RANKO MARINKOVIĆ

RUKE
Ranko Marinkovic, jedan je od poznatijih književnika koji je djelovao u
razdoblju druge moderne, a poznat je po svojim novelama okupljenim u zbirci
Ruke u kojima koristeći metaforu,ironiju i humor pokušava surovu stvarnost
koji vidi oko sebe preobraziti u komičnu i podnošljivu. Pritom kroz većinu
njegovih novela dominira motiv smrti i straha, a simboličan je i motiv ruku. U
zbirci od osam novela koje su u svojem konačnom obliku izašle 1962. izdvojila
sam novele Ruke i Prah.

RUKE
U ovoj noveli Marinković progovara o dvostrukoj ljudskoj prirodi, o unutarnjem
svijetu i frustracijama suvremenog čovjeka. Novela započinje opisivanjem
položaja ruku („Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad
zadnjice,kako se odmaraju jedna u drugoj.“). Već drugom rečenicom pisac je
okarakterizirao desnu ruku kao spretniju,snažniju, pametniju: „Lijeva se nalazi
u naručju desne,spretnije,snažnije, pametnije,ozbiljnije.“ Najprije se obje ruke
natječu u to me koja je bolja, koja zna i može više toga. Sve dok Lijeva u
jednom trenutku ne kaže kako je Desna pokušala ubiti Njega (čovjeka). „Ja
nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti.“
Nakon toga nastao je muk. Desna se pokušala opravdati govoreći da je samo
poslušala Njegov zahtjev, da je samo poslušala Njegove riječi. No Lijeva kaže
da su to samo riječi, i da ljudi općenito riječima sakrivaju svoje prave želje:
„Riječi ne dolaze iz želje,nego s jezika.“
U biti Lijeva ruka je tako opisana tako da predstavlja ljudsko srce, dok je Desna
zapravo predstavnik ljudskog uma. To se jasno može vidjeti iz slijedećeg citata:
„Za mene su sirove stvari kao ilovača, tvrde, vruće, mokre kao kamen,vatra i
voda, a za tebe su pečena zemlja,korintske vaze, Venere i H20.“ koji izgovara
Lijeva. Lijeva opet karakterizira desnu, govori joj da se postavila između Njega
i Prirode, da ju je pobijedila(misli na Prirodu) i da ima moć da uništi Zemlju:
„Da. Zato si je ti – pobijedila. Izravnala si bregove i ukrotila vode. Zarobila si
munje i sad držiš u svojoj šaci strahovite snage kojima bi, kažu, mogla u
jednom jedinom času uništiti svijet. Zemlja na tvom dlanu leži kao lopta, koju
možeš baciti u svemir.“ Tu se vidi rušilačka snaga desne ruke. Zapravo
drugo,mogli bismo reći, značenje ruku je njihova stvoriteljska i rušilačka narav:
Desna simbolizira rušilačku, a Lijeva stvoriteljsku. Na ovom mjestu Marinković
možda najjasnije apelira na krizu svijeta u kojoj je suvremen čovjek u
mogućnosti da uništi sve ono što je dosad stvarao. Na takvo Marinkovićevo
mišljenje zasigurno je utjecalo razdoblje u kojem je živio, a zna se da je to bilo
za vrijeme oba svjetska rata. Nadalje, Lijeva ruka umjesto riječi na prvo mjesto
stavlja čin, djelovanje isto kao i Goeth u Faustu kada se ruga evanđelistu Ivanu
koji je rekao: „U početku bijaše riječ…“ Lijeva smatra da od riječi nitko ne

2
stradava, dok Desna misli suprotno, da stradava čast. Tada Lijeva podsjeća
Desnu na jedan događaj kada je zbog uvrede koju joj je nanio jezik dala ubiti
ruke. Lijeva uzaludno pokušava obraniti ruke, koje nisu ni krive ni dužne. No
Desna ostaje pri svom. Ovdje saznajemo da su Lijeva i Desna zapravo ruke
jednog nacističkog časnika,čija je „čast na rukavu“ uvrijeđena. Lijeva prestaje
braniti u ruke u onom trenutku kada Desna postane sumnjičava prema njoj:
„Bogami, i ti si mi sumnjiva!“ Sada prelazi na drugu temu-ljubav. No Desna ju
ubrzo naziva kapricioznom i ludom i zatim se oboje spuste čovjeku uz bok.
Prema njima je išlo dvoje djece- djevojčica je prošla pored Desne koja ju je
pomilovala. A dječak pored lijeve koja ga je iz šale kvrcnula po nosu. Dječak je
zatim pljunuo na Lijevu, a Desna je zbog toga udarila dječaka. Lijeva ruka
odmah je reagirala i pitala Desnu: „Zašto si udarila dječaka?“ Između njih
započinje rasprava, a uskoro dolazi i otac dječaka i djevojčice spreman za
tučnjavu: „-Pljunuo, tako, iz čista mira?-još uvijek pita Otac,a već zna da će se
morati tući. – Nisam tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u…-govori Dječak
plačući. –Malo ga kvrcnula za šalu-veli Desna- a on odmah pljuje!“. Otac se
razljutio: „Neka pljuje! – drekne Otac jarosno,kao da je odjednom sav bijes
provalio iz njega. – Pljujem i ja!“ I ako je počela tučnjava. Pritom su i Lijeva i
Desna ruka surađivale. „Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca
za košulju na prsima. To je,drugim riječima,bio mig Desnoj: udri!“ Dječak je
priskočio Ocu u pomoć i ugrizao lijevu ruku za podlakticu i na taj način
omogućio Ocu bijeg. Noge su se dale u potjeru za ocem, no Dječak se bacio
pred noge i ruke su se našle su se našle na zemlji. „…Dvije okrvavljene ruke na
asfaltu. Ležale su osramoćene na cesti, jedna do druge, nemoćne, kao
odbačene rukavice.“ Ruke su ustale i u njima je tinjala želja za osvetom. Novela
završava riječima: „A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.“
Ova novela mogla bi se usporediti sa pirandelovskom predodžbom o
razjedinjenom čovjeku kao biću s dvostrukim identitetom. Ovdje se kao
oličenje dvaju identiteta javljaju Lijeva i Desna ruka- simbol stvoriteljskog i
rušilačkog u čovjeku isto kao i simboli ljudskog srca, ali i razuma. U noveli se
javlja motiv smrti,straha i ruku kao provodnih motiva u cijeloj zbirci . Njima
pisac želi progovoriti o unutarnjem stanju pojedinca. Koristeći se simbolima i
alegorijom.

PRAH

3
U noveli prah Marinković se bavi analizom nesretnog, iskompleksiranog
pojedinca (Tonko). Radi se o osobi koja ne može uskladiti svoja htjenja sa
svojim stvarnim mogućnostima i društvenim okolnostima. U nastojanju da
ostvare svoj zamišljeni cilj, takve osobe ostaju smiješne i pritom stvaraju
grotesknu sliku svijeta.
Novela započinje uočavanjem detalja na pismu. Radi se o slovu n. „To je ono
oblo, pravilno n kao krila galeba.“ Naime, radi se o pismu koje je Tonko primio
od svoje bivše djevojke Ane. Tonko se pita što ona sada hoće od njega nakon 11
godina. Prisjeća se dana kada ga je ostavila zbog geometra. Iako je Ana tvrdila
da ga je ostavila jer je on ipak „samo sakupljač starih ključeva“, on je znao da to
nije razlog. U ovoj noveli Marinković u okviru priče o povrijeđenim osjećajima
progovara na ironičan način o tome kako se ruši svijet iluzija jednog pojedinca i
od toga ostaje jedino prah.
Gledajući u pismo, Tonko se prisjeća Aninih bosih nožica, mirisa oleandra,
bijelog čistog šljunka. „Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je
nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim čistim šljunkom, a sada se
crni od gole blatne zemlje.“ Bijela boja zapravo je simbol njegove sreće u doba
kada je bio sa Anom. Nasuprot toga javlja se crna boja, koja predstavlja njegov
svijet otkako je Ana otišla. Bijela boja jedan je od dominantnijih motiva u ovoj
noveli. Tonka čak bijelo, nježno, lagano pismo podsjeća na Anin dodir. Čak i
Anu naziva bijelom: „Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od šečera, od
oblaka,…“
Slijedeći navod najbolje opisuje kako je Tonko na metaforički način progovorio
o svom stanju: „Staro stanje, izvađeno iz ormara sjećanja, gdje su ga moljci
zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje
nikada nije obukao. Sada je odjednom izašlo na sunce, izrešetano rupicama,
nagrizeno zaboravom, čudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj
atmosferi tih oleandra.“ Prisjetio se i njezinog odlaska. On joj je mahao, no ona
mu nije uzvratila. „Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos. To je bio
vaš oproštaj sa mnom.“ Tada je zamračio sobu, i polako otvorio pismo. Potajno
se nadao da će u pismu pročitati o Aninom propalom braku, o njezinoj molbi da
mu se vrati. No, Ana ga je u pismu molila da bude kum njezinom djetetu kojeg
je imala s geometrom. Zanimljivi su Tonijevi ironični komentari tijekom čitanja
Aninog pisma. „…Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili
izgubili svaku nadu, rodio nam se sin! Dvaput je pročitao rečenicu, a shvatio je
tek treći put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio riječi u stvarnost.
Pet godina čekanja! Lijepo! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda!
Ah to vi zovete čekanjem?“ Pa nastavlja s čitanjem: „Hajde, za vjenčanje nisam
marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za- čekanje), odrasli smo, razumni (to
je pitanje?), znamo što radimo (i to je pitanje!)…“

4
Čitajući pismo postao je zloban i ciničan, napravio je neku grimasu koju odlazi
gledati u ogledalo i diviti joj se . Nakon čitanja pisma, zgužvao ga je i bacio. No
po svojoj sluškinji Luciji poslao je Ani brzojav da će doći sutra. U pismu Ana
navodi da ima iznenađenje za njega, a on naglas kaže: „I ja za tebe!“. O kakvom
se iznenađenju radi saznajemo na parobrodu kojim je sutradan putovao k Ani.
Radilo se o bombi koju je planirao nakon krštenja staviti djetetu u kolijevku. Na
parobrodu se zadubio u misli, razmišlja o bijeloj Ani, o tome kako možda ipak
ima nade da bude njegova kao nekada. Pritom se od milja naježio i stresao.
Starica mu kaže da ga je preskočila smrt jer se stresao. Ugledavši Anu u luci
prošla ga je želja za osvetom i poželio se riješiti „poklona“(„Htio se osloboditi,
odbaciti taj glupi pakosni teret…“), no starica, s kojom je putovao, se ponudila
da će mu ga ona iznesti s broda. Zauzvrat je on nosio staričinu košaru s
grožđem. Susret Ane i Tonka: „Tada osjeti lagan dodir na laktu: -Toni! Stane,
zbunjen, držeći jednako košaru preda se, a srce mu je lupalo u ušima teškim,
paradnim korakom, kao da mu vojske marširaju u glavi.“ Primijetio je da Ana
ostarila: „Gledao ej lice na kome se počela tiho gasiti nekadašnja Anina ljepota.
Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko očiju, plavičasti podočnjaci…“ Na
odlasku starica je Tonku u znak zahvalnosti gurnula u ruke dva grozda koja je
on nevoljko uzeo. No uskoro ih je bacio na zemlji, jer je imao osjećaj da mu se
Ana ruga. „-Kog vraga mi je to dala!-bjesnio je. –Samo da mi se rugaš?“ Ana mu
je pokušala objasniti kako mu se ne ruga, nego joj je samo bilo smiješno to što
popušta i više nije tiranin kao što je nekad bio.
Kada su bili blizu njezine kuće, Ana je pokazala na crveni krov. „Ali već smo tu.
Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno,-crveni! To je vaša boja!) Vidiš? To je naša
vila.“ Crvena boja također nosi svoju simboliku. Ona predstavlja ljubav
geometra i Ane. Ljubav koja je toliko iznutra uništila Tonka.
Geometar ih je dočekao pred vratima. Marinković ga realistički opisuje:
„Geometar i hej čekao na kućnim vratima u mrežastoj košulji s kratkim
rukavima, visok mršav, opaljen od sunca, s rukama u džepovima kao kauboj.
Njegovo duguljasto lice (sada bez naočala) s razumno raspoređenim crtama,
kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke dobroćudnosti, smiješio se
prijazno i gostoljubivo.“ Bio je veoma ljubazan, a Tonka je ta ljuabznost
vrijeđala. „Vrijeđala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog
čovjeka….On čak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponašanja: neprestano
je tražio zamke i podsmijehe.“ Geometar i Ana kao da su se natjecali tko će biti
ljubazniji prema njemu. Tonka je ta njihova ljubaznost smetala, pa kaže: „Volio
bih rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve više obavezuje,
suviše otvoreno očekuje protuuslugu, a on spremio izdaju. Dvostruku izdaju.
Dvostruki pobijednik i- dvostruki izdajnik, eto rezultata!“
Kada ostaje sam u sobi počinje njegov noćni monolog koji počinje riječima:
„Očito je da on mene žali...“ U razmišljanjima ga prekida škripanje namještaja

5
koje je čuo. „Da, škripa u bijesnom ritmu, kao od vesala što se žure u regati,
upravljana nekom strašnom, neizdrživom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj
namještaj u njemu, u njegovoj uvredi, u poniženju, u sramu, u kušnji te gole,
ogoljene snage…“ On je zapravo čuo Anu i geometra kako vode ljubav. Skinuo
je sa sebe njegovu košulju i odbacio ju s gađenjem. Onaj zvuk koji je čuo nije
prestajao. U očaju se bacio na krevet i pritom naišao na iznenađenje koje mu je
Ana spominjala u pismu. Bio je to pozlaćeni ključ s ugraviranim godinama i
njezinim i njegovim imenom. Bio je dirnut tom gestom. „Ali bio je dirnut tom
pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim,
spojenim odnosom padeža, ljupkošću pažnje u neki nježni, intimni dodir, kao u
poljupcu.“ Zbog sparine odlazi do prozora. Odjednom pomišlja da mu se Ana
možda ruga sa tom pozlatom, tim imenima. Pomisli kako možda i nema svega
ovoga. „Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luđak i njihao
prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje…“ No,tada je čuo stvarni plač
djeteta i počinje razmišljati dali da učini ono što je naumio ili ne: „Teško je ta
odluka ležala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala:da-ne?“ Tada mu glava
pada na prsa, gleda u svoje noge: „No nije gledao pod nego svoje mršave tanke
noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka
gusta i tamna, mrtva krv.“ Javlja se motiv smrti: „Mrtvo je bilo sve u njemu,
mrtvo i bezvoljno…“ Odjednom se rasplakao, čak je i „blagoslovio onu tamo
bračnu činjenicu posvećenom vodicom svojih vlastitih suza“. Zatim uzima
Anina pisma, gleda njezina slova, njezino slovo n, ljubi ta slova. Čitao je njezina
pisma redom, po datumima i sve više ga je obuzimala strašna jeza nekadašnjeg
grubo prekinutog sna, zatim se ponovno vraća u prošlost, u „pijanstvo one
nekadašnje, jedva omirisane, tek naslućene, nikad nedirnute sreće.“ Vrijeme je
za njega stalo. „Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije čuo“.
Pisac kaže kako bi ova „posprdna“ priča ovdje trebala završiti, no on je
nastavlja da prikaže do kraja tog iskompleksiranog pojedinca koji sam sebe
svojim postupcima dovodi do stanja smiješnog. Tonka iz sna budi glasanje
pijetla. On se budi gol na podu, sa hrpom pisama oko sebe. „ I opet se nudi
prilika priči da se bez štete povuče i ostavi tog jadnog, probuđenog, zblenutog
čovjeka na podu“, no „on sam traži završetak priče i života“. Tonko se odlazi u
oprostiti s Anom, dolazi u njezinu sobu i šalje joj poljubac.“Namjestio je usta na
poljubac i ljubio u zraku Anin dah.“ Zatim se u njemu javlja želja za smrću.
Napravio je omču od svilene vrpce kojom su bila zavezana Anina pisma. Stavio
ju se bi oko vrata i zavezao za kvaku od prozora. I u trenutka kada je htio
počiniti samoubojstvo eksplodirala je bomba. U sobu mu dolaze geometar i
Ana. Vidjeli su ga golog na podu, s hrpom Aninih pisama. On se zagledao u
Anine bose nožice. A geometar mu priđe, uzme ga u ruke kao dijete i odnese u
krevet. Tonko se prepustio „tom samaritanstvu“ kako kaže Marinković i usput
govori geometru kako se dobro našalio s njima. „Dobro sam se našalio s vama?

6
He?“ I tako je ta šala postala isprika za sve. „ Ali sav smisao strasti, čekanja,
osvete, sitan i zloban, pa ipak barem neki iluzorni smisao života, rasipa se u
prah, u nonsens, koji ne prikriva nikakav izgovor bijedne šale.“ rekao je Bruno
Popović objašnjavajući ovu novelu.
U noveli Prah Marinković je detaljnim zapažanjem i psihološkom analizom lika
(Tonko) prikazao čovjeka koji ne može uskladiti svoje nerealne ambicije (biti sa
Anom, ostaviti bombu na djetetu, pa čak se ni objesiti kako spada) sa svojim
mogućnostima, pa u nastojanju da ipak ostvari svoj zamišljeni cilj ostaje
smiješan. Pritom se Marinković u opisima koristio realističkim postupcima, a
kao dominantiniji motivi u dijelu javili su se motiv ruganja i motiv smrti koji je
značajan i za cijelu zbirku Ruke. A osim toga važna je i simbolika bijele i crvene
boje. Bijela boja predstavlja njegovu prošlost, sretna vremena sa Anom, a
crvena ljubav Ane i geometra koja je razorila Tonkove snove, odnosno, na neki
način mu uništila život, jer otkako ga je Ana napustila ništa više nije isto.

ZAKLJUČAK
U novelama Ruke i Prah prevladava motiv smrti i straha uz koji se javlja i brojna
simbolika. Ruke tako simboliziraju dvostruku ljudsku prirodu, one su simboli
čovjekova srca i razuma, zatim čovjeka kao stvaraoca, ali i rušitelja vlastitog
stvaralačkog rada. U Prahu se tako javlja pojedinac kojeg Marinković detaljnim
analiziranjem uzdiže do simbola. On tako predstavlja tip ljudi koji se ne mogu
suočiti sa realnom stvarnošću, već pokušavaju ostvariti svoj zamišljeni cilj i
tako ostaju smiješni. Groteskna slika golog Tonka na podu, među hrpom Aninih
pisama također daje i grotesknu sliku svijeta. U svim novelama Marinković se
koristi ironijom i humorom kojima na maštovit način surovu stvarnost oko
sebe preobražava komičnu i podnošljivu. A sva veličina Marulića leži u tome da
toliko mnogo kaže u okviru kratke novele. To potvrđuju i riječi Bruna Popovića
kojima komentira novelu Ruke: „Virtuozna je umjetnost,doista, sažeti toliko
mnogo u tako <<mali okvir>> remek-djelca ove novele.“

POPIS KORIŠTENE LITERATURE:

-R.Marinković: Ruke (ŠK, Zagreb, 1980., Bruno Popović)

-R.Marunković: Ruke ( Riječ, Vinkovci, 2000., Cvjetko Milanja)
-Leksikon svjetske književnosti (ŠK, Zagreb, 2004.)
-Čitanka 4 (ŠK, Zagreb, 2003.,skupina autora)

7
IZRADILA
Ivona Musović, 4.b