RD1C Muhidin PDF

93
Muhidin Džanko
Filozofski fakultet, Sarajevo
DR. SAFET-BEG BAŠAGIĆ KNJIŽEVNI HISTORIČAR I KRITIČAR:

PIONIR BOŠNJAČKE NAUKE O KNJIŽEVNOSTI
“Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” – Uvod: elitis-

tička teorija kulture
U uvodu za svoju kapitalnu naučnu studiju: “Bošnjaci i Hercegovci u

islamskoj književnosti” (Sarajevo, 1912.) Safet-beg Bašagić je pojas-
nio i historijat nastanka ovoga velikog djela, koje zapravo predstavlja
neznatno izmijenjenu verziju njegove doktorske disertacije odbranjene
u Beču 1910. godine pod nazivom: “Bosniaken und Hercegovcen auf
dem Gebiete der Orientalischen Literatur”. Poticaj za pisanje Mirza
Safet je dobio još od svoga oca, Ibrahim-bega Bašagića-Edhema, od
kojega je kao dječak slušao usmene narodne predaje o znamenitim
Bošnjacima iz prošlosti: o “vrlim junacima”, “mudrim državnicima”, “ve-
likim učenjacima” i “vrsnim pjesnicima” – kako ih je sa dosta patetike
sam Bašagić imenovao. Bašagić će reći da se još od prvog dodira sa
knjigom u njemu pojavila “misao da očinu predaju dovodi(m) u savez s
historijom” kako bi oživio “zamrle uspomene na glasovite Bošnjake:
junake, vojskovođe, državnike, učenjake, pjesnike, dobrotvore. U
duhu nacionalromantičarske patetike Bašagić će ustvrditi: “Uspomene
na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih ču-
vam kao najdragocjenije amanete”. Upravo će kroz uspomenu na
slavne pretke iz vlastitoga naroda Bašagić izložiti svoju elitističku te-
oriju kulture po kojoj je kultura bila privilegij samo odabranih krugova
ljudi, a u Bašagićevom slučaju to znači pripadnika plemičkoga sloja:
“U svim naraštajima bilo je uvijek, imade sada i biće vazda masa
niskih i neznatnih ljudi, koji se gube bez uspomena i imena kao ostali
stvorovi. Pa ipak u toj jednolikoj prostoti bilo je uvijek ljudi koji su se
dizali visoko iznad svoje okoline i svojim djelima zadužili potomstvo da
im čuva uspomenu”.1
Beg Bašagić, bosanski koljenović, doživljavao je, razumijevao i tuma-
čio kulturu bošnjačkoga naroda isključivo kao kulturu aristokracije i
velikodostojnika (“Mudrih Sokolova”, “plemenitih Hercegovića”, “jun-
ačkih Hranušića”, “velikodušnih Husrev-bega”, “učenih Kafija”, “da-
rovitih Nerkesija”), dok je narod za njega bio “masa niskih i neznatnih
stvorova” koji nisu vrijedni nikakvoga spomena. To je bilo tipično
1
Bašagić, Safet-beg: “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, Sara-
jevo, 1986., str. 9. U daljem tekstu v. pod: “Bošnjaci i Hercegovci”.
Razlika/Diffèrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
94 Muhidin Džanko
srednjovjekovno shvaćanje kulture i književnosti koje će Bašagić pro-
micati kroz čitavu naučnu studiju “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti”. Bašagiću je stalno na umu da predstavi bosansku aris-
tokraciju kao visoko kultivisani sloj koji svoju kulturu duguje
prvenstveno svome “arijskom rodu”, pa će povodom izuzetne učenosti
Bošnjaka Sudija izreći jedan gotovo rasistički stav: “Uostalom mislim
da Bošnjak Sudi kao član arijskog roda imade više prava i smisla za
perzijski jezik nego Turčin - Nadži, pa makar bio član i najplemenitije
mongolske pasmine”. 2Ovakav rasistički stav opasno se približava
rasističkoj teoriji o Hrvatima kao potomcima arijevske rase porijeklom
iz Irana, makar se kod Bašagića to nigdje eksplicitno ne spominje.
Prije se tu radi o elitističkom osjećanju begovštine, tj. o poziciji sa koje
je Safet-beg, sa visoka, gledao na mogućnost bilo kakvog oblika
populističke kulture. Taj hochkulturalni stav najočigledniji je u onom
dijelu Studije gdje Bašagić piše o nemaru Bošnjaka prema vlastitoj
kulturnoj baštini, a posebno prema djelima velikih ljudi kakav je prim-
jerice bio Hasan Kafi el-Akhisari: “Toga - negdje uvaženog učenjaka i
spisatelja - danas se nakon tri stotine godina iza njegda smrti ni po
imenu ne sjećaju potomci, jer je uspomena na njega kao i na sve naše
pjesnike i književnike zamrla sa zadnjim trzajem kulturnog života, kad
je Bosnom zavladalo mrtvilo. Svega je nestalo, pa i uspomena na ve-
like ljude, jer su tada narodni ideali postali hajduci i panduri, kojih se i
danas imena s njihovim pustolovinama prenose po cijelom narodu u
stotinama epopeja. Rijetki su muslimani u Bosni koji ne znadu imena
konja Đerzeleza, Taleta, Hrnjica i dr., a na prste se dadu nabrojiti koji
po imenu poznaju Derviš-pašu, Alidedeta, Kafiju i druge velike sinove
iz naše ponosne dobe.”3 Iz ovoga se odlomka najbolje vidi Bašagićeva
oštra kritika epske kolektivističke kulture čije prodiranje u narodu on
povezuje sa pogrešnim uzgojem bošnjačke mladeži: “To je žalosno,
ali je istina, koja se ne da opovrgnuti. Krivnja leži u uzgoju, o kome se
u nas odavna ne vodi računa; za to nijesmo ni svjesni svoje plemen-
ske sposobnosti, koja se u letargiji malo-pomalo gubi i koja će s vre-
menom sasma zamrijeti, ako se za vremena ne probudimo iz mrtvila i
ne osvijestimo mlađi naraštaj”.4
Zapravo, Bašagićeva elitistička teorija kulture usko je skopčana sa
njegovom teorijom narodnoga prosvjetitelja: narod se može prosvjeći-
vati jedino kroz kulturu dostignuća i slavnu prošlost svoje begovske
elite. Tek u kontekstu ovakve teorije može se shvatiti prilično nelogi-
čan Uvod za Bašagićevu studiju “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti” u kojemu on naširoko objašnjava nemaran odnos bošn-
jačkoga puka prema svojim “visokim dostojanstvenicima” i “glasovitim
učenjacima” i “pjesnicima”. Taj se uvod približava maloj karak-
terološkoj studiji o mentalitetu Bošnjaka, što je ujedno i prvi pokušaj
karakterološkog oslikavanja bošnjačkoga mentaliteta i možda prvi
tekst u povijesti bošnjačke etnopsihologije.
Bašagić otvoreno lamentira nad “mlitavim potomcima” “Ponosnih
Bošnjaka”, predstavljajući ovaj narod u prošlosti kao “energičan, na-
predan i požrtvovan elemenat”, dok ih u sadašnjosti vidi kao “masu
2
Isto, str.55.
3
Isto,, str.82.,83.
4
Isto, str.83.
Dr. Safet-beg Bašagić književni historičar i kritičar 95
zapuštene i duševno zakržljale svjetine”. Kao prononsirani elitist
Bašagić jasno razlikuje “masu” i njezine “velikane na polju prosvjete,
politike i junaštva”, smatrajući prošlost u kojoj je vladala aristokracija
kao zlatno, viteško doba bošnjačkoga naroda. Kao konzervativist i
begovski nostalgičar Bašagić žali što su se izgubile temeljne vrijed-
nosti “viteškog doba”, što su pregažene dostignućima “tehnike, eko-
nomije i spekulacije”. Istaknuvši da su se svi evropski narodi “latili
modernog oružja” (nauke i kulture), Bašagić, sljedstveno teoriji novoga
oružja, apelira na Bošnjake da i oni to isto učine, makar se nalaze pod
austrijskom okupacijom. Da bi iznio svoju ključnu historijsku tezu o
masovnom prelasku bosanskih bogumila na Islam - Bašagić postavlja
čitav set retoričkih pitanja: “Zašto mi živimo u trzavici i dan-danas -
zašto se ne možemo sprijateljiti s novim prilikama, koje nam je doni-
jela okupacija, kad su naši pređi u mnogo težoj situaciji stvorili brzo
odluku prema svome osebnom karakteru i preporodili se kroz kratko
vrijeme?”5 Navodni bogumilski potez masovnog prelaska na Islam
Bašagić smatra činom “odvažne mudrosti i trijeznosti” bosanske
srednjovijekovne vlastele koja je izbjegla pogromaške napade ugar-
skih kraljeva i priklonila se sjajnoj moći turskog sultana. Bogumilskim
velikašima sultan je podario plemićki naziv beg, a nižim vlastelinima
naziv spahije. No, prema Bašagićevom mišljenju, bosanskim bego-
vima nije ni to bilo dovoljno da bi izrazili svoju lojalnost prema sultanu,
te su tražili da se u “adžami oglan” uzimaju bosanski muslimani na
dobrovoljnoj osnovi kako bi preuzeli prvenstvo ne samo u Bosni već i
u čitavoj Turskoj Carevini. Kao historičar turkofilske orijentacije
Bašagić iznosi tezu o napretku bošnjačkoga naroda u doba turske
vladavine, pri čemu ovaj put očigledno poistovjećuje sudbinu naroda
sa privilegiranim položajem njegove begovske oligarhije. Šta više,
Bašagić neumjereno veliča značaj Bošnjaka i Hercegovaca u Turskoj
Carevini, držeći da je njihovim potiskivanjem s turskog dvora počelo
propadati i čitavo Carstvo.
U samom Uvodu za studije “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti” Bašagić posredno iskazuje i svoje kroatofilstvo pozivajući
se na mišljenje turskog povjesničara Alija koji je pribrajao Bošnjake u
pleme Hrvata. Na koncu, čitav Uvod Bašagić poentira ponovnim isti-
canjem bogumilskih velikaša koji su navodno poslali peticiju turskom
sultanu da se njihova djeca dobrovoljno uzimaju u “adžami oglan”.
Time su oni, prema Bašagićevom nahođenju, pokazali mudrost i “pro-
računatu opreznost” koja proizilazi iz njihova prilagodljivog karaktera.
Međutim, za Bašagića je najvažnije da su prihvatanjem Islama bogu-
milski vlastelini osigurali gospodstvo u svojoj domovini, što je za njega
bilo jednako očuvanju državne autonomnosti Bosne. Zahvaljujući
tome gospodstvu Bošnjaci su, veli Bašagić, dali i velikane “na polju
istočne prosvjete” i stoljećima brali lovorike na vrhovima Istočnoga
Parnasa.
Kao kulturni elitist Safvet-beg Bašagić je u begovštini (gospodstvu)
vidio jedini zalog bošnjačke kulturno-civilizacijske posebnosti, te je i
sam nastojao pisati svoju studiju gospodstvenim, barokno kitnjastim
stilom, što se ogledlao u brojnim učenim frazama i sentencama, ak-
ribičkim aluzijama na analogne pojave iz prošlosti, u veličanju svojih
5
Isto, str.14.
96 Muhidin Džanko
zemljaka i izraženom lokalpatriotizmu. Interesantno je i kako je Dže-
mal Ćehajić protumačio ovaj uvod, osobito u smislu Bašagićevog
prenaglašavanja značaja kulturnog rada Bošnjaka: “Istina, i jedan iza-
zov da osmanski period bosanskohercegovačke prošlosti predstavlja
"praznu i tamnu stranicu", odricanje Muslimanima Bosne i Hercego-
vine bilo kakvog kulturnog rada i stvaranja, ignorisanje književnosti na
orijentalnim jezicima koju su stvarali autori porijeklom iz Bosne i Her-
cegovine i drugih naših zemalja, poricanje bilo kakvog kontinuiteta
kulture u Bosni i Hercegovini proizvelo je kod drugih, pa i kod
Bašagića, određene reflekse da je neke stvari u svom radu “Bošnjaci i
Hercegovci u islamskoj književnosti” prenaglašavao, polemisao i bra-
nio. Bašagić je bio ponasan čovjek. On se oduševljavao i ponosio svo-
jim precima, a kao pedagog i prosvjetitelj, nastojao je tim da musli-
manske mase uzdigne, da probudi u njima nekadašnji ponos i dosto-
janstvo, da im ulije snagu da izdrže, nadajući se u bolje sutra”. 6
Dakle, Ćehajić, s pravom, ukazuje na kulturni kontekst u kojemu je
Bašagić stvarao svoje djelo “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti”, budući da je kulturno ozračje tjeralo samoga Bašagića
da često polemizira sa tezama drugih kritičara i znanstvenika, pa je u
žaru polemike znao ponekad biti i pristrasan i pretjerano subjektivan.
Pokušajmo sada ukazati na osnovne sadržinske i metodologijske vri-
jednosti Bašagićeve knjige “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književ-
nosti”, posmatrajući je ujedno u ozračju dosadašnjih kritičkih studija
(Džemal Ćehajić, Muhsin Rizvić, Alija Nametak, Ahmed Muradbego-
vić, Vančo Boškov, Slavko Leovac, Esad Duraković i dr.).
Društveni i historijski kontekst nastanka studija “Bošnjaci i Her-

cegovci u islamskoj književnosti”
Došavši na studij islamskih jezika u Beču, 1895. godine, Safvet-beg

Bašagić je obnovio svoju staru želju da napiše knjigu o književnim i
kulturnim djelima Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima. Tu je
svoju želju i nastojanje još više rasplamsao 1897. godine kada je na
poziv Odbora sarajevske Kiraethane (Muslimanske čitaonice) na
Bentbaši prihvatio da nastavi ranije započeta predavanja intendanta
Zemaljskog muzeja Koste Hörmanna. Hörmann je držao predavanja o
povijesti Bosne u starom i srednjem vijeku, a Bašagić je govorio o
dobu turske vladavine u Bosni. Tako je-prema vlastitoj tvrdnji Safvet-
beg nakon svršetka studija u Beču (1900) odlučio publicirati prvo
naučno djelo o povijesti Bosne i Hercegovine: “Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine od god. 1463.-1850.”, koju je napisao na osnovu
domaćih i turskih vrela. U toku prikupljanja materijala za ovu histo-
riografsku radnju Bašagić je marljivo sabirao i manuskripte o životu i
djelu znamenitih Bošnjaka koji su pisali na arapskom, turskom i perzi-
jskom jeziku. Bašagić je već tada procijenio da je na osnovu
prikupljenih manuskripta bilo dovoljno materijala da se napiše jedna
zasebna studija o književnom stvaralaštvu Bošnjaka na orijentalnim
jezicima, ali je isto tako znao i da mu treba još vremena da bi tu stu-
diju znanstveno-akribički zaokružio. Zato je za početak objavio do-
6
Isto, str. 276.
datak uz knjigu “Kratka uputa...” koji je naslovio sa: “Herceg-Bosna i
istočna prosvjeta”, pri čemu bismo sintagmu “istočna prosvjeta” u
duhu savremenog jezika mogli označiti kao “orijentalna kultura”. Ovaj
je dodatak bio prva naučna studija o književnosti Bošnjaka na orijen-
talnim jezicima, mada su prije Bašagića u bosanskim “Salna- mama”
objavljene nekolike biografije bošnjačkih književnika koji su stvarali na
orijentalnim jezicima. Te su biografije pisali Bašagićev otac Ibrahim-
beg i Mehmed Teufik Okić.7 Bašagić je napisao dodatak “Herceg-
Bosna i istočna prosvjeta” iz najmanje dva razloga: na jednoj strani
htio je pokazati da Bošnjaci kroz svoju povijest nisu samo “umjeli
vješto perom baratati, već i prebirati žice na istočnoj liri”,, što se u pot-
punosti uklapalo u njegovu prosvjetiteljsku “teoriju novog oružja”, te na
drugoj strani, Bašagić je imao i jedan posve pragmatičan razlog za
pisanje ovoga dodatka - htio je preko njega uputiti molbu svim Bošn-
jacima koji su imali literaturu o našim piscima na orijentalnim jezicima
da mu istu po mogućnosti posude kako bi mogao na opću korist na-
pisati cjelovito djelo o Bošnjacima “koji su se istaknuli na polju istočne
književnosti”. U ozračju teorije novoga oružja (nauke i kulture) Bašagić
je ukazao da su Bošnjaci pisali omašna djela iz raznih kulturoloških
oblasti: književnosti, filozofije, teologije, logike, historije, čime je htio
pokazati svima onima koji su uporno gajili predrasude o navodnoj ne-
pristupačnosti Bošnjaka kulturi tokom turske vladavine - da su Bošn-
jaci u najmanju ruku polučili takve književne i kulturne domete na polju
istočnjačkih književnosti kakve su dali primjerice hrvatski latinisti.
Bašagić je u Dodatku sažeto prikazao književni rad 27 bošnjačkih pis-
aca na orijentalnim jezicima, počevši sa Adnijem, a završivši sa Habi-
bom Stočević i Arif-begom Stočevićem zvanim Hersekli Hikmet.
Deset godina kasnije (1910.) Safvet-beg Bašagić će u Beču odbraniti
doktorsku disertaciju pod nazivom: “Bosniaken und Hercegovcen auf
dem Gebiete der Orijentalischen Literatur”. Teško je prihvatiti procjenu
Džemala Ćehajića da je ovo Bašagićevo djelo bilo upućeno
prvenstveno muslimanskom čitaocu. Ono je prvobitno bilo naučno,
akademsko djelo izloženo pred komisijom austrijskih akademika-tada
veoma uglednih i referentnih evropskih orijentalista. Zato je veoma
7
Mehmed Teufik Okić (1870.-1932.) bio je Bašagićev vršnjak i pisao je bi-
ografske skice o bošnjačkim književnicima koji su stvarali na orijentalnim
jezicima. Te je skice objavljivao na turskome jeziku u sarajevskom listu “Va-
tan”. Zna se pouzdano da je M.T. Okić imao u rukopisu i djelo pod nazivom
“Naši preci” u kojemu je cjelovito predstavio književni rad bosanskoherce-
govačkih muslimana što su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku,
ali je, na žalost, taj rukopis (vjerovatno napisan prije 1910. godine) izgorio u
velikom požaru koji je zahvatio privatnu biblioteku Ali Šefki-ef. Junuzefendića
u Carigradu (o tome v. Muhamed Traljić: “Istaknuti Bošnjaci”, Sarajevo, 1998.,
str. 260-264.). Izgubljeni Okićev rukopis bio je uz studije “Herceg-Bosna i is-
točna prosvjeta” (1900.) i “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”
(1912.) Safvet-bega Bašagića i prvi naučno zasnovan književno-historijski
pregled literarnog rada Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Tako se Ibrahim-
beg Bašagić i hafiz Mehmed Teufik ef. Okić mogu smatrati pretečama bošn-
jačke književne historiografike koja se, razumljivo, u svome začeću može
poistovijetiti tek sa amaterskim biografizmom, odnosno sa proučavanjem
književnih biografija na osnovu starih osmansko-turskih tezkira, životopisa i
biografskih djela.
98 Muhidin Džanko
zanimljivo i značajno razmotriti mišljenje i stručne ocjene austrijskih
znanstvenika o Bašagićevoj doktorskoj disertaciji, koja će kasnije u
neznatno izmijenjenoj verziji biti objavljena i na bosanskome jeziku
pod nazivom: “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”. Ostaje
pitanje zašto je Bašagić promijenio naziv u bosanskoj verziji,
prevodeći doslovni “Bošnjaci i Hercegovci na polju orijentalnih
književnosti” u naziv gdje je termin orijentalnih promijenjen u islamskoj
(književnosti). Čini mi se da je na ovo pitanje do sada najtačniji odgo-
vor dao dr. Esad Duraković u svojoj studiji: “Razvoj književnohistori-
jske i književnokritičke misli u radovima bošnjačkih orijentalista”
(1998.): “Već naslovom svoga djela – “Bošnjaci i Hercegovci u islam-
skoj književnosti” – Bašagić postavlja temelje u pristupu ovoj književ-
nosti, naznačavajući važne stvari. Prvo, bez obzira na to što je odred-
nica islamska književnost problematična budući da najprije konotira
određivanje književnosti u religijskom smislu, ovdje valja posmatrati
odrednicu islamska kao izraz istraživačke svijesti da bošnjačka
književnost na orijentalnim jezicima pripada vrlo velikoj cjelini u kojoj,
dakle, stvaralački participiraju i etnički Bošnjaci (i Hercegovci). Me-
todološka dragocjenost ovog naslova - svejedno što izraz islamska
treba zamijeniti adekvatnijim - sadržana je u naslovno ekspliciranoj
tvrdnji da književnost koju su Bošnjaci i Hercegovci stvarali na orijen-
talnim jezicima pripada golemom “sistemu” stvaralaštva koje valja
uzeti kao nadnacionalni”.8 Duraković, dakle, drži da je Bašagić
svjesno upotrijebio termin “islamska književnost”, kako bi tu odrednicu
prikazao kao nadnacionalni književni sistem u okviru kojeg se razvijala
i stoljećima trajala bošnjačka nacionalna književnost kao stvaralačka
komponenta unutar jedne velike kulturno-civilizacijske cjeline. U biti
ovo Durakovićevo mišljenje je potpuno tačno, ali ne treba ispustiti iz
vida niti činjenicu da je Bašagić mogao promijeniti naziv svojoj knjizi
slijedeći i usvajajući sugestije i primjedbe svojih mentora u izradi dok-
torske disertacije, austrijskih profesora Maksimiliana Bittnera i Josefa
Karabaceka.
O Bašagićevom doktoratu do sada je jedini pisao Džemal Ćehajić i iz
njegove studije donosimo originalne ocjene Disertacije, što su ih kao
referat i koreferat napisali univerzitetski profesori iz Beča, Dr. Maximil-
ian Bittner, profesor orijentalnih jezika na kraljevskon univerzitetu u
Beču i Dr. Josef Karabacek, profesor za historiju orijenta i pomoćne
historijske discipline na Kraljevskom univerzitetu i dugogodišnji direk-
tor Kraljevske biblioteke u Beču. Originali ocjena Bašagićeve dis-
ertacije nalaze se u prilogu rukopisa njegove teze u Univerzitetskoj
biblioteci u Beču (br. D-13971, podaci prema D-. Ćehajiću, “Bošnjaci i
Hercegovci”, Sarajevo, 1986., str. 277.-278.). Safvet-beg Bašagić
podnio je 11.5.1909. godine zahtjev dekanatu Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Beču da pristupi tzv. Rigorosen-u (ispiti poslije kojih
kandidat može braniti doktorsku tezu). Rigorosen se sastojao iz dva
dijela: I. Ispit iz orijentalistike pred ispitnom komisijom: Dr. M. Bittner,
Dr. J. Karabacek, H. M. Muler, Wettstein (3. 3. 1910.); II. Filozofija,
8
V. Esad Duraković: “Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u
radovima bošnjačkih orijentalista”, u: Enes Duraković - Fahrudin Rizvanbego-
vić: “Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Novija književnost, Književna
kritika”, knj. VI., Sarajevo, 1998., str.20.
pred ispitnom komisijom: Lawrence Mulner, Stohr, Wettstein (25. 4.
1910.), dok je promocija održana 20. 5. 1910. godine.
U referatu Dr. M. Bittnera stajalo je (u prijevodu): “Bošnjaci i Herce-
govci u oblasti orijentalne književnosti od Safvet-bega Bašagića -
Priložena disertacija, marljivo i savjesno urađena, djelo je rođenog
Bošnjaka, koji je sam djelovao u svom zavičaju kao pisac i pjesnik, i
kao nastavnik arapskog jezika na Višoj gimnaziji u Sarajevu, ukazuje
mu samo svu počast i daje mu, zacijelo, pravo da bude prepušten
strogim ispitima - Rigorosena (sa islamskim jezicima kao glavnom
strukom).
Gospodin Safvet-beg Bašagić je razrješavao svojim djelom jedan kra-
jnje interesantan i hvale vrijedan zadatak, ne samo sa stanovišta nje-
govih zemljaka nego i s gledišta istorije književnosti islamskih naroda,
a naročito Turaka. On se trudi i nastoji da dokaže da je srpski i hrvat-
ski narod u Bosni i Hercegovini, stoljećima do u posljednje decenije
gospodstva turske nacije, davao jedan potpuno začuđujuće velik broj
heroja duha/uma koji se pod muhamedanskim imenima bore sa ro-
đenim Turcima za prvenstvo na području, kako autor kaže, orijental-
nih, ili bolje, turske (islamske) literature, naročito poezije i koji su mogli
da pokažu izvanredne uspjehe i da tako služe kao ponos (ukras)svojih
muhamedanskih istovjernika.
Posjedujući neobična znanja, autor je umio, prije svega, da otkrije i
koristi one izvore, koje je ne samo teško naći nego iz kojih bi mogao
da crpi bogat materijal za svoju temu. Djela koja je on konsultirao
većinom su napisana na turskom, a mnoga su sačuvana samo u ru-
kopisu. Sigurno je, dakle, da nije bilo lako sakupiti materijal (građu) za
ovu disertaciju i iz nje stvoriti priloženi rad koji se pokazuje kao jedna
vrsta specijalne istorije književnosti u kojoj se nalaze opisani i vredno-
vani život i djela svih onih mnogih Bošnjaka i Hercegovaca koji su
djelovali kao muhamedanski pisci, pišući na turskom, ali i na perzi-
jskom i arapskom jeziku. Autor je nabrojao 100 takvih turskih pisaca i
upoznao nas sa izborom iz njihove poezije. Isto kao citate iz izvora,
Bašagić navodi i probe (primjere) od pjesnika u originalnom tekstu i u,
ne bez vještine, datom njemačkom prevodu.
U podnesenoj disertaciji, gospodin Safvet-beg Bašagić pokazuje sas-
vim izvanredno znanje koje je odlično koristio. Ako bi gospodin pisac
htio da objavi svoj rad na njemačkom jeziku bilo bi preporučljivo da se
dadne jednom Nijemcu da ga revidira da bi se ispravili izrazi previše
doslovno prevedeni sa srpsko-hrvatskog na njemački jezik i da se
stegnu, možda, ondje gdje govori svojim vlastitim zemljacima i gdje iz
žive mašte Muhamedanaca proističe mnoštvo slika i poređenja koja
ne bi mogla izvršiti uvijek namjeravano djelovanje na čitaoca koji ne
poznaje islamske jezike. Uostalom, potpisanom gospodinu Bašagiću
se dozvoljava, na temelju podnesene disertacije, da se najljepšim
načinom prepusti strogim ispitima (Rigorosen)”.9
9
Isto, str.279.
100 Muhidin Džanko
Dr. Josef Karabacek podnio je kratak koreferat: “Potpisani se potpuno
priključuje gornjem mišljenju. On je, također, mišljenja da će priloženi
rukopis prije eventualnog štampanja trebati podvrgnuti reviziji ne samo
njemačkog teksta u pogledu stilizacije, nego i u pogledu pravopisa
imena (…np. Zimachschari pogrešno, treba da stoji Zamachschari;
Diarbezir pogrešno, treba Diarbekr; Hidzr pogrešno, treba Hidschra
itd.itd.) i pored izvjesnih arapskih mjesta originala (na primjer st.44.).
Uostalom, treba da se označi da je predloženi rad zaslužan poimence
zbog korištenja rijetkih turskih originalnih izvora”.10
Kao što se može primijetiti i iz podnesenog referata dr. M. Bittnera,
Bašagićeva disertacija je relevantna ne samo za njegove zemljake,
već i za druge islamske narode, a osobito za Turke. Mada nije šire
obrazlagao ovu svoju tvrdnju, Bittner je vjerovatno smatrao Bašagićev
rad važnim utoliko što je to bio ozbiljan pokušaj znanstvenog osvjetl-
javanja jedne periferne književnosti unutar Turske Carevine, odnosno
islamskog civilizacijskog okruga. Bittner, također, sugerira Bašagiću
da umjesto termina orijentalne koristi islamska (književnost), što je
Bašagić i usvojio u bosanskoj verziji rukopisa.
Međutim, i kod Bittnera se osjeća izvjesna konfuzija o poimanju
naroda koji je u Bosni pisao književnost na orijentalnim jezicima. On
drži da su to bili Srbi i Hrvati muhamedanske konfesionalnosti, što
znači da Bošnjake muslimane nije tretirao kao naciju, već kao vjersku
skupinu.
M. Bittner ističe kao posebnu vrijednost Bašagićeve doktorske dis-
ertacije korištenje rukopisne građe na turskome jeziku, te žanrovski
određuje ovaj naučni rad kao specijalnu historiju književnosti u koju je
Bašagić vješto inkorporirao i vlastite prijevode (prepjeve) orijentalnih
pjesnika na njemački jezik. No, Bittner smatra da bi te prijevode tre-
balo pažljivo revidirati, na šta je upozorio i koreferent J. Karabacek
osvrćući se i na neke formalne greške u Disertaciji (stilističke i pra-
vopisne pogreške). Ipak, i jedan i drugi složili su se u ocjeni da su
Bašagićevi prijevodi često preslobodni ili doslovni, što je inače osobe-
nost Bašagićevog prevodilačkog rukopisa.
Mada je teško i nezahvalno donositi neki čvršći sud o referatima aus-
trijskih profesora, koji pokazuju osobine svojstvene tekstovima iz
akademske korespodencije i sveučilišne administracije, ipak bi se mo-
glo reći da ni Bittner ni Karabacek nisu zapazili ključne vrijednosti
Bašagićeve doktorske disertacije (spoj akribicije i pjesničkog stila,
vrednovanje baštine, temeljno poznavanje historijskoga konteksta),
osim što su obojica ispravno ukazali na Bašagićevo perfektno pozna-
vanje orijentalnih jezika i rukopisne građe, te na veoma solidno znanje
njemačkoga jezika (izuzimajući male prigovore oko pisanja orijentalnih
imena prema pravilima njemačke ortografije). Uostalom, za austrijsku
orijentalističku školu ti dometi Bašagićeve disertacije bili su sasvim
zadovoljavajući, budući da su i oni sami iz ovoga vrijednog rukopisa
mogli crpiti i steći dragocjena saznanja i književnosti i kulturi balkan-
skih zemalja koje su bile pod turskom vlašću više od četiri stoljeća.
10
Isto, str. 279., 280.
Dosadašnja kritika istraživanja Bašagićevog djela: «Bošnjaci i

Hercegovci u islamskoj književnosti»
Prvi ozbiljni kritički prikaz Bašagićeve knjige “Bošnjaci i Hercegovci u

islamskoj književnosti” predočio je Ahmed Muradbegović u ogledu
“Mirza Safvet (Kratak pregled njegova rada)” objavljen u časopisu
“Gajret” 1926. godine. U ovome ogledu A. Muradbegović kritički anal-
izira knjigu “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” zajedno sa
knjigom “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-
1850.)” pri čemu je veoma kritičan spram Bašagićeve naučne me-
todologije, koju smatra “embrionalnom i školskom”, znatno prevaziđe-
nom u odnosu na modernu historijsku nauku. Šta više, on drži
Bašagićev naučno-historijski rad “nedovoljnim i površnim”, te će u kra-
jnje kritičkom tonu pisati o ovim dvjema Bašagićevim knjigama:” U tom
svome radu on se nije ugledao u noviju metodu modernih historičara,
da spoji historijski i kulturni dio u jednu cjelinu i tako iznese pred jav-
nost potpuniju i općenitiju sliku svoje uže domovine u minulim vremen-
ima. On je oba ova djela, tj. kulturno i historijsko-kronološko stanje
odredio neodvisno jedno od drugog i tako nanio i jednom i drugom
svome djelu mnogo manjkavosti i jednostranosti. Prvo je svoje djelo
učinio jednostavnim biografskim pregledima pojedinih učenjaka i pjes-
nika, koje je naša zemlja dala istočnoj kulturi i islamskoj književnosti.
Iz svega toga mi možemo razabrati, kad se je nešto dogodilo u vo-
jničkom, političkom i zavojevačkom pogledu u histroiji naše zemlje i
kakvih je sve ljudi dala naša zemlja istočnoj kulturi, ali potpune slike o
stanju kulturnom, socijalnom i ekonomskom ne možemo sebi predočiti
na temelju tih radova. U tom pogledu je taj rad nedovoljan i
površan”.11Ahmed Muradbegović je bio nemilosrdan u kritičkoj analizi
Bašagićeve naučne metodologije, predbacujući mu nesposobnost za
sintetičko sagledavanje historijskih i kulturnih pojava. Iz naše današnje
perspektive moglo bi se postaviti pitanje je li Ahmed Muradbegović
ipak bio preoštar u svojim kritičkim ocjenama o Bašagićevom nauč-
nom radu, osobito kad je i sam znao da je Bašagić bio pionir bošn-
jačke nacionalne nauke. Tradicija biografizma bila je jedini zametak
naučnog rada u bošnjačkoj književo-historijskoj nauci i od te tenden-
cije Bašagić je morao i sam krenuti. Te neminovnosti u bilo kakvom
pokušaju suvislog naučnog rada bio je svjestan i Ahmed Muradbego-
vić, te će donekle ublažiti svoje kritičke ocjene ukazujući na
Bašagićeve pionirske korake u nauci: “Naravna stvar, da mi možemo
samoga gosp. Bašagića opravdati i dokazati, da on kao prvi početak i
prva lasta našega proljeća nije mogao u dubine posegnuti, pogotovo
kad ti njegovi radovi nose karakter fakultetskih disertacija itd. Ali ovdje
se ne radi o ličnosti gosp. Bašagića, nego o njegovom radu i značenju
toga rada. Međutim, kao početak i kao ishodna tačka za dalje poslo-
vanje u tome pogledu ovaj je rad od neprocjenjive vrijednosti… Na
koncu i sam je gosp. Bašagić u svojoj čestitosti i skromnosti uviđao,
da njegov rad nije od tako opsežnih dimenzija i pod tako visokim mjer-
11
V. “Gajret”, 10/1926., 9, str.133-134.
102 Muhidin Džanko
ilom i ispričao se zato na nekoliko mjesta, pa čak i u prkosnom obliku:
“Ko zna bolje, široko mu polje”!12
I pored sve blagonaklonosti prema Muradbegovićevom kriticizmu,
mora se primijetiti da u njegovoj kritici ima dosta cinizma, pa čak i zav-
ist spram Bašagićeve “fakultetske disertacije”, što može biti samo iz-
raz prezira jednoga nadobudnog književnika spram univerzitetske re-
putacije njegovog starijeg i općeuvaženog kolege. U svojoj mlade-
lačkoj nadobudnosti išao je Ahmed Muradbegović bezostatno i do kra-
jnosti, predstavljajući Bašagića kao znanstvenog početnika. To mu je
ozbiljno zamjerio i Hamdija Kreševljaković, veliki prijatelj i skrbnik
bolesnoga Bašagića, jer je dobro znao da Safvet-beg, onako ponosan
i prkosan, a uz to i krhkoga zdravlja, nije mogao ostati ravnodušan
spram ovakvih kritičkih ocjena o njegovom naučnom radu, tim prije što
je i ranije kao pjesnik bio na udaru mnogobrojnih i često tendencioznih
kritičara. Zato će Ahmed Muradbegović, što zbog suosječanja prema
Bašagiću, a što i zbog Kreševljakovićeve zamjerke, na mnogo uviđa-
jniji način, u ogledu “O značenju Dr. Safvetbega Bašagića u našoj
književnosti” istaknuti nesumljivi značaj Bašagićevog naučnog
književno-historijskog rada, ali i ponovno podvući neke Bašagićeve
metodološke nedostatke, no, ovaj put bez ranijeg cinizma i sa punim
respektom prema Safvet-begu kao općepoznatom i priznatom
znanstveniku: “Ali ono što daje dr. Bašagiću posebno i zavidno mjesto
u našem književnom i naučnom svijetu to je njegov historijski rad i
njegovi prevodi i tumači orijentalnih klasika i onih naših učenjaka i
pjesnika, koji su pisali na turskom jeziku. On sam ispunjava radom
jednu ogromnu prazninu u našoj kulturnoj i literarnoj historiji i da je
imao malo manje mladenačkog oduševljenja i onoga sopstvenog
uveličavanja, koje je odlika sviju poletnijih duhova, a više kritičarskog
hladnog i analizatorskog duha, njegov bi rad odjeknuo po čitavoj Ev-
ropi i on bi postao jedan od prvih i jedinstvenih evropskih učenjaka.
Koliko danas vrijede razni Goldziheri u naučnoj Evropi, a koliko oni
manje znadu od dr. Bašagića, koji je bio i jezikom i dušom bliži tome
orijentu od sviju tih uvaženih velikana. Još nam nitko nije protumačio
bit islama i njegove kulture, koja se pojavila jednom silnom i vehe-
mentnom snagom u životu čovječanstva, a dr. Bašagić je to trebao i
mogao. Da li su ga u tome spriječile socijalne ili političke prilike ili
sama naša muslimanska sredina, koja je zadojena strogim individual-
izmom i ne podnosi ničijeg kritičkog ni analizatorskog suda, to ne
znamo”.13
Tako je Ahmed Muradbegović među prvima naglasio Bašagićevu
“mladenačku oduševljenost” i “sopstveno uveličavanje”, što će reći,
pristrasnost u tumačenju bošnjačke književnosti na orijentalnim
jezicima. Tu će zamjerku Bašagiću kasnije spočitavati i Vančo
Boškov, Džemal Ćehajić, Slavko Leovac, Esad Duraković.
Međutim, za razliku od kritičkih stavova Ahmeda Muradbegovića izre-
čenih na račun Bašagićeve knjige “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti”, Hamdija Kreševljaković i Alija Nametak, inače veliki
12
Isto, str.134.
13
V. “Spomenici na proslavu 55-godišnjice rođenja dra Safvetbega Bašagića”,
Mostar, 1926., str. 26. U daljem tekstu v.pod: “Spomenica”.
prijatelji Safvet-begovi, sasvim će se suprotno izjasniti spram ove
Bašagićeve knjige. Hamdija Kreševljaković će je gotovo apologijski
veličati: “I kad čovjek čita i lista ovu radnju i uzme na oko, što je naš
Mirza učinio, onda se upravo divi sposobnosti i maru ovog čovjeka. I
cijeli život bi trebalo utratiti dvojici trojici ljudi, da izrade ovako djelo.
Mučan je bio ovo posao, jer je trebalo pretresti tisuće starih rukopisnih
djela i tiskanih knjiga, dok se napiše ovakva radnja. I da Safvetbeg
nije ništa drugo učinio, on se sjajno odužio rodu svome. Ogroman je
broj naših ljudi koji se svojim djelima proslaviše u islamskoj književ-
nosti, a Bašagić je jedini čovjek kod nas, koji se sa svojom poznatom
ljubavlju za sve, što je naše, mogao zanijeti svim svojim srcem i umom
za njih i njihova slavna djela.14
Poput Kreševljakovića i Alija Nametak će veličati značaj Bašagićevog
djela “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”: “Ono je jed-
instveno u našoj literarnoj historiografiji i vjerovatno mu se neće ni-
kada naći zamjena. Jednostavno zato, što mi ne podgajamo
podmladak, koji bi poznavao i proučavao orijentalne jezike, na kojima
je napisana golema literatura, a starih je poznavalaca sve manje, a i u
koliko ih ima, s rijetkim iznimkama, neaktivni su”.15
Tako će se Ahmed Muradbegović, Hamdija Kreševljaković i Alija
Nametak priključiti velikom broju naših književnih historičara i kritičara
koji će na različite i često do paroksizma suprostavljene načine valor-
izirati Bašagićevo djelo. 16
Zapravo, fenomen cjelokupnog Bašagićevog djela, a posebno njego-
vog literarno-historiografskog rada, obilježen je stalnim oprekama u
njegovom vrednovanju. Njegov književno-historijski i književno-kritički
rad u tome smislu ne predstavlja bilo kakav izuzetak, navlastito u kri-
tičkim radovima koji su nastali u posljednjih tridesetak godina XX. stol-
jeća. Na jednoj strani, Bašagić se određuje kao “kritičar i pjesnik
prosvjetiteljske i neoromantičarske provencije”, a njegovo kritičko dje-
lovanje označuje se “jednim biografskim i filološkim metodom koji ne
isključuje impresionistički način vrednovanja dela” (Slavko Leovac)17,
dok se na drugoj strani Bašagićeva kritika proglašava modernom, jer
je, navodno, Bašagić, “pristupio (je) istraživanju vlastite baštine, ople-
menjen savremenom metodologijom Zapada” i “srećom, bio svjestan
da nužni filološki pristup valja odmah prevladati estetskom analizom,
vrednovanjem i kompariranjem djela”18 (Esad Duraković).
14
V. “Spomenici” str.19.
15
Alija Nametak: “Sarajevske uspomene”, Zagreb, 1997., str.22.
16
Kratke prikaze Bašagićeve knjige “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti” napisali su, između ostalih: Vjekoslav Klaić, Husein Đogo, Hasib
Imamović, Munir Šahinović Ekremov i drugi, ali njihove prikaze ne tretiramo
posebno u našoj knjizi, jer su u njima ocjene ovog Bašagićevog djela uglav-
nom sadržane u prikazima Ahmeda Muradbegovića, Hamdije Kreševljakovića
i Alije Nametka. (O ovim prikazima pogl. “Literaturu”, u knjizi: Safvet-beg
Bašagić: “Izabrana djela”, II, Sarajevo, 1971.)
17
V. Slavko Leovac: “Književna kritika 1878-1941.”, Sarajevo, 1991., str.93.
18
V. Esad Duraković: “Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u
radovima bošnjačkih orijentalista”, u knjizi: Enes Duraković - Fahrudin Riz-
vanbegović: “Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Novija književnost -
104 Muhidin Džanko
I Leovčevo i Durakovićevo mišljenje o Bašagićevoj kritici paradig-
matična su po svojim usiljenim nastojanjima da se ova kritika na jed-
noj strani relativizira i što više obezvrijedi (kod Leovca), a na drugoj
strani da se gotovo apsolutizira i vrednuje kao modernistička kritika u
evropskom smislu te riječi (kod Durakovića). U nastojanju da se
Bašagićeva kritika označi modernističkom, stajalište Esada
Durakovića predstavlja samo vrh jedne piramide, jer je tezu o moder-
nosti Bašagićevog kritičkog izraza iznosio i Muhsin Rizvić, koji je u
analizi “Beharove” kritike pokušao reprezentirati spregu Bašagićevih
poetskih i kritičkih nagnuća (“Pored odnosa turskih modernista prema
francuskim dekadentima, Bašagić indirektno pokazuje i svoj stav
prema hrvatskoj “moderni” i srpskom simbolizmu, slijedeći i praktično,
u svojoj vlastitoj poeziji, više pravac turske moderne poezije, koja
spaja istok sa zapadom u skladu sa domaćim poetskim dugom i sen-
zibilitetom, i izbjegavajući raspoloženja dosade, bezizlaznosti i splina.
Taj pojam “spajanja istoka sa zapadom”, kao proces i kao književni,
duhovni i kulturni rezultat, koji je Bašagić upotrijebio kao kvalifikaciju
moderne turske književnosti u prikazu Teufik Fikretove zbirke “Razbi-
jene gusle”, u njegovom vlastitom poetskom opusu i u cjelini njegovog
kulturnog rada ostajao je i dotada a nalaziće se kasnije kao ključna
tačka književnog sistema i prosvjetno-kulturnog programa”)19 Tezu o
Bašagićevom kritičkom i pjesničkom modernizmu na planu jezičkog
izraza izložio je i Ibrahim Kajan u studiji “Uvod u Bašagića”, ali bez
ikakve argumentacije, o čemu više pišemo u 2. Poglavlju ove knjige.
Očigledno je da se teza o Bašagićevom kritičkom modernizmu ukla-
pala u preporodni mit što ga je u bošnjačku književnu histroiografiju
usadio sam Bašagić, a 1970-tih godina tu će nacionalnopreporodnu
mitologiju do kulminacije dovesti Muhsin Rizvić u dvjema svojim knji-
gama: “Behar. Književnoistorijska monografija” (1971.) i “Književno
stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrou-
garske vladavine, I-II,” (Sarajevo, 1973.). Dok je Rizvić doživljavao i
tumačio Bašagićev “modernizam” kroz svojevrsnu vezu “istoka i za-
pada”, Esad Duraković je nastojao prikazati kritičara Bašagića kao
zapadnog, evropskog mislioca koji je u svome kritičkom fenotipu često
nadilazio tzv. filološki i pozitivističko-biografski metod. Mada je
Bašagićeve studije o bošnjačkim piscima koji su stvarali na orijental-
nim jezicima svrstao u okvire orijentalne filologije, Esad Duraković ne
tretira Bašagića iskljućivo kao klasičnog orijentalnog filologa, već ga
pokušava predstaviti kao suvremenog kritičara čiji je kritički genotip
bio zasnovan na tzv. vrednovanju baštine i na komparativnoj me-
todologiji proučavanja pisca i djela:”…njegovo istraživanje bošnjačke
baštine danas možemo ocijeniti kao pionirski rad koji je odbio potpuno
svođenje na zamornu naučničku akribiju i estetički neutralnu filološku
analizu, već je u iznenadni i povijesno dugo odlagani susret sa ras-
košnim bošnjačkim stvaralaštvom na orijentalnim jezicima unosio onu
Književna kritika”, knj.VI., Sarajevo, 1988., str.9. U daljem tekstu v.pod: Esad
Duraković.
19
V. Muhsin Rizvić: “Behar. Književnoistroijska monografija”, Sarajevo, 1971.,
str.82.
vrstu vedrine i uzbudljivog nijansiranja koje možemo nazvati vredno-
vanjem baštine, kompariranjem pojedinih djela i književnih pojava”.20
Međutim, Slavko Leovac vidi to vrednovanje baštine jedino u okvirima
Bašagićevog impresionizma, ali njegove glavne kritičke zasluge
otkriva u biografsko-filološkoj obradi i klasifikaciji bošnjačkih pisaca što
su stvarali na orijentalnim jezicima: “Velika je zasluga Safvet-bega
Bašagića što je on prvi započeo taj veliki posao i što ga je uradio bi-
ografskim i filološkim metodom koji ne isključuje impresionistički način
vrednovanja djela. Zatim, Bašagić je gotovo dao (makar nedevoljno
potpunu) panormu karakterističnih, lepih i dobrih, tekstova ove litera-
ture u cilju ilustrovanja i dokazivanja svojih zapažanja i mišljenja”. 21
I pored najbolje volje teško je osporiti dominaciju biografsko-
pozitivističkog, filološkog i impresionističkog metoda u Bašagićevom
kritičkom proučavanju bošnjačkih pisaca i njihovih djela na orijentalnim
jezicima, tim prije što je u fazi njegovog pionirskog istraživanja to bilo
jedino i moguće, jer su prije Bašagićevih postojali samo biografski ra-
dovi njegovog oca Ibrahim-bega i Mehmeda Teufika Okića. Već smo
napomenuli da su ti radovi graničili sa diletantskim biografizmom. Svi-
jest o pionirskom, ali i nedostatnom značaju svoga književnohistori-
jskog i kritičkog rada posjedovao je i sam Safvet-beg Bašagić, te će
bez ikakvog ustručavanja ili susprezanja, skromno i autokritički,
priznati: “U ovom djelu neka se ne očekuje kakova historija literature ili
zaokružena literarna radnja, jer to nije bilo moguće izvesti. Sve kom-
binacije da se uzroci i posljedice dovedu u ma kakav savez i tako ci-
jeloj radnji dade nekakav opći pogled, ostale su bezuspješne. Prizna-
jem: da je jednostavni kronološki red suhoparan, kad cijela radnja
nema suvisle forme, ali, da to izvedem, moram također priznati da
sam danas kratkih rukava”.22
Interesantno je kako ove Bašagićeve nedvosmislene konstatacije i za
njega nimalo kuražna priznanja tumači Esad Duraković. Prvo na što
on želi ukazati jeste činjenica da je Bašagić imao visoko izraženu svi-
jest o potrebi da se napiše sustavna historija bošnjačke književnosti
na orijentalnim jezicima, te je naglasio da je takva historija bila njegov
neostvareni znanstveni ideal. Na drugoj strani, prema Durakovićevom
mišljenju, Bašagić je imao i svijest o pionirskom značaju svoga
književno-historijskog rada, kao i o nedovoljnom stupnju istraženosti
književne građe u doba kada je on radio na svojoj doktorskoj dis-
ertaciji. U ovom dijelu svojih zapažanja Esad Duraković je bio potpuno
20
V. “Predgovor”, str, 119. U knjizi: “Enes i Esad Duraković, Fehim Nametak:
“Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Starija književnost”, knj. I., Sara-
jevo, 1998. Mada u potpisu ovog predgovora stoji: Priređivači, tekst i sadržin-
ski i stilski korespondira sa tekstom: “Razvoj književnohistorijske i književnok-
ritičke misli u redovima bošnjačkih orijentalista” (knj.VI), pa je sasvim
opravdano kao autora “Predgovora”navesti Esada Durakovića. Oba ova tek-
sta, zapravo, predstavljaju Durakovićevo sagledavanje doprinosa bošnjačkih
orijentalista u dosadašnjem izučavanju bošnjačke književnosti, kao i moguće
platforme za pisanje neke buduće historije bošnjačke književnosti, čiji bi jedan
značajan dio morao biti posvećen izučavanju bošnjačke književnosti na orijen-
talnim jezicima.
21
V. Slavko Leovac, str.93.
22
V. “Bošnjaci i Hercegovci”, str.11.
106 Muhidin Džanko
u pravu, ali potom on izvodi i zaključak o Bašagićevoj spoznaji i
djelimičnoj primjeni imenentne analize književnih djela. Sa ovim
zaključkom teško se može složiti, jer je u cjelokupnoj bošnjačkoj
književnoj kritici imanentna analiza književnih djela zaživjela tek 1970-
tih godina, prvo u kritici Midhata Begića, a kasnije i kod Kasima Pro-
hića, Hanife Kapidžić-Osmanagić, Enesa Durakovića, Tvrtka Kuleno-
vića, a u manjoj mjeri i kod Muhsina Rizvića. Dakle, o imanentnoj
analizi književnih djela u bošnjačkoj književnoj kritici može se govoriti
tek 60 godina nakon Bašagićevog pionirskog rada “Bošnjaci i Herce-
Dr. Safet-beg
govci Bašagić književni
u islamskoj historičar i kritičar
književnosti”.
Zašto je onda Esad Duraković požurio da Bašagića prikaže kao
začetnika moderne književne kritike kod Bošnjaka? Mislim da su mo-
gućni odgovor na ovo vrlo zanimljivo pitanje krije u samoj kritičkoj po-
ziciji Esada Durakovića, koji se, pišući namjenski o Bašagiću i o bošn-
jačkoj orijentalistici, u okviru jednog sintetički zamišljenog kulturnog
projekta, kakva je bila hrestomatija “Bošnjačka književnost u književ-
noj kritici” našao u situaciji svojstvenoj tzv. nerazvijenim nacionalnim
kritičkim praksama. U svojevrsnom sumiranju i sinteziranju bošnjačke
orijentalistike Esad Duraković je tražio uporišne tačke sa kojih bi
mogao posmatrati perspektivu te specifične znanstveno-kritičke disci-
pline i sasvim je razumljivo da su mu u tome smislu mjesto i uloga
Safvet-bega Bašagića bili osnova za bilo kakvo ozbiljnije razmatranje
nacionalne književne historiografije, kritike i uopće nauke o književ-
nosti. Imajući stalno na umu vlastitu kritičku poziciju, koja se nije
mnogo razlikovala od negdanje Bašagićeve pozicije, Esad Duraković
je jedini pogled naprijed mogao tražiti u težnji da se napiše sustavna
historija bošnjačke književnosti, te je to gledište projicirao u samu
prošlost, koja je počinjala i završavala sa Bašagićem. Drugim riječima,
Esad Duraković je pripisivao Bašagiću ona gledišta koja je imala
Durakovićeva generacija na koncu XX stoljeća, a to je bila težnja da
se napiše jedna moderna povijest nacionalne književnosti. Ako se i
može govoriti o nekakvom obliku historije književnosti kod Bašagića,
onda se to može označiti jedino kao “specijalna historija književnosti”-
kako je to veoma realno i kritički umjereno okarakterizirao Džemal
Ćehajić, nesumnjivo najpriželjniji istraživač i poznavatelj Bašagićeve
knjige “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”. Ćehajić će u
vezi sa ovom knjigom doslovce kazati: “Bašagićevo djelo “Bošnjaci i
Hercegovci u islamskoj književnosti” je sinteza istorijsko-književnog i
biografskog, ali ipak se, u izvjesnom smislu, približava više biografiji,
što je slučaj i sa Hammerovom “Istorijom otomanskog pjesništva”. Ovo
Bašagićevo djelo bi se moglo tretirati kao specijalna istorija književ-
nosti, ili istorija književnosti u širem smislu riječi, ili istorija pismenosti
“knjige”, budući da je u njemu sagledano i interpretirano, pored umjet-
ničkog, cjelovito stvaranje Muslimana Bosne i Hercegovine na polju
islamskih znanosti: prava, istorije, filozofije i empirijskih nauka, što
pomenutom djelu daje, između ostalog, izuzetan kulturološki smisao i
vrijednost. 23Ćehajić pridaje Bašagićevoj disertaciji izuzetan kultur-
ološki značaj, ali ne preuveličava niti mistificira Bašagićev metodološki
23
Džemal Ćehajić: “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” od Safvet-
bega Bašagića, Sarajevo, 1912. “, izd. Institut za jezik i književnost u Sara-
jevu, “Godišnjak Odjeljenja za književnost”, knj. VII., Sarajevo, 1979., str.91.
107
pristup, što Esad Duraković, ponekad, možda i nesvjesno, stavlja u
vrh svojih kritičkih težnji. Zapravo, i on sam je svjestan svojih pomalo
nategnutih teza o Bašagićevoj kritičko-znanstvenoj metodologiji, te
pravda vlastiti stav slijedećim zaključkom: “Metodologiji Safvet-bega
Bašagića dajemo relativno mnogo prostora zbog toga što je smatramo
vrlo značajnom ne samo za ono vrijeme: ona je i danas aktuelna, kao
anticipacija modernih i savremenih metoda u pristupu književnoj tra-
diciji. Povijesne okolnosti nisu dopustile da Bašagić u istraživanjima
književne baštine dosljedno primijeni svoje književnohistorijske me-
tode, ali je izuzetno značajno da je svjestan njihove važnosti, da je
odmah ukazao na njih i izrazio uvjerenje da će ih kasnije generacije
moći primijeniti-kada književna građa, koju je on mogao pregledati,
najzad postane pregledna u povijesti. 24 Ipak, treba kazati da je Esad
Duraković s pravom ukazao na temeljnost Bašagićeve znanstveno-
kritičke metodologije o čemu je pisao i Džemal Ćehajić, aplicirajući
metod istraživanja i kritike izvora kojima se Bašagić služio u radu na
svojoj doktorskoj disertaciji. Posebno je značajno da Ćehajić u svojoj
akribičkoj analizi dokazuje kako se Bašagić u metodološkom smislu
oslanjao prvenstveno na osmanske tezkire, neke vrste pisanih bi-
ografija, ali je po strukturiranosti svoga književno-historijskog pogleda
Bašagić nastojao slijediti metodičke postulate iz čuvene knjige
“Geschichte der Osmanischen Dichtkunst” (“Historija osmanskog
pjesništva”) Hammera Purgstalla. I Purgstallova i Bašagićeva knjiga
strukturirane su kao leksikon, popisi pisaca, njihovih biografija i pro-
brani izvodi iz njihovih književnih djela, za razliku od knjige “A History
of Ottoman poetry” (“Historija osmanskog pjesništva”) E. J. Gibba, u
kojoj je ovaj engleski orijentalist pokušao prevazići biografsko-
pozitivistički metod u pristupu osmanskoj poeziji kroz istraživanja njez-
ina podrijetla, prirode i karaktera, kao i njezina ideologijskog ozračja,
uvjeta i ambijenta u kojima se kroz stoljeća razvijala. Džemal Ćehajić
primjećuje da Bašagić u disertacijskoj literaturi ne spominje Gibbovu
knjigu, što naravno, ne znači da on za nju nije znao, ali i ako jeste,
očigledno mu nije odgovarala Gibbova antipozitivistička metodologija.
To je dokaz više da se Bašagić kretao utabanim stazama kritičkog
biografizma, ali znatno savremenijeg od onoga kakav je aplicirao nje-
gov prethodnik, otac Ibrahim-beg ili hafiz Mehmed T. Okić. Muhidin Džanko
Nakon što je opširno naveo sve izvore koje je Bašagić koristio u izradi
svoje doktorske disertacije Džemal Ćehajić je pokušao rekonstruirati
metodologiju Bašagićevog pristupa piscima i djelima, zatim je nastojao
objasniti Bašagićevo shavatanje književnih vrijednosti (kritički fenotip),
te, što je posebno važno, kontekstualizirati Bašagićev romantizam u
okviru njemačkoga romantizma i njemačke orijentalne folologije i na-
jzad, dati pregled kritičkih ocjena Bašagićevog djela “Bošnjaci i Her-
cegovci u islamskoj književnosti” u rasponu od 1912. do 1976. godine,
kada je objavljena famozna studija Vanče Boškova pod nazivom
“Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Herce-
govini” u kojoj su na kušnju i pod kritičku sumnju stavljene nekolike
Bašagićeve znanstvene i kritičke teze. Zapravo, Vančo Boškov je
zamjerio Bašagići što je njegova interpretacija bošnjačke književnosti
na orijentalnim jezicima imala izrazito apologetski karakter, što je po
24
V. Esad Duraković, str.12.
Dr. Safet-beg Bašagić književni historičar i kritičar
108
Boškovljevom mišljenju onemogućilo objektivno vrednovanje ove lit-
erature. Bašagić nije krio svoje apologetske namjere jer bošnjačku
literaturu na orijentalnim jezicima on ne promišlja isključivo kao kriti-
čar, već i kao prosvjetitelj koji nastoji drugima skrenuti pažnju na jednu
zanemarenu i zabačenu književnost i kulturu uopće, pri čemu on pravi
paralelu naspram južnoslovenskih pisaca koji su stvarali na latinskom
ili italijanskom jeziku i iznosi tezu da evropska kritika nije prihvatala
bošnjačku književnost na orijentalnim jezicima isključivo zbog vjerskih
predrasuda. Također, Bašagić želi drugima dokazati da je čitava ta
književnost bila izraz bošnjačkog narodnog genija, što nije ništa drugo
do recidiv romantičarskih ideja o narodnoj duši ili duhu jednog naroda
koji se ingeniozno ispoljava kroz njegovu literaturu. Budući da je ta
literatura izraz duha naroda kojemu pripada, ona, kao i sam taj narod,
po uvjerenju jednoga kasnog romantičara kakav je bio Bašagić, može
biti samo uzvišena, a zadaća je kritičara te literature da ozvaniče
njezin uzvišeni karakter. Vančo Boškov je otvoreno ukazao na te
Bašagićeve apologetske namjere, ali ih je pokušao i donekle razumjeti
u kontekstu sličnog odnosa prema orijentalnoj poeziji kakav se gajio u
njemačkoj kritici još od Geteova vremena. Na Boškovljev stav o ne-
dostatku objektiviziranog vrednovanja bošnjačke književnosti na ori-
jentalnim jezicima, kako kod Bašagića, tako i kod drugih bošnjačkih
orijentalista, reagirao je Esad Duraković, pokušavajući da problem tzv.
objektivnog vrednovanja književnog djela postavi na višu teorijsku raz-
inu, uvažavajući mišljenja modernih evropskih kritičkih škola: “Problem
je ovdje u tome što pozivanje na objektivno vrednovanje, kao reviziju
Bašagićevog književnokritičkog rada, ne razumije elementarnu stvar,
čije razumijevanje je implicirano Bašagićevim odbijanjem obaveza da
prihvati sudove pjesnikovih savremenika i drugih naučnika - naime,
neshvatanje da se književna djela nikada ne mogu objektivno vredno-
vati. Književno djelo kao tekst, kao nepromjenjiva struktura, uvijek isti
zbir slova i riječi, jeste jedna vrsta “činjenice” podatne gotovo eg-
zaktnoj filološkoj analizi koja u vlastitome, ali i nedostatnom pristupu
djelu može ostvariti ideal naučnosti ili objektivnosti. Međutim,
književno djelo kao (umjetnička) vrijednost nije nepromjenjiva čin-
jenica: ono se kao vrijednost realizira u promjenljivim relacijama, u
mome ili tvom odnosu prema djelu kao vrijednosti; ta uvijek ista struk-
tura prolazi kroz različite svijesti u kojima se, zbog njihove relativne
različitosti, realizira kao relativno različita vrijednost. Naravno, relativ-
nost se kreće u horizontu tzv. književnog ukusa (nejednakog u svim
vremenima), našeg zajedničkog općeg iskustva o književnosti i
iskustva književnosti same. O ovome se može, naravno, naširoko
pisati, ali za potrebe ovoga rada u kome sumiramo Bašagićev književ-
nokritički i književnohistorijski metod dovoljno je reći da revidiranje
Bašagićevih sudova ne može predendirati na objektivno vrednovanje
u nekakvom scijentističkom smislu, već u najboljem slučaju - ukoliko je
vrednovanje valjano i temeljito obrazloženo samim djelom, a ne ute-
meljeno samo u impresionističkom pristupu - može pretendirati na
intersubjektivnost. Dodamo li svemu izloženom da pozivi na objektivno
vrednovanje (kao reviziju Bašagićevog “objektivnog” vrednovanja)
potječu iz pera filologa čija znanost, po prirodi stvari, doduše obrađuje
književnost, ali ne kao sistem umjetničkih vrijednosti, onda se pokazje
jasnom bespredmetnost i besperspektivnost “objektivnog” vredno-
vanja. Prema tome, ukoliko danas i ne možemo bezrezervno prihvatiti
109
Bašagićeve sudove, to ne znači da njegovo djelo nije metodološki val-
jano. Naprotiv, velika vrijednost toga djela upravo je u vrednovanju
koje udahnjuje život povijesnim artefactima, a objektivno vrednovanje
ostaje velika filološka zabluda”.25
Ipak, na pomalo eufemističan način i Esad Duraković sam ukazuje na
“subjektivnost” pojedinih Bašagićevih kritičkih stavova, naglašavajući
pritom da se Bašagić nije ogriješio o “ideal objektivnosti”. Ono što
Esad Duraković zamjera Bašagiću kao kritičaru jesu dvije činjenice: 1.
Neobrazloženost pojedinih kritičkih sudova koji usljed nedovoljne ek-
splikativnosti i argumentacije često znaju ostati na razini impresije; 2.
Izricanje vrijednosnih sudova na temelju jednog ili nekoliko bejtova
(stihova).
Dok za prvu svoju zamjerku Esad Duraković nije niti pokušao “braniti”
Bašagića, za drugu zamjerku tražio je “opravdanje” u naslijeđenom
orijentalnom poimanju kritike i nominativne poetike po kojima za
ocjenjivanje umjetničke vrijednosti neke pjesme nije neophodna kri-
tička analiza njezine cjeline, već je vrijednosni kritički sud moguće us-
postaviti i na temelju njezinih perfektnih reprezentativnih dijelova.
Da bi generalno “opravdao” Safvet-bega Bašagića kao književnog
historičara i kritičara, Esad Duraković na koncu je ukazao na temeljni
problem neistraženosti građe u vrijeme Bašagićevog pionirskog
bavljenja književnohistorijskim i književnokritičkim radom. Sljedstveno
takvom ”predhistorijskom” i “predznanstvenom” stanju istraženosti
književne građe Bašagić je nužno morao biti entuzijast koji je djelovao
izvan i mimo zvaničnih institucija, pa je u takvim okolnostima bila ra-
zumljiva i njegova povremena površnost u istraživanju i elaboriranju
građe, na šta su primjerice ukazivali Alija Nametak, Fehim Bajraktare-
vić, Vančo Boškov, Ivo Andrić, Mustafa Imamović, Slavko Leovac.
Posebno su znakovite zamjerke Vanča Boškova usmjerene ka
Bašagićevom kritičkom vrednovanju bošnjačke književnosti na orijen-
talnim jezicima. Te kritičke ocjene iznesene su u kapitalnoj studiji
“Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, gdje je Bašagić ek-
splicirao nekoliko teza o bošnjačkoj književnosti na orijentalnim
jezicima, a koje su kasnije bile predmet kritičkih osporavanja: 1.
Većina pjesnika iz Bosne i Hercegovine “čini neki posebni genre na
polju trurskog pjesništva”, što je izravna posljedica uticaja naše
narodne poezije; 2. Turski historičari književnosti iz druge polovine
XIX stoljeća nisu posvetili adekvatnu pažnju bošnjačkim književnicima
koji su pisali na turskom i drugim orijentalnim jezicima; 3. Bošnjačka
književnost na orijentalnim jezicima u mnogim svojim djelima ima iz-
razitu estetsku vrijednost.
Ovim se Bašagićevim postavkama oštro suprotstavio Vančo Boškov
izloživši svoja kritička stajališta u ogledu pod nazivom: “Neka razmišl-
janja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini”. Boškov
se najoštrije okomio na Bašagićevu ocjenu estetske vrijednosti bošn-
jačke književnosti na orijentalnim jezicima. Za njegove interpretacije
ove književnosti iznosi slijedeću zamjerku: “Međutim, osnovna slabost
Bašagićeve interpretacije ove književnosti, odnosno poezije, leži u
tome što njegov pristup ovoj književnosti nosi naglašen apologetski
25
V. Esad Duraković, str.13.
Muhidin Džanko
110
karakter, čime je unaprijed onemogućen svaki objektivni sud i drugo,
što nam ovu poeziju predstavlja kao poeziju doživljaja, što ona ni u
kom slučaju to nije”.26 Kritiziranjem ovih Bašagićevih kritičkih postavki
o bošnjačkoj književnosti na orijentalnim jezicima Boškov je, zapravo,
htio oboriti tezu o nacionalnoj i žanrovskoj zasebnosti te literature,
tretirajući je kao osmansku književnost u Bosni i Hercegovini. Dakle,
time se ta književnost isključuje iz konteksta narodne, južnoslavenske
i evropske književnosti, što je dobro poznat i još od 20-tih godina uvri-
ježen kritički stav o bošnjačkoj književnosti na orijentalnim jezicima (J.
Kršić, I. Andrić, V. Ćorović). U tome smislu Boškov odbacuje i tezu o
nedovoljnoj pažnji turskih historičara književnosti naspram ove rubne
literature, smatrajući da stanje tadašnje turske književnosti histo-
riografije nije ni dozvoljavalo tako šire zahvate i da se “Bosna i Herce-
govina u okviru Osmanskog Carstva nije smatrala posebnim kulturnim
područjem sa posebnom književnom tradicijom da bi ovi istoričari
dopustili sebi prezrivi odnos prema književnicima iz Bosne i Hercego-
27
Dr. Safet-beg
vine”. Bašagić književni historičar i kritičar
Vidjeli smo da se Boškovljevoj, pomalo ideološkoj tezi o Bašagićevom
apologetsko-subjektivnom viđenju bošnjačke književnosti na orijental-
nim jezicima odlučno suprotstavio Esad Duraković – kontratezom o
nemogućnosti objektivnog vrednovanja književnih djela. Pri tome se
Duraković nije posebno obazirao na Bašagićevu tezu o zasebnosti
bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima usljed utjecaja narodne
poezije. Ovu je tezu naša orijentalistika gotovo u potpunosti odbacila
(v. na primjer mišljenje Nenada Filipovića u ogledu: “Književna baština
bosanskih muslimana na orijentalnim jezicima u svjetlu evropske ori-
jentalistike”, Sarajevo, 1990.). No, treba pretpostaviti i mogučnost da
Esad Duraković, kao vrstan poznavatelj bošnjačke književnosti pisane
na orijentalnim jezicima, svjesno nije pomenuo ovu Bašagićevu tezu
budući da u našoj orijentalističkoj kritičkoj praksi komparativna is-
traživanja nisu ni zaživjela, pa tako o eventualnom uticaju bošnjačke
usmene poezije na stvaralaštvo na orijentalnim jezicima teško
možemo govoriti na ovome stupnju istraženosti mogućih uticaja i me-
đusobnih prožimanja, kako u tematsko-motivskom, tako i u poetičko-
formalnom smislu. To područje tek treba postati predmet sustavnog
istraživanja u našoj orijentalistici.28 Također, Esad Duraković nastoji
predstaviti Bašagićevu biografsku kritiku kao živu duhovnu tvorbu koja
komunicira i stvaralački korespodira i s našim vremenom, mada, s
pravom, zaključuje da “Bašagić nije konsekventno razvio književnohis-
torijski, pa ni književnokritički sistem”. Međutim, Esad Duraković drži
posebno važnim Bašagićevu stalno prisutnu svijest o nedovoljnosti i
26
V. Vančo Boškov: “Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u
Bosni i Hercegovini”, Zbornik radova sa naučnog skupa “Književnost Bosne i
Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo, 26. i 27. maja
1976.)”, Sarajevo, 1977., str.61.
27
Isto, str.63.
28
Boškovljevim tezama suprotstavio se Džemal Ćehajić tokom diskusije na
skupu “Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja”.
Ćehajić je iznio i neke prilično blijede argumente o uticaju bošnjačke narodne
poezije na književnost Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima (o tome
v. Zbornik “Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih is-
traživanja”, Sarajevo, 1977., str. 227.-229.
111
nesposobnosti filološkog metoda da “zahvati baštinu kao umjetnost”.
Na drugoj strani, po Durakovićevom mišljenju, Bašagić je respektirao
historijski kritički metod, ali nije robovao historicizmu niti scijentizmu,
već je književnim djelima i piscima pristupao iz perspektive vlastitog
vremena. Taj kritički fenotip dosljedno je primijenio u svojoj studiji
“Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, smatrajući posve ne-
dostatnim model kronološkoga redanja pisca i djela, već je, kako
Duraković napominje, zagovarao model historije književnosti, mada
svjestan da on sam ne može izvesti do kraja taj model, budući da nije
imao izgrađen niti stabilan književnokritički sistem na koji bi se mogao
metodološki i strukturno osloniti. Ali Esad Duraković izvanredno prim-
jećuje da je Bašagić bio uvijek svjestan potrebe svrstavanja književne
građe u stabilan književnohistorijski i književnokritički sistem koji će
omogućiti pisanje sustavne historije književnosti. No, taj Bašagićev
ideal ostao je neispunjen i stoljeće nakon njegove knjige “Bošnjaci i
Hercegovci u islamskoj književnosti”.29
Kritička analiza studije “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj

književnosti”
Kroz čitavo djelo “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” evi-

dentan je Bašagićev napor da se kritički udalji i emancipira od metoda
klasičnog biografizma. Zato je on izvršio periodizaciju bošnjačke
književnosti pisane na orijentalnim jezicima, podijelivši njezino trajanje
na četiri velika perioda: 1. Doba prije Gazi Husrev-bega (1463.-1521.);
2. Gazi Husrev-begovo doba (Sokolovića era); 3. Treći period (XVII
vijek); 4. Četvrti period (XVIII vijek).
Džemal Ćehajić smatra da je Bašagić “…u samo nekoliko osvrta pro-
komentarisao oblike svakog od pomenuta četiri perioda razvoja
bosanskohercegovačke književnosti na orijentalnim jezicima”, ali i da
je “… usredsredio svoje literarne analize i kritičke ocjene oko pojedinih
autora, tako da djelo, uzeto kao cjelina, predstavlja pregled, ali u isto
vrijeme i vrednovanje i kritičku ocjenu te literature”.30
Međutim, sa ovim Ćehajićevim mišljenjem možemo se samo
djelimično složiti, jer Bašagić ipak pokušava postulirati svaki od četiri
pomenuta perioda u širi i povijesni i socijalno-kulturalni kontekst.
Pišući o pjesniku Adniju Bašagiću prvo ukazuje na važnost književ-
nosti u kulturnoj povijesti jednog naroda, te s ponosom ističe da je
vrijeme od XVI do XVIII stoljeća bilo “najsjajnije doba” u historiji bošn-
jačke kulture. S druge strane, Bašagić je ukazao i na elitizam bošn-
jačke književnosti na orijentalnim jezicima koju je stvarala i razumjela
samo “odabrana kasta”: inteligencija-ulema, što po njegovom mišljenju
- nije “dovoljno za trajni duševni razvitak” bošnjačkog naroda. Tako-
đer, Bašagić je kritizirao i krajnje nemaran odnos Bošnjaka prema
vlastitoj kulturnoj baštini, smatrajući da bi ona potpuno pala u zaborav
29
O gledištima Muhsina Rizvića na književnokritički rad Safvet-bega Bašagića
pogl. u alineji ovoga poglavlja pod nazivom: “Ostali Bašagićevi ogledi o istoč-
nim pjesnicima: Između imperionističkog oduševljenja i kritičke analize”.
30
V. “Bošnjaci i Hercegovci”, str.265.
Muhidin Džanko
112
da je nisu sačuvali drugi islamski narodi. Zato Bašagić apelira na
mlađi islamski naraštaj u Bosni i Hercegovini da se više zauzme za
očuvanje svoje bogate i prašinom prekrivene književne zaostavštine iz
osmanskog perioda. Sasvim je razumljiv ovaj Bašagićev apel ako se
zna njegova stalna prosvjetiteljska teza o Bošnjacima kao izabranom
narodu koji svojom literaturom i ukupnom kulturom treba da bude
spona između Istoka i Zapada.
U eksplikaciji drugog perioda Bašagić veliča zasluge Gazi Husrev-
bega za kulturni razvitak bosanskih muslimana i ističe prvu generaciju
iza Gazi Husrev-bega u kojoj se pojavio niz velikih bošnjačkih književ-
nika “koji su podigli trajne spomenike na polju istočne literature”. Ek-
splikaciju drugog perioda Bašagić je nastavio i u uvodu za treći period.
On ističe svijest prvoga naraštaja iza Gazi Husrev-bega o potrebi di-
zanja vjerskih i kulturno-obrazovnih institucija u Bosni i o uplivu Bošn-
jaka u tursku državnu administraciju, što im je davalo garancije za
vlast u sopstvenoj zemlji. Međutim, vremenom je kod Bošnjaka ta po-
zitivna svijest sve više kopnila da bi u drugoj polovici XI v. po Hidžri
polahko dolazilo do opadanja bošnjačke literature na orijentalnim
jezicima. Tu je dekadenciju u literaturi Bašagić povezao sa općom
stagnacijom turske vojske i sa naglim opadanjem negdašnje moći
Osmanskog Carstva: “Duševna djelatnost s rasapom države ide rame
uz rame. Stari klasicizam gubi svoj sjaj, a nadomješćuje ga banalna
frazeologija”.31
Bašagić dakle, dovodi razvoj bošnjačke literature na orijentalnim
jezicima u izravnu vezu sa stanjem ekonomske i političko-vojne moći
turske države i bosanskih velikodostojnika u njoj, te će u uvodu za
četvrti period ilustrirati tu tezu podacima o brojnim vojnama Bošnjaka
u Bukovini, na Krimu, Srijemu, u Šumadiji i Perziji, zatim o unutarnjim
razmiricama između pojedinih stranaka, magnata, gradova i vezira,
kao i o poharama kuge koje su dodatno desetkovale ratom opus-
tošeno bošnjačko stanovništvo.
No, samo na prvi pogled može se učiniti da Bašagić nije znao perio-
dizirati bošnjačku književnost na orijentalnim jezicima na osnovu ima-
nentnih književno-estetskih kriterija. Za svaki od navedenih književno-
historijskih perioda Bašagić je određivao čvorišne pisce i analizom
njihove literature ukazivao je na dominantne poetičke obrasce u dotič-
nim periodima. Tako je za prvi period istaknuo pjesnika Adnija, za
drugi Derviš-pašu Bajezidagića, Hasana Kafi el-Akhisarija i Nerkesiju,
za treći period-Sabita Užičanina, a za četvrti period Arif-bega Rizvan-
begovića-Stočevića.
U ogledu o Adniju Bašagiću je prilično suzdržan u donošenju vlastitih
kritičkih sudova o ovome pjesniku i uglavnom iznosi ocjene drugih
kritičara, eksplicirajući svoju poznatu tezu o nedovoljnoj pažnji turskih
kritičara o Adnijevoj poeziji. Tek u ogledima o pjesnicima iz drugog
perioda Bašagić iskazuje i vlastite kritičke sudove, koji su ponekad
apologetični i pretjerani, kao onaj o Sudiji, gdje se iznosi arijevska teza
o Bošnjacima. Bašagićev kritički vokabular je očigledno elitistički, is-
punjen begovštinom, a ponekad je udaljen od naučnog stila. Bašagić
želi i u kritici biti pjesnik, pa piše baroknim, kitnjastim stilom o pjes-
31
Isto, str.127.
113
nicima čiju je poeziju posebno volio i cijenio. Tako će svoj ogled o
Derviš-paši Bajezidagiću započeti u pjesničkom stilu: “Usred kršne
Hercegovine, u bijelom gradu mostaru pokraj hladne Neretne u šes-
tom deceniju XVI vijeka rodio se u odličnog građanina Bajezid-age
sin, kome je nadio ime Derviš.32 Također, Bašagić često inkorporira u
svoj kritički tekst brojne latinske, orijentalne i narodne sentence: “Od
mudrih riječi crpi se pouka, mogu kome kao savjet poslužiti”, “Čovjek
nije čovjek, s kojim se ne rasvijetli (njegovo vrijeme) i koji ne ostavi na
zemlji spomenika”; “Kad sreća kome ruku pruža ne pita čiji je sin,
nego ga vodi do određene mu granice u carstvu zemnih blagodati”,
“Uz nasilje nema pobjede”; “Čovjek sa službom ne postaje velik, nego
služba sa čovjekom” itd. Uza sve to, Bašagićev kritički jezik zna se
udaljiti od klasičnog naučnoh stila i preći u čistu metaforiku, kao prim-
jerice u ogledu o Ali-dede el-Bosneviju: ”Uzevši sve skupa, mi pred
tom knjigom stojimo kao mornar bez buzole u nepoznatom moru. Gdje
god zabrodimo, lutamo bez cilja i svrhe. Svako pitanje čini nam se
zagonentno, a svaki odgovor lakoničan i mističan. Tu se raspravlja o
predmetima, koji nas potiču na razmišljanje; a naše misli prekratke, da
ih shvate i razumiju… Mi tu lebdimo između idealnosti i realnosti kao
dijete pred vratima od dva šarena kanata i divimo se veleučenosti Ali-
dedeta, misleći da ga razumijemo, a uistinu ga ne razumijemo”.33
Lijep primjer metaforičkog, literarnog jezika nalazimo i u Bašagićevom
ogledu o Derviš-paši Mostarcu: “Svijet je čudnovata knjiga, kako je ko
čita, onakva mu se prikazuje. Vesela temperamenta u sigurnom azilu,
pokraj obilja blagodati, izgleda kao veseli pozorišni komad, u kome
duhovitost kulminira. Naprotiv sentimentalnoj naravi čovjeka, koju ra-
zoruža na prvim stranicama s bijedom i nevoljom, pa položi oružje i
preda se u vlast sudbine, da ona ravna s njegovim radom, voljom i
mišljenjem, prikazuje se užasnom tragedijom”.34
I pomenuti primjeri pokazuju da Bašagić nije bio u potpunosti ovladao
formom i zakonitostima znanstveno-kritičkog mišljenja i izražavanja,
odnosno on je doživljavao žanr književne kritike veoma fleksibilno,
miješajući različite forme i metode književno-kritičkog iskaza: od pozi-
tivističkog i biobibliografskog nabrajanja, preko impresionističkih
ogleda do kritičkih iskaza o odgoju, mentalitetu, vjerskoj inteligenciji,
etničkoj kulturi, književnom ukusu itd. Bašagić je često znao biti
veoma nezgodan i nemilosrdan kritičar, osobito tamo gdje je zasijecao
u stanovite socijalne i kulturne anomalije. Tako će bez ikakvog zazora
u ogledu o Pruščaku kritizirati kolektivističke obrasce bošnjačke kul-
ture i odgoja mladeži u kojemu se ne vodi računa o bogatom nasli-
jeđu duhovne aristokracije, već o efemernim sitnicama iz epske
prošlosti: “Svega je nestalo, pa i uspomena na velike ljude, jer su tada
narodni ideali postali hajduci i panduri, kojih se i danas imena s nji-
hovim pustolovinama prenose po cijelom narodu u stotinama epopeja.
Rijetki su muslimani u Bosni koji ne znadu imena konja Đarzeleza,
Taleta, Hrnjica i dr., a na prste se dadu nabrojiti, koji po imenu
poznaju Derviš-pašu, Alidedeta, Kafiju i druge velike sinove iz naše
ponosne dobi. To je žalosno, ali je istina, koja se ne da opovrgnuti.
32
Isto, str.65.
33
Isto, str.63.,64.
34
Isto, str.73.
Muhidin Džanko
114
Krivnja leži u uzgoju, o kome se u nas odavno ne vodi račun; za to
nijesmo ni svjesni svoje plemenske sposobnosti, koja se u letargiji
malo-pomalo gubi i koja će s vremenom sasma zamrjeti, ako se za
vremena ne probudimo iz mrtvila i ne osvijestimo mlađi naraštaj”.35
Ovdje se Bašagić očitavao kao književni kritičar elitističko-
prosvjetiteljskog tipa. Njegova kritika uvijek je angažirana i usmjerena
prema konkretnim socijalnim i pedagoškim problemima ili skupinama.
Posebno je kritičan prema bosanskoj ulemi i njezinoj ravnodušnosti
prema vrijednostima iz bošnjačke književne i kulturne prošlosti. Tako
će se u ogledu Allameku izravno okomiti na bosansku ulemu: “Da Al-
lamek nije rano legao u grob, sigurno bi dotjerao do mešihata, a
možda i književnih spomenika ostavio napretek, o kojima bi današnja
ulema više glavu razbijala i češće spominjala malog sveznalicu; na
žalost, danas ni u domovini o njemu niko ništa ne zna, a to je “testi-
monium ignorantiae” za našu ulemu, koja uopće ne vodi računa o
našim pređima i njihovim djelima, jer je indolentna prema svemu, što
bi moglo narod podsjetiti na učeniju ulemu u Bosni i Hercegovini i u
očima proste svjetine oboriti im ugled, koji uživaju bez zasluge za
narod i za znanstvo”.36
Kao prononsirani duhovni i socijalni elitist Bašagić se pomalo kritizer-
ski odnosi prema bosanskoj ulemi, a motivi te kritike nisu samo kultur-
ološke, već i lične naravi, o čemu više pišemo u poglavlju pod na-
zivom: “Bašagićevi laicistički tekstovi o vjeri”.
Mađutim, Bašagić u svojoj kritici ne štedi niti pojedine pjesnike, kao
primjerice Nerkesiju, kod kojeg se obrušio na “nenaravnost štila”, ali,
istovremeno, on kritizira i Nerkesijine suvremenike koji su promicali
takav stil: “Taj štil imade markantno obilježje, koje po našem mišljenju
- isključuje klasičnu ljepotu. “Obskurnost i afektacija” – veli Macaulay,
“dvije su najveće mane štila”, a te obje mahane nalaze se u Nerkesiji-
noj prozi. Možemo li njega kriviti radi toga? Ne možemo, nego tre-
bamo kriviti ukus njegovih savremenika, koji su se divili samo bliješte-
ćem štilu i neobuzdanoj dikciji”.37
Safvet-beg Bašagić, bez obzira na svoju kritičku prirodu, trudio se da
uveliča umjetničku vrijednost mnogih bošnjačkih pisaca na orijental-
nim jezicima, te mu je zamjereno da je o njima pisao apologetski i
subjektivistički (V. Boškov) i bez potrebne kritičke distance. Međutim,
na drugoj strani, Bašagić je otvoreno zamjerao turskim književnim his-
toričarima i kritičarima da su se nemarno odnosili prema bošnjačkim
piscima, kao primjerice prema Sabitu Užičaninu, kojega je Muallim
Nadži kritizirao zbog navodnog neposjedovanja dobrog literarnog
ukusa. Bašagić je bez ikakvog ustručavanja polemizirao sa Nadžijinim
stavom, nastojeći da dokaže originalnost i autentičnost Sabitove
poezije. Bila je to prva naučna polemika u historiji bošnjačke književne
kritike, veća tim prije što se Bašagić nije libio kritizirati čitavu jednu
nacionalnu književnu historiografiju kakva je bila turska književna his-
torija. Na takav potez mogli su se usuditi samo intelektualci velikog
35
Isto, str.83.
36
Isto, str.107.
37
Isto, str.95.
formata, uvjereni u ono što rade i opremljeni najmodernijim znanjima
iz tadašnje književne historiografije.
Bašagić je smatrao odbranu bošnjačkih pjesnika iz turskog doba pi-
tanjem nacionalne časti, što je u potpunosti odgovaralo njegovim lo-
kalpatriotskim osjećanjima i elitističko-prosvjetiteljskim uvjerenjima.
Ona su do posebnoga izražaja došla u Bašagićevom ogledu o Hik-
metu, gdje se u egzaltiranom tonu slavi “muževna odvažnost i herce-
govački ponos” Hikmetov, kao i vjernost načelima i prirođena naivnost,
da bi u maniri pjesnika Bašagić zapisao o Hikmetu: “Pjevao je u tur-
skom jeziku, pa uza sve to njegove su pjesme pune divote kao veli-
čanstveno vrelo Bune. U njima ima nešto što nas podsjeća na divlju
hercegovačku prirodu”. 38
Kao kulturni elitist Safvet-beg Bašagić je svjesno veličao “istočnu
prosvjetu” bosanskih muslimana, nastojeći ih pokazati kao visoko kul-
tivisan narod, odabran da bude spona između istočne i zapadne kul-
ture. To je bila velika i plemenita težnja i zamisao Bašagićeva, koja će
po svojoj privlačnosti ostati aktuelna i do naših vremena. Znanstveni i
umjetnički kriterij u vrednovanju bošnjačke književnosti na orijentalnim
jezicima ostat će trajnim putokazima za sve istraživače ovoga dijela
bošnjačke kulturne baštine. No, sam Bašagić, kao književni kritičar,
bio je veoma skroman i svojim kritičkim sudovima nije želio obavezi-
vati bilo koga. To najbolje potvrđuju dva pasusa iz njegova ogleda o
Hikmetu, gdje Mirza Safvet govori o sebi kao kritičaru posve nepre-
tenciozno: “Zato u ovom djelu ne može biti ni govora o kakvoj vjernoj
slici Hikmetova života, a još manje o dostojnoj ocjeni njegovih djela.
Njegov život i djelo iziskuju studiju, kojoj ja nijesam dorastao, jer pred
Hikmetom kao čovjekom i pjesnikom smatram se nespremnim za taj
posao”.39
“… Eto pod takvim nutarnjim raspoloženjem stvorio sam za se sud o
djelima našega Hikmeta, koji ne nameće nikome, nego prepuštam
svakom čitatelju da stvori o njegovim djelima sud prema svojoj uvi-
đavnosti”.40
Makar u očitovanju ove skromnosti ima i pomalo kritičke manirologije,
Bašagićeva će književna kritika, objedinjena u kapitalnoj knjizi “Bošn-
jaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, uvijek iznova zračiti novim
poticajima za buduće istraživače bošnjačke literature pisane na orijen-
talnim jezicima.
Ostali Bašagićevi ogledi o istočnim pjesnicima: između impre-

sionističkog oduševljenja i kritičke analize
Bezmalo kroz sve Bašagićeve oglede o ističnim pjesnicima provlači se

jedna zajednička nit ili bolje rečeno - Mirzina opsesija: približiti našem
čitatelju bogatstvo i ljepotu istočne poezije. Bašagić je zapravo, žudio
presaditi cvijeće istočne poezije u domaću pjesničku bašču, kako je
38
Isto, str.210.,211.
39
Isto, str.208.
40
Isto, str.217.
Muhidin Džanko
116
sam govorio, jer je bio uvjeren da naš jezik ima sve uslove da usvoji tri
glavne pjesničke forme sa Istoka: rubaiju, gazel i kasidu. Stoga je na-
pisao ogled “Rubaija, gazel i kasida” u kojemu u najkraćim crtama
upoznaje čitatelje sa metričkom shemom i samim postankom ovih
pjesničkih formi. Posebno je interesantna njegova eksplikacija
postanka rubaija, koja se razvila iz povika jednoga dječaka prilikom
igre ubacivanja oraha u rupu (“tako-liho”). Istu narativnu jezgru
nalazimo i u Bašagićevoj priči “Čudnovat zaključak” iz zbirke “Uz-
gredne bilješke”, što najbolje svjedoči o njegovome slobodnom shva-
ćanju autorstva i originalnosti tema koje se prozno obrađuju. Uz ob-
jašnjenja ovih triju istočnih pjesničkih formi Bašagić je dao i primjere
vlastitih pjesama, moleći eventualne kritičare da ne budu previše
strogi prema tim “prvijencima”, “jer svaka vrsta pjesme, kad je presa-
đena iz tuđe književnosti u našu, nije bila ni formom ni sadržajem dot-
jerana. Vrijeme ju je malo-pomalo ugladilo i dotjeralo prema uzoru”.41
Iz ovog kratkog objašnjenja vidljiva je opreznost sa kojom je Bašagić
prilazio “usađivanju” stranih poetskih formi u domaću književnost, tako
da ne stoje stroge kritičke ocjene A.B Šimića po kojima je Bašagić
naivno i nasilno želio ugraditi istočnjačke poetske forme u hrvatsku
poeziju s početka XX stoljeća. Bašagić jedobro znao da će se te poet-
ske forme tek s vremenom iskorijeniti u domaćoj knji- ževnosti, što
govori o njegovome evolucionističkom shvatanju dinami- zma jedne
nacionalne poezije i njezina popstupnog umjetničkog razvoja.
Koliko je bio opčinjen rubaijom i gazelom kao uzvišenim formama
pjesničkoga izražavanja, najbolje svjedoče Bašagićevi ogledi o Hafizu
kao majstoru gazela i o Hajamu kao majstoru rubaija. Inače je Bašagić
preferirao klasičnu poeziju držeći Firdusija, Hajama i Hafiza stubovima
klasičnog orijentalnog pjesništva.
U ogledu o Hafizu Bašagiću na posredan način piše i o samom sebi
kao pjesniku, odnosno prikazuje sliku idealnog pjesnika kroz Hafizov
pjesnički portret: šta je imao mimo ostale pjesnike da ga toliko slave u
domovini i u stranom svijetu? Jedan neobičan dar, smion polet i ukus
u izboru riječi i izraza. On pjeva o prirodi, ljubavi i vinu, o pjesmi sla-
vulja, o veseloj mladosti, o slastima i častima bezbrižna života; on
gleda na svijet kroz ružičasto svjetlo i nastoji da nam život prikaže kao
vječnu sreću. No takav bi život bio monoton, a pjesme o njemu do-
sadne; zato od zgode metne crne naočale, pa dugotrajnu radost živ-
ota začini s malo pesimizma, tj. u trajnu sreću unese malo nesreće-ta
je nesreća obično u ljubavi i tako dade posebni čar svome gazelu.
Osim toga Hafiz je znao vješto začiniti svoje umotvorine mističnom
filozofijom i posuti ih aforizmima koji srćaju kao iskre i lete kao krilatice
od usta do usta, od knjige do knjige i prodiru u šire narodne mase.
Izvanredna pjesnička ljepota mnogome njihovu stihu brzo je pomogla
da postane poslovica. Uz svu svoju individualnost Hafiz se nije mogao
oteti uplivu Chajjamovu. Proučavajući islam na vrelu i dolazeći u dodir
s ulemom i šehovima, koji su se u njegovo vrijeme, s jedne strane,
među se gložili, a s druge, podupirali u borbi proti slobodi volje i misli,
brzo se uvjerio da su i jedni i drugi farizeji, koji – s pobožnosti na oku-
nemaju svoju okolicu i izrabljuju svoj položaj kao dušobrižnici, koji is-
lam ne poznaje. To farizejstvo u Hafizu je izazvalo negodovanje, kome
41
Safvet-beg Bašagić: “Izabrana djela”, knj.II., Sarajevo, 1971.,str.207.
117
je dao oduška u mnogom gazelu, sve onako uz put pjevajući o ljubavi
i vinu”.42
Lahko je u ovome Hafizovom pjesničkom portretu prepoznati i neke
pjesničke crte i osebitosti samoga Bašagića: slavljen u vlastitom
narodu, poletan i smion duh, pjesnik sa izmiješanim osjećanjima živ-
otnog optimizma i pesimizma, mistik i aforističar, poklonik ljepote, zal-
jubljenik u Hajamovu poeziju, oštar i beskompromisan kritičar ortodok-
sne uleme i njezina farizejstva. Sve su to odlike koje je i sam Bašagić
posjedovao ili je to bila uobrazilja koju su mu drugi nametnuli, slaveći
ga kao pjesnika i narodnog prosvjetitelja.
Ogled o Hajamu značajan je i po još jednoj činjenici. U njemu Bašagić
pokazuje svoje izvanredno poznavanje njemačke i francuske literature
o istočnim pjesnicima, osobito o Hajamu, iz čega se vidi da je Bašagić
pratio evropsku znanstveno-kritičku i umjetničku literaturu koja se
bavila ili se nadahnjivala poetskim čarima Istoka. Ovaj ogled je pisan
po načelima pozitivističko-impresionističke metodologije i ima zanimljiv
uvod u kojemu je Bašagić odslikao dio atmosfere na sarajevskoj
Baščaršiji u ljeto 1915. godine. Bašagić je tu objasnio čitateljima kako
je došao do jednog starog rukopisa na perzijskom jeziku (kupovinom
na dražbi na buvljoj pijaci u Telalima). On nije mogao sakriti svoje
oduševljenje nad djelom Omera Hajama: “njegov duh probudi u meni
neko više čuvstvo, koje ni prije ni poslije nijesam osjetio ni prema jed-
nom istočnom pjesniku. Chajjamove rubaije u originalu, gdje su izl-
jevene sve tajne njegova srca i duše u jedrom i zvučnom jeziku, druk-
čije osvajaju nego najsavršeniji prevodi… S vremenom razvio se u
meni neki osobiti kult prema Chajjamu, koji me potaknu na prou-
čavanje i prevađanje njegovih pjesničkih umotvorina”.43
U duhu impresionizma napisano je i Bašagićevo objašnjenje samoga
postanka rubaija: “Kad svagdanjim radom izmučenim gostima i doma-
ćinu vino ulije energije i dade poleta, obično se jezik razveže učenim i
neukim ljudima. Neuki pjevanjem narodnih pjesama daju oduška
svome veselju, a učeni otvaraju razgovor o aktuelnim ili znanstvenim
pitanjima. Zamislite Chajjama u takovom društvu, pa će vam odmah
sinuti pred očima: kako su nastale rubaije. Branio je živom riječi svoje
nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a kad je došao
u škripac, dozvao je Muzu u pomoć i jednom rubaijom rekao što ne bi
smio reći u nevezanom govoru”44 Iz ovog odlomka vidljiva je
Bašagićeva angažiranost u svojstvu intelektualca i esejiste. Gotovo u
svakom svome eseju o istočnim pjesnicima on želi istaknuti stanovitu
socijalnu tezu, vlastiti intelektualni stav o pojedinim književnim, društ-
venim ili kulturnim problemima. Tako će on u ogledu pod nazivom:
“Teufik i Fikret, moderni turski pjesnik” iskazati svoj kritički odnos
prema pojmu modernizma, osobito prema turskom modernizmu ko-
jega je ipak smatrao umjetnički plodotvornim: “Taj je pokret kroz neko-
liko godina pomladio i obogatio osmanlijsku knjigu s više krasnih
umotvorina - taj pokret rodio je više mladih sila, koje, makar malo i
skeptično bilo, s nekim prekrivenim ponosom gledaju u sjajnu buduć-
42
Isto, str.211.,212.
43
Isto, str.229.
44
Isto, str.235.
Muhidin Džanko
118
nost svojih modernih načela. Moderno je sjeme palo na plodno polje
lijepe književnosti u Turskoj i kroz kratko vrijeme urodilo obilnim plo-
dom. Ta već je i biblioteka osonovana, da za malen novac pruža
duševnu hranu odabranoj čitalačkoj publici. Dakako svi osmanlijski
pisci i umjetnici ne sviraju uz diple modernih, ali im ne prave ni mačiju
muziku, kao naši “vitezovi”. Ne da se razumjeti: zašto u nas dušo-
brižnici unaprijed strepe pred svakim slobodoumnim i individualnim
pokretom u književnosti i umjetnosti? Samo se za nokat udalji od tra-
dicionalne forme i mišljenja, pa si propao, jer će se odmah na te
oboriti cijelo jato kritičara, koji su bajagi pozvani da bdiju nad dušev-
nim raspoloženjem pojedinca i mase”.45 Koliko god se pohvalno izra-
zio o turskoj moderni, koja je - po njegovom shvaćanju moderniteta -
svoj modernizam crpila iz usvajanja i nadogradnje tradicionalnih poet-
skih oblika, Bašagić je istodobno veoma kritičan prema vladajućoj
kritici u Bosni i drugim južnoslavenskim zemljama, gdje se prema
Bašagićevom mišljenju - tvrdokorno branio svaki tradicionalizam. Ovi
Bašagićevi stavovi o modernističkoj poeziji unekoliko se razlikuju od
njegovog odnosa spram moderne što ga je očitovao kroz svoju
poeziju u zbirci “Misli i čuvstva”, gdje se upravo on zalagao za respek-
tiranje tradicionalističkih formi pjevanja.
Ipak, ogled o Teufiku Fikretu, makar bio paradoksalan u odnosu na-
spram Bašagićeva pjesništva, po mome mišljenju, najuspjeliji je
Bašagićev ogled uopće. U njemu Mirza Safvet pokazuje da je dobro
razumio sukob moderne i tradicije, zalažući se kao kritičar za onu
prvu, i to ne samo u turskoj nego i u južnoslavenskim literaturama.
Bašagićevo shvatanje moderne zasnivalo se prvenstveno na potrebi
osuvremenjivanja pjesničkog jezika, uvođenja klasičnih poetskih formi
“u novome ruhu” i iskazivanja snažne individualnosti pjesnika, kao što
je Bašagić mislio za Vojislava Ilića, smatrajući ga najmodernijim
južnoslavenskim pjesnikom.
S druge strane, pjesnički modernizam za Bašagića mora imati i svoju
praktičnu vrijednost: uklapati se u kulturni razvitak jedne zemlje i njez-
inog naorda. Tu se Bašagić ponovno deklarirao kao prononsirani
prosvjetitelj koji nikada nije želio razgraničiti sebe kao pjesnika, ese-
jistu i društveno angažiranog intelektualca. Zato se on nije ustručavao
niti od polemičkih obraćanja kulturnoj javnosti, kao primjerice u slučaju
njegova neslaganja sa kritičkim stajalištima Ferida o poeziji Sabita
Užičanina, o čemu je pisao i češki orijentalist Jan Rypka priređujući za
štampu Sabitov “Divan”. Svoje primjedbe polemičkoga karaktera Mirza
Safvet je objavljivao u nastavcima u časopisu “Gajret” tokom 1926.
godine (V. “Dr. Jan Rypka:” Beitrage zur Biographie Charakteristik und
Interpretation des turkischen Dichters Sabit”, Erster Teil, Prague,
1924.”). Bašagić se posebno okomljuje na Ferida koji je denuncirao
Sabita kao pjesnika, trgajući neke Sabitove stihove iz konteksta, što je
Bašagića posebno iritiralo, te će odlućno stati u odbranu Sabitova
pjesništva, i to prvenstveno kao pjesnik, a tek potom kao kritičar,
držeći odbranu jednoga bošnjačkog pjesnika pitanjem nacionalne i
umjetničke časti: “Ne znam, jer nisam nikada čitao pjesnike u zloj
namjeri, da po njihovim djelima lovim stihove, koji ne odgovaraju
mome ukusu, ali mislim, da i u pjasmama najvećih pjesnika, recimo
45
Isto, str.243.,244.
119
Shakespearea i Goethea imade stihova, koji iščupani iz cjeline ne bi
mogli izdržati kritiku jednog zlobnog pisca, koji bi uzeo sebi za zadaću,
da ih izvrgne ruglu kao što je to Ferid učinio sa Sabitom”. 46
O kome god da je pisao, Mirza Safvet je štitio dignitet pjesnika, nasto-
jeći da ga što više približi širem čitateljstvu. U tome nastojanju bio je
sadržan moralni i socijalni smisao njegove književne kritike: braniti
pjesnika i promicati pjesništvo kao uzvišeni produkt i promicati ih
oboje u narodu, kako bi se neuki puk pomoću poezije prosvjećivao i
kulturno razvijao. No, Bašagić je pažljivo birao istočne pjesnike o ko-
jima će pisati, njegova selekcija uglavnom je bila antologijska, osim u
nekoliko primjera gdje je nastojao predstaviti pjesništvo nekih istočn-
jačkih poetesa. Mahom je Bašagić pisao o istočnim klasicima koji su
već bili izrazito popularni u evropskoj književnosti (Hafiz, Hajam,
Teufik Fikret).
Bašagićev kritički prikaz Rypkinog izdanja Sabitovog “Divana” upečatl-
jiv je i po otvorenom antiosmanlijskom stavu ovoga bosanskog pjes-
nika, koji je u mnogim svojim djelima iskazao ipak turkofilsku ori-
jentaciju. Međutim, nije bio rijedak slučaj da se Bašagić očituje i kao
antiosmanist, osobito u svome odnosu prema turskim došljacima u
Bosni, koje je pežorativno nazivao Turkušama. Bašagić iznosi poli-
tičku tezu da Turkuše nisu nikada obnašale bilo kakve značajnije
položaje u Bosni sve do doba Omer-paša Latasa, sredinom XIX stol-
jeća, kada su postavljeni na visoka mjesta u bosanskoj administraciji
kako bi uništili starosjedilački begovat. Međutim, ovaj Bašagićev anti-
turski stav treba shvatiti uvjetno, a kontekstu njegovih stalnih
ideoloških tendencija da prikaže bosanske bogove kao nosioce speci-
fične bosanske državne samostalnosti u doba turske vladavine.
Posebno poglavlje o Bašagićevoj kritici predstavlja njegov prikazivački
rad u časopisu “Behar”, gdje je zajedno sa Osmanom Nuri Hadžićem
uglavnom uređivao i vlastitim prilozima ispunjavao rubriku kritičkih
prikaza književnih djela iz južnoslavenskih i stranih književnosti. O
ovome segmentu Bašagićevog književno-kritičkog rada najiscrpnije i
najbolje je pisao Muhsin Rizvić u književnohistorijskoj monografiji o
časopisu “Behar”.
Rizvić je najprije klasificirao književnu kritiku u “Beharu” na četiri
glavna tipa: 1. Općeprosvjetarski; 2. Književno-utilitarni; 3. Estetski; 4.
Filološki. Rizvić, također, izvanredno primjećuje “hibridnu kritičku os-
novu” u Bašagićevom književno-kritičkom diskursu, što se ogledala u
naslanjanju na hrvatsko-srpske izvore na jednoj i orijentalne na drugoj
strani (prikaz “Knjige Boccadoro” Milana Begovića).
Za razliku od oštrih polemičko-faktografskih prikaza O. N. Hadžića,
Safvet-beg Bašagić se na stranicama “Behara” priklanjao umjerenijem
vidu kritičkog izražavanja, osobito u tumačenju muslimanske tradicije,
gdje je Bašagić iskazivao, kako to opet izvanredno primjećuje M. Riz-
vić, "pozitivan romantičarski odnos prema muslimanskoj tradiciji
uopšte, prema narodnom životu u svim njegovim vidovima, pa i onim
koji se razilaze od njegovog savremenog religioznog opredjeljenja"”
46
V. “Gajret”, X/1926., br.10.,str.158.
120 Muhidin Džanko
U svakom slučaju, i Bašagićeva književna kritika u časopisu “Behar”
pokazuje da je teško razlučiti Bašagića kao pjesnika, prosvjetitelja,
povjesničara, kulturnog historičara, književnog kritičara, povjesničara
religije. Sve te različite i često oprečne vidove kritičkog izražavanja
Bašagić je objedinjavao u svojoj eruditskoj ličnosti, jedinstvenoj po
intelektualnom formatu ne samo u svome vremenu, već i tokom či-
tavog XX stoljeća, u kojem, i nakon Bašagićeve smrti, nije prestalo
zračiti njegovo djelo porukama za sve generacije.

RD1C Muhidin PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

RD1C Muhidin PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

93

DR. SAFET-BEG BAŠAGIĆ KNJIŽEVNI HISTORIČAR I KRITIČAR:

“Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” – Uvod: elitis-

U uvodu za svoju kapitalnu naučnu studiju: “Bošnjaci i Hercegovci u

Društveni i historijski kontekst nastanka studija “Bošnjaci i Her-

Došavši na studij islamskih jezika u Beču, 1895. godine, Safvet-beg

Dosadašnja kritika istraživanja Bašagićevog djela: «Bošnjaci i

Prvi ozbiljni kritički prikaz Bašagićeve knjige “Bošnjaci i Hercegovci u

Kritička analiza studije “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj

Kroz čitavo djelo “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” evi-

Ostali Bašagićevi ogledi o istočnim pjesnicima: između impre-

Bezmalo kroz sve Bašagićeve oglede o ističnim pjesnicima provlači se

Razlika/Diffèrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

You might also like