Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

VJENCESLAV NOVAK

„POSLJEDNJI STIPANČIĆI“

Split, siječanj 2014.

 Sadržaj

1. UVOD ......................................................................................................... str. 3

2. VJENCESLAV NOVAK ............................................................................... str. 4
3. POSLJEDNJI STIPANČIĆI ........................................................................... str. 5
4. ZAKLJUČAK ............................................................................................... str. 9

Literatura .......................................................................................................... str. 10

1. UVOD

2
Razdoblje između 1880. i 1900. godine može se nazvati i zlatnim dobom hrvatskog romana,
razdobljem njegova punog procvata, kvantitativnog i kvalitativnog uspona. Za to su posebno
zaslužni hrvatski realisti kao što su: Kovačić, Kumičić, Gjalski, Kozarac i Novak. Bez
ustručavanja možemo reći da je u njima Šenoa doista dobio dostojne nasljednike i nastavljače.
To zasigurno nije bio lak posao budući da je cijelo jedno razdoblje u povijesti hrvatske
književnosti nazvano „Šenoinim dobom“ što nam dovoljno govori o značenju samog Šenoe.
Ipak, hrvatski realisti bili su ti koji se osvijili i proširili čitateljsku publiku, usvojili nove
pripovjedne tehnike, te uveli roman na velika vrata hrvatske književnosti. Romanu su također
omogućili da postane tumač egzistencijalne drame suvremenog čovjeka.

Među svim tim poznatim imenima, ipak jedan čovjek uspio se posebno istaknuti -
Vjenceslav Novak. Za razliku od npr. Kumičića ili Kovačića, Novak nije bio osobito sklon
„romantičarskim maglama“, igri mašte, stvaranju bizarnih zapleta i izvještačenih fabularnih
konstrukcija. Veću pažnju poklanja promatranju, stvaranju čvršćih motivacijskih osnova,
analizi društvenih kretanja, konfliktu junaka i sredine. Od svih naših realista, Novak se
najviše približio stilskoj paradigmi europskog književnog realizma. Kao pisac u prvom redu
bio je psiholog i moralist. Jasno je pokazao da se dramatičnost fabule ne mora zasnivati na
vanjskim efektima, velikim konfliktima i naglim obratima, nego se može postići i prikazom
borbe i krize unutar ličnosti, prikazom moralnih dvojbi ili usamljenosti. Upravo to ga je toliko
izdvojilo od ostalih realista. Tako i Posljednjim Stipančićima kao jednom od njegovih
najboljih romana, predstavlja odlučan korak u pravcu psihološkog romana.

3
 2. VJENCESLAV NOVAK

Vjenceslav Novak rođen je 11. rujna 1859. godine. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije
pohađao je u svom rodnom Senju. 1859.

Novak je književno stvaralašto započeo kao sljedbenik Šenoina djela, pisca za kojega je dugo
tvrdio da ga u to vrijeme još uvijek nitko nije uspio nadmašiti. To na potvrđuje i u svojoj
prvoj pripovijesti Maca koja je ostala na razini ne samo Šenoine, nego i predšenoinske
hajdučko-turske novelistike (Šicel, 2005:201).

Novakovi su romani, uz neke antologijske pripovijetke, toga pisca svrstale u sam vrh hrvatske
književnosti na prijelazu iz razdoblja realizma prema modernoj (Šicel, 2005:205). Na svojem
literarnom putu Novak se od relativnog regionalista iz početne faze svojeg književnog
stvaralaštva razvio u pisca koji je možda najrealnje i najsveobuhvatnije od svih hrvatskih
realista opisao cjelokupni društveni život svojeg vremena. Najviše se od svih
suvremenikaslužio teorijom realizma, sustavno promatrajući život i praveći zabilješke koje je
kasnije znalački koristio u svojim djelima, pa se može reći da po mnogim stranicama svojeg
opsežnog proznog opusa Novak nesumljivo zauzima jedno od prvih mjesta među stvaraocima
hrvatskog realizma (Šicel, 2005:211). Ne čudi stoga ni činjenica da ga je kritika, upravo zbog
načina pisanja, prozvala „hrvatskim Balzacom“

4
 3. POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Prema mnogim kritičarima hrvatske književnosti, roman Posljednji Stipančići, djelo senjskog
pisca Vjenceslava Novaka, jedan je od najboljih romana devetnaestog stoljeća. To je roman u
kojem nema ničeg nepotrebnog: ni ispraznog sentimentaliziranja, ni nemogućih obrata, ni
podilaženja čitateljstvu jeftinim pseudoromantičarskim efektima ili trivijalnim zapletima. Sve
je gruba stvarnost, faktografija, ali unatoč svakodnevnoj običnosti događaja sve je
isprepleteno diskretnom autorovom emocionalnošću u pristupu pojedinim likovima, što
cjeloukupnoj radnji daje živost i omogućuje umjetničku transformaciju te „običnosti života“ u
jednu novu, višu literarnu stvarnost (Šicel, 2005:206). To je zapravo, kako nam Namec kaže,
roman snažnog identifikacijskog naboja i emocionalnog inteziteta, ali bez melodramskih
efekta (Nemec, 1995:232).

Kao što je i karaktetistično za realističke pisce, i Novak u svojim djelima najveću pozornost
posvećuje likovima i odnosima krajeva iz kojih potječe. To je očito i u romanu Posljednji
Stipančići, koji pripada senjskom tematskom krugu, jer je Senj, kao što smo već spomenuli,
Novakovo rodno mjesto. Ovo je roman koji prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim
desetljećima 19. stoljeća, s posebnim naglaskom na posljednja dva naraštaja ove obitelji.
Tematski okvir naznačen je i naslovnom sintagmon koja glasi: Povijest jedne patricijske
obitelji. Iznoseći povijest Stipančića, Novak je evocirao vrijeme koje ne pripada
pripovjedačkoj sadašnjosti. Tako je roman izgrađen na principu uokvirene kompozicije. U
prvoj glavi prikazane su protagonistice romana: Lucija i Valpurga. Djelo tako započinje in
ultimas res (priča počinje od kraja, pa se vraća na početak). U prvoj glavi, dakle, upoznajemo
Luciju i Valpurgu, dok nas Novak već u idućim glavama vraća u pripovijedačku prošlost, gdje
nam iznosi povijest obitelji Stipančić i razvojnu liniju središnjih likova: Ante, Valpurge,
Lucije i Jurja. Tako se prvo poglavlje romana vremenski veže s četrnaestim, petnaestim i
šesnaestim poglavljem romana, gdje se u pripovijedačkoj sadašnjosti odvijaju posljednji
trenutci Lucijina i Valpurgina života. Roman započinje 1834. godine, prizorima Lucijina i
Valpurgina vegetiranja i tmurnog življenja u skromnoj kućici, a zatim se u trećem poglavlju
radnja retrospektivno vraća u doba uspona obitelji Stipančić i počinje precizno „odmatanje“
povijesti postupnog propadanja.

5
Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politička, društveno-ekonomska i ideološka
previranja u Hrvatskoj u to doba. Zato je važno napomenuti da sam roman opisuje vrijeme
ilirskog pokreta, kada su u Senju supotstavljene različite političke opozicije, a Hrvatska je još
uvijek jako neindustrijalizirana.

U razvijanju fabule Novak se služi različitim tehnikama (pripovijedanje, opisivanje, dijalog,

monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar). Tako fabularni tok zaustavljaju
detaljizirani opisi interijera i eksterijera, meditacije pojedinih likova, panoramski prikazi
društveno-političkog života u gradu. S druge strane pokretačku ulogu imaju pisma (Lucijina
pisma Alfredu, Jurjeva pisma ocu, Antina pisma sinu, pisma Marina Tintora Luciji itd.).
Pisma stvaraju zaplete u razvoju fabule, izazivaju napetost i navješćuju rasplete. U svom
završnom dijelu fabula je najdramatičnija. Njezino razvijanje temelji se na motivu tajne, kada
Valpurga želi od svoje kćeri Lucije sakriti pravi identitet pisca pisama. Završni prizori
posebno su tragični, a samo roman završava stihovima „Još Hrvatska ni propala...“ čime se
navješćuje afirmacija građanskog sloja.

U ovom romanu kompozicija je likova upravo uzorna. Roman je u biti tragičan četverokut,
pomno izbalansiran: otac i majka, sin i kćerka, odnosno: muž i žena, brat i sestra; odnosno:
dvije mladosti (toliko različite!) nasuprot dvjema starostima (također posve različitima i
međusobno supotstavljenima). Javlja se, zatim, i peti lik, bratov kolega i prijatelj, uzročnik
glavne nesreće: udvara Jurjevoj sestri Luciji, zavodi je i ona – klasična ptica u krletci – u toj
tvrđavi hladnoće i nerazumijevanja, načas poželi život, ljubav, široki svijet. (Novak
(predgovor), 1996., XIII).

Novakov roman ima dva plana, individualni i javni. Na individualnom, stari je Stipančić
uzročnik svih pojedinačnih tragedija, pa i vlastite; na javnom, osjeća se pokret narodnog
preporoda, koji je zahvatio i daleki Senj.

Na početku romana, predstavljen nam je Ante Stipančić kao glava obitelj, superioran otac i
muž koji nosi naglašen klasni osjećaj. Ipak, tokom romana on se pretvara u tragičnu figuru
bivšeg čovjeka koji izvanjskim držanjem želi prikazati patricijsku superiornost, a iznutra je
razjedinjen, razočaran i jadan. Njegova želja za pripadanjem određenoj klasi obilježila je
njegov lik i djelo, njegov odnos prema Valpurgi, te prema Jurju i Luciji. Na simboličkoj razini
njegova pad predstavlja moralno i društveno posrtanje patricijske klase koja se zbog svoga
konzervativizma i tradicionalnosti morala odreći mjesta u društvenom sustavu. Tako i
neizlječiva bolest koja tijekom romana sve više nagriza starog Stipančića, zapravo je bolest

6
cijele jedne društvene skupine koja je rezultirala njezinim nestankom s društvene scene. On je
čovjek koji drži svoje osjećaje za sebe, i samo ih u rijetkim trenucima krize dijeli sa ženom.
Zatvoren je i povučen u svoj svijet, gdje mu je glavna briga namaknuti novac za sina Jurja, u
kojeg ulaže velike nade da će ponovo uzdići Stipičeviće do stare slave, pa i više. Kako je svu
svoju pozornost usmjerio na Jurja, svoju je kćer Luciju sve do pred kraj svog života
zanemarivao. Na kraju, on umire na Lucijinim rukama, dok je njegov voljeni i ljubljeni sin
Juraj bio daleko od njega. Kada je pred kraj svog života uvidio da je Juraj skrenuo s puta koji
mu je bio zacrtan, Ante se okreće politici i društvenim zbivanjima u gradu.

Valpurga je lik „tihe mučenice“, koja je podređena svom mužu. Teško podnosi zapostavljanje
Lucije od strane svog muža, i Jurjevo odvajanje koje je Ante kultivirao od najranijeg
djetinjstva. Lucija je bila jedina svijetla točka njenog života, stoga joj život nastoji učiniti što
sretnijim. Valpurga zna da mladić kojeg Lucija voli svim srcem za nju ne mari, stoga
nagovara mladog Marina Tintora, za kojeg zna da je zaljubljen u njenu kćer, da joj šalje pisma
u Alfredovo ime. I sama Valpurga zna da je to pogrešno. Zna također i da to neće moći tajiti
do kraja i da će doći trenutak kada će morati svojo kćeri reći istinu, te slomiti njezino mlado
srce puno ljubavi.. Novak za opis te situacije citira Dantea koji objašnjava kolika je ustvari
nesreća prisjećati se sreće u nesreći. Umjesto da pomaže, samo više boli. „Tad uzdahne,
obuhvati svoja koljena i gleda u mrak...Pamet joj hrli u minula vremena i sjeti se stihova što
ih je još negdje u roditeljskoj kući slušala: Nessun maggior dolore che ricordarsi del tempo
felice nella miseria...1“ (Novak, 1995, 39).

Juraj je lik talentiranog mladića koji se pod utjecajem gradske sredine moralno izopačuje. On
je bio miljenik svog oca, koji je za njega imao velike planove; kroz njega, Ante Stipičević je
namjeravao ostvariti svoje snove o visokoj društvenoj poziciji, stoga mu omogućava sve: od
ranog mu djetinjstva plaća najbolje učitelje, te ga šalje na školovanje. Tim odlaskom na
mjesto očinskog modela poistovjećivanja, za Jurja dolaze drugi ljudi i institucije čime se
mjenje i slika roditelja. On na kraju završava kao propalica, uništava oca, majku i sestru, te se
odriče obiteljskog prezimena radi karijerističkih pobuda. Promjena imena i nacionalnosti
označava bijeg od autoriteta, te krizu građanske obitelji kada očevo mjesto biva upražnjeno.

„Međutim, iznad svih likova u romanu strši magistralni lik Lucije Stipančić,
njaprodubljenji i najsloženiji ženski lik čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća“ (Nemec,
1995:231). Lucija je doista u svakom smislu najkompleksniji lik romana. Pod utjecajem očeva

1
Jad je nad sve jade negdašnje se sreće u nesreći spominjati.

7
odgoja formira se u lik krhe, zatvorene, senzibilne djevojke koja uzaludno traži afirmaciju
vlastite ličnosti. Kroz njen portret Novak je zapravo projicirao psihološko-emocionalne
potrese takve djevojke odgojene u izrazito patrijahalnom društvu, mlišena nekih osnovnih
ljudskih dimenzija i prava, pa je, puna iluzija i snova, u sukobu s realnim životom doživjela
neimenovani psihički šok, koji ju je i odveo u smrt (Šicel, 2005:207). U tim opisima potpuno
se iskazala piščeva uspješnost ulaženja u složenu „žensku“ psihu. Lucija je na početku
prestrašena, povučena djevojčica koja se boji svog oca. No poslije ona počinje shvaćati
vlastito ja; želi slobodu, život i ljubav. Sve to povezano je s opadanjem Antinoga autoriteta.
Tako je Lucija zapravo istodobno simbol i žrtve i bunta, a njezina moralna čistoća raste s
poniženjima i uvredama kojima je izložena (Nemec, 1995:232). Posebno možemo promatrati
njen odnos s Alfredom koji je zapravo pokušaj pronalaska idealiziranog oca koji će joj
omogućiti integraciju u vanjski svijet, o kojemu može samo maštati. Ovo njeno robovanje
bračnoj ideologiji samo pokazuje da je Lucija ostala podložna autoritetu i da je u Alfredu
pokušala pronaći ono što joj vlastiti otac nije znao dati- ljubav. Nažalost, ostaje razočarana i
napuštena od svih muškaraca u svom životu: prvo od svog oca koji joj nikad i nije pridavao
pažnju, zatim od svog brata koji se nikad nije zauzeo za svoju sestru i naposlijetku od svoje
jedine ljubavi – Alfreda, čovjeka koji joj nikad nije znao uzvratiti ljubav. Lucija u ovom
romanu izvršava pobačaj. Sam taj čin najteži je poraz njezine etike. Tim činom ona iskazuje
svoje stavove o vrijednosti života koji za nju više nema nikakve važnosti. Okaljan je
razočaranjima onih koji se je posljednji trebali izdati. A u takvim okolnostima smrt poprima
sasvim drugo značenje. Možda najbolji opis Lucije daje nam Ivo Frangeš koji za nju kaže: „U
tom nizu žrtava, jedina čista i nevina, prava Novakova Ofelija - Jurjeva sestra Lucija, možda
je najuspjeliji Novakov lik. Ona se jedina usuđuje suprostaviti despotizmu zaslijepljenog oca,
ona pokazuje majci u kakvom je mraku provela svoj vijek, ona prezire Jurjevo nepoštenje,
ona se bori za ljubav, za mladost, za svoje pravo na život. Što u toj borbi podliježe to njen
pothvat čini još humanjim, njen lik još poetičnjim, njen protest suzdržanjim. Lucijin lik
značajan je i zato jer je Novak “pogazio” obzire, usudio se da obradi “sklisku” temu, stao na
Lucijinu stranu i rehabilitirao njenu čistu, predanu, prevarenu ljubav. Trebalo je u ono doba
imati smjelosti za to. Poslušavši glas vlastite poezije, Novak je tu smjelost smogao i stvorio
nježan, ustrepetao lik djevojke koja svoj prvi dodir sa životom plaća smrću.“ (Frangeš,
1987:24)

8
 4. ZAKLJUČAK

Pokazujući društvena, socijalna i politička previranja i procese tridesetih godina devetnaestog

stoljeća u specifičnim okolnostima života grada Senja, Novak je istodobno uspio u širokim
okvirima tih događanja psihološki uvjerljivo iznijeti portrete junaka individualnih karakternih
osobina kao i njihove sudbine.

Novak se u ovom djelu dotakao i teme pobačaja, koja je kontroverzna tema čak i u današnje
vrijeme. No ipak, nakon čitanja romana, većinom nitko ne krivi Luciju zbog njezina djela. To
je upravo zato što smo kroz cijeli roman upoznali njenu tužnu i sumornu priču, te stoga
razumijemo koji su postupci doveli do takvog čina s njezine strane.

Novak je ovim romanom nadrastao problematiku svoga vremana i vinuo se do univerzalnih

problema. Upravo to čini ovaj roman tako posebnim i zanimljivim i današnjoj čitateljskoj
publici.

9
 Literatura

 Frangeš, Ivo (1987): Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska

 Nemec, Krešimir (1995): Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća.
Zagreb: Znanje
 Šicel, Miroslav (2005): Povijest hrvatske književnosti II. Realizam. Zagreb: Naklada
Ljevak
 Novak, Vjenceslav (1996): Posljednji Stipančići / Vjenceslav Novak ; priredio Ivo
Frangeš. Zagreb: SysPrint.

10