UČITELJSKI FAKULTET ZAGREB

ODSJEK ČAKOVEC
STUDIJ: Odgojitelji
KOLEGIJ: PEDAGOGIJA RANOG ODGOJA 1

Intervju:

Igre nekada i sada

Čakovec, 2017.
 Igra je oduvijek bila dječja omiljena aktivnost pa stoga ne čudi da je predmet mnogih
istraživanja i promatranja. Svjedoci smo da se danas djeca sve manje igraju međusobno, a sve
više „druže“ s mobitelima, tabletima i ostalom tehnologijom. No, kako su se igrali naši stari i
razlikuje li se to, i koliko, od današnjeg načina igranja? Mali dio toga saznat ćemo u ovom
radu.

Obavila sam intervju s mojom bakom koja ima sedamdeset godina i sestričnom koja
ima osam godina i evo što su mi njih dvije ispričale.

Kad je baka bila djevojčica, nije imala puno pomagala za igru pa je, zajedno s ostalom
djecom, morala biti kreativna i maštovita. Često su se, kaže, igrali lovice. Dok su na poljima
čuvali životinje, skupilo bi ih se dosta te bi jedan bio zadužen za lovljenje dok bi drugi od
lovca bježali u svim smjerovima. Kad bi lovac dotaknuo osobu koja bježi, ona bi bila
uhvaćena i postajala bi novi lovac i tako se igra nastavljala u nedogled. Također su se voljeli
pikulati ili, kako to mi kažemo, špekulati. Najčešće su to radili na nekom prašnjavom
puteljku. U prašini bi crtali krugove i u njih bi usmjeravali pikule. Tko bi u što manje poteza
došao najbliže sredini kruga ili pogodio samu sredinu, bio bi pobjednik. Kaže da im je
najzanimljivije bilo izbijati pikule jedni drugima tako da što duže igraju bez pobjednika.
Školica je još jedna igra u kojoj je uživala kao djevojčica. Komadom cigle na betonu su crtali
kvadrate, prvo jedna, pa iznad nje dvije paralelne pa zatim opet jedna i tako do broja deset.
Zatim su bacali kamenčić na polja i skakutali su do broja gdje je kamenčić pao i vraćali se
natrag istim načinom. Na polje gdje je bilo samo jedan kvadrat skakali su na jednoj nozi, a
gdje su bila dva paralelna kvadrata skakali su s dvije noge. Kaže, bilo je tu još puno igara,
dečki su se voljeli ponekad tući ili mačevati s granama ili letvicama, znali su se igrati i rata, a
pištolji su im bili ruke i prsti. I naravno, nogomet, dečkima omiljena zabava u kojoj su često
znale sudjelovati i cure. Nemoguće se sjetiti se svega, ali kaže da te igre ne bi mijenjala ni za
što na svijetu.

Sestrična Lucija već se drukčije igra nego što je to činila moja baka, a čak i ja. Iako
ima samo osam godina, već dosta vremena provodi koristeći se mobitelom. Na mobitelu
najčešče igra igricu naziva Candy Crush. Iskreno, nisam baš shvatila kako se to igra, ali po
njenom objašnjenju igra se sastoji od nekakve ploče na kojoj se nalaze razni slatkiši. Što više
pomiče slatkiše to je veća šansa da ih razbije i tako osvaja određene bodove, a na ta mjesta
dolaze neki novi slatkiši. Što duže igra i što više slatkiša razbija, dobiva više bodova i prelazi
na višu razinu. Također igra razne igre na mobitelu gdje neki likovi trče po nekakvim
labirintima i tome slično, slušljajući novčiće i prelazeći nivoe. Ona upravlja tim likom
2
povlačeći različite poteze prstom po ekranu te tako čini da lik u igri skače, skreće, saginje se i
slično. No ipak nije pretjerano ušla u taj imaginarni svijet. Jako voli barbike pa se ona i njene
prijateljice skupe te ih uređuju, spremaju barbie kućicu, izmišljaju situacije u kojima se
barbike nalaze pa s njima glume razne likove poput liječnice, odvjetnice i slično. Također je
školica još uvijek aktualna i vrlo zabavna pa u njoj najčešće uživaju na školskom igralištu. U
vrtiću su se kaže, znali igrati lanca probijanca i pošto kume lonac. Lanac probijanac su igrali
tako da su se podijelili u dvije grupe koje su napravile lanac. Prva grupa bi viknula: „Lanac!“,
a druga odgovorila: „Probijanac!“. Prva bi zatim upitala: „Koga ćete“?, a druga bi odgovorila:
„Kog nam date!“. Zatim bi se igrač iz prve grupe zatrčao prema igračima iz druge grupe i
pokušao ga razbiti. Ako uspije probiti lanac, vraća se u svoju grupu dvoje djece koje je
razdvojio probijanjem. Ako ne uspije, ostaje „zarobljenik“ u drugom lancu.

Vidimo da se način igranja ipak promijenio u odnosu na nekad, ali drago mi je vidjeti
da još postoje djeca, a i vrtići, koja se igraju i klasičnih igara, a ne samo onih računalnih.
Drago mi je i da je moja generacija uglavnom igrala te stare igre jer mislim da je to jedna od
najljepših uspomena koje možemo imati.