.
Strašno je to za Panosa. Ali poslao mi je pismo. Ah, bože, toliko sam uzrujana.
Došlo je poslijepodnevnom poštom. Pomislila sam kako to pismo moram
odmah pokazati Rikiju, prije no što odleti. Dovezla sam se što sam brže mogla.
Ja... moram nešto popiti. Također whisky, molim!«

Mahnuo sam konobaru.

»Tako sam sretna«, rekla je Vanessa. »Tolika sreća, zar ne? Uopće nisam i
mislila na to ... a sad mi piše ...«

»On ti nije pisao«, rekao je Boris koji se prvi sabrao. »Poslao ti je štampom
obavijest o nečijoj smrti.«

»Jest, ali šalje je meni! To ne bi činio kad ne bi više mislio na mene, zar ne?
Adresu moju ne bi imao. A pri tom... u takvu trenutku! U takvu jednom trenutku
on misli na mene! Toliko je volio svoju majku. Sad je posve sam u Parizu...
Mislite li da bi trebalo odmah odletjeti onamo?«

»Ti si luda.«

»Zašto? Ionako ne mogu sada raditi. Sasvim nakratko. Htjela bih mu tek
reći...«

»Vanessa!« Minski se uhvatio za glavu. »Vanessa, saberi se! Ti ne možeš

odmah zbog ovoga... ma koliko on na tebe mislio ... upravo zbog toga ne! Osim
toga ne smiješ u Francusku — zar si to zaboravila? Izagnana si iz Francuske.«

»Što ... što da radim?«

»Napiši mu. Izrazi mu sućut. Potom ćeš vidjeti hoće li odgovoriti. A zatim ...«
»Naravno da će odgovoriti.«

»Dakle, baš tako naravno ...«, rekao je Minski.

Konobar je Vanessi donio whi9ky.

Glas djevojke pozivao je preko zvučnika putnike. Luft-hansin let 134, za

Hamnover.

»Borise, ti ga poznaš! Da li bi mi on to poslao ako ne želi ništa o meni znati?«

»On i ne želi ništa znati o tebi... već toliko vremena.«

»Ali sada mu je umrla majka. Sad je potpuno sam. To ... to nijedan čovjek ne
može izdržati...«

»Što?« upitao sam.

»Da bude sam«, odgovorila je Vanessa. Pila je. Nešto se whiskyja prosulo po
njenoj bradi, »što ti kažeš, Riki?«

»Držim da si u pravu«, rekao sam, sažalio sam se nad njom, kao i uvijek.

»Čuješ li, Borise?« Vanessa je udarila Minskog po leđima,-ovaj je zateturao.

»Ali i Boris također ima pravo. Čitavu stvar moraš sada započeti polako i
oprezno... piši mu. Potom moraš čekati kako će se on ponijeti. Ne bi smjela
doživjeti još jedno razočaranje.«

Vanessa me pogledala svojim plavim i okruglim očima.

»Još ću mu se danas javiti! Ekspresnom poštom.«

»Nemoj uvijek pretjerivati«, rekao je Minski patnički. »Vas dvoje uvijek

morate pretjerati.«

»Koga to misliš?« upitao sam.

»No, dobro«, odgovorio mi je Minski. »Rekao sam kako mi je žao, prevario

sam se, također i rabi.«

Vanessa nije shvaćala o čemu razgovaramo, još jednoć me poljubila. U očima

su joj zasjale suze. »Boris mi je sve ispripovjedio, telefonom. Ti, Riki,
odjednom te sasvim dobro razumijem ... tebe s tvojom Lilian ... odista... ako
nešto mogu uraditi za tebe... za vas ... uvijek si toliko uradio za mene...«

»Prava nebeska moć!« rekao je Minski i počeo kolutati očima.

»Uradit ću za tebe sve što želiš... samo ako ti mogu pomoći!« Vanessa me
držala za ruku. Te večeri svi mi još nismo znali koliko će uskoro i uraditi za
mene i koliko će morati da uradi za mene.

»Lijepo je to od tebe, Vanessa.«

»Nisam ja mislila sve ono što sam rekla o Lilian«, mrmljala je Vanessa.
Gledala me sjajnim očima. »Jest, ipak sam tako mislila! Ali bilo je to ...«

»Prije«, nadopunio sam je. »Hajde, brzo ćemo popiti još jednu čašu.« Ponovo
sam mahnuo konobaru.

»Bilo je samo ... i ja te volim, Riki ... bila je to ... bila je to ljubomora, i ništa
drugo.«

»Oj, iznenađenje!« rugao se Minski.

»Ništa više neću reći protiv Lilian«, objašnjavala je Vanessa. »Ni riječi.
Pripazi na sebe, Riki. Spopada me ... spopada me neki strašan osjećaj ...«

Zar i tebe? pomislio sam.

»... da će ti se nešto dogoditi, ondje gore, ne budeš li pazio na sebe.«

»Pripazit ću«, rekao sam. »Neću ondje ostati vječno. Za nekoliko dana eto
me.«

»Tako je«, rekla je Vanessa. »S Lilian, zar ne?«

»S Lilian, jest.«
Glas iz zvučnika izgovarao je sada moje ime. Mole me neka odmah dođem u
svoj zrakoplov. Ustao sam.

»Ja ću platiti«, rekao je Minski. »Ostat ćemo ovdje. Bolje je neka se mala
isplače ovdje negoli napolju među ljudima.«

»Ja neću plakati!« povikala je Vanessa, a suze su joj tekle niz lice.

»Naravno, nećeš«, rekao je Minski. Pružio mi je ruku. »Odmah nazovi kad se

nađeš u Treuwallu kako bih znao gdje stanuješ.«

»Jest, Borise.«

»Dobri, stari Riki«, rekao je Minski udarivši me lako šakom u slabine.

»Ti, glupo pseto«, odgovorio sam munuvši ga također u rebra.

»Ah, nije zaboravio«, rekao je Minski.

Zagrlio sam Vanessu razmišljajući kako se tako oprašta čovjek koji odlazi na
dalek put.

Njen mokri obraz priljubio se uz moj. Još jednoć me poljubila. Tada me

prekrižila i rekla: »Šalom!«

»I nikoga«, rekao je Minski, »nema iz židovske općine da to vidi i čuje.«

'šalom' znači 'mir'. Tako se ljudi pozdravljaju i tako opraštaju.

Poživio ti meni u miru.

Bila je to posljednja večer za dugo, dugo vremena što sam je proveo u miru.
Posljednja večer? Bili su to posljednji sati te večeri.

Vrijeme se popravilo, oluja se povukla. Letjeli smo iznad gustih oblaka ispod
modrog čistog neba, vidjele su se mnoge zvijezde. Bio je to miran let, pio sam
ponešto i razmišljao kako ću pokušati čim stignem u Treuvvall još jednoć biti s
Lilian prije no što sebi potražim hotel. Razmišljao sam kako ću odsada uvijek
biti kraj Lilian kao što sam to obećao i kako će se ona poslije tolikog vremena
vratiti i tako sam zapao u uspomene sjećajući se svoga svijeta od jučer ...

Godine 1948, u rano proljeće, pojavio se moj drugi roman 'Nitko nije otok'.
Donio mi je još veća priznanja i veći uspjeh od romana 'Zaustavi se, Jordane!'

Stil mog života sada se bio promijenio. S pomoću zakučastih intriga što ih je
Tiny izvodio uspjelo nam je osloboditi kat u Lilianinoj vili u Stresemannovoj
ulici, bio je to prvi kat. Samo u drugom katu su još živjeli američki oficiri.
Preselili smo se iz podruma u taj kat, kupili novo pokućstvo, a dobio sam i
telefon. Iz mnogih opskrbnih centara Tiny je nabavljao na ne baš osobito
ispravan način, odjeću i čarape i kozmetiku za Lilian — a rublje i cipele i
odijela za mene. Sve sam to bio kadar platiti, ali bez Tinyja ne bismo se mogli
domoći tih dragocjenosti.

Tiny je još uvijek bio vjeran svojoj prijateljici Elen Herbst, nekadanjoj
zaručnici SS-ovca, još ju je uvijek htio uzeti za ženu. Dozvola nikako nije
dolazila, ali Tiny je bio nepokolebljiv. Mala Mickey govorila je već engleski
bolje od njemačkog jezika.

U proljeće 1949, kad je bilo bjelodano da je i druga moja knjiga pun uspjeh,
napustio sam svoje namještenje kao prevodilac. Paradin i bankar Reck učinili
su to prije mene. Pa-radinu su vratili državljanstvo, radio je kao državni
odvjetnik, Reck, koji je bio izgubio svaku nadu da će svoju banku ikada biti
kadar da otvori, u velikom se stilu bavio financijskim spekulacijama i pri tom
zaradio imetak.

Tiny me je, sad sam živio kao slobodni književnik, često posjećivao — mene,
a i Lilian, naravno, koju je veoma volio. Govorio mi je kako novi prevodioci
ne vrijede ni pišljiva boba (naravno drugačije se on izrazio), posao je bivao
sve ružniji, pripovijedao je kako je započeo uzimati u nekog komornog
pjevača satove iz pjevanja.

»Just for the hell of it«, objašnjavao je Tiny. Jer mu je bilo dosadno. »Čovjek
mi govori kako je u mene lijep glas. Mladiću, sto glasova je u meni. Govori mi
čovjek kako će iz mene postati velik pjevač. Mladiću, zamisli ti to. Tiny Caru-
so! Ali nešto čovjek mora raditi, jer bi inače u armiji poludio, u tom društvu
idiota. Kući se ne vraćam. Ne vraćam se ni onda ako mi se izjalovi brak s
Elen. što da radim? Služba i do-re-mi-fa-so-la!«
Novaca sam imao dosta, s Lilian sam bio sretan, nikakvih briga nismo imali —
usprkos tome nisam se dobro osjećao. Opće stanje u svijetu me žalostilo.
Ratovi, revolucije i nemiri kamo god si pogledao. Hladan rat nastavljao se
punom žestinom, blokada Berlina i gigantski američki zračni most, razlike
između sovjetske vlasti i američke dnevno su se primjeći-; vale. I godine
1949. bilo je u Saveznoj Republici Njemačkoj već desničarskih partija —
četiri godine poslije svršetka rata. Postao sam poznat i omiljen pisac koji je
svom izdavaču donosio mnogo novaca, a i zaradio je sam mnogo novaca.
Mnogo sam imao izdataka, nikada nisam znao točno gdje sam sve ostavljao
svoj novac. Nismo zapravo živjeli na velikoj nozi. Ili možda jesmo? Naravno,
živjeli smo kao luđaci, ali samo zato jer su i vremena bila luda pa to nisam ni
primijetio.

Sad sam imao mnogo više mira za pisanje. Začudo to kao da nije bilo dobro.
Pisao sam polaganije i mukotrpnije negoli prije. Sa radom na svom trećem
romanu, kojem još nisam znao naslova, nikako nisam mogao započeti. Pisao
sam svakoga dana, redovito, ali sam uvijek bacao sve što bih napisao. Nije
bilo dobro. Naprosto nije bilo dobro.

Pred Lilian sam se pravio da pišem. Govorio sam joj kako želim imati pola
rukopisa završena, želim biti zadovoljan, pa ću joj onda čitati. Nikada još tako
nisam radio, uvijek sam joj čitao male odlomke — ali Lilian se složila.

Za svoje romane uvijek sam imao točan učinjen plan — ovoga puta toga nije
bilo. Uvijek sam pisao, znao navečer kako ću nastaviti idućeg jutra. Ovoga
puta pojma nisam imao o svemu tome. I pred izdavačem sam se pravio da
pišem, i njemu sam obećao pola rukopisa, a odmah potom drugu polovicu. Bio
je on mudar čovjek. Znao je kako me ne smije smetati i činiti me konfuznijim
no što sam bio, znao je kako me ne smije tjerati i time obuzdavati moju maštu.

Bio sam — sam bog zna čime — dovoljno zbunjen. Razvoj političkih događaja
tome nije mogao biti uzrok, u ono vrijeme zacijelo ne. Mnogo prije bio je to
strah. Napisao sam dvije knjige koje su se sviđale i kritici i čitaocima. Obuzeo
me strah. Hoće li mi to uspjeti i treći put? Morao sam zadržati svoju razinu, ne
smijem pisati dosadno, ne smijem doživjeti neuspjeh. Jest, zacijelo je to bio
taj vječni strah pred neuspjehom, zacijelo me mučila misao što se neprestance
vraćala: jesi li ti uopće književnik? Ili si poslije rata napisao samo ono što je
milijunima bilo na jeziku i za što nije trebalo biti književnik pa da se kaže.
Tada je naišao četrnaesti travnja 1949, taj nadnevak nikada neću zaboraviti.
Poslije podne me nazvao moj izdavač. Bio je izvan sebe od radosti : velika
francuska filmska kompanija zakupila je prava za 'Nitko nije otok', platili su
visoku cijenu. Naravno, i ja sam se radovao. Lilian je bila izvan sebe od
radosti. Dio izgubljenog samopouzdanja se vratio. Lilian je poskakivala i
plesala po sobi. Bilo mi je jasno kako danas više neću moći raditi.

»Pođimo u krevet«, rekla je Lilian. »Ljubit ćemo se i nešto popiti.«

U kući nije bilo whiskyja, a ja sam otišao da ga nabavim.

"U međuvremenu ću se urediti, bit ću lijepa!« povikala je

Lilian za mnom. Počela se razodijevati čim sam otišao, navukla je ponešto

crnog donjeg rublja na sebe, sasvim malo, namazala se i namitisala kad je
netko pozvonio na vratima.

Lilian, koja je u uzbuđenju pomislila da sam zaboravio ključeve, potrčala je

onakva, na visokim petama, u hodnik i otvorila. Povukla se kriknuvši. Napolju
je stajao neki visoki, iznureni čovjek smeđe kose i smeđih očiju, uska nosa i
široke brade. Na sebi je imao podstavljenu vojničku rusku uniformu, hlače su
također bile ruska uniforma, na nogama je imao ruske čizme, a u ruci je imao
šubaru. Preko leđa je objesio ranac. I on je za trenutak bio iznenađen, tada se
nasmiješio promatrajući LiMan koju je ugledao gotovo golu, a koja je sada
pokušavala zakriti sebe nekim zastorom.

»Tko ste vi?« mucala je Lilian prestrašeno.

Njegov sam odgovor upravo čuo, jer sam otvorio vrata noseći dvije boce
vvhiskvja, taj odgovor sam čuo sasvim jasno i glasno.

»Ja sam Werner Mark.«

»Taj plačljivi nacionalmazomzam, ta vječita vika kako smo mi Nijemci bili

najveće svinje na svijetu! Svega md je toga dosta do grla!«

»I nama!«

»Zatvori gubicu!«
»Sam si gubica!«

»Ovaj skup ovdje ima u najmanju ruku nešto dobro: napokon smo naciste
našega grada dobro upoznali.«

»Na tu uvredu, gospodine, odgovorit ću vam: vi ste komus nist!«

»Crvene svinje!«

»Smeđe svinje!«

»Razbijmo toj Ulbrichtovoj životinji gubicu!«

»Tišina! Molim tišinu!«

»Samo se usudite, pseta! Nedostaju vam još samo čizme 6a sarama, pa bi sve
bilo kao nekada.« »Molim vas, dame i gospodo ...« »Prije dvadeset godina još
ste guzicom strugali dno!«

»Moje dame i gospodo... moje dame i gospodo! Molim vas, dopustite mi da

nastavim ...«

Nisu mu dopustili da nastavi, tom govorniku s dubokim, muževnim glasom koji

je očito mnogima govorio iz srca kad je rekao kako mu plačljivi
nacionalmazohizam ide već na jetra.

»Uskoro će vam sada guzica strugati po ledu! Vas su zaboravili staviti u

plinske komore!«

»Idući put to nećemo zaboraviti, nećemo zaboraviti nikoga!«

Jedan oštar glas: »Tražim od vas da ovog trenutka zašuti-te. Ovo nije
naoionalsocijalistički skup!«

Provalio je glasni smijeh. Mnogi su to smatrali smiješnim.

Taj smijeh je bio toliko snažan da su čaše zazvečale. Čaše su stajale na dvije
staklene police ispod regala punog mnogim bocama, sve se to nalazilo iza
tezge bara. Bar se nalazio na kraju velikog predvorja hotela 'Kaiserhof u
Treuvvallu. Ta vika dolazila je iz takozvane svečane dvorane. Nisam znao gdje
se nalazi ta dvorana. Iza recepcije produživao se dugački hodnik, vodio je u
unutrašnjost hotela. Putokaz od mjedi pokazivao je: U svečanu dvoranu.

Mikser je stavio čašu preda me. Bio je to drugi dvostruki whisky što sam ga
pio u tom baru. Koji je to bio ovog dana više nisam znao. Mnogo sam pio, ali
nisam to osjećao. Uvijek mi se tako dešavalo kad bih bio uzrujan ili jako
umoran. Večeras sam bio upravo takav. Osim toga bilo mi je hladno. Na putu iz
Hannovera ovamo grijanje se u automobilu pokvarilo. Bilo je prokleto hladno
u toj ravni, strašno sam se smrzavao. Sa svim tim skupim kolima čovjek uvijek
ima samo briga. Već sam posjedovao dva takva automobila. Bilo mi je dosta
tih automobila punih preporuke, što prije kupit ću sebi najnormalnija kola.

AM, razmišljao sam, srčući svoj whisky nikada to neću učiniti. Velike
prednosti. Nikada to nisam proveo. Već deset godina želim živjeti štedljivo,
manje pušiti i manje piti, želim prestati kurvarenjem, želim pokušati da u nešto
vjerujem. Nikada mi to nije polazilo za rukom. Mnogo toga u mene nije bilo u
redu, bilo mi je to jasno. Uvijek bih se osjećao mnogo bolje kad bih sa time
bio nacistu kako mnogo toga u meni nije bilo u redu. Više i nisam morao da
uradim.

Na primjer, sasvim sam nacistu bio zašto vozim taj automobil što stoji 35
tisuća maraka. Sami kompleksi manje vrijednosti. Blablabla. Sve je to jasno.
No, dakle. Samo da ne obolim od gripe. Možda me Vanessa zarazila.

I tako sam se ponovo obratio mikseru: »Isto to još jednoć. I za vas još jednoć
... što pijete?«

»Konjak, gospodine Mark.«

»... za vas još jednoć jedan konjak.«

»Hvala vam, gospodine Mark.«

U svečanoj dvorani su još uvijek bučili.

»Naš čisti grb ...«

»Ah, kakva li sranja!«

»Zar nitko od vas ovdje ne primjećuje kako nas opet žele skuhati?«

Oštar glas: »Kao voditelj ovog skupa zapovijedam vam da šutite. Jednaka
prava za sve! Riječ ima gospodin doktor! Svatko se može kasnije javiti! Mi
živimo u demokraciji!«

»Tako je, na žalost!«

Po odobravanju se moglo zaključiti kako je prisutnima odista to bilo žao.

»Gospodine doktore, molim ...«

Sad se začuo ponovo sonoran, prekrasan glas školovanog govornika: »Govorio

sam o ratnim zločinima što smo ih navodno mi Nijemci počinili. Mogu reći:
nikada mi nismo sudjelovali u ratnim zločinima. Ja sam bio ...«

»Ah, nemoj mi reći!«

»... i sam četiri godine vojnik, duboko sam bio potresen kad sam morao gledati
kako poljski civili sakupljaju Židove. Ali nas Nijemce objeduju još i dvadeset
godina poslije toga i pripisuju nam za sve to svu krivicu! Još uvijek smo mi za
sve krivi! Ni sa jednim Azijatom to ne rade što sebi dopuštaju raditi s nama.«

Silno odobravanje, a i mnogi zvižduci.

Hotel 'Kaiserhof je novogradnja, najveći je u gradu: stotinu i dvadeset kreveta,

svaka soba ima svoju kupaonicu. Podzemne garaže, restauracije, češljaonica,
parfumerija i mnoge trgovine se nalaze u toj kući, zatim bar, mnoge svečane
sale, sale za konferencije i tako dalje. Nalazio se na glavnoj trgovačkoj cesti
ispred Treuvvalla sučelice zelenom pojasu, pripadao je velikom sistemu
mnogih hotela. Uređaj u svim tim kućama bio je isti. Svijetle boje, mnogo laka
i kroma, mnogo stepenica i ugodnog pokućstva, sve veoma čisto i raskuženo. U
baru se nalazila široka i dugačka tezga, niski stolci, tlo je iza tezge bilo
sniženo tako da je čovjek imao osjećaj kako sjedi nisko, a ipak je mnogo viši
od miksera. Bar je bio odijeljen od hotelskog predvorja spletom mjedenih
šipaka, kao ulaz bila je samo jedna otvorena strana. Na stropu od metala sjale
su mnoge omalene električne svjetiljke poput zvijezda na nebu, osvjetljavale
su prostoriju veoma oskudno. Iza tezge se nalazio radio s gramofonom i
magnetofonom. Kad sam ušao Peter Nero je upravo svirao temu iz filma
'Apartman'. U tom je baru bilo ugodno. Hotel može biti sasvim bezličan, bar,
ako ga ima, bit će uvijek zgodan. Gotovo uvijek.

U predvorju su radili vratari, nalazili su se u recepciji, dvije su žene bile u

garderobi, nekoliko dječaka se motalo naokolo, a djevojka je pospremala svoj
odjeljak gdje su se prodavale novine. Svjetlo u predvorju bilo je veoma jako.
Ljudi ovdje pravili su se kao da uopće ne čuju buku iz svečane dvorane. Radili
su svoj posao, tiho su razgovarali međusobno, vodili su telefonske razgovore i
pravili se da ništa ne znaju.

Kad sam došao veliki prostor ispred hotela 'Kaiserhof bio je zagušen
automobilima. Kola su najahivala na druga kola. Krajnjim naporom mi je
uspjelo svoj strašno prljavi automobil dovesti do ulaza u podzemnu garažu
gdje ga je preuzeo mehaničar. Prtljagu su u podrumu izvadili i donijeli je u
sobu 311, prozor te sobe gledao je na dvorište. Tiha, čista soba sa stilskim
pokućstvom, malim sagom, malim goblenom, četiri stara crteža što su
prikazivala Treuwall. U kupaonici se nalazio i bidet. U svim novim hotelima
sada postavljaju i bidet. U starijima toga nije bilo, valjalo ih je razrušiti
bombama. Čovjek primjećuje koliko je rat pridonio sanitarnim uređajima. Bio
je otac gotovo svim bidetima u Njemačkoj. Mora da je bilo mnogo ljudi na tom
skupu u svečanoj dvorani, primijetio sam mnogo policijskih oznaka — iz malih
gradića i sela okolice, a naravski mnoga su kola imala znak Treuwalla. Bilo je
veoma hladno, ali oluja je prestala. Na ulazu u hotel upao mi je u oči plakat:

NOVI NACIONALIZAM — OPASNOST ZA DEMOKRACIJU?

Dalje nisam čitao, bio sam poslije te proklete vožnje i suviše smrznut.
Ljubezno su me primili, dali su mi sobu, odveli me gore, odmah sam se vruće
okupao, ponešto sam stvari izvadio iz kovčega, odjenuo sam se u svoje
odijelo, a Wernerovo sam objesio na vješalicu. Poslije kupanja nešto sam i
pojeo u svojoj sobi.

Komesar Eilers je htio još razgovarati sa mnom — nešto o ubojstvu doktora

Hessa, htio je čuti moje doživljaje s Erich-senom i Geverom, i još ponešto,
rekao mi je kako je još zaposlen, ali u 22 sata doći će u hotel. Osjećao sam se
strašno, nisam se uspio ugrijati, pa sam pomislio kako bi bilo dobro da ga
pričekam u baru. Sjedio sam, dakle, ovdje, već sam progutao tri vitaminske
tablete rastopljene u vodi iako je to, znao sam, mnogo previše za jedan put. Ali
u kosti mi se uvukla gripa, nisam htio biti bolestan, ne sada.

»Što to znači da nismo počinili nikakav ratni zločin? A proces u

Osvviencimu?« povikao je neki mladi glas.

Izvanredni doktor: »Molim vas ... svjedoci su svi s istoka.« Mladić nije
popuštao: »Odakle da dođu?« »Vi mene ne razumijete! Bila bi, tako bar ja
mislim, zadaća za statistički ured Savezne države da napokon utvrdi koliko je
zapravo Židova ubijeno. Šest milijuna... To je najobičnija komunistička
propaganda.«

Glas djevojke: »Za vas je to, dakle, razlika da li je ubijeno šest milijuna ili
možda samo jedan ili tri?«

»Na to vam, draga djevojko, odgovaram s najvećom ozbiljnošću: Istina je, to

je velika razlika! Jer jako je različito da li moramo plaćati za jedan ili za šest
milijuna Židova.« Ponovo su zazvečale čaše zbog silnog odobravanja. Mikser
je stavio novu čašu preda me, podigao je svoju i rekao: »Mnogo vam hvala, u
vaše zdravlje, gospodine Mark.« »I u vaše, Pierre.«

Odmah sam ga upitao kako se zove. Uvijek to činim u svakome baru. Gotovo
svi mikseri su ugodni ljudi. Naravno, ima ih i odvratnih, u odvratnim
barovima, ali u hotelima su uvijek ugodni. Upita li ga se odmah za njegovo ime
i popriča li se s tim čovjekom, postaju još ugodniji i gotovo zavole čovjeka.
Mikseri su pravi sveznalice, od njih čovjek može mnogo toga doznati ako
nekog zavole.

Vjerujem da me od samog početka Pierre zavolio. Bio je on čvrst čovjek s

velikom ćelavom glavom i s malo crne kose na sljepoočicama. Mislim da je i
to malo kose premazivao bojom. Pazio je na sebe. Znam ponešto o mikserima i
o barovima, njegov bar je bio dobar, Pierre se trudio više od mnogih naših
ljudi u 'Stripu'. Ali naši su mikseri bili mnogo mlađi ljudi. Tako starog miksera
ne bismo mogli namjestiti. U noćnim barovima je posao jako težak. U hotelima
to još ide.
Pierrov kaputić bio je sjajno bijel, uškrobljen, košulja mu je bila krojena po
najnovijoj modi, s dugim zašiljenim ovratnikom, nosio je crnu kravatu
besprijekorno svezanu, na sebi je još imao crne hlače izvrsno izglačane, a crne
su mu se cipele sjale. Ipak je bio star i očito nije bio dobra zdravlja. Dobro se
držao, dobro je vidio, ma kako mu to teško padalo da se tako dobro drži. U
njega je bilo lice sivo, poveliko, a oči su mu bile strašno umorne i kada je
vjerovao da ga nitko ne gleda tužno bi gledao preda se naslonivši se laktovima
na tezgu.

Čim bi čovjek s njim porazgovorio ili kad je primijetio da ga netko motri

uspravio bi se hrabro se smiješeći. Bio je moje visine, ali mnogo teži,
pomislio sam čak da ispod odijela nosi korzet. Naravno, nije se on zvao
Pierre. To mu je bio nadimak u službi. Govorio je južnonjemačkim naglaskom,
odmah sam ga zapitao nije li možda iz Bavarske. Potjecao je iz Ingolstadta,
dugo je vremena radio u Miinchenu, potom u Diisseldorfu, a zatim u
Hamburgu, ali i u Parizu, i Rimu, i mnogim drugim mjestima, napokon u
Duisburgu, Krefeldu, i sada ovdje. Nije to baš bilo ono što bi se moglo nazvati
karijerom, ali koliko miksera odista napravi karijeru? Mnogi, ili većina njih,
radi poput luđaka, deset, dvadeset, pa i dvadeset i pet godina kako bi se
osamostalili, a za svo to vrijeme rijetko se koji dohvati hotela, svojega, gotovo
svi završavaju ovako u tuđem hotelu. Nije to bio loš hotel, bio je najveći u
gradu, ali to više nije bilo veliko mjesto.

Peirre — zvao se Max Kramleder — imao je veliki gramofon kraj radio-

aparata i mnogo ploča, a i veliki magnetofon s mnogo snimaka. Zanimalo me,
naravno, sve to; gdje god bih tako nešto primijetio, sve sam sebi točno
razgledao, ne samo u Pierrea, svi ti veliki aparati bili su ugrađeni u stražnji
dio bara ispod stalaka za čaše, a glazba bi dolazila, kao i u nas u 'Stripu', iz
stereo-zvučnika na stropu gdje su mnoge svjetiljke sjale poput zvijezda.
Zvučnici su bili ugrađeni među te zvijezde.

U baru je bilo malih udubljenja s crvenim stolovima i crvenim klupama

presvučenih kožom. Sjedišta stolica, što su se nalazile na srebrnim cijevima,
bila su također presvučena crvenom kožom, imala su naslone, a moglo ih se i
pomicati. Na crvenim zidovima ugledao sam od debele srebrne žice sačinjene
fantastične konture cvijeća, životinja i ljudi, sve je to bilo ludo, ali ludo
nekako neagresivno i ugodno. Pierre je pustio traku s glazbom od Colea
Portera i Georga Ger-shwina. Glazba je bila sasvim tiha, a on je govorio samo
ako bih ga nešto upitao. Inače je uvijek odlutao na drugi kraj bara gdje je čistio
čaše.

Bio sam jedini gost. Rekao mi je već kako posao ne ide dobro — sezonski je i
kako su se ljudi prestrašili da počinje velika kriza, mnogo manje piju, a ako to
i rade uzimaju jeftiniju robu, a najradije to čine kod kuće. Poskupit će i
alkohol. Možda će, rekao je Pierre, po svršetku ovog skupa biti nešto prometa.
Osjećao sam kako postajem sve umorniji. Ali morao sam čekati komesara
Eilersa, rekao je kako svakako mora razgovarati sa mnom i zbog mog
uhapšenog brata.

Kad sam stigao Eilers se nalazio u okružnoj bolnici

»Jednog sam čovjeka postavio kao stražu pred vrata gospođe Lombard«, rekao
mi je. Pušio je neprestance, a i on je bio sasvim iznuren. Za njega je to bio
jednako tako dugačak dan kao i za mene. »Liječnik koji se bavi njome jedan je
od naših policijskih liječnika, a drugi je njegov asistent. Ona više nije u
životnoj opasnosti. Za nekoliko dana...«

»Mogu li__smijem li vidjeti gospođu Lombard?«

»Naravski«, rekao je Eilers.

Lilian je bila u dubokom snu, usta su joj bila otvorena, tiho je hrkala. Neko
sam se vrijeme zadržao kraj njena kreveta, gledajući je. Napisao sam nekoliko
riječi na komad papira što mi ga je dao pripadnik policije, ušao je sa mnom u
sobu. Napisao sam kako stanujem u hotelu 'Kaiserhof i kako ću se ujutro
navratiti i kako me uvijek može nazvati telefonom. Zatim sam napisao kako se
više ne mora ničega bojati i kako je volim. Ponešto sam se stidio pred tim
policajcem, naravno, čitao je što sam napisao, ali potom mi je postalo sve
svejedno, ostavio sam ceduljicu na noćni ormarić kraj Lilianina kreveta i
odvezao se u hotel.

Prijeko u svečanoj dvorani televizija je sada dobila svoje.

»Ne znamo mi ni za kakav antisemitizam, poštovane dame i gospodo! Mi to

oštro odbijamo! Mogu kazati: svaki Židov koji je dobar Nijemac dobro nam je
došao. Ali što čini naša televizija, ustanova javnog prava? Neprestance nam
prikazuje komade iz takozvane prošlosti. Ondje nastupaju lica koja od same
plemenitosti jedva da mogu hodati... a ta su lica uvijek Židovi. Svi su ostali
mlohavci kojima čovjek ne bi dao ni pfe-niga... a to su onda njemački ljudi.
Takvim radom, moje veoma poštovane dame i gospodo, odista vam kažem,
uzgajamo sistematski novi antisemitizam!«

Pomislio sam kako se taj govornik razumije u svoj posao.

»Kakav je to cirkus prijeko, Pierre?« upitao sam. »NPD?«

Rekao je tmurno: »To je priredba naše više škole.«

»Grom i pakao«, rekao sam.

»Ponešto je to drugačije bilo zamišljeno, morate znati.«

»Kako?«

Pierre se primakao k meni, dao sam mu znak kako želim još jednu čašu i dok ju
je punio započeo je: »No, da, naša NPD ovdje osjetila se pogođenom jednim
člankom u 'Treu-wallskom glasniku', rekli su da će sazvati ljude na razgovor. I
taj razgovor je upriličio Savez društava narodnog prosvjećivanja. U dvoranu
stane tri stotine ljudi. Unutra ih je najmanje četiri stotine. Odmah su je
rasprodali. Unutra se nalazi i lokalna redarska služba, a ima i policije ako se
što dogodi. Ništa se neće dogoditi. Svi su oni jedno.«

»Tko?«

»No, govornici.«

»Taj koji se upravo okomio na televiziju...«

»To je doktor Romer.«

»što, zar on?«

»Poznajete li ga?«
»Njega ne. Ali novine, što ih izdaje.« Doktor Heribert R6-mer izdavao je
radikalno desničarske novine koje današnje ministarstvo pravde i današnje
ministarstvo unutrašnjih poslova i predšasnici obih tih ministarstava, pa i
predšasnici predšasnika, smatraju da u inozemstvu čine najveću štetu, jer su
revanšističke, antisemitske, nacionalističke i izrazito anti-ruske. Ali, tako su
sva ta ministarstva govorila, mi se nalazimo u demokraciji i nema instrumenta
kako bi se zabranile te novine koje toliko štete Njemačkoj u inozemstvu. Znao
sam kako doktor Romer ide zemljom i drži govore. Sad sam ga čuo prvi put.
Spretan momak.

»Tko su mu sugovornici, Pierre? Još nikoga nisam čuo koji bi mu protuslovio

... jedino poneka upadica.«

»Njegovi sugovornici...« Pierre se smijuljio. »Zamolili su isprva nekog

slavnog kritičara, ali on im je otkazao u zadnjem trenutku. Morao je na Capri
gdje se dodjeljuje neka nagrada. Nagrada za liriku. Dobit će je neka mlada
Njemica. Važna je to stvar. Naprosto nije mogao doći, kritičar, stavili su ga u
žiri. Jako mu je žao. Na jedvite jade, doslovce u zadnjoj sekundi, pronašli su
saveznog poslanika od CDU i jednog od SPD, i oni su ovdje. To su, dakle,
sada sugovornici gospodinu doktoru Romeru.«

»Ali ja ih ne čujem.«

»Ali, jest«, rekao je Pierre, »čujete vi njih, ako Romeru itko povlađuje tada je
to očito jedan od ove gospode. Poznam glasove. Kada pretjera, oni se bune...
ali ne jako. Oni su odavde, iz Hannovera su i Bremena. Kad bi Romeru suviše
glasno protuslovili mogli bi izgubiti pokoji glas, tako oni misle.«

»Misle li pravo?« upitao sam.

Pierre me tužno pogledao.

»Malo prije ste rekli cirkus, gospodine Mark.« Zasigurno je on znao tko sam i
što me dovelo ovamo. Svi su to u hotelu znali. Primijetio sam to na njihovim
licima i po njihovu ponašanju čim sam došao. Bili su veoma uljudni, ali i
veoma suzdržani. Naravno, čitav Treuwall je znao što se dogodilo.

Bilo je zanimljivo promatrati kako me nitko, čak ni Pierre, nije ništa zapitao.
Grad pun more...

»Cirkus«, rekao sam, »jest, pa?«

»To me sjeća...«

»Na što?«

»Sjeća me sve to na moju mladost. Bilo je to oko dvadesetih godina, još sam
naukovao, u Miinchenu. Imao sam mnogo prijatelja. Drugi naučnici. Ali među
prijateljima su se nalazili i novinari, pisci i glumci.« Primijetio je kako sam se
začudio. »Bavio sam se boksom, morate znati. Rekreacija. Moj poziv je takav.
Bio sam pripadnik socijalističke sportske mladeži. Ovdje nisu bili samo
radnici, bilo je pisaca i glumaca i ljudi iz novina, samo mlad svijet. Navečer,
često, novaca nikada nismo imali, rekao bi netko: pođimo u cirkus 'Krone'...«
Pierreov obraz ispod umjetnog svjetla bio je sada sasvim bijel. »Stari cirkus
'Krone' na Marsovu polju, ne znate vi to, i suviše ste mlad, iznajmljivali bi ga
kao što sada mi ovdje iznajmljujemo svečanu dvoranu. Iznajmili bi ga bilo
kojoj političkoj partiji. I Hitler je tu govorio. Kad moji prijatelji i ja ne bismo
imali novaca za kino otišli smo Hitleru. Smijali smo se do suza, mogu vam
reći. Pljeskali smo i vikali 'heil'. Naravno, iz zafrkancije. A bilo je tu i članova
akademije, gospodine Mark, bilo je učenih ljudi.«

Barom je tiho odjekivala pjesma Colea Portera 'Begin the beguine'.

Iz svečane dvorane brujalo je: »Tako dugo dok očeve javno i nekažnjeno
nazivaju zločincima, sinovi ne mogu biti dobri vojnici Savezne Republike!«

»Jest«, rekao je Pierre tmurno. »Do sita smo se nasmijali tada, mi budale.
Jednako kao što se ovi prijeko smiju, neki, čujete li?«

»Mhm...«

»Bila je to velika naša zabava! A zatim? Mnogi su morali emigrirati, druge su

nacisti zatvorili i ubili, ostali među nama... na bojište. Pobijeni, izgubljeni,
bogalji. Ili su preživjeli ... poput mene, također su prošli zarobljeništvo. Za to
Je platila moja žena i djeca u našoj kućici u Giesingu. Oni koji su preživjeli i
koji su se vratili snašli su se... neki bolje, neki lošije, a neki veoma dobro...«
»Jest, čujem.«

»Ah, ne«, rekao je Pierre koji se zvao Max Kramleder iz Ingolstadta, »ne, ovi
koji ovdje prijeko sjede i viču hura nisu to zadovoljnici i siti, nisu to oni puni
uspjeha.«

»Tko su, dakle?«

»Nikogovići. Nezadovoljnici. To su oni koji nisu imali sreće i ni u čemu nisu

uspjeli. Ima ih svakakvih. Žene, nezadovoljene, histerične. Poludjeca ljutita na
sve. Takvi sjede prijeko...«

Razmišljao sam o tome kako je to čudnovato da Pierre koji bi sam imao

razloga da bude nezadovoljan svojom sudbinom i da krivicu za svoju nesreću
potraži kod drugih, govori upravo tako. On bi morao, ako je istina što govori,
biti u toj svečanoj dvorani.

»... cirkus ste rekli, gospodine Mark. Čitavo veče moram razmišljati o cirkusu
'Krone' i o svemu što se poslije toga desilo...« Okrenuo se turoban i utaknuo
novu vrpcu u aparat. Odmah pošto su se javili uvodni taktovi nove pjesme
rekao sam: »Bit će briga, Pierre.«

Začuo sam Marlenu Dietrich: »Reci mi gdje je cvijeće, gdje je cvijeće

preostalo ...«

»Upravo Dietrichova.«

»Upravo Dietrichova!« rekao je prkosno. »To je moj bar.« Namjestio je ton

nešto glasnije. »Ja sam ga zakupio. Ovdje mogu svirati što me volja. Htio bih
doživjeti da mi netko zanovijeta. Volim tu pjesmu. I vi?«

»Volim je«, odgovorio sam.

Potom smo šutjeli i slušali Dietrichovu, a Pierre je podbočio glavu rukom

gledajući svoj tamni bar. Zacijelo je razmišljao o cirkusu 'Krone' i o svojoj
ženi i svojoj djeci, možda je razmišljao i o tome kako bi njegov život pošao
drugačijim pravcem kad njegove prijatelje i njega, a i mnoge druge ljude u toj
zemlji dvadesetih godina sve ono ne bi toliko uveseljavalo što je Hitler
govorio u cirkusu 'Krone', i ne samo u tom cirkusu već i na mnogim drugim
mjestima.

»... što se to dogodilo? Reci mi, gdje je cvijeće. Djevojka ga je svojom rukom
brala. Hoćemo li ikad shvatiti? Hoćemo li ikad shvatiti...?«

»Trebalo bi završiti s tim jednostranim procesima i obožavanjem izdaje spram

zemlje što je čine emigranti.«

»Bravo! Tako je!«

»... kaži mi gdje su djevojke, što se to dogodilo ...«

U bar su ušli mladić i djevojka. Ona je na sebi imala ogrtač od janjeće kože i
čizme, on dufflecoat. Bili su veoma mladi i veoma zaljubljeni. Neprestance su
gledali jedno u drugo. On je bio mršav i nosio je naočari, ona je imala dugu
plavu kosu što joj je padala preko leđa, lice joj je bilo fino, usko, zapravo nije
bila lijepa. Držali su se za ruku i smiješili se. Iz njih kao da je zračilo nešto
čarobno kao što to uvijek biva kod zaljubljenih koji su zaštićeni od svega zla
kao nekim magičnim krugom.

»Dobar večer, Pierre«, rekao je mladić.

»O, dobar večer!« odgovorio je Pierre smijući se. Ja sam se također nasmijao
i kimnuo glavom pozdravljajući ih.

Svo četvero smo se smiješili.

»Još jedna šetnja, gospodo?«

»Jest... ali nismo bili daleko. Jako je hladno. Idemo gore«, rekao je mladić.
»Htjeli bismo još nešto popiti. Nešto ćemo proslaviti. Dajte nam bocu
šampanjca, Pierre. Kao i sinoć, istu vrst.«

»Odmah ću je donijeti gore«, odgovorio je Pierre.

»Hvala. Laku noć, gospodine«, obratio mi se mladić.

»Laku noć!«
»Laku noć«, oglasila se i djevojka i nasmijala mi se, bila je mlada, sretna i
zaljubljena. Otišli su iz bara prema dizalu, rukom pod ruku, priljubljeni sasvim
jedno uz drugo.

»Lijepi par«, rekao sam.

»Jako lijep«, odgovorio je Pierre. »Volim ih. Već su tjedan dana ovdje. Pri
takvu posranom vremenu. Ali njima to ne smeta.«

»Oženjeni?«

»Ali, odakle! Vjerojatno su još studenti. On u svakom slučaju. Zaljubljeni su,

naprosto zaljubljeni. Sviđa im se ovdje, kažu. Ovdje ih nitko ne poznaje.
Spavaju do deset, doručkuju u krevetu. On ima VW. Katkada se nekamo
odvezu. Ili ostaju gore u sobi. Navečer uvijek naruče nešto za piće... oprostite
mi ...« Uzeo je bocu šampanjca iz velikog hladnjaka, napunio je srebrnu
posudu kockicama leda, uzeo čaše i ubruse pa sve to stavio na poslužavnik,
zatim je nestao.

»Kaži mi gdje su ljudi. Otišli su, rat je započeo. Hoćemo li ikad sve to
shvatiti. Hoćemo li ikad sve to shvatiti...«

Privukao sam svoju čašu i ubrizgao nešto sode u whisky, pomalo sam pio i
polako se osjećao bolje, napokon sam se zgrijao, slušao sam viku iz svečane
dvorane zajedno s glasom Dietrichove.

Dosta nam je toga da neprestance budemo na stupu sramote. Kaži gdje su

vojnici. U Njemačkoj povijesti ima uspona i padova. Neprestance se govori
samo o posljednjih trideset godina. Nismo mi najbolji, ali nismo ni najgori,
kaži mi, gdje su grobovi. Mi smo nacionalisti, tako je. Ali što to znači?
Nacionalizam je samo praviti politiku u korist vlastitog naroda. Kaži mi gdje
su grobovi. Cvijeće cvate na ljetnom povjetarcu. Kad će se sve to shvatiti?
Dosta je plaćanja u milijardama stranim zemljama! Kad će se sve to shvatiti?
Jer ta plaćanja ne služe ni njemačkim, a ni evropskim interesima! Reci mi, gdje
je cvijeće. I sve se to mora odnositi samo na njemački narod! Djevojke ga
spretno beru. I zbog toga mora tome biti kraj, toj lažnoj slici naše nedavne
povijesti, valja učiniti kraj nemoralu u književnosti, u kazalištu i filmu, kraj s
nemoralom među intelektualcima koji su njemačku ženu učinili kurvom i bacili
u blato sve nacionalne, moralne i ćudoredne vrijednosti! Valja učiniti napokon
kraj tom blaćenju vlastitoga gnijezda. Kad će se sve to shvatiti? Kad će se ...

»Gospodin Richard Mark?«

»Da?« Okrenuo sam se.

Preda mnom je stajao visok čovjek, na sebi je imao elegantan modri zimski
ogrtač. Oko vrata je imao bijelu svilenu maramu. Rukavice i šešir držao je u
ruci. Njegova veoma svijetla prorijeđena plava kosa bila je pomno
počešljana. Ponašao se suvereno, bio je elegantan, ličio je na gospodina iz
modnog žurnala. Naočari su mu sjale u sjaju male svjetiljke sa stropa, krupna
brazgotina što se protezala od njegove usnice do jabučice činila se kao crna
traka, svijetao brk je bio njegovan i netom podrezan. Imao je svijetle oči, čelo
mu je bilo veliko, široko. Rijetko kad sam vidio takvu pojavu kakva je bio
ovaj čovjek.

»Profesor Kamploh...«

»Ili Delacorte, ako vam je to draže«, rekao je lako se naklonivšd. »Upravo

sam stigao u Treuvvall. Cuo sam da ste odsjeli ovdje. Požurio sam ovamo da
vam stisnem ruku!« Prije no što sam to mogao spriječiti već je to i učinio. Bio
je to čvrst, kratak stisak ruke.

»Da mi stisnete ruku ... zašto?«

»Odgonetnuli ste tko sam«, govorio mi je snažno i dobrostivo. »Prokazali ste

me. Pobrinuli ste se da me sada uhapse. Za to, dragi prijatelju, želim vam se
zahvaliti. Zahvaliti od sveg srca. I sami ne znate što ste uradili.«

»Što sam to uradio?«

»Učinili ste mi najveću uslugu što mi jedan čovjek može učiniti«, rekao je
majstor eutanazije, masovni ubojica, profesor doktor Victor Delacorte.
»Uvijek ću biti vaš dužnik. Ženi koju ljubim spasili ste život, dragi prijatelju.
Spašavate i moj. Sad ću ovdje napraviti reda.«
TREĆI STAVAK

ADAGIO MOLTO E CANTABILE

Moj brat je rekao: »Pročitao sam rukopis.«

»I?«

»Hoćeš li odista da ti kažem?«

»Da li bih ti inače dao tu stvar?«

»Znaš ti to i bez mene, Riki«, rekao je Werner.

»Želim to čuti i od tebe«, rekao sam.

»No, dobro«, rekao je moj brat. »Ono što si tu napisao ne valja ništa. Pravo
smeće. Najgore smeće. Ako to netko uzme u ruku, a koji se razumije u knjige, ti
si gotov. Ali to i sam znaš.«

»Znam«, odgovorio sam. »Htio sam sve to čuti i od tebe.«

Taj smo razgovor vodili početkom svibnja 1949, jednog sparnog

poslijepodneva. Lilian je već dva tjedna bila kod prijatelja u Taunusu. Imali su
ondje kuću. Zamolio sam lilian neka me ostavi, jer sam se nalazio u strašnom
raspoloženju. Vikao bih na svakoga, pio sam, nisam mogao spavati.

Moj izdavač više nije imao obzira, morao je znati da li može još do jeseni
računati na moj novi roman ili ne. Konac lipnja bio je posljednji termin da ga
predam. Tako bismo još prije Božića došli na tržište, dakle, već je gotovo bilo
prekasno.

»Želio bih vam nešto reći«, objašnjavao mi je moj izdavač. »Ne vjerujem vam
da ste uopće toliko i napisali koliko tvrdite. Čini mi se da ste zastali i da ne
možete dalje. Možda uopće niste napisali ni retka.«

Da sam mu barem priznao kako je u pravu! Ali moja tvrdoglavost i uznositost

sprečavale su me. Uvjeravao sam ga kako ne želim samo donijeti dio romana
već čitav rukopis, trubio sam naokolo, zaklinjao se kako ću zadovoljiti
posljednji termin — pod uvjetom da me više ne naziva sve dok se ja ne javim
— vrijeđao sam ga (popio sam whiskyja), rugao sam mu se dok se nije —
ledeno — ispričao, potom je spustio slušalicu, a ja sam ponovo zurio u pisaću
mašinu kao da mi je smrtni neprijatelj, pio sam, pio — i nisam napisao ništa,
ništa, ništa.

Otkako je Lilian otišla ništa drugo nisam radio već sam pio. Poslao sam je, jer
sam zbog njene rastuće brige postao nevjerojatno nervozan. Vidjela je ona
kako knjigom ne napredujem. Pri tom su se moj brat i ona od prvog susretaja
neprestance svađali. Lilian je tvrdila kako je Werner zao, primitivan i loš
čovjek. Werner je tvrdio kako je Lilian la-žljivica i podmuklica, neprestance
me poticao protiv nje. Pri tom moram primijetiti kako se moj brat prvih
mjeseci poslije svog povratka spram mene ponašao veoma podložno. Protiv
Lilianine volje smjestio sam ga u podrumski stan, nabavio sam mu zatim
rublje, cipele i odijelo. Jeo je s nama, posjećivao nas navečer katkada u našem
stanu u prvom katu — činio je to rijetko, jer čim bi došao Lilian bi se ili
povukla ili bi se posvađali. Tih mjeseci zbog napetosti među nama pili smo.
Svi smo pili i suviše. Razmimoilaženja do kojih bi dolazilo uvijek su bila
glasna i žestoka. Napokon bi Lilian uvijek nestajala već i prije no što bi moj
brat došao. Zbog njega sam se i s njom često znao posvađati — bile su to prve
svađe otkako smo se poznavali.

»Izbaci ga!« poticala me Lilian neprestano bez daha, zajapurena u licu.

Njezino ponašanje, kada je riječ o Werneru, pričinjalo mi se gotovo teatralnim.
»On te iskorištava! Svojim lažima i svojim poticanjima rastavit će nas! On me
mrzi!«

»Nesmisao!«

»Nije to nesmisao. I ja ga mrzim. On to zna. Zašto dopuštaš da stanuje ovdje?«

»On nema kamo. Brat mi je, ipak!« Odgovorio sam joj ljutito, a u posljednje
vrijeme ispunjalo me neko perverzno saučesništvo s Wernerom koji je od
najranijeg djetinjstva bio moj vječiti protivnik. Sad mi se činilo da to više
nije. Neprestance mi se po glavi motala misao 'on je i tebi pomogao onda kad
si bio u teškoćama!'. Sad sam se sjećao onih 'treba' i 'mora se', svih onih
maksima svoje majke i ja, koji sam tako dugo bio navikao da živim slijedeći te
maksime, preuzeo sam ih kada je bila riječ o mom bratu: mora se pomoći
svome najbližem rođaku, mora ga se staviti ispred sebe, mora ga se braniti i
uzimati u zaštitu. On je bio moj brat — ipak! I tako sam Liliani jasno stavio do
znanja: svojim neprestanim napadajima jača u meni moju solidarnost s njim.

»Vidjet ćeš ti kako će to završiti«, rekla je Lilian kad smo noću razgovarali,
rekla je to gorko.

Te neprestane svađe između Lilian i Wernera u sadašnjem su mi stanju čak i

nedostajale. Doslovce nisam bio kadar napisati ni riječi. Nije bilo dana a da ja
već oko podneva nisam bio supijan, a navečer potpuno pijan. Još uvijek sam
dobivao svoje mjesečne čekove (bili su to procenti prodaje mojih prvih dviju
knjiga, a i predujam za novu knjigu s kojom nisam nikako napredovao). Dobro
sam živio, imao sam novaca — ali sam znao kako će to veoma brzo biti
prošlost. Nestat će toga zauvijek. Što sam radio? Pio sam. Kad sam bio pijan,
navečer, znao sam točno kako bi trebalo idućeg jutra raditi — izvanredno,
naprosto nastaviti pisanjem. Upravo u euforičnom stanju bio sam svake večeri
i noću. Pio sam još i u krevetu. U krevetu sam pravio bilješke. Za iduće jutro.
Idućeg jutra nije mi bilo dobro, bilješke nisam bio kadar pročitati, a kad bih to
i mogao pokazivale bi se kao besmislena pisanija. Potom sam sama sebe
mučio sjedeći ispred svoje pisaće mašine opet čitav dan — sve do slavne
večeri pune nade i genijalnih zamisli.

Pošto sam poslao Lilian pozvao sam brata i nastavio s njime piti. Werner se
upravo začudno brzo oporavio, pričao je o Rusiji i o mnogim doživljajima što
ih je doživio, pričao mi je o mnogim idejama za knjige što ih je nosio u sebi.
Moga je brata osudilo jedno od posljednjih sudskih vijeća proglasivši ga
kasnim povratnikom. Četiri godine nije smio objavljivati.

Za čovjeka koji je čitav život pisao bila je to osobito teška kazna. Zaslužio je
on tu kaznu, sam je to priznavao. Ali to saznanje mu nije olakšavalo položaj.
Njegovi izdavači ili su poumirali ili su izgubili svoja poduzeća ili im nisu
dopuštali da se bave izdavaštvom. Novi izdavači su se čak bojali zapošljavati
mog brata anonimno, tajom, pod krivim imenom — nisu se usuđivali namjestiti
ga kao lektora.

»U tolikom su strahu«, govorio je Werner, »potrajat će i šest, sedam, deset

godina dok se jedan bude usudio objaviti knjigu što sam je ja napisao.
Uzdravlje, Riki!«

Tako smo pili čitave dane i noći. Tada, u navali sentimentalne povezanosti dao
sam VVerneru, jedne svibanjske večeri, rukopis romana kojim nisam mogao
naprijed. 'Velika studen' zvao se roman. Moj ga je brat odmah pročitao. I tada,
onog poslijepodneva, kad se spremala silna oluja, a svjetlo sve više
nedostajalo, kad smo čekali proznojend prvi udarac vjetra, prvu munju i
provalu nevremena rekao mi je Werner što misli o 'Velikoj studeni'.

»Smeće. Posljednje smeće. Najstrašnije smeće. Ako to netko uzme u ruku koji
se razumije u knjige ti si gotov. Ali to i sam znaš.«

»Znam«, rekao sam. »Htio sam samo da mi to i ti kažeš.«

Sjedili smo jedan sučelice drugome, gotovo goli, bili smo u gaćicama, sjedili
smo u mojoj prekrasnoj radnoj sobi s antiknim pisaćim stolom s antiknom
svjetiljkom sa skupocjenim nizovima knjiga, bilo je tu mnogo stotina knjiga.
Imao sam lijepu radnu sobu. Radna soba uspješnog autora koji je znao da je s
njime gotovo. Pili smo. U sobi je postajalo sve tamnije. Između nas, na stolu
od mahagonija, ležao je rukopis kraj magnetofona. Bio je to ogroman
magnetofon, jedan od prvih fabrikata što su ih u ono vrijeme sačinili. Dobio
sam ga iz Amerike. Tiny mi je poklonio taj aparat. U Njemačkoj se tako nešto
još nije moglo kupiti. Aparat, što mi ga je Tiny poklonio, a učinio je to zbog
toga, jer sam mu jednoć rekao kako u vrijeme rada rado diktiram prvu verziju
— taj mi je aparat električar preudesio za njemačku mrežu. Bio je to lijep
magnetofon. Dijelove 'Velike studeni' sam izgovorio u taj aparat, odslušao sve,
otkucao na pisaću mašinu, što mi ju je također Tiny nekoć poklonio, bila su to
vremena koja su se činila tako daleka, prekucao sam sve to, i još jednoč pre-
kucao... i potom sve napustio. Koluti s posljednjim izdiktiranim trakama još su
bili u aparatu.

Za mojih dobrih vremena sam sam sebi bio zadao da ću otipkati dnevno
dvadeset stranica romana. O tome sam u nekom kalendaru vodio zabilješke.
Sam sam sebi zadao: dvadeset stranica na dan mora biti urađeno. Manje ni u
kom slučaju. Dozvoljeno je više. Ali nijednoga dana nisam smio napisati
manje od prethodne. Bio sam silno pedantan čovjek. Navečer bih izbrojao
papir, zajedno s karbon papirom, za idući dan, zapisao bih savjesno dnevnu
produkciju i popio prvi gutljaj whiskyja tek pošto bih napisao osamnaest
stranica, jest, sve sam to radio nekoć. Nekoć ...

»Kad si posljednji put diktirao na vrpcu?« upitao me moj brat napunivši sebi
ponovo čašu. Pili smo Johnnie Walker, obojica smo se znojili. Još uvijek nije
bilo niti ćuha.

»Ne znam. Davno je već tome. Davno je tome.« Ukopčao sam aparat. Bio sam
poprilično pijan. A k tome i ta omara. Pustio sam kolut da se vrti unazad neko
vrijeme, a tada sam ga pognao, začuo se moj glas.

»... kako ničeg nema na tom svijetu, zarez, što se događa bez razloga i
slučajno, točka. Da iza svih stvari ima neki drugi smisao, točka. I da je to neki
nevidljiv smisao, zarez, koji dopušta da se sagleda istina, zarez, za kojim svi
mi čeznemo, točka. Jučer je bio šesti veljače 1949, u osamnaest sati po
moskovskom vremenu dao je Josip Visarionovič Staljin direktoru evropskog
dijela International News Servicea intervju. Direktor se zove Kingsbury Smith
...«

»Kakva su to nagvaždanja?«

»Umiri se«, rekao sam. »Tad sam to upravo bio čuo.«

»Ali zašto to pričaš? Bio si pijan, što?«

»Jest.«

»Čestitam«, rekao je moj brat.

»Taj Kingsbury Smith«, nastavljao je moj glas koji je dolazio iz zvučnika mog
magnetofona, glas mi je lako zapinjao, »postavio je Staljinu nekoliko pitanja.
Je li Sovjetska Unija spremna da razgovara o općem razoružanju — odmah? Je
li spremna napustiti blokadu Berlina? Je li spremna, trenutak ... ah ...«

Bljesnula je sjajna munja, odmah potom začuli smo grmljavinu i tada se sve
zamračilo, a kiša se spustila tako glasna da sam morao pojačati zvučnik
aparata.

»Napokon«, rekao je moj brat, ustao je i pristupio k otvorenu prozoru. Kiša se

slijevala po njegovim golim, dlakavim prsima.

Natočio sam sebi ponovo punu čašu i slušao svoj glas koji mi se učinio stran:
»Jest, da: da li je Sovjetska Unija spremna sklopiti sa SAD pakt o nenapadanju
koji bi mir... mir svijetu obezbijedio? I da li je napokon Staljin spreman sastati
se s predsjednikom Trumanom kako bi se o svemu tome po-razgovorili.«

Iz zvučnika se čulo kako ledene kockice padaju u čašu. Ponovo je udarila

munja. Svjetlost je postala zelena. Munje su slijedile jedna drugu, grmljavina
nije prestajala, s neba se srušio grad.

»Na sva ta pitanja Staljin je odgovorio: da. Već sat kasnije emitirale su radio-
stanice čitavoga svijeta taj razgovor. Hoću reći, od riječi do riječi. Bilo je to
jučer. Prošle noći INS je javio: predsjednik Truman je spreman sastati se sa
Staljinom pod pretpostavkom da će se sastanak odvijati na američkom tlu...«

»Čovječe, mora da si bio dobro pijan«, rekao je moj brat. »Pravo je čudo da
si uopće mogao govoriti.« Još uvijek je stajao kraj otvorenog prozora, sav
sjajan od kiše, obasjan munjama, kiša je padala u sobu.

»Danas o podne«, začuo se moj promukli glas iz zvučnika, »došla je vijest iz

Moskve. TASS. Četrnaest sati, putem radija. U tom smislu: Staljin izražava
svoju radost zbog Trumanove dobre volje, ali na žalost njegovo je zdravstveno
stanje loše i nije mu moguće poći na tako dalek put sve do Amerike. Predlaže
zbog toga sastanak u Moskvi, Staljingradu, Lenjin-gradu, Odesi i tako dalje ili
u gradovima Poljske ili Čeho-slovačke...«

»šta si ti pri tom mislio?« pitao je VVerner za vrijeme udaranja munja i

gromova, za vrijeme praskanja ledenih kuglica. »Možeš li mi objasniti šta si
mislio tim nagvaždanjem — dok si diktirao?«

»Ne«, odgovorio sam. Mogao sam ja njemu to objasniti. Mnogo sam ja toga
sebi umišljao govoreći te riječi u mikrofon. Sjećao sam se kako sam bio pun
gađenja, prepun sumnje da će se u tako kratko vrijeme svijet promijeniti, svijet
o kojem sam mislio da će postati bolji; da će, dakle, saveznici i prijatelji od
jučer, gospodari svijeta, sada postati jedno; razmišljao sam kako sva naša
budućnost zavisi uvijek o gospodarima svijeta, a da bi najbolje bilo da odmah
dopustimo neka nas pokopaju; razmišljao sam kako se nikad nije zaustavila
rijeka Jordan, ne, niti sekunde nije zastala i sve je to bila uzaludna tlapnja i
uzaludna nada, sve što čovjek radi i poduzima bilo je besmisleno i suvišno i
smiješno — iznad svega je smiješno pisati debele knjige. Tako nešto sam i još
i više, tada, mislio prepun ljutnje i velike tuge. Ali sad sam bio bez ikakve
snage da to objasnim svome bratu. Bilo je to sasvim besmisleno.

»Sada je 23 sata 15«, odjeknuo je moj glas. »U 23 sata slušao sam još jednoć
vijesti. Ponovo vijest INS. Govornik u američkim vanjskim poslovima
objasnio je: SAD su odlučile da će prihvatiti sastanak na vrhu ako se sve to
održi na američkom tlu. Iz tog razloga Staljinov se prijedlog mora odbiti.
Uostalom Ministarstvo vanjskih poslova je mišljenja kako je došlo vrijeme ne
samo za riječi već i za djela...« Stanka. Tada se moj glas ponovo začuo:
»Dakle, tako bi to bilo. Nikada čovjek ne može toliko pojesti koliko bi mogao
povratiti.« Poslije toga, dok je vrpca tekla, čulo se samo zujanje.

»Ništa više neće doći«, oglasio se moj brat.

»Neće«, rekao sam. »Ništa više ne dolazi. Sjećam se.« Tim sam riječima
zaustavio traku.

»Bilo je to, dakle, 17. veljače«, rekao je moj brat. »Znaš li ti što si?«

»Znam«, rekao sam.

»Onda dobro«, rekao je VVerner. »Ako znaš što si. Lakše ću ti pomoći.«

»Pomoći? Ti meni?«

»Jest«, rekao je on. »A također i sebi.«

Ponovo je udarila munja, grom me skoro zaglušio, pomislio sam kako je udario
sasvim blizu nas. Još malo, pa sam od straha ispustio čašu iz ruke.

»Kako kaniš pomoći nama obojici?« upitao sam.

Moj se brat udaljio od prozora. Sav je bio mokar, kapalo je s njega, pružio mi
je svoju praznu čašu i nasmijao mi se dok sam je punio. Sasvim se nagnuo
nada me govoreći mi: »Ti smiješ pisati, a ne možeš. Ja znam pisati, a ne
smijem. Shvaćaš?«
Zurio sam u njega.

»Najjednostavnija stvar na svijetu. Možeš mirno napuniti još jednu čašu«,

rekao je moj brat Werner.

Nisam se pomaknuo. On je uzeo bocu i napunio sebi čašu Johnnie Walkera.

Poslovno je pri tom govorio: »Koji je posljednji termin da pošalješ rukopis?«

»Osam tjedana ...«

»Ponešto kratki rok za knjigu«, rekao je. »Ali ići će. Potpuno sam odmoran.
Možeš li Lilian držati tako dugo udaljenu od svega toga?«

Kimnuo sam glavom. Uopće to nisam kanio uraditi. Bio sam pijan i sasvim
bezvoljan. (Ne govorim to da bih se opravdao.)

»Dakle, tako: Lilian ne dolazi, koliko god to bude moguće. Kada to više ne
bude išlo, namjestit ćeš me kao svoga tajnika, razumiješ li me? Tako ćemo i
raditi u budućnosti. Ti ćeš i dalje govoriti na vrpcu — što god ti bude palo na
pamet. Kako bi bar imao neki pojam o svemu. Možda ću nešto i upotrijebiti. I
sam govoriš kako imaš izvanredne zamisli kad si pijan.«

»Tako i jest«, čuo sam kako govorim prkosno. Razmišljao sam: Kad bi bar on
odista pisao. Kad bi bar uspio. Osam tjedana. Ludost. Ali osobito daroviti
autori napisali su dobru knjigu i u kraće vrijeme. Ja za idućih osam tjedana
neću biti kadar napisati ni jedne pametne riječi, znao sam to. Dakle, bio bih
spašen. Ali to je prijevara. Naravno, sve je to isključeno. Moram to odmah
kazati, kako je to isključeno!

Rekao sam, pijan, slab, plačljiv, vođen svojim osjećajima između udivljenja i
mržnje: »To uopće ne dolazi u obzir, razumiješ li?«

»Ah, šuti već jednom«, rekao je moj brat gotovo ljubezno. »Nitko to neće
doznati. Ni Lilian. Za čitav svijet ja sam tvoj tajnik. Sve što ću napisati moći
ćeš još pogledati i svojom rukom poboljšati svaku omašku. Naravno, potrebna
mi je pisaća mašina. Papir i tako dalje. Počinjem noćas. Čim mi ispripovjediš
kakva vrst knjige to treba da bude...«
»Ta knjiga je napisana protiv nacizma, dakle, knjiga koju uopće ne možeš ti
napisati.«

»Knjiga što je ja ne mogu napisati, ne postoji«, rekao je Werner smijući se.

Nevrijeme se izgubilo jednako brzo kao što je i došlo. Provala oblaka donijela
je osvježenje. Bdio je svjetlije.

»Neću te odati. Ne boj se. Naime, u najmanju ruku je jednako tako odvratno ne
moći pisati i morati pisati, kao i htjeti pisati, a ne smjeti. Od svih honorara
tražim polovicu. Moje se ime, naravno, nikada ne smije spominjati. Ugovore i
tako dalje potpisuješ ti. Sad se još malo okrijepi, a potom mi lijepo ispričaj
sve, Riki.«

»Nikada«, odgovorio sam. »Nikada u životu neću pristati na tako nešto.«

Oblaci su se prorijedili. Gledao sam kroz prozor. Iznad krovova, na istočnom

dijelu grada pojavila se ogromna duga.

»Ipak hoćeš, mali moj«, rekao je Werner.

»Idi do vraga«, rekao sam.

Osam tjedana kasnije odnio sam pet stotina i osamdeset pisaćom mašinom
napisanih stranica rukopisa svome izdavaču, naslov je bio 'Velika studen'. Bio
je toliko oduševljen da je potjerao štampanje koliko god mu je to bilo moguće.
Knjiga je koncem listopada bila na tržištu. Za Božić smo već prodali pedeset
tisuća primjeraka, poslije dvije godine već četvrt milijuna. Bio je to najveći
uspjeh romana što sam ga ja napisao — sve do danas. Roman je napisao od
prve do posljednje riječi moj brat Werner. Već je započeo raditi na idućem
mom romanu ...

»Ima boga«, rekla je Lilian jedne noći.

»Kako?«

»Kad sam bila odsutna ... za tvojih teških dana ... svakoga sam dana molila ...
da ponovo počneš pisati... molila sam boga neka ti pomogne... neka nam
pomogne... a on je to i učinio. Sada moram vjerovati. I ti moraš. Hoćeš li mi to
obećati, Riki?«

»Jest«, rekao sam. »Obećajem ti.«

Dolje, u podrumskom stanu, čuo sam sasvim tiho kloparanje pisaće mašine, što
sam je bio kupio za svog brata. Radio je uvijek samo noću. Danju bi spavao.
Rekao sam Lilian kako tipka moje rukom napisane stranice.

»Prljanju vlastitoga gnijezda mora već jednom biti kraj.«

»Tri milijuna Nijemaca koji su pali žrtvom savezničkog bombardiranja nisu

nimalo humanije završili od Židova.«

Gospoda prijeko u svečanoj dvorani gotovo su se potpuno sjedinili u mislima.

Čuo sam basove kako buče i samo pokoji nježni glas kako upada. Spustio sam
se sa svoje barske stolice i promatrao elegantnog gospodina koji se tako
dirljivo zahvaljivao što sam ga prokazao. Još uvijek je u svojoj ruci držao
moju, taj veliki, impozantni profesor Victor Delacorte, još uvijek me gledao
čvrstim pogledom.

Bar je bio prazan, Pierre se još uvijek nije vratio. Ne mogu baš kazati da sam
se ugodno osjećao slušajući onog izvanrednog govornika, onog doktora
Romera: »Od srca vam dajem za pravo, gospodo! Nijemci me uvijek sjećaju
onih mornara koje Hemingway negdje opisuje, a koji za dolar dopuštaju —
oprostite mi, molim, moje dame — koji za dolar dopuštaju da im se piša u
bradu!« Vika, smijeh, i prodorna smijurija. Izvanredan govornikov glas,
glasno: »Samo: mi Nijemci nećemo za tako nešto uzeti dolar! Mi ćemo platiti
još deset dolara poviše kako bi nam se upišavali u bradu!«

Odobravanje i gromoglasno veselje.

»To je odvratno«, zaustio je gospodin u plavom zimskom ogrtaču, gospodin s

bijelom svilenom maramom oko vrata, gospodin s prekrasnim šeširom u ruci,
masovni ubojica profesor dr Victor Delacorte govorio je to s gnušanjem na
licu. »Kakav se to proletarijat iživljava, dragi prijatelju?«

»To je...«, započeo sam, ali on me prekinuo, a lice mu je zasjalo. »Ah, dobro
veče, Pierre! Dugo se nismo vidjeli. Kako vam je? Vrijeme, zar ne, vrijeme.
Dajte mi armagnac, molim vas.« Okrenuo sam se. Krupni mikser vratio se iz
sobe ono dvoje ljubavnika kamo je odnio bocu šampanjca, ušao je kroz mala
vrata na kraju bara. Stajao je sada ovdje, blijed i nervozan, zurio je u
Delacortea.

»Pierre!« rekao je ovaj. »Zar želite da umrem od žeđi?«

»Ne ... naravno, ne ... odmah, gospodine profesore«, mucao je Pierre.

Nesigurnom rukom napunio je čašu.

Delacorte ju je nježno uzeo u ruku, malo je kružio tekućinom po čaši,

pomirisao je sadržaj i napokon ga popio pošto ju je pozdravljajući podigao.

»Ah, kako je to dobro«, rekao je. »Ne biste M bili tako ljubezni i javili
policiji, dragi Pierre, i zamolili nekoga da dođe ovamo.«

Pierre je zaustio: »Ima tu policajaca ...« Progutao je gva-Iju u grlu. »... policija
je prijeko, na tom skupu.«

»No, ne biste li nekoga doveli ovamo?«

Pierre se nakašljao bespomoćno. Tada se izvukao iza tezge i požurio na

nesigurnim nogama kroz predvorje na hodnik što je vodio u svečanu dvoranu.

»Odakle ...«, započeo sam, ali glas me izdao.

»Jest, dragi?«

»Odakle znate da sam vas ja prokazao?«

»Zar to možda niste učinili?«

»Jesam...«

»No, dakle?« rekao je. »Cista kombinacija. Jutros me nazvao doktor Hess u
Munchen, u hotel, ispripovjedio mi je što se noću dogodilo ovdje ...« Lice mu
je nenadano postalo tvrdo. »Jadna Lilian ... za dlaku su je nitkovi... ali sad ću
ja napraviti obračun ... sa svima njima... Prvi ću udarac zadati ja. To je jasno.
Zbog toga sam se odmah vratio da se javim... da svemu tome jednom zauvijek
učinim kraj.«

»Što pod time mislite?«

»Svemu što se ovdje događa, već godinama. I suviše sam dugo čekao.«

»Doktor Hess je mrtav«, rekao sam.

Delacorte je kimnuo glavom.

»Znam, znam.« Primijetio je kako ga pozorno gledam, odmah je mehanički

priklopio: »Strašno. Ti zločinci.«

»Koji zločinci?«

»No, oni koji su ga ubili.«

»Odakle znate da je ubijen?«

»Rekla mi je gospođa Taler. Vi ste žedni, zar ne?« Odbrzao je za tezgu, »što
pijete? Whisky?«

Taj mi je čovjek postao neugodan.

»Jest, whisky.«

»Kakav?«

»Black and white.«

»Black and withe.« Posegnuo je za pravom bocom i natočio mi je pola čaše.

»Pierre se neće ljutiti. To je moj stari prijatelj. Stavio je novac na tezgu.
»Vode? Leda?«

»Oboje«, zahripao sam.

Gdje je Eilers? Gdje je policija? Koliko ću još dugo to izdržati? Dugo to neću
biti kadar. Delacorte, gospodar. Dela-corte, masovni ubojica. Delacorte,
nepobjedivi. Kako su nepobjedivi ti nepobjedivi ljudi? Zacijelo potpuno. To
kazuje činjenica što su se tako dobro prilagodili, dvadeset godina dugo. Ovaj
ovdje, ovaj se izvanredno drži. Odista. Bacio je nekoliko komadića leda u
moje piće, uzeo je bocu sode, stavio je kraj čaše, a sebi nalio novi armagnac.

»U vaše zdravlje, dragi prijatelju!«

»Tko je gospođa Taler?«

»Moja gazdarica«, objasnio mi je Delacorte smijući se. Ponovo je popio

gutljaj. »Nazvao sam je čim sam se vratio u Treuvvall. To znači: ponajprije
sam nazvao kući, naravno. Nitko se nije javio. Gospoda iz policije koji su me
ondje čekali nisu podigli slušalicu, pustili su telefon da zvoni. Osobito lukavo.
Kako bi svatko pomislio da je kuća napuštena.« Nasmijao se dubokim
smijehom, zadovoljan sam sa sobom. »Da sam odmah otišao kući uhapsili bi
me i tko zna da li bih vas ikada vidio. Prije svoga hapšenja htio sam vas
vidjeti — ne samo da vam se zahvalim za sve što ste uradili, već i zbog toga
da vas zamolim za nešto.«

Moram se čuvati, razmišljao sam, da ne izgubim pamet.

»Zamoliti?«

»Gospođa Taler mi je rekla kako stanujete u 'Kaiserhofu'. To joj je — da vam

uštedim pitanje — saopćio jedan od pripadnika kriminalističke policije. Tja,
brbljava gospoda. Još su joj mnogo toga napričali. A ona je sve to rekla
meni.«

Razmišljao sam: Da li ti je sve to ispripovjedila gospođa Taler ili netko iz

kriminalističke policije? Jedan od onih poput Gevera, na primjer.

»Pripovijedala mi je o vama i o vašem bratu. Vaš brat je čovjek o kome mi je

Lilian govorila samo ružne stvari. Bio je to bračni pakao što ga je proživjela s
tim momkom ...«

»Ja?«

»Ah, vi!« nastavio je smijući se, »vi ste mladenačka ljubav moje Lilian. Ali
nemojte, pa vi ste pocrvenjeli!«
Pomislio sam da je tome odista tako — od bijesa. Obrazi su mi se žarili.
Nisam bio kadar izustiti ni riječi.

»Prekrasna mladenačka ljubav ... Lilian mi je često govorila o vama ... ali,
jest, ipak, jest, ipak ... mnogo ja o vama znam ...« što ti je sve izlagala?
razmišljao sam. »Znam da je brojeve vaših telefona napisala na poleđinu moje
fotografije... fotografije u medaljonu ... neko sam vrijeme odista bio
ljubomoran, to sebi i sami možete predstaviti, ali tada ...«

»Da?«

»Tada sam primijetio kako vi niste ništa drugo nego mala maskota za Lilian.
Nisam vas valjda povrijedio? Nisam to htio! Mala maskota, jest... talisman!
Lilian se vas sjeća kao svoje prošlosti... divlje, lijepe godine poslije rata ...
vaša mladost, zar ne? Razumijem ja to. Imam i ja svoje uspomene ...« Imaš li
ih, da? pomislio sam pun mržnje. »Ljubomoran sam, silno ljubomoran,
dopuštam! Nikada vas radi — čudnovato. Ali ima tu drugih ... drugih
muškaraca ... imam dokaze ...« Nagnuo se nada me. »Čujte me: Lilian vas je
nazvala noćas. Nemojte mi protusloviti, gospođa Taler mi je sve
ispripovjedila. Lilian ste spasili život. Nikada vam to neću zaboraviti. I slutiti
ne možete koliko volim tu ženu. Sad ću dopasti zatvora. Na kratko vrijeme.
Sasvim kratko vrijeme bit ću u zatvoru, budite mirni, dragi prijatelju!«
Govorio je kao neki vojskovođa, kao pobjednik u jednoj važnoj bitki. »I u tako
kratko vrijeme netko mora paziti na Lilian. U vožnji sam razmišljao o tome...
tada sam čuo za vas. Vi ste moj čovjek! Vi ćete pripaziti na Lilian, zar ne? Ona
je odigrala izvjesnu ulogu u vašem životu, nekoć! Čuvat ćete je za mene i štititi
od svega zla... mogu li se u to pouzdati?«

Da li je to naivnost? Ne, ne, ne! Bila je to moć, bezgranična moć koju je nekoć
posjedovao i nikada je nije izgubio, eto je, stoji preda mnom, ta moć od jučer.
Najozbiljnije on misli sve to što je rekao. Moji ga osjećaji ne zanimaju.
Nikada tog čovjeka nisu zanimali osjećaji drugih. Zacijelo to nije kadar sebi
predstaviti kako i drugi ljudi imaju osjećaje. Ne, odista on nije kadar.
Razmišljao sam o svemu tome, kako je sve to bezgranično veliko i kako
čovjeka nagoni na čuđenje. Također i zločinstvo. Odista, morao sam se tome
čovjeku diviti.

»Možete se na mene osloniti«, rekao sam.

Nakon toga je zgrabio moju ruku i čvrsto je prodrmao. Tako je, zasigurno,
drmao ruku svojim suradnicima u akciji 'T-4' kad su se pokazali osobito
korisni, osobito marljivi.

»Zahvaljujem vam, gospodine Mark.«

Mora. Noćna mora. Jest, noćna mora je sve to. Samo da to izdržim, a
neprestance sam razmišljao o tome kako to nije stvarnost, kako se to odista ne
zbiva. Ali bilo je, to se odista zbivalo! U bar nije dolazio nitko. Zašto nije?
Što se dogodilo s Pierreom? Gdje su ti prokleti policajci?

Mehanički sam upitao: »Odakle uopće znate da ćete biti uhapšeni?«

»Radio«, odgovorio mi je šarmantno. »Radio u automobilu, dragi moj.

Kriminalistička policija neprestance moli za suradnju.« Nasmijao se. »A tada
ljudi surađuju i hoće pomoći — i tako se čovjek nađe ovdje, a nitko ne
dolazi!« Iznenada me upitao: »Vi volite Beethovena?« »Kako...?« »Devetu.«

»Odakle...« (To ja neću izdržati!)

»Gospođa Taler mi je pripovijedala kako ste jutros dugo bili u biblioteci.

Pripadnici kriminalističke policije su pripovijedali kasnije, kad su s omotnica
ploča uzimali otiske prstiju kako vam je za oko zapela stara partitura Devete. I
nepotpun tekst u četvrtom stavku. Dakle: volite li Devetu?« »Ja ...«,
prokletstvo, odista sam je volio. »Dakle, istina je. Donio sam vam zbog toga
nešto! Poklanjam vam partituru.«

»Ja to nikako ne mogu ...«

»Nikakvih prigovora! Naravno, možete! Poslije svega što ste uradili za mene i
što ćete još uraditi!« »Što to znači?«

»No, Lilian ... obećali ste mi...« Stao je u riječi. Iz hodnika, što je vodio u
svečanu dvoranu, dolazili su ljudi, mnogo ljudi. Upravo su navirali u
predvorje, bili su glasni, svi su odjednom govorili, dozivali su jedni druge,
bili su uzrujani. Ispred svih žurio se Pierre sa dva policajca. Ne, nisu se baš
žurili. Gurali su ih, gotovo nosili. Oba policajca bili su blijedi. Činilo se kao
da bi rado bili negdje drugdje. Mnoštvo se kovitlalo. Nisam razumio što su
vikali pojedini muškarci.

»Napokon«, rekao je Delacorte i ispio svoju čašu do dna. Izvukao se iza tezge.
Predvorje se brzo punilo. Ugledao sam muškarce i žene, svi su vikali u jedan
glas, vidio sam mladiće s crnim baršunastim hlačama, vidio sam bijele čarape
i crne košulje. Imali su na sebi kožnate pojasove i kratke kožnate haljetke. Na
košulju su priboli oznake na kojima je pisalo: REDAR U DVORANI. Snažni,
veliki mladići sa svojim dugim rukama i velikim šakama trudili su se da
obuzdaju mnoštvo pri čemu su vikali na ljude. Ugledao sam vratara kako se
žuri i kako uzima telefonsku slušalicu. Iz svečane dvorane naviralo je sve više
ljudi u predvorje ...

Policajce s Pierreom su već gurnuli u bar. Na ulazu u bar su se već bili

zaustavili prvi posjetioci. Lica su im bila zajapurena i iskrivljena od mržnje.
Vikali su bez ikakva reda.

»Maknite ruke s profesora!«

»Samo se usudite, svinje, raznijet ćemo vas!«

»Šutite! Nismo u Chicagu!«

»Tako je! Ako je nešto skrivio ...«

»Uhapsite ga, napokon, nesposobnjakovići!«

»Ako ga taknete, bit će zla!« orio se jedan glas.

Povukao sam se korak nazad. Nikada sebe nisam smatrao junakom. Pierre je
kliznuo kraj mene. Psovao je. »Svinje, prokletnici! Meni da se to dogodi! Čim
sam nagovorio policajce, ti idioti su čuli sve drugačije i sad su svi ovdje.«

Raširivši ruke, velik i dobrostiv, Delacorte se u međuvremenu približio

sasvim policajcima, ovi su ga promatrali sasvim nesretni.

»Gospodine profesore Kamploh...« započeo je jedan, »u ime zakona vi ste ...«

Policajca je netko udario u leđa i on je zateturao pavši Delacorteu na prsa.

Čovjeku je bilo dosta. Povikao je: »Raziđite se! Odmah se raziđite! Vratite se
u dvoranu!« Odmah potom netko ga je udario u cjevanicu. Pao je na koljena.
Bila je to njegova nesreća. Odmah su se bacila trojica, četvorica, petorica na
njega. Drugi su požurili da mu pomognu. Opća tuča se zapodjela. Ljudi su se
tukli. Mladići iz odreda redara su odjednom u ruci imali boksere i drvene
palice. Neka debela žena u starom krznenom kaputu vitlala je oko sebe
ogromnom ručnom torbom i udarala njome svakoga tko bi joj se našao u
blizini. Pri tom je vikala: »Našeg dobrog gospodina profesora, našeg
dobročinitelja, hoćete uhapsiti? Kaznit će vas bog!«

»Mir!« povikao je Delacorte.

Svi su se u tren oka umirili, borci su se rastavili. Vidio sam poderana odijela,
krvave nosove, razderana usta, sve se to povlačilo po podu. Neki vitki,
omaleni čovjek s licem poput štakora progurao se naprijed. Kad sam začuo
njegov sonoran glas, znao sam tko je: »Gospodine profesore, obećajem vam
kako ću sve to napisati, sve to što se protiv vas dešava objavit ću javnosti.«

»Tko ste vi?« upitao je Delacorte. Odjednom je zavladala potpuna tišina.

»Romer. Doktor Heribert Romer. Glavni urednik ...« »Ah!«

»Vi znate?«

»Naravno. Veoma ljubezno od vas, doktore ...« »To se samo po sebi razumije,
gospodine doktore!« Izvanredni govornik i izdavač radikalno desničarskog
tjednika koji je po mišljenju ministarstva pravde i unutrašnjih poslova činio
veliku štetu u inozemstvu, a što mu na žalost nitko nije bio kadar zabraniti, stao
je mirno, ruke je priljubio uz šav hlača, a u tišini sam začuo kako je skupio
pete. »Stranice moga lista stoje vam na raspolaganju.« U mnoštvu se začulo
mrmljanje.

»Hvala vam, doktore«, rekao je Delacorte. Iznenada sam pomislio kako je

namjerice došao ovamo, kako je provocirao tu situaciju — te je sada
iskorišćuje. Zar samo iskorišćuje? Ili namjerava uraditi i nešto više?
Delacorte je glasno povikao u predvorje: »Umirite se, prijatelji! Protiv mene
je izdan uhidbeni nalog. Pripadnici policije vrše samo svoju dužnost.«
»Uhidbeni nalog!«
Netko je povikao tu riječ, a grotlo se opet uskovitlalo. »Kako, uhidbeni
nalog?« »Što ste uradili?« »Ništa on nije uradio.« »Naš profesor!« »Neki
Židovi u Frankfurtu ...« »Frankfurt?«

»čuo sam nešto na radiju.« »židovske svinje!«

»Frankfurt je uvijek bio židovsko gnijezdo.« »Nismo mi u Frankfurtu!

Nalazimo se u Treuwallu! Pazite, gospodine profesore, sad ćemo vas izvesti
napolje!«

»Ni koraka dalje!« oglasio se policajac koji se ponovo osovio na noge.

Gospođa sa krznenim kaputom ponovo ga je pogodila svojom torbom po vratu.
Poletio je spram svog kolege i gotovo ga oborio.

Idućeg trenutka ugledao sam nešto crno, okruglo kako leti kraj mene i pada na
tezgu. Eksplodiralo je veoma glasno. Bila je to dimna bomba. Jedan između tih
nedoličnjaka ju je bacio. Nadirao je bijeli dim iz te bombe, a iz malog bara u
predvorje. Pierre je povikao i stavio ruke na oči. I meni su potekle suze. Počeo
sam kašljati i grcati, pokušavao sam iz bara doći do predvorja, ali bilo je to
uzalud. Ljudi koji su se nalazili preda mnom već su počeli kašljati, policajci
također, ali se i oni nisu mogli pomaknuti, jer je pritisak straga bio i suviše
velik. Gotovo slijep pipao sam oko sebe, sudarao se sa stolcima i stolovima,
dohvatio sam vodovod, navlažio sam džepnu maramicu i pritisnuo je na oči, na
usta, na nos, besmisleno je bilo sve. Tada je u bar doletjela i druga bomba,
zazveketalo je i odjednom je počela prava kiša stakla padati po meni. Druga je
bomba pogodila boce na stražnjoj strani tezge. Razbile su se, u paramparčad,
pale, a na sve strane se počela razlijevati sadrži-na tih boca. Stakleni regal se
razbio. Još sam na vrijeme skočio u stranu. Boce i čaše sa ostalih regala
počele su padati. Ponovo sam začuo Pierrea kako viče.

Osjetio sam kako me netko uzeo za ruku.

Zaorio se Delacorteov glas: »Napolje! Ovi će nas još ubiti.«

Povukao me za sobom. Kako je još gledao i danas mi je zagonetka. Teturajući,

držeći se za dovratak slijedio sam ga kroz pomoćni ulaz u bar, isprva smo
dospjeli u neko priručno skladište. Vrata su bila od željeza. Delacorte ih je
zatvorio i zabravio sa dva teška kračuna. Napolju su šakama udarali po
vratima. U taj ostavi bilo je sanduka, boca, konzerva. Gola žarulja sjala je sa
stropa. I ovdje smo pronašli vodovod. Otvorio sam slavinu. Počela je teći
voda. Naizmjence smo prali svoje obraze u ledenoj vodi. »Odavde!« Vidio
sam kako je Delacorteovo lice postalo blijedo. Donja usna mu je podrhtavala,
šešir je izgubio, a i svoju svilenu maramu. Zacijelo je sada razmišljao o
otrovanom armagnacu. Ja sam mislio na njega. Ima u Treuwallu ljudi koji su
Delacorteu radili o glavi. U takvom metežu bila bi to dobra prilika. Delacorte
je žurio k nekim drugim vratima. Bilo mi je jasno kako bježi. Zaboravio sam
na strah. Potrčao sam za Delacorteom. Bio je to hodnik obojen sivom uljenom
bojom. Vrata. Još jedna vrata. Dvorište s otpacima i mnogim kartonskim
kutijama. Prestrašeno je pobjegla neka mačka. Ponovo hodnik. Pred sobom
sam vidio snažnu siluetu Delacorteovu. Spotakao sam se o stepenicu, gotovo
sam i pao, održao sam se na nogama i našao se na jednom od izlaza iz hotela.
Bila su to vrata za snabdijevanje. Ulazila su u usku pokrajnju ulicu. I ovdje je
bilo automobila. K jednome — bio je to opel-diplomat — potrčao je
Delacorte. Kada je otvorio vrata, činilo se kao da se odjednom i mene sjetio.
Bio je mnogo godina stariji od mene — ali snažniji, odista snažniji, svakako, u
tom trenutku. Zgrabio me za ovratnik i gurnuo u kola. Prsima sam udario o
upravljač. Jako me zaboljelo.

»Do vraga sve!« vikao je gurajući me. Dohvatio sam se drugog sjedala. Vrata
su se zatvorila. Delacorte je pognao kola, vozio je kao da je poludio.
Pokrajnja ulica vodila je na prostor ispred hotela. Delacorte je ušao u zavoj a
da nije piikočio, za centimetar se mimoišao s drugim automobilom, opel je
klizio, zacvilio je na dva kotača, vratio se bučno na sva četiri i odjurio.

Uspravio sam se.

Delacorte je bio nagnut nad upravljač. Jurili smo. Jurili smo po centru gdje je
još bilo dosta ljudi. Brzinomjer je pokazivao 80. Zatim 85 ... 90 ... kola su se
neprestance zanosila. Svi koji su nas mimoilazili davali su znakove trubom.
Gledao sam svjetla kako jure kraj nas. Ugledao sam semafor. Bio je crven.

Delacorte je pritisnuo pedalu za gas i pritisnuo trubu.

Odista, sav promet na križanju je stao. Jurili smo kraj čitava niza automobila.
Teški opel je ponovo poskakivao.
»Tako me neće dobiti, svinje«, psikao je Delacorte kroza zube.

Brzinomjer se popeo na brojku 100.

Delacorteu je izbila slina u uglove usta.

Razmišljao sam o tome kako se u mojoj hotelskoj sobi nalaze ona dva
revolvera što sam ih uzeo s parkirališta u Hemelskoj šumi od dvojice
pripadnika kriminalističke policije Gevera i Erichsena. Revolver je trebalo da
dam Eilersu, spremio sam ih. U magazinu Erichsenova revolvera bila su još
četiri metka, razmišljao sam čeznutljivo. Nisam imao uza se nikakvo oružje da
tog luđaka udarim po glavi. Ničega nisam imao. Ništa nisam mogao uraditi.

»Delacorte!« zaurlao sam.

Nije se obazirao.

Ili jest, ipak, odazvao se.

Brzinomjer se drhtajući popeo na brojku 105.

»Da ... da ... o, da ... radi samo tako ... dalje ... nježno ... da, tako ... tako ... ah,
kako je to dobro ... to je prekrasno ...«

Bio je to Lilianin glas. Zaustavio sam dah. Lilianin glas. Dubok, promukao,
bez daha. Bio je to glas što ga je Lilian uvijek imala kad bismo se ljubili.
Samo, sada se nismo mi ljubili. Došao sam dva dana ranije no što je bilo
predviđeno s nekog puta. Bila je gotovo ponoć, 28. travnja 1950. Tiho sam
otključao ulazna vrata, tiho sam odnio svoj kovčeg u prvi kat, tiho otvorio
vrata stana. Ušao sam na prstima kako ne bih probudio Lilian. Spavaće sobe su
nam bile razdvojene. U stubištu više nije bilo svjetla, samo dolje, u podrumu,
u moga brata, koji je običavao raditi samo noću. U predsoblju našeg stana bilo
je također tamno. Vrata što su vodila u Lilianinu spavaću sobu bila su samo
pritvorena, vidjelo se samo svjetlo, bilo je zasjenjeno crvenim zaslonom,
svjetiljka je bila na noćnom ormariću.

»Ne tako brzo ... polaganije ... prestani... oprezno ... inače ... ja još neću ...«
Ostatak nisam razumio.
Odložio sam svoj kovčeg i prikrao se odškrinutim vratima. Gledao sam u
spavaću sobu.

Na krevetu sam ugledao Lilian, potpuno golu, obim je rukama pritiskivala

svoje grudi, butine su joj bile širom razmaknute. Grudnjak, gaćice, cipele i
čarape bile su razbacane naokolo. Jednako tako jutarnji haljetak i pidžama
moga brata. Klečao je ispred Lilian. Njene butine su se razdvajale i skupljale
oko njegove glave. On je također bio potpuno gol. Oboje nisu ništa vidjeli ni
čuli. Lilianina su se prsa silno uzdizala i spuštala. Sva bi se u grču stezala,
stenjala je, a njeno lice je ponovo poprimilo izraz što sam ga odavno znao. Bio
je to izraz kao da je netko zlostavlja. Sad su se njene ruke spustile, počela je
grepsti po smeđoj kosi moga brata. Ovaj je počeo vikati, bio je to dubok glas,
ustao je i bacio se na Lilian. Butinama je obgrlila njegove bokove, i ona je
vikala, tiho i visoko, potom su se njene ruke obavile oko njegovih leđa,
pomicali su se na raspremljenu krevetu sad ovamo sad onamo.

Lilianina kosa rasula se po jastuku kao ogromna lepeza. Mucala je besmislene

riječi sada, nokti su joj se žarili u njegovu kožu.

»Sada...« Ostatak je bio samo nesuvislo krkljanje. Tijelo moga brata se

ukrutilo, zario je svoju glavu u Lilianino rame, tada je i on zastenjao i pao
teško pored nje.

Okrenuo sam se i pošao k vratima stana. Tu se nalazio moj kovčeg. Podigao

sam ga.

»Za ime božje ...« Bio je to Lilianin glas.

»Tko je?« bio je to glas moga brata.

Zalupio sam vratima stana za sobom.

U tamnom stepeništu gotovo da sam pao niza stepenice prije no što mi je

uspjelo pronaći prekidač. Teturao sam niza stepenice kao da sam se napio. U
mozgu mi je udarala samo jedina misao mučeći me: ne mogu nastaviti životom
poslije toga što sam vidio. Htio sam se skončati. Htio sam se baciti u rijeku.
Otišao sam u 'Frankfurter Hof. Portiri su me pozdravili. Bio sam već jako
poznat. Romanom koji je u međuvremenu bio izašao. I taj roman, kao i onaj
prije, napisao je moj brat Werner.

Pronašao me u šest sati ujutro.

Reski zvuk telefona probudio me iz ludih snova.

»Gospodine Mark, na telefonu portir. Oprostite mi što vas smetam. Rekli ste
kako vam je potreban mir i neka vas nitko ne naziva, ali ovdje je vaš gospodin
brat...«

»Zamolite ga neka ode!«

»Kaže kako je to od najveće ...«

»Svejedno mi je, ja ...«

Tada se začuo glas moga brata.

»Pusti me da dođem gore, Riki.«

»Odlazi.«

»Moram razgovarati s tobom.«

»Ako ne odeš pozvat ću policiju ...«

»To sam već uradio«, oglasio se njegov glas muklo.

»Što?«

»Prije dva sata.«

»Zašto?«

»Lilian...«

»što je s Lilian?«

»Ostavio sam je samu tražeći tebe ... nazvao sam je ... nije se javila ... potrčao
sam ponovo kući... ona ... je sebi prere-zala žile na ruci.«

Uspravio sam se u krevetu.

»Mrtva?«

»U životnoj je opasnosti. Već je u bolnici. Dopusti mi da dođem gore, Riki.

Moram razgovarati s tobom. Moram! Dopusti mi da dođem gore!«

Nadstražar Stalling postao je član NPD.

Jutros rano mi je to saopćio dok sam čistio betonski pod u svojoj ćeliji
terpentinom i grafitom. Uvijek sjedne tada kraj mene, popričamo — o
njegovim brigama i nadama, o svemu što ga zanima.

Heinrich Lubke, naš savezni predsjednik, rekao je u govoru oficirima prije dva
tjedna: »Vojnik naše armije mogao bi doći u položaj da se jednoć mora boriti
protiv sunarodnjaka.«

Tim je riječima Heinrich Liibke potpuno zbunio nadstraža-ra Stallinga,

obezglavio ga i doveo do odluke da se nadstražar Stalling poslije dugog
razmišljanja i razgovora sa svojom dobrom mamicom upiše u NPD. Naime:
nadstražar Stalling ima sestru, a mamica brata, oboje žive u Istočnoj zoni,
sestra sa svojim mužem i porodicom u Weimaru, brat sa svojom ženom i
porodicom u Leipzigu. Ta riječ porodica znači: imaju djece. Petero. Pri tom su
četvorica mladići. U svakoj porodici jedan od dječaka već služi narodnu
armiju.

»Ako moj sada mora u vojsku«, zaustio je nadstražar Stalling, »moglo bi se

dogoditi da puca na svoju polubraću i polusestru, na svog ujaka i svoju tetku. I
obratno. Kakve li vlade, gospodine Mark, kad predsjednik govori takve stvari,
takvu ja vladu ne volim. Ona je loša. A zašto je loša?«

»A zašto je loša, gospodine Stalling?« upitao sam trljajući betonski pod.

»Jer nema nacionalnog osjećaja«, odgovorio je Stalling, a sjedi na mojem

krevetu držeći spremne komadiće kartona gdje su urezane šablone ruža i
tulipana. To je rad Jakowskoga, optuženog na procesu što se bavio logorom
Oswiencima. Uljepšava tim šablonama svoju ćeliju, uvijek mi ih posuđuje
kako bih i ja uljepšao svoju ćeliju, odmah ću ispripovijedati kako.

»Nimalo nemaju nacionalnog osjećaja! A to, gospodine Mark, je zločin. Zašto

da ne budemo nacionalisti? Tko to zabranjuje šveđanima ili Englezima ili
Francuzima ili Amerikancima ili Austrijancima? Sve zemlje na svijetu mogu
imati nacionalne osjećaje! Na istoku je to sasvim razumljivo! Pogledajte one u
DDR-u, kako su samo oni puni nacionalnog osjećaja? Ali mi? Imamo posranu
vladu. Uvijek smrade u vlastito gnijezdo. Fiihrer i nacionalsocijalisti bili su
najgori zločinci što ih je ikada bilo! Tako govore naši političari, uvijek,
ponovo, zar ne? Dakle, lijepo, molim, oni to jesu. Nije to ono najgore što me
ljuti iako je već i to sasvim pristojno zlo, to vječno sranje u vlastito gnijezdo.
Ali sad tek dolazi ono pravo. Dakle, ako je fiihrer bio najveći nitkov, a nacisti
najveći zločinci tada, pravo neka ostane pravo, gospodine Mark, tada su
komunisti bili ti ljudi koji su se najžešće borili protiv fuhrera i protiv nacista!
Ja to moram znati, vidio sam ja njih, ovdje su sjedili, komunisti, komunisti,
kažem vam! Bilo je to na početku mog službovanja, ali dobro se ja toga
sjećam. Danas? Danas smo u Saveznoj Republici svi patentirani demokrati, a u
DDR-u su antidemokrati, totalisti i radikali i što ti ja sve ne znam — a zašto,
jer su komunisti! što to ima da znači? Moji rođaci i rođaci moje jadne mamice,
to su duše od čovjeka, gospodine Mark! Kad biste ih samo poznavali! To su
dobri ljudi. Nikada nisu bili nacisti, niti komunisti — pod stolom još ima
prljavštine, jest, tu — a sada smo dobili novog smrtnog neprijatelja, a taj se ne
zove Hitler već Ulbricht, a Ulbricht je u najmanju ruku toliko zao kao i Hitler,
a komunisti su toliko zli kao najgori nacisti — tako nam sada govore! To je da
se čovjek pobljuje. Nisam li u pravu?«

»Naravno, gospodine Stalling«, rekao sam. »Mogu li sada dobiti šablone?«

»Ruže ili tulipane?«

»Najprije ruže.«

Dao mi je, dakle, ponajprije šablone ruže, stavio sam ih na pod i počeo nekom
starom zubnom četkicom prolaziti izrezanom formom ruže. Kad bih potom
podigao papir ostala je ruža na betonskom podu u crnom grafitu. Tako sam
nekoliko redova pravio ruže s velikim međuprostorom, jer u tom međuprostoru
trebalo je da dođu tulipani. To je bio pravi uzorak i dok sam tako bio
zadubljen u posao i čučao na podu prelazeći četkicom po šablonama, narednik
Stalling je nastavljao govoriti.

»Viču nam kako je Ulbricht još i više negoli Hitler. A spram komunista nacisti
da su bili anđeli! Govore nam kako su komunisti iz čitave jedne zemlje
napravili koncentracioni logor! Tako nam govore. To je politika naše vlade.
Politika ujedinjenja. Brzo će se to zbiti, ujedinjenje, kad sviraju takvu glazbu!«

Pravio sam svoje ruže, jednu kraj druge.

»Uopće, to je naša politika! Kakvu smo drugu politiku uopće i tjerali u

posljednjih dvadeset godina? Zar u korist naše zemlje? Za krepati! Jest, s 'bez
nas' je započelo. Ali koliko je to trajalo? Već je opet uskrsnulo naoružanje,
zabrana KPD i odjednom smo se našli posred hladnog rata — kao robovi
Amerikancima koji su nas ispočetka uzdizali kako bismo postali dobri
saveznici, a koji nam sada oduzimaju novac, sve više i više, sada, kad nam baš
ne ide dobro i koji nam se smiju i paktiraju s Rusima ostavljajući nas na
cjedilu čim postane imalo ozbiljno. Odista zgodno to rade, gospodine Mark.
Lijepa je to ideja, to, što je napravio gospodin Jakowski, zar ne?«

»Jest«, odgovorio sam i započeo novi red ruža.

»Što smo mi uradili, već se svima uvukli u guzicu?« upitao je nadstražar

Stalling. CDU je nekoć htjela napraviti socijalnu narodnu državu. Gdje je, ako
smijem pitati? Prijeko — to čovjek ne smije glasno govoriti — čini se da je
prijeko stanje mnogo socdjalnije, i privreda je zdravija! Sam bog zna. Rusi su
ispočetka onima tamo sve oduzeli, naplaćivali su i njima izgubljeni rat. Ali
tada su prestali da to rade i rekli im, tako, sad izgrađujte vašu zemlju. U nas? U
nas su ispočetka rekli podižite i izgrađujte, za to su nam dali novac, a sada nam
ga ponovo oduzimaju i to ne prestaje, ne prestaje i biva sve gore i nema kraja!
A naša vlada? To su političari koji samo izvršavaju naloge! To su oni!
Nacionalni osjećaj? Misle li na vlastit narod? Ha! Dvadeset godina poslije
svršetka rata još su strane trupe u zemlji! A mi to plaćamo, samo neka ostanu,
nismo sklopili ugovor o miru, a što bi trebalo da bude ono prvo za što bi se
jedna zemlja morala pobrinuti, koja ima prirodni osjećaj nacionalnosti.
Milijarde deviza godišnje izdajemo samo da nam ostanu, ti strani vojnici!
Osjećaj nacionalnosti bio bi da izdamo milijarde za to da odu! što to znači, mi
imamo 'njemački ugovor'? To je govno, to je ništa! Ugovor o okupaciji, to da!
Ja bih na vašem mjestu sada počeo s tulipanima, gospodine Mark«, govori mi
nadstražar Stalling pružajući mi šablone, a ja počinjem praviti tulipane.

»Imamo mi paktove s pobjednicima, nalazimo se u NATO--paktu i što ti ja sve

ne znam, pa možemo ponovo podmetnuti glavu ako se opet nešto desi — sve to
bez mirovnog ugovora. Sve to bez pravog priznanja naše zemlje. Svatko nam
se može posrati na glavu kad god to zaželi, kad god mu se to svidi. I u tom
pogledu, tako je, i u tom pogledu je prijeko bolje. Njihova je politika bolja.
Sigurnost zapada — za to smo mi dobri. Stranačka legija! Američki plaćenici!
Ali ujedinjenje? Mogli smo mi to postići silom. Mogli smo reći da ćemo biti
neutralni. Ali ne, znate li što je rekao Adenauer već godine 1949? Pročitao
sam to tek jučer.«

»Što je rekao?«

»Tko Berlin ponovo želi učiniti glavnim gradom taj duhovno stvara novu
Prusiju! To je on rekao! Čovjek koji je stajao na čelu naše vlade. Rekao je to o
svom glavnom gradu! Znate li što? Za njega i za njegove ljude oni prijeko
uopće nisu Nijemci! On i njegovi ljudi ne žele ujedinjenje, nikada to nisu
željeli. Sve su to samo naklapanja. Na one prijeko pucati, jest, za Liibkea je to
nešto sasvim prosto. Nema on zacijelo rođaka prijeko, taj gospodin. Mogli
biste malo pritisnuti tu svoju četkicu za zube, gospodine Mark. Grom i pakao,
kako je to lijepo, pogledajte, a sada je došlo i sunce!«

U moju ćeliju zasjalo je ponešto sunca. Cvjetni uzorak bio je veoma jasan.
Nastavio sam raditi.

»Kažu da smo mi zemlja nacizma. A ja kažem da mi to nismo. Ali kad bismo

jednoć i postali — Amerikance to ne bi smetalo, zasigurno ne! Ne bismo mi
bili jedini saveznici koji su spram van demokrati, a unutra provode diktaturu,
pravu fašističku diktaturu. Zar možda nisam u pravu, gospodine Mark?«

»Jeste, gospodine Stalling.«

»Pogledajte, NPD, trenutno je u krizi s vodstvom, prva je to proba. Čovjek ne

zna kako će to dalje ići. Ali upravo u tom trenutku ja pristupam toj stranci. Ne
čekam ja masne godine, sam sam sebi rekao: kad čovjek spozna što mu je činiti
on mora to i da radi. Svejedno kako će ispasti kriza vodstva: nije NPD
pronašla zdrav njemački nacionalizam! Ima toga odavno! Što znači: nova
opasnost? NPD nije nikada opasnost! Ta stranka govori samo ono što već
mnogo godina ljudi u Njemačkoj misle i osjećaju! O tome partije na vlasti nisu
mnogo razmišljale. Dobro, dopuštam, u NPD-u plivaju poneki stari nacisti —
ali oni su bez utjecaja, ne igraju oni nikakvu ulogu više! U toj partiji prava
uloga dodijeljena je omladini, gospodine Mark, omladini! A omladini pripada
budućnost, uvijek je bilo tako. I zbog toga toj stranci pripada budućnost — ma
kako se ta partija zvala, ona koja razmišlja o nacionalnom osjećaju, i uvijek
ponovo o tom osjećaju, koja razmišlja i o tome kako smo mi jedan narod,
jedan njemački narod, a ne dva koji moraju pucati jedan po drugome, kad bi se
pitalo gospodina Liibkea. Tko će nas toga sačuvati? Tko se, napokon, brine o
našoj djeci? Tko će napraviti poštenog čovjeka iz onog mog prokletog
magarca, iz Jochena, ili iz one moje aljkavice, Mo-nike? NPD, gospodine
Mark, samo NPD... posljednja nada za sve poštene male ljude. Zar možda
nisam u pravu?«

Ah, istina je: trčao sam amo-tamo. Pravio sam budalu od sebe, svijet je blenuo
u mene, sam sam sebe odavao, odavao sam svoje osjećaje, stvarao novi jad od
stare strasti.

U zatvorskoj knjižnici nalazila su se Shakespearova sabrana djela. Otkako sam

ovdje čitao sam kraljevske drame, čitao sam ih navečer, prije spavanja, sada
čitam sonete. To, što sam ovdje ispisao dio je jednog soneta. Čini se da sam ga
pročitao upravo u pravi trenutak. Jer odista sam sam sebe odavao pošto sam
Lilian i svog brata uhvatio na djelu; lutao sam naokolo, pravio iz sebe budalu,
svijet me gledao, a ja sam odavao svoje osjećaje. Najskuplji osjećaj:
poštovanje prema samom sebi.

One noći kada je Lilian pokušala svoje prvo samoubojstvo, a moj me brat
pronašao u 'Frankfurter Hofu', dopustio sam mu, naravno, da se popne u moju
sobu. Bio je blijed, lice mu je bilo kao opustošeno. Nije mogao sjediti na
miru. Neprestance je trčao ispred moga kreveta naokolo.

»Neće umrijeti«, govorio je. »Liječnici su mi se zakleli. Izgubila je mnogo

krvi, ali ne suviše. Još sam je pravovremeno spremio u kliniku. Izaći će.
Sigurno, Riki, sigurno.«

Sjedio sam na svome krevetu, koljena sam privukao uz tijelo, na sebi sam imao
modru pidžamu, vrtilo mi se u glavi, nisam mogao gledati Wernera kako se
mota naokolo, ali ništa nisam prigovorio.

Upitao sam svog brata: »Ti voliš Lilian?«

Odgovorio je: »Jest.«

»Kako dugo već spavate zajedno?«

»Nekih pola godine ... nešto dulje.«

»Fino.«

»Nema sumnje, Riki, za tebe je to zlo. Mogu sebi predstaviti koliko je to zlo za
tebe.«

»Baš i nije.«

»Nesmisao! Znam koliko trpiš.«

»Trpim? Zar ja?«

»Ne izigravaj junaka! Samo si čovjek. A i voliš Lilian. Prevarili smo te. To
je... neoprostivo, to što smo uradili... ali...« zastao je u riječi.

»Da?« zaustio sam. Bio sam znatiželjan što će sada doći.

»... ali pokušavali smo se obraniti od toga! Svladavali smo se, neljudski smo
se svladavali, tako dugo ... tako dugo ... A tada je to odjednom postalo jače od
nas ... pa se dogodilo ...«

»Lijepo si to rekao.«

»Ostavi se toga! Ja to ozbiljno mislim.«

»I ja. Bljuje mi se od ganuća.«

Zaustavio se preda mnom, stenjao je.

»Znaš li ti što to znači: živjeti pod istim krovom sa ženom koju želiš, koja želi
tebe, točno to znaš, primjećuješ to u svakom njenom pogledu što ti ga upućuje,
primjećuješ to u svakoj njezinoj riječi, misliš li da je to malenkost?«

»Strašno«, rekao sam. »Mora da je to strašno. Prava svinjarija što ti već prije
nisam učinio mjesta.«

»Ti, dakle, ostaješ pri svojemu«, potužio se.

»Ah, možeš me poljubiti u ...«

»Ja sam tvoj brat! Ja ...«

»Jest«, rekao sam. »Ti si moj brat. Upravo pravi trenutak da me podsjećaš na
to.«

»Htio sam reći: to što si moj brat čitavu stvar čini još i gorom... za nju i za
mene. Lilian ti je od prvog trenutka govorila kako me ne može smisliti,
govorila ti je da me se riješiš. Ili nije?«

»Jest, govorila je to.«

»Bila je to obrana! Ti to nikada nisi shvaćao. Mislio si da me odista ne može

smisliti. Mislio si kako je i ja ne volim. Bio si slijep, Riki, slijep kao slijepi
miš. Od prvog časka, od prvog časka kad sam se vratio i ugledao je golu, onog
poslijepodne-va, sjećaš li se ...?«

»Sjećam se.«

»Od tog časka nešto je bilo među nama... ljubav pomiješana mržnjom ... prava
ludost... ne mogu za tako nešto pronaći riječ... kad smo prvi put legli zajedno
gotovo me polomila ... ponašala se kao da je luda ... sve to i jest ludo ... Riki...
rni smo samo slabi ljudi... nismo ništa mogli učiniti protiv toga.«

»Još ću se odista pobljuvati.«

»Ti se samo praviš«, rekao je moj brat tragično.

Nasmijao sam se.

»Tako je«, rekao sam. »Pravim se. Dakle, prevarili ste me. Činili ste to uvijek
kad me nije bilo.«

»Uvijek, jest.« Spopala ga je manija priznavanja. »Također i kad nisi bio na

putu ... taj om smo se sastajali... u konačiš-tima... u mojih prijatelja, u malim
hotelima... odvezli bismo se u šumu.«

»I još uvijek je imala i za mene vremena«, rekao sam, »veoma temperamentna

dama. Oženi se njome.«

»što?« Zaustavio se kraj prozora s kojega su visjeli teški zastori. Već je

probijalo sunce novog dana, a u mojoj sobi je još uvijek gorjelo električno
svjetlo.

»Uzmi Lilian za ženu, ako je to tako velika ljubav. Ona se može udati. Za
mjesec dana. Uvjet je ispunjen, njen prvi muž će biti proglašen mrtvim.«

Pristupio je do mene i nagnuo se nada me.

»Govoriš li to ozbiljno?«

»Jest.«

»Je li ti jasno da nas više nećeš vidjeti... zauvijek.«

»Veoma jasno. Požurite se.« »Rekao sam, nas.« »Čuo sam.« »I mene, Riki.«

»Jest, najdraži brate, i tebe. što ti sebi zamišljaš? Misliš li da bismo mogli
sretno živjeti u troje, pa da ja mogu tek onda kad ti i Lilian to dopustite, kad
vam to bude činilo veselje?« »Tim ciničnim načinom ...«, započeo je, ali ja
sam ga prekinuo.

»Napolje!« »što?«

»Nestani. Ne znam jesam li toliko jak kao ti. Ali pokušat ću na sve moguće
načine da ti razbijem gubicu, ništarijo, po-sranče. Napolje, brzo.«

»Požalit ćeš što tako razgovaraš sa mnom.« Posegnuo sam za pepeljarom što
se nalazila na noćnom ormariću i bacio je u brata. Pepeljara je promašila
Wernerovu glavu za nekoliko centimetara. Razbila se o zid. Moj brat je
uzbuđeno disao.

»Hoćeš li otići ili ću odista pokušati?« »Pokušaj«, rekao je pokazujući zube.

Pokušao sam.

Izlupao me da se nisam mogao uspraviti, bio sam sav krvav, napola

onesviješten, ležao sam skupljen ispred kreveta na sagu. Stajao je sasvim kraj
mene još uvijek je govorio svojim sentimentalnim glasom što sama sebe žali.

»Upozorio sam te, Riki. To, što sam uradio, boli me jednako kao i tebe ... ne
mislim na batine ... mislim...« Zašištao sam: »Nestani, napokon, ništarijo!«
»Ali ja te ne mogu samo tako ...«

Pokušao sam se uspraviti i udariti na nj, ali u mene nije bilo snage. Rekao sam:
»Ostajem u hotelu dok ne nađem novi stan.«

»Ali tvoj dom ...«

»Nikada se više neću vratiti onamo«, vikao sam. »Kuća pripada tvojoj Lilian.
Poslat ću po svoje stvari. Budite sretni. Ako sada ne odeš, pozvat ću portira
neka te izbaci.«

Pošao je.

Na vratima se okrenuo i rekao: »Kad bi ti samo znao koliku mi bol zadaješ.«

»Ti, prljava svinjo«, rekao sam. Pošto je zatvorio vrata za sobom ponovo sam
se našao na sagu. Kroz pukotinu u zastorima pojavila se zraka sunca, pala je
koso po meni, po mojem čitavu tijelu, a čitavo me tijelo boljelo, paklenski me
boljelo. Razmišljao sam: neće umrijeti. Liječnici su to obećali Werneru.

Iduća dva tjedna nisam čuo ništa ni o Lilian, a ni o svom bratu. I dalje sam
nastavio stanovati u 'Frankfurter Hofu'. Na kraju drugog tjedna Lilian je
nekoliko puta nazvala iz klinike i kad bih se nalazio u hotelu i kad bi me
spojili, uvijek sam prekidao vezu čim sam čuo njen glas. Ako me nije bilo
ostavljala je poruku neka je odmah nazovem, hitno je.

Nisam nazivao.
Noću sam zabranio da me uznemiruju telefonom. Svake večeri sam se opijao
tih dana — u Borisa, u 'G.I. Joe\ Pio sam s Tinvjem koji je pazio na mene i
uvijek me dovodio u hotel kako mi se ništa ne bi dogodilo. I Minski je pazio na
mene. Obojica su bili veoma utučeni, pokušavali su me tješiti.

Minski me podsjetio na to kako je uvijek Lilian smatrao 'otrovnom',

pripovijedao bi mi kako u Rusiji ima poslovica: Kokoš nije ptica, a žena nije
čovjek.

»A vaša žena?«

»Ima dobrih i veoma zlih kokoši«, rekao je Minski.

Tiny mi je neprestance savjetovao neka se borim za Lilian.

»Tvoga ću brata samljeti! Lilian voli tebe, poznam vas oboje! Tvoj brat joj je
zavrtio mozgom. Reci samo riječ i taj momak neće imati nijedne cijele kosti u
tijelu.«

»Ne«, odgovorio sam. »To je besmisleno.«

»Znam da ona voli samo tebe! Ja se nešto razumijem u ljude. Ja promatram«,

govorio je Tiny. »Promatram ja vas već dugo. Ona voli tebe.«

»Tako je«, rekao sam, »i zbog toga već pola godine spava s mojim bratom.«

»Hajde, još ćemo nešto popiti«, rekao je Tiny. Svi su ti razgovori bili jednaki,
svi su svršavali tako da smo se još bolje napili. Minski i Tiny bili su sa mnom
veoma dobri, ali, naravno, pomoći mi nisu mogli.

Tad se zbila priča s američkim prijevodom. Moj izdavač došao je jednog

ranog jutra u hotel. Bio je on odebeli tamnoputi čovjek s mnogo strpljenja, pun
razuma i popustljivosti, već je dugo bio izdavač, poznavao je on pisce. Sjedili
smo u velikome baru hotela, za stolom, kraj prozora, stakla su tom prozoru bila
u raznovrsnim bojama, bilo je tu mnogo slika i časopisa, još uvijek sam bio
supijan, još uvijek sam bio u pijanom raspoloženju, a moj izdavač je pio sa
mnom. Bar je u to vrijeme bio sasvim prazan.
Moj mi je izdavač saopćio kako američki izdavač, onaj koji je kupio prava za
'Nitko nije otok', želi da se izmijene dva mjesta što se bave događajima u
Južnim državama i rasnom diskriminacijom — nisu to velike izmjene. Bila su
to veoma snažna mjesta, i suviše snažna za Ameriku. Budući da je američki
izdavač veoma dobro prodavao 'Zaustavi se Jordane!' i budući da je za 'Otok'
dao veoma visok predujam, posjedovao je već i na 'Veliku studen' opciju, bilo
je jasno da oba ta mjesta valja preraditi.

Vremena nije bilo mnogo — kao i uvijek. »Mogli biste sasvim lako to
napraviti i sutra, ovdje, u hotelu«, rekao mi je izdavač. Nagovijestio je kako
zna zašto sam se povukao u hotel, rekao mi je kako će se zasigurno sve ponovo
urediti. Zapravo ga je, naravno, zanimalo samo ono s najbržom izmjenom.
Obećao sam mu. Potom sam se povukao s bocom whiskyja u svoju sobu.
Pisaću mašinu i primjerak knjige imao sam uza se. Prepisivao sam ta dva
prokleta mjesta možda i dvanaest puta. Svaki puta je bilo gore. Napokon sve to
uopće nisam bio kadar gledati, sve to što sam ovdje natip-kao. Osim toga bio
sam pijan.

Tu knjigu 'Nitko nije otok' čak sam još ja napisao — a ne moj brat! Ali sada,
dvije godine kasnije, nisam bio kadar preraditi dva mala odlomka, sada, dvije
godine kasnije, iz sebe nisam bio kadar istisnuti niti jednu poštenu riječ. Bio je
to sasvim lijep herojski sukob između mene, mašine i boce.

Što sam bio toliko pijan i što sam pio mnoge dane, objašnjava tek mali dio
svega što sam radio. Jer čovjek, usprkos svemu, u većini slučajeva biva
odgovoran za ono što radi.

Oko četiri sata uzeo sam taksi i s tom prokletom knjigom sam se odvezao u
Stresemannovu ulicu gdje sam iz kreveta izvukao svoga brata. Kad me ugledao
promatrao me kao da sam duh. Smijao se blesavo, dok me vodio u svoj stan
(ili Lilianin stan — ili ne znam ni sam čiji je to bio stan) u stan na prvom katu.
U mog brata bilo je nekoliko načina kako se smijao, poznavao sam ih sve, sad
je bio u strahu.

Primijetio sam kako je stan nepospremljen i prljav.

»Koliko će još Lilian ostati u klinici?« upitao sam.

»Više nije u klinici.«

»Što?«

»Već četiri dana nije u klinici«, rekao je moj brat i ponovo se nasmijao. Bojao
se.

»Gdje je?«

»Otišla je.«

»Što znači, otišla?«

»Znači ono što znači. Došla je još jednoć ovamo i uzela svoje stvari. Haljine i
sve ostalo. S vašeg računa podigla je novac. Rekla je da putuje. I nikada se
nije vratila. Pisala ti je u hotel, ali ti nisi primao pisma. Tako ona kaže.«

»Istina je.«

»Ondje prijeko je pismo«, rekao je moj brat pokazujući na stol u dnevnoj sobi
na kojem je bilo posuđa od ručkova što ih je očito sam sebi priređivao.
»Ostavila ga je ovdje. Ako jednom dođeš, kazala je.«

Otvorio sam omotnicu, komad papira je ispao, čitao sam:

'Dragi, ja ću, dakle, nastaviti sa životom. Kako, i sama ne znam. Odlazim iz

Frankfurta. Samo to mogu uraditi. Ti mi ne možeš oprostiti ono što sam uradila.
Ti to i ne treba da uradiš. Ja sam zla i pokvarena i ne vrijedim mnogo.

Jako mi je žao, Riki. Odista! Otvoreno govoreći nijedan čovjek ne može biti
drugačiji no što odista jest. Želim ti svako dobro i mnogo sreće. Vrijeme s
tobom bilo je lijepo. Ne znam zašto sam morala tako postupiti kako sam
postupila. Ako ima boga znat će zašto me je učinio takvom.'

Jednostavno je to ona sebi protumačila.

'Ali možda boga i nema. Želim da ga ima. Uvijek sam to željela. U ono
vrijeme, za Božić, kad smo pronašli onu ženu u snijegu, kad je započela naša
ljubav, tako sam bila puna nade. A potom, kad si ponovo bio kadar pisati,
povjerovala sam u to uistinu. Sada nisam sigurna ni u šta. Znam samo to kako
te volim, Riki. Samo tebe. I kako sam samo tebe uvijek voljela. Možeš mi se
smijati i možeš me proklinjati, možeš mi poželjeti smrt kad budeš to čitao. 0
meni možeš misliti što god te volja, možeš me nazivati kako god hoćeš, možeš
činiti što god hoćeš, ali istina je, ja nisam trebala ništa napisati, te ludosti, tu
ludost, koja je sušta istina: uvijek ću voljeti samo tebe.

Lilian'

List papira ispao mi je iz ruku.

»Histerična kurva«, rekao sam.

»Istina je«, oglasio se moj brat.

»Šuti!« povikao sam.

»Ali...«

»Nemaš ti šta da kažeš.«

»Sam si to rekao.«

»To je nešto drugo«, rekao sam glasno i pijano.

»Ostavila me ...«

»Nas je ostavila«, rekao sam. Moj me brat dugo gledao, tada se ponovo na
njegovu licu pojavio smiješak, ovoga puta nije to bio smijeh straha već
prostački smiješak trijumfa.

»I tako smo ostali, dakle, sami«, rekao je.

»Jest«, rekao sam.

»Dobro došao kući, Riki«, rekao je moj brat.

»Ti misliš kako me imaš u ruci, što?«

»Ili te možda nemam?« upitao je. »Što misliš? Kako ćemo sada moći mirno
raditi. Lilian je otišla. Zaboravit ćemo je. Porodica mora biti složna. Ali, što
je?«

»Zašto me to pitaš?«

»Što te dovelo ovamo? Prijevod za Ameriku?«

»Kako dolaziš do ...«

»Ona mjesta o Crncima? Odmah sam to pomislio kad sam čitao ta mjesta,
pomislio sam kako to u Državama neće ići. Valja to preraditi, što?«

Kimnuo sam glavom. Odjednom sam se osjećao jako pijan. U svakom slučaju
tako sam sam sebi govorio kasnije kad sam se svega toga sjećao. Naravno,
nisam bio ništa pijaniji negoli inače. Ali tada je to bio moj alibi. Od tog
trenutka uvijek mi je bio potreban alibi, kako bih pri brijanju bio kadar sama
sebe pogledati u lice.

»Kada to mora biti urađeno?«

»Najkasnije sutra ujutro. Dakle, danas.«

»Pokušao si?« sad se smiješio širokim osmijehom.

Kimnuo sam glavom.

»I nije išlo?« pitao je sav sretan.

Mahnuo sam glavom i bacio mu knjigu sjedajući za neuredan sto držeći s obje
ruke glavu.

»Odmah idem dolje«, rekao je moj brat. »Oba ta mjesta imam.«

»Kako...«

»Odmah sam dopisao drugu verziju, onda, kad sam čitao knjigu. Bilo mi je
jasno da će nam to biti potrebno.« 'Mi' rekao je. »U Francuskoj, uostalom,
neće ići s onim partijama o De Gaulleu. Vidjet ćeš. I to sam već popravio,
napisao sam promijenjenu verziju...« Pošao je k vratima govoreći: »Čovječe,
kako sam samo radostan što smo ponovo zajedno. Neka će nam žena sve ovo
ponovo dovesti u red.«

Nisam odgovorio.

Kakve li sreće, razmišljao sam, a to je bilo sve što sam mislio u tom trenutku,
kakve li sreće da je Werner već napravio ona mjesta. Bio sam veoma umoran i
jako pijan i ponešto sretan. Voljko sam se osjećao u starom stanu. Glavu sam
naslonio na sto. Kad se moj brat vratio iz podruma bio sam zaspao. Ostavio
me da spavam. Kasnije sam se probudio — sam sam se probudio. U sobi je
sjalo svjetlo, a kraj mene su se nalazila ona prerađena mjesta, čisto otipkana.
Iz Lilianine spavaće sobe čuo sam Wemera kako hrče. Pošao sam u svoju
spavaću sobu, bacio sam se na krevet, bio sam sa svim tim veoma zadovoljan.

Ah, istina je: trčao sam sad ovamo sad onamo, iz sebe pravio budalu, svijet je
blenuo u mene, sam sam sebe odavao, odavao sam svoje osjećaje, stvarao
novi jad od stare strasti.

Dobra je to poezija, kako li je samo to bio velik pjesnik.

Kakva li sam samo protuha, kakav li sam kukavni slabić bio.

Crvena, osvijetljena igla brzinomjera podrhtavala je pri oznaci od 105

kilometara na sat. Automobilska sirena je neprestance bila uključena.
Delacorte je sjedio za upravljačem sasvim pognut. Ja sam se s obje ruke držao
za komandnu tablu, bila je tapecirana, ali usprkos tome bio sam bacan brzinom
sad ovamo sad onamo čim je Delacorte ušao u zavoj. A zavoja je bilo mnogo.
Neposredno prije no što će ući u zavoj uvijek je žestoko pritiskao kočnice.
Kola su se zanosila, klizila su, popela bi se na dva kotača — usprkos tome on
je vozio i dalje. Prolaznici su psovali za nama, i drugi su automobili
negodovali uključujući sirene. Delacorte nije govorio ni riječi. Iz kutova
njegovih usta još uvijek je kapala slina. Jako sam se bojao, oči su me još
uvijek pekle od suzavca, bilo mi je zlo, razmišljao sam kako bi valjalo
Delacortea udariti cipelom po glavi ako bi samo za trenutak zastao u vožnji.
Mnogo bih toga stavio na kocku, ali bi me možda poslužila sreća da ga dobro
pogodim, onesvijestio bi se, a ja bih mogao pravovremeno uhvatiti upravljač i
zaustaviti kola. Ali taj prokleti pas nije se zaustavljao, ni malo, niti za trenutak.
Pojma nisam imao gdje smo. Neko smo se vrijeme vozili širokim alejama, a
sada smo jurili uskim ulicama s velikim prometom. I ovdje je bilo semafora.
Na njih se Delacorte nije osvrtao. Pomišljao sam i na to da iskočim iz kola, ali
slomio bih sebi sve kosti. Iznenada sam primijetio kako Delacorte pritišće
kočnicu. Idućeg trenutka sam se zgrbio i skinuo lijevu polucipelu (ja sam
ljevoruk). Kola su se zanijela udesno i pristala kraj osvijetljene fasade neke
staromodne velike zgrade. Sad je Delacorte pritisnuo i spojku. Uspravio sam
se držeći cipelu u ruci...

... kad sam ugledao portal i bijelu tablu s crnim pismenima:

PREDSTOJNIŠTVO POLICIJE

Delacorte se oglasio: »Čini mi se da sam vas prodrmao. Sada brzo, prije no

što se nešto desi.«

Kola su stala. Delacorte je iskočio. Velikim se koracima uputio spram ulaza u

zgradu u kojoj su još sjala mnoga svjetla. S razvezanom cipelom na nozi žurio
sam za njim. Ispred ulaza stajao je umorni policajac. Sav se razblažio kad je
prepoznao Delacortea.

»Gospodine profesore!«

»Dobro veče«, odvratio mu je Delacorte nervozno.

Policajac mu je pružio ruku koju je taj krupni čovjek samo olako dodirnuo.

»Gospodin profesor me se, naravno, ne sjeća ... Liječili ste moju ženu ...
praktički je već bila mrtva... više nije disala, puls joj nije radio ... jednostavno
mrtva ... tada ste vi došli u stanicu hitne pomoći i rekli kako je vi preuzimate...
tri dana je moja Marija bila podvrgnuta umjetnom disanju ... bolovala je od
hemo ... hemi ...«

»Hemangiom«, odgovorio je Delacorte dobrostivo, odjednom više nije bilo

nervozan. Kimnuo je policajcu glavom koji ga je sjajeći u licu gledao.
»Izraslina u mozgu. Urođeno. Rijetko, bogu budi hvala. Ako se u takvu slučaju
pojavi krvarenje ... gospodin Groll, zar ne?«
»Gospodin profesor zna čak i moje ime!« Policajac je počeo gutati gvalje sav
osupnut. »Bez gospodina profesora moja Marija ne bi bila spašena!«

Profesor neurologije i psihijatrije, pomislio sam. Zasigurno je dobar neurolog.

»Kako je vašoj ženi?« upitao je dobri neurolog.

»Izvanredno, gospodine profesore. Nikakvih smetnja. Baš nikakvih! Bože moj,

koliko li smo samo zahvalni gospodinu profesoru. Bez gospodina profesora,
moja Marija bi već davno bila mrtva.«

»Njeno stanje, nema sumnje, bilo je zlo«, rekao je Delacorte prolazeći rukom
kroza svoju svijetlu kosu. »Raduje me da je vašoj ženi tako dobro, gospodine
Groll. Izručite joj moje srdačne pozdrave. Hoćete li mi sada reći, molim vas,
kako ću najbrže doći do kriminalističke policije? Htio bih, naime, napokon biti
uhapšen.«

Tjedan dana pošto sam se vratio u kuću u Stresemannovoj ulici nazvala je

Lilian prvi put, bilo je to kasno noću. Jezik joj se pleo, bila je jako pijana, ili
se nalazila u nekom lokalu ili u stanu s mnogo ljudi, čuo sam glasove, smijeh,
viku, buku i plesnu glazbu.

»Oprosti mi, Riki«, rekla je Lilian. »Žao mi je. Potjeraj brata. Zao je on
čovjek. I ja sam zao čovjek. Ali ja te volim. Riki. Potjeraj svog brata i kaži mi
da se mogu vratiti.«

»Nemoj se vratiti.«

»Molim te. Samo kao pokušaj, molim te!«

»Tvoja je to kuća. želiš li se vratiti, dođi. Ali u tom ću slučaju otići ja.«

»Nije to više moja kuća, Riki. Prodala sam je. Nekoj posredničkoj tvrtki. Sad
ćeš morati njima plaćati stanarinu. Ljudi će ti se obratiti. Ne želim tu kuću.
Želim tebe. Opet želim tebe.«

»Kakvi su to ljudi oko tebe?«

»Prijatelji. Odvratan puk. Dopusti mi da dođem k tebi.«

»Ne«, rekao sam.

»Ni u kom slučaju?«

»Ni u kom slučaju. Dosta mi je tebe, Lilian.«

»Ne vjerujem«, rekla je. »Neću doći ako to ne želiš. Ali nije ti dosta mene. A i
meni tebe. Nikada nećemo moći biti jedno bez drugoga. Ne vjerujem da je to
sreća.«

»Zasigurno nije.«

»To je prokletstvo.«

»Pijane besmislice.«

»Nisu to besmislice. Vidjet ćeš. Mi nećemo moći... mi nećemo moći jedno bez
drugoga sve dok jedno od nas bude živo.«

»Zdravo, Lilian«, rekao sam i objesio slušalicu. Ostatak noći nisam mogao
spavati, a iduće je noći ponovo nazvala, slijedeće, i noć koja je slijedila.
Naručio sam žurno tajan broj. U ono sam već vrijeme bio ličnost. Moj izdavač
poznavao je nekoga u pošti, dobio sam za deset dana novi tajan broj. Za tih
desetak noći Lilian je nazivala i po petnaest puta. Uvijek je bila pijana, uvijek
je govorila isto, a i ja sam odgovarao istim riječima.

Pošto sam dobio tajan broj, počela su stizati Lilianina pisma. U razdoblju od
jedne godine dobio sam zasigurno pedeset pisama od nje, ali pročitao nisam
nijedno, sve sam ih vraćao neotvorena, radio sam ono isto što je radio Panos
Mitsotakis nekoliko godina kasnije s VanessMm pismima. Adresa pošiljaoca
na Lilianinim pismima uvijek je bila različita: Hamburg, Dusseldorf, Berlin,
Rim, Pariz, Atena, New York, Beograd, Los Angeles i Miinchen.

Tada smo moj brat i ja napustili kuću u Stresemannovoj ulici i preselili se u

neku lijepu vilu što se nalazila posred Griineburškog perivoja u ulici Augusta
Sieberta. Svaki je imao svoj kat, nismo smetali jedan drugome, a svaki od nas
je bio zabavljen svojim »poslovima«. U kratko vrijeme imao sam čitav niz
djevojaka, za kratko sam ih vrijeme i izbacivao iz kuće, ili su same odlazile,
jer sam se ponašao nemoguće. Moj brat nije živio tako bezbrižno kao ja. I
suviše je teško radio.

Ujesen, godine 1951, izašao je novi roman Richarda Marka, a napisao ga je

Werner Mark, a moj me nakladnik poslao na turneju po čitavoj Saveznoj
Republici. Svake druge večeri čitao sam u drugom gradu iz novog romana. U
međuvremenu sam se toliko navikao na sve, sve je to za mene bilo sasvim
razumljivo, pa se zbog toga uopće više nisam uzbuđivao. Za javnost, Werner je
bio moj tajnik. Nitko nije ni u šta sumnjao, moje su se knjige pojavljivale
gotovo redovito svakih osamnaest mjeseci, a kritika me hvalila smatrajući me
jednim od malobrojnih odista uspješnih mladih njemačkih poslijeratnih pisaca.

Dvorana u Hamburgu, što ju je neka velika knjižara stavila na raspolaganje,

bila je puna do posljednjeg mjesta. Jedva da sam stupio na podij i sjeo
ugledao sam Lilian. Sjedila je u sredini prvog reda točno ispred mene, bila je
udaljena samo nekoliko metara. Na sebi je imala crni, sjajni svečani kostim,
lijepo je začešljala svoju modro-crnu kosu. Bila je veoma napadno namazana,
a njene ogromne tamne oči počivale su ozbiljno na meni i nisu me prestale
gledati. Bilo je to najteže čitanje što sam ga imao u svom životu. Znoj se
slijevao ispod mog smokinga po leđima, a košulja bi se mogla žmikati.
Neprestance sam sama sebe uvjeravao kako se moram savladati, ali kad bih
podigao pogled susreo bih se s Lilianinim crnim očima.

Poslije čitanja pobjegao sam napolje pri čemu sam prvi i posljednji put bio
nepristojan spram ljudi koji su mi pružali knjige moleći me neka se potpišem.
Naišao je taksi. Podigao sam ruku. Kola su se zaustavila i ja sam uskočio u
njih. Taksi je odmah pošao.

»Zdravo, Riki«, rekla je Lilian. Istog trenutka zagrlila me i njene su se usne

čvrsto priljubile o moje. žudnja me počela divljački svladavati, odvratio sam
joj poljubac i osjetio kako njeni zubi ulaze u moje usne. Gutao sam krv. Bila je
topla i gorka.

Doticala me se, a ja sam rukom pošao ispod njenog halje-tka i primijetio kako
nema grudnjaka.

»Kamo se vozimo?« upitao sam je.

»K meni«, šaptala je Lilian neprestano me ljubeći.

Stanovala je u Adolfovoj ulici, u jednoj novoj kući, imala je ovdje raskošno

uređen apartman.

»Je li to tvoje?« upitao sam ogledavajući se dok je iz kuhinje donosila čaše i

bocu šampanjca.

»Jest.« Pružila mi je bocu. »Molim te, otvori.«

Otvorio sam bocu i vidio kako u stanu ima mnogo crvenih ruža i orhideja.

»Tko je tvoj prijatelj?« upitao sam.

»Neki novčar«, rekla je. »Živi u Kolnu. Poslovno je uvijek u Hamburgu. Svaki
tjedan. Tada stanuje ovdje. Neprestance je na putu. Po čitavu svijetu. Gotovo
me uvijek uzima sa sobom. Kao sekretaricu, razumije se.«

»Razumijem«, rekao sam. »Pisala si mi pisma iz čitava svijeta.«

»Jesam«, odgovorila je. »S takvih putovanja.« Bila je ista kakvu sam je bio
ostavio, samo joj se glas promijenio. Bio joj je ponešto napukao, pun dima i
povremeno bi znao prijeći u oštre tonove.

»S takvih putovanja«, ponovio sam razmišljajući kako sam se i ja promijenio.

Rijeka Jordan nije se zaustavila niti minute, niti sekunde.

»Čovjek mora živjeti, Riki«, rekla je Lilian.

»Jasno«, rekao sam. »Što je s novcem što si ga dobila od kuće?«

»Nesreća«, odgovorila je.

»Kakva nesreća?«

»Srela sam se s nekim mladim čovjekom. U Miinchenu. Nalikovao je na tebe.

Ne, bio je ljepši od tebe. Ali po tipu ti je bio nalik. I tako sam izgubila novac.
Bila je to velika afera, razumiješ li? Morala sam zaboraviti nesretnu ljubav, i
on. Bar je tako rekao. Bacili smo se jedno drugome u zagrljaj.« Služila se
ponešto grubim načinom govorenja. Katkada se i smiješila cinički. »Kako
došlo, tako prošlo. Počeo je spekulirati mojim novcem. Govorio je kako se
razumije u to. Nema sumnje, razumio se. Uspjelo mu je nestati s čitavim mojim
novcem i čitavim mojim nakitom — u inozemstvo. Pojma nemam gdje je.
Nakit, što ga sada nosim, Thomasov je. Vreća novca iz Kolna. Oženjen. Dvoje
djece. Zaljubljen je luđački u mene. Ovo cvijeće je od njega. Prekasno je, zar
ne?«

»Svući se«, rekao sam.

»Ne bismo li nešto popili prije? Šampanjac je također od njega. Bollinger.«

»Osjećam se kao neki priležnik.«

»Je li taj osjećaj nešto zlo?«

»Prekrasan je to osjećaj. Svući se.«

»Ali ne bismo li...«

»Pri tome«, rekao sam. »Pit ćemo pri tome.«

Otišla je u kupaonicu, a ja sam napunio dvije čaše do vrha; čekao sam i gledao
cvijeće i skupocjeno pokućstvo, a tada se Lilian vratila. Bila je gola i toliko
lijepa, takvu sam je nosio u sjećanju. Smiješila se i raširila ruke. Grudi su joj
se podignule. Hodala je u papučama s visokom petom. Ovila je ruke oko mojih
ramena, neprestance me ljubila, a ono dolje je priljubila uza me i ja sam je
milovao po cmoj kosi, što ju je bila spustila; zgrabio sam je potom za tu kosu i
savio joj glavu unatrag, a lijevom rukom, što sam je zgrčio u šaku, žestoko sam
je udario u lice.

Pogodio sam je u desno oko. Lako je kriknula, zateturala se unazad i pala na

stolac. Jedna stajaća lampa u toj antikno uređenoj sobi imala je produženu
žicu. Izvukao sam tu žicu, uhvatio kontakte u ruku i započeo kao lud udarati po
Lilian. Udarao sam gdje bih stigao. Savijala se i stenjala po sagu, ali nije
vikala. Napokon se sva savila u klupko i više se nije micala. Po leđima su joj
se povlačile crvene, krvave crte. Ispio sam obje čaše šampanjca, tada sam
uzeo bocu i svu preostalu tekućinu polio po Lilian, pri tom sam je psovao
najprostačkijim i najprljavijim riječima što sam ih znao. Nije se micala.
Odbacio sam žicu i otišao u predsoblje. Dospio sam do ulaznih vrata. Tada
sam se okrenuo i potrčao do Lilian, koja je još uvijek ležala na podu, kleknuo
sam kraj nje milujući je i ljubeći je, moleći je neka mi oprosti, uvijek sam je
ponovo molio neka mi oprosti. Ustala je bez riječi i otišla u spavaću sobu,
legla je svojim krvavim tijelom u krevet, raširila je butine. Nisam se dospio ni
svući. Pao sam po njoj kao divlja zvijer i kao divlje zvijeri ponašali smo se
čitavo to vrijeme.

Napokon smo zaspali pošto smo popili još mnogo šampanjca. Zaspali smo
zagrljeni. Idućeg me jutra probudila. Napravila je doručak. Zajedno smo pili
kavu i jeli svježe hljepčiće sa maslacem i džemom. Bio je to veoma lijep dan,
sunce je sjalo u sobu. Lilianino lice bilo je otečeno, jedno joj je oko bilo
gotovo sasvim zatvoreno, po svemu je tijelu imala žute i zelene modrice. I
moje usnice su bile natečene, s mukom sam jeo i pio. Poslije doručka sam se
okupao i odjenuo, Lilian je za to vrijeme tiho sjedila za stolom gdje smo doru-
čkovali gledajući kroz prozor. Na kraju sam joj pristupio da se oprostim, ali
nisam znao što da kažem. Stajao sam neko vrijeme kraj nje. Napokon je stavila
svoju ruku na moju i kimnula mi glavom. To je bilo sve. Otputio sam se k
vratima čvrsto odlučan da više nikada ne vidim Lilian. Kod vrata sam zastao,
okrenuo se i rekao: »Hajde, da se vjenčamo, Lilian. Odmah. Hajde da se
vjenčamo i da se više nikada ne razdvojimo.«

Soba je bila velika i jako rasvijetljena. Kao i u bolnici i ovdje su gorjela

neonska svjetla. U sobi se nalazilo nekoliko pisaćih stolova, ormari sa
spisima, pisaće mašine, regali sa spisima. Zrak je bio modar od mnogih
cigareta. Na pisaćim stolovima bilo je mnogo pepeljara punih čikova.
Smeđokosi vitki komesar Eilers učinio mi se zagrižljiv, blijed, lice mu je
upalo, a oči bile ljutite. Neprestance je pušio. Vrhovi njegovih prstiju bili su
sasvim žuti. Skinuo je sa sebe kaput, jednako je to učinio i plavokosi, snažni
inspektor Lansing. Obojica su bili u košuljama, kravate su im visjele, a dugme
od ovratnika bilo je otkopčano; sjedili su za svojim pisaćim stolovima, a
Delacorte i ja pred njima. Liječnik je odložio svoj ogrtač. Na sebi je imao
izvanredno skrojeno odijelo od flanela, svilenu kravatu i svijetloplavu košulju.
Sjedili smo već deset minuta ovdje i čekali na ljude iz pravne službe po koje
je Eilers telefonirao. Delacorte je zahtijevao da ga se odmah strpa u istražni
zatvor grada. Policijsko hapšenje i čekanje do jutra činilo mu se i suviše
opasno, rekao je. Istražni zatvor se nalazio, a to sam doznao iz razgovora,
odmah kraj zgrade zemaljskog suda, a zgrada zemaljskog suda mora da se
nalazila nedaleko Predstojništva, mora da je to bilo nešto podalje, jer bi se
inače već bili pojavili oni činovnici iz pravne službe.

Plavokosi Lansing udarao je s dva prsta po pisaćoj mašini. Dovršavao je

formular o hapšenju i predaji. Sad je izvukao posljednji komad papira iz
mašine i pružio ga Eilersu koji je potpisao. Pedesetogodišnji Eilers napravio
je grimasu dok je pogledom letio po papiru.

»Dakle, vi ste potpuno nevini, gospodine profesore.«

Delacorte je stavio jednu nogu preko druge.

»Vi to sebi ne možete predstaviti, što?«

»Ipak, mogu«, oglasio se Lansing i zažmirio. »Možemo mi to sebi sasvim lako

predstaviti.«

»Sasvim mi je svejedno što vi to sebi možete predstaviti«, rekao je Delacorte

uznosito.

Izdiktirao je objašnjenje odmah čim smo bili došli. Po tom objašnjenju ne

samo da je bio potpuno nevin, već je — kao pravi pripadnik pokreta otpora —
sprečavao da još mnogo tisuća ljudi ne padnu pod udar akcije T-4', on je tu
akciju sabotirao gdje god je to mogao, a sve će to dokazati, tako je tvrdio.

»Svjedoci, što su govorili protiv vas ...«, započeo je Eilers blijed od ljutnje i
umora, ali Delacorte mu uopće nije dopuštao da govori.

»Ti svjedoci su morali dati takav iskaz. Mislite li da sam mogao slobodno
sabotirati? Mislite li da sam u ono vrijeme mogao igrati otvorenim kartama?
Svjedoci, objektivno, govore istinu ... i objektivno, govore krivo.«

»Vi, dakle, niste nikada sudjelovali pri selekcijama?«

»Jesam. Više puta. Morao sam to činiti kako nikome ne bih pao u oči. Ali sam
u međuvremenu nebrojeno mnogo selekcija spriječio.«
»Vi nikada niste radili u koncentracionom logoru?«

»Nikada!«

»Imamo svjedoke koji su promatrali vaše zahvate sa rendgenskim zrakama, i

vaše operacije.«

»Ti svjedoci mora da se varaju. Ili lažu s predumišljajem. Bio sam pri ovim ...
hm ... liječenjima i zahvatima. Kako bih bio kadar sačiniti negativno mišljenje.
Ti pokusi su neprestance bili prekidani, zar ne? Ja sam bio zaslužan za to.«

»Dokumenti govore upravo suprotno.«

»U ono je vrijeme bilo mnogo falsificiranih dokumenata. I ja sam to činio!

Morao sam se štititi. Igrao sam prokleto opasnu igru.«

Lansing mu se rugao: »Ako ste surađivali s njima radili ste to samo zato da bi
se prikrili, što?«

»Mladiću, mladiću...«, započeo je Delacorte, a tada je mahnuo rukom kao da

želi reći: s vama se ja neću razgovarati.

»Pisma, što ste ih pisali svojoj ženi?«

»Znao sam da se moja pošta otvara i čita. Prema tome sam i pisma
prilagođavao.«

»Filmovi, što smo ih našli?«

»Pravio sam ih iz istog razloga«, odgovorio je Delacorte nepokolebljivo. »Vi

pojma nemate kako sam živio u to vrijeme. Neprestance sam gledao smrti u
oči.«

»Ah.«

»Jest, ah. Imao sam neprijatelja, smrtnog neprijatelja, bio je to profesor

Albricht.«

»To je onaj koji je u Frankfurtu pao s prozora Palače pravde.«

»Tako je. Silno častohlepljiv čovjek. Htio me smaknuti.«

»Praktično je, što je mrtav«, rekao je Eilers. Još ga nikada nisam vidio toliko
ozlojeđena. Tako je djelovao čovjek koji je bio svjestan kako se mora boriti s
protivnikom koji će uvijek biti jači.

Delacorte je slegnuo ramenima.

»Vaše stanovište, gospodine komesaru, znam. Dosta sam dugo živio u

Treuvvallu. Ali bogu budi hvala vas nitko ništa neće pitati. O meni će suditi
drugi. Prava je sreća što to neće biti ljudi opterećeni vašim osjećajima.«

»Državni nadodvjetnik Paradin ...«

»Neće biti moj sudac! Samo moj tužilac«, rekao je Delacorte.

»Kad je riječ o sucima, potpuno ste mirni, zar ne?« upitao je Eilers drhteći od
bijesa.

»Potpuno miran«, odgovorio je Delacorte umilno. »Imam dokaza. Bezbroj

dokaza. Dovest ću i ja svoje svjedoke koji će potvrditi kako je Albricht želio
moj položaj, moju glavu, utvrdit će se kako me prijavljivao, kako je — s
punim pravom! — tvrdio kako upropaštavam posao letećih komisija, govorio
je o meni da sam protivnik režima, da ...«

Eilers je zaustio polagano: »Vi ste bili protivnik režima?«

»Istina je«, odgovorio je Delacorte.

Eilers mi se učinio kao da će se srušiti.

»Zar vam nije dobro?« upitao je Delacorte.

»Zlo mi je«, rekao je Eilers. »Ne zbog toga što se vi nalazite u sobi. Već mi je
godinama zlo u tom gradu.«

»I meni«, objašnjavao je Lansing. »Iako moram reći kako razgovor s vama

dobrano djeluje na moj želudac.«
»Za tu bezobraštinu ćete odgovarati!«

»Osvjedočen sam da će biti tako«, odgovorio je mladi Lansing smijuljeći se.

»Sasvim sigurno ću odgovoriti. Ali to sam morao izgovoriti. Inače bih se
zagušio. Mi se, dakle, možemo spremiti na to kako ćemo od vas doznati da je
zapravo glavni krivac čovjek s kojim ste se borali na život i smrt, onaj tako
sretno unesrećeni profesor Albricht — vi to niste.«

»To je prava istina.«

»Neka vam bog pomogne, jasna je ta istina«, rekao je Eilers.

»Naravno, vi mi ne vjerujete ni jednu jedinu riječ«, rekao je Delacorte. »Eto

razloga zbog čega sam poslije bijega nestao. Jer mi nitko ne bi vjerovao ni
jedne jedine riječi. --—Sada me imate, gospodo. Dobro, veoma dobro. Sad ću
govoriti o mnogim stvarima. A kad budem progovorio mnogo će se toga
pokazati i biti drugačije... ne samo u Treuwallu, možete mi to vjerovati. Ovdje
se više nije moglo živjeti, više se nije moglo disati u toj močvari od korupcije
i svinjarija! Pojma nemate, gospodine Mark, kako su se gospoda, koja ovdje
stoje u prvom javnom planu, kako su se ta gospoda razvijala za posljednjih
dvadeset godina.«

»Gospoda, koja su vas prije dvadeset godina štitila i krila, koja su vam dala
krive dokumente, gospoda koja su se pobrinula da dobijete novo ime«, rekao
je Eilers, a lice mu je ponovno poprimilo izraz gađenja.

»Zašto su to radili ti ljudi? Jer sam o njima znao sve! Bili su skromni i maleni
u ono vrijeme. Danas — drugačije će to biti, pouzdajte se u to! Sve ću ja reći!
Doživjet će oni svoje čudo! Neću dopustiti da me nekoliko nitkova samo tako
likvidira, samo zbog toga što sam za njih postao suviše opasan i suviše moćan.
Kad započnem govoriti bit će to skandal što će potresti Saveznu Republiku!«

Tako je odmah prešao u napad čim smo bili došli. Sada, kad je Eilers potpisao
formulare, Delacorte je započeo još jednoč. Zabavljalo ga je što može Eilersa
dražiti.

»Nadam se da ćete me od sada bolje štititi. Do sada se baš niste osobito

trudili, gospodo!«
Eilers je ustao, a ja sam pomislio da će udariti Delacortea, toliko se bio
razljutio.

»Ili mislite drugačije?« upitao je Delacorte prijateljski. »Kakve su to nule bile

u 'Kaiserhofu'? Jeste li uhapsili čovjeka koji je bacio one bombe? Ili ljude?
Jeste li uopće ikoga uhapsili?«

»Čitav niz ljudi«, rekao je Eilers. »Cim smo dobili vijest od portira poslali
smo dvije leteće patrole. Žao mi je da sam morao tako kasno doći po vas,
gospodine Mark. Nisam se mogao maknuti odavde. Upravo sam htio nazvati
kad me nazvao portir iz hotela.«

»Počinioci su upravo čekali da dođe patrola!« rugao se Delacorte.

»Zahvaljujem vam, gospodine komesaru, umirili ste me.« Pogledao me. »I
gospodin Mark je zasigurno umiren ... kada je riječ o njegovoj sigurnosti.«

»Taj ton«, zaustio je Eilers, rekao je to tužno, »će vam prisjesti, gospodine
Delacorte.«

»Pričekat ćemo, dragi moj, pričekat ćemo. Nekako mi se ne činite osobito

snažnih pluća. Jeste li iscrpljeni? Brige? Priredit ću ja vama još mnogo briga,
u to budite sigurni. Možda je dobro da time odmah započnem... kako bi svi
ovdje odmah vidjeli kako sam ozbiljan u namjerama da u Treuwallu napravim
reda. Gdje je glavni komesar Fegesack?«

»To vas se... odakle poznajete glavnog komesara Fege-sacka?«

»Gdje je?«

Lansing se oglasio. Rekao je: »Na auto-stradi Helmsted— Hannover. Ondje je

počinjen zločin i...«

»Ah, tako, pucnjava. Erichsen i Geyer. Vaši ljudi, kako?«

»Odakle znate ...«

»Ispripov/jedila mi je to neka mala ptičica. Gospodo«, nastavio je Delacorte,

»zacijelo je već sve uzalud, ali ipak ću vam svjetovati da bar pokušate uhvatiti
glavnog komesara Fegesacka, ako je još u Evropi ili u zemlji koja vraća
političke zločince.«

»Političke zločince?«

»Glavni komesar Fegesack«, rekao je Delacorte i zapalio sebi cigaretu, »zove

se zapravo Waldemar Bottger i bio je SS-obersturmbannfiihrer u
koncentracionom logoru Oranien-burg.«

Eilers je zurio u Delacortea.

Ovaj je duvao čitave oblake dima iz svoje cigarete smiješeći se.

»Dokazi se vjerojatno nalaze u Ludwigsburgu«, rekao je. »Do danas je Bottger

bio neuhvatljiv. Njegov opis s fotografijom nalazi se u knjizi s tjeralicama još
od 1946.« Delacorte se obratio meni. »Fegesack je bio u mojoj kući kad ste
jutros došli, zar ne, prijatelju?«

»Jest...«

»Pretpostavljam da je primijetio kako ste ukrali moju fotografiju.«

»Odakle...«

»Inače ne bi pobjegao. Dakle. Da li se smijuljio kad je to vidio?«

»Smijuljio se, jest...«

»Stari Bottger! To mu je urođeno, takav smiješak, morate znati.« Delacorte je

elegantno otresao pepeo sa cigarete. »Ljudi se smijulje, ljudi se smiješe. Razni
načini smijanja za razne prilike.« Ja sam razmišljao o svom bratu. Istina je što
govori ovaj Delacorte. »Bottger se morao smijati kad god je bio u strahu, što
bi ga spopadao veći strah to se jače morao smijati.«

Mora da je bio u gadnom strahu jutros kad sam ukrao fotografiju, pomislio
sam.

»Upoznao sam Bottgera u Oranienburgu kad sam jednoć došao onamo ...«

»Kad su vas prisilili da onamo dođete«, rekao je Eilers.

»Vaša je ironija slaba, gospodine komesaru. Bilo je to veliko društvo koje je
tom prilikom posjetilo koncentracioni logor. I Himmler je bio u tom društvu.
Tada se Bottger toliko smijao da sam već pomislio kako će iščašiti laloke.«

Eilers je otišao do nekog regala i odande uzeo debelu knjigu po kojoj je počeo
listati dok je Delacorte nastavio: »Neposredno prije no što smo došli dva su
zatočenika potrčala spram žice koja je bila nabijena strujom. Dogodilo se to u
Bottgerovom bloku. Kad smo došli, leševi su još bili na žici. Himmleru je
pozlilo. Zaurlao je na Bottgera. A ovaj, sav pun straha, smijuljio se poput
luđaka, neprestance je mucao kako nije kriv za taj smiješak, govorio je kako
mu je urođeno... napokon se i sam Himmler počeo savijati od smijeha videći
sve to ...«

»Istina je«, rekao je Eilers držeći otvorenu knjigu u ruci. »Njegova je to slika,
njegov opis. Waldemar Bottger. Osobiti znaci: kad je uzrujan spopada ga
grčevit smijeh...« Eilers je odložio knjigu s tjeralicama zureei u Delacortea
dok je Lansing istrčao iz sobe. Eilers je nastavio: »Da li je taj Bottger već bio
u Treuwallu kad ste došli, godine 1946?«

»Sasvim suvišno pitanje«, odgovorio je Delacorte. »Naravno, bio je već

ovdje. Zbog toga sam i došao ovamo. Naravno, nije bio jedini koji se ovdje
skrasio. Bilo ih je čitavo mnoštvo. Ali odista, gospodine komesaru, sve vam
najednom ne mogu imenovati. Tu ćemo igru odigrati po mojim pravilima. A o
svemu tome imam ja određenu predodžbu, to morate znati.«

Ljeti, godine 1952, poslao me moj izdavač na put oko svijeta. U ono sam
vrijeme prvi put dospio u Kairo. U Ateni, u Pirejskoj luci nalazila se
prekomorska jahta nekog znamenitog njemačkog istraživača. Znao me po imenu
i po knjigama i kad je čuo da sam u gradu pozvao me na brod. Davao je prijem
za šezdeset ljudi — bilo je tu političara, poslovnih ljudi i umjetnika. Na tom
brodu sreo sam se ponovo s Lilian — bila je u pratnji naočitog, postarijeg
čovjeka kojemu se na licu ogledala bezgranična tuga.

Lilian je postala još ljepša, ženstvenija, ponešto je bila punija. Pozdravila me

kao svog starog prijatelja i tako me upoznala sa svojim pratiocem. Taj se
gospodin zvao Zaharijas Damaskinos, imao je prosijedu kosu na sljepočicama
i melankolične oči, a bio je jedan od najbogatijih brodovlasnika u Grčkoj.
Poznavao je, kao što sam doznao, Lilian već nekoliko mjeseci i namjeravao s
njome načiniti velik put po Sredozemlju. Lilian je bila ta koja me pozvala da
im se pridružim. Damaskinos, multimilijunaš, pridružio se tom pozivu
beskrajno tužan, ali izvanredno srdačan. I tako se slučilo da sam dva dana
poslije napustio Pirej na jednoj luksusnoj jahti — opet sam bio s Lilian.
Potrebno je da na tom mjestu kažem kako se naš odnos u međuvremenu
odvijao.

U ono vrijeme, ujesen 1951, poslije noći s njome u onom apartmanu iz

Adolfove ulice u Hamburgu, odmah poslije odlučnog rastanka, ja sam još kod
vrata bio zaključio da je više nikada ne vidim, ali sam, smućen, ipak rekao:
»Hajde da se oženimo, Lilian. Odmah. Hajde da se oženimo da se nikada više
ne rastanemo.«

Vratio sam se do nje brzo, a ona je sjedila za velikim stolom gdje smo
doručkovali sva obasjana suncem. Na sebi je imala svijetao, šaren jutarnji
haljetak, lice joj je bilo nateklo, točno se toga sjećam.

»Ne«, odgovorila je. »Ti, ti to također ne želiš ...«

»Zar bih inače to rekao?« upitao sam divlje. »Volim te.«

»Ti samo misliš da to hoćeš. Vjeruješ to samo ovoga trenutka.«

»To, da te volim — zar i to vjerujem samo ovoga trenutka?«

»Ne. Voliš me, odista. Istina je. Jako.« Tako je rekla. »Sjedni, Riki. Sada
možemo govoriti o svemu tome jednako kao i kasnije.«

Sjeo sam.

»Kasnije?«

Kimnula je glavom.

»Tako je. Jer mi se nikada nećemo vjenčati, ali nikada nećemo prestati da
slijedimo jedno drugo, da se volimo i da se susrećemo. Nikada, Riki, znam to,
spoznala sam to ove noći.«

»Ti si luda!«
»Tako je«, odgovorila je. »Ponešto sam luda. S time moraš biti nacistu. I sama
to nisam znala. I nisam bila uvijek luda. Postala sam takva — odonda, i ove
godine.«

»Što to ima da znači?«

Rekla je odsutno: »Ali takva kakvu si me poznavao, ja više nisam, i ti si se

promijenio, Riki. Oboje smo postali drukčiji. Ono, što mi volimo jedno na
drugome, što osobito volimo, ono je, što smo bili jučer, to je vrijeme i čistoća
i poštenje od jučer... sve te godine, kad smo bili toliko siromašni i toliko
sretni: te godine, kad sam imala jednog jedinog muža, a nisam željela drugog.
Godine kad si pisao svoje knjige... a ne tvoj brat.«

Ukočio sam se.

»Odakle znaš ...?«

»On mi to nije rekao«, odgovorila je brzo. »Sasvim slučajno sam došla do

toga. Jednoč sam ga tražila kada tebe nije bilo, dolje, u njegovu podrumu. I
njega nije bilo. Otkrila sam rukopis mašinom napisan, čitala sam neko
vrijeme... bilo je to mjesto iz tvog novog romana odakle si sinoć čitao. Tvoj
brat piše tvoje romane, zar tome nije tako? Kaži mi, Riki. Nikada te neću odati.
Nikada zbog toga neću nešto loše pomisliti o tebi. Ali tome je tako?«

Odgovorio sam: »Istina je. Ja... ja više ne mogu pisati.« Nečeg sam se
dosjetio. »U tvom oproštajnom pismu...«

»Da?«

»U tom pismu stoji da bi ti mogla povjerovati čak i u boga kad bih ponovo
pisao. Tada je to ipak bila ...«

»Laž. Riki. Samilosna laž.«

»Za koga samilosna?«

»Za nas oboje. Lagala sam samo da te umirim. Jer u ono vrijeme i sama nisam
bila kadra shvatiti da bi se dvoje ljudi toliko voljeli, a da pri tom ipak ne žele
živjeti jedno s drugim. Pomislila sam da ću tako potplatiti boga. Možda je taj
rukopis, što sam ga bila našla, ipak tvoj ... ili je bio bratov koji će ga jednoga
dana objaviti. Ja u to nisam htjela vjerovati, razumiješ li me? Sada moram,
želim li ja to ili ne. Ti više nisi taj kojega sam voljela, Riki. A ja... ja, to sam
bog zna, nisam više ona koju si ti volio, poslije te godine.«

Šutio sam.

»Vidiš li«, rekla je. »Šutiš.«

Rekao sam: »Ako možeš podnijeti što sam učinio — što si ti uradila, svejedno
mi je! Uvijek će mi biti svejedno ma što ti radila!«

»Zbog toga me tučeš ...?«

»Oprosti mi!«

»Zaslužila sam. Zaslužila sam ja i više. Riki, ako se odmah vjenčamo... hoćeš
li izbaciti brata i glasno obznaniti tko je napisao tvoje posljednje knjige... i
nikada, nikada više nećeš objaviti knjigu, reći ćeš, jer više nisi kadar pisati?«

»Naravno.«

»Jest, tako to sada govoriš. Ali to nije istina. Nećeš to uraditi, žena sam. Znam
ja to bolje, poštenija sam ja od tebe. Ja, ja ne bih tako brzo rekla da kad bi me
ti priupitao: 'Nećeš li me nikada prevariti s nekim drugim muškarcem ako se
sada vjenčamo? Nećeš li me nikada ostaviti sama, nećeš li mi podvaliti, hoću
li ti uvijek moći podariti vjeru kao i u stara vremena'?« Mahnula je glavom.
»Oboje smo uradili nešto što se ne može zaboraviti. Nastavit ćemo da tako
radimo — jer ne možemo drugo. Čini mi se da smo tek sada otkrili kakvi smo,
nas oboje. U svakom slučaju ja. Ne sviđa mi se to što sam otkrila na sebi. Ali
ne mogu ništa promijeniti. Ne znam da li se ti sebi osobito sviđaš, Riki.«

»Ne osobito.«

»Dakle, zašto nisi baš ništa promijenio u svojem životu? Ne mora to baš biti u
vezi sa mnom. Vidiš li? Svijet od jučer, mrtav je. Nema ga više. Toliko je
mrtav kao i dobra volja ljudi jučerašnjice, kao želja da se pozivi u miru...
Odslušala sam što si ono posljednje govorio na vrpcu... priču o Trumanu i
Staljinu ...«

»Ali to je nesmisao, Lilian.«

»Nije«, rekla je tvrdo, »nije to nesmisao. Nas smo oboje — nemoj se smijati,
mogla bih tuliti od bola — nas smo oboje izgubili svoju nevinost. Bili smo
poput djece. Sad smo odrasli. Kada jedan misli o drugome, postaje
sentimentalan i želi da se sve ono ponovo vrati kao što je bilo nekoč... Mnogi
to ljudi pomišljaju... i ni u jednoga nije kao što je bilo. Nema toga, Riki! Naša
ljubav je čežnja za rajem odakle smo već davno istjerani.« Pogladila me po
kosi. »Zbog toga ne možemo živjeti jedno s drugim. Jer je sadašnjica jača od
nas. Rastali bismo se brzo, o tako brzo... u zlu, zauvijek. A ja to neću. Ne želim
te izgubiti, nikada! A u tome ću uspjeti ako te pustim da odeš.«

»Lilian, odista si luda.«

»Nema sumnje. Ali luđaci često znaju više od normalnih ljudi. Vjeruj mi, Riki,
tako bi to bilo. Tako bi to moralo biti. Vidim da i ti u to vjeruješ ... u svom
srcu.«

Odista, strepnja, oklijevanje, sumnja — sve se to uvuklo u moje srce.

Naravno, nisam vjerovao sve što je govorila, ali...

Jest, ali!

»Tako, budemo li se ponovo susreli uspijevat će nam da za kratko vrijeme

prevarimo prošlost, ponašat ćemo se kao da je vrijeme stalo i da se nije
pomaknulo. Kao da je prošlost sadašnjost. Samo tako ćemo moći sačuvati našu
ljubav ... za sva vremena, Riki. Znam kako će biti meni, uvijek, kada te budem
srela. Vjerujem da znam kako će i tebi biti.«

Podignula je ruku. »Ali samo za trenutak. Bit će nam samo za kratki trenutak.
I samo u slučaju da mislimo samo o lijepim vremenima od jučer, a ne na sve
ono što znamo jedno o drugome i o samome sebi. Tako nešto čovjek može da
čini čitav život. Ali samo ako ne živi zajedno. Ne želim te izgubiti, želim te
voljeti, za čitav život. U čežnji i u želji i u očekivanju. U sjećanju. Jer to je
naša ljubav: uspomena. Bijeg u mladost. U daleku prošlost. Naša ljubav osobit
je način vraćanja, ako želiš da se tako izrazim.«
»Prokleto si pametna«, rekao sam.

»Pravo kažeš«, rekla je Lilian. »Poželjela sam da budem gluplja. A i ti. Tada
bi možda bilo bolje s nama... možda. Sada je tome tako kao što sam rekla. Ne
govorim ja to laka srca. Srce me boli pri tome. Ali...«

»Ali ti ćeš radije nastaviti sa svojim kurvarlucima negoli da živiš sa mnom«,

rekao sam grubo.

»A ti«, odgovorila je, »radije nastavljaš svoj život krivotvoritelja, Riki,

najdraži moj.«

»To nije istina!«

»Zar nije? Tada pođi do telefona i nazovi svog izdavača i kaži mu istinu.
Hajde, pođi i kaži mu! Odmah potom nazvat ću ja svoga prijatelja i kazati mu
kako je sve gotovo. Dakle, naprijed, pođi!«

Ustao sam i brzo pošao k telefonu. Podigao sam slušalicu i nazvao

međugradsku. Gospođici sam izdiktirao broj mojeg izdavača u Frankfurtu.
Lilian me ozbiljno promatrala sjedeći za stolom. Čekao sam dok se nije javio
izdavač, tada su mi se odjednom počele pred očima ukazivati zvijezde i crveni
krugovi. Morao sam se pridržavati za komodu gdje je stajao aparat, potom sam
ponovo spustio slušalicu.

Polako sam se okrenuo.

Lilian je stajala preda mnom.

Zagrlila me i poljubila veoma nježno govoreći tiho: »Zbog toga te također

volim. Uviđaš sada i sam. Zar ne, sada si uvidio.«

Kimnuo sam glavom.

»Promašili smo trenutak, Riki«, rekla je Lilian. »Mi se volimo. Voljet ćemo se
i dalje, uvijek. Uvijek ćemo ići svatko svojim putem — svatko svojim kojim
mora ići, sam. Uvijek će biti svečanost kada se budemo sreli. Bit će to kratke
svečanosti, ali pomisli, svečanosti, koje traju čitav život. Tisuću svečanih
dana! Znaš i sam, postoji tip čovjeka koji želi da uvijek bude praznik.«
»Jest, prokleti neurotici!«

»A što smo mi drugo, Riki?« upitala je Lilian. »Ja sam također nešto drugo, a
to sam morala primijetiti ove godine. I ti si nešto drugo. Ja kurva, a ti varalica.
A oboje s toliko nježnih žica u sebi... a oboje s takvom čežnjom za svojim
izgubljenim rajem... neurotici sa silnom potrebom za prošlošću.«

»Prijatelj, koji ti je ukrao novce, bio je student medicine?« upitao sam zlobno.

»Jest«, rekla je smijući se, »znala sam da ćeš se dosjetiti. Mnogo mi je

pomogao. Na primjer rekao mi je istinu o meni. Hajde sada, Riki. Hajde i vrati
se, vraćaj se uvijek. Ostati, ne možeš nikako, sada to i sam znaš, zar ne?«

Šutio sam.

Otišao sam.

Takav je ostao naš odnos. Možda ga se ne može naknadno proosjetiti. Boljelo

je to, jer bilo je to tako, moj odnos prema Lilian: pun nemira i napetosti, pun
strasti i čežnje, nikad harmoničan, nikada trajan. Ma gdje da se sastali —
uvijek je bilo tako. Ma gdje da se sastali — ponovo bismo se rastali.

Sad smo se, dakle, sastali na jahti jednog milijunaša i već prve noći došla je
Lilian u moju kabinu i gotovo smo ubili jedno drugo, opet jednom, svojim
strasnim zagrljajima. Lilian je bila bez ikakvih skrupula. Nije se bojala niti
skandala niti bilo kakvih otkrića. Situacija mi je bila neugodna sve dok mi nije
ispripovjedila nešto pobliže o tom bogatom Grku.

»On se želi vjenčati sa mnom«, rekla je Lilian. »Svakako to želi uraditi.«

Ležala je, gola i umorna, ležala je na mojem krevetu, a oboje smo pušili.
Kabina je bila sva u silnom luksusu. Zidovi su bili oblijepljeni svilenim
tapetama. Posteljina je bila od najfinije tkanine. Svaki komad je imao
monogram — veliko slovo A. Te noći posteljina je bila crna, a monogrami
izvezeni zlatom. Idućeg dana sam utvrdio kako se posteljina mijenja dnevno —
uvijek je u drugoj boji. Jednoč je bila ružičasta, a izvezeno slovo A bilo je
svijetlomodro, potom je posteljina bila crvena, a monogram crn, zatim žuta, a
monogram modar i tako dalje. Ručnici, ubrusi, tanjuri i poslužavnici, jedaći
pribor — sve je to imalo oznaku A. To sam primijetio i slijedećih dana. Te
noći upitao sam Lilian: »A ti? Ne želiš se udati za nj?«

»Ne znam da li bih to izdržala«, odgovorila je. »Tako je strašno depresivan.«

»Lud?«

»Zacijelo. To čovjek već mora nazvati ludošću. Danima šuti. Satima bulji
preda se. Govori kako prezire sve ljude i kako ima samo jedno biće koje
voli.«

»Kako se zove to biće?«

»Afrodita«, rekla je Lilian i histerično se nasmijala.

»Ona je njegova ljubavnica?«

»Jest.«

»Ali što on onda želi od tebe?«

»Njegova ljubavnica nije žena. Njegova ljubavnica je patka«, rekla je Lilian.

»Malena patka. Tu je njen monogram. A. Vidiš li? Posvuda ćeš vidjeti to
veliko A. Posvuda Afrodita, božica ljepote i ljubavi.«

Veliki grad je čitav jedan svijet: iz Atene je podrijetlom Zaharijas

Damaskinos, ali i Panos Mitsotakis. Naravno, nisu poznavali jedan drugoga.
Nitko na svijetu ne poznaje drugog čovjeka — odista ne poznaje.

»Gdje je patka?«

»Ne može je posvuda imati uza se, to i jest njegova velika briga.« Lilian je
govorila afektirano; osjećao sam kako je veoma nervozna i razdražena.
»Afrodita stanuje na Rivijeri. Na Rtu Ferrat. Klima joj ondje najbolje prija.
Bolje joj je negoli u Ateni. Bolje joj je negoli bilo gdje. Sve su to iskušali.
Ondje, na Rtu Ferrat Zaharijas ima vilu. A Afrodita svoje kupalište. Ima
veterinara, a dva namještenika bave se njome. Damaskinos neprestance zove
svoj Rt. Sada, na moru, neprestance dobiva radiograme.«
»Zašto?«

»Neprestance mora znati kako je Afroditi kad ne može biti kraj nje«, rekla je
Lilian i ponovo se nasmijala, a taj smijeh mi se nije dopao. »Neprestance,
također, šalje radiograme s pitanjima. Pri našoj posljednjoj vožnji ustao je
usred noći, pošto je sa mnom spavao, otišao je u kabinu s odašiljačem, šaljući
duge radiograme u Rt Ferrat. Izmislio je novu hranu za Afroditu.«

»Dok je s tobom ...«

»Po svim znacima«, rekla je Lilian. Tihi šum vjetra i žubo-renje valova
dopiralo je do nas. »Prije toga još nije znao, jer bi inače prije toga slao
radiogram, zar ne?« Iznenada me zagrlila divlje i pritisnula svoju glavu na
moja prsa. »Riki«, mrmljala je, »ah, Riki, zašto nam se to moralo dogoditi?«

»Ne znam«, rekao sam.

Legla je na mene.

»Hajde«, šaptala je, »hajde, još će dugo biti tamno, a on uvijek uzima jaka
sredstva za spavanje ...«

Dva dana kasnije Afrodita je imala rođendan, a Zaharijas Damaskinos joj je

poslao radiogram, navečer je priredio svečanu večeru, poslije toga je počeo
nenadano plakati, otišao je u kabinu. Te noći je Lilian ponovo došla k meni.

»Ne vjerujem da ćeš to izdržati«, rekao sam.

»Mogu pokušati«, rekla je.

U Genovi sam napustio brod. Damaskinos je namislio odvesti se do Rta Ferrat,

Afroditi. Htio ju je upoznati s Lilian. Još se nisu bile sastale, a Damaskinos se
nadao da će Afrodita zavoljeti Lilian. Rekao mi je kako mnogo toga ovisi o
njihovu susretu. Želio je da i ja ostanem u gostima, ali ja sam se kanio vratiti u
Njemačku. Moj brat je napisao novi roman, morao sam biti ondje kako bih ga
preuzeo kao svoj rad.

Dao sam Lilian na rastanku svoj novi broj telefona, rekao sam joj neka me
nazove nađe li se u nevolji ili me zatreba. Poslije toga putovanja bilo mi je
jasno kako se nikada nećemo moći rastati, znao sam da ćemo se neprestance
susretati, a da će se uvijek zbivati isto — od sreće sastanka sve do rezignacije
rastanka — dešavat će nam se to dokle god budemo živjeli.

Dva tjedna kasnije pročitao sam u nekom društvenom glasilu punom trača kako
je Lilian Lombard, stalna pratilica grčkog brodovlasnika Zaharijasa
Damaskinosa, pokušala izvrsiti samoubojstvo uzimanjem prevelike doze
sredstva za spavanje i kako se nalazi u klinici u Nizzi.

Doznao sam koja je to klinika, nazvao sam i dobio Lilian. Glas joj je bio slab,
jedva sam mogao razumjeti što govori, a i naš razgovor je bio kratak.

»Afrodita...«

»Što?«

»Nisam joj bila simpatična. Nije dopuštala da je dotaknem. Velika tragedija,

kao što i sam možeš pomisliti. Damaskinos mi je pravio neprestance scenu za
scenom. Pokušala sam se izgubiti. Neprestance me nadzirao. I tada ... tada sam
to uradila ...«

»I sada?«

»Ah, sada je veoma razuman. Ne treba mu skandala. Dao mi je mnogo novaca i

adresu prijatelja u Riju. U blizini grada imaju veliku haciendu. Odvest ću se
onamo da se oporavim. Poklonio mi je također mnogo nakita. Dao mi je
novaca, mnogo novaca, kao što ti kažem. Perfektna sam poule de luxe, kao što
vidiš, dragi moj.«

»Lilian...«

»Moram prestati. Boli me glava. Želim ti sve dobro. Riki. Pisat ću ti iz Rij a.
Ciau ...«

Pisala je iz Rija.

Kartu sam dugo čuvao. Naslikana je bila Copacabana, a tekst je, divljim
rukopisom napisan, glasio: 'Riki, dragi, Rio je prekrasan.'
Apotekar Jakowski optužen na raspravi što je imala presuditi o Osvviencimu
da je svojeručno ubio stotinu i dvadeset i četiri zatočenika — a bio je osuđen
na doživotnu robiju — sad je čekao pravorijek revizije i dijeli poput mene
istražni zatvor u ulici Rind; taj čovjek, koji mi je poklonio malenu srebrnu
mrtvačku glavu s neke SS4anjurače, danas je dijelio jelo.

»Želim vam dobar tek, gospodine Mark«, rekao je dok mi je vraćao do vrha
punu porciju kroz prozorčić na vratima ćelije. Brzo je pridodao: »Hvala vam
za nove novine. Vijesti o berlinskoj NPD istrgnuo sam i uništio — slažete se s
tim, zar ne? Nadstražar Stalling bi se suviše uzbuđivao.«

»U pravu ste«, odgovorio sam. »To je veoma ljubezno od vas.«

»Ali molim vas, gospodine Mark! To je pitanje ljudskosti. Gospodin Stalling

ne smije patiti zbog te odvratne klevete — ako to možemo spriječiti.«

To što je Jakowski učinio iz čiste ljudskosti urodit će plodom, jer nadstražar

Stalling osim mojih novina kad mu ih Jakowski vrati (on mu ih daje da prvi
čita) jedva da čita bilo koje druge. Dosta mu je i mojih. U nekim listovima
jučer je bila objavljena neka zabilješka o berlinskoj NPD. čini se da su u
vječitoj smoli kada je riječ o predsjednicima. Prvi šef stranke morao je
odstupiti pošto su ga dobri momci od zaštite ustava pronjušili da je varalica i
da je prisvojio krivotvoren doktorat, da je seksualni manijak i da je agent u
službi policije Istočne zone. Sad je red na njegovom nasljedniku. Ovaj je bio,
kako se pokazalo, godine 1937. isključen iz nacističke stranke — pošto je
kakve li sramote, triput sjedio u zatvoru. Zbog krađe. Nečastan pripadnik
partije. Zbog toga mu danas ne bi ništa zamjerali, ne, danas mu druge stvari
predbacuju: godine 1963. bio je upleten u aferu podvodača. Od godine 1959.
navodno je sve u svemu dvadeset i tri 'kućne pomoćnice' zapošljavao od kojih
su bar polovica bile u gradu opće poznate prostitutke. To ga je stajalo glave.

Budući da je nadstražar Stalling, u traganju kako da spasi porodicu, djecu i

domovinu pribjegao članstvu u NPD u kojoj stranci se također govori i o
ciljevima kako da se među ostalim spasi 'čast i poštenje njemačke žene',
Jakovvski je izvještaje o berlinskim događajima istrgao iz novina kako se
nadstražar Stalling ne bi ljutio.

Učinio je to iz čiste ljudskosti, Jakowski, uistinu, to mi je prošaptao, danas o

podne, kad se dijelilo jelo.

»Oprostite mi što vas nagovaram«, rekla je mlada žena. Nije baš bila sasvim
mlada, bilo joj je blizu četrdeset, bila je lijepa, na sebi je imala sukneni ogrtač
s malenim ovratnikom od krzna. Sjedila je na dugačkoj klupi kraj mene ispred
sobe komesara Eilersa, imala je tamne podočnjake, a jagodice na licu su joj
bile pocrvenjele kao da ima groznicu.

Čekao sam na toj klupi, ljudi iz pravnog odjela su napokon došli, bilo ih je pet,
bili su naoružani, došli su po Delacortea kojega će odvesti u istražni zatvor.
Eilers i Lansing su otišli s njima. Paradina su obavijestili, telefonski je kazao
da će odmah ujutro doći u Treuwall. Budući da je Delacorte nagovijestio —
da bi istragu valjalo voditi odavde.

Prva istraživanja o izostanku glavnog komesara Fegesacka bila su bez

rezultata. Na parkiralištu u Hamelerskoj šumi nikada se nije pojavio.

»Tada ćete ga morati zaboraviti«, izjavio je Delacorte. Obrativši se meni:

»Opraštam se, dakle, od vas... do daljnjega. Zar ne, pripazit ćete na Lilian.«

»U to se možete pouzdati.«

»Hvala vam, gospodine Mark. Partitura je — kao i čitav moj imetak —

zaplijenjena, tako su mi rekli. Ali komesar Eilers zna da sam je vama
poklonio. Odmah poslije mog oslobođenja dobit ćete je.«

Partitura Devete simfonije što mi ju je svakako želio pokloniti — na nju sam

sasvim zaboravio, gledao sam Delacortea ne shvaćajući ništa kad je o tome
govorio. Tek kad su ga odveli sjetio sam se što je mislio. Eilers me zamolio
neka ga pričekam. Htio je u predstojništvu razgovarati sa mnom — prije svega
o mojem bratu, kako je rekao.

Tako sam sjeo na klupu ispred njegove sobe gdje ga je čekala ona ne više
mlada žena, ustala je sada i došla do mene. Oči su joj bile crvene od suza, sva
je natekla od plača, a njezin blijedi obraz se neprestano trzao.

»Vi ste gospodin Richard Mark, zar ne?«

»Jesam.«

Sjela je kraj mene. Ogrtač joj se rastvorio i ja sam primijetio da je u drugom

stanju. Vidjelo se to sasvim jasno.

»Ja sam gospođa Erichsen«, rekla je.

Proklestvo, pomislio sam, još i to.

»Vi ste bili prisutni kad je Geyer... kad se dogodilo, gospodine Mark?«

»Jesam«, rekao sam. Erichsen mi nije rekao da je oženjen i da njegova žena

očekuje dijete. Nije imao vremena da mi to kaže. Rekao je samo kako čovjek
valja pripaziti da mu se što ne dogodi. Zacijelo je pri tom mislio na svoju ženu
i nerođeno dijete. Zbog nje je želio biti oprezan. Nije mu uspjelo.

»Jeste li sasvim sigurni?« upitala je gospođa Erichsen. »Želim reći, sasvim

sigurni, da je Geyer mog muža ...«

Kimnuo sam glavom.

»On je odista bio mrtav?«

»Jest«, odgovorio sam. Ali tek kad sam drugi put to rekao moglo se to i čuti.

»A Geyer? Ovaj je dobio nekoliko metaka u butinu?«

»Jest.«

»Ali nestala su obojica.« Gospođa Erichsen stavila je ruke na svoj trbuh, a

suze su joj tekle kroz nabrekle oči.

»Jest.«

»Što im treba da mrtvac nestane? Čemu taj trud? Čemu, gospodine Mark?«

»Ja to ne znam.«

»To je nemoguće«, rekla je gospođa Erichsen. »To je naprosto nemoguće.

Geyer i moj muž bili su prijatelji. Tako dugo su surađivali. Ja to ne mogu
vjerovati. Ja to ne želim vjerovati.« Gledala je u pod što je bio prekriven
plastičnom masom, bila je to imitacija parketa. »Ako bude dječak zvat će se
Paul. Tako smo se dogovorili. Bude li djevojčica, zvat će se Gabri-jela.«

»Po vama?«

»Po sestrični gospodina Gevera.« Gospođa Erichsen me pogledala. Na

svijetloj koži njenog lica već su se pokazivale smeđe pjegice. »To je neka
stara gospođa. Živi u Luneburgu. Često je posjećivala gospodina Geyera. Tada
bi i nas posjećivali. Pili bismo kavu i jeli kolače. Zajednički smo polazili na
izlete ... mi imamo VW. Znali smo se odvesti do Hunskih grobova, ili do
spomenika Lonsu. Muškarci su zajednički posjećivali nogometne utakmice. Ili
bi se kartali. Bili su odista dobri prijatelji... tako je bar mislio moj muž, a i
ja.« Rekla je zdvojno: »Nikada više, za čitava svog života, neću vjerovati
nikome! Kako da nazovem dijete bude li djevojčica?«

»Možda će biti dječak«, rekao sam. Bilo je to sve što mi je palo na um umjesto
utjehe. Pomislio sam: Geyer nema ženu. Govorio je o dječaku radi kojega je
imao poteškoća. Dakle je peder. Peder i ubojica. Ima li mnogo pedera koji su
ubojice? Ostavljaju li udovice, muškarce, koji za njima tuguju? Ili su odnosi
pederstva sasvim ovlašni? Ne, znam nekolicinu koji desetke godina žive
zajedno. Stara gospoda. Pravi bračni par.

Ali o njima nisam znao ništa. 0 mnogim stvarima, prokletstvo, odista tako malo
znam. Vjerojatno je tako brzo i završila moja pisanija i ja više nikada neću
dovršiti nijedne knjige, neću biti kadar napisati niti riječi.

»Onaj liječnik u bolnici...«, rekla je gospođa Erichsen izgubljeno.

»što je s njim?«

»Njega su proboli. Zove se Hess, zar ne? Bio je oženjen. Ali žena mu je umrla
prije tri godine. Nije imao rođaka. Ja sam jedina... jedina udata žena.« Poslije
izvjesne stanke nastavila je: »Kad bih sasvim izvjesno znala da je Paul mrtav
tada bih i sama najradije bila mrtva... kao i žena onog doktora.«

»Ali vaše dijete«, započeo sam.

»Bilo bi također mrtvo. Znam da to ne smijem učiniti. Moram misliti na dijete.
Ali sasvim sigurno to i nije, priznajte, gospodine Mark, kako to nije sasvim
sigurno.«

»što?«

»Da je Paul odista mrtav. Mogli ste se i prevariti. Vi ste čvrsto uvjereni da je
mrtav... ali mogli ste se i prevariti, zar ne?«

Taj pogled nisam mogao podnijeti. Okrenuo sam se.

»Tako dugo dok ne budu imali leš, tako dugo ništa nije sigurno. Mogu oni meni
pričati što god im bude volja. Ne, da vam ja ne vjerujem ... ali vi ste se odista
mogli prevariti. Bili ste uzbuđeni. Niste vi liječnik. Vidjeli ste samo krv,
mnogo krvi, zar ne, pa ste pomislili... to je razumljivo ... ali sasvim sigurni vi
ne možete biti! Zar ne, gospodine Mark?«

Do vraga, razmišljao sam, netko drugi bi to morao objasniti ovoj ženi, ne ja. Ja
to ne mogu. I suviše sam kukavica, i suviše sam umoran, nisam naprosto satkan
da uradim to kad bih i bio svježiji. I tako sam joj odgovorio: »S najvećom
sigurnošću, naravno, ja to ne mogu reći.«

Zgrabila me za ruku, stisnula ju je, a lice joj se ozarilo srećom.

»Hvala vam! Znala sam ja! S najvećom sigurnošću, naravno, ne možete. Moj
Paul živi, ranjen je, nema sumnje ... ali on živi... negdje su ga sakrili rekla sam
ja to i komesaru Eiler-su...« Jadni Eilerse, pomislio sam, što su ti sve ljudi već
danas rekli. »Raspisali su veliku tjeralicu za Paulom i Geyerom. Oni ih moraju
naći, rekao mi je komesar. Zar ne, istina je to?«

»Može to potrajati i danima«, rekao sam.

»To kaže i komesar. Ali možda će se sve odvijati i brže. Čekam ovdje.«

»Ali vi gotovo da padate s klupe od iznurenosti...«

»Ah, ipak ide nekako! Dobro je.«

»Pomislite na dijete... i na Paula... sada, kada ste rekli kako ste se možda
prevarili, poslije toga sam opet sasvim svježa! A budem li umorna... dolje je
soba s ležajem. Ondje mogu leći, tako mi je rekao komesar. Tako dugo dok
mogu sjedit ću ovdje. On će biti prvi koji će znati jesu li našli Paula, zar ne?«

»Jest...«

»Ovdje, u toj sobi doznat će on. Zbog toga i sjedim pred njegovim vratima.
Kako bi mi mogao odmah kazati da je moj Paul živ. Jer sasvim je moguće da
živi, sasvim je to moguće da ste se možda prevarili, gospodine Mark. Zar ne?«

»Lako je moguće«, odgovorio sam i razmišljao o tome koliko sam bio

bezdušan i kako će gospođu Erichsen pogoditi kada budu našli njenog muža,
njenog mrtvog muža. Ali moja bezdušnost ju je usrećila. Sjetio sam se što mi je
jednoć rekao Minski: »Gotovo je jednako lako ljude usrećiti kao i unesrećiti.«

Razlika je samo u tome što ljude dobrim sredstvima usrećuju samo na kratko
vrijeme, a onim zlim unesrećuju ih zauvijek. Ili u svakom slučaju za dulje. A
najveće prokletstvo sastoji se u tome što ljudi bivaju neprestance usrećivani ili
ih čine nesretnima tako dugo dok žive, svi, kojima to ne znači ništa, želimo li
to ili ne. To naprosto valja činiti. Kao da i mrtvaci puštaju na miru jedni druge.

Godine 1955. Savezna je Republika postala članica NATO--pakta. Dobili smo

ponovo vojsku, a na području Savezne Republike pripadnici NATO-pakta
vršili su zračne manevre 'carte blanche' gdje su generali spoznali: 'atomski rat
ne poznaje pobjednika!' Kao posljedica te spoznaje idućih godina su na istoku
i zapadu činili pripreme za atomski rat.

Godine 1955. morao sam često letjeti u Berlin. Moj roman 'Crno' (naravno,
napisao ga je moj brat) pretvarali su u film. Berlinski producent bio je
častohlepan, inteligentan i razumio se u posao. Roman opisuje doživljaje
obojenog američkog vojnika u Njemačkoj. Producent je zaposlio prvoklasnog
režisera i prvoklasne glumce. Bila je tu riječ o sadržaju gdje surađuju osobe
raznih nacionalnosti, sudjelovali su mnogi inozemni glumci. Režiser je bio
Amerikanac.

Knjigu snimanja trebalo je da ja napišem. Budući da to, naravno, nisam bio

kadar učiniti, a budući da to nisam smio reći, neprestance sam morao dolaziti u
Berlin. Nakon mnogih razgovora s producentom i režiserom uskoro sam znao
kako oni sebi predstavljaju čitavu stvar, pa sam tako sve to mogao reći svome
bratu koji je na temelju tih smjernica napisao knjigu snimanja. Bila je to knjiga
snimanja o kojoj su glumci, producent, režiser i onaj čovjek koji je osiguravao
novac govorili s najvećim oduševljenjem.

U Berlinu sam uvijek odsijedao u 'Kempinskom'. Jednog prijepodneva

zazvonio je telefon. Portir mi je rekao da me u predvorju čeka neka dama.
Naglasio je riječ 'dama'.

»Kako se zove?« upitao sam i znao prije no što mi je izrekao ime.

Prestrašio sam se kad sam ponovo ugledao Lilian u predvorju. Djelovala je

tužno, haljina joj je bila zastarjela, nije joj dobro pristajala, cipele su joj bile
iznošene, kosa joj nije bila u redu. Bila je neuredna i zapuštena. Portiri su nas
neprestance promatrali. S Lilian sam otišao u prazan bar. Ovdje je vladao
polumrak. Upitao sam je što želi popiti, a ona je zatražila konjak.

»Nije li nešto prerano za konjak?«

»Sada uvijek pijem tako rano«, odgovorila mi je.

»Tako i izgledaš.«

»No, pa što? Riki, sasvim sam bez novaca. Bez novaca sam i u drugom
stanju.«

Namjerice je govorila tvrdo, primijetio sam da su joj suze u očima. »Ponešto

sam se vucarala naokolo u posljednje vrijeme. Rio baš nije bio ... onako
prekrasan, moraš znati. Dogodio se ondje skandal zbog neke žene kojoj sam
navodno, oduzela muža. Iz toga su napravili veliku stvar, jer je bio senator, a ja
sam morala napustiti zemlju.«

»Što to znači da si navodno uzela muža? To si valjda i uradila.«

»Naravno. Potom sam, u Njemačkoj, upoznala nekoliko muškaraca, ali svi su

oni bili ništice. Nisam imala sreće. Nemam ja sreće s muškarcima.« Uzela je u
ruku čašu s konjakom što ju je donio mikser, iskapila ju je i rekla: »Još jednom
to isto.«
»Molim lijepo, milostiva gospođo«, rekao je mikser nepokolebljivo uljudno.

»Sav svoj nakit i novac ostavila sam... dvojici momaka. Tako sam sebi čvrsto
bila preduzela da se to više neće dogoditi. A sada mi se to dogodilo već
dvaput. Ovdje, u Berlinu, upoznala sam nekog Belgijanca.« Drugi konjak je
došao. Sada je Lilian pila polaganije. »Veoma pristojan momak. Izvanredno je
izgledao. Znaš i sam da mi se sviđaju lijepi momci. Ti si bio jedina iznimka.
Bio si, a to i jesi, jedina iznimka, to i sam znaš, zar ne?«

»Jest.«

»Svi ostali muškarci su svinje. I tvoj prokleti brat. Kako mu je?«

»Hvala, veoma dobro.«

»Neka krepa. Čuvaj ga se. Riki.«

»Zašto?«

»Ne mogu reći, zašto. Osjećaj. Čuvaj se. Molim. Obećaješ li mi da ćeš ga se
čuvati?«

»Jest.«

»Smijem li još nešto popiti?«

»Napit ćeš se.«

»Želim se napiti.«

Kimnuo sam mikseru i naručio dva konjaka kako bi to bilo manje upadljivo.

Tog miksera se nije moglo izbaciti iz njegova mira.

»Dva konjaka, razumijem, gospodine Mark.«

»Dvostruka«, rekla je Lilian.

»Dvostruka, milostiva gospođo, odmah.«

»Belgijska svinja«, rekla je Lilian. »Govorio je da će me oženiti. Bogati
tekstilac raspitala sam se. Neoženjen. Vrijeme je da se okućim, zar ne? Dakle,
redovito je dolazio u Berlin. Poslovi. Uvijek je dolazio k meni. Velika ljubav.
Tako se to odista činilo! Govorio je već o vjenčanju i o djeci. Nisam pazila.
Ništa nisam govorila. Mislila sam kada budem u drugom stanju da će se
požuriti. Tako je i učinio. Čim sam primijetila da sam u drugom stanju to sam
mu i rekla. Od tog trenutka ga više nisam vidjela.«

»Zar je otišao?«

»Nije otišao. Dolazi on čak i u Berlin. Imam mali stan ovdje. On ga je kupio.
Na njegovo je ime prijavljen. Njegov odvjetnik mi je pisao da ga moram
vratiti. Do petnaestog moram odseliti. I ako još jednoć ustvrdim kako je dijete
njegovo prijavit će me zbog ucjenjivanja. Nemam nikakvih izgleda, Riki...
ili?«

»Mislim da nemaš.«

»Tada se moram riješiti djeteta. Još bi išlo. U švicarskoj poznam liječnika koji
mi je to jednoč uradio. Ali nemam novaca.«

»Koliko trebaš?«

»Najmanje tri tisuće, sve zajedno.«

Izvadio sam čekovnu knjižicu i napisao ček na deset tisuća maraka.

»Ti si poludio!« rekla je Lilian bez daha. »Zar to ne znaš?« Zurila je u ček.
»Nikada«, rekla je. »Što, nikada?«

»Nikada se mi nećemo riješiti jedno drugoga. Nikada. Nikada. Nikada.«

Mikser je donio konjake. Primijetio sam da je Lilian pijana. Valjalo mi se

pobrinuti da nestane odatle. Išla mi je na ruku.

»Hoćemo li poći k meni?« upitala je. »Zar sada?«

»Jest, sada. Odmah sada. Ne trebaš se čuvati, Riki. Zar to nije izvanredno?
Uopće se ne moraš čuvati. Nije li to izvanredno?«
»Odvest ću te kući«, rekao sam. »Ali imam sastanak. Na žalost, ne mogu otići
k tebi.«

»Naravno, možeš.« »Ne, odista ne mogu.« »Ali ipak možeš.«

»Ne mogu, Lilian.«

Nasmijala mi se i u tom trenutku poprimila je izgled prave kurve.

»Hoćemo li se okladiti?« upitala je. Nismo se okladili. Ona bi dobila okladu.

Bila je potpuna tama.

»Svjetlo!« oglasio se Eilers.

Tri jaka reflektora upalila su se i osvijetlila svojom svjetlošću zid neke male,
tamne sobe. Ispred zida nalazio se mali podij. Na zidu su ucrtali crvenom
bojom mjerila do dva metra visine. Na podiju su stajala devetorica. Svi su bili
jednake visine — oko 1.80 m, svi su imali punu smeđu kosu, smeđe oči, čela
su im bila visoka, nos uzak, usnice pune, brada široka, sva devetorica bili su
snažni ljudi, širokih ramena i jednako stari kao i moj brat, dakle, moglo im je
biti oko četrdeset i osam godina. Svi su na sebi imali fresko odijela i kratke
kišne kabanice, što su iznutra bile podstavljene krznom. Ruke su držali u
džepovima otvorenog ogrtača i gledali nas. Iznad svakog se nalazio bijelom
bojom ispisan broj, od 1 do 9. Moj brat je stajao ispod brojke 4.

U sobi su se nalazile stolice poredane u dva reda. Sjedio sam kraj Eilersa i
Lansinga. Ispred nas u redu stolica sjedila je postarija žena sa šeširom na glavi
i mladi čovjek s mnogo bubuljica.

Oboje su promatrali devetoricu muškaraca i šutjeli.

Ona devetorica su također šutjela.

»Dakle«, rekao je Eilers poluglasno.

Postarija žena se okrenula.

»Žao mi je«, rekla je. »Ne prepoznajem ga. Svi su tako slični jedan drugome.«
»A vi?« upitao je Lansing mladića.

»Isto«, odgovorio je ovaj. »Sa sigurnošću ne mogu tvrditi.«

»Danas prije podne ste sa sigurnošću tvrdili«, rekao je Lansing. »Kad su vas
naši ljudi pitali tamo napolju, na šumskom putu, i kada su vam opisali čovjeka,
oboje ste se sjetili kako ste ga sinoć vidjeli. I kad smo vam ga predveli, oboje
ste, odvojeno, rekli jest to je on.«

Mladić s bubuljicama mrmljao je jogunasto: »Tog ste nam gospodina pokazali

sama, a ne s ostalima.«

»Istina je«, rekla je postarija dama. U uzbuđenju dotaknula je svoj šešir, sad
joj je sjedio na glavi nakrivo i smiješno. U prostoriji je bilo vruće, a zrak je
bio loš. Eilers je pušio. Pepeo s cigarete tresao je na pod. Bila je gotovo
ponoć.

»Čujte me«, rekao je Eilers koji je s naporom govorio, toliko je bio iscrpljen i
ozlojeđen, »čujte me, želite li tvrditi kako vi... želite li ozbiljno ustvrditi...
kako čovjeka kojega ste danas prije podne još prepoznali i koji stoji ovdje
gore — da ga sada ne prepoznajete?«

»Tako je«, oglasio se mladić ratnički raspoložen.

»Pogledajte ih još jednoć. Morate ga prepoznati.«

»Ne«, rekla je stara dama pošto je još jednoć letimice pogledala one ljude na
podiju. »Ne, ja ga ne prepoznajem. Ispočetka sam pomislila da je to broj 3.
Ali sada više u to ne vjerujem.«

»Ja sam pomislio na broj 8. Ali na to se također ne bih mogao zakleti.«

Stara dama je rekla: »Danas prije podne ste nas obmanuli. Niste nam smjeli
toga gospodina pokazati samog. Odmah je to valjalo uraditi s ostalima. Tada
bismo vam odmah rekli kako nismo sigurni.«

»Ali ipak ste nam izjavili kako ste jučer vidjeli čovjeka s takvim ogrtačem,
takvim kosama i očima i takva rasta ono na Šumskom putu.«
»Ima mnogo takvih ljudi«, oglasio se mladić. »Na mene ne možete računati.
Povlačim svoj iskaz. Ne želim nešto krivo izjaviti.«

»I ja također«, priklopila je stara dama. Raspitala sam se u svog odvjetnika.

Nemate pravo siliti nas na bilo kakvu izjavu. Onu od prije podneva u svako
vrijeme možemo povući... svojevoljno smo usred noći došli još jednoč.. vama
za ljubav.«

»Naime, zbog toga što tog čovjeka, ma tko on bio, morate pustiti ako ga mi ne
prepoznamo i ako inače protiv njega nemate ništa«, rekao je mladić.

»Jeste li također i vi pitali svog odvjetnika?« raspitivao se Lansing.

»Znam ja to i bez njega«, odvratio je mladić drsko.

»Ne pristajete, dakle, da date izjavu?«

»Tako je«, odgovorilo je oboje u jedan glas.

»Možete ići!« povikao je Lansing glasno.

Devetorice muškaraca nestalo je s podijuma, izgubili su se iza nekog crnog

zastora. Istovremeno se zapalilo neonsko osvjetljenje. Reflektori su se ugasili.

»U međuvremenu ste čuli kako je vaš susjed profesor Kamploh dugo traženi
ratni zločinac, zar ne?« obratio im se Eilers, trudio se da bude ljubezan.

»Jest«, rekla je starica.

»Jest«, oglasio se također mladić s bubuljicama.

»Tko vam je to rekao?«

»Čitavo susjedstvo ne govori ni o čemu drugome«, oglasila se starica.

»Na radiju«, rekao je mladić.

»Je li vam netko rekao kako tog čovjeka ne treba da prepoznate? Je li vam
netko prijetio? Ili vam nešto obećao?«
»To je nečuveno!« povikala je stara dama. Ustala je, a ja sam primijetio kako
je jako debela. »Moj se odvjetnik zove doktor Tarron. On će s vama staviti u
vezu. Ja to sebi ne dopuštam.« Uputila se k vratima. Mladić ju je slijedio
lijenim dosadnim kretnjama. Uopće više nije progovorio ni riječi.

Gledali smo za njima. Eilers je nogom ugasio čik i upalio sebi novu cigaretu.
Lansing je psovao.

»Prestanite«, obratio mu se Eilers.

Prije toga smo dugo razgovarali u Eilersovoj kancelariji. Još jednom sam
točno ispripovjedio svoje doživljaje s doktorom Hessom, zatim sve što mi se
desilo s Erichsenom i Geye-rom. Stenograf je zapisao sve ono što sam
govorio. To su o-tipkali, sutra ujutro ću potpisati. Kad smo se otputili ovamo, u
prostoriji za identificiranje, ispred Eilersove kancelarije ponovo sam -ugledao
gospođu Erichsen. Zaspala je na klupi.

Eilers je dugo zijevao.

»Vašeg ćemo brata pustiti. Ništa nemamo protiv njega.«

»Zašto ste još jednoć pozvali svjedoke?« upitao sam.

»To je zatražio vaš brat. Njegovo je pravo da bude pomiješan s drugim

ljudima. Odista, nije baš bilo osobito korektno ono što se dogodilo prije
podne... ali našim se ljudima žurilo«, rekao je Eilers.

»Naravno, ovo oboje ga je prepoznalo ponovo«, rekao sam.

»Naravno.«

»Preplašeni su. Ne žele s tom stvari imati pasla«, rekao je Lansing.

»Pola grada živi u strahu, sada, kad Delacorte sjedi i nitko ne zna tko će biti
prokazan.«

»Zar ništa ne možete uraditi protiv toga iako znate da oboje lažu?«

»Baš ništa. Lukav je vaš brat«, rekao je Eilers gorko.

»Delacorte je lukav. Geyer je lukav. Svi su lukavi.«

»Nisu svi«, oglasio se Lansing.

»Tko nije?« upitao je Eilers tmurno.

»Hess. Taj nije bio dovoljno lukav.«

»Jest, Hess. Bio je glup. Ali onaj bolničar, koji nije bolničar, taj je bio lukav. I
oni koji stoje iza svih njih — oni su lukavi. Imaju moć i novac.« Eilers je
škiljio preda se. »Fege-sack«, rekao je. »Fegesack je također bio lukav.«
Ustao je. »Ja se sada gubim«, nastavio je. »Ako se nešto desi, ležim u sobi
službujućeg. Dosta mi je svega. Laku noć, gospodine Mark.«

»Laku noć, gospodine komesaru.«

»Ostat ćete nam neko vrijeme na raspolaganju. Dođite sutra ujutro ovamo da
potpišete vaš iskaz. Zdravo, Lansing. Pobrinite se za gospođu Erichsen.
Pobrinite se da bar dospije do ležaja. Dajte joj pokrivač.«

»Bit će učinjeno.«

»A ujutro joj mogu kazati kako joj je muž mrtav«, mrmljao je Eilers
prikradajući se vratima. »A možda i prekosutra, budu li ga našli prekosutra.«

»Možda će to biti i za tjedan dana«, rekao je Lansing.

»Jest«, rekao je Eilers. »To je utjeha. Zasvinjio sam svoj život, prokletstvo!
Zašto ja nisam bio neki istaknuti nacist? Nisam baš nikakav njemački junak, pa
i vi, Mark! I vi, Lansing! Bili smo prave budale. Predstavite sebi u kakvu
bismo se položaju sada nalazili.«

»Možda iza rešetaka, kao Delacorte«, oglasio se Lansing.

»S toliko obavještenja, s toliko moći sjedio bih i ja rado iza rešetaka«,

nastavio je Eilers. »Vi i ja, Lansing, krivo smo satkani. Mi i suviše mrzimo
naciste. To nije normalno. Normalni ljudi to već dugo ne čine. Morali bismo
poći psihijatru.«
»Jest, Delacorteu, na primjer«, rekao je Lansing smi jul ječi se.

»Ozbiljno ja to govorim«, nastavio je Eilers. »Nešto u nas nije u redu. Vi, vaš
otac je vaša trauma.«

»A vi?«

»Sjedio sam tri godine u tih momaka. Ali bilo je i drugih koji su također
sjedili. Drugi su doživjeli mnogo težih stvari, a danas su sasvim mudri i hladne
glave. Ja nisam! Ja ću čitav svoj život smatrati naciste najvećim zločincima
svih vremena. U mojem su životu odista bili najveći zločinci! Ali čovjek sebe
može sasvim lijepo upropastiti kada u nas tako misli. Čak i mojoj ženi je već
toga dosta. Poslat ću odmah jednog našeg čovjeka u hotel, donijet će
revolvere, gospodine Mark«, rekao je Eilers sada normalnim glasom. Rukom
je prešao preko očiju, kimnuo mi je glavom i uputio se k vratima. Tu se
sudario s mojim bratom, koji se izvinio. Eilers nije odgovorio ni jedne jedine
riječi. Nestao je.

»Halo, Riki«, oglasio se moj brat. Na sebi je još uvijek imao kišnu kabanicu
podstavljenu krznom. »Mogli bismo poći, ako si gotov. Završio si?«

»Jest«, rekao je Lansing.

»Gdje stanuješ?«

»Hotel 'Kaiserhof'.«

»Tada u hotel 'Kaiserhof'«, rekao je moj brat veselo. »Umoran sam kao pas. Je
li hotel dobar? Zasigurno. I ja ću se ondje smjestiti.«

Našli smo taksi i obojica se odvezli u hotel.

Soba kraj moje bila je još slobodna. Werner ju je uzeo. U predvorju je bio jaki
propuh, svi hodnici, prozori i vrata — sve je to bilo otvoreno, bilo je jako
hladno, još uvijek je sve vonjalo po bačenim bombama, čistačice i hotelski
sluge su se trudili da sve dovedu u red. Primijetio sam polomljene stolove i
stolice. I sagovi su dobili svoje. Dva prekrasna saga bila su poderana, na
jednom se primjećivala velika rupa.
Pierre, stari mikser, nalazio se u svojem baru, čučao je na zemlji. S
naramenicama, astmatičan i stenjući pobirao je krhotine stakla od boca i čaša
— praktički je ostao bez čaša i svih boca. Krhotine su se valjale u čitavom
jezeru od alkohola. Rakija se pomiješala s likerom. Sve je jako vonjalo po
alkoholu po čitavu baru, vonj je bio još i gori no što su ga ostavile bombe.
Čovjek se mogao napiti već i mirisima. Pierre je očito bio zadovoljan. Kad me
ugledao povikao je: »Napokon se nešto dogodilo, gospodine Mark! Takvu
gužvu već godinama nisam imao. Sve će mi platiti osiguravajuće društvo. Pri
tom mi je zarada jednaka nuli.« Teško se uspravio i uzeo bocu Johnnie
Walkera. »Dozvoljavate li?«

»Čujte me, poslije svega što vam se dogodilo ...«

»Upravo zbog toga!«

»Ali bocu morate vi platiti.«

»Ali ne! Platit će osiguravajuće društvo. Nekoliko boca mogu prokrijumčariti.

Portirima sam poklonio nekoliko. Zar će možda po razbijenom staklu znati
koliko se boca razbilo? Uvrijedit ćete me ne uzmete li bocu!«

»Za volju božju«, rekao sam i uzeo whisky. Tada sam mu predstavio svog
brata.

»Veoma mi je drago«, rekao je Max Kramleder, nazvan Pierre. »S ledom i

sodom? Gospoda će sve to morati da popiju gore u sobama. Ovoga trenutka
ovdje to nije moguće.«

»S ledom i sodom. U mojoj sobi«, rekao sam.

»Gospodin Mark!« povikao je u tom trenutku jedan od portira. Obojica smo se

okrenuli. »Gospodin Werner Mark!« popravio se brzo portir.

Moj brat mu se približio. Vidio sam nekog visokog, mršavog čovjeka u crnom
kožnatom kaputu, stajao je kraj portira koji je sada nešto kratko rekao Werneru.
Ovaj je kimnuo glavom i vratio se k meni. Odjednom mi se učinio zbunjen i
prestrašen kao i ujutro.
»Što se dogodilo?« upitao sam.

»Ponovo moram otići«, rekao je brzo. »Nadam se da to neće dugo trajati.«

»čuj, prošla je ponoć, što hoće onaj čovjek?«

»Moram s njime razgovarati.«

»Zar sada?«

»Jest, sada.«

»Ali...«

Moj brat je rekao: »Čekaj me. Popij nešto, ali ostavi i meni.« Nasmijao se
usiljeno. »U tebe je kovčeg s mojim rubljem. Eto ti ključ od moje sobe. Odnesi
kovčeg gore, molim te. Nemoj zaspati. Još ti moram nešto ispripovjediti.«

»Ma, čuj me...«, započeo sam, ali on se već vratio onom čovjeku s crnim
kožnatim kaputom. Brzo su izašli iz hotela i nestali napolju, u tami.

»Je li vaš gospodin brat bolestan?« upitao je Pierre.

»Nije. Zašto?«

»Sav je izgubljen, izgleda mi izmučen, zar i vi ne mislite?«

Zašutio sam.

»To je očito zbog lošeg svjetla«, požurio se da kaže. »Zacijelo sam se

prevario. Odmah ću donijeti led i sodu, gospodine Mark.«

Jedva da sam odnio kovčeg sa stvarima svog brata u njegovu sobu kad se već
pojavio Pierre sa svojim srebrnim po-služavnikom na kojemu se nalazilo
nekoliko boca sode i velika srebrna posuda puna kockica leda.

»Da se brzo ne rastope«, rekao je Pierre. »Morat ćete čekati svoga gospodina
brata.«
»Popijte i vi nešto sa mnom!« Donio sam čašu iz kupaonice i mi smo se
kucnuli. Pierre je potom otišao, a ja sam sebi napravio još jedno piće, sjeo
sam u udobnu stolicu i izuo cipele. Sad sam iznenada bio potpuno svjež.
Uvijek mi se to dešavalo kad sam znao biti jako umoran, kad se dugo vremena
nisam skrasio u krevetu.

Sjedio sam za stolom na kojem se nalazila boca whisky-ja, posuda s ledom i

nekoliko boca sode, u ruci sam vrtio svoju čašu, a u njoj su zveckali komadići
leda. Tada me nazvao portir i rekao kako se ovdje nalazi pripadnik
kriminalističke policije koji treba nešto da odnese. Bio je to čovjek koji je
došao po ona dva revolvera što su pripadali Erichsenu i Ge-yeru, bio je to
neki mladoliki, vrijedni čovjek. Uzeo je revolvere oprezno, svojom džepnom
maramicom, i stavio ih svakoga u svoju vrećicu. Ponudio sam mu čašu pića,
ali je odbio. »Nikada u službi«, rekao je i uljudno se oprostio od mene.

Ponovo sam sjeo u udobnu stolicu i nazvao bolnicu. Kad sam zapitao za
gospođu Lombard javio se također jedan pripadnik kriminalističke policije.
Na moje pitanje kako je Lili-an, rekao mi je da se jednoć probudila, da je
pročitala moje pismo i da se veoma obradovala. Šalje mi mnogo pozdrava i
čeka da je posjetim. Njoj je izvanredno.

Ponovo sam popio gutljaj pića i potom nazvao 'Strip', javio se Minski, a ja
sam mu rekao gdje sam. Na aparatu se nalazio broj hotela.

»Je li sve u redu kod vas?« upitao sam.

»Sve je u redu. Corabella će s onom novom životinjom biti sasvim dobra.

Počinjemo u dva sata, kao i uvijek.«

»Je li dobar posjet?«

»Puno, da ni igla ne bi stala. Ne mogu se potužiti.«

»Što radi Vanessa?«

»Kraj Corabelle je. Još uvijek vježbaju. U Vanessinoj garderobi. Potom će

doći k meni napisati Panosu pismo. Presretna je! U nas su i dva pripadnika
kriminalističke policije. Zaposlili smo ih kao pomoćne miksere, za svaki
slučaj. Kako je u tebe?«

»Delacorte sjedi.«

Ukratko sam mu sve ispripovjedio, sve što se bilo dogodilo.

»Riki«, rekao je ponovo Minski, »kad te tako slušam i razmišljam o nama

obojici, ne osjećam se dobro.«

»Ni ja.«

»Zdravo, drugaru!«

Poslije ova dva telefonska razgovora sjedio sam tiho i slušao noćni vjetar, čuo
sam pokoji automobil, popio sam još jednu čašu, a potom još jednu i tako sam
pijuckao gledajući preda se. Oko jednog sata poslije ponoći počeo sam se
brinuti za svog brata. U dva sata poslije ponoći bio sam poprilično pijan, a
moga brata još uvijek nije bilo. Došao je nešto prije tri sata poslije ponoći. U
to vrijeme sam već bio ispio gotovo pola boce i bio odista zreo da odem u
postelju. Moj brat je ušao a da i pokucao nije. Lice mu je bilo blijedo poput
krede, činilo se kao da nema usana. Usta su mu bila priljubljena crta. Odbacio
je svoj ogrtač na kauč i pao na stolicu sučelice meni, napravio je sebi jako
piće, jednim ga je gutljajem sasuo u sebe. Potom je napravio i drugo. Teško se
naslonio o naslon i počeo me promatrati snujući nešto.

Kada danas razmišljam o svemu tome, čini mi se sve to čudnovato da smo u

ono vrijeme sjedili u 'Kaiserhofu', u gradu Treuvvallu, i zajedno pili Johnnie
Walker, moj brat i ja, u ono vrijeme, kad me prvi put ucijenio, sjetio sam se da
smo zajedno pili Johnnie Walker i u ono vrijeme, one olujne noći, početkom
svibnja 1949, u Frankfurtu, kad mi je Werner predložio da će pisati moje
knjige; zajedno smo pili Johnnie Walker i u hotelu 'Imperijal', u ulici Nile
Corniche, u Kairu, kad me Werner posljednji put ucijenio — neposredno prije
svoje smrti. Uvijek Johnnie Walker.

»Riki, mladiću«, zaustio je Werner stavivši noge na stol, »bilo je to dugo

putovanje u noć. To se putovanje još uvijek nije završilo. Tek započinje.«

»Što to ima da znači?« Sposoban sam da iz pijanstva odmah prijeđem u

trijezno stanje. Moram popiti samo dva čista vvhiskvja. Nasuo sam sebi čist
whisky i popio ga nadušak, jer me spopao osjećaj da će biti bolje budem li
ponovo trijezan, i to brzo.

»Dakle«, oglasio se moj brat, »Delacorte sjedi. Uhvatili su ga.«

»Odakle ti to znaš da se on zove Delacorte?«

»Dugo me nije bilo, zar ne? Vodio sam odulji razgovor.«

»S onim gospodinom u crnom kaputu od kože?«

»S njime, a i s ostalima. Tja, Riki, mladiću moj, žao mi je, ali za tebe će biti
posla. Poprilično mnogo, a taj posao će biti i poprilično težak.«

»Ne razumijem.«

»Popij još jednu čašu. Bit će ti potrebna. A i ja ću.« Werner je pio. »Nalazim
se u najtežem trenutku svoga života. Pomoći možeš samo ti. A ti ćeš to i učiniti.
Izvući ćeš me iz rupe u koju sam upao. Kada budeš izvukao Delacortea.«

Odložio sam svoju čašu.

»Kaži to još jednom.«

»Kada budeš izvukao Delacortea.«

»Odakle?«

»Iz zatvora, idiote. On mora što je brže moguće iz zatvora. Što je brže moguće.
Čovjek, koji će to uraditi, si ti.«

»Telefonom ću pozvati liječnika koji će te pregledati«, odgovorio sam.

»Ne treba meni liječnik, ljubljeni brate. Sasvim sam zdrav i pri zdravoj
pameti. Uradit ćeš točno ono što ću ti sada reći. Nije to lako, a i opasno je. To
uraditi možeš samo ti. A ti ćeš to i uraditi. Ne uradiš li to sam ćeš dopasti
zatvora. Po mogućnosti ne zatvora, dospjet ćeš i na robiju. Jest, jest, zasigurno
ćeš dopasti robije. Uvijek je to veoma teška prijevara. Za takve stvari odilazi
se na robiju, a ne u običan zatvor. Na tako nešto će te već osuditi časni
građani. Tako nekako, dvije, tri godine, mislim, dobit ćeš. Prijevara je to,
počinjena i po nekoliko puta. A možda dobiješ i četiri godine.« U taj tren
zazvonio je telefon.

Ovo krzno topli zid je Štiti tebe svakog vjetra. Skloni se u lijepo zdanje
Postani mi sasvim jedra!

Boris Minski je promatrao pjesmu što ju je napisao na neki papirić, uživao je,
tada je dohvatio list bijela papira, prepisao je u čisto. Vršak njegova jezika
klizio je pri tom između usana sad ovamo sad onamo. Minski je sjedio za
svojim staromodnim pisaćim stolom u onoj strašnoj stražnjoj sobi 'Stripa', s
onim strašnim tapetama, sa strašnom salonskom garniturom, sa stolićem na
kojem se nalazila prastara remingtonka iz godine 1936, bila je to soba puna
klimavih polica, u kojoj je brujao ventilator. Iz gramofona, na kojem se moglo
svirati deset ploča, okretala se jedna s Flovdom Kramerom. Minski je osobito
volio klavirsku muziku. Tiho se razlijegala prostorijom. U sobi sa zrcalima,
napolju, nije bilo mnogo ljudi. Jedva da ih se moglo raspoznati kroz ono lažno
zrcalo, toliko je Minski prigušio crveno osvjetljenje. Na klimavom, starom di-
vanu od kože ležao je ogrtač od kune — 'Dark Mink', nešto najbolje od
najboljega. Minski je za to platio dvadeset i pet tisuća maraka. Znao je da
ogrtač vrijedi tu svotu. Znao je i to da u tom trenutku mora kupiti 'Dark Mink'.
Prije nekoliko godina veliki šlager je bio 'Black Diamond', ali samo bi glupan
danas još na sebe navukao 'Black Diamond'. Minski je taj ogrtač kupio svojoj
ženi Raheli — za dvadeset i petu godišnjicu vjenčanja. Dana 24. studenoga
1941. postala je Rahela Litman u Kamenec-Podolsku njegova žena, upravo
toga dana, prije dvadeset i pet godina. Minski je namislio tokom tog 24.
studenoga 1966. otići u lječilište Hornstein i provesti taj dan sa svojom ženom.
Već dugo je sebi željela takav ogrtač. Dugo Minski tu želju nije htio ispuniti.

»Zašto«, uvijek me pitao, »treba Rahela ondje Mink? Da li mi možeš kazati ma

koji razložiti razlog za to, ako možeš, kaži, a ja ću ga odmah kupiti.«

Nisam bio kadar navesti bilo što razložito. Vanessa je bila ta koja ga je
nagovorila.

»Ne mora, a tome i jest tako, za sve na svijetu biti valjana razloga, Borise. Ti
Rahelu voliš. Imaš dovoljno novaca. Ona sebi želi taj ogrtač. Dakle, pokloni
joj ga, ne pameti radi, već ljubavi radi.«

Minski ju je poljubio u čelo.

»Djevojčice moja! Ženu valja pitati, a ove godine je naša dvadeset i peta
godišnjica braka.«

I tako je Rahela Minski napokon dobila svoj krzneni ogrtač.

Pjesma što ju je Minski satvorio, dospjela je u omotnicu, a sve je to bilo

gumbašnicom pričvršćeno o krzno. Rahela Minski se poslije rata nikako nije
mogla oporaviti, uvijek je ostala veoma mršava.

Zadovoljno je gledao sad svoj papir, a zatim Vanessu koja je sjedila za mojim
stolom i također pisala — kraj sebe je imala 'Larousse', pisala je svome
Panosu francuskim jezikom, a nije željela da joj se potkrade ma i najmanja
greška. Minski se smijuljio svojim ozbiljnim očima. Vanessa je namislila
napisati sasvim kratko pismo — sad je već ispisivala petu stranicu modrog
papira za avionska pisma. Na sebi je imala crnu na leđima duboko izrezanu
večernju haljinu. Pri pisanju je pomicala svoje usne. Sasvim se predala poslu.
Ozbiljno je redala jednu riječ za drugom, a povremeno je listala po debelom
rječniku.

Minski je skupio oči i promatrao napolju prostoriju sa zrcalima. Corabella je

plesala s Petrom Schalke, 'kraljicom'. Corabella je bila nalik na Vanessu, i ona
je bila visoka, plava, plavooka, i u nje su bile lijepe, velike grudi. Razgolitila
je svoje grudi. Na sebi je imala samo crnu svilenu suknju, pokrivala je tek
polovicu njenih butina. Schalkeova je djevojku sasvim pritisnula uza se. Od
vremena do vremena ljubila bi joj grudi. Njeno tvrdo, požudno lice nalikovalo
je vuku.

Corabella je bila bezgranično dobrodušna i priglupa djevojka, s njome se

moglo naprosto raditi baš sve. Kad god bi, Vanessa imala svoje dane, a
Corabella uskakala umjesto nje, Schalkeova bi se zadovoljavala s tom
djevojkom koja je tako mnogo bila nalik na Vanessu. Vanessa se neprestance
nadala da će se 'kraljica' zaljubiti u Corabellu, ali nada joj je bila uzaludna.
Corabella je bila slab nadomjestak za Vanessu u očima Petre Schalke. Uzimala
bi je u lokalu i plesala s njome, ali to je bilo sve. čim bi se Vanessa vratila na
pozornicu Schalkeova bi naprosto poludjela i njoj upravila svu svoju ljubav.
Corabella nije imala nikakvih izgleda da se obogati ovom damom i tako
postane sretna.

Točka sa tuđim udavom glatko se odigrala iako je Corabella, a radila je s tom

životinjom potpuno gola i pri tom izvodila mnoge lascivne prizore, pa je
mogla biti nervozna i tako je mogla postojati opasnost da svoju nervozu
prenese na životinju koja je nije poznavala. Ali sve je prošlo sasvim dobro.
Udava je Corabella odnijela u Vanessinu garderobu i stavila ga ondje u veliki
kovčeg.

Iako su gosti pri kraju tjedna, a i u ostale dane, ostajali poslije priredbe i do
dva sata poslije ponoći, i dulje, srijedom su uvijek odilazili rano kući. Za taj
fenomen nismo nikada našli valjana objašnjenja, jednostavno je bilo tako, bar
kod nas.

Minski je pogledao u taman ugao gdje je sjedio prijatelj Petre Schalke, onaj s
kosom obojenom svjetloplavo, modni kreator za dame i gospodu. Bio je već na
kraju snaga, a nosio je naočari s crnim rožnatim okvirima kakve nose
intelektualci, a na zglobu je imao zlatan lančić. On i Petra Schalke bijahu
idealni stalni naši gosti. Kad bi došli i srijedom su se kasno vraćali kući. Tako
je bilo i danas. Schalkeova je bila pijana kao i uvijek u ovo vrijeme. Lizala je
i sisala, plešući, bradavice mnogo veće Corabelle koja se pri tom počela
polako uzbuđivati, kako je to Minski primijetio. Modni kreator, s nabranim
čipkastim orukvicama, u svom tamnomodrom smokingu, uza se je imao i dva
dječaka, jedan je bio smeđokos, a drugi plav. Obojici još sasvim sigurno nije
bilo ni dvadeset i jedna, ali Minski ih je usprkos tome pustio da uđu. Imali su
više od osamnaest, bili su sasvim odrasli. Činilo se da su to novi prijatelji.
Nijednog od te dvojice Minski nije nikada vidio. Taj nietar i sedamdeset i pet
visoki čovjek zvao se, uostalom, Tonio Prinz. Tako se zvao i salon kome je on
bio jedini vlasnik.

Tonio Prinz i oba njegova dječaka sjedili su sasvim priljubljeni jedan uz

drugoga. Ozbiljno su se razgovarali, to će reći, Prinz je govorio obojici
dječaka. Oni jedva da su i riječ izustili, samo su kimnuli glavama, pili,
dopuštali su da ih gladi i pipa.

Sada je smeđokosi ustao i uputio se prema zahodima. Bila su 2 sata 35 poslije

ponoći, utvrdio je Minski bacivši pogled na svoj sat na ruci. Tonio Prinz je
obgrlio plavokosog. Potom se počelo odvijati sve veoma brzo. Kao što je
Tonio kasnije pripovijedao situaciju je ocijenio kao potpuno zrelu. Plavokosi
je zajedno sa smeđokosim dječakom tog poslijepodneva došao u njegov salon
gdje su prebirali po kravatama, a nešto i kupili i dopustili da ih razdragani
Tonio pozove na večeru. Poslije toga će posjetiti 'Strip'. Činilo se da je
plavokosi jako pijan i veoma ljubezan i kao da se uopće ne brani. Tonio mu je
slobodnu svoju ruku stavio na koljeno. Plavokosi se uopće nije pomakao.
Tonijeva ruka je polako počela kliziti prema gore. Pri tom je plavokosom
pripovijedao o zadovoljstvima što su ih sebi Inke dozvoljavali. Tonio je bio
veoma obrazovan čovjek, a Peru je bilo njegovo područje osobitog zanimanja.

»... poglavice«, govorio je Tonio, a ruka mu se sve više uspinjala dok je Petra
Schalke držeći Corabellinu bradavicu u ustima pred njima plesala s
uzbuđenom Corabellom, »poglavice, dragi moj, su održavali redovite svečane
večere. U toj bi prilici nastupali pjevači, plesači i komedijaši« — njegova
ruka već se visoko popela, plavokosi se nije ni pomaknuo — »a i ritualne
opojnosti bile su sastavni dio tih zabava. Pravi Indijanac, tako se očekivalo,
morao se opiti do kraja. O tome nam govore keramike Mohikanaca, jer lončar
je uhvatio zabezeknut izraz lica pijanog čovjeka koji je dvojicu dječaka...« U
tom trenutku Tonijeva ruka je naišla na nešto odulje, strašno čvrsto i veoma
glatko. Zgrabio je tu stvar. Ono, što je držao u ruci, bilo je hladno poput leda,
osjećale su se krljušti, i pokrenulo se upravo stravično. Idućeg trenutka ispod
stola se začulo glasno siktanje.

Tonio je pogledao na pod. Vidjevši nešto, toliko se prestrašio da je glasno

kriknuo, poskočio, počeo je teturati, potom je pao onesviješten na pod. I plavi
mladić je poskočio. Schalkeova i Corabella su počele kričati.

»Za boga miloga«, povikao je Minski užasnut, »što je to ovaj topli brat
uradio?« Potrčao je kroz vrata u dvoranu sa zrcalima dok je Vanessa potrčala u
hodnik gdje je podignula ručicu električne naprave tako da se u dvorani sa
zrcalima odjednom pojavila svjetlost.

»Zmija!« povikala je Petra Schalke bježeći u pravcu garderoba gdje se

sudarila s jednim mikserom koji joj nije dopustio dalje. I drugi se mikser
pojavio. Svi su sada vikali u jedan glas. Corabella je zgrabila udava kojemu
se tijelo prijeteći savijalo. Zmija je povukla i Corabellu. Mikseri su se bacili
na zmiju pomažući Corabelli.

»Ne! Ostavite me! Vi se u to ne razumijete!« povikala je Corabella.

Obojica pripadnika kriminalističke policije, koji su na sebi imali uniforme

miksera, sad su izgledali ponešto nesretno. Minski i Petra Schalke klečali su
kraj onesviještenog modnog kreatora. Minski ga je okrenuo na leđa, pri tom ga
je nekoliko puta ošamario. Tonio je otvorio oči. U obraze mu se počela vraćati
boja. Plavokosi mladić je već skoro dohvatio garderobu kad ga je jedan od
pripadnika kriminalističke policije primijetio.

»Stanite!« povikao je.

Plavokosi je potrčao, a policajac za njim. Još ga je sustigao kraj garderobe,

udarcem ruke ga je bacio na koljena. Plavokd-si mladić pao je na tlo, ostao je
da sjedi stenjući.

»Gdje je onaj drugi?« povikao je Minski.

»Jest, gdje je Detlev?« jadikovao je Tonio. Ugledao je zmiju sasvim kraj sebe
i počeo mucati: » To sam uzeo u ruku...« Poslije toga se ponovo onesvijestio.

»Ostavite ga da leži«, oglasio se jedan pripadnik kriminalističke policije brzo.

»Odmah će se osvijestiti. Bio je ovdje još i drugi mladić.«

»Jest«, rekao je Minski. »Smeđokosi. Otišao je napolje, nema tome dugo.

Pomislio sam, otišao je mokriti.«

Pripadnik kriminalističke policije već je potrčao, otrčao je napolje, u hodnik.

Odmah potom se vratio. »Kroz prozor garderobe broj sedam«, rekao je. »Vrata
su otvorena, prozor je otvoren. Pobjegao je.«

»Broj sedam je moja garderoba!« povikala je Vanessa.

»Tada mi je jasno kako je zmija došla ovamo«, rekao je Minski tmurno.

»Otvorena vrata, otvoren prozor. Hladni propuh. Sjetila se zmija da je ovdje
toplije. Fina svinjarija. Eto je opet.« Pogledao je Tonija koji je sada stenjući
micao glavom.
Prvi pripadnik kriminalističke policije koji je savladao plavokosog povikao
je: »Otkako poznate tu dvojicu mladića.«

»Danas ... došli su u moj salon ...«

»Kako se zovu?«

»Detlev i Klaus ...«

»Kako još?«

»Ne znam«, jaukao je modni kreator podižući se i zureći u zmiju koja se

polako primirivala dok ju je Corabelia gladila. »0, bože, kako mi je zlo.
Mužiću, kumim te, dragi mužiću, daj mi da nešto popijem, ali brzo!«

Petra Schalke mu je natočila punu čašu šampanjca i pružila mu. Pio je. Pola
čaše prelijevalo se po njegovu smokingu.

Prvi pripadnik kriminalističke policije se sagao i podigao plavokosog držeći

ga za ovratnik kaputa.

»Kako se zoveš, mladiću?« upitao je.

Plavokosi je stisnuo zube.

Pripadnik kriminalističke policije ga je počeo tresti, potom ga je čvrsto

pritisnuo o zid. Mladić je počeo vikati.

»Oprez!«

U njegovu se glasu odjednom zamijetio smrtni strah.

»Što si rekao?« upitao ga je pripadnik kriminalističke policije veoma tiho.

Pogledao je svoga kolegu. Ovaj je sa dva skoka bio kraj njega. Nisu morali
dugo tražiti. Ispod stola u garderobi, u kutu, pronašli su limenu kutiju. U kutiji
je radio sat. (Pokazalo se da je to osobito moderna mala bomba s plastičnim
eksplozivom, sat je bio podešen za četiri sata ujutro.)

»Ako to eksplodira malo će ostati od vašeg lokala«, rekao je prvi pripadnik

kriminalističke policije uzimajući kutiju i odnoseći je na dvorište.

»Jeste li to vi unijeli?« upitao je drugi pripadnik kriminalističke policije.

Mladić je šutio.

»Ima li još koga u kući?«

»Nema, ovdje se nalaze samo uredi... ipak, jest... prijeko stanuje kućepazitelj.«

Drugi pripadnik policije ponovo je upitao plavokosog: »Jeste li i to donijeli?«

Plavokosi je ljutilo šutio.

»Umirem«, oglasio se Tonio. »Umirem, mužiću. Tako mi bog pomogao, umrijet

ću ovog časa.«

Petra Schalke ga je gladila. Corabelia je gladila zmiju.

»Da je bilo tko za vrijeme eksplozije ostao u kući i on bi stradao, zar ne?«
upitala je Vanessa.

»Po svim znacima«, odgovorio joj je pripadnik kriminalističke policije držeći

čvrsto plavokosog. »To ćeš još požaliti, momčiću.«

Oglasio se Minski: »A ja sam htio ostaviti 'Dark Mink'. Dvadeset i pet tisuća
maraka. Ogrtač još nisam osigurao.«

Pripadnik kriminalističke policije ponovo se obratio plavokosom: »Ako

odmah ne priznaš da ste to unijeli, doživjet ćeš štošta.«

Plavokosi je rekao: »Svinja je pobjegla i ostavila me ovdje. Prokleta svinja,

odvratno pseto.«

»Je li on tvoj prijatelj?«

»Ništa ne kažem.«

»Dobit ćemo mi to iz tebe. Dakle?«

»Ništa ne kažem.« Plavokosi se ukrutio. Lice mu je postalo tvrdo.

»No, lijepo«, rekao je pripadnik policije pustivši ga — samo na trenutak.

Plavokosi je pokušao pobjeći. Pripadnik policije je to i očekivao. Zgrabio je
mladića za rame, počeo ga tresti i dobrano ga opalio po nosu. Plavokosi je
zajaukao.

Tonio Prinz ležeći na podu prostorije sa zrcalima također je počeo jaukati.

»Mužiću... mužiću... to je strašno, mužiću ...«

Plavokosi mladić rukom je pridržavao svoj nos.

Pripadnik kriminalističke policije je rekao: »Spriječio sam te da pobjegneš.

Sva su gospoda vidjela. Je li ti dosta? Ili želiš počiniti još jedan pokušaj
bijega? Ja ću te ovako spriječiti!«

Prvi pripadnik policije se vratio, otrčao je k telefonu u našem uredu, započeo

je divlje vrtjeti brojeve.

Iz Minskijeve kancelarije čulo se kako prvi pripadnik kriminalističke policije

razgovara telefonom. Molio je odjel za eksplozive da im pošalje pojačanje.
Plavokosi mladić je napokon bio savladan, naslonio se na zid garderobe.

»»Kako se zoveš, mali«, oslovio ga je pripadnik policije koji ga je ponovo

zgrabio za ovratnik kaputa.

Plavokosi mladić je odgovorio grcajući: »Hans Eilers.«

»Eilens? Nije li tvoj otac upleten u tu priču ...«

Lice plavokosog ispunilo se mržnjom.

»Jest«, odgovorio je. »Moj otac je komesar kriminalističke policije u

Treuvvallu.«

»... rekao je da je sin nekog komesara kriminalističke policije iz Treuvvalla«,

povikao je Minski bez daha. A da prekidao nije govorio je gotovo deset
minuta. Za to vrijeme sam telefonsku slušalicu nekoliko puta premještao iz
jedne ruke u drugu stavljajući je sad na jedno, a sad na drugo uho. Moj brat je
sebi dvaput napravio novi whisky. Strpljivo je sjedio i gledao me zamišljeno.
Iznad njega na zidu visila je neka stara slika, prikazivala je Treuvvall.
Minskijev poziv me usprkos mnogom alkoholu, što sam ga popio tog dana, i
posljednjih sati, potpuno razbistrio.

»Iz Treuvvalla«, ponovio je Minski. »Eilers. Poznaješ li ga?«

»Poznam.«

»Radi li odista u policiji?«

»Jest.«

»Ali... ali kako ti to sebi objašnjavaš?«

»Nikako«, odgovorio sam. »Ne mogu to sebi razjasniti.«

Moj se brat smijuljio — nije to bio smiješak straha, poznam ja njega sasvim
dobro, sjetio sam se glavnog komesara Fegesacka, alias SS-obersturmfuhrera
Waldemara Bottgera, čovjeka kojemu je smiješak bio nešto urođeno. Moj se
brat oglasio protežući se: »Ne moraš odgovarati toliko obazrivo, dragi moj,
tvoj prijatelj se toliko dere da čujem svaku riječ. Osim toga sam znao prije no
što je i nazvao što se ondje dogodilo.«

»Još i prije ...«

»Jasno. Zar si pomislio da me onaj čovjek u kožnom kaputu pozvao da mi

pokaže ljepote Treuwalla? Doznao sam neke stvari.«

»Tko je kod tebe? Tko to govori?« upitao je Minski uznemiren.

»Maj brat.«

»U to vrijeme?«

»Jest.«

»Kaži mu neka zašuti. Ja moram razgovarati s tobom«, zahtijevao je Werner.

»Čuj me, Borise, moramo završiti. Moj brat...«

»Zar možda nešto nije u redu?«

»Hm«, odgovorio sam.

»Ne možeš mi ništa reći?«

»Ne mogu.«

»Bože, kakva li je to pripovijest. Kad bi bio ovdje... kriminalci, ma gdje

stupio nogom ... onog su momka odveli... svinja, neće dospjeti ni do pravog
suda. Sud za malodobnike! Tek mu je osamnaest, čuj me, Riki, bojim se.«

»I ja.«

»Dosta«, rekao je moj brat.

Sad sam počeo brzo govoriti. »Nazvat ću te sutra. Možda i svratim, pa ćemo
sve razmotriti. Nečeg sam se sjetio i ako to bude dobro ...«

»Sad je dosta!« oglasio se moj brat oštro.

»Laku noć, Borise«, rekao sam i spustio slušalicu.

Zurio sam u svog brata.

Smijuljio se nazdravljajući mi.

»Sante, mon petit frere!«

»Ti si znao ...?«

Kimnuo je glavom.

»Malo upozorenje. U pravom trenutku, razumiješ li me? Da shvatiš kako oni

ozbiljno misle. Naravno, sve mora biti u redu i ne smije poći u krivom pravcu.
Ti balavci. Sutra ujutro trebalo je da to saznaš. Dakle, saznao si sada i to.
Predstavi to sebi kako bi bilo da je Minski kanio prenoćiti u radnji ili bilo
tko.«

»Ubojstvo je za tvoje prijatelje šala, što?«

»Bojim se«, rekao je moj brat. »Bojim se da jest, mali moj. A sada ćemo se
porazgovoriti o tvom problemu. Izvući ćeš Delacortea iz zatvora, ili ćeš sam
dopasti robije. Znaš i sam zbog čega bi mogao poći na robiju.«

»Znam«, odgovorio sam. »Ali pođem li ja na robiju, tada ćeš i ti sa mnom.«

»Meni je to svejedno«, rekao je. »Uopće, meni je sve postalo svejedno.

Nalazim se u situaciji iz koje nema izlaza. Ako se ne požuriš, s tobom je
gotovo. Sa mnom također. Ali ja već jesam gotov. I zbog toga se nalazim u
boljoj situaciji, ja više nemam izbora. Shvaćaš?«

»Ne. Tko tebe ucjenjuje? Čime?«

»To ću ti pripovijedati kasnije. Shvaćaš li kako moraš raditi ono što ja od tebe
tražim, jer ću te inače bez razmišljanja strpati na robiju ... odmah?«

»Jest, shvaćam.«

»Ti znaš da ja to mogu.«

»Znam to«, rekao sam praveći sebi još jedan whisky.

Ako se pravo uzme morao sam uvijek računati s time da će mi jednoć

podastrijeti račun. Dugo je vremena čekao. Sada ga je podastro. Račun.

Ako čovjek hoće mogao bi reći kako je čitava ta priča počela s mojim starim
prijateljem Tinvjem, godine 1953. U ono vrijeme je već Tiny bio oženjen
svojom velikom ljubavi, bila je to plavokosa Elen, postavši pri tom 'Regular
Army Man'. Živio je sa suprugom i po kćerkom u američkom naselju zapadnog
Frankfurta. Radno mjesto mu se nalazilo u centru grada. Godine 1953. bio je
već potpuno školovani bariton. Amerikanci u Frankfurtu su to znali, često je
pjevao na priredbama i njihovim zabavama, još uvijek »just for the hell of it«,
kao što je govorio.

Dakle, u to je vrijeme u Frankfurtu živjela jedanaestogo-dišnja djevojčica, a

ime joj je bilo Irmgard Heim. Otac joj je bio kemičar u tvornici boja Hoechst.
Mala Irmgard bolovala je od svoje četvrte godine od jedne od najružnijih
bolesti na svijetu, bila je to skleroza multiplex. Posljednje svoje godine
provodila je još samo u krevetu, a usred ljeta 1953. liječnici su utvrdili kako
Irmgard neće moći doživjeti Božića.

Nekim nesretnim slučajem Irmgard je to doznala. Nje se to veoma kosnulo —

budući da je bila još sasvim malena nije baš imala osobitu predodžbu o smrti.
Odmah se počela tužiti da će zbog odlaska s ovoga svijeta biti zakinuta za
božične svečanosti. Strašno se brinula o tome. Roditelji su zbog toga zaključili
da će maloj Irmgard naprosto pomaknuti trenutak tih svečanosti. Svakoga dana,
koji bi prolazio, Irmgard je bila slabija, zbog toga se nije moglo gubiti časa,
pa su se njeni roditelji veoma požurili. Namislili su proslaviti Božić 1. rujna.
Kupili su darove, umotali ih u božični papir od prošle godine što ga je majka
bila spremila, otac je nabavio božično drvce, a na kraju im se javio samo
jedan problem — božična pjesma.

Mala Irmgard bolešću svojom prikovana za postelju, sve više uzeta, imala je
svoju veliku radost, radio-aparat. Muzika ju je ushićivala. Glazba je najvećim
dijelom bila emitirana posredstvom američke vojne stanice. Davali su oni i
uzbudljive radio-drame i silno smiješne emisije. Mala Irmgard govorila je
tečno engleski. Za čitavo to vrijeme taj je jezik tako reći sama naučila. AFN iz
Frankfurta, American Forces Network, emitirala je svakog poslijepodneva —
osim subote i nedjelje — čitav sat koncert po željama slušača. Bila je to
emisija u kojoj je svatko ma i ne bio Amerikanac mogao sebi naručiti neku
omiljelu pjesmu. Valjalo je poslati u radio-stanicu poštansku kartu s imenom i
adresom i već idućeg dana bila je pjesma, što bi je netko sebi zaželio,
odsvirana.

Mala Irmgard je već dugo vremena bila redoviti pošiljalac takvih poštanskih
karata. Budući da nije bila kadra pomicati prstima, te karte je pisala njena
majka sa svim željama, a disk-jockey je uvijek slao u eter novu pjesmu »for
Irmgard, with our best wishes«.

Best wisheh, na žalost, nisu pomagale. Ljudi iz radio-stanice su to znali, a i

nije ih iznenadilo kad su dobili 25. kolovoza 1953. pismo od Irmgardinih
roditelja koji su ih zamolili iz razloga što su ih pobliže objasnili neka za
Irmgard u poslijepodnevnoj emisiji od 1. rujna stave na program pjesmu Trn
dreaming of a white Christmas', što je pjeva Bing Crosby. Bila je to ponešto
čudnovata želja, to valja priznati, božičnu pjesmu emitirati u rujnu, ali ljudi s
te radio-stanice su se odmah složili kako tu želju valja ispuniti, nazvali su
Irmgardinu majku i obećali joj to. Izvukli su iz svoje arhive snimku pjesme što
je pjeva Bing Crosby i spremili je. Irmgardi je bilo dopušteno da na tu ranu
božičnu svečanost pozove tri svoje najbolje prijateljice, a majka je ispekla i
božične kolače. Bilo je sve veoma ludo i veoma tužno, a mala Irmgard bila je
veoma sretna.

Naišao je tako i 1. rujna, dan je bio okupan suncem kasnog ljeta. Poslije podne
su došle Irmgardine najbolje prijateljice u svojim najljepšim haljinama. U
bolesničkoj sobi spustili su žaluzije kako ne bi sunce ulazilo u sobu i poslije
velikog darivanja, pri čemu su gorjela sva svjetla na božičnom drvcu — u sobi
je bilo veoma vruće — bilo je tu čokoladnog napitka sa slatkim vrhnjem, bilo
je tu raznih kolača, prijateljice su se dobrano držale tih kolača, a Lrmgardina
majka je također pitala svoju malu kćerku koja svoje ruke već davno nije
mogla pomicati, pa su je morali hraniti. Sve se više približavao trenutak kad
će se oglasiti zaželjena ploča iz radio--stanice.

Ondje se u međuvremenu dogodila nezgoda. Netko je razbio ploču na kojoj

Crosbv pjeva božičnu pjesmu, pala mu je iz ruke, čak ju je i zgazio nogom.
Ploča to nije izdržala, razbila se. U toj brzini drugu snimku nisu mogli pronaći.
Tada se najavljivač sjetio Tinvja, Tinvja, onog snažnog Crnca s divnim glasom
koji je pri tom bio kadar oponašati baš svakoga.

Ljudi iz radio-stanice brzo su se snašli. Nazvali su Tinvja na njegovu radnu

mjestu i razjasnili mu u kakvoj su se neprilici našli. Je li spreman doći odmah
u studio, pa da umjesto Binga Crosbvja otpjeva pjesmu kao Bing Crosbv?

»Sure, boys, sure«, rekao je Tiny, veliki Tiny s još većim srcem. Ljudi iz te
radio-stanice jednakom su brzinom sabrali muzičare iz nekog američkog
noćnog kluba. Muzičarima i Tinvju preostalo je još samo četvrt sata za jednu
brzu probu. Koncert po željama slušača već je trajao kad su započeli probom.
I tada je došao trenutak. Muzičari su započeli svirati, a Tiny je počeo pjevati
— oponašao je Binga Crosbvja, ali kako ga je oponašao! Najluđe je bilo to —
što on sebi sve nije dopuštao — najluđe je bilo to da je prije no što će početi
pjevanjem promijenjenim glasom rekao: »This is Bing Crosby. I am now going
to sing especially and only for Irmgard Heim of Frankfurt, Germany, Tm
dreaming of a Christmas.

Kad je mala Irmgard to čula sva se izbezumila u svom krevetu, oči su joj se
raširile, rekla je: »Za mene, samo za mene pjeva Bing Crosby! Jeste li to čuli?
Jeste li to čuli?«

Njene male prijateljice bile su toliko uzbuđene da su stale sasvim kraj radio-
aparata, a Irmgardini roditelji stajali su u uglu sobe, nisu bili kadri gledati
jedno drugo, svaki je motrio svoju točku u zidu. Gledali su u zid kako im
kćerka ne bi primijetila da plaču, a Irmgard je bila i suviše uzbuđena da to
primijeti. Uostalom, Tiny je bio jednako tako uzbuđen. Veoma je lijepo pjevao,
ali se dobrano oznojio, neprestance je morao misliti na Irmgard, razmišljao je
kako će uskoro umrijeti i kako mu se, eto, događa nešto što mu se još nikada
nije dogodilo: glas mu je zakazao. Tek za trenutak. Ali čitav trenutak Tiny nije
bio kadar dati glasa od sebe.

Požurio je iz studija čim je otpjevao tu pjesmu, morao je odmah nešto žestoko

popiti, bilo mu je to nužno potrebno, ali za njim je potrčao jedan najavljivač
govoreći mu kako odmah mora do voditelja emisije, bio je to neki kapetan
Ewerett. U kapetana Eweretta nalazio se neki omaleni, mršavi čovjek s
velikom glavom. Kapetan ga je predstavio kao svog starog prijatelja koji se
sasvim slučajno našao u studiju i koji je sasvim slučajno čuo Tinyja kako
pjeva. Sasvim slučajno taj čovjek je bio operni režiser, radio je u Berlinskoj
operi koja se u ono vrijeme još zvala 'Gradska opera', a sada, u svojoj
novosagrađenoj zgradi, 'Njemačka opera Berlin'.

»Da li bi vas zanimalo da se počnete profesionalno baviti pjevanjem?« upitao

je taj omaleni čovjek. »U operi, na primjer.«

Bio je to početak Tinvjeve velike karijere.

O tome ovdje neće biti govora.

Ispričao sam tu priču o smrtno bolesnoj maloj Irmgard Heim, jer je bila
poticaj da se napiše roman 'Crno', što ga je moj brat pisao kad sam mu
ispripovjedio pripovijest o maloj Irmgard. Roman je govorio o životu i
pustolovinama obojenog američkog vojnika u Njemačkoj. Bio je to onaj roman
što su ga u Berlinu snimili za film. Godine 1956. Tiny je već bio angažiran u
'Gradskoj operi' i doživio svoje prve velike uspjehe kao Rigoletto, Jago i
Papageno, kupio je razvalinu svog budućeg lijepog doma u Grunevvaldu. Pri
Ljetnim svečanim igrama te godine doživio je taj roman pravu kišu nagrada za
film 'Crno'. Režiser, dvojica glavnih protagonista, snimatelj, kompozitor,
producent, i čitav film — svi su bili nagrađeni, a i pisac knjige. Pisac
scenarija za taj film zvao se Richard Mark, napisao je scenarij po istoimenom
romanu što ga je sam napisao.

Bila je to lijepa svečanost, priredila ju je 'Bečka filmska kuća'. Ministar

unutrašnjih poslova Schroder održao je govor, a potom su podijelili nagrade
koje su te godine bile povezane i s novčanim iznosom. Tiny i njegova žena
sjedili su u parketu plješčući iz sve snage kad se meni predavala nagrada. Još
je netko oduševljeno pljeskao — sjedio je sasvim straga, ali ja sam ga sasvim
točno vidio. Bio je to moj brat Werner. Iznos za 'najbolji scenarij' iznosio je
tisuću maraka. Godinu dana kasnije dobio sam za 'Crno' saveznu nagradu za
književnost kao, a tako je stajalo u obrazloženju, 'priznanje za velike zasluge
oko humanog uzdizanja i zbliženja među narodima'. Ta je nagrada iznosila
četrdeset tisuća maraka. Podijeljena mi je bila u Darmstadtu.

»Dakle, upravo si dvaput prevario državu, Riki, mali moj, 1956. i 1957«,
rekao je VVerner ljuljajući u ruci čašu s whisky-jem. »Sa zastarom bismo još
mogli proći, iznosi deset godina, jest, jest, paragraf 263, osobito teška
prijevara što se neprestance ponavlja. Novčano zakidanje države strože se
kažnjava negoli prijevara kada je riječ o pojedincu, to i sam znaš. Svakoga
trenutka mogu dokazati da sam pisao sve tvoje knjige, osim prvih... a i
scenarij. Posjedujem još uvijek sve rukopise. Napisani su mojom rukom, ne,
ne, u svakom slučaju dospjet ćeš na robiju.«

»Dospjet ćemo obojica«, odgovorio sam. Već mnogo sati osjećao sam kako se
tlo na kojem stojim pomiče, ljulja, miče, kako se nenadano uzdiže ili propada
poda mnom kao da se sve želi preokrenuti na glavu, pa ću propasti nekamo u
ništavilo.

»Dospjet ćemo obojica«, rekao je moj brat ljubezno. »Ali u tom slučaju ja ću
dobiti petnaest godina, a možda i doživotnu robijiu.«

»što si uradio?« upitao sam. (Tlo se ljuljalo, vibriralo, treslo se.)

»U opkoljenom Berlinu«, nastavio je moj brat, a njegov glas mi se činio
zanesen, »stupio sam u vezu s pokretom otpora među izvjestiteljima iz Odjela
propagande. Nekolicina njih imala je pristup do bunkera naših šefova.
Postojao je plan da se pobije vodstvo. Kad sam to doznao prijavio sam tu
grupu; 23 čovjeka su objesili. Objesili su ih na žicu od telefona. Bio je to
fiihrerov nalog. Rekli su mi neka napravim pismenu prijavu — kako bi me
sasvim čvrsto imali u rukama. Ta prijava je potom dospjela u druge ruke. Nisu
je dobili Sovjeti. Već Nijemci. Znaš li ti što je to "Pauk'?«

»Znam«, rekao sam.

»'Pauk' posjeduje moju pismenu prijavu još od godine 1945. 'Pauk' ima mnogo
takva materijala o mnogim ljudima i kad im zatreba koriste ga. Kada je o meni
riječ, sad ga koriste u slučaju Delacorte.«

Moj brat je napunio ponovo naše čaše.

»Nema više leda«, rekao je. Bilo je gotovo tri i po sata poslije ponoći.
Napolju je ponovo počelo kišiti, čuo sam kako kišne kapi udaraju o staklo
prozora. »Ti moraš razumjeti«, nastavio je moj brat, »kako mi baš nije ugodno
da dugo vremena — ili ostatak svog života — provedem na robiji. Ono što
sam godine 1945. uradio bila je prilično opširna prijava. Zadovoljit će svaki
sud.«

»Kako te dugo već ucjenjuju?«

»Oko pola godine.« Pio je. »Pogledaj, Delacorte je bivao ovdje u gradu sve
nemogućiji. Pati od manije veličine. Misli da će onim što zna o tim nitkovima
ovdje biti kadar sebi dozvoliti baš sve. Posljedica? Upravo je gledamo. Oni su
se skupili u namjeri da ga ubiju. Promašili su tim hvalevrijednim
eksperimentom. Nama dvojici bi uštedjeli mnogo briga. Sad će Delacorte,
naravno, pokušati svoje intimne neprijatelje dovesti do toga da ga izvuku iz
zatvora kad im bude dostavio kako će u protivnome progovoriti. Tog
Fegesaoka je već udesio. Kako bi svi vidjeli da su mu namisli ozbiljne. Dakle,
Riki, prijatelju moj, imart ćeš mnogo dobrovoljnih pomagača. Ti i ja, a i
'Pauk'.«

»Samo trenutak«, rekao sam, »što je u početku bila tvoja zadaća? Što su u
početku htjeli od tebe?«

»Trebalo je da otmem ili da pripremim otmicu Delacortea. Ja sam bio pravi

čovjek za to. Poznavao sam Lilian. Svatko je to znao. Valjalo je samo da
ponovo počnem trčati za njom, trebalo je da kažem kako ću je uzeti, trebalo je
da se s njom sretnem — tako sam se mogao od vremena do vremena naći u
Treuwallu kad bih imao neki posao. Sve je to trebalo biti pod plaštem moje
nove ljubavi spram Lilian.«

»Sve je to bila obična kazališna predstava?«

»Čista predstava.«

»Odista?«

»Časne mi riječi.« Nasmijao se. »Razgovarao si s njom ... u bolnici. Vjeruje li

ona da je odista ponovo želim imati uza se?«

»Ona vjeruje da lažeš ... da su razlozi tvoji drugačiji.«

»Lukavo je ona dijete.«

»Sinoć si, dakle, bio u Treuvvallu?« »Naravno.«

»Ono dvoje svjedoka koji su te isprva prepoznali, a kasnije to zanijekali?«

»Malo su ih pritisnuli.« Slegnuo je ramenima. »Gospoda imaju sasvim

razložite metode. Ti ih, nadajmo se, nećeš upoznati, te metode ... nadajmo se.«

»Upravo ih upoznajem.«

»Ti... ja, još uvijek sam to ja, mali moj. Drugačije će oni s tobom razgovarati!
Sasvim drugačije. Uopće neće tako mnogo govoriti. Oni će raditi. Onako kako
su mnogo toga uradili u posljednje vrijeme. Zar ti to nije dosta? A to je tek
mali početak.«

»Što si radio u Treuwallu?«

»Ništa. Sve je išlo ukrivo.«

»Što je trebalo da uradiš?«

»Doznali su da je otrovani armagnac poslan Delacorteu.« »Tko ga je poslao?«

»Nisu mi to objesili na nos. Ja to smatram pokušajem kolektivnog ubojstva. I

to oni čine.« »Koga to misliš pod 'oni'?«

»Ima ih više. Ne znam kako se odista zovu. Ucijenili su me, to je sve.

Mijenjaju se neprestance. Pokazali su mi mojom rukom ispisan protokol. Je li
ti to dosta?«

Kimnuo sam glavom. Upravo je smiješno kako mi ni jednog trenutka nije palo
na pamet kako on možda laže. Govorio je veoma ozbiljno i nervozno, vidjelo
se da živi u pravoj panici — već dugo.

»Trebalo je da ja Delacorteu, koji se jako odupirao da napusti Njemačku —

'Pauk' ga je htio odvesti — ja sam morao Delacorteu pokazati otrovni
armagnac kako bih mu dokazao u kakvoj se opasnosti nalazi. Morao sam ga
time omekšati.«

»Možda je, dakle, 'Pauk' poslao armagnac?«

»I ja sam to ispočetka pomislio. Ali oni bi to bolje izveli. Na primjer, znali bi

da Delacorte ranije odlazi na kongres, znali bi i to da će se Lilian ranije
vratiti. Ako oni nešto rade, prokleto dobro su upoznati sa svim pojedinostima.
Ali u ovom slučaju ništa nije išlo kako valja. Delacortea više nije bilo ovdje,
niti konjaka, ni Lilian još nije bila došla.«

»Zašto si u kolima imao kovčeg s odijelima?«

»Imam to već u posljednje vrijeme uvijek. Otkako radim na slučaju Delacorte.

Radi policije.«

»Ne razumijem.«

»Uvijek mogu ustvrditi kako sam na putu u Eckernforde, ako bi nekome to moje
puteševstvije palo u oči. Ondje želim raditi.«

U Eckernfordeu je moj brat sagradio neku staru bajtu. Veoma često je ondje
pisao.

»Možda sebi možeš predočiti kako sam se osjećao kada je noću ona tvoja ...
ona tvoja striptizeta nazvala i rekla mi da se Lilian otrovala.«

»Vidjelo se to na tebi kad si došao u bolnicu«, rekao sam. »Još i sada se to

vidi.«

»Sada se to ne tiče Lilian«, odgovorio je. »Pakao je to, Riki. Pakao. Ne bih ja
posegnuo za takvim sredstvima, ne bih ucjenjivao svoga brata kad bih samo
mogao pronaći ma kakav izlaz. Ne smijulji se tako blesavo, čovječe! Ali, što
se mene tiče, i možeš se smijati. Tako dugo dok te imam u šaci radit ćeš ono
što ti budem rekao. Ti to moraš raditi. Ja to ne mogu. U mene još uvijek i
suviše sumnjaju. Mene će, nema sumnje, pratiti u stopu. Ti si čist. Na tebe će
ponajmanje sumnjati. Paradin je tvoj prijatelj. Za tebe će to biti malenkost
Delacortea izvući iz zatvora.«

»Kako da to uradim?«

»To ćeš doznati sve do u najmanju pojedinost.«

»Je li to sve? Zar da ga samo izvučem iz zatvora?«

»To je sve.«

»Ali on mora napustiti Njemačku.«

»To će biti maja stvar. Tada ću ga preuzeti ja.«

»A ja ću biti slobodan?«

»Ti ćeš biti slobodan. Istog trenutka kad se Delacorte bude nalazio u sigurnosti
dobit ćeš od mene sve rukopise i zadobit ćeš svoj mir. Sve ono drugo moram
ja uraditi. Ja ću dobiti svoju prijavu tek onda kada Delacorte bude ... u
sigurnosti.«

»Tko mi jamči da govoriš istinu? Tko mi jamči da će se sve baš tako odvijati?
I da ću odmah dobiti rukopise?«
»Razmisli trenutak. Ako ti rukopise ne vratim, ti možeš — a to ćeš i uraditi —
sve prijaviti. Očajanje. Osveta. Naravno, prije svega osveta. U to vrijeme će
Delacorte još uvijek biti u Njemačkoj. Ja bih sebi iskopao vlastiti grob.
'Pauku' je osobito stalo da dobiješ rukopise. I suviše je opasno ako ti ih ne
daju. Nisam ja baš idiot.«

Zvučalo je to razumno. Usprkos tome sam rekao: »Ti mi, dakle, jamčiš.«

»Ne jamčim ja tebi baš ništa. Nezgoda se uvijek može dogoditi, usprkos
najboljoj volji. Ja ti obećajem. Jamčiti ne mogu. Jamčiti ti mogu samo to, što
će se dogoditi ako mi ne pomogneš. Ovo danas u 'Stripu' bio je početak, kao
što sam već rekao. Još nešto ti mogu jamčiti, mali: ako sutra momcima moram
kazati kako se neokaš, ti i tvoj prijatelj Minski nećete biti na životu niti tjedan
dana. To mi, nadam se, vjeruješ — poslije onoga što se dogodilo Erichsenu i
onom idiotu od doktora, onom Hessu. Vjeruješ li mi?«

»Jest«, rekao sam. Nije bilo razloga da mu ne podarim vjeru. »Tko je probo
Hessa? Onaj bolničar, koji to nije?«

»Po svim znacima.«

»Zašto?«

»Čujem da je Hess htio iskočiti kad si mu pobjegao.« Pogledao me. »Dakle?«

»Ako me uhvate u svemu tome, pri oslobađanju Delacortea, dospjet ću i ja na

robiju.«

»Neće te uhvatiti.«

»A ako nešto pođe ukrivo? Tvoja misija u Treuwallu, sinoć, također je pošla
sasvim krivim pravcem.«

»Mala poslovna nezgoda.«

»Takva mala poslovna nezgoda je sasvim dosta. A što onda?«

»Tada misi imao sreće«, rekao je nestrpljivo. »Ako ne želiš sudjelovati u igri
mi smo završili.« Pogledao me i još jednoć upitao: »Dakle?«
Uzeo sam u ruku svoju čašu i ispio nekoliko gutljaja. Pri tom sam razmišljao o
mnogim stvarima.

Gospodo suci, gospodine državni nadodvjetniče Paradine, gospodine

branitelju!

Jasno je da sam sada dospio do kritične točke moga izvještaja. Do sada sam
napisao istinu, a i nastavit ću tako — sve do kraja. Ne lažem, ne uljepšavam
ništa, ne perem sebe. I suviše je toga iza mene, i suviše sam toga doživio da se
sada obazirem za alibijem, da tražim ispriku, da pokušam naći objašnjenje za
sve ono što sam uradio.

Ja sam to uradio. Prokunite me. Pokušajte me shvatiti. Prezrite me. Osudite me.
Znam kako me nijedan od vas, odista, kad bi to i želio, ne može osloboditi
krivnje što sam je sebi natovario na leđa.

Tražite od mene istinu. Eto je.

Dok sam srkao svoj whisky, ovako sam razmišljao: ni u kom slučaju ne smijem
pridonijeti tome da mnogostruki ubojica kakav je Delacorte, jednom uhvaćen,
ponovo dospije na slobodu, i da pobjegne.

Ni u kom slučaju ne smije se Lilian, Minskome, Vanessi ili meni samome

dogoditi neka nesreća ako bar nešto mogu uraditi da se ona spriječi.

Ni u kom slučaju ne želim zbog one književne prijevare što sam je uradio
dospjeti na robiju. Ni u kom slučaju ne smije moj brat protiv mene podnijeti
prijavu. Ako on to uradi nikada se neću dokopati Švicarske, jer ću biti
poročan. U tom slučaju nijedna druga zemlja na svijetu neće me primiti. Svi su
planovi u tom slučaju propali, svi planovi što smo ih činili Minski i ja. Tada
neću moći, kao što sam sebi želio, poživjeti napokon s Lilian. Javnost će u tom
slučaju doznati tko je pisao moje knjige — osim onih prvih — i nijedan pošten
čovjek neće mi htjeti pružiti ruku.

Gutljaj.

Sve je to bilo tako. Ali sve je to bilo u protivnosti s onim prvim i najvažnijim
što se nije smjelo dogoditi: da pomognem višestrukom ubojici kako bi mu
uspio bijeg.

To znači: moram naći put kojim mogu ići a da ne povrijedim nijednu od tih
zapovijedi. Bit će teško naći takav put. Ne vjerujem da je to nemoguće. Budem
li se povjerio Minskome, budem li Minskome sve priznao i zamolio ga za
savjet! Ako itko, Minski će znati kako da se ponašam. Ali s njime ne mogu
odmah razgovarati. Moj brat traži da se odlučim odmah. A to, dakle, znači:
moram pristati kako bih dobio na vremenu.

Gutljaj.

Na vremenu, kako bih mogao razmisliti. Smijem li Minskog uvući u sve to?
Mudar je on čovjek. Ali smijem li ga opteretiti time? Kako će se ponijeti? Ja
sam varao. Smijem li se povjeriti ma i jednom čovjeku? Vrijeme. Potrebno mi
je vrijeme.

Gutljaj.

Najidealnije rješenje bi bilo: pričinjat ću se kao da se slažem sa svojim

bratom; uradit ću sve kako bi Delacorte mogao pobjeći iz zatvora; tada sam
dio svoje zadaće izvršio i Werner će mi vratiti rukopise koji me toliko
optužuju, a ja, najidiot-skiji idiot, nikad nisam pomislio da bi se tako nešto
moglo dogoditi; poslije toga ću spriječiti Delacorteov bijeg, i to tako da će se
činiti kao da je moj brat svemu kriv. Ja u očima 'Pauka' ne smijem biti kriv.
Kriv mora biti moj brat. Moj brat, koji me ucjenjuje. Moj brat, kojega
ucjenjuju. Moj brat, koji će tada sa čitavim onim materijalom 'Pauka' dospjeti
pred sud i biti osuđen na petnaest godina, kako je i sam rekao, a možda i
doživotno.

Gutljaj.

Sve je to u tom trenutku tek želja, ali neće ostati samo želja. Može se dogoditi
da ja sve to tako mogu udesiti kao što i zahtijeva idealni plan. Zasigurno, sve
je to moguće, budem li imao samo vremena, pa da o svemu tome u miru
razmislim, budem li samo dovoljno mudar, dovoljno odvažan, počnem li
dovoljno mudro — i budem li imao sreće. Naravno, u takvoj jednoj stvari
čovjek mora imati sreće.
Gutljaj.

»Dakle?« oglasio se moj brat.

Naravno, i suviše brzo ne smijem reći svoj da.

»Sve je to nemoguće, Werneru! To... to ja naprosto ne mogu učiniti.«

»Tada moraš na robiju, meni je žao.«

Igraj očajnika. Krši ruke. Poskoči. Potrči po sobi.

Naprijed!

Sve sam to uradio.

Kumio sam svoga brata, molio sam ga, prijetio sam, da ću i sebe i njega ovoga
trenutka prijaviti — pazio sam da ne shvati kako je sve to samo igra.

Nije primijetio ništa.

Pošao je do telefona i podigao slušalicu, htio je dobiti spoj s policijom

umjesto mene. U posljednji trenutak izbio sam mu slušalicu iz ruke.

Pili smo.

Svađali smo se.

Napokon je ustao.

»Dakle, dobro«, rekao je. »Ostavimo se toga. Sto će se dogoditi doznat ćeš
dosta rano.« Pošao je k vratima. Sam sam sebi govorio kako ga moram pustiti
da i to uradi, primijetio sam uzbuđena srca i pun radosti kako se kreće sve
polaganije. Mirno, sasvim mirno. Još ne. Sad je uzeo kvaku u ruke. Sad je
pritišće. Sad otvara vrata. Sad sam se oglasio...

»Trenutak!«

Okrenuo se. Na njegovu se čelu pokazao znoj. Lijepo. I moje se čelo orosilo
znojem. Curi mi u oči. Peku me.

»Što je?«

Zaustio sam: »Slažem se.«

Nadam se da to nisam rekao prekasno i ne suviše polako, nadam se da to nisam

rekao prerano i ne suviše brzo. I kad se moj brat vratio, gledao sam ga u lice
pokušavajući da pročitam bar nešto, ali Wernerovo lice bilo je glatko, bilo je
nepokretno poput maske, zatvoreno i ozbiljno, a ja sam spoznao kako je preda
mnom velika zadaća, najveća u čitavom mom životu, zacijelo.

»Naravno, pokušat ćeš me prevariti«, rekao je.

Nisam mu odgovorio, netremice sam ga samo gledao i mahnuo glavom.

»Makar ti i tri sata mahao glavom«, nastavio je, »pokušat ćeš. I ja bili to
uradio. Svatko bi to pokušao uraditi. Ti si sada tek po prvi puta rekao da samo
da dobiješ u vremenu. Trebalo ti je vremena da razmisliš. Vremena, da nađeš
neki izlaz. Kako bi se porazgovorio s Minskim. Uštedi sebi trud. Nema
izlaska.«

To ćemo vidjeti!

»Za tebe i za mene nema izlaska. To ćeš još shvatiti. A i Minski, ako mu se
povjeriš. Samo jedna kriva njegova riječ i nas smo obojica gotovi. Vjeruješ li
mi da ja to dobrovoljno činim, to što moram činiti?«

Nisam odgovorio.

»Naravno«, nastavio je, »čovjek se na tvom mjestu želi osigurati. Za svaki

slučaj. Za vrijeme dok Delacorte bude pušten iz zatvora, ali dok još ne bude
napustio Njemačku. Želiš se osigurati za vrijeme kada ja moram činiti svoj dio
posla.«

»Osigurati? Kako?«

»I prije si uvijek znao govoriti u magnetofon. Kad si još bio kadar pisati. Hoću
reći: u ono kratko vrijeme kad si sam pisao.«
Ostati miran. Ne dopuštati da te izazove.

»Dakle, sad ćeš ponovo kupiti magnetofon, nov, manji...«

»Imam ja novi magnetofon.«

»U toliko bolje. Kupit ćeš mnogo vrpce. Govorit ćeš u magnetofon. Sve ćeš
reći što se dogodilo i što se događa, sve ćeš reći što si uradio, što kaniš uraditi
i što radiš. Sve, razumiješ li? Opširno koliko je to samo moguće. Kako bi to
sve bilo potpuno priznanje. Ja tražim vrpce od tebe, a ne da ih ti prepišeš ... ne
moram ti objašnjavati zašto.«

Tiho. Ne dopuštaj da te uvuče. Osim toga, u pravu je. Zar bih bio kadar da bilo
što zapišem? Niti retka.

»Vrpce ćeš mi slati. Redovito. Pripovijedat ćeš iscrpno. Ne bude li tako, vratit
ću ti vrpcu. Ako i po drugi puta ne budeš zadovoljio, prijavit ću te. Ne
zaboravi: više od doživotne robije ne mogu dobiti. Time je već manje-više
računam. To je odista samo posljednji pokušaj. Dakle: dat ćeš mi vrpce,
jasno?«

»Jasno.«

»Spojit ću te s jednim čovjekom koji će od ovog trenutka biti tvoj šef. što bude
rekao, mora se dogoditi, što bude zapovjedio, ti ćeš morati izvršiti! Jasno?«

»Jasno. Kakav je to čovjek? Kad ćeš ...«

»Za nekoliko sati stvar započinje. Od ovog trenutka vodiš dvostruk život, to ti
je također jasno?«

Kimnuo sam glavom.

»Ti radiš za tog čovjeka... nastavit ćeš živjeti kao što bi i bez njega živio.
Razlog da budeš ovdje imaš: Lilian. Razlog da odletiš u Frankfurt imaš: tvoj
bar. To je osobito važno. U dobrim si odnosima s Paradinom i s policijom. I to
je korisno. Njeguj veze i prijateljstvo.«

»Što radiš ti?«

»Još ne znam. Dobit ću zapovijedi za nekoliko sati. Uostalom, ne treba da se
brineš što radim. Ma kako se to činilo neshvatljivo — sve što se od sada bude
dogodilo — jedno ne zaboravi: to o čemu smo upravo razgovarali rekao sam s
najvećom ozbiljnošću, sve je to tako kao šio i jest. Jesi li me razumio?«

Odgovorio sam: »Razumio sam.«

Razmišljao sam: bit ću na miru tek kad ti budeš mrtav, brate, kada ti budeš
mrtav.

On je nastavio: »Obojica sjedimo u istom čamcu, Riki... kao i uvijek.

Nerazdruživa braća.« Rekavši to usta su mu se razvukla u smiješak, u smiješak
straha.

Kain je govorio svome bratu Abelu: 'Dođi, poći ćemo na njivu...'

Rekao sam: »Zbog toga moramo nastojati da iz te stvari izbijemo ono najbolje
za nas.«

Kad su došli na njivu bacio se Kain na svoga brata Abela i ubio ga...

Gdje je njiva? Gdje ću je naći?

To sam, gospodo suci, gospodine državni nadodvjetniče Paradine, gospodine

branitelju, to sam mislio, o tome sam razmišljao. To sam i uradio. Sve to mogu
samo reći slijedeći suštu istinu. Promijeniti sve to više ne mogu.

To sam pomislio. To sam i uradio.

Time se moramo pomiriti.

Nadstražar Stalling je upravo kraj mene. »Adenauer je *.mrtav!« povikao je.

Sada je 13 sati i 32 minute, dan je 19. travnja 1967. Adenauer mora da je umro
u 13 sati i 21 minutu. Bit će to, tako mi kaže nadstražar Stalling, najveći
državni pogreb otkako je ono pokopan Bismarck. Jer bio je to jedan od naših
najvećih političara, on je našu poslije rata mržnjom okruženu i prijezirom
oklevetanu razrušenu i osiromašenu zemlju podigao, darovao joj procvat i
doveo je u zavidan položaj u velikoj porodici naroda »slobodnoga« svijeta.
»Ti si sasvim siguran da je zima na Lago Maggioreu dovoljno hladna, pa da
čovjek na sebi ima kunu?« upitala je Rahela Minski zabrinuto.

»Sasvim sam siguran«, rekao je Boris gladeći je po ruci.

»Bilo bi to strašno da je sada, kad imam kunu, ne mogu nositi.«

»Možeš je ponijeti. Ondje je zima toliko hladna, upravo ćeš se čuditi«, rekao
je Minski. »Osim toga, fini i bogati ljudi, oni bježe zimi s Lago Maggiorea,
odlaze gore u St. Moritz. Ako hoćeš možemo i mi poći onamo, Rahela. Ondje
će ti kuna biti neophodno potrebna.«

»Ima li u St. Moritzu mnogo ljudi?«

»No, dakle«, rekao je Minski snuždeno, »pa ima ih...«

»Tada ne bih onamo išla.«

»S gospodinom profesorom!«

Rahela je ozbiljno kimnula glavom.

»Jest«, rekla je, »ako gospodin profesor pođe s nama tada bih se usudila.«

»Vidiš li«, mrmljao je Minski. Smiješio se svojim tužnim osmijehom kada god
bi pogledao Rahelu, inače je njegovo lice bilo turobno. Bio je pun briga.
Morile su ga crne misli, silno se savladavao da ovdje, pred svojom ženom,
odigra mirnog i zadovoljnog čovjeka.

Oboje je polako šetalo velikim vrtom bolnice u Hornstei-nu. Vrt je sjao u svim
mogućim bojama tog sjajnog ljeta kad je Minski prvi put došao ovamo, crvene,
modre, žute, zlatne, bijele i ljubičaste bile su gredice pune cvijeća, a na
voćkama i grmovima visjeli su modri, crveni i žuti plodovi. Žene, lako
odjevene, pri svom lakom poslu pjevale su pjesmu o poljskoj ružici i o lipi,
tada, ljeti, godine 1948.

Bilo je to prije osamnaest godina ...

Sad je Rahela Minski bila duševno zdrava, iako baš ne i sposobna da živi
daleko od 'svog' profesora Mohna — u žestokom, divljem kovitlacu velegrada.
Bila je potpuno čila, puna života i radosna, popravili su joj zube, nosila je
elegantne haljine, iz njenih velikih i svijetlih očiju nestao je izraz paničnog
straha. Ali svoju normalnu težinu nikada nije dosegnula. Bila je nevjerojatno
nježna i mršava, s četrdeset godina činilo se kao da joj je šezdeset. Oprezno je
koračala kraj svog muža, po mokrom, uvenulom lišću, hodali su ispod golih
stabala, po uskim puteljcima što su na mnogim mjestima bili pokriveni
snijegom i smrznuti. Laki istočnjak je duvao, dan je bio vedar i hladan, tog
prijepodneva, nebo je bilo visoko i sivo, a crne su ptice letjele kriješteći iznad
Hornsteina.

Rahela Minski bila je glatko počešljana, njena bijela, veoma fina i tanka kosa
imala je plavi preljev. Frizer, koji je redovito posjećivao lječilište, napravio
je za taj dan pravo umjetničko djelo — Rahela se nije usuđivala posjećivati
frizera u njegovoj radnji. Ponešto se i namazala, imala je svilene čarape i nove
crne cipele.

»Moja kuna!« govorila je gladeći krzno. »Napokon sam je dobila. Tako dugo
sam to željela.«

»Osobito je to lijep komad«, govorio je Minski.

»Zacijelo je beskrajno skupa«, rekla je Rahela.

»Hm«, oglasio se Minski.

Hodali su po uskom, dugom putiću između gredica. Minski je oprezno vodio

Rahelu zaobilazeći kliska mjesta i snijeg. Neprestance joj je gladio mršavu
ruku. Za njihov svadbeni dan i ona mu je spremila dar: bio je to velik jastuk,
na njemu je ljupko, s velikim trudom bio izvezen šaren leptir — admiral
(Vanessa atalanta). Minski je osobito volio admirale. Profesor Mohn je Raheli
posudio standardno djelo 'Leptiri Srednje Evrope', ondje se nalazila velika
slika tog leptira i po njoj je Rahela izvezla leptira. Minski je bio ganut do suza
vidjevši taj jastuk.

»Borise?«

»Molim?«
»Kad ćemo otići iz Njemačke?« upitala je Rahela.

»Uskoro«, odgovorio je Minski, a njegovo srce puno briga počelo je nemirno

udarati. »Uskoro«, ponovio je nasmiješivši se Raheli.

»Već je sve spremno, zar ne?«

»Sve, srce moje«, odgovorio je Minski. Razmišljao je pun straha o

događajima, što su se zbili u ta posljednja dva dana, zdvojno se trudio da mu
lice bude puno optimizma. »Čim gospodin profesor ode u penziju — nestat
ćemo u švicarsku.«

»Mislim da bismo morali što prije otići«, rekla je Rahela Minski.

Minski je kimnuo glavom ozbiljno: »Pazim ja, Rahela. Kad smo toliko sreće u
životu imali tada moramo prokleto dobro paziti da nam se na kraju ne bi
dogodilo nekakvo zlo.«

»Jest«, rekla je Rahela, »imali smo veoma mnogo sreće, Borise, zar ne?
Mnogo više negoli milijuni drugih ljudi.«

Boris je kimnuo glavom. Razmišljao je o paklenom stroju...

»Još nikada nisam bila u Švicarskoj«, rekla je Rahela.

»Svidjet će ti se. Na Lago Maggioreu je prekrasno, Rahelo. Ondje ćeš se i

oporaviti. Promjena zraka.«

»Već jedem koliko mogu, Borise. Ali ništa ne pomaže. Ostajem mršava.«

»Jest, ovdje«, rekao je. »Ali u švicarskoj...«

»Buon giorno, come stai?« rekla je Rahela.

»što je?« upitao ju je Minski.

»Grazie, non c'e male! E te?«

»što to znači?«
»Kako vam je?« odgovorila mu je Rahela sjajeći. »Hvala dobro. A tebi? Učim
talijanski. Svaki dan. Gospodin profesor mi je donio mnogo knjiga. Pripremam
se za Lago Maggiore. Mnogo sam već naučila. Hoćeš li da ti još nešto
kažem?«

Minski je kimnuo glavom. Toliko radosti, razmišljao je, a toliko briga ...

»Guido va nel gabinetto da bagno e prende una doccia fredda«, rekla je Rahela
ponosito. »To je već sasvim prava rečenica, zar ne? Jesi li razumio?«
Nasmijala se. »Moći ću razgovarati sa svim ljudima kad budemo na Lago
Maggioreu, a ti?«

»Govore oni i njemački.«

»Svi zasigurno ne«, rekla je Rahela. »Mnogi ondje govore i francuski. To

znam. Sada učim još talijanski. Moći ću razgovarati sa svim ljudima! Većina
njih govori talijanski.« Brzo je nastavila: »II sapone di Guido e profumato alla
lavanda. L'ac-capattoio e di spugna. Si spalma il viso con la crema per la
barba. Cambia la lametta ali rasoio. Si rade. Si asciuga il viso con un ...«

»Rahelo, prestani! Upravo je neugodno! Već si sve to naučila?«

»Znam ja mnogo, mnogo više! U Švicarsku, Borise, hajdemo u švicarsku. Tako

čeznem da budem na Lago Maggioreu ...

»... već i talijanski zna, zamisli, Riki!« Minski je nervozno podigao svoje
kratke ruke. »Tajom je to naučila za pola godine, želi samo otići i otići. Toliko
je sretna. Naravno, nisam dopustio da bilo što primijeti...« Hodao je po našoj
kancelariji u 'Stripu' ovamo-onamo, činio je svoje grimase, duvao je kroz nos
kao i uvijek kad bi bio uzbuđen. »Napolju, u lječilištu, potpun je mir, kažem ti,
Riki, mir — kao u raju. A mi u tom našem kovitlacu... radoznao sam što će se
sada dogoditi ...«

Uskoro ćeš to čuti, razmišljao sam tužno.

»Tišina, mir__kad sam hodao po vrtu sa svojom Rahelom, učinilo mi se, neka
mi bog prosti, zaželio sam na tren da i ja budem mešuge. Kako li su to sretni
ljudi, Riki, vjeruj mi... toliko su zadovoljni... a mi? Sve je to utjecaj gospodina
profesora. 0 podne je sjedio s Rahelom i sa mnom. Bila je to prava svečanost.
Pravi svečani ručak. Dirljivo, Riki, dirljivo. To je najveći čovjek kojega
poznam. Zlatom ga ne možeš mjeriti, niti briljantima! On i Rahela razgovarali
su talijanski, razumio nisam nijedne riječi, rekao je, kako je u nje već sasvim
točan izgovor. No, uvijek je bila nadarena da uči strane jezike, i u Kamenec-
Podolskom; a upravo sada sjeli smo u govno! Nadajmo se da će sve poći
dobro ...«

Nadajmo se, pomislio sam.

»Zamisli da nam se nešto dogodi upravo sada, kada Rahela već zna i talijanski
i kad ne može dočekati dan kad ćemo otići! Budemo li mudri... mi moramo biti
strašno mudri sada, Riki...«

Jest, pomislio sam, takvi moramo biti sada. Strašno mudri. Upravo je strahota
kako mudri moramo biti sada.

Minski se neprestance zaustavljao ispred jastuka s leptirom, stavio ga je na

staru, trošnu, kožom presvučenu sofu. U našem odvratnom prostoru bez prozora
sjalo je električno svjetlo. Bilo je tek pola četiri poslije podne. Kad bismo se
umirili čuli bismo napolju u prednjim prostorijama pripadnike kriminalističke
policije kako šeću i razgovaraju jedan s drugim, sada su neprestance čuvali
naš 'Strip' — bila su četvorica. Mijenjali su se, bili su to zgodni, mladi ljudi,
pomogli su mi da izađem na kraj s reporterima. Ti novinari prava su kuga.

Došao sam već u tri sata, oko dvanaestak tih ljudi od novina, a među njima i
jedna lijepa djevojka, čekali su ispred zatvorenih vrata, spopali su me prije no
što sam mogao nestati u stražnjim vratima, štampa je bila na nogama još od
noćas. Ovdje u Frankfurtu reporteri su prisluškivali patrolna kola i tako
doznali o neuspjelom atentatu bombom na 'Strip', čuli su sve to kad je
centralna policija izaslala nekoliko patrolnih kola. U Treuwallu su se prvi
reporteri pojavili tek ujutro, bili su to dopisnici velikih novinskih agencija.
Predstavnici štampe u Palači pravde, i frankfurtsko Državno odvjetništvo, već
su noću obznanili hapšenje traženog ratnog zločinca Delacortea koji se krio
pod imenom Kamploh i bio glavni liječnik u Okružnoj bolnici Treuwall. Moje
ime nije bilo spomenuto, ali čim je prvi novinar došao u Treuwall doznao je
od posluge u hotelu kakvu sam ulogu u čitavoj toj stvari ja odigrao. Takve su
prilike u malome gradu. Ali zacijelo se to i u Frankfurtu ne bi moglo dugo
sakriti.

Nisam se riješio novinara usprkos tome što im nisam htio odgovarati na

njihova pitanja. Kraj njih su se nalazili i mnogi fotografi, a bila je tu i
televizija, snimatelji iz dnevnika, pa su tako snimili imene i Paradina i njegove
suradnike kad su došli i odsjeli u 'Kaiserhofu', snimili su također i mog brata,
naravno, slijedili su me u Okružnu bolnicu kad sam posjetio Lilian, išli su za
mnom i do zračne luke Hannovera kad sam letio za Frankfurt. Neprestance su
mi bili za petama. Podnevni listovi u Hamburgu i Frankfurtu već su bili puni
slika mene i moga brata, Paradinovih i Delacorteovih, a u čitavoj zemlji su
podnevni listovi objavili vijest koja je u međuvremenu obišla čitavu kuglu
zemaljsku. Bila je to podosta vruća vijest. Čitali su je u svim televizijskim
vijestima i vijestima svih radio-sta-nica.

Reporteri ispred 'Stripa', koji su pošli za mnom, kad sam došao, odmah su me
počeli fotografirati. Veza između masovnih ubojstava eutanazijom i svime
onim što sačinjava atmosferu oko striptiza je upravo to što im je trebalo,
pogotovo za crnu štampu i za ilustrirane listove. Novinari su me vukli za
ogrtač, povlačili su me naokolo, nadvikivali su jedan drugoga nudeći mi
ponude za ekskluzivnu priču, a i ja sam se nadvikivao s njima, bio sam
neuljudan i prost poput njih, govorio sam im neka se nose do đavola, i tome
slično; ovakvog, kad vičem, razjapljenih usta i prijeteći im uzdignutim šakama
— i takva su me fotografirali. Jednom od njih sam izbio aparat iz ruku, došlo
bi i do prave tučnjave da me nisu spasili pripadnici kriminalističke policije.
Odveli su me u sigurnost, u 'Strip'.

Gomila je ostala — djelomično, djelomično se i raspršila u potrazi za

Vanessom, jer njena je fotografija stajala u izlogu našeg lokala. Odmah sam je
nazvao.

»Neka samo dođu, Riki«, rekla mi je Vanessa. »Na to i ja čekam! Pripovijedat

ću im sasvim lijepu priču... ja, Britt Rending.«

»što očekuješ od toga?«

»Očekujem da moj otac krepa.«

»A Panos? Upravo si mu se javila. Sutra neka čita što to radiš u 'Stripu'... Ti

momci nisu nimalo obazrivi. Najbolje je da im daš nekoliko fotografija.«

»Ah, tako ...« Glas joj je bio svijetao i prestrašen. »Na sve to nisam ni
pomislila. Prokletstvo, kakva li je to situacija. Bila bi to prilika...«

»Jest, sve odjednom čovjek nikada ne može imati. Ti ćeš tu braću naprosto
izbaciti napolje, zar ne?«

»Naravno, Riki. Ja... hvala ti...«

»Za tebe je to zlo«, rekao sam. »Da se to samo dogodilo dva dana ranije, zar
ne?«

»Čovjek nema mnogo sreće«, odgovorila je Vanessa.

Minski se dokopao kuće a da ga reporteri, koji su se još uvijek nalazili

napolju, nisu prepoznali. Pustio sam ga neka mi ispriča o svom posjetu Raheli.
Bio je i suviše uzbuđen, ionako ne bi shvatio moje brige prije no što će se
smiriti.

Ventilator se ukopčao, zujao je i brujao, a Minski se s njime nadglasavao.

»Dakle, što se sada zbiva? Rekao si kako ne vjeruješ da će se ovdje nešto

dogoditi, rekao si kako možemo mirno nastaviti posao.«

»Jest, tako sam i vjerovao«, odvratio sam mu vičući. Moram kupiti novi
ventilator, preduzeo sam sebi to već po pedeseti put.

»Nije dosta vjerovati. Vjerovanjem ne bih mogao ništa kupiti.«

»Dakle, dobro, znao sam. Ništa se neće dogoditi, ako ...«

»Ako?«

Ventilator se zaustavio.

U našoj maloj i odvratnoj kancelariji odjednom je postalo sasvim tiho. Čuo

sam pripadnike kriminalističke policije napolju kako tiho razgovaraju jedan s
drugim, razgovarali su napolju, u velikom baru.
»Neće ti se dopasti ono što ću ti ispripovjediti.«

»Počni već jednom.«

»Loša stvar, Borise. Već davno sam morao o tome razgovarati s tobom, ali se
nikada nisam usudio. U čitavoj toj priči moja je uloga veoma ružna, sad mi se
obila o glavu. Meni, tebi i svima nama.«

Minski me ozbiljno gledao.

»Zar i još jedno zlo«, rekao je. »Fino. Lijepo. Čovjek je to sebi mogao
izračunati. Dakle, što je?«

Telefon je zazvonio.

Prestrašio sam se.

»Tvoji živci su na kraju«, rekao je Minski dižući slušalicu i javljajući se.

»Vanessa«, rekao je potom. »Jest, dobra moja, što je?«

Slušao je.

Pripovijedala mu je kako su u nje bili novinari i kako ih je izbacila. Minski ju

je pohvalio. Sjedio sam u starom stolcu za svojim starim pisaćim stolom,
dlanovi su mi bili vlažni, a svoju stravu još nisam prevladao, stravu što mi se
uvukla u sve kosti pošto sam začuo drugi telefonski poziv prije nekoliko sati
toga jutra. Bilo je to u Treuwallu, u Okružnoj bolnici, oko devet sati ujutro.
Kupio sam u nekoj cvjećarni kraj hotela veliku kitu crvenih ruža, odveo sam se
do klinike da posjetim Lilian. Sučelice njenim vratima nalazio se veliki teretni
dizač kojim su me doktor Hess i onaj negroidni bolničar odvukli u mrtvačnicu.
Kraj dizala bila je neka soba gdje su sestre kuhale čaj. Vrata su bila otvorena.
Neki pripadnik kriminalističke policije, postariji čovjek, prosijed i odebeo,
sjedio je ovdje, pušio lulu i vrata Lilianine sobe nije puštao iz vida. Zvao se
Ring, tako mi je rekao; prije dva sata smijenio je svoga kolegu u noćnoj
smjeni.

»Kako je gospođi Lombard?«

»Svaki dan bolje. Naš liječnik je veoma zadovoljan. Pogledao ju je oko osam
sati. Izvan svake je opasnosti. U svakom slučaju, ne treba je uzrujavati. Rekli
smo joj, dakle, kako je profesor Kamploh uhapšen... uopće zbog nekih
političkih razloga. Spomenuli smo njegovu nacističku prošlost. Ništa joj nismo
govorili o eutanaziji, ništa o Delacorteu. Liječnik vam preporučuje da i vi ne
spominjete te stvari.«

»Dobro je. Kako je primila vijest o Kamplohovom hapšenju?«

»Zapanjujuće.«

»što hoćete time reći?«

»Dakle, kao da joj je odista pao kamen sa srca, moglo se upravo vidjeti kako
je odahnula. To je komično, zar ne? Ipak je bila dvije godine njegova
ljubavnica. Oprostite!« Sav prestrašen izvadio je lulu iz usta. čitavo vrijeme
dok je govorio lulu je držao među zubima. »Nije osobito taktično s moje
strane. Nisam se sjetio, kako ste vi...«

»U redu.« Nastavio sam: »Vi to morate razumjeti... gospođa Lombard se

bojala Kamploha, pomislila je da je on želi otrovati, a i htjela je otići od
njega.«

Čudnovato me pogledao.

»Naravno«, rekao je. »Na to čovjek mora pomišljati. A osim toga tko od nas
može odista razaznati kakve su reakcije u neke žene, zar ne?«

Taj mi se odgovor nije svidio.

»Kako to mislite?«

»Onako kao što sam rekao. Mi muškarci nećemo nikada ...«, započeo je, a u
tom trenutku je zazvonio telefon. Aparat se nalazio iza njega na prozorskoj
dasci. Podigao je slušalicu, javio se i zatim rekao: »Jest, on je upravo ovdje.
Trenutak, gospodine Minski.« Pružio mi je slušalicu. »Za vas. Vaš kompanjon
iz Frankfurta, želi s vama razgovarati.«

Progurao sam se kraj njega — ta čajna kuhinja bila je prokleto uska — i uzeo
slušalicu. On se primakao vratima kako bi neprestance mogao promatrati ulaz
u Lilianinu sobu. Stajao sam ponešto udaljen od njega, kod prozora. Kišilo je,
gusto, kiša je bila hladna i uporna. Oblaci su bili tamni i gotovo su se
dodirivali sa zemljom. Gledao sam livade, polja i crnu šumu ispred prozora,
sve se to nalazilo na stražnjoj strani bolnice. Gledao sam također nabujalu
malu rijeku i aleju jablanova kraj kojih sam dan ranije prolazio. Nekim čudnim
predosjećaj em javio sam se: »Ovdje Mark.« Nije baš bilo vjerojatno da će
me Minski nazvati ovamo.

Nije to bio Minski.

Glas, što sam ga već jednoć bio čuo, a nisam se mogao sjetiti gdje je to bilo,
taj se glas javio: »Kada sada budem razgovarao s vama, od vremena do
vremena ćete mi kazati Boris, ne budete li poslušali, s tom pričom je gotovo
prije no što je i započela? Jeste li me razumjeli?«

Dan je 22. travnja 1967.

Prekjučer me apotekar Jakowski pri dijeljenju ručka pozdravio ne samo onim

običnim »želim vam dobar tek, gospodine Mark«; pružajući mi kroz prozorčić
limenu posudu prošap-tao je »fuhrerov rođendan!« Poslije limene posude
sasvim je brzo još nešto turio kroz prozorčić — komad mliječne čokolade.
Omot je bio zgužvan i izlizan, čokolada gotovo da se i pokvarila. Apotekar
Jakovvski mora da je dugo vremena čuvao taj komad čokolade kako bi mi ga
darovao za taj svečani dan. »Trećinu vi, Karger trećinu, ja trećinu«, prošaptao
je. »Pojest ćemo je kad se svjetla budu ugasila, zar ne?«

»Jest«, odgovorio sam.

Danas je apotekar Jakowski, zajedno s limenom posudom, doturio također

komad novina. Prigušenim glasom mi je najavio: »Vidite, nismo sami.«

Na tom komadiću papira nalazila se vijest koju pri čitanju novina nisam
primijetio. Objavila ju je Associated Press. Po toj vijesti su se u predgrađu
Johannesburga Hillbrowu potukli stanovnici, podrijetlom Nijemci, i 2idovi,
ocjenjuje se da je u toj tučnjavi sudjelovalo dvije tisuće osoba. U nekom
lokalu što su ga većinom posjećivali Nijemci, 20. travnja pjevalo se
'Deutschland, Deutschland ttber alles!«' u koru su također izvikivali 'Heil
Hitler!' i 'Sieg Heil!'. Oko pedeset Židova provalilo je u tu gostionicu, ali su ih
suzbili. Nato je oko tisuću Židova pokušalo ući u lokal. Policija je upotrijebila
gumene palice, pse i suzavac da ih rastjera. Poslije toga došlo je do opće
tučnjave.

»Vidite, nismo sami«, rekao je apotekar Jakovvski.

»Kad budem sada razgovarao s vama, od vremena do vremena ćete mi kazati

Boris«, zapovjedio je glas što sam ga već jednom bio čuo, ali se nisam mogao
sjetiti gdje je to bilo, »ili je toj priči kraj prije no što bude i započela.
Razumijete li me?«

Pripadnik kriminalističke policije Ring bio je udaljen tri ili četiri metra, pušio
je lulu, a to je zacijelo bilo zabranjeno, netremice je gledao u Lilianina vrata.

»Zdravo, Borise«, rekao sam.

Glas je rekao: »Vaš brat vam je već najavio kako će se netko javiti i razjasniti
vam što ćete uraditi, ili možda nije?«

»Jest.«

»Jest, Borise.«

»Jest, Borise.«

Ringova lula se ugasila. Počeo se baviti njome.

Bila je to dobra namisao nazvati me ovdje, razmišljao sam. Taj vod zacijelo ne
prisluškuju. Nazvati me u hotel nema sumnje bilo je i suviše opasno. Osim toga
taj zov je dokazivao i to kako sam pod neprestanom prismotrom. To su braća
odmah u početku htjela da mi pokažu.

»Tako valja«, rekao je čovjek. Glas. Znao sam taj glas. Ali, odakle? Nisam se
mogao sjetiti. Ring je ponovo zapalio svoju lulu. »Vaš vam je brat također
rekao da bez pogovora morate raditi sve što vam budemo zapovjedili, u
protivnom...«

»Jest, rekao mi je i to.«

Ring se nakratko okrenuo, kimnuo mi je nasmiješen glavom i ponovo počeo
promatrati hodnik. Kiša se slijevala po prozorskom staklu.

»Vi, naravno, ne znate gdje se nalaze 'Crna vrata'.«

»Ne.«

»To je hunski grob u ravni. Južno od grada. Sasvim je osamljen. Nalazi se

posred ravnice. Lako ga se može osmatrati. Cesta vodi mimo njega. Nabavite
sebi plan. Ondje ćete naći sve. Ostavit ćete kola na cesti. Do tog groba poći
ćete pješke. Shvaćate?«

»Jest.«

»Jest, Borise, prokletstvo!«

»Jest, Borise.«

»U 21 sat večeras bit ćete ondje. Čekamo vas. Sami ćete doći, jasno je, i bez
oružja, naravno.«

»Jest, Borise.«

»Vi ste neprestance pod prismotrom. Ni sa jednim čovjekom nećete o tome

razgovarati, niti ćete bilo kojeg čovjeka zamoliti da pođe za vama, udaljen
ponešto, ili tome slično. To sebi odmah izbijte iz glave. Znat ćemo dolazite li
sami ili brbljate li s nekim, znat ćemo jeste li pokušali da nas izdate. Sve ćemo
to doznati toliko brzo da ćete se čuditi kako ćete brzo stradati ako budete
odista pokušali da nas prevarite. Vjerujete li mi to?«

»Svaku riječ, Borise.«

»Upozoreni ste. Novo upozorenje nećemo davati. A sada, o Borisu. Dragog

ćete Borisa još danas posjetiti u Frankfurtu, zar ne?«

»To još ne znam ...«

»Nemojte lagati. Znate vi to dobro. Time smo računali da ćete i njega upoznati
sa svim tim. I on je pod paskom. Dakle, dobro se porazgovorite. Ispovjedite
mu sve. Ma koliko on bio lukav — ništa on sebi neće moći izračunati.« Kakve
li bezo-braštine, razmišljao sam, razmišljao sam o tome pun divljenja. Kakve
li mirnoće kojom taj momak razgovara sa mnom. Taj momak... znam ga.
Poznam njegov glas. Samo se ne mogu sjetiti gdje sam mu čuo glas, gdje sam
tog momka već vidio.

»Isti zrakoplov možete uzeti kao i jučer. Lufthansu. Polazi u 13 sati 30. Istim se
zrakoplovom i vratite. Opet Lufthansa. Polazi iz Frankfurta u 18 sati 30.
Nećete se odvesti u hotel, nećete se uopće navraćati u Treuwall, produžit ćete
odmah do Crnih vrata.«

»A potom?«

»Potom ćete sve vidjeti. Pomislite, što je sve u igri. Govorim o vama, Lilian i
o vašem prijatelju Minskom... a riječ je i o mnogim drugim ljudima.«

Nisam odgovorio. Hodnikom su išla dva liječnika. Ring je zbunjeno izvadio

lulu iz usta držeći je na leđima. Jedva da su se liječnici udaljili, ponovo ju je
stavio u usta.

»Jeste li me razumjeli?«

»Jest, Borise.«

»Dobro. Dakle, do viđenja u 21 sat. Budite točni. I oprostite se sada kako

valja.«

»Do viđenja, Borise«, rekao sam.

Spoj je bio prekinut. Odložio sam slušalicu.

»Mnogo vam je toga ispripovjedio vaš prijatelj, zar ne?«, rekao je odebeli
Ring. »Jest«, odgovorio sam. »O paklenom stroju prošle noći, zar ne?« »Jest«,
rekao sam. »0 paklenom stroju.« Ljubezno se smiješio.

»Pođite do gospođe Lombard«, rekao je pripadnik kriminalističke policije

Ring dok je skidao papir u koji su umotali cvijeće. »Pozvat ću sestru i kazati
joj neka potraži neku vazu.«
»Sve je to nesmisao.«

»što?«

»To što sam rekla. Glupost i nesmisao.«

»Ne razumijem...«

»Ono, kako ne bismo mogli zajedno živjeti. Zajedno nastaviti. Biti sretni
zajedno ... zauvijek«, rekla je Lilian Lombard. Bila je još uvijek veoma
blijeda, ali lice joj više nije bilo tako žuto-bijelo, gledala je sada već
otvorenih očiju a da nije osjećala boli, pupile su joj bile velike i sjajne. Bila
je počešljana, namazala je usnice.

Mora da joj je već sasvim dobro kad je namazala usnice. Molio sam boga neka
je ostavi na životu, neka je zaštiti. Kad sam sada gledao Lilian zahvalio sam
mu što ju je štitio. Sasvim ozbiljno i skrušeno zahvalio sam mu se u mislima.
Da se čovjek pobljuje kako sam znao biti pobožan u izvjesnim trenucima.

»Naravno, to je nesmisao«, rekao sam. »Prokleti nesmisao. Zaboravi to.

Zaboravi sve. Sad je sve prošlo.«

»Da li je prošlo? Zar odista?«

Kimnuo sam glavom.

»Možeš li zaboraviti sve... sve što sam ti uradila?«

Kimnuo sam glavom.

»Cak i to što sam se udala za Wernera?«

»Znamo oboje zašto si to uradila«, odgovorio sam. »Osim toga, sve je pošlo
krivim putem.«

»Zar je još uvijek ovdje, Riki?«

»Jest.«
»Ne želim ga vidjeti.« Glas joj se podigao, njene velike oči postale su još
veće. »Ni u kom slučaju ga ne želim vidjeti! Ni ovdje ni bilo gdje. Nikada
više.«

»Dobro, dobro«, rekao sam istoga trena iznenađen, a i zadovoljan silinom

njena ispada. »Dobro, Lilian, ne moraš ga vidjeti. Nikoga ne moraš vidjeti
koga ne želiš. Niti Kamploha.«

»Kamploh«, rekla je muklo. Potom je zašutjela neko vrijeme, a ja sam čuo kišu
kako udara o prozorska stakla, razmišljao sam što sve nailazi, što će se sve
dogoditi večeras u 21 sat, na ravni, kraj onog hunskog groba, što ga zovu 'Crna
vrata'. Jako sam se bojao, ali nisam to htio Lilian pokazati. »Kamploh«,
ponovila je još jednom. »Bila sam ljubavnica nacističkog zločinca. On je to,
zar ne?«

»Čini se«, rekao sam neodređeno. »Zbog toga su ga i uhapsili.«

»Zar ga neće pustiti?«

»Zacijelo neće.«

»Bojim ga se ... poslije onoga što je uradio.«

»Što je uradio ...?«

»Armagnac.«

»Ah, to. Nije baš sigurno da je on to uradio. Moglo je biti i tako da su njega
htjeli otrovati.«

»Tko?«

»Ne znam. Jedan od mnogih koji ga mrze jer ih je terorizirao ... i sama si rekla
kako ima veliku moć nad mnogim ljudima ... možda se među njima našla
nekolicina, pa su pokušali.«

»Ne vjerujem, Riki.«

»Policija vjeruje.«
Vrata su se otvorila.

Ušla je sestra u sobu, a za njom i pripadnik kriminalističke policije Ring.

Donijela je vazu i u nju stavila ruže, sve je to stavila na stolić kraj kreveta.
Bila je veoma ljubezna prema Lilian, ushićeno je gledala ruže.

»Jest«, rekla je Lilian i pri tom taknula moju ruku, »prekrasne su.«

Sestra je otišla, a za njom i Ring.

»Koliko još moraš ostati ovdje?« upitao sam. Aparati i sve ostalo čime su joj
davali infuziju, a što je još jučer bilo kraj njena kreveta, nestali su.

»Nekoliko dana, govore mi liječnici. Za svaku sigurnost. Neće biti dugo. Zar
će me i nadalje čuvati?«

»Mislim da hoće.«

»Zašto, zapravo?«

Jest, zapravo zašto, razmišljao sam. Delacorte je uhapšen, što sili Paradina da
i nadalje čuva Lilian? Preduzeo sam sebi da ga upitam.

»Zar ne želiš da te čuvaju?«

»Ipak... ugodnije mi je tako. Pitam se samo što policija misli time.«

»Zacijelo im još sve nije jasno, usprkos tome što Kamploh sjedi. Žele te čuvati
koliko god im je to moguće, poslije onoga što se dogodilo.«

»Kada budem otišla odavle... hoće li i nadalje paziti na mene?«

»Mislim da neće.« Ali sam pomislio drugačije.

»Nekoliko ću dana ostati ovdje. Šta da onda radim, Riki?«

Pojma nisam imao što će se dogoditi za nekoliko dana. Možda ću za par dana
biti mrtav. Odgovorio sam joj vedro: »Doći ćeš odmah k meni... hoću reći...
kada svoje stvari od-neseš iz vile.«
»K tebi u Frankfurt?«

Kimnuo sam glavom.

»Da li te nešto muči?«

»Mene ... kako?«

»Da li te nešto tišti?«

»Što da me tišti?«

»Pričinjaš mi se kao da si pun briga. More li te brige?«

»Nikakvih ja briga nemam«, odgovorio sam. »Sretan sam što smo napokon
ponovo zajedno. Na to neprestance moram misliti. Sentimentalne su to misli.«

»Stari, dobri Riki«, rekla je.

»Draga, stara Lilian«, rekao sam.

»Bit ću ti dobra žena. Koliko god to budem mogla. Kunem ti se.« Uzela je
moju ruku i stavila je na svoje grudi.

Neprestance sam morao razmišljati o telefonskom razgovoru, neprestance me

ispunjao osjećaj straha, bili su to snažni, široki valovi straha. Ne smijem
razmišljati o tome! Ah, stara S. Kazmarek ...

Misli na nešto lijepo, razmišljaj o anđelima!

Zaustio sam žustro: »Znaš li, nećemo ostati u Frankfurtu. Otići ćemo iz
Njemačke.«

»Uskoro?«

»Jest, uskoro.«

Duboko je uzdahnula.
»Kamo si nakanio?«

»U Švicarsku. Otići ćemo na Lago Maggiore. Minski također. Naš stari plan.
Preselit ćemo se. Imam dosta novaca, budi bez brige. U švicarskoj ćemo lijepo
provoditi naš život.«

»Na Lago Maggiore?«

»Jest. Ne želiš li poći onamo?«

»Želim ići svakamo samo ako si ti kraj mene, Riki«, rekla je Lilian. »Bože
moj, Lago Maggiore... kako lijepo. Uskoro, kažeš?«

»Uskoro«, odgovorio sam.

»Kada?«

»Iduće godine, a možda već i ovog ljeta, ponešto to ovisi i o političkim

prilikama, ali u jesen svakako. Prije nove godine 1968. Zbog poreza.«

Čudio sam se kako sam lako izgovarao sve te riječi. Tko bi mi sada mogao još
reći da li će mi to ikada poći za rukom da se dohvatim švicarske? Tko da mi
kaže hoće li mi uspjeti moj plan? Kakav je to uopće i bio plan? Mnoštvo
divljih, razbarušenih, nesuvislih misli bio je taj plan, pusta tlapnja, nikakav
plan. I ako Delacortea izvučem iz zatvora — moj brat mi originalne rukopise,
ako to uopće i uradi, neće, sasvim jasno, dati tako dugo dok Delacorte bude u
zemlji. Ne bih li upravo zbog toga odmah nazvao Paradina i obavijestio
policiju? Ako mi uspije osujetiti bijeg, ako mi uspije ovladati bratom,
naravno, doći će do suđenja. Kakvo će to biti suđenje? Bit će to suđenje gdje
će mi velikodušno čitavu moju krivicu oprostiti

1 osuditi moga brata? Ali, čini mi se, prije će nas osuditi obojicu. Ako mi
odista oproste kaznu, ili me osude na malu kaznu, zar mi se neće potom osvetiti
'Pauk'?

Sve te misli, a i stotinu drugih, slijedile su me u mojim ružnim snovima,

neprestance su me slijedile. Možda i sami poznajete taj osjećaj koji je kadar
savladati čovjeka u takvim situacijama: čovjek se ponaša bezgranično
ravnodušno, a pri tom je silno uzbuđen, upravo se osjeća groznica i očajanje
igrača na sreću koji zna da će na kraju u svakom slučaju izgubiti; čovjek biva
veseo, gotovo bezbrižan pri tom — tek od vremena do vremena misli kako će
mu zastati srce od užasa. Tako je bilo sa mnom već mnogo sati. A još sam se
morao porazgovarati s Minskim. Što će reći Minski?

»Htjela bih biti već u švicarskoj«, rekla je Lilian čežnjivo. »S tobom. Na jugu.
Ondje, gdje je toplo. Na vodi. Daleko, daleko od svega ovoga ovdje.«

»Uskoro ćemo biti ondje«, rekao sam, a razmišljao sam o 'Crnim vratima'.
»Uskoro ćemo biti ondje. Moraš mi samo vjerovati, Lilian.«

U to isto vrijeme razgovarao je i Boris Minski sa svojom ženom o lijepom

životu što će ga provoditi na Lago Maggioreu — razgovarao je u onom golom
vrtu lječilišta Hornstein dok su kriješteći iznad njih letjele crne ptice.

Svoj sam thunderbird ostavio u hotelskoj garaži i odvezao se u bolnicu

taksijem, jer moja kola još nisu bila sasvim gotova. Sinoć sam zamolio neka ga
operu i podmažu, zamolio sam ih neka mi promijene ulje i neka pogledaju što
je s grijanjem — sve to još nisu bili završili. Tako sam se i vratio taksijem u
'Kaiserhof. U hotelskom kiosku s novinama kupio sam plan Treuwalla i
okolice. Upravo kad sam plaćao naišlo je ono dvoje zaljubljenih. Nježna
djevojka plave kose, što joj je padala preko leđa, imala je na sebi modri
kostim; mladić, koji je bio toliko mršav da su mu i naočari djelovale suviše
velike za njegovo usko lice, na sebi je imao odijelo od flanela i crnu
dolcevitu. Opet su jedno drugo držali za ruke i smiješili se i opet sam osjetio
čudo koje obavija zaljubljene, osjetio sam krug kojim su bili zaštićeni, svi,
koji ljube.

Pozdravio sam ih.

»Strašna li vremena«, obratio sam se mladiću. Kiša mi se slijevala niz lice, a

moj teški zimski ogrtač od devine dlake bio je vlažan, upravo sam došao s
kiše. On je pogledao kroza staklena vrata.

»Ah«, rekao je, »nama se čini veoma ugodno. Ostajemo u hotelu. Ako kiša ne
prestane ostat ćemo poslije podne u hotelu i spavati. Naveče ćemo se ponovo
prošetati.«
»Zar na kiši?«

Djevojka mi je odgovorila nježnim glasom: »Lijepo je šetati po kiši, ne mislite

li tako?«

»Dakle, ne znam ...«

»Ako se čovjek dobro odjene i uzme kišobran.«

»Tako je«, odgovorio sam, »u tom slučaju, naravno.« Ja sam se smiješio, i oni
su se smiješili, kupili su mnogo novina i časopisa, a ja sam ih pri tom
promatrao. Uljudno su me pozdravili i pošli držeći se za ruke, s časopisima i
novinama, prema dizalu.

Bar je još uvijek bio zatvoren, to sam vidio. Teški zastori zastirali su ulaz, a ja
sam čuo ljude kako govore, čuo sam kako udaraju čekićima i pilama, čuo sam
ih kako se smiju unutra. Popravljaju Pierreovu radnju, iza zastora.

»Ah, gospodin Mark!« Jedan od portira mi je prilazio. »Gospodin državni

nadodvjetnik Paradin pitao je za vas.«

»Kada?«

»Prije deset minuta.«

Paradin je došao rano izjutra i poput mene bio napadnut od novinara.

Reporteri su sada napustili 'Kaiserhof da pošalju vijesti o Delacorteu. Većina
ih se nalazila u sudu ili u zatvoru ili u Delacorteovoj vili. U predvorju hotela
zatekao sam samo jednog fotografa i dva novinara. Nisu se brinuli za mene. To
su već uradili.

»Što želi državni nadodvjetnik?«

»Moli vas da ga nazovete čim stignete. Još je gore u svojoj sobi, broj 412.«

Otputio sam se u telefonsku kabinu i zamolio neka me spoje s brojem 412,

uskoro sam začuo Paradinov glas: »Riki, molim vas, dođite gore k meni.«

»Namislio sam odletjeti u Frankfurt.«

»Tako je, upravo zbog toga. Trajat će samo trenutak.«

»Dobro. Odmah dolazim.«

Ponovo sam se našao u predvorju hotela gdje sam upitao portira: »Je li moj
brat u kući?«

Pogledao je iza sebe tablu s ključevima.

»Nije, izašao je, gospodine Mark.«

»Da li je ostavio neku poruku?«

»Nema nikakve poruke.«

»Hvala«, rekao sam i otputio se k dizalu. Plan, što sam ga kupio, turio sam u
unutrašnji džep svog ogrtača. Morao sam dizalo tek pozvati. Kabina dizala
nalazila se u trećem katu. Onamo su se odvezli sretni ljubavnici.

Zrak u Paradinovu salonu, a bio je to salon jednog apartmana, bio je modar od

dima cigareta. Cim sam ušao vidio sam da ima posjetu. Komesar
kriminalističke policije Eilers i neki mlad čovjek s plavom, čekinjavom
kosom, ustali su iz svojih stolica dok je omaleni Paradin hramao k meni
pružajući mi ruku.

»Lijepo je što ste odmah došli, Riki. Kako je gospođi Lom-bard?«

»Dobro«, rekao sam, a prisutnost ove dvojice me smetala. Veliki Eilers

izgledao je jadno, tako, kao da je čitavu noć proveo u odijelu i kao da ni
minute nije spavao. Lice mu je bilo sivo, ispod smeđih očiju imao je crne
sjene, a pepeljara što je stajala pred njim na stolu bila je puna. Cigaretu je
Eilers držao među svojim žutim prstima. I on me pozdravio. Stisak ruke bio mu
je slab — sasvim drugačije od stiska mladog plavokosog čovjeka.

»Olsen«, predstavio se ovaj.

»Mark«, odgovorio sam. Mladi čovjek imao je simpatično i otvoreno lice i

mudre sive oči.
»Herman Olsen je jedan od mojih ljudi«, objasnio mi je Paradin. »Asistent u
kriminalističkoj policiji. Pripada odjelu s kojim uvijek surađujem. Dobro ga
pogledajte, Riki. A vi, Olsen, dobro pogledajte gospodina Marka. Olsen će od
sada paziti na vas.«

»Držat ću se u pozadini«, rekao je Olsen namignuvši.

»Veoma mi je drago.«

»Vi ćete me od sada veoma često primjećivati, pretpostavljam«, rekao je

plavokosi Olsen. Obratio se Paradinu. »Jesam li vam još potreban, šefe?«

»Ne, možete ići.«

Olsen je mahnuo rukom i svima nama općom kretnjom rekao zbogom.

Elastičnim korakom i brzo izašao iz sobe.

»Dakle, vi letite u Frankfurt, Riki?« obratio mi se Paradin.

»Tako je«, rekao sam. »Minskome. Moram razgovarati s njime. Zbog lokala. U
velikoj je brizi.«

»To je razumljivo«, rekao je Eilers muklo.

Posvuda u sobi vidio sam mape i spise: bilo je toga na stolu, na stolicama, na
prozorskoj dasci, čak i na podu. Znao sam da je Paradin došao u pratnji
dvojice istražnih sudaca — sa tri velika kovčega punih spisa. Ovdje je bio dio
toga. Obojica sudaca su također u hotelu. Kasnije će čitav taj materijal biti
odnesen u zgradu Zemaljskog suda.

»Idete li kolima do Hannovera, Riki?« upitao je Paradin.

»Jest.«

»Biste li poveli i gospodina Eilersa? I on mora u Frankfurt.«

»Naravno, rado.«

»Hvala vam«, rekao je Eilers, a glava mu je neprestance bila spuštena.

»Ah, naravno, vaš sin ...«, započeo sam brzo i naglo zastao u riječi. »Oprostite
mi.«

»Nema razloga«, odgovorio je. Pobojao sam se da će taj golemi čovjek

započeti da plače. Spuštenih ramena i siv u licu stajao je ovdje, neprestance je
gledao u pod.

»Možemo poći kad god vam to odgovara«, rekao sam.

»Sada mi uvijek odgovara«, rekao je jedva čujno.

»Što to znači?«

»To znači«, upao je u naš razgovor Paradin, »da je gospodin Eilers oslobođen
poslova u slučaju Delacorte.«

»Tko ga je oslobodio?«

»Predsjednik policije«, rekao je Eilers gorko.

»Bila je prava odluka«, ponovo je rekao Paradin podvukav-ši tu rečenicu. »U

određenim uvjetima psihički ste i suviše opterećeni da uopće ispravno radite...
u ovom trenutku.«

»To je smiješno! Ja ...«

»Smiješno? Pogledajte svoje ruke. Niste kadri cigaretu držati kako valja.«
Bila je to istina. »Kad ste posljednji put nešto pojeli? Jeste li noćas spavali?
Dakle? Silno mi je žao vas, Eilerse, ali predsjednik policije je u pravu.
Uostalom to ne znači da ste uopće oslobođeni. U svako doba, kad se budete
vratili iz Frankfurta, možete nastaviti radom, to i sami znate. Na svakom
slučaju.«

»Ali ne u slučaju Delacorte.«

»Eilerse«, oglasio se ponovo Paradin namjerno oštro, »sada biste mogli

prestati. Prisiljavate me da vam kažem sve: u vašem stanju vi mi uopće niste
potrebni. Radit ću s Lansingom i ako mi to ne bude dosta uzet ću još jednog
čovjeka. U ovom ste trenutku nesposobni da dobro radite.«
»Ja sam ...«

»Vi ste olupina. Najbolje bi bilo da odete na dopust. Već i prije toga ste bili
prezaposleni. Dosta mi je da vas pogledam kako izgledate, koliko pušite,
otkako ste ovdje... nije to sve posljedica ove jedne noći. Ali sada... čovjek
kojemu je sin u zatvoru, kojega je napustila žena...«

»Otišla vam je žena?« upitao sam prestrašen.

Eilers se okrenuo u stranu.

»Jest«, rekao je Paradin. »Morao je proživjeti mnogu nesreću, jadnik. Zbog

toga sam vas i zamolio, Riki. Pođite s njime u Hannover. Letjet ćete s njim u
Frankfurt. Razgovarajte s njim. Znam, i sami ste puni briga. Ali... ali ne bih
htio da sate koji su pred njim Eilers provede sam. Neka bude netko kraj njega
s kime može razgovarati. Netko, koga voli. Vas voli. Ja moram ostati ovdje.
Hoćete li se malo pobrinuti za Eilersa?«

»Jasno«, rekao sam. Sam sam se sebi učinio kao ogavni, prosti izdajnik. Do
sada nisam znao kako se čovjek osjeća u koži ogavnog, prostog izdajnika
kojemu se njegovi prijatelji povjeravaju. Sad sam to znao. Strašan je to
osjećaj, čovjek pomišlja da je obilježen, jasno obilježen za svakoga, čovjek
pomišlja kako svatko mora prepoznati izdajnika pomoću toga znaka, ali ga ne
prepoznaje, u svakom slučaju ne odmah. I ako si dobar izdajnik, tada nikada.
Mora da sam prokleto dobar izdajnik, razmišljao sam ...

Jochen, osamnaestogodišnji sin nadstražara Stallinga, ovako je govorio svom

prijatelju tjedan dana ranije pošto je njegov otac stupio u NPD: »Moj stari
odista postaje sve bedastiji. Neshvatljivo. Mislio sam da gluplji ne može biti.
Ali u gluposti napreduje! Sad je u toj usranoj partiji.«

Prijatelj mu je odgovorio: »čovjek bi se morao stidjeti da ima ovakva oca.«

»To ja i činim«, odgovorio je Jochen. »Jadna stara vreća. Dakle, dajem ja to

njemu i na znanje, to, što o njemu mislim. Više ga uopće ne zarezujem. A i on
se čuva da mi bilo šta kaže, o lijenosti, ili da sam slab u školi. Navodno, time
ne želi uzrujavati moju majku. Uistinu je to kod njega loša savjest.
Kad bih imao novaca već bih davno otišao od kuće. Došlo mi je do grla,
čovječe. Takva oca i takvu majku imati... uvijek je bolesna, uvijek je u krevetu,
prava strava. Da se čovjek po-bljuje. Motam se gdje god to mogu i rijetko sam
kod kuće koliko god mi je to moguće, a tako dugo dok moj otac ispunjava
svoje dužnosti još sam to sve kadar gledati. Ali gotovo da to i ne mogu gledati
kako se naši roditelji ponašaju.«

Prijatelj taj razgovor nije zadržao za sebe. Kad bi se posvađao sa svojim

roditeljima navodio je Jochenove riječi. Njegovi užasnuti roditelji nazvali su
nadstražara Stallinga. Dogovarali su se što da se uradi kako bi svoje nesretne
sinove doveli u red. Dogovaranjem nisu ništa postigli, to mi pripovijeda
nadstražar Stalling. Zamolio ih je samo jedno: neka to ne kažu majčici, jer u
nje je slabo srce.

Taj osamnaestogodišnji Jochen izvanredno bi se slagao, prema sudu svoga oca,

s osamnaestogodišnjim Hansom Eiler-som, sinom komesara kriminalističke
policije Ernesta Eilersa. Od Hansa bi čak mogao i ponešto da nauči. Hans
Eilers prezire svoga oca još od rana djetinjstva, uz to ga još i mrzi. Kada je
riječ o njegovu ocu Hans Eilers je već godinama običavao, svejedno mu je
kome, svejedno mu je da li je u opasnosti, svejedno mu je hoće li to otac
doznati — običavao je govoriti: »Moj stari? Taj ovapnjeni glupan! Već sam se
razbolio od njegove antinacističke vike, sasvim sam se razbolio. Čovjek bi
mogao bljuvati, neprestance bljuvati. To se naprosto ne može slušati! Za mene
je taj čovjek umro. što se mene tiče bolje da nestane danas nego sutra. Majka
će dobiti pristojnu penziju. Nije to nikakav imetak, ali mi bismo time mogli
živjeti sve dok ja ne počnem zarađivati. Kuću imamo. Osiguranje životno
također imamo, nije baš ni maleno. Pravi posranac, taj moj stari! Taj
antifašistički isprdac!«

Tako je govorio osamnaestogodišnji Hans Eilers o svom ocu.

Komesar kriminalističke policije Ernest Eilers, koji je godine 1967. bio 51

godinu star, izgubio je za vrijeme fašizma čitavu svoju obitelj i svoje
prijatelje. Oca i jednog ujaka nacisti su ubili godine 1943, poslije dugog
zatvora i nakon velikog suđenja kao pripadnike jedne socijalističke skupine
otpora. Dvojica braće Ernesta Eilersa pala su na Istočnom bojištu. Sestra i
majka poginule su u Hamburgu od bombe.
Bratića su pogubili zbog pokušaja bijega iz vojske. Eilersovi najbolji prijatelji
ili su poginuli ili su ih na isti način poubijali — bili su pripadnici Pokreta
otpora kojem je pripadao i Eilersov otac.

Hamburški asistent kriminalističke policije Eilers koji se borio kao vojnik

godine 1942. na Istočnom bojištu bio je uhapšen pošto su mu uhapsili oca.
Usprkos tome što mu nisu mogli nikada dokazati pripadnost zavjeri — odista
nije ništa znao o političkoj djelatnosti svoga oca — izbacili su ga kao
nečasnog građanina iz vojske i osudili na petnaest godina robije. Od 1942. do
1945. sjedio je u kaznionici Hamburg— Wandsbek. Budući da nije bio osuđen
na smrt nisu ga pri zračnim uzbunama vodili u skloništa, već je, poput ostalih
zatvorenika njegove vrsti ostajao u ćeliji. Eilersova ćelija nalazila se na
četvrtom katu. Kad bi bombe padale, zaključani zatvorenici su zavijali poput
divljih zvijeri od straha, mnogi od njih gubili su razum, druge je zračni pritisak
pribijao o zidove i tako ih teško ranjavao ili ubijao. Kad je kaznionica bila
pogođena bombom, mnogo zatvorenika je poginulo. Eilers je ostao čitav.
Poslije godine 1945. morao je potražiti sanatorij gdje su se liječnici trudili
oko njegovih načetih živaca. Sasvim je shvatljivo što je Ernest Eilers mrzio
naciste i što tu mržnju nikada nije bio kadar zaboraviti. Takvo naziranje
donijelo je Ernestu Eilersu pravu tragediju u životu.

Godine 1947. oženio se Carlom Zantow, bila je ona njegovateljica u sanatoriju

što se nalazio u blizini Liineburga. Carla je bila podrijetlom iz Treuwalla gdje
su joj roditelji ostavili lijepu kuću, a ona ju je veoma voljela. Liječnici su
nagovorili Eilersa neka se ne vraća u bučni Hamburg. Zbog toga se Eilers dao
premjestiti u Treuwall, k policiji, poslije vjenčanja uselio se u Carlinu
roditeljsku kuću. Zdravlje mu se poboljšavalo neprestance, ali veoma polako i
tako je došlo do toga da više nije razmišljao o tome kako će se u Treuvvallu
samo prolazno zadržati, i potom se vratiti u Hamburg. Eilers je zavolio ovu
ravan, nije mu bilo drago boraviti u velikim gradovima. Za vrijeme prvih
godina boravljenja u Treuwallu bio je odista sretan. Godine 1948. rodila mu je
žena sina, godine 1952. Eilers je postao komesar. U to vrijeme s rastućom
gorčinom promatrao je prilike u Treuvvallu. Dovoljno je poznavao život u tom
gradu, pa da spozna kako je mnogo nacističkih veličina ovdje našlo sklonište,
a da ih nitko nije mogao prozvati po imenu ili dovući na sud. Eilers je svoju
zadaću vidio u tome da Treu-wall učini gradom u kojem »stari nacisti neće biti
glavni« — bile su to riječi kojima je uvijek znao opisivati stanje. U
međuvremenu svi pokušaji, što bi ih poduzimao u tom pravcu, ostajali su bez
uspjeha.

Eilers je bio izvanredan službenik, pretpostavljeni su ga cijenili i uvažavali —

zbog toga su mu opraštali sve žešće i ogorčenije riječi o staroj i novoj smeđoj
kugi koju bi neprestance gledao oko sebe. Kolege i pretpostavljeni su se
navikli na sve to, nisu ni slušali to njegovo govorenje, ili su sve to pretvarali u
šalu — bile su to dobroćudne šale. Jadnik, toliko je toga prošao ...

U gradu su ga smatrali čudakom. Još uvijek je sve to bilo povezano s riječju

sućut, još uvijek su mnogi ljudi Eilersa voljeli, iako nikada nisu bili kadri
uspostaviti srdačan odnos s njim. Nisu odmah gotovo svi ljudi bili protiv
Eilersa, nisu mu gotovo svi odmah proturječili — kao kasnije.

Uskoro je Eilers ostao bez ikakva društva. Njemu je to bilo pravo, nije on
držao ništa do primanja, partija karata, stalnog sjedenja u gostionicama i
društva građana u svom malom gradu. Njegova mu je porodica bila sasvim
dovoljna. Ali porodici se nije svidio taj pustinjački život na koji je osudio
svoju ženu i već odraslog sina. Carla je patila zbog te dobrovoljne izolacije u
koju ju je Eilers doveo. Rado bi imala mnoge prijateljice kraj sebe, ali budući
da je Eilers već imao glas svojeglavog svadljivca, građani Treuvvalla su
počeli izbjegavati i Carlu, a jednako se to dešavalo i malom Hansu koji je tek
što je pošao u školu, čuo i tom vijesti došao kući: »Ti si komunist, tata.«

»Tko to kaže?«

»Rekao je to Hinrichs, a govore to i svi ostali. Govore kako je Hinrichs u

pravu, što je to?«

»To ti još ne mogu objasniti. Još si i suviše malen. Osim toga ja to nisam.«

»Hinrichs je rekao.«

»Reci Hinrichsu da ću se o tome porazgovoriti s njegovim roditeljima ako i

dalje nastavi.«

»Od njih je on to i čuo. I oni to kažu.«

»Tada ću se odmah porazgovoriti s njegovim roditeljima.«

»Morat ćeš se porazgovoriti i s roditeljima svih ostalih su-učenika, tata. Svi

oni to govore«, odgovorio je mali Hans.

Eilers je tu stvar iznio na idućem roditeljskom sastanku — mučno se

suzdržavao da bude miran. Roditelji ostalih dječaka bili su začuđeni tvrdnjama
malog Hansa. Izricali su Eilersu puno poštovanje. Učitelj je mislio kako
malom lažljivcu treba pokazati. To Eilers nije učinio. Znao je on sve o tim
ljudima. Mali Hans bio je bezdušno mučen od svojih suučenika, jer je izdao, i
'kako bi to zapamtio'.

Mali Hans je zapamtio. Odsada nije kod kuće ništa pripovijedao što bi u školi
čuo o svome ocu. S devet godina rekao je mali Hans u školi kad su ponovo
započeli govoriti o njegovu ocu, rekao je to osvjedočen: »Ah, što, moj otac!
Moj otac — guzica!«

Tu pogrdnu riječ, a koju su djeca među sobom napravila modom, izgovarao bi

uvijek kada bi bila riječ o njegovu ocu. Zbog toga su ga bolje primali u školi,
zbog toga su ga puštali na miru, jest, zbog toga su ga žalili. Dopuštao je da ga
žale.

Bilo je to u vrijeme kad je Carla spoznala da svog muža više ne voli. Znala je
ona kako je on u pravu, kako ima pravo sve što govori. Znala je što se
dogodilo njegovoj porodici, njegovim prijateljima u vrijeme fašizma. Ali sve
to više nije mogla slušati. Ona to nije mogla slušati!

Neprestance je morala slušati.

Eilers je pronašao — napokon — istomišljenika u nekom mladom pripadniku

kriminalističke policije koji je iz Hanno-vera bio premještan u Treuvvall. Bio
je to inspektor Lansing. Lansing je mrzio naciste još i više od Eilersa.

»Pri tom je čudno i to da su upravo Poljaci pogubili njegovog oca, sam on to

govori. Kakva li je to sramota«, govorili su mnogi ljudi u Treuwallu.

Lansingu je to bilo svejedno, znao je on što poneki ljudi govore o njemu. Bio
je sam i nije imao porodice. Često je dolazio u posjete. To će reći: došao je
svom kolegi Eilersu koji ga je neprestance molio neka dođe. Gospođa Eilers
ga nikad nije zamolila da dođe.

Sin, i suviše velika kukavica da i nadalje bude prema ocu drzak, svoju je
ljutnju upravio prema majci. Postao je loš i veoma lijen učenik. Bio je vođa
skupine dječaka koji su neprestance činili nove nepodopštine. Naravno da je
upravo on bio njihov vođa: morao je drugima dokazati kako je pravi momak
— usprkos onakvu ocu.

Eilersa su neprestance zvali u školu, jer bi njegov sin uvijek nešto nedolično
uradio. Neprestance se morao ispričavati ljudima zbog Hansa, neprestance je
plaćao štetu što bi je Hans prouzročio.

»Kako da takav čovjek i ima boljeg sina«, govorili su ljudi u Treuwallu.

Govorili su to iza Eilersovih leđa, jer su ga se bojali. Njegovoj ženi je to
govorkanje došlo do ušiju, mučilo ju je to.

»Jadna žena«, govorili su ljudi, ali su nastavili govorkanjem.

Lansing i Eilers znali bi čitave noći provesti tjerajući politiku, Lansing je

donosio Hansu knjige o nacističkom vremenu, pripovijedao mu je o
zločinstvima što ih je njegov, Lansin-gov, otac počinio, pričao mu je o mnogim
zločinstvima u tom vremenu. Lansingov otac se Hansu učinio pustolovom
velikog stila koji je završio kao pravi mučenik.

Sa četrnaest godina zamolio je Hans Eilers da odmah bude smješten u internat.

Bile su tri takve ustanove niti dvadeset kilometara udaljene od Treuwalla.
Otac se protivio toj želji. Hans je mazao bijelom uljenom bojom iznakažene
nacističke znakove po zidovima školskog dvorišta, uhvatili su ga ( a on je htio
da ga uhvate) i otac je bio stavljen pred izbor, ili da dječaka izvadi iz škole (u
tom bi slučaju zataškali stvar) ili će mu sin morati odgovarati disciplinski, a ta
bi kazna povukla za sobom i policijsku. Tako je Hans Eilers uspio doći u
internat, uspio se maknuti iz omrznuta doma. Majka je veoma patila zbog
njegova odlaska. Svome je mužu govorila: »Ti si kriv za sve to.«

U internatu se Hans preobrazio u dobra dječaka. Bio je jedan od najboljih

đaka u razredu, svi su učitelji hvalili njegovu marljivost, njegovo poštenje,
hrabrost i drugarstvo. Među učenicima i učiteljima bio je osobito omiljen.
Nikada se nitko nije požalio na nj. Hans je neprestance pronalazio mnoge
izgovore samo da za vrijeme raspusta ne mora ići kući.

Direktor je jednoč rekao ocu kad mu se ovaj potužio: »Trebalo bi da razmislite

koliko je vaše krivice što vam se sin ovako ponaša, dragi gospodine Eilers. U
njega mora da postoji neki razlog što ni na koji način ne želi ići kući.«

Eilers je šutio — prvi put je bio svjestan svoje krivice.

Noću od 23. na 24. studenoga 1966. došlo je do velikog raz-mimoilaženja

među bračnim drugovima. Pošto su Eilersa telefonski obavijestili iz
Predsjedništva kako mu je u Frankfurtu uhapšen sin, komesar je vrativši se
kući morao saopćiti tu neshvatljivu vijest svojoj ženi. Spavala je. Probudio ju
je i ispripovjedio joj što je Hans učinio.

»To nije moguće!« povikala je Carla.

»Na žalost, moguće je. Nalazi se u zatvoru.«

»Ali kako je to mogao uraditi? Kako je izišao iz internata?«

»Mi to još ne znamo. Fin je to internat. Koliko je puta samo već izašao i koliko
je samo stvari uradio — a da ga uhvatili nisu, taj mali posranac.«

»Ne zovi ga posrancem!« povikala je Carla. »On je moj sin.«

»I moj!« rekao je Eilers i suviše umoran, oči su mu bile upaljene, spopala ga

je silna ljutnja. »Fino je to derište, što ga imamo! Ubojica... zamalo!«

»A tko ga je učinio takvim?« zakriještala je Carla nenadano, a iz nje je

provalila gorčina što ju je zatomljivala mnoge godine. »Ti! Ti sa svojim
vječitim antinacističkim brbljarijama, time si razorio i naš brak ...«

»Carla!«

»... razorio si naš brak, tako je, misliš li da mi nešto značiš? Misliš li da sam
šutjela zbog toga što s tobom dijelim isto mišljenje? Uzeo si mi sina! Otišao je
u internat, jer mu je kod kuće bilo neizdržljivo, jer više nije imao doma! I ja, i
ja ga nemam, već dugo ga nemam! Sama, sasvim sam sama na svijetu... tvojom
krivicom, tvojom krivicom!«

»Jesi li poludjela? Kako to razgovaraš sa mnom? Danas smo uhapsili jednog

od najvećih nacističkih zločinaca kojega smo još tražili...«

»Nacistički zločinac!« oponašala ga je razbarušene kose, s nje je noćna

košulja gotovo visjela dok je sjedila u postelji, koža na licu joj je bila
naborana i svenuta, oči su joj bile upale u duplja, uska su joj usta bila
razvučena u mržnju. (Koliko li je samo ružna, pomislio je.) »Jedan od najvećih
nacističkih zločinaca! To je sve što tebe zanima! Nešto ću ti reći! Znaš li ti tko
je zločinac, tko je doveo do toga da je naš sin u zatvoru? Nije to onaj kojega
ste uhapsili. Nije to ni moj mali Hans. Ne, ti! Ti! Ti!«

Zurio je u nju odsutno.

»Ti, prokleti luđače!« kriještala je.

Tada ju je udario. Pala je nauznak u postelju. Rekla je: »To je svršetak. Rastat
ću se.«

»Da, da«, rekao je on.

»Ozbiljno ti govorim.«

»Da, da«, rekao je. »Moram u Predsjedništvo. Sutra ću poći u Frankfurt, ondje
ću pokušati izvući tu malu svinju od mog sina. Žao mi je što sam te udario.
Izazvala si me.« Pogledao ju je, okrenula je glavu. Tada je otišao.

Kad je sat kasnije nazvao kući, htio se još jednoč ispričati (u obližnjoj sobi
stenjala je gospođa Erichsen, spavala je na mekoj ležaljci, mučili su je snovi)
nitko se nije javio. Eilers je nemiran požurio kući. Stan je bio napušten,
nekoliko ormara bilo je otvoreno, posvuda je vladao nered, tu jedna cipela,
ondje haljina na podu. U kuhinji je našao cedulju:

'Odlazim svojoj sestri u Hamburg. Telefonom sam joj se javila. Stanovat ću

kod nje i njenog muža sve do rastave. Budem li se požurila još ću uhvatiti vlak
što polazi u 4 sata i 55. Nema smisla da bilo što pokušaš kako bi me vratio
kući. Nikada se više neću vratiti. Carla'
»Odista je u Hamburgu kod svoje sestre«, govorio mi je Eilers koji je sjedio
kraj mene u mašini Lufthanse što nas je vozila u Frankfurt. Letjeli smo iznad
oblaka, sjajno, divno sunce nas je obasjavalo. Koso iza mene sjedio je
plavokosi Olsen asistent kriminalističke policije.

Eilers je pripovijedao čitave sate, za vrijeme vožnje iz Treuwalla u Hannover,

a potom u zrakoplovu. Neprestance je pušio. Strašno je izgledao. Jedva da sam
izgovorio pokoju riječ, pustio sam ga neka on pripovijeda. Za čevrt sata sletjet
ćemo u Frankfurtu. Znao sam sada toliko o Eilersu, ali pomoći mu nisam
mogao. Nitko nikome nikada ne može odista pomoći, ponovo sam to jednom
spoznao. Meni također nitko ne može pomoći. Bilo bi veselo kad bih ja sada
Eilersu otvorio svoje srce.

»Jutros sam nazvao, Carla mi je rekla da još danas ide k odvjetniku, što da
radim, gospodine Mark?«

»Ništa, bojim se.«

Ventilator je brujao. Boris Minski je grizao svoju donju usnu dok je zabrinuto
mahao glavom. Sjedio sam mu sučelice, na staroj sofi od kože i gledao ga. Za
posljednjih četvrt sata ispripovjedio sam mu sve što je trebalo da mu se kaže.
U potpunosti sam mu se ispovjedio. Boris me slušao a da me nijednom nije
prekinuo. Ali sada, kad sam završio, mahao je glavom, ozbiljno i neumoljivo.
Ventilator se napokon zaustavio.

»Ne«, rekao je Boris Minski. »Ne, Riki. To ne možeš uraditi.« Govorio je

ljubezno, ali glas mu je bio čvrst, gledao me. Podočnjaci ispod njegovih
vlažnih, tužnih očiju bijahu crni. »Makar te tvoj brat i deset puta ucijenio ... to,
što on od tebe traži ne možeš uraditi. Ne smiješ to uraditi. To je nemoguće.«

»Ali prijavit će me, a tada...«

»Doći ćeš pred sud. Jest. I? U protivnom ćeš pomoći tisu-ćustrukom ubojici da
pobjegne. Dvije su to stvari koje nisu ni u kakvoj vezi, Riki. Nisam ja
propovjednik morala, to i sam znaš. Ali ima stvari koje su naprosto nemoguće,
takve stvari, čovjek na svom mjestu ne smije činiti. To, što od tebe traže, to
spada među takve stvari.«
»Lako je tebi pričati«, odgovorio sam. »Nisi ti ugrožen. Pred tobom ne stoji
robija. Tebi je to strano i novo. Do ovog trenutka i znao nisi da je moj brat
pisao moje knjige.«

»Znao sam ja to«, rekao je Minski. »Smatraš li me idiotom? Sve je to čovjek

mogao sebi izračunati. Autor bestsellera piše upravo do onoga dana kada
njegov brat počinje pisati. Kasnije niti retka. Neprestance se tuži naokolo kako
više nikada neće pisati. Sa mnom se udružuje i vodi bar... Na što ti ja ličim?«

»Ako si to sebi već izračunao zašto o tome nikada sa mnom ni riječi prozborio
nisi?«

»Jer te volim, Riki«, rekao je Minski, nasmiješio se pri tom, a oči su mu i

nadalje ostale ozbiljne i tužne kao i uvijek. »Nisam te htio dovoditi u
nepriliku. Ti još to nisi primijetio, ali ja sam čovjek s mnogo osjećaja. Upravo
zbog toga ti govorim: nemoguće je da tog Delacortea izvučeš iz zatvora.
Apsolutno nemoguće. S tobom ne bih bio kadar progovoriti niti riječi ako to
ipak učiniš. Ne bih se mogao s tobom družiti.«

Otišao sam do starog ormara na kojem su se nalazile boce, nalio sam sebi čist
whisky u jednu ne baš osobito čistu čašu.

»Netko bi baš mogao obrisati prašinu, ovdje«, rekao sam idiotski. Tada sam
srknuo veliki gutljaj i potom počeo po kancelariji šetati. »Dakle, što bih ja po
tebi trebalo da radim?«

»Prije svega ne bi trebalo da govoriš toliko glasno. Ne mora baš svaki

pripadnik policije napolju čuti, zar ne? Potom se ne smiješ na mene ljutiti. Ja ti
nisam ništa učinio.«

»Oprosti!«

»Sjedni. Sasvim me sluđuješ tom tvojom šetnjom.«

Sjeo sam.

»Dakle!«

»Dakle, nadam se da ti je nešto jasno: sve ono što ti je brat ispripovjedio

nikada se neće obistiniti! Nije on idiot. Rukopise taj nikada neće dati iz ruke
tako dugo dok mu ti bilo što možeš učiniti! Njegovi naredbodavci također nisu
idioti! Neće proći ni sat između trenutka kada Delacortea budeš izvadio iz
zatvora i onog trenutka kad će ga odvoditi iz zemlje. Nadam se da ne vjeruješ u
dječje priče što ti ih je ispripovjedio tvoj brat.«

No, dakle, sad je i to bilo rečeno ...

»Naravno, ne vjerujem«, mrmljao sam. »No, i?«

»što, i? Tebe sam pitao što bih po tvom nahođenju valjalo da uradim.
Jednostavno baš to i nije.«

»Nije jednostavno? Otići ćeš u policiju__ili tvom prijatelju Paradinu i sam ćeš
sebe optužiti.«

»Ti si...

»Dopusti mi da kažem. Reći ćeš sve kako je to bilo s knjigama i kako si

prevario državu i kako si se ponio u vrijeme dobivanja onih dviju nagrada i
kako te tvoj brat sada ucjenjuje, reći ćeš sve što od tebe traži. Ma i najgori sud
na svijetu uzet će to u obzir. Morat će priznati tvoju dobru volju. Eto rješenja.
Ne loči toliko!«

»To je govno, a ne rješenje!« povikao sam.

»Deri se, glupane, samo se deri«, rekao je Minski ljutito. »Mogao bih gospodu
iz policije odmah zamoliti da dođu. Ne moraš se truditi. Zašto bi to bilo
govno, a ne rješenje?«

»Ja to mogu ispripovjediti, ali nikakvih dokaza nemam za svoje tvrdnje. Ni

jednoga! Zar misliš da nisam pomislio na to? Takva svinja ipak nisam, pa da
odmah pristanem! Ali ništa ja ne mogu dokazati, zar ne razumiješ? Bez pomoći
svoga brata ne mogu dokazati da je on pisao moje romane! On ima rukopise, a
ne ja! A on će se dobro čuvati da ih pokaže! Reći će da izmišljam, reći će da
je to neka vrst osvete, da mu želim objesiti nešto, da... što ja znam ... da sam
izgubio razum!« Ispio sam svoju čašu, ustao, uzeo bocu sa starog ormara i
vratio se k stolu gdje sam sebi ponovo natočio punu čašu.
»Ne bi trebalo ...«

»Dalje?« Pio sam. »Ucjena? Moj će brat sasvim jasno nijekati da me ucijenio.
To je jasno, zar ne? A 'Pauk' će u najmanju ruku za trenutak odustati da ga
uništi. Što ja drugo mogu kazati? Ništa! Dakle, kako ti se to sviđa?«

Minski me gledao tužno i nije odgovarao.

»Nešto sam te upitao!«

»Razmišljam. Ima nešto u tome što govoriš.«

»I te kako ima!«

»Usprkos tome«, rekao je Minski, »usprkos tome. Liječnika su ubili. Ona dva
pripadnika kriminalističke policije su nestala. Vidio si i sam kako je jedan
ubio drugoga. Meni su prijetili telefonom. U lokal su nam stavili pakleni stroj.
Osim toga ...«

Odmahnuo sam rukom.

»To dokazuje samo kako ima ljudi koji se veoma zanimaju za Delacortea, a to
Paradin zna već dvadeset godina. To dokazuje još kako su ti ljudi na mene — a
i na tebe kao moga poslovnog partnera — ljuti, jer sam prijavio Delacortea.
Ali, mogu li ja kazati tko su ti ljudi? Ti ljudi iz 'Pauka' koji, navodno, ucjenjuju
moga brata, pa je on prisiljen mene ucjenjivati? Niti jedno jedino ime nisam
kadar reći. Niti jednog jedinog dokaza nemam.«

»Hm«, rekao je Boris, činilo se da je poražen.

Nastavio sam: »To je stupica, shvaćaš li? Tek kad se budem uprljao, tek kad
budem surađivao s braćom i Delacortea izvukao tek onda ću — budem li imao
sreće — imati dokaze, poznavat ću te hulje, tek onda ću ih moći prijaviti. Tek
onda. Ne prije. Neću to moći, ne budem li surađivao. Ne budem li surađivao
prijavit će me moj brat kao što mi je i zaprijetio. U tom slučaju mogu
pripovijedati što god želim, dokaze nemam nikakve. A svi će pretpostaviti
kako se želim osvetiti svom bratu. Ne, ne, ne, makar ti održao i stotinu
moralnih propovijedi — znam točno da si tisuću puta u pravu! — svejedno je,
najmanje što mogu uraditi jeste to da prihvatim igru, jer se inače nikada neću
iskopati iz tog đavoljeg kruga.«

Boris je ponovo dugo šutio.

Potom je rekao: »Bojim se da je to istina. Dobro su to i fino smislili. Bilo bi

veoma teško smisliti nešto još bolje i finije. Nadajmo se da je i to moguće.«

»Trebalo bi to znati.«

»Ostavi se praznog govorenja. Ako su ti braća već ostavila na volju da se sa

mnom porazgovaraš, mora da su prokleto sigurni svoje stvari. Naravno,
računaju time kako ćeš sve pokušati da spriječiš njegov bijeg iz Njemačke. To
ti je i tvoj brat potvrdio kako i oni računaju sa time. Ono, što u ovom trenutku
još ne shvaćam, je to zašto se mene uopće ne boje?«

»Tebe?«

»No, oni ipak moraju — u najmanju ruku teoretski — računati s time da ću biti
svim tim toliko užasnut, time što mi pričaš, da ću sam, usprkos našem
prijateljstvu, otići u policiju i sve prijaviti. Ja sam Židov. Bio sam u
koncentracionom logoru, moja žena također, da naciste ne volim ta gospoda to
sebi mogu lako zamisliti. Usprkos tome puštaju te mirno da mi sve
ispripovjediš.« Minski je teško uzdahnuo. »Tu se još nešto pokazuje«, nastavio
je. »Ima tu još nešto, lako to sebi čovjek može izračunati. Imaju oni i mene u
šaci, ja samo ne znam kako.« Slegnuo je ramenima. »Dakle, dobro, ja se
predajem, ti si u pravu. U tom trenutku možeš raditi samo tako kao da
surađuješ. Riki, Riki, morat ćemo paziti da nam Delacorte ne izmakne kad ga
budeš izvukao, morat ćemo pripaziti da ga još u pravi trenutak uhvatimo!
Predstavi to sebi, on da pobjegne. Tada smo obojica teški zločinci... ali pravi,

odista.«

»Nas smo dvojica«, rekao sam. »Lukav si ti, Borise, ništa

neću uraditi bez tebe. Bit ćemo neprestance u vezi...«

»Ako nas ne razdvoje.«

»Kako da nas razdvoje?«

»Mogli bi me, na primjer, ubiti.«

»Do vraga, čuvat će te.«

»Jest.« Smijuljio se tužno.

»Nemoj sve činiti još i gorim! Naravno, u toj stvari moramo imati sreće.
Nisam ni ja od jučer. Uspjet ću da ih sve uništim. A potom ću se sam prijaviti!
A tada će i oni biti milostivi sa mnom ... možda. Tada...«

Telefon na Minskijevom pisaćem stolu se ponovo oglasio.

Podigao je slušalicu i javio se. Primijetio sam kako se prestrašio.

»Gospodine profesore! Zar se nešto Raheli...«

Poskočio sam.

Mahnuo mi je rukom neka se umirim. Njegovo blijedo lice obojilo se

mrtvačkom bojom. Nemirno je disao i brisao znoj sa svoga čela dok je slušao.

»Da«, rekao je. »Da ... ne ... ne ... da ... Zasigurno je neozlijeđena? Dajte mi
časnu riječ? ... naravno, uzrujavam se! ... ne, ne, vjerujem vam... Da, da, ja sam
opet... da, da ... zahvaljujem vam, gospodine profesore... zahvaljujem vam ...
hvala ... hvala ...« Spustio je slušalicu i pogledao me. »što je, Borise?«

»Svinje«, odgovorio je. »Proklete, prljave svinje.« »Tko? što se dogodilo?

Govori već jednom.« »Sada znam zašto su te mirno pustili da dođeš k meni«,
rekao je Minski. »Sada znam čime me drže u šaci.« »Borise! Hoćeš li mi
napokon reći što se dogodilo.« »Razgovarao sam s gospodinom profesorom.
Rekao mi je da su našli moju Rahelu. Prije pola sata. U vrtu lječilišta. Bila je
bez svijesti. Pretučena.« »što?«

»Pretučena, da.« Minski je teško disao. Jednu je ruku pritisnuo na obraz.

»Netko ju je udario po glavi i ona se odmah onesvijestila. Ničega se ne sjeća.
Sjeća se samo toliko da ju je netko napao iza leđa.«
»U vrtu?«

»Jest! Još jednoć je pošla u šetnju sa svojom kunom. Ona smije ići kamo god
hoće. I kako je šetala sama, straga, u vrtu, među stablima, onaj pas ju je
napao.«

»Ali tko? Tko bi to mogao uraditi?«

»Gospodin profesor mi kaže, a to jest ono prokleto. Praktički je to mogao

uraditi bilo koji posjetilac. Iz velikog perivoja jedan put vodi u vrt, dakle,
svaki čovjek koji dolazi u lječilište da, navodno, posjeti bilo koga može doći u
vrt. A Rahela se uvijek seta, svakoga dana, to je svima poznato. Mogao je to
biti i neki pacijent. Neki lakši slučaj kome su to zapovjedili. Lakših slučajeva
ima ondje jako mnogo. Ništa lakše nego to, pa da netko u lječilištu bude
napadnut, tako mi kaže gospodin profesor.«

To je istina, razmišljao sam. Nije to samo lako moguće u takvom jednom

lječilištu, ne, to se može dogoditi i u običnoj bolnici, doživio sam ja to.

»Napokon — ali u to gospodin profesor ne vjeruje — mogao je to uraditi i

netko od namještenika. Ali gospodin profesor to smatra nemogućim. Kaže kako
pozna svoje ljude. Usprkos tome zapovjedio je neka se najstrože sve ispita i
neka se to javi policiji. Hoće li se što doznati«. Minski je slegnuo ramenima.
»Kaže mi kako ne vjeruje.«

»Je li tvoja supruga teško ozlijeđena?«

»Bogu budi hvala, nije. Obična rana u mesu. Izgubila je nešto krvi. Naravno,
doživjela je šok. Najmanje pola sata ležala je na hladnoj zemlji... gospodin
profesor se osobno brine za nju. Dao mi je časnu riječ kako nije ništa ozbiljno.
Za nekoliko dana Rahela će ustati iz kreveta. Ali što će se onda dogoditi? Što
će joj se dogoditi ako ja ne budem htio surađivati?« Boris je glasno zastenjao.
»Ja sam, jednako kao i ti, unutar, Riki, jednako kao i ti.«

»I više«, rekao sam.

»Više, jest... ako ne budem surađivao ubit će mi moju Rahelu... nikakva

policija na čitavu svijetu neće mi pomoći... to je njihova velika zamisao. Da
sam samo nešto dulje razmišljao o svemu, tome bih se mogao dosjetiti. Kako
će se nešto u tom smislu dogoditi... to čovjek sebi može ...« Ostatak rečenice
nije izgovorio, zurio je u mene bez ikakve nade. »Ima on pravo, rabi, mudrac.
Ima on pravo. Nikada nije trebalo da se umiješamo u tu stvar. Nikada! Mi smo
to uradili. Sad nas stiže kazna.«

Mamica Stalling je jučer gotovo — bogu budi hvala, samo gotovo! — ponovo
podlegla srčanom napadaju. Ovoga puta nije to bila posljedica uzrujavanja ili
ljutnje ili ovog ubitačnog vremena, bila je to posljedica i suviše velike radosti.
»Od sedam do jedanaest sati u noći sjedili smo pred televizorom«,
pripovijedao mi je nadstražar Stalling. »U pola dvanaest u noći morao sam
nazvati liječnika da mamici dade injekciju. Mogla je još samo dahtati — toliko
je bila sretna. Već je poplavila u licu. Poslije injekcije sve je opet pošlo
nabolje, a danas se izvanredno osjeća. Za večeru će mi napraviti konigsberške
uštipke s mesom, to je moje omiljelo jelo, a i njeno. Kupio sam dvije boce
vina, ispit ćemo ih. Danas slavimo, gospodine Mark. Zar možda nismo u
pravu?«

»Potpuno ste u pravu«, rekao sam. Režem sebi nokte na rukama i nogama opet
je to jednom potrebno, a kao i uvijek kada sebi režem nokte nadstražar Stalling
mora biti prisutan, škare, male, sitne, njegove su, on ih donosi u ćeliju, a
donosi mi i turpiciju i spravicu od srebra kojom guram kožicu na noktima.
Upravo luksuriozno je nadstražar Stalling opremljen. Režem ponajprije nokte
na desnoj ruci. Dok držim škarice u lijevoj ruci sve je u redu.

»Vjerojatno smo se uzrujali ispred televizora«, nastavlja nadstražar Stalling.

»Hoću reći: bili smo mi osvjedočeni da će naša partija uspjeti, ali kad je ono
Thielen onu krizu prouzrokovao, zar ne, moralo se računati sa svim mogućim
neprilikama. Ali ne, dobro je išlo, ništa se nije dogodilo, mi smo unutra,
gospodine Mark. U skupštini dvije savezne pokrajine!«

Sada ću započeti svojom desnom nogom. Sjedim na krevetu bez cipele i

čarape. Nadstražar Stalling sja od sreće. Kako li je samo lijepo promatrati
sretnog čovjeka.

Nadstražar Stalling je sretan zbog toga kako su prošli izbori za skupštinu u

Schleswig Holsteinu i Rheinland Pfalzu, što su se jučer održali. Danas je
ponedjeljak, 24. travnja 1967. NPD je prvi puta ušla u Skupštinu Schleswig
Holsteina, a jednako tako i u Skupštinu Rheinland Pfalza. Sa 5,8 odnosno, 6,9
postotaka sveukupnih glasova zadobila je četiri mandata, u Schleswig
Holsteinu jednako toliko kao i FDP.

»Samo da Adenauer nije, da nije četiri dana prije izbora umro i da naša partija
nije bila upravo prisiljena ponovo se dokazivati, mi bismo posvuda dobili
dvostruko više glasova i mandata«, nastavio je govoriti nadstražar Stalling.
»Dakle, u to sam čvrsto uvjeren, a o tome su također govorili na televiziji. Zar
možda nemaju pravo?«

»Sasvim sigurno«, odgovorio sam. Po mome mišljenju odista su u pravu. Boris

Minski se — onda, kad je predskazivao ishode izbora — nije prevario u
računu. Još se sjećam njegove karte Njemačke, što ju je bio svu isprecrtao,
sjećam se onih dvostruko i trostruko šrafiranih područja, onih malih, većih i
velikih točaka kojima je obilježavao predjele i mjesta gdje je sve
nacionalsocijalistička partija pri izborima godine 1930. dobila osobito mnogo
glasova. Pitao sam o tome nad-stražara Stallinga, a još se dobro sjećam
Minskijeve karte. Njegova se metoda potvrdila u potpunosti! Ponovo su oni
predjeli pokazali, oni, koji su već jednoč lijepo bili obojeni smeđe, kako se
ondje ništa nije promijenilo. Na sjeveru je NPD dosegla vrhunac u glasovima,
a ondje su nacisti već 1930. bili najjači. U oblasti Rheinland Pfalz, gdje su
nacisti godine 1932. dobili 89% glasova, NPD je sada dobila 57 postotaka.
Zatvorio sam oči i sasvim dobro vidio šrafirana područja na Minskijevoj karti
pred sobom — a vidio sam i veliku točku kod grada Pirmasensa. Sada su, a o
tome govore jutarnje novine, ljudi iz NPD dobili ovdje 13,9 postotaka.

»To je sasvim lijepa pobjeda«, brbljao je nadstražar Stalling. »Pričekajte,

gospodine Mark, dajte meni škarice. Vi ste ljevoruk. Nokte na lijevoj strani
radije ću vam rezati ja, inače ćete se ubosti.« Sjeo je potom sasvim kraj mene,
nastavljao me manikirati i pedikirati, jer sam desnom rukom odista sasvim
nespretan.

»Nokti su tvrdi, gospodine Mark«, rekao je nadstražar Stalling. »Lome se.

Pogledajte kako se mrve. Ima li u vas dosta kreča? To valja odmah prijaviti pri
slijedećoj posjeti liječnika. Ne, ne možete vi sebi predstaviti kako li smo se
samo radovali, mamica i ja. Ja sam sada pripadnik partije, zar ne? Ušao sam u
nju iz idealizma — kad joj je bilo najgore. A ne sada kad smo ponovo na putu
pobjede. U svakom slučaju broj moje iskaznice je malen. A i nadnevak
pristupanja govori da sam to uradio iz osvjedočenja, a ne radi špekulacije, što
mislite, kako li će se to kasnije pokazati dobrim! Ne biste li svoju lijevu nogu
stavili na moje koljeno, gospodine Mark. Hvala lijepo.« Nadstražar Stalling
spretno reže moje nokte na nozi. Lijevi su mnogo ljepše odrezani negoli desni.

»Naravno, sada nas u svemu oponašaju«, nastavio je nadstražar Stalling.

»Pravo umjetničko djelo! Ali tko je imao hrabrosti da progovori o novom
nacionalizmu koji nam je potreban? Mi... a ne oni! A sada bi htjeli zajedno s
nama plivati u našoj juhi.«

»Koga mislite pod tim oni?«

»Pričekajte, trenutak, gospodine Mark, samo dok odrežem na malom prstu...

tako, gotovo!« Stavio je moju nogu na tlo, posegnuo je u džep i odande izvadio
novine. Neko vrijeme, a nije tome davno, nadstražar Stalling je počeo čitati
novine, sasvim je razumljivo, novine koje dijele njegov nazor

na svijet.

»Podvukao sam«, rekao je. »Sabrali su citate što su ih izrekli ostali. Citat ću
vam, a vi ćete pogađati tko je to rekao, hoćete li?«

»Dobro, gospodine Stalling.«

»Ponovno rođenje njemačkog nacionalnog osjećaja«, čitao je nadstražar

Stalling, »neizbježna je stvar kao što i sunce ujutro izlazi.« Gledao me
čekajući. »Dakle?«

»Nemam pojma.«

»To je rekao Willy Brandt«, objasnio mi je trijumfirajući.

»Grom i pakao!«

»Jest. Grom i pakao! Dobri stari socijaldemokrati, zar ne? No, hajdemo dalje.
Čujte: Produktivno jezgro njemačkog nacionalnog osjećaja jest slobodni,
snažni angažman prema domovini koji dolazi iznutra. Hm?«

»Nikad to ne bih odgonetnuo.«

»Eugen Gerstenmaier, CDU. Već sam rekao, sada bi svi htjeli u našu juhu.«
Nadstražar Stalling je stavio novine na moj krevet. Trebalo je da oslobodi
ruke, dalekovidan je, a s naočarima uokvirenim žicom izvrsno čita. »Molim
lijepo: Ugovor o zabrani atomskog naoružanja novi je Versailles kozmičkih
razmjera.«

»Franz-Josef Strauss«, rekao sam, »CSU, već sam to negdje pročitao.«

»I to ti je neka izreka, zar ne? Dakle, i na kraju, iz svake partije uzeli su

jednoga: Zdrava nacionalna svijest pridonosi tome da pred poviješću ne
budemo vječito u pokajničkim haljinama.«

»Mende. FDP!«

»Tako je. I on mora biti uvijek prisutan, zar ne? Ma kamo čovjek pogledao svi
su u našoj ... oprostite mi, gospodine Mark, ali istina je, ili možda nisam u
pravu? Ne predbacujem ja gospodi da nisu bili dovoljno glasni u trci... oni su
naprosto sasvim jednostavno primijetili kako ima dobrih i loših Nijemaca, ali
samo jedna domovina — a u toj točki nema partije, postoji samo ideja. Ali tu
ideju smo mi izgovorili! Njome idemo u pobjedu! Mogli biste sada navući
svoje čarape, gospodine Mark«, rekao mi je nadstražar Stalling. »Ostavit ću
vam novine. Jako su zanimljive.«

Čitao sam ja već svoje novine danas — izvještaje o izborima i drugo. AEG će
ove godine u jednom svom berlinskom pogonu morati da otpusti 500 radnika,
jer su narudžbe za električne strojeve veoma smanjene. Jednako kao i u Volks-
wagenu u svibnju će u Auto-unionu smanjiti radno vrijeme. O trajanju
mirovanja u obje te tvrtke još nisu ništa konačno odlučili. Prvi skraćeni radni
dani bit će 10, 11. i 12. svibnja. Prošlog tjedna, u petak, sto i sedamdeset
tisuća rudara iz trideset i šest kopova iz jedanaest rudarskih društava nije
radilo jednu smjenu. Tom prisilnom stankom izgubili su rudari nadnice u
iznosu od 2,5 milijuna maraka koliko one iznose u jednom jedinom danu. Za
više od tri tisuće rudara u kopovima Westfalije u Ahlenu bio je to već sedmi
neradni dan u godini 1967. I napokon židovski spomenik na groblju u Dachauu
oskvrnut je. Nepoznati počinitelji crvenom uljenom bojom nacrtali su kukasti
križ na spomenik i ispisali 'heil Hitler'.

»Jako se radujem večeri«, rekao je nadstražar Stalling spremajući svoj alat.

»Pronašao sam franačko vino, prvoklasno je, ma nešto izvanredno. A nema
toga što bi moja mamica tako dobro radila kao konigsberške uštipke s mesom.
Konigsberg, opet će to biti njemački grad, gospodine Mark, samo pričekajte.«

»Gospodin Richard Mark, koji je upravo doletio s Luft-hansom iz Frankfurta

moli se da se javi na odjelu informacija«, čuo se djevojački glas iz mnogih
zvučnika. Upravo sam stupio u predvorje hannoverske zračne luke. Preko leđa
nosio sam modru suknenu torbu na koju je bila našivena široka traka. U toj
torbi se nalazio maleni, veoma spretni magnetofon i deset kolutova s trakama u
crvenim kasetama. Bili su to fabrikati BASF, tip PES 18, svaki je kolut bio
730 metara dug, moglo se govoriti na obje strane i četverotračno. Bile su to
muzičke trake, snimio sam mnogo polagane muzike — da je upotrijebim u
'Stripu'. Ondje, u stražnjoj sobi, gdje se nalazio moj pisaći stol, bilo je mjesto
gdje sam držao tu modru torbu s trakama i magnetofonom. Sad mi je
magnetofon bio potreban za moje izvještaje Werneru. Nisam htio kupovati
nove vrpce, stare ću ispuniti govorom.

Asistent kriminalističke policije Olsen zaustavio se kod kioska s novinama dok

sam se ja žurio k informacijama. Pogladio se po plavoj, oštroj kosi, zijevao je
smijući se.

Na odjelu informacija radile su tri stjuardese i jedan muškarac. Razgovarali su

s putnicima, djevojka je upravo govorila u mikrofon, a druga je razgovarala
telefonom. Bilo je veoma glasno ovdje.

»Zovem se Mark. Trebalo je...«, započeo sam kad mi je čovjek u modroj

uniformi pružio telefonsku slušalicu.

»Razgovor za vas, gospodine Mark.«

Uzeo sam slušalicu u ruku. Ljudi su se natiskivali oko mene, razgovarali su s

djevojkama, ostali su telefoni zvonili, iz zvučnika se čuo glas djevojke.

»Mark«, rekao sam.

Istog trenutka začuo sam glas muškarca što sam ga bio čuo već jutros u bolnici,
bio je to onaj glas što sam ga sasvim dobro poznavao, ali se nisam mogao
sjetiti odakle ga znam: »Jeste li dobro sletjeli? Lijepo. Gospodin Minski je
također umiren? Izvrsno. Sada je pola osam. Svoj sastanak kod 'Crnih vrata'
možete sasvim mirno obaviti.«

Neka debela žena svađala se s jednom stjuardesom.

»Psić je sasvim bezazlen, kažem vam.«

»Milostiva gospođo, pse smijemo slati samo u sanduku. Mogu vam samo
ponoviti što su vam rekli u kancelariji.«

»U prostoru za teret? Moga psa? Nikada!«

»Ne može drugačije, milostiva gospođo!«

»Ali kako ću svog Pucija dovesti do Beča?«

»To s tim sastankom neće biti baš jednostavno«, rekao sam.

»Zašto ne?« »Nisam sam.«

»Ah, vi mislite na onog gospodina kojeg su vam dali kao pratnju? Neće
smetati. To je naš čovjek.«

Čvrsto sam se pridržao za dasku od stola. Odjednom mi je bilo veoma zlo. To

je naš čovjek. Iz te pripovijesti se nikako neću moći iskobeljati. Toliko sam
sam i toliko slab, a ovih drugih je toliko mnogo i toliko su jaki. Pobijediti ih ne
mogu — nikada. Kad bi mi i uspjelo da ih jednom nadmudrim, ništa to ne bi
značilo. Za to ću morati podastrijeti račun. Odmah. Uvijek. Neće tu biti
oproštenja, zaboravljanja. Već sad sam čovjek bez budućnosti. Pobijedim li ili
izgubim. Pobijedim li! Ja ne mogu, ne mogu, ne mogu pobijediti! Ali smijem li
i druge ljude uvlačiti u nesreću — Lilian, Minski, Minskijeva žena, Vanessa?
Što da radim? Da se predam? Da odem na policiju, Paradinu, da im sve
ispripovjedim? Sve sam to već jednom promislio. Jednom? Stotinu puta! A to
bi također značilo kraj sa mnom. Ovako još možda imam neku mogućnost, neku
sasvim malu mogućnost... Imam li je? Ne čini mi se da je tome tako. Čini se
kao da sam uhvaćen u mrežu iz koje se neću iskobeljati.

Ali neću se predati! razmišljao sam, a spopala me divlja ljutnja. Još ne! Ne
tako lako! Makar propao, još uvijek mogu pokušati da uništim nekoliko tih
momaka, jest, mogu to pokušati, to i hoću pokušati!

»Kažite mi! Kako da Pucija dovedem u Beč?«

»željeznicom, milostiva gospođo.«

»Željeznicom! Moj Puci se ne voli voziti željeznicom.«

»Tada mu neće prijati niti let...«

»što ste mi to upravo rekli?«

»Rekao sam kako je taj čovjek naš. Mislite li da smo diletanti?« Pogledao sam
plavokosog mladog asistenta kriminalističke policije, Olsena. Upravo je
kupovao 'Hamburške večernje novine'.

»čovjek stoji kraj novinskog kioska, zar ne?«

»Jest.«

»I upravo kupuje 'Hamburške večernje novine'.«

»Jest.«

»No, dakle.«

»To me ne zadovoljava. Može to biti slučaj. Možda ste u ovoj prostoriji u

nekoj telefonskoj govornici. I sve promatrate.«

»Što bih imao od svega toga?«

»To je skandal! Ako neka filmska diva leti sa svojim psom tada je stvar u redu!
Tada ga i uspavaju i šta ti ja sve ne znam! Ali kada je riječ o našim ...«

»Ni filmska diva to ne može. Postoje propisi. Mi ne možemo ...«

»Ali, što, ne možete! Vi nećete!«

»Pažnja, molim! Pan American World Airways javlja polazak svog zrakoplova
s linije 512 u Berlin. Putnici se mole da dođu na izlazište broj dva. Attention,
please ...«

»Dakle, što da uradim?«

»Oslovite ga.« Olsen se sada polako, čitajući novine približavao. U predvorju

je bilo mnogo ljudi. »Postavit ćete mu neko pitanje.«

»Koje?«

»Nemojte mi ništa pričati! Mačke O. W. Fischera svaki put uspavate i tako i

one mogu letjeti, čitala sam to ne znam koliko puta u novinama.«

»Profesor vas je još sinoć posjetio u hotelu da vas ocijeni. Tražio je da

osobno razgovara s vama, prije... htio je imati osobno mišljenje o vama. Bude
li zadovoljan, tako smo se dogovorili, darovat će vam nešto. Kao znak
raspoznavanja. Dakle, on vam je nešto darovao, zar ne?«

»Mačke gospodina Fischera stavljamo također u sanduke.«

»To nije istina!«

»Milostiva gospođo, molim vas, nemojte biti toliko glasni ... gospodin
razgovara telefonom ...«

»Baš me briga! Tražim ...«

»Dar je bio jedna osobitost.« Glas što sam ga dobro poznavao, kratko se
nasmijao. »Nedostaje neka malenkost. Po tome je taj dar vredniji, zar ne?
Upitat ćete vašeg suputnika za riječi koje nedostaju, jeste li me razumjeli? On
će vam ih reći. To je naziv što smo ga dali čitavu pothvatu. Ako izgovori prave
riječi učinit ćete sve što vam on bude rekao. Dosta sada, završio sam.«

Začuo sam kako je spustio slušalicu i veza je bila prekinuta.

Pružio sam čovjeku u modroj uniformi slušalicu i zahvalio mu se. Odebela

žena je sada poplavila od ljutnje. Dvije stjuardese pokušavale su je umiriti.
Ogledao sam se za psićem, ali ga nisam primijetio. Činilo se da je to odista
samo običan razgovor. Plavokosi asistent kriminalističke policije Olsen
preprečio mi je put, u ruci je imao 'Hamburške večernje novine'.

Poluglasno sam mu se obratio: »Koje riječi nedostaju?«

»Svi će ljudi biti braća«, odgovorio je odmah a da mu se lice nije ni

pomaknulo. »Pođite preda mnom. Srest ćemo se napolju, na parkiralištu. Kraj
vaših kola. Moja su sasvim blizu.«

Hodao sam kao da se krećem po debelom sagu od vate. To nije moguće,

govorio sam sam sebi, to nije moguće. Ipak, nema sumnje, ipak je to moguće.
Našao sam se napolju. Hladan vjetar udarao me u obraz. Podigao sam ovratnik
svoga modrog ogrtača od devine dlake i uputio se prema mjestu gdje su se
nalazila mnoga kola. Kad sam otvorio vrata thunderbirda Olsen se našao kraj
mene. Iza njega sam ugledao osvijetljenu fasadu zgrade zračne luke i tamnu
kulu odakle je crno nebo šarao golemi reflektor.

»Znate li neku restauraciju u Hannoveru?« upitao me Olsen.

»Ne znam.«

»Znate li za neki hotel?«

»'Intercontinental'.«

»Dobro. Moram se javljati svakih šest sati.«

»Kome?«

»Paradinu. Nazvat ću ga još na vrijeme i reći mu da ste se odvezli u grad.

Ondje da ćete jesti u 'Intercontinentalu'. Zadržali ste se malo u baru. Doći ćete
kasno kući.« Pružio mi je neki omot. »Kruh s maslacem. Bit ćete gladni.«

Uzeo sam.

»A vi?«

»Jeo sam. Znate li kako ćete doći do 'Crnih vrata'?«

»Znam.« Razgledao sam na karti put, kupio sam je jutros.

»Ne možete automobilom onamo. Morate ga ostaviti na putu. Ostavite
ključeve, a ja ću ga odvesti.«

»Kamo?«

»Nitko ga neće vidjeti. Bez brige. Kada se budete vratili auto će biti opet
ovdje.«

»Što to znači?«

Nasmijao se.

»Izaći ćete iz automobila kod 'Crnih vrata'. Malo ćete se prošetati. Ja ću vas
čekati. Tada ćemo zajedno doći u Tre-uwall. želim vam svaku sreću.« Htio je
otići k svojim kolima.

»Trenutak!«

Zaustavio se.

Upitao sam: »Paradin vas smatra svojim čovjekom?«

»Mhm.«

»Kako dugo već radite za njega?«

»Tri godine.«

»I uvijek ste radili protiv njega?«

»Uvijek«, rekao je ljubezno. »Nikada nisu posumnjali u mene.«

»Jedno sasvim osobno pitanje«, nastavio sam. »Zašto to

radite?«

Odgovorio mi je nešto čime sam se još dugo morao baviti: »Česi su objesili
moga oca. Navodno je bio ratni zločinac.«
Isti takav odgovor mi je jednom dao i inspektor kriminalističke policije Robert
Lansing. Kada je o njegovu ocu bila riječ bili su to Poljaci.

Olsen je još priklopio: »Htio sam ispaštati, rekao sam, kad sam se natjecao za
namještenje. Ispaštati za sve što se bilo dogodilo. Na sve je to učinilo dobar
utisak.«

»Mirno!« zalajao je jedan svijetao glas.

Devetorica dječaka između šesnaest i osamnaest godina koji su sjedili na

klupama oko dugačkog, četverouglastog stola skočili su na noge i stali mirno
kada sam stupio u pratnji svog visokog, snažnog pratioca u bunker što su ga
obasjavale tri petrolejske svjetiljke.

Moj pratilac je također stao mirno, podigao je desnu ruku i povikao:

»Njemačka!«

Devet ruku je također bilo podignuto, devet glasova mu je također odgovorilo

»Njemačka!«

Oči su mi se polako navikle na titravu svjetlost. Zidovi bunkera bili su sivi ili
crni, istrošeni i stari. U pročelju te prostorije visjele su dvije zastave:
Odalova runa i stilizirani sokol. Iznad zastava, gotskim pismenima, bijelom
uljenom bojom napisano, stajalo je:

Naša se čast zove vjernost

Dječaci su na sebi imali vunene majice, kaputiće od kože, kratke ogrtače,

čvrste hlače i čvrste cipele. Dvojica su nosili naočari. Nekolicina ih je još
bila pristava. Moj pratilac je na sebi imao kombinaciju odjeće od kože, tako
su odjeveni policajci patrolne službe.

»Drugari«, oglasio se moj pratilac, »ovo je gospodin Ri-chard Mark, o njemu

sam vam pripovijedao. Vi znate zbog čega je on ovdje. Pozdravit ćemo
gospodina Marka.«

Devetorica za stolom povikali su: »Heil!«

Kimnuo sam glavom.

»Sjednite.«

Sva devetorica su tiho sjela.

»Kućno veče je već započelo?« Moj pratilac imao je neki osobit način
izražavanja.

»Jest, četovođo!« povikao je jedan mladić.

»Prekinuti. Gospodin Mark će odmah vidjeti kako se u nas provode izdajnici i

kukavice.« četovođa je zaurlao: »Hippel!«

Jedan se mladić uspravio, bio je to lijep momak kovrčave smeđe kose. Bio je
napadno blijed, činilo se kao da su mu se oči udvostručile. Usta su mu drhtala.

Moj pratilac ga je resko upitao: »što si ti, Hippel?«

»Ja sam kukavna svinja, četovođo!«

»Glasnije!«

»Ja sam kukavna svinja!« povikao je mladić, a zvao se Hippel, bio je sasvim
blizu da proplače.

»Što zaslužuje kukavna svinja?«

»Kaznu, četovođo!«

»I?«

»Molim da me se kazni«, povikao je smeđokosi Hippel, a bila je to snaga

očajnika.

U prostoriji je odjednom počelo vonjati po lošem zraku. Nije taj zrak bio sam
truo. Trulost je već i prije zavonjala. Vonj kojim su ti dječaci vonjali, u sebi je
imao nešto slatkasto, nešto od vonja vrenja. Lica su im se promijenila.
Pokazivala su nešto od zbunjenosti, a također i napetost, pohotu i izraz žudnje.
»Eto kukavne svinje koja je našeg Hansa Eilersa sinoć napustila, svi to dobro
znate«, nastavio je u crno odjeveni četovođa kome također nije moglo biti više
od osamnaest godina. Dječaci su šutjeli. Nešto od one napetosti kao da je
počelo rasti. »Hlače dolje!« zapovjedio je četovođa.

Smeđokosi, blijedi Hippel otkopčao je opasač. Hlače su mu spuznule s tijela.

»I gaće!« I gaće su mu spuznule s tijela. U prostoriji je sada zavladala takva
tišina da se moglo čuti kako dječaci nemirno dišu. »Na stol!« Hippel je
poslušno potrbuške legao na stol. »Pridržati!« Dječaci su uzbuđeno priskočili.
Pridržali su Hippela za ruke i noge. »Kutiju i četke!« zapovjedio je moj
pratilac.

Taj četovođa imao je veoma usko lice s očima koje su bile sasvim blize, imao
je visoko čelo i tanke usne. Čekao me kod 'Crnih vrata'. Cesta se protezala kraj
tih 'Vrata', bila je duga pola kilometra, a prolazila je također i kraj hunskih
grobova što su se nalazili posred ravni bez drveća i bez grmlja. Na drugoj
strani ceste nalazila se gusta šuma s brojnim prosjecima. Svoj sam automobil s
auto-puta doveo desno do nekog plitkog groba, ugasio sam svjetla i u kolima
ostavio ključeve kako mi je to zapovjedio moj čuvar Olsen. Na putu po auto-
stradi, a zatim i po cesti B 4, što vodi ovamo, uvijek sam primjećivao u
retrovizoru farove nekih drugih kola; kad sam skrenuo više ih nije bilo. Bilo je
sasvim tiho i tamno kad sam se udaljio od svojih kola približavajući se
hunskim grobovima. Vjetar je stao, crno oblačje prekrivalo je nebo, a ja sam
ponovo osjetio vonj, a to se ponovilo, bio je to vonj ustajale vode, bare i
močvare.

'Crna vrata' sastojala su se od ogromnog kamenja iz mega-lita. Dva su ogromna

kamena bila duboko u zemlji, treći, dulji od ostalih, počivao je poprijeko
iznad njih. Kad sam se približavao tim 'Vratima' učinio sam se sam sebi za
trenutak u toj tami (oči su mi od duge vožnje i zurenja u farove još bile
osjetljive) kao da sebe gledam na filmskom platnu — snimka je to iz dalekog
ugla, iz velike udaljenosti i sa visine: sasvim malen idem tom ravni i ulazim
gotovo u grob. Dotaknuo sam poprečni kamen. Bio je hladan poput leda i
vlažan. Zastao sam i čekao. U šumi su se oglasile ptice. Napregnuto sam se
ogledavao, ali u tami nisam ništa mogao razaznati. Prestrašeno sam se trgnuo
kad sam začuo odmah iza sebe neki glas: »Stani! Ne okreći se! Podigni ruke!«

Poslušao sam.
Čovjek iza mene otkopčao je moj ogrtač, počeo me opipavati tražeći oružje.
Kad ga nije našao, bio je zadovoljan. »Spustite ruke, možete se okrenuti!«

Okrenuo sam se.

Preda mnom je stajao mlad čovjek u crnoj kožnatoj odjeći, promatrao me

ironično, radoznalim pogledom.

»Točan«, rekao je.

»Vi znate tko sam«, rekao sam. »Tko ste vi?«

»Zovite me četovođa.«

»Kako?«

»Cetovođa. To sam. Moje ime nije važno. Za vas je ono-nei... ležite!« rekao je
brzo. Bacili smo se na vlažno tlo. Gore na cesti začuo se zuj motocikla, po
tami su počeli šarati reflektori, vidio sam siluetu svog automobila. Kola mog
čuvara Olsena su se pojavila i zaustavila se kraj mog automobila. Farovi su se
ugasili. Vidjeli smo Olsena kako izlazi iz kola. To će reći: vidjeli smo samo
neki lik u sjeni koji je sjeo za upravljač mojih kola s kojima je otišao. Tek u
vožnji upalio je svjetlo farova. »Kamo će on s mojim kolima?«

»Odvest će ih s ceste. U prosjek. I svoja. Poslije svega ćete ih lako naći.

Hajdemo«, rekao je mladić odjeven u crnu kožu. Pošao je sa mnom po ravni,
bio je to dug put. Nakon četvrt sata hoda našli smo se u maloj šumici. U njoj se
nalazio džip s natkritim krovom.

»Sjednite sprijeda desno«, rekao je mladić. Iz džepa je izvadio široku crnu

maramu, nekoliko puta ju je savio, objasnio mi je: »Sada vam moram zavezati
oči. Nije to nikakva indijanska igra. Ne smijete znati kamo vas sada vodim.
Nemojte pokušavati tu maramu skinuti s očiju. Gledam vas.« Potom mi je
zavezao oči i zauzlao maramu. Držao sam se za sjedalo kad je krenuo. Džip je
prolazio veoma lošim putem. Mladić je vozio kao luđak. Ceste se uopće nije
dohvatio. Od vremena do vremena kola bi propadala u duboke rupe ili bi
udarala o kamenje, poskakivao sam na svom sjedištu. Ta luda vožnja trajala je
gotovo dvadeset minuta, tada se džip zaustavio.
»Prispjeli smo«, rekao je mladić i skinuo mi ovoj. Vidio sam da se džip
zaustavio ispred nekog starog, raspadnutog bunkera što se nalazio posred
šume.

»Pođite za mnom«, rekao je mladić. Posrtao sam preko kamenja i korijenja sve
do ulaza. Odmah potom našao sam se u prostoriji gdje su nas čekali oni
dječaci, koji su ustali čim smo mi ušli. Napolju, oslonjene na stabla ugledao
sam nekoliko mopeda i bicikla.

Sad sam stajao ovdje i promatrao dječaka Hippela koji je gole stražnjice
potrbuške ležao na velikom stolu dok su ga za ruke i noge pridržavali ostali
dječaci. Sjetio sam se svog učitelja tjelovježbe Armina Knableina, sjetio sam
se potapanja 'Hooda', sjetio sam se nacističke pjesme o Engleskoj i onog sata
tjelovježbe s onim nesretnim debelim Gronkeom, razmišljao sam o tome kako
se život uvijek najradije šali tako da se pojedini događaji ponavljaju ili
oponašaju. Ali odmah mi je bilo jasno kako se ovdje zbiva nešto sasvim
drugo.

Dva su dječaka donijela veliku četku kojom se čiste cipele, dva druga veliku
kutiju punu crne paste za cipele, cetovođa je pristupio stolu. Nekim komadom
drveta namazao je stražnjicu Hippelovu pastom za cipele. Pomno je to
razmazivao, činio je to polako i jednakomjerno. Ponovo sam osjetio odvratan,
sladunjav zrak u toj prostoriji, čuo sam kako dječaci nemirno dišu, lica su im
bila napola prestrašena, a napola zadivljena. Vidio sam da su četke imale
prilično meke dlake.

»Naprijed!« zapovjedio je cetovođa. Usne su mu se još više stanjile,

oblikovale su samo neku crtu. Oči su mu se napola zatvorile.

Dva dječaka počela su četkati Hippelovu stražnjicu. Razmazivali su crnu pastu

za cipele.

»Čvršće!« zapovjedio je cetovođa. Hippel je stenjao.

»Još čvršće i jednakomjernije«, zapovijedao je i nadalje cetovođa.

Dječaci su se naprezali, počeli su teško disati. Dječak na stolu je cvilio.

»Promjena!«

Dva druga dječaka nastavila su poslom.

Hippelova stražnjica počela se sjati. Sad je plakao.

»šuti«, proderao se cetovođa. »Ako samo pisneš, nastavit ćemo. Još dvije
minute. Kao privaga. Pustite sad mene.« Dohvatio je obje četke i počeo
barbarski obrađivati Hippelovu stražnjicu. Hippel je ponovo zacvilio.

»Zar nisi razumio, ti, kukavna svinjo?«

Hippel je zašutio.

Cetovođa je pomicao četke ritmički i brzo. Dječaci su ga okružili, nisu se

usuđivali učiniti ma kakvu kretnju. Obrazi su im se zarumenjeli.

»Tako«, oglasio se cetovođa. »čini mi se da će to ovoj kukavnoj svinji neko

vrijeme trajati.« Odložio je četke i izvadio nešto iz džepa. Ugledao sam kolut
flastera, bio je širok nekih deset centimetara.

Cetovođa je odmotao dosta dug komad.

»Čvrsto ga pridržite!« zapovjedio je.

Dječaci su poslušali.

Cetovođa je prilijepio početak flastera posred Hippelovih leđa i počeo ga

povlačiti prema dolje, vodio je flaster po spojenim polovicama stražnjice pri
čemu se pobrinuo da te polovice budu stisnute i da pri tom obuhvati i kožu i
dlake. Nevjerojatno će boljeti kad se taj flaster bude skidao. Cetovođa je
Hippela dobro oblijepio, poveo je flaster čak i među noge. Posegnuo je zatim
za nožem, razrezao po sredini flaster, krajeve je prilijepio za unutarnji dio
butina gdje je raslo osobito mnogo dlaka. Tada je udario Hippela plosnatom
stranom bodeža po stražnjici.

»Tako, kukavna svinjo«, rekao je. »Ustani!«

Dječak je spuznuo sa stola. Zateturao je.

»Što nam imaš reći?« upitao je cetovođa.

Hippel je plačući počeo mucati: »Zahvaljujem vam na zasluženoj kazni. Molim

da mi se dodijeli zadatak gdje ću moći pokazati kako više nisam kukavna
svinja.«

»Dobit ćeš ga«, oglasio se glas što sam ga već bio čuo.

»Mirno!« povikao je cetovođa.

Dječaci su se ponovo ukrutili.

Okrenuo sam se.

Oslonjen o desetog dječaka u prostoriju je ušao neki otežali čovjek s

naočarima i sivim odijelom, silazio je niza stepenice što su vodile u gornji dio
bunkera.

»Njemačka!« povikao je cetovođa.

»Njemačka!« povikali su dječaci, a također i napola odjeveni Hippel.

»Njemačka!« povikao je inspektor kriminalističke policije Geyer koji je ubio

svoga kolegu Paula Erichsena, hramao je podržavan dječakom silazeći niza
stepenice od betona.

Bio je silno vruć dan, ljeti, godine 1956, bio je utorak, točno se još sjećam.
Skinuli smo sa sebe košulje, moj brat i ja, a ja sam vozio bosonog, bio sam
bos i takav pritiskao komande u svojem lincolnu. U ono sam vrijeme imao lin-
colna. Vraćali smo se s dodjele filmskih nagrada u Berlinu.

Sve je oko nas bilo obojeno zlatom, polja, a na ogromnim poljanama cvao je
crveni mak.

Zrak je titrao, iznad auto-strade činilo se kao da kuha. Otvorili smo sve
prozore na kolima. Moj brat je kunjao sve dok nismo došli do Elbe, na onaj
most kojim se moglo voziti samo jednom stranom dok su na drugoj radili
uznojeni ljudi. Silno i ružno dizao se velik toranj s naše desne strane. Drndanje
bušilica probudilo je moga brata. Gunđao je, brisao je znoj maramicom s lica i
šije, glasno je podrigivao.

»Prokleti šampanjac«, rekao je, »boli me glava.«

»I mene«, odgovorio sam.

Prošle smo noći prilično mnogo popili, kasno smo legli. Moj se brat okrenuo i
iz putne torbe, što se nalazila na dnu automobila, izvadio bocu piva, izvadio je
još termos-bocu punu ledenih kockica. U dvije čaše nalio je piva, stavio je
mnogo leda. Pružio mi je čašu.

»Opit ću se na toj vrućini«, rekao sam.

»Nećeš od jedne čaše«, odgovorio mi je brat. »Pij!«

Pio sam.

Ispraznio je svoju čašu jednim gutljajem i ponovo je napunio.

»Jedna, dvije boce i odmah će mi biti bolje«, rekao je. »Tada ću moći i nešto
da pojedem kad se budemo izmaknuli iz zone. Želudac mi se gotovo slijepio.
Tja, Riki, mladiću, sad se valja rastati.«

»Rastati?«

Vozio sam sada kraj divnih livada. U sjeni rijetkih stabala ležalo je mnogo
crno-bijelih krava.

»Bilo je to lijepo vrijeme«, rekao je moj brat otirući pjenu piva s usta, ponovo
je podrignuo. »Ali svemu dolazi kraj. To je tako reći naša oproštajna vožnja. U
tvoje zdravlje, braco, ostaj mi dobro! Toliko dobro koliko samo možeš, želim
ti svaku sreću!«

Pogledao sam ga brzo i pri tom u daljini ugledao visoke dimnjake centrale na
Elbi što su se ocrtavali na modrom nebu. Crni dim je kuljao iz njih.

»Da li je to šala koju ne razumijem?«

»Nikakva šala.« Moj brat je mahao glavom.

»Ili si možda još uvijek pijan?«

»Nisam. Mrtvi nemaju suza.«

»Što?«

»Mrtvi nemaju suza. Zar to nije dobar naslov? Ja baš ne znam. Svi to kažu.
Nisam baš siguran. Što ti kažeš?«

»O čemu ti to govoriš?«

»O svojoj knjizi«, odgovorio je Werner sipajući ponovo pivo u svoju čašu

pošto je već bio otvorio i drugu bocu bacajući led u čašu. »Tako se zove.
Predložio sam mnogo naslova. I boljih, po mom mišljenju. Ali u ovaj su se
naprosto zaljubili. Svi. Nakladnici. Urednici. Zastupnici. Knjižari. Čovječe,
pazi!«

Držao sam upravljač objema rukama smanjujući brzinu pun opreza na pedeset
kilometara.

»Zar si napisao knjigu?« upitao sam ne prepoznajući vlastit glas.

»Upravo ti govorim. Pomislio sam da ću s tobom najbolje moći razgovarati na

ovom putu ... poslije tvog velikog uspjeha u Berlinu i prije no što se budemo
vratili u Frankfurt i prije no što vidiš najavu u stručnim novinama.«

»U tim novinama nalazi se, naime, prvi odlomak za ovaj tjedan«, nastavio je
govoriti moj brat. »Žele napraviti divlju reklamu. Ne znam je li to baš dobro.
Moj izdavač kaže da. Novi Werner Mark — poslije toliko vremena. Bit će to
prava senzacija, tako mi kaže. Tom temom. Prvi odista objektivni njemački
ratni roman. Tako on kaže. Ljudi žele tako nešto. Kaže on. On zacijelo to i zna.
Dosta je velik.«

»Tko?« upitao sam trudeći se iz sve snage da kola zadržim na cesti. Zrak iznad
betona činilo se kao da podrhtava. Skinuo sam s nosa zatamnjene naočari i
stavio ih na komandnu tablu. Sad je svjetlo bilo veoma jasno, smetalo me, ali
sam sam se sebi činio nešto sigurniji.

Moj brat je rekao ime svog izdavača. Odista, bio je to velik izdavač.
»On misli, da su se vremena promijenila. Werner Mark je opet vrijedan
pažnje. Bit će to udarac groma, kaže. Pričekaj što će sve uraditi reklamom. Već
je investirao čitav imetak u to. Toliko je prokleto siguran da će sve ići dobro.
A knjiga je sasvim dobra, to i sam mogu mimo reći. Mogu ja to ocijeniti. Pisao
sam je dvije godine.«

»Kada?«

»No, kraj tvog romana. Bio sam marljiv. Prokleto marljiv. Već sam u sredini
drugog romana.« Werner je govorio Ijubez-no i ponešto zabrinuto, »žao mi je,
Riki, ali vječno to nije moglo tako ići, zar ne? Ako su se vremena odista
promijenila — a mora da je tome tako, jer se inače ne bi našla hrpa izdavača
za mene ...«

»Hrpa?«

»Koliko god ih želim. Mogu sebi pronaći najboljega — najboljega za mene.

Dakle, ako je tome tako, a čovjek je književnik, tada mora ponovo pisati.
Pisati sam, mislim. Pod svojim imenom. Za sebe. Ne za drugoga i tajom.
Toliko lijepo, naime, to ipak nije bilo, to i sam moram znati.«

Na nekoj ogromnoj crvenoj tabli, ogromnim bijelim pismenima napisano

stajalo je nešto o svjetskom miru, ali ja sam i suviše polako čitao, table je već
nestalo. Upravljač je počeo podrhtavati i tresti se. Učinilo mi se, punom
straha, kao da se lijevi prednji kotač olabavio i da će otpasti. Naravno, bio je
to nesmisao, borio sam se sa pomisli, a ta borba dovela je na moje čelo mnogo
znoja, znoj mi se cijedio niz lice, po vratu, po prsima.

Moj brat je ponovo napunio svoju čašu pivom.

»Ako hoćeš mogu i ja voziti nakon nekog vremena dva sata«, rekao je, »tada
ćeš ti nešto popiti.«

»Ide nekako«, rekao sam. Djevojčice su se nalazile na rubu ceste i mahale

nam. Odmahivali smo im. »Dakle, gotovo je.«

»Na žalost, Riki, na žalost. Pogledaj, ako sada pravo zao-rem, moji će radovi
biti u prvom planu, zar ne? A ja mnogo toga imam da nadoknadim. Toliko
izgubljenih godina ... mlada generacija i ne zna za mene... dugo vremena sam ti
pomagao, i sam to moraš priznati. Bio sam ti dobar brat — ili možda nisam?«

»Bio si dobar brat«, rekao sam.

»Odselit ću se iz našeg stana.«

»Kada?«

»Idućih dana. Moj izdavač mi je osigurao nešto sasvim lijepo... u Bremenu.«

Ponovo je proletjela ogromna crvena tabla s bijelim pismenima kraj nas,

ponovo nisam bio kadar pročitati što je pisalo na njoj. Nešto o ratnim
huškačima i narodima koji vole mir. Tada sam ugledao žutu tablu. Do
Bitterfelda bilo je još 15 kilometara.

Inspektor kriminalističke policije Geyer oslanjao se teško na dječaka koji ga je

vodio. Bio je to snažan momak golemih ruku i nogu sa širokim, priglupim
licem, moglo mu je biti osamnaest godina. Geyer je lijevom rukom nježno
obgrlio mladića, gotovo s dragošću, kao da ga želi pogladiti. U desnoj ruci
nosio je debeli štap. Tako se polako pomicao prostorijom i promatrao pažljivo
golog Hippela, isprva sprijeda, a zatim straga.

»Dobar posao«, rekao je. »Odjeni se.«

Hippel se požurio da se ponovo nađe u hlačama. Ponešto je jecao, boljelo ga

je. Ostali dječaci su još uvijek stajali ukru-ćeni.

»Dobro veče, gospodine Mark«, rekao je Geyer smiješeći mi se.

»Dobro veče«, rekao sam.

»Kao što vidite imao sam sreće. Mnogo metaka kroz čitavo meso. Obje noge.
Niti mišičje, a ni žile mi nisu povrijedili, niti kosti, čak ni živčevlje. Sreća, to
sam bog zna. A i dobar liječnik.«

»Mora da je to prokleto dobar liječnik bio«, rekao sam. »Imate li ovdje

telefon?«
»Imam li ovdje... ah, tako, prepoznajete moj glas, prepoznali ste ga kad sam s
vama razgovarao telefonom.«

»Jest.«

»Fino uho! Jest, bio sam to ja. Ja... hm... vodim ovaj mali pogon. Dječaci su
svakog trenutka i u svako vrijeme nama na raspoloženju. Zajedno s njima... to
ću vam kasnije objasniti. Ne, ovdje nema telefona. Ali s pomoću mog dobrog
Jensa«, pogladio je dječaka, koji ga je pridržavao, pun ljubavi lijevom rukom
po licu, »i s pomoću džipa ide i ovako. U našoj ravni ima mnogo osamljenih
gazdinstava, morate znati. Ljudi nas poznaju. Dobri su prijatelji. A ondje ima i
telefona...« Ponovo me pogledao širom otvorenih očiju. Njegove moderne
naočari bio sam zgazio, u snijegu, na parkiralištu, u Hamererwaldu. Sad je
imao druge naočari, staromodne, s okruglim staklima i svijetlim okvirom.
Činilo se da je prilično kratko-vid. Stakla su sjala srebrnim krugovima, a oči
su mu iza njih bile izbuljene kao u žabe. »Sjednite!« zapovjedio je.

Dječaci su sjeli.

»Čovjeka to raduje«, rekao je Geyer. »Napokon nešto što se čovjeku sviđa.

Sjeća me to starih vremena, bože, kako je tome davno kad sam izgrađivao
austrijsku omladinu, ilegalno, od 1936. do 1938.« Pogledao je dječake.
»Momci znaju mnogo priča iz tog razdoblja mog života. Radili smo pod teškim
uvjetima, bile su to pustolovine. Sve je to bilo ilegalno. Bili smo pravi
idealisti. Najbolji dječaci iz Beča, odista! Žilavi kao najbolja koža, tvrdi kao
Kruppov čelik, spretni kao hrtovi. Poslije pripojenja sve je to postalo
najobičnija rutina. Surađivao sam još dvije, tri godine — bio sam stjegovođa,
tada mi je sve to dojadilo, pa sam se dobrovoljno javio da odem na bojište.«

Sjetio sam se kako je Eilers rekao da je Erichsenu četrdeset i osam godina, a

Geyeru četrdeset i devet. Ako je poslije pripojenja Austrije još dvije, tri
godine surađivao mora da mu je tada bilo dvadeset i dvije, dvadeset i tri ili
dvadeset i četiri godine kad se javio dobrovoljno, razmišljao sam. Mnogi
njegovi mnogo manje oduševljeni istogodišnjaci već su bili poginuli za
fuhrera, narod i domovinu. Zar o tome nitko nije razmišljao od tih dječaka kad
im je on to pričao? Ili se tim dječacima odista moglo baš sve kazivati? Nema
sumnje. Upravo su visjeli na njegovim ustima.
»A sada — kao u ona stara vremena!« Geyer je oblizao usnicu. »Ponosim se i
sretan sam. Dječaci, pred nama je velika zadaća! četovođa vam je već sve
rekao. Jesu li svi razumjeli?«

»Jesu!« zagrajali su dječaci, a i Hippel im se pridružio. Oči su mu bile crvene

i natečene.

»Jesu li straže napolju?«

»Jesu«, javio je četovođa.

»Nastavite tada svojom kućnom večeri«, rekao je Geyer. »¦Gospodinu Marku

ću objasniti njegov zadatak. Ponovo ćemo se vratiti.« Zapovjedno je mahnuo
glavom. Dječak koji ga je vodio poveo ga je prema betonskim stepenicama
kojima se mučno počeo uspinjati. Teški njegov štap udarao je pri tom o svaku
stepenicu. Pošao sam za njima.

Geyer je došao do nekih metalnih vrata na gornjem kraju stepenica, otvorio ih

je. Othramao je s tim snažnim dječakom u neku prostoriju bez prozora gdje je
gorjela petrolejska svjetiljka. Pošao sam za njima.

Stupio sam u tu prostoriju. Ovdje se nalazio stol, dvije stolice i poljski krevet.
Na stolu su se nalazili papiri i hrana. Na podu bilo je nekoliko boca piva i
rakije. U kutu sam ugledao dva kratka ručna mitraljeza. Na poljskom krevetu
sjedio je neki čovjek koji me smijuljeći se promatrao. Bio je pravi orijaš, nos
mu je bio spljošten, usne debele, kosa mu je bila crna, a lice brutalno,
negroidno. Na sebi je imao modro odijelo, bijelu košulju i šarenu kravatu.
Kaput je bio veoma širokih ramena, očito je bio vatiran. Raskomotio se za
večeras, taj momak, čijom pomoći me doktor Hess spremio u podrum s
leševima Okružne bolnice Treuvvall, bolničar, koji to nije bio.

»Dobar dan«, rekao je momak.

»Dobar dan«, odgovorio sam. »Jeste li vi ubili doktora?«

Kimnuo je glavom i razvukao čitavo lice u osmijeh. Nekoliko njegovih zuba

nisu bili u redu.
»Ubio«, ponovio je, »ubio, tako je, gospodine. Jednim od onih noževa. Bzik.
Ušao je u maslac. Odmah je bio gotov. Ubio, tako je, ubio, ha ha.« Smijao se
ržući.

»Prestanite, Scherr!« rekao je Geyer oštro. Momak, koji se zvao Scherr zašutio
je, prestrašeno je stavio ruku na usta.

»Molim te, Jense, zatvori vrata«, rekao je Geyer mekim glasom. Dječak, koji
ga je vodio, zatvorio je vrata iza nas.

Jednog sunčanog poslijepodneva u studenome 1956. hodao sam veoma dugo i

veoma daleko po Frankfurtu. Zrak je bio hladan i čist, a sunce, koje je za
vrijeme mog lutanja zapadalo sve dublje i dublje, sjalo je obasjavajući moje
lice tako jako da sam morao zatvoriti oči. Ako bi mi sunce sjalo u leđa, čitav
grad se kupao u zlatu, u zraku je sjalo mnoštvo sjajnih djelića prašine, sjale su
se kuće, automobili, tramvaji i ljudi — a sve se to činilo u tom osvjetljenju
nestvarno, nadzemaljsko.

Činilo mi se kao da se nalazim u stranom gradu, ali istovremeno me obavijao

osjećaj pun sjećanja na mnoge stvari što sam ih bio doživio u tom gradu.
Slijedio sam svoju prošlost tog poslijepodneva kad je Frankfurt bio obavijen
zlatnom svjetlošću, a sve stvari su pravile čudnovatu sjenu, čak i ja. Katkada
moje tijelo uopće nije pravilo sjenu. Bilo je to u trenutku kad bih prolazio kraj
stakala izloga koji su sunčevu svjetlost reflektirali.

Hodao sam prema Baselskoj ulici tražeći nekadanju prodavaonicu pokućstva

gdje se nalazila Stanica vojne policije. Sada su već ovdje sagradili mnoge
kuće, a u prostorijama gdje se onda nalazila Stanica vojne policije sada je bila
trgovina igračaka. Mnogo ratnih igračaka nalazilo se u izlozima trgovine.

Spustio sam se na obalu Maj ne i promatrao tužne valove. Pokušao sam

pronaći mjesto na kojem sam u rijeku bacio naočari svoje majke i staru
golubicu od porculana S. Kazma-rek i mnoge članke svoga brata i ono malo
izvještaja s bojišta što sam ih ja bio napisao, a što se sve bilo našlo u moje
mrtve majke u skloništu — nisam to mjesto mogao naći. Nije tu više bilo
razvalina, sve se promijenilo.

Prolazio sam Mostom mira, a i ovdje me sunčeva svjetlost obasjavala. Pošao

sam u Stresemannovu ulicu, do kuće u kojoj sam toliko dugo stanovao s Lilian.
Ondje, gdje je stajalo izgorjelo stablje, posadili su nova stabla, a kuće,
ukoliko su još bile ovdje, bile su svježe okrečene, mnogo je toga bilo
izgrađeno. Vidio sam započetu gradnju kuća, vidio sam mnoge skele, čuo sam
mnoge građevinske strojeve kako bruje. Čitao sam strana imena na vratima
kuće, ušao sam u hodnik, spustio sam se u podrum do vrata što su nekoć vodila
u Lilianin stan.

U sutonskoj rasvjeti igrale su se dvije djevojčice i omaleni dječak; kad me to

troje djece ugledalo uplašila su se, gledala su me bez glasa, u strahu. Okrenuo
sam se i napustio kuću, a kad sam stupio napolje zabliještilo me to jasno,
hladno sunce, a suze su mi se javile u očima.

Otišao sam u crkvu župnika Matterna, jer odjednom me spopala silna želja da
se porazgovorim s njime. Nisu to bile ruševine više, na mjestu bivše crkve
nalazila se sada nova, moderna crkva, bila je odvratna i sasvim glatka. Nestalo
je i onih ruševina gdje je stanovao Mattern u ono vrijeme, sad je na tom mjestu
stajala ružičasto obojena najamna kućerina. Ušao sam i upitao ženu
kućepaziteljicu za župnika Matterna.

»Mrtav je«, odgovorila mi je. »Umro je prošlog tjedna. U bolnici.«

»Rakija?«

»Jest«, rekla je. »Jadni čovjek. Rakija ga je ubila. De... Deril...«

»Delirium.«

»Tako je, od toga je bolovao. Od toga je i umro. Ljudi govore da je sve to bilo
strašno, trajalo je tri dana, neka mu se bog smiluje, bio je dobar čovjek. Samo
da nije tako strašno pio. Zadnjih pola godine samo je ležao u krevetu, nije više
bio kadar propovijedati. Već je novi župnik ovdje dosta dugo. Hoćete li možda
s njime razgovarati? Ime mu je Pranitz. Drugi kat lijevo.«

»Ne, hvala«, odgovorio sam nadarivši ženu s nešto novca, potom sam se
otputio u odvratnu crkvu, ali sve to nije imalo smisla i ja sam se ponovo našao
napolju.
Potražio sam i pronašao most za pješake što je vodio preko nasipa željeznice
iz predgrađa, bio je to onaj most na kome smo se Lilian i ja prvi puta poljubili
one badnje noći u godini 1947, dugo sam čekao hoće li naići vlak s
lokomotivom koja bi me u dim zavila kao i onda, ali vlak nije nailazio. I ovdje
me sunce obasjavalo, a ja sam se napokon otputio dalje tražeći mjesto gdje
smo pronašli onog Jugoslavena sa svojom ženom u drugom stanju, u snijegu,
ali u ono je vrijeme sve to bilo razrušeno, a sada su se ovdje nalazile mnoge
novogradnje i nove ulice, to mjesto više nisam našao. Bio je to dalek put što
sam ga prešao tog poslijepodneva, ali ja to uopće nisam primjećivao. Vratio
sam se u centar grada.

Deset dana poslije našeg povratka iz Berlina moj se brat odselio, od toga dana
živim sam u kući kraj Gruneburškog perivoja, ulica je to Augusta Sieberta.
Moj brat je živio u Bremenu, imao sam njegovu adresu, ali otkako se odselio
niti smo razgovarali telefonom, a niti smo pisali jedan drugome. Wer-nerov
roman je izašao — postao je prava senzacija. Knjižare kraj kojih sam, sada u
unutrašnjosti grada, prolazio bile su pune knjiga 'Mrtvi nemaju suza', kraj tih
knjiga nalazila se velika fotografija moga brata. 'Za šest tjedana prodalo se
50.000 primjeraka!' vikali su mnogi plakati. U drugom izlogu je stajalo 'Knjiga
godine'. Knjiga godine će odista postati taj roman. Kritičari su bili jednodušni,
jednodušno su se oduševljavali, ostalo je činila reklama. Do Božića prodat će
se još 50.000 primjeraka, razmišljao sam. Te jeseni nisam objavio ni jedne
knjige.

Otišao sam u ulicu Taunus i zaustavio se ispred 'G.I. Joe' Borisa Minskog, ali
lokal je još bio zatvoren, na prozorima i vratima od stakla još su bili navučeni
zastori. Pritisnuo sam kvaku na vratima. Bila su zatvorena. Zastor se s
unutarnje strane malo odmaknuo. Ugledao sam sasvim kraj ulaza barsku tezgu i
vidio nogu neke žene, sjedila je na visokoj barskoj stolici. Suknja joj je bila
visoko zadignuta. Lijepe je noge stavila jednu preko druge, balansirala je
cipelom što ju je pridržavala palcem. Čuo sam nejasno kako se smije i kako
razgovara s nekim čovjekom. Razmišljao sam o tome tko bi to mogao biti iako
je to bilo sasvim svejedno i tako sam se ponovo sjetio Lilian o kojoj sam već
čitav sat bio razmišljao, čitav taj sat dok sam šetao po Frankfurtu, brzo sam se
okrenuo i otišao od Minskijeva lokala po nestvarno zlatnoj ulici tog zlatnog i
nestvarnog grada.
Noge su me boljele, bilo mi je hladno, a ja sam razmišljao o tome kako nije
trebalo da pođem na tu šetnju. Sjeo sam u taksi, vozaču sam dao svoju adresu.
Sunce je već bilo sasvim sjelo kad sam se vratio kući. Platio sam vozaču.
Otišao je. Uputio sam se prema svojoj kući ispred koje je stajao neki sportski
automobil. Posljednji zraci zalazećeg sunca obasjali su taj automobil, a za
upravljačem je sjedila Lilian. Vidio sam je gdje puši, stupio sam k njoj i stavio
joj ruku na rame. Nije se prestrašila. Polako me pogledala, a luda svjetlost
ovoga dana bila je uzrokom da su njene oči ludo sjale.

»Zdravo, Riki«, rekla je Lilian.

»Zdravo«, rekao sam. »Čekaš li dugo?«

»Veoma dugo«, rekla je. »Ali nije to ništa. Gdje si bio, Riki?«

»Na šetnji.«

»Moram razgovarati s tobom«, rekla je. »Zbog toga sam došla u Frankfurt.
Moram, svakako, osobno razgovarati s tobom. Moram ti razjasniti. Kako bi
razumio.«

»što razumio?«

»Zašto ću se vjenčati s tvojim bratom«, odgovorila je Lilian.

Orijaš koji je sjedio na poljskom krevetu gledao me žmirkajući, obratio se

Geveru: »Ovaj me ovdje udario podbijačem po glavi.«

»Mene je pričepio«, odgovorio je Geyer. »Ali bilo je to jučer, Scherr.

Gospodin Mark je u međuvremenu veoma požalio što vas je udario po glavi, a
mene pričepio, zar ne?« - šutio sam.

»Zar ne vidite koliko to žali, Soherr«, rekao je Geyer. »Ne smijete više misliti
na to. Ne smijete se ljutiti na gospodina Marka. Gospodin Mark je sada na
našoj strani. On je naš. Jeste li me razumjeli?«

Orijaš je izbečio oči.

»Ako vi to kažete, gospodine Geyer«, mrmljao je potežući svoju šarenu

kravatu. Imao je dlakave ruke. Nema sumnje bio je to priglup čovjek, ali jak
poput medvjeda. Upravo to što je Geveru i njegovim ljudima bilo potrebno,
razmišljao sam. Zbog toga su ga i pronašli.

»Zašto ste proboli doktora?« upitao sam.

»Samoobrana«, rekao je taj bijeli Crnac odjeven u modro odijelo. »Kad ste
nestali htio je poći u policiju. Ne bi to bilo dobro, he? čvrsto sam ga držao.
Počeo je bjesnjeti. Slabi živci. Pri tom je neprestance u dizalu nešto zvonilo.
Oni gore trebali su taj sanduk. Doktor je napokon zgrabio jedan od onih
noževa. Tada sam i ja morao brzo uzeti nož ...«

»Dobro je, Scherr«, rekao je Geyer. »To je dosta. Bila je to ista stvar kao i sa
mnom i s onim jadnim Erichsenom. On je prvi zapucao na mene.«

»Tako bi se to moglo nazvati«, rekao sam. »Uostalom, gdje je leš? Gdje je

mercedes?«

»Postavljate mnoga pitanja«, rekao je Geyer.

Geyer je nježno milovao ruku snažnog dječaka koji je stajao kraj njega.

»Pođi dolje, Jense, dječače«, rekao je nježno. »Ovoga te trenutka ne trebam.«

»Razumijem.«

Kršni Jens je nestao.

Sad smo ostali nas trojica.

»Gdje je Erichsen?« ponovo sam upitao.

»Nestao«, odgovorio mi je Geyer. »Dobro je nestao. Ne vjerujem da će ga

naći.«

»Žena mu očekuje dijete«, rekao sam.

»Znam«, odgovorio je Geyer i posegnuo za namazanim kruhom što se nalazio

na stolu. Dobrano je zagrizao i nastavio govoriti žvačući. »Jeste li gladni?
Poslužite se. Niste? Tja, tužno je to za tu ženu. Ali što sam mogao uraditi?«

»Paul Erichsen je bio vaš dobar prijatelj.«

»Mislite li da sam ga rado ubio? Mislite li da me ne stišće u trbuhu?« upitao je

Geyer dok je komad kobasice, što mu se pomaknuo s kruha gurao u usta. Jeo je
s puno žara. »Nisam ja satkan da činim takve stvari. Ubiti prijatelja.
Svinjarija! Ali nisam imao drugog izbora.«

»Kako ste samo očistili parkiralište?«

»Vi ste veoma radoznao čovjek. No, lijepo, otkrit ću vam. Dva teretnjaka. U
jedan su strpali Erichsena, mene i mercedes. U drugom je bilo mnogo snijega.
Pošto su naši prijatelji odstranili otiske guma, vaše i moje, a također i otiske
nogu na krvavu snijegu, posuli su sve to novim snijegom — sasvim
jednostavno. A tada im nije preostalo drugo nego da odu. Dogovorili smo se
da će se sve to dogoditi u Hamelervvaldu... hoću reći, da ću vam ondje oduzeti
fotografiju.«

»Teretnjaci su bili u blizini, za slučaj da jednog od nas ili obojicu morate ubiti,
zar ne?«

Orijaš Scherr sa svojim nateklim usnama i crnom kovrča-vom kosom meketavo

se nasmijao. Bio je sjajno raspoložen. Oči su mu opasno sjale. Nije bio pijan.

»Biti spreman u tome je čitava stvar«, odgovorio je Geyer mirno. »Budući da

sada radite sa mnom, vidjet ćete kako se mi spremamo na sve eventualnosti.
Na primjer ja, ja sam morao nestati, zar ne? Dakle, četovođa je moj prijatelj.
Odmah mi je ovaj bunker stavio na raspoloženje. I sve dječake svog skrovišta.
Ovdje sam počasni gost, shvaćate. Poput Scherra. Ja sam još i stalan gost.«

Scherr se ponovo meketavo nasmijao.

»Naravno, ispočetka te dječake ne uvlačimo u te velike pothvate. Ali oni i

njihov krug su nam u svako vrijeme na raspoloženju kad god ih trebamo. Sada
ih trebamo. Ono, što tražimo od njih — učinit će. Sve je zamišljeno u tančine.
Izvrsni su to dječaci. Tako se to sve isprepliće. Vi i Scherr ćete odsada
surađivati«, nastavio je Geyer. »Usko. Dakle, nikakvih neprijateljstava, zar
ne? Scherr, jeste li me razumjeli?«

Orijaš je kimnuo glavom smijuljeći se.

»što ste mu to dali?« upitao sam.

»Nešto dobro. Zar ne, Scherr, izvrsno se osjećate?«

»Izvrsno__izvrsno.«

»Scherr nam, naime, sada ne smije biti nervozan. Mora biti uvijek dobre volje.
I miran. Tako kao i prije. Uvijek je bio miran i dobre volje. I suviše dobre
volje; što, Scherr, često smo bili i suviše dobre volje.«

»Ha ha.«

»Kada?« upitao sam. »Gdje?«

»U istražnom zatvoru, u Treuwallu«, rekao je Geyer. »Ondje je, naime, Scherr

nadglednik.«

Zbunjeno sam zurio u Scherra, zaustio sam: »Tada ga poznaju svi pripadnici
kriminalističke policije. Ti ljudi nisu idioti. Ja sam im sasvim temeljito opisao
onog lažnog bolničara. Ti ljudi često nailaze i u zatvor. Zar se dosad odista
nitko nije dosjetio kako ste baš vi taj lažni bolničar?«

Scherr se ponovo zagrcnuo od smijeha. Od smijeha nije bio kadar izustiti ni

riječi.

Umjesto njega javio se Geyer: »Naravna stvar da su se gospoda tome

dosjetila. Odmah. Pozvali su gospodina Scherra.«

»I?«

»Za odgovarajuće razdoblje gospodin Scherr ima željezni alibi, za to smo se,
naravno, mi pobrinuli.«

»Kakav...«
»Odista, vi i suviše pitate! Alibi, kažem. To vam mora biti dosta. A to je dosta
i policajcima. U potpunosti. Iako ...«

»Iako, što?«

»Iako pretpostavljam da će vam još gospodina Scherra pokazati — bez prisile

kako bi vidjeli kako ćete reagirati. Vi ćete biti osupnuti sličnošću, ali i sasvim
siguran kako gospodin Scherr nije onaj čovjek koji vas je napao u podrumu
bolnice. Onaj čovjek je ipak sasvim drugačije izgledao, nije bio toliko snažan,
nije imao ništa negroidno, prije svega mu kosa nije bila tako kovrčava. Je li
jasno?«

»što ćeš učiniti?« upitao sam držeći se čvrsto za vrata Li-lianina automobila.

»Udat ću se za tvog brata«, odgovorila je mirno.

»Aha«, rekao sam. Iznad nas je brujao zrakoplov, motori su brujali, već je bio
sasvim nisko prije no što će sletjeti. Pogledao sam u nebo, bilo je svijetlo i
srebrno, a samo na zapadu gdje se već sasvim priklonilo zemlji, bilo je
rumeno poput krvi. Bio je to veliki zrakoplov, kotače za spuštanje već je bio
izvukao.

»Ne bismo li ušli u kuću?« upitala je Lilian.

»Ali, naravno«, odgovorio sam. »Jasno. Sasvim razumljivo. Oprosti što odmah
nisam na to pomislio.« Pomogao sam joj da se iskobelja iz sportskih kola. Na
sebi je imala bijeli putni ogrtač od nekog grubog sukna, džepovi su joj bili
našiti na ogrtač, imala je još širok pojas. Otvorio sam vrtna vrata i ispred
Lilian ušao u vilu. Stabla su već gotovo sva izgubila lišće, kretali smo se po
mekom sagu raznolikog lišća, već je počelo gnjiti. U kući je bilo ponešto
tamno. Otkako je Werner odselio gornji kat je bio prazan. Uputili smo se spram
mog stana koji se nalazio u razini zemlje. Htio sam navući zastore i zapaliti
svjetlo, ali Lilian me upozorila: »Ostavi.«

»Zar nećeš skinuti ogrtač?«

»Hladno mi je.«
U stanu je bilo toplo, grijanje je već bilo uključeno.

»Hoćeš li nešto popiti?«

»Ne, hvala.«

Sjela je na široki kauč ispred kamina u mojoj dnevnoj sobi, privukla je k sebi
noge i započela nervozno pušiti. Bacio sam svoj ogrtač preko nekog stolca i
sjeo kraj Lilian.

»Mogao bih naložiti vatru u kaminu«, rekao sam.

»Ne, ostavi«, rekla je. Ni pod kojim uvjetima nije sa sebe htjela skinuti ogrtač.
Pomislio sam da me se možda boji. Ali da li bi uopće i dolazila u kuću.

»Tri mjeseca nisi dolazio ovamo«, oglasila se Lilian. »Tri mjeseca i jedan
tjedan nitko te nije vidio. Pa ni ja.«

»Istina je«, rekao sam.

Tri mjeseca sam se nalazio na putu — u Madridu, Nizzi, Rimu, Kairu, Dakaru i
na Capriju. Dan pošto je moj brat iselio pošao sam na put. Nigdje se baš nisam
osobito dugo zadržavao. Dulje zadržavanje nisam podnosio. Zamolio sam svog
izdavača da moja obitavališta nikom ne kazuje, čak ni poštaru nisam rekao
gdje sam.

Usprkos tome Lilian je znala svaki put gdje se zadržavam. Objasnila je mojem
izdavaču kako mora bezodvlacno sa mnom razgovarati i tako je doznala prvu
adresu, 'Castellana Hilton' u Madridu. Odatle su je hoteli naprosto vodili.
Naravno, mnogo me puta nazvala za ta tri mjeseca, slala mi je mnoge brzojave
i pisala mnoga pisma. Čini mi se da čitava ta tri mjeseca nisam bio nijednom
trijezan. Pisma sam neotvorena bacao, brzojavi su me neprestance zvali neka
se vratim i neka dopustim Lilian da se priključi. Nisam odgovarao, a i na
telefonu mi je Lilian neprestance govorila neka se ili odmah vratim u Frankfurt
ili neka joj dopustim da dođe k meni. Ništa me nije nagonilo da je vidim ili
čujem ma što da joj se dogodilo.

Čitave te tjedne kao da nisam bio pri sebi. čitave noći sam znao probančiti,
danju sam spavao, u jazbinama sam se znao pobratiti s potpuno stranim
ljudima, posjećivao sam najniža revijska kazališta, borbe s bikovima ili
igračnice. Prvi put u životu osjetio sam strah pred prostorom, pa sam u
pojedinim danima bolećivo izbjegavao veću skupinu ljudi, dolazilo je i do
toga da poneki lokal posred jela napustim, da u zrakoplovima činim gluposti i
da se tako mučim neprestance. Najgore vrijeme u mom životu bila su ta tri
mjeseca pošto me brat napustio. Sve mi je bilo svejedno, čak i Lilian.

Naravno, u to ona nije htjela vjerovati.

»Druga žena... iza svega toga se krije neka druga žena«, tvrdila je u jednom
telefonskom razgovoru.

»Nije.«

»Što se to s tobom, dakle, događa?«

»Pitaj moga brata«, odgovorio sam joj i dao joj njegovu novu adresu. Od tog
dana više me nije nazivala, nisam dobivao nikakva brzojava, a ni pisma.

Taj moj put bila je naprosto tlapnja puna alkohola. Na koncu sam počeo
uzimati pervitin, a i ostale i gore stvari. Spavao sam s nekoliko žena u
nekoliko gradova, ali nijedne se više ne sjećam, a ne sjećam se ni tih gradova,
ne sjećam se ni mnogih sati, pa ni dana. Naprosto ne znam što sam radio tih
dana i samo po hotelskim računima i zrakoplovnim kartama sam kasnije bio
kadar utvrditi gdje sam se sve zadržavao. Na Capriju sam doživio srčani
napadaj — prvi u svom životu — i to me dovelo k svijesti. Vratio sam se
kući...

Pepeo se trusio s Lilianine cigarete na njen ogrtač. Nije to primjećivala. Rekla

je: »Naravno, ti već sebi možeš zamisliti kako bi se moralo dogoditi nešto
veoma zlo kad sam te toliko progonila, zar ne?«

»Tome sam se mogao domisliti, jest«, odgovorio sam. »Čini mi se, tome sam
se i dosjetio.« »Ali bilo ti je svejedno.«

»I meni se dogodilo mnogo zla, kao što znaš.« Kimnula je glavom. »Sudbina«,
rekla je. »Što?«
»Mora da je to sudbina kad nam se oboma u isto vrijeme zbilo toliko zla.«

»Jest, jest«, odgovorio sam. »Jasno je, sudbina. Sve, što se nama događa
sudbina je. Mi smo nešto osobito, dvoje izabranih.« Ustao sam i pošao do
prozora, gledao je na sumorni vrt gdje se već također počeo hvatati mrak,
potom sam se uputio malom Utrillu, što je visio iznad kamina, a tu sam sliku
osobito volio. Kupio sam tog Utrilla prije nekoliko godina. Bio je prilično
skup, ali toliko mi se dopao u svojoj naivnoj pred-metnosti, boje pune ugođaja
upravo su me nadraživale. Bila je to slika što prikazuje križanje dviju starih
ulica na Mont-martru, na slici su još bile naslikane neke žene i psi i dvije
djevojčice kako se igraju. Tom Maurice Utrillu, nezakonitom sinu Suzanne
Valadon, koja je i sama bila slikarica, a prije toga akrobatkinja i model, uvijek
sam darivao svu svoju simpatiju, njemu i njegovim slikama pripadala je moja
ljubav. Pijanac kakva čovjek sebi može predstavljati samo u snovima bio je
Utrillo. Godinama u svojim noćnim ekscesima, trpali su ga u azile, domove i
ludnice, čovjek, koji je propatio sve muke alkoholičara, a pri tom slikao svoje
prekrasne slike. Na kraju svog života, poslije dugog boravka u ekskluzivnom
zavodu, prestao je piti — a po mišljenju mnogih eksperata to je bio i kraj
njegove velike darovitosti. Ne moram i dalje pripovijedati, zbog čega me
upravo taj čovjek privlačio toliko dugo. Ta mala slika bilo je nešto najvrednije
što imam. Sad sam je gledao, netremice, a pri tom sam Lilian okrenuo leđa.
»To znaš, bila sam prijateljica onom Herfeldu.« Znao sam to. Karl Herfeld bio
je jedan od najbogatijih ljudi Ruhra, tvorničar čelika.

U takvim razgovorima došlo bi uvijek do trenutka kad bih Lilian okrenuo leđa.
Već sam je sasvim dobro poznavao. Nije ona bila pustolovka, nije bila
raspusna, ah ne, ona je to samo htjela biti. Pod svaku cijenu htjela je biti
drugačija od ostalih žena, nešto ju je sililo na to da bude u središtu pažnje, jer
je po svim znacima bila veoma osamljena. Da vodi beskrajne rasprave o
svojim doživljajima s ostalima, da samu sebe optužuje, da ne dozvoli da je
ispričavaju i da se ponovo naprosto kupa u sažaljenju same sebe, da analizira
svoje postupke, još ljepše rečeno, svoje nagone i djela, da dopušta drugima
analizirati — to je njoj trebalo. Ništa ona nije mogla za to, mora da je u njoj
prebivala silna napuštenost i praznina kad je neprestance tražila da se nađe
posred ovakvih scena. Dugo ja to nisam znao. Da li me se to ticalo? Da li je to
smetalo ili umanjivalo moju ljubav? Ah ...
»Herfeld se htio rastati, htio je potom mene uzeti.«

Gledao sam one dvije djevojčice na svom Utrillu i razmišljao o tome kako sam
upravo pokušao činiti ono što je radio ovaj slikar, ali da sam usprkos
pijančevanju, niti napit, a niti poslije, ostajao bez ijednog retka koji bi bio
upotrebljiv, upravo je bilo to ono što je to putovanje učinilo nečim strašnim,
što me dovelo do ruba, što me ispunjalo bolima, pa nisam imao snage da se
brinem za druge ljude, bila to čak i Lilian.

»Slušaš li ti mene, uopće?«

»Slušam, Lilian.«

U sobi je postajalo sve tamnije.

Još uvijek se nisam okretao.

Nastavila je: »Uskoro ću biti trideset. Ja ne mogu nastaviti ovako da živim.

Jasno ti je, zar ne?«

»Sasvim jasno, što se dogodilo u međuvremenu?«

»Njegova žena«, rekla je Lilian. »Prije no što je i počeo rastavom već je ona
započela tužbom... navela je mene kao razlog rastavi, prijavila me da im
ugrožavam brak.«

»Nije moguće!« rekao sam osupnut okrenuvši se. Uvijek je to djelovalo.

»Tako je«, rekla je Lilian. »Ali tako nešto ...«

»Događa se veoma rijetko, istina je. Gotovo nikada. Pogotovo je to rijetkost u

tako finih ljudi. No, gospođa Herfeld nije toliko fina, vidiš i sam. Za miješanje
u brak koji vodi u rastavu dobiva se zatvor... osim toga za tog se čovjeka
kasnije ne bih smjela udati.«

»Zlo«, rekao sam.

»To se dogodilo upravo kad si otputovao. To sam ti htjela ispripovjediti u

Madridu i drugdje, ali me nisi htio slušati.«
»Nisam.«

»Unajmila sam odvjetnika, ali, naravno, taj se ukipio od straha kad je čuo s
kime će imati posla, a tada je počeo praviti gluposti i ja sam uzela drugog, a i
taj nije mnogo vrijedio; Herfeld je izgubio glavu i preporučio mi nekog svog
odvjetnika, za to je doznala njegova žena, pa je nastao pravi skandal — za
čitava svog života više ne smijem u Diisseldorf, sve sam ti to htjela
ispripovjediti, zbog toga sam te nazivala, pisala ti i slala brzojave. A ti, ti nisi
odgovarao ni jednim retkom, nisi me htio slušati ni minute.

»žao mi je«, rekao sam.

Razmišljao sam kako mi upravo to neće moći oprostiti, kako mi to nikada neće
oprostiti: da sam se jednom, jednom! usudio ne doći odmah kad me pozvala.
Nema to veze s njenim položajem. Nije ona podnosila to što odmah nisam bio
kraj nje. Bila je sasvim sigurna u mene, uvijek, sve do sada. Ona bi to nijekala,
pa zbog toga to i nisam spominjao, ali to je bilo točno.

»Dao si mi samo adresu svoga brata.«

»Jest.«

Razgovarali smo jedno s drugim poput dvoje ljudi koji se razgovaraju

telefonom. Usprkos tome što smo bili toliko blizu. Čudnovat položaj. Gladio
sam okvir Utrillove slike. Ponešto sam se i pridržavao za tu sliku.

»Tvoj brat mi je pomogao«, oglasila se Lilian nekim metalnim telefonskim

glasom koji se začuo u mojim ušima također kad bih i ja nešto izrekao. Činilo
se kao da govorimo sa drugih kontinenata, kao da razgovaramo preko svjetskih
mora.

»Kako ti je pomogao?« upitao sam.

»Našao mi je novog odvjetnika, a pomoću njega se sve razjasnilo, kako je

čitava ta stvar bila samo nesporazum i čitav lanac laži i kleveta, pomoću njega
se objasnilo kako nikada nisam štetila Herfeldovu braku, naprotiv, namjeravam
se udati za svog starog prijatelja. Bio je to njegov uvjet, moraš znati, Riki.
Rekao je da će mi pomoći ako se udam za nj. Rekao mi je kako me voli. Voli
me, rekao je, otkako me prvi put vidio. I sada, kaže, može me uzeti, sada kada
ima sredstva i kada je slobodan... ti razumiješ, što on time misli. Nisam znala
da ste se odvojili. Tek kad mu je knjiga doživjela takav uspjeh...«

»Jest«, rekao sam, »jest, naravno.«

»Govorim čistu istinu. Uvijek smo jedno drugome govorili istinu. To smo
obećali jedno drugome, zar ne? Werner mi je rekao, kako zna da ga neću
voljeti. Možda ću to naučiti. On ... on je veoma široke ruke. Imam punu
slobodu, mogu raditi što god me volja... čim se udam za nj i ne odem od njega.
On zna kako sam sada kod tebe. Tako reći poslao me ovamo. Drži, kako o
svemu moram osobno razgovarati s tobom.«

»Mogu to sebi zamisliti kako upravo to misli«, rekao sam.

»Ciničan si i pun gorčine«, rekla je. »Ali da si bio ovdje ...«

»Da?«

»Sve se to ne bi dogodilo.«

»Naravno, ne bi«, rekao sam. »Mi bismo se uzeli. Ti i ja. Ono bismo učinili
što nikada nismo bili kadri učiniti, a što i nismo htjeli učiniti. Ti bi se udala za
mene upravo sada kad sam uništen, uništen zauvijek.«

»Postaješ prost«, rekla je.

»I ti«, odgovorio sam. »Zbog toga se i volimo. Ali, nastavi da pričaš, Lilian.
Trik je, dakle, upalio.«

Ugasila je svoju cigaretu. U međuvremenu se potpuno smračilo u sobi,

razaznati sam mogao samo njenu siluetu.

»Herfeld je uvidio kako nema nikakvih izgleda. Kako ja više nemam nikakva
izgleda. Kako njegova žena ima sve mogućnosti. Bilo je ponešto teško
opozvati tužbu... ali Her-feldovim vezama i mojim odvjetnikom uspjelo je i to.
Herfeld ostaje sa svojom ženom, ja se udajem za VVernera. Bit će to 5.
prosinca. U Bremenu.«
»Čestitam«, rekao sam. »Kola napolju ... jesu li Herfeldov dar ili već
Wernerov?«

»Herfeldov. Moraš li tako razgovarati sa mnom?« »Jest«, rekao sam. »Werner

je pravi lav u krevetu, zar ne?« »Izvanredan je«, odgovorila mi je jednako
brzo. »Sada zarađuje mnogo novaca, zarađivat će i više.« »Mnogo više«, rekla
je, a ja sam pomislio kako joj ta scena prija, sasvim je sigurno kako ona ništa
ne može zbog svega toga, ona je naprosto takva, nitko od nas ne može uraditi
nešto, ne, nitko, sve se mora opraštati, svakome mora biti oprošteno. Ako se
počinje time čovjek bi mogao sebe odmah ustrijeliti. Ili sama sebe prezreti.
Nikada se neću ustrijeliti, razmišljao sam.

»Moja je budućnost mutna«, rekao sam.

»Veoma mutna, Riki.«

»žena treba sigurnost«, rekao sam. »Mora da uza se ima čovjeka na kojega se
može osloniti. U krevetu. Financijski. Ne treba joj netko tko više ne može da
radi, tko ne zna kako će nastaviti da živi, tko pije i tko se mota po svijetu i ne
trči kad žena zazviždi.«

»Ti, svinjo«, rekla je i odjednom to više nije bio telefonski razgovor,

odjednom je to bilo dvoje ljudi u nekoj osamljenoj kući, u nekoj velikoj, toploj
sobi, jedne jesenje večeri, čovjek i žena, »ti, svinjo, znaš ti točno kako ću
uvijek voljeti samo tebe i kako će taj brak biti komedija i kako to već jest
komedija od prvog trenutka!« Poskočila je i zbacila sa sebe ogrtač. Brzo je
skinula suknju i gaćice, potom se bacila na kauč. »Dođi, Riki, dođi, kako bih ti
mogla dokazati kakva je to komedija.«

U tri koraka bio sam kraj nje.

Nismo se ni svlačili. Učinili smo to odjeveni, zatim ponovo, i ponovo. U sobi

je postalo sasvim mračno. Nismo upalili svjetiljke: Priljubili smo se jedno uz
drugo, i činili to još jednom, pa još jednom. Tada je Lilian izmigoljila ispod
mene i otišla u tamu hodnika, čuo sam je u kupaonici, dok sam ležao na kauču,
na smrt umoran, srce mi je tuklo, u sljepoočicama je čekićalo, čuo sam vodu
kako curi, tada sam čuo njene korake, a potom su se zatvorila vrata, zatim još
jedna, ona ulazna.
Koraci su se udaljavali po puteljku vrta. Čuo sam automobilska vrata, čuo sam
kako netko pali motor, zatim se auto udaljio.

Nije mi rekla ni zbogom.

Dana 5. prosinca 1956. udala se u Bremenu za mog brata, a kad sam čitao
obavijest u novinama o vjenčanju poznatog književnika Wernera Marka,
razmišljao sam o tome kako mnogo volim Lilian i kako ona mene voli, bio sam
potpuno miran.

Ma tko ti bio, koji čitaš ove retke: svejedno mi je, od srca mi je svejedno što o
meni misliš. Ima mnogo vrsta ljubavi, a ja ovdje opisujem našu, ljubav, koja je
povezivala Lilian i mene.

Na betonskom zidu iznad ručnih strojnica stajalo je gotskim pismom ispisano:

NJEMAČKA, SVETA RIJECI, TI PUNA BESKRAJNOSTI!

Inspektor kriminalističke policije Geyer je rekao: »Istražni zatvor u Treuvvallu

nado vezuje se pravo na zgradu Zemaljskog suda. Idućih dana ćete bez svake
sumnje biti pozivani nekoliko puta u Zemaljski sud. Ispitivat će vas Paradin, a
i njegovi istražni suci. U toj prilici ćete točno razgledati zgradu. »Pokazao je
na stol. »Ovdje je i plan, i njega možete proučiti.« Nadglednik Scherr se
ponovo nasmijao. Što su li mu samo dali? razmišljao sam. Zacijelo je na sebi
imao svoje najljepše odijelo. Lijepo se udesio taj čovjek.

»Češće ćemo se viđati«, objašnjavao je Geyer. »Dječaci ove skupine nama su,
kao što sam već rekao, na raspolaganju.«

»Zašto ove skupine? Ima i drugih?«

»Jasno da ih ima. Na primjer, skupina kojoj pripada Hans Eilers. Ali u njoj su
mnogi iz istog internata. Prikrit ćemo je neko vrijeme, dječake zacijelo
nadziru.«

»Odakle su ovi dječaci dolje?« upitao sam.

»Ima ih odasvud, iz jednog drugog internata su. Cetovođa ima mnogo prijatelja
među odgojiteljima i učiteljima. U okolici imamo tri internata.«
»Znam.«

Odozdo se neprestance čuo glas četovođe, držao im je neko predavanje.

»Dječaci će nam pomoći kada budemo oslobađali Delacor-tea«, nastavio je

Geyer. »To oslobađanje moramo organizirati do u tančine. Prije svega vas
dvojica. Vi, gospodine Mark, uživate puno povjerenje Paradinovo, a i policije.
Scherr već ima plan. Sirov. Odmah če nam ga podastrijeti. Moramo vidjeti
kako da ga ostvarimo. O tome ćemo se porazgovoriti na idućem sastanku.
Sastanke ćemo ugovarati uvijek telefonom. Ja ću ih sazivati. Naći ću vas ma
gdje se vi nalazili, i u svako vrijeme. Naravno, uradit ćete sve što vam budem
zapovjedio. Je li jasno?«

Kimnuo sam glavom.

»Je li jasno, Scherr?«

»Razumijem!« rekao je i ustao. Cak je i stao mirno.

»Vaš prijatelj Minski mora da vam je ispričao mnoštvo židovskih mudrosti,

neka vas prate na vašem putu«, rekao je Geyer zadovoljno. »Zaboravite ih sve.
Sve je to nesmisao. Sasvim će se drugačije sve to odvijati no što to sebi
predstavlja Minski... drugačije no što to sebi svi predstavljaju.«

Sasvim je nepotrebno naglasiti, ali za Geyera je značajno kako je rekao

'židovske mudrosti', a ne samo 'mudrosti'. Rekao je također 'Minski', a ne
'gospodin Minski'.

»Doznat ćete sada kako to odista kod nas ide«, govorio je gospodin s debelim
naočarima, gospodin pun osobite ljubavi za ilegalni rad s omladincima.« U nas
nema tajne. Zna se što sam ja uradio. Zna se što ste vi uradili, gospodine Mark.
Znaju što je Scherr uradio. Ali vi još to ne znate. Reći ću vam. Pogledajte,
ovdje u zatvoru istražuju neku gadnu pripovijest... već nekoliko mjeseci. Ima
ondje ćelija za umirivanje, u nju stavljaju nemirne zatvorenike. 'Krčag' je zovu.
U toj ćeliji je umrlo nekoliko zatvorenika. Tri u toku godine i pol. Ostali su
bili teško povrijeđeni poslije boravka u 'Krčagu'. Napokon je izbio skandal.
Ministarstvo pravde zapovjedilo je neka se povede istraga. Istraga je zastala.
Zatvorenici su u strahu, nadglednici su čvrsto povezani. Ima ih nekoliko koji na
svojoj savjesti imaju mrtve zatočenike. Najgori od svih bio je naš dragi
Scherr. Mi imamo dokaze da je tome tako, zar ne, Scherr?«

»Razumijem«, rekao je orijaš u svom modrom nedjeljnom odijelu, još uvijek

je stajao u stavu mirno smijuljeći se pun straha.

»Sasvim lijepe dokaze, zar ne, Scherr?« »Lijepe dokaze, tako je, gospodine
inspektore.« »Jednako kao i protiv vas, gospodine Mark, Jednako kao i protiv
vas. Tako to ide, vidite li?« »Vidim.«

»Pomognite mi da dođem do stola«, rekao je Geyer. Scherr je poskočio i

pridržao ga. Stolicu je također povukao. Geyer je sjeo za stol, odmaknuo
konzerve i pivo u stranu, odmotao je neki plan što je pokazivao tlocrt dviju
zgrada što su bile povezane. »Pogledajte«, nastavio je Geyer, »to je Zemaljski
sud, a ovo je zatvor. Ovdje se ide iz jedne zgrade u drugu. U tom trenutku će
nam dragi Scherr biti od velike pomoći, razjasnit će nam što je smislio.«

Scherr je započeo govoriti — polako i opširno, odista je bio slabouman, ali

bio je i prepreden u neku ruku, bila je to neka vrst primitivnog lukavstva, a
zamisao mu baš nije bila loša usprkos tome što je u njoj bilo nekoliko velikih
rupa. Trebala mu je čitava vječnost da se izjasni, taj zatvorski nadglednik,
osjećao se veoma važan tog trenutka. U biti sve se to svodilo na malu mudrost
koja se sastojala od četiri ključa.

Nešto prije ponoći našao sam se u svom hotelu u Treu-wallu. Cetovođa mi je

na kraju ponovo zavezao oči kad me u džipu odveo do 'Crnih vrata'. Ondje se
na rubu ceste nalazio moj thunderbird. Ključevi su bili u automobilu. Neko
vrijeme, zatim, pošto sam se povezao, u retrovizoru sam ugledao svjetla drugih
kola. Moj čuvar Olsen se ponovo pojavio.

Predvorje u hotelu bilo je gotovo prazno. Pierre je upravo zatvarao svoj bar.

»Hoću li vam još nešto donijeti u sobu?« upitao je ljubez-no. Usprkos dugom i
napornom danu — ili upravo zbog toga — bio sam sasvim svjež.

»Jest«, rekao sam, »molim vas, Pierre. Isto što ste mi donijeli i sinoć.«

Donio je, dakle, whisky, led i sodu; popio je čašu sa mnom i zaželio mi laku
noć. Otvorio sam omotnicu što mi ju je dao portir. Donijeli su pismo za mene.
Prepoznao sam Lilianin rukopis. Pismo je bilo kratko: »U čežnji i ljubavi —
Lilian.«

Pročitao sam tu rečenicu nekoliko puta, potom sam izvadio magnetofon iz

modre torbe, otvorio sam ga i spremio za snimanje. Stavio sam prvi od deset
kolutova na jedan od dva tanjura, napravio sam sebi veliki whisky, odvezao
kravatu, skinuo kaput i cipele, otkopčao dugme na ovratniku košulje, sjeo sam
potom u ugodnu stolicu, a noge stavio na drugu. Zatim sam ukopčao aparat.
Tanjuri su se počeli okretati. Uzeo sam mikrofon u ruku, čašu s whiskyjem u
drugu, naslonio sam se duboko u stolicu i započeo govoriti. Još uvijek se
sjećam prve rečenice što sam je bio izgovorio: »Danas je četvrtak, dvadeset i
četvrti studenoga 1966, nula sati i trideset. Zovem se Richard Mark. Govorim
u svojoj sobi u hotelu 'Kaiserhof, nalazim se u Treuvvallu. Ono što započinjem
pripovijedati točna je povijest i početak zločina što ću ga počiniti ...«

Postoji rukopis pisan pisaćom mašinom i osamsto osamdeset i šest stranica

velik. Nalazi se u staroj blagajni, što potiče iz godine 1909. Blagajna je
smještena u stražnjoj sobi 'Stripa' i nitko osim Minskoga i mene nije ga vidio.
Taj rukopis je prava rijetkost, sastoji se od dvadeset i dvije ili, u prosjeku,
četrdeset stranica samih početaka uvijek istog romana, stranica ima trideset
redova ispisanih do ruba. Sve stranice su pune popravaka, precrtavanja,
preinaka, gotovo su nečitke. Između redaka ima iskrižanih rečenica, znakova i
brojaka. Jedan od ta dvadeset i dva početka je gori od drugoga, dvadeset i
drugi je, nema sumnje, najgori.

Taj monstruozni posao je moj, proveo sam ga od prosinca 1956. do prosinca

1957. kako bih nešto uradio, pri tom sam teško radio, danju, a često i noću,
nedjeljama i svecima.

Uvijek sam ponovo morao uviđati kako ono što sam napisao ništa ne vrijedi,
proveo sam zimu, proljeće, ljeto i jesen neprestance pokušavajući napisati
nov, dobar početak. Pri tom sam neprestance pušio, a preko mjere pio i činio
sve ostale stvari do iznemoglosti i pri tom poslu sam gotovo stradao. Uvijek
bih poslije četrdeset pisaćom mašinom ispisanih stranica počinjao ispočetka.
Poslije četrdeset stranica čovjek dosta sigurno može sagledati da li je početak
dobar i hoće li knjiga napredovati ili ne.
Te godine, kad sam se mučio tim uzaludnim poslom, jako sam omršavio,
zapostavio sam i izgubio gotovo sve svoje prijatelje, o Lilian i o svom bratu
nisam čuo ni jedne riječi, nisam gotovo izlazio na svjež zrak. I samo je sasvim
malo nedostajalo, pa da poludim — da odista poludim. Pri kraju sam već i
halucinirao.

Pokušavao sam oponašati Utrilla opijajući se iz noći u noć, većinom sam to

radio kod Borisa Minskog, otišao bih zatim s bilo kojom djevojkom, veoma
sam se često znao buditi u nekom stranom krevetu, a da se uopće nisam mogao
sjetiti onog što se dogodilo, zavlačio bih se potom za svoj pisaći stol
pokušavajući da radim. Kad sam primijetio kako to više neću moći izdržati,
pio sam nešto manje i ostajao kod kuće, a ono što sam sada pisao bilo je još
gore.

Da nisam imao novaca ne bih sebi mogao dopustiti takvu godinu, i mnogo čega
bih bio pošteđen. Najluđe u svemu tome bilo je to da je novac bio ono jedino
što sam posjedovao — knjige što ih je moj brat pisao donosile su nam obojici
mnogo novaca, novac je neprestance priticao. Budući da više nisam mogao
izdržati u velikoj vili u Gruneburškom perivoju, preselio sam se u komforni
stan neke tihe kuće u perivoju Luisa što se nalazio u Humperdinckovoj ulici.
Živio sam — ako se izuzmu moji alkoholičarski ekscesi — bez ikakvih
potreba, uopće mi nije trebalo toliko novca, još ga je uvijek bilo čitavo
mnoštvo — imao sam ga i u prosincu 1957.

U prosincu 1957. pričalo se u našim krugovima kako sam propali, ispisani

autor. Ima toga mnogo više no što većina ljudi to može sebi i zamisliti.
Izdavači neprestance računaju s time da će se književniku jednoć dogoditi ta
nezgoda. Oni su jednako tako tužni kao i sami književnici ako su s tim
književnicima zarađivali novac, to je bio slučaj s mojim izdavačem. Tješio me
srdačnim riječima, činio je to često. Ali već davno me otpisao, a i svi ostali
izdavači su to učinili. Književnik je pozivom veoma nesiguran čovjek, to će
reći kako to zapravo i nije pravi poziv, tipično je da će autora veoma brzo
zaboraviti ako samo kratko vrijeme prestane objavljivati.

U jesen 1957, nekako oko sedamnaestog ili osamnaestog početka za svoj novi
roman, izgubio sam samopoštovanje. Navikao sam se da u kasno poslijepodne
dok je još kod Minskog bilo sve prazno odilazim u 'G.I. Joe' i da ondje pijem
whisky. Kad bi počeli nailaziti prvi gosti nestajao sam, jer drugi su me ljudi
smetali. Moja histerična bojazan pred prostorom u to je vrijeme bila osobito
jaka. Dok sam bio sam stavljao bih sebi mnoge ploče u automat, naravno,
većina ih je bila s pjesmama Doris Day, a kad bih bio pijaniji više puta sam ih
stavljao jednu za drugom.

Jednoga dana, dok se ploča okretala, bacio sam svoju tešku čašu punu
whiskyja u muzički automat. Razbio se i nije ga se moglo upotrijebiti. Minski
nije rekao ni riječi. Osobno mi je donio novu čašu whiskyja, samo je nijemo
kimnuo glavom. Izvadio sam čekovnu knjižicu i ispisao ček kako bih pokrio
štetu, ali uistinu sam napisao tri čeka dok mi je jedan uspjelo točno ispuniti.
Tim će se čekom Minski tek moći okoristiti. Potom sam otišao kući i ondje
spavao nekoliko sati. Posred noći sam ustao i sjeo za pisaći stol, započinjući
nov početak. Tako sam se zabavljao tri dana, potom sam utvrdio kako i to ništa
ne vrijedi.

Upravo sam bio utvrdio kako dvadeset i drugi početak ne vrijedi ništa — bilo
je to jednog hladnog prijepodneva kad su ulice bile obavijene debelim glatkim
ledom — kad je netko zazvonio na vratima, pojavio se Minski. Bio je veoma
zbunjen i dugo je vremena mucao okolišajući dok je bolno promatrao nered u
mojem stanu. Napokon sam postao grub i upitao ga što zapravo želi. Tada mi je
rekao kako me više ne može ovakva gledati.

»Što vi to ne možete više gledati?«

»Ne mogu gledati kako sami sebe uništavate, Riki«, rekao je, a njegove oči s
dugim trepavicama zasjale su vlažno.

»Ne uništavam ja sebe.«

»Ne, ne, sasvim zdravo izgledate«, rekao je Boris Minski, »sve je u najboljem
redu. Još jedna takva godina i vi ćete odozdo gledati kako trava raste.«

»Pa što? Koga se to tiče? Tko se i brine o svemu tome?« upitao sam jednako
toliko agresivno koliko i plačno.

»Ja«, odgovorio mi je Boris Minski.

»Vi? Zašto, do vraga, vi?«

»Jer ste mi dragi«, rekao je Minski. »Nemojte me pitati zbog čega ste mi dragi.
Neka me odnese đavo ako to znam. Čujte me, vjetrogonjo«, nastavio je, »ja
neću biti saučesnik u tome kako upropaštavate sami sebe. Došao sam ...«

»Kako li ste me to samo nazvali? Vjetrogonja?«

»Jesam li vas uvrijedio. Žao mi je.«

»Nisam uvrijeđen. Izraz mi se sviđa.«

»To me raduje«, rekao je Minski. »Koliko još novaca imate? Ili možda i ne
znate?«

»Tako nekako sedamdeset ili devedeset tisuća još će se naći«, odgovorio sam.
»Ići će još neko kratko vrijeme. Zašto pitate?«

»Zbog toga što ne dolazim k vama kao milosrdni Samari-ćanin. Dolazim s

prijedlogom.«

»Naime?«

»Moj lokal je i suviše malen, a i loš je. Valja ga pregraditi. U nešto fino,
veliko. Novac sam već pozajmio. Ne bih htio da to bude mnogo. A i sam ne
mogu voditi novu radnju. Tražim kompanjona koji bi se pridružio u pregradnji
lokala. Hoćete li vi biti moj kompanjon?«

»Hoću li...«

»Ima li u tome nešto nečasno? Što me tako gledate? čujte me! Nešto sam vas
upitao! Što me tako gledate?«

Rekao sam: »Zar je već dotle došlo da se ljudi sažaljevaju nada mnom?«

»Nitko vas ne sažaljeva. Samo vi sami sebe sažaljevate«, rekao je Minski. »I

to jako. Dakle, što je? Hoćete li se pridružiti svojim novcem ili ne? Nemam
mnogo vremena. Ako nećete ...«

»Zašto mi to predlažete? Ipak je to sažaljenje!« rekao sam ljutite

»Još samo jedna takva primjedba i ja ću otići«, rekao je Minski. »Zašto vam to
nudim? Jer vas poznam, i jer ste mi dragi.«

»Vjetrogonja.«

»Jest, vjetrogonja. Uostalom više i nije osobito dobro da ja kao Židov sam
vodim noćni lokal, jedan veliki noćni lokal. Potreban mi je kompanjon,
arijevac! Već davno je to moj san. Vi ste pristali, veliki arijevac, s vama se
mogu dičiti, i...«

»Znate li što, Minski?« »No?«

»Neka me svi poljube u guzicu! Čak im dajem i svoj poziv! Vaš prijedlog
prihvaćam.«

»Dakle, napokon«, rekao je Minski. »Večeras ćemo sjesti, a ja ću vam pokazati

planove i odmah u novoj godini mogli bismo početi pregradnjom ... mogli
bismo lokal prepisati na obojicu nas ... i sve ostalo. Ali postavljam jedan
uvjet.«

»što je to?«

»Da od sada više ne napišete ni jedne jedine riječi«, rekao je Minski.

»Spremit ćete još danas svoje stvari, a sutra, kad vam budem pokazao planove,
odvest ćete se u Bavarsku, bilo kamo na snijeg gdje ćete se oporaviti. U lokalu
ne želim imati sablast u trenutku kada bude započeo težak posao.«

Odvezao sam se u Garmisch^Partenkirchen. Mnogo sam spavao, vozio sam

skije, ležao na suncu i oporavljao se. Sasvim preplanuo i odmoran došao sam
početkom siječnja, godine 1958, u Frankfurt. Prve večeri što sam je ponovo
proveo u svom stanu zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu i javio se.

»Riki, napokon sam te našla!« rekao je Lilianin glas.

»Eto vaše partiture«, rekao je državni nadodvjetnik Para-din. »Inspektor

Lansing mi ju je dao. Više mu nije potrebna. I ja ne mislim da bi je trebalo
zadržati. Molim lijepo, poklon profesora Delacortea.«

Tim mi je riječima predao stari, u kožu uvezan prvi primjerak, a mene je

spopao osjećaj odvratnosti, odvratnosti spram sebe, taj osjećaj mi se javio
negdje u grlu. Snažno sam počeo gutati.

»Sjednite, Riki. Htio bih se nešto s vama dogovoriti.« Sjeo sam na drvenu
stolicu što je imala naslone za ruke i visok izrezbaren naslonjač, stolica je
stajala ispred također izrezbarenog pisaćeg stola. Paradinu su dali lijepu,
veliku sobu s tamnim, starim pokućstvom, bilo je to u zgradi Zemaljskog suda.
Posred sobe nalazio se sag, u kutu je bilo mnogo sobnog cvijeća, a na velikim
prozorima zastori. Kroz taj prozor — ta se kancelarija nalazila u četvrtom katu
— moglo se promatrati krovove susjednih kuća — vidik je pucao na
novogradnje i barokne zgrade i crkve u Treuwallu. Tog prijepodne-va sjalo je
zubato sunce.

Omaleni čovjek s bijelom kosom bio je kao i uvijek odjeven u crno, hramao je
mičući se po sobi sad ovamo sad onamo, (»čovjek se uvijek mora kretati.«)
»Jeste li se već sreli s Tinvjem?« »Nisam. Zar je stigao?«

»Već je bio ovdje, identificirao je Delacortea i dao svoj iskaz.«

»Gdje stanuje?«

»Također u 'Kaiserhofu'. Došao je prošle noći. Još se niste bili vratili. Htio bi
s vama ručati, zamolio me da vam to kažem, čeka vas u hotelskom baru. U
dvanaest.«

Paradin je pomaknuo svoje zlatne naočari. Ponovo su mu se spustile.

»Možda sam lud«, nastavio je, »ali ne ostavlja me neki osjećaj. Spopalo me to
odmah poslije prvog razgovora s Delacor-teom.«

»Kakav je to osjećaj?«

»On računa da će ga netko osloboditi«, rekao je Paradin. Gledao me pri tom

svojim dječjim očima, a ja sam mirno odvraćao taj pogled držeći čvrsto
partituru koja mi je maloprije gotovo pala s koljena.

»Zar da ga netko oslobodi zatvora?« upitao sam hinjenom zaprepašćenošću.

»Naravno, ne samo to. Vadit će ga iz čitavog tog čvora i izvesti iz Njemačke,

tako mi se to nekako čini.« »Kako ste došli na to?«

»Njegovim držanjem. Pun je nevjerojatne drskosti. Pravi superman.

Svemogući. Ja sam psić koji laje na njega. Tako nekako. Napokon se nećkao da
mi odgovara na pitanja. Tražio je da se sastane čitav istražni sud. To je
njegovo pravo, a on to zna. Međutim, to njegov položaj uopće ne bi mijenjalo.
Moja pitanja mora ovako ili onako čuti i na njih odgovoriti. Njegovi odgovori
same su bezobraštine, vicevi, brbljarije. Ništa drugo. Brani se kao što smo i
očekivali: sve što ga tereti krivotvorina je, većinom ju je sam sačinio, jer bio
je borac u pokretu otpora. Takve ste već stvari čuli na policiji, zar ne?«

Kimnuo sam glavom.

»Zavlači s vremenom, to je moj utisak. Pa se pitam: zašto zavlači s vremenom?

Da je htio, mogao je prijaviti odista bilo koga, ili sve!« Paradin se zaustavio
preda mnom. U njegovim dječjim očima nije bilo ni traga bilo kakvom
nepovjerenju. »Jeste li znali da je Delacorte već dugi niz godina savjetnik u
svim ustanovama koje nas zanimaju?«

»Nisam.«

»Jedan od najtraženijih savjetnika! Pouzdano se zna da je u međuvremenu

preminuli direktor Winzer iz Zemaljskog socijalnog suda Delacortea uvukao u
posao godine 1949 ... nova praksa i tako dalje. Dakle, taj čovjek je znao točno
tko je Delacorte, a Delacorte je znao točno tko je nekoć bio Winzer. Bio je to
prvi kojega je ucjenjivao u velikom stilu. Sam Win-zer nije bio dovoljan
Delacorteu. A jedan se čovjek nije mogao brinuti odista za sve. I tako se
začela lavina, Riki! Delacorte je našao pomagače. U ustanovama i sudovima.
Dakle, i tu je moralo biti ljudi o kojima je on ponešto znao. Bio je jedan od
najomiljelijih savjetnika. Tko ga je poticao? Gospoda iz tih ustanova i sudova
... ljudi, koje je Delacorte ucjenjivao. Ucjenjivao ih je da ga podrže. A ti ljudi,
Riki, rade na principu ti meni ja tebi. I uvijek iza leđa sudova. Fino, što?«

»Veoma«, rekao sam razmišljajući da li mi on tim razgovorom postavlja

stupicu.

»Ima tu i još jedan drugi krug, mnogo značajniji: ljudi koji su Delacortea
učinili šefom u bolnici, u staroj, a prije svega u novoj. To su gradski oci,
poslanici, političari, ide to sve do ministarstava, ima tu i sasvim velikih
zvjerka. Bez njihova dopuštenja ne bi Delacorte nikada dobio novu bolnicu!
To dopuštenje bilo je stopostotno. Dakle, Delacorte je i o tim ljudima, i o toj
gospodi znao štošta, čovjeku se sasvim lijepo zavrti u glavi kada sluša takve
stvari, zar ne?«

»Jest«, rekao sam, »sasvim mu se lijepo vrti.«

Paradin je i nadalje hramao naokolo.

»I? I tako naš čovjek ispočetka na sva usta traži red, traži da se taj svinjac
očisti.. a sada odjednom ništa! Zavlačiti,

otezati. Očijukati time kako ću ja izgubiti živce i počiniti pogrešku. Neću ja

izgubiti živce, Riki. Time je gospodin morao biti već ranije nacistu. Ali imam
osjećaj da on izvodi to kazalište tako dugo koliko je to potrebno njegovim
prijateljima kako bi ga mogli izvući. Što vi držite o toj mojoj teoriji?« Upitao
je to bez ikakva naglaska. Morao sam se sabrati. Ne smijem vidjeti nikakvih
sablasti. Paradin mi vjeruje. Prokletstvo, jest, upravo je meni podario vjeru.
Bio je to razgovor među prijateljima. Među prijateljima ...

Rekao sam: »Iskustvo što ste ga stekli s Delacorteovim kolegama mora vas
ispunjati osobitim oprezom i strahom.« »I to!« rekao je. »Ali tvrdim kako u
mojim sumnjama ima nečega.«

»Tko bi ga mogao izvaditi?« upitao sam. »Odista izvaditi, hoću reći, ako je to
tehnički uopće moguće, a ja u to sumnjam __«

»Na to ćemo se još vratiti«, rekao je Paradin. »Na što?«

»Da li je tehnički moguće. Nastavite.« Duboko sam uzdahnuo.

»Dakle, tko da ga izvadi, po vašem mišljenju? Oni momci koji ga se boje?«

»Teško je to reći. U biti bi to morali biti specijalisti. A takvih ima samo u

'Pauku'.« »No, dakle?«

Paradin je nastavio: »Pretpostavljam da su se u međuvremenu odnosi jako

zapetljali. Obje skupine imaju isti interes. 'Pauk' želi Delacortea imati izvan
zemlje, čim su počela trvenja. Naravno, sada pogotovu. A oni koji su puni
putra na glavi, naravno, i oni također. Tako je to ako uopće i postoji zajednička
akcija. Tvrdo sam osvjedočen da je Delacorte svima stavio na znanje: ako me
ne izvučete, i to brzo, progovorit ću! Znate li tko me u biti naveo na tu teoriju,
Riki?« »Tko?« »Vi.« »Ja?«

»Jest«, rekao je i smiješio se, smiješio se radosno i ljubez-no kao dijete,

svojim rumenim dječjim licem, svojim dječjim očima iza vječito spuštenih
naočari: »Vi, Riki. Jer kad je riječ o vama ne valja jednostavno uopće ništa.«

Što biste vi uradili?

Počeo sam se igrati starom partiturom odvraćajući Para-dinu jednako

nasmijanim pogledima, upitao sam ga: »Dakle, sa mnom uopće ništa nije u
redu?«

»Zar to već niste sami utvrdili?« upitao je ovaj omaleni čovjek dobroćudna
lica, prijatelj moj već dvadeset godina, čovjek koji me voli, čovjek kojega
sam varao, lagao mu, kojega sam izdao. »Pogledajte, sve je to bilo najobičnije
i lažljivo kazalište.«

»Što?«

»Ono, što je Delacorte izveo s vama. Dolazi još u hotel prije no što ću ga
uhapsiti da vam se zahvali. Zašto? Zato što ste ga prijavili?«

»Zato, jer sam njegovoj Lilian spasio život.«

»Ah, prestanite. Slaba je to melodrama. Čisto ruganje. Još vam ju je

preporučio da pripazite na nju, zar ne?«

»Jest...«

»Jer vam toliko vjeruje, on, koji je ljubomoran na ljude koji s Lilian uopće
ništa nemaju. On, koji dobro zna kako već prijateljujete s Lilian.«

»Kaže da mu je ona pričala kako sam ja neka daleka mladenačka ljubav njena,
obična sentimentalna uspomena, inače ništa...«
»Jest, a vaš broj telefona nosi u medaljonu naokolo. Ona vas je nazvala kad je
smrt bila blizu. Sentimentalna uspomena. Taj čovjek nije nikakva budala!
Vjerujem kako mu je Lilian ispričala takve stvari, to je istina, ali da je on
povjerovao u sve to, nikada!«

»Koji bi razlog imao ...«

»Imao je on neki razlog«, rekao je Paradin uporno. »Dobar razlog. Znam, to

zvuči sasvim ludo, ali kad vidim partituru ovdje mogao bih se zakleti kako je
to neki razlog, to, što vam ju je poklonio. Ne znam ga, razlog...« Ali ja ga
znam, razmišljao sam, a ti si prokleto blizu istini, dragi moj. »... ali bih se
mogao zakleti kako taj razlog postoji! Taj čovjek ne radi ništa što ne bi duboko
razmislio! Taj čovjek je pravi genije planiranja, osobito je kadar susprezati se
i biti trijezan! Kad bih samo znao nešto više. Jedino što, vjerujem, točno znam
jeste to da voli Lilian. Ali to nam ne pomaže da pođemo dalje.«

Nečeg sam se sjetio.

»Zašto još uvijek čuvate Lilian?«

»Zašto je čuvam, Riki?« upitao je. »Oboje ste mi i suviše vrijedni, oboje.
Ništa vam se ne smije dogoditi. Kao njegova prijateljica i ona je u istoj
opasnosti kao i vi, koji ste ga prokazali.«

»Razumijem.«

»Uostalom, kako ste zadovoljni Olsenom?«

»Veoma.«

»Dobar momak, zar ne?«

»Veoma dobar momak«, odgovorio sam.

»Kako ste jeli u 'Intercontinentalu'?«

»Izvanredno.«

»I to je«, nastavio je, »također osjećaj što ga imam, Riki. Još ćemo se vratiti
na to, što su vas — upravo vas, neka me đavo odnese, ako mogu reći zašto! —
što su upravo vas odabrali da budete ključna uloga u čitavoj toj pripovijesti.
Neka me đavo odnese ako znam kazati kakva je ta uloga. Ali sve pokazuje da
je tome tako. Morate dopustiti kako je Delacorte-ovo ponašanje više negoli
čudnovato, zar ne?«

»Jest«, rekao sam i pogledao ponovo u Paradina. »Nema sumnje, moram to

priznati da je tome tako kako kažete.«

»Olsen će pripaziti na vas. Ali to nije dosta. I sami morate paziti na sebe, Riki.
Ako primijetite ma i najmanju sitnicu, odmah me obavijestite, mene osobno!
Obećajete li mi to?«

»Obećajem.«

»Naime, sada bi se moralo nešto dogoditi.«

»Kako?«

»Nešto sam sada promijenio«, odgovorio je Paradin. »To je ujedno i odgovor

na vaše pitanje što ste ga postavili malo prije, da li je tehnički moguće ovdje
nekoga izvući iz zatvora.«

»Vi ste, dakle, preinačili nešto u zatvoru«, rekao sam razmišljajući kako
moram izgledati sasvim miran, ali radoznao, trudio sam se da budem radoznao,
ali pri tom miran.

Paradin je odgovorio: »Jučer sam bio ondje, sa svoja dva suca i sa čitavim
mnoštvom pripadnika kriminalističke policije. Razgledao sam građevinu
odozdo do gore. Red službe. Plan službe, ćelije. Zgradu iznutra i izvana.
Čuvare sam izmučio do smrti. Pitanjima. Pitao sam ih za mnoge stvari, kakva
je kon-

trola, kakvi su obilasci, ključevi, koliko ih ima, kakvi su, koliko dugački, gdje
stoje. Kad je vrijeme otključavanja, kada je vrijeme zaključavanja, kakvi su im
alarmni uređaji. Jednom riječju pitao sam ih sve. Bio sam ondje tri sata.«

»I?«
Slegnuo je ramenima.

»Besprijekoran posao. Oprezni su, upravo sada, dok traje istraga.«

»Kakva istraga?«

»No, ima tu u posljednje vrijeme neka nemila stvar. Mučenje zatvorenika, čak i
smrtnih slučajeva ima, i tome slično. Suspendirano je mnogo činovnika. Oni,
koji su sada u službi, zacijelo su u redu.« Neka te sam bog čuva, pomislio sam.
»Dakle, otmica je zapravo nemoguća. Ipak, otkrio sam jedno slabo mjesto.«

»Ipak?«

»Ima tu lijevi dio i desni dio zatvora, razumijete li me? De-lacorte se nalazi u
lijevom. Noću neprestance bdiju dvojica, jedan je unutra, a drugi napolju.
Svaki od njih ima četiri ključa. To mu je sve. Ali nosi ih uza se. Katkada izlazi,
a katkada ulazi u zgradu. S ključevima. To je i suviše opasno. Ako je jedan od
njih napolju i ako ga napadnu nestat će četiri ključa... i zatvorenika je moguće
izvući, zar ne?«

»Jasno«, rekao sam. Upravo mi je to nadglednik Scherr objasnio u napuštenom

bunkeru, što li je to samo Paradin sada promijenio?

»Od ovog trenutka«, nastavio je Paradin, »unutrašnja služba i vanjska su

razdvojene. Danju i noću. Danju je još više čuvara u službi, naravno. Obojica
iz noćne službe dijele sada posao. Jedan neprestance ostaje u zgradi, a drugi je
neprestance napolju. Tako onaj napolju ne mora imati uza se četiri ključa.
Samo jedan za vanjska vrata i drugi za vrtni zid. Kako bi mogao činiti svoj
krug. Ostali ključevi ostaju u zgradi. Sasvim jednostavno, zar ne? Tako sam,
vjerujem, čitavu tu stvar učinio sasvim sigurnom.«

»I meni se čini«, rekao sam. »Odista, ništa se ne može dogoditi.«

»Upravo zbog toga, Riki, imam određeni osjećaj kako će se s vama nešto
dogoditi... naime, ako braća ne budu mogla dalje. Tada nas pozovite, ali
odmah, razumijete li me?«

»Jest«, rekao sam i razmišljao pri tom: o toj novoj raspodjeli na unutrašnju i
vanjsku službu moram odmah obavijestiti Gevera.

Žao mi je, gospodine državni nadodvjetniče Paradine, ali to je odista bilo sve
što sam bio kadar pomisliti ovoga trenutka.

Ne, još nešto!

Još sam pomislio: kakvu li samo prokletu sreću imam — to se zapravo ne

može shvatiti!

Ručao sam s Tinvjem u 'Kaiserhofu'.

Većina reportera se vratila, u blagovaonici je bilo veoma bučno. Svoga brata

nisam sreo pri svom povratku u hotel. Gdje se samo taj čovjek nalazi?

»Rado bih još vidio Lilian«, rekao je Tiny. »Ali noćas moram ponovo odletjeti
u Berlin.«

»No, mogli bismo tada poslije podne zajedno otići u kliniku«, rekao sam.
»Slažeš li se?«

Kimnuo je glavom. U svome modrom odijelu s finim bijelim prugama, bijelom

košuljom i modrom kravatom s crvenim točkicama izvanredno je izgledao; ali
ja sam razmišljao o tome kako to više nije onaj stari Tiny, nije to ni Tiny od
prije tri mjeseca kad sam ga posljednji put vidio u Berlinu. Njegovo je lice
bilo uvijek veselo, otkako ga poznam, uvijek je bio oran za šalu, oran da
nečemu prkosi. Ovoga puta bio je umoran, ozbiljan i odsutan.

»Što je s tobom, Tiny?« upitao sam ga.

»Primjećuje li se to na meni?«

»Jest.«

Rezao je na američki način svoje meso, žvakao, gutao i puštao da prođe nešto
vremena dok sam ga promatrao, tog čovjeka, koji je kao crnački dječak, u
bijelim ološem progonjenom gradu Birminghamu u saveznoj državi Alabami
pri napadaju bombama, izgubio oca i majku, koji je kao obični vojnik u
drugom svjetkom ratu vodio borbu i koji je sada postao jedan od velikih
pjevača čitavog našeg vremena, pjevački genij, bogat čovjek — ali očito
nesretan.

»Imao sam prijatelja«, rekao je Tiny napokon. »Dobrog prijatelja. Nisi ga

poznavao. Bili smo u istoj jedinici, dok nisam dodijeljen u M. P. Jerome
Kingston. Iz moga grada, Riki, iz moje ulice. Mladić iz susjednog bloka. U ono
su vrijeme i njegovi roditelji poginuli kad su nam ono stavili bombu u crkvu.
Jerome je bio teško ranjen, ali su ga nekako sašili. Više nije imao nijednog
rođaka, ja sam se neprestance ponešto brinuo za nj, treba da znaš.« Tiny je
odložio nož i viljušku i tiho nastavio: »Prije nepun mjesec dana poginuo je. U
Vijetnamu. Dogurao je do majora. Poginuo je u zoni D. Budući da nije imao
nikoga, samo mene, mene su obavijestili iz Ministarstva obrane. Vijest me
zatekla u Berlinu.«

»Veoma mi je žao, Tiny«, rekao sam mlako. Prokletstvo, kakve se riječi govore
u takvim prilikama.

»I meni«, rekao je Tiny, »i meni. U službenom pismu stoji kako je pao pri
napadaju na neki položaj Vijetkonga. Ali dobio sam pismo od jednog iz
njegove jedinice. Znaš li kako je stradao? Tražio je da ga artiljerija štiti,
njegovu jedinicu. I dobio je zaštitu. Bombe su počele padati posred njegovih
ljudi, tako je artiljerija gađala. Poginulo je trideset i šest ljudi, poginuli su
prije no što se to primijetilo. Bojim se, Riki, bojim se tog rata ondje dolje.«

Konobar je pristupio i ponovno nam nešto stavio na stol. Tiny je čekao dok on
ode.

»Rat ondje dolje«, nastavio je potom, »početak je trećeg svjetskog rata. Bojim
se. Užasno se bojim da ćemo i mi biti prisutni, u tom trećem svjetskom ratu... u
pravom, velikom ... da ćemo se odsklizati u nj. Nije to zbog toga što sam
žalostan nad smrću Jeromeovom. Mnogo se krećem po svijetu i razgovaram s
mnogim ljudima. Mnogo toga čujem, a u posljednje vrijeme čujem samo to. To
govore i Amerikanci, a i ostali svijet. Pjevao sam ja u operama i u Moskvi. Isti
razgovori, Riki. Ali nemoj misliti da je bilo tko radostan zbog svega toga. I
ondje su nesretni zbog tog prokletog rata što ga vodimo u Vijetnamu, jednako
su nesretni kao i milijuni Amerikanaca. Naši idiotski specijalisti sa svojim
mudrostima oko eskalacije! Sa svojim ludim idejama o produženom ratu! Tako
kako se čitava stvar razvija ondje dolje, i nastavi li se razvijati, a ja vjerujem
u to — samo nas čudo može spriječiti da se ne zapletemo i s Kinezima jednoga
dana. A da se sukob taj neće ograničiti samo na te dvije zemlje jasno je, zar
ne?«

»I ti u to odista vjeruješ?«

»U to vjeruju danas mnogi inteligentni vojnici i političari na čitavu svijetu iako

o tome ne govore.« Tiny je duboko uzdahnuo. »Bože moj, Riki, kad smo se nas
dvojica upoznali prije dvadeset godina vjerovali smo kako nikada više neće
biti rata. Vjerovali smo kako započinje dobro novo vrijeme ... sjećaš li se
još?«

»Kako se ne bih sjećao?« rekao sam.

»Ali, što se to s tobom događa? Čini mi se... i ti si pun briga.«

»Zar ja? Nemam nikakvih briga«, odgovorio sam.

»Ali izgledaš tako ...«

»Nesmisao«, rekao sam. »To je zbog rasvjete. Baš fina rasvjeta u toj
blagovaonici... kao u mrtvačnici.«

»Imaš pravo. U zdravlje, Riki«, rekao je Tiny i podigao čašu vina. »U zdravlje
trećeg svjetskog rata.«

»Da ga nikada ne bude«, rekao sam i podigao svoju čašu.

»Ah, bit će ga«, odgovorio je Tiny. »Budi sretan, mladiću, budi sretan sa
svojom Lilian. Ne rastavljajte se više niti za trenutak.«

»Sada ćemo ostati zajedno.«

»Lijepo je to.«

»Otići ćemo iz Njemačke«, rekao sam kao da neprestanim ponavljanjem toga

sna mogu utjecati da se i ostvari. »Otići ćemo u švicarsku.«

»Zašto?«
»Želim poživjeti u sigurnosti.«

»Sigurnost!« rekao je Tiny tužno. »Idući put sigurnosti biti neće. Ni za koga i
nigdje. Sigurnost... svršeno je s time. Zbog toga i ostajem u Berlinu. Sasvim je
svejedno gdje ćeš se nalaziti idući put, Riki, sasvim svejedno. Dobro vino.
Mislim da bismo sebi mogli priuštiti još jednu bocu, zar ne?«

»I ja tako mislim«, odgovorio sam. »Prije si uvijek tako smiješno piskutao kad
si govorio o novoj boci.«

»Jest, prije«, rekao je Tiny.

Bogorodičina crkva u Treuwallu ima golem toranj sa zelenom patinom

pokrivenim krovom. U početku je to bila gotska crkva sa tri lađe. Koncem
četrnaestog stoljeća proširili su je za dvije pokrajnje lađe, a na svakoj strani
dobila je još nekoliko kapelica tako da je crkva danas gotovo jednako dugačka
koliko je i široka, sve to iznosi zacijelo i pedeset metara.

Orgulje su iz šesnaestog stoljeća, a iz petnaestog je veliki pokrajnji oltar s

rezbarijama i slikama što pripadaju najvrednijem crkvenom slikarstvu u
Donjoj Saksoniji. U sakristiji se nalazi relikvijar u formi gotske kapelice, sav
je iz pozlaćenog srebra. Postoje dvije krstionice, kasnogotički svijećnjak i
bogato izrezbaren kor. U pokrajnjim lađama je veoma tamno.

»Dakle, jeste li sve točno upamtili?« upitao sam četo vođu koji je sjedio kraj
mene. Na sebi je danas imao tamni kišni ogrtač. Svoje ime mi još uvijek nije
rekao.

»Sve sam shvatio«, rekao je četovođa. U velikoj crkvi je bilo malo ljudi.
Koraci su se jedva čuli, sjene su se pomicale. Glasno bi negdje zalupila neka
vrata. Kroz šarena stakla na visokim šiljastim prozorima nailazilo je kasno
danje svjetlo u crkvu. Organizacija podviga imenom 'Svi će ljudi biti braća'
odvijala se izvanredno. Da bi se zaštedjelo na vremenu svom sam čuvaru,
pripadniku kriminalističke policije Olsenu, otvoreno rekao kako imam važnu
poruku za Geyera. Sat kasnije posjetio me Olsen kad sam odmah poslije ručka
s Tinvjem odilazio u svoju sobu, htio sam se odmoriti. Namjerice nisam
zaključao vrata, tako je mogao ući.
»Dakle?«

»U 15 sati i 30 u Bogorodičinoj crkvi«, rekao je. »Drugi red klupa sasvim

lijevo od ulaza, četovođa će biti točan.«

Bio je.

»Ići će samo kada Scherr bude noću u izvanjskoj službi«, rekao sam. »Je li
vam to jasno?«

»Sasvim mi je jasno.«

»Naravno, ja sa Scherrom ne mogu osobno razgovarati.«

»I ne morate.«

»Tada morate vi utvrditi kakva je dioba posla. Ima prilično mnogo činovnika.
Ali na noć kada on bude napolju, moramo čekati. Prije toga ne možemo znati
nikakvih pojedinosti.«

»Uradili ste dobar posao. Moj drugar će biti veoma zadovoljan.«

»Htio bih sve to što prije izvršiti«, rekao sam, razmišljajući o tome kako moj
posao tek započinje.

»Mislite li da i nama to nije cilj?« Cetovođa je stavio glavu na prekrštene ruke

što su mu počivale na klupi, jer kraj nas je prolazila žena s nekim muškarcem.
Potom se ponovo uspravio: »Primat ćete naređenja. Telefonom ili će to biti
Olsen — njega možete uvijek koristiti to vam poručuje Geyer — ili ćemo vas
obavještavati nekako drugačije. To bi bilo sve za sada. Otići ćete iz crkve
deset minuta poslije mene.«

Tim je riječima ustao, izašao iz klupe i uputio se izlazu. Čekao sam deset
minuta i razmišljao o svemu što mi je sada činiti, jako sam se bojao. Kad sam
napokon napuštao Bogoro-dičinu crkvu prošao sam u srednjoj lađi kraj klupe u
kojoj je sjedila žena, teško se bila nagnula naprijed. Bezlično je zurila u
golemi oltar, preko lica su joj tekle suze, a usne su joj se bezglasno pomicale.
Bila je to gospođa Erichsen. Razmišljao sam o tome kako joj je muž već više
od pedeset sati mrtav, razmišljao sam što li su samo učinili s njegovim lesom.
»Riki, napokon sam te dobila!« Lilianin glas je bio glas što me nazvao one
večeri, u siječnju 1958.

»Što znači napokon!« upitao sam osjećajući kako mi krv navire u glavu.

»Pokušavam te nazvati već tri dana. Nitko se nije javljao.«

»Bio sam na putu.«

»Mogu li doći k tebi?«

»Gdje si?«

»Ovdje, u Frankfurtu, u hotelu.«

»Sama?«

»Jest.«

»Gdje je Werner?«

»U Hollywoodu.«

»što?«

»Već mjesec dana. Ostat će još jedan mjesec. Njegov posljednji roman će biti
snimljen. Piše knjigu snimanja.«

»Nije te uzeo sa sobom?«

»Nije.«

»Zašto?«

»Naš brak nije bio uspješan, Riki.« Lilian se promuklo nasmijala. »Zaključili
smo da ćemo se rastati za neko vrijeme i potom ponovo pokušati. Bude li
ponovo dolazilo do svađa, rasta vit ćemo se zauvijek.«
»Tko je kriv?«

»Oboje«, rekla je Lilian. »Udala sam se za nj a da ga nisam voljela... jer je on

to tražio. A tražio je to samo da tebi napakosti. On te mrzi.«

»Ah, nemoj.«

Ironija kod Lilian nije imala nikakva smisla.

»Vi ste braća koja se mrze. Uvijek ćete se mrziti. Nijedan od vas ne može
zaboraviti što je uradio za drugoga. Werneru je bio cilj samo da me otme od
tebe, zbog toga je žudio za ženidbom. Sada to znam. Ah, Riki, zašto me onda
nisi htio?«

»Tako je«, rekao sam. »šteta, zar ne?«

»Nemoj biti ciničan. Zapravo sam došla u Frankfurt jer...« zastala je.

»Zašto?«

»Jer više ne mogu izdržati... jer te moram vidjeti... dopusti mi da dođem k tebi,
Riki.«

»Ti si luda. Vjeruješ kako možeš sa mnom činiti baš sve.«

»Zar ne mogu?« upitala je tiho.

Spustio sam slušalicu.

Pola sata kasnije netko je zazvonio na vratima.

Znao sam točno tko je i zbog toga nisam otvarao.

Zvonce je neprestano zvonilo, trajalo je to možda četvrt sata. Otvorio sam.

Lilian je na sebi imala ogrtač od činčile, svoje modro-crne kose počešljala je
nauznak, bila je veoma namazana.

»Nosi se odatle«, rekao sam.

Stupila je u hodnik.

»Nestani! Ako ne odeš ...«

»Da?« rekla je zbacivši sa sebe ogrtač, smijala se lijeno. »Što će biti? Hoćeš
li me tući... kao i onda, da li se još sjećaš?«

Zurio sam u nju bez odgovora.

»Kakve li prilike da se osvetiš bratu«, rekla je Lilian. Imala je sada na sebi

siv kostim sa širokom naboranom suknjom. Pristupio sam vratima stana i
otvorio ih.

»Napolje!« rekao sam okrenuvši se.

»Pogledaj«, rekla je Lilian. Zgrabila je naboranu suknju i visoko je podigla.

Imala je samo čarape i držač za njih, inače ništa. Smiješila se, a činila se kao
majka svih kurva na ovome svijetu. Zatvorio sam vrata.

Kad sam se idućeg jutra probudio teške glave — te smo noći puno popili —
Lilian više nije bilo kraj mene. Na noćnom ormariću ležala je ceduljica,
crvenilom za usne bilo je napisano: 'Do kraja života ...'

Jastuk je još uvijek vonjao po Lilianinoj koži, po njenoj kosi i po 'arpegeu',

njenom omiljelom parfemu. Iznenada sam počeo udarati po jastuku kao luđak,
udarao sam taj jastuk objema šakama, glasno sam psovao.

»Toliko se radujem što ste se opet našli«, rekao je Tiny. Sjedili smo u
Pierreovu baru, u hotelu 'Kaiserhof i pili whis-ky. Bilo je 20 sati 30. U 23 sati
i 15 odlazio je zrakoplov iz Hannovera u Berlin. Njime će letjeti Tiny. Obećao
sam mu da ću ga odvesti na uzletište. Večerali smo, a poslije podne smo bili
kod Lilian ispred čije je bolesničke sobe u omalenoj čajnoj kuhinjici još
uvijek sjedio pripadnik kriminalističke policije.

Tiny je od Paradina dobio dozvolu da smije posjetiti Lilian. Donio joj je na

dar mnogo ploča i mali gramofon. U Treuwal-lu se nalazio velik dućan s
gramofonskim pločama. Jedna se ploča zvala 'Doris Day's Sentimental
Journey' i na njoj su se nalazile sve stare pjesme što ih je Doris Day pjevala
odmah poslije rata dok je još nastupala s orkestrima i nije bila poznata filmska
zvijezda. Bile su to: 'At Last', 111 never smile again', 'It's been a long, long
time', 'Sentimental Journey' i, naravno, 'Serenade in Blue'. Uključili smo
gramofon u Lilianinoj bolesničkoj sobi — njoj je već bilo sasvim dobro,
mogla je već sjediti u krevetu i jesti sve, čak se i kretala po sobi — i tada je
Tiny stavio iglu na 'Serenade in Blue', u sobi je nastala tišina dok je Doris Day
pjevala, a Tiny nas oboje gledao razdragan svojim crnim sjajnim licem, crnim
sjajnim očima i velikim sjajnim bijelim zubima.

»Prekrasan je to dar, Tiny«, rekla je Lilian na kraju.

»Bilo je to divno vrijeme.« Tiny je u međuvremenu naučio njemački i govorio

ga gotovo bez pogreške. »Cesto mislim na vas. Mislim i sanjam o vama... o
MP-Station ... o ruševinama __o onoj maloj djeci kojoj sam donosio
čokoladu... o našim vožnjama kad smo džipom išli u ophodnju. Riki, znaš li
kako sam ono rekvirirao tvoju pisaću mašinu? Sjećate li se još kako smo ono
za Božić doveli onu bremenitu ženu u rodilište? Sjećate li se ...«

Nastavio je govoriti, smijao se, ali glas mu je bio ozbiljan, a ja sam razmišljao
o tome kako govori o izgubljenom raju.

»često mislim na sve to«, rekao sam. »Sanjam također uvijek o svemu tome.«

»I ja«, rekla je Lilian. »'Heidi' i konzerve što ste mi ih donijeli ... polnoćka u
razrušenoj crkvi s onim čudnovatim župnikom ... odista, što je s njim?«

»Mrtav je«, rekao sam. »Crkvu su ponovo sagradili.«

»Ono dijete«, nastavila je Lilian, »ono dijete Jugoslavenki-no, sjećaš li se?

Otac mu je napisao pismo — još se nije bilo rodilo — pismo u noći prije no
što će biti strijeljan od Nijemaca. Župnik je to pismo pročitao, tada, a majka s
djetetom bila je u crkvi. Sada mora da je to već sasvim veliki dječak. Tko zna
da li se vratio u svoju domovinu Jugoslaviju? Tko zna je li mu majka još
živa?«

»Tko zna je li on još živ?« rekao sam.

»Ali, prestani, ta on je još dječak ...«

»U životu se nikada ništa ne zna«, rekao sam.

»Tako je«, oglasio se Tiny, »istina je. Nikada se ne može znati. Nikada i uopće
ništa. Vi ste jedno drugo neprestance gubili, vas dvoje. Sada se ne bi smjelo to
više događati. Sad morate ostati zajedno — za to vas molim, ja, vaš stari
prijatelj. Vi pripadate jedno drugome. Uvijek sam to govorio. Znam, drugi su
govorili upravo suprotno. Ali ja sam u pravu. To sam bog hoće da ostanete
zajedno. Zar bi vas neprestance ponovo spajao?« Tiny je prešao rukom po
Lilianinoj kosi. »Na sebi ima modru haljinu, i vrpcu u kosi, upravo onako kako
je bila došla u Stanicu vojne policije. Svojim biciklom. Još uvijek se toga
sjećam. U ono je vrijeme Riki pisao svoj prvi roman. Do danas ih je toliko
napisao. Danas je slavan čovjek.«

»Koji više ne piše.«

»Ponovo ćeš pisati, sada, kada bude Lilian ostala uza te. Otiđite iz ove zemlje,
brzo, upravo onako kao što si to i naumio, Riki. Otiđite u švicarsku, ali nikada
ne napuštajte jedno drugo! Tko zna koliko ćemo ...«

Tiny se prekinuo u riječi.

»Koliko ćemo, što?« upitala je Lilian.

»Ništa«, rekao je Tiny. »Odista, ništa. Elen i ja, i mi se nikada nećemo

rastajati. Jedino ako službeno moram otići, jedino je u tom slučaju napuštam.
Inače uvijek ostajemo zajedno. Nemirna su to vremena. Sada čovjek ne smije
napuštati one ljude koje voli. Koliko još moraš ostati ovdje?« upitao je Tiny
Lilian. Prvi put joj je rekao 'ti', zvučalo je to sasvim jednostavno.

»Još samo nekoliko dana.«

»Poslije toga odmah odatle!«

»Moram još svoje stvari odnijeti iz Kamplohove vile«, rekla je Lilian.

»Pokućstvo, sve.«

»Ostavi pokućstvo ovdje«, rekao je Tiny. »Sve ostavi ovdje. Uzmi samo
haljine i ono što bude stalo u kovčeg, i nestanite odatle ... brzo.«
Liječnici su rekli kako Lilian još uvijek ne treba govoriti čitavu istinu o
Delacorteu, pa tako još nije znala sve. Puna straha odmah je upitala gdje je
moj brat, upitala je to čim smo bili došli. Otišao je bio u Bremen, a ja sam joj
to i rekao. Imao je posla u Bremenu, ali se morao vratiti. Paradin ga je još
trebao. To Lilian nisam rekao.

»Stavi još jednoć ploču s onom pjesmom«, zamolila je Lilian, a Tiny ju je

poslušao. Po bolesničkoj sobi razlijegao se glas Doris Day, čežnjiv, sanjarski
glas, pun bola za domovinom, slušali smo ga. Učinio nam se kao da je to
trenutak rastanka zauvijek, a ja sam razmišljao kako nitko ne zna što se zapravo
zbiva, razmišljao sam o tome hoću li Tinvja još ikada vidjeti, koliko ću još
dugo biti s Lilian, razmišljao sam što će biti sa mnom i sa svima nama već za
kratko vrijeme, odjednom me nenadano spopao osjećaj nelagodnosti što ga
čovjek osjeti prije no što će ga zadesiti neka teška bolest, čovjek je već ima,
ali bolest se još ne pokazuje. Poznajete li takav osjećaj?

Sad smo sjedili u Pierreovu baru. Bar je bio, kao i čitavo predvorje, gotovo
pun, u gradu je još bilo mnogo novinara, glasno su razgovarali i mnogo pili.
Pierre je imao pune ruke posla. Zadihan žurio se sad ovamo sad onamo, sve ga
je to stajalo mnogo napora, ali kao i uvijek izvanredno je to podnosio. Kad bi
mimoilazio naš mali stolić, nasmiješio bi mi se.

»Što ti je, Tiny?« upitao sam. »Još se uvijek bojiš velikog rata?«

»Jest.«

»Halo, mister Barlovv!« Neki čovjek star kao i mi počešljan na američki način
pristupio je našem stolu. Tiny je ustao. Razgovarali su kratko i veoma srdačno,
tada ga je Tiny predstavio: »To je Clark Watts, Riki. Dopisnik 'American Press
Servicea' u Bonnu. Clark, ovo je Riki Mark, moj veoma stari prijatelj.«

Stisnuli smo jedan drugome ruku.

»Clark je sa mnom bio u armiji«, rekao je Tiny. Smijao se. »Riki također! Bio
je tumač .. u mojoj stanici.«

»Zdravo, saveznice«, rekao je Clark.

»Zdravo«, odgovorio sam.

»Ako mogu nešto učiniti za vas ... APS Bonn, samo nazovite«, rekao je
novinar.

»To je veoma ljubezno od vas.«

»Tinvjevi prijatelji i moji su prijatelji. Želim ti dobar let, Tiny!«

»Hvala.«

»Idućeg tjedna bit ću u Berlinu. Posjetit ću te, pa ćemo nešto popiti.«

»U redu, brate«, rekao je Tiny. Clark Watts se udaljio i sjeo za drugi stol.
Ponovo smo sjeli. Ogledao sam se po predvorju i ugledao kako u nekom
udaljenom kutu sjedi mladi Olsen, čitao je novine i pio svoje vino.

Tiny je ponovo rekao: »Zaboravi na moj strah. Možda se i varam. Nadajmo se.
Pierre, još dvaput isto piće, molim.«

Pierre nam je donio dva nova whiskyja.

Tiny se ljubezno zahvalio.

»Popijte i vi jedan whisky, Pierre«, rekao je Tiny. »U naše zdravlje. Trebat će

nam.«

»U pravu ste«, rekao je Pierre, a zapravo se zvao Max Kramleder.

»Zahvaljujem vam se. Dakle, pit ću u zdravlje nas trojice.« Ponovo je potrčao,
u svom korzetu, svojim ravnim tabanima, čitavo ga je tijelo zacijelo boljelo,
bio je kao i uvijek besprijekorno odjeven, taj izvanredni mikser.

»U zdravlje, Riki!«, rekao je Tiny. Tiho je zapjevao: »Tko zna kad ćemo se
ponovo vidjeti na zelenoj obali rijeke Spreje...«

Uniformirani dječak prolazio je barom noseći veliku tablu.

Na tabli je pisalo moje ime.

»Što je?« upitao sam dječaka.

»Telefon, gospodine Mark.«

»Oprosti«, obratio sam se Tinvju. Telefonistica je spojila razgovor u jednu od

govornica što su se nalazile u predvorju. U govornici je bilo vruće. Uzeo sam
slušalicu s aparata na zidu i javio se. Začuo se Vanessin glas, govorila je bez
daha: »Riki! Riki! Toliko sam uzrujana, ne mogu pravo govoriti... ja ... o bože
... ne, da li je tako nešto moguće...«

»Umiri se već jednom!«

»Ti si prvi kome to govorim! Nisam još nazvala ni Borisa.«

»Gdje si?«

»Kod kuće. Ja sam... još ne mogu raditi. Prije pet minuta dobila sam brzojav.
Iz Pariza! Od Panosa! Dobio je moje pismo, tako stoji u brzojavu. Brzojavlja
mi da će doći u Frankfurt.«

»Što?«

»Sad si i ti bez riječi, zar ne? Ovdje ima neki posao, mora ga obaviti idući
tjedan, pa me svakako želi vidjeti... doći će u utorak ... Air Franceom, u 18 sati
45 .. .Riki! Riki! Panos dolazi k meni!«

»To je lijepo«, rekao sam. »Radujem se zbog tebe.«

»Napit ću se noćas od sreće. Znala sam ja da će još sve dobro poći s Panosom
i sa mnom. Znala sam!«

Još sam nekoliko puta rekao koliko me sve to raduje, a Vanessa je još nekoliko
puta ponovila sve što mi je već toliko puta rekla. Ponovo sam se osjećao kao
da me napada neka teška bolest. Napokon sam završio taj razgovor i vratio se
Tinyju, a na ulazu u bar sreo sam ono dvoje ljubavnika. Djevojka je sada za
ovo veće na sebi imala kratku poslijepodnevnu haljinu, mršavi mladić je na
sebi imao odijelo i srebrnu kravatu.

Oboje su bili veoma sramežljivi.

»Gospodine Mark«, rekao je mladić, »oprostite nam na smetnji...«

»Izvolite?«

»Nije li ono Homer Barlow koji sjedi s vama?«

»Jest.«

»čuli smo ga u Berlinu. Imamo mnogo njegovih ploča. Mi... što mislite da li
bismo ga smjeli zamoliti da nam se potpiše?«

»Naravno«, rekao sam i oboje poveo do Tinvja koji je ustao naklonivši se.
Naravno, potpisao im se oboma — pružili su mu papir s popisom pića što ga
je Pierre bio donio.

Zahvalili su se. Pristojno su nam pružili ruku i potom otišli iz bara pri čemu je
mladić Pierreu dao neki znak.

»Što to znači?« upitao je Tiny.

»Naveče popiju bocu šampanjca u svojoj sobi. Pierre će im donijeti.«

»Lijepi su«, rekao je Tiny maknuvši ljubavnicima, koji su rukom pod ruku
prilazili dizalu, oduševljeno su mu vratili pozdrav rukom. »Veoma su lijepi,
zar ne?«

»Jest«, rekao sam.

»Toliko mladi«, nastavio je Tiny. »Jako su Ijubezni. Veoma zaljubljeni. Još

sasvim čisti.«

»Toliko su sretni«, rekao sam.

»Tako je«, rekao je Tiny. »Neka ostanu zajedno, i neka ih ništa ne rastavi u tom
kratkom trenutku koji je pred njima. U tom trenutku koji je pred svima nama.«

Tinvjev zrakoplov je poletio točno.

Stajao sam na parkiralištu ispred zgrade zrakoplovne luke i gledao crvena i

bijela poziciona svjetla na zrakoplovu što se uspinjao gotovo uspravno i pri
tom načinio velik zaokret. Sve do posljednjeg trenutka bio sam s Tinyjem, a
njegovo teško raspoloženje prešlo je i na mene. Primijetio je to i počeo pričati
šale, ali zbog toga nisam postajao veseliji. Stisnuta srca gledao sam sada
svjetla zrakoplova kako se udaljuju, gledao sam u zrakoplov što mi odnosi
Tinvja u Berlin, gledao sam ga kako nestaje u oblacima.

Otvorio sam vrata svoga automobila i primijetio Olsena kako mi se približuje;

naravno, pratio me neprestance.

»Iza Gifhorna nalazi se na desnoj strani ceste osamljena seoska kuća«, rekao
mi je ljubezno kao da je odnos što se razvijao među nama dvojicom nešto
najprirodnije na čitavu svijetu.

»Kad dođete do te kuće nastavit ćete vožnju brzinom od šezdeset kilometara,

točno šezdeset kilometara. Brojit ćete do šezdeset. Tada stanite i čekajte.«

»Koga da čekam?«

»Šefa«, rekao je. »Želi s vama razgovarati.« Tim se riječima udaljio pošavši
ka svojem automobilu. Dok sam ulazio u svoj thunderbird i dok sam palio
motor sjetio sam se što je jed-noč Lilian napisala, u ono vrijeme u Frankfurtu
kad je prvi put otišla od mene.

'Nema sumnje, čovjek ne može biti drugačiji no što odista jest. Ne znam zašto
moram biti takva kakva sam. Ako ima boga on će znati zašto me takvom učinio
...'

Ako ima boga, razmišljao sam nagnut nad upravljač svoga automobila
gledajući svjetla Olsenovih kola u retrovizoru, tada je on tako uradio da Olsen
bude izdajnik. A ako je Olsen govorio istinu tada je gospodin bog napravio pa
da Olsenov otac bude ratni zločinac kojega će Poljaci objesiti i zbog toga
Olsen zaključiti da ispašta na svoj način. Ako Olsen laže, tada to bog hoće,
ako ga ima. Sva je prilika da postoji, jer bilo bi nevjerojatno da bi se milijuni
događaja zbivali sasvim slijepo i slučajno. Mora da postoji neki red, neki
čudnovat plan u svemu tome. Kad Olsen ne bi bio izdajnik tada i meni ne bi
bilo tako lako da i ja to budem. Ali u tom bi se slučaju za to našao neki drugi
put, razmišljao sam. Ako već moram preuzeti tu ulogu, jer to gospod bog želi,
ja ću je i odigrati. Pri tom sam razmišljao kako i ja to jednako lako činim, kako
je lako u ono vrijeme i Lilian odigrala svoju ulogu. Najveći znak podlosti i
slabosti je to kad čovjek započinje izmišljati takve božje dokaze...

U ponoć sam se još uvijek nalazio na praznom auto-putu. Uključio sam radio,
potražio sam njemačku stanicu i slušao vijesti. Delacorte i njegovo hapšenje,
kao vijest, dospjela je u drugi plan, tu su vijest govorili prije izvještaja o
vremenu. U tom slučaju nije bilo novih momenata, uostalom Paradin je tjerao
od sebe sve novinare. Nenadano su se u prvom planu našli zemaljski ministri
koji su predlagali povišenje poreza. Akcije Volksvvagena ponovo su ovog
četvrtka dosegle najnižu stopu, a i ostali papiri su bili u neprestanom padu. I
tada se javio najavljivač, kao da je slušao moj razgovor s Tinvjem, javljao je
kako su u toku nove teške bitke u Vijetnamu.

Ponovo sam se sjetio Tinvja koji je ove noći letio u Berlin, razmišljao sam o
njegovim riječima: »Sigurnost? Idući put je neće biti. Nigdje je neće biti.«

Dakle, i u Švicarskoj je neće biti.

Ali ja želim otići onamo! Uopće nisam znao kako ću se naći ondje, hoću li
ikada u životu uspjeti u tome. Neprestance sam o tome govorio, razmišljao o
švicarskoj, naravno, bila je to već gotovo utvara. Iluzija, i ništa drugo.
Razmišljao sam o tome koliko svi mi želimo živjeti u miru, koliko upravo visi-
mo na takvu životu, što smo sve kadri učiniti za takav život —koliko nepravde,
i kakve li sve nepravde. Što sam sve ja kadar uraditi! I kada sve to budem
uradio tada će tek doći ono najteže. Tada ću morati pokušati sve kako bih
Delacortea ponovo doveo iza rešetaka. Kako bih ga satjerao u Paradinove
ruke. A zatim? Tada ću se naći pred sudom i ako se ne desi čudo i ako se
optužba poništi — optužba zbog suradnje u bijegu i varanja države. Možda će
je poništiti. Budem li uspio otkriti čitavu zavjeru i Delacortea predati. A ako
mi to ne uspije? Na to ne smijem misliti. Na to ne smijem misliti. Ništa drugo
ja nisam bio kadar činiti od onoga što činim — mogao sam se samo nadati.

Vozio sam se sada po cesti B-4, spram sjevera. Vjetar je udarao u moj
automobil. Od vremena do vremena sam u tami šume primijetio kako se sjaje
oči nekoj životinji. Cesta je bila gotovo prazna, mjesta kroz koja sam prolazio
bijahu također prazna. Svi su već spavali. Došao sam i do Gifhorna. Naišao
sam i na osamljenu seljačku kuću. Spustio sam brzinu na šezdeset kilometara i
započeo brojiti. Farovi Olsenovih kola sve su više zaostajali.

Zaustavio sam automobil i upalio sebi cigaretu.

Jedva da sam potegao dva dima začuo sam iza sebe korake. Okrenuo sam se.
Onog snažnog mladića kojega je Geyer nazivao Jens prepoznao sam prvog u
crvenom svjetlu stražnjih svjetala mog automobila. Pridržavao je Gevera.
Obojica su na sebi imali tamne haljetke od kože. Otvorio sam desno prednje
staklo. Potom i vrata. Geyer se uvukao na sjedalo. Bio je namirisan.

»Slijedi nas džipom«, rekao je mladiću.

»Razumijem!« Jens je nestao.

»Nastavite vožnjom«, rekao je Geyer, nije me pozdravio. »Uvijek šezdeset

kilometara.«

Nastavio sam vožnju.

»Fino ste sve to doznali«, rekao je Geyer. »Ono s razdiobom na unutarnju i

vanjsku službu.«

»Dobro veće«, rekao sam.

»Dobro veče«, odgovorio mi je iznenađen.

»Kako je s vašim nogama?«

»Još dva do tri dana pa ću već hodati s jednim štapom. Kompliment, odista ste
izvanredno to uradili. Znate, upravo cvatem. Sam sam se sebi činio već gotovo
usahlim. Sada... zajedno s tim dječacima... odista mi se čini da se nalazim u
dobrim starim bečkim vremenima prije pripojenja! Što mislite o Jensu?«

»Ništa ne mogu reći.«

»Najbolji mladić kojega sam ikada susreo. Pravo zlato. Privržen poput psa.
Izvanredno...« Geyer se protezao. »U međuvremenu smo u kontaktu sa
Scherrom. Nova raspodjela je već javljena. Danju je u službi Scherr, bit će
već tako i prekosutra. Tada, u ponedjeljak, tada će biti u noćnoj službi, ali to je
još za nas prerano. Moramo još izvršiti mnoge predradnje.«

»Čujte me, danas je petak! što vam znači i suviše rano? Koliko dugo još kanite
čekati?«

»Moramo uraditi sve predradnje«, ponovio je Geyer ljutito. »Ne postavljajte

mi glupa pitanja. Znamo mi što nam je raditi. Brže ne ide. Ravnajte se prema
tome, razmišljajte kako ćete i vi još morati čitavo mnoštvo stvari uraditi.«

»što?«

»Nemojte biti tako radoznali. Već ćete vidjeti.« Podrignuo je. »Iduću noćnu
službu Scherr ima noću od četvrtka na petak, dakle, za tjedan dana. Započinje
kasno poslije podne i prestaje idućeg jutra. U 21 sat 30 izmjenjuje se s
kolegom koji je u unutarnjoj službi. Upravo onako kako nam to odgovara. To je
noć kad će se sve dogoditi. Noć od 1. na 2. prosinca.«

Cesta je sada pravila luk. Nenadano se pred nama pojavilo svjetlo. Pritisnuo
sam kočnicu i primijetio pri tom kako su se svjetla onih kola što su nas
slijedila — pretpostavio sam da je to džip s dječakom Jensom — primijetio
sam kako su ta svjetla nekoliko puta žmignula, ali to upozorenje bilo je sasvim
uzaludno. Što sam trebao uraditi? Izašao sam iz zavoja, a pred nama je
odjednom postalo veoma svijetlo. Ugledao sam u našem pravcu, ali na krivoj
strani ceste, automobil. Farovi tog automobila obasjavali su dvojicu, na sebi
su imali bijele ogrtače, stajali su nasred ceste B-4. Ti su ljudi imali bijele
policijske kape i opasače na kojima su visjeli revolveri, jedan od te dvojice
podigao je crveni obrubljeni bijeli znak kojim nas je pokušao zaustaviti.

»Prokletstvo!« oglasio se Geyer.

Srce mi je tuklo u grlu. Policajac je mahao. Davao mi je znakove da zaustavim

kola.

Gotovo je, razmišljao sam. Sada je gotovo.

Zatim sam ponovo pomislio: Ako pritisneš gas koliko god ti je to moguće?
Ako sada poletiš? Još uvijek mogu skočiti u stranu, obojica. To je mogućnost.
To je jedina mogućnost.
Desnom sam nogom pritisnuo gas. Pritisnuo sam također spojku i ubacio
vozilo u treću brzinu, ponovo sam otpustio spojku. Thunderbird je poletio.
Idućeg trenutka posegnuo je Geyer za ključem kojim se pali motor, isključio ga
je. Motor se ugasio. Bez pogonske snage teško se vozilo zaustavilo. Upravo
ispred dvojice policajaca.

Brat mi je rekao: »Strašno izgledaš, Riki. Strah i zla savjest ispisani su ti na

obrazu. To nije dobro. Moraš se sabrati.«

»I ti baš ne izgledaš bolje«, odgovorio sam mu.

Ujutro, pošto je Tiny odletio u Berlin, ugledao sam Werne-ra ponovo u

hotelskom predvorju. Vratio se iz Bremena. Para-din ga je potom preslušavao
više sati. Oko podneva se Werner vratio. Zaključao sam se u svojoj sobi i
diktirao u magnetofon kad me portir nazvao i rekao mi da me brat želi vidjeti.
Odgovorio sam neka dođe gore k meni, a potom sam magnetofon sklonio.

Werner je jadno izgledao. Usprkos tome bio je on taj koji je upravo to meni
govorio. Rekao sam mu kako i on baš ne izgleda najbolje.

»Znam«, odgovorio je Werner. »I Paradin mi je to rekao. Ne voli me. Tebe

voli, Riki. Ali obojici baš mnogo ne vjeruje.«

»Ne baš mnogo.«

»Kako čujem u tvom će se slučaju nešto poduzeti kako bi se nešto

promijenilo.«

»Tako je«, odgovorio sam i razmišljao o svojoj noćnoj vožnji automobilom što
sam je imao s inspektorom kriminalističke policije Geverom. Odmah ću nešto
reći o toj vožnji.

»Što je s diktiranjem?«

»Već sam započeo.«

»Hajde da nešto čujem.«

Ponovo sam zaključao sobu, izvadio iz skrovišta magnetofon i odvrtio svome

bratu početak prve vrpce. Već nakon kratkog vremena bio je nezadovoljan.
Zaustavio sam aparat.

»Što je?«

»Hladna je to kava«, rekao je Werner ljutito. »Kraće ne može, zar ne? Očito
nisi shvatio zbog čega te puštam da govoriš. Te vrpce treba da spriječe tvoj
odlazak Paradinu, treba da spriječe da ne rekneš bilo što. Razumiješ li me?«

»Razumijem.«

»Zbog toga valja da na tim vrpcama bude rečeno sve što si uradio i zašto si to
uradio i kako ... ne samo ovo sada, već sve otprije! Pripovijest s knjigama što
sam ih ja pisao umjesto tebe, prijevara kako si ti pisac, prijevara od samog
početka — sve od vremena kad si bio čovjek u propagandi. Izgovori sve, i
nimalo stidljivo. Izgovori kako nikada nisi sam pisao.«

»Pisao sam ja«, odgovorio sam mu ogorčeno. »Bez tebe. Čitave romane bez
tebe.«

»Koliko? I to reci. Reci kako poslije toga više nije išlo. Kako sam ja umjesto
tebe nastavio pisati. Reci kako je to bilo. I kako je bilo kad više nisam umjesto
tebe pisao. Reci > sve. Moji naredbodavci imaju najbolja iskustva s takvim
ispovijestima ... s takvima koje su po mogućnosti opširne«, rekao je Werner.
»Sjeti se mog slučaja. Berlinske priče. Protokol što sam ga u ono vrijeme
pisao za Gestapo bio je također opširan. A kakve li samo izvanredne usluge
čini sve to ovoj gospodi od danas! Sad imaš vremena... i više no što ti je
potrebno. Dakle, pripovijedaj opširno, jesi li me razumio?«

»Što se mene tiče toliko opširno kako bi ti poslije toga mogao napisati roman«,
rekao sam, to ga je razveselilo. Uostalom, u idućem dijelu mog pričanja u
magnetofon bio sam odista gotovo toliko opširan koliko sam to i sada kada sve
to ispisujem. Umirivalo me, začudo, da sve točno pripovijedam — da pričam
o mnogim stvarima koje baš nisu bile u neposrednoj vezi sa zločinom što ću ga
uraditi. Taj monolog na vrpci ispunjao je prazninu, vibrirajući monotoniju
mnogih praznih sati i mnogih noći u kojima sam, ležeći bez sna, napokon
morao ustati i upaliti svjetlo ...
Što se do sada bilo dogodilo bilo je sve prije no lijepo. Što se kasnije još
dogodilo, bilo je strašno. Usprkos tome: najgori od svega čine mi se danas,
kad se svega sjetim, oni dani prije Delacorteova oslobođenja, ti prokleti dani
kad smo morali čekati da čuvar Scherr započne svoju noćnu službu. Bilo je to
vrijeme što čovjeku razdire živce, vrijeme kad sam katkada pomišljao da to
neću moći da izdržim.

Moj me brat upitao: »Zašto si zapravo donio tolike vrpce?«

»Sve su stajale u torbi. Bile su u torbi, a ja sam ih ondje i ostavio.«

»Kada je o tome riječ mora da ti je proradila podsvijest«, primijetio je

smijući se. »Poriv da se čovjek ispovjedi. Ispovijed, Riki, ispovijed. Da li se
ta torba može zaključati?«

»Može.«

»Htio bih imati vrpce čim ih ispuniš. Napola ispunjene vrpce ne treba da se
povlače ovuda. Nikad čovjek ne može znati. Dosta je ako ispuniš dva kanala.
Sva četiri bilo bi previše. A i dostaje nam.«

I tako sam iduće vrijeme ispunjao vrpce samo s obje strane, odmah sam ih
davao svome bratu, jednu za drugom. Da mi nisu, kad sam ono bježao iz Kaira,
ukrali te vrpce sada ne bih morao ispisivati taj izvještaj, tada bi novinska
agencija 'American Press Service' imala svoju senzaciju — a ja ne bih sjedio
u istražnom zatvoru već bih se kao slobodan čovjek nalazio s krivotvorenim
pasošem u Buenos Airesu. Takav je bio moj plan. Na žalost, izjalovio mi se.
Ma tko da imao vrpce danas, posjeduje veoma veliku moć — u svakom slučaju
ne za dugo. Jer s ovim mojim izvještajem Paradin jednako tako može započeti
sve ono, ako ne i više, kao da ima vrpce što sam ih bio ispunio govoreći u
magnetofon.

Trebalo je da me u ono vrijeme ubiju, kad sam bježao. Morali su spriječiti da

još jednoć budem kadar govoriti ili pisati. Pratila ih je velika smola. Jer
zacijelo su se veoma trudili da me ubiju. I to odista ubiju — ne prividno kao
što su to uradili u Treuwalu. Tada su moje ubojstvo utvrdili za subotu 26.
studenoga, prije podne u 10 sati 42, zapovjedili su mi da na minutu točno
budem na mjestu kako bi sve bilo u najboljem redu. Izričito mi je to
zapovjedio inspektor kriminalističke policije Geyer, one noći.

Raskrečenih nogu stajali su policajci u svojim bijelim ogrtačima nasred ceste,

bili su obasjani farovima svojega automobila što su ga bili parkirali na krivoj
strani puta. Htio sam proletjeti punim gasom po praznoj B-4, ali inspektor
Geyer mi je ugasio jednom jedinom kretnjom motor.

Automobil se zaustavio. Bez snage, obuzdan ugašenim motorom dokoturao se

upravo do policajaca. Nisam morao ni kočiti, thunderbird se zaustavio sam od
sebe. Jedan je policajac ostao da stoji ispred kola, drugi se približio. Otvorio
sam prozor na svojoj strani i razmišljao kako je sada sve propalo. Propalo, i
gotovo. Zašto je Geyer isključio motor? Probili bismo se, možda. Nisam bio
kadar da pravilno mislim.

»'bro veče!«, rekao je policajac. U njega je bilo dugačko, mršavo lice, u

gornjoj čeljusti imao je mnogo zlatnih zuba.

»Dobro veče, drugaru«, odgovorio je Geyer. »Dobar posao. Na minutu.«

»I vi ste bili točni, na minutu!«

Policajac, koji to bio nije, gledao me znatiželjno.

»Htio je pobjeći, zar ne?« upitao je Geyera.

»Jest«, odgovorio je ovaj. »Pravi divljak, kažem vam. Izvanredno. Odista«,

nastavio je Geyer udarajući me po ramenu, »bilo je to izvanredno.
Najzanimljivije je upravo to što ste vi to htjeli učiniti sasvim normalno, ali sa
mnom u kolima... kao prava impulzivna reakcija, možemo biti zadovoljni s
vama, veoma zadovoljni.« Obratio se krivom policajcu: »Skinite sa sebe
ogrtače brzo i nestanite.«

»U redu. Zdravo.«

Policajac se udaljio od mog prozora i u hodu je počeo svlačiti sa sebe ogrtač.

Na sebi je imao neko smeđe i staro odijelo. Hlače je ugurao u čizme. I drugi se
policajac počeo razodije-vati. Imao je na sebi jahaće hlače i baršunasti
kaputić, glava mu je bila četvrtasta kao u pravog seljaka. Obojica su ušla u
svoja kola i odmah se udaljila. Onaj za upravljačem je kratko dao nekoliko
znakova sirenom.

»Dakle, naprijed«, rekao je Geyer smijući se zadovoljno.

»To je doista veoma komično«, rekao sam pokrećući automobil.

»Nužni test. Napokon i mi moramo znati kako ćete reagirati, zar ne?« Duboko
je uzdahnuo. »Odista, osjećam se dvadeset godina mlađi. Bože, kakve li smo
sve stvari izvodili u Beču.«

Ponovo sam vozio, a u retrovizoru su ponovo plesala svjetla drugih kola —

nema sumnje bio je to Jens.

»Imate prokleto mnogo pomagača«, rekao sam.

»Ah, jest«, odgovorio je Geyer. »čitavo mnoštvo, dragi moj. Budite bez brige,
čitava ta stvar bit će prava dječja igra. Ostanite samo dobrih živaca. Odnosno,
gubite ih samo u ovakvim kratkim predasima. Tada će sve biti u redu.«

»Ako nas Paradin ne uvali«, rekao sam.

»Što to znači?«

Obavijestio sam ga o svom razgovoru s državnim nadod-vjetnikom. Geyer je

pažljivo slušao. Bijela crta ceste letjela nam je u susret, ponovo sam vozio
mnogo brže, a nadesno se pokazala gusta šuma, nalijevo su se nalazile
močvare, tresetiš-ta i ustajale vode, sve sam to mogao namirisati. Razmišljao
sam o tome što se sve bilo dogodilo otkako sam prvi put kroza snježnu mećavu
nailazio ovom cestom prema sjeveru i kako je zapravo malo vremena proteklo,
malo vremena. Tiny se već sigurno spustio u Berlinu. Vrijeme, razmišljao sam,
veoma je tajnovita stvar.

»Dakle, Paradin misli kako vam se sada mora nešto dogoditi pošto je
promijenio plan službe«, rekao je Geyer kad sam završio svojim izvještajem.

»Jest.«

»Vi mislite da sumnja u vas?«

»Nisam siguran. Poznam ga dugo. Ali moguće je. Ipak, ono što je Delacorte
izveo ovdje odista je nešto neobično.«

»I trebalo je da bude.«

»što to znači?«

Geyer se ponovo nasmijao.

»Dakle, mi smo, naravno, htjeli čitavu pažnju i sumnju ponešto na vas baciti.
Nikada nije dobro kada osoba u jednoj takvoj priči bude sasvim po strani od
svake sumnje. Paradin je i suviše iskusan. Sada moramo sumnju koju on gaji
spram vas ponešto pojačati.«

»Kako ćete to uraditi?«

»No, nešto će vam se dogoditi«, rekao je Geyer. Otvorio je prozor na svojoj

strani i duboko udahnuo. »Taj zrak«, rekao je, »koliko volim taj zrak.
Prekrasan krajolik, ravan, odista prekrasno.«

»što će mi se dogoditi? Na što mislite?« »Na ubojstvo«, rekao je Geyer

sanjarski, »ubojstvo je nešto nevjerojatno uvjerljivo.«

Grad Treuwall počiva na pet brežuljaka. Kompleks zgrada Prvostepenog i

Zemaljskog suda, zajedno s Istražnim zatvorom nalazi se na jednom od njih.
Zgrada suda bila je u srednjem vijeku vijećnica, posjeduje prekrasna gotska
vrata i za-bat, a na fasadama se nalaze brojni grbovi i figure; u prizemlju je
otvorena kolonada, mali nadsvođen trijem — tu su nekada sudili, kako su mi
pripovijedali. Zatvor je građevina iz 19. stoljeća. Ispred Zemaljskog suda
nalazi se vodoskok iz 16. stoljeća na kojemu se nalaze, u maniri rane
renesanse, razni likovi od bronce i smiješni likovi iz kojih prska voda. Cesta
se ovdje spušta i nije osobito široka, a satvorena je od kaldrme. Promet je
dosta gust. Sučelice Zemaljskom sudu smjestili su u jednoj lijepoj zgradi s
kolonadom općinsku knjižnicu u kojoj se nalazi osamdeset tisuća svezaka,
među njima ima tisuću i četiri stotine inkunabula, zatim gotovo devet stotina
rukopisa, veoma vrijednih, ispisanih na pergameni, iz 11. do 15. su stoljeća.

Te subote vrijeme je bilo jasno i hladno. Duvao je sjevernjak, sjalo je sunce

bez ikakve snage. Sve stvari su bile oštro ocrtane. Došao sam Ulicom svetog
Duha — tako se zove ulica između općinske knjižnice i Zemaljskog suda —
pješke. Kroza stari dio grada lako čovjek skrati put od hotela dovde. Iz neke
javne telefonske govornice nazvao sam službu točnog vremena i po tome
naravnao svoj ručni sat. U 10 sati 40 dospio sam do općinske knjižnice. Ovdje
sam se sagnuo i počeo nešto popravljati na vezici svoje cipele, bila je sasvim
u redu. Ali trebala mi je još jedna minuta. U 10 sati 41 prešao sam Ulicu
svetog Duha, prošao kraj zdenca s njegovim prskalicama koje više nisu
izbacivale vodu, jer je bilo i suviše hladno, pustio sam sve automobile neka
mimo mene prođu — ovdje je vladao jak saobraćaj — dohvatio sam nogostup
kraj fasade Zemaljskog suda 15 sekunda prije 10 sati i 42. Sivi peugeot s
potpuno nečitljivim i umazanim brojem naišao je iz neke rupe na parkiralištu i
uputio se na mene svojim bučnim motorom. Prozor Jcraj vozača bio je spušten.
Kad sam ugledao peugeot pošao sam još tri koraka, tada sam se poput munje
bacio na tlo — upravo u trenutku kad su na mene iz jurećeg automobila is-
tpalili tri rafala iz mašinske puške. Usprkos tome što sam bio spreman, spopao
me prokleto jeziv osjećaj kad sam kraj sebe začuo detonaciju i ulazak hitaca u
zid. Komadi kamenja padali su na mene. Ljudi su počeli vikati, žene su
vrištale, začuo sam mnoge automobilske sirene. Iz neke pokrajnje ulice naišao
je, a ja sam sve to promatrao ležeći na tlu, ogroman transportni automobil
kojim se prevozi pokućstvo — zakrčio je gotovo cijelu ulicu. Da se peugeot
slijedi ni pomisliti se nije moglo. Pao sam licem okrenut zemlji. Ovoga puta
sve je bilo u redu.

Pola sata kasnije sjedio sam sučelice Paradinu.

Liječnik me pregledao i pronašao da sam neozlijeđen — naravno, pretrpio sam

šok, ali ni to nije bilo teže naravi. Bilo bi i suviše naporno da simulirani teški
šok, a Geyer i sam nije znao kako se to radi i kako se u tom slučaju valja
ponašati. Tako sam od vremena do vremena cvokotao zubima, drhtao sam i
neprestance tresao rukama. Od vremena do vremena bih se potpuno ukočio u
čitavu tijelu. Nadao sam se da će to biti dovoljno.

Osim Paradina i mene, u lijepoj kancelariji državnog nad-odvjetnika nalazili

su se još asistent kriminalističke policije Olsen i snažni inspektor Lansing.
Ostali pripadnici kriminalističke policije preslušavali su malen broj uzrujanih
i prestrašenih građana, bili su to svjedoci pri napadaju na mene. Iz fasade su
izvadili šaku metaka, snimili su mjesto događaja, a policajci su mi uputili
mnoga pitanja.

Sad je govorio Olsen. Njegov iskaz bio je jednako tako nedovoljan kao i moj.
On je idući iza mene naišao od Ulice svetoga Duha i htio je upravo, idući za
mnom, prijeći cestu kad je na drugoj strani ulice primijetio peugeot. Iz tih su
kola zaorili pucnji. U automobilu su se nalazila dva čovjeka, misli Olsen. Nije
mogao baš točno vidjeti u peugeot — zbog jasnog sunca. Broj na automobilu
bio je potpuno uprljan.

»Momci su, nema sumnje, čekali na gospodina Marka«, rekao je Olsen.

Govorio je srdito, tako kao da su na njega pokušali izvršiti atentat, a ne na
mene.

»Nemojte se toliko uzrujavati, Olsen«, rekao je Paradin.

»Oprostite mi! To je prvi put što mi se nešto takvo dešava otkako radim! Htio
sam pucati u gume peugeotu, ali nisam mogao — i suviše je mnogo bilo ljudi
na ulici. Prokleta smola. Odista mi je žao.«

»Dosta«, oglasio se Paradin. »Imate li još pitanja, Lan-sing?«

»Jest, jedno«, rekao je inspektor. Obratio se meni. »Kad ste se bacili na tlo?
Hoću reći: u kojem trenutku?«

»Vidio sam kako se cijev oružja pruža kroz otvoren prozor peugeota. U tom
sam se trenutku bacio na tlo.« Geyer mi je rekao da se moram baciti na tlo u
tom trenutku, jer će četo-vođa odmah početi da puca. Tko je bio za
upravljačem ne znam. Četovođu sam prepoznao.

»Jeste li vidjeli strijelca?«

»Nisam.«

»Bili ste veoma prisebni, gospodine Mark«, rekao je Lansing.

Odgovorio sam mu razdražljivo: »Da li bi vam bilo draže da sam bio

polaganiji?«
»Oprostite mi«, rekao je Lansing nježno. »Još uvijek ste jako uzbuđeni, kao što
vidim. Nemam više pitanja.«

»Tada bih vas zamolio da me ostavite s gospodinom Markom na samu«, rekao

je slabašni Paradin. Kao što je rekao on će mi nešto saopćiti. »Vi ćete biti
ovdje negdje, Olsen.«

»Razumijem, šefe.« Mladi se čovjek ispravio. »Odista mi je veoma žao«,

rekao je.

»No, sad biste mogli prestati«, rekao sam, »ništa vi niste mogli uraditi.«

Obojica tako različitih mladih ljudi kojima su očevi bili obješeni kao ratni
zločinci zajednički su napustili prostoriju.

»Dakle?« Paradin me promatrao netremice. Naočari su mu dospjele sve do

vrha nosa, ali ovoga puta ih nije podizao već me promatrao poput sove preko
stakla, »što mi imate reći, Riki?«

Za to vrijeme sam pogledao na svoj ručni sat i utvrdio da je u međuvremenu

već bilo 11 sati 07. Paradina će nazvati tek u 11 sati 10, dakle, moram čitavu
stvar još ponešto zavlačiti.

»Nije mi dobro. Molim vas, mogu li dobiti čašu vode?«

Dobio sam čašu vode, pio sam je polako, malim gutljajima.

11 sati 08.

»Dakle, Riki?«

»Jest, dakle, nazvali su me danas prije podne. U hotelu.«

»Tko?«

»Ne znam. Nije rekao ime.«

»Dakle, nepoznat glas.«

»Jest, nepoznat glas.« Bio je to glas četovođe. »Čovjek mi je rekao kako sam
prokazavši Delacortea počinio teški zločin. Zaslužujem smrt. Izbjeći ću je ako
...«

Oglasio se telefon.

Točno 11 sati 10. Čovjek se može osloniti na te momke.

Paradin je digao slušalicu i javio se. Odmah potom njegove su se oči suzile.
Gurnuo je naočari prema gore i pružio mi slušalicu dok je sebi uzeo drugu
stavljajući je na uho.

»Da?« rekao sam.

četovođin glas je rekao: »No, jesmo li vam obećali i suviše? Otišli ste u sud.
želite reći sve. Već ste sve ispripovjedili, zar ne? Ne morate mi odgovarati.
Stvar je jasna. A i svejedno je. Čujte, Mark, nemojte imati iluzija. Maloprije
smo namje-rice promašili. Mogli smo vas sasvim lako pogoditi. To neka bude
naše upozorenje. 0 tome ste već zacijelo Paradinu pripovijedali.«

»Ništa nisam pripovijedao«, rekao sam s naporom. Stajalo me truda da

govorim s naporom, grcao sam i uzdisao.

»Ali ćete to zacijelo uraditi. Paradin prisluškuje naš razgovor, to nam je jasno.
Mark, mi se ne šalimo! Ravnajte se prema tome ako želite još malo živjeti.
Idući put nećemo promašiti. Gospodin Paradin također bi u međuvremenu
mogao napraviti oporuku. Do viđenja!«

Veza se prekinula.

Paradin i ja odložili smo slušalice.

»Dakle, što je to bilo danas prije podne?« upitao je taj omaleni čovjek
počinjući svojim šepesanjem po sobi. Još uvijek me netremice gledao, to mi
baš nije bilo ugodno.

»Momak koji je sada razgovarao s nama nazvao je i u hotel«, rekao sam.

»I?«
»Rekao je: zbog toga što sam prokazao Delacortea zaslužujem ...«

»To ste već rekli. Dalje.« Njegov mi se glas nije svidio.

»Tada je rekao: mogli biste ispaštati.«

»Ispaštati... baš tu je riječ rekao?«

»Jest.« Odista je to rekao.

Paradin se nasmijao.

»Ne nalazim to baš osobito smiješnim«, rekao sam uzrujano.

»Oprostite.«

»Na vas nisu pucali! Ali pričekajte. I vi ste na listi ove braće! Prije svega vi!
Pričekajte kad budu vas ščepali za šiju! Tada se nećete smijati.«

»Kada je o meni riječ nemojte sebi praviti briga. Navikao sam ja na takve
stvari... već dvadeset godina. Naravno, vama je to novo. Dakle, mogli biste
ispaštati.«

»Jest.«

»Kako?«

»Taj momak to nije kazao. Valja da budem spreman. Imaju zadatak za mene,
rekao je. Ako ga izvršim ... i o tome vama ne kažem ni riječi da su me
nazvali...« Zabacio sam glavu unazad. »Vidite i sami ponašam se upravo onako
kako mi je momak zapovjedio. Prve rezultate već imamo. Ali vi ste mi tako
nešto i prorokovali«, priklopio sam neupadljivo. Nadao sam se da je to bilo
neupadljivo.

»Vi mislite kako sam ja prorokovao da će se nešto desiti, sada, kad sam
promijenio plan službe?« upitao je Paradin.

Kimnuo sam glavom i ponovo počeo piti vodu brišući maramicom čelo.
»Desilo se to veoma brzo«, rekao je Paradin kimajući glavom. »Veoma brzo.«
Dugo me promatrao. »Moglo bi se gotovo kazati: i suviše brzo.«

Sad sam se morao naljutiti.

Skočio sam na noge.

»Što želite time reći? Doveo sam vas na trag tom Delacor-teu ... a sada me
sumnjičite? To je nevjerojatno! To je...«

»Sjednite«, rekao je Paradin veoma tiho. Gledao me taka značajno da sam

odista sjeo. »I nemojte urlati. Za to nema nikakva razloga.«

Potom je zavladala tišina u toj lijepoj sobi odakle se moglo promatrati

krovove kuća u Treuwallu, vidik je pucao sve do lijepih brežuljaka ove ravni,
u daljini su se vidjele planine, obasjavalo ih je sunce.

Netko je zakucao na vratima.

»Da!« povikao je Paradin.

Negroidni čuvar Scherr, na sebi je imao uniformu, ušao je u sobu. Nosio je

neke spise. Neprestance sam računao time da će ga sasvim neupadljivo pustiti
neka uđe ovamo, valja da uđe u trenutku kad sam ja ovdje i zbog toga se nisam
prestrašio. Promatrao sam Scherra koji mi nije uputio nijedan pogled, gledao
sam ga otvorenim pogledom, to mi je bio preporučio Geyer.

»Preslušavanje zatvorenika Delacortea, od jučer, gospodine državni

nadodvjetniče«, javljao je oštro Scherr. »Gospodin istražni sudac je rekao
kako te spise želite vidjeti odmah.«

»Hvala, dragi. Stavite ih na pisaći stol.«

Scherr je pozdravio vojnički.

»Do viđenja, gospodine državni nadodvjetniče!«

»Do viđenja.«
Scherr se uputio vratima prolazeći kraj mene. Gledao sam za njim.

Vrata su se zatvorila.

»Što je? Jeste li ugledali duha, Riki?«

»Taj čovjek ...«

»Čuvar u zatvoru prijeko. Mulat.«

»Jest... baš ...«

»Zar je to možda čovjek koji vas je napao? Zar je on taj vaš mulat?«

Mahnuo sam glavom.

»Odista nije?«

»Sasvim sigurno nije«, rekao sam. »Onaj moj čovjek nije bio toliko visok i ne
tako širok. Kosa mu također nije bila tako kovrčava. Lice mu je bilo usko. Ne,
u svakom slučaju nije to on. Prestrašio sam se, jer sam ugledao iznenada tog
tipa. U svakom slučaju još uvijek mi nisu sve koze na broju ...«

»Da, da«, rekao je Paradin. Tada je nastala opet duga

stanka.

»Riki«, oglasio se napokon Paradin, »ja sam vaš prijatelj. Čini mi se da u

ovom trenutku nemate boljeg prijatelja.«

»Vi me sumnjičite«, rekao sam tvrdoglavo. »Zašto? Zbog čega?«

»Mnogo je toga čudnovato što se oko vas zbiva. O tome smo već jednoč
razgovarali, Riki, sjećajući se našeg starog prijateljstva prije no što bude
kasno: zar mi odista nemate ništa kazati.«

»Da vam kažem?«

»Da li vas nešto tišti? Ucjenjuju li vas?«

»Kako dolazite do toga?«

»Ucjenjuju li vas?«

»Naravno, ne. Prijete, ali to znate.«

»Ne mislim ja to.«

»Tada vas ne razumijem.«

Pristupio mi je sasvim gledajući me u lice. Budući da je bio malen nije se

morao saginjati.

»Sve ovo ovdje obična je kazališna predstava«, rekao je Paradin. »Ne znam
kakvu ulogu vi igrate. Bojim se nimalo lijepu. Riki, jeste li u prošlosti bilo što
uradili čime bi vas mogli ucjenjivati?«

»Ne.«

»Zasigurno ne?«

»Zasigurno ne!«

»I vi mi nemate baš ništa da kažete na ono veoma čudnovato ponašanje

Delacorteovo prema vama?«

»što da vam kažem? Ne mogu vam ništa reći.«

Čitav plan onog prokletog Gevera bio je dobar, razmišljao sam. Morao sam
sada biti sumnjiviji negoli ikada. Morao sam biti sumnjiv za Paradina od
samog početka. Ja, njegov prijatelj. Ja, u kojega nije mogao pronaći nikakva
motiva za izdaju (iako je onim svojim »zar vas mogu ucjenjivati?« bio sasvim
blizu istini). Ja, koji sam prokazao Delacortea. Zbog toga Delacorteovo
'kazalište' kako je sve to nazvao Paradin. Posjet u 'Kaiserhofu'. Izrazi
zahvalnosti. Partitura kao dar. Na mene valja da se koncentrira sva pažnja.
Tako sam s jedne strane vezan o Gevera, a sa druge strane se plan mogao
nesmetano odvijati. Sve, sve što je trebalo raspraviti, svaku pojedinost smo
Geyer i ja razmotrili one noći kad sam odveo Tinvja do zračne luke. Kao
čovjek za vezu postojao je još uvijek Olsen, ako bi se u posljednjem trenutku
bilo što promijenilo. Ostat ću sada — sve do početka akcije — potpuno
izoliran i neaktivan sa čitavim onim sumnjama Paradina i policije. Nije to baš
bio loš plan, odista nije. Moj brat će u međuvremenu nesmetano provoditi
predradnje. Svi su mogli da izvršavaju svoje zadatke.

»Veoma vas volim, Riki«, rekao je Paradin uzdišući, započevši ponovo

svojom šetnjom. »Veoma mi je žao što vi... što ste se našli u takvu položaju.
Još bih vam mogao pomoći budete li se odlučili da mi sve ispripovjedite.«

»Rekao sam vam sve«, rekao sam ljutito.

»šteta«, rekao je Paradin i slegnuo ramenima. »Velika šteta. Jasno vam je kako
će kasnije za mene biti i suviše kasno da vam pomognem.«

»Ne znam o čemu govorite«, rekao sam prkosno.

»Ne, naravno ne«, rekao je Paradin, a njegovo usko lice poprimilo je izraz
umornosti. Okrenuo se i stajao mirno, oma-len, loman, glavu je duboko spustio
na prsa.

»Ako me bilo tko ponovo nazove, ako momci budu bilo što od mene tražili,
naravno, odmah ću vam to javiti«, rekao sam mu prkosno.

»Jest«, rekao je Paradin još uvijek okrenut leđima. »Naravno, Riki. Sve ćete
mi odmah javiti. Na vas se mogu osloniti, znam. Sada to točno znam.«

Razmišljao sam ogorčen: velika je to ideja što su je razvili Geyer i njegovi

prijatelji. Svu sumnju, svu pažnju, sva sumnjičenja na mene! Da preuzmem tu
ulogu bio sam upravo prava figura u toj čitavoj igri. Bio sam — u svom bijesu
i čuđenju, u svojoj ošamućenosti i strahu, bliz tome da se sjetim riječi dok sam
bio tumač — the baid.

Bio sam the baid, i neka sam.

Mamac. Vabac. Crv na udici.

The baid, baš.

U subotu ujutro donijeli su Vanessi dvadeset i pet ružičastih karanfila. Bila je

to pošiljka Fleuropa iz Pariza. Frankfurtska cvjećarnica pribilježila je još
poruku pošiljaoca: 'Tres cordialement, Panos.'

Tom rukoveti cvijeća plesala je Vanessa — sve sam to doznao kasnije — puna
sreće po čitavom svom stanu. Smijala se i plakala. Potom je nazvala Minskog i
pripovijedala mu bez daha o cvijeću što ga je poslao Panos. Minski joj je
rekao kako se raduje zajedno s njom — (»Ali, naravno, odmah sam sebi
izračunao kako će nam praviti teškoće«, rekao mi je kad smo se ponovo
sastali. »I odista, tako se bilo i dogodilo.«) Poslije Minskog Vanessa je
nazvala mene u Treuwall, ali me više nije bilo u hotelu, već sam bio na putu u
Zemaljski sud ispred kojega će točno u 10 sati 42 biti počinjen pokušaj
umorstva na meni.

Vanessa je provela čitavih pola sata obrezujući svoje cvijeće, divila mu se,
tražila je odgovarajuću vazu i osobito lijepo mjesto u stanu. Vanessa je bila
toliko uzbuđena da joj je srce bolno kucalo. Nikada danju nije pila, ali te
subote je prekinula s dugogodišnjom navikom i otvorila bocu šampanjca. Kada
je ispila i drugu čašu i kad se ponešto umirila netko je zazvonio na vratima.
Vanessa, još u jutarnjem haljetku i nenamazana, otvorila je vrata. Pred vratima
je stajala jedna veoma atraktivna smeđokosa mlada žena sa zelenim očima,
lice joj je bilo kao u mačke. Yvonne Rending, druga žena Va-nessina oca,
jedva da se promijenila otkako ju je Vanessa posljednji put vidjela. Izraz lica i
sva njena pojava odavala je nešto molećivo i zbunjeno.

»Dobar dan, Britt«, rekla je. »Oprosti mi za ovaj prepad. Smijem li ući?«

Vanessa je bila iznenađena. Ponešto je bila i ponapita i još uvijek izvan sebe
od sreće što je dobila ono cvijeće od Panosa, bila ga je stavila na mali stolić u
dnevnoj sobi.

»Molim«, rekla je zbunjeno, »uđi... oprosti, još nisam odjevena ... što se
dogodilo? Nešto s ocem?«

»Jest«, rekla je Rendingova druga žena. »Što?«

»Jučer poslije podne odveli su ga na hamburšku kliniku, dobio je potpun slom

živaca.« Yvonne Rending ušla je u stan, skinula je sa sebe ogrtač od ozelota i
bacila ga na stolicu. Na sebi je imala kostim boje ciklame. Tek sada je Vanessa
primijetila kako joj je maćeha veoma blijeda ispod šminke i kako joj drhte
ruke. Yvonne Rending je sjela na kauč u dnevnoj sobi, prekrižila je svoje
lijepe noge, izvadila cigaretu iz zlatne kutije i zapalila je dršćućim prstima.

»Slom živaca?« ponovila je Vanessa začuđena što ju je ta Vijest ipak potresla.

»U posljednje vrijeme veoma je zlo s njime ... možeš to sebi i zamisliti.

Mnogo je toga propatio. I ja. Ali to i sama znaš. To si i željela.« Yvonna je
otpuhnula dim cigarete. »Točno si znala što želiš. Dakle, sad si uspjela.«

Vanessa je zaustila zastajući u govoru. »Kako se to dogodilo?«

»Novinari«, rekla je njena maćeha. »Novinari ga više nisu napuštali. Slijedili

su ga u ured, vozili su se s njime, išli su s njime kad bi se vraćao, neprestance
su bili ispred naše vile. Neprestance su nas fotografirali. Mora da su to oni isti
koji su već i kod tebe bili.«

»Ja sam ih sve izbacila napolje.«

»I mi smo to uradili. Ali neprestance su se vraćali. Nazivali su telefonom.

Moljakali su i prijetili. Napokon je došlo i do teške svađe s tvojim ocem...
jučer. Jedan od njih je rekao kako ima dovoljno fotografija pa da započne
skandaloznu priču makar mu mi ne rekli ni jednu riječ... a i ti. To je neki
čovjek iz ilustriranih novina. Pošto je otišao, sat kasnije... tvoj otac je doživio
živčani slom.« Yvonna je prešla rukom preko lica to se učinilo kao osobito
teatralna gesta, ali u očima su joj odista zasjale suze. »Britt, taj novinar je
rekao kako ima i tvoje fotografije ... presnimio ih je iz izloga lokala gdje radiš.
Ako se ta priča pojavi, mi smo gotovi. U potpunosti gotovi. Tada nitko u
Hamburgu neće razgovarati s tvojim ocem, i ne samo s njim. Ti ćeš nas imati
na savjesti.«

»Na to sam dugo morala čekati«, rekla je Vanessa. »Sad je dotle došlo.«

»Ali ako te molim ... ako pomisliš na svog teškog oboljelog oca ... nova
uzrujavanja mogla bi prouzročiti smrt... Britt, budi čovjek!«

Vanessa je šutjela.7
Yvonna je kršila ruke.

»Ipak, ne možeš biti ravnodušna nad sudbinom svoga oca. Ne želim govoriti o
sebi ili o svojem sinu, znam kako nas oboje mrziš, ali tvoj otac, Britt, tvoj otac
...«

»I njega mrzim.«

»On je olupina. Još samo olupina, razumiješ li me? Misliš li da se već davno u
Hamburgu ne govori o tome što ti to radiš i kako te otac ne može spriječiti u
tome. I kako šuti o svemu tome? Misliš li da ne kolaju naokolo već dugo
vremena najopakije priče?«

»Nisu to priče, već istina«, rekla je Vanessa. Gledala je svoju lijepu maćehu.
Tako dugo je već priželjkivala i radovala se tom trenutku, žudila je za takvim
sastankom, a sada kad se to dešavalo osjećala se nesigurnom i prestrašenom.
Gledala je ružičaste karanfile. U utorak će doći Panos ...

»Rekla si da će u štampi osvanuti i moja fotografija?« upitala je Vanessa.

»Naravno! Time će započeti čitavu priču! Ti si glavni šlager! Gotovo gola

djevojka ... toliko gola koliko je upravo dozvoljeno ... i Thomas Rending!«

Vanessu je odjednom spopala panika.

»Kad izlazi ta ilustrirana novina?«

»Ne znam. Donijet će sve to, naravno, što prije ... možda već idućeg tjedna...«

»Kako se može spriječiti pa da ne dođe do te reportaže?« upitala je Vanessa.

Lice joj se trzalo.

»što?« Yvonna je zurila u nju.

»Kako se to može spriječiti?«

»Ja ... želiš li to spriječiti?«

»Jest.«
Yvonna je poskočila, požurila k Vanessi pokušavajući je zagrliti i poljubiti.
Vanessa ju je brutalno odgurnula. Maknula je divljom kretnjom svoje plave
kose s čela.

»Ne dotiči me se! Ne činim ja to zbog vas! Zbog sebe ja to činim! Hajde, kako
se to može spriječiti? Već si zacijelo bila kod vašeg odvjetnika...«

»Jesit...«

»I što je rekao?«

Yvonna je mucala: »Rekao je da se sve to može spriječiti samo u slučaju ako

priređivač bude protuslovio.«

»Tko da protuslovi?«

»Priređivač... čovjek koji te zaposlio.«

»Minski. Protiv čega da protuslovi?«

»Protiv toga da se tvoje slike objave.«

»On to ne može.«

»Može! Po novom zakonu o autorskom pravu može on to uraditi, govori mi moj

odvjetnik. Ti si tom čovjeku, tom ...«

»Minskom.«

»... ti si tom Minskom prodala svoje tijelo. Ili iznajmila. Oprosti, tako se
izrazio odvjetnik. I sada je Minski ovlašten da zabrani; bez njegove suglasnosti
tvoje tijelo, ili slike tvoga tijela, ili filmovi, ne mogu biti prikazani... moraš ga
nagovoriti ... moraš pokušati to, molim, molim! Od mene možeš dobiti što god
zaželiš, Britt... čitav moj nakit... moja krzna ... novac ... odričem se dijela
nasljedstva ... možeš imati sve ... ali nazovi tog Minskog ... ako bude
protuslovio, tvoje fotografije se ne mogu pojaviti... tada čitava priča pada u
vodu... ali to mora biti brzo urađeno ... brzo, inače je kasno, čuješ li me?«

»Šuti!« rekla je Vanessa promuklo.

Panos, razmišljala je. On ne smije vidjeti taj časopis. Više ne smijem
nastupati. Kako nisam još razmišljala o tome. O, bože, nadajmo se da će
Minski imati razumijevanja za sve to...

Vanessa je odbrzala do bijelog telefona, što se nalazio na komodi kraj stolića

na kojem su bili ružičasti karanfili.

Sedam dana ležao sam u odjelu u gripi s visokom temperaturom. Sad sam još
ponešto slab, ponovno na nogama i u svojoj ćeliji. Nadstražar Stalling mi
pomaže da krevet presvučeni i pri tom razgaljuje svoje srce.

Naime: jučer, u srijedu, 10. svibnja, trebalo je da se u Niirnbergu, u

prostorijama Sajma, održi izvanredni sveopći skup NPD. Na tom skupu trebalo
je među ostalim izabrati novo predsjedništvo pošto je dosadašnji predsjednik
Thielen svojevoljno istupio i osnovao novu partiju, Nacionalnu narodnu
partiju (NVP). U Nurnberg je došlo dvije i po tisuće pripadnika partije iz svih
dijelova Savezne Republike. Uprava Sajma je već bila iznajmila prostorije, na
zahtjev Niirnber-škog gradskog vijeća, koje u Sajmu ima većinu, skupu je
otkazan ugovor o iznajmljivanju. NPD je protestirala. Privremeno rješenje da
otvori vrata Sajma Uprava je odbacila i radije platila četiri tisuće maraka
globe. O protestu NPD raspravljat će se 22. svibnja. Adolf von Thadden
morao je dvije tisuće i pet stotina pripadnika, koji su satima čekali na vrućem
suncu, poslati kući. Savezni skup partije nije se mogao održati. Takva sramota
poslije one posljednje velike pobjede!

Nadstražar Stalling je veoma ljutit. On se ljuti, jer su mnoge novine događaj iz

Niirnberga uzele kao povod da ponovo jednom napisu kako se 'NPD raspada',
kako je to 'svršetak NPD', a i pisali su o 'smiješnoj predstavi', što ju je izvela
'partija u raspadanju'.

»što znači partija u raspadanju, kad su oni u Niirnbergu naprosto zaobišli

zakon?« govori nadstražar Stalling gorko. »Pogledajte, tako valja složiti
plahtu, gospodine Mark. Tada se ona neće frkati!« Zavezao je spretno četiri
velika uzla na uglovima plahte. Te uglove je povukao preko strunjače. Sad je,
naravno, plahta napeta i ne može se frkati. Dok se divim poslu nadstražara
Stallinga izvrnuo sam presvlaku pokrivača i uvukao ruke u nju kako bih mogao
držati pokrivač što će mi ga Stalling odmah pružiti, ovaj nastavlja užasnut:
»Mamica, naravno, odmah se prestrašila, ponovo. Govorila je kako ćemo
nastradati zbog mog niskog broja partijske legitimacije ako se NPD odista
raspadne. Ne govori ona loše, zar ne? A sada ćemo pokrivač.« Pruža mi
uglove pokrivača koje prihvaćam kroz presvlaku, zatim hitro i spretno prevuče
presvlaku dok ja visoko držim uglove. Presvlake imaju na sebi plavo-bijele
pruge, na njima piše ISTRAŽNI ZATVOR, FRANKFURT—ULICA RIND. Na
pokrivaču također. Isto to piše na strunjači i na plahti, na svemu.

»Ali ako mislite da sam deprimiran — ni traga tome! Srećom sam jutros sreo
starog Griebema. Bio je on moj pretpostavljeni ovdje kad sam započinjao. Već
je u penziji, mora da mu je oko sedamdeset. Jutros je morao poći u neki ured.
Sasvim slučajno smo se našli u istom tramvaju. Pa smo se porazgovorili. A
sada sve zakopčajte!«

Pomogao je da zakopčam dugmad na presvlaci.

»Grieben, i on je član NPD. Potječe iz Berlina. Već je jed-noč prošao sve.

Borbu, u ono vrijeme, morate znati. No, jest, a Grieben kaže što si se tako
snuždio, čovječe, a ja kažem, no, jest, znaš i sam, a on kaže, nemoj da se
nasmijem, kaže Grieben. Ona naša, bivša, nacionalsocijalistička partija do
godine 1933. raspadala se svakog časa, a to, kaže Grieben, a to je upravo bilo
ono gdje su se svi prevarili. Sada čvrsto primite krajeve i dobro ih protresite,
gospodine Mark!«

I tako smo pokrivač dobro istresli da bi bio lijepo gladak ispod velike
presvlake, a zatim uzimamo svaki po jednu manju presvlaku što ćemo ih staviti
na jastuke.

»Uvijek je odista tako izgledalo, kaže Grieben. Pažljivo sam ga slušao. Bio
sam i suviše mlad za ono onda, ali Grieben je bio dovoljno star i dobro se
svega sjeća. I ja. Sve sam dobro upamtio što mi je rekao. Dakle, kaže Grieben,
u ono vrijeme, postojali su narodnjaci, postojali su njemački socijalisti, a i
revolucionarni nacional-socijalisti, bio je tu i Wehrwolf, i neki kapetan
Mućke, on je bio na čelu nacionalsocijalističke partije, ali protiv Hitlera. što
kažete, sve sam dobro upamtio? No, jest, kad me to zanima! Sada uzmite jastuk
i... hoćete li moći sami, gospodine Mark?«

»Hoću, gospodine Stalling.«

»Dobro. No, nalazio se u onoj partiji i peder Rohm, njegova su pisma objavili
i svi su, kaže Grieben, svi su vikali: sad se nacisti raspadaju! Da ne bi! Zatim
je bila pobuna u SA pod onim, zvao se Stennes, ime mu nisam upamtio, i svi
ponovo: sad se nacisti raspadaju! Da ne bi! Drugi, zvao se... Otto Strasser, taj
je kovao zavjeru protiv Hitlera, pravu zavjeru, i, naravno, svi ponovo: hura!
raspada se nacizam! Zatim čitav onaj rusvaj... samo godina prije preuzimanja
vlasti... hoće li vam uspjeti s jastukom, gospodine Mark, jest, dobro je... samo
godina prije preuzimanja vlasti, ono s ministrom vojske Schleicherom i s
Gregorom Strasserom, bio je on brat Otta, bio je to ogromni skandal, kaže
Grieben... raspada se nacizam! Jest, govno, oprostite mi na izrazu, gospodine
Mark, tako sam uzrujan, jest, govno. Raspada se nacistička partija! Dva
mjeseca kasnije Hitler je bio na čelu države. I odjednom, kaže Grieben, i
odjednom više nema nikakvih priča o raspadanju nacističke partije, i svi, i svi
su se upisali u tu partiju. Svi su počeli voljeti Hitlera i naciju. Ironično to kaže
Grieben, vi to razumijete.«

»Jest, gospodine Stalling.«

»Ali tako je odista i bilo. Svinje! Sad su zatvorili svoje la-jave gubice!
Odjednom je nastupio mir. Tako je to bilo s raspadom, kaže Grieben. Umiri se,
budi miran, Stalling, kaže on, ovoga puta bit će isto tako, vidjet ćeš. Sad smo
tek u zamahu, mi nacionalisti. Samo još nismo u pravom koraku. A to je i
razumljivo kad je riječ o tako mladoj partiji. Nije to ni lako. Ali brzo se to
ostvaruje. Grieben se ovako izrazio: trebalo bi da netko samo zasvira pravu
melodiju... i svi će početi da stupaju pravim korakom. Vjerujte tom starcu koji
je to već jednoć doživio, kaže mi Grieben, upravo će ponovo biti tako. Hulja
je tko sada izmakne rep. To kažem ja, a ne Grieben. Zar možda nisam u
pravu?«

»U pravu ste, gospodine Stalling.«

»Svi će oni doživjeti još čudo neviđeno, svi! Svojim 'NPD se raspada!' Idioti!
Toliko se radujem što sam sreo Griebena. Bio je to prst sudbine, zar ne? Kad
sam već toliko uzrujan zbog mnogih nedaća! Jer svi se samo rugaju i raduju
našim neuspjesima, a zavide uspjesima. Zar možda nisam u pravu, gospodine
Mark?«

»Apsolutno.«
»Tako, to bi bilo s krevetom, izvanredno smo to uradili. Uvijek se radujem kad
s vama mogu razgovarati. U vas je toliko razumijevanja za sve, ali ne, odista.
Večeras ću moći umiriti mamicu. Poznaje ona Griebena. Drži mnogo do njega.
Budemo li se i stotinu puta raspadali... na kraju je pobjeda. Kao što je to već
jednoč bilo. To je sasvim jasno poslije svega što mi je Grieben ispripovjedio.
Ili možda nije?«

»Jasno je to, gospodine Stalling«, rekao sam. Tada sam, prije no što ću
započeti da i dalje pišem, brzo pregledao novine. Savezni ministar pravde
Heinemann je rekao: od okruglo 74.000 osoba protiv kojih se od sredine
svibnja 1945. zbog nacističkih zločina vodi postupak osuđeno ih je do danas
6.179. Dakle, niti deset posto.

»Sada, otkako su karanfili stigli sve je propalo. Djevojčica je sasvim mešuge.

Pitam je, što su karanfili? Riječ može biti o običnoj maloj pažnji, kažem ja.
Ona kaže ne, to je mnogo više, mnogo više. I odmah zatim suze u očima.
Cvijeće! što je sve cvijeće kadro uraditi sa ženom! Neshvatljivo!«

Boris Minski prešao je rukom nervozno preko blijedog čela. Podočnjaci su mu

bili ljubičasti, poslije one noći u 'Stripu' uopće nije spavao, samo se vruće
okupao, presvukao i odmah doletio. Sjedimo u restauraciji zračne luke
Hannovera i obilno doručkujemo. Hermann Olsen sjedi za stolom u blizini i
također doručkuje. U tom velikom prostoru bilo je još mnogo drugih ljudi. Ne
znam da li me još tko nadzire. Boris se odmah vraća u Frankfurt. Noću smo
razgovarali telefonom i uglavili kako jedan drugome imamo štošta kazati.

»Ne mogu doći k tebi, moram biti ovdje«, rekao sam. »Dođi ovamo, čekam
te.« »Dobro je, Riki.«

I tako sam, Olsen me slijedio, veoma rano otišao iz Treu-walla.

Još se nije razdanilo kad sam napustio grad. Polako se danilo tog nedjeljnog
jutra. Dan je bio blag i lijep za mjesec studeni. Od vremena do vremena
obasjalo bi nas sunce kroz brze oblake.

Minski je naručio i treću kavu.

Olsen se pravio kao da čita novine. U toj restauraciji sjedili su mnogi ljudi
koji su također čitali novine.

»Vjeruješ li da Panos odista dolazi zbog Vanesse u Frankfurt?«

»Čini se da je tome odista tako, ili nije?« odgovorio sam i razgledao lokal.
Vidio sam mnoge šutljive ljude sa svojim novinama u rukama i razmišljao o
tome kako sam se u ratu često osjećao upravo tako kao i ovog jutra — u ratu
kad bi noć bila potpuno mirna, a ja sam ipak znao da će jednog određenog sata
rano ujutro započeti napad, čekanje. To nervozno, grozničavo vrijeme čekanja,
čekao sam na noć od četvrtka, noć kada će se dogoditi. A sada je tek nedjelja.

»Tja, i ja to sebi govorim, tako se nekako čini. Vanessa se kune! Kune se kako
je ženi svoga oca obećala da više neće nastupati u nas ... ali to sam ti već
rekao telefonom. Hvala lijepo.« Konobar je donio Minskome kavu. »Ne
razumijem žene. Pola noći mi je samo to trubila. Kako je moramo osloboditi
ugovora. Ovog časa. Platit će svaku globu. Novac uopće nije u pitanju. Ona
'candle - act' više ne izvodi! Nikad više! Minski se useknuo, smetalo ga je što
pokazuje osjećaj, »čovjek to može razumjeti. Zbog toga nisam imao srca da joj
kažem ne.«

»Ti si, zar, rekao da?«

Boris je duboko uzdahnuo i kimnuo glavom.

»Rekao sam da. Jednako tako kao što sam digao na noge svog odvjetnika i
poslao onoj ilustriranoj reviji brzojav kako protestiram da donose Vanessine
fotografije. Neće oni to uraditi, puštaju stvar na miru. Te se brige Vanessa
riješila. A i mi smo se riješili Vanesse.«

Rekao sam sav obuzet svojim brigama: »Odletjet ćeš u Pariz i pronaći nešto
novo. Uvijek si znao naći nešto novo.«

»Tako je, sigurnio«, rekao je Minski tmurno.

»Što je s Corabellom?«

»U međuvremenu možemo imati nju. Annamarija će za dva dana biti u redu.

Ali što je Annamarija spram 'candle-acta'/ Riki, sam se sebi pričinjam kao da
mi je umrlo vlastito dijete.«

»Jest, ružno je to. Ali ako Panos odista želi Vanessu tada ona stvarno se smije
u nas nastupati.«

»Zbog toga sam i rekao da. Pala mi je oko vrata i poljubila me, rekla je neka i
tebe poljubim, i sam ne znam što je sve govorila, ali mi je više nemamo, Riki.«
Nagnuo se prema naprijed, mirisao je po svom parfemu i potom tužno rekao:
»Sve se raspada. Osjećam. Ništa tu dobra ne vidim. Nailaze nesreće i
uzrujavanja, naprosto to osjećam. Imam ja nos za takve stvari. Sve što smo bili
sagradili, Riki... vidim kako se raspada. Sve nas vidim u opasnosti. Upravo je
tako bilo i u Kalmenec-Podolskom. Već mjesecima prije no što su bili došli
Nijemci. Drugi su govorili kako neće biti zla... ali ja, Riki, ja. sam znao doći
će zlo, veliko zlo, a tako je i bilo. I ništa nisam mogao učiniti protiv isvega
toga, nisam se mogao braniti, nisam mogao pobjeći, ništa.«

»Kao i sada«, rekao sam tiho i razmišljao o onim mirnim noćima prije
jutarnjeg napada.

»Nešto ipak možemo uraditi. Moramo. Kako ne bismo svi propali. Ovoga puta
postoji mogućnost«, rekao je Minski. »Ali o tome ne bih htio govoriti ovdje.«

»U pravu si. Ovdje to ne možemo.«

»Odvezimo se nekamo. Na svjež zrak. Ionako mi je potreban isvjež zrak. U

našim prostorijama čovjek bi doista mogao i oboljeti od onog zraka.«

I tako smo napustili lokal, Olsen nas je slijedio, a i nekoliko gospode koji su
također pošli. U lokalu je bio velik promet, nisam mogao reći da li ti ljudi idu
za nama ili ne. Poveo sam automobil po auto-putu, prema jugu, sve do izlaska
za Hannover—Anderten, zatim sam zavio nadesno u Hannover-sku ulicu, što
vodi do zoološkog vrta. Putem sam ispripovije-dio Minskome sve što mi se
bilo dogodilo, a u retrovizoru sam neprestance gledao Olsenova kola, vidio
isam i ostala što ih nisam poznavao. Minski je slušajući moj izvještaj postajao
sve ozbiljniji, nekoliko puta je duboko uzdahnuo.

Potom smo se šetali po širokom putu zoološkog vrta, ali nismo vidjeli nijedne
životinje. Nailazili smo na mnoge ljude, bračne parove s velikom i malenom
djecom, djeca su se igrala loptama i kolutovima, smijala su se i vikala i bila
zadovoljna. U izvjesnoj udaljenosti pratio nas je Olsen, pojedini ljudi su se
nalazili sada ispred nas, pa zatim iza nas, jesu li to također bili čuvari nisam
mogao znati. Ćuti nisu mogli baš ništa što smo nas dvojica razgovarali.

Minski je rekao: »Sve je to trulo, i više negoli trulo. Nalazimo se u lošem

položaju. Osjećam se strašno.«

Minski je bio i suviše pametan pa da se ne osjeća upravo tako, razmišljao sam.

U takvim okolnostima poduzet će svoje pripreme ako bi se položaj još i
pogoršao.

»Kako je Raheli?«

»Mnogo bolje. Prehladila se u vrtu. Inače ništa. Napolju je i policija, paze. Svi
ipaze na Rahelu. Koliko mogu. Ti si mi u ovom trenutku najveća briga. Već
sam sebi izračunao kako te namjerice opterećuju i dovode u lošu situaciju kako
bi, kad se bude dogodilo, upravo ti bio u najvećem govnu.«

The baid.

Žrtveno janje ...

Neki dječak se žestoko zaletio u Minskoga, pogledao ga začuđeno, nasmijao

se, otrčao svojoj majci i kad je došao do nje započeo je gorko plakati.

»Slušaj me, i nemoj se prestrašiti. Svima nama ne pred-skazujem nikakvo

dobro, ali kada je o tebi riječ vidim samo najgore. I upravo zbog toga, Riki,
moraš se pomiriti s mišlju kako će sve poći krivo.«

»Jest«, odgovorio sam, »na to sam već pomišljao.«

Sad se ponovo pokazalo sunce. Sva stabla su bila gola, trava na livadama bila
je smeđa i žuta, trunula je.

»Tada moraš nestati.«

»Kamo?«
Minski se zaustavio, skinuo je s glave šešir i dugo gladio kosu na glavi.

»Da mi je netko rekao kako ću se ovuda šetati s tobom, u početku adventa i da

ću takve razgovore voditi s tobom, da mi je to netko rekao još prije tjedan
dana, pomislio bih kako mu se privida.« Boris je ponovo stavio šešir na glavu.
»Moramo biti mirni i razumni. Oni računaju time da ćemo izgubiti mir i razum,
svinje. Pazi, pripazi što sam izmislio za ono najgore. Samo za ono najgore.
Budemo li dovoljno spretni još ćemo ih i nadmudriti. Ali budemo li imali
smolu — svatko može imati smolu — tada moraš napustiti Njemačku zajedno s
Lilian ... ako je hoćeš uzeti.«

»Bez Lilian neću uraditi ništa!« rekao sam glasno.

»Kažeš li to tiše također ću ti povjerovati«, rekao je Minski gledajući

nepovjerljivo prolaznike. »Dakle, morate se spremiti ... na sve.«

»Kako?«

»Riki, pripovijest je to kojom na kocku stavljaš robiju ... mnogo godina robije.
Budeš li imao smolu. To i sam znaš.«

»Pa i ti nisi daleko od toga.«

»To se ne može uspoređivati. U toj stvari ne radim ništa aktivno. Meni u

najgorem slučaju mogu predbaciti što nisam spriječio zločin, što te nisam
spriječio da ga počiniš... ali pri tom bi mi morali i dokazati kako sam za sve
znao. A to ne mogu ako im ti nisi sve ispripovjedio. Ništa mi nisi pripovijedao
i ni u šta me nisi umiješao.«

»To je jasno«, rekao sam.

»Vidiš i sam. Ali zbog toga si tim dublje ti unutra. Upravo zbog toga nećeš
povjerovati u činjenicu da čitam mnoge krimiće ako ti kažem: za svaki slučaj
potreban ti je krivotvoren pasoš. Za tebe i Lilian. Kako biste mogli nestati
bude li nešto pošlo krivo.«

Bio je u pravu. Uvijek je on u pravu.

»Gdje da nabavim krivotvorene pasoše?«

»Za to ću se pobrinuti ja. Imam ja poznate u Frankfurtu. Prave iz starih pasoša
nove, ispravne. Za to su mi potrebne fotografije. Tvoja i Lilianina. Donio sam
aparat. Načinit ćemo snimke. U kolima. Ili na auto-putu. Kad se budemo za
trenutak riješili tvog gorile. Ostavit ću ti aparat. Ti ćeš snimiti Lilian. Odmah.
Pri tom ćeš joj morati reći o čemu je riječ. Usuđuješ li joj se kazati istinu?«

Kimnuo sam glavom i gutnuo.

»Možeš li Lilian podariti vjeru? U potpunosti?«

Ponovo sam kimnuo glavom.

»Ako ne, tada je sve uzalud. To i sam znaš. Ti si mi najveća briga. Još ću
oboljeti od svega toga. Znamo koliko si se do sada mogao uvijek pouzdati u
nju.«

»Sada je to nešto drugo.«

»Kako?« upitao je Minski.

»Ona sada odista želi biti sa mnom. Imam takav osjećaj, naprosto osjećam
takve stvari.«

»Jest, zar odista to osjećaš?«

»Borise, bez Lilian zaboravi čitavu svoju ideju oko biljega. Ako sam se
prevario u njoj, u zatvor ću poći ja! Tada mi je sve svejedno.«

»Brbljarije«, rekao je Minski.

»Oprosti«, rekao sam. »Ne mogu sada dopuštati da bilo tko sumnja u Lilian.«

»Riki«, mrmljao je Boris, »jadan si ti čovjek. Ništa više ne kažem. Ili ćete se
probiti oboje, ili ćete oboje propasti, ili...«

»Ili ću ja propasti, a Lilan ne, što?« upitao sam divlje. »Htio si baš to reći.«

Neki čovjek i neka žena su me pogledali, kad smo se mimoilazili s njima.

»Tako to ne ide«, rekao sam. »Nastavi, Borise. Odista su mi popustili živci.«

»Idealno stanje«, rekao je tužno. »No, dobro. Lilian mora s tobom. Lilian
možemo podariti vjeru. Ti ćeš je fotografirati još danas. Još danas mi moraš
poslati film. Ekspresnom poštom. S kolodvora. Ondje uvijek rade. Onaj mi je
čovjek rekao kako su mu za dva pasoša potrebna tri dana, zajedno s vizom. Za
Egipat i za još jednu zemlju koja u tom slučaju ne izručuje, tako sam sebi
zamislio. Kako bi ti imao izlaz.«

»Argentina?«

»Argentina je dobra zemlja. Potrebne su vam i isprave o cijepljenju. Da ste

cijepljeni. I za to će se pobrinuti ovaj čovjek. Na što misliš?«

»Ni na što«, odgovorio sam, a to je bila laž. Razmišljao sam o tome da li mogu
Lilian u potpunosti vjerovati, razmišljao sam i o tome kako ću to sada morati, u
svakom slučaju.

Tog poslijepodneva dozvolili su Lilian da prvi put odista ustane i da na

nogama smije ostati nekoliko sati — nije bila riječ samo o tome da napusti
krevet, ne, smjela se počešljati, našminkati i odjenuti. Iz Delacorteove vile
donijeli su joj rublje i čitavu garderobu. Na sebi je imala kostim od sukna koje
se srebrnasto svjetlucalo. Neko sam se vrijeme šalio, a potom sam rekao kako
svakako moram napraviti nekoliko fotografija za uspomenu, još u bolnici — pa
sam tako izvadio Minskijevu kameru. Bio je to skupi aparat kojim se veoma
lako rukovalo, imao je i uređaj s osvjetljenjem. Minski mi je dao samo dvije
kutije s tim specijalnim svjetlima. Tim sam aparatom mogao Lilian izvanredno
fotografirati. Za svaku sigurnost napravio sam četiri snimke slušajući da li tko
nailazi, jer napolju, u onoj maloj čajnoj kuhinji sučelice Lilianinoj sobi, sjedio
je pripadnik kriminalističke policije. Pošto sam aparat ponovo spremio javila
se Lilian sasvim naravnim glasom: »Ti, dakle, vjeruješ da ćemo morati
pobjeći?«

Zurio sam u nju i naporom gutao slinu.

»Što želiš time reći?«

Nisam imao hrabrosti da joj ma i jednu riječ kažem od svega onoga što sam se
bio dogovorio s Minskim. Bio sam se odlučio da to uradim tek kasnije. Sada ...

Sada je ponovo Lilian rekla: »Stavi u gramofon jednu ploču.«

»Zašto?«

»Neka nam svira. Pri svirci možemo se razgovarti bez brige. Nitko neće čuti
što govorimo.«

»što mi želiš reći?«

»Podosta toga«, odgovorila je.

I tako sam otišao do gramofona, bio je to Tinvjev dar, nalazio se na stoliću kod
prozora, ukopčao sam ga i stavio ploču Barbare Streisand. Začuo se lijep glas
— dosta glasno.

Vratio sam se do Lilian, ozbiljno me gledala, tiho sam je upitao: »Dakle?«

Jednako tako tiho mi je odgovorila: »Ti računaš svakako da ćemo morati

bježati, ako nam nabavljaš krive pasoše.«

»Krive pasoše?«

»Ostavi to, Riki. I suviše bi dugo trajalo. Fotografirao si me, jer ti je potrebna
slika za krivi pasoš.«

»Kako si došla do toga da tako nešto pomisliš?«

»Posjetio me Paradin.«

»Zar opet?«

Već tri dana dolazili su Paradin i istražni sudac svaki dan k Lilian te su je
preslušavali. Nisu htjeli da izgube vrijeme. Zapravo sam mislio kako su već
završili s njome.

»Jest, opet. Došao je sam i razgovarao sa mnom. O tebi.«

»što je htio znati?«

»Htio je znati da li ja držim mogućim da bi ti iz bilo kojeg razloga bio kadar

pomoći Kamplohu da se oslobodi zatvora. Htio je čuti šta ja o tome mislim«,
rekla je Lilian Lom-bard. »Zar nemaš vatre da mi pripališ cigaretu, Riki?«

Čitam što sam upravo zapisao i razmišljam kako sam o većini osoba iz ovog
izvještaja rekao odakle su, kakav im je odgoj, što su sve doživjeli, govorio
sam o njihovim iskustvima i okolini koja ih je oblikovala. Pri svim osobama o
kojima pišem činio sam to — samo Lilian, najglavnija, ostala je bez svega
toga.

To je veoma jednostavno objasniti. Sve do današnjeg dana ne znam Lilianino

podrijetlo, ne znam ništa o njenu djetinjstvu, o njenu roditeljskom domu, ne
znam događaje koji su oblikovali njeno djetinjstvo, mladost i sav njen raniji
život. Te nečuvene činjenice sjetio sam se, čudnovato, prvi put tek sada, na
tome mjestu svog izvještaja.

Nema sumnje, mnogo bih toga doznao, istinu i laž, da sam pitao Lilian. Ali
nikada je nisam pitao, a ona nikada nije ništa pripovijedala. Gdje je odrasla?
Kako? U kakvim okolnostima? Što joj je bio otac? Je li možda bila jedinica?
Je li joj umro brat, ili sestra? Kakav joj je bio prvi muž? Kakva je bila kao
mlada djevojka? Je li joj majka bila lijepa? Nikada nisam vidio nijedne
fotografije male Lilian ili njene porodice. Ništa nisam vidio, ništa nisam
doznao. Jesam li se nesvijesno libio toga da nešto doznam o Lilianinoj
prošlosti ili podrijetlu, ako jesam, zašto? Zar ne bi bilo normalno da doznam
što je više toga moguće upravo o ženi koju volim kako bih bio kadar shvatiti
zašto je bila takva kakva je bila.

Što sam znao o njoj, a što nisam zapisao u taj svoj stenogram?

Samo to: da je njen brak s Wernerom zbog njene krivice, godine 1958, u jesen,
bio poništen. Da je još iste te jeseni došla k meni u Frankfurt i da se odista sve
dogodilo upravo onako kako se to među nama uvijek odigravalo kad bismo se
sreli. Da mi je rekla kako je Werner đavao, a ja jedini čovjek kojega voli. Pa
da se, čim je to rekla, nekoliko sati kasnije dade od mene odvesti na kolodvor
gdje je uzela spavaća kola za Rim gdje ju je čekao neki grof što ga je bila
upoznala i koji je želi uzeti. Grof, kaže, ju je pozvao u Rim.
Ostala je godinu dana u Rimu, poslije toga me ponovo posjetila. S grofom je
bilo gotovo. Tjedan dana, čitav tjedan, živjela je kod mene u Frankfurtu, potom
je odletjela u London. Otišla je nekom prijatelju, tako mi je rekla. Ovoga puta
nije je bilo čak godinu i pol, a ja sam za to vrijeme dobio od nje mnogo
pisama iz raznih gradova. I potom, jednoga dana, ponovo je bila ovdje, u
Frankfurtu, upravo tako kao da nikada nije odlazila. A ja, kao pravi glupan,
odmah sam prekinuo vezu s nekom pristojnom djevojkom i bio samo za Lilian
ovdje, samo za nju — mjesec dana; tada je u 'Stripu' upoznala nekog bogatog
Španjolca s kojim je otišla u španjolsku.

Sada završavam, jer takva se situacija ponavljala još nekoliko puta. Za

posljednje dvije godine izgubio sam bio Lilian iz vida — ne sasvim, ali
ponešto, tek nekoliko puta me nazvala, nije pisala i nije mi govorila što radi.
Zbog toga i nisam ništa znao o Delacorteu.

Eto, tako je to, i čovjek bi mogao reći kako nije samo Lilian, već i ja,
čudnovata osoba, da sam ja čovjek koji je bio kadar trpjeti takvu vezu čak je i
podržavati. Pravo je da se tako kaže. Jasno mi je kako ja ovdje ne povjeravam
papiru neku svakodnevnu, normalnu ljubavnu priču. Govorim samo kako ništa
ne znam o Lilian, ništa stvarno, ništa odsudno, tek sada sam se toga odista, a to
je jako čudnovato, sjetio. Sjedim za svojim velikim stolom, u svojoj ćeliji i
još uvijek se ne mogu snaći od začuđenja, još uvijek sve to ne mogu preboljeti.
Boli to, to začuđenje.

»Zar nemaš vatre da mi pripališ cigaretu?« upitala je Lilian.

Zapalio sam šibicu i pripalio joj cigaretu. Duboko je uvukla dim cigarete i
izdahnula ga kroz nos. Nastavila je: »Para-din mi je rekao i to kako se
Kamploh uistinu zove Delaoorte, rekao mi je i tko je Delacorte.«

Trgnuo sam se, jer mi je šibica izgorjela među prstima. Bacio sam je odmah na
tlo. Lilianino lice je bilo opušteno, vladala je svojim glasom: »Nisam to znala,
Riki. Kunem ti se kako pojma o tome nisam imala. Paradin mi to vjeruje.
Vjeruješ li i ti kako mi on vjeruje?«

»Ne znam što sve Paradin vjeruje. I sama vidiš kakav je. Ali ja, ja ti vjerujem,
Lilian.«
»Znam«, rekla je Lilian i nasmijala se.

»Mora da je to bilo strašno za tebe da doznaš ...«

»Prilično strašno.« Kimnula je glavom. »Iako mi je Paradin rekao to prilično

uvijeno. Rekao je to opravo onako kakav je i sam. Zatim je odmah prešao na
tebe. Ćini mi se da pati.«

»Što?«

»On te veoma voli. Jako sumnja u tebe.«

Sjećam se još uvijek kako mi je na tom mjestu našeg razgovora na kratko bilo
veoma neugodno ispred Lilian. Da li se odista znala tako svladavati? Zar je
odista toliko bila hladnokrvna?«

Žena, koja je godinama kao ljubavnica živjela s višestrukim ubojicom sjedila

je preda mnom. I kako je to moralo biti kad su joj to saopćili?

»Prilično strašno ...« Tako je to bilo.

»Lilian«, započeo sam, »ti si potpuno smućena poslije Paradinova posjeta. Ja

to mogu razumjeti. Uostalom, kada je bio ovdje?«

»Danas prije podne. Imala sam dovoljno vremena da se isplačem, Riki.

Kamploha više nikada neću vidjeti... tek pred sudom, kao svjedok, ako to bude
potrebno. Sanjat ću o njemu i to neće biti lijepo kad se budem njega sjetila. Ali
snaći ću se.« Rekla je to i suviše brzo, kako mi se učinilo, i suviše rutinirano, i
suviše onako kao što to izgovara glumica. Ali možda je to, razmišljao sam
tražeći odmah objašnjenje za sve što Lilian radi (kao i uvijek!) možda je to
samo skrivanje vlastite krivice ili samoobrana. »Kamploh, sve je to već iza
mene. Ti, ti sjediš preda mnom. S itobom želim živjeti. Ti si sada nešto važno,
samo ti.« Ovdje se nešto zbiva, pomislio sam. »Reci mi, Riki, Paradin je u
pravu kada sumnja, zar ne?«

»Where am I going?« pjevala je Streisand.

Razmišljao sam o tome kako bih glatko mogao Lilian kazati sve sada kao i
kasnije. Ako me bude izdala... zazvonilo je u mom mozgu, a ja više nisam bio
kadar nastaviti razmišljanjem. To da bi me Lilian bila kadra izdati, sebi to
nisam mogao predstaviti, sada, u tom trenutku. Ne! Pozvala me kad je umirala.
Ona voli samo mene, sada imam dokaz, usprkos svemu, što se bilo dogodilo.
Ne, mogu se, ne, moram joj se povjeriti.

»U pravu je kad sumnja u mene«, rekao sam. Ustao sam potom, okrenuo ploču i
ponovo se začuo glas Streisandove: »Yesterdays...«

Vratio sam se k Lilian, sjedila je na sofi koja je bila prekrivena bijelim

pokrivačem, i ja sam sjeo kraj nje i ispripo-vjedio joj sve. Govorio sam brzo
pripovijedajući joj samo najvažnije stvari, rekao sam to kratko i razgovijetno.
Usprkos tome morao sam prekidati pripovijedanje da stavim novu ploču.
Lilian je pušila i slušala, ništa me nije pitala. Od vremena do vremena bi
kimnula glavom kao da je i sama tako nešto mislila, pa sam je jednoć i zapitao:
»Zar si i ti to sebi tako zamislila?«

»Imala sam mnogo vremena da o svemu razmislim otkako sam ovdje, Riki...
tako nekako se sve to moralo odvijati...«

»Možeš li me razumjeti? Jesi li kadra shvatiti kako sam dospio u sve to?«

»Sve ja to mogu razumjeti. Sve ja to mogu razumjeti. A i ti«, rekla je. »Paradin
je također imao dosta vremena da o svemu razmisli. I on je došao do sličnih
zaključaka. On drži kako te netko ucjenjuje ... nečim.«

»Da li je rekao tko bi to mogao biti? I čime?«

»Nije. Upitala sam ga, ali mi je odgovorio kako ne zna. On samo sumnja, želi
čuti moje mišljenje. Rekla sam mu kako sam sasvim izvan sebe — zbog
Kamploha — rekla sam mu još i to kako sebi umišlja sablasti, kada je riječ o
tebi. Bio je veoma uljudan, zamolio me neka mu oprostim što me morao
uzrujati. Tada mi je, naravno, rekao što me čeka — a i tebe — ako si odista
sudionik u pokušaju Kamplohova bijega i što me čeka ako za sve to znam pa te
krijem. O tome još nisam ništa znala, dakle, lako sam se zaklela. Potom je
prestao. Ne mogu reći da je bio zadovoljan ili da mi vjeruje.«

»što ćeš sad uraditi?« upitao sam je promuklo, »što ćeš sada uraditi kada sve
znaš?«
»Glupače. Na tvojoj sam strani, naravno. Uradit ću sve što budeš zatražio od
mene. Nadajmo se da će sve ići dobro. Ako to ne bude slučaj... ostat ću kraj
tebe, poći ću s tobom kamo god ti pošao, Riki.«

»Znaš li što govoriš? Mi ćemo možda biti u bijegu... tjedne ... mjesece ... gonit
će nas ... bit ćemo u stranu ... morat ćemo se sakrivati... hoćeš li sve to
izdržati?«

»Nema toga što ja neću izdržati ako si ti kraj mene«, rekla je Lilian. Uzela je
potom u svoje obje ruke moju glavu i poljubila me u usta. Ostavila me i
gledala me potom svojim ogromnom crnim očima, ozbiljno me gledala. »A što
drugo da sada radim? Možeš li mi kazati?«

»Mogla bi živjeti bez mene. U miru«, rekao sam.

»Bez tebe više nema mira«, odgovorila je. Toliko sam još bio pri svijesti,
pomislio sam kako je to patetična rečenica. Ali godila mi je. Ima trenutaka u
životu, nastavio sam razmišljati, kada čovjek mora biti patetičan.

Ponovo smo se poljubili, a u slasti poljupca zaboravio sam sav svoj strah,
brigu, razmišljao sam kako će odista sve poći dobrim putem, sve, sve samo
dobrim ...

Otvorio sam svoje oči i pogledao ka vratima.

U njima je stajao Olsen. Lice mu je bilo bezobrazno.

Brzo sam ustao i počeo ga grditi: »Što vam pada na pamet da tako ulazite? Ne
znate li kucati?«

»Kucao sam. Niste čuli. Oprostite mi, milostiva gospođo.« Naklonio se Lilian.

Zažmirio sam.

»Što uopće radite ovdje gore?«

»Zamjenjujem kolegu. Otišao je da popije kavu. Zamolio me neka ja sjednem

ondje prijeko. Pa sam mu to i uradio, ionako nemam posla ...«
»I zbog toga ste ušli ovamo?«

»Zovu vas telefonom, gospodine Mark. Oprostite mi još jednom, milostiva

gospođo.« Nasmijao se šarmantno. Ona mu je nervozno kimnula glavom.

Pošao sam za Olsenom koji mi je pridržavao vrata, zatim ih je zatvorio za

mnom.

»Tko je?« upitao sam.

Smijuljio se.

Uzeo sam slušalicu pošto sam ušao u čajnu kuhinju.

»Mark.«

Začuo sam Geyerov glas: »Dakle, jeste li se lijepo ispovjedili?«

»Nisam ja uopće ništa ...«

»Ah, prestanite!« Glas mu je bio oštar i opasan. »Prije podne ste čitave sate s
Minskim, dopuštate da vas savjetuje. Paradin je poslije toga mnoge sate kod
vaše ljubavnice. Sada svirate u njenoj sobi. Kako se ne bi čulo o čemu
razgovarate. Čujte me, Mark, ma što vi razgovarali s vašim prijateljem
Minskim i s vašom ljubavnicom, ako bi to ma i u najmanjoj mjeri remetilo naš
plan, vi site gotovi. I ne samo vi. I gospođa Lombard. Idući put neće popiti
neki otrovčić, pa se tako spasiti. Idući put ćemo biti temeljiti, je li to jasno?«

»Da.«

»Da, Boris.«

»Da, Boris.«

Čuo sam ga kako se smije.

»Budete li nadošli na sjajnu ideju pa da čitavu stvar odate i ako sve pođe
ukrivo, ako pobjegnete ... sam ili s vašom ljubavnicom ... tada ćete doživjeti
čudo svog života, možete biti sigurni u to!«
Šutio sam.

»Odvest ćete se sada u hotel«, čuo sam Gevera. »Otići ćete u svoju sobu. Vaš
brat želi razgovarati s vama.«

»0 čemu?«

»To ćete doznati«, rekao je Geyer. Potom je spoj bio prekinut. Odložio sam
slušalicu. Tog trenutka nisam još bio kadar sebi predočiti kako će mi se odista
dogoditi čudo.

Moj brat je rekao: »Do sada su te puštali da radiš sam, Riki. Sada započinje
moja uloga.«

Werner je požudno pušio, kao i uvijek, kada bi bio uzbuđen, bio je blijed i
boležljiv. Sjedio je na stolici u mojoj hotelskoj sobi. Bilo se smračilo. Gorjelo
je električno svjetlo.

»Zapovjedili su mi neka ti objasnim kako će se stvar odvijati dalje«, rekao je

Werner. Pritisnuo je iznenada napola popušenu cigaretu, potom ju je zdrobio
među prstima.

»Bojiš li se?«

»Jest. A ti se ne bojiš?« Šutio sam. »Samo se idioti u takvoj prilici ne boje«,

rekao je Werner paleći sebi novu cigaretu.

Pomislio sam kako bi bolje bilo da ga nisam izbjegavao u posljednje dvije

godine. Bio bih bolje obaviješten o njemu: znao bih što je pravi strah u njega,
a što gluma.

Uzrok za prekid u našim odnosima bio je pretposljednji roman moga brata.

Bila je to knjiga puna otvorenih nacionalističkih i neonacističkih tonova,
posvuda je bila zapažena i izvanredno se prodavala. Nikakvo čudo kada se zna
kako su se prilike razvijale u Njemačkoj.

Novinari su bili došli k meni i pitali me što držim o tom romanu. Neuvijeno
sam im saopćio što o tome mislim, sve su to objavili.
»Sve je to obična reklama za tvog brata«, rekao mi je tada Minski. A bio je u
pravu. Bila je to čista reklama. Ali VVerner, veliki autor, nije više trebao
reklame. Bio je veoma ljutit — a takav je i ostao. Po mišljenju Minskog koja
se ljutio na mene zbog tog intervjua prodalo se zasigurno dvadeset tisuća
primjeraka tog romana više.

»Ali samo ne misliti prije no što otvoriš gubicu!« rekao je Minski. »Sad se
toga sjećam. Trebalo je da držim jezik za zubima kad su ono bili došli
novinari, razmišljao sam. Tada se ne bih posvađao s Wernerom pak bih ga
sada bolje znao ocijeniti. Tako je sada bio gotovo stran čovjek preda mnom,
stran čovjek pun tajna. Da li se odista bojao? Tako se to činilo. Ali uvijek je
on bio velik glumac.

»Dakle: noću između četvrtka i petka izvući će Delacortea«, rekao je Werner.

»Nadam se da nećeš biti toliki idiot, pa me upitati kako će to oni uraditi.«

»Imam izvjesnu predodžbu o svemu tome«, rekao sam. »Scherr. četiri ključa.
Geyer i eetovođa sa svojim dječacima. Ne moraš mi ništa pripovijedati. Što ja
moram uraditi?«

»Tako je dobro«, rekao je Werner. »Uvijek biti poslušan. Dakle: u utorak će

otpustiti Lilian.«

»Odakle ti to znaš?«

»Zar ti to ne znaš? Paradin je s njome gotov. Zar joj to nisu već rekli? Grom i
pakao, posvuda imaju svoje ljude! Čovjek je, naravno, umiren kada vidi koliko
ima prijatelja.«

Jest, tebe to umiruje, pomislio sam.

»Poslije otpuštanja brinut ćeš se za Lilian. Pomoći ćeš joj da uzme haljine i
sve ostalo iz vile. Potom ćete oboje otići iz Treuwalla i odvesti se u Frankfurt.
Paradin sumnja u tebe. Zbog toga se moraš zadržati u Frankfurtu daleko odatle.
Ondje neka te mirno imaju pod okom. Budi siguran, tako će i postupiti. Bavit
će se tobom, a ne sa zatvorom i sa mnom.«

»Kako to da ti zapravo nisi Paradiinu sumnjiv?«

»Sumnjiv sam ja za njega. Ali sumnjiv sam ja i suviše! Razumiješ li ti to?
Protiv mene govori i suviše toga pa da on pomisli kako sam namislio uraditi
još nešto. Ti si za njega zagonetka. To si već primijetio, ili možda nisi?«

Kimnuo sam glavom.

»Dakle, odvest ćeš Lilian u svoj stan. U četvrtak noću bit ćeš u 'Stripu*. U 21
sat i 30 mijenjaju se čuvari unutarnje i vanjske službe ...«

»Znam.«

»U 22 sata bit će Delacorte napolju bude li sve išlo kako valja. Doznat ću to
telefonski i...«

»Gdje?«

»što, gdje?«

»Gdje ćeš to doznati telefonski?«

»No, u Bremenu. U svom stanu. I ja moram otići iz Treu-walla. I mene paze.

Tek kada Delacorte bude napolju smijem napustiti Bremen i raditi ono što mi
je zapovjeđeno. Naši će nam prijatelji skinuti čuvare s vrata. Sve je
dogovoreno. Samo u vrijeme bijega ne smijem biti u blizini Treuvvalla.
Nalazit ću se u blizini telefona. Tako ću obavijestiti onog čovjeka u Frankfurtu
koji će donijeti rukopise, šest ih je u svemu. Pet romana i knjiga snimanja. Je li
u redu?«

»U redu je.«

»Dobar je to zalogaj. Kada budem nazvao svog čovjeka, donijet će ti sve to u

bar.«

»Bit će to upadljivo.«

»Neće. Dovest će se kombijem. Šampanjac. Ponestalo vam je šampanjca.

Zakasnili su s isporukom. U kutiji će se nalaziti rukopisi. Odmah ih možeš
pogledati i utvrditi jesu li pravi i da li su svi na broju.«
»Ne bude li tako?«

»Bit će.«

»Da, da. Ne bude li tako?«

»Tada smiješ zazvoniti na uzbunu, smiješ nazvati Paradina i tako dalje. U to

vrijeme nećemo još Delacortea izvući iz Njemačke. Možeš nazvati Paradina ne
budeš li do 22 sata 30 dobio isporuku. To bi u svakom slučaju uradio, zar ne?«

»U svakom slučaju.«

Moj brat je ustao i počeo šetati po sobi. Pepeo s cigarete pao je na pod. Nije
to primijetio.

»U četvrtak noću ti si izvan mača. Za mene tek čitava stvar započinje. Kad se
usporedi ono što ti ima da uradiš, meni predstoji pakao.« Je li to gluma? Je li
to iskreno? Wer-ner se spotakao o rub tepiha. Činilo se kao da je istina što
izvodi.

»Što će se dogoditi«, rekao sam, »ako obavijestim Paradina pošto dobijem

rukopise?«

Stao je. Usne su mu se razvukle u smijeh.

»Ako to uradiš, braco«, rekao je Werner, »nećeš dugo živjeti. Ni malo. Na to

možeš uzeti otrov. Ne bih ti to savjetovao. Jer i Lilian bi došla ona red. Ona
prva. Da shvatiš. Išlo bi to brzo, sasvim brzo. To treba da ti kažem, jer ljudi
pretpostavljaju da ćeš možda nadoći i na tu ideju. Poslije svega što si dosada
doživio nadam se da mi vjeruješ ... ili mi možda ne vjeruješ?«

»Vjerujem«, rekao sam.

Usprkos tome ja to moram uraditi, razmišljao sam. Usprkos tome i u svakom

slučaju ja to 'moram uraditi. Ali ja ću to uraditi kako bi se učinilo da je moj
brat zatajio, mora se učiniti kao da je on sam kriv za sve pošto čitav pothvat
propadne. Svakako ću tako uraditi, a već sam o svemu tome imao i predodžbu
kako da to uradim.
»Kako je Lilan?« upitao je moj brat.

»Dobro.«

»Da li još uvijek toliko strasno govori kako me ni pod kojim uvjetima ne želi
vidjeti?«

»Da.«

Moj brat se nacerio.

»Zli, zli Werner.« češkao se po bradi. »Kad bih samo znao zašto se ona mene
toliko boji.«

»Boji?«

»No, da«, rekao je, »razmisli. To je jedino objašnjenje. Ona se mene boji. Ali
zašto?«

Odmah potom je otišao. Izvadio sam magnetofon i dok sam ga pripremao

razmišljao sam kako sam odista učinio što je bilo u ljudskoj moći kako se
Lilian, meni, Minskome i Raheli, svima nama, ništa ne bi dogodilo, kako
bismo se zdravi izvukli iz svega toga. Ako bude sve pošlo krivim tokom,
budem li imao baš veliku smolu, još uvijek mi predstoji bijeg. Film iz
Minskijeva aparata predao sam na kolodvoru još prije no što sam se bio vratio
u hotel. Na pošti ondje nalazilo se mjesto gdje je činovnik čitavu noć primao
pošiljke. Film je već bio na putu za Frankfurt.

Budem li imao nešto sreće neću morati bježati, pomislio sam preplavljen
iznenadnim optimizmom. S nešto sreće bit će sve u redu. Ne mogu objasniti
zašto sam sada iznenada bio prepun nade. Možda je to bilo zbog toga što sam
doživio kako se i Werner boji. To mora da me umirilo. Ali pravih razloga da
se pouzdajem, to sam bog zna, nije bilo.

Govorio sam, gotovo, dva sata ispunjajući svoje kolutove, govorio sam
opširno, naširoko, upravo onako kako je Werner želio, potom sam sve spremio,
ugasio magnetofon i zaključao ga još jednoć u kovčeg, sakrio ključ i otišao iz
sobe. Htio sam nešto pojesti. U dizalu kojim sam se spuštao, sreo sam one
mlade ljubavnike. Držali su se za ruke kao i uvijek, smiješili su se, kao i
uvijek.

Otići će u kino, rekoše mi, gledao sam za njima kako su se približavali izlazu,
bili su sasvim priljubljeni jedno uz drugo. On je rukom zagrlio djevojku.
Primijetio sam kako su se svi ljudi smiješili od dragosti čim bi ih primijetili.

»Gospodine Mark!«

Okrenuo sam se. Bio je to Pierre, mikser, mahao mi je iz svog bara. Otišao
sam k njemu. U njega je bilo nešto gostiju koji su tiho razgovarali, prostorija
njegova bara bila je tamna, razlijegala se tiha glazba.

Pierre se sjajio od sreće.

»Što je s vama?« upitao sam.

»Dođite«, odgovorio je. »Moram vam nešto pokazati.«

U rano prijepodne, te nedjelje, zaustavio se modri volks-vvagen ispred neke

kuće što se nalazila u ulici Gurlit u Hamburgu. Jedna žena, bilo joj je otprilike
četrdeset godina, še-tala je s psićem koji je njuškao oko ulične svjetiljke, ali
se još nije bio odlučio. U žene je bilo ljepuškasto lice, kose su joj bile plave,
činilo se da je veoma tužna.

Iz volksvvagena izvlačio se ozbiljan čovjek s velikim, širokim licem i

golemom ćelom na glavi. Još samo malo kose imao je, na sljepoočicama, a oči
su mu bile umorne. Bio je besprijekorno odjeven, hod mu je bio uspravan,
energičnim, brzim koracima približio se ženi.

»Oprostite mi«, rekao je Pierre. »Vi ste gospođa Carla Eilers, zar ne?«

U tornju obližnje crkve započela je zvonjava.

Gospođa se psićem kimnula je glavom. Oči su joj bile zaplakane.

»Kramleder«, predstavio se Pierre. »Maks Kramleder. Dolazim iz Treuwalla.

Kakva li je to samo sreća što sam vas odmah sreo. Već mi je bilo ponešto
neugodno da se popnem gore do vaše sestre i da pozvonim na vratima. U
nedjelju ujutro. Stranac.«

»Vodim njenog psića na šetnju.«

»Jest... smijem li... smijem li se s vama porazgovoriti?« Pierre je bio zbunjen.

Smiješio se, a kesice ispod njegovih očiju bile su pune mnogih tamnih nabora.

»O čemu da se porazgovorimo?«

»O vašem mužu, gospođo Eilers.«

Zvonjava je prestala. Začula se prigušena pjesma. Sunce je sjalo tog

prijepodneva u Hamburgu, bilo je to hladno, jasno sunce.

»Zar vas je on poslao?« pitala je Carla Eilers odbojno. Lice joj je postalo
tvrdo.

»Nije«, odgovorio je Pierre brzo, »nije, gospođo Eilers. On pojma nema da

sam ovdje, kunem vam se, odista. Tajom sam se dovezao ovamo.«

»Zašto?« Psić je počeo navlačiti uzicu. Povukao je Carlu Eilers gotovo dva
koraka u stranu. Bila je to ulična svjetiljka, što je privlačila psa.

»Ja to ne mogu gledati«, rekao je Maks Kraimleder. I kao da se pobojao da bi

ga Carla Eilers mogla iprekinuti ili da bi mogla otići, započeo je brzo
govoriti: »Ja sam mikser u 'Kaiserhofu'. Kada kasno u noći zatvorim lokal još
uvijek sam napet da odmah odem spavati. Uvijek tada sjednem na pola sata u
'Pugelatz'. Znate li za taj lokal?«

Carla je kimnula.

»To je vinotočje što ga posjećuju noćni radnici«, rekao je Pierre. »Ima tu

vozača taksija, glumaca i umjetnika, a ovdje smo i mi mikseri i konobari, tu se
srećemo. Čitavu noć je otvoreno, vinotočje 'Pugelatz'. Susrećem se ovdje
uvijek sa svojim prijateljima, porazgovorimo se i popijemo još ponešto. Da se
rasteretim, tada se odmorim, zar ne?« Psić je obavio svoj posao, zadovoljno je
zalajao. Iz crkve su još uvijek dopirali zvuči. Zvona su ponovo zazvonila.

»Gospođo Bilers«, rekao je Pierre, »posljednjih noći nisam sjedio s

kolegama, nisam s njima razgovarao. Sjedio sam s vašim mužem. Naime,
neprestance sjedi ondje i loče. Oprostite mi, ali da pije ne mogu reći. Brinem
se za njega i pazim da .se čitav vrati kući, ali kada naiđem već je toliko pijan
da se jedva kreće. Uvijek ga tada odvezem kući. U kolima mi zaspe. Još u snu
neprestance govori o vama. Govori uvijek kao da ste vi kraj njega, kao da sam
ja vi, razumijete li me?«

Carlino jednostavno lice počelo se trzati. Stisnula je usnice.

»Je li vam pripovijedao ...«

»Pripovijedao mi je, ali ja sam već i prije znao. U nas u hotelu stanuju sada
gospoda iz Frankfurta. Oni iz suda. U nas je također onaj gospodin Mark, onaj
koji je prokazao profesora ... možda znate o kome govorim ...«

Carla je kimnula glavom. Psdć ju je ponovo počeo povlačiti za uzicu.

Popustila je i započela ići niz ulicu Gurlit. Pierre je pošao za njom,
neprestance joj je govorio.

»U hotelu sam mnogo toga čuo. Pogotovo od gospodina Marka. Gospođo

Eilers, vi imate dobrog muža. Ne biste se smjeli sada od njega rastati. Bez vas
će propasti. Sada kada se dogodilo još i ono s dječakom.«

Ulica je bila prazna kao što to biva nedjeljom...

»Ja taj jad više ne mogu gledati«, nastavio je Pierre. Mene se to zapravo ne
tiče, znam, možete mi reći neka se brinem za svojih par šljiva. Usprkos tome
sam se dovezao ovamo. Nisam sebi mogao naći mira. Kako samo vaš muž
izgleda! Ne jede. Neprestance puši kao luđak i pije. Noćas je njegovo odijelo
bilo potpuno zgužvano, a i njegova košulja. Ne znam da li se razodijeva kad
liježe u krevet. Brijao se nije već zasigurno dva dana ...«

Sad su se našli u ulici Na Alsteru, pred njima se protegnula, sjala se na suncu,

golema površina vode. Psić je zalajao veselo. Carla se oglasila jecajući: »Zar
takav ide naokolo?«

»Samo noću, čujem. Danju ne izlazi iz kuće. Krije se. Prozori su zatvoreni,
sam sam vidio. Ako netko pozvoni — pokušao sam to nekoliko puta — ne
otvara. Tek kad se smrači izlazi. Ali odmah se otputi u 'Pugelatz'. Gospodin
Mark mi je rekao da mnogi ljudi imaju nešto protiv njega. Zbog njegovih
političkih nazora. Ali u 'Pugelatzu' je živi primjer svima koji ga takva vide,
živi primjer napuštena čovjeka, svi znaju da ste ga napustili i da se želite
rastati od njega, svi ga zbog toga žale.«

»Zar ljudi znaju da se želim rastati?«

»Mi smo mali grad, gospođo Eilers. Sve se odmah veoma brzo dozna. Ne biste
to smjeli učiniti, gospođo Eilers. Propast će zbog svega toga.«

Voda Alstera sjala je poput zlata. Carla je zurila u tu vodu.

»A ja?« rekla je. »A ja? Mislite li da i ja neću propasti, ako ostanem kraj
njega? Više nisam mogla izdržati ono kako je on sebi pravio neprijatelje; svii
oko njega su nacisti, a on neprestance priča! U gradu više nismo imali nijednog
prijatelja ... on je još imao onoga Lansinga, koji je jednako tako zao kao i on...
nitko md nije upućivao nijedne ljubezne riječi. Od straha više nisam mogla
spavati.«

»Od straha?«

»No, da, naravno! Koga će prvoga uzeti na nišan ako se nešto promijeni?
Njega! A i ja ću morati da patim uza nj! Već sam i sanjala o tome kako dolaze i
kako nas hapse, zatvaraju i muče. Iz noći u noć. Sva u znoju budila sam se,
bivalo mi je zlo, srce me boljelo. Zar je to život? To više nije život. On razbija
sve, naprosto sve je razbio među naima. I ne samo među nama! Sad je i dječak
ono uradio ... to je bio protest, osveta, uradio je to jer mrzi oca.«

»Sve mi je to jasno, gospođo Eilers,« rekao je Pierre umirujući je uhvativši je

u hodu ispod ruke. »Sve sam ja to objasnio vašem mužu, razgovarajući s njime
za prošlih noći.«

»Što?«

»Da je sam svemu kriv. Uviđa on to, on...«

Carla se zaustavila.
»On uviđa?« ponovila je ne vjerujući.

»Jest!« Pierre je sada govorio glasno i brzo. »Uviđa. Uviđa kako je -kriv.
Kako nema smisla ipsovati naciste i neprestance igrati junaka i tome slično ...
čovjek mora da bude kao i ostali ljudi ako s njima hoće živjeti. Inače valja
napustiti ovu zemlju. On to ne želi. Voli on tu zemlju, kaže. Tada, govorim mu
ja, mora držati jezik za zubima i ne smije psovati, i ne smije se zgražati nad
svime. Tada će ljudi ponovo i njega gledati boljim očima, razgovarat će s
njime i on će postati jedan od njih. Obećao mi je to! Zadao mi je časnu riječ,
gospođo Eilers! Da će biti miran od sada. Rekao mi je kako ima samo jednu
želju da se vi vratite. I sam bi vam to rekao, to, što mi je obećao, ali ne
usuđuje se doći ovamo, ne usuđuje se, također, nazvati. Sasvim je slomljen i
obeshrabren od silnog pića i nespavanja, od loše hrane i brige za mališana ...
Vratite se! Molim vas, vratite se odmah sa mnom. Vidjet ćete koliko ćete ga
ispuniti blaženstvom. Ponovo ćete biti sretni s njime ...«

Carla je dugo šutjela. Suze su joj tekle niz lice. Pierre joj je pružio maramicu.
Carla se glasno useknula. Psić je lajao, a iznad vode su letjeli galebovi...

»Ondje, pogledajte«, rekao je sada Pierre, navečer, ovoga dana. Stajali smo na
ulazu u veliku blagovaonicu. Za nekim udaljenim stolom sjedili su Carla i
Ernst Eilers. Carla je na sebi imala modru haljinu i nešto nakita, Eilers tamno
odijelo, bijelu košulju i srebrnu kravatu. Još uvijek je bio veoma blijed i
neispavan, ali bio je obrijan i počešljan. Jeli su. Nisu nas primijetili. Gledali
su jedno drugo i smiješili se, od vremena do vremena on bi rekao nekoliko
riječi ili bi svoju ruku stavio na njenu.

»Ponovo su zajedno«, rekao je Pierre gledajući me razdragano, Pierre, stari

mikser s modernom košuljom na sebi, s kravatom moderno svezanom, u svom
snježnobijelom kapu-tiću i hlačama s oštrim bugovima, Pierre, koji je nosio
korset i koji je bio umoran, jako umoran. »Još jednoć mi je obećao da se neće
baviti politikom kad sam mu doveo ženu«, rekao je Maks Kramleder iz
Ingolstadta. »Pogledajte ih koliko su samo blaženi. Pripadaju jedno drugome.
Sada je sve dobro.«

»Sve je dobro«, rekao sam. »Eilers više ništa neće govoriti protiv nacista.«

»Nikad više. Ipak je on pametan čovjek. Zatrčao se. Ali sada je shvatio... kao
što smo shvatili i vi i ja, kako to više nema smisla. Time čovjek samo postaje
smiješan i nesretan. I suviše je kasno za sve, a sve to više i nije tako, a i nije
istina.«

»Zar možda nije istina da u toj zemlji ima nacista?«

»Ali, molim vas, gospodine Mark«, rekao je Pierre. »Tko govori o tome? Nije
istina, tako mislim, nije istina da se bilo što protiv njih može uraditi, tako je
to.« Nasmiješio mi se umorno. »Zar to nisam dobro izveo? Dva sretna
čovjeka.«

»Tri«, rekao sam. »Zaboravljate sebe.«

»Jest, istina je.« Kimnuo je glavom. »Kad budu pojeli doći će oboje u bar,
popit će nešto, tako su mi obećali. Pojedite brzo, i vi, gospodine Mark, pa
dođite i vi, hoćete li?«

»Rado.«

»Proslavit ćemo«, rekao je Pierre.

»Happy end.«

»Zar to možda nije?« rekao je Pierre.

Te noći nisam mogao spavati, mnoge sam sate proveo diktirajući. Govorio sam
još uvijek kada je počelo svitati.

Bila je sebi preduzela da će mu potrčati u susret, da će ga zagrliti, privinuti na

sebe i poljubiti kada bude ušao u predvorje ali kad joj se približio Vanessa je
primijetila kako se ne može s mjesta pomaknuti. Nepomično je stajala, modre
je svoje oči neprirodno otvorila. Na sebi je imala ogrtač od leopardova krzna
i haljinu od jerseva boje pijeska, lakirane cipele s visokim petama i torbicu od
krokodilske kože. Bila je kod frizera. Preko leđa su joj mekano i u lijepim
valovima padale njene plave kose. Panos Mitsotakis je imao sivo odijelo od
flanela i podstavljen modri kišni ogrtač. U toj godini dana što je bila protekla
otkako ga je Vanessa posljednji put vidjela Panos je postao mršaviji, ali činilo
se kao da je njegovaniji i da je bolje odjeven. U njegovim crnim očima bilo je
mnogo zbunjenosti. Vanessa je razvukla svoje drhtave usne u smiješak. Tada se
i on nasmiješio. Odjednom je bio pred njom. Vanessa je ispružila ruke i
pritisnula glavu na njegova prsa.

Milovao ju je po kosi izgovarajući njeno ime, potom su se oboje gledali i nisu

bili kadri izustiti ni riječ. Vanessa se bojala da će zaplakati. Tad se počela
smijati, bio je to histeričan smijeh, smijeh na mahove, pa se tako i on počeo
smijati, nenaravno, mučno, nervozno. Uzela ga je za ruku i zajedno su pošli u
garderobu odakle su preuzeli njegov kovčeg.

U velikom predvorju bilo je mnogo ljudi, ali Vanessa se osjećala kao da je s

Panosom potpuno sama. Pošli su napolje do Vanessinih kola. Još uvijek nisu
prozborili ni riječi. Povez-li su se — Vanessa je bila za upravljačem — Panos
se prote-gao, posegnuo za kravatom i prošao rukom kroz gustu crnu kosu.
Napokon je Vanessa zaustila, a njen smiješak je sada bio prirodan:
»Uzbuđen?«

»Jest«, rekao je Panos.

»I ja. Toliko uzbuđen kao ja uopće ne možeš biti. Jesi li nešto jeo u
zrakoplovu?«

»Nisam.«

»Izvanredno. Priredila sam ti večeru.«

»Nisi to trebala činiti. U restauraciji...«

»Restauracija! Jesi li poludio? Došao si k meni! Imam mali stan, Panose...

svidjet će ti se.« Vanessa je polako zadobila vlast nad svojim govorom.
Promatrala je Panosa sa strane. »Lijepo izgledaš.«

»Britt! Pazi! Omnibus!«

»Izvanredno izgledaš«, rekla je Vanessa. »Mnogo si ljepši negoli prije godinu

dana. Što je sa Sorbonnom? Ide li ti dobro? Zacijelo veoma dobro.«
Napredovali su u večernjem prometu sasvim polako. Vanessa je sada morala
pripaziti kako vozi.
»Stanuješ li još uvijek u našem hotelu?«

»Ne...«

»Ali ipak si dobio moje pismo.«

»Jest, naravno. Oni... šalju mi poštu.«

»Toliko se radujem, Panose, toliko se radujem, da si napokon ovdje. Strašno

sam čeznula za tobom.«

Rekao je zbunjeno: »Moraš mi oprostiti, Britt...«

»Ali davno sam ti već oprostila.«

»Ne mislim ja to ... bio sam ... ja sam ... nešto se ... moram ti sve objasniti...
toliko toga objasniti.«

»Kasnije«, rekla je Vanessa, a oči su joj sjale od sreće, »kasnije ćeš mi sve
objasniti, Panose. Ima vremena. Sad imamo mnogo vremena...«

Šutio je.

Vanessin stan je bio moderno namješten. Ja sam još davno pomogao pri
odabiranju pokućstva, sagova, zastora. U dnevnoj sobi nalazio se mali bar.
Vanessa je natočila dva marti-nija. Tada je zamolila Panosa neka sjedne za
trenutak. Večeru je već bila napravila, sad ju je samo trebalo dovršiti. Požurila
je u kuhinju pošto je ukopčala radio-aparat koji je prenosio tihu, nježnu glazbu.

Panos je sjedio ispod regala s knjigama i pio svoj martini. Natočio je sebi još
jedan, pa još jedan dok se Vanessa, ogrnuta bijelom keceljom preko svoje
haljine, bavila večerom u kuhinji.

»Napravila sam gulaš s vrhnjem i svježe šampinjone!« po-vikala je kroz

napola otvorena vrata. »Gulaš voliš, zar ne?«

»Jako!« povikao je Panos.

»Svi muškarci vole gulaš. K tome sam dodala zelene salate i juhu od kornjače.
A za gulaš još i riže.«

Panos je čuo kako Vanessa radi s tepsijama i posuđem. Tada se ponovo

pojavila, zajapurena, bez pregače, pred njim se duboko poklonila.

»Monsieur, est servi!«

Ispružila je obje ruke prema Panosu i povela ga u malu blagovaonicu koja je

bila sva obojena bijelom i ružičastom bojom. Bijele i ružičaste bile su tapete,
bijelo je bilo pokućstvo, stol i stolice, ružičaste su bile presvlake, stolnjak,
ubrusi i zastori. Na nekom malom stoliću nalazila se srebrna posuda i u njoj
boca šampanjca.

»Otvori je, molim te«, Vanessa je imala rumene pjege po obrazu. »Još u životu
mi nije uspjelo otvoriti bocu šampanjca.« Pružila je Panosu ubrus. Otvorio je
bocu, ali uradio je to toliko nespretno da je pjena prešla preko čaše što ju je
Vanessa prinijela, poprskala ju je također i po haljini. Vanessa se ushićeno
nasmijala.

»I ti to ne znaš uraditi!«

Tada su nazdravili jedno drugome i pili stojeći. Panos je ponovo napunio čaše
dok je Vanessa već sjela za stol. Šuteći su srkali juhu od kornjače. Vanessa je
potom odbrzala u kuhinju. Zabranila je Panosu da joj pomogne. Donijela je
posuđe i zagrijane tanjure sama u sobu, napunila je tanjure Panosu i sebi.

Panos je hvalio njen gulaš.

Vanessa ga je razdragano gledala.

Panos je pojeo pola tanjura, zatim je odložio nož i viljušku.

»Što ti je? Zar ti nije dobro?« upitala je Vanessa uzbuđeno.

Mahnuo je glavom.

»Što ti je? Zar ti možda jelo ne prija?«

»Prija mi, veoma, ali ja...«

»Što je?«

Panos je rekao: »Nisam smio doći ovamo. Morao sam ti to reći već u zračnoj
luci. To sam bio sebi preduzeo. Bila je pogreška što sam došao s tobom
ovamo. Tako mi je sve to teže.«

»Što ti je to toliko teško?«

Nije odgovorio.

»Panos!«

Odgurnuo je čašu šampanjca, pala je na pod.

»Sve je to nesporazum«, rekao je promuklo. »Strašni nesporazum. Ja ... ja ne

mogu ništa, Britt... ili, jest, ipak ... došao sam upravo zbog toga ovamo da ti
razjasnim ...«

»Da mi razjasniš, što?«

»Britt, obavijest o smrti moje majke ...«

»Što je s time? Reci već jednom!«

»Dobila si je pomutnjom ... nisi je smjela dobiti...«

»Zašto si mi je poslao?«

»Tu obavijest nisam poslao ja.«

»Dakle, tko?«

»Georgette.« Panos je gledao Vanessu ustreptalim očima.

»Tko je Georgette?«

»Moja žena«, rekao je Panos Mitsotakis.

Nekako u isto vrijeme našao sam se s Lilian u Frankfurtu, u Humperdinckovoj

ulici. Odveo sam je gore u svoj stan i kad sam ga ponovo ugledao i u njemu
svoje ploče, knjige, lule i onog malog Utrilla, sjetio sam se ina što sam sve
mislio kad .sam napuštao posljednji put ovaj stan, zajedno s Minskim da odem
u Treuwall.

Pitao sam se, nekoliko puta sam se pitao, mučen nekim kobnim slutnjama, hoću
li u tom stanu ikada ponovo stanovati.

Sada sam se vratio. Moje loše slutnje se nisu ostvarile. Sve će biti dobro,
razmišljao sam, sve će se dobro završiti. Zvižde-ći sam započeo donositi
mnoge Lilianine stvari iz svog automobila.

U toj tihoj ulici primijetio sam jedna kola, zaustavila su se nekih tridesetak
metara iza mojih. U njima su sjedila dva čovjeka. Primijetio sam ta kola već
na auto-putu. I te ljude sam već vidio dok je bilo svijetlo. Nisam ih poznavao.
Bili su to, dakle, novi čuvari. Činilo se kao da u tom trenutku Olsen nije bio u
službi. Ili je bio, a ja ga nisam vidio. To, što je Paradin ubacio nove ljude,
veselilo me. Ne može on imati same izdajnike kraj sebe. Bilo mi je veoma
važno sada da me ne čuvaju izdajnici poput Olsena već pouzdani ljudi — da
čuvaju Lilian i mene.

Prije no što ću otputovati, dan ranije, još jednom su me pozvali Paradinu ...

»Gospođa Lombard će biti sutra otpuštena iz bolnice«, rekao je maleni čovjek

s bijelom kosom šećući se po svojoj kancelariji. »Pretpostavljam da želite
odmah otići.«

»Jest.«

»Kamo?«

»Obećao sam joj da ću je predbjezno odvesti u Frankfurt. U moj stan. Ako

nemate ništa protiv.«

»Čemu da se tome protivim?«

»Mogli biste gospođi Lombard zapovjediti da još ostane ovdje, mogli biste joj
još upućivati poneka pitanja...«
»S gospođom Lombard sam se veoma često i iscrpno razgovarao. Učinio sam
to još u nedjelju«, odgovorio ini je Paradin.

»Znam«, rekao sam.

Pristupio mi je sasvim i pogledao me čvrsto u oči. Odvratio sam njegov

pogled čvrsto i mirno. To je trik, čovjek mora samo znati za nj. Znao sam ga.

»Riki«, rekao je taj maleni čovjek, »to je sada posljednja prilika da mi po duši
sve kažete. Još imamo toliko mira prije oluje. Dulje to neće moći da traje,
nešto će se dogoditi... a tada će biti prekasno. Tada vam više neću moći priteći
u pomoć. Dakle...«

»Dakle, što?«

»Dakle, govorite. Obećajem vam da ću uraditi sve što je u mojoj moći kako
bih vas usprkos svemu zaštitio i pomogao vam ma što vi uradili. Čujte me,
Riki, obećajem vam.«

»Ništa vam nemam reći.«

»Riki, toliko se dugo poznajemo. Ja ... ja vas volim ... budite razumni... pređite
na moju stranu ...«

»Nisam ja na drugoj strani! To, što se naš odnos ohladio jednako mi je žao kao
i vama, doktore... ali ništa ja tu ne mogu. Zaboravljate da sam upravo ja bio taj
čovjek koji vas je i naveo na Delacorteov trag ...«

»Ne zaboravljam ja to«, rekao je tiho. »Na to neprestance mislim. Na tome bi

se mogle razviti olakšavajuće okolnosti budete li optuženi da sudjelujete pri
Delacorteovu bijegu ...«

»Zar u to još uvijek vjerujete?«

»Uvjeren sam da je tome tako.«

Rekao sam žestoko: »Sad mi je dosta! Možete li mi bilo što dokazati?«

»Na žalost, ne.«

»Tada želim da me se u miru otpusti, čujete li me? Već mi je dosta tog vašeg
njuškala, tog Olsena. Ne želim da me se i nadalje čuva! To je da se čovjek
pobljuje.«

»Koliko ćemo vas dugo čuvati, to ćete morati ostaviti da mi riješimo«, rekao
je Paradin.

Sad sam doznao ono što sam želio znati.

»Dakle, sada mogu otići.«

»Možete ići«, rekao je Paradin okrećući mi leđa.

Otišao sam.

Paradin je upravo bio u onom raspoloženju u kakvom ga je želio imati Geyer,

pomislio sam.

Ostatak tog ponedjeljka (ponovo je kišilo u mlazovima) nroveo sam u hotelu.

Govorio sam u magnetofon čitave sate ispunjajući kolutove. Bila je to dobra
terapija za moju nervozu, morao sam, osim toga, završiti tim poslom, šest
kolutova sam već bio dao Werneru. U ponedjeljak navečer dat ću mu ostala
četiri. I njih sam ispunio s obje strane, samo deseti kolut nije bio ispunjen do
kraja. Usprkos tome Werner je sada imao u ruci jednu ogromnu ispovijest. Dao
sam mu magnetofon i modru torbu. Učinio je nekoliko proba s kolutovima,
potom je bio zadovoljan.

»Dakle, sutra nestaješ. S Lilian. Sretna li Rikija. Radoznao sam što si smislio
kako bi me umočio.«

»Ne ostaviš li rukopise u četvrtak u pola jedanaest u 'Stripu' brzo ćeš doznati.«

»Ah«, rekao je smijući se, »razumiješ ti mene dobro. Za svaki slučaj još si
nešto smislio. Ali to neće uspjeti. Riki.«

»Budete li me ostavili na miru, ostavit ću i ja vas, netaknute«, rekao sam

kratko.

»Bilo bi dobro da to uradiš, mali moj. Nisi dorastao braći. Uvidi to jednom. I
meni nisi dorastao. To i sam znaš. Budi lijepo tih — to bi bio tvoj spas. Ali, ne
mogu ti ništa propisivati.«

Kad sam odlazio još uvijek se smijao. Poznajem svaki njegov smijeh, već sam
to bio rekao. Ponovo je strah počivao u tom smijehu.

»Moje osobite pozdrave Lilian«, povikao je za mnom.

Spustio sam se u bar i popio svoj posljednji whisky s Pier-reom. Bio je to

oproštaj nad kojim nisam bio ravnodušan. Čini mi se da je to primijetio, rekao
je: »Često ću vas se sjetiti, gospodine Mark. Danas sam kupio jednu vašu
knjigu, već sam je započeo čitati. Izvrsna je.«

»Koja je to knjiga? želim kazati, kakav joj je naslov?«

»'Crno'«, rekao je brzo. »Bili ste nagrađeni zar ne? A 1 film? Film sam gledao,
svojevremeno. Odista, izvanredno.«

Te sam noći spavao duboko i bez snova. Idućeg jutra spremio sam sve svoje
stvari, platio račun i podijelio napojnice — nisu bile velike, jer nisam imao
namjeru vratiti se još jednoć ovamo. Kad sam se našao u kolima, izašli su iz
hotela oni mladi ljubavnici. Tog dana nije kišilo, duvao je jak vjetar. Oboje se
toplo odjenulo, imali su na sebi debele ogrtače i hlače, čvrste cipele, on je
imao na glavi kapu, a ona je obavila svoju glavu maramom. Mahnuo sam im
rukom. Približili su se automobilu, a ja sam se oprostio i od njih. Rekli su mi
kako će još ostati neko vrijeme.

»Ovdje je tako lijepo«, rekla je djevojka. »Još nikada se nisam tako ugodno
osjećala u nekom mjestu.«

Mladić je rekao: »želimo vam ugodnu vožnju.«

»Hvala«, odgovorio sam. »I vi ćete na izlet?«

»Jest, u ravnicu. Odvest ćemo se daleko i dobro se istrčati.«

»A potom ponovo naveče ispiti bocu šampanjca u svojoj sobi, zar ne?«

Oboje se nasmijalo, a ja sam im zavidio. Kad sam se odvezao, još uvijek su

dugo stajali i mahali mi, gledao sam ih u retrovizoru. Provukao sam lijevu ruku
kroz prozor i odmahivao im.

Pokupio sam Lilian u bolnici i ovdje proveo sve formalnosti, tada smo se
vozili šumskim putem. Pripadnik kriminalističke policije koji je ispred
Lilianinih vrata bio na straži pošao je za nama. U njega je bio ključ što su ga
našli kod Lilian kad su je ono bili doveli u bolnicu. U vili je bilo hladno.
Pomagao sam joj spremiti nekoliko velikih kovčega. Dugo je to potrajalo.
Imala je mnogo odjeće i mnogo ogrtača, mnogo rublja i cipela — i svega
ostaloga. Nije sve uzela.

Pripadnik kriminalističke policije neprestance je bio uz nas, pomagao nam je i

jedva izustio pokoju riječ. Bio je to neki omalen čovjek. Bio sam nervozan
gledajući Lilian pri spremanju stvari, iako sam znao kako nisam u pravu, žurila
se koliko je mogla, ali predanost kojom je pristupila svojim stvarima me
ljutila. Pokušavao sam zapodjeti razgovor s pripadnikom kriminalističke
policije. I dalje je bio škrt na riječima, a ja sam uskoro znao što ga je mučilo.
Bio je prijatelj Paulu Erichsenu.

»Kako je gospođi Erichsen?«

»Izdržat će.«

»Još uvijek ni traga njenom mužu?«

»Ni traga. Ne vjerujem da ćemo ga naći«, rekao je omaleni pripadnik

kriminalističke policije. »Brinem se za njegovu ženu. Imam sestru. Preselila je
k njoj i pazi da pristojno jede«.

Moj smo automobil dobrano nakrcali kad sam napokon pošao; prtljažnik smo
jedva zaključali, a na podu automobila bilo je još kovčega. Na auto-putu je
Lilian zaspala, probudila se tek nešto prije Kassela. U hotelu sam zamolio
neka mi spreme hladno jelo, uzeo sam također veliku termos-bocu s vrućom
kavom. Zaustavio sam se — u međuvremenu se već bilo smračilo, oboje od
doručka nismo ništa pojeli — na nekom parkiralištu i otvorio torbicu s jelom.
Nisam bio gladan, a ni Lilian, ali rekao sam joj da usprkos tome moramo nešto
uzeti. Poslije vruće kave osjećali smo se bolje. Zaustavili smo se na nekom
zabačenom parkiralištu između golog stabalja, vjetar je udarao u kola, ostavio
sam motor da radi kako bi nas dočekala topla kola. Sjedili smo jedno kraj
drugoga i jeli sendviče i pili vruću kavu malim gutljajima, a do nas je do-
skakutala odjednom mala srna iz šume. Promatrala je kola na kojima su svjetla
bila prigušena. Bila je to mlada, nježna životinja, ponovo je velikim
skokovima nestala u tami.

Odvezli smo se ponovo i kad sam mimoišao iduće parkiralište, kola naših
čuvara upravo su polazila čim sam mimoišao mjesto, slijedila su nas — u
velikom razmaku. Kad smo dohvatili područje grada Frankfurta dvaput sam
pomislio da ras-poznajem Olsenov automobil. Znao je da ćemo poći u
Frankfurt, lako je sebi mogao izračunati kada ćemo doći. Trebalo je samo da
nas na kraju auto-puta čeka, ako je on to odista bio, tako je vjerojatno i uradio.
Dakle, pošto sam odnio Lilia-nine stvari iz automobila u svoj stan, Olsenova
kola nisam primijetio. Samo ona druga dva čuvara nalazila su se iza mojih
kola. I u Frankfurtu je snažno duvalo, ali nije bilo hladno. Ispraznio sam sve iz
kola — ostavio sam samo dva kovčega u prtljažniku koji sam zaključao. Jedan
kovčeg je bio moj, drugi Lilianin. Bili su to kovčezi što ćemo ih uzeti budemo
li morali bježati. Točno smo razmislili što ćemo staviti u te kovčege.

Potom sam se napokon našao u svom stanu. Lilian je gotovo šutjela. Kad smo
se sreli pogledima, smiješila se, činilo se da je sretna. Rekla mi je da ju je
ovaj dan veoma izmorio. Još jednom sam skuhao vruću kavu, pili smo je i
pojeli preostali dio hrane, u kući nisam imao nikakvih živežnih namirnica, a
Lilian nije htjela otići u restauraciju.

»Moram na posao«, rekao sam. »što ćeš ti raditi?«

»Okupat ću se«, rekla je Lilian. »A potom ću spavati.«

U mene je bio širok francuski krevet, ali presvukli smo za svaki slučaj i drugi
jastuk i drugi pokrivač kako ne bih probudio Lilian kad se budem vratio.

»Kad ćeš doći, Riki?«

»Zacijelo kasno. Veoma kasno.« Morao sam mnogo toga raspraviti s Minskim.
»Ostavit ću ti ključeve kuće i stana. Dobro se zaključaj, ali izvuci ključ kako
bih se mogao vratiti. Nikome ne otvaraj. Nikome se ne javljaj telefonom. Kada
ja budem nazvao, ostavit ću aparat triput da zvoni, zatim ću objesiti slušalicu i
ponovo te nazvati.«

Lilian je kimnula glavom zijevajući.

»Požuri se u krevet.«

»Sutra ću izvaditi stvari«, rekla je Lilian. »Sutra ... prekosutra je četvrtak.

Misliš li da ćemo...«

»Ne«, rekao sam.

»Ali nisi baš siguran.«

»Ne.«

»Nemoj praviti takvo lice, Riki. Bojiš li se?«

»Ponešto.«

»Ja ne. Sada, kad sam kraj tebe, uopće se ne bojim. Hoćemo li dobiti pasoše?«

»Sigurno.«

»Tada neka se dogodi što god mu drago. Svejedno mi je. Tako dugo dok smo
zajedno sve mi je svejedno. Znaš li da smo prvi put nakon toliko godina ...
odista zajedno.«

Kimnuo sam glavom.

»Poljubi me, Riki.«

Poljubio sam je dugim poljupcem, a njene su usne bile mekane i tople i

prekrasne, priljubila se čitavim tijelom uza me.

»Reci, da me ljubiš«, šaptala je.

»Ljubim te.«

»I ja tebe«, šaptala je. »Ljubim te, ljubim te, ljubim te.«

Odjenuo sam se u svoj smoking, pošto sam se okupao, o-prostio sam se i
zaključao ulazna vrata. Tada sam sišao niza stepenice i izašao na ulicu. Kola s
onom dvojicom još su bila ovdje. Kad sam ušao u svoj automobil, izašao je
jedan od njih iz kola, polako je počeo šetati ulicom. Drugi je pošao za mnom.
Na kraju Humperdinckove ulice ugledao sam Olsenov automobil. Kad sam se
provezao vidio sam ga gdje sjedi za upravljačem. Pri idućem semaforu,
zapaljeno je bilo crveno svjetlo, ugledao sam u retrovizoru oba automobila.

»Tko je Georgette?« upitala je Vanessa.

»Moja žena«, odgovorio je Panos Mitsotakis.

Sjedili su sučelice jedno drugome za ljupko prostrtim stolom u Vanessinoj

maloj blagovaonici, odložili su oboje nož i viljušku, počeli su se gledati.
Noćni vjetar udarao je o prozore te velike kuće, čuo se samo lagan šum.

»Strašno«, rekao je Panos sav nesretan. »To je strašno, što se dogodilo. Zbog
toga sam došao k tebi. Da ti objasnim. Da ti objasnim kako se to dogodilo.
Odista, Britt, nisam ti htio učiniti ništa nažao. Kad sam doznao već je bilo
kasno i...«

»Ma, što si doznao?«

»Doznao sam da ti je Georgette poslala obavijest o smrti. Tome sam se

dosjetio tek kad sam primio tvoje pismo.«

»Geor ... tvoja žena mi je poslala obavijest? Ne ti?«

»Nisam bio kod kuće. Odletio sam u Atenu da pokopam svoju majku, a u
međuvremenu je Georgette slala obavijesti. Bio sam toliko zdvojan ... veoma
sam volio svoju majku ... tih dana nisam znao što se zbiva oko mene i što
radim...« Panos je sada govorio francuski, brzo.

Prozori su podrhtavali.

»Georgette je dala tiskati obavijesti i sačinila iz svih mojih starih bilježnica

listu, upitala me pokazavši mi je da li da na

sve te adrese pošalje obavijesti. Dio obavijesti bio je tiskan grčkim jezikom
— za moje prijatelje u Ateni. Drugi dio francuski, čovjek ima mnogo više
prijatelja i poznanika no što misli, Georgette omi je rekla kako valja poslati
sve obavijesti... veoma je pobožna.«

»Kako je tvoja žena došla do moje adrese?« upitala je Vanessa. Glas joj je
sada bio miran i sabran. »Moja si pisma uvijek vraćao.«

»Istina je... ali u ono vrijeme, prvih tjedana, htio sam ti pisati... u ono sam
vrijeme bio toliko nesretan kad si me ostavila ... veoma nesretan ... nisam ti
mogao pisati... s tobom više nisam htio imati ništa... mrzio sam te što si
otišla... a istovremeno sam čeznuo za tobom. To je ludo, znam...«

»Nije to ludo«, rekla je Vanessa tiho. Natočila je sebi još čašu šampanjca.
»Hoćeš li i ti?«

»Ne, hvala.«

»Šteta«, rekla je Vanessa. »Šteta za jelo. Bar da popijemo šampanjac.« Ispila

je svoju čašu do dna i ponovo je napunila. »I tako si ispisao moju adresu.«

»Jest... u neku bilježnicu ... Georgette ju je našla ... i stavila te na listu ... ja ...
ja ta imena na toj listi uopće nisam pravo gledao, razumiješ li me ... rekao sam
kako je sve u redu ... bio sam kadar misliti samo na svoju mrtvu majku.«

»Dakle, bio je to rukopis tvoje žene«, rekla je Vanessa. »Naravno. Tvoj

rukopis uopće ne poznam, nikada ga nisam vidjela. Kako dugo si već
oženjen?«

»Od svibnja.«

»Dakle, već šest mjeseci.«

»Jest. Ja... samoću više nisam mogao izdržati. Upoznao sam Georgette zimi...
došla je na Sorbonnu ... iz Nancvja je, znaš ... prije je u tom gradu pohađala
sveučilište. Otac joj je liječnik...«

»Gdje sada stanuješ?«

»Georgette ima mali stan na Quai d'Orleans ... na Ile Saint Louis ... sasvim
naprijed, na šiljku otoka, sučelice Cite i Notre Dame...«

»To je lijep dio grada ...«

»Jest.«

Vanessa ga je pogledala. »Više nisi vozač taksija, zar ne?« Panos je pocrvenio.

»Stan je vlasništvo neke tetke Georgettine koja je umrla ... naslijedila ga je ...
nije bogata, ako na to misliš ...« »Ali nije ni siromašna.«

»Ne, nije ... Njen otac ima dobro uvedenu praksu... šalje joj svakog mjeseca
popriličan ček ... Ali ona me ne uzdržava, Britt! Sam zarađujem svoj novac,
podučavam ljude u fizici, kemiji i matematici... imam mnogo đaka ... dobro
zarađujem, odista...«

»To me raduje«, rekla je Vanessa. »Zašto si mi poslao karanfile?«

»Ja ... htio sam uraditi nešto lijepo ... jako sam se stidio ... i Georgette je bila
sasvim nesretna kad je doznala što se dogodilo...nije ljubomorna.«

»Nema razloga da bude.«

»Rekla mi je kako tu stvar moram dovesti u red... i njoj je veoma žao ... rekla
mi je neka te pozdravim ... moli te da joj oprostiš ...«

»Zašto?« upitala je Vanessa i ponovo pila svoj šampanjac.

»Dakle, mi smo te... ona te... mi smo te ipak povrijedili... učinili smo ti nešto
nažao ... moj bože, morala si ipak pomisliti kako ja ...«

»Jest, upravo sam to pomislila«, rekla je Vanessa. Smiješila se. »Ali sad sam s
time nacistu.«

»Hrabra si«, rekao je.

»Kad bi samo znao kako sam kukavna... suviše kukavna da i zaplačem ... imaš
li posla na ovdašnjem sveučilištu? Je li to istina? Ili si došao samo zbog
mene?«
Panos je rekao: »Ne, istina je. Odabrali su mene da sutra ovdje održim
predavanje... o... to je svejedno. To je rad kojim sam se bavio već posljednje
dvije godine ... pisao sam o tome ... profesori su to pročitali... dojmilo ih se to
što sam napisao, pa su me pozvali da im na sveučilištu govorim o tome ... čast
je to, zar ne?« Panos je govorio čas njemački čas francuski. Osjećao se
bezgranično olakšan. Ne čini mi scene, razmišljao je, ne plače. Ne viče. Dobra
je to djevojka. A i ja sam dobar momak. Nisam htio izbjeći tom sastanku ...

»Ovdašnje sveučilište mi je platilo let... rezervirali su mi i sobu u hotelu ...

morao bih nazvati u hotel i reći da sam došao ... kako ne bi sobu iznajmili...
smijem li to učiniti, Britt?«

»Naravno«, rekla je Vanessa. »Pozovi i taksi kojim ćeš otići. Mora da si

umoran. Moraš se čestito naspavati... za svoje predavanje sutra.«

Nesigurno ju je pogledao.

»Želiš da već odem?«

»Jest«, rekla je, »to želim. Bilo bi veoma ljubezno od tebe kad bi sada otišao,
Panos. Ništa ti tu ne možeš ... ni za što ... ja te sasvim dobro razumijem ... bilo
je veoma ... veoma lijepo od tebe što si me posjetio i što si mi sve objasnio...
ali sada ... sada bi mi bilo jako ugodno kad bi otišao ... telefon je ondje.
Telefonska knjiga također.«

Udaljio se u dnevnu sobu i telefonirao u svoj hotel i naručio taksi. Potom je

otišao u predsoblje i navukao na sebe ogrtač. S kovčegom u ruci došao je u
blagovaonicu gdje je Vanessa sjedila još uvijek ispred svoga napola punog
tanjura.

»Zbogom, Britt«, rekao je Panos.

Pružio joj je ruku.

Uzela ju je bez ikakve snage.

»Zbogom, Panos«, rekla je Vanessa a da ga i pogledala nije. »Želim ti svako

dobro. I pozdravi ženu. I njoj želim svako dobro. Držat ću ti palce za sutrašnje
predavanje.«

Poljubio joj je ruku, iskrao se poslije toga tiho prema vratima koja su se
zatvorila za njim. Vanessa se nije pokrenula. Poslije nekog vremena ustala je i
započela spremati stol. Vratila je tanjure i posuđe zajedno s priborom za jelo u
svoju malu kuhinju. Posuda s gulašem iskliznula joj se iz ruke i razbila.
Sadržaj se razletio po kuhinjskom podu. U tom trenutku Vanessa se počela
glasno smijati.

»No, da«, rekao je Minski, »to bi bilo to.«

Sjedili smo u našoj kancelariji, u 'Stripu', on mi je upravo ispripovjedio

pripovijest o Panosu i Vanessi, onako kako ju je njemu ispripovjedila Vanessa,
samo sat prije no što smo se sastali. Sada je sjedila napolju, u prostoriji sa
zrcalima, sjedila je kraj Schalkeove. 'Kraljica' je bila izvan sebe od uzbuđenja
i sreće, Vanessa joj je dopuštala da je gladi i dodiruje i ljubi, Vanessa je bila
pijana, ali veoma pristojna; da mi to Minski nije bio rekao ne bih to mogao
primijetiti. Na sebi je imala crnu haljinu, leđa su joj bila gotovo razgolićena, a
bila je i duboko dekoltirana. Schalkeova je neprestance dirala njene grudi.
Danas je došla sama, nije bilo Tonija Prinza. Još uvijek je bio zacijelo pod
dojmom onog svog doživljaja s udavom.

Ta zmija je, uostalom, nadomjestila Corabellinog udava, dobru Annamariju,

što se razboljela. S Annamarijom je velika plavokosa Corabella izvodila
svoju točku na Mantovanijevu glazbu i s njegovim orkestrom. Bila je to glazba
što se njoj svidjela. Svojim pločama mogli smo i to ostvariti. Prostor je
ponovo bio osvijetljen crvenim svjetlom, sve je bilo puno do posljednjeg
mjesta, a Corabella je bila veoma dobra. Bila je to odista uzbudljiva točka sa
vrhuncem, jer Annamarija je bila osobito nježan udav. Provlačila je glavu po
sasvim golom tijelu Corabellinom, počinjala je kod usnih školjki, a tada bi
svoj zmijski rep uvlačila onamo, a to je zapravo bilo glavno. Repom bi nježno
gladila Corabellu — po bokovima, po grudima, trbuhu i napokon sasvim pri
svršetku točke uvlačila bi se onamo sprijeda i straga. Točka je trajala dvadeset
minuta, a Corabella je glumila djevojku koja se milovanjem udava sve više
uzbuđuje, trzala bi se, ljuljala bi se, savijala, i uzdisala. Kad se sve to
usporedi s 'candleactom' bila je to drugorazredna stvar, naravno, ali veoma
dobra drugorazredna stvar.
»Smijala se na sve to?« upitao sam Minskog i promatrao Vanessu koja je
dopuštala da je Petra Schalke miluje. Schalkeova je oponašala sve što je udav
činio Corabelli — dokle god je to bilo moguće. Išla je veoma daleko, svjetlo
je bilo prigušeno napolju u prostoriji sa zrcalima. Ukopčali smo vanjski
zvučnik. Violine Mantovanijeva orkestra su jecale.

»Neprestance se smijala«, rekao je Minski. »Naravno, čista histerija. I

alkohol. Mnogo alkohola.«

»Jadno stvorenje.«

»Jadno stvorenje, nebih!« rekao je Minski uzbuđeno, »što je ona sebi

zamislila, pitam te? Dan i noć — čak niti čitav dan, proboravila je s tim
momkom. Dobra noć, kad bi se mene pitalo, ćaskali su. Lijepo. Ali onda? Sva
joj pisma vraća, čitavu godinu joj se ne javlja. Zatim dolazi obavijest o smrti
njegove majke, što je to? To bi sebi svaki normalni čovjek izračunao kako tu
nešto nije u redu.«

»Vainesisa nije normalan čovjek«, rekao sam. »Mi je poznamo. Znaš dobro,
kao što i ja dobro znam, što je sve prošla, da je ponešto poremećena.
Poremećena, i sama. Napuštena. Uvijek je imala smolu s muškarcima. Njena
mržnja prema ocu. Naišao je taj čovjek, uz njega se osjećala sretnom. To, što
je ovdje uopće i nastupala, djevoj'ka poput nje, u najmanju ruku je toliko ludo
kao i ono što je očekivala od Panosa.« »S pet novčića pameti sama je sebi
morala reći...« »To s pameću nema veze. Zasigurno ima žena, čitava hrpa, koje
bi drugačije reagirale no što je uradila Vanessa! Trijez-nije, logičnije. Što ti
hoćeš? Vanessa je još uvijek napola dijete... i takva će ostati. Nikada neće
pravo odrasti kao ostali ljudi. To i sam znaš. Ne govori sada tako. Kad to ne
bih znao zašto bih je uvijek takvom i smatrao i tako se prema njoj ponašao?
Zašto si joj poništio ugovor? Želim ti nešto reći, Bo-rise. Ako si sasvim pošten
... i sam si pomislio da bi bilo moguće pa da se Panos vrati Vanessi. To je bilo
moguće!«

»Moguće... ne možeš ti mene kupiti tom riječju! Ja na Vanessinu mjestu...« stao

je u riječi, »u redu, Riki. U pravu si. što mi znamo o svemu tome? Ništa.
Uopće ništa! Ništa više ne govorim. Strašno je to za malu. Nije ona to zaslužila
...«
»što će sada biti s njome?«

»Ništa nije rekla. Ali kada gledam što izvodi napolju ...«

»Pijana je.«

»Ne govori tako. Nešto se promijenilo u Vanessi. Dobro ju je zakačilo za čitav

život, večeras. Što da uradim s ovim?« Udario je prstom po staroj partituri
Devete simfonije. Našao sam je u svojem automobilu na stražnjem sjedalu kad
sam kola uveo u dvorište. Nisam je vidio kad sam iznosio prtljagu.

»Stavi je u blagajnu«, rekao sam. »Vrijedna je to stvar, ne bih želio da mi se

povlači po stanu. Prije svega zbog toga što i ne znam koliko ću se u stanu
zadržati. A propos ...«

Mantovani je svirao 'C'est si bon', a Annamarijin rep gladio je Corabellu po

kičmi, povlačio se sad gore, sad dolje. Odilazio je visoko spram gore, zatim
veoma duboko dolje. Ona se okretala i uvijala.

»A propos, sve je u redu. Razgovarao sam s onim čovjekom. Sutra će imati

oba pasoša. Prvoklasna stvar, kaže. Skupo je to. Ali sve što je dobro i skupo
je. Uostalom, neće baš biti sasvim neopasno budete li morali bježati... makar i
imali uza se izvanredno krivotvorene pasoše.«

»Kako?« upitao sam stavljajući još nekoliko ploča u gramofon, sređivao sam
ih i gledao kroza zrcalo kako ruka Schalke-ove nestaje u Vanessinom izrezu i
kako joj Vanessa nešto govori. Schalkeova je neprestance kimala glavom.

»Govorim o graničnoj kontroli. I o isto takvoj službi u zračnim lukama.

Paradin će, naravno, paziti tko odlazi u inozemstvo ili leti onamo. Pri tom bi se
moglo dogoditi da ćete možda brzo morati otići, a u tom trenutku baš neće biti
vlaka niti zrakoplova što ga trebate. Morat ćete otići kolima, ali tvoja kola
poznaju. Dakle, morat će to biti posuđena kola. Ima tu još mnogo teškoća.«
Otvorio je staru blagajnu i stavio partituru na onaj ogromni rukopis s
beskrajnim lošim počecima za moju posljednju knjigu što je nikada nisam
napisao.

Annamarijin rep je sada klizio prema Corabellinim butovima, draškao ju je

sprijeda, a Corabella je zatvorila oči ljuljajući se u bokovima i naginjući se
unazad da je gotovo uradila svojim tijelom most. Bila je izvanredna
akrobatkinja. Ponovo sam pogledao Schalkeovu i Vanessu i pomislio kako još
u svom životu nisam vidio tako blaženo lice kao što ga je imala 'kraljica'.
Druga joj je ruka nestala pod stolom.

Minski je također gledao kroz zrcalo.

»Djevojci je dosta«, rekao je. »Pun joj je nos. Kad je došla, otišla je u svoju
garderobu i skinula sa zida slike Grčke i Pariza, skinula je također plakate kina
i slike iz časopisa, sve je to poderala u male komadiće. Ovo ovdje mam je
poklonila za sjećanje. Jer nas napušta.« Sa svog prenatrpanog pisaćeg stola
podigao je Minski cedulju na kojoj je Panos prije mnogo vremena grčkim
slovima napisao onu Einsteinovu rečenicu:

ČOVJEK NEMA MNOGO SREĆE

»Rekla je kako joj je dosta muškaraca«, objašnjavao je Minski tužno, dok je

napolju, u prostoriji sa zrcalima, punašna, velika Corabella započinjala s
Annamarijom veoma intimni svršetak. »Schalkeova je ipak pobijedila. Sve je
ipak sarno pitanje strpljenja.«

»Zar Vanessa odista odilazi k njoj ?«

»Jest. Tako mi je rekla. Rekla je i nešto veoma smiješno ...« Minski se češkao
po lubanji.

»Što?«

»Neka je čekamo dok ne dođe, poslije. Ima za nas neko iznenađenje.«

Nakon pola sata Vanessa je došla.

»Nemam mnogo vremena«, rekla je.

Corabella i Annamarija su nestale. Napolju se plesalo i pilo. Schalkeova je

sjedila sama za svojim stolom i smiješila se. Smiješila se sasvim sretno kao
netko, koji zna da se približio svome cilju.
»Ne smijem dopustiti da Petra i suviše dugo čeka«, rekla je Vanessa. Glas joj
je bio promuikao, bila je jako pijana, ali se izvrsno savladavala. »Dajte
dobroj djevojci da nešto popije. Whisky.«

Ustao sam i napravio joj piće; jednim gutljajem ga je popila i ponovo mi

pružila čašu, a ja sam joj ponovo natočio.

»Meni je mnogo potrebno, razumijete li, mladići?«

»Ne treba to da činiš, Vanessa«, rekao je Minski. »Ne treba to da činiš.

Naspavaj se. Proći će.«

»što?«

»Tvoja briga.«

»Kakva briga?« pitala je Vanessa.

»Zbog Panosa.«

»Tko je Panos?« pitala je Vanessa. »Poći ću na put, Borise. Na daleki put. Bit
će to put oko svijeta. Idući mjesec. O svemu smo se dogovorile. Neće me biti
pola godine. Najmanje. Uzet ćemo Petrinu jahtu. Lijepu jahtu. Prekrasnu jahtu.
Bit će to prekrasan put. Odmah se moram vratiti Petri. Znate li, ona je zapravo
sasvim pristojan čovjek. Odista. Glupe predrasude što sam ih imala spram
ženskih pedera. Bile su to sasvim glupe predrasude.« Ponešto se zaljuljala.
»Ne smijem dopustiti da čeka. Dakle, prelazim na stvar, Borise, moraš mi
oprostiti.«

»što?« upitao je veoma tužan.

»Jučer, kad je taj čovjek bio ovdje, prisluškivala sam na vratima.«

Minski je problijedio. Ruke su mi se ovlažile.

»Koji čovjek?«

»Prestani«, rekla je Vanessa. »Nemam vremena za te tvoje besmislice. Čovjek

koji pravi krive pasoše za Rikija i Lilian.«
»Odista, Vanessa...«, započeo sam, ali mi je Minski namignuo.

»Pusti joj da kaže«, rekao je. »Pa što, mali moj leptiru?«

»Ne ljutiš se, što sam slušala? Učinila sam to samo zbog straha i brige za vas
dvojicu. Jer sam ipak i ja duboko u čitavoj toj stvari.«

»Bilo je to veoma lijepo, lijepo od tebe što si slušala«, rekao je Minski. »To
pokazuje kako si odana i dobra duša. Odista, veoma sam tužan zbog toga što
nas napuštaš. Zar možda ne bi mogla ...«

»Ne«, rekla je Vanessa brzo i tvrdo. »Čujte me. čovjek — naravno, nikada vas
neću odati — taj čovjek je ipak rekao kako će biti veoma opasno po Rikija i
Lilian budu li morali bježati. Kontrola i tome slično. U zračnim lukama i na
granicama. Također i onda budu li se vozili automobilom, zar ne?«

»Tako je, pa što?« rekao je Minski. Sad je bio sasvim miran.

»Riki«, oglasila se sada Vanessa sipajući sebi ponovo punu čašu, »znaš i sam
koliko te volim, čak smo mogli postati ljubavnici. Ali druga je to priča, kao što
to običava reći Kipling. Načitana sam ja, zar ne? Znaš i sam kako više nisam
ljubomorna, Riki. Želim da budete sretni i da sretni ostanete, Lilian i ti. I da
vam se ništa ne dogodi. Zbog toga imam iznenađenje za vas. U svojoj velikoj
sreći Petra je kazala kako sebi mogu zaželjeti što god hoću. A ja sam to i
uradila. Bila je sasvim izvan sebe od razdraganosti koliko je to mala želja.
Odmah ju je ispunila.«

»Kakva li je to želja?« Boris je iznenada morao povikati da nadglasa

ventilator koji se opet jednoć upravo sada uključio.

Napolju su parovi promicali plešući poput sjena, Mantova-ni je svirao

'Blueberrv Hill', Schalkeova je blaženo gledala nekamo u prazno sjedeći za
svojim stolićem.

»Petra je vlasnica jednog zrakoplova, zar ne?« vikala je Vanessa. Ponovo je

ispila gutljaj. Nešto joj je vvhiskvja zakapalo bradu. »Bonanzu. Velik je to
zrakoplov. Najnoviji model. I pilota.«
»Dobro, pa što?«

»Rekla sam joj kako želim da mi da bonanzu i pilota. Ne kao dar. Samo kao
igračku, morate znati. Rekla sam kako rado letim. Uopće nije istina, ali
povjerovala je. Rekla sam joj kako katkada želim, sasvim nenadano, letjeti.
Ponešto sam luda, tako sam joj rekla. Spopadaju me takve stvari. Zamolila sam
je da u takvim slučajevima uvijek pri ruci imam bonanzu i pilota. Rekla sam
joj da ću uzimati i prijatelje. Upitala sam je da li mogu zrakoplov, a s njime i
moje dobre prijatelje, uzeti kada i oni požele da nekamo odlete. Rekla sam joj
kako to mora biti upravo onako kao da je bonanza moja. Bila je ushićena.
Djetešce, nazvala me. Njeno djetešce. Njeno maleno, slatko djetešce.«
Vanessa se nasmijala. Potom se uozbiljila. »Rekla je kako svi policajci i
carinici u zrakoplovnoj luci znaju njenog pilota. Njegovo je ime Wohl.
Bonanza i Wohl su mi od sada neprestance na raspolaganju, danju i noću, u
svako doba. Dovoljno je samo da nazovem i Wohl će za sat biti spreman za let.
Čak i stanuje ovdje. Bonanza je neprestance spremna da poleti. Samo mi valja
nazvati Wohla. Njegov broj telefona već imam.« Vanessin glas je sada bio
ponešto prigušen, popijeni alkohol se počeo primjećivati, ali još je uvijek bila
jasne glave, znala je što govori. P°cela je samo brže govoriti. »Ako sama ne
želim letjeti, već samo moji prijatelji, treba samo da kažem Wohlu. Njemu je
to svejedno. Sve što prijatelji moraju imati su pasoši. Poletjet će s njima kamo
god ih je volja. Petra, taj dobar čovjek, odmah ga je o svemu obavijestila.
Radostan je što će napokon imati neki posao, tako se meni čini. Nadajmo se da
to neće morati da uradi, ali bude li potrebno... samo mi kaži, Riki. Tito moraš
samo kazati. I sat kasnije moći ćete otići, ti i tvoja Lilian. Najugodnije i
najsigurnije. Velik je to avion. Za Šest osoba. Lilian može čak uzeti i mnogo
svoje prtljage. Dakle> kako ti se činim?«

»Strašna si«, rekao sam.

Približila mi se i poljubila me u usta.

»Zar ne, strašna sam«, rekla je. »Ja sam najstrašnija djevojka na svijetu. I
Petra to kaže...« Uzela je svoju stolu od kune. »Moram k njoj. Zdravo, vas
dvojica.«

Nestala je brzo, sasvim je sigurno hodala.

»Što ti je?« upitao je Minski nesigurnim glasom. Pogledao me. »Na što
misliš?«

»Onda«, rekao sam, »noću, kada je Lilian nazvala, kad je sve to i započelo,
tada je Schalkeova bila u Vanessinoj garderobi, gnjavila ju je kao i obično. Ja
sam sve to slušao na Va-nessinim vratima. Neprestance me mučio osjećaj kako
će upravo Schalkeova još odigrati izvjesnu ulogu u mom životu. Upravo je
smiješno kakvi osjećaji katkada spopadaju čovjeka, zar ne?«

»Jako smiješno«, rekao je Minski. »Neka samo bude tako da se svi osjećaji što
ih čovjek ima ne ispunjaju. I mene zna mučiti tako nešto, znaš li...«

Te sam noći kući došao kasno, gotovo je bilo četiri sata ujutro.

Lilian je bila budna. Malo je spavala, rekla je, potom se probudila i nije više
mogla zaspati. Svukao sam se i ispripo-vjedio joj sve o Vanessi i zrakoplovu
što nam neprestance stoji na raspolaganju, pričao sam joj o krivotvorenim
pasošima što ćemo ih dobiti, a Lilian je bila veoma uzbuđena.

Otišao sam u kupaonicu i pri tom razmišljao o obojici pripadnika

kriminalističke policije, u kolima, koji su se ponovo nalazili ispred moje kuće.
Mogao sam ih vidjeti ako bih pogledao na prozor dnevne sobe. Sada su to bila
druga kola i drugi policajci. Smjenjivali su se. Olsenova kola nisam vidio.

Vratio sam se gol u spavaću sobu, ljubili smo se — nakon više od dvije godine
ponovo smo se ljubili, učinilo nam se kao da se ljubimo prvi put. Bili smo
puni nježnosti, sakupilo se mnogo strasti u nama, bili smo budni kad se
razdanilo. Tek oko osam sati izjutra zaspali smo, zagrljeni, sasvim priljubljeni
jedno uz drugo. Lice uz lice, tijelo uz tijelo. Bila je srijeda, 30. studenoga.

Veći dio dana proveli smo kod kuće, išli smo samo da nešto pojedemo. Iz neke
restauracije nazvao sam Vanessu.

Bilo mi je jasmo da moj telefonski broj slušaju, bilo mi je jasno da s njega ne

mogu govoriti. Bio sam dobre sreće. Va-nessa je bila kod kuće. Rekla mi je,
kaiko je, da se približi pilotu, već jutros letjela s njime iznad Frankfurta.

»Izvrstan stroj, Riki. A taj Wohl. Odličan je momak. Veseo i duhovit. S njim ću
ponovo odmah poći na let. Čovjeka veseli, odista. Wohlu sam već rekla kako
će sa mnom poletjeti i moji prijatelji. Raduje se. Napokon će imati nešto da
radi. Petra se ipak ponešto plašila letenja.«

»Pođi i sutra ponovo s njime na letenje.«

»To sam već dogovorila. Uostalom, sutra selim k Petri.« Dala mi je adresu i
telefonski broj njene nove prijateljice. Sve sam zabilježio. »Letim prije podne.
Tako će biti svaki put. Ali od podneva pa nadalje možeš me nazvati.«

»U redu, stara moja. Zdravo.«

»Zdravo, Riki. želim ti sve dobro ... a i Lilian.«

lilian i ja smo se poslije ručka vratili kući, malo smo spavali, a naveče sam se
otputio u 'Strip'. Vanesse i Schalkeove nije bilo.

Kući sam se vratio ranije i sve što se zbilo prošle noći doživjeli smo ponovo,
a ja sam pomislio kako sam poslije mnogo godina odista najsretniji čovjek na
svijetu. Minski mi je dao krivotvorene pasoše. Bili su izvanredni, imali su vizu
za Egipat i Argentinu. Dobili su i uvjerenje da smo cijepljeni. Lilianino ime je
u krivotvorenom pasošu glasilo Angela Dirksen, ja sam se zvao Peter Horneck.

Četvrtak je protekao u miru, nitko nije zvao, ničim se nismo morali uzbuđivati.
Bio je to dan bez ikakva vjetra, nebo je bilo zimski sivo, nije bilo hladno, a
poslijepodne smo se Lilian i ja otputili na šetnju. Sa šetnje sam nazvao
Vanessu, ovoga puta kod Petre Schalke. Ako nas je netko pratio, u svakom
slučaju ga nisam vidio, a i povjerovao sam kako nas pripadnici kriminalističke
policije ne prate. Vila u Humperdinckovoj ulici imala je, straga, velik vrt,
ondje su se nalazila mala vrata što vode u Perivoj Luisa koji se proteže sve do
široke šumarske ulice. U vrt se ulazi kroz vrata što se nalaze na stražnjoj strani
kuće. Bila su, jednako kao i vrtna vrata, zaključana, ali svaki stanar je imao
ključ. Ako čovjek nije upravo svoj auto spremio ispred kuće, a želi se odvesti
svojim kolima, svoj stan je mogao napustiti i ovim putem. Zelene površine bile
su velike, noću su jednako bile osvijetljene. Upravo je nevjerojatno kako
stražnju stranu kuće nisu čuvali. To mi se učinilo upravo stoga pošto smo vilu
nekoliko puta napuštali na taj stražnji izlaz a da u perivoju nismo vidjeli
nikoga, nikoga bilo nije također i u šumarskoj ulici. Neprestance sam
iskušavao taj način izlaženja. Činilo se kao da kuću čuvaju, ma kako to zvučalo
nevjerojatno, zaista samo sprijeda. Dugo vremena to sebi nisam mogao
predstaviti da je policija toliko glupa; pri tom sam tu glupost uzimao osobito
zahvalno.

I sada sam, upravo zbog pokusa, izašao u vrt, a potom kroz perivoj dok sam
kola ostavio ispred kuće. Činilo se kako to izvanredno funkcionira. Opet
nadaleko i naširoko nije bilo nikoga koji bi pripazio na vilu. Koga bogovi žele
uništiti, kaže se, tome podare sljepoću. To su i sa mnom uradili bogovi, odista.
Doznat ću ja još kako su čuvali tu vilu — ali tada će biti prekasno. Tog
poslijepodneva u svakom sam slučaju bio još potpuno miran, pogotovu u
pogledu iduće noći.

Upravo zbog te noći nazvao sam Vanessu.

»čuj me, moglo bi se dogoditi da danas, kasno, zatrebam zrakoplov. Nekoliko

prijatelja možda će htjeti da polete u Švicarsku. Navodno u Zurich. Ne znaju
još točno kada, a i ja ne znam da li će uopće poletjeti. Zbog toga bih ti bio
veoma zahvalan kada bi pilotu ... kako se ono zove?«

»Wohl.«

»Kada bi gospodinu Wohlu rekla neka bude u zračnoj luci od 21 sat pa dalje.«

»Jasno mi je, Riki. Koliko će biti putnika, ili možda i to još ne znaš?«

»Dva«, rekao sam. »Muškarac i žena.«

»Nimalo nije radoznao. Neće postavljati nikakvih pitanja. Samo ako su pasoši
u redu ...«

»U redu su.«

»Fino...«

»Ako do ponoći — ili kažimo: do jednog sata poslije ponoći — nitko ne dođe,
može otići kući. Je li to velik zahtjev?«

»Nikako. Rekao mi je danas za vrijeme leta — uostalom, bilo je prekrasno —

kako mu se čitav život sastoji od čekanja. Rado čeka. Kad čeka, razmišlja,
kaže. Pravi je to filozof.

Dobro se slažemo. Rekao mi je kako će za mene učiniti sve.«

»Dakle, u to se mogu sasvfm pouzdati.«

»Sasvim.«

»Kako je tebi?«

»Izvanredno, Riki, izvanredno«, rekla je Vanessa.

Spustio sam slušalicu i izašao iz govornice.

»Dakle?« upitala je Lilian.

»Od devet sati navečer stroj je spreman«, rekao sam.

Objesila mi se o ruku. Moju je ruku sasvim stisnula na svoje tijelo.

Oko 20 sati otišao sam od nje i odvezao se u 'Strip'. Kovčezi s našom

garderobom nalazili su se još uvijek u kolima. Dogovorili smo se da će me
Lilian odmah nazvati u 'Strip' ako ma što ne bi bilo u redu ili joj se učini
sumnjivim. U tom će slučaju izaći iz kuće na stražnji izlaz i u parku potražiti
telefonsku govornicu odakle će me nazvati, telefonska govornica se nalazila u
šumarskoj ulici. Situacija je ponešto bila groteskna: Boris i ja smo znali kako
se u 'Stripu' ne mogu prisluškivati telefonski razgovori. Jedan od policajaca
koji je radio kao pomoćni mikser sasvim je nevino to saopćio Mins-kome prije
nekoliko dana.

»Htjeli smo, naravno, i nas priključiti na vaš telefonski uređaj«, rekao je taj
čovjek zblenutom Borisu, rekao mu je to sasvim povjerljivo i bezazleno. »Ali
to ne ide. Znate li, zašto? To je prastara kuća. Ima tu još mnogo starih kabela.
Oni iz službe prisluškivanja nisu dorasli svemu tome. U Njemačkoj nema
mnogo takvih starih uređaja što još rade. Tko to ima, njega se ne može
prisluškivati.«

»Aha«, rekao je Minski.

Telefoni u 'Stripu' su, dakle, bili sigurni.

Dao sam Lilian drugi par ključeva od stana, dao sam joj također ključeve od
stražnjih vrata, i vrtnih. Potom sam otišao iz svog stana normalnim putem,
ukrcao sam se u Humper-dinckovoj ulici u svoj automobil. Novi pripadnik
kriminalističke policije slijedio me novim automobilom, a drugi novi
pripadnik kriminalističke policije ostao je u Humperdinckovoj ulici. Naravno,
rade u smjenama, moraju i oni spavati. Vjerojatno i Olsena zamjenjuju. Rado
bih znao hoće li noćas biti u službi. Uopće ga nisam vidio.

'Strip' je tako rano bio još sasvim prazan. Samo sprijeda u velikom baru neki
su ljudi pili martini prije no što će poći na večeru. Sjedio sam s Minskim u
našoj kancelariji i čekao. U 21 sat 30 sam rekao: »Ondje gore upravo sada
započinje.«

»S božjom pomoći«, rekao je Minski.

U 21 sat 20 na dan 1. prosinca 1966, dvadeset minuta poslije no što se ugasilo

svjetlo na stropu njegove ćelije, zatvorenik istražnog zatvora, profesor doktor
Victor Delacorte, s pomoću svog pribora za jelo, mrežice za kosu i pidžame
improvizirao je kako ispod pokrivača njegova kreveta netko počiva. Delacorte
ja na sebi imao civilno odijelo, nije imao kravate a bio je i bez vezica na
cipelama, ćelija je bila broj devetnaest i nalazila se u prizemlju lijevog dijela
starog zatvora. Sve, o čemu ovdje govorim, doznao sam kasnije od Delacortea.

Zatvorenik je sasvim mirno čekao da mu u 21 sat 24 narednik Scherr otvori

vrata njegove ćelije. Scherr, koji je u to vrijeme još vršio unutrašnju službu,
imao je tri ključa. Prvi je bio ključ od ćelije. Šutjeli su. Delacorte je šmugnuo
noseći cipele u ruci iz svoje ćelije koju je zatim Scherr tiho ponovo zaključao.
U zatvoru je već bilo noćno osvjetljenje. Obojica su se požurila hodnikom do
vrata s rešetkama u unutrašnjosti zgrade. Ta je vrata otvorio nadglednik Scherr
drugim ključem. Ponovo ih je zaključao pošto se Delacorte provukao.

Na kraju mračnog hodnika nalazila su se teška željezna vrata. Vodila su napolje

u slobodni prostor koji je prelazio u vrt ustanove. Tu bi se danju šetali
zatvorenici istražnog zatvora. Ta teška vrata otvorio je službenik Scherr trećim
ključem. Propustio je Delacortea brzo na slobodu, zašaptao je za njim:
»čekajte me u sjeni.«
Delacorte se priljubio u tamu nekog kuta u zidinama.

Scherr je zaključao sada željezna vrata iznutra, otputio se kroz vrata sa

rešetkama ponovo u unutrašnjost zatvora, zaključao vrata s rešetkama i požurio
u prvi kat u kulu srednjeg dijela dvostruke zgrade gdje se nalazila staklena
osmatračnica. Scherr se našao ovdje točno u 21 sat i 30.

U osmatračnici su se nalazili glavni nadstražar Kleist i Scherrov kolega čuvar

Peltzer koji ga je već čekao. Peltzer je do sada bio u vanjskoj službi. Kolega
ga je pustio da uđe kroz glavna vrata, jer Peltzer je imao samo jedan ključ —
onaj što otvara vrata što vode prema niskom zidu koji okružuje vanjski dio i
onaj vrt za šetnju. Na drugoj strani tog zida svršavao je zabran, čovjek bi se
našao na slobodnom prostoru na ulazu ka glavnim vratima. Ispred njih nalazio
se zid koji je okruživao cijeli kompleks zatvora na kojem se nalazila
osmatračnica vratareva, a kroz ta vrata mogla su ulaziti i izlaziti i golema
teretna vozila.

Svaki dio zatvora imao je takva jedna vrata što su vodila iz vanjskog dijela
zatvora i onog šetališta za zatvorenike k glavnim vratima. Državni
nadodvjetnik Paradin je zapovjedio da pripadnici vanjske službe uza se imaju
samo ključ za jedna vrata. Tako su Scherr i Peltzer, a upravo su sada mijenjali
svoju službu, mijenjali i svoje ključeve. Negroidni, kovrčave kose Scherr dao
je mršavome, boležljivome Peltzeru pred očima glavnog nadstražara Kleista
ključ od ćelija, dao mu je također ključ od vrata s rešetkama i ključ za željezna
vrata koja vode u prostor za šetnju zatvorenika. Peltzer je Scherru dao ključ od
onih vrtnih vrata.

Obojica nisu glavnom nadstražaru imali baš ništa da jave. Kleist je glasno
pustio vjetar i potom se počeo zanimati da li i kolege pate zbog hrane koja se
zove grah, upravo ga je imao za ručak. Peltzer i Scherr su zanijekali. Dok je
Peltzer ostao da glavnog nadstražara, koji je patio od nadutosti, razveseli
pjesmicom što ju je bio čuo od gostioničarke, otputio se Scherr, sada pripadnik
vanjske službe, a pri tom je na sebe navukao topli ogrtač, ka glavnim vratima
gdje mu je čuvar koji je Peltzera pustio da uđe sada otvorio vrata i Scherr je
izašao. Prošetao se ispred zatvora nekoliko puta ovamo onamo, primijetio je
kako je vratar u svojoj šiljatoj kućici zadri-jemao, potom je požurio do vrtnih
vrata lijevog dijela zatvora i otvorio ih. Ušao je i zaključao za sobom vrata.
Noć je bila tamna, a to je za Scherra i Delacortea bilo dobro. Scherr je prošao
kroz vrt i dio slobodnog prostora, dvaput je kratko zazviždao. Iz nekog kuta u
zidu pojavio se Delacorte i požurio po betonskom tlu do Scherra. Priljubljeni
uza zid požurili su obojica do vrtnih vrata, što ih je Scherr ponovo otključao.
Pustio je Delacortea da izađe, sad ga je svjetlo jako obasjalo. Sada su
nastupile neugodne minute. Svjetlo jakih svjetiljaka obasjavalo je čitav prostor
— jedino kod zida uz vrata bilo je nešto sjene. U takvu jednu sjenu ušao je
Dela-corte, disao je nemirno, dok je Scherr kraj njega šaptao: »Odmah će
poče ...«

Još riječ nije bio izgovorio kada se na Luisinskoj cesti, što vodi kraj zatvora,
začula glasna vika. Zatvor je bio svojim srednjim dijelom spojen sa
Zemaljskim sudom. Zgrade su bile leđima naslonjene jedna na drugu. Pročelje
Zemaljskog suda gledalo je u Općinsku biblioteku sučelice starog vodoskoka.
Bilo je to mjesto gdje su ono pucali na mene: Ulica svetoga Duha.

Na stražnjoj strani čitavog kompleksa zgrada, na izlazu iz zatvora i kraj

vratareve kućice, nalazila se, dakle, Luisinska cesta, općenito je to bila tiha
ulica sa starim stabljem i s mnogo malih kuća.

Čuvši viku s ceste požurio je postariji vratar Seidl napolje. Ugledao je skupinu
od desetak polujakih koji su se prilično glasno tukli.

»Tišina!« povikao je vratar Seidl. »Nosite se odavde! Hoćete li već jednom

otići odatle?«

Mladići se nisu obazirali na nj, nastavili su se tući, glasno su vikali i udarali

jedan drugoga. Razljućen Seidl se bacio u vrtlog bitke pri čemu se poslužio
gumenom palicom, što ju je bio uzeo za svaki slučaj. To je djelovalo. Dječaci
su se povukli, još uvijek su vikali. Vratar Seidl ih je slijedio, psovao je i još
uvijek mahao gumenom palicom. čitava se ta vika prigušeno čula i ondje gdje
su se nalazili Delacorte i Scherr.

»Naprijed!« šapnuo je Scherr.

Preko osvijetljenog slobodnog prostora potrčao je s Dela-corteom do

vratareve kućice. Brzo su se probili kroz uski hodnik koji je svatko morao
proći tko bi u zatvor ulazio ili ga napuštao. Sad su se našli na Luisinskoj cesti.
Na njihovoj lijevoj strani vratar Seidl je još uvijek progonio glasnu omladinu.
Na njihovoj su desnoj strani Delacorte i Scherr primijetili ponešto udaljena
zatvorena kola za snabdijevanje, koja su, prema dogovoru, pripadala Oskaru
Hippelu, vlasniku parne praonice rublja. Ka tim kolima su sada trčali.

Scherr ih je dohvatio prvi i otvorio stražnja vrata. Delacorte je uskočio.

Scherr za njim. Bio je to kombi marke volks-wagen. Za upravljačem je sjedio
smeđokosi Hippel koji je u onom starom bunkeru bio onako barbarski mučen
zbog kukavičluka što ga je pokazao u 'Stripu'. Drugi mladić sjedio je u
stražnjem dijelu kola gdje su se već nalazile mnoge stvari: odijela, cipele,
rublje i jedan ogrtač.

U trenutku kada je Scherr uskočio u kola zakračunala su ih dvojica iznutra dok

je Hippel pognao kola i prigušio farove. Cesta se ponešto spuštala, kao i ona
ispred Zemaljskog suda. Hippel je vozio brzo. Ta su kola nestala prije no što
se vratar Seidl vratio pošto je rastjerao glasnu gomilu. Bez daha se zaustavio,
opsovao je nešto i brzo se vratio u kućicu gdje je začuo telefon. Dignuo je
slušalicu. Prepoznao je glas glavnog nadstražara Kleista: »Kakva je to vika
kod vas?«

Vratar Seidl ga je obavijestio.

»Jeste li ih rastjerali?«

»Naravno, gospodine glavni nadstražaru!«

»No, tada je sve dobro«, rekao je Kleist u svojoj staklenoj osmatračnici

odlažući slušalicu. Naglednik Peltzer još se uvijek nalazio kod njega. Kleist se
dobre volje nasmijao. »I tada se mala mudra životinjica otputila u šetnju kroz
obližnju šumu ... Kako li je to smiješno. Tu pjesmicu još ne poznam.« Ponovno
je olakšao svoje tijelo. »Znate li još koju, Peltzer?«

Kombi je došao do Mlinarskog puta, bila je to neka tiha pokrajnja ulica. Tu se

zaustavio iza crnog, zatvorenog automobila što prevozi mrtvačke sanduke
nekog instituta za pogrebe. Iz kombija su se iskobeljali Delacorte i Scherr.
Obojica su bili pristojno odjeveni, na nogama su im bile polucipele, imali su
zimske ogrtače i šešire. Odjeću, što su je bili donijeli na sebi u kombi ostavili
su, ta su kola odmah odjurila dalje. Stražnja vrata kola što prevoze leševe su
se otvorila.

»Heil!« šapnuo je neki mladić koji se nalazio u unutrašnjosti kola. Drugi,

stariji, sjedio je za upravljačem.

I ta su kola odmah poletjela — u pravcu juga, spram periferije grada. Mladić

koji je Delacorteu i Scherru otvorio vrata upalio je džepnu svjetiljku. Govorio
je pun oduševljenja: »Do sada, čini se, sve je išlo dobro. Četovođa vas čeka
kod Crnih vrata. Odvest ćemo vas onamo. Ovdje, molim, ovo vam moram
predati.« Mladić je obojici predao razne dokumente, nalazili su se među tim
dokumentima i dva pasoša, a i dvije potvrde o cijepljenju. Delacorte je točno
razgledao svaki dokumenat.

»Izvanredno«, pohvalio je posao.

»Hvala«, odgovorio je mladić. Nadalje im je predao dvije omotnice gdje su se

nalazile njemačke marke, švicarski franci

1 egipatske funte. »A ovdje«, nastavio je mladić, »su dva kovčega. Ovaj

ovdje je za vas.« Pogledao je Delacortea. »Unutra je sve što vam je potrebno
za put. češalj, džepna maramica, lisnica, kemijska olovka, bilježnica i sitni
novac — sve se to nalazi u vrećici od najlona. Molim vas da sve te stvari
raspodijelite u svoje džepove.«

Obojica su otvorila kovčege.

Mladić za upravljačem vozio je prema propisima, činio je to veoma sigurno.

Bio je 21 sat 46.

Put je vodio napolje u ravan.

Uskoro su farovi osvijetlili megalitno kamenje hunskog groba, što se nalazilo u

tamnoj ravnici. Poslije nekoliko metara kola su se zaustavila. Delacorte i
Scherr su se iskrcali.

»Do viđenja, mladići. Mnogo vam hvala«, rekao je Delacorte.

»Heil«, rekao je mladić koji se nalazio u kolima. Kola su odmah pošla.

Obojica su potrčala prema obližnjem šumskom prosjeku odakle im se jednim
svjetlosnim signalom javio neki automobil. Naišli su na mercedes. Lijeva
prednja vrata su se otvorila. Odjeven u civilno odijelo, zaogrnut kišnim
ogrtačem, pojavio se četovođa. Šuteći je podigao ruku.

»Ostavite se te gluposti!« stenjao je Delacorte čiji je kovčeg bio veoma težak.

Orijaškom nadgledniku Scherru prtljaga očito nije zadavala briga. On nije
teško disao.

»Dobro ste to uradili«, rekao je. »Izvrsno, izvrsno.«

»Nemojte nas ureći«, rekao je četovođa. Otvorio je i druga vrata. »Molim

lijepo.«

Delacorte se pogladio po svojoj svijetloj, njegovanoj kosi dok je ulazio.

»Nailazi li Mark?«

»Ne, moramo u Bremen.«

»Zar u Bremen? Ali...«

»Plan smo promijenili«, rekao je četovođa.

Bilo je to u 22 sata 07.

22 sata 28.

»Još dvije minute«, rekao sam. »Tada ću nazvati Paradkia.«

»Ne tako naglo«, mrmljao je Minsiki brišući znoj sa čela. »Nemoj biti uvijek
talko olujan. čovjeku koji razvozi šampanjac treba dati bar deset minuta. Tko
zna gdje je zapeo. Para-dina još uvijek možeš nazvati. Tako brzo neće oni tog
momka izvući iz Njemačke. Neće to čak biti kadri uraditi ni tvoj famozni brat.«

»Ako me želi umočiti...«

»No, isto to kaniš i ti njemu učiniti.«

»... tada ćemo obojica propasti. Sada mi je svejedno. I ja imam živce. To više
neću biti kadar izdržati. Ja ...«

Zazvonio je telefon na mom pisaćem stolu.

Digao sam slušalicu.

»Da?«

»Riki!« Lilianin glas je bio uzbuđen.

»što je?«

»Molim te, dođi odmah, čovjek je ovdje... sa zamotkom...«

»Kako to da je kod tebe? Kako nije ovdje?«

»Kaže da je mogao doći samo ovamo. I ti neka dođeš ovamo. 2eli ti dati
zamotak. Moraš ga vidjeti. Ja ne znam je li... je li to pravo.«

»Odakle govoriš?«

»Iz javne govornice, čovjek je kraj mene. Kroz perivoj smo...«

Začuo sam šumove, potom se javio Olsenov glas.

»Dobar večer, dragi.«

»Zar ste vi taj ?«

»Još uvijek nas smatrate idiotima, gospodine Mark«, potužio se. »Naravno,
vaša je kuća sa svih strana pod paskom. I s ove strane. Tu sam stranu ja
preuzeo. S još jednim kolegom. Noćas sam ja u službi. I tako sam došao u
kuću. Imam nekoliko otpirača. Policajac ispred kuće nema pojma. Zbog toga
morate i vi doći.«

»Zašto?«

»Zbog policajaca koji se nalaze u vašem lokalu. Ne mogu se ondje pojaviti.

Moram biti ovdje. Izaći ćete kroz dvorište, straga, uzet ćete taksi i doći ćete
također kroz perivoj. Tako ćete zavarati mog kolegu i nitko vas neće vidjeti.
Pogledat ćete zamotak i kazati je li sve u redu. Požurite se. Htio bih se svega
riješiti.«

Sve to što je govorio bilo je razumno. Ali usprkos tome mi se nije svidjelo to
što se stvar odvijala mimo dogovora. Svidjelo mi se uopće nije ni to kako je
Olsen ušao u moj stan. Zapravo, kako? U stanu su samo patentne brave.

»Kako ste ušli u stan?«

»Zvonio sam. Dama mi je odmah otvorila. Ona zna tko sam. Vidjeli smo se već
nekoliko puta, a i vi ste joj rekli kako radim u kriminalističkoj policiji.«

I to je bilo u redu, upravo sam tako postupio. Lilian nisam bio rekao kakav je
Olsen pripadnik kriminalističke policije.

»Objasnio sam joj da smo se dokopali zamotka. Time sam je umirio. Sad je
ponešto nemirna.« Mogao sam to sebi i zamisliti.

»Dajte je meni.«

Začuo sam Lilianin glas.

»Ne moraš se bojati. Sve je u redu. Objasnit ću ti.«

»Ali, Riki...«

»Kasnije, kasnije ću ti sve objasniti. Daj mi ponovno tog čovjeka.«

Sada se javio Olsen.

Rekao sam: »Vratite se u stan.« Nije mi se sve to svidjelo, baš nikako mi se to

nije svidjelo, ali rukopise sam morao imati. »Vratite se u stan. Doći ću što brže
budem mogao. Čujte me, ako se dami što desi...«

»Jeste li poludjeli? što znači, desi? Imam ja svoje naređenje i kada sa svime
time budem gotov osjećat ću se mnogo bolje.«
»Do viđenja«, rekao sam i spustio slušalicu.

»Što je?« upitao je Minski zabrinuto. Ispripovjedio sam mu ukratko sve.

»Ne sviđa mi se to«, rekao je odmah.

»Ni meni, ali što da radim?«

»Moraš se odvesti onamo, to je jasno, čovjek se mora uživjeti i u druge.

Naravno, neopasnije je, a kada je riječ i o kriminalisti i o takvoj kući u koju se
može ući i straga. Ne mora to biti nikakvo zlo. Riki. Sada je najvažnije to da
utvrdiš je li s rukopisima u redu. Naravno, također je dobro da što prije dođeš
do Lilian. Da budeš s njom. I s te točke bi se čitava ta stvar mogla promatrati.
Pri čemu ostajemo?«

Pogledao sam na svoj ručni sat.

»Sada je 22 sata 35. Ako se do 23 sata — ne, moglo bi to i dulje trajati, ako se
do 23 sata i 30 ne javim i ne kažem kako je sve u redu, ja ili Lilian, svejedno
tko, jedno od nas dvoje, moram sada i time računati, da ću se morati pobrinuti
za 01-sena i da će do telefona moći da dođe samo Lilian ... dakle, ako se do
pola dvanaest niti ja, a niti Lilian, nitko od nas dvoje, ne javi, i ti od nas ne
dobiješ nikakve vijesti, da imam rukopise i da sam obavijestio Paradina —
nazvat ćeš ga ti. Odmah, jesi li me razumio? Imaš li njegov broj?«

»Imam.«

»Što je?«

»Ne zaboravi da se ja moram prikazivati gotovo da ništa ne znam ... bude li

nešto pošlo ukrivo, a također i ako pođe dobro. Kako bih napola mogao biti po
strani.«

»Nazvat ćeš Paradina i reći mu kako si uznemiren. Kako ti se čini da nešto sa

mnom nije u redu ... u to doba noći možeš sasvim mirno nazvati i moj stan, jer
u tom slučaju se nešto dogodilo... Paradinu ćeš samo reći kako si u strahu nije
li mi se što dogodilo... to će biti dovoljno.« Ustao sam i navukao na se svoj
modri ogrtač od devine dlake, čim to Paradin bude čuo dat će uzbunu. Ali ne
vjerujem da bi se bilo što moglo dogoditi. Onima je sada potrebna tišina i
vrijeme.«

Minskome sam pružio ruku.

Promrmljao je nešto sebi u bradu.

Bilo je 22 sata 38.

Prošao sam kroz naša stražnja vrata i kroz podrum neke kuće, zatim nekim
drugim dvorištem i kroz golemu garažu iz ulice Taunus da bih se pojavio u
ulici Elbe. Požurio sam odatle do Bittersdorfskog trga i ondje uzeo taksi. Nitko
nas nije slijedio. Čini se da je bijeg uspio. Taksi me doveo do Šumarske ulice.
Zaustavio sam vozača na križanju Niederradske ulice, platio mu, vratio se dio
puta i dospio do zelenila. Trava je bila mokra, noge su mi se smočile u lakim
cipelama. Došao sam do vrtne ograde, zatim do vrata. Otvorio sam ih i požurio
ka stražnjem ulazu. Bio je zaključan. Otvorio sam ga, ušao i ponovo zaključao.
U kući je bilo sasvim tiho. Pomicao sam se tiho. Pokucao sam na svoja vrata.
Nisam htio upasti u klopku.

Lilian je odmah otvorila.

»Hvala bogu da si tako brzo došao.«

»Da li se nešto ...«

»Ništa. Radujem se što si ovdje.«

U sobi sam našao ponešto nervoznog Olsena. Na sebi je imao tamno odijelo i
tamni ogrtač. Debeli zastori su bili navučeni. Ugasio sam svjetlo, približio se
prozoru što gleda na Humperdinclkovu ulicu, razmaknuo ponešto zastor
gledajući napolje. Dolje se neki osamljeni čovjek šetao.

Zatvorio sam ponovo zastor i upalio svjetlo. Na tepihu se nalazio poveliki

zamotak.

»Vi ste to donijeli sami?«

»Jesam. Iz kola na cesti prijeko dovle. Prokleto je bilo teško«, rekao je Olsen.
Posegnuo je u džep i izvukao džepni nož, pružio mi ga je. Kleknuo sam,
razrezao uzicu zamotka i razmaknuo papir. Ugledao sam rukopise. Bili su
uredno složeni, sve je bilo veoma debelo. Prepoznao sam rukopis svoga brata,
uredan, sitni rukopis. Slova su plesala potpuno ravno, stajala su u jednaikom
razmaku, brojni popravci izvedeni su metodički i jasno. Jest, bili su to
originalni rukopisi.

Pogledao sam Lilian i nasmiješio se.

Zatim sam pogledao na svoj ručni sat.

23 sata 07.

Žurno sam listao rukopise. Bio je to roman 'Velika studen'. Bio je tu i roman
'Crno', ovdje se nalazila i knjiga snimanja tog romana... četiri... pet... šest... u
zamotku su se nalazili svi rukopisi. Moj brat je održao riječ. Sada ga mogu
odati, što je prije moguće, pomislio sam. Lilian je stajala preda mnom i
gledala kako listam rukopise. Olsen se smiješio.

»Zadovoljni?« upitao je.

Kimnuo sam glavom.

»Fino«, rekao je i izvukao paketić cigareta iz džepa. Pružio ga je Lilian, ona je

uzela cigaretu, zatim ga je pružio i meni.

»Ne, hvala«, rekao sam.

Olsen se mašio za džep, zacijelo je kanio Lilian zapaliti cigaretu. Nagnuo sam
se nad rukopise, spopao me prvi veliki osjećaj olakšanja. Potom je sve išlo
veoma brzo. Olsen je poput munje izvadio obje ruke iz džepa. Vidio sam još
da je u jednoj ruci imao neku bocu, a u drugoj veliki bijeli rubac. Iz boce je
Olsen prosuo neku tekućinu ogavna mirisa po rupcu, bila je sasvim bezbojna.

Teturajući sam se uspravljao, ali to nije bilo dovoljno brzo. Olsen mi je

podmetnuo nogu i ja sam pao. Odmah je bio na meni. Bijeli, vlažni rubac
pritisnuo mi je na usta i na nos. Zdvojno sam se borio da dobijem nešto zraka,
a što sam to snažnije radio sve više mi je kloroforma ulazilo u pluća. Nekoliko
trenutaka kasnije izgubio sam svijest. Neposredno prije no što ću se
onesvijestiti osjetio sam kratku bol igle u desnoj butini.

Kad sam se osvijestio glava me je boljela kao da se hoće razletjeti, mučila me

strahovita žeđ. Još uvijek sam ležao na tlu. Oprezno sam otvorio jedno oko i
zastenjao, jer u sobi je gorjelo električno svjetlo, a kroz glavu mi je prolazila
bolna munja. Ponovo sam zatvorio oči. Jezik u mojim ustima gotovo me
ugušio. Sad sam ponovo otvorio oči, ali polako, milimetarski, kako bih izdržao
bol u glavi. Udovi kao da su mi se pretvorili u gumu. To je trajalo beskrajno
dugo dok napokon nisam mogao sjesti. Poslije toga mi se čitava prostorija
počela okretati, pa mi je ponovo pozlilo. S objema sam se rukama pridržavao
za tepih.

Osjećaj slabosti ponešto se počeo gubiti. Začuo sam tihi šum kao da netko
kuca. Poslije čitave vječnosti napornog razmišljanja dosjetio sam se da su to
kišne kapi što udaraju o prozor. Sad sam stavio na kocku sve i pogledao na sat
na ruci.

3 sata 47.

Ležao sam četiri sata.

Četiri sata. Gdje je bila ...

Gotovo me ubilo kad sam brzo pokrenuo glavu. S obje sam ruke pritisnuo
sljepoočice i pokušao dozvati Lilian. Iz grla sam uspio istisnuti samo neko
mumljanje. Pokušao sam ustati. Kad sam triput pao počeo sam se pomicati na
sve četiri. U čitavu stanu gorjelo je svjetlo. Puzao sam iz jedne sobe u drugu.
Lilan nije bila ovdje. U gostinjskoj sobi kamo smo bili unijeli njene kovčege
bio je nered. Rublje, haljine, cipele i ogrtači — sve je to bilo pobacano
naokolo. Učinilo mi se kao da nedostaju dva kovčega. Panika, koja me sad
spopala davala mi je snagu. Lilian je nestala. Olsen mi je kloroformirani rubac
stavio na usta i potom mi dao neko opojno sredstvo koje je djelovalo još i
onda kad sam se probudio od kloroforma. I tada...

I tada?

Je li bio sam?
Vjerojatno je isprva bio sam u stanu, a tko mi govori koliko je momaka još
bilo u perivoju? Mora da su omamili Lilian kao i mene, mora da su je odveli
kao taoca...

Ovoga puta mi je uspjelo ustati. Oteturao sam u kupaonicu pri čemu sam se
pridržavao za pokućstvo, u kupaonici sam glavu turio pod hladnu vodu. Sasvim
sam otvorio pipu, voda je prskala naokolo. Okrenuo sam usta prema gore i pio,
potom sam povratio, iz mene je izlazila samo voda i žuč, potom sam ponovo
pio i dopuštao vodi da mi curi po glavi. Ponešto mi je to pomoglo.

Teturajući sam se svukao. Iz kućne apoteke izvadio sam cjevčicu s Alka-

Seltzer tabletama, dvije sam rastopio u čaši vode i ispio ih. Tada sam gol
oteturao u kuhinju i stavio punu posudu vode na električni štednjak i napunio
filter mljevenom kavom.

Kad je voda zakipjela izvadio sam svježe rublje i odijelo od flanela i započeo
se odijevati. Bio je to užasno težak posao. Znojio sam se. U košulji i gaćama,
bos, samo u čarapama, teturao sam po kuhinji i ulio vruću vodu u filter.
Sačinio sam sebi tako žestoku kavu, takve još nikada nisam sačinio, pio sam
napitak malim gutljajima, tekućina je bila gorka i vruća, opekao sam usne.

Od vremena do vremena javio mi se nadražaj za povraćanje, ali neprestance

sam pio. šalicu sam držao u dršćućim rukama i nakon prve popio sam još
jednu, zatim još jednu šalicu kave. Napokon mi je pomoglo. Zadobio sam nešto
snage u svoje udove, ponovo sam bio kadar jasnije misliti.

Dakle, udesili su me. Sa šalicom u rukama motao sam se po stanu. Rukopisi su

još ležali na tepihu. Donijeli su mi rukopise, a uzeli Lilian. Prokleto su to
spretno uradili. U prednosti su od četiri sata. Četiri sata! Ako su Delacortea po
planu izvukli iz zatvora, prednost je iznosila još dva sata. Gdje su sada? Gdje
je bila Lilian?

Pomisao na Lilian oduzimala mi je gotovo pamet.

Ispustio sam šalicu iz ruku. Razbila se.

Oteturao sam u kuhinju, uzeo novu i napunio je.

Sad sam u kavu stavio jako mnogo šećera. Moram telefonirati. Ne odatle.
Morao sam otići iz Frankfurta. Morao sam otići iz Njemačke. Prije svega
moram doznati gdje je Lilian.

Lilian!

Odjenuo sam se, htio sam uzeti krivotvorene dokumente i marke i dolare, što
sam sve bio spremio za slučaj bijega u svome pisaćem stolu. Sve je to bilo
zaključano, ključ se nalazio u mene. Lilianine krivotvorene dokumente sam dao
njoj. Nije ih bilo, kao što nije bilo ni Lilian. Moj pasoš, dokumenti o
cijepljenju i novac — sve je bilo ovdje. Sve sam to primijetio kad sam
otključao ladicu. Sve sam to stavio u džep. Tada sam spremio bez razmišljanja
veliku putnu torbu, napunio sam je odijelima, rubljem i cipelama. Od vremena
do vremena sam morao prestajati, neprestance sam se morao odmarati.

4 sata 05.

Ostavio sam sva svjetla kad sam napustio stan. Tiho sam se iskrao na stepenice
i uputio se spram stražnjeg izlaza. Jako je kišilo, tlo je bilo sasvim mekano i
blatnjavo, hladni mi je vjetar donosio kapljice kiše u lice. Bilo je to dobro za
mene i za moju glavu. Teško sam vukao putnu torbu kroz vrt i kroz perivoj do
Šumarske ulice, pa zatim do telefonske govornice. Nisam vidio nikoga. Ušao
sam u govornicu, potražio broj zračne luke. Umorni muški glas se javio.

»želim da me obavijestite o jednom privatnom zrakoplovu.«

»Kakav je to privatni zrakoplov?«

»Bonanza. Vlasništvo je gospođe Petre Schalke. Pilot se zove Wohl. Trebalo

je da noćas poleti s nekoliko mojih prijatelja, htio bih znati da li je poletio.«

»Trenutak.«

Bio je to prokleto dugačak trenutak.

Napokon se javio neki drugi glas: »Otprema letova, Hortig. Htjeli biste znati
je li D-AO 3425 odletio?«

»Bonanza gospođe Schalke ...«

»Jest, taj zrakoplov je odletio.«

Čvrsto sam se morao pridržati za zidove govornice, oblio me znoj po čelu,

ruka mi je bila znojna, a i slušalica.

»Gospodin Wohl je odletio kao pilot?«

»Naravno. Još sam mu dao plan leta.«

»Kamo je odletio?«

»Ponajprije u Bremen, a zatim u Zurich.«

»Jesu li... jesu li svi moji prijatelji bili u zrakoplovu?«

»Odakle da to ja znam?«

»Koliko je... koliko je putnika imao Wohl?«

»Dva. Jednu damu i jednog gospodina.«

»Kako su izgledali?«

»Čujte me...«

»Kako su izgledali, molim vas.«

»Dama je bila tamnokosa ... gospodin nešto mlađi... plave kose...«

Lilian i Olsen.

Gutao sam, ali se ništa nije dogodilo.

Dakle, Lilian me izdala na kraju. Ona je znala da Wohl s bonanzom čeka.

Odletjela je zajedno s Olsenom, učinila je to svojevoljno, nisu je ošamutili.
Ali zašto je to uradila? Zašto? Zbog čega? Za koga? Gdje je tu bila logika,
gdje razum?
»Ponajprije u Bremen?«

»Čujte me, sa kime ja to, zapravo, razgovaram?«

»S njihovim prijateljem. Hoću samo znati...«

»Ako još nešto želite znati, dođite ovamo.«

Klik!

Veza je bila prekinuta.

Lilian. Glasno sam zastenjao. Prevarila me, lagala mi je, čitavo vrijeme. Ali to
nije moguće! To nije moguće! Za to nije imala razloga, nikakva razloga! Ipak je
mene zamolila da je uzmem k sebi, zamolila me da je nikada više ne puštam
samu... možda je pobjegla pod pritiskom. Olsen je zacijelo imao revolver.
Možda je i Wohl poletio pod pritiskom, pištolj u krstima ...

Glupost!

Bila je to glupost. Nema toga! Ali, gdje se nalazi objašnjenje?

Prestrašio sam se. Kraj telefonske govornice prošištao je automobil, a na

krovu mu se okretalo modro svjetlo, sirena je bila uključena. Ali prošištao je
dalje, sirenu više nisam čuo.

Nazvao sam 'Strip'.

Javio se Minski.

»Ovdje je Riki...«

Bez odgovora.

»Do vraga, zar me ne čuješ?«

Rekao je s naporom: »Odakle... odakle govoriš? Iz Zu-richa?«

»Zurich, govno! Ovdje sam! Ovdje, u Frankfurtu.«

»O, bože!«

»Što ti je?«

»Što je tebi?« Ponešto je živnuo. Začuo sam u slušalici tihu muziku. Čini se da
su u lokalu još uvijek bili mnogi gosti. »Kako to da si još uvijek ovdje? Lilian
je nazvala i rekla da upravo polijećete, ti si već u zrakoplovu.«

»Zar je to ona rekla?«

»Jest, dakle, lagala je. Fino.«

»Umiri se! Kad je nazvala? Hajde, kaži!«

»Odmah poslije ponoći. Neka budem sasvim miran, uspjet ćete, polazite za
Zurich. Otmica ondje gore nije uspjela, uhvatili su onog Gevera i neke druge, a
ti su progovorili. Zbog toga morate bježati. Olsen vam je to ispripovjedio. On
je to doznao preko radio-veze. I njega uzimate u Zurich, rekla je Lilian. Kako
bi dobio bar malu mogućnost da se spasi. Za boga miloga, Riki, što se odista
dogodilo?«

»Napali su me i onesvijestili. Uradio je to Olsen! Kad sam došao k svijesti,

Olsena i Lilian više nije bilo. Olsen je odletio s Lilian. Ponajprije u Bremen, a
potom u Ziirich. Zdravo, Borise.«

»Trenutak! Jesi li poludio? Kamo ćeš?«

»Moram do Lilian. Moram znati...«

»To već znaš.«

»Ne, još ne znam!« povikao sam zdvojno.

»Onaj tko viče, zna«, rekao je Minskijev glas. »Zaboravi Lilian. Zaboravi tu
prokletnicu. Sada moraš misliti na sebe. Ako to ne učiniš, gotov si.«

»Možda su prisilili Lilian ...«

»Prestani napokon s Lilian!« zakriještao je. »Zar ti još uvijek nije dosta?«
»Ne, još uvijek mi nije dosta! Tek sada započinje ...« Spo-pao me užasan
bijes. »Sada moram znati što se odista s njom dogodilo.«

»Ovaj je izgubio pamet! Nije pri zdravoj pameti«, jaukao je Minski.

»Drži jezik za zubima.«

»Ali to je ludilo! Riki! Slušaj mene! Bio sam ti uvijek kao otac. Ne možeš sada
poći za Lilian ...«

»Mogu. I hoću. Ja moram odatle, to ti je jasno, zar ne?«

»A Paradin?«

»Nikakav Paradin!«

»Još imaš mogućnost, ako ...«

»Zbog čega si mi pribavio sve one stvari?«

»Dakle, ti ne želiš ništa uraditi?«

»Ne, ništa. I suviše je opasno.«

»Što da ja uradim?«

»Ima li još mnogo gostiju?«

»Ima ih dosta. Bit će danas duga noć.«

»Dobro. Pričekat ćeš dok i posljednji ode. Tada ćeš reći namještenicima u
lokalu, a i onome, kojega ćeš pronaći napolju, kako sam nestao. Kaži da sam
otišao oko dva sata poslije ponoći, rekao sam ti da ću se vratiti. Ne zaboravi
da ne smiješ mnogo znati. Moraš ostati bedak, inače će te zgrabiti.«

»Jest...«

»Nastoj im to reći što kasnije kako bih ja bio u sto većoj prednosti.«
»Kako ćeš mi se javljati, Riki?«

»Nazvat ću te... ne, poslat ću ti brzojav. Pripazi: bude li mi dobro, tekst će

glasiti 'sretno prispio stop pozdrav Riki'. Ako mi ne bude dobro, brzojavit ću
'sretno prispio stop srdačan pozdrav Riki'. Pozdrav i srdačan pozdrav. Hoćeš
li upamtiti?«

»Idiote. Slušaj mene! Predaj se i stavi se na raspoloženje Paradinu.«

»Nikada.«

»Bože moj ... a kada... kada ću dobiti brzojav?«

»Ne znam sada još. Čim odem. Pozdrav je dobro, srdačan pozdrav zlo.
Shvaćaš?«

»Da li shvaćam, pita on! Kako da ti pomognem ako mi budeš poslao srdačne
pozdrave? Kako da ti...«

»Moram završiti. Zdravo, Borise«, rekao sam i objesio slušalicu. Nazvao sam
taksi-stanicu i naručio kola.

Bila su 4 sata 25.

Kiša je neprestance padala.

U zgradi zračne luke bilo je tiho. Mnoga radna mjesta bila su zatvorena. Na
klupama u čekaonicama sjedili su ili ležali putnici. Spavali su. Neka Afrikanka
u šarenoj skupocjenoj haljini dojila je svoje dijete. Svoju, poput kave, smeđu
dojku sa velikom ružičastom bradavicom sasvim je slobodno izvadila. Meni je
odjednom ponovo pozlilo, morao sam sjesti. Nenadano mi je sve postalo
svejedno. Neka me uhvate ovdje. Neka. Lilian me izdala. Bila je to moja
posljednja misao, potom sam zaspao. Putna torba nalazila se kraj mene.
Probudio sam se u 5 sati 30. Sad je već bilo življe u čekaonici. Začudilo me
kako nisam pao s klupe. Sasvim sam pristojno spavao sjedeći. Na klupi
sučelice meni sjedila je Crnkinja sa svojim djetetom. Smijala mi se. Ja sam se
grčevito nasmijao, ustao i oteturao do neke goleme table gdje su ispisali
odlazak i dolazak pojedinih zrakoplova. Zrakoplov Swiss Air kompanije, što u
6 sati dolazi iz New Yorka polazi u 6 sati 30 u Ziirich.

To je bio moj zrakoplov.

Otputio sam se ka prodajnom mjestu Swiss Air kompanije, a boljeli su me svi

udovi. Upravo su otvorili. Čisto, mladoliko i ispavano zasjala mi je u lice
lijepa stjuardesa.

»Gospodin želi?«

Deset minuta kasnije imao sam svoju kartu, prtljagu sam predao, sjedio sam
sada u restauraciji pijući vruću kavu, gutajući pecivo premazano maslacem. U
restauraciji je osim mene bilo još sedmero ljudi. Još uvijek je padala kiša.
Zrakoplov je točno pristao. Izašlo je mnogo putnika.

U 6 sati 10 pozvali su putnike za Ziirich da pristupe paso-škoj i carinskoj

kontroli. Ma koliko bio ošamućen — pokazale su se sada dobre strane
sredstva kojim su me omamili. Bio sam miran i usredsređen kao što mi se nije
događalo godinama. Bio sam sasvim siguran da mi se ništa ne može dogoditi.
A ništa se i nije dogodilo. Svi su bili veoma uljudni. Crnkinja sa svojim
djetetom nalazila se u kratkom redu putnika ispred mene. Dok smo u tranzitnom
prostoru čekali da nas autobusom odvezu do našeg zrakoplova pripovijedala
mi je mlada majka kako potječe iz Konga. Živi u Leopoldvillu. Muž joj je
visoki vladin činovnik. Poslao ju je u Njemačku nekom slavnom profesoru da
rodi svoje dijete. Profesor je bio vlasnik sanatorija kraj Frankfurta. Tu je ova
crna dama, koja je, kao što sam sada vidio, bila sva puna dragocjenog nakita
provela posljednju četvrtinu godine. Sada se vraća kući. Putuje preko Ziiricha,
jer joj je profesor preporučio neku slavnu školu za njegovateljice u Zurichu
gdje se izobražavaju i obojene djevojke. Takvu jednu djevojku želi crna dama.
Radije bi ona imala bijelu djevojku kraj sebe, ali, rekla je to tužno: »Bijele još
uvijek ne žele k nama. Ne razumijem to. U nas je tako lijepo.«

U velikom zrakoplovu na mlazni pogon ponovo smo dobili doručak. Pomislio

sam kako još uvijek nisam popio dovoljno kave, pa sam popio još jednoć
čitavu porciju. Vrijeme se u međuvremenu poboljšalo. Kad smo se našli u
Zurichu duvao je samo hladan vjetar, nije kišilo. Stajao sam neko vrijeme na
uzletištu ogledavajući se za privatnim zrakoplovom s njemačkim oznakama D-
AO 3425 (sasvim čudnovato, usprkos ošamućenosti sve sam to upamtio) ali
zrakoplov nisam otkrio. Pilot je zacijelo odmah odletio, pomislio sam
napokon. (Ispravno sam zaključio, saznao sam to kasnije od Delacortea.)

U zračnoj luci Kloten vladao je normalni jutarnji metež. Formalnosti oko

ulaska odvijale su se s najvećom mogućom ljubaznošću.

Utvrdio sam kako je pola sata prije no što smo mi sletjeli u Kairo poletio
jedan KLM — clipper, a četvrt sata prije našeg slijetanja otputio se u Južnu
Ameriku jedan PAA zrakoplov, prvi zastanak mu je u Recifeu zatim nastavlja u
Rio i Buenos Aires.

Otputio sam se ka prodajnom mjestu KLM kompanije i upitao je li poletjela

gospođa Angelika Dirksen tim jutarnjim zrakoplovom. Stjuardesa je pogledala
popis putnika.

»Jest«, rekla je.

»Da li ju je netko pratio?«

»Ne mogu vam to reći, gospodine. Pogon je veoma velik, zrakoplov je bio
gotovo pun.«

Ono što sam doznao dostajalo mi je. Lilian zacijelo nije sama poletjela u
Kairo.

»Kada polazi idući zrakoplov?«

»Danas u 20 sati 30.«

Pitao sam i na ostalim mjestima.

Zrakoplov Sabena polazi u 10 sati 30. Uplatio sam svoje mjesto. Teško mi je
objasniti zašto radim sve to što upravo radim. Vodila su me dva motiva. To se
može razumjeti ako mi se povjeruje kako Lilian usprkos svemu još uvijek
volim više od vlastita života, ma kako to besmisleno zvučalo — jer da me
izdala bilo je izvan svake sumnje.

Bila je to moja fiksna ideja, to, što je gorjelo u mom mozgu: izdala, se pod
pritiskom. Ona me usprkos svemu voli. Prijete joj. Ucjenjuju je. Mora da
postoji neka tamna tajna što su je doznali. Moram joj pomoći. U nevolji je.
Potrebna joj je moja pomoć. Moram k njoj. To je bio prvi motiv. Drugi:
bezgranična ljutnja, bezgraničan bijes, bezgranično ogorčenje. Sebi nisam bio
kadar objasniti zašto me Lilian izdala. U korist koga. Što ju je vodilo da učini
tu bestidnost. To moram doznati stajalo me to i života! To moram doznati — od
nje, iz njenih usta! U glavi sam imao samo te misli: nas dvoje još nismo gotovi.
Veliko, posljednje objašnjenje nam još predstoji. Želiš tome izmaći, Lilian, ali
nema toga. Nema toga!

Nitko i ništa me od toga nije moglo odvratiti da je i dalje slijedim. Bio sam
gluh i slijep za svako razumno razmišljanje. Uopće nisam bio kadar staloženo
rasuđivati, vodili su me sami impulsi. U meni je postojao jedan, beskrajno jak
impuls: još jednoč moram vidjeti Lilian, moram je dovesti do toga da
progovori, moram čuti njen odgovor, njeno objašnjenje za sve.

Tako je to bilo sa mnom.

Ne znam jeste li, uza sav moj trud, sposobni da razumijete i da osjetite sve to,
gospodo suci. Sumnjam. Ali tako, točno tako je bilo.

Egipatski carinik u zračnoj luci Heliopolis bio je čisti Felah: natprosječno

visok i snažan, ali nimalo gojazan, boja lica mu je bila žuto-smeđa, valovita
kosa mu je bila modro--crne boje, a oči, poput badema, zaklanjale su teške i
dugačke trepavice. Korijen nosa pod niskim čelom duboko se usjekao,
jagodice su mu bile široke, a također i usta što su imala debele usnice. Brada
mu je bila slabo razvijena.

Tom cariniku se nije žurilo. Morao sam otvoriti svoju putnu torbu. Pregledavao
ju je upravo nevjerojatnom pola-ganošću, gledao je i pipao upravo sve što se u
njoj nalazilo. Iza mene se nagomilalo putnika, svi su se ljutili i psovali.
Carinika to nije uzbuđivalo. Engleski je govorio s teškim akcentom.

»Open this, please.«

Bila je to moja torbica s toaletnim priborom. Otvorio sam je. Pretraživao je

pomno sve što je u njoj bilo. Putnike koji su stajali iza mene grubo je
upozoravao na tišinu. Upalo mi je u oči kako od vremena do vremena
pretražuje pogledom iza mojih ramena pristanišnu dvoranu. Čak sam se jednoč
i okrenuo, ali nisam ništa primijetio što bi to moglo pobuđivati toliki interes
ovog carinika. Promet je bio velik, ljudi su se žurili motajući se amo-tamo, svi
su bili veoma glasni.

U Egiptu je bilo veoma toplo, na sebi sam imao krivo odijelo. Svoj ogrtač od
devine dlake nosio sam preko ruke, a ondje gdje mi je visio ovlažio se rukav
odijela zajedno s košuljom. Krivotvoreni pasoš ležao je ispred carinika.
Iznenada, za tren oka, činilo se kao da ga više ne zanima.

»Ali right, you can go!«

Brzo sam zgrabio svu svoju imovinu i povukao patentni zatvarač velike putne
torbe u kojoj su se nalazila također i odijela. Kontrolu policije sam već bio
obavio. Ondje je sve išlo veoma brzo. Vukao sam svoju prtljagu spram izlaza,
jer na daleko nisam ugledao nijednog nosača. Po svom planu otišao sam u
Kairo gdje sam naumio odsjesti u nekom hotelu. Poslije toga sam htio
sistematski ići dalje. Policija. Prijavni ured. Hoteli i prenoćišta. Negdje je
Lilian morala odsjesti. Naravno, bilo je moguće da uopće nije ušla u Kairo,
već se nalazi negdje drugdje sa svojim suputnicima — ma tko to bio.
Delacorte je svakako bio jedan od suputnika. U zračnoj luci neću doznati ništa,
to mi je bilo jasno. Negdje sam morao početi. Uvijek je još bilo
najvjerojatnije da će se Delacorte i Lilian prije svega otputiti"u Kairo.

Dohvatio sam se izlaza. Napolju je sjalo jako sunce usprkos kasnom godišnjem
dobu. Nenadano su se stvorili kraj mene.

»Dobar dan«, rekao je Geyer. Kretao se pomoću štapa, još uvijek je ponešto
hramao.

»Gotovo da smo se mimoišli«, rekao je Olsen, plavokosi pripadnik

kriminalističke policije. »Čekali smo vas ondje prijeko kod policije za
strance.« Približio mi se sasvim s moje lijeve strane. Oduzeo mi je putnu
torbu. Desnu je ruku imao u džepu kaputića svoga tankog ljetnog odijela. Nešto
tvrdo zabolo mi se u slabine. »Naš prijatelj s carine zaslužio je svoj novac«,
nastavio je Olsen. »Zadržao vas je toliko da smo još mogli dotrčati. Dobar
čovjek. Jasno vam je kako to nije tabla čokolade što vam se priljubila uz
slabine.«
»Jest«, rekao sam.

»Fino«, rekao je Olsen. »Pođimo. Ne suviše brzo. Desno, onamo, k

parkiralištu. Ondje se nalazi žuti plvmouth, vidite ga. Ne pokušavajte ništa.
Strašno sam nervozan. Ta stvar u mojoj ruci lako okida.«

Ogledao sam se. Bili smo sami. Podaleko od nas stajao je autobus, ondje je
bilo nešto ljudi. Svi su bili dosta daleko od nas.

Geyer je iznenada pristupio sasvim uza me, osjetio sam i na drugoj strani
slabina nešto tvrdo.

»Sami smo, želimo da tako i bude«, rekao je Geyer. »Dakle, pođite već
jednom. Jednakomjerno i mirno.«

Pošao sam, nalazio sam se između njih i između dva revolvera, pošao sam
mirno, ne suviše brzo i jednakomjerno. Približavali smo se velikom žutom
automobilu. Sunce je palilo, a niz tijelo su mi se slijevale kapljice znoja. Ni
daška vjetra. Palmino lišće se tromo gibalo, tromo i puno prašine.

»Uspjeli smo! Ponovo smo uspjeli, gospodine Mark!« Tim poklikom provalio
je nadstražar Stalling jutros u moju ćeliju. Odvest će me brijaču. Svaka tri
tjedna šišamo kosu. Danas je bio taj dan. Bilo je i vrijeme.

Stalling je došao i suviše rano. Nisam još završio brijanjem. Upravo sam se
oprao. Tih dana kad brijači rade u zgradi sve ide naopako. Doručak nam
donose odmah poslije buđenja. Još nisam odjeven. Nisam ja kriv za sve to.

Ponedjeljak je, 5. lipnja 1967.

»Nemojte se žuriti. Nije to vaša krivica, gospodine Mark. To su čuvari, uvijek

oni sve pomiješaju za vrijeme dana šišan ja, i sam ne znam zašto je tome tako.
Samo se vi u miru obrijte, čekat ću ja. Tamo ćete za šišanje čekati i mnogo
dulje, brico ima mnoge mušterije.«

Imam brijaći aparat s pogonom na baterije. Njega smijem upotrebljavati.

Njime sebi ne mogu oduzeti život. Dok se, dakle, pred zrcalom iznad
umivaonika brijem slušam kroz nježno zujanje aparata nadstražara Stallinga
koji mi objašnjava nešto glasnije.

»Žurimo od pobjede ka pobjedi! Kriza u partiji napokon je prebrođena!

Usprkos tome, što je Thielen izašao iz partije i obrazovao vlastitu, i to usred
izborne borbe, mi smo uspjeli. I u Donjoj Saskoj, gospodine Mark! Dvije
stotine i pedeset tisuća glasova! Sedam procenata! Više od FDP! Deset
sjedišta u Parlamentu! Mi smo po snazi treća partija u zemlji, gospodine Mark!
Ovdje, na donjoj usnici još imate nešto. Treća po snazi partija, tako je! Pri
izborima godine 1963. još nas uopće nije bilo, a pri izborima 1965, dakle,
prije godine i pol, dobili smo dva i pol posto. A sada u Donjoj Saskoj gotovo
trostruko! Zar to nije pobjeda, gospodine Mark! Ili možda nisam u pravu?«

»U pravu ste, gospodine Stalling.«

»Jedna pokrajina za drugom! Sad smo na konju! Sad ćemo imati vremena da
partiju iznova obrazujemo, jedinstveno i čvrsto, i pri idućim izborima vidjet će
se! što mislite, kako li se samo izvjesni ljudi već počinju umiljavati. Znate i
sami koga tu mislim.«

»Jest, gospodine Stalling.«

»Govorilo se: NPD se raspada! Dakle, gotovo sam se ugušio od tih smijurija!
Ti idioti! Mi ćemo se tako dugo raspadati dok ne dođemo na vlast, odista na
vlast! A tada će se mnogi čuditi! Zar nisam u pravu?«

»U pravu ste«, rekao sam spremajući svoj aparat za brijanje i odijevajući se

na brzinu.

Bivši nacisti su ponovo uspjeli. Sve se odvija upravo tako, upravo sablasno
tako kako je to sebi Boris Minski u studenome 1966. izračunao.

»Pobijedili smo u velikoj pokrajini, gospodine Mark! Pokrajina samih

socijalista. Izgubili su oni lijep procenat. Naravno, i mandate. Sedam! Fino za
pokrajinu socijalista, zar ne? Posljedica je to velike koalicije. Odmah sam
znao kako će socijalisti tom koalicijom biti oslabljeni. Zašto? Jer su mnogi
drugovi naprosto otišli i suviše daleko. Sad im se vraća. Kakva li će to biti
strka pri idućim izborima! Socijalisti gube, a njihovi partneri predstavljaju
samo još tužnu šalu... što preostaje, gospodine Mark? što preostaje? CDU/CSU
i NPD.«

Navlačim košulju.

»Mi dolazimo, gospodine Mark, mi dolazimo. Ako se kriza nastavi... a tako će

biti, mogu oni od koncentrirane akcije...«

»Koncentrirane?«

»Jest, naravno. Mogu oni o tome pripovijedati sve dok im se usta ne raspadnu,
od svega toga nema mnogo vajde! Kriza se nastavlja, nezadovoljstvo raste,
nesigurnost, i strah malog čovjeka također... vrijeme radi za nas, gospodine
Mark. Upravo kao i prije! Hoću reći: ne može se to još uspoređivati, nismo mi,
to sam bog zna, nova nacionalsocijalistička partija, ali čovjek ipak mora učiti
od povijesti. Jer, zar nije i prije upravo tako započinjalo, ili možda nisam u
pravu?«

Navlačim na sebe kaput i govorim: »U pravu ste, gospodine Stalling.«

»Majčici je dobro kako joj već dugo nije bilo. To nam govori i liječnik.
Sasvim će ozdraviti. Znajte, mnogo razmišljam o tome, otkako sam u partiji
kao da nas je nešto blagoslovilo. Glupo je to, znam. Ali neprestance moram na
to misliti. Ako čovjek može raditi nešto dobro, tada neka to radi, to je
moralno. Nagrada dolazi sama od sebe, zar ne? Tako, a sad ćemo poći u
našega brice. Uostalom, budite oprezni s njime. Socijalist je. Danas nije dobre
volje.«

Olsen je sjedio za upravljačem, a Geyer držeći pištolj na koljenima kraj mene.

Vozili smo se u žutom plvmouthu. Vozili smo se kroz suncem obasjanu
beskrajnu ravnicu. Cesta je bila široka i dobra, ali veoma prašna, naša kola
ostavljala su iza sebe silan oblak prašine. Olsen je vozio brzo. Na rubu ceste
tu i tamo bi se našlo pokoje stablo eukaliptusa, a u daljini sam od vremena do
vremena vidio potleušice; bilo je i većih kuća. Jednom sam primijetio selo.

Na poljima su radili ljudi, žene i djeca, loše su bili odjeveni i duboko sagnuti.
Oruđe im je bilo jednako onom kojim su se Egipćani služili vjerojatno prije
pet tisuća godina: kratke ručne lopate, kojima se moglo mnogo toga uraditi,
željezni ježevi, koji su im služili kao drljače i oštrougli zvjezdasti plugovi što
smo ih vidjeli na hijeroglifima. Ljudi i žene su upravljali drljačom i
plugovima; vukli su ih mršavi stari bivoli.

Heliopolis je ostao za nama već gotovo trideset minuta vožnje, zračnu luku i
sve zgrade oko te luke više nismo vidjeli.

Trideset minuta nitko od nas nije prozborio riječ. Svi prozori na kolima su bili
otvoreni, usprkos tome pritiskala nas je vrućina. Svukao sam sa sebe kaput.
Košulja mi se prilijepila o tijelo.

»Zimska kultura«, oglasio se Geyer nenadano.

»što?«

»Obrađuju zemlju za zimsku sjetvu. Pšenica, ječam, djetelina. Zemlja je

plodna. Triput godišnje vrše sjetvu, a triput ubiru plodove. Prisustvovao sam
jednoć žetvi šećerne trske«, rekao je Geyer. Momak je već bio i u Egiptu,
pomislio sam. Zacijelo odmah poslije svršetka rata.

»Kome me vodite?«

»Vidjet ćete.«

»Morali ste poći za nama«, oglasio se Olsen za upravljačem.

»Takav je«, odgovorio je Geyer Olsenu igrajući se s revolverom i gledajući

me nasmijano. »Strastven je, izgubio je glavu. Odmah sam to rekao. I njegov
brat. Niste mi vjerovali. Tko je bio u pravu?«

»čovjek sebi teško može predstaviti da netko može biti takav idiot«, odgovorio
je Olsen kao braneći se.

»Gdje je moj brat?«

»Da, da«, rekao je Geyer.

»Gdje je moj brat? Gdje je gospođa Lombard? Gdje je Delacorte?« pitao sam
osjećajući se slab i jadan, znoj mi je tekao po čitavu tijelu.
»Koliko mnogo pitanja!« Geyer je prijekorno kimao glavom. Njegova debela
stakla naočara sjala su. »Samo mirno, dragi moj, samo mirno. Sve ćete
doznati. Ali za volju božju mirno. Ne budite nestrpljivi. Čuvajte živce. Sada je
to najvažnije, razumijete li me?«

Olsen je gunđao: »Jeste li to čuli, Mark? Čuvajte živce. Odista, to je

najvažnije. Geyer ne voli ljude loših živaca. Jednako kao i Scherr.«

»Što je s njime?« Slaboumnog negroidnog zatvorskog nadglednika sam

potpuno zaboravio.

»Mrtav je«, rekao je Olsen. »Nije bio dobrih živaca. Htio je iskočiti... htio je
poći u policiju, i sami ne znamo kamo, samo zbog toga što bonanza nije došla
točno na minutu, pa je morao malo čekati. Svi moraju čekati na ulazu u
bremensku zračnu luku. Svi su čekali. Gospođu Lombard i mene. Nismo šale
radi zakasnili. Morali smo se vratiti i sletjeti ponovo u Frankfurtu, jer jedna
vrata nisu bila dobro zatvorena.«

Ispred nas se ukazala oaza. Vozili smo pravo k njoj.

Obratio sam se Olsenu: »Vi ste doletjeli s gospođom Lombard?«

»Jasno, a da tko? Idiot, onaj Scherr. Sve je bilo u najboljem redu. Svaki je
dobio izvanredno dobro krivotvoren pasoš. Boljih krivotvorenih pasoša od
ovih naših nema. Gospođa Lombard je čak donijela još jedan. Dali su joj to iz
čiste ljubeznosti. Dakle, imala ih je dva.«

»Koji je uzela?«

»Vaš. Fotografija je bila bolja.«

»I što se dogodilo sa Scherrom?«

»Postao je nemiran«, rekao je Geyer. »Postao je glasan. Silom je htio poletjeti.

Ništa drugo mi nije preostalo.« Podigao je revolver i ponovo ga spustio.

»Zar ste ga vi ubili?«

»Naravno«, rekao je Geyer. »što da uradim?«

»Tako smo imali više mjesta u bonanzi«, primijetio je Olsen. »S tim idiotom
zrakoplov bi bio i suviše pun. Ionako nas je bilo dosta. Petero, šestero s
pilotom. Još i prtljaga.«

»Gdje ste ubili Scherra?« upitao sam.

»U šumici. Uskoro će ga naći. Samo sam ga površno zakopao i prekrio lišćem

i granjem. Neka mu se bog smiluje, odista je bio slabe pameti. Nikada nitko
neće shvatiti kako mu je uspjelo Delacortea tako glatko izvući iz zatvora.
Uvijek sam se bojao hoće li mu uspjeti.«

»Zatvor je njegov dom«, rekao je Olsen. Oaza se sve više približavala.

Ugledao sam mnoge rascvale grmove između stabala. »Morao se naprosto
snaći. Zapanjilo me kako je u bolnici udesio onog doktora. Nije to bilo bez
vraga.«

»Cisti refleksi, i ništa drugo. Glupa svinja«, rekao je Geyer. »Obećali smo mu
da ćemo ga ovdje skloniti. Izvanredno bi prošao.«

»Gdje ste ga kanili smjestiti?« upitao sam.

Geyer mi nije odgovorio.

»Bolje je da je mrtav. Neprestance bi nas opterećivao. I napokon, on je bio

ubojica. Dvostruki, dvostruki ubojica, zar ne? Onaj u zatvoru i taj mu leži na
savjesti. Onaj zatvorenik u istražnom zatvoru.«

Razmišljao sam o tome kako je i pripadnik kriminalističke policije Geyer

dvostruki ubojica, ali sam šutio.

Došli smo u neki šumarak. Odjednom je postalo hladnije. U šumici punoj

palma nalazilo se nekoliko bijelih vila s golemim vrtovima. Činilo se da ovdje
žive bogataši, sve je govorilo o novcu i obilju. Cvijeće je cvalo u svim
mogućim bojama.

Zaokrenuli smo s glavne ceste na asfaltiran put koji je vodio ka žuto obojenoj
kući sa zelenim, zatvorenim prozorima, kuća je imala ravan krov. Na krovu
mora da su se nalazile cijevi za polijevanje vrta, odozgo je tekla voda po
zidovima kuće, žutilo kuće je vodom postalo tamnije. Zemljište je bilo
okruženo visokim zidom. Put je vodio nekim željeznim vratima, bila su od
kovanog željeza, kroz koja se mogla vidjeti vila. Olsen je kratko zatrubio. Iz
kućice kraj vrata, u perivoju, izašao je Arapin u košulji i gaćama, otvorio je.
Vozili smo se dalje. Arapin nas je pozdravio. Put je pravio luk i približavao se
ulazu u predvorje sa stupovima na kojima se nalazio balkon. Olsen se
zaustavio.

»Napolje!« rekao je Geyer. Ponovo mi je prislonio revolver na tijelo.

Iskobeljao sam se iz kola. Zeleno obojena vrata su se otvorila. Bjeloputni
mladi čovjek našao se pred nama.

»Išlo je to sasvim dobro«, rekao je čistim njemačkim jezikom. Na sebi je imao

kaki odijelo i košulju s otvorenim ovratnikom. U unutrašnjosti kuće bilo je
tamno. Električno svjetlo je sjalo u nekom velikom predvorju gdje je bilo
mnogo sagova i starog evropskog pokućstva.

»¦Kamo s njime?« upitao je Geyer.

»U salon«, rekao je mladić pokazujući bradom neka pokrajnja vrata. Geyer me

ponovo lako udario revolverom u slabine. Približavao sam se vratima. Mladić
je išao pred nama, pokucao je na vrata i otvorio ih. Pustio nas je da uđemo u
neku prostoriju u kojoj se nalazio chippendale namještaj. Sa stropa nas je
obasjavao golemi okrugli luster. Prozori su bili zatvoreni. Ispred kamina
nalazila se velika garnitura sa stolicama, dugačka klupa od pletenog pruća i
stol koji je imao ploču od mramora. Na stolu se nalazilo posuđe za čaj. Kraj
kamina ugledao sam čovjeka besprijekorno odjevena, na sebi je imao bijelo
tropsko odijelo, kosa mu je bila svijetloplava, besprijekorno počešljana, bio
je elegantan i nadmoćan, čelo mu je bilo visoko, oči svijetle, brk također plav,
imao je brazgotinu preko obraza, protezala mu se od lijevog kuta usta sve do
jagodice.

»Dobro došli«, rekao je masovni ubojica, doktor Victor Delacorte.

»Rat! Buknuo je rat!«

Tako vičući banuo je nadstražar Stalling prije pet minuta u moju ćeliju.
Već je to drugi put, danas, što nailazi pun novosti.

Prije brijača bili su to izbori u Donjoj Saskoj.

Poslije brijača je sada rat između Egipta i Izraela, rat koji je izbio silnom
žestinom i što su ga dugo spremali i dugo svi čekali.

Nadstražar Stalling bio je izvan sebe.

»Jutros je započelo! Ali samo kako! Jadni Izrael! Borbe se vode na svim
bojištima! I na koliko samo strana Židovi moraju ratovati! Egipćani! Jordanci!
Sirijci! Protiv — ne mogu ja to sve ni upamtiti! Borba tenkova u pustinji!
Napadaji iz zraka! Onaj prokleti Naser! Trebalo bi ga objesiti! što su Židovi
uradili bilo kome? Marljivo i tiho obrađivali su svoju zemlju. A sada, kad su
iz zemlje napravili vrt, sada bi oni htjeli taj vrt! Kažem vam, gospodine Mark,
ako se sada čitav slobodni svijet ne ujedini i Židovima ne pomogne tada neka
se Amerika pakuje, tada mi je tog slobodnog svijeta dosta! Naravno! I ne samo
meni! Svima, također, kojima sam pričao o ratu! Gospodin Jakowski je rekao
kako to što se dešava Židovima, kako je to najveći zločin našeg vremena!
Izvan sebe je od zgražanja, gospodin Jakowski! Kairo valja bombardirati!
Priuštio bih ja to njima! Odmah poslije izbijanja rata još su plesali na ulicama
i pjevali od oduševljenja zbog tog svetog posranog rata što ga žele voditi!
Gospodin Jakowski, ja, svi u zgradi, svi mi imamo samo jednu želju: da ih
Židovi samelju, da iz njih naprave trijeske, i da od njih ne ostane ništa,
prokletnici!«

Tim riječima nadstražar Stalling je otrčao iz moje ćelije kako bi vijest pronio
čitavim zdanjem.

Rat na Bliskom istoku.

Danima, tjednima čekalo se da izbije. Eto, sad je tu. što će se dogoditi? Ma što
se dogodilo, ja u svemu tome ne mogu ništa. Ali ipak čovjeka spopada
nelagodnost kad pomisli kako u svom izvještaju upravo ponovo dolazim u
Egipat gdje se sada vode tenkovske bitke, gdje eksplodiraju bombe, gdje
padaju bombe iz zrakoplova, zavijaju sirene, bore se ljudi i umiru; opisujem
kako sam bio ondje, u Egiptu, u Kairu, gradu, što je danas doživio prvi svoj
napadaj iz zraka — bio sam ondje prije pola godine. Jest, gotovo u iste dane,
prije pola godine, sjedio sam sučelice profesora Delacortea u hladnom salonu
elegantne vile ina rubu oaze negdje u blizini Heliopolisa...

Egipatski dječak odjeven u bijelo točio nam je poput leda hladni čaj. Na
mramornom stolu nalazila se golema termos boca. Delacorte i ja sjedili smo
sučelice jedan drugome — on njegovan i čist, ja znojav i prljav. Poslije
vrućine napolju ovdje je u salonu bilo veoma ugodno, svjetlo sa stropa nas je
obasjavalo, tiho sam čuo vodu kako teče preko kućnih zidova.

»Nadam se, da ste ugodno letjeli«, rekao je Delacorte držeći šalicu i tanjurić u
rukama srčući hladnu tekućinu. I ja sam pohlepno pio.

»Dat će vam, naravno, drugo odijelo... gospodine Peteru Horneck.«

»Ostavite se toga«, rekao sam. »Vi se također ne zovete više Delacorte. Svi se
vi sada drugačije zovete. Kako se zapravo zovete?«

»Vama to odista mora biti nezanimljivo.«

»Gdje sam?«

»Na žalost, ne mogu vam reći.«

»Vi ne možete, ili nećete?«

»Ne mogu. Doveli su me iz zračne luke ovamo jednako kao i vas. I mene su
očekivali.«

»Dva gospodina s revolverima?«

»To baš ne. želite li nešto peciva? Ne? Kušajte!« Grickao je komad peciva.
»Ne, gospoda nisu imala revolvere.«

»Već?«

»Čekali su me... prijatelji.« Smiješio se i lako naklonio. »Zaboravljate da su

me ovdje čekali... kao prijatelja.«

»Mene ne.«
»Ne, vas ne. Hoćete li još čaja?«

»Molim.«

Oprezno sam sebi natočio čaj.

»Gdje je gospođa Lombard? Gdje je moj brat?«

»Ne znam. Odista ne znam.« Podigao je svoje izražajne, lijepe ruke. »Nemojte
se uzbuđivati. Samo ćete se znojiti. A sve to nema nikakva smisla. Kada ćete i
kako ćete otići odavle ne ovisi ni o vama, a ni o meni. O tome sada odlučuju
...«

»Vaši prijatelji.«

»No, jest.« Nakašljao se. »Vi to morate razumjeti. Bilo bi ipak i suviše opasno
ostaviti vas da se slobodno krećete naokolo ... u najmanju ruku sada odmah
poslije mog bijega. Tko zna što biste u vašem stanju, stanju koje valja
razumjeti, mogli da učinite? To se nije smjelo staviti na kocku.«

»Tko to nije smio staviti na kocku?«

»Svi mi«, rekao je Delacorte. Fin miris dobre kolonjske vode klizio je polako
k meni. Prošao je rukom po svojoj lijepoj kosi.

»Ta kuća je vlasništvo 'Pauka', zar ne?«

»Kako, molim? Ne znam o čemu govorite.«

»Znate vi veoma dobro o čemu... ali što! A vi? Vama je svejedno gdje je
Lilian?«

Lice mu se trgnulo. Ugrizao se za usne. Razmišljao sam da li glumi, ali nisam

stekao takav dojam.

»Nešto sam vas upitao.«

Ustao je i otputio se k prozoru što je bio zastrt teškim zastorom. Okrenuo mi je

leđa. Prsti na rukama su mu se ispreplitali dok je govorio.
»Ni u kom slučaju mi nije svejedno. Lilian... Lilian je cijena za moju
slobodu.«

Odložio sam šalicu s čajem, jer je sada moja ruka počela drhtati. On se nije
okretao.

»Ispripovjedit ću vam. Sve od početka. Ponajprije: tako sam bio oslobođen

...«

Ispripovjedio mi je ukratko sve. Tu sam doznao kako se iskopao iz istražnog

zatvora. Delacorte je govorio s naporom.

»Neću počiniti izdaju i razotkriti tajnu ako vam kažem da smo svi mi, Lilian,
vaš brat, Geyer, Olsen i ja doletjeli iz Bremena preko Ziiricha ovamo u
Kairo.«

»Ne, ne odajete nikakvu tajnu.«

»Dakle, na putu sam imao dovoljno vremena da razgovaram s Lilian i s vašim

bratom Werneroctn. Sve je to sasvim jednostavno. Lilian me, otkako me
poznaje, varala s vašim bratom Wernerom. Sumnjičio sam tolike muškarce, jer
me veoma spretno varala... ali bila je vjerna nevjernica, vjerna samo vašem
bratu, čak i s vama me nije varala. I to ima, poslije svega što o vama znam,
neko značenje.«

»Ne razumijem vas.«

»Što sam vas onda u 'Kaiserhofu', prije no što će me uhapsiti, zamolio i stavio
vam na srce da se brinete za Lilian mislite li da je to bila cinična šala? Izrekao
sam to isključivo po planu da vas upoznam i da ispitam vaše sposobnosti.
Partituru Devete poklonio sam vam ne što bih za vas osjetio spontanu
simpatiju, već je to bio znak raspoznavanja, jer sam shvatio da ste sposobni.«

»Doznao sam to u međuvremenu.«

»Bio sam osvjedočen kako volite Lilian. Jednako kao što sam bio osvjedočen
kako Lilian vas ne voli. Bili ste joj samo sentimentalna uspomena, i ništa
drugo. Vidi medaljon s telefonskim brojevima. Vidi telefonski poziv kad se
otrovala ...«

»Meni to govori nešto više od obične sentimentalnosti«, rekao sam uzrujano.

Gledao me zamišljeno.

»U pravu ste. Bilo je to više... Lilian odista nešto značite ... Ne znam, što... ali
u svakom slučaju ja kao muškarac nisam bio na vas ljubomoran, razumijete li
me? Lilian je pri tom govorila o vama i prečesto kao o nekom dobrom starom
poznaniku, nekom vjernom prijatelju... jest, kao o nekom malom vjernom
dječaku, psiću, što trči za čovjekom i čovjek tim stvorenjem može raspolagati
kako ga je volja ... ali ne, sjednite, ne mislim vas vrijeđati... obojica smo
prevareni, ako baš to želite. Lilian se nikada nije mogla riješiti vašeg brata, a
ni on nje.«

»Zar su vam oboje to rekli?«

»Jest, za vrijeme leta.« Delacorteovo lice je sad bilo bijelo kao kreda. Patio
je, to se vidjelo. »Prezire me, rekla je Lilian. Sada, kad zna tko sam nekoć bio,
prezire me. Ona me se gnuša. Same sebe se gnuša kad i misli na ono kad je
bila moja ljubavnica.« Mahnuo je rukom po zraku. »Naravno, sve je to
brbljarija i histerija. Poznato je. Znam da je volite kao što je volim i ja...
usprkos svemu.« Nakašljao se i okrenuo mi leđa. »Usprkos svemu i uvijek,
jest«, rekao je. »Pretpostavljam kako je i s vama isto... čak i poslije svega što
sam vam sada rekao. Poslije svega što vam je Lilian upravo uradila. Čovjek ne
prestaje voljeti ženu samo zbog toga što je kurva, zar ne?«

Meni je pozlilo.

Podbočio sam glavu rukama.

Kakva samo lažij ivica, kakva glumica, kakva prava kurva je ipak bila Lilian,
ako je sve to istina što mi govori Delacorte. Lilian... prije dva dana još je
ležala sa mnom u krevetu, gola, stenjući od požude. U Treuwallu je preklinjala
mene i policiju neka je očuvamo Wernera.

»Ne želim ga vidjeti! Ne mogu podnijeti njegov pogled! Nikada ga više ne

želim vidjeti.«
Dobra glumica, to se mora priznati. Upecala me glumom. I policiju. Čini mi se
i samog Paradina.

Ako je to istina što Delacorte ovdje priča...

Tko mi kaže da je to istina?

Nitko! Još uvijek se nisam mogao odlučiti da povjerujem kako me Lilian

izdala.

»Mi moramo ostati zajedno. Zauvijek. Samo mi. Volim te, Riki. Znaš i sam,
samo sam uvijek tebe voljela...«

Ona je to rekla. Sama od sebe. Nitko je nije prisiljavao. Možda je sada netko
prisiljava? Nije joj bilo potrebno da mi kaže, da me vara! Zašto bi to radila?
Zašto? Nešto mora da je bilo iza svega toga. Još uvijek ne znam istinu, ne još
uvijek je ne znam. Lilian ipak nije bila takva lažljivica, takva glumica. Nije
bila tolika kurva, ne!

Osjećao sam se ponešto ošamućen. Ponajprije vrućina, sada hladnoća, pa

uzbuđenje, daleki let, strah, nada, neizvjesnost, zarobljavanje — sve je to bilo
ipak malo suviše. Oša-mućenost je rasla. Borio sam se i ponovo ispio čaj do
dna. Delacorte je natakao.

»Hvala«, rekao sam.

»U zrakoplovu sam, dakle, doznao istinu. Dali su mi da biram.«

»Da birate? Što?«

Slegnuo je ramenima.

»Vidite, prijatelju, postat ću voditelj velike živčane klinike... svejedno gdje...

praktički ću imati neograničena sredstva. Moći ću do mile volje istraživati.
Ovdje su im potrebni stručnjaci. Nemaju ih dovoljno. Dakle, to mi se nudi.
Mogu to dobiti svakog trenutka. Ako se odreknem Lilian. Jednom za svagda.
Ako je nikada više ne budem vidio. To je uvjet. Ako pristanem, dobro je. Ako
ne pristanem...« Stao je u riječi.
»Ako ne pristanete?«

Nastavio je polako: »Objasnili su mi u zrakoplovu — uvjerljivo su mi

objasnili — kako će me odvesti iz Egipta i predati njemačkim vlastima ako ne
pristanem.«

»Moj brat vam je to objasnio?«

»Jest. On je čovjek koji mora da ima veliku moć. Veliku, veoma veliku moć.«

Čovjek je on također koji izvanredno laže, pomislio sam. Najbolji igrač

pokera na daleko. Ali ti to ne znaš, jadni idiote. Upecao te na svoj lijepak. Ma,
što kažem, jadni idiot? I ja sam se uhvatio na njegov lijepak. Jednako tako!

Delacorte je nastavio: »Mogao sam se uvjeriti — kakve su sposobnosti i

kakva je odlučnost u vašeg brata i njegovih prijatelja. Ipak su me izvukli iz
zatvora. Ipak sam sada ovdje, slobodan čovjek s izvanrednom novom
karijerom pred sobom.

Ipak...«

Počela me boljeti glava. Pred očima mi se vrtjelo. Vidio sam zlatne točkice
kako plešu pred mojim očima. Ošamuće-nost je sve više rasla.

»Dobro«, rekao sam. »Vi ste, dakle, ostavili Lilian?« »Tako je«, rekao je.
Nenadano me zapljusnuo osjećaj kako se povećavam kako neprestance
postajem veći. Prostor oko mene činio se sve manji i manji. Zar možda luster
započinje da kruži?

»Zar vam nije dobro?« »Ne baš ...«

»Vrućina. Popijte još malo čaja.« Pružio mi je šalicu. Poslušno sam pio.

»Ostavili ste Lilian?« ponovio sam primijetivši kako mi je jezik otežao.

Osjećao sam kako su mi i udovi teški poput olova. Pokušao sam se dići. Nisam
uspio.

»Ostanite na svome mjestu«, rekao je Delacorte. »Jest, ostavio sam Lilian. Ima
trenutaka u životu kada nema drugog izbora.«
»Ne vjerujem vam«, rekao sam, a sada mi je bilo veoma teško da razgovijetno
govorim.

»Šteta«, rekao je Delacorte. »Pri tom vam govorim istinu. Povjerovat ćete vi
još meni. Još ćete imati razumijevanja za mene, o, da, mnogo ćete
razumijevanja pokazati spram mene.«

U glavi mi je počelo brujati. Pao sam u svojoj stolici nau-znak. Odjednom je

Delacorteovo lice bilo sasvim kraj mene. Sve drugo sam vidio u magli, u
samim prugama i iza pruga. Ovdje je bilo samo Delacorteovo lice, jasno i
golemo. Usta su mi se učinila, dok je govorio, velika poput čitava njegova
lica.

»Opraštam se sada od vas, dragi moj. Mislim da se više nećemo vidjeti.

Nadam se da će biti tako.«

»Što ... znači... opraštam ...?«

»Bili ste veoma nepažljivi. Mogu ja to razumjeti. Suviše ste bili uzbuđeni. Sa
svakom šalicom čaja dao sam vam malu pilulu. Veoma je to jak medikament.
Dugo ćete spavati, o, jest, dugo...«

»Ja...«

»Budite bez brige. Spavat ćete, rekao sam. Nećete umrijeti. Nećete, sasvim
sigurno. Naprotiv. Brinut će se za vaše zdravlje. U kući se nalaze dva
izvanredna liječnika. Ne, ne, nikakvo vam se zlo neće dogoditi. Uostalom, to
morate zahvaliti našoj dragoj Lilian.«

»Lilian...«

»Tražila je to. Vaš brat i ostala gospoda ... hm ... imali su oni drugačije
planove s vama. Ali Lilian im je učinila užasnu scenu ... vaš brat je popustio ...
neko vrijeme morate im se maknuti s puta, kako ne biste učinili bilo kakvo zlo,
to je Lilian uvidjela ... dugujete joj život. Zar je to ništa? Kakva li je to
čudnovata žena ... ponaša se kao da je luda. Možda je ... moglo se pomisliti
kako ste vi njen ljubavnik. No, da ...« Lice mu se sada pretvorilo u čitav
brijeg, usta su mu postala provalija, zubi litice. Riječi su mu dolazile kao iz
nekog mora vate. »Ova kura je veoma zdrava... pogotovo za ljude kojima su
živci nagrizeni... još jednom: ništa vam se neće dogoditi... ovdje. Poslije toga
sve ovisi o vama. Tražit će od vas ...«

Svršetak rečenice više nisam čuo. Ovdje završava moje sjećanje.

I drugi put u roku od dvadeset i četiri sata izgubio sam svijest.

O onome što se potom dogodilo, gospodo suci, gospodine branioče, ne mogu

mnogo kazati. Moje sjećanje zakazuje još i sada kada je riječ o tome. Četiri ili
pet dana nestali su iz mog sjećanja. Mora da su na meni upriličili neku vrst
kure spavanja.

Kad sam se osvijestio znam da sam ležao u krevetu. Bio je dan. Kroza
zatvoren prozor padalo je nešto siva svjetla u sobu. Nebo je bilo oblačno, toga
se još sjećam. U mojoj se sobi nalazio samo krevet, i ništa drugo. Vrata nisu
imala kvake. Neki čovjek s bijelim liječničkim ogrtačem na sebi sjedio je na
rubu moga kreveta i gledao me. Bio je to postariji čovjek sive kose i s malom
bradicom.

»No, dakle«, rekao je, »eto i vas. Kako vam je?«

Pokušao sam se pokrenuti, ali nisam imao snage da to uradim.

»Slab sam«, rekao sam, »žedan sam.«

Pritisnuo je na zvono.

Neka mlada žena, sva u bijelom, na glavi je imala kapicu što je nose
medicinske sestre, odmah se pojavila.

»Dat ćete mu jesti i mnogo narandžinog soka«, rekao je liječnik. Pomislio sam
kako neću moći progutati ni zalogaja, ali kad su mi donijeli poslužavnik s
jelom i krčag svježeg narandžinog soka, pio sam i jeo upravo požudno. Sestra
mi je pomagala. Sam ne bih mogao sjediti u krevetu. Nakon jela pojavio se
liječnik ponovo. Izmjerio mi je tlak, opipao mi puls i otišao. Sestra se pojavila
s nekom ružičastom plastičnom po-sudicom. U njoj su se nalazile tri male
poput kave smeđe pilule, bile su velike kao zrno graha.
»Ne«, rekao sam.

»Morat ću pozvati liječnika, on će vam dati injekciju. Je li vam to draže?«

Bila je lijepa, govorila je tečno njemački.

Progutao sam pilule.

Deset minuta poslije ponovo sam zaspao, bio je to dubok san, bez snova, san
poput prave nesvjestice. Mora da sam spavao mnogo sati. Kad sam se
probudio kraj mene se nalazio drugi liječnik, mnogo mlađi, sjedio je na mom
krevetu, a druga sestra, veoma ružna, donijela mi je jelo i voćni sok, potoni su
mi ponovo dali one tri pilule. Nastupila je noć, električno svjetlo je sjalo,
žaluzine ispred mog prozora su zatvorili.

Čim sam progutao lijek ponovo sam zapao u dubok san.

Bio je to čudnovat san. Potpuno me umirivao. Ni na što uopće nisam mislio,

nisam sanjao, nisam imao nikakvih briga, nikakvih strahova, nisam osjećao
nikakve teškoće. U izvjesnim razmacima bih se budio. Tada su mi donosili
jelo, voćni sok i nove pilule. Bilo ih je svjetloplavih, žutih, a katkada su te
pilule bile i crvene boje. Liječnici i sestre su se neprestance mijenjali.
Mijenjali su se danju i noću.

»Kakav je dan danas?« upitao sam jednom jednog od liječnika.

»čemu to pitate?« upitao me.

Bio je u pravu, čemu je to važno? Uopće nisam znao gdje se nalazim i što se
zbiva sa mnom, krajnjim naporom sam se sjećao još kako mi je ime i tko sam.
Ali, to me i nije osobito zanimalo. Nakon izvjesnog vremena uzimao sam te
razne pilule već sasvim rado, jer san mi je jako dobro činio. Zavolio sam i
liječnike i sestre. Još uvijek nisam imao nikakvih snova. Ako je smrt tako
ugodno stanje, tada se već sada radujem tome.

Jednom su mi dali neki bijeli prah, a mladi liječnik mi je rekao: »No, sad
bismo se već jednoć mogli probuditi.«

»Koji je danas dan?« upitao sam ga ponovo.

»Srijeda«, rekao je.

»Srijeda, koji datum?«

»Sedmi prosinca.«

»Kad sam došao ovamo?«

»Drugog. Prošlog petka, pospanče. Moramo vas sada polako buditi, polako, ne
suviše brzo. Zatim ćemo se potruditi da vas naučimo hodanju.«

Davali su mi sve manje lijekova. Osmoga dana, navečer, više mi nisu davali
nikakva sredstva. Te sam noći nemirno spavao, prvi put, i prvi put vratila su
mi se sjećanja, sjećanja na sve.

Ujutro devetog dana dopustili su mi da ustanem, a liječnik i sestra vodili su me

neko vrijeme po sobi. Bio sam veoma slab, noge su mi bile mekane, ali
liječnik je bio zadovoljan: »Snažna priroda. Očekivao sam da će biti mnogo
gore. Sutra već možete u vrt. Za tri dana bit ćete već na nogama.«

Toga dana hodao sam još satima po svojoj sobi s rešetkama na prozorima, na
kraju sam, sa štapom u ruci. S pojavom svijesti vraćale su mi se i brige. Strah i
bespomoćnost, sve je to bilo golemo, ali ja sam se trudio da nikome to ne
pokazujem. Već sam bio došao do tog stepena da sam sam sebi mogao reći:
ovdje ne možeš očekivati nikakvu pomoć.

Tada su me odveli u vrt, na lijepe putove između grmova hibiskusa, koji su

cvali u raskošnom rumenilu svojih kaleža, bilo je tu i palma. Na njegovanim
gredicama rasle su ruže, karanfili, oleandri i ostalo cvijeće, ugledao sam
također nekoliko stabala šipaka i limuna, čitavo to imanje bilo je opkoljeno
veoma visokom i gustom živicom.

Bio je tu čovjek koji je radio čitav niz raznih poslova, on me vodio u šetnju.
Ispočetka sam se morao odmarati svakih deset minuta na jednoj od brojnih
klupa; ali ta me slabost brzo napuštala, jednako kao i ostatak moje
ošamućenosti. Taj čovjek je bio Arapin, ni riječi nije razumio kad bih mu se
obratio, ili se pravio da me ne razumije. Neprestance se smijao, ali govorio
nije ni jedne jedine riječi. Kuća je bila veća no što sam to sebi zamišljao; sad
sam je mogao promatrati, u njoj je bilo mnogo ljudi, bijelih i obojenih. Cesto
su dolazili automobilom s posjetiocima. Primijetio sam kako se na kući nalaze
velike antene.

Drugog dana već sam mogao sam šetati po vrtu, osjećao sam kako mi se
vraćaju moje snage. Trećega dana me pregledao onaj stariji liječnik, uradio je
to temeljito, uradio mi je čak i EKG, uradio je to u nekoj bijelo okrečenoj
prostoriji u kojoj su se nalazili mnogi aparati.

»Što se mene tiče ponovo ste u redu«, rekao je. »Pođite sada u vašu sobu.« U
međuvremenu sam se već snalazio ponešto u kući, u svakom slučaju u svom
krilu. Na istom katu gdje se nalazio prostor za pretrage bile su mnoge sobe,
također nisu imale kvake, niti izvana. Mlada sestra me povela u moju sobu,
pustila me unutra pošto ju je ključem otključala. Na podu se nalazila moja
putna torba, na krevetu moj ogrtač od devine dlake. Sasvim sam površno
pogledao svoje stvari. Sve je bilo tu. U džepovima ogrtača našao sam lisnicu,
krivotvorene dokumente, novac i zrakoplovnu kartu.

Sjeo sam na krevet i gledao kroz prozor u rascvali vrt i razmišljao. Danas je,
dakle, 11. prosinca. Nedjelja je, treći advent. U liječnikovoj sobi razgledao
sam zidni kalendar. Drže me ovdje od 2. prosinca. Kako bi dobili na vremenu.
Kako ne bih učinio nikakvu glupost, kao što mi je rekao Delacorte. Gdje je bio
taj? Već davno je nestao, već davno je, naravno, u svojoj klinici. Gdje su bili
ostali? Geyer? Olsen? Moj brat? Lilian? Svi su nestali, po svim znacima,
razmišljao sam. To je, dakle, bio njihov veliki plan. Ali, krivo sam mislio. Sat
kasnije netko je opet otključao vrata. U sobu je ušao Olsen, na sebi je imao
kaki odijelo, smiješio se.

»Radujem se što vas ponovo vidim«, rekao je. »Spremite svoje stvari.
Putujemo.«

»Kamo?«

»U Kairo.«

»Tko to kaže?«

»Nemojte postavljati tako mnoga pitanja. Imam naređenje da vas dovedem u

Kairo. Dakle?«

Dakle, spremio sam svoje stvari. Kuća je bila prazna kad smo je napustili, u
svakom slučaju tako se činila. Nisam vidio liječnike, sestre, nisam vidio
nikoga. Pred izlazom se nalazio žuti plymouth. Olsen, koji je nosio moju poitnu
torbu, bacio ju je u kola. Ja sam bacio na nju svoj teški ogrtač. Dan je bio
tmuran, sparan. Oko podneva vozili smo se onom istom cestom kojom smo bili
došli, kraj siromašnih polja na kojima su radili ljudi, žene i djeca zajedno sa
svojim bivolima kojima se vidjela svaka kost kako strši iz kože. Dovezli smo
se gotovo do zračne luke u Heliopolisu zatim smo zavili u neku široku aleju
koja je, sudeći po putokazima, vodila u Kairo.

»Vodite li me mojem bratu?«

»Odvest ću vas u hotel 'Imperija!'«, rekao je Olsen. »Sve ostalo ćete doznati
ondje. Danas ću se s vama oprostiti. Mi se više nikada nećemo vidjeti. Niste
bili loši, Mark.«

U toj aleji promet je bio veoma jaik, i tu je sa strane bilo polja, ali već smo
vidjeli i pokoju tvornicu i predgrađe — sve je to bilo veoma ružno. Loše
odjevena djeca igrala su se s praznim konzervama. Ispred nas, sav u magli,
rasprostirao se Kairo, već sam razaznavao tornjeve pojedinih džamija.

»Ostajete li ovdje?«

»Ovdje ne«, rekao je Olsen. »U zemlji da. Već davno su me morali prevesti
ovamo.«

»Morao je to uraditi 'Pauk'?«

Slegnuo je ramenima.

»Sada je bila prava prilika, razumijem«, rekao sam. »I za Gevera. On je morao

brzo iz Njemačke. Je li već otišao?«

»Jest.«

»Opet u nekoj osobnoj misiji, zar ne? Vjerojatno će ponovo imati posla s
dječacima, taj stari homoseksualac.«
Olsen se nasmijao.

»Kakva je njegova zadaća?«

»A kakva da bude? Ovdje su im potrebni specijalisti. On i ja znamo francuski i

engleski. Tako se sporazumijevamo. Ara-psiki.moramo naučiti. Ima mnogo
posla ovdje.«

»To sebi mogu predstaviti«, rekao sam.

Došli smo i do vanjskog dijela Kaira. Olsen je veoma sigurno vozio. Rekao je:
»Čujte me, Mark, vi ste mi simpatični. Nemojte se igrati sada nekog junaka.
Ništa vam to neće donijeti. Nikada. Pogotovu u vašem položaju. Ovdje nemate
nikakvih mogućnosti. Uradite ono što budu od vas tražili.«

»Ovisit će o tome što to oni budu od mene tražili.«

»Dakle, ipak, junak. Kažem vam, razbit ćete nos. Mojih ćete se riječi još
sjetiti.«

Sad smo već bili u centru, vozili smo se kraj glavnog kolodvora i dohvatili
Midan el-Tahrir, Trg oslobođenja u koji se slijevalo deset avenija. U
ogromnim nasadima cvale su mnoge ruže. Bilo je tu još sikomora, tamarisa i
palma, čitave skupine. Lepeze tog stabalja i grane visjele su nepokretne. Olsen
je poveo kola nekom uskom pokrajnjom ulicom u Nile Cor-niche. Iznenada mi
se ukazala rijeka preda mnom i Semiramidin most što vodi k otoku Gezireh.
Olsen je zavio udesno, vozio je kraj mnogih velikih hotela, duž prekrasne ulice
na čijim rubovima su se nalazile mnoge palme i tropsko raslinje. Vozili smo se
kraj 'Shephearda' i kraj pristaništa za velike, staklom prekrivene izletničke
motorne brodove. Potom je Olsen zaustavio automobil ispred 'Imperij ala'.

Spopada me sasvim osobit osjećaj kada pišem ove riječi i kada razmišljam
kako se sada u isto vrijeme u 'Imperijalu' i u 'Hiltonu', a i u ostalim
internacionalnim hotelima Kaira guraju prestrašeni inozemci koje je rat
iznenadio i koji više nisu mogli napustiti zemlju. Mlažnjaci Izraelaca grme
iznad praznih kairskih ulica dok ja pišem te riječi, u skloništima čuče ljudi, a
napolju u pustinji bjesni rat, ove minute, ove sekunde. Čudan je to osjećaj...
Hotelski sluga izašao je iz 'Imperijala' i uzeo moju prtljagu.

Rekao sam: »Negdje drugdje nije bilo soba, zar ne?« »U najvećim hotelima ste
najsigurniji«, rekao je Olsen. »Novaca imate dosta.« Izašao sam iz automobila.
Olsen je nastavio: »Budite pametni, Mark.«

»Jest«, odgovorio sam.

»Samo tako ćete ostati na životu«, rekao je, kimnuo mi glavom i odvezao se.
Ušao sam u hotelsko predvorje. Bilo je to veoma veliko i luksuzno predvorje.
Uputio sam se ka recepciji.

»Dobar dan«, rekao sam energično. »Zovem se Peter Hor-neck.«

»Ah, gospodine Horneck«, rekao je portir smijući se, lako se naklonio. »Već
smo vas očekivali.« Pogledao je svoj plan soba. »Vi imate apartman 907.
Dečko!« povikao je. Uniformirani dječak je dotrčao. »Odvedi gospodina
Hornecka na 907«, rekao je portir engleskim jezikom.

»Razumijem, 907. Molim vas, pođite za mnom, sir«, rekao je uniformirani

dječak.

Apartman 907 nalazio se na prednjoj strani 'Imperijala'. Bio je velik i

komforan, a sastojao se od salona, spavaće sobe, kupaonice i malog
predsoblja. Imao je dvostruka vrata, moderno pokućstvo, a u salonu velike
lustere na stropu. Pogledao sam s prozora salona okolicu i ugledao Corniche,
Semiramidin most i riječni otok Gezireh, sve sam to znao još od mojih ranijih
posjeta Egiptu. Ugledao sam luksuzne vile i parkove na sjeveru, ugledao sam
Gezireh-Sporting-Club s kupalištem, igrališta za golf, tenis, polo, kriket i hokej
na travi, po sredini. Na jugu, gotovo u visini 'Imperijala', ugledao sam
fantastičan An-daiuzijski vrt i Američku bolnicu, a na vrhu otoka lijepu malu
palaču, što je nekad pripadala debelom kralju Faruku. Sve sam to poznavao.
Samo u 'Imperijalu' još nikada nisam stanovao. Razmislio sam malo, tada sam
nešto napisao na neku omotnicu za pisma, otišao do telefona i predao brzojav.
Adre-sirao sam ga na Borisa Minskog, brzojav je bio ovako odaslan: 'Sretno
prispio Stop srdačni pozdravi Riki'.

To je bilo dovoljno. Dogovorili smo se, ako u brzojavu bude stajalo 'pozdrav
Riki' meni je dobro, a napišem li 'srdačne pozdrave', zlo je. Nisam znao što će
Minski moći da uradi kako bi mi pomogao. Nadao sam se da će mu nešto pasti
na pamet. Naravno, već odavno je pod najstrožom paskom policije, brzojav će
biti prije svega predan Paradinu u ruke, a ovaj će tada znati kako se nalazim u
Kairu i kako je telegram odaslan iz 'Imperijala'. Paradin se time baš nije
mogao koristiti. Savezna Republika Njemačka nema diplomatske odnose s
Egiptom, a kad bi to čak i bilo: ljude s prijestupom moje vrsti Egipat ne
izručuje. Tjeralica Interpola za nama svima, nema sumnje, već je davno bila u
toku. Ali u izvjesnim zemljama sve je to bilo sasvim besmisleno. Na primjer, u
Egiptu.

Jedva da sam spustio slušalicu aparat je zazvonio. Ponovo sam je podigao.

»Napokon ti«, oglasio se moj brat. »Jest, ja«, rekao sam. »Odakle govoriš?«
»Iz hotela. I ja sam ovdje.« »A gdje stanuje ...«

»U drugom hotelu. Nećemo razgovarati telefonom. Moram te vidjeti. Ali ne u

hotelu.«

»Zašto ne?«

»Tek si stigao. Kasnije ćemo se upoznati. Kasnije ...«

»Ali to je ipak ...«

Prekinuo me kratko: »Možeš li doći za četvrt sata u Egipatski muzej ?«

»Mogu.« Egipatski muzej se nalazi odmah iza hotela. »Dobro. Čekam te u

prizemlju. Sala 42.«

Prizemlje Egipatskog muzeja sadrži najveće spomenike iz početka

staroegipatske povijesti pa sve do rimskog vremena. Čovjek ponajprije uđe u
jednu rotondu. Sala 42 je prva na zapadnoj strani iza te rotonde, u njoj se
nalaze majstorska djela starog carstva. Već sam jednom bio ovdje, prije mnogo
godina, ponešto sam se snalazio.

Brat me čekao sjedeći na maloj klupi ispred dioritske statue kralja Kefra što su
je donijeli iz njegove piramide. Golem je to spomenik. Kralj sjedi na
lavovskom prijestolju na kojem se nalaze slike ljiljana i stablo papirusa. Bio
je to grb Gornjeg i Donjeg Egipta. Na obje strane prijestolja nalaze se zbog
toga hijeroglifi što znače 'ujedinjeni' — znak je to kako taj kralj vlada s oba
dijela Egipta. Na plećima vladara sjedi sokol — slika faraona koji naliči
bogu.

U velikoj sali nije bilo mnogo ljudi — bilo je tu postarijih bračnih parova iz
Amerike, bili su tu Englezi i jedna njemačka porodica s dvoje djece. Sjeo sam
kraj svoga brata koji je na sebi imao poput srebra sivo odijelo od laganog
sukna, činio mi se ponešto umoran. Govorio je tiho i jednolično, bez ikakve
modulacije: »O onome što je bilo nećemo razgovarati. Samo o onome što jest i
što biti mora.«

»Slažem se«, rekao sam. Kralj Kefra je gledao preko nas nadmeno poput
pravog boga.

»Sve što se dogodilo i što se sada mora dogoditi, uostalom, možeš sebi
pripisati. Zašto si pošao za nama?«

Nisam odgovorio. Izradio sam sebi izvjesnu strategiju za taj razgovor, ne baš
veliku. Sastojala se u tome da svog brata, bude li moguće, nadražim, pa da
izgubi prisutnost duha i kaže više no što mu je dopušteno — kako bih dobio na
vremenu. Sada mi je bilo potrebno vrijeme. Upravo sam tek stupio u akciju.
Ponovo sam se osjećao snažan, ali još uvijek nisam smio brzo pomicati
glavom, odmah bi mi se zavrtjelo, a također nisam mogao dugo stajati na
mjestu a da se ne osjetim loše.

»Ljudi za koje radim htjeli su te odmah ubiti. Odmah, pošto si došao. Lilian je
to spriječila. Veoma je zaslužna što smo svi uspjeli pobjeći... među ostalim
nam je odala kako imaš spreman zrakoplov, a mi smo to mogli iskoristiti. I
tako je bilo zaključeno da te tako dugo držimo izvan igre dok se ne urede svi
odnosi kako bi ti se pružila još jedna mogućnost.«

»Veoma ljubezno«, rekao sam.

»Profesor ti je pripovijedao o Lilian? O Lilian i o meni?« Glas mu je prvi put

zazvučao nešto življe.
»Jest«, odgovorio sam.

»Pa?«

»Ja u to ne vjerujem.«

»Kakav razlog...?«

»Stotinu razloga.«

»Profesor je povjerovao.«

»Niste mu dopustili bilo koji izbor. Kada je o meni riječ stvari su drugačije.
Tražim da se sastanem s Lilian. Ona neka mi sve to sama još jednoć
ispripovjedi... u četiri oka.«

»To ne dolazi u obzir.«

Ustao sam. I to je bila moja strategija. Ne pokazivati ni najmanji strah.

Naravno, strašno sam se bojao.

»što je?«

»Ako ne dolazi u obzir da vidim Lilian, ovaj naš razgovor je besmislen«,

rekao sam.

»što ćeš uraditi?«

Već sam bio smislio što da na to odgovorim: »U Kairu imam prijatelje.«

Koliko sam samo sebi želio da ih imam! »Vidjeli su kako sam na dolasku bio
uhvaćen. Prisluškivali su razgovor između Gevera i Olsena — oprosti, znam,
kako svi vi imate sada druga imena, ali ja ih ne znam — i iz tog razgovora su
doznali kaiko ću nekoliko dana biti stavljen na led, ali kako mi se ništa neće
dogoditi. Ništa ozbiljno.« Oštro sam ga promatrao. Nije mi vjerovao. Ali
sumnjao je, je li pravo što mi ne-vjeruje. Ipak je sve to bilo moguće — to što
sam mu pričao. »Poslije toga su moji prijatelji poslali odvjetniku brzojav,
sadržaj je već prije bio utanačen. Neka čeka.« »Kakav je to odvjetnik?
Uostalom, zovem se Steinberg. Thomas Steinberg.«
Neki postariji čovjek s debelim muzejskim katalogom u rukama sjeo je kraj
nas na klupu. Ustali smo i počeli tumarati salom, došli smo do drvene statue
nekog visokog činovnika i veleposjednika iz pete dinastije. Kosa mu je kratko
pod-šišana, oči su mu napravljene od tamnog i prozirnog kvarca, rubovi očnih
kapaka su od bronce. Nosi dugačku pregaču s naborima sprijeda. Ruke su mu
podbočene šipkama.

»To je neki odvjetnik iz Frankfurta. Nisam samo za tebe ispunjao kolutove, već
i za njega. U magnetofon sam rekao sve što je trebalo reći... sve do posljednjeg
trenutka. Kolutove sam mu prije mog odlaska noću odnio u stan. Bilo je
dogovoreno da će, ne budem li se javio dulje od tri dana brzojavom — ne
budu li se javili također i moji prijatelji — utanačeno je da sve to preda
policiji.« Ta laž je trebalo da spriječi kako me sada ne bi ubili. Lilianin utjecaj
je bez sumnje ograničen.

»Ti lažeš«, rekao je moj brat.

Slegnuo sam ramenima.

»No, dobro, pretpostavimo da je istina ...«

»To sve i jest istina.«

»... što očekuješ od svega toga?«

»Tako mi se ništa neće dogoditi. Tvojim naredbodavcima će zacijelo biti

veoma neugodno dospiju li kolutovi u policiju.« Bio sam uzrujan i još uvijek u
lošoj kondiciji, zbog toga sam počinio pogrešku: rekao sam: »Da ti budeš
miran: odmah kad sam došao u hotel poslao sam odvjetniku brzojav. On i dalje
čeka. To bi bilo jedno. A šta mi ti imaš reći?«

»Moraš nestati. Moraš otići odavle.«

»Kamo?«

»U Argentinu. Tamo te Paradin ne može ščepati. I sam si htio otići u Argentinu

bude li nešto pošlo ukrivo. U Egipat ili Argentinu. Tako mi je rekla Lilian. U
Egiptu ne možeš ostati.«
»Nisam baš osobito voljan ostati ovdje. Otići ću u Argentinu. Ali s Lilian.«

»Ali ona ne ide s tobom.«

»Neka mi to sama kaže.«

»Zašto?«

»Tebi ne vjerujem.«

»Zar poslije svega što ti je Delacorte ispripovjedio? Poslije svega što je

Delacorte uradio?«

»Što je to uradio?«

»Povjerovao je Lilian. Predao se.«

Rekao sam: »Uvjeren sam kako si ga prevario prijetnjom da ćeš ga predati

njemačkim vlastima. Prekoračio si time svoja ovlaštenja. Priznaj!«

Nenadano se nasmiješio.

»Djelovalo je«, rekao je.

»Ali ne kod mene«, rekao sam. »Sa mnom to ne možeš raditi. Nećeš se više
usuditi da uradiš nešto tome slično. Tvoji naredbodavci bit će ljutiti budeš li
sebi dozvoljavao neprestance osobitosti takvoga kova.«

»Mojim naredbodavcima sam veoma vrijedan čovjek. Oprostit će oni meni

sve.«

»Nenadoknadiv nisi. Nitko to nije. Budeš li pretjerao pozabavit će se oni

tobom«, rekao sam i primijetio s radošću kako se trgnuo. Igrao je sa mnom
poker, sad sam se u to uvjerio, pokušao je svoju sreću — bez ikakvih skrupula.
Nije bilo istina što je pričao o Lilian. To nije mogla biti istina. Zar bi se inače
toliko zauzimala za mene?

Naišao je onaj njemački bračni par s dvoje nemirne djece. Mi smo nastavili
hodom i došli do statue jednog pisara koji je poda se savio noge, imao je
umetnute oči i pisao je po listu papirusa.

Rekao sam: »Tražim da Lilian razgovara sa mnom.« »Neće poći s tobom,

nikada.« »Ostat će s tobom?«

»Tako je«, rekao je, a lice mu se počelo trzati. Prvi puta otkako znam za
Wernera na trenutak mi se sažalio. Taj čovjek je volio Liliam, nenadano sam to
spoznao. Možda je voli i više od mene. Ili drugačije.

»A što ti radiš?« upitao sam.

»Imam mnogo posla.«

»Gdje?«

»Posvuda.«

»što?«

Rekao je: »Imam i ja vrpce, mali moj. Tvoje. Dobro su spremljene.«

»Zašto su spremljene?«

»Onaj, tko ima te vrpce, ima moć, veliku moć. Ti si izgovorio u magnetofon
imena svih tih ljudi koji su bili upleteni u tu priču... na visokim i najvišim
mjestima. Paradin ti je rekao njihova imena. On pazi na te ljude. Ali nema
dokaze protiv njih, nikada ih neće imati. Mi sada prikupljamo dokaze,
razumiješ li. Tada ćemo ih, sve te ljude, ucjenjivati, tada ih imamo u šaci.«

»Ucjena — to je vaš posao.«

»To je danas postao čitavog svijeta. Tko najbolje ucjenjuje ima najveću moć.
Mi veoma dobro ucjenjujemo — i veoma mnogo. Naša organizacija postaje
sve moćnija. Već davno mi više nismo zainteresirani da spašavamo tipove
poput profesora. Naša se organizacija već davno miješa u visoku politiku. To
je uzbudljiva igra. Vidiš li, i mene ucjenjuju — znaš čime. Sada ću dobiti sve
za što me optužuju. Kako bih sasvim sigurno sve to dobio, dao sam tebi da sve
ono izgovoriš na vrpcu. Znao sam kako će ih organizacija pod svaku cijenu
htjeti. Tako je i bilo. Ja ću dobiti svoje nekadašnje prijave — zapisnik — za
vrpce. Tada ću biti jednakopravan ortak kojega se može upotrijebiti za velike
zadatke, bit ću čovjek koji slobodnom voljom sudjeluje, kojega više ne
ucjenjuju i kome daju da radi samo prljave poslove...« Počeo je govoriti
uzrujano. »Ostajem ovdje tako dugo dok budem s tobom nacistu. Dok se ne
riješi tvoj slučaj. Tada ću poći na mali put. Potreban sam na drugome mjestu.
Ali prije no što odem iz Kaira dovest ću stari račun u red. Dat će moj zapisnik
— a ja njima vrpce. Tako ćemo to uraditi.« Werner je govorio bez daha.
Dospio je iz ove sale u golemu galeriju koja se protezala duž pokrajnjih
zidova čitava muzeja. Bilo je tu šest ogromnih tabla. Potjecale su iz niše
jednog groba u Sa-hari i prikazivale su gospodara groba gdje pet puta stoji,
jednom sjedi, odjeven je u različitu odjeću, ali uvijek ima pisarsku paletu u
ruci kao znak časti činovnika. Hijeroglifi su ispisani plošnim imenima i
častima mrtvih, sve to ima karakter slika.

»Kakav će to biti posao?«

»Ulazim u politiku. Vraćam se svom starom pozivu. Bio sam propagandist.

Propaganda će biti ono što ću ponovo raditi. U najvećem stilu! S najvećim
financijskim sredstvima!« Glas mu je ponovo postao življi. »Planirat ću! Vršit
ću predradnje!«

»Što?«

»Nešto se sprema, mali moj, u čitavom svijetu, to i sam znaš, to svi mi

znamo... ali ovoga puta ćemo se mi umiješati... ja i moji prijatelji...«

»Tvoji prijatelji, to su također Geyer i Olsen. Ubojice i izdajnici.«

»Čovjek prijatelje ne inože pronalaziti, moraš znati. Važno je danas jesu li ti

od koristi, da li ih možeš upotrijebiti. Obojica to jesu ... na svojini područjima.
Ja sam na svom području. Imat ću mnogo posla ovdje. Nikada nisam bio bolji
pisac negoli za vrijeme rata. Na romane mi se bljuje. Kakvi romani, danas!
Ako netko zna pisati poput mene, tada mora iskorištavati sposobnost drugih!
Propaganda! Propaganda je sve! Pogotovu ovdje dolje ... upravo sada! Čitav
Srednji istok bit će moje polje rada ...«

Još jednom čitam posljednje retke i sjećam se današnjih novinskih vijesti po

kojima su Izraelci u svojoj borbi protiv čitavog arapskog svijeta poslije
početnih nevjerojatnih pobjeda i nakon nastupa koji je upravo nevjerojatno bio
brz, kako su Izraelci sada uvučeni u krvave borbe i kako je želja Kaira za
mirom postala manja no što je bila prije.

Usprkos tome Izrael će dobiti ovaj rat — naprosto na fantastičan način, to je

već sada gotovo sigurno. Arapi su se opet jednom preračunali. Čovjek ne može
shvatiti stvarnu pozadinu i ono što će još doći.

Razmišljam o Geveru, razmišljam o Olsenu, razmišljam kako se razvijala

njihova djelatnost u tih posljednjih pola godine. Razmišljam pun groze o
udjelu što bi ga imao moj brat pri podbadanju Arapa na mržnju, na mržnju
protiv Izraela da mu nije prerezan vrat — četiri dana poslije našeg razgovora u
Egipatskom muzeju.

Čini se kako mi za moj izvještaj treba još dokumentacionog materijala!

Sinoć je održao, a to upravo čitam u novinama, slavni lovac na nacističke

zločince, Simon VVeisenthal, a on je uhvatio i Adolfa Eichmanna, u Beču
konferenciju za štampu. Spominjem taj događaj zbog toga, jer je u direktnoj
vezi s mojim doživljajima, u vezi s Olsenom, Geverom, Delacorteom, mojim
bratom Wernerom.

Prema popisu imena Wiesenthal je dokazao još i prije izbijanja rata na

Bliskom istoku, na jednoj takvoj konferenciji za štampu, kako arapske zemlje
imaju u borbi protiv Izraela u svojim redovima mnoge prominentne bivše
nacionalsocijalističke veličine.

Po Wiesenthalu se od oko šest do osam tisuća Nijemaca, koji žive u arapskim

zemljama, na listi gonjenja kao ratni zločinci nalazi barem njih nekoliko
stotina. Iznio je primjere: dvojica su bivši najuži suradnici Adolfa Eichmanna.

Opunomoćenik za uništenje Židova u Grčkoj i Slovačkoj, bivši voditelj u

ministarstvu propagande nacističke Njemačke, nekadanji šef Gestapoa,
zaposleni su u odjelu za propagandu u Kairu kamo se bio otputio moj brat kao
proslavljeni pisac.

Ljudi koji su nekada bili u vrhovima odreda SS vode izobrazbu vojske.

Mnogi šefovi Gestapoa, odreda SS i gauleiteri iz Hitlerova vremena sada su
savjetnici u egipatskoj državnoj policiji.

»Čitav svijet se pokrenuo«, rekao je moj brat Werner trljajući nervozno ruke.
»Ratova i kriza neće biti samo ovdje. Veliki preokret je na vidiku, odista je
sasvim blizu.«

»Kakav preokret?«

Nasmiješio se i slegnuo ramenima, a ja sam se sjetio što je nekada bio kadar

napisati kad je već Njemačka davno gubila rat: 'Pobjeda je odista sasvim blizu
...'

»što će se desiti ne budem li htio bez Lilian otići u Argentinu?« upitao sam.
Sad smo se nalazili ispred velikog fragmenta reljefa iz Hrama mrtvih,
piramide kralja Sahurea, prikazivao je jednu kraljevsku pobjedu: iznad četiri
reda osvojenih životinja vidjela su se tri reda zarobljenih libijskih
vojskovođa, ispod životinja se nalazio i četvrti. Libijce prepoznajemo po
prekrštenom remenju, imali su bradu i torbicu što im je štitila njihovu muškost.
U desnom gornjem uglu reljefa ispisuje božica pisara koliki je plijen...

»Ne učiniš li to bit ćeš ubijen«, odgovorio je moj brat.

»Moj će odvjetnik u tom slučaju predati policiji trake.«

»Već sam ti rekao kako ne vjerujem da one uopće i postoje.«

»Samo se ti oslanjaj na to!«

Kraj nas je prošao američki bračni par.

Muž je govorio: »Fed up. Fm telling you, I'm fed up with this goddamm stuff. I
want to get out of here and have a bottle of beer... but quick!« Njegova debela
žena, s naočari-ma i šeširom s ukrasom od voća tapkala je ljutito za njim.

»Zašto želiš da ja svakako odem?«

Nastavio je hodati. Sada mu je lice bilo iskrivljeno od mržnje.

»Jer si uvijek i uvijek i uvijek stajao između mene i Lilian — zbog toga!«

Iznenada sam osjetio kako mi srce snažno udara. Dakle, tako je to bilo. Tako ...

»Ti više ne smiješ biti ovdje! Ne smiješ joj biti dostupan ... ni pod kojim
uvjetima. Nikada više. Hoću je imati samo za sebe!«

»Budi malo tiši«, rekao sam. »Tražim da razgovaram s Lilian.«

»Nikada...«

»Čuo si. Čekam da joj to kažeš, pa da potom meni kažeš gdje je mogu sresti.
Ne umišljaj sebi da si već pobijedio. Dakle, hoćeš li upitati Lilian?«

Dugo je šutio, a zatim se oglasio mucajući: »Imam sada veoma važan sastanak.
Lilian neću vidjeti prije kasnog poslije-podneva.«

»Ja je mogu sresti kad god to zaželiš. čekam u hotelu. I ti stanuješ ondje.
Dakle?«

Ponovo je nastupila duga šutnja.

»Čut ćeš o meni«, rekao je napokon. Tim riječima me ostavio i otišao bučnim
koracima niz galeriju ka pokrajnjem izlazu u rotondi. Gledao sam za njim, a
spopao me osjećaj kako sam ipalk izvojevao malu pobjedu. Još jednoć sam
pogledao prikaz kraljevske pobjede. Zarobljeni vojskovođe imali su ogromne
štitnike za svoje muške stvari. Vidio sam ih već nekoliko puta, ali su me uvijek
zapanjivali.

Iza Andaluzijskog vrta nalazi se na rječnom otoku Gezireh takozvani Kairski

toranj. Visok je stotinu i osamdeset metara, a na vrhu pomični restaurant, a kat
niže bar što se također okreće — u trideset minuta jednom oko osovine. Odatle
se može promatrati čitav Kairo, palače i džamije, citadelu, akve-dukt i
grobove kalifa, trgovački centar grada, rijeku, brodovlje, druge riječne otoke,
Sfingu i piramide, prijeko u pustinji. Veći dio kairskih znamenitosti noću je
osvijetljen, čitav grad je raskošno osvijetljen, a s vrha tornja čovjek može
promatrati svjetleće zmije automobila na golemim bulevarima.

Lilian i ja smo sjedili u baru. Bilo je pola deset navečer, nedjelja. Prije toga
smo večerali gore i pri tom razgovarali o nevažnim stvarima. Lilian je na sebi
imala usku prugastu crnu haljinu što joj je ostavljala slobodna ramena, kosu je
visoko začešljala, bila je jako namazana. Činila se umornom, a to ju je činilo
još ljepšom. Pila je armagnac i crnu kavu, ja sam pio whisky. Rad bi čovjek
pogledao na golemi prozor ugledao bi rasvijetljeni grad, ugledao bi more
svjetla što se neprestance pomiče. Moj brat me nazvao oko šest sati predvečer
u hotel, rekao mi je neka čekam Lilian u pola osam ispred tornja. Dovest će je.
Tajna gdje ona stanuje bila je upravo smiješna. Pošto ju je dovezao taksijem i
pošto se oprostio s njome odvezli smo se ekspresnim dizalom gore. Lilian je
na sebi imala mnogo nakita i haljetak od kune — razložito je, poput prave
žene, u kovčezima, što ih je bila spremila za bijeg, uzela ono najvrednije.

»Gdje stanuješ?« upitao sam je još u liftu.

»Kraj piramida, u 'Mena House'.«

Iznenadilo me koliko smo bili mirni i opušteni oboje. Jeli smo i puštali da
vrijeme teče, razgovarali smo odista o običnim stvarima; sada, u baru, gdje je
svirala tiha glazba osjetio sam odjednom ludost naše situacije. Bilo je mnogo
ubijenih ljudi, oslobodili smo masovnog ubojicu i pomogli mu da pobjegne, i
sami smo bili na bijegu i samo za trenutak sigurni da nećemo biti pozvani na
odgovornost. Nad nama je bdjela tajna organizacija velikih razmjera, riječ je o
smrtno ozbiljnim stvarima, riječ je o našoj budućnosti, a mi ovdje sjedimo,
svečano odjeveni, sjedimo u dobrom baru i pijemo i divimo se pogledu na
Kairo što ga pruža ovo veče__

Lilian je bila ta koja je prva počela govoriti.

»Znaš i sam kako stoji stvar«, rekla je. Glas joj je bio prazan i bez izražaja,
smiješila se mehanički, gledala me sada samo rijetko, većinom je gledala kroz
prozor, a potom joj se i smiješak gasio. »Delacorte ti je mnogo toga
ispripovjedio ... a tvoj brat ono ostalo.«

»Jest«, rekao sam.

»Žao mi je, Riki.«

»Ne treba ti ništa biti žao«, rekao sam, a činilo se kao da govorimo o sudbini
drugih ljudi, kao da govorimo o likovima iz nekog romana. »Takve se stvari
događaju. Tebi se takve stvari događaju čitava života. Mnogo godina sam sve
to promatrao.«

»Prokleta sam«, rekla je Lilian.

»Reci to još jednom«, rekao sam.

Pogledala me i promuklo se nasmijala.

»čini mi se da bih mogla još nešto popiti«, rekla je.

Mahnuo sam konobaru i rekao mu neka nam donese još jednom isto. Pili smo
dvostruko piće.

»Nećemo voditi razgovore kao u kinu«, rekao sam.

»Ne«, rekla je Lilian. »Govorit ćemo sasvim otvoreno.«

»Molim.«

»Ali nemoj se poslije žaliti. Nemoj biti uvrijeđen. Sam si to tražio.«

Konobar se brzo vratio s pićem. Oboje smo pili. Tada je Lilian započela, a
glas joj je bio hrapav: »Bilo bi sada lako biti melodramatičan, sentimentalan
ili čak tragičan. Nemamo vremena za to, a i nemam volje da budem takva. Pri
tom za mene i suviše značiš. Oprosti mi ako govorim brutalno. Riki, otkako
znam za tvoga brata, otkako sam se prvi put našla u njegovom krevetu, njega se
više ne mogu osloboditi.«

Otpio sam gutljaj. Upravo sam sada ugledao rijeku s mnogim rasvijetljenim
brodovima i s rasvijetljenim avenijama na obali.

»Ja to još ni sa jednim muškarcem nisam doživjela... rekao si mi neka budem

sasvim otvorena ...«

»Naravno.«

»Ni s jednim drugim muškarcem. To je neopisivo. Svaki put pomislim da ću

pri tom umrijeti. Jesi li sebi ovaj razgovor tako zamislio?«

»Jest, tako nekako. To je pravo objašnjenje za sve.«

Lilian je nastavila. »Ništa ja ne mogu zbog toga. Taj čovjek i ja... nema
nijednog drugog muškarca na svijetu s kojim bi bilo nešto slično, ma i malo
slično ...«

»Imaš ti dovoljno mogućnosti da uspoređuješ.«

»Sigurno. I prije svega uvijek sam to pokušavala s tobom. Uvijek ponovo, kad
god bismo se sreli.«

»Nisam imao utisak da ti se nije svidjelo.«

»Bilo je prekrasno, također i s tobom, Riki. Ja... neprestance sam se nadala da

će jednom biti tako divno kao s njim.«

»Zar nikada nije bilo?«

»Nije.«

»šteta.«

»Htio si čuti istinu ...«

»Naravno je da je hoću čuti. A to je... to je, dakle, najvažnije u životu jedne

žene?«

»Ne znam da li je to najvažnije. Nadam se, nije. Ali meni to uzima razum. Ne
znam što radim, kad je on u blizini... nikada to nisam znala. Riki, dlanovi mi se
znoje kada čujem njegov glas u telefonskoj slušalici.«

»Ne baš osobito ugodno stanje.«

»I s njime je tako. Tako se spašavam.« Ispila je svoju čašu. »Još jednom, isto,
molim. Trijezna o tome ne mogu govoriti.«

Dao sam konobaru znak.

»Werner će za mene učiniti svaku svinjariju, svaki zločin, uvjerena sam u to.
Već je to dokazao. Učinit će on još i više, i mnogo gorih stvari.«

»A ti?«

Pogledala me otvoreno u oči.

»Bojim se, i ja. Strašno sam razočaranje za tebe, zar ne?«

Konobar se pojavio s novim armagnacom i novim whisky-jem.

»Misliš li da je to sada bilo isikreno?«

šutio sam.

»Htjeli smo uvijek biti iskreni jedno s drugim.«

»Ti to nisi sasvim«, rekao sam.

Sad su se napolju pokazale, mjestimično obasjane reflektorima, piramide i

Sfinga iz El Gize. Vidio se i rasvijetljeni hotel 'Mena House'.

»Što znači ne sasvim?«

»Govorila si samo o krevetu. Ništa o onome ostalome. Postoji moj brat kao
ličnost, kao čovjek, kao mužjak. Je li ti i na tom području ideal?«

»Nije.«

»Vidiš.«

»Jednoč, prije mnogo vremena, poslije rata, bio si ti moj ideal, Riki... onda,
kada njega još nije bilo ...«

»Mora da je još nešto ostalo od onog vremena«, rekao sam oprezno, osjetio
sam svoj trenutak, trenutak budem li samo oprezan. »Mora da još uvijek
postoji nešto od tvog starog osjećaja ... mnogo toga... inače se ne bi
neprestance vraćala k meni... inače ne bi broj mog telefona nosila uza se kao
posljednje spasenje. Inače bi bila nazvala Wernera, a ne mene, kad si ležala na
smrtnoj postelji, ondje u Treuwallu. Inače ne bi pobjegla k meni. Inače bi
dopustila da me ubiju. Inače ne bismo sjedili ovdje. Inače ...« »Prestani.« »To
je istina, zar ne?«

Gledala me svojim ogromnim tamnim očima, a u njenu se licu nije pomaklo

ništa.

»Istina je«, ponovio sam.

Odobravajući mi zatvorila je i potom otvorila kapke. Ruka joj je drhtala kada

je ponovo prinosila čašu ustima.

»Nismo mi uzalud braća«, rekao sam. »Što jednome nedostaje za tebe ima
drugi. U biti potrebni smo ti obojica. Kad bismo mogli biti jedno, jedan čovjek
— tu bi se nalazilo rješenje. Ali, na žalost, to ne ide. I tako kao što se čini
krevet ipak nije ono najvažnije, usprkos svemu što tu tvrdiš i iznosiš. Ne za
uvijek. Ne u svako doba. Ne sada«, rekao sam tiho stavljajući svoju ruku na
njenu. »Ne ovoga trenutka. Ili možda ipak?«

Gledala me i kimala glavom, a njene su se oči ovlažile.

»Luda sam«, rekla je. »Znaš ti to, luda. Otiđi, Riki. Otiđi daleko od mene,
toliko daleko koliko je to samo moguće. Donosim ti samo nesreću.«

»Neću otići«, rekao sam. »Ne bez tebe. Poći ćeš sa mnom...« »Ne!«
»__u Argentinu.«

»Ne, Riki! Neću poći s tobom. Molim te, prestani! Nastavit će se kao i do
sada, sve ...« »Wernera više neće biti.«

»Tada ću te opet ostaviti... i poći k njemu... prokleta sam, odista... ma koliko to

zvučalo banalno... nađi neku drugu riječ za to ... znaš što mislim ... ne mogu
uraditi ništa protiv same sebe.«

»Lilian«, rekao sam, »moj brat je počinio zločin. I dalje će nastaviti zločinima.
On je loš čovjek.«

»Sve ja to znam. Sve mi je on sam ispripovjedio. I više no tebi. U mene je

toliko siguran... raduje ga što mi sve to može pripovijedati... a potom promatra
kako me samo mora dotaknuti da bi me posjedovao, jer mi je svejedno što radi
i što je radio i što će još uraditi i kako ću ja to s njime nastaviti da živim i gdje
će to biti i u kakvim sve opasnostima ... treba samo da me dodirne. Lijepi,
otvoren razgovor.«

»lijep nije«, rekao sam, »ali otvoren, bogu budi hvala.«

Sad su se pokazali luksuzni hoteli na Nile Cornicheu. Tlo u baru je sasvim

lako podrhtavalo. Glazba je svirala 'Strangers in the Night'.

»Zašto tako zuriš u mene?« upitao sam Lilian.

»Jer sve to slušaš i ne uzrujavaš se, jer ne bjesniš i ne udaraš me.« Obje je
ruke pritisnula o sljepoočice. »To je neizdržljivo.«

»Zacijelo tebi to nije jednostavno«, rekao sam.

»Sve ono što sam uradila u svom životu, a prije svega u posljednje vrijeme,
toliko je prosto da bi me svaki čovjek naprosto popij uvao.«

»Ja to ne mogu uraditi«, rekao sam. »Sve sam ja to sebi uvijek, i nekako tome
slično, predstavljao.«

Bila je to istina.

»I usprkos tome si me volio?«

»Jest«, rekao sam. »Usprkos tome. Pogledaj, još si mlada. Ali nećeš to biti
vječno. I ja ću biti stariji. A i Werner. Ima stvari koje u životu prolaze, a ima
stvari koje ostaju. Znam što će u tom životu proći što će morati da prođe. I što
će te tada vezati uz Wemera? Ništa. Preostat će samo mržnja i gnušanje. Ono,
što me veže s tobom, Lilian, neće prestati kad ostarimo. Neće, jer je toliko
dugo trajalo. Ostat će. To je moja šansa. Zbog toga ću na kraju ja biti jači od
Wernera. I zbog toga ćeš, usprkos svemu, poći sa mnom u Argentinu.«

»Nikada.«

»Ne želim i dalje govoriti. Razmisli o tome što sam rekao. Nemam više mnogo
vremena, ali jedan, do dva dana još imam. U to ćeš vrijeme razmisliti...
Odlučit ćeš se... za mene.«

šaptala je: »Kad bih samo znala__kad bih samo znala

hoću li moći biti bez njega... zauvijek bez njega ...«

»Izdržala si bez njega prije no što se pojavio.«

»To nije argument.«

»U pravu si. Ali ljude se može i zaboraviti.«

»Može li se to, Riki?« »Ako se nekome u tom pomogne ...« »Napila sam se«,
rekla je Lilian. »Nisam kadra sada misliti. Ostavi mi vremena, nešto
vremena.« »Naravno.«

»Ako se ipak odlučim za njega... hoćeš li se složiti s odlukom?«

»Hoću.«

»Nećeš me više mučiti pokazujući kakva je stvarnost?«

»Zar te time mučim?«

»Veoma.«

»Kada ću nešto čuti o tebi?«

»To još ne znam ... odista ne znam.«

»Kada ću čuti nešto o tebi?« upitao sam još jednom.

»Uskoro«, šaptala je, oči je pri tom zaklonila rukom, »uskoro ...«

»Sada je dosta!« začuo se Wernerov glas.

Pogledao sam uvis, Lilian je poskočila, lako je kriknula. Moj brat je stajao
kraj nas. Oči su mu bile užarene.
»Kako se usuđuješ ...«, započeo sam, ali me on prekinuo: »Zaveži. Bilo je
dovoljno. Bilo je dovoljno vremena da sve jedno drugome kažete. Lilian će
sada poći sa mnom. Odvest ću je kući.«

»Ja ću to uraditi!« rekao sam. U tom trenutku bilo mi je sve svejedno. Pa

makar došlo i do tučnjave.

»Ovisi o Lilian tko će je odvesti kući«, rekao je moj brat. Uzeo je njen haljetak
od kune i stavio joj ga na leđa. Sva se skrutila čim ju je dotakao. U očima su
joj bile suze. Nesigurno se pokrenula. Werner ju je pridržavao.

»Laku noć, Riki«, šaptala je Lilian. Tada je pošla pod ruku s mojim bratom.
Jednom se okrenula. Kimnula mi je glavom gotovo neprimjetno. Nisam se bio
kadar maknuti.

Prolazio sam noćnim Andaluzijskim vrtom što je bio obasjan mnogim

reflektorima. Mirisalo je cvijeće. Bilo je ugodno toplo. Neki supijani čovjek
razgovarao je sam sa sobom, nailazio je. Mora da je bio dobrano pijan. Ono
malo ljudi koji su se u taj sat našli u tom vrtu na šetnji ogledavali su se za
njim. Pokušao sam se izmaknuti tom čovjeku, ali on se sa mnom sudario.

»Sorry, bud...«, mrmljao je.

U trenutku dok je to govorio osjetio sam kako mi gura komadić papira u moju
desnu ruku. Nastavio je teturati. Pošao sam držeći papirić u ruci prema
Semiramidinom mostu. Ondje sam bio sam. U svjetlosti svjetiljke na mostu
pročitao sam ono što je pisalo na papiriću: »Nazovite odmah 'American Press
Service'. Ali ni u kom slučaju iz vašeg hotela ili iz neke restauracije. Poslužite
se javnom govornicom. Kažite svoje pravo ime!« Ispod te rečenice nalazio se
broj ove novinske agencije.

Ponajprije sam se otputio u svoj hotel i naručio telefonsku knjigu na engleskom

jeziku. Potražio sam broj od APS-a. Broj se slagao s onim na komadiću
papira. Potom sam se odšetao do glavnog kolodvora. U predvorju kolodvora
nalazile su se mnoge javne govornice. Ušao sam u jednu od njih i nazvao broj
novinske agencije. Odmah mi se javio ženski glas: »American Press Service!«

»Richard Mark.«
»Očekivali smo da ćete nas nazvati. Možete mirno govoriti. Odnos naš s
egipatskim vlastima nije baš najbolji. Zbog toga imamo u našoj telefonskoj
centrali malu aparaturu. Razbija sve razgovore što ih vodimo i čini ih
nejasnima za svakoga tko bi se priključio na našu liniju. Ali vi morate uvijek
nazivati iz javnih govornica. Jeste li me razumjeli?«

»Razumio sam vas.«

»Nikada ne smijete doći u naš ured. Nitko od nas, također, ne smije stupiti
direktno s vama u vezu.«

»što je zapravo na stvari?« upitao sam. »Što želite od mene?«

»Danas ste vašem prijatelju Borisu Minskom u Frankfurt poslali brzojav.

Minski je odmah nazvao vašeg prijatelja Homera Barlowa u Berlin. Ovaj je
nazvao Clarka Wattsa, našeg čovjeka u Bonnu. Watts nam je poslao radiogram.
Neka uredimo sve što je u našoj moći kako bismo vam pomogli. Točno vas je
opisao i rekao da stanujete u 'Imperijalu'. Tako vas je jedan od naših ljudi
otkrio i slijedio da vam može predati onaj papir ...«

Boris Minski i Homer Barlow!

Postalo mi je vruće od radosti. Nisam bio sam. Više nisam bio sam. Moji stari
dobri prijatelji, Boris i Tiny...

»Kako da vam pomognemo? što se s vama zbiva?«

»To je odulja priča.«

»Ispripovjedite mi je kratko i što jasnije«, začuo se sada jedan muški glas. Taj
razgovor je, dakle, slušao još jedan čovjek iz te novinske agencije.

Ispripovjedio sam im sve točno i što kraće. Usprkos tome trajalo je to četvrt
sata. Nekoliko puta sam prekidao razgovor i mijenjao govornicu.
Ispripovjedio sam tim ljudima odista sve, također i ono što mi se u Egiptu
dogodilo, rekao sam im da su Delacorte, Olsen, Geyer, moj brat i Lilian ovdje,
rekao sam im kakva su im imena, moga brata i Lilian, gdje stanuju i kaiko
izgledaju. Više, na kraju, nije bilo ničega što bih im mogao kazati.
Muški glas se oglasio: »Prokleto dobra priča. Prokleto vruća priča, što ćete
uraditi njome?«

Sjetio sam se.

»Ako mi pomognete, ja vam je poklanjam.«

»Vaša pripovijest nije dostatna. Pomaže. Ali ono što bismo odista željeli imati,
naravno, to su one trake što ste ih ispunili govorom za vašeg brata.«

Dakle, tako. Tako sam to sebi bio i zamislio. Sasvim je jasno da ih zanimaju
trake.

Bez ikakvih skrupula sam mu odgovorio: »Osigurat ću vam ih.«

»Kako?«

»Osigurat ću vam ih. Znam već kako. Trajat će neko vrijeme, ali dobit ću ih.«

Pojma imao nisam kako ću se dokopati traka, ali bilo mi je jasno da će ljudi iz
APS-a tako dugo biti za mene zainteresirani dok se god budu mogli nadati da
će dobiti trake s tom velikom pričom. Ništa me više nije sputavalo da lažem,
da varam, da se pravim važan. Bila je riječ o mojoj budućnosti. Sad mi je
svako sredstvo bilo dozvoljeno.

»Dobit ćete trake. Ali prije toga mi morate pomoći.«

»Kako?«

»Morate me čuvati — ponešto. Morate pripaziti na mene i na mog brata, a i na

gospođu Lombaord. Moram znati što njih dvoje radi. Moram znati da li me
prate i tko to radi. Moj brat mi je prijetio smrću ne budem li radio što on od
mene traži.«

»Neće nam biti lako da ispunimo vaše želje ...«

»Dobit ćete kao protuuslugu strašnu priču. Ako ne želite ...«

»Polako, polako«, rekao je čovjek. No, dakle. »Ponešto bismo mogli za vas
uraditi, jasno je. Prije svega moramo biti veoma oprezni. Nas ovdje više ili
manje samo trpe. U posljednje vrijeme Amerikancima nije ovdje lako.
Moramo biti oprezni. O kay, preuzimamo posao pod pretpostavkom da nikome
drugome ne date trake, kad ih budete imali. Obećajete li nam to?«

»Obećajem.« Kao što sam rekao: u tom trenutku još pojma nisam imao kako ću
dobiti trake, ali u tom mi je trenutku sve bilo svejedno.

»Budete li nas umočili i sami ćete brzo biti umočeni, nadam se da mi to

vjerujete.«

»Neću vas umočiti. Nisam valjda lud! Vi ste jedini ovdje u Kairu koji...«

»Jest, dobro. Zovite nas od sada nekoliko puta na dan. S vama će razgovarati
jedna žena. Ona otprije. Ona će znati kako se razvijaju stvari. Ali uvijek
morate nazivati iz javne govornice. I ne zaboravite trake. Trake su nešto
najvažnije u čitavoj toj stvari. Za nas.«

»To ste mi nekoliko puta već objasnili«, odgovorio sam drsko. Zagrizli su, bio
sam siguran.

»To je odlučujuće. Kada budemo imali trake, a potom vaše fotografije i izjavu
napisanu vašom rukom i tako dalje i tako dalje, započet ćemo čitavom tom
stvari. Vi želite u Argentinu, zar ne?«

»Ne sam.«

»Ne, naravno, s onom damom. Ali vi želite otići onamo.«

»Jest.«

»Dobro. Tada morate prije toga ovdje osigurati trake. Sve drugo možemo
svršiti i prijeko. U našem odjelu u Buenos Ai-resu. Tada ćemo zgrabiti tu
bandu. Tada smo mi koji ćemo udarati u bubanj. Vi to i želite, zar ne?«

»U potpunosti to želim.«

»O kay. Potrudit ćemo se. I vi ćete se također potruditi oko traka.«

»Naravno«, rekao sam. Odmah zatim spopao me osjećaj kako ću uspjeti da
dobijem trake. Nisam znao, kako. Pojma nisam imao. Ali osjećaj je bio
ispravan. Dobio sam trake — napokon.

Izraelci su došli do Sueskog kanala. Osvojili su zaljev Akaba, zauzeli su Gazu,

Jeruzalem. Razbili su jordansku vojsku do te mjere da Jordanci sada traže mir.
U Vijeću sigurnosti su SAD i Sovjetski Savez istog mišljenja. Zatražili su od
Izraela da odmah obustavi vatru bez ikakvih uvjeta. To znači: za sedamdeset i
dva sata uspjela je ta mala zemlja pobijediti golemu vojsku neprijatelja, a to je
velika rijetkost u svjetskoj povijesti.

Nadstražar Stalling je to jutros na svoj način protumačio.

»Fantastični su ti Židovi, naprosto fantastični! Sinoć sam to gledao na

televiziji. Tome ih je naučio naš Rommel! Munjevit rat, munjevita pobjeda!
Sve su od nas uzeli — čitavu organizaciju! Dakle, rekao sam mamici kako je
fiihrer počinio najveću pogrešku što je istjerao iz zemlje Židove, i zatim ih
poubijao. Tko zna ne bismo li sa šest milijuna Židova još i pobijedili. Ovo
sada, ovo sada je on trebao doživjeti, fiihrer i svi ostali — naučili bi nešto.«

U ponedjeljak ujutro nazvao sam iz neke telefonske govornice ponovo ured

APS-a. Ženski glas mi je rekao: »Ne mogu vam mnogo toga reći. Ako vas, ili
vašeg brata, ili gospođu Lombard prate, tada mora da su to prvoklasni
specijalisti. Naši ljudi nisu otkrili nikoga.«

»Možda nas ne prate.«

»Možda. Vaš brat je proveo prošlu noć u 'Mena House'.« To je boljelo.

»Napustio je hotel tek oko deset sati prije podne. Neprestance vodi razgovore
s poslovnim ljudima i činovnicima. Vi sebi možete zamisliti kakvi su to ljudi.
Kakvi su vaši planovi?«

»Još vam to ne mogu kazati.«

»što je s trakama?«

»Morate mi još dati vremena.«

»Nazovite nas ponovo.«

»Jest, naravno.«

Poslije podne sam ostao u hotelu. Lilian me nazvala oko sedam sati predvečer.
Glas joj je bio promukao, bila je pijana: »Ne mogu«, rekla je. »Molim te,
shvati. Ne mogu te također viđati. Tako nešto kao ono sinoć ne bih mogla
izdržati. Oprosti mi. Molim te, oprosti mi. Ostajem s Wernerom.«

»Je li on sada kod tebe?«

»Nije.«

»Nemoj lagati.«

»Jest, ovdje je ...«

»Daj mi ga.«

Glas moga brata se javio: »Dakle, sad si čuo. Je li ti dosta?«

»Nije.«

»što to ima da znači?«

»Dođi u toranj, pa ću ti reći.«

»Kada?«

»Za pola sata bit ću gore u baru.«

Uzeo sam taksi i odveo se u Gezireh. Moj brat je bio točan. Sjedili smo u
istom udubljenju u kojem sam prošle večeri sjedio s Lilian. Moj brat je
zaustio: »Prije no što počneš — ono s trakama i s tvojim odvjetnikom bila je
laž. Naši ljudi imaju mnoge prijatelje u hotelu. Ponešto se zanimaju za
telefonske razgovore. Brzojav si poslao Minskome, a ne tvom odvjetniku.«

»Minski će ga obavijestiti«, lagao sam proklinjući svoju glupost što sam

spominjao onaj brzojav, a što sam ga bio predao u hotelu.
»Nisi baš osobito uvjerljiv.«

»Ali zato istinit.«

»Razgovarao sam sa svojim ljudima, oni su također uvjereni kako lažeš. Neku
malu nejasnost kadri su još podnijeti. Dakle, što mi želiš reći prije no što
nestaneš u Argentini?«

»Nestat ću ja ... ali ne u Argentinu.«

»Već?«

»Otići ću u Njemačku.«

»Ti ideš u Njemačku, vraćaš se u Njemačku ... svojevoljno?«

»Jest«, odgovorio sam. »Vraćam se i predajem se Para-dinu, dopustit ću da me

zatvore ... reći ću sve.«

Problijedio je.

»Nećeš to uraditi! Nisi valjda izgubio razum! Nećeš valjda otići svojevoljno
mnoge godine na robiju!«

»Lilian ostaje s tobom. Sada mi je sve svejedno. Samo tebe, tebe bih još htio
vidjeti kako krepavaš.«

»Želja je to, obostrana«, rekao je Wemer.

»Ako progovorim mnoge će od vas pohvatati, mnoge i u Njemačkoj. A i vas

ovdje. Neće vas izručiti, nema sumnje — — ali će vas dobiti. Imaju oni svoje
ljude i za takav posao, znaš ti dobro kao i ja. I vi imate svoje ljude. Nema toga
što dobar agent nije kadar učiniti.« Tim riječima sam ustao i otišao od njega. U
hotelu sam proveo lošu noć, jako sam se bojao. Jer, ako ne povjeruju u
pripovijest o odvjetniku, tada sam sada ja na redu.

Iz telefonske govornice nazvao sam u utorak prije podne ponovo 'American

Press Service'.
»Vaš brat i ona dama nešto namjeravaju učiniti«, javio mi se ženski glas.

»što?«

»Dama je iznajmila mercedes, kupila je kovčeg, haljine i rublje, spremna je za

put. Naši ljudi nadziru damu i vašeg brata. Primijetili su ih sinoć kako za svoj
mercedes traže na Gezirehu odgovarajuće parkiralište. Našli su ga. Pokrajnji
je to put što vodi s mosta dolje prema bivšem dvorcu kralja Faruka.« Ženski
glas mi je točno opisao mjesto. »Pretražili su mnoge staze i odlučili su se za
ovo mjesto. Dama je nekoliko puta kolima ulazila i izlazila s tog pokrajnjeg
puta sve dok ga nije sasvim upoznala. Jedan od naših ljudi čuo je kako vaš brat
govori dami kako ga nedvoumno ovdje mora čekati ma koliko dugo to trajalo.
U razgovoru s vama moglo bi se mnogo toga u međuvremenu dogoditi...«

»što vi to govorite? Kakav razgovor?« Ta riječ je strašno zazvučala u mojim

ušima. Bojao sam se.

»Kažem vam što smo doznali. Mi ne možemo ništa uraditi da vas zaštitimo. Vi
također ne možete otići u policiju. Bez pravog dokaza o prijetnji — a vi takav
dokaz nemate, vi znate samo za ovo što sam vam rekla, a to ne smijete reći
njima — oni će se zainteresirati za vašu osobu i za vaš pasoš. Takva je
policija. I tada, koliko mi poznajemo ovdašnje vlasti, obavijestit će upravo
one ljude s kojima vaš brat surađuje. Žao mi je, od sada ste upućeni sami na
sebe.«

»Shvatio sam. Molim vas, nastavite.«

»Vaš brat se sastao s nekim Indijcem. Narkoman je. Trgovac opojnim drogama,
naši ga ljudi poznaju, spojio je obojicu. To se zbilo u nekoj kavani u starom
dijelu grada.«

»Pa?«

»Nismo mogli mnogo doznati... samo da su se vaš brat i taj Indijac u

potpunosti o nečemu dogovorili. Jedan od naših ljudi sjedio je blizu njih.
Doznao je da će se njih dvojica još jednoć sresti kako bi se dogovorili o
pojedinostima.«
»Kada?« upitao sam. »Gdje?«

»Sutra, u srijedu, u dvadeset i tri sata. Kod Nilomjera na južnom vrhu otoka
Roda. Znate li to mjesto?«

»Znam.«

»Mi ne smijemo otići onamo.«

»Shvaćam to.«

»Budite oprezni koliko god vam je to moguće. I gledajte da napokon dobijete

trake. Kada budemo imali trake, moći ćemo vam mnogo više pomagati — čim
napustite zemlju. Ali nama su potrebne trake, potrebni su nam dokazi, vi ste
nam potrebni kao svjedok, u Argentini.«

Ponovo sam joj rekao da ću trake stvoriti. Još nisam pojma imao kako ću to
uraditi; u mojoj se glavi sve okretalo. ženski glas mi je rekao kako će ljudi iz
APS-a trake, kad ih budem imao, preuzeti izvan Egipta, uradit će to u nekom
zrakoplovu, na primjer. Sve drugo je i suviše opasno. Agentura ne smije staviti
na kocku da joj zabrane rad u Egiptu. Obećao I sam joj da ću na vrijeme javiti
o kojem će zrakoplovu biti riječ, u kojem ću se to zrakoplovu nalaziti.
Uostalom, nisam imao pojma kojim ću zrakoplovom letjeti. Iznenada me pro-
žela hladna, jasna misao: moram večeras u 23 sata također biti na otoku Roda,
ondje, kraj starog Nilomjera, moram čuti što to razgovara moj brat s onim
Indijcem. Tek onda ću moći nešto uraditi po planu.

»Naš čovjek će u zrakoplovu kao znak raspoznavanja imati uza se vašu

partituru Devete simfonije od Beethovena.«

»Moju partituru?«

»Jest, onu koju ste dobili na dar od one časne osobe.«

»Ali... ali odakle vam to?« zapitao sam zapanjeno. »Ja sam je ipak ...«

»... ostavio kod svog prijatelja Borisa Minskog u Frankfurtu, jest.«

»I?«
»Vaš prijatelj Minski ju je dao Homeru Barlowu, kad je doznao kako vam
ovdje ide, a ovaj ju je poslao nama. Vi svoju partituru dobro poznajete.
Barlow misli ako je naš čovjek vama pokaže kao znak raspoznavanja da ćete
mu vjerovati bez svake sumnje.«

Boris i Tiny...

Ponovo Boris i Tiny...

Poslije tog telefonskog razgovora odlučio sam da se borim.

Noću sam se polom našao na riječnom otoku Roda. Stajao sam u udubljenju
zida, pet metara ispod starog Nilomjera ispred kojega su se sastali moj brat i
onaj Indijac koji je žva-kao betel, slušao sam kako moj brat pita svog ubojicu
o cijeni, pitao ga je kako je namislio da počini umorstvo.

»Na častan način«, odgovorio je Indijac. »Učinit ću to ma-lajskim mačem. To

je najsigurnije, i najbrže. Dosta je samo jedan rez. Uspijeva svaki put.«

»Dobro«, rekao je moj brat. Razgovarali su engleski.

»Naravno, uvijek sam imao posla s ljudima koji leže u krevetu ili spavaju.«

»Naravno«, rekao je moj brat Werner.

»To je pretpostavka«, rekao je ubojica što ga je Werner uzeo. »Dubok san. Sto
je moguće dublji. Pijani mi osobito olakšavaju posao. A i sebi.«

»Uzet ću whisky«, obećao je moj brat.

Nebo je bilo te noći modro-crno. Zvijezde su sjale kao da se nalazimo još u

kolovozu. Svjetlo mjeseca bilo je sablasno zeleno. Zelena je bila rijeka, zelen
je bio čitav Kairo. Zelena su bila jedra na brodovlju u Staroj luci. Lijevo od
šiljka otoka, zelena je bila Sfinga i piramide iz Gize na desnoj strani, prijeko u
pustinji, ondje, gdje se nalazio hotel 'Mena House', a gdje je stanovala Lilian...
Slušao sam razgovor što su ga obojica vodila. Sad sam znao sve. Indijac će
iduće noći, u jedan sat poslije ponoći, doći u moj apartman 907 hotela
'Imperijal'. Moj će se brat pobrinuti da budem pijan i k tome omamljen jakim
sredstvom za spavanje, pobrinut će se da budem već u krevetu kako bi mi
Indijac što lakše prerezao vrat. Da u tome uspije Wemer će prije toga večerati
sa mnom i poslije toga piti sa mnom u mojoj sobi — — usut će mi tom
prilikom i sredstvo za spavanje u moj whisky. Moj će brat unaprijed platiti
Indijcu tri tisuće egipatskih funta, jer ti poslovi počivaju, kako je rekao
ubojica, na povjerenju.

Kasno sam se vratio u hotel i upravo htio poći u krevet, kad me nazvala Lilian.
Glas joj je bio sasvim jasan.

»Riki, ostajem kod tebe.«

»što?« Pao sam na krevet kraj kojeg se nalazio telefon.

»Ostajem s tobom. Razmišljala sam, ponovno sam razmišljala i mučila se, cio
dan. Moja odluka je čvrsta. Ne mogu ostati kod Wernera... ja... moram
neprestance misliti na ono što si mi rekao u tornju... ono o starenju... ne mogu
ostati kod njega... a i neću... hoćeš li me još, Riki?«

Polako, govorio sam sebi, mirno, sasvim mirno. Ona laže. To je klopka. To je
najveća i najpodlija laž što ju je ikada izgovorila. Sve je dogovoreno s
Wernerom. Hoće te uspavati, njih dvoje. Sada samo oprezno. Oprezno.

»Riki!«

»Jest.«

»Zašto ništa ne kažeš?«

»Ja ... ja sam ... ja sam sasvim svladan ... poslije onoga što je bilo ...«

»Zaboravi. Razmislila sam o svemu. Posljednji put. Ostajemo zajedno.

Zajedno ćemo odletjeti.«

»Kada?«

»Uskoro. Sasvim skoro. Još moram razgovarati s Werne-rom.«

»Zar on još ne zna?«

»Ne. Ponajprije sam to htjela reći tebi. Ja... naravno, pribojavam se tog
razgovora... ali ja ću s njime razgovarati ... već sutra. Riki...«

»Kada će to biti?«

»Još ne znam. Idem s tobom. Zar to nije ono najvažnije?«

»Jest, naravno.«

»Nazvat ću te sutra ponovo. Cim s njim porazgovaram. Volim te, Riki. Više no
njega. Sada to znam. Laku noć. Dobro spavaj, najdraži moj.«

»I ti, najdraža«, rekao sam i odložio slušalicu.

Nisam bio kadar zaspati niti minute te noći.

Idućeg prijepodneva bio sam jako zaposlen. U nekog pouzdanika iz jedne

prljave ulice, u blizini Ibn Tulunove džamije, kupio sam automatski policijski
specijalni revolver kalibra 38 s prigušivačem i šest šaržera municije. U uredu
Luft-hanse što se nalazio u ulici Talaat Harp 9 kupio sam kartu za boeing 720
B, što slijeće u 3 sata 45 u Heliopolisu, a dolazi iz Tokija, polijeće u 4 sata 40
za Rim. Iz Rima sam također bio već predbilježen za drugi Lufthansin
zrakoplov kojim ću produžiti za Ziirich, a taj zrakoplov polazi u 6 sati 30 po
rimskom vremenu. Morao sam, prije no što odem u Argentinu, još jednom poći
u Ziirich da prebacim svoj imetak. Za takav posao bilo je potrebno da osobno
dođem u banku.

Ponovo sam nazvao APS, sad sam ih već punom parom varao. Rekao sam kako
ću večeras imati trake. Bio sam osvjedočen da će mi uspjeti dobiti ih. Dospio
sam u opasno stanje, dozvoljavao sam sada sebi gotovo sve. Mržnja na Wer-
nera, zdvojnost zbog Lilianine izdaje — sve je to prešlo svaku razumnu mjeru.
Ako njih dvoje noćas želi bježati — a prema pripremama što su ih učinili — u
tom slučaju moj brat mora imati na raspoloženju trake kako bi ih mogao
predati svojim naredbodavcima u zamjenu za onaj zapisnik što ga je nekoć bio
sačinio u Berlinu. Rekao je kako će izvršiti tu zamjenu čim bude sa mnom 'na
čistu'.

Čak kad bi i otišao iz Kaira a da tu zamjenu ne izvrši ovdje, mora trake uzeti,
nastavio sam razmišljanjem. Valja mi oprostiti ako ovo moje razmišljanje nije
bilo osobito logično — bio sam silno uzrujan.

Nema sumnje, nisam osobito pošteno postupao s onim ljudima iz APS-a. Ali,
na kraju, već sam to rekao, moj me osjećaj nije varao, dokopao sam se traka.

Napokon sam uradio sve predradnje.

Budem li odista toliko spretan kao što sam spretan morao biti, i bude li ubojica
odista točan i mog brata u potpunosti poslužio, tada će mi poći za rukom da
uradim sve u najboljem redu što mi je još preostalo. Bude li u jedan sat poslije
ponoći, a bit će to već petak, bude li sve išlo u redu, moći ću u pola dva ujutro
biti kod Lilian, prijeko na Gezirehu, kraj Farukove palače. Ona će biti tamo, u
to ne treba sumnjati — poslije svih onih vježbanja što su ih ona i moj brat
učinili. Bude li sve išlo u redu imat ću vremena za sve. Naravno, mogle su se
još pojaviti mnoge zakučaste stvari; ali na njih nisam htio misliti. Moj plan je
utvrđen: posljednji koji mi je preostao.

»Riki«

»Jest, Lilian.«

»Werner je sada kod mene u hotelu. Rekla sam mu«, začuo se Lilianin glas u
telefonskoj slušalici. Bilo je 17 sati 15. Prosinca 1966. Sjedio sam na svom
krevetu radoznao kako će sve to izvesti.

»Zar sve?«

»Jest.«

»Pa?«

»On... on se izvanredno ponio. »Lilianin glas odavao je uzbuđenje. »Nije

bjesnio, nije vikao na mene. Sasvim je razumno shvatio sve. Sasvim razumno.
Ali ja, Riki, ja sam sasvim slomljena. Jedva da još mogu govoriti. Ja... moram
sada leći i zaspati... moram nešto uzeti... neko sredstvo ...« Možda će ti Wemer
dati nešto praška Indijčeva, razmišljao sam. »Moram zaspati... samo
spavati...«
»Kada te mogu vidjeti?«

»Sutra.«

»Ali ja bih ...«

»Sutra, Riki. Razumij me, molim te. Potreban mi je mir, tišina, ja... ja više ne
mogu ... ja sam na kraju...«

Začuo sam glas svog brata, bio je sabran i muževan: »No, da, mali moj, ja
sam, dakle, izvukao kraći kraj. Smola. Ništa se tu ne može uraditi. Ti si
pobijedio.«

»Tako se čini«, rekao sam.

»Lilian sada mora u krevet. Jedva da može stajati na nogama. Kad bi ti znao
kako izgleda ...« Sad je usikoro moralo doći ono pravo. »Već se počinjem
pribojavati za nju. Od sutra će to biti tvoj zadatak. Odlazim.«

»Odlaziš?«

»Već sam ti pripovijedao o tome. Moram otići.«

»Kada?«

»Još noćas, kasno noću. čuj me: večerat ćemo zajedno! Tko zna hoćemo li se
ikada vidjeti. Slažeš li se?«

No, dakle, sada je i to došlo! Tako su se dogovorili. Sve se odvijalo kao dobro
navijen sat.

»Slažem se«, rekao sam. »Kada?«

»Možda oko pola devet? Popit ćemo još nešto, potom ćemo večerati. Do
ponoći imam vremena, dosta vremena. Da li ti to odgovara?«

»Vrlo dobro«, rekao sam. »Daj mi Lilian.«

»Zašto?«
»Želim joj nešto reći.«

»Da, Riki?« Sad je njen glas upravo lepršao.

Rekao sam: »Hvala ti, Lilian. Hvala ti na svemu.«

Spustio sam slušalicu.

Dan 15. prosinca 1966, 23 sata 20.

Teški zastori u salonu i u spavaćoj sobi mog apartmana bili su navučeni. Sva
su svjetla gorjela. Otvorenih košulja, spuštenih kravata, sjedili smo moj brat i
ja u salonu za velikim stolom moderne garniture, udobno smo bili zavaljeni u
naslonjače jedan drugome nasuprot, držali smo čaše vvhiskvja u ruci. Stol je
bio jedan od onih praktičnih vrsta s okruglom pločom što se mogla okretati. Na
stolu su se nalazile mnoge pepeljare, bilo je tu više čaša za whisky i boca sa
sodom, nalazila se tu također velika srebrna termos-boca u kojoj su se nalazile
ledene kocke. Bilo je naokolo kutija od cigareta, svagdje po sobi bilo je
pepela od cigareta, na stolu su čaše ostavljale vlažne krugove. Taj stol je bio
prilično zakrčen.

»Brat«, govorio je Werner teškim jezikom, »brat ostaje brat. Sada sam došao
do te spoznaje. Ne mogu te mrziti, što mi uzimaš Lilian. Ne mogu se čak ni
ljutiti na tebe. Meso moga mesa, krv moje krvi. To se ne može zanijekati.
Braća, to smo mi. Čudnovata braća, ali braća. I žena koju obojica volimo ne
može nas rastaviti, zar ne?« »Čak ni žena koju obojica volimo.« »Iako mi je
prokleto na srcu, moraš mi vjerovati.«

»Vjerujem ti.«

»Jako se moram savladati, mali moj. Jako. Biti bez Lilian u budućnosti. Biti
bez Rikija. Zbog toga sam htio bar još jednoć proživjeti propisnu večeru ...«

Prije večere osvanuo je u mom apartmanu noseći košaru. U njoj se nalazilo

šest boca vvhiskvja. Dar za mene. Poslije jela, rekao je, popit ćemo nešto za
rastanak. Sad ih trusimo. Četiri od tih šest boca bio je whisky marke Johnnie
Walker. »Nećemo sve to moći polokati. Ali zajednički možemo piti. Svakako.
To mi duguješ. Za moje fantastično ponašanje. U slavu mog jakog karaktera.
Sve su to riječi, što ih je izrekla Lilian, molim lijepo!« Werner je već započeo
u vrijeme večere glumiti koliko je pijan, sada je tu glumu nastavljao. Ja sam se
također pravio pijan. Pri jelu smo obojica pili vino, ali obojica smo ga dobro
podnosili, bili smo još gotovo trijezni. Werner je sve najbolje zamislio. Bila je
to izvanredna režija. Poslije jela otišli smo u moj apartman, a ja sam naručio
sodu i led. Werner se pridržavao točno satnice koju mu je bio odredio Indijac.
U 22 sata počeli smo jelom. U 23 sata već smo pili. Pili smo dobrano i
obilato. Trebalo je jako mnogo whisyja, pa da nas obojicu odista obori.

»Hajde, da nazovemo Lilian?« upitao sam. »što?«

»Lilian. Ne bismo li je nazvali?« »Ona već spava.« »Možda ne spava.« »Ne,

ostavimo je u miru.«

»Zašto? Htio bih joj reći kako u miru sjedimo ovdje i za

naš rastanak pijemo, htio bih joj reći kako si nam oprostio.«

»Ostavi se toga. Zasigurno spava. Ne smijemo je smetati.«

Ne smijemo je smetati u pakovanju kovčega, razmišljao sam. Ne, ne smijemo

je smetati. Dobru Lilian.

»No, lijepo«, rekao sam. »Popijmo u njeno zdravlje.« Napunio sam naše čaše
ponovo. Bilo kada morat će mi usuti prašak za spavanje u moj whisky.

»U Lilianino zdravlje!«

»U Lilianino zdravlje«, odgovorio je.

»Kamo ćeš otići?« upitao sam.

»U Suez. Neko ću se vrijeme ondje zadržati. Neodložan posao.«

Dakle, Suez, pomislio sam. Vjerujem ti da ćeš poći u Suez, svoje si stvari
siguran, prokleto siguran. Zamislio si otići u Suez čim budeš sa svime ovdje
gotov i kad budeš sve pripremio svome ubojici. Požurit ćeš se potom prijeko u
Gezireb gdje Lilian na te čeka. Zbog toga je, dakle, unajmila mercedes.
U Suez iz Kaira vodi preko Heliopolisa veoma dobra pustinjska cesta, znam
je, već sam se jednoć vozio tom cestom, prije mnogo godina. Udaljenost Sueza
odatle iznosi nekih stotinu i četrdeset kilometara. Cesta slijedi dijelom neki
stari karavanski put što je povezivao Egipat s Azijom i što su ga upotrebljavali
hodočasnici. Koliko se mogu sjetiti ma pola puta se skreće ulijevo prema
brežuljcima gdje se nalaze ruševine nekog dvorca.

U Suez, dakle, želiš, braco, razmišljao sam. Bude li to božja želja nikad nećeš
stići onamo. Zanimao sam se kod portira. Wemer je već svoju sobu ispraznio,
svoju prtljagu je, navodno, odnio na kolodvor, u garderobu. Time je svima
pokazivao kako želi otputovati vlakom. Nema sumnje, prtljaga se već nalazila
u mercedesovu prtljažniku. Platio je svoj račun. Kad me bude spremio za svog
ubojicu napustit će 'Imperijal' — mnogo prije no što dođe ubojica. Tako će
sebi stvoriti alibi.

Bio sam siguran da je taj alibi osvijetlio sa svih strana. Nema sumnje kupio je
također kartu za Suez, učinio je to u putničkom uredu našega hotela. Mora
samo otići do Lilian. Potom se mogu odvesti. Izvanredno je to bilo smišljeno.
S Lilian se odista moglo uraditi svašta ako ona nekoga voli. čak i spremiti
ubojstvo. Udivljenja vrijedna žena, pomislio sam, a zatim sam počeo misliti na
nešto drugo, jer sam morao biti veoma oprezan. Sad sam počeo glumiti da sam
jako pijan.

»A što je s onim tvojim velikim blagom, s vrpcama?« upitao sam. »Zar i njih
uzimaš?«

»Da ih uzmem? Nisam poludio!« Bio je to odgovor što sam ga trebao.

Ispitivao sam ga i nadalje: »Dobro, ali ostaviti ih ovdje također ne možeš.«

»Zašto ne? Ako su dobro pohranjene? A to i jesu! Ali tu ih neću ostaviti! Mali
moj, moramo još popiti čašicu... danas je veliki dan ... dat ću onoj braći još
samo vrpce, a oni će mi vratiti zapisnik.«

»Zar ovdje u Kairu?«

»Ovdje u Kairu... sve će se to zbiti prije no što otputujem ...« Mislio je kako
mi sve mirno može pripovijedati, jer ću biti ubijen prije no što on otputuje.
»Sve je već spremno... metodički ja napredujem, uvijek ...«
Bila je to istina. Iako ovoga puta baš sve to nije bilo osobito metodički
izvedeno.

Razmišljao sam o tome kako bi bilo sasvim krivo da nastavim jahati na tim
vrpcama i zbog toga sam još jednom napunio čaše. Pili smo Johnnie Walker.
Upravo onako kao što smo pili to piće u vrijeme oluje poslije podne, kad mi je
ono Wer-ner predložio da će on pisati moje romane, upravo onako kao i u
Treuwallu, kad me ucijenio za rukopise tih romana, tako smo pili to piće i ove
noći kada ću po njegovoj volji ja biti ubijen. Bacio sam gotovo praznu bocu u
neku papirnatu kesu i otvorio novu, poslije toga sam ustao i otišao u
kupaonicu. Ostavio sam vrata kupaonice otvorena, u kupaonici nisam zapalio
svjetlo, stao sam koso ispred zrcala povukavši vodu u toaletu. Moj brat je
poput munje brzo pošao u džep svoga kaputa — vidio sam to u zrcalu —
izvukao kutiju, što mu je bio dao Indijac, otvorio jednu za drugom tri malene
omotnice što su se nalazile u kutiji. Prah je počeo ulaziti iz omotnice u bocu
punu whiskyja, u onu što sam je bio upravo otvorio. Moj brat ju je potom
stavio na stol, bacio se nauznak u naslonjač i uzeo u ruku svoju čašu. Oprao
sam sebi ruke, potom sam se vratio u salon. Ispio sam svoju čašu do kraja. Ona
moga brata bila je još napola puna. »No?« upitao sam.

»Ispit ću je«, rekao je.

»Lijepo«, rekao sam i nalio sebi whisky iz one boce u kojoj se bio rastopio
prašak za spavanje. VVerner me promatrao pripaljujući sebi cigaretu. Ruke su
mu bile sasvim mirne. Miran ubojica, taj moj brat. Nagnuo sam se naprijed da
vratim bocu whiskyja. Glumio sam pri tom pijanog čovjeka. Stavljajući bocu
na stol, udario sam njome punu pepeljaru i sav sadržaj, pepeo i čikove — sve
se to prosulo po hlačama moga brata. Opsovao je. Skočio sam, ispričao sam
se, potrčao u kupaonu, uzeo sam ručnik, kleknuo ispred VVernera koji je
udarao po svojim hlačama čisteći ih.

»čekaj«, rekao sam. »Hladna voda će sve to izbrisati. Pusti me da to uradim.«

Dopustio mi je. »Napni sukno«, rekao sam. Nagnuo se prema naprijed i napeo
sukno preko svoje noge. Držao sam ručnik u desnoj ruci i iz sve snage trljao
uprljano mjesto. »Napni jače«, rekao sam. Moj se brat dublje sagnuo i još
snažnije napeo sukno svojih hlača.

Stol, već sam to bio rekao, bio je od onih modernih praktičnih vrsta stolova
kojima se ploča okretala. Na donjoj strani imao je taj stol mnoge ručke, i pero.
Povuče li čovjek za jednu od tih ručka pomaknut će se ploča. Ako čovjek
dovoljno dugo povlači okrenut će se gotovo za pola svojeg obujma. Dok sam
desnom rukom trljao hlače svoga brata čisteći ih, lijevom sam rukom opipavao
iza sebe po donjoj strani okruglog stola, a ploču sam svojim tijelom zakrivao
od očiju svoga brata, potražio sam malo i pronašao jednu ručku. Dugo sam je
povlačio. Tihim šumom ploča se na stolu okrenula za 180 stepeni. Kako
VVerner ne bi čuo šum ploče neprestance sam nešto govorio potičući ga da što
je moguće više napne hlačnicu. Činio je to. Ništa nije primijetio. Bilo je to
sasvim jednostavno za mene, jer sam bio ljevoruk. Lijevom sam rukom bio
kadar učiniti i mnogo složenije stvari.

»Tako«, rekao sam podižući se. »Sad bi to bilo u redu.« Odbacio sam ručnik u
kut i sjeo na svoju stolicu. Puna ploča od stola se, dakle, sasvim okrenula, čaša
puna whiskyja u kojoj se nalazilo sredstvo za spavanje stajala je sada ispred
moga brata. Njegova čaša je bila preda mnom. Pobrinuo sam se za to da obje
čaše budu podjednako napunjene.

»U zdravlje«, rekao sam podižući svoju čašu.

Obojica smo pili. Prah, čini se, da je odista bio bez ikakva mirisa i okusa, bio
je upravo onakav kako je to bio rekao Indijac. Spopao me osjećaj velikog
zadovoljstva kad sam vidio kako moj brat i ne sluteći pije čašu whiskyja punu
sredstva za uspavljivanje, morao sam misliti na to kako sam ono ja bez ikakve
slutnje pio čaj što mi ga je podmetnuo Dela-corte u onoj kući ispred
Heliopolisa. Sada je na redu bio moj brat. Scenu s pepeljarom sam veoma
dobro izveo. Ali imao sam i veliku sreću što me priroda učinila ljevakom.

Bilo je upravo neugodno promatrati kako je taj prah brzo djelovao. Već nakon
nekoliko minuta moj brat je započeo govoriti nerazgovijetno. Oči su mu se
neprestance sklapale. Pomislio sam kako je došlo vrijeme da opet započnem
govoriti o trakama. Moj zrakoplov polazio je za nekoliko sati, naručio sam
čovjeka od APS-a da dođe u zrakoplovnu luku, a još uvijek o trakama nisam
imao pojma. Potjerao sam pravu divlju hazardnu igru — život sam svoj stavio
na kocku, poigrao sam se ljudima iz APS-a kojima sam čitav materijal čvrsto
obećao kako bi mi i nadalje pomagali.

»Što je s trakama?« rekao sam. »Hoće li ih tvoji prijatelji sve preslušati prije
no što ti budu dali zapisnik?«

»Naravno ... oni ... oni moraju znati ima li uopće nešto na njima ... ali poslije
toga ću zapisnik dobiti odmah ... noćas ... dogovorio sam još ... sastanak s
braćom ... čini mi se da ne bih smio više piti...«

»Još jedan gutljaj«, rekao sam. On mora sve ispiti, kako bi u sebi imao
dovoljno sredstva za spavanje. Podigao sam svoju čašu: »U zdravlje,
Werneru!«

»U zdravlje, mali... moj...«

Ispio je sve. Još uvijek nije sumnjao ni u šta. Gledao me široko nasmijanim
očima, kad sam ja pio svoju čašu. Pomislio je kako je na cilju.

»Ako te umoče?« upitao sam. »Ako ti ne budu dali zapisnik?«

»Ah, dat će ga. I suviše sam im dragocjen. Bez brige... noćas ću dobiti stvar...
pa ću je moći spaliti... prije no što pođem u Suez dobit ću ... znaš li, gdje?«
Mahnuo sam glavom.

Bio je prokleto siguran svoje stvari. Nikada to čovjek ne smije biti, danas to
znam.

I ja sam upravo neugodno bio siguran svoje stvari. »Već si učinio sve moguće
da doznaš gdje se nalazi torbica s trakama, zar ne?« Werner se cerio. Tada se
teško pokrenuo i iz džepića za sat na svojim hlačama izvukao čudnovato na-
zubljen ključ.

»Pogledaj ...« Oči je još mogao držati otvorene samo s mukom. To sredstvo za
spavanje mora da je bilo neke osobite vrsti. Wernerova euforija, njegova
prostodušnost se nastavljala. I sam uopće nije primjećivao kako će za nepun
tren zaspati.

»Sto je... to?« »Nemam pojma.«

»Ključ pretinca na glavnom kolodvoru. Čudiš se, ha?... Ondje se nalaze trake.«

Pogledao sam ga začuđeno.

»Tome se nisi mogao dosjetiti, braco!« brundao je Wer-ner. »Nemoguće,
sasvim nemoguće! Nikada nisam više odlazio na kolodvor. Prijatelji... hik...
prijatelji moji su neprestance bacali egipatski novac. Čovjek mora da ima
glavicu, znaš. Dakle, nemoj biti žalostan. Glavicu ne može baš imati svatko...«

Razmišljao sam o tome kako je uskoro upravo on neće imati — glavicu koja će
mu jedva biti pričvršćena za vrat. »Sada moram jednostavno otići na kolodvor,
otvoriti pretinac ...« San, što je graničio s nesvjesticom, nenadano ga je
pogodio, pogodio ga je poput munje. Složio se na svom stolcu pavši prema
naprijed. Ključ mu je ispao iz ruke na tlo.

Ustao sam. Kao prvo uzeo sam ključ i spremio ga u džep. Tada sam izvadio
onu kutiju s preostalim sredstvom za spavanje iz VVernerova kaputa, i to sam
također spremio.

Svukao sam svoga brata. Bilo je to teško, bio je velik, a tijelo mi je

neprestance izmicalo iz ruku. Napokon sam ga polegao na sag. Mnogo sam se
namučio dok je napokon bio sasvim gol. Požurio sam u spavaću sobu i donio
svoju pidžamu, onu žutu. Navukao sam je na njega. I to također nije bilo
jednostavno. Ali uspio sam. Zgrabio sam ga ispod pazuha i odvukao kroz salon
u spavaću sobu, polegao sam ga u krevet i pokrio. Ležao je na leđima, a ja sam
ga gledao i razmišljao pun ludog trijumfa: jednom sam i ja jači od tebe, brate.
Jednom ću ja biti pobjednik. Ja, ja, ja!

Potom sam se požurio u salon, sabrao sam svu njegovu odjeću i odnio je
ponovo u spavaću sobu. Tamo sam uredno objesio odijelo i stavio rublje na
stolac. Još jednom sam se vratio u salon i točno sve razgledao, činilo se da je
sve u najboljem redu.

Ugasio sam svjetla i otišao u spavaću sobu gdje sam iz svoga džepa na prsima,
izvukao onaj specijalni policijski revolver, kalibar 38, pričvrstio sam
prigušivač na cijev. Pogledao sam na sat. Bilo je 23 sata 55.

Ugasio sam svjetla u spavaćoj sobi, otišao sam u kupaonicu i ondje sjeo na rub
kade. čuo sam kako moj brat diše duboko i jednakomjerno. Sada sam morao
čekati. Strpljivo sam čekao, čitav sat.

Danas znam da su gospoda iz 'Pauka', Wernerovi naredbodavci, na Wernera

gledali s mnogo podozrenja, zacijelo su tako postupali i sa svim ostalim
ljudima. Nema sumnje, ništa oni nisu imali protiv njegova plana da me da
umoriti. Ali ne vjerujem da bi se ikada bio mogao spasiti njihova pritiska da je
poživio. Ne vjerujem da bi ikada došao u posjed onog svog zapisnika, čak kad
bi im i predao trake. Mnogo toga govori suprotno. Nadzirali su nas obojicu.
Činili su to tako dobro da to nisu bili kadri primijetiti ni ljudi od APS-a.
Morali su računati s time kako ubojstvo mene može poći krivim tokom. Iz bilo
kojih razloga. Morali su računati i s time da će uspjeti. Usprkos tome za oba su
slučaja poduzeli mjere. Upriličili su, kao što sam kasnije utvrdio, za svaki
slučaj zabavu u mome katu; pustili su prividno potpuno pijanu lijepu djevojku
s ljubičastim očima na hodnik čim sam otvorio vrata svog apartmana. Bili su
se spremili za sve. Lijepa djevojka je odmah vidjela da je nešto pošlo ukrivo.
Lijepa je djevojka razderala moj ogrtač i tako me obilježila za onog veselog
velikog Amerikanca podšišanog poput ježa, u zrakoplovu, koji me kasnije sreo
na Semiramidinu mostu, a još kasnije mi odnio, u zrakoplovu, torbu s trakama.

Kao što mi je ono VVilliam S. Carpenter, šef rimskog biroa APS-a, u

zrakoplovnoj luci Leonardo da Vinci, gorko rekao: »Organizacija izvanredna.
Ništa ne mogu reći protiv te braće. Još uvijek su najbolji...«

Minutu poslije jedan sat poslije ponoći otvorila su se, sasvim polako i bez
ikakva šuma, vrata u apartmanu 907, u devetom katu hotela 'Imperijal' u čijoj
je spavaćoj sobi ležao moj brat, a u čijoj kupaonici, u mrtvom uglu vrata, sam
stajao ja. U ruci sam držao revolver.

Gledao sam u zrcalo. Napolju je još uvijek bilo mračno. Ugledao sam potom
džepnu lampu kako je zasjala i začuo kako se netko smijulji visokim, blaženim
smijehom. Ubojica moga brata je došao.

Ponedjeljak, 12. lipnja 1967.

Danas ću prvi put primiti gosta. Gospodin istražni sudac i gospodin državni
nadodvjetnik Paradin su mi to dozvolili. Nadstražar Stalling me odveo dolje u
neku veliku prostoriju gdje se nalazio dugačak stol i nekoliko stolica, prozori
su bili proviđeni čvrstim rešetkama. Stalling me predao drugom nad-stražaru
kojega nisam poznavao. Na drugom kraju te prostorije ugledao sam Borisa
Minskog. Učinio mi se kao da je za tih šest mjeseci postao stariji dvadeset
godina. Stajao je pognut, glavu je objesio, lice mu je bilo bijelo i podbuhlo,
ono malo crne kose bilo mu je nepočešljano, a sav je bio nekako zapušten, taj
inače toliko njegovan čovjek. Na sebi je imao sivo ljetno odijelo, hlače su mu
bile neizglačane, košulja je bila prljava, a podočnjaci ispod njegovih očiju
bili su upravo golemi i sasvim tamni.

Podigao je glavu nekako ukoso, pogledao me i nasmijao se ustima, a ne očima.

»Zdravo, Riki!« rekao je.

»Borise!«

Pokročio sam dva koraka.

Strani čuvar mi je rekao, nije to bilo rečeno neljubezno: »Molim vas, morate
sjesti, obojica. Svaki na svoju stolicu pred sobom. Ruke morate neprestance
držati na stolu. Morate govoriti glasno i razgovijetno.«

Dakle, sjeli smo sasvim razdvojeni jedan od drugoga, svaki na jednome kraju
dugačkog stola i stavili ruke na ploču, razgovarali smo glasno i razgovijetno.
Nadstražar je sjeo na onu dulju stranu stola, nalazio se između nas.

»Radujem se što sam napokon mogao doći k tebi«, rekao je Minski.

»I ja se radujem, Borise. Ali, što je tebi? Jesi li bolestan?«

Dugo me gledao. Potom je rekao: »Nisam ti htio ispripovjediti... ali kad me

tako gledaš ... i kad me pitaš ... Rahela je mrtva.« »što?«

»Sjednite!« rekao je nadstražar. »Odista, morate činiti ono što vam kažem,
gospodine Mark.« Sjeo sam.

»Rahela je zar mrtva?«

Minski je kimnuo glavom. Lica su mu bila upala, ogroman nos stršio mu je,
činio se još veći.

»Ali kako se to moglo dogoditi? Kada se to dogodilo? Kada je umrla?«

»Petog prosinca«, rekao je Minski.

Dana 5. prosinca — tog sam dana u blizini Heliopolisa ležao u dubokom snu u
nekoj stranoj kući... »što joj je bilo?«

»Sjećaš se kad su je ono napali, napolju u vrtu ispred lječilišta.« »Jest...«

Minski je nastavio: »Tada je pola sata bez svijesti ležala na ledenoj zemlji.
Ozlijedila je glavu, ali to nije bilo nikakvo zlo. Odmah su je izliječili od toga.
Ali Rahela je tada dobila neku čudnovatu prehladu, a poslije toga gnojnu
anginu. Nisu mi to odmah rekli. Mislili su neprestano kako će je izliječiti,
antibioticima i ostalim stvarima... ali iz toga se razvilo za-paljenje pluća.
Onog dana pošto si ti otišao ja sam se otputio u Hornstein, ostao sam ondje do
kraja. Posao sam za to vrijeme zatvorio. Gospodin profesor, svi liječnici, i sve
sestre su se jako trudili. Uzalud. U ponedjeljak, oko sedam sati navečer,
Rahela je umrla. Već dva dana nije bila pri svijesti. Nikoga nije prepoznavala,
čak ni mene. Bio sam kraj nje do kraja...«

Glas mu se ugasio.

Šutio sam.

Nadstražar je snuždeno gledao u svoje ruke.

Napokon sam se oglasio s velikim naporom: »Borise ... znaš koliko te volim ...
to je strašno ... jako mi je žao ... ja...«

»Znam, ne nalaziš pravu riječ. Tako je i sa mnom. Ali, ne govori o tome.

Čovjek tu ne može ništa učiniti. Osmoga sam je pokopao.«

Leptir što je letio po prostoriji sletio je točno pred Minskog.

»Agrotis pronuba«, rekao je mehanički gledajući to malo biće. »Vidi koliko je

umoran.«

Leptir se ponovo lepršajući podigao.

Dugo smo potom šutjeli.

»Što si radio za te pola godine?« upitao sam napokon zdvojno pokušavajući da

kažem bilo što, a što ne bi bilo u vezi s Rahelom.
»Nastavio sam posao. Rad me bistri. Umjesto Vanesse našao sam nešto novo...
u Hamburgu. Izvanredna djevojka. Nije kriva što promet pada. Sve je to zbog
krize.«

Razmišljao sam o tome kako moram nastaviti govorom. Samo dalje od Rahele,
samo govoriti. Iznenada sam čitavu svoju bijedu zaboravio kad sam ugledao
Minskoga gdje sjedi, bio je slomljen, odsutan, prava sjena, samo sablast.

»što je s Vanessom?« upitao sam. »Čuješ li što o njoj?«

»Neprestance šalje pisma i razglednice. Znaš, one velike, šarene, šalje sve to,
odasvud. Iz čitava svijeta. Uvijek naslov-ljuje na nas obojicu, šalje nam tisuću
zagrljaja i poljubaca. Riki, ta djevojka je blažena. Odista blažena.«

Kroz rešetke prozora ulazilo je sunce u prostoriju. Mali leptir poletio je ka

staklu, udario je o staklo, ošamutio se, ponovo se podigao i iznova poletio
prema staklu. Svjetlost ga je privlačila. Htio je napolje.

»Blažena«, rekao sam, »nesmisao. Blažena s onom Schalkeovom!«

»Ali, kažem ti... prvi put je blažena u svom životu... a takva će i ostati...
muškarci joj više nisu potrebni. Usprkos tome što se nama svima dogodilo ...
Vanessa je pri tom postala sretan čovjek. A kako je tebi, stari?«

»Ne mogu se potužiti«, odgovorio sam. »Sa mnom postupaju dobro. Oko mene
su sami ljubazni ljudi. Ne govorim to zbog toga što vi ovdje sjedite, gospodine
nadstražaru, to je istina.«

»Ali, kada će, napokon, doći do tvoje rasprave?«

»Hja, to se još ne zna«, rekao sam. »Paradin se sada bavi s onom aferom u
Treuwallu ... ali ne samo onom u Treuwal-lu ... ovdje u zatvoru sam napisao
sve što sam doživio i ...«

»Znam. Sve mi je rekao.«

»Postao je to golem slučaj. To bi moglo potrajati još mnoge mjesece kada budu
završili s prethodnim istragama. Mnoge mjesece. A pošto budem doveden do
suda, i pošto me osude još uvijek će me trebati kao svjedoka pri ostalim
raspravama. I sagledati se ne može što će biti sa mnom. čak nisu podignuli ni
optužnicu... u njenom završnom obliku, čini mi se.«

»Dobrano će ona odjeknuti«, rekao je Minski.

»Nema sumnje«, odgovorio sam. »Idući tjedan suočit će me s Lilian.«

»čuo sam to od gospodina državnog nadodvjetnika«, rekao je Minski.

Lilian je u Frankfurtu, također je u Istražnom zatvoru, od ožujka. U ožujku su

egipatske vlasti pristale i zadovoljile njemačko traženje, izručili su je. Njoj se
nije one noći 16. prosinca 1966, kad sam je svezanu ostavio u sjeniku, na
otoku Gezireh, ništa dogodilo. Ništa joj nisu uradili usprkos tome što su me
one noći slijedili i sasvim sigurno znali gdje se Lilian nalazi. Nisu joj ništa
uradili nakon zrela razmišljanja. Moj mrtav brat dostajao je 'Pauku', više ništa
nisu trebali. Čitava stvar je izgledala kao drama u trokutu.

Nisam slutio što je Lilian u međuvremenu uradila. U svakom slučaju bit ćemo
suočeni za nekoliko dana. Otkako to znam loše spavam i neprestance moram
misliti na Lilian. Kako sada izgleda? Što će reći, kako će me gledati? Možda
sam joj učinio nepravdu. Možda ju je moj brat, onda, u Kairu, prevario
govoreći joj o svojim planovima. Možda nije znala kako me Werner želi ubiti.
Možda — bilo je toliko mogućnosti koje bi Lilian još mogle i opravdati.
Mnoge mogućnosti, kad bi čovjek htio vjerovati u njih ...

»Jao meni«, oglasio se Minski.

»što je?«

»Kako samo gledaš. Opet misliš na Lilian.«

Šutio sam.

Rekao je: »I sam znaš kako svaki razlog govori samo o tome, ali odista svaki,
da tu ženu moraš mrziti iznad svega.«

»Jest«, rekao sam. »Ali ja znam i to da ću tu ženu uvijek voljeti. Uvijek, do

smrti.«
Minski je nešto mrmljao. Pri tom me nije gledao.

»A kakve li smo dobre planove imali«, rekao sam. »Tako dobre planove, tako
lijepe planove, zar ne?« Minski je slegnuo ramenima. »Ipak«, rekao sam. »Sve
si za nas pripremio, sve si sebi bio izračunao.«

»Izračunao«, ponovio je Minski, a usta su mu se razvukla u tužan smiješak.

»Izračunao. Veliki bože, kako li sam se samo zaračunao.«

Sunce je sjalo u prostoriju, a mali smeđi leptir neprestance je pokušavao

odletjeti napolje. Neprestance je padao. Neprestance se dizao uvis.
Neprestance je udarao iznova o staklo. Napokon će, razmišljao sam, pasti na
tlo i ondje uginuti. Minski je rekao kako je taj leptir već jako umoran.
 SADRŽAJ

Prvi stavak

ALLEGRO MA NON TROPPO UN POCO MAESTOSO . .

Drugi stavak

MOLTO VIVACE

Treći stavak

ADAGIO MOLTO E CANTABILE

Četvrti stavak

PRESTO
Садржај
Почетак 1