hrana siromašna jodom – primer jelovnika

Doručak:
 Bilo koje voće ili voćni sok
 Ovsena kaša sa prelivom/dodacima (cimet, med, sos od jabuka, javorov sirup,
koštunjavo voće…)
 Parče tosta
 Crna kafa ili čaj

Ručak:
 Vegeterijanska supa sa pirinčem ili pileća supa
 Beli ili integralni pirinač sa povrćem
 Salata (od voća ili povrća)
 Voće (sveže, smrznuto ili iz konzerve)
 Kafa ili čaj

Večera:
 Odrezak od oko 250 grama. Dozvoljeno meso je goveđe, jagneće, svinjsko ili
ćureće
 Pečen ili kuvan prompir
 Povrće (smrznuto ili sveže)
 Salata (voće ili povrće)
 Voće
 Kafa ili čaj

Užine:
 Sveže voće ili ceđeni voćni sok
 Sušeno voće
 Sveže povrće
 Koštunjavo voće (bez dodatne soli)
 Puter od kikirikija bez dodate soli
 Krekeri bez soli
 Domaći hleb i mafini
Potpuno je zabranjeno u ishrani koristiti jodiranu so, kao i mlečne proizvode i jela
koja ih sadrže. Zabranjena je i druga hrana koja sadrži jod pre svega riba i plodovi
mora. Potrebno je da ograničite i testa i peciva (dozvoljeno je jedno parče hleba ili
pola šolje testenine na dan), kao i govedinu, piletinu i ćuretinu.
Tireoglobulin

Tireoglobulin je protein koji se stvara isključivo u tkivu štitnjače. Povećene vrijednosti

tireoglobulina mogu se vidjeti kod različitih bolesti štitnjače. No zbog svoje
specifičnosti tireoglobulin se koristi i kao tumorski biljeg za papilarni i folikularni
karcinom štitnjače, jer nakon operativnog odstranjenja štitnjače zbog karcinoma,
praktički nema više sekrecije tireoglobulina i svaki ponovni porast tireoglobulina u
serumu iznad 10 ng/mL ukazuje na povratak karcinoma. Pritom valja imati na
umu da zbog dugog poluživota, tireoglobulin nakon operativnog odstranjenja štitnjače
i dalje ostaje u plazmi i smanjuje se postupno, kako bi tek nakon 2-3 mjeseca postao
praktički nemjerljiv.

Nestanak tireoglobulina iz plazme pokazatelj je uspješnosti liječenja i svako

povišenje vrijednosti tireoglobulina tijekom njegovog daljnjeg redovitog praćenja
pokazuje povratak bolesti.

Važno je znati da jedan dio ljudi i normalno ima pozitivna antitireoglobulinska

protutijela koja uklanjaju tireoglobulin iz cirkulacije i na taj način daju lažno niske
rezultate tireoglobulina. Zbog toga je kod ovih bolesnika uz tireoglobulin kao tumorski
biljeg, preporučljivo periodički kontrolirati i postojanje tireoglobulinskih protutijela. U
slučaju njihovog pozitivnog nalaza, same apsolutne vrijednosti tireoglobulina u
serumu nisu potpuno vjerodostojne, već je korisnija dinamika porasta tih vrijednosti
tireoglobulina.

Tumorska specifičnost: papilarni i folikularni karcinom štitnjače

Služi za procjenu uspješnosti terapije; kontrolu recidiva bolesti.

Tireoglobulin je protein koji se stvara jedino u štitnoj žlezdi

. Hormoni T3 i T4 se sintetišu od određenih delova tireoglobulina u ćelijama štitne
žlezde. Sam tireoglobulin nije biološki aktivan. Male količine su normalno prisutne u
krvi zdravih osoba.

Stvara se normalno u tireoidnoj žlezdi, ali i kod Grejvs-Basedovljeve bolesti,

tireoiditisa, karcinoma štitne žlezde.

Ovaj parametar se najčepće koristi kao tumor marker i za procenu lečenja

diferentovanog karcinoma štitne žlezde. Nakon totalne tiroidektomije nivo
tireoglobulina bi trebalo da padne na nedektabilni nivo jer su ćelije koje ga stvaraju
uklonjene. Ako se on još uvek detektuje nakon operacije treba misliti o postojanju
tkiva žlezde na drugim mestima u organizmu ili o postojećim metastazama. Ako nivo
tireoglobulina počne ponovo da raste neko vreme nakon operacije treba misliti o
recidivu tj. ponovnom javljanju bolesti na istom ili drugom delu tela u organizmu.

Uopšteno, ako je terapija uspešna nivoi tireoglobulina će padati tokom vremena.

Rezultati jedne analize nisu pokazatelj loše prognoze. Promene nivoa tokom
određenog vremenskog perioda su važnije. Bitno je odrediti nivo tireoglobulina pre
početka terapije da bi se utvrdilo da li kancer luči tireoglobulin. Inače, ne koristi se
individualno da bi se postavila dijagnoza karcinoma.
Prisustvo tireoidnih antitela ometa ovu analizu. Ova antitela se nalaze kod 25%
pacijenata sa diogerentovanim karcinomom štitne žlezde i kod 12,5% opšte
populacije. Zbog toga se nivo ovih antitela mora utvrditi pre određivanja
tireoglobulina, kako bi rezultati bili pouzdani.

Takođe, nivo tireoglobulina je povišen i kod hipertireoidizma i kod tireoiditisa.

Tags: Grejvs-Basedovljeva bolest, karcinom, metastaze, štitna žlezda, tireoglobulin,

tiroidna žlezda, tumor marker

Rak štitne žlijezde - FAQ

Što je biopsija štitne žlijezde i zašto se radi?

Liječnik može koristiti aspiracijsku punkciju tankom iglom (engl. FNAB) kako bi se
utvrdilo je li čvor dobroćudan ili zloćudan. Prilikom te pretrage u štitnu žlijezdu se
uvodi mala igla kako bi se uzeo komadić tkiva ili malo tekućine za daljnju
laboratorijsku analizu. Pretraga traje kratko, sigurna je i obično izaziva malu
nelagodu.

Što će se dogoditi ako je čvor u štitnoj žlijezdi zloćudan?

U većini slučajeva čvor u štitnjači (štitnoj žlijezdi) raste vrlo sporo, čak i kad je
zloćudan. Osim toga, kad se bolesnik počne liječiti, izgledi su vrlo dobri. Većina
zloćudnih tumora štitnjače može se odstraniti u cijelosti kirurškim putem i popratnom
terapijom. Kirurški se postupak naziva tireoidektomijom i njime se uklanja dio ili cijela
štitnjača.

Nakon kirurškoga postupka slijedi obično liječenje radioaktivnim jodom kako bi se

uništile "preostale" normalne stanice štitnjače i zloćudne stanice. Taj se postupak
naziva ablacijom.

Jesam li se nakon operacije zauvijek oslobodio/la raka štitne žlijezde?

Ponekad se rak štitnjače (štitne žlijezde) može povratiti ili se proširiti na druge
dijelove tijela i to mnogo godina nakon operacije. Zato vaš liječnik tako uporno
zahtijeva da redovito dolazite na kontrole, posebno prvih 5 do 10 godina nakon
operacije. Ako su vam kirurškim putem odstranili dio ili cijelu štitnjaču zbog raka,
liječnik će odrediti dvije pretrage kako bi se ustanovilo je li se rak vratio, odnosno
proširio na neki drugi dio tijela. Jedno su krvne pretrage (određivanje tireoglobulina ili
Tg test), a drugo je scintigrafija cijeloga tijela. Liječnik će odlučiti treba li provesti obje
pretrage ili je dovoljna samo pretraga krvi.
Što je mjerenje tireoglobulina u krvi?

Određivanje tireoglobulina je pretraga kojom se u krvi mjeri količina tireoglobulina,

bjelančevine koja pohranjuje hormone štitnjače (štitne žlijezde). Stanice štitnjače
jedine su stanice u tijelu koje stvaraju tireoglobulin. Ukoliko se u vašoj krvi nađe
tireoglobulin, to onda znači da su negdje u tijelu prisutne stanice štitnjače ili zloćudne
stanice štitnjače.

Što je scintigrafija cijeloga tijela?

Druga pretraga kojom se provjerava povrat ili širenje zloćudne bolesti naziva se
scintigrafijom cijeloga tijela. Trebat ćete uzeti malu, sigurnu količinu radioaktivne
tvari, koja se naziva 131I (radiojod 1-2-3) i to u kapsuli ili pripravku koji treba popiti.
Nakon toga ćete leći pod jednu veliku kameru koja rendgenski snima vaše tijelo. Ako
u vašem tijelu postoji ijedna stanica štitnjače, pokazat će se na filmu u obliku točke.

Hoće li te pretrage utjecati na moj način života?

Prije su svi bolesnici prilikom pretraga kojima su se provjeravali povratak ili širenje
zloćudne bolesti (pogotovo kad se radilo o scinitigrafiji cijeloga tijela) trebali prestati
uzimati svoje nadomjesne lijekove i to T4, 4 do 6 tjedana prije pretraga, a T3, 2 do 3
tjedna prije pretraga. To je tijelu omogućavalo da stvori dovoljnu količinu TSH da
pretraga bude što je moguće točnija. TSH stvara optimalne uvjete da preostale
stanice štitnjače apsorbiraju radioaktivni jod ( 131I) i tako omogućava najveću
moguću točnost testa.

To je, s druge strane, izazivalo hipotireozu u bolesnika. Osim toga, kad su pretrage
završile i bolesnik ponovno počeo uzimati svoje lijekove, mnogi su bolesnici i dalje
osjećali simptome hipotireoze sve dok se razina hormona štitnjače u krvi nije vratila
na normalne vrijednosti.

Sve u svemu, neki su bolesnici simptome hipotireoze imali 10 do 12 tjedana. Kao što
je prije navedeno, mnogi bolesnici kojima je učinjena tireoidektomija počnu nakon
operacije uzimati hormonsku terapiju i liječe se radioaktivnim jodom (ablacija). To
nadomješta hormone koje je prije stvarala štitnjača. Uzimanjem tih lijekova
sprječavate pojavu hipotireoze, koja izaziva mnoge simptome. To su, primjerice,
depresija, teškoće u koncentraciji, umor, zaboravljivost, suha koža i kosa, podbuhlo
lice i oči, nesposobnost podnošenja hladnoće, povećanje tjelesne težine, zatvor,
tegobne menstruacije. Simptomi hipotireoze razlikuju se od bolesnika do bolesnika.
Kako bi se prebrodile te teškoće, pojavila se nova mogućnost – rekombinantni
humani TSH (ili rhTSH).

Što je to rekombinantni humani TSH?

Iako se proizvodi u laboratoriju, rhTSH je sasvim sličan TSH-u kojega tijelo prirodno
stvara. Baš zato što je toliko sličan TSH-u, ne trebate prestati uzimati hormonsku
nadomjesnu terapiju ili se izložiti riziku višetjednog lošeg fizičkog i emocionalnog
osjećanja prije kontrolnih pretraga. Možete nastaviti uzimati hormonsku terapiju.
Drugim riječima, nećete doći u stanje hipotireoze. To je osobito važno prvih godina
nakon tireoidektomije, jer bolesnici moraju češće ponavljati kontrolne preglede zbog
mogućnosti recidiva ili širenja raka.

Nuspojave su malobrojne i općenito blage. Neki bolesnici nakon injekcije imaju

mučninu, glavobolju, slabost ili povraćaju. Neki su bolesnici dobili osip ili su imali
svrbež na mjestu davanja injekcije. O mogućim ostalim neželjenim reakcijama
upitajte svoga liječnika.

Zašto bi se moj liječnik mogao odlučiti na propisivanje rhTSH za pretrage koje

me očekuju?

Četiri su razloga da se vi i vaš liječnik odlučite na uzimanje rhTSH prije kontrolnih

pretraga:

1. ako niste skloni prekidati uzimanje hormona štitnjače, a i vaš liječnik drži da je
2. ako se u vašem tijelu ne stvara dovoljno TSH;
3. ako ste u nekim posebnim medicinskim stanjima;
4. tijekom kontrolnih vizita liječnik bi mogao propisati određivanje vrijednosti Tg u
krvi kako bi provjerio recidiv ili širenje zloćudnih stanica; pokazalo se da su, pri
uzimanju hormonalne terapije, rezultati Tg testa točniji uz primjenu rhTSH.
Napomena - Poznavajući vašu ukupnu povijest bolesti, liječnik može odlučiti da vam
zbog specifičnih medicinskih razloga ne može savjetovati primjenu rekombinantnog
humanog TSH.

Kako ću dalje u životu sa spoznajom da mi se rak može povratiti?

Zastrašujuće je saznati da imate rak štitnjače. Vaš se život, ipak, može vratiti u
normalnu kolotečinu jer ćete imati operaciju kojom će vam odstraniti rak (ili ste to već
učinili) i uzimat ćete hormonsku terapiju. Važno je, također, da se brinete o sebi, da
dobro jedete, da redovito vježbate, da naučite upravljati stresom. Stres se može
smanjiti kad naučite različite metode opuštanja, kad naučite postavljati prioritete i ako
se ne zaboravite smijati! Uživajte u stvarima u kojima ste uživali i prije operacije! I
više od svega, redovito se kontrolirajte kako biste bili sigurni da raka više nema. Ako
vam je zbog bilo čega teško odlaziti na redovite preglede, razgovarajte o svojim
tegobama s liječnikom ili medicinskom sestrom.

Zapamtite da kroz sve to ne morate prolazite sami! Razgovarajte s članovima obitelji i

prijateljima o svojim strahovima i pitanjima koja vas muče! Razmislite o uključenju u
neko društvo oboljelih od raka štitnjače ili udrugu onkoloških bolesnika. Tamo ćete
naći i druge ljude koje muče isti problemi i koji su spremi s vama podijeliti svoja
iskustva.

Je li rak štitnjače izlječiv nakon završetka ablacije?

Po standardima kirurške terapije i radioterapije, rak štitnjače ima visoku stopu

izlječivosti. Više od 80% svih slučajeva se izliječi. Usprkos tome, kontrolni pregledi od
ključne su važnosti u ranom otkrivanju bilo kakvog recidiva zloćudne bolesti.

Može li se nakon tireoidektomije voditi normalan život?

Nakon tireoidektomije moguće je voditi normalan život, ali treba uzimati nadomjesnu
hormonsku terapiju (T3 i T4), jer tijelo nije više u stanju stvarati hormone. Redoviti
kontrolni pregledi osiguravaju rano otkrivanje bilo kakvog recidiva zloćudne bolesti.

Koliko često bolesnik mora ići na kontrolne preglede?

Liječnik će vam preporučiti najbolju opciju prema vašem zdravstvenom stanju.
Obično se Tg testovi provode svakih 6 do 12 mjeseci, a scinitigrafija cijeloga tijela
jedanput godišnje. Ovisno o rezultatima pretraga, liječnik može odlučiti o promjeni
učestalosti kontrolnih pregleda.

Zašto mi liječnik prije scintigrafije cijeloga tijela može savjetovati izbjegavanje

nekih vrsta hrane?

Stanice štitnjače uzimaju jod bez obzira je li jod radioaktivan ili nije. Prije scintigrafije
cijelog tijela trebat ćete uzeti malu količinu radioaktivnoga joda. Razlog se nalazi u
činjenici da snimci pokazuju radioaktivne površine tijela. Liječnik može savjetovati da
izbjegavate uzimati hranu ili lijekove koji sadržavaju jod dva tjedna prije pretrage
kako bi stanice preuzele dovoljnu količinu radioaktivnoga joda i na taj se način dobio
jasan scintigrafski prikaz.

Liječnika morate obavijestiti ako ste u mjesecu prije scintigrafije cijeloga tijela imali
rendgensko ili neko drugo snimanje. U nekim od tih postupaka koriste se pripravci
koji sadržavaju jod što može interferirati s vašom pretragom.

Na koji način djeluje rekombinantni humani TSH?

Rekombinantni humani TSH (rhTSH) djeluje poput hormona koji stimulira štitnjaču -
potiče stanice štitnjače koje se nalaze u tijelu da na kratak rok rade dvije stvari:

stvaraju tireoglobulin i otpuštaju ga u krvotok,

apsorbiraju radioaktivni jod.
Samo stanice štitnjače ili stanice dobro diferenciranog raka štitnjače koje su se
proširile na druge dijelove tijela mogu činiti te dvije stvari.

Kako ću se osjećati kad primim rhTSH?

Prisustvo rhTSH u Vašem tijelu jedva ćete osjetiti. Vrlo je sličan ljudskom hormonu.
Zadržat će se u vašem tijelu vrlo kratko i nekoliko tjedana nakon injekcije neće ga u
tijelu više uopće biti. Vrlo je malo nuspojava rhTSH i one su vrlo blage. Neki bolesnici
imaju mučninu, glavobolju, osjećaju slabost ili povraćaju nakon injekcije. Nekoliko je
bolesnika imalo svrbež ili osip na mjestu injekcije. O svim drugim nuspojavama više
vam može reći vaš liječnik.

Zadnja izmjena: 13.12.2010.

TIROIDNA AUTOANTITELA

Antitela su belančevine iz klase globulina koja nastaju u imunskom odgovoru.

Zbog toga se ovi globulini nazivaju imunoglobulinima. Antigeni, supstance koje
izazivaju stvaranje antitela mogu da potiču iz spoljne sredine ili nastaju u
organizmu kada se nazivaju autoantigeni. Autoantigeni mogu da budu normalni
delovi organizma koje imunski sistem ne prepoznaje ili su izmenjene
belančevine organizma.

Antitela stvaraju limfociti kada receptori na njihovoj površini prepoznaju

prethodno pripremljeni antigen. Stvaranje antitela ograničeno je delovanjem
drugih limfocita koji obuzdavaju imunski sistem da bi zaštitili sopstvene
strukture. S druge strane, postoje limfociti koji pomažu imunskom sistemu da
aktivnije reaguje prema “stranom”, pamte prethodne susrete sa stranim
supstancama i ubrzavaju reakciju koja u osnovi ima zaštitnu ulogu za
organizam.

Ako iz nekog razloga (urođena greška ili stečeni poremećaj imunskog sistema)
dođe do slabljenja kontrolnih mehanizama može doći i do napada na normalne
konstituenate organizma kada nastaju antitela koja se nazivaju autoantitela.
Kada su ta antitela okrenuta prema tiroidnom tkivu, nazivaju se tiroidna
autoantitela. Njih ima više vrsta zavisno od toga prema kom sastavnom delu
tiroidne žlezde su usmerena. Najčešća su antitela prema tiroglobulinu,
belančevini koja ispunjava tiroidne folikule (meškove). Nazivaju se
tiroglobulinska antitela i nemaju veliki klinički značaj. Nalaze se i normalno u
malom titru, naročito u starijih osoba i njihov titar (koncentracija) ne prati
aktivnost promena u tiroidnoj žlezdi. Tek u visokom titru znače da u žlezdi
postoju neki aktivni zapaljenski proces (ne infekcija) ali mogu da se jave i posle
intervencija u žlezdi (punkcija, operacija).

Mnogo veći značaj imaju antitela usmerena prema enzimu tiroidnoj peroksidazi.
Ovaj enzim ima ključno važnu ulogu u pripremi joda za sintezu tiroidnih
hormona. Antitela prema tiroidnoj peroksidazi nekada su se zvala
antimikrosomska ali je danas tiroidna peroksidaza identifikovana kao antigen
prema kome su ova antitela usmerena. Ona se pojavljuju u autoimunskim
bolestima tiroidne žlezde i njihovo prisustvo a naročito visok titar su pouzdan
znak autoimunskog procesa u žlezdi. Nisu u direktnoj srazmeri sa aktivnošću
procesa ali su svakako obeležje autoimunosti. Tiroglobulinska antitela mogu da
budu pozitivna i bez tiroperoksidaza antitela ali tiroperoksidaza antitela uvek idu
sa pozitivnim tiro-globulinskim antitelima. Zbog toga, ako postoji mogućnost,
treba određivati tiroperoksidaza (mikro-somska) antitela jer su ona pouzdaniji
parametar autoimunskog zapaljenja tiroidne žlezde. Posebno su značajna u
dijagnozi autoimunskog (Hašimoto) tiroiditisa i njihov titar je povišen u
Bazedovljevoj bolesti.

Najznačajnija tiroidna autoantitela za koja se veruje da su u vezi sa razvojem

(patogenezom) Bazedovljeve bolesti su antitela koja se vezuju za receptore za
TSH na površini tiroidnih epitelnih (folikulskih) ćelija. Po svojoj prirodi su
imunoglobulini iz klase imunoglobulina G. Postoje dve vrste ovih autoantitela.
Jedna se vezuju za TSH receptor i ne izazivaju nikakvo aktivno dejstvo. Zbog
toga se nazivaju antitela koja inhibišu vezivanje TSH. Pošto su zauzela mesto za
vezivanje TSH, prirodni tiroidni stimulator ne može da ispolji svoje dejstvo i
nastaje hipofunkcija tiroidne žlezde. Ovakav slučaj se viđa u strumi sa
hipotiroidizmom, najčešće u Hašimoto tiroiditisu. Druga grupa antitela pošto se
vežu za TSH receptor izazivaju njegovu produženu i neobuzdanu stimulaciju.
Zbog toga se nazivaju antitela ili imunoglobulini koji stimulišu tiroidnu žlezdu
(tirostimulišući imunoglobulini, TSI). Smatra se da ova antitela imaju ključnu
ulogu u razvoju hipertiroidizma u Bazedovljevoj bolesti ali nije poznat uzrok
njihovog stvaranja.

Uobičajeno se u laboratorijama određuju tiroglobulinska ili tiroperoksidaza

antitela. Kao što je rečeno, tiroperoksidaza (mikrosomska) antitela imaju veći
klinički značaj. Anti-receptorska antitela se rutinski ne određuju; značajna su
samo u dva slučaja- procena nastupajućeg oporavka (remisije) na kraju tretmana
Bazedovljeve bolesti i u trudnica, na kraju trudnoće.

Tags: antitela, bazedovljeva bolest, imuni sistem, limfociti, tiroglobulin,

tiroglobulinska antitela, tiroidna autoantitela, tiroidna peroksidaza, tiroidna
žlezda, tiroidni hormoni, tiroperoksidaza, tiroperoksidaza antitela
OPERACIJA STITNE ŽLEZDE

Operacijom se uklanja deo ili cela štitsta žlezda. Preciznosti radi treba reći da se
štitasta žlezda nikada ne uklanja cela čak i kada je to poželjan cilj. Zbog
prolaska osetljivih struktura kroz tkivo žlezde (povratni grkljanski živac i
krvni sudovi) i zbog bliskog odnosa sa paratiroidnim žlezdama hirurg mora
uvek da ostavi izvestan deo tiroidnog tkiva. Operacija se obavlja u potpunoj
anesteziji, najbolje u ustanovi sa većim iskustvom (preko 50 tiroidnih operacija
godišnje). U toku operacije se pregledaju zaleđeni delovi operisanog tkiva i ako
se postavi bilo kakva sumnja na malignu prirodu, uklanja se najveći mogući deo
tiroidnog tkiva. Današnjim tehnikama rizik od komplikacija je veoma mali i
prihvatljiv, diskomfor od operacije kratkotrajan i zadržavanje u bolnici kratko.

Operativno lečenje Bazedovljeve bolesti je čest izbor u pacijenata koji ne

tolerišu tionamide (teška alergija, toksične reakcije, hepatitis, agranulocitoza) ili
je prvi pokušaj medikamentne terapije bio neuspešan. Operacija je nekada jedini
izbor u teškom hipertiroidizmu u trudnoći kada ne smeju da se daju velike doze
tionamida pošto prolaze placentu. Mnogi lekari preporučuju operaciju i u mladih
bolesnika, ispod 20 godina starosti. Polinodozna struma sa hipertiroidizmom
obavezno se leči operacijom jer nije pogodna za radiojod a zbog autonomije
procesa, besmisleno je lečiti ovaj hipertiroidizam lekovima.

Tiroidni tumori se obavezno leče operacijom kojoj može da sledi primena

ablativne doze radioaktivnog joda.

Hirurški postupci se razlikuju ali svi vode poreklo od osnovnog pristupa koji je
uveo Teodor Kocher, nemački hirurg koji je uveo modernu eru u tiroidnu
hirurgiju. Koher je prvi dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, 1903. godine.
U njegovo vreme hirurško lečenje je bilo i jedina forma lečenja hipertiroidizma.
Uzdržanost koju pacijenti imaju zbog boravka u bolnici danas je sve manja jer
mnogi hirurzi otpuštaju pacijente kućama narednog jutr posle operacije (boravak
u bolnici od 23 sata). Ovaj boravak zavisi od prethodnog zdravstvenog stanja
bolesnika. U nekim centrima se delimična tiroidektomija, uklanjanje dela jednog
režnja tiroidne žlezde, obavlja kao ambulantna intervencija i bolesnik se vraća
kući nekoliko sati posle operacije. Iako većina hiruga smatra opravdanim da
bolesnik prespava noć posle operacije u bolnici, neki praktikuju da operišu u
lokalnoj anesteziji uz intravensku sedaciju i bolesnik odlazi kući iste večeri. Ove
manje operacije su skopčane sa malo komplikacija.

Potencijalni neželjeni efekti hirurškog lečenja su povreda okolnih organa vrata.

Najčešće su to povratni grkljanski živac, važan za funkciju stvaranja glasa i
povreda odnosno nenamerno uklanjanje paratiroidnih žlezda važnih za kontrolu
metabolizma fosfora i kalcijuma. Učestalost ovih komplikacija u velikim
centrima je ispod 1%. Prolazni poremećaj funkcije je nešto češći ali se oporavlja
i kasnije nema primetnih posledica. Kao i kod primene radiojoida, najčešći
neželjeni efekat operacije strume je trajni hipotiroidizam. Javlja se ako je
uklonjena štitasta žlezda u celini ali je moguć i ako se ostavi deo tkiva žlezde.
Može da nastupi ubrzo posle operacije ili posle više godina. Lako se
dijagnostikuje jer se pacijenti redovno kontrolišu i jednostavno se tretira
levotiroksinom.

Opasnost od postoperativnog hipotiroidizma nikako ne treba da predstavlja

uzrok odbijanju operacije jer se problem jednostavno rešava uzimanjem samo
jedne tablete dnevno!

Tags: bazedovljeva bolest, grkljanski živac, hipertiroidizam, lekovi, operacija,

paratiroidna žlezda, radioaktivni jod, radiojoid, štitasta žlezda, štitna žlezda,
tiroidna hirurgija, tiroidna žlezda, tiroidni tumori
Share this entry