Sveučilište u Zadru

Centar Stjepan Matičević

Kolegij: Temeljna znanja o odgoju i obrazovanju

Poučavanje djece s Aspergerovim sindromom

(Seminarski rad)

Nastavnik: prof. dr. sc. Dijana Vican Studentica: Lucija Momčilović

Voditelj seminara: dr. sc. Višnja Perin

Zadar, siječanj 2018.

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 1

1. ASPERGEROV SINDROM ................................................................................................. 2

1.1. Podrijetlo termina ............................................................................................................ 2

1.2. Indikatori u uočavanju učenika s Aspergerovim sindromom .......................................... 4

1.3. Pomoć u nastavi ............................................................................................................... 7

1.4. Metodologija .................................................................................................................. 10

ZAKLJUČAK ......................................................................................................................... 13

Popis korištene literature ......................................................................................................... 14

UVOD

Tema ovog seminara je pristupiti aktualnim problemima u nastavi s kojima ćemo se kao
budući profesori u praksi zasigurno i susretati. U ovom radu riječ je o Aspergerovom
sindromu. Odnosi se na djecu koja su često iznadprosječne inteligencije, ali koja imaju velikih
problema u razvijanju socijalnih vještina te nisu sposobna procesuirati neverbalni govora
tijela (kategorija visoke inteligencije kombinirane s oblikom autizma). Kod djece s
poremećajem iz autističnog spektra vidljive su teškoće u komunikaciji s drugim osobama te
općenito teškoće koje ostvaruju u socijalnim odnosima. Naziv za takvu skupinu poteškoća u
službenoj je upotrebi od 1963. godine a koristi se i danas. Godine 2013. Američka
psihijatrijska asocijacija modificirala je ASD dijagnozu1 za koju se sada smatra kako zahvaća
dva područja teškoća: 1. socijalnu komunikaciju i interakciju i 2. ograničen, repetitivni
obrazac ponašanja, interesa ili aktivnosti.

Aspergerov sindrom spada u poremećaje autističkog spektra (ASD) a može ga se svrstati u

pervazivne razvojne poremećaje (PDD). Pripadnost tim dvjema skupinama karakterizira se u
poteškoćama koje djetetu onemogućuju normalnu društvenu interakciju i komunikaciju, a
koje često prate i repetitivni oblici ponašanja, ograničeni oblici aktivnosti i interesa te
općenito zaostajanje u kognitivnom razvoju. AS je dobio ime po Hansu Aspergeru koji je
radeći kao austrijski pedijatar tim terminom htio opisati djecu sa normalnom inteligencijom
koja se kreće od prosječne do visoke, a koja za razliku od svojh vršnjaka nemaju dostatnih
vještina kako bi mogla ostvariti neverbalnu komunikaciju. Prema tome, AS kao i ASD su
zdravstvena stanja koja su obično dijagnosticirana od strane pedijatra, dakle oni ne spadaju u
specifične teškoće u učenju.

Cilj ovog seminara je na temelju sakupljenih podataka donjeti sud o tome kako bi kao
nastavnici/učitelji trebali prilagoditi nastavni plan i program djeci sa Aspergerovim
sindromom koja pohaĎaju redovnu nastavu, a koji bi se upotrebljavao i kod ostalih specfičnih
teškoća u učenju. Što se tiče koncepcije samoga rada on će sadržavati poglavlje gdje će se
ukratko govoriti o osobinama tj. onome što je karakteristično za taj sindrom, te će se pokušati
dati nekoliko savjeta o tome kako takvom učeniku pomoći u ali i izvan škole. Pošto se radi o
1
ASD je skraćeni naziv za osobe s dijagnozom poremećaja iz autističnog spektra (engl. autism spectrum
disorder)

1
istraživačkom pristupu u radu će biti posebnog osvrta na samu metodologiju. U njemu će se
navedeni problem pokušati klasificirati prema odabranom kriteriju u suvremenoj pedagoškoj
praksi, odnosno navedeni problem prikazat će se u okviru socijalne pedagogije.

1. ASPERGEROV SINDROM

1.1. Podrijetlo termina

Stanje koje je opisao, sam Asperger je nazvao “autistična psihopatija” (engl. autistic
psychopathy), odnosno smatrao je da se radi o odreĎenom poremećaju ličnosti. Samo godinu
dana prije, Leo Kanner je opisao jedanaestero djece s “infantilnim autizmom” koja su imala
poteškoća s ostvarivanjem afektivnog kontakta, stereotipne pokrete, otpor prema promjeni te
eholaliju.2 Bečki pedijatar Hans Asperger prvi je identificirao grupu sposobnih dječaka s
autističnim spektrom. Oni su bili sposobni u smislu da unatoč tome što su pokazivali
probleme u komunikaciji i ponašanju po svojim se sposobnostima nisu nimalo razlikovali od
svojih vršnjaka, što govori činjenica da su se njihov govor i inteligencija kretali u rasponu od
prosječnog sve do iznadprosječnog. Asperger u svom radu koji datira iz 1944. identificira tu
grupu dječaka koja je imala zaseban i blaži oblik autizma sa, kako navodi, primjetnim
teškoćama u tri područja –u području komunikacije, socijalizacije i nefleksibilnosti u
mišljenju (Hudson, 2018: 131). On je utvrdio dosljedan obrazac sposobnosti i ponašanja koja
su se pretežno javljala kod dječaka (pogaĎa oko 1% do 2% populacije oba spola, ali se češće
dijagnosticira kod dječaka). Ona su uključivala nedostatak empatije, slabu sposobnost
sklapanja prijateljstava, jednostrane razgovore, intenzivnu zaokupljenost specifičnim
interesima te nespretne pokrete. Za Aspergerov sindrom još uvijek je dosta toga neistraženo i
vrlo je mali postotak onoga što se o tome sindromu zna, a danas se čini da gotovo u svakoj
školi postoji dijete s ovim sindromom. Aspergerov rad priznat je tek 1990 –ih tijekom kojih
su Svjetska zdravstvena organizacija i Američka psihijatrijska asocijacija ostvarile dogovor
kojim su osobe s Aspergerovim sindromom formirali u zasebnu grupu unutar autističnog
spektra. Prema najnovijoj klasifikaciji Aspergerov sindrom sada se nalazi u istoj grupi sa
ASD –om jer se smatra kako ne postoji jasna granica izmeĎu visoko funkcionalnog ASD –a i
AS –a. Dosada su se osobe s autističnim spektrom ali normalne inteligencije i jezičnog

2
Eholalija je stereotipno ponavljanje riječi ili fraza druge osobe. Prisutna je u autizmu, Tourretovom sindromu,
u poremećajima u razvoju, shizofreniji, i povremeno u drugim oblicima psihopatologije.

2
razvoja svrstavale u zasebnu dijagnostičku kategoriju unutar autističkog spektra poremećaja,
ali se sada takve osobe dijagnosticiraju kao osobe s umjerenim ASD –om (1. stupanj). Prema
paramterima koje je donjelo Američko psihijatrijsko društvo, glavni dijagnostički kriterij za
ovaj oblik poremećaja su: 1. kvalitativno oštećenje socijalnih interakcija koje se manifestira
kroz: nesposobnost razvijanja odnosa s vršnjacima koji su primjereni razvojnoj razini;
nedostatak socijalne ili emocionalne uzajamnosti, te u teškoćama u primjeni nekakvih
neverbalnih oblika ponašanja kao što su gledanje u oči, izraz lica, držanje tijela i geste za
regulaciju soijalnih interakcija, 2. ograničeni repetititvni i stereotipni modeli ponašanja,
interesa i aktivnosti, koji se manifestiraju kroz veliku zaokupljenost, ustrajanje pri
konkretnim, nefunkcionalnim rutinama ili ritualima, stereotipni i repetitivni oblici motoričkog
ponašanja ili kroz stalnu zaokupljenoost nekim predmetom. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji
razvijen sustav, a ni dovoljni broj stručnjaka koji bi ovaj poremećaj pravovremeno prepoznali
te u skladu s tim i započeli intervenciju (Šimleša, 2009: 360).

Što se tiče njegove procjene sindrom nije moguće dijagnosticirati prije napunjene šeste
godine. Kako bi se uopće mogla postaviti dijagnoza valja prikupiti odreĎene informacije o
djetetu, a koje se ispituju u krugu sljedeća tri područja: 1. poteškoće socijalne interakcije
(postavljaju se pitanja vezana uz djetetova prijateljstva, prepoznavanje emocija i osjećaja kod
drugih ljudi kao i odgovora na pitanje ima li dijete odreĎenih poteškoća kada se naĎe u
nestrukturiranoj okolini), 2. komunikacijske poteškoće (javljaju li se poteškoće u odreĎenom
razumijevanju nekog teksta, nekih stilskih figura, kakva je njegova interakcija u socijalnim
situacijama, te postoji li kašnjenje u jezičnom razvoju djeteta), 3. postoje li kod djeteta jako
uski i snažno izraženi interesi (ranije je navedeno kako djeca s Aspergerovim sindromom
često imaju jako specifične i ograničene interese te bi mu se prilikom intervjua trebala
postaviti pitanja u smislu kako podnosi promjenu u nekoj rutini, ima li temu u kojoj je ekspert
i provodi li puno vremena proučavajući istu stvar. Važno je uočiti u kolikoj su mjeri obrasci
djetetova ponašanja neobični te utječu li i u kolikoj mjeri na djetetovo svakodnevno
fukncioniranje. Pri postavljanju dijagnoze važno je da dijete pristupi rješavanju testa
inteligencije kako bi se ustvrdilo o kakvom se kvocijentu kod djeteta radi. Isto tako, važno je
napraviti i procjenu jezičnih osobnosti koja se tiču djetetova razumijevanja i ekspresije
(Šimleša, 2009: 372).

3
 1.2. Indikatori u uočavanju učenika s Aspergerovim sindromom

Za učenike s ovim poremećajem nužno je osigurati posebne mjere u školama s time da bi

nastavnici trebali učeniku pomoći u tome da prevlada poteškoće koje se javljaju u odreĎenim
segmentima kod učenja. Isto tako važno je takvim učenicima osigurati posebne ispitne uvjete.
Prema Diani Hudson učenici s AS –om djeluju prilično „neobično‟ i često su društveno
izolirani zbog toga jer nemaju dovoljno razvijenu empatiju prema drugima i ne mogu vidjeti
neke stvari iz druge perspektive. Zbog toga su socijalne situacije za njih vrlo konfuzne i
naporne (Hudson, 2018: 135). Ovaj sindrom mogu karakterizirati: pedantan govor pri kojemu
se djeca koriste dugim i kompliciranim riječima, zanimacija za posebnu temu o kojoj jako
puno toga znaju pa često o njoj raspravljaju do u detalje, uspostavljanje konverzacije o nekoj
temi s odraslim osobama –najčešće je to nastavnik tijekom nastavnog sata. Kada je riječ o
zajedničkom radu više vole raditi samostalno, želeći pritom duboko ući u temu koju obraĎuju
pritom se boreći s nekim osnovnim pojmovima. Odlikuje ih neuklapanje u veće skupine. Što
se tiče njihovog govora oni se služe bogatim rječnikom koji je prepun dugih, složenih riječi,
dok žargon kojim se služe njihovi vršnjaci često izbjegavaju ili ga pak koriste na posve
neodgovarajući način. Velika teškoća javlja se tijekom konverzacije jer učenik ne može lako
razgovarati; on ne zna kada razgovor treba započeti, a kad završiti. Dijete će češće govoriti s
odraslima nego sa svojim vršnjacima. Rečenice kojima se u razgovoru služi doslovno
interpretira. Informacije izražene preko izraza lica ili govora tijela često ne shvaća, dok
reakcije ljudi nalazi nepredvidivima i zbunjujućima. U razgovoru dolazi do težeg
razumijevanja igara riječi i šala jer vrlo često dijete ne shvaća ironiju, sarkazam ili metafore.
U socijalnoj interakciji Hudson ističe kako kod učenika s ASD –om druga djeca mogu
izazvati zabunu ili iznenaĎenje jer oni teško razumiju norme i nepisane oblike ponašanja.
Dakle, ako učenik ima Aspergerov sindrom nužno je od strane učitelja i roditelja objasniti
osnovna pravila ponašanja vezana za socijalne situacije tako da one kod djeteta ne izazovu
zabunu. Hudson navodi nekoliko razloga zbog čega je to nužno:

 Učenici teško čitaju socijalne znakove i razumiju što drugi misle

 Malo je vjerojatno da će prepoznati neizgovorene signale
 Mogu upasti u osobni prostor drugih ili se držati previše udaljeno
 Može nedostajati kontakt očima, što je zbunjujuće i za posljedicu ima nedostatak
facijalnih znakova
 Ne zna kako odgovoriti na emocije drugih, pa može reagirati na neodgovarajući način

4
  Teško razumijeva očekivane norme ponašanja vezane uz različite grupe ljudi, kao što
su obitelj, vršnjaci ili odrasli koji imaju neke ovlasti. Mogu biti suviše formalni s
vršnjacima, a neposredni s nastavnim osobljem
 Mogu biti predmet ismijavanja ili zlostavljanja jer ih se doživljava kao različite ili kao
socijalno nespretne
 Mogu imati interese koji se vrlo razlikuju od interesa njihovih vršnjaka. Oni su dosta
specifični pa zbog toga ostvaruju lakšu komunikaciju s odraslima nego sa svojim
vršnjacima
 Učenik ne vidi smisao u tomu da samo slijedi ostale
 Imaju nefleksibilne stavove i mišljenja te su skloni svaĎama
 Učenik je vrlo često iskren, pa će reći i ono što druge može dovesti u nevolju
 Dat će iskreno mišljenje, što često nije dobro. Nije svladao umijeće taktiziranja kako
bi izbjegao povredu osjećaja kod drugih učenika
 Može nenamjerno nekoga uvrijediti (Hudson, 2018: 134)

Ono što obilježava učenike sa ASD –om su i to da oni vole rutine te im gubitak te rutine
stvara osjećaj zbunjenosti popraćen nelagodom jer je rutina ono što im daje osjećaj sigurnosti.
Isto tako teško se snalaze u novim i nepredvidivim situacijama koje za njih predstavljaju izvor
stresa. Pojava stresa neće izostati ni kod nekih sasvim malih promjena kao što je drugačiji
raspored drvenih bojica u pernici. Kao veliki izvor stresa kod djeteta sa ASD –om smatraju se
mjesta gdje je velika gužva kao što su to školski hodnici tijekom školskih odmora, školsko
igralište i slično. Osobine koje se mogu javiti ali i izostati su vezane za oblike ponašanja koje
dijete uzastopno ponavlja kao što su pokreti tijela (tikovi) koji do jačeg izražaja mogu doći
kada je dijete izloženo situacijama koje smatra stresnim. Mogu se javiti i problemi sa
koordinacijom: neobičan hod, teškoće s motoričkom koordinacijom, poteškoće s pisanjem i
vještinama fine motorike. Isto tako može se javiti i osjetljivost na odreĎene poticaje kao što su
svjetlo, zvuk ili dodir. U dodiru s drugim učenicima učenik s ASD –om zbog svojih slabih
socijalnih vještina teže se uklapa u razred. Nekoliko je razloga tomu:

 Teško prihvaća kompromis zbog svojih nefleksibilnih stavova

 Snažno osjeća da su njegove ideje jedine ispravne
 Često se voli ponašati kao da je on zadužena osoba i šef koji može postati arogantan
 Ima poteškoća pri razumijevanju druge osobe
 Ima problema pri dijeljenju svojih stvari zbog čega se često osjeća nesretnim

5
  Naporne su mu grupne situacije, pa stoga osjeća potrebu biti sam (Hudson, 2018: 137)

Kod ovog poremećaja ne izostaju i jaki ispadi temperamenta koji su voĎeni učenikovim
frustracijama, osjećajem nepravednosti i slično. Škola bi po tome pitanju trebala imati
odgovarajuće mjere kojima bi se učeniku moglo pomoći da se lakše nosi s takvim
emocionalnim stanjima. Nedostatak socijalnih vještina kod učenika s ASD –om može
uvjetovati depresiju jer su svjesni da su različiti od drugih učenika. Ta svjesnost često ih
odbija pri pokušaju integriranja u društvo. Osim nedostataka neke od prednosti ovog
poremećaja su:

 Učenik je često iskren i kaže sve što misli, osjeća

 Slijedi pravila i nastoji i druge navesti da ih slijede
 Voli pravednost –često ima snažan osjećaj za ono što je pravo, a što je krivo
 Vremenski je točan i pouzdan
 Dobro je fokusiran na teme koje ga zanimaju –voli potpuno razumjeti činjenice
 Vrlo je pažljiv
 Izvrsno se usmjerava na detalje
 Ima bogat rječnik
 U posebnim područjima ima enciklopedijsko znanje
 Često voli precizno planiranje, rasporede rada i mape
 Zna biti vrlo dobar u radu s elektronskim i mehaničkim sredstvima
 Može biti izuzetan u predmetima u kojima se traži logičko razmišljanje kao što je to
matematika ili prirodoslovlje
 Može biti talentiran za umjetnost ili za glazbu
 Usmjeren je prema jednom cilju
 Odlučuje se na temelju logike, a ne na temelju socijalnog očekivanja
 Ne mijenja svoje mišljenje samo kako bi se uklopio u grupu
 Kreativan je –često ima različiti pristup od ostalih vršnjaka
 Odan je
 Može imati dopadljiv i često vrlo neobičan smisao za humor (Hudson, 2018: 139)

6
 1.3. Pomoć u nastavi

Nastavnik koji osigurava podršku pri učenju može dodatno produbiti sadržaj koji je obraĎen
na satu i položiti temelje za obradu novih tema. To je vrlo djelotvorno u situacijama kada taj
nastavnik tijesno suraĎuje s predmetnim nastavnikom. U idealnim uvjetima takvom učeniku
škola bi trebala osigurati odraslog mentora koji bi učeniku pomagao u nošenju s izazovima s
kojima se suočava u školi. Mentor je od neprocjenjive važnosti za voĎenje i podršku učeniku
s ASD –om. Mentor mu može objasniti što se od njega očekuje u školi i djelovati kao osoba
za vezu s predmetnim nastavnikom pri rješavanju teškoća kada se one pojave. Mentor takoĎer
pomaže da učenik zadrži osjećaj samopoštovanja. On je taj koji može skupa s učenikom
slaviti njegov uspjeh i pohvaliti njegova postinuća. Uz to, on može pratiti njegov socijalni
razvoj te moguću pojavu negativnih posljedica kao što su znakovi depresije,
samoozljeĎivanja, promjena u ponašanju ili bilo koju indikaciju koja pokazuje da je učenik
zlostavljan. Takvim pristupom mentor može značajno pridonjeti tomu da se učenik dobro
osjeća. Ako se utvrdi da učenik ima problema za vrijeme trajanja školskog sata ili za vrijeme
odmora učitelji bi trebali znati koga kontaktirati te kamo poslati dijete. To je obično mirna
prostorija ili neki dio učionice u kojemu se učenik može smiriti. U svom govoru i uputama
nastavnik treba biti vrlo jasan i izravan jer treba imati na umu kako ti učenici neće moći
razabrati informacije koje se podrazumijevaju, stoga je od velike važnosti reći točno ono što
se u tom trenutku traži. Od učitelja se zahtijeva postavljanja odreĎenog reda koji treba vladati
u učionici te je isto tako bitno da učitelj postavi jasne naputke kojih će se učenici držati, bilo
bi dobro kada bi učitelj imao rutinu u načinu na koji započinje nastavni sat jer bi to kod
učenika s ASD –om pojačalo disciplinu kao i osjećaj sigurnosti. Ako je od učitelja moguće
neka dopusti učeniku da sjedi uvijek na istome mjestu, dok bi mu prije početka sata trebao
objasniti koji ciljevi i kakve se aktivnosti taj sat od njega očekuju. Prilikom zadavanja
zadataka na satu ili kod kuće na učitelju je da prije njihova rješavanja da učeniku jasne upute
(poželjno je da te upute budu u pisanome obliku). Prilikom rješavanja zadataka na satu učitelj
treba naznačiti kada učenik može započeti s radom, takoĎer je važno da učenika podsjeća na
vrijeme koje mu je ostalo do završteka. Kada se pruži mogućnost djeci s tim poremećajem
trebalo bi dati šansu da se bave nečim što ih posebno intresira jer će takav pristup kod njih
probuditi još veću želju za učenjem. Kako djeca s takvim premećajem imaju povećanu
osjetljivost na neke stvari koje učenici obično ni ne primjećuju, profesor treba voditi računa
koje ih stvari ili pojave dekoncentriraju. Ako učeniku smeta kucanje sata ili šaputanje kolega

7
u razredu učitelj može učeniku predložiti da pri samostalnom radu koristi slušalice ili ga može
poslati u čitaonicu gdje može raditi u potpunoj tišini (Hudson, 2018). Učitelj takoĎer može
nastojaati otkriti koji okidači kod učenika izazivaju njegovu povećanu frustraciju, a može je
kod učenika pokušati otkloniti dajući im da obave neki zadatak iz područja za koje se posebno
zanimaju. Kod grupnog rada važno je da učitelj učenika smjesti u grupu u kojoj će se prema
njegovoj procjeni učenik moći najbolje snaći; isto tako treba svakom članu grupe zadati
poseban zadatak što će ujedno smanjiti mogućnost neljubazne komunikacije ili ruganja. Isto
tako učitelj treba voditi računa o učenikovom ponašanju unutar te grupe te opomenuti ako se
ponaša previše diktatorski prema ostalim članovima u grupi. Takvim učenicima teško je
shvatiti kako to da školsku zadaću trebaju raditi kod kuće. Bilo bi dobro smanjiti opseg takvih
zadaća ili ih uklopiti u školski sat kako bi dijete moglo imati više vremena za opuštanje. Kod
zadavanja zadaće učitelj bi trebao:

 na početku sata dati jasne upute za pisanje domaće zadaće

 jasno objasniti što je potrebno napraviti u zadatku koji se kod učenika traži
 napisati što učenici imaju za zadaću s tim da bi im uz to trebao dati i usmene upute
 reći koliko im vremena treba za izradu domaće zadaće
 objasniti im kada i gdje zadaća treba biti predana

Što se tiče zadataka koji se izvršavaju samostalno (rad na projektu ili esej) u takvim će
zadacima učenici s ASD- om postići dobre rezultate. OdreĎeni predmeti poput povijesti,
matematike ili fizike učenicima s Aspererovim sindromom ići će znatno lakše jer u takvim
predmetima informacije slijede odreĎeni redoslijed. Zbog toga im recimo nastava književnosti
može biti puno veći izazov upravo zbog toga jer se bore s tim kako stvari vidjeti iz
perspektive drugih ljudi. Primjerice, teško je odogovriti na pitanja tipa Što je autor mislio? ili
Na što se odnosi pjesma jer učenici imaju problem u apstraktnom načinu mišljenja. U nastavi
iz književnosti učitelj takoĎer može pomoći i praktičnim načinom:

 UnaprjeĎivanjem čitanja govora tijela

 Poučavanjem o implicitnom i izvoĎenom zaključivanju
 Učenjem kako razumjeti metafore, ekspresije i značenja
 Interpretacijom smisla pitanja
 Tumačenjem poezije (Hudson, 2018: 149)

8
U nastavi jezika učitelj treba dati vrlo precizne upute i raditi s učenicima kako bi im mogli
pomoći pri interpretiranju pitanja i davanju temeljitih odgovora. Najbolji način za to je da
učitelj učeniku postavi niz kraćih, zatvorenih pitanja čiji bi odogovori poslužili kao osnovica
eseja. TakoĎer bi naslov rada trebao biti jasan, dok bi način strukturiranja eseja trebao biti
objašnjen dio po dio (uvod-što se od teme očekuje očekuje, razrada teme-dati elemente za i
elemente protiv te ih potom objasniti i zaključak-navesti svoje mišljenje o temi). Za vrijeme
polaganja ispita takvim učenicima mogu se osigurati posebni uvjeti u kojima će pisati ispite.
To mogu biti mirne prostorije u kojima ga neće ometati drugi učenici, ili mu se može
omogućiti polaganje ispita pomoću kompjutora. U iznimnim slučajevima može mu se dati
dodatno vrijeme ili mu se može dodijeliti osoba koja bi mu pomagala dešifrirati značenja
pitanja. Davanje posebnih uvjeta ovisi i o procjeni školskog koordinatora za posebne odgojno
–obrazovne potrebe koji ih dogovara s osobom koja organizira ispit (Hudson, 2018: 148 -
150).

Svaka komunikacija sadrži dvije razine. Prva je eksplicitna komunikacija; druga se odnosi
na implicitnu poruku koja se opaža tumačenjem neverbalnih elemenata komunikacije. Ova
druga razina naziva se još i metakomunikacijom jer komentira odnos izmeĎu osoba. Budući
da se čitanje metaporuke često dogaĎa nesvjesno, većina ljudi ne pokušava provjeriti je li
značenje koje su pripisali metaporuci točno. Metaporuka često govori o kontekstu
komunikacije (vrsti odnosa) i svakako informira slušatelja o emocionalnom stanju osobe koja
govori. Upravo metakomunikacija zadaje djeci s posebnim potrebama najviše teškoća jer je
ona neizrečeni oblik komunikacije te od osobe zahtijeva dobru sposobnost čitanja emocija i
provjeru. Problem se javlja u tome što takva djeca ne mogu intuitivno shvatiti pravo značenje
te zbog toga često znaju imati slabu sposobnost u čitanju emocija, odnosno oni posjeduju
„sljepoću na emocije‟ (Giler, 2012: 3-4) . Djecu je potrebno poučavati socijalnim vještinama
iz razloga što socijalne vještine omogućuju djeci da budu uspješna u socijalnim interakcijama.
Problem se javlja u tome što neke škole ne znaju koji je način adekvatan u rješavanju ovog
problema kod djece sa socijalnim poteškoćama. Karakteristične su i teškoće s
prepoznavanjem i imenovanjem osjećaja jer je takvoj djeci dosta teško imenovati vlastite
osjećaje, dok ponekad mogu krivo protumačiti ili neprimjereno reagirati na osjećaje drugih
ljudi. Budući da ne prepoznaju prijateljski ton u glasu, mogu krivo protumačiti odnos i ne
uvidjeti pravu namjeru drugog djeteta. Budući da teško razlikuju neprijateljsko od
prijateljskog zadirkivanja, često reagiraju obrambeno i povlače se ili postaju agresivna.
Slabost njihovih vještina u rješavanju problema na takvu djecu utječe negativno jer umjesto

9
da uče i prilagoĎavaju se novim situacijama i stječu nova iskustva i prijatelje, mnoga djeca s
posebnim potrebama troše energiju pokušavajući razumjeti svoju socijalnu okolinu i njezine
promjenjive zahtjeve. Takva djeca najbolje će se snaći pod voditeljstvom svojih roditelja koji
bi trebali nazdirati njihove oblike ponašanja te pritom davati povratne informacije. Važno je i
potkrijepiti svako poboljšanje samopercepcije kod djeteta i svaku pojavu novog ponašanja;
ako dijete započinje razgovor s novim prijateljem ili poziva drugo dijete da se doĎe igrati s
njim i slično. Uloga nastavnika je ta da kada vidi dijete u interakciji s drugima nastoji
prekidati one negativne, a nagraditi one pozitivne oblike ponašanja. To može postići koristeći
se metodom upotrebe verbalnih komentara i pohvala za potkrjepljenje novih pozitivnih oblika
ponašanja (važno je cijeniti svaki pokušaj izvoĎenja poželjnih oblika ponašanja kod takve
djece, bez obzira na to kojom se metodom oni koristili). Od roditelja se očekuje da svoje
dijete nastoje uključiti u socijalnu integraciju s drugom djecom a to mogu tako da dijete
usmjeravaju prema aktivnostima u kojima se može početi koristiti svojim vještinama kako bi
sklapalo prijateljstva (Giler, 2012: 49). U pomoći pri nastavi učitelj se može poslužiti
vježbama kojima bi poticao socijalne vještine kod učenika, isto tako može se koristiti i
vježbama kojima bi se učeniku utvrĎivalo kakvo se ponašanje smatra neprimjerenim. Osim
toga, učitelj bi mogao učeniku pomoći u smislu da mu odabere partnera za učenje koji bi
usmjerio njegovu pozornost te ga uz to poticao i motivirao. Osim toga, potrebno ih je
educirati i u primjeni socijalnih pravila. Oni nenamjerno krše takva pravila jer teško
prepoznaju koje socijalno pravilo upotrijebiti u kojoj situaciji. Stoga često imaju želju i
potrebu kontrolirati i usmjeravati socijalne situacije u skladu sa svojim ograničenim
razumijevanjem socijalnih pravila te u skladu s ograničenim razumijevanjem socijalnih
situacija (Šimleša, 2009: 376).

1.4. Metodologija

Kako se u ovom radu govori o osobama sa poteškoćama u vidu interakcije i socijalne

komunikacije s ostalim osobama, čije je ponašanje posljedica isključivo neuroloških razlika (
a ne rezultat pogrešnog odgoja zbog kako drugi smatraju neuljudnog ponašanja) ovaj problem
može se sagledati sa aspekta socijalne pedagogije čiji je predmet prepoznati proces socijalne
integracije radi podrške i pomoći osobama koje su socijalno isključene u razvijanju njihovih
osobnih potencijala. Poznato je da na razvoj svake osobe snažno utječu obitelj, škola, vršnjaci,
okolina, ali i kontekst zajednice u kojoj pojedinac živi. Svako životno okruženje sa stajališta

10
poremećaja u ponašanju uključivat će činitelje rizika i zaštite na temelju njihovog
meĎudjelovanja s različitim dogaĎajima, procesima i odnosima u različitim razdobljima i
različite jakosti tijekom života. Što se tiče njezina sustava socijalna pedagogija usmjerena je
na odgojne potencijale društvenih grupa kojima pripada osoba s poremećajima u ponašanju i
društvenih grupa koje potiču ili umanjuju mogućnost manifestiranja poremećaja u ponašanju,
odnosno razumijevanje načina na koje se postojeći globalni društveni procesi reflektiraju na
odgojne potencijale društvenih grupa koje neposredno pridonose razvoju djece i mladih.
Pozivajući se na mišljenja nekoliko profesora sa Edukacijsko –rehabilitacijskog fakulteta u
Zagrebu, autori knjige Suvremena socijalna pedagogija istog su mišljenja kojim poremećaje u
ponašanju nazivaju socijalno neintegriranim ponašanjem te ih smatraju posebnim društvenim
problemom. To su osobe koje manifestiraju poteškoće pri uključivanju u uobičajenu
društvenu sredinu ili pri uključivanju u specifična područja društvenih aktivnosti. Naglasak je
na pojedinčevim osobinama, poteškoćama i posebnostima po kojima se najviše razlikuje od
svojih vršnjaka. Rad pokušava objasniti kako različito od tipičnih vršnjaka teče socijalni
razvoj djece s Aspergerovim sindromom. Glavna obilježja takve djece su brojne poteškoće
koje su vezane uz socijalnu interakciju i problem komunikacije. Ova teorija tvrdi da djeca u
autističnom spektru kasne u razvoju teorije uma. Teorija uma je sposobnost razumijevanja
tuĎih namjera, misli i vjerovanja te u skladu s tim predviĎanja ponašanja drugih ljudi (Baron-
Cohen, 2008). Tako su djeca s autizmom i Aspergerovim sindromom često zbunjena nekim
ponašanjima ili reakcijama drugih ljudi ili anksiozna jer im je ponašanje drugih ljudi
nepredvidivo, prvenstveno zato što ne znaju kako bi interpretirali ili predviĎali što će drugi
ljudi sljedeće napraviti. Djeca autističnog spektra kasne i u svim predvještinama teorije uma
(združena pažnja, igra pretvaranja, razlikovanje mentalnog i fizičkog, prepoznavanje i
korištenje riječi koje opisuju mentalna stanja, razumijevanje uzroka osjećaja, razlikovanje
pojavnosti i stvarnosti) te posljedično i u samom razvoju teorije uma (Baron-Cohen, 2001).
Tako teorija umne sljepoće smatra kako takva djeca kasne u razvoju teorije uma3. Ona
objašnjava socijalne i komunikacijske poteškoće kod djece s Aspergerovim sindromom kao i
ostale djece koja pripadaju autističnom spektru, ali njome se ne mogu objasniti druge
atipičnosti koje nisu u domeni socijalnih osobina. Ovom teorijom mogu se prepoznati
odreĎena ponašanja ili reakcije drugih ljudi koje djeca sa ovim sindromom smatraju
zbunjujućima i na koje ne znaju kako ispravno reagirati što često može dovoditi do
anksioznosti. Ovom teorijom utvrĎeno je kako djeca iz autističnog spektra kasne u nekim

3
Teorija uma odnosi se na sposobnost razumijevanja tuĎih namjera, misli i vjerovanja te u skladu s tim
predviĎanja ponašanja drugih ljudi

11
umnim vještinama od kojih su najizrazitije razlikovanje mentalnog od fizičkog stanja, zatim
teškoća se javlja i kod prepoznavanja i korištenja riječima koje opisuju odreĎena mentalna
stanja, razumijevanje uzroka osjećaja (Šimleša, 2009). Prema autorima knjige Predmet
socijalne pedagogije kada govore o socijalnoj integraciji kod osoba s poremećajima u
ponašanju samim pojmom socijalne intergacije označavaju «ponovni proces sastavljanja ili
ujedinjavanja dijelova u novu cjelinu, kojoj je svrha preusmjeravanje nepovoljnih ishoda
procesa socijalne integracije neke osobe» (Bouillet i Uzelac, 2007: 44). Kako bi se ovaj
problem mogao razumjeti u sustavu socijalne integracije nužno je razlučiti procese učenja,
odgoja i obrazovanja. Proces učenja odvija se na temelju psihičkih spoznajnih i emocionalnih
procesa, a uključuje obrazovanje i odgoj. Obrazovanje je proces organiziranog učenja
spoznajnih (kognitivnih) i psihomotornih osobina ličnosti, odnosno organizirano kognitivno i
psihomotorno učenje, dok je odgoj učenje/stjecanje ili mijenjanje motiva4. Oni naučeni motivi
u sebi sadrže emocionalne komponente . Socijalnopedagogijska profesija ima za cilj izgraditi
karakter odgajanika, naučiti ga karakteristikama ponašanja kojima će u budućem životu moći
zadovoljiti svoje individualne i socijalne potrebe u nekom socijalnom prostoru. Kada
poremećaji u ponašanju uznapreduju Uzelac navodi kako je tada bitna stavka predogoj a to se
odnosi na pojačano djelovanje kojim bi se kompenzirao neadekvatan odgoj, s namjerom
uklanjanja i reorganizacije negativnih obrazaca ponašanja, nepravilno usmjerenih navika,
interesa ili stavova odgajanika (Bouillet i Uzelac, 2007: 45). Prilikom preodogoja važno je
kao i u odgoju socijalno oplemenjivanje kao i razvijanje djetetovih sposobnosti za
prilagoĎavanje društvu. U vidu socijalne pedagogije je odgoj te je važno imati na umu kako
pogrešni odgojni postupci mogu dovesti do slabijeg optimalnog djetetova razvoja i
emancipacije. Zbog toga je prvenstveno zadatak učitelja da djetetu omogući maksimirati rast,
razvoj te razvijanje mašte i sposobnosti. U tome se važna uloga pridaje i odgojnoj sredini.

4
Motivi su psihičke osobine koje djeluju na usmjerenost, intenzitet i trajanje odreĎenog ponašanja pojedinca.

12
ZAKLJUČAK

Govoreći o Aspergerovom sindromu može se doći do zaključka kako se uz njega veže

dosta nepoznanica i pitanja krečući od same dijagnostike pa sve do intervencije mladih koji
žive s tim sindromom. Važno je naglasiti kako su takve osobe u Hrvatskoj dosta često
suočene sa primjerima loše prakse iz razloga što stručnjaci ne prepoznaju obilježja sindroma
kod djeteta u njegovoj ranoj dobi te su učitelji kao i svi ostali skloni karakteristike tog
sindroma koji se ispunjava kroz obrazac ponašanja osobe koja ima AS shvatiti kao posljedicu
neadekvatnih roditeljskih odgojnih mjera i postupaka često smatrajući takvu djecu
razmaženom, zločestom ili neodgojenom. Iako se ovaj poremećaj može prepoznati djetetovim
polaskom u školu, uz poznavanje tijeka socio –kognitivnog razvoja može se pratiti u
predškolskoj dobi. Kada se sindrom dijagnosticira važno je uključiti roditelje kao i same
nastavnike u odgovarajuće postupke koji će takvom djetetu zasigurno biti od velike pomoći.
Učitelj je osoba koja se kada uoči da je dijete drugačije i da nailazi na poteškoće treba
posavjetovati sa stručnim kadrom škole koja će djetetu ukoliko to bude potrebno ponuditi
optimalne uvjete za rad i daljnji razvoj. Od velike je važnosti znati prilagoditi svakome
takvome učeniku načine i metode rada u nastavi kako se pojedinac ne bi osjećao isključenim
ili smatrao da je razlog tome njegov drugačiji način percipiranja stvari i osoba. Na takvu djecu
ne bi se trebalo gledati kao na smetnju niti im pristupiti s mišlju kako su ona samo djeca u
svome svijetu. Najvažniji faktor u tome da se dijete osjeća dobro i sigurno predstavljaju
roditelji pa toliko i učitelj koji bi kod djeteta sa ovim specifičnim problemom trebao u njemu
poticati da razvija svoje interese i ohrabrivati ga u onim stvarima u kojima se malo teže
snalazi. Kada dijete nije sposobno sebe podrediti okolini ili kada to pokuša ali ne uspije tada
je potrebno okolinu približiti njemu. Važno je dakako otkriti AS jer bi se ranijom dijagnozom
uspjela ispostaviti pravilna strategija rada od samog početka koja bi u učenikovom razdoblju
školovanja vodila njegovu boljem razvoju u životu gdje je poznavanje socijalnih vještina i
uspješno socijalno uključivanje od velike važnosti.

13
Popis korištene literature

1. Bouillet, Dejana; Uzelac, Slobodan (2007): Osnove socijalne pedagogije. Zagreb: Školska
knjiga.

2. Giler, Janet Z. (2012): Ja to znam i mogu –Kako poučavati socijalnim vještinama djecu
koja imaju ADHD, teškoće u učenju ili Aspergerov sindrom. Zagreb: Naklada Kosinj.

3. Hudson, Diana (2018): Specifične teškoće u učenju. Zagreb: Educa.

4. Šimleša, Sanja; Ljubešić, Marta (2009): „Aspergerov sindrom u dječjoj dobi‟, u:

Suvremena psihologija. Zagreb: Naklada Slap, str. 373-390

14