You are on page 1of 15

UNIVERZITET DŽEMAL BIJEDIĆ

FAKUKTET HUMANISTIČKIH NAUKA

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

MOSTAR, AKADEMSKA 2017/2018

SEMINARSKI RAD
(Osobine romana s tezom na primjerima Hasana Kikića „Bukve“ i Hamze Hume „Zgrada na ruševinama“)

Kandidat: Mentor:

Ramiza Tibo Prof. dr. Dijana Hadžizukić

Mostar, akademska 2017/201


SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3

DRUŠTVENO – HISTORIJESKE PRILIKE KAO POZADINA


ROMANA...............................................4

- Bukve.............................................................................................................................4
- Zgrada na ruševinama...................................................................................................6

LIKOVI U SLUŽBI IDEJE...............................................................................................................8

ČOVJEK KAO SASTAVNI DIO PRIRODE......................................................................................10

KNJIŽEVNI PRAVCI KAO OSNOVA STILIZACIJE..........................................................................13

ZAKLJUČAK...............................................................................................................................14

LITERATURA.............................................................................................................................15

2
UVOD

Stanje u svijetu između dva svjetska rata bilo je stanje društvene rezigniranosti, slabog
napretka i velike ekonomske krize, koja nije zaobišla ni Kraljevinu Jugoslaviju u čijem sklopu
je bila BiH. Slobodno se može reći da je gotovo bila i najmanje razvijena od svih njenih
dijelova, jer nije bilo nikakvih gospodarskih ulaganja. Velika većina stanovništva bila je
nepismena, škola gotovo da nije ni postojalo, a njeni građani živjeli su na rubu egzistencije,
obolijevali od tuberkuloze, dok je nerazvijena poljoprivredna proizvodnja bila glavna grana
privrede i njome se bavilo preko 80 % stanovništva. Provođenje agrarne reforme dovelo je
samo do usitnjavanja zemljišnih posjeda i nije davalo veću produktivnosti. To se posebno
odnosilo na muslimansko stanovništvo u BiH, koje je njome bilo najviše oštećeno, a i sami
odnos prema školstvu, posebno ženske djece, bio je na veoma niskom nivou. Stanje u Evropi
svakako da je bilo znatno bolje, ali nikako ne dobro, što je u umjetnosti dovelo do stvaranja
nekih novih pravaca kao što su ekspresionizam, socrealizam, nauturalizam... U njoj su se
okušali i neki muslimanski pisci, a dvojica od njih su svakako Hasan Kikić i Hamza Humo.

Hasan Kikić rođen je 1905. godine u Gradačcu, završio učiteljsku školu i radio kao učitelj u
BiH, tačnije u Zavidovićima i u Rogatici, i u Hrvatskoj, što mu je omogućilo da se dobro
upozna sa društvenim polažajem malog bosanskog čovjeka, seljaka i vidi sve njegove nedaće,
pa i da o njima progovori. Mnogi će njegov književni rad podjeliti u dvije faze, prvu,
folklorističku i drugu, onu za koju se zalagao i u svojim kritikama, socrealističnu, na taj način
pokušavajući ukazati na sve potečkoće muslimanskog stanovništva i sve slabosti tadašnjeg
totalitarnog sistema. Ono što je pisao i protiv čega se borio bili su razlogom njegovog odlaska
u Partizane, nakon čega biva ubijen, na planini Čemernici, 1942. godine, kao komesar
bataljona, od strane četničke vojske.

Hamza Humo, Mostarac, rođen 1895. godine, jedan je od najplodonosnijih muslimanskih


pisaca svog vremena i sin alahamijado pjesnika, Omera Hume, od koga nasljeđuje svoju
ljubav prema pisanoj riječi. Mnogi će i njegov književni rad podjeliti u faze, prvu onu kada je
očaran Istokom i njegovom kulturom, i drugu kada se hvata u koštac sa modernim
književnim tokovima Evrope. Bio je pjesnik, novinar, prozaik, pisar u austrijskoj vojsci,
urednik, poznat po svom lirskom ekspresionističkom izrazu. Umro je u Sarajevu, 1970.
godine.

Cilj mog rada jeste prikazati osobine romana s tezom, na primjerima ove dvojice pisaca i
njihovih dijela, „Bukve“ i „Zgrada na ruševinama“, razloge njihovog nastanka, stil koji ih
određuje, kao i društvene prilike tog vremena koje su neosporno utjecale na život i rad ove
dvojice velikana bosanskohercegovačke književnosti.

3
DRUŠTVENO – HISTORIJSKE PRILIKE KAO
POZADINA ROMANA

Kao što sam već napomenula, društveno – političke i socijalne prilike u BiH između dva rata
bile su jako teške za običnog, malog čovjeka, pa ih slobodno možemo nazvati kao doba
socijalnih kriza. Agrarna reforma, koja je imala za cilj ravnomjernu raspodjelu poljoprivrednih
gazdinstava, dovela je do još većih nacionalnih i društvenih previranja, pa čak i do smanjenja
poljoprivredne proizvodnje, a same nekadašnje vlasnike na sami rub egzistencije, koji su sa
letargijom prihvatali nova društvena kretanja. Svakako da ne treba zaboraviti i predratno
stanje koje je bilo jednim od razloga samog rata i sve većeg društvenog raslojavanja,
„uporedo sa svim tim u be-ha stvarnosti vršile se najbestijalnije političke i okupatorske
makinacije od bečkog dvora i domaćih kulaka i skorojevića koji su se preko leđa radnog
naroda penjali do najviših položaja i intimno prijateljavali s dvorskim kamarilama i iz Beča
donosili spomen-štapove i spomen-prstenove sa inicijalima F. J. I. i njima se dičili.“1

Svakako da je sve to utjecalo i na knježevna kretanja u BiH, koja su stremila ka modernim


pravcima Evrope. Iako se i u predratnom periodu mogu vidjeti ti moderni tokovi, tek je
međuratna književnost odlučno raskinula s tradicijom i uveliko povećala književnu
raznorodnost.

Bukveu tom periodu eksperimentisanja u stilu i


književnim metodama.

Jedan od prvih pisaca koji su raskinuli sa tradicijom u BiH bio je Hasan Kikić, sa svojim
poezijom, a zatim i socrealističkim romanima i pripovjetkama, pa roman „Bukve“ predstavlja
socrealistički roman, koji govori o teškom položaju seljaka koji se ne snalaze u tim novim
društvenim, političkim i historijskim kretanjima, sa elementima naturalizma i ekspresivnošću
izraza.

„...ljudi sporo uviđaju da se vremena mjenjaju. Ljudi se u čudu nalaze kad u tim promjenjenim
vremenima i oni sami promjenjeno govore i misle, drugačije nego što su mislili.“2

Njegovo teško preživljeno djetinjstvo i životni poziv omogućili mu je da do u tančine upozna


život seljaka, probleme ljudske nepravde i nejednakosti, iznoseći brutalne slike bijede i
siromaštva i time negirajući svako slaganje sa građanskim kapitalističkim društvom, koje će
prikazati kao moralno destruktivno, okupljeno oko zakona koji su uvijek na štetu seljačkog
proleterijata. Posebno dirljive scene su slike Đulage Kokina na vašeru, zatim njegovo
praćenje Hajrage, koga će poslije i ubiti da bi ukrao novac. Ništa manje dirljivo nije ni

1
Skender Kulenović – Uz četvrtu godišnjicu smrti Hasana Kikića, Pregled, 1946., str. 340
2
Hasan Kikić – Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla

4
opisivanje Bajrama koji bi trebao biti obogaćen obiljem, no Kokine zaobiđe baš kao i jesen sa
svojom plodnošću.

„Nad njim zaskiča ona ista ušara. Hajraga me poznao, osvjestit će se, doći će u Bare, i...
Đulaga prekine. Hitro se vrati, hitro napipa jedan oblić i hitro i snažno odmjeri posred glave.
Učinilo mu se da se glava Hajrage Sahačije iz Bara razletila kao bundeva.“ 3

Roman „Bukve“ prikazat će nam historiju pobune sela, oličene u njihovom junaku Avdanu
Mehiću, koji nakon suprotstavljanja Mehagi Sejdiću završava u zatvoru, iako nikad prije niko
iz Mehića nije bio zatvoren i suđen, jer Mehići izvršavaju svoje obaveze. To moralno
srozavanje i uništavanje dostojanstva, ta individualna tragika Avdanova bit će zapravo samo
prekretnica u životima Kokina koja će dovesti do velike kolektivne pobune protiv Tahirbega
Tahirbegovića i gradskih vlasti, koji ih posjećuju samo po zlu i konačnog trijumfa, nakon niza
akcija koje će Kokini preduzeti u borbi za svoj socijalni položaj: prevarit će Salihagu i rastjerati
njegov predizborni skup, prevarit će i čuvare šume, organizovat će se u grupe kako bi zaštitili
Avdanovu imovinu od zaplijene, zatim, na samom kraju, i fizički osvetiti Tahirbegu za njegovu
lošu politiku upravljanja selom.

Koliko je obični bosanski, posavski čovjek bio nespreman za nove društvene prilike i novu
vlast vidi se i u djelovima romana u kojima se sa žalom govori o prošlim vremenima, što će
posebno biti izraženo kod Hume. Pa i taj personificirani Bajrami nekada je bio i za Kokine
zaista Bajram, nekada bi provirio i u njihove domove, sito se najeo i pijano zapjevao, ali sada
samo zahuče po kokinskim sokacima, ljutito i strahovito, vodeći Đulagu Kokina ravno u
grotesknu smrt skupa sa sto ruku Sahačijinih i još toliko očiju koje se upiru u njega.

„Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće: odškrine vrata, proviri, odškrine druga, zirne na
sofru – šta ima? Samo jedan mrki zemljani lonac? Samo pura? Tvrda kao ćerpići od ilovače?
Čija je to kuća? Kakvo je to prokleto selo? Bajram se rasrdi, tresne vratima, zafijuče, zazviždi,
zaurla oko streha kokinskih, odnese nečiji krov, skine rogove s krova i razdere tavan na kući
Fate Braćinke, zacvili strahovito po kokinskim sokacima, i ledenom parom zalijepi kokinske
pendžerke i nanosima zatrpa sva vrata.“4

Iz borbe protiv Tahirbega Kokini su izašli kao pobjednici i na kraju se ponovo potencira ta
priča o prošlim vremenima kroz razmišljanja izvjesnog Husike, koji zaključuje da su Kokini
proživjeli mnoge nedaće, okrivljujući za to nadmoćne pojedince koji su godinama i godinama
u nazad ugrožavali njihovu egzistenciju, od Talihage do Salihage, „kujana je kuja porodila,
Salihaga ko i Talihaga“.

„...zašto je odjednom nestalo onih ranijih vremena, onog mira, one nebrige? Zašto se
odjednom uvukla politika u njegove Kokine pa odjednom sve pokvarila i odjednom sve, sve

3
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 63
4
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 156

5
uznemirila i... Husika nije sebi mogao dati odgovora na sva ta pitanja, koja su se šunjala
jedno za drugim i okupljala ga i obuzimala kao zimnica, kao leden, mokar, neugodan ćuh.“ 5

Zgrada na ruševinama
Hamza Humo se nakon uspješne lirike i lirskog romana Grozdanin kikot okušao i u
realističnom romanu. Zgrada na ruševinama je roman socrealističnog tipa i simboličnog
naslova koji pokazuje društveno stanje u BiH, tačnije u Sarajevu, nakon propadanje jedne
velike, imperijalističke države, Osmanske i dolazak nove vlasti, Austro-ugarske, koja sa svojim
dolaskom donosi i velike promjene. Ono čega se ljudi općenito najviše boje jesu baš
promjene, a kako i koliko to nam je Humo odlično prikazao u svom romanu. Agrarna
reforma, propadanje gazdinstava i potpuno nesnalaženje u novom vremenu jeste polazna
tačka Huminog romana.

Humo se zajedno sa nekolicinom naših pisaca uhvatio u koštac sa ovom popularnom temom
jednog historijskog sloma, historijske smjene, moglo bi se reći, koja je ostavila snažan utjecaj
na sve naše stanovnike, a posebno na muslimane. Iako biografski tema nije bila mnogo bliska
samom Humi, kao naprimjer Kikiću ili Kulenoviću, ali svakako nije bila ni potpuno strana, jer
pisac jeste vidio sve ono što se oko njega dešava i koliko je ta bol ostala ukorjenjena u
njegovom narodu.

Roman je pisan u trećem licu i prati povratak Galiba Čavića u svoje rodno Sarajevo, nakon
studija i sve nedaće s kojima se morao susresti u pokušaju da pomogne svojim ljudima koji
grcaju u žalu za prošlosti, dok se u sadašnjici gube, ne snalaze i tonu sve dublje u moralnom i
psihološkom smislu. Galib je onaj, koji pored sve svoje dobronamjernosti nije bio prihvaćen
zato jer je sahranio prošlost, zato što je stremio ka višem cilju koji bi samim tim srušio i samo
vodstvo nekolicine, koji su nova vremena prigrlili za ostvarivanje samostalne dobiti,
ostvarene na mukama ljudi, na njihovim ranama, rušeći njihov moral, kao da već nije ozbiljno
nagrižen. Zgrada je država koju je na tim krhotinama ruševina trebalo ponovo uzdići u visine,
a Galib, iako ponekad i sam sumnjajući u svoju snagu, njen neimar.

„Zato je Ešrefova poseta toliko i razveselila Galibovu majku. Ona se ugodno setila prošlih
dana pa, posmatrajući njega, kao da ih je ponovo preživljavala. Gledala je, u duši, njihove
čardake pod brdom Rogošem, jedan do drugoga, njive pukle ispod njih, uz reku obeleženu
gustim vrbama, a tamo u daljini čoporom jablanova. Ona je u tom selu provela toliko srećnih
dana, pa i danas, sećanje na njih izaziva joj radost pomešanu sa tugom za prošlošću.“6

Mogu slobodno reći da se Humo i u ovom romanu najviše istaknuo sa svojim lirskim opisima
prirode, koja kao da se još jednom sjedinjuje sa ljudima, ulazi u njih, postaje dio njih. Ali važni

5
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 167
6
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 10

6
su jako i momenti u kojima prikazuje baš taj žal za prošlim vremenima, koji nije dopuštao da
kroz njega do svijesti probije ništa što je novo, pa ni sam Galib, sa svojim šeširom, kojim je
tako brzo zamjenio fes svoga oca, koji je svoje nauke zamjenio „kaurskim“ i koji povrh svega
svoju sestru daje za jednog od njih. Maca i Milan će nakon toga napustiti Sarajevo, a da to
nije samo puka slučajnost i da je taj slučaj vrlo karakterističan za to vrijeme možemo vidjeti i
na stvarnom životu samog Kikića, koji nakon ženidbe kolegice Ankice napušta BiH, što nam
govori o snazi konzervativnog javnog mnijenja, koje teroriše svakog izražajnijeg
nekomformistu.

„Kao da bi mi babo dozvolio da pođem za nj! Ne znaš ti njega kakav je. Ubio bi mene ili sebe.
Neki dan, kad je čuo da se Galib povratio, kaže: On je sad pravi đaurin. Tolike godine hoda po
vlaškim zemljama, poganjak jedan!

A ti pobegni!

Ne mogu. Čini mi se crkla bih.“7

Nekako se to novo stanje najviše odrazilo baš na žene, ne samo zbog individualne tragike
Zlatijine i njene pomisli na nemoguću ljubav, već zato što su one odjednom postale sami
nosioci i hranitelji svojih propalih porodica, nailazeći pri tome na razne nelagode, koje će
društvo da osudi, iako ih samo gura u te ralje pakla, nepravde i bezizlaza. No o tome će biti
više riječi u daljnjem dijelu teksta.

I na kraju romana, Galib će zaista da uspije u svojoj namjeri, izgradit će zadrugu , ali ipak ne i
potpuno povjerenje društva, koje toliko puta prevareno nije u stanju prevladati taj bedem,
taj korak naprijed u skladu s vremenom, koji s njima ili bez njih teče svojim tokom, rušeći
pred sobom one koji nisu u stanju da mu se prilagode. Sa sumnjom ili bez, Galib je na
ruševinama gradio jedan novi život, vodeći gomilu putem nade.

„ - Milioni su ovdje uloženi, moj dragi. Pa da oni puste nekoga da bez novca bude suvlasnik!

- Ima, prijatelju, još idealnih ljudi. Nismo mi još propali – odgovorio mu je drugi
optimistički.
- Ja sumnjam da će se ovo njima isplatiti, govorio je treći. Sve naše zanatlije ne vrede
ove zgrade.
- Pusti ti, znaju oni šta rade.
- Lepo sve, lepo. Ali treba, bato, da vidimo kako će sve ovo napredovati.
- Kako, kao da gledam, kroz godinu - dve, terezije preko vrata - bankrot!
- Ah, humana akcija!, primeti s nepoverenjem jedan radnik. Sve će to da padne po
našim leđima. Mnogi se od njih prave da su naši prijatelji. Hvala im lepo. Znamo mi to
iz iskustva.“8

7
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 40 - 41
8
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 280

7
- LIKOVI U SLUŽBI IDEJE

Lirski ekspresionistički izraz i identična tema jeste ono što povezuje ova dva djela, ali
upotreba likova se znatno razlikuje. Dok je Humo svoje likove postavio u gradsku sredinu, u
lokalitet čaršije i avlije kao jednog dijela muslimanskog patrijarhalnog svijeta, pa i same kuće
i kafane, Kikić svoje likove postavlja u seoski ambijent, rijetko zatvoren u okvire kao kod
Hume, njihov prostor se proširuje na šume, polja, selo, pa sve do gradskih okvira u kojima se
oni nikako ne snalaze. Mada ne mogu reći da i kod Kikića nema tih zatvorenih prostora, ali
znatno manje ili bolje reći jako malo.

Pored toga Kikićevi likovi nisu dublje psihološki analizirani, njihovo dejstvo kao da je bilo
odraz same neophodnosti, usljed učinjene im nepravde, pa prema tome nema ni onoga
jednog lika oko kojeg bi se vodila radnja, iako roman počinje sa Avdanovom tragičnom
sudbinom, već su svi oni ti likovi, nosioci radnje i ideje, koja kad bi se stavila u okvire samo
jednog lika svakako bi izgubila na snazi. Njegov glavni lik je nezadovoljna masa, a samo
prikazivanje pojedinca kao vođe istog bi postavilo na društveni pijedestal, kao i sve vođe, što
bi umanjilo i smisao pobune, koja je mogla uspjeti jedino i samo kao zajednička borba.

No, Humo svoju radnja postavlja u Sarajevo, što zahtjeva, mogu slobodno reći, znatno
kompleksniji pristup, jer pored postojećeg siromaštva trebalo je pokazati i sav konzervatizam
jednog društva, svu njegovu zaostalost, moralni pad koji se liječi pijančenjem i bludničenjem
i položaj žene u jednom takvom svijetu, kojoj se status ne mjenja, samo obaveze koje
preuzima na sebe, htjela to ili ne. Njegov roman prikazan je kroz lik i djelo Galiba Čavića u
jednoj takvoj sredini, ali i sve ono što se oko njega dešava.

Ženski likovi postavljeni u patrijarhalni milje, Galibova majka, Maca, Kana Ćerim - age
Delalića, Zlatija, Ramiza, su jako snažno izraženi. Kao da je žena vrijednost po sebi, ali ne i
vrijednost za sebe. One su odjednom nosioci društvene nepravde i života, koje hrle u
dugotrajne, tihe patnje i nesreće.

„Nekad smo u kući imale svega i svačega, a sad na nas jadnice spalo da zaradimo koru hleba.
Nego opet je tebi lakše Zlatija, ti imaš bar čemu da se nadaš, ti imaš Galiba.“9

Kana nakon naglog propadanja svoje porodica ostaje jedina koja može o njoj i da se brine,
isti slučaj je i sa Zlatijom, koja čak kriomice stavlja novce u kutijicu svog bolesnog oca, da
time ne bi povrijedila njegov ponos i dostojanstvo, kojim se diči čim izađe napolje, a u kući
sakuplja njegove ostatke pričajući sam sa sobom, tonući u još veću melanholiju života. Ali
Kana usred svog bezizlaza ostaje obeščašćena, za razliku od Zlatije, sa još ko zna koliko njih, i
kao takva nije poželjna kao žena, pa svoj put nesreće nastavlja i tone sve dublje u jednoj od

9
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 40

8
memlavih kafanskih sobičaka, dok se pijana masa igra s njom i njenim tijelom. Kana je
osuđena na propadanje, kao moralno nepodobna, od strane onih koji su je gurnuli u tu
nepodobnost, što pokazuje svu licemjernost jednog društva, na kraju pronalazeći nadu u Ibri,
koji i sam potonuo u blud i pijančenje želi pomoći i njoj i sebi, pa bježi od društva koje ga
vuče u ponor.

„ - Pravi je... Ah, ne znam ni sama kako da ga nazovem. Mene strah hvata kad moram da mu
uđem u dućan. Sve mi se čini sad će me zgrabiti u odvući u onu magazu.

- Kažu da je on upropastio Kanu Ćerim –age Delalića.


- Ima tu još jadnica, nije ona sama.“10

„Povratak u stari život kadkad joj se učinio tako blizu, a kadkad opet nemoguć. ...Eto sad, dok
nadaleko nije bilo ni žive duše, premišljala je o tom, sedeći među mrtvacima, među koje je
toliko puta zaželela da legne da se reši srama i tegobe života.“11

A nije samo Kana ta kojoj je učinjena nepravda, već sve one skupa. Pa i Ramiza biva
„prodana“ zbog bogastva tom čovjeku sumnjiva morala, Maca ne želi prihvatiti svoju ljubav
zbog osude društva, i sve one u Galibu žele pronaći nadu za neke bolje dane koji dolaze.

Koliko je ta „čistoća“ žene bitna u muslimanskom svijetu možemo nazrijeti i kod Kikića, u
dijelu u kojem Salkica razgovara sa svojom ženom, nakon njenog sastanka sa lugarom u šumi
koji joj je oduzeo šušanj, mada to nije bio primarni cilj njegova djela, više beskrupuloznost
zakona i države, šake pojedinaca, naspram obespravljene gomile.

„ - Ženo, a reče li on tebi šta sramotsko? – upita ženu pogledavši je ispitivački.

- Ne reče ništa – odgovori ona spremno.


- Slušaj, dušu ti tvoju ako mi budeš slagala! Slušaj, ako mi samo budeš slagala! – kresne
on šakom kroz zrak i opet se okrene prozoru.“12

10
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 40
11
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 259
12
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 91

9
ČOVJEK KAO SASTAVNI DIO PRIRODE

Da je čovjek sastavni dio svemira i da se sve dešava pod utjecajem prirode i odnosa unutar
nje je takođe ideja koja se proteže kroz obje knjige, ostala još ukorjenjena u oba pisca iz
vremena njihovog bavljenja lirskim ekspresionizmom, pa ni ne čude ti elementi panteizma u
kojoj prirodni i ljudski svijet postaju nerazlučivi činioci živog jedinstva, spiritualnog i
biološkog, zemaljskog i nebeskog. Priroda kod oba naša pisca ne predstavlja samo
dekorativni element, već se preobražava do semantike općeg simbola.

Pod utjecajem ekspresionizma ostat će i jako bitan taj vizalni efekat boja, koje u pojedinim
segmentima pozornom čitaocu mogu i nagovjestiti daljni tok razvoja događaja. Kako to žive
Kokini Kikić nam je već u prvom svom opisu sela jasno nagovjestio. Kokini su bjeda i „golać“,
Kokini žive kokinski, i u tim dijelovima obično prevladavaju boje kao što su crna, modra, žuta
i siva, čime se pojačava dojam njihovog teškog života. Na samom početku, u opisu Kokina
pominje se i crvena, koja bi označavala nadolazak svijesti i pojavu revolucije i pobune, koja je
već sada živjela u Avdanu i koja će da proklija i u svim Kokinima. Tu je i zelena kao boja nade.

„Lijevo Malićka, stoljetne zelene i svijetlo zelene bukove gromade, desno vijuge i vijugave
plohe oranica, a podno svih Kokina zelen ćilim bara i obaraka, debeo ravan i zavlači se među
kukuruzišta kao razliveno zeleno gusto tijesto. I krivuda uska traka Tinjice, po njoj palucaju
mladice i bjelice i cvate kao krv crveno jošikovo žilje.“13

Iz ovoga vidimo da ni kokinska polja nisu prosto polja, već su bare koje duboko zalaze u
kukuruzišta, onemogućavajući Kokine da žive dostojanstveno. Njihova rijeka je Tinjica, dakle
ona „ne gori“, ona tinja i u svom to svom tinjaju se razlila po kokinskim kokuruzištima baš
kao da je sami Tahirbeg koji nosi sve sa sobom. Osim toga, kokinska pobuna kreće u šumi, a
bukve postaju njihov prvi alat bunta. Kult drveta u slavenskoj mitologiji, i mnogim drugima
takođe, označava nešto božansko, nešto što povezuje sve tri dimenzije, pa se korjen veže sa
podzemljem, stablo sa Zemljom, a krošnja sa nebom, odnosno Bogom. Ali stablo je
predstavljalo i personifikaciju nepresušnog stvaranja, simbol središta svijeta, mudrosti i
vječnosti. Zato nije slučajno pobuna Kokina krenula baš u šumi. Kokina će uvijek biti, ali neće
uvijek živjeti kokinski.

„Prolaze jeseni i pronose obilja i pronose magle, prolaze ljudi i prolazi prolaznost i ništa nije
vječno kao prolaznost prolaznosti. Prolaze jeseni, a ostaju Kokini, Kokini će uvijek ostati
Kokini, ali neće uvijek živjeti kokinski, o njihovom će životu ostati samo priče, čudne priče, kao
izmišljene.“14

13
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 22
14
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 104

10
Roman Bukve započinje s Avdanom i njegovim bivanjem u zatvoru, dok napolju oluja i kiša
bjesne, skupa sa njegovim mislima.

„Ništa se ne vidi, čuje se samo kako kiša rodno curi, i kako pljušti sa streha, i kako potoci
rastu, i čini se kao da vode plave, mutne, kaljave, ledene i pune granja.“ 15

Voda kao simbol čistoće i pročišćenja ponovo je nagovještaj buđenja Avdanove svijesti, ali ti
potoci su mutni, taman toliko koliko je težak kokinski život, kao i borba koja će nakon toga
uslijediti.

Smjena godišnjih doba takođe je poslužila kao simbol kod oba pisca. Pa jesen, iako
simbolizira obilje Kokine zaobiđe, jer jesen simbolizuje i kraj, smrt, pa u jednu takvu tmurnu,
maglovitu i kišovitu jesen umire Ibraka Braćin, čija će smrt poslužiti Kokinima da se dobro
najedu, jer Kokin se nikada nije sit najeo. Zime su hladne i teške, jer jeseni nisu kao jeseni u
drugim mjestima, jeseni su brige za zimu, a zime borba za život.

„Ulazi tako jesen u sve Kokine na ovom svijetu, puna briga, puna tegoba, puna teške, sive,
neprijatne, odvratne magle, negdje krajine liče na sladunjava slikarska platna, masna paleta
najraznovrsnijih boja, a Kokini bi se mogli naslikati samo sa dvije jednostvane boje: žuto i
sivo. Žuta je i siva svaka kokinska jesen, žute brige i sive misli, siva magla, sive misli, siv život,
ljudi se provlače kroz njega, kao kroz sive, studene, guste magle koje se ne razmiču i ne
razbistravaju od jutra do mraka. Žut i siv i crn je život sviju Kokina na zemlji, život nasumice,
život od danas do sutra, jedina i najveća briga čanak kukuruzna brašna, jedina i njaveća briga
i najveća radost, sive misli, sive brige, sive radosti, kako se rađaju tako i umiru, tako i žive.“16

U proljeće se u Kokinima budi nada u bolje sutra, u konačnu pobjedu njihove borbe, s
proljećem se bude i Kokini, proljeće je još jedan novi početak za Kokine da ne žive kokinski.

Ni kod Hume smjena godišnjih doba nije ništa manje izražena. I kod njega se ljudi bude s
proljećem, grad oživljava preplavljen žagorom gomile koja hrli ka nečemu novom, ni sama se
ne usuđujući da razmisli čemu to tačno, ali hrli ostavljajući zimske turobne dane za sobom.

„Dani su prolazili. Po alejama i džamijskim dvorištima procvetale lipe, pa vetar svaki čas
nanosi njihov miris. Grad se posvema otrgnuo od tmurnih, zimskih dana, pa bruji, raste i
uživa.“17

Ništa manje nije značajna ni jesen, koja sa sobom nosi ne samo kraj jednog prirodnog ciklusa,
već nosi i kraj jedne ljubavi, ispredeni u nadi za promjenom. Jesen sa sobom nosi i tu nada i
jedan mladi život koji nije bio u stanju da podnese još jedan gubitak, život Ešrefa se ugasio
skupa sa prirodom i njegovom ljubavi, nenadano i tiho kao što je i došla.

15
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 7
16
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 104
17
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 133

11
„Nenadano nastala jesen zavila je u maglu ceo grad. Zbog ove nagle promene vremena kao
da je nastala pometnja i u prirodi i među ljudima. Čaršija se povukla u se, a u klubove su se
počeli okupljati članovi.“18

Noć kod Hume takođe ima jako bitnu funkciju u prikazivanju svakodnevnog života. Noć je
tamna i mračna, duga za još tamnije misli, noć i Galiba zna da pokoleba i odvede u strah da
će ga kao i sve druge progutati žrvanj vremena, ne obazirući se za njegove planove. Noć, tako
tamna, je bijeg od stvarnosti u kojoj se skrivaju svi oni zalutali u vlastitom životu i svojoj koži,
pa je kafana i blud jedino ono što su u stanju da prihvate od novog vremena, pokušavajući da
pobjegnu sami od sebe.

I ptice koje se pojavljuju u prirodi sa svojim pjevom naglašavaju i različite osjećaje koji
zaokupljaju Humine likove. Pa golub svojim gukanjem nije ništa drugo do nadolazeća tuga i
žal, dok s proljećem dolaze vrapci i svrake i svojim pjevom nose bar malo onih briga koje su
se nakupljale tokom minulih vremena.

„Golubovi zagugutaše pod strehom na prozorima. Neka tužna tišina kao da se razli
konakom.“19

„Visoko, iznad cele čaršije, listala je lipa u džamijskoj avliji. Topal i nežan dah proleća lebdeo
je nad gradom i u svakoj krošnji stabla srećno su brbljali vrapci. Od njihovog žagora, kao da
se iz zimskog sna probudio i šadrvan, pa obesno pljuska i zaleće se. Gore, viskoko u jablanu
svraka savila gnezdo, pa poleće u topal vazduh i krešti razdragano.“

Ponovo i ta simbolika drveća, čije smo značenje vidjeli kod Kikića, nije zaobišla ni Humu.
Dodat ću još da je lipa bila jedno od svetih drveća starih Slavena. Njen kult veže se za boginju
Vidu, ili Boženu, iz koje ona stvori ženu. Znači da je lipa kod starih Slavena simbol rađanja i
novog početka.

18
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 187
19
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 40

12
KNJIŽEVNI PRAVCI KAO OSNOVA STILIZACIJE

Već u uvodnom dijelu rada sam napomenula da je teško socijalno i ekonomsko stanje
utjecalo na nastajanje novih književnih pravaca, kako u Evropi tako i u Kraljevini Jugoslaviji i
BiH, i da nisu zaobišla ni ova dva naša pisca, ali ponešto je svakako ostalo ukorjenjeno i iz
onih prijeratnih pravaca.

Ono što su obojica pisaca zadržali jeste svakako taj lirski, ekspresionistički izraz, koji se
odlikuje kratkim rečenicama, mogu slobodno reći i sočnim narodnim jezikom, ne
ustručavajući se ni mnogih ponavljanja i mnoštva epiteta, čime se još jače pojačava dojam
piščevih riječi, koje mu daju tu zaokruženu formu bezizlaza u kojem se nalaze njihovi likovi.
Taj jezik možda kod Hume u ovom romanu i nije toliko izražen kao u predhodnim njegovim
djelima, ali kod Kikića je poslužio kao osnova za stilizaciju. I ne samo to, već i boje koje su
osnova ekspresionističkog izraza jako su zastupljene.

Romantizam i utjecaj Getea možemo prepoznati kod Hume u momentima samoubistva


Ešrefa zbog nemoguće ljubavi, nakon što se prije toga bio odao alkoholu.

„Nenadano veselje gostiju prekinuo je pucanj iz separea i zatim očajan ženski krik. Kafedžija
sa nekim gostima uleteo je u separe. Pred njegovim očima pružala se strašna slika. Ešref
Rešić ležao je na podu s grčevito stisnutim revolverom u desnoj šaci, dok mu je iz slepoočnice
tekao mlaz krvi.“20

Primjese naturalizma i utjecaj Zole pak možemo prepoznati kod Kikića i to u momentima
kada Đulaga ubija svog komšiju radi novca, nakon što se gladan vraćao u svoje Kokine
razmišljajući kako preživjeti idući dan, pa i u prizorima smrti Ibrakine i gozbe koju će Kokini
iskoristit da nahrane svoju glad i napiju svoju žeđ. Ibrakina smrt nakon tih jezivih opisa
mrtvog tijela postaje sasvim sporedna stvar za Kokine, koji žele izbjeći istu sudbinu.

„Smrdilo je nepodnošljivo, hrpa izmetina tu kod njegove mrtvačke glave uz nogu sećije,
razgažene žute izmetine i velike, plave, sjajne muhe zuje i tele bleji. Po čelu Ibrake Braćina, po
pljesnjivoj žutoj krpi nabrane mrtvačke kože gamiže jedna crna uš....“ 21

Utjecaj realizma i socrealizma odražava se u samoj temi kod oba pisca, koji su odlučili da
raskrste s tradicijom i progovore o socijalnim temama i teškom životu stanovništa jednog
doba na razmeđi između dvije velike imperije, time iskazujući svoj protest protiv
dehumaniziranog buržoazijskog društva.

20
Hamza Humo – Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1976., str. 235
21
Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla, str. 134

13
ZAKLJUČAK

Tema mog rada je bila osobine romana s tezom na primjeru Kikićevog romana „Bukve“ i
Huminog „Zgrada na ruševinama“, bazirajući se prije svega na osobine koje su karakteristične
za obje knjige.

Vidjeli smo da je vrijeme nastanka romana bilo popraćeno krizama, što socijalnim, što
ekonomskim i političkim, što je svakako bio jedan od uzroka udaljavanja od dotadašnjih
tradicionalnih formi i početka jednog novog pravca u književnosti poznatog kao socrealizam.
Ali svakako da romani nisu nastali samo pod utjecajem jednog književnog pravca, već su oba
pisca koristili različite metode i pravce u svrhu stilizacije svojih djela. Pa ćemo vidjeti da
obojica koriste ekspresionistički izraz, pod utjecajem ostalih pravaca koji su tada ili prije
dominirali evropskom književnošću. Tema koja dominira, odnosno podloga za oba romana
jeste kraj jedne historijske epohe i početak nove, prikazujući nam kroz različit spektar likova
sve nedaće i probleme s kojima se susretao mali čovjek i pojedinac u takvom društvu, ali i
njegovu potrebu za promjenama koje tek trebaju da nastanu, a u romanu su tek začete kroz
buđenje svijesti. Oba pisaca su se koristila živim opisom prirode ne samo radi stilizacije i
dekoracije svojih romana, već će ona u mnogome utjecati na njihove likove i na akcije koje će
ti likovi poduzimati u toku osvještenja i pokušaja novog života.

Ono što je sigurno jeste da s ovom dvojicom pisaca počinje jedna nova faza u
bosanskohercegovačkoj književnosti koja će težiti promjenama, uslijed teškog stanja u kojem
se nalazilo stanovništvo naše države, prateći evropske moderne književne tokove. Još jedna
činjenica je da su obojica ostavili snažan utjecaj na naše buduće generacije pisaca.

14
LITERATURA

Hasan Kikić – Sabrana djela, 1987. godine, Univerzal Tuzla

Hamza Humo – Sabrana djela, 1976. godine, Svjetlost Sarajevo

www.scribd.com

15