Mevludin Spahić

S U M RAČ N O S TAN J E

PREPOROD 1998

1
I

Poslije svih neuspjelih poku{aja da ga natjeraju da stavi svoj potpis na izjavu i priznanje,
izmi{ljene i, s njihove strane oblikovane, njegove krivice, uvodili su nove inkvizicijske
mjere prisile da bi mu slomili fizi~ki otpor koji je samo ~vrsnuo i postajao istrajniji na
vanjski bol i patnju. Čudilo ga samo to sa kojom uporno{ću , ili su stvarno ubije|eni u to
{to su mu spo~itavali kao krivnju i jeres, `ele dokazati inkriminisanje radnje verbalnog
delikta koji po Krivi~nom zakonu nije bio ba{ jasno kvalifikacijski utemeljen i
sankcionisan, ali njegovi duhovni i intelektualni stavovi, njegova vjera i njegov moral,
kojeg je on u nekoliko navrata predo~io i javno branio u spontanim razgovorima,
poprimili su odliku dru{tvenog zla koje, kao virus pogubne epidemije, mo`e zaraziti
narodno tkivo i sav politi~ki trud i usmjerenje revolucionarnih rezultata i stremljenja
okrenuti u drugom, ne`eljenom pravcu. Njegovi stavovi su mogli postati zajedni~ko
mi{ljenje mnogih drugih. Mogli su ruinirati i nagristi ~vrste temelje dr`ave. Poljuljati i
uznemiriti ustaljen tok i raspore|enost vlasti moćnika. Unijeti ko{mar u tihe i mirne snove
u svili, kadifi i ko`nim mehkim foteljama. U~initi vanjski svijet eksplozivnim. Izazvati
glasne ekcije mase od kojih pucaju stakla iza kojih zadovoljne o~i politi~ara i vlasti se
odmaraju na mirnom krajoliku. Sru{iti mit o nedoku~ivosti. O toj uzvi{enosti koja ima
opojnost i sreću. Tu sreću treba braniti svim sredstvima. Moral i istina je pozadina. Oni su
siću{ni i bezopasni. Odbrana toga je ogromna i silovita. Mehanizmi te odbrane su ne{to
opipljivo i upotrebljivo. Skoncetrisano i u strogom redu. Do perfekcije. Moral i istina su
nevidljivi i nematerijalni. U prvom planu je materija. Materijom prilagoditi odre|enu
istinu. Moral napraaviti pomoću materije. Sa~initi ugodan i poslu{an moral neugodnom
materijom. Materiju koja se ne uklapa u {emu `eljenog morala i istine, zamijeniti ili
odbaciti. Definitivno. Dovesti materijalne stvari u red. Zato su njegove ideje ~edo koje se
mora ugu{iti odmah jer ima odvratnost i opasnost monstruma. Svi ti napori su mo`da
samo rutina sistema. Zakonski {ablon. Da se ne{to radi. Sivilo nedoga|anja da se u~ini
podno{ljivim. Opravdati glomazan aparat bezbijednosti koji tro{i te`ak rad i napor mase,
koja tegli i vu~e spokojna i sretna jer nad njom vdije moć zakona i ~uva je od neprijatelja
koji taj sklad mirnog rada i umora ne smje remetiti. Mogli su ga jednostavno zgaziti kao
travku na bezbroj na~ina. U~initi ga fizi~ki nepostijećim. Probosti ga kao leptira
ogromnom ~iodom a onda kao fosil ostaviti u arhivu naslje|u da se nadviruje na po{ast
koja je prijetila i koju su kao bezbrojne opasnosti anulirali i u~inili bezopasnim radi sreće
generacija koje dolaze. U~initi to brzo, lahko i bezopasno.
Ali {ta poslije? [ta poslije toga? Čime ispuniti obavezu pronala`enja neprijatelja sistema?
Čime i kome dokazati snagu vlasti? Nad kime? Nekim drugim? Mek{im? Ne... Ovaj je
ba{ dobar uzorak. Čvrst i opasan. Neprijatelji su ~vrsti i pasni i samo ih ja~i od njih
mogu nadvladati. Kao sistem pobjednik. Slast pobjede je veća ako se do nje do{lo te`e.
A on nije `elio pokleknuti. Priznati krivicu koja nije krivica. Postoje i nepisani zakoni
~asti. I oni se moraju po{tovati. Izdati to bilo bi kao pljunuti sebi u lice. I sa
“priznanjem” isto ga je ~ekalo kao i bez njega. Robija i tortura. Ovaj otpor ga bar ~inio
ravnopravnim sudionikom u neravnopravnoj borbi. Suprotstavljao se du{om i trpnjom
bola jer je tijelo bilo već klonulo. Na nove obrade i mu~enja vi{e su ga vukli nego {to su
ga vodili. Sve nejasnije je raspoznavao siluete mu~itelja zbog ~esto zatvorenih o~iju
podlivima i oteklinama arkada. Sve nerazgovjetnije su mu dopirali glasovi i pitanja zbog
stravi~ne zuke i bola u u{ima od udaraca i {amara isljednika. Na njegovoj glavi su bile
izvagane mnoge te`ine ruku i udaraca. Nije pri`eljkivao smrt i pitao se za{to. Dolazio je
do spoznaje preturajući po uzburkanoj du{i o snazi svoje duhovnosti i vjere. O preziru. O
2
istrajnosti i naumu. Njegova teorija koja je bila i si`e optu`nice je da su ~ovjeka
oslobodili okova samo u fizi~kom smislu da bi slu`io sistemu i robovao privilegovanoj
manjini odre|enih, a da su njegova, odnosno svi drugi pogledi i ubje|enja, ono sa ~ime se
ra|a i u {ta vjeruje, prigu{eni, kontrolisani i dostupni tek toliko da su nezamjetni. U
jednom trenutku osjetio je i spoznao da dio njegovog naroda kome je pripadao dr`i se
pod prismotrom i nastoji se politi~ki rasturiti na zanemarljive ~inioce, ne dozvoliti
homogenizaciju vjere, pogleda i jedinstva. Po~eli su sustavno brisati navike, naslje|e i
nametati pla{t navodnog zajedni{tva sa o~itim predznakom većine. Svako drugo
mi{ljenje bilo je zlo~in. Ste~eni prkos i uro|ena pravi~nost sjedinili su se u tvrdoglavost.
Ali ne nepromi{ljenu tvrdoglavost. Tvrdoglavost razuma koja ga odvaja od animalnih
stvorenja. Čini ga ~ovjekom. Zbog te ~ovje~nosti nije smio pokleknuti. Rezultat je bio
unaprijed poznat, ali la`irane pobjede. Pravu pobjedu on je osjećao u sebi svakim danom i
znao je da ga samo ta ~injenica nadahnjuje da istraje do kraja. Kada bi odustao bilo bi
kao da nije ni po~injao ovu veliku bitku. Njegov ponos i ideali bili si zga`eni. On bi bio
robotizirana jednka u masi sa ugra|enim programom pona{anja i `ivljenja. Bez vlastitog
razuma i htijenja. Tome će se oduprijeti. Cijena nije bitna. Pobjeda i rezultat ne idu
uvijek skupa.
I kada su isprobali sve moguće na~ine prisile i mu~enja do granice smrti, i kada nisu
uspjeli, ne priznavajući nemoć koja je bila vidljiva, primjenili su drugi metod. Sjetili su
se torture razuma i duha. Napasti direktno na razum. Pritiskom okoline. Kad razum oboli
manipulacija njime ja lak{a. Imat će ga pora`enog na taj na~in. Poslu{nog kao dijete.
Bezopasnog za sva vremena. Sistem je time materiju uspio prilagoditi moralu i istini.
Nanovo je uspostavljen sklad. Duha i tijela. Jedinke i mase. Jo{ jedan mali {araf je
pritegnut u velikoj dr`avnoj ma{ini.
Stoga ga nije iznenadilo kada su ga izveli na pretres odre|ujući mu po slu`benoj du`nosti
branioca i na prijedlog javnog tu`ioca vje{taka psihijatra, a koji je bio sluga sistema i sa
već pripremljenom slikom bolesti pravdajući ~injenicom da su negdje u njegovom
zdravstvenom kartonu na{li trag njegove psihoze, te prika~enom dijagnozom, navodno
utvr|enog oboljenja sa toliko teorijske uvjerljivosti da je predsjedavajući vijeća sudija
samo zaklju~io neophodnost izricanja za{titne mjere obaveznog lije~enja sa neodre|enim
trajanjem. Njegova li~nost u takvom predo~enom stanju {izofrene psihoze nije se mogla
uklopiti u svakodnevni milje spokojnosti i ustaljenosti sistema bezbjednosti ljudi, s toga
je bila potrebna izolacija u nekoj od psihijatrijskih bolnica zatvorenog tipa. Farsa
izobli~enja njegovog du{evnog stanja poprimila je izgled stroge uvjerljivosti i
ozbiljnosti. Niko od prisutnih pa ~ak ni njegov advokat branioc niti jednim proturje~nim
pitanjem nije izrazio sumnju u navode vje{taka tako poku{ao popraviti polo`aj
okrivljenog. On sam je vi{e li~io na pijanca podbuhlih crvenih obraza, obje{enih
podo~njaka i o~iju koje su skoro nezainteresovano buljile u spis ispred sebe. I on je bio
nepopustljiva karika u lancu sistema koji ga vezao. Bio je tu`ni klovn koji samo
refleksom igra u predstavi cirkusa. U sjećanju mu je trajno ostao utisnut njegov slu~aj i
pretres koji je predsjedavajući vijeća sudija porotnika otvorio kratkim upoznavanjem sa
prisutnim u sudnici, a nakon uzimanja generalnih podataka od optu`enog.
Glavni sudija na svom okruglom, mesnatom, glatko izbrijanom licu je nosio tamne
nao~ale i kada ih je prvom prilikom skinuo sa namjerom da protrlja dlanovima o~i,
Ibrahim zapazi staklastu uko~enost jednog oka koje se nije pmjeralo. Gledalo je prema
dubini sudnice bezosjećjno i djelovalo je hladno i mrtvo. Drugo prirodno oko mu je zbog
tog bilo mnogo `ivahnije i aktivnije kao da je `eljelo nadopuniti pokritu tamnu rupu u
njegovom popolovljenom vidu. Iz njegove ozbiljnosti kojom je dr`ao zategnutost lica
naslućivalo se iskustvo. Druga dvojica sudija porotnika tako|e ljudi u poodmaklim
3
godinama ispitiva~ki su kru`ili pogledima po sudnici zadr`avajući ih za trenutak ~as na
advokatu, tu`enom ili javnom tu`iocu.
Sudija je po~eo pretres pitanjem:
“Okrivljeni Ibrahime, da li ste upoznati sa optu`nicom kojom se teretite i {ta mo`ete reći
u vezi s tim?”
“Da. Upoznat sam putem svog branioca, za kojeg smatram da je nepoteban u ovom
krivi~nom postupku”, odgovori Ibrahim D`ero, tridesetogodi{nji ~ovjek, plave prorije|
ene kose, blijedoplavih o~iju i sa o`iljkom na licu koji je bio jedva vidljiv a poticao je jo{
od dje~ijih nesta{luka i nezgode vezanih za njih. Bio je visokog rasta, ko{~aste
muskulature.
“Za{to?”, upita sudija sa prizvukom iznena|enja u glasu.
“Zato {to se ne osjećam krivim i {to se nema {ta braniti, a ako već moram onda ću sebe
najbolje braniti”, odgovori Ibrahim.
“U redu”, slo`i se sudija sa odlukom Ibrahima, ali dodade: ”Da bi legalnost postupka bila
prisutna i uz to se po{tovala na~ela prava, predla`em da branilac ostane. Ipak će ti vi{e
pomoći nego {to ti mo`e {koditi”.
Ibrahim prećuta ovo sudijino insistiranje. Nakon kraće {utnje sudija nastavi vo|enje
postupka prethodno dobiv{i i odobravanje javnog tu`ioca kimanjem glave.
“Dakle, krenuti ćemo redom: Je li istina optu`eni da ste kriti~nog dana pred svjedocima
na Bajram-namaz tekuće godine, prigodom zajedni~kog okupljanja muslimana koji su
iza{li sa Bajram-namaza iz d`amije i u me|usobnim razgovorima izrekli inkrimisane
rije~i za {to se teretite, a to je: Da je ovo dru{tvo u kome svako nau~i `ivotinju da govori,
a ona onda govori umjesto njega, a on zanijemi”.
“Ne”, odgovori kratko Ibrahim.
“Dru{tvo u kome dobri smrde i svako bje`i od njih. Ali im se dive iz daljine”, nastavi
sudja sa navodima optu`be.
“Ne”, odgovori ponovo Ibrahim prije nego je skrenuo pogled po prisutnima koji su ga
pa`ljivo pratili.
“Dru{tvo u kome nema pogani, sve se rastvara u ljubavi. To su ljudi bez osjećaja krivice,
ljudi koji se smije{e i `deru”.
“Ne”, Ibrahim osta kod kratkih odgovora.
“Pori~e{ da si to izgovorio?” upita sudija.
“Nisam izgovorio, ali jesam ponovio”.
“Kako to sad?” nestrpljivo upade u ispitivanje javni tu`ilac bez prethodnog dopu{tenja od
strane sudije.
“To je izrekao Elijas Kaneti, ja sam ga samo citirao”.
“A za{to ste ba{ izdvojili ove citate o dru{tvu?” priupita sudija.
“A za{to ba{ dru{tvo u njima prepoznaje sebe?” upita i odgovori Ibrahim.
Poslije ovoga u sudnici nasta kratki tajac. Svi su osjećali zbunjenost, ali u neku ruku i
zadovoljstvo, jer je optu`eni ipak priznao navode za koje se tereti. Spolja doprije tresak
neke ba~ene daske i iskidane rije~i razgovora ljudi. Jedan povik koji zamre. Ovo kao da
bi znak koji prazninu ćutanja ispuni novo pitanje sudije:
“I jo{ si dodao: Gdje bogovi umiru, smrt postaje jo{ razuzdanija. [ta si mislio ovim?”
“Da. Pa mislio sam da tamo gdje nema vjere u Boga nema ni morala. A gdje nema morala
nastaje kaos”.
“I misli{ da si ti taj “pozvani” koji treba da propagira nove forme i popravlja ovo dru{tvo
u kome su ipak većina zadovoljni i spokojni?” nastavi sudija.
“Haksli je rekao: “Samo jedan kutak svemira mo`ete sigurno popraviti, to ste vi sami”, po
tome, a on zna vi{e od nas ovdje, u mom nastojanju da mijenjam svijet i dru{tvo, već
4
sam osu|en na neuspjeh. Zbog toga mi ne bi trebali spo~itavati grijeh i krivicu”, Ibrahim
nastavi mirno odgovarati sudiji.
“Ponekad iz labavog pokreta bez odre|enog ustrojstva na povr{inu zna da isko~i misaono
obdareno biće. Uzor. Vo|a koji kasnije svojom uzorno{ću uti~e na druge. Taj uzor mo`e
kasnije da usmjeri dru{tvo u nekom mo`da destruktivnom pravcu u nekom datom
momentu”, nastavi sudija nadmudrivanje u ~ijem se glasu osjećao prizvuk ironije i
sarkazma.
“Ta~no. I slon je sam sebi dovoljan, me|utim i krdo slonova ima svog predvodnika”.
Sudija odmahnu rukom `eleći tim gestom vratiti ozbiljnost postupku i nastavi:
“Za{to ste rekli da su slobode muslimana i njihova prava ograni~eni, kada ovo dru{tvo u
svom najvi{em zakondavnom aktu Ustavu garantuje podjednako slobode i prava svim
gra|anima bez razlike na naciju?”
“To je moje mi{ljenje i smatram da bi nabrajanje svih nepravilnosti i nepravdi
muslimanskom narodu bilo zamorno za prisutne, pa uzimajući u obzir dragocjenost va{eg
vremena, ostavljam to kao nerazje{njeno”.
“Ima li pitanja?” upita sudija preletjev{i pogledom po prisutnima i zadr`av{i ga na
javnom tu`iocu o~ekukujći od njega neku reakciju, ali po{to svi odmahnu{e glavom
sudija nastavi sa pitanjima prevrćući u spisku zabilje{ke i dokaze.
“Pori~e{ li da je prilikom pretresa tvog stana od strane pripadnika javne bezbjednosti, a u
cilju istrage i pribavljanja materijalnih dokaza kod tebe prona|ene knjige sofista i drugih
muslimanskih mislilaca kao i jednu, izme|u ostalih, nekoga dr. Irama “Crveni pauk” koji
na{u zemlju upore|uje sa cionisti~kom spram muslimana kao i izvjesni D`emaludin El-
Afgani koji {iri panislamisti~ke ideje i parole o nekom “zbacivanju imperijalisti~kih
lanaca” kolonizatora islamskog svijeta, iz ~ega se vidi da pominjani `ele i preporu~uju
ostvarenje umme, odnosno islamizacije muslimana na unutra{njem planu i ummetu-l-
islam, povezivanje na vanjskom planu sa drugim u svijetu. Dakle, orjentacija ovih ideja je
panislamizacija teroristi~kim na~inom, ~ime direktno, svojim nakanama, ima se namjera
ru{enja sistema i dr`ave. Moje pitanje: “Kakve lance u na{oj dr`avi treba da zbacite vi
muslimani?”
Sudija je trijumfalno nakon ovog pitanja koje je imalo te`inu krivice osmotrio prisutne u
sudnici, vjerujući da je izazvao pozornost i napokon pru`io dokaze radi ~ega je dru{tvo i
uznemireno i ~ega se pribojava, a on kao pozvani da to sprije~i. Ibrahim mlo razmisli, pa
upita sudiju:
“Kome se ovdje sudi? Dr. Iramu i D`emaludinu El-Afganiju ili meni? I koliko mi je
pznato knjigom kao sredstvom jo{ nikad nije po~injen zlo~in. A drugo {to navodite da je
u mom stanu prona|eno optu`no {tivo, tvrdim da je podmetnuto i da ja nisam vlasnik
navedenih naslova. Istina, imam nekoliko knjiga pjesnika sofista kao i svaki intelektualac
i vjernik islama, a posebno odbacujem zaklju~ak i insinuacije koje proisti~u iz va{eg
obje{njenja kao neosnovane i prika~ene da bi ote`ale moj procesni polo`aj okrivljenog. I
smatram da je ovaj proces prije svega blasfemija sotone i montirana napast na slobodu i
dostojanstvo ~ovjeka od strane sistema”.
“Vi to izjedna~iste sotonu i sistem?” sudija je tra`io izja{njenje a sve u prilog
dokazivanja opravdanosti optu`nice iz koje je daktilografkinja na jegove znake rukom
pomno tipkala na ma{ini kao iskaz koji će ući kao dokazni materijal u spis.
“Tako nekako”, Ibrahim osta dosljedan i hrabar.
“Ovo {to si izrekao ima svoju krivi~nu te`inu, zna{ li to?” upita sudija.
“Znam. Haman sam izazvan Va{im fabulatropizmom, a ovo je haman nastavak progona
onih koji druga~ije misle. Ovo je dakle samo nastavak hajke na one koji hule zbog

5
slobode mi{ljenja, a nakon progona heretika od strane inkvizicije i Staljinovog “Svetog
sinoda”. Sve je po starom samo su izvr{ioci drugi”.
Ova Ibrahimova izjava izazva tiho kome{anje me|u porotom.
“Da li nakon ovoga odbrana ima pitanja?” upita sudija trgnuv{i branioca iz letargi~nog
stanja.
“Ne”, odgovori kratko ovaj.
“Javni tu`ilac?”
Prozvani se podi`e, mladić, besprijekorno odjeven, u crnom odijelu sa dobro pritegnutom
kravatom ispod vrata na plavoj ko{ulji, tamne zalizane kose, tanki br~ići iznad deblje
gornje usne koja je bila neprestano podignuta otkrivjući mu bijele zdrve i pravilno
raspore|ene zube, jakog mirisa parfema negdje na tijelu, a koji je dopirao i do Ibrahima.
Dok je govorio vrtio se neprestano u polukrug, pokazujući olovkom koju je dr`ao u ruci
kao skraćeno bojno koplje prema okrivljenom, ~as prema Vijeću sudija.
“@elio bih da nam okrivljeni samo ka`e, ako je hrabar, da li pripada organizaciji
“Muslimanskih intelektualaca”.
Ibrahim je u liku javnog tu`ioca vidio slugu sotone ~iji je zadatak da u ime drugih stavlja
nesretnike na muke u`ivajući u njihovoj maju{nosti pred nemani koja predstavlja snagu
dr`ave i njenih pravila, rigajući vatru u bujici optu`nih rije~i tra`eći uni{tenje `rtve. Malo
se pribra, pa odgovori, ne tu`iocu već sudiji koji je is~ekivao odgovor, a daktilografkinja
odmah nastavi kucati njegove izre~ene rije~i.
“Vrlo dobro znam {ta zna~i neka organizacija u jednopartijskom sistemu koja nema
predznak komunisti~ka ili socijalisti~ka i da bi time konstruisanim izrazom koji pominje
javni tu`ilac sebi stavio om~u oko vrata, zato dru`e sudija, ja priznajem da pripadam
naciji Muslimana, njenom duhu i vjeri, kao svojoj najvi{oj moralnoj vrijednosti, ali sa
tom organizaciom koju ste izmislili nemam ni{ta niti vjerujem da ona postoji, ne bar u
tom obliku kako je vi zami{ljete”. Ibrahim se zatim okrenu javnom tu`iocu i doda:
“A {to se ti~e moje hrbrosti, da ste Vi kojim slu~ajem na mom mjestu, vjerujući u
Va{ pravedni sistem, već bi se tresli od straha i mo`da uneredili. Ja sam jo{ uvijek, hvala
Bogu, postojan i smiren”.
“Insistiram da se okrivljeni opomene na posljedice ovakvog pona{anja”, zapjeniv{i od
bijesa javni tu`ilac se obrati Sudskom vijeću. Ibrahimu bi drago {to naglo splasnu
njegova nadmenost poslije odgovora koji mu je uputio i koji ga je o~ito iznenadio. Sudija
prijedlog prećuta i nastavi sa pretresom.
“Zna~i, Ibrahime, pori~ete djelomi~ne navode iz optu`nice, me|utim mnogo toga ste iz
ovog saslu{anja priznali i izrekli {to ote`ava Va{ polo`aj i ukazuje na vinost”.
“Ostaje na Vama dru`e sudija i Vijeću da, primjenjujući prilo`ene dokaze, ocijenite jesam
li kriv ili ne”, Ibrahim poku{a biti uljudniji, ne iz straha, vi{e zbog kulturnog stava i
dostojanstva li~nosti, ne o~ekujući da se to uzme kao olak{avajuća okolnost.
“Ima li na kraju jo{ neko pitanje ili prijedlog?”, upita sudija okrenuv{i glavu na stranu
prema javnom tu`iocu i odbrani koji su sjedili jedan do drugog, na{to se tu`ilac podi`e
pribran, ponovo po~e rije~ima:
“Ja bih predlo`io da se nakon ovih odgovora okrivljenog, a cijeneći njegovo prethodno
utvr|eno zdravstveno stanje i pona{anje isti uputi na promatranje i vje{ta~enje, te da se
uzme njegova fanati~na religioznost kao i neki odgovori i dokazi koji u sebi imaju “jezik
ludila” poznat u medicini, a koji se prepoznaje naj~e{će u kritici dru{tva”.
Ibrhima uznemiri ovaj prijedlog, jer je posredno mogao pogor{ati njegovo stanje.
Mi{ljenje jednog vje{taka, zanemarujući prisutnost vi{e mi{ljenja, kao na primjer Vijeća
sudija porotnika, mo`e biti zlonamjerno, neru~eno i pogubno za njegovu li~nost. Zato

6
odgovori sudiji brzo i uzbu|eno, prekidajući javnog tu`ioca koji je po izrazu lica imao
jo{ ne{to reći:
“Molim Vas dru`e sudija i vas porotnici da ove insinuacije mog du{evnog stanja odbacite
kao neosnovane i ne dozvolite da zanemarite debelu crtu izme|u psihopatolo{kih
pona{anja na jednoj i socijalno devijantnih na drugoj strani, te da ne napravite i
omogućite moju civilnu neposlu{nost da bude razlogom psihijatrijskoj intervenciji”.
Ibrahim nakratko zastade znajući duboko u sebi se, kada se pojavi neko “ludilo”
pojedinca, opasno za dru{tvo, a u nedostatku ~vr{ćih dokaza za osnovanu krivicu, pote`e
se ~uvar poretka psihijatrija za zadu`enje da to “ludilo” (mal)tretira. Prozrev{i namjeru
javoj tu`ioca, Ibrahim nastavi:
“I ne dozvolite da moj glas bude glas nemoćnog u pustinji. Ra~unam na pravednost ovog
suda”, zavr{i Ibrahim kada je već osjetio kako se njegove rije~i kotrljaju u jamu bez dna.
“Vidite sudija, da se pla{i vje{ta~enja, ~ime pokazuje i sam sumnja u svoje zdravlje”,
likovao je javni tu`ilac.
“A zar bi neki ludak ili psihi~ki bolestan ~ovjek mogao naslutiti zamku koju mu sprema{
svojim nehumanim prijedlogom?”, upita i odgovori Ibrahim.
Sudija lupi u sto klju~evima koje je dr`ao u ruci i zavr{i pretres rije~ima:
“Na sudu je da odlu~i o prijedlozima i dokazima, o kojima ćete biti blagovremeno
upoznati. Dana{nju raspravu smatram zavr{enom, a na slijedećoj biti će pozvani i
saslu{ani svjedoci i predo~eni novi dokazi, ukoliko ih bude, u cilju rasvjetljavanja istine
u postupku, kako bi bila donesena kona~na odluka - odluka suda”.
Sudija skupi spise po stolu, jo{ jednom osmotri prisutne u sudnici i `urno se udalju skupa
sa sudijama porotnicima. Ibrahima su dva pozornika, koji su bili u zadnjim klupama u
sudnici i ćuteći pratili cijelu raspravu, vrtili nazad u ćeliju istra`nog zatvora.

7
II

8
Padao je prvi sumrak na Okru`ni zatvor i du{e zatvorenika koji su prazni saznanjem o
pusto{i vremena, o njegovom dugom sablasnom trajanju, sputani zidovima me|u kojima
tijelo snatri slobodu, oslu{kivali kao poruku i potvrdu du{evnog bola, krikove noćnih
ptica i kreket `aba iz obli`nje mo~vare iz koje je dopirao vla`an smrad trule`i i dolijetali,
uz zastra{ujuću zuku uporni komarci, zabadajući svoje siću{ne otrovne kljove sisali krv
zato~enicima, budeći one zaspale iz te{kih snova, a one budne iz sumornih razmi{ljanja
produ`ujući dnevne trenutke tlapnje.
Glavni diktor neuropsihijatrijske klinike Jovan Maistorović neuropsihijatar primarijus,
~ovjek u pedesetim godinama `ivota, ćelave glave, visokog ~ela koji se ukoso stapao sa
tjemenom i nije se mogla odrediti ta~na granica ovo dvoje, nakostrije{enih sijedih obrva
ispod kojih su sijale odvi{e usplahirene plavoblijede o~i, nosa spljo{tenog na koji je
bu~no disao, debelih opu{tenih obraza i klempavih u{iju, namr{teno je izi{ao iz
sanitetskog vozila, zatvorio vrata i zastao na trenutak kao da je ne{to zaboravio, nanovo
se vrtio i ista otvorio, i opet zatvorio, da bi se na kraju nageo nad vjetrobran staklo i
zatra`io o{trim tonom u vidu naredbe voza~u koji je i{~ekivao svojom pa`njom naget
nad volanom:
“Ostni ovdje i ~ekaj me!”
Voza~ je klimnuo glavom i zavalio se na sjedi{te. Potom se doktor uputio masivnim
stepeni{tem u unutra{njost “kuće pravde” Okru`nog suda, kroz ~iji se hodnik dolazilo do
slu`benih prostorija i Okru`nog zatvora, a koji je bio smje{ten u drugoj polovici velike
zgrade odvojen masivnom gvozdenom pregradom koja je slu`ila kao ulaz i vrata. Iza
zatvora nalazilo se veliko dvori{te zatvorskog kruga, opasano visokim zidom po ~ijem
vrhu se spiralno protezala ograda od bodljikave `ice, sprije~avajući i samu pomisao na
mogući bijeg. Ova kombinacija urbanisti~kog zdanja imala je vjerovatno za cilj
efikasnost sadejstva osude i kazne. De`urni milicioner je doktora propustio bez
prethodnog legitimisanja jer ga je prepoznao, obzirom da je ~esto dolazio kao vje{tak
koji je nasamo razgovarao sa zatvorenicima poku{avajući odrediti stepen du{evne
moguće bolesti ako bi se posumnjalo da je okrivljeni smanjene ili potpune
neura~unljivosti. Mada je bio u poodmaklim godinama ipak je doktorov hod bio hitar i na
licu mu se nije mogao primjetiti znak umora kada se uspeo uz pedesetak stepenica,
zastav{i kratko pred vratima i uperiv{i ispitiva~ki pogled u grafit napisan crvenom
kredom “ne otvaraj vrata iza kojih nema pravde”. Iza vrata {efa smjene ispred kojih je
dirktor bio zastao dopirali su ljuti i bu~ni glasovi i uzvici vi{e ljudi. Iako je pokucao i
nije ~uo da ga je neko pozvao da u|e, doktor, ipak, ra~unajući na svoju privilegovanu
li~nost kod ovih ljudi, otvori vrata. U prostoriji zate~e prizor torture osoblja nad jednim
zatvorenikom i pokidanu re~enicu prijetnje u zraku. Ulazeći doktor mahnu rukom u
visini ~ela u znak pozdrava {efu smjene i prisutnima. [ef smjene je bio zavaljen u
naslonja~ velike crne ko`ne fotelje koji je ispred sebe na stolu imao ostatke objeda,
zdrobljeni kruh, komad slanine i jedan dio ispijene sadr`ine pivske fla{e. Jadnik kojeg su
“obra|ivali” sjedio je na masivnoj `eljeznoj stolici koja je imala drveno sjedi{te. Ruke su
9
mu bile vezane lisicama na le|ima. Nekoliko crvenomodrih fleka na licu i razmrljana krv
ispod nosa i okolo rasje~enih usana ukazivala je da je dobio neposredno nekoliko
udaraca. Pored njega, sa strane, stajao je jedan milicioner, raskop~ane ko{ulje sa
zavrnutim rukavima. Pi{tolji i opasa~i bili su na velkom stolu ispred {efa smjene. Malo
su se trgnuli i svoju nakostrije{enost opustili kada su ugledali doktora istovremeno se
odmaknuv{i od nesretnika kao da su tim gestima priznavali neku li~nu krivicu. Na ova
nihova ustezanja i sam zatvorenik je zna~ajno pogledao u pravcu doktora cijeneći da je
zahvaljujući njemu bar izvjesno vrijeme prestalo islje|ivanje. [ef smjene razvu~e lice u
osmijeh na kome su se isticali debeli crni brkovi i masna svjetlucava brada stopljena sa
debljim podvoljkom i do~eka ljubazno doktora rije~ima:
“Moje po{tovanje, dru`e doktore, izvolite”.
Doktor dostojanstveno pri|e i sjede na drugu stolicu naspram {efa smjene i{kekujući da
se ova situacija zavr{i. [ef smjene ocijeniv{i da je sve ostalo suvi{no u prostoriji obrati se
onoj dvojici milicionara pokazujući glavom na ~ovjeka koji je bio vezan:
“Vodite ga, nastaviti ćemo kasnije”.
Milicionari se u`urbano pokop~a{e opasa~e jo{ jednom se pozdravi{e i izvedo{e osu|
enog ~iji koraci odzvoni{e niz hodnik negdje u dubinu mraka. [ef smjene isprativ{i
pogledom zatvaranje vrata obrati pa`nju na doktor koji mu se osmjehnu.
“Radi{?”, obrecnu se doktor.
“Jo{ uvijek. Ne{to mora{ saznati i silom. Takvi su. Mora{ dobro obraditi. Ni{ta lahko ne
mo`e{. Uvijek u znoju i naporu. Zato je i te`ak ovaj na{ posao. Ali utje{no je to {to mi je
beneficiran radni sta`, pa ću prije i u penziju. Dok drugi spavaju ili se ljube u mekim
posteljama ja rinta~im. Ali neko mora i ovo. A i do{ao zbog onog..”.
“Da. Jesi li sredio administraciju oko njegovog preuzimanja?”
“Jesam”, {ef smjene se sagnu iza stola i izvu~e zadnju ladicu. Malo pretra`i po sadr`ini i
uz mnogo {u{tanja izvadi nekoliko papira. Pru`ajući doktoru upita: ”Hoće{ li jednu
pivu?”
“Ne”, odgovori doktor i priupita: ”[te će{ ovako visoko? [to nisi malo ni`e? Umorih se
dok se popeh”.
“Bje`im od njihovog nivoa”, nasmija se krokodilskim osmijehom {ef smjene pokazujući,
u razvaljenim ustima, krupne rijetke zube ispod crnih brkova misleći istovremeno da je
izrekao neku duhovitost.
“Za{to Nikola?”, upita doktor, boji{ se?”
“Ma ne. @elim da ih gledam u potiljak dolje na krugu. U potiljak. Gledajući ih odavde ja
sam nedodirljiv. Visina je ovo ~ovje~e. Imam osjećaj da sam njihov bog. Njihov
gospodar `ivota i smrti. Oni ne vide da ih ja posmatram. Svaki njihov pokret. S kim
pri~aju, za kim vrte glavom i prstom. I psuju. Sve odavde vidim”.
“Veliki napor za takve obi~ne stvari. Odakle si samo tako debeo ukoliko i ne
spava{ ovdje”, dobaci doktor sa stolice premje{tajući noge.
“Obi~ne stvari? Nisi ti svjestan Jovane koja je to veli~ina osjećaja kad ima{ vlast. Dugo
sam ja kao pozornik mjerio ulice koracima i danju i noću. Po ki{i, snijegu i vrelini sunca.
Ovo zadovoljstvo koje sam do~ekao se ne mo`e ni sa ~im porediti. Ja sam ogroman,
nepobjediv, dok gledam te crviće kako cvile i mole kad ih ja pozvem na razgovor. [to god
zatra`im u~init će samo da ostanu u svojoj ko`i i `ivi. Kad ih ja preispitavam oni, bre,
Jovane zaborave sve, i oca, i majku, i Boga, jer mene tog trenutka mole. Ja sam im tad
ista li~nost i smrt i moguća milost. Ako je Bog kosmos, onda sam ja tog trentka kosmos.
Pa jesam li velik i jak? Haaa?”

10
“[ta je sa politi~kim? Hmm?”, upita doktor pokazujući zadovoljstvo vać na licu, jer je
unaprijed znao odgovor i tome se radovao {to će na neki na~in razbiti samouvjerenost i
nadmjenost Nikole.
“E oni su ne{to drugo. Majku im njihovu. Ti ne mole. Radije će crknuti nego zamoliti ili
zaplakati”, opusti glas {ef smjene.
“Pa zato sam ja ovdje Nikola. Kod mene ide to druga~ije”, dodade doktor.
“Pa i jesu oni za tebe. Ovaj {to ga treba{ preuzeti je ba{ lud. Vidjet će{”.
“Ako i nije poludjet će, garantujem ti. Jer sjeme agresije i ludila je prisutno u svakom od
nas, ali neki inhibirajući centri u mozgu, uvjeti okoline i odgoja, dovedu do prevencije
o~itovanja brutalnosti i nasilje, ali da bi ga imali u {aci i da bi otkrili njegovu bolesnu
stranu, mi mu se ~im nam se pru`i prilika omogućimo uzimanje droge u lijeku i evo ti
ekstremno aberantna pona{anja. Ono {to ne mo`e istraga mi postignemo za desetak dana.
Pacijent otkrije pravo lice, poka`e {ta je iznutra i na{ je buduće godine”.
“Vi ga zna~i obolite?”, upita Nikola ~e{ući se maljavom ru~erdom po bradi.
“Ne, mi mu samo bolest probudimo, a sve radi spokojnosti sistema. Zato sme dobro
plaćeni. Čista prevencija”.
“A {to ako se “politi~ki” odupre i ne bude uzimao lijekove jer mu nisu potrebni, ili
sumnja u njih?”, upita Nikola.
“Onda mi djelujemo ilegalno. Ovo samo ja i ti treba da znamo. Nikom ni rije~i izvan ove
sobe. U narkomanskom `argonu postoji rije~ “speed”, to je za amfetamin koji je
pedesetih godina ovog stoljeća prouzro~io pedeset posto ukupnih ubojstava u Tokiju. Bio
je direktna posljedica. Tako|e se mo`e napraviti kombinacija amfetaminske i barbituratske
komponente koja vodi u intoksinaciju i koja uzrokuje agresivno i vandalsko pona{anje, a
koje je kasnije dokaz pred javno{ću i opravdanje poduzetih dugogodi{njih izolacijskih
mjera radi rodbine, {tampe ili već ne znam koga ako bi se pojavio sa protestom za
pacijenta i interesovao se za njegovu sudbinu. Tako|e je poznato djelovanje LSD-ja od
kojeg se lako postaje ubica. Prije toga ga u~inimo narkomanom. Ni jedna istraga ne mo`e
doku~iti motiv i posljedice pacijentove `rtve”.
“Onda ste vi doktore opasniji”, zaklju~i Nikola vrteći glavom.
“Smo za to jer sam pametniji i jer primjenjujem nauku, a ti silu”, nadmjeno se na{ali
doktor.
“Jah, razli~iti su nam zanati”, govoreći Nikola lijeno pru`i ruku, podi`e slu{alicu, malo
sa~eka, a onda naredi:
“Dovedite, onog muslimana, obezbijedili smo mu preseljenje na “Ahiret”, pogleda u
doktora i za njegovu pa`nju dodade: ”Tako oni zovu onaj drugi svijet”, zacereka se
Nikola tresući se svojim gojaznim tijelom u fotelji, zatim pusti slu{alicu, zahvti pivsku
fla{u i preostalo piće istrese uz bu~no krkljanje u grlo.
Mada je Ibrahim mirno po{ao za ~uvrem koji ga pozvao iz samice da po|e za njim, ovaj
ga, ipak, ~vrsto {~epa za mi{icu lijeve ruke pokazujući snagu zakona kojeg predstavlja i
opominjući ga za grubost koja je prisutna u slu~aju njegovog neposluha. Ibrahim a su
ugurali u prostoriju {efa smjene u kojoj mu je jaka svjetlost elektri~ne lampa na trenutak
zamutila pogled. Brzo se privikao i zapazio doktora koji ga sa zdovoljstvom d`elata zbog
ovakvih rijetlih prilika i{~ekivo pogledom nadmoći.
“Je li to me vodite na gubili{te?”, Ibrahim poku{a biti duhovit, a ujedno isti~ući
ozbiljnost prizora koji je osjećao u sebi znajući da ni{ta dobro ne mo`e o~ekivati
iskusiv{i nepravdu i zlo~ina~ku upornost nakana ljudi koji su ga doveli u ovaj bezizlaz.
“Ide{ ti na |ubri{te”, odgovori mu doktor i dodade, ”na ljudsko |ubri{te”.
“Dobro je da se po~elo ~istiti, doći će i na vas red”, ironi~no odgovori doktoru Ibrahim.

11
“Nemoj da te zdrobim”, prijeteći se podi`e {ef smjene dajući time ozbiljnost i isti~ući
svoj autoritet o prostoriji. Ubrzo se spusti na sjedi{te i rukom pokaza ~uvaru da ide
dobaciv{i za njim zapovjed: “Po{alji Miralema i Radoslava da ga preprate”.
Prigu{enim re`anjem Nikola je osmatrao Ibrahima pokazujući neskrivenu mr`nju, jer su
rijetki uspijevali izaći iz njegove ustanove ne priznav{i krivicu za koju su se teretili.
Osmatrao je Ibrahimovu fizi~ku konstrukciju i ~udio se u sebi kako nije mogao slomiti
silom on i njegovi pomaga~i ovo prosje~no razvijeno tijelo. Da je bar veći od njega pa bi
shvatio zamor sebe. Imao je on pred sobom i gorostasa. Istina vezane dok ih je obra|ivao,
ali na kraju ipak su progovorili i priznali krivicu u koju je ponekad i sam sumnjao. Ruke
su ga danima znale boljeti zbog {amara koje je dijelio takvim. I palica je umarala. Imao
je i nezgodu kada je u bijesu izgubio ravnote`u i smisao za prostor, pa je zbog jakog
zamaha ruke raspalio svom silinim svoga kolegu koji se nagnuo da bi zatvorenika vratio
na stolicu sa koje je poletjeo da padne pod brzim i silnim udrcem. Nikola se dugo
izvinjavao pla{eći se za otkaz, ali sve se dobro zavr{ilo iako je bio terećen od kolege
zbog ovaj imao prelom donje vilice i dugo je nosio crnomodri biljeg preko cijelog obraza.
Da se on pita zaveo bi on druge na~ine mu~enja i istjerivanja priznanja. Smislio bi on već
toga mnogo samo da mu dozvole.
“Do sada si bio ma`en, ali boga mi od sada će stru~njaci preuzeti brigu o tebi. Nau~no će
to obraditi. Mo`e{ se ponositi {to si fenomen ~im se za tebe interesuje i medicina”,
Nikola se hrapavo i tiho cerekao izgovarajući namjere uperene prema Ibrahimr i
istovremeno ga pla{eći.
“Sreća moja da `ivim u dobu nauke. [ta bi bilo da smo u mra~nom dobu inkvizicije? Do
sada bi me ili spalili ili mi oderali ko`u”, odgovori Ibrahim Nikoli.
“Ni{ta za to, imat ću jedno iskustvo vi{e”, smireno odgovori Ibrahim.
“Dobro je Nikola!” doktor poku{a prekinuti Nikolu koji je nesmotreno iznosio, do tog
trenutka pritajene, namjere dru{tva prema Ibrahimu. Nikola zaćuta, ali nastavi nervozno
da dobuje vrhovima prstiju po povr{ini stola ispred sebe. Doktor ga je ispitiva~ki
promatrao kao da zaviruje u njegovu psihu nekim nevidljim sredstvima iskustva i imao se
osjećaj da će poteći bujica rije~i sa njgovih usana, ali doktor osta nijem. U tom trenutku u
prostoriju u|o{e dva pozornika milicionar. Jedn od njih se obrati {efu smjene rije~ima:
“Tu smo {efe, {ta treba?”
“Pomoći ćete doktoru i prepratiti do bolnice ovoga ovdje,” pokaza glavom Nikola na
Ibrahima.
“Jel’ potrebno da ga ve`emo? Je li opasan?” upita onaj isti milicionar.
“Jest opasan, ali mislim da ne treba. Dr`ite ga na oku stalno”, doda Nikola ustajući da ih
isprati. Ibrahimu dobaci tap{ući ga grubo po ramenu:
“Ne vidjeli se vi{e”.
“Gade mi se susretanja s takvim i izbjegavam ih koliko je u mojoj moći”, odgovori
Ibrahim.
Nikola zamhnu da ga udari, ali valjda zbog prisustva doktora samo ga grublje gurnu u le|a
dlanom desne ruke ostav{i da vrti prstom za njim.

12
III

13
Dok su tekli prazni sati jutarnjeg rasanjavanja bolesnka u nekoj bolnoj ti{ini odjela
Psihijetrijske bolnice i bolesnici u nekoj molitvenoj mirnoći sti{avali u sebi hoti~ne, ne
realne snove, sanjane prethodne noći, Ibrahim se pridigav{i osvrtao po sobi koja je imala
nekoliko ~etvornih metara prostora, visokog stropa sa kojeg je na dugom kablu visila
pra{njava elektri~na lampa upljuvana izmetom muha, a u kojoj su bila strpana tri kreveta
na koje je kroz re{etkast ~etvorokutni prozor padala sun~eva svjetlost i pra{ina. Nasuprot
Ibrahimovom krevetu koji je bio izdvojen u kut sobe druga dva su bila na sprat i na
kojima zapazi da le`e dva bolesnika. Jedan od njih, onaj na gornjem krevetu, bio je
okrenut na bok prema Ibrahimu sa obje {ake ruku pod glavom i pokvr~enih koljena
gledao praznim plavim pogledom u Ibrahima. Iz tog pogleda Ibrahim nije mogao naslutiti
znak ni pitanja, ~u|enja ili radoznalost za novo lice sa kojim se dijeli soba, kao da je on
oduvijek tu me|u njima. Čovjek je bio mr{av, pedesetih godina, upalih o~iju ispod
nakostrije{enih sijedih obrva. Prije nego je uspio osmotriti drugog bolesnika, Ibrahim bi
iznena|en hitrinom kojom se ovaj podi`e sa donjeg le`aja i pri|e mu pru`ajući ruku
istovremeno se predtavljajući upita:
“Ja sam Zvonimir, ima{ li cigaru?”
“Nemam, `ao mi je. Ne pu{im”. Ibrahimu bi neprijatno {to takvom sitnicom nije u prilici
da zapo~ne prijateljstvo pa dodade: ”Ali kupiću. Mislim da ću se i sam propu{iti”.
“Hoće{ sigurno. Ovdje svi pu{e”.
Bolesnik se glasno nasmija, okrenu le|a i le`e naa krevet. Brzo se podi`e, sjede i upita:
“Odakle si?”
“Odavde”, odgovori Ibrahim osmotriv{i malo bolje niskog, punijeg ~ovjeka sitnih
zelenih o~iju na crvenom, kapilarima izbrazdanom licu, drhtavih usana i titravim
pokretima prstiju na rukama koje su bile pokrivene nabreklim plavim `ilama.
“I mi smo odavdje, ali odakle si sa vana? Gdje si prije `ivio?” uporno je pitao bolesnik
Zvonimir.
“Iz Sarajeva. Sa Breke”.
“Ja sam iz Mostara, ali ovdje sam dugo. Suho mi je grlo morao bih ne{to popiti. Kad će
ta sestra vi{e?” Osmotrio je vrata, a zatim uhvatio Ibrahimov pogled kako gleda iznad
njega i dodao:
“Ovo gore je Kemo. Bolestan je jadnik. Ima ~ir na mozgu. Često ga boli glava”.
“Odakle mu ~ir na mozgu?” za~u|eno upita Ibrahim i sam svjestan da lupa glupim
pitanjem Zvonimira pridru`ujući se njegovoj nelogi~noj konstataciji i idodade: ”Nisam
~uo za to do sada”.

14
“Ima ovdje raznih bolesti i treba{ se ~uvati. Neke su prolazne. Kad te {~epaju gotov si.
Ja vrlo rijetko izlazim na hodnik ili na krug. Bojim se. Neću da se vratim odavdje
bolestan.”
“Pripazit ću”, re~e Ibrahim identifikujući se u mi{ljenju sa Zvonimirom znajući da je to
samo bolesnikova uobrazilja i da će u ovom okru`enju u kome se nalazi naj~e{će morati
voditi ovakve besmislene razgovore.
Uskoro se pojavila vrlo privla~na medicinska sestra koja je podijelila redovnu
medikametoznu terapiju mirno i po ustaljenom redu po sobama, a kojom je Ibrahim bio
izostvljen jer je novi pacijent i psihoterapeut mu nije stigao istu odrediti. Sestra ga je
samo pozdravila, osmijehnula se i sa nekim radoznalim pogledom zatvorila vrata. Nakon
doru~ka koji je bio vrlo oskudan i zaudarao je na farmake, svi pacijenti su iza{li u
hodnik gdje su podijeljeni u male grupe psihoterpijske zajednice koje su brojale po
sedam do deset pacijenata, a ~iji se rad praktikovao jedanput sedmi~no kao vid lije~enja.
Ibrahimovu grupu kojoj je dodijeljen, a u kojoj su se nalazili bolesnici razli~ite `ivotne
dobi, preuzeo je sa dosta zaka{njenja psihijatar Milenko @elić. Doktor je bio tridesetih
godina `ivota. @ivahno je gestikulirao rukama ispred lica na kome su se isticale nao~ale
okruglih okvira bez dioptrije, dajući mu zvani~niji izgled i ozbiljnost. Imao je kratku
nakostrije{enu sme|u kosu i isturene bijele zdrave zube. Bio je onizak i pomr{av u
blje{tavo bijelom mantilu skop~anom do pod vrat. Neprstano se nadvirivao nad grupu
pacijenata, istezao vrat kao da nekoga tra`i ili prebrojava u sebi. U jednoj zasebnoj, vrlo
zaba~enoj prostoriji odjela, bez mogućnosti ometanja ostalih bolesnika koji nisu bili u
sastavu grupe, mada su se vrata iste kasnije bezbroj puta otvorila i zatvorila kroz ~iji je
otvor uvirilo mnogo lica koja su ne{to tra`ila i skoro uvijek pokazivala znak iznena|enja
u o~ima za ne~im za ~ime se tragalo a toga nije bilo tu, doktor se obratio rije~ima:
“Vidim da me|u vama ima i novih pacijenata i zbog toga ću ponoviti moj i va{ cilj ovoga
grupnog psihoterapeutskog rada, a to je da preko mene u osmi{ljenoj organizaciji na
odjeljenju razvijemo i prihvatimo kao metod va{eg ozdravljenja, kontinuirane interakcije
osoblja i pacijenata, a sve ćemo to postići kroz razmjenu socijalnih iskustava iz ranijeg
va{eg `ivota i time razvijemo osjećaj samopo{tovanja i vrijednosti li~nosti i njeno
pripadanje grupi. Dakle, da pojasnim, analizirat ćemo svako pojedina~no iskustvo koje je
uzrokovalo frustrirajuće i provokativne momente u va{im `ivotima naspram dru{tene
zajednice, odnosno zbog ~ega su ti momenti bili izdvojeni kao neprihvatljivi u skladu
op{teg na~ina i toka `ivota drugih.
Podjeljena tegoba je manja i time sebi olak{avamo. U grupi na ovaj na~in pojedinac se
osjeća po`eljnim i siguran je da će biti saslu{an jer svi unutra dijelimo sli~nu sudbinu i
time posti`emo kroz razgovor “zvu~no zrcalo” odnosno grupnu identifikaciju kao na~in
samorazumijevanja”.
Doktor je malo zastao dajući vremena da se pacijenti priberu i da se sjete svojih ranijih
`ivotnih situacija. Bolesnici su ćutali i gledali u doktora. Obzirom da ova vremenska
stanka potraja, doktor se obrati bolesniku koji je sjedio na kraju reda i koji je ~e{ao tjeme
glave vrhom malog prsta.
“Krenut ćemo od tebe Husejne. Sjećamo se svi da smo po~eli pro{li put izlagati tvoja
iskustva i `ivot koji si ranije `ivio, vraćati unazad i do{li smo do tvoga adolescentnog
doba i doba djetinjstva. Reci nam jesi li bio nekad “socijalno obilje`en” kao dijete ili
mladić prije ulaska u svijet odraslih?”
“Jesam doktore”, Husejn po`uri da odgovori. Drugi bolesnici iz grupe su ga kao pa`ljivo
slu{ali nageti prema njemu.
“Kako, reci nam”, insistirao je doktor ustav{i sa stolice i krećući se u nekom polukrugu
par koraka naprijed par nazad iza stola za kojim je do malo~as sjedio.
15
“Nosio sam na dresu broj sedam. Bio sam u napadu u osmom razredu osnovne {kole
kada smo igrali sa drugom {kolom”.
Doktor naglo stade u svom kretanju, upre pogled u Husejna koji je, kao lo{ |ak, osjetio da
nije potrefio pravi odgovor uvukao ramena i malo se pogurio pod dojmom svog neznanja
i stida. U tom trenitku Ibrahim prasnu u smijeh {to i druge prihvati{e glasno se smijav{i.
Istog trenutka Ibrahim shvati svoju brzopletu i neumjesnu reakciju na Husejnov govor,
zastidi se i umuknu. Doktor poku{a, dajući znak rukama, umiriti grupu. Husejn ohrabren
time po`uri dodati jo{:
“Jo{ jednom su me obilje`ili i rekli da zapamtim i ja i drugi, kad je otac rekao da je on
prva glava u kući a da sam ja kao njegov sin, poslije njega jedino mu{ko, drugi”.
Nanovo grupa prasnu u glasan smijeh spontno slijedeći prvobitnu reakciju, osim Ibrahima
koji je ovaj put ćutao. Zbog ne~ega se i sam Husejn smijao pokazujući kvarne zube u
{irokim ustima debelih usana, skupiv{i mnogo bora na licu.
“Vi!”, doktor je pokazao na Ibrahima, “nemojte vi{e da se smijete i tim remetite red rada
u grupi. A {to se ti~e tebe Husejne”, vratio je pa`nju na pacijenta, ”nisi me razumio, `elio
sam te pitati, da li si nekada bio izopćen, prokazan u dru{tvenoj sredini, odnosno da bi
otkrili tvoje nepovoljne agense u `ivotu koji su se mogli ukorijeniti kao uzro~nici tvoje
kasnije mentalne krize”.
Husejn koji je već bio zaćuto, dugo je mislio, vjerovatno, malo toga razumjev{i u pitanju
doktora. Prebirao je uspomene iz djetinjstva poku{avajuće se sjetiti ne~ega {to bi kao
odgovor zadovoljilo doktora. Nakon du`eg vremena, za koje je trajanje vladala grobna
ti{ina, slegnuo je ramenima i rekao:
“Ne znam doktore, ponekad su na mene galamile kom{ije a ponekad otac. Vala bio sam
prili~no dobar i poslu{an. Vi{e za druge nego za sebe”.
“Dobro, ako si ti bio dobar i neupadljiv prema dru{tvu je li dru{tvo bilo lo{e prema tebi?
Da li se sjeća{ nekog doga|aja kada ti je u~injena neka nepravda ili te je neko u tom dobu
fizi~ki ili na neki drugi na~in zlostavljao? Jesi li se ~ega pla{io?” Doktor je poku{avao
da Husejna navede na sjećanje koje bi imalo nepovoljan predznak njegovog iskustva.
“Pla{io sam se oca koji je ~esto dolazio pijan i koji je galamio po kući. Znao me ~esto i
istući, ali je uvijek govorio tom prilikom da je to za moje dobro, pa mislim da se to ne
broji doktore? Ha?”
“Broji Husejne, broji. To su neki momenti o kojima već mo`emo razgovarati”, doktor je
to rekao takvim produ`enim tonom iz kojeg se naslućivala zainteresovanost za problem i
dobar razlog za nastavak razgovora. Po grupi koja je bil mirna i pa`ljivo i{~ekivala
nastavak doktor je preletio pogledom i glasom nare|enja obratio se rije~ima pri tom
pokzav{i prstom isturene ruke.
“Vi, novi, obratio se Ibrahimu, {ta vi mislite o ovom iskustvu pacijenta Husejna, da li je u
redu {to mu je otac pio alkohol i {to ga je maltretirao?”
Ibrahim bi iznena|en ovom prozivkom, ali se brzo sabra, udahnu zrak, pridi`e se i
odgovori doktoru:
“Prvo, ja se zovem Ibrahim D`ero, nesretno i mimo svoje volje smje{ten sam ovdje. Uz
svo uva`avanje Vas kao doktora i po{tovanja prema ovim ljudima koji sjede pored mene,
ne bih `elio prihvatiti ~injenicu da se mirim sa svojom ulogom koja mi je nazor
dodijeljene. Dakle, ne `elim sudjelovati u ovoj, za mene, pozori{noj predstavi bez
gledali{ta, jer sam na silu podvrgnut njenom toku, izboru teme i mjestu na kojem se
odvija, ne zato {to ovo sve nema nekog smisla, nego zato {to sam ja u ovome besmislen”.
“Stani....stani...”, doktor je bio iznena|en i jedno vrijeme je promatrao Ibrahima,
analizirajući svojim osjetilom vida i sluha i onog, ne{to uro|enog, ne{to ste~enog radom
~ula za raspoznavanjem te`ine i vrste pacijentove bolesti, poku{avajući se odrediti prema
16
istom. Iz iskustva je znao da su mnogi od pacijenata, koji su bili na lije~enju i pro{li kroz
njegovu praksu, bili su vrlo sabrani i odmjereno su vladali svojim postupcima i
inteligencijom srazmjerno dugom lije~enju, ali na kraju, uvijek su pokazivali a na osnovu
dugih i pa`ljivih promatranja onu svoju slabu duhovnu stranu, stranu bolesti du{e.
Pokazivali su sjenu demona na licu i u o~ima a koji se krije unutra u tijelu, negdje u
psihi, u nervima, grizući du{u pacijenta, ~ineći ga, u trenucima krize, drugim bićem
iznutra i izvrnuv{i svijet u njegovim o~ima naj~e{će u zlo koje mu prijeti.
Zbog toga doktor nije `elio prenagliti sa ocjenom i obilje`avanjem Ibrahimove bolesti,
bar ne dok bolesnika dobro ne upozna sa njegovim unutarnjim i vanjskim manifestacijma
nego nastvi sa pomirljvim tonom:
“Istina da sam svijestan da neki misle me|u vama da nisu trebali biti hospitlizirani,
pogledao je na Ibrahima, ja ne znam potpuno va{u istoriju bolesti i razlog zbog ~ega ste
ovdje, nanovo je opkru`io pogledom grupu, ali znajte svi vi da mi u ovoj ustanovi ~inimo
ogromne napore na va{em ozdravljenju i povratku u dru{tvenu zajednicu i porodicu,
skup sa socijalnim radnicima ovdje i napolju `elimo {to bezbolniju i trajniju adptaciju u
prirodne sredine iz kojih poti~ete. Istina da imamo mnogo recidivista, ali to je samo
neklad izme|u va{e li~nosti i vanjske sredine, na koju mi ne mo`emo objektivno mnogo
uticati, ne odre|ujući ovdje krivicu jednih ili drugih. Kad se vi, odvratio je pogled ponovo
na Ibrhima, nakon izvjesnog vremena naviknete na ovaj `ivot i shvatite potrebu tretmana,
vjerovatno ćete biti odre|eniji prema ovom polo`aju. Pred nama je rad i vrijeme.
O~ekujem da ne{to postignemo”.
Doktor je zavr{io i{~ekujući neku reakciju na svoj kraći govor. Obzirom da je Ibrahim
već vodio dijalog sa doktorom i smatrao da je potrebno da se razjasne do kraja, dodade:
“Postići ćete to, {to se mene ti~e, da ćete me du{evno opusto{iti i, bojim se, psiho
umrtviti”.
“Većina vas dolazi sa nekim problemima spolja, a {ta vas brine?” Doktor je upitao
Ibrahima direktnim pitanjem `eleći otkriti razlog Ibrhimovog negodovanja i otpora na
situaciju u kojoj se nalazi.
“Ja ne dolazim sa problemom, ja ću ga odavdje, ako do~ekam, iznijeti”.
“Kako?”, pitao je doktor.
“Znam da ću se vratiti u dru{tvenu prazninu. U socijalnu jamu iz koje dopire smrad
ljudskog prokletstva kao ~ovje~iji otpadak kome je mjesto na smetli{tu”, odgovori
Ibrahim.
Doktor se malo zamisli, pa onda umirujućim tonom re~e Ibrahimu:
“Dobro Ibrahime, o svemu ćemo nasamo nas dvojica, kada za to do|e vrijeme. A sada da
~ujem {ta drugi misle o Husejnovom iskustvu?”
Ibrahim slu{ajući uspomene iz djetinjstva koje su iznosili pacijenti i sam utonu u
bla`enstvo sjećanja na to divno vrijeme bezbri`nosti i sreće. U njegovim mislima nanovo
za`ubori{e bistri potoci, ugleda zelene bre`uljke, cvijetne livade i behara cvat. Beskrajno
prostranstvo dje~ijeg svijeta i ma{te. Srebrene mjese~ine i tamne noći u kojima je, `eljom
viteza, toliko puta u ma{ti straha nadja~ao i pobijedio silne zmajeve i stra{ne a`dahe.
Pro`ivio je u ma{ti divne `ivote u ~arobnim zemljma zanosne ljepote. Vidio je u dje~ijim
o~ima neizmjerna bogatstva svijeta smo njemu dostupna i zamisliva. Kasnije je svijet
odraslih sve to zbrisao svojom strogo{ću i obavezom. Nakon du`eg vremena iz
razmi{ljanja ga tr`e prodoran glas koji je tresao hodnikom, a onda se provalio kao
grmljavina nado{le vode u prostoriju gdje je radila grupa. Upao je onizak ~ovjek {irokih
ramena i razdrljene ko{ulje ispod koje su se nazirale crne malje na prsima. Pjenio je
bjesom i vrtio u`urbano zaba~enom glavom na jakom vratu tako da mu Ibrahim nije

17
mogao vidjeti lice. Vikao je napinjući `ile na vratu koje su pulsirale sa svakom
izgovorenom rije~ju.
“Svi vi grije{ne sluge {ejtana gorjet ćete u ognju d`ehenema. Dolazi dan kijameta kada će
se brda i planine smrviti u prah, a olujni vjetar sve će poravnati i opusto{iti. Va{e grije{ne
du{e cvilit će bolom kao zimski vjetrovi kroz golo granje. Molit ćete milost od
Svevi{njeg za koju ste zakasnili. Bi~ujte tijelo, udarajte glavom o zid, drobite zube. Bol
vas samo mo`e spasiti. Okajavajte grijehe. Pripremite se za Sudnji dan. Zar ne ~ujete glas
kako se prolama nebom i zemljom. Glas koji poziva na po{tovanje i vjeru u Boga. U
Bogaaaaa!!”
Tog trenutka upala su dva mla|a zadihana bolni~ara koji su pohitali bolesniku. Jedan od
njih re~e:
“Tu si. Misli{ izmaći”. [~epa{e ga uz dosta napora i izgur{e ga kroz vrata vani. Doktor
odmahnu rukom govoreći vi{e za sebe:
“Jo{ jedan prorok”.
Doktor pogleda na sat, uredno skupi papire na kojima je vodio zabilje{ke od razgovora,
pogleda po grupi i re~e:
“Za danas je dosta. Slijedeću seansu razmotriti ćemo temu o agresivnosti li~nosti”.
Grupa se tiho povukla iz prostorije prema bolesni~kim sobama. Ibrahima je jo{ dr`ala
nostalgija i `al za danima djetinjstva koji su kao zakopano blago negdje skriti u davnini,
dok je i{ao hodnikom u kome se govor i vika pretvarali u galamu.

18
IV

19
Pritisnut olovnom te`inom osjećaja i kavezastom samoćom tekli su dani na odjelu
Psihijatrijeske bolnice u okru`enju prazne bjeline, izbezumljenih likove bolesnika i
sna`nih ~uvara medicinara koji su bdili kao dreseri u zvjerinjaku sa zadatkom da fizi~ki
sprije~e svaku ekscesnu i neprirodnu pojavu pon{anja kod pacijenata, a kojih je bilo u
izobilju. U po~etku je Ibrahim poku{ao zadr`ati nivo prisebnesti polo`ja, praveći distancu
i podi`ući psohobarijeru izme|u sebe i ostalih, vi{e promatrajući nego u~estvujući u toj
velikoj predstavi, jer je ba{ tako vidio cijeli odjel kao veliku pozornicu likova koji
samostalno i u grupi govore neke svoje ili tu|e tekstove, kriveći lica i rije~i u monolozima
i sami{ljenim dijalozima, nevjerovatnih sadr`aja i tema, sve sa `eljom da se {to bolje
predstave onima koji ih prate. Bilo je to za njih uigravanje i proba pred zvani~ni `ivotni
nastup u nekom komadu bez naslova i sadr`aja, ~ime se samo poja~avala `elja i pa`nja da
se prati tok i sazna namjera izvo|a~a od strane onih drugih koji su se igrom slu~aja zatekli
u tom vrtlogu ljudi punom dinami~nih pokreta. Sav odraz vanjskog svijeta, ljudskog
ponosa, poni`enja, bogatstva i siroma{tva, uzvi{ene pameti i guposti, ljepotana i nakaza,
nevinih i patolo{kih zlo~inaca, nosili su na svojim licima pojedinci u gomili bolesnika. U
zraku su se mije{ali uzdasi, krici, pjesma, izre~eni tekstovi filozofa, proroka,
probisvijeta, hijenski smijeh i re`anje zvijeri. Oni stariji, mr{avi, udubljenih o~iju sa
likom smrti, plovili su lahkim koracima u bijelim i{traftastim bolni~kim pid`amama,
zagledani negdje u kona~nost iza magli~aste granice iza koje sve prestaje, {aptali molitve
i ko duhovi lebdili svojom mehkoćom bezopasnosti, svojom krhko{ću. One uspaljene
izba~enih bijelih grudi sa malinastim bradavicama, staklastim pogledom i pohotljivim
re`ućim kikotom, nudili svoje grije{no voće izme|u vrelih butina, podi`ući plave ko{ulje,
nudile grudi vadeći ih iz bluza, gurajući ih pod uzdrhtala lica mu`jacima, hvatale za ruke i
povla~ile na sebe. Mada su ti kontakti vrelih tijela zavr{avali naj~e{će samo na
poku{aju, Ibrahim je vidio kako bolni~ari, ~uvari, posebno u noćnim satima odvode one
mla|e i ljep{e bolesnice u druge prostorije i koriste grijehom njihovu tjelesnost. Oni
agresivni, bu~ni i obi~no ratoborni, prijetili su u prolazu na krugu u {etnji, da će druge da
smo`de, rascopaju glavu, odgrizu nos, i{~upaju u{i, pokolju bolnicu, odre`u sebi ruku
staklom, ubodu se u vrat, sko~e sa prozora bolnice ~im uklone re{etke i udave se kaj{em
ako ga se domognu. Tih prvih dana u bolnici Zvonimir je upoznao Ibrahima sa nekoliko
bolesnika sa njihovog odjela koji su se ~esto nalazili u njihovoj blizini.
20
Tvrdio je za jednog od bolesnika da je najbogtiji ~ovjek na svijetu. Taj se obogatio, po
njegovoj pri~i, kada je jedne noći u obli`njem kamenjru biv{i zaprepa{ten zelenom
svjetlo{ću koa je prekrila sve unaokolo u neko gluho doba noći ugledao dvoglavog
zmaja kako stresa sa sebe zelene smaragde. Rizikujući `ivot dohvatio je sepet i prikrao se
pod stijenje dajući se u skupljanje dragogo kamenja. Sve do zore. Prinosio je s mukom
sepet po sepet u kuću. Me|utim, s prvim zracima sunca nagomilano blago pretvorilo se u
obi~no kamenje. Niko mu u kući nije povjerovao u pri~u koju im je ispri~ao. Noć ga je
obogatila, a dan osiroma{io. Nakon nekoliko noći pre`anja stvar se ponovila, ali on nije
vi{e kamenje donosio kući, nego ga je sklonio u neku obli`nju {pilju i tamo ga i sada
~uva. Moli se Bogu da nikada ne svane, jer svjetlost dana, njegovo bogatstvo pretvori u
bezvrijedno kamenje. Ove njegove tvrdnje nisu se svidjele ostalim u kući, pa su ga, iz
zavisti, smjestili u bolnicu kao on nije pri pameti. Zvonimir je upoznao Ibrahima i sa
starim arheologom koji je uspio pronaći drevni grad u kome jo{ `ive ljudi i u kome vlada
blgostanje, ljubav i mir. Svi su mladi i bogati. Ne mrze se i vlada idili~na harmonija me|u
njima. Mirisom raznolikog cvijeća i ~istoćom miri{e cijeli grad. Ba{~e su pune
raznovrsnog voća i dobrog roda. Me|utim, kad se vratio da saop{ti ljudima ~udo koje je
prona{ao vi{e se nije znao vratiti. Zaboravio je put i zbog toga je već godinama na
putovanju po svijetu u traganju prije nego su ga smjestili u ustanovu. Upoznao je i onoga
koji je do{ao iz plavog svijeta. Sa plave planete. Tamo se, tvrdi taj, `ivi a niko ni{ta ne
radi. NIti jede, jer ljudi nemju potrebe za hranom. Goli su, a nemaju {ta skriti, pa se ne
stide. Jednostavno postaju preko noći i nestaju u toku noći. Oni {to dolaze, dolaze
odnekuda, a oni {to odlaze odlaze nekuda, kao i on {to je do{ao. A sada ~eka da ode kada
za to do|e trenutak. Pokazao mu je i onog kojeg progoni |avo nudeći mu slasti za
sluganstvo. Dovodi mu preko noći nage, lijepe djevojke od kojih se pla~om brani. Moli
ga za srce i odanost nudeći mu tovare blaga natovarene na rogatim magarcima. Cijeli
karavan. Pokazuje mu kroz prozor bijele dvorce u zelenilu sa visokim vodoskocima.
Zove ga da po|e sa njim, a on uporno odbija i odbija. I onoga {to misli da je njemu
povjereno da iskorijeni zlo sabljom koju mu je doni melek i kojom svakog dana vje`ba po
krugu i hodniku pokretima koji li~e kao da sasijeca lijevo i desno oko sebe ne~iste i
posrnule na Dunjaluku. Drugom rukom dr`eći pomamnog ata za uzice vrteći se neumorno
do pjena na ustima vi~ići: “Umrite nevjernici, pokvareni i zlobni! Samo ~estiti trebaju
ostati! Oni {to su po{teni i ~isti!”
Jedan od njih je uvjeravao Ibrahima da će uskoro zavladati vodeni svijet nakon potopa.
Neki ljudi će se pretvoriti u ribe, a neki neće. Drugi se opet stalno utopljavao noseći na
sebi vi{e slojeva odjeće, pla{eći okolo druge da će uskoro zavladati ledeno doba i ko ne
bude dobro obu~en umrijet će od zime. Poslije su mu mnogi jo{ pri~ali i tvrdili
raznorazne razloge i povode njihovog prisustva u bolnici. Svi su oni sa sobom nosili
vizije nekog samo njima vidljivog i poznatog paralelnog svijeta, ne{to kao fatamorganu
koja im je zaokupljala pa`nju i u ~iju su sliku vjerovali i s njom `ivjeli.
Nakon niza dana u kojima su poku{avali Ibrahimu predo~iti i privoliti ga na korisnost i
potrebu uzimanja terapija neurolepticima, doktor @elić bio je prisiljen doći kod {efa
bolnice Majstorovića radi dogovora o tretmanu pacijenta. Sa dosta nelagode, poznavajući
osornu prirodu doktora Majstorovića, otvorio je vrata i pozdravio:
“Dobar dan {efe, je li slobodno?”, doktor @elić se obratio ~ovjeku koji je bio zavaljen u
veliku ko`nu fotelju za radnim stolom, pretrpanog debelim knji`urinama. Zate~en u
~itanju tema iz medicine, doktor Majstorović je polako podigao glavu, pogledao preko
onao~ala spu{tenih na vrh nosa, iste polako skinuo, protrljao reverom bijelog mantila,
spustio ispred sebe i kao da je o~ekivao dolazak @elić upita:
“Zdravo. Dakle, koji su problemi kolega?’
21
Doktor @elić pri|e bli`e stolu i po{to mu pogledom doktor Majstorović dade znak
odobrenja sjede nasuprot u jednu od dvije fotelje smje{tene do nekog trouglastog stola na
kome se, u staklenoj vazi, nalazilo neko cvijeće uvehlih listova.
“Radi se o pacijentu Ibrahimu D`eri. Ili ja nisam na~isto s ovim pacijentom ili je on
gre{kom na odjelu?”
Doktor Majstorović gledao ga uko~enim pogledom i cupkao prstima po stolu.
“[to?”, pitao je .
“U odnosu na druge vrlo je te{ko odrediv, mislim na simptome bolesti. Djeluje prili~no
sabran osim {to se suprotstvlja mi{ljenjem koje na momente ima visok stepen
inteligencije i rezonovanja”.
“[ta jo{?”
“Na pitanje za{to je ovdje ako misli da ne pripada na{em odjelu, znate {ta mi je
odgovorio? ‘Ako i ima bolesti u meni to je samo pravedna pobuna uma pred
neopravdanom prinudom’. Govori na{om logikom kao da je jedan od nas, a ne
na{ pacijent”.
“Na {to je mislio?”
“Na svoje nekada agresivnije reakcije mi{ljenja koje prili~no slo`eno saop{tava mada je
svaka britka kao o{trica no`a”.
“[ta jo{?”
“Ne prihvata dobrovoljno psihofarmakoterapiju koju sam dok traje faza promatranja
odredio vrlo nisko i stimulativno obzirom da nemam njegovu prethodnu istoriju bolesti”.
“Jesi li ga pitao kako je dospio do lije~enja?’
“Da”.
“I?”
“Postoji mala sumnja da je rije~ o {izofrenoj psihozi, kao on je neprijatelj dru{tva i toliko
moćan da je zabrinuo one vani i da su ga morali zatvoriti i na ovaj na~in sprije~iti da
promijen svijet”.
“Tu smo! doktor Majstorović se naglo podi`e iz fotelje i pro{eta po prostoriji prije nego
nastavi, istina da ovaj pacijent mo`e mnogo zla nanijeti dru{tvu, ako se na vrijeme ne
sprije~i. Blagovremenost i prevencija je pola posla i vi{e u suzbijanju akutnih stanja. Kao
i kod svake {izofrene psihoze oboljele li~nosti tako i kod ovoga, reakcije su moguće, vrlo
neprijatno moguće. Ovaj je vrlo opasan ba{ zbog prikrivenih manifestacija koje bi ga
odale. Zna~i nepredvidljiv je. Opasan kao psihonakaza. Zlo da bude veće, mada je nauka
i praksa prili~no duboko zavirila u du{u i psihu du{evnih bolesnika klinike u Cirihu i
Karlu Gustavu Jungu koji su poku{ali objasniti {ta je kod ovih pacijenata li~no, {ta
op{te, ovaj je prepreden i vrlo inteligentan. Za{to, pitam se, ne bi bila i ta mogućnost da
nauka i medicina nisu jo{ otkrile sve psiho i druge bolesti? Za{to on u sebi nosi neku
bolest kojoj jo{ nije odre|ena dijagnoza niti je kvalifikacijski uvr{tena u sistem naziva
bolesti? Mo`da je on mutant neke nove du{evne bolesti koja, kao odgovor na izazove
civilizacijskog tereta i napretka, pokazuje svoje lice, a koje ugro`ava preko pojedinca
dru{tvenu strukturu? Za{to dozvoliti razmah te bolesti? Kod ovoga ustaljeni metodi i
praksa postaju suvi{ni i neoptrebljivi jer ne znamo {ta treba da otkrijemo i kako da ga
lije~imo. Nanju{ili su oni vani nekoga vraga u njemu”.
“[ta onda da radim?” pitao je doktor @erić, poku{av{i odgonetnuti odakle toliko
interesovanje kod doktora Majstorović za pacijenta i sa kojom dozom upornosti i
zalaganja i sam uzima u~e{ća u problemu predo~avajući ga kao po{ast koja prijeti da
zahvati kao epidemija mnoge druge. Je li to samo trenutna reakcija u trenutku kada je
nakon ~itanja iz odre|ene oblasti sinula misao samo kao prateća ideja ne~ega {to bi se
moglo desiti i `elja da se hvata u ko{tac sa ne~im {to je jako i {to stimuli{e da bi se
22
ustaljeno mrtvilo strogog redoslijeda i ispraznosti `ivota dovelo u novu fazu uzbu|enja i
samopotvr|ivanja? Mada je to samo znak i kritika upućena njemu i drugim kako se sa
pacijentom mora vi{e raditi od pukog registriranja i terapijskog praćenja? Svakom prići
kao zasebnom subjektu i dobro zaviriti u njegovu du{u. Dobar terapeut mora biti
istovremeno i poznvalac filozofije, mitologije i religije, a {to on od toga koristi u svojoj
praksi? Malo. Doktor @erić se osjećao kao dje~ak kome ukazuju na lo{e navike. Ponovo
upita: “[ta da radim?”
Doktor Majstorović se vratio za stol i sjeo. Skupio je ruke ispred lica kao u molitvi, malo
razmislio i dodao:
“Prije svega strpljenja”.
“Pod kojom dijagnozom da ga vodim i koju terapiju da mu propi{em?”
“Ovako, dijagnozu stavi da je {izofrena psihoza, jer on jest dvije li~nosti, jedna koju mi
`elimo da vidimo u njemu i onu koju on ima kao vanj{tinu. Dakle, tretiraćemo ga kao
li~nost rascijepljenu u mno{tvo autonomnih kompleksa. A {to se ti~e terapije idemo
prvo sa afentaminom po deset miligram ~ime ćemo izazvati kod pacijenta malo
`ivahnosti i govorljivosti kako bi imali elemente za sliku bolesti i, poznato ti je kolega
@eliću, da će i njegove eti~ke norme oslabiti. Dozu postpeno povećavati u slijedećoj
sedmici”.
Doktor je zavr{io polo`iv{i obije ruke na stol dlanovima i ra{iriv{i prste kao da `eli ne{to
da prikrije.
“[ta ću ako pacijent odbije da uzima oralnu terapiju, {efe?”
“Daj mu intervenskom aplikcijom. Mo`e i na silu”.
“Je li to za sada dovoljno {efe?’
“Ne. Ti si mi zadu`en za ovog pacijenta, jer sam ja zadu`en za njega vani. Dakle, svake
sedmice će{ me izvje{tavati o stanju bolesti. Ova terapija neka traje jo{ mjesec dana.
Treći mjesec prelazimo na finiciklidin sa dva miligrama terapije, s tim {to ćemo, nakon
dvije sedmice, preći na dozu od pet miligrama”.
“Ali {efe!?, reagovao je iznena|eno doktor @erić, znate valjda da je taj narkotik
zabranjen za lije~enje ljudi već du`e vrijeme i da se koristi samo u veterinarskoj medicini
kao trankvilajzer ili anestetik?”
“Znam. Neće{ me ti valjda podsjećati na to. Ovaj {to ga lije~imo i jest `ivotinja. Ne pla{i
se ja ću propisati lijek li~no i trebovati a tvoje je da ga u vidu terapije
dostavlja{ pacijentu. I vodi ga pod drugim nazivom u bolni~koj listi. I onako će nas
kontrolisati kad smo na vrhu? Ko zna vi{e od nas? Nakon dva mjeseca ove terapije
bolesnika ćemo apstinirati od ovoga lijeka”.
“Ali doktore, poznati su vam simptomi kod apstinencijalnog perioda ili prekora~enja
doze uzimanja ove supstance. Pojaviće se kod pacijenta izme|u ostalog i sumanutost,
manijakalno raspolo`enje, agresivno pona{anje, psihoti~na stanja sli~na aktivnoj
{izofreniji...”
“Pa takav nam i treba. Zar se nismo malo prije dogovorili da n{ pacijemt boluje od
moguće {izofrenije i da to trenutno uzme{ kao dijagnozu u njegovom tretmanu. Eto,
zna~i da ćemo potvrditi na{e namjere i pretpostavku njegove bolesti. Dalje, nećemo ga
valjda naviknuti na lijek da bi se osloba|o unutra{nje napetosti i koristi pa ga kao
“psiholo{ku {taku” na koju bi se oslanjao. Znam ja da je lak{e lije~iti pacijente
psihoti~re psiholepticima osloba|ajući ih napetosti i aksioznosti nego da se istra`uju
uzroci takvih stanja. U tom slu~aju bolesnik se ne osloba|a svog konflikta, već ostaje da
`ivi pomoću lijekova u sprezi s njima. Treba vi{e humanijeg rada sa bolesnikom kroz
dubinsku psihoterapiju”.
Doktor je zastao promatrajući doktora @erića, malo razmisli i vrati se pa`njom na slu~aj.
23
“Me|utim, na kraju, to jest, nakon apstinencijenalnog perioda da bi provocirali njegovo
psihi~ko stanje, a obzirom da jo{ nismo sigurni za dijagnozu koju na{ slu~aj ima,
pristupićemo eksperimentalnoj psihozi, to jest primjenićemo perturbratno dejstvo
psihodislepticima koji, poznato ti je kolega, remete normalna psihi~ka stanja kod na{eg
pacijenta uspavane ili namjerno pritajene agense bolesti. Dakle, u terapiju uvrstiti
Psihosybin po pet miligrama ~ime ćemo izazvati dezintegraciju li~nosti i omek{ati
njegovu du{u za obradu”.
Doktor je govoreći cijelo vrijeme pomno pratio reakcije doktora @erića, pa dodade:
“Vidim ti za~u|en izraz lica. [ta je sad tu neobi~no?”
Doktor @erić nakon du`e {utnje, duboko uzdahnu i pomirljivim tonom re~e:
“Ni{ta. Na ovaj na~in”.
“Onda smo se dogovorili. Ako bude nekih problema na ova vrata mo`e{ slobodno ući,
bez najave, u svako doba dana i noći, naravno, ukoliko sam tu”.
Doktor @erić je u sebi osjećao kriminalca koji, ako ni{ta drugo, ono kao sau~esnik ima
namjeru izvr{iti protuzakonito i nehumano djelo. Ljekarsku etiku na koju se zakleo,
upravo pristajanjem na ovaj podli ~in sa {efom, baca pod noge i kalja |onom. Mnogo
toga izre~enog ne uklapa se u njegova teoretska znanja i njegovo istina kratkotrajno
iskustvo u zvanju. Zna on da je ponekad mukotrpno i te{ko odmah odrediti dijagnozu
pojedinim pacijentima, ali ovaj mu je li~io vi{e na normalnu osobu nego na bolesnu i
skoro je bio siguran da je u pitanju velika gre{ka. Usprotiviti se {efu bolnice zna~ilo bi
tra`iti sebi novi posao, a on je imao toliko planova za budućnost koje, samo ako je
zaposlen i materijalno zbrinut, mo`e ostvariti. Tje{io se mi{lju da su mnoge dijagnoze
proma{ene kod pacijenata i koliko je samo nesretnika koji su poslije ispitivanja na
`ivotinjama bili prvi zamor~ići ljudski za nove lijekove. U ovome slu~aju to je samo, na
neki na~in, obrnuti red. Znao je da se lijek na kome insistira doktor Majstorović, nakon
sporednih efekata koja izaziva, vi{e ne koristi ali ~injenica je i da se koristio u lije~enju
ljudi. I {ta ako je ovaj pacijent stvarno mutant neke nove bolesti? Zar bi se doktor
Majstorović ba{ poigravao svojim znanjem, moralom i autoritetom? Ukoliko to nije
namjerna zloupotreba? Za{to je upravo izrekao da je on odgovoran za pacijenta prema
vani? Mo`da je to logi~no, obzirom da je {ef bolnice kojeg je dru{tvo postavilo iz vana.
Doktor Majstorović kao da je primjetio znake kolebljivosti u razmi{ljenju doktora
@elića, pa dodde kao ohrabrenje:
“Za ovo {to uradi{ oni vani će znati cijeniti, a i ja. Mo`da se za tebe na|e neko priznatije
mjesto u ovoj bolnici”.
Ovo na trenutak posta~e jo{ ja~u dozu sumnje kod doktora @erića. Osjećao je da ima
posla sa posebnim pacijentom obilje`enim sa vana, kojeg treba fizi~ki i psihi~ki ukrotiti.
“Jo{ jedno pitanje doktore Majstoroviću”.
“Da ~ujem”.
“Kako ću izbjeći saznanje od strane medicinske sestre, posebno onih starijih i iskusnijih,
o vrsti lijeka kojeg ćemo davati pacijentu?”
“Lako. Prona|i neki blagi lijek, mo`da malo neobi~nog naziva i rijetke upotrebe, zamijeni
sadr`inu u ambala`i na{im i rije{ena stvar. S tim da napomene{ sestri da je obavezna
davati tu terapiju uz tvoj strogi nadzor. One su ionako mehanizirane u svom poslu. Ne
misle one mnogo. Oslanjaju se na nas”.
“Koliko dugo ćemo provoditi ovu terapiju?”, upitao je doktor @elić.
“Dok ja ne ka`em dosta. Dogovorili smo se da ćemo svake sedmice analizirati stanje
pacijenta i napredak u suzbijanju njegove bolesti”.
@elić se podigao shvativ{i, pru`ajući ruku pozdrava prilikom odlaska, da istovremeno
u~vr{ćuje pakt izdaje profesije i sudbine pacijenta Ibrahima. Idući dugim hodnikom nije
24
ni zamjetio nekoliko pozdrava osoblja jer ga je pritiskalo saznanje istine da su korijeni u
ne~em drugom, a ne u mogućoj bolesti Ibrahima D`ere. Dolazio je do spoznaje da bolest
u koju se sumnjalo kao mogući razlog smje{taja pacijenta tek on treba da unese u
njegovo tijelo namjerno pogre{nom terapijom.

25
V

Nakon nekoliko sedmica upornog i prisilnog uzimanja terapije Ibrahim je po~eo

uo~avati, u trenucima prisebnosti i povratka sebi, promjene koje su se de{avale u
njegovom nervnom sistemu i njegovom tijelu. Imao je osjećaj da u glavi nosi veliku
meduzu koja je nakon dugog sna i mrtvila o`ivjela i svojim kracima, razgranatim i
pripijenim po cijelom tijelu, uznemireno vrti i pulsira razdra`ujući mu reflekse mi{ića,
nogu i ruku. Kao blagi elektro {okovi njeni gmizavi kraci pulsirali su amplitudama,
tjerajući ga na nesvjesne i neporebne pokrete gr~eći mu prste, premje{tanje i podizanje
stopala kao da stoji na `eravici, neporebno otresanje rukama kao da na njima ima
rastaljeni vreli katran. Njeni pipci gmizali su tijelom kao uzavrela sluz koja mu je dra`ila i
je`ila ko`u bolnim svrabom, pa je ~esto ~e{ao takva mjesta po kojima je poslije `arila |
avolja toplota. Na glavi i mozgu osjećao je njenu nepodno{ljivu pripijenost i te`inu.
Jo{ uvijek mu je razum mogao odvojiti logi~no od privida i opsjene. Znao je posljedicu
ovih promjena i njihov uzrok. Molio je Boga da mu da snage i otpora tijela da savlada
demona kojeg postepeno unose u njegovo tijelo i du{u u vidu praha i tekućine i truju
organizam. Taj demon slabio je i rovio njegovo tijelo iznutra, srcem koje je ubrzano i jak
tuklo, raslo i nadimalo do bola grudi. Imao je osjećaj da mu krvni sudovi rastu i {ire se, i
da {um krvi ~uje kako {i{teći te~e i struji nabreklim `ilama kao voda u ~esmi. Usta su
mu se gr~ila i su{ila ga gustom pljuva~kom koju nije mogao ispljuvati i odlijepiti od
trome jezi~ine. Privid moći u njegovim zjenicama ogledao se u njegovim nadnaravnim
moćima, jer su mu u odnosu na njegovu veli~inu tijela sve smanjilo oko njega. Druge
bolesnike je vidio male i siću{nih pokreta, a on nad njima kao gorostas koji ih mo`e
pritiskom svog stopala prignje~iti. Samo njegov glas, kao grmljavina, kao odron stijenja,
bubnjao je i tutnjao njegovim sluhom, dok su drugi piskutavi {aptali oko njega.
Neumorno je stotinama puta sa kraja hodnika na kraj kora~o divovskim koracima imajući
osjećaj da ga prelazi u par koraka i pri tom uo~avajući kako svi bje`e od njega i sklanjaju
mu se s puta. Imao je osjećaj nemjerljive moći svoga tijela, koju je dijelila tanka opna
uzdr`anosti da ne provali u napadne postupke i `elju da se drugim fizi~ki i bolno naudi.
Drugi put bi sve ovo bilo obrnuto u njegovu povredivost i strah. Do njegova razuma
26
dopirali su vanjski signali pokreta `ivih stvorenja kao haoti~ni i upereni na njegovu
slaba{nost bića. Čuo je vrlo razgovjetno kako krilca komaraca {umno i uznemirujuće
bruje po sobi, razlikujući i njihov broj, na trenutak, prema pravcu njihovog kretanja u
sobi. Vidio ih je kao nenormalno velike kao da su iz prahistorijskog doba, pla{eći se
njihovih {iljatih kljova kao kopalja koje je i{~ekivao na svome tijelu. Njihove povremene
ubode bolno je osjećao i trpio kao da mu kroz veliku {pricu isisavaju bu~no krv iz tijela.
Osjećao je velike rane nakon njihovog odlaska na mjestima uboda. Kao pucnje i buku
koja je usporeno i dugo trajala odzvanjali su krici i cvrkut ptica napolju. Nesnosna buka u
hodniku povećavala se i sti{avala prolaskom svakog koraka. Glasovi su tresli {upljinom i
dubinom njegovih ~ula, a otvaranje i zatvaranje vrata kao ciku automobilskih kota~a
prilikom prisilnog zaustavljanja. Pad jedne plasti~ne ~a{e do`ivio je kao glasnost
detonacije. Nakon sti{avanja du{evne oluje u tijelu, sav smo`den i opusto{en, prethodno
uto{enom energijom organizma, spu{tao se kao ranjenik u svoj kutak le`aja, zgr~en i
okrenut zidu, utonuv{i u svoju prazinu, poku{avao odagnati sjećanja na tok pro{log doga|
aja. Izbavljenje iz ovih zabluda i ludila molio je u mogućoj smrti i u bezgrani~noj slobodi
du{e iza nebeskih zastora u koje je vjerovao. Bol u du{i zbog onoga {to su mu uradili, a u
svojoj nemoći da im se odupre tjeralo mu je suze. Uzdr`avao se od tog kukavi~luka dosta
dugo. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, a tortura duha postajala praksa mu~itelja, osjetio je
kako mu suze mimo njegove volje same teku niz obraze, a jecaji potresuju tijelo. Taj pla~
mu je donosio kratkotrajni predah olak{nja, kao odmor duha koje je upra`njavao ljudski,
izme|u oluja u njegovoj psihi. Taj pla~ je bio i pomoć i izdaja istovremeno. Motiv kojim
je prije uspijevao da dr`i tijelo i razum pod kontrolom gubio se postepeno i blijedio u
svojoj jasnoći. Bio je samo misaona kontura u maglini razuma. S vremenom, opu{tanja
opet bi dobivao svoju jasnoću i prkos. Inat i saznanje da jo{ nije slomljen i nisu mu
uspjeli svehnuti razum ~inili su ga izvjesno vrijeme smirenim. Me|utim, primjetio je da
njegov govor i dijalog sa drugima gubi od one svoje o{troumnosti, biva povr{an,
nedore~en, ~esto ponovljen i nesmislen. Otimao se i borio teroru nad razumom i
uspomenama. Satima je listao stranice prethodnog `ivota sa vana u svojim fantzijama,
dodajući na već pro`ivljeno `eljene i zami{ljene nove doga|aje. Ti trenuci bili su mu kao
voda, hrana, kao zrak potreban za disanje. Stranice ljubavi i emocije vezane za nju bila su
mu najdra`a sjećanja. U hladnom bezosjećajnom okru`enju one su mu bile kao sreća u
sti{avanju njegovog nezadovoljstva, bura u tijelu i razumu. Mnoge od uspomena bile su
maglovite i nejasne, pa je u neke sumnjao kao da nisu dio njegovih iskustava nego ne~ija
tu|a. Mo`da pro~itana u nekoj knjizi, prepri~ana, a koja su ostala u podsvijesti kao djelići
pamćenja? Stvarna uvjerenja i potvrda li~nog, izmicala su mu kao voda u {aci koja curi i
razlijeva se bez obzira koliko je on jako stiskao i poku{avao sa~uvati. Zapazio je da mu
se gase daljne uspomene i sjećanja. Trnula su se kao `arulje u dugom hodniku. One dalje
iza njega kada bi se ugasile i zavladao mrak, dok je i{ao naprijed, vi{e se nisu nikada
palile svojom svjetlo{ću, svojom jasnoćom, bez obzira kako se ~esto osvrtao natrag.
Postojala su tamna udubljenja u njegovoj svijesti i stvarale praznine njegove li~nosti.
Mnoga lica i doga|aje nije mogao povezati sa njihovim reprodukovanim sar`ajem i
njihovim uzro~nim prethodnim vezama njegovog sjećanja. Postojali su kao da gleda slike
tu|eg albuma na kojima su zale|eni drugi ljudi sa ponekim poznanikom. Njegovo biće
koje je imalo iskustvena sjećanja postajalo je samo aparat za reprodukovanje besmislenih
i stranih do`ivljaja. Vi{e nije bio siguran i svjestan {ta je njegovo, a {ta tu|e. Koja je
njegova uspomena, {ta san i prikaza. Nove vizije i novi svijet povremeno bi zaokupljao
njegovu pa`nju. Ulazio je u niz tu|ih `ivota u svojem. Bili su to do`ivljaji neobuzdanih
sadr`aja, dinami~ni, neposredni i naj~e{će bolni i obojeni pani~nim strahom, u
sku~enom prostoru bolesni~ke sobe, hodnika, a ponekd i na ogra|enom krugu vani, na
27
kome su ga pratili dok je disao plućima otvoreni prostor, zrak neba i slobode. Samo
plavetnilom neba i zrakom udisao je cijelu planetu. Samo jo{ sa tim nije bio ograni~en i
nije postojala barijera izme|u njega i drugog dijela svijeta izvan bolnice. Vjetar mu je
donosio zvuke svemira i on ih je slao u svemir sa prodornim, oslobo|enim kricima
odu{evljenja, znajući da će taj glas mo`da ~uti Bog, rodbina, prijatelji i ljubav. Taj vjetar,
taj Bo`iji dah vidio je kao prvu milost koji mu je omogućavao da njegov glas ponese i
izvije preko ograda i zapreka koje su ga ograni~avale.
“Aaaaahhhhhh!!!!” vikao je svom svojom moći glasnih mogućnosti. Ni{ta okolo nije
moglo prigu{iti taj o~ajni~ki vapaj, `elju da se pre|e barijera zida i sputanosti tijela.
Čuvari bi se uznemirili i hitro dolazili po njega, grubo ga vodeći nazad u prostorije, gdje
će njegov glas biti prigu{en, uti{an i zakopan. Kasnije se branio pla~em i protestvovao,
sklup~an u kutu sobe, zato {to mu uskraćuju tu radost općenja sa vanjskim svijetom.
Njegovo postojnje prema vani odr`avalo se jedinim mogućim na~inom u sna`nom i
kratkom vapaju poruke tijela i du{e. Taj krik bespomoćnosti bio je apel za ljudsku
pomoć, jer je sve njegovo bilo uzeto i pod kontrolom. Tijelo, glas i misao. Bio je
stradalnik na malom pustom otoku u okeanu koji, osim o{tre crte zemaljskog i neba,
ni{ta drugo {to bi budilo nadu u spas. Ta beskona~na horizontala praznog, mrtvila je tielo
i osjećaje. Postajao je mrtvi kamen stopljen sa hridi na kojoj je i{~ekivao puneći se
o~ajem bezizlaza.
Tog ki{nog popodneva dok je pogledom pretra`ivao udubljenja i ispup~enja neravno
okre~enog zida, zami{ljajući neka pustolovna putovanja kontinetima kao da pred sobom
ima kartu svijeta, osjetio je onu drhtavicu ljubavnog sastanka koju je osjećao nekada
davno, a bila je predskazanje posjete njegove ljubavi iz studentskih dana. Sredio je lice u
zajedni~kom kupatilu pred pjegavim ogledalom sa nekoliko pljesknja vodom u o~i iz
kojih je `elio oprati nakupljeni o~aj i pospanu dosadu praznine. Vla`nim prstima desne
ruke pro{ao je kroz slijepljenu kosu zabacujući pramenove unazad kao nekada kako je
nosio dok je bio student. Oprao je zube kaladontom da bi bar donekle vratio dah svje`ine
tijelu koje je truhnulo i bazdilo na farmake. Sa koliko je samo uzbu|enja kora~ao
hodnikom osjećajući blagu groznicu koja mu je tresla tijelo. Svakim korakom srce je
ubrzanije tuklo. Susret je pripremljen u zasebnoj prostoriji koja je bila namijenjena za
posjete pacijentima sa vana, rodbine, prijatelja i svih onih drugih koji su `eljeli da ih vide
i popri~aju sa njima. Ono uzbu|enje i radost naglo su kod Ibrahima splasli kada je
ugledao Nerminu jer je, istog trenutka, osjetio stid naspram njene otmjene pojave koja je
djelovala kao napadno uo~ljiva suprotnost. Svoju golotinju i primitivnost duha i tijela tek
tog trenutka je shvatio. Bio je i{~a{en iz normalnog svijeta. Skupljen u ne{to {to je bilo
bijedno. Kao luksuzna ambala`a koja je zdrobljena i odba~ena po{to je iskori{ten njen
sadr`aj. Zato je prilazio sitnim koracima neodlu~nosti i pla{eći se da pogleda u njene o~i
jer je o~ekivao da će tamo vidjeti duboko razo~arenje njegove pojave. Bojao se da će se
Nermina pokajati {to je uop{te do{la i da neće vi{e uop{te doći. Mogla ga je vidjeti kao
bolesnog gubavca, kao izno{enu memljivu odjeću kojoj je mjesto na smetli{tu, kao
kamen koji se svojom stra{ću drobi i odranja, kao truhlo stablo koje gnjili i crva se, kao
ljudsku nakazu koja je obilje`ena i ku`na u normalnom svijetu, kao zvijer u kavezu. Sve
drugo, samo ne ~ovjek. Zbog te svoje ogoljelosti i crnih slutnji kao krivac oborene glave
zaustavio se pred njom pla{eći se podignuti pogled.
“Boli me {to te vidim ovdje”.
Trgle su ga njene rije~i koje su zvu~ale istovremeno i kao `aljenje i emotivno istinite.
Skupiv{i hrabrost, a osjećao je i neodoljivu potrebu znaka zahvalnosti zbog njenog
prisustva, podigao je glavu i pogledao ~vrsto u one zelenkasto-iskri~ave o~i kao {to iskre
planinska jezera prihvatajući prve zrake sunca, tra`eći u njima onu davnu iskrenost i
28
ljubav. U njima je vidio najvi{e bri`nosti. Pred sobom je imao `enu tridesetih godina,
sme|e za~e{ljane kose otkrivajući visoko ~elo bez bora i njegovane ko`e lica. Sjetno se
osmjehnula i povukla za ruku Ibrahima prema stolu koji je na sebi imao mrve od nekog
zdrobljenog kola~a. Sjeo je poslu{no kao dje~ak nasuprot nje.
“Drago mi je {to si do{la”.
“I meni ako ti to ne{to zna~i”.
“Ti si moj spas kao kamena izbo~ina za koju sam se uhvtio u padu prema dnu ponora.
Kao oaza koju sam ugledao puzeći danima kroz vrelinu pustinjskog pijeska, suh i slijep.
Ovaj trenutak mi toliko zna~i”, dodao je Ibrahim `eleći istaći va`nost njenog dolaska.
“Za{to si ovdje? [ta se desilo? Bila sam u Austriji i kada sam se vratila saznala sam o tebi
tu`nu vijest”.
“Ne biramo uvijek mi mjesta n kojima ćemo se zateći. Ima tu i Bo`ije volje i odre|enja. Sa
tim saznnjem mnogo lak{e je podnositi su|eno”, govoreći joj Ibrahim je dotakao njenu
ruku blago je milujući koju je dr`ala na stolu dosta ispru`enu prema njemu kao da je
tra`ila taj dodir. Stiskala mu je prste {ake. Osjetio je onu toplinu kako mu blago natapa
tijelo kao ljetna ki{a suhu zemlju i izaziva radost kao nekada na njihovim susretima.
Vraćala mu je pouzdanje i ponovo se osjećao ~ovjekom.
“Nije ti ovdje mjesto. Kako si dospio ovdje? Jesi li istvarno bolestan ili je ne{to drugo u
pitanju?” pitala je Nermina.
“Mnogo sam ih ina~e promjenio. I nijedno nije bilo moje. Pa i ovo neće vje~no. Na ovom
svijetu smo samo u prolazu”, Ibrahim je izbjegavao i odlagao direktan odgovor.
“Kao {to si i pored mene bio samo u prolazu?” Nermin je budila bolne uspomene.
“Ne. Ti si mi zna~ila najvi{e {to sam ikada imao i trebao. Trebali smo ostvariti ne{to
trajnije. Da je toga bilo ne bih sigurno bio ovdje”, rije~i Ibrahima zvu~ale su iskreno.
Nermina se bolno osmjehnula, zagledala se u Ibrahimove o~i i upitala:
“Nisi valjda jednim dijelom i radi mene tu?”
“Ne. Samo ka`em. Sudbina bi i moja razmi{ljanja usmjerila druga~ije, a ne ovako. Za{to
tvoj brak nije uspio?” pitao je Ibrahim `eleći naći opravdanje za ono {to ga je pritiskalo,
jer se osjećao krivcem za kidanje njihove veze, mada nikada niko od njih to nije izrekao i
tvrdio.
“Previ{e sam toga trnovitog unijela u svoj brak, neprestano me je bockalo”.
“Koje ti je to trnje smetalo?”
“Ti. Ti si bio moje trnje. Nisam prestala nikad da te volim”.
“Pa za{to nisi onda ~ekala?”
“Prekinuli smo jer su mi godine izmicale, a ti nisi `elio odustati od svog nau~nog rada.
Te{ko ti je bilo zadovoljiti obije ljubavi. Uglavnom, imam praznu budućnost i propu{tenu
pro{lost”.
“Hoće{ da ka`e{ kao ni{ta vrijedno nisi imala sa mnom i da se trebam osjećati krivim za
tvoju proma{enu pro{lost?”
“Isto toliko koliko sam ja kriva za udaju. Ostavimo sad to. Sa moje strane sve ti je
opro{teno. Ako ima tvoje krivice toliko je i moje”, prvo je u hiru, a zatim pomirljivije
saop{til Nermina.
“U ovome mraku u kojem trajem tvoj lik u njemu i sjećanje na tebe su sjaj zvijezda u
noći”, Ibrahim je govorio gledajući Nerminu u o~i.
“Ti si tako|e dio bola sa kojim `ivim”, Nermina je uzvraćala ljubavne potvrde.
“[ta ti je ovo trebalo? Koji su razlozo tvog oboljenja? Za{to ba{ na ovome mjestu?” sa
suzama u o~ima nakon navrlih osjećanja upitala je Nermina.
“Kada sam tebe izgubio, izgubio sam sve. Za ne{to sam se morao uhvatiti u tom
du{evnom tonjenju, dovoljno sna`no i ravno meni. Nesvjesno sam postao misionar
29
ne~ega {to mi je uzvraćalo snatreći pravdu koju mi je `ivot bio pri~inio, zaboravljajući da
ovaj svijet ne mo`e pojedinac promjeniti i da je on ure|en po Bo`ijoj volji, jer Kur’an
svijetli ka`e da sve {to se doga|a biva sa Bo`ijom voljom i odre|enjem, samo je potrebno
doći do spoznaje. Previ{e sam li~no zagrizao tu stvar. Za uzvrat dobio sam kaznu, a
mo`da i isku{enje jedne od staza da bih jo{ dublje spoznao Boga i Njegovu milost. Jer u
ovome svemu daleko sam jo{ od mogućeg pakla i jo{ sam u milosti Svevi{njeg. A mo`da
je to i dio kazne kojom isp{tam za propu{teno prema tebi”. Ibrahim je uzdahnuo, malo
zaćutao a onda nastavio: ”Nisam ovdje {to sam bolestan, već {to dru{tvo `eli moju
izolaciju. Dru{tveno sam nepodoban. Ka`u nacionalista. A samo sam pominjo pravdu i
`elio dobro me|u ljudima. Krivo su me razumjeli”.
Nanovo su zaćutali, dr`eći se za ruke naslonjene na stol. Gledali su se u o~i i u njihovoj
dubini pretra`ivali uspomene, o`ivljali mjesta i likove susreta. Uzdisali su onom ~e`njom
koja gu{i i tra`i zraka. Sjećanjem su vraćali pro{lost. Nermina je uzdahnula u jednom
trenutku i zatra`ila:
“Kad sve ovo pro|e, mogli bi poku{ati ponovo. Pronaći ono izgubljeno. Vratiti na{e
vrijeme. Bit će jo{ `ivota ispred nas”.
“Ako bude Bo`ija volja, mogli bi”, slo`io se Ibrahim, ohrabren ovim rije~ima Nermine i
nadom koj je ostala da lebdi u zraku, nagnuo se preko stola i blago spustio drhtave usne
na njene. Nermina je osjetila kako mu plamte unutarnjom vatrom ~e`nje i pokajanja. Kao
da se zastidio Ibrahim se naglo trgnuo sjeo n stolicu.
“Oprosti za ovaj bezobrazluk”.
“Ni{ta. I sam sam to `eljela. Na ovo uvijek ima{ pravo, oborila je pogled i dodala, otići
ću do upravnika bolnice, preuzet ću brigu o tebi. Garantovat ću mu staranje nad tobom.
@elim da iza|e{ odavdje {to prije”.
“Nemoj uzalud nigdje ići. Ti o~ito ne razumije{ sve ovo. Ovdje sam na neodre|eno
vrijeme. Sve dotle dok ne shvate da sam umiren kao jagnje. Tad će me pustiti u stado.
Mo`e{ me tad izvesti, ali na uzici. Osjećam se ko balzamovana mumija. Tijelo za neko
drugo vrijeme”.
“Ne mo`e to tako. Moram se izboriti za na{e vrijeme. Ionako smo ga mnogo uzalud
gubili. Ne mo`e{ ovdje biti na neodre|eno. To je onda vje~nost”.
“Ba{ tako. Ona je za mene već po~ela”.
“Ja neću tu vje~nost praznine. Ja hoću tebe nazad. Imam neke veze. Povući ću konce,
mnogi od njih su samo marionete”.
Tim zadnjim rije~ima Nermina je oti{la. Udaljila se, prethodno ga strastveno poljubila,
pomilovala nakon toga po glavi kao dje~aka maj~inom bri`no{ću. Potra`ila je poslije tog
de`urnog ljekara i najavila se kod upravnika bolnice za slijedeći dan. Čitavo vrijeme koje
je preostalo do sastanka sa upravnikom bolnice Nermina je provela u grozni~avom
razmi{ljanju o sudbini Ibrahima za kojeg je osjećala potrebu i obavezu brige. Doktor
Majstorović je nakon kraćeg zadr`avanja u predsoblju pored medecinske sestre ujedno i
njegove sekretarice, primio dosta hladno. Po~ela je ~im se na znak pogleda doktora
spustila na fotelju drhtavim rije~ima uzbu|enja:
“Ra~unajući na Va{u ljekarsku etiku i zakletvu kojom ste se obavezali da ćete spa{avati
`ivote i zdravlje ljudi, apelujem i molim da mi date nade i potvrdu o kona~nom datumu
otpu{tanja pacijenta Ibrahima D`ere sa lije~enja. Kada bi to moglo da uslijedi?
Napominjem da ga godinama znam i tvrdim da pod svakom moralnom i zakonskom
obavezom odgovorno{ću da je sasvim u redu u du{evnom smislu. Malo je pravdoljubiv
vi{e od ostalih, ali nema neke znake mentalnih nedostataka, naprotiv dobar je ~ovjek od
onih koji ne bi mogli nikome nauditi niti bi to `eljeli”.

30
Nermina je suznih o~iju i{~ekivala odgovor. Doktor se {etao prostorijom premjestio
nekoliko knjiga sa stola na policu iza njega, pogledao kroz prozor, ne{to se nadvirio i
ostao nekoliko trenutaka s pa`njom usmjerenom napolje, ~ime je davao neva`nost i
pitanju i prisustvu Nermine koja je nervozno i~ekivala odgovor. Kona~no se odlijepio od
okna, pri{ao stolici za stolom, sjeo, pogledao prodorno u Nerminu i ostao nekoliko
trenutaka pretr`ujući o~ima njenu vanj{tinu, a onda konstatovao izbjegavajući odgovor:
“Ne{to ste mi, po izgledu, zaka{njeli za zaru~nicu i imate neobi~no prezime iz Va{e
najavljene posjete. Odakle ste, iz kojeg dijela svijeta poti~ete?”
“Nisam ovdje radi mene i moga porodi~nog stabla, ovdje sam ako ima pravde ljudske i
Bo`ije milosti da oslobodimo ~ovjeka koji du{evno truhne bez razloge i krivice”,
Nermina je malo povisila ton izazvana doktorovom ignorancijom problema i nastojanja
da je ne shvati.
“Nije na nama dvome da odlu~ujemo o krivici. Imaju drugi zadu`eni za to. Vidim
govorite njegovim jezikom. Imate Vi neke sli~nosti sa njim. Za{to ga toliko `elite? Ima
vani jo{ dobrih mu{karaca”.
“Patim za njim, doktore, Nermina poku{a ganuti osjećaje doktora, nesretan je oduvijek.
Roditelje je izgubio u saobraćajnoj nesreći jo{ kao osmogodi{nji dje~ak. Odrastao je u
domu, a djelimi~no kod tetke. Bio je vrlo uspje{an student biologije. I ako je ne{to
zgrije{io prema dru{tvu i zakonu za{to nije u zatvoru. Tamo ima mogućnost `albe i
poznata bi mu bila kona~nost okajavanja grijeha ili krivice. On ka`e da je ovdje na
neodre|enoj du`ini lije~enja. Ima li ta izvjesnost kraja njegovih muka, mo`ete li mi reći
doktore? I za{to je zloupotrijebljen? On nije za ovo mjesto gdje budu budale”.
“On jest budala, ali “politi~ka budala”. A nije u zatvoru, jer bi svojim ru{ila~kim idejama
uticao na druge. Ovdje oni uti~u na njega”, drsko je prekinuo doktor Nerminu.
“Doktore ne mogu se pomiriti sa tim”, protestvovala je Nermina pre{av{i preko grubosti
doktora ne bi li daljnim razgovorom vratili smisao posjete.
“Sa nekim nepomjenjenim stvarima i dijelovima `ivota `ivimo do smrti”, odgovorio je
doktor.
“To je ~ovjek koji je volio svaki cvijet. Sa kojom pa`njom, nje`no{ću je prou~avao,
skupljao i ~uvao biljke. Znao je i razumio du{u bilja. Takav ~ovjek ne mo`e biti zao”,
Nermina je o~ajni~ki poku{avala predo~iti vrline Ibrahima i njegovu dobrotu.
“Reći ću Vam ne{to, u svima nama re`i pritajeno zlo. Kad na{ slu~aj ka`e svojoj dragoj,
odgist ću ti usnu ili sisu u ljubavnom zanosu prilikom parenja, znaj pouzdano da iz njega
progovora njegov stvarni subjekt, mo`da i kanibal, i da to ukoliko bi i bilo dru{tveno
dopu{teno, bio bi to i u~inio. Ali dru{tvo bdije nad pojedincem. Kolektivna kontrola. Ima
neko ustrojstvo i ja sam u njemu samo jedna karika. Puknem li ja pu~e i lanac.
Shvata{ li?” Doktor je predo~io svoju beskrupuloznost.
“Vjerujem u ~ovjeka. U nama ima vi{e ne{to od zvjerinjeg instikta. I ne bi se slo`ila sa
Vama doktore, jer mislim da nakon ovih Va{ih rije~i da Vi u ~ovjeku istra`ujete i kopate
samo po onoj bolesnoj strani, strani nesavr{enstva. Onaj veći dio koji je dobar Vas ne
interesuje”.
“Donekle ste u pravu”, slo`i se doktor.
“Dakle doktore?” upita Nermina svjesna već odgovora i proma{enog susreta od kojeg je
o~ekivala mnogo vi{e.
“Dolazite. Nada uvijek postoji. Vidjet ćemo”.
“Hvala doktore za ni{ta”. Podi`e se Nermina uzdrmana porazom realnosti i neizvjesnosti
koja se kao bolna praznina uvalila u njenu nutrinu. Doktor na kraju dobaci:
“Zgodni ste, znte li to?”

31
Nermina se okrenula sa bujicom rije~i koje su zastale na usnama, shvativ{i bezna~ajnost
bilo ~ega izre~enog prema ovome bezosjećajnom fosilu ljudske vrste, ali ga je presjekla
pogledom u kome je bilo mnogo osvetni~kog i bijesnog, na{to se i sam doktor zagrcnu i
zaćuta. @urno se uputila sa mjesta gdje odavno nije osjetila toliko bola i poni`enja.
Jutro je osvanulo tmurno i obla~no. Sumra~je je sjenilo dugo vremensko odmicanje, a
onda se prolila ki{a krupnim kapima, praveći male poto~iće po strmim ulicama, spirajući
nakupljenu pra{inu. Bljesci munja smjenjivali su se s tutnjavom gromova. Nermina se,
unato~ nevremenu, odlu~no uputila u Okru`ni sud da bi prikupila informacije o toku su|
enja i mogućno{ću obnavljaanja pretresa ili pak podno{enja `albe na presudu kojom je
Ibrahimu odmjerena sankcija vezana za krivicu. Nakon podu`eg i{~ekivanja slobodnog
vremena sudije koji je imao par rasprava Nerminu je pozvala crnomanjasta niskog rasta
daktilografkinja uz prethodno upozerenje da sudija ima samo desetak minuta do nove
rasprave na sraspolaganju za pitanja vezana za slu~aj. Nakon kraćeg i brzog upoznavanja
sa razlozim posjete Nermina se obratila sudiji pitanjem:
“Molim Vas objasnite mi, obzirom da ste Vi vodili postupak Ibrahima D`ere, kako to da
ga proglasite krivim za ne{to {to je maglovito i nedokazivo?”
“Drugrice?”
“Nermina”.
“Vidite, prije svega on nije progla{en krivim. Slu~ajno, odnosno, umjesto krivice, mi
smo u postupku otkrili da je Ibrahim bolesna li~nost. Ako su njegovi postupci upućivali
na nezakonitost to ga je samo tjerala njegova bolest”.
“Čime ste se vodili u tom uvjerenju?”
“Pa vidite, ja kao sudija, uobli~avam u neku kona~nu sliku eventualne krivice sve ono
{to mi istra`ni sudija i istra`ni organi dostave. Sve te materijalne dokaze koji se otkriju uz
optu`nicu dostavljaju se meni. Slikovitije. Da bi do{li do pravedne presude ja imam pred
sobom rasuti mozaik na djeliće pretpostavljene krivice nekog izvr{ioca. Moje je da, u
prisustvu strogo odre|enih procesnih stranaka po ne~elima prava, to slo`im i da dobijem
{to jasniju sliku izvr{ioca i djela”.
“Znate li da su dokazi bili namje{teni?”
“To ne znam. Oni su bili valjani i pravno dokazivi”.
“[to to?”, pitala je Nermina.
“Prvo svjedoci”, odgovarao je sudija.
“Krivo su ga razumjeli”, branila je Nermina i dalje Ibrahima.
“Subverzivna literatura”, dodavao je sudija.
“Podmetnuta”, poja{njavala je Nermina.
“Napad na slu`bena lica prilikom pretresa”.
“Zato {to su mu poturali la`ne dokaze i {to je sam pretres bio ilegalan”.
“Dijagnoza u zdravstvenom kartonu”, navodio je sudija.
“Tek naznaka. A i to je zbog nepravde sistema u raslojavanju radnih kolega na podobne i
nepodobne. Prosto ishitrena reakcija pred nepravdom”.
“Mo`da, ali delikt je delikt”, uvjeravao je sudija Nerminu.
“Molim Vas, da li mogu dobiti zapisnik o ve|enju postupka?” tra`ila je Nermina.
“Ne. To ne mo`emo”.
“@elim ulo`iti `albu na presudu”.
“Vidite. Prvo presude u nekom smislu i nema. Vi{e je to preporuka, odnosno za{titna
mjera za Ibrahimovo dobro i dobro dru{tva. Obzirom na njegovu dijagnozu moglo bi se
o~ekivati kod Ibrahima neke nerazumne reakcije koje bi mogle ugroziti pojedinca ili
dru{tvo, zbog toga je to vi{e preventiva da ne pri~ini neko krivi~no djelo ugro`anavnja
ljudi ili imovine. Mo`ete samo tu`bom tra`iti zakonitosti, odnosno povesti spor protiv
32
ovog suda ako mislite da je zakon zanemaren, jer je već propu{ten dozvoljeni rok za
ulganje redovnog pravnog lijeka, to jest `albe”.
“To ću u~initi”, slo`i se Nermina.
“Mo`ete. Uz ove dokaze to je uzaludan posao. Vi{e ćete mu pomoći ako ga obilazite,
hrabrite i brinete se za njega da {to prije iza|e sa lije~enja.
“Tra`it ću novog vje{taka”.
“Te{ko ćete naći nekoga koji će osporiti kolegu, uz to priznatog psihijatra sa
dugogodi{njim iskustvom. U ovome dru{tvu toga nema. Po{tovanje kolege je prisutno u
svakoj oblasti. U ovome dru{tvu vlada harmonija i po{tivanje li~nosti”.
“Naći ću dobrog advokata. Poku{at ću pravdu izboriti”.
“On ne `eli branioca, već je jednog imao odre|enog po slu`benoj du`nosti i besplatnog”.
“Koji nije ni{ta ni pomogao”.
“Objektivno nije se imalo {ta ni braniti”, uvjeravao je sudija Nerminu.
“Mo`da. Ako je unaprijed sve bilo rije{eno”.
“Kako to mislite?” pitao je sudija uzrujano.
“Ne stavlja se ~ovjek u izolaciju ukoliko nije uo~ljiva opasnost i prijetnja. Po toj logici
svi oni koji su skloni izvr{enju krivi~nih djela bili bi neprestano iza re{etaka, jer se od
takvih o~ekuje novo ~injenje i krivica. Sve divlje zvijeri bile bi u kavezima ili pobijene
jer su potencijalno opasne”.
“Ali on je već po~inio krivi~no djelo i njegove svjesne radnje ne mo`emo tretirati kao
refleks zvijeri. Njegova agresivna priroda vi{e puta je demonstrirana”.
“Ali maloprije ste rek;li da je neura~unljiv. Za{to onda govorite o svjesnim radnjama?”
“Te svjesne radnje su samo prethodnica ne~emu {to bi moglo da uslijedi kao
neprihvatljivo. Ne tvrdim, jer dovoljno se ne razumijem u ta oboljenja da je neprestano
pod dojmom nesvjesnog. O tome govore ljudi od profesije”.
“Svako bi eksplodiraao zbog nepravde”, dodala je Nermina.
“Samo ova eksplozija je mnogo bu~nija od obi~nih mentalnih pucanja”, zaklju~io je
sudija.
“Jer je istina saop{tena javno. Mnogo toga stoji u izre~enom”, napomenula je Nermina.
“Sreća va{a {to smo u ~etiri oka, ne tra`ite i Vi vraga u kritici vlasti. Vlast se brani svim
sredstvima”, primjetio je sudija.
“Čak i podvalama?” upitala je Nermina.
“I time”, slo`io se sudija.
“Mnogo mi je sada jasnije”, pora`enim tonom je saop{tila Nermina vi{e za sebe.
“Drago mi je da sam pomogao. Zato poslu{ajte moj savjet. Obi|ite ga. Pru`ite mu ono {to
mo`ete”.
“Do vi|enja”, zavr{ila je Nermina moleći Boga da ovakve ljude vi{e nikad ne sretne u
`ivotu.
Jo{ jedan uzaludan sastanak za Nerminu i razgovor davao je konture slu~aja Ibrahima
D`ere koji je bio `rtva sistema. Uvjerenje da ne{to nije u redu sve se jasnije ispoljavalo,
ali i bojazan da neće moći ni{ta u~initi jer su se svi vodili jedinom mi{lju koja je bila
neprobojni bedem pred nakanama Nermine da doka`e Ibrahimovu nevinost.

33
34
VI

Dugi dani i mjeseci puni praznine i ko{mara prolazili su lijeno se vukući bolni~kim
prostorom. Puzali su uz tijelo i misli ~ineći ih tromim, iscrpljenim i bolesnim.
Unutra{njost bolnice bila je sve vrijeme sastavljeno od dosadnog ponavljanja dana i noći.
Jedni bolesnici su dolazili, drugi odlazili, samo bijeli mantili su bili nepromjenjivi i
nezamjenjivi. Bili su neprestano prisutni. Ta bjelina nije bila ni nalik svjetlosti. Ni ~istoći.
Bila je simbolika zle slutnje. Znak sablasnosti. Boja koja predstaavlja boju bolesti, boju
smrti. Ispod njene bjeline, ispod njene nevine opne, nazirala se krv. Patnja. Ona nije
umrirvala. Ona je stra{ila. Samo bijelo u gomili sivila grotesno se izdvajalo i opminjalo
na oprez. Na ne{to {to je stra{no. Nadmoćno. Pribli`avanje bjeline useljavalo je nervozu i
strepnju u razum. Bijeli mantili bili su odora straha koji se {etao me|u bolesnicima.
Ibrahim je u tom sivom trajanju razmjenjivao ko{mare i do`ivljaje iz sanjanih snova sa
drugim bolesnicima. Povremeno se povla~io u sebe i ćutao danima. Nastojanje da mu
sa~uva mentalno zdravlje ~estim posjetama, Nermina je bila jedina svjetlost u mraku u
kome je tumarao kao biće koje `ivi dva `ivota paralelno. Jedan tjelesni i drugi du{evni.
Nermina je bila nada budućem `ivotu i izlasku na slobodu koja je proticanjem vremena
slabila kao {to se drevni i napu{teni gradovi rune i pretvaraju neumitnom rukom
prolaznosti u ravninu pra{ine, zameteni i zaboravljeni. Prisila navike `ivota sve je vi{e
udaljavala smisao i borbu za kona~nim ozdravljenjem i izlaskom. Uvjerenje da je
njegovo stanje trajnost starilo je sa njim kao starenje drveta vezanjem `ila za tlo na kome
raste i opstaje. Neminovnost na koju nije mogao uticati niti fizi~ki niti mentalno sve je
vi{e potiskivala `elju i potrebu za vanjskim svijetom. Nermina se o~ajni~ki borila da mu
onu negda{nju `elju i snagu za naormlnim `ivotom i razmi{ljanjem odr`i budnom i
prisutnom.

35
Nakon apstencionalnih perioda, bura u Ibrahimovom du{evnom stanju poprimala je
odlike tornado pusto{enja, praveći vizije koje su imale neposrednost do`ivljaja i
psihomotori~na uzbu|enja, vizuelne iluzije i halucinacije. Njegova psihi~ka stanja bila su
nalik sumanutim pona{anjima. Izgubio je osjećaj o bolu i sopstvenom tijelu. Znao se
ugristi do kosti za prst, jer je imao privi|enja da je krokodil, a njegova usta razjapljeno
`drijelo koje zagriza plijen. Osjećao je prodiranje njegovih kosih ogromnih zuba u meso
koje se cijepalo pod njegovim stiskom i topla krv kako mu dra`i veliku crvenu jezi~inu.
Sisao je halapljivo sopstvenu `ivotnu tekućinu i otresao ogromnom glavom. Staklasti
pogled ubice vidio je oko sebe umjesto ljudi plijen. Plovio je mo~varom skupa sa bezbroj
drugih krokodila. Zaranjao bi do dna i tromo se valjao po njegovom dnu u travama i
`ilama koje su ga zapetljavale i zarobljavale. Skoro ugu{en otimao se i izranjao {umno
di{ući zrak koji mu je nedostajao.
Drugom prilikom, vidio je iza sebe ~opore u potjeri za njegovim tijelom nevi|enih zvijeri
paklenog izgleda i upornosti. Ispla`enih velikih jezika i zubi sa kojih je kapala bijesna
slina i re`anje koje je sjeklo razum velikim strahom i njihovo dahtanje krvo`ednosti,
paralisalo mu je pokrete nadmoćnim osjećanjem sustizanja, a on grabio kroz {iblje i trnje
ostavljajući dijelove odjeće, tijela i krvi na njegovim {iljcima kao putokaz potjeri ~opora,
satima lipsavao od umora izmicao. Opasan razmak dodira izma|u njega i zvijeri na
momente je postajao kriti~an i vreli smradni dah usplamtjelih `drijela osjećao je kako ga
pe~e po vratu i spu{ta se kao plamen u olovne noge goneći `arom u tabanima.
Otrije`njenjem i sti{avanjem “fle{a” spa{avalo ga more, vraćajući ga u stvarnost i
okru`enje, u kome je ponovo mogao razlikovti likove i predmete oko sebe. Te
halucinacije progonitelja i prognanog smjnjivle su se ~esto sve slikovitije i stra{nije. I u
trenucima kada bi do{ao svijesti posljedica pre`ivljenog straha dr`ala mu je tijelo dugo
napetim i drhtavim.
Slijedeći put bi fantazije imale odraz stanja sa~injen od preliva i pretapanja boja, sjena i
svjetlosti. Privid doticanja klizećih povr{ina, razli~itih boja i spektra, slijevao se u
ogromnu povr{inu mirnog prostranstva nad kojiim je on lebdio doti~ući njegovu
mekanost, bar{unasti dodir koji mu je blago{ću i mehkotom pti~ijeg peperja dra`io
vrhove prstiju, milovao lice i bojio pogled. Bla`enstvo kolorita ispunjavalo mu je
unutarnje osjećaje kao da se nalazi i divi planinskoj livadi obrasloj majskim iscvalim
travama. I sm je imao osjećaj da postaje {areno isparenje te`ine plina i da se njegovo
tijelo, razum i du{a stapa u lelujave dugine pruge postajući ne{to {to vi{e nije
materijalno.
Drugi prizor bi bio uskovitlani mrak. Tama koja ga guta, vu~e i pro`dire. Sve ledeno i
beskrajno, bez zidova i dna. Pusto{ mraka. I on sam rasut na nemjerljive siću{ne atome
tame. Razvu~en kao dah. Mra~na du{a u beskraju mrtvila. Dodir bliskosti sa smrću. U
tom ko{maru doga|anja tjelesno se pretvaralo u zrak, a zatim zrak u tijelo. Bivao je du{a
bez tijela i tijelo bez du{e. Umirao je i o`ivljavao. Odlazio nepoznatom i vraćao se nazad
nekom tu|om voljom i snagom. Ta smjenjivanja straha, tuge, ~e`nje i fizi~ke boli i napora
vehnula su mu tijelo koje se su{ilo jer je bilo alatka u rukama drugih koji su ga
upotrebljavali i zloupotrebljavali do ni{tila. Pogled mu je postojao isprazan i izmu~en,
pre`ivljenim prizorima paklenih sadr`aja. Sluh opterećen iznad mogućeg i sni`en do dna
razdra`ujućeg i podno{ljivog. Razum paralisan, ali strogo usmjeren i kontroliran.
A tada se pojavio onaj {apat u desnom uhu. [u{tav, neobi~ne glasnosti koji ga je
uvjeravao i saop{tavao da je on izabran kao potvrda nad kojim se pokazuje ljudski grijeh
i posrnuće. Njegove patnje koje trpi su dokaz da je ~ovjek zgrije{io do smaknuća. To {to
mu ne razapinju tijelo samo je potvrda koliko su te{ki ljudski grijesi. Razapinjanjem du{e
koje ~ine direktno je ismijavanje Bo`ijeg daha kojeg je On udahnuo u tijelo ~ovjeka.
36
Bo`ije milosti i volje. Zbog toga ~ovjek mora da sagori. Tu poruku i predskazanje
onozemaljskog, a {to je saop{teno njemu kao izabranom biću, Ibrahim je po~eo
saop{tavati i prenositi me|u bolesnicima, noseći time sa sobom kona~an pe~at bolesti u
rukama i udarajući uvjerenje u svaki razgovor koji je vodio.
Vremenom opstajući u bezdanu tmine uma, s psećom ogrlicom oko vrata, na dnu
poni`enja |ubri{tu ljudske nemoći, Ibrahima nisu vi{e ~udile ni uzbu|ivali drugi pacijenti
koji su satima bili u stuporu, nepomi~ni i li{eni svake volje i aktivnosti, oni sa mi{ićima
napetosti koji su satima ostajali u neobi~nim polo`ajima tijela, drugo koji su besmisleno
ponavljali tu|e rije~i do u beskon~nost i tu|e pokrete tijela, kao ni mani~ne scene
samopovrije|ivanja bolesnika koji su pdali u ktatonu pomamu ~ineći sebi najgnusnije zlo
i nanoseći bol svom tijelu.
Sklonio se refleksno tijelu koje je uz stravi~no prodoran krik bjesa, tuge ili o~aja, a koji
se odbija od stakala ustanove {ireći se krugom kao alarm koji parali{e pokrete prisutnih,
proletjelo i tupo palo na beton zadnjeg stepenika ispred zgrade bolnice, prsnuv{i krvlju i
masnim bijelim dijelićima rasutog mozga, nepravilno raspore|enih izlomljenih udova.
Ibrahim je mirno zaobi{ao gomilu tijela koje je jo{ podrhtavalo i trzalo se zadnjim
znacima `ivota, pazeći da se ne spotakne u svom namjeravanom pravcu kretanja.
Pro{av{i ga nije se ni osvrnuo da osmotri one bolesnike koji su se nakon prvog gr~a
straha razbje`ali ili one druge koji su ćutke nekom ritulnom mirnoćom napravili krug oko
le{a ~ineći zemaljski oreol, nijemo ispraćali jedan `ivot dignuv{i pogled svi u isti ~as u
nebo prateći mo`da du{u koju su samo oni mogli vidjeti ili `eleći razumno osmotriti
visinu sa koje je ~ovjek sko~io.
Vrata toaleta mirno je zatvorio za sobom nakon {to je ispraznio mokraćnu be{iku, baciv{i
jo{ jedan letimi~an pogled na ~ovjeka koji je visio na pohr|loj `ici vezanoj za vodokotlić
crnog, podbuhlog lica sa kojeg je visio modri ispla`eni jezik kao da se ruga glupim
izrazom bespomoćnosti, u izbuljenim o~ima zadr`av{i iznena|enje posljednjim trenutkom
`ivota. Mirno je savjetovao jednog bolesnika da izvadi zabijenu vilju{ku u vrat, jer mu
krv prlja modroplavu ko{ulju. Drugom prilikom je ugasio zapaljenu kosu jednom
pacijentu koji se namjerno zapalio, dok je doru~kovao nasuprot njega nesretnikovom
{oljom ~aja. Fizi~ke napade bolesnika na druge bolesnike u me|usobnim netrpeljivostima
nije sprije~avao niti se mije{ao, ali se branio od takvih napada vrlo agresivno i uporno.
Nije vi{e bio zainteresovan za okupacionu terapiju ili u~estvovanje u psihodrami. Postao
je nemotivisan za bilo {ta oko sebe. Govor je sveo na dvije-tri rije~i. Doga|aje i likove
jedva da je zapa`ao i registrovao umom i vidom. Vegetirao je poput biljke, uslovljen
okolinom i odr`avan tu|om voljom.
Toga istog dana kada je psihoterapeut, doktor @erić, nakon niza mjeseci satanske
kontrole tijela i psihe, mogao kona~no dati bolesni~ku sliku pacijentu Ibrahima D`ere
kao definitivnu dijagnozu i oboljenje, desio se njegov najja~i “fle{”. Do`ivio je “veliki
bljesak”.
Plamteća svjetlost obasjala je tropski okolinu. Pro`imla ga je svakim djelićem, prodirući
kroz njegove zjenice i o{trim snopovima visoke vrijednosti luksa, razlijevajući se tijelom
prvo kao blaga plima, trepereći spoznajnim ~ulima, svjetlo{ću i toplotom, blago ga
milujući svojom nematerijalno{ću, ali tekući prepoznatljivo njegovim nervima, malim
poto~ićima slijevajući se u odraz svijetlećeg praska i stopljena sa du{om, postajala mir
bića i `arenja. Ta snaga ni{tlla je svojom zaslijepljujućom jarom sve ovo zemaljsko
pretvarajući i pusto{eći u kozmi~ke ~estice pra{ine svjetlosti nedostupne oblikom o~nom
vidu, jer je ta neizmjerna svjetlost bila istovremeno sljepoća i mrak bića, njegova
maglina. Maglina kojoj se `ivot ponovo vraća na novi po~etak. Atom. Nakon prokletstva.

37
Nakon srljanja nedoku~ivom. Poraz truda. Trud poraza. Maglina u kosmosu sa malim
djelićem njegove du{e. Njegov `ivot u nekoj zvijezdi ili `ivotu. Ogromnost u siću{nom.
Otvorio je o~i gledajući u zasljepljujuću svjetlost elektri~ne lampe povi{e glave koja mu
je pekla o~ne kapke. Bio je smirenog pulsa. Uprvo je bio svjestan da je do`ivio bljesak
propasti svijeta i njegov novi po~etak. Dijelio ga je mali vremenski razmak od
do`ivljenog i zaborava. Bio je bogtiji za novo iskustvo. Najvrijednije. Mega do`ivljaj.
Iskustvo koje dijeli samo sa onim koji do`ivje{e “veliki bljesak”. On je za trenutak bio u
budućnosti. Stajao je i prihvtio Bo`iju kaznu koja je do{la i kao milost. Prihvtio je istu
kao da prihvata i milosr|e. Bio je svjedokom ranije od ostalih onoga {to će doći. Zbog te
~injenice bio je nemjerljivo sretan. Bio je prvi u redu za novi po~etak. Stao je na pragu
kona~nog.
U hodniku, njegovom dnu, ~uli su se ravnomjerni koraci de`urnog ljekara koji se
pribli`avao Ibrahimovoj sobi noseći njegovu otpusnu listu.

recenzuja:
Mevludin Spahić SUMRAČNO STANJE
Spahić je svoju pripovjest uobli~io novelisti~ki rasko{nim psihlo{kim razmatranjima
`ivota glavnog junaka i njegovih do`ivljavanja tamnice i ludnice a isto tako sna`no su
uobli~ene sekvence o brizi Nermine, velike ljubavi Ibrahimove, i njenoj borbi za njegovo
spasavanje iz tog pakla. Djelo je ispripovjedano s mnogo ironije, groteske i hiperbole (u
satiri~kom smislu) u odnosu na biv{u vlast. Autor je vrlo vje{to i znala~ki portretirao lik
nepravedno optu`enog maldića zbog podmetnute (u to doba zabranjene) tabu-literature.
Pisac ovdje, u neku ruku, nastoji sagledati ~ovjeka i njegovu ljudsku slobodu i
dostojanstvo sub specie aeternitatis, unoseći u rije~nik njegove sopstvene odbrane zdrav
razum i na~ela pravednosti, {to je, na~alost, odudaralo od ustaljenih dru{tvenih normi
odre|enih sistema.
Pri~a bi se mogla nazvati novelom ideje, budući da je autorov odnos prema svijetu, u
ovom slu~aju, intelektualisti~ki. On je ovdje svojom {irom i svestranijom erudicijom
poku{ao sagledati jednu `ivotnu, zapravo socijalnu pojavu u svoj njenoj slo`enosti.
Vanjski svijet je u ovom slu~aju skoro potpuno reduciran, izuzev Nermininog dolaska u
bolnicu na vi|enje sa ljubljenim momkom i njenog izuzetno umnog razgovora sa
uprevnikom psihijatrije, a taj dijalog je stiliziran i aforisti~an.
Spahića ne zanima samo Ibrahim, iako je on centralna figuraa u pripovjesti, nego i drugi
pacijenti ove kobne kuće, koji su zatrovani zabranjenim farmakonima, te i na njih baca
tra~ak svijetla kako bi ~italac mogao dobiti jasniju sliku o ovoj politi~koj du{evnoj
38
instituciji. Otuda nam on vrsno sugerira {iroke zahvate ma{te, smione uzlete i
prostranstva, premda u svakom retku ostaje realisti~an i prizemljen.
U tematici, pogledu na svijet i upotrebi naturalisti~kih komponenata, djelo asocira na
Zolu i njegove sljedbenike, samo {to se radnja doga|a kod nas, u nedavnoj pro{losti.
Prof. dr. Asim HALILOVI]

“... si`e pripovjesti o glavnom junaku Ibrahimu D`eri Spahić je na planu pripovjednog
umjeća od po~etka do kraja izveo ~isto, dr`eći se pri tome dosljedno uzusa
tradicionalisti~kog na~ina pripovjedanja. Pri~a te~e hronolo{kim tokovima, bez zastoja i
lomova, smireno i glatko, kroz uspje{no izgra|ene dijalo{ke situacije i funkcionalno
deskriptivne pasa`e. Na kompozicionom planu Spahić ostvaruje jasan i precizan koncept:
{est manjih cjelina povezuje u ~vrstu i zaokru`enu pri~u koja bi se sa malo truda i
teatrolo{kog umjeća mogla preto~iti i u dramsku formu. Dakako, ovo nedvojbeno
postojanje odlika d r a m s k o g u pripovjeda~koj prozi “Sumra~no stanje” otkriva
jo{ jednu vrijednosnu dimenziju Spahićevog pripovjednog prosedea i kvalitativno
obremenjuje njegovu vlastitu poetiku.
Prostor ovog progovora o Spahićevoj poetici u povodu proze “Sumra~no stanje” ne
dozvoljava ekspliciranje o svim va`nijim odlikama ovog pripovjeda~a, ali u ovom
slu~aju ne mo`e zaobići intelektualna sustavnost svijeta Spahićeve pripovjesti.
Sama naslovna sintagma (sumra~no stanje), tematski okviri i sadr`aji (psihopatologija,
odslikavanje halucinantni stanja glavnog junaka, dijagnosticiranje i terapija, i td.), kao
pria izlu~ena u cjelosti vi{e su primjerene odre|enim nau~no-istra`iva~kim disciplinama
(psihologija, sociologija, psihijatrija, psihopatologija) nego literaturi i knji`evnoj
umjetnosti. Spahić je duboko prodro u svijet zasjen~enih psihoptolo{kih stanja svoh
junaka, od{krinuo vrata zagonetki i nejasnoća, odslikao nemire i ko{mare svog Ibrahima
D`ere, poku{ao da “dozove tajnu” , i u toj nakani ostvario fascinantne rezultate. Pri tome
kao i svaki nadaren i već iskusan i igra|en pisac ima ono {to svaki dobar pisac ima:
smisao da odabere pravu rije~, sposobnost da preto~i u jezgrovitu misao, vje{tinu da
ideju izvede od po~etka do kraja sigurno i ~isto.
Zamisao da se nap{e pri~a o “obilje`enoj i progonjenoj zvijeri” od strane totalitarnog
re`ima ni u na{oj knji`evnosti nije nova, ali na~in na koji je to Spahić ostvario u prozi
“Sumra~no stanje”, i zbog ovog ovdje re~enog, kao i onog {to bi se jo{ moglo reći,
zasigurno predstavlja i literalnu i poeti~ku vrijednost i lijep prilog novim bo{nja~kim
knji`evnim tokovima.”
Mr. Nijaz ALISPAHI]

39