Odsjek za povijest umjetnosti

Ivana Lučića 3, Zagreb

Seminar iz predmeta Povijest i teorija dizajna

Louis Comfort Tiffany

Student: Ana Bešlić

Godina: 2.
Studijske grupe: pum / por
Mentor: Jasna Galjer

Zagreb, 19. 11. 2016.

UVOD

Louis Comfort Tiffany bio je jedan od najznačajnijih predstavnika art nouveaua i vodeći
predstavnik dekorativnih umjetnosti u Americi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Tijekom
karijere koja je trajala između 1870. i 1919. godine (kada se povlači u mirovinu) uvijek je težio
savršenosti u svim svojim kreacijama. Bavio se slikarstvom, arhitekturom, dizajnom tepiha i
tekstila, dizajnom nakita, koristeći se pritom različitim materijalima kao što su drvo, bronca,
keramika ili srebro, no ono u čemu je ostavio najviše traga bila je njegova umjetnost stakla.
Upravo u tom materijalu nastaju njegova remek djela: vitraji, lampe, vaze. Njegov doprinos toj
umjetnosti nije bio samo u djelima koja je ostavio iza sebe, nego i u tome što je u svojoj stalnoj
potrazi za tehnološkim inovacijama i u stalnoj težnji za savršenstvom uspio poboljšati tehniku
proizvodnje stakla, koja je do njegovih vremena bila gotovo nepromijenjena još od
srednjovjekovnih vremena, ali i tehniku izrade samih vitraja.
Rođen 18. veljače 1848. godine kao najstariji sin Harriet i Charlesa Lewisa Tiffanyja, Louis
Comfort je od malena bio okružen luksuzom. Njegov otac bio je vlasnik tvrtke Tiffany & Co.
specijalizirane za proizvodnju nakita, satova i predmeta od srebra, čiji su proizvodi smatrani
sinonimom za luksuz, dobar dizajn, kvalitetu i dobar ukus. No na razočaranje svog oca, mladi
Louis nije imao interesa posvetiti se obiteljskom poslu. On se radije posvetio umjetnosti i
svojemu slikarstvu. Nakon završene vojne akademije koju je pohađao u New Jerseyju, 1865.
godine putuje u Europu. Tijekom svog boravka u Londonu posjetio je Victoria & Albert
Museum u kojem je imao priliku vidjeti zbirke rimskog i sirijskog antiknog stakla obojanog
duginim bojama (posljedica godina izloženosti mineralima u zemlji u kojoj su bili zakopani),
iskustvo koje mu je kasnije zasigurno služilo kao inspiracija u dizajniranju vlastitih proizvoda.
Nakon povrataka u New York upisuje National Academy of Design.

Oko 1867. godine upoznaje se sa slikarom Georgom Innessom. George je bio slikar pejzaža i
član Hudson River škole koji je na Tiffanyja prenio ljubav prema prirodi te želju da putem
svojih djela prenese svoje impresije na gledatelja s ciljem da u njemu pobudi osjećaje. Uz
Georga, na Tiffanyja je utjecao još jedan pejzažist i slikar orijentalističkih slika. Bio je to Léon
Auguste Adolphe Belly kojega je upoznao 1868. godine kada je ponovno otputovao u Europu.

Uz putovanja u Europu, Louisa su vjerojatno u jednakoj mjeri obilježila i njegova putovanja u

sjevernu Afriku na koja odlazi u društvu Samuela Colmana. Posjetivši Maroko, Alžir i Tunis
polako razvija ljubav prema romaničkoj i maurskoj umjetnosti. U gradovima koje posjećuje
kupuje staklene predmete koje sakuplja u svoju zbirku iz koje će crpiti inspiraciju u svojoj
karijeri.

1870. godine National Academy of Design ga imenuje svojim članom, a 1877. godine istakao
se kao suosnivač Društva Američkih Umjetnika (Society of American Artists). Ovih godina
polako uviđa da bavljenjem slikarstvom neće moći održavati stil života na koji je navikao te
ubrzo odustaje od karijere slikara. Tražeći područje u kojem bi se mogao istaći i ostaviti svoj
trag, okreće se dekorativnim umjetnostima. Sa samo 27 godina 1879. godine osniva svoju prvu
tvrtku: C. L. Tiffany and Associated Artists, sjajno iskoristivši razdoblje ekonomskog procvata
u Americi. S industrijskim i komercijalnim rastom, na američkom se tržištu javlja potražnja za
luksuznom robom i predmetima. Tvrtku osniva zajedno s kolegama umjetnicima i dizajnerima.
Bili su to Candace Wheeler, dizajnerica tekstila i slikari William H. de Forest i Samuel Colman.
Tržištu su ponudili proizvode originalnog dizajna: namještaj, tapete i tekstil. Bili su to predmeti
načinjeni od lokalnih materijala koje su izrađivali američki obrtnici. Većinu dizajna načinio je
sam Tiffany. U motivima cvijeća i biljaka ogledala se njegova vječna inspiracija prirodom u
čemu mu je umnogome pomoglo njegovo iskustvo slikanja pejzaža.
Želja mu je bila, među ostalim, prenijeti u Ameriku ideje Williama Morrisa prema kojemu se
ljepota mogla naći i u uporabnim proizvodima i koji je iznad svega cijenio majstorstvo izrade
ručnog rada. Jedna od narudžbi koja dokazuje koliko je bio cijenjen kao umjetnik jest uređenje
Bijele kuće, za koju je izradio trodijelni stakleni parapet koji je odjeljivao privatne od javnih
prostorija.
Tvrtka nije dugo opstala. 1883. godine umjetnici su se odlučili prijateljski razići. Tiffany je
imao želju nastaviti raditi isključivo sa staklom što mu je donijelo kasniji veliki uspjeh, pritom
ne odustajući od visokih standarda i kvalitete izradbe.

Upravo zahvaljujući toj svojoj težnji za savršenstvom razvija patent koji ga je proslavio i učinio
od njega jednog od najvećih dekorativnih umjetnika. Bilo je to FAVRILE staklo.
Na svojim putovanjima kroz Europu, Tiffany je imao priliku vidjeti i brojne gotičke građevine
koje su ga zadivile svojim vitrajima. Njegovo oduševljenje očito je u riječima:

„ Naturally, I was attracted to the old glass window of the 12th and 13th centuries, which
have always seemed to me the finest ever.”1

Unatoč svom oduševljenju, smatrao je da se kvaliteta proizvodnje stakla treba poboljšati.

Naime, način proizvodnje stakla gotovo da je bio nepromijenjen još od srednjovjekovnih
vremena. Tiffany, koji se divio tom materijalu i njegovim mogućnostima, nije bio zadovoljan
tehnikom apliciranja boje na samo staklo čime se gušila njegova prirodna prozirnost. U želji da
nađe način na koji bi mogao proizvesti staklo čija bi boja i tekstura proizlazile iz samoga
materijala započeo je sa eksperimentiranjem iz kojeg je kao rezultat proizašlo ono što je nazvao
FAVRILE staklom. Izlaganjem topljenog stakla isparavanjima ili metalnim oksidima, koja ono
tako upija, nastaje staklo obojano duginim bojama koje ima karakterističan metalni odsjaj,
podsjećajući na ono antikno staklo koje je imao prilike vidjeti u zbirkama svjetskih muzeja.
Intrinzična ljepota materijala i njegova atmosferičnost bile su nove mogućnosti koje je umjetnik
mogao iskoristiti u stvaranju umjetničkih proizvoda. Tu je vrstu stakla Tiffany koristio u izradi
svih svojih predmeta. Uz to, njegovo je staklo bilo gušće i jačeg intenziteta boje nego ono
proizvedeno za tržište. Bila je to njegova velika prednost: dok je Tiffany imao mogućnost
korištenja kvalitetnog stakla proizvedenog u vlastitoj tvornici, ostali slični umjetnici su na
raspolaganju imali samo staklo ponuđeno na tržištu koje je bilo znatno manje kvalitete. Nije

1
Jacob Baal-Teshuva, Tiffany - Louis Comfort, Hong Kong [etc.]: Taschen, 2008, 28. str.
stoga začudno da njegova tvornica uskoro postaje vodeća tvornica za proizvodnju predmeta od
obojana stakla.

Uz to što je poboljšao samu tehniku proizvodnje stakla, Tiffany je iznašao i nov način izrade
vitraja. Kao vezivo je koristio bakrenu vrpcu kojom bi oblijepio staklo te bi ju potom zalemio
s kositrom, što je omogućilo izradu detalja koji se starom tehnikom izrade nisu mogli izvesti.
Još jedna inovacija koju uvodi bio je plating: slojevanje nekoliko listića stakla čime je postizao
veću dubinu boje i trodimenzionalni efekt.

Vitraji proizišli iz Tiffanyjeve radionice i dalje su odražavali njegovu ljubav prema prirodi koja
je za njega bila neiscrpan izvor inspiracije. Uz motive iz prirode, drugi motivi koje nalazimo na
njegovim vitrajima su mitološki, povijesni ili pak vjerski motivi, ovisno o samom naručitelju.
Mnoge vitraje s vjerskim motivima izrađuje za novosagrađene crkve i sinagoge.
Potražnja za njegovim vitrajima postaje toliko velika da uskoro prelazi na manufakturnu
proizvodnju, ali na industrijskoj razini.2

Ipak, možda najpoznatiji proizvod proizašao iz Tiffanyjeve tvrtke bile su njegove lampe.
Zanimljivo kako one zapravo nastaju kao usputni proizvod, svojevrsni nusprodukt izrade
vitraja. Tiffany je, naime, odlučio na neki način iskoristiti svo staklo koje je preostalo kao višak
nakon izrade vitraja. Opet iznimno odabire trenutak. 1880- te godine vrijeme su elektrifikacije
gradova, vrijeme kada se u domove uvodi električna struja koja se koristi i za umjetno
osvjetljenje domova. Tiffany je svoja šarena sjenila koristio ne bi li na neki način ublažio tu
jarku svijetlost čiji je izvor bila električna žarulja. Njegove su lampe zapravo bile idealan način
da prenese ljepotu svoje umjetnosti i ljepotu FAVRILE stakla u domove Amerikanaca; kao
jeftiniji proizvod od vitraja, puno veći broj ljudi si ih je mogao priuštiti (iako valja naglasiti da
su to i dalje bili imućniji pripadnici društva).
Lampe su se sastojale od dva osnovna dijela: stalka (ili baze) i sjenila. Stalci su obično bili
izrađeni od metala, katkada ukrašeni mozaikom, češće spiralnim dekoracijama koje su
podsjećale na orijentalnu umjetnost i najčešće su se mogli kombinirati s različitim sjenilima,
iako su postojali i oni stalci posebno izrađeni za određeno sjenilo. O kompleksnosti njihove
izrade svjedoči podatak da je jedno sjenilo moglo sadržavati i preko tisuću komada stakla.

2
Jacob Baal-Teshuva (bilj. 1), 42. str.
Modeli su bili razni: oni nadahnuti prirodom ili pak oni geometrijskog dizajna. Motivi iz prirode
prikazani na sjenilima mogu se podijeliti u nekoliko osnovnih skupina:
1. Drveće i grmovi 4. Cvjetovi vlažnih područja
2. Loze 5. Fauna
3. Cvijeće

Tiffany lampe bile su simbol luksuza i u Americi i u Europi. Bogati Europljani nabavljali su ih
u Parizu zahvaljujući Siegfriedu Bingu koji je bio ekskluzivni dobavljač Tiffanyjevih proizvoda
u Europi.
Nitko zapravo ne zna koliko ih je ukupno proizvedeno za Tiffanyjeva života. Iz kataloga iz
1906. godine moglo se birati između preko 300 dostupnih modela. Zbog veličine proizvodnje
većinu dizajna načinili su dizajneri zaposleni u Tiffanyjevoj tvrtki koji su radili pod njenim (a
ne svojim) imenom, no Tiffany je bio taj koji je donosio konačnu odluku o tome hoće li se koji
dizajn proizvesti ili ne. Svojevrsna potvrda njegova uspjeha bile su brojne kopije koje su se
pojavljivale na tržištu.

Uz vitraje i lampe, među Tiffanyjevim proizvodima našle su se i vaze te predmeti izrađeni od

metala i stakla kao što su svijećnjaci, tintarnice, bočice za parfeme, servisi za jelo i ostala
galanterija. Bili su to jeftiniji proizvodi i time dostupni većem broju ljudi. U svima njima vidi
se Tiffanyjevo sjajno „oko“ za boju i dizajn. Svoje je proizvode predstavljao tržištu putem
kataloga i brošura te u izložbenim prostorima poput onog u New Yorku.

Od 1902. započeo je i s dizajniranjem nakita. Nakon smrti oca postaje potpredsjednikom tvrtke
Tiffany & Co., no za razliku od svoga oca, znanog i kao kralja dijamanata, koji je u svojim
kreacijama koristio drago kamenje, Louis Comfort je radije koristio poludrago kamenje.
Inovativnost njegovog nakita vidi se u korištenju materijala, gdje je poludrago kamenje često
kombinirao s emajlom. Njegova vječna inspiracija, priroda, vidljiva je i ovdje, u prisutnim
motivima, kao što su razni kukci i biljke.

Kao izložbeni prostor za svoje najbolje radove koristio je i svoju ljetnu rezidenciju Laurelton
Hall koju je sam dizajnirao crpeći inspiraciju iz maurske, orijentalne i islamske umjetnosti.
1918. godine istu je rezidenciju dao na korištenje svojoj fundaciji za pomoć mladim
umjetnicima, Louis Comfort Tiffany Foundation, u kojoj su oni mogli boraviti. Uz novčanu
pomoć, Tiffany im je ponudio i svoje savjete o tome kako uspjeti u umjetničkom svijetu i kako
se probiti na tržište.
1919. godine Louis Comfort Tiffany se i službeno povlači u mirovinu.
Iza sebe je ostavio jedno veliko nasljeđe, nasljeđe koje biva prezrenim u godinama nakon Prvog
svjetskog rata kada su brojna njegova djela uništena, vandalizirana ili rastavljena.
Ponovno „otkriće“ Tiffanyja možemo zahvaliti razdoblju 50-ih godina XX. stoljeća, kada ga
prepoznaju kao pionira moderne umjetnosti.
ZAKLJUČAK

Louis Comfort Tiffany bio je umjetnik koji je obilježio umjetnost kraja XIX. i početka XX.
stoljeća. Uspio je u svojoj želji da ostavi traga, ne samo proizvodima koje je proizveo već i
brojnim inovacijama koje je unio u umjetnost. Poboljšavši način proizvodnje stakla, izumivši
FAVRILE staklo te smislivši novi način izrade vitraja doprinio je emancipaciji i popularnosti
umjetnosti stakla u ono vrijeme. Uz njegov izniman umjetnički talent, svakako valja istaknuti i
njegov poslovni um. Iskoristivši ekonomski napredak Sjedinjenih Američkih Država i
prihvaćajući tehnološke inovacije, Tiffany je uspio sagraditi poslovno carstvo koje mu je
omogućilo stvaranje umjetnosti koju je cijenio i koju je u skladu sa svojim uvjerenjima uspio
prenijeti u domove (imućnih) američkih obitelji.
LITERATURA:

1. Jacob Baal-Teshuva, Tiffany - Louis Comfort, Hong Kong [etc.]: Taschen, 2008.
2. Camilla de la Bedoyere, Louis Comfort Tiffany masterworks, London: Flame Tree
Publishing, 2007.
3. Martin Eidelberg, The lamps of Louis Comfort Tiffany, London: Thames & Hudson,
2005.
4. http://www.lart.hr/
5. http://www.jewelexi.com/blog/jewelry/charles-lewis-tiffany--the-king-of-diamonds
6. https://en.wikipedia.org/wiki/Favrile_glass