Alma Zornić
Da ne'ko uđe neopaženo sa
DUBOK JE PREDUBOK TVOJ SAN,
AL JOŠ DUBLJA JE JAVA
– Rasčistite prostor!
Koji sam ja baksuz! Ništa neće biti ni od ovog vikenda!
Ubi'će me Irma! mislio je Mirza Kulić, dok je grubim
glasom preko radio-stanice davao naređenja dvojici
pozornika, koji su ga već sat vremena čekali na mjestu
uviđaja. Da je poziv za intervenciju došao samo deset
minuta kasnije, on ne bi sada upravljao službenim
vozilom, već bi sjedio u svome golfu i vozio se prema
Vratniku, kući. Sav u flekama od kahve, izgužvane
košulje, masne kose i sa tamnim podočnjacima ispod
krvavih očiju, više je nalikovao na nekog sarajevskog
klošara, narkomana ili uličnog alkoholičara, nego na
glavnog inspektora policijske stanice Centar.
Još u četvrtak je završio svoju redovnu smjenu i napisao
detaljan izvještaj o slučaju porodičnog nasilja, kada je
stigla vijest da mora mijenjati kolegu Hamida. Dešavalo
se i prije da odradi tuđe smjene, ali nikada se nije
dogodilo da radi bez prekida, odmora i sna tri dana i
dvije noći.
Na ulaznim vratima Collegium Artisticuma visio je bijeli
papir na kojem je pisalo „Zimski sajam knjige 2017“.
Iako je bilo rano subotnje jutro, izložbeni prostor je bio
skoro potpuno ispunjen izlagačima i posjetiocima. Da bi
sebi napravio prolaz kroz gomilu okupljenih ljudi,
inspektor se morao poslužiti dobro oprobanom
tehnikom guranja laktovima, koja se i sada pokazala više
nego uspješnom. Kroz masu se probio do velike
kartonske reklame za novu knjigu o Harry Potteru, pa je
skrenuo u desno krilo prostrane galerije. Prišao je
omanjem stolu, iza koga je stajala improvizovana stalaža
sa policama. Kraj stola, na drvenoj stolici je sjedio starac
glave spuštene na grudi. Izgledalo je kao da spava.
Mirza zastade pored mlađe doktorice hitne pomoći, uze
papir iz ruku mršavog policajca i promrlja:
– I kažeš, nema ga na spisku prijavljenih izlagača!
Imamo 65 prodajnih štandova, a njegov je 66! Hmm!
– Nema! Mislili smo da je neki od njih! – odgovori mu
policajac i nastavi:
– Ali nije! Niko ga i ne poznaje!
– Nema uza se ni ličnih dokumenata!
– Knjige su mu stare! Vjerovatno je dovukao svoju
kućnu biblioteku i neopaženo se ubacio među ostale!
– Jake li im organizacije!
ovoliko knjiga na sajam! – progunđa inspektor, gledajući
u mnoštvo uredno poredanih knjiga na policama i stolu.
– Izgleda da su ga sada svi primjetili i upoznali! –
nestrpljivo je čekao ljekarsko mišljenje o uzroku smrti,
pa da napokon krene kući.
Tijelo nepoznatog starca spustiše na nosila. Iako
njegovo blijedo mrtvačko lice nije bilo baš prijatno za
gledanje, to uopšte nije smetalo ljudima okupljenim oko
njegovog štanda. Nagurivali su se jedni preko drugih,
istezali glave i buljili u mrtvačeve širom otvorene oči.
Čak ni poslije dvadeset godina rada u policiji, Mirza još
uvijek nije uspio dokučiti tu ljudsku zaluđenost tuđim
nesrećama i smrću.
– Možete li ga prekriti nečim ili prebaciti negdje
drugdje? – nečiji nervozan glas ga trže i on se okrenu.
Muškarac u skupom, zagasito sivom odijelu već je
pružao ruku ka njemu.
– Ja sam Ibro Muhić, glavni organizator! Moj zaštitar ga
je našao tako dok je obilazio prostor!
– Samo bih volio da znate da nam danas u posjetu
dolazi poznati pisac iz Kanade, Kiltt Morbid, pa ako bi
mogli da što prije završite sa tim šta radite!
Glas organizarora postade tiši, i skoro da šapnu
inspektoru na uho:
– Vi garant poznajete Emina Šehića, mog bližeg rođaka a
našeg ministra! On je jedan od sponzora sajma, pa ne
bi… – nije stigao da dovrši šaptanje, doktorica ga
prekide u pola riječi:
– S obzirom na njegove godine, mogu reći da je
preminuo od infarkta miokarda. Lijeva ruka mu je
kljaknuta kao i čitava ta strana tijela, a desna mu je
zgrčena i podignuta na prsa. U njoj je bila bočica sa
tabletama nitroglicerina. Nije je uspio ni otvoriti! –
skidala je silikonske rukavice sa svojih prstiju i smiještala
ih u ogromnu torbu.
– Dob'ćete kompletan izvještaj čim ga detaljno
pregledaju, ako za tim uopšte bude bilo potrebe.
Rukom je pozvala vozača i tehničara. Oni priđoše,
uhvatiše poluge nosila i podigoše ih na točkove. Leš
prekriše dekom.
– Sad’ možemo da ga prebacimo u mrtvačnicu!
– Eh da, nisam sto posto sigurna, ali čini mi se da mu je
koža na vratu probodena na dva mjesta oštrim
predmetom, ne većim od vrha igle!
Inspektor se trže na njene riječi.
– To može značiti i da je bio dijabetičar. Možda nađete
među njegovim stvarima špricu i inzulin! – doktorica
dovrši svoj monolog i izađe iz galerije.
Inspektor pogleda ka dvojici policajaca i naredi im da
prate hitnu. Krupni tehničar ga u prolazu okrznu svojim
tijelom, zakači ga sa nečim po nozi i povuče za sobom.
On izgubi oslonac i pade na pod. U isto vrijeme se
pomjeri i mrtvac na nosilima. Ispod samrtničkog
prekrivača izviri pjegava šaka i krenu prema
okupljenima. Oni zavrištaše od straha i počeše panično
bježati, rušeći štandove pred sobom.
Mirza oslobodi nogu, protrlja bolno mjesto i izvuče tanki
lanac ispod sebe. Na njegovom kraju visila je knjiga. Bila
je umotana u smeđu kožu, čvrsto stegnuta kaiševima i
zaključana hrđavim katancem. Drugi kraj lanca je
završavao oko starčevog zgloba, na zlatnoj narukvici.
– Koji kurac je ovo? – iznenađeno upita dvojicu
policajaca, pa ustade i spusti knjigu skupa sa lancem na
nosila. Namršteno pogleda u unezvjerene pozornike.
– Zar ga niste kompletno pretresli dok ste mu tražili
dokumenta? – morao je priznati da se i sam uplašio
kada se leš pomjerio.
– Nismo! Garant mu je pala na pod! – zamuckivao je
mršavi policajac.
– Skinite tu jebenu knjigu sa njegove jebene ruke i
ubacite je sa ostalim jebenim stvarima u auto. A vi
gospodine Ibro, rođače od ministra, krenite sa mnom u
jebenu stanicu! – inspektor je prosiktao kroz zube.
Među kolegama je bio znan pod nadimkom “Jebeni
okidač“, baš zbog svoje nagle naravi i burnog
temperamenta. Uslijed neprospavanih noći i dana,
okidač „Jebenog okidača“ je bio nategnut do kraja.
– Odmah! Imamo da obavimo jedan mali razgovor! –
organizator ga je nijemo posmatrao.
– Ali prije toga naredite svojim gorilama da čuvaju ovaj
jebeni štand ko oči u njihovim okruglim glavama! Jel’
jasno? – pod „gorilama“ je mislio na petoricu zaštitara
koji su stajali oko upirlitanog gospodina.
Jebenog li vikenda!, pomisli Mirza i nagazi na
polomljenu betonsku ploču platoa Skenderije. Udahnu
hladan decembarski zrak duboko u pluća i nestade u
gustoj magli.
Radni dan se skoro bližio kraju. Inspektor je prvo ispitao
organizatora sajma, a zatim i njegove zaštitare.
Pregledao je snimke sa kamera, ali na njima nije vidjeo
ništa sumnjivo. Složio je iskaze ispitanika u fasciklu i
smjestio je u kutiju sa starčevim stvarima, donijetim iz
mrtvačnice. Ustao je sa stolice, ugasio svjetlo u
kancelariji i napokon krenuo kući.
Dočekao ga je uski mračni hodnik i hladna soba. Spustio
je kutiju sa dokazima na sto, upalio kotao za grijanje, i
uključio bojler. Nije ni stigao da se istušira, već je hrkao
zavaljen u svojoj omiljenoj fotelji. Tako je dočekao
nedelju.
Bilo je podne kada je ustao. Istuširao se, skuhao kahvu i
uzeo knjigu iz kutije. Katanac joj je bio polomljen, a
omot skinut. Otvori je. Na požutjeloj stranici od
pregamenta se nalazio crtež kapije ispod koje se
naziralo nekoliko nečitkih slova. Mirza spusti knjigu na
koljena, utonu u mekani naslon fotelje i zatvori oči.
Hrapavi glas ga trgnu iz sna. On iznenađeno skoči na
noge i nađe se pred visokim, maskiranim muškarcem.
Dugi plašt prekrivao mu je nezgrapno tijelo, a ispod
kukuljice virilo je ružno i četvrtasto lice. Jebo ti sve
svoje, kako mi uđe u kuću? Mirza zamahnu pesnicom da
ga udari, ali promaši. Nespretno se zatetura i čelom se
zabi u tvrdu površinu. Ispravi se i ispred sebe ugleda
ogromnu drvenu kapiju. Nemoguće! Osvrnu se. Stajao
je na uskom prašnjavom putu. Oko njega su po zemlji
puzali ljudi u prljavim haljama i za sobom vukli isklesane
kamene blokove. Pored njih na okićenim konjima su
jahali vojnici u oklopima. Galamili su i vitlali mačevima
po zraku.
Ja svakakih budala, majko mila!, pomisli inspektor i
prope se na prste kako bi provirio preko zidine koja se
pružala sa obje strane kapije. Igman se nazirao u daljini.
– Pusti me da prođem! – mirnim glasom se obrati
grmalju ispred sebe, pokušavajući u isto vrijeme da
sredi paniku u svojoj glavi.
Još prije par sekundi je bio u svojoj kući. A sad?
– Jok! – odgovori mu ovaj i počeša se po nosu.
– Halo ba paša, pusti me kući! – smirenost u Mirzinom
glasu je polako nestajala. Iako je i sam bio izrazito visok i
krupan, ipak nije mogao da se bori sa divom koji je ga je
mrko gledao.
– Gluhi?! Čujemo li se? Moram kući, u Saraj'vo! –
prstom je pokazivao preko zida.
– Haaaa? Đe? – promumlja zbunjeno rmpalija i kao da
se nečega prisjeti, upita:
– A đe ti je pečat?
– Kakav jebote sad pa pečat? – Mirza skoro vrisnu od
muke.
– Skoni se da prođem! Š'a se praviš mangup?!
– Miči to svoje dupe sa puta! Odmah! – sada je već bio
na rubu živaca.
– Đe ti je pečat od kralja i vlasti? – grmalj je stajao na
istom mjestu, ne obazirući se uopšte na inspektorovo
histerisanje.
– Koje bolan vlasti?
– Jebem ti sve, da ti jebem!
– Pa ja sam jebena vlast!
– Sa'ćeš da vidiš! – Mirza zarovi po džepovima tražeći
policijsku legitimaciju. Sranje, pa ja sam u trenerci!
shvati.
Okrenu se ka puzačima i vitezovima na konjima, pa poče
urlati i na njih:
– A koji đavo vi radite tu? Ha? Snimate neki film?
– Odmah mi pokažite dozvolu za cirkus koji tu pravite!
Krenu ljutito ka kapiji, odlučan da kroz nju prođe milom
ili silom. Nešto ga udari u leđa. Dok je padao u prašinu,
krajičkom oka uhvatio je poredane topove duž kamenih
zidina. Njihove duge cijevi bile su podignute u vis i
okrenute prema gradu.
– Jebote, šta je ovo? – hroptao je bolno.
Maskirani ga uhvati za majicu, strese i procijedi ljutito:
– Đe pečat?
Iznad grmaljeve glave, gotovo na vrhu drvene kapije bilo
je ispisano zlatnim slovima:
Beati Petri in VerBosnae anno MCCXLIV.
Sunce je nemilosrdno pržilo inspektora po vratu. On se
ponovo osvrnu i zapazi da je trava na kojoj je ležala
ogomna utvrda bila zelena. Jel ovo B'jela tabija?Ma ne
može biti ovol'ka!! Jebeš me mahnita ako ja nisam skroz
puko!, pomisli i izgubi se u rukama rmpalije.
U treptaju oka, inspektor je ponovo sjedio u svojoj
fotelji i na krilu držao knjigu mrtvoga starca. Majica na
bolnim leđima bila mu je mokra. Sa naporom je skide i
ugleda tragove krvi po njoj.
– Jebenog li košmara! – opsova, obrisa nadlanicom
znojno lice i baci knjigu na pod.
Listovi u njoj zašuštaše. Gledao je u crtež mosta.
– Sad’ sam potpuno budan i nisam raspoložen za još
zajebancija? – reče i ustade.
Čuo je pucketanje kotla i zvuk lopate kojom je komšija
čistio snijeg ispred kuće. Sa streha su visile ledenice.
Sarajevo je već danima bilo okovano ledom.
Treptaj.
Učinilo mu se da čuje meketanje. Nemoguće! Širom
otvori oči. Stajao je na strmoj i skoro ogoljenoj padini
nekoga brda. Oko njega su pasle koze. Kroz usku klisuru
probijala se rijeka, preko koje je bio nadvijen visoki luk
bijeloga mosta.
– Vid’ Koz'ja! Od'kud ona? – ništa mu više nije bilo
jasno.
Iako mu je sve izgledalo drugačije, Mirza prepozna
Miljacku. Strča bos niz golu stranu i nađe se na kraju
duge kolone. Ljudi oko njega su nosili stare narodne
nošnje i vodili su za sobom natovarene konje i magarce.
Sve je smrdilo na znoj i životinje. Iako su ga leđa užasno
boljela, inspektor stavi obje ruke na pas i ponovo
pribježe metodi laktanja. Vješto se progura do sredine
mosta, gdje ga dočeka čovječuljak u šarenim šalvarama i
sa velikim turbanom na glavi. Sjedio je na ogromnom
malju i slušao suhonjavog mladića koji je na ćupriji
telalio naglas:
„Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali
izjavljujemo, ako se ne uvaži, i ako ostanete uporni, da
će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve
uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u
majčinoj utrobi jer je pripravljena i teška artiljerija. Princ
austrijski, Eugen Savojski, godina 1697.“ Telal završi
svoju objavu i ode putem niz Darivu.
– Jel’ to stig'o neki cirkus u grad a da ja to ne znam? –
inspektor se nasmija.
– Đe muhur? – čovječuljak ga upita i ustade.
– Đe šta? – Mirza ga iznenađeno pogleda.
– Prco mani me se, svega ti! Pohapsiću vas sve redom! –
krenu da ga zaobiđe, ali ga patuljak uhvati za nogavicu i
povuče nazad.
– Ja te haman nešta priupitah! Bome jesam! – zapiskuta
ovaj sitnim glasom.
– Bez sultanovog muhura ne'mereš u Šeher, pa da si još
toliki!
– Koji vam je kurac svima danas?! – inspektor trznu
nogom da ga se oslobodi. Dlan ga je svrbio, ali se
suzdržao da ne udari malenog čovjeka.
Iznenada, osjeti miris dima i gareži. Modro nebo lizali su
rumeni jezici. Miljacka je ključala od vreline, a Sarajevo
je bilo u plamenu. Irma!, pomisli i nešto ga stegnu u
grudima. Potrča preko ćuprije. Čovječuljak odskoči
poput lopte skočice, sustiže ga i maljem lupi po
cjevanici.
– Muhur?! – dreknu i iskezi naborano lice.
Mirzu prekri sivi pepeo, on nemoćno klonu i zatvori oči.
Probudio se na podu svoje sobe. Noga mu je bolno
pulsirala. Opipa rukom ogromnu oteklinu na mjestu
gdje ga je patuljak udario i zaječa. Šta se ovo koji kurac
sa mnom dešava? Moram zvati Hamida u pomoć!
Moram čuti Irmin glas! Moram znati da li je ona dobro!
Vidio sam svojim očima kako grad gori!
Na jedvite jade se dovuče do stola i dohvati mobitel.
Leđima se nasloni na drvenu nogaru i pogleda u
starčevu knjigu koja je ležala pored njega. Na iskrzanom
papiru bila je nacrtana planina. Oh ne!
Treptaj.
Svjetlost upaljenih baklji obasjavala je široku ledinu
obraslu šašom. Crna ravna planina sjekla je zvjezdano
nebo tačno iznad njegove glave. Ma nema jebene šanse
da je ovo Igman! Inspektor je sjedio na ogromnoj hrpi
kostiju, okružen ljudima u kratkim tunikama. Kožne
kape su im prekrivale glave i sakrivale smrknuta lica.
Osjetio je veliki strah kada je među njima ugledao
rogatu zvijer sa tankim štapom u lijevoj ruci. Praporci
upleteni u nakazinu dugu kosu su ritmično zveckali, dok
je ritualno plesala oko lomače na kojoj je gorjelo ljudsko
tijelo. Neman iznenada stade, onjuši vazduh i oglasi se
rikom od koje se inspektoru zaledi krv u žilama. Ostali
kleknuše na zemlju i počeše lica mazati blatom.
– Jebo me svak’ ako ste vi normalni! – uzviknu Mirza i
skotrlja se sa hrpe kostiju.
Krenu da puzi ka šaši, što dalje od lomače.
Rogata zvijer je dahtala za njim, brzo ga sustižući. Među
riječima koje su izlazile iz nakazinih iskrivljenih usta,
Mirza je razaznao samo jednu jedinu riječ.
Vunj.
Neman ga stiže, uhvati za ramena i prevrnu na leđa. U
ruci joj se dugi štap pretvori u zmiju. Zmija ispruži svoje
gipko tijelo, zasikta i ugrize zbunjenog čovjeka za vrat.
Inspektor preneraženo vrisnu. Nesnošljiva bol mu se
preko kičme proširi ka rukama i nogama. Ja sanjam! Ovo
mi se ne dešava! Budi se konjino! Budi se!
Otvorio je uplašeno oči. Uh dobro je! Bio je ponovo u
svojoj sobi, zavaljen u naslon stare fotelje. Osjećao je
utrnulost u mišićima i čuo zujanje u ušima. Sa naporom
je pomjerio prste i njima uspio dodirnuti displej
mobitela. Iz zvučnika je odjeknuo Hamidov promukli
glas:
– Đesi jarane? Šta to se ne javljaš?
– Stig'o ti je ljekarski izvještaj u vezi onog starca. Kada
su ga skinuli, imali su šta i da vide. Tijelo mu je bilo puno
ožiljaka i rana, kako starih i zaraslih, tako novih i svježih.
– Sve su prilike da ga je nek'o već duže vrijeme mučio.
– Hm, samo ne kontam od kuda im zmija po ovoj zimi?
– Ali o tome ćemo sutra! Uživaj u vikendu i pozdravi
Irmu. Čujemo se!
Sranje, uključio sam govornu poštu! Mirza ponovo
pokuša da pomjeri prste, ali ga oni više nisu slušali,
tijelo mu je bilo paralisano.
Jedino čime je još mogao micati bile su oči. Knjiga na
njegovom krilu se pomjeri i otvori. Na izbledjeloj stranici
bio je utisnut žig u obliku ljudske šake. Oko njega je
crvenom tintom pisalo na bosančici:
„Дɣбок ѣє прєΔɣбок mвоѣ сɖɴ, ɖʌ ѣош Δɣбʌѣɖ ѣє
ѣɖвɖ“. (Dubok je predubok tvoj san, al još dublja je
java).
Evo i jebenog pečata! Jebem ti pečat, muhur i vunj!
Jebem ti jebenu knjigu i jebenog starca! Želio je da vrišti
od bijesa, ali su mu usta bila kao zalivena.
Zvuk ključa u bravi i topot sitnih koraka ga trže iz
agonije.
– Mama, šššššššš, tata spava! – kćerkin glasić mu
pokrenu obamrlo srce.
– Vidi! Donio mi je poklon! – osjetio je toplinu dječijih
usana na svome licu.
Djevojčica uze knjigu sa njegovog krila i nestade u
kuhinji.
– Ima i slika! – pergament zastruga poput oštrice noža.
– Kakva ti je to knjiga?
– Gdje si je našla?
– Pa to nije slikovnica, to je Alifakovac, staro groblje! –
Irmin glas i sitni koraci utihnuše.
Neeeeeeee! Bože, molim te!
Vrele suze slijevale su se niz Mirzinu hladnu kožu. Kapci
su mu postajali preteški. Još samo jedan otkucaj i…
Treptaj.