UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

Luj IX Sveti (1226.-1270.)

(esej)

Mentor: Prof. Dr. Emir O. Filipović Student: Emina Hasanović

Ass. Almir Peco

Sarajevo, 2018.
 Slavna Francuska dinastija Kapeta, za devetog kralja dobila je Luja1, koji se uveliko
istakao svojim reformama i duhovnim načelima. On je postao utjelovljenje i primjer idealnog
kršćanskog vladara, ne samo savremenicima, nego i drugima stoljećima poslije. Shvativši
njegovu savršenu narav i postupke pravog kršćanina, poglavarstvo Rimske crkve ga nedugo
nakon smrti proglašava Svetim, te je tako Luj IX postao prvi francuski kanonizirani kralj.
Nakon prerane smrti oca Luja VIII 1226. godine, preuzima prijestolje sa nepunih jedanaest
godina, a namjesništvo preuzima majka Blanka Katiljska. Lujeva samostalna vladavina,
usmjerena na unutrašnju politiku, popraćena je jačenjem i centraliziranjem kraljevske vlasti,
konsolidacijom države, kada se po prvi put osjeća zadovoljstvo narodnih masa. Odnos Luja IX
sa vanjskim saradnicima, vođen kršćanskim idealima, očituje se u mirnim i stabilnim odnosima,
jer je nastojao da ne ošteti „braću kršćane“ i da zastupa interese Francuske države. Može se reći
da je ostao najviše upamćen kao predvodnih sedmog i osmog Križarskog pohoda. Križarski
pohodi su već tada odavno izgubili prvobitni smisao i nisu se mogli mjeriti sa onim prvim
pohodima, iako je Luj IX imao isti cilj i uvjerenja, oslobađanje Svetih mjesta. Sedmi križarski
rat pokrenuo je 1248. godine, te unatoč prvobitnim uspjesima, njegov logor biva pogođen
zarazom i pada u zatočeništvo. Nakon što mu je majka otkupila slobodu, on ostaje još tri godine
u Svetoj zemlji, gdje gradi i obnavlja utvrđenja, pa mu majka nije doživjela povratak u
Francusku. Osmi, ujedno i posljednji Križarski pohod pokreće 1270. godine pod uticajem brata
Karla Anžujskog. U ovom pohodu pri opsadi Tunisa, Luj IX je preminuo, boreći se za čvrsto
za svoja uvjerenja, smrću kakvu je i priželjkivao, za krst i za vjeru.

Vladavinu Luj IX Svetog u periodu od 1226. do 1270.godine, pokušat ću približiti na osnovu

relevantne literature i historijskih izvora, kao što su pisma sinovima. Naglasak u ovom radu bit
će prvenstveno na karakternim crtama Luja IX, koje su mu obezbijedile mjesto među Svetcima
katoličke crkve. Osvrnut ću se na vladavinu njegovog oca Luja VIII, koji je znatno povećao
teritorijalni domen francuske krune i omogućio mu stabilniju vlast u pograničnim djelovima
države. Neizostavna je uloga njegove majke Blanke, koja mu je usijala ljubav prema kršćanstva
i omogućila zadržavanje krune vladajući uspješno i samostalno u određenim periodima. Obratit
ću pažnju na njegove unutrašnje reforme, na njihov uticaj na plemićke i narodne skupine, te na
vanjsku politiku naspram najbitnijih čimbenika XIII stoljeća.

1
Njegovo ime fra. Louis IX se u izvorima i literaturi različite jezičke građe navodi kao Luj, Ludovik ili Ljudevit.
Takvo prevođenje uvedeno je radi lakšeg razumijevanja, te se smatra prihvatljivim. U svom radu ću koristiti ime
Luj, jer je ono kao prevod, prihvaćeno u akademskim krugovima i najviše korišteno u izvorima i literaturi.
 Najveći uspon Francuske države možemo pratiti neposredno uz jačanje i centraliziranje
kraljevske vlasti uz dinastiju Kapeta, čiji članovi nose kraljevske titule još od kraja X stoljeća.
Na listi velikih francuskih kraljeva neizostavan je Luj IX kao baštinik proširene kraljevske
domene, sa ocrtanim konturama centraliziranog i formiranog Francuskog kraljevstva. On
izrasta u jakog i stabilnog vladara, djelomično zbog uspjeha svojih predhodnika, a u pobožnog
i moralnog čovjeka, vjerovatno pod majčinim uticajem i namjesništvom.2 Njegov otac kralj Luj
VIII, upamćen kao i kratkotrajni nosilac Engleske krune, započinje vladavinu 1223. godine,
nakon smrti oca Filipa Augusta.3 Vladavina mu je obilježena velikim Križarskim pohodom u
srcu Languedoca,4 protiv Albižana5, gdje se na poziv pape Inocenta III, u Tuluškoj grofoviji
učinio strašan pokolj nad stanovništvom Beziersa6 i Carcassonne. 7
Zahvaljujući njegovim
postignućima, Francuska kruna je proširila svoje posjede na račun Tuluške grofovije, ugovorom
iz 1229. godine, te prvi put dobila izlaz na Sredozemno more.8 Zaslužan i za oživljavanje
običaja davanja apanaža kraljevim mlađim sinovima, jer je kraljevski domen postao toliko velik
da bi njime upravljala administrativna organizacija.9 Luj VIII umire u novembru 1226. godine,
a namjesništvo nad jedanestogodišnjim sinom dobija majka Blanka Kastiljska (1888.-1252.),
po naređenju bivšeg kralja.10 Blanka, kćerka Alfonsa Kastiljskog i engleske princeze Elenore
Plantagenet, vlada u ime sina u dva navrata, od 1226. do 1234. te za vrijeme njegovih Križarskih
pohoda od 1248. do 1252., kada je i preminula.11 Majka kraljica se našla u uspješnoj ulozi
regenta, jer je sačuvala nasljeđe i interese mladog kralja i Francuske krune.

2
Ivo Goldstein, Evropa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Zgreb, 2006., 339.
3
Pirenne Henri, Povijest Evrope od seobe naroda do VI stoljeća, Zagreb, 1956., 152.
4
Lnguedoc je regija na jugu Francuske koja graniči sa Španjolskom, Sredozemnim morem u Lionskom zaljevu,
te sa francuskim regijama Provansa, Rona, Auvergene i Pireneji.
5
Katari koji su bili osobito brojni u grofoviji Albi, dobili su ime „Albiegenzi“ (Albigeois, Albižani) i bili ovisni o
tuluškoj grofoviji. Imali su pristalice ne samo među gradskim pukom, nego i među bogatim trgovcima i njihovim
plemstvom. Pirenne, Povijest Evrope, 153. Autor objašnjava načela i vjerovanje Albižana.
6
Kada su na osnovu uzvika, krstaši shvatili da među hereticima ima i pravovjernih, rekoše opatu: „Šta da radimo,
oče? Nismo u stanju da razlikujemo dobre od zlih?“ Onda je opat (a i ostali) u strahu da se heretici ne bi pretvarali
kao da su pravovjerni u namjeri da sačuvaju život, a zatim opet prešli na sujevjerj, rekao: „Ne štedite nikoga, a
Bog će svoje prepoznati.“ I pobijeno je mnogo naroda. Marko Šunjić, Hrestomatija izvora za opštu istoriju
srednjeg vijeka, Beograd, 1997., 195.
7
Pirrenne, Povijest Evrope, 153.
8
Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 339.
9
Politika stvaranja apanaža seže još od prvih Kapeta, samo se jedno vrijeme nije praktikovala. Apanaži su
predstavljali teritorije kojim su upravljali kraljevi mlađi sinovi, da bi se zadovoljili gubitkom krune. Luj VIII nakon
što je dodjelio sinovima posjede, objedinio je pod nadzorom krune svoje lično nasljeđe od oca i majke. Sidny
Painter, Istorija srednjeg vijeka (284-1500), Beograd, 1997., 294.
10
Pirrenne, Povijest Evrope, 153.
11
Blanka se udaje za Luja VIII 1200. godine sa kojim se imala trinaestero djece. Ostala je upamćena kao uspješna
namjesnica i vješta u diplomaciji. Za vrijeme namjesništva doista je upravljala državnim pitanjima i osiguravala
Ubrzo nakon njegovog krunisanja 29. novembra. 1266. godine uslijedila je, može se reći
očekivana, pobuna velikih vazala potpomognuta engleskim kraljem Henrijem II i tuluškim
grofom Raymondom VII. Pobuna je ugušena jako brzo, a Francuska kruna se okoristila tako
što je preuzela polovinu Tuluza, kao kazna nemirnom vazalu, a drugu polovinu je obezbjedila
bračnom vezom princa Alfonsa i Raymondove kćerke. Ovo je najbolji primjer koliko je
kraljevska moć ojačala i proširila svoj domen u rukama vladajuće dinastije.12

Kroz izvore i literaturu jasno su prikazane njegove karakterne crte, koje su ga u historijografiji
obilježile kao ideal srednjovjekovnog kršćanskog vladara. Kao njegovo najveće dostignuće,
može se navesti, uspješno spajanje krune i vjere u ličnosti kralja, sa jakim moralnim i političkim
načelima, koje je dovelo do teritorijalnog i ekonomskog jačanja države. Na osnovu toga,
olakšan je život i primjetno je veće zadovoljstvo širokih podaničkih masa. Američki historičar,
Sidney Painter, okarakterisao ga je kao: „Pobožanog i savjestanog vladar nadahnut
shvaćanjima o uzvišenosti kraljevske dužnosti. Trudio da svakom čovjeku osigura
odgovarajuća prava, ali i da zadrži svoja.“13 Sa njim se slaže i Ivo Goldstein kada navodi da je
„Želio ostati zamćen kao odani kršćanin, pravedan vladar i pravi vitez, što je značilo poštovati
tuđa prava, ali i braniti svoja. Upravo je takav stav bio nužan da bi kralj uspio očuvati očeve i
djedove stečevine.“14 Iscrpan prikaz Lujeve ličnosti u ulozi kralja daje nam Henri Pirrenne, u
svojoj Povijesti Evrope, kada kaže: „Tako blag, tako jednostavan i tako pobožan, da podsjeća
na okrunjenog sveca Franju Asiškog, premda je ipak lice velikoga kralja. Kršćanski ideal mira,
pravde i milosrđa mnogo se potpunije ostvariti u vladavini Louisa Svetog, nego u pontifikatu
jednog Inocenta III ili. Inocenta IV. Ali pritom treba istaći, da je taj cvijet srednjovjekovnog
kraljevanja procvao samo zbog sretnog sticaja okolnosti. Sreća je za Louisa Svetog da, se na
prijestolje popeo poslije kriţarskog rata protiv Albižana i što se nije morao uprljati pokoljima,
koji su izvršeni za tih krvavih konjaničkih izleta, a u koje bi ga čar njegove vjere sigurno
natjerala. Osim toga zapala ga je i druga, još veća sreća: od svog je oca, a i svog djeda, baštinio
moćno i poštovano kraljevstvo. Kad ga zamislimo u XII. st. da se jašući bori protiv svojih vazala
i vodi moćne bitke na granici Normandije s engleskim kraljem, tada bi bio tek običan Louis
Pobožni, jer nije bio ni velik političar, ni veliki ratnik.“15

interese Francuske krune i njenog kralja. Blanka Kastiljska- Tiha moć iza francuskog prijestolja- 1188. Povijest.hr
https://povijest.hr/nadanasnjidan/blanka-kastiljska-tiha-moc-iza-francuskog-prijestolja-1188/ 13.5.2018. 8:45
12
Pirrenne, Povijest Evrope, 153-154.
13
Painter, Istorija srednjeg vijeka, 295.
14
Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 340.
15
Pirerenne, Povijest Evrope, 154.
Pirrenne nam daje jasnu predodžbu o okolnostima pod kojima je Luj došao na vlast, koje su mu
odmah u početku dale prednost u poređenju sa drugim vladarima, kao što su sređeni dinastički
odnosi i već ojačala kraljevska vlast i domen. On je ipak sebi dao oduška, kada je smjestio Luja
u neka prošla vremena ustupajući mu neobjektivno minoriziranu ulogu u odnosu na njegove
predhodnike. Ako bi prihvatili Pirrennovo mišljenje u potpunosti i Luja stavili u neprikladno
vrijeme, ne znajući izhod njegovog vladanja, morali bi zanemariti važan dio francuske i svjetske
historije, gdje se Luj pokazao dostojnim diplomatom i ratnikom, jačajući kraljevsku vlast te
predvođenjem Križarskih ratova, koji su igrom slučajnosti završili nauspjehom. Na osnovu
toga, mišljenje Henrija Pirrenna, ne treba odbaciti, nego uzeti sa rezvervom.

Karakterne crte Svetog kralja najbolje je pokazati kroz izvore, kao što su pisma sinovima,
sabrana u knjizi Marka Šunjića, prožeta savjetima dobrog kralja koji brine za državu, tako što
ne potcjenjuje ulogu ni najnižih slojeva stanovništva. „ Dragi sine ako se desi da postaneš kralj,
vodi računa da stekneš one vrijednosti koje odgovaraju kralju, to jest da budeš tako
nepokolebljiv da ne poklekneš ni u kakvoj stvari koja se može desiti. Ako dođe do svađe između
smiromaha i bogataša, podržavaj siromaha više nego bogataša sve dok ne saznaš pravu istinu,
a kad doznaš istinu sam presudi.” 16
O ratu i ratnim skukobima kralj je pisao ovako: “Ako ti
bude učinjena nepravda, pokušaj na više načina dok ne pronađeš jedan kojim možeš nadoknaditi
svoja izgubljena prava, prije nego se odlučiš na ratni sukob. Staraj se da utvrdiš prije
započinjanja bilo kakvog rata, da je njegov pohod razuman, da si dovoljno opominjao
prekršitelja i da si ga čekao koliko odgovara.”17 Pravdu je želio osigurati svima poštenim
sudskim vjećem: „Staraj se da u tvojoj zemlji budu dobri suci i dobri advokati.” Vjeri i crkvi je
dao posebno mjesto: “Vodi računa da grijeh bude iskorjenjen iz tvoje zemlje”, „Ne povjeruj
lako onima koji su protiv crkvenih ljudi…”18

Luj IX je uistinu bio pobožan i milostiv vladar, izbjegavanjem ratnih sukoba, štitio je državnu
i privatnu imovinu od ratnih razaranja, te je cijenio ljudski život i pravo na slobodu. Nije
dozvoljavao da se iskorištava njegova pobožnost, već je predstavljao čvrstu vladarsku ličnost,
koja je u jednoj ruci držala i štitila crkvu, a u drugoj zastupala interese države i pojedinca.
Politiku je vodio razumno i smireno, a od izhitreni postupaka ga je uveliko sprječavala vjera u
Boga i u ljudsku dobrotu. Njegov kraljevski karakter, prožet duhovnim mirom i religijskim
poštovanjem opravdano mu je donio titulu Francuskog kralja svetca.

16
Šunjić, Hrestomatija izvora, 288.
17
Isto, 289.
18
Šunjić, Hrestomatija izvora, 289.
Unutrašnja konolidacija države i jačanje kraljevske vlasti, započela je vladavinom Filipa
Augusta, koji je svojim nasljednicima ostavio ocrtane konture kraljevske politike i zadatak u
sprovođenju iste. Ono što su njegovi predhodnici započeli, uspješno je završio Luj IX,
sprovođenjem reformi koje su ojačale monarhijsku vlast, osigurale javni red i bolji životni
standard. Luj Sveti je državnu politiku započeo promjenama u lokalnoj vlasti, uvođenjem
kraljevskih službenika, sa zadatakom nadgledaja baillija (lokalnih službenika) koji su počeli
zloupotrebljavati svoj položaj i tlačiti podređeno stanovništvo.19 Djelovanje kraljevskih
službenika vremenom je ojačalo svoju vlast, pa je odlučio jasno odrediti kraljevska prava na
feudalnim i juridikcijskim područjima. Teritorij Francuskog kraljevstva, djelio se na
rascjepkana područja koja su izgubila svoje granice, te se nisu mogli biti utvrditi stvarni
vlasnici. Kraljevska vlast svoj domen proširuje na takva područja nametanjem vojne službe.20
Promjena u središnjoj upravi, bila je daleko značajnija. Kraljevska kurija počela se dijeliti na
specijalne odjele, nakon što su izdvojene sudske dužnosti dvora i dodjeljene Parlamentu. On se
od prvobitnog sudišta, razvija u najvažnije administrativno tijelo, predvođeno funkcijama
sudaca, pravnik stručnjaka, advokata i činovnika koji su pohranjivali dokumente. Na taj način
suzbila se moć vladajuće aristokratije, jer je osnovana snažna i centralizirana kraljevska vlast.
Uveliko se umanjuje moć crkvenih sudova, naglašavanjem moći kraljevskog suda21i ukidanjem
zastarjelih postupka kao što su sudski dvoboji i božiji sudovi.22 Privatni ratovi lokalnih
feudalaca, sve više su opterećivali državu, pa ih je kralj u početku toliko zakoplicirao, da bi ih
na kraju u potpunosti i zabranio.23 Luj IX zaslužen je za veliku novčanu reformu,24 koja je
uvođenjem računarske komore uvela red u financijskom poslovanju, olakšala teret poreskih
obaveznika i vratila kovanje novca kruni. Odlučan korak u stvaranju narodne monarhije bio je
uvođenje francuskog jezika, umjesto latinskog u svakodnevnoj upravi. Stanovništvo po prvi put
doživljava službenu vlast kao zaštitnika njihovih interesa, sa pravednim državnim vrhom, kojeg
je kralj opteretio njihovim nevoljama. Polako se u svim pokrajinama formira javno mišljenje o

19
Baillie i senešali bili su administrativni službenici koji su upravljali određenim kraljevskim okrugom
(tj.teritorijom). Uveo ih je Filip August da bi lakše kontrolisao i sproveo kraljevsku vlast u novoosvojenim
područjima. Painter, Istorija srednjeg vijeka 292.
20
Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 341.
21
Isto.
22
Pirrene, Povijest Evrope, 154.
23
Luj je prezirao feudalne ratove, pa ih je toliko zakomplikovao, da više nije bilo zabavno. Tjekom svoje vladavine
potpuno je zabranio lične ratove, a plemićima nije dozvoljavao ni da jašu na čelu naoružane skupine. Painter,
Istorija srednjeg vijeka, 295.
24
Gore pomenuti gospodar, pošto je primijetio da je engleska moneta- koja je u njegovom kraljevstvu bila od
velike koristi za posrednike u velikom broju trgovačkih poslova- doživjela veliki pad vrijednosti zbog zloupotreba
krivotvoritelja koji se u kraljevini nazivaju kovači dinara, naredi da se svaka sterlinga koja bude pronađena bez
potpisane težine istopi na licu mjesta kako ta moneta fiktivne vrijednosti ne bi ubuduće unosila smutnju u trgovini
ni među trgovcima. Šunjić, Hrestomatija izvora, 288.
blagotvornom, pravednom i narodnom kraljevstvu. Vladavina Luja IX bila je začetnik
nacionalnog osjećaja u Francuskoj, koji se izražavao u kultu monarhije. Uveliko se osjećala
pripadnost i veličanje kraljevske vlasti kao zajedničke domovine, povezane u ljubavi prema
kralju.25 Mir i pravda kao osnovna načela Lujeve unutrašnje i vanjske politike, sprječavala su
ga u ekspanzionističkoj politici prema kršćanskim državama, pa je sve nastale probleme
uspješno rješavao mirovnim sporazumima. Ovakvo držanje prema vanjskim saveremenicima,
ne treba nipošto smatrati nedostatkom političke sposobnosti ili naivnim potezima, naprotiv
njegova vanjska politika uvijek je zastupala interese francuskog kraljevstva, a razumnim
sporazumima osiguravao je mir sa susjedima i stabilnost u državi. Engleski kralj Henri III
pokušavao je vratiti izgubljena područja, te je tako ugrožavao je teritorij Francuskog
kraljevstva. Umjesto da mu preotme preostale kontinentalne djelove, Luj IX je sklopio mir u
Abbevillu 1259. kojim je Engleski kralj dobio pravo na Gaskoniju, kao vazal francuske krune,a
odrekao se zahtjeva za Normandijom, Menom, Anžuom i Poatuom.26 Mirovnim sporazumom
sa Jamesom II Aragonskim u Cormbeilu 1258. pripojio je francuskoj kruni područja u
Laguedocu, dok je aragonski kralj dobio francuski suverenitet nad Katalonijom. Za vrijeme
oštrog sukoba između pape Inocenta IV i Fridriha II, cara Svetog rimskog carstva, Luj zauzima
isključivo neutralan stav, kojim je vjerovatno iskazivao nezadovoljstvo papinim postupcima. 27
Interesna sfera vanjske politike, širi se na Siciliju, koja se zahvaćena dinastičkim borbama,
otrgnuta od vlasti Svete Stolice.28 Papa Klement IV moćnog saveznika nalazi ga u Francuskoj.
Budući da je Luj Sveti odbio krunu za svog mlađeg sina Urbana II, ona je ponuđena kraljevom
bratu Karlu Anžujskom, tadašnjem grofu Provanse. Krunisanjem u Rimu 1266. francuski
interesi i oružje osiguravaju njegovu vlast na Siciliji.29 Iako je poduhvat pokazao koliki je ugled
i moć imala Francuska kraljevina,30 Luj se ipak ogradio od bratovih poduhvata, smatrajući
sicilske poslove tuđima za svoje kraljevstvo.31

25
Pirrenne, Povijest Evrope, 154.
26
Painter, Istorija srednjeg vijeka, 295.
27
Pirrenne, Povijest Evrope, 155.
28
Sicilijansko pitanje, povlači niz sukoba između papstva i carstva još od početka XII stoljeća. Formirana kao jaka
feudalna država južno od Rima, kraljevi Sicilije su, bar teoretski dobili područje kao feud od pape, te se
stanovništvo, a ni papstvo nije mirilo sa vladavinom Hohenstaufena. Painter, Povijest Evrope, 321.
29
Nametnuta Francuska vlast na Siciliji, njihova nadutost i oholi postupci, ostali su upamćeni u historiji pod
nazivom „sicilijanske večeri“ kada je u Mesini 1283. izbila krvava pobuna i pokolj Francuza. Pobuna se proširila
na cijeli otok, a Karlu nije pošlo za rukom da je uguši, jer je ubrzo nakon toga 1285. i umro. Pirrenne, Povijest
Evrope, 157.
30
Njegova pravedna vladavina uočava se kroz postupke savremenika. Tako su ga u Nizozemskoj molili da bude
sudac dugotrajnoj svađi Avesnesa i Dampierra, a u Engleskoj su Henri III i pobunjeni baruni svoje razmirice
podvrgli njegovoj presudi. Isto. 155.
31
Isto. 156- 157.
Svrhu svog postojanja, krstašku vječitu slavu i ojačanu Francusku kraljevinu, želio je Luj Sveti
ovjekovječiti pohodima za oslobođenje Kristovog groba 1248. i 1270. Kršćanski pohod
predstavljao je čast i najvažniji podhvat za vjeru i Boga, kojem je bio toliko odan.32 Prvu priliku
u ostvarenju kršćanskog sna, dobio je Luj Sveti 1245. godine, kada je papa Inocent IV proglasio
kršćanski rat na saboru u Lyonu. Mirovni ugovor Fridriha II 1226., kao ni Richardov iz 1239.
nije spriječio Egipćane da poharaju Palestinom i zauzmu Jerusalem 1244. godine. Povod i poziv
za rat su ostvareni, najveći problem bio je potaknuti značajne ličnosti, jer su svi već odavno
izgubili volju za ovakve poduhvate. Kralj Luj IX, jedini od svojih savremenika, stavlja krst na
sebe i sakuplja veliku vojsku. Pripreme za pohod trajale su tri godine, te Luj IX istrajan u svome
cilju kreće u Svetu zemlju, uz pratnju žene Margarete Provansalske. Pomorskim putem stigao
je do Egipta, gdje je zauzeo Damijetu i ostvario par početnih uspjeha. Prelazeći deltu Nila
križarska vojska prolazi „već viđeno“ kada se se beznadležno zapliće u njenim rukavcima.33
Zajedno sa svojom vojskom Luj pada u zarobljeništvo, iz kojeg se izvlači tek nakon plaćanja
velike otkupnine i predaje Damiete. Kralj nije želio prihvatiti poraz, pa je nakon zarobljeništva,
otišao u Palestine, gdje je proveo nekoliko godina u utvrđivanju i proširenju Jeruzalemskog
kraljevstva, ali grad nije zauzeo.34 Nakon što je vidio najbolje drugove kako umiru i bolno
podnio prebacivanje drugih, vraća se u Francusku 1254. godine.35 Osmi križarski rat predstavlja
ujedno posljednji pokušaj osvajanja Svete zemlje od strane križarske vojske, ali i Luja IX.
Najezdom mongola muslimanske zemlje na Bliskom istoku čvrsto su se povezale, da bi odbile
napade, što je uveliko doprinijelo neuspjehu. Novi kralj Sicilije, vođen vlastitom ambicijom
uspjeva nagovoriti brata, na križarski pohod, ovog puta preko obale Tunisa. Luj IX 1270.
godine kreće sa vojskom, te prilikom opsade Tunisa, zaražen kugom koja se proširila u vojnom
logoru Luj IX je preminuo.36 Sveti kralj je i ne sluteći postao žrtva u relističkoj i osvajačkoj
politici, koju je na trenutak prekinuo.37 Životopis Svetog Luja, napisao je Join de Joinville,
njegov prijatelj i saradnik iz Križarskih pohoda, a papa Bonifacije VIII proglašava ga Svetim
1297. godine38

32
Isto.
33
Painter, Istorija srednjeg vijeka, 251. 252.
34
Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 231.
35
Pirrenne, Povijest Evrope, 155.
36
Konačnim padom Akre 1291. godine izgubljeno je posljednje križarsko uporište u Svetoj zemlji, te je tako-
potpunim neuspjehom završilo razdoblje Križarskih ratova. Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 311.
37
Pirrenne, Povijest Evrope, 156.
38
Goldstein, Evropa i Sredozemlje, 341.