RUKE RANKO MARINKOVIĆ

Novele okupljene u zbirkama Proze i Ruke, uglavnom realističke po fakturi, slikaju život u
provincijskoj otočkoj sredini s nizom psihološki produbljenih portreta viških "oriđinala" i
bizarnih tipova.

Dolaze do izražaja ključne osobine Marinkovićeva autorskog rukopisa: kontemplativna ironija,

humoristički podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, težnja prema
paradoksu i grotesci te inventivne leksičke igre i stilizacije.

Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće
pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Kada su
se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim
imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj
ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične,
trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost
otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije.

Pripovijetka Ruke simbolički govori o neriješivom ljudskom unutranjem konfliktu, razumu i

osjećanosti, Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, točnije, svađaju se. Lijeva ruka predstavlja ljudsko
srce, a desna razum.

Tek na kraju, neočekivano, kao u svakoj pravoj noveli, u potpunosti se razotkriva pišćeva ideja.
Kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i pravedna, ona nije
odoljela nasilničkom ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična složenost
čovjekova bića. Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne. Razum i osjećaji
čudesno se isprepliću u čovjeku i čine nas i blagima, i strastvenima, i sućutnima, i spretnima, i
radišnima itd. Tajnoviti su putevi ljudske duše, o tome svjedoče naše ruke.

– protagonisti novele Ruke su Lijeva i Desna ruka koje se svađaju. Nadmeću se u nabrajanju
vlastitih prednosti i mana one druge. Antagonizam je na vrhuncu Lijeva optuži Desnu za pokušaj
ubistva, britvom je zarezala njene vene. Desna ruka opravdava svoj postupak kao pravo
čovjekova izbora da upše posljednju stranicu u scenariju svog života. U iscrpljujućoj etičkoj
raspravi ruke se međusobno optužuju istovremeno opravdavajući svoje postupke. Lijeva ruka
predstavlja ljudsko srce a Desna razum. Kad smo Lijevoj ruci zaista povjerovali da je osjećajna,
blaga i pravedna ona bezrazložno u prolazu udari dječaka po nosu i dječak pljune na nju. U tom
trenu dječak postaje neka vrsta vanjskog neprijatelja koji ruke tjera na stvaranje kratkotrajnog
primirja. Kako su ruke ipak dijelovi cjeline one zajedno djeluju u ime onog. Nakon tučnjave
između dječakakovog oca, činovnika i vlasnika ruku, nacističkog oficira, glade jedna drugu i
dršću od želje za svetom. Obraz pak pljune kako bi s njih skinuo-sprao blato i krv.
ROMAN KIKLOP RANKO MARINKOVIĆ

Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska
ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti,
društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od
ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom
u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali,
osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja.. Tragika situacije u
kojoj se zatječu likovi sugerira se posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je
zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem
preobrazuje 'nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti
efekti proizlaze upravo iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog,
smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i
grubog naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-
simbolički spoj. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva,
razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o
provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu koje strah i
bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. U
efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u uličnim
improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani
likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je
Melkior najčešće tek pasivan promatrač.

sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki

amorfan. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije.
U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i
simboličke projekcije. Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost
zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. Da bi opstao u
posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u
ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis.. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim
žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže,
alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja.

Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u

kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom
prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno
i potisnuto: animalno i demonsko.