Ono što nazivamo znanost približava se sve više uèenju istoènjaèke filozofije i

religije da stvarnost kao takva ne postoji

KVANTNA PSIHOLOGIJA
"Schrodingerova maèka" je stavljena u kavez. U kavezu je naprava koja može
ispustiti plin i odmah ubiti maèku. Kutija je zapeèaãena i eksperiment poèinje.
Trenutak kasnije, maèka je možda mrtva, a možda nije. Pitanje je, bez da
pogledamo...

U èovjekovom neprekidnom traganju za razumjevanjem svjeta koji opaža izvan sebe, kao
i unutarnjeg svijeta doživljavanja, stalno se ide naprijed. Stvaraju se nove teorije,
mijenjaju ili napuštaju stara shvaãanja. U tom razvoju dolazi do približavanja i
preklapanja razlièitih podruèja, pa i takvih naizgled opreènih svjetonazora kao što su
fizika i istoènjaèki misticizam. Ono što nazivamo znanost približava se sve više
shvaãanju koje veã tisuãama godina uèi istoènjaèke filozofije i religije - stvarnost kao
takva ne postoji. Ne postoje opãe važeãi prirodni i fizikalni zakoni. Mi sami, kao ljudi
nosimo u sebi neogranièene potencijale i moguãnosti, kakve i ne slutimo. Svako
nastojanje da tu beskonaènu, kreativnu ekspanziju uklopimo u statiènu teoriju, proizašlu
iz racionalnog, kauzalnog mišljenja, je besmisleno. To istovremeno ne dovodi u pitanje
vrijednosti svih teorija znanosti i ostalih podruèja ljudskog djelovanja - svaka od njih,
shvaãena kao dio, dinamièkog slijeda, ima svoju validnost u okviru koncepta kojim je
definirana. Max Planck, otac kvantne mehanike, napisao je : "Znanost...znaèi neumorno
nastojanje i kontinuiran, progresivni razvoj prema cilju koji poetska intuicija može
shvatiti, ali intelekt nikada ne može u potpunosti pojmiti.
Na podruèju psihologije, kvantni pogled na svijet, ili nova paradigma, uèi nas da sami
stvaramo i rastvaramo svoju realnost. Istina o svakome od nas je da se naš život širi u sve
veãim poljima doživljavanja. Neogranièena je energija, informacija i inteligencija
koncentrirana u egzistenciji jedne osobe. U fizièkoj formi, ta beskonaèna kreativnost
utjelovljena je u stanicama. U svom latentnom obliku izražena je u tišini uma, praznini
koja je u stvari punoãa neizreèenih moguãih znaèenja, moguãih istina, moguãih kreacija.
Što je zajednièko fizici i prosvjetljenju?
Naizgled pripadaju odvojenim podruèjima. Fizika pripada izvanjskom svijetu fizièkih
fenomena, dok prosvjetljenje unutarnjem svijetu percepcije. No kada pogledamo izbliza,
one i nisu tako daleko jedna od druge kako se na prvi pogled èini. Samo putem percepcije
možemo opažati fizièke fenomene.
Prosvjetljenje sadrži odvajanje od koncepata (velova neznanja) kako bi direktno doživjeli
neizrecivu prirodu realnosti. U noveli Hermana Hessea "Siddharta"; Siddharta u potrazi
za prosvjetljenjem dolazi do Svete Rijeke, gdje èuje šapat unutarnjeg glasa "Voli ovu
rijeku, uèi od nje, ostani uz nju." I tako Siddharta ostaje uz rijeku. Na kraju knjige, njegov
stari prijateljl Vasudeva razgovara sa njim : " Rijeka je svugdje istovremeno, na izvoru i

1
na vodopadu, u viru, u oceanu u zemlji planine..." život je poput te rijeke... sve je
prisutno u isto vrijeme - Siddharta djeèak, Siddharta zreo èovjek, Siddharta starac,
razdvojeni samo sjenama a ne realnošãu."
Svi spiritualni pravci istièu da vrijeme i prostor, onakve kakvim ih mi doživljavamo
zapravo ne postoje. Oni su nama potrebni radi našeg funkcionisanja, te smo ih stoga i
stvorili. Jedan od najveãih fizièara svih vremena Albert Eisteinne govori o vremenu i
prostoru kao zasebnim dimenzijama, veã uvodi pojam prostor-vrijeme. Kontinuum
prostor-vrijeme po njemu možemo zamisliti kao brežuljkasti piedio u prirodi. Brežuljci su
uvjetovani materijom. U predjelima gdje nema materije znaèajne velièine kontinuum
vrijeme-prostor izgleda kao ravnina.
Nediferencirana realnost je ova ista realnost koje smo dio i sada, te ãemo uvjek biti njen
dio, samo što je sad gledamo drukèije nego je gledamo kao prosvetljeno biãe. Prema
istoènjaèkim shvaãanjima svijet materije je relativan svijet i svijet iluzija. Iluzija ne u
smislu da ne postoji, veã da ga ne vidimo onakvim kakav jeste. Prema filozofiji
prosvjetljenja sve je simbol. Realnost simbola je realnost iluzija, no to je realnost u kojoj
živimo. Fizièki svijet kakvim ga doživljavaju ljudi koji nisu prosvijetljeni sastoji se od
mnogo odvojenih dijelova. No mistici diljem svijeta uèe nas da su svi ti odvojeni dijelovi
svemira zapravo jedno - manifestacija iste cjeline. Trenutak prosvjetljenja (samadhi,
satori, kozmièka svijest...) jest trenutak doživljaja tog jedinstva.
I prosvjetljenje i kvantna fizika zahtijevaju mijenjanje uobièajenih koncepata, napuštanje
uobièajenih misaonih procesa i prebacivanje na ono šta je ispod toga. Prosvjetljenje je
stanje, i kao sva stanja ono je neopisivo. Èesta je zabluda poistovjeãivanje opisa stanja sa
samim stanjem. Npr. pokušajmo opisati sreãu. Nemoguãe je. Možemo govoriti o njoj,
opisivati percepcije i akcije koje obièno idu uz stanje sreãe, no samu sreãu ne možemo
opisati. Sreãa i opis sreãe su dvije razlièite stvari. Sreãa je stanje, što znaèi da postoji u
podruèju direktnog iskustva. Rijeè "sreãa" je simbol ili etiketa koju stavljamo na to
neopisivo stanje. Simbol i doživljaj ne slijede iste zakonitosti.
To iskuslvo, da simboli i doživljaji ne slijede ista pravila u fizici se naziva kvantna
logika. Moguãnost da su odvojeni dijelovi realnosti (npr. vi - ja - traktor...) možda
povezani na naène koje naše zajednièko iskustvo i klasièni zakoni fizike odbijaju,
pronalazi svoj put u znanost pod nazivom Bellov teorem.

KVANTNA MEHANIKA

J.S. Bell, fizièar Europske Organizacije Nuklearnih Istraživanja (CERN) u Švicarskoj

1964. godine objavljuje matematièku konstrukciju, koji je kao takav nerazumljiv za
nematematièare, no njegove bi implikacije mogle imati dalekosežni uticaj na sadašnji
svjetonazor. Neki ga fizièari smatraju možda najvažnijim pojedinaènim radom fizike u
istoriji. Bellov teorem govori nam da su svi odvojeni dijelovi i djeliãi svemira na dubokoj
i fundamentalnoj razini povezani na intiman i neposredan naèin, kako su to ranije tvrdili
samo mistici. Ukratko, Bellov teorem i doživljaj jedinstva koji daje prosvjetljenje vrlo su
kompatibilni.
Kvantna teorija prodrla je na scenu poèetkom ovog stoljeãa Kvantna teorija kaže da
priroda dolazi u èesticama i prouèavanje tih fenomena zovese kvantna mehanika. Kvantni

2
pristup posljednjeg se desetljeãa proširio i na podruèje drugih znanosti, pa i psihologije,
tako da se sve više prouèava i koristi tzv. kvantna psihologija.
Kvantna mehanika nije zamjena za Newtonovu fiziku, veã ju ukljuèuje. Prouèavanje
elementarnih èestica dovelo je do otkriãa koje je šokiralo fizièare - Newtonova fizika ne
djeluje u podruèju vrlo malin velièina. Eksperimenti kvantne mehanike ponovljeno su
davali rezultate koje New-tonovska fizika nije mogla niti predvidjeti, niti objasniti, dok je
i dalje vrlo dobro objašnjavala makroskopske fenomene. Newtonovi zakoni baziraju se na
opažanju svakodnevnog svijeta. Oni predviðaju zbivanja. To su zbivanja koja se odnose
na svakodnevne stvari kakve su bicikli i lopte. Kvantna mehanika bazira se na
eksperimentima u subatomskom podruèju. Ona predviða moguãa zbivanja - ta moguãa
zbivanja odnose se na subatomske fenomene, koje ne možemo direktno opažati. Nitko
nikada nije vidio, a kamoli dodirnuo atom. Prema tome, za te fenomene potrebno je
drukèije razumjevanje, koje nije teže od našeg razumjevanja svakodnevnih opažanja
kojima se bavi Newtonova fizika, ali je drukèije.
David Filkenstein, direktor škole Fizike u Georgia Institutu Tehnlogije kaže : "Oni koji
nisu šokirani kada se prvi put sretnu sa kvantnom teorijom nisu je razumjeli". Prema
kvantnoj mehanici mi možemo predviðati vjerojatnosti. Suoèeni sa skupom moguãih
ishoda, možemo predviðati vjerojatnost pojedinih ishoda, na koje neminovno i uvijek
utjeèemo i mi kao promatraèi ili eksperimentatori. U psihologiji taj utjecaj promatraèa na
ishod eksperimenta možemo naãi pod nazivom Rosenthal fenomen.
Prema kvantnoj teoriji objektivnost ne postoji. Ne možemo eliminirati sebe iz slike. John
Wheeler, poznati fizièar iz Princetona, piše: "Da li je svemir na neki èudan naèin stvoren
sudjelovanjem onih koji sudjeluju?" Kvantni fizièari bave se i naizgled nevjerojatnim
pitanjima kao što su "Da li je èestica sa odreðenom pozicijom postojala prije nego što
smo se mi odluèili zapoèeti eksperiment da bi pokazali njenu poziciju?", "Da li su èestice
uopãe postojale prije nego što smo pomislili na njih i mjerili ih?"... što vodi ka" Da li smo
mi sami kreirali èestice sa kojima eksperimentiramo?". Napušta se klasièni termin
promatraè i uvodi termin sudionik (participator), buduãi da samim èinom promatranja
aktivno utjeèemo na ishod situacije. Mi smo dio prirode i ne možemo zaobiãi èinjenicu
da se zapravo radi o prirodi koja prouèava samu sebe. Fizika postaje dio psihologije, ili
obrnuto.
Švicarski psiholog Car1 G. Jung je rekao : "Psihološko pravilo kaže da kada nutarnja
situacija nije osviještena, dogodi se izvana, kao sudbina. Tj. ako osoba ne osvijesti
nutarnje kontradikcije, svijet ãe taj konflikt morati odigrati izvana. "Jungov prijatelj,
dobitnik Nobelove nagrade, fizièar Wolfgang Pauli, rekao je to isto na sljedeãi naèin : "Iz
nutarnjeg centra psiha izgleda da se kreãe prema van, u smislu ekstraverzije, u fizièki
svijet." Ako su oni u pravu, onda je fizika prouèavanje strukture svjesnosti – svjesnosti
koja postoji i na nivou atoma.
Osnovna ideja utjecaja promatraèa na ishod neke situacije je slijedeãa : fenomen koji
namjeravamo prouèavati postoji kao niz moguãnosti ili moguãih ishoda. Npr. ako želimo
prouèiti reakciju nekog fotona na utjecaj izvana onda postoji èitav niz potencijalnih,
moguãih reakcija (moguãnosti) - može ubrzati ili usporiti kretanje, skrenuti lijevo,
desno... Onog trenutka kada mi izvršimo promatranje jedna od tih moguãnusti se izdvoji i
postane naša manifestna realnost, što je vezano uz naše namjere pri opažanju.
Ortodoksna interpretacija kvantne mehanike kaže da se jedna od svih moguãnosti
promatranog sistema aktualizira, dok ostale tog trenutka nestaju. Teorija Hugha Everetta,

3
John Wheelera i Neill Grahama tvrdi da se sve te moguãnosti aktueliziraju, ali u
razlièitim svjetovima koji koegzistiraju sa našim. Prema klasiènom stajalištu
(Kopenhagenovska interpretacija kvantne fizike 1927) pojedine se moguãnosti
meðusobno iskljuèuju - npr. nije moguãe da na raskršãu krenem istovremeno i lijevo i
desno. Prema Everett-Wheeler- Graham teoriji u trenutku kada donosim odluku kojom
stranom krenuti (stupam u kontakt sa latentnim moguãnostima daljnjeg kretanja), svemir
se dijeli u dva dijela - u jednom idem desno, u drugom idem lijevo. Postoje dva odvojena
izdanja "mene", svaki od njih radi nešto drugo i nije svjestan drugoga. Ta dva svijeta
nastala iz prvotnoga zauvijek su odvojene grane realnosti. Sliènu tvrdnju nailazimo i na
drugim mjestima gdje se govori o paralelnim svjetovima koji èine hologramsku cjelinu
našeg svemira. Tako Richard Bach u svojoj vizionarskoj knjizi “Jedno” opisuje putovanje
razlièitim vijugama moguãih stvarnosti i susretima sa svojim "paralelnim ja" koji žive
razlièite ishode raznih žvotnih situacija, u "prošlosti" i "buduãnosti".
U Sethovim knjigama o prirodi ljudske psihe, koje je napisala Jane Roberts, Seth tvrdi da
kadgod "ja" odluèi slijediti odreðeni put, druge verzije toga "ja" se odvoje i slijede puteve
kojima nije krenuo u toj verziji realnosti. Seth govori o "moguãim ja" koji slijede razlièite
puteve u odvojenim verzijama realnosti, a povezani su meðusobno zajednièkim
"unutrašnjim ja".
Drugi rijeèima prema teoriji Everett-Wheeler-Graham, stalno se odvajaju beskrajne
moguãe realnosti. Ta teorija nazvana je "Interpretacija Mnogih Svjetova kvantne
mehanike". Taj opis strukture odnosa izmeðu razlièitih grana fizièke realnosti zvuèi kao
kvantitativna verzija mistiène vizije Jedinstva.

PARADOKS "SCHRODINGEROVA MAÈKA"

Dileme koje se tu javljaju prikazane su u paradoksu "Schrodingerova maèka" koju je

davno postavio poznati izumitelj Schrodingerove valne jednaèine :
Maèka je stavljena u kavez. U kavezu je naprava koja može ispustiti plin, koji odmah
može ubiti maèku. Neki usputni dogaðaj (npr. radioaktivno propadanje atoma) odreðuje
da li ãe se plin aktivirati ili ne. Kutija je zapeèaãena i eksperiment poèinje. Trenutak
kasnije, maèka je možda mrtva a možda nije. Pitanje je, bez da pogledamo, šta se
dogodilo u kutiji?
-Prema klasiènoj fizici, situacija je jednostavna - maèka je mrtva ili nije mrtva. Trebamo
samo otvoriti kutiju i vidjeti šta je. Prema kvantnoj teoriji situacija nije tako
jednostavna.
-Prema kvantnoj teoriji sudbina maèke nije odreðena sve dok ne otvorimo kutiju i
pogledamo. U tom ãe se momentu izdvojiti jedna od potencijalnih moguãnosti i
manifestirati kao realnost, što ovisi o tome koju interpretaciju izaberemo slijediti.
-Prema Kopenhagenskoj interpretaciji kvantne mehanike, u èasu kada pogledamo u kutiju
jedna od moguãnosti ãe se manifestirati kao realnost, dok ãe ostale nestati.
-Prema teoriji Mnogih Svjetova onog trenutka kada se atom razdvoji (ili ne razdvoji,
ovisno o kojoj grani realnosti govorimo), svijet se dijeli na dva dijela, svaki sa drukèijim
izdanjem maèke. Maèka je i živa i mrtva. Onog momenta kada pogledamo u kutiju, naša
se realnost dijeli u dva dijela - jedan povezan sa realnošãu u kojoj je maèka živa, a jedan

4
povezan s granom realnosti u kojoj je maèka mrtva. Ni jedna od tih realnosti nije svjesna
postojanja one druge,
Ukratko - klasièina fizika kaže da je svijet takav kakav je. Kvantna teorija nam
dozvoljava razmatranje moguãnosti da možda i nije tako.
Kvantnu teoriju je teško objasniti ne zato jer je komplicirana, veã stoga jer nemamo
adekvatne rijeèi za objašnjenje kvantnih fenomena.

JEZIK SIMBOLA

Svakodnevni jezik izrasta iz svakodnevnih iskustava i ne može prerasti ta ogranièenja.

Neki tvrde da bismo nauèili fiziku subatomskih fenomena, moramo nauèiti matematiku.
David Finkelstein tvrdi da nije tako. Matemtika kao i jezik, sastoji se od simbola.
Problem je u tome što simboli ne slijede ista pravila kao iskustvo. Najviše što možemo
dobiti pomoãu simbola je nepotpun opis. Razlika izmeðu iskustva i simbola je razlika
mitosa i logosa. Logos imitira, ali nikada ne može zamjeniti iskustvo. Mitos ukazuje na
iskustvo, ali nije zamjena za njega. On je suprotan intelektualizmu. Dobar primjer mitosa
su ceremonijalni napjevi. Oni dodaju iskustvu vrijednost,originalnast, vitalnost ali ga ne
nastoje zamjeniti. Finkelstein je to izrazio na slijedeãi naèin : Ako želite zamisliti
kvantnum kao toèkicu - veã ste u zamci. Pokušavate koristiti klasiènu logiku, no stvar i
jeste u tome što ne postoji klasièna reprezentacija kvantuma. Moramo se nauèiti živjeti sa
tim iskustvom. Prema Finkelsteinu jezik mita koji aludira na iskustvo, ali ga ne pokušava
zamjeniti, pravi je jezik fizike. To je stoga što jezik koji koristimo, u našem
svakodnevnom doživljavanju, slijedi odreðen set pravila (klasièna logika). Iskustvo
slijedi puno složeniji set pravila (kvantna logika). Kvantna logika nije samo uzbudljivija
od klasiène, veã je i stvarnija. Ne bazira se na tome kako mislimo o stvarima, veã kako ih
doživljavamo. Finkelstinova teorija je teorija procesa. Prema toj teoriji bazièna jedinica
svemira jc dogaðaj, ili proces. Ti dogaðaji povezuju se na odreðen naèin i tvore mreže,
koje se ponovo povezuju i tvore sve veãe mreže. Na višem stupnju organizacijske
ljestvice su koherentne superpozicije razlièitih mreža koje nisu jednostavna suma tih
mreža, veã entiteti sami za sebe. Prema Finkelsteinovoj teoriji ne postoje zbivanja u
vremenu i prostoru. Vrijeme, prostor, masa, energija, su sekundarne kvalitete koje su
derivati baziènih zbivanja svemira. Vitalni aspekt stanja prosvjetljenja je doživljaj
sveprožimajuãeg jedinstva. "Ovo" i "ono" prestaju biti odvojeni entiteti. Sve su to
razlièite manifestacije iste stvari i nije pritom moguãe odgovoriti na pitanje
"manifestacije èega?", jer je to izvan rijeèi, izvan koncepata, izvan forme, èak izvan
prostora i vremena. Sve je manifestacija onoga što jeste, a ispod toga leži iskustvo onoga
što jeste.
Istoènjaèke filozofije kao što su hinduizam i budizam, rade upravo na razvijanju sistema
mišljenja koji ide uz takvo poimanje - sve se zasniva na doživljavanju èiste,
nediferencirane realnosti, koja je ono-što-jeste. Longchenpa, budistièki monah iz 14 st.
napisao je :
Buduãi da sve nijc do utvara
Savršeno u onome što jeste
Nemajuãi veze sa dobrim ili lošim

5
Prihvaãanjem ili odbacivanje,
èovjek se jednostavno može pooèeti smijati.
U knjizi "Ples Wu Li uèitelja" ("The Dancing Wu Li Masters") Gary Zukov piše :
-Realnost je ono što smatramo istinitim. Ono što smatramo istinitim jest ono u što
vjerujemo. Ono što vjerujemo temelji se na našim percepcijama. Ono što percipiramo
ovisi o onome što tražimo. Ono što tražimo ovisi o onome što mislimo. Ono što mislimo
ovisi o onome što percipiramo. Ono što percipiramo determinira ono što vjerujemo. Ono
što vjerujemo je naša realnost."
Centralni fokus toga je "ono što mislimo". I Krist, i Buddha, i Krishna naglašavaju
otvoreni um prvim korakom u procesu prosvjetljenja.
Kvantni pristup u psihologiji naglašava utjecaj naših uvjerenja na naše doživljavanje
stvarnosti. Iz podruèja nebrojenih moguãnosti, mi ãemo manifestirati ono što je u skladu
sa našim najdubljim uvjerenjima. Najveãa zapreka psihološkog i duhovnog napretka i
razvoja su stavovi i uvjerenja oblikovani i "zaleðeni" u prošlosti. Kvantna teorija nam
ukazuje na sveprožimajuãe, pulsirajuãe mijenjanje i uvijek postoji nesklad kada u
sadašnjem trenutku koristimo interpretacije iz prošlosti, buduãi da je sadašnji trenutak
uvijek nešto novo i drugaèije; nešto što nikada nije bilo i nikada više neãe biti. Iz
mnoštva beskonaènih moguãnosti mi ãemo dakle manifestovati ono u šta vjerujemo - ako
vjerujemo u bolesti, one ãe biti dio našeg iskustva. Ako vjerujemo da sa starenjem
opadaju naše sposobnosti, tako ãe i biti.
Sijeda kosa, bore, znakovi propadanja stanica tijela su materijalizovane zablude, znakovi
da su se u svijesti uèvrstile krive predodžbe. Navike su velika koènica napretka. Kao dio
sveprožimajuãeg jedinstva, u vjeènom plesu kreacije, stalno imamo izbor izmeðu
mnoštva novih moguãnosti, možemo se stalno obnavljati i razvijati svoje potencijale. To
pak zahtjeva stalno odbacivanje "istrošenih ljuski" i težnju naprijed, ka novom životu,
novim mislima, koje onda manifestiraju odgovarajuãa iskustva. Oni koji se žele razvijati i
napredovati moraju umrijeti svakog dana, kako bi se slijedeãeg dana ponovo rodili, ne
nazivajuãi novi dan imenom prethodnoga.
Profesor G. F. Chew, predstojnik Odjela za fiziku na Sveuèilištu u Berkleyu rekao je
vezano uz kvantnu teoriju : " Naša sadašnja borba (sa odreðenim aspektima napredne
fizike) možda je samo najava potpuno novog oblika ljudskog intelektualnog nastojanja,
koje ne samo da ãe biti izvan fizike, veã se neãe niti zvati ''znanstveno".